Živjeti da bi se pripovijedalo

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:16 am

First topic message reminder :



Živjeti da bi se pripovijedalo’ vjerojatno je najočekivanija knjiga desetljeća koja donosi pregled i oživljava najvažnija razdoblja u životu Gabriela Garcíe Márqueza. U ovoj nadasve zanimljivoj priči kolumbijski nobelovac otkriva nam sjećanja iz svoga djetinjstva i mladenaštva u kojima se stvarao imaginarij iz kojega će proizići neke od temeljnih pripovijedaka i romana književnosti na španjolskom

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:22 am





Tekst je bio napisan na pisaćem stroju s bezbrojnim ispravcima, na arcima tiskarskog papira složenima kao mijeh harmonike. Polako je nataknuo naočale, razvukao svitke papira profesionalnom vještinom i raširio ih po stolu. Čitao je mirno, na njegovu licu i u ritmu disanja nije se dala primijetiti nikakva promjena, samo se kakaduovski pramen na čelu tu i tamo pomicao u ritmu njegovih misli. Dočitavši oba svitka, ponovno ih je u tišini složio pomnjom srednjovjekovnih knjižničara. Onda je vratio naočale u futrolu i spremio je u džep na prsima.
- Dade se primijetiti kako je materijal još uvijek sirov, što je i za očekivati - rekao mi je krajnje jednostavno. - Ali dobro napreduje.
Usput je nabacio par primjedbi o vođenju vremena, što je bio moj problem od životne važnosti i nesumnjivo najteži, i dodao:
- Trebate biti svjesni da se događaj već zbio i da su likovi ondje samo da ga ožive, tako da morate voditi dva vremenska slijeda.
Nakon niza tehničkih detalja koje nisam uspio shvatiti zbog neiskustva, savjetovao mi je da se grad u romanu ne zove Barranquilla, kako sam ga nazvao u prvoj verziji, jer je to ime do te mjere uvjetovano realnošću da će čitatelju ostaviti vrlo malo prostora za maštu. I završio je šaljivim tonom:
- Ili se napravite nevještim i pričekajte da vam padne s neba. Na kraju krajeva, Sofoklova i Antigonina Atena dva su potpuno različita grada.
Ali ono što sam usvojio zauvijek i doslovce bila je rečenica s kojom se taj dan oprostio od mene:
- Zahvaljujem vam na ukazanoj časti i uzvratit ću vam savjetom: nikada nikome ne pokazujte nedovršen rukopis.
Bio je to naš jedini razgovor nasamo, ali je vrijedio za sve, jer je otputovao u Barcelonu 15. travnja 1950, kako je bilo predviđeno više od godinu dana prije toga, neobičan u crnom suknenom odijelu i s učiteljskim šeširom. Izgledalo je kao da ispraćamo kakva školarca. Bio je zdrav i potpuno bistar sa šezdeset osam godina, ali mi koji smo ga ispratili do zračne luke, oprostili smo se od njega kao od nekoga tko se vraća u domovinu da bi prisustvovao vlastitom pogrebu.
Tek sljedećeg dana, kada smo sjeli za naš stol u Japyu, postali smo svjesni njegova praznog stolca i nitko se nije usudio sjesti na nj dok se nismo dogovorili da to učini German. Nekoliko nam je dana trebalo da se naviknemo na novi ritam dnevnog razgovora, dok nije stiglo prvo pismo don Ramona, kao da je napisano živim glasom, njegovim sitnim finim rukopisom i ljubičastom tintom. Tako je započelo dopisivanje sa svima preko Germana, učestalo i intenzivno, iz kojeg se malo saznavalo o njegovu životu, a mnogo o Španjolskoj koju je smatrao neprijateljskom zemljom dokle god je Franco živ i dok vlada Katalonijom.
Ideja o tjedniku potekla je od Alfonsa Fuenmavora i rođena je davno prije tih dana, ali mislim da je odlazak slavnog Katalonca ubrzao njezino ostvarenje. Kada smo se sastali tim povodom u kavani Roma tri večeri kasnije, Alfonso nas je izvijestio da je sve spremno za polijetanje. Bit će to tjednik tabloid od dvadeset stranica, novinarski i književni, s imenom Kronika, što nikome neće mnogo reći. Izgledalo nam je nevjerojatno da je Alfonso Fuenmavor uspio pribaviti sredstva od zanatlija, automehaničara, umirovljenih službenika, čak i od gostioničara pomagača koji su prihvatili da plate oglašavanje rumom od trske, nakon četiri godine uzaludnih pokušaja dobivanja sredstava tamo gdje ih je bilo u izobilju. No bilo je razloga za mišljenje da će biti dobro primljen u gradu koji je, između svoje industrijske pomutnje i građanske oholosti, ipak bio privržen svojim pjesnicima.
Osim nas, bit će malo stalnih suradnika. Jedini profesionalac s dobrim iskustvom bio je Carlos Osio Noguera - Prorok Osio, iznimno simpatičan pjesnik i novinar divovskoga stasa, vladin službenik i cenzor El Nacionala u kojemu je radio s Alvarom Cepedom i Germanom Varga-som. Drugi će biti Roberto (Bob) Prieto, vrstan erudit iz visokog društva, koji je mogao razmišljati na engleskom ili francuskom jednako dobro kao na španjolskom i svirati na glasoviru napamet razna djela velikih majstora.
Najčudniji svat s liste, kojega se dosjetio Alfonso Fuenmavor, bio je Julio Mario Santodomingo. Otvoreno ga je nametnuo zbog njegove želje da bude različit, ali tek nekolicina nas je znala da se nalazi na popisu uredničkog vijeća, iako je izgledao predodređen za latinskog Rockefellera, inteligentan, obrazovan i srdačan, no neizbježno osuđen na magluštine moći. Malo njih je znalo ono što smo znali nas četvorica, pokretači časopisa, da je tajni san toga dvadesetčetverogodišnjaka bio postati piscem.
Glavni urednik, po prirodnom pravu, bit će Alfonso. German Vargas bit će prije svega veliki izvjestitelj i očekivao sam da ću s njim dijeliti posao, ne kada bude vremena - koje nam je uvijek nedostajalo - nego kada mi se ispuni san da ga izučim. Alvaro Cepeda slat će priloge u slobodno vrijeme s Columbia University iz New Yorka. Na kraju reda, nitko nije bio slobodniji i nitko nije više od mene želio da me imenuju šefom redakcije neovisnog tjednika nesigurne budućnosti, i tako je bilo.
Alfonso je imao zaliha u arhivi od prije par godina i velik broj unaprijed odrađenih poslova u zadnjih šest mjeseci - uredničkih komentara, književnih tekstova, odličnih reportaža i obećanja bogatih prijatelja da će se reklamirati u časopisu. Kao šef uredništva, bez određenoga radnog vremena i s boljom plaćom od bilo kojega novinara moga ranga, ali koja je uvjetovana budućom zaradom, bio sam spreman dobro i na vrijeme održavati časopis.
Konačno, u subotu sljedećeg tjedna, kada sam ušao u naš sobičak u El Heraldu u pet poslijepodne, Alfonso Fuenmavor nije ni podigao pogled s uvodnika što ga je upravo dovršavao:
- Požurite se sa svojim prilozima, majstore - obratio mi se - sljedeći tjedan izlazi Kronika.
Nisam se uplašio, jer sam već dva puta čuo istu rečenicu. Ipak, bila je to treća sreća. Najveći novinarski događaj tjedna, bez premca, dolazak je brazilskog nogometaša Helena de Fritasa u klub Deportivo Junior, ali nećemo pokušati konkurirati specijaliziranim sportskim novinama, nego ćemo to objaviti kao vijest od velikoga kulturnog i društvenog značenja. Kronika se neće dati svrstati u tu grupu, a najmanje kada se radi o nečemu tako popularnom kao nogomet. Odluka je bila jednoglasna, i prionuli smo na posao.
Pripravili smo toliko materijala iščekujući objavljivanje, da je jedino za zadnji čas ostala reportaža o Helenu koju je pisao German Vargas, majstor od zanata i fanatični obožavatelj nogometa. Prvi se broj pojavio na vrijeme na prodajnim mjestima u subotu, 29. travnja1950, na dan Svete Katarine Sienske, autorice plavih pisama što ih je pisala na najljepšem trgu na svijetu. Kronika je tiskana s geslom što sam ga u zadnji čas pridodao ispod naslova: »Vaš najbolji zveekend«. Znali smo da njime izazivamo neprobavljivo čistunstvo koje je tih godina prevladavalo u kolumbijskom tisku, ali za ono što smo našim geslom htjeli reći, nije bilo jednakovrijedne riječi istih značenjskih nijansi u španjolskom. Alfonso Melo, jedini portretist od trojice naših ilustratora, za naslovnicu je tušem nacrtao lik Helena de Freitasa.
Izdanje, unatoč žurbi u zadnji čas i izostanku promidžbe, rasprodano je mnogo prije no što je uredništvo u punom sastavu stiglo na gradski stadion sljedećeg dana, u nedjelju, 30. travnja, na kojemu se odigravao derbi između Deportiva Juniora i Sportinga, dvaju nogometnih klubova iz Barranquille. Samo je uredništvo bilo podijeljeno, jer su German i Alvaro bili navijači Sportinga, a Alfonso i ja Juniora. No Helenovo ime na naslovnici i odlična reportaža Germana Vargasa podržali su zabunu da je Kronika napokon pravi nogometni časopis kakav je Kolumbija očekivala.
Stadion je bio prepun. Šest minuta nakon početka prvoga poluvremena, Heleno de Freitas zabio je svoj prvi gol u Kolumbiji čistim udarcem lijeve noge s centra terena. Iako je na kraju pobijedio Sporting s 3:2, bio je to Helenov dan, a onda i naš, zbog pogotka sa znakovitom naslov-nicom. No nije bilo ni ljudske ni božanske sile koja bi mogla razuvjeriti čitatelje da Kronika nije sportski časopis nego kulturni tjednik koji je samo pozdravio dolazak Helena de Freitasa kao jedan od glavnih događaja godine.
Nije to bila puka početnička sreća. Trojica naših običavali su pisati o temama vezanima za nogomet u svojim kolumnama koje su se bavile raznim temama, uključujući tu naravno i Germana Vargasa.
Alfonso Fuenmavor bio je neupitan ljubitelj nogometa, a Alvaro Cepeda godinama je bio dopisnik iz Kolumbije za Sporting Neivs u Saint Louisu, u Missouriu. Unatoč tome, čitatelji koje smo priželjkivali nisu dočekali raširenih ruku sljedeće brojeve, a nogometni fanatici ravnodušno su nas napustili.
Pokušavajući popraviti neuspjeh, na uredničkom savjetu odlučili smo da ću ja za sljedeći broj napisati glavnu reportažu o Sebastianu Berascochei, drugoj urugvajskoj zvijezdi iz Deportiva Juniora, u nadi da ću uspjeti pomiriti nogomet i književnost, što sam toliko puta pokušao učiniti s drugim znanostima skrivenima u mojoj dnevnoj kolumni. Nogometna groznica kojom me je Luis Carmelo Correa zarazio na ledinama Catace pala je skoro na nula stupnjeva.
Osim toga, bio sam jedan od prvih fanatika karipskog bejzbola - ili igre loptom, kako smo ga zvali na španjolskom. Usprkos svemu, prihvatio sam izazov.
Uzor mi je bila, naravno, reportaža Germana Vargasa. Osnažio sam se s drugima i osjetio olakšanje nakon dugog razgovora s Berascocheom, inteligentnim i ljubaznim nogometašem koji je dobro znao kakav dojam želi ostaviti na svoju publiku. Pogriješio sam proglasivši i opisavši ga kao uzoritog Baskijca samo zbog njegova prezimena, previdjevši sitnicu - da je on crnac, crn kao noć, potomak iz ponajbolje afričke loze. Bio je to moj veliki životni promašaj koji se dogodio u najgorem mogućem trenutku za časopis.
Do te mjere da sam se u potpunosti poistovjetio s pismom čitatelja koji me opisao kao sportskog novinara nesposobnog razlikovati nogometnu loptu od tramvaja. German Vargas osobno, uvijek jako pažljiv u izricanju mišljenja, potvrdio je mnogo godina kasnije u knjizi uspomena da je prilog o Berascochei najgore od svega što sam ikada napisao. Mislim da je pretjerao, ali ne previše, jer nitko nije poznavao zanat kao on, s kronikama i reportažama napisanima tako tečno da se činilo kao da ih je osobno diktirao slovoslagaru.
Nismo se odrekli ni nogometa ni bejzbola zato što su oba sporta bila popularna na karipskoj obali, ali smo povećali broj rubrika s aktualnim temama i književnim novitetima. Sve uzalud: nikada nismo uspjeli prevladati zabunu da je Kronika sportski časopis, no zato su nogometni fanatici prevladali svoju i prepustili nas na milost i nemilost sudbini. Tako da smo nastavili uređivati časopis onako kako smo na početku zacrtali, iako je nakon trećeg tjedna ostao plutati u limbu vlastite neodređenosti.
Nisam klonuo duhom. Putovanje s majkom u Catacu, povijesni razgovor s don Ramonom Vinvesom i srdačna veza s grupom iz Barranquille dali su mi nov poticaj koji traje još i danas. Otada, sav zarađeni novac zarađen je isključivo pisanjem i to mi se čini vrednijim hvale no što bi se na prvi pogled moglo pomisliti, jer prvi novac za autorska prava koji mi je omogućio život od pisanja pripovjedaka i romana, dobio sam s četrdeset i nešto godina, nakon četiri knjige s bijednom dobiti. Prije toga splet lukavština, izmicanja i obmana stalno je remetio moj život ne bi li me zavarao bezbrojnim klopkama koje su me pokušavale skrenuti s književnoga puta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:23 am




3.



Nakon konačne propasti Aracatace, djedove smrti i nestanka svega što je preostalo od njegovih nesigurnih moći, mi koji smo od njih živjeli ostali smo prepušteni čežnjama. Kuća je izgubila dušu otkako su vlakom prestali stizati posjeti. Elvira Carillo ostala se brinuti o Mini i Francisci Simodosei odanošću vjerne sluškinje.
Kada je baka potpuno oslijepjela i izgubila razum, roditelji su je doveli da živi s nama da bi joj uljepšali barem zadnje dane. Teta Francisca, djevica i mučenica, nije se nimalo promijenila zadržavši neobičnu drskost u govoru začinjenu grubim uzrečicama, pa je tako odbila predati ključeve groblja i odreći se pečenja hostija za crkvu uz objašnjenje kako bi je Bog pozvao k sebi da je to njegova volja.
Jednog je dana sjela na prag svoje sobe i od svojih bijelih plahti počela siti vlastiti mrtvački pokrov, skrojen po mjeri, s tolikim marom da je smrt pričekala više od dva tjedna dok nije dovršila šilo. Tu večer, zgotovivši pokrov, otišla je na počinak ne oprostivši se ni od koga, ne bolujući ni od čega i ne žaleći se ni na što, legla je da umre zdravija no ikada. Tek kasnije, primijetili su da je prije smrti ispunila obrasce za pokop i obavila potrebne formalnosti.
Elvira Carillo, također djevica po vlastitoj odluci, ostala je sama u beskrajnoj samoći kuće. U ponoć bi je budio duh čiji se neprekidni kašalj čuo iz susjednih spavaonica, ali se nije uopće obazirala jer je, naposljetku, naviknula dijeliti jade nadnaravnoga života. Naprotiv, njezin brat blizanac, Esteban Carillo, ostao je bistar i pokretan sve do duboke starosti. Jednom zgodom, dok smo zajedno doručkovali, prisjetio sam se do pojedinosti kako su njegova oca pokušali baciti preko palube brodića na putu do Cienage, kada ga je gomila podignula na leda i bacala u zrak kao mazgari Sancha Panzu. Tada je Papalelo već bio pokojni, a ja sam taj događaj ispričao ujaku Estebanu jer mi se činio zabavnim. No on je odmah skočio na noge, bijesan što to nisam nikome ispričao čim se dogodilo, žarko želeći da se sjetim čovjeka koji je tada razgovarao s djedom, pa da od njega sazna tko su bili ti koji su ga pokušali utopiti. Nije mu bilo jasno ni to da se Papalelo nije branio, a bio je izvrstan strijelac koji je za dva građanska rata mnogo puta bio na bojišnici, spavao s revolverom pod jastukom, i nakon okončanja rata, u dvoboju ubio neprijatelja. U svakom slučaju, pojasnio mi je Esteban, nikada neće biti kasno da se on i njegova braća osvete za uvredu. Takav je guahirski zakon: ako netko uvrijedi jednog člana obitelji, svi muškarci iz obitelji uvreditelja moraju to platiti. Ujak Esteban bio je tako odlučan da je, završavajući ispitivanje, izvukao revolver i odložio ga na stol kako ne bi gubio vrijeme. Otada, svaki put kad bi nam se putovi sastali, vraćala mu se nada da sam se sjetio. Jedne večeri, u vrijeme kada sam pomno proučavao obiteljsku prošlost za prvi roman koji nisam dovršio, stvorio se u novinskoj redakciji i predložio da zajedno istražimo okolnosti napada. Nije se predao sve dokraja. Zadnji put kad sam ga vidio u Cartageni, već ostarjelog i slaba srca, oprostio se od mene tužno se smiješeći:
- Ne razumijem kako si mogao postati piscem s tako lošim pamćenjem.
Iscrpivši sve mogućnosti u Aracataci, otac nas je ponovno preselio u Barranquillu da ondje opet otvori ljekarnu bez ijednog novčića, ali s dobrim kreditom kod veletrgovaca koji su mu bili partneri u prijašnjim poslovima. Nije to bila peta ljekarna, kako smo govorili u obitelji, nego jedna jedina koju smo selili iz grada u grad slijedeći tatine trgovačke instinkte: dva puta u Barranquillu, dva puta u Aracatacu i jednom u Since. U svim tim pokušajima dobit je bila nesigurna, a dugovi nadoknadivi. Obitelj bez djeda i bake, bez teta i ujaka, a i bez slugu, ostala je na roditeljima i djeci, a tada nas je bilo već šestero, tri dječaka i tri djevojčice, u devet godina braka.
Ta me novost poprilično uznemirila. Više sam puta bio u Barranquilli u posjetu roditeljima, u mladoj dobi i uvijek u prolazu, pa moja sjećanja iz toga razdoblja nisu cjelovita. Prvi sam ih put posjetio s tri godine, kada su me djed i baka poveli na rođenje moje sestre Margot. Sjećam se smrada mulja na pristaništu u osvit, jednoprega na pustim i prašnjavim ulicama pokraj kojega je kočijaš svojim bičem tjerao nosače koji su se pokušali popeti na njegovo sjedalo. Sjećam se oker zidova i zelenih prozora i vrata u rodilištu u kojem se rodila sestra, te oštroga bolničkog mirisa što se osjećao u sobi. Tek rođena beba ležala je u željeznom krevetu u dnu puste sobe uz ženu koja je nedvojbeno bila moja majka, čijega se lica ne sjećam, već pamtim samo njezinu prisutnost i iznemoglu ruku koju mi je pružila uz uzdah:
- Više me se ne sjećaš.
Ničega više. Prvo potpuno sjećanje na majku potječe nekoliko godina kasnije, jasno i pouzdano, ali ga nisam uspio smjestiti u vremenu. Vjerojatno se to zbilo za jednog od njezinih posjeta Aracataci nakon rođenja Aide Rose, moje druge sestre. Igrao sam se na dvorištu s vrlo mladim janjetom što mi ga je Santos Villero donijela u naručju iz Fonsece, kada je dotrčala teta Mama i gotovo zaprepašteno viknula:
- Došla ti je mama!
Skoro me odvukla do sobe za primanje gdje su sve žene iz kuće i nekoliko susjeda sjedile kao na kakvu bdijenju, na stolcima poredanima uza zid. Moj iznenadni ulazak prekinuo je razgovor.
Ostao sam ukipljen na vratima, ne znajući koja je od njih moja majka, sve dok ona nije raširila ruke i rekla najnježnijim glasom koji pamtim:
- Pa ti si već pravi momak!
Lijepa, pravilnog nosa, dostojanstvena i blijeda, otmjenija no ikada zbog tadašnje mode: u svilenoj haljini boje slonovače s niskim strukom, bisernom ogrlicom u nekoliko nizova, u cipelama srebrne boje s visokim potpeticama i sa zvonolikim šeširom od fine slame, nalik onima iz nijemih filmova. Zagrlila me i obavila svojim mirisom po kojemu sam je uvijek prepoznavao, i zadrhtao sam pod naletom osjećaja krivnje, jer sam znao da mi je dužnost voljeti je, no u isti mah sam osjećao da tome nije tako.
Naprotiv, najstarije sjećanje na oca, dokazano i jasno, datira od 1. prosinca 1934, dana kad je navršio trideset tri godine. Ugledao sam ga kako ulazi velikim i poletnim koracima u kuću djeda i bake u Cataci, u bijelom lanenom odijelu i s plitkim tvrdim slamnatim šeširom ravna oboda na glavi. Netko ga je zagrlio, čestitao mu rođendan i pitao koliko godina navršava. Nikada neću zaboraviti odgovor, jer ga u prvi mah nisam razumio:
- Kristove godine.
Uvijek sam se pitao zašto mi se to sjećanje čini najstarijim, kada sam sasvim sigurno bio s ocem mnogo puta prije toga.
Nikada nismo živjeli zajedno, ali nakon Margotina rođenja, djed i baka počeli su me voditi u Barranquillu, te sam se, nakon rođenja Aide Rose, osjećao manje strano kod roditelja. Mislim da je to bila sretna kuća. Ondje su držali ljekarnu, a kasnije su otvorili drugu, u trgovačkom centru. Ponovo smo vidjeli baku Argemiru, mamu Gime, i njezino dvoje djece, Julia i Enu, pravu ljepoticu, koja je u obitelji zapamćena zbog svoje hude sreće. Umrla je s dvadeset pet godina iz nepoznatih razloga i još se uvijek priča da su je glave došle čini što ih je na nju bacio neki odbijeni udvarač. Kako smo odrastali, mama Gime mi se činila sve simpatičnijom, a njezin jezik britkijim.
U tom istom razdoblju roditelji su mi ranili dušu i ostavili teško izbrisiv ožiljak. Dogodilo se to jednog dana kada je majka, iznenada obuzeta čežnjom, sjela za klavir i zasvirala. Nakon plesa, povijesni valcer njezine tajne ljubavi, a ocu je palo na pamet otresti prašinu s violine i pridružiti joj se, iako je violini nedostajala jedna struna. Majka se lagano prilagodila njegovu sladunjavom stilu i svirala je bolje no ikada, sve dok ga nije zadovoljno pogledala preko ramena i opazila kako su mu oči pune suza. »Koga si se to sjetio?« upitala ga je prijeteći naivno. »Sjetio sam se kada smo to prvi put svirali zajedno«, odgovorio je nadahnut valcerom. Majka je tada bijesno objema rukama udarila po klavijaturi.
- Ne sa mnom, dvoličnjače! - kriknula je iz svega glasa. - Ti vrlo dobro dobro znaš s kim si ga svirao i zbog nje plačeš.
Nije izgovorila njezino ime, ni tada ni ikada kasnije, ali čuvši krik, svi smo se u panici ukopali na mjestu gdje smo se zatekli. Luis Enrique i ja, koji smo uvijek imali skrivenih razloga za strah, skrili smo se ispod kreveta. Aida je pobjegla u susjedstvo, a Margot je dobila neočekivanu vrućicu od koje je tri dana provela u bunilu, iako su mlađa braća već bila naviknuta na majčine eksplozije ljubomore, s plamenom u očima i pravilnim nosom usiljenim poput noža. Viđali smo kako s neobičnom mirnoćom skida slike sa zida u dnevnom boravku i razbija ih jednu po jednu o pod, pretvarajući ih u bučnu staklenu tuču. Zaticali smo je kako njuška tatinu odjeću, komad po komad, prije no što je odloži u koš za prljavo rublje.
Ništa se više nije dogodilo nakon te večeri tragičnoga dueta, ali je firentinski ugadač odvezao klavir da ga proda, a violina, zajedno s revolverom, istrunula je u ormaru. Barranquilla je u to vrijeme bila nositeljica građanskog napretka, umjerenog liberalizma i političkog suživota. Odlučujući trenuci rasta i napretka grada bili su dvojaki: kraj građanskih ratova koji su trajali više od jednoga stoljeća i pustošili zemlju od proglašenja neovisnosti od Španjolske, a kasnije i propast plantaža banana, teško pogođenih surovom represijom koja je uslijedila nakon velikog štrajka. No ipak, otada ništa nije moglo zaustaviti poduzetan duh njezinih stanovnika. Godine 1919, mladog industrijalca Maria Santodominga, oca Julia Maria, zapala je čast da svečano pusti u promet nacionalnu zračnu poštu s pedeset sedam pisama što ih je u nepromočivoj vreći bacio na obalu kod luke Puerto Colombia, kojih tridesetak kilometara od Barranquille, iz jednog od prvih aviona kojim je upravljao Sjevernoamerikanac VVilliam Knox Martin. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata stigla je grupa njemačkih pilota, među kojima je bio i Helmuth von Krohn, koji su uspostavili zračne koridore s avionima Junkers Y-13, prvim hidroavionima što su prelazili rijeku Magdalenu poput skakavaca Providnosti, sa šest odvažnih putnika i s poštanskim vrećama. To je bio začetak Kolumbijsko-njemačkog društva za zračni transport, SCADTA, jednog od najstarijih na svijetu.
Naše zadnje preseljenje u Barranquillu za mene je, osim promjene grada i kuće, značilo i promjenu oca u jedanaestoj godini. Novi je otac bio ljudina, ali bitno različitog poimanja očinskog autoriteta od onoga prijašnjega, koji je Margaritu i mene usrećio u kući djeda i bake. Stajala nas je velikoga truda prilagodba drukčijem režimu, jer smo navikli na samostalnost. Tatine osobine, kao što su potpuna samoukost i najveća čitateljska nezasitnost s kojom sam se sreo, premda i najmanje sustavna, pobuđivale su veliko divljenje i ganuće. Otkada se odrekao studija medicine, posvetio se samostalnom izučavanju homeopatije, za koju u ono vrijeme nije bila potrebna akademska naobrazba i položio je ispit s pohvalom.
No zato nije bio sposoban podnijeti životne nedaće poput majke. Najteže krize proveo je u mreži u svojoj sobi, čitajući sve što mu je došlo pod ruku te rješavajući križaljke. No njegov problem s realnošću bio je nerješiv. Gajio je skoro mitsku privrženost prema bogatašima, ali ne prema onima koji su se obogatili na neobjašnjiv način, nego prema onima koji su novac stekli svojom velikom darovitošću i poštenjem. Ležeći budan u mreži, čak i za bijeloga dana, gomilao je u mašti velika bogatstva u tako jednostavnim pothvatima da mu nije bilo jasno kako mu to već prije nije palo na pamet. Kao najčudniji primjer bogatstva, volio je spominjati ono što je čuo u Darienu: tisuću kilometara okoćenih krmača. No ta neobična središta obilja nisu se nalazila u mjestima gdje smo živjeli, nego u izgubljenim rajevima o kojima je slušao na svojim lutanjima dok je bio telegrafist. Njegovo pogubno sanjarenje održavalo nas je u neizvjesnosti između poslovnih gubitaka i ponavljanja istih grešaka, ali isto tako i u dugim razdobljima u kojima s neba ne bi pala ni mrvica kruha našeg svagdašnjeg. U svakom slučaju, bez obzira radi li se o dobru ili o zlu, naši su nas roditelji naučili da budemo zahvalni ili da sve podnosimo pokorno i dostojanstveno, već prema prilici, baš kao i katolici staroga kova.
Jedina kušnja kojoj dotada nisam bio izložen, bilo je putovanje nasamo s tatom, a prošao sam je kad me poveo u Barranquillu da zajedno otvorimo ljekarnu i pripremimo sve za dolazak obitelji.
Iznenadilo me je što se prema meni nasamo ponašao kao prema odraslom, s ljubavlju i poštovanjem, do te mjere da mi je povjerio zadatke koji nisu izgledali nimalo lagani za moju dob, ali sam ih obavio dobro i s oduševljenjem, iako mu ishod nije uvijek bio po volji. Običavao nam je pričati zgode iz djetinjstva u njegovu rodnome mjestu, ali kako ih je ponavljao iz godine u godinu novorođenoj braći, nama, koji smo ih čuli već mnogo puta, nisu više bile duhovite. Na kraju smo se mi najstariji dizali od stola kad bi, nakon jela, počeo prepričavati. Luis Enrique, u jednom od svojih mnogobrojnih napadaja iskrenosti, uvrijedio je oca kada je, ustavši od stola, zamolio:
- Obavijestite me kada djed ponovno umre.
Ti tako neposredni ispadi bacali su oca u očaj i povećavali ionako nemali broj postojećih razloga da pošalje Luisa Enriquea u popravni dom u Medellinu. No sa mnom se u Barranquilli sasvim drukčije ponašao. Pospremio je repertoar poznatih dogodovština i pripovijedao mi zanimljive događaje iz svoga teškog života s majkom, kao i o legendarnoj škrtosti njegova oca i o teškoćama u školovanju. Prispodobe što mi ih je ispripovijedao pomogle su mi da lakše podnesem neke njegove hirove i shvatim neka od njegovih nerazumijevanja.
Razgovarali smo tada o pročitanim knjigama i onima koje ćemo tek pročitati, i na šugavim mjestima mjesne tržnice dobro se opskrbljivali stripovima o Tarzanu, detektivima i svemirskim ratovima. No zamalo sam postao žrtvom njegova smisla za praktično, ponajprije kada je odlučio da jedemo samo jednom dnevno. Prva prepirka pala je kada me zatekao kako gaziranim sokom i slatkim kruhom popunjavam rupe gladi u predvečerje, sedam sati nakon objeda, a nisam mu znao odgovoriti odakle mi novac za njihovu kupovinu. Nisam se usudio priznati mu kako mi je mama kriomice gurnula par pesosa u džep za slučaj da me podvrgne isposničkom režimu, što je običavao činiti na putovanjima. To partnerstvo s majkom trajalo je sve dok je imala sredstava. Kada sam krenuo u gimnaziju, spremila bi mi u kovčeg različite stvari za osobnu higijenu i njegu, i pravo bogatstvo od deset pesosa u kutiji za sapun, veseleći se kako ću je otvoriti u trenutku oskudice. Tako je i bilo jer, dok smo pohađali školu daleko od kuće, svaki trenutak bijaše kao stvoren za nalaženje tih deset pesosa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:23 am




Tata se svakojako dovijao da me ne bi ostavio samoga navečer u ljekarni u Barranquilli, ali njegova rješenja nisu uvijek bila najzabavnija za jednog dvanaestogodišnjaka. Večernji posjeti obiteljima prijatelja iscrpljivali su me jer su njihova djeca, a moji vršnjaci, u to doba već spavali, dok sam ja ostajao prepušten dosadi i pospanosti u pustoši naklapanja o društvenim temama. Jedne sam noći vjerojatno zaspao za vrijeme posjeta obitelji tatina prijatelja liječnika te sam se, ni sam ne znam kako, ni u koliko sati, probudio hodajući nepoznatom ulicom. Nisam imao pojma gdje se nalazim, niti kako sam ondje prispio, i to se moglo objasniti jedino mjesečarstvom. U obitelji dotada nije zapamćen nijedan sličan slučaj, niti se kasnije ponovio, ali ostaje kao jedino moguće objašnjenje toga događaja. Najprije me iznenadio, kada sam se probudio, izlog frizerskog salona kroz koji sam vidio sjajna ogledala i tri ili četiri klijentice koje su frizirali ispod sata što je pokazivao osam i deset, nepojmljivo doba da se dijete mojih godina zatekne samo na ulici. Smeten strahom, pobrkao sam imena obitelji kod koje smo bili u posjetu i nisam se točno sjećao njihove adrese, ali su neki od prolaznika uspjeli shvatiti o kome se radi i odvesti me na pravu adresu. Čitavo je susjedstvo bilo na nogama zbog kojekakvih nagađanja oko moga nestanka. Jedino što su znali reći bilo je da sam usred razgovora ustao sa stolca, pa su pomislili da sam otišao u zahod. Nitko nije povjerovao u objašnjenje o mjesečarstvu, a najmanje otac, koji je to odmah protumačio kao neuspjelu nepodopštinu.
Srećom, uspio sam se iskupiti nekoliko dana kasnije u drugoj kući, gdje me otac ostavio da bi otišao na neku poslovnu večeru. Cijela se obitelj usredotočila na popularni kviz radiostanice Atldntico, a zagonetka je taj put izgledala nerješiva: »Koja životinja, kada side s drveta, mijenja ime?«. Za divno čudo, pročitao sam odgovor tog istog dana u zadnjem izdanju Almanaha Bristol i izgledao mi je kao loš vic: jedina životinja koja mijenja ime je gorila jer, kada siđe s drveta, postaje dolila . Potajice sam šapnuo odgovor jednoj od djevojčica iz te obitelji, a najstarija je požurila do telefona i odgovorila radio stanici Atldntico. Osvojila je prvu nagradu koja je vjerojatno bila dovoljna za tromjesečnu najamninu kuće: sto pesosa.
Cijela soba ispunila se bučnim susjedima koji su slušali emisiju i pohitali čestitati dobitnicima, ali obitelji je bilo važno, važnije od novca, sama pobjeda na kvizu koji se dugo pamtio na radio valovima karipske obale. Nitko se nije ni sjetio da sam ja ondje.
Kada je tata došao po mene, pridružio se obiteljskom veselju i nazdravio pobjedi, ali nitko mu nije rekao tko je bio pravi dobitnik.
Druga pobjeda iz toga razdoblje očevo je dopuštenje da odlazim sam na nedjeljne matineje u kino Colombia. Prvi put su prikazivani filmovi u nastavcima, svake nedjelje jedna epizoda i stoga se rađala takva napetost koja ni na trenutak nije popuštala cijeli tjedan. Invazija Monga bila je prva međuplanetarna epopeja, a njezino mjesto u mome srcu tek je mnogo godina kasnije zamijenila Odiseja u svemiru, Stanleva Kubricka. No ipak, argentinskoj kinematografiji s filmovima s Carlosom Gardelom i Libertad Lamarque nitko nije bio ravan.
Za manje od dva mjeseca potpuno smo opremili ljekarnu te unajmili i namjestili kuću za obitelj. Ljekarna se nalazila na jednom jako prometnom uglu u samom trgovačkom centru i svega četiri bloka od Šetališta Bolivar. Kuća nam je, naprotiv, bila u ulici na samom kraju neugledne i vesele četvrti Barrio Abajo. Dogovorena najamnina uopće nije odgovarala njezinu pravom stanju, nego onome čemu je težila: gotička vila u crveno i žuto oličena, nalik na nekakav slatkiš i s dva ratnička tor-njića.
U originalu igra riječima gore-dolje u nazivu životinje, odnosno, gori-doli u gorila - dolila.
Istoga dana kada su nam predan na korištenje lokal za ljekarnu, objesili smo mreže na rašljaste kolce u stražnjoj prostoriji i ondje smo spavali kuhajući se lagano u vlastitom znoju. Ušavši u kuću, otkrili smo da nema željeznih koluta za vezanje mreža, pa smo madrace prostrli na tlo i mirno spavali pošto smo uspjeli posuditi mačku da rastjera miševe. Kada je majka stigla s ostatkom obitelji, još nije bilo sve namješteno, nedostajalo je i kuhinjsko posude te još mnoge stvari potrebne za život.
Unatoč svojim umjetničkim težnjama, kuća bijaše sasvim obična i jedva dovoljno velika za nas, s boravkom, blagovaonicom, dvije spavaonice i malenim popločanim dvorištem. Zapravo, nije smjela koštati više od trećine cijene što smo je za nju plaćali. Čim je ugledala kuću, majka se užasnula, no suprug ju je smirio primamljivom pričom o sretnoj budućnosti. Uvijek je bivalo tako.
Nemoguće je bilo zamisliti dva tako različita stvorenja koja se tako dobro razumiju i toliko vole.
Dojmio me se majčin izgled. Već sedmi put je bila trudna i meni se činilo da su joj kapci, gležnjevi i struk jednako otečeni. Tada su joj bile trideset tri godine i namještala je petu kuću. Potreslo me njezino loše duševno stanje koje se pogoršalo odmah prve noći, kada ju je preplašila pomisao na koju je došla sama, bez ikakve osnove: da je ondje živjela žena X prije nego što su je zaklali. Radilo se naime o zločinu počinjenom prije sedam godina, za vrijeme prijašnjeg boravka roditelja u Baranquilli, koji je bio tako strašan da se majka zarekla da više nikada neće doći živjeti u taj grad. Možda je to zaboravila pri dolasku, ali se iznenada sjetila odmah prve noći u mračnoj kući u kojoj je istoga trena prepoznala određene sličnosti s Drakulinim dvorcem.
Prva vijest o ženi X pojavila se s otkrićem gologa tijela, neprepoznatljiva zbog stupnja raspadanja u kojemu je nađeno. Jedva da se moglo ustanoviti da se radi o ženi mladoj od trideset godina, crne kose i privlačnih crta lica. Mislilo se da je bila živa zakopana, jer su je našli s lijevom šakom preko očiju, vjerojatno od straha, i s desnom rukom podignutom iznad glave. Jedini mogući trag za utvrđivanje žrtvina identiteta bijahu dvije plave vrpce i ukrasni češalj što su mogli biti dio njezine frizure s pletenicama. Od mnogih pretpostavki, najvjerodostojnijom se činila ona da je to, zapravo, francuska plesačica slobodnih nazora kojoj se izgubio svaki trag otprilike u ono vrijeme kada je vjerojatno počinjen zločin. Barranquilla je zasluženo uživala slavu najgostoljubivijeg i najmirnijega grada u državi, no imala je nesreću da se svake godine u njoj dogodi jedan strašni zločin. Ipak, nije bilo podataka da je ijedan prijašnji do te mjere i toliko dugo potresao javno mišljenje kao to ubojstvo nepoznate žene nožem. Novine La Prema, jedan od najvažnijih dnevnika u zemlji u to vrijeme, glasile su za pionira u objavljivanju nedjeljnih stripova Bucka Rogersa i Tarzana - kralja džungle, ali su se već od prvih godina izlaženja nametnule i kao veliki preteča crne kronike.
Nekoliko su mjeseci držale grad u napetosti zvučnim naslovima i iznenađujućim otkrićima koji su u čitavoj državi, zasluženo ili ne, proslavili zaboravljenog novinara.
Vlasti su pokušavale zadržati svoje informacije uz objašnjenje da njihovo objavljivanje otežava istragu, ali su čitatelji na kraju više vjerovali otkrićima La Prense nego njima. Taj je sukob sve držao u napetosti nekoliko dana i barem jednom primorao istražitelje da promijene smjer istrage. Priča o ženi X tako se snažno usadila u maštu puka da su mnoge kuće osigurale vrata lancima, čak su organizirana i posebna noćna dežurstva za slučaj da nepoznati ubojica pokuša nastaviti s okrutnim zločinima, a mladim se djevojkama zabranilo da same izlaze iz kuće nakon šest sati poslijepodne.
Istinu na kraju nitko nije otkrio, nego je izišla na vidjelo tek nakon nekog vremena kada je sam počinitelj zločina, Efrain Duncan, priznao da je ubio suprugu, Angelu Hoyos, onoga dana što su ga pretpostavili i liječnici sudske medicine, te je zakopao ondje gdje su i pronašli leš izboden nožem. Rođaci su prepoznali plave vrpce i češalj što ih je nosila nesretna Angela onoga 5. travnja, kada je sa svojim suprugom izišla iz kuće i krenula na navodno putovanje u Calamar. Slučaj je zaključen, bez ikakve zadrške, zahvaljujući nezamislivoj slučajnosti koja je otkrivena tek na kraju, a doimala se kao trik iz rukava kakva pisca fantastičnih romana: Angela Hoyos imala je identičnu sestru blizanku koja je omogućila točnu identifikaciju.
Mit o ženi X srušen je i pretvoren u običan zločin iz strasti, ali tajna identične sestre ostala je prisutna u glavama ljudi, jer se mislilo kako je ona zapravo žena X osobno, oživljena vradžbinama. Vrata su se osiguravala prečagama i barikadama od pokućstva da bi se onemogućio ulaz u kuću ubojici odbjeglom iz zatvora uz pomoć magije. U imućnim četvrtima postali su moderni lovački psi dresirani za hvatanje ubojica koji mogu prolaziti kroz zidove. U biti, majka nije prevladala strah sve dok je susjedi nisu uvjerili kako naša kuća u četvrti Barrio Abajo još nije bila izgrađena u vrijeme ubojstva žene X.
Dana 10. srpnja 1939. majka je rodila djevojčicu krasnog indijanskog profila, koju su krstili imenom Rita zbog velike pobožnosti što se njegovala u našoj obitelji prema svetoj Riti iz Casie, a utemeljena je, između drugih brojnih milosti svetice, na strpljenju kojim je podnosila zloću zabludjela muža.
Majka nam je ispričala kako se ovaj vratio jedne večeri kući, mrtav pijan, minutu nakon što je kokoš ispustila na stol blagovaonice nekoliko smrdljivih kuglica. Kako više nije ifiiaia vremena počistiti bijeli stolnjak, supruga je u zadnji čas uspjela tanjurom skriti od muževa pogleda kokinu nečist i požurila se odvuci mu pažnju uobičajenim pitanjem:
- Što želiš jesti?
Na što ovaj promrmlja:
- Govna.
Žena na to podignu tanjur i ponudi mu svetačkom blagošću:
- Izvoli.
Priča kaže da se tada i sam suprug osvjedočio o ženinoj svetosti i postao iskrenim Kristovim sljedbenikom.
Nova ljekarna u Barranquilli slavno je propala, a tu propast donekle je ublažila brzina kojom je otac predosjetio njezin dolazak. Nakon nekoliko mjeseci borbe na sitno, otvaranjem dviju rupa kako bi se zakrpala jedna, pokazalo se da je otac veći lutalica nego što se to dotada činilo. Jednog je dana samo napunio bisage i otišao u potragu za blagom što leži u najzabitijim krajevima uz rijeku Magdalenu. Prije odlaska poveo me svojim partnerima i prijateljima i dostojanstveno im objavio kako ću ga ja zamijeniti dok je odsutan.
Nikada nisam saznao je li se šalio, što je običavao čak i u ozbiljnim situacijama, ili je pak mislio ozbiljno, zabavljajući se kao u svakodnevnim situacijama. Pretpostavljam da je svatko njegove riječi shvatio na svoj način, jer sam sa svojih dvanaest godina bio rahitičan i blijed i jedva da sam vrijedio za crtanje i pjevanje. Žena koja nam je prodavala mlijeko na poček, rekla je majci pred svima, pa i preda mnom, bez imalo zlobe:
- Oprostite mi ovo što ću vam reći, gospodo, ali mislim da ovaj mali neće još dugo.
Dugo sam sav u strahu očekivao naglu smrt i često sam sanjao kako, kada se gledam u ogledalo, umjesto vlastitog odraza vidim tek rođeno tele. Školski liječnik otkrio je da bolujem od malarije, upale mandula i žučnih smetnji zbog prekomjernoga čitanja neprimjerene lektire. Nisam pokušao ublažiti ničiju uznemirenost.
Naprotiv, preuveličavao sam ozbiljnost svoga stanja ne bih li izbjegao zadaće. No ipak, moj je otac spretno zaobišao znanost i prije odlaska proglasio me odgovornim za kuću i obitelj u njegovoj odsutnosti:
- Kao da sam ja osobno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:24 am




Na dan odlaska, skupio nas je u boravku, posavjetovao nas i unaprijed prekorio za nepodopštine koje bismo mogli počiniti dok se on ne vrati, ali smo shvatili kako je to zapravo lukavština da se ne bismo rasplakali. Svakome je od nas dao po kovanicu od pet centavosa, što je u ono vrijeme bilo pravo bogatstvo za svako dijete, i obećao nam još po jednu, ako ovu sačuvamo do njegova povratka. Na kraju mi se obratio svečanim tonom:
- Tebi ih povjeravani, i od tebe ću ih iskati.
Srce mi se slamalo dok sam ga gledao kako odlazi od kuće s jahačkim gamašama na nogama i bisagama na ramenu, i prvi sam briznuo u plač kada nas je posljednji put pogledao, prije nego što će zamaknuti za ugao i mahnuti nam rukom u znak pozdrava. Tek sam tada, i za sva vremena, shvatio koliko ga volim.
Nije bilo teško ispuniti zadatke što mi ih je otac povjerio. Majka se počela navikavati na tu neizvjesnu i u nevrijeme pristiglu samoću, te ju je podnosila nevoljko, ali s lakoćom. Kuhanje i održavanje reda u domaćinstvu iziskivali su pomoć oko kućnih poslova čak i od najmlađih koji su to savjesno radili. U to sam se vrijeme prvi put osjetio odraslim kada sam primijetio kako su se braća počela ponašati prema meni kao prema nekom ujaku.
Nikada nisam uspio prevladati stidljivost. Kada sam se morao poslužiti sredstvima za preživljavanje što nam ih je otac lutalica ostavio, naučio sam da je stidljivost nepobjediva sila. Svaki put kada sam trebao zamoliti za poček, čak i ako se radilo o već dogovorenome, u trgovinama očevih prijatelja, otezao sam motajući se satima oko kuće, gutajući suze i boreći se s osjećajem težine u utrobi, sve dok ne bih skupio hrabrost i krenuo tako stisnutih čeljusti da nisam mogao ni pisnuti. Poneki bi me bezdušni trgovac smeo: »Mala kukavice, ne može se govoriti zatvorenih usta«.
Mnogo sam se puta vratio kući praznih ruku i s nekom isprikom što sam je putem smislio. No nikada se nisam osjećao jadnije kao prvi put kada sam htio telefonirati u trgovini na uglu. Vlasnik mi je pomogao s operaterkom na centrali, jer tada još uvijek nije postojalo automatsko biranje brojeva. Kada mi je pružio slušalicu, osjetio sam dah smrti. Umjesto očekivanog ljubaznoga glasa, iz mraka sam začuo rezanje nekoga tko je govorio istodobno sa mnom. Pomislio sam kako me moj sugovornik ne razumije, kao što ni ja nisam njega, i povisio sam glas koliko god sam mogao. Onaj s druge strane, razgnjevljen, jednako je tako podigao glas:
- Ma koju se vražju mater dereš na mene!
Spustio sam slušalicu prestravljen. Priznajem da, unatoč tome što uživam u komunikaciji, još uvijek moram suzbijati strah od telefona i zrakoplova, i ne znam potječe li on još iz tih dana. Kako sam uspio išta postići u životu? Srećom, mama je često ponavljala odgovor:
»Treba se pomučiti da bi se nešto postiglo«.
Prva vijest od tate stigla je nakon dva tjedna u pismu kojem je svrha bila više da nas zabavi nego da nas o bilo čemu obavijesti. Majka je to tako shvatila i toga je dana prala sude pjevajući ne bi li nas oraspoložila. Bez tate je bila drukčija: poistovjećivala se s kćerima kao da je jedna od starijih sestara. Prilagodila im se tako dobro da je prednjačila u dječjim igrama, pa i s lutkama, čak je znala izgubiti strpljenje i ravnopravno bi se svađala s njima. U istom stilu kao i prvo, stigla su i druga dva tatina pisma s opisom planova koji su toliko obećavali da smo zahvaljujući njima mirnije spavali.
Veliki problem predstavljala je brzina kojom smo prerastali odjeću. Iza Luisa Enriquea nije bilo nasljednika, niti bi to bilo moguće, jer se redovito vraćao kući sav izgreben i u dronjcima, a da nikada nismo dokučili zašto. Majka je govorila da izgleda kao da se provlači kroz bodljikavu žicu. Sestre, između sedam i devet godina, snalazile su se među sobom kako su najbolje znale i umjele s čudesnom dosjetljivošću, i uvijek sam mislio da su zbog oskudice tih dana prerano sazrele. Aida bijaše domišljata, a Margot je uvelike prevladala stidljivost te se nježno i ljubazno brinula o tek rođenoj sestrici. Najteže je bilo odjenuti mene, ne samo zato što sam morao izvršavati važne poslove, nego zato što je majka, uz oduševljenu podršku braće, preuzela na sebe rizik i izdvojila novac iz ionako oskudnih sredstava za kućanstvo da bi me upisala u školu Cartagena, kojih deset blokova od kuće.
Kao što smo pozvani, nas dvadesetak kandidata stigli smo u osam ujutro na prijamni ispit. Srećom, provjera nije bila pismena, nego su nas tri učitelja pozivali redom kako smo se prijavili tjedan prije i kratko ispitali u skladu s našim potvrdama o završenim razredima.
Jedino ih ja nisam donio, jer nije bilo vremena da ih zatražimo od Montessori škole i od osnovne škole u Aracataci, i majka je mislila da me neće primiti bez svjedodžbi. No ja sam odlučio ipak pokušati. Jedan od učitelja izvukao me iz reda kada sam mu priznao da nemam potrebne dokumente, no drugi je preuzeo moju sudbinu u svoje ruke i poveo me u svoj ured da me ispita, iako nisam ispunjavao tražene uvjete. Pitao me je koliko iznosi dvanaest tuceta, koliko godina ima pola desetljeća, a koliko tisućljeće, morao sam ponoviti glavne gradove okruga, glavne rijeke u državi i zemlje s kojima graniči Kolumbija. Sve se doimalo uobičajenim, dok nije upitao koje sam knjige pročitao. Pažnju mu je privukao, za moju dob, velik broj i raznolikost štiva, kao i to što se među njima našla Tisuću ijednu noć, izdanje za odrasle, iz kojega nisu bile izbačene neke od škakljivih scena koje su sablažnjavale velečasnog Angaritu. Začudilo me kada sam saznao da je to značajna knjiga, jer sam oduvijek mislio kako je malo vjerojatno da ozbiljni odrasli ljudi vjeruju da duhovi izlaze iz boca ili da se vrata otvaraju izgovaranjem čarobnih riječi. Prethodni kandidati nisu se zadržavali dulje od četvrt sata svaki, bez obzira jesu li primljeni ili odbijeni, no ja sam više od pola sata razgovarao s učiteljem o raznovrsnim temama. Zajedno smo pregledali dupkom punu policu knjiga iza njegova pisaćeg stola, na kojoj se brojem i uvezom isticalo izdanje biranih djela pod nazivom Blago za mladež, za koje sam čuo, ali me učitelj uvjerio kako je za moju dob korisniji Cervantesov Don Quijote. Nije ga našao u knjižnici, ali mi ga je obećao posuditi kasnije. Nakon pola sata kratkih objašnjenja o Sindbadu moreplovcu i Robinsonu Crusoeu, ispratio me do izlaza ne rekavši mi jesam li primljen. Mislio sam da nisam, jasno, ali na terasi se oprostio sa mnom uz rukovanje, do ponedjeljka u osam ujutro, kako bih upisao završnu godinu osnovne škole: četvrti razred.
On je bio ravnatelj. Zvao se Juan Ventura Casalins i pamtim ga kao prijatelja iz djetinjstva, daleko od strašne predodžbe što je vladala o učiteljima iz toga vremena. Prema svima nama ponašao se kao prema odraslima i sebi ravnima, i tu njegovu vrlinu neću nikada zaboraviti, iako mi se još i dandanas čini da je meni posvećivao posebnu pažnju. Na nastavi je češće postavljao pitanja meni no drugima i pomagao mi je da točno i s lakoćom odgovorim.
Dopuštao mi je posuđivanje knjiga iz knjižnice i čitanje kod kuće.
Dvije knjige, Otok s blagom i Grof Monte-Cristo, bile su za mene u tim mučnim godinama prava oaza sreće. Gutao sam ih riječ po riječ, izgarajući od znatiželje da vidim što se događa u sljedećem retku, istodobno žarko želeći da ne saznam, kako se ne bi razbila čarolija. Uz njih sam, kao i uz Tisuću i jednu noć, jednom za svagda naučio kako treba čitati samo one knjige koje nas vuku da ih ponovo uzmemo u ruke.
Naprotiv, moje čitanje Cervantesova Don Quijotea od samoga je početka priča za sebe, jer me se nije dojmio kako je to predvidio učitelj Casalins. Umne govorancije viteza lutalice zamarale su me, a u perjanikovim budalaštinama nisam nalazio ništa smiješno, i to do te mjere da sam pomislio kako to nije ta, toliko spominjana knjiga. S druge strane, mislio sam da tako pametan učitelj poput našega nije mogao pogriješiti, i prisilio sam se da ga gutam kao purgativ, malo-pomalo. Sljedeći pokušaj uslijedio je u gimnaziji, gdje je proučavanje Don Quijotea spadalo u obvezne zadaće i beznadno sam ga zamrzio, sve dok nisam poslušao prijateljev savjet da ga stavim na policu u zahodu i pokušam čitati dok obavljam dnevne dužnosti. Tek sam ga tada otkrio, kao čisto sagorijevanje, i uživao sam čitajući ga i prečitavajući toliko puta da sam čak recitirao čitave epizode napamet.
Osim toga, toj sudbinskoj školi dugujem povijesna sjećanja na grad i razdoblje koje je nepovratno.
Zgrada škole bila je jedina kuća na vrhu zelenog brežuljka, a s njezine terase mogla su se u daljini vidjeti dva potpuno različita svijeta. Lijevo, Prado, najotmjenija i najskuplja gradska četvrt, koja mi je od prvog pogleda izgledala kao vjerna kopija elektrificiranog kokošinjca američke tvrtke United Fruit Company.
Nije to slučajno: izgradila ju je neka sjevernoamerička urbanistička tvrtka prema svojim uvezenim ukusima, pravilima i cijenama, i bila je sigurna turistička atrakcija za ostatak države. Desno, nešto sasvim drugo, predgrađe naše četvrti Barrio Abajo, s ulicama od užarene prašine, kućercima od pruća nabijena blatom i krovovima od palmina lišća što su nas neprestano podsjećali da smo samo smrtnici od krvi i mesa. Srećom, sa školske terase mogla se vidjeti panoramska vizija budućnosti: povijesna delta rijeke Magdalene, jedne od velikih svjetskih rijeka i siva pučina njezina ušća u Atlantik - Bocas de Ceniza.
Dana 28. svibnja 1935. gledali smo uplovljavanje tankera Taralite s kanadskom zastavom, uz veselo pištanje brodske sirene kroz lukobrane u živoj stijeni i njegovo pristajanje u gradskoj luci pod zapovjedništvom kapetana D. F. McDonalda, gdje je dočekan gromoglasnom glazbom i raketama. Bio je to vrhunac građanske hrabrosti koja je stajala mnogo godina truda i mnogo novaca da bi Barranquilla postala jedina morska i riječna luka u zemlji.
Nedugo zatim, zrakoplov kojim je pilotirao satnik Nicolas Reyes Manotas, nadletio je grad dodirujući ravne krovove zgrada u potrazi za čistinom na koju bi mogao prinudno sletjeti, ne samo da spasi vlastitu kožu, nego i duše onih koje bi pri padu zgnječio. On je bio jedan od pionira kolumbijskoga zrakoplovstva. Taj rani model zrakoplova poklonili su mu u Meksiku i sam je preletio s njim s kraja na kraj Srednje Amerike. Mnoštvo skupljeno u zračnoj luci u Barranquilli pripremilo mu je svečani doček s maramama, zastavama i limenom glazbom, ali Reyes Manotas htio je napraviti još dva pozdravna kruga iznad grada, no otkazao je motor. Čudesnom vještinom pošlo mu je za rukom ponovno ga pokrenuti i spustiti se na ravan krov zgrade u trgovačkom centru, ali ostao je visjeti sa stupa, zapleten u električne kablove. Moj brat Luis Enrique i ja pojurili smo kroz kaotičnu gomilu koliko su nas noge nosile, ali samo smo uspjeli vidjeti pilota tek kada su ga već oslobodili, jedva jedvice, ali živog i zdravog i uz burno odobravanje mase koja ga je pozdravila kao heroja.
Barranquilla je također prva u zemlji dobila radiostanicu, moderan vodovod koji se pretvorio u turističku i pedagošku atrakciju kako bi se pokazao moderan način pročišćavanja vode, zatim vatrogasni odred sa sirenama i zvonima koji su, čim bi se oglasili, bili praznik i za djecu i za odrasle. Preko Barranquille su stigli i prvi kabrioleti koji su jurili ulicama luđačkom brzinom i sudarali se na novim asfaltiranim cestama. Pogrebno društvo La Equitativa, nadahnuto crnim humorom, postavilo je veliki pano na izlazu iz grada: »Ne jurite, mi vas čekamo«.
Navečer, kad nije bilo drugih utočišta osim doma, majka bi nas skupila i čitala tatina pisma. Većina su bila remek-djela razbibrige, ali u jednom je izričito govorio o oduševljenju što ga je homeopatija pobudila kod starijih ljudi u donjem dijelu toka Magdalene. »Neka izlječenja izgledala su kao čuda«, pisao je otac. Ponekad je ostavljao dojam da će nam vrlo brzo otkriti nešto silno važno, ali onda bi uslijedio mjesec dana šutnje. Za Veliki tjedan, kada je dvoje najmlađih oboljelo od pogibeljnih malih boginja, nije bilo načina da stupimo u vezu s njim, jer ni najvještiji tragači nisu mu mogli ući u trag.
Tih sam mjeseci shvatio pravo značenje riječi što su je baka i djed vrlo često upotrebljavali: siromaštvo. Tumačio sam je kao situaciju u kojoj smo živjeli u njihovoj kući od početka propadanja bananske tvrtke. Žalili su se na nj bez prestanka. Više nije bilo dvije, čak ni tri smjene za stolom kao prije, nego jedna jedina. Kako se ne bi odrekli svetog obreda objeda, čak i kada više nisu imali novaca za njegovo održavanje, kupovali su jelo u gostionicama na tržnici, koje je bilo dobro i znatno jeftinije, i iznenadilo ih je što se to nama djeci više sviđalo. Ali prestali su jednom zauvijek kada je Mina dočula kako su neki od stalnih gostiju za stolom odlučili da neće dolaziti, jer se više ne jede tako dobro kao nekoć.
Siromaštvo roditelja u Barranquilli, naprotiv, iscrpljivalo je, no omogućilo mi je bogatstvo uspostavljanja iznimne povezanosti s majkom. Osjećao sam za nju, više od uobičajene sinovljeve ljubavi, beskrajno divljenje zbog njezine ćudi šutljive lavice koja se žestoko suprotstavlja nedaćama, i zbog odnosa s Bogom, koji nije izgledao kao puko pokoravanje, već kao borba. Dvije uzorite vrline što su joj u životu ulijevale snagu koja je nikada nije napustila. U najgorim trenucima smijala se vlastitim bistrim rješenjima. Kao onaj put kada je kupila goveđu goljenicu i kuhala je dan za danom u sve rjeđoj juhi, dokle god se moglo. Jedne večeri dok je bjesnilo strašno nevrijeme, potrošila je zalihu svinjskog sala za čitav mjesec kako bi napravila stijenj od krpa, jer struje nije bilo do svitanja, a ona je sama usadila mlađima strah od mraka da ne bi ustajali iz kreveta.
U početku su roditelji posjećivali one obitelji prijatelja koje su napustile Aracatacu zbog krize bananske tvrtke i narušenog javnog reda. Za tih uzajamnih posjeta pretresane su iste teme o nesreći što se proširila mjestom. Ali kada nas je pritisnulo siromaštvo u Barranquilli, nismo se nikada više požalili u tuđoj kući. Majka je svoje prešućivanje suzdržljivo sažela u jednu rečenicu: »Siromaštvo se vidi u očima«.
Sve do pete godine, smrt je za mene bila prirodni kraj koji se događa drugima. Užitke neba i muke pakla isključivo sam shvaćao kao lekcije što ih moram naučiti napamet na vjeronauku kod oca Astetea. Nikakve to veze nije imalo sa mnom, sve dok na jednom bdijenju nisam vidio kako uši bježe iz pokojnikove kose i besciljno trčkaraju po jastucima. Ono što me otada uznemirivalo nije bio strah od smrti, nego stid da će i moju glavu na odru uši trkom napuštati naočigled rodbine. Ipak, u osnovnoj školi u Barranquilli nisam primijetio da mi je kosa puna ušiju, sve dok nisam zarazio čitavu obitelj. Majka je tada još jednom pokazala čvrstinu karaktera. Dezinficirala nas je jednog po jednog insekticidom za žohare u detaljnoj operaciji čišćenja koju je okrstila zvučnim imenom: policija. Problem je bio taj što nas je jedva očistila, a već smo se ponovno počeli češkati, jer sam ja ponovno donio uši iz škole. Onda je majka odlučila poduzeti energičnije mjere i morao sam se ošišati do kože. Pojaviti se u školi u ponedjeljak s kapom na glavi bio je pravi junački čin, no dostojanstveno sam podnio ruganja kolega i završnu sam godinu okrunio najboljim ocjenama. Kasnije nikada više nisam sreo učitelja Casalinsa, ali sam mu zauvijek ostao zahvalan.
Neki tatin prijatelj, kojega prije nismo poznavali, pronašao mi je posao za vrijeme praznika u tiskari u blizini naše kuće. Plaća bijaše više nego bijedna, i jedini poticaj bila je pomisao da ću izučiti zanat. No, ne bi mi preostala ni minuta slobodnog vremena da zavirim u tiskaru, jer sam slagao stranice otisnute pomoću litografskog kamena koje su onda u drugom odjelu uvezivali. Tješilo me majčino dopuštenje da od plaće kupim nedjeljni prilog La Prense sa stripovima o Tarzanu, Bucku Rogersu, koji se kod nas zvao Rogelio Osvajač, te o Muttu i Jeffu, odnosno Benitinu i Eneasu. U slobodno vrijeme nedjeljom, naučio sam ih crtati po sjećanju i izmišljao sam nastavke tjednih epizoda. Dio odraslih iz naše četvrti oduševio se njima i uspio sam ih prodati čak za dva cen-tavosa.
Posao je bio naporan i monoton, i bez obzira koliko se trudio, izvješća nadređenih optuživala su me za nedostatak poleta u poslu.
Vjerojatno su me iz obzira prema mojoj obitelji premjestili s jednoličnog posla u radionici i zadužili me da na ulici dijelim propagandne letke za sirup protiv kašlja što su ga preporučivali najslavniji filmski glumci. Promjena mi je izgledala posve u redu, jer su leci bili divni, s fotografijama glumaca u boji i na sjajnom papiru. Ipak, od samoga početka uvidio sam da podijeliti ih i nije tako lako kao što sam zamišljao, jer su ih ljudi gledali s nepovjerenjem zato što su bili besplatni, a većina je čak uzmicala da ih ne bi uzela u ruku, kao da su otrovni. Prvih sam se dana vraćao u tiskaru s preostalim lecima da mi popune količine. Sve dok nisam sreo nekoliko školskih kolega iz Aracatace u šetnji s njihovom majkom koja se zgrozila vidjevši me u poslu koji joj je izgledao ravan prosjačenju. Glasno me izgrdila što hodam ulicom u platnenim sandalama, što mi ih je majka kupila kako bih sačuvao svečane cipele.
- Reci Luisi Marquez - zagrmjela je - neka pomisli što bi rekli njezini roditelji da vide kako njihov najdraži unuk dijeli reklame za tuberane po tržnici.
Nisam prenio majci poruku kako bih je poštedio nelagode, ali sam noćima plakao od bijesa i stida glave zarivene u jastuk. Priča je završila tako da sam prestao dijeliti letke i počeo ih bacati u kanal na tržnici, zaboravivši da voda kanala teče sporo, pa je sjajni papir plutao stvarajući na površini lijepi šareni pokrov koji je s mosta izgledao vrlo neobično.
Majka je vjerojatno u snu primila kakvu znakovitu poruku od svojih mrtvih jer me, prije no što su prošla dva mjeseca, bez objašnjenja povukla iz tiskare. Bunio sam se jer se nisam htio odreći nedjeljnog izdanja La Prense, koji smo primali u obitelji poput blagoslova s neba, a majka ga je nastavila kupovati čak i ako se zbog toga u juhi našao krumpir manje. Druga spasonosna slamka bio je utješni prilog što nam ga je za najtežih mjeseci slao ujak Juanito. I dalje je živio u Santa Marti od svoje oskudne zarade kao prisegnuti računovođa, svojevoljno se obvezujući slati nam svaki tjedan pismo s dvije novčanice od jednoga pesa. Kapetan brodića Aurora, stari obiteljski prijatelj, predavao bi mi omotnicu u sedam ujutro i ja sam se vraćao kući s osnovnim namirnicama za nekoliko dana.
Jedne srijede nisam mogao otići po pismo, pa je majka poslala Luisa Enriquea, koji pak nije odolio napasti da umnoži ta dva pesosa na automatu za kovanice u kineskoj krčmi. Nije htio stati kada je izgubio prve dvije kovanice nego je i dalje pokušavao vratiti ih, sve dok mu nije ostala samo jedna, zadnja kovanica. »Obuzela me tolika panika«, priznao mi je već kao odrastao, »da sam odlučio pobjeći od kuće zauvijek.« Jer je vrlo dobro znao da su ta dva pesosa dovoljna za najnužnije namirnice za tjedan dana. Srećom, zadnja je kovanica nešto izazvala u aparatu koji se zatresao od drhtaja metala u svojoj utrobi i izbacio je u jednom nezaustavljivom mlazu sve kovanice od ona izgubljena dva pesosa. »Onda me vrag prosvijetlio«, nastavio je Luis Enrique, »i odvažio sam se riskirati još jednu kovanicu.« Dobio je. Riskirao je ponovno i dobio, i još jednom i još jednom i dobio je. »Tada me tek obuzeo pravi strah i uhvatila me muka«, otkrio mi je, »ali sam nastavio igrati.« Na kraju je dobio dva puta po dva pesosa u kovanicama od po pet centavosa, i nije su usudio zamijeniti ih za novčanice na kasi, iz straha da ga Kinez ne pokuša prevariti. Džepovi su mu se toliko napuhali da je, prije no što će majci predati dva pesosa od ujaka Juanita u kovanicama od pet centavosa, zakopao na kraju dvorišta preostala četiri što ih je zaradio, gdje je običavao skrivati svaki centavo na koji bi nabasao. Trošio ih je malo-pomalo, ne povjerivši nikome tajnu sve do mnogo godina kasnije, mučen grižnjom savjesti što je pao u iskušenje i riskirao zadnjih pet centavosa u Kinezovoj krčmi.
Njegov odnos prema novcu bio je vrlo neobičan. Kada ga je jednom majka zatekla kako prebire po njezinu novčaniku s novcem za hranu, njegova je obrana bila drska, ali domišljata: novac koji se uzme bez dopuštenja iz roditeljskog novčanika ne može biti krađa, jer je to zajednički novac, a roditelji nam ga brane zbog zavisti što oni s njim ne mogu raditi ono što radimo mi djeca. Branio sam njegovo obrazloženje do te mjere da sam priznao kako sam i ja potkradao kućna skrovišta novca u hitnim slučajevima. Majka je izgubila živce. »Ne budite tako nerazumni«, skoro se izderala na mene, »ni ti ni tvoj brat ne kradete ništa od mene, jer ja sama ostavim novac na mjestu na kojem znam da ćete ga potražiti u slučaju nužde.« Za jednog napadaja bijesa čuo sam je kako sva zdvojna mrmlja da bi Bog trebao dozvoliti kradu nekih stvari kako bi se prehranila djeca.
Osobni šarm Luisa Enriquea u nestašlucima izuzetno je koristio pri rješavanju zajedničkih problema, ali nije dostajao da bih sudjelovao u njegovim nepodopštinama. Naprotiv, uvijek se snalazio kako na mene ne bi pao ni tračak sumnje, i to je zauvijek učvrstilo iskrenu bratsku ljubav. Nikada mu nisam priznao, u biti, koliko sam mu zavidio na hrabrosti i koliko sam patio kada ga je tata tukao. Iako smo bili posve različiti, ponekad mi je bilo teško svladati zavist.
Naprotiv, roditeljska kuća u Cataci, kamo su me vodili na spavanje samo kada sam morao piti sirup protiv glista ili ricinusovo ulje, uznemirivala me. Toliko, da sam zamrzio kovanice od dvadeset centavosa što su mi ih davali kao nagradu za dostojanstvo kojim sam ga ispijao.
Mislim da je majčir očaj dosegnuo vrhunac kada me poslala s pismom za čovjeka koji je bio na glasu kao najbogatiji i najvelikodušniji čovjekoljubac u gradu. Vijesti o njegovu dobrom srcu širile su se jednako kao i one o njegovim poslovnim uspjesima. Majka mu je napisala očajničko pismo u kojem moli hitnu novčanu pomoć ne za sebe, jer ona može podnijeti što god, već za ljubav njezine djece. Trebalo ju je poznavati da bi se shvatilo što to poniženje znači u njezinu životu, ali okolnost je to zahtijevala.
Upozorila me da tajna treba ostati između nas dvoje i tako je bilo sve do ovog trenutka kada to pišem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:24 am





Pokucao sam na vrata kuće koja je pomalo nalikovala na crkvu, i skoro u istom trenutku otvorio se prozorčić na kojem se pojavila žena od koje pamtim samo njezin ledeni pogled. Primila je pismo bez riječi i ponovno zatvorila prozorčić. Bilo je kojih jedanaest sati prijepodne i čekao sam sjedeći na pragu sve do tri popodne, kada sam odlučio ponovno pokucati i priupitati za odgovor. Na prozorčiću se pojavila ista žena, iznenadila se prepoznavši me i zamolila da malo pričekam. Odgovorila mi je da ponovno dođem sljedeći utorak u isto vrijeme. Tako sam i napravio, no jedini odgovor bio je da nikakva odgovora neće biti prije isteka tjedan dana. Vjerojatno sam se vratio još tri puta, i dobio uvijek isti odgovor, sve dok mi nije odgovorila, mjesec i pol dana kasnije, žena grublja od one prijašnje, u gospodinovo ime, kako njegova kuća ne dijeli milostinju.
Kružio sam užarenim ulicama pokušavajući prikupiti hrabrost da majci donesem odgovor koji će je izvući iz njezinih iluzija. Već po mrklome mraku, žalosna srca, stao sam pred nju s kratkom viješću kako je dobri čovjekoljubac umro prije nekoliko mjeseci. Najviše me zaboljela krunica što ju je majka izmolila za vječni pokoj njegove duše.
Četiri ili pet godina kasnije, kada smo na radiju čuli pravu vijest da je čovjekoljubac umro, skamenio sam se, očekujući majčinu reakciju.
Ipak, nikada neću shvatiti kako ju je saslušala s ganutljivom pažnjom i uzdahnula iz dubine duše:
- Neka ga Bog uzme u svoje Sveto kraljevstvo!
Sprijateljili smo se s obitelji Mosquera koji su stanovali blok dalje od naše kuće i trošili pravo bogatstvo na stripove, te ih slagali u hrpe do krova dvorišne ostave. Mi smo bili jedini sretnici koji smo ondje smjeli biti po cijele božje dane čitajući Dicka Tracyja i Bucka Rogersa. Drugo sretno otkriće bio je šegrt koji je pisao filmske najave za obližnje kino. Pomagao sam mu iz čistog užitka što mi pričinjava pisanje slova kistom, a on nas je dva ili tri puta tjedno uvodio besplatno na dobre filmove s pucnjavom i tučama. Jedini luksuz koji nam je nedostajao bio je radioaparat, da možemo slušati glazbu kad nam se prohtije, samo pritiskom na gumb. Danas je teško i zamisliti kakva je oskudica vladala u sirotinjskim kućama.
Luis Enrique i ja sjedali smo na klupu predviđenu za razgovor dokonih kupaca u trgovini na uglu i provodili smo ondje čitava poslijepodneva slušajući emisije šlagera kakve su sve ondašnje uglavnom i bile. Uspjeli smo zapamtiti cjeloviti repertoar Miguelita Valdesa s orkestrom Casino de la Playa, Daniela Santosa i orkestra Sonora Matancera i bolera Augustina Lare što ih je izvodila Tona la Negra. Večernja zabava, pogotovo u dva navrata kada su nam isključili struju zbog neplaćanja, bila je podučavanje tih pjesama naše majke i ostale braće. Naročito Ligie i Gustava, koji bi ih naučili kao papige bez razumijevanja, a onda nas zabavljali do suza svojim preinakama tekstova. Nije bilo iznimki. Svi do jednoga naslijedili smo od oca i majke odlično glazbeno pamćenje i dobar sluh, zahvaljujući kojima bismo naučili pjesmu nakon drugog slušanja.
Naročito Luis Enrique, rođeni glazbenik, koji se sam usavršio u solo skladbama na gitari zbog neizostavnih seranada o zabranjenim ljubavima. Ubrzo smo otkrili kako sva djeca bez radija iz susjedstva uče pjesme od moje braće, a najviše od majke, koja je na kraju postala još jedna sestra u toj našoj kući punoj djece.
Moj omiljeni program bio je Sat od svega pomalo, što ga je uređivao i vodio kompozitor, pjevač i učitelj Angel Maria Camacho y Cano, plijeneći pažnju slušateljstva od jedan poslijepodne različitim domišljatostima, a posebno kutkom za amatere mlađe od petnaest godina. Dovoljno je bilo predbilježiti se u uredima Glasa domovine i doći u studio pola sata ranije. Maestro Camacho y Cano osobno je pratio na klaviru, a njegov pomoćnik izvršavao je nepobitnu presudu prekidajući pjesmu crkvenim zvoncem kad bi amater počinio i najmanju grešku. Nagrada za najbolje otpjevanu pjesmu bila je više no što smo mogli sanjati - pet pesosa - ali majka je jasno rekla kako je od svega najvažnija čast da se dobro otpjeva u tako uglednoj emisiji.
Dotada sam se predstavljao samo s očevim prezimenom Garcia i s oba imena Gabriel Jose, no u tom povijesnom trenutku majka me zamolila da se prijavim i s njezinim prezimenom Marquez kako ne bi bilo sumnje čiji sam. Bio je to pravi događaj za cijelu obitelj.
Morao sam se odjenuti u bijelo kao za prvu pričest, a prije izlaska iz kuće dali su mi sirup od kalijevog bromida. Stigao sam pred Glas domovine dva sata prije vremena i djelovanje sredstva za smirenje prošlo je dok sam čekao u obližnjem parku, jer nisu dopuštali ulazak u studio sve do četvrt sata prije početka programa. Sa svakom minutom osjećao sam kako u meni rastu pauci straha, i na kraju sam ušao sa srcem u grlu. Nadljudskim sam se naporom svladao da se ne vratim kući s pričom kako mi nisu dopustili natjecanje iz bilo kojeg razloga. Maestro je sa mnom napravio kratku probu uz klavir da mi dade intonaciju. Sedmero su ih pozvali prije mene prema redoslijedu upisa, zvonce se oglasilo tri puta zbog različitih grešaka, a mene su najavili kratko kao Gabriela Marqueza. Pjevao sam Labuda, ljubavnu pjesmu o labudu bjeljem od pahulje snijega kojega je, zajedno s njegovom ljubljenom, ubio bezdušni lovac. Već od prvih taktova shvatio sam da mi je, kod nekih nota koje nisam utvrdio s maestrom, ton previsok i obuzela me panika kada se na pomoćniku vidjelo kolebanje i spremnost da dograbi zvonce. Ne znam odakle sam skupio hrabrost i energičnom gf kretnjom upozorio da ne zazvoni, ali bilo je kasno: zvono se bezdušno oglasilo. Nagrada od pet pesosa, zajedno s mnogobrojnim propagandnim poklonima, pripala je prelijepoj malenoj plavuši koja je izmrcvarila ariju iz Madame Butterfly.
Vratio sam se kući ojađen porazom i nikada nisam uspio utješiti razočaranu majku. Mnogo je godina prošlo prije no što mi je priznala da ju je bilo stid zato što je obavijestila svoju rodbinu i prijatelje da me čuju kako pjevam i nije znala kako bi ih izbjegla.
U tom okruženju smijeha i suza, nikada nisam izostao iz škole. Čak ni onda kada sam bio potpuno nespreman. Jer bi mi vrijeme za učenje prošlo u obavljanju kućnih poslova, a nismo imali novaca za struju da bih mogao čitati do ponoći. U svakom slučaju snalazio sam se.
Na putu do škole bilo je nekoliko radionica za putničke autobuse, i u jednoj od njih provodio sam sate promatrajući kako na bočnim stranama ispisuju natpise ruta i odredišta. Jednoga sam dana zamolio ličioca da ispišem par slova kako bih vidio mogu li ja to.
Iznenađen mojom prirodnom darovitošću, dopustio mi je da mu ponekad pomažem za pokoji novčić koji je itekako dobro došao u kućni budžet. Drugo veselje pričinilo mi je slučajno sklopljeno prijateljstvo s tri brata Garcie, sinovima pomorca s rijeke Magdalene koji su osnovali trio što je svirao šlagere, iz čiste ljubavi prema umjetnosti, za uveseljavanje zabava prijatelja. Pridružio sam im se u Kvartetu Garcia kako bismo se natjecali u kutku za amatere radiostanice Atldntico. Pobijedili smo prvoga dana uz gromoglasni pljesak, ali nam nisu isplatili nagradu od pet pesosa zbog nekakve pogreške pri upisu koja se nije dala ispraviti. Nastavili smo zajedno vježbati do kraja godine i besplatno pjevati na obiteljskim zabavama sve dok nas život nije razdvojio.
Nikada nisam dijelio zlobno mišljenje okoline kako se strpljenje kojim je moj otac podnosio siromaštvo umnogome poklapa s neodgovornošću. Naprotiv: mislim kako su to bile homerske kušnje partnerstva koje nikada nije podbacilo između njega i njegove supruge, a koje im je omogućavalo zadržati dah čak i na rubu ponora. On je znao da ona bolje prevladava paniku očaja i da je to tajna našeg opstanka. Ono na što možda nije pomišljao jest to da je njemu olakšavala tegobe, ostavljajući putem najbolje od svoga života. Nikada nismo shvatili razloge njegovih putovanja.
Iznenada, kako je to obično bivalo, probudili su nas jedne subote u ponoć da bi nas odveli u mjesni ured naselja naftnog društva u Catatumbu gdje nas je čekao očev poziv radiotelefonom. Nikada neću zaboraviti uplakanu majku kako razgovara, potpuno zbunjena tehnikom.
- Joj, Gabriele - počela je - vidi kako si me ostavio s ovom četom djece, te često gladujemo.
On joj je odgovorio lošom viješću kako mu je jetra otečena. To mu se često događalo, ali majka vijest nije baš primala k srcu, jer je ponekad otečenu jetru koristio da bi prikrio svoje bezočnosti.
- To ti se uvijek događa kad se ne ponašaš kako treba - našalila se.
Govorila je gledajući u mikrofon kao da je tata ondje i na kraju se toliko zbunila, pokušavajući mu poslati poljubac, da je poljubila mikrofon. Ona sama nije se mogla suzdržati od gromoglasnoga smijeha i nikada nije uspjela prepričati cijeli događaj do kraja, jer bi se prije rasplakala od smijeha. No ipak, taj je dan ostala zamišljena i konačno je progovorila za stolom, kao da naglas razgovara sama sa sobom:
- Čudno mi je zvučao Gabrielov glas.
Objasnili smo joj kako radijski sustav ne samo da mijenja glas, nego i prikriva osobnost. Sljedeće je noći promrmljala u snu: »U svakom slučaju, po glasu bih rekla da je jako smršavio«. Usiljena nosa kao za njezinih loših dana, pitala se uzdišući kakva su to mjesta bez Boga i zakona kojima luta njezin muž bez ikoga svoga. Njezine prikrivene nakane postale su uočljivije u drugom razgovoru preko radiostanice, kada je od njega iznudila obećanje da će se odmah vratiti kući ako ne uspije ništa riješiti za dva tjedna. No prije isteka roka primili smo iz mjesta Altos de Rosario dramatičan brzojav u kojem je stajala samo jedna jedina riječ: »Neodlučan«. Majka je u poruci prepoznala potvrdu svojih oštroumnih slutnji i neopozivo presudila:
- Ili ćeš se vratiti do ponedjeljka ili iz ovih stopa stižem k tebi sa svom djecom.
Sveti lijek. Otac je poznavao moć njezinih prijetnji i prije isteka tjedna vratio se u Barranquillu. Dojmio nas se njegov povratak: neugledno odjeven, zelenkaste kože i neobrijan, tako da je čak i majka pomislila kako je bolestan. No bio je to samo trenutačan dojam, jer je za dva dana izvukao iz naftalina plan o otvaranju višenamjenske ljekarne u mjestu Sucre, idiličnom zakutku u procvatu, jedan dan i jednu noć plovidbe od Barranquille. Ondje je boravio u mladosti kao telegrafist i s ganućem se prisjećao plovidbe kanalima u svanuće, zlaćanih močvara i beskrajnih plesova. Neko je vrijeme uznastojao dobiti prostor za ljekarnu na trgu, ali nije mu se toliko posrećilo kao na nekim drugim trgovima, u Aracataci, primjerice, koji je bio čak i traženiji. Ponovno je počeo pomišljati na nj pet godina kasnije, kad je nastupila treća bananska kriza, ali je tada bio u rukama veletrgovaca iz Maganguea.
Ipak, mjesec dana prije povratka u Barranquillu slučajno se sreo s jednim od njih, koji ne samo da mu je predstavio trenutačnu situaciju drukčijom, nego mu je ponudio povoljan kredit za Sucre. Nije prihvatio, jer mu je bio nadohvat ruke zlatni san u Altos del Rosario, ali kada ga je iznenadila ženina presuda, potražio je veletrgovca iz Maganguea, koji je još uvijek lutao po selima uz rijeku, i sklopili su posao.
Nakon dva tjedna planiranja i dogovora s prijateljima veletrgovcima, vratila mu se boja u obraze i volja, a Sucre ga se dojmio tako snažno da je to opisao u svome prvom pismu: »Stvarnost je bila bolja od nostalgije«. Unajmio je kuću s balkonom na glavnom trgu i obnovio negdašnja prijateljstva s prijateljima koji su ga primili raširenih ruku. Obitelj je morala prodati ono što se može, spakirati preostalo, a toga nije bilo mnogo, i ponijeti sa sobom jednim od parobroda koji su redovito prometali rijekom Magdalenom. U istom je pismu poslao mjenicu na pomno izračunat iznos za neposredne troškove i najavio sljedeću za putne troškove. Ne mogu zamisliti primamljiviju vijest za majčin prividni karakter, te je pomno smislila odgovor da bi podržala suprugov polet i ublažila vijest da je trudna osmi put.
Obavio sam sve formalnosti i rezervacije za Capitdn de Caro, legendarni brod koji je za jednu noć i pola dana prevaljivao udaljenost od Barranquille do Maganguea. Onda ćemo nastaviti motornim brodićem rijekom San Jorge i idiličnim kanalom rijeke Mojane do našeg odredišta.
- Samo da odemo odavde, pa makar i u pakao - uzviknula je majka, koja nije imala povjerenja u veličanstveni ugled Sucre. - Ne smije se ostaviti muža samoga u takvome mjestu.
Toliko nas je požurila, da smo tri dana prije puta spavali na podu, jer smo već prodali krevete i sve pokućstvo koje smo mogli. Sve je ostalo bilo u škrinjama, a novac za brodske karte na sigurnom u nekom od majčinih skloništa, brižno izbrojen i bezbroj puta ponovno prebrojen.
Službenik koji se pobrinuo za mene u poslovnici brodske tvrtke bio je tako susretljiv da se nisam morao posebno truditi da se sporazumijem s njim. Potpuno sam siguran da sam doslovce zapisao cijene što mi ih je izdiktirao jasnim i izvještačenim govorom uslužnih Karibljana. Najviše me obradovala vijest i najbolje sam zapamtio činjenicu da se do dvanaest godina plaća samo polovica uobičajene cijene karte. Odnosno, sva djeca osim mene. Na osnovi te obavijesti, majka je na stranu spremila novac za put, a ostatak do zadnjeg novčića potrošila na pakiranje.
U petak sam otišao kupiti karte za brod i iznenadio se kada mi je službenik rekao da mlađi od dvanaest godina nemaju pedeset posto popusta nego samo trideset, što je za nas bila nepremostiva razlika.
Tvrdio je kako sam ja nešto krivo pribilježio, jer su podaci otisnuti na službenoj ploči koju mi je gurnuo pod nos. Vratio sam se kući utučen. Majka nije rekla ni riječi, nego je odjenula haljinu koju je nosila u žalosti za djedom i uputili smo se u agenciju riječnoga prometa. Htjela je biti pravedna: netko se zabunio i možda je to bio njezin sin, ali to nije važno. Činjenica je da nemamo više novca.
Službenik je objasnio da tu nema pomoći.
»Shvatite, gospođo«, počeo je. »Nije tu u pitanju želi li vam netko biti na usluzi ili ne, to je pravilnik ozbiljne tvrtke koji se ne može tumačiti kako se kome svidi.«
»Ali oni su djeca«, usprotivi se majka, i pokaza na mene za primjer.
»Zamislite, ovaj je najstariji, a tek je navršio dvanaest godina.«
Onda pokaza rukom:
- Toliki su.
Ne radi se o visini, nije popuštao službenik, nego o dobi. Nitko ne plaća manje, osim novorođenčadi, koja putuju besplatno. Majka je potražila pomoć s najviše instance:
- S kim treba razgovarati da bi se ovo uredilo?
Službenik nije uspio odgovoriti. Voditelj, stariji čovjek trbuha kao u trudnice, pojavio se na vratima usred rasprave, a službenik se odmah uspravio čim ga je ugledao. Bio je gorostas, izgleda koji ulijeva poštovanje, a njegov autoritet, čak i tako znojan i odjeven samo u košulju, bio je više nego vidljiv. Pažljivo je saslušao majku i mirnim glasom odvratio kako je odluka poput te što ju je ona izložila moguća uz preinaku pravilnika na skupštini dioničara.
- Doista mi je iskreno žao - zaključio je.
Majka je osjetila dašak moći i upotpunila je svoje objašnjenje
»U pravu ste, gospodine«, započe, »ali problem je u tome što vaš službenik nije dobro objasnio mome sinu, ili je moj sin krivo shvatio a ja sam se ravnala prema toj krivoj informaciji. Sada smo već sve spakirali i spremili za ukrcavanje na parobrod, spavamo na golom podu, novac za hranu dostaje nam još samo za danas, a u ponedjeljak kuću predajem novim stanarima.« Primijetila je kako nas ostali zaposlenici u uredu slušaju s velikim zanimanjem, a onda se obratila i njima: »Što to predstavlja za jednu tako važnu tvrtku?«
I ne čekajući odgovor, upita voditelja gledajući ga ravno u oči:
- Vjerujete li u Boga?
Voditelj se zbunio. Cijeli ured bio je uznemiren predugom tišinom.
Majka se onda uspravila na sjedalu, skupila koljena koja su joj počela drhturiti, objema rukama stisnula novčanik u krilu i najavila odlučnošću svojstvenom njezinim velikim razlozima:
- Ne mičem se odavde dok mi to ne riješite.
Voditelj se zabezeknuo, a ostatak službenika prestao je s poslom i svi su gledali u majku. Nije se micala, usiljena nosa, blijeda i orošena kapljicama znoja. Skinula je crninu za djedom, ali ju je ponovno obukla za tu prigodu, jer joj se crna haljina činila najprimjerenijom za tu zadaću.
Voditelj je odvratio pogled s nje i pogledao svoje službenike ne znajući što bi učinio, i na kraju je uzviknuo da svi čuju:
- Ovakvo što se još nikada nije dogodilo!
Majka nije ni trepnula. »Bila sam na rubu suza, ali morala sam se suzdržati, jer bi to ostavilo loš dojam«, ispričala mi je. Onda je voditelj zatražio službenika da mu donese sve dokumente u njegov ured. Ovaj ga je poslušao i za pet minuta je izišao iz voditeljeva ureda, ukoren i bijesan, ali sa svim našim kartama spremnim za put.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:25 am





4.



Sljedećeg tjedna iskrcali smo se u Sucreu kao da smo se rodili u njemu. Kao i toliki gradići u zemlji u to vrijeme, imao je nekih šesnaest tisuća stanovnika i svi su se međusobno poznavali, ne toliko po imenima, koliko po svojim tajnim životima. Ne samo mjesto, nego i cijelo područje bilo je pučina mirnih voda koja je mijenjala boju prema cvjetnoj kopreni što ih je prekrivala, već prema dijelu godine, prema mjestu i prema našem osobnom raspoloženju. Njegova veličanstvenost nalikovala je utočištima iz snova jugoistočne Azije. Za vrijeme dugogodišnjeg boravka obitelji ondje, nije bilo nijednog jedinog automobila. Bili bi oni posve beskorisni, jer ravne ulice od nabijene zemlje izgledale su kao trake skrojene za bosonoge pješake, a mnoge kuće imale su svoj privatni gat s vlastitim čamcima za lokalni prijevoz.
Odmah sam osjetio nezamislivu slobodu. Sve što je nama djeci nedostajalo ili za čime smo čeznuli najednom nam se našlo nadohvat ruke. Jeli smo kada smo bili gladni i spavali u bilo koje vrijeme, jer nije bilo lako brinuti se o nekome, i unatoč neumoljivim pravilima odraslih, oni sami bili su toliko zabavljeni vlastitim vremenom da se nisu dospijevali brinuti ni o sebi samima. Jedino jamstvo sigurnosti za djecu bilo je da nauče plivati prije nego prohodaju, jer je Sucre bio podijeljen kanalom mutnih voda koji je istodobno služio kao vodovod i kanalizacija. Nakon navršene prve godine, bacali su djecu s balkona kuhinja, prvo s pojase-vima za plivanje, da izgube strah od vode, a kasnije bez njih, da izgube poštovanje prema smrti. Godinama kasnije, moj brat Jaime i sestra Ligia, koji su preživjeli opasnosti obreda inicijacije, istaknuli su se na dječjim natjecanjima u plivanju.
Sucre nikada neću zaboraviti zbog slobode kojom smo se mi djeca kretali ulicama. Za dva ili tri tjedna znali smo tko živi u svakoj kući i u njima smo se osjećali kao u svojoj vlastitoj. Društveni običaji, pojednostavljeni upotrebom, bili su suvremeni unutar feudalne kulture: bogataši, stočari i proizvođači šećera na glavnom trgu, a siromašni gdje bi stigli. Za crkvenu upravu bilo je to područje misija s jurisdikcijom i vlašću u prostranom carstvu jezera. U središtu toga svijeta, župna crkva na glavnom trgu u Sucreu, bila je džepna verzija katedrale u Kolnu, kopirane po sjećanju arhitekta prerušenog u španjolskog župnika. Primjena moći bila je neposredna i neograničena. Svake večeri, nakon krunice, oglašavalo se zvono s crkvenog tornja obavještavajući o moralnoj podobnosti filma najavljenog u susjednom kinu, u skladu s katalogom Katoličkog ureda za kino. Dežurni misionar, sjedeći na vratima svog ureda, nadzirao je ulaz u kino na suprotnoj strani ulice da bi vidio, a kasnije i kaznio prekršitelje.
Kada sam došao u Sucre bio sam u dobi koja me uvelike frustrirala.
Još su mi uvijek nedostajala tri mjeseca da prijeđem sudbonosnu granicu od trinaest godina. U obitelji me više nisu tretirali kao dijete, no nisu me priznavali ni kao odraslog, i u tom limbu godina na kraju samo ja od sve moje braće nisam naučio plivati. Nisu znali kamo bi me svrstali, među djecu ili među odrasle. Sluškinje se više nisu preodijevale preda mnom ni u mraku, ali je jedna od njih nekoliko puta spavala gola u postelji uz mene ne narušivši mi san. Nisam imao vremena zasititi se tog izobilja slobodne volje kada sam se u siječnju sljedeće godine morao vratiti u Barranquillu da bih krenuo u gimnaziju, jer u Sucreu nije bilo odgovarajuće škole u kojoj bi dak s izvrsnom svjedodžbom učitelja Casalinsa mogao nastaviti školovanje.
Nakon dugih pretresanja i raspravljanja, uz vrlo rijetko sudjelovanje moje malenkosti, roditelji su se odlučili za koledž San Jose družbe Isusove u Barranquilli. Nije mi jasno odakle su smogli toliko novaca u tako kratkom vremenu, kada je budućnost ljekarne i homeopatske ambulante još uvijek bila neizvjesna. Majka je dala konačno objašnjenje koje nije iziskivalo dokazivanje: »Bog je velik«. U troškove preseljenja sigurno je bilo uračunato smještanje i vođenje domaćinstva, ali ne i troškovi mog opremanja za školu. Kako sam imao tek jedan par poderanih cipela i odjeću na sebi, dok se druga prala, majka mi je kupila novu odjeću i putni kovčeg veličine lijesa, potpuno zaboravljajući da ću za šest mjeseci vjerojatno narasti za pedalj. Također je, po vlastitoj zamisli, odlučila kako je vrijeme da počnem nositi duge hlače, suprotno od uvriježenog običaja kojega se držao otac da se duge hlače ne mogu nositi sve dok glas ne počne mutirati.
U biti, kad god se raspravljalo o školovanju djece, uvijek sam se nadao da će tata u nekom od svojih homerovskih naleta srdžbe odlučiti kako nitko od nas više ne mora u školu. To nije bilo nemoguće. On sam bio je samouk zbog više sile siromaštva, a njegov je pak otac bio nadahnut čeličnim moralom don Fernanda VII, koji je zagovarao pojedinačnu poduku u kući da bi se očuvala cjelovitost obitelji. Bojao sam se škole kao zatvora, plašila me i sama pomisao na pokorno ravnanje prema zvonu, ali je to istodobno bila jedina mogućnost da uživam u slobodi života od trinaeste godine, u dobrim odnosima s obitelji, ali daleko od njezina reda, demografskog zanosa, nepredvidivih dana, i uz čitanje bez daha dokle god se mogao uloviti ijedan tračak svjetla.
Moj jedini prigovor protiv koledža San Jose, jednog od najzahtjevnijih i najskupljih na Karibima, bijaše vojnička disciplina koja je ondje vladala, no majka me glatko matirala: »Iz te škole izlaze državnici«. Kada više nije bilo moguće uzmaknuti, otac je oprao ruke:
- Molim lijepo, neka se zna da ja nisam rekao ni da ni ne.
Njemu bi više po volji bio Američki koledž, da naučim engleski, ali majka nije htjela ni čuti, pogrešno misleći da se ondje nalazi luteransko leglo. Danas moram priznati, u čast svome ocu, kako je jedan od mojih najvećih nedostataka u književnom životu upravo nepoznavanje engleskog.
Ponovni pogled na Barranquillu, s mosta istog onog broda Capitan de Caro kojim smo putovali tri mjeseca prije, uznemirio mi je srce, kao da sam predosjetio da se vraćam sasvim sam u stvarni život.
Srećom, roditelji su dogovorili smještaj i hranu s rođakom Joseom Mariom Valde-blanquezom i njegovom suprugom Hortensiom, mladim i simpatičnim parom, koji su sa mnom podijelili svoj mirni život u jednostavnom dnevnom boravku, spavaonici i malom taracanom dvorištu, uvijek u sjeni zbog rublja što se sušilo na žičanom užetu. Oni su spavali u sobi sa svojom šestomjesečnom kćerkicom. Ja, pak, na sofi u dnevnom boravku koja se noću pretvarala u krevet.
Koledž San Jose nalazio se kojih šest blokova od kuće, u parku badema gdje se nekoć nalazilo najstarije gradsko groblje i još uvijek se moglo nabasati na razbacane koščice i ostatke mrtvačke odjeće što su provirivali između podnih ploča. Onoga dana kada sam ušao u glavno dvorište, održavala se svečanost prve godine, u nedjeljnim odorama s bijelim hlačama i plavom suknenom jaknom, i nisam mogao zatomiti strah misleći kako oni znaju sve ono što ja ne znam.
No ubrzo sam uvidio da su jednako nespremni i uplašeni pred neizvjesnostima budućnosti kao i ja.
Moja osobna utvara bio je brat Pedro Reyes, prefekt prve godine, koji je nastojao uvjeriti upravu škole da ja nisam spreman za koledž. Pretvorio se u noćnu moru što me presretala na nezamislivim mjestima i podvrgavala trenutačnoj provjeri znanja u kojoj se redovito krila teška klopka: »Vjeruješ li da Bog može stvoriti kamen toliko težak da ga ne može podignuti?« upitao bi ne ostavljajući mi vremena za razmišljanje. Ili ova druga opaka zamka:
»Ako opašemo ekvator zlatnim pojasom debelim pedeset centimetara, za koliko će se povećati masa Zemlje?«. Nisam pogodio ništa, iako sam znao odgovore, jer mi je strah zavezao jezik, kao prvi put pri telefonu. Strah je bio opravdan, jer je brat Reyes imao pravo. Nisam bio spreman za koledž, no nisam mogao tek tako odbaciti sretnu okolnost što su me primili bez provjere znanja. Drhtao sam od samoga pogleda na njega. Neki su kolege zlonamjerno tumačili njegovo dosađivanje, ali nisam imao nikakva razloga pomišljati na takvo što. Osim toga, savjest mi je išla na ruku, jer sam prijamni ispit položio bez problema, glatko odrecitiravši pjesmu fra Luisa de Lećna, i nacrtao kredama u boji na ploči Krista koji je izgledao kao živ. Komisija je bila tako zadovoljna da je zaboravila aritmetiku i nacionalnu povijest.
Problem s bratom Revesom se sredio jer je za Veliki tjedan trebao crteže za svoje satove botanike, a ja sam mu ih narisao i ne trepnuvši. Ne samo da me prestao salijetati nego mi je ponekad za vrijeme odmora potanko objašnjavao pitanja što ih nisam znao ili neka još neobičnija koja su se kasnije, kao slučajno, pojavljivala na sljedećim provjerama znanja na prvoj godini. Ipak, svaki put kad bi me zatekao u društvu, rugao se, smijući se na sav glas, kako sam ja jedini učenik trećeg razreda osnovne koji se dobro snalazi na prvoj godini koledža. Sada shvaćam da je imao pravo. Prije svega zbog pravopisa koji me mučio tijekom cijelog školovanja, a i dalje plaši lektore mojih rukopisa. Oni posebno blagonakloni tješe se kako su to strojopisne pogreške.
Olakšanje u mojim strahovima pružio mi je dolazak slikara i pisca Hectora Rojasa Heraza kao profesora crtanja. Bilo mu je kojih dvadesetak godina. Ušao je u učionicu u pratnji oca prefekta, a njegov je pozdrav odjeknuo poput treska vratima u sparini u tri poslijepodne. Nehajne ljepote i elegancije filmskoga glumca, u pripijenoj jakni od laganog sukna s pozlaćenim pucetima, s modernim prslukom i šarenom svilenom kravatom. No najčudnije je izgledao njegov polucilindar, na trideset stupnjeva u hladu. Bio je viši od gornje poprečne grede, tako da se morao prignuti kada je crtao po ploči. Pokraj njega, otac prefekt izgledao je kao da ga je Bog napustio.
Na prvi pogled vidjelo se da ne zna predavati i da mu nedostaje strpljenja za nastavu, no istodobno, njegov zlobni humor zadržavao je našu pozornost dok smo se divili njegovim majstorskim crtežima što ih je risao po ploči kredama u boji. Izdržao je manje od tri mjeseca u koledžu. Nikada nismo saznali zašto, ali dalo se pretpostaviti kako se njegova svjetovna pedagogija nije slagala s mentalnim sklopom Družbe Isusove.
Od samog početka u koledžu stekao sam ugled pjesnika, prvo zbog lakoće kojom sam učio napamet i recitirao iz svega glasa pjesme španjolskih klasika i romantika iz udžbenika, a kasnije zbog satiričnih rima posvećenih kolegama iz razreda koje su objavljene u školskim novinama. Ne bih ih uopće napisao, ili bih im posvetio malo više pažnje da sam samo i pomislio kako će zaslužiti tu čast da budu tiskane. Jer, zapravo, to su bile puke dobrohotne šale što su na tajnim papirićima kružile kroz drijemež učionica u dva poslijepodne. Otac Luis Posada - prefekt druge godine - uhvatio je jednu od njih, pročitao je strogog izraza lica i ukorio me jer se to podrazumijevalo, ali ju je spremio u džep. Ubrzo nakon toga, otac Arturo Mejia pozvao me u svoj ured i predložio da se satirični stihovi koji se nalaze na oduzetim papirićima objave u časopisu Mladež, službenom glasilu učenika škole. U prvi mah sam se trgnuo od iznenađenja, stida i dragosti, što sam presjekao neuvjerljivim odbijanjem:
- To su moje gluposti.
Otac Mejia pribilježio je odgovor i u sljedećem broju časopisa, pod tim naslovom Moje gluposti, objavio stihove potpisane s Gabito, uz odobrenje žrtava. U sljedeća dva broja morao sam objaviti drugi niz stihova, na molbu kolega iz razreda. Tako su ti dječji stihovi, htio to ja ili ne, zapravo moja opera prima.
Porokom čitanja svega što mi dođe pod ruku ispunjavao sam svoje slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Znao sam u cijelosti napamet recitirati pjesme s narodnog repertoara, u to vrijeme u svakodnevnoj upotrebi u Kolumbiji, kao i najljepše stihove španjolskog Zlatnog doba i romantizma, koje sam uglavnom naučio iz samih udžbenika. Ta znanja, preuranjena za moju dob, bacala su učitelje u očaj, jer svaki put kad su mi na nastavi postavili kakvo teško pitanje, odgovarao sam kojim književnim citatom ili kakvom mišlju posuđenom iz knjiga, koje nisu mogli vrednovati. Otac Mejia je to ipak učinio rekavši: »Taj dječak se prenemaže«, da bi izbjegao izjavu kako sam nepodnošljiv. Nisam morao naprezati pamćenje, jer su mi se pjesme i dijelovi dobre klasične proze urezali u memoriju nakon trećeg ili četvrtog čitanja. Prvo nalivpero dobio sam od oca prefekta jer sam mu, bez zamuckivanja, odrecitirao svih pedeset sedam strofa, od kojih svaka ima deset osmeraca, pjesme Vrtoglavica Gaspara Nuneza de Arcea.
Čitao sam za vrijeme nastave, s knjigom otvorenom na koljenima, tako drsko da sam prolazio nekažnjeno samo zahvaljujući razumijevanju učitelja. Jedino što nisam uspio postići svojim dobro rimovanim dodvoravanjima bilo je da mi oproste dnevnu jutarnju misu u sedam. Osim što sam pisao svoje gluposti, pjevao sam kao solist u zboru, crtao šaljive karikature, recitirao pjesme na svečanim sjednicama i još mnogo toga izvan škole, tako da nitko nije shvaćao kada ja to učim. Razlog je bio vrlo jednostavan: nisam učio.
Usred tolikih nepotrebnih aktivnosti, još mi uvijek nije jasno zašto su se učitelji toliko brinuli o meni, a da nisu žestoko reagirali zbog moga katastrofalnog pravopisa. Za razliku od majke koja je od tate skrivala neka moja pisma da mu srce ne bi otkazalo, a druga mi opet vraćala ispravljena i ponekad s pohvalama za određene napretke u gramatici i pravilno korištenje riječi. No ni nakon dvije godine nije bilo napretka na vidiku. I danas mučim istu muku: nikada nisam uspio shvatiti zbog čega postoje slova koja se ne izgovaraju ili dva različita slova koja se izgovaraju jednako, i toliko drugih suvišnih pravila.
Evo kako sam otkrio sklonost koja će me pratiti cijeloga života: užitak razgovora sa starijim učenicima. Čak i danas, na sastancima s mladima koji bi mi mogli biti unuci, moram se potruditi da se ne osjećam mladima od njih. Počelo je kad sam se sprijateljio s dva starija učenika koji su me kasnije pratili u važnim razdobljima moga života. Jedan je bio Juan B. Fernandez, sin jednog od triju osnivača i vlasnika novina El Heraldo u Barranqulli, za koje sam napisao prve članke i u kojem je on ispekao zanat od prvih vijesti do glavne uprave. A drugi - Enrique Scopell, sin legendarnoga kubanskog fotografa u gradu, koji se i sam bavio foto-reporterstvom. Ipak, bio sam mu zahvalan, ne toliko zbog naših zajedničkih uradaka za novine, nego zbog njegova umijeća štavljenja kože divljih životinja koje je izvozio po cijelom svijetu. Za jedno od mojih prvih putovanja u inozemstvo poklonio mi je kožu kajmana od tri metra.
- Ova koža jako je skupa - mirno mi je objasnio - ali ti savjetujem da je ne prodaš sve dok ne pomisliš da ćeš umrijeti od gladi.
Još se pitam do koje je mjere mudri Quique Scopell znao da mi poklanja vječni amulet, jer sam se mnogo puta našao u situaciji da je prodam u godinama kada je glad svaki čas kucala na moja vrata. Ipak, još je uvijek čuvam, prasnu i skoro okamenjenu, jer otkada je nosam po cijelom svijetu u kovčegu, nije mi uzmanjkao ni novčić za hranu.
Profesori isusovci, vrlo strogi na nastavi, posve su se drukčije vladali na odmorima za kojih su nas podučavali onome što nisu rekli u učionici i tako se ispuhavali u stvarima kojima su nas doista željeli podučavati. Koliko se sjećam, ta je razlika itekako bila očita i mnogo nam je koristila. Otac Luis Posada, mladi cachaco naprednjačkog svjetonazora, koji je dugo godina radio u sindikalnim sektorima, posjedovao je pismohranu kartica raznovrsnih sažetih enciklopedijskih podataka, a posebno iscrpni bili su oni o piscima i njihovim djelima. Otac Ignacio Zaldivar bio je baskijski gorštak kojega sam posjećivao u Cartageni sve do duboke starosti u samostanu sv. Petra Claverskog. Otac Eduardo Nunez već je tada bio poodmakao u pisanju monumentalne povijesti kolumbijske književnosti, o sudbini koje nisam ništa znao. Stari otac Manuel Hidalgo, učitelj pjevanja, već dobrano zašao u godine, otkrivao je talente za svoju dušu i upuštao se u izlete u pogansku glazbu koja nije bila u programu.
S ocem Pieschaconom, ravnateljem, nekoliko sam puta sasvim slučajno razgovarao, i ti su mi razgovori potvrdili da me smatra odraslim, ne samo po temama o kojima smo razgovarali, nego po njegovim smjelim objašnjenjima. U mome životu bilo je presudno njegovo objašnjenje pojmova raja i pakla, koje nisam uspijevao pomiriti s podacima iz katekizma zbog čistih zemljopisnih prepreka. Poteškoće s tim dogmama ravnatelj mi je olakšao svojim smjelim zamislima. Raj bijaše, bez većih teoloških zavrzlama, Božja prisutnost. Pakao, naravno, ono suprotno. No u dw mi je navrata priznao da ga muči što »u svakom slučaju u paklu ima vatre«, ali to nije uspijevao objasniti. Više zbog tih lekcija za vrijeme odmora nego zbog redovite nastave, završio sam godinu s grudima načičkanim odličjima.
Moji prvi školski praznici u Sucreu počeli su jedne nedjelje u četiri poslijepodne, na gatu ukrašenom vijencima i raznobojnim balonima i trgu pretvorenom u uskršnje sajmište. Tek što sam stupio na čvrsto tlo, nevjerojatno spontana plavokosa ljepotica objesila mi se oko vrata i skoro me ugušila poljupcima. Bila je to moja polusestra Carmen Rosa, tatina kći iz predbračne veze koja je došla provesti neko vrijeme sa svojom nepoznatom obitelji. Tom je zgodom stigao i tatin vanbračni sin Abelardo, dobar krojač, koji je otvorio radionicu nadomak glavnome trgu i bio moj učitelj života u pubertetu.
Nova kuća, tek namještena, odisala je veseljem i brojala člana više, još jednog brata: Jaimea, rođenog u svibnju, u dobrom znaku Blizanca, i još k tome kao nedonošče. Nisam to znao sve dok nisam stigao kući, jer su se roditelji doimali odlučnim da obuzdaju godišnje prinove, no majka je požurila objasniti mi kako je on daća svetoj Riti za blagostanje što je ušlo u kuću. Doimala se pomlađenom i veselom, raspjevanijom no obično, a tata je lebdio na oblaku dobrog raspoloženja, s prepunom ambulantom i dobro opremljenom ljekarnom, naročito nedjeljom kada su dolazili pacijenti s obližnjih planina. Ne znam je li ikada saznao kako je ta navala doista bila posljedica njegova ugleda dobrog vidara, iako ga seljaci nisu pripisivali homeopatskoj djelotvornosti šećernih kuglica natopljenih čudesnim esencijama, nego čarobnjačkom umijeću.
Sucre je izgledao bolje no što sam ga se sjećao, zbog tradicije da se za božične proslave stanovništvo podijeli na dvije velike četvrti: Zulia, na jugu, i Congoveo, na sjeveru. Osim popratnih natjecanja, postojalo je nadmetanje velikih alegorijskih kočija koje su na umjetničkim turnirima predstavljale povijesno suparništvo gradskih četvrti. Na Badnjak bi se, napokon, sastale na glavnom trgu gdje su se među njima vodile velike rasprave, a publika bi odlučivala koja je od dviju četvrti pobjednik za tu godinu.
Carmen Rosa pridonijela je svojim dolaskom novom blistavilu Uskrsa. Moderna i koketna, ubrzo je postala kraljica plesova s pratnjom glasnih udvarača. Moja majka, inače vrlo ljubomorna na svoje djevojke, njoj je, naprotiv, pomagala oko ljubovanja, što je unijelo neobično ozračje u kuću. Razumijevanje što ga je pokazivala prema Carmen Rosi, nikada nije imala za vlastite kćeri. Abelardo je, pak, riješio svoje životno pitanje na drukčiji način, u svojoj radionici, odnosno, u jednoj prostoriji podijeljenoj pregradom.
Dobro mu je išlo krojenje i šivanje, ali ne tako dobro kao obuzdavanje strasti kao u pastuha, jer je više vremena provodio u dobrom društvu u krevetu iza pregrade, nego sam, dosađujući se za šivaćim strojem.
Za vrijeme tih praznika ocu je pala na pamet čudna ideja da me uvede u posao. »Za svaki slučaj«, upozorio me. Za početak mi je pokazao kako se naplaćuju dugovi ljekarne po kućama. Jednog od tih dana poslao me da naplatim nekoliko dugova u kuću La Hora, bordel bez predrasuda koji se nalazio izvan mjesta.
Provirio sam kroz odškrinuta vrata sobe s ulice, i ugledao jednu od žena iz kuće kako spava u poljskom krevetu, bosa i u kombineu koji joj nije skrivao bedra. Prije no što sam dospio išta izustiti, sjela je na krevet, sneno me pogledavši, i upitala me što želim. Objasnio sam joj kako nosim poruku od oca za vlasnika don Eligia Molinu. Ali umjesto da me uputi k njemu, zapovjedila mi je da uđem i navalim prečagu na vrata, a kažiprstom mi je dala znak koji je sve rekao:
- Dođi ovamo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:25 am




Krenuo sam prema njoj, a kako sam se približavao, njezino otežano disanje ispunjavalo je sobu poput nabujale rijeke, sve dok me desnom šakom nije uhvatila za ruku, a lijevu zavukla u rasporak.
Obuzela me slatka strava.
- Dakle ti si sin doktora s kuglicama - reče, dok me dirkala gipkim prstima što ih je zavukla u hlače, a koje sam osjećao kao da ih je deset. Svukla mi je hlače, ne prestajući šaptati mi lijeno na uho, smaknula kombine preko glave i ispružila se poleduške na krevet, samo u gaćama s crvenim cvjetovima. - Njih ćeš mi ti skinuti - napomenu. - To je zadaća muškarca.
Odriješio sam uzicu, ali u žurbi ih nisam mogao skinuti te mi je morala pomoći ispruživši noge uz brzi plivački pokret. Onda me podigla u zrak, uhvativši me pod pazuha i stavila na sebe u školski misionarski položaj. Ostatak je odradila sama, po svome, sve dok nisam umro sam na njoj, praćakajući se u juhi od luka među njezinim bedrima ždrebice.
Ostala je ležati u tišini, na boku, gledajući me netremice u oči, a ja sam izdržao pogled u nadi da ću ponovno zaplivati, sada bez straha i sporije. Iznenada reče kako mi neće naplatiti dva pesosa za tu uslugu, jer nisam došao s tom nakanom. Onda se ponovno ispružila na leđa i pomno mi promotrila lice.
- Osim toga - doda - ti si pametni brat Luisa Enriquea, zar ne? Imate jednaki glas.
Bio sam dovoljno naivan da je priupitam odakle ga poznaje.
- Ne budi glup - nasmijala se. - Imam ovdje čak i njegove gaće što sam mu ih zadnji put morala oprati.
Učinilo mi se to kao čisto pretjerivanje zbog godina moga brata, ali kada sam vidio gaće, shvatio sam da je rekla istinu. Onda je skočila onako gola s kreveta baletnom gracioznošću i dok se oblačila, objasnila mi je kako su sljedeća vrata kuće, nalijevo, vrata don Eligia Moline. Na kraju me upitala:
- Ovo ti je prvi put, zar ne? Srce mi je poskočilo.
- Ma ne - lagao sam joj - ovo mi je jedno sedmi.
- U svakom slučaju - posavjetova ona ironično - trebao bi zamoliti brata da te malo poduči.
Ta mi je premijera dala snažan poticaj. Praznici su trajali od prosinca do veljače i pitao sam se koliko puta po dva pesosa trebam skupiti da ponovo budem s njom. Moj brat Luis Enrique, već iskusan u tim stvarima, pucao je od smijeha na pomisao da bi netko naše dobi morao plaćati za ono što dvoje rade zajedno i oboje ih usrećuje.
U feudalnom duhu La Mojane, zemljoposjednici su nalazili zadovoljstvo u obljubi djevica sa svojih dobara, te bi ih nakon nekoliko noći iživljavanja prepuštali njihovoj sudbini. Moglo se birati između djevojaka koje su nakon plesa izlazile u lov na trg.
Ipak, za vrijeme tih praznika još uvijek su u meni izazivale onaj isti strah kao i telefon, pa sam ih promatrao kako promiču kao odrazi oblaka površinom vode. Stalno sam bio nemiran zbog pustoši što mi ju je u tijelu ostavila moja prva neočekivana avantura. Još i danas vjerujem da nije pretjerano pomišljati kako je upravo ona prouzročila nepristupačno stanje duha s kojim sam se vratio u školu. Dodatno me posve zbunila genijalna besmislica bogotskog pjesnika don Josea Manuela Marroquina, koja je od prve strofe izluđivala slušatelje:
Sad kad laji psuju, sad kad kukuri pjetliču,
sad kad zori ruda s visoni torkih zvonjeva;
i kad njaci magarcu i cvrce ptikuću
i kad zvižduje noćobdiću i kad roknje sviću,
i kad rura zoričasta široka poljati pozla,
tekure biseće lijes kao ja suniš rože
i drhtudeni od stureći iako dušenu u plame
dolazim uzdisati nujno prod tvojih ispozora.

Nije mi bilo dovoljno što sam unosio nered kud god bih prošao recitirajući beskonačne nizove stihova pjesme, nego sam naučio tečno govoriti kao izvorni govornik tko zna odakle. Često mi se događalo da bih nešto odgovarao, no u pravilu odgovor bi bio tako čudan ili zabavan, da su profesori izbjegavali postaviti mi pitanje. Netko se vjerojatno zabrinuo za moje mentalno zdravlje kada sam dao točan, ali na prvi pogled nerazumljiv odgovor na jednoj provjeri znanja.
Ne sjećam se da je bilo ikakve zle namjere u tim olakim šalama koje su sve zabavljale.
Primijetio sam da mi se svećenici obraćaju kao da sam izgubio razum i ja sam prihvatio igru. Drugi razlog za uzbunu pojavio se kad sam smislio parodiju na crkvene korale s bezbožnim stihovima koje srećom nitko nije razumio.
Moj me razrednik, uz pristanak roditelja, odveo specijalistu koji me podvrgao iscrpnom, ali vrlo zabavnom ispitivanju, jer osim što je liječnik bio bistar, resile su ga neodoljiva simpatičnost i dobar pristup. Pružio mi je karticu s izokrenutim rečenicama koje sam onda morao pročitati pravilno. S toliko sam zanosa izvršio zadatak, da liječnik nije odolio iskušenju da se i on priključi mojoj igri, i padale su nam napamet tako dosjetljive rečenice da ih je pribilježio za svoje buduće testove. Na kraju detaljnog ispitivanja mojih navada, pitao me koliko često masturbiram. Odgovorio sam mu ono što mi je prvo palo na pamet: nikada se nisam usudio. Nije mi povjerovao, ali mi je spomenuo, onako usput, kako je strah negativan faktor za seksualno zdravlje, a njegova sumnjičavost mi se činila više kao poticaj. Oduševio me i htio sam ga posjetiti kao odrastao, već kao novinar u E/ Heraldu, da mi ispriča osobno mišljenje što ga je stekao iz moga pregleda, no samo sam saznao da se davno odselio u Sjedinjene Američke Države. Jedan od njegovih nekadašnjih kolega bio je izravniji i rekao mi, s velikom naklonošću, kako nije uopće čudno da se nalazi u ludnici u Chicagu, jer mu je oduvijek izgledao gori od svojih pacijenata.
Dijagnoza je bila živčani zamor pogoršan čitanjem nakon jela.
Preporučio mi je dvosatno strogo mirovanje nakon obroka i tjelesnu aktivnost jaču od obvezne tjelovježbe. Još se uvijek čudim ozbiljnosti kojom su moji roditelji i profesori izvršavali njegove upute. Određivali su mi lektiru i mnogo puta oduzeli štivo kad bi me zatekli kako čitam na nastavi s knjigom na koljenima, ispod klupe. Oslobodili su me teških predmeta i primorali na veću tjelesnu aktivnost više sati dnevno. Tako, dok su ostali bili na nastavi, ja sam se sam igrao na košarkaškom igralištu zabijajući besmislene koševe i recitirajući napamet. Kolege iz razreda podijelili su se od prvoga trenutka na one koji su zaista vjerovali da sam oduvijek lud, na one koji su mislili kako se pravim lud da bih uživao u životu, i na one koji su se prema meni ponašali kao i prije, polazeći od stajališta da su ludi zapravo profesori. Iz tog doba potječe priča da sam izbačen iz škole zato što sam tintarnicom gađao profesora matematike dok je na ploči ispisivao vježbe za pravilo trojno. Srećom, tata je to pojednostavio i odlučio da se vratim kući prije kraja školske godine i da ne trošim više vremena ni novaca zbog smetnje koja ne može biti ništa drugo nego bolest jetre.
Za mog brata Abelarda, naprotiv, nije postojao životni problem koji se ne bi mogao riješiti u postelji. Dok su me sestre liječile sažalijevanjem, on je propisao čarobni recept čim sam kročio u njegovu radionicu:
- Tebi treba dobra ženska.
To je shvatio tako ozbiljno da je skoro svaki dan na pola sata odlazio na biljar u lokal na uglu, i ostavljao me iza pregrade svoje krojačke radionice sa svojim prijateljicama svih mogućih fela, nikada s istom. Bilo je to vrijeme kreativne razuzdanosti koja je potvrdila Abelardovu kliničku dijagnozu, jer sam se sljedeće godine vratio u školu zdrave pameti.
Nikada neću zaboraviti veselje s kojim su me dočekali kada sam se vratio u koledž San Jose, i divljenje s kojim su odali poštovanje očevim homeopatskim kuglicama. Taj put nisam stanovao kod Valdeblanquezovih, jer je i njima samima bilo pretijesno u kući nakon rođenja drugoga djeteta, nego kod Eliecera Garcie, bakina brata s očeve strane, čuvenog po dobroti i čestitosti. Radio je u banci do mirovine, a najviše me ganula njegova neprekidna strast prema engleskom jeziku. Učio ga je cijeloga svog života - počinjao bi rano ujutro i sve do kasno uvečer nije prestajao pjevušiti vježbe svojim ugodnim glasom i dobrim izgovorom, dok god mu je to dob dopuštala. Za praznike i blagdane odlazio je u pristanište vrebati turiste da razgovara s njima, i uspio je tim jezikom ovladati jednako dobro kao i španjolskim, ali ga je vlastita stidljivost priječila da ga govori s nekim poznatim. Njegova tri sina, sva trojica starija od mene, i njegova kći Valentina, nikada ga nisu čuli da govori engleski.
Zahvaljujući Valentini, mojoj velikoj prijateljici i nadahnutoj čitateljici, saznao sam za postojanje pokreta Pijesak i nebo, što ga je osnovala grupa mladih pjesnika koji su sebi u zadatak stavili obnoviti pjesništvo karipske obale, ponukani svijetlim primjerom Pabla Nerude. U biti, bili su vjerna lokalna kopija grupe Kamen i nebo što je tih godina vladala po kavanama, pjesničkim sastajalištima u Bogoti, i u književnim prilozima koje je uređivao Eduardo Carranza, djelujući u sjeni Španjolca Juana Ramona Jimeneza i sa zdravom odlučnošću da temeljito počiste trulo lišće19. stoljeća. Nije ih bilo više od šestorice tek zamomčenih mladića, koji su uletjeli takvom snagom u književne priloge novina na obali da su ih počeli smatrati velikom umjetničkom nadom.
Vođa Pijeska i neba zvao se Cesar Augusto del Valle, mladić od koje dvadeset dvije godine, koji obnoviteljsku žestinu nije unio samo u teme i osjećaje svojih pjesama, nego i u pravopis i gramatičke zakonitosti koji su u njima vladali. Čistunci su ga smatrali bezvjercem, akademici glupanom, a klasici fanatikom. Ipak, bez obzira na zaraznu žestinu njegova nastupa, bio je on, kao i Neruda, nepopravljivi romantik.
Rođakinja Valentina povela me jedne nedjelje u Cesarovu kuću gdje je živio s roditeljima, u četvrti San Roque, najpoznatijoj u cijelome gradu po bučnim veselicama i zabavama do kasno u noć. Bio je koščat, izrazito tamnoput i mršav, velikih zečjih zuba i čupave kose poput pjesnika onog vremena. I, nadasve, ljubitelj veselica i suknji.
U njegovoj kući, srednje siromašne klase, bilo je toliko knjiga da nije bilo mjesta za još jednu. Otac mu je bio ozbiljan, prije tužan, a izgledao je kao umirovljeni činovnik i doimao se potištenim zbog sinovljevih jalovih sklonosti. Njegova me majka primila s određenim žaljenjem kao drugoga sina kojega muče isti jadi što su je tjerali u plač zbog njezina vlastitog djeteta.
Ta je kuća za mene bila otkriće svijeta što sam ga možda naslućivao sa svojih četrnaest godina, ali nikada nisam pojmio do koje mjere.
Od toga prvog dana postao sam njezin najuporniji posjetitelj i oduzimao sam pjesniku toliko vremena da mi još uvijek nije sasvim jasno kako me podnosio. Pomišljao sam da me je koristio za uvježbavanje svojih književnih teorija, možda samovoljnih, ali očaravajućih, pred očaranim, no bezazlenim sugovornikom.
Posuđivao mi je knjige pjesnika za koje nikada nisam ni čuo, te bismo razgovarali o njima, a da uopće nisam bio svjestan vlastite smjelosti. Naročito kada se radilo o Nerudi čiju sam Dvadesetu pjesmu naučio napamet kako bih izludio neke od isusovaca koji nisu zalazili tim samotnim poetskim puteljcima.
Tih su se dana uskomešali kulturni krugovi grada zbog pjesme Meire Delmar posvećene karipskome gradu Cartageni koja je zakrčila sva sredstva informiranja na obali. Cesar del Valle takvom je vještinom izgovora i glasa pročitao pjesmu da sam je znao napamet nakon drugog čitanja.
Isto tako mnogo puta nismo mogli razgovarati, jer je Cesar pisao na svoj način. Hodao je sobama i hodnicima kao da je na drugom svijetu, i svaki bi čas prošao pokraj mene poput mjesečara, iznenada sjeo za pisaći stroj, napisao stih, riječ, možda točku i zarez, te ponovno ustao i počeo hodati. Promatrao sam ga izvan sebe, sav blažen od ushita što otkrivam jedinstveni i tajni način pisanja pjesama. Tako je to bivalo za vrijeme pohađanja koledža San Jose, koji mi je pružio zanatski temelj u oslobađanju mojih duhova.
Zadnja vijest što sam je saznao o tom nezaboravnom pjesniku, dvije godine kasnije u Bogoti, bio je Valentinin brzojav od samo tri riječi koje nije imala hrabrosti potpisati: »Umro je Cesar«.
Prvi osjećaj što me obuzeo u Barranquilli bez roditelja, bila je svijest o potpunoj slobodi volje. Prijateljstva sam održavao podalje od škole. Među njima bio je Alvaro del Toro, drugi glas u recitacijama na odmorima i podmladak obitelji Arteta, s kojima sam običavao obilaziti knjižare i odlaziti u kino. Jedino ograničenje koje su mi postavili u kući ujaka Eliecera, da bi zaštitili svoju odgovornost, bilo je da se vratim do osam sati navečer.
Jednoga dana dok sam čekao Cesara del Vallea, čitajući u dnevnom boravku u njegovoj kući, navratila je k njemu nevjerojatna žena.
Bila je to Martina Fonseca, bijele puti i mulatskog stasa, inteligentna i neovisna i, vjerojatno, pjesnikova ljubavnica. Dva ili tri sata potpuno sam se prepustio užitku razgovora s njom, sve dok se Cesar nije vratio kući, a onda su njih dvoje zajedno otišli nekamo bez riječi. Nisam više čuo za nju sve do Čiste srijede te godine, kada sam je na izlasku s glavne mise zatekao kako sjedi na klupi u parku i čeka me. U vezenoj lanenoj haljini koja je isticala njezinu ljepotu, s bisernom ogrlicom oko vrata i cvijetom žarke boje zataknutim u dekolte. Ipak, ono što najviše cijenim sada, prisjećajući se, način je na koji me pozvala u svoju kuću bez ikakve naznake namjere, ne obazirući se na sveti znak križa ucrtan pepelom što smo ga oboje nosili na čelu. Njezin muž, peljar na jednom od brodova što su plovili rijekom Magdalenom, nalazio se na dvanaestodnevnom službenom putu. Što je čudno u tome da me njegova supruga pozove jedne neočekivane subote na čokoladu s kolačićima? Samo što se obred ponavljao do kraja godine svaki put kada je muž plovio, i uvijek od četiri do šest, što je bila satnica programa za mladež kina Rex, a koji mi je služio kao izgovor u kući ujaka Eliecera da bih bio s njom.
Njezina profesionalna specijalnost bila je pripremanje učitelja za osnovne škole. Najsposobnije je pozivala u svoje slobodno vrijeme na čokoladu i kolačiće, tako da bučno susjedstvo nije obratilo pažnju na novog subotnjeg učenika. Iznenađivala je lakoća te tajne ljubavi koja je strastveno plamtjela od ožujka do studenog. Nakon prve dvije subote mislio sam kako neću moći podnijeti silinu želje da budem neprekidno s njom.
Bili smo sigurni od svakoga rizika, jer je njezin muž najavljivao svoj dolazak u grad tajnim znakom da bi ona znala da ulazi u luku.
Treće subote našeg ljubovanja u krevetu smo začuli udaljeno tuljenje. Ukočila se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:25 am





- Mirno - reče mi, i pričeka još dva tuljenja. Nije skočila iz kreveta, kako sam očekivao zbog vlastitog straha, nego je zadržala prisebnost: -Još uvijek nam preostaju tri sata života.
Opisala mi ga je kao »golemog crnca od dva metra i pedalj, s batinom i pol«. Zamalo sam prekršio pravila igre zbog naleta ljubomore i to ne bilo kako: htio sam ga ubiti. Njezina zrelost je to razriješila, i otada me vodila na uzici kroz opasnosti stvarnog života kao vučića u janjećoj koži.
Loše sam stajao u školi i odbijao sam svaki razgovor na tu temu, ali Martina je preuzela na sebe moju školsku kalvariju. Iznenadila ju je djetinjarija da zapuštam nastavu zbog zadovoljenja demona neodoljivog zova života. »Logično je«, umovao sam. »Da je ovaj krevet škola, a ti profesorica, bio bih najbolji učenik ne samo u razredu, nego u čitavoj školi.« Moje je riječi uzela zdravo za gotovo.
- Upravo ćemo tako i učiniti - najavi ona.
Bez prevelike žrtve započela je misija mog popravka sa stalnom satnicom. Rješavala mi je zadaće i pripremala me za sljedeći tjedan između valjanja po krevetu i majčinskih prijekora. Ako zadaća nije bila točno riješena i na vrijeme, kažnjavala me zabranom jedne subote za svake tri greške. Nikada nisam napravio više od dvije, a u školi su se uočavale promjene.
Usprkos svemu, ono što mi je pokazala u praksi bila je nepogrešiva formula kojom sam se, nažalost, poslužio samo na zadnjoj godini gimnazije: kada sam pažljivo pratio nastavu i sam pisao zadaću umjesto da je prepisujem od kolega, dobivao sam dobre ocjene i mogao sam čitati koliko me god volja u slobodno vrijeme i živjeti svoj život bez iscrpljujućih noćnih učenja i nepotrebnih strahova.
Zahvaljujući ovom čarobnom receptu bio sam te 1942. godine najbolji đak generacije i za to dobio odličje i razne pohvale. Ali zahvale u povjerenju dobili su liječnici zato što su me tako uspješno izliječili od ludila. Na završnoj svečanosti shvatio sam kako je postojala zlobna doza cinizma u ganuću kojim sam prijašnjih godina zahvaljivao na pohvalama za tuđe zasluge. Zadnje godine, kada sam ih sam zaslužio, učinilo mi se primjerenim ne zahvaliti.
Ali zauzvrat sam iz dna duše na završnoj svečanosti u cijelosti izrecitirao pjesmu Cirkus Guillerma Valencie, bez šaptača, i naužio se više straha no kršćanin pred lavovima.
Za školske praznike te dobre godine bio je predviđen posjet baki Tranquilini u Aracataci, no ona je morala hitno otići u Barranquillu na operaciju očne mrene. Radost ponovnog susreta s njom upotpunilo je veselje zbog djedova rječnika što mi ga je donijela na dar. Uopće nije bila svjesna da gubi vid, ili to nije htjela priznati, sve dok više nije mogla izići iz svoje sobe. Operacija u bolnici Caridad obavljena je brzo i s dobrim izgledima. Kad su joj skinuli zavoje, sjedeći onako na postelji, otvorila je oči koje su zračile njezinom novom mladošću, lice joj je zasjalo i svu je svoju radost sažela u jednu jedinu riječ:
- Vidim.
Kirurg je htio točno odrediti koliko vidi i ona je preletjela sobu svojim novim pogledom i pobrojala sve stvari zadivljujućom preciznošću. Liječnik je ostao bez daha, a samo sam ja znao da predmeti što ih je baka navela nisu oni što se nalaze pred njom u bolničkoj sobi, nego su to predmeti iz njezine spavaće sobe u Aracataci kojih se sjećala napamet i znala točno gdje stoje. Vid joj se nikada nije vratio.
Moji su roditelji uporno navaljivali da provedem praznike s njima u Sucreu i da dovedem baku. Pretjerano je ostarjela za svoje godine, a pamet joj je sve više nalikovala lađi bez kormilara, no ljepota njezina glasa postala je izražajnija i pjevala je češće i nadahnutije no ikad. Majka je pazila da uvijek bude čista i uređena, kao golema lutka. Vidjelo se da je svjesna svijeta oko sebe, ali ga je povezivala s prošlošću. Naročito radioemisije koje su u njoj budile djetinju radoznalost. Razlikovala je glasove različitih spikera koje je prepoznavala kao svoje prijatelje iz mladosti u Riohachi, jer u njezinoj kući u Aracataci nije bilo radija. Proturječila je ili se nije slagala s komentarima nekih voditelja, raspravljala je s njima o raznim temama ili prigovarala zbog bilo koje gramatičke greške kao da su ondje, pokraj njezine postelje, od krvi i mesa, te nije dopuštala da je se razodjene dok se ne oproste od nje. Onda bi im odgovarala svojom netaknutom besprijekornom pristojnošću:
- Laka noć i vama, gospodine.
Mnoge misterije izgubljenih stvari, brižljivo čuvanih tajni ili zabranjenih poslova otkriveni su iz njezinih monologa: tko je u škrinju skrio i odnio pumpu za vodu koja je nestala iz kuće u Aracataci, tko je bio pravi otac Matildea Salmone, čija su ga braća zamijenila s drugim i naplatila mu to metkom.
Ni moji prvi praznici u Sucreu nisu bili laki bez Martine Fonsece, ali nije postojala ni najmanja mogućnost da pođe sa mnom. Sama pomisao da je ne vidim mjesecima činila mi se nemogućom. Ali ne i njoj. Naprotiv, kada sam joj to spomenuo, uvidio sam kako je ona već, kao i uvijek, tri koraka ispred mene.
- Htjela sam o tome s tobom razgovarati - počela je bez uvijanja.
-Bilo bi najbolje za oboje da promijeniš školu sada kada smo ludi od strasti. Tako ćeš shvatiti da naša veza neće nikada biti više od onoga što je već bila.
Mislio sam da se šali.
- Odmah sutra odlazim i vraćam se za tri mjeseca da ostanem s tobom.
Odgovorila mi je u ritmu tanga:
- Ha, ha, ha, ha!
Tada sam shvatio da je Martinu lako uvjeriti kada kaže da, ali nemoguće kada je njezin odgovor ne. Nije mi preostalo drugo nego prihvatiti njezinu odluku. Obliven suzama, odlučih biti drukčiji u životu što mi ga je ona namijenila: novi grad, nova škola, novi prijatelji i čak nova osobnost. Teškom sam mukom na to pomislio. S pravom stečenim mnogobrojnim odličjima, prvo što sam rekao ocu s dozom dostojanstva bilo je da se neću vratiti u koledž San Jose. Ni u Barranquillu.
- Hvala dragome Bogu! - uskliknuo je. - Oduvijek sam se pitao odakle ti taj romantičarski poriv da odeš u jezuitski koledž.
Majka je prečula komentar.
- Ako ne želiš onamo, onda moraš u Bogotu - zaključi.
- Onda ne ide nikamo - brzo će tata - jer nemamo dovoljno novaca za cachacose.
Čudno, ali sama pomisao da ne nastavim školovanje, što je bio moj životni san, tada mi je izgledala nevjerojatno. Do te mjere da sam posegnuo za snom koji mi se činio uvijek nedostižnim.
- Postoje stipendije - natuknuh.
- Mnogo njih - potvrdi tata - ali za bogate.
Dijelom je imao pravo, ali ne zbog protekcionizma, nego zato što su formalnosti bile složene, a uvjeti slabo poznati u javnosti. Zbog centralizma, tko god želio stipendiju, morao je otići u Bogotu, prijeći tisuću kilometara u osam dana puta što je stajalo skoro koliko i tri mjeseca u internatu kakva dobroga koledža. Čak i tada moglo bi biti uzaludno. Majka je pala u očaj:
- Kada čovjek počne trošiti, zna se gdje je početak, ali ne gdje i kraj.
Osim toga, već se nakupilo zaostalih troškova. Luis Enrique, godinu dana mladi od mene, bio je upisan u dvije mjesne škole i obje vrlo brzo napustio. Margarita i Aida dobro su učile u osnovnoj školi časnih sestara, ali već su razmišljale u kojem bi obližnjem, i ne preskupom gradu mogle nastaviti školovanje. Gustavo, Ligia, Rita i Jaime nisu još bili hitni slučajevi, ali su rasli prijetećom brzinom.
Oni, kao i još troje braće koja su se kasnije rodila, prema meni su se jednako ponašali, kao prema nekome tko uvijek dolazi da bi otišao.
Za mene je to bila odlučujuća godina. Najveća atrakcija svake kočije bijahu djevojke izabrane zbog svoje ljupkosti i ljepote, odjevene poput kraljica, koje su recitirale stihove s aluzijama na simboličan rat između dviju polovica mjesta. Ja, još uvijek napola stranac, uživao sam u povlastici nepristranosti te sam se tako i ponašao.
Ipak, te sam godine popustio molbama kapetana Congovea da napišem stihove za svoju sestru Carmen Rosu, koja će biti kraljica veličanstvene kočije. Oduševljeno sam uslišao molbu, no pretjerao sam u napadima na protivnika jer nisam poznavao pravila igre.
Nije mi preostalo ništa drugo nego popraviti bruku s dvije pjesme pomirenja: jednom za izglađivanje nesporazuma, za ljepoticu Congovea, i drugom za izmirenje, za ljepoticu Zulie.
Incident je izišao na vidjelo. Anonimni pjesnik, jedva poznat u mjestu, postao je heroj dana. Događaj me uveo u društvo i osigurao mi prijateljstvo obiju strana. Otada mi nije dostajalo vremena za pripomoć u dječjim komedijama, dobrotvornim sajmovima i tombolama, pa čak i u sastavljanju govora jednom kandidatu za gradsko vijeće.
Luis Enrique, koji se već isticao kao nadahnuti gitarist, što je kasnije i postao, podučio me svirati malenu gitaru tiple. On, Filadelfo Velilla i ja postali smo kraljevi serenada, a najveća nagrada bila nam je kad bi se koja od polaskanih gospi na brzinu odjenula, pozvala nas u kuću i probudila susjede, pa bi nastavili s veseljem do sljedećeg dana. Te nam se godine pridružio Jose Palencia, unuk bogatog i razmetljivog zemljoposjednika, i tako ojačao naš sastav.Jose bijaše rođeni glazbenik koji je znao svirati svaki instrument što mu dođe pod ruku. Izgledao je kao filmski glumac, briljantno je plesao i njegova je inteligencija očaravala, a na uspjesima u prolaznim vezama zavidjeli su mu više no što je to bilo vrijedno zavisti.
Ja, naprotiv, nisam znao plesati i nisam to uspio naučiti čak ni u plesnoj školi gospođica Loiseau, šest sestara nepokretnih od rođenja, koje su unatoč tome davale satove klasičnih plesova ne dižući se iz svojih stolaca za ljuljanje. Moj otac, oduvijek osjetljiv na slavu, došao mi je s novom idejom. Prvi put proveli smo duge sate u razgovoru. Jedva da smo se poznavali. Kada danas gledam, ako ćemo pravo, nisam živio s roditeljima više od tri godine sveukupno, zbrojimo li zajednički život u Aracataci, Barranquilli, Cartageni, Sinceu i Sucreu. Bilo je to vrlo ugodno iskustvo koje mi je omogućilo da ih bolje upoznam. I majka je tako mislila: »Kako je dobro što ste ti i tata postali prijatelji«. Nekoliko dana kasnije, kuhajući kavu u kuhinji, dodala je:
- Tvoj je tata jako ponosan na tebe.
Sljedećeg me jutra krišom probudila i šapnula na uho: »Tata ima iznenađenje za tebe.« Zaista, kada je sišao na doručak, on mi je sam, pred svima, rekao novost svečanim zanosom:
- Spremi svoje krpice, putuješ u Bogotu.
U prvi sam mah osjetio veliko nezadovoljstvo jer sam tada samo želio ostati zauvijek okružen zabavom bez kraja i konca. No prevladala je naivnost. Odjeća za hladnu Bogotu nije bila problem.
Otac je imao jedno crno odijelo od engleskog štofa i drugo od samta, oba pretijesna. Tako da smo otišli krojaču Pedru Leonu Rosalesu, zvanom čudotvorac, koji je oba odijela prekrojio na moju veličinu. A majka mi je još kupila kaput od devine dlake, preostao nakon smrti nekakva senatora. Kad sam ga isprobavao kod kuće, moja sestra Ligia, vidovita od rođenja, potajice me je upozorila kako senatorov duh noću hoda kućom u tom kaputu. Oglušio sam se na njezine riječi, no bilo bi mi bolje da sam je poslušao, jer kad sam ga odjenuo u Bogoti, iz zrcala me umjesto mog odraza gledao mrtvi senator. Založio sam ga za deset pesosa u Monte de Piedadu i odmah poderao priznanicu.
Obiteljska atmosfera toliko se popravila da sam zamalo zaplakao opraštajući se, ali program je izveden bez odstupanja i bez sentimentalnosti. Drugog tjedna u siječnju, nakon burne noći, ukrcao sam se u Magangueu na brod David Arango - zaštitni znak tvrtke Naviera Colombiana. Kabinu sam dijelio s dobričinom od sto dvadeset pet kila, ćosavom po cijelom tijelu. Ime je prisvojio od Jacka Trbosjeka, a bio je zadnji potomak iz roda cirkuskih bacača noževa iz Male Azije. Na prvi pogled mi se učinilo da bi me mogao zadaviti u snu, ali kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je upravo onakav kako izgleda: golema beba s tako velikim srcem da mu ne stane u grudi.
Prve je večeri organizirana službena zabava, s orkestrom i svečanom večerom, ali sam pobjegao na palubu da zadnji put promatram svjetla svijeta koji sam morao zaboraviti bez boli, i zdušno sam plakao do zore. Danas se usuđujem reći da je jedini razlog zbog kojeg bih se vratio u djetinjstvo taj da ponovno uživam u tom putovanju. Morao sam putovati u oba smjera mnogo puta tijekom četiri godine, koliko mi je nedostajalo do mature, i još dvije koliko sam studirao, a svaki sam put naučio više i bolje o životu nego u školi. U razdobljima kada je razina vode bila dostatna, put uzvodno trajao je pet dana od Barranquille do Puerto Salgara, odakle se vlakom za dan stizalo u Bogotu. U sušnim razdobljima, kada je bilo zabavnije ploviti ako se nekome nije žurilo, putovanje je moglo potrajati i do tri tjedana.
Imena brodova bila su lagana za pamćenje, te svima poznata i bliska: Atlantico, Medellin, Capitan de Caro, David Arango. Njihovi kapetani, kao i Conradovi, bili su autoritativni, dobre ćudi, izjelice i nikada nisu spavali sami u svojim kraljevskim kabinama. Putovanja bijahu spora i puna iznenađenja. Mi putnici sjedili smo po cijele dane na terasama i promatrali zaboravljena sela, izvaljene kajmane razjapljenih čeljusti koji su čekali da im uleti kakav neoprezni leptir, jata čaplji koja su polijetala prestrašena brazdom što je ostajala na vodi iza broda, jata pataka iz unutrašnjih močvara, morske krave koje su pjevale na pješčanim obalama dojeći svoje mlade. Za cijeloga putovanja budili smo se u svitanje zbunjeni drečanjem majmuna i papiga. Često bi sijestu prekinuo smradni zadah utopljene krave, nasukane na obali, sa samotnim strvinarom nad utrobom.
Ljudi se danas rijetko upoznaju u zrakoplovu. Na riječnim brodovima mi đaci i studenti na kraju smo izgledali kao jedna obitelj, jer smo se svake godine dogovarali da zajedno putujemo.
Ponekad se brod znao nasukati i ostati tako na pješčanom sprudu i do petnaest dana. Nitko nije oko toga razbijao glavu jer se zabava nije prekidala, a kapetanovo pismo zapečaćeno grbom njegova pečatnjaka vrijedilo je kao isprika za kašnjenje u školu.
Od prvoga dana pažnju mi je privukao najmlađi član jedne obitelji, koji je svirao harmoniku bandoneon kao u snu, šećući po cijele dane palubom prvog razreda. Gušio sam se od zavisti jer, otkada sam čuo prve harmonikaše Francisca Ljudine na proslavama 20. srpnja u Aracataci, navaljivao sam na djeda da mi kupi harmoniku, ali nam se baka ispriječila na putu šalom koju je neumorno ponavljala - da su svi harmonikaši klempavci. Kojih trideset godina kasnije u Parizu na Međunarodnom kongresu neurologa, učinilo mi se da sam prepoznao otmjenog harmonikaša s broda. Vrijeme je učinilo svoje: pustio je boemsku bradu, a i odjeća mu je porasla koja dva broja, no sjećanje na njegovo umijeće bijaše tako živo da nisam mogao pogriješiti. Ipak, njegov odgovor nije mogao biti oporiji kada sam ga upitao ne predstavivši se:
- Kako bandoneon? Iznenađeno je odvratio:
- Ne znam o čemu govorite.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:26 am




Osjetio sam kako se zemlja otvara pod mojim nogama, i do neba sam mu se ispričavao zato što sam ga zamijenio s učenikom koji je svirao bandoneon na Davidu Arangu, tamo negdje početkom siječnja 1944. Tada se ozario, sjetivši se. Bio je to Kolumbijac Salomon Hakim, jedan od svjetski poznatih neurologa. Razočaralo me što je harmoniku zamijenio medicinskim inženjerstvom.
Drugi mi je putnik privukao pažnju zbog svoga povučenog držanja.
Mlad i snažan, rumen u licu, s naočalama za kratkovidne i s već prvim znacima ćelavosti. Izgledao mi je kao otjelotvorenje turista iz unutrašnjosti - cachaco turista. Odmah prvoga dana prisvojio je najudobniji naslonjač, naslagao nekoliko hrpa novih knjiga na stolić i čitao, ne pomaknuvši se od jutra, sve dok ga ne bi omele večernje zabave. Svaki se dan u restoranu pojavljivao u drukčijoj košulji kratkih rukava s cvjetnim uzorkom i doručkovao, ručao i večerao, te opet nastavljao čitati sam za najudaljenijim stolom. Ne vjerujem da je ikoga pozdravio. Prozvao sam ga u sebi »nezasitni čitatelj«. Nisam odolio iskušenju i pronjuškao sam malo oko njegovih knjiga.
Većinom su to bili neprobavljivi traktati o javnom pravu, što ih je čitao ujutro, podvlačeći i bilježeći nešto sa strane. Uz podnevni povjetarac čitao je romane. Medu njima, jedan me sasvim prenerazio: Dvojnik Dostojevskoga, koji sam pokušao ukrasti u knjižari u Barranquilli, ali nisam uspio. Ludio sam od želje da ga pročitam. Do te mjere, da sam pomišljao zamoliti ga da mi posudi roman, no nisam imao hrabrosti. Jednog od sljedećih dana pojavio se s Velikim Meaulnesom, o kojem dotada nisam ništa čuo, ali ubrzo nakon toga postao je jedno od remek-djela koje sam najviše volio. Za razliku od njega, ja sam nosio samo već pročitane i neponovljive knjige: Jeromin oca Colome, koji nikada nisam pročitao do kraja, La vordgine Josea Eustasia Rivere; Od Apenina do Anda Edmunda de Amicisa, i djedov rječnik koji sam malo- pomalo čitao satima. Nezasitni čitatelj, naprotiv, nije imao vremena da ih sve pročita. Želim reći, a nisam rekao, da bih dao sve da sam na njegovu mjestu.
Treći putnik, naravno, bio je Jack Trbosjek, moj kolega iz kabine, koji je satima trabunjao u snu na nepoznatom jeziku. Melodija njegovih glagoljanja stvorila je novu zvučnu kulisu mojim čitanjima u osvit zore. Rekao mi je da nije svjestan svoga govora u snu, niti je znao na kojem to jeziku sanja, jer se u djetinjstvu sporazumijevao s akrobatima u svom cirkusu na šest različitih azijskih dijalekata, no sve ih je zaboravio kada mu je majka umrla. Znao je samo poljski, svoj materinski jezik, ali smo utvrdili da ni to nije jezik kojim govori u snu. Ne znam nijedno stvorenje nježnije od njega dok je pripremao i provjeravao oštrice svojih zlokobnih noževa na svome ružičastom jeziku.
Njegov jedini problem pojavio se prvoga dana u restoranu kada se potužio konobarima kako neće preživjeti putovanje ako mu ne posluže četiri porcije. Noštromo mu pojasni da neće biti problema ako tu uslugu plati kao dodatak uz poseban popust. On je pak odgovorio da je putovao po mnogim morima svijeta i svugdje su mu priznali ljudsko pravo da ne krepa od gladi. Slučaj je došao do kapetana, koji je problem razriješio na tipično kolumbijski način odlučivši da mu posluže dvije porcije, a konobarima neka se one druge dvije omaknu zbog rastresenosti. No on se još dodatno osiguravao nabadajući vilicom iz tanjura kolega za stolom i ponekog od gostiju slaboga teka koji su uživali u njegovim dosjetkama. Trebalo je biti ondje da bi to čovjek povjerovao.
Nisam znao što bih sa sobom, sve dok se u Gloriji nije ukrcala grupa studenata koji su navečer slagali trija i kvartete te pjevali krasne serenade i ljubavna bolera. Kad sam otkrio da imaju tiple viška, pridružio sam im se, vježbao sam s njima svako poslijepodne, a onda smo pjevali do zore. Zahvaljujući zovu srca našao sam rješenje za dosadu - onaj tko ne pjeva ne može ni zamisliti kakav je to užitak.
Jedne noći punog mjeseca probudilo nas je beskrajno tužno zavijanje što je dopiralo s obale. Kapetan Climaco Conde Abello, jedan od najvećih, naredio je da reflektorima potraže odakle dolazi zvuk. Bila je to ženka morske krave koja se zaplela u grane palog drveta. Mornari su skočili u vodu, privezali je za vitlo i uspjeli je izvući. Bijaše to čudesno biće koje može raznježiti čovjeka, nešto između žene i krave, gotovo četiri metra duga, plavkaste, nježne kože i velikoga trupa s golemim grudima pramajke. Upravo sam od kapetana Condea Abella prvi put čuo da će svijet propasti ako se nastavi s ubijanjem riječnih životinja i zabranio pucanje sa svoga broda.
- Onaj kome je do ubijanja, neka ubija u svojoj kući! - viknuo je. -Ne na mome brodu.
S velikom nelagodom pamtim 19. siječnja 1961, šesnaest godina kasnije, kada me u Meksiko nazvao jedan prijatelj da mi kaže kako se parobrod David Arango zapalio i potpuno izgorio u luci Maganguea. Spustio sam slušalicu sa strašnom sviješću da je toga dana završila moja mladost i da je tada i ono malo što nam je preostalo od naše rijeke nostalgije otišlo u vražju mater. Danas je rijeka Magdalena mrtva, trulih voda i istrijebljenih životinja. Radovi na saniranju rijeke, o čemu su toliko govorile vlade koje su se smjenjivale, ali ništa nisu poduzimale, iziskivali bi umjetno pošumljavanje s nekih šezdeset milijuna sadnica drveća, i to onoga područja koje je devedeset posto privatno vlasništvo, a čiji bi se vlasnici morali odreći, samo zbog ljubavi prema domovini, devedeset posto svojih sadašnjih prihoda.
Svako putovanje bila je velika životna lekcija koja nas je kratkotrajno, ali nezaboravno povezala sa životom mjesta kroz koja smo prolazili i za koja su mnogi zauvijek vezali svoju sudbinu.
Jedan ugledni student medicine uvukao se nepozvan na neku svadbu, bez pitanja zaplesao s najljepšom ženom, a njezin ga je muž ubio jednim hicem. Drugi se pak nakon legendarne pijanke oženio prvom djevojkom koja mu se svidjela u mjestu Puerto Berrio, i živio sretno s devetoro djece. Jose Palencia, naš prijatelj iz Sucre, osvojio je kravu na bubnjarskom natjecanju u Tenerifeu i odmah je prodao za pedeset pesosa: u to vrijeme pravo bogatstvo. U golemoj četvrti razvrata u Barrancabermeji, glavnom naftnom centru, na naše veliko iznenađenje zatekli smo, dok je pjevao s orkestrom u jednom bordelu, Angela Casia Palenciu, Joseova bratića, koji je godinu dana prije netragom nestao iz Sucre. Zabava je potrajala do zore, a orkestar je podmirio račun.
Najneugodnije sjećanje s tih putovanja vezano je za jednu mračnu krčmu u Puerto Berriu, odakle je nas četvoricu putnika policija izvukla uz batine, bez ikakva objašnjenja i bez volje da nas saslušaju, a uhitili su nas pod optužbom da smo silovali neku studenticu. Kada smo stigli u policijsku postaju, već su iza rešetaka, bez ijedne ogrebotine, sjedili pravi krivci, nekakve domaće skitnice koji nisu imali nikakve veze s našim brodom.
Na kraju puta, u Puerto Salgaru, trebalo se iskrcati u pet ujutro i to odjeven za hladnije podneblje. Muškarci u crnim suknenim odijelima, prslucima i polucilindrima i s kaputima preko ruke, promijenili su identitet uz kreketave psalme krastača i smrad rijeke prepune životinjskih lešina. Neposredno prije iskrcavanja neobično sam se iznenadio. Jedna prijateljica, neposredno prije puta, nagovorila je moju majku da mi spremi zavežljaj od jake, grube kože s mrežom od agave, vunenom dekom i noćnom posudom za hitne slučajeve, i sve to omota u prostirku od žukovine i učvrsti s užadi kojom se veže mreža. Moji prijatelji glazbenici nisu mogli suspregnuti smijeh kad su me ugledali s tom prtljagom u kolijevci civilizacije, a najodlučniji je učinio ono na što se ja ne bih odvažio: bacio je to u rijeku. Zadnji prizor toga nezaboravnog puta brodom zavežljaj je koji se vraćao kući, nošen riječnom strujom.
Vlak se od Puerto Salgara poput mačke verao planinskim putevima prva četiri sata. Na najstrmijim dijelovima zastajao bi da uhvati zamah te bi ponovno pokušavao svladati uspon sopćući poput zmaja. Ponekad su putnici morali sići s vlaka da bi ga rasteretili i pješačiti do sljedeće zaravni. Sela uz put bila su tužna i hladna, a na praznim postajama dočekivale su nas samo vječne prodavačice koje su kroz prozore vagona nudile debele žute kokoši, kuhane cijele, u jednom komadu, i iznimno ukusan nenarezan pečeni krumpir.
Ondje sam doživio prvi put nevidljivo i nepoznato stanje: osjećaj hladnoće. U predvečerje, srećom, otvorile bi se odjednom prema obzoru beskrajne savane, zelene i lijepe poput nebeskog mora.
Svijet bi postao miran i kratak. Atmosfera u vlaku drukčija.
Potpuno sam zaboravio nezasitnog čitatelja, kada se neočekivano pojavio i užurbano sjeo nasuprot meni. Nevjerojatno. Oduševio ga je jedan bolero koji smo uvečer izvodili na brodu i zamolio me da mu napišem riječi. Osim što sam mu napisao tekst, naučio sam ga i pjevati. Iznenadio me njegov dobri sluh i čistoća glasa kada ga je otpjevao sam, otprve točno i dobro.
- Njezino srce neće izdržati kad ga čuje! - uskliknuo je sav ozaren.
Tada sam shvatio njegov nemir. Otkako nas je čuo kako pjevamo taj bolero na brodu, osjetio je da će to oduševiti njegovu djevojku koja ga je prije tri mjeseca ispratila u Bogoti i toga ga dana čekala na postaji. Ponovno ga je čuo dva ili tri puta i mogao ga je napisati po sjećanju, ali kada me ugledao samoga na sjedalu u vlaku, odlučio je zamoliti me za uslugu. Nakon toga sam se i ja osmjelio i rekao mu s namjerom, ali tobože ne pridajući tome važnost, kako sam se iznenadio kada sam na njegovu stolu vidio knjigu koju je tako teško naći. Iskreno se iznenadio:
- Koju?
- Dvojnika. Zadovoljno se nasmijao.
- Nisam je još dokraja pročitao - objasni. - No to je jedan od najčudnijih romana koje sam čitao.
To je bilo sve što je rekao. Zahvalio mi je na sve moguće načine za bolero i oprostio se čvrstim stiskom ruke.
Već se počelo smrkavati kada je vlak usporio, prošao ispod nadstrešnice prepune hrđavog lima i stao na mračnom peronu.
Uhvatio sam kovčeg za jezičac i odvukao ga prema ulici prije nego me mnoštvo pregazi. Skoro sam već izišao na ulicu, kad sam začuo kako netko viče:
- Mladiću, mladiću!
Okrenuo sam se, kao i mnogi drugi mladići, a i oni koji to baš i nisu bili, a hitali su prema izlazu baš kao i ja, kada je nezasitni čitatelj prošao pokraj mene i u prolazu mi gurnuo knjigu.
- Uživaj u njoj! - viknuo mi je prije no što se izgubio u gomili.
Bio je to Dvojnik. Toliko sam se zbunio da uopće nisam uspio shvatiti što mi se upravo dogodilo. Gurnuo sam knjigu u džep kaputa, a na izlazu iz stanice dočekao me udar hladnog vjetra u sumrak. Osjetivši slabost, spustio sam kovčeg na nogostup i sjeo na nj da bih došao do zraka. Na ulicama nije bilo žive duše. Ono malo što sam uspio nazreti kroz zavjesu sitne kišice pomiješane s Čadom bio je ugao zlokobne i ledene avenije, na dvije tisuće četiri stotine metara nadmorske visine, uz polarni zrak koji me gušio.
Čekao sam sav promrznut najmanje pola sata. Netko me trebao dočekati jer je moj otac žurnim brzojavom obavijestio svoga rođaka don Eliecera Torresa Aranga, koji će skrbiti o meni. Ali tada me nije zabrinjavalo hoće li netko doći po mene, nego strah da ću ostati sjediti na pogrebnom kovčegu tu, na drugom kraju svijeta gdje nikoga ne poznajem. Odjednom je iz taksija izišao otmjen muškarac, sa svilenim kišobranom i u kaputu od kamelota, dugom sve do gležnjeva. Shvatio sam da je to moj skrbnik, iako me samo okrznuo pogledom i prošao pokraj mene, no ponestalo mi je hrabrosti da mu dam ikakav znak. Utrčao je u postaju i ponovno izišao za koju minutu, potpuno obeshrabren. Na kraju me ugledao i upro prstom:
- Ti si Gabito, zar ne? Iskreno sam mu odgovorio:
- Jedva.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:26 am




Bogota je u to vrijeme bila dalek i potišten grad u kojem je rominjala besana kišica još od početka 16. stoljeća. Zamijetio sam na ulicama previše užurbanih muškaraca, odjevenih poput mene nakon dolaska u taj grad u crna suknena odijela i sa zimskim šeširima. No nije se mogla vidjeti, ni za utjehu, jedna jedina žena. Njima je bio zabranjen ulaz u mračne kavane trgovačkog centra, jednako kao i svećenicima u sutanama i vojnicima u odorama. U tramvajima i javnim pisoarima stajao je tužni natpis: »Ako se ne bojiš Boga, boj se sifilisa«.
Dojmili su me se golemi konji koji su vukli kola s bačvama piva, vatromet iskri pri skretanju tramvaja i prometni zastoji uzrokovani prolazom pogrebnih povorki praćenih kišom. Bile su to najžalobnije povorke otmjenih kočija i konja urešenih baršunom i ukrasima za glavu s crnim perjem po uzoru na gringose, i s mrtvacima iz dobrostojećih obitelji koje su se držale kao da su upravo one izmislile smrt. Pred crkvom Nieves spazio sam iz taksija prvu ženu na ulici, vitku i tajanstvenu, pristalu poput kraljice zavijene u crno, no ostao sam zauvijek djelomice prikraćen zbog neprozirnog vela što joj je prekrivao lice.
Obeshrabrio sam se. Zbog tmurnog vrta punog tamnih ruža i hladnoće koja se zavlačila u kosti, velika i udobna kuća u kojoj sam prenoćio učinila mi se sablasnom. Pripadala je obitelji Torres Gamboa, očevim rođacima koje sam poznavao, no za večerom su mi izgledali neobično, onako zavijeni u pokrivače za spavanje.
Najviše me se dojmio odlazak na počinak - zavukao sam se u postelju i užasnuto kriknuo jer mi se krevetnina učinila natopljena ledenom tekućinom. Objasnili su mi da je to uvijek tako prvi put i da ću se malo-pomalo naviknuti na posebnosti klime. Plakao sam satima, dok me napokon nije svladao nemiran san.
Eto kako sam se osjećao četvrti dan nakon dolaska dok sam, boreći se s vjetrom i kišicom, hitao prema Ministarstvu obrazovanja, gdje će se otvoriti upisi za državno natjecanje za stipendije. Red je počinjao na trećem katu ministarstva, ispred samih vrata ureda za upis, i vijugavo se spuštao stubištem do ulaza u zgradu. Taj zanimljiv prizor je obeshrabrivao. Kada je prestalo kišiti, negdje oko deset ujutro, red se i dalje protezao još dva bloka preko Avenije Jimenez de Quesada, ne računajući kandidate koji su se sklonili u veže. Izgledalo mi je nemoguće bilo što postići u sličnoj grabeži.
Malo iza podneva, osjetio sam lagano tapšanje po ramenu. Bio je to onaj nezasitni čitatelj s broda, koji me je primijetio među kandidatima na začelju kolone, ali sam ga jedva prepoznao onakva s polucilindrom i u bogotskom pogrebnom ruhu. Upitao me je, također zbunjen:
- Ma, kog vraga ti radiš ovdje? Objasnih mu.
- Kako zgodno! - odvrati on, pucajući od smijeha. - Pođi sa mnom - uhvatio me za ruku i poveo prema ministarstvu. Tada sam saznao da je on doktor Adolfo Gomez Tamara, predsjednik državnog vijeća za dodjelu stipendija Ministarstva za obrazovanje.
Bila je to posve nevjerojatna i jedna od najsretnijih slučajnosti u mome životu. Uz tipičnu đačku šalu, Gomez Tamara predstavio me je svojim pomoćnicima kao najnadahnutijeg pjevača romantičnih bolera. Poslužili su me kavom i upisali me preskočivši druge formalnosti, unaprijed me upozorivši kako tim činom ne zlorabe položaj, nego odaju poštovanje nedokučivim bogovima slučajnosti.
Obavijestili su me da će se uobičajen ispit održati u koledžu San Bartolome. Pretpostavljali su da se negdje oko tisuću kandidata iz čitave zemlje natječe za kojih tri stotine pedeset stipendija, tako da će bitka biti duga i teška, možda i pogubna za moje snove. Oni koji prođu ispit doznat će rezultate za tjedan dana, zajedno s obavijesti o gimnaziji koja ih je zapala. Za mene je to bila neugodna novost, jer su me mogli jednako poslati u Medellin kao i u Vichadu. Pojasniše mi kako je ta geografska lutrija smišljena zato da bi se potaknula kulturna razmjena između različitih područja zemlje. Nakon obavljenih formalnosti, Gomez Tamara stisnuo mi je ruku jednakim oduševljenjem kojim mi je zahvalio za bolero.
- Sada dobro pazi - posavjetova me. - Sve ovisi o tebi.
Na izlasku iz ministarstva, nekakav čovječuljak nalik na svećenika ponudio mi je da će mi isposlovati, bez polaganja ispita, sigurnu stipendiju za koju god gimnaziju želim, u zamjenu za skromnu naknadu od pedeset pesosa. Za mene je taj iznos predstavljao pravo bogatstvo, ali vjerujem da bih mu platio da sam imao toliko, samo da izbjegnem beskrajan strah od ispita. Nekoliko dana kasnije, prepoznao sam ga na fotografiji u novinama kao varalicu i vođu skupine prevaranata koji su se izdavali za svećenike koji pomažu pri obavljanju poslova u određenim nadležnim službama.
Nisam raspremio kovčeg, siguran da će me poslati tko zna kamo.
Toliko sam bio pesimističan da sam uoči ispita završio s glazbenicima s broda u nekoj prčvarnici u besramnoj četvrti Cruces. Pjevali smo za piće, a cijena jedne pjesme bila je čaša rakije chicha, oporog pića od prevrelog kukuruza kojemu su vrsni pijanci popravljali okus barutom. Tako sam zakasnio na ispit, u glavi mi je bubnjalo i uopće se nisam sjećao ni gdje sam bio ni tko me doveo kući prijašnje noći, no sažalili su se i pustili me u veliku dvoranu dupkom punu kandidata. Letimičan pogled na pitanja dostajao je da shvatim kako sam unaprijed propao. Tek da odvratim pažnju onih koji su na nas pazili, posvetio sam se rješavanju pitanja iz društvenih znanosti, jer su mi se ona učinila najlakšima. Odjednom sam osjetio snažan nalet nadahnuća koji mi je omogućio smisliti vjerojatne i čudesne odgovore uz puku sreću. Osim u matematici, kojoj nisam mogao doskočiti ni uz pomoć trikova. Ispit iz crtanja, koji sam riješio brzo, ali dobro, došao mi je kao olakšanje. »Vjerojatno je to čudo chiche«, zaključili su moji prijatelji svirači. U svakom slučaju, na kraju sam se potpuno predao i odlučio roditeljima u pismu objasniti razloge zbog kojih se ne mogu vratiti kući.
Ispunio sam obvezu i pošao zatražiti rezultate ispita tjedan dana kasnije. Službenica na recepciji vjerojatno je vidjela neki znak na mojim papirima, jer me bez ikakva razloga povela predsjedniku.
Zatekao sam ga dobro raspoloženog, samo u košulji i s tada modernim crvenim naramenicama. Pregledao je ocjene mog ispita stručnom pomnjom, zamislio se jednom ili dvaput, i na kraju uzdahnuo.
- Nije loše - promrmlja sebi u bradu. - Osim matematike, ali si se za dlaku izvukao zahvaljujući petici iz crtanja.
Naslonio se u stolici s oprugama i upitao me o kojem sam koledžu razmišljao.
Osjetio sam strah kao malo kada u životu, ali nisam oklijevao:
- San Bartolome, ovdje u Bogoti.
Položio je dlan na hrpu papira što je stajala na njegovu radnom stolu.
- Sve su ovo pisma utjecajnih ljudi koji preporučuju djecu, rođake i prijatelje za bogotske koledže - objasni. Shvatio je kako to nije trebao reći i nastavio: - Ako mi dopustiš da ti pomognem, za tebe je najbolja Državna gimnazija u Zipaquirai, sat vremena vlakom od Bogote.
O tom povijesnom gradiću znao sam jedino da posjeduje rudnike soli. Gomez Tamara mi je pojasnio da je to nekoć bila kolonijalna gimnazija, oduzeta jednoj od redovničkih zajednica nakon nedavne liberalne reforme, a sada ondje predaje odlična grupa mladih profesora modernih nazora. Pomislio sam da mu moram pojasniti neke stvari:
- Moj je otac konzervativac - upozorio sam ga. Nasmijao se.
- Ne budi tako krut - reče. - Recimo da je liberalan u širem smislu riječi.
Ponovno je zauzeo prijašnje držanje i odlučio da je moja sudbina u tome nekadašnjem samostanu iz 17. stoljeća, pretvorenom u gimnaziju za bezvjernike, u pospanoj varoši gdje je jedina razonoda učenje. Negdašnji se samostan, zapravo, ravnodušno suočio s vječnošću. U prvo je vrijeme u kamenu trijema počivao uklesan natpis: Strah od Boga početak je mudrosti. Ali kada je liberalna vlada predsjednika Alfonsa Lopeza Pumareja nacionalizirala školstvo 1936, geslo je zamijenio grb Kolumbije. Dok sam pokušavao doći do zraka zbog težine đačkoga kovčega, rastužio me pogled s trijema na dvorište s kolonijalnim lukovima isklesanima u živom kamenu, zeleno oličenim balkonima i loncima sa snuždenim cvijećem na stubišnoj ogradi. Sve se doimalo podređeno vjerskom redu i na svakom koraku bilo je jasno da već više od tristo godina ovuda nije prošao blagi dodir ženske ruke. Razmažen u slobodnim karipskim prostranstvima, prestravio sam se kako ću morati proživjeti četiri presudne godine mladenaštva u tome mjestu gdje je vrijeme stalo.
Dandanas mi se čini nevjerojatnim da su negdašnji samostan s prizemljem i jednim katom u okviru sjetnog dvorišta, kao i naknadno podignuta zidanica u stražnjem dvorištu, dostajali za stan i ured ravnatelja, tajništvo uprave, kuhinju, blagovaonicu, knjižnicu, šest učionica, fizikalni i kemijski laboratorij, spremište, sanitarni čvor i zajedničku spavaonicu sa željeznim krevetima poredanima u nizu za pedeset silom dovučenih učenika iz najsiromašnijih predgrađa države i pokojeg Bogotanca. Nasreću, taj položaj prognanika bila je još jedna milost moje sretne zvijezde.
Zahvaljujući njoj, brzo sam i dobro naučio kakva me je zemlja zapala na svjetskoj lutriji. Dvanaestak zemljaka s Kariba, koji su me primili kao svoga od samoga dolaska, i ja, naravno, bitno smo se razlikovali od drugih: domaći i pridošlice.
Različite skupine raštrkane po dvorištu, već od odmora prve večeri, bijahu bogata zbirka uzoraka nacije. Nije bilo neprijateljstava dok se svako držao svoga terena. Odmah sam se sprijateljio s momcima s karipske obale, jer mi Karibljani opravdano smo na glasu kao vrlo bučni, gorljivi pobornici zajedništva i neumorni svirači, pjevači i plesači. Bio sam iznimka, ali Antonio Martinez Sierra, odličan plesač rumbe iz Cartagene, odmah me podučio modernim plesnim koracima za večernjih odmora. Bio je tu i Ricardo Gonzalez Ripoll, moj veliki pomagač u tajnim ljubakanjima, kasnije proslavljeni arhitekt, koji nikada nije prestao jedva čujno pjevušiti istu pjesmu i plesati je sam do kraja života.
Mincho Burgos, rođeni pijanist koji je postao ravnatelj državnog plesnog orkestra, osnovao je maleni školski sastav s ciljem da ih poduči svirati neki instrument i otkrio mi tajnu drugoga glasa za pjevanje bolera i vallenato pjesama. No njegov najveći pothvat bio je naučiti Guillerma Lopeza Guerru, rođenog Bogotanca, karipskom umijeću sviranja udaraljki claves, dva štapića kojima se udara jedan o drugi, što je u biti pitanje ritma tri-dva, tri-dva.
Humberto Jaimes, iz El Banca, neumorno je učio i nikada ga nije zanimao ples, a odricao se čak i izlazaka za vikend da ne bi prekidao s učenjem. Ne vjerujem da je ikada vidio nogometnu loptu ili pročitao bilo kakav prikaz bilo kojega sportskog događaja. Sve dok nije diplomirao inženjerstvo u Bogoti i dospio u El Tiempo kao pripravnik sportskog urednika, da bi potom postao glavni urednik rubrike i dobar nogometni izvjestitelj. U svakom slučaju, najčudniji slučaj što ga pamtim nesumnjivo je onaj Silvia Lune, posve tamnoputoga momka iz Chocoa koji je diplomirao pravo, zatim medicinu, a kada se činilo da će upisati i treći studij, nestao mi je s vidika.
Daniel Rozo, Pagocio, uvijek se držao kao mudrac koji vlada svim božanskim i ljudskim znanostima i razmetao se njima i na nastavi i na odmorima. Uvijek smo dolazili k njemu kada smo htjeli čuti kakvo je stanje u svijetu za vrijeme Drugog svjetskog rata, što smo pratili samo preko glasina, jer nije bilo dopušteno unošenje dnevnih novina i časopisa u školu, a na radiju smo slušali jedino glazbu uz koju smo međusobno plesali. Nismo nikada dospjeli provjeriti odakle je Pagocio izvlačio svoje povijesne bitke u kojima su uvijek pobjeđivali saveznici.
Sergio Castro iz Quetamea bio je možda najbolji đak svih godina u gimnaziji i uvijek je dobivao najviše ocjene od samoga početka. Čini mi se da je tajna njegova uspjeha ista ona koju mi je otkrila Martina Fonseca dok sam pohađao koledž San Jose: nije propuštao nijednu riječ profesora ili kolega na nastavi, bilježio je čak i ritam disanja predavača i čuvao ih u besprijekornoj bilježnici. Možda upravo zbog toga nije trebao trošiti vrijeme na pripremanje ispita, a vikendom je čitao pustolovne romane dok smo mi ostali naporno učili.
Najvjerniji prijatelj s odmora bio mi je čisti Bogotanac, Alvaro Ruiz Torres, s kojim sam razmjenjivao tekuće novosti o djevojkama za večernjih odmora dok smo šetali vojničkim korakom oko dvorišta.
Ostatak društva bili su Jaime Bravo, Humberto Guillen i Alvaro Vidal Baron, s kojima sam bio jako blizak u školi, a nastavili smo se viđati i godinama kasnije nakon mature. Alvaro Ruiz odlazio je u Bogotu svaki vikend sa svojom obitelji i vraćao se dobro opskrbljen cigaretama i novostima o vallenato - popularne karipske pjesme uz ples koje su dobile naziv po kolumbijskoj pokrajini Valle, sa središtem u gradu Valleduparu u kojemu su nastale ljubakanjima. Upravo me on bodrio u oba poroka dok smo dijelili školsku klupu, i u ove zadnje dvije godine svojim mi je sjećanjima pomogao osvježiti ove događaje.
Zapravo i ne znam što sam naučio za vrijeme zatočeništva u Državnoj gimnaziji, ali za četiri godine suživota u miru i slozi sa svima, stekao sam jedinstvenu viziju nacije, otkrio sam koliko smo različiti i čemu služimo, i jednom za svagda naučio sam kako je u biti svakoga od nas sadržana cijela zemlja. Možda su to htjeli reći u ministarstvu govoreći o poticanju regionalnih razmjena pod pokroviteljstvom vlade. Već u mojoj zreloj dobi, pozvali su me u pilotsku kabinu jednoga prekooceanskog aviona: prve riječi kojima mi se obratio kapetan bile su odakle sam. Dovoljno mi je bilo čuti pitanje da bih odgovorio:
- S karipske obale, a vi iz Sogamosa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:26 am



Jednako se ponašao, a i boja glasa i kretnje bile su mu iste kao u Marca Fidela Bulle, kolege iz klupe iz četvrtog razreda gimnazije.
Takvi neočekivani naleti intuicije pokazali su mi kako valja broditi močvarama naše nepredvidive zajednice, čak i bez kompasa i protiv struje, i možda je to bio glavni ključ u mome književnom pozivu.
Osjećao sam se kao u snu, jer se nisam natjecao za stipendiju zato što sam htio učiti, nego da bih bio neovisan od bilo kakve druge obveze, blago rečeno, prema obitelji. Tri osigurana dnevna obroka dostajala su za pretpostavku kako u tom utočištu za siromašne živimo bolje nego u svojim kućama, pod režimom nadzirane samostalnosti koja se manje primjećuje nego kod kuće. Za stolom je vladao tržišni sustav koji je svakome dopuštao da složi obrok po vlastitom ukusu. Novac nije imao nikakvu vrijednost. Dva jajeta od doručka bijahu najcjenjenija moneta, jer se s njima nadmoćno moglo kupiti bilo koje drugo jelo od sva tri obroka. Svaka je stvar imala svoju pravu protuvrijednost, i ništa nije remetilo tu pravičnu trgovinu. Čak štoviše: ne sjećam se nijedne svađe koja bi završila tučom zbog bilo kojega razloga za sve četiri godine internata.
Profesorima, koji su blagovali za drugim stolom u istoj blagovaonici, nisu bile strane takve trampe, jer su im još uvijek zaostale navike iz njihovih, netom okončanih đačkih dana. Većinom su bili neženje ili su ondje živjeli bez supruga, a plaće su im bile oskudne gotovo kao i prihodi naših obitelji. Žalili su se na hranu jednako opravdano kao i mi, a za vrijeme jedne opasne krize čak se razmatrala mogućnost da se udružimo s kojim od njih u štrajku glađu. Samo kad bi dobili poklon ili kada su im dolazili kakvi gosti, priuštili bi sebi maštovita jela koja bi bar tada narušila istovjetnost sadržaja naših tanjura.
Nešto takvo dogodilo se u četvrtom razredu, kada nam je naš liječnik obećao donijeti na nastavu anatomije jedno volovsko srce za proučavanje. Sljedećeg dana poslao ga je u hladnjak u kuhinju, još uvijek svježe i krvavo, no kad smo došli po njega za nastavu, više ga nije bilo. Onda se saznalo da je u zadnji čas, u nedostatku volovskog, liječnik poslao srce nekoga zidara koji se okliznuo, pao s četvrtoga kata i poginuo. Vidjevši da neće doteći za sve, kuhari su srce pripremili s biranim umacima vjerujući da je to ono volovsko za koje su im prije napomenuli da stiže za profesorski stol. Mislim da su ti skladni odnosi između profesora i đaka bili donekle povezani s ondašnjom reformom školstva koja gotovo nije ostavila traga u povijesti, ali je barem nama poslužila za pojednostavljenje protokola. Smanjile su se dobne razlike, nije se tako strogo gledalo na nošenje kravate i nitko se nije više bunio što profesori i učenici odlaze zajedno na piće i prisustvuju subotom istim plesovima u potrazi za djevojkama.
Takva je atmosfera bila moguća samo zbog vrste učitelja koji su općenito dopuštali neposredan pristup. Profesor matematike pretvarao je učenošću i grubim smislom za humor svoje satove u jezive svečanosti. Ime mu je bilo Joaquin Giraldo Santa i prvi je Kolumbijac koji je doktorirao matematiku. Na moju nesreću, i unatoč obostranim velikim naporima, nikada se nisam uspio uklopiti na njegovoj nastavi. U ono se vrijeme običavalo govoriti kako se književni poziv sukobljava s matematičkim i, u mome slučaju, ne samo da se u to moglo povjerovati, nego sam to još i osjetio na vlastitoj koži. Geometrija je bila milosrdnija, možda zbog djelovanja i miline njezina književnog ugleda. Aritmetika se, naprotiv, ponašala neprijateljski jednostavno. Još i danas, kada zbrajam nešto napamet, moram rastaviti brojeve na pribrojnike, a posebno sedam i devet, čije višekratnike nikada nisam uspio zapamtiti. Tako da, kada zbrajam sedam i četiri, oduzmem sedmici dvojku, zbrojim četvorku i peticu koja mi je ostala, te na kraju pribrojim onu dvojku: jedanaest! Množenje mi nikada nije išlo, jer nisam uspijevao dozvati iz sjećanja tablicu množenja. Algebri sam posvetio najbolju volju, ne samo iz poštovanja prema njezinu klasičnom podrijetlu nego iz ljubavi i straha prema profesoru.
Uzalud. Padao sam na svakom tromjesečju, dva puta sam ispravio da bih ponovno pao u nezakonitom pokušaju, što su mi ga dopustili iz samilosti.
Tri najsamozatajnija profesora bili su jezičari. Prvi je bio profesor engleskoga Mr. Abella, čisti Karibljanin savršenog oksfordskog naglaska i pomalo pobožne gorljivosti prema VVebsterovu rječniku kojega je napamet recitirao zatvorenih očiju. Naslijedio ga je dobar mladi profesor Hector Figueroa, strastveni zaljubljenik bolera što smo ih višeglasno pjevali za vrijeme odmora. Dao sam sve od sebe u drijemežu nastave i na završnom ispitu, ali mislim kako dobru ocjenu dugujem više Leu Mariniu i Hugu Romaniu, odgovornima isto tako za mnoge ljubavne rajeve i samoubojstva zbog ljubavi, nego Shakespeareu. Profesor francuskog na četvrtoj godini, monsieur Antonio Yela Alban, zatekao me uronjenog u detektivske romane. Na njegovim sam se satovima dosađivao podjednako kao i kod drugih profesora, ali njegovi zgodni navodi francuskog jezika s ulice, spasili su me od sigurne smrti od gladi u Parizu deset godina kasnije.
Većina profesora školovala se na Višoj pedagoškoj školi, pod vodstvom doktora Josea Francisca Socarrasa, psihijatra iz San Juan del Cesara, koji je nastojao zamijeniti stogodišnju svećeničku pedagogiju konzervativne vlade humanističkim racionalizmom.
Manuel Cuello del Rio bio je radikalni marksist koji se zbog istih razloga divio Linu Yutangu i vjerovao u duhove. U knjižnici Carlosa Julia Calderona, u kojoj se naročito isticao njegov zemljak Jose Eustasio Rivera, autor romana La vordgine, jednako su bili zastupljeni grčki klasici, predstavnici kolumbijskog pravca Kamen i nebo i romantičari iz cijelog svijeta. Zahvaljujući jednima i drugima, mi malobrojni revni čitači čitali smo Svetog Ivana od Križa ili Josea Mariu Vargasa Vilu, kao i apostole proleterske revolucije. Gonzalo Ocampo, profesor društvenih znanosti, u svojoj je sobi držao solidnu knjižnicu političke literature što je kružila bez ikakvih primisli učionicama starijih razreda, no nikada nisam shvatio zašto se Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države Friedricha Engelsa proučavalo za suhoparnih podneva političke ekonomije, a ne na satovima književnosti kao epopeja jedne lijepe ljudske avanture. Guillermo Lopez Guerra čitao je za vrijeme odmora, Engelsov Anti-Durhring, posuđen od profesora Gonzala Ocampa.
Ipak, kada sam ga zamolio da mi posudi knjigu da bih o njoj mogao razgovarati s Lopezom Guerrom, Ocampo mi je odvratio da mi neće napraviti tu medvjeđu uslugu s knjižurinom koja je temeljna za napredak čovječanstva, ali tako duga i dosadna da možda i neće ući u povijest. Možda su te razmjene ideološke lektire doprinijele lošem ugledu gimnazije koja je proglašena laboratorijem političke nastranosti. No ipak, trebalo je proći dosta godina da shvatim kako je to možda u biti prije bilo spontano iskustvo da bi se kolebljivci trgnuli, a oni ustrajni cijepili protiv svih mogućih dogmatizama. Oduvijek sam se najizravnije družio s profesorom Carlosom Juliom Calderonom, profesorom španjolskoga tijekom prva tri razreda, svjetske književnosti u četvrtom, španjolske u petom i kolumbijske u šestom razredu. Predavao je i nešto što je odudaralo od njegova obrazovanja i sklonosti - računovodstvo. Rodio se u Neivi, glavnom gradu okruga Huila, i neumorno je izražavao svoje domoljubno divljenje Joseu Eustasiu Riveri. Morao je napustiti studij medicine i kirurgije, i zbog toga se cijeli život osjećao prikraćenim, no nije mogao odoljeti zovu umjetnosti i književnosti. On je bio prvi profesor čiji su umjesni savjeti mrvili moje književne pokušaje.
U svakom slučaju, međusobni odnosi učenika i profesora bili su iznimno prirodni, ne samo na nastavi, nego na poseban način i u dvorištu i za vrijeme odmora nakon večere. Sve to omogućavalo je drukčije ponašanje od uobičajenog, a koje je nesumnjivo pogodovalo ozračju poštovanja i kolegijalnosti u kojemu smo živjeli.
Jednu strašnu pustolovinu dugujem Freudovim sabranim djelima koja su stigla u našu knjižnicu. Uopće nisam razumio njegove opore analize, naravno, ali su me opisi kliničkih slučajeva držali u napetosti do samoga kraja, kao i maštarije Julesa Vernea. Profesor Calderon zadao nam je na satu španjolskoga sastavak priče s temom po vlastitom izboru. Sjetio sam se jednoga Freudova slučaja o sedmogodišnjoj bolesnici, stavio ga u priču i naslovio je cjepidlački i prozaično: Slučaj opsesivne psihoze. Morao sam je pročitati na satu. Moj kolega iz klupe, Aurelio Prieto, otvoreno i bez sustezanja okomio se na moju drskost jer sam bez ikakva znanstvenog i književnog predznanja pisao o tako složenom slučaju. Objasnio sam mu, više zlobno nego ponizno, kako sam sadržaj preuzeo iz jednoga Freudova kliničkog slučaja opisanog u njegovim djelima i kako je moja jedina težnja bila da to upotrijebim u zadaći. Profesor Calderon, misleći možda da sam ogorčen mnogobrojnim zajedljivim kritikama kolega iz razreda, pozvao me ustranu za vrijeme odmora kako bi me potaknuo da nastavim dalje istim putem. Upozorio me je kako je u priči očito da ne poznajem suvremene tehnike pripovijedanja, ali su isto tako neosporni moj instinkt i volja. Držao ju je dobro napisanom i vidio u njoj barem pokušaj nečeg originalnog. Prvi put sam tada čuo za retoriku. Dao mi je nekoliko praktičnih savjeta o tematici i metrici kod neobveznog pisanja stihova, i zaključio da bih u svakom slučaju trebao ustrajati u pisanju, čak i ako je to samo zbog duševnog zdravlja. Bio je to prvi u nizu dugih razgovora što smo ih vodili dok sam pohađao gimnaziju, za vrijeme odmora ili kad bi se već pružila zgoda, i kojima mnogo dugujem u svom književničkom životu.
Ozračje mi je savršeno odgovaralo. Još u koledžu San Jose ukorijenila mi se navika čitanja svega što mi dođe pod ruku, te sam tako provodio slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Sa šesnaest godina, pismen ili nepismen, mogao sam odrecitirati, napamet i bez predaha, pjesme što sam ih naučio u koledžu San Jose. Čitao sam ih i iščitavao, bez pomoći i reda, i gotovo uvijek kriomice, pod satovima. Mislim da sam pročitao čitavu neopisivu knjižnicu gimnazije, sklepanu od ostataka drugih i manje korisnih knjižnica - službenih zbirki, nasljedstva nezainteresiranih profesora, neočekivanih naslova što su se pojavili nakon tko zna kakvih brodoloma. Ne mogu zaboraviti zbirku Biblioteca Aldeana nakladnika Minerve, koja je izdana pod pokroviteljstvom don Daniela Sampera Ortege, a Ministarstvo prosvjete razdijelilo ju je po školama i gimnazijama. Bilo je tu stotinu tomova svega dobroga kao i najgorega što je dotada napisano u Kolumbiji, i ja sam odlučio čitati ih redom pa dokle stignem. Još i danas me zaprepašćuje da sam gotovo ispunio postavljenu zadaću u zadnjim dvjema godinama u gimnaziji, a još uvijek nisam uspio ustanoviti je li mi to ičemu poslužilo.
Svitanja u spavaonici sumnjivo su nalikovala na sreću, osim smrtonosnog zvona koje nas je uzbunjivalo - kako smo običavali govoriti - u ponoćnih šest sati. Samo su dvojica ili trojica luđaka odmah iskakala iz kreveta da bi među prvima uhvatili mjesto pod jednim od šest ledenih tuševa u kupaonici uz spavaonicu. Mi ostali nastojali smo iscijediti zadnje kapljice sna dok je dežurni profesor obilazio spavaonicu povlačeći pokrivače sa spavača. Bijaše to sat i pol otkrivene intimnosti slaganja kreveta, čišćenja cipela, tuširanja tekućim ledom iz cijevi bez ruže, dok je svatko glasno davao oduška svojim frustracijama i rugao se tuđima, odavale se ljubavne tajne, raspravljalo o poslovima i razmiricama i dogovarale trampe.
Jutarnja tema neiscrpnih razgovora bilo je poglavlje pročitano prijašnje večeri.
Guillermo Granados već je od zore velikodušno pokazivao svoje tenorske vrline s nepresušnim repertoarom tanga. Ricardo Gonzalez Ri-poll, moj susjed u spavaonici, i ja pjevali smo u duetu karipske pjesme prateći ritam krpice kojom smo laštili cipele uz uzglavlja kreveta, dok je prijan Sabas Caravallo trčao s kraja na kraj spavaonice, kao od majke rođen, s ručnikom obješenim o svoje armirano-betonsko spolovilo.
Da je bilo moguće, većina nas koji smo spavali u internatu, pobjegli bismo zorom na sastanke dogovorene vikendom. Nije bilo noćnih čuvara ni posebno zaduženih profesora za spavaonice, osim dežurnog profesora koji se mijenjao jednom tjedno. A vječni portir gimnazije, Riverita, zapravo je stalno spavao budan i tako obavljao svoje dnevne zadaće. Živio je u sobici u predvorju i dobro obavljao svoj posao, ali noću smo bez problema povlačili zasun s nespretnih velikih vrata, nečujno ih zatvarali, uživali u tuđoj kući i vraćali se ledenim ulicama tik pred zoru. Nikada nismo otkrili je li Riverita doista spavao kao klada, kao što se činilo, ili je to pak bio njegov plemeniti način da pomogne svojim momcima. Nije bilo mnogo bjegunaca, a njihove su tajne istru-nule u sjećanju vjernih pomagača. Upoznao sam neke koji su bježali iz navike i druge, pak, koji su se odvažili izići jednom, zahvaljujući hrabrosti što je ulijeva napetost pustolovine, a vraćali se iscrpljeni od straha. Nikada nismo čuli da je itko bio otkriven.
Zlokobne noćne more što sam ih naslijedio od majke, a koje su prodirale u tuđe snove poput vapaja s onu stranu groba, bile su moj jedini nedostatak u zajedničkom životu u gimnaziji. Spavači u mojoj neposrednoj blizini predobro su ih poznavali i strahovali samo zbog užasa prvog urlika u tišini ranog jutra. Dežurni profesor, koji je spavao u improviziranoj sobici u spavaonici, pospano bi bauljao s jednoga kraja prostorije na drugi sve dok ponovno ne bi zavladala tišina. Nisu to bili samo nekontrolirani snovi, nego su imali neku vezu i s nečistom savjesti, jer mi se to dva puta dogodilo u kućama grijeha. Nisam mogao protumačiti te more, jer se nisu događale u stravičnim snovima nego, naprotiv, u sretnim epizodama na uobičajenim mjestima ili s poznatim ljudima, koji bi mi nenadano otkrili kakav zlokobni podatak uz nevine poglede. Noćna mora usporediva je tek s jednom od onih moje majke, u kojoj drži vlastitu glavu u krilu i trijebi gnjide i uši što joj ne daju spavati. Nisam vikao iz straha, nego sam u biti zvao upomoć da se netko smiluje i probudi me. U spavaonici gimnazije nije bilo vremena ni za što, jer na prvi jauk oborili bi se na mene jastuci sa susjednih kreveta. Budio sam se zadihan dok bi mi srce divljački tuklo, no sretan što sam živ.
Ono najbolje u gimnaziji bila su čitanja naglas prije spavanja.
Započelo je to na poticaj profesora Carlosa Julia Calderona s pričom Marka Twaina koju su učenici petog razreda trebali proučiti za jedan neočekivani test sljedećeg dana ujutro. Pročitao je sva četiri lista naglas iz svoje sobice da bi učenici koji to nisu stigli sami pročitati, mogli napraviti zabilješke. Zanimanje je bilo tako veliko da je otada uveden običaj čitanja naglas svaku večer prije spavanja.
U početku to nije bilo lako jer je jedan licemjerni profesor nametnuo kriterij izbora i pročišćavanja tekstova koji će se čitati, ali osjetivši opasnost od pobune, prepustio je izbor knjiga starijim učenicima.
Prvih večeri čitanje je trajalo pola sata. Dežurni profesor čitao je u svome dobro osvijetljenom sobičku na ulazu u zajedničku spavaonicu, i na početku smo ga ušutkavali izrugujući se hrkanjem, pravim ili hinjenim, ali gotovo uvijek zasluženim. Kasnije se produžilo na sat vremena, već prema zanimljivosti štiva, a profesora su odmjenjivali učenici po tjednim smjenama. Dobra su vremena započela s Nostradamusom i Čovjekom sa željeznom maskom, koji su se svima svidjeli. No još uvijek mi nije jasan nevjerojatan uspjeh Čarobnog brijega Thomasa Manria, za vrijeme kojeg se čitanja morao umiješati ravnatelj da bi spriječio da provedemo čitavu noć budni čekajući poljubac Hansa Castorpa i Clawdie Chauchat. Ili neobična napetost kada smo svi sjedili na krevetima, da ne bismo izgubili nijednu riječ zbrkanih filozofskih dvoboja između Napthe i njegova prijatelja Settembrinia. Te je noći čitanje trajalo duže od sat vremena i bilo pozdravljeno provalom pljeska.
Jedini profesor, koji je ostao jednom od velikih nepoznanica moje mladosti, bio je ravnatelj kojega sam zatekao kad sam stigao u gimnaziju. Zvao se Alejandro Ramos, bio je nepristupačan i povučen, prepoznatljiv po naočalama s debelim staklima nalik onim sljepačkim kao i po moći kojom se nije razmetao, ali se osjećala u svakoj njegovoj riječi poput željeznog utega. Silazio je iz svoga skloništa u sedam ujutro da provjeri našu čistoću prije ulaska u blagovaonicu. Nosio je besprijekorna odijela upadljivih boja, ovratnik uškrobljen kao da je celuloidni, šarene kravate i sjajno ulaštene cipele. Svaki propust popratio bi gunđanjem koje je zapravo bilo naređenje prijestupniku da se vrati u spavaonicu i ispravi ga. Ostatak dana provodio je zatvoren u svom uredu na prvom katu i nismo ga viđali do sljedećeg jutra u isto vrijeme, ili dok ne bi prešao dvanaest koraka od svog ureda do učionice šestog razreda, u kojem je držao svoje jedine satove matematike tri puta tjedno. Njegovi su učenici tvrdili da je genijalac za brojeve i zabavan na satovima, te da njegovo znanje u njima budi divljenje, a strah od završnog ispita drhtavicu.
Nedugo nakon svoga dolaska, morao sam sastaviti pristupni govor za neku gimnazijsku svečanost. Većina profesora mi je odobrila temu, ali su se svi složili da zadnju riječ u takvim slučajevima ima ravnatelj. Živio je na kraju stubišta na prvome katu, ali mi se put do njegovih vrata najednom učinio beskrajno dugim. Loše sam spavao noć prije, svezao sam nedjeljnu kravatu, a doručak jedva da sam okusio. Tako sam slabašno pokucao na vrata ureda da mi je ravnatelj otvorio tek nakon trećeg kucanja i propustio me bez pozdrava. Srećom, jer ne bih mogao ispustiti ni glasa da mu odzdravim, ne samo zbog njegove hladnoće, nego i zbog veličanstvenosti, reda i ljepote ureda s pokućstvom od plemenitog drva i baršunastim presvlakama, i zida prekrivena divnom policom za knjige, ispunjenom svescima uvezanima u kožu. Ravnatelj je obzirno pričekao da dođem do daha. Onda mi je pokazao pomoćni naslonjač nasuprot pisaćem stolu i spustio se u svoj.
Pripremao sam obrazloženje svoga posjeta skoro jednako dugo koliko i govor. Saslušao me bez riječi, kimnuo glavom nakon svake rečenice u znak odobravanja, ali još uvijek ne gledajući u mene, već u papir što mi je drhturio u ruci. Na nekim mjestima za koja sam mislio da su duhovita, pokušao sam mu izvući smiješak, ali uzalud.
Čak štoviše: siguran sam da je unaprijed znao za razlog moga posjeta, ali morao sam ispuniti obred i sve mu objasniti. Kad sam završio, pružio je ruku preko stola i uzeo papir. Skinuo je naočale da bi ga pomno pročitao, i zaustavio se samo da unese dvije ispravke perom. Onda je vratio naočale i obratio mi se, ne gledajući me u oči, astmatičnim glasom koji mi je uzdrmao srce.
- Pogriješili ste na dva mjesta - reče. - Napisali ste: »U suglasju s buinim raslinjem naše zemlje, što ga je svijet upoznao zahvaljujući mudrom Španjolcu Joseu Celestinu Mutisu iz 18. stoljeća, živimo u ovoj gimnaziji u rajskome ozračju«. Ali bujni se piše s /', a ne s i, i nije rajskome nego rajskom.
Osjećao sam se poniženim. Nisam znao što bih rekao za prvu primjedbu, ali za drugu sam bio siguran i odmah sam mu odgovorio istisnuvši iz grla ono malo glasa što se dalo:
- Oprostite, gospodine ravnatelju, rječnik dopušta oba oblika, a rajskome mi se učinilo zvučnijim.
Vjerojatno se osjetio napadnutim koliko i ja jer me i dalje nije gledao, nego je bez riječi dohvatio rječnik s police. Stegnulo mi se srce, jer je to bio isti onaj Atlas moga djeda, ali nov i sjajan, i možda nikad prije otvoren. Otprve ga je otvorio na pravoj stranici, nekoliko puta pročitao objašnjenje i upitao me, ne dižući pogled sa stranice:
- Koji ste razred?
- Treći - odgovorih.
Zatvorio je rječnik snažnim udarcem i prvi put me pogledao u oči.
- Odlično - pohvali me. - Samo tako.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:27 am




Tog su me dana kolege iz razreda zamalo proglasili junakom, te su me počeli zvati krajnje podrugljivo »primorac koji je razgovarao s ravnateljem«. No ipak, od cijeloga razgovora najviše me se dojmilo ponovno suočavanje s osobnom pravopisnom dramom. Nikada to nisam uspio shvatiti. Jedan od profesora pokušao mi je zadati posljednji udarac izjavom kako Simon Bolivar ne zavređuje slavu zbog svoje velike nepismenosti. Drugi su me pak tješili izlikom da je to bolna točka mnogih. Još i danas, nakon sedamnaest objavljenih knjiga, korektori probnih otisaka širokogrudno ispravljaju moje pravopisne užase kao obične tiskarske pogreške.
U društvenom životu u Zipaquirai svatko je mogao prema svojim sklonostima i svom karakteru pronaći mjesto za sebe. Rudnici soli, što su ih Španjolci zatekli još na životu, vikendima bijahu turistička atrakcija koju su nadopunjavali pečeni flam i nenarezani pečeni krumpiri, pripremani u velikim tavama od soli. Nas Karibljane, koji smo stanovali u internatu i zasluženo uživali ugled bukača i prostaka, pamtili su po dobrom odgoju vrsnih plesača na modernu glazbu i vječnoj spremnosti za zaljubljivanje nasmrt.
Toliko sam se udomaćio da sam na dan proglašenja kraja Drugoga svjetskog rata, zajedno sa svima izišao na ulicu u znak veselja, vijući zastave, noseći transparente i kličući pobjedi. Tražili su dobrovoljca koji bi održao govor te sam bez razmišljanja izišao na balkon društvenoga kluba, sučelice glavnom trgu. Smislio sam govor trenutačno i patetično ga izdeklamirao, pa su mnogi pomislili da je naučen napamet.
Bio je to jedini govor što sam ga morao improvizirati u mojih prvih sedamdeset godina života. Završio sam s lirskom zahvalom Velikoj četvorki, svakom pojedinačno, ali pažnju je privukla ona posvećena nedavno umrlom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država: »Franklin Delano Roosevelt, koji kao Neustrašivi Cid, španjolski srednjovjekovni junak, zna pobjeđivati u bitkama i nakon smrti«.
Rečenica je još nekoliko sljedećih dana lutala gradom, da bi osvanula na uličnim plakatima i Rooseveltovim posterima u izlozima ponekih trgovina. Tako da prvi javni uspjeh nisam doživio ni kao pjesnik, ni kao romanopisac već kao govornik, i što je najgore: kao politički govornik. Otada nije prošao nijedan javni čin u gimnaziji, a da me nisu izveli na balkon, s tom razlikom što su to tada bili napisani govori, ispravljani do posljednjega daha.
S vremenom, zahvaljujući toj drskosti, navukao sam strah od javnih nastupa koji me dovodio do potpune nijemosti na velikim svadbama kao i u krčmama Indijanaca odjevenih u pončo i sandale od konoplje, gdje bismo na kraju redovito završili na podu. Ili u kući Berenice, ljepotice bez predrasuda, koja se srećom nije udala za mene, jer je bila ludo zaljubljena u drugoga, ili u telegrafskom uredu, gdje je nezaboravna Sarita slala, s odgodom plaćanja, moje tjeskobne telegrame roditeljima kada novac za osobne troškove ne bi stigao na vrijeme, a uza sve to mi je poslane mjenice često isplaćivala unaprijed ne bih li nekako isplivao iz poteškoća. Ipak, djevojka koje se najradije sjećam nije bila ničija draga nego vila ovisnika o pjesništvu. Zvala se Cecilia Gonzalez Pizano i bila je iznimno bistra i simpatična, posjedovala nadnaravnu sposobnost pamćenja za svekoliko pjesništvo, te bila slobodna duha, iako je potjecala iz tradicionalno konzervativne obitelji. Živjela je nasuprot glavnog ulaza naše gimnazije s tetom, aristokratkinjom i usidjelicom, u raskošnom kolonijalnom zdanju s unutrašnjim dvorištem punim sunčanica. U početku je naše poznanstvo bilo ograničeno tek na pjesnička nadmetanja, ali je Cecilia postala prava drugarica za cijeli život, uvijek nasmijana, i na kraju se uspjela kriomice uvući na satove književnosti profesora Calderona.
Živeći u Aracataci, sanjao sam o bezbrižnom životu koji bih provodio pjevajući od sajma do sajma, uz harmoniku, što sam oduvijek smatrao najstarijim i najsretnijim načinom pripovijedanja.
Kad se već moja majka odrekla klavira da bi rodila djecu, a otac spremio violinu da bi nas mogao uzdržavati, ne bi bilo pravedno da prvorodenac uvede dobar presedan umiranja od gladi zbog glazbe. Povremena sudjelovanja kao pjevač ili svirač tipka u gimnazijskom orkestru, dokazala su da imam sluha za sviranje i najtežih instrumenata i da umijem pjevati.
Nije prošlo nijedno domoljubno okupljanje ili kakva svečana sjednica naše gimnazije, a da na neki način i ja u tome ne sudjelujem, uvijek zahvaljujući profesoru Guillermu Quevedu Zornosi, skladatelju i ugledniku, stalnom dirigentu gradskog orkestra i autoru Maka - onkraj puta, crvenoga kao srce - mladenačke pjesme koja je u svoje vrijeme pridonosila živosti sijela i serenada. Nedjeljom nakon mise, među prvima sam kroz park dolazio na njegovu svirku, uvijek s uvertirom Rossinijeve Kradljive svrake na početku i Zborom Cigana iz Verdijevog Trubadura na kraju. Profesor nikada nije saznao, niti sam se usuđivao priznati mu da sam tih godina sanjao da budem poput njega.
Kada je gimnazija zatražila dobrovoljce za tečaj upoznavanja klasične glazbe, prvi koji su digli ruke bili smo Guillermo Lopez Guerra i ja. Tečaj se održavao subotom ujutro, pod vođstvom profesora Andresa Parda Tovara, urednika prvog programa klasične glazbe Glas Bogote. Nismo popunili ni četvrtinu blagovaonice pripremljene za tečaj, ali sve nas koji smo se našli ondje odmah je osvojila njegova apostolska glagoljivost. Bijaše on savršeni cachaco, u blazeru za večernje izlaske, svilenom prsluku, melodiozna glasa i sporih kretnji. Ono što bi danas bilo neobično zbog zastarjelosti, bio je jedino fonograf s ručicom za navijanje koju je okretao znalački i s ljubavlju dresera tuljana. Pošao je od pretpostavke, u našem slučaju ispravne, da smo potpuni neznalice.
Tako je počeo s Karnevalom životinja Saint-Saeansa, predstavljajući učenim podacima ćud svake životinje. Onda je pustio, naravno, Peću i vuka od Prokofjeva. Te subotnje zabave usadile su mi pogrešno mišljenje da je klasična glazba gotovo tajni porok i trebalo je proći mnogo godina da prestanem prepotentno suditi o dobroj i lošoj glazbi.
Do sljedeće godine, kada mi je predavao geometriju u četvrtom razredu, nisam imao nikakvih dodira s ravnateljem. Ušao je u učionicu prvoga školskog utorka u deset ujutro, promrmljao pozdrav ne gledajući ni u koga, i dao se na brisanje ploče spužvicom sve dok nije nestao i najmanji trag krede. Onda se okrenuo prema nama i, preskočivši prozivku, upitao Alvara Ruiza Torresa:
- Što je točka?
Nije bilo vremena za odgovor jer je profesor društvenih znanosti uletio bez kucanja i priopćio ravnatelju da ga hitno zovu iz Ministarstva za obrazovanje. Ravnatelj je žurno napustio razred da odgovori na telefonski poziv i nije se vratio na sat. Nikada više, jer je poziv iz Ministarstva zapravo bila obavijest o njegovoj smjeni s dužnosti ravnatelja koju je savjesno obavljao pet godina u gimnaziji, nakon cijelog života što ga je časno posvetio profesorskom poslu.
Naslijedio ga je pjesnik Carlos Martin, najmlađi iz grupe Kamen i nebo, što sam je otkrio u Barranquilli zahvaljujući Cesaru del Valleu. Bio je on tridesetogodišnjak s tri objavljene knjige. Pročitao sam njegove pjesme i jednom sam ga vidio u nekoj knjižari u Bogoti, ali mu nikada nisam pristupio: nisam znao što bih mu rekao, niti sam pri ruci imao koju od njegovih knjiga da zatražim potpis. Pojavio se jednog ponedjeljka, bez najave, u pauzi za objed.
Nismo ga očekivali tako brzo. Više se doimao kao odvjetnik nego kao pjesnik, u prugastom odijelu od engleskog sukna, visoka čela i tankih brčića potkresanih strogošću koja se primjećivala i u njegovoj poeziji. Krenuo je svojim odmjerenim korakom prema najbližim skupinama, ugodan i uvijek pomalo dalek, i pružio nam ruku:
- Zdravo, ja sam Carlos Martin.
U to doba bio sam očaran lirskim prozama Eduarda Carranze objavljivanima u književnoj rubrici dnevnika El Tiempo i u časopisu Sabado. Izjedale su mi nadahnute knjigom Sivko i ja, Juana Ramona Jimeneza, tada u modi među mladim pjesnicima koji su pokušavali izbrisati mit o Guillermu Valenciji. Pjesnik Jorge Rojas, nasljednik kratkotrajnog bogatstva, potpomogao je svojim imenom i novcem nakladu originalnih sveščića koje su pobudile veliko zanimanje među njegovim vršnjacima i time ujedinio grupu dobrih, već poznatih pjesnika.
Kućni red korjenito se promijenio. Sablasni lik prijašnjeg ravnatelja zamijenila je stvarna prisutnost njegova nasljednika koji je zadržao nužnu distancu, no uvijek bio nadohvat ruke. Izostavio je uobičajeni dnevni pregled urednosti učenika i druga suvišna pravila, a ponekad je razgovarao s nama za vrijeme večernjih odmora.
Novi me stil usmjerio. Možda je Calderon nešto govorio o meni novom ravnatelju, jer me je jedne večeri, nedugo nakon dolaska, detaljno ispitao kakve su to moje veze s pjesništvom, a ja sam istresao sve što mi je bilo na duši. Pitao me jesam li pročitao
Književno iskustvo, jako spominjano djelo don Alfonsa Revesa.
Priznao sam da nisam i sljedećeg dana mi je donio knjigu. Pola sam progutao odmah, čitajući ispod klupe za vrijeme nastave, a ostatak na odmorima na nogometnom igralištu. Oduševilo me što jedan tako ugledni esejist proučava pjesme Agustina Lare kao da su stihovi samog Garcilasa de la Vege uz bistru izliku: »U narodu omiljene pjesme Agustina Lare nisu narodne pjesme«. Za mene je to bilo ravno otkriću poezije rastopljene u juhi svakodnevna života. Martin se odrekao veličanstvenog ravnateljskog stana. Smjestio je svoj ured otvorenih vrata u glavnom dvorištu, i to ga je još više približilo našim sijelima nakon večere. Uselio se sa suprugom i djecom, s namjerom da ondje dugo ostane, u veliku kuću kolonijalnog stila na glavnom trgu, a zidove radne sobe prekrio je policama ispunjenim knjigama što ih je samo mogao sanjati čitatelj koji je pratio nova stremljenja tih godina. U toj su ga kući vikendom posjećivali njegovi prijatelji iz Bogote, posebno kolege iz Kamena i neba. Jedne sam nedjelje morao otići do njegove kuće zbog nekog nenadano iskrsnulog posla s Guillermom Lopezom Guerrom, i ondje smo zatekli Eduarda Carranzu i Jorgea Rojasa, dvije najveće zvijezde.
Ravnatelj nam je odmah dao znak da sjednemo kako ne bismo prekinuli razgovor, i ondje smo proveli pola sata, a da nismo razumjeli ni riječi jer su razglabali o knjizi Paula Valeryja za koju nismo ni čuli. Vidio sam Carranzu više puta u bogotskirn knjižarama i kavanama te sam ga mogao prepoznati po boji i muzikalnosti glasa koji je pristajao njegovoj osobnosti i jednostavnoj odjeći: pravi pjesnik. Jorgea Rojasa, naprotiv, nisam prepoznao u ministarskom odijelu i po načinu govora, sve dok mu se Carranza nije obratio imenom. Želio sam prisustvovati raspravljanju o poeziji trojice najvećih, ali ništa od toga. Kada su dovršili razgovor, položivši ruku na moje rame, ravnatelj me predstavio svojim gostima:
- Ovo je velik pjesnik.
Rekao je to iz pristojnosti, naravno, ali me se itekako dojmilo.
Carlos Martin navaljivao je da nas slika s dvojicom velikih pjesnika, što je i učinio, no tek pola stoljeća kasnije saznao sam što se dogodilo s fotografijom, kada sam ga posjetio u njegovoj kući na katalonskoj obali, u koju se povukao da bi uživao u svojoj ugodnoj starosti.
Gimnaziju je protresao obnoviteljski vjetar. Radio što smo ga koristili samo za slušanje glazbe uz koju smo plesali, pretvorio se s Carlosom Martinom u izvor informacija, te su se prvi put slušale večernje vijesti i o njima se raspravljalo u dvorištu za vrijeme odmora. Kulturna aktivnost obogaćena je osnutkom književnoga kluba i tiskanjem časopisa. Kada smo napravili listu mogućih kandidata prema njihovim jasno izraženim književnim sklonostima, konačan broj nam je ponudio i ime grupe: Književni klub trinaestorice. Učinilo nam se to kao iznenađenje sudbine, jer je, usto, bio izazov praznovjerju. Pokrenuli smo ga mi učenici da bismo na tjednim sastancima razgovarali o književnosti, iako zapravo i nismo radili ništa drugo u svoje slobodno vrijeme, u gimnaziji i izvan nje. Svatko je donosio svoje uratke, čitao ih naglas i slušao mišljenje ostale dvanaestorice. Ponesen tim primjerom, sudjelovao sam čitajući sonete koje sam u to doba potpisivao pseudonimom Javier Garces, koji sam u biti koristio da bih se skrio, a ne zato da bih se istaknuo. Bili su oni samo puke vježbe slaganja stihova bez nadahnuća i težnji kojima nisam pridavao nikakvu poetsku vrijednost, jer nisu dolazili iz moje duše. Počeo sam oponašajući Queveda, Lopea de Vegu pa čak i Garciu Lorcu, čiji osmerci su do te mjere prirodni da je dovoljno započeti, a onda stihovi nadolaze sami. Ta se moja oponašateljska groznica toliko razmahala da sam nakanio parodirati redom svih četrdeset soneta Garcilasa de la Vege. Osim toga, pisao sam na molbe pojedinih kolega pjesme što su ih oni kao svoje darivali svojim nedjeljnim djevojkama. Jedna od njih, u potpunoj tajnosti, zaneseno mi je pročitala stihove što ih je navodno njoj u čast sastavio njezin udvarač.
Carlos Martin prepustio nam je malenu ostavu u stražnjem dvorištu gimnazije kojoj su prozori bili zakračunati zbog sigurnosti. Bilo nas je otprilike pet članova koji smo međusobno dijelili zadatke za sljedeći sastanak. Nitko od njih nije postao piscem, ali nije se o tome radilo, nego o pojedinačnom iskušavanju mogućnosti svakog od nas. Razglabali bismo o našim djelima i žestili se kao da se radi o nogometnoj utakmici. Jednom je Ricardo Gomez Ripoll morao izaći usred rasprave i zatekao je ravnatelja kako prisluškuje tik uz vrata.
Njegova je znatiželja bila opravdana, jer mu se činilo malo vjerojatnim da svoje slobodno vrijeme uistinu posvećujemo književnosti.
Krajem ožujka saznali smo da se prijašnji ravnatelj, don Alejandro Ramos, ubio hicem iz pištolja u glavu u Nacionalnome parku u Bogoti. Nitko se nije zadovoljio pripisivanjem samoubojstva njegovoj samotnoj i možda depresivnoj prirodi, niti otkrio razumljiv uzrok toga čina iza spomenika generalu Rafaelu Uribeu Uribeu, veteranu iz četiri građanska rata, liberalu kojega su dvojica fanatika ubila udarcem sjekire u predvorju zgrade Parlamenta. Izaslanstvo gimnazije predvođeno novim ravnateljem prisustvovalo je pogrebu profesora Alejandra Ramosa, koji je svima ostao u sjećanju kao oproštaj od jedne epohe.
U internatu gotovo da i nije bilo interesa za domaću politiku. U kući djeda i bake i previše sam puta čuo kako je jedina razlika između liberala i konzervativaca nakon Rata tisuću dana u tome što liberali idu na misu u pet da ih nitko ne bi vidio, a konzervativci u osam da bi ih svi smatrali vjernicima. Ipak, prave razlike počele su se ponovno osjećati trideset godina kasnije, kada je Konzervativna stranka izgubila vlast, a prvi liberalni predsjednici pokušavali otvoriti zemlju novim svjetskim vjetrovima. Konzervativna stranka, poražena hrdom svoje neograničene moći, čistila je i uređivala vlastitu kuću uz daleki sjaj Mussolinija u Italiji i magle generala Franca u Španjolskoj, dok je prva vlada predsjednika Alfonsa Lopeza Pumareja sa skupinom istaknutih mladih obrazovanih ljudi pokušavala stvoriti uvjete za moderni liberalizam, možda i ne uviđajući da je tek oruđe povijesne neumoljivosti koja nas dijeli jednako onako kako je tada bio podijeljen i svijet. Bilo je to neizbježno. U jednoj od knjiga što su nam ih profesori posudili, vidio sam frazu pripisanu Lenjinu: »Ako se ne baviš politikom, politika će se na kraju baviti tobom«.
No ipak, nakon četrdeset šest godina nazadne hegemonije konzervativnih predsjednika, počeo se nazirati mir. Tri mlada predsjednika suvremena svjetonazora otvorili su liberalni pogled u budućnost koji se činio spremnim da rasprši magle prošlosti.
Alfonso Lopez Pumarejo, najznačajniji od njih trojice, odvažni reformator, prihvatio je 1942. drugi mandat i činilo se da ništa ne može omesti ritam smjena. Tako da smo za vrijeme moje prve godine u gimnaziji bili opijeni vijestima o ratu u Evropi, koji nas je držao u napetosti kao što to nikada nije uspjela domaća politika.
Tisak je u gimnaziji bio rijetka pojava jer nismo imali naviku razmišljati o njemu. Prenosivi radioaparati nisu postojali, a jedini radio u školi bila je stara konzola u zbornici koju smo pojačavali do kraja u sedam navečer samo zbog plesne glazbe. Nismo ni pomišljali da se u tom trenutku zakuhava najkrvaviji i najneobičniji od svih naših ratova.
Politika je naglo ušla u gimnaziju. Podijelili smo se na pristalice liberala i konzervativaca, i tako prvi put saznali tko je na čijoj strani. Otvoreno smo pokazivali svoje stavove, srdačno i donekle akademski u početku, što se kasnije izrodilo u isto ono duhovno ozračje koje je počelo nagrizati zemlju. Prve napetosti u gimnaziji jedva su se primjećivale, ali nitko nije sumnjao u dobar utjecaj Carlosa Martina, predvodnika grupe profesora koji nikada nisu prikrivali svoja uvjerenja. Kad već novi ravnatelj nije bio očigledni pristalica niti jednih niti drugih, barem je dopustio slušanje večernjih radiovijesti, i otada su političke vijesti prevladavale nad plesnom glazbom. Pričalo se bez sigurnog dokaza da u njegovu uredu visi portret Lenjina ili Marxa.
Jedini nagovještaj pobune što se dogodio u gimnaziji vjerojatno je bio plod te čudne atmosfere. U spavaonici su počeli letjeti jastuci i cipele nauštrb čitanja naglas i spavanja. Ne mogu odrediti što je bio povod, ali mislim - i više tadašnjih kolega slaže se sa mnom - da je to bilo zbog nekog ulomka koji je te večeri naglas čitan iz knjige Cantaclaro, Romula Gallegosa. Čudan povod za bitku.
Netko je hitno pozvao Carlosa Martina koji je ušao u spavaonicu i nekoliko puta prošao njome s kraja na kraj uz beskrajni muk što ga je izazvala njegova pojava. Onda, u naletu autoritativnosti, neobičnoj za narav poput njegove, naredio nam je da napustimo spavaonicu u pidžamama i papučama i da se postrojimo u ledenom dvorištu. Ondje nam je održao govor u Katilininu stilu, i potom smo se u savršenom redu vratili na spavanje. To je jedini incident što ga se sjećam iz vremena naših godina u gimnaziji.
Mario Convers, učenik šestoga razreda koji je stigao te godine, zagrijao nas je za ideju da napravimo časopis drukčiji od onih uobičajenih u drugim gimnazijama. Bio sam među prvima s kojima je razgovarao o tome i činio mi se toliko uvjerljivim da sam prihvatio dužnost glavnog urednika, polaskan, ali s poprilično nejasnom slikom o svojim zaduženjima. Zadnje pripreme za izlazak časopisa poklopile su se s uhićenjem predsjednika Lopeza Pumareja što ga je izvela nekolicina visokih časnika Oružanih snaga dana 8. srpnja 1944, za vrijeme službenog posjeta na jugu zemlje. Priča, koju je on sam ispripovijedao, vrlo je poučna. Možda nehotice, ispričao je istražiteljima odličnu pripovijest, tvrdeći kako nije znao što se događa, sve dok ga nisu oslobodili. I tako blisku stvarnom životu, da je vojni državni udar u gradu Pastu ostao kao još jedna u nizu brojnih smiješnih epizoda nacionalne povijesti.
Alberto Lleras Camargo, kao prvi zamjenik, svojim je savršenim glasom i izgovorom nekoliko sati držao zemlju uspavanu preko valova Državnog radija, sve dok predsjednik Lopez nije pušten i red ponovno uspostavljen. No proglasio je izvanredno stanje i cenzuru tiska. Predviđanja su bila nesigurna. Konzervativci koji su upravljali zemljom tijekom dugih godina, sve od oslobođenja od Španjolske 1819, nisu pokazivali znakove liberalizacije. Liberali su, naprotiv, u svoje redove privukli elitu mladih intelektualaca opčinjenih mamcima moći, a najradikalniji i najuspješniji primjerak te elite bio je Jorge Eliecer Gaitan. On je bio jedan od heroja iz moga djetinjstva zbog pokušaja sprečavanja represije prema nadničarima s plantaža banana, o kojoj sam slušao priče koje otkada pamtim nisam razumio. Baka mu se divila, ali mislim da ju je zabrinjavalo njegovo tadašnje podudaranje s komunistima. Stajao sam iza njegovih leda dok je držao gromki govor s balkona na trgu u Zipaquirai, i dojmila me se njegova glava nalik na dinju, glatka i oštra kosa i prava indijanska put, te gromki glas u kojem se prepoznavao naglasak bogot-skih ulica, možda pretjeran zbog političke računice. U njegovu govoru nije bilo riječi o liberalima i konzervativcima, o izrabljivačima i izrablji-vanima, kao kod drugih, nego o siromašnima i vlastodršcima, riječ koju sam tada prvi put čuo, naglašavanu u svakoj rečenici, i koju sam brže bolje potražio u rječniku.
On je bio ugledan odvjetnik, istaknuti učenik u Rimu velikoga talijanskog stručnjaka za kazneno pravo Enrica Ferria. Tamo je proučavao Mussolinijevo govorničko umijeće i usvojio nešto od njegova teatralnog stila za govornicom. Gabriel Turbav, njegov takmac iz iste stranke, bio je obrazovan i otmjen liječnik s naočalama u finom zlatnom okviru zbog kojih je pomalo nalikovao na filmskoga glumca. Na jednom tadašnjem kongresu Komunističke stranke održao je nepredviđen govor koji je mnoge iznenadio, a neke od njegovih stranačkih kolega buržuja i uznemirio, no on je smatrao kako nije ni riječju ni djelom prekršio svoj liberalni habit, ni svoje aristokratsko podrijetlo. Njegova bliskost s ruskom diplomacijom potječe iz 1936. kada je u Rimu uspostavio veze sa Sovjetskim Savezom kao kolumbijski veleposlanik. Sedam godina kasnije, pravno ih je formulirao u VVashingtonu u svojstvu ministra vanjskih poslova Kolumbije u Sjedinjenim Državama.
Njegovi dobri odnosi sa sovjetskim veleposlanstvom u Bogoti bili su vrlo srdačni, a prijateljevao je i s nekim čelnicima kolumbijske Komunističke stranke koji su mogli dogovoriti izbornu koaliciju s liberalima o kojoj se tih dana mnogo govorilo, ali se nikada nije ostvarila. U isto to vrijeme, dok je bio veleposlanik u VVashingtonu, u čitavoj se Kolumbiji neumorno šuškalo kako je on tajna ljubav jedne od velikih zvijezda Hollywooda - možda Joan Crawford ili Paulette Godard - no u svakom slučaju nikada se nije odrekao svoje karijere nepotkupiva neženje.
Gaitanovi i Turbavevi birači mogli su zajedno osvojiti većinu za liberale i otvoriti nove puteve unutar iste stranke, ali niti jedna od te dvije struje zasebno neće pobijediti ujedinjene i na borbu pripremljene konzervativce.
Naše su Književne novine osvanule tih teških dana. Kada je prvi broj izišao, iznenadio nas je profesionalni izgled novina od osam stranica u tabloid formatu, dobro uređenih i dobro otisnutih.
Najviše su se oduševili Carlos Martin i Carlos Julio Calderon i na odmorima razglabali o pojedinim člancima. Među njima, najvažniji je bio onaj što ga je na našu molbu napisao Carlos Martin, a u kojem govori o potrebi odvažnog osvješćivanja u borbi protiv trgovaca interesima države, o političarima čankolizima i o zelenašima koji koče slobodan napredak zemlje. Objavljen je uz njegovu veliku fotografiju na prvoj stranici. Nalazio se tu i Conversov članak o španjolstvu i jedna moja lirska proza potpisana s Javier Garces. Convers nas je obavijestio kako među njegovim prijateljima u Bogoti vlada veliki zanos i mogućnost novčane potpore da bi Književne novine pustili u prodaju na veliko kao meduškolski časopis.
Udar u Pastu onemogućio je distribuciju prvoga broja. Istoga dana kada je objavljen vojni udar, gradonačelnik Zipaquirae uletio je u gimnaziju predvodeći vod naoružanih vojnika i zaplijenio primjerke pripremljene za prodaju. Bio je to prepad kao u filmu, koji se može objasniti samo nečijom lažnom dojavom da časopis sadrži prevratnički materijal. Istog je dana stigla obavijest iz Republičkog ureda za tisak da je časopis tiskan bez prethodnog odobrenja cenzorske službe ustanovljene zbog izvanrednog stanja, a Carlos Martin je odmah smijenjen s mjesta ravnatelja.
Po našem mišljenju bila je to budalasta odluka zbog koje smo se osjećali istodobno poniženi i važni. Naklada časopisa nije prelazila dvjesto primjeraka namijenjenih distribuciji među prijateljima, ali su nam objasnili da je za vrijeme izvanrednog stanja cenzura neizbježna. Dopuštenje je povučeno do sljedeće naredbe koja nikada nije stigla.
Prošlo je više od pedeset godina kada mi je Carlos Martin, za ovu knjigu, otkrio tajnu te besmislene zgode. Onoga dana kada su Novine zaplijenjene, zakazao mu je sastanak u svom uredu u Bogoti sam ministar obrazovanja koji ga je i imenovao - Antonio Rocha - i zatražio da dade ostavku. Carlos Martin ga je zatekao s primjerkom Književnih novina u kojemu je sve vrvjelo od podcrtanih rečenica što su ih smatrali podrivačkim. Jednako je tako prošao njegov uvodnik, onaj Maria Conversa, čak i pjesma poznatog vam autora za koju se posumnjalo da je zapravo šifrirana. »I tekst Biblije podvučen na takav zlobni način mogao bi se protumačiti suprotno od svoga pravog značenja«, primijetio je Carlos Martin, koji se tako žestoko i očigledno razbjesnio da mu je ministar priprijetio policijom. Imenovali su ga urednikom časopisa Sdbado, što se za intelektualca poput njega vjerojatno smatralo veličanstvenim promaknućem. Ipak, zauvijek mu je ostao dojam da je bio žrtva desničarske zavjere. Čak su ga i napali u jednoj bogotskoj kavani i zamalo je zapucao u samoobrani. Nešto kasnije, novi ministar imenovao ga je načelnikom pravnog odjela, te je briljantnu karijeru što ju je ondje izgradio okrunio povlačenjem, okružen knjigama i uspomenama, u svoje utočište u Tarragoni.
U isto vrijeme kada je Carlos Martin podnio ostavku - i naravno, ni u kakvoj vezi s njim - po kućama i gostionicama prepričavala se priča iz nepoznatog izvora prema kojoj je rat s Peruom 1932. bio izmišljotina liberalne vlade ne bi li se silom održala od napada razuzdane konzervativne oporbe. Prema verziji, koja je čak kolala i na šapirografiranim lecima, drama je započela bez ikakve političke namjere kada je peruanski zastavnik prešao rijeku Amazonu s vojnom ophodnjom i na kolumbijskoj obali oteo tajnu draganu načelnika iz Leticie, smutljivu mulatkinju koju su zvali Pila, skraćeno od Pilar. Kada je kolumbijski načelnik otkrio otmicu, prešao je prirodnu granicu s grupom naoružanih seljaka i preoteo Pilu na peruanskom teritoriju. Ali general Luis Sanchez Cerro, apsolutni peruanski diktator, spretno je iskoristio čarku i napao Kolumbiju s namjerom da promijeni granicu na Amazoni u korist svoje zemlje.
Olaya Herrera - pod strašnim pritiskom Konzervativne stranke poražene nakon pedeset godina apsolutne vladavine - proglasio je ratno stanje, započeo opću mobilizaciju, pročistio redove svoje vojske s povjerljivim ljudima i poslao postrojbe da oslobode teritorij što su ga zauzeli Peruanci. Bojni poklič potresao je zemlju i raspalio strasti u našem djetinjstvu: »Živjela Kolumbija, dolje Peru«. Kada je rat dosegao vrhunac, kružila je priča kako su civilni avioni SCADTA-e bili mobilizirani i naoružani kao ratni vodovi, a jedan od njih, u nedostatku bombi, rastjerao je procesiju Velikog tjedna u peruanskom naselju Guepi, bacajući kokosove orahe. Veliki pisac Juan Lozano y Lozano, kojega je predsjednik Olaya mobilizirao da ga redovito obavještava o istini u ratu uzajamnih laži, u svojoj je umjetničkoj prozi napisao istinu o tom incidentu, no dugo se lažna verzija smatrala valjanom.
General Luis Miguel Sanchez Cerro je, naravno, u ratu vidio savršenu priliku da učvrsti svoj željezni režim. Olaya Herrera imenovao je pak generala konzervativca Alfreda Vasqueza Coba, koji se tada nalazio u Parizu, zapovjednikom kolumbijskih snaga.
General je preplovio Atlantik bojnim brodom i ušao kroz ušće rijeke Amazone sve do Leticie, kada su diplomati s obje strane već počeli suzbijati rat.
Bez ikakve veze s vojnim udarom u Pastu i s incidentom zbog časopisa, Carlosa Martina je na ravnateljskom mjestu zamijenio Oscar Espitia Brand, čuveni profesor i prestižni fizičar. Smjena je u internatu izazvala čitav niz sumnjičavosti. Već od prvoga pozdrava osjetio sam snažno nepovjerenje prema njemu zbog začuđenosti s kojom se zagledao u moju razbarušenu kosu pjesnika i čupavi brk. Izgledao je oštro i gledao je ravno u oči strogoga izraza lica. Upravo sam dočuo vijest da će nam on predavati organsku kemiju i pretrnuo.
Jedne subote te godine dok smo u kinu gledali film, negdje na pola večernje projekcije uznemireni je glas preko zvučnika priopćio da je preminuo jedan učenik gimnazije. Događaj me se toliko dojmio da se ne mogu sjetiti koji smo to film gledali, no nikada neću zaboraviti žestinu osjećaja Claudette Colbert trenutak prije no što će se baciti s ograde mosta u nabujalu rijeku. Preminuli je bio šesnaestogodišnji đak drugog razreda, tek stigao iz dalekoga grada Pasta, blizu granice s Ekvadorom. Došlo je do zastoja u disanju za vrijeme trčanja što ga je organizirao profesor tjelovježbe kao kaznu na kraju tjedna za svoje lijene đake. Bio je to jedini smrtni slučaj među učenicima zbog bilo kakva razloga za vrijeme moga boravka, i nije ražalostio samo nas u gimnaziji nego i cijeli grad. Kolege su me izabrali da se na sprovodu oprostim od njega u ime svih nas. Iste večeri zamolio sam novoga ravnatelja da me primi da bih mu pokazao posmrtni govor što sam ga sastavio. Ulazak u njegov ured uznemirio me kao nadnaravno ponavljanje onog jednog jedinog ulaska još u vrijeme starog pokojnog ravnatelja. Profesor Espitia pročitao je moj tekst s tragičnim izrazom lica i odobrio ga bez ikakve primjedbe, ali kad sam ustao s namjerom da iziđem, dao mi je znak da ponovno sjednem. Pročitao je moje komentare i stihove, među mnogim što su neslužbeno kružili u vrijeme odmora, i neki od njih učinili su mu se vrijedni objavljivanja u književnom prilogu. Nisam pravo uspio ni prevladati svoju nemilosrdnu stidljivost, kada je izrekao ono što je nedvojbeno i bio njegov cilj. Posavjetovao me da ošišam pjesničke uvojke, neprimjerene ozbiljnome muškarcu, da potkratim četkasti brk i da se okanim karnevalskih košulja s uzorcima ptica i cvijeća.
Njegove su me primjedbe istinski iznenadile i, srećom, uspio sam se suzdržati da mu drsko ne odgovorim. On je to primijetio i pomirljivim tonom nastavio mi tumačiti kako strahuje da moj način odijevanja ne postane moderan među mladim učenicima zbog ugleda što ga uživam kao pjesnik. Izišao sam iz ureda ganut što su mi priznali moje navade i talent pjesnika na tako visokoj razini, spreman uslišati ravnateljevu molbu i promijeniti izgled za tako svečani čin. Do te mjere da sam otkazivanje pogrebnih počasti na molbu obitelji doživio kao osobni neuspjeh.
Kraj je bio turoban. Netko je primijetio da se staklo na lijesu doima zamagljeno dok je bio izložen u gimnazijskoj knjižnici. Alvaro Ruiz Torres ga je na zahtjev obitelji otvorio i utvrdio da je iznutra zaista vlažno. Pažljivo tražeći uzrok pojave vlage u hermetički zatvorenom kovčegu, vršcima prstiju lagano je pritisnuo grudi, na što je mrtvac duboko i bolno uzdahnuo. Obitelj je poludjela od pomisli da je živ, sve dok liječnik nije objasnio da su pluća, zbog zastoja disanja, zadržala zrak koji je potom izišao pritiskom na grudni koš. Unatoč jednostavnosti objašnjenja, ili možda baš zbog toga, neki su i dalje strahovali da je mladić živ pokopan. U takvu raspoloženju krenuo sam na školske praznike nakon četvrte godine, žarko želeći pridobiti roditelje za ideju da ne nastavim školovanje.
Kada sam se iskrcao u Sucreu, sipila je nevidljiva kišica. Kameni zid pristaništa izgledao mi je drukčije nego u mojim čežnjama. Trg je bio manji i samotniji nego u sjećanju, a crkva i šetalište doimali su se bespomoćno pod potkresanim stablima badema. Šareni ukrasni vijenci po ulicama nagovještavali su Božić, ali ovaj put me to nije oduševilo kao prijašnjih godina i nisam prepoznao nikoga od malobrojnih muškaraca pod kišobranima koji su stajali na gatu, sve dok mi jedan od njih nije, u trenutku kada sam pored njega prolazio, rekao jedinstvenim naglaskom i bojom glasa:
- Zar me ne prepoznaješ?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:33 am




Bio je to moj otac, dosta ispijen zbog izgubljene težine. Nije odjenuo bijelo odijelo od grubog lana, trliša, po kojemu ga se moglo prepoznati izdaleka još od mladih dana, nego obične hlače, košulju kratkih rukava s nekakvim šarenim uzorkom i čudan nadglednički šešir. S njim je bio i moj brat Gustavo, kojega nisam prepoznao jer se protegnuo kao i svi devetogodišnjaci.
Srećom, obitelj je zadržala svoju sirotinjsku odvažnost i rana večera izgledala je namjerno spravljena da bi me obavijestila da sam u svojoj pravoj i jedinoj kući. Dobra vijest za stolom bila je dobitak na lutriji moje sestre Ligie. Priča što ju je ispričala sama Ligia počinje majčinim snom u kojemu je djed pucao u zrak da preplaši lopova kojega je zatekao kako krade u staroj kući u Aracataci. Majka je san ispričala za doručkom, u skladu s obiteljskom navadom, i tako su došli na ideju da kupe srećku za loto koja završava brojem sedam, zato što djedov revolver ima oblik broja sedam. Nisu imali sreće s listićem što ga je majka kupila na poček, kaneći ga platiti s novcem od nagrade. Ali Ligia, tada jedanaestogodišnja djevojčica, zamolila je tatu trideset centavosa za srećku koja nije izvučena, a potom još trideset da pokuša sljedećeg tjedna isti čudni broj 0207.
Naš brat Luis Enrique skrio je srećku želeći preplašiti Ligiu, no strah je narastao do neočekivanih razmjera kada ju je čuo da je uletjela u kuću urlajući kao luda da je dobila na lutriji. No u žurbi nepodopštine, brat je zaboravio gdje je skrio srećku, te su u pomutnji potrage morali isprazniti ormare i kovčege, i okrenuti cijelu kuću naopačke od dnevnog boravka do nužnika. U svakom slučaju, od svega najviše je uznemirivao kabalistički iznos nagrade: 770 pesosa.
Loša vijest bila je kako su roditelji napokon ispunili san da pošalju Luisa Enriquea u popravni dom Fontidueno u Medellinu, uvjereni da je to škola za neposlušnu djecu, a ne ono što je zapravo bio: zatvor za rehabilitaciju teških maloljetnih delikvenata.
Konačnu odluku donio je tata kada je poslao raspuštenog sina da naplati račun ljekarne, a ovaj je kupio dobru tiple koju je naučio majstorski svirati, umjesto da preda osam pesosa što ih je dobio.
Otac nije ništa rekao kada je ugledao gitaru u kući, nego je nastavio tražiti od sina naplaćeni novac, a Luis Enrique je neumorno odgovarao kako sitničarka nije imala novaca za dug. Prošla su i dva mjeseca kada je zatekao oca kako pjevuši, prebirući po gitari, nekakvu pjesmicu koju je sam smislio: »Vidi me kako samo sviram tiple koja me stajala osam pesosa«.
Nikada nismo doznali kako je otkrio podrijetlo instrumenta, niti zašto se pravio da ne zna za sinovu nepodopštinu, ali je ovaj nestao iz kuće dok majka nije smirila supruga. Tada smo čuli tatine prve prijetnje da će Luisa Enriquea poslati u popravni dom u Medellinu, no nitko se nije obazirao jer je isto tako najavio da će mene poslati u sjemenište Ocana, ne zbog nekakve kazne, nego zbog časti što je predstavlja svećenik u obitelji, no više mu je vremena trebalo da se tome dovine, nego da to zaboravi. Gitara je, ipak, bila kap koja je prelila čašu.
O odlasku u popravni dom odlučivao je isključivo sudac za maloljetnike, no otac je riješio neispunjavanje uvjeta preko zajedničkih prijatelja, s pismom preporuke medellinskog nadbiskupa, monsinjora Garcie Beniteza. Luis Enrique je, pak, još jednom dokazao svoju dobru ćud, i razdragano otišao kao da odlazi na kakvu zabavu.
Praznici bez njega i nisu bili nešto naročito. Znao se uklopiti poput pravog profesionalca s Filadelfom Velillom, čudotvornim krojačem i virtuozom na tipleu, i naravno s maestrom Valdesom. Nije bilo teško. Na izlasku s uzbudljivih plesova bogataša, u sjenama parka napadala su nas jata naučnica sa svakojakim iskušenjima. Jednoj, koja je upravo prolazila onuda, ali nije bila iz iste grupe, zabunom sam predložio da pode sa mnom. Odgovorila mi je uzornom logikom da ne može jer joj muž kod kuće spava. No ipak, dvije noći kasnije obavijestila me da neće navući zasun na vrata prema ulici tri puta tjedno kako bih mogao ući bez kucanja kada muž nije kod kuće.
Sjećam se njezina imena i prezimena, ali draže mi je zvati je kao i tada: Nigromanta. Toga Božića navršavala je dvadesetu i imala abesinski stas i tamnu put. U postelji je bila strastvena, tegobnih i tužnih vrhunaca, a njezin osjećaj za vođenje ljubavi nalikovao je bujici. Od prvoga zagrljaja potpuno smo se prepustili strasti. Njezin muž - kao i Juan Breva - imao je divovski stas i ženskasti glas. Bio je policijski časnik na jugu zemlje i pratio ga je loš glas da ubija liberale samo zato da ne izgubi preciznost gađanja. Živjeli su u prostoriji podijeljenoj kartonskom pregradom s dvoja vrata, jedna su vodila na ulicu, a druga na groblje. Susjedi su jadikovali da njezino zavijanje sretne kujice uznemiruje mrtve, ali što je više tulila, vjerojatno su mrtvi bili sretniji što ih ona uznemiruje.
Prvog sam tjedna morao bježati iz sobička u četiri ujutro jer smo pobrkali datume i časnik se mogao stvoriti svakog trenutka. Prošao sam kroz velika vrata groblja preko smradnih humaka praćen lavežom pasa nekrofila. Na drugom mostu kanala vidio sam kako mi ususret dolazi golema sjena koju nisam prepoznao dok se nismo mimoišli. Bio je to narednik osobno, koji bi me zatekao u svojoj kući da sam se zadržao pet minuta duže.
- Dobro jutro, bijelče - srdačno me pozdravio. Neuvjerljivo sam mu odgovorio:
- Bog vas čuvao, narednice.
Onda se zaustavio i zaiskao vatre. Zapalio sam šibicu, jako blizu njega, ne bih li zaštitio plamen od jutarnjeg povjetarca. Kada se odmaknuo pripalivši cigaretu, rekao mi je raspoloženo:
- Mirišeš na kurvu na kilometar.
Strah me držao kraće no što sam to očekivao, jer sam sljedeće srijede ponovno zaspao i kada sam otvorio oči, ugledao sam povrijeđenog suparnika kako me promatra stojeći ispred kreveta.
Od strave sam jedva disao. Ona, također gola, pokušala je posredovati, no muž ju je odgurnuo revolverskom cijevi.
- Ti se ne miješaj - upozori je. - Valjanje po tuđoj postelji rješava se olovom.
Odložio je revolver na stol, otvorio bocu ruma od trske, spustio je tik uz revolver, te smo sjeli sučelice i pili bez riječi. Nisam mogao ni zamisliti što će učiniti, ali sam pomislio da bi me već ubio bez otezanja da je to uistinu htio. Ubrzo se pojavila i Nigromanta, omotana u ponjavu, ali on uperi revolver u nju.
- Ovo je muška stvar - obrecne se. Trgnula se i skrila iza pregrade.
Dovršili smo prvu bocu kada se prolomio potop. Tada je odčepio drugu, prislonio otvor cijevi uz svoju sljepoočnicu i gledao me netremice ledenim pogledom. Onda je povukao otponac do kraja, ali je kvrcnuo uprazno. Jedva sam mogao svladati drhtanje ruke kada mi je pružio revolver.
- Na tebi je red.
Tada sam prvi put uzeo revolver u ruku i iznenadilo me koliko je težak i topao. Nisam znao što da radim. Cijeloga me oblio ledeni znoj, a utroba mi se ispunila užarenom pjenom. Nešto sam htio izustiti, ali me glas izdao. Nije mi palo na pamet da pucam u njega, nego sam mu vratio revolver ne shvaćajući da mi je to jedina prilika.
- Što, usrao si se? - upitao me istodobno prezrivo i sretno. - Trebao si misliti na to prije nego si došao.
Mogao sam mu reći da i muškarčine seru, ali sam shvatio da mi nedostaje petlje za pogubne šale. Onda je otvorio bubanj revolvera, izvukao jedinu kapsulu i bacio je na stol: bila je prazna. U tom trenutku nisam osjećao olakšanje nego beskrajno poniženje.
Pljusak se stišao nešto prije četiri. Obojica smo bili toliko iscrpljeni napetošću, da se ne sjećam u kojem mi je trenutku naredio da se odjenem, što sam poslušao s određenom dostojanstvenošću dvoboja.
Tek kada je ponovno sjeo, vidjeh da roni suze. U potocima i bez srama, skoro kao da se hvali njima. Na kraju ih je otro nadlanicom, ispuhao nos prstima i ustao.
- Znaš li zašto te nisam ubio? - upitao me. I sam sebi odgovorio:
- Zato što me je samo tvoj otac uspio izliječiti od uporne gonoreje koja me mučila tri godine.
Snažno me pljesnuo po leđima i gurnuo na ulicu. Još je uvijek kišilo i cijelo je mjesto bilo raskvašeno, a ja sam koračao poplavljenom ulicom kroz vodu što mi je dopirala do koljena, sav u čudu što sam živ.
Ne znam kako je za taj sukob saznala moja majka, ali je sljedećih dana provodila kampanju uporno se trudeći da navečer ne izlazim iz kuće. Za to vrijeme ponašala se prema meni kao što bi se ponašala i prema ocu, istim sredstvima za odvraćanje pažnje koja nisu baš mnogo koristila. Tražila je dokaze moga razodijevanja izvan kuće, otkrivala miris parfema gdje ga nije bilo, pripremala mi teško probavljiva jela prije izlaska zbog narodnog praznovjerja da se ni njezin suprug ni njezini sinovi neće usuditi voditi ljubav usred klonulosti probavljanja. Na koncu, jedne večeri, iscrpivši sve izlike kako bi me zadržala kod kuće, sjela mi je sučelice i rekla:
- Priča se da si se spetljao sa ženom jednog policajca i da se on zakleo da će te ubiti.
Pošlo mi je za rukom da je uvjerim da to nije istina, ali glasine su i dalje kolale. Nigromanta mi je slala poruke da je sama, da je njezin muž na putu, da ga ne vida već neko vrijeme. Silno sam se trudio da izbjegnem njezina muža, no čim bi me spazio, brže bolje bi se javio i pozdravio me izdaleka na način koji se jednako mogao protumačiti kao znak pomirenja ili prijetnje. Na praznicima sljedeće godine vidio sam ga zadnji put jedne večeri fandanga kada me ponudio čašicom oštrog ruma koju se nisam usudio odbiti.
Ne znam zbog kojih to opsjenarskih trikova, profesori i ostali učenici koji su me uvijek doživljavali kao povučenog đaka, na petoj godini najednom su me počeli gledati kao prokletog pjesnika, nasljednika opuštenog ozračja koje je cvalo u vrijeme Carlosa Martina. Jesam li možda zbog želje da što više nalikujem toj slici, počeo pušiti u gimnaziji s petnaest godina? Prvi je udar bio strašan.
Gotovo sam cijelu noć umirao u vlastitim bljuvotinama na zahodskom podu. Ujutro sam bio iscrpljen, ali duhanski mamurluk, umjesto da mi omrzne i samu pomisao na cigaretu, izazvao je u meni neodoljivu želju da nastavim pušiti. Tako je započela moja karijera pušača, okorjelog do te krajnosti da nisam mogao smisliti rečenicu ako mi usta nisu bila puna dima. U gimnaziji je bilo dozvoljeno pušiti samo za vrijeme odmora, ali sam ja molio da me puste u pisoar po dva, tri puta na svakom satu, samo da zadovoljim želju. Tako sam dogurao do tri kutije po dvadeset cigareta dnevno, a ponekad i više od četiri, već prema burnosti večeri. U jednom periodu, već nakon gimnazije, mislio sam da će me izludjeti suhoća grla i bol u kostima. Odlučio sam prestati, ali nisam uspio odoljeti želji dulje od dva dana.
Ne znam je li mi se zbog istoga razloga oslobodila ruka pri sastavljanju sve odvažnijih proznih zadaća što nam ih je zadavao profesor Calderon, kao i pri čitanju knjiga iz književne teorije na koje me je gotovo primoravao. Sada, kada se prisjećam svega, sjećam se da je moje poimanje pripovijedanja bilo pojednostavljeno unatoč mnogim pričama što sam ih pročitao od prvog divljenja što ga je izazvala Tisuću i jedna noć. Čak sam se usudio pomisliti da su se čuda o kojima je pripovijedala Šeherezada doista događala u svakodnevnom životu njezina vremena, a prestala su se događati zbog dvojbe i straha od čuda u sljedećim generacijama. Zbog istih razloga činilo mi se nemogućim da netko u naše vrijeme povjeruje da se iznad gradova i planina može letjeti na prostirci od rogožine, ili da rob iz Cartagene ispašta dvjestogodišnju kaznu zatvoren u boci, osim ako autor priče nije sposoban uvjeriti u to svoje čitatelje.
Nastava iz svih predmeta bila mi je dosadna, osim književnosti, gdje sam sve znao napamet i bio jedinstvena zvijezda. Kako mi se nije dalo učiti, sve sam prepuštao sreći. Imao sam prirodno razvijen nagon koji mi je pomagao da predosjetim kritične momente svakoga predmeta i da gotovo pogodim što profesori smatraju najvažnijim, a da ne moram naučiti sve ostalo. U biti nije mi bilo jasno zbog čega bih trebao trošiti um i vrijeme na predmete koji me ostavljaju ravnodušnim i koji mi uopće neće služiti u životu. Usudio sam se pomisliti kako me je većina profesora ocjenjivala više prema značaju nego prema ispitima. Spašavali su me nepredviđeni odgovori, lude ideje i fantastična dosjetljivost. Ipak, kada sam završio peti razred i naužio se đačkoga straha, osjećajući da ga nisam sposoban prevladati, postao sam svjestan svojih granica. Gimnazija je dotada bila put popločen čudima, ali me srce upozoravalo da me na kraju pete godine očekuje nepremostiva zidina. Istina bez uljepšavanja upućivala je na to da mi je ponestalo volje, sklonosti, reda, novca i pismenosti da bih se upustio u studiranje. Bolje rečeno: godine su letjele, a ja nisam imao ni približno ideju čime ću se u životu baviti, ali proći će još mnogo vremena prije nego shvatim kako je čak i to stanje rasula bilo povoljno, jer ne postoji ništa na ovome svijetu što nije korisno za pisca.
Ni državi nije išlo bolje. Oporba konzervativnog natražnjaštva divljački je progonila Alfonsa Lopeza Pumareja i on je podnio ostavku na mjesto predsjednika Republike 31. srpnja 1945. Na njegovo mjesto stupio je Alberto Lleras Camargo, kojega je Parlament imenovao da dovede do kraja zadnju godinu predsjedničkog mandata. Svojim nastupnim govorom, umirujućim glasom i rečenicama visokog stila, Lleras je započeo neostvariv zadatak smirivanja duhova u zemlji pred izbor novoga predsjednika.
Uz pomoć monsinjora Lopeza Llerasa, rođaka novog predsjednika, ravnatelj gimnazije uspio je dobiti posebnu audijenciju s namjerom da zatraži pomoć vlade u organiziranju školskog izleta na atlantsku obalu. Nisam znao zašto me ravnatelj izabrao da ga pratim u audijenciji, uz uvjet da malo sredim razbarušenu grivu i gorštački brk. Ostali uzvanici bili su Guillermo Lopez Guerra, predsjednikov poznanik, i Alvaro Ruiz Torres, nećak Laure Victorie, poznate pjesnikinje smjelih tema iz generacije Novih, kojoj je također pripadao Lleras Camargo. Nisam imao izbora: u subotu navečer, dok je Guillermo Granados u spavaonici naglas čitao roman koji me nije uopće zanimao, frizerski naučnik s treće godine ošišao me kao regruta i potkresao brkove u tango stilu. Do kraja tjedna trpio sam šale svih koji su me vidjeli zbog moga novog stila. Sama pomisao na ulazak u Predsjedničku palaču ledila mi je krv u žilama, ali se pokazalo da je strah bio bezrazložan jer je jedino znamenje tajnovitosti moći bila tek svečana tišina. Nakon kratkog čekanja u predvorju ukrašenom tapiserijama i satenskim zastorima, vojnik u odori uveo nas je u predsjednikov ured.
Lleras Camargo neobično je nalikovao na svoje fotografije. Dojmila su me se trokutasta ramena u besprijekornom odijelu od engleskoga gabardena, istaknute jagodice, potpuno bljedilo, zubi nestašnog dječaka koji su oduševljavali karikaturiste, odmjerene kretnje i njegov način rukovanja pri kojemu gleda ravno u oči. Ne sjećam se kako sam zamišljao predsjednike, ali nisam pomislio da su svi poput njega. S vremenom, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da ni on sam možda nikada neće saznati da je ponajprije zabludjeli pisac.
Kada je odveć uočljivom pomnošću saslušao ravnateljeve riječi, dodao je par prikladnih primjedbi, ali nije donio odluku sve dok nije saslušao i nas trojicu đaka. Posvetio nam je jednaku pažnju i polaskalo nam je što se prema nama ponio s jednakim poštovanjem i srdačnošću kao i prema ravnatelju. Dostajale su dvije zadnje minute pa da postanemo potpuno sigurni kako zna više o poeziji nego o riječnoj plovidbi i kako ga ona, nedvojbeno, više zanima.
Odobrio je sve što smo zatražili, i usto obećao da će prisustvovati završnoj svečanosti u našoj gimnaziji, četiri mjeseca kasnije. Održao je riječ, kao da se radi o najozbiljnijoj svečanosti vlade, i od srca se smijao gledajući duhovitu komediju, prikazanu njemu u čast. Na završnom koktelu zabavljao se kao da je jedan od nas, posve opušten, te nije odolio đačkom iskušenju da podmetne nogu momku koji je posluživao piće, a koji ju je u zadnji čas izbjegao.
S entuzijazmom završne svečanosti otišao sam kući da sa svojom obitelji provedem praznike nakon završenog petog razreda i tu su me dočekali s radosnom viješću da se moj brat Luis Enrique vraća nakon godine i pol provedene u popravnom domu. Ponovno me iznenadio njegov dobri karakter. Nije bio ni najmanje kivan ni na koga zbog kazne, i pripovijedao je proživljene nevolje s nepobjedivim smislom za humor. U svojim uzničkim razmišljanjima došao je do zaključka da su ga roditelji dali u popravni dom u najboljoj namjeri. Ipak, biskupsko okrilje nije ga spasilo teških svakodnevnih kušnji u zatvoru koje ga nisu uspjele pokvariti nego su obogatile njegov karakter i dobar smisao za humor.
Prvo njegovo zaposlenje nakon povratka bilo je mjesto tajnika u općini Sucre. Nedugo zatim, načelnik je dobio iznenadne želučane smetnje i netko mu je propisao čaroban lijek koji se tek pojavio na tržištu: alkaseltzer. Načelnik tabletu nije rastopio u vodi nego ju je progutao kao da je najobičniji aspirin, i čudom ga nije ugušilo nezadrživo vrenje u želucu. Da bi se oporavio od pretrpljenog straha, odlučio je uzeti koji dan odmora, ali zbog političkih razloga nije htio da ga zamijeni nijedan od legitimnih zamjenika, nego je na privremenu dužnost postavio moga brata. Zbog te čudne povoljne slučajnosti - iako mlađi od propisane dobi - Luis Enrique ostao je u povijesti mjesta zabilježen kao najmlađi načelnik.
Jedino što me uistinu uznemirivalo za vrijeme tih praznika bio je siguran osjećaj da obitelj u dubini svojih duša zasniva svoju budućnost na očekivanjima koja sam trebao ispuniti, a samo sam ja sa sigurnošću znao da su to isprazne nade. Dvije ili tri usputne očeve primjedbe za vrijeme objeda navele su me na pomisao kako treba ozbiljno porazgovarati o našoj zajedničkoj sudbini, a majka se požurila i potvrdila moju misao. »Ako se ovako nastavi - reče - prije ili kasnije morat ćemo se vratiti u Catacu.« Ali kratak očev pogled naveo ju je na ispravak:
- Ili već nekamo.
Onda je izišlo na vidjelo: mogućnost nove selidbe, ma kamo god bilo, pitanje je o kojem se već govori u obitelji, ne toliko zbog moralnog ozračja koliko zbog širih mogućnosti za budućnost djece.
Do toga trenutka tješio sam se mišlju da pripišem mjestu i njegovim stanovnicima, pa čak i svojoj obitelji, osjećaj poraza što me obuzeo.
Ali otac je svojom teatralnošću još jednom pokazao da je uvijek moguće naći krivca, a da to ne bude čovjek sam. No ono što sam osjećao u zraku bilo je nešto mnogo teže. Majku je na prvi pogled brinulo samo zdravlje malog Jaimea, najmlađeg sina, šestomjesečnog nedonoščeta. Većinu je dana provodila s njim, ležeći u svojoj mreži u spavaćoj sobi, gušena tugom i depresivnom vrućinom, a u kući se počela primjećivati njezina malodušnost.
Braća su hodala prepuštena sama sebi. Više nije postojalo točno vrijeme za jelo, pa je svatko jeo kad bi osjetio glad. Otac, koji se inače nije dao iz kuće, po cijela je jutra iz ljekarne promatrao trg, a popodneva provodio u biljarskom klubu igrajući beskrajne partije. Jednoga dana više nisam mogao podnijeti napetost. Pružio sam se uz majku u mreži, što nisam mogao kao mali, i upitao je kakva je to tajna što se osjeća u kući. Zatomila je uzdah kako joj ne bi zadrhtao glas i otvorila mi dušu:
- Tata ima dijete s drugom ženom.
Po olakšanju što sam ga osjetio u njezinu glasu shvatio sam s koliko je strepnje očekivala moje pitanje. Otkrila je istinu zahvaljujući oštroumnosti ljubomore, kada se mala sluškinja vratila kući uzbuđena što je vidjela tatu kako razgovara telefonski u telegrafskom uredu. Ljubomornoj ženi nije trebalo više. To je bio jedini telefon u selu i samo za unaprijed dogovorene međugradske pozive, uz neizvjesna čekanja i tako visoke cijene po minuti da se koristio samo u slučajevima krajnje nužde. Svaki poziv, ma koliko beznačajan bio, budio je sumnjičavost ljudi s trga. Kada se tata vratio kući, majka ga je pratila pogledom bez riječi, sve dok nije razderao papirić što ga je nosio u džepu s pozivom na ročište zbog zlouporabe službe. Majka je pričekala priliku da mu bez okolišanja postavi pitanje s kim je to razgovarao telefonski. Pitanje je bilo toliko otvoreno da se tata nije odmah dosjetio vjerojatnijeg odgovora od istine:
- Razgovarao sam s odvjetnikom.
- To znam - odvratila je majka. - Želim da mi ti sve iskreno ispričaš, kako to i zaslužujem.
Majka je kasnije priznala da je i ona bila zaprepaštena priznanjem što ga je tako lako dobila, jer ako se on odvažio priznati joj istinu, bilo je to zato što je mislio da ona već sve zna. Ili da će joj morati sve ispričati.
Tako je i bilo. Tata je priznao da je primio obavijest o tužbi protiv njega zbog toga što je silovao bolesnicu drogiranu injekcijom morfija. Djelo se zbilo u dalekoj pokrajini gdje je proveo kratko vrijeme i liječio siromašne bolesnike. Odmah je dokazao svoje poštenje: melodrama s anestezijom i silovanje izmišljotina su njegovih neprijatelja, ali je dijete zaista njegovo, začeto u normalnim okolnostima.
Majci nije bilo lako izbjeći skandal, jer je netko moćan iz sjene povlačio konce zavjere. Postojali su prijašnji slučajevi Abelarda i Carmen Rose, koji su u nekoliko navrata živjeli s nama i uz ljubav sviju, no oboje su bili rođeni prije braka. Ipak, majka je prevladala kivnost zbog gorkoga gutljaja na račun novoga sina i muževe nevjere, i otvoreno se borila uz njega sve dok nisu poništili klevetu o silovanju.
Mir se vratio u obitelj. Ipak, nedugo zatim stigle su povjerljive vijesti iz istog područja o djevojčici jedne druge žene, koju je tata također priznao, a koja je živjela u teškoj bijedi. Majka nije gubila vrijeme na svađe i pretpostavke, nego je krenula u boj da je dovede u kuću.
»Isto je učinila i Mina s tolikom tatinom posijanom djecom - rekla je tada - i nikada se nije morala ni zbog čega pokajati.« Tako da se sama izborila da joj prepuste djevojčicu, bez dizanja prašine, i uklopila ju je u već brojnu obitelj.
Sve je to već postalo prošlost kada je na zabavi u susjednome mjestu moj brat Jaime susreo momka posve jednakog našem bratu Gustavu. Bijaše to sin zbog kojega je podignuta sudska tužba, a koji je već bio narastao, mažen i pažen od svoje majke. No naša je poduzela čitav niz koraka i dovela ga u kuću - kada nas je već bilo jedanaestero - te mu pomogla da izuči zanat i stane na svoje noge.
U to doba nisam mogao prikriti iznenađenje da je opsesivno ljubomorna žena sposobna za slična djela, a ona sama mi je odgovorila rečenicom koju otada čuvam poput dragulja:
- Ista krv koja kola žilama moje djece ne može se potucati unaokolo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:34 am





Braću sam viđao samo za ljetnih praznika. Svake mi je godine bivalo sve teže prepoznati ih i zapamtiti ponekog novog. Osim krsnog imena, svatko je od nas nosio još jedno što nam ga je obitelj kasnije davala zbog lakše svakodnevne komunikacije, i to nije to bilo skraćeno ime nego slučajni nadimak. Mene su u istom trenutku kada sam rođen nazvali Gabito - što je zapravo nepravilna umanjenica od Gabriel uvriježena na obali poluotoka Guajira - no oduvijek sam osjećao kao da mi je to krsno ime, a Gabriel umanjenica. Jednom je netko, zatečen samovoljnim imenima kojima su nas zvali, upitao zašto naši roditelji ne krste već jednom svu svoju djecu nadimcima.
Ipak, ta majčina liberalnost kao da je bila u suprotnosti s njezinim ponašanjem kada se radilo o njezine dvije starije kćeri, Margot i Aidi, kojima je pokušala nametnuti istu strogost što ju je njezina majka nametala njoj zbog njezine nepopustljive ljubavi prema našem ocu. Htjela je odseliti iz mjesta. Tata, za divno čudo, kojemu inače nije trebalo dva puta reći da počne pakirati kovčege i spremati se za pokret, ovaj put je bio protiv toga. Prošlo je nekoliko dana dok nisam saznao da je razlog majčinoj želji za preseljenjem ljubav dviju najstarijih kćeri prema dvojici različitih muškaraca, naravno, ali istog imena: Rafael. Kada su mi to pripovijedali nisam mogao prikriti smijeh, jer sam se sjetio romana strave i užasa što su ga preživjeli tata i mama, i to sam joj rekao.
- Nije to isto - odvratila je.
- Isto je - nisam se predavao.
- Dobro - popustila je - isto je, ali dva puta istodobno.
Jednako kao i s majkom u tom slučaju, nisu vrijedili ni razum ni namjere. Nikada se nije otkrilo kako su to saznali roditelji jer je svaka od njih odvojeno poduzela mjere opreza da ne bi bila otkrivena. No svjedoci su bili ti na koje se najmanje pomišljalo jer su one same ponekad tražile pratnju mlade braće i sestara da potvrde njihovu nevinost. Nevjerojatno je bilo to što je i tata sudjelovao u motrenju, ne izravno, ali jednakim pasivnim otporom kao djed Nicolas protiv svoje kćeri.
»Kada smo odlazile na ples tata je ulazio prvi, i ako bi otkrio da su Rafaeli ondje, odvodio bi nas kući«, ispričala je Aida Rosa u jednom intervjuu. Nisu im dozvoljavali šetnju izvan mjesta ni izlazak u kino, ili bi išle s onima koji ih ne bi ispuštali iz vida. Svaka je za sebe izmišljala beskorisne izlike kako bi prispjela na svoje ljubavne sastanke, a ondje bi se pojavljivao nevidljivi duh koji ih je odavao.
Ligia, mlada od njih, došla je na loš glas kao špijunka i izdajica, a opravdavala se objašnjenjem kako je ljubomora među braćom drugi način ljubavi.
Za tih školskih praznika pokušao sam posredovati kod majke i oca da ne ponove greške majčinih roditelja, no uvijek su pronalazili teška opravdanja za svoje nerazumijevanje. Najgroznije je bilo ono s anonimnim papirićima koji su otkrivali strašne tajne - istinite ili izmišljene - čak i onih obitelji na koje se najmanje sumnjalo. Na vidjelo su izišla skrivana očinstva, sramotni preljubi, nastranosti u postelji, ali sve je to već prije našlo put do javnosti težim načinom no što su bili ti papirići. No nikada se nije pojavio nijedan koji bi otkrio nešto što već na neki način nije bilo poznato, bez obzira koliko se krilo, ili što se prije ili kasnije neće dogoditi. »Papiriće ispisuje svatko za sebe«, riječi su jedne od žrtava.
No roditelji nisu računali da će se njihove kćeri uteći istim sredstvima kao i oni nekoć. Margot su poslali u školu u Monteriu, a Aida je samoinicijativno otišla u Santa Martu. Boravile su u internatima, a u slobodne dane netko bi im uvijek radi opreza pravio društvo, no uvijek bi se dosjetile kako stupiti u vezu s dalekim Rafaelima. Ipak, majci je pošlo za rukom ono što njezinim roditeljima nije. Aida je pola života provela u samostanu, i ondje tiho živjela sve dok nije prošla opasnost od muškaraca. Margot i ja zauvijek smo ostali vezani sjećanjima na naše zajedničko djetinjstvo kada sam pazio da je tko od odraslih ne zatekne dok jede zemlju.
Na kraju je postala druga majka svima, posebno Cuquiu, kojem je bila najpotrebnija i kojega nije napustila do kraja života.
Tek sada uviđam do koje su mjere loše stanje duha moje majke i napetosti što su vladale u obitelji bile suglasne sa smrtonosnim proturječjima zemlje koje nisu izlazile na vidjelo, iako su postojale.
Predsjednik Lleras trebao je raspisati izbore u sljedećoj godini i nazirala se turobna budućnost. Konzervativci, koji su uspjeli srušiti Lopeza, s nasljednikom su igrali dvostruku igru: laskali su mu zbog njegove matematičke nepristranosti, ali su sijali razdor u Provinciji da bi vratili vlast milom ili silom.
Sucre se odupro nasilju, a malobrojni slučajevi koji se pamte nisu imali nikakve veze s politikom. Jedan od slučajeva bilo je ubojstvo Joaquina Vege, omiljenog svirača koji je u mjesnom orkestru svirao trublju. Svirali su u sedam navečer na ulazu u kino, kad mu je neki neprijateljski nastrojen rođak nožem zasjekao vrat napet od sviranja, i iskrvario je na tlu. Obojica bijahu omiljeni u mjestu, a jedino poznato i nepotvrđeno objašnjenje bilo je da se radilo o pitanju časti. Upravo u to vrijeme slavio se rođendan moje sestre Rite, i uznemirenost što ju je izazvala loša vijest na nekoliko je sati prekinula pripremljenu proslavu.
Drugi slučaj, dvoboj koji se dogodio mnogo ranije, ali je ostao u neizbrisivom sjećanju mjesta, bijaše onaj između Plinia Balmacede i Dionisiana Barriosa. Prvi je pripadao staroj i poštovanoj obitelji, gorostas i osvajač, ali isto tako svađalica zle ćudi kad bi popio koju čašicu više. Pri zdravoj pameti držao se i vladao kao kavalir, ali čim bi pretjerao u piću, pretvarao se u divljaka lakog na revolveru, s bičem o pojasu kojim je podbadao one koji mu se ne sviđaju. Čak se i policija držala podalje. Njegova dobra obitelj, kojoj je već dojadilo odvlačiti ga kući svaki put kad se opije, prepustila ga je njegovoj sudbini.
Dionisiano Barrios bio je potpuna suprotnost: stidljiv i grbav svat, miroljubiv i trezvenjak od rođenja. Nikada se ni s kim nije zavadio sve dok ga Plinio Balmaceda nije počeo izazivati gadno se izrugujući njegovoj nakaznosti. Ovaj ga je izbjegavao kako je znao i umio do dana kad je Balmaceda nabasao na njega i bičem ga ošinuo po licu jer mu se tako prohtjelo. Onda je Dionisiano prevladao svoju stidljivost, svoju grbu i hudu sreću te se suprotstavio izazivaču u dvoboju. Dvoboj se odigrao odmah i obojica su teško ranjeni, ali je samo Dionisiano umro.
No povijesni dvoboj sela istodobna je smrt tog istoga Plinia Balmacede i Tasia Ananiasa, policijskog narednika čuvenog po ljepoti, uzornog sina Mauricia Ananiasa, bubnjara u istom onom orkestru u kojem je Joaquin Vega svirao trublju. Bio je to ozbiljan dvoboj nasred ulice u kojem su obojica smrtno ranjeni, i umirali dugo i u mukama svaki u svojoj kući. Plinio je skoro odmah došao k sebi i najprije se raspitao što je s Ana-niasom. Ovoga je pak ganula brižnost s kojom je Plinio molio za njegov život. Obojica su počela moliti Boga da podari život onom drugome, a obitelji su ih obavještavale dok je bilo života u njima. Cijelo je mjesto živjelo u napetosti uz sve moguće pokušaje da se ta dva života održe.
Nakon četrdeset osam sati agonije, oglasilo se crkveno zvono u znak žalosti za nekom ženom koja je upravo umrla. Obojica su čuli zvono, i svaki je u svojoj postelji pomislio kako zvone za onim drugim. Ananias je od tuge umro skoro istog trena, oplakujući Plinievu smrt. Ovaj je to dočuo i umro dva dana kasnije neutješno plačući za narednikom Ananiasom.
U mjestu miroljubivih stanovnika, kao što je bio Sucre, nasilje se tih godina očitovalo na manje smrtonosan, ali ne i manje poguban način -putem anonimnih optužujućih papirića. Strah se uselio u kuće velikih obitelji koje su iščekivale sljedeće jutro poput sudbonosne lutrije. Gdje se najmanje očekivalo, pojavio bi se optužujući papirić, donoseći olakšanje zbog onoga što je prešutio, a ponekad i pritajenu radost zbog onoga što je otkrivao o drugima.
Moj otac, možda najmiroljubiviji čovjek kojega sam upoznao, podmazao je poštovanja vrijedan revolver iz kojega nikada nije pucao i priprijetio u biljarskom salonu:
- Tko se usudi spomenuti koju od mojih kćeri - viknuo je - dobit će svoj obrok olova.
Mnoge su obitelji odselile iz straha da su papirići uvod u policijsko nasilje što je uništavalo cijela naselja u unutrašnjosti zemlje s namjerom da zastraši oporbu.
Napetost je postala dio svakodnevice. U početku su se organizirale tajne ophodnje, više zato da pročitaju što na papirićima piše prije negoli ih unište u zoru oni na čijim su vratima osvanuli, nego zbog otkrivanja autora. Nekolicina nas noćnih ptičica zatekli smo jednog od mjesnih činovnika kako se u tri ujutro osvježava na pragu svoje kuće, vrebajući, zapravo, one što lijepe papiriće po vratima. Moj mu je brat dobacio, napola u šali napola u zbilji, kako su neke od kleveta istinite. Izvukao je revolver i uperio ga spreman pucati:
- Ponovi to što si rekao!
Poslije smo saznali da se prethodne noći na njegovim vratima našao papirić s istinitom izjavom o njegovoj neudatoj kćeri. No to su svi znali, čak i u njezinoj obitelji, a jedini koji je živio u neznanju bio je njezin otac.
U početku je bilo očito da papiriće ispisuje jedna osoba, istim kistom i na istom papiru, ali u trgovačkoj zoni, tako malenoj kao što je bila ona naša na trgu, taj se pribor mogao kupiti samo u jednoj trgovini, pa se vlasnik brže-bolje požurio dokazati svoju nevinost.
Tada sam već znao da ću jednoga dana napisati roman o tome, ali ne zbog sadržaja poruka, koji su uglavnom bili ne baš duhovite općepoznate pretpostavke, nego zbog nepodnošljive napetosti što su je uspijevali stvoriti u obiteljima.
U Zloj kobi, mome trećem romanu što sam ga napisao dvadeset godina kasnije, jednostavno mi se činilo pristojnim prešutjeti slučajeve koji su se doista zbili i koji bi se mogli prepoznati, iako pokoji od tih istinitih bijahu bolji od onih što sam ih sam izmislio. No nije bilo potrebe spominjati ih jer me oduvijek više zanimala ta društvena pojava nego privatni život žrtvi. Tek kada je roman objavljen, doznao sam da su mnogi papirići u predgrađima, u kojima nas stanovnike s glavnoga trga nisu voljeli, bili razlog za slavlje.
U biti, događaj s papirićima samo mi je poslužio kao polazište za priču koju nisam jednoznačno ispričao jer je ono što sam napisao upućivalo da pravi problem i nije moralni, kao što se to mislilo, već politički. Uvijek mi se činilo da je Nigromantin muž dobar model za vojnog načelnika iz Zle kobi, ali dok sam ga stvarao, počela me osvajati njegova ljudskost, i nisam imao razloga ubiti ga jer sam shvatio kako ozbiljan pisac ne može ubiti lik bez nekog uvjerljivog razloga, kao što je to ovdje bio slučaj.
Danas mislim da je taj roman mogao biti drukčiji. Napisao sam ga u studentskom hotelu u Ulici Cujas, u Latinskoj četvrti Pariza, sto metara od Bulevara Saint Michel, dok su dani nemilosrdno prolazili u iščekivanju čeka koji nikada nije stigao. Dovršivši ga, smotao sam rukopis, svezao ga jednom od tri kravate što sam ih nosio u bolja vremena i strpao na dno ormara.
Dvije godine kasnije u gradu Meksiku, nisam više ni znao gdje se nalazi kada su ga zatražili za natječaj Esso Colombiane za najbolji roman, uz nagradu od tri tisuće dolara u ono vrijeme krajnje oskudice. Izaslanik je bio fotograf Guillermo Angulo, moj stari prijatelj Kolumbijac, koji je znao za rukopis još dok sam radio na njemu u Parizu i odnio ga je onakva kakva ga je zatekao, zavezana kravatom, a vremena nije bilo ni za glačanje kravate, jer je rok istjecao. Tako sam ga poslao na natječaj bez ikakve nade da ću osvojiti nagradu koja bi dostajala čak i za kupnju kuće. No upravo ga je takva glasoviti žiri proglasio pobjednikom, 16. travnja 1962, skoro u isti sat kada je rođen naš drugi sin, Gonzalo, s kruhom u rukama.
Nismo imali vremena ni za pravo veselje kad je stiglo pismo velečasnog Felixa Restrepa, predsjednika Kolumbijske akademije za jezik i uglednika koji je predsjedavao žirijem za dodjelu nagrade, ali nije znao naslov romana. Tek sam tada shvatio da sam u onoj užurbanosti u zadnji čas zaboravio napisati naslov na prvoj stranici: Usrana selendra.
Pročitavši naslov, velečasni Restrepo se uhvatio za glavu, i preko Germana Vargasa najljubaznije me zamolio da to zamijenim nekim blažim naslovom, prikladnijim općem tonu romana. Nakon dugih pregovora s njim, izabrao sam naslov koji možda ne govori mnogo o sadržaju, ali će mu poslužiti kao propusnica za plovidbu morima licemjerja: Zla kob.
Tjedan dana kasnije, doktor Carlos Arango Velez, veleposlanik Kolumbije u Meksiku i kandidat za predsjednika Kolumbije, pozvao me u svoj ured da me obavijesti kako velečasni Restrepo preklinje da izmijenim dvije, po njegovu mišljenju nedopustive riječi u nagrađenom tekstu: prezervativ i masturbacija. Ni veleposlanik ni ja nismo mogli prikriti iznenađenje, ali složili smo se da treba uslišati velečasnog Restrepa kako bismo nepristranim rješenjem sretno okončali taj beskrajni natječaj.
- U redu, gospodine veleposlanice - rekoh. - Izbacit ću jednu od te dvije riječi, ali vi mi učinite uslugu i odaberite koju.
Veleposlanik je uz uzdah olakšanja izabrao riječ masturbacija. Tako je razriješen spor, a knjigu je tiskala izdavačka kuća Iberoamericana iz Madrida, u velikoj nakladi i u neslućenoj distribuciji, te u kožnatom uvezu, na papiru odlične kvalitete i besprijekorna tiska.
Unatoč svemu, bio je to kratak medeni mjesec jer nisam mogao odoljeti iskušenju te sam se dao na čitanje i otkrio kako je moj indijanski jezik sinkroniziran - kao u tadašnjim filmovima - na najčistije madridsko narječje.
Napisao sam: »Ovako kako sada živite, ne samo što ste u nesigurnom položaju, nego i selu dajete loš primjer«. Naježio sam se od transkripcije španjolskog izdavača koji je u navedenoj rečenici promijenio gramatičko lice glagola prema važećem jezičnom pravilu u svojoj zemlji, potpuno zanemarivši činjenicu da je djelo napisano na španjolskom jeziku kojim se govori u Kolumbiji. A još je gore to što tu rečenicu izgovara svećenik, pa kolumbijski čitatelj može pomisliti da time pisac daje znak da se radi o svećeniku Španjolcu, čime njegovo ponašanje postaje složenije, a bit drame posve gubi svoju prirodnost. Kako mu nije bilo dovoljno samo gramatički preinačiti dijaloge, korektor je sebi dopustio i promjenu stila, tako je roman na kraju bio krcat madridskim zakrpama koje nisu imale nikakve veze s originalom. I nije mi preostalo ništa drugo nego povući izdanje zbog krivotvorine, te prikupiti i spaliti neprodane primjerke. Odgovorni se nisu ni oglasili.
Od toga trenutka za mene je roman bio neobjavljen, pa sam se bacio na težak posao prevođenja na svoj karipski dijalekt, jer jedina originalna verzija bila je ona poslana na natječaj, i ista ona koja je otputovala na tisak u Španjolsku. Čim sam ponovo napisao originalni tekst, i usput ga još jednom prepravio sebi za dušu, objavila ga je meksička nakladnička kuća Era s napomenom, otisnutom i izričitom, da je to prvo izdanje.
Nikada nisam shvatio zašto je Zla kob jedino moje djelo koje me premješta u vrijeme i mjesto svoje radnje, u noć punoga mjeseca i proljetnih lahora. Bila je subota i prestalo je kišiti, a nebo je bilo prepuno zvijezda. Odbilo je jedanaest kada sam začuo majku iz blagovaonice kako pjevuši ljubavni fado pokušavajući uspavati dijete u naručju. Zapitao sam je odakle joj melodija, a ona mi je odgovorila na njoj svojstven način:
- Iz četvrti bluda.
Iako ih nisam tražio, tutnula mi je pet pesosa, primijetivši da se spremam za izlazak. Prije no što sam izišao, upozorila me svojom nepogrešivom opreznošću da će ostaviti otvorena dvorišna vrata kako bih se mogao vratiti u bilo koje doba, a da ne probudim oca.
Nisam uspio doći do četvrti bluda, jer je u tesarskoj radionici majstora Valdesa vježbao orkestar kojem se priključio Luis Enrique čim se vratio kući.
Te godine pridružio sam im se kao svirač tiplea i pjevao do zore sa šest anonimnih virtuoza. Uvijek sam svoga brata smatrao dobrim gitaristom, ali prve noći kada sam zasvirao s njima, uvidio sam da ga čak i suparnici smatraju vrhunskim glazbenikom. Nije bilo boljega sastava, a bili su do te mjere sigurni u sebe da bi maestro Valdes unaprijed umirivao, kad bi netko naručio serenadu za pomirenje ili ispriku:
- Ništa ti ne brini, nakon naše pjesme jest će ti iz ruke.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:34 am



Praznici bez njega nisu bili isti. Gdje god bi došao, zabava bi oživjela, a Luis Enrique i Filadelfo Velilla uključivali bi se kao profesionalci. Tada sam otkrio vjernost piću i naučio živjeti obrnuto, spavati danju i pjevati noću. Kako je govorila moja majka: razulario sam se. O meni se pričalo svašta, čak se govorkalo kako mi pošta ne stiže na kućnu adresu nego ravno prijateljicama noći.
Postao sam najvjerniji klijent njihovih poznatih variva sancocho od tigrove žuči i njihova pirjanog mesa iguane, koji su održavali bodrost tri noći za redom. Nisam više čitao niti sudjelovao u svakodnevici za obiteljskim stolom. To se poklapalo s vrlo često izricanim majčinim mišljenjem da sam upravo ja na svoj način činio što me volja, dok je loš glas, naprotiv, uvijek pratio jadnoga Luisa Enriquea. On mi je pak, ne znajući za majčinu primjedbu, rekao tih dana: »Sada još samo nedostaje da kažu kako te kvarim, pa da me ponovno pošalju u popravni dom«.
Za Božić sam odlučio izbjeći godišnje natjecanje kočija te sam s dva prijatelja istomišljenika pobjegao u susjedno mjesto Majagual. Kod kuće sam najavio kako me neće biti tri dana, ali sam ostao deset.
Kriva je bila Maria Alejandrina Cervantes, nevjerojatna žena koju sam upoznao prve večeri i za kojom sam izgubio glavu u najbučnijoj zabavi svoga života. Sve do nedjelje, kada je ujutro nisam zatekao u svojoj postelji, i više je nikada nisam vidio.
Godinama kasnije izvukao sam je iz sjećanja, ne toliko zbog njezinih dražesti koliko zbog zvučnosti njezina imena, i tako je oživio u jednom od romana da bih skrio drugu, u liku vlasnice i gospodarice kuće užitaka koja nikada nije postojala.

Stigavši kući zatekao sam majku kako kuha kavu u kuhinji u pet ujutro. Sudionički mi je šapnula da ostanem uz nju jer se otac upravo probudio i bio spreman pokazati mi da ni na praznicima nisam baš slobodan koliko sam mislio. Ulila mi je veliku šalicu gorke kave, iako je znala da je ne volim te sam morao sjesti uz ognjište. Otac se pojavio u pidžami, i još uvijek snen iznenadio se ugledavši me s velikom šalicom iz koje se pušilo, no svejedno me je mirno priupitao:
- Otkad ti piješ kavu?
Pitanje me zateklo i odgovorio sam prvo što mi je palo na pamet:
- Uvijek sam žedan u ovo doba.
- Kao i svi pijanci - zaključi.
Nije me više pogledao niti se vratio na tu temu. Ali me majka obavijestila da me otac, utučen od toga dana, počeo smatrati izgubljenim slučajem, iako mi to nikada nije rekao.
Moji su troškovi toliko porasli da sam odlučio orobiti majčine škrabice. Luis Enrique me razriješio svojom logikom da novac ukraden roditeljima, ako je za kino a ne za kurve, zapravo i nije krađa. Patio sam zbog neprilika u koje sam dovodio majku koja mi je pomagala da otac ne sazna kako sam krenuo lošim putem. Itekako sam imao razloga za brigu jer se u kući dobrano primjećivalo da sam ponekad za vrijeme objeda bezrazložno pospan - piskutao sam poput promukla pijetla i bio tako rastresen da jednom nisam čuo dva tatina pitanja, na što me pogodio najtežom od svih dijagnoza:
- Nešto nije u redu s tvojom jetrom.
Unatoč svemu, uspio sam zadržati društvenu formu. Odlazio sam lijepo odjeven i pristojan na svečane plesove i objede što su ih povremeno priređivale obitelji s glavnoga trga čije su kuće tijekom cijele godine bile zatvorene da bi otvorile vrata za Božić kada dolaze daći.
Ta je godina bila godina Cavetana Gentilea, koji je proslavio svoje praznike s tri veličanstvene plesne večeri. Za mene su to bili sretni dani jer sam na svima plesao s istom djevojkom. Pozvao sam je na ples prve večeri ne zamarajući se pitanjima tko je, čija je kći, ni skim je. Činila mi se tako tajanstvenom da sam joj, kada je glazba ponovno zasvirala, ozbiljno predložio da se uda za mene, a njezin odgovor bio je još zagonetniji:
- Moj tata kaže da se još nije rodio princ za kojega ću se udati.
Nekoliko dana kasnije ugledao sam je dok je prelazila preko šetališta na trgu pod žestokim podnevnim suncem, u sjajnoj haljini od organdija, vodeći za ruku dječaka i djevojčicu od kojih šest ili sedam godina. »Moji su«, reče mi gušeći se od smijeha, prije no što sam je išta pitao. Izgovorila je to s toliko zlobe da sam počeo sumnjati kako je ozbiljno shvatila moju prošnju.
Od samoga rođenja u kući u Aracataci naučio sam spavati u mreži, ali tek u Sucreu prihvatio sam je kao dio vlastite prirode. Najbolje mjesto za sijestu, za proživljavanje zvjezdanih trenutaka, za polagano razmišljanje, za nesputano vođenje ljubavi. Onoga dana kada sam se vratio nakon sedmodnevnog nestanka, objesio sam je između dva drveta u dvorištu, kao što je to nekoć običavao tata, i zaspao mirne savjesti. Ali majka, uvijek u strahu da ćemo mi, njezina djeca umrijeti u snu, probudila me predvečer da provjeri jesam li još živ.
Onda je legla uz mene i načela bez okolišanja temu koja ju je mučila.
- Tata i ja voljeli bismo znati što se s tobom događa.
Rečenica nije mogla biti jasnija. Već sam dulje vrijeme znao da moji roditelji dijele brigu zbog promjene moga karaktera, i da majka izmišlja otrcana objašnjenja kako bi ga umirila. U kući se ništa nije događalo bez majčina znanja i njezine srdžbe postale su već legendarne. No čaša se prelila kada sam se cijeli tjedan vraćao kući usred bijela dana. Meni je bilo razumljivo da izbjegavam pitanja ili ih ostavljam za pogodniji trenutak, ali ona je znala da tako ozbiljna stvar ne trpi nikakvu odgodu.
Svi razlozi što ih je navela bili su točni: nestajao sam u sumrak u svečanom ruhu, nisam se vraćao kući na počinak, ali sam zato sljedećeg dana drijemao u mreži sve do popodneva. Prestao sam čitati i prvi put u životu usudio sam se doći kući ne znajući gdje sam zapravo bio. »Uopće ne gledaš svoju braću i sestre, brkaš im imena i godine, a neki si dan poljubio unuka Clemencie Morales, misleći da ti je brat«, navalila je majka. No ubrzo je shvatila da pretjeruje i svela svoju zabrinutost na pravu mjeru jednostavnom istinom:
- Ukratko, postao si stranac u kući.
- Sve je to točno - potvrdio sam - ali razlog je jako jednostavan: sit sam svega.
-Nas?
Mogao sam potvrditi, ali taj odgovor ne bi bio pravedan:
- Svega - odgovorih.
I tada sam joj povjerio svoju situaciju u gimnaziji. Prosuđuju me prema mojim ocjenama, roditelji se hvale iz godine u godinu uspjehom, misle da sam ne samo nedodirljiv učenik, nego i uzoran prijatelj, najinteligentniji i najbrži i najomiljeniji zbog svoje simpatičnosti. Ili, kako je govorila baka: »Savršeni dječačić«.
Unatoč tome, da skratim, istina je posve drukčija. Tako sam izgledao jer nisam hrabar ni samostalan kao moj brat Luis Enrique, koji radi samo ono što mu se prohtije. I on će nesumnjivo dohvatiti sreću koja možda nije ono što bi roditelji priželjkivali za svoje dijete, ali će mu sigurno pomoći da preživi neumjerene ljubavi, iracionalne strahove i roditeljske vesele nade.
Majku je os'apnulo naličje slike koju su oni stvorili u svojim samotnim snovima.
- Ne znam što ćemo sada - progovorila je nakon trenutka grobne tišine - jer ako sve to ispričamo tati, srce će mu prepuknuti. Zar ne vidiš da si ponos obitelji?
Za njih je to bilo jednostavno: budući da nije bilo nikakve mogućnost da postanem poznati liječnik, što moj otac nije mogao zbog nedostatka novca, sanjali su da barem nešto diplomiram.
- Pa dobro, bit ću lijepo ništa - zaključih. - Odbijam da od mene silom napravite nešto što ne želim ili nešto što vi želite da budem, a najmanje ono što bi htjela vlada.
Rasprava, pomalo u slijepoj ulici, potrajala je do kraja tjedna.
Mislim da je majka čekala pravi trenutak da o tome porazgovara s ocem, i ta mi je pomisao dala novu snagu. Jednoga dana nabacila je, kao slučajno, nevjerojatan prijedlog:
- Ljudi govore da bi, ako hoćeš, mogao postati dobar pisac.
Nikada nisam čuo ništa slično u obitelji. Sklonosti što sam ih pokazivao od malih nogu dopuštale su pretpostavke da bih mogao postati crtač, glazbenik, pjevač u crkvi, i čak nedjeljni pjesnik.
Otkrila je moju sklonost prema pisanju, pomalo čudnu i eteričnu, za koju su svi znali, ali je moja reakcija taj put bila neočekivana.
- Kad bih se odlučio postati piscem, trebao bih biti jedan od velikih, a takvi se više ne rađaju - odgovorih majci. - Na kraju krajeva, ima i boljih načina da se umre od gladi.
Jednog od tih dana, umjesto da razgovara sa mnom, plakala je bez suza. Danas bi me takvo što uznemirilo jer cijenim zatomljeni plač kao pouzdano sredstvo velikih žena kojim na silu ostvaruju svoje nakane. Ali tada, s osamnaest, nisam znao što bih rekao majci, i moja je šutnja potaknula njezine suze.
- U redu - progovorila je - barem mi obećaj da ćeš maturirati najbolje što možeš, a ja ću o ostalom razgovarati s tatom.
Oboje smo istodobno odahnuli misleći da smo pobijedili. Prihvatih koliko zbog majke toliko i zbog oca, jer sam strahovao da će oboje umrijeti ako ubrzo ne pronađemo neko rješenje. Tako smo se složili da studiram pravo i političke znanosti, koje ne samo da daju dobru opću kulturu kao podlogu za bilo koje zvanje, nego je to i humani studij s predavanjima ujutro i slobodnim poslijepodnevima za rad. Zabrinut također zbog duševnog tereta što ga je tih dana majka podnosila, zamolio sam je da mi pomogne pripremiti teren za otvoreni razgovor s ocem. Usprotivila se, sigurna da ćemo se posvađati.
- Vas dvojica ste jednaki - objasnila mi je. - I tu je razgovor nemoguć.
Uvijek sam mislio posve suprotno. Tek kada sam već prošao kroz sve dobi kao i moj otac u svome dugom životu, počeo sam sam sebi nalikovati više njemu negoli sebi.
Majka je vjerojatno te noći dovršila svoj filigranski rad jer je tata skupio cijelu obitelj za stolom i najavio kao usput: »Imat ćemo odvjetnika u obitelji«. Možda u strahu da otac ne pokuša ponovno pokrenuti raspravu sada kada je obitelj u punom sastavu, majka se umiješala praveći se posve nevjesta.
- U našoj situaciji i s cijelom četom djece - objasni mi - mislili smo da je najbolje rješenje jedini studij koji možeš sam plaćati.
Nije to bilo ni približno tako jednostavno kako je to ona izložila, ali je za nas to moglo predstavljati najmanje zlo, i s najblažim posljedicama. Tako sam zamolio oca za mišljenje, kako bismo igru odigrali do kraja. Odgovorio je kao iz topa iskrenošću što para srce:
- Što da ti kažem? Boli me duša, no barem mi preostaje dovoljno ponosa da ti pomognem kako bi postao ono što ti želiš.
Vrhunac otmjenosti toga siječnja 1946. bilo je moje prvo putovanje zrakoplovom, zahvaljujući Joseu Palenciji, koji se ponovno pojavio s velikim problemom. U Cartageni je izvanredno završio pet razreda gimnazije i pao šesti. Obećao sam mu pomoći oko mjesta u svojoj gimnaziji da napokon završi školu, a on me pozvao da idemo zrakoplovom.
Za Bogotu je tada dva puta tjedno letio DC-3 tvrtke LANSA, no najveći rizik nije bio sam avion, već krave koje su mirno pasle na zemljanoj pisti improviziranoj na jednoj farmi. Ponekad je morao napraviti nekoliko krugova u zraku ne bi li ih rastjerao. Taj sam put iskusio svoj sad već općepoznati strah od aviona, u vrijeme kada Crkva nije dopuštala da se njime prevoze posvećene hostije zbog straha od nesreća. Let je trajao gotovo četiri sata bez zaustavljanja, brzinom od tristo dvadeset kilometara na sat. Mi koji smo preplovili taj čudesni put, orijentirali smo se iz zraka prema živom zemljovidu velike rijeke Magdalene. Prepoznavali smo makete sela, ladice na navijanje, sretne lutkice što su nas pozdravljale iz školskih dvorišta. Za to vrijeme stjuardese u prirodnoj veličini smirivale su u avionu putnike koji su u panici molili Boga, pomagale onima slaboga želuca i uvjeravale mnoge da ne postoji opasnost od sudara s jatima strvinara koji su vrebali lešine u rijeci. Iskusni putnici neumorno su pak prepričavali svoje letove kao da su junački pothvati. Od uspona na bogotsku zaravan, bez kompresije i maski za kisik, srce je htjelo prsnuti, a podrhtavanje i kloparanje krila pojačavali su radost slijetanja. No najveće iznenađenje bilo je to što smo preduhitrili telegrame koji najavljuju naš dolazak.
U prolazu kroz Bogotu Jose Palencia kupio je instrumente za cijeli orkestar - ne znam je li to izveo s namjerom ili zbog predosjećaja - ali kada ga je ravnatelj Espitia vidio kako sigurna koraka ulazi s gitarama, bubnjevima, šuškalicama i usnim harmonikama, shvatio shvatio sam da je primljen.
Ja sam također osjetio težinu svoga novog statusa od trenutka kada sam prošao kroz predvorje: bio sam učenik šestog razreda. Dotada nisam bio svjestan zvijezde na svome čelu o kojoj svi sanjaju, ni da se to odmah primjećuje po načinu na koji su nam pristupali, u tonu kojim su nam se obraćali i čak u nekom strahopoštovanju. Cijela je ta godina ponajprije bila godina zabave. Budući da je spavaonica bila samo za stipendiste, Jose Palencia se smjestio u najbolji hotel na trgu, gdje je jedna od vlasnica svirala klavir, te smo cijele godine živjeli kao da je nedjelja.
Bila je to nova promjena u mome životu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu