Živjeti da bi se pripovijedalo

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Ići dole

Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:16 am

First topic message reminder :



Živjeti da bi se pripovijedalo’ vjerojatno je najočekivanija knjiga desetljeća koja donosi pregled i oživljava najvažnija razdoblja u životu Gabriela Garcíe Márqueza. U ovoj nadasve zanimljivoj priči kolumbijski nobelovac otkriva nam sjećanja iz svoga djetinjstva i mladenaštva u kojima se stvarao imaginarij iz kojega će proizići neke od temeljnih pripovijedaka i romana književnosti na španjolskom

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:42 am



- Pisati kao što vi pišete, može se objasniti samo dobrom srećom koja nikome ne škodi.
Nisu sve noći bile loše. Noć 27. srpnja 1950. na zabavi u kući Negre Eufemie imala je određeno povijesno značenje u mome životu pisca. Ne znam zbog kakva je razloga vlasnica naručila epsko polukuhano jelo od četiri vrste mesa, a bukavci, uznemireni zbog sirovoga mirisa, digli su graju oko ognjišta. Jedan pomahnitali gost uhvatio je bukavca za vrat i bacio ga živoga u uzavreli lonac.
Životinja je jedino uspjela zapištati od boli u posljednjem zamahu krilima i potom uronila u dubine pakla. Barbarski ubojica pokušao je uhvatiti i drugoga, no Negra Eufemia već je ustala sa svojega moćnoga prijestolja.
- Smirite se, dovraga - povikala je - jer će vam bukavci iskljuvati oči!
Samo je mene to dirnulo, jer sam bio jedini koji nije imao srca kušati jelo od svetogrdna kuhana mesa. Umjesto da odem spavati, pohrlio sam u Kroniku i u jednome potezu napisao priču o tri gosta u bordelu kojima su bukavci iskljuvali oči, no nitko u to nije povjerovao. Priča je imala samo četiri lista službene veličine s dvostrukim proredom, a pripovjedač je bio bezimeni glas u prvome licu množine. Ta priča posjeduje očit realizam, a ipak je najzagonetnija od mojih priča, i usto, postavila me je na put koji sam zamalo napustio jer nisam znao kako dalje. Počeo sam pisati u četiri ujutro u petak i završio u osam, posve izmučen zbog božanske zanesenosti. Uz nepogrešivu suradnju Porfiria Mendoze, povijesnoga slagara El Heralda, uredio sam dijagram predviđen za Kroniku koja je trebala izići sutradan. U posljednjem času, očajan zbog giljotine zaključivanja lista, diktirao sam Porfiriu konačan naslov koji sam napokon pronašao, a on ga je napisao izravno u rastopljenom olovu:
Noć bukavaca.
Za mene je to bio početak novoga razdoblja, nakon devet priča koje su se još uvijek nalazile u metafizičkome glibu, i dok još nisam imao nikakav plan kako nastaviti sa žanrom koji nisam uspijevao svladati. Sljedećega mjeseca, Jorge Zalamea objavio je tu priču u izvršnome časopisu Critica, u kojemu se objavljivala velika poezija.
Ponovno sam je pročitao poslije pedeset godina, prije no što sam napisao ovaj odlomak, i još uvijek mislim da u njoj ne bih promijenio ni zarez. Usred nesređenosti bez ikakva kompasa u kojoj sam živio, to je bio početak jednoga proljeća.
Zemlja se, naprotiv, strmoglavljivala. Laureano Gomez vratio se iz New Yorka da bi se proglasio konzervativnim kandidatom za predsjedničke izbore. Liberalizam se suzdržao pred vladavinom nasilja, i Gomez je kao jedini kandidat izabran 7. kolovoza 1950. Budući da je Kongres bio zatvoren, stupio je na vlast prije odluke Vrhovnoga suda.
Jedva da je zavladao dušom i tijelom da bi se nakon petnaest mjeseci povukao s predsjedništva zbog zdravstvenih razloga. Zamijenio ga je pravnik i konzervativni parlamentarac Roberto Urdaneta Arbelaez u svojstvu prvoga imenovanoga u Republici. Dobri znalci protumačili su to kao vrlo tipičnu formulu Laureana Gomeza da preda vlast u tuđe ruke, ali tako da je ne izgubi nego da nastavi upravljati iz kuće preko osobe koju je postavio. A u hitnim slučajevima i telefonom.
Mislim da je povratak Alvara Cepede s diplomom Sveučilišta Columbia, mjesec dana prije žrtvovanja bukavaca, bio odlučujući u podnošenju žalosne sudbine tih dana. Vratio se raščupaniji, bez čekinjastih brkova i prostiji nego kada je otišao. German Vargas i ja, koji smo ga nekoliko mjeseci čekali, strahujući da će ga u New Yorku slomiti, umrli smo od smijeha kada smo ga ugledali kako silazi iz aviona u odijelu i kravati, i sa stuba nas pozdravlja s Hemingwayevim novim djelom: Preko rijeke i u šumu. Istrgnuo sam mu knjigu iz ruku i pomilovao je s obje strane, ali kada sam zaustio da ga o njoj nešto upitam, Alvaro me preduhitrio:
- To je sranje!
Gušeći se od smijeha, German Vargas mi je šapnuo na uho: »Vratio se isti.« Ipak, Alvaro nam je kasnije objasnio da je njegov sud o toj knjizi bio šala, jer ju je tek počeo čitati za vrijeme leta iz Miamia. U svakom slučaju, razveselio nas je time što je bučniji nego prije donio groznicu novinarstva, filma i književnosti. U sljedećim mjesecima, dok se prilagođavao, držao nas je u grozničavom uzbuđenju.
Bila je to trenutačna zaraza. Žirafa, koja se mjesecima vrtjela u krugu sa sljepačkim štapom, počela je disati s dva fragmenta izvučena iz skica za Kuću. Jedan je bio Pukovnikov sin, nikada rođen, a drugi Ny, odbjegla djevojčica na čija sam vrata često kucao u potrazi za drugim putevima, ali nikada nisam dobio odgovor.
Ponovno sam se počeo zanimati za stripove, čitao sam ih ne kao nedjeljnu razbibrigu nego kao novi literarni žanr bezrazložno osuđen na dječje sobe. Moj junak, među mnogima, bio je Dick Tracy. A usto sam se vratio i kultu filma koji mi je usadio djed, a pothranjivao ga don Antonio Daconte u Aracataci, i koji je Alvaro Cepeda pretvorio u evanđeosku strast u zemlji u kojoj su se najbolji filmovi poznavali iz priča hodočasnika. Bila je sretna okolnost što se njegov povratak podudario s izlaskom dvaju izvrsnih djela: Faulknerova romana Uljez u prahu što ga je uredila Clarence Brown, i romana Roberta Nathana Portret Jenny, urednika Williama Dieterlea. Napisao sam osvrt na oba djela u Žirafi nakon dugih rasprava s Alvarom Cepedom. Toliko sam se počeo zanimati za film da sam ga stao gledati drugim očima. Prije no što sam upoznao Alvara, nisam znao da je najvažnije ime redatelja koje se na platnu posljednje pojavljivalo. Dotad je za mene redateljski posao bio običan posao pisanja scenarija i vođenja glumaca, jer su ostalo radili brojni drugi članovi ekipe. No kada se Alvaro vratio, dao mi je potpun tečaj zasnovan na deranju i bijelom rumu do zore, za stolovima najgorih krčmi, da bi me na mahove poučio onome što je on naučio u Sjedinjenim Državama. I tako bismo dočekivali zore, sanjajući budni o tome da to učinimo u Kolumbiji.
Osim tih blistavih provala, mi koji smo Alvara pratili na tom njegovom brzom prelaženju križarskoga puta, imali smo dojam da mu nedostaje smirenosti da sjedne i piše. Nismo ga mogli zamisliti kako sjedi više od sat vremena ni u jednom uredu. A dva ili tri mjeseca nakon njegova povratka, Tita Manotas, njegova dugogodišnja zaručnica i doživotna supruga, prestrašeno nas je nazvala i rekla da je Alvaro prodao svoj povijesni kamionet i da je u trgovini rukavica zaboravio originale svojih neobjavljenih priča, a nije imao kopije. Nije poduzeo nikakav napor da ih pronađe, uz njegovo vrlo tipično obrazloženje da se radilo o »šest ili sedam sranja od priča«. Mi, njegovi prijatelji i suradnici, pomogli smo Titi u potrazi za kamionetom, nekoliko puta preprodavanom po cijeloj karipskoj obali i u unutrašnjosti do Medellina. Naposljetku smo ga pronašli u radionici u Sinceleju, udaljenome nekih dvjesto kilometara. Originale na tiskarskom papiru, zgužvane i nepotpune, predali smo Titi zbog straha da će ih Alvaro nepažnjom ili namjerno opet zametnuti.
Dvije od tih priča objavljene su u Kronici, a ostale je čuvao German Vargas gotovo dvije godine dok se tražilo rješenje za objavljivanje.
Slikarica Cecilia Porras, uvijek vjerna našoj grupi, ilustrirala ih je nadahnutim crtežima koji su predstavljali rendgensku snimku Alvara odjevena u sve ono što je mogao biti: vozač kamiona, klaun na sajmu, ludi pjesnik, student na Sveučilištu Columbia, ili neko drugo zvanje, sve osim običnoga čovjeka. Knjigu je izdala knjižara Mundo pod naslovom Svi smo čekali, i bio je to izdavački događaj koji je prošao nezapaženo samo kod učenih kritičara. Po mome mišljenju, što sam tada i napisao, bila je to najbolja knjiga priča koja je objavljena u Kolumbiji.
Alfonso Fuenmavor napisao je kritičke osvrte kao pravi književni stručnjak u novinama i časopisima, ali zbog svoje prevelike stidljivosti nije ih sabrao u knjizi. Bio je neuobičajeno nezasitan čitatelj koji se mogao usporediti samo s Alvarom Mutisom ili Eduardom Zalameom. German Vargas i on bili su vrlo žestoki kritičari, i to više prema svojim pričama nego prema tuđima, no njihova navika traganja za mladim talentima nikada nije zakazala.
Bilo je to kreativno proljeće u kojemu su potekle vrlo ozbiljne glasine da German noćima ne spava pišući vrhunske priče, no o njima se nije ništa saznalo sve dok se, mnogo godina kasnije, nije zatvorio u spavaću sobu svoje roditeljske kuće i spalio ih nekoliko sati prije vjenčanja s mojom kumom Susanom Linares, da bude siguran da ih ni ona neće pročitati. Pretpostavlja se da su to bile priče i eseji, a možda i skica za roman, no German nikada o njima nije izustio ni riječi, ni prije ni poslije, i tek je uoči svoga vjenčanja poduzeo drastične mjere da ni žena, koja je postala njegova supruga, o tome ništa ne sazna. Susana je to primijetila, ali nije mogla ući u sobu da ga spriječi, jer joj to svekrva nije dopustila.
»U to vrijeme«, rekla mi je Suši godinama poslije sa svojim brzopletim humorom, »zaručnica prije vjenčanja nije mogla ući u spavaću sobu svog izabranika.«
Nije prošla ni godina dana, a pisma don Ramona postala su sve nejasnija, tužnija i rjeđa. Kada sam 7. svibnja 1952, u podne, ušao u knjižaru Mundo, German mi nije morao ništa reći da bih shvatio kako je don Ramon umro. Zbilo se to prije dva dana u Barceloni njegovih snova. Jedino što smo svi govorili, već kako bismo stizali u kavanu na podnevni sastanak, bilo je:
- Kakva nesreća!
Tada nisam bio svjestan toga da proživljavam jednu posve drukčiju godinu u svome životu, a danas uopće ne sumnjam da je bila odlučujuća. Dotad sam se zadovoljavao svojim nemarnim izgledom. Mnogima sam bio drag i cijenili su me, neki su mi se i divili u tome gradu u kojemu je svatko živio na svoj način, i kako je umio. Imao sam vrlo živ društveni život, sudjelovao u umjetničkim i društvenim polemikama u svojim hodočasničkim sandalama koje su izgledale kao da sam ih kupio da bih oponašao Alvara Cepedu, s jedinim platnenim hlačama i dvjema košuljama s kosim prugama koje sam prao pod tušem.
Odjednom, zbog raznih razloga, a neki su bili i odviše neznatni, počeo sam obnavljati svoju odjeću, ošišao sam se kao regrut, stanjio brkove i naučio nositi senatorske cipele koje mi je poklonio doktor Rafael Marriaga, putujući član grupe i povjesničar grada, a koji ih nijednom nije obuo jer su mu bile prevelike. Zbog nesvjesne dinamike skorojevićkog društva počeo sam osjećati kako se gušim od vrućine u sobi u Rascacielosu, kao da je Aracataca bila u Sibiriji, a patio sam i zbog gostiju koji su prolazili i glasno razgovarali kad bi ustali, te neumorno gunđao jer su se u sobama tih noćnih ptičica neprestano slijevale čitave brigade slatkovodnih mornara.
Danas shvaćam da moj izgled prosjaka nije bio takav zbog siromaštva ni zato da bih izgledao kao pjesnik, nego zato što su sve moje energije bile usredotočene na svojeglavost da naučim pisati.
Čim sam nazreo pravi put, napustio sam Rascacielos i preselio se u mirnu četvrt Prado, u drugu urbanu i društvenu krajnost, dva bloka dalje od kuće Meire Delmar, i pet blokova od povijesnoga hotela u kojemu su bogataški sinovi plesali sa svojim ljubavnicama djevicama nakon nedjeljne mise. Ili kao što je German rekao: počeo sam se popravljati nagore.
Živio sam u kući sestara Avila-Esther, Mavite i Tone, koje sam upoznao u Sucreu i koje su se već neko vrijeme trudile da me izbave iz propasti. Umjesto kartonske kutije u kojoj sam izgubio mnoge nedoumice razmaženoga unuka, imao sam sada vlastitu spavaću sobu s posebnom kupaonicom i prozorom koji je gledao na vrt, te tri obroka dnevno za nešto malo više od moje jadne plaće.
Kupio sam hlače i pola tuceta tropskih košulja s oslikanim cvjetovima i pticama, koje su mi na neko vrijeme donijele tajnu slavu brodskoga maloga. Stare prijatelje, koji se više nisu sa mnom sastajali, počeo sam tada svugdje sretati. S velikim veseljem otkrio sam da su znali napamet besmislice iz Žirafe, da su bili fanatici Kronike zbog onoga što su nazivali svojim sportskim pitanjem časti, i da su čak čitali moje priče, premda ih nisu shvaćali. Sreo sam Ricarda Gonzaleza Ripolla, moga susjeda u spavaonici u Državnoj gimnaziji, koji se smjestio u Barranquilli s diplomom arhitekta, i za manje od godinu dana sredio svoj život uz chevrolet pačjega repa, nejasnoga godišta, u kojemu bi u zoru utrpao čak do osam putnika.
Dolazio bih kući u rane jutarnje sate tri puta tjedno, jer smo odlazili na zabave s novim prijateljima koji su bili opsjednuti time da poprave zemlju, jedni uz magične političke formule, a drugi u tučnjavi s policijom.
Kada je saznala za sve te novosti, majka mi je poslala poruku u svome stilu: »Novac traži novac.« Prijateljima s posla nisam ništa rekao o svojim promjenama sve do noći kada sam ih sreo za stolom u kavani Fapy i uhvatio se za sjajnu izreku Lope de Vege:
»I doveo sam u red ono što je trebalo srediti u mojoj nesređenosti.«
Ne sjećam se takva zviždanja ni na nogometnome stadionu. German se kladio da mi se neće ostvariti nijedna zamisao začeta izvan Rascacielosa. Prema Alvaru, ne bih preživio grčeve od tri redovna dnevna obroka. No Alfonso se pobunio zbog pretjeranog upletanja u moj privatni život, i prekinuo je tu temu raspravom o hitnosti donošenja radikalnih odluka zbog sudbine Kronike. Mislim da su se zapravo osjećali krivima zbog moje nesređenosti, no bili su odviše dolični da mi ne zahvale na odluci jednim uzdahom olakšanja.
Suprotno onome što se očekivalo, poboljšalo se moje zdravlje i moj moral. Čitao sam manje zbog nedostatka vremena, ali sam poboljšao stil Žirafe, i prisilio se da nastavim pisati Lišće na vjetru u svojoj novoj sobi na prethistorijskome pisaćem stroju što mi ga je posudio Alfonso Fuenmayor, i to u svitanjima koje sam nekoć rasipao s Monom Guerrom. U jednome normalnom popodnevu u redakciji mogao sam napisati Žirafu, uvodni članak, neke od svojih brojnih vijesti bez potpisa, sažeti jednu policijsku priču i sastaviti članke u posljednji čas prije zaključivanja Kronike. Srećom, umjesto da s vremenom postane lakši, roman je počeo nametati svoje vlastite kriterije protiv mojih, a ja sam bio dovoljno čista duha da to shvatim kao znak povoljnih vjetrova.
Tako je odvažna bila moja volja da sam na brzinu smislio svoju priču broj deset: Netko remeti ove ruže, zato što je politički komentator kojemu smo u posljednji čas rezervirali tri stranice u Kronici za članak, pretrpio težak infarkt. Tek kada sam unosio ispravke na probnom otisku svoje priče, shvatio sam da je to još jedna statična drama kakvih sam nesvjesno već podosta napisao. Ta neugodnost pojačala mi je grižnju savjesti jer sam probudio jednoga prijatelja malo prije ponoći da mi napiše članak za manje od tri sata.
I zbog te grižnje istodobno sam i ja napisao priču, a u ponedjeljak sam ponovno pred izdavačkim vijećem govorio o hitnosti da iziđemo na ulicu i spasimo časopis od obamrlosti reportažama iz života. No ta ideja, o kojoj su i drugi razmišljali, još je jednom odbačena s obrazloženjem u moju korist: ako iziđemo na ulicu s idiličnom koncepcijom kakvu imamo o reportaži, časopis neće izići na vrijeme, ako uopće iziđe. Trebao sam to shvatiti kao kompliment, no nikada se nisam uspio osloboditi pomisli da je njihov pravi razlog bilo neugodno sjećanje na moju reportažu o Berascochei.
Tih je dana dobar savjet stigao preko telefonskoga poziva Rafaela Escalonea, autora pjesama koje su se onda pjevale, a i još uvijek se pjevaju na ovoj strani svijeta. Barranquilla je bila živo središte zbog čestoga prolaska pjevača s harmonikama koje smo poznavali i na zabavama u Aracataci, a i zbog njihova intenzivna prenošenja na karipskim radiostanicama. Vrlo poznati tadašnji pjevač bio je Guillermo Buitrago, koji se hvalio da je u toku s novostima u Provinciji. Drugi vrlo popularni pjevač bio je Crescencio Salcedo, bosonogi Indijanac koji bi se smjestio na uglu kod zalogajnice Americana, i pjevao spuštenih jedara vlastite i tuđe žetvene pjesme glasom koji je odzvanjao pomalo metalno, ali s vrlo osebujnim umijećem kojim se nametnuo svakodnevnoj gomili ljudi u Ulici San Blas. Dobar dio svoje mladosti proveo sam pored njega, a da ga nisam čak ni pozdravio, niti me je ikada vidio, sve dok nisam napamet naučio njegov bogati repertoar raznovrsnih pjesama.
Vrhunac te strasti zbio se za jednoga dremljivog popodneva u kojemu me je telefon prekinuo dok sam pisao Žirafu. Glas poput mnogih drugih, poznatih iz djetinjstva, pozdravio me je bez prethodnih formalnosti:
- Kako je, brate? Ovdje Rafael Escalona.
Pet minuta poslije našli smo se za rezerviranim stolom u kavani Roma i začeli prijateljstvo za cijeli život. Jedva smo se uspjeli pozdraviti, jer sam odmah počeo navaljivati na Escalonu da mi otpjeva svoje posljednje pjesme. Čuo sam rasute stihove, tihim i vrlo odmjerenim glasom koji je pratio udarajući prstima po stolu.
Narodna poezija naših krajeva šetala je u novome ruhu u svakoj strofi. »Dat ću ti stručak nezaboravka da učiniš ono što mu ime kaže«, pjevao je. Ja sam mu pokazao da znam napamet najbolje pjesme iz njegova kraja, koje sam još kao dječak zapamtio u nabujaloj rijeci usmene tradicije. No najviše ga je iznenadilo što sam o Provinciji govorio kao da je poznajem.
Nekoliko dana prije toga, Escalona je autobusom putovao iz Villanueve u Valledupar i u glavi skladao glazbu i riječi nove pjesme za karneval sljedeće nedjelje. Bio je to njegov majstorski način, jer nije znao zapisivati glazbu ni svirati ijedan instrument. U nekome selu na putu, u autobus se ukrcao jedan lutajući trubadur u sandalama i s harmonikom, kakvih je već bilo bezbroj, i koji su putovali zemljom pjevajući od sajma do sajma. Escalona ga je posjeo do sebe i na uho mu otpjevao jedine dvije strofe svoje nove pjesme koje je dovršio.
Trubadur je sišao na pola puta, a Escalona je nastavio do Valledupara gdje je morao leći zbog vrućice od četrdeset stupnjeva i obične prehlade. Za tri dana bila je karnevalska nedjelja, a nedovršena pjesma, koju je Escalona potiho otpjevao slučajnome prijatelju, pomela je sve stare i nove pjesme od Valledupara do rta Vele. Samo je on znao tko ju je pronio dok se znojio u vrućici za vrijeme karnevala, i tko joj je nadjenuo ime: Stara Sara.
Priča je istinita, i nije rijetka na tome području i u tome poslu u kojemu je ljepota nešto sasvim prirodno. Harmonika, koja nije tipičan ni općenito raširen instrument u Kolumbiji, bila je popularna na području Valledupara u koji je možda stigla s otoka Aruba i Curacao. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata prekinut je uvoz iz Njemačke, a oni koji su živjeli u Provinciji preživjeli su zahvaljujući svojim urođenim sposobnostima. Jedan od njih bio je Leandro Diaz, stolar koji ne samo da je bio genijalan skladatelj i virtuoz na harmonici, nego i jedini koji je znao popravljati harmonike za vrijeme rata, unatoč tome što je bio slijep od rođenja.
Ti lutajući pjevači živjeli su pjevajući od mjesta do mjesta ljupke i jednostavne pjesme o svakodnevnom životu na religioznim ili svjetovnim zabavama, a pogotovo na raskalašenim karnevalima.
No Rafael Escalona bio je malo drukčiji slučaj. Bio je sin pukovnika Clementea Escalone, nećak slavnoga biskupa Celedona i maturant gimnazije u Santa Marti koja sada nosi njegovo ime. Počeo je skladati vrlo rano, kao dječak, na zgražanje obitelji koja je pjevanje uz harmoniku smatrala nečim čime se bavi radnička klasa. Ne samo da je bio jedini lutajući pjevač koji je maturirao, nego i jedan od malobrojnih koji je znao čitati i pisati u ono vrijeme, a bio je i vrlo ohol i zaljubljiv čovjek. Ali nije bio, niti će biti posljednji: danas ih ima na stotine i sve su mlađi. Bili Clinton imao je to prilike vidjeti potkraj svojega predsjedavanja, kada je slušao grupu dječaka iz osnovne škole koji su iz Provincije doputovali da pjevaju pred njim u Bijeloj kući.
Tih sretnih dana slučajno sam se sreo s Mercedes Barchom, kćeri ljekarnika iz Sucre koju sam zaprosio kada je imala trinaest godina.
I za razliku od naših prijašnjih susreta, taj je put prihvatila moj poziv za nedjeljni ples u hotelu Prado.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:42 am




Tek sam tada saznao da se sa svojom obitelji preselila u Barranquillu zbog političke situacije koja je bila sve teža. Demetrio, njezin otac, bio je čvrst liberal koji nije ustuknuo pred prvim prijetnjama kada su se pojačala progonstva i uvrede na anonimnim papirićima koji su postavljani na javnim mjestima. No pred pritiskom na njegovu obitelj, riješio se posljednjih stvari koje je imao u Sucreu i otvorio ljekarnu u Barranquilli, pored hotela Prado. Iako star kao i moj otac, uvijek se prema meni odnosio mladenački prijateljski, što smo ponovno oživjeli u krčmi preko puta, i još jednom se napili kao veslači s cijelom grupom u Trećem čovjeku. Mercedes je tada studirala u Medellinu i dolazila je kući samo za božične praznike. Uvijek je bila zabavna i ljubazna prema meni, no imala je dar mađioničara u izbjegavanju pitanja i odgovora, kao i u tome da se ne izjasni ni o čemu konkretnome. Morao sam to prihvatiti kao milosrdniju taktiku od ravnodušnosti ili odbacivanja, i pomiriti se s time da me je vidjela sa svojim ocem i prijateljima u krčmi preko puta. Ako on nije naslutio moje zanimanje za nju na tim praznicima, bilo je to stoga što je to bila najbolje čuvana tajna u prvih dvadeset stoljeća kršćanstva. U nekoliko se prilika hvalio u krčmi Treći čovjek rečenicom koju mi je ona spomenula u Sucreu na našem prvom plesu: »Moj tata kaže da se još nije rodio princ koji bi se sa mnom oženio.« Nisam znao vjeruje li i ona u to, no ponašala se kao da vjeruje sve do uoči Božića kada je pristala da se sljedeće nedjelje nađemo na jutarnjem plesu u hotelu Prado. Bio sam tako praznovjeran da sam njezinu odluku pripisao svojoj frizuri i umjetničkim brkovima koje mi je brijač uredio, kao i odijelu od sirovog lana i svilenoj kravati, što sam sve kupio na nekoj rasprodaji koju su priredili Turci. Bio sam siguran da će doći s ocem, jer je svugdje išla s njim, pa sam pozvao i svoju sestru Aidu Rosu koja je provodila praznike sa mnom. No Mercedes se pojavila sama samcata, i plesala tako prirodno i s toliko ironije da joj je svaki moj prijedlog bio smiješan. Toga je dana započelo nezaboravno razdoblje za moga kuma Pacha Galana, slavnoga stvoritelja plesa merecumbe koji se plesao godinama i bio izvor novih karipskih melodija koje se još uvijek slušaju. Ona je odlično plesala na tu glazbu u modi, a svoje magično i oštroumno umijeće koristila da izbjegava prijedloge kojima sam je salijetao. Čini mi se da je njezina taktika bila navesti me da pomislim kako me ne shvaća ozbiljno, ali tako vješto da sam uvijek pronalazio način da nastavim dalje.
Točno u podne, shvativši koliko je sati, prestrašila se i ostavila me nasred sale. Nije htjela da je otpratim ni do vrata. Mojoj se sestri to učinilo tako neobičnim da se na neki način počela osjećati krivom, i čak me upitala nema li taj nemili događaj nešto s njezinom iznenadnom odlukom da ode u salezijanski samostan u Medellinu.
Od toga dana, Mercedes i ja izmislili smo posve osebujan način na koji smo se razumjeli a da ništa ne govorimo, čak i da se ne viđamo.
Za nju sam ponovno čuo nakon mjesec dana, 22. siječnja sljedeće godine, u odrješitoj poruci koju mi je ostavila u EZ Heraldu: »Ubili su Cayetana.« Za nas je to mogao biti samo jedan - Cayetano Gentile, naš prijatelj iz Sucre, neimenovani liječnik, animator plesova i zaljubljenik po zanimanju. Prema izravnoj verziji ubila su ga nožem dva brata one male učiteljice iz škole u Chaparralu koju smo vidjeli kako jaše s njim. Tijekom dana, izmjenjujući telegrame, saznao sam cijelu priču.
Još nije bilo vrijeme jednostavnoga komuniciranja telefonom i osobni pozivi na većoj udaljenosti obavljali su se uz prethodno slanje telegrama. Odmah sam reagirao kao reporter. Odlučio sam otputovati u Sucre da napišem reportažu, no u redakciji su to protumačili kao sentimentalni poriv. Danas to shvaćam, jer smo se mi Kolumbijci već tada međusobno ubijali zbog bilo kakva razloga, a ponekad bismo ga čak i izmišljali samo da se ubijamo, no zločini iz strasti bili su raskoš bogataša u gradovima. Učinilo mi se da je to vječna tema, i počeo sam prikupljati podatke od svjedoka, sve dok moja majka nije otkrila moje skrivene namjere i zamolila me da ne napišem reportažu. Barem dok je živa Cayetanova majka, gospođa Julieta Chimento koja je zbog mnogih razloga bila njezina kuma s pričesti, i krsna kuma Hernandu, mojemu bratu broj osam. Njezini su razlozi - nužni za jednu dobru reportažu - bili velika prepreka. Dva su učiteljičina brata progonila Cayetana dok se on pokušavao skloniti u svoju kuću, no gospoda Julieta se požurila zatvoriti vanjska vrata, jer je mislila da joj je sin već u spavaćoj sobi. Tako on nije mogao ući, te su ga ubili nožem pred zatvorenim vratima.
Moja trenutačna reakcija bila je da sjednem i napišem reportažu o tom zločinu, no naišao sam na sve moguće zapreke. Više me nije zanimao sam zločin nego književna tema o kolektivnoj odgovornosti. Međutim, nikakvo obrazloženje nije uvjerilo moju majku, a činilo mi se da bi bio nedostatak poštovanja napisati reportažu bez njezina dopuštenja. Ipak, tih su me dana samo spopadale želje da je napišem. Mnogo godina kasnije osjetio sam rezignaciju dok sam čekao polazak aviona na aerodromu u Alžiru.
Vrata dvorane za prvu klasu odjednom su se otvorila i ušao je arapski princ u besprijekornoj tunici koja je pokazivala njegovo porijeklo, a na ruci je imao divnu ženku sokola koja je umjesto kožnate kapuljače što se koristi u klasičnom lovu sa sokolovima, imala zlatnu kapuljaču s umetnutim dijamantima. Naravno, sjetio sam se Cayetana Gentilea koji je od svoga oca naučio lijepo umijeće lova pomoću sokola, u početku s kreolskim kopcima, a zatim i s veličanstvenim primjercima dovedenima iz Sretne Arabije. Kada je umro, imao je na svome posjedu pravi kavez za sokolove s dvije ženke i jednim mužjakom, uvježbanima za lov na jarebice, i s jednim škotskim sokolom lovcem, izučenim za osobnu zaštitu. Bio mi je poznat povijesni intervju koji je George Plimton napravio s Ernestom Hemingwayom u The Paris Review, u kojemu ga je upitao za postupak preoblikovanja stvarne osobe u lik u romanu. Hemingway mu je odgovorio: »Kad bih ja objasnio kako se to radi, moglo bi to poslužiti kao priručnik za odvjetnike specijalizirane u slučajevima klevete.« No toga božanstvenoga jutra u Alžiru moj je položaj bio sasvim drukčiji: nisam imao nikakvu želju nastaviti mirno živjeti ako ne napišem priču o Cayetanovoj smrti.
Moja majka bila je nepokolebljiva u tome da me spriječi naspram svim mogućim obrazloženjima, čak i trideset godina nakon te drame, kada me je ona sama nazvala u Barcelonu da mi kaže lošu vijest da je Julieta Chimento, Cayetanova majka, umrla, ne oporavivši se nikada od sinovljeva gubitka. No taj put, iskušavajući svime njezino stanje duha, moja majka nije pronašla razloge da spriječi reportažu.
- Samo te jedno molim kao majka - rekla mi je. - Piši o Cayetanu kao da je bio moj sin.
Priča s naslovom Kronika najavljene smrti objavljena je dvije godine poslije. Moja majka nije ju pročitala zbog razloga koji čuvam kao njezin drugi dragulj u svom osobnom muzeju: »Nešto što je tako loše završilo u životu, ne može dobro završiti u knjizi.«
Telefon je u mome uredu zazvonio u pet popodne, tjedan dana nakon Cayetanove smrti, kada sam započinjao pisanje svoga dnevnoga zadatka u El Heraldu. Zvao je moj tata, upravo je stigao u Barranquillu bez ikakve najave, i hitno me želio vidjeti u kavani Roma. Napetost u njegovu glasu prestrašila me je, no još me više uznemirilo kada sam ga vidio, neurednoga kao nikada i neobrijanoga, u nebeski plavome odijelu od 9. travnja, zgužvanom zbog vrućine na putu, a držala ga je samo spokojnost onih pobijeđenih.
Osjetio sam toliki jad da još danas ne mogu prenijeti tjeskobu i jasnoću kojom me je otac obavijestio o obiteljskoj nesreći. Sucre, taj raj za laki život s lijepim djevojkama podlegao je potresima političkoga nasilja. Cavetanova smrt bila je samo jedan znak.
- Ti ne možeš shvatiti kakav je to pakao jer živiš u ovoj mirnoj oazi - rekao mi je. - No mi koji smo ondje još uvijek živi, živi smo jer nas Bog poznaje.
Bio je jedan od malobrojnih članova Konzervativne stranke koji se nije morao skrivati pred raspaljenim liberalima nakon 9. travnja, a sada su ga upravo njegovi, koji su tada nalazili utočište u njegovoj sjeni, odbacivali zbog njegove blagosti. Prikazao mi je tako zastrašujuću i tako stvarnu sliku da je to itekako opravdavalo njegovu naglu odluku da sve napusti i odvede obitelj u Cartagenu.
Ni razumom ni srcem nisam bio protiv njega, ali sam pomislio da bih ga mogao zadržati jednim manje radikalnim rješenjem nego što je tako nagla selidba.
Nije bilo vremena za razmišljanje. Pili smo sokove u tišini, a njemu se ponovno, prije no što je ispio svoj, vratio njegov grozničavi idealizam, te mi nije pružio priliku da govorim. »Jedino što me tješi u cijeloj toj nesreći«, rekao je uzdrhtalim uzdahom, »to je sreća da napokon možeš završiti studije.« Nikada mu nisam rekao koliko me je dirnula ta njegova sanjarska sreća zbog jedne tako trivijalne stvari. Osjetio sam kako mi se utroba zaledila, jer mi je glavom sijevnula izopačena pomisao da je selidba obitelji tek još jedna njegova domišljatost da me primora da postanem odvjetnik.
Pogledao sam ga ravno u oči, a one su bile dva mirna čuđenja. Shvaćao sam da je bio tako nemoćan i uznemiren da me ne bi prisiljavao ni na što, niti mi išta uskraćivao, ali je imao dovoljno vjere u Božju providnost da misli kako me može primorati na predaju svojom klonulošću. I još više: istom opreznom vjerom najavio mi je da mi je našao posao u Cartageni i da je sve spremno za moj početak rada u ponedjeljak. Odličan posao, objasnio mi je, na koji moram dolaziti samo svakih petnaest dana da bih podignuo plaću.
To je bilo više no što sam mogao probaviti. Stisnutih zuba najavio sam mu neke prešućene stvari koje su ga trebale pripremiti za negativan svršetak. Ispričao sam mu dugi razgovor koji sam vodio s majkom na putovanju u Aracatacu, i nakon kojega nikada nisam čuo nikakav njegov komentar, ali sam shvatio da je njegova ravnodušnost za tu temu bila najbolji odgovor. Najžalosnije je bilo to što sam ja igrao poznavajući sve karte, jer sam znao da neću biti primljen na fakultet zato što nisam položio dva predmeta s druge godine i tri nenadoknadiva s treće. To sam zatajio obitelji jer sam htio izbjeći nekorisno razočaranje, a nisam htio čak ni zamisliti kakva bi bila očeva reakcija da sam mu to rekao toga popodneva. U početku razgovora odlučio sam ne prepustiti se nikakvoj slabosti srca, jer me je boljelo što je jedan tako dobar čovjek izgledao tako jadno zbog svoje djece. Ipak, učinilo mi se da mu ulijevam odviše nade. Na kraju sam popustio pred onim lakim obrascem da ga zamolim da razmislim preko noći.
- U redu - rekao je - samo nemoj zaboraviti da je u tvojim rukama sudbina obitelji.
Taj je uvjet prelio čašu. Bio sam svjestan svoje slabosti dok sam ga pratio na posljednji autobus u sedam navečer, te sam morao zavarati svoje srce da ne bih sjeo pored njega i otišao s njim. Bilo mi je jasno da se krug zatvorio i da će moja obitelj ponovno biti tako siromašna da će moći preživjeti samo uz pomoć sviju nas.
Nije to bila dobra noć za donošenje odluka. Policija je silom izbacila nekoliko obitelji izbjeglica iz unutrašnjosti koji su se ulogorili u parku San Nicolas, bježeći pred nasiljem u selima. No mir u kavani Roma bio je nedodirljiv. Španjolski izbjeglice uvijek bi me pitali što znam o don Ramonu Vinvesu, a ja bih im uvijek u šali odgovarao da njegova pisma ne donose vijesti iz Španjolske nego nestrpljiva pitanja o vijestima iz Barranquille. Otkad je umro, nisu ga više spominjali, ali su za stolom zadržali njegov prazni stolac. Neki mi je znanac čestitao na zadnjoj Žirafi koja ga je na neki način podsjetila na razuzdan romantizam Mariana Josea de Larre, a da nikada nisam saznao zašto. Profesor Perez Domenech trgnuo me je iz mojih nevolja jednom od svojih prikladnih rečenica: »Nadam se da nećete slijediti onaj loši primjer i ustrijeliti se.«
Vjerujem da to ne bi rekao da je znao do koje je mjere mogao imati pravo te noći.
Nakon pola sata odvukao sam Germana Vargasa na sam kraj kavane Fapy. Čim su nas poslužili, rekao sam mu da se moram hitno s njim posavjetovati. On je stao na pola puta sa šalicom koju je htio kušati - isto kao i don Ramon - i uznemireno me upitao:
- Kamo idete?
Njegova me je oštroumnost zapanjila.
- Kako, dovraga, znate! - rekao sam mu.
Nije znao, ali je naslutio, i mislio je da bi moje odustajanje bio kraj za Kroniku i teška odgovornost koja bi me tištala do kraja života. Dao mi je do znanja da bi to bila gotovo izdaja, a nitko osim njega nije imao više prava to reći. Nitko nije znao što da napravimo s Kronikom, no svi smo bili svjesni da ju je Alfonso održavao u ključnim trenucima, uključujući i investicije koje su nadmašivale njegove mogućnosti, tako da nikada nisam uspio izbaciti tu nesretnu ideju iz Germanove glave da će moja selidba neizbježno biti smrtna osuda za časopis. Siguran sam da je on, što sam posve shvaćao, znao da su moji razlozi neminovni, ali je ispunio svoju moralnu dužnost da mi kaže što misli.
Sutradan, dok me vozio u ured Kronike, Alvaro Cepeda dirljivo je pokazao zgrčenu bol što su mu je nanosile osobne nevolje prijatelja. Nesumnjivo je već od Germana saznao za moju odluku da odem, i samo nas je njegova primjerena plahost poštedjela bilo kakva salonskog obrazlaganja.
- Kvragu! - rekao mi je. - Ići u Cartagenu ne znači nikamo ići. Zabavno je ići u New York, kao što sam otišao ja, i evo me ovdje cijeloga.
Bila je to lekcija paraboličnih odgovora koji su mu služili za slučajeve, kao što je bio ovaj moj, da bi nekoga rasplakao. Zbog toga me nije iznenadilo što je prvi put radije htio razgovarati o tome da se rade filmovi u Kolumbiji, što ćemo planirati bez rezultata do kraja naših života. Skicirao ga je mirno da mi ulije neku nadu, i naglo zakočio usred ustrajne gomile ljudi i jadnih krčmetina u Ulici San Blas.
- Već sam rekao Alfonsu - povikao je kroz prozor - da pošalje kvragu časopis i da napravimo jedan kao što je Time!
Razgovor s Alfonsom nije bio lak ni za mene ni za njega, jer smo imali neku nerazriješenu stvar otprije šest mjeseci, a obojica smo patili od neke vrste mentalnoga mucanja u teškim situacijama.
Dogodilo se da sam prilikom jednog od svojih djetinjastih izlijeva bijesa u tiskari, skinuo svoje ime i titulu u impresumu Kronike, što je metaforički značilo formalno davanje otkaza, a kada se poslije oluja stišala, zaboravio sam ih ponovno staviti. Nitko to nije primijetio osim Germana Vargasa tek nakon dva tjedna, i to je spomenuo Alfonsu. I za njega je to bilo iznenađenje. Porfirio, šef tiskare, ispripovijedao im je što se zbilo, a oni su se složili da ostave stvari kakve jesu dok im ja ne iznesem svoje razloge. Na moju nesreću, posve sam na to zaboravio sve do dana kada smo se Alfonso i ja dogovorili da odem iz Kronike. Kada smo završili razgovor, pozdravio se sa mnom umirući od smijeha zbog tipično njegove šale, neprikladne, ali neodoljive.
- Sreća je - reče mi - što ne moramo čak ni izbrisati vaše ime iz impresuma.
Tek sam se tada sjetio tog incidenta poput uboda nožem, i osjetio kako se zemlja otvara pod mojim nogama, ne zbog toga što je Alfonso rekao na tako prikladan način, nego zato što sam mu to zaboravio objasniti. Alfonso, kao što se moglo očekivati, reagirao je kao odrastao čovjek. Ako je to bila jedina nepravda o kojoj nismo raspravili, nije dolično ostaviti je u zraku bez objašnjenja. Ostalo će srediti Alfonso s Alvarom i s Germanom, a ako bismo svi trebali spašavati brod, ja bih se za dva sata mogao i vratiti. Računali smo na izdavačko vijeće kao na krajnje sredstvo, poput neke vrste Božje providnosti koju nikada nismo uspjeli posjesti za dugi stol od orahovine u vrijeme velikih odluka.
Germanovi i Alvarovi komentari ulili su mi samopouzdanje koje mi je nedostajalo da odem. Alfonso je shvaćao moje razloge i primio ih kao olakšanje, ali ničim nije dao do znanja da bi Kronika mogla propasti zbog mog otkaza. Naprotiv, savjetovao mi je da mirno prebrodim krizu, umirio me idejom da se stvori čvrsta baza izdavačkoga vijeća, i rekao da će me obavijestiti kada se bude moglo učiniti nešto što će doista biti vrijedno truda.
To je bio prvi znak da je Alfonso prihvaćao nevjerojatnu mogućnost da Kronika propadne. Tako je i bilo, bez žaljenja i bez slave, 28. lipnja, nakon pedeset osam brojeva u četrnaest mjeseci. Ipak, pola stoljeća poslije, imam dojam da je taj časopis bio važan događaj u našemu novinarstvu. Nije ostalo nijedno kompletno izdanje, samo prvih šest brojeva i nekoliko izrezaka u katalonskoj knjižnici don Ramona Vinvesa.
Sretna slučajnost za mene bila je što su u kući gdje sam živio htjeli promijeniti pokućstvo u dnevnom boravku, pa su mi ga ponudili po cijeni javne dražbe. Uoči puta, u mom sređivanju računa s El Heraldom, prihvatili su da mi plate šest mjeseci unaprijed za Žirafu. Dijelom toga novca platio sam Mayitino pokućstvo za našu kuću u Cartageni, jer sam znao da ga moja obitelj neće ponijeti iz Sucre, a nije imala sredstava za kupovinu drugoga. Moram spomenuti da je to pokućstvo nakon pedeset godina uporabe još uvijek u dobrome stanju i da služi svrsi, jer moja zahvalna majka nije dopustila da se proda.
Tjedan dana nakon posjeta moga oca preselio sam se u Cartagenu s pokućstvom kao gotovo jedinom prtljagom i s malo odjeće što sam je nosio na sebi. Za razliku od prvoga puta, znao sam što da radim ako mi nešto zatreba, poznavao sam sve što mi je bilo potrebno u Cartageni, i svim sam srcem želio da se moja obitelj dobro osjeća, a ja loše, za kaznu zbog slabosti moga karaktera.
Kuća se nalazila na dobrome mjestu u četvrti Popa, u sjeni povijesnoga samostana koji je uvijek izgledao kao da će se svakoga časa urušiti. Četiri spavaonice i dvije kupaonice u prizemlju bile su određene za roditelje i jedanaestero djece, ja sam bio najstariji, s gotovo dvadeset šest godina, a Eligio najmlađi, u dobi od pet godina. Svi smo bili lijepo odgojeni prema karipskim običajima, spavali smo u mrežama i na prostirkama na podu, a u krevetima, samo koliko je bilo mjesta.
Na prvome katu živio je stric Hermogenes Sol, brat moga oca, sa svojim sinom Carlosom Martinezom Simahanom. Cijela kuća nije bila dovoljna za sve nas, no najamnina je bila umjerena zbog stričevih poslova s vlasnicom o kojoj smo znali samo da je vrlo bogata i da se zove Pepa. Moja obitelj, sa svojim neumoljivim darom za šalu, ubrzo je pronašla savršeni naziv za adresu koji je zvučao kao stih: »Kuća Pepe na rubu Pope.«
Dolazak djece za mene je misteriozno sjećanje. Svjetlo je nestalo u pola grada, te smo pokušavali urediti kuću u mraku da bi djeca mogla leći. Mi, starija braća, prepoznavali smo se po glasovima, no mlađa su se djeca toliko promijenila od moga posljednjega posjeta da su me njihove krupne i tužne oči plašile na svjetlu svijeća.
Zbog nereda putnih kovčega, zavežljaja i obješenih mreža u mraku, patio sam kao da se radilo o kakvom kućnom 9. travnju. No najviše me se dojmilo kada sam pokušao pomaknuti neku bezobličnu vreću koja mi je klizila iz ruku. Bili su to posmrtni ostaci bake Tranquiline koje je moja majka iskopala i ponijela da ih pohrani u kosturnici crkve sv. Petra Claverskog, gdje se danas, u istoj grobnici, nalaze i ostaci moga oca i tete Elvire Carrillo.
Stric Hermogenes Sol bio je čovjek kojega nam je sama providnost poslala u toj hitnoj situaciji. Imenovali su ga generalnim sekretarom Područne policije u Cartageni i njegova prva radikalna odredba bila je pronaći rupu u zakonu da spasi obitelj. To sam čak i ja radio, zalutali političar s reputacijom komunista koju nisam zaradio svojom ideologijom nego svojim načinom odijevanja. Bilo je posla za sve. Ocu su dali neki administrativni posao bez ikakve političke odgovornosti. Moga brata Luisa Enriquea imenovali su detektivom, a meni su dali unosan posao u uredima Nacionalnoga popisa stanovništva što se konzervativna vlada trudila provoditi, možda zato da stekne ideju o tome koliko je živih protivnika. Moralna cijena bila je za mene opasnija od političke cijene, jer sam ubirao plaću svaka dva tjedna, i nisam se pojavljivao u sektoru do kraja mjeseca da bih izbjegao bilo kakva pitanja. Službeno obrazloženje, ne samo za mene nego i za nekih stotinu i više zaposlenika, bilo je da se nalazim u povjerenstvu izvan grada.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:43 am




Kavana Moka, nasuprot ureda Popisa stanovništva, neprestano je bila puna lažnih činovnika iz obližnjih sela koji su dolazili samo po plaću. Nije mi ostajao nijedan centavo za moje osobne potrebe, jer je cijela moja plaća bila nužna za kućanske potrebe. U međuvremenu, otac me je pokušao upisati na pravni fakultet, i zapanjio se kada je saznao istinu koju sam mu skrivao. Sama činjenica da je to saznao toliko me ispunila srećom kao da su mi uručili diplomu. A moja sreća bila je još veća i zato što sam usred svih tih neprilika i zamršenosti napokon našao vremena i prostora da dovršim roman.
Kada sam ušao u El Universal, osjećao sam se kao da sam se vratio kući. Bilo je šest popodne, vrijeme najveće gužve, a iznenadna tišina strojeva za slaganje i pisaćih strojeva koju je prouzročio moj dolazak, stisnula mi je grlo. Profesor Zabala, po svojoj mirnoći nalik indijanskoj, ponio se kao da nije prošla ni minuta otkada sam ondje zadnji put bio. Kao da nikada nisam otišao, zamolio me je da mu napišem uvodni članak s kojim je kasnio. Moj je pisaći stroj zauzeo neki neiskusni mladić koji je skoro pao zbog velike žurbe da mi prepusti mjesto. Prvo što me je iznenadilo bila je poteškoća da napišem anonimni članak s promišljenošću uvodnika, nakon dvije godine bezakonja u Žirafi. Napisao sam jedan list kada je direktor Lopez Escauriaza prišao da me pozdravi. Kada sam završio članak, Zabala me je čekao s nekim papirićem na kojemu su bili direktorovi proračuni, i predložio mi plaću od sto dvadeset pesosa mjesečno za uvodne članke. Toliko me se dojmio taj iznos, neobičan za to vrijeme i to mjesto, da čak nisam ni odgovorio ni zahvalio, nego samo sjeo da napišem još dva članka, opijen osjećajem da Zemlja doista kruži oko Sunca.
Bilo je to kao da sam se vratio počecima. Iste teme, ispravljane crvenom liberalnom olovkom profesora Zabale, iz kojih je dijelove izrezivala ista cenzura onoga cenzora koji je već bio pobijeđen pred bogohulnom odvažnošću redakcije, iste one ponoći uz konjske odreske i pržene zelene banane u Špilji, i isti način ustrojstva svijeta do svitanja na Šetalištu Martires. Rojas Herazo proveo je godinu dana prodavajući slike da bi putovao bilo kamo, sve dok se nije oženio s velikom Rosom Isabelom, i preselio u Bogotu. Na kraju noći sjedao bih da napišem Žirafu koju sam slao u El Heraldo jedinim tada suvremenim načinom - običnom poštom, i to uglavnom redovito da bih otplatio dug.
Život s cijelom obitelji, pod nesretnim okolnostima, nije područje sjećanja nego mašte. Roditelji su spavali u spavaonici u prizemlju s nekolicinom najmlađih. Četiri sestre već su osjećale da svaka ima pravo na svoju spavaću sobu. U trećoj su spavali Hernando i Alfredo Ricardo, za koje se brinuo Jaime, držeći ih u stanju pripravnosti svojim filozofskim i matematičkim prigovorima. Rita, koja je tada imala oko četrnaest godina, učila je do ponoći na vanjskim vratima pod uličnom rasvjetom da bi štedjela struju. Učila je napamet lekcije, glasno ih pjevajući, dražesno i s dobrim izgovorom koji još uvijek ima. Mnoge neobičnosti u mojim knjigama proizlaze iz tih vježbi čitanja u kojima su mazge išle na mlin, pojavljivala se čokolada dječaka s malenom kapom, te zagonetka koja se odnosi na piće. Kuća je bila življa i naročito humanija nakon ponoći, između odlaženja u kuhinju po vodu ili na zahod s tekućim ili nešto čvršćim hitnim slučajevima, ili zbog unakrsnoga vješanja mreža za spavanje na raznim visinama u hodnicima. Živio sam na drugome katu s Gustavom i Luisom Enriqueom, dok su se stric i njegov sin smjestili u svojoj obiteljskoj kući, a kasnije s Jaimeom koji je bio podvrgnut kazni da ne smije ni o čemu propovijedati poslije devet navečer. Jedne nas je noći nekoliko sati držalo budnima cikličko blejanje nekog janjeta siročeta. Gustavo je tada ogorčeno rekao:
- Kao da se radi o svjetioniku.
Nikada to nisam zaboravio, jer sam u to vrijeme cijeli niz podudarnosti iz stvarnoga života hvatao u letu za svoj roman u nastajanju.
Ta je kuća bila življa od drugih u Cartageni koje su propadale zajedno sa sredstvima obitelji. Tražeći jeftinije četvrti spuštali smo se na društvenoj ljestvici i na kraju našli kuću u Torilu gdje se noću pojavljivao duh neke žene. Imao sam sreću da ne budem ondje, ali samo svjedočenje roditelja i braće stvorilo mi je toliki užas kao da sam ondje bio. Drijemajući na sofi u dnevnoj sobi prve noći, roditelji su ugledali duha kako iz jedne spavaće sobe prelazi u drugu, i ne pogledavši ih, u haljini s crvenim cvjetovima i kratke kose koja je iza ušiju bila vezana crvenim vrpcama. Moja je majka opisala čak i boje njezine haljine i model cipela. Otac je poricao da ju je vidio da ne bi ostavio još veći dojam na suprugu i preplašio djecu, no zbog prisnosti kojom se duh po kući kretao kad bi pao mrak, nije bilo moguće ne primijetiti ga. Moja sestra Margot probudila se jednoga jutra i vidjela ga na rubu svoga kreveta kako je pomno promatra snažnim pogledom. No ono što je na nju ostavilo najveći dojam bilo je to da je promatraju iz drugoga života.
U nedjelju, pri izlasku s mise, jedna je susjeda potvrdila mojoj majci da u toj kući nitko nije živio već mnogo godina zbog drskosti duha žene koji se jedanput pojavio u blagovaonici usred dana dok je obitelj ručala. Sutradan je majka, zajedno s dva najmlađa sina, otišla potražiti kuću u koju bi se preselili i pronašla je za četiri sata.
Međutim, bilo je potrebno mnogo truda da većinu braće uvjeri kako se duh umrle žene neće preseliti s njima.
U kući na rubu Pope, unatoč vremenu što sam ga imao napretek, pisao sam s toliko zadovoljstva da su mi dani bili prekratki. Onamo je ponovno došao Ramiro de la Espriella sa svojom diplomom doktora zakona, više političar no ikada prije, i oduševljen novim romanima koje je pročitao. Naročito romanom Koža Curzia Malapartea koji je te godine postao ključna knjiga za moju generaciju. Snaga proze, moć inteligencije i neumoljivo poimanje suvremene povijesti držalo nas je budnima do svitanja. No vrijeme nam je pokazalo kako je Malaparte bio predodređen da bude koristan primjer za sasvim različite vrline od onih kojima sam težio, i koje su naposljetku uništile sliku o njemu. Bilo je to posve suprotno onome što nam se istodobno događalo s Albertom Camusom.
Obitelj De la Espriella živjela je tada u našoj blizini, te su iz svog obiteljskog vinskog podruma potkradali nedužne boce i donosili ih k nama. Protivno savjetima don Ramira Vinvesa čitao bih tada duge ulomke svoje proze njima i braći, onako kako su bili napisani, bez ispravaka, i na istim listovima tiskarskoga papira na kojima sam pisao sve drugo u besanim noćima u El Universalu.
Tih su se dana vratili Alvaro Mutiš i Gonzalo Mallarino, no osjećao sam uzburkanu plahost pri pomisli da ih zamolim da pročitaju moje nedovršene bilješke koje još nisu imale ni naslov. Htio sam se zatvoriti i raditi bez predaha da bih napravio prvu kopiju u službenoj verziji prije posljednje korekcije. Imao sam nekih četrdesetak stranica više od predviđenih, i još nisam slutio da bi to mogla biti velika prepreka. Ubrzo sam saznao: ja sam rob perfekcionizma koji me prisiljava da unaprijed napravim plan o veličini knjige, s točnim brojem stranica za svaki odlomak i za knjigu u cjelini. Samo jedna uočljiva greška u tim proračunima primorala bi me da o svemu ponovno promislim, jer me čak jedna tipografska greška uzbuni kao da se radi o kreativnoj greški. Mislio sam da je takva apsolutna metoda posljedica pretjerane odgovornosti, ali danas znam da je to bio običan teror, potpun i fizički.
Za razliku od toga, i još jednom ne poslušavši Ramona Vinvesa, poslao sam Gustavu Ibarri kompletnu prvu verziju kada sam mislio da je gotova, iako još uvijek nisam imao naslov. Dva dana poslije pozvao me u svoju kuću. Našao sam ga u stolcu za ljuljanje, ispletenom od lijana, na terasi koja gleda na more, preplanulog od sunca i u odjeći za plažu, i dirnula me nježnost kojom je milovao moje stranice dok je sa mnom razgovarao. Bio je pravi učitelj koji mi nije držao predavanje o knjizi, ni govorio je li dobra ili loša, nego mi prikazivao njezine etičke vrijednosti. Kada je završio, zadovoljno me promotrio i zaključio svojom svakidašnjom iskrenošću.
- Ovo je mit o Antigoni.
Po mojemu izrazu vidio je da nisam ništa shvatio, pa je s police skinuo Sofoklovu knjigu i pročitao mi ono što je želio reći.
Dramatičnost u mome romanu doista je u svojoj biti bila istovjetna dramatičnosti u Antigoni, kojoj je bilo zabranjeno pokopati tijelo njezina brata Polinika jer je tako naredio njihov stric, kralj Kreont. Ja sam pročitao Edipa na Kolonu iz knjige koju mi je Gustavo poklonio kada smo se upoznali, ali sam se slabo sjećao mita o Antigoni da bih ga mogao rekonstruirati u drami koja se odvijala na plantažama banana, i to s takvim emocionalnim sličnostima kojih dotad uopće nisam bio svjestan. Osjetio sam uznemirenost u srcu zbog sreće i razočaranja. Te sam noći ponovno pročitao to djelo s neobičnom primjesom ponosa i boli, jer sam se u dobroj namjeri poklopio s tako velikim piscem, i istodobno osjećao stid zbog plagijata. Nakon tjedan dana burnih kriza odlučio sam napraviti neke duboke izmjene koje bi spasile moju dobru namjeru, još uvijek ne shvaćajući nadljudsku taštinu u tome činu preoblikovanja svoje knjige samo zato da ne bi nalikovala Sofoklu. Naposljetku rezigniran, osjetio sam moralno pravo da upotrijebim jednu svoju rečenicu kao epigraf iz poštovanja, pa sam tako i učinio.
Selidba u Cartagenu na vrijeme nas je zaštitila od teškoga i opasnoga pogoršanja situacije u Sucreu, no većina proračuna pokazala se iluzornima, koliko zbog malih prihoda, toliko i zbog velike obitelji. Majka je govorila da djeca siromaha jedu više i rastu brže od djece bogatih, a naša kuća bila je dovoljan primjer da to potkrijepi. Plaće sviju nas nisu bile dovoljne za miran život.
S vremenom su i ostali stekli svoja zvanja. Jaime je zbog druge obiteljske zavjere postao inženjer građevine i bio jedini u obitelji koji je cijenio diplomu kao plemićku titulu. Luis Enrique je postao stručnjak za knjigovodstvo, a Gustavo je diplomirao topografiju, no obojica su i dalje svirali iste gitare i pjevali tuđe serenade. Yiyo nas je zarana iznenadio vrlo određenom književnom vokacijom i snažnim karakterom koji se rano iskazao, već s pet godina, kada smo ga uhvatili kako pokušava zapaliti ormar jer je želio vidjeti kako vatrogasci gase vatru u kući. Kasnije, kada su njega i njegova brata Cuquia stariji kolege u školi pozvali da puše marihuanu, Yiyo je prestrašeno odbio. Cuqui, naprotiv, koji je oduvijek bio znatiželjan i nepromišljen, duboko je udahnuo.
Nekoliko godina kasnije, kao brodolomac u močvari droge, pripovijedao mi je da je nakon tog prvog putovanja rekao: »Sranje! Ništa više u životu ne želim raditi osim ovoga«.
U sljedećih četrdeset godina, u jednoj strasti bez budućnosti, nije činio ništa drugo osim ispunjavanja zavjeta umiranja po svojim zakonima. U pedeset drugoj godini izgubio se u svom umjetnom raju i doživio jaki infarkt.
Nanchi, najmirniji čovjek na svijetu, ostao je u vojsci nakon obaveznog služenja vojnoga roka, isticao se u svim vrstama modernog oružja te sudjelovao u brojnim vojnim manevrima, ali nikada nije imao priliku sudjelovati u jednom od naših mnogih kroničnih ratova. Tako se, kada je napustio vojsku, zadovoljio službom vatrogasca, ali ni tamo nije imao priliku ugasiti nijedan požar u više od pet godina. Ipak, nikada se nije osjećao frustrirano jer je imao velik smisao za humor, zbog čega je u našoj obitelji bio poznat kao majstor trenutačnih šala, i to mu je omogućavalo da bude sretan samo zbog činjenice da je živ.
U najtežim godinama siromaštva Yiyo je postao pisac i novinar samo snagom volje, a da nikada nije pušio, ni popio čašicu više u svom životu. Njegova silovita književna vokacija i tiha kreativnost borile su se s nevoljama. Umro je u pedesetčetvrtoj godini, imajući vremena da objavi samo jednu knjigu s više od šesto stranica, koja je obuhvaćala izvanredno istraživanje o tajnom životu romana Sto godina samoće, na kojemu je radio godinama a da to nisam znao, i da nikada izravno nije zatražio nijedan podatak od mene.
Dok je još bila djevojka, Rita je znala iskoristiti lekcije tuđih gorkih iskustava. Kada sam se vratio u roditeljsku kuću nakon dugog izbivanja, našao sam je kako pati u istome čistilištu kao i sve druge djevojke zbog ljubavi prema naočitom, ozbiljnom i pristojnom crnokosom mladiću, jer jedina nepodudarnost među njima bila su dva i pol pedlja visine. Te iste noći našao sam oca kako sluša vijesti u mreži u spavaćoj sobi. Stišao sam ton radija, sjeo na krevet ispred njega i upitao ga svojim pravom prvorođenoga o tome što se događa s Ritinim ljubavima. On je ispalio odgovor koji je zacijelo već odavno imao spreman.
- Jedino što se događa jest to da je tip lopov. Upravo ono čega sam se bojao.
- Lopov, zašto? - upitah.
- Lopov, lopov - reče on, još uvijek me ne pogledavši.
- Ali što je ukrao? - upitah nemilosrdno. Još uvijek me nije pogledao.
- Dobro - uzdahnuo je naposljetku. - Nije ništa ukrao, ali jedan njegov brat uhićen je zbog krađe.
- Onda nema problema - rekoh mu kretenski jednostavno - jer se Rita ne želi udati za toga, nego za onoga koji nije uhićen.
Nije ništa odvratio. Njegovo poštenje, stavljeno na probu, premašilo je sve granice nakon prvoga pitanja jer je i on znao da glasine o uhićenome bratu Ritina izabranika nisu točne. Bez drugih argumenata, pokušao se uhvatiti za mit o dostojanstvu.
- Dobro, ali neka se odmah vjenčaju, ne želim duge zaruke u ovoj kući.
Moj je odgovor bio trenutan i toliko nemilosrdan da zbog toga još uvijek žalim:
- Sutra, rano ujutro.
- Čovječe! Ne treba pretjerivati - odgovorio je uznemireno otac, ali već s prvim smiješkom. - Ta djevojka čak nema što odjenuti.
Posljednji put kada sam vidio tetu Pa, imala je gotovo devedeset godina, a bilo je to jednoga vrućega popodneva kada je stigla u Cartagenu bez najave. Došla je brzim taksijem iz Riohache sa školskom torbom, u crnini i s nekakvom crnom krpom kao turbanom. Ušla je sretna, raširenih ruku i povikala svima:
- Došla sam se pozdraviti jer ću uskoro umrijeti.
Primili smo je ne samo zato što je bila naša teta, nego i zato što smo znali koliko je dobro poznavala svoj odnos sa smrću. Ostala je u kući čekajući svoj čas u sobici za poslugu, jedinoj koju je prihvatila da u njoj spava, i ondje je umrla kao svetica u dobi koju smo mi procijenili na sto i nešto godina.
To je bilo najintenzivnije doba u El Universalu. Zabala me je svojom političkom mudrošću vodio u pisanju da bi moji članci mogli iskazati ono što je trebalo reći bez prepreka cenzorove olovke, i prvi se put počeo zanimati za moju staru ideju da pišem reportaže.
Ubrzo se pojavila strahotna tema o turistima koje su napadali morski psi na plažama u Marbelli. No potom se dogodilo nešto vrlo originalno u gradu - ponuđeno je pedeset pesosa za svakog mrtvog morskog psa, tako da sutradan nije bilo dovoljno bademovih grana da bi se na njima objesili i izložili svi morski psi koji su tijekom noći ulovljeni. Hector Rojas Herazo, umirući od smijeha, napisao je u Bogoti, u svojoj novoj kolumni u listu El Tiempo, podrugljiv članak o tome kako se u lovu na morske pse primjenjuje starinski način povlačenja repe za lišće. To mi je dalo ideju da napišem reportažu o noćnome lovu. Zabala me je oduševljeno podržao, no moj neuspjeh počeo je pri samome trenutku ukrcavanja, kada su me upitali jesam li plovio, a ja sam odgovorio da nisam, bojim li se mora, a istina je da sam se bojao, no rekao sam da se ne bojim, i na kraju, znam li plivati - što su trebali najprije pitati - ali se nisam usudio slagati da znam. No ipak sam, na čvrstome tlu, u razgovoru s mornarima saznao da ribari idu do Bocas de Cenize, osamdeset devet nautičkih milja od Cartagene, i vraćaju se nakrcani nedužnim morskim psima da bi ih prodali kao zločince za pedeset pesosa. Velika vijest raspršila se istoga dana, a ja sam izgubio iluziju o pisanju reportaže. Umjesto nje objavio sam svoju priču broj osam: Nabo, crnac kojega su anđeli čekali. Barem dva ozbiljna kritičara i moji strogi prijatelji iz Barranquille procijenili su je kao dobru promjenu smjera.
Ne vjerujem da je moja politička zrelost bila dostatna da bi utjecala na mene, no istina je da sam ponovno doživio sličan pad kao ranije. Osjećao sam da sam duboko zaglibio jer je moja jedina zabava bila dočekivanje zore i pjevanje s pijancima u Las Bovedas de las murallas, a to su bili bordeli u koje su zalazili vojnici u kolonijalno doba, i kasnije ozloglašen politički zatvor. General Francisco de Paula Santander tu je odslužio kaznu od osam mjeseci prije no što su ga njegovi kolege po uvjerenju i oružju prognali u Evropu.
Čuvar tih povijesnih relikvija bio je jedan umirovljeni slagar koji se sastajao sa svojim zaposlenim kolegama nakon zaključivanja novina da bi svaki dan proslavili novi dan s demižonom ilegalnoga bijeloga ruma koji su svojim umijećem spravljali lupeži. To su bili učeni tiskari po svojoj obiteljskoj tradiciji, dramatični jezikoslovci i veliki pijanci subotom. Priključio sam se njihovu udruženju.
Najmlađi među njima zvao se Guillermo Davila i ostvario je junački pothvat zaposlivši se na obali unatoč nepopustljivosti nekih područnih voda koji su se protivili da u udruženje prime cachacose. Možda je u tome uspio zbog umijeća svoga umijeća jer je, osim što je dobro radio i bio drag, izvodio i čuda. Očaravao nas je magičnim doskočicama pri kojima su izlazile žive ptice iz ladica u uredima, ili bi nam u bijeli papir pretvarao onaj na kojemu smo napisali uvodni članak što smo ga predali točno prije zaključivanja lista. Profesor Zabala, vrlo ozbiljan u svojim dužnostima, na trenutak bi zaboravio na Paderevvskoga i na proletersku revoluciju, i zatražio aplauz za čarobnjaka s uvijek suzdržanim upozorenjem da to bude zadnji put, što on nikada nije poslušao. Za mene je to dijeljenje svakodnevne rutine s jednim čarobnjakom bilo kao da sam napokon otkrio stvarnost.
Jednog od tih svitanja u Las Bdvedasu, Davila mi je ispripovijedao o svcjoj ideji da stvori novine veličine dvadeset četiri puta dvadeset četiri centimetra, dakle, od pola novinskoga lista, koje bi se dijelile zabadava u popodnevnim satima, u vrijeme najvećega meteža kada se zatvaraju trgovine. To bi bile najmanje novine na svijetu i mogle bi se pročitati u deset minuta. Tako je i bilo. Zvale su se Comprimido; ja bih ih napisao do jedanaest sati, za sat vremena, a Davila bi ih za dva sata složio i tiskao, dok ih je dijelio neki odvažni prodavač koji nije imao daha ni da vikne naslov više puta.
Novine su izišle 18. rujna 1951, i nemoguće je zamisliti veći i kraći uspjeh: tri broja u tri dana. Davila mi je priznao da čak ni uz pomoć crne magije ne bi mogao smisliti tako veliku ideju o novinama s tako niskom cijenom, koje stanu na tako mali prostor, naprave se za tako malo vremena i nestanu tako brzo. Najčudnije je to što sam tijekom drugoga dana na trenutak pomislio, opijen žarom fanatika koji su ih razgrabili na ulici, da mogu na tako jednostavan način doći do rješenja za svoj život. San je trajao do četvrtka kada nam je upravitelj pokazao da možemo izdati još jedan broj prije bankrota, iako smo odlučili objaviti komercijalne oglase, no oni su morali biti tako maleni i tako skupi da za to nije bilo razumnoga rješenja.
Upravo ta koncepcija lista, koja se osnivala na njegovoj veličini, povlačila je za sobom matematičku klicu njegove propasti: što se više prodavao, to je bio manje isplativ.
Ostao sam visjeti u zraku. Preseljenje u Cartagenu bilo je prikladno i korisno nakon iskustva s Kronikom, a još sam usto imao vrlo povoljne okolnosti za pisanje Lišća na vjetru, pogotovo zbog kreativne groznice koja je vladala u našoj kući gdje je ono najneobičnije uvijek izgledalo moguće. Dovoljno je da se prisjetim samo jednoga ručka za kojim smo razgovarali s ocem o poteškoćama mnogih pisaca da pišu o svojim sjećanjima kada se više nisu sjećali ničega. Cuqui, koji je tada imao samo šest godina, izvukao je krajnje iskren zaključak:
- Onda - rekao je - pisac najprije mora pisati o svojim sjećanjima, dok se još svega sjeća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:43 am



Nisam se usudio priznati da mi se s Lišćem na vjetru događa isto što i s Kućom - tehnika pisanja počela me zaokupljati više od same teme. Nakon godine dana rada s tolikim oduševljenjem, djelo mi se pokazalo kao kružni labirint bez ulaza i izlaza. Danas mislim da znam zašto je to bilo tako. Kostumbrizam, koji je na svojim počecima ponudio vrlo dobre primjere, na kraju je fosilizirao čak i velike nacionalne teme koje su ga pokušavale izvući kroz izlaze u slučaju opasnosti
Zapravo se radilo o tome da više ni na trenutak nisam podnosio neizvjesnost. Nedostajala mi je samo provjera podataka i određivanje stila prije završne točke, a ipak nisam osjećao da djelo diše. No, toliko sam zaglibio u dugotrajnome radu u mraku da sam vidio kako djelo propada, ne znajući gdje je napuklo. Najgore je bilo to što mi u toj fazi pisanja nitko nije mogao pomoći, jer pukotine nisu bile u tekstu već u meni, i samo sam ja mogao imati oči da ih vidim i srce da zbog njih patim. Možda sam zbog tog razloga i prestao pisati Žirafu, ne brinući se naročito kada ću listu El Heraldo isplatiti novac koji su mi unaprijed dali za kupovinu pokućstva.
Nažalost, ni darovitost, ni borba, kao ni ljubav, nisu bili dovoljni da unište siromaštvo. Sve je bilo na njegovoj strani. Ured za popis stanovništva zatvorio se za godinu dana, a moja plaća u El Universalu nije bila dovoljna. Nisam se vratio na pravni fakultet unatoč oštroumnosti nekih profesora koji su se urotili da me poguraju naprijed, protivno mojemu nezanimanju za njihovo zanimanje i nauku. Novac sviju nas nije bio dovoljan za kuću, a praznina je bila tako velika da moj prihod nikada nije bio dostatan, no nedostatak iluzija pogađao me više od nedostatka novaca.
- Ako moramo svi potonuti - rekao sam za ručkom jednog odlučujućeg dana - dopustite da se spasim da bih vam pokušao poslati makar čamac na vesla.
Tako sam se u prvome tjednu prosinca ponovno preselio u Barranquillu, na razočaranje svih, ali sa sigurnošću da će čamac stići. Može se samo zamisliti koliko se Alfonso Fuenmayor začudio kada me ugledao kako nenajavljeno ulazim u naš stari ured El Heralda, jer je Kronika ostala bez sredstava. Pogledao me kao utvaru iza svojeg pisaćeg stroja, i uznemireno povikao:
- Što, dovraga, ovdje radite bez najave!
Malo sam puta u životu dao odgovor koji je bio tako blizu istini:
- Došlo mi je do grla, majstore. Alfosno se umirio.
- Ah, dobro! - odvratio je na onaj svoj stari način, i izrekao najkolumbijskiji stih iz nacionalne himne. - Srećom, tako cijelo čovječanstvo iza rešetaka cvili.
Nije pokazao ni najmanje znatiželje za razlog moga dolaska. Učinilo mu se da je to telepatija, jer je posljednjih mjeseci, svaki put kad bi se zapitao što je sa mnom, nešto u njemu odgovaralo da ću svakoga časa doći i ostati. Sav sretan ustao je iza pisaćega stola i odjenuo jaknu, jer sam mu pao kao dar s neba. Kasnio je pola sata na neki dogovor, a kako nije dovršio uvodni članak za sutradan, zamolio je mene da ga završim. Jedva sam ga dospio pitati koja je tema, a on mi je iz hodnika užurbano dobacio, uz tipičnu smjelost za prijatelje:
- Pročitajte pa ćete vidjeti.
Sutradan su ponovno bila dva pisaća stroja jedan nasuprot drugome u uredu El Heralda, i ja sam ponovno pisao Žirafu za istu stranicu. I, naravno, za istu plaću! I u istim prisnim prilikama s Alfonsom, jer su mnogi uvodni članci imali njegove i moje odlomke, i bilo ih je nemoguće razlikovati. Neki studenti novinarstva, ili književnosti, pokušali su kasnije u arhivi pronaći razliku među njima, ali u tome nisu uspjeli, osim u slučajevima s posebnim temama, i to ne zbog stila nego zbog kulturne informacije.
U krčmi Treći čovjek zaboljela me loša vijest da su ubili našega prijatelja lopova. Jedne noći, kao i obično, izišao je da obavi svoj posao, i jedino što se o njemu saznalo bez većih pojedinosti, bilo je to da je dobio metak u srce u kući u kojoj je krao. Tijelo je prepoznala njegova starija sestra, jedini član obitelji, a samo smo mi i vlasnik krčme prisustvovali milosrdnom pokopu.
Ponovno sam odsjeo u kući sestara Avila. Meira Delmar, koja mi je opet bila susjeda, i dalje je svojim mirnim noćnim zabavama pročišćavala moje loše noći iz kavane El Gato Negro. Ona i njezina sestra Alicia doimale su se kao blizanke po svome ponašanju, a i po tome što su uspijevale da nam vrijeme prostruji kada smo s njima.
Na neki vrlo posebni način i dalje su bile prisutne u grupi. Bar jednom godišnje pozivale su nas za stol s biranim arapskim jelima, koja su nam hranila dušu, a u njihovoj kući odvijale su se i neobične zabave sa slavnim gostima, od poznatih umjetnika svih vrsta do izgubljenih pjesnika. Čini mi se da su one, zajedno s profesorom Pedrom Viabom, dovele u red moju zabludjelu zanesenost glazbom, i uvukle me u sretnu družinu umjetničke sredine.
Danas mi se čini da mi je Barranquilla pružala bolju perspektivu za Lišće na vjetru, jer čim sam ponovno imao stol s pisaćim strojem, počeo sam novom snagom raditi na ispravcima. Tih sam se dana odvažio pokazati grupi prvu čitljivu verziju iako sam znao da nije dovršena. Toliko smo o njoj razgovarali da je svako upozorenje bilo suvišno. Alfonso je dva dana pisao preda mnom, a da je čak nije ni spomenuo. Potkraj trećega dana, kada smo završili svoje zadatke, stavio je na pisaći stol rastvorenu verziju i pročitao stranice koje je označio komadićima papira. Više no kritičar, doimao se kao istraživač nedosljednosti i pročišćivač stila. Njegove su primjedbe bile toliko oštroumne da sam ih sve primijenio, osim jedne koja se njemu učinila besmislenom, čak i kada sam mu objasnio da je to bila stvarna epizoda iz moga djetinjstva.
- Čak je i stvarnost nejasna kada je književnost loša - rekao mi je umirući od smijeha.
German Vargas nije odmah davao komentare ako bi tekst bio dobar, nego smireno mišljenje koje je završavao usklikom:
- Fantastično!
No još je idućih dana nasumce izbacivao nizove ideja o knjizi, koje bi u njegovim oštroumnim prosudbama dosegnule vrhunac u nekoj noći bančenja. Ako mu se prva verzija ne bi učinila dobrom, nasamo bi se sastao s autorom i rekao mu to takvom iskrenošću i elegancijom da početniku ne bi preostalo drugo nego zahvaliti mu svim srcem unatoč želji za plakanjem. No to nije bio moj slučaj.
Jednoga dana, kada sam se tome najmanje nadao, German mi je kroz šalu izrekao istinu o mojim prvim verzijama koja mi je stavila srce na mjesto.
Alvaro je nestao iz Fapya bez ikakva znaka života. Gotovo tjedan dana poslije, kada to nisam očekivao, prepriječio mi je put svojim automobilom na Šetalištu Bolivar, i povikao kao što je samo on znao:
- Uđite, majstore, da vas dokraja uništim!
Bila je to njegova anestezijska rečenica. Vozili smo se okolo bez nekog određenog cilja, po trgovačkom središtu i po pasjoj vrućini, dok je Alvaro izvikivao uglavnom emocionalnu, ali vrlo dojmljivu analizu svoga čitanja. Prekidao bi to svaki put kad bi ugledao nekog znanca na pločniku da mu dovikne kakvu srdačnu ili šaljivu besmislicu, i potom nastavljao zaneseno prosuđivanje glasom kreštavim od napora, razbarušene kose i izbezumljena pogleda kao da me gledao kroz rešetke nekakva panoptikuma. Završili smo pijući ledeno pivo na terasi Los Almendrosa, trpeći fanatike Juniora i Sportinga na pločniku preko puta, da bi nas na kraju preplavila lavina goropadnika koji su kuljali sa stadiona, gubeći dah u uvredama što su ih jedni drugima nanosili. Jedino određeno mišljenje o prvoj verziji moje knjige doviknuo mi je Alvaro u posljednji čas kroz prozor automobila:
- U svakom slučaju, majstore, još uvijek vam je ostalo mnogo od kostumbrizma!
Zahvalno sam mu uzvratio:
- Ali od onoga dobroga, od Faulknera!
A on je završio sve ono neizrečeno i nepromišljeno, smijući se grohotom:
- Ne budite kurvin sin!
Pedeset godina kasnije, svaki put kad se sjetim toga popodneva, ponovno čujem pršteći grohot koji je odjekivao kao kamenje na užarenoj ulici.
Postalo mi je jasno da se njima trojici sviđao roman, uz osobno i moguće opravdano suzdržavanje, ali to nisu izravno izrekli možda zato što im se to učinilo prejednostavnim. Nitko nije govorio o objavljivanju, što je također bilo vrlo tipično za njih, jer im je najvažnije bilo dobro pisanje. Sve ostalo bila je stvar izdavača.
Drugim riječima, ponovno sam se nalazio u našoj staroj Barranquilli, no, nažalost, bio sam svjestan da više nemam volje nastaviti pisati “Žirafu”. Zapravo sam ispunio taj zadatak svakodnevnoga tesanja da bih naučio pisati od nule, krvavo tvrdoglavo i pretenciozno, i da bih postao jedan drukčiji pisac. U mnogim slučajevima nisu mi odgovarale teme, pa sam ih mijenjao i uzimao druge kad bih postajao svjestan da im još nisam dorastao. U svakom slučaju bila je to vrlo važna vježba za moje sazrijevanje kao pisca, s ugodnom mišlju da je to tek materijal na kojemu sam se hranio, bez ikakve druge bitne obveze.
Samo traženje svakodnevnih tema ogorčavalo me je prvih mjeseci.
Nije mi ostajalo vremena nizašto drugo - gubio sam sate njuškajući po drugim novinama, pravio bilješke za vrijeme privatnih razgovora, skretao u fantazije koje su me mučile u snovima, dok mi ususret ne bi došao stvaran život. U tom pogledu moje najsretnije iskustvo dogodilo se jednoga popodneva kada sam usput, iz autobusa, vidio jednostavan natpis na nekoj kući: »Prodaju se pogrebne palme.«
Moj prvi poriv bio je da pozvonim da bih saznao pojedinosti toga otkrića, ali me je svladala bojažljivost. Tako me je sam život poučio da je najkorisnija tajna za pisanje naučiti čitati hijeroglife stvarnosti, ne kucajući na vrata da bi se išta pitalo. To mi je postalo još jasnije kada sam nedavnih godina ponovno iščitavao više od četiristo»žirafa«, i uspoređivao ih s nekim literarnim tekstovima koje su one potaknule.
Za Božić je na odmor stigao stožer El Espectadora, počevši od generalnog direktora don Gabriela Cane sa svim njegovim sinovima: Luisom Gabrielom, koji je bio upravitelj, Guillermom kao zamjenikom direktora, Alfonsom kao zamjenikom upravitelja, i Fidelom, najmlađim, početnikom u svemu. S njima je došao Eduardo Zalamea, Uliks, koji je za mene bio od posebne važnosti jer je objavio moje priče i osvrt na njih. Običavali su zajedno provoditi prvi tjedan u novoj godini na kupalištu Pradomar, pedesetak kilometara od Barranquille, gdje su na juriš zauzimali bar. Jedino čega se s određenom sigurnošću u cijeloj toj zbrci sjećam jest da je fizička pojava Uliksa bila za mene veliko iznenađenje u životu.
Često sam ga viđao u Bogoti, najprije u El Molinu, a zatim godinama poslije u El Automaticu, i ponekad na zabavama profesora De Greiffa. Sjećao sam se njegova nepovjerljivog izraza i metalnoga glasa, zbog čega sam izvukao zaključak da je prgavac, što su zacijelo mislili i svi dobri čitači na sveučilištu. Zato sam ga u nekoliko navrata izbjegavao da ne bih narušio sliku koju sam o njemu izmislio za svoju osobnu uporabu. Prevario sam se. Bio je jedan od najsrdačnijih i najljubaznijih ljudi kojih se sjećam, iako shvaćam da mu je bio potreban poseban povod u duhu ili u srcu.
Njegova ljudska tvar nije imala ništa zajedničko s don Ramonom Vinvesom, Alvarom Mutisom ili Leonom de Greiffom, ali je s njima dijelio urođenu sposobnost majstora u svakome času, i rijetku sreću da je pročitao sve knjige koje je trebalo pročitati.
S braćom Cano - Luisom Gabrielom, Guillermom, Alfonsom i Fidelom - bio sam više nego prijatelj kada sam kao urednik radio u El Espectadoru. Bilo bi presmiono pokušati se sjetiti nekih dijelova tih razgovora sviju protiv svih u noćima u Pradomaru, ali bi isto tako bilo nemoguće zaboraviti njihovu nepodnošljivu ustrajnost na smrtonosnim bolestima novinarstva i književnosti. Učinili su me svojim, kao da sam njihov osobni pripovjedač kojega su oni otkrili i za sebe prisvojili. Nisam se žalio, jer u tom lošem životnom trenutku nisam imao nikakvu ideju o tome kakva će biti moja sudbina, ni hoće li mi biti dano da je izaberem.
Alvaro Mutiš, oduševljen oduševljenjem braće Cano, vratio se u Barranquillu kada su ga imenovali šefom za odnose s javnošću u tvrtki Esso Colombiana i pokušao me uvjeriti da odem s njim raditi u Bogotu. No njegov pravi zadatak bio je mnogo dramatičniji: zbog grozne greške nekoga lokalnog koncesionara napunili su spremnike na aerodromu benzinom za automobile umjesto kerozinom, a nezamislivo je da bi avion napunjen takvim gorivom mogao ikamo stići. Mutišov zadatak bio je popraviti grešku u apsolutnoj tajnosti prije zore, tako da službenici aerodroma ništa ne primijete, a još manje novinari. Tako je i učinjeno. Gorivo je bilo zamijenjeno za četiri sata za vrijeme kojih smo ispijali dobro čuvane viskije u odjeljcima lokalnoga aerodroma. Ostalo nam je vremena da razgovaramo o svemu, no jedna je tema za mene bila nezamisliva-da bi izdavač Losada u Buenos Airesu mogao objaviti roman koji sam ja upravo dovršavao. Alvaro Mutiš je to saznao izravno preko novog upravitelja te izdavačke kuće u Bogoti, Julia Cesara Villegasa, bivšega ministra vlade u Peruu koji je odnedavno imao azil u Kolumbiji.
Ne sjećam se većeg uzbuđenja. Izdavačka kuća Losada bila je među najboljima u Buenos Airesu. Ona je ispunila izdavačku prazninu što ju je prouzrokovao španjolski građanski rat i svakodnevno nas hranila tako zanimljivim i neobičnim novostima da smo jedva imali vremena da ih pročitamo. Njezini prodavači dolazili su nam redovito s knjigama koje smo naručivali i primali kao pošiljke sreće.
Sama pomisao da bi oni mogli objaviti Lišće na vjetru izbezumljivala me je. Samo što sam se u avionu opskrbljenome pravim gorivom oprostio od Mutisa, otrčao sam do uredništva da napravim reviziju originala.
Sljedećih sam se dana tijelom i dušom posvetio grozničavom pregledavanju teksta koji mi je lako mogao iskliznuti iz ruku. Tekst nije imao više od sto dvadeset listova s dvostrukim proredom, no napravio sam toliko ispravaka, izmjena i dodataka da nikada nisam saznao je li postao veći ili manji. German i Alfonso ponovno su pročitali najkritičnije dijelove i bili su toliko dobra srca da mi ne daju primjedbe koje ne bi bilo moguće unijeti. U tom stanju uzbuđenja pregledao sam konačnu verziju otvorena srca i donio smirenu odluku da ne objavim roman. To će ubuduće biti moja manija. Kad bih se jednom osjetio zadovoljnim sa završenom knjigom, ostajao bi mi neutješan dojam da neću moći napisati drugu bolju.
Srećom, Alvaro Mutiš je posumnjao što bi mogao biti uzrok mome odugovlačenju te je doletio u Barranquillu da uzme jedini čisti original i pošalje ga u Buenos Aires, ne dajući mi vremena za posljednje čitanje. Još nisu postojale fotokopije i ostala mi je samo prva verzija s ispravcima na marginama i dodacima među recima u drugim bojama da bi se izbjegla zbrka. Bacio sam je u smeće i nisam našao mira za vrijeme dva duga mjeseca koliko je odgovoru trebalo da stigne.
Jednog su mi dana u El Heraldu predali pismo koje se zametnulo u uredu glavnoga urednika. Logotip izdavačke kuće Losada iz Buenos Airesa sledio mi je srce, no zbog sramežljivosti ga nisam otvorio ondje nego u svojoj privatnoj sobici. Zahvaljujući tome, nisam se morao praviti hrabrim u suočavanju s obaviješću da je Lišće na vjetru odbijeno. I nije mi bilo potrebno pročitati cijelu presudu da bih osjetio snažan udar zbog čega sam u tom času pomislio da ću umrijeti.
Pismo je bila vrhovna presuda don Guillerma de Torra, predsjednika izdavačkoga vijeća, potkrijepljena nizom jednostavnih argumenata u kojima su odzvanjali način izražavanja, zanos i dostatnost bijelaca iz Kasnije. Jedina utjeha bilo je iznenađujuće završno priznanje: »Autoru treba priznati njegovu izvanrednu nadarenost promatrača i pjesnika.« Ipak, još me danas čudi da su mi, uz zaprepaštenje i stid koje sam osjetio, čak i najoštrije primjedbe izgledale prikladne.
Nikada nisam napravio kopiju ni saznao gdje je završilo pismo pošto je nekoliko mjeseci kružilo među mojim prijateljima u Barranquilli koji su pribjegli svim mogućim ljekovitim načinima da bi me pokušali utješiti. Naravno, kada sam pokušao nabaviti kopiju toga pisma da dokumentiram svoja sjećanja, pedeset godina poslije, nije mu bilo traga u izdavačkoj kući u Buenos Airesu. Ne sjećam se da li je to objavljeno kao vijest, iako mi to nikada nije bila namjera, ali znam da mi je bilo potrebno dosta vremena da bih došao k sebi pošto sam se ispucao i napisao gnjevno pismo koje je bilo objavljeno bez moga dopuštenja. To iskazivanje nepovjerenja pričinilo mi je najveću bol, ali sam naposljetku odlučio izvući ono korisno u presudi, popraviti sve što se dalo popraviti prema mome kriteriju, i nastaviti dalje.
Najbolji poticaj pružila su mi mišljenja Germana Vargasa, Alfonsa Fuenmavora i Alvara Cepede. Alfonsa sam našao u nekoj gostionici na tržnici u kojoj je otkrio oazu za čitanje usred trgovačkih poslova.
Pitao sam ga da li da ostavim roman kakav jest, ili da mu pokušam promijeniti strukturu, jer mi se činilo da sam u drugoj polovici izgubio napetost iz prve. Alfonso me je pomalo nestrpljivo saslušao i izrekao svoj sud.
- Gledajte, majstore - rekao mi je na kraju kao pravi majstor - Guillermo de Torre je tako cijenjen kao što se i smatra, ali mi se ne čini da je naročito u toku sa suvremenim romanom.
Prilikom drugih usputnih razgovora tih dana utješio me je time što je Guillermo de Torre odbio original zbirke Boravak na Zemlji Pabla Nerude 1927. godine. Fuenmavor je smatrao da bi sudbina moga romana mogla biti drukčija da ga je pročitao Jorge Luis Borges, ali bi zauzvrat šteta bila veća da je i on odbio moj roman.
- Nemojte se više mučiti - zaključio je Alfonso. - Vaš je roman tako dobar kao što nam se i čini, a jedino što morate učiniti jest da odmah nastavite pisati.
German, koji je bio vjeran svojoj umjerenosti, učinio mi je uslugu da ne pretjeruje. Njegovo je mišljenje bilo da roman nije ni tako loš da se ne bi mogao objaviti na jednome kontinentu u kojemu je ta književna vrsta bila u krizi, ni tako dobar da bi mogao prouzročiti međunarodni skandal u kojemu bi jedini gubitnik bio nov i nepoznat autor. Alvaro Cepeda je sažeo sud Gillerma de Torre, podignuvši svoju drugu izvrsnu spomen-ploču:
- Španjolci su vrlo grubi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:44 am





Kada sam shvatio da nemam nijednu čistu kopiju romana, izdavačka kuća Losada obavijestila me je preko treće ili četvrte osobe da u pravilu ne vraćaju originale. Srećom, Julio Cesar Villegas napravio je jednu kopiju prije no što je poslao original u Buenos Aires, te mi ju je poslao. Tada sam započeo novo prepravljanje, držeći se zaključaka svojih prijatelja. Izbacio sam jednu dugu epizodu s protagonisticom koja je iz hodnika s begonijama tri dana promatrala pljusak, a koji sam kasnije pretvorio u Isabelin razgovor sa samom sobom dok je gledala kako kiši nad Macondom. Izbacio sam jedan površni dijalog između djeda i pukovnika Aureliana Buendie netom prije pokolja na plantažama banana, i nekih tridesetak stranica koje su svojom formom i svojom biti umrtvljivale jedinstvenu strukturu romana.
Gotovo dvadeset godina poslije, kada sam mislio da sam na njih već zaboravio, dijelovi tih fragmenata pomogli su mi za održavanje nostalgije duž romana Sto godina samoće.
Gotovo da sam prevladao udarac koji sam doživio, kada je objavljena vijest da je izdavačka kuća Losada izabrala za objavljivanje kolumbijski roman El Cristo de espaldas Eduarda Caballera Calderona umjesto mojega. Bila je to greška, ili istina s lošom namjerom, jer se nije radilo o natječaju nego o programu izdavačke kuće Losada prema kojemu je trebala ući na kolumbijsko tržište s kolumbijskim autorima, a moj roman nije bio odbijen u natječaju s drugim romanima nego zato što je don Guillermo de Torre smatrao da nije za objavljivanje.
Moje zaprepaštenje bilo je veće no što sam to tada priznavao, jer nisam imao hrabrosti nositi se s time a da samoga sebe ne uvjerim u suprotno. Tako sam bez najave banuo svojemu prijatelju iz djetinjstva, Luisu Carmelu Correi, na plantažu banana u Sevilli, nekoliko kilometara od Catace, gdje je tih godina radio kao kontrolor vremena i financijski revizor. Dva smo dana ponovno raspredali, kao i obično, o našemu zajedničkom djetinjstvu.
Njegovo sjećanje, intuicija i iskrenost bili su za mene takvo otkriće da mi je to pričinjalo određeni užas. Dok smo razgovarali, on je sa svojom kutijom za alate sređivao manja oštećenja po kući, a ja sam ga slušao u mreži koju je njihao blagi vjetrić s plantaža. Nena Sanchez, njegova supruga, ispravljala je naše besmislice i zaboravljivost, umirući od smijeha u kuhinji. Naposljetku, u jednoj šetnji izmirenja po pustim ulicama Aracatace, shvatio sam da se uveliko vratilo moje duševno zdravlje, i nisam uopće sumnjao da je Lišće na vjetru - odbijeno ili ne - bila knjiga koju sam odlučio napisati nakon putovanja s majkom.
Ohrabren tim iskustvom, potražio sam Rafaela Escalonu u njegovu raju u Valleduparu, nastojeći istražiti korijene svoga svijeta. Ništa me nije iznenadilo, jer sve na što sam nailazio, sve što se događalo, svi ljudi s kojima su me upoznavali, sve je bilo kao da sam to već proživio, i to ne u nekom drugom životu, već u ovome koji sam živio. Kasnije, na jednom od mojih mnogih putovanja, upoznao sam pukovnika Clementea Escalonu, Rafaelova oca, koji je od prvoga dana na mene ostavio dojam zbog dostojanstva i svoga držanja patrijarha staroga kova. Bio je mršav i uspravan poput trske, opaljene kože i koščat, a držao se dostojanstveno u svakoj situaciji. Od rane mladosti proganjala me je tema tjeskobe i poštovanja kojom su moj djed i baka dugi niz godina čekali na mirovinu za veterane. No, četiri godine poslije, kada sam napokon pisao knjigu u jednom starom hotelu u Parizu, slika koju sam neprestano imao u glavi nije bila slika moga djeda nego slika don Clementea Escalone, poput fizičkoga ponavljanja pukovnika kojemu nema tko pisati.
Od Rafaela Escalone saznao sam da se Manuel Zapata Olivella smjestio u naselju La Paz kao liječnik siromašnih, nekoliko kilometara od Valledupara, te smo se onamo otputili. Stigli smo u predvečerje, a u zraku je bilo nečega što je otežavalo disanje. Zapata i Escalona podsjetili su me da je samo dvadeset dana ranije selo bilo žrtva napada policije koja je sijala strah u tom području da bi nametnula volju vlasti. Bila je to užasna noć. Ubijali su sve redom i zapalili petnaest kuća. Zbog željezne cenzure nismo saznali istinu. Ipak, ni tada je nije bilo moguće zamisliti. Juan Lopez, najbolji glazbenik u tom kraju, nepovratno je otišao te crne noći. Njegova mlađega brata Pabla zamolili smo da nam svira u svojoj kući, a on nam je jednostavno i odrješito rekao:
- Više nikada u životu neću zapjevati.
Tada smo saznali da nije samo on, nego su i svi glazbenici u selu spremili svoje harmonike, bubnjeve i guacharacas , te više nikada nisu zapjevali zbog žalosti za svojim mrtvima. Bilo je to razumljivo, a ni sam Escalona, koji je bio učitelj mnogima, kao ni Zapata Olivella, koji je postao liječnik svima, nisu uspjeli nikoga navesti da pjeva.
Pred našim navaljivanjem pohrlili su susjedi da iznesu svoje razloge, no u dubini duša osjećali su da bol ne može dugo potrajati.
»To je kao biti mrtav s mrtvacima«, rekla je neka žena s crvenom ružom iza uha. Ljudi su je podržali. Vjerojatno je tada Pablo Lopez osjetio da može stati na kraj njezinoj patnji jer je bez riječi ušao u njezinu kuću i izišao s harmonikom. Pjevao je kao nikada, a za to vrijeme pristizali su i drugi glazbenici. Netko je otvorio krčmu preko puta i ponudio piće na svoj račun. I druge su trgovine, nakon mjesec dana tugovanja, širom otvorile svoja vrata, svjetla su se upalila i svi smo pjevali. Nakon pola sata cijelo je selo pjevalo. Na pustome trgu pojavio se prvi pijanac u mjesec dana i počeo pjevati grlenim glasom jednu Escaloninu pjesmu, posvećenu samom Escaloni, u čast čuda kojim je oživio selo.
Srećom, život je i dalje tekao u ostatku svijeta. Dva mjeseca nakon odbijanja moga originala, upoznao sam Julia Cesara Villegasa, koji je prekinuo suradnju s izdavačkom kućom Losada, a izdavačka kuća Gonzalez Porto, koja je prodavala enciklopedije na rate te znanstvene i tehničke knjige, imenovala ga je predstavnikom za Kolumbiju. Villegas je bio vrlo visok i vrlo snažan čovjek, čovjek koji je pružao najveću pomoć pri najgorim problemima u svakidašnjem životu, neumjereni potrošač najskupljih viskija, neizbježan sugovornik i salonski pripovjedač. U noći našega prvog susreta u predsjedničkom apartmanu hotela Prado izišao sam posrćući s kovčegom putujućeg trgovca, punim propagandnih listića i uzoraka ilustriranih enciklopedija, medicinskih i pravnih knjiga, te knjiga o inženjerstvu izdavačke kuće Gonzalez Porto.
Poslije drugoga viskija prihvatio sam da postanem prodavač knjiga na rate u provinciji Padilla, od Valledupara do La Guajire. Moja zarada bio je predujam od dvadeset posto koji mi je trebao osigurati bezbrižan život pošto (guacharaca - kolumbijski popularni muzički instrument indijanskog porijekla, neizostavan u vallenato pjesmama) platim sve troškove, uključujući i hotel.
To je bilo putovanje što sam ga pretvorio u legendarno zbog svoga nepopravljivog nedostatka da katkad ne odvagnem svoje zadatke.
Legendarno, zato što sam ga zamislio kao mitsku ekspediciju potrage za svojim korijenima u zemlji predaka, s istim onim romantičnim itinerarijem moje majke koja je bila vodena svojim razlozima da bi se spasila od telegrafista u Aracataci. No moje putovanje zapravo nije bilo jedno nego dva vrlo kratka i nepromišljena putovanja.
Na drugome sam samo prošao kroz sela u okolici Valledupara. Kako sam već bio ondje, trebao sam prema planu nastaviti do rta Vela po itinerariju moje zaljubljene majke, no stigao sam samo do Manaurea de la Sierre, La Paza i Villanueve, nekoliko kilometara dalje od Valledupara. Nisam tada posjetio San Juan del Cesar ni Barrancas gdje su se vjenčali moj djed i baka, gdje se rodila moja majka i gdje je pukovnik Nicolas Marquez ubio Medarda Pachecu; nisam upoznao ni mjesto Riohacha koje je zametak moga plemena sve do 1984. kada je predsjednik Belisario Betancur iz Bogote poslao grupu prijatelja da otvore rudnike ugljena u Cerrejonu. Bilo je to prvo putovanje u moju zamišljenu Guajiru koja mi se učinila tako mitskom kao što sam je i mnogo puta opisao a da je nikada nisam posjetio. No nisam je opisivao po svojim izmišljenim sjećanjima, nego po sjećanjima Indijanaca koje je moj djed kupovao za sto pesosa da služe u kući u Aracataci. Moje najveće trenutačno iznenađenje bilo je kada sam prvi put ugledao Riohachu, grad s pješčanim sprudovima i suncem gdje se začelo moje pleme još od šukundjedova, gdje je moja baka vidjela Djevicu od Spasenja kako gasi ognjište ledenim dahom kad kruh samo što nije zagorio, gdje je moj djed vodio svoje ratove i prosjedio u zatvoru zbog zločina iz strasti i gdje sam začet na medenom mjesecu mojih roditelja.
U Valleduparu nisam imao mnogo vremena za prodaju knjiga. Živio sam u hotelu Wellcome, u jednoj divnoj, dobro održavanoj kolonijalnoj kući na velikome trgu, koja je imala dugi gusti niz palmi u dvorištu s rustikalnim stolovima i mrežama obješenima na drvene stupove. Victor Cohen, vlasnik hotela, poput Kerbera je nadgledao red u kući, kao što je pazio i na svoju moralnu reputaciju koja je bila ugrožena rasipnim strancima. I on je bio jezični čistunac koji je napamet recitirao Cervantesa s kastiljskim pravilnim izgovorom, i sumnjao u moral Garcie Lorce. S njim sam se dobro slagao zbog njegova poznavanja poezije don Andresa Belle i zbog njegova pravilnog recitiranja kolumbijskih romantičara, a zamjerao sam mu zbog njegove opsesije da ne dopušta kršenje moralnih zakona u čistom ambijentu hotela. Sve je to započelo na vrlo lak način jer je on bio stari prijatelj moga strica Juana de Diosa i bilo mu je zadovoljstvo prisjećati ga se.
Za mene je bio pravi zgoditak ta nadstrešnica u dvorištu jer sam mnoge dokone sate proveo čitajući u mreži za podnevnih vrućina. U vrijeme velike gladi čitao sam od kirurških traktata do priručnika za knjigovodstvo, ne razmišljajući hoće li mi to poslužiti u mojoj pustolovini pisca. Rad je bio gotovo spontan, jer je većina kupaca bila u srodstvu s Iguaranima i Cotesima, te mi je bio dovoljan jedan posjet koji bi se protegnuo do ručka, za vrijeme kojega smo se prisjećali obiteljskih spletki. Neki su potpisivali ugovore a da ih nisu ni pročitali da bi se mogli pridružiti ostatku obitelji koja nas je čekala za ručak uz zvuke harmonika. Između Valledupara i La Paza napravio sam veliku žetvu u manje od tjedan dana i vratio se u Barranquillu s osjećajem da se nalazim na jedinome mjestu na svijetu koje doista razumijem.
Dana 13. lipnja, vrlo rano, krenuo sam autobusom ne znam ni sam kamo, kad sam shvatio da su Oružane snage preuzele vlast usred nereda koji su carevali u vladi i u cijeloj zemlji. Godinu dana ranije, 6. rujna, gomila konzervativnih bandita i policajaca u odorama otvorili su vatru u Bogoti na zgrade El Tiempa i El Espectadora, dva najvažnija dnevnika u zemlji, i vatrenim oružjem napali kuće bivšega predsjednika Alfonsa Lepeza Pumareja i Carlosa Llerasa Restrepa, predsjednika Liberalne uprave. Ovaj potonji, poznat kao političar čvrstoga karaktera, još je dospio uzvratiti vatru na svoje napadače, no na kraju je morao pobjeći ispod nadstrešnice susjedne kuće. Situacija državnoga nasilja od koje je zemlja bolovala od 9. travnja postala je neizdrživa.
Sve do zore toga 13. lipnja, kada je general divizije Gustavo Rojas Pinilla izvukao iz palače predsjednika na dužnosti Roberta Urdanetu Arbelaeza. Laureano Gomez, imenovani predsjednik koji se povukao po odredbama svojih liječnika, tada se ponovno pojavio na vlasti u kolicima, te pokušao sam sebe nametnuti i vladati još petnaest mjeseci koliko mu je po ustavu preostalo. No Rojas Pinilla i njegov stožer došli su da ostanu.
Nacija se istoga časa jednoglasno izjasnila za odluku Ustavne skupštine koja je podržala vojni udar. Rojasu Pinilli povjerena je vlast do završetka predsjedničkoga mandata u kolovozu iduće godine, a Laureano Gomez otputovao je s obitelji u Benidorm, na istočnu obalu Španjolske, ostavljajući za sobom iluzorni dojam da je njegovo vrijeme srdžbe prošlo. Liberalni starješine iznijeli su podršku nacionalnome pomirenju u pozivu naoružanim članovima svoje stranke u cijeloj zemlji. Najznačajnija fotografija koju su novine objavile u sljedećim danima bila je ona na kojoj su najviši liberali pjevali serenadu zaručnika ispod balkona predsjednikove spavaće sobe. Takvo pridavanje poštovanja predvodio je don Roberto Garcia Pena, direktor El Tiempa i jedan od najgorljivijih protivnika svrgnutog režima.
Ipak, najemocionalnija fotografija tih dana bila je ona koja je prikazivala beskrajan red liberalnih gerilaca koji su predavali oružje na istoku zemlje, u području Llanosa, predvođeni Guadalupeom Salcedom čija je slika romantičnoga razbojnika duboko dirnula u srce Kolumbijce koji su pretrpjeli državno nasilje. Bila je to nova generacija gerilaca koja se borila protiv konzervativnoga režima, I koji su na neki način bili identificirani kao zaostavština iz Rata tisuću dana, a održavali su nimalo tajne odnose sa zakonitim vođama Liberalne stranke.
Na njihovu čelu nalazio se Guadalupe Salcedo koji je među svim slojevima u zemlji širio jednu novu mitsku sliku, bilo da su ga podržavali ili bili protiv njega. Možda ga je zbog toga, četiri godine nakon predaje, policija izrešetala mecima na nekome mjestu u Bogoti koje nikada nije bilo utvrđeno, kao što nisu bile utvrđene ni okolnosti njegove smrti.
Službeni datum je 6. lipnja 1957, a tijelo je svečano položeno u jednoj numeriranoj grobnici središnjega groblja u Bogoti uz prisutnost poznatih političara, jer je Guadalupe Salcedo još od svojih ratnih vremena održavao ne samo političke nego i društvene veze s liberalnim vođama u nemilosti. Ipak, postoji barem osam različitih verzija njegove smrti, a ima i onih nevjernih iz onoga i ovoga doba koji se još uvijek pitaju da li je to tijelo bilo njegovo i nalazi li se doista on u grobnici u kojoj je pokopan.
U tom duhovnom raspoloženju započeo sam drugo poslovno putovanje u Provinciju, pošto sam Villegasu potvrdio da je sve u redu. Kao i ranije, vrlo sam brzo obavio prodaju u Valleduparu, našavši kupce koje sam mogao unaprijed uvjeriti u kupovinu. S Rafaelom Escalonom i Ponchom Cotesom otišao sam u Villanuevu, La Paz, Patillal i Manaureu de la Sierra da bih posjetio veterinare i agronome. Neki su razgovarali s kupcima s mojega prijašnjega putovanja i dočekivali me s posebnim zahtjevima. Bilo koje doba dana bilo je dobro da se napravi zabava sa samim kupcima i njihovim veselim prijateljima, te smo dočekivali zoru pjevajući uz velike harmonikaše, ne prekidajući nagodbe i ne ubirući hitna potraživanja, jer je svakidašnji život nastavljao svoj uobičajeni ritam u urnebesnim veselicama. U Villanuevi smo se našli s jednim harmonikašem i s dvojicom slagara koji su bili unuci glazbenika kojega smo kao djeca slušali u Aracatici. Tako se jedno od sjećanja iz djetinjstva pretvorilo u nadahnuto umijeće koje će me zauvijek pratiti.
Tada sam upoznao Manaureu, u srcu gorja, lijepo i mirno selo koje je u našoj obitelji bilo povijesno jer su onamo doveli moju majku kao dijete da bi se oporavila od povratne groznice što se opirala svim mogućim napicima. Toliko sam slušao o Manaureu, o njegovim svibanjskim poslijepodnevima i medicinskim doručcima da sam, kada sam onamo prvi put stigao, shvatio da ga se sjećam kao da ga poznajem iz nekoga prijašnjeg života.
Pili smo ledeno pivo u jedinoj krčmi u selu kada je našem stolu prišao čovjek koji je nalikovao stablu, s jahačkim gamašama, a za pojasom je držao revolver iz rata. Rafael Escalona nas je predstavio, a on me pogledao ravno u oči, držeći moju ruku u svojoj.
- Imate li vi nešto s pukovnikom Nicolasom Marquezom? - upitao me je.
- Ja sam mu unuk - odvratih.
- Onda je - reče - vaš djed ubio moga djeda.
On je bio unuk Medarda Pacheca, čovjeka kojega je moj djed ubio u otvorenoj borbi. Nije mi dao vremena da se uplašim, jer je to izrekao nekako toplo, kao da je i to način da se bude rođakom.
Zabavljali smo se s njim tri dana i tri noći u njegovu kamionu s dvostrukim dnom, pijući topli konjak i jedući polupečenu kozletinu. Prošlo je nekoliko dana prije no što mi je priznao istinu: dogovorio se s Escalonom da me uplaši, ali nije imao srca nastaviti se šaliti na račun mrtvih djedova. Zapravo se zvao Jose Prudencio Aguilar, i bio je krijumčar po profesiji, vokaciji i dobrome srcu. U njegovu čast, da ga ne zapostavim, njegovim sam imenom krstio protivnika kojega je Jose Arcadio Buendia ubio kopljem u kokošinjcu u Sto godina samoće.
Jedino loše što se dogodilo na kraju toga nostalgičnoga putovanja bilo je da još nisu stigle prodane knjige bez kojih nisam mogao podići svoj predujam. Ostao sam bez jednoga centava, a taktomjer hotela kucao je brže od mojih noćnih zabava. Victor Cohen počeo je gubiti ono malo strpljenja što mu je ostalo, jer sam novac koji sam mu dugovao spiskao s nedoličnim i beznačajnim ženskama. Jedino što mi je vraćalo mir bile su proturječne ljubavi u El derecho de nacer, briljantnome romanu don Felixa B. Caigneta, čija je popularnost oživjela moje stare iluzije prema književnosti suza.
Neočekivano čitanje Hemingwayova romana Starac i more, koji se iznenada pojavio u časopisu Life en Espanol, izvuklo me je iz klonulosti.
U istoj pošiljci stigle su i knjige koje sam trebao predati vlasnicima da bih mogao podići svoj predujam. Svi su platili na vrijeme, no hotelu sam dugovao već dvostruko više no što sam zaradio, a Villegas me je obavijestio da neću dobiti ni novčića prije isteka tri tjedna. Tada sam ozbiljno porazgovarao s Victorom Cohenom i on je prihvatio da mi dade zadužnicu uz jednoga jamca. Kako Escalona i njegova družina nisu bili u blizini, neki slučajni znanac učinio mi je tu uslugu bez ikakve obveze samo zato što mu se svidjela jedna moja priča objavljena u Kronici. Ipak, kada je kucnuo čas, nisam mogao nikome platiti.
Zadužnica je postala povijesna nekoliko godina kasnije kada ju je Victor Cohen pokazivao prijateljima i posjetiteljima, ne kao optužujući dokument nego kao trofej. Kada sam ga posljednji put vidio, imao je gotovo sto godina, bio tanak kao klas i lucidan, ali s nepromijenjenim raspoloženjem. Na krštenju jednoga sina moje bliske prijateljice Consuele Araujonoguere, kojemu sam bio kum, ponovno sam vidio neplaćenu zadužnicu gotovo pedeset godina poslije. Victor Cohen pokazao ju je svima koji su je htjeli vidjeti, sa svojom vječnom uglađenošću i pristojnošću. Iznenadila me profinjenost dokumenta što ga je sastavio, i neizmjerna volja da platim dug koja se primjećivala u drskosti moga potpisa. Victor je tu noć proslavio plešući vallenato kolonijalno otmjeno kao što to nitko nije učinio još od vremena Francisca Ljudine. Na kraju su mi mnogi prijatelji zahvalili što nisam na vrijeme platio zadužnicu koja je potaknula tu nenaplativu noć.
Zavodljiva magija doktora Villegasa još će u mnogočemu doći do izražaja, ali više ne u knjigama. Nemoguće je zaboraviti gospodsku okretnost kojom je vukao za nos vjerovnike i sreću koju je imao što su oni shvaćali njegove razloge neplaćanja na vrijeme. Najveće iskušenje njegovih tadašnjih poslova moglo se naći u romanu Se han cerrado los caminos, spisateljice Olge Salcedo de Medine iz Barranquille, koja je prouzrokovala više društvenu nego književnu uzbunu s malobrojnim prethodnicima u tom području. Nadahnut uspjehom romana El derecho de nacer, koji sam pažljivo pratio cijeli mjesec, pomislio sam da se nalazimo pred popularnim fenomenom koji kao pisac nisam mogao zanemariti. Ne spomenuvši čak dug koji sam imao, razgovarao sam o tome s Villegasom pri povratku u Valledupar, i on mi je predložio da napišem adaptaciju za radio s dovoljno oštroumnosti da bi se utrostručila već ionako velika publika privržena briljantnoj drami Felixa B. Caigneta.
Napravio sam adaptaciju za radio, osamivši se na dva tjedna, za vrijeme kojih sam mnogo više otkrio nego sam mislio da ću otkriti u dijalozima, u stupnjevima intenziteta, prolaznim situacijama i vremenima, a što sve nije bilo nimalo nalik onome što sam ranije pisao. Zbog svoga neiskustva s dijalozima, koji još uvijek nisu moja jača strana, taj je pokušaj bio vrijedan te sam bio više zahvalan zbog onoga što sam naučio nego zbog onoga što sam zaradio. Ipak, ni zbog zarade se nisam mogao požaliti jer mi je Villegas unaprijed dao polovicu honorara i obvezao se da će platiti moj prijašnji dug s prvim prihodima od emitiranja na radiju.
Radionovela snimljena je u radiostanici Atlantico, s najboljim mogućim izborom glazbe u regiji, a snimanjem je bez iskustva i nadahnuća upravljao sam Villegas. Preporučili su mu Germana Vargasa za pripovjedača kao jednoga drukčijeg spikera zbog suprotnosti između njegove umjerenosti i bučnoga lokalnog radija.
Prvo veliko iznenađenje bilo je kada je German to prihvatio, a drugo, kada je već pri prvoj probi zaključio da on nije za to. Tada se sam Villegas prihvatio zadatka spikera sa svojim andskim ritmom i slogovima koji su, na kraju, oduzeli prirodnost toj odvažnoj pustolovini.
Radionovela emitirana je u cijelosti s više muke nego slave i bila je odlična pouka za moje nezasitne ambicije pripovjedača svih žanrova. Bio sam prisutan na svim snimanjima koja su izvođena izravno na praznoj ploči s iglom za snimanje koja je za sobom ostavljala čuperke crnih i sjajnih vlakanca, gotovo neopipljivih, poput vlasi anđela. Svake sam noći uzimao punu šaku tih vlakana i dijelio ih prijateljima kao neobične trofeje. Između brojnih poteškoća i nespretnosti, radionovela je izišla na vrijeme uz golemo veselje pokretača.
Nitko nije izmislio nijedan razlog iz ljubaznosti da bi me uvjerio kako mu se djelo svidjelo, ali imalo je dobru slušanost i primjerenu popularnost, dovoljnu da se spasi obraz. Meni je to dalo novi polet za žanr koji mi se činio kao da me je bacio do nezamislivih obzora.
Moje divljenje i zahvalnost prema don Felixu B. Caignetu došli su dotle da sam ga htio zamoliti za privatni intervju deset godina kasnije kada sam nekoliko mjeseci živio u Havani kao urednik kubanske agencije Prensa Latina. No, unatoč svim mogućim razlozima i izgovorima, nikada ga nisam vidio i od njega mi je ostala samo velika pouka koju sam pročitao u nekom razgovoru s njim: »Ljudi uvijek žele plakati: ja im samo dajem izgovor.«
Villegasove magije, međutim, više nisu djelovale. Sve mu se zakompliciralo s izdavačkom kućom Gonzalez Porto, kao i ranije s Losadom, i nije bilo načina da se podmire naši posljednji računi, jer je prodao svoje snove o veličini da bi se vratio u svoju zemlju.
Alvaro Cepeda Samudio izvukao me je iz muka svojom starom idejom da se El Nacional pretvori u moderan list prema onome što je naučio u Sjedinjenim Državama. Dotad, osim njegove povremene suradnje u Kronici, koja je uvijek bila književna, imao je priliku pokazati svoje znanje samo na Sveučilištu Columbia sa sažetim primjercima koje je slao u Sporting News, u Saint Louis, Missouri.
Naposljetku, 1953. godine, naš prijatelj Julian Daviš Echandia, koji je bio prvi Alvarov šef, pozvao ga je da upravlja njegovim večernjim novinama El Nacionalom. Sam ga je Alvaro na to potaknuo svojim astronomskim projektom koji mu je predočio na povratku iz New Yorka, no kada je napokon uhvatio tog mastodonta, pozvao me je da mu pomognem bez određenog položaja i odgovornosti, ali s prvom plaćom koju mi je unaprijed isplatio i koja mi je bila dostatna za život, iako je nisam u cijelosti podignuo.
Bila je to ubitačna pustolovina. Alvaro je napravio cijeli plan prema modelu iz Sjedinjenih Država. Nalik Bogu u visinama bio je Daviš Echandia, preteča herojskoga doba lokalnog senzacionalističkoga novinarstva i najteže dokučiv čovjek kojega sam ikada upoznao, dobar od rođenja i više osjećajan nego samilostan. Ostali suradnici bili su veliki novinari polemičari žestokih žetvi, svi prijatelji među sobom i dugogodišnji kolege. Teoretski, svaki je od njih imao jasno određeno polje djelovanja, ali izvan toga nikada se nije saznalo tko je što učinio da taj tehnički mastodont ne napravi ni prvi korak.
Malo onih brojeva koji su uspjeli izići bili su rezultat herojskoga pothvata, ali nikada se nije saznalo čijega. U času kad bi broj trebao otići u tisak, ploče bi se pobrkale, hitni materijal nestajao, i mi bismo poludjeli od bijesa. Ne sjećam se da je taj dnevnik jedanput izišao na vrijeme i bez ispravaka zbog pritajenih demona u tiskarama.
Nikada se nije saznalo što se dogodilo. Prevagnulo je objašnjenje koje je možda bilo i najperverznije: neki reakcionarni veterani nisu mogli podnijeti duh obnove te su se urotili u svojim srodnim dušama dok nisu uspjeli uništiti poduzeće.
Alvaro je otišao zalupivši vratima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:44 am



Ja sam imao ugovor koji je bio jamstvo u normalnim uvjetima, a u najgorim uvjetima bio je luđačka košulja. U silnome nastojanju da izvučem neku korist od izgubljenoga vremena, pokušao sam na stroju u pogonu montirati bilo što vrijedno s onime što je preostalo od mojih ranijih pokušaja. Odlomci Kuće, parodije neumoljivoga Faulknera u Svjetlosti u kolovozu, kiše mrtvih ptica Nathaniela Hawthornea, odlomci kriminalističkih priča koje su mi zbog svojih ponavljanja postale dosadne, i nekoliko neriješenih stvari koje su mi preostale s puta u Aracatacu s majkom. Pustio sam ih da svojevoljno teku u mome zaludnom uredu, u kojemu nije ostalo ništa više do oguljen pisaći stol i pisaći stroj na izmaku snaga, sve dok odjednom nisam došao do konačnoga naslova: Dan poslije subote. Još jedna od mojih malobrojnih priča kojom sam bio zadovoljan nakon prve verzije. U El Nacionalu na mene je navalio neki leteći prodavač ručnih satova. Nikada nisam imao ručni sat zbog očitih razloga tih godina, a ono što mi je on nudio bio je raskošan i skup luksuz. Tada mi je taj prodavač priznao da je član Komunističke stranke i da je zadužen za prodaju satova koji su trebali poslužiti kao udice za pecanje članova.
- To je kao kupovanje revolucije na rate - rekao mi je. Odgovorio sam mu u dobroj namjeri:
- Razlika je samo u tome što sat dobijem odmah, a revoluciju ne.
No prodavaču se nije svidjela ta neslana šala, i na kraju sam kupio najjeftiniji sat samo da ga odobrovoljim, i to na rate koje će on sam ubirati svaki mjesec. To je bio moj prvi sat, a bio je tako točan i dugo je radio da ga još uvijek čuvam kao relikviju onoga doba.
Tih se dana vratio Alvaro Mutiš s viješću o velikom predračunu za pothvat u kulturi - skorašnju pojavu časopisa Lampara, njegova književnog organa. Kada me je pozvao na suradnju, predložio sam mu jedan hitni projekt: legendu La Sierpe. Ako je jednoga dana poželim ispričati, mislio sam da to ne bi smjelo biti kroz prizmu nekakve retorike, nego bi morala biti izvučena iz kolektivne mašte u kojoj se i nalazila - kao zemljopisna i povijesna istina. Odnosno, jedna velika reportaža.
- Učinite što morate i što želite - rekao mi je Mutiš. - Ali učinite to, jer je to ozračje i izraz koji želimo u časopisu.
Obećao sam mu to za dva tjedna. Prije no što je otišao na aerodrom, nazvao je svoj ured u Bogoti i naredio da mi se isplati predujam.
Ček mi je stigao poštom tjedan dana kasnije, i zbog njega sam ostao bez daha. A još više kad sam ga otišao podići, a blagajnik se u banci uznemirio zbog moga izgleda. Pozvali su me u poseban ured gdje me je neki odviše ljubazni upravitelj upitao gdje radim. Odgovorio sam mu da pišem za El Heraldo, što sam običavao govoriti premda to već tada nije bilo točno. Ništa više. Upravitelj je pregledao ček u uredu, promotrio ga s izrazom profesionalnoga nepovjerenja i na kraju presudio:
- Ovo je besprijekoran dokument.
To isto popodne, kada sam započeo pisati La Sierpe, najavili su mi poziv iz banke. Pomislio sam da ček nema pokriće zbog bilo kojeg od bezbroj mogućih razloga u Kolumbiji. Tek što sam uspio progutati čvor u grlu, bankovni se službenik, s pogrešnim andskim izgovorom, ispričao što nije znao da je prosjak koji je podignuo ček autor Žirafe.
Mutiš se ponovno vratio krajem godine. Jedva da je kušao ručak u nastojanju da mi pomogne pronaći način za stalnu i dobru zaradu bez većega napora. Za desertom mu se učinilo da je najbolje da se javim braći Cano i kažem im da sam voljan raditi za El Espectador, iako me je i dalje užasavala sama pomisao na to da se vratim u Bogotu. No Alvaro nije imao mira dok ne bi pomogao prijatelju.
- Napravit ćemo jednu stvar - rekao mi je. - Poslat ću vam kartu da dođete kad god želite, pa da vidimo što će se dogoditi.
Bilo bi previše to odbiti, no bio sam siguran da je posljednji avion u mome životu bio onaj koji me je izvukao iz Bogote nakon 9. travnja.
Usto, poneke povlastice od radionovele i istaknuto objavljivanje prvoga poglavlja La Sierpe u časopisu Lampara priskrbili su mi neke propagandne tekstove koji su mi omogućili da pošaljem spasilački čamac svojoj obitelji u Cartageni. Tako sam se još jednom odupro iskušenju da se preselim u Bogotu.
Alvaro Cepeda, German i Alfonso, kao i većina družine iz Fapya i kavane Roma, govorili su mi dobre stvari o La Sierpe pošto je u Lampari objavljeno prvo poglavlje. Slagali su se da je izravna reportaža najbolja forma za temu koja se nalazi na opasnome rubu da se u nju ne povjeruje. Alfonso, sa svojim stilom između šale i istine, rekao mi je tada nešto što nikada nisam zaboravio:
»Vjerodostojnost, dragi moj majstore, ovisi mnogo o licu koje pisac stavlja da bi o njoj govorio«. Malo mi je nedostajalo da im iznesem poslovne prijedloge koje mi je ponudio Alvaro Mutiš, ali se nisam usudio, a danas znam da sam zbog straha na njih i pristao.
Nekoliko je puta inzistirao, čak i pošto sam rezervirao avionsku kartu i u posljednji čas otkazao. Dao mi je svoju riječ da ne posreduje za El Espectador, kao ni za kakav drugi medij, pisani ili govorni. Njegova jedina namjera, bio je do kraja uporan, jest želja da razgovara o nizu stalnih suradnji za časopis i da preispita tehničke pojedinosti o cjelovitoj seriji La Sierpe, od koje je drugi odlomak trebao izići u skorašnjem broju.
Alvaro Mutiš bio je siguran da takva vrsta reportaže može zadati udarac dosadnom kostumbrizmu na njegovu terenu. Od svih razloga koje mi je dotad iznio, to je bio jedini koji me naveo na razmišljanje.
Jednoga utorka kada je tužno kišilo, shvatio sam da ne mogu otići čak i kad bih to htio jer nisam imao što odjenuti osim svojih plesačkih košulja. U šest popodne nisam nikoga sreo u knjižari Mundo te sam ostao čekati pred vratima s čvorom suza zbog otužna predvečerja koje me je stalo tištati. S druge strane ceste nalazio se izlog s odijelima koji nikada nisam vidio iako je ondje oduvijek bio, te sam ne razmišljajući što radim prešao Ulicu San Blas, prašnjavu od kišice, i čvrstim korakom ušao u najskuplju trgovinu u gradu. Kupio sam crkveno odijelo od modre ponoćne tkanine, savršeno za duhovno ozračje Bogote onoga vremena, te dvije bijele košulje s čvrstim ovratnicima, kravatu s kosim prugama i par cipela, onih koje je u modu uveo glumac Jose Mojica prije no što je postao svetac. Jedini kojima sam rekao da ću otići bili su German, Alvaro i Alfonso, koji su to odobrili kao razumnu odluku pod uvjetom da se ne vratim kao cachaco.
Proslavili smo to do zore u krčmi Treći čovjek s cijelom družinom kao prijevremenu proslavu moga rođendana, jer je German Vargas, koji je bio gvardijan popisa svetaca, izjavio da ću 6. ožujka navršiti dvadeset sedam godina. Usred lijepih čestitki mojih dobrih prijatelja, osjetio sam se spremnim prevaliti iduće sedamdeset tri godine koliko mi je još nedostajalo da navršim prvih sto.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:44 am





8.



Direktor El Espectadora Guillermo Cano nazvao me telefonski kada je saznao da se nalazim u uredu Alvara Mutisa, četiri kata iznad njegova, u zgradi u koju su upravo bili preselili, nekih pet blokova dalje od njihova staroga sjedišta. Stigao sam dan prije i htio ručati s grupom svojih prijatelja, no Guillermo je inzistirao da prije toga svratim do njega. Tako je i bilo. Nakon srdačnih zagrljaja kako se običavaju pozdravljati u glavnome gradu, i ponekog komentara o dnevnim vijestima, uhvatio me za ruku i odvukao na stranu od kolega u redakciji.
»Slušajte, Gabriele«, rekao mi je posve nedužno, »zašto mi ne biste učinili uslugu i napisali uvodni člančić koji mi nedostaje da zaključim novine?«
Pokazao mi je kažiprstom i palcem veličinu polovice čaše vode i zaključio:
- Toliko velik.
Veseliji od njega upitao sam ga gdje bih mogao sjesti, a on mi je pokazao prazan stol s jednim pisaćem strojem iz drugih vremena. Smjestio sam se bez suvišnih pitanja, razmišljajući o prikladnoj temi za njih, i ostao u tome stolcu, u istome uredu i za istim pisaćim strojem sljedećih osamnaest mjeseci.
Nekoliko minuta nakon moga dolaska iz susjednog je ureda izišao Eduardo Zalamea Borda, zamjenik direktora, zadubljen u snop papira. Zapanjio se kada me je prepoznao.
- Hej, pa to ste vi, don Gabo! - gotovo je uzviknuo, nazivajući me imenom koje je za mene smislio u Barranquilli kao apokopu imenu Gabito, i koje je samo on koristio. Međutim, ime se proširilo po redakciji, a tako su ga pisali čak i u tisku: Gabo.
Ne sjećam se teme članka kojim me je zadužio Guillermo Cano, no dobro sam poznavao, još od Nacionalnoga sveučilišta, dinastijski stil El Espectadora. A pogotovo onaj u rubrici Svakodnevica na uvodnoj stranici koja je uživala zaslužen ugled, te sam odlučio hladnokrvno ga oponašati, kao što se i Luisa Santiaga suočila s protivničkim demonima. Završio sam članak za pola sata, napravio nekoliko ispravaka rukom i predao ga Guillermu Canu koji ga je pročitao stojećke, ponad luka svojih naočala za kratkovidne. Njegova usredotočenost nije se doimala samo njegovom, već čitave dinastije predaka bijele kose, počevši od Fidela Cana, osnivača lista 1887, te njegova sina Luisa koji ga je nastavio, njegova brata Gabriela koji je taj dnevni list postavio na noge, a već kao zrelo poduzeće preuzeo ga u krvnoj liniji njegov unuk Guillermo koji je u dvadesettrećoj godini prihvatio upraviteljsko mjesto. Isto kao i njegovi preci, uveo je neke promjene koje su podlegle manjim sumnjama, i završio s prvom praktičnom i pojednostavljenom upotrebom moga novoga imena:
- Vrlo dobro, Gabo.
U toj noći povratka shvatio sam da Bogota za mene više nikada neće biti ista dokle god su moja sjećanja živa. Kao mnoge velike katastrofe u zemlji, 9. travnja djelovao je više na zaborav nego na povijest. Hotel Granada bio je sravnjen sa zemljom u svome stoljetnome parku, a na njegovu je mjestu već počelo rasti odviše novo zdanje Banke Republike. Stare ulice iz naših godina nisu više uopće bile iste bez osvijetljenih tramvaja, a ugao povijesnoga zločina izgubio je svoju veličinu u prostranstvu što ga je osvojio požar.
»Sada doista izgleda kao veliki grad«, rekao je u čudu netko iz našega društva. I na kraju me dotukao ritualnom rečenicom:
- Treba zahvaliti 9. travnju.
Međutim, nikada se nisam osjećao bolje kao u pansionu bez imena u koji me smjestio Alvaro Mutiš. Bila je to kuća pored Nacionalnoga parka, uljepšana nesretnom sudbinom, u kojoj prvu noć nisam mogao podnijeti zavist zbog susjeda koji su vodili ljubav kao da vode kakav sretni rat. Sutradan, kada sam ih vidio kako izlaze, nisam mogao vjerovati da su to bili oni: jedna slabašna mlada djevojka u haljini kakve su se dijelile siročadi, i gospodin u poznoj dobi, platinaste kose i dva metra visok, koji je lako mogao biti njezin djed. Pomislio sam da sam se prevario, no oni su se sami potrudili da me u to razuvjere u idućim noćima, umirući uz krike do zore.
El Espectador je objavio moj članak na uvodnoj stranici i to na mjestu za istaknute članke. Jutro sam proveo u velikim trgovinama kupujući odjeću koju mi je Mutiš nametao svojim praskavim engleskim naglaskom što ga je izmišljao da bi zabavio prodavače.
Ručali smo s Gonzalom Mallarinom i s drugim mladim piscima koje su pozvali da me uvedu u društvo. Ništa nisam čuo o Guillermu Cani, sve dok me nakon tri dana nije nazvao u Mutisov ured.
- Gabo, što je s vama? - rekao mi je s loše namještenom ozbiljnošću direktora. - Jučer smo zakasnili sa zaključivanjem lista jer smo čekali vaš članak.
Spustio sam se u redakciju da bih s njim porazgovarao, i još uvijek ne znam kako, ali nastavio sam pisati nepotpisane članke svako popodne više od tjedan dana, a da mi nitko nije spominjao ni zaposlenje ni plaću. Pri razgovorima za vrijeme odmora urednici su se prema meni odnosili kao da sam jedan od njih, što sam doista i bio, premda nisam mogao zamisliti do koje mjere.
Rubriku Svakodnevica, koja se nikada nije potpisivala, rutinski je vodio Guillermo Cano s političkim člancima. Po redoslijedu što ga je odredila uprava potom je slijedio članak sa slobodnom temom Gonzala Gonzaleza, koji je usto vodio najpametniju i najpopularniju rubriku u novinama, Pitanja i odgovore, gdje bi rješavao svakakve nedoumice čitatelja s pseudonimom Gog, ne zbog Giovannia Papinia nego zbog vlastitog imena. Zatim su stavljali moje članke, i u vrlo rijetkim prilikama poneki posebni članak Eduarda Zalamee koji je u dnevniku zauzimao najbolje mjesto na uvodnoj stranici u rubrici Grad i svijet, s pseudonimom Uliks, ne zbog Homera, kao što je on običavao naglašavati, nego zbog Jamesa Joycea.
Alvaro Mutiš trebao je poslovno putovati u Puerto Principe početkom nove godine, pa me je pozvao da putujem s njim. Tada su Haiti bili zemlja mojih snova pošto sam pročitao El reino de este mundo Aleja Carpentiera. Dana 18. veljače, kad sam napisao članak o engleskoj kraljici majci izgubljenoj u samoći goleme Palače Buckingham, još mu nisam odgovorio. Skrenuo mi je pozornost da su članak objavili na prvome mjestu u rubrici Svakodnevica i da se o njemu dobro govorilo u našim uredima. Te noći, na jednoj zabavi s malo ljudi u kući šefa uredništva Josea Salgara, Eduardo Zalamea izrekao je svoj komentar s još većim oduševljenjem. Neki dobronamjerni sumnjičavac kasnije mi je rekao da je to mišljenje raspršilo posljednje sumnje da mi uprava uputi formalnu ponudu za stalni posao.
Sutradan vrlo rano pozvao me je Alvaro Mutiš u svoj ured da mi saopći tužnu vijest da je odustao od puta u Haiti. No nije mi rekao da je to odlučio zbog razgovora s Guillermom Canom u kojemu ga je ovaj od sveg srca molio da me ne povede u Puerto Principe.
Alvaro, koji također nije poznavao Haiti, htio je znati razlog. »Kada je upoznaš«, rekao mu je Guillermo, »shvatit ćeš da je to zemlja koja bi se Gabu mogla najviše svidjeti na svijetu.« I završio je to popodne s jednom velikom objavom:
- Ako Gabo ode na Haiti, nikada se više neće vratiti.
Alvaro je shvatio, otkazao putovanje, i rekao mi da je to odluka njegova poduzeća. Tako nikada nisam posjetio Puerto Principe, ali nisam saznao za pravi razlog sve do prije nekoliko godina kada mi je Alvaro to ispričao u jednom od naših beskrajnih prisjećanja djedova. Guillermo mi je pak, kad me se jednom dohvatio s ugovorom, godinama ponavljao da razmišlja o velikoj reportaži o Haitiju, ali onamo nikada nisam mogao otići, niti mu reći zašto.
Nikada mi glavom nije prošla iluzija da budem urednik u El Espectadoru. Shvaćao sam da su objavili moje priče zbog oskudnosti i malobrojnosti toga žanra u Kolumbiji, no svakodnevni urednički posao u jednom večernjem listu bio je sasvim drukčiji izazov za nekoga tko je bio tako slabo upoznat s terenskim novinarstvom.
Nakon pola stoljeća djelovanja, stvoren u unajmljenoj kući i na strojevima koji su preostali od El Tiempa - bogatog, moćnog i arogantnog lista - El Espectador je bio skroman večernjak sa šesnaest stisnutih stranica, no njegovih pet tisuća loše izbrojenih primjeraka bili su razgrabljeni od prodavača gotovo na vratima tiskare, i pročitani za pola sata u šutljivim kavanama staroga grada.
Eduardo Zalamea Borda osobno je na londonskome BBC-u izjavio da su to najbolje novine na svijetu. No nije na to upućivala samo ta izjava, jer su svi koji su za list radili, kao i mnogi koji su ga čitali, bili uvjereni da je tako.
Moram priznati da mi je srce poskočilo dan poslije otkazivanja puta na Haiti, kada mi je Luis Gabriel Cano, glavni upravitelj, zakazao sastanak u svom uredu. Razgovor sa svim formalnostima nije potrajao više od pet minuta. O Luisu Gabrielu govorilo se kao o nepristupačnom čovjeku, velikodušnom prema prijateljima, i sumnjičavom kao svaki dobar upravitelj, no meni se tada, kao i poslije, učinio vrlo konkretnim i srdačnim. Njegov je slavni prijedlog bio da ostanem u novinskoj kući kao urednik te da pišem o općenitim vijestima i članke o mišljenjima, a ako bude potrebno da radim i prekovremeno u posljednji čas, s mjesečnom plaćom od devetsto pesosa. Ostao sam bez zraka. Kada sam došao k sebi, ponovno sam ga upitao koliko ću zarađivati, a on mi je jasno ponovio: devetsto. Toliko sam bio zapanjen da mi je nekoliko mjeseci kasnije, spomenuvši mi to na nekoj zabavi, moj dragi Luis Gabriel otkrio da je moje tadašnje iznenađenje protumačio kao odbijanje. Posljednju je sumnju iznio don Gabriel zbog ispravno zasnovanoga straha: »Toliko je slabašan i blijed da bi nam mogao umrijeti u uredu.« Tako sam postao urednik u El Espectadoru, gdje sam potrošio najveću količinu papira u svome životu za manje od dvije godine.
To je bila sretna slučajnost. Najstrašnija institucija u novinama bio je don Gabriel Cano, glava obitelji, koji je po vlastitom određenju postao neumoljiv inkvizitor u uredništvu. Čitao je sve uz pomoć svoga milimetarskoga povećala, čak i loše smišljen zarez u dnevnom izdanju, te označavao crvenom tintom nezgrapnosti u svakome članku i na jednoj ploči izlagao kažnjene izreske uz svoje razarajuće komentare.
Ploča se od prvoga dana nametnula kao »Zid srama«, i ne sjećam se da je jedan urednik izbjegao njegovu krvavome peru.
Izvanredno promaknuće Guillerma Cana kao direktora El Espectadora u dvadesettrećoj godini nije se činilo kao preuranjeni plod njegovih osobnih zasluga, nego prije kao ispunjenje predodređenosti koja je bila zapisana prije no što se rodio. Zato je moje prvo iznenađenje bilo kada sam utvrdio da je doista direktor, jer su mnogi od nas izvana mislili da je on samo poslušni sin. Ono što mi je najviše zaokupilo pažnju bila je brzina kojom je prepoznavao vijest.
Ponekad se morao suprotstaviti svima, iako bez mnogo argumenata, sve dok ih ne bi uvjerio u svoju istinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:45 am


Bilo je to vrijeme kada se taj posao nije poučavao na sveučilištima nego se učio u hodu, s udisanjem tiskarske boje, a El Espectador je imao najbolje učitelje, otvorena srca, ali čvrste ruke. Guillermo Cano je ondje počeo od prvoga slova s vrlo ozbiljnim i učenim člancima o bikovima, kao da mu glavna vokacija nije bila novinarstvo već stočarstvo. Tako je najteže iskustvo u njegovu životu bilo kada se preko noći uspeo bez pomoćnih stuba od studenta početnika do najvećeg učitelja. Tko ga nije dobro poznavao, nije iza smirenoga držanja i ponekog okolišanja mogao naslutiti strašnu odlučnost njegova karaktera. S istom se strašću predavao velikim i opasnim bitkama, i nikada se ne bi zaustavio pred mogućnošću da bi i iza najplemenitijih povoda mogla vrebati smrt.
Nisam upoznao nikoga tako buntovnoga u javnome životu, tako drskoga prema osobnim počastima i tako prezrivoga prema laskanju vlastima. Bio je to čovjek s malo, ali uistinu dobrih prijatelja, a ja sam se osjetio jednim od njih od prvoga dana. Možda je tome pridonijela činjenica što sam bio jedan od najmlađih u uredništvu prepredenih veterana, te je to između nas dvojice stvorilo odnos sudioništva koji nikada nije oslabio. U tom je prijateljstvu bila posebna njegova sposobnost da nadvlada naša proturječja. Politička neslaganja bila su vrlo duboka, a bila su to sve više kako se svijet razdvajao, no uvijek smo znali naći zajedničko područje na kojemu bismo se mogli zajedno boriti za pravednu stvar. Prostorija uredništva bila je golema, s pisaćim stolovima na obje strane, i ambijentom punim dobroga raspoloženja i grubih šala.
Ondje se nalazio Dario Bautista, jedna rijetka vrsta kontraministra financija koji se od prvoga pjeva pijetlova posvećivao tome da zagorča svitanje najvišim državnim službenicima s gotovo uvijek točnim nagađanjima o zlokobnoj budućnosti. Bio je ondje i urednik za pravosuđe Felipe Gonzalez Toledo, reporter od rođenja koji bi često pretekao službene istrage zbog svog umijeća razotkrivanja nepravde i rasvjetljavanja zločina. Guillermo Lanao koji se brinuo za razna ministarstva, sačuvao je tajnu kako ostati dijete do svoje rane starosti. Rogelio Echavarria, veliki pjesnik, kojega nikada nismo vidjeli na danjem svjetlu, bio je odgovoran za jutarnja izdanja. Moj rođak Gonzalo Gonzalez, s jednom nogom u gipsu zbog neke loše nogometne utakmice, morao je učiti da bi odgovorio na pitanja o svemu, te je tako postao stručnjak za sve. Unatoč tome što je na fakultetu bio među najboljim nogometašima, imao je beskrajno povjerenje u teorijsko proučavanje više nego u iskustvo. Zvjezdani primjer toga pružio nam je na prvenstvu novinara u kuglanju, kada se posvetio proučavanju priručnika o fizičkim zakonima igre, umjesto da kao mi vježba na igralištu do zore, i tako postao prvak te godine.
Uredništvo je bilo i mjesto vječne zabave, gdje je uvijek važila uzrečica Daria Bautiste ili Felipea Gonzaleza Toleda: »Ako smo u sranju, zajedno ćemo u njemu i plivati!« Svi smo znali teme drugih i pomagali smo koliko smo mogli ako bi to netko tražio. To je bila tako zajednička suradnja da se gotovo moglo reći da se radilo glasno. No kad bi se stvari zakomplicirale, nije se čulo ni disanje.
Iza jedinog pisaćeg stola prepriječenog u dnu dvorane, upravljao je Jose Salgar koji je običavao pretrčavati uredništvo davajući ili primajući informacije o svemu, i vičući iz petnih žila u tom svom žongliranju.
Mislim da je ono popodne, kada me je Guillermo Cano proveo od stola do stola duž prostorije uredništva da bi me predstavio družini, bilo vatreno krštenje za moju nesavladivu plašljivost.
Zanijemio sam i koljena su mi klecnula kada je Dario Bautista zaurlao, ne gledajući ni u koga, svojim strašnim gromkim glasom:
- Stigao je genij!
Ništa drugo mi nije palo na pamet nego da napravim teatralni poluokret s rukom ispruženom prema svima i kažem im, nimalo duhovito, ono što mi je u tom času izletjelo:
- Vama na službu.
Još uvijek patim zbog sveopćeg zviždanja koje me pogodilo, ali isto tako se sjećam i olakšanja zbog zagrljaja i lijepih riječi kojim su mi svi oni poželjeli dobrodošlicu. Od toga trenutka bio sam još jedan član te zajednice dobrodušnih tigrova, uz takvo prijateljstvo i duh koji nikada nisu oslabili. Svaku informaciju koja mi je bila potrebna za neki članak, ma kako bila neznatna, tražio sam od odgovornog urednika, a on nikada nije zakazao.
Svoju prvu veliku lekciju reportera primio sam od Guillerma Cana, a doživjelo ju je cijelo uredništvo jednoga popodneva u kojemu se nad Bogotom spustio pljusak koji je grad doveo u stanje svjetskoga potopa za vrijeme uzastopna tri sata. Bujica vode na Aveniji Jimenez de Quesada povukla je za sobom sve na što je naišla niz padine brda, te na ulicama ostavila tragove katastrofe. Razni automobili i javna prometna sredstava bili su paralizirani na mjestu gdje ih je zadesila nepogoda, a tisuće pješaka sklanjalo se posrćući u poplavljene zgrade sve dok više nije bilo mjesto ni za koga. Mi, novinski urednici, iznenađeni tom nepogodom u vrijeme zaključivanja lista, promatrali smo tužan prizor s prozora, ne znajući što da radimo, poput kažnjenih dječaka s rukama u džepovima. Odjednom se Guillermo Cano probudio iz toga dubokog sna te se okrenuo prema paraliziranom uredništvu i povikao:
- Ovaj pljusak je vijest!
Bilo je to kao neizdana zapovijed koja se istoga časa izvršila.
Potrčali smo prema našim mjestima za borbu da bismo telefonom dobili porazne podatke na koje nas je upućivao Jose Salgar, i da bismo svi zajedno do pojedinosti napisali reportažu o pljusku stoljeća. Kola hitne pomoći i radiopatrole koje su pozivane u hitnim slučajevima bile su blokirane zbog vozila zaustavljenih nasred ulica. Vodovodne cijevi u kućama bile su poplavljene i nije bilo dovoljno sveukupno vatrogasno društvo da riješi hitne slučajeve. Cijele su četvrti vjerojatno bile evakuirane silom prilika zbog pucanja jedne urbane brane. U drugima su popucale odvodne cijevi. Pločnici su bili zakrčeni starcima invalidima, bolesnicima i djecom koja su se davila. Usred toga kaosa, pet vlasnika motornih čamaca za ribolov tijekom vikenda organizirali su natjecanje u Aveniji Caracas koja je bila najviše naplavljena u gradu. Te prikupljene podatke odmah je podijelio Jose Salgar urednicima, a mi smo ih isti čas počeli obrađivati za specijalno improvizirano izdanje. Fotografi, posve natopljeni, iako su nosili nepromočive kabanice, izrađivali su vruće fotografije. Malo poslije pet, Guillermo Cano napisao je veličanstvenu sintezu o jednom od najdramatičnijih pljuskova što ga grad pamti. Kada je pljusak napokon prestao, improvizirano izdanje El Espectadora izišlo je kao i svakoga dana, samo sa sat vremena zakašnjenja.
U početku je moj odnos s Joseom Salgarom bio vrlo težak, ali uvijek vrlo kreativan kao malo koji drugi. Mislim da je on imao suprotan problem mojemu: uvijek je nastojao da njegovi stalni reporteri daju sve od sebe, dok sam ja žudio da budem u toku. No druge obaveze prema novinama toliko su me zaokupljale da sam imao slobodnoga vremena samo nedjeljom. Čini mi se da me je Salgar izabrao kao reportera, dok su me ostali predodredili za filmove, komentare o izdanjima i kulturne događaje, jer su me uvijek isticali kao pripovjedača. No moj je san bio da postanem reporter od prvih koraka na obali, a znao sam da je Salgar najbolji učitelj, no zatvarao mi je vrata, možda očekujući da ću ja provaliti na silu. Radili smo vrlo dobro, srdačno i dinamično, i svaki put kad bih mu predao neki članak, napisan u dogovoru s Guillermom Canom ili čak s Eduardom Zalameom, on ga je odobravao bez ikakve zadrške, ali nije opraštao taj postupak. Žestokim bi pokretom odčepio bocu i rekao mi ozbiljnije nego što je i sam htio:
- Zavrnite vratom tom labudu.
No nikada nije bio agresivan. Baš naprotiv: srdačan, od vrućega željeza iskovan, uspeo se svojim dobrim radom od dijeljenja kave u radionicama u dobi od četrnaest godina sve do šefa uredništva s najvećim profesionalnim autoritetom u zemlji. Mislim da mi nije mogao oprostiti što trošim vrijeme na lirske opsjene u zemlji u kojoj su toliko nedostajali terenski reporteri. Ja sam, naprotiv, mislio da nijedan novinarski žanr nije bolji od reportaže da bi se prikazao svakodnevni život. Ipak, danas znam da je tvrdoglavost kojom smo obojica nastojali raditi bila najbolji mamac za ispunjavanje moga teško dostupnoga sna da postanem reporter.
Prilika mi se ukazala slučajno u jedanaest sati i dvadeset minuta ujutro, 9. lipnja 1954, kada sam se vraćao iz posjeta prijatelju u zatvoru Modelo de Bogota. Vojne čete naoružane kao za rat zadržavale su gomilu studenata na Cesti Septima, dva bloka dalje od onoga ugla na kojemu su prije šest godina ubili Jorgea Eliecera Gaitana. Bila je to protestna manifestacija zbog toga što je vojna jedinica Kolumbija, uvježbana za rat u Koreji, dan ranije usmrtila jednoga studenta u prvom uličnom okršaju civila protiv vladavine Oružanih snaga. S mjesta na kojemu sam se nalazio čuli su se samo protestni povici studenata koji su htjeli proći do Predsjedničke palače i vojnika koji su ih u tome sprečavali. Usred toga meteža nismo uspjeli razabrati što se izvikivalo, no napetost se osjećala u zraku. Odjednom, bez ikakve najave, začuo se rafal mitraljeza i još dva uzastopce. Nekoliko studenata i neki prolaznici ubijeni su tom prilikom. Preživjeli, koji su pokušali odnijeti ranjene u bolnicu, odustali su od toga zbog udaraca kundakom. Vojska je ispraznila područje i zatvorila ulice. U toj sam pucnjavi ponovno na nekoliko trenutaka proživio sav užas 9. travnja, u isto vrijeme i na istome mjestu.
Popeo sam se gotovo trkom uz strminu, prešavši tri bloka kuća do El Espectadora, i naišao na uredništvo u borbenom stanju. Ispričao sam grcajući ono što sam vidio na mjestu pokolja, no oni koji su o tome najmanje znali već su u letu pisali prvu kroniku o identitetu devetorice ubijenih studenata i o stanju ranjenika u bolnici. Bio sam siguran da će meni dati da pišem o tim nemirima jer sam bio jedini koji ih je vidio, no Guillermo Cano i Jose Salgar već su se dogovorili da to bude kolektivni izvještaj u kojemu će svatko unijeti nešto svoje. Odgovorni urednik Felipe Gonzalez Toledo nametnuo je zaključnu cjelovitost.
- Smirite se - rekao mi je Felipe, zabrinut zbog mojega razočaranja. - Ljudi znaju da ovdje svi radimo na svemu, i to bez potpisa.
Uliks me je pak utješio idejom da bi uvodni članak koji sam trebao napisati, mogao biti važniji jer se radilo o velikom problemu javnoga reda. Imao je pravo, no bio je to tako delikatan i obvezujući članak za politiku lista da ga je nekoliko ruku ispisivalo na najvišim razinama. Vjerujem da je to bila pravedna lekcija za sve, no meni se učinila obeshrabrujućom. To je bio kraj medenog mjeseca između vladavine Oružanih snaga i slobodarskoga tiska. Počelo je prije osam mjeseci s preuzimanjem vlasti generala Rojasa Pinille što je zemlji omogućilo uzdah olakšanja nakon krvavih okršaja dvaju uzastopnih mandata konzervativne vlasti, i trajalo je do toga dana.
Za mene je to bilo vatreno krštenje za moje snove običnoga reportera.
Malo potom objavljena je fotografija tijela nekoga bezimenog dječaka kojega nisu mogli identificirati u sali Sudske medicine, a meni se učinio nalik dječaku za kojega su prije nekoliko dana objavili da je nestao. Pokazao sam to šefu pravne sekcije, Felipeu Gonzalezu Toledu, i on je pozvao majku onoga nestaloga dječaka.
Bila mi je to pouka za cijeli život. Dječakova majka dočekala je Felipea i mene u predvorju sale. Učinila mi se tako siromašnom i slabašnom da sam od sveg srca poželio da mrtav dječak ne bude njezin sin. U dugome ledenome podrumu, pod jarkom rasvjetom, nalazio se niz od nekih dvadesetak stolova s truplima kao u kamenim grobovima pod izlizanim plahtama. Nas troje pratili smo odmjerenog čuvara do pretposljednjeg stola u dnu. Ispod ruba plahte izvirivali su potplati tužnih čizmica, sa željeznim štitnicima na petama, vrlo izlizanim od uporabe. Žena ih je prepoznala, problijedjela, ali se posljednjim snagama svladala dok čuvar nije odmaknuo plahtu toreadorskim zamahom preko glave. Tijelo dječaka od nekih devet godina, otvorenih i začuđenih očiju, imalo je istu bijednu odjeću u kojoj su ga pronašli mrtvoga prije nekoliko dana u nekome jarku uz cestu. Majka je kriknula i srušila se na tlo jaučući. Felipe ju je podignuo, primirio utješnim šaptanjem, dok sam se ja pitao da li taj posao o kojemu sam sanjao uopće vrijedi truda. Eduardo Zalamea mi je potvrdio da ne vrijedi. I on je mislio da je crna kronika, toliko ukorijenjena među čitateljima, težak zadatak koji zahtijeva posebnu narav i neprestano iskušavanje osjećaja. Nikada više to nisam pokušao.
Druga, posve različita okolnost, primorala me da postanem filmski kritičar. Nikada nisam mislio da ću to biti, no u kazalištu Olympia don Antonia Dacontea u Aracataci i u putujućoj školi Alvara Cepede nazreo sam osnovne elemente za pisanje članaka o kinematografiji s jednim dotad više korisnim nego uobičajenim kriterijem u Kolumbiji. Ernesto Volkening, veliki njemački pisac i književni kritičar koji se nastanio u Bogoti nakon Drugoga svjetskoga rata, objavljivao je na Državnom radiju komentare.
0 filmskim premijerama, no bio je ograničen na stručnu publiku. Bilo je i drugih odličnih kritičara, ali usputnih, koji su se okupljali oko katalonskoga knjižara Luisa Vicensa koji se u Bogoti nastanio nakon španjolskoga rata. On je osnovao prvi kino klub zajedno sa slikarom Enriqueom Grauom i kritičarem Hernandom Salcedom, uz svesrdno zalaganje vrlo poznate novinarke Glorie Valencie de Castano Castillo. U zemlji je postojala golema publika za velike akcijske filmove i drame za plakanje, no kvalitetni filmovi bili su ograničeni na obrazovane ljubitelje, a filmski distributeri su se manje izlagali opasnosti s filmovima koji su na repertoaru bili tri dana. Privlačenje nove publike u toj gomili bez lica zahtijevalo je teške odgojne mjere, no bilo je moguće stvoriti publiku koja bi prihvatila kvalitetne filmove i pomogla distributerima koji su ih željeli financirati, ali to nisu mogli. Najveća nepogodnost bila je u tome što su distributeri prijetili novinama da će obustaviti najavu filmova - što je bio značajan prihod za novine - ako budu iznosili loše kritike o njihovim filmovima. El Espectador je bio prvi list koji je prihvatio taj rizik, i od mene zatražio kritiku tjednih premijera više kao osnovnu orijentaciju za ljubitelje nego kao pretjerano hvalisanje. Jedna od mjera opreza s kojom su se svi složili bila je da ne koristim svoju novinarsku propusnicu da bih dokazao da ulazim s ulaznicom kupljenom na šalteru.
Prvi su članci umirili distributere jer se u njima govorilo o jednom dobrom izboru filmova francuske kinematografije. Medu njima je bio film Puccini, opširna rekapitulacija života velikoga glazbenika; Zlatni vrhunci, dobro ispripovijedana priča o pjevaču Graceu Mooreu, i Henrietteina zabava, miroljubiva komedija Juliena Duviviera. Distributeri koje smo susretali na izlasku iz kazališta, pokazivali su nam svoje zadovoljstvo zbog naših kritika. Alvaro Cepeda, naprotiv, probudio me je u šest ujutro iz Barranquille, kada je saznao za moju odvažnost.
- Kako se usuđujete pisati kritike o filmovima bez moga dopuštenja, kvragu! - proderao se umirući od smijeha preko telefona. - Takva neznalica kao što ste vi za filmove!
Postao je moj stalni savjetodavac, iako se nikada nije složio s idejom da se ne radi o stvaranju škole nego o osnovnom orijentiranju publike koja nije imala nikakvo akademsko obrazovanje. Ni medeni mjesec s filmskim distributerima nije bio tako sladak kao što smo na početku mislili. Kada smo se suočili s čistim i jednostavnim komercijalnim filmovima, čak i oni najrazumniji žalili su se na težinu naših komentara. Eduardo Zalamea i Guillermo Cano bili su dovoljno vješti da ih zavaravaju preko telefona do kraja travnja kad nas je neki distributer, koji je predvodio ostale, u otvorenome pismu optužio kako zastrašujemo publiku da bismo nanijeli štetu njihovim interesima. Učinilo mi se da je srž problema bila u tome što autor pisma nije poznavao značenje riječi zastrašivati, no osjetio sam se na rubu propasti, jer nisam vjerovao da će u rastućim krizama don Gabriel Cano odbaciti najave filmova zbog čisto estetskog zadovoljstva. Isti dan kad je primio pismo, sazvao je svoje sinove i Uliksa na hitan sastanak, a ja sam zaključio da će ta rubrika umrijeti i biti pokopana. Međutim, prolazeći ispred moga pisaćeg stola nakon sastanka, don Gabriel mi reče s pakošću djeda, ne određujući na što misli:
- Budite mirni, imenjače.
Sutradan je u Svakodnevici osvanuo odgovor tom producentu koji je napisao Guillermo Cano u promišljenom doktorskom stilu, a kraj je govorio sve:
»Ne zastrašuje se publika, a još manje se nanosi šteta bilo čijim interesima objavljivanjem u tisku ozbiljne i odgovorne filmske kritike koja je nalik kritikama iz drugih zemalja, i koja prekida sa starim i štetnim obrascima neumjerenih pohvala kako dobrih, tako i loših filmova.«
Nije to bilo jedino pismo ni naš jedini odgovor. Filmski su nas radnici obasuli oštrim protestima, a dobivali smo i proturječna pisma zbunjenih čitatelja. No sve je bilo uzalud: kolumna je preživjela sve dok filmska kritika u zemlji nije prestala biti prigodna, te postala uobičajena u tisku i na radiju. Otada, za manje od dvije godine, objavio sam sedamdeset pet kritika kojima još treba pridružiti vrijeme provedeno u gledanju filmova, uz nekih šestotinjak uvodnih članaka, potpisanih ili nepotpisanih vijesti, pisanih svaki treći dan, i barem osamdesetak reportaža, što potpisanih, što anonimnih. Književni prilozi objavljivali su se tada u Nedjeljnom magazinu u našemu listu, a među njima razne priče i kompletna serija La Sierpe koja je prekinuta u časopisu Ldmpara zbog unutarnjih neslaganja.
Bio je to prvi procvat u mome životu, ali nisam imao vremena u njemu uživati. Stan koji sam unajmio namješten i s uslugama pranja rublja bio je tek spavaonica s kupaonicom, telefonom i doručkom u krevet, a imao je jedan veliki prozor za gledanje vječne kišice u najtužnijem gradu na svijetu. Koristio sam ga za spavanje samo od tri ujutro, nakon sat vremena čitanja, pa do jutarnjih vijesti na radiju da bih saznao što se događa u novome danu.
Nisam mogao ne misliti s određenom uznemirenošću da prvi put imam stalno i vlastito mjesto boravka, ali bez vremena da to čak i primijetim. Bio sam toliko obuzet uređivanjem svoga novoga života da je moj jedini uočljivi trošak bio spasilački čamac koji sam na kraju svakoga mjeseca uredno slao obitelji. Tek danas shvaćam da sam jedva imao vremena za svoj privatni život. Možda zato što je u meni preživljavala pomisao na karipske djevojke i na to da se Bogotanke podaju momcima s obale bez ljubavi, samo radi sna o životu pored mora. Ipak, u svom prvom samačkom stanu u Bogoti uživao sam bez opasnosti pošto sam portira pitao da li su dopušteni posjeti ponoćnih prijateljica, a on mi je dao svoj mudri odgovor:
- Zabranjeno je, gospodine, ali ja ne vidim ono što ne moram.
Krajem lipnja, bez ikakve najave, Jose Salgar zaustavio se pred mojim stolom dok sam pisao uvodni članak i pogledao me u dugoj tišini. Prekinuo sam rečenicu napola, i sa zanimanjem ga upitao:
- U čemu je stvar?!
On nije čak ni trepnuo, igrajući nevidljivi bolero svojom olovkom u boji i dijabolički se smiješeći zbog neke očite namjere. Objasnio mi je, a da ga to uopće nisam pitao, da mi nije odobrio reportažu o pokolju studenata na Cesti Septima jer bi to bio težak zadatak za jednoga početnika. Zauzvrat mi je na svoj račun i na svoju odgovornost izravno ponudio diplomu reportera, ali bez imalo izazova, budem li prihvatio jedan ubitačan prijedlog:
- Zašto ne odete u Medellin i ne ispripovijedate nam što se ondje, dovraga, dogodilo?
Nije to bilo lako shvatiti, jer mi je govorio o nečemu što se dogodilo prije dva tjedna, a što je navodilo na sumnju da se radi o zastarjeloj nerazriješenoj vijesti. Znalo se da se 12. lipnja ujutro dogodio odron zemlje u La Media Luni, vrletnome mjestu istočno od Medellina, no smutnja koju je izazvao tisak, zbunjenost vlasti i panika stradalih prouzročili su neke administrativne i humanitarne zavrzlame koje su onemogućavale da se razluče stvarni događaji. Salgar od mene nije tražio da pokušam, koliko je to moguće, ustanoviti što se dogodilo, nego je zahtijevao da o tom terenu u cijelosti rekonstruiram istinu i samo istinu, u vrlo kratkome vremenu. No nešto me je u njegovu načinu na koji je to rekao navelo da pomislim kako mi napokon daje odriješene ruke.
Dotad, jedino što sam uopće znao o Medellinu bilo je da su ondje ubili Carlosa Gardela, koji je izgorio u avionskoj nesreći. Znao sam da je to mjesto velikih pisaca i pjesnika, i da se ondje nalazi koledž Presentacion na kojemu je Mercedes Barcha te godine počela studirati. Pred tako ludim zadatkom nije mi se više uopće činilo nestvarnim da dio po dio rekonstruiram stradanje u tim planinama.
Tako sam se spustio u Medellin u jedanaest ujutro, uz tako strašnu oluju da sam pomislio da ću biti posljednja žrtva odrona. Ostavio sam torbu u hotelu Nutibara s odjećom za dva dana i jednom kravatom za svaki slučaj, i izišao na ulicu idiličnoga grada, još uvijek naoblačenog zbog nevremena. Pratio me je Alvaro Mutiš da mi pomogne svladati strah od aviona, i dao mi adrese ljudi na dobrim položajima u gradu. No zapanjujuće je bilo to da nisam uopće imao ideju odakle da počnem. Nasumce sam hodao blistavim ulicama podno zlaćanog praha jarkoga sunca nakon oluje, a već nakon sat vremena morao sam se skloniti u prvo skladište jer je kiša ponovno počela iako je sunce i dalje sjalo. Tada sam u grudima počeo osjećati prve nalete panike. Pokušao sam ih zatomiti pomoću magične formule moga djeda, koji je to koristio usred bitke, no strah od straha naposljetku mi je srušio moral.
Shvatio sam da nikada neću moći obaviti zadatak koji su mi dali, no nisam imao hrabrosti to reći. Tada mi je sinulo da bi jedino bilo razborito napisati pismo zahvale Guillermu Cani i vratiti se u Barranquillu, u stanje blaženstva u kojemu sam se nalazio prije šest mjeseci.
S golemim olakšanjem što sam se izvukao iz pakla pozvao sam taksi da se vratim u hotel. Podnevne vijesti donijele su veliki komentar s dva glasa kao da su se odroni dogodili jučer. Vozač se gotovo zagušio od vikanja protiv nemara vlade i loše organizacije pomoći stradalima, a ja sam se na neki način osjetio krivim zbog njegove pravedne srdžbe. No tada je ponovno prestalo kišiti, a zrak je postao prozračan i mirisan zbog procvjetala cvijeća u parku Berrio. Odjednom, ne znam zašto, osjetio sam nalet ludila.
- Učinimo nešto - rekao sam vozaču - prije hotela odvezite me na mjesto odrona.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:45 am




- Ali ondje se nema što vidjeti - reče mi on. - Samo upaljene svijeće i križevi za mrtve koje nisu mogli otkopati.
Tako sam saznao da su i žrtve i preživjeli bili iz različitih dijelova grada, jer su ljudi u gomilama nagrnuli da iskopaju tijela zatrpanih u prvom odronu. Velika tragedija dogodila se kada su znatiželjnici okružili mjesto događaja, a drugi se dio planine odronio u razarajućoj lavini. Tako su jedini koji su mogli ispripovijedati što se dogodilo, bili oni malobrojni koji su uspjeli umaknuti neprestanim odronima, i ostali živi na drugome kraju grada.
- Razumijem - rekao sam vozaču pokušavajući svladati drhtanje glasa. - Odvezite me onamo gdje su preživjeli.
Okrenuo se nasred ulice i krenuo u suprotnome smjeru. Njegova šutnja nije bila samo rezultat žurbe, nego i nada da će me uvjeriti u svoje razloge.
Razgovor sam započeo s dvojicom dječaka od osam i jedanaest godina, koji su izišli iz kuće da nacijepaju drva u utorak 12. lipnja u sedam ujutro. Udaljili su se nekih sto metara kada su osjetili tresak odrona zemlje i stijena koji su se obrušavali na njih niz padinu brijega.
Jedva su uspjeli umaknuti. U kući su ostale zatočene njihove tri mlađe sestre s majkom i jedan netom rođeni brat. Samo su oni preživjeli jer su bili izišli, i njihov otac koji je rano otišao na svoj posao prodavača pijeska deset kilometara od kuće.
To je mjesto bila negostoljubiva golet ponad ceste koja iz Medellina vodi u Rionegro, i u osam ujutro nije bilo drugih ljudi koji su mogli postati žrtve. Radiostanice su pronijele napuhanu vijest s toliko krvavih pojedinosti i hitnih poziva upomoć da su prvi dobrovoljci stigli prije vatrogasaca. U podne su se dogodila još dva odrona bez žrtava koja su povećala opću napetost, a jedna lokalna radiostanica namjestila se ondje da izravno prenosi s mjesta nesreće. U to su vrijeme ondje već bili gotovo svi stanovnici okolnih sela i susjednih četvrti, i još znatiželjnici iz cijeloga grada privučeni pozivima s radija, te putnici koji su pristizali međugradskim autobusima više da smetaju nego da pomognu. Osim nekoliko tijela koja su ostala pod planinom, bilo je tada više od tristo drugih u uzastopnim odronima. No predvečer je već više od dvije tisuće dobrovoljaca u metežu pružalo pomoć preživjelima. Kada se spustio mrak više nije bilo mjesta ni za disanje. Gomila ljudi bila je zbijena i kaotična u šest sati kada se obrušio drugi razarajući odron od šesto tisuća kubika, uz divovski prasak, i prouzročio toliko žrtava kao da je pao na park Berrio u Medellinu. Bila je to tako brza katastrofa da je doktor Javier Mora, tajnik Javnih radova u gradu, pronašao u ruševinama leš jednoga kunića koji nije imao vremena uteći.
Dva tjedna poslije, kada sam stigao na to mjesto, bilo je izvučeno samo sedamdeset četiri tijela, a brojni su preživjeli bili na sigurnome. Većina njih nisu bili žrtve odrona nego nepromišljenosti i neorganizirane solidarnosti. Kao u potresima, ni ovdje nije bilo moguće izračunati broj nestalih osoba, jer su neki iskoristili priliku da nestanu bez traga, da bi izbjegli plaćanje dugova ili pobjegli s drugom ženom. Ipak, uplela se i sreća, jer je jedna kasnija istraga pokazala da se od prvoga dana, dok su pokušavali izvući tijela, jedna masa stijena mogla odroniti i potaknuti drugu lavinu od pedeset tisuća kubika zemlje. Nakon više od petnaest dana, uz pomoć preživjelih koji su se oporavili, mogao sam rekonstruirati priču koju nije bilo moguće shvatiti u samom trenutku zbivanja zbog stvarnih neprilika i poteškoća.
Moj se zadatak sveo na traganje za izgubljenom istinom u zavrzlami proturječnih pretpostavki i na rekonstruiranje ljudske drame onako kako se dogodila, po strani od svih političkih i sentimentalnih procjena. Alvaro Mutiš postavio me je na pravi put kada me je poslao novinarki Ceceliji Warren koja me je uputila na podatke s kojima sam se vratio s mjesta nesreće. Reportaža je objavljena u tri poglavlja, i bila je barem toliko vrijedna što je pobudila zanimanje za jednu zaboravljenu vijest s dva tjedna zakašnjenja, i što je dovela u red tu golemu tragediju.
No iz tih se dana najviše sjećam ne onoga što sam učinio nego onoga što sam zamalo učinio, zahvaljujući ludoj mašti moga staroga druga iz Barranquille, Orlanda Rivere, Figurite, s kojim sam se neočekivano sreo prilikom rijetkih predaha u svojoj istrazi. Već je nekoliko mjeseci živio u Medellinu i odnedavna bio sretno oženjen sa Sol Santamarijom, jednom divnom opaticom slobodnoga duha kojoj je pomogao da iziđe iz samostana nakon sedam godina siromaštva, poslušnosti i neporočnosti. U nekoj od naših pijanki Figurita mi je otkrio da je sa suprugom na svoj rizik pripremio izvanredan plan kako da izvuče Mercedes Barchu iz internata.
Jedan prijatelj župnik, poznat po svom umijeću posrednika pri vjenčanjima, bio je spreman vjenčati nas u bilo koje vrijeme. Jedini uvjet bio je, naravno, da se Mercedes s time složi, no nismo našli načina da je to upitamo unutar četiri zida njezina zatočeništva. I danas me više no ikada spopada bijes što nisam imao smjelosti da proživim tu feljtonsku dramu. Mercedes je pak za taj plan saznala tek pedeset i nešto godina kasnije, kada je o tome pročitala u rukopisima za ovu knjigu.
Tada sam posljednji put vidio Figuritu. Na karnevalu 1960, prerušen u kubanskoga tigra, poskliznuo se i pao s kola kojima se vraćao svojoj kući u Baranou nakon bitke cvijeća, i pritom slomio vrat na tlu prekrivenom otpacima od karnevala.
Druge noći moga rada na odronima u Medellinu, u hotelu su me dočekali urednici dnevnika El Colombiano - bili su čak i od mene mladi -odlučni da sa mnom naprave intervju zbog mojih dotad objavljenih priča. Namučili su se dok me nisu uvjerili, jer sam tada, kao i danas, imao možda nepravedne predrasude prema intervjuima kao izmjeni pitanja i odgovora gdje se oba sudionika naprežu da održe razgovor u kojemu bi se nešto trebalo otkriti.
Otrpio sam te predrasude u dva dnevnika u kojima sam radio, a pogotovo u Kronici, gdje sam na svoje suradnike pokušao prenijeti svoju zatajnost. Ipak, za El Colombiano sam dao taj prvi intervju koji je bio samoubilački iskren.
Danas ne mogu nabrojati sve intervjue u kojima sam bio žrtva tijekom pedeset godina diljem svijeta, a još se uvijek ne mogu uvjeriti u djelotvornost toga žanra, ni u kojem smjeru. Velik dio mojih djela o raznim temama koje nisam mogao zaobići, vjerojatno se smatraju važnim dijelom moje proze, a zapravo su tek fantazije o mome životu. Ja ih, naprotiv, smatram nevrijednima, ne za objavljivanje, nego kao osnovni materijal za reportažu koju cijenim kao zvijezdu među žanrovima najboljeg umijeća na svijetu.
No nije bilo vremena za predah. Vlada generala Rojasa Pinille, već u otvorenome sukobu s tiskom i s većim dijelom javnoga mnijenja, okrunila je mjesec rujan odlukom o podjeli daleke i zaboravljene pokrajine Choco između tri uspješna susjeda: Antioquia, Caldas i Valle. U Quibdo, glavni grad, moglo se doći iz Medellina cestom u samo jednome smjeru i u tako lošemu stanju da je trebalo više od dvadeset sati za sto šezdeset kilometara. Današnji su uvjeti mnogo bolji.
U novinarskom uredništvu shvatili smo da se ne može mnogo učiniti da se spriječi komadanje određeno dekretom jedne vlade koja je u lošim odnosima sa slobodnim tiskom. Primo Guerrero, stari dopisnik El Espectadora u Cjuibdou, trećega je dana izvijestio da je narodna manifestacija s cijelim obiteljima, uključujući i djecu, zaposjela glavni trg s namjerom da ondje ostanu danima i noćima sve dok vlada ne odustane od svoje namjere. Prve fotografije prikazivale su pobunjene majke s djecom u rukama, izmučene zbog danonoćnih bdijenja na mjestu izloženome vremenskim nepogodama. Te smo vijesti svakodnevno potkrepljivali u uvodnim člancima ili u izjavama političara i intelektualaca iz Chocoa koji su živjeli u Bogoti, ali vlada je već odlučila pobijediti svojom ravnodušnošću. No nakon nekoliko dana Jose Salgar prišao je mome pisaćem stolu sa svojom akrobatskom olovkom i predložio mi da istražim što se doista događa u pokrajini Choco. Pokušao sam to odbiti s ono malo autoritativnosti koju sam zaradio reportažom u Medellinu, ali to nije bilo dovoljno. Guillermo Cano, koji je pisao okrenut leđima, povikao je i ne pogledavši nas:
- Idite, Gabo, jer su ljudi u Chocou bolji od onih koje ste htjeli vidjeti na Haitima!
Tako sam otišao ne pitajući se čak kako bi se mogla napisati reportaža o protestnoj manifestaciji koja je izbjegavala nasilje. Pratio me je fotograf Guillermo Sanchez koji me je već nekoliko mjeseci salijetao da zajedno napravimo reportažu o ratu. Bilo mi je dojadilo slušati ga, pa sam povikao:
- O kakvom ratu, kvragu!
- Ne pravite se ludim, Gabo - bacio mi je istinu pred oči - često sam vas čuo da govorite kako je ova zemlja u ratu još od Nezavisnosti.
U zoru, u utorak 21. rujna, pojavio se u uredništvu odjeven više kao gerilac nego kao fotoreporter, s fotoaparatima i vrećicama obješenima po cijelome tijelu da bismo krenuli u razotkrivanje prešućivanoga rata. Prvo me je iznenadilo što se u Choco išlo s pomoćnog aerodroma bez ikakvih službi, prije izlaza iz Bogote, na kojemu su bile olupine kamiona i oksidirani avioni. Naš avion, još uvijek živ nekim čudom, bio je jedan od legendarnih Catalina iz Drugoga svjetskoga rata koji je služio kao teretni avion nekoj civilnoj tvrtki. Nije imao sjedala.
Unutrašnjost je bila jednostavna i mračna, s malenim zamagljenim prozorima, i nakrcana zavežljajima pruća za proizvodnju metli. Mi smo bili jedini putnici. Kopilot, samo u košulji, mlad i stasit kao avijatičari u filmovima, uputio nas je da sjednemo na zavežljaje koji su mu se učinili najudobnijima. Nije me prepoznao, no ja sam znao da je on bio poznati bejzbol igrač u ligi La Matuna u Cartageni.
Uzlijetanje je bilo zastrašujuće, čak i za tako prekaljena putnika kao što je bio Guillermo Sanchez, zbog zaglušne buke motora i škripe željeznoga trupa aviona, no kad se jednom vinuo u prozračno nebo nad prerijom, klizio je lako poput ratnog veterana. Nakon Medellina iznenadio nas je olujni pljusak ponad šume stisnute između dva planinska lanca te smo morali ući ravno u njega. Tada smo preživjeli ono što je možda vrlo malo smrtnika doživjelo: kišilo je u avion kroz žljebove trupa. Prijateljski kopilot skakao je između zavežljaja pruća i donosio nam dnevne novine da ih koristimo kao zaštitu od kiše. Pokrio sam se svojim novinama i po licu, ne toliko da se zaštitim od kiše koliko da se ne vidi kako plačem od straha.
Nakon otprilike dva sata, u kojima smo bili prepušteni hiru sudbine, avion se nagnuo ulijevo i počeo se spuštati u napadačkoj poziciji iznad guste šume, te napravio dva izviđačka kruga ponad glavnoga trga u Cjuibdou. Guillermo Sanchez, spreman da iz zraka snimi manifestaciju koja se iscrpljivala u bdijenju, naišao je samo na prazan trg. Neuredna amfibija napravila je posljednji krug da se uvjeri kako nema ni živih ni mrtvih prepreka u mirnoj rijeci Atrato i u podnevnoj dremljivosti završila sretno slijetanje na vodenu površinu.
Crkva, pokrpana daskama, cementne klupe uprljane od ptica i neka mula bez gazde koja je grickala s grana divovskoga stabla, bili su jedini znakovi ljudske prisutnosti na prašnjavom i pustom trgu koji se zapravo doimao kao da pripada nekoj afričkoj prijestolnici. Prva nam je namjera bila napraviti odmah fotografije gomile koja stoji u znaku protesta i poslati ih u Bogotu istim avionom koji se vraćao, a zatim pokušati doći do informacija iz prve ruke koje bismo telegrafski poslali za sutrašnje izdanje. Ništa od toga nije bilo moguće, jer se ništa nije događalo.
Prolazili smo bez svjedoka vrlo dugom ulicom, usporednom s rijekom, sa zatvorenim trgovinama zbog ručka i s kućama s drvenim balkonima i izblijedjelim krovovima. Bio je to odličan scenarij, ali je nedostajala drama. Naš dobri kolega Primo Guerrero, dopisnik El Espectadora, bezbrižno se odmarao u popodnevnom počinku u jednoj proljetnoj mreži ispod sjenice svoje kuće, a tišina ga je okruživala poput grobnog mira. Otvorenost kojom nam je objasnio svoju bezbrižnost nije mogla biti objektivnija. Nakon prvih dana manifestacije, napetost je opala zbog nedostatka upornosti. Tada se cijelo selo mobiliziralo na teatralan način, snimljene su fotografije koje nisu objavljene, jer nisu bile naročito vjerodostojne, i održani su domoljubni govori koji su doista potresli zemlju, no vlada se nije dala pokolebati. Primo Guerrero, etičkom fleksibilnošću koju bi mu možda čak i Bog oprostio, održavao je protest živim u tisku samo pomoću telegrama.
Naš je profesionalni problem bio jednostavan: nismo poduzeli cijelu tu ekspediciju poput Tarzana da bismo dojavili da vijest ne postoji. Zauzvrat, na dohvat ruke bili su nam mediji koji su mogli prikazati da je vijest točna i da je ispunila svoju namjeru. Tako je Primo Guerrero predložio da još jednom namjesti prenosivu manifestaciju, i nitko nije imao drugu bolju ideju. Naš najgorljiviji suradnik bio je kapetan Luis A. Cano, novi guverner imenovan zbog srdite ostavke prijašnjega, vrlo uporan da zadrži avion da bi novine na vrijeme dobile vruće fotografije Guillerma Sancheza. Tako je ta, zbog potrebe izmišljena vijest, na kraju postala jedina točna, uveličana tiskom i radioemisijama u cijeloj zemlji, te ju je u tren oka zaplijenila vojna vlada da bi spasila svoj obraz. Te je iste noći započela opća mobilizacija čokoanskih političara - neki su bili vrlo utjecajni u određenim sektorima u zemlji - i nakon dva dana general Rojas Pinilla objavio je poništenje vlastite odluke o podjeli Chocoa na dijelove među susjedima.
Guillermo Sanchez i ja nismo se odmah vratili u Bogotu jer smo uvjerili uredništvo da nam dopusti obići unutrašnjost Chocoa da bismo bolje upoznali zbilju toga fantastičnoga svijeta. Nakon deset dana šutnje, kada smo, opaljeni od sunca i kao probuđeni iza sna, ušli u redakciju, Jose Salgar nas je dočekao sretan, ali na svoj način:
- Znate li - upitao nas je sa svojom nepokolebljivom sigurnošću prije koliko vremena je prošla vijest o Chocou?
Prvi put sam se suočio s tim problemom smrtnosti novinskih vijesti.
Doista se nitko više nije zanimao za Choco otkad je objavljena predsjednička odluka da se podjela ne obavi. Ipak, Jose Salgar me je podržao u mome riziku da skuham što se još dalo od te mrtve ribe.
Pokušali smo u četiri duge epizode prenijeti otkriće jedne druge neshvatljive zemlje unutar Kolumbije, koje nismo bili svjesni. Bio je to magičan zavičaj rascvjetanih šuma i vječnih potopa, gdje se sve doimalo poput nevjerojatne kopije svakodnevnoga života. Veliku poteškoću za izgradnju zemaljskih prometnica predstavljala je golema količina neukrotivih rijeka, a na cijelome području nije bilo više od jednoga mosta. Pronašli smo cestu od nekih sedamdeset pet kilometara koja je vodila kroz prašumu i bila izgrađena uz velike napore da bi povezala naselje Itsmina s Yutom, ali nije prolazila pored nijednoga od ta dva naselja zbog osvete izvođača radova koji se posvađao s dvojicom načelnika.
U nekome selu u unutrašnjosti poštanski radnik nas je zamolio da njegovom kolegi u Itsmini odvezemo poštu staru šest mjeseci. Jedna kutija domaćih cigareta stajala je ondje trideset centavosa, kao i u cijeloj zemlji, no kad bi tjedni avion kasnio s opskrbom, cigaretama bi cijena rasla svakim danom, sve dok stanovništvo ne bi bilo primorano pušiti strane cigarete koje bi naposljetku postale jeftinije.
Vreća riže stajala je petnaest pesosa više nego ondje gdje se uzgajala, jer su je morali dostavljati osamdeset kilometara kroz prašumu na mulama koje su se poput mačaka hvatale za strmine planina. Najsiromašnije žene u selima ispirale su zlato i platinu u rijekama dok su njihovi muževi ribarili, a subotom bi putujućim trgovcima prodavali tucet riba i četiri grama platine samo za tri pesosa.
Sve se to zbivalo u društvu koje je bilo poznato po svojoj zainteresiranosti za učenje. No škole su bile rijetke i raštrkane, a učenici su do njih morali prelaziti i po nekoliko kilometara svaki dan, što pješice, što kanuom. Neke su bile tako pune da su istu školu pohađali ponedjeljkom, srijedom i petkom dječaci, a utorkom, četvrtkom i subotom djevojčice. Silom prilika bile su to najdemokratičnije škole u zemlji jer je praljin sin, koji je jedva imao što jesti, išao u istu školu sa sinom načelnika.
Malo je Kolumbijaca tada znalo da se u samome srcu čokoanske šume uzdiže jedan od najmodernijih gradova u zemlji. Zvao se Andagova, pored utoka rijeke San Juan u Condoto, i imao je savršen telefonski sustav, molove za lađe i teretnjake koji su pripadali istome gradu, i lijepe avenije s drvoredima. Malene i čiste kuće, s velikim ograđenim prostorom i slikovitim drvenim stubama koje su vodile do trijema, izgledale su kao da su nikle na travnjaku.
U centru se nalazio kazino s kabaretom i restoranom te bar u kojemu su se mogli kušati uvozni likeri po nižim cijenama nego u ostalim dijelovima zemlje. Bio je to grad što su ga nastanjivali ljudi iz cijeloga svijeta koji su zaboravili čežnju i živjeli ondje bolje nego u svojim zemljama pod sveobuhvatnom vlašću lokalnoga guvernera Pacifičkog Chocoa. Andagova je zapravo bila strana zemlja u privatnome vlasništvu, a njezini su bageri vadili zlato i platinu iz prethistorijskih rijeka i razvozili ih posebnim brodovima preko ušća rijeke San Juan u cijeli svijet bez ičijega nadzora.
To je bio Choco koji smo željeli otkriti Kolumbijcima, no bez ikakva rezultata, jer kada je vijest jednom prošla, sve se vratilo na svoje mjesto, a Choco je i dalje bio pokrajina na koju su svi u zemlji zaboravili.
Mislim da je razlog tome očigledan: Kolumbija je oduvijek bila zemlja karipskoga identiteta, otvorena prema svijetu i s njim povezana preko pupčane vrpce Paname. Nasilno rezanje te vrpce osudilo nas je na ono što smo danas: zemlja s andskim mentalitetom, i s tako povoljnim prilikama koje su nam omogućile da kanal između dva oceana ne bude naš nego vlasništvo Sjedinjenih Država.
Tjedni ritam uredništva bio je ubitačan, pa smo se petkom navečer, kada bismo završavali s poslom, okupljali u baru hotela Continental, preko puta ulice, da se ispušemo, što je znalo potrajati do zore. Eduardo Zalamea prekrstio je te noći vlastitim imenom: kultura petkom. To je bila moja jedina prilika da s njim porazgovaram da ne bih izgubio vlak s književnim novostima iz svijeta, što ih je on pratio u minutu svojom sposobnošću nesvakidašnjega čitača. Medu onima koji su preživjeli te zabave na kojima je beskrajno tekao alkohol i događali se neočekivani raspleti- osim dvojice ili trojice stalnih Uliksovih prijatelja - bili smo i mi urednici, koji se nismo bojali zavrnuti vratom labudu do zore.
Primjećivao sam da Zalamea nikada nije davao nikakve primjedbe na moje članke, iako su mnogi bili nadahnuti njegovima. Ipak, kad se ustalila kultura petkom, počeo je otvoreno iznositi svoje ideje o njima. Priznao mi je da se nije slagao s kriterijem u mnogim mojim člancima, i predložio mi druge, ali ne tonom šefa koji govori svom učeniku, nego kao pisac piscu.
Drugo često posjećivano svratiste nakon kino kluba bile su ponoćne zabave u stanu Luisa Vicensa i njegove supruge Nancy, tek nekoliko blokova od El Espectadora. On je bio suradnik Marcela Colina Revala, šefa redakcije časopisa Cinematographie frangaise u Parizu, a zbog ratova u Evropi svoje je snove o kinu zamijenio za dobar posao knjižničara u Kolumbiji. Nancy se držala kao čarobna domaćica koja je bila sposobna povećati jelo spremljeno za četiri osobe na jelo za dvanaest osoba. Upoznali su se ubrzo nakon njegova dolaska u Bogotu 1937, na jednoj obiteljskoj večeri. Za stolom je ostalo samo jedno prazno mjesto pored Nancy koja je užasnuta vidjela kako ulazi posljednji uzvanik, bijele kose i kože kao u alpinista opaljene suncem. »Kakav peh!« rekla je sama sebi.
»Sada me je dopao ovaj Poljak koji vjerojatno i ne zna španjolski.« Zamalo da nije pogodila, jer je pridošlica govorio kastiljski sa sirovim katalonskim, pomiješan s francuskim, dok je ona bila rodom iz Boyacae s iskvarenim i slobodnim jezikom. No tako su se dobro razumjeli od prvoga pozdrava da su zauvijek ostali zajedno.
Njihove su se zabave spontano odigravale uvijek nakon velikih premijera u stanu napučenome mješavinom svih mogućih umjetnosti, i u koji više ne bi stala nijedna slika prvih slikara Kolumbije, od kojih su neki bili vrlo poznati u svijetu. Njihovi su gosti bili birani između najistaknutijih umjetnika i književnika, a i grupa iz Barranquille ponekad bi se pojavljivala. Ušao sam onamo kao u svoju kuću nakon pojave moje prve filmske kritike, a kad bih izlazio iz uredništva prije ponoći, otišao bih do njih pješice tri bloka dalje i primoravao ih da probdiju noć. Učiteljica Nancy, osim što je bila izvrsna kuharica, bila je i utjelovljena posrednica u brakovima. Improvizirala bi nedužne večere da me poveže s najprivlačnijim i najslobodoumnijim djevojkama iz umjetničkoga svijeta, i nikada mi nije oprostila što sam joj sa svojih dvadeset osam godina rekao da moja istinska vokacija nije biti pisac ni novinar, nego nepobjedivi samac.
Alvaro Mutiš, u prazninama između svojih svjetskih putovanja, upotpunio je na dostojanstven način moj ulazak u kulturnu zajednicu. U svome svojstvu šefa odnosa s javnošću tvrtke Esso Colombiana organizirao je ručkove u najskupljim restoranima s ljudima koji su doista vrijedili i nešto značili u umjetnosti i književnosti, a često je pozivao i goste iz drugih gradova u zemlji.
Pjesnik Jorge Gaitan Duran bio je opsjednut time da pokrene veliki književni časopis koji je stajao cijelo bogatstvo, i djelomično je u tome uspio zahvaljujući sredstvima Alvara Mutisa za potporu kulturi. Alvaro Castano Castillo i njegova supruga Gloria Valencia godinama su pokušavali osnovati radiostanicu koja bi bila uglavnom posvećena dobroj glazbi i pristupačnim kulturnim programima. Svi smo im se rugali zbog nerealnosti njihova plana, osim Alvara Mutisa koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da im pomogne. Tako su osnovali radiostanicu HJCK, Svijet u Bogod, s odašiljačem od 500 vati koji je u ono vrijeme bio najmanji. U Kolumbiji još nije postojala televizija, no Gloria Valencia smislila je metafizičko čudo da preko radija objavljuje modne revije.
Jedini odmor koji sam imao za vrijeme tih mukotrpnih poslova bio je za sporih nedjeljnih popodneva u kući Alvara Mutisa koji me je učio kako se sluša glazba bez ikakvih predrasuda prema vrsti glazbe. Bacali bismo se na sag i punim srcem slušali velike majstore bez učenih rasprava. Bio je to početak jedne strasti koja je započela u dvorani Nacionalne knjižnice i nikada nas više nije napustila. Do danas sam se naslušao toliko glazbe koliko sam mogao, pogotovo romantične komorne glazbe koju smatram vrhuncem umjetnosti. U Meksiku, dok sam pisao Sto godina samoće, između 1965. i 1966, imao sam samo dvije ploče koje su se istrošile od slušanja: Debussveve Preludije i Beatlesovu pjesmu A Hard Day's Night.
Kasnije, kada sam u Barceloni napokon imao ploča koliko sam htio, učinila mi se odviše banalnom abecedna klasifikacija, te sam za svoju osobnu udobnost napravio redoslijed po instrumentima: čelo, koje mi je najdraže, od Vivaldija i Brahmsa; violina, od Corellia do Schonberga; klavikord i klavir, od Bacha do Bartoka. Sve dok nisam otkrio čudo da je glazba sve ono što zvuči, uključujući i tanjure i jedaći pribor u sudoperu, dokle god ispunjavaju iluziju da nam pokazuju kamo ide život. Moje ograničenje bilo je u tome što nisam mogao pisati uz glazbu jer sam više pažnje posvećivao onome što sam slušao nego onome što sam pisao, a čak i danas slabo odlazim na koncerte jer osjećam da se sjedeći u koncertnoj dvorani uspostavlja neka vrsta pomalo besramne prisnosti sa susjedima koje ne poznajemo. No zahvaljujući mogućnosti da imam dobru glazbu u kući, s vremenom sam naučio pisati uz glazbu koja je odgovarala onome što pišem. Chopinova nokturna za odmaranje ili Brahmsovi seksteti za sretna popodneva. Mozarta, naprotiv, nisam slušao godinama, otkad mi je na um pala perverzna pomisao da Mozart ne postoji, jer kada je dobar, onda je Beethoven, a kada je loš, onda je Haydn.
U godinama iz kojih izvlačim ove uspomene, uspio sam postići čudo da me nijedna vrsta glazbe ne uznemiruje pri pisanju, iako možda nisam bio svjestan nekih njezinih drugih djelovanja, sve dok me dva katalonska, vrlo mlada i poduzetna glazbenika, nisu iznenadila otkrivši mi neobičnu sličnost između moga šestoga romana Patrijarhova jesen i Trećega koncerta za klavir Bele Bartoka.
Istina je da sam ga nemilosrdno slušao dok sam pisao, jer mi je stvarao jedno vrlo posebno i pomalo neobično stanje duha, no nikada ne bih pomislio da bi ta glazba mogla utjecati na mene do te mjere da se to primijeti i u mojemu pisanju. Ne znam kako su za tu moju slabost saznali članovi Švedske akademije, no ona je odsvirana prilikom predaje moje nagrade. Zahvalio sam im od sveg srca, naravno, no da su me pitali, uza svu moju zahvalnost i poštovanje prema njima i prema Beli Bartoku, radije bih odabrao neku prirodnu romancu Francisca Ljudine sa zabava iz doba moga djetinjstva.
Tih godina u Kolumbiji nije bilo jednog kulturnog projekta, nijedne knjige koju je trebalo napisati ili slike koju je trebalo naslikati, a da prije toga nije prošla kroz Mutisov ured. Bio sam svjedok njegova razgovora s jednim mladim slikarom koji je imao sve spremno za ozbiljnu turneju po Evropi, ali mu je nedostajao novac za put. Alvaro ga čak nije ni saslušao do kraja, nego je odmah iz svoga pisaćeg stola izvukao čarobni sag.
- Ovdje je karta - rekao je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:45 am




Već sam bio vidio tu njegovu prirodnost kojom je izvodio takva čuda bez imalo razmetanja, i koja mi je izazivala divljenje. Zbog toga se još uvijek pitam nije li on imao nešto s molbom koju mi je na nekom koktelu uputio tajnik Kolumbijskoga društva pisaca i umjetnika, Oscar Delgado- da sudjelujem na nacionalnome natječaju za priču koji je gotovo bio napušten. Rekao je to na tako neljubazan način da mi se prijedlog učinio nedoličnim, no netko tko ga je čuo, objasnio mi je da se u zemlji kakva je naša ne može biti piscem, a da se ne zna kako su književni natječaji obična društvena pantomima. »Čak i Nobelova nagrada«, zaključio je bez ikakve zlobe, i ne sluteći to, nagovijestio mi drugu neuobičajenu odluku koja je iskrsnula dvadeset sedam godina kasnije.
Povjerenstvo natječaja za priču činili su Hernando Tellez, Juan Lozano y Lozano, Pedro Gomez Valderrama i još tri velika pisca i kritičara. Tako sam, ne razmišljajući o etičkim ili ekonomskim posljedicama, proveo noć radeći završne ispravke za Dan poslije subote, priču koju sam napisao u Barranquilli u naletu nadahnuća u uredu El Nacionala. Pošto se više od godinu dana odmarala u mojoj ladici, učinila mi se pogodnom da zabljesne jedno dobro povjerenstvo. Tako je i bilo, s neuobičajenom nagradom od tri tisuće pesosa.
Tih dana, i bez ikakve povezanosti s natječajem, upao mi je u ured don Samuel Lisman Baum, kulturni ataše u ambasadi u Izraelu, koji je upravo pokrenuo izdavačko poduzeće s jednom knjigom pjesama Leona de Greiffa: Fdrrago Quinto Mamotreto. Izdanje je bilo ugledno, a vijesti o Lismanu Baumu dobre. Tako sam mu dao jednu znatno prepravljenu kopiju Lišća na vjetru i brzo ga otpravio s obećanjem da ćemo kasnije razgovarati. Pogotovo o novcu, što je, naposljetku, bilo jedino o čemu nismo nikada razgovarali. Cecilia Porras naslikala je novatorsku naslovnicu na osnovi mog opisa lika dječaka, ali ni ona nije uspjela ništa zaraditi. Grafički studio El Espectadora ustupio je klišeje za naslovnicu u boji.
Ništa o njemu nisam čuo sve do nekih pet mjeseci poslije, kada me izdavačka kuća Sipa iz Bogote - za koju nikada nisam čuo - nazvala u ured da mi kaže kako je izdanje u nakladi od četiri tisuće primjeraka spremno za distribuciju, ali nisu znali što da s njim učine jer nitko nije imao vijesti o Lismanu Baumu. Čak ni sami reporteri u novinama nisu mu mogli ući u trag, i to do dana današnjega. Uliks je tiskari predložio da proda primjerke knjižarama uz kampanju u tisku koju je sam odmah započeo člankom na kojemu mu i danas zahvaljujem. Kritika je bila odlična, no veći dio naklade ostao je u skladištu i nikada nije utvrđeno koliko je primjeraka prodano, kao što nikada nisam dobio ni centavo od prodaje.
Četiri godine poslije, Eduardo Caballero Calderon, koji je upravljao Osnovnom knjižnicom kolumbijske kulture, uključio je jedno džepno izdanje Lišća na vjetru u kolekciju djela koja su se prodavala na ulicama Bogote i u drugim gradovima. Platio je ugovorena autorska prava, slabo, ali na vrijeme, a ona su za mene imala sentimentalnu vrijednost jer su bila prva koja sam primio za neku svoju knjigu. Izdanje je imalo neke izmjene koje nisu bile moje, no ja se nisam potrudio da se izbace iz sljedećih izdanja. Gotovo trinaest godina kasnije, kada sam otišao u Kolumbiju nakon promocije Sto godina samoće u Buenos Airesu, našao sam kod uličnih prodavača knjiga u Bogoti brojne primjerke prvog izdanja Lišća na vjetru po cijeni od jednoga pesa.
Kupio sam onoliko primjerka koliko sam mogao ponijeti. Nakon toga nailazio sam u knjižarama u Latinskoj Americi na druge rasprodaje na kojima su se ta izdanja prodavala kao knjige od povijesna značaja. Prije kakve dvije godine, jedna engleska agencija za antikne knjige prodala je za tri tisuće dolara potpisani primjerak prvoga izdanja Sto godina samoće.
Ništa od toga me ni na trenutak nije odvojilo od moga mukotrpnog novinarskog posla. Početni uspjeh reportaža u nastavcima primorao nas je da potražimo još hrane za tu nezasitnu zvjerku.
Svakodnevna napetost bila je neizdrživa, ne samo u utvrđivanju i traganju za temama, nego i u samome pisanju kojemu su stalno prijetile čarolije fikcije. U El Espectadoru nije bilo mjesta sumnji: vječno najbolji materijal bila je istina i samo istina, i to nas je održavalo u neizdrživoj napetosti. Jose Salgar i ja dospjeli smo u kronično stanje koje nam nije omogućavalo časak mira čak ni za vrijeme nedjeljnog odmora.
Godine 1956. saznalo se da je papa Pio XII pretrpio napadaj štucavice koji ga je zamalo stajao života. Jedini sličan slučaj kojega se sjećam izvanredna je priča P & O Somerseta Maughama, u kojoj protagonist umire nasred Indijskog oceana od napadaja štucavice koji ga je za pet dana posve iscrpio, dok mu je cijeli svijet slao sve moguće neobične recepte, ali mislim da je u to vrijeme nisam poznavao. Krajem tjedna nismo se usuđivali odlaziti predaleko u našim izletima po selima u savani, jer su novine bile spremne objaviti izvanredno izdanje u slučaju papine smrti. Bio sam pristaša toga da imamo spremno izdanje, samo s praznim mjestima koje bismo upotpunili s prvim informacijama o smrti. Dvije godine poslije, kada sam bio dopisnik u Rimu, još se uvijek čekao rasplet papine štucavice.
Drugi neumoljivi problem u novinama bila je tendencija da se bavimo samo spektakularnim temama koje bi mogle privući što više čitatelja, no ja sam skromno nastojao da ne izgubim iz vida drugu publiku koja je bila zakinuta i više razmišljala srcem. Među malobrojnima što sam ih uspio pronaći, sjećam se najiskrenije reportaže koje sam se na brzinu domogao kroz tramvajski prozor. Na vratima neke prekrasne kolonijalne kuće na broju 567 na Cesti Octava u Bogoti nalazio se natpis koji je sam sebe omalovažavao: »Ured za zagubljenu nacionalnu poštu.« Ne sjećam se da sam išta izgubio zbog zagubljene pošte, ali sam izišao iz tramvaja i pozvonio na vrata. Otvorio mi je čovjek koji je vodio taj ured sa šest metodičnih službenika, prekrivenih oksidom rutine, koji su imali romantičan zadatak da pronađu primaoce svakog loše adresiranog pisma.
Kuća je bila lijepa, golema i prašnjava, visokih stropova i nagriženih zidova, s mračnim hodnicima i s dvoranama krcatima papirima bez vlasnika. U prosjeku, od sto zagubljenih pisama barem ih je deset bilo s uredno nalijepljenim markama, ali su omotnice bile prazne, čak i bez imena pošiljaoca. Službenici u uredu nazivali su ih»pismima za nevidljivoga čovjeka«, i nisu štedjeli snage u nastojanju da ih uruče ili vrate.
No ceremonijalno otvaranje pisama u potrazi za tragovima bilo je birokratski ozbiljno i vrijedno pohvale, premda uzaludno.
Reportaža o samo jednoj predaji pisma objavljena je pod naslovom Poštar zvoni tisuću puta, s podnaslovom Groblje zagubljenih pisama. Kada ju je Salgar pročitao, rekao mi je: »Ovome labudu ne morate zavrnuti vratom jer se već rodio mrtav.«
Objavio ju je točno onako kako sam je napisao, ni manje ni više, ali primjećivalo mu se u izrazu da je žalio kao i ja, i bio ogorčen zbog onoga što je mogla biti. Rogelio Echavarria, možda zato što je bio pjesnik, proslavio je tu reportažu uz dobru volju, ali s rečenicom koju nikada nisam zaboravio: »Gabo se hvata za svaku slamku.«
Osjetio sam se toliko obeshrabrenim da sam na svoj račun, i ne govoreći o tome Salgaru, odlučio pronaći primaoca jednoga pisma koje mi je posebno skrenulo pažnju. Bilo je frankirano u lječilištu gubavaca u Agua de Diosu, i upućeno »gospođi u žalosti koja svakoga dana odlazi na misu u pet sati u crkvu u Aguasu.« Nakon svih mogućih uzaludnih provjera kod župnika i njegovih pomoćnika, tijekom nekoliko tjedana nastavio sam razgovore s vjernicima koji su dolazili na misu u pet sati, ali bez ikakva uspjeha.
Iznenadilo me je što su najgorljivije vjernice bile tri vremešne žene, uvijek u crnini, ali nijedna nije imala ništa s lječilištem u Agua de Diosu. Bio je to neuspjeh i dugo mi je trebalo da se smirim od njega, ne samo zbog svoje taštine, niti zato što sam činio milosrdno djelo, nego zato što sam bio uvjeren da se iza priče jedne od tih gospođa u crnini krije druga priča o strasti.
Kako sam tonuo u močvaru reportaže, moj odnos s grupom iz Barranquille postajao je sve intenzivniji. Njihova putovanja u Bogotu nisu bila česta, no ja sam ih gnjavio telefonski u svako doba i svakom prilikom, pogotovo Germana Vargasa zbog njegove pedagoške koncepcije reportaže. Tražio sam od njih savjete u svakoj nevolji, a bilo ih je mnogo, ili su me pak oni zvali kad je bilo razloga da mi čestitaju. Alvara Cepedu smatrao sam svojim kolegom sa susjednoga stolca. Nakon uzajamnih srdačnih šala koje su uvijek bile oštre među nama, izvlačio bi me iz močvare tako jednostavno da se tome nikada nisam prestao čuditi.
Za razliku od toga, moji razgovori s Alfonsom Fuenmavorom bili su više književni. Posjedovao je pravu magičnost u izbavljanju iz nevolja pomoću primjera velikih autora ili spasilačkih citata iz svoga arsenala bez dna. Njegova izvanredna duhovitost došla je do izražaja kada sam ga zamolio za naslov jednoga članka o uličnim prodavačima hrane koje su progonili sanitarni inspektori. Alfonso je odmah ispalio odgovor:
- Onaj tko prodaje hranu ne umire od gladi.
Zahvalio sam mu od sveg srca, i taj mi se naslov učinio tako prikladnim da nisam mogao odoljeti iskušenju da ga ne pitam čiji je. Alfonso me naglo prekinuo, i rekao mi istinu koje se nisam sjećao:
- Vaš je, majstore.
Doista sam to smislio za jedan nepotpisani članak, ali sam na to zaboravio. Ta je priča godinama kružila među prijateljima u Barranquilli koje nikada nisam uspio uvjeriti da je to bila šala.
Jedno prigodno putovanje Alvara Cepede u Bogotu odvojilo me je na nekoliko dana od toka dnevnih vijesti. Stigao je s idejom da napravi film za koji je imao samo naslov: La langosta azul. Bila je to sigurna propast, jer su ga Luis Vicens, Enrique Grau i fotograf Nereo Lopez shvatili ozbiljno. Ništa više nisam čuo o tom planu sve dok mi Vicens nije poslao verziju scenarija da u nju unesem nešto svoje na osnovu Alvarova originala. Nešto sam i stavio, samo se danas više ne sjećam što, no priča mi se učinila zabavnom i s dovoljno doze ludila da bude naša.
Svi su ponešto unijeli, no otac svega bio je punim pravom Luis Vicens koji je nametnuo mnoge stvari koje su mu ostale od njegovih obilazaka Pariza. Moj je problem bio što sam se nalazio usred jedne od onih preopširnih reportaža koje mi nisu ostavljale vremena ni za disanje, a kad sam je se oslobodio, film se već uvelike vrtio u Barranquilli.
Bio je to jednostavan film, a čini se da je njegova najveća zasluga bila intuicija, koja je i bila anđeo čuvar Alvara Cepede. Na jednoj od brojnih domaćih premijera u Barranquilli našao se talijanski redatelj Enrico Fulchignoni koji nas je iznenadio dometom svoga sažaljenja: film mu se učinio vrlo dobrim. Zahvaljujući upornosti i odvažnosti Tite Manotas, Alvarove supruge, ono što je još poznato od filma La langosta azul, obišlo je svijet na smionim festivalima.
Te su nas stvari pomalo udaljile od stvarne situacije u zemlji koja je bila strašna. Smatralo se da u Kolumbiji nema gerilskog ratovanja otkad su Oružane snage preuzele vlast pod barjakom mira i sloge među strankama. Nitko nije sumnjao u to da se situacija promijenila sve do pokolja studenata na Cesti Septima. Vojnici, željni povoda, htjeli su nama novinarima dokazati da postoji jedan drukčiji rat od onoga vječnog između liberala i konzervativaca. Tada je Jose Salgar prišao mom pisaćem stolu s jednom od svojih zastrašujućih ideja:
- Pripremite se da upoznate rat.
Mi koji smo bili pozvani da ga upoznamo, bez većih pojedinosti, našli smo se točno u pet ujutro da bismo otišli u selo Villarricu, sto osamdeset tri kilometra od Bogote. General Roj as Pinilla čekao nas je na pola puta, u jednom od svojih čestih odmarališta u vojnoj bazi Melgar, i obećao tiskovnu konferenciju koja je trebala završiti prije pet sati popodne da bismo imali dovoljno vremena vratiti se s fotografijama i vijestima iz prve ruke.
Dopisnici El Tiempa bili su Ramiro Andrade s fotografom Germanom Cavcedom, zatim su došla još četiri dopisnika kojih se ne sjećam, te Daniel Rodriguez i ja iz El Espectadora. Neki su nosili vojničku odjeću, jer su nas upozorili da ćemo možda morati malo zaći u šumu.
Otišli smo do Melgara automobilom i ondje se podijelili u tri helikoptera koji su nas provezli kroz neki uski i osamljeni kanjon Središnjih Kordiljera s visokim oštrim liticama. No najviše me se dojmila napetost mladih pilota koji su izbjegavali određene zone u kojima su gerilci prije dva dana srušili jedan helikopter, a drugi onesposobili. Nakon petnaest napetih minuta sletjeli smo na veliki i pusti trg u Villarrici, premda se nama učinilo da šljunak na njemu nije dovoljno čvrst da izdrži težinu helikoptera. Oko trga nalazile su se drvene kuće s opustošenim trgovinama i ničijim nastambama, osim jedne svježe obojene koja je bila hotel toga naselja prije no što se u njega uvukao užas.
Ispred helikoptera nazirale su se gorske kose planinskog lanca i pocinčani krov jedine jedva vidljive kuće u magli među planinskim vijencem. Prema riječima časnika koji nas je pratio, ondje su se nalazili dovoljno naoružani gerilci da nas sruše, tako da smo morali otrčati do hotela pognuta tijela i u cik-cak liniji zbog strahovanja od mogućih hitaca s planinskog lanca. Tek kada smo onamo stigli, shvatili smo da je hotel pretvoren u vojarnu.
Jedan pukovnik urešen kao za rat, s držanjem filmskog umjetnika i inteligentno simpatičan, objasnio nam je bez ikakvih znakova uzbune da se u kući u Kordiljerima već nekoliko tjedana nalazi gerilska izvidnica, te da su odande pokušali nekoliko noćnih upada u selo. Vojska je bila sigurna da će nešto poduzeti kada vide helikoptere na trgu, te su bili u stanju pripravnosti. No, ni nakon sat vremena provokacije, uključujući i izazivanja preko mikrofona, gerilci nisu pokazali znakove života. Iscrpljeni pukovnik poslao je izvidnicu da utvrdi ima li još koga u kući.
Napetost je popustila. Mi novinari izišli smo iz hotela i stali istraživati okolne ulice, čak i one s najmanje vojnika oko trga.
Fotograf i ja, zajedno s ostalima, počeli smo se uspinjati strmom kozjom stazom. Na prvom zavoju bilo je vojnika polegnutih u guštari u položaju za pucanje. Jedan nas je časnik posavjetovao da se vratimo na trg jer se svašta moglo dogoditi, ali nismo ga poslušali. Namjera nam je bila da se popnemo dok ne naiđemo na neku gerilsku izvidnicu koja će nam spasiti dan velikom viješću.
No za to nije bilo vremena. Odjednom su se začule razne istovremene zapovijedi i odmah potom pucnjava vojnika. Bacili smo se na zemlju u blizini vojnika, a ovi su otvorili vatru prema kući na litici. U trenutačnoj pomutnji izgubio sam iz vida Rodrigueza koji je potrčao u potrazi za boljom strateškom pozicijom za svoj objektiv. Pucnjava je kratko potrajala, ali je bila vrlo žestoka, a nakon nje ostala je samo letalna tišina.
Vratili smo se na trg pošto smo uspjeli vidjeti jednu vojnu patrolu koja je izišla iz šume. Šef patrole, vrlo uzbuđen, nije dopustio da ga slikamo. Pogledom sam potražio Rodrigueza i vidio ga kako se pojavljuje nekih pet metara s moje desne strane s fotoaparatom spremnim za slikanje. Patrola ga nije vidjela. Tada sam proživio najnapetiji trenutak, između dvojbe da mu povičem da ne slika, u strahu da će ga zbog neopreznosti ubiti, i profesionalnog instinkta da slika po svaku cijenu. Nisam imao vremena, jer se istoga časa začuo gromki povik šefa patrole:
- Ne smijete slikati!
Rodriguez je spustio fotoaparat bez žurbe i prišao mi sa strane.
Povorka je prošla tako blizu nas da smo osjetili kiseli zadah živih tijela i tišinu mrtvih. Kada su prošli, Rodriguez mi je šapnuo:
- Slikao sam ih.
I doista je tako bilo, samo što to nikada nije objavljeno. Taj naš posjet završio je neuspjehom. Bilo je još dvoje ranjenih među vojnicima, i bar dvojica mrtvih među gerilcima koji su se već povukli prema svome skloništu. Pukovnikova je srčanost splasnula i pretvorila se u melankoliju. Jednostavno nas je izvijestio da je razgovor otkazan, da imamo pola sata za ručak i da potom odmah krenemo u Melgar cestom, jer su helikopteri bili rezervirani za ranjenike i za poginule. Broj jednih i drugih nikada nije bio objavljen.
Nitko više nije spomenuo tiskovnu konferenciju generala Rojasa Pinille. Prošli smo pored njegove kuće u Melgaru u džipu za šest osoba i stigli u Bogotu poslije ponoći. Cijelo nas je uredništvo čekalo, jer su iz Republičkog ureda za informacije i tisak zvali da ih obavijeste da stižemo cestom, bez drugih pojedinosti, ne napominjući stižemo li živi ili mrtvi.
Dotad se vojna cenzura uplela samo u slučaju smrti studenata u centru Bogote. U redakciji nije bilo nijednog cenzora, otkako je posljednji cenzor prijašnje vlasti gotovo plačući odustao kada više nije mogao podnositi lažne prve vijesti i šaljive doskočice urednika.
Znali smo da nas Ured za informacije i tisak nije gubio iz vida, a često su nam i telefonski slali upozorenja i očinske savjete. Vojni časnici koji su u početku svoje vladavine uspostavili klasičnu srdačnost s tiskom, postali su nevidljivi ili zatvoreni. Ipak, jedna nepredvidljivost rasla je sama i u tišini, i donijela nikada potvrđenu ni osporenu vijest da je voda toga gerilskoga zametka iz Tolime jedan mladić od dvadeset dvije godine koji je izučio zanat na svoj način. Ni ime mu se nije moglo utvrditi ni osporiti: Manuel Marulando Velez ili Pedro Antonio Marin, Tirofijo. Četrdeset i nešto godina poslije, Marulanda, kojega su upitali o tome podatku u njegovu vojnome logoru, odgovorio je da se ne sjeća je li to doista bio on.
Nije bilo moguće dobiti nijednu drugu informaciju. Ja sam svim silama nastojao otkriti nešto više kada sam se vratio u Villarricu, ali nisam pronašao nijedna vrata. Republički ured za informacije i tisak sprečavao nas je u tome, a nezgodna epizoda iz Villarrice ležala je pokopana pod vojnom suzdržanošću. Već sam bacio nadu u koš za smeće kada se Jose Salgar postavio pred mojim pisaćim stolom, pretvarajući se hladnokrvnim, što nikada nije bio, i pokazao mi telegram koji je upravio bio dobio.
- Ovdje se nalazi ono što niste vidjeli u Villarrici - rekao mi je.
Bila je to drama mnogih dječaka koje su Oružane snage odvele iz njihovih sela i gradića bez ikakva plana i namjere da ih vrate, da bi olakšali svoj istrebljivački rat protiv gerilaca u Tolimi. Odvojili su ih od njihovih roditelja, nemajući dovoljno vremena da utvrde tko je čiji sin, a mnogi od njih to ni sami nisu znali. Drama je započela lavinom od tisuću dvjesto odraslih koji su odvedeni u razna naselja u Tolimi nakon našega posjeta Melgaru, i smješteni bilo kako, a zatim prepušteni Božjoj volji. Bilo je oko tri tisuće dječaka razne dobi i stanja, koje su odvojili od roditelja samo zbog logističkih razloga i potom ih rasuli po prihvatilištima u zemlji. Samo njih trideset bili su siročad, a među njima i par blizanaca starih trinaest dana. Mobilizacija je napravljena u potpunoj tajnosti, pod zaštitom cenzure, sve dok nam dopisnik El Espectadora nije telegrafski dojavio neke tragove koji su vodili od Ambaleme, dvjesto kilometara od Villarrice.
Za manje od šest sati pronašli smo tristo malodobnika od pet godina u Dječjem prihvatilištu u Bogoti, od kojih mnogi nisu znali tko su im roditelji. Heli Rodriguez, koji je imao dvije godine, jedva je znao izreći svoje ime. Nije ništa ni o čemu znao, ni gdje se nalazi, ni zašto, ni kako mu se zovu roditelji, te nije mogao dati nikakav trag da bi ih se pronašlo. Njegova jedina utjeha bila je što je imao pravo ostati u prihvatilištu do svoje četrnaeste godine. Troškovnik sirotišta hranio se s osamdeset centavosa mjesečno koliko im je za svako dijete davala područna vlast. Deset ih je u prvome tjednu pobjeglo s namjerom da se kriomice uvuku kao slijepi putnici u vlakove za Tolimu, te im više nismo mogli ući u trag.
Uprava je mnoge u prihvatilištu prekrstila, dajući im prezimena iz toga područja da bi ih mogli razlikovati, no bilo ih je tako mnogo, a bili su tako slični i nestašni da ih je bilo teško razlikovati za vrijeme odmora, pogotovo u hladnijim mjesecima, kada su se morali grijati trčeći hodnicima i stubama. Nisam mogao a da se nakon toga bolnoga posjeta ne zapitam bi li gerilci, koji su ubijali vojnike u borbi, mogli posijati toliko nesreće među dječacima u Villarrici.
Priča o toj logističkoj besmislici objavljena je u mnogim uzastopnim kronikama bez ikakve provjere podataka. Cenzura je utihnula, a vojnici su uzvraćali objašnjenjima koja su tada bila u modi: događaji u Villarrici bili su dio velike mobilizacije koju su provodili komunisti protiv vlade Oružanih snaga, a oni su bili primorani pribjegavati ratnim metodama. Bio mi je dovoljan jedan redak toga objašnjenja da si zabijem u glavu da moram dobiti izravnu informaciju od Gilberta Vieire, generalnoga tajnika Komunističke stranke, kojega nikada u životu nisam vidio.
Ne sjećam se jesam li sljedeći korak napravio uz odobrenje novina ili na vlastitu inicijativu, no vrlo se dobro sjećam da sam nekoliko puta uzalud pokušavao doći u kontakt s nekim od vođa tajne Komunističke stranke koji bi me mogao izvijestiti o situaciji u Villarrici. Glavni je problem bio u tome što je obruč koji je vojni režim stezao oko komunista bio bez presedana. Tada sam stupio u kontakt s jednim prijateljem komunistom, i nakon dva dana pred mojim se pisaćim stolom pojavio drugi prodavač satova koji me je potražio da bi ubrao rate što ih nisam dospio platiti u Barranquilli.
Platio sam mu koliko sam mogao, te mu neoprezno rekao da moram hitno razgovarati s nekim od njegovih velikih vođa, na što mi je odgovorio poznatom rečenicom da on nije put niti da mi znade reći tko mi može pomoći. Međutim, to isto popodne, bez prethodne najave, iznenadio me telefonski poziv te skladan i bezbrižan glas:
- Zdravo, Gabriele, ovdje Gilberto Vieira.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:46 am





Unatoč tome što je bio jedan od najistaknutijih osnivača Komunističke stranke, Vieira dotad nije proveo ni minutu u progonstvu ili u zatvoru. Ipak, unatoč opasnosti da se oba telefona prisluškuju, dao mi je adresu svoje tajne kuće da ga posjetim još isto popodne.
Bio je to stan s malenim dnevnim boravkom natrpanim knjigama o politici i književnosti, i s dvije spavaće sobe, na šestome katu do kojega se dolazilo bez daha strmim i mračnim stubama, ne samo zbog visine već i zbog svijesti da se ulazi u jednu od najbolje čuvanih tajni u zemlji. Vieira je živio sa svojom suprugom Ceciliom i netom rođenom kćeri. Kako supruga nije bila kod kuće, on je nadohvat ruke držao kolijevku i lagano je zibao da bi umirio dijete promuklo od plača, u vrlo dugim stankama razgovora koji smo vodili, kako o politici tako i o književnosti, iako bez naročitog smisla za humor.
Bilo mi je nemoguće zamisliti da je taj ružičasti i ćelavi četrdesetogodišnjak, svijetlih i prodornih očiju te pravilnih usana, bio najtraženiji čovjek u tajnim službama zemlje.
Čim sam ušao, shvatio sam da je u toku s onim što radim u životu otkad sam kupio sat u El Nacionalu u Barranquilli. Čitao je moje reportaže u El Espectadoru i utvrđivao koji su anonimni članci moji da bi pokušao protumačiti moje skrivene namjere. Ipak, slagao se s time da se zemlji može najbolje služiti onako kako sam to ja radio - ne obvezujući se ni prema kome ni u jednoj stvari vojne politike.
Čim sam mu razotkrio razlog svoga posjeta, odmah je prihvatio tu temu. Bio je upoznat sa situacijom u Villarrici kao da se ondje nalazio, a o kojoj nismo mogli objaviti ni slovo zbog državne cenzure. No dao mi je važne podatke koji su mi omogućili da shvatim kako je to bio preludij jednoga kroničnoga rata nakon pola stoljeća povremenih okršaja. Toga dana i na tome mjestu njegov je jezik više nalikovao jeziku Jorgea Eliecera Gaitana negoli Marxu kojega je držao na uzglavlju, te je njime iznosio rješenja koja nisu bila u uspostavljanju proleterske vlasti nego u nekoj vrsti saveza nezaštićenih pred vladajućim klasama. Sretna okolnost toga posjeta nije bila samo u rasvjetljavanju onoga što se dogodilo, nego i u načinu na koji su se ti događaji mogli bolje shvatiti. Tako sam to i objasnio Guillermu Cani i Zalamei, i ostavio vrata odškrinuta ako se jednom pojavi nastavak nezaključene reportaže. Moram još reći da smo Vieira i ja uspostavili dobre prijateljske odnose koji su nam omogućili kontakte čak i u najteže vrijeme njegova skrivanja.
Druga drama, koja se odnosila na odrasle, rasla je prikriveno sve dok loše vijesti nisu probile obruč u veljači 1954, kada je u tisku objavljeno kako je jedan veteran iz Koreje založio svoja odlikovanja da bi imao što jesti. On je bio samo jedan od njih četiri tisuće koji su bili nasumce unovačeni u neko drugo, isto tako neshvatljivo vrijeme naše povijesti, kada je bilo kakva sudbina bila bolja za seljake koje su meci potjerali iz njihovih krajeva pred policijskim nasiljem. Gradovi prenapučeni seljacima koji su u njih bježali, nisu pružali nikakvu nadu. Kolumbija je, kao što se gotovo svakoga dana ponavljalo u uvodnim člancima, na ulici, u kavanama, u obiteljskim razgovorima, bila republika u kojoj nije bilo moguće živjeti. Za mnoge seljake koji su bježali pred nasiljem kao i za mnoge mladiće bez ikakve perspektive, korejski rat bio je životno rješenje. Onamo su otišli kojekakvi, u pomutnji i bez razlike, a uglavnom samo zbog svoje fizičke kondicije, gotovo kao što su Španjolci dolazili u otkrivanje Amerike. Kada su počeli kapati natrag u Kolumbiju, ta heterogena grupa imala je napokon zajedničku odliku: veterani. Bilo je dovoljno da nekolicina njih povede prepirku pa da krivica padne na sve. Zatvorila su im se sva vrata s jednostavnim obrazloženjem da nemaju pravo na posao jer su duševno neuravnoteženi. Naspram tome, nije bilo dovoljno suza za one nebrojene koji su se vratili u obliku dvije tisuće funti pepela.
Vijest o davanju u zalog odlikovanja bila je nadasve proturječna vijesti objavljenoj deset mjeseci ranije, prema kojoj su se posljednji veterani vratili u zemlju s gotovo milijun dolara u gotovini, i da su pri mijenjanju toga novca u bankama srušili tečaj dolara u Kolumbiji s tri pesosa i trideset centavosa na dva pesosa i devedeset. Međutim, više se rušio ugled veterana što su se više suočavali sa stvarnošću u zemlji. Prije njihova povratka objavljene su rasute verzije o tome da će dobiti posebne stipendije za plodonosne poslove, te doživotne mirovine i mogućnost da odu živjeti u Sjedinjene Države. Istina je bila posve suprotna: malo nakon njihova dolaska otpušteni su iz vojske, a jedino što je mnogima ostalo u džepu bili su portreti japanskih zaručnica koje su ih čekale u japanskim logorima, kamo su ih dovodile da bi se odmorili od ratovanja.
Bilo bi nemoguće da me ta nacionalna drama nije podsjetila na dramu moga djeda, pukovnika Marqueza, koji je cijeli život čekao na mirovinu kao veteran. Ja sam mislio da je, takva bijedna škrtost bila osveta protiv subverzivnoga pukovnika u onome krvavome ratu protiv konzervativne hegemonije. Međutim, preživjeli iz rata u Koreji borili su se protiv komunizma i za imperijalističke težnje Sjedinjenih Država. A ipak, kada su se vratili, nisu se pojavili na stranicama društvenih zbivanja nego u crnim kronikama. Jedan od njih, koji je hicima ubio dvojicu nevinih, upitao je svoje suce:
»Ako sam u Koreji ubio stotinu ljudi, zašto ne mogu u Bogoti ubiti bar desetoricu?«
Taj čovjek, isti kao i svi ostali delikventi, pristupio je ratu kada je primirje već bilo potpisano. Ipak, mnogi poput njega bili su žrtve i kolumbijskog mačizma koji je nalazio svoje trofeje u ubijanju veterana iz Koreje. Nisu prošle ni tri godine otkad se vratio prvi kontingent, a već je veterana, žrtava nasilne smrti, bilo više od tucet, zbog raznoraznih razloga. Neki su ubijeni u besmislenim prepirkama ubrzo nakon povratka. Jedan od njih poginuo je izboden nožem u nekoj svađi jer je ponavljao jednu te istu pjesmu na džuboksu u nekoj krčmi. Narednik Cantor, koji je u čast svoga prezimena pjevao i pratio se gitarom u predahu između ratovanja, ubijen je hicem nekoliko tjedana nakon svoga povratka. Neki drugi veteran također je izboden nožem u Bogoti, a da bi ga pokopali, morali su prikupiti dobrovoljne priloge od susjeda. Angela Fabia Goesa, koji je u ratu izgubio oko i ruku, ubila su trojica nepoznatih koji nikada nisu uhvaćeni.
Sjećam se, kao da je to bilo jučer, da sam pisao posljednje poglavlje serije kada je zazvonio telefon u mome uredu, a ja sam odmah prepoznao uzbuđeni glas Martine Fonsece:
- Halo?!
Istoga sam časa prekinuo pisanje članka na pola stranice jer mi je srce zadrhtalo, te sam prešao aveniju da se s njom nađem u hotelu Continental pošto je dvanaest godina nisam vidio. Nije bilo lako uočiti je s vrata među drugim ženama koje su ručale u punoj blagovaonici dok mi nije dala znak rukom. Bila je odjevena po svom osobnom ukusu kao i obično, u ogrtaču od bivolje kože, s uvenulim lisičjim krznom na ramenu i s lovačkim šeširom, a godine su joj se odviše primjećivale na koži nalik šljivi osušenoj na suncu te u ugaslim očima, i sva se nekako smanjila pred prvim znakovima jedne nepravedne starosti. Oboje smo vjerojatno bili svjesni da je dvanaest godina bilo mnogo za njezinu dob, ali smo to dobro podnijeli. Pokušao sam joj ući u trag u svojim prvim godinama u Barranquilli, sve dok nisam saznao da je otišla živjeti u Panamu, gdje je njezin parobrodski mornar kanalom provodio brodove, ali nisam to spominjao ne zbog ponosa već zbog svoje bojažljivosti.
Mislim da je s nekime upravo bila ručala, a taj ju je zatim ostavio da bi se mogla naći sa mnom. Popili smo tri ubitačne šalice kave i zajedno popušili pola kutije jeftinih cigareta, tražeći nesigurno put kojim bismo razgovarali a da ne govorimo, sve dok se nije odvažila upitati me jesam li ikada mislio na nju. Tek sam joj tada rekao istinu: nikada je nisam zaboravio, no njezin je odlazak bio tako neočekivan da me je to zauvijek obilježilo. Ona je bila milosrdnija od mene:
- Nikada neću zaboraviti da si mi bio kao sin.
Pročitala je moje članke u novinama, moje priče i moj jedini roman, i govorila mi o njima s lucidnom i gorljivom oštroumnošću koja je moguća samo zbog ljubavi ili zbog ogorčenosti. No ja sam tek zaobilazio zamke nostalgije zbog jadne kukavnosti za koju smo samo mi muškarci sposobni. Kada sam napokon uspio smiriti napetost, usudio sam se upitati je ima li sina kojega je toliko željela.
- Rodio se - rekla je veselo - i već završava osnovnu školu.
- Crn je kao otac? - upitao sam zbog svoje sitničave ljubomore.
Ona je utekla svome zdravom razumu. »Bijel kao majka«, rekla je.
»No otac nije otišao iz kuće kao što sam se pribojavala, nego smo čak postali bliskiji.« I pred mojom očiglednom smrknutošću, potvrdila mi je uz mučan smiješak:
- Ne brini se: dijete je njegovo. I još imam dvije kćeri, koje posve nalikuju jedna drugoj.
Bilo joj je drago što je došla, zabavila me je nekim sjećanjima koja nisu imala ništa sa mnom, a ja sam umišljeno mislio da od mene očekuje neki prisniji odgovor. No, kao svi muškarci, promašio sam vrijeme i mjesto. Pogledala je na sat kada sam naručio četvrtu kavu i drugu kutiju cigareta, i ustala bez ustezanja.
- Dobro, dječače, drago mi je da sam te vidjela - rekla je. I zaključila:
- Više nisam mogla čitati tolike tvoje stvari, a da ne saznam kakav si.
- I kakav sam? - drznuo sam se upitati.
- A, ne! - nasmijala se od sveg srca. - To nikada nećeš saznati.
Tek kada sam došao k sebi pred pisaćim strojem, postao sam svjestan koliko sam žudio da je vidim, što je u meni uvijek tinjalo, i straha koji me je spriječio da s njom ostanem cijeli život. Bio je to onaj isti pogubni strah što sam ga poslije često osjećao kad bi zazvonio telefon.
Nova 1955. godina počela je za novinare 28. veljače s viješću da je osam mornara s razarača Caldas Nacionalne flote palo u more i nestalo za vrijeme oluje, samo na dva sata udaljenosti od Cartagene.
Četiri dana ranije isplovio je iz Mobilea, u Alabami, nakon nekoliko mjeseci ondje provedenih zbog propisanih popravaka. Dok je cijelo uredništvo iznenađeno slušalo prvi izvještaj o nesreći, Guillermo Cano se okrenuo prema meni u svome pokretnome stolcu, i uzeo me na nišan sa zapovijedi koja mu je bila spremna na vrhu jezika. I Jose Salgar, koji je baš krenuo u tiskaru, zaustavio se ispred mene napetih živaca zbog vijesti. Ja sam se prije sat vremena vratio iz Barranquille gdje sam pripremao vijest o vječnoj drami Bocas de Cenize, a već sam se ponovno zapitao u koliko sati polijeće sljedeći avion za obalu da bih mogao napisati prvu vijest o osam utopljenika. No ubrzo je u kratkom izvještaju s radija postalo jasno da je razarač stigao u Cartagenu u tri popodne bez novih vijesti, jer nisu uspjeli izvući tijela osam utopljenih mornara. Guillermo Cano je splasnuo.
- Kakav peh, Gabo - rekao je. - Utopio nam se glavni zgoditak.
Nesreća se svela na niz kratkih službenih izvještaja, a vijest je objavljena uz ozbiljne počasti prema stradalima na poslu, i to je bilo sve. Na kraju tjedna, ipak, mornarica je javila da je jedan od njih, Luis Alejandro Velasco, uspio iscrpljen doći do plaže Uraba, sa sunčanicom, ali uz mogućnost oporavka, pošto je deset dana bio na pučini na splavi bez vesala, te bez jela i pića. Svi smo se složili da bi to mogla biti reportaža godine ako se uspijemo s njime naći nasamo bar na pola sata.
No to nije bilo moguće. Mornarica mu nije dopuštala da s bilo kime razgovara dok se oporavljao u pomorskoj bolnici u Cartageni.
Ondje se s njim sreo na nekoliko kratkih minuta jedino lukavi urednik El Tiempa, Antonio Montana, koji se uvukao u bolnicu prerušen u liječnika. No sudeći po rezultatima, od brodolomca je dobio samo nekoliko crteža olovkom o njegovu položaju na brodu kada ga je oluja povukla, i nekoliko nepovezanih izjava po kojima je postalo jasno da je dobio naredbe da ne govori što se dogodilo.
»Da sam znao da je novinar, pomogao bih mu«, izjavio je Velasco nekoliko dana poslije. Kada se napokon oporavio, neprestano pod zaštitom mornarice, dao je intervju dopisniku El Espectadora u Cartageni, Lacidesu Orozcu, koji nije uspio doznati ono što smo htjeli, a to je bilo kako je nalet vjetra mogao prouzročiti takvu nesreću u kojoj su sedmorica poginula.
Luis Alejandro Velasco bio je zapravo podvrgnut željeznoj obvezi koja ga je sprečavala da slobodno govori i da se slobodno kreće, čak i pošto su ga premjestili u roditeljsku kuću u Bogoti. Bilo kakvu tehničku ili političku pojedinost rješavao je, uz vrlo srdačnu vještinu, poručnik Guillermo Fonseca, no istom tom elegancijom izbjegavao je bitne podatke o jedinome što nas je tada zanimalo, a to je bila istina o toj pustolovini. Samo da dobijem na vremenu ispisao sam niz ambijentalnih članaka o povratku brodolomca u roditeljsku kuću, pošto su me njegovi uniformirani pratioci još jednom spriječili da s njim razgovaram, a njemu dopustili bljutavi intervju s lokalnom radiostanicom. Tada je bilo očito da se nalazimo u rukama stručnjaka za hlađenje vijesti, i prvi put me je dirnula pomisao da od javnoga mnijenja skrivaju nešto vrlo ozbiljno vezano za tu katastrofu. Danas se toga sjećam više kao slutnje nego kao sumnje.
Bio je mjesec ožujak ledenih vjetrova, a prašnjava kišica otežavala je moju grižnju savjesti. Prije no što sam se oneraspoložen pojavio u uredništvu zbog neuspjeha, sklonio sam se u obližnji hotel Continental i naručio dvostruko piće na pustome šanku. Pio sam ga u polaganim gutljajima, ne skinuvši čak debeli ministarski ogrtač, kada sam začuo vrlo sladak glas gotovo na uhu:
- Onaj tko pije sam, taj sam i umire.
- Bog te čuo, ljepotice - odvratih iskreno, uvjeren da je to Martina Fonseca.
Glas je u zraku ostavio trag mlačnih gardenija, ali to nije bila ona. Vidio sam je kako izlazi kroz kružna vrata i iščezava sa svojim nezaboravnim žutim kišobranom u aveniji umrljanoj kišicom.
Nakon druge čašice i ja sam prešao aveniju, te ohrabren pićem ušao u uredništvo. Guillermo Cano me je ugledao dok sam ulazio i veselo povikao prema drugima:
- Da vidimo kakav nam zgoditak nosi veliki Gabo! Odgovorio sam mu iskreno:
- Ništa više od mrtve ribe.
Tada sam primijetio kako ti nemilosrdni šaljivčine iz redakcije suosjećaju sa mnom dok sam prolazio vukući natopljeni ogrtač, jer nitko nije imao srca započeti uobičajeno zviždanje.
Luis Alejandro Velasco nastavio je uživati u svojoj kontroliranoj slavi. Njegovi savjetnici ne samo da su mu dopuštali, nego su i podupirali svaku vrstu javne perverzije. Primio je petsto dolara i nov sat da na radiju ispripovijeda istinu o tome kako je njegov sat izdržao surovo nevrijeme. Tvornica teniska koje je nosio platila mu je tisuću dolara da kaže kako su njegove teniske bile tako otporne da ih nije mogao rastrgnuti da bi ih sažvakao. U istim vijestima držao je patriotski govor, dopuštao da ga ljubi kraljica ljepote i pokazivao se siročadi kao primjer domorodnog morala. Gotovo sam zaboravio na taj slavni dan kad mi je Guillermo Cano najavio da je brodolomac u njegovu uredu, spreman za potpisivanje ugovora da bi ispripovijedao cijelu pustolovinu. Osjetio sam se poniženo.
- To više nije mrtva, nego trula riba - naglasio sam.
Prvi i posljednji put odbio sam učiniti neki zadatak za novine. Guillermo Cano pomirio se s time i otpravio brodolomca bez objašnjenja. Kasnije mi je rekao da je, pošto ga je otpravio, sjeo u svoj ured i počeo razmišljati te sam sebi nije uspio objasniti ono što je upravo učinio. Tada je poslao portira da dovede brodolomca natrag, i nazvao me telefonski, neopozivo mi izjavivši da je kupio ekskluzivna prava za cijelu priču.
Nije to bilo prvi put, niti će biti posljednji, da je Guillermo uporno inzistirao na nekom izgubljenom slučaju, a na kraju se pokazalo da ima pravo. Upozorio sam ga potišteno, ali na najbolji mogući način, i rekao mu da ću napraviti reportažu samo zbog poslovne dužnosti, ali da neću staviti svoj potpis. No, iako je to bila nepromišljena izjava, pokazala se točnom, jer sam reportažu morao pripovijedati u prvome licu, onako kako ju je pripovijedao protagonist priče i s njegovim osobnim idejama, te s njegovim potpisom na kraju. Tako sam se zaštitio od mogućega drugog brodoloma na čvrstome tlu.
Odnosno, bio je to unutarnji monolog o jednoj osamljeničkoj pustolovini, kao da sam je doslovce ja proživio. Ta je odluka bila čudesna, jer se Velasco pokazao kao inteligentan čovjek s nezaboravnom osjećajnošću, dobrim odgojem i smislom za humor u pravo vrijeme i na pravome mjestu. I sve se to, srećom, nalazilo u karakteru bez naprslina.
Intervju je bio dug, detaljan, vodili smo ga čitava tri iscrpljujuća tjedna, a radio sam ga znajući da ga nećemo objaviti u tako sirovom obliku, nego da ću ga morati skuhati u drugome loncu: u reportaži.
Počeo sam pomalo nevoljko, nastojeći da brodolomac padne u proturječje da bih otkrio njegove skrivene istine, no ubrzo sam se uvjerio da ih nema. Ništa se nije moglo učiniti nasilu. To je bilo kao da šećem cvjetnom livadom s najvećom slobodom da izaberem najljepše cvjetove. Velasco je dolazio točno u tri sata popodne u moj ured u redakciji, pregledavali bismo prijašnje bilješke i nastavljali dalje. Svako poglavlje koje bi mi ispripovijedao, ja bih noću napisao i objavio idući dan. Bilo bi lakše i sigurnije napisati najprije cijelu pustolovinu i objaviti je već pregledanu i sa svim dobro provjerenim pojedinostima. No nije bilo vremena. Tema je svakim časom gubila svoju aktualnost i bilo kakva druga bučna vijest mogla ju je uništiti.
Nismo koristili magnetofon. Upravo su ih izmislili, i oni najbolji bili su tako veliki i teški poput stroja za pisanje, a magnetska vrpca mrsila se kao slatkiši od prženih šećernih niti. Samo ispisivanje bilo je pothvat. Još i danas znamo da su magnetofoni korisni za prisjećanje, ali nikada se ne smije zanemariti lice intervjuiranoga koje može govoriti mnogo više od glasa, a ponekad čak i oprečne stvari. Morao sam se prilagoditi rutinskoj metodi bilježenja u školske bilježnice, i zahvaljujući tome mislim da nisam izgubio nijednu riječ ili nijansu razgovora, te sam mogao bolje produbiti svako sljedeće pitanje. Prva dva dana bila su najteža, jer je brodolomac htio ispripovijedati sve odjednom. No brzo je naučio, zahvaljujući redu i opsegu mojih pitanja, a naročito zbog vlastitoga pripovjedačkog instinkta i urođene sposobnosti da shvati pravila umijeća.
Da bismo pripremili čitatelja prije no što ga bacimo u vodu, odlučili smo započeti priču od pomorčevih posljednjih dana u Mobileu. A dogovorili smo se i da ne završimo u trenutku kada on stupa na čvrsto tlo, nego kada stiže u Cartagenu gdje mu kliče mnoštvo ljudi, što je bila točka od koje su čitatelji mogli sami nastaviti nit pripovijedanja s već objavljenim podacima. To nam je omogućilo četrnaest poglavlja s kojima smo mogli održavati napetost tijekom dva tjedna.
Prvo je poglavlje objavljeno 5. travnja 1955. Izdanje El Espectadora, najavljivano na radiju, rasprodalo se za nekoliko sati. Do praskavog raspleta došlo je trećega dana kada smo odlučili razotkriti pravi uzrok nesreće koji je prema službenoj verziji bila oluja.
Pokušavajući dati što točnije određenje, zamolio sam Velasca da mi ispripovijeda sve pojedinosti. On se već bio toliko naviknuo na naš zajednički rad da sam u njegovim očima nazreo vragolasti bljesak prije no što mi je odgovorio:
- Problem je u tome što nije bilo nikakve oluje.
Nego su nekih dvadeset sati, pojasnio je, puhali jaki vjetrovi, tipični u tom području za to doba godine, a koje odgovorni za putovanje nisu bili predvidjeli. Posada je dobila nekoliko zakašnjelih plaća prije no što je brod isplovio, te su ih u posljednji čas potrošili na razne kućanske aparate koje su htjeli dopremiti kući. Dogodilo se sve to tako neočekivano da se nitko nije stigao ni zabrinuti kada su preopteretili unutrašnje prostore broda i na palubi zavezali najveće kutije: hladnjake, električne perilice, peći. Bio je to zabranjen teret na jednome ratnom brodu i u takvoj količini koja je zauzela vitalne prostore na palubi. Možda se mislilo da se putovanje koje nije bilo službeno i koje je trebalo trajati manje od četiri dana s odličnim vremenskim prognozama, moglo poduzeti bez naročitog opreza.
Koliko je takvih putovanja već bilo, i još uvijek ih ima, a da se ništa nije dogodilo? Nesretna okolnost za sve bila je ta što su vjetrovi, jači od onoga što se najavljivalo, uzburkali more pod blistavim suncem i nagnuli brod više od predviđenoga te je popucala užad kojom je loše raspoređen teret bio vezan. Da se nije radilo o tako dobrom brodu kao što je Caldas, potonuo bi bez milosti, no osam mornara koji su stražarili na palubi, pali su u more. Tako najveći uzrok nesreće nije bila oluja kako su uporno izjavljivali službeni izvori od prvoga dana, nego upravo to što je Velasco izjavio u reportaži: preopterećenje loše raspoređenim kućanskim aparatima na palubi ratnoga broda.
Druga stvar koju su skrivali odnosila se na vrstu splavi do koje su mogli doći oni koji su pali u more, a od kojih se samo Velasco spasio. Pretpostavlja se da su na palubi, prema propisima, trebale biti dvije vrste splavi koje su pale u vodu s njima. Bile su napravljene od pluta i platna za jedra, tri metra duge i metar i pol široke, sa sigurnosnom platformom u sredini u kojoj su bile namirnice, pitka voda, vesla, kutija prve pomoći, pribor za pecanje i navigaciju, i Biblija. U tim uvjetima deset bi osoba moglo preživjeti izvan broda osam dana, čak i bez pribora za pecanje. No, na Caldasu su se također nalazile manje splavi koje nisu bile opskrbljene ničim. Prema Velascovoj izjavi, čini se da njegova nije imala nikakvu opremu. Pitanje koje će zauvijek ostati lebdjeti u zraku bilo je koliko je drugih brodolomaca uspjelo doći do drugih splavi koje ih nisu nikamo odvele.
To su, nesumnjivo, bili najvažniji razlozi zbog kojih su kasnila službena objašnjenja o brodolomu. Sve dok nisu shvatili da je to neodrživo, jer se ostatak posade već odmarao u svojim kućama i po cijeloj zemlji pričao što se točno dogodilo. Vlada je do kraja ustrajala na svojoj verziji o oluji i potvrdila je u konačnim službenim izjavama i izvještaju. Cenzura nije mogla pasti u krajnost da zabrani objavljivanje ostalih poglavlja. Velasco je pak, dokle god je mogao, zadržao lojalnu dvosmislenost, i nikada se nije saznalo da su ga primoravali da ne otkrije istinu, a od nas nije tražio niti nas sprečavao da ih mi razotkrijemo.
Nakon petoga poglavlja naumili smo napraviti posebno izdanje s prva četiri poglavlja da bismo udovoljili zahtjevu publike koja je htjela imati cijelu reportažu. Don Gabriel Cano, kojega tih mahnitih dana nismo vidjeli u redakciji, spustio se iz svoga visokoga gnijezda i otputio se ravno prema mome pisaćem stolu.
- Recite mi nešto, imenjače - upitao me - koliko će poglavlja imati taj brodolomac?
Bili smo u sedmome danu pripovijedanja, kada je Velasco pojeo jednu posjetnicu koja mu je bila jedina hrana nadohvat ruke, jer nije mogao rastrgnuti tenisice da bi imao što žvakati. Nedostajalo nam je još sedam poglavlja. Don Gabriel se sablaznio.
- Ne, imenjače, ne - uzvratio je grčevito. - Mora biti barem pedeset poglavlja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:46 am




Iznio sam mu svoje razloge, no njegovi su se razlozi zasnivali na tome da se naklada novina gotovo udvostručila. Prema njegovim proračunima mogla se povećati do broja koji ne bi imao presedana u nacionalnome tisku. Skupilo se vijeće redakcije, proučile su se ekonomske, tehničke i novinarske pojedinosti, i dogovorena je razumna granica od dvadeset poglavlja. Odnosno: šest poglavlja više od predviđenih. Iako se moj potpis nije nalazio na kraju poglavlja, način rada bio je očit, i jedne noći kada sam otišao ispuniti svoj zadatak filmskoga kritičara, u predvorju kazališta iskrsnula je živa rasprava o brodolomčevoj pripovijesti. Većina njih bili su moji prijatelji s kojima sam raspravljao u obližnjim kavanama nakon posla. Njihova su mi mišljenja pomogla da rasvijetlim svoje ideje za tjedni članak. A što se tiče brodolomca, uglavnom su svi, s rijetkim iznimkama, željeli da se priča produlji što je moguće više.
Jedna od tih iznimaka bio je neki zreo i naočit muškarac sa skupocjenim ogrtačem od devine kože i šeširom boje dinje, koji me otprilike tri bloka pratio na putu od kazališta, kada sam krenuo natrag u redakciju. S njim je bila vrlo lijepa žena, isto tako dobro odjevena kao i on, i neki prijatelj, koji nije bio tako lijepo odjeven.
Skinuo je šešir da bi me pozdravio i predstavio se, ali mu ime nisam zapamtio. Bez okolišanja mi je rekao da se ne slaže s reportažom o brodolomcu, jer je to bila izravna komunistička igra. Objasnio sam mu bez ikakvih pretjerivanja da ja samo prenosim priču koju pripovijeda sam protagonist. No on je imao svoje ideje, te je mislio da je Velasco špijun ubačen u Oružane snage u službi Sovjetskoga Saveza. Naslutio sam tada da možda razgovaram s nekim visokim časnikom kopnene vojske ili mornarice, pa me oduševila pomisao da ću čuti neko objašnjenje. No, kako se činilo, on mi je samo to htio reći.
- Ne znam radite li to svjesno ili ne - rekao mi je - no, bilo kako bilo, činite zemlji lošu uslugu pripovijedajući te komunističke priče.
Njegova čarobna supruga uznemireno ga je pokušala odvući za ruku uz preklinjanje vrlo tihim glasom: »Molim te, Rogelio!« On je završio rečenicu s istim držanjem s kojim ju je i započeo:
- Vjerujte mi, molim vas, da vam to govorim samo zbog divljenja što ga osjećam prema onome što pišete.
Ponovno mi je pružio ruku i pustio da ga potištena supruga odvede. Njihov iznenađeni pratilac nije uspio naći načina ni da se pozdravi.
Bio je to prvi od incidenata zbog kojega smo se ozbiljno zamislili nad opasnostima što vrebaju na ulici. U jednoj sirotinjskoj krčmi iza redakcije koja je posluživala radnike u toj četvrti do ponoći, dva su neznanca nekoliko dana ranije pokušala neosnovano napasti Gonzala Gonzaleza koji je ondje ispijao svoju posljednju noćnu kavu. Nitko nije shvaćao koji su povod mogli imati protiv najmirnijeg čovjeka na svijetu, osim da su ga zamijenili sa mnom zbog našega karipskog ponašanja i odijevanja, i zbog dva slova g u njegovu pseudonimu Gog. U svakom slučaju, osiguranje redakcije upozorilo me da ne izlazim noću sam u grad koji je postajao sve opasniji. Ja sam se, naprotiv, u njemu osjećao tako sigurnim da sam nakon svršetka posla išao pješice do kuće.
Jedne zore tih napetih dana pomislio sam da je kucnuo moj čas kada se u mojoj spavaćoj sobi sasulo staklo zbog cigle bačene s ulice. Bio je to Alejandro Obregon koji je izgubio svoje ključeve, a nije pronašao nikoga budnoga, kao ni mjesto u nekome hotelu.
Umoran od traženja gdje će prespavati i od zvonjave na pokvarena zvona, odlučio je okončati noć s ciglom s obližnjega gradilišta. Tek me je ovlaš pozdravio da me ne bi dokraja razbudio kada sam mu otvorio vrata, te se bacio poleđuške na drveni pod da odspava do podneva.
Otimanje pri kupovini novina na vratima El Espectadora prije no što bi novine stigle na ulice, bilo je sve veće. Zaposlenici trgovačkoga centra zaustavljali su se da kupe novine i čitaju novo poglavlje u autobusu. Mislim da je zanimanje kod publike započelo zbog humanih razloga, nastavilo se zbog književnih, i na kraju, zbog političkih razloga, no uvijek se održavalo zbog unutarnje napetosti priče. Velasco mi je ispripovijedao epizode za koje sam sumnjao da ih je izmislio, pronalazeći simbolička ili sentimentalna značenja, kao što je ono s prvim galebom koji nije htio otići.
Njegovo pripovijedanje o avionima imalo je filmskoga šarma. Jedan prijatelj moreplovac upitao me je kako to da tako dobro poznajem more, a ja sam mu odgovorio da ja samo doslovce prepisujem Velascova opažanja. Nakon određenog vremena više nisam imao što dodati.
Komandant mornarice nije bio istoga raspoloženja. Malo prije završetka serije uputio je novinama protestno pismo jer smo prema neprihvatljivome kriteriju sudili na nimalo elegantan način o tragediji koja se mogla dogoditi bilo gdje. »Unatoč žalosti i boli u koje se zavilo sedam kolumbijskih domova, kao i svi pomorci«, govorilo se u pismu, »nije se uopće smatralo neprikladnim da se u feljtonima kroničara početnika objave kužne, nelogične i nestručne riječi i misli, i stave u usta unesrećenog i zaslužnog mornara koji je junački spasio svoj život.« Zbog toga je flota zamolila podršku od Republičkog ureda za informacije i tisak, uz pomoć jednoga pomorskoga časnika, da ubuduće daje odobrenje za reportaže o tom incidentu. Srećom, kad je pismo stiglo, nalazili smo se na pretposljednjem poglavlju, te smo se do sljedećeg tjedna mogli pretvarati da nismo shvatili što to znači.
Pripremajući posljednje objavljivanje toga teksta, zamolili smo brodolomca da nam pomogne i omogući nam popis i adrese njegovih drugih kolega koji su imali fotoaparate. Oni su nam poslali čitavu kolekciju fotografija snimljenih za vrijeme putovanja. Bilo je tu svega, no većinom su to bile skupne slike na palubi na kojima su se u pozadini vidjele kutije s kućanskim aparatima - hladnjacima, štednjacima, perilicama - s istaknutim markama proizvođača. Ta sretna okolnost bila nam je dovoljna da pobijemo izjave časnika koji su tu priču poricali. Vlada je istoga časa neopozivo reagirala, a taj je prilog premašio sve prijašnje naklade i prognoze o prodaji. No Guillermo Cano i Jose Salgar, nesavladivi, imali su samo jedno pitanje:
- Dovraga, a što ćemo sada raditi?
U tom trenutku, ošamućeni slavom, nismo imali odgovor. Sve su nam se teme činile banalnima.
Petnaest godina poslije objavljivanja te priče u El Espectadoru izdavačka kuća Tusquets iz Barcelone objavila ju je u knjizi s pozlaćenim tvrdim koricama koja se rasprodala kao da se radilo o hrani. Nadahnut osjećajem pravde, i u svojemu divljenju prema herojskome moreplovcu, napisao sam prolog: »Ima knjiga koje ne pripadaju onima koji ih pišu nego onima koji u njima pate, a ovo je jedna od njih. Prema tome, autorska prava dobit će onaj tko ih je zaslužio - bezimeni zemljak koji se deset dana mučio na jednoj splavi bez jela i pića da bi omogućio ovu knjigu.« Nije to bila tek prazna riječ, jer je Tusquets u cijelosti isplaćivao autorska prava Luisu Alejandru Velascu, prema mojim uputama, tijekom četrnaest godina. Sve dok ga odvjetnik Guillermo Zea Fernandez iz Bogote nije uvjerio da su prava doista njegova (po zakonu), znajući da nisu, jer su bila isplaćivana prema mojoj odluci u čast njegova junaštva, pripovjedačkoga dara i našega prijateljstva.
Tužba protiv mene predočena je na Okružnome sudu 22, za građanske parnice u Bogoti. Moj odvjetnik i prijatelj Alfonso Gomez Mendez zatražio je tada od izdavačke kuće Tusquets da izbaci posljednji odlomak iz prologa u sljedećim izdanjima i da ne isplati Luisu Alejandru Velascu više ni centavo od autorskih prava dok sud ne donese svoju odluku. Tako je i učinjeno. Nakon duge rasprave koja je uključivala dokumentirane dokaze, svjedoke i stručnjake, sud je presudio da sam ja jedini autor toga djela, i nije prihvatio žalbe koje je Velascov odvjetnik nastojao uložiti. Prema tome, prava koja su dotad isplaćena zbog moje odluke, nisu značila da se radilo o koautorstvu, nego je to bila samovoljna odluka onoga tko je djelo napisao. Autorska prava, isto po mojoj odluci, bila su otad darivana jednoj obrazovnoj fondaciji.
Nismo uspjeli pronaći drugu priču poput brodolomčeve, jer ona nije kao one što se izmišljaju na papiru. Takve priče izmišlja život, i to gotovo uvijek neočekivano. Shvatili smo to kasnije, kada smo pokušali napisati biografiju o sjajnome biciklistu iz Antioquie, Ramonu Hovosu, koji je te godine treći put postao nacionalni prvak. Gromoglasno smo ga ubacili u reportažu kao što smo to naučili na primjeru moreplovca, i protegnuli je na devetnaest poglavlja, dok nismo shvatili da publika radije hoće Ramona Hovosa koji se uspinje po planinama i stiže prvi na cilj, nego Ramona Hovosa u njegovu stvarnome životu.
Slabi tračak nade da ćemo ponovno nešto slično napraviti nazreli smo jedno popodne kada me je Salgar nazvao da bi se s njim hitno sastao u baru hotela Continental. Ondje je bio s nekim svojim starim i ozbiljnim prijateljem koji ga je upravo upoznao sa svojim pratiocem, nekim albinom u radničkom odijelu, s tako bijelom kosom i obrvama da se činilo da blješti čak i u polumraku bara. Salgarov prijatelj, koji je bio poznat poduzetnik, predstavio ga je kao inženjera rudarstva koji je obavljao iskapanja na nenaseljenome terenu dvjesto metara od El Espectadora, u potrazi za blagom iz bajke koje je pripadalo generalu Simonu Bolivaru. On, koji je otad postao veliki Salgarov, kao i moj prijatelj, jamčio nam je istinitost te priče. No ona je bila sumnjiva zbog svoje jednostavnosti: kada se Osloboditelj spremao nastaviti svoje posljednje putovanje iz Cartagene, sav u prnjama i na umoru, pretpostavlja se da je odlučio ne ponijeti svoje veliko osobno blago koje je nakupio kao ratni plijen da bi mu poslužilo kao zaslužena rezerva za jednu lijepu starost. Kada je odlučio nastaviti svoje mukotrpno putovanje - ne zna se da li u Caracas ili u Evropu - bio je toliko razborit da ga skrije u Bogoti, pod zaštitom sustava lakedemonskih kodeksa, što je bilo tipično za ono vrijeme, i da bi ga pronašao kada mu zatreba, i u bilo kojemu dijelu svijeta.
Sjetio sam se tih vijesti s neodoljivom uznemirenošću dok sam pisao knjigu General u svome labirintu, u kojemu je osnovna priča o blagu, ali nisam pronašao dovoljno podataka da bih je prikazao vjerodostojnom, a kao fikcija učinila mi se neodrživom. Za tim blagom iz bajke, koje vlasnik nikada nije ponovno uzeo, tragalo se s mnogo upornosti. Nisam shvatio zašto su nam to otkrili sve dok mi Salgar nije objasnio da nas je njegov prijatelj, kojemu se jako svidjela brodolomčeva pripovijest, htio unaprijed izvijestiti da bismo bili u toku događaja i mogli objaviti priču s istim uspjehom.
Otišli smo do terena. Bio je to jedini nenaseljeni dio zapadno od parka Periodistas i vrlo blizu mome novome stanu. Prijatelj nam je ponad kolonijalne karte objasnio koordinate blaga u stvarnim omjerima na brdima Monserrate i Guadalupe. Priča nas je oduševila, a glavna nagrada trebala je biti eksplozivna vijest kao što je bila i ona o brodolomu, samo s još većim svjetskim odjekom.
Nastavili smo redovito obilaziti teren kako bismo bili u toku, slušali smo inženjera satima i satima uz rakiju i limun, i osjećali kako se sve više udaljavamo od čuda, dok već nije prošlo toliko vremena da su nam se raspršile sve iluzije. Jedino u što smo kasnije mogli posumnjati jest da je priča o blagu bila tek paravan da bi se bez dopuštenja mogao eksploatirati rudnik u središtu grada koji je imao nešto vrlo vrijedno. Iako je možda bilo moguće da je i to bio paravan da bi se blago Osloboditelja držalo na sigurnome.
Nisu to bila najbolja vremena za snove. Nakon brodolomčeve pripovijesti posavjetovali su me da na neko vrijeme odem iz Kolumbije dok se situacija ne smiri zbog prijetnji smrću, stvarnih ili fiktivnih, koje su nam pristizale raznim putevima. Odmah sam na to pomislio čim me je Luis Gabriel Cano bez ikakva uvoda upitao što ću raditi sljedeće srijede. Kako nisam imao nikakav plan, rekao mi je uobičajenom hladnokrvnošću da pripremim svoje isprave za putovanje kao poseban dopisnik lista na Konferenciju četiri velikana, koja se sljedeći tjedan trebala održati u Ženevi.
Odmah sam nazvao svoju majku. Vijest joj se učinila tako velikom da me upitala ne mislim li možda na neku farmu koje se zove Ženeva. »To je grad u Švicarskoj«, rekao sam joj. Ne promijenivši glas, uza svu svoju beskrajnu smirenost kojom je prihvaćala nepromišljenosti svoje djece, upitala me dokada ću ondje ostati, a ja sam joj odgovorio da ću se vratiti najkasnije za dva tjedna. Zapravo sam išao samo na četiri dana koliko je trajao sastanak. No, zbog razloga koji nisu imali ništa s mojom voljom, nisam se zadržao dva tjedna nego gotovo tri godine. Tada sam ja trebao čamac na vesla makar samo da jedem jednom dnevno, no pazio sam da obitelj to ne sazna. Netko je jednom pokušao uznemiriti moju majku perfidnom izjavom da njezin sin živi kao princ u Parizu pošto ju je prevario pričom da će ondje provesti samo dva tjedna.
- Gabito nikoga ne vara - odgovorila je ona svojim nevinim smiješkom. - Samo se događa da i Bog nekada mora učiniti da tjedan traje dvije godine.
Nikada mi nije palo napamet da sam jedan od onih koji nemaju isprave kao milijuni drugih koji su otišli pred nasiljem. Nikada nisam glasao zato što nisam imao glasački listić građanina. U Barranquilli sam se identificirao svojom karticom urednika u El Heraldu, na kojoj je bio naveden netočan datum rođenja da bih zavarao vojnu službu, u koju sam morao otići već prije dvije godine.
U hitnim slučajevima identificirao sam se pomoću dopisnice koju mi je dao telegrafist u Zipaquirai. Neki usputni znanac spojio me s upraviteljem jedne turističke agencije koji je obećao da će me ukrcati u avion određenoga dana ako unaprijed platim dvjesto dolara i stavim svoj potpis na kraju deset neispisanih listova papira s biljegom. Tako sam slučajno saznao da se na mom bankovnom računu nalazi iznenađujući iznos koji nisam imao vremena potrošiti zbog svoje stalne zauzetosti reporterskim poslovima. Jedini trošak koji sam imao, osim osobnih, koji nisu prelazili troškove kakva siromašnog studenta, bilo je mjesečno slanje čamca na vesla obitelji.
Uoči leta, upravitelj turističke agencije otpjevao mi je naziv svake isprave kako ih je stavljao na stol da ih ne bih pobrkao: osobna iskaznica, vojna knjižica, potvrde o dobrim odnosima s poreznim uredom i potvrde o cijepljenju protiv boginja i žute groznice. Na kraju me je zatražio dodatnu napojnicu za slabašnoga mladića koji se dvaput cijepio umjesto mene, kao što se već godinama svakodnevno cijepio za klijente kojima se žurilo.
Doputovao sam točno na vrijeme za početak konferencije s Eisenhowerom, Bulganjinom, Edenom i Faureom, znajući samo kastiljski i s popudbinom za trećerazredni hotel, ali s dobrom potporom svojih bankovnih rezervi. Povratak je bio predviđen za nekoliko tjedana, no ne znam zbog kakva sam neobičnog predosjećaja razdijelio prijateljima sve što sam imao u svome stanu, uključujući i fantastičnu biblioteku o filmovima koju sam godinama skupljao uz savjete Alvara Cepede i Luisa Vicensa.
Pjesnik Jorge Gaitan Duran došao se sa mnom pozdraviti baš kada sam uništavao nekorisne papire, i pokazao se znatiželjnim da pregleda koš za smeće ne bi li našao nešto za svoj časopis. Izvukao je tri ili četiri napola poderana lista papira te ih pročitao dok ih je poput zagonetke slagao na pisaćem stolu. Upitao me odakle sam to izvukao, a ja sam mu odgovorio da je to Isabelin razgovor sa samom sobom dok je gledala kako kiši nad Macondom, koji sam izdvojio iz verzije Lišća na vjetru. Upozorio sam ga da je to već objavljeno u Kronici i u Nedjeljnom magazinu lista El Espectador, s istim naslovom koji sam ja odredio i s odobrenjem koje sam na brzinu dao u nekome dizalu. Gaitanu Duranu to nije bilo važno i objavio ga je u sljedećem broju časopisa Mito.
Oproštajna večer u kući Guillerma Cane bila je tako burna da sam propustio avion za Cartagenu gdje sam tu noć trebao prespavati da se oprostim sa svojom obitelji. Srećom sam uhvatio drugi u podne.
Dobro sam učinio, jer su se u kući stvari popravile od posljednjeg puta, i moji roditelji i braća sada su mogli preživjeti bez čamca na vesla koji je meni u Evropi bio potrebniji.
Sutradan vrlo rano otputovao sam cestom u Barranquillu da bih se ukrcao na avion za Pariz u dva popodne. Na autobusnoj stanici u Cartageni sreo sam Lacidesa, nezaboravnoga portira iz Rascacielosa, kojega otada nisam vidio. Zagrlio me je istinski i sa suzama u očima, ne znajući što da mi kaže ni kako da mi se obrati.
Na kraju te brzoplete razmjene, jer je njegov autobus dolazio, a moj odlazio, gorljivo mi je rekao nešto što me pogodilo u srce:
- Samo ne razumijem, don Gabriele, zašto mi nikada niste rekli tko ste.
- Ah, dragi Lacidesu - odgovorio sam mu žalosniji od njega - nisam vam to mogao reći jer još ni danas sam ne znam tko sam.
Nekoliko sati poslije, u taksiju koji me je vozio na aerodrom u Barranquilli pod nehajnim nebom, prozirnijim od bilo kojega drugog na svijetu, primijetio sam da se nalazim u Aveniji Veinte de Julio. Napravio sam refleksni pokret koji je već bio dio moga života otprije pet godina i pogledao prema kući Mercedes Barche. I ondje je bila, poput posjednuta kipa na trijemu, vitka i daleka, i odjevena točno po modi te godine u zelenu haljinu s pozlaćenim umecima, kose ošišane kao krila u lastavice i s napetom mirnoćom kao da čeka nekoga tko neće doći. Nisam mogao zatomiti krik da ću je zauvijek izgubiti toga četvrtka u srpnju, u tako rani sat, i na trenutak sam pomislio da zaustavim taksi da se pozdravimo, no onda sam ipak radije odlučio da ne izazivam još jednom tako uporno nestalnu sudbinu kao što je moja.
Kada je avion već poletio, kažnjavao sam se napadajima kajanja.
Tada je još postojao dobar običaj da se na naslon prednjega sjedala stavi ono što smo mi nazivali priborom za pisane poruke. Pisamce s pozlaćenim vrpcama i omotnica od istoga finoga papira, ružičastoga, mliječnoga ili plavoga, i ponekad mirisnoga. Na svojim malobrojnim prijašnjim putovanjima koristio sam ih da bih pisao pjesme rastanka od kojih sam potom pravio malene avione i bacao ih da lete dok se avion spuštao. Izabrao sam nebeski plavo pismo i napisao svoje prvo pravo pismo za Mercedes koja sjedi u trijemu pred svojom kućom u sedam ujutro, u zelenoj zaručničkoj haljini bez zaručnika i s kosom kao u nejasne lastavice, ne sluteći čak za koga se te zore odjenula.
Napisao sam joj već nekoliko drugih pjesmica koje sam improvizirao nasumce, i uvijek bih dobivao verbalne i zaobilazne odgovore kad bismo se slučajno sreli. Nisam namjeravao napisati ništa više do pet redaka u kojima je obavještavam o svome službenom putu. Ipak, na kraju sam dodao post scriptum koji mi je zabljesnuo poput munje u podne, u trenutku kada sam se potpisivao:
»Ako ne dobijem odgovor na ovo pismo za mjesec dana, ostat ću zauvijek živjeti u Evropi.« Samo sam još jednom o tome razmislio prije no što sam pismo ubacio u poštanski sandučić u dva ujutro na pustome aerodromu Montego Baya. Već je bio petak.
Sljedećeg četvrtka, ušavši u hotel u Ženevi nakon drugoga uzaludnoga dana međunarodnih neslaganja, našao sam odgovor na svoje pismo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Živjeti da bi se pripovijedalo

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu