Živjeti da bi se pripovijedalo
Strana 1 od 2
Strana 1 od 2 • 1, 2
Živjeti da bi se pripovijedalo
First topic message reminder :
Živjeti da bi se pripovijedalo’ vjerojatno je najočekivanija knjiga desetljeća koja donosi pregled i oživljava najvažnija razdoblja u životu Gabriela Garcíe Márqueza. U ovoj nadasve zanimljivoj priči kolumbijski nobelovac otkriva nam sjećanja iz svoga djetinjstva i mladenaštva u kojima se stvarao imaginarij iz kojega će proizići neke od temeljnih pripovijedaka i romana književnosti na španjolskom
Živjeti da bi se pripovijedalo’ vjerojatno je najočekivanija knjiga desetljeća koja donosi pregled i oživljava najvažnija razdoblja u životu Gabriela Garcíe Márqueza. U ovoj nadasve zanimljivoj priči kolumbijski nobelovac otkriva nam sjećanja iz svoga djetinjstva i mladenaštva u kojima se stvarao imaginarij iz kojega će proizići neke od temeljnih pripovijedaka i romana književnosti na španjolskom
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Tekst je bio napisan na pisaćem stroju s bezbrojnim ispravcima, na arcima tiskarskog papira složenima kao mijeh harmonike. Polako je nataknuo naočale, razvukao svitke papira profesionalnom vještinom i raširio ih po stolu. Čitao je mirno, na njegovu licu i u ritmu disanja nije se dala primijetiti nikakva promjena, samo se kakaduovski pramen na čelu tu i tamo pomicao u ritmu njegovih misli. Dočitavši oba svitka, ponovno ih je u tišini složio pomnjom srednjovjekovnih knjižničara. Onda je vratio naočale u futrolu i spremio je u džep na prsima.
- Dade se primijetiti kako je materijal još uvijek sirov, što je i za očekivati - rekao mi je krajnje jednostavno. - Ali dobro napreduje.
Usput je nabacio par primjedbi o vođenju vremena, što je bio moj problem od životne važnosti i nesumnjivo najteži, i dodao:
- Trebate biti svjesni da se događaj već zbio i da su likovi ondje samo da ga ožive, tako da morate voditi dva vremenska slijeda.
Nakon niza tehničkih detalja koje nisam uspio shvatiti zbog neiskustva, savjetovao mi je da se grad u romanu ne zove Barranquilla, kako sam ga nazvao u prvoj verziji, jer je to ime do te mjere uvjetovano realnošću da će čitatelju ostaviti vrlo malo prostora za maštu. I završio je šaljivim tonom:
- Ili se napravite nevještim i pričekajte da vam padne s neba. Na kraju krajeva, Sofoklova i Antigonina Atena dva su potpuno različita grada.
Ali ono što sam usvojio zauvijek i doslovce bila je rečenica s kojom se taj dan oprostio od mene:
- Zahvaljujem vam na ukazanoj časti i uzvratit ću vam savjetom: nikada nikome ne pokazujte nedovršen rukopis.
Bio je to naš jedini razgovor nasamo, ali je vrijedio za sve, jer je otputovao u Barcelonu 15. travnja 1950, kako je bilo predviđeno više od godinu dana prije toga, neobičan u crnom suknenom odijelu i s učiteljskim šeširom. Izgledalo je kao da ispraćamo kakva školarca. Bio je zdrav i potpuno bistar sa šezdeset osam godina, ali mi koji smo ga ispratili do zračne luke, oprostili smo se od njega kao od nekoga tko se vraća u domovinu da bi prisustvovao vlastitom pogrebu.
Tek sljedećeg dana, kada smo sjeli za naš stol u Japyu, postali smo svjesni njegova praznog stolca i nitko se nije usudio sjesti na nj dok se nismo dogovorili da to učini German. Nekoliko nam je dana trebalo da se naviknemo na novi ritam dnevnog razgovora, dok nije stiglo prvo pismo don Ramona, kao da je napisano živim glasom, njegovim sitnim finim rukopisom i ljubičastom tintom. Tako je započelo dopisivanje sa svima preko Germana, učestalo i intenzivno, iz kojeg se malo saznavalo o njegovu životu, a mnogo o Španjolskoj koju je smatrao neprijateljskom zemljom dokle god je Franco živ i dok vlada Katalonijom.
Ideja o tjedniku potekla je od Alfonsa Fuenmavora i rođena je davno prije tih dana, ali mislim da je odlazak slavnog Katalonca ubrzao njezino ostvarenje. Kada smo se sastali tim povodom u kavani Roma tri večeri kasnije, Alfonso nas je izvijestio da je sve spremno za polijetanje. Bit će to tjednik tabloid od dvadeset stranica, novinarski i književni, s imenom Kronika, što nikome neće mnogo reći. Izgledalo nam je nevjerojatno da je Alfonso Fuenmavor uspio pribaviti sredstva od zanatlija, automehaničara, umirovljenih službenika, čak i od gostioničara pomagača koji su prihvatili da plate oglašavanje rumom od trske, nakon četiri godine uzaludnih pokušaja dobivanja sredstava tamo gdje ih je bilo u izobilju. No bilo je razloga za mišljenje da će biti dobro primljen u gradu koji je, između svoje industrijske pomutnje i građanske oholosti, ipak bio privržen svojim pjesnicima.
Osim nas, bit će malo stalnih suradnika. Jedini profesionalac s dobrim iskustvom bio je Carlos Osio Noguera - Prorok Osio, iznimno simpatičan pjesnik i novinar divovskoga stasa, vladin službenik i cenzor El Nacionala u kojemu je radio s Alvarom Cepedom i Germanom Varga-som. Drugi će biti Roberto (Bob) Prieto, vrstan erudit iz visokog društva, koji je mogao razmišljati na engleskom ili francuskom jednako dobro kao na španjolskom i svirati na glasoviru napamet razna djela velikih majstora.
Najčudniji svat s liste, kojega se dosjetio Alfonso Fuenmavor, bio je Julio Mario Santodomingo. Otvoreno ga je nametnuo zbog njegove želje da bude različit, ali tek nekolicina nas je znala da se nalazi na popisu uredničkog vijeća, iako je izgledao predodređen za latinskog Rockefellera, inteligentan, obrazovan i srdačan, no neizbježno osuđen na magluštine moći. Malo njih je znalo ono što smo znali nas četvorica, pokretači časopisa, da je tajni san toga dvadesetčetverogodišnjaka bio postati piscem.
Glavni urednik, po prirodnom pravu, bit će Alfonso. German Vargas bit će prije svega veliki izvjestitelj i očekivao sam da ću s njim dijeliti posao, ne kada bude vremena - koje nam je uvijek nedostajalo - nego kada mi se ispuni san da ga izučim. Alvaro Cepeda slat će priloge u slobodno vrijeme s Columbia University iz New Yorka. Na kraju reda, nitko nije bio slobodniji i nitko nije više od mene želio da me imenuju šefom redakcije neovisnog tjednika nesigurne budućnosti, i tako je bilo.
Alfonso je imao zaliha u arhivi od prije par godina i velik broj unaprijed odrađenih poslova u zadnjih šest mjeseci - uredničkih komentara, književnih tekstova, odličnih reportaža i obećanja bogatih prijatelja da će se reklamirati u časopisu. Kao šef uredništva, bez određenoga radnog vremena i s boljom plaćom od bilo kojega novinara moga ranga, ali koja je uvjetovana budućom zaradom, bio sam spreman dobro i na vrijeme održavati časopis.
Konačno, u subotu sljedećeg tjedna, kada sam ušao u naš sobičak u El Heraldu u pet poslijepodne, Alfonso Fuenmavor nije ni podigao pogled s uvodnika što ga je upravo dovršavao:
- Požurite se sa svojim prilozima, majstore - obratio mi se - sljedeći tjedan izlazi Kronika.
Nisam se uplašio, jer sam već dva puta čuo istu rečenicu. Ipak, bila je to treća sreća. Najveći novinarski događaj tjedna, bez premca, dolazak je brazilskog nogometaša Helena de Fritasa u klub Deportivo Junior, ali nećemo pokušati konkurirati specijaliziranim sportskim novinama, nego ćemo to objaviti kao vijest od velikoga kulturnog i društvenog značenja. Kronika se neće dati svrstati u tu grupu, a najmanje kada se radi o nečemu tako popularnom kao nogomet. Odluka je bila jednoglasna, i prionuli smo na posao.
Pripravili smo toliko materijala iščekujući objavljivanje, da je jedino za zadnji čas ostala reportaža o Helenu koju je pisao German Vargas, majstor od zanata i fanatični obožavatelj nogometa. Prvi se broj pojavio na vrijeme na prodajnim mjestima u subotu, 29. travnja1950, na dan Svete Katarine Sienske, autorice plavih pisama što ih je pisala na najljepšem trgu na svijetu. Kronika je tiskana s geslom što sam ga u zadnji čas pridodao ispod naslova: »Vaš najbolji zveekend«. Znali smo da njime izazivamo neprobavljivo čistunstvo koje je tih godina prevladavalo u kolumbijskom tisku, ali za ono što smo našim geslom htjeli reći, nije bilo jednakovrijedne riječi istih značenjskih nijansi u španjolskom. Alfonso Melo, jedini portretist od trojice naših ilustratora, za naslovnicu je tušem nacrtao lik Helena de Freitasa.
Izdanje, unatoč žurbi u zadnji čas i izostanku promidžbe, rasprodano je mnogo prije no što je uredništvo u punom sastavu stiglo na gradski stadion sljedećeg dana, u nedjelju, 30. travnja, na kojemu se odigravao derbi između Deportiva Juniora i Sportinga, dvaju nogometnih klubova iz Barranquille. Samo je uredništvo bilo podijeljeno, jer su German i Alvaro bili navijači Sportinga, a Alfonso i ja Juniora. No Helenovo ime na naslovnici i odlična reportaža Germana Vargasa podržali su zabunu da je Kronika napokon pravi nogometni časopis kakav je Kolumbija očekivala.
Stadion je bio prepun. Šest minuta nakon početka prvoga poluvremena, Heleno de Freitas zabio je svoj prvi gol u Kolumbiji čistim udarcem lijeve noge s centra terena. Iako je na kraju pobijedio Sporting s 3:2, bio je to Helenov dan, a onda i naš, zbog pogotka sa znakovitom naslov-nicom. No nije bilo ni ljudske ni božanske sile koja bi mogla razuvjeriti čitatelje da Kronika nije sportski časopis nego kulturni tjednik koji je samo pozdravio dolazak Helena de Freitasa kao jedan od glavnih događaja godine.
Nije to bila puka početnička sreća. Trojica naših običavali su pisati o temama vezanima za nogomet u svojim kolumnama koje su se bavile raznim temama, uključujući tu naravno i Germana Vargasa.
Alfonso Fuenmavor bio je neupitan ljubitelj nogometa, a Alvaro Cepeda godinama je bio dopisnik iz Kolumbije za Sporting Neivs u Saint Louisu, u Missouriu. Unatoč tome, čitatelji koje smo priželjkivali nisu dočekali raširenih ruku sljedeće brojeve, a nogometni fanatici ravnodušno su nas napustili.
Pokušavajući popraviti neuspjeh, na uredničkom savjetu odlučili smo da ću ja za sljedeći broj napisati glavnu reportažu o Sebastianu Berascochei, drugoj urugvajskoj zvijezdi iz Deportiva Juniora, u nadi da ću uspjeti pomiriti nogomet i književnost, što sam toliko puta pokušao učiniti s drugim znanostima skrivenima u mojoj dnevnoj kolumni. Nogometna groznica kojom me je Luis Carmelo Correa zarazio na ledinama Catace pala je skoro na nula stupnjeva.
Osim toga, bio sam jedan od prvih fanatika karipskog bejzbola - ili igre loptom, kako smo ga zvali na španjolskom. Usprkos svemu, prihvatio sam izazov.
Uzor mi je bila, naravno, reportaža Germana Vargasa. Osnažio sam se s drugima i osjetio olakšanje nakon dugog razgovora s Berascocheom, inteligentnim i ljubaznim nogometašem koji je dobro znao kakav dojam želi ostaviti na svoju publiku. Pogriješio sam proglasivši i opisavši ga kao uzoritog Baskijca samo zbog njegova prezimena, previdjevši sitnicu - da je on crnac, crn kao noć, potomak iz ponajbolje afričke loze. Bio je to moj veliki životni promašaj koji se dogodio u najgorem mogućem trenutku za časopis.
Do te mjere da sam se u potpunosti poistovjetio s pismom čitatelja koji me opisao kao sportskog novinara nesposobnog razlikovati nogometnu loptu od tramvaja. German Vargas osobno, uvijek jako pažljiv u izricanju mišljenja, potvrdio je mnogo godina kasnije u knjizi uspomena da je prilog o Berascochei najgore od svega što sam ikada napisao. Mislim da je pretjerao, ali ne previše, jer nitko nije poznavao zanat kao on, s kronikama i reportažama napisanima tako tečno da se činilo kao da ih je osobno diktirao slovoslagaru.
Nismo se odrekli ni nogometa ni bejzbola zato što su oba sporta bila popularna na karipskoj obali, ali smo povećali broj rubrika s aktualnim temama i književnim novitetima. Sve uzalud: nikada nismo uspjeli prevladati zabunu da je Kronika sportski časopis, no zato su nogometni fanatici prevladali svoju i prepustili nas na milost i nemilost sudbini. Tako da smo nastavili uređivati časopis onako kako smo na početku zacrtali, iako je nakon trećeg tjedna ostao plutati u limbu vlastite neodređenosti.
Nisam klonuo duhom. Putovanje s majkom u Catacu, povijesni razgovor s don Ramonom Vinvesom i srdačna veza s grupom iz Barranquille dali su mi nov poticaj koji traje još i danas. Otada, sav zarađeni novac zarađen je isključivo pisanjem i to mi se čini vrednijim hvale no što bi se na prvi pogled moglo pomisliti, jer prvi novac za autorska prava koji mi je omogućio život od pisanja pripovjedaka i romana, dobio sam s četrdeset i nešto godina, nakon četiri knjige s bijednom dobiti. Prije toga splet lukavština, izmicanja i obmana stalno je remetio moj život ne bi li me zavarao bezbrojnim klopkama koje su me pokušavale skrenuti s književnoga puta.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
3.
Nakon konačne propasti Aracatace, djedove smrti i nestanka svega što je preostalo od njegovih nesigurnih moći, mi koji smo od njih živjeli ostali smo prepušteni čežnjama. Kuća je izgubila dušu otkako su vlakom prestali stizati posjeti. Elvira Carillo ostala se brinuti o Mini i Francisci Simodosei odanošću vjerne sluškinje.
Kada je baka potpuno oslijepjela i izgubila razum, roditelji su je doveli da živi s nama da bi joj uljepšali barem zadnje dane. Teta Francisca, djevica i mučenica, nije se nimalo promijenila zadržavši neobičnu drskost u govoru začinjenu grubim uzrečicama, pa je tako odbila predati ključeve groblja i odreći se pečenja hostija za crkvu uz objašnjenje kako bi je Bog pozvao k sebi da je to njegova volja.
Jednog je dana sjela na prag svoje sobe i od svojih bijelih plahti počela siti vlastiti mrtvački pokrov, skrojen po mjeri, s tolikim marom da je smrt pričekala više od dva tjedna dok nije dovršila šilo. Tu večer, zgotovivši pokrov, otišla je na počinak ne oprostivši se ni od koga, ne bolujući ni od čega i ne žaleći se ni na što, legla je da umre zdravija no ikada. Tek kasnije, primijetili su da je prije smrti ispunila obrasce za pokop i obavila potrebne formalnosti.
Elvira Carillo, također djevica po vlastitoj odluci, ostala je sama u beskrajnoj samoći kuće. U ponoć bi je budio duh čiji se neprekidni kašalj čuo iz susjednih spavaonica, ali se nije uopće obazirala jer je, naposljetku, naviknula dijeliti jade nadnaravnoga života. Naprotiv, njezin brat blizanac, Esteban Carillo, ostao je bistar i pokretan sve do duboke starosti. Jednom zgodom, dok smo zajedno doručkovali, prisjetio sam se do pojedinosti kako su njegova oca pokušali baciti preko palube brodića na putu do Cienage, kada ga je gomila podignula na leda i bacala u zrak kao mazgari Sancha Panzu. Tada je Papalelo već bio pokojni, a ja sam taj događaj ispričao ujaku Estebanu jer mi se činio zabavnim. No on je odmah skočio na noge, bijesan što to nisam nikome ispričao čim se dogodilo, žarko želeći da se sjetim čovjeka koji je tada razgovarao s djedom, pa da od njega sazna tko su bili ti koji su ga pokušali utopiti. Nije mu bilo jasno ni to da se Papalelo nije branio, a bio je izvrstan strijelac koji je za dva građanska rata mnogo puta bio na bojišnici, spavao s revolverom pod jastukom, i nakon okončanja rata, u dvoboju ubio neprijatelja. U svakom slučaju, pojasnio mi je Esteban, nikada neće biti kasno da se on i njegova braća osvete za uvredu. Takav je guahirski zakon: ako netko uvrijedi jednog člana obitelji, svi muškarci iz obitelji uvreditelja moraju to platiti. Ujak Esteban bio je tako odlučan da je, završavajući ispitivanje, izvukao revolver i odložio ga na stol kako ne bi gubio vrijeme. Otada, svaki put kad bi nam se putovi sastali, vraćala mu se nada da sam se sjetio. Jedne večeri, u vrijeme kada sam pomno proučavao obiteljsku prošlost za prvi roman koji nisam dovršio, stvorio se u novinskoj redakciji i predložio da zajedno istražimo okolnosti napada. Nije se predao sve dokraja. Zadnji put kad sam ga vidio u Cartageni, već ostarjelog i slaba srca, oprostio se od mene tužno se smiješeći:
- Ne razumijem kako si mogao postati piscem s tako lošim pamćenjem.
Iscrpivši sve mogućnosti u Aracataci, otac nas je ponovno preselio u Barranquillu da ondje opet otvori ljekarnu bez ijednog novčića, ali s dobrim kreditom kod veletrgovaca koji su mu bili partneri u prijašnjim poslovima. Nije to bila peta ljekarna, kako smo govorili u obitelji, nego jedna jedina koju smo selili iz grada u grad slijedeći tatine trgovačke instinkte: dva puta u Barranquillu, dva puta u Aracatacu i jednom u Since. U svim tim pokušajima dobit je bila nesigurna, a dugovi nadoknadivi. Obitelj bez djeda i bake, bez teta i ujaka, a i bez slugu, ostala je na roditeljima i djeci, a tada nas je bilo već šestero, tri dječaka i tri djevojčice, u devet godina braka.
Ta me novost poprilično uznemirila. Više sam puta bio u Barranquilli u posjetu roditeljima, u mladoj dobi i uvijek u prolazu, pa moja sjećanja iz toga razdoblja nisu cjelovita. Prvi sam ih put posjetio s tri godine, kada su me djed i baka poveli na rođenje moje sestre Margot. Sjećam se smrada mulja na pristaništu u osvit, jednoprega na pustim i prašnjavim ulicama pokraj kojega je kočijaš svojim bičem tjerao nosače koji su se pokušali popeti na njegovo sjedalo. Sjećam se oker zidova i zelenih prozora i vrata u rodilištu u kojem se rodila sestra, te oštroga bolničkog mirisa što se osjećao u sobi. Tek rođena beba ležala je u željeznom krevetu u dnu puste sobe uz ženu koja je nedvojbeno bila moja majka, čijega se lica ne sjećam, već pamtim samo njezinu prisutnost i iznemoglu ruku koju mi je pružila uz uzdah:
- Više me se ne sjećaš.
Ničega više. Prvo potpuno sjećanje na majku potječe nekoliko godina kasnije, jasno i pouzdano, ali ga nisam uspio smjestiti u vremenu. Vjerojatno se to zbilo za jednog od njezinih posjeta Aracataci nakon rođenja Aide Rose, moje druge sestre. Igrao sam se na dvorištu s vrlo mladim janjetom što mi ga je Santos Villero donijela u naručju iz Fonsece, kada je dotrčala teta Mama i gotovo zaprepašteno viknula:
- Došla ti je mama!
Skoro me odvukla do sobe za primanje gdje su sve žene iz kuće i nekoliko susjeda sjedile kao na kakvu bdijenju, na stolcima poredanima uza zid. Moj iznenadni ulazak prekinuo je razgovor.
Ostao sam ukipljen na vratima, ne znajući koja je od njih moja majka, sve dok ona nije raširila ruke i rekla najnježnijim glasom koji pamtim:
- Pa ti si već pravi momak!
Lijepa, pravilnog nosa, dostojanstvena i blijeda, otmjenija no ikada zbog tadašnje mode: u svilenoj haljini boje slonovače s niskim strukom, bisernom ogrlicom u nekoliko nizova, u cipelama srebrne boje s visokim potpeticama i sa zvonolikim šeširom od fine slame, nalik onima iz nijemih filmova. Zagrlila me i obavila svojim mirisom po kojemu sam je uvijek prepoznavao, i zadrhtao sam pod naletom osjećaja krivnje, jer sam znao da mi je dužnost voljeti je, no u isti mah sam osjećao da tome nije tako.
Naprotiv, najstarije sjećanje na oca, dokazano i jasno, datira od 1. prosinca 1934, dana kad je navršio trideset tri godine. Ugledao sam ga kako ulazi velikim i poletnim koracima u kuću djeda i bake u Cataci, u bijelom lanenom odijelu i s plitkim tvrdim slamnatim šeširom ravna oboda na glavi. Netko ga je zagrlio, čestitao mu rođendan i pitao koliko godina navršava. Nikada neću zaboraviti odgovor, jer ga u prvi mah nisam razumio:
- Kristove godine.
Uvijek sam se pitao zašto mi se to sjećanje čini najstarijim, kada sam sasvim sigurno bio s ocem mnogo puta prije toga.
Nikada nismo živjeli zajedno, ali nakon Margotina rođenja, djed i baka počeli su me voditi u Barranquillu, te sam se, nakon rođenja Aide Rose, osjećao manje strano kod roditelja. Mislim da je to bila sretna kuća. Ondje su držali ljekarnu, a kasnije su otvorili drugu, u trgovačkom centru. Ponovo smo vidjeli baku Argemiru, mamu Gime, i njezino dvoje djece, Julia i Enu, pravu ljepoticu, koja je u obitelji zapamćena zbog svoje hude sreće. Umrla je s dvadeset pet godina iz nepoznatih razloga i još se uvijek priča da su je glave došle čini što ih je na nju bacio neki odbijeni udvarač. Kako smo odrastali, mama Gime mi se činila sve simpatičnijom, a njezin jezik britkijim.
U tom istom razdoblju roditelji su mi ranili dušu i ostavili teško izbrisiv ožiljak. Dogodilo se to jednog dana kada je majka, iznenada obuzeta čežnjom, sjela za klavir i zasvirala. Nakon plesa, povijesni valcer njezine tajne ljubavi, a ocu je palo na pamet otresti prašinu s violine i pridružiti joj se, iako je violini nedostajala jedna struna. Majka se lagano prilagodila njegovu sladunjavom stilu i svirala je bolje no ikada, sve dok ga nije zadovoljno pogledala preko ramena i opazila kako su mu oči pune suza. »Koga si se to sjetio?« upitala ga je prijeteći naivno. »Sjetio sam se kada smo to prvi put svirali zajedno«, odgovorio je nadahnut valcerom. Majka je tada bijesno objema rukama udarila po klavijaturi.
- Ne sa mnom, dvoličnjače! - kriknula je iz svega glasa. - Ti vrlo dobro dobro znaš s kim si ga svirao i zbog nje plačeš.
Nije izgovorila njezino ime, ni tada ni ikada kasnije, ali čuvši krik, svi smo se u panici ukopali na mjestu gdje smo se zatekli. Luis Enrique i ja, koji smo uvijek imali skrivenih razloga za strah, skrili smo se ispod kreveta. Aida je pobjegla u susjedstvo, a Margot je dobila neočekivanu vrućicu od koje je tri dana provela u bunilu, iako su mlađa braća već bila naviknuta na majčine eksplozije ljubomore, s plamenom u očima i pravilnim nosom usiljenim poput noža. Viđali smo kako s neobičnom mirnoćom skida slike sa zida u dnevnom boravku i razbija ih jednu po jednu o pod, pretvarajući ih u bučnu staklenu tuču. Zaticali smo je kako njuška tatinu odjeću, komad po komad, prije no što je odloži u koš za prljavo rublje.
Ništa se više nije dogodilo nakon te večeri tragičnoga dueta, ali je firentinski ugadač odvezao klavir da ga proda, a violina, zajedno s revolverom, istrunula je u ormaru. Barranquilla je u to vrijeme bila nositeljica građanskog napretka, umjerenog liberalizma i političkog suživota. Odlučujući trenuci rasta i napretka grada bili su dvojaki: kraj građanskih ratova koji su trajali više od jednoga stoljeća i pustošili zemlju od proglašenja neovisnosti od Španjolske, a kasnije i propast plantaža banana, teško pogođenih surovom represijom koja je uslijedila nakon velikog štrajka. No ipak, otada ništa nije moglo zaustaviti poduzetan duh njezinih stanovnika. Godine 1919, mladog industrijalca Maria Santodominga, oca Julia Maria, zapala je čast da svečano pusti u promet nacionalnu zračnu poštu s pedeset sedam pisama što ih je u nepromočivoj vreći bacio na obalu kod luke Puerto Colombia, kojih tridesetak kilometara od Barranquille, iz jednog od prvih aviona kojim je upravljao Sjevernoamerikanac VVilliam Knox Martin. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata stigla je grupa njemačkih pilota, među kojima je bio i Helmuth von Krohn, koji su uspostavili zračne koridore s avionima Junkers Y-13, prvim hidroavionima što su prelazili rijeku Magdalenu poput skakavaca Providnosti, sa šest odvažnih putnika i s poštanskim vrećama. To je bio začetak Kolumbijsko-njemačkog društva za zračni transport, SCADTA, jednog od najstarijih na svijetu.
Naše zadnje preseljenje u Barranquillu za mene je, osim promjene grada i kuće, značilo i promjenu oca u jedanaestoj godini. Novi je otac bio ljudina, ali bitno različitog poimanja očinskog autoriteta od onoga prijašnjega, koji je Margaritu i mene usrećio u kući djeda i bake. Stajala nas je velikoga truda prilagodba drukčijem režimu, jer smo navikli na samostalnost. Tatine osobine, kao što su potpuna samoukost i najveća čitateljska nezasitnost s kojom sam se sreo, premda i najmanje sustavna, pobuđivale su veliko divljenje i ganuće. Otkada se odrekao studija medicine, posvetio se samostalnom izučavanju homeopatije, za koju u ono vrijeme nije bila potrebna akademska naobrazba i položio je ispit s pohvalom.
No zato nije bio sposoban podnijeti životne nedaće poput majke. Najteže krize proveo je u mreži u svojoj sobi, čitajući sve što mu je došlo pod ruku te rješavajući križaljke. No njegov problem s realnošću bio je nerješiv. Gajio je skoro mitsku privrženost prema bogatašima, ali ne prema onima koji su se obogatili na neobjašnjiv način, nego prema onima koji su novac stekli svojom velikom darovitošću i poštenjem. Ležeći budan u mreži, čak i za bijeloga dana, gomilao je u mašti velika bogatstva u tako jednostavnim pothvatima da mu nije bilo jasno kako mu to već prije nije palo na pamet. Kao najčudniji primjer bogatstva, volio je spominjati ono što je čuo u Darienu: tisuću kilometara okoćenih krmača. No ta neobična središta obilja nisu se nalazila u mjestima gdje smo živjeli, nego u izgubljenim rajevima o kojima je slušao na svojim lutanjima dok je bio telegrafist. Njegovo pogubno sanjarenje održavalo nas je u neizvjesnosti između poslovnih gubitaka i ponavljanja istih grešaka, ali isto tako i u dugim razdobljima u kojima s neba ne bi pala ni mrvica kruha našeg svagdašnjeg. U svakom slučaju, bez obzira radi li se o dobru ili o zlu, naši su nas roditelji naučili da budemo zahvalni ili da sve podnosimo pokorno i dostojanstveno, već prema prilici, baš kao i katolici staroga kova.
Jedina kušnja kojoj dotada nisam bio izložen, bilo je putovanje nasamo s tatom, a prošao sam je kad me poveo u Barranquillu da zajedno otvorimo ljekarnu i pripremimo sve za dolazak obitelji.
Iznenadilo me je što se prema meni nasamo ponašao kao prema odraslom, s ljubavlju i poštovanjem, do te mjere da mi je povjerio zadatke koji nisu izgledali nimalo lagani za moju dob, ali sam ih obavio dobro i s oduševljenjem, iako mu ishod nije uvijek bio po volji. Običavao nam je pričati zgode iz djetinjstva u njegovu rodnome mjestu, ali kako ih je ponavljao iz godine u godinu novorođenoj braći, nama, koji smo ih čuli već mnogo puta, nisu više bile duhovite. Na kraju smo se mi najstariji dizali od stola kad bi, nakon jela, počeo prepričavati. Luis Enrique, u jednom od svojih mnogobrojnih napadaja iskrenosti, uvrijedio je oca kada je, ustavši od stola, zamolio:
- Obavijestite me kada djed ponovno umre.
Ti tako neposredni ispadi bacali su oca u očaj i povećavali ionako nemali broj postojećih razloga da pošalje Luisa Enriquea u popravni dom u Medellinu. No sa mnom se u Barranquilli sasvim drukčije ponašao. Pospremio je repertoar poznatih dogodovština i pripovijedao mi zanimljive događaje iz svoga teškog života s majkom, kao i o legendarnoj škrtosti njegova oca i o teškoćama u školovanju. Prispodobe što mi ih je ispripovijedao pomogle su mi da lakše podnesem neke njegove hirove i shvatim neka od njegovih nerazumijevanja.
Razgovarali smo tada o pročitanim knjigama i onima koje ćemo tek pročitati, i na šugavim mjestima mjesne tržnice dobro se opskrbljivali stripovima o Tarzanu, detektivima i svemirskim ratovima. No zamalo sam postao žrtvom njegova smisla za praktično, ponajprije kada je odlučio da jedemo samo jednom dnevno. Prva prepirka pala je kada me zatekao kako gaziranim sokom i slatkim kruhom popunjavam rupe gladi u predvečerje, sedam sati nakon objeda, a nisam mu znao odgovoriti odakle mi novac za njihovu kupovinu. Nisam se usudio priznati mu kako mi je mama kriomice gurnula par pesosa u džep za slučaj da me podvrgne isposničkom režimu, što je običavao činiti na putovanjima. To partnerstvo s majkom trajalo je sve dok je imala sredstava. Kada sam krenuo u gimnaziju, spremila bi mi u kovčeg različite stvari za osobnu higijenu i njegu, i pravo bogatstvo od deset pesosa u kutiji za sapun, veseleći se kako ću je otvoriti u trenutku oskudice. Tako je i bilo jer, dok smo pohađali školu daleko od kuće, svaki trenutak bijaše kao stvoren za nalaženje tih deset pesosa.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Tata se svakojako dovijao da me ne bi ostavio samoga navečer u ljekarni u Barranquilli, ali njegova rješenja nisu uvijek bila najzabavnija za jednog dvanaestogodišnjaka. Večernji posjeti obiteljima prijatelja iscrpljivali su me jer su njihova djeca, a moji vršnjaci, u to doba već spavali, dok sam ja ostajao prepušten dosadi i pospanosti u pustoši naklapanja o društvenim temama. Jedne sam noći vjerojatno zaspao za vrijeme posjeta obitelji tatina prijatelja liječnika te sam se, ni sam ne znam kako, ni u koliko sati, probudio hodajući nepoznatom ulicom. Nisam imao pojma gdje se nalazim, niti kako sam ondje prispio, i to se moglo objasniti jedino mjesečarstvom. U obitelji dotada nije zapamćen nijedan sličan slučaj, niti se kasnije ponovio, ali ostaje kao jedino moguće objašnjenje toga događaja. Najprije me iznenadio, kada sam se probudio, izlog frizerskog salona kroz koji sam vidio sjajna ogledala i tri ili četiri klijentice koje su frizirali ispod sata što je pokazivao osam i deset, nepojmljivo doba da se dijete mojih godina zatekne samo na ulici. Smeten strahom, pobrkao sam imena obitelji kod koje smo bili u posjetu i nisam se točno sjećao njihove adrese, ali su neki od prolaznika uspjeli shvatiti o kome se radi i odvesti me na pravu adresu. Čitavo je susjedstvo bilo na nogama zbog kojekakvih nagađanja oko moga nestanka. Jedino što su znali reći bilo je da sam usred razgovora ustao sa stolca, pa su pomislili da sam otišao u zahod. Nitko nije povjerovao u objašnjenje o mjesečarstvu, a najmanje otac, koji je to odmah protumačio kao neuspjelu nepodopštinu.
Srećom, uspio sam se iskupiti nekoliko dana kasnije u drugoj kući, gdje me otac ostavio da bi otišao na neku poslovnu večeru. Cijela se obitelj usredotočila na popularni kviz radiostanice Atldntico, a zagonetka je taj put izgledala nerješiva: »Koja životinja, kada side s drveta, mijenja ime?«. Za divno čudo, pročitao sam odgovor tog istog dana u zadnjem izdanju Almanaha Bristol i izgledao mi je kao loš vic: jedina životinja koja mijenja ime je gorila jer, kada siđe s drveta, postaje dolila . Potajice sam šapnuo odgovor jednoj od djevojčica iz te obitelji, a najstarija je požurila do telefona i odgovorila radio stanici Atldntico. Osvojila je prvu nagradu koja je vjerojatno bila dovoljna za tromjesečnu najamninu kuće: sto pesosa.
Cijela soba ispunila se bučnim susjedima koji su slušali emisiju i pohitali čestitati dobitnicima, ali obitelji je bilo važno, važnije od novca, sama pobjeda na kvizu koji se dugo pamtio na radio valovima karipske obale. Nitko se nije ni sjetio da sam ja ondje.
Kada je tata došao po mene, pridružio se obiteljskom veselju i nazdravio pobjedi, ali nitko mu nije rekao tko je bio pravi dobitnik.
Druga pobjeda iz toga razdoblje očevo je dopuštenje da odlazim sam na nedjeljne matineje u kino Colombia. Prvi put su prikazivani filmovi u nastavcima, svake nedjelje jedna epizoda i stoga se rađala takva napetost koja ni na trenutak nije popuštala cijeli tjedan. Invazija Monga bila je prva međuplanetarna epopeja, a njezino mjesto u mome srcu tek je mnogo godina kasnije zamijenila Odiseja u svemiru, Stanleva Kubricka. No ipak, argentinskoj kinematografiji s filmovima s Carlosom Gardelom i Libertad Lamarque nitko nije bio ravan.
Za manje od dva mjeseca potpuno smo opremili ljekarnu te unajmili i namjestili kuću za obitelj. Ljekarna se nalazila na jednom jako prometnom uglu u samom trgovačkom centru i svega četiri bloka od Šetališta Bolivar. Kuća nam je, naprotiv, bila u ulici na samom kraju neugledne i vesele četvrti Barrio Abajo. Dogovorena najamnina uopće nije odgovarala njezinu pravom stanju, nego onome čemu je težila: gotička vila u crveno i žuto oličena, nalik na nekakav slatkiš i s dva ratnička tor-njića.
U originalu igra riječima gore-dolje u nazivu životinje, odnosno, gori-doli u gorila - dolila.
Istoga dana kada su nam predan na korištenje lokal za ljekarnu, objesili smo mreže na rašljaste kolce u stražnjoj prostoriji i ondje smo spavali kuhajući se lagano u vlastitom znoju. Ušavši u kuću, otkrili smo da nema željeznih koluta za vezanje mreža, pa smo madrace prostrli na tlo i mirno spavali pošto smo uspjeli posuditi mačku da rastjera miševe. Kada je majka stigla s ostatkom obitelji, još nije bilo sve namješteno, nedostajalo je i kuhinjsko posude te još mnoge stvari potrebne za život.
Unatoč svojim umjetničkim težnjama, kuća bijaše sasvim obična i jedva dovoljno velika za nas, s boravkom, blagovaonicom, dvije spavaonice i malenim popločanim dvorištem. Zapravo, nije smjela koštati više od trećine cijene što smo je za nju plaćali. Čim je ugledala kuću, majka se užasnula, no suprug ju je smirio primamljivom pričom o sretnoj budućnosti. Uvijek je bivalo tako.
Nemoguće je bilo zamisliti dva tako različita stvorenja koja se tako dobro razumiju i toliko vole.
Dojmio me se majčin izgled. Već sedmi put je bila trudna i meni se činilo da su joj kapci, gležnjevi i struk jednako otečeni. Tada su joj bile trideset tri godine i namještala je petu kuću. Potreslo me njezino loše duševno stanje koje se pogoršalo odmah prve noći, kada ju je preplašila pomisao na koju je došla sama, bez ikakve osnove: da je ondje živjela žena X prije nego što su je zaklali. Radilo se naime o zločinu počinjenom prije sedam godina, za vrijeme prijašnjeg boravka roditelja u Baranquilli, koji je bio tako strašan da se majka zarekla da više nikada neće doći živjeti u taj grad. Možda je to zaboravila pri dolasku, ali se iznenada sjetila odmah prve noći u mračnoj kući u kojoj je istoga trena prepoznala određene sličnosti s Drakulinim dvorcem.
Prva vijest o ženi X pojavila se s otkrićem gologa tijela, neprepoznatljiva zbog stupnja raspadanja u kojemu je nađeno. Jedva da se moglo ustanoviti da se radi o ženi mladoj od trideset godina, crne kose i privlačnih crta lica. Mislilo se da je bila živa zakopana, jer su je našli s lijevom šakom preko očiju, vjerojatno od straha, i s desnom rukom podignutom iznad glave. Jedini mogući trag za utvrđivanje žrtvina identiteta bijahu dvije plave vrpce i ukrasni češalj što su mogli biti dio njezine frizure s pletenicama. Od mnogih pretpostavki, najvjerodostojnijom se činila ona da je to, zapravo, francuska plesačica slobodnih nazora kojoj se izgubio svaki trag otprilike u ono vrijeme kada je vjerojatno počinjen zločin. Barranquilla je zasluženo uživala slavu najgostoljubivijeg i najmirnijega grada u državi, no imala je nesreću da se svake godine u njoj dogodi jedan strašni zločin. Ipak, nije bilo podataka da je ijedan prijašnji do te mjere i toliko dugo potresao javno mišljenje kao to ubojstvo nepoznate žene nožem. Novine La Prema, jedan od najvažnijih dnevnika u zemlji u to vrijeme, glasile su za pionira u objavljivanju nedjeljnih stripova Bucka Rogersa i Tarzana - kralja džungle, ali su se već od prvih godina izlaženja nametnule i kao veliki preteča crne kronike.
Nekoliko su mjeseci držale grad u napetosti zvučnim naslovima i iznenađujućim otkrićima koji su u čitavoj državi, zasluženo ili ne, proslavili zaboravljenog novinara.
Vlasti su pokušavale zadržati svoje informacije uz objašnjenje da njihovo objavljivanje otežava istragu, ali su čitatelji na kraju više vjerovali otkrićima La Prense nego njima. Taj je sukob sve držao u napetosti nekoliko dana i barem jednom primorao istražitelje da promijene smjer istrage. Priča o ženi X tako se snažno usadila u maštu puka da su mnoge kuće osigurale vrata lancima, čak su organizirana i posebna noćna dežurstva za slučaj da nepoznati ubojica pokuša nastaviti s okrutnim zločinima, a mladim se djevojkama zabranilo da same izlaze iz kuće nakon šest sati poslijepodne.
Istinu na kraju nitko nije otkrio, nego je izišla na vidjelo tek nakon nekog vremena kada je sam počinitelj zločina, Efrain Duncan, priznao da je ubio suprugu, Angelu Hoyos, onoga dana što su ga pretpostavili i liječnici sudske medicine, te je zakopao ondje gdje su i pronašli leš izboden nožem. Rođaci su prepoznali plave vrpce i češalj što ih je nosila nesretna Angela onoga 5. travnja, kada je sa svojim suprugom izišla iz kuće i krenula na navodno putovanje u Calamar. Slučaj je zaključen, bez ikakve zadrške, zahvaljujući nezamislivoj slučajnosti koja je otkrivena tek na kraju, a doimala se kao trik iz rukava kakva pisca fantastičnih romana: Angela Hoyos imala je identičnu sestru blizanku koja je omogućila točnu identifikaciju.
Mit o ženi X srušen je i pretvoren u običan zločin iz strasti, ali tajna identične sestre ostala je prisutna u glavama ljudi, jer se mislilo kako je ona zapravo žena X osobno, oživljena vradžbinama. Vrata su se osiguravala prečagama i barikadama od pokućstva da bi se onemogućio ulaz u kuću ubojici odbjeglom iz zatvora uz pomoć magije. U imućnim četvrtima postali su moderni lovački psi dresirani za hvatanje ubojica koji mogu prolaziti kroz zidove. U biti, majka nije prevladala strah sve dok je susjedi nisu uvjerili kako naša kuća u četvrti Barrio Abajo još nije bila izgrađena u vrijeme ubojstva žene X.
Dana 10. srpnja 1939. majka je rodila djevojčicu krasnog indijanskog profila, koju su krstili imenom Rita zbog velike pobožnosti što se njegovala u našoj obitelji prema svetoj Riti iz Casie, a utemeljena je, između drugih brojnih milosti svetice, na strpljenju kojim je podnosila zloću zabludjela muža.
Majka nam je ispričala kako se ovaj vratio jedne večeri kući, mrtav pijan, minutu nakon što je kokoš ispustila na stol blagovaonice nekoliko smrdljivih kuglica. Kako više nije ifiiaia vremena počistiti bijeli stolnjak, supruga je u zadnji čas uspjela tanjurom skriti od muževa pogleda kokinu nečist i požurila se odvuci mu pažnju uobičajenim pitanjem:
- Što želiš jesti?
Na što ovaj promrmlja:
- Govna.
Žena na to podignu tanjur i ponudi mu svetačkom blagošću:
- Izvoli.
Priča kaže da se tada i sam suprug osvjedočio o ženinoj svetosti i postao iskrenim Kristovim sljedbenikom.
Nova ljekarna u Barranquilli slavno je propala, a tu propast donekle je ublažila brzina kojom je otac predosjetio njezin dolazak. Nakon nekoliko mjeseci borbe na sitno, otvaranjem dviju rupa kako bi se zakrpala jedna, pokazalo se da je otac veći lutalica nego što se to dotada činilo. Jednog je dana samo napunio bisage i otišao u potragu za blagom što leži u najzabitijim krajevima uz rijeku Magdalenu. Prije odlaska poveo me svojim partnerima i prijateljima i dostojanstveno im objavio kako ću ga ja zamijeniti dok je odsutan.
Nikada nisam saznao je li se šalio, što je običavao čak i u ozbiljnim situacijama, ili je pak mislio ozbiljno, zabavljajući se kao u svakodnevnim situacijama. Pretpostavljam da je svatko njegove riječi shvatio na svoj način, jer sam sa svojih dvanaest godina bio rahitičan i blijed i jedva da sam vrijedio za crtanje i pjevanje. Žena koja nam je prodavala mlijeko na poček, rekla je majci pred svima, pa i preda mnom, bez imalo zlobe:
- Oprostite mi ovo što ću vam reći, gospodo, ali mislim da ovaj mali neće još dugo.
Dugo sam sav u strahu očekivao naglu smrt i često sam sanjao kako, kada se gledam u ogledalo, umjesto vlastitog odraza vidim tek rođeno tele. Školski liječnik otkrio je da bolujem od malarije, upale mandula i žučnih smetnji zbog prekomjernoga čitanja neprimjerene lektire. Nisam pokušao ublažiti ničiju uznemirenost.
Naprotiv, preuveličavao sam ozbiljnost svoga stanja ne bih li izbjegao zadaće. No ipak, moj je otac spretno zaobišao znanost i prije odlaska proglasio me odgovornim za kuću i obitelj u njegovoj odsutnosti:
- Kao da sam ja osobno.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Na dan odlaska, skupio nas je u boravku, posavjetovao nas i unaprijed prekorio za nepodopštine koje bismo mogli počiniti dok se on ne vrati, ali smo shvatili kako je to zapravo lukavština da se ne bismo rasplakali. Svakome je od nas dao po kovanicu od pet centavosa, što je u ono vrijeme bilo pravo bogatstvo za svako dijete, i obećao nam još po jednu, ako ovu sačuvamo do njegova povratka. Na kraju mi se obratio svečanim tonom:
- Tebi ih povjeravani, i od tebe ću ih iskati.
Srce mi se slamalo dok sam ga gledao kako odlazi od kuće s jahačkim gamašama na nogama i bisagama na ramenu, i prvi sam briznuo u plač kada nas je posljednji put pogledao, prije nego što će zamaknuti za ugao i mahnuti nam rukom u znak pozdrava. Tek sam tada, i za sva vremena, shvatio koliko ga volim.
Nije bilo teško ispuniti zadatke što mi ih je otac povjerio. Majka se počela navikavati na tu neizvjesnu i u nevrijeme pristiglu samoću, te ju je podnosila nevoljko, ali s lakoćom. Kuhanje i održavanje reda u domaćinstvu iziskivali su pomoć oko kućnih poslova čak i od najmlađih koji su to savjesno radili. U to sam se vrijeme prvi put osjetio odraslim kada sam primijetio kako su se braća počela ponašati prema meni kao prema nekom ujaku.
Nikada nisam uspio prevladati stidljivost. Kada sam se morao poslužiti sredstvima za preživljavanje što nam ih je otac lutalica ostavio, naučio sam da je stidljivost nepobjediva sila. Svaki put kada sam trebao zamoliti za poček, čak i ako se radilo o već dogovorenome, u trgovinama očevih prijatelja, otezao sam motajući se satima oko kuće, gutajući suze i boreći se s osjećajem težine u utrobi, sve dok ne bih skupio hrabrost i krenuo tako stisnutih čeljusti da nisam mogao ni pisnuti. Poneki bi me bezdušni trgovac smeo: »Mala kukavice, ne može se govoriti zatvorenih usta«.
Mnogo sam se puta vratio kući praznih ruku i s nekom isprikom što sam je putem smislio. No nikada se nisam osjećao jadnije kao prvi put kada sam htio telefonirati u trgovini na uglu. Vlasnik mi je pomogao s operaterkom na centrali, jer tada još uvijek nije postojalo automatsko biranje brojeva. Kada mi je pružio slušalicu, osjetio sam dah smrti. Umjesto očekivanog ljubaznoga glasa, iz mraka sam začuo rezanje nekoga tko je govorio istodobno sa mnom. Pomislio sam kako me moj sugovornik ne razumije, kao što ni ja nisam njega, i povisio sam glas koliko god sam mogao. Onaj s druge strane, razgnjevljen, jednako je tako podigao glas:
- Ma koju se vražju mater dereš na mene!
Spustio sam slušalicu prestravljen. Priznajem da, unatoč tome što uživam u komunikaciji, još uvijek moram suzbijati strah od telefona i zrakoplova, i ne znam potječe li on još iz tih dana. Kako sam uspio išta postići u životu? Srećom, mama je često ponavljala odgovor:
»Treba se pomučiti da bi se nešto postiglo«.
Prva vijest od tate stigla je nakon dva tjedna u pismu kojem je svrha bila više da nas zabavi nego da nas o bilo čemu obavijesti. Majka je to tako shvatila i toga je dana prala sude pjevajući ne bi li nas oraspoložila. Bez tate je bila drukčija: poistovjećivala se s kćerima kao da je jedna od starijih sestara. Prilagodila im se tako dobro da je prednjačila u dječjim igrama, pa i s lutkama, čak je znala izgubiti strpljenje i ravnopravno bi se svađala s njima. U istom stilu kao i prvo, stigla su i druga dva tatina pisma s opisom planova koji su toliko obećavali da smo zahvaljujući njima mirnije spavali.
Veliki problem predstavljala je brzina kojom smo prerastali odjeću. Iza Luisa Enriquea nije bilo nasljednika, niti bi to bilo moguće, jer se redovito vraćao kući sav izgreben i u dronjcima, a da nikada nismo dokučili zašto. Majka je govorila da izgleda kao da se provlači kroz bodljikavu žicu. Sestre, između sedam i devet godina, snalazile su se među sobom kako su najbolje znale i umjele s čudesnom dosjetljivošću, i uvijek sam mislio da su zbog oskudice tih dana prerano sazrele. Aida bijaše domišljata, a Margot je uvelike prevladala stidljivost te se nježno i ljubazno brinula o tek rođenoj sestrici. Najteže je bilo odjenuti mene, ne samo zato što sam morao izvršavati važne poslove, nego zato što je majka, uz oduševljenu podršku braće, preuzela na sebe rizik i izdvojila novac iz ionako oskudnih sredstava za kućanstvo da bi me upisala u školu Cartagena, kojih deset blokova od kuće.
Kao što smo pozvani, nas dvadesetak kandidata stigli smo u osam ujutro na prijamni ispit. Srećom, provjera nije bila pismena, nego su nas tri učitelja pozivali redom kako smo se prijavili tjedan prije i kratko ispitali u skladu s našim potvrdama o završenim razredima.
Jedino ih ja nisam donio, jer nije bilo vremena da ih zatražimo od Montessori škole i od osnovne škole u Aracataci, i majka je mislila da me neće primiti bez svjedodžbi. No ja sam odlučio ipak pokušati. Jedan od učitelja izvukao me iz reda kada sam mu priznao da nemam potrebne dokumente, no drugi je preuzeo moju sudbinu u svoje ruke i poveo me u svoj ured da me ispita, iako nisam ispunjavao tražene uvjete. Pitao me je koliko iznosi dvanaest tuceta, koliko godina ima pola desetljeća, a koliko tisućljeće, morao sam ponoviti glavne gradove okruga, glavne rijeke u državi i zemlje s kojima graniči Kolumbija. Sve se doimalo uobičajenim, dok nije upitao koje sam knjige pročitao. Pažnju mu je privukao, za moju dob, velik broj i raznolikost štiva, kao i to što se među njima našla Tisuću ijednu noć, izdanje za odrasle, iz kojega nisu bile izbačene neke od škakljivih scena koje su sablažnjavale velečasnog Angaritu. Začudilo me kada sam saznao da je to značajna knjiga, jer sam oduvijek mislio kako je malo vjerojatno da ozbiljni odrasli ljudi vjeruju da duhovi izlaze iz boca ili da se vrata otvaraju izgovaranjem čarobnih riječi. Prethodni kandidati nisu se zadržavali dulje od četvrt sata svaki, bez obzira jesu li primljeni ili odbijeni, no ja sam više od pola sata razgovarao s učiteljem o raznovrsnim temama. Zajedno smo pregledali dupkom punu policu knjiga iza njegova pisaćeg stola, na kojoj se brojem i uvezom isticalo izdanje biranih djela pod nazivom Blago za mladež, za koje sam čuo, ali me učitelj uvjerio kako je za moju dob korisniji Cervantesov Don Quijote. Nije ga našao u knjižnici, ali mi ga je obećao posuditi kasnije. Nakon pola sata kratkih objašnjenja o Sindbadu moreplovcu i Robinsonu Crusoeu, ispratio me do izlaza ne rekavši mi jesam li primljen. Mislio sam da nisam, jasno, ali na terasi se oprostio sa mnom uz rukovanje, do ponedjeljka u osam ujutro, kako bih upisao završnu godinu osnovne škole: četvrti razred.
On je bio ravnatelj. Zvao se Juan Ventura Casalins i pamtim ga kao prijatelja iz djetinjstva, daleko od strašne predodžbe što je vladala o učiteljima iz toga vremena. Prema svima nama ponašao se kao prema odraslima i sebi ravnima, i tu njegovu vrlinu neću nikada zaboraviti, iako mi se još i dandanas čini da je meni posvećivao posebnu pažnju. Na nastavi je češće postavljao pitanja meni no drugima i pomagao mi je da točno i s lakoćom odgovorim.
Dopuštao mi je posuđivanje knjiga iz knjižnice i čitanje kod kuće.
Dvije knjige, Otok s blagom i Grof Monte-Cristo, bile su za mene u tim mučnim godinama prava oaza sreće. Gutao sam ih riječ po riječ, izgarajući od znatiželje da vidim što se događa u sljedećem retku, istodobno žarko želeći da ne saznam, kako se ne bi razbila čarolija. Uz njih sam, kao i uz Tisuću i jednu noć, jednom za svagda naučio kako treba čitati samo one knjige koje nas vuku da ih ponovo uzmemo u ruke.
Naprotiv, moje čitanje Cervantesova Don Quijotea od samoga je početka priča za sebe, jer me se nije dojmio kako je to predvidio učitelj Casalins. Umne govorancije viteza lutalice zamarale su me, a u perjanikovim budalaštinama nisam nalazio ništa smiješno, i to do te mjere da sam pomislio kako to nije ta, toliko spominjana knjiga. S druge strane, mislio sam da tako pametan učitelj poput našega nije mogao pogriješiti, i prisilio sam se da ga gutam kao purgativ, malo-pomalo. Sljedeći pokušaj uslijedio je u gimnaziji, gdje je proučavanje Don Quijotea spadalo u obvezne zadaće i beznadno sam ga zamrzio, sve dok nisam poslušao prijateljev savjet da ga stavim na policu u zahodu i pokušam čitati dok obavljam dnevne dužnosti. Tek sam ga tada otkrio, kao čisto sagorijevanje, i uživao sam čitajući ga i prečitavajući toliko puta da sam čak recitirao čitave epizode napamet.
Osim toga, toj sudbinskoj školi dugujem povijesna sjećanja na grad i razdoblje koje je nepovratno.
Zgrada škole bila je jedina kuća na vrhu zelenog brežuljka, a s njezine terase mogla su se u daljini vidjeti dva potpuno različita svijeta. Lijevo, Prado, najotmjenija i najskuplja gradska četvrt, koja mi je od prvog pogleda izgledala kao vjerna kopija elektrificiranog kokošinjca američke tvrtke United Fruit Company.
Nije to slučajno: izgradila ju je neka sjevernoamerička urbanistička tvrtka prema svojim uvezenim ukusima, pravilima i cijenama, i bila je sigurna turistička atrakcija za ostatak države. Desno, nešto sasvim drugo, predgrađe naše četvrti Barrio Abajo, s ulicama od užarene prašine, kućercima od pruća nabijena blatom i krovovima od palmina lišća što su nas neprestano podsjećali da smo samo smrtnici od krvi i mesa. Srećom, sa školske terase mogla se vidjeti panoramska vizija budućnosti: povijesna delta rijeke Magdalene, jedne od velikih svjetskih rijeka i siva pučina njezina ušća u Atlantik - Bocas de Ceniza.
Dana 28. svibnja 1935. gledali smo uplovljavanje tankera Taralite s kanadskom zastavom, uz veselo pištanje brodske sirene kroz lukobrane u živoj stijeni i njegovo pristajanje u gradskoj luci pod zapovjedništvom kapetana D. F. McDonalda, gdje je dočekan gromoglasnom glazbom i raketama. Bio je to vrhunac građanske hrabrosti koja je stajala mnogo godina truda i mnogo novaca da bi Barranquilla postala jedina morska i riječna luka u zemlji.
Nedugo zatim, zrakoplov kojim je pilotirao satnik Nicolas Reyes Manotas, nadletio je grad dodirujući ravne krovove zgrada u potrazi za čistinom na koju bi mogao prinudno sletjeti, ne samo da spasi vlastitu kožu, nego i duše onih koje bi pri padu zgnječio. On je bio jedan od pionira kolumbijskoga zrakoplovstva. Taj rani model zrakoplova poklonili su mu u Meksiku i sam je preletio s njim s kraja na kraj Srednje Amerike. Mnoštvo skupljeno u zračnoj luci u Barranquilli pripremilo mu je svečani doček s maramama, zastavama i limenom glazbom, ali Reyes Manotas htio je napraviti još dva pozdravna kruga iznad grada, no otkazao je motor. Čudesnom vještinom pošlo mu je za rukom ponovno ga pokrenuti i spustiti se na ravan krov zgrade u trgovačkom centru, ali ostao je visjeti sa stupa, zapleten u električne kablove. Moj brat Luis Enrique i ja pojurili smo kroz kaotičnu gomilu koliko su nas noge nosile, ali samo smo uspjeli vidjeti pilota tek kada su ga već oslobodili, jedva jedvice, ali živog i zdravog i uz burno odobravanje mase koja ga je pozdravila kao heroja.
Barranquilla je također prva u zemlji dobila radiostanicu, moderan vodovod koji se pretvorio u turističku i pedagošku atrakciju kako bi se pokazao moderan način pročišćavanja vode, zatim vatrogasni odred sa sirenama i zvonima koji su, čim bi se oglasili, bili praznik i za djecu i za odrasle. Preko Barranquille su stigli i prvi kabrioleti koji su jurili ulicama luđačkom brzinom i sudarali se na novim asfaltiranim cestama. Pogrebno društvo La Equitativa, nadahnuto crnim humorom, postavilo je veliki pano na izlazu iz grada: »Ne jurite, mi vas čekamo«.
Navečer, kad nije bilo drugih utočišta osim doma, majka bi nas skupila i čitala tatina pisma. Većina su bila remek-djela razbibrige, ali u jednom je izričito govorio o oduševljenju što ga je homeopatija pobudila kod starijih ljudi u donjem dijelu toka Magdalene. »Neka izlječenja izgledala su kao čuda«, pisao je otac. Ponekad je ostavljao dojam da će nam vrlo brzo otkriti nešto silno važno, ali onda bi uslijedio mjesec dana šutnje. Za Veliki tjedan, kada je dvoje najmlađih oboljelo od pogibeljnih malih boginja, nije bilo načina da stupimo u vezu s njim, jer ni najvještiji tragači nisu mu mogli ući u trag.
Tih sam mjeseci shvatio pravo značenje riječi što su je baka i djed vrlo često upotrebljavali: siromaštvo. Tumačio sam je kao situaciju u kojoj smo živjeli u njihovoj kući od početka propadanja bananske tvrtke. Žalili su se na nj bez prestanka. Više nije bilo dvije, čak ni tri smjene za stolom kao prije, nego jedna jedina. Kako se ne bi odrekli svetog obreda objeda, čak i kada više nisu imali novaca za njegovo održavanje, kupovali su jelo u gostionicama na tržnici, koje je bilo dobro i znatno jeftinije, i iznenadilo ih je što se to nama djeci više sviđalo. Ali prestali su jednom zauvijek kada je Mina dočula kako su neki od stalnih gostiju za stolom odlučili da neće dolaziti, jer se više ne jede tako dobro kao nekoć.
Siromaštvo roditelja u Barranquilli, naprotiv, iscrpljivalo je, no omogućilo mi je bogatstvo uspostavljanja iznimne povezanosti s majkom. Osjećao sam za nju, više od uobičajene sinovljeve ljubavi, beskrajno divljenje zbog njezine ćudi šutljive lavice koja se žestoko suprotstavlja nedaćama, i zbog odnosa s Bogom, koji nije izgledao kao puko pokoravanje, već kao borba. Dvije uzorite vrline što su joj u životu ulijevale snagu koja je nikada nije napustila. U najgorim trenucima smijala se vlastitim bistrim rješenjima. Kao onaj put kada je kupila goveđu goljenicu i kuhala je dan za danom u sve rjeđoj juhi, dokle god se moglo. Jedne večeri dok je bjesnilo strašno nevrijeme, potrošila je zalihu svinjskog sala za čitav mjesec kako bi napravila stijenj od krpa, jer struje nije bilo do svitanja, a ona je sama usadila mlađima strah od mraka da ne bi ustajali iz kreveta.
U početku su roditelji posjećivali one obitelji prijatelja koje su napustile Aracatacu zbog krize bananske tvrtke i narušenog javnog reda. Za tih uzajamnih posjeta pretresane su iste teme o nesreći što se proširila mjestom. Ali kada nas je pritisnulo siromaštvo u Barranquilli, nismo se nikada više požalili u tuđoj kući. Majka je svoje prešućivanje suzdržljivo sažela u jednu rečenicu: »Siromaštvo se vidi u očima«.
Sve do pete godine, smrt je za mene bila prirodni kraj koji se događa drugima. Užitke neba i muke pakla isključivo sam shvaćao kao lekcije što ih moram naučiti napamet na vjeronauku kod oca Astetea. Nikakve to veze nije imalo sa mnom, sve dok na jednom bdijenju nisam vidio kako uši bježe iz pokojnikove kose i besciljno trčkaraju po jastucima. Ono što me otada uznemirivalo nije bio strah od smrti, nego stid da će i moju glavu na odru uši trkom napuštati naočigled rodbine. Ipak, u osnovnoj školi u Barranquilli nisam primijetio da mi je kosa puna ušiju, sve dok nisam zarazio čitavu obitelj. Majka je tada još jednom pokazala čvrstinu karaktera. Dezinficirala nas je jednog po jednog insekticidom za žohare u detaljnoj operaciji čišćenja koju je okrstila zvučnim imenom: policija. Problem je bio taj što nas je jedva očistila, a već smo se ponovno počeli češkati, jer sam ja ponovno donio uši iz škole. Onda je majka odlučila poduzeti energičnije mjere i morao sam se ošišati do kože. Pojaviti se u školi u ponedjeljak s kapom na glavi bio je pravi junački čin, no dostojanstveno sam podnio ruganja kolega i završnu sam godinu okrunio najboljim ocjenama. Kasnije nikada više nisam sreo učitelja Casalinsa, ali sam mu zauvijek ostao zahvalan.
Neki tatin prijatelj, kojega prije nismo poznavali, pronašao mi je posao za vrijeme praznika u tiskari u blizini naše kuće. Plaća bijaše više nego bijedna, i jedini poticaj bila je pomisao da ću izučiti zanat. No, ne bi mi preostala ni minuta slobodnog vremena da zavirim u tiskaru, jer sam slagao stranice otisnute pomoću litografskog kamena koje su onda u drugom odjelu uvezivali. Tješilo me majčino dopuštenje da od plaće kupim nedjeljni prilog La Prense sa stripovima o Tarzanu, Bucku Rogersu, koji se kod nas zvao Rogelio Osvajač, te o Muttu i Jeffu, odnosno Benitinu i Eneasu. U slobodno vrijeme nedjeljom, naučio sam ih crtati po sjećanju i izmišljao sam nastavke tjednih epizoda. Dio odraslih iz naše četvrti oduševio se njima i uspio sam ih prodati čak za dva cen-tavosa.
Posao je bio naporan i monoton, i bez obzira koliko se trudio, izvješća nadređenih optuživala su me za nedostatak poleta u poslu.
Vjerojatno su me iz obzira prema mojoj obitelji premjestili s jednoličnog posla u radionici i zadužili me da na ulici dijelim propagandne letke za sirup protiv kašlja što su ga preporučivali najslavniji filmski glumci. Promjena mi je izgledala posve u redu, jer su leci bili divni, s fotografijama glumaca u boji i na sjajnom papiru. Ipak, od samoga početka uvidio sam da podijeliti ih i nije tako lako kao što sam zamišljao, jer su ih ljudi gledali s nepovjerenjem zato što su bili besplatni, a većina je čak uzmicala da ih ne bi uzela u ruku, kao da su otrovni. Prvih sam se dana vraćao u tiskaru s preostalim lecima da mi popune količine. Sve dok nisam sreo nekoliko školskih kolega iz Aracatace u šetnji s njihovom majkom koja se zgrozila vidjevši me u poslu koji joj je izgledao ravan prosjačenju. Glasno me izgrdila što hodam ulicom u platnenim sandalama, što mi ih je majka kupila kako bih sačuvao svečane cipele.
- Reci Luisi Marquez - zagrmjela je - neka pomisli što bi rekli njezini roditelji da vide kako njihov najdraži unuk dijeli reklame za tuberane po tržnici.
Nisam prenio majci poruku kako bih je poštedio nelagode, ali sam noćima plakao od bijesa i stida glave zarivene u jastuk. Priča je završila tako da sam prestao dijeliti letke i počeo ih bacati u kanal na tržnici, zaboravivši da voda kanala teče sporo, pa je sjajni papir plutao stvarajući na površini lijepi šareni pokrov koji je s mosta izgledao vrlo neobično.
Majka je vjerojatno u snu primila kakvu znakovitu poruku od svojih mrtvih jer me, prije no što su prošla dva mjeseca, bez objašnjenja povukla iz tiskare. Bunio sam se jer se nisam htio odreći nedjeljnog izdanja La Prense, koji smo primali u obitelji poput blagoslova s neba, a majka ga je nastavila kupovati čak i ako se zbog toga u juhi našao krumpir manje. Druga spasonosna slamka bio je utješni prilog što nam ga je za najtežih mjeseci slao ujak Juanito. I dalje je živio u Santa Marti od svoje oskudne zarade kao prisegnuti računovođa, svojevoljno se obvezujući slati nam svaki tjedan pismo s dvije novčanice od jednoga pesa. Kapetan brodića Aurora, stari obiteljski prijatelj, predavao bi mi omotnicu u sedam ujutro i ja sam se vraćao kući s osnovnim namirnicama za nekoliko dana.
Jedne srijede nisam mogao otići po pismo, pa je majka poslala Luisa Enriquea, koji pak nije odolio napasti da umnoži ta dva pesosa na automatu za kovanice u kineskoj krčmi. Nije htio stati kada je izgubio prve dvije kovanice nego je i dalje pokušavao vratiti ih, sve dok mu nije ostala samo jedna, zadnja kovanica. »Obuzela me tolika panika«, priznao mi je već kao odrastao, »da sam odlučio pobjeći od kuće zauvijek.« Jer je vrlo dobro znao da su ta dva pesosa dovoljna za najnužnije namirnice za tjedan dana. Srećom, zadnja je kovanica nešto izazvala u aparatu koji se zatresao od drhtaja metala u svojoj utrobi i izbacio je u jednom nezaustavljivom mlazu sve kovanice od ona izgubljena dva pesosa. »Onda me vrag prosvijetlio«, nastavio je Luis Enrique, »i odvažio sam se riskirati još jednu kovanicu.« Dobio je. Riskirao je ponovno i dobio, i još jednom i još jednom i dobio je. »Tada me tek obuzeo pravi strah i uhvatila me muka«, otkrio mi je, »ali sam nastavio igrati.« Na kraju je dobio dva puta po dva pesosa u kovanicama od po pet centavosa, i nije su usudio zamijeniti ih za novčanice na kasi, iz straha da ga Kinez ne pokuša prevariti. Džepovi su mu se toliko napuhali da je, prije no što će majci predati dva pesosa od ujaka Juanita u kovanicama od pet centavosa, zakopao na kraju dvorišta preostala četiri što ih je zaradio, gdje je običavao skrivati svaki centavo na koji bi nabasao. Trošio ih je malo-pomalo, ne povjerivši nikome tajnu sve do mnogo godina kasnije, mučen grižnjom savjesti što je pao u iskušenje i riskirao zadnjih pet centavosa u Kinezovoj krčmi.
Njegov odnos prema novcu bio je vrlo neobičan. Kada ga je jednom majka zatekla kako prebire po njezinu novčaniku s novcem za hranu, njegova je obrana bila drska, ali domišljata: novac koji se uzme bez dopuštenja iz roditeljskog novčanika ne može biti krađa, jer je to zajednički novac, a roditelji nam ga brane zbog zavisti što oni s njim ne mogu raditi ono što radimo mi djeca. Branio sam njegovo obrazloženje do te mjere da sam priznao kako sam i ja potkradao kućna skrovišta novca u hitnim slučajevima. Majka je izgubila živce. »Ne budite tako nerazumni«, skoro se izderala na mene, »ni ti ni tvoj brat ne kradete ništa od mene, jer ja sama ostavim novac na mjestu na kojem znam da ćete ga potražiti u slučaju nužde.« Za jednog napadaja bijesa čuo sam je kako sva zdvojna mrmlja da bi Bog trebao dozvoliti kradu nekih stvari kako bi se prehranila djeca.
Osobni šarm Luisa Enriquea u nestašlucima izuzetno je koristio pri rješavanju zajedničkih problema, ali nije dostajao da bih sudjelovao u njegovim nepodopštinama. Naprotiv, uvijek se snalazio kako na mene ne bi pao ni tračak sumnje, i to je zauvijek učvrstilo iskrenu bratsku ljubav. Nikada mu nisam priznao, u biti, koliko sam mu zavidio na hrabrosti i koliko sam patio kada ga je tata tukao. Iako smo bili posve različiti, ponekad mi je bilo teško svladati zavist.
Naprotiv, roditeljska kuća u Cataci, kamo su me vodili na spavanje samo kada sam morao piti sirup protiv glista ili ricinusovo ulje, uznemirivala me. Toliko, da sam zamrzio kovanice od dvadeset centavosa što su mi ih davali kao nagradu za dostojanstvo kojim sam ga ispijao.
Mislim da je majčir očaj dosegnuo vrhunac kada me poslala s pismom za čovjeka koji je bio na glasu kao najbogatiji i najvelikodušniji čovjekoljubac u gradu. Vijesti o njegovu dobrom srcu širile su se jednako kao i one o njegovim poslovnim uspjesima. Majka mu je napisala očajničko pismo u kojem moli hitnu novčanu pomoć ne za sebe, jer ona može podnijeti što god, već za ljubav njezine djece. Trebalo ju je poznavati da bi se shvatilo što to poniženje znači u njezinu životu, ali okolnost je to zahtijevala.
Upozorila me da tajna treba ostati između nas dvoje i tako je bilo sve do ovog trenutka kada to pišem.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Pokucao sam na vrata kuće koja je pomalo nalikovala na crkvu, i skoro u istom trenutku otvorio se prozorčić na kojem se pojavila žena od koje pamtim samo njezin ledeni pogled. Primila je pismo bez riječi i ponovno zatvorila prozorčić. Bilo je kojih jedanaest sati prijepodne i čekao sam sjedeći na pragu sve do tri popodne, kada sam odlučio ponovno pokucati i priupitati za odgovor. Na prozorčiću se pojavila ista žena, iznenadila se prepoznavši me i zamolila da malo pričekam. Odgovorila mi je da ponovno dođem sljedeći utorak u isto vrijeme. Tako sam i napravio, no jedini odgovor bio je da nikakva odgovora neće biti prije isteka tjedan dana. Vjerojatno sam se vratio još tri puta, i dobio uvijek isti odgovor, sve dok mi nije odgovorila, mjesec i pol dana kasnije, žena grublja od one prijašnje, u gospodinovo ime, kako njegova kuća ne dijeli milostinju.
Kružio sam užarenim ulicama pokušavajući prikupiti hrabrost da majci donesem odgovor koji će je izvući iz njezinih iluzija. Već po mrklome mraku, žalosna srca, stao sam pred nju s kratkom viješću kako je dobri čovjekoljubac umro prije nekoliko mjeseci. Najviše me zaboljela krunica što ju je majka izmolila za vječni pokoj njegove duše.
Četiri ili pet godina kasnije, kada smo na radiju čuli pravu vijest da je čovjekoljubac umro, skamenio sam se, očekujući majčinu reakciju.
Ipak, nikada neću shvatiti kako ju je saslušala s ganutljivom pažnjom i uzdahnula iz dubine duše:
- Neka ga Bog uzme u svoje Sveto kraljevstvo!
Sprijateljili smo se s obitelji Mosquera koji su stanovali blok dalje od naše kuće i trošili pravo bogatstvo na stripove, te ih slagali u hrpe do krova dvorišne ostave. Mi smo bili jedini sretnici koji smo ondje smjeli biti po cijele božje dane čitajući Dicka Tracyja i Bucka Rogersa. Drugo sretno otkriće bio je šegrt koji je pisao filmske najave za obližnje kino. Pomagao sam mu iz čistog užitka što mi pričinjava pisanje slova kistom, a on nas je dva ili tri puta tjedno uvodio besplatno na dobre filmove s pucnjavom i tučama. Jedini luksuz koji nam je nedostajao bio je radioaparat, da možemo slušati glazbu kad nam se prohtije, samo pritiskom na gumb. Danas je teško i zamisliti kakva je oskudica vladala u sirotinjskim kućama.
Luis Enrique i ja sjedali smo na klupu predviđenu za razgovor dokonih kupaca u trgovini na uglu i provodili smo ondje čitava poslijepodneva slušajući emisije šlagera kakve su sve ondašnje uglavnom i bile. Uspjeli smo zapamtiti cjeloviti repertoar Miguelita Valdesa s orkestrom Casino de la Playa, Daniela Santosa i orkestra Sonora Matancera i bolera Augustina Lare što ih je izvodila Tona la Negra. Večernja zabava, pogotovo u dva navrata kada su nam isključili struju zbog neplaćanja, bila je podučavanje tih pjesama naše majke i ostale braće. Naročito Ligie i Gustava, koji bi ih naučili kao papige bez razumijevanja, a onda nas zabavljali do suza svojim preinakama tekstova. Nije bilo iznimki. Svi do jednoga naslijedili smo od oca i majke odlično glazbeno pamćenje i dobar sluh, zahvaljujući kojima bismo naučili pjesmu nakon drugog slušanja.
Naročito Luis Enrique, rođeni glazbenik, koji se sam usavršio u solo skladbama na gitari zbog neizostavnih seranada o zabranjenim ljubavima. Ubrzo smo otkrili kako sva djeca bez radija iz susjedstva uče pjesme od moje braće, a najviše od majke, koja je na kraju postala još jedna sestra u toj našoj kući punoj djece.
Moj omiljeni program bio je Sat od svega pomalo, što ga je uređivao i vodio kompozitor, pjevač i učitelj Angel Maria Camacho y Cano, plijeneći pažnju slušateljstva od jedan poslijepodne različitim domišljatostima, a posebno kutkom za amatere mlađe od petnaest godina. Dovoljno je bilo predbilježiti se u uredima Glasa domovine i doći u studio pola sata ranije. Maestro Camacho y Cano osobno je pratio na klaviru, a njegov pomoćnik izvršavao je nepobitnu presudu prekidajući pjesmu crkvenim zvoncem kad bi amater počinio i najmanju grešku. Nagrada za najbolje otpjevanu pjesmu bila je više no što smo mogli sanjati - pet pesosa - ali majka je jasno rekla kako je od svega najvažnija čast da se dobro otpjeva u tako uglednoj emisiji.
Dotada sam se predstavljao samo s očevim prezimenom Garcia i s oba imena Gabriel Jose, no u tom povijesnom trenutku majka me zamolila da se prijavim i s njezinim prezimenom Marquez kako ne bi bilo sumnje čiji sam. Bio je to pravi događaj za cijelu obitelj.
Morao sam se odjenuti u bijelo kao za prvu pričest, a prije izlaska iz kuće dali su mi sirup od kalijevog bromida. Stigao sam pred Glas domovine dva sata prije vremena i djelovanje sredstva za smirenje prošlo je dok sam čekao u obližnjem parku, jer nisu dopuštali ulazak u studio sve do četvrt sata prije početka programa. Sa svakom minutom osjećao sam kako u meni rastu pauci straha, i na kraju sam ušao sa srcem u grlu. Nadljudskim sam se naporom svladao da se ne vratim kući s pričom kako mi nisu dopustili natjecanje iz bilo kojeg razloga. Maestro je sa mnom napravio kratku probu uz klavir da mi dade intonaciju. Sedmero su ih pozvali prije mene prema redoslijedu upisa, zvonce se oglasilo tri puta zbog različitih grešaka, a mene su najavili kratko kao Gabriela Marqueza. Pjevao sam Labuda, ljubavnu pjesmu o labudu bjeljem od pahulje snijega kojega je, zajedno s njegovom ljubljenom, ubio bezdušni lovac. Već od prvih taktova shvatio sam da mi je, kod nekih nota koje nisam utvrdio s maestrom, ton previsok i obuzela me panika kada se na pomoćniku vidjelo kolebanje i spremnost da dograbi zvonce. Ne znam odakle sam skupio hrabrost i energičnom gf kretnjom upozorio da ne zazvoni, ali bilo je kasno: zvono se bezdušno oglasilo. Nagrada od pet pesosa, zajedno s mnogobrojnim propagandnim poklonima, pripala je prelijepoj malenoj plavuši koja je izmrcvarila ariju iz Madame Butterfly.
Vratio sam se kući ojađen porazom i nikada nisam uspio utješiti razočaranu majku. Mnogo je godina prošlo prije no što mi je priznala da ju je bilo stid zato što je obavijestila svoju rodbinu i prijatelje da me čuju kako pjevam i nije znala kako bi ih izbjegla.
U tom okruženju smijeha i suza, nikada nisam izostao iz škole. Čak ni onda kada sam bio potpuno nespreman. Jer bi mi vrijeme za učenje prošlo u obavljanju kućnih poslova, a nismo imali novaca za struju da bih mogao čitati do ponoći. U svakom slučaju snalazio sam se.
Na putu do škole bilo je nekoliko radionica za putničke autobuse, i u jednoj od njih provodio sam sate promatrajući kako na bočnim stranama ispisuju natpise ruta i odredišta. Jednoga sam dana zamolio ličioca da ispišem par slova kako bih vidio mogu li ja to.
Iznenađen mojom prirodnom darovitošću, dopustio mi je da mu ponekad pomažem za pokoji novčić koji je itekako dobro došao u kućni budžet. Drugo veselje pričinilo mi je slučajno sklopljeno prijateljstvo s tri brata Garcie, sinovima pomorca s rijeke Magdalene koji su osnovali trio što je svirao šlagere, iz čiste ljubavi prema umjetnosti, za uveseljavanje zabava prijatelja. Pridružio sam im se u Kvartetu Garcia kako bismo se natjecali u kutku za amatere radiostanice Atldntico. Pobijedili smo prvoga dana uz gromoglasni pljesak, ali nam nisu isplatili nagradu od pet pesosa zbog nekakve pogreške pri upisu koja se nije dala ispraviti. Nastavili smo zajedno vježbati do kraja godine i besplatno pjevati na obiteljskim zabavama sve dok nas život nije razdvojio.
Nikada nisam dijelio zlobno mišljenje okoline kako se strpljenje kojim je moj otac podnosio siromaštvo umnogome poklapa s neodgovornošću. Naprotiv: mislim kako su to bile homerske kušnje partnerstva koje nikada nije podbacilo između njega i njegove supruge, a koje im je omogućavalo zadržati dah čak i na rubu ponora. On je znao da ona bolje prevladava paniku očaja i da je to tajna našeg opstanka. Ono na što možda nije pomišljao jest to da je njemu olakšavala tegobe, ostavljajući putem najbolje od svoga života. Nikada nismo shvatili razloge njegovih putovanja.
Iznenada, kako je to obično bivalo, probudili su nas jedne subote u ponoć da bi nas odveli u mjesni ured naselja naftnog društva u Catatumbu gdje nas je čekao očev poziv radiotelefonom. Nikada neću zaboraviti uplakanu majku kako razgovara, potpuno zbunjena tehnikom.
- Joj, Gabriele - počela je - vidi kako si me ostavio s ovom četom djece, te često gladujemo.
On joj je odgovorio lošom viješću kako mu je jetra otečena. To mu se često događalo, ali majka vijest nije baš primala k srcu, jer je ponekad otečenu jetru koristio da bi prikrio svoje bezočnosti.
- To ti se uvijek događa kad se ne ponašaš kako treba - našalila se.
Govorila je gledajući u mikrofon kao da je tata ondje i na kraju se toliko zbunila, pokušavajući mu poslati poljubac, da je poljubila mikrofon. Ona sama nije se mogla suzdržati od gromoglasnoga smijeha i nikada nije uspjela prepričati cijeli događaj do kraja, jer bi se prije rasplakala od smijeha. No ipak, taj je dan ostala zamišljena i konačno je progovorila za stolom, kao da naglas razgovara sama sa sobom:
- Čudno mi je zvučao Gabrielov glas.
Objasnili smo joj kako radijski sustav ne samo da mijenja glas, nego i prikriva osobnost. Sljedeće je noći promrmljala u snu: »U svakom slučaju, po glasu bih rekla da je jako smršavio«. Usiljena nosa kao za njezinih loših dana, pitala se uzdišući kakva su to mjesta bez Boga i zakona kojima luta njezin muž bez ikoga svoga. Njezine prikrivene nakane postale su uočljivije u drugom razgovoru preko radiostanice, kada je od njega iznudila obećanje da će se odmah vratiti kući ako ne uspije ništa riješiti za dva tjedna. No prije isteka roka primili smo iz mjesta Altos de Rosario dramatičan brzojav u kojem je stajala samo jedna jedina riječ: »Neodlučan«. Majka je u poruci prepoznala potvrdu svojih oštroumnih slutnji i neopozivo presudila:
- Ili ćeš se vratiti do ponedjeljka ili iz ovih stopa stižem k tebi sa svom djecom.
Sveti lijek. Otac je poznavao moć njezinih prijetnji i prije isteka tjedna vratio se u Barranquillu. Dojmio nas se njegov povratak: neugledno odjeven, zelenkaste kože i neobrijan, tako da je čak i majka pomislila kako je bolestan. No bio je to samo trenutačan dojam, jer je za dva dana izvukao iz naftalina plan o otvaranju višenamjenske ljekarne u mjestu Sucre, idiličnom zakutku u procvatu, jedan dan i jednu noć plovidbe od Barranquille. Ondje je boravio u mladosti kao telegrafist i s ganućem se prisjećao plovidbe kanalima u svanuće, zlaćanih močvara i beskrajnih plesova. Neko je vrijeme uznastojao dobiti prostor za ljekarnu na trgu, ali nije mu se toliko posrećilo kao na nekim drugim trgovima, u Aracataci, primjerice, koji je bio čak i traženiji. Ponovno je počeo pomišljati na nj pet godina kasnije, kad je nastupila treća bananska kriza, ali je tada bio u rukama veletrgovaca iz Maganguea.
Ipak, mjesec dana prije povratka u Barranquillu slučajno se sreo s jednim od njih, koji ne samo da mu je predstavio trenutačnu situaciju drukčijom, nego mu je ponudio povoljan kredit za Sucre. Nije prihvatio, jer mu je bio nadohvat ruke zlatni san u Altos del Rosario, ali kada ga je iznenadila ženina presuda, potražio je veletrgovca iz Maganguea, koji je još uvijek lutao po selima uz rijeku, i sklopili su posao.
Nakon dva tjedna planiranja i dogovora s prijateljima veletrgovcima, vratila mu se boja u obraze i volja, a Sucre ga se dojmio tako snažno da je to opisao u svome prvom pismu: »Stvarnost je bila bolja od nostalgije«. Unajmio je kuću s balkonom na glavnom trgu i obnovio negdašnja prijateljstva s prijateljima koji su ga primili raširenih ruku. Obitelj je morala prodati ono što se može, spakirati preostalo, a toga nije bilo mnogo, i ponijeti sa sobom jednim od parobroda koji su redovito prometali rijekom Magdalenom. U istom je pismu poslao mjenicu na pomno izračunat iznos za neposredne troškove i najavio sljedeću za putne troškove. Ne mogu zamisliti primamljiviju vijest za majčin prividni karakter, te je pomno smislila odgovor da bi podržala suprugov polet i ublažila vijest da je trudna osmi put.
Obavio sam sve formalnosti i rezervacije za Capitdn de Caro, legendarni brod koji je za jednu noć i pola dana prevaljivao udaljenost od Barranquille do Maganguea. Onda ćemo nastaviti motornim brodićem rijekom San Jorge i idiličnim kanalom rijeke Mojane do našeg odredišta.
- Samo da odemo odavde, pa makar i u pakao - uzviknula je majka, koja nije imala povjerenja u veličanstveni ugled Sucre. - Ne smije se ostaviti muža samoga u takvome mjestu.
Toliko nas je požurila, da smo tri dana prije puta spavali na podu, jer smo već prodali krevete i sve pokućstvo koje smo mogli. Sve je ostalo bilo u škrinjama, a novac za brodske karte na sigurnom u nekom od majčinih skloništa, brižno izbrojen i bezbroj puta ponovno prebrojen.
Službenik koji se pobrinuo za mene u poslovnici brodske tvrtke bio je tako susretljiv da se nisam morao posebno truditi da se sporazumijem s njim. Potpuno sam siguran da sam doslovce zapisao cijene što mi ih je izdiktirao jasnim i izvještačenim govorom uslužnih Karibljana. Najviše me obradovala vijest i najbolje sam zapamtio činjenicu da se do dvanaest godina plaća samo polovica uobičajene cijene karte. Odnosno, sva djeca osim mene. Na osnovi te obavijesti, majka je na stranu spremila novac za put, a ostatak do zadnjeg novčića potrošila na pakiranje.
U petak sam otišao kupiti karte za brod i iznenadio se kada mi je službenik rekao da mlađi od dvanaest godina nemaju pedeset posto popusta nego samo trideset, što je za nas bila nepremostiva razlika.
Tvrdio je kako sam ja nešto krivo pribilježio, jer su podaci otisnuti na službenoj ploči koju mi je gurnuo pod nos. Vratio sam se kući utučen. Majka nije rekla ni riječi, nego je odjenula haljinu koju je nosila u žalosti za djedom i uputili smo se u agenciju riječnoga prometa. Htjela je biti pravedna: netko se zabunio i možda je to bio njezin sin, ali to nije važno. Činjenica je da nemamo više novca.
Službenik je objasnio da tu nema pomoći.
»Shvatite, gospođo«, počeo je. »Nije tu u pitanju želi li vam netko biti na usluzi ili ne, to je pravilnik ozbiljne tvrtke koji se ne može tumačiti kako se kome svidi.«
»Ali oni su djeca«, usprotivi se majka, i pokaza na mene za primjer.
»Zamislite, ovaj je najstariji, a tek je navršio dvanaest godina.«
Onda pokaza rukom:
- Toliki su.
Ne radi se o visini, nije popuštao službenik, nego o dobi. Nitko ne plaća manje, osim novorođenčadi, koja putuju besplatno. Majka je potražila pomoć s najviše instance:
- S kim treba razgovarati da bi se ovo uredilo?
Službenik nije uspio odgovoriti. Voditelj, stariji čovjek trbuha kao u trudnice, pojavio se na vratima usred rasprave, a službenik se odmah uspravio čim ga je ugledao. Bio je gorostas, izgleda koji ulijeva poštovanje, a njegov autoritet, čak i tako znojan i odjeven samo u košulju, bio je više nego vidljiv. Pažljivo je saslušao majku i mirnim glasom odvratio kako je odluka poput te što ju je ona izložila moguća uz preinaku pravilnika na skupštini dioničara.
- Doista mi je iskreno žao - zaključio je.
Majka je osjetila dašak moći i upotpunila je svoje objašnjenje
»U pravu ste, gospodine«, započe, »ali problem je u tome što vaš službenik nije dobro objasnio mome sinu, ili je moj sin krivo shvatio a ja sam se ravnala prema toj krivoj informaciji. Sada smo već sve spakirali i spremili za ukrcavanje na parobrod, spavamo na golom podu, novac za hranu dostaje nam još samo za danas, a u ponedjeljak kuću predajem novim stanarima.« Primijetila je kako nas ostali zaposlenici u uredu slušaju s velikim zanimanjem, a onda se obratila i njima: »Što to predstavlja za jednu tako važnu tvrtku?«
I ne čekajući odgovor, upita voditelja gledajući ga ravno u oči:
- Vjerujete li u Boga?
Voditelj se zbunio. Cijeli ured bio je uznemiren predugom tišinom.
Majka se onda uspravila na sjedalu, skupila koljena koja su joj počela drhturiti, objema rukama stisnula novčanik u krilu i najavila odlučnošću svojstvenom njezinim velikim razlozima:
- Ne mičem se odavde dok mi to ne riješite.
Voditelj se zabezeknuo, a ostatak službenika prestao je s poslom i svi su gledali u majku. Nije se micala, usiljena nosa, blijeda i orošena kapljicama znoja. Skinula je crninu za djedom, ali ju je ponovno obukla za tu prigodu, jer joj se crna haljina činila najprimjerenijom za tu zadaću.
Voditelj je odvratio pogled s nje i pogledao svoje službenike ne znajući što bi učinio, i na kraju je uzviknuo da svi čuju:
- Ovakvo što se još nikada nije dogodilo!
Majka nije ni trepnula. »Bila sam na rubu suza, ali morala sam se suzdržati, jer bi to ostavilo loš dojam«, ispričala mi je. Onda je voditelj zatražio službenika da mu donese sve dokumente u njegov ured. Ovaj ga je poslušao i za pet minuta je izišao iz voditeljeva ureda, ukoren i bijesan, ali sa svim našim kartama spremnim za put.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
4.
Sljedećeg tjedna iskrcali smo se u Sucreu kao da smo se rodili u njemu. Kao i toliki gradići u zemlji u to vrijeme, imao je nekih šesnaest tisuća stanovnika i svi su se međusobno poznavali, ne toliko po imenima, koliko po svojim tajnim životima. Ne samo mjesto, nego i cijelo područje bilo je pučina mirnih voda koja je mijenjala boju prema cvjetnoj kopreni što ih je prekrivala, već prema dijelu godine, prema mjestu i prema našem osobnom raspoloženju. Njegova veličanstvenost nalikovala je utočištima iz snova jugoistočne Azije. Za vrijeme dugogodišnjeg boravka obitelji ondje, nije bilo nijednog jedinog automobila. Bili bi oni posve beskorisni, jer ravne ulice od nabijene zemlje izgledale su kao trake skrojene za bosonoge pješake, a mnoge kuće imale su svoj privatni gat s vlastitim čamcima za lokalni prijevoz.
Odmah sam osjetio nezamislivu slobodu. Sve što je nama djeci nedostajalo ili za čime smo čeznuli najednom nam se našlo nadohvat ruke. Jeli smo kada smo bili gladni i spavali u bilo koje vrijeme, jer nije bilo lako brinuti se o nekome, i unatoč neumoljivim pravilima odraslih, oni sami bili su toliko zabavljeni vlastitim vremenom da se nisu dospijevali brinuti ni o sebi samima. Jedino jamstvo sigurnosti za djecu bilo je da nauče plivati prije nego prohodaju, jer je Sucre bio podijeljen kanalom mutnih voda koji je istodobno služio kao vodovod i kanalizacija. Nakon navršene prve godine, bacali su djecu s balkona kuhinja, prvo s pojase-vima za plivanje, da izgube strah od vode, a kasnije bez njih, da izgube poštovanje prema smrti. Godinama kasnije, moj brat Jaime i sestra Ligia, koji su preživjeli opasnosti obreda inicijacije, istaknuli su se na dječjim natjecanjima u plivanju.
Sucre nikada neću zaboraviti zbog slobode kojom smo se mi djeca kretali ulicama. Za dva ili tri tjedna znali smo tko živi u svakoj kući i u njima smo se osjećali kao u svojoj vlastitoj. Društveni običaji, pojednostavljeni upotrebom, bili su suvremeni unutar feudalne kulture: bogataši, stočari i proizvođači šećera na glavnom trgu, a siromašni gdje bi stigli. Za crkvenu upravu bilo je to područje misija s jurisdikcijom i vlašću u prostranom carstvu jezera. U središtu toga svijeta, župna crkva na glavnom trgu u Sucreu, bila je džepna verzija katedrale u Kolnu, kopirane po sjećanju arhitekta prerušenog u španjolskog župnika. Primjena moći bila je neposredna i neograničena. Svake večeri, nakon krunice, oglašavalo se zvono s crkvenog tornja obavještavajući o moralnoj podobnosti filma najavljenog u susjednom kinu, u skladu s katalogom Katoličkog ureda za kino. Dežurni misionar, sjedeći na vratima svog ureda, nadzirao je ulaz u kino na suprotnoj strani ulice da bi vidio, a kasnije i kaznio prekršitelje.
Kada sam došao u Sucre bio sam u dobi koja me uvelike frustrirala.
Još su mi uvijek nedostajala tri mjeseca da prijeđem sudbonosnu granicu od trinaest godina. U obitelji me više nisu tretirali kao dijete, no nisu me priznavali ni kao odraslog, i u tom limbu godina na kraju samo ja od sve moje braće nisam naučio plivati. Nisu znali kamo bi me svrstali, među djecu ili među odrasle. Sluškinje se više nisu preodijevale preda mnom ni u mraku, ali je jedna od njih nekoliko puta spavala gola u postelji uz mene ne narušivši mi san. Nisam imao vremena zasititi se tog izobilja slobodne volje kada sam se u siječnju sljedeće godine morao vratiti u Barranquillu da bih krenuo u gimnaziju, jer u Sucreu nije bilo odgovarajuće škole u kojoj bi dak s izvrsnom svjedodžbom učitelja Casalinsa mogao nastaviti školovanje.
Nakon dugih pretresanja i raspravljanja, uz vrlo rijetko sudjelovanje moje malenkosti, roditelji su se odlučili za koledž San Jose družbe Isusove u Barranquilli. Nije mi jasno odakle su smogli toliko novaca u tako kratkom vremenu, kada je budućnost ljekarne i homeopatske ambulante još uvijek bila neizvjesna. Majka je dala konačno objašnjenje koje nije iziskivalo dokazivanje: »Bog je velik«. U troškove preseljenja sigurno je bilo uračunato smještanje i vođenje domaćinstva, ali ne i troškovi mog opremanja za školu. Kako sam imao tek jedan par poderanih cipela i odjeću na sebi, dok se druga prala, majka mi je kupila novu odjeću i putni kovčeg veličine lijesa, potpuno zaboravljajući da ću za šest mjeseci vjerojatno narasti za pedalj. Također je, po vlastitoj zamisli, odlučila kako je vrijeme da počnem nositi duge hlače, suprotno od uvriježenog običaja kojega se držao otac da se duge hlače ne mogu nositi sve dok glas ne počne mutirati.
U biti, kad god se raspravljalo o školovanju djece, uvijek sam se nadao da će tata u nekom od svojih homerovskih naleta srdžbe odlučiti kako nitko od nas više ne mora u školu. To nije bilo nemoguće. On sam bio je samouk zbog više sile siromaštva, a njegov je pak otac bio nadahnut čeličnim moralom don Fernanda VII, koji je zagovarao pojedinačnu poduku u kući da bi se očuvala cjelovitost obitelji. Bojao sam se škole kao zatvora, plašila me i sama pomisao na pokorno ravnanje prema zvonu, ali je to istodobno bila jedina mogućnost da uživam u slobodi života od trinaeste godine, u dobrim odnosima s obitelji, ali daleko od njezina reda, demografskog zanosa, nepredvidivih dana, i uz čitanje bez daha dokle god se mogao uloviti ijedan tračak svjetla.
Moj jedini prigovor protiv koledža San Jose, jednog od najzahtjevnijih i najskupljih na Karibima, bijaše vojnička disciplina koja je ondje vladala, no majka me glatko matirala: »Iz te škole izlaze državnici«. Kada više nije bilo moguće uzmaknuti, otac je oprao ruke:
- Molim lijepo, neka se zna da ja nisam rekao ni da ni ne.
Njemu bi više po volji bio Američki koledž, da naučim engleski, ali majka nije htjela ni čuti, pogrešno misleći da se ondje nalazi luteransko leglo. Danas moram priznati, u čast svome ocu, kako je jedan od mojih najvećih nedostataka u književnom životu upravo nepoznavanje engleskog.
Ponovni pogled na Barranquillu, s mosta istog onog broda Capitan de Caro kojim smo putovali tri mjeseca prije, uznemirio mi je srce, kao da sam predosjetio da se vraćam sasvim sam u stvarni život.
Srećom, roditelji su dogovorili smještaj i hranu s rođakom Joseom Mariom Valde-blanquezom i njegovom suprugom Hortensiom, mladim i simpatičnim parom, koji su sa mnom podijelili svoj mirni život u jednostavnom dnevnom boravku, spavaonici i malom taracanom dvorištu, uvijek u sjeni zbog rublja što se sušilo na žičanom užetu. Oni su spavali u sobi sa svojom šestomjesečnom kćerkicom. Ja, pak, na sofi u dnevnom boravku koja se noću pretvarala u krevet.
Koledž San Jose nalazio se kojih šest blokova od kuće, u parku badema gdje se nekoć nalazilo najstarije gradsko groblje i još uvijek se moglo nabasati na razbacane koščice i ostatke mrtvačke odjeće što su provirivali između podnih ploča. Onoga dana kada sam ušao u glavno dvorište, održavala se svečanost prve godine, u nedjeljnim odorama s bijelim hlačama i plavom suknenom jaknom, i nisam mogao zatomiti strah misleći kako oni znaju sve ono što ja ne znam.
No ubrzo sam uvidio da su jednako nespremni i uplašeni pred neizvjesnostima budućnosti kao i ja.
Moja osobna utvara bio je brat Pedro Reyes, prefekt prve godine, koji je nastojao uvjeriti upravu škole da ja nisam spreman za koledž. Pretvorio se u noćnu moru što me presretala na nezamislivim mjestima i podvrgavala trenutačnoj provjeri znanja u kojoj se redovito krila teška klopka: »Vjeruješ li da Bog može stvoriti kamen toliko težak da ga ne može podignuti?« upitao bi ne ostavljajući mi vremena za razmišljanje. Ili ova druga opaka zamka:
»Ako opašemo ekvator zlatnim pojasom debelim pedeset centimetara, za koliko će se povećati masa Zemlje?«. Nisam pogodio ništa, iako sam znao odgovore, jer mi je strah zavezao jezik, kao prvi put pri telefonu. Strah je bio opravdan, jer je brat Reyes imao pravo. Nisam bio spreman za koledž, no nisam mogao tek tako odbaciti sretnu okolnost što su me primili bez provjere znanja. Drhtao sam od samoga pogleda na njega. Neki su kolege zlonamjerno tumačili njegovo dosađivanje, ali nisam imao nikakva razloga pomišljati na takvo što. Osim toga, savjest mi je išla na ruku, jer sam prijamni ispit položio bez problema, glatko odrecitiravši pjesmu fra Luisa de Lećna, i nacrtao kredama u boji na ploči Krista koji je izgledao kao živ. Komisija je bila tako zadovoljna da je zaboravila aritmetiku i nacionalnu povijest.
Problem s bratom Revesom se sredio jer je za Veliki tjedan trebao crteže za svoje satove botanike, a ja sam mu ih narisao i ne trepnuvši. Ne samo da me prestao salijetati nego mi je ponekad za vrijeme odmora potanko objašnjavao pitanja što ih nisam znao ili neka još neobičnija koja su se kasnije, kao slučajno, pojavljivala na sljedećim provjerama znanja na prvoj godini. Ipak, svaki put kad bi me zatekao u društvu, rugao se, smijući se na sav glas, kako sam ja jedini učenik trećeg razreda osnovne koji se dobro snalazi na prvoj godini koledža. Sada shvaćam da je imao pravo. Prije svega zbog pravopisa koji me mučio tijekom cijelog školovanja, a i dalje plaši lektore mojih rukopisa. Oni posebno blagonakloni tješe se kako su to strojopisne pogreške.
Olakšanje u mojim strahovima pružio mi je dolazak slikara i pisca Hectora Rojasa Heraza kao profesora crtanja. Bilo mu je kojih dvadesetak godina. Ušao je u učionicu u pratnji oca prefekta, a njegov je pozdrav odjeknuo poput treska vratima u sparini u tri poslijepodne. Nehajne ljepote i elegancije filmskoga glumca, u pripijenoj jakni od laganog sukna s pozlaćenim pucetima, s modernim prslukom i šarenom svilenom kravatom. No najčudnije je izgledao njegov polucilindar, na trideset stupnjeva u hladu. Bio je viši od gornje poprečne grede, tako da se morao prignuti kada je crtao po ploči. Pokraj njega, otac prefekt izgledao je kao da ga je Bog napustio.
Na prvi pogled vidjelo se da ne zna predavati i da mu nedostaje strpljenja za nastavu, no istodobno, njegov zlobni humor zadržavao je našu pozornost dok smo se divili njegovim majstorskim crtežima što ih je risao po ploči kredama u boji. Izdržao je manje od tri mjeseca u koledžu. Nikada nismo saznali zašto, ali dalo se pretpostaviti kako se njegova svjetovna pedagogija nije slagala s mentalnim sklopom Družbe Isusove.
Od samog početka u koledžu stekao sam ugled pjesnika, prvo zbog lakoće kojom sam učio napamet i recitirao iz svega glasa pjesme španjolskih klasika i romantika iz udžbenika, a kasnije zbog satiričnih rima posvećenih kolegama iz razreda koje su objavljene u školskim novinama. Ne bih ih uopće napisao, ili bih im posvetio malo više pažnje da sam samo i pomislio kako će zaslužiti tu čast da budu tiskane. Jer, zapravo, to su bile puke dobrohotne šale što su na tajnim papirićima kružile kroz drijemež učionica u dva poslijepodne. Otac Luis Posada - prefekt druge godine - uhvatio je jednu od njih, pročitao je strogog izraza lica i ukorio me jer se to podrazumijevalo, ali ju je spremio u džep. Ubrzo nakon toga, otac Arturo Mejia pozvao me u svoj ured i predložio da se satirični stihovi koji se nalaze na oduzetim papirićima objave u časopisu Mladež, službenom glasilu učenika škole. U prvi mah sam se trgnuo od iznenađenja, stida i dragosti, što sam presjekao neuvjerljivim odbijanjem:
- To su moje gluposti.
Otac Mejia pribilježio je odgovor i u sljedećem broju časopisa, pod tim naslovom Moje gluposti, objavio stihove potpisane s Gabito, uz odobrenje žrtava. U sljedeća dva broja morao sam objaviti drugi niz stihova, na molbu kolega iz razreda. Tako su ti dječji stihovi, htio to ja ili ne, zapravo moja opera prima.
Porokom čitanja svega što mi dođe pod ruku ispunjavao sam svoje slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Znao sam u cijelosti napamet recitirati pjesme s narodnog repertoara, u to vrijeme u svakodnevnoj upotrebi u Kolumbiji, kao i najljepše stihove španjolskog Zlatnog doba i romantizma, koje sam uglavnom naučio iz samih udžbenika. Ta znanja, preuranjena za moju dob, bacala su učitelje u očaj, jer svaki put kad su mi na nastavi postavili kakvo teško pitanje, odgovarao sam kojim književnim citatom ili kakvom mišlju posuđenom iz knjiga, koje nisu mogli vrednovati. Otac Mejia je to ipak učinio rekavši: »Taj dječak se prenemaže«, da bi izbjegao izjavu kako sam nepodnošljiv. Nisam morao naprezati pamćenje, jer su mi se pjesme i dijelovi dobre klasične proze urezali u memoriju nakon trećeg ili četvrtog čitanja. Prvo nalivpero dobio sam od oca prefekta jer sam mu, bez zamuckivanja, odrecitirao svih pedeset sedam strofa, od kojih svaka ima deset osmeraca, pjesme Vrtoglavica Gaspara Nuneza de Arcea.
Čitao sam za vrijeme nastave, s knjigom otvorenom na koljenima, tako drsko da sam prolazio nekažnjeno samo zahvaljujući razumijevanju učitelja. Jedino što nisam uspio postići svojim dobro rimovanim dodvoravanjima bilo je da mi oproste dnevnu jutarnju misu u sedam. Osim što sam pisao svoje gluposti, pjevao sam kao solist u zboru, crtao šaljive karikature, recitirao pjesme na svečanim sjednicama i još mnogo toga izvan škole, tako da nitko nije shvaćao kada ja to učim. Razlog je bio vrlo jednostavan: nisam učio.
Usred tolikih nepotrebnih aktivnosti, još mi uvijek nije jasno zašto su se učitelji toliko brinuli o meni, a da nisu žestoko reagirali zbog moga katastrofalnog pravopisa. Za razliku od majke koja je od tate skrivala neka moja pisma da mu srce ne bi otkazalo, a druga mi opet vraćala ispravljena i ponekad s pohvalama za određene napretke u gramatici i pravilno korištenje riječi. No ni nakon dvije godine nije bilo napretka na vidiku. I danas mučim istu muku: nikada nisam uspio shvatiti zbog čega postoje slova koja se ne izgovaraju ili dva različita slova koja se izgovaraju jednako, i toliko drugih suvišnih pravila.
Evo kako sam otkrio sklonost koja će me pratiti cijeloga života: užitak razgovora sa starijim učenicima. Čak i danas, na sastancima s mladima koji bi mi mogli biti unuci, moram se potruditi da se ne osjećam mladima od njih. Počelo je kad sam se sprijateljio s dva starija učenika koji su me kasnije pratili u važnim razdobljima moga života. Jedan je bio Juan B. Fernandez, sin jednog od triju osnivača i vlasnika novina El Heraldo u Barranqulli, za koje sam napisao prve članke i u kojem je on ispekao zanat od prvih vijesti do glavne uprave. A drugi - Enrique Scopell, sin legendarnoga kubanskog fotografa u gradu, koji se i sam bavio foto-reporterstvom. Ipak, bio sam mu zahvalan, ne toliko zbog naših zajedničkih uradaka za novine, nego zbog njegova umijeća štavljenja kože divljih životinja koje je izvozio po cijelom svijetu. Za jedno od mojih prvih putovanja u inozemstvo poklonio mi je kožu kajmana od tri metra.
- Ova koža jako je skupa - mirno mi je objasnio - ali ti savjetujem da je ne prodaš sve dok ne pomisliš da ćeš umrijeti od gladi.
Još se pitam do koje je mjere mudri Quique Scopell znao da mi poklanja vječni amulet, jer sam se mnogo puta našao u situaciji da je prodam u godinama kada je glad svaki čas kucala na moja vrata. Ipak, još je uvijek čuvam, prasnu i skoro okamenjenu, jer otkada je nosam po cijelom svijetu u kovčegu, nije mi uzmanjkao ni novčić za hranu.
Profesori isusovci, vrlo strogi na nastavi, posve su se drukčije vladali na odmorima za kojih su nas podučavali onome što nisu rekli u učionici i tako se ispuhavali u stvarima kojima su nas doista željeli podučavati. Koliko se sjećam, ta je razlika itekako bila očita i mnogo nam je koristila. Otac Luis Posada, mladi cachaco naprednjačkog svjetonazora, koji je dugo godina radio u sindikalnim sektorima, posjedovao je pismohranu kartica raznovrsnih sažetih enciklopedijskih podataka, a posebno iscrpni bili su oni o piscima i njihovim djelima. Otac Ignacio Zaldivar bio je baskijski gorštak kojega sam posjećivao u Cartageni sve do duboke starosti u samostanu sv. Petra Claverskog. Otac Eduardo Nunez već je tada bio poodmakao u pisanju monumentalne povijesti kolumbijske književnosti, o sudbini koje nisam ništa znao. Stari otac Manuel Hidalgo, učitelj pjevanja, već dobrano zašao u godine, otkrivao je talente za svoju dušu i upuštao se u izlete u pogansku glazbu koja nije bila u programu.
S ocem Pieschaconom, ravnateljem, nekoliko sam puta sasvim slučajno razgovarao, i ti su mi razgovori potvrdili da me smatra odraslim, ne samo po temama o kojima smo razgovarali, nego po njegovim smjelim objašnjenjima. U mome životu bilo je presudno njegovo objašnjenje pojmova raja i pakla, koje nisam uspijevao pomiriti s podacima iz katekizma zbog čistih zemljopisnih prepreka. Poteškoće s tim dogmama ravnatelj mi je olakšao svojim smjelim zamislima. Raj bijaše, bez većih teoloških zavrzlama, Božja prisutnost. Pakao, naravno, ono suprotno. No u dw mi je navrata priznao da ga muči što »u svakom slučaju u paklu ima vatre«, ali to nije uspijevao objasniti. Više zbog tih lekcija za vrijeme odmora nego zbog redovite nastave, završio sam godinu s grudima načičkanim odličjima.
Moji prvi školski praznici u Sucreu počeli su jedne nedjelje u četiri poslijepodne, na gatu ukrašenom vijencima i raznobojnim balonima i trgu pretvorenom u uskršnje sajmište. Tek što sam stupio na čvrsto tlo, nevjerojatno spontana plavokosa ljepotica objesila mi se oko vrata i skoro me ugušila poljupcima. Bila je to moja polusestra Carmen Rosa, tatina kći iz predbračne veze koja je došla provesti neko vrijeme sa svojom nepoznatom obitelji. Tom je zgodom stigao i tatin vanbračni sin Abelardo, dobar krojač, koji je otvorio radionicu nadomak glavnome trgu i bio moj učitelj života u pubertetu.
Nova kuća, tek namještena, odisala je veseljem i brojala člana više, još jednog brata: Jaimea, rođenog u svibnju, u dobrom znaku Blizanca, i još k tome kao nedonošče. Nisam to znao sve dok nisam stigao kući, jer su se roditelji doimali odlučnim da obuzdaju godišnje prinove, no majka je požurila objasniti mi kako je on daća svetoj Riti za blagostanje što je ušlo u kuću. Doimala se pomlađenom i veselom, raspjevanijom no obično, a tata je lebdio na oblaku dobrog raspoloženja, s prepunom ambulantom i dobro opremljenom ljekarnom, naročito nedjeljom kada su dolazili pacijenti s obližnjih planina. Ne znam je li ikada saznao kako je ta navala doista bila posljedica njegova ugleda dobrog vidara, iako ga seljaci nisu pripisivali homeopatskoj djelotvornosti šećernih kuglica natopljenih čudesnim esencijama, nego čarobnjačkom umijeću.
Sucre je izgledao bolje no što sam ga se sjećao, zbog tradicije da se za božične proslave stanovništvo podijeli na dvije velike četvrti: Zulia, na jugu, i Congoveo, na sjeveru. Osim popratnih natjecanja, postojalo je nadmetanje velikih alegorijskih kočija koje su na umjetničkim turnirima predstavljale povijesno suparništvo gradskih četvrti. Na Badnjak bi se, napokon, sastale na glavnom trgu gdje su se među njima vodile velike rasprave, a publika bi odlučivala koja je od dviju četvrti pobjednik za tu godinu.
Carmen Rosa pridonijela je svojim dolaskom novom blistavilu Uskrsa. Moderna i koketna, ubrzo je postala kraljica plesova s pratnjom glasnih udvarača. Moja majka, inače vrlo ljubomorna na svoje djevojke, njoj je, naprotiv, pomagala oko ljubovanja, što je unijelo neobično ozračje u kuću. Razumijevanje što ga je pokazivala prema Carmen Rosi, nikada nije imala za vlastite kćeri. Abelardo je, pak, riješio svoje životno pitanje na drukčiji način, u svojoj radionici, odnosno, u jednoj prostoriji podijeljenoj pregradom.
Dobro mu je išlo krojenje i šivanje, ali ne tako dobro kao obuzdavanje strasti kao u pastuha, jer je više vremena provodio u dobrom društvu u krevetu iza pregrade, nego sam, dosađujući se za šivaćim strojem.
Za vrijeme tih praznika ocu je pala na pamet čudna ideja da me uvede u posao. »Za svaki slučaj«, upozorio me. Za početak mi je pokazao kako se naplaćuju dugovi ljekarne po kućama. Jednog od tih dana poslao me da naplatim nekoliko dugova u kuću La Hora, bordel bez predrasuda koji se nalazio izvan mjesta.
Provirio sam kroz odškrinuta vrata sobe s ulice, i ugledao jednu od žena iz kuće kako spava u poljskom krevetu, bosa i u kombineu koji joj nije skrivao bedra. Prije no što sam dospio išta izustiti, sjela je na krevet, sneno me pogledavši, i upitala me što želim. Objasnio sam joj kako nosim poruku od oca za vlasnika don Eligia Molinu. Ali umjesto da me uputi k njemu, zapovjedila mi je da uđem i navalim prečagu na vrata, a kažiprstom mi je dala znak koji je sve rekao:
- Dođi ovamo.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Krenuo sam prema njoj, a kako sam se približavao, njezino otežano disanje ispunjavalo je sobu poput nabujale rijeke, sve dok me desnom šakom nije uhvatila za ruku, a lijevu zavukla u rasporak.
Obuzela me slatka strava.
- Dakle ti si sin doktora s kuglicama - reče, dok me dirkala gipkim prstima što ih je zavukla u hlače, a koje sam osjećao kao da ih je deset. Svukla mi je hlače, ne prestajući šaptati mi lijeno na uho, smaknula kombine preko glave i ispružila se poleduške na krevet, samo u gaćama s crvenim cvjetovima. - Njih ćeš mi ti skinuti - napomenu. - To je zadaća muškarca.
Odriješio sam uzicu, ali u žurbi ih nisam mogao skinuti te mi je morala pomoći ispruživši noge uz brzi plivački pokret. Onda me podigla u zrak, uhvativši me pod pazuha i stavila na sebe u školski misionarski položaj. Ostatak je odradila sama, po svome, sve dok nisam umro sam na njoj, praćakajući se u juhi od luka među njezinim bedrima ždrebice.
Ostala je ležati u tišini, na boku, gledajući me netremice u oči, a ja sam izdržao pogled u nadi da ću ponovno zaplivati, sada bez straha i sporije. Iznenada reče kako mi neće naplatiti dva pesosa za tu uslugu, jer nisam došao s tom nakanom. Onda se ponovno ispružila na leđa i pomno mi promotrila lice.
- Osim toga - doda - ti si pametni brat Luisa Enriquea, zar ne? Imate jednaki glas.
Bio sam dovoljno naivan da je priupitam odakle ga poznaje.
- Ne budi glup - nasmijala se. - Imam ovdje čak i njegove gaće što sam mu ih zadnji put morala oprati.
Učinilo mi se to kao čisto pretjerivanje zbog godina moga brata, ali kada sam vidio gaće, shvatio sam da je rekla istinu. Onda je skočila onako gola s kreveta baletnom gracioznošću i dok se oblačila, objasnila mi je kako su sljedeća vrata kuće, nalijevo, vrata don Eligia Moline. Na kraju me upitala:
- Ovo ti je prvi put, zar ne? Srce mi je poskočilo.
- Ma ne - lagao sam joj - ovo mi je jedno sedmi.
- U svakom slučaju - posavjetova ona ironično - trebao bi zamoliti brata da te malo poduči.
Ta mi je premijera dala snažan poticaj. Praznici su trajali od prosinca do veljače i pitao sam se koliko puta po dva pesosa trebam skupiti da ponovo budem s njom. Moj brat Luis Enrique, već iskusan u tim stvarima, pucao je od smijeha na pomisao da bi netko naše dobi morao plaćati za ono što dvoje rade zajedno i oboje ih usrećuje.
U feudalnom duhu La Mojane, zemljoposjednici su nalazili zadovoljstvo u obljubi djevica sa svojih dobara, te bi ih nakon nekoliko noći iživljavanja prepuštali njihovoj sudbini. Moglo se birati između djevojaka koje su nakon plesa izlazile u lov na trg.
Ipak, za vrijeme tih praznika još uvijek su u meni izazivale onaj isti strah kao i telefon, pa sam ih promatrao kako promiču kao odrazi oblaka površinom vode. Stalno sam bio nemiran zbog pustoši što mi ju je u tijelu ostavila moja prva neočekivana avantura. Još i danas vjerujem da nije pretjerano pomišljati kako je upravo ona prouzročila nepristupačno stanje duha s kojim sam se vratio u školu. Dodatno me posve zbunila genijalna besmislica bogotskog pjesnika don Josea Manuela Marroquina, koja je od prve strofe izluđivala slušatelje:
Sad kad laji psuju, sad kad kukuri pjetliču,
sad kad zori ruda s visoni torkih zvonjeva;
i kad njaci magarcu i cvrce ptikuću
i kad zvižduje noćobdiću i kad roknje sviću,
i kad rura zoričasta široka poljati pozla,
tekure biseće lijes kao ja suniš rože
i drhtudeni od stureći iako dušenu u plame
dolazim uzdisati nujno prod tvojih ispozora.
Nije mi bilo dovoljno što sam unosio nered kud god bih prošao recitirajući beskonačne nizove stihova pjesme, nego sam naučio tečno govoriti kao izvorni govornik tko zna odakle. Često mi se događalo da bih nešto odgovarao, no u pravilu odgovor bi bio tako čudan ili zabavan, da su profesori izbjegavali postaviti mi pitanje. Netko se vjerojatno zabrinuo za moje mentalno zdravlje kada sam dao točan, ali na prvi pogled nerazumljiv odgovor na jednoj provjeri znanja.
Ne sjećam se da je bilo ikakve zle namjere u tim olakim šalama koje su sve zabavljale.
Primijetio sam da mi se svećenici obraćaju kao da sam izgubio razum i ja sam prihvatio igru. Drugi razlog za uzbunu pojavio se kad sam smislio parodiju na crkvene korale s bezbožnim stihovima koje srećom nitko nije razumio.
Moj me razrednik, uz pristanak roditelja, odveo specijalistu koji me podvrgao iscrpnom, ali vrlo zabavnom ispitivanju, jer osim što je liječnik bio bistar, resile su ga neodoljiva simpatičnost i dobar pristup. Pružio mi je karticu s izokrenutim rečenicama koje sam onda morao pročitati pravilno. S toliko sam zanosa izvršio zadatak, da liječnik nije odolio iskušenju da se i on priključi mojoj igri, i padale su nam napamet tako dosjetljive rečenice da ih je pribilježio za svoje buduće testove. Na kraju detaljnog ispitivanja mojih navada, pitao me koliko često masturbiram. Odgovorio sam mu ono što mi je prvo palo na pamet: nikada se nisam usudio. Nije mi povjerovao, ali mi je spomenuo, onako usput, kako je strah negativan faktor za seksualno zdravlje, a njegova sumnjičavost mi se činila više kao poticaj. Oduševio me i htio sam ga posjetiti kao odrastao, već kao novinar u E/ Heraldu, da mi ispriča osobno mišljenje što ga je stekao iz moga pregleda, no samo sam saznao da se davno odselio u Sjedinjene Američke Države. Jedan od njegovih nekadašnjih kolega bio je izravniji i rekao mi, s velikom naklonošću, kako nije uopće čudno da se nalazi u ludnici u Chicagu, jer mu je oduvijek izgledao gori od svojih pacijenata.
Dijagnoza je bila živčani zamor pogoršan čitanjem nakon jela.
Preporučio mi je dvosatno strogo mirovanje nakon obroka i tjelesnu aktivnost jaču od obvezne tjelovježbe. Još se uvijek čudim ozbiljnosti kojom su moji roditelji i profesori izvršavali njegove upute. Određivali su mi lektiru i mnogo puta oduzeli štivo kad bi me zatekli kako čitam na nastavi s knjigom na koljenima, ispod klupe. Oslobodili su me teških predmeta i primorali na veću tjelesnu aktivnost više sati dnevno. Tako, dok su ostali bili na nastavi, ja sam se sam igrao na košarkaškom igralištu zabijajući besmislene koševe i recitirajući napamet. Kolege iz razreda podijelili su se od prvoga trenutka na one koji su zaista vjerovali da sam oduvijek lud, na one koji su mislili kako se pravim lud da bih uživao u životu, i na one koji su se prema meni ponašali kao i prije, polazeći od stajališta da su ludi zapravo profesori. Iz tog doba potječe priča da sam izbačen iz škole zato što sam tintarnicom gađao profesora matematike dok je na ploči ispisivao vježbe za pravilo trojno. Srećom, tata je to pojednostavio i odlučio da se vratim kući prije kraja školske godine i da ne trošim više vremena ni novaca zbog smetnje koja ne može biti ništa drugo nego bolest jetre.
Za mog brata Abelarda, naprotiv, nije postojao životni problem koji se ne bi mogao riješiti u postelji. Dok su me sestre liječile sažalijevanjem, on je propisao čarobni recept čim sam kročio u njegovu radionicu:
- Tebi treba dobra ženska.
To je shvatio tako ozbiljno da je skoro svaki dan na pola sata odlazio na biljar u lokal na uglu, i ostavljao me iza pregrade svoje krojačke radionice sa svojim prijateljicama svih mogućih fela, nikada s istom. Bilo je to vrijeme kreativne razuzdanosti koja je potvrdila Abelardovu kliničku dijagnozu, jer sam se sljedeće godine vratio u školu zdrave pameti.
Nikada neću zaboraviti veselje s kojim su me dočekali kada sam se vratio u koledž San Jose, i divljenje s kojim su odali poštovanje očevim homeopatskim kuglicama. Taj put nisam stanovao kod Valdeblanquezovih, jer je i njima samima bilo pretijesno u kući nakon rođenja drugoga djeteta, nego kod Eliecera Garcie, bakina brata s očeve strane, čuvenog po dobroti i čestitosti. Radio je u banci do mirovine, a najviše me ganula njegova neprekidna strast prema engleskom jeziku. Učio ga je cijeloga svog života - počinjao bi rano ujutro i sve do kasno uvečer nije prestajao pjevušiti vježbe svojim ugodnim glasom i dobrim izgovorom, dok god mu je to dob dopuštala. Za praznike i blagdane odlazio je u pristanište vrebati turiste da razgovara s njima, i uspio je tim jezikom ovladati jednako dobro kao i španjolskim, ali ga je vlastita stidljivost priječila da ga govori s nekim poznatim. Njegova tri sina, sva trojica starija od mene, i njegova kći Valentina, nikada ga nisu čuli da govori engleski.
Zahvaljujući Valentini, mojoj velikoj prijateljici i nadahnutoj čitateljici, saznao sam za postojanje pokreta Pijesak i nebo, što ga je osnovala grupa mladih pjesnika koji su sebi u zadatak stavili obnoviti pjesništvo karipske obale, ponukani svijetlim primjerom Pabla Nerude. U biti, bili su vjerna lokalna kopija grupe Kamen i nebo što je tih godina vladala po kavanama, pjesničkim sastajalištima u Bogoti, i u književnim prilozima koje je uređivao Eduardo Carranza, djelujući u sjeni Španjolca Juana Ramona Jimeneza i sa zdravom odlučnošću da temeljito počiste trulo lišće19. stoljeća. Nije ih bilo više od šestorice tek zamomčenih mladića, koji su uletjeli takvom snagom u književne priloge novina na obali da su ih počeli smatrati velikom umjetničkom nadom.
Vođa Pijeska i neba zvao se Cesar Augusto del Valle, mladić od koje dvadeset dvije godine, koji obnoviteljsku žestinu nije unio samo u teme i osjećaje svojih pjesama, nego i u pravopis i gramatičke zakonitosti koji su u njima vladali. Čistunci su ga smatrali bezvjercem, akademici glupanom, a klasici fanatikom. Ipak, bez obzira na zaraznu žestinu njegova nastupa, bio je on, kao i Neruda, nepopravljivi romantik.
Rođakinja Valentina povela me jedne nedjelje u Cesarovu kuću gdje je živio s roditeljima, u četvrti San Roque, najpoznatijoj u cijelome gradu po bučnim veselicama i zabavama do kasno u noć. Bio je koščat, izrazito tamnoput i mršav, velikih zečjih zuba i čupave kose poput pjesnika onog vremena. I, nadasve, ljubitelj veselica i suknji.
U njegovoj kući, srednje siromašne klase, bilo je toliko knjiga da nije bilo mjesta za još jednu. Otac mu je bio ozbiljan, prije tužan, a izgledao je kao umirovljeni činovnik i doimao se potištenim zbog sinovljevih jalovih sklonosti. Njegova me majka primila s određenim žaljenjem kao drugoga sina kojega muče isti jadi što su je tjerali u plač zbog njezina vlastitog djeteta.
Ta je kuća za mene bila otkriće svijeta što sam ga možda naslućivao sa svojih četrnaest godina, ali nikada nisam pojmio do koje mjere.
Od toga prvog dana postao sam njezin najuporniji posjetitelj i oduzimao sam pjesniku toliko vremena da mi još uvijek nije sasvim jasno kako me podnosio. Pomišljao sam da me je koristio za uvježbavanje svojih književnih teorija, možda samovoljnih, ali očaravajućih, pred očaranim, no bezazlenim sugovornikom.
Posuđivao mi je knjige pjesnika za koje nikada nisam ni čuo, te bismo razgovarali o njima, a da uopće nisam bio svjestan vlastite smjelosti. Naročito kada se radilo o Nerudi čiju sam Dvadesetu pjesmu naučio napamet kako bih izludio neke od isusovaca koji nisu zalazili tim samotnim poetskim puteljcima.
Tih su se dana uskomešali kulturni krugovi grada zbog pjesme Meire Delmar posvećene karipskome gradu Cartageni koja je zakrčila sva sredstva informiranja na obali. Cesar del Valle takvom je vještinom izgovora i glasa pročitao pjesmu da sam je znao napamet nakon drugog čitanja.
Isto tako mnogo puta nismo mogli razgovarati, jer je Cesar pisao na svoj način. Hodao je sobama i hodnicima kao da je na drugom svijetu, i svaki bi čas prošao pokraj mene poput mjesečara, iznenada sjeo za pisaći stroj, napisao stih, riječ, možda točku i zarez, te ponovno ustao i počeo hodati. Promatrao sam ga izvan sebe, sav blažen od ushita što otkrivam jedinstveni i tajni način pisanja pjesama. Tako je to bivalo za vrijeme pohađanja koledža San Jose, koji mi je pružio zanatski temelj u oslobađanju mojih duhova.
Zadnja vijest što sam je saznao o tom nezaboravnom pjesniku, dvije godine kasnije u Bogoti, bio je Valentinin brzojav od samo tri riječi koje nije imala hrabrosti potpisati: »Umro je Cesar«.
Prvi osjećaj što me obuzeo u Barranquilli bez roditelja, bila je svijest o potpunoj slobodi volje. Prijateljstva sam održavao podalje od škole. Među njima bio je Alvaro del Toro, drugi glas u recitacijama na odmorima i podmladak obitelji Arteta, s kojima sam običavao obilaziti knjižare i odlaziti u kino. Jedino ograničenje koje su mi postavili u kući ujaka Eliecera, da bi zaštitili svoju odgovornost, bilo je da se vratim do osam sati navečer.
Jednoga dana dok sam čekao Cesara del Vallea, čitajući u dnevnom boravku u njegovoj kući, navratila je k njemu nevjerojatna žena.
Bila je to Martina Fonseca, bijele puti i mulatskog stasa, inteligentna i neovisna i, vjerojatno, pjesnikova ljubavnica. Dva ili tri sata potpuno sam se prepustio užitku razgovora s njom, sve dok se Cesar nije vratio kući, a onda su njih dvoje zajedno otišli nekamo bez riječi. Nisam više čuo za nju sve do Čiste srijede te godine, kada sam je na izlasku s glavne mise zatekao kako sjedi na klupi u parku i čeka me. U vezenoj lanenoj haljini koja je isticala njezinu ljepotu, s bisernom ogrlicom oko vrata i cvijetom žarke boje zataknutim u dekolte. Ipak, ono što najviše cijenim sada, prisjećajući se, način je na koji me pozvala u svoju kuću bez ikakve naznake namjere, ne obazirući se na sveti znak križa ucrtan pepelom što smo ga oboje nosili na čelu. Njezin muž, peljar na jednom od brodova što su plovili rijekom Magdalenom, nalazio se na dvanaestodnevnom službenom putu. Što je čudno u tome da me njegova supruga pozove jedne neočekivane subote na čokoladu s kolačićima? Samo što se obred ponavljao do kraja godine svaki put kada je muž plovio, i uvijek od četiri do šest, što je bila satnica programa za mladež kina Rex, a koji mi je služio kao izgovor u kući ujaka Eliecera da bih bio s njom.
Njezina profesionalna specijalnost bila je pripremanje učitelja za osnovne škole. Najsposobnije je pozivala u svoje slobodno vrijeme na čokoladu i kolačiće, tako da bučno susjedstvo nije obratilo pažnju na novog subotnjeg učenika. Iznenađivala je lakoća te tajne ljubavi koja je strastveno plamtjela od ožujka do studenog. Nakon prve dvije subote mislio sam kako neću moći podnijeti silinu želje da budem neprekidno s njom.
Bili smo sigurni od svakoga rizika, jer je njezin muž najavljivao svoj dolazak u grad tajnim znakom da bi ona znala da ulazi u luku.
Treće subote našeg ljubovanja u krevetu smo začuli udaljeno tuljenje. Ukočila se.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
- Mirno - reče mi, i pričeka još dva tuljenja. Nije skočila iz kreveta, kako sam očekivao zbog vlastitog straha, nego je zadržala prisebnost: -Još uvijek nam preostaju tri sata života.
Opisala mi ga je kao »golemog crnca od dva metra i pedalj, s batinom i pol«. Zamalo sam prekršio pravila igre zbog naleta ljubomore i to ne bilo kako: htio sam ga ubiti. Njezina zrelost je to razriješila, i otada me vodila na uzici kroz opasnosti stvarnog života kao vučića u janjećoj koži.
Loše sam stajao u školi i odbijao sam svaki razgovor na tu temu, ali Martina je preuzela na sebe moju školsku kalvariju. Iznenadila ju je djetinjarija da zapuštam nastavu zbog zadovoljenja demona neodoljivog zova života. »Logično je«, umovao sam. »Da je ovaj krevet škola, a ti profesorica, bio bih najbolji učenik ne samo u razredu, nego u čitavoj školi.« Moje je riječi uzela zdravo za gotovo.
- Upravo ćemo tako i učiniti - najavi ona.
Bez prevelike žrtve započela je misija mog popravka sa stalnom satnicom. Rješavala mi je zadaće i pripremala me za sljedeći tjedan između valjanja po krevetu i majčinskih prijekora. Ako zadaća nije bila točno riješena i na vrijeme, kažnjavala me zabranom jedne subote za svake tri greške. Nikada nisam napravio više od dvije, a u školi su se uočavale promjene.
Usprkos svemu, ono što mi je pokazala u praksi bila je nepogrešiva formula kojom sam se, nažalost, poslužio samo na zadnjoj godini gimnazije: kada sam pažljivo pratio nastavu i sam pisao zadaću umjesto da je prepisujem od kolega, dobivao sam dobre ocjene i mogao sam čitati koliko me god volja u slobodno vrijeme i živjeti svoj život bez iscrpljujućih noćnih učenja i nepotrebnih strahova.
Zahvaljujući ovom čarobnom receptu bio sam te 1942. godine najbolji đak generacije i za to dobio odličje i razne pohvale. Ali zahvale u povjerenju dobili su liječnici zato što su me tako uspješno izliječili od ludila. Na završnoj svečanosti shvatio sam kako je postojala zlobna doza cinizma u ganuću kojim sam prijašnjih godina zahvaljivao na pohvalama za tuđe zasluge. Zadnje godine, kada sam ih sam zaslužio, učinilo mi se primjerenim ne zahvaliti.
Ali zauzvrat sam iz dna duše na završnoj svečanosti u cijelosti izrecitirao pjesmu Cirkus Guillerma Valencie, bez šaptača, i naužio se više straha no kršćanin pred lavovima.
Za školske praznike te dobre godine bio je predviđen posjet baki Tranquilini u Aracataci, no ona je morala hitno otići u Barranquillu na operaciju očne mrene. Radost ponovnog susreta s njom upotpunilo je veselje zbog djedova rječnika što mi ga je donijela na dar. Uopće nije bila svjesna da gubi vid, ili to nije htjela priznati, sve dok više nije mogla izići iz svoje sobe. Operacija u bolnici Caridad obavljena je brzo i s dobrim izgledima. Kad su joj skinuli zavoje, sjedeći onako na postelji, otvorila je oči koje su zračile njezinom novom mladošću, lice joj je zasjalo i svu je svoju radost sažela u jednu jedinu riječ:
- Vidim.
Kirurg je htio točno odrediti koliko vidi i ona je preletjela sobu svojim novim pogledom i pobrojala sve stvari zadivljujućom preciznošću. Liječnik je ostao bez daha, a samo sam ja znao da predmeti što ih je baka navela nisu oni što se nalaze pred njom u bolničkoj sobi, nego su to predmeti iz njezine spavaće sobe u Aracataci kojih se sjećala napamet i znala točno gdje stoje. Vid joj se nikada nije vratio.
Moji su roditelji uporno navaljivali da provedem praznike s njima u Sucreu i da dovedem baku. Pretjerano je ostarjela za svoje godine, a pamet joj je sve više nalikovala lađi bez kormilara, no ljepota njezina glasa postala je izražajnija i pjevala je češće i nadahnutije no ikad. Majka je pazila da uvijek bude čista i uređena, kao golema lutka. Vidjelo se da je svjesna svijeta oko sebe, ali ga je povezivala s prošlošću. Naročito radioemisije koje su u njoj budile djetinju radoznalost. Razlikovala je glasove različitih spikera koje je prepoznavala kao svoje prijatelje iz mladosti u Riohachi, jer u njezinoj kući u Aracataci nije bilo radija. Proturječila je ili se nije slagala s komentarima nekih voditelja, raspravljala je s njima o raznim temama ili prigovarala zbog bilo koje gramatičke greške kao da su ondje, pokraj njezine postelje, od krvi i mesa, te nije dopuštala da je se razodjene dok se ne oproste od nje. Onda bi im odgovarala svojom netaknutom besprijekornom pristojnošću:
- Laka noć i vama, gospodine.
Mnoge misterije izgubljenih stvari, brižljivo čuvanih tajni ili zabranjenih poslova otkriveni su iz njezinih monologa: tko je u škrinju skrio i odnio pumpu za vodu koja je nestala iz kuće u Aracataci, tko je bio pravi otac Matildea Salmone, čija su ga braća zamijenila s drugim i naplatila mu to metkom.
Ni moji prvi praznici u Sucreu nisu bili laki bez Martine Fonsece, ali nije postojala ni najmanja mogućnost da pođe sa mnom. Sama pomisao da je ne vidim mjesecima činila mi se nemogućom. Ali ne i njoj. Naprotiv, kada sam joj to spomenuo, uvidio sam kako je ona već, kao i uvijek, tri koraka ispred mene.
- Htjela sam o tome s tobom razgovarati - počela je bez uvijanja.
-Bilo bi najbolje za oboje da promijeniš školu sada kada smo ludi od strasti. Tako ćeš shvatiti da naša veza neće nikada biti više od onoga što je već bila.
Mislio sam da se šali.
- Odmah sutra odlazim i vraćam se za tri mjeseca da ostanem s tobom.
Odgovorila mi je u ritmu tanga:
- Ha, ha, ha, ha!
Tada sam shvatio da je Martinu lako uvjeriti kada kaže da, ali nemoguće kada je njezin odgovor ne. Nije mi preostalo drugo nego prihvatiti njezinu odluku. Obliven suzama, odlučih biti drukčiji u životu što mi ga je ona namijenila: novi grad, nova škola, novi prijatelji i čak nova osobnost. Teškom sam mukom na to pomislio. S pravom stečenim mnogobrojnim odličjima, prvo što sam rekao ocu s dozom dostojanstva bilo je da se neću vratiti u koledž San Jose. Ni u Barranquillu.
- Hvala dragome Bogu! - uskliknuo je. - Oduvijek sam se pitao odakle ti taj romantičarski poriv da odeš u jezuitski koledž.
Majka je prečula komentar.
- Ako ne želiš onamo, onda moraš u Bogotu - zaključi.
- Onda ne ide nikamo - brzo će tata - jer nemamo dovoljno novaca za cachacose.
Čudno, ali sama pomisao da ne nastavim školovanje, što je bio moj životni san, tada mi je izgledala nevjerojatno. Do te mjere da sam posegnuo za snom koji mi se činio uvijek nedostižnim.
- Postoje stipendije - natuknuh.
- Mnogo njih - potvrdi tata - ali za bogate.
Dijelom je imao pravo, ali ne zbog protekcionizma, nego zato što su formalnosti bile složene, a uvjeti slabo poznati u javnosti. Zbog centralizma, tko god želio stipendiju, morao je otići u Bogotu, prijeći tisuću kilometara u osam dana puta što je stajalo skoro koliko i tri mjeseca u internatu kakva dobroga koledža. Čak i tada moglo bi biti uzaludno. Majka je pala u očaj:
- Kada čovjek počne trošiti, zna se gdje je početak, ali ne gdje i kraj.
Osim toga, već se nakupilo zaostalih troškova. Luis Enrique, godinu dana mladi od mene, bio je upisan u dvije mjesne škole i obje vrlo brzo napustio. Margarita i Aida dobro su učile u osnovnoj školi časnih sestara, ali već su razmišljale u kojem bi obližnjem, i ne preskupom gradu mogle nastaviti školovanje. Gustavo, Ligia, Rita i Jaime nisu još bili hitni slučajevi, ali su rasli prijetećom brzinom.
Oni, kao i još troje braće koja su se kasnije rodila, prema meni su se jednako ponašali, kao prema nekome tko uvijek dolazi da bi otišao.
Za mene je to bila odlučujuća godina. Najveća atrakcija svake kočije bijahu djevojke izabrane zbog svoje ljupkosti i ljepote, odjevene poput kraljica, koje su recitirale stihove s aluzijama na simboličan rat između dviju polovica mjesta. Ja, još uvijek napola stranac, uživao sam u povlastici nepristranosti te sam se tako i ponašao.
Ipak, te sam godine popustio molbama kapetana Congovea da napišem stihove za svoju sestru Carmen Rosu, koja će biti kraljica veličanstvene kočije. Oduševljeno sam uslišao molbu, no pretjerao sam u napadima na protivnika jer nisam poznavao pravila igre.
Nije mi preostalo ništa drugo nego popraviti bruku s dvije pjesme pomirenja: jednom za izglađivanje nesporazuma, za ljepoticu Congovea, i drugom za izmirenje, za ljepoticu Zulie.
Incident je izišao na vidjelo. Anonimni pjesnik, jedva poznat u mjestu, postao je heroj dana. Događaj me uveo u društvo i osigurao mi prijateljstvo obiju strana. Otada mi nije dostajalo vremena za pripomoć u dječjim komedijama, dobrotvornim sajmovima i tombolama, pa čak i u sastavljanju govora jednom kandidatu za gradsko vijeće.
Luis Enrique, koji se već isticao kao nadahnuti gitarist, što je kasnije i postao, podučio me svirati malenu gitaru tiple. On, Filadelfo Velilla i ja postali smo kraljevi serenada, a najveća nagrada bila nam je kad bi se koja od polaskanih gospi na brzinu odjenula, pozvala nas u kuću i probudila susjede, pa bi nastavili s veseljem do sljedećeg dana. Te nam se godine pridružio Jose Palencia, unuk bogatog i razmetljivog zemljoposjednika, i tako ojačao naš sastav.Jose bijaše rođeni glazbenik koji je znao svirati svaki instrument što mu dođe pod ruku. Izgledao je kao filmski glumac, briljantno je plesao i njegova je inteligencija očaravala, a na uspjesima u prolaznim vezama zavidjeli su mu više no što je to bilo vrijedno zavisti.
Ja, naprotiv, nisam znao plesati i nisam to uspio naučiti čak ni u plesnoj školi gospođica Loiseau, šest sestara nepokretnih od rođenja, koje su unatoč tome davale satove klasičnih plesova ne dižući se iz svojih stolaca za ljuljanje. Moj otac, oduvijek osjetljiv na slavu, došao mi je s novom idejom. Prvi put proveli smo duge sate u razgovoru. Jedva da smo se poznavali. Kada danas gledam, ako ćemo pravo, nisam živio s roditeljima više od tri godine sveukupno, zbrojimo li zajednički život u Aracataci, Barranquilli, Cartageni, Sinceu i Sucreu. Bilo je to vrlo ugodno iskustvo koje mi je omogućilo da ih bolje upoznam. I majka je tako mislila: »Kako je dobro što ste ti i tata postali prijatelji«. Nekoliko dana kasnije, kuhajući kavu u kuhinji, dodala je:
- Tvoj je tata jako ponosan na tebe.
Sljedećeg me jutra krišom probudila i šapnula na uho: »Tata ima iznenađenje za tebe.« Zaista, kada je sišao na doručak, on mi je sam, pred svima, rekao novost svečanim zanosom:
- Spremi svoje krpice, putuješ u Bogotu.
U prvi sam mah osjetio veliko nezadovoljstvo jer sam tada samo želio ostati zauvijek okružen zabavom bez kraja i konca. No prevladala je naivnost. Odjeća za hladnu Bogotu nije bila problem.
Otac je imao jedno crno odijelo od engleskog štofa i drugo od samta, oba pretijesna. Tako da smo otišli krojaču Pedru Leonu Rosalesu, zvanom čudotvorac, koji je oba odijela prekrojio na moju veličinu. A majka mi je još kupila kaput od devine dlake, preostao nakon smrti nekakva senatora. Kad sam ga isprobavao kod kuće, moja sestra Ligia, vidovita od rođenja, potajice me je upozorila kako senatorov duh noću hoda kućom u tom kaputu. Oglušio sam se na njezine riječi, no bilo bi mi bolje da sam je poslušao, jer kad sam ga odjenuo u Bogoti, iz zrcala me umjesto mog odraza gledao mrtvi senator. Založio sam ga za deset pesosa u Monte de Piedadu i odmah poderao priznanicu.
Obiteljska atmosfera toliko se popravila da sam zamalo zaplakao opraštajući se, ali program je izveden bez odstupanja i bez sentimentalnosti. Drugog tjedna u siječnju, nakon burne noći, ukrcao sam se u Magangueu na brod David Arango - zaštitni znak tvrtke Naviera Colombiana. Kabinu sam dijelio s dobričinom od sto dvadeset pet kila, ćosavom po cijelom tijelu. Ime je prisvojio od Jacka Trbosjeka, a bio je zadnji potomak iz roda cirkuskih bacača noževa iz Male Azije. Na prvi pogled mi se učinilo da bi me mogao zadaviti u snu, ali kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je upravo onakav kako izgleda: golema beba s tako velikim srcem da mu ne stane u grudi.
Prve je večeri organizirana službena zabava, s orkestrom i svečanom večerom, ali sam pobjegao na palubu da zadnji put promatram svjetla svijeta koji sam morao zaboraviti bez boli, i zdušno sam plakao do zore. Danas se usuđujem reći da je jedini razlog zbog kojeg bih se vratio u djetinjstvo taj da ponovno uživam u tom putovanju. Morao sam putovati u oba smjera mnogo puta tijekom četiri godine, koliko mi je nedostajalo do mature, i još dvije koliko sam studirao, a svaki sam put naučio više i bolje o životu nego u školi. U razdobljima kada je razina vode bila dostatna, put uzvodno trajao je pet dana od Barranquille do Puerto Salgara, odakle se vlakom za dan stizalo u Bogotu. U sušnim razdobljima, kada je bilo zabavnije ploviti ako se nekome nije žurilo, putovanje je moglo potrajati i do tri tjedana.
Imena brodova bila su lagana za pamćenje, te svima poznata i bliska: Atlantico, Medellin, Capitan de Caro, David Arango. Njihovi kapetani, kao i Conradovi, bili su autoritativni, dobre ćudi, izjelice i nikada nisu spavali sami u svojim kraljevskim kabinama. Putovanja bijahu spora i puna iznenađenja. Mi putnici sjedili smo po cijele dane na terasama i promatrali zaboravljena sela, izvaljene kajmane razjapljenih čeljusti koji su čekali da im uleti kakav neoprezni leptir, jata čaplji koja su polijetala prestrašena brazdom što je ostajala na vodi iza broda, jata pataka iz unutrašnjih močvara, morske krave koje su pjevale na pješčanim obalama dojeći svoje mlade. Za cijeloga putovanja budili smo se u svitanje zbunjeni drečanjem majmuna i papiga. Često bi sijestu prekinuo smradni zadah utopljene krave, nasukane na obali, sa samotnim strvinarom nad utrobom.
Ljudi se danas rijetko upoznaju u zrakoplovu. Na riječnim brodovima mi đaci i studenti na kraju smo izgledali kao jedna obitelj, jer smo se svake godine dogovarali da zajedno putujemo.
Ponekad se brod znao nasukati i ostati tako na pješčanom sprudu i do petnaest dana. Nitko nije oko toga razbijao glavu jer se zabava nije prekidala, a kapetanovo pismo zapečaćeno grbom njegova pečatnjaka vrijedilo je kao isprika za kašnjenje u školu.
Od prvoga dana pažnju mi je privukao najmlađi član jedne obitelji, koji je svirao harmoniku bandoneon kao u snu, šećući po cijele dane palubom prvog razreda. Gušio sam se od zavisti jer, otkada sam čuo prve harmonikaše Francisca Ljudine na proslavama 20. srpnja u Aracataci, navaljivao sam na djeda da mi kupi harmoniku, ali nam se baka ispriječila na putu šalom koju je neumorno ponavljala - da su svi harmonikaši klempavci. Kojih trideset godina kasnije u Parizu na Međunarodnom kongresu neurologa, učinilo mi se da sam prepoznao otmjenog harmonikaša s broda. Vrijeme je učinilo svoje: pustio je boemsku bradu, a i odjeća mu je porasla koja dva broja, no sjećanje na njegovo umijeće bijaše tako živo da nisam mogao pogriješiti. Ipak, njegov odgovor nije mogao biti oporiji kada sam ga upitao ne predstavivši se:
- Kako bandoneon? Iznenađeno je odvratio:
- Ne znam o čemu govorite.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Osjetio sam kako se zemlja otvara pod mojim nogama, i do neba sam mu se ispričavao zato što sam ga zamijenio s učenikom koji je svirao bandoneon na Davidu Arangu, tamo negdje početkom siječnja 1944. Tada se ozario, sjetivši se. Bio je to Kolumbijac Salomon Hakim, jedan od svjetski poznatih neurologa. Razočaralo me što je harmoniku zamijenio medicinskim inženjerstvom.
Drugi mi je putnik privukao pažnju zbog svoga povučenog držanja.
Mlad i snažan, rumen u licu, s naočalama za kratkovidne i s već prvim znacima ćelavosti. Izgledao mi je kao otjelotvorenje turista iz unutrašnjosti - cachaco turista. Odmah prvoga dana prisvojio je najudobniji naslonjač, naslagao nekoliko hrpa novih knjiga na stolić i čitao, ne pomaknuvši se od jutra, sve dok ga ne bi omele večernje zabave. Svaki se dan u restoranu pojavljivao u drukčijoj košulji kratkih rukava s cvjetnim uzorkom i doručkovao, ručao i večerao, te opet nastavljao čitati sam za najudaljenijim stolom. Ne vjerujem da je ikoga pozdravio. Prozvao sam ga u sebi »nezasitni čitatelj«. Nisam odolio iskušenju i pronjuškao sam malo oko njegovih knjiga.
Većinom su to bili neprobavljivi traktati o javnom pravu, što ih je čitao ujutro, podvlačeći i bilježeći nešto sa strane. Uz podnevni povjetarac čitao je romane. Medu njima, jedan me sasvim prenerazio: Dvojnik Dostojevskoga, koji sam pokušao ukrasti u knjižari u Barranquilli, ali nisam uspio. Ludio sam od želje da ga pročitam. Do te mjere, da sam pomišljao zamoliti ga da mi posudi roman, no nisam imao hrabrosti. Jednog od sljedećih dana pojavio se s Velikim Meaulnesom, o kojem dotada nisam ništa čuo, ali ubrzo nakon toga postao je jedno od remek-djela koje sam najviše volio. Za razliku od njega, ja sam nosio samo već pročitane i neponovljive knjige: Jeromin oca Colome, koji nikada nisam pročitao do kraja, La vordgine Josea Eustasia Rivere; Od Apenina do Anda Edmunda de Amicisa, i djedov rječnik koji sam malo- pomalo čitao satima. Nezasitni čitatelj, naprotiv, nije imao vremena da ih sve pročita. Želim reći, a nisam rekao, da bih dao sve da sam na njegovu mjestu.
Treći putnik, naravno, bio je Jack Trbosjek, moj kolega iz kabine, koji je satima trabunjao u snu na nepoznatom jeziku. Melodija njegovih glagoljanja stvorila je novu zvučnu kulisu mojim čitanjima u osvit zore. Rekao mi je da nije svjestan svoga govora u snu, niti je znao na kojem to jeziku sanja, jer se u djetinjstvu sporazumijevao s akrobatima u svom cirkusu na šest različitih azijskih dijalekata, no sve ih je zaboravio kada mu je majka umrla. Znao je samo poljski, svoj materinski jezik, ali smo utvrdili da ni to nije jezik kojim govori u snu. Ne znam nijedno stvorenje nježnije od njega dok je pripremao i provjeravao oštrice svojih zlokobnih noževa na svome ružičastom jeziku.
Njegov jedini problem pojavio se prvoga dana u restoranu kada se potužio konobarima kako neće preživjeti putovanje ako mu ne posluže četiri porcije. Noštromo mu pojasni da neće biti problema ako tu uslugu plati kao dodatak uz poseban popust. On je pak odgovorio da je putovao po mnogim morima svijeta i svugdje su mu priznali ljudsko pravo da ne krepa od gladi. Slučaj je došao do kapetana, koji je problem razriješio na tipično kolumbijski način odlučivši da mu posluže dvije porcije, a konobarima neka se one druge dvije omaknu zbog rastresenosti. No on se još dodatno osiguravao nabadajući vilicom iz tanjura kolega za stolom i ponekog od gostiju slaboga teka koji su uživali u njegovim dosjetkama. Trebalo je biti ondje da bi to čovjek povjerovao.
Nisam znao što bih sa sobom, sve dok se u Gloriji nije ukrcala grupa studenata koji su navečer slagali trija i kvartete te pjevali krasne serenade i ljubavna bolera. Kad sam otkrio da imaju tiple viška, pridružio sam im se, vježbao sam s njima svako poslijepodne, a onda smo pjevali do zore. Zahvaljujući zovu srca našao sam rješenje za dosadu - onaj tko ne pjeva ne može ni zamisliti kakav je to užitak.
Jedne noći punog mjeseca probudilo nas je beskrajno tužno zavijanje što je dopiralo s obale. Kapetan Climaco Conde Abello, jedan od najvećih, naredio je da reflektorima potraže odakle dolazi zvuk. Bila je to ženka morske krave koja se zaplela u grane palog drveta. Mornari su skočili u vodu, privezali je za vitlo i uspjeli je izvući. Bijaše to čudesno biće koje može raznježiti čovjeka, nešto između žene i krave, gotovo četiri metra duga, plavkaste, nježne kože i velikoga trupa s golemim grudima pramajke. Upravo sam od kapetana Condea Abella prvi put čuo da će svijet propasti ako se nastavi s ubijanjem riječnih životinja i zabranio pucanje sa svoga broda.
- Onaj kome je do ubijanja, neka ubija u svojoj kući! - viknuo je. -Ne na mome brodu.
S velikom nelagodom pamtim 19. siječnja 1961, šesnaest godina kasnije, kada me u Meksiko nazvao jedan prijatelj da mi kaže kako se parobrod David Arango zapalio i potpuno izgorio u luci Maganguea. Spustio sam slušalicu sa strašnom sviješću da je toga dana završila moja mladost i da je tada i ono malo što nam je preostalo od naše rijeke nostalgije otišlo u vražju mater. Danas je rijeka Magdalena mrtva, trulih voda i istrijebljenih životinja. Radovi na saniranju rijeke, o čemu su toliko govorile vlade koje su se smjenjivale, ali ništa nisu poduzimale, iziskivali bi umjetno pošumljavanje s nekih šezdeset milijuna sadnica drveća, i to onoga područja koje je devedeset posto privatno vlasništvo, a čiji bi se vlasnici morali odreći, samo zbog ljubavi prema domovini, devedeset posto svojih sadašnjih prihoda.
Svako putovanje bila je velika životna lekcija koja nas je kratkotrajno, ali nezaboravno povezala sa životom mjesta kroz koja smo prolazili i za koja su mnogi zauvijek vezali svoju sudbinu.
Jedan ugledni student medicine uvukao se nepozvan na neku svadbu, bez pitanja zaplesao s najljepšom ženom, a njezin ga je muž ubio jednim hicem. Drugi se pak nakon legendarne pijanke oženio prvom djevojkom koja mu se svidjela u mjestu Puerto Berrio, i živio sretno s devetoro djece. Jose Palencia, naš prijatelj iz Sucre, osvojio je kravu na bubnjarskom natjecanju u Tenerifeu i odmah je prodao za pedeset pesosa: u to vrijeme pravo bogatstvo. U golemoj četvrti razvrata u Barrancabermeji, glavnom naftnom centru, na naše veliko iznenađenje zatekli smo, dok je pjevao s orkestrom u jednom bordelu, Angela Casia Palenciu, Joseova bratića, koji je godinu dana prije netragom nestao iz Sucre. Zabava je potrajala do zore, a orkestar je podmirio račun.
Najneugodnije sjećanje s tih putovanja vezano je za jednu mračnu krčmu u Puerto Berriu, odakle je nas četvoricu putnika policija izvukla uz batine, bez ikakva objašnjenja i bez volje da nas saslušaju, a uhitili su nas pod optužbom da smo silovali neku studenticu. Kada smo stigli u policijsku postaju, već su iza rešetaka, bez ijedne ogrebotine, sjedili pravi krivci, nekakve domaće skitnice koji nisu imali nikakve veze s našim brodom.
Na kraju puta, u Puerto Salgaru, trebalo se iskrcati u pet ujutro i to odjeven za hladnije podneblje. Muškarci u crnim suknenim odijelima, prslucima i polucilindrima i s kaputima preko ruke, promijenili su identitet uz kreketave psalme krastača i smrad rijeke prepune životinjskih lešina. Neposredno prije iskrcavanja neobično sam se iznenadio. Jedna prijateljica, neposredno prije puta, nagovorila je moju majku da mi spremi zavežljaj od jake, grube kože s mrežom od agave, vunenom dekom i noćnom posudom za hitne slučajeve, i sve to omota u prostirku od žukovine i učvrsti s užadi kojom se veže mreža. Moji prijatelji glazbenici nisu mogli suspregnuti smijeh kad su me ugledali s tom prtljagom u kolijevci civilizacije, a najodlučniji je učinio ono na što se ja ne bih odvažio: bacio je to u rijeku. Zadnji prizor toga nezaboravnog puta brodom zavežljaj je koji se vraćao kući, nošen riječnom strujom.
Vlak se od Puerto Salgara poput mačke verao planinskim putevima prva četiri sata. Na najstrmijim dijelovima zastajao bi da uhvati zamah te bi ponovno pokušavao svladati uspon sopćući poput zmaja. Ponekad su putnici morali sići s vlaka da bi ga rasteretili i pješačiti do sljedeće zaravni. Sela uz put bila su tužna i hladna, a na praznim postajama dočekivale su nas samo vječne prodavačice koje su kroz prozore vagona nudile debele žute kokoši, kuhane cijele, u jednom komadu, i iznimno ukusan nenarezan pečeni krumpir.
Ondje sam doživio prvi put nevidljivo i nepoznato stanje: osjećaj hladnoće. U predvečerje, srećom, otvorile bi se odjednom prema obzoru beskrajne savane, zelene i lijepe poput nebeskog mora.
Svijet bi postao miran i kratak. Atmosfera u vlaku drukčija.
Potpuno sam zaboravio nezasitnog čitatelja, kada se neočekivano pojavio i užurbano sjeo nasuprot meni. Nevjerojatno. Oduševio ga je jedan bolero koji smo uvečer izvodili na brodu i zamolio me da mu napišem riječi. Osim što sam mu napisao tekst, naučio sam ga i pjevati. Iznenadio me njegov dobri sluh i čistoća glasa kada ga je otpjevao sam, otprve točno i dobro.
- Njezino srce neće izdržati kad ga čuje! - uskliknuo je sav ozaren.
Tada sam shvatio njegov nemir. Otkako nas je čuo kako pjevamo taj bolero na brodu, osjetio je da će to oduševiti njegovu djevojku koja ga je prije tri mjeseca ispratila u Bogoti i toga ga dana čekala na postaji. Ponovno ga je čuo dva ili tri puta i mogao ga je napisati po sjećanju, ali kada me ugledao samoga na sjedalu u vlaku, odlučio je zamoliti me za uslugu. Nakon toga sam se i ja osmjelio i rekao mu s namjerom, ali tobože ne pridajući tome važnost, kako sam se iznenadio kada sam na njegovu stolu vidio knjigu koju je tako teško naći. Iskreno se iznenadio:
- Koju?
- Dvojnika. Zadovoljno se nasmijao.
- Nisam je još dokraja pročitao - objasni. - No to je jedan od najčudnijih romana koje sam čitao.
To je bilo sve što je rekao. Zahvalio mi je na sve moguće načine za bolero i oprostio se čvrstim stiskom ruke.
Već se počelo smrkavati kada je vlak usporio, prošao ispod nadstrešnice prepune hrđavog lima i stao na mračnom peronu.
Uhvatio sam kovčeg za jezičac i odvukao ga prema ulici prije nego me mnoštvo pregazi. Skoro sam već izišao na ulicu, kad sam začuo kako netko viče:
- Mladiću, mladiću!
Okrenuo sam se, kao i mnogi drugi mladići, a i oni koji to baš i nisu bili, a hitali su prema izlazu baš kao i ja, kada je nezasitni čitatelj prošao pokraj mene i u prolazu mi gurnuo knjigu.
- Uživaj u njoj! - viknuo mi je prije no što se izgubio u gomili.
Bio je to Dvojnik. Toliko sam se zbunio da uopće nisam uspio shvatiti što mi se upravo dogodilo. Gurnuo sam knjigu u džep kaputa, a na izlazu iz stanice dočekao me udar hladnog vjetra u sumrak. Osjetivši slabost, spustio sam kovčeg na nogostup i sjeo na nj da bih došao do zraka. Na ulicama nije bilo žive duše. Ono malo što sam uspio nazreti kroz zavjesu sitne kišice pomiješane s Čadom bio je ugao zlokobne i ledene avenije, na dvije tisuće četiri stotine metara nadmorske visine, uz polarni zrak koji me gušio.
Čekao sam sav promrznut najmanje pola sata. Netko me trebao dočekati jer je moj otac žurnim brzojavom obavijestio svoga rođaka don Eliecera Torresa Aranga, koji će skrbiti o meni. Ali tada me nije zabrinjavalo hoće li netko doći po mene, nego strah da ću ostati sjediti na pogrebnom kovčegu tu, na drugom kraju svijeta gdje nikoga ne poznajem. Odjednom je iz taksija izišao otmjen muškarac, sa svilenim kišobranom i u kaputu od kamelota, dugom sve do gležnjeva. Shvatio sam da je to moj skrbnik, iako me samo okrznuo pogledom i prošao pokraj mene, no ponestalo mi je hrabrosti da mu dam ikakav znak. Utrčao je u postaju i ponovno izišao za koju minutu, potpuno obeshrabren. Na kraju me ugledao i upro prstom:
- Ti si Gabito, zar ne? Iskreno sam mu odgovorio:
- Jedva.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Bogota je u to vrijeme bila dalek i potišten grad u kojem je rominjala besana kišica još od početka 16. stoljeća. Zamijetio sam na ulicama previše užurbanih muškaraca, odjevenih poput mene nakon dolaska u taj grad u crna suknena odijela i sa zimskim šeširima. No nije se mogla vidjeti, ni za utjehu, jedna jedina žena. Njima je bio zabranjen ulaz u mračne kavane trgovačkog centra, jednako kao i svećenicima u sutanama i vojnicima u odorama. U tramvajima i javnim pisoarima stajao je tužni natpis: »Ako se ne bojiš Boga, boj se sifilisa«.
Dojmili su me se golemi konji koji su vukli kola s bačvama piva, vatromet iskri pri skretanju tramvaja i prometni zastoji uzrokovani prolazom pogrebnih povorki praćenih kišom. Bile su to najžalobnije povorke otmjenih kočija i konja urešenih baršunom i ukrasima za glavu s crnim perjem po uzoru na gringose, i s mrtvacima iz dobrostojećih obitelji koje su se držale kao da su upravo one izmislile smrt. Pred crkvom Nieves spazio sam iz taksija prvu ženu na ulici, vitku i tajanstvenu, pristalu poput kraljice zavijene u crno, no ostao sam zauvijek djelomice prikraćen zbog neprozirnog vela što joj je prekrivao lice.
Obeshrabrio sam se. Zbog tmurnog vrta punog tamnih ruža i hladnoće koja se zavlačila u kosti, velika i udobna kuća u kojoj sam prenoćio učinila mi se sablasnom. Pripadala je obitelji Torres Gamboa, očevim rođacima koje sam poznavao, no za večerom su mi izgledali neobično, onako zavijeni u pokrivače za spavanje.
Najviše me se dojmio odlazak na počinak - zavukao sam se u postelju i užasnuto kriknuo jer mi se krevetnina učinila natopljena ledenom tekućinom. Objasnili su mi da je to uvijek tako prvi put i da ću se malo-pomalo naviknuti na posebnosti klime. Plakao sam satima, dok me napokon nije svladao nemiran san.
Eto kako sam se osjećao četvrti dan nakon dolaska dok sam, boreći se s vjetrom i kišicom, hitao prema Ministarstvu obrazovanja, gdje će se otvoriti upisi za državno natjecanje za stipendije. Red je počinjao na trećem katu ministarstva, ispred samih vrata ureda za upis, i vijugavo se spuštao stubištem do ulaza u zgradu. Taj zanimljiv prizor je obeshrabrivao. Kada je prestalo kišiti, negdje oko deset ujutro, red se i dalje protezao još dva bloka preko Avenije Jimenez de Quesada, ne računajući kandidate koji su se sklonili u veže. Izgledalo mi je nemoguće bilo što postići u sličnoj grabeži.
Malo iza podneva, osjetio sam lagano tapšanje po ramenu. Bio je to onaj nezasitni čitatelj s broda, koji me je primijetio među kandidatima na začelju kolone, ali sam ga jedva prepoznao onakva s polucilindrom i u bogotskom pogrebnom ruhu. Upitao me je, također zbunjen:
- Ma, kog vraga ti radiš ovdje? Objasnih mu.
- Kako zgodno! - odvrati on, pucajući od smijeha. - Pođi sa mnom - uhvatio me za ruku i poveo prema ministarstvu. Tada sam saznao da je on doktor Adolfo Gomez Tamara, predsjednik državnog vijeća za dodjelu stipendija Ministarstva za obrazovanje.
Bila je to posve nevjerojatna i jedna od najsretnijih slučajnosti u mome životu. Uz tipičnu đačku šalu, Gomez Tamara predstavio me je svojim pomoćnicima kao najnadahnutijeg pjevača romantičnih bolera. Poslužili su me kavom i upisali me preskočivši druge formalnosti, unaprijed me upozorivši kako tim činom ne zlorabe položaj, nego odaju poštovanje nedokučivim bogovima slučajnosti.
Obavijestili su me da će se uobičajen ispit održati u koledžu San Bartolome. Pretpostavljali su da se negdje oko tisuću kandidata iz čitave zemlje natječe za kojih tri stotine pedeset stipendija, tako da će bitka biti duga i teška, možda i pogubna za moje snove. Oni koji prođu ispit doznat će rezultate za tjedan dana, zajedno s obavijesti o gimnaziji koja ih je zapala. Za mene je to bila neugodna novost, jer su me mogli jednako poslati u Medellin kao i u Vichadu. Pojasniše mi kako je ta geografska lutrija smišljena zato da bi se potaknula kulturna razmjena između različitih područja zemlje. Nakon obavljenih formalnosti, Gomez Tamara stisnuo mi je ruku jednakim oduševljenjem kojim mi je zahvalio za bolero.
- Sada dobro pazi - posavjetova me. - Sve ovisi o tebi.
Na izlasku iz ministarstva, nekakav čovječuljak nalik na svećenika ponudio mi je da će mi isposlovati, bez polaganja ispita, sigurnu stipendiju za koju god gimnaziju želim, u zamjenu za skromnu naknadu od pedeset pesosa. Za mene je taj iznos predstavljao pravo bogatstvo, ali vjerujem da bih mu platio da sam imao toliko, samo da izbjegnem beskrajan strah od ispita. Nekoliko dana kasnije, prepoznao sam ga na fotografiji u novinama kao varalicu i vođu skupine prevaranata koji su se izdavali za svećenike koji pomažu pri obavljanju poslova u određenim nadležnim službama.
Nisam raspremio kovčeg, siguran da će me poslati tko zna kamo.
Toliko sam bio pesimističan da sam uoči ispita završio s glazbenicima s broda u nekoj prčvarnici u besramnoj četvrti Cruces. Pjevali smo za piće, a cijena jedne pjesme bila je čaša rakije chicha, oporog pića od prevrelog kukuruza kojemu su vrsni pijanci popravljali okus barutom. Tako sam zakasnio na ispit, u glavi mi je bubnjalo i uopće se nisam sjećao ni gdje sam bio ni tko me doveo kući prijašnje noći, no sažalili su se i pustili me u veliku dvoranu dupkom punu kandidata. Letimičan pogled na pitanja dostajao je da shvatim kako sam unaprijed propao. Tek da odvratim pažnju onih koji su na nas pazili, posvetio sam se rješavanju pitanja iz društvenih znanosti, jer su mi se ona učinila najlakšima. Odjednom sam osjetio snažan nalet nadahnuća koji mi je omogućio smisliti vjerojatne i čudesne odgovore uz puku sreću. Osim u matematici, kojoj nisam mogao doskočiti ni uz pomoć trikova. Ispit iz crtanja, koji sam riješio brzo, ali dobro, došao mi je kao olakšanje. »Vjerojatno je to čudo chiche«, zaključili su moji prijatelji svirači. U svakom slučaju, na kraju sam se potpuno predao i odlučio roditeljima u pismu objasniti razloge zbog kojih se ne mogu vratiti kući.
Ispunio sam obvezu i pošao zatražiti rezultate ispita tjedan dana kasnije. Službenica na recepciji vjerojatno je vidjela neki znak na mojim papirima, jer me bez ikakva razloga povela predsjedniku.
Zatekao sam ga dobro raspoloženog, samo u košulji i s tada modernim crvenim naramenicama. Pregledao je ocjene mog ispita stručnom pomnjom, zamislio se jednom ili dvaput, i na kraju uzdahnuo.
- Nije loše - promrmlja sebi u bradu. - Osim matematike, ali si se za dlaku izvukao zahvaljujući petici iz crtanja.
Naslonio se u stolici s oprugama i upitao me o kojem sam koledžu razmišljao.
Osjetio sam strah kao malo kada u životu, ali nisam oklijevao:
- San Bartolome, ovdje u Bogoti.
Položio je dlan na hrpu papira što je stajala na njegovu radnom stolu.
- Sve su ovo pisma utjecajnih ljudi koji preporučuju djecu, rođake i prijatelje za bogotske koledže - objasni. Shvatio je kako to nije trebao reći i nastavio: - Ako mi dopustiš da ti pomognem, za tebe je najbolja Državna gimnazija u Zipaquirai, sat vremena vlakom od Bogote.
O tom povijesnom gradiću znao sam jedino da posjeduje rudnike soli. Gomez Tamara mi je pojasnio da je to nekoć bila kolonijalna gimnazija, oduzeta jednoj od redovničkih zajednica nakon nedavne liberalne reforme, a sada ondje predaje odlična grupa mladih profesora modernih nazora. Pomislio sam da mu moram pojasniti neke stvari:
- Moj je otac konzervativac - upozorio sam ga. Nasmijao se.
- Ne budi tako krut - reče. - Recimo da je liberalan u širem smislu riječi.
Ponovno je zauzeo prijašnje držanje i odlučio da je moja sudbina u tome nekadašnjem samostanu iz 17. stoljeća, pretvorenom u gimnaziju za bezvjernike, u pospanoj varoši gdje je jedina razonoda učenje. Negdašnji se samostan, zapravo, ravnodušno suočio s vječnošću. U prvo je vrijeme u kamenu trijema počivao uklesan natpis: Strah od Boga početak je mudrosti. Ali kada je liberalna vlada predsjednika Alfonsa Lopeza Pumareja nacionalizirala školstvo 1936, geslo je zamijenio grb Kolumbije. Dok sam pokušavao doći do zraka zbog težine đačkoga kovčega, rastužio me pogled s trijema na dvorište s kolonijalnim lukovima isklesanima u živom kamenu, zeleno oličenim balkonima i loncima sa snuždenim cvijećem na stubišnoj ogradi. Sve se doimalo podređeno vjerskom redu i na svakom koraku bilo je jasno da već više od tristo godina ovuda nije prošao blagi dodir ženske ruke. Razmažen u slobodnim karipskim prostranstvima, prestravio sam se kako ću morati proživjeti četiri presudne godine mladenaštva u tome mjestu gdje je vrijeme stalo.
Dandanas mi se čini nevjerojatnim da su negdašnji samostan s prizemljem i jednim katom u okviru sjetnog dvorišta, kao i naknadno podignuta zidanica u stražnjem dvorištu, dostajali za stan i ured ravnatelja, tajništvo uprave, kuhinju, blagovaonicu, knjižnicu, šest učionica, fizikalni i kemijski laboratorij, spremište, sanitarni čvor i zajedničku spavaonicu sa željeznim krevetima poredanima u nizu za pedeset silom dovučenih učenika iz najsiromašnijih predgrađa države i pokojeg Bogotanca. Nasreću, taj položaj prognanika bila je još jedna milost moje sretne zvijezde.
Zahvaljujući njoj, brzo sam i dobro naučio kakva me je zemlja zapala na svjetskoj lutriji. Dvanaestak zemljaka s Kariba, koji su me primili kao svoga od samoga dolaska, i ja, naravno, bitno smo se razlikovali od drugih: domaći i pridošlice.
Različite skupine raštrkane po dvorištu, već od odmora prve večeri, bijahu bogata zbirka uzoraka nacije. Nije bilo neprijateljstava dok se svako držao svoga terena. Odmah sam se sprijateljio s momcima s karipske obale, jer mi Karibljani opravdano smo na glasu kao vrlo bučni, gorljivi pobornici zajedništva i neumorni svirači, pjevači i plesači. Bio sam iznimka, ali Antonio Martinez Sierra, odličan plesač rumbe iz Cartagene, odmah me podučio modernim plesnim koracima za večernjih odmora. Bio je tu i Ricardo Gonzalez Ripoll, moj veliki pomagač u tajnim ljubakanjima, kasnije proslavljeni arhitekt, koji nikada nije prestao jedva čujno pjevušiti istu pjesmu i plesati je sam do kraja života.
Mincho Burgos, rođeni pijanist koji je postao ravnatelj državnog plesnog orkestra, osnovao je maleni školski sastav s ciljem da ih poduči svirati neki instrument i otkrio mi tajnu drugoga glasa za pjevanje bolera i vallenato pjesama. No njegov najveći pothvat bio je naučiti Guillerma Lopeza Guerru, rođenog Bogotanca, karipskom umijeću sviranja udaraljki claves, dva štapića kojima se udara jedan o drugi, što je u biti pitanje ritma tri-dva, tri-dva.
Humberto Jaimes, iz El Banca, neumorno je učio i nikada ga nije zanimao ples, a odricao se čak i izlazaka za vikend da ne bi prekidao s učenjem. Ne vjerujem da je ikada vidio nogometnu loptu ili pročitao bilo kakav prikaz bilo kojega sportskog događaja. Sve dok nije diplomirao inženjerstvo u Bogoti i dospio u El Tiempo kao pripravnik sportskog urednika, da bi potom postao glavni urednik rubrike i dobar nogometni izvjestitelj. U svakom slučaju, najčudniji slučaj što ga pamtim nesumnjivo je onaj Silvia Lune, posve tamnoputoga momka iz Chocoa koji je diplomirao pravo, zatim medicinu, a kada se činilo da će upisati i treći studij, nestao mi je s vidika.
Daniel Rozo, Pagocio, uvijek se držao kao mudrac koji vlada svim božanskim i ljudskim znanostima i razmetao se njima i na nastavi i na odmorima. Uvijek smo dolazili k njemu kada smo htjeli čuti kakvo je stanje u svijetu za vrijeme Drugog svjetskog rata, što smo pratili samo preko glasina, jer nije bilo dopušteno unošenje dnevnih novina i časopisa u školu, a na radiju smo slušali jedino glazbu uz koju smo međusobno plesali. Nismo nikada dospjeli provjeriti odakle je Pagocio izvlačio svoje povijesne bitke u kojima su uvijek pobjeđivali saveznici.
Sergio Castro iz Quetamea bio je možda najbolji đak svih godina u gimnaziji i uvijek je dobivao najviše ocjene od samoga početka. Čini mi se da je tajna njegova uspjeha ista ona koju mi je otkrila Martina Fonseca dok sam pohađao koledž San Jose: nije propuštao nijednu riječ profesora ili kolega na nastavi, bilježio je čak i ritam disanja predavača i čuvao ih u besprijekornoj bilježnici. Možda upravo zbog toga nije trebao trošiti vrijeme na pripremanje ispita, a vikendom je čitao pustolovne romane dok smo mi ostali naporno učili.
Najvjerniji prijatelj s odmora bio mi je čisti Bogotanac, Alvaro Ruiz Torres, s kojim sam razmjenjivao tekuće novosti o djevojkama za večernjih odmora dok smo šetali vojničkim korakom oko dvorišta.
Ostatak društva bili su Jaime Bravo, Humberto Guillen i Alvaro Vidal Baron, s kojima sam bio jako blizak u školi, a nastavili smo se viđati i godinama kasnije nakon mature. Alvaro Ruiz odlazio je u Bogotu svaki vikend sa svojom obitelji i vraćao se dobro opskrbljen cigaretama i novostima o vallenato - popularne karipske pjesme uz ples koje su dobile naziv po kolumbijskoj pokrajini Valle, sa središtem u gradu Valleduparu u kojemu su nastale ljubakanjima. Upravo me on bodrio u oba poroka dok smo dijelili školsku klupu, i u ove zadnje dvije godine svojim mi je sjećanjima pomogao osvježiti ove događaje.
Zapravo i ne znam što sam naučio za vrijeme zatočeništva u Državnoj gimnaziji, ali za četiri godine suživota u miru i slozi sa svima, stekao sam jedinstvenu viziju nacije, otkrio sam koliko smo različiti i čemu služimo, i jednom za svagda naučio sam kako je u biti svakoga od nas sadržana cijela zemlja. Možda su to htjeli reći u ministarstvu govoreći o poticanju regionalnih razmjena pod pokroviteljstvom vlade. Već u mojoj zreloj dobi, pozvali su me u pilotsku kabinu jednoga prekooceanskog aviona: prve riječi kojima mi se obratio kapetan bile su odakle sam. Dovoljno mi je bilo čuti pitanje da bih odgovorio:
- S karipske obale, a vi iz Sogamosa.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Jednako se ponašao, a i boja glasa i kretnje bile su mu iste kao u Marca Fidela Bulle, kolege iz klupe iz četvrtog razreda gimnazije.
Takvi neočekivani naleti intuicije pokazali su mi kako valja broditi močvarama naše nepredvidive zajednice, čak i bez kompasa i protiv struje, i možda je to bio glavni ključ u mome književnom pozivu.
Osjećao sam se kao u snu, jer se nisam natjecao za stipendiju zato što sam htio učiti, nego da bih bio neovisan od bilo kakve druge obveze, blago rečeno, prema obitelji. Tri osigurana dnevna obroka dostajala su za pretpostavku kako u tom utočištu za siromašne živimo bolje nego u svojim kućama, pod režimom nadzirane samostalnosti koja se manje primjećuje nego kod kuće. Za stolom je vladao tržišni sustav koji je svakome dopuštao da složi obrok po vlastitom ukusu. Novac nije imao nikakvu vrijednost. Dva jajeta od doručka bijahu najcjenjenija moneta, jer se s njima nadmoćno moglo kupiti bilo koje drugo jelo od sva tri obroka. Svaka je stvar imala svoju pravu protuvrijednost, i ništa nije remetilo tu pravičnu trgovinu. Čak štoviše: ne sjećam se nijedne svađe koja bi završila tučom zbog bilo kojega razloga za sve četiri godine internata.
Profesorima, koji su blagovali za drugim stolom u istoj blagovaonici, nisu bile strane takve trampe, jer su im još uvijek zaostale navike iz njihovih, netom okončanih đačkih dana. Većinom su bili neženje ili su ondje živjeli bez supruga, a plaće su im bile oskudne gotovo kao i prihodi naših obitelji. Žalili su se na hranu jednako opravdano kao i mi, a za vrijeme jedne opasne krize čak se razmatrala mogućnost da se udružimo s kojim od njih u štrajku glađu. Samo kad bi dobili poklon ili kada su im dolazili kakvi gosti, priuštili bi sebi maštovita jela koja bi bar tada narušila istovjetnost sadržaja naših tanjura.
Nešto takvo dogodilo se u četvrtom razredu, kada nam je naš liječnik obećao donijeti na nastavu anatomije jedno volovsko srce za proučavanje. Sljedećeg dana poslao ga je u hladnjak u kuhinju, još uvijek svježe i krvavo, no kad smo došli po njega za nastavu, više ga nije bilo. Onda se saznalo da je u zadnji čas, u nedostatku volovskog, liječnik poslao srce nekoga zidara koji se okliznuo, pao s četvrtoga kata i poginuo. Vidjevši da neće doteći za sve, kuhari su srce pripremili s biranim umacima vjerujući da je to ono volovsko za koje su im prije napomenuli da stiže za profesorski stol. Mislim da su ti skladni odnosi između profesora i đaka bili donekle povezani s ondašnjom reformom školstva koja gotovo nije ostavila traga u povijesti, ali je barem nama poslužila za pojednostavljenje protokola. Smanjile su se dobne razlike, nije se tako strogo gledalo na nošenje kravate i nitko se nije više bunio što profesori i učenici odlaze zajedno na piće i prisustvuju subotom istim plesovima u potrazi za djevojkama.
Takva je atmosfera bila moguća samo zbog vrste učitelja koji su općenito dopuštali neposredan pristup. Profesor matematike pretvarao je učenošću i grubim smislom za humor svoje satove u jezive svečanosti. Ime mu je bilo Joaquin Giraldo Santa i prvi je Kolumbijac koji je doktorirao matematiku. Na moju nesreću, i unatoč obostranim velikim naporima, nikada se nisam uspio uklopiti na njegovoj nastavi. U ono se vrijeme običavalo govoriti kako se književni poziv sukobljava s matematičkim i, u mome slučaju, ne samo da se u to moglo povjerovati, nego sam to još i osjetio na vlastitoj koži. Geometrija je bila milosrdnija, možda zbog djelovanja i miline njezina književnog ugleda. Aritmetika se, naprotiv, ponašala neprijateljski jednostavno. Još i danas, kada zbrajam nešto napamet, moram rastaviti brojeve na pribrojnike, a posebno sedam i devet, čije višekratnike nikada nisam uspio zapamtiti. Tako da, kada zbrajam sedam i četiri, oduzmem sedmici dvojku, zbrojim četvorku i peticu koja mi je ostala, te na kraju pribrojim onu dvojku: jedanaest! Množenje mi nikada nije išlo, jer nisam uspijevao dozvati iz sjećanja tablicu množenja. Algebri sam posvetio najbolju volju, ne samo iz poštovanja prema njezinu klasičnom podrijetlu nego iz ljubavi i straha prema profesoru.
Uzalud. Padao sam na svakom tromjesečju, dva puta sam ispravio da bih ponovno pao u nezakonitom pokušaju, što su mi ga dopustili iz samilosti.
Tri najsamozatajnija profesora bili su jezičari. Prvi je bio profesor engleskoga Mr. Abella, čisti Karibljanin savršenog oksfordskog naglaska i pomalo pobožne gorljivosti prema VVebsterovu rječniku kojega je napamet recitirao zatvorenih očiju. Naslijedio ga je dobar mladi profesor Hector Figueroa, strastveni zaljubljenik bolera što smo ih višeglasno pjevali za vrijeme odmora. Dao sam sve od sebe u drijemežu nastave i na završnom ispitu, ali mislim kako dobru ocjenu dugujem više Leu Mariniu i Hugu Romaniu, odgovornima isto tako za mnoge ljubavne rajeve i samoubojstva zbog ljubavi, nego Shakespeareu. Profesor francuskog na četvrtoj godini, monsieur Antonio Yela Alban, zatekao me uronjenog u detektivske romane. Na njegovim sam se satovima dosađivao podjednako kao i kod drugih profesora, ali njegovi zgodni navodi francuskog jezika s ulice, spasili su me od sigurne smrti od gladi u Parizu deset godina kasnije.
Većina profesora školovala se na Višoj pedagoškoj školi, pod vodstvom doktora Josea Francisca Socarrasa, psihijatra iz San Juan del Cesara, koji je nastojao zamijeniti stogodišnju svećeničku pedagogiju konzervativne vlade humanističkim racionalizmom.
Manuel Cuello del Rio bio je radikalni marksist koji se zbog istih razloga divio Linu Yutangu i vjerovao u duhove. U knjižnici Carlosa Julia Calderona, u kojoj se naročito isticao njegov zemljak Jose Eustasio Rivera, autor romana La vordgine, jednako su bili zastupljeni grčki klasici, predstavnici kolumbijskog pravca Kamen i nebo i romantičari iz cijelog svijeta. Zahvaljujući jednima i drugima, mi malobrojni revni čitači čitali smo Svetog Ivana od Križa ili Josea Mariu Vargasa Vilu, kao i apostole proleterske revolucije. Gonzalo Ocampo, profesor društvenih znanosti, u svojoj je sobi držao solidnu knjižnicu političke literature što je kružila bez ikakvih primisli učionicama starijih razreda, no nikada nisam shvatio zašto se Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države Friedricha Engelsa proučavalo za suhoparnih podneva političke ekonomije, a ne na satovima književnosti kao epopeja jedne lijepe ljudske avanture. Guillermo Lopez Guerra čitao je za vrijeme odmora, Engelsov Anti-Durhring, posuđen od profesora Gonzala Ocampa.
Ipak, kada sam ga zamolio da mi posudi knjigu da bih o njoj mogao razgovarati s Lopezom Guerrom, Ocampo mi je odvratio da mi neće napraviti tu medvjeđu uslugu s knjižurinom koja je temeljna za napredak čovječanstva, ali tako duga i dosadna da možda i neće ući u povijest. Možda su te razmjene ideološke lektire doprinijele lošem ugledu gimnazije koja je proglašena laboratorijem političke nastranosti. No ipak, trebalo je proći dosta godina da shvatim kako je to možda u biti prije bilo spontano iskustvo da bi se kolebljivci trgnuli, a oni ustrajni cijepili protiv svih mogućih dogmatizama. Oduvijek sam se najizravnije družio s profesorom Carlosom Juliom Calderonom, profesorom španjolskoga tijekom prva tri razreda, svjetske književnosti u četvrtom, španjolske u petom i kolumbijske u šestom razredu. Predavao je i nešto što je odudaralo od njegova obrazovanja i sklonosti - računovodstvo. Rodio se u Neivi, glavnom gradu okruga Huila, i neumorno je izražavao svoje domoljubno divljenje Joseu Eustasiu Riveri. Morao je napustiti studij medicine i kirurgije, i zbog toga se cijeli život osjećao prikraćenim, no nije mogao odoljeti zovu umjetnosti i književnosti. On je bio prvi profesor čiji su umjesni savjeti mrvili moje književne pokušaje.
U svakom slučaju, međusobni odnosi učenika i profesora bili su iznimno prirodni, ne samo na nastavi, nego na poseban način i u dvorištu i za vrijeme odmora nakon večere. Sve to omogućavalo je drukčije ponašanje od uobičajenog, a koje je nesumnjivo pogodovalo ozračju poštovanja i kolegijalnosti u kojemu smo živjeli.
Jednu strašnu pustolovinu dugujem Freudovim sabranim djelima koja su stigla u našu knjižnicu. Uopće nisam razumio njegove opore analize, naravno, ali su me opisi kliničkih slučajeva držali u napetosti do samoga kraja, kao i maštarije Julesa Vernea. Profesor Calderon zadao nam je na satu španjolskoga sastavak priče s temom po vlastitom izboru. Sjetio sam se jednoga Freudova slučaja o sedmogodišnjoj bolesnici, stavio ga u priču i naslovio je cjepidlački i prozaično: Slučaj opsesivne psihoze. Morao sam je pročitati na satu. Moj kolega iz klupe, Aurelio Prieto, otvoreno i bez sustezanja okomio se na moju drskost jer sam bez ikakva znanstvenog i književnog predznanja pisao o tako složenom slučaju. Objasnio sam mu, više zlobno nego ponizno, kako sam sadržaj preuzeo iz jednoga Freudova kliničkog slučaja opisanog u njegovim djelima i kako je moja jedina težnja bila da to upotrijebim u zadaći. Profesor Calderon, misleći možda da sam ogorčen mnogobrojnim zajedljivim kritikama kolega iz razreda, pozvao me ustranu za vrijeme odmora kako bi me potaknuo da nastavim dalje istim putem. Upozorio me je kako je u priči očito da ne poznajem suvremene tehnike pripovijedanja, ali su isto tako neosporni moj instinkt i volja. Držao ju je dobro napisanom i vidio u njoj barem pokušaj nečeg originalnog. Prvi put sam tada čuo za retoriku. Dao mi je nekoliko praktičnih savjeta o tematici i metrici kod neobveznog pisanja stihova, i zaključio da bih u svakom slučaju trebao ustrajati u pisanju, čak i ako je to samo zbog duševnog zdravlja. Bio je to prvi u nizu dugih razgovora što smo ih vodili dok sam pohađao gimnaziju, za vrijeme odmora ili kad bi se već pružila zgoda, i kojima mnogo dugujem u svom književničkom životu.
Ozračje mi je savršeno odgovaralo. Još u koledžu San Jose ukorijenila mi se navika čitanja svega što mi dođe pod ruku, te sam tako provodio slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Sa šesnaest godina, pismen ili nepismen, mogao sam odrecitirati, napamet i bez predaha, pjesme što sam ih naučio u koledžu San Jose. Čitao sam ih i iščitavao, bez pomoći i reda, i gotovo uvijek kriomice, pod satovima. Mislim da sam pročitao čitavu neopisivu knjižnicu gimnazije, sklepanu od ostataka drugih i manje korisnih knjižnica - službenih zbirki, nasljedstva nezainteresiranih profesora, neočekivanih naslova što su se pojavili nakon tko zna kakvih brodoloma. Ne mogu zaboraviti zbirku Biblioteca Aldeana nakladnika Minerve, koja je izdana pod pokroviteljstvom don Daniela Sampera Ortege, a Ministarstvo prosvjete razdijelilo ju je po školama i gimnazijama. Bilo je tu stotinu tomova svega dobroga kao i najgorega što je dotada napisano u Kolumbiji, i ja sam odlučio čitati ih redom pa dokle stignem. Još i danas me zaprepašćuje da sam gotovo ispunio postavljenu zadaću u zadnjim dvjema godinama u gimnaziji, a još uvijek nisam uspio ustanoviti je li mi to ičemu poslužilo.
Svitanja u spavaonici sumnjivo su nalikovala na sreću, osim smrtonosnog zvona koje nas je uzbunjivalo - kako smo običavali govoriti - u ponoćnih šest sati. Samo su dvojica ili trojica luđaka odmah iskakala iz kreveta da bi među prvima uhvatili mjesto pod jednim od šest ledenih tuševa u kupaonici uz spavaonicu. Mi ostali nastojali smo iscijediti zadnje kapljice sna dok je dežurni profesor obilazio spavaonicu povlačeći pokrivače sa spavača. Bijaše to sat i pol otkrivene intimnosti slaganja kreveta, čišćenja cipela, tuširanja tekućim ledom iz cijevi bez ruže, dok je svatko glasno davao oduška svojim frustracijama i rugao se tuđima, odavale se ljubavne tajne, raspravljalo o poslovima i razmiricama i dogovarale trampe.
Jutarnja tema neiscrpnih razgovora bilo je poglavlje pročitano prijašnje večeri.
Guillermo Granados već je od zore velikodušno pokazivao svoje tenorske vrline s nepresušnim repertoarom tanga. Ricardo Gonzalez Ri-poll, moj susjed u spavaonici, i ja pjevali smo u duetu karipske pjesme prateći ritam krpice kojom smo laštili cipele uz uzglavlja kreveta, dok je prijan Sabas Caravallo trčao s kraja na kraj spavaonice, kao od majke rođen, s ručnikom obješenim o svoje armirano-betonsko spolovilo.
Da je bilo moguće, većina nas koji smo spavali u internatu, pobjegli bismo zorom na sastanke dogovorene vikendom. Nije bilo noćnih čuvara ni posebno zaduženih profesora za spavaonice, osim dežurnog profesora koji se mijenjao jednom tjedno. A vječni portir gimnazije, Riverita, zapravo je stalno spavao budan i tako obavljao svoje dnevne zadaće. Živio je u sobici u predvorju i dobro obavljao svoj posao, ali noću smo bez problema povlačili zasun s nespretnih velikih vrata, nečujno ih zatvarali, uživali u tuđoj kući i vraćali se ledenim ulicama tik pred zoru. Nikada nismo otkrili je li Riverita doista spavao kao klada, kao što se činilo, ili je to pak bio njegov plemeniti način da pomogne svojim momcima. Nije bilo mnogo bjegunaca, a njihove su tajne istru-nule u sjećanju vjernih pomagača. Upoznao sam neke koji su bježali iz navike i druge, pak, koji su se odvažili izići jednom, zahvaljujući hrabrosti što je ulijeva napetost pustolovine, a vraćali se iscrpljeni od straha. Nikada nismo čuli da je itko bio otkriven.
Zlokobne noćne more što sam ih naslijedio od majke, a koje su prodirale u tuđe snove poput vapaja s onu stranu groba, bile su moj jedini nedostatak u zajedničkom životu u gimnaziji. Spavači u mojoj neposrednoj blizini predobro su ih poznavali i strahovali samo zbog užasa prvog urlika u tišini ranog jutra. Dežurni profesor, koji je spavao u improviziranoj sobici u spavaonici, pospano bi bauljao s jednoga kraja prostorije na drugi sve dok ponovno ne bi zavladala tišina. Nisu to bili samo nekontrolirani snovi, nego su imali neku vezu i s nečistom savjesti, jer mi se to dva puta dogodilo u kućama grijeha. Nisam mogao protumačiti te more, jer se nisu događale u stravičnim snovima nego, naprotiv, u sretnim epizodama na uobičajenim mjestima ili s poznatim ljudima, koji bi mi nenadano otkrili kakav zlokobni podatak uz nevine poglede. Noćna mora usporediva je tek s jednom od onih moje majke, u kojoj drži vlastitu glavu u krilu i trijebi gnjide i uši što joj ne daju spavati. Nisam vikao iz straha, nego sam u biti zvao upomoć da se netko smiluje i probudi me. U spavaonici gimnazije nije bilo vremena ni za što, jer na prvi jauk oborili bi se na mene jastuci sa susjednih kreveta. Budio sam se zadihan dok bi mi srce divljački tuklo, no sretan što sam živ.
Ono najbolje u gimnaziji bila su čitanja naglas prije spavanja.
Započelo je to na poticaj profesora Carlosa Julia Calderona s pričom Marka Twaina koju su učenici petog razreda trebali proučiti za jedan neočekivani test sljedećeg dana ujutro. Pročitao je sva četiri lista naglas iz svoje sobice da bi učenici koji to nisu stigli sami pročitati, mogli napraviti zabilješke. Zanimanje je bilo tako veliko da je otada uveden običaj čitanja naglas svaku večer prije spavanja.
U početku to nije bilo lako jer je jedan licemjerni profesor nametnuo kriterij izbora i pročišćavanja tekstova koji će se čitati, ali osjetivši opasnost od pobune, prepustio je izbor knjiga starijim učenicima.
Prvih večeri čitanje je trajalo pola sata. Dežurni profesor čitao je u svome dobro osvijetljenom sobičku na ulazu u zajedničku spavaonicu, i na početku smo ga ušutkavali izrugujući se hrkanjem, pravim ili hinjenim, ali gotovo uvijek zasluženim. Kasnije se produžilo na sat vremena, već prema zanimljivosti štiva, a profesora su odmjenjivali učenici po tjednim smjenama. Dobra su vremena započela s Nostradamusom i Čovjekom sa željeznom maskom, koji su se svima svidjeli. No još uvijek mi nije jasan nevjerojatan uspjeh Čarobnog brijega Thomasa Manria, za vrijeme kojeg se čitanja morao umiješati ravnatelj da bi spriječio da provedemo čitavu noć budni čekajući poljubac Hansa Castorpa i Clawdie Chauchat. Ili neobična napetost kada smo svi sjedili na krevetima, da ne bismo izgubili nijednu riječ zbrkanih filozofskih dvoboja između Napthe i njegova prijatelja Settembrinia. Te je noći čitanje trajalo duže od sat vremena i bilo pozdravljeno provalom pljeska.
Jedini profesor, koji je ostao jednom od velikih nepoznanica moje mladosti, bio je ravnatelj kojega sam zatekao kad sam stigao u gimnaziju. Zvao se Alejandro Ramos, bio je nepristupačan i povučen, prepoznatljiv po naočalama s debelim staklima nalik onim sljepačkim kao i po moći kojom se nije razmetao, ali se osjećala u svakoj njegovoj riječi poput željeznog utega. Silazio je iz svoga skloništa u sedam ujutro da provjeri našu čistoću prije ulaska u blagovaonicu. Nosio je besprijekorna odijela upadljivih boja, ovratnik uškrobljen kao da je celuloidni, šarene kravate i sjajno ulaštene cipele. Svaki propust popratio bi gunđanjem koje je zapravo bilo naređenje prijestupniku da se vrati u spavaonicu i ispravi ga. Ostatak dana provodio je zatvoren u svom uredu na prvom katu i nismo ga viđali do sljedećeg jutra u isto vrijeme, ili dok ne bi prešao dvanaest koraka od svog ureda do učionice šestog razreda, u kojem je držao svoje jedine satove matematike tri puta tjedno. Njegovi su učenici tvrdili da je genijalac za brojeve i zabavan na satovima, te da njegovo znanje u njima budi divljenje, a strah od završnog ispita drhtavicu.
Nedugo nakon svoga dolaska, morao sam sastaviti pristupni govor za neku gimnazijsku svečanost. Većina profesora mi je odobrila temu, ali su se svi složili da zadnju riječ u takvim slučajevima ima ravnatelj. Živio je na kraju stubišta na prvome katu, ali mi se put do njegovih vrata najednom učinio beskrajno dugim. Loše sam spavao noć prije, svezao sam nedjeljnu kravatu, a doručak jedva da sam okusio. Tako sam slabašno pokucao na vrata ureda da mi je ravnatelj otvorio tek nakon trećeg kucanja i propustio me bez pozdrava. Srećom, jer ne bih mogao ispustiti ni glasa da mu odzdravim, ne samo zbog njegove hladnoće, nego i zbog veličanstvenosti, reda i ljepote ureda s pokućstvom od plemenitog drva i baršunastim presvlakama, i zida prekrivena divnom policom za knjige, ispunjenom svescima uvezanima u kožu. Ravnatelj je obzirno pričekao da dođem do daha. Onda mi je pokazao pomoćni naslonjač nasuprot pisaćem stolu i spustio se u svoj.
Pripremao sam obrazloženje svoga posjeta skoro jednako dugo koliko i govor. Saslušao me bez riječi, kimnuo glavom nakon svake rečenice u znak odobravanja, ali još uvijek ne gledajući u mene, već u papir što mi je drhturio u ruci. Na nekim mjestima za koja sam mislio da su duhovita, pokušao sam mu izvući smiješak, ali uzalud.
Čak štoviše: siguran sam da je unaprijed znao za razlog moga posjeta, ali morao sam ispuniti obred i sve mu objasniti. Kad sam završio, pružio je ruku preko stola i uzeo papir. Skinuo je naočale da bi ga pomno pročitao, i zaustavio se samo da unese dvije ispravke perom. Onda je vratio naočale i obratio mi se, ne gledajući me u oči, astmatičnim glasom koji mi je uzdrmao srce.
- Pogriješili ste na dva mjesta - reče. - Napisali ste: »U suglasju s buinim raslinjem naše zemlje, što ga je svijet upoznao zahvaljujući mudrom Španjolcu Joseu Celestinu Mutisu iz 18. stoljeća, živimo u ovoj gimnaziji u rajskome ozračju«. Ali bujni se piše s /', a ne s i, i nije rajskome nego rajskom.
Osjećao sam se poniženim. Nisam znao što bih rekao za prvu primjedbu, ali za drugu sam bio siguran i odmah sam mu odgovorio istisnuvši iz grla ono malo glasa što se dalo:
- Oprostite, gospodine ravnatelju, rječnik dopušta oba oblika, a rajskome mi se učinilo zvučnijim.
Vjerojatno se osjetio napadnutim koliko i ja jer me i dalje nije gledao, nego je bez riječi dohvatio rječnik s police. Stegnulo mi se srce, jer je to bio isti onaj Atlas moga djeda, ali nov i sjajan, i možda nikad prije otvoren. Otprve ga je otvorio na pravoj stranici, nekoliko puta pročitao objašnjenje i upitao me, ne dižući pogled sa stranice:
- Koji ste razred?
- Treći - odgovorih.
Zatvorio je rječnik snažnim udarcem i prvi put me pogledao u oči.
- Odlično - pohvali me. - Samo tako.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Tog su me dana kolege iz razreda zamalo proglasili junakom, te su me počeli zvati krajnje podrugljivo »primorac koji je razgovarao s ravnateljem«. No ipak, od cijeloga razgovora najviše me se dojmilo ponovno suočavanje s osobnom pravopisnom dramom. Nikada to nisam uspio shvatiti. Jedan od profesora pokušao mi je zadati posljednji udarac izjavom kako Simon Bolivar ne zavređuje slavu zbog svoje velike nepismenosti. Drugi su me pak tješili izlikom da je to bolna točka mnogih. Još i danas, nakon sedamnaest objavljenih knjiga, korektori probnih otisaka širokogrudno ispravljaju moje pravopisne užase kao obične tiskarske pogreške.
U društvenom životu u Zipaquirai svatko je mogao prema svojim sklonostima i svom karakteru pronaći mjesto za sebe. Rudnici soli, što su ih Španjolci zatekli još na životu, vikendima bijahu turistička atrakcija koju su nadopunjavali pečeni flam i nenarezani pečeni krumpiri, pripremani u velikim tavama od soli. Nas Karibljane, koji smo stanovali u internatu i zasluženo uživali ugled bukača i prostaka, pamtili su po dobrom odgoju vrsnih plesača na modernu glazbu i vječnoj spremnosti za zaljubljivanje nasmrt.
Toliko sam se udomaćio da sam na dan proglašenja kraja Drugoga svjetskog rata, zajedno sa svima izišao na ulicu u znak veselja, vijući zastave, noseći transparente i kličući pobjedi. Tražili su dobrovoljca koji bi održao govor te sam bez razmišljanja izišao na balkon društvenoga kluba, sučelice glavnom trgu. Smislio sam govor trenutačno i patetično ga izdeklamirao, pa su mnogi pomislili da je naučen napamet.
Bio je to jedini govor što sam ga morao improvizirati u mojih prvih sedamdeset godina života. Završio sam s lirskom zahvalom Velikoj četvorki, svakom pojedinačno, ali pažnju je privukla ona posvećena nedavno umrlom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država: »Franklin Delano Roosevelt, koji kao Neustrašivi Cid, španjolski srednjovjekovni junak, zna pobjeđivati u bitkama i nakon smrti«.
Rečenica je još nekoliko sljedećih dana lutala gradom, da bi osvanula na uličnim plakatima i Rooseveltovim posterima u izlozima ponekih trgovina. Tako da prvi javni uspjeh nisam doživio ni kao pjesnik, ni kao romanopisac već kao govornik, i što je najgore: kao politički govornik. Otada nije prošao nijedan javni čin u gimnaziji, a da me nisu izveli na balkon, s tom razlikom što su to tada bili napisani govori, ispravljani do posljednjega daha.
S vremenom, zahvaljujući toj drskosti, navukao sam strah od javnih nastupa koji me dovodio do potpune nijemosti na velikim svadbama kao i u krčmama Indijanaca odjevenih u pončo i sandale od konoplje, gdje bismo na kraju redovito završili na podu. Ili u kući Berenice, ljepotice bez predrasuda, koja se srećom nije udala za mene, jer je bila ludo zaljubljena u drugoga, ili u telegrafskom uredu, gdje je nezaboravna Sarita slala, s odgodom plaćanja, moje tjeskobne telegrame roditeljima kada novac za osobne troškove ne bi stigao na vrijeme, a uza sve to mi je poslane mjenice često isplaćivala unaprijed ne bih li nekako isplivao iz poteškoća. Ipak, djevojka koje se najradije sjećam nije bila ničija draga nego vila ovisnika o pjesništvu. Zvala se Cecilia Gonzalez Pizano i bila je iznimno bistra i simpatična, posjedovala nadnaravnu sposobnost pamćenja za svekoliko pjesništvo, te bila slobodna duha, iako je potjecala iz tradicionalno konzervativne obitelji. Živjela je nasuprot glavnog ulaza naše gimnazije s tetom, aristokratkinjom i usidjelicom, u raskošnom kolonijalnom zdanju s unutrašnjim dvorištem punim sunčanica. U početku je naše poznanstvo bilo ograničeno tek na pjesnička nadmetanja, ali je Cecilia postala prava drugarica za cijeli život, uvijek nasmijana, i na kraju se uspjela kriomice uvući na satove književnosti profesora Calderona.
Živeći u Aracataci, sanjao sam o bezbrižnom životu koji bih provodio pjevajući od sajma do sajma, uz harmoniku, što sam oduvijek smatrao najstarijim i najsretnijim načinom pripovijedanja.
Kad se već moja majka odrekla klavira da bi rodila djecu, a otac spremio violinu da bi nas mogao uzdržavati, ne bi bilo pravedno da prvorodenac uvede dobar presedan umiranja od gladi zbog glazbe. Povremena sudjelovanja kao pjevač ili svirač tipka u gimnazijskom orkestru, dokazala su da imam sluha za sviranje i najtežih instrumenata i da umijem pjevati.
Nije prošlo nijedno domoljubno okupljanje ili kakva svečana sjednica naše gimnazije, a da na neki način i ja u tome ne sudjelujem, uvijek zahvaljujući profesoru Guillermu Quevedu Zornosi, skladatelju i ugledniku, stalnom dirigentu gradskog orkestra i autoru Maka - onkraj puta, crvenoga kao srce - mladenačke pjesme koja je u svoje vrijeme pridonosila živosti sijela i serenada. Nedjeljom nakon mise, među prvima sam kroz park dolazio na njegovu svirku, uvijek s uvertirom Rossinijeve Kradljive svrake na početku i Zborom Cigana iz Verdijevog Trubadura na kraju. Profesor nikada nije saznao, niti sam se usuđivao priznati mu da sam tih godina sanjao da budem poput njega.
Kada je gimnazija zatražila dobrovoljce za tečaj upoznavanja klasične glazbe, prvi koji su digli ruke bili smo Guillermo Lopez Guerra i ja. Tečaj se održavao subotom ujutro, pod vođstvom profesora Andresa Parda Tovara, urednika prvog programa klasične glazbe Glas Bogote. Nismo popunili ni četvrtinu blagovaonice pripremljene za tečaj, ali sve nas koji smo se našli ondje odmah je osvojila njegova apostolska glagoljivost. Bijaše on savršeni cachaco, u blazeru za večernje izlaske, svilenom prsluku, melodiozna glasa i sporih kretnji. Ono što bi danas bilo neobično zbog zastarjelosti, bio je jedino fonograf s ručicom za navijanje koju je okretao znalački i s ljubavlju dresera tuljana. Pošao je od pretpostavke, u našem slučaju ispravne, da smo potpuni neznalice.
Tako je počeo s Karnevalom životinja Saint-Saeansa, predstavljajući učenim podacima ćud svake životinje. Onda je pustio, naravno, Peću i vuka od Prokofjeva. Te subotnje zabave usadile su mi pogrešno mišljenje da je klasična glazba gotovo tajni porok i trebalo je proći mnogo godina da prestanem prepotentno suditi o dobroj i lošoj glazbi.
Do sljedeće godine, kada mi je predavao geometriju u četvrtom razredu, nisam imao nikakvih dodira s ravnateljem. Ušao je u učionicu prvoga školskog utorka u deset ujutro, promrmljao pozdrav ne gledajući ni u koga, i dao se na brisanje ploče spužvicom sve dok nije nestao i najmanji trag krede. Onda se okrenuo prema nama i, preskočivši prozivku, upitao Alvara Ruiza Torresa:
- Što je točka?
Nije bilo vremena za odgovor jer je profesor društvenih znanosti uletio bez kucanja i priopćio ravnatelju da ga hitno zovu iz Ministarstva za obrazovanje. Ravnatelj je žurno napustio razred da odgovori na telefonski poziv i nije se vratio na sat. Nikada više, jer je poziv iz Ministarstva zapravo bila obavijest o njegovoj smjeni s dužnosti ravnatelja koju je savjesno obavljao pet godina u gimnaziji, nakon cijelog života što ga je časno posvetio profesorskom poslu.
Naslijedio ga je pjesnik Carlos Martin, najmlađi iz grupe Kamen i nebo, što sam je otkrio u Barranquilli zahvaljujući Cesaru del Valleu. Bio je on tridesetogodišnjak s tri objavljene knjige. Pročitao sam njegove pjesme i jednom sam ga vidio u nekoj knjižari u Bogoti, ali mu nikada nisam pristupio: nisam znao što bih mu rekao, niti sam pri ruci imao koju od njegovih knjiga da zatražim potpis. Pojavio se jednog ponedjeljka, bez najave, u pauzi za objed.
Nismo ga očekivali tako brzo. Više se doimao kao odvjetnik nego kao pjesnik, u prugastom odijelu od engleskog sukna, visoka čela i tankih brčića potkresanih strogošću koja se primjećivala i u njegovoj poeziji. Krenuo je svojim odmjerenim korakom prema najbližim skupinama, ugodan i uvijek pomalo dalek, i pružio nam ruku:
- Zdravo, ja sam Carlos Martin.
U to doba bio sam očaran lirskim prozama Eduarda Carranze objavljivanima u književnoj rubrici dnevnika El Tiempo i u časopisu Sabado. Izjedale su mi nadahnute knjigom Sivko i ja, Juana Ramona Jimeneza, tada u modi među mladim pjesnicima koji su pokušavali izbrisati mit o Guillermu Valenciji. Pjesnik Jorge Rojas, nasljednik kratkotrajnog bogatstva, potpomogao je svojim imenom i novcem nakladu originalnih sveščića koje su pobudile veliko zanimanje među njegovim vršnjacima i time ujedinio grupu dobrih, već poznatih pjesnika.
Kućni red korjenito se promijenio. Sablasni lik prijašnjeg ravnatelja zamijenila je stvarna prisutnost njegova nasljednika koji je zadržao nužnu distancu, no uvijek bio nadohvat ruke. Izostavio je uobičajeni dnevni pregled urednosti učenika i druga suvišna pravila, a ponekad je razgovarao s nama za vrijeme večernjih odmora.
Novi me stil usmjerio. Možda je Calderon nešto govorio o meni novom ravnatelju, jer me je jedne večeri, nedugo nakon dolaska, detaljno ispitao kakve su to moje veze s pjesništvom, a ja sam istresao sve što mi je bilo na duši. Pitao me jesam li pročitao
Književno iskustvo, jako spominjano djelo don Alfonsa Revesa.
Priznao sam da nisam i sljedećeg dana mi je donio knjigu. Pola sam progutao odmah, čitajući ispod klupe za vrijeme nastave, a ostatak na odmorima na nogometnom igralištu. Oduševilo me što jedan tako ugledni esejist proučava pjesme Agustina Lare kao da su stihovi samog Garcilasa de la Vege uz bistru izliku: »U narodu omiljene pjesme Agustina Lare nisu narodne pjesme«. Za mene je to bilo ravno otkriću poezije rastopljene u juhi svakodnevna života. Martin se odrekao veličanstvenog ravnateljskog stana. Smjestio je svoj ured otvorenih vrata u glavnom dvorištu, i to ga je još više približilo našim sijelima nakon večere. Uselio se sa suprugom i djecom, s namjerom da ondje dugo ostane, u veliku kuću kolonijalnog stila na glavnom trgu, a zidove radne sobe prekrio je policama ispunjenim knjigama što ih je samo mogao sanjati čitatelj koji je pratio nova stremljenja tih godina. U toj su ga kući vikendom posjećivali njegovi prijatelji iz Bogote, posebno kolege iz Kamena i neba. Jedne sam nedjelje morao otići do njegove kuće zbog nekog nenadano iskrsnulog posla s Guillermom Lopezom Guerrom, i ondje smo zatekli Eduarda Carranzu i Jorgea Rojasa, dvije najveće zvijezde.
Ravnatelj nam je odmah dao znak da sjednemo kako ne bismo prekinuli razgovor, i ondje smo proveli pola sata, a da nismo razumjeli ni riječi jer su razglabali o knjizi Paula Valeryja za koju nismo ni čuli. Vidio sam Carranzu više puta u bogotskirn knjižarama i kavanama te sam ga mogao prepoznati po boji i muzikalnosti glasa koji je pristajao njegovoj osobnosti i jednostavnoj odjeći: pravi pjesnik. Jorgea Rojasa, naprotiv, nisam prepoznao u ministarskom odijelu i po načinu govora, sve dok mu se Carranza nije obratio imenom. Želio sam prisustvovati raspravljanju o poeziji trojice najvećih, ali ništa od toga. Kada su dovršili razgovor, položivši ruku na moje rame, ravnatelj me predstavio svojim gostima:
- Ovo je velik pjesnik.
Rekao je to iz pristojnosti, naravno, ali me se itekako dojmilo.
Carlos Martin navaljivao je da nas slika s dvojicom velikih pjesnika, što je i učinio, no tek pola stoljeća kasnije saznao sam što se dogodilo s fotografijom, kada sam ga posjetio u njegovoj kući na katalonskoj obali, u koju se povukao da bi uživao u svojoj ugodnoj starosti.
Gimnaziju je protresao obnoviteljski vjetar. Radio što smo ga koristili samo za slušanje glazbe uz koju smo plesali, pretvorio se s Carlosom Martinom u izvor informacija, te su se prvi put slušale večernje vijesti i o njima se raspravljalo u dvorištu za vrijeme odmora. Kulturna aktivnost obogaćena je osnutkom književnoga kluba i tiskanjem časopisa. Kada smo napravili listu mogućih kandidata prema njihovim jasno izraženim književnim sklonostima, konačan broj nam je ponudio i ime grupe: Književni klub trinaestorice. Učinilo nam se to kao iznenađenje sudbine, jer je, usto, bio izazov praznovjerju. Pokrenuli smo ga mi učenici da bismo na tjednim sastancima razgovarali o književnosti, iako zapravo i nismo radili ništa drugo u svoje slobodno vrijeme, u gimnaziji i izvan nje. Svatko je donosio svoje uratke, čitao ih naglas i slušao mišljenje ostale dvanaestorice. Ponesen tim primjerom, sudjelovao sam čitajući sonete koje sam u to doba potpisivao pseudonimom Javier Garces, koji sam u biti koristio da bih se skrio, a ne zato da bih se istaknuo. Bili su oni samo puke vježbe slaganja stihova bez nadahnuća i težnji kojima nisam pridavao nikakvu poetsku vrijednost, jer nisu dolazili iz moje duše. Počeo sam oponašajući Queveda, Lopea de Vegu pa čak i Garciu Lorcu, čiji osmerci su do te mjere prirodni da je dovoljno započeti, a onda stihovi nadolaze sami. Ta se moja oponašateljska groznica toliko razmahala da sam nakanio parodirati redom svih četrdeset soneta Garcilasa de la Vege. Osim toga, pisao sam na molbe pojedinih kolega pjesme što su ih oni kao svoje darivali svojim nedjeljnim djevojkama. Jedna od njih, u potpunoj tajnosti, zaneseno mi je pročitala stihove što ih je navodno njoj u čast sastavio njezin udvarač.
Carlos Martin prepustio nam je malenu ostavu u stražnjem dvorištu gimnazije kojoj su prozori bili zakračunati zbog sigurnosti. Bilo nas je otprilike pet članova koji smo međusobno dijelili zadatke za sljedeći sastanak. Nitko od njih nije postao piscem, ali nije se o tome radilo, nego o pojedinačnom iskušavanju mogućnosti svakog od nas. Razglabali bismo o našim djelima i žestili se kao da se radi o nogometnoj utakmici. Jednom je Ricardo Gomez Ripoll morao izaći usred rasprave i zatekao je ravnatelja kako prisluškuje tik uz vrata.
Njegova je znatiželja bila opravdana, jer mu se činilo malo vjerojatnim da svoje slobodno vrijeme uistinu posvećujemo književnosti.
Krajem ožujka saznali smo da se prijašnji ravnatelj, don Alejandro Ramos, ubio hicem iz pištolja u glavu u Nacionalnome parku u Bogoti. Nitko se nije zadovoljio pripisivanjem samoubojstva njegovoj samotnoj i možda depresivnoj prirodi, niti otkrio razumljiv uzrok toga čina iza spomenika generalu Rafaelu Uribeu Uribeu, veteranu iz četiri građanska rata, liberalu kojega su dvojica fanatika ubila udarcem sjekire u predvorju zgrade Parlamenta. Izaslanstvo gimnazije predvođeno novim ravnateljem prisustvovalo je pogrebu profesora Alejandra Ramosa, koji je svima ostao u sjećanju kao oproštaj od jedne epohe.
U internatu gotovo da i nije bilo interesa za domaću politiku. U kući djeda i bake i previše sam puta čuo kako je jedina razlika između liberala i konzervativaca nakon Rata tisuću dana u tome što liberali idu na misu u pet da ih nitko ne bi vidio, a konzervativci u osam da bi ih svi smatrali vjernicima. Ipak, prave razlike počele su se ponovno osjećati trideset godina kasnije, kada je Konzervativna stranka izgubila vlast, a prvi liberalni predsjednici pokušavali otvoriti zemlju novim svjetskim vjetrovima. Konzervativna stranka, poražena hrdom svoje neograničene moći, čistila je i uređivala vlastitu kuću uz daleki sjaj Mussolinija u Italiji i magle generala Franca u Španjolskoj, dok je prva vlada predsjednika Alfonsa Lopeza Pumareja sa skupinom istaknutih mladih obrazovanih ljudi pokušavala stvoriti uvjete za moderni liberalizam, možda i ne uviđajući da je tek oruđe povijesne neumoljivosti koja nas dijeli jednako onako kako je tada bio podijeljen i svijet. Bilo je to neizbježno. U jednoj od knjiga što su nam ih profesori posudili, vidio sam frazu pripisanu Lenjinu: »Ako se ne baviš politikom, politika će se na kraju baviti tobom«.
No ipak, nakon četrdeset šest godina nazadne hegemonije konzervativnih predsjednika, počeo se nazirati mir. Tri mlada predsjednika suvremena svjetonazora otvorili su liberalni pogled u budućnost koji se činio spremnim da rasprši magle prošlosti.
Alfonso Lopez Pumarejo, najznačajniji od njih trojice, odvažni reformator, prihvatio je 1942. drugi mandat i činilo se da ništa ne može omesti ritam smjena. Tako da smo za vrijeme moje prve godine u gimnaziji bili opijeni vijestima o ratu u Evropi, koji nas je držao u napetosti kao što to nikada nije uspjela domaća politika.
Tisak je u gimnaziji bio rijetka pojava jer nismo imali naviku razmišljati o njemu. Prenosivi radioaparati nisu postojali, a jedini radio u školi bila je stara konzola u zbornici koju smo pojačavali do kraja u sedam navečer samo zbog plesne glazbe. Nismo ni pomišljali da se u tom trenutku zakuhava najkrvaviji i najneobičniji od svih naših ratova.
Politika je naglo ušla u gimnaziju. Podijelili smo se na pristalice liberala i konzervativaca, i tako prvi put saznali tko je na čijoj strani. Otvoreno smo pokazivali svoje stavove, srdačno i donekle akademski u početku, što se kasnije izrodilo u isto ono duhovno ozračje koje je počelo nagrizati zemlju. Prve napetosti u gimnaziji jedva su se primjećivale, ali nitko nije sumnjao u dobar utjecaj Carlosa Martina, predvodnika grupe profesora koji nikada nisu prikrivali svoja uvjerenja. Kad već novi ravnatelj nije bio očigledni pristalica niti jednih niti drugih, barem je dopustio slušanje večernjih radiovijesti, i otada su političke vijesti prevladavale nad plesnom glazbom. Pričalo se bez sigurnog dokaza da u njegovu uredu visi portret Lenjina ili Marxa.
Jedini nagovještaj pobune što se dogodio u gimnaziji vjerojatno je bio plod te čudne atmosfere. U spavaonici su počeli letjeti jastuci i cipele nauštrb čitanja naglas i spavanja. Ne mogu odrediti što je bio povod, ali mislim - i više tadašnjih kolega slaže se sa mnom - da je to bilo zbog nekog ulomka koji je te večeri naglas čitan iz knjige Cantaclaro, Romula Gallegosa. Čudan povod za bitku.
Netko je hitno pozvao Carlosa Martina koji je ušao u spavaonicu i nekoliko puta prošao njome s kraja na kraj uz beskrajni muk što ga je izazvala njegova pojava. Onda, u naletu autoritativnosti, neobičnoj za narav poput njegove, naredio nam je da napustimo spavaonicu u pidžamama i papučama i da se postrojimo u ledenom dvorištu. Ondje nam je održao govor u Katilininu stilu, i potom smo se u savršenom redu vratili na spavanje. To je jedini incident što ga se sjećam iz vremena naših godina u gimnaziji.
Mario Convers, učenik šestoga razreda koji je stigao te godine, zagrijao nas je za ideju da napravimo časopis drukčiji od onih uobičajenih u drugim gimnazijama. Bio sam među prvima s kojima je razgovarao o tome i činio mi se toliko uvjerljivim da sam prihvatio dužnost glavnog urednika, polaskan, ali s poprilično nejasnom slikom o svojim zaduženjima. Zadnje pripreme za izlazak časopisa poklopile su se s uhićenjem predsjednika Lopeza Pumareja što ga je izvela nekolicina visokih časnika Oružanih snaga dana 8. srpnja 1944, za vrijeme službenog posjeta na jugu zemlje. Priča, koju je on sam ispripovijedao, vrlo je poučna. Možda nehotice, ispričao je istražiteljima odličnu pripovijest, tvrdeći kako nije znao što se događa, sve dok ga nisu oslobodili. I tako blisku stvarnom životu, da je vojni državni udar u gradu Pastu ostao kao još jedna u nizu brojnih smiješnih epizoda nacionalne povijesti.
Alberto Lleras Camargo, kao prvi zamjenik, svojim je savršenim glasom i izgovorom nekoliko sati držao zemlju uspavanu preko valova Državnog radija, sve dok predsjednik Lopez nije pušten i red ponovno uspostavljen. No proglasio je izvanredno stanje i cenzuru tiska. Predviđanja su bila nesigurna. Konzervativci koji su upravljali zemljom tijekom dugih godina, sve od oslobođenja od Španjolske 1819, nisu pokazivali znakove liberalizacije. Liberali su, naprotiv, u svoje redove privukli elitu mladih intelektualaca opčinjenih mamcima moći, a najradikalniji i najuspješniji primjerak te elite bio je Jorge Eliecer Gaitan. On je bio jedan od heroja iz moga djetinjstva zbog pokušaja sprečavanja represije prema nadničarima s plantaža banana, o kojoj sam slušao priče koje otkada pamtim nisam razumio. Baka mu se divila, ali mislim da ju je zabrinjavalo njegovo tadašnje podudaranje s komunistima. Stajao sam iza njegovih leda dok je držao gromki govor s balkona na trgu u Zipaquirai, i dojmila me se njegova glava nalik na dinju, glatka i oštra kosa i prava indijanska put, te gromki glas u kojem se prepoznavao naglasak bogot-skih ulica, možda pretjeran zbog političke računice. U njegovu govoru nije bilo riječi o liberalima i konzervativcima, o izrabljivačima i izrablji-vanima, kao kod drugih, nego o siromašnima i vlastodršcima, riječ koju sam tada prvi put čuo, naglašavanu u svakoj rečenici, i koju sam brže bolje potražio u rječniku.
On je bio ugledan odvjetnik, istaknuti učenik u Rimu velikoga talijanskog stručnjaka za kazneno pravo Enrica Ferria. Tamo je proučavao Mussolinijevo govorničko umijeće i usvojio nešto od njegova teatralnog stila za govornicom. Gabriel Turbav, njegov takmac iz iste stranke, bio je obrazovan i otmjen liječnik s naočalama u finom zlatnom okviru zbog kojih je pomalo nalikovao na filmskoga glumca. Na jednom tadašnjem kongresu Komunističke stranke održao je nepredviđen govor koji je mnoge iznenadio, a neke od njegovih stranačkih kolega buržuja i uznemirio, no on je smatrao kako nije ni riječju ni djelom prekršio svoj liberalni habit, ni svoje aristokratsko podrijetlo. Njegova bliskost s ruskom diplomacijom potječe iz 1936. kada je u Rimu uspostavio veze sa Sovjetskim Savezom kao kolumbijski veleposlanik. Sedam godina kasnije, pravno ih je formulirao u VVashingtonu u svojstvu ministra vanjskih poslova Kolumbije u Sjedinjenim Državama.
Njegovi dobri odnosi sa sovjetskim veleposlanstvom u Bogoti bili su vrlo srdačni, a prijateljevao je i s nekim čelnicima kolumbijske Komunističke stranke koji su mogli dogovoriti izbornu koaliciju s liberalima o kojoj se tih dana mnogo govorilo, ali se nikada nije ostvarila. U isto to vrijeme, dok je bio veleposlanik u VVashingtonu, u čitavoj se Kolumbiji neumorno šuškalo kako je on tajna ljubav jedne od velikih zvijezda Hollywooda - možda Joan Crawford ili Paulette Godard - no u svakom slučaju nikada se nije odrekao svoje karijere nepotkupiva neženje.
Gaitanovi i Turbavevi birači mogli su zajedno osvojiti većinu za liberale i otvoriti nove puteve unutar iste stranke, ali niti jedna od te dvije struje zasebno neće pobijediti ujedinjene i na borbu pripremljene konzervativce.
Naše su Književne novine osvanule tih teških dana. Kada je prvi broj izišao, iznenadio nas je profesionalni izgled novina od osam stranica u tabloid formatu, dobro uređenih i dobro otisnutih.
Najviše su se oduševili Carlos Martin i Carlos Julio Calderon i na odmorima razglabali o pojedinim člancima. Među njima, najvažniji je bio onaj što ga je na našu molbu napisao Carlos Martin, a u kojem govori o potrebi odvažnog osvješćivanja u borbi protiv trgovaca interesima države, o političarima čankolizima i o zelenašima koji koče slobodan napredak zemlje. Objavljen je uz njegovu veliku fotografiju na prvoj stranici. Nalazio se tu i Conversov članak o španjolstvu i jedna moja lirska proza potpisana s Javier Garces. Convers nas je obavijestio kako među njegovim prijateljima u Bogoti vlada veliki zanos i mogućnost novčane potpore da bi Književne novine pustili u prodaju na veliko kao meduškolski časopis.
Udar u Pastu onemogućio je distribuciju prvoga broja. Istoga dana kada je objavljen vojni udar, gradonačelnik Zipaquirae uletio je u gimnaziju predvodeći vod naoružanih vojnika i zaplijenio primjerke pripremljene za prodaju. Bio je to prepad kao u filmu, koji se može objasniti samo nečijom lažnom dojavom da časopis sadrži prevratnički materijal. Istog je dana stigla obavijest iz Republičkog ureda za tisak da je časopis tiskan bez prethodnog odobrenja cenzorske službe ustanovljene zbog izvanrednog stanja, a Carlos Martin je odmah smijenjen s mjesta ravnatelja.
Po našem mišljenju bila je to budalasta odluka zbog koje smo se osjećali istodobno poniženi i važni. Naklada časopisa nije prelazila dvjesto primjeraka namijenjenih distribuciji među prijateljima, ali su nam objasnili da je za vrijeme izvanrednog stanja cenzura neizbježna. Dopuštenje je povučeno do sljedeće naredbe koja nikada nije stigla.
Prošlo je više od pedeset godina kada mi je Carlos Martin, za ovu knjigu, otkrio tajnu te besmislene zgode. Onoga dana kada su Novine zaplijenjene, zakazao mu je sastanak u svom uredu u Bogoti sam ministar obrazovanja koji ga je i imenovao - Antonio Rocha - i zatražio da dade ostavku. Carlos Martin ga je zatekao s primjerkom Književnih novina u kojemu je sve vrvjelo od podcrtanih rečenica što su ih smatrali podrivačkim. Jednako je tako prošao njegov uvodnik, onaj Maria Conversa, čak i pjesma poznatog vam autora za koju se posumnjalo da je zapravo šifrirana. »I tekst Biblije podvučen na takav zlobni način mogao bi se protumačiti suprotno od svoga pravog značenja«, primijetio je Carlos Martin, koji se tako žestoko i očigledno razbjesnio da mu je ministar priprijetio policijom. Imenovali su ga urednikom časopisa Sdbado, što se za intelektualca poput njega vjerojatno smatralo veličanstvenim promaknućem. Ipak, zauvijek mu je ostao dojam da je bio žrtva desničarske zavjere. Čak su ga i napali u jednoj bogotskoj kavani i zamalo je zapucao u samoobrani. Nešto kasnije, novi ministar imenovao ga je načelnikom pravnog odjela, te je briljantnu karijeru što ju je ondje izgradio okrunio povlačenjem, okružen knjigama i uspomenama, u svoje utočište u Tarragoni.
U isto vrijeme kada je Carlos Martin podnio ostavku - i naravno, ni u kakvoj vezi s njim - po kućama i gostionicama prepričavala se priča iz nepoznatog izvora prema kojoj je rat s Peruom 1932. bio izmišljotina liberalne vlade ne bi li se silom održala od napada razuzdane konzervativne oporbe. Prema verziji, koja je čak kolala i na šapirografiranim lecima, drama je započela bez ikakve političke namjere kada je peruanski zastavnik prešao rijeku Amazonu s vojnom ophodnjom i na kolumbijskoj obali oteo tajnu draganu načelnika iz Leticie, smutljivu mulatkinju koju su zvali Pila, skraćeno od Pilar. Kada je kolumbijski načelnik otkrio otmicu, prešao je prirodnu granicu s grupom naoružanih seljaka i preoteo Pilu na peruanskom teritoriju. Ali general Luis Sanchez Cerro, apsolutni peruanski diktator, spretno je iskoristio čarku i napao Kolumbiju s namjerom da promijeni granicu na Amazoni u korist svoje zemlje.
Olaya Herrera - pod strašnim pritiskom Konzervativne stranke poražene nakon pedeset godina apsolutne vladavine - proglasio je ratno stanje, započeo opću mobilizaciju, pročistio redove svoje vojske s povjerljivim ljudima i poslao postrojbe da oslobode teritorij što su ga zauzeli Peruanci. Bojni poklič potresao je zemlju i raspalio strasti u našem djetinjstvu: »Živjela Kolumbija, dolje Peru«. Kada je rat dosegao vrhunac, kružila je priča kako su civilni avioni SCADTA-e bili mobilizirani i naoružani kao ratni vodovi, a jedan od njih, u nedostatku bombi, rastjerao je procesiju Velikog tjedna u peruanskom naselju Guepi, bacajući kokosove orahe. Veliki pisac Juan Lozano y Lozano, kojega je predsjednik Olaya mobilizirao da ga redovito obavještava o istini u ratu uzajamnih laži, u svojoj je umjetničkoj prozi napisao istinu o tom incidentu, no dugo se lažna verzija smatrala valjanom.
General Luis Miguel Sanchez Cerro je, naravno, u ratu vidio savršenu priliku da učvrsti svoj željezni režim. Olaya Herrera imenovao je pak generala konzervativca Alfreda Vasqueza Coba, koji se tada nalazio u Parizu, zapovjednikom kolumbijskih snaga.
General je preplovio Atlantik bojnim brodom i ušao kroz ušće rijeke Amazone sve do Leticie, kada su diplomati s obje strane već počeli suzbijati rat.
Bez ikakve veze s vojnim udarom u Pastu i s incidentom zbog časopisa, Carlosa Martina je na ravnateljskom mjestu zamijenio Oscar Espitia Brand, čuveni profesor i prestižni fizičar. Smjena je u internatu izazvala čitav niz sumnjičavosti. Već od prvoga pozdrava osjetio sam snažno nepovjerenje prema njemu zbog začuđenosti s kojom se zagledao u moju razbarušenu kosu pjesnika i čupavi brk. Izgledao je oštro i gledao je ravno u oči strogoga izraza lica. Upravo sam dočuo vijest da će nam on predavati organsku kemiju i pretrnuo.
Jedne subote te godine dok smo u kinu gledali film, negdje na pola večernje projekcije uznemireni je glas preko zvučnika priopćio da je preminuo jedan učenik gimnazije. Događaj me se toliko dojmio da se ne mogu sjetiti koji smo to film gledali, no nikada neću zaboraviti žestinu osjećaja Claudette Colbert trenutak prije no što će se baciti s ograde mosta u nabujalu rijeku. Preminuli je bio šesnaestogodišnji đak drugog razreda, tek stigao iz dalekoga grada Pasta, blizu granice s Ekvadorom. Došlo je do zastoja u disanju za vrijeme trčanja što ga je organizirao profesor tjelovježbe kao kaznu na kraju tjedna za svoje lijene đake. Bio je to jedini smrtni slučaj među učenicima zbog bilo kakva razloga za vrijeme moga boravka, i nije ražalostio samo nas u gimnaziji nego i cijeli grad. Kolege su me izabrali da se na sprovodu oprostim od njega u ime svih nas. Iste večeri zamolio sam novoga ravnatelja da me primi da bih mu pokazao posmrtni govor što sam ga sastavio. Ulazak u njegov ured uznemirio me kao nadnaravno ponavljanje onog jednog jedinog ulaska još u vrijeme starog pokojnog ravnatelja. Profesor Espitia pročitao je moj tekst s tragičnim izrazom lica i odobrio ga bez ikakve primjedbe, ali kad sam ustao s namjerom da iziđem, dao mi je znak da ponovno sjednem. Pročitao je moje komentare i stihove, među mnogim što su neslužbeno kružili u vrijeme odmora, i neki od njih učinili su mu se vrijedni objavljivanja u književnom prilogu. Nisam pravo uspio ni prevladati svoju nemilosrdnu stidljivost, kada je izrekao ono što je nedvojbeno i bio njegov cilj. Posavjetovao me da ošišam pjesničke uvojke, neprimjerene ozbiljnome muškarcu, da potkratim četkasti brk i da se okanim karnevalskih košulja s uzorcima ptica i cvijeća.
Njegove su me primjedbe istinski iznenadile i, srećom, uspio sam se suzdržati da mu drsko ne odgovorim. On je to primijetio i pomirljivim tonom nastavio mi tumačiti kako strahuje da moj način odijevanja ne postane moderan među mladim učenicima zbog ugleda što ga uživam kao pjesnik. Izišao sam iz ureda ganut što su mi priznali moje navade i talent pjesnika na tako visokoj razini, spreman uslišati ravnateljevu molbu i promijeniti izgled za tako svečani čin. Do te mjere da sam otkazivanje pogrebnih počasti na molbu obitelji doživio kao osobni neuspjeh.
Kraj je bio turoban. Netko je primijetio da se staklo na lijesu doima zamagljeno dok je bio izložen u gimnazijskoj knjižnici. Alvaro Ruiz Torres ga je na zahtjev obitelji otvorio i utvrdio da je iznutra zaista vlažno. Pažljivo tražeći uzrok pojave vlage u hermetički zatvorenom kovčegu, vršcima prstiju lagano je pritisnuo grudi, na što je mrtvac duboko i bolno uzdahnuo. Obitelj je poludjela od pomisli da je živ, sve dok liječnik nije objasnio da su pluća, zbog zastoja disanja, zadržala zrak koji je potom izišao pritiskom na grudni koš. Unatoč jednostavnosti objašnjenja, ili možda baš zbog toga, neki su i dalje strahovali da je mladić živ pokopan. U takvu raspoloženju krenuo sam na školske praznike nakon četvrte godine, žarko želeći pridobiti roditelje za ideju da ne nastavim školovanje.
Kada sam se iskrcao u Sucreu, sipila je nevidljiva kišica. Kameni zid pristaništa izgledao mi je drukčije nego u mojim čežnjama. Trg je bio manji i samotniji nego u sjećanju, a crkva i šetalište doimali su se bespomoćno pod potkresanim stablima badema. Šareni ukrasni vijenci po ulicama nagovještavali su Božić, ali ovaj put me to nije oduševilo kao prijašnjih godina i nisam prepoznao nikoga od malobrojnih muškaraca pod kišobranima koji su stajali na gatu, sve dok mi jedan od njih nije, u trenutku kada sam pored njega prolazio, rekao jedinstvenim naglaskom i bojom glasa:
- Zar me ne prepoznaješ?
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Bio je to moj otac, dosta ispijen zbog izgubljene težine. Nije odjenuo bijelo odijelo od grubog lana, trliša, po kojemu ga se moglo prepoznati izdaleka još od mladih dana, nego obične hlače, košulju kratkih rukava s nekakvim šarenim uzorkom i čudan nadglednički šešir. S njim je bio i moj brat Gustavo, kojega nisam prepoznao jer se protegnuo kao i svi devetogodišnjaci.
Srećom, obitelj je zadržala svoju sirotinjsku odvažnost i rana večera izgledala je namjerno spravljena da bi me obavijestila da sam u svojoj pravoj i jedinoj kući. Dobra vijest za stolom bila je dobitak na lutriji moje sestre Ligie. Priča što ju je ispričala sama Ligia počinje majčinim snom u kojemu je djed pucao u zrak da preplaši lopova kojega je zatekao kako krade u staroj kući u Aracataci. Majka je san ispričala za doručkom, u skladu s obiteljskom navadom, i tako su došli na ideju da kupe srećku za loto koja završava brojem sedam, zato što djedov revolver ima oblik broja sedam. Nisu imali sreće s listićem što ga je majka kupila na poček, kaneći ga platiti s novcem od nagrade. Ali Ligia, tada jedanaestogodišnja djevojčica, zamolila je tatu trideset centavosa za srećku koja nije izvučena, a potom još trideset da pokuša sljedećeg tjedna isti čudni broj 0207.
Naš brat Luis Enrique skrio je srećku želeći preplašiti Ligiu, no strah je narastao do neočekivanih razmjera kada ju je čuo da je uletjela u kuću urlajući kao luda da je dobila na lutriji. No u žurbi nepodopštine, brat je zaboravio gdje je skrio srećku, te su u pomutnji potrage morali isprazniti ormare i kovčege, i okrenuti cijelu kuću naopačke od dnevnog boravka do nužnika. U svakom slučaju, od svega najviše je uznemirivao kabalistički iznos nagrade: 770 pesosa.
Loša vijest bila je kako su roditelji napokon ispunili san da pošalju Luisa Enriquea u popravni dom Fontidueno u Medellinu, uvjereni da je to škola za neposlušnu djecu, a ne ono što je zapravo bio: zatvor za rehabilitaciju teških maloljetnih delikvenata.
Konačnu odluku donio je tata kada je poslao raspuštenog sina da naplati račun ljekarne, a ovaj je kupio dobru tiple koju je naučio majstorski svirati, umjesto da preda osam pesosa što ih je dobio.
Otac nije ništa rekao kada je ugledao gitaru u kući, nego je nastavio tražiti od sina naplaćeni novac, a Luis Enrique je neumorno odgovarao kako sitničarka nije imala novaca za dug. Prošla su i dva mjeseca kada je zatekao oca kako pjevuši, prebirući po gitari, nekakvu pjesmicu koju je sam smislio: »Vidi me kako samo sviram tiple koja me stajala osam pesosa«.
Nikada nismo doznali kako je otkrio podrijetlo instrumenta, niti zašto se pravio da ne zna za sinovu nepodopštinu, ali je ovaj nestao iz kuće dok majka nije smirila supruga. Tada smo čuli tatine prve prijetnje da će Luisa Enriquea poslati u popravni dom u Medellinu, no nitko se nije obazirao jer je isto tako najavio da će mene poslati u sjemenište Ocana, ne zbog nekakve kazne, nego zbog časti što je predstavlja svećenik u obitelji, no više mu je vremena trebalo da se tome dovine, nego da to zaboravi. Gitara je, ipak, bila kap koja je prelila čašu.
O odlasku u popravni dom odlučivao je isključivo sudac za maloljetnike, no otac je riješio neispunjavanje uvjeta preko zajedničkih prijatelja, s pismom preporuke medellinskog nadbiskupa, monsinjora Garcie Beniteza. Luis Enrique je, pak, još jednom dokazao svoju dobru ćud, i razdragano otišao kao da odlazi na kakvu zabavu.
Praznici bez njega i nisu bili nešto naročito. Znao se uklopiti poput pravog profesionalca s Filadelfom Velillom, čudotvornim krojačem i virtuozom na tipleu, i naravno s maestrom Valdesom. Nije bilo teško. Na izlasku s uzbudljivih plesova bogataša, u sjenama parka napadala su nas jata naučnica sa svakojakim iskušenjima. Jednoj, koja je upravo prolazila onuda, ali nije bila iz iste grupe, zabunom sam predložio da pode sa mnom. Odgovorila mi je uzornom logikom da ne može jer joj muž kod kuće spava. No ipak, dvije noći kasnije obavijestila me da neće navući zasun na vrata prema ulici tri puta tjedno kako bih mogao ući bez kucanja kada muž nije kod kuće.
Sjećam se njezina imena i prezimena, ali draže mi je zvati je kao i tada: Nigromanta. Toga Božića navršavala je dvadesetu i imala abesinski stas i tamnu put. U postelji je bila strastvena, tegobnih i tužnih vrhunaca, a njezin osjećaj za vođenje ljubavi nalikovao je bujici. Od prvoga zagrljaja potpuno smo se prepustili strasti. Njezin muž - kao i Juan Breva - imao je divovski stas i ženskasti glas. Bio je policijski časnik na jugu zemlje i pratio ga je loš glas da ubija liberale samo zato da ne izgubi preciznost gađanja. Živjeli su u prostoriji podijeljenoj kartonskom pregradom s dvoja vrata, jedna su vodila na ulicu, a druga na groblje. Susjedi su jadikovali da njezino zavijanje sretne kujice uznemiruje mrtve, ali što je više tulila, vjerojatno su mrtvi bili sretniji što ih ona uznemiruje.
Prvog sam tjedna morao bježati iz sobička u četiri ujutro jer smo pobrkali datume i časnik se mogao stvoriti svakog trenutka. Prošao sam kroz velika vrata groblja preko smradnih humaka praćen lavežom pasa nekrofila. Na drugom mostu kanala vidio sam kako mi ususret dolazi golema sjena koju nisam prepoznao dok se nismo mimoišli. Bio je to narednik osobno, koji bi me zatekao u svojoj kući da sam se zadržao pet minuta duže.
- Dobro jutro, bijelče - srdačno me pozdravio. Neuvjerljivo sam mu odgovorio:
- Bog vas čuvao, narednice.
Onda se zaustavio i zaiskao vatre. Zapalio sam šibicu, jako blizu njega, ne bih li zaštitio plamen od jutarnjeg povjetarca. Kada se odmaknuo pripalivši cigaretu, rekao mi je raspoloženo:
- Mirišeš na kurvu na kilometar.
Strah me držao kraće no što sam to očekivao, jer sam sljedeće srijede ponovno zaspao i kada sam otvorio oči, ugledao sam povrijeđenog suparnika kako me promatra stojeći ispred kreveta.
Od strave sam jedva disao. Ona, također gola, pokušala je posredovati, no muž ju je odgurnuo revolverskom cijevi.
- Ti se ne miješaj - upozori je. - Valjanje po tuđoj postelji rješava se olovom.
Odložio je revolver na stol, otvorio bocu ruma od trske, spustio je tik uz revolver, te smo sjeli sučelice i pili bez riječi. Nisam mogao ni zamisliti što će učiniti, ali sam pomislio da bi me već ubio bez otezanja da je to uistinu htio. Ubrzo se pojavila i Nigromanta, omotana u ponjavu, ali on uperi revolver u nju.
- Ovo je muška stvar - obrecne se. Trgnula se i skrila iza pregrade.
Dovršili smo prvu bocu kada se prolomio potop. Tada je odčepio drugu, prislonio otvor cijevi uz svoju sljepoočnicu i gledao me netremice ledenim pogledom. Onda je povukao otponac do kraja, ali je kvrcnuo uprazno. Jedva sam mogao svladati drhtanje ruke kada mi je pružio revolver.
- Na tebi je red.
Tada sam prvi put uzeo revolver u ruku i iznenadilo me koliko je težak i topao. Nisam znao što da radim. Cijeloga me oblio ledeni znoj, a utroba mi se ispunila užarenom pjenom. Nešto sam htio izustiti, ali me glas izdao. Nije mi palo na pamet da pucam u njega, nego sam mu vratio revolver ne shvaćajući da mi je to jedina prilika.
- Što, usrao si se? - upitao me istodobno prezrivo i sretno. - Trebao si misliti na to prije nego si došao.
Mogao sam mu reći da i muškarčine seru, ali sam shvatio da mi nedostaje petlje za pogubne šale. Onda je otvorio bubanj revolvera, izvukao jedinu kapsulu i bacio je na stol: bila je prazna. U tom trenutku nisam osjećao olakšanje nego beskrajno poniženje.
Pljusak se stišao nešto prije četiri. Obojica smo bili toliko iscrpljeni napetošću, da se ne sjećam u kojem mi je trenutku naredio da se odjenem, što sam poslušao s određenom dostojanstvenošću dvoboja.
Tek kada je ponovno sjeo, vidjeh da roni suze. U potocima i bez srama, skoro kao da se hvali njima. Na kraju ih je otro nadlanicom, ispuhao nos prstima i ustao.
- Znaš li zašto te nisam ubio? - upitao me. I sam sebi odgovorio:
- Zato što me je samo tvoj otac uspio izliječiti od uporne gonoreje koja me mučila tri godine.
Snažno me pljesnuo po leđima i gurnuo na ulicu. Još je uvijek kišilo i cijelo je mjesto bilo raskvašeno, a ja sam koračao poplavljenom ulicom kroz vodu što mi je dopirala do koljena, sav u čudu što sam živ.
Ne znam kako je za taj sukob saznala moja majka, ali je sljedećih dana provodila kampanju uporno se trudeći da navečer ne izlazim iz kuće. Za to vrijeme ponašala se prema meni kao što bi se ponašala i prema ocu, istim sredstvima za odvraćanje pažnje koja nisu baš mnogo koristila. Tražila je dokaze moga razodijevanja izvan kuće, otkrivala miris parfema gdje ga nije bilo, pripremala mi teško probavljiva jela prije izlaska zbog narodnog praznovjerja da se ni njezin suprug ni njezini sinovi neće usuditi voditi ljubav usred klonulosti probavljanja. Na koncu, jedne večeri, iscrpivši sve izlike kako bi me zadržala kod kuće, sjela mi je sučelice i rekla:
- Priča se da si se spetljao sa ženom jednog policajca i da se on zakleo da će te ubiti.
Pošlo mi je za rukom da je uvjerim da to nije istina, ali glasine su i dalje kolale. Nigromanta mi je slala poruke da je sama, da je njezin muž na putu, da ga ne vida već neko vrijeme. Silno sam se trudio da izbjegnem njezina muža, no čim bi me spazio, brže bolje bi se javio i pozdravio me izdaleka na način koji se jednako mogao protumačiti kao znak pomirenja ili prijetnje. Na praznicima sljedeće godine vidio sam ga zadnji put jedne večeri fandanga kada me ponudio čašicom oštrog ruma koju se nisam usudio odbiti.
Ne znam zbog kojih to opsjenarskih trikova, profesori i ostali učenici koji su me uvijek doživljavali kao povučenog đaka, na petoj godini najednom su me počeli gledati kao prokletog pjesnika, nasljednika opuštenog ozračja koje je cvalo u vrijeme Carlosa Martina. Jesam li možda zbog želje da što više nalikujem toj slici, počeo pušiti u gimnaziji s petnaest godina? Prvi je udar bio strašan.
Gotovo sam cijelu noć umirao u vlastitim bljuvotinama na zahodskom podu. Ujutro sam bio iscrpljen, ali duhanski mamurluk, umjesto da mi omrzne i samu pomisao na cigaretu, izazvao je u meni neodoljivu želju da nastavim pušiti. Tako je započela moja karijera pušača, okorjelog do te krajnosti da nisam mogao smisliti rečenicu ako mi usta nisu bila puna dima. U gimnaziji je bilo dozvoljeno pušiti samo za vrijeme odmora, ali sam ja molio da me puste u pisoar po dva, tri puta na svakom satu, samo da zadovoljim želju. Tako sam dogurao do tri kutije po dvadeset cigareta dnevno, a ponekad i više od četiri, već prema burnosti večeri. U jednom periodu, već nakon gimnazije, mislio sam da će me izludjeti suhoća grla i bol u kostima. Odlučio sam prestati, ali nisam uspio odoljeti želji dulje od dva dana.
Ne znam je li mi se zbog istoga razloga oslobodila ruka pri sastavljanju sve odvažnijih proznih zadaća što nam ih je zadavao profesor Calderon, kao i pri čitanju knjiga iz književne teorije na koje me je gotovo primoravao. Sada, kada se prisjećam svega, sjećam se da je moje poimanje pripovijedanja bilo pojednostavljeno unatoč mnogim pričama što sam ih pročitao od prvog divljenja što ga je izazvala Tisuću i jedna noć. Čak sam se usudio pomisliti da su se čuda o kojima je pripovijedala Šeherezada doista događala u svakodnevnom životu njezina vremena, a prestala su se događati zbog dvojbe i straha od čuda u sljedećim generacijama. Zbog istih razloga činilo mi se nemogućim da netko u naše vrijeme povjeruje da se iznad gradova i planina može letjeti na prostirci od rogožine, ili da rob iz Cartagene ispašta dvjestogodišnju kaznu zatvoren u boci, osim ako autor priče nije sposoban uvjeriti u to svoje čitatelje.
Nastava iz svih predmeta bila mi je dosadna, osim književnosti, gdje sam sve znao napamet i bio jedinstvena zvijezda. Kako mi se nije dalo učiti, sve sam prepuštao sreći. Imao sam prirodno razvijen nagon koji mi je pomagao da predosjetim kritične momente svakoga predmeta i da gotovo pogodim što profesori smatraju najvažnijim, a da ne moram naučiti sve ostalo. U biti nije mi bilo jasno zbog čega bih trebao trošiti um i vrijeme na predmete koji me ostavljaju ravnodušnim i koji mi uopće neće služiti u životu. Usudio sam se pomisliti kako me je većina profesora ocjenjivala više prema značaju nego prema ispitima. Spašavali su me nepredviđeni odgovori, lude ideje i fantastična dosjetljivost. Ipak, kada sam završio peti razred i naužio se đačkoga straha, osjećajući da ga nisam sposoban prevladati, postao sam svjestan svojih granica. Gimnazija je dotada bila put popločen čudima, ali me srce upozoravalo da me na kraju pete godine očekuje nepremostiva zidina. Istina bez uljepšavanja upućivala je na to da mi je ponestalo volje, sklonosti, reda, novca i pismenosti da bih se upustio u studiranje. Bolje rečeno: godine su letjele, a ja nisam imao ni približno ideju čime ću se u životu baviti, ali proći će još mnogo vremena prije nego shvatim kako je čak i to stanje rasula bilo povoljno, jer ne postoji ništa na ovome svijetu što nije korisno za pisca.
Ni državi nije išlo bolje. Oporba konzervativnog natražnjaštva divljački je progonila Alfonsa Lopeza Pumareja i on je podnio ostavku na mjesto predsjednika Republike 31. srpnja 1945. Na njegovo mjesto stupio je Alberto Lleras Camargo, kojega je Parlament imenovao da dovede do kraja zadnju godinu predsjedničkog mandata. Svojim nastupnim govorom, umirujućim glasom i rečenicama visokog stila, Lleras je započeo neostvariv zadatak smirivanja duhova u zemlji pred izbor novoga predsjednika.
Uz pomoć monsinjora Lopeza Llerasa, rođaka novog predsjednika, ravnatelj gimnazije uspio je dobiti posebnu audijenciju s namjerom da zatraži pomoć vlade u organiziranju školskog izleta na atlantsku obalu. Nisam znao zašto me ravnatelj izabrao da ga pratim u audijenciji, uz uvjet da malo sredim razbarušenu grivu i gorštački brk. Ostali uzvanici bili su Guillermo Lopez Guerra, predsjednikov poznanik, i Alvaro Ruiz Torres, nećak Laure Victorie, poznate pjesnikinje smjelih tema iz generacije Novih, kojoj je također pripadao Lleras Camargo. Nisam imao izbora: u subotu navečer, dok je Guillermo Granados u spavaonici naglas čitao roman koji me nije uopće zanimao, frizerski naučnik s treće godine ošišao me kao regruta i potkresao brkove u tango stilu. Do kraja tjedna trpio sam šale svih koji su me vidjeli zbog moga novog stila. Sama pomisao na ulazak u Predsjedničku palaču ledila mi je krv u žilama, ali se pokazalo da je strah bio bezrazložan jer je jedino znamenje tajnovitosti moći bila tek svečana tišina. Nakon kratkog čekanja u predvorju ukrašenom tapiserijama i satenskim zastorima, vojnik u odori uveo nas je u predsjednikov ured.
Lleras Camargo neobično je nalikovao na svoje fotografije. Dojmila su me se trokutasta ramena u besprijekornom odijelu od engleskoga gabardena, istaknute jagodice, potpuno bljedilo, zubi nestašnog dječaka koji su oduševljavali karikaturiste, odmjerene kretnje i njegov način rukovanja pri kojemu gleda ravno u oči. Ne sjećam se kako sam zamišljao predsjednike, ali nisam pomislio da su svi poput njega. S vremenom, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da ni on sam možda nikada neće saznati da je ponajprije zabludjeli pisac.
Kada je odveć uočljivom pomnošću saslušao ravnateljeve riječi, dodao je par prikladnih primjedbi, ali nije donio odluku sve dok nije saslušao i nas trojicu đaka. Posvetio nam je jednaku pažnju i polaskalo nam je što se prema nama ponio s jednakim poštovanjem i srdačnošću kao i prema ravnatelju. Dostajale su dvije zadnje minute pa da postanemo potpuno sigurni kako zna više o poeziji nego o riječnoj plovidbi i kako ga ona, nedvojbeno, više zanima.
Odobrio je sve što smo zatražili, i usto obećao da će prisustvovati završnoj svečanosti u našoj gimnaziji, četiri mjeseca kasnije. Održao je riječ, kao da se radi o najozbiljnijoj svečanosti vlade, i od srca se smijao gledajući duhovitu komediju, prikazanu njemu u čast. Na završnom koktelu zabavljao se kao da je jedan od nas, posve opušten, te nije odolio đačkom iskušenju da podmetne nogu momku koji je posluživao piće, a koji ju je u zadnji čas izbjegao.
S entuzijazmom završne svečanosti otišao sam kući da sa svojom obitelji provedem praznike nakon završenog petog razreda i tu su me dočekali s radosnom viješću da se moj brat Luis Enrique vraća nakon godine i pol provedene u popravnom domu. Ponovno me iznenadio njegov dobri karakter. Nije bio ni najmanje kivan ni na koga zbog kazne, i pripovijedao je proživljene nevolje s nepobjedivim smislom za humor. U svojim uzničkim razmišljanjima došao je do zaključka da su ga roditelji dali u popravni dom u najboljoj namjeri. Ipak, biskupsko okrilje nije ga spasilo teških svakodnevnih kušnji u zatvoru koje ga nisu uspjele pokvariti nego su obogatile njegov karakter i dobar smisao za humor.
Prvo njegovo zaposlenje nakon povratka bilo je mjesto tajnika u općini Sucre. Nedugo zatim, načelnik je dobio iznenadne želučane smetnje i netko mu je propisao čaroban lijek koji se tek pojavio na tržištu: alkaseltzer. Načelnik tabletu nije rastopio u vodi nego ju je progutao kao da je najobičniji aspirin, i čudom ga nije ugušilo nezadrživo vrenje u želucu. Da bi se oporavio od pretrpljenog straha, odlučio je uzeti koji dan odmora, ali zbog političkih razloga nije htio da ga zamijeni nijedan od legitimnih zamjenika, nego je na privremenu dužnost postavio moga brata. Zbog te čudne povoljne slučajnosti - iako mlađi od propisane dobi - Luis Enrique ostao je u povijesti mjesta zabilježen kao najmlađi načelnik.
Jedino što me uistinu uznemirivalo za vrijeme tih praznika bio je siguran osjećaj da obitelj u dubini svojih duša zasniva svoju budućnost na očekivanjima koja sam trebao ispuniti, a samo sam ja sa sigurnošću znao da su to isprazne nade. Dvije ili tri usputne očeve primjedbe za vrijeme objeda navele su me na pomisao kako treba ozbiljno porazgovarati o našoj zajedničkoj sudbini, a majka se požurila i potvrdila moju misao. »Ako se ovako nastavi - reče - prije ili kasnije morat ćemo se vratiti u Catacu.« Ali kratak očev pogled naveo ju je na ispravak:
- Ili već nekamo.
Onda je izišlo na vidjelo: mogućnost nove selidbe, ma kamo god bilo, pitanje je o kojem se već govori u obitelji, ne toliko zbog moralnog ozračja koliko zbog širih mogućnosti za budućnost djece.
Do toga trenutka tješio sam se mišlju da pripišem mjestu i njegovim stanovnicima, pa čak i svojoj obitelji, osjećaj poraza što me obuzeo.
Ali otac je svojom teatralnošću još jednom pokazao da je uvijek moguće naći krivca, a da to ne bude čovjek sam. No ono što sam osjećao u zraku bilo je nešto mnogo teže. Majku je na prvi pogled brinulo samo zdravlje malog Jaimea, najmlađeg sina, šestomjesečnog nedonoščeta. Većinu je dana provodila s njim, ležeći u svojoj mreži u spavaćoj sobi, gušena tugom i depresivnom vrućinom, a u kući se počela primjećivati njezina malodušnost.
Braća su hodala prepuštena sama sebi. Više nije postojalo točno vrijeme za jelo, pa je svatko jeo kad bi osjetio glad. Otac, koji se inače nije dao iz kuće, po cijela je jutra iz ljekarne promatrao trg, a popodneva provodio u biljarskom klubu igrajući beskrajne partije. Jednoga dana više nisam mogao podnijeti napetost. Pružio sam se uz majku u mreži, što nisam mogao kao mali, i upitao je kakva je to tajna što se osjeća u kući. Zatomila je uzdah kako joj ne bi zadrhtao glas i otvorila mi dušu:
- Tata ima dijete s drugom ženom.
Po olakšanju što sam ga osjetio u njezinu glasu shvatio sam s koliko je strepnje očekivala moje pitanje. Otkrila je istinu zahvaljujući oštroumnosti ljubomore, kada se mala sluškinja vratila kući uzbuđena što je vidjela tatu kako razgovara telefonski u telegrafskom uredu. Ljubomornoj ženi nije trebalo više. To je bio jedini telefon u selu i samo za unaprijed dogovorene međugradske pozive, uz neizvjesna čekanja i tako visoke cijene po minuti da se koristio samo u slučajevima krajnje nužde. Svaki poziv, ma koliko beznačajan bio, budio je sumnjičavost ljudi s trga. Kada se tata vratio kući, majka ga je pratila pogledom bez riječi, sve dok nije razderao papirić što ga je nosio u džepu s pozivom na ročište zbog zlouporabe službe. Majka je pričekala priliku da mu bez okolišanja postavi pitanje s kim je to razgovarao telefonski. Pitanje je bilo toliko otvoreno da se tata nije odmah dosjetio vjerojatnijeg odgovora od istine:
- Razgovarao sam s odvjetnikom.
- To znam - odvratila je majka. - Želim da mi ti sve iskreno ispričaš, kako to i zaslužujem.
Majka je kasnije priznala da je i ona bila zaprepaštena priznanjem što ga je tako lako dobila, jer ako se on odvažio priznati joj istinu, bilo je to zato što je mislio da ona već sve zna. Ili da će joj morati sve ispričati.
Tako je i bilo. Tata je priznao da je primio obavijest o tužbi protiv njega zbog toga što je silovao bolesnicu drogiranu injekcijom morfija. Djelo se zbilo u dalekoj pokrajini gdje je proveo kratko vrijeme i liječio siromašne bolesnike. Odmah je dokazao svoje poštenje: melodrama s anestezijom i silovanje izmišljotina su njegovih neprijatelja, ali je dijete zaista njegovo, začeto u normalnim okolnostima.
Majci nije bilo lako izbjeći skandal, jer je netko moćan iz sjene povlačio konce zavjere. Postojali su prijašnji slučajevi Abelarda i Carmen Rose, koji su u nekoliko navrata živjeli s nama i uz ljubav sviju, no oboje su bili rođeni prije braka. Ipak, majka je prevladala kivnost zbog gorkoga gutljaja na račun novoga sina i muževe nevjere, i otvoreno se borila uz njega sve dok nisu poništili klevetu o silovanju.
Mir se vratio u obitelj. Ipak, nedugo zatim stigle su povjerljive vijesti iz istog područja o djevojčici jedne druge žene, koju je tata također priznao, a koja je živjela u teškoj bijedi. Majka nije gubila vrijeme na svađe i pretpostavke, nego je krenula u boj da je dovede u kuću.
»Isto je učinila i Mina s tolikom tatinom posijanom djecom - rekla je tada - i nikada se nije morala ni zbog čega pokajati.« Tako da se sama izborila da joj prepuste djevojčicu, bez dizanja prašine, i uklopila ju je u već brojnu obitelj.
Sve je to već postalo prošlost kada je na zabavi u susjednome mjestu moj brat Jaime susreo momka posve jednakog našem bratu Gustavu. Bijaše to sin zbog kojega je podignuta sudska tužba, a koji je već bio narastao, mažen i pažen od svoje majke. No naša je poduzela čitav niz koraka i dovela ga u kuću - kada nas je već bilo jedanaestero - te mu pomogla da izuči zanat i stane na svoje noge.
U to doba nisam mogao prikriti iznenađenje da je opsesivno ljubomorna žena sposobna za slična djela, a ona sama mi je odgovorila rečenicom koju otada čuvam poput dragulja:
- Ista krv koja kola žilama moje djece ne može se potucati unaokolo.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Braću sam viđao samo za ljetnih praznika. Svake mi je godine bivalo sve teže prepoznati ih i zapamtiti ponekog novog. Osim krsnog imena, svatko je od nas nosio još jedno što nam ga je obitelj kasnije davala zbog lakše svakodnevne komunikacije, i to nije to bilo skraćeno ime nego slučajni nadimak. Mene su u istom trenutku kada sam rođen nazvali Gabito - što je zapravo nepravilna umanjenica od Gabriel uvriježena na obali poluotoka Guajira - no oduvijek sam osjećao kao da mi je to krsno ime, a Gabriel umanjenica. Jednom je netko, zatečen samovoljnim imenima kojima su nas zvali, upitao zašto naši roditelji ne krste već jednom svu svoju djecu nadimcima.
Ipak, ta majčina liberalnost kao da je bila u suprotnosti s njezinim ponašanjem kada se radilo o njezine dvije starije kćeri, Margot i Aidi, kojima je pokušala nametnuti istu strogost što ju je njezina majka nametala njoj zbog njezine nepopustljive ljubavi prema našem ocu. Htjela je odseliti iz mjesta. Tata, za divno čudo, kojemu inače nije trebalo dva puta reći da počne pakirati kovčege i spremati se za pokret, ovaj put je bio protiv toga. Prošlo je nekoliko dana dok nisam saznao da je razlog majčinoj želji za preseljenjem ljubav dviju najstarijih kćeri prema dvojici različitih muškaraca, naravno, ali istog imena: Rafael. Kada su mi to pripovijedali nisam mogao prikriti smijeh, jer sam se sjetio romana strave i užasa što su ga preživjeli tata i mama, i to sam joj rekao.
- Nije to isto - odvratila je.
- Isto je - nisam se predavao.
- Dobro - popustila je - isto je, ali dva puta istodobno.
Jednako kao i s majkom u tom slučaju, nisu vrijedili ni razum ni namjere. Nikada se nije otkrilo kako su to saznali roditelji jer je svaka od njih odvojeno poduzela mjere opreza da ne bi bila otkrivena. No svjedoci su bili ti na koje se najmanje pomišljalo jer su one same ponekad tražile pratnju mlade braće i sestara da potvrde njihovu nevinost. Nevjerojatno je bilo to što je i tata sudjelovao u motrenju, ne izravno, ali jednakim pasivnim otporom kao djed Nicolas protiv svoje kćeri.
»Kada smo odlazile na ples tata je ulazio prvi, i ako bi otkrio da su Rafaeli ondje, odvodio bi nas kući«, ispričala je Aida Rosa u jednom intervjuu. Nisu im dozvoljavali šetnju izvan mjesta ni izlazak u kino, ili bi išle s onima koji ih ne bi ispuštali iz vida. Svaka je za sebe izmišljala beskorisne izlike kako bi prispjela na svoje ljubavne sastanke, a ondje bi se pojavljivao nevidljivi duh koji ih je odavao.
Ligia, mlada od njih, došla je na loš glas kao špijunka i izdajica, a opravdavala se objašnjenjem kako je ljubomora među braćom drugi način ljubavi.
Za tih školskih praznika pokušao sam posredovati kod majke i oca da ne ponove greške majčinih roditelja, no uvijek su pronalazili teška opravdanja za svoje nerazumijevanje. Najgroznije je bilo ono s anonimnim papirićima koji su otkrivali strašne tajne - istinite ili izmišljene - čak i onih obitelji na koje se najmanje sumnjalo. Na vidjelo su izišla skrivana očinstva, sramotni preljubi, nastranosti u postelji, ali sve je to već prije našlo put do javnosti težim načinom no što su bili ti papirići. No nikada se nije pojavio nijedan koji bi otkrio nešto što već na neki način nije bilo poznato, bez obzira koliko se krilo, ili što se prije ili kasnije neće dogoditi. »Papiriće ispisuje svatko za sebe«, riječi su jedne od žrtava.
No roditelji nisu računali da će se njihove kćeri uteći istim sredstvima kao i oni nekoć. Margot su poslali u školu u Monteriu, a Aida je samoinicijativno otišla u Santa Martu. Boravile su u internatima, a u slobodne dane netko bi im uvijek radi opreza pravio društvo, no uvijek bi se dosjetile kako stupiti u vezu s dalekim Rafaelima. Ipak, majci je pošlo za rukom ono što njezinim roditeljima nije. Aida je pola života provela u samostanu, i ondje tiho živjela sve dok nije prošla opasnost od muškaraca. Margot i ja zauvijek smo ostali vezani sjećanjima na naše zajedničko djetinjstvo kada sam pazio da je tko od odraslih ne zatekne dok jede zemlju.
Na kraju je postala druga majka svima, posebno Cuquiu, kojem je bila najpotrebnija i kojega nije napustila do kraja života.
Tek sada uviđam do koje su mjere loše stanje duha moje majke i napetosti što su vladale u obitelji bile suglasne sa smrtonosnim proturječjima zemlje koje nisu izlazile na vidjelo, iako su postojale.
Predsjednik Lleras trebao je raspisati izbore u sljedećoj godini i nazirala se turobna budućnost. Konzervativci, koji su uspjeli srušiti Lopeza, s nasljednikom su igrali dvostruku igru: laskali su mu zbog njegove matematičke nepristranosti, ali su sijali razdor u Provinciji da bi vratili vlast milom ili silom.
Sucre se odupro nasilju, a malobrojni slučajevi koji se pamte nisu imali nikakve veze s politikom. Jedan od slučajeva bilo je ubojstvo Joaquina Vege, omiljenog svirača koji je u mjesnom orkestru svirao trublju. Svirali su u sedam navečer na ulazu u kino, kad mu je neki neprijateljski nastrojen rođak nožem zasjekao vrat napet od sviranja, i iskrvario je na tlu. Obojica bijahu omiljeni u mjestu, a jedino poznato i nepotvrđeno objašnjenje bilo je da se radilo o pitanju časti. Upravo u to vrijeme slavio se rođendan moje sestre Rite, i uznemirenost što ju je izazvala loša vijest na nekoliko je sati prekinula pripremljenu proslavu.
Drugi slučaj, dvoboj koji se dogodio mnogo ranije, ali je ostao u neizbrisivom sjećanju mjesta, bijaše onaj između Plinia Balmacede i Dionisiana Barriosa. Prvi je pripadao staroj i poštovanoj obitelji, gorostas i osvajač, ali isto tako svađalica zle ćudi kad bi popio koju čašicu više. Pri zdravoj pameti držao se i vladao kao kavalir, ali čim bi pretjerao u piću, pretvarao se u divljaka lakog na revolveru, s bičem o pojasu kojim je podbadao one koji mu se ne sviđaju. Čak se i policija držala podalje. Njegova dobra obitelj, kojoj je već dojadilo odvlačiti ga kući svaki put kad se opije, prepustila ga je njegovoj sudbini.
Dionisiano Barrios bio je potpuna suprotnost: stidljiv i grbav svat, miroljubiv i trezvenjak od rođenja. Nikada se ni s kim nije zavadio sve dok ga Plinio Balmaceda nije počeo izazivati gadno se izrugujući njegovoj nakaznosti. Ovaj ga je izbjegavao kako je znao i umio do dana kad je Balmaceda nabasao na njega i bičem ga ošinuo po licu jer mu se tako prohtjelo. Onda je Dionisiano prevladao svoju stidljivost, svoju grbu i hudu sreću te se suprotstavio izazivaču u dvoboju. Dvoboj se odigrao odmah i obojica su teško ranjeni, ali je samo Dionisiano umro.
No povijesni dvoboj sela istodobna je smrt tog istoga Plinia Balmacede i Tasia Ananiasa, policijskog narednika čuvenog po ljepoti, uzornog sina Mauricia Ananiasa, bubnjara u istom onom orkestru u kojem je Joaquin Vega svirao trublju. Bio je to ozbiljan dvoboj nasred ulice u kojem su obojica smrtno ranjeni, i umirali dugo i u mukama svaki u svojoj kući. Plinio je skoro odmah došao k sebi i najprije se raspitao što je s Ana-niasom. Ovoga je pak ganula brižnost s kojom je Plinio molio za njegov život. Obojica su počela moliti Boga da podari život onom drugome, a obitelji su ih obavještavale dok je bilo života u njima. Cijelo je mjesto živjelo u napetosti uz sve moguće pokušaje da se ta dva života održe.
Nakon četrdeset osam sati agonije, oglasilo se crkveno zvono u znak žalosti za nekom ženom koja je upravo umrla. Obojica su čuli zvono, i svaki je u svojoj postelji pomislio kako zvone za onim drugim. Ananias je od tuge umro skoro istog trena, oplakujući Plinievu smrt. Ovaj je to dočuo i umro dva dana kasnije neutješno plačući za narednikom Ananiasom.
U mjestu miroljubivih stanovnika, kao što je bio Sucre, nasilje se tih godina očitovalo na manje smrtonosan, ali ne i manje poguban način -putem anonimnih optužujućih papirića. Strah se uselio u kuće velikih obitelji koje su iščekivale sljedeće jutro poput sudbonosne lutrije. Gdje se najmanje očekivalo, pojavio bi se optužujući papirić, donoseći olakšanje zbog onoga što je prešutio, a ponekad i pritajenu radost zbog onoga što je otkrivao o drugima.
Moj otac, možda najmiroljubiviji čovjek kojega sam upoznao, podmazao je poštovanja vrijedan revolver iz kojega nikada nije pucao i priprijetio u biljarskom salonu:
- Tko se usudi spomenuti koju od mojih kćeri - viknuo je - dobit će svoj obrok olova.
Mnoge su obitelji odselile iz straha da su papirići uvod u policijsko nasilje što je uništavalo cijela naselja u unutrašnjosti zemlje s namjerom da zastraši oporbu.
Napetost je postala dio svakodnevice. U početku su se organizirale tajne ophodnje, više zato da pročitaju što na papirićima piše prije negoli ih unište u zoru oni na čijim su vratima osvanuli, nego zbog otkrivanja autora. Nekolicina nas noćnih ptičica zatekli smo jednog od mjesnih činovnika kako se u tri ujutro osvježava na pragu svoje kuće, vrebajući, zapravo, one što lijepe papiriće po vratima. Moj mu je brat dobacio, napola u šali napola u zbilji, kako su neke od kleveta istinite. Izvukao je revolver i uperio ga spreman pucati:
- Ponovi to što si rekao!
Poslije smo saznali da se prethodne noći na njegovim vratima našao papirić s istinitom izjavom o njegovoj neudatoj kćeri. No to su svi znali, čak i u njezinoj obitelji, a jedini koji je živio u neznanju bio je njezin otac.
U početku je bilo očito da papiriće ispisuje jedna osoba, istim kistom i na istom papiru, ali u trgovačkoj zoni, tako malenoj kao što je bila ona naša na trgu, taj se pribor mogao kupiti samo u jednoj trgovini, pa se vlasnik brže-bolje požurio dokazati svoju nevinost.
Tada sam već znao da ću jednoga dana napisati roman o tome, ali ne zbog sadržaja poruka, koji su uglavnom bili ne baš duhovite općepoznate pretpostavke, nego zbog nepodnošljive napetosti što su je uspijevali stvoriti u obiteljima.
U Zloj kobi, mome trećem romanu što sam ga napisao dvadeset godina kasnije, jednostavno mi se činilo pristojnim prešutjeti slučajeve koji su se doista zbili i koji bi se mogli prepoznati, iako pokoji od tih istinitih bijahu bolji od onih što sam ih sam izmislio. No nije bilo potrebe spominjati ih jer me oduvijek više zanimala ta društvena pojava nego privatni život žrtvi. Tek kada je roman objavljen, doznao sam da su mnogi papirići u predgrađima, u kojima nas stanovnike s glavnoga trga nisu voljeli, bili razlog za slavlje.
U biti, događaj s papirićima samo mi je poslužio kao polazište za priču koju nisam jednoznačno ispričao jer je ono što sam napisao upućivalo da pravi problem i nije moralni, kao što se to mislilo, već politički. Uvijek mi se činilo da je Nigromantin muž dobar model za vojnog načelnika iz Zle kobi, ali dok sam ga stvarao, počela me osvajati njegova ljudskost, i nisam imao razloga ubiti ga jer sam shvatio kako ozbiljan pisac ne može ubiti lik bez nekog uvjerljivog razloga, kao što je to ovdje bio slučaj.
Danas mislim da je taj roman mogao biti drukčiji. Napisao sam ga u studentskom hotelu u Ulici Cujas, u Latinskoj četvrti Pariza, sto metara od Bulevara Saint Michel, dok su dani nemilosrdno prolazili u iščekivanju čeka koji nikada nije stigao. Dovršivši ga, smotao sam rukopis, svezao ga jednom od tri kravate što sam ih nosio u bolja vremena i strpao na dno ormara.
Dvije godine kasnije u gradu Meksiku, nisam više ni znao gdje se nalazi kada su ga zatražili za natječaj Esso Colombiane za najbolji roman, uz nagradu od tri tisuće dolara u ono vrijeme krajnje oskudice. Izaslanik je bio fotograf Guillermo Angulo, moj stari prijatelj Kolumbijac, koji je znao za rukopis još dok sam radio na njemu u Parizu i odnio ga je onakva kakva ga je zatekao, zavezana kravatom, a vremena nije bilo ni za glačanje kravate, jer je rok istjecao. Tako sam ga poslao na natječaj bez ikakve nade da ću osvojiti nagradu koja bi dostajala čak i za kupnju kuće. No upravo ga je takva glasoviti žiri proglasio pobjednikom, 16. travnja 1962, skoro u isti sat kada je rođen naš drugi sin, Gonzalo, s kruhom u rukama.
Nismo imali vremena ni za pravo veselje kad je stiglo pismo velečasnog Felixa Restrepa, predsjednika Kolumbijske akademije za jezik i uglednika koji je predsjedavao žirijem za dodjelu nagrade, ali nije znao naslov romana. Tek sam tada shvatio da sam u onoj užurbanosti u zadnji čas zaboravio napisati naslov na prvoj stranici: Usrana selendra.
Pročitavši naslov, velečasni Restrepo se uhvatio za glavu, i preko Germana Vargasa najljubaznije me zamolio da to zamijenim nekim blažim naslovom, prikladnijim općem tonu romana. Nakon dugih pregovora s njim, izabrao sam naslov koji možda ne govori mnogo o sadržaju, ali će mu poslužiti kao propusnica za plovidbu morima licemjerja: Zla kob.
Tjedan dana kasnije, doktor Carlos Arango Velez, veleposlanik Kolumbije u Meksiku i kandidat za predsjednika Kolumbije, pozvao me u svoj ured da me obavijesti kako velečasni Restrepo preklinje da izmijenim dvije, po njegovu mišljenju nedopustive riječi u nagrađenom tekstu: prezervativ i masturbacija. Ni veleposlanik ni ja nismo mogli prikriti iznenađenje, ali složili smo se da treba uslišati velečasnog Restrepa kako bismo nepristranim rješenjem sretno okončali taj beskrajni natječaj.
- U redu, gospodine veleposlanice - rekoh. - Izbacit ću jednu od te dvije riječi, ali vi mi učinite uslugu i odaberite koju.
Veleposlanik je uz uzdah olakšanja izabrao riječ masturbacija. Tako je razriješen spor, a knjigu je tiskala izdavačka kuća Iberoamericana iz Madrida, u velikoj nakladi i u neslućenoj distribuciji, te u kožnatom uvezu, na papiru odlične kvalitete i besprijekorna tiska.
Unatoč svemu, bio je to kratak medeni mjesec jer nisam mogao odoljeti iskušenju te sam se dao na čitanje i otkrio kako je moj indijanski jezik sinkroniziran - kao u tadašnjim filmovima - na najčistije madridsko narječje.
Napisao sam: »Ovako kako sada živite, ne samo što ste u nesigurnom položaju, nego i selu dajete loš primjer«. Naježio sam se od transkripcije španjolskog izdavača koji je u navedenoj rečenici promijenio gramatičko lice glagola prema važećem jezičnom pravilu u svojoj zemlji, potpuno zanemarivši činjenicu da je djelo napisano na španjolskom jeziku kojim se govori u Kolumbiji. A još je gore to što tu rečenicu izgovara svećenik, pa kolumbijski čitatelj može pomisliti da time pisac daje znak da se radi o svećeniku Španjolcu, čime njegovo ponašanje postaje složenije, a bit drame posve gubi svoju prirodnost. Kako mu nije bilo dovoljno samo gramatički preinačiti dijaloge, korektor je sebi dopustio i promjenu stila, tako je roman na kraju bio krcat madridskim zakrpama koje nisu imale nikakve veze s originalom. I nije mi preostalo ništa drugo nego povući izdanje zbog krivotvorine, te prikupiti i spaliti neprodane primjerke. Odgovorni se nisu ni oglasili.
Od toga trenutka za mene je roman bio neobjavljen, pa sam se bacio na težak posao prevođenja na svoj karipski dijalekt, jer jedina originalna verzija bila je ona poslana na natječaj, i ista ona koja je otputovala na tisak u Španjolsku. Čim sam ponovo napisao originalni tekst, i usput ga još jednom prepravio sebi za dušu, objavila ga je meksička nakladnička kuća Era s napomenom, otisnutom i izričitom, da je to prvo izdanje.
Nikada nisam shvatio zašto je Zla kob jedino moje djelo koje me premješta u vrijeme i mjesto svoje radnje, u noć punoga mjeseca i proljetnih lahora. Bila je subota i prestalo je kišiti, a nebo je bilo prepuno zvijezda. Odbilo je jedanaest kada sam začuo majku iz blagovaonice kako pjevuši ljubavni fado pokušavajući uspavati dijete u naručju. Zapitao sam je odakle joj melodija, a ona mi je odgovorila na njoj svojstven način:
- Iz četvrti bluda.
Iako ih nisam tražio, tutnula mi je pet pesosa, primijetivši da se spremam za izlazak. Prije no što sam izišao, upozorila me svojom nepogrešivom opreznošću da će ostaviti otvorena dvorišna vrata kako bih se mogao vratiti u bilo koje doba, a da ne probudim oca.
Nisam uspio doći do četvrti bluda, jer je u tesarskoj radionici majstora Valdesa vježbao orkestar kojem se priključio Luis Enrique čim se vratio kući.
Te godine pridružio sam im se kao svirač tiplea i pjevao do zore sa šest anonimnih virtuoza. Uvijek sam svoga brata smatrao dobrim gitaristom, ali prve noći kada sam zasvirao s njima, uvidio sam da ga čak i suparnici smatraju vrhunskim glazbenikom. Nije bilo boljega sastava, a bili su do te mjere sigurni u sebe da bi maestro Valdes unaprijed umirivao, kad bi netko naručio serenadu za pomirenje ili ispriku:
- Ništa ti ne brini, nakon naše pjesme jest će ti iz ruke.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Praznici bez njega nisu bili isti. Gdje god bi došao, zabava bi oživjela, a Luis Enrique i Filadelfo Velilla uključivali bi se kao profesionalci. Tada sam otkrio vjernost piću i naučio živjeti obrnuto, spavati danju i pjevati noću. Kako je govorila moja majka: razulario sam se. O meni se pričalo svašta, čak se govorkalo kako mi pošta ne stiže na kućnu adresu nego ravno prijateljicama noći.
Postao sam najvjerniji klijent njihovih poznatih variva sancocho od tigrove žuči i njihova pirjanog mesa iguane, koji su održavali bodrost tri noći za redom. Nisam više čitao niti sudjelovao u svakodnevici za obiteljskim stolom. To se poklapalo s vrlo često izricanim majčinim mišljenjem da sam upravo ja na svoj način činio što me volja, dok je loš glas, naprotiv, uvijek pratio jadnoga Luisa Enriquea. On mi je pak, ne znajući za majčinu primjedbu, rekao tih dana: »Sada još samo nedostaje da kažu kako te kvarim, pa da me ponovno pošalju u popravni dom«.
Za Božić sam odlučio izbjeći godišnje natjecanje kočija te sam s dva prijatelja istomišljenika pobjegao u susjedno mjesto Majagual. Kod kuće sam najavio kako me neće biti tri dana, ali sam ostao deset.
Kriva je bila Maria Alejandrina Cervantes, nevjerojatna žena koju sam upoznao prve večeri i za kojom sam izgubio glavu u najbučnijoj zabavi svoga života. Sve do nedjelje, kada je ujutro nisam zatekao u svojoj postelji, i više je nikada nisam vidio.
Godinama kasnije izvukao sam je iz sjećanja, ne toliko zbog njezinih dražesti koliko zbog zvučnosti njezina imena, i tako je oživio u jednom od romana da bih skrio drugu, u liku vlasnice i gospodarice kuće užitaka koja nikada nije postojala.
Stigavši kući zatekao sam majku kako kuha kavu u kuhinji u pet ujutro. Sudionički mi je šapnula da ostanem uz nju jer se otac upravo probudio i bio spreman pokazati mi da ni na praznicima nisam baš slobodan koliko sam mislio. Ulila mi je veliku šalicu gorke kave, iako je znala da je ne volim te sam morao sjesti uz ognjište. Otac se pojavio u pidžami, i još uvijek snen iznenadio se ugledavši me s velikom šalicom iz koje se pušilo, no svejedno me je mirno priupitao:
- Otkad ti piješ kavu?
Pitanje me zateklo i odgovorio sam prvo što mi je palo na pamet:
- Uvijek sam žedan u ovo doba.
- Kao i svi pijanci - zaključi.
Nije me više pogledao niti se vratio na tu temu. Ali me majka obavijestila da me otac, utučen od toga dana, počeo smatrati izgubljenim slučajem, iako mi to nikada nije rekao.
Moji su troškovi toliko porasli da sam odlučio orobiti majčine škrabice. Luis Enrique me razriješio svojom logikom da novac ukraden roditeljima, ako je za kino a ne za kurve, zapravo i nije krađa. Patio sam zbog neprilika u koje sam dovodio majku koja mi je pomagala da otac ne sazna kako sam krenuo lošim putem. Itekako sam imao razloga za brigu jer se u kući dobrano primjećivalo da sam ponekad za vrijeme objeda bezrazložno pospan - piskutao sam poput promukla pijetla i bio tako rastresen da jednom nisam čuo dva tatina pitanja, na što me pogodio najtežom od svih dijagnoza:
- Nešto nije u redu s tvojom jetrom.
Unatoč svemu, uspio sam zadržati društvenu formu. Odlazio sam lijepo odjeven i pristojan na svečane plesove i objede što su ih povremeno priređivale obitelji s glavnoga trga čije su kuće tijekom cijele godine bile zatvorene da bi otvorile vrata za Božić kada dolaze daći.
Ta je godina bila godina Cavetana Gentilea, koji je proslavio svoje praznike s tri veličanstvene plesne večeri. Za mene su to bili sretni dani jer sam na svima plesao s istom djevojkom. Pozvao sam je na ples prve večeri ne zamarajući se pitanjima tko je, čija je kći, ni skim je. Činila mi se tako tajanstvenom da sam joj, kada je glazba ponovno zasvirala, ozbiljno predložio da se uda za mene, a njezin odgovor bio je još zagonetniji:
- Moj tata kaže da se još nije rodio princ za kojega ću se udati.
Nekoliko dana kasnije ugledao sam je dok je prelazila preko šetališta na trgu pod žestokim podnevnim suncem, u sjajnoj haljini od organdija, vodeći za ruku dječaka i djevojčicu od kojih šest ili sedam godina. »Moji su«, reče mi gušeći se od smijeha, prije no što sam je išta pitao. Izgovorila je to s toliko zlobe da sam počeo sumnjati kako je ozbiljno shvatila moju prošnju.
Od samoga rođenja u kući u Aracataci naučio sam spavati u mreži, ali tek u Sucreu prihvatio sam je kao dio vlastite prirode. Najbolje mjesto za sijestu, za proživljavanje zvjezdanih trenutaka, za polagano razmišljanje, za nesputano vođenje ljubavi. Onoga dana kada sam se vratio nakon sedmodnevnog nestanka, objesio sam je između dva drveta u dvorištu, kao što je to nekoć običavao tata, i zaspao mirne savjesti. Ali majka, uvijek u strahu da ćemo mi, njezina djeca umrijeti u snu, probudila me predvečer da provjeri jesam li još živ.
Onda je legla uz mene i načela bez okolišanja temu koja ju je mučila.
- Tata i ja voljeli bismo znati što se s tobom događa.
Rečenica nije mogla biti jasnija. Već sam dulje vrijeme znao da moji roditelji dijele brigu zbog promjene moga karaktera, i da majka izmišlja otrcana objašnjenja kako bi ga umirila. U kući se ništa nije događalo bez majčina znanja i njezine srdžbe postale su već legendarne. No čaša se prelila kada sam se cijeli tjedan vraćao kući usred bijela dana. Meni je bilo razumljivo da izbjegavam pitanja ili ih ostavljam za pogodniji trenutak, ali ona je znala da tako ozbiljna stvar ne trpi nikakvu odgodu.
Svi razlozi što ih je navela bili su točni: nestajao sam u sumrak u svečanom ruhu, nisam se vraćao kući na počinak, ali sam zato sljedećeg dana drijemao u mreži sve do popodneva. Prestao sam čitati i prvi put u životu usudio sam se doći kući ne znajući gdje sam zapravo bio. »Uopće ne gledaš svoju braću i sestre, brkaš im imena i godine, a neki si dan poljubio unuka Clemencie Morales, misleći da ti je brat«, navalila je majka. No ubrzo je shvatila da pretjeruje i svela svoju zabrinutost na pravu mjeru jednostavnom istinom:
- Ukratko, postao si stranac u kući.
- Sve je to točno - potvrdio sam - ali razlog je jako jednostavan: sit sam svega.
-Nas?
Mogao sam potvrditi, ali taj odgovor ne bi bio pravedan:
- Svega - odgovorih.
I tada sam joj povjerio svoju situaciju u gimnaziji. Prosuđuju me prema mojim ocjenama, roditelji se hvale iz godine u godinu uspjehom, misle da sam ne samo nedodirljiv učenik, nego i uzoran prijatelj, najinteligentniji i najbrži i najomiljeniji zbog svoje simpatičnosti. Ili, kako je govorila baka: »Savršeni dječačić«.
Unatoč tome, da skratim, istina je posve drukčija. Tako sam izgledao jer nisam hrabar ni samostalan kao moj brat Luis Enrique, koji radi samo ono što mu se prohtije. I on će nesumnjivo dohvatiti sreću koja možda nije ono što bi roditelji priželjkivali za svoje dijete, ali će mu sigurno pomoći da preživi neumjerene ljubavi, iracionalne strahove i roditeljske vesele nade.
Majku je os'apnulo naličje slike koju su oni stvorili u svojim samotnim snovima.
- Ne znam što ćemo sada - progovorila je nakon trenutka grobne tišine - jer ako sve to ispričamo tati, srce će mu prepuknuti. Zar ne vidiš da si ponos obitelji?
Za njih je to bilo jednostavno: budući da nije bilo nikakve mogućnost da postanem poznati liječnik, što moj otac nije mogao zbog nedostatka novca, sanjali su da barem nešto diplomiram.
- Pa dobro, bit ću lijepo ništa - zaključih. - Odbijam da od mene silom napravite nešto što ne želim ili nešto što vi želite da budem, a najmanje ono što bi htjela vlada.
Rasprava, pomalo u slijepoj ulici, potrajala je do kraja tjedna.
Mislim da je majka čekala pravi trenutak da o tome porazgovara s ocem, i ta mi je pomisao dala novu snagu. Jednoga dana nabacila je, kao slučajno, nevjerojatan prijedlog:
- Ljudi govore da bi, ako hoćeš, mogao postati dobar pisac.
Nikada nisam čuo ništa slično u obitelji. Sklonosti što sam ih pokazivao od malih nogu dopuštale su pretpostavke da bih mogao postati crtač, glazbenik, pjevač u crkvi, i čak nedjeljni pjesnik.
Otkrila je moju sklonost prema pisanju, pomalo čudnu i eteričnu, za koju su svi znali, ali je moja reakcija taj put bila neočekivana.
- Kad bih se odlučio postati piscem, trebao bih biti jedan od velikih, a takvi se više ne rađaju - odgovorih majci. - Na kraju krajeva, ima i boljih načina da se umre od gladi.
Jednog od tih dana, umjesto da razgovara sa mnom, plakala je bez suza. Danas bi me takvo što uznemirilo jer cijenim zatomljeni plač kao pouzdano sredstvo velikih žena kojim na silu ostvaruju svoje nakane. Ali tada, s osamnaest, nisam znao što bih rekao majci, i moja je šutnja potaknula njezine suze.
- U redu - progovorila je - barem mi obećaj da ćeš maturirati najbolje što možeš, a ja ću o ostalom razgovarati s tatom.
Oboje smo istodobno odahnuli misleći da smo pobijedili. Prihvatih koliko zbog majke toliko i zbog oca, jer sam strahovao da će oboje umrijeti ako ubrzo ne pronađemo neko rješenje. Tako smo se složili da studiram pravo i političke znanosti, koje ne samo da daju dobru opću kulturu kao podlogu za bilo koje zvanje, nego je to i humani studij s predavanjima ujutro i slobodnim poslijepodnevima za rad. Zabrinut također zbog duševnog tereta što ga je tih dana majka podnosila, zamolio sam je da mi pomogne pripremiti teren za otvoreni razgovor s ocem. Usprotivila se, sigurna da ćemo se posvađati.
- Vas dvojica ste jednaki - objasnila mi je. - I tu je razgovor nemoguć.
Uvijek sam mislio posve suprotno. Tek kada sam već prošao kroz sve dobi kao i moj otac u svome dugom životu, počeo sam sam sebi nalikovati više njemu negoli sebi.
Majka je vjerojatno te noći dovršila svoj filigranski rad jer je tata skupio cijelu obitelj za stolom i najavio kao usput: »Imat ćemo odvjetnika u obitelji«. Možda u strahu da otac ne pokuša ponovno pokrenuti raspravu sada kada je obitelj u punom sastavu, majka se umiješala praveći se posve nevjesta.
- U našoj situaciji i s cijelom četom djece - objasni mi - mislili smo da je najbolje rješenje jedini studij koji možeš sam plaćati.
Nije to bilo ni približno tako jednostavno kako je to ona izložila, ali je za nas to moglo predstavljati najmanje zlo, i s najblažim posljedicama. Tako sam zamolio oca za mišljenje, kako bismo igru odigrali do kraja. Odgovorio je kao iz topa iskrenošću što para srce:
- Što da ti kažem? Boli me duša, no barem mi preostaje dovoljno ponosa da ti pomognem kako bi postao ono što ti želiš.
Vrhunac otmjenosti toga siječnja 1946. bilo je moje prvo putovanje zrakoplovom, zahvaljujući Joseu Palenciji, koji se ponovno pojavio s velikim problemom. U Cartageni je izvanredno završio pet razreda gimnazije i pao šesti. Obećao sam mu pomoći oko mjesta u svojoj gimnaziji da napokon završi školu, a on me pozvao da idemo zrakoplovom.
Za Bogotu je tada dva puta tjedno letio DC-3 tvrtke LANSA, no najveći rizik nije bio sam avion, već krave koje su mirno pasle na zemljanoj pisti improviziranoj na jednoj farmi. Ponekad je morao napraviti nekoliko krugova u zraku ne bi li ih rastjerao. Taj sam put iskusio svoj sad već općepoznati strah od aviona, u vrijeme kada Crkva nije dopuštala da se njime prevoze posvećene hostije zbog straha od nesreća. Let je trajao gotovo četiri sata bez zaustavljanja, brzinom od tristo dvadeset kilometara na sat. Mi koji smo preplovili taj čudesni put, orijentirali smo se iz zraka prema živom zemljovidu velike rijeke Magdalene. Prepoznavali smo makete sela, ladice na navijanje, sretne lutkice što su nas pozdravljale iz školskih dvorišta. Za to vrijeme stjuardese u prirodnoj veličini smirivale su u avionu putnike koji su u panici molili Boga, pomagale onima slaboga želuca i uvjeravale mnoge da ne postoji opasnost od sudara s jatima strvinara koji su vrebali lešine u rijeci. Iskusni putnici neumorno su pak prepričavali svoje letove kao da su junački pothvati. Od uspona na bogotsku zaravan, bez kompresije i maski za kisik, srce je htjelo prsnuti, a podrhtavanje i kloparanje krila pojačavali su radost slijetanja. No najveće iznenađenje bilo je to što smo preduhitrili telegrame koji najavljuju naš dolazak.
U prolazu kroz Bogotu Jose Palencia kupio je instrumente za cijeli orkestar - ne znam je li to izveo s namjerom ili zbog predosjećaja - ali kada ga je ravnatelj Espitia vidio kako sigurna koraka ulazi s gitarama, bubnjevima, šuškalicama i usnim harmonikama, shvatio shvatio sam da je primljen.
Ja sam također osjetio težinu svoga novog statusa od trenutka kada sam prošao kroz predvorje: bio sam učenik šestog razreda. Dotada nisam bio svjestan zvijezde na svome čelu o kojoj svi sanjaju, ni da se to odmah primjećuje po načinu na koji su nam pristupali, u tonu kojim su nam se obraćali i čak u nekom strahopoštovanju. Cijela je ta godina ponajprije bila godina zabave. Budući da je spavaonica bila samo za stipendiste, Jose Palencia se smjestio u najbolji hotel na trgu, gdje je jedna od vlasnica svirala klavir, te smo cijele godine živjeli kao da je nedjelja.
Bila je to nova promjena u mome životu.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Dok sam bio momčić, majka mi je kupovala rabljenu odjeću, a kad bih je prerastao, prepravljala ju je za mladu braću. Prve dvije godine bile su najproblematičnije jer je suknena odjeća za hladnu klimu bila skupa i teško se nabavljala. Iako nisam baš rastao s prevelikim oduševljenjem, nije bilo vremena za prilagođavanje odijela mojoj visini dva puta godišnje. Kao vrhunac priče, jedinstven običaj zamjene odjeće među đacima u internatu propao je jer je ta svojina svakoga od nas bila do te mjere prepoznatljiva da novi vlasnik jednostavno nije mogao izdržati šale na svoj račun. Taj problem dijelom je riješen kada je Espitia uveo obvezu odijevanja plavih jakni i sivih hlača, odore koja je ujednačila izgled i prikrila trampe.
U trećem i četvrtom razredu nosio sam svoje jedino odijelo što mi ga je uredio krojač iz Sucre, ali sam za peti morao kupiti drugo, dobro uščuvano, koje mi nije trebalo do šestoga. No oca su toliko oduševile moje namjere da prepravim odjeću, da mi je dao novac za kupnju novog odjela po mjeri, a Jose Palencia mi je darovao jedno svoje prošlogodišnje, od kamelota, gotovo novo. Ubrzo sam shvatio do koje mjere vrijedi poslovica kako odijelo ne čini čovjeka. S novim odijelom, koje se moglo zamijeniti s novom školskom odorom, prisustvovao sam plesovima gdje su bili glavni momci s karipske obale i stekao sam naklonost samo jedne djevojke koja mi je trajala kraće od krijesnice.
Espitia me primio s čudnim oduševljenjem. Izgledalo je kao da nastavu kemije, dva sata tjedno, drži samo zbog mene, s brzom paljbom pitanja i odgovora. Tu sam prinudnu pažnju shvatio kao dobro polazište za obećanje dano roditeljima o časnom završetku.
Za ostatak je zaslužna jedinstvena i jednostavna metoda Martine Fonsece: pažljivo slušati na nastavi da bi se izbjegla učenja do kasno u noć i strahovi na užasnom kraju. Bila je to mudra pouka. Čim sam odlučio primijeniti to načelo u zadnjem razredu gimnazije, pao mi je kamen sa srca. S lakoćom sam odgovarao na pitanja profesora, koji su mi postali bliži, i shvatio sam kako je lako ispuniti obećanje dano roditeljima.
Jedini uznemirujući problem i dalje su bili krici u snu. Prefekt zadužen za disciplinu, u vrlo dobrim odnosima sa svojim učenicima, u to je vrijeme bio profesor Gonzalo Ocampo. Jedne je noći u drugom polugodištu ušao na prstima u mračnu spavaonicu da bih mu vratio njegove ključeve na koje sam zaboravio. Tek što je spustio ruku na moje rame, divljački sam kriknuo i dignuo sve na noge. Sljedećeg dana preselili su me u manju spavaonicu za šestero, improviziranu na prvom katu.
Nova spavaonica riješila je problem izazvan mojim noćnim strahovima, ali je bila prevelika napast jer se nalazila iznad smočnice, te su se četiri učenika koja su ondje spavala spustila do kuhinje i opljačkali je po svom ukusu za ponoćnu večeru. Pouzdani Sergio Castro, i ja, najmanje odvažan, ostali smo u svojim krevetima da u slučaju nužde pregovaramo. Za sat vremena vratili su se s mnogo hrane koju je samo trebalo poslužiti. Bila je to najbolja gozba u cijelom periodu dugih godina internata, samo je problem bio što su nas otkrili za dvadeset četiri sata. Pomislio sam da je svemu došao kraj, no od izbacivanja nas je spasio Espitijin pregovarački dar.
Bilo je to dobro razdoblje u gimnaziji, ali s najmanje nade za zemlju. Llerasova je nepristranost nehotice pojačala napetost koja se prvi put počela osjećati i u školi. Ipak, sada sam svjestan da sam je oduvijek nosio u sebi, ali tek tada sam počeo uviđati kakva je zemlja u kojoj živim. Neki profesori koji su se pokušavali držati po strani još od prošle godine, nisu to uspijevali na nastavi i izbacivali su neprobavljive tirade nadahnute svojim političkim sklonostima.
Naročito kada je započela oštra utrka za predsjedničko mjesto. Svakim je danom bivalo sve očiglednije da će s Gaitanom i Turbayom istodobno, Liberalna stranka izgubiti predsjedničko mjesto poslije šesnaest godina vlasti. Oni su bili tako suprotstavljeni kandidati kao da pripadaju dvjema različitim strankama, ne samo zbog osobnih grijeha nego i zbog krvave odlučnosti konzervativaca, koji su to uvidjeli od prvoga dana: umjesto Laureana Gomeza, nametnuli su kandidaturu Ospi-ne Pereza, bogatog inženjera koji je uživao zasluženi ugled patrijarha. S razjedinjenim liberalima, a ujedinjenim i naoružanim konzervativcima, nije bilo alternative: izabran je Ospina Perez.
Od toga trenutka Laureano Gomez počeo se pripremati na zauzimanje njegova mjesta uz pomoć vojske i nasilja na svim područjima. Ponovno smo proživljavali povijesnu zbilju 19. stoljeća, u kojemu se nije živjelo u miru nego u kratkotrajnim primirjima između osam općih građanskih ratova i četrnaest lokalnih, tri vojna udara i, na kraju, Rata tisuću dana, nakon kojega je ostalo oko osamdeset tisuća mrtvih na obje strane od ukupnog broja stanovništva koje jedva doseže četiri milijuna. Jednostavno rečeno: bio je to pravi zajednički program za stogodišnji iskorak unatrag.
Već pri kraju školske godine profesor Giraldo napravio je sa mnom očiglednu iznimku koje se još uvijek stidim. Sastavio je za mene listu jednostavnih pitanja kako bih popravio algebru iz četvrtog razreda i ostavio me samoga u zbornici sa svim priručnicima nadohvat ruke. Vratio se raspoložen za sat vremena, vidio porazan rezultat i precrtao svaku stranicu od početka do kraja uz bijesno mrmljanje: »Kakav truli mozak«. No ipak, na završnom ispitu iz algebre dobio sam prolaznu ocjenu, ali iz pristojnosti nisam zahvalio profesoru jer je prekršio svoja načela i obveze u moju korist.
Uoči zadnjeg završnog ispita te godine, Guillermo Lopez Guerra i ja izazvali smo neugodan incident s profesorom Gonzalom Ocampom jer smo se onako pijani s njim porječkali. Jose Palencia pozvao nas je da učimo u njegovoj sobi u hotelu, biseru kolonijalne gradnje s idiličnim pogledom na park prepun cvijeća i s katedralom u pozadini. Budući da nam je ostao samo posljednji ispit, nastavili smo do duboko u noć i vratili se u školu, obišavši prije toga naše sirotinjske točionice. Profesor Ocampo, dežurni profesor zadužen za disciplinu, ukorio nas je zbog kasnoga sata i našega nedoličnog stanja, a nas dvojica uglas svojski smo ga izgrdili. Njegov bijes i naša vika probudili su čitavu spavaonicu.
Prema odluci profesorskog vijeća, Lopezu Guerri i meni oduzeto je pravo pristupa na jedini ispit koji nam je nedostajao. Drugim riječima: ništa od mature te godine. Nikada nismo doznali kako su tekli tajni pregovori među profesorima jer su zbili redove neprobojnom solidarnošću. Vjerojatno je ravnatelj Espitia preuzeo na sebe rješavanje incidenta na vlastitu odgovornost i rizik, te postigao da polažemo ispit u Ministarstvu obrazovanja, u Bogoti.
Tako je i bilo. Pratio nas je Espitia osobno, i stajao uz nas dok smo rješavali pismeni ispit, koji je ocijenjen istog trena. I to vrlo dobro. Vjerojatno je situacija među profesorima bila vrlo složena, jer se Ocampo nije pojavio na svečanoj sjednici, možda zbog olakotnog Espitijina rješenja i naših odličnih ocjena. A i zbog mojih osobnih rezultata, zahvaljujući kojima sam bio nagrađen posebnom nagradom, nezaboravnom knjigom: Životi glasovitih filozofa, Diogenesa Laercia. Taj uspjeh nije samo premašio očekivanja mojih roditelja, nego sam proglašen najboljim đakom šeste godine, iako su moji kolege iz razreda, a ja bolje no itko, znali da nisam najbolji.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
5.
Nikada nisam pomislio da ću devet mjeseci nakon mature objaviti svoju prvu priču u književnom prilogu Vikend, u vrlo ozbiljnom i zanimljivom listu toga doba El Espectador iz Bogote. Četrdeset dva dana kasnije objavljena mi je i druga priča. No od svega me je najviše iznenadio osvrt zamjenika direktora toga lista i direktora književnog priloga Eduarda Zalamee Borde, zvanog Uliks, najboljega tadašnjega kolumbijskog kritičara koji je posebno pratio pojavljivanje novih pisaca.
Sve se to zbilo tako neočekivano da je to teško opisati. Početkom te godine upisao sam se na pravo na Nacionalnome sveučilištu u Bogoti, kao što sam se i dogovorio sa svojim roditeljima. Živio sam u strogome centru grada, u pansionu u Ulici Florian, u kojemu su uglavnom živjeli studenti s atlantske obale. Za slobodnih poslijepodneva, umjesto da zarađujem za život, čitao sam u svojoj sobi ili u kavanama koje su to dopuštale.
Odabir knjiga bio je posve slučajan, kao što je i moje čitanje ovisilo o slučaju, jer su mi knjige posuđivali prijatelji koji su ih mogli kupiti, a rokovi su bili tako kratki da sam po cijele noći ostajao budan da bih ih mogao vratiti na vrijeme. No za razliku od knjiga koje sam čitao u gimnaziji, u Zipaquirai, i koje su već zaslužile da ih se odloži u mauzolej slavnih autora, ove smo knjige - netom prevedene i otisnute u Buenos Airesu nakon duge izdavačke stanke za vrijeme Drugoga svjetskoga rata - naprosto gutali. Tako sam, na svoju sreću, otkrio već dobro poznate pisce kao što su Jorge Luis Borges, D. H. Lawrence i Aldous Huxley, pa Graham Greene i Chesterton, VVilliam Irish i Katherine Mansfield, te mnoge druge.
Nove su se knjige mogle vidjeti u nedostižnim izlozima knjižara, no nekoliko je primjeraka kružilo po studentskim kavanama koje su bile aktivna središta kulturne razmjene među studentima iz provincije. Mnogi su nakon nekoliko godina imali svoja stalna mjesta u tim kavanama, i ondje primali poštu, pa čak i poštanske uputnice. Usluge vlasnika, ili zaposlenika od povjerenja, bile su odlučujuće i spasonosne za mnoge studente. Brojni stručnjaci u zemlji duguju svoju karijeru više njima negoli svojim nevidljivim pomoćnicima.
Najradije sam zalazio u El Molino, kavanu velikih pjesnika koja je bila udaljena samo dvjesto metara od mojega pansiona i nalazila se na uglu križanja Avenije Jimenez de Quesada s Cestom Septima.
Ondje nisu dopuštali da studenti rezerviraju stolove, no mogli smo biti sigurni da ćemo, slušajući razgovore o književnosti za okolnim stolovima, naučiti više nego čitajući knjige. Bila je to velika kuća, posve uređena u špa-njolskome stilu, a zidove su ukrašavale slike slikara Santiaga Martineza Delgada, s prizorima don Quijoteove borbe s vjetrenjačama. Iako nisam imao rezervirano mjesto, uvijek sam uspijevao da me konobari smjeste što je moguće bliže velikom majstoru Leonu de Greiffu, bradatom gunđalu koji je izazivao divljenje, a svoje razgovore započinjao u predvečerje s nekolicinom tada najpoznatijih pisaca i završavao ih oko ponoći utopljen u jeftinom alkoholu sa svojim učenicima šaha. Bilo je malo poznatih umjetničkih i književnih imena koja nisu sjela za taj stol, dok smo mi za svojim stolovima žudno nastojali da ne propustimo nijednu njihovu riječ.
Premda su obično više govorili o ženama i političkim intrigama nego o umjetnosti i poslu, uvijek bi se moglo naučiti nešto novo. Najpredaniji smo bili mi s atlantske obale, koji se nismo toliko okupljali zbog karipske zavjere protiv tzv. cachacosa, sloja bogatih intelektualaca iz Bogote, koliko zbog poročne ovisnosti o knjigama. Jorge Alvaro Espinosa, student prava koji me je poučio kako se plovi Biblijom i zbog kojega sam napamet naučio puna imena Jobovih družbenika, jednoga mi je dana neočekivano stavio na stol knjižurinu, i presudio biskupskom autoritativnošću:
- Ovo je druga Biblija.
I bila je. Bio je to Uliks Jamesa Jovcea, što sam ga čitao u dijelovima i posrtajima, sve dok me nije izdalo strpljenje. Odvažno sam se i prijevremeno upustio u to čitanje. Godinama poslije, već kao odrastao čovjek, ozbiljno sam se prihvatio ponovnoga čitanja toga djela, i ne samo da je to bilo otkriće posebnoga svijeta koji nikada nisam naslutio u sebi, nego i neprocjenjiva tehnička pomoć za moje jezično oslobađanje, upravljanje vremenom i strukturama u mojim knjigama.
Jedan od studenata koji je sa mnom dijelio sobu, Domingo Manuel Vega, student medicine i moj prijatelj još iz doba Sucre, imao je istu sklonost kao i ja prema gutanju knjiga. Drugi je bio moj bratić Nicolas Ricardo, najstariji sin moga strica Juana de Diosa, koji je održavao živom moju vezu s obitelji. Vega je jedne večeri došao s tri knjige koje je upravo bio kupio, i posudio mi jednu nasumce, kao što je često radio da bi mi pomogao da spavam. No taj put učinak je bio posve suprotan: nikada više nisam uspio mirno spavati kao ranije. Radilo se o Preobražaju Franza Kafke, u nesigurnom Borgesovu prijevodu što ga je objavila izdavačka kuća Losada iz Buenos Airesa, i to je bila knjiga koja je zacrtala novi put u mojemu životu od prvoga retka, a danas je veliko djelo u svjetskoj književnosti: »Kada se Gregorije Samsa jednoga jutra probudio nakon nemirna sna, uvidio je da se pretvorio u čudovišnoga kukca.« Bile su to tajanstvene knjige, i ne samo da su zbivanja u njima bila različita nego i posve suprotna svemu onome što sam dotad poznavao. Nije bilo potrebno objašnjavati činjenice - bilo je dovoljno da ih pisac napiše pa da budu istinite, bez drugih dokaza osim snage njegova talenta i autoriteta njegova glasa. I to je bila Šeherezada, ali ne u svome svijetu tisuću i jedne noći u kojemu je sve bilo moguće, nego u drugome nepovratnom svijetu u kojemu je već sve bilo izgubljeno.
Kada sam pročitao Preobražaj, osjetio sam neodoljivu želju da živim u takvom tuđem raju. Sutradan sam se zatekao na putovanju u tom stroju što mi ga je Domingo Manuel Vega posudio, da bih pokušao nešto što bi nalikovalo jadnome Kafkinom činovniku, preobraženom u golemoga skarabeja. Sljedećih dana nisam odlazio na fakultet zbog straha da će se prekinuti čarolija, i nastavio se znojiti od zavisti, sve dok Eduardo Zalamea Borda nije na svojim stranicama objavio onaj članak razočaranja u kojemu se žalio da novoj generaciji kolumbijskih pisaca nedostaju imena koja bi se pamtila, i da se u skoroj budućnosti ne naslućuje ništa što bi to moglo promijeniti. Ne znam kojim sam se pravom osjetio pozvanim da se u ime svoje generacije suprotstavim tom članku, pa sam ponovno prionuo na priču koju sam napustio ne bih li ispravio njegovo mišljenje. Razradio sam osnovni argument svjesnoga lesa iz Preobražaja, ali bez lažnih tajanstvenosti i ontoloških sudova.
No, osjećao sam se tako nesigurnim da se nisam usudio posavjetovati ni s jednim od svojih kolega. Čak ni s Gonzalom Mallarinom, koji je sa mnom studirao pravo i jedini čitao lirsku prozu što sam je pisao da bih lakše podnio dosadna predavanja. Iščitavao sam i prepravljao svoju priču do iznemoglosti, i na kraju napisao poruku, sadržaja koje se više uopće ne sjećam, za Eduarda Zalameu osobno, kojega nikada nisam vidio. Sve sam to stavio u omotnicu i osobno odnio na recepciju lista El Espectador. Portir me je uputio na drugi kat da pismo osobno predam samome Zalamei, no ta me je zamisao paralizirala. Ostavio sam omotnicu na portirovu stolu i pobjegao.
To se dogodilo jednoga utorka i nisam imao nikakav predosjećaj o sudbini priče, ali sam bio siguran da će potrajati dok je objave, ako je uopće budu htjeli objaviti. U sljedeća dva tjedna potucao sam se od kavane do kavane da bih razbio uznemirenost subotnjih poslijepodneva, sve dok se 13. rujna, kada sam ušao u El Molino, nisam suočio s naslovom svoje priče preko cijeloga El Espectadora koji je upravo izišao: Treće prepuštanje sudbini.
Moja prva pomisao bila je poražavajuća činjenica da nemam pet centavosa za kupovinu novina. To je bio najočitiji znak siromaštva, jer su mnoge osnovne stvari u svakidašnjemu životu, a ne samo novine, stajale pet centavosa: tramvaj, javni telefon, šalica kave, čišćenje cipela. Izletio sam na ulicu bez ikakve zaštite protiv neumoljive kišice, no u obližnjim kavanama nisam sreo nikoga poznatog tko bi mi iz milosti podario novčić. Nikoga nisam sreo ni u pansionu u taj mrtvi subotnji sat, osim gazdarice, što je bilo kao da nisam sreo nikoga, jer sam joj dugovao se-damsto dvadeset puta po pet centavosa za dva mjeseca najamnine i pospremanja.
Ponovno sam izišao na ulicu, spreman na sve, te naletio na čovjeka kojeg mi je poslala sama Božja providnost, a koji je upravo izlazio iz taksija s El Espectadorom pod rukom. Otvoreno sam ga zamolio da mi ga pokloni.
Tako sam mogao pročitati svoju prvu otisnutu priču, s ilustracijom Hernana Merina, službenog ilustratora tih novina. Pročitao sam je skriven u svojoj sobi, u jednome dahu i ustreptala srca. U svakome sam retku otkrivao razarajuću moć otisnute riječi, jer ono što sam stvarao s toliko ljubavi i boli u smiješnome oponašanju jednoga svjetskoga veleuma, tada mi se pokazalo kao zbrkan i plitak monolog što su ga jedva jedvice održavale tri ili četiri utješne rečenice. Moralo je proći gotovo dvadeset godina da bih se usudio ponovno je pročitati, a moje tadašnje rasuđivanje, ublaženo tek samilošću, bilo je znatno manje popustljivo.
Najteže je bilo suočiti se s lavinom ozarenih prijatelja koji su mi banuli u sobu s primjercima lista i neumjerenim pohvalama za priču koju vjerojatno nisu ni razumjeli. Medu mojim kolegama s fakulteta nekima se svidjela, neki je nisu posve shvatili, a neki, zbog kojekakvih razloga, nisu pročitali dalje od četvrtoga retka, ali Gonzalo Mallarino, u čiji književni sud nisam uopće sumnjao, bez imalo ju je ustručavanja pohvalio.
No ja sam najviše želio čuti mišljenje Jorgea Alvara Espinose, čija je kritička oštrica bila najstrašnija, oštrija nego u našemu krugu. Osjetio sam podvojenost u duhu: htio sam ga odmah vidjeti da bih se riješio te neizvjesnosti, dok me je istodobno užasavala pomisao da se suočim s njim. Nije se nigdje pojavljivao do utorka, što nije bilo neobično za jednoga nezasitnoga čitača, a kada se pojavio u El Molinu, nije mi počeo govoriti o priči nego o mojoj smjelosti.
- Pretpostavljam da si svjestan u što si se upustio - rekao mi je, zureći u mene svojim zelenim zmijskim očima. - Sada si u izlogu priznatih pisaca, i moraš još mnogo raditi da to zaslužiš.
Skamenio sam se zbog toga mišljenja koje je na mene moglo ostaviti isti dojam kao i Uliksovo. No prije no što je završio, odlučio sam mu reći što mislim i što ću uvijek smatrati:
- Ta je priča sranje.
Odvratio mi je, ne promijenivši držanje, da o tome ne može ništa reći jer je imao vremena tek za letimično čitanje. I pritom mi objasnio da, makar priča bila tako loša kao što sam govorio, to nije razlog da žrtvujem zlatnu priliku koja mi se u životu nudila.
- U svakom slučaju, ta priča pripada prošlosti - zaključio je. - Sada je najvažnija sljedeća.
Oneraspoložio me. Uludo sam tražio argumente protiv njegova mišljenja, sve dok se nisam uvjerio da neću čuti pametniji savjet od njegova. Razložio je svoju fiksnu ideju da se najprije mora začeti priča, a zatim razmišljati o stilu, ali da jedno ovisi o drugome u uzajamnoj prožetosti, što je bio čaroban štapić klasika. Na trenutak me je zaokupio svojim mišljenjem, toliko puta ponavljanim, da mi nedostaje pomno čitanje grčkih klasika, i to ne samo Homera kojega sam jedino pročitao kao obveznu literaturu za maturu. Obećao sam mu to, i htio čuti druga imena, no on je skrenuo na Krivotvoritelje novca Andrea Gidea, knjigu koju je upravo pročitao prošloga vikenda. Nikada se nisam odvažio reći mu koliko je taj naš razgovor možda bio odlučujući u mome životu. Probdio sam noć bilježeći natuknice za sljedeću priču i nastojeći izbjeći zamršenost prve.
Slutio sam da oni, koji su mi o toj priči govorili, nisu bili toliko pod dojmom same priče - koju možda nisu ni pročitali, a sasvim sigurno ni razumjeli - nego pod dojmom toga što je bila objavljena u neuobičajenim okolnostima u tako važnome književnom prilogu.
Počeo sam tako što sam shvatio da su moja dva velika nedostatka zapravo dva najveća nedostatka: nezgrapnost u pisanju i nepoznavanje ljudskoga srca. A to je bilo više no očito u mojoj prvoj priči koja se sastojala od zbrkane apstraktne meditacije, pogoršane pretjeranim izmišljenim osjećajima.
Tražeći u svome sjećanju situacije iz stvarnoga života za drugu priču, sjetio sam se da mi je jedna od najljepših žena, koju sam upoznao kao dijete, rekla da bi se željela nalaziti u svojoj posebno lijepoj mački, dok ju je milovala u krilu. Upitao sam je zašto, a ona mi je odgovorila: »Jer je ljepša od mene«. Tako sam dobio polaznu točku za svoju drugu priču i zanimljiv naslov: Eva je u svojoj mački.
Ostalo sam, kao i u prijašnjoj priči, izmislio ni iz čega, i zbog istoga razloga, kao što to običavamo reći kasnije, obje su priče u sebi nosile klicu vlastite propasti.
I ta je priča objavljena pod istim okolnostima kao i prva, u subotu25. listopada 1947, a ilustrirala ju je zvijezda koja se uzdizala nad karipskim nebom: slikar Enrique Grau. Primijetio sam da su moji prijatelji to prihvatili već kao nekakvu rutinu slavnoga pisca. Ja sam, naprotiv, patio zbog grešaka i sumnjao u ispravne stvari, no uspio sam obuzdati srce. Veliki je udarac došao nekoliko dana poslije, s osvrtom što ga je objavio Eduardo Zalamea, uz uobičajeni pseudonim Uliks, u svojoj dnevnoj rubrici El Espectadora. Počeo je prešavši izravno na stvar: »Čitatelji Vikenda, književnoga priloga ovih novina, mogli su primijetiti pojavu novoga i originalnoga duha, snažne osobnosti.« I dalje: »U mašti se može događati svašta, ali znati prirodno, iskreno i bez pretjeranosti prikazati biser koji je iz nje istrgnut, nije nešto što može učiniti svaki mladić od dvadeset godina koji počinje pisati.« I završio je bez suzdržavanja: »S Gardom Marquezom pojavio se jedan novi i uzoriti pisac.«
Osvrt - i to kakav! - bio je nalet sreće, no istodobno me je zapanjilo što Zalamea samome sebi nije ostavio nikakvu mogućnost povlačenja. Sve je već bilo odlučeno, a ja sam njegovu velikodušnost trebao protumačiti kao poziv svoje savjesti, i to do kraja života. U osvrtu se također spominjalo da je Uliks otkrio moj identitet preko nekog člana redakcije. Te sam večeri saznao da je to bio Gonzalo Gonzalez, bliski rođak mojih bližih rođaka, koji je petnaest godina pisao za taj list pod pseudonimom Gog, i sa suzdržanom strašću, kolumnu u kojoj je odgovarao na čitateljeva pitanja, pet metara od ureda Eduarda Zalamee. Srećom, nije me potražio, a ni ja njega. Vidio sam ga jednom za stolom pjesnika De Greiffa i prepoznao njegov glas i hrapavi kašalj nepopravljiva pušača, a izbliza sam ga vidio na nekoliko kulturnih događanja, ali nas nitko nije upoznao. Jedni zato što nas nisu poznavali, a drugi zato što im se činilo nemogućim da se ne poznajemo.
Teško je zamisliti do koje mjere se tada živjelo u sjeni poezije. Bila je to mahnita strast, drugi način postojanja, svjetleća kugla koja se sama okretala na sve strane. Otvarali bismo novine, čak na stranicama o ekonomiji ili pravu, ili bismo čitali iz taloga kave na dnu šalice, a poezija nas je dočekivala na svakome koraku da bi ovladala našim snovima. Tako je za nas, urođenike iz svih provincija, Bogota bila glavni grad zemlje i sjedište vlade, ali ponajprije grad u kojemu su živjeli pjesnici. Ne samo da smo vjerovali u poeziju i za nju umirali, nego smo sa sigurnošću znali-kao što je napisao Luis Cardoza y Aragon - da je »poezija jedini stvarni dokaz da čovjek postoji.«
Svijet je pripadao pjesnicima. Njihove su novosti za moju generaciju bile važnije od sve depresivnijih političkih vijesti. Kolumbijska poezija izišla je iz 19. stoljeća obasjana osamljenom zvijezdom - Joseom Asuncionom Silvom, uzvišenim romantičarom koji je u svojoj tridesetprvoj godini ispalio hitac iz pištolja u kružnicu što ju je njegov liječnik ocrtao jodom oko srca. Nisam se rodio na vrijeme da upoznam Rafaela Pomba ili Eduarda Castilla, velikoga lirika, kojega su prijatelji opisivali kao utvaru što se u sumrak iskrala iz groba, s ogrtačem koji je imao dvije prednje strane, kože zelenkaste od morfija i profila kao u supa: fizički opis pjesnika prokletnika.
Jednoga sam popodneva prošao tramvajem ispred velikog okupljališta na Cesti Septima i na vratima ugledao tako dojmljivoga čovjeka kakva nisam vidio u životu - u besprijekornu odijelu, s engleskim šeširom, tamnim naočalama za njegove oči bez sjaja, i s riđovkom. Bio je to pjesnik Alberto Angel Montova, pomalo pompozan romantičar koji je objavio nekoliko dobrih pjesama u svoje vrijeme. Za moju generaciju to su već bile utvare prošlosti, osim pjesnika Leona Greiffa kojega sam godinama uhodio u kavani El Molino.
Nitko od njih nije uspio čak ni okrznuti slavu Guillerma Valencie, aristokrata iz Popavana koji se prije svoje tridesete očinski nametnuo Stoljetnoj generaciji, tako nazvanoj jer se pojavila 1910, u prvome stoljeću nacionalne nezavisnosti. Njegovi suvremenici Eduardo Castillo i Porfirio Barba Jacob, dva velika pjesnika iz romantičarskoga plemena, nisu pokupili pravedne kritike koje su itekako zaslužili u zemlji zaslijepljenoj retorikom mramornoga Valencie, čija se mitska sjena ispriječila na putu trima generacijama. Odmah potom, godine 1925. pojavila se grupa čija je pokretačka snaga bila sadržana u imenu Novi, i u kojoj su se nalazili sjajni ljudi kao Rafael Maya i ponovno Leon de Greiff, no nisu bili priznati u svoj svojoj veličini dokle god je Valencia bio na prijestolju. On je tada uživao posebnu slavu koja ga je odvela do samih vrata predsjedništva Republike.
Jedini koji su se usudili suprotstaviti mu se sredinom stoljeća bili su pjesnici iz grupe Kamen i nebo sa svojim mladenačkim svescima, i koji su naposljetku imali samo tu zajedničku vrlinu da nisu poput Valencie: Eduardo Carranza, Arturo Camacho Ramirez, Aurelio Arturo i sam Jorge Rojas, koji je financirao objavljivanje njihovih pjesama. Nisu svi bili isti po formi i nadahnuću, ali su zajedno uzdrmali arheološke ruševine parnasovaca i potaknuli jednu novu poeziju srca s višestrukim odjecima Juana Ramona Jimeneza, Rubena Daria, Garcie Lorce, Pabla Nerude ili Vicentea Huidobra.
Prihvaćanje publike nije odmah uslijedilo, a ni oni sami nisu se doimali svjesnima da su izaslanici Božje providnosti koji bi trebali napraviti reda u kući poezije. Ipak, don Baldomero Sanin Cano, vrlo uvaženi esejist i kritičar tih godina, požurio se da napiše neopoziv esej ne bi li suzbio bilo kakav pokušaj protiv Valencie.
Njegova dobro poznata ugladenost nije bila dolična. Između mnogih osuda, napisao je da je Valencia »ovladao drevnim umijećem da bi upoznao dušu davnih doba iz prošlosti, i da duboko razmišlja o suvremenim tekstovima da bi, analogno tome, posve razotkrio ljudsKu dušu.«
Još jednom ga je pohvalio kao pjesnika izvan vremena i granica, i smjestio ga među one koji su »kao Lukrecije, Dante i Goethe čuvali tijelo da bi spasili dušu.« Vjerojatno su tada svi pomislili da s takvim prijateljima Valenciu nisu potrebni neprijatelji.
Eduardo Carranza odgovorio je Saninu Cani člankom koji je već naslovom sve govorio: Jedan slučaj bardopoklonstva. Bio je to prvi i sigurni napad koji je nastojao Valenciu smjestiti u njegove granice i svesti njegov pijedestal na pravo mjesto i veličinu. Optužio ga je da nije potaknuo duhovni plamen u Kolumbiji nego ortopediju riječi, a za njegove stihove rekao je da ih je napisao jedan izvještačeni, frigidni i dosjetljivi pjesnik koji je ujedno i pažljiv klesar. Završio je postavivši sam sebi pitanje koje je ostalo zapamćeno kao jedna od njegovih dobrih pjesama: »Ako poezija ne služi da mi uzburka krv, da mi nenadano otvori prozore prema tajnosti, da mi pomogne u otkrivanju svijeta, da prati ovo očajno srce u samoći i ljubavi, u veselju i mržnji, čemu mi onda poezija služi?« I na kraju: »Za mene
- bogohulnika! - Valencia je tek dobar pjesnik.«
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Objavljivanje članka Jedan slučaj bardopoklonstva u prilogu Nedjeljna čitanja lista El Tiempo koji je tada imao široku publiku, uzdrmalo je društvo. A na čudesan je način pridonijelo i pomnom preispitivanju kolumbijske poezije od njezinih početaka, što možda nije ozbiljno učinjeno otkad je don Juan de Castellanos napisao sto pedeset tisuća jedanaesteraca u svojim Elegijama o slavnim junacima u Indijama.
Otada je poezija smještena pod vedro nebo. Ne samo za Nove koji su postali popularni, nego i za sve ostale koji su se pojavili kasnije i borili se laktovima za svoje mjesto. Poezija je postala tako popularna da danas više nije moguće shvatiti kako se proživljavao svaki broj Nedjeljnih čitanja što ga je uređivao Carranza, ili tjednika Sdbado koji je tada uređivao Carlos Martin, naš stari gimnazijski direktor. Osim svoje poezije, Carranza je časno uveo način da se pjesnici pokažu u šest poslijepodne na Cesti Septima - šetali su kao u izlogu veličine deset blokova kuća, s knjigom u ruci prislonjenom na srce. Bio je to model njegove generacije, koji je u kasnijim generacijama, u svakoj na svoj način, prerastao u školu.
Sredinom godine u Bogotu je došao pjesnik Pablo Neruda, uvjeren da poezija treba biti političko oružje. Na svojim večernjim sijelima u Bogoti saznao je za reakcionara Laureana Gomeza, i u stilu pozdravnoga govora, gotovo jurišajući perom, napisao u njegovu čast tri optužujuća soneta, od kojih je prva katrena davala ton svima ostalima:
Zbogom, Laureano, bez laureata, žalosni lišče i tuđinski kralju.
Zbogom, care, na četvrtome katu, plaćan unaprijed i svakoga sata.
Unatoč tome što je bio naklonjen desnici i što je bio osobni prijatelj istome tom Laureanu Gomezu, Carranza je na svojim književnim stranicama istaknuo Nerudine sonete više radi novinarskoga prvenstva nego radi nekakva političkoga proglasa. No otpor je bio gotovo jednoglasan. Ponajviše zbog proturječja što su objavljeni u novinama jednoga liberala crvenoga do srži kao što je bio bivši predsjednik Eduardo Santos, koji se jednako suprotstavljao nazadnom mišljenju Laureana Gomeza kao i revolucionarnome Pablu Nerudi. Najglasnija primjedba bila je da se jednome strancu ne može tolerirati takva zloupotreba povjerenja. Sama činjenica da su tri kazuistička soneta, više domišljata nego pjesnička, mogla podići takvu uzbunu, bio je ohrabrujući znak moći poezije tih godina. Kasnije je sam Laureano Gomez, već kao predsjednik Republike, zabranio Nerudi ulazak u Kolumbiju, kao i general Gustavo Rojas Pinilla u svoje vrijeme, ali je Neruda ipak nekoliko puta došao u Cartagenu i Buenaventuru brodovima koji su ondje pristajali na putu do Čilea i Evrope. Za njegove kolumbijske prijatelje, koje je obavještavao o svojim dolascima, svaki njegov dolazak i odlazak bio je veliko slavlje.
Kad sam se upisao na pravni fakultet, u veljači 1947, u potpunosti sam se poistovjećivao s grupom Kamen i nebo. Iako su me najistaknutiji ljudi iz kuće Carlosa Martina u Zipaquirai poznavali, nisam imao odvažnosti da na to podsjetim čak ni Carranzu koji je bio lako dostupan. Jednom sam ga prilikom osobno sreo u knjižari Grancolombia, te sam ga pozdravio kao obožavatelj. Odgovorio mi je vrlo ljubazno, ali me nije prepoznao. Za razliku od toga, u nekoj drugoj prilici, majstor Leon de Greiff ustao je od stola u El Molinu da bi me pozdravio za mojim stolom kad mu je netko ispričao da sam objavio priče u El Espectadoru, i obećao mi da će ih pročitati.
Nažalost, nekoliko tjedana potom došlo je do narodne pobune 9. travnja, te sam morao napustiti još uvijek zadimljen grad. Kada sam se nakon četiri godine vratio, El Molino je nestao u pepelu, a majstor se sa svojim stvarima i svitom svojih prijatelja preselio u kavanu El Automdtico, gdje smo postali prijatelji preko knjiga i rakije, i gdje me poučio osnovnim potezima šahovskih figura.
Mojim je prijateljima u tom prvom razdoblju bilo neshvatljivo koliko se trudim oko pisanja priča, a ni ja sam sebi to nisam znao objasniti u zemlji u kojoj je najveća umjetnost bila poezija. Znao sam to od djetinjstva, nakon uspjeha vrlo popularne pjesme Miseria humana, koja se prodavala u svescima od papira za umatanje, ili se za dva centavosa recitirala na tržnicama i grobljima u karipskim mjestima.
Roman, naprotiv, nije bio tako čest. Nakon Marije Jorgea Isaacsa napisano je mnogo romana bez većeg odjeka. Jose Maria Vargas Vila bio je neuobičajen fenomen s pedeset dva romana koji su vodili ravno u srce siromašnih. Bio je to neumoran putnik, s pretjeranom prtljagom sastavljenom od vlastitih knjiga koje su se izlagale i bile razgrabljene kao kruh pred vratima hotela Latinske Amerike i Španjolske. Aura o las violetas, njegov najpoznatiji roman, slomio je više srdaca od mnogih boljih romana njegovih suvremenika.
Jedini koji su preživjeli svoje vrijeme su El carnero, što ga je između1600. i 1638. u kolonijalnome periodu napisao Španjolac Juan Rodriguez Frevle, jedna neumjerena i slobodna priča o povijesti Nove Granade koja se pretvorila u vrhunsko prozno djelo; Maria Jorgea Isaacsa napisana 1867; La vordgine Josea Eustasia Rivere iz1924; La marauesa de Yolombo Tomasa Carrasquilla iz 1926; Cuatro anos a bordo de mi mismo Eduarda Zalamee, napisan 1934.
Nijedan od njih nije uspio postići slavu koju su, opravdano ili ne, imali mnogi pjesnici. Nasuprot tome, pripovijetka, s tako značajnim prethodnikom kao što je sam Carrasquilla, veliki pisac iz Antioquie, doživjela je brodolom svojom nepristupačnom retorikom bez duše.
Dokaz da sam imao sklonosti samo za pripovijedanje bili su usahnuli stihovi koje sam ostavio u gimnaziji, bez potpisa ili s pseudonimima, jer nikada nisam imao namjeru za njih umirati. A zatim, kada sam objavio prve priče u El Espectadoru, mnogi su osporavali tu književnu vrstu, ali bez dovoljno uvjerljivosti. Danas mislim da je to shvatljivo jer je život u Kolumbiji, u mnogim pogledima, bio isti kao u 19. stoljeću. Pogotovo u tugaljivoj Bogoti četrdesetih godina, još uvijek nostalgičnoj za kolonijalnim dobom, kada sam se bez volje i sklonosti upisao na Pravni fakultet Nacionalnoga sveučilišta.
Da bi se to potvrdilo bilo je dovoljno uroniti u neuralgično središte na križanju Ceste Septime i Avenije Jimenez de Quesada, kršteno bogotskom neumjerenošću kao najbolji ugao na svijetu. Kad bi na satu tornja crkve San Francisco odzvanjalo podne, ljudi bi se na ulici zaustavljali ili prekidali razgovore u kavanama da usklade satove sa satom na crkvi. Oko toga križanja, i u obližnjim blokovima kuća, nalazila su se najposjećenija mjesta gdje su se sastajali trgovci, političari, novinari i, naravno, pjesnici, svi od glave do pete odjeveni u crno, kao kralj naš, gospodin don Felipe IV.
U moje studentsko doba na tome su se mjestu još uvijek čitale novine koje su možda imale malo prethodnika u svijetu. Bila je to crna ploča, poput onih školskih, koja se izlagala na balkonu novinske kuće El Espectador u podne i u pet poslijepodne, s posljednjim vijestima napisanima kredom. U to je vrijeme vožnja tramvajem bila otežana, ako ne i nemoguća, zbog gomile ljudi koja je nestrpljivo čekala vijesti. Ti ulični čitači mogli su, uz zaglušne ovacije, i pljeskati vijestima koje su im se činile dobrima, te zviždati ili bacati kamenje na ploču kada im se vijesti ne bi svidjele. Bio je to jedan oblik neposredna demokratskoga sudjelovanja koji je El Espectadoru služio kao najučinkovitiji termometar za mjerenje temperature javnoga mnijenja.
Još nije postojala televizija, doduše vijesti na radiju bile su vrlo iscrpne, ali su se davale u određeno vrijeme, te su tako ljudi, prije no što bi odlazili na ručak ili na večeru, ostajali čekati da se pojavi ploča pa da mogu poći kući s najiscrpnijim vijestima na svijetu.
Ondje se saznalo za osamljeni let kapetana Conche Venegasa od Lime do Bogote, koji su svi pratili s uzoritom i nezaboravnom točnošću. Kad bi se pojavile takve vijesti, ploča se mijenjala nekoliko puta na dan, i izvan za to predviđenih sati, te donosila izvanredne vijesti da bi se podmirila nezasitnost publike. Nitko od uličnih čitatelja takvih novina nije znao da je začetnik te ideje, i njezin rob, bio Jose Salgar, jedan od prvih urednika El Espectadora dvadesetih godina, koji je postao veliki novinar samo sa završenom osnovnom školom.
Posebna institucija u Bogoti bile su kavane u centru grada, u koje se, prije ili kasnije, slijevao život cijele zemlje. Svaka od njih je u svome trenutku uživala u nekoj specijalnosti - politika, književnost, financije - tako da je velik dio kolumbijske povijesti tih godina bio na neki način povezan s njima. Svatko je imao svoju omiljenu kavanu kao pouzdan znak svog identiteta.
Pisci i političari iz prve polovice stoljeća - uključujući i ponekog predsjednika Republike - studirali su u kavanama u Ulici Catorce, ispred koledža Rosario. Istodobno El Windsor, kamo su zalazili poznati političari, bila je jedna od najstarijih kavana, a u nju je svraćao i veliki karikaturist Ricardo Rendon koji je ondje nacrtao svoja poznata djela, i nekoliko godina kasnije prosvirao svoju genijalnu glavu olovom iz revolvera u stražnjoj sobi u Ulici Gran Via.
Nakon mnogih dosadnih popodneva slučajno sam otkrio jednu glazbenu slušaonicu otvorenu javnosti u Nacionalnoj knjižnici. Ona je postala moje najdraže utočište u kojemu sam čitao zaklonjen velikim skladateljima čija smo djela pismeno tražili od jedne divne djelatnice. Stalni posjetitelji imali su različite sklonosti u toj vrsti glazbe koju smo voljeli. Tako sam, preko tuđih ukusa, raznovrsnih i obilnih, upoznao većinu svojih najdražih skladatelja, a Chopin mi je dugo godina bio dosadan zbog nekog neumoljivog melomana koji ga je nemilosrdno tražio gotovo svakoga dana.
Jednoga sam dana naišao na praznu slušaonicu, jer je sistem bio rastavljen, ali mi je direktorica dopustila da sjednem i čitam u tišini.
U početku sam osjećao nepomični mir, no nisu prošla ni dva sata, a ja se nisam uspijevao usredotočiti zbog naleta tjeskobe koji su ometali moje čitanje i zbog kojih sam se osjećao kao stranac u vlastitoj koži. Nekoliko mi je dana trebalo da shvatim da lijek za moju tjeskobu nije tišina u slušaonici, nego upravo glazba koja je otada postala moja stalna i gotovo tajna strast.
Za nedjeljnih popodneva, kada je glazbena slušaonica bila zatvorena, moja najdraža zabava bila je vožnja tramvajima s plavim staklima, koji su za pet centavosa neprekidno kružili od Trga Bolivar do Avenije Čile, i u njima sam provodio ona mladenačka popodneva koja kao da za sobom povlače beskrajni niz mnogih drugih izgubljenih nedjelja. Za vrijeme tih putovanja u začaranom krugu čitao sam samo stihove, možda jednu strofu na svaki blok kuća, sve dok se ne bi upalila prva svjetla pod stalnom kišicom. Tada bih pohrlio u noćne kavane u starim četvrtima u potrazi za nekim tko bi se umilostivio sa mnom porazgovarati o pjesmama koje sam upravo pročitao. Ponekad bih nekoga i našao - uvijek bi to bio muškarac - i ostajali bismo još iza ponoći u nekoj jeftinoj krčmi, pušeći opuške cigareta koje smo sami popušili i razgovarajući o poeziji, dok je ostatak svijeta vodio ljubav.
U ono su vrijeme svi bili mladi, no uvijek bismo susretali druge koji su bili još mladi. Generacije su gurale jedna drugu, pogotovo među pjesnicima i kriminalcima. Samo što bi netko nešto učinio, a već bi se nazreo netko drugi s prijetnjom da će to učiniti bolje. Ponekad među starim papirima pronalazim naše fotografije što su ih snimili ulični fotografi u atriju crkve San Francisco, i ne mogu zatomiti uzvik sažaljenja, jer ne izgledaju kao naše fotografije, već kao fotografije naših sinova u gradu zatvorenih vrata gdje ništa nije bilo lako, a pogotovo preživjeti nedjeljna popodneva bez ljubavi. Ondje sam slučajno upoznao svoga strica Josea Mariu Valdeblanqueza, dok sam mislio da gledam svoga djeda kako korača s kišobranom u gomili koja je izlazila s nedjeljne mise. Njegova odjeća nije nimalo prikrivala njegov identitet: odijelo od crne tkanine, bijela košulja s celuloidnim ovratnikom i kravata s dijagonalnim prugama, prsluk sa satom na lancu, tvrdi šešir i pozlaćene naočale. Bio sam toliko pod dojmom da sam mu se, i ne primijetivši, ispriječio na putu. On je prijeteći podigao kišobran i obratio mi se, na pedalj udaljen od mene:
- Mogu li proći?
- Oprostite - rekoh posramljeno. - Zamijenio sam vas sa svojim djedom.
On me je nastavio pomno promatrati svojim očima astronoma, i ironično me upitao:
- A može li se znati tko je taj čuveni djed?
Zbunjen svojom neuljudnošću, rekao sam mu puno ime. On je potom spustio kišobran i nasmiješio se raspoloženo.
- Pa doista ima razloga da sličimo - reče. - Ja sam njegov prvi sin.
Svakodnevni je život bio izdržljiviji na Nacionalnome sveučilištu.
No, ne uspijevam u sjećanju pronaći stvarne događaje iz toga vremena, jer mislim da nisam bio student prava ni jedan jedini dan, unatoč tome što bi se po mojim ocjenama s prve godine - jedine koju sam završio u Bogoti - moglo misliti drukčije. Ondje nije bilo ni vremena ni prilike za uspostavljanje osobnih odnosa kao u gimnaziji, kolege sa studija raspršili bi se po gradu nakon završetka nastave. Moje najugodnije iznenađenje bilo je kada sam otkrio da je generalni tajnik pravnoga fakulteta pisac Pedro Gomez Valderrama, za kojega sam znao po njegovoj ranoj suradnji na književnim stranicama, i koji je bio jedan od mojih najboljih prijatelja do svoje prerane smrti.
Moj najpredaniji kolega od prve godine bio je Gonzalo Mallarino Botero, jedini koji je vjerovao u neka čuda života koja su bila istinita, iako neispravna. On mi je pokazao da pravni fakultet nije tako suhoparan kao što sam mislio, jer me od prvoga dana izvukao sa sata statistike i demografije u sedam ujutro, i izazvao me na osobni dvoboj poezije u sveučilišnoj kavani. U te mrtve jutarnje sate napamet je recitirao pjesme španjolskih klasika, a ja sam mu odgovarao pjesmama mladih kolumbijskih pjesnika koji su obasuli vatrom posljednje retoričke trzaje iz prošloga stoljeća.
Jedne me je nedjelje pozvao u svoju kuću gdje je živio s majkom, sestrama i braćom, u ambijentu bratskih napetosti kakve su postojale i u mojoj roditeljskoj kući. Victor, najstariji, radio je već puno radno vrijeme u kazalištu, i bio priznat glumac na području španjolskoga jezika. Otkad sam se izvukao iz roditeljskoga doma, nikada se više nisam osjećao kao kod svoje kuće, sve dok nisam upoznao Pepu Botero, majku braće Mallarino, neukrotivu Antiohijku u hermetičnoj jezgri bogotske aristokracije. Svojom prirodnom inteligencijom i izvrsnim govorom imala je jedinstvenu sposobnost da pogodi točno ono mjesto na kojemu ružne riječi ponovno zadobivaju servantesovsko porijeklo. Bila su to nezaboravna popodneva, sumrak se spuštao ponad beskrajne smaragdne savane uz toplinu mirisne čokolade i vrele pite od sira.
Ono što sam naučio od Pepe Botero, uz njezin otvoreni žargon i način na koji je govorila o stvarima iz običnoga života, bilo je za mene neprocjenjivo, bila je to nova retorika stvarnoga života.
Drugi moji bliski kolege bili su Guillermo Lopez Guerra i Alvaro Vidal Varon, koji su bili moji drugovi još iz gimnazije u Zipaquirai. No ipak sam na fakultetu bio najbliskiji s Luisom Villarom Bordom i Camilom Torresom Restrepom, koji su se iz ljubavi prema umjetnosti trudili oko književnog priloga La Razćna, gotovo tajnog dnevnog lista, što ga je uređivao pjesnik i novinar Juan Lozano y Lozano. U danima kada je redakcija bila zatvorena, išao sam onamo s njima i pomagao im u hitnim završnim poslovima. Ponekad bih sreo direktora čijim sam se sonetima divio, a još više izgledu nacionalnih likova koje je objavljivao u časopisu Sabado. On se pomalo nejasno sjećao Uliksova osvrta na moje priče, no nijednu nije pročitao, a ja sam zaobišao temu jer sam bio siguran da mu se nisu svidjele.
Prvoga mi je dana, dok je upravo bio na odlasku, rekao da su stranice njegovih novina otvorene za mene, no to sam shvatio samo kao bogotsku ljubaznost.
U kavani Asturias, moji kolege s pravnoga fakulteta Čamilo Torres Restrepo i Luis Villar Borda upoznali su me s Pliniom Apulevom Mendozom, koji je sa svojih šesnaest godina objavio niz lirskih proza, što je tada bilo u modi, a nametnuo ih je Eduardo Carranza nakon književnih stranica u listu El Tiempo. Imao je tamnu kožu, ravnu i crnu kosu, što je jasno upućivalo na njegovo indijansko porijeklo. Unatoč svojoj dobi, uspio je zajamčiti slavu u tjedniku Sabado što ga je osnovao njegov otac Plinio Mendoza Neira, bivši ministar obrane i veliki rođeni novinar koji možda nije napisao nijednu cijelu rečenicu u svome životu. Međutim, mnoge je naučio kako da pišu svoje rečenice u raznim novinama koje je uz mnogo pompe pokretao i napuštao zbog visokih političkih dužnosti, ili radi osnivanja drugih velikih poduzeća što su također završavala katastrofom.
Sina nisam vidio više od dva ili tri puta u ono vrijeme, uvijek u društvu s mojim kolegama.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Na mene je ostavilo dojam to što je u tim godinama zvučao kao starac, no nikada ne bih pomislio da ćemo nekoliko godina kasnije zajedno sudjelovati u mnogim odvažnim novinarskim pothvatima, jer mi tada još nije pala na pamet takva glupost da se profesionalno bavim novinarstvom, što me kao umijeće zanimalo čak i manje od prava.
Doista nikada nisam mislio da će me novinarstvo zanimati, sve do jednog od onih dana kada je Elvira Mendoza, Pliniova sestra, napravila hitni intervju s argentinskom glumicom Bertom Singerman, koji mi je posve promijenio predrasude prema tome zvanju i otkrio mi dotad nepoznatu vokaciju. Više od klasičnog intervjua s pitanjima i odgovorima- prema čemu sam bio toliko sumnjičav, i još sam uvijek - bio je to jedan od najoriginalnijih intervjua objavljenih u Kolumbiji.
Godinama kasnije, kada je Elvira Mendoza bila već priznata međunarodna novinarka i jedna od mojih dobrih prijateljica, ispričala mi je kako je to bio očajnički pokušaj da se spasi taj intervju.
Dolazak Berte Singerman bio je događaj dana. Elvira - koja je uređivala žensku sekciju časopisa Sabado - tražila je odobrenje da s njom napravi intervju, i dobila ga, iako se njezin otac pomalo ustručavao zbog njezina nedostatka iskustva. Uredništvo Sabada bilo je okupljalište najpoznatijih intelektualaca toga doba, i Elvira ih je zamolila da joj sastave neka pitanja za intervju, no bila je na rubu panike kada se suočila s prezirom kojim ju je Berta Singerman dočekala u predsjedničkom apartmanu hotela Granada.
Od prvoga pitanja glumica je uživala da ih odbacuje kao glupa ili imbecilna, ne sluteći da se iza svakoga pitanja nalazi jedan dobar pisac, od mnogih koje je poznavala i kojima se divila prilikom posjeta Kolumbiji. Elvira, koja je uvijek imala živ duh, morala je zatomiti svoje suze i podnositi taj prezir. Neočekivani dolazak glumičina supruga spasio joj je reportažu, jer je on počeo vrlo vješto voditi razgovor s odličnim smislom za humor, kada je intervju već bio na rubu da postane ozbiljan incident. Elvira nije napisala dijalog, kao što je namjeravala, s odgovorima zvijezde, nego je napravila reportažu o poteškoćama koje je imala s njom. Iskoristila je spasonosno upletanje glumičina supruga, i pretvorila ga u pravoga protagonista susreta. Berta Singerman izvela je jedan od svojih povijesnih ispada bijesa kada je pročitala intervju. No Sabado je bio jedan od najčitanijih tjednika, koji je u tjednom izlaženju ubrzo narastao do naklade od sto tisuća primjeraka u gradu koji je imao šesto tisuća stanovnika.
Zbog hladnokrvnosti i oštroumnosti kojom je Elvira Mendoza iskoristila glupost Berte Singerman da bi razotkrila njezino pravo lice, prvi sam se put ozbiljno zamislio o mogućnostima reportaže, ne samo kao vrhunskoga informativnoga medija, nego i nečega više: kao književne vrste. Nije prošlo mnogo godina i ja sam to iskusio na vlastitoj koži, dok nisam došao do zaključka, a danas sam u to uvjeren više no ikada, da su roman i reportaža djeca iste majke.
Dotad sam se upuštao samo u objavljivanje poezije: satirični stihovi u časopisu koledža San Jose, i lirske proze ili maštoviti ljubavni soneti u stilu Kamena i neba u jedinom broju lista Državne gimnazije. Prije toga, Cecilia Gonzalez, moja školska kolegica iz Zipaquirae, uvjerila je pjesnika i esejista Daniela Arangoa da objavi jednu pjesmicu što sam je napisao pod pseudonimom, te je ona otisnuta sitnim slovima u najskrivenijem kutu nedjeljnoga priloga lista El Tiempo.
Objavljivanje te pjesme nije me se dojmilo niti sam se zbog toga osjećao više pjesnikom no što sam bio. Naspram toga, s Elvirinom reportažom postao sam svjestan novinara koji je spavao u mome srcu, i dobio sam želju da ga probudim. Počeo sam čitati novine na drukčiji način. Čamilo Torres i Luis Villar Borda, koji su me u tome podržali, podsjetili su me na ponudu don Juana Lozana da pišem za La Razon, no usudio sam se napisati samo dvije profesionalne pjesme koje nikada nisam doživio kao svoje. Predložili su mi da porazgovaram s Pliniom Apulevom Mendozom o suradnji u Sabadu, no moja me je brižna bojažljivost upozoravala da mi još mnogo nedostaje da bih se tek tako, bez mnogo znanja, upustio u taj novi posao. Ipak, to moje otkriće bilo je vrlo korisno, jer me je tih dana počelo brinuti i mučiti to da je sve što sam napisao, u prozi i u stihu, čak i zadaće u gimnaziji, bila loša imitacija Kamena i neba, te sam odlučio napraviti korjenitu promjenu u svojoj sljedećoj priči.
Praksa me naposljetku uvjerila da načinski prilozi koji završavaju na -mente zapravo osiromašuju tekst. Tako sam ih počeo kažnjavati kad bi mi se našli na putu, i sve sam više bio uvjeren da će me ta opsesija primorati da pronađem bogatije i izražajni-je oblike. Već dugo vremena u mojim knjigama nema takvih priloga, osim u ponekome navodu teksta. Ne znam jesu li to i moji prevoditelji primijetili te, u skladu sa svojim zvanjem, primijenili u prijevodima tu paranoju moga stila.
Prijateljevanje s Camilom Torresom i Villarom Bordom vrlo je brzo smanjilo odlaske na nastavu i u redakciju, te smo više vremena provodili zajedno na ulici nego na sveučilištu. Njih dvojica polako su izgarali u zadrtom nekonformizmu zbog političke i socijalne situacije u zemlji. Opijen tajnošću književnosti, ja čak nisam ni pokušavao shvatiti njihove analize i mračna predviđanja, no njihovo je prijateljstvo na mene ostavilo najljepše i najkorisnije tragove u tim godinama.
Nasuprot tome, na fakultetu sam bio kao nasukan. Uvijek sam žalio zbog svoga nedostatka predanosti zaslužnim velikim profesorima koji su podnosili naše dosađivanje. Medu njima bio je Alfonso Lopez Michelsen, sin jedinoga kolumbijskog predsjednika koji je ponovno izabran u 20. stoljeću, i vjerujem da otuda proizlazi opće mišljenje da je i on po rođenju bio predodređen za predsjednika, što je doista i bio. Dolazio je za svoju katedru, predavajući uvod u pravo, s iritantnom točnošću i u krasnim kaputićima od kašmira, proizvedenima u Londonu. Diktirao je svoje gradivo ne gledajući ni u koga, s onim božanskim izgledom pametnih i kratkovidnih ljudi koji se uvijek doimaju kao da hodaju u tuđim snovima. Njegovi su satovi bili kao monolozi, jednolični poput guslanja, kao što je za mene bio svaki sat na kojemu se nije govorilo o poeziji, no jednoličnost njegova glasa imala je hipnotičko svojstvo opčinitelja zmija. Njegovo široko književno obrazovanje imalo je određenu podlogu, i on ju je znao iskoristiti u pisanju i na predavanjima, no počeo sam to cijeniti tek kada smo se, nekoliko godina poslije, bolje upoznali i postali prijatelji, već daleko od one katedarske pospanosti. Njegov ugled tvrdokorna političara hranio se na osobnom, gotovo magičnom divljenju što ga je širio, i na opasnoj lucidnosti u razotkrivanju skrivenih ljudskih namjera. Pogotovo kod onih koje je manje volio. Ipak, njegova najistaknutija vrlina kao javnoga čovjeka, bila je zapanjujuća moć da stvara povijesne situacije samo jednom rečenicom.
S vremenom smo postali dobri prijatelji, no na fakultetu nisam bio najpredaniji i najrevniji student, a moja neizmjerna bojažljivost nepovratno me je udaljavala, pogotovo od ljudi kojima sam se divio. Zbog svega toga silno sam se iznenadio kada me je pozvao na završni ispit na prvoj godini, usprkos mojim izostancima zbog kojih sam zaslužio reputaciju nevidljivoga studenta. Pribjegao sam svome starom triku da zaobilazim temu putem retoričkih sposobnosti. Shvatio sam da je profesor svjestan moje odvažnosti, ali ju je možda cijenio kao literarno osvježenje. Jedina greška bila je kad sam u agoniji toga ispita upotrijebio riječ zastara, a on se požurio zatražiti od mene objašnjenje, kako bi bio siguran da znam o čemu govorim.
- Zastara je kada se neko vlasništvo stekne nakon protoka izvjesnoga vremena - rekoh.
A on me odmah upitao:
- Stekne ili izgubi?
Bilo je to isto, ali nisam se upustio u tu raspravu zbog svoje urođene nesigurnosti, i vjerujem da je to bila jedna od onih njegovih slavnih šala koje se pripovijedaju kada na stol stigne desert, jer prema ocjeni nisam u to posumnjao. Nekoliko godina kasnije spomenuo sam mu taj događaj, ali on ga se nije sjećao, no tada više nijedan od nas dvojice nije bio siguran kako se to zbilo.
Obojica smo u književnosti pronašli pravi predah u kojemu smo zaboravljali na politiku i na tajne zastare, a zauzvrat smo otkrivali nevjerojatne knjige i zaboravljene pisce u beskrajnim razgovorima koji su ponekad završavali tako da smo rastjerali ostale goste i razljutili svoje supruge. Moja me je majka uvjeravala da smo rođaci, i to je bilo točno. No bolje od bilo kakve sporedne rodbinske veze, povezivala nas je naša strast prema vallenatu.
Drugi daleki rođak, od strane moga oca, bio je Carlos H. Pareja, profesor političke ekonomije i vlasnik knjižare Grancolombia, koja je bila najomiljenija studentima zbog običaja da izlaže nove naslove velikih pisaca na otvorenim stolovima i bez nadzora. Čak i mi koji smo bili njegovi studenti, neočekivano bismo upadali u knjižaru u predvečerje i spretnim prstima vješto krali knjige u skladu sa školskim pravilom da je krađa knjiga kazneno djelo, ali nije grijeh. Ne zbog poštenja nego zbog straha, moja je uloga u tim prepadima bila štititi leda onih vještijih, pod uvjetom da osim njima zanimljivih knjiga, ponesu i neke naslove koje sam ja želio. Jedno popodne, netom pošto je moj sudionik ukrao La ciudad sin Laura Francisca Luisa Bernardeza, osjetio sam okrutnu kandžu na svome ramenu, i glas narednika:
- Napokon, dođavola!
Užasnuto sam se okrenuo i ugledao profesora Carlosa H. Pareju, dok su trojica mojih sudionika pobjegli glavom bez obzira. Srećom, prije no što me je uspio optužiti, sjetio sam se da me nije zaskočio kao lopova, nego zato što me nije vidio na svome predavanju više od mjesec dana. Nakon uobičajene prodike, upitao me je:
- Je li točno da si ti sin Gabriela Eligia?
To je bilo točno, ali sam mu odgovorio da nije, jer sam znao da su naši očevi doista daleki rođaci zbog nekakva osobnoga događaja koji nikada nisam dobro shvatio. No kasnije je saznao istinu, i otad me u knjižari, kao i na predavanju, oslovljavao kao svoga nećaka, te smo održavali više političke nego književne odnose, unatoč tome što je napisao i objavio nekoliko knjiga stihova neujednačene kvalitete pod pseudonimom Simon Latino. Saznanje o rodbinskoj vezi, međutim, poslužilo je samo njemu, jer se više nisam nudio da budem čuvar za krađu knjiga.
Drugi izvrsni profesor, Diego Montana Cuellar, bio je čista suprotnost Lopezu Michelsenu, s kojim je, čini se, bio u prikrivenom suparništvu - Lopez kao buntovan liberal, i Montana Cuellar kao radikalan ljevičar. S ovim potonjim imao sam dobar odnos izvan predavanja, a što se Lopeza Michelsena tiče, uvijek mi se činilo da me je gledao kao nekakva pjesničkoga golupčića, dok me je Montana Cuellar, naprotiv, smatrao dobrom propagandom za svoje revolucionarno prikupljanje pristaša.
Moja naklonost prema Montani Cuellaru počela je jednom zgodom s trojicom mladih časnika iz vojne škole koji su na njegova predavanja dolazili u svečanim odorama. Bili su vojnički točni, sjedali bi zajedno na izdvojena mjesta, neumoljivo zapisivali bilješke i dobivali istaknute ocjene na strogim ispitima. Diego Montana Cuellar od prvoga im je dana nasamo savjetovao da ne dolaze na satove u ratničkim odorama. Oni su mu odgovorili, najbolje kako su znali, da izvršavaju naredbe svojih nadređenih, te nisu dopustili nikakvu mogućnost daljnje pritužbe. U svakom slučaju, ako se izuzme njihova posebnost, i studentima i profesorima bilo je jasno da su ta tri časnika bili istaknuti studenti.
Dolazili bi u svojim identičnim odorama, besprijekorni, uvijek zajedno i uvijek točni. Sjedali bi postrani, i bili su vrlo ozbiljni i metodični studenti, no uvijek mi se činilo da se nalaze u svijetu koji je različit od našega. Kad bi im netko uputio koju riječ, bili su pažljivi i ljubazni, ali nepopravljivo formalni: ne bi rekli više no što ih se pitalo. U vrijeme ispita, mi civili podijelili bismo se u grupe po četiri da učimo po kavanama, a subotom bismo se nalazili na plesovima, pri studentskim tučnjavama, u ugodnim krčmama i mračnim bordelima, no nikada se ne bismo sastajali, čak ni slučajno, s našim kolegama vojnicima.
Jedva da sam s njima izmijenio pokoji pozdrav tijekom duge godine u kojoj smo zajedno studirali. Osim toga, nije bilo ni vremena, jer su na satove dolazi točno na vrijeme i odlazili nakon posljednje profesorove riječi, ne družeći se ni s kim, osim s drugim mladim vojnicima na drugoj godini s kojima su se sastajali za vrijeme pauze.
Nikada nisam saznao njihova imena, ni kasnije čuo ikakve vijesti o njima. Danas shvaćam da je ta šutnja bila više moja zasluga nego njihova jer nisam mogao svladati gorčinu s kojom su se moji djedovi prisjećali frustrirajućih ratova i krvavih pokolja na plantažama banana.
Jorge Soto del Corral, profesor ustavnoga prava bio je na glasu da zna napamet sve ustave svijeta, a na satovima nas je očaravao svojom sjajnom inteligencijom i pravnom obrazovanošću, koja je bila umrtvljena tek rijetkim smislom za humor. Mislim da je bio jedan od onih profesora koji su činili sve moguće da na nastavi ne pokažu svoje političko protivljenje, no to se primjećivalo više no što je mislio. Čak po pokretima ruku i naglašavanju svojih ideja, jer se na sveučilištu najviše osjećalo duboko pulsiranje zemlje koja se nalazila pred novim građanskim ratom nakon četrdeset i nešto godina naoružanoga mira.
Unatoč svojoj kroničnoj odsutnosti i nezainteresiranosti za pravo, položio sam lake predmete na prvoj godini, prionuvši na učenje u posljednji čas, a one teže zahvaljujući svome starom triku zaobilaženja teme u čemu mi je pomagala moja darovitost. No istina je bila da se nisam osjećao kao u svojoj koži, i nisam znao kako dalje nastaviti tapkati u toj uličici bez izlaza. Pravo sam slabo shvaćao i zanimalo me manje od bilo kojega predmeta u gimnaziji, a osjećao sam se već dovoljno odraslim da sam donesem svoje odluke. Nakon šesnaest mjeseci čudesnoga preživljavanja, ostala mi je samo grupa dobrih prijatelja do kraja života.
Moje slabo zanimanje za studij još je više opalo nakon Uliksova osvrta, pogotovo zato što su me kolege na sveučilištu počeli nazivati majstorom i predstavljati kao pisca. To se podudarilo s mojom odlukom da naučim graditi istodobno istinitu i fantastičnu strukturu, ali bez pukotina. Kao kod savršenih i osamljenih uzora, poput Sofoklova Kralja Edipa, gdje protagonist istražuje ubojstvo svoga oca i na kraju otkriva da je on sam ubojica; poput The Monkey's Paiv W. W. Jacoba, savršene priče u kojoj je sve što se događa slučajno; poput Maupassantove Boule de Suif, i tolikih drugih velikih grešnika koje bi Bog trebao uzeti u svoje sveto kraljevstvo. U tim sam razmišljanjima provodio jednu nedjeljnu večer, kad mi se napokon dogodilo nešto što zaslužuje da se ispriča. Proveo sam gotovo cijeli dan hladeći svoje frustracije pisca s Gonzalom Mallarinom u njegovoj kući u Aveniji Čile, a kada sam posljednjim tramvajem krenuo u svoj pansion, na stanici Chapinero u tramvaj je ušao pravi pravcati Faun. Dobro sam rekao: Faun. Primijetio sam da se nijedan od rijetkih ponoćnih putnika nije iznenadio kad ga je vidio, i to me navelo na pomisao da je to još jedan od onih zamaskiranih koji su nedjeljom prodavali sve i svašta u dječjim parkovima. No njegov vjerodostojni izgled uvjerio me je da to možda i nije tako, jer su njegovi rogovi i brada bili tako grubi kao u kakva jarca, u što sam bio još više uvjeren kad je do mene dopro zadah njegove dlake. Prije 26. ulice, u kojoj se nalazilo groblje, sišao je poput oca obitelji i nestao u drvoredu parka.
Nakon ponoći, probudivši se zbog mojih okretanja u krevetu, Domingo Manuel Vega upitao me je što se zbiva. »Jedan je Faun ušao u tramvaj«, rekoh u polusnu. On mi je posve razbuđen odvratio da je to, ako se radi o noćnoj mori, vjerojatno zbog loše nedjeljne probave, a ako je to tema moje sljedeće priče, onda mu se čini kao fantastika. Sutradan više nisam znao jesam li doista vidio Fauna u tramvaju ili je to bila nedjeljna halucinacija. Počeo sam misliti da sam zaspao od umora i imao vrlo živ san koji nisam mogao odvojiti od stvarnosti. No ono što je za mene postalo bitno nije bilo to je li Faun stvaran, nego što sam to proživio kao da je stvaran. I stoga - stvarno ili sanjano - nije bilo opravdano smatrati ga čarolijom mašte nego čudesnim iskustvom u mome životu.
I tako sam sutradan napisao priču u jednome dahu, stavio je pod jastuk te je čitao i iščitavao nekoliko noći prije no što ću zaspati, a potom i ujutro kad bih se probudio. Bio je to tako napuhan književni prijepis prizora iz tramvaja, točno onako kako se dogodilo, i u tako naivnome stilu poput vijesti o krštenju na stranicama društvenih zbivanja. Naposljetku, prizvan novim sumnjama, odlučio sam podvrgnuti priču nepogrešivom ispitu otisnutih slova, ali ne u El Espectadoru nego u književnom prilogu lista El Tiempo. Možda je to bio način da se upozna jedan kriterij drukčiji od Zalameina, ne obvezujući ga na avanturu za koju nije imao razloga dijeliti je sa mnom. Priču sam poslao po jednom kolegi iz pansiona s pismom za don Jaimea Posadu, novoga i vrlo mladoga direktora književnoga priloga lista El Tiempo. Međutim, priča nije nikada objavljena, a i pismo je ostalo bez odgovora.
Priče iz toga doba, onako kako su napisane i objavljene u Vikendu, nestale su iz arhiva El Espectadora u napadu i požaru koji je zahvatio tu novinsku kuću u državnim nemirima 6. rujna 1952. Ja nisam imao nijednu kopiju, a ni moji najsavjesniji prijatelji, tako da sam s izvjesnim olakšanjem pomislio kako su nestale u pepelu zaborava. No neki su ih književni prilozi iz provincije objavili u to vrijeme bez dopuštenja, a zatim su bile objavljene i u raznim drugim časopisima, sve dok nisu skupljene u knjigu priča koju je1972. objavio Alfil iz Montevidea, pod naslovom preuzetim od jedne priče: Nabo, crnac kojega su anđeli čekali.
Nedostajala je samo jedna priča koja u knjigu nije uvrštena možda zbog toga što nije imala pouzdanu verziju: Tubal-Kajin kuje zvijezdu, objavljena u El Espectadoru 17. siječnja 1948. Ime glavnoga lika, što ne znaju svi, ime je biblijskoga kovača koji je izmislio glazbu. To su bile tri priče. Čitane redom kojim su napisane i objavljene, činile su mi se nedosljedne i apstraktne, a neke i pomalo budalaste, i nijedna se nije zasnivala na stvarnim osjećajima. Nikada nisam uspio shvatiti kriterij kojim ih je pročitao, jedan tako ozbiljni kritičar kao što je Eduardo Zalamea. Ipak, samo za mene, i ni za koga više, one imaju važnost, jer u svakoj od tih priča ima ponešto što odgovara brzome razvoju moga života u tome razdoblju.
Mnogi romani koje sam tada čitao i divio im se zanimali su me samo zbog tehnike pisanja. Odnosno: zbog svoga tajnog drvodjelstva. Od metafizičkih apstrakcija iz prve tri priče do tri posljednje priče u ono vrijeme, pronašao sam pravilan i vrlo koristan put na kojemu se začinje i oblikuje pisac. Nije mi palo na pamet da istražujem druge oblike. Mislio sam da su priča i roman ne samo dvije različite književne vrste, nego dva organizma različite prirode što bi bilo zlokobno brkati. I danas imam isto mišljenje kao i tada, i uvjeren sam više nego ikada u prevlast priče nad romanom.
Objavljivanje u El Espectadoru, što me dovelo do ruba književnog uspjeha, stvorilo mi je druge, prizemnije i zabavnije probleme. Izgubljeni prijatelji zaustavljali bi me na ulici moleći da ih spasim i posudim im novce, jer nisu mogli vjerovati da jedan tako poznati pisac ne dobiva goleme svote za svoje priče. Malobrojni su povjerovali u istinu da mi nikada nisu platili ni jedan centavo za objavljivanje priča, niti sam ja to očekivao, jer to nije bio običaj u novinama naše zemlje. Još je gore bilo razočaranje moga oca kada je uvidio da ne mogu preuzeti na sebe ni svoje troškove u vrijeme kada je nas troje od jedanaestero djece studiralo. Obitelj mi je slala trideset pesosa mjesečno. Samo je najamnina u pansionu iznosila osamnaest pesosa, ne računajući jaja za doručak, a te bih novce uvijek potrošio na neke nepredviđene troškove.
Srećom, ne znam odakle sam stekao običaj da nesvjesno crtam po rubovima novina, po ubrusima u restoranima i mramornim stolovima u kavanama. Usuđujem se pomisliti da su ti crteži bili izravni potomci onih koje sam kao dijete crtao po zidovima zlatarske radionice svoga djeda, a možda su bili i laki ventili za opuštanje. Jedan slučajni posjetitelj El Molina, koji je imao utjecaja u nekome ministarstvu i mogao ondje dobiti posao crtača, a nije imao nikakva smisla za crtanje, predložio mi je da za njega radim taj posao, a plaću bismo podijelili. U cijelome svome životu nikada nisam bio tako blizu korupcije, ali opet ne toliko blizu da bih se kajao.
U to se vrijeme pojačalo i moje zanimanje za glazbu, kada su karipske popularne pjesme s kojima sam odrastao, postale popularne u Bogoti. Najslušanija emisija bila je Priobalni sat, koju je vodio don Pascual Devecchio, svojevrsni glazbeni konzul atlantske obale u glavnome gradu. Postala je tako popularna u nedjeljnim jutrima da smo mi, karipski studenti, odlazili u urede radiostanice i plesali ondje sve do kasnoga popodneva. To je bio početak velike popularnosti naše glazbe u unutrašnjosti zemlje, kasnije i u najzabitijim njezinim dijelovima, a u Bogoti je to bila društvena promocija studenata s obale.
Jedina nezgoda bila je utvara prisilnoga braka. Ne znam kakvi su zlokobni slučajevi potaknuli vjerovanje tamo na obali da se djevojke u Bogoti lako podaju momcima s obale, pa su nas potom hvatale u zamke kreveta da bi nas primorale na ženidbu. I to ne zbog ljubavi nego zbog iluzije da žive s prozorom koji gleda na more. Meni to nikada nije palo na pamet. Naprotiv, najneugodnija sjećanja u mome životu ona su iz zloslutnih bordela izvan Bogote, kamo smo odlazili da istočimo svoja turobna pijanstva. U najprljavijem od tih bordela za dlaku sam ostao živ kada se žena s kojom sam upravo bio, pojavila gola u hodniku, vičući da sam joj ukrao dvanaest pesosa iz ladice toaletnoga stolića.
Dvojica grubijana iz kuće srušili su me udarcima i nije im bilo dovoljno što su mi iz džepova izvadili dva posljednja pesosa koja su mi preostala nakon tričave ljubavi, nego su me još i svukli do cipela i prstima me pipali tražeći ukradeni novac. No ipak su odlučili da me ne ubiju nego da me predaju policiji, kadli se žena sjetila da je dan prije promijenila skrovište svojega novca i pronašla ga nedirnutoga.
Medu prijateljstvima sa sveučilišta ono s Camilom Torresom nije bilo samo nezaboravno već i najdramatičnije u našoj mladosti.
Jednoga dana prvi put se nije pojavio na nastavi. Razlog je odjeknuo kao bomba. Spremio je svoje stvari i odlučio pobjeći od kuće u sjemenište u Chiquinquirai, više od stotinu kilometara udaljeno od Bogote. Njegova ga je majka sustigla na željezničkoj stanici i zatvorila ga u knjižnicu. Tamo sam ga posjetio, bio je bljeđi no obično, u bijelome platnenom ogrtaču i tako miran da me prvi put naveo na pomisao o stanju milosti.
Odlučio je stupiti u sjemenište zbog vokacije koju je jako dobro prikrivao, ali koju je nakanio dokraja ispuniti.
- Ono najteže već je prošlo - rekao mi je.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
To je bio njegov način da mi kaže kako se već pozdravio sa svojom zaručnicom i da je ona pohvalila njegovu odluku. Nakon vrlo burnoga popodneva dao mi je zagonetan poklon: Darvinovo Porijeklo vrsta. Pozdravio sam se s njim neobično siguran u to da se više nikada nećemo vidjeti.
Više ga nisam viđao dok sam bio na seminaru. Čuo sam glasine da je otišao u Lovainu na tri godine na studij teologije, te da njegova sklonost nije promijenila studentski duh ni njegove laičke običaje, a djevojke koje su za njim uzdisale, ponašale su se prema njemu kao prema filmskome glumcu predanom redovničkoj halji.
Deset godina kasnije, kada se vratio u Bogotu, prihvatio je tijelom i dušom karakter toga poziva, no zadržao je svoja najbolja svojstva iz mladosti. Ja sam tada bio pisac i novinar bez ikakvih časnih odlika, oženjen i s jednim sinom, Rodrigom, koji se rodio 24. kolovoza1959. u klinici Palermo u Bogoti. U obitelji smo odlučili da ga Čamilo krsti. Kum je trebao biti Plinio Apulevo Mendoza, s kojim smo moja supruga i ja još otprije postali bliski prijatelji. Kuma je bila Susana Linares, supruga Germana Vargasa koji mi je prenio svoje umijeće dobroga novinara i prijatelja. Čamilo nam je bio bliskiji od Plinia, i to mnogo godina, ali ga nisam htio za kuma zbog njegovih tadašnjih sklonosti prema komunistima, a možda i zbog njegove sklonosti prema šalama što bi lako moglo narušiti svečanost toga sakramenta. Susana je bila zadužena za duhovno obrazovanje djeteta, a Čamilo nije našao ili nije htio naći razloge da se usprotivi kumu.
Krštenje se obavilo u kapelici klinike Palermo, u ledenome polumraku u šest popodne, samo u prisutnosti kumova i mene, i nekoga seljaka u platnenome ogrtaču i sandalama od konoplje koji se približio kao da levitira da bi neprimjetno pribivao svečanosti.
Kada je Susana prišla s novorodenčetom, kum je nepopravljivo izbacio u šali prvu provokaciju:
- Učinit ćemo od ovoga djeteta velikoga ratnika. Pripremajući sakramente, Čamilo je uzvratio napad istim tonom:
»Da, ali Božjega ratnika.« I započeo svečanost vrlo grubim riječima, posve neuobičajenima u ono vrijeme:
- Krstit ću ga na španjolskom da bi nevjernici razumjeli što znači ovaj sakrament.
Njegov je glas razmetljivo odzvanjao na kastiljskom što sam pratio prisjećajući se latinskoga iz doba svoje mladosti kada sam bio ministrant u Aracataci. U trenutku obrednoga pranja, ne gledajući ni u koga, Čamilo je smislio novu provokaciju:
- Tko vjeruje da se u ovome trenutku spušta Duh Sveti nad ovo biće, neka klekne.
Kumovi i ja ostali smo stajati, možda pomalo s nelagodom zbog tog ulagivanja našega prijatelja popa, dok je dječak urlao pod mlazom mrzle vode. Jedini koji je kleknuo bio je seljak u sandalama od konoplje. Snažan dojam toga prizora ostao mi je kao ozbiljna pouka u mome životu, jer sam bio siguran da je Čamilo namjerno doveo toga seljaka da bi nas kaznio lekcijom poniznosti. Ili, barem, dobroga odgoja.
Poslije sam ga rijetko viđao, i uvijek zbog nekakva dobrog i užurbanog razloga, gotovo uvijek vezano za njegova milosrdna djela u korist progonjenih političara. Jednoga se jutra pojavio u mojoj novoj obiteljskoj kući s nekim provalnikom koji je odslužio svoju kaznu, ali mu policija nije davala mira: oduzeli su mu sve što je imao. Nekom prilikom poklonio sam mu par izviđačkih cipela sa svojim crtežom na potplatima da bi ga štitio. Nekoliko dana poslije, naša je kućna pomoćnica prepoznala potplate na fotografiji nekog uličnog delikventa kojega su pronašli mrtvoga u jarku. Bio je to naš prijatelj provalnik.
Ne namjeravam ovaj događaj povezivati s time kako je Čamilo završio, ali nekoliko mjeseci kasnije otišao je u vojnu bolnicu posjetiti bolesnog prijatelja, i o njemu se više ništa nije čulo, sve dok vlada nije objavila da se pojavio kao običan gerilac u Vojsci za nacionalno oslobođenje. Poginuo je 5. veljače 1966. u svojoj tridesetsedmoj godini života, u izravnoj borbi s vojnom ophodnjom.
Camilovo stupanje u sjemenište podudarilo se s mojom unutarnjom odlukom da ne nastavim gubiti vrijeme na pravnome fakultetu, no nisam imao hrabrosti jednom zauvijek suočiti se sa svojim roditeljima. Od svoga brata Luisa Enriquea, koji je 1948. došao u Bogotu zbog dobroga posla, čuo sam da su oni jako zadovoljni mojom maturom i prvom godinom prava, te su mi kao iznenađenje kupili vrlo lagan, najmoderniji pisaći stroj koji je postojao na tržištu.
Bio je to prvi pisaći stroj u mome životu, a ujedno i stroj koji je bio vrlo loše sreće, jer smo ga istoga dana dali u zalog za dvanaest pesosa da bismo mogli prirediti zabavu dobrodošlice s mojim bratom i kolegama iz pansiona. Sutradan, s teškom glavoboljom otišli smo u zalagaonicu da bismo se uvjerili da je stroj još uvijek ondje nedirnut i u dobrome stanju dok nam novac ne padne s neba da ga otkupimo. Imali smo dobru priliku kad me je isplatio moj partner, lažni crtač, no u posljednji smo čas odlučili da ga ne otkupimo odmah. Svaki put kad smo brat i ja prolazili pored zalagaonice, zajedno ili svaki za sebe, s ulice bismo provjeravali je li stroj još uvijek na svome mjestu, umotan poput dragulja u celofan i s pamučnom vrpcom, u nizu dobro zaštićenih kućanskih aparata. Ni nakon mjesec dana vesela računica koju smo napravili u euforiji pijanke nije se pokazala dobrom, no stroj je bio nedirnut na svome mjestu, i ondje će biti sve dok na vrijeme ne platimo tromjesečne kamate.
Vjerujem da tada još nismo bili svjesni golemih političkih trzavica koje su počele potresati zemlju. Unatoč reputaciji umjerenoga konzervativca s kojom je Ospina Perez došao na vlast, većina ljudi u njegovoj stranci znali su da je pobjeda bila moguća samo zbog razjedinjenosti liberala. A ovi, omamljeni državnim udarom, predbacivali su Albertu Llerasu pogubnu nepristranost koja je omogućila poraz. Doktor Gabriel Turbav, ozlovoljen više depresijom negoli suparničkim glasovima, otišao je u Evropu bez ikakva razloga i cilja, s izlikom da ide na specijalizaciju iz kardiologije, i umro je ondje sam, svladan astmom od poraza nakon godine i pol u hotelu Place Athenee u Parizu. Jorge Eliecer Gaitan, naprotiv, jedan jedini dan nije prekinuo svoju izbornu kampanju za sljedeću godinu, nego ju je, štoviše, još i pojačao programom duhovne obnove Republike koja je premašila povijesnu podjelu zemlje na liberale i konzervativce, i produbila razliku jednim ravnim, realističnim rezom -uspostavivši podjelu na izrabljivače i izrabljivane: politika i narod. Svojim povijesnim poklikom: »U napad!«, i svojom nadnaravnom energijom, bacio je sjeme otpora čak do posljednjih kutaka zemlje u golemoj agitatorskoj kampanji koja je za manje od godinu dana stekla veliku popularnost, sve dok nije došla do ruba prave socijalne revolucije.
Samo smo tako postali svjesni da se zemlja počela strmoglavljivati u ponor građanskoga rata koji se kod nas vodio još od vremena stjecanja nezavisnosti od Španjolske i već zahvaćao praunuke prvih sudionika. Konzervativna stranka, koja je ponovno zadobila vlast zbog razjedinjenosti liberala i vladala već četiri mandata uzastopce, bila je odlučna da je nipošto ponovno ne izgubi. Da bi u tome uspjela, vlada Ospine Pereza promicala je politiku pustošenja zemlje, koja je osiromašila zemlju i svakodnevni život u domaćinstvima.
Zbog neshvaćanja politike, sa svojih književnih oblaka nisam čak ni nazirao tu očiglednu stvarnost, sve dok jedne noći na povratku u pansion nisam susreo utvaru svoje savjesti. Pusti grad, šiban ledenim vjetrom što je puhao između brda, bio je ispunjen metalnim glasom i smišljenim grubim naglašavanjima Jorgea Eliecera Gaitana u njegovu ozbiljnome govoru svakoga petka u Gradskome kazalištu. Ograđeni prostor mogao je primiti najviše tisuću ljudi, naguranih kao u konzervi, no govor se prenosio u koncentričnim valovima, najprije zvučnicima po obližnjim ulicama, a potom i preko radioaparata, navijenih do najveće glasnoće, koji su odjekivali poput udaraca bičem u prostorima zapanjena grada, te se tri, čak i četiri sata prelijevali po domaćoj publici.
Te sam noći imao dojam da sam jedina osoba na ulici, osim na ključnome uglu lista El Tiempo koji je, kao i svakoga petka, bio zaštićen vodom policajaca naoružanih kao da idu u rat. To je za mene bilo otkriće koje mi je dopustilo aroganciju da ne povjerujem u Gaitana, i te sam noći odjednom shvatio da je premašio Španjolsku i izmislio jednu mješavinu jezika za sve, ne toliko po onome što su izricale njegove riječi koliko po dirljivosti i odvažnosti glasa. On je sam u svojim epskim govorima savjetovao svojim slušačima, u podmuklom očinskom tonu, da se mirno vrate svojim kućama, a ovi su to ispravno shvaćali kao šifriranu zapovijed da bi izrazili svoje negodovanje prema svemu što je predstavljalo društvenu nejednakost i moć jedne brutalne vlade. Čak i sami policajci koji su trebali čuvati red, to su upozorenje shvaćali sasvim suprotno.
Tema govora te noći bilo je neumoljivo nabrajanje pogrešaka učinjenih u državnom nasilju u politici pustošenja zemlje da bi se uništila liberalna opozicija, s još neprocijenjenim brojem mrtvih, čemu su pridonijele državne vlasti u ruralnim područjima i u čitavim naseljima izbjeglica bez krova nad glavom i bez kruha u gradovima. Na kraju zastrašujućega popisa ubojstava i samovolje, Gaitan je počeo podizati glas, uživajući u svakoj riječi, u svakoj rečenici, u čudesno učinkovitoj i spretnoj retorici. Napetost se u publici povećavala s tonom njegova glasa, sve do završnoga praska što ga je izbacio u grad i obrušio preko radija do najudaljenijih dijelova zemlje.
Raspaljena gomila jurnula je ulicama u otvorenu borbu bez krvi, izazivajući prikrivenu toleranciju policajaca.
Mislim da je to bila ona noć u kojoj sam napokon shvatio frustracije svoga djeda i lucidne analize Čamila Torresa Restrepa. Čudilo me što su na Nacionalnome sveučilištu studenti i dalje bili liberali i konzervativci, uz čiste komuniste, no rupa koju je Gaitan potkopavao u zemlji, ondje se nije osjećala. Stigao sam u pansion zapanjen dirljivošću te noći i našao svoga kolegu iz sobe kako mirno čita Ortegu y Gasseta u krevetu.
- Došao sam kao nov, doktore Vega - rekoh mu. - Sada znam kako i zašto su počinjali ratovi pukovnika Nicolasa Marqueza.
Nekoliko dana poslije, 7. veljače 1948, Gaitan je povukao politički potez u kojemu sam prvi put u životu sudjelovao: povorka žalosti za nebrojenim žrtvama državnoga nasilja u zemlji, s više od šezdeset tisuća žena i muškaraca posve odjevenih u crninu, s crvenim zastavama stranke i crnim zastavama liberalne žalosti.
Njegov je zaštitni znak bio samo jedan: apsolutna tišina. I ispunjavao se neshvatljivom dramatičnošću, čak i na balkonima kuća i ureda s kojih su nas ljudi gledali kako prolazimo kroz jedanaest krcatih gradskih blokova glavne avenije. Neka je gospoda pored mene mrmljala molitvu kroz zube. Muškarac do nje začudno ju je pogledao:
- Gospođo, molim vas!
Ona se uz cviljenje ispričala i nestala u sablasnome mnoštvu. No ono što me ganulo do ruba plača bili su pažljivi koraci i disanje gomile u jednoj nadnaravnoj tišini. Ja sam im pristupio bez ikakva političkog uvjerenja, privučen znatiželjom zbog tišine, i ubrzo me iznenadio plačni čvor u grlu. Gaitanov govor na Trgu Bolivar, s balkona gradske uprave, bio je pogrebna molitva s naglašenom emocionalnom težinom. Nakon zlokobnih predviđanja njegove stranke, doživio je vrlo nesretnu okolnost vezanu za njegov zaštitni znak: nitko nije zapljeskao.
Tako je prošla »povorka tišine«, najuzbudljivija od svih koje su se dogodile u Kolumbiji. Dojam koji su nakon toga povijesnog popodneva stekli članovi stranke i neprijatelji, bio je da je Gaitanov izbor neizbježan. I konzervativci su to znali, jer se čitavom zemljom nasilje širilo kao zaraza, ..državna je policija bila okrutna prema razoružanom liberalizmu, a vidjelo se to i po primjeni njihove politike pustošenja zemlje. Najmračniji izraz duhovnoga stanja zemlje iskusili su na kraju tjedna gledatelji koride na Trgu Bogote, kada su počeli bacati sjedala u arenu, ljutiti zbog pitomosti bika i nemoći toreadora da ga ubije. Raspaljena gomila raščetvorila je živoga bika. Brojni novinari i pisci koji su doživjeli taj užas ili su za njega čuli, protumačili su ga kao najstrašniji pokazatelj brutalne srdžbe koja je vladala u zemlji.
U takvoj klimi visoke napetosti započela je u Bogoti Deveta panamerička konferencija 30. ožujka, u četiri i pol popodne. Grad je bio pomlađen na neuobičajen način, s razmetljivom estetikom kancelara Laureana Gćmeza, koji je, s obzirom na svoj položaj, bio predsjednik konferencije. Bili su tu kancelari svih zemalja Latinske Amerike i svi tadašnji važni političari. Najistaknutiji kolumbijski političari bili su časni uzvanici, s jedinom i značajnom iznimkom, a to je bio Jorge Eliecer Gaitan, koji nesumnjivo nije bio pozvan zbog posebnoga veta Laureana Gomeza, a možda i zbog veta nekih liberalnih vođa koji su ga prezirali zbog njegovih napada na zajedničku vladu obiju stranaka. Polarna zvijezda konferencije bio je general George Marshall, izaslanik Sjedinjenih Država i najveći junak ne tako davnoga svjetskoga rata, s blještavilom filmskoga glumca jer je trebao upravljati obnovom Evrope dokrajčene prepirkama.
No ipak, u petak 9. travnja, Jorge Eliecer Gaitan bio je čovjek dana na vijestima jer je pridonio oslobođenju poručnika Jesusa Marie Cortesa Povede, optuženoga za ubojstvo novinara Eudora Galarze Osse.
Stigao je vrlo euforično u svoj ured odvjetnika, na popularnome križanju Ceste Septima s Avenijom Jimenez de Cjuesada, malo prije osam ujutro, usprkos tome što je bio na suđenju do zore. Imao je razne sastanke tijekom jutra, ali je odmah pristao kada ga je Plinio Mendoza Neira pozvao na ručak, malo iza jedan, sa šest prijatelja i političara koji su došli u njegov ured da mu čestitaju na pobjedi na sudu koju novinari još nisu stigli objaviti. Medu njima bio je i njegov osobni liječnik, Pedro Eliseo Cruz, koji je usto bio i član njegove političke svite.
U takvom intenzivnom okruženju sjeo sam da ručam u blagovaonici pansiona u kojemu sam živio, tek tri bloka dalje. Još mi nisu ni juhu donijeli kad se Wilfrido Mathieu pojavio pred mojim stolom.
- Najebala je ova zemlja - reče mi. - Upravo su ubili Gaitana ispred kavane El Gato Negro.
Mathieu je bio uzoran student medicine i kirurgije, rođen u Sucreu, kao i drugi stanari u pansionu, ali je patio od zlokobnih predviđanja. Samo tjedan dana ranije najavio nam je da bi najveća i najgora prijetnja, zbog svojih pogubnih posljedica, mogla biti ubojstvo Jorgea Eliecera Gaitana. No to više ni na koga nije ostavljalo dojam, jer nisu bila potrebna predviđanja da bi se to pretpostavilo.
Imao sam tek toliko daha da preletim preko Avenije Jimenez de Cjuesada i stignem bez zraka pred kavanu El Gato Negro koja se nalazila gotovo na uglu s Cestom Septima. Upravo su bili odvezli ranjenika u Centralnu kliniku, otprilike četiri bloka dalje, još uvijek na životu, ali u beznadnom stanju. Skupina muškaraca natapala je svoje rupčiće u lokvi tople krvi da bi ih sačuvali kao povijesne relikvije. Neka žena s velikim crnim rupcem i sandalama od konoplje, jedna od mnogih koje su na tome mjestu prodavale razne tričarije, zarežala je držeći krvavi rupčić:
- Kurvini sinovi, ubili ste mi ga.
Skupina čistača cipela naoružana svojim drvenim kutijama pokušavala je udarcima srušiti metalne rešetke ljekarne Nueva Granada, gdje su malobrojni policajci zatvorili napadača ne bi li ga zaštitili od razbješnjele svjetine. Neki visoki muškarac, pun samopouzdanja, u besprijekornome sivom odijelu nalik svadbenome, poticao ih je dobro odmjerenim povicima, i usto tako djelotvornima da je vlasnik ljekarne podignuo čeličnu rešetku zbog straha da će zapaliti ljekarnu. Napadač, stisnut uz jednoga policajca, podlegao je panici pred razbješnjelom skupinom koja se obrušila na njega.
- Policajce - zavapio je gotovo bez glasa - ne dopustite da me ubiju.
Nikada to neću zaboraviti. Imao je razbarušenu kosu i dvodnevnu bradu, i bio mrtvački blijed, a oči su mu bile izbuljene od užasa. Nosio je vrlo uobičajeno odijelo od smeđeg platna s uspravnim prugama, i imao poderane revere od prvih udaraca svjetine. Bio je to trenutačni i vječni prizor, jer su čistači cipela udarcima kutija srušili rešetke i dotukli ga udarcima nogu. Pri prvome obaranju izgubio je cipelu.
- U palaču! - uzviknuo je naredbu muškarac u sivom odijelu za kojega se nikada nije saznalo tko je. - U palaču!
Poslušali su ga u najvećem zanosu. Uhvatili su za gležnjeve okrvavljeno tijelo i vukli ga Cestom Septima do Trga Bolivar, između posljednjih električnih tramvaja koji su zbog vijesti stali, i izvikivali prijetnje ratom vladi. S pločnika i balkona ljudi su ih poticali i pljeskali im, a izobličeno truplo zbog udaraca je gubilo komadiće odjeće i tijela na kamenoj ulici. Mnogi su se pridružili povorci koja je za manje od šest prijeđenih blokova dosegnula veličinu i snagu ratne eksplozivnosti. Masakriranome tijelu ostale su samo hlače i jedna cipela.
Trg Bolivar, koji je upravo bio obnovljen, nije bio tako veličanstven kao za nekih drugih povijesnih petaka s onim svojim stablima što ne uzdišu i s grubim kipovima nove državne estetike. U Nacionalnoj palači, u kojoj se deset dana ranije održavala Panamerička konferencija, izaslanici su otišli na ručak. Tako je svjetina nastavila do Predsjedničke palače, također ispražnjene.
Ondje su ostavili ono što je preostalo od trupla koje na sebi nije imalo ništa osim ostataka hlača, lijeve cipele i dvije neobjašnjive kravate svezane oko vrata. Nekoliko minuta kasnije, predsjednik Republike Mariano Ospina Perez i njegova supruga došli su na ručak, nakon inauguracije izložbe stoke u naselju Engativai. Do toga trenutka nisu čuli za vijest o ubojstvu jer u predsjedničkom automobilu nisu imali uključen radio.
Ostao sam na mjestu zločina još nekih desetak minuta, iznenađen brzinom i načinom kojim su se mijenjale verzije svjedoka sve dok nisu izgubile bilo kakvu sličnost sa stvarnim događajima. Nalazili smo se na križanju Avenije Jimenez s Cestom Septima u vrijeme najveće gužve i samo pedeset koraka od El Tiempa. Tada smo saznali da su Gaitana, kada je izišao iz svog ureda, pratili Pedro Eliseo Cruz, Alejandro Vallejo, Jorge Padilla i Plinio Mendoza Neira, ministar obrane u nedavnoj vladi Alfonsa Lopeza Pumareja.
On ih je pozvao na ručak. Gaitan je izišao iz zgrade u kojoj se nalazio njegov ured, bez ikakve oružane pratnje, samo u skupini svojih prijatelja. Čim su stigli na ulicu, Mendoza ga je uhvatio za ruku, odveo ga korak dalje od drugih, i rekao mu:
- Ono što sam ti htio reći nije ništa važno.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Ništa više nije uspio izreći. Gaitan je prekrio lice rukom i Mendoza je začuo prvi hitac prije no što je ugledao čovjeka koji je stajao ispred njih, naciljao revolverom i profesionalnom hladnokrvnošću ispalio tri hica u glavu vode. Trenutak kasnije već se govorilo o četvrtome hicu koji je ispaljen u njegovu pravcu, a možda i o petome. Plinio Apulevo Mendoza, koji je došao sa svojim ocem i sestrama, Elvirom i Rosom Ines, uspio je vidjeti kako Gaitan leži potrbuške na pločniku minutu prije no što su ga prevezli u kliniku. »Nije se činilo da je mrtav«, pričao mi je nekoliko godina poslije. »Bio je poput nemoćna kipa ispružena potrbuške na pločniku, u malenoj lokvi krvi i s velikom tugom u otvorenim i ukočenim očima.« U trenutnoj pomutnji koja je nastala, njegove sestre su pomislile da je i njihov otac poginuo, i bile su tako smetene da ih je Plinio Apulevo ukrcao u prvi tramvaj koji je naišao da bi ih udaljio s toga mjesta. No vozač tramvaja vrlo je dobro shvatio što se događa, te je pri izlasku skinuo kapu i napustio tramvaj nasred ulice da bi se pridružio prvim pobunjeničkim povicima. Nekoliko minuta potom bio je to prvi tramvaj što ga je poludjela svjetina prevrnula.
Nesuglasnosti o broju i ulozi sudionika bile su nepomirljive, jer je jedan svjedok tvrdio da su se trojica izmjenjivala u pucanju, a drugi je govorio da se pravi ubojica izgubio u uzbunjenu mnoštvu i bez žurbe uskočio u tramvaj u vožnji. Isto tako, ono što je Mendoza Neira htio zamoliti Gaitana kada ga je uhvatio za ruku, nije imalo nikakve veze s brojnim nagađanjima nakon toga događaja - on ga je samo htio zamoliti da mu dopusti osnivanje instituta u kojemu bi se školovali sindikalni vode. Ili, kako se rugao njegov tast nekoliko dana ranije: »Škola koja vozače poučava filozofiji.« Nije to dospio izreći jer je ispred njih odjeknuo prvi hitac.
Pedeset godina poslije toga, u mome je pamćenju još uvijek jasna slika čovjeka koji je poticao svjetinu ispred ljekarne, a nisam za njega čuo ni u jednom od brojnih svjedočenja koja sam pročitao toga dana. Vidio sam ga izbliza, u otmjenom odijelu, bijele kože poput alabastra, kako milimetarski kontrolirano vuče svoje poteze.
Toliko mi je privukao pažnju da sam ga pratio sve dok ga nisu pokupili u uočljivo novom automobilu čim su odnijeli truplo ubojice, i otad kao da je izbrisan iz povijesnoga pamćenja. Čak i iz mojega pamćenja, sve dok mi, mnogo godina kasnije, u vrijeme kada sam već bio novinar, glavom nije prošla pomisao da je taj čovjek naveo druge da ubiju lažnoga ubojicu kako bi zaštitio identitet pravoga.
U onome nekontroliranome metežu nalazio se kubanski studentski vođa Fidel Castro koji je tada imao dvadeset godina, a bio je izaslanik Sveučilišta iz Havane na studentskome kongresu koji je sazvan kao demokratska replika Panameričke konferencije. Stigao je nekih šest dana ranije zajedno s Alfredom Guevarom, Enriqueom Ovaresom i Rafaelom del Pinom - isto tako kubanskim studentima - a jedan od njegovih prvih poteza bilo je ugovaranje sastanka s Jorgeom Eliecerom Gaitanom kojemu se divio. Nakon dva dana Castro se susreo s Gaitanom, i ovaj mu je zakazao sastanak za sljedeći petak. Gaitan je osobno ubilježio sastanak u rokovnik u svome uredu, na listu s nadnevkom od 9. travnja:
»Fidel Castro, 14 sati.«
Prema onome što je sam Castro izjavio u raznim medijima i prilikama, kao i u beskrajnim prepričavanjima toga događaja tijekom našega dugoga prijateljstva, Fidel je prvu vijest o ubojstvu čuo dok je lutao gradom, čekajući vrijeme sastanka. Iznenada su ga zatekle prve horde ljudi koji su bezobzirno trčali i vikali:
- Ubili su Gaitana!
Fidel nije odmah shvatio, čak ni kasnije, kad je čuo da se sastanak ne može nikako održati prije četiri ili pet zbog neplanirana poziva na ručak koji je Gaitanu uputio Mendoza Neira.
Nitko više nije mogao stići do mjesta zločina. Promet je bio zaustavljen, tramvaji prevrnuti, te sam se uputio u pansion da dovršim ručak, kad me je moj profesor Carlos H. Pareja zaustavio na vratima svoga ureda, i upitao me kamo idem
- Idem ručati - rekoh mu.
- Ne zajebavaj - reče mi svojim grešnim i sočnim karipskim govorom. - Kako ti pada na pamet ručati kada su upravo ubili Gaitana?
Ne dajući mi vremena ni za kakav odgovor, naredio mi je da odem na sveučilište i da stanem na čelo studentskoga protesta. Neobično je to što sam ga poslušao, jer se to protivilo mome karakteru.
Produžio sam Cestom Septima prema sjeveru, u suprotnome smjeru od znatiželjne, suosjećajne i bijesne svjetine koja se slijevala prema uglu na kojemu se dogodilo ubojstvo. Autobusi Nacionalnoga sveučilišta kojima su upravljali pomahnitali studenti predvodili su povorku. U parku Santander, sto metara od ugla na kojemu se dogodio zločin, osoblje je vrlo žurno zatvorilo sva vrata hotela Granada - najraskošnijega u gradu - u kojemu su tih dana bili smješteni neki kancelari i istaknuti uzvanici Panameričke konferencije.
Novi nalet siromašnih u iskrenoj želji za borbom nadirao je sa svih strana. Mnogi su bili naoružani mačetama koje su ukrali u prvim provalama u trgovine, i doimali se nestrpljivima da ih upotrijebe.
Nisam imao jasnu predodžbu o mogućim posljedicama atentata, i više sam želio dovršiti ručak nego sudjelovati u protestu, pa sam ipak odlučio vratiti se u pansion. Dugim sam se koracima popeo uza stube, uvjeren da su moji politički obojeni prijatelji u stanju ratne pripravnosti. Ali ne: blagovaonica je bila prazna, a moj brat i Jose Palencia, koji su stanovali u susjednoj sobi, pjevali su s prijateljima.
- Ubili su Gaitana! - povikao sam.
Dali su mi znakove da su to već čuli, no raspoloženje sviju njih bilo je prije praznično nego pogrebno, i nisu uopće prekinuli pjesmu.
Potom smo otišli na ručak u praznu blagovaonicu, uvjereni da se ništa više neće dogoditi, sve dok netko nije pojačao radio da čujemo i mi, ravnodušni. Carlos H. Pareja, u čast poticanju koje mi je prije nekoliko sati izrekao, objavio je osnivanje Vlade revolucionarne hunte u koju su se uključili najistaknutiji lijevi liberali, a među njima i najpoznatiji pisac i političar Jorge Zalamea. Njihov prvi dogovor bilo je osnivanje izvršnoga povjerenstva, te uprave nad državnom policijom i svim organima potrebnima za jednu Revolucionarnu državu. Potom su govorili o članovima hunte sa sve neumjerenijim navodima.
U svečanosti toga čina, prvo što mi je palo na pamet bilo je što će pomisliti moj otac kad sazna da je njegov rođak, zadrti konzervativac, najveći vođa revolucije ekstremne ljevice. Gazdarica pansiona, čuvši tolika imena vezana za sveučilište, iznenadila se što se nisu ponijeli kao profesori nego kao loše odgojeni studenti. Bilo je dovoljno da prođu dva dana pa da se zemlja posve promijeni. Na Državnome radiju liberali su pozivali na mir, a na drugim radiostanicama vikali su protiv komunista odanih Moskvi, dok su se najviši predstavnici državnoga liberalizma izlagali opasnostima na nemirnim ulicama, pokušavajući stići do Predsjedničke palače ne bi li uspostavili kompromis jedinstva s konzervativnom vladom.
Bili smo zbunjeni tim bezumnim metežom, sve dok jedan od gazdaričinih sinova nije iznenada povikao da je u kući izbio požar.
Doista se otvorila pukotina na stražnjem cementnom zidu i crn, gust dim počeo se uvlačiti u spavaonice.
Nesumnjivo je dolazio iz zgrade Područne uprave koja se nalazila odmah do pansiona, i koju su vjerojatno zapalili sudionici manifestacije, no zid se činio dosta jakim da izdrži. Začas smo se spustili stubama i našli se usred grada u ratnome stanju. Raspaljeni napadači bacali su kroz prozore Uprave sve na što su nailazili u uredima. Dim vatre zamutio je zrak, a smrknuto nebo nalikovalo je zlokobnoj kopreni. Svi ti poludjeli u hordama, naoružani mačetama i raznovrsnim, iz željezarija ukradenim oruđem, provaljivali su i palili trgovine na Cesti Septima i u obližnjim ulicama uz pomoć pobunjene policije. Jedan letimični pogled bio nam je dovoljan da shvatimo da je situacija posve izvan kontrole. Brat je preduhitrio moju pomisao jednim povikom:
- Sranje! Pisaći stroj!
Otrčali smo do zalagaonice koja je još uvijek bila nedirnuta, s dobro zatvorenim željeznim rešetkama, no stroj se nije nalazio na svome mjestu.
Nismo se zabrinuli, misleći da ćemo ga moći podignuti sljedećih dana, još uvijek ne shvaćajući da ta neizmjerna nesreća neće imati sljedeće dane.
Vojna straža Bogote ograničila se na čuvanje državnih ustanova i banaka, a o javnom redu nitko nije vodio računa. Mnoge glasne zapovijedi policije ostale su ukopane u Petom odredu u prvim satima, a brojni policajci ispunjavali su ih oružjem pokupljenim na ulicama. Nekolicina njih, s crvenim pobunjeničkim vrpcama na ruci, ispalila je puščane hice tako blizu nas da mi je odzvonilo u grudima. Otada sam uvjeren da puška može ubiti već i samim svojim praskom.
Na povratku iz zalagaonice, vidjeli smo kako je u nekoliko minuta opustošena najbogatija trgovina u gradu na Cesti Octava.
Dragocjeni dragulji, engleske tkanine i šeširi iz Bond Streeta kojima smo se mi, studenti s obale, divili u nedostižnim izlozima, bili su tada svima nadohvat ruke pred bezosjećajnim vojnicima koji su čuvali strane banke. Vrlo fina kavana San Marino, u koju nikada nismo mogli ući, bila je otvorena i demolirana, prvi put bez konobara u smokingu koji bi se uvijek požurili da onemoguće ulazak karipskim studentima.
Neki su izišli iz trgovina nakrcani finom odjećom i velikim rolama tkanina na ramenu, no ispustili su ih nasred ulice. Pokupio sam jednu, ne misleći da je toliko teška, te sam je morao ostaviti teška srca. Na sve strane spoticali smo se o kućanske aparate razbacane po ulici, a nije bilo lako koračati ni između boca viskija poznatih maraka i svih vrsta egzotičnih pića što ih je svjetina porazbijala udarcima mačete. Moj brat Luis Enrique i Jose Palencia pronašli su rasprodaju opljačkanih stvari u jednome skladištu, i među njima modro odijelo od vrlo fine tkanine upravo one veličine koju je nosio moj otac, što ga je godinama poslije odijevao u svečanim prilikama.
Moj jedini slučajni trofej bila je aktovka od teleće kože iz najskupljega salona čaja u gradu, koja mi je poslužila za nošenje rukopisa pod rukom u mnogim noćima sljedećih godina kada nisam imao gdje spavati.
Išao sam sa skupinom koja je krenula Cestom Octava prema Capitoliu, kada je mitraljez oborio prve koji su se pojavili na Trgu Bolivar. Zastali smo kao ukopani pred mrtvima i ranjenima koji su se u trenu našli sklupčani nasred ulice. Neki čovjek u agoniji, natopljen krvlju, dopuzao je iz gomile, uhvatio me za čizmu i stao preklinjati, vičući izbezumljeno:
- Mladiću, za Boga miloga, nemojte dopustiti da umrem!
Pobjegao sam užasnut. Otada sam naučio zaboravljati druge užase, svoje i tuđe, ali nikada nisam zaboravio nemoć u tim požarom obasjanim očima. No još uvijek me čudi kako nijednoga trenutka nisam pomislio da smo brat i ja mogli poginuti u tom paklu bez milosti.
Od tri popodne počelo je pljuštati, no nakon pet spustio se pravi biblijski potop koji je ugasio mnoge manje požare i smanjio žestinu pobune. Malobrojna vojska u Bogoti koja je dotad bila nesposobna suprotstaviti se, razbila je ulično mahnitanje. Dobila je pojačanje tek iza ponoći kada je stigla vojska za hitne slučajeve iz okolnih područnih odjela, ponajviše iz Bovacae, koja je bila na lošem glasu kao škola državnoga nasilja. Dotada su vijesti na radiju bile poticajne, no nisu pružale informacije, tako se nije znao izvor vijesti, a istinu je bilo nemoguće odrediti. Nova vojska zaposjela je u zoru trgovačko središte grada, opustošeno hordama i bez druge svjetlosti osim one od požara, no politički otpor nastavio se još danima sa slobodnim strijelcima postavljenima na tornjeve i ravne krovove. U to vrijeme nisu se više mogli izbrojiti mrtvi na ulicama.
Kada smo se vratili u pansion, veći dio središta bio je u plamenu, a preokrenuti tramvaji i olupine automobila služile su kao barikade.
U torbu smo stavili ono malo vrijednih stvari, i tek sam se poslije sjetio da sam zaboravio skice za dvije ili tri neobjavljene priče, djedov rječnik koji više nikada nisam našao, i knjigu Diogenesa Laercia koju sam dobio kao nagradu za svoju maturu.
Jedino čega smo se brat i ja sjetili, bilo je da tražimo azil u kući strica Juanita, samo četiri bloka dalje od pansiona. Bio je to stan na drugome katu, s dnevnim boravkom, blagovaonicom i dvije spavaće sobe, u kojemu je stric živio sa suprugom i djecom Eduardom, Margaritom i Nicolasom, najstarijim sinom koji je neko vrijeme živio sa mnom u pansionu. Jedva smo stali, no obitelj Marquez Caballero imala je veliko srce da pronađe mjesta gdje ga nije bilo, čak i u blagovaonici, i to ne samo za nas već i za druge naše prijatelje i kolege iz pansiona: Josea Palenciu, Dominga Manuela Vegu, Carmela Martineza - svi su oni bili iz Sucre -i još za neke druge koje smo jedva poznavali.
Malo iza ponoći, kada je kiša prestala, popeli smo se na krovnu terasu da pogledamo pakleni krajolik grada osvijetljenoga žarom požara. U daljini, brda Monserrate i Guadalupe bila su dva mračna obrisa spram dimom zastrtoga neba, no jedino što sam uspio vidjeti u magli pustoši, bilo je golemo lice umirućega koji se dovukao do mene da bi me preklinjao za pomoć. Ulična se hajka stišala, i u strašnoj tišini čuli su se samo poneki hici brojnih slobodnih strijelaca, smještenih po čitavome centru grada, i povici vojske koja je pomalo ugušivala svaki trag naoružanog ili nenaoružanog otpora, da bi zavladala gradom. Impresioniran krajolikom smrti, stric Juanito izrazio je osjećaje sviju nas u jednom uzdahu:
- Bože mili, ovo izgleda kao san!
Vrativši se u dnevni boravak, u polumraku sam se srušio na sofu.
Službeni izvještaji radiostanica koje je zauzela vlada oslikavali su panoramu postupnoga mira. Više se nisu držali govori, no nisu se jasno mogli razlikovati državni izvještaji od onih pobunjeničkih, čak je i njima samima bilo nemoguće razlikovati ih od neumjerene lavine vještičjih glasnika. Govorilo se da su se u sva veleposlanstva slijevale izbjeglice, i da je general Marchall ostao u veleposlanstvu Sjedinjenih Država zaštićen počasnom gardom vojne škole. I Laureano Gomez se tamo sklonio u prvim satima, odakle je održavao telefonsku vezu s predsjednikom, pokušavajući spriječiti da ovaj pregovara s liberalima u situaciji za koju je smatrao da su je izazvali komunisti. Bivši predsjednik Alberto Lleras, tadašnji generalni sekretar Panameričke unije, samim čudom je izvukao živu glavu pošto su ga prepoznali u njegovu neblindiranom automobilu dok je napuštao Capitolio, i pokušali od njega izvući legalnu predaju vlasti konzervativaca. Većina izaslanika Panameričke konferencije do ponoći je bila na sigurnome.
Među tolikim vijestima javili su da je Guillermo Leon Valencia, sin istoimenog pjesnika, kamenovan i da mu je truplo obješeno na Trgu Bolivar. No obrisi ideje da vlada kontrolira situaciju počeli su se ocrtavati čim je vojska ponovno zauzela radiostanice koje su bile u pobunjeničkim rukama. Umjesto objave rata, vijesti su tada pokušavale umiriti zemlju utjehom da je vlada gospodar situacije, dok je vrh liberalne hijerarhije pregovarao s predsjednikom Republike o raspodjeli moći.
Zapravo, čini se da su jedino komunisti djelovali s nekakvim političkim smislom, sa zanosom i u manjini, i moglo ih se vidjeti usred uličnih nereda kako usmjeravaju svjetinu - poput prometnika- prema centrima moći. Za razliku od njih, liberali su pokazali podijeljenost na dvije struje, kao što je u svojoj kampanji Gaitan i navijestio: vođe koji su pokušavali pregovarati o udjelu moći u Predsjedničkoj palači, i njihovi birači koji su pružali otpor kako i koliko su mogli s vrha tornjeva i terasa.
Prva nedoumica koja se pojavila nakon Gaitanove smrti bila je povezana s identitetom njegova ubojice. Još ni danas ne postoji jednoglasno mišljenje da je to bio Juan Roa Sierra, osamljeni revolveraš koji je na njega pucao iz gomile na Cesti Septima. No teško je bilo zamisliti da je djelovao sam, jer se nije činilo da je bio toliko neovisan da sam odluči o toj pogubnoj smrti onoga dana, u onaj sat, na onome mjestu i na onaj način. Encarnacion Sierra, udovica i Juanova majka s pedeset dvije godine, čula je preko radija za ubojstvo Gaitana, njezina političkoga junaka, te je u znak žalosti počela bojiti u crno svoju najbolju odjeću. Još nije ni završila kad je čula da je ubojica Juan Roa Sierra, trinaesto od njezinih četrnaestero djece. Nijedno od njih nije nastavilo školovanje nakon osnovne škole, a četvero je djece - dva dječaka i dvije djevojčice - umrlo.
Ona je izjavila da su se prije osam mjeseci primijetile neobične promjene u Juanovu ponašanju. Govorio je sam sa sobom i smijao se bez razloga, a u jednom je trenutku priznao obitelji da vjeruje da je inkarnacija generala Francisca de Paule Santandera, junaka naše nezavisnosti, no oni su pomislili da je to neumjesna šala pijanca.
Nikada se nije čulo da je njezin sin ikome nanio zlo, a ljudi na određenim položajima čak su mu davali preporuke za posao. Jedno takvo pismo imao je u novčaniku kada je ubio Gaitana. Šest mjeseci ranije napisao je svojom rukom pismo predsjedniku Ospini Perezu u kojemu moli za razgovor radi posla.
Majka je istražiteljima izjavila da je njezin sin taj svoj problem prikazao i Gaitanu osobno, no ovaj mu nije pružio nikakvu nadu.
Nije se znalo da je ijednom u životu pucao, no način kojim je upotrijebio oružje da ubije Gaitana bio je daleko od početničkoga. Revolver je bio velikoga kalibra 38, u tako lošem stanju da je čudo što nije promašio.
Nekim se zaposlenicima u zgradi učinilo da su ga vidjeli na katu gdje je Gaitan imao svoje urede uoči ubojstva. Portir je bez ikakve sumnje potvrdio da ga je toga 9. travnja ujutro vidio kako se uspinje stubama, a potom se spustio dizalom u pratnji neke nepoznate osobe. Učinilo mu se da su obojica nekoliko sati čekali na ulazu u zgradu, no kada se Gaitan popeo u svoj ured, malo prije jedanaest, Roa je bio sam pored vrata.
Gabriel Restrepo, novinar u dnevnome listu La Jornada koji je pratio Gaitanovu kampanju, napravio je popis osobnih isprava koje je Roa Sierra imao kod sebe kada je počinio zločin. Nije bilo sumnje u njegov identitet ni socijalni položaj, no nije bilo nikakve indikacije o njegovim namjerama. U džepovima hlača imao je osamdeset dva centavosa u raznim kovanicama, a mnoge su važne stvari u životu stajale samo pet centavosa. U unutrašnjem džepu sakoa nosio je novčanik od crne kože s novčanicom od jednoga pesa. Imao je i potvrdu koja je jamčila njegovo poštenje, te potvrdu policije o nekažnjavanju, i još jednu o prebivalištu u siromašnoj četvrti: Ulica Octava, broj 30-73. Prema vojnoj knjižici rezervista druge klase, koju je nosio u istome džepu, bio je sin Rafaela Roe i Encarnacion Sierre, rođen prije dvadeset jednu godinu, 4. studenoga 1927.
Činilo se da je sve u redu, osim što je čovjek tako siromašnoga položaja i dotad nekažnjavan, nosio sa sobom tolike dokaze o svome dobrom ponašanju. Međutim, jedino što mi je ostavilo trag sumnje koju nikada nisam uspio razjasniti, bio je elegantan, lijepo odjeven čovjek koji je raspalio razbješnjele horde ljudi i zauvijek nestao u luksuznom automobilu.
Usred pomutnje zbog tragedije, dok su balzamirali truplo ubijenoga apostola, članovi liberalnoga vodstva okupili su se u blagovaonici Centralne klinike da bi se dogovorili o hitnim postupcima. Trebalo je najhitnije otići u Predsjedničku palaču, bez prethodne najave, da bi se sa šefom Vlade raspravilo o hitnim mjerama radi sprečavanja kataklizme koja je prijetila zemlji. Malo prije devet sati navečer kiša se stišala i prvi su izaslanici krenuli, kako su mogli, ulicama koje su bile zakrčene olupinama nakon narodnih nemira, i leševima izrešetanima zalutalim mecima snajperista s balkona i terasa.
U predvorju predsjedničkog ureda naišli su na neke službenike i političare konzervativce, te na suprugu predsjednika, vrlo samouvjerenu gospođu Berthu Hernandez de Ospinu. Još uvijek je bila u haljini u kojoj je pratila supruga na izložbu u Engativau, a za pojasom je nosila propisni revolver.
Potkraj popodneva predsjednik je izgubio kontakt s najkritičnijim mjestima te je s vojnicima i ministrima pokušavao naslijepo procijeniti stanje nacije. Posjet liberalnih voda iznenadio ga je nešto prije deset navečer, i nije ih htio primiti sve odjednom nego dvojicu po dvojicu, no oni su.odlučili da u tom slučaju neće ući nijedan.
Predsjednik je popustio, a liberali su to prihvatili kao znak obeshrabrenja.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Našli su ga kako sjedi za čelom dugoga stola za sastanke, u besprijekornom odijelu i bez najmanjega znaka uznemirenosti.
Određenu napetost odavalo je samo njegovo požudno i neprekidno pušenje, ponekad je gasio cigaretu napola da bi odmah zapalio drugu. Nekoliko godina poslije, jedan od posjetitelja ispričao mi je koliko ga se dojmio odsjaj požara na platinastoj glavi bezosjećajnoga predsjednika. Žar zapaljenih predmeta pod gorućim nebom odražavao se u velikim vitrajima predsjedničkog ureda do u nedogled.
Ono što se o tome sastanku zna, dugujemo samo malobrojnim pričama samih protagonista, rijetkoj nepouzdanosti nekih, i mnogim fantazijama drugih, kao i detaljnoj rekonstrukciji tih kobnih dana koju je napravio pjesnik i povjesničar Arturo Alape, i tako dobrim dijelom omogućio da se ta sjećanja sačuvaju.
Posjetitelji su bili don Luis Cano, direktor liberalnoga večernjega lista El Espectador, Plinio Mendoza Neira koji je potaknuo sastanak, i trojica najaktivnijih i mladih voda liberala: Carlos Lleras Restrepo, Dario Echandia i Alfonso Araujo. U tijeku rasprave, ulazili su i izlazili drugi istaknuti liberali.
U skladu s lucidnim prisjećanjima koje sam poslije nekoliko godina čuo od Plinia Mendoze Neire u njegovu nestrpljivom progonstvu u Caracasu, nitko od njih nije imao pripravan plan. On je bio jedini svjedok Gaitanova ubojstva, i ispričao ga je do pojedinosti svojim umijećem rođenoga pripovjedača i dugogodišnjega novinara. Predsjednik je saslušao sa svečanom pažnjom, i na kraju zamolio da ostali iznesu svoja mišljenja za jedno pravedno i patriotsko rješenje tog izrazito hitnoga slučaja.
Mendoza, koji je bio poznat među prijateljima i neprijateljima po svojoj iskrenosti bez uvijanja, odgovorio je da bi najuputnije bilo da vlada prenese vlast na Oružane snage, zbog povjerenja što su ga u tom trenutku uživali u narodu. Bio je ministar obrane u liberalnoj vladi Alfonsa Lopeza Pumareja, dobro je poznavao vojsku iznutra i smatrao da samo oni mogu uspostaviti normalno stanje u zemlji. No predsjednik se nije složio s tim realnim prijedlogom, a ni sami ga liberali nisu podržali.
Potom se javio don Luis Cano, dobro poznat po svojoj briljantnoj razboritosti. Gajio je gotovo očinske osjećaje prema predsjedniku i ograničio se na to da se ponudi za provođenje bilo kakve hitne i pravedne odluke koju bi predsjednik odobrio uz podršku većine. A ovaj mu je zajamčio da će pronaći nužne mjere za povratak na normalno stanje, ali strogo u okviru Ustava. I pokazujući kroz prozor na pakao koji je gutao grad, podsjetio je s nesuzdržanom ironijom da to nije prouzrokovala vlada.
Bio je poznat po svojoj umjerenosti i dobrome odgoju naspram bučnome Laureanu Gomezu i oholosti drugih članova njegove stranke, vještih u namještanju izbora, no te je povijesne noći pokazao da nije raspoložen da bude manje tvrdoglav od njih. Tako se rasprava protegnula do ponoći, bez ikakva dogovora, i uz prekide gospode Berthe de Ospine sa sve strasnijim vijestima.
Već je tada bilo nemoguće izbrojiti mrtve na ulicama, snajperiste na nedostižnim položajima, kao i svjetinu poludjelu od boli, srdžbe i skupih alkoholnih pića, ukradenih iz luksuznih trgovina. Centar grada bio je opustošen i još uvijek u plamenu, a poharane ili zapaljene bile su i skupocjene trgovine, Palača pravde, Vlada, i druge povijesne građevine. Bila je to stvarnost koja je nemilosrdno sužavala mogućnosti mirnoga dogovora nekolicine ljudi protiv jednoga, na pustom otoku predsjedničkog ureda.
Dario Echandia, koji je možda imao najveći autoritet, bio je najšutljiviji. Izrekao je dvije-tri ironične napomene o predsjedniku i vratio se natrag u svoje mračne misli. Činilo se da je on nezamjenjiv kandidat koji bi mogao smijeniti Ospinu Pereza na predsjedničkome položaju, no te noći nije učinio ništa da to zasluži, kao ni da to izbjegne. Predsjednik, koji je smatran umjerenim konzervativcem, doimao se to sve manje. Bio je unuk i nećak dvojice predsjednika toga stoljeća, otac obitelji, umirovljeni inženjer i milijunaš oduvijek, i još mnogo toga što je izvršavao bez pogovora, sve dok nije bez ikakva povoda izjavio da njegova ratoborna supruga zapravo vlada u kući, kao i u palači. A ipak - završio je s britkim cinizmom - ništa ga nije sprečavalo da prihvati taj prijedlog, no osjećao se vrlo udobno u upravljanju zemljom iz naslonjača u kojemu je sjedio voljom naroda.
Nesumnjivo je govorio ohrabren informacijom koja je nedostajala liberalima: točno i potpuno poznavanje javnoga reda u zemlji. Imao ga je u svakome trenutku, jer je nekoliko puta izišao iz ureda da bi se dobro informirao. Vojni garnizon u Bogoti nije imao više od tisuću ljudi, a iz svih odreda stizale su uglavnom loše vijesti, no sve je ipak bilo pod kontrolom i Oružane snage bile su odane. U susjednom odredu u Bovacai, poznatome po svome povijesnom liberalizmu i oporom konzervatizmu, upravitelj Jose Maria Villarreal - konzervativac od glave do pete - ne samo da je u ranim satima suzbio lokalne nemire, nego je i poslao najbolje naoružanu vojsku da pokori glavni grad. Tako je predsjednik samo morao zabaviti liberale svojom odmjerenom umjerenošću malobrojnih riječi i polaganog pušenja. Ni u jednom trenutku nije pogledao na sat, ali je vjerojatno vrlo dobro izračunao vrijeme kad će grad biti dobro opskrbljen svježom vojnom snagom, i kad će biti više no sigurno državno suzbijanje pobune.
Na kraju duge razmjene raznih pokušaja, Carlos Lleras Restrepo predložio je ono što se liberalno vodstvo dogovorilo u Centralnoj klinici i što su čuvali kao krajnje sredstvo: predložiti predsjedniku da vlast preuzme Dario Echandia u cilju političkoga suglasja I društvenoga mira. Prijedlog bi nesumnjivo bio prihvaćen bez rezerve od strane Eduarda Santosa i Alfonsa Lopeza Pumareja, bivših predsjednika i vrlo pouzdanih političara, no toga dana oni nisu bili u zemlji.
No predsjednikov odgovor, što ga je izrekao istom umjerenošću kojom je i pušio, nije bio onaj koji su očekivali. Nije propustio priliku pokazati svoje pravo lice koje su malobrojni dotad poznavali. Rekao je da bi za njega i njegovu obitelj bilo najudobnije povući se s vlasti i otići živjeti u inozemstvo s njihovim osobnim bogatstvom i bez ikakvih političkih briga, no uznemirivalo ga je ono što bi za zemlju moglo značiti da izabrani predsjednik pobjegne sa svoga položaja. Građanski bi rat bio neizbježan. I pred ponovnim inzistiranjem Llerasa Restrepa na njegovo povlačenje, podsjetio je na svoju obvezu da brani Ustav i zakone koje nije prihvatio samo kao domoljub nego i po svojoj savjesti i volji Božjoj. I tada je, kako kažu, izrekao povijesnu rečenicu koju zapravo, kako se čini, nije on izrekao, ali ostala je zauvijek zabilježena kao njegova:
»Za kolumbijsku demokraciju bolji je mrtav predsjednik nego predsjednik u bijegu.«
Nijedan se cvjedok nije sjećao da je ta rečenica izišla iz njegovih usta, a ni iz bilo čijih tuđih. S vremenom su mu pridodali razne sposobnosti, a raspravljalo se i o njegovim političkim zaslugama i povijesnoj vrijednosti, no nikada o njegovoj književnoj nadarenosti.
Otad je to bio moto vlade Ospine Pereza, i jedan od stupova njegove slave. Čak se govorilo da su to smislili razni novinari, pristaše konzervatizma ili, s dobrim razlozima, vrlo poznati pisac, političar i tadašnji ministar rudarstva i nafte, Joaquin Estrada Monsalve, koji je doista bio u Predsjedničkoj palači, ali ne i u dvorani za sastanke. Te je tako u povijesti ostala kao izreka onoga koji ju je trebao izreći u opustošenome gradu u kojemu se hladio pepeo, i u zemlji koja više nikada neće biti ista.
No stvarna zasluga predsjednika nije zapravo bila u izmišljanju povijesnih rečenica, nego u zabavljanju liberala uspavljujućim karamelama dok nije prošla ponoć, dok nisu stigle nove vojne snage za suzbijanje narodne pobune i uspostavljanje konzervativnoga mira. Tek je tada, u osam ujutro 10. travnja, probudio Daria Echandiu telefonskim pozivom kao u noćnoj mori i imenovao ga ministrom Vlade za utjehu dvojnom stranačkom sustavu. Laureano Gomez kojemu se nije svidjelo to rješenje, a bio je i zabrinut za svoju osobnu sigurnost, otputovao je s obitelji u New York dok se ne pripreme uvjeti za ostvarenje njegove vječne želje da postane predsjednik.
Čitav san o korjenitim društvenim promjenama, zbog kojih je ubijen Gaitan, ispario je među ostacima što su se dimili u gradu.
Vjerojatno je bilo više od milijun mrtvih na ulicama Bogote, računajući i iduće godine državne represije, uz siromaštvo i progonstvo mnogih, što je postojalo i mnogo ranije nego što su liberalni vođe počeli shvaćati da su se doveli u opasnost da uđu u povijest kao sudionici.
Među brojnim povijesnim svjedocima toga dana u Bogoti bila su dvojica koji se nisu poznavali, a koji su nekoliko godina kasnije postali moji najbolji prijatelji. Jedan je bio Luis Cardoza y Aragon iz Guatemale, pjesnik, a pisao je i političke i književne eseje, i prisustvovao Panameričkoj konferenciji kao kancelar svoje zemlje i šef svoje delegacije. Drugi je bio Fidel Castro. Usto, obojica su u jednom trenutku bili optuženi da su sudjelovali u nemirima.
Za Cardozu y Aragona konkretno je rečeno da je bio jedan od pokretača, zaštićen zbog povjerenja posebnoga delegata jedne povijesne vlade i velikoga pjesnika koji se nikada nije upustio ni u jednu ludu pustolovinu. Najbolnije prisjećanje u njegovoj divnoj knjizi memorija bila je optužba Enriquea Santosa Monteja, Calibana, koji mu je u svojoj popularnoj kolumni u El Tiempu - Ples sati - pripisao službenu misiju ubojstva generala Georgea Marshalla.
Brojni delegati konferencije nastojali su da se ispravi ta ludost u novinama, ali to nije bilo moguće. El Siglo, službeni organ konzervatizma na vlasti, razglasio je na sve strane da je Cardoza y Aragon bio pokretač tih demonstracija.
Njega i njegovu suprugu Lyu Kostakowsky upoznao sam mnogo godina kasnije u gradu Meksiku, u njegovoj kući u Coyoacanu, posvećenoj uspomenama i ukrašenoj originalnim djelima velikih slikara njegova doba. Mi, njegovi prijatelji, okupljali smo se ondje u nedjeljnim večerima na prisnim zabavama koje su imale svoju važnost, ali nisu bile pretenciozne. Smatralo se da je on jedan od preživjelih - najprije kada su njegov automobil izrešetali mitraljezima slobodni strijelci samo sat vremena nakon ubojstva, a nekoliko dana potom, kada je pobuna već bila ugušena, neki mu se pijanac ispriječio na ulici i uperio mu u lice revolver koji se dvaput zaglavio. Deveti travnja bio je česta tema naših razgovora u kojima se miješao bijes s čežnjom za izgubljenim godinama.
Fidel Castro je pak bio žrtva svih mogućih apsurdnih optužbi zbog nekih poteza koji su mu se pripisivali kao studentskom aktivistu.
Te crne noći, nakon strašnoga dana među razularenom svjetinom, završio je u Petom odredu državne policije, tražeći načina da bude koristan u nastojanju da se prekine to ulično klanje. Treba ga poznavati da bi se moglo zamisliti koliki je bio njegov očaj u utvrdi koja se digla na oružje i u kojoj je bilo nemoguće nametnuti neki zajednički kriterij.
Sastao se sa šefovima garnizona i drugim naoružanim časnicima, te ih pokušao uvjeriti, bez uspjeha, da je vojska koja ostaje u vojarni izgubljena. Predložio im je da izvedu svoje ljude da se bore na ulicama radi održavanja mira i pravednijega sustava. Poticao ih je navodeći sve takve prijašnje povijesne događaje, ali ga nisu slušali, dok su vojska i tenkovi rešetali utvrdu. Na kraju je odlučio podijeliti sudbinu s ostalima.
U zoru je u Peti odred stigao Plinio Mendoza Neira s uputama Liberalne uprave da bi izvojevao mirnu predaju ne samo službenika i viših agenata, nego i brojnih rasutih liberala koji su čekali naredbe za djelovanje. Od tih dugočasnih pregovora u nastojanju da se postigne nekakav dogovor, Mendozi Neiri ostala je u jasnom sjećanju slika toga kubanskog studenta, korpulentnog i sklonog raspravama, koji je nekoliko puta posredovao u razilaženju između liberalnih voda i pobunjenih službenika lucidnošću kojom ih je sve nadmašio. Tek je godinama poslije saznao tko je to, vidjevši ga slučajno u Caracasu na fotografiji te strašne noći, kada je Fidel Castro već bio u Sierra Maestri.
Upoznao sam ga jedanaest godina poslije, kada sam kao reporter pohrlio na njegov trijumfalni ulazak u Havanu, i s vremenom smo postali bliski prijatelji, a naše je prijateljstvo godinama odolijevalo nebrojenim preprekama. U dugim razgovorima što smo ih vodili o svemu božanskom i zemaljskom, 9. travnja bio je tema na koju smo se stalno vraćali, a koje se Fidel Castro, naposljetku, neće prisjećati kao jedne od odlučujućih drama u svom iskustvu. Pogotovo noć u Petom odredu, gdje je shvatio da se većina pobunjenika koji su ulazili i izlazili, svađa zbog otimačina, umjesto da ustraju u svojim djelovanjima za hitno političko rješenje.
Dok su ta dvojica mojih prijatelja bili svjedoci događaja koji su podijelili povijest Kolumbije, brat i ja preživljavali smo u mraku s ostalim izbjeglicama u kući moga strica Juanita. Ni u jednome trenutku nisam bio svjestan da sam u sebi već nosio klicu pisca koji će jednoga dana pokušati po sjećanju rekonstruirati svjedočanstvo o tim okrutnim danima koje smo preživjeli. Jedina moja tadašnja briga nije bila tako uzvišena: obavijestiti obitelj da smo živi - barem dotad - i istodobno saznati što se zbiva s našim roditeljima i braćom, pogotovo s Margot i Aidom, koje su bile najstarije i smještene u koledžima u udaljenim gradovima.
Sklonište strica Juanita bilo je čudotvorno. Prvi su dani bili teški zbog neprestane pucnjave, i bez ikakvih povjerljivih vijesti. No pomalo smo izviđali obližnje trgovine, i uspjeli smo kupiti hranu.
Ulice su bile zaposjednute jurišnom vojskom sa stalnom naredbom da pucaju. Nepopravljivi Jose Palencia prerušio se u vojnika da bi se mogao kretati bez ograničenja, s izviđačkom kapom i s dokoljenicama koje je pronašao u nekakvoj kanti za smeće, te je pravim čudom pobjegao prvoj ophodnji koja ga je otkrila. Komercijalne radiostanice koje se do ponoći nisu oglašavale, pale su pod nadzor vojske. Telegrafi i prvi malobrojni telefoni bili su rezervirani za javnu uporabu, i nisu postojala druga sredstva komunikacije. Redovi za slanje telegrama bili su beskrajni pred prepunim uredima, no radiostanice su uspostavile službu slanja poruka za one koji su imali sreće doći do njih. Taj nam se način činio najlakšim i najpouzdanijim, pa smo odlučili pokušati, premda bez većih nada.
Brat i ja izišli smo na ulicu pošto smo tri dana bili zatvoreni u kući. Bila je to zastrašujuća slika. Grad je bio pun otpadaka, nebo oblačno i mutno zbog neprestane kiše koja je stišala požare, ali je prekinula radove na obnovi. Mnoge su ulice bile zatvorene zbog legla slobodnih strijelaca na krovnim terasama u centru gradu, i morali smo besmisleno kružiti prema zapovijedima ophodnji naoružanih kao da je svjetski rat. Zadah smrti na ulicama bio je nepodnošljiv.
Vojni kamioni nisu uspjeli pokupiti gomile tijela na pločnicima, a vojnici su se morali suočavati sa skupinama očajnih ljudi koji su htjeli identificirati svoje bližnje.
Među ruševinama trgovačkog središta grada smrad je bio neizdrživ do te mjere da su mnoge obitelji morale prekinuti traganje. Na jednoj velikoj piramidi leševa naziralo se tijelo bez cipela i bez hlača, ali s besprijekornim sakoom. Nakon tri dana pepeo je još uvijek odisao smradom neidentificiranih tijela, istrunulih među otpacima ili bačenih na hrpe na pločnicima.
Kad smo to najmanje očekivali, brat i ja naglo smo zaustavljeni nezamjenjivim zvukom škljocanja okidača puške za našim leđima, i čuli neopozivu naredbu:
- Ruke uvis!
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Podignuo sam ih bez ikakva razmišljanja, skamenjen od užasa, dok me iz mrtvih nije vratio grohot našega prijatelja Angela Casija, koji se odazvao pozivu Oružanih snaga kao rezervist prve klase.
Zahvaljujući njemu, mi koji smo izbjegli u kuću strica Juanita, uspjeli smo poslati poruku nakon dana čekanja ispred Državnoga radija. Moj ju je otac čuo u Sucreu među brojnim porukama koje su se danonoćno čitale dva tjedna. Brat i ja, neumoljive žrtve obiteljske manije nagađanja, strahovali smo da bi naša majka mogla protumačiti tu vijest kao milosrdno djelo prijatelja dok su je, zapravo, pripremali za ono najgore. I zamalo da smo imali pravo: naša je majka prve noći sanjala da su njezini najstariji sinovi udavljeni u moru krvi za vrijeme nemira. To je vjerojatno bila tako uvjerljiva noćna mora da je, kad je čula istinu s drugih strana, odlučila da se nitko od nas više ne vrati u Bogotu, pa makar morali ostati u kući i umrijeti od gladi. Odluka je vjerojatno bila tako neopoziva, jer je jedini zahtjev što su nam ga roditelji uputili u svom prvom telegramu bio da doputujemo u Sucre što je moguće prije da bi odredili našu budućnost.
U tom napetom iščekivanju, nekoliko mi je kolega dizalo do zvijezda mogućnost da nastavim studij u Cartageni de Indias, misleći da će se Bogota oporaviti od svojih ruševina, ali da se stanovnici Bogote nikada neće oporaviti od straha i užasa toga pokolja. Cartagena je imala stoljetno sveučilište s takvom reputacijom kakvu su imale i njezine povijesne relikvije, a imala je i pravni fakultet humanih razmjera na kojemu bi moje loše ocjene s Nacionalnoga sveučilišta mogli prihvatiti kao dobre.
Nisam htio odbaciti tu ideju dok je najprije ne podvrgnem provjeri, ni spomenuti je svojim roditeljima dok je ne iskusim na vlastitoj koži. Samo sam im javio da ću putovati u Sucre avionom preko Cartagene, jer bi putovanje rijekom Magdalenom s tim zahuktalim ratom moglo biti ravno samoubojstvu. Luis Enrique ih je pak obavijestio da će otputovati u Barranquillu u potrazi za poslom čim sredi račune sa svojim poslodavcima u Bogoti.
U svakom slučaju, znao sam da nipošto neću biti odvjetnik. Samo sam htio dobiti na vremenu za razmišljanje i skrenuti roditeljima pažnju, a Cartagena je za to mogla biti dobro privremeno rješenje.
No nikada mi ne bi palo na pamet da će me taj razboriti zaključak dovesti do iskrene odluke da ondje nastavim živjeti.
Bio je pravi junački pothvat moga brata to što je tih dana uspio pronaći pet mjesta u avionu za bilo koji grad na obali. Nakon stajanja u beskrajnim i opasnim redovima, i trčanja s jedne na drugu stranu cijeli dan po aerodromu za izvanredne letove, pronašao je pet mjesta u tri aviona, u nemoguće vrijeme i usred pucnjave i nevidljivih eksplozija. Bratu i meni naposljetku su potvrdili dva mjesta u istom avionu za Barranquillu, no u posljednji smo čas poletjeli na različitim letovima. Kišica i magla što su se uporno nadvile nad Bogotom od prošloga petka, nosile su zadah baruta i trulih tijela. Od kuće do aerodroma ispitale su nas jedna za drugom dvije vojne jedinice, no vojnici su bili ukočeni od užasa. U drugoj jedinici bacili su se na tlo, naredivši nam da se i mi bacimo zbog eksplozije nakon koje je uslijedilo puškaranje teškog naoružanja, a koja se na kraju pokazala kao eksplozija industrijskoga plina. Shvatili smo što se zbiva tek kada nam je jedan vojnik rekao da je njegova drama u tome što je ondje već tri dana na straži bez smjene, ali i bez streljiva, jer ga je u gradu ponestalo.
Usudili smo se progovoriti tek kad su nas zaustavili, no strah vojnika nas je dotukao. Ipak, nakon uobičajenih postupaka provjere identiteta i namjera, utješilo nas je saznanje da će nas otpratiti do aviona. Dok sam čekao, popušio sam samo dvije od tri cigarete koje mi je netko u gradu milosrdno dao, a jednu sam sačuvao za strah u avionu.
Kako nije bilo telefona, najave letova i promjene mogle su se saznati u udaljenim vojnim jedinicama i preko vojnih glasnika na motorima. U osam ujutro pozvali su skupinu putnika da se odmah ukrca za Barranquillu u avion koji nije bio moj. Poslije sam saznao da su se trojica iz naše skupine ukrcali u taj drugi avion zajedno s mojim bratom. To osamljeno čekanje samo je otežavalo moj urođeni strah od letenja, jer je u vrijeme kad sam se ukrcavao na avion nebo bilo oblačno, a gromovi su se kotrljali poput kamenja. A i zato što su stube za naš avion odvezli do drugoga aviona, te su mi dva vojnika morala pomoći da se popnem po zidarskim ljestvama. Bio je to isti aerodrom i isti sat kada se Fidel Castro ukrcao za Havanu u avion pun borbenih bikova - kao što mi je sam pripovijedao nekoliko godina poslije.
Srećom ili nesrećom, moj avion DC-3 vonjao je po svježoj boji i skorašnjoj prljavštini, i bio bez svjetla iznad sjedala i ventilacije koju bi putnik mogao regulirati. Avion je bio namijenjen prijevozu vojske i umjesto sjedala odvojenih u tri reda, kao u turističkim letovima, nalazile su se ondje dvije duge klupe s običnim daskama, dobro učvršćene za pod. Sva moja prtljaga sastojala se od platnene torbe s dva-tri prljava odijela, s knjigama poezije i izrescima iz književnih priloga koje je moj brat Enrique uspio spasiti. Sjedili smo jedni naspram drugih od upravljačke kabine do repa aviona. Umjesto sigurnosnih pojaseva imali smo dva užeta od agavinih vlakana za svaku stranu, koji su nalikovali dugim pojasevima za kolektivnu sigurnost. Najviše me pogodilo kada sam zapalio cigaretu da bih mogao preživjeti let, a pilot u jednodijelnom odijelu isti čas upozorio je iz kabine da je pušenje zabranjeno jer su tankovi s benzinom bili ispod naših nogu, pod drvenim podom. Bila su to tri sata beskrajnoga putovanja.
Kada smo stigli u Barranquillu, upravo je pala kiša kao što samo pada u travnju, kad se kuće iskopaju do temelja i povlače u bujicama po ulicama, a osamljeni bolesnici utapaju u svojim krevetima. Morao sam pričekati da prestane kiša na aerodromu koji je bio posve kaotičan zbog potopa, i samo sam uspio provjeriti je li avion s mojim bratom i prijateljima stigao na vrijeme, no oni su se požurili i napustili aerodrom prije grmljavine koja je najavljivala pljusak.
Bilo mi je potrebno još tri sata da stignem do putničke agencije, te sam izgubio posljednji autobus za Cartagenu koji je krenuo ranije zbog najave oluje. Nisam se zabrinuo, jer sam bio uvjeren da je ondje moj brat, ali sam se uplašio od pomisli da moram prenoćiti u Barranquilli bez jednoga novčića. No, zahvaljujući Joseu Palenciji, smjestio sam se u kući lijepih sestara Ilse i Lile Albarracin, i nakon tri dana otputovao u Cartagenu drndavim autobusom Poštanske agencije. Moj brat Luis Enrique ostao je u Barranquilli da potraži posao. Nisam imao više od osam pesosa, no Jose Palencia mi je obećao da će mi naći mjesto u noćnome autobusu. Nije bilo slobodnoga mjesta, čak ni stajaćega, ali je vozač prihvatio da na krovu preveze tri putnika koji su morali sjediti na svojoj prtljazi, i to za četvrtinu redovne cijene. U tako neobičnoj situaciji, pod suncem što je žarilo, mislim da sam postao svjestan da je toga 9. travnja1948. u Kolumbiji započelo 20. stoljeće.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
6.
Na kraju ubitačnoga drndanja po cesti za konjske zaprege, kamion Poštanske agencije ispustio je svoj posljednji dah ondje gdje je to i zaslužio: zaglibljen u kužnome mulju istrunulih riba na oko dva kilometra od Cartagene de Indias. »Tko putuje kamionom, nikada ne zna gdje će umrijeti«, prisjetio sam se riječi svoga djeda. Putnici, omamljeni putovanjem koje je trajalo šest sati pod suncem, i kužnim smradom naplavljenog područja, nisu pričekali da se spuste ljestve da bi se iskrcali, nego su se požurili da s kamiona pobačaju košare s kokošima, grane banana i svakovrsne stvari za prodaju ili za bacanje, koje su im poslužile za sjedenje na krovu kamiona. Vozač je skočio sa svoga sjedala i najavio jetkim povikom:
- Junačka!
To je simbolički naziv po kojemu je Cartagena de Indias poznata zbog svoje slavne prošlosti. Trebala je ondje biti, no nisam je vidio jer sam jedva mogao disati u odjeći od crnoga platna što sam je nosio od 9. travnja. Druga dva odijela bila su iste sreće kao i pisaći stroj u Monte de Piedadu, samo što je časna verzija za moje roditelje glasila da su pisaći stroj i druge nekorisne osobne stvari nestale zajedno s odjećom u metežu požara. Drski vozač, koji se za vrijeme putovanja ismijavao mom izgledu bandita, umirao je od smijeha kada sam se počeo okretati oko sebe ne znajući na koju bih stranu krenuo da stignem u grad.
- Iza guzice ti je! - povikao je pred svima. - I pazi, ondje odlikuju kukavice.
Cartagena de Indias zapravo mi je bila za leđima već četiristo godina, no nisam je jasno vidio na oko dva kilometra udaljenosti zbog mangrova, onako skrivenu iza legendarnih zidina koje su je branile od nevjernika i gusara u njezinim slavnim godinama, te prikrivenu šipražjem raščupanih grana i dugim nizovima žutih zvončića. Tako sam se morao priključiti metežu putnika, vukući torbu po guštari prekrivenoj živim rakovima, dok su im ljušture pucale kao petarde pod potplatima cipela. Bilo je nemoguće a da se ne sjetim prostirke koju su moji kolege bacili u rijeku Magdalenu na mome prvom putovanju, ili pogrebnoga kovčega što sam ga vukao preko pola zemlje, plačući od bijesa u svojim prvim godinama u gimnaziji, i na kraju ga bacio u ponor Anda u čast mature. Uvijek mi se činilo da je bilo nekakve nerazumljive sudbine u tim suvišnim i nekorisnim prtljagama, a ni moje već pozne godine to još nisu opovrgnule.
Tek što smo nazreli obrise nekih crkvenih kupola i samostana u izmaglici predvečerja, kad nam je ususret naišao vihor šišmiša koji su letjeli nisko iznad naših glava i samo zbog njihova umijeća nisu nas srušili na tlo. Krila su im brujala poput grmljavine, a za sobom su ostavljali kužni smrad. Zatečen panikom, bacio sam torbu i sklupčao se na tlu s rukama na glavi, sve dok mi neka starija žena koja je pokraj mene koračala nije rekla:
- Moli Veličanstvenu*.
To je bila tajna molitva za sprečavanje napada demona koju je Crkva odbacila, ali su je prihvatili veliki ateisti kada im više ne bi koristile kletve. Žena je shvatila da ne znam tu molitvu, te je uhvatila torbu za drugu ručku kako bi mi pomogla da je nosim.
- Moli se sa mnom - reče. I to sam učinio, s mnogo vjere.
Kako mi je diktirala Veličanstvenu, stih po stih, ponavljao sam je glasno s takvom pobožnošću kakvu nikada više nisam osjetio. Nalet šišmiša, premda mi je to još i danas neshvatljivo, iščeznuo je s neba prije no što smo završili molitvu. Ostalo je samo snažno zapljuskivanje mora o obalu.
Stigli smo do velikih vrata Reloj. Tijekom stotinu godina ondje se nalazio pokretni most koji je povezivao stari grad s predgrađem Getsemani i s gustim prigradskim četvrtima u mangrovima, ali su ga podizali u devet navečer i spuštali tek u zoru. Grad je tako bio odsječen ne samo od ostatka svijeta već i od povijesti. Govorilo se da su most podignuli španjolski kolonizatori zbog straha da im se siromasi iz predgrađa ne prišuljaju kriomice noću i prerezu im vrat na spavanju. No nešto je od njihove božanske milosti zasigurno ostalo u gradu, jer mi je bio dovoljan samo jedan korak unutar zidina pa da ugledam grad u svoj njegovoj veličini, na svjetlosti boje crnoga sljeza u šest poslijepodne, te nisam mogao suzbiti osjećaj da sam se upravo ponovno rodio.
Nije to pretjerano rečeno. Početkom tjedna napustio sam Bogotu, gacajući u močvari krvi i blata, još uvijek s hrpama neidentificiranih leševa, napuštenih među ostacima koji su se dimili. A odjednom, u Cartageni se svijet pokazao drukčijim. Nije bilo tragova rata koji je pustošio zemlju i bilo mi je teško povjerovati da mi se ona bezbolna osamljenost, ono beskrajno more, onaj golemi osjećaj da sam stigao, događa samo tjedan dana poslije u istome životu.
Od slušanja tolikih priča o Cartageni otkad sam se rodio, odmah sam prepoznao trg na kojemu su stajale kočije s konjima i zaprežna kola što su ih vukli magarci, a u dnu, nadsvođene hodnike gdje je cvjetala bučna trgovina među narodom. Iako to mjesto nije bilo javno priznato kao takvo, bilo je to ipak posljednje živo srce grada preostalo od njegovih početaka. Za vrijeme Kolonijalnoga doba zvalo se Trijem trgovaca.
Odatle su se potezali nevidljivi konci u trgovini robljem i raspaljivali se duhovi protiv španjolske dominacije. Kasnije je dobio ime Trijem pisara po šutljivim kaligrafima u suknenim prslucima i sa zaštitnim navlakama na rukama, koji su pisali ljubavna pisma i svakovrsne isprave za nepismene siromahe. Mnogi su tajno prepisivali i knjige kad bi se pojavila prilika, pogotovo djela koja je Sveta inkvizicija zabranila, a vjerojatno su bili i mudri pokretači kreolske zavjere protiv Španjolaca. Na početku 20. stoljeća moj je otac običavao primjenjivati svoje pjesničko nadahnuće u pisanju ljubavnih pisama u tom trijemu. Sigurno na tome nije mnogo zaradio, jer su poneki vrlo zabrinuti, ali zapravo nezbrinuti klijenti, osim milosti da im napiše pismo, od njega tražili još i pet reala za poštansku marku.
Otprije nekoliko godina nosi ime Trijem slatkiša, s trulim šatorskim platnima i prosjacima koji bi dolazili jesti ono što je na tržnici preostalo, uz proročke povike Indijanaca koji su skupo naplaćivali da klijentu ne otpjevaju što će mu se loše dogoditi za dana, kao ni sat u kojemu će umrijeti. Jedrenjaci s Kariba zadržavali su se u luci da bi kupovali slatkiše raznih imena što su ih smišljale same žene koje su ih pravile i nudile, izvikujući u stihovima: »Imamo kolačiće za gospodičiće, čokoladice za curice, kokosove žvake za luđake, ušećerene marelice za Manuelice.« U dobru i u zlu, trijem je i nadalje bio vitalni centar grada gdje su se raspravljali državni poslovi iza leda vlade, i jedino mjesto na svijetu gdje su prodavačice prženoga mesa znale tko će biti sljedeći gradonačelnik prije no što je to u Bogoti pomislio predsjednik Republike.
Istoga sam časa bio oduševljen tom grajom, te sam se stao probijati kroz ljude, u šest popodne, posrćući i vukući torbu za sobom. Neki starac u dronjcima, koji je izgledao kao vreća kostiju, gledao me je, ne trepćući, svojim ledenim očima kopca s podija čistača cipela.
Naglo me je zaustavio. Čim je vidio da sam ga ugledao, ponudio se da mi ponese torbu. Zahvalio sam mu, dok nije razjasnio na svome materinskome jeziku:
- To stoji trideset chivosa.
Nemoguće. Trideset centavosa da mi nosi torbu, to bi bio velik zalogaj za jedina četiri pesosa koja su mi preostala dok sljedeći tjedan ne dobijem novac od roditelja.
- Toliko vrijedi torba sa svime što imam unutra - rekoh mu.
Osim toga, pansion u kojemu je već trebala biti družina iz Bogote, nije bio daleko. Starac se pomirio s tri chivosa, objesio oko vrata sandale koje je nosio, stavio torbu na rame nevjerojatnom snagom za to tijelo od samih kostiju, i potrčao kao atleta bosih nogu kroz vrlet kolonijalnih kuća, nagrizenih stoljećima u kojima ih nitko nije održavao. Srce mi se popelo u grlo premda sam imao samo dvadeset jednu godinu, dok sam pokušavao ne izgubiti iz vida toga olimpijskoga starčića kojemu još nije preostalo mnogo sati života.
Nakon pet blokova, ušao je na velika vrata hotela i popeo se stubištem, preskačući dvije po dvije stube. Uopće se nije zadihao, te je položio torbu na pod i ispružio dlan ruke:
- Trideset chivosa.
Podsjetio sam ga da sam mu već platio, no on je bio uporan i stao objašnjavati da tri centavosa ne uključuju stubište. Vlasnica hotela, koja je izišla da nas dočeka, dala mu je za pravo: stube su se posebno plaćale. I potom mi je najavio ono što će vrijediti za čitav moj život:
- Već ćeš vidjeti da je u Cartageni sve drukčije.
K tome sam se morao suočiti i s lošom vijesti da još nitko od: mojih kolega iz pansiona u Bogoti nije stigao, premda su imali rezervaciju za sobu zajedno sa mnom. S njima sam se dogovorio da se nađemo u hotelu prije šest popodne toga dana. Zbog toga što sam zamijenio redovni autobus za nesretni kamion Poštanske agencije, zakasnio sam tri sata, no bio sam točniji od sviju njih, ali nisam mogao učiniti ništa s četiri pesosa manje trideset tri centavosa. Vlasnica hotela bila je divna gospođa, ali rob svojih pravila, kao što mi je potvrdila tijekom dva duga mjeseca koje sam proživio u njezinu hotelu. Stoga nije prihvatila da me primi ako ne platim prvi mjesec unaprijed: osamnaest pesosa za tri obroka u sobi za šest osoba.
Pomoć od roditelja očekivao sam tek za tjedan dana, tako da je moja torba završila u predvorju dok ne stignu prijatelji koji bi mi mogli pomoći. Dok sam ih čekao, sjeo sam u nadbiskupski naslonjač s velikim oslikanim cvjetovima koji kao da mi je pao s neba nakon cijeloga dana na suncu na onome nesretnom kamionu.
Pomoć od roditelja očekivao sam tek za tjedan dana, tako da je moja torba završila u predvorju dok ne stignu prijatelji koji bi mi mogli pomoći. Dok sam ih čekao, sjeo sam u nadbiskupski naslonjač s velikim oslikanim cvjetovima koji kao da mi je pao s neba nakon cijeloga dana na suncu na onome nesretnom kamionu. Zapravo, tih dana nitko nije mogao ni u što biti siguran. To što smo se dogovorili da se ondje nađemo u određeni dan i sat, bilo je posve nerealno, jer se nismo ni sami sebi usuđivali priznati da je pola zemlje u krvavome ratu, koji je već nekoliko godina tinjao u provinciji, a u gradovima buknuo jasno i smrtonosno prije tjedan dana.
Nakon osam sati što sam ih proveo zatočen u hotelu u Cartageni, nisam shvaćao što se moglo dogoditi Joseu Palenciji i ostalim prijateljima. Nakon još jednoga sata čekanja bez ikakvih vijesti, krenuo sam u obilazak pustih ulica. U travnju se rano smrkava.
Javna je rasvjeta već bila upaljena, ali tako slabašna da se mogla lako zamijeniti sa zvijezdama među stablima. Bilo mi je dovoljno petnaest minuta hodanja nasumce po kamenim zavojitim uličicama pa da s velikim olakšanjem u grudima otkrijem da taj jedinstveni grad nema ništa zajedničko s fosilnim napučenim gradićem kako su nam ga prikazivali u školi.
Nije bilo žive duše na ulicama. Mnoštvo ljudi koji su iz predgrađa u zoru dolazili na posao, ili da nešto prodaju, vraćali su se u gomilama u svoja predgrađa u pet popodne, a stanovnici unutar zidina zatvarali su se u kuće da večeraju i igraju domino do ponoći.
Još se nije ustalio običaj posjedovanja osobnih automobila, a malobrojni službeni automobili ostajali su izvan zidina. I najviši službenici još su dolazili na Trg Coches autobusima domaće izrade, i odanle krčili sebi put do ureda, preskačući preko kojekakvih izloženih sitnica što su se na ulici prodavale. Jedan vrlo izvještačeni gradonačelnik tih tragičnih godina hvalio se da iz svoje četvrti izabranih putuje do Trga Coches u istom autobusu kojim je išao u školu.
Rasterećenost od automobila bila je potaknuta i time što su se protivili povijesnoj stvarnosti: nisu mogli stati u uske i krivudave ulice grada u kojima su noću odzvanjala nepotkovana kopita rahitičnih konja. U vrijeme velikih vrućina, kad bi se širom otvarali balkoni da uđe svjež zrak iz parkova, čuli bi se dijelovi najprisnijih razgovora sa sablasnim odjekom. Dremljivi djedovi čuli bi pritajene korake po kamenitim ulicama, oslušnuli ih pažljivo, ne otvarajući oči, te rekli bez zanosa: »Eno Jose Antonio ide k Chapeli«. Jedino što je doista moglo nekoga izbaciti iz takta bili su mukli udarci domino pločica po stolu, koji su odzvanjali u cijelome gradu unutar zidina.
Bila je to za mene povijesna noć. Jedva su se u stvarnosti mogle prepoznati školske fikcije iz knjiga, već potrte životom. Dirnulo me do suza što su mi te iste stare palače markiza sada bile pred očima, napuknute i s prosjacima koji su spavali u njihovim predvorjima.
Vidio sam katedralu bez zvona koje je odnio gusar Francis Drake da bi napravio topove. Malobrojna zvona koja su izbjegla toj otimačini, bila su kasnije egzorcirana kada su ih biskupski čarobnjaci optužili na lomaču zbog njihove štetne zvonjave kojom su prizivali đavla.
Vidio sam usahnula stabla i kipove velikaša koji se nisu doimali kao da su isklesani od kratkotrajnoga mramora nego su izgledali kao mrtvaci u živome tijelu. Jer u Cartageni kipovi nisu bili napravljeni tako da odolijevaju koroziji vremena nego sasvim suprotno: čuvalo se vrijeme u kojima su stvari zadržavale svoju izvornu dob, dok su stoljeća starjela. Tako mi je taj grad, te iste noći kada sam u njega stigao, svakim korakom otkrivao svoj život, ne kao papirnati fosil povjesničara, nego kao grad od krvi i mesa koji se više nije održavao na ratničkoj slavi nego na dostojanstvu svojih ostataka.
Ohrabren tim novim dojmovima vratio sam se u pansion kada je na tornju Reloj odzvonilo deset sati. Pospani čuvar obavijestio me da nitko od mojih prijatelja nije stigao, ali da je moja torba dobro čuvana u hotelskome spremištu. Tek sam tada postao svjestan da nisam ništa jeo ni pio od slaboga doručka u Barranquilli. Noge su mi se tresle od gladi, a s vlasnicom sam se dogovorio da mi pričuva torbu i da mi dopusti da prespavam u hotelu samo tu noć, pa makar i na naslonjaču u boravku hotela. Čuvar se nasmijao mojoj naivnosti.
- Ne budi glup! - rekao mi je sirovim karipskim jezikom. - S gomilom srebrnih novčića što ih ima ta madame, ona liježe u sedam i diže se sljedeće jutro u jedanaest.
To mi se učinilo tako dobrim razlogom da sam sjeo na klupu u parku Bolivar na drugoj strani ulice, čekajući da stignu moji prijatelji, i ne želeći nikoga uznemirivati. Usahnula stabla bila su vidljiva tek na uličnoj rasvjeti, jer su se svjetla u parku palila samo nedjeljom i blagdanom. Na mramornim klupama bili su tragovi mnogih izbrisanih i ponovno ispisanih slova nekih bezobzirnih pjesnika. Iz Palače inkvizicije, iza njezina kraljevskoga pročelja isklesana od djevičanskoga kamena i njezinih ulaznih vrata kao u najraskošnije bazilike, čula se neutješna žalopojka neke bolesne ptice koja vjerojatno nije bila s ovoga svijeta. Želja za pušenjem spopala me istodobno kada i želja za čitanjem, dva poroka koja su se isprepletala u mojoj mladosti u svojoj pomnjivosti i upornosti. Kontrapunkt, roman Aldousa Huxleya, kojeg nisam mogao čitati u avionu zbog svoga fizičkoga straha, spavao je zaključan u mojoj torbi. Tako sam zapalio posljednju cigaretu s neobičnim osjećajem olakšanja i straha, i zagasio je na polovici kao rezervu za jednu noć bez jutra.
Već sam se pripremio da spavam na klupi na kojoj sam sjedio, kad mi se učinilo da se nešto skriva u najtamnijim sjenama među stablima. Bio je to kip Simona Bolivara na konju. Ni manje ni više nego general Simon Jose Antonio de la Santisima Trinidad Bolivar y Palaciosrmoj junak otkad mi je tako naredio moj djed, sa svojom blistavom svečanom odorom i glavom rimskoga cara, posranom od lastavica.
I dalje je bio nezaboravna osoba za mene, unatoč neiskupivim nedosljednostima ili možda upravo zbog njih. Naposljetku, te su se nedosljednosti mogle usporediti samo s onima s kojima je moj djed zaradio čin pukovnika i toliko se puta poigrao životom u ratu, a koje su podržale liberale protiv same Konzervativne stranke koju je osnovao i podržavao Bolivar. Bio sam u tim nebuloznim mislima, kada me je na zemlju spustio odlučan glas iza mojih leda:
- Ruke uvis!
Podignuo sam ih s olakšanjem, uvjeren da su to napokon moji prijatelji, no susreo sam se s dva policajca, gruba i nekako odrpana, koji su u mene ciljali svojim novim puškama. Željeli su znati zašto sam prekršio policijski sat koji je odzvonio prije dva sata. Nisam čak ni znao da su to uveli prošle nedjelje, kao što su me izvijestili, niti sam čuo zvonjavu roga ili zvona, ili ikakav drugi znak po kojemu bih mogao shvatiti zašto nije bilo nikoga na ulicama. Policajci su bili više lijeni no spremni na razumijevanje dok sam im predavao isprave i objašnjavao im zašto sam ondje. Vratili su mi ih, ne pogledavši ih. Upitali su me koliko imam novaca, a ja sam im rekao da imam manje od četiri pesosa. Onda me je onaj odlučniji od njih dvojice zatražio cigaretu, a ja sam mu pokazao ugašeni opušak koji sam htio popušiti prije spavanja. Uzeo mi ga je i popušio ga do kraja. Nakon kratkog vremena poveli su me za ruku duž ulice, više zbog želje za pušenjem nego zbog zakonskih odredbi, u potrazi za nekim otvorenim lokalom u kojemu se prodaju cigarete na komad po jedan centavo. Noć je postala sjajna i svježa pod punim mjesecom, a tišina se doimala poput nevidljive supstance koja se mogla udisati sa zrakom. Tada sam shvatio ono što nam je toliko puta govorio otac, a nismo mu vjerovali - da je vježbao violinu u zoru, u tišini groblja, da bi osjetio kako se njegovi ljubavni valceri mogu čuti na cijelome području Kariba.
Umorni od uzaludnoga traženja cigareta na komad, izišli smo izvan zidina i otišli do jednoga pristaništa za brodove priobalne plovidbe, iza javne tržnice, na kojemu je bilo vrlo živo i gdje su pristajali jedrenjaci s otoka Curacao i Aruba, te drugih manjih otoka iz Antila. To je bilo noćno okupljalište najzabavnijih i najkorisnijih ljudi iz grada, koje je imalo dopuštenje da se ne pridržava policijskog sata zbog karaktera svoga posla. Moglo se jesti do zore u jednoj krčmi pod otvorenim nebom, po dobrim cijenama i u najboljem društvu, jer ondje nisu zalazili samo noćni djelatnici nego svi oni koji su htjeli jesti kada su drugi restorani već bili zatvoreni.
Krčma nije imala službeno ime, ali je bila poznata po imenu koje joj je najmanje pristajalo: Špilja.
Policajci su se ponašali kao da su došli svojoj kući. Gosti koji su već sjedili za stolovima očigledno su se odavno poznavali i bili zadovoljni što su zajedno. Bilo je nemoguće čuti njihova prezimena jer su se svi oslovljavali po nadimcima iz škole i razgovarali vičući u isti glas, a da se nisu razumjeli, čak ni gledali. Nosili su radna odijela, osim nekog adoniskog šezdesetogodišnjaka sa snježnobijelom glavom u smokingu iz nekih drugih vremena, pored kojega je sjedila vremešna žena, još uvijek vrlo lijepa, u haljini sa sitnim sjajnim metalnim pločicama već istrošenoj od uporabe, i s odviše pravih dragulja.
Njezina prisutnost mogla je biti živo svjedočanstvo njezina položaja, jer je bilo vrlo malo žena čiji bi muževi dopustili da se pojave na takvim mjestima na lošem glasu.
Pomislio bih da su turisti da nisu bili toliko slobodni, te govorili kreolskim naglaskom i poznavali se sa svima. Kasnije sam saznao da nisu uopće ono što mi se učinilo, nego jedan stari neobični bračni par iz Cartagene koji su se svečano odijevali pod bilo kakvom izlikom da bi večerali izvan kuće, a te su noći zatekli ugostitelje na spavanju i restorane zatvorene zbog policijskog sata.
Oni su nas pozvali na večeru. Ostali su napravili mjesta za velikim stolom, a nas trojica sjeli smo pomalo ukočeno i bojažljivo. I prema policajcima su se ponašali uljudno i prisno. Jedan je policajac bio ozbiljan i okretan, a za stolom se ponašao kao dječak. Drugi se doimao smetenim, osim u jelu i pušenju. Ja sam, pak, više zbog bojažljivosti nego zbog pristojnosti, naručio manje jela od njih, a kad sam shvatio da neću zasititi ni polovicu svoje gladi, ostali su već završili.
Vlasnik i jedini poslužitelj u Špilji zvao se Juan de las Nieves, crnac, gotovo mladić, tako lijep da je to čak bilo neugodno, obavijen u čiste muslimanske halje, i uvijek sa živim karanfilom za uhom. No najviše se isticala njegova neumjerena inteligencija koju je znao koristiti bez suzdržavanja na svoju sreću i na sreću drugih. Bilo je očito da mu malo nedostaje pa da bude žena, a govorilo se, vrlo osnovano, da u krevet liježe samo sa svojim mužem. No nitko se nikada nije našalio zbog te njegove sklonosti, jer je posjedovao ljupkost i brzinu odgovora, te nikada nije propustio zahvaliti za uslugu, ali ni uzvratiti uvredu. On je sve sam radio, od kuhanja u kojemu je zasigurno znao što svaki gost voli, pa do prženja kriški zelene banane jednom rukom, i sređivanja računa drugom, bez ikakve druge pomoći osim povremene pomoći koju mu je pružao dječak od šest godina koji ga je zvao mama. Kada smo odlazili, osjećao sam gotovo ganuće zato što sam pronašao to mjesto, no nisam ni pomišljao da će to okupljalište noćnih raskalašenika biti jedno od nezaboravnih mjesta u mome životu.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Nakon jela otpratio sam policajce na posljednjem krugu njihove zakašnjele ophodnje. Mjesec je bio zlatni pladanj na nebu.
Povjetarac se podizao te izdaleka povlačio dijelove glazbe i udaljene povike s velikih zabava. Policajci su znali da u siromašnim četvrtima nitko ne ide u krevet s policijskim satom nego su svake noći održavani plesnjaci, s naplatom ulaza, u udaljenim kućama iz kojih nitko nije izlazio na ulicu do zore.
Kada su odzvonila dva sata, pozvonili smo na vrata hotela, ne sumnjajući uopće da su moji prijatelji stigli, no taj nas je put čuvar poslao kvragu bez ikakva ustručavanja, jer smo ga bezrazložno probudili.
Policajcima je tada sinulo da nemam gdje spavati te su odlučili odvesti me u policijsku postaju. Učinilo mi se to tako smionom šalom da sam izgubio smisao za humor i pokazao se vrlo nepristojnim. Jedan od njih, iznenađen mojom djetinjastom reakcijom, naredio mi je s puščanom cijevi na trbuhu.
- Prestani se ponašati kao kukavica - rekao mi je, umirući od smijeha. - Prisjeti se da si još uvijek uhićen jer si prekršio policijski sat.
Tako sam - u ćeliji za šest osoba i na prostirci ukiseljenoj od tuđega znoja - prespavao svoju prvu sretnu noć u Cartageni.
Doprijeti do duše grada bilo je mnogo lakše nego preživjeti prvi dan. Za dva tjedna sredio sam odnose s roditeljima koji su potpuno podržali moju odluku da živim u gradu u kojemu nema rata.
Vlasnica hotela, pokajavši se što me je osudila da provedem noć u zatvoru, smjestila me s još dvadeset studenata u jednu nedavno izgrađenu nastambu na terasi njezine lijepe kolonijalne kuće. Nisam imao razloga za žaljenje, jer je to bila karipska kopija Državne gimnazije, a stajala je manje od pansiona u Bogoti, s hranom i sa spremanjem.
Upis na pravni fakultet riješio se u jedan sat s prijemnim ispitom pred tajnikom Ignaciom Velezom Martinezom, i jednim profesorom iz političke ekonomije čijega se imena ne uspijevam sjetiti. Kao što je bio običaj, ispit se održao u prisutnosti cijele druge godine. Od samog uvodnog dijela pažnju mi je skrenula jasnoća rasuđivanja i jezična preciznost te dvojice profesora, u regiji koja je u unutrašnjosti zemlje poznata po svojoj sklonosti iskrivljavanju jezika. Prva tema koju su izvukli bio je rat za nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država, o čemu sam ja znao nešto manje od ništa. Bila je prava šteta što još nisam bio pročitao devet sjevernoameričkih romanopisaca koji su nam počeli stizati, ali sam imao sreću što je doktor Velez Martinez počeo jednom slučajnom opaskom o Čiča Tominoj kolibi, koju sam dobro poznavao još od mature. Uhvatio sam je u letu. Dvojica profesora vjerojatno su patila od nostalgije, jer nam je šezdeset minuta određenih za ispit otišlo u emocionalnim analizama sramote robovlasničkoga sustava na jugu Sjedinjenih Država. I na tome smo ostali. Tako je taj ruski rulet što mi je bio namijenjen, postao ugodan razgovor koji je zaslužio dobru ocjenu i srdačno pljeskanje.
I uspio sam se upisati na sveučilište da završim drugu godinu prava, s uvjetom koji nisam nikada ispunio - izići na ispit iz jednog ili dva predmeta koje sam još dugovao s prve godine u Bogoti. Neki su se moji kolege oduševili mojim načinom ukroćivanja tema, jer je među njima postojala određena militantnost u korist kreativne slobode, na sveučilištu koje je bilo nasukano u akademskoj strogosti. Bio je to moj jedini san još od gimnazije, ne zbog samovoljnog nekonformizma nego zato što je to bila moja jedina nada - da prolazim na ispitima bez učenja. No, isti ti koji su proglašavali nezavisnost od kriterija na satovima, mogli su se samo podvrgnuti sudbini, te su odlazili na stratište ispita s naslijeđenom knjižurinom kolonijalnih tekstova naučenih napamet. Srećom, u stvarnome su životu bili pravi majstori u živahnom održavanju plesnjaka petkom, unatoč opasnosti od sve drskije represije u sjeni države. Plesovi su se i dalje održavali po prešutnome dogovoru s vlastima javnoga reda dok je trajao policijski sat, a kad je ukinut, iz svoje su agonije uskrsnuli s još više živosti. Pogotovo u Toricesu, Getsemaniu ili u podnožju Pope, četvrtima s najviše zabava u tim sumračnim godinama. Bilo je dovoljno pojaviti se na prozoru da bi se izabrala zabava koja nam se najviše sviđa, i za pedeset centavosa plesalo se do zore uz vrlo vruću glazbu s Kariba, pojačanu bučnim zvučnicima. Partnerice koje smo iz ljubaznosti pozivali, bile su one iste studentice koje smo viđali tijekom tjedna na izlazu iz škole, samo što su nosile odore kao da idu na nedjeljnu misu i plesale kao neokaljane žene pod budnim okom teta pratilja ili slobodnih majki.
Jedne od tih noći lova hodao sam po četvrti Getsemani koja je u Kolonijalno doba bila predgrađe u kojemu su živjeli robovi, kada sam kao lozinku prepoznao snažan udarac po leđima i gromoglasni glas:
- Razbojniče!
Bio je to Manuel Zapata Olivella, okorjeli stanovnik Ulice Mala Crianza u kojoj je živjela obitelj njegove bake i djeda, potomci afričkih pradjedova. Vidjeli smo se u Bogoti, usred kaosa 9. travnja, i naše prvo iznenađenje kada smo se sreli u Cartageni, bilo je to što smo uopće živi. Osim što je radio kao liječnik iz milosrđa, bio je i novinar, politički aktivist i promicatelj karipske glazbe, no njegova najveća vokacija sastojala se u nastojanju rješavanja svih tuđih problema. Tek što smo progovorili o svojim iskustvima onoga kobnog petka i o planovima za budućnost, on mi je predložio da se iskušam u novinarstvu. Prije mjesec dana liberalni vođa Domingo Lopez Escauriaza pokrenuo je dnevni list El Universal, a glavni urednik bio je Clemente Manuel Zabala. Bio mi je poznat po čuvenju ne kao novinar nego kao dobar poznavatelj svih vrsta glazbe i kao komunist u mirovini. Zapata Olivella se obvezao da će ugovoriti sastanak, jer je znao da Zabala traži nove ljude da bi potaknuo uzorito kreativno novinarstvo naspram rutinskoga i podređenoga kakvo je kraljevalo u zemlji, pogotovo u Cartageni koja je tada bila jedan od najzaostalijih gradova.
Bilo mi je posve jasno da novinarstvo nije moj poziv. Htio sam biti istaknuti pisac, ali sam to pokušavao oponašajući druge autore koji nisu imali nikakve veze sa mnom. Tako sam tih dana napravio stanku da razmislim, jer nakon moje tri objavljene priče u Bogoti, koje je toliko hvalio Eduardo Zalamea, kao i drugi kritičari, a i dobri i loši prijatelji, osjetio sam da se nalazim u ulici bez izlaza. Zapata Olivella bio je uporan u suprotstavljanju mojim razlozima, govoreći da se novinarstvo i književnost na kraju svode na isto, a suradnja s El Universalom mogla mi je osigurati istodobno tri sudbinske stvari: riješiti moje živome probleme na dostojanstven i djelotvoran način, uvesti me u jednu profesionalnu sredinu koja je sama po sebi bila važan poziv, i surađivati s Clementeom Manuelom Zabalom, najboljim učiteljem novinarstva koji se može zamisliti.
Kočnica straha, koju je potaknulo to tako jednostavno rasuđivanje, mogla me je spasiti od propasti. No Zapata Olivella nije znao proživljavati neuspjeh te mi je rekao da se sljedeći dan u pet popodne pojavim na broju 381 u Ulici Juan de Dios, gdje je bilo sjedište toga lista.
Nemirno sam spavao cijelu noć. Sutradan za doručkom pitao sam vlasnicu hotela gdje se nalazi ta ulica, a ona mi je pokazala prstom s prozora.
- Točno ondje - rekla mi je - dva bloka dalje.
Ondje se nalazio ured El Universala, ispred golemoga zida od pozlaćena kamena crkve sv. Petra Clavera, prvoga američkoga sveca, čije je nepromjenjivo tijelo bilo izloženo prije više od sto godina ispod glavnoga oltara. Bila je to stara kolonijalna građevina obrubljena republikanskim dodacima, s velikim dvostrukim vratima i s prozorima kroz koje se moglo vidjeti sve što se u redakciji zbivalo. No ono što mi je doista poticalo strah nalazilo se iza grube drvene stubišne ograde kakva tri metra od prozora: vremešni muškarac koji je bio sam, odjeven u bijelo laneno odijelo i s kravatom, vrlo tamne kože i čvrste, crne indijanske kose, olovkom je pisao u starom uredu s hrpama zaostalih papira. Okrenuo sam se da odem, oduševljen zbog te nagle odluke, i tako još dva puta, jer ni četvrti, kao ni prvi put, nisam ni najmanje sumnjao da je taj čovjek, Clemente Manuel Zabala, upravo onakav kakvim sam ga zamišljao, samo još strašniji. Prestravljen, jednostavno sam odlučio da se to popodne ne susretnem s čovjekom koga je bilo dovoljno vidjeti kroz prozor pa da se shvati da zna odviše o životu i o svome poslu.
Vratio sam se u hotel i prepustio se još jednom svom uobičajenom danu bez grižnje savjesti, ležeći na leđima na krevetu s Krivotvoriteljima novca Andrea Gidea, i pušeći bez prestanka. U pet popodne zatresla su se vrata spavaonice od muklog udarca poput puščanog hica.
- Idemo, jebemu! - povikao je s ulaza Zapata Olivella. - Zabala vas čeka, a nitko u ovoj zemlji ne može sebi priuštiti da ga prevari.
Početak je bio teži no što bih ga mogao zamisliti u kakvoj noćnoj mori. Zabala me je primio, ne znajući što da radi, pušeći bez prestanka i uznemireno, što je još više pogoršavala velika vrućina.
Sve nam je pokazao. Na jednoj strani nalazila se uprava, a na drugoj redakcija i radionica s tri pisaća stola za kojima u te rane sate još nije bilo nikoga, te u dnu jedan rotacioni stroj koji je preživio navalu posla, i dva jedina stroja za slaganje.
Na moje veliko iznenađenje Zabala je pročitao sve tri moje priče, i Zalamein osvrt mu se činio opravdanim.
- Meni ne - rekao sam mu. - Nisam zadovoljan pričama. Napisao sam ih s pomalo nesvjesnim porivima, a kada sam ih pročitao otisnute, nisam znao što bih dalje.
Zabala je duboko udahnuo dim i rekao Zapati Olivelli:
- To je dobar znak.
Manuel se uhvatio za tu priliku i rekao mu da bih ja mogao biti koristan za novine u svoje slobodno vrijeme. Zabala je odvratio da je to i on pomislio kada ga je Manuel zamolio da me primi. Doktoru Lopezu Escauriazi, direktoru, predstavio me kao mogućega suradnika o kojemu mu je govorio večer prije.
- Bilo bi to odlično - rekao je direktor uz svoj vječni osmijeh gospodina staroga kova.
Ništa nismo dogovorili, ali me je Zabala zamolio da sutradan ponovno dođem da me upozna s Hectorom Rojasom Herazom, dobrim pjesnikom i slikarom, njegovim sjajnim kolumnistom.
Nisam mu rekao da je on bio moj profesor crtanja u koledžu San Josi zbog bojažljivosti koja mi je i danas neobjašnjiva. Kada smo izišli, Manuel je poskočio na Trgu Aduana, ispred monumentalnoga pročelja crkve sv. Petra Clavera, i uzviknuo preuranjeno radostan:
- Jeste li vidjeli, tigre, muka je prošla!
Odgovorio sam mu srdačnim zagrljajem da ga ne bih razočarao, no ozbiljno sam sumnjao u svoju budućnost. Tada me je Manuel upitao kako me se dojmio Zabala, a ja sam mu rekao istinu - činio mi se kao lovac na duše. To je možda bio osnovni razlog zbog kojega su se skupine mladih ljudi hranile na njegovu rasuđivanju i opreznosti. Zaključio sam, zbog nesumnjivo netočne procjene toga prerano ostarjeloga čovjeka, da ga je možda taj njegov karakter sprečavao da ima odlučujuću ulogu u javnome životu zemlje.
Manuel me je navečer nazvao, umirući od smijeha zbog razgovora koji sam vodio sa Zabalom. On mu je o meni govorio s velikim oduševljenjem, ponovio je da je siguran da bi to bio važan doprinos za uvodnu stranicu, a i direktor je tako mislio. No jedini razlog njegova poziva bio je da mu kaže da je Zabalu zabrinjavala samo moja bolesna bojažljivost koja bi mogla postati velika prepreka u mome životu.
Ako sam u posljednji čas odlučio ponovno otići u tu novinsku kuću, bilo je to samo zato što mi je sljedećeg jutra kolega iz sobe otvorio vrata tuš-kabine i gurnuo mi pred oči uvodnu stranicu El Universala. Na njoj je bila grozna vijest o mojemu dolasku u grad, koja me je navodila kao pisca prije no što sam to postao, i kao budućeg novinara nakon manje od dvadeset četiri sata otkako sam prvi put u životu stupio u neku novinarsku redakciju. Manuelu sam, koji mi je odmah telefonirao da mi čestita, bez uvijanja istresao svoj bijes zato što je napisao nešto tako neodgovorno, a da prije toga nije sa mnom porazgovarao. No nešto se u meni promijenilo, možda i zauvijek, kada sam saznao da je tu vijest napisao Zabala osobno. Tada sam pritegnuo hlače i otišao u redakciju da mu izrazim svoju zahvalu. Jedva me je saslušao. Predstavio me je Hectoru Rojasu Herazu, odjevenom u hlače od kaki tkanine i u košulju s amazonskim cvjetovima, koji je izbacivao velike riječi gromkim glasom, ne popuštajući u razgovoru sve dok ne bi uhvatio svoju lovinu. On me, kako se činilo, nije prepoznao kao jednog od svojih učenika na koledžu San Jose u Barranquilli.
Profesor Zabala - kako su ga svi zvali - uvukao nas je u orbitu svoga sjećanja na dvojicu ili trojicu zajedničkih prijatelja, kao i drugih koje sam ja trebao poznavati. Potom nas je ostavio same i vratio se okrutnoj borbi sa svojom jarko crvenom olovkom na užurbanim papirima, kao da nema nikakve veze s nama. Hector mi je nastavio govoriti rominjajući poput kišice, kao što su zvučali i strojevi za slaganje, te kao da ni on nema ništa sa Zabalom. Bio je beskrajan sugovornik, sjajne verbalne inteligencije, pustolov mašte koji je izmišljao nevjerojatne stvarnosti u koje bi na kraju i sam povjerovao. Satima smo razgovarali o drugim prijateljima, živima i mrtvima, o knjigama koje nisu trebale biti nikada napisane, o ženama koje su nas zaboravile, a mi ih nismo mogli zaboraviti, o idiličnim plažama karipskoga raja Tolu - gdje se on rodio - i o nepogrešivim čarobnjacima i biblijskim nesrećama Aracatace. O svemu što postoji i o čemu treba razgovarati, ne pijući ništa, čak ne dišući, samo neumjereno pušeći zbog straha da nam život neće biti dovoljan za sve ono o čemu bismo još trebali razgovarati.
U deset sati navečer, kada se uredništvo zatvaralo, profesor Zabala odjenuo je jaknu, pritegnuo kravatu, i baletnim korakom, koji je u sebi imao već vrlo malo mladenačkoga, pozvao nas na večeru. U Špilju, kao što se moglo pretpostaviti, gdje ih je dočekalo iznenađenje zato što su me Juan de las Nieves i nekolicina njegovih zakašnjelih stalnih gostiju prepoznali kao staroga gosta.
Iznenađenje se povećalo kad je prošao jedan od policajaca, kojega sam upoznao prvoga dana, i kad mi je dobacio nejasnu šalu o mojoj loše provedenoj noći u policijskoj postaji i još mi zaplijenio kutiju cigareta koju sam tek otvorio. Hector je na to započeo s Juanom de las Nievesom turnir u dvosmislenosti od čega su stalni gosti prasnuli u smijeh pred zadovoljnom tišinom profesora Zabale. Usudio sam se ubaciti odgovor koji nije bio duhovit, ali mi je bar poslužio da budem priznat kao jedan od rijetkih gostiju koje je Juan de las Nieves posluživao na povjerenje čak četiri puta mjesečno.
Poslije večere, Hector i ja nastavili smo poslijepodnevni razgovor na Šetalištu Martires, pored smrdljive uvale pune republikanskih otpadaka s javne tržnice. Bila je to divna noć u središtu svijeta, dok su prvi jedrenjaci s otoka Curacao kriomice isplovljavali. Te mi je zore Hector rasvijetlio podzemnu povijest Cartagene, prekrivenu rupčićima plača, koja mi se učinila bližom istini od samozadovoljne fikcije akademika. Otkrio mi je život desetorice mučenika čije su se mramorne biste nalazile na obje strane glavne ceste kao znak sjećanja na njihovo junaštvo. Popularna verzija - koja mi se učinila njegovom - glasila je da kipari, kada su ih postavljali, nisu isklesali njihova imena i datume na biste nego na podnožja. A kada su ih kasnije rastavili radi čišćenja prije njihove stoljetne obljetnice, nisu više znali tko pripada kojemu imenu i datumu, te su ih postavili bilo kako na podnožja, jer ionako nitko nije znao tko je tko. Ta se priča prepričavala kao šala mnogo godina, ali ja sam, naprotiv, pomislio da je to što su velikani ostali bez imena, bio čin povijesne pravde, ne toliko zbog njihova života koliko zbog njihove sudbine uopće.
Takve neprospavane noći ponavljale su se gotovo svakodnevno u Cartageni, no odmah nakon prve dvije ili tri noći shvatio sam da Hector ima moć brzoga zavođenja, a imao je i tako složeno poimanje prijateljstva da su ga samo oni koji su ga jako voljeli mogli u potpunosti shvatiti, jer je bio dostojanstveno osjetljiv, a istodobno sposoban za prijeteće, ponekad i katastrofične napadaje srdžbe, što bi odmah potom pripisivao sebi kao milost Božjega djeteta. Tada smo shvaćali kakav je, i zašto je profesor Zabala činio sve što je mogao - zato što mu je bio drag, kao i nama. Te prve noći, kao i mnoge poslije, ostali smo do zore na Šetalištu Martires, zaštićeni od policijskoga sata time što smo novinari. Hector je imao čist glas i jasno pamćenje kad je ugledao svitanje novoga dana na obzoru mora i rekao:
- Da bar ova noć završi kao ona u Casablanci.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Ništa više nije rekao, no njegov mi je glas jasno prizvao sliku Humphreva Bogarta i Claudea Rainsa dok su hodali rame uz rame kroz rane jutarnje izmaglice prema sjajnim zrakama na obzoru, kao i već legendarnu rečenicu tragično-sretnoga svršetka: »Ovo bi mogao biti početak jednoga velikoga prijateljstva.«
Tri sata poslije profesor Zabala me je probudio telefonski s jednom manje sretnom rečenicom:
- Kako ide remek-djelo?
Bilo mi je potrebno nekoliko minuta da shvatim kako misli na moju suradnju u novinama toga dana. Nisam se sjećao da smo se išta dogovorili, ni da sam pristao, a ni odbio, kada me je zamolio da napišem svoj prvi prilog, no toga sam se jutra osjećao sposobnim za bilo što, nakon one verbalne olimpijade protekle noći. Ali Zabala je shvatio da ću to učiniti, jer je već imao nekoliko dnevnih tema, a ja sam mu predložio jednu koja mi se učinila posebno aktualnom: policijski sat.
Nije mi pružio nikakvu orijentaciju. Namjeravao sam ispričati svoju pustolovinu prve noći u Cartageni, i to sam učinio, svojom rukom, jer se nisam snalazio s prethistorijskim strojevima iz redakcije. Bio je to porođaj koji je trajao gotovo četiri sata, a profesor ga je preda mnom pregledao bez ikakva izraza koji bi omogućio da saznam što misli, sve dok nije pronašao najblaži način da mi kaže:
- Nije loše, ali ne dolazi u obzir za objavljivanje.
Nije me iznenadio. Naprotiv, to sam i pretpostavljao, i na nekoliko sam trenutaka osjetio olakšanje što više neću morati podnositi taj nezahvalni teret novinarstva. No njegovi pravi razlozi, koje nisam poznavao, bili su oni neopozivi: od 9. travnja svaki je dnevni list u zemlji imao državnoga cenzora koji bi se u šest popodne smjestio u nekom uredu redakcije kao u svojoj kući, s namjerom i naredbom da ne odobri nijedno slovo koje bi moglo narušiti javni red.
Zabalini razlozi su me tištali mnogo više nego vladini, jer ja nisam napisao novinarski osvrt nego subjektivni prikaz osobnih događaja bez ikakve namjere da to bude novinarski članak. Usto, nisam o policijskom satu govorio kao o zakonskom instrumentu države, nego kao o dosjetljivome načinu nekih grubih policajaca da dođu do cigareta koje su stajale jedan centavo po komadu. Prije no što me osudio na smrt, Zabala mi je vratio članak koji sam morao temeljito preraditi, ne zbog njega nego zbbg cenzora, i milosrdno izrekao presudu s dvije oštrice.
- Književne vrijednosti imate, to vam ne nedostaje, ali o tome ćemo razgovarati kasnije.
Takav je on bio. Od prvoga dana u redakciji, kada je Zabala razgovarao sa mnom i sa Zapatom Olivellom, pozornost mi je privukao njegov neobični običaj da razgovara s jednom osobom gledajući u lice drugoj, dok mu je među prstima dogorijevao žar cigarete. To mi je u početku stvaralo nelagodnu nesigurnost. Ono što mi se učinilo najmanje glupim, zbog moga velikog straha, bilo je slušati ga vrlo pozorno i s velikim zanimanjem, ali ne gledati u njega nego u Manuela da bih iz obojice izvukao svoje zaključke. Poslije, kada smo razgovarali s Rojasom Herazom, i potom s direktorom Lopezom Escauriazom, i s mnogima drugima, uvidio sam da Zabala na taj način razgovara s grupom ljudi. Tako sam to shvatio, te smo onda on i ja mogli izmijeniti ideje i osjećaje preko nepažljivih pomagača i nedužnih posrednika. Zbog povjerenja koje smo stekli nakon nekoliko godina, usudio sam se spomenuti mu taj svoj dojam, a on mi je bez ikakva čuđenja objasnio da gleda u druge gotovo iz profila da im ne bi puhao dim u lice. Takav je bio: nikada nisam upoznao nekoga s tako blagim i diskretnim ponašanjem i s tako uglađenim temperamentom, jer je uvijek znao što hoće, poput mudraca u sjeni.
Dotad sam već bio napisao govore, rane stihove u gimnaziji u Zipaquirai, patriotske proglase i proteste zbog loše hrane, i nešto malo više, ne računajući pisma obitelji koje mi je majka vraćala s ispravljenim pravopisnim greškama, čak i onda kada sam već bio poznat kao pisac. Članak koji su naposljetku objavili na uvodnoj stranici, nije imao ništa zajedničko s onim što sam napisao. Nakon ispravaka profesora Zabale i cenzora, od onoga što sam napisao preostali su samo ostaci lirske proze bez kriterija i stila, dotučeni gramatičkim sektaštvom lektora. U posljednji smo se čas dogovorili o kolumni koja je trebala izlaziti svakoga dana, možda zato da se odrede odgovornosti, s mojim punim imenom i stalnim naslovom: Točka, novi red.
Zabala i Rojas Herazo, već vrlo vješti u svakodnevnome pisanju, uspjeli su me utješiti zbog moga nezadovoljstva tim prvim člankom, i tako sam se usudio nastaviti s drugim i trećim, koji nisu bili ništa bolji. Ostao sam u redakciji gotovo dvije godine, objavljujući čak dva članka dnevno u kojima sam uspio zaobići cenzuru, s potpisom ili bez njega, i gotovo se oženio cenzorovom nećakinjom.
Još se pitam kakav bi moj život bio bez olovke profesora Zabale i bez cenzorovih iskrivljavanja smisla, taj moj život u kojemu je jedini smisao postojanja bio izazov kreativnosti. No cenzor je više od nas živio u nadziranju zbog svojih manija proganjanja. Sastanci velikih pisaca činili su mu se sumnjivim zasjedama, kao što su to doista uglavnom i bili. Vidio je utvare. Bio je poput lošega Cervantesa koji je zamišljao nepostojeća značenja. U jednoj od svojih noći pod nesretnom zvijezdom išao je na zahod svakih petnaest minuta dok se nije usudio reći nam da mu malo nedostaje pa da poludi zbog straha koji mu mi izazivamo.
- Kvragu! - povikao je. - S ovim stalnim kaskanjem do zahoda, ostat ću bez guzice!
Policija je bila militaristički ustrojena više kao primjer vladine ozbiljnosti u političkoj primjeni sile nego što je doista izazivala krvave okršaje u zemlji, koji su na atlantskoj obali bili donekle umjereni.
No početkom svibnja policija je bez ikakvih razloga izrešetala procesiju u Velikome tjednu na ulicama Carmen de Bolivar, nekih stotinjak kilometara od Cartagene. Ja sam prema tom naselju osjećao izvjesnu sentimentalnu slabost, jer je ondje odrasla teta Mama, a djed Nicolas izmislio svoje slavne zlatne ribice. Zabala, koji se rodio u susjednome mjestu San Jacintu, povjerio mi je, neuobičajenom odlučnošću, da napišem vijest o tome, ne obraćajući pažnju na cenzuru, i s njegovom punom odgovornošću. Moj prvi članak bez potpisa na uvodnoj stranici zahtijevao je od vlade detaljnu istragu o agresiji i kaznu za počinitelje. A završavao je pitanjem: »Što se dogodilo u Carmen de Bolivaru?« Pred državnim prezirom, i već u otvorenoj borbi s cenzurom, svakog smo dana ponavljali pitanje uz članak na istoj stranici, i to sve energičnije, pripravni da razljutimo vladu još više no što je to bila. Nakon tri dana direktor lista uvjerio se da se Zabala posavjetovao s cijelom redakcijom, te se složio da bismo trebali nastaviti s tom temom.
Tako smo nastavili postavljati pitanje. U međuvremenu, jedino što smo o vladi saznali, stiglo nam je kao njihovo iskazivanje nepovjerenja u nas: izdali su naredbu da nas ostave na miru s našom temom osamljenih luđaka dok nam ne ponestane daha. Nije to bilo lako, jer je naše pitanje, ponavljano svakoga dana, već kružilo ulicom kao popularni pozdrav: »Zdravo, brate: što se dogodilo u naselju Carmen de Bolivar?«
Jedne noći, kada se tome nitko nije nadao, i bez ikakve najave, vojna ophodnja zatvorila je Ulicu San Juan de Dios uz veliku buku glasova i oružja, i pukovnik Jaime Polania Puyo, komandant vojne policije, ušao je čvrstim korakom u novinsku kuću El Universal.
Nosio je odoru bijele boje kao u kolača od tučenih bjelanjaka, koja se odijeva u svečanim prilikama, sa sjajnim gamašama i sabljom privezanom svilenim uzetom, te s tako blistavim pucetima i oznakama da su se doimali zlatnima.
U potpunosti je potvrđivao glasine koje su o njemu kružile kao o elegantnom i divnom čovjeku, iako smo znali da je bio okrutan u miru i u ratu kao što je to i pokazao nekoliko godina kasnije zapovijedajući kolumbijskim odredom u korejskome ratu. Nitko se nije pomaknuo u dva napeta sata koliko je iza zatvorenih vrata trajao njegov razgovor s direktorom. Popili su dvadeset dvije šalice crne kave, bez cigareta i alkohola, jer obojica su bila bez tih poroka. Pri izlasku, general se doimao još napetijim kada se sa svakim osobno pozdravio. Kod mene je malo zastao, pogledao me ravno u oči svojim očima kao u risa, i rekao mi:
- Vi ćete daleko dogurati.
Srce mi se stisnulo jer sam pomislio da već sve zna o meni, a ono»daleko« za njega je mogla biti i smrt. Direktor je u povjerenju prepričao Zabali razgovor s generalom i otkrio mu da on zna po imenu i prezimenu tko je napisao svaki dnevni članak. Direktor mu je na svoj osobiti način rekao da su članci pisani po njegovoj naredbi, i da se u novinama, kao i u vojsci, naredbe izvršavaju. U svakome slučaju, general mu je savjetovao da ublažimo kampanju, da ne ispadne da svaki pećinski barbar može provoditi pravdu u ime vlade. Direktor je razumio, i svi smo razumjeli, čak i ono što nije rekao. No ono što je direktora najviše iznenadilo bilo je njegovo razmetanje time da poznaje što se u redakciji zbiva kao da u njoj živi. Nitko nije sumnjao da je njegov tajni agent bio cenzor, premda se ovaj kleo posmrtnim ostacima svoje majke da to nije on učinio.
Jedino na što general nije ni pokušao odgovoriti prilikom svoga posjeta bilo je naše svakodnevno pitanje. Direktor, koji je bio poznat po svojoj mudrosti, savjetovao nam je da vjerujemo u ono što je rekao, jer bi istina mogla biti mnogo gora.
Otkad sam se upustio u rat protiv cenzure, napustio sam sveučilište i pisanje priča. Sva sreća da većina profesora nije prozivala, što je išlo u korist mojim izostancima sa satova. Pritom su se profesori liberali, koji su bili upoznati s mojim hrvanjem s cenzurom, mučili više od mene u nastojanju da pronađu način kako bi mi pomogli pri ispitima.
Danas, pokušavajući pisati o tome, ne pronalazim te dane u svojim sjećanjima, te se više priklanjam zaboravu nego pamćenju.
Moji su roditelji mirno spavali otkad sam im javio da u novinama zarađujem dovoljno za život. To, međutim, nije bilo točno. Mjesečna početnička plaća nije mi bila dovoljna ni za tjedan dana. Za manje od tri mjeseca napustio sam hotel s dugom koji je bilo nemoguće otplatiti i koji mi je vlasnica hotela kasnije oprostila u zamjenu za članak na stranici o društvenim zbivanjima povodom petnaestog rođendana njezine unuke. No tu je razmjenu prihvatila samo jednom.
Najsvježija spavaonica u gradu koja je bila vrlo napučena i dalje je bilo Šetalište Martires, unatoč policijskome satu. Ondje bih drijemao sjedeći, kad bi u zoru završile zabave. U drugim prilikama spavao bih u podrumu novinske kuće na snopovima papira, ili bih se pojavljivao sa svojom cirkuskom mrežom za spavanje u sobi studenata prava, dokle god bi podnosili moje noćne more i moju lošu naviku da govorim u snu. Tako sam preživljavao oviseći o slučajnostima, jeo ono što sam imao i spavao gdje sam se zatekao, sve dok mi humanitarna zajednica Franca Munere nije predložila dva obroka dnevno po samilosnoj cijeni. Otac zajednice - Bolivar Franco Pareja - bio je profesor povijesti u osnovnoj školi i imao veselu obitelj koja se oduševljavala umjetnicima i piscima, a koja me tjerala da jedem više no što sam im plaćao da mi ne bi usahnuo mozak. Često im nisam imao čime platiti, no oni su se zadovoljavali recitacijama za vrijeme deserta. Česti udjeli tog ohrabrujućeg posla bile su strofe u kojima su se izmjenjivale kratke i duge stope don Jorgea Manriquea u čast smrti njegova oca i Ciganski romansero Garcie Lorce.
Javne kuće pod otvorenim nebom na velikim plažama Tesce, daleko od uznemirujuće tišine unutar zidina, bile su gostoljubivije od turističkih hotela na plažama. Nas šestorica studenata smjestili smo se u El Cisneu rano ujutro da bismo spremili završne ispite pod blještavim svjetlima plesnoga podija. Vjetrić s mora i brujanje brodova u svitanje smirivalo nas je nakon bučne karipske limene glazbe i provokacija djevojaka koje su plesale u bluzama bez naramenica i u tako širokim suknjama da ih je povjetarac s mora podizao do struka. Ponekad bi nas neka ptičica, u čežnji za»taticom«, pozivala na spavanje s ono malo ljubavi što joj je još u zoru preostalo. Jedna od njih, čijega se imena i oblina vrlo dobro sjećam, dopustila je da je zavedu fantazije koje sam joj u snu pričao.
Zahvaljujući njoj prošao sam rimsko pravo bez nadmudrivanja i izbjegao mnogim hvatanjima u mrežu kada je policija zabranila spavanje u parkovima. Slagali smo se kao da smo u kakvu korisnome braku, ne samo u krevetu nego i u kućanskim poslovima koje sam obavljao u zoru da bi ona mogla odspavati još nekoliko sati.
Tada sam se već dobro snalazio u novinarskome poslu na koji sam oduvijek gledao više kao na jedan oblik književnosti. Bogota je bila noćna mora iz prošlosti, na udaljenosti od kakvih tisuću kilometara i na više od dvije tisuće metara nadmorske visine, i sjećao sam se samo smrada njezina pepela od 9. travnja. I dalje me je grozničavo privlačila umjetnost i književnost, pogotovo na ponoćnim sijelima, no više se nisam toliko oduševljavao time da postanem pisac. U to sam već bio siguran jer nisam napisao nijednu priču nakon one tri objavljene u El Espectadoru, sve dok me početkom lipnja nije pronašao Eduardo Zalamea i preko Zabale me zamolio da mu pošaljem još jednu priču nakon šest mjeseci šutnje. Kako je molba stigla od Zalamee, skupio sam ideje rasute u mojim bilješkama i napisao priču Drugo rebro smrti koja je bila tek nešto malo bolja od drugih priča. Dobro se sjećam da nisam imao nikakav prethodni plan, nego sam ga smišljao dok sam pisao. Objavljena je 25. lipnja1948. u prilogu Vikend, kao i prijašnje, i više nisam napisao nijednu priču do sljedeće godine, kada se moj život već posve promijenio.
Još sam samo trebao odustati od malobrojnih predavanja na pravu na koja sam vrlo rijetko odlazio, no ona su bila moja posljednja obmana kojom sam još mogao održavati san svojih roditelja. Ni ja sam tada nisam slutio da ću ubrzo postati najbolji student u knjižnici Gustava Ibarre Merlana, moga novoga prijatelja s kojim su me Zabala i Rojas Herazo upoznali s velikim oduševljenjem. On se upravo vratio iz Bogote, gdje je završio Višu učiteljsku školu, te se odmah uključio u zabave u El Universalu i u razgovore do zore na Šetalištu Martires. Između vulkanskih Hectorovih usta i kreativnoga Zabalinog skepticizma, Gustavo mi je pružio sustavnu dosljednost koja je uvelike nedostajala mojim improviziranim i raspršenim idejama, kao i lakoumnosti moga srca. I sve to između velike osjećajnosti i željeznoga karaktera.
Sutradan me pozvao u roditeljsku kuću na plaži Marbella, s golemim morem kao stražnjim dvorištem, i novom, uređenom knjižnicom na zidu od dvanaest metara, a u kojoj je čuvao samo one knjige koje treba čitati da bi se živjelo bez grižnje savjesti. Imao je izdanja grčkih, latinskih i španjolskih klasika u tako dobrome stanju kao da ih nitko nije čitao, no margine na stranicama bile su načrčkane mudrim opaskama, neke i na latinskom. A znao ih je i izgovarati živahnim glasom i pritom bi porumenio do korijena kose, pokušavajući ih sam probaviti s jetkim humorom. Neki mi je prijatelj, prije no što sam ga upoznao, rekao za njega: »Taj tip je pop.« Brzo sam shvatio zbog čega je bilo lako steći takvo mišljenje, a kasnije mi je, kada sam ga dobro upoznao, bilo gotovo nemoguće vjerovati da to doista i nije.
Kada smo se prvi put sreli, razgovarali smo bez prekida do zore, i shvatio sam da je pročitao mnoge i raznovrsne knjige, ali se njegov ukus uglavnom temeljio na dobrome poznavanju katoličkih intelektualaca toga doba za koje nikada nisam čuo. Znao je sve što je o poeziji trebalo znati, a pogotovo o grčkim i latinskim klasicima koje je čitao u originalnim verzijama.
Imao je mišljenje o zajedničkim prijateljima na osnovu dobre obaviještenosti, i dao mi vrijedne podatke koje sam samo mogao poželjeti. Rekao mi je i koliko je za njega važno to što je upoznao tri novinara iz Barranquille - Cepedu, Vargasa i Fuenmavora - o kojima su mi mnogo govorili Rojas Herazo i profesor Zabala. Pažnju mi je privuklo i to što je uz tolike intelektualne vrline i dobar odgoj plivao kao olimpijski šampion, jer je imao tijelo koje je bilo za to građeno i uvježbano. Kod mene ga je najviše zabrinuo moj opasni prezir prema grčkim i latinskim klasicima, jer su mi se činili dosadnima i nekorisnima, osim Odiseje koju sam u gimnaziji čitao i prečitavao nekoliko puta. Zato je, prije no što smo se rastali, izabrao u svojoj knjižnici jednu knjigu s kožnatim koricama i svečano mi je pružio. »Mogao bi postati dobar pisac«, rekao mi je, »ali nikada nećeš biti odličan pisac ako ne poznaješ grčke klasike.« To su bila Sofoklova kompletna djela. Gustavo je otada postao jedna od odlučujućih osoba u mome životu, jer me se Kralj Edip pri prvome čitanju dojmio kao savršeno djelo.
To je za mene bila povijesna noć u kojoj sam istodobno otkrio Gustava Ibarru i Sofokla, a nekoliko sati potom mogao uzaludno umrijeti u sobi svoje tajne zaručnice u El Cisneu. Sjećam se kao da je bilo jučer kada je neki njezin bivši »tatica«, za kojega je mislila da je umro prije više od godinu dana, razvalio vrata sobe udarcima noge, izvikujući bjesomučne psovke. Odmah sam ga prepoznao kao dobroga kolegu iz osnovne škole u Aracataci koji se bijesno vraćao iz škole da bi legao u svoj krevet. Otada se nismo vidjeli, no imao je dovoljno dobroga ukusa da se pravi lud kada me je prepoznao zgrčenoga, i od straha skrivenoga u krevetu.
Te sam godine upoznao i Ramira i Oscara de la Espriellu, beskrajne sugovornike, pogotovo u kućama koje je kršćanski moral zabranjivao. Obojica su živjeli s roditeljima u Turbacu, sat vremena od Cartagene, i gotovo svakodnevno dolazili na sastanke pisaca i umjetnika u slastičarnicu Americana. Ramiro, koji je završio studij prava u Bogoti, bio je vrlo blizak ljudima iz El Universala u kojemu je objavljivao spontane kolumne. Njegov je otac bio oštar odvjetnik i slobodoumni liberal, a supruga mu je bila čarobna i bez dlake na jeziku. Oboje su imali lijep običaj da razgovaraju s mladima. U našim dugim razgovorima ispod razgranatih jasena u Turbacu pružili su mi dragocjene podatke o Ratu tisuću dana -tom književnom vrelu koje mi je presušilo smrću moga djeda. Otada još uvijek u mislima čuvam vrlo pouzdanu sliku generala Rafaela Uribea Uribea s njegovom dičnom osobitošću i snažnim zapešćima.
Najbolje svjedočanstvo o tome kako smo tih dana izgledali Ramiro i ja uobličila je na uljanoj slici slikarica Cecilia Porras, koja se osjećala kao kod kuće na muškim veselicama naspram izvještačenosti njezine društvene sredine. Bio je to portret nas dvojice dok sjedimo za stolom u kavani u kojoj smo se sastajali s njom i s ostalim prijateljima dvaput dnevno. Kada smo se Ramiro i ja razišli, nepomirljivo smo se posvađali oko toga tko je vlasnik slike. Cecilia je to riješila salamonskom odlukom -prerezavši platno po sredini škarama za obrezivanje - i svakome dala svoj dio. Svoj sam dio nekoliko godina kasnije ostavio u ormaru nekoga stana u Caracasu i nikada ga više nisam dobio natrag.
Za razliku od ostatka zemlje, državna primjena sile nije učinila nikakvu štetu u Cartageni sve do početka godine kada je našega prijatelja Carlosa Alemana vrlo istaknuti okrug Mompox izabrao za zastupnika u Regionalnoj skupštini. Bio je novopečeni odvjetnik, vesela duha, no vrag mu je smjestio neslanu šalu kada su na uvodnome zasjedanju dvije suparničke stranke zapucale jedna na drugu i jedan mu zalutali metak raznio naramenicu. Aleman je, očito s dobrim razlogom, pomislio da tako nekorisna zakonska vlast kakva je naša ne zaslužuje da se za nju žrtvuje život, te je odlučio da radije troši svoje honorare u društvu dobrih prijatelja.
Oscar de la Espriella, koji je bio pravi veseljak, slagao se s VVilliamom Faulknerom u tome da je javna kuća najbolje prebivalište za jednoga pisca, jer su jutra mirna, svake se noći održava zabava, i postoje dobri odnosi s policijom. Zastupnik Aleman shvatio je to doslovce i smjestio se kod naših domaćina na puno vrijeme. Međutim, jedne sam se noći pokajao što sam povjerovao Faulknerovim iluzijama kada je neki bivši udvarač vlasnice kuće, Mary Reyes, udarcima razvalio vrata da bi odveo njihova sina koji je imao pet godina i živio s nama. Njezin tadašnji udvarač, policajac, izišao je iz spavaonice u gaćama da bi čast i imovinu kuće obranio službenim revolverom, a onaj ga je dočekao rafalom metaka što su odjeknuli kao hici iz topa u plesnoj dvorani. Prestrašeni se narednik skrio u svojoj sobi. Kada sam izišao iz svoje sobe napola odjeven, usputni stanari gledali su iz svojih soba kako dječak mokri u dnu hodnika, dok ga je tata kažnjavao lijevom rukom, a u desnoj držao revolver koji se još dimio. U kući su se čule samo Maryne pogrdne riječi kojima je naredniku prigovarala da nema muda.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Tih je dana u ured El Universala nenajavljeno ušao nekakav divovski čovjek koji je velikim teatralnim pokretima skinuo košulju i prošetao redakcijom izazvavši naše iznenađenje zbog svojih leđa i ruku otvrdnulih od ožiljaka koji kao da su bili od cementa. Dirnut zapanjenošću koju je uspio kod nas pobuditi, objasnio nam je ožiljke na svome tijelu gromkim glasom:
- Ogrebotine od lava!
Bio je to Emilio Razzore koji je upravo stigao u Cartagenu da bi pripremio nastup svoga čuvenog obiteljskog cirkusa, jednog od najvećih na svijetu. Tjedan dana ranije cirkus je isplovio iz Havane na prekooceanskom brodu Euskera, pod španjolskom zastavom, i očekivao se u Cartageni sljedeće subote. Razzore se hvalio da je u cirkusu bio i prije no što se rodio, i nije bilo potrebno vidjeti što radi da bi se shvatilo da je krotitelj divljih zvijeri. Nazivao ih je osobnim imenima kao članove svoje obitelji, a one su mu uzvraćale ponekad ljubaznim, a ponekad okrutnim postupcima. Ulazio bi nezaštićen u kaveze s tigrovima i lavovima da ih nahrani svojom rukom. Njegov najdraži medvjed zagrlio ga je iz ljubavi tako da je cijelo jedno proljeće proveo u bolnici. No velika atrakcija nije bio ni on, ni gutač vatre, nego čovjek koji je sebi odvrtao glavu i šetao uokolo s njom pod rukom. Kod Emilia Razzora nezaboravna je bila njegova nepokolebljivost. Pošto sam ga zadivljeno slušao dugi niz sati, objavio sam u El Universalu članak u kojemu sam se usudio napisati da je bio »najstrašnije human čovjek kojega sam upoznao«.
Sa svojom dvadeset jednom godinom života nisam upoznao mnogo ljudi, ali mislim da je ta rečenica još uvijek opravdana. Jeli smo u Špilji s ostalima iz redakcije, a i ondje su ga zavoljeli zbog njegovih priča o zvijerima koje je ljubav humanizirala. Jedne noći, nakon mnogo razmišljanja, odvažio sam se i zamolio ga da me povede sa svojim cirkusom, pa makar samo čistio kaveze kada u njima ne budu tigrovi. Ništa mi nije rekao, ali mi je u tišini pružio ruku. Shvatio sam to kao lozinku cirkusa, i smatrao sam to riješenim. Povjerio sam se samo Salvadoru Mesi Nichollsu, antiohijskom pjesniku koji je ludo volio cirkuske šatore, a došao je u Cartagenu kao poslovni ortak obitelji Razzore. I on je otišao s nekim cirkusom kad je bio u mojoj dobi, te me upozorio da se oni koji plaču kada prvi put vide klaunove i žele s njima otići, drugi dan pokaju. No, ne samo što je podržao moju odluku, nego je u to uvjerio i krotitelja, pod uvjetom da to čuvamo kao strogu tajnu kako se vijest ne bi prerano proširila. Iščekivanje cirkusa, što je dotad bilo uzbudljivo, postalo mi je neodoljivim. Euskera nije došla predviđenog dana, i bilo je nemoguće stupiti u kontakt s njome. Krajem drugoga tjedna uspostavili smo u redakciji službu radioamatera da bismo preispitali kakvo je vrijeme na Karibima, ali nismo uspjeli spriječiti da se u novinama i na radiju ne počne nagađati o strašnoj vijesti. Mesa Nicholls i ja ostajali smo tih napetih dana s Emiliom Razzoreom u njegovoj sobi u hotelu, ne jedući i ne spavajući. Vidjeli smo kako se brod potapa, kako postaje sve manji i manji u beskrajnome čekanju, sve dok nam srce nije potvrdilo da Euskera nikada više neće nikamo stići, premda se o njezinoj sudbini nije ništa saznalo. Krotitelj je ostao još jedan dan, zatvoren sam u sobi, a sutradan me posjetio u redakciji da mi kaže da sto godina svakodnevne borbe ne može nestati u jednome danu.
Zato je odlučio otići u Miami bez ijednog klina za šatore i bez obitelji, da bi ponovno ni iz čega, dio po dio, izgradio potopljeni cirkus. Vrlo me se dojmila njegova odlučnost unatoč tragediji, te sam ga otpratio u Barranquillu da bih se od njega oprostio prije no što poleti za Floridu. Prije ukrcaja u avion, zahvalio mi je što sam se htio pridružiti njegovu cirkusu, i obećao mi da će doći po mene čim bude imao nešto konkretno. Pozdravio se sa mnom jednim tako divljim zagrljajem da sam cijelim srcem doživio ljubav njegovih lavova. Nikada više za njega nisam čuo.
Avion za Miami poletio je u deset ujutro istoga dana kada je izišao moj članak o Razzoreu: 16. rujna 1948. Spremao sam se vratiti u Cartagenu to isto popodne kada sam se sjetio da bih mogao svratiti u El Nacional, večernji list u kojemu su pisali German Vargas i Alvaro Cepeda, prijatelji mojih prijatelja iz Cartagene. Redakcija se nalazila u jednoj oronuloj zgradi u starome dijelu grada, a sastojala se od velikoga praznog salona, podijeljenoga drvenom pregradom.
U dnu salona, mladi crvenokosi muškarac, samo u košulji, pisao je na pisaćem stroju dok su tipke odjekivale kao petarde u pustome salonu. Približio sam se gotovo na vršcima prstiju, plašeći se otužne škripe poda, te sam pričekao pored pregrade dok nije podignuo pogled i šturo rekao skladnim glasom profesionalnoga spikera: - Što je?
Kosa mu je bila kratka, jagodice čvrste, a oči prozračne i prodorne koje kao da su negodovale zbog prekida. Odgovorio sam mu kako sam umio, od riječi do riječi ovo:
- Ja sam Garcia Marquez.
Tek kada sam čuo svoje vlastito ime tako samouvjereno izgovoreno, palo mi je na pamet da bi se lako moglo dogoditi da German Vargas ne zna tko sam, iako su mi u Cartageni rekli da su o meni mnogo razgovarali s prijateljima iz Barranquille otkako su pročitali moju prvu priču. El Nacional je objavio oduševljeni osvrt Germana Vargasa koji nije lako probavljao književne novitete. No oduševljenje s kojim me primio, potvrdilo mi je da je vrlo dobro znao tko sam, i da je njegova naklonost bila očitija no što su mi rekli. Nekoliko sati nakon toga upoznao sam Alfonsa Fuenmavora i Alvara Cepedu u knjižari Mundo, te smo otišli popiti piće u kavanu Colombia. Don Ramon Vinves, učeni Katalonac kojega sam toliko želio upoznati, što me istodobno i silno plašilo, nije to popodne u šest sati došao u kavanu. Kada smo izišli iz Colombie, s pet pića u sebi, već smo bili zreli da postanemo prijatelji.
Bila je to duga nedužna noć. Alvaro, genijalni vozač, sigurniji i razumniji što bi više popio, provozao nas je itinerarijem nezaboravnih zgoda. U Los Almendrosu, nekakvoj krčmi pod vedrim nebom ispod rascvjetanih stabala, u kojoj su primali samo fanatične navijače kluba Deportivo Junior, nekoliko je gostiju napravilo scenu koja samo što nije završila tučnjavom. Pokušao sam ih smiriti dok mi Alfonso nije savjetovao da se ne miješam, jer su na tome mjestu nogometnih doktora pacifisti vrlo loše prolazili. Tako sam proveo noć u gradu koji za mene nikada prije nije bio takav.
Nije to bio grad mojih roditelja u njihovim prvim godinama, ni grad siromaštva moje majke, ni grad koledža San Jose, nego moja prva Barranquilla kao odrasloga čovjeka u raju njezinih bordela.
Kineska četvrt sastojala se od četiri bloka kuća limene glazbe od koje se zemlja tresla, ali su imali i domaća svratišta koja su bila na rubu milostinje. Bilo je obiteljskih javnih kuća čiji su vlasnici, zajedno sa suprugama i djecom, posluživali stare goste u skladu s pravilima kršćanskoga morala i ljubazno poput don Manuela Antonia Carrene. Neki su bili i jamci da bi početnice mogle leći s poznatim gostima na kredit. Martina Alvarado, najstarija, imala je tajna vrata i humanitarne tarife za pokajane crkvenjake. Nije bilo lažnog troška, ni veselih računa, ni veneričnih iznenađenja.
Posljednje francuske mamice iz Prvoga svjetskoga rata, tužne i lude, sjedale bi u predvečerje na prag svojih kuća, obilježenih kao crveno žarište, u očekivanju neke treće generacije koja bi još vjerovala u njihove afrodizijačke kondome. Bilo je kuća s rashlađenim salonima za tajne zavjereničke sastanke i skloništa za suce koji su pobjegli od svojih supruga. El Gato Negro, s podijem za ples pod sjenicom od astromelia, bio je raj za trgovačku mornaricu otkada su kupili pjevačicu iz Guajire s oksidiranom kosom koja je pjevala na engleskom i pod stolom prodavala halucinogene kreme za gospođe i gospodu. Jedne povijesne noći u njihovim analima, Alvaro Cepeda i Quique Scopell nisu mogli podnijeti rasizam nekih dvanaestak norveških mornara koji su stvorili red pred sobom jedine crnkinje, dok je šesnaest bjelkinja hrkalo u dvorištu, te su ih izazvali na tučnjavu. Njih dvojica, protiv dvanaestorice, nagnali su ih u bijeg samo udarcima šaka, uz pomoć bjelkinja koje su se sretne probudile i dokrajčile ih udarcima stolaca. I na kraju, kao u dodjeli nekakve budalaste naknade, proglasili su crnkinju kraljicom Norveške.
Izvan kineske četvrti bilo je drugih zakonitih i tajnih kuća, no sve su bile u dobrim odnosima s policijom. Jedna od tih kuća sastojala se od dvorišta s velikim bademima u cvatu u siromašnoj četvrti i s nekakvim jadnim šatorom i spavaonicom s dva poljska kreveta za iznajmljivanje. Njihova roba bile su anemične mlade djevojke iz susjedstva koje su zarađivale jedan peso s izgubljenim pijancima.
Alvaro Cepeda slučajno je otkrio to mjesto jednoga poslijepodneva kad je tražio zaklon od listopadskog pljuska i sklonio se u šator.
Vlasnica ga je pozvala na pivo i ponudila mu dvije djevojke umjesto jedne, i to više puta dok ne prestane kiša. Alvaro je poslije pozivao prijatelje na hladno pivo pod bademima, ne zato da se zabavljaju s djevojkama nego da ih nauče čitati. Onima koje su bile najmarljivije uspio je priskrbiti školske stipendije u državnim školama. Jedna od njih postala je bolničarka i godinama radila u bolnici Caridad. Vlasnici je poklonio kuću, a skromni šator je do svoga prirodnoga ukinuća nosio zavodljivo ime: »Kuća djevojaka koje idu u krevet zbog gladi.«
U mojoj prvoj povijesnoj noći u Barranquilli izabrali su samo kuću Negre Eufemie, s golemim cementiranim dvorištem za ples među razgranatim tamarindima, s kolibama za pet pesosa na sat, i sa stolićima i stolcima obojenima živim bojama među kojima su slobodno šetali bukavci. Eufemia osobno, veličanstvena i s gotovo sto godina, dočekivala je i odabirala goste na ulazu, iza uredskoga stola na kojemu se nalazio tek - neobjašnjivo - golemi crkveni klin.
Djevojke je sama izabirala po svome nahođenju i prema njihovim prirođenim dražima. Svaka je sebi davala ime koje joj se svidjelo, a neke su radije koristile imena koja im je davao Alvaro Cepeda prema svojoj strasti za meksičkim filmom: Zločesta sestra, Perverzna Susana, Ponoćna djevica.
Činilo se nemoguće razgovarati uz karipski orkestar koji je zanosno pjevao punim plućima devet mamba Pereza Prada i uz grupu bolero plesača za zaboravljanje loših uspomena, no svi smo već bili vješti u vikanju dok smo razgovarali. Tema te noći zaokupila je Germana i Alvara - govorilo se o zajedničkim crtama u romanu i reportaži. Bili su oduševljeni onime što je John Hersev objavio o atomskoj bombi u Hirošimi, no ja sam radije kao izravno novinarsko svjedočanstvo naveo Dnevnik godine kuge, dok mi oni nisu razjasnili da Daniel Defoe nije imao više od pet ili šest godina kada je u Londonu vladala kuga koja mu je poslužila kao motiv.
Tako smo stigli do zagonetke romana Grof Monte-Cristo, koju su oni povlačili iz prijašnjih rasprava kao pitalicu za romanopisce: kako je Alexandre Dumas postigao da jedan nevini mornar, neznalica, siromah i zatvoren bez suđenja, pobjegne iz utvrde nasred mora i postane najbogatiji i najobrazovaniji čovjek svoga doba? Odgovor je bio: kada je Edmundo Dantes ušao u tvrđavu If, Dumas je već osmislio opata Fariu koji mu je u zatvoru prenio svoje znanje i otkrio mu ono što mu je nedostajalo za novi život - mjesto na kojemu je skriveno nezamislivo blago i način bijega. Odnosno, Dumas je stvorio dva različita lika i zamijenio im sudbine. Na taj način, kada je Dantes pobjegao, u njemu je već bio drugi lik, a od njega je ostalo tek njegovo tijelo dobroga plivača.
Germanu je bilo jasno da je Dumas stvorio lik mornara da bi ovaj mogao pobjeći iz platnene vreće i plivati do obale kada su ga bacili u more. Alfonso, vrlo obrazovan i nesumnjivo zagriženiji, odvratio je da to nije moglo biti jamstvo, jer šezdeset posto posade Kristofa Kolumba nije znalo plivati. Ništa mu nije pričinjalo toliko zadovoljstva kao prosipanje takvih zrnaca papra da jelu oduzme svaki okus cjepidlačenja. Zanesen igrom književnih zagonetaka, počeo sam neumjereno piti rum od trske s limunom koji su ostali pili uživajući u malim gutljajima. Naš je zaključak bio da je Dumasov talent i obrada činjenica u tom romanu, a možda i u cjelokupnom njegovom djelu, više odgovarao reportaži nego romanu.
Naposljetku mi je postalo jasno da su moji novi prijatelji jednakom predanošću čitali Queveda i Jamesa Joyca, kao i Conana Dovlea.
Imali su neiscrpan smisao za humor i mogli su provesti cijelu noć pjevajući bolero i vallenato ili recitirajući bez zamuckivanja najbolju poeziju Zlatnoga vijeka. Različitim putevima došli smo do istoga zaključka - da su vrhunac svjetske poezije strofe don Jorgea Manriquea posvećene smrti njegova oca. Noć se pretvorila u tako izvrsnu zabavu da sam odbacio predrasude koje su mogle narušiti moje prijateljstvo s tom družinom književnih bolesnika.
Tako sam se dobro s njima osjećao, kao i s barbarskim rumom, da sam snažno strgnuo košulju bojažljivosti. Perverzna Susana, koja je u ožujku te godine pobijedila na natjecanju u plesu na karnevalima, podignula me da plešem. Potjerali su kokoši i bukavce s podija, i okružili nas da nam daju poticaja.
Plesali smo Mambo broj 5 od Damasa Pereza Prada. S hrabrošću koja mi je porasla dohvatio sam šuškalice s podija tropskoga benda i pjevao neprekidno jedan sat bolero pjesme Daniela Santosa, Agustina Lare i Bienvenida Grande. Kako sam pjevao, tako mi je rastao osjećaj da se izbavljam na povjetarcu oslobođenja. Nikada nisam saznao jesu li oni bili ponosni ili posramljeni zbog mene, no kad sam se vratio za stol, dočekali su me prisno kao da sam njihov. Alvaro je tada započeo temu o kojoj dotad nisu raspravljali: film. Za mene je to bilo sudbonosno otkriće, jer sam film oduvijek smatrao dodatnom umjetnošću koja se oslanja više na kazalište nego na roman. No Alvaro je, naprotiv, gledao na film kao što sam ja na izvjestan način gledao na glazbu - umjetnost koja je korisna svim ostalim umjetnostima.
Već u zoru, napola pospan i napola pijan, Alvaro je kao profesionalni taksist upravljao automobilom punim novijih izdanja i književnih priloga časopisa New York Times. Ostavili smo Germana i Alfonsa kod njihovih kuća, a Alvaro je inzistirao da me odvede svojoj da bih upoznao njegovu knjižnicu koja je do vrha prekrivala tri zida u spavaćoj sobi. Pokazao je kažiprstom na knjige okrenuvši se oko sebe, i rekao mi:
- Ovo su jedini pisci na svijetu koji znaju pisati.
Bio sam vrlo uzbuđen, i zbog toga sam zaboravio na ono što je jučer bila glad i pospanost. Alkohol je u meni živo kolao poput nekakva blažena stanja. Alvaro mi je pokazao svoje najdraže knjige na španjolskom i engleskom, a o svakoj je govorio hrapavim glasom, razbarušene kose i luđačkoga pogleda kao nikada. Govorio je o Azorinu i Sarovanu - dvije njegove slabosti - i o drugim piscima čiji je javni i privatni život poznavao do u tančine. Tada sam prvi put čuo za Virginiu Woolf, koju je on zvao stara VVoolf, kao i za staroga Faulknera. Moje ga je čuđenje silno uzbudilo. Zgrabio je gomilu knjiga koje mi je pokazao kao svoje najomiljenije i stavio mi ih u ruke.
- Ne budite glupan - reče mi - ponesite to sve, i kada ih pročitate, doći ćemo po njih gdjegod to bilo.
Za mene je to bilo nepojmljivo blago koje se nisam usudio izložiti opasnosti, jer nisam imao čak ni neku jadnu kolibu u koju bih ih spremio. Na kraju je pristao da mi pokloni španjolsku verziju Gospođe Dalloway od Virginie VVoolf, s nepobitnim predviđanjem da ću je naučiti napamet.
Svitalo je. Htio sam se vratiti u Cartagenu prvim autobusom, no Alvaro je inzistirao da prespavam u jednakom krevetu kakav je bio i njegov.
- Dodavola! - rekao je posljednjim dahom. - Ako ostanete ovdje živjeti, sutra ćemo vam naći odličan posao.
Ispružio sam se odjeven na krevetu i tek sam tada u tijelu osjetio golemu težinu života. I on je legao odjeven te smo spavali do jedanaest sati, kada je njegova majka, divna i uplašena gospođa Sara Samudio, pokucala na vrata stisnutom šakom, misleći da je njezin jedini sin umro.
- Nemojte na nju obraćati pažnju, majstore - reče mi Alvaro iz dubine sna. - Svako jutro govori isto, a najgore je što će se to jednoga dana i obistiniti.
Vratio sam se u Cartagenu s takvim izrazom kao da sam otkrio svijet. Deserti u kući obitelji Franca Miinere nisu više bili popraćeni pjesmama iz Zlatnoga vijeka ni stihovima iz Nerudinih Dvadeset ljubavnih pjesama, nego odlomcima iz Gospođe Dalloway i ludilom njezina rastrganoga lika Septimusa VVarrena Smitha. Vratio sam se kao drugi čovjek, nestrpljiv i težak do te mjere da sam se Hectoru i profesoru Zabali činio kao svjesni oponašatelj Alvara Cepede. Gustavo Ibarra, sa svojim karipskim srcem i osjećajnošću, zabavio se mojom pričom o noći provedenoj u Barranquilli, i istodobno mi promišljeno gurao u usta zalogaje svih grčkih pjesnika, osim Euripida, što je bio vrlo očito i neshvatljivo. Otkrio mi je Melvillea - literarnu oštroumnost Moby Dicka, veličanstvenu propovijed o Joni za preplanule lovce na kitove diljem svih svjetskih mora pod golemim svodom stvorenim od kitovih porebrica. Posudio mi je Kuću sa sedam zabata, od Nathaniela Havvthornea, knjigu koja me je obilježila za cijeli život. Osmislili smo teoriju o fatalnosti nostalgije u lutanjima Uliksa, odnosno Odiseja, u kojoj smo zaglibili bez mogućnosti izlaza. Pola stoljeća kasnije, tu sam teoriju pronašao razriješenu u jednome majstorskom tekstu Milana Kundere.
U tom istom razdoblju jedini sam se put sreo s velikim pjesnikom Luisom Carlosom Lopezom, poznatijem kao Jednooki, koji je smislio ugodan način da bude mrtav, a da ne umre, i pokopan bez pokapanja i, štoviše, bez posmrtnih govora. Stanovao je u povijesnoj jezgri grada, u povijesnoj kući povijesne Ulice Tablon, u kojoj se rodio i živio ne uznemirujući nikoga. Imao je malo pravih prijatelja, dok je njegova slava velikoga pjesnika rasla za života kao što rastu posthumne slave.
Zvali su ga jednooki a da to uopće nije bio, zapravo, bio je samo razrok, ali i to na jedan drukčiji, i vrlo teško primjetljiv način.
Njegov brat Domingo Lopez Escauriaza, direktor El Universala, imao je uvijek isti odgovor za one koji su za njega pitali:
- Tamo je.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
To se činilo kao nekakav izgovor, no bila je to jedina istina: bio je tamo. Življi od bilo koga, ali s prednošću da se o tome ne zna mnogo; bio je svega svjestan i odlučan da sam sebe pokopa. O njemu se govorilo kao o povijesnoj relikviji, a pogotovo među onima koji ga nisu čitali. Zato ga i nisam odmah potražio kada je stigao u Cartagenu, zbog poštivanja njegove povlastice nevidljiva čovjeka. Tada je imao šezdeset osam godina i nitko nije dovodio u sumnju da je velik pjesnik jezika svih vremena, premda nas nije bilo mnogo koji smo znali tko je i zašto, u što nije bilo lako uvjeriti se zbog rijetke kvalitete njegova djela.
Zabala, Rojas Herazo, Gustavo Ibarra, svi smo mi znali njegove pjesme napamet, i uvijek smo ih izgovarali bez razmišljanja, spontano i spretno, da bismo ukrasili svoje razgovore. Nije bio povučen nego plašljiv. Ni danas se ne sjećam da sam vidio neku njegovu sliku, ako je i postojala, nego samo jednostavne karikature koje su se objavljivale umjesto slika. Vjerujem da smo zaboravili da je živ zato što ga nikada nismo vidjeli, sve dok jedne noći, kada sam završavao svoj dnevni članak, nisam začuo Zabalin prigušeni povik:
- Kvragu, Jednooki!
Podignuo sam pogled s pisaćeg stroja i ugledao tako neobičnoga čovjeka kakva nikada nisam vidio. Mnogo manje od onoga što smo zamišljali, s bijelom kosom koja se doimala plavom i tako razbarušenom kao da je posuđena. Nije mu nedostajalo lijevo oko, nego bi za njega bilo bolje reći da je malo skrenulo. Bio je odjeven kao da je kod kuće, u hlače od tamne i grube pamučne tkanine i košulju na pruge, desna mu je ruka bila u visini ramena, i imao je srebrni cigaršpic sa zapaljenom cigaretom koju nije pušio ni otresao, a pepeo je sam padao kad se više nije mogao održati.
Prošao je pored mene i otišao u ured svoga brata iz kojega je izišao nakon dva sata, kada smo u redakciji ostali samo Zabala i ja, čekajući ga da ga pozdravimo. Umro je otprilike dvije godine poslije, a ganuće što ga je izazvao kod svojih obožavatelja bilo je kao da je uskrsnuo, a ne umro. Ni tako izložen u lijesu nije izgledao toliko mrtav kao dok je bio živ.
U isto to vrijeme španjolski pisac Damaso Alonso i njegova supruga, spisateljica Eulalia Galvarriato, diktirali su dva predavanja u svečanoj auli na sveučilištu. Profesor Zabala, koji nije volio uznemirivati druge, prekršio je svoju diskreciju i zamolio ih da ga prime. Gustavo Ibarra, Hector i ja smo ga pratili, i odmah smo s njima uspostavili dobar odnos. Ostali smo oko četiri sata u privatnome salonu hotela Caribe, izmjenjujući dojmove o njihovu prvom putovanju u Latinsku Ameriku i iznoseći svoje snove o tome da postanemo pisci. Hector im je donio svoju knjigu pjesama, a ja fotokopiju jedne priče objavljene u El Espectadoru. Više od svega zanimala nas je iskrenost njihove suzdržanosti jer su je koristili kao smirenu potvrdu pohvale.
U listopadu sam u redakciji El Universala pronašao poruku Gonzala Mallarina da me čeka s pjesnikom Alvarom Mutisom u vili Tulipan, jednom nezaboravnom pansionu pored kupališta Bocagrande, nekoliko metara od mjesta na kojemu je sletio Charles Lindbergh prije dvadesetak godina. Gonzalo, koji je sa mnom sudjelovao u privatnim recitacijama na sveučilištu, već je obavljao odvjetničku službu, a Mutiš ga je pozvao da upozna more kao šef za odnose s javnošću LANSE, jedne kreolske zračne tvrtke koju su osnovali sami piloti.
Mutisove pjesme i moje priče barem su jedanput zajedno izišle u prilogu Vikend, i bilo nam je dovoljno da se pogledamo pa da započnemo razgovor koji još nije završio, i koji se vodio na brojnim mjestima diljem svijeta više od pola stoljeća. Najprije naša djeca, a zatim naši unuci, često su nas pitali o čemu tako strastveno razgovaramo, a mi bismo im odgovarali istinu: uvijek razgovaramo o istome.
Moja izvanredna prijateljstva s ljudima koji su se bavili umjetnošću i književnošću, pružala su mi poticaja da preživim one godine kojih se još sjećam kao vrlo neizvjesnoga razdoblja u svome životu. Dana 10. lipnja objavio sam posljednju Točku, novi red u El Universalu, nakon tri mučna mjeseca u kojima nisam uspio prevladati svoje početničke prepreke, te sam odlučio da to radije prekinem s jedinom zaslugom što sam pobjegao na vrijeme. Sklonio sam se u nekažnjivo područje komentara na uvodnoj stranici, bez potpisa, osim kad bi imali osobni ton. To sam rutinski pisao sve do rujna1950, uz jedan umišljeni osvrt na Edgara Allana Poea, kojemu je jedina posebnost bila da je bio gori od svih ostalih.
Tijekom cijele te godine inzistirao sam da me profesor Zabala nauči tajnama pisanja reportaže. Nikada se na to nije odlučio sa svojom tajanstvenom naravi, no zaintrigirao me zagonetkom o jednoj djevojčici od dvanaest godina koja je pokopana u samostanu Santa Clara, i kojoj je nakon smrti narasla kosa više od dvadeset dva metra u dva stoljeća. Nisam mogao ni zamisliti da ću se na tu temu vratiti četrdeset godina poslije da bih je ispričao u jednome romantičnom romanu sa zlokobnim zapletom. No to nisu bila moja najbolja vremena za razmišljanje. Imao sam napadaje bijesa zbog bilo čega, nestajao bih s posla bez objašnjenja, sve dok profesor Zabala ne bi poslao nekoga da me pripitomi. Na završnim ispitima položio sam drugu godinu prava pukom srećom, samo s dva predmeta koja sam morao ponoviti, i mogao sam se upisati na treću godinu, no potekle su glasine da sam u tome uspio zbog političkih pritisaka lista. Direktor se morao umiješati kada su me na izlasku iz kina zaustavili s lažnom vojnom knjižicom i stavili me na popis da bi me unovačili u kaznene misije javnoga reda.
U svojoj političkoj sljepoći nisam tih dana čak ni shvaćao da se u zemlji ponovno uspostavilo opsadno stanje zbog narušavanja javnoga reda. Pooštrena je cenzura tiska. Okolina se razrijedila kao za najgorih vremena, a policijska politika, pojačana razbojnicima, sijala je paniku po selima. Nasilje je primoralo liberale da napuste domove i zemlju. Njihov potencijalni kandidat Dario Echandia, profesor nad profesorima građanskoga prava, skeptik od rođenja i požudni čitatelj grčkih i latinskih autora, izjasnio se u korist liberalne suzdržljivosti. Otvorili su se putevi za izbor Laureana Gomeza koji kao da je nevidljivim nitima upravljao vladom iz New Yorka.
Nisam tada bio posve svjestan da su te nepredviđene poteškoće bile ne samo konzervativne gadosti, već i znakovi loših promjena u našim životima, sve do jedne od mnogih noći u Špilji kada mi je palo na pamet da se razmećem svojim mišljenjem da mogu raditi što me je volja. Profesor Zabala zaustavio je u zraku žlicu juhe koju je upravo namjeravao staviti u usta, pogledao me preko svojih naočala, i hladno me prekinuo:
- Recite mi nešto, Gabriele! Usred tolikih gluposti koje radite, imate li vi uopće pojma da ova zemlja srlja u propast?
Pitanje je pogodilo u metu. Pijan kao zemlja, u zoru sam se povukao na spavanje na jednu klupu na Šetalištu Martires, a biblijski me je pljusak pretvorio u juhu s kostima. Bio sam dva tjedna u bolnici s upalom pluća koja se nije mogla suzbiti prvim poznatim antibioticima o kojima su kružile zloguke glasine da uzrokuju tako strašne posljedice kao što je preuranjena impotencija. Bio sam blijed i sama kost i koža više no obično kada su me roditelji pozvali u Sucre da se oporavim od pretjerana posla - kako su naveli u svojemu pismu. Pretjerao je El Universal s uvodnim oproštajnim člankom u kojemu su me isticali kao savršenoga novinara i pisca, i u drugome gdje su me navodili kao autora romana koji nikada nije postojao i s naslovom koji nije bio moj: Već smo pokosili sijeno. To je bilo vrlo neobično, pogotovo u trenutku kada nisam imao nikakvu namjeru da ponovim tu grešku i vratim se fikciji. Taj meni tako strani naslov izmislio je Hector Rojas Herazo, brzo ga ispisujući na svome pisaćem stroju kao još jedan doprinos Cesaru Guerri Valdesu, izmišljenome piscu čiste latinskoameričke loze kojega je on stvorio da bi obogatio naše rasprave. Hector je u El
Universalu objavio vijest o njegovu dolasku u Cartagenu, a ja sam mu napisao pozdrav u svojoj rubrici Točka, novi red u nadi da ću stresti prašinu s uspavane svijesti autentičnoga kontinentalnog pripovijedanja. U svakome slučaju, o izmišljenome romanu s lijepim naslovom što ga je zamislio Hector, godinama kasnije napisan je osvrt, ne znam gdje ni zašto, u jednom eseju o mojim knjigama, navodeći ga kao kapitalno djelo nove književnosti.
Sredina u Sucreu bila je tih dana vrlo naklonjena mojim idejama.
Pisao sam Germanu Vargasu i molio ga da mi pošalju knjige, mnogo knjiga, koliko god je moguće, da bih u remek-djelima utopio oporavak koji je trebao trajati šest mjeseci. Naselje je bilo pod potopom. Tata se odrekao ropstva u ljekarni, i na ulazu u naselje izgradio dovoljno veliku kuću za djecu, a bilo nas je jedanaest otkada se, šesnaest mjeseci poslije, rodio Eligio. Bila je to velika kuća puna svjetlosti, s terasom za posjete koja je gledala na rijeku tamnih voda, i s prozorima otvorenima za siječanjske povjetarce.
Imala je šest vrlo prozračnih spavaćih soba, s krevetom za svakoga pa nismo morali spavati dvoje po dvoje kao ranije, te kolute na koje su se mogle objesiti mreže za spavanje na različitim visinama, čak i u hodnicima. Dvorište, u kojemu je uvijek bilo tmurno, protezalo se do obrasloga brda, i to s domaćim voćkama i s domaćim i stranim životinjama koje su šetale po sobama, jer je moja majka, koja je čeznula za dvorištima iz svoga djetinjstva u Barrancasu i Aracataci, novu kuću uredila kao seosko imanje, s kokošima i patkama koje nisu bile ograđene, i sa svinjama koje su slobodno šetale i ulazile u kuhinju da bi jele ostatke od ručka. Ljeto se još moglo iskoristiti za spavanje s otvorenim prozorima, uz astmatičnu graju kokoši na prečkama i smrad zrelih guandbana koje su u zoru padale sa stabala u naglom i sočnom udarcu. »Ječe kao da su djeca«, govorila bi moja majka. Otac je sveo obavljanje pregleda samo na jutro za malobrojne koji su vjerovali u homeopatiju, te je i dalje čitao sve što se tiskalo, a našlo bi mu se u blizini, ispružen u mreži koju je vezivao između dva stabla, a obuzela ga je i dokona groznica igranja biljara naspram tužnih predvečerja. Više nije nosio ni svoja odijela od bijeloga pamučnoga platna s kravatom, i hodao je ulicom kako ga nikada nisam vidio, u mladenačkim košuljama s kratkim rukavima.
Baka Tranquilina Iguaran umrla je prije dva mjeseca, slijepa i umobolna, a u lucidnim trenucima agonije objavljivala bi obiteljske tajne svojim blistavim glasom i savršenom dikcijom. Njezina vječna tema do posljednjega daha bilo je djedovo umirovljenje. Otac je uredio njezino tijelo zaštitnom alojom i prekrio je krečom u lijesu kako bi imala mirno truljenje. Luisa Santiaga uvijek se čudila strasti svoje majke prema crvenim ružama, pa je u dnu dvorišta napravila vrt s ružama da ne bi nikada nedostajale na njezinu grobu. One su tako krasno procvjetale da nije guandbana - slatki plod tropskoga stabla guandbano- bilo dovoljno vremena da se ugodi svim strancima koji su izdaleka dolazili u želji da saznaju da li su tolike prekrasne ruže božje ili vražje djelo.
Promjene u mome životu i u meni odgovarale su promjenama u mojoj kući. Svakim mi je posjetom kuća izgledala drukčijom zbog novosti i promjena koje su unosili moji roditelji, zbog braće koja su se rađala i rasla, a bili su tako slični da ih je bilo lakše zamijeniti nego prepoznati. Jaime, koji je imao već deset godina, najdulje se zadržao pod majčinim okriljem zato što se rodio sa šest mjeseci, a majka ga nije prestala dojiti još ni kada se rodio Hernando (Nanchi).
Nakon tri godine rodio se Alfredo Ricardo (Cuqui), a godinu i pol poslije Eligio (Yiyo), posljednji, koji je za vrijeme tih praznika počeo otkrivati čudo puzanja.
Uz njih, bila su tu i ostala djeca moga oca prije i poslije braka: Carmen Rosa koja je živjela u San Marcosu i Abelardo koji je trenutno boravio u Sucreu; Germaine Hanai (Emi), koju je moja majka prihvatila kao svoju uz pristanak braće i, na kraju, Antonio Maria Claret (Tono), kojega je njegova majka odgojila u Sinceu i koji nas je često posjećivao. Ukupno petnaestero nas koji smo jeli kao da nas je trideset kad bi jela bilo, i sjedili gdje bismo našli mjesta.
Pripovijedanje mojih starijih sestara o tim godinama daje predodžbu o tome kakva je to bila kuća u kojoj se još ne bi završilo s dojenjem jednoga djeteta a već se rađalo drugo. Moja je majka sama bila svjesna svoje krivice i molila je kćeri da se pobrinu za najmlađe.
Margot se strašno uplašila kada je shvatila da je majka ponovno trudna, jer je znala da ona sama neće imati vremena sve odgajati.
Zato je prije no što je otišla u internat vrlo ozbiljno zamolila majku da to dijete bude posljednje. Majka je obećala, isto kao i ranije, iako je to učinila samo zato da joj udovolji, jer je bila sigurna da će Bog sa svojom beskrajnom mudrošću riješiti taj problem na najbolji mogući način.
Jesti za stolom bila je prava katastrofa, jer nije bilo načina da ih se sve okupi. Majka i starije sestre posluživale su kako je tko dolazio, i nije bilo neobično da se kod deserta pojavi netko nepredvidljiv tko bi zahtijevao svoje jelo. Tijekom noći oni najmanji odlazili bi u krevet roditeljima, jer nisu mogli spavati bilo zbog hladnoće bilo zbog topline, zbog toga što ih boli kutnjak ili se boje mrtvaca, zbog ljubavi prema roditeljima ili zbog ljubomore na ostale, i svi bi se ujutro sklupčali u bračnome krevetu. Činjenica da se poslije Eligia nije više nitko rodio, mogla se zahvaliti Margot koja je nametnula svoj autoritet vrativši se iz internata, dok je majka održala obećanje da više neće rađati.
Na nesreću, život je namijenio drugu sudbinu dvjema starijim sestrama koje se nikada nisu udale. Aida se, kao u ljubavnim romančićima, zaredila i otišla u samostan kao na doživotnu robiju koje se nakon dvadeset dvije godine zakonski odrekla, kada više nije mogla naći istoga Rafaela ni ikoga drugoga za sebe. Margot, sa svojim čvrstim karakterom, izgubila je svojega muškarca kako zbog svoje tako i zbog njegove greške. S tako žalosnim prethodnim događajima, Rita se udala za prvoga muškarca koji joj se svidio, i bila sretna s petero djece i devetero unučadi. Druge dvije - Ligia i Emi - udale su se za one koje su same izabrale kada su se roditelji već umorili od borbe sa stvarnim životom.
Obiteljske tjeskobe bile su dio krize što ih je proživljavala zemlja zbog ekonomske neizvjesnosti i krvavoga političkoga nasilja koje je stiglo u Sucre kao zloslutno godišnje doba, te ušlo u kuću na vršcima prstiju, ali čvrstim korakom. Već smo se tada hranili iz oskudnih pričuva, i bili smo opet tako siromašni kao što smo bili i u Barranquilli prije odlaska u Sucre. No moja se majka nije promijenila jer je bila sigurna da svako dijete nosi svoj kruh pod rukom. Takvo je bilo stanje u kući kada sam, oporavljen od upale pluća, otišao u Cartagenu, no obitelj se na vrijeme urotila da te nevolje ne primjećuje.
Predmet javnoga ogovaranja u mjestu bila je navodna veza našega prijatelja Cavetana Gentilea s učiteljicom iz škole u obližnjoj četvrti Chaparral, koja je bila lijepa djevojka drukčijega društvenog položaja od njegova, ali vrlo ozbiljna i iz poštene obitelji. Nije to bilo čudno, Cavetano je uvijek bio poput kolibrića, ne samo u Sucreu nego i u Cartageni gdje je završio studije i počeo karijeru liječnika. Nije znao za stalnu zaručnicu u Sucreu, kao ni tko mu je najdraža partnerica u plesu.
Jedne smo ga noći vidjeli kako dolazi sa svojega posjeda na najboljem konju. Učiteljica je sjedila u sedlu s uzdama u rukama, a on iza nje, obgrlivši je oko struka. Ne samo da nas je iznenadilo toliko povjerenje koje su pokazivali, nego i njihova odvažnost da prođu glavnom cestom koja je vodila na glavni trg u vrijeme najveće gužve, i to u mjestu koje je bilo tako sklono zlim primislima. Cavetano je onima koji su ga htjeli slušati objasnio da ju je sreo na vratima škole dok je čekala da se netko smiluje i povede je u mjesto u to doba noći. Preduhitrio sam ga šalom da će jednoga dana osvanuti s klevetama na vratima, a on je slegnuo ramenima onim svojim tipičnim pokretom, izbacivši svoju najdražu šalu:
- Bogatašima se to ne usuđuju raditi.
Zapravo su papirići s optužbama što su se stavljali na vrata izišli iz mode tako brzo kao što su i ušli, te se čak mislilo da su možda još jedan znak političke zlovolje koja je harala zemljom. Tako se vratio miran san onima koji su od njih strepili. Nasuprot tome, ubrzo nakon moga dolaska osjetio sam da se prema meni pomalo promijenio odnos nekolicine očevih političkih istomišljenika, jer su me smatrali autorom članaka u El Universalu protiv konzervativne vlade. To nije bilo točno. Ako sam ponekad i morao pisati političke članke, oni su uvijek bili bez potpisa i s odgovornošću uprave, sve dok ona nije odlučila prekinuti s pitanjem o tome što se dogodilo u naselju Carmen de Bolivar. Članci koje sam u svojoj kolumni potpisivao, nesumnjivo su otkrivali jasan položaj prema lošemu stanju zemlje, i pogrde prema nasilju i nepravdi, ali bez ikakve stranačke opredijeljenosti.
Zapravo ni tada, kao ni ikada poslije, nisam bio ničiji pristaša.
Optužba je uzbunila moje roditelje, i majka je počela paliti svijeće svecima, pogotovo kad bih dokasna ostao vani. Prvi put sam oko sebe osjetio takav pritisak sredine da sam odlučio što rjeđe izlaziti iz kuće.
U ta loša vremena došao je u očevu ordinaciju vrlo dojmljiv muškarac koji je već tada nalikovao svojoj utvari, s kožom kroz koju su se providjele kosti i debelim trbuhom, napetim kao bubanj. Bila je dovoljna samo jedna rečenica pa da nam zauvijek ostane u nezaboravnome sjećanju:
- Doktore, došao sam da mi izvadite majmuna koji mi je narastao u trbuhu.
Kada ga je pregledao, otac je uvidio da taj slučaj ne pripada u njegovo područje, i poslao ga svome kolegi kirurgu koji nije pronašao majmuna, kako je pacijent vjerovao, nego bezobličan zametak koji je imao vlastiti život. No ono što je meni potaknulo zanimanje nije bila zvijer u trbuhu nego pacijentova priča o magičnome svijetu La Sierpe, legendarne zemlje, kako se govorilo u Sucreu, u koju se moglo stići samo preko močvara što su se pušile, i gdje je jedna od najčešćih epizoda bila osveta za uvrede pomoću uroka koji su stvarali demone u trbuhu.
Stanovnici La Sierpe bili su pobožni katolici, ali su religiju proživljavali na svoj način, s magičnim molitvama za svaku priliku.
Vjerovali su u Boga, u Djevicu i u Sveto Trojstvo, ali su ih obožavali u svakome predmetu u kojemu bi im se činilo da su otkrili božanska svojstva. Ono što je za njih bilo nevjerojatno jest da netko kome je u trbuhu narasla sotonska zvijer bude tako priseban da potraži pomoć od heretičnoga kirurga.
Ubrzo me iznenadilo što su svi u Sucreu znali za postojanje La Sierpe kao stvarne činjenice, jedini je problem bio kako stići do nje preko raznih geografskih i duhovnih zapreka. U posljednji sam čas slučajno otkrio da je stručnjak za temu La Sierpe bio moj prijatelj Angel Casij, kojega sam posljednji put vidio kada nas je 9. travnja pratio između onih kužnih otpadaka da bi nam pomogao stupiti u kontakt s našom obitelji. Sada sam ga sreo zdravijega razuma nego onda, a on mi je ispričao halucinantnu priču o svojim raznim putovanjima u La Sierpe. Saznao sam tako sve što se moglo znati o Marquesiti, vlasnici i gospodarici toga prostranoga kraljevstva u kojemu su bile poznate tajne molitve što su činile dobro ili zlo da bi se s postelje podignuo samrtnik o kojemu se nije znalo ništa više osim fizičkog opisa i točnoga mjesta gdje se nalazi, ili da bi se poslala zmija kroz močvaru koja bi nakon šest dana zadala smrtni ugriz neprijatelju.
Jedino joj je bilo zabranjeno oživljavati mrtve, jer je ta moć pripadala samo Bogu. Živjela je koliko je dugo htjela, a pretpostavljalo se da je to bilo dvjesto trideset tri godine, ali nakon šezdesetšeste godine više nije ostarjela ni za dan. Prije no što je umrla skupila je svoja čuvena stada i natjerala ih da dva dana i dvije noći kruže oko kuće, sve dok se nije stvorila močvara La Sierpe, beskrajno more prekriveno fluorescentnim anemonama.
Govorilo se da se usred močvare nalazi stablo sa zlatnim tikvama, a za deblo je bio privezan kajak koji je svakoga drugoga studenoga, na Dan mrtvih, plovio bez gospodara do druge obale koju su čuvali bijeli kajmani i zmije sa zlatnim čegrtaljkama, gdje je Marquesita pokopala svoje neizmjerno blago.
Otkad mi je Angel Casij ispripovijedao tu fantastičnu priču, počela me gušiti želja da posjetim raj La Sierpe nasukan u stvarnosti. Sve smo pripremili, konje zaštićene suprotnim molitvama, nevidljive kajake, magične vodiče i sve što je potrebno da bi se napisala kronika o jednoj nadnaravnoj stvarnosti.
Međutim, mule su ostale neosedlane. Moj polagani oporavak od upale pluća, ruganje nekih prijatelja na plesnjacima na trgu, užasnuti prigovori najboljih prijatelja, natjerali su me da odgodim putovanje za ono jednoga dana koji nikada nije stigao. Danas se prisjećam odgode toga putovanja kao sretne okolnosti, jer sam zbog nedostupnosti fantastične Marquesite zaronio u dubinu i sljedeći dan počeo pisati svoj prvi roman od čega mi je ostao samo naslov: Kuća.
Trebala je to biti drama o Ratu tisuću dana na kolumbijskim Karibima o kojemu sam razgovarao s Manuelom Zapatom Olivellom pri prijašnjem posjetu Cartageni. Tom prilikom, neovisno o mojim planovima, on mi je poklonio knjižicu koju je napisao njegov otac o jednome veteranu iz toga rata, a čija me je slika otisnuta na naslovnici, u košulji s džepovima i s brkovima oprženim barutom, na neki način podsjetila na moga djeda. Zaboravio sam njegovo ime, no njegovo će me prezime uvijek pratiti: Buendia. Zato sam namjeravao napisati roman s naslovom Kuća, o epopeji jedne obitelji koja bi mogla imati mnogo toga zajedničkoga s našom obitelji u vrijeme onih uzaludnih ratova pukovnika Nicolasa Marqueza. Naslovom sam htio izraziti namjeru da radnja ne izlazi iz kuće.
Napisao sam nekoliko početaka i skica nepotpunih likova kojima sam dao imena obitelji i koja su mi kasnije poslužila za druge knjige. Vrlo sam osjetljiv na slabost onih rečenica u kojima se dvije obližnje riječi rimuju, premda to bilo samo podudaranje samoglasnika, i radije to ne objavljujem dok ne riješim taj problem. Zbog toga sam u mnogo navrata gotovo odustao od prezimena Buendia zbog njegove očite rime s glagolima u imperfektu. Ipak, prezime se nametnulo jer sam za njega uspio stvoriti jednu vrlo uvjerljivu osobnost.
Tih je dana u kući u Sucreu osvanula nekakva drvena kutija koja nije bila naslovljena niti je imala ikakve druge napomene. Moja ju je sestra Margot primila, a da nije znala od koga, uvjerena da je to nekakva zaostavština iz prodane ljekarne. I ja sam na to pomislio, te sam mirna srca sjeo da doručkujem s obitelji. A onda mi je otac potvrdio da nije otvorio kutiju jer je mislio da je to dio moje prtljage, zaboravivši da mi više ništa nije preostalo na ovome svijetu. Moj brat Gustavo, koji je s trinaest godina već imao dosta iskustva u zabijanju kao i u razbijanju bilo čega, odlučio je otvoriti je bez odobrenja. Nekoliko minuta poslije začuli smo povik:
- To su knjige!
Srce je poskočilo prije mene. Doista su bile knjige bez ikakve naznake o pošiljatelju, zamotane vještom rukom do vrha kutije i s jednim teško odgonetljivim pismom zbog hijeroglifskog rukopisa i zbog hermetične poezije Germana Vargasa:
»Šaljem vam ovu gnjavažu, majstore, ne biste li napokon nešto naučili.«
Potpisao se i Alfonso Fuenmavor, a bio je tu i još neki načrčkani potpis koji sam identificirao kao don Ramonov Vinvesov, kojega još nisam poznavao. Jedino što su mi preporučivali bilo je da ne počinim nikakav plagijat koji bi bio odviše očit. U jednoj od Faulknerovih knjiga našao sam poruku Alvara Cepede s njegovim zamršenim slovima i napisanu odviše na brzinu, u kojoj me obavještavao da će sljedeći tjedan otići na godinu dana na poseban tečaj novinarstva na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Prvo što sam učinio bilo je da sam rasprostro knjige po stolu u blagovaonici dok je moja majka raspremala ostatke doručka.
Morala se naoružati metlom da bi plašila mlađu djecu koja su htjela izrezivati ilustracije škarama za obrezivanje i ulične pse koji su njušili knjige kao da su nekakva hrana. I ja sam ih mirisao, kao što činim uvijek s nekom novom knjigom, i sve sam ih nasumce prelistao čitajući odlomke kao da preskačem žbunje. Tri ili četiri puta u toku noći promijenio sam mjesto jer nisam imao mira, ili zato što se utrnulo slabašno svjetlo u hodniku koji vodi u dvorište, te sam dočekao zoru iskrivljenih leda i još uvijek bez ikakve ideje o koristi koju bih mogao izvući iz toga čuda.
Bila su to dvadeset tri istaknuta djela suvremenih autora, sva na španjolskome, izabrana s očitom namjerom da onaj tko ih čita, nauči pisati. I to posve novi prijevodi kao Krik i bijes VVilliama Faulknera. Poslije pedeset godina nemoguće mi je sjetiti se svih djela, a moja tri prijatelja koji su ih znali, više nisu ovdje. Od svih tih knjiga ranije sam pročitao samo dvije: Gospoda Dalloway od gospođe Woolf, i Kontrapunkt Aldousa Huxleya. Najbolje se sjećam djela VVilliama Faulknera: Zaselak, Krik i bijes, Ležeći na umoru i Divlje palme. Sjećam se i knjige Manhattan Transfer, i možda još jedne Johna Dos Passosa, zatim Orlanda Virginie VVoolf, O miševima i ljudima i Vinogradi srdžbe Johna Steinbecka, Portret Jenny Roberta Nathana i Duhanski put Erskinea Caldvvella. Među naslovima kojih se u razmaku od pola stoljeća više ne mogu sjetiti, bio je bar jedan Hemingway, možda knjiga priča koja se onoj trojici iz Barranquille najmanje sviđala; neka knjiga Jorgea Luisa Borgesa, nesumnjivo također priče, i možda knjiga Felisberta Hernandeza, izvanrednog urugvajskog pripovjedača kojega su moji prijatelji otkrili kličući. Sljedećih mjeseci sve sam ih pročitao, neke temeljitije, neke površnije, i zahvaljujući njima uspio sam izići iz kreativnoga gliba na koji sam se nasukao.
Zbog upale pluća zabranili su mi pušenje, ali sam pušio u zahodu skrivajući se sam od sebe. Liječnik je to primijetio i ozbiljno sa mnom porazgovarao, no nisam ga uspio poslušati. Kad sam već bio u Sucreu, dok sam pokušavao bez prekida čitati knjige koje sam dobio, palio sam jednu cigaretu žarom druge dokle god sam mogao, i što sam se više trudio da prestanem, to sam više pušio.
Dospio sam do četiri kutije dnevno, prekidao jelo da bih pušio i spaljivao plahte jer bih zaspao sa zapaljenom cigaretom. Strah od smrti budio me usred noći, a mogao sam ga prevladati samo pušeći još više, sve dok nisam odlučio da bih radije umro nego prestao pušiti.
Više od dvadeset godina poslije toga, kada sam već bio oženjen i imao djecu, i dalje sam pušio. Neki liječnik koji je vidio moja pluća na zaslonu, zapanjeno mi je rekao da za dvije ili tri godine neću moći disati. Užasnut time, dospio sam do krajnosti da satima i satima nepomično sjedim ne radeći ništa, jer nisam mogao čitati, ni slušati glazbu, ni razgovarati s prijateljima ili s neprijateljima ako nisam pušio. Jedne noći, za vrijeme neke slučajne večere u Barceloni, psihijatar koji je bio s nama u društvu objašnjavao je drugima da je duhan možda jedna od navika koju je najteže iskorijeniti. Upitao sam ga za pravi razlog, a njegov je odgovor bio strašno jednostavan:
- Jer bi prestanak pušenja za vas značilo isto što i ubiti neko voljeno biće.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
Bila je to iskra oštroumnosti. Nikada nisam shvatio zašto, no zgnječio sam u pepeljari cigaretu koju sam upravo bio zapalio, i nikada više nisam zapalio nijednu do kraja života, bez ikakve želje i grižnje.
Druga navika nije bila ništa manje stalna. Jednoga popodneva došla je neka sluškinja iz susjedne kuće i, pošto je sa svima razgovarala, ušla je na terasu i s velikim poštovanjem zamolila me za dopuštenje da sa mnom razgovara. Nisam prekinuo čitanje sve dok me nije upitala:
- Sjećate li se Matilde?
Nisam se sjećao, ali se nisam ni pretvarao.
- Ne pravite se glupanom, gospodine Gabito! - rekla mi je, naglašavajući slogove.
Ni-gro-man-ta.
S punim pravom: Nigromanta je tada bila slobodna žena, s jednim djetetom iz veze s ubijenim policajcem, i živjela je sama s majkom i s drugim članovima obitelji u istoj kući, ali u zasebnoj spavaćoj sobi s posebnim ulazom sa stražnje strane groblja. Posjetio sam je, i naši su sastanci trajali više od mjesec dana. Stalno sam odlagao povratak u Cartagenu i htio sam zauvijek ostati u Sucreu. Sve do jedne zore kada me u njezinoj kući iznenadio pljusak s grmljavinom i munjama kao u onoj noći ruskoga ruleta. Pokušao sam izbjeći kišu hodajući ispod oluka, no kada to više nisam mogao, krenuo sam posred ulice s vodom do koljena. Imao sam sreću da se moja majka nalazila sama u kuhinji i odvela me do spavaće sobe po puteljcima kroz vrt da otac ne bi saznao. Čim mi je pomogla da skinem natopljenu košulju, odmaknula ju je vršcima kažiprsta i palca, i bacila je u kut s grimasom gađenja:
- Bio si s onom - rekla je. Skamenio sam se.
- Kako znaš!
- Zato što osjećam isti miris kao i prije - rekla je bezosjećajno. - Sva sreća da je čovjek mrtav.
Iznenadila me takva bezosjećajnost kod nje prvi put u životu. Ona je to vjerojatno primijetila, jer je to potkrijepila bez razmišljanja.
- To je jedina smrt koja me je razveselila kada sam za nju čula.
Zbunjeno sam je upitao:
- Kako si saznala tko je ona?
- Ah, sine - uzdahnula je. - Bog mi je rekao sve što će vam se dogoditi.
Na kraju mi je pomogla da skinem natopljene hlače i bacila ih u kut s ostalom odjećom.
- Svi ćete vi biti isti kao i vaš otac - iznenada mi je rekla s dubokim uzdahom dok mi je brisala leđa ručnikom od kučine. I završila je, govoreći iz srca:
- Dao Bog da i vi budete tako dobri muževi kao on.
Dramatična pažnja kojom me je obasula moja majka bila je usmjerena sprečavanju povratka upale pluća. Dok nisam shvatio da ona sama izmišlja tu bezrazložnu pažnju samo da bi me spriječila da se vratim u Nigromantin krevet uz gromove i munje. Nikada je više nisam vidio.
Vratio sam se u Cartagenu oporavljen i sretan, s viješću da pišem Kuću, i o njoj sam govorio kao da je već gotova, dok sam zapravo napisao samo uvodni odlomak. Zabala i Hector su me primili kao odbjegloga sina.
No moji dobri profesori s fakulteta doimali su se dosta rezigniranima da me prihvate. Istodobno sam nastavio pisati članke, ali vrlo rijetko, koje su mi plaćali kao privremeni rad u El Universalu. Moja karijera pripovjedača nastavila se samo s onim što sam mogao napisati i to samo zato da bih udovoljio profesoru Zabali: Razgovor zrcala i Gorčina za tri mjesečara, koje je objavio El Espectador. Premda se u obje priče osjećalo rasterećenje od prvotne retorike iz prijašnjih četiriju priča, još uvijek nisam uspio izići iz gliba.
Cartagena je tada bila zagađena političkom napetošću koja je vladala i u ostalim dijelovima zemlje, i to se moglo smatrati znakom da će se nešto gadno dogoditi. Krajem godine liberali su objavili svoju suzdržanost zbog divljaštva političkih proganjanja, ali se nisu odrekli svojih skrivenih planova da sruše vladu. Nasilje se zaoštravalo po selima pa su ljudi počeli bježati u gradove, ali cenzura je prisiljavala tisak da piše upravo obratno. No, svima je bilo poznato da su progonjeni liberali potaknuli gerilu na raznim mjestima u zemlji. U istočnom području Llanosa, tom golemom oceanu zelenih pašnjaka koji zauzimaju više od četvrtine nacionalnoga teritorija, postali su legendarni. Njihov glavni komandant, Guadalupe Salcedo, već je postao mitska figura čak i za vojsku, njegove su slike tajno kružile i kopirale se u stotine primjeraka, a na oltarima su mu palili svijeće.
Pristaše De la Esprielle, kako se činilo, znali su više no što su govorili, a unutar zidina posve se prirodno govorilo o neizbježnom državnom udaru protiv konzervativnoga režima. Nisam znao pojedinosti, no profesor Zabala me je upozorio da, čim vidim neko komešanje na ulicama, odmah dođem u redakciju. Napetost se mogla dodirivati rukama kada sam u tri popodne došao na neki sastanak u slastičarnicu Americana. Sjeo sam i počeo čitati za jednim zasebnim stolom, a jedan od mojih bivših kolega s fakulteta, s kojim nikada nisam razgovarao o politici, reče mi u prolazu, ne pogledavši me:
- Idite u redakciju, jer će uskoro započeti neprilike.
Učinio sam upravo suprotno: htio sam saznati kako će to izgledati u samome centru grada, i nisam želio ostati zatvoren u redakciji. Nekoliko minuta nakon toga za moj stol je sjeo jedan vladin predstavnik tiska kojega sam dobro poznavao, no nisam shvatio da me izabrao zato da bi me u nečemu spriječio. Razgovarao sam s njim nekih pola sata u potpunoj naivnosti, i tek kada je ustao da ode, uvidio sam da se golemi salon slastičarnice posve ispraznio, a da to uopće nisam primijetio. On je pratio moj pogled i provjerio koliko je sati: jedan i deset.
- Ne brini se - rekao mi je sa suzdržanim olakšanjem. - Više se ništa neće dogoditi.
Zapravo, najvažnija skupina liberalnih voda, očajni zbog državnoga nasilja, dogovorili su se s demokratskim vojnim licima najvišega ranga da stanu na kraj nesputanom ubijanju u zemlji što ga je provodio konzervativni režim, spreman na sve da bi ostao na vlasti.
Većina njih sudjelovala je u upravljanju događajima 9. travnja da bi uspostavili mir putem dogovora s predsjednikom Ospinom Perezom, i tek dvadeset mjeseci poslije, kada je već bilo odviše kasno, shvatili su da su žrtve jedne goleme prijevare. Očajničko djelovanje toga dana odobrio je predsjednik Liberalne uprave osobno, Carlos Lleras Restrepo, uz pomoć Plinia Mendoze Neire koji je imao odlične veze u Oružanim snagama otkad je bio Ministar obrane pod liberalnom vladom. Akcija kojom je koordinirao Mendoza Neira u povjerljivoj suradnji s visokim pripadnicima stranke iz cijele zemlje, morala je započeti u zoru toga dana bombardiranjem Predsjedničke palače avionima Oružanih snaga.
Pokret su podupirale pomorske baze u Cartageni i Apiavu, većina vojnih garnizona u zemlji i sindikalne organizacije odlučne da preuzmu vlast za jednu građansku vladu nacionalnoga pomirenja.
Samo se poslije neuspjeha te akcije saznalo da je dva dana prije predviđenoga datuma bivši predsjednik Eduardo Santos u svojoj kući u Bogoti okupio liberalne poglavare i vođe državnoga udara za završne dogovore oko toga plana. Usred rasprave netko je postavio uobičajeno pitanje:
- Hoće li doći do prolijevanja krvi?
Nitko nije bio toliko naivan, a ni toliko ciničan da bi rekao da neće.
Ostali vođe objasnili su da su provedene najveće moguće mjere da do toga ne dođe, ali da ne postoji magičan recept po kojemu bi se moglo spriječiti ono neočekivano. Prestrašeno veličinom vlastite zavjere, liberalno je vođstvo bez pogovora izdalo protunaredbu.
Mnogi koji su se upleli, a nisu je primili na vrijeme, bili su namjerno zatočeni ili ubijeni. Drugi su savjetovali Mendozi da tako nastavi samo do preuzimanja vlasti, ali on to nije učinio više zbog etičkih nego političkih razloga, međutim, nije imao ni dovoljno vremena ni sredstava da spriječi druge da se umiješaju. Uspio se skloniti u veleposlanstvo u Venezueli i živio je četiri godine u progonstvu u Caracasu, na sigurnome od ratnoga vijeća koje ga je u odsutnosti osudilo na dvadeset pet godina zatvora zbog pobune. Pedeset dvije godine poslije toga - ne drhti mi ruka dok ovo pišem bez njegova dopuštenja - pokajao se za cijeli život u svome progonstvu u Caracasu zbog porazne bilance konzervatizma na vlasti: najmanje tristo tisuća mrtvih.
To je i za mene, na izvjestan način, bio ključni trenutak. Prije dva mjeseca položio sam treću godina prava i prekinuo suradnju u El Universalu, jer nisam vidio budućnost ni u jednome ni u drugome.
Izgovor je bio slobodno vrijeme, koje mi je bilo potrebno za jedva započet roman, iako sam duboko u srcu znao da to nije ni istina ni laž, nego mi se taj plan odjednom nametnuo poput retoričkog izraza, uz malo onoga dobroga što sam znao preuzeti od Faulknera i uz mnogo loših stvari iz moga neiskustva. Ubrzo sam shvatio da je pripovijedanje paralelnih priča, koje pišemo ne otkrivajući njihovu bit, vrijedan dio koncepcije i pisanja. No tada se nije radilo o tome, nego sam zbog nedostatka onoga što bih prikazao, stvorio slatkorječiv roman da bih zabavio publiku i zavarao samoga sebe.
Savjest me je primorala da ponovno temeljito promislim o planu koji nikada nije bio veći od četrdesetak nedovršenih listova, a ipak je bio spominjan u časopisima i novinama - što sam također radio ja - i čak su objavljene neke preuranjene i vrlo razborite kritike izmišljenih čitatelja. U biti, tome običaju pripovijedanja paralelnih priča ne bi trebalo prigovarati nego bi ga trebalo žaliti: strah od pisanja može biti isto tako nepodnošljiv kao i strah od nepisanja.
Usto, u mome slučaju, uvjeren sam da je pričanje istinitih priča nezahvalno. Ipak, tješi me što ponekad usmena priča može biti bolja od one napisane, i tako nehotice izmišljamo novu književnu vrstu koja nedostaje književnosti: fikciju fikcije.
Prava je istina bila u tome da nisam znao kako dalje živjeti. Moj oporavak u Sucreu poslužio mi je da shvatim kako ne znam što bih radio u životu, no nije mi dao nikakve dobre putokaze ni nove razloge kojima bih mogao uvjeriti roditelje da ne umru ako odlučim po svojoj volji. Tako sam otišao u Barranquillu s dvjesto pesosa što mi ih je dala majka, neprimjetno ih odvojivši iz kućnih fondova prije nego što sam se vratio u Cartagenu.
Dana 15. prosinca 1949. ušao sam u knjižaru Mundo u pet popodne da pričekam prijatelje koje nisam vidio nakon one svibanjske noći kada sam bio s nezaboravnim gospodinom Razzoreom. Nosio sam samo malenu torbu za plažu, nekoliko knjiga i kožnatu aktovku sa svojim bilješkama. Ostali su već nekoliko minuta prije, jedan za drugim, stigli u knjižaru. Bio je to bučan doček bez Alvara Cepede koji se nalazio u New Yorku. Kada se grupa skupila, otišli smo na piće, ne više u kavanu Colombia pored knjižare nego u jednu noviju gdje se okupljala družina na suprotnoj strani ulice - u kavanu Fapy.
Nisam imao nikakav plan, ni za tu noć ni za ostatak svoga života. Neobično je to što nikada nisam pomislio da bi se taj plan mogao pojaviti u Barranquilli, jer sam onamo otišao samo da bih razgovarao o književnosti i osobno se zahvalio na knjigama koje su mi poslali u Sucre. Što se razgovora tiče, njih je bilo i previše, no što se ovoga drugoga tiče, premda sam im nekoliko puta pokušao zahvaliti, nisam u tome uspio, jer su oni osjećali pobožan strah od običaja da daju ili primaju zahvale, čak i međusobno.
German Vargas te je noći improvizirao hranu za dvanaest osoba među kojima je bilo svega - od novinara, slikara, bilježnika, do guvernera pokrajine, tipičnoga barankiljskog konzervativca po svom osobitom načinu rasuđivanja i upravljanja. Većina se razišla nakon ponoći, a ostali su se rasipali poput mrvica kruha, dok nismo ostali samo Alfonso, German i ja, s guvernerom, uglavnom prisebni, kakvi smo i inače bili pred svitanje dok smo još bili mladići.
U dugim razgovorima te noći primio sam od njega iznenađujuću lekciju o tome kakvi su bili gradonačelnici u vrijeme krvavih godina. Smatrao je da je od sve štete što je počinila ta barbarska politika, najgora stvar velik broj izbjeglica bez krova nad glavom i bez hrane u gradovima.
- S obzirom na to - zaključio je - moja stranka, uz pomoć oružja, neće imati protivnika na sljedećim izborima, i bit će apsolutni moćni gospodar.
Jedina je iznimka bila Barranquilla, u skladu s kulturom političkoga suglasja koju su sami lokalni konzervativci provodili, a što je od grada stvorilo mirno sklonište usred uragana. Htio sam mu iznijeti etičku opasku, no on me je hladno zaustavio pokretom ruke.
- Oprostite - rekao je - to ne znači da smo izvan društvenih zbivanja u zemlji. Naprotiv: upravo zbog našega pacifizma, socijalna drama zemlje ušla je na prstima kroz stražnja vrata, i već je tu unutra.
Tada sam saznao da postoji nekih pet tisuća izbjeglica koji su iz unutrašnjosti došli u najvećoj bijedi, a oni nisu znali kako bi im pomogli ni gdje bi ih sklonili kako se to ne bi pretvorilo u javni problem. Prvi put u povijesti grada vojne su ophodnje postavile stražu na kritičnim mjestima, i svi su ih mogli vidjeti, no vlada je to poricala, a cenzura sprečavala da se to otkrije u tisku.
U zoru, kada smo gotovo silom otpratili gospodina guvernera, otišli smo u Chop Suey gdje su doručkovali oni koji su ostajali budni do zore. Alfonso je u kiosku na uglu kupio tri primjerka El Heralda, a na uvodnoj stranici nalazio se članak s potpisom Puck, što je bio njegov pseudonim u svakodnevnoj kolumni. Bio je to samo pozdrav meni, no German mu se narugao jer je u članku naveo da sam onamo došao na neslužbene praznike.
- Bilo bi najbolje da ste rekli da će ovdje ostati živjeti, tako ne biste morali pisati pozdravni članak, a zatim drugi oproštajni - narugao se German. - Bio bi to manji trošak za tako proračunat list kao što je El Heraldo.
Razmišljajući već ozbiljno, Alfonso je zaključio da ne bi bilo loše imati još jednoga kolumnista u sekciji. No German je bio neumoljiv na svjetlu te zore.
- Bio bi to peti kolumnist po redu, jer već imaju četvoricu. Nijedan me od njih nije pitao što o tome mislim, kao što sam to priželjkivao da bih im mogao reći da. Više se o tome nije govorilo.
A nije ni bilo potrebno jer mi je Alfonso te noći rekao da je razgovarao s upravom lista te da im se učinila prihvatljivom ideja o novome kolumnistu, samo ako je dobar i bez većih pretenzija. No nisu mogli ništa odlučiti dok ne prođu novogodišnje zabave. Tako sam ostao s izgovorom da čekam posao, iako su mi u veljači rekli da me neće primiti.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Živjeti da bi se pripovijedalo
7.
Tako je objavljen moj prvi članak na uvodnoj stranici El Heralda u Barranquilli, 5. siječnja 1950. Nisam ga htio potpisati svojim imenom da bih se mogao izbaviti ako u tome ne uspijem kao što se dogodilo u El Universalu. O pseudonimu nisam morao dvaput razmišljati: Septimus, preuzet od Septimusa VVarrena Smitha, halucinantnoga lika Virginie Woolf u Gospođi Dalloway. Naslov kolumne Žirafa bio je tajni nadimak moje jedine partnerice u plesu u Sucreu koji sam samo ja znao.
Činilo mi se da je siječanjski vjetar te godine puhao kao nikada, te se jedva moglo hodati uz vjetar po ulicama zlostavljanima do zore. Jutarnje teme razgovora bile su štete što su ih ludi vjetrovi počinili tijekom noći, vjetrovi koji su odvlačili snove i kokošinjce, a pocinčane ploče s krovova pretvarali u leteće giljotine.
Danas mislim kako su ti ludi vjetrovi pomeli strnište jedne zaludne prošlosti i otvorili mi vrata novoga života. S tom skupinom ljudi nisam se više družio samo zbog zadovoljstva nego je naš odnos postao i profesionalna suradnja. Na početku smo raspravljali o zadanim temama ili izmjenjivali opaske koje nisu bile nimalo doktorske, ali su bile nezaboravne. Odlučujuće je za mene bilo kada sam jednoga jutra ušao u kavanu Fapy i ugledao Germana Vargasa koji je u tišini upravo dovršio čitanje izreska Žirafe iz dnevnih novina. Ostali iz grupe čekali su oko stola njegovu presudu s nekakvim pobožnim strahom od kojega je zadimljeni zrak u kavani postao još gušći. Kada je dovršio čitanje, German me nije čak ni pogledao, samo je poderao članak na komadiće ne rekavši ni jednu riječ, te ih bacio među opuške i nagorjele šibice u pepeljari. Nitko nije ništa rekao, i događaj se više nikada nije spomenuo, a raspoloženje za stolom nije se promijenilo. No ta mi lekcija još uvijek služi kada me zbog lijenosti ili brzine spopadne iskušenje da bilo kako napišem neki odlomak samo da bih se riješio posla.
U usputnome hotelu u kojemu sam živio gotovo godinu dana, vlasnici su me na kraju prihvatili kao člana obitelji. Moja jedina tadašnja imovina bile su povijesne sandale i vrlo malo odjeće koju sam prao pod tušem, te kožnata aktovka koju sam ukrao u raskošnome salonu za čaj u Bogoti za vrijeme nemira 9. travnja. Nosio sam je svugdje sa sobom s rukopisima koje sam pisao, i to je bilo jedino što sam mogao izgubiti. Ne bih riskirao da je ostavim ni pod sedam ključeva u blindiranome sefu neke banke. Jedina osoba kojoj sam tih prvih noći povjeravao svoje rukopise bio je šutljivi Lacides, hotelski portir koji je to prihvatio kao jamstvo za plaćanje sobe.
Dobro je pregledao strojem ispisane listove pune zamršenih ispravaka i spremio ih u ladicu na recepciji. Otkupio sam ih sutradan u obećano vrijeme, i nastavio ispunjavati svoje obveze plaćanja tako uredno da bi ih on uzeo u zalog i na tri dana. Postala je to do te mjere ozbiljna nagodba da sam mu ih ponekad ostavljao u ladici, ne rekavši ništa više osim laku noć, te bih sam uzimao ključeve s ploče i odlazio u sobu.
German je u svakome času bio upućen u moju oskudicu, čak je znao kada nisam imao gdje spavati i davao mi kriomice peso i pol za noć.
Nikada nisam shvatio kako je to znao. Zahvaljujući mojemu dobrome ponašanju, hotelsko osoblje steklo je u mene toliko povjerenja da su mi čak i kurve u hotelu posuđivale svoje sapune za tuširanje. Na svom upravnom položaju, sa svojim nebeskim sisama i tikvastom glavom, glavnu je riječ vodila vlasnica hotela, gospođa Catalina la Grande. Njezin stalni udvarač, mulat Jonas San Vicente, bio je otmjen trubač sve dok mu nisu razbili zlatne zube da bi mu ukrali navlake. U lošem stanju i bez mijeha kojim bi puhao, morao je promijeniti posao, a nije mogao pronaći bolji posao za svoju batinu od šest inča od zlatnoga kreveta Cataline la Grande. I ona je imala svoje intimno blago koje joj je poslužilo da se u dvije godine uzdigne od bijednih svitanja na riječnome molu do svoga prijestolja najveće svetice. Imao sam sreću upoznati njihovu domišljatost i široku ruku kojima su usrećivali svoje prijatelje. No nikada nisu shvaćali zašto često nisam imao peso i pol za noćenje, kada su me u svojim službenim limuzinama vozili vrlo ugledni ljudi.
Drugi sretni događaj tih dana bio je kada sam završio kao jedini suvozač Mona Guerre, toliko svjetlokosoga taksista da je izgledao kao albino, a bio je tako inteligentan i simpatičan da su ga izabrali za počasnoga vijećnika bez službene kampanje. Njegove su zore u kineskoj četvrti bile poput filma, jer se sam trudio da ih obogati nadahnutim nadmetanjima, a ponekad i da ih učini ludima.
Unaprijed me je obavještavao kad bi imao neku slobodnu noć, te smo je provodili zajedno u burnoj kineskoj četvrti gdje su naši očevi, i očevi naših očeva učili kako da nas naprave.
Nikada nisam shvatio zašto sam usred jednoga tako jednostavnoga života odjednom zaronio u neočekivanu bezvoljnost. Roman Kuća, nakon šest mjeseci otkako sam ga započeo, učinio mi se kao neželjena farsa. Više sam o njemu govorio nego što sam ga pisao, a ono malo smislenoga što sam napisao bili su fragmenti koje sam objavio u Žirafi i u tjedniku Kronika kada nisam znao o čemu bih pisao.
Krajem tjedna, kad bi se svi povukli u svoje kuće, ostajao bih sam kao prst u praznome gradu. Zbog stalnoga siromaštva i plašljivosti kao u prepelice, pokušavao sam se braniti nepodnošljivom ohološću i brutalnom iskrenošću. Osjećao sam da sam posvuda postao nepoželjan, a to su mi čak i neki znanci dali do znanja.
Najkritičnije je bilo u redakciji El Heralda gdje sam pisao do deset sati neprekidno u jednome zasebnome kutu, ne družeći se ni s kim, obavijen dimom jeftinih cigareta što sam ih neprestano pušio u samoći bez spokoja. Pisao sam vrlo užurbano, često do zore, na rolama tiskarskog papira koji sam nosio naokolo u kožnatoj aktovci.
Prilikom jedne od mnogobrojnih rastresenosti tih dana zaboravio sam ih u taksiju, i shvatio to bez gorčine kao još jednu nezgodu svoje nesretne sudbine.
Nisam učinio ništa da ih ponovno nađem, no Alfonso Fuenmavor, uzbunjen zbog moga nemara, napisao je I objavio bilješku na kraju moje rubrike: »Prošle subote zaboravljeni su papiri u automobilu javnoga prometa. Budući da je vlasnik tih papira ujedno i autor ove rubrike, zahvaljujemo onome tko ih ima da nam se javi. Papiri nemaju nikakvu vrijednost: to su tek 'žirafe' koje još nisu objavljene.« Nakon dva dana netko je ostavio moje bilješke na porti El Heralda, ali bez kožnate aktovke, i s tri pravopisne greške ispravljene zelenom tintom i lijepim rukopisom.
Dnevna plaća bila mi je dostatna točno za plaćanje sobe, no u to me vrijeme ponor siromaštva najmanje mučio. Mnogo puta kada je nisam mogao platiti, odlazio bih čitati u kavanu Roma posve nalik onome što sam zapravo i bio - osamljenik nošen vjetrom u noći na Šetalištu Bolivar. Bilo kojega znanca pozdravljao bih izdaleka, ako bi se taj uopće udostojao pogledati me i, zaobilazeći ga, nastavljao bih do svoga uobičajenog mjesta na kojemu sam često čitao dok me ne bi zateklo sunce. Tada sam još bio nezasitan čitač bez ikakve sustavnosti. Naročito sam čitao poeziju, čak i onu lošu, jer sam bio uvjeren da i u najgorim duhovima, ranije ili kasnije, loša poezija dovede do dobre.
U svojim člancima u Žirafi pokazivao sam veliku osjećajnost za narodnu kulturu, nasuprot mojim pričama koje su se više doimale kao kafkijanske zagonetke nekoga tko ne zna u kakvoj zemlji živi. Doista sam u duši proživljavao kolumbijsku dramu kao udaljenu jeku, a uznemirivao bih se samo kad bi se prelila u krvavu rijeku.
Palio sam cigaretu na cigaretu, udisao dim sa žudnjom za životom kojom astmatičari ispijaju zrak, a tri kutije koje sam dnevno pušio ostavljale su tragove na mojim noktima i u kašlju kao kod staroga psa, što je narušavalo moju mladost. U biti sam bio plašljiv i tužan, kao svaki pravi Karibljanin, i tako ljubomoran na svoju intimu da sam na bilo kakvo pitanje o tome odgovarao retoričkom drskošću. Bio sam uvjeren da je moja loša sreća urođena i nepopravljiva, pogotovo sa ženama i s novcem, ali mi to nije bilo važno, jer sam želio da me dobra sreća ne napusti u dobrom pisanju. Nije me zanimala slava, ni novac, a ni starost, jer sam bio uvjeren da ću umrijeti vrlo mlad i na ulici.
Putovanje na koje sam krenuo s majkom radi prodaje kuće u Aracataci, izbavilo me iz toga ponora, a izvjesnost novoga romana pokazala mi se na obzoru jedne drukčije budućnosti. To je, među mnogim putovanjima na koja sam krenuo, bilo odlučujuće putovanje, jer mi je živo pokazalo da je knjiga koju sam pokušavao napisati bila čista retorička izmišljotina bez ikakve podloge na jednoj istinskoj poetici. Moj se plan rasprsnuo na komadiće pri susretu sa stvarnošću na tom putu otkrivenja.
Model epopeje o kojoj sam sanjao nije mogao biti drugi nego onaj moje obitelji koja nikada nije bila protagonist, čak ni žrtva nečega, nego samo uzaludan svjedok i žrtva svega. Počeo sam je pisati isti čas kad sam se vratio, jer mi više ničemu nije služila razrada artificijelnih sredstava, nego upravo emocionalna nabijenost koju sam u sebi nosio a da to nisam ni znao, i koja me čekala u kući moga djeda i bake. Od prvoga koraka po vrelome pijesku u tom naselju, shvatio sam da moja metoda nije najsretnija za pripovijedanje o tom zemaljskom raju pustoši i nostalgije, iako sam potrošio mnogo vremena i truda u traženju ispravne metode. Gomila posla u Kronici, uoči objavljivanja lista, nije bila prepreka, naprotiv, bila je to kočnica za moj strah.
Osim Alfonsa Fuenmavora, koji me je iznenadio usred kreativne groznice nekoliko sati pošto sam počeo pisati, ostali moji prijatelji dugo su vjerovali da pišem staru knjigu s naslovom Kuća. Odlučio sam ništa im ne govoriti zbog djetinjastoga straha da će se otkriti neuspjeh jedne zamisli o kojoj sam toliko govorio kao da se radi o remek-djelu. No tako sam učinio i zbog praznovjerja što ga još uvijek gajim, pa pričam o jednome i pišem nešto posve drugo da se ne bi znalo što je što. Pogotovo u intervjuima u tisku, koji su zapravo jedna vrsta opasne fikcije za plašljive pisce koji ne žele reći više no što moraju. Ipak, German Vargas je to vjerojatno otkrio pomoću svoje tajanstvene oštroumnosti, jer je nekoliko mjeseci nakon don Ramonova putovanja u Barcelonu napisao pismo u kojemu mu je rekao: »Mislim da je Gabito napustio plan da napiše Kuću, i sada piše drugi roman.« A Don Ramon je to vjerojatno znao i prije no što je otišao na put.
Od prvoga retka bio sam siguran da se ta nova knjiga mora graditi na sjećanjima jednoga dječaka od sedam godina koji je preživio opći pokolj 1928. na području plantaža banana. No, to sam vrlo brzo odbacio, jer bi priča bila ograničena na viđenje jednoga lika bez dovoljno poetskih mogućnosti da je ispriča. Tada sam se sjetio da je moja pustolovina čitanja Uliksa u dvadesetoj godini, i kasnije Krika i bijesa, bila preuranjena odvažnost bez budućnosti, te sam ih odlučio ponovno pročitati s manje predrasuda. I doista, mnogo toga što mi se učinilo sitničavo ili hermetično kod Jovcea i Faulknera, pokazalo mi se tada u svojoj strahovitoj ljepoti i iskrenosti. Pomislio sam da razbijem monolog glasovima cijeloga sela, kao u grčkome narativnome koru, u stilu Faulknerova djela Ležeći na umoru, gdje su razmišljanja cijele obitelji umetnuta oko umirućega. Nisam mogao ponoviti iskrenost u navođenju imena protagonista u svakoj tiradi kao u kazališnim tekstovima, ali mi je to dalo ideju da upotrijebim samo tri glasa - glas djeda, majke i dječaka - čiji se različiti tonovi i sudbine mogu sami po sebi razabrati. Djed u romanu nije bio jednook kao moj, nego šepav; majka je bila začuđena, ali inteligentna kao moja; dječak nepomičan, uplašen i zamišljen, kakav sam stalno bio u toj dobi. Nije to bilo neko kreativno otkriće, ali i ništa manje, bilo je to tek tehničko sredstvo.
Ta nova knjiga nije pretrpjela nikakve duboke promjene za vrijeme pisanja, niti je imala verzije različite od prvotne, osim izostavljanja i ispravaka tijekom kakve dvije godine prije prvoga izdanja, uglavnom zbog poroka da ispravljam do iznemoglosti. Selo, posve drukčije od onoga koje sam zamislio u prvotnome planu, doista sam vidio kada sam se vratio u Aracatacu s majkom, no to ime, kao što me je vrlo mudro upozorio don Ramon, činilo mi se tako malo uvjerljivim kao i ime Barranquilla, jer mu je jednako nedostajao mitski dah koji sam tražio za svoj roman. Tako sam ga odlučio nazvati imenom što sam ga poznavao od djetinjstva, samo što dotad nisam shvaćao njegovu magičnost: Macondo.
Morao sam promijeniti naslov Kuća, koji je već bio toliko udomaćen među mojim prijateljima, zato što nije imao ništa zajedničko s tim novim planom, no počinio sam grešku bilježeći u školsku bilježnicu naslove koji su mi padali na pamet dok sam pisao, jer sam ih na kraju imao više od osamdeset. Naposljetku sam ga pronašao kada sam popustio iskušenju da napišem autorski prolog, i ne tražeći ga u prvoj verziji koja je uglavnom već bila gotova. Naslov mi je iskočio pred lice kao izraz najvećega prezira, a možda i sažaljenja kojim je moja baka u svojoj zaostaloj aristokratskoj navadi prekrstila najezdu tvrtke United Fruit Company:
Lišće na vjetru.
Pisci koji su me najviše potaknuli da ga napišem bili su sjevernoamerički romanopisci, a posebno oni čija su mi djela iz Barranquille poslali u Sucre. Naročito zbog srodnosti svih vrsta naravi koju sam pronalazio u kulturama dalekoga juga i u kulturi Kariba s kojom sam posve stopljen, a koja je bila bitna i nezamjenjiva u mome razvoju kao ljudskoga bića i kao pisca. Kada sam postao svjestan toga, počeo sam čitati kao pravi romanopisac zanatlija, ne samo zbog zadovoljstva nego i zbog nezasitne znatiželje da otkrijem kako su napisane knjige onih mudrih. Najprije bih ih čitao od početka, zatim od kraja, a onda ih podvrgavao nekoj vrsti kirurškog seciranja dok ne bih izvadio utrobu najskrivenijih tajni njihove strukture. Zbog toga moja knjižnica nikada nije bila ništa više od radnoga instrumenta gdje sam mogao trenutno pogledati neki odlomak Dostojevskoga, ili naći podatak o epilepsiji Julija Cezara, ili o mehanizmu karburatora kod automobila. Usto, imam i priručnik o savršenim ubojstvima, ako bi to zatrebalo nekom od mojih nezbrinutih likova. Ostalo su učinili moji prijatelji koji su me usmjeravali u čitanju, posuđivali mi knjige koje bih trebao upravo u određenom trenutku pročitati, i potom nemilosrdno iščitavali moje rukopise prije objavljivanja.
Zbog toga sam samoga sebe počeo drukčije shvaćati, i plan o pokretanju lista Kronika naposljetku mi je dao krila. Naš je moral bio tako visok da smo, unatoč nesavladivim preprekama, uspjeli dobiti vlastite urede na nekome trećem katu bez dizala, usred vike prodavača živežnih namirnica i buke autobusa bez voznoga reda u Ulici San Blas koja je bila buran sajam od jutra do sedam navečer.
Jedva smo stali. Još nisu bili instalirali telefon, a klima-uređaj je bio fantazija koja nas je mogla stajati više od tjednika, ali je Fuenmavor već našao vremena da napuni ured svojim trošnim enciklopedijama, izrescima iz novina na svakovrsnim jezicima i svojim slavnim priručnicima rijetkih zanimanja. U njegovu direktorskom uredu nalazila se povijesna Undervood koju je uz veliku opasnost po život izbavio iz požara u veleposlanstvu, a danas je dragulj u Romantičarskome muzeju u Barranquilli. Jedini drugi ured zauzeo sam ja, s pisaćim strojem posuđenim iz El Heralda, u svome svojstvu šefa redakcije. Nalazio se tu i stol za crtanje za Alejandra Obregona, Orlanda Guerru i Alfonsa Mela, tri čuvena slikara koji su se pri zdravome razumu obvezali da će besplatno ilustrirati priloge, a tako su i učinili, najprije zbog svoje urođene velikodušnosti, a zatim i zbog toga što nismo imali centavo ni za sebe. Fotograf koji je s nama uglavnom stalno surađivao i žrtvovao se bio je Quique Scopell.
Osim posla u redakciji koji je odgovarao mom položaju, morao sam nadgledati postupak slaganja i prisustvovati korekturi probnih otisaka unatoč mojemu pravopisu koji je izgledao kao da pišem nizozemski.
Budući da sam zadržao suradnju u El Heraldu i nastavio sa Žirafom, nisam imao mnogo vremena za redovnu suradnju u tjedniku Kronika. No imao sam ga za pisanje priča u mrtvim satima svitanja.
Alfonso, stručnjak u svim žanrovima, unio je svoju vjeru u policijske priče prema kojima je osjećao požudnu strast. Prevodio ih je i razvrstavao, a ja sam ih podvrgnuo procesu formalnog pojednostavljivanja koji je trebao biti koristan za moj rad. Proces se sastojao u uštedi prostora eliminacijom ne samo nekorisnih riječi nego i površnih zbivanja, sve dok ne bih došao do same biti, a da nisam utjecao na njihovu moć uvjerljivosti. Odnosno, brisao sam sve što je moglo biti suvišno u jednome drastičnome žanru u kojemu bi svaka riječ trebala odgovarati cijeloj strukturi. To je bila jedna od najkorisnijih vježbi u mojim temeljitim istraživanjima koje sam provodio da bih naučio tehnike pripovijedanja priče.
Neke od najboljih priča Josea Felixa Fuenmavora spašavale su nas u mnogim subotama, no čitanost je i dalje bila odlučujuća. Ipak, vječna posljednja nada bio je karakter Alfonsa Fuenmavora kojemu nikada nisu priznate zasluge kao čovjeku od tiska, a zalagao se za nas većom ustrajnošću no što su bile njegove mogućnosti, što je on sam na svakome koraku nastojao osporiti svojim strašnim smislom za humor. Radio je sve, od pisanja vrlo lucidnih uvodnih članaka do pisanja najbeskorisnijih članaka, istom upornošću kojom je uspijevao naći oglase, nezamislive kredite i ekskluzivna djela teško dostupnih suradnika.
No to su bila zaludna čuda. Kad bi se prodavači novina vraćali s istom količinom primjeraka koju su ponijeli na prodaju, pokušavali smo osobno distribuirati novine u nabolje posjećenim krčmama, od Trećeg čovjeka do onih tihih u riječnoj luci gdje smo slabu prodaju morali naplatiti u obliku alkohola.
Jedan od najpouzdanijih suradnika, i nesumnjivo najčitaniji, postao je Vate Osio. Od prvoga broja lista Kronika bio je jedan od nepogrešivih, a njegov Dnevnik jedne tipkačice, s pseudonimom Dolly Melo, osvojio je srca čitatelja. Nitko ne bi pomislio da tolike različite poslove s takvom otmjenošću radi isti čovjek.
Bob Prieto mogao je spriječiti brodolom Kronike s bilo kakvim liječničkim ili umjetničkim pronalaskom iz Srednjega vijeka. No, kada se o poslu radilo imao je jasno pravilo: ako nema novca, nema ni proizvoda. Vrlo brzo, i dakako s bolom u našim srcima, nije ga bilo.
Uspjeli smo objaviti četiri zagonetne priče od Julia Maria Santodominga, napisane na engleskom, koje je Alfonso preveo sa žudnjom lovca na vilinske konjice u gustišu rijetkih rječnika, a Alejandro Obregon ilustrirao istančanošću velikoga umjetnika. No Julio Mario je mnogo putovao, i na tako različita odredišta da je postao nevidljiv ortak. Samo je Alfonso Fuenmavor znao gdje ga se može naći i to nam otkrio vrlo uznemirujućom izjavom:
- Svaki put kada vidim da prolazi neki avion, pomislim da je u njemu Julio Mario Santodomingo.
Ostali su bili usputni suradnici koji su nas u posljednjim minutama zaključivanja broja, ili plaćanja, držali u velikoj neizvjesnosti. Bogota nam se približila kao da smo joj ravni, no nijedan prijatelj koji je mogao biti od koristi nije ništa učinio da bi Kroniku održao na površini. Osim Jorgea Zalamee koji je shvatio srodnost između njegova i našega lista, i predložio nam sporazum o razmjeni materijala koji je urodio plodom. No mislim da zapravo nitko nije cijenio ono što je u Kronici bilo čudesno. Izdavačko vijeće činilo je šesnaest članova koje smo sami izabrali prema njihovim priznatim zaslugama, i sve su to bili ljudi od krvi i mesa, ali tako moćni i zauzeti da bi se lako moglo posumnjati u njihovo postojanje. Kronika je za mene imala sporednu važnost utoliko što me je primoravala da improviziram priče na brzinu da bih ispunio neočekivanu prazninu prilikom tjeskobnog zaključivanja broja.
Sjedao bih za pisaći stol dok su slovoslagari i montažeri radili svoj posao, te ni iz čega izmišljao priču da zakrpam postojeću rupu.
Tako sam napisao Kako Natanael ide u posjet, priču koja mi je riješila hitni problem u zoru, i Oči modrog psa pet tjedana poslije.
Prva od te dvije priče bila je izvor serije priča s istim likom čije sam ime bez dopuštenja uzeo od Andre Gidea. Kasnije sam napisao Natanaelov kraj da bih riješio drugu dramu u posljednji čas. Obje su priče potom činile dio jednoga niza od šest priča koje sam odložio u arhiv bez ikakve boli, kada sam shvatio da nemaju ništa zajedničko sa mnom. Od onih koje su mi ostale napola napisane, sjećam se jedne, bez ikakve ideje o sadržaju: Kako se Natanael odijeva u zaručnicu. Lik mi danas ne nalikuje nikome koga sam poznavao, a nije bio zamišljen ni na osnovu mojih ili tuđih životnih iskustava, i ne mogu uopće zamisliti kako je priča s tako neodređenom temom mogla biti moja. Natanael je vjerojatno bio neka literarna odvažnost bez ikakva ljudskoga interesa. Dobro je sjetiti se tih neuspjeha da se ne bi zaboravilo da se lik ne izmišlja ni iz čega, kao što sam to učinio s Natanaelom. Sretna okolnost bila je što mi mašta nije poslužila da se odviše udaljim od sebe, a nesretna okolnost, što sam bio uvjeren kako se književni rad mora platiti jednako dobro kao što se plaćalo i za hvatanje lopova, pa ako smo dobro i na vrijeme plaćali slagarima, onda se pogotovo moralo plaćati i piscima.
Najbolji odjek našega rada u Kronici stizao nam je u pismima don Ramona upućenima Germanu Vargasu. Zanimale su ga neobjavljene vijesti, prijatelji i događaji u Kolumbiji, te mu je German slao izreske iz novina, a u dugim mu pismima govorio o vijestima koje je cenzura zabranila. Odnosno, za njega su postojale dvije Kronike: ona koju smo radili mi i ona koju je sažeto prepričavao German na kraju tjedna. Oduševljene ili stroge don Ramonove komentare o našim člancima čekali smo s najvećim nestrpljenjem.
Slučajno sam saznao da su razne uzroke kojima su se nastojala objasniti posrtanja Kronike i nesigurnost naše grupe, neki pripisivali mojoj urođenoj i zarazno lošoj sreći. Kao poguban dokaz navodila se moja reportaža o Berascochei, brazilskome nogometašu, s kojim smo htjeli pomiriti sport i književnost u jednome novome žanru, a koji je bio konačan promašaj. Kada sam postao svjestan svoje nedostojne slave, za nju su već znali svi gosti u Fapyu. Dokraja obeshrabren, porazgovarao sam o tome s Germanom Vargasom koji je s tim bio upoznat kao i cijela družina.
- Smirite se, majstore - rekao mi je bez imalo sumnje.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 1 od 2 • 1, 2
Strana 1 od 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|