Zla kob

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:50 am



Kratki roman ""Zla kob"" (La mala hora) Gabriela Garcíe Márqueza stilistički je vrlo blizak ranom proslavljenom autorovu romanu "Pukovniku nema tko da piše" (1961.). Radnja se, uostalom, i zbiva u istom neimenovanom gradu, u priču su čak umiješani i isti likovi (Načelnik, fra Angel, doktor Giralodo). Jedino što je taj grad u romanu ""Zla kob"" manje simpatičan. Gradom kruže zlobne ceduljice, koje razotkrivaju mračne ljudske tajne, zločine, prevare, abortuse.
García Márquez u ovom je romanu, koji će ostati jednim od najmračnijih autorovih djela uopće, kreirao tjeskobnu i nasilnu atmosferu, ali s prepoznatljivim markesovskim humorom. Ovaj roman je Gabriel García Márquez završavao početkom šezdesetih u Parizu, još uvijek pod snažnim utjecajem Ernesta Hemingwaya, samo nekoliko mjeseci prije početka rada na svom najpoznatijem remek-djelu "Sto godina samoće". Stoga ""Zla kob"" stoji na razmeđu dvije faze stvaralaštva ovog pisca - u njemu je već vidljivo kako će se razvijati daljnja spisateljska karijera koja će ovog autora dovesti do Nobelove nagrade 1982.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:50 am






Fra Angel se teškom mukom pridigne. Protrlja vjeđe zglavcima prstiju, razmakne komarnik i, sjedeći na goloj rogožini, načas sabere misli, koliko da se uvjeri kako je živ, i da se prisjeti datuma i pripadnog sveca. »Utorak, četvrti listopada«, zaključi, a potom promrmlja: »Sveti Franjo Asiški.«
Obukao se bez pranja i molitve. Bio je krupan, punokrvan, dobroćudna lika kao u domaćeg goveda, a i kretnje mu, kao u goveda, bijahu spore i nujne. Kad je dotjerao u red dugmad na reverendi, prebirući po njima bolećivom pomnjom kao da ugađa strune na harfi, povuče zasun i otvori dvorišna vrata. Tuberoze okupane kišom podsjete ga na riječi jedne pjesmice.
- »More će narast od mojih suza« - uzdahne. Iz spavaće sobe ulazilo se u crkvu unutarnjim hodnikom u kome su se duž obje strane nizali lonci sa cvijećem, a među rastresito položenim opekama poda nicala listopadska trava. Prije odlaska u crkvu fra Angel uđe u nužnik. Obilno se pomokrio, susprežući dah da ne oćuti jetki vonj amonijaka od kojega frcaju suze. Nakon toga se zaputi kroz hodnik, sjetivši se: »I odvest će me taj brodić u tvoje snove.« Na tijesnim vratašcima crkve zapahne ga iznova gust miris tuberoza. Unutra je vonjalo po ustajalosti. Crkvena lađa bijaše izdužena, također popločana rastresito položenim opekama, a jedini ulaz za vjernike bio je s trga. Fra Angel se odmah uputi prema podnožju zvonika. Vidio je satne utege na dobar metar iznad glave i zaključio da je glede navijanja miran za narednih tjedan dana. Odnekud navališe komarči. Jednoga je, snažno pljesnuvši, zgnječio na šiji i obrisao dlan o konop zvona. Uskoro začuje kako je, negdje gore, stao grgoljiti složeni satni mehanizam, nakon čega je odmah odbilo pet sati, pet otkucaja - potmulih, dubokih u njegovoj utrobi. Pričekao je da zamre i zadnji bruj jeke. Onda objema rukama dohvati konop, omota ga oko zapešća i s nepokolebljivim uvjerenjem uze zvoniti napuklim zvonima. Bio je prevalio šezdeset i prvu. U toj dobi mu je potezanje zvona teško padalo, ali je on uvijek osobno zvonio za misu, i taj napor mu je krijepio duševnu snagu.
Trinidad je za vrijeme zvonjave otvorila ulična vrata i zaputila se prema mjestu gdje je prethodne noći postavila mišolovke. Zatekla je nešto što u njoj izazva istodobno gađenje i radost: pokolj u malom. Otvorila je prvu mišolovku, uhvatila miša palcem i kažiprstom za rep i ubacila ga u kartonsku kutiju. Fra Angel je uto otvorio vrata koja su gledala na trg.
- Dobro jutro, velečasni - reče Trinidad. Prečuo je njen divni i duboki glas. Pusti trg, stabla almendra uspavana kišom, nepomično selo u neutješno listopadsko svitanje, ispune ga osjećajem usamljenosti. Ali, kad mu se uho sviklo na romon kiše, začuo je, na drugom kraju trga, sasvim bistar i pomalo nestvaran zvuk Pastirova klarineta. Tek je tada uzvratio pozdrav.
- Pastir nije bio s onim sviračima - reče.
- Ne - potvrdi Trinidad. Približi se držeći kutiju s uginulim miševima. - Oni su imali gitare.
- Dobrih su dva sata ponavljali jednu te istu glupu pjesmicu - reče župnik. - »More će narast od mojih suza.« Je li tako bilo?
- To je nova Pastirova pjesma - reče ona.
Ukipivši se pred vratima, župnik je trenutno bio opčinjen. Godinama je slušao Pastira kako na nekoliko kuća odatle, svakog jutra u pet sati sjeda na nisku okruglu stolicu prislonjenu uz stup golubinjaka i vježba na klarinetu. Seoski mehanizam radio je savršenom točnošću: najprije bi odbilo pet sati, zatim prva zvona za misu, i nakon toga Pastirov klarinet, u dvorištu njegove kuće, koji prozračnim i zvonkim tonovima pročišćava zrak zagađen golubinjim izmetom.
- Glazba mi se sviđa - javi se župnik - ali su riječi glupe. Možeš ih poredati kako hoćeš i opet dođeš na isto: »I odvest će me ti snovi u tvoj brodić.« Okrene se, ozaren tim otkrićem, i uputi prema oltaru da upali svijeće. Trinidad ode za njim. Bila je odjevena u dugi i bijeli haljetak, s dugim rukavima preko zapešća, a oko struka je imala plavi svileni pojas laičkog reda. Oči joj pod spojenim obrvama bijahu crne kao ugljen.
- Cijelu su noć bili ovdje u blizini - reče župnik.
- Kod Margot Ramirez - doda rastreseno Trinidad, protresavši uginule miševe u kutiji. - Ali noćas je bilo i ljepših stvari od serenade. Župnik zastane i zagleda se u nju prigušeno plavim očima: - Što to?
- Cedulje - reče Trinidad. I nervozno se nasmije.
Na tri kuće odatle, Cesar Montero sanjao je slonove. U nedjelju ih je gledao u kinu. Kiša je stala lijevati pola sata prije svršetka predstave, i sada se film nastavljao u snu.
Cesar Montero se cijelom težinom golemog tijela navalio uza zid, dok su preplašeni domoroci bježali pred krdom slonova. Žena ga je blago gurnula, ali budili se nisu. »Idemo«, promrsi on i okrene se u prijašnji položaj. Tada se probudi. U tom trenutku čuo se drugi zvon za misu. Bijaše to soba u kojoj je dobar dio površine zauzimala žičana mrežica. Prozor na trg, također zastrt žičanom mrežicom, imao je zastor od kretona sa žutim cvjetovima. Na noćnom stoliću stajali su prenosivi radio, svjetiljka i sat sa fosforescentnim brojčanikom. Na drugoj strani, uza zid, golemi ormar sa zrcalima. Dok je navlačio jahaće čizme, Cesar Montero začuje prve note Pastirova klarineta. Vezice od sirove kože bile su krute od nakupljenog blata. Upne se da ih omekša navlačenjem kroz stisnutu šaku, koja bijaše grublja od kože vezica. Zatim je potražio ostruge, ali ih pod posteljom nije našao. Nastavi se oblačiti u polumraku, što tiše, da ne probudi ženu. Dok je zakopčavao dugmad na košulji, pogleda na sat sa stolića, a onda ponovno stade tražiti ostruge pod posteljom. Prvo je pipao rukama. Zatim je čučnuo, pa kleknuo, pretražujući sve dokle je mogao doseći. Žena se probudi.
- Što tražiš?
- Ostruge.
- Vise iza ormara - reče ona. - Sam si ih tamo odložio u subotu. Razmakne komarnik i upali svjetlost. On se posramljeno uspravi. Bio je golem stasom, četvrtastih i kršnih pleća, ali mu kretnje bijahu gipke unatoč čizmama, čiji su potplati podsjećali na par bukovih ploča. Pucao je od silnoga zdravlja. Čovjek bi mu teško odredio godine, ali se po borama na vratu dalo zaključiti da je prevalio pedesetu. Sjeo je na postelju da namjesti ostruge.
- Još uvijek kiši - javi se ona, oćutjevši kako joj se u mlade kosti uvukla noćna vlaga. - Osjećam se kao spužva.
Onako sitna, koščata, izduženog i usiljenog nosa, imala je sposobnost da ni najmanjim migom ne oda da je netom otvorila oči. Pokušala je nazreti kišu kroz zastor. Cesar Montero uglavi ostruge, ustane i nekoliko puta lupne petama u pod. Od bakrenih ostruga zazveči cijela kuća.
- Jaguar deblja u listopadu - reče.
Zanesena Pastirovom svirkom, žena je prečula te riječi. Kad ga je zatim potražila pogledom, češljao se pred ormarom raskrečenih nogu i sagnute glave, jer su mu zrcala bila pretijesna. Ona je tiho pjevušila Pastirovu melodiju.
- Čitavu su noć pilili s tom pjesmom - reče on.
- Baš mi se sviđa - reče ona. Skinula je vrpcu s uzglavlja, povezala kosu na zatiljku i uzdahnula, potpuno rasanjena: »Ostat ću u tvojim snovima do smrti.« On ne reče ništa. Iz ladice ormara, gdje se još nalazilo nešto nakita, ženski ručni sat i naliv-pero, izvadio je torbicu s novcem. Uzeo je četiri novčanice i vratio torbicu na mjesto. Zatim je u džep na košulji stavio šest patrona.
- Bude li ovako kišilo, neću se vratiti u subotu - reče. Otvorio je dvorišna vrata i načas zastao na pragu, udišući turoban miris listopada dok su mu se oči svikavale na mrak. Kad je htio zatvoriti vrata, u spavaćoj sobi zazvoni budilica.
Žena skoči s postelje. On se ukoči, držeći ruku na zasunu, sve dok ona nije prekinula zvonjavu. Tada je prvi put pogleda, zamišljen.
- Noćas sam sanjao slonove - reče. Zatim zatvori vrata i ode da osedla mazgu.
Kiša stade pljuštati prije trećeg zvona na misu. Nalet vjetra ogolio je sa stabala na trgu posljednje trulo lišće. Seoska rasvjeta se ugasila, ali su kuće i dalje bile zatvorene. Cesar Montero je ušao na mazgi u kuhinju i ne sjahavši doviknuo ženi da mu donese kabanicu. Skinuo je dvocijevku s leđa i kaišima je vodoravno privezao uza sedlo. Žena uđe u kuhinju noseći kabanicu.
- Pričekaj da prestane lijevati - pokuša ona.
On šutke ogrne kabanicu. Zatim pogleda u dvorište. - Neće prestati do prosinca.
Slijedila ga je pogledom do kraja trijema. Kiša je šibala po zarđalom krovnom limu, ali je on bio uporan. Obode mazgu i prigne se u sedlu da izlazeći na dvorište ne udari glavom u dovratak. Kapi sa strehe zaprašte mu po leđima kao sačma. Dovikne s ulaznih vrata, ne osvrćući se:
- Doviđenja, u subotu.
- Doviđenja - odvrati ona.
Na trgu su bila otvorena samo crkvena vrata. Cesar Montero podigne pogled i ugleda olovno i nisko nebo, na dva pedlja iznad glave. Prekriži se, obode mazgu i natjera je da se nekoliko puta obrne na mjestu, dok se životinja nije privikla na žitku kašu pod nogama. I u taj mah ugleda papir prilijepljen na kućnim vratima.
Pročitao ga je ne sjahavši. Kiša je razmočila boju, ali je tekst ispisan kistom, nezgrapnim velikim slovima, ipak bio razgovijetan. Cesar Montero dotjera mazgu uza zid, otrgne papir i razdere ga. Pritegnuvši uzde, natjera mazgu u sitan, jednoliki kas, koji može potrajati satima. Skrenuo je s trga kroz tijesan i vijugav puteljak među kućama od ilovače što su otvarajući vrata odbacivale toplu drozgu sna. Osjeti miris kave. Tek kad je zamakao iza posljednjih seoskih kuća, okrene mazgu i istim sitnim i jednolikim kasom vrati se na trg, zaustavivši se pred Pastirovom kućom. Ondje je sjahao, skinuo dvocijevku i vezao mazgu uza stup, obavljajući sve te radnje točno ustaljenim redoslijedom.
Ulaz je bio bez zasuna, prepriječen odozdo golemim zavojitim željezom. Cesar Montero uđe u polumračno predvorje. Začuje visoki ton, nakon čega zavlada napeti tajac. Krene pored četiri sjedalice oko stolića na kojemu je bila vunena prekrivka i posuda s umjetnim cvijećem. Konačno je zastao pred vratima koja su vodila u unutarnje dvorište, zabacio kapuljaču na kabanici, nasumce otkočio pušku i smirenim, gotovo ljubaznim glasom, zazvao: - Pastiru!
Pastir se pojavio na vratima odvrćući pisak klarineta. Bijaše to mršav, uspravan dječak kojemu su tek probijale malje, pa ih je podrezivao škarama. Kad je ugledao Cesara Montera kako se petama čvrsto odupire o pod od utabane zemlje i u visini pojasa drži pušku uperenu u njega, Pastir htjede nešto zaustiti. Ali nije rekao ništa. Problijedio je i nasmiješio se. Cesar Montero prvo utisne pete u pod, a zatim, laktom, priljubi kundak na bok; stegne zube i pritisne otponac, istodobno. Kuća se potrese od pucnja, ali Cesar Montero nije mogao odrediti je li prije ili poslije žestokog trzaja vidio Pastira onkraj vrata kako se uvijajući poput crva vuče u kovitlacu sitnog okrvavljenog perja. Načelnik je tonuo u san, kad je odjeknuo pucanj. Tri je noći probdio mučen zuboboljom. Tog jutra, kad je prvi put zazvonilo na misu, popio je osmu tabletu protiv zubobolje. Bol se smirila. Bubnjanje kiše po limenom krovu uljuljalo ga je u san, ali mu je u zubu i dalje potmulo kucalo dok je spavao. Kad je odjeknuo hitac, naglo se probudio i posegnuo za opasačem s mecima i revolverom, što ih je uvijek držao na stolici pored mreže za spavanje, nadohvat lijeve ruke. Ali kako je jedino mogao razabrati romon kišice, učinilo mu se da je sanjao i nanovo oćuti bol.
Imao je nešto povišenu temperaturu. U ogledalu opazi kako mu natiče obraz. Otvori kutijicu vazelina s mentolom i premaze taj bolni, napeti i neobrijani dio lica. Uskoro, kroz šum kiše, razabra žagor udaljenih glasova. Iziđe na balkon. Susjedi iz ulice, poneki ravno iz kreveta, jurili su prema trgu. Neki mladić se obazre, podigne ruke i dovikne mu u trku:
- Cesar Montero ubio Pastira.
Na trgu, Cesar Montero se okretao držeći pušku naperenu u gomilu. Načelnik ga je jedva prepoznao. Lijevom je rukom izvadio revolver i uputio se prema središtu trga. Okupljeni svijet ga propusti. Iz biljarskog salona iziđe policajac s otkočenom puškom, ciljajući u Cesara Montera. Načelnik mu potiho dobaci: »Ne pucaj, budalo.« Vrati revolver u navlaku, uzme policajcu pušku i produži prema središtu trga držeći prst na otponcu. Mnoštvo se zbilo uza zidove kuća.
- Cesar Montero - vikne načelnik. - Daj mi tu pušku.
Cesar Montero ga dotad nije vidio. Munjevito se osvrne prema njemu. Načelnik nategne otponac, ali ne opali.
- Dođi po nju - dovikne Cesar Montero. Načelnik je lijevom rukom držao pušku, a desnom brisao oči. Pazio je na svaki korak, ne otpuštajući otponac, netremice zagledan u Cesara Montera. Uskoro zastane i ljubazno mu se obrati.
- Baci tu pušku, Cesar. Nemoj počiniti još kakvu glupost.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:51 am




Cesar Montero ustukne. Načelnik je i dalje držao prst na otponcu. Nije trznuo ni jednim mišićem, sve dok Cesar Montero nije spustio i odbacio pušku. Tek je tada načelnik postao svjestan da je samo u hlačama pidžame, da ga znoj oblijeva unatoč kiši i da ga je zub prestao boljeti. Kuće se stadoše otvarati. Dva policajca s puškama potrčala su prema središtu trga. Za njima se natisne gomila.
Policajci se razdvoje u polukrug i povikaše s naperenim puškama:
- Odbij.
Načelnik, ne gledajući ni u koga, mirno dovikne:
- Ispraznite trg.
Narod se stade razilaziti. Načelnik je pretresao Cesara Montera ne tjerajući ga da skine kabanicu. Pronašao je četiri patrone u džepu košulje, a u stražnjem džepu na hlačama nož u rožnatim koricama. U drugom džepu našao je knjižicu s pribilješkama, tri ključa na kolutu i četiri novčanice od sto pesosa. Cesar Montero se nije opirao pretresanju, stajao je ravnodušno, raskriljenih ruku, tek povremeno se lagano povodeći tijelom da mu olakša posao. Kad je završio, načelnik pozove dvojicu policajaca, uruči im stvari i prepusti Cesara Montera.
- Odvedite ga na drugi kat poglavarstva - naredi. - Osobno mi za njega odgovarate.
Cesar Montero skine kabanicu. Preda je policajcu i stade koračati među njima, ne obazirući se na kišu i preneražena lica ljudi okupljenih na trgu.
Načelnik je zamišljeno gledao za njim. Zatim se okrene prema mnoštvu, načini kretnju kao da tjera kokoši i dovikne:
- Razilazite se.
Otirući lice golom nadlakticom, prešao je preko trga i ušao u Pastirovu kuću.
Skršena u stolici, okružena skupinom žena što su je nesmiljenom upornošću hladile lepezom, sjedila je pokojnikova majka. Načelnik odgurne jednu ženu i prokrči put. »Dajte joj zraka«, reče. Žena se okrene prema njemu.
- Baš je krenula na misu - reče.
- U redu - odvrati načelnik - ali sada joj dajte zraka.
Pastir je potrbuške ležao u hodniku, do golubinjaka, na hrpi okrvavljena perja. Osjećao se jetki vonj golubinjeg izmeta. Skupina muškaraca pokušavala je podići truplo, kad se načelnik pojavio na pragu.
- Mičite se - reče.
Ljudi su ponovno položili mrtvaca na perje, u istom položaju u kojem su ga zatekli, i šutke se povukli. Kad je razgledao truplo, načelnik ga prevrne na leđa. Poletje nekoliko perca. Oko pojasa su pera bila gušće slijepljena još mlakom i svježom krvlju. Skinuo ih je prstima. Košulja je bila probušena i kopča na pojasu zdrobljena. Pod košuljom je mogao vidjeti otvorenu utrobu. Rana više nije krvarila.
- Tom se dvocijevkom ubijaju jaguari - javi se jedan od muškaraca.
Načelnik se uspravi. Očistio se od okrvavljenog perja o stup golubinjaka, ne skidajući pogleda s mrtvaca. Konačno je obrisao ruku o hlače pidžame i rekao skupini:
- Ne iznosite ga odavde.
- Zar ćete ga ovako ostaviti - reče netko od muškaraca.
- Moramo obaviti službeni uviđaj - reče načelnik. Žene u kući udariše u kuknjavu. Načelnik se probije kroz naricanje i zagušljive mirise što su počinjali otežavati zrak u prostoriji. Na uličnim vratima sukobi se s fra Angelom.
- Umro je - zavapi župnik, smeten.
- Ko bijesno pseto - odvrati načelnik.
Kuće na trgu bile su otvorene. Kiša je prestala, ali se tmasto nebo nadvilo iznad krovova ne propuštajući sunce. Fra Angel dohvati načelnika za ruku.
- Cesar Montero je miran čovjek - reče. - Mora da mu je pao mrak na oči.
- Svakako - reče načelnik, na iglama. - Ne brinite, velečasni, ništa mu se neće dogoditi. Pođite ovima, sada ste im potrebni.
Pomalo se razdraženo udaljio i naredio policajcima da obustave stražarenje. Okupljeni svijet, vidjevši da nema prepreke, pohrli prema Pastirovoj kući. Načelnik uđe u biljarski salon gdje ga je uz policajca čekala i suha odjeća: poručnička odora.
Lokal inače nije bio otvoren u to doba. Tog jutra, prije sedam, sve je bilo puno. Sjedeći oko stolića za četiri osobe, ili oslonjeni o tezgu, nekoliko je muškaraca pilo kavu. Mahom su na sebi imali gornji dio pidžame i papuče.
Načelnik se svukao pred svima, djelomično obrisao hlačama pidžame, i počeo se šutke oblačiti, pozorno osluškujući razgovore. Odlazeći iz salona bio je do tančina upućen u sve pojedinosti nemilog događaja.
- Dobro pripazite - dovikne s vrata. - Neka mi netko naruši red u selu, i odmah će iza brave.
Krenuo je popločanim putem, nikoga ne pozdravljajući, ali svjestan napete situacije u selu. Bijaše mlad, hitrih kretnji, i u svakoj je prilici htio istaći svoj autoritet.
U sedam, brodići koji su triput tjedno prevozili robu i putnike, oglasiše se sirenama otiskujući se s gata, na što, protivno običaju, nitko nije obratio pozornost. Načelnik side natkrivenim prolazom gdje su sirijski trgovci počeli iznositi svoju šarenu robu. Doktor Octavio Giraldo, liječnik neodređene dobi i sjajno kovrčave kose, gledao je polazak brodića s vrata ordinacije. I on je nosio gornji dio pidžame i papuče.
- Doktore - reče načelnik - obucite se, jer morate obaviti autopsiju. Liječnik ga radoznalo pogleda. Bljesne dugim nizom bijelih i čvrstih zubi. »Znači, sad radimo i autopsiju«, reče, pa doda:
- Nema zbora, lijepo smo napredovali. Načelnik se pokuša osmjehnuti, ali ga u tome spriječi bolni obraz. Začepi rukom usta.
- Što vam je? - zapita liječnik.
- Jebeni zub.
Doktor Giraldo bio je nekako oran za razgovor. Načelniku se, međutim, žurilo.
Pri kraju gata pokucao je na vrata kuće kojoj su zidovi bili načinjeni samo od trstike, a krov od palmova lišća zamalo doticao vodu. Otvorila mu je žena maslinaste puti, u sedmom mjesecu trudnoće. Bila je bosonoga. Načelnik je skloni ustranu i uđe u polumračno predsoblje.
- Suče - zazove.
Sudac Arcadio pojavi se na unutarnjim vratima, vukući klompe. Bio je u hlačama od trliša, bez remena, stegnutim ispod pupka, i gol do pojasa.
- Spremite se za uviđaj - reče načelnik. Sudac Arcadio zazviždi, zbunjen.
- Kakva je to sad pripovijest?
Načelnik se šutke uputi u spavaću sobu. »Ovo je nešto drugo«, reče, otvarajući prozor da pročisti zrak otežao od sna. »Bolje je da pošteno obavljamo stvari.« Obriše ruke o ispeglane hlače i zapita bez trunke zajedljivosti:
- Znate li načiniti službeni izvještaj?
- Naravno - reče sudac.
Stojeći pred prozorom, načelnik se zagleda u ruke. »Pozovite pisara da vam vodi zapisnik«, reče, opet bez ikakve zlobe. Zatim se okrene ženi ispruživši dlanove. Na njima je bilo tragova krvi.
- Gdje mogu oprati ruke?
- Vani, u koritu.
Načelnik iziđe u dvorište. Žena potraži u škrinji čisti ručnik i u nj umota toaletni sapun.
Došla je u dvorište kad se načelnik vraćao u spavaću sobu otresajući ruke.
- Donijela sam vam sapun - reče.
- Dobro je i ovako - otpovrne načelnik. Ponovo pogleda dlanove. Uzme ručnik i stade se brisati, zamišljen, gledajući u suca Arcadija.
- Imao sam posvuda golubinjih pera - reče.
Sjedeći na postelji, polako srčući šalicu crne kave, pričekao je da se sudac Arcadio obuče. Žena ih je otpratila kroz predsoblje.
- Ako ne izvadite taj zub, oteklina vam neće splasnuti - reče ona načelniku.
On lagano izgura suca Arcadija na ulicu, okrene se put nje i kažiprstom joj dotakne izbočeni trbuh.
- A kad će tebi splasnuti oteklina?
- Još malo - reče ona.
Fra Angel nije pošao na uobičajenu večernju šetnju. Nakon sprovoda se zapričao u jednoj kući pokraj rijeke i zadržao do sumraka. Ćutio se dobro, iako ga je za dugotrajnih kiša redovno boljela kičma. Kad se vratio kući, seoska rasvjeta već je bila upaljena. Trinidad je u hodniku zalijevala cvijeće. Župnik je upita za neposvećene hostije, i ona odgovori da ih je ostavila na glavnom oltaru. Roj ga komaraca opkoli netom je upalio svjetlo u radnoj sobi. Nije odmah zatvorio vrata, nego je uzeo zaprašivati insekticidom po prostoriji, bez časka predaha, povremeno kihnuvši nadražen mirisom. Kad je s time završio, kupao se u znoju. Skinuo je crnu i navukao bijelu i pokrpanu kućnu reverendu, i otišao da zazvoni Zdravomariju. Vrativši se u sobu, metne tavu na vatru i pristavi komad mesa da se prži, dok je sjeckao luk. Zatim sve to stavi na tanjur gdje je još od ručka preostao komadić mandioke i šaka hladne riže. Ponese tanjur na stol i sjedne da blaguje.
Jeo je od svega u isti mah, rezao sitne kockice, i nožem ih slagao na viljušku. Pomno je žvakao, drobeći srebrnim zubnim navlakama i zadnju mrvicu, ne otvarajući usta. Tada bi odložio nož i viljušku na rub tanjura, i upornim i savršeno prisebnim pogledom zaokružio po sobi. Nasuprot njemu nalazio se ormar ispunjen debelim knjigama župnog arhiva. U kutu, pleteni naslonjač za ljuljanje s visokim naslonom, na kojem, u visini glave, bijaše prišiven jastučić. Iza naslonjača, pregrada na kojoj su, jedno do drugoga, visjeli raspelo i kalendar s reklamom za sirup protiv kašlja. Iza pregrade ulazilo se u spavaću sobu. Završivši večeru, fra Angel oćuti da mu nestaje zraka. Odlomi komadić slatkiša od guayabe, nalije čašu vodom do vrha i stade grickati ušećereni okrajak gledajući u kalendar. Za svakim bi zalogajem srknuo iz čaše, ne skidajući pogleda s kalendara. Na kraju podrigne i obriše usta rukavom. Devetnaest je godina tako blagovao, sam u radnoj sobi, ponavljajući svaku kretnju savršeno ustaljenim redom. Nikad se nije postidio svoje usamljenosti.
Nakon večernje krunice Trinidad je zatražila novaca da kupi mišomora. Župnik se usprotivi po treći put, uvjeravajući je da su dovoljne i mišolovke. Trinidad se nije dala:
- Mali mišići odnesu sir i ne ulove se. Zato je bolje zatrovati sir. Župnik se morao složiti da Trinidad ima pravo. No prije negoli je to dospio izreći, u tišini crkve zaori bučni razglas kina koje se nalazilo preko puta. Prvo je to bilo prigušeno zujanje. Onda grebanje igle po ploči i odmah zatim reski pisak trube kojim počinje mambo.
- Ima li predstave? - upita župnik. Trinidad odgovori potvrdno.
- Znaš li što prikazuju?
- Tarzan i zelena božica - reče Trinidad. - Onaj isti film koji je u nedjelju prekinut zbog kiše. Podoban za sve uzraste.
Fra Angel ode do zvonika i zabreca dvanaest puta. Trinidad je bila preneražena.
- Zabunili ste se, velečasni - reče, mašući rukama, dok su joj se oči buntovnički žarile. - Taj film je podoban za sve uzraste. Zar se ne sjećate da u nedjelju niste brecali?
- Taj nema ni mrve obzira prema selu - reče župnik brišući oznojeni vrat. I ponovi zadihano: - Nema ni mrve obzira.
Trinidad shvati.
- Trebalo je samo vidjeti taj sprovod - reče župnik. - Svi su se muškarci otimali da ponesu lijes.
Uskoro je poslao djevojčicu kući, zatvorio vrata koja su gledala na opustjeli trg i pogasio svjetla u hramu. Koračajući hodnikom, prema spavaćoj sobi, pljesnu se po čelu, jer se sjetio kako je curici zaboravio dati novac da kupi mišomora. Nije ni došao do sobe, a opet je zaboravio što je htio.
Malo zatim, sjedeći za radnim stolom, spremao se da završi pismo što ga je započeo prethodne večeri. Raskopčao je reverendu do želuca i na stolu pripremao blok pisaćeg papira, tintarnicu i upijač, kopajući po džepovima da pronađe naočale. Uskoro se sjeti da ih je ostavio u reverendi što ju je imao na ukopu, pa ustane da ih potraži. Upravo je bio ponovo pročitao tekst od prethodne večeri i započeo novi odlomak, kad je netko triput pokucao na vrata.
- Naprijed.
Bio je to vlasnik kinematografa. Onizak, blijed, imao je držanje čovjeka predana sudbini. Bio je u besprijekorno bijelom lanenom odijelu i dvobojnim cipelama. Fra Angel mu ponudi da sjedne u pleteni naslonjač za ljuljanje, našto on iz hlača izvuče maramicu, brižljivo je razmota, njome i klupu i sjedne raširenih nogu. Fra Angel je tada mogao vidjeti da mu za pojasom nije revolver već baterijska svjetiljka.
- Izvolite - javi se župnik.
- Velečasni - reče vlasnik, gotovo bez daha - oprostite što se pačam u vaše stvari, ali ovo večeras mora da je neki nesporazum. Župnik potvrdno kimne i počeka.
- Film Tarzan i zelena božica podoban je za sve uzraste - nastavi vlasnik. - Sami ste to odobrili u nedjelju.
Župnik htjede nešto zaustiti, ali vlasnik podigne ruku želeći mu dati do znanja da još nije dovršio.
- Prihvatio sam oglašavanje zvonima - reče - jer je činjenica da ima nemoralnih filmova. Ali ovaj je sasvim u redu. U subotu smo ga namjeravali prikazati na predstavi za djecu.
Fra Angel mu tada objasni da na popisu što ga svaki mjesec prima poštom taj film doista i stvarno nije popraćen nikakvom ćudorednom ocjenom.
- Međutim - nadoda - danas bi prikazivanje filma značilo pomanjkanje obzira, jer je u selu dan žalosti. I to spada u moral. Vlasnik ga pogleda.
- Prošle je godine ovdašnja policija ubila čovjeka u kinu, i predstava se nastavila čim su odnijeli truplo - usklikne.
- Sad je drugačije - odvrati župnik. - Načelnik je druga osoba.
- Na idućim izborima opet će biti krvoprolića - dočeka vlasnik, zapadajući u očaj. - Otkako selo postoji, uvijek se ponavlja ista priča.
- Vidjet ćemo - reče župnik.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:51 am





Vlasnik ga premjeri žalostivim pogledom. Kad je nanovo progovorio, mašući gornjim dijelom košulje da rashladi grudi, glas mu poprimi molećiv ton.
- Ovo je treći film podoban za sve uzraste, koji nam stiže ove godine
- reče. - U nedjelju su tri role ostale neprikazane zbog kiše, i brojna publika želi saznati kraj.
- Već sam oglasio - reče župnik.
Vlasnik satrto uzdahne. Pričeka, gledajući pravo u župnika, ne misleći zapravo ni na što osim na paklenu vrućinu u sobi.
- Dakle, nema pomoći?
Fra Angel odrečno mahne glavom.
Vlasnik se pljesne po koljenima i ustane. - U redu
- reče. - Što se tu može.
Presavio je maramicu, obrisao znojnu šiju i zaokružio po sobi pogledom punim gorke temeljitosti.
- Ovdje je kao u paklu - reče.
Župnik ga isprati do vrata. Navuče zasun i sjedne da završi pismo. Prečitavši ga još jednom od početka, dovrši započeti odlomak i stade smišljati nastavak. U tom času utihnu glazba iz razglasa. »Obavještavamo cijenjene posjetioce - javi se bezličan glas - da je večerašnja predstava otkazana, jer se i naša firma želi pridružiti seoskoj žalosti.« Fra Angel, ozaren, prepozna vlasnikov glas. Vrućina postade još nepodnošljivija. Župnik je nastavio s pisanjem, prekidajući nakratko da otare znoj i pročita što je napisao, dok nije ispunio dva lista. Upravo je potpisivao, kad iznebuha udari pljusak. Radnu sobu ispuni vonj mokre zemlje. Fra Angel ispiše adresu, začepi tintarnicu; preostalo mu je samo da presavije papir. Ipak, još je jednom pročitao posljednji odlomak. Tada je nanovo odčepio tintarnicu i dodao post-scriptum: Ponovo kiši. S obzirom na ovu zimu i sve ono što sam gore naveo, mislim da nas očekuju crni dani.
Petak je osvanuo mlačan i bez kiše. Sudac Arcadio, koji se hvastao da svake noći trokratno vodi ljubav otkako zna za sebe, pokidao je tog jutra uzice komarnika i s vrhunca užitka se stropoštao na pod, koprcajući se sa ženom, kao dvije ribe u mreži.
- Pusti to sad - promrmlja ona. - Ja ću to već srediti. Izroniše kao od majke rođeni iz mutne izmaglice komarnika. Sudac Arcadio ustane da u škrinji pronađe čiste gaće. Kad se vratio, žena je već bila odjevena i bavila se gustom mrežom. Ne gledajući u nju, zaobiđe je i sjedne na drugi rub postelje da obuje cipele, još uvijek zadihan od vođenja ljubavi. Ona mu se približi.
Prisloni mu okrugao i napet trbuh na ruku i zubima potraži usnu resicu. On je blago odgurne.
- Ostavi me na miru - reče.
Ona uzvrati hihotom koji je kipio od zdravlja. Slijedila ga je do drugog kuta sobe, bockajući ga kažiprstima u slabine. »Zuu, magare«, ponavljala je. On poskoči i odmakne joj ruke. Ona odustane i ponovo prasne u smijeh, ali se začas uozbilji i usklikne:
- Isuse Bože!
- Što je sad? - upita on.
- Vrata su bila širom otvorena - dovikne ona. - Može nas biti sram. Ušla je u kupaonicu pucajući od smijeha.
Sudac Arcadio nije sačekao kavu. Osvježen okusom mente u zubnoj pasti, iziđe na cestu. Sunce je blago izgrijavalo. Sirijski trgovci sjedili su na vratima dućana i promatrali spori riječni tok. Prošavši pored ordinacije doktora Giralda, zastrugao je noktom po žicanoj mreži na ulaznim vratima i doviknuo u hodu:
- Doktore, što najbolje liječi glavobolju? Liječnik iznutra odvrati:
- Uzdržavanje od pića.
U pristaništu je skupina žena glasno raspravljala o sadržaju nove cedulje koju je netko ostavio u toku noći. Budući da je jutro osvanulo vedro i bez kiše, žene su je - odlazeći na misu od pet pročitale, i sada je o tome brujalo čitavo selo. Sudac Arcadio nije se zaustavljao. Osjećao se kao vol kojega za kariku u nosu vodaju prema biljarskom salonu. Ondje je naručio hladno pivo i tabletu za glavu. Tek je odbilo devet, a lokal je bio pun.
- Svi mještani imaju glavobolju - reče sudac Arcadio. Ponio je bocu do stola za kojim su trojica muškaraca zbunjeno sjedila pred čašama s pivom. Sjeo je na slobodno mjesto.
- Što je s onim sranjem? - upita. - Jutros ih je bilo četiri.
- Ona što su je svi pročitali - dobaci jedan od muškaraca za stolom
- odnosila se na Raquel Contreras.
Sudac Arcadio zdrobi tabletu u ustima i otpije piva iz boce. Prvi gutljaj mu izazva muku, ali se želudac začas oporavi i oćuti preporođen, lišen prošlosti.
- Što je pisalo?
- Budalaštine - otpovrne sugovornik. - Da ona putovanja ove godine nisu bila radi popravljanja zuba, kao što ona kaže, nego radi pobačaja.
- Za to nisu morali mrčiti papir - reče sudac Arcadio. - To znaju i vrapci na krovu.
Iako ga je žarko sunce zaboljelo u dnu očiju kad je izišao iz lokala, više nije ćutio onu nejasnu mučninu kao u svitanje. Krenuo je ravno u sudski ured. Pisar, oronuli starčić koji je upravo perušao kokoš, dočeka ga zapanjenim pogledom iznad spuštenih naočala.
- Kakvo vas čudo nosi?
- Moramo osposobiti ovaj kokošinjac - reče sudac. Pisar iziđe na dvorište vukući papuče i napola operušanu kokoš preda preko plota kuharici u svratištu. Jedanaest mjeseci nakon preuzimanja dužnosti, sudac Arcadio je prvi put sjeo za pisaći stol.
Neugledan ured je drvenom pregradom bio razdijeljen na dvije prostorije. U prvoj, kamo se ulazilo izvana, nalazila se klupa, također drvena, ispod slike Pravde povezanih očiju i s tezuljom u ruci. U drugoj, dva sučeljena stara pisaća stola, polica s prašnim knjigama i pisaći stroj. Na zidu, iznad sučeva stola, bakreno raspelo. Na suprotnom zidu uokvirena litografija: nasmiješen, debeo i ćelav muškarac, zakićen predsjedničkom lentom, a ispod toga zlatnim slovima: Mir i Pravda. Litografija je bila jedini novi predmet u uredu. Pisar se zabradi rupcem i stade peruškom čistiti prašinu sa stolova. »Ako ne začepite nos, dobit ćete upalu«, reče. Savjet je bio uzaludan. Sudac Arcadio se odupre o naslon stolice za okretanje, protežući noge da iskuša opruge.
- Neće popustiti? - upita.
Pisar odrečno mahne glavom. »Kad su ubili suca Vitelu - reče - popustile su opruge. To je već popravljeno.« Ne skidajući rupca pridoda:
- Načelnik ju je sam dao na popravak kad je nastupila nova vlada i počeli posvuda švrljati specijalni istražitelji.
- Načelnik želi da ured proradi - reče sudac. Otvorio je središnju ladicu, izvadio snop ključeva i stao redom izvlačiti ostale pretince. Bili su puni papira. Površno ih je pregledao, podižući ih kažiprstom da se uvjeri kako nema ničeg što bi zavrijedilo pozornost, a onda zatvorio pretince i namjestio pribor na stolu: dvodijelnu staklenu tintarnicu za crvenu i modru tintu, i dva držala, svako odgovarajuće boje. Tinta je bila presušila.
- Ovaj vam je načelnik sklon - reče pisar. Ljuljajući se na stolici, sudac gaje turobno promatrao kako čisti rub ograde. Pisar ga pogleda kao da ga ne želi nikad zaboraviti u toj svjetlosti, u tom času i u tom položaju, i dobaci uprijevši kažiprstom:
- Kao što vi sada stojite, točno tako, stajao je sudac Vitela kad su ga prorešetali.
Sudac dotakne ispupčene žile na sljepoočicama. Glavobolja se vraćala.
- Ja sam bio ondje - nadoveže pisar, pokazujući prema pisaćem stroju, dok je prelazio na vanjsku stranu ograde. Ne prekidajući priču, osloni se na rub naperivši perušku poput puške u suca Arcadija. Podsjećao je na pljačkaša iz kaubojskih filmova.
- Trojica policajaca zauzela su ovaj stav - reče. - Sudac Vitela ih je samo pogledao, podigao ruke i veoma polako izgovorio: »Nemojte me ubiti.« Ali u tren oka je stolica odletjela u jednu, a on u drugu stranu, izrešetan olovom.
Sudac Arcadio obujmi rukama glavu. Cutio je kako mu mozak kuca. Pisar skine rubac i objesi perušku iza vrata. »A sve zato što je jednom pijan izvalio kako je on ovdje da osigura zakonitost glasanja«, reče. Tu zastane, gledajući u suca Arcadija koji se skvrčio nad stolom držeći se za želudac.
- Gadno?
Sudac potvrdi. Opiše mu prethodnu noć i zamoli ga da mu iz biljarskog salona donese tabletu i dva hladna piva. Kad je iskapio prvu bocu, sudac Arcadio nije u srcu ćutio ni trunke grizodušja. Um mu se razbistrio.
Pisar sjedne za pisaći stroj.
- I što ćemo sada? - zapita.
- Ništa - odvrati sudac.
- Ako je tako, s vašim dopuštenjem, idem Mariji da joj pomognem oko perušanja kokoši.
Sudac se usprotivi. »Ovo je ured gdje se dijeli pravda, a ne perušaju kokoši«, reče. Sažalno odmjeri podčinjenog od glave do pete i nadoda:
- Osim toga, morate baciti te papuče i doći u ured s cipelama. Što je jutro više odmicalo, vrućina je bivala žešća. Kad je odbilo dvanaest, sudac Arcadio već je ispraznio tuce piva.
Plovio je uspomenama. S pospanom žudnjom pričao je o lagodnoj prošlosti, kojom su promicale duge mornarske nedjelje i nezasitne mulatkinje što su vodile ljubav s nogu, iza vrata u predvorju. »Onda se ovako živjelo«, govorio je pucnuvši palcem i kažiprstom, dok ga je bezazleno zapanjeni pisar šutke slušao, odobravajući kimanjem. Iako trom, sudac Arcadio bivao je u uspomenama sve živahniji. Kad je na zvoniku odbilo jedan, pisar se poče vrpoljiti.
- Ohladit će se juha - reče.
Sudac mu nije dopustio da ustane. »Čovjek nema prečestu priliku da u ovim selima naiđe na stručnu osobu«, reče, i pisar mu zahvali, iznuren vrućinom, i premjesti se na stolici. Taj petak nikako da dođe kraju. Pod užarenim pločama stropa, njih su dvojica razgovarala još pola sata, dok se selo kuhalo u juhi sijeste. Na izmaku snaga, pisar nešto natukne o ceduljama. Sudac Arcadio slegne ramenima.
- I ti se baviš tim budalaštinama - reče, prvi put prešavši na ti. Pisar se nije želio upuštati u daljnju raspravu, izmožden glađu i sparinom, ali je napomenuo da te cedulje nisu nikakva glupost. »Jedan je već zaglavio«, reče. »Ako ovako nastavi, čekaju nas crni dani.« I rasprede pripovijest o selu koje je zbog takvih cedulja nestalo u sedam dana. Stanovnici su se počeli međusobno ubijati. Preživjeli su otkopali i odnijeli kosti svojih pokojnika, da budu sigurni kako se više nikad neće vratiti.
Sudac ga je podrugljivo slušao, polako raskopčavajući košulju. Zaključi daje pisar ljubitelj stravičnih pripovijesti. - To je najjednostavniji primjer kriminalističkog romana - reče.
Podčinjeni odmahne glavom. Sudac Arcadio stade pričati kako je na sveučilištu pripadao organizaciji koja se bavila odgonetavanjem kriminalističkih zapleta. Svaki bi član pročitao detektivski roman do dogovorenog ključnog mjesta, a onda bi se subotom svi sastajali da razriješe zagonetku. »Ni jednom nisam pogriješio«, reče. »Dakako, pri tome mi je uvelike pomagalo poznavanje klasika, koji su već bili otkrili životnu logiku što dokučuje sve zagonetke.« Postavio je ovakav problem: jedan se čovjek prijavljuje u hotelu u deset navečer, odlazi u sobu, i sutradan ujutro, sobarica koja raznosi doručak zatječe u postelji truplo u raspadanju. Autopsija potvrđuje da je kod gosta od prethodne noći smrt nastupila prije osam dana. Pisar se stade pridizati uz dugo pucketanje zglobova.
- Znači da je došavši u hotel već sedam dana bio mrtav
- reče pisar.
- Pripovijest je napisana prije dvanaest godina - nastavi sudac Arcadio, prečuvši primjedbu - ali problem potječe od Heraklita, pet stoljeća prije Krista.
Htio je otkriti rješenje, ali je pisaru prekipjelo. »Nikad, otkako je svijeta i vijeka, nije se saznalo tko ostavlja anonimne cedulje«, odreže on neskrivenom žestinom. Sudac Arcadio ga pogleda preko oka.
- Kladimo se da ću ja otkriti - reče.
- Važi.
Rebeca Asis se gušila u vrućoj spavaćoj sobi kuće na suprotnoj strani ulice, glave zarivene u jastuk, pokušavajući odspavati nemoguću popodnevnu sijestu. Na sljepoočice je privila zagasitozelene listove.
- Roberto - obrati se mužu - ako ne otvoriš prozor, izgorit ćemo od vrućine.
Roberto Asis otvori prozor baš kad je sudac Arcadio izlazio iz ureda.
- Pokušaj zaspati - usrdno će on ženi bujnih oblina, koja je raširenih ruku počivala pod ružičastom koprenom, potpuno gola ispod lagane najlonske spavaćice. - Obećavam ti da više neću o tome misliti.
Ona uzdahne.
Roberto Asis, koji je proveo noć šetajući po spavaćoj sobi, paleći cigaretu na cigaretu u besane sate, tog je jutra zamalo ulovio pisca infamnih cedulja. Bio je začuo šuštanje papira pred kućom i uzastopno trljanje nečijih dlanova koji su ga pokušavali izravnati na zidu. Ali prekasno je reagirao, i cedulja je začas bila na mjestu. Kad je otvorio prozor, na trgu nije bilo ni žive duše.
Od tog časa pa do dva po podne, kad je obećao ženi da više neće misliti na cedulju, ona je primijenila sve moguće načine uvjeravanja da ga nekako smiri. Konačno je povukla očajnički potez: kao krajnji dokaz svoje nevinosti, predložila je da se jasno i glasno, i u nazočnosti muža, ispovjedi fra Angelu. Već sama ponuda takvog poniženja postigla je cilj. Unatoč rastrojstvu, on se nije odvažio na daljnji korak i morao je kapitulirati.
- Puno je bolje kad ljudi otvoreno porazgovaraju - reče ona ne otvarajući oči. - Bilo bi strašno da si zatajio svoju muku.
On gurne vrata i iziđe. U polumraku prostrane i potpuno zatvorene kuće dopre do njega zujanje ventilatora njegove majke koja je spavala sijestu u susjednoj kući. Popio je čašu limunade iz hladionika, praćen pospanim pogledom crne kuharice.
Iz svježine osobnog carstva žena ga zapita hoće li objedovati. On podigne poklopac s lonca. U ključaloj vodi plivala je na leđima cijela kornjača. Prvi put nije protrnuo na pomisao da je životinja bila živa bačena u lonac, i da će joj srce i dalje kucati kad ga rasječeno posluže za stolom.
- Nisam gladan - reče, poklopivši lonac. I nadoda s vrata: - Ni gospođa neće jesti. Cijeli dan je boli glava.
Dvije su kuće bile povezane trijemom sa zelenim pločicama, odakle se mogao vidjeti od žice sklepan kokošinjac u dnu zajedničkog dvorišta. U dijelu trijema koji je pripadao majčinoj kući bilo je nekoliko ptičjih krletki obješenih o strehu i brojni lonci sa cvijećem jarkih boja. Iz ležaljke u kojoj je do maločas spavala mrgodno ga pozdravi sedmogodišnja kći. Obraz joj je još bio izbrazdan od dodira s jastukom.
- Uskoro će tri sata - primijeti on šapatom. I sjetno nadoda: - Pokušaj se razbistriti.
- Sanjala sam staklenu mačku - reče djevojčica. On nije mogao zatomiti žmarce.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:51 am




- Kako je izgledala?
- Sva od stakla - odvrati djevojčica, pokušavajući rukama uobličiti životinju iz sna. - Kao staklena ptica, samo mačka.
On se oćuti izgubljenim, u po bijela dana, u nekom čudnom gradu. »Zaboravi to«, promrsi. »To ničemu ne služi.« U tom trenutku ugleda majku na vratima spavaće sobe i dočeka spas.
- Bolje izgledaš - osokoli je.
Udovica Asis mu uzvrati gorčinom: »Iz dana u dan sve bolja za otpad«, turobno će ona, uplićući punđu od bujne željeznosive kose. Zađe u trijem da promijeni vodu u krletkama.
Roberto Asis se sruči u ležaljku gdje mu je dotad spavala kći. Oslonivši zatiljak na dlanove pratio je klonulim pogledom koštunjavu ženu u crnini kako potiho čavrlja s pticama. Zaranjale su u svježu vodu, prskajući joj lice veselim lepetanjem. Kad je završila s krletkama, udovica Asis iskaza sinu nagovještaj dvojbe.
- Mislila sam da radiš u polju - reče.
-! Nisam išao - otpovrne on. - Morao sam obaviti neke stvari.
- Ionako nećeš ići do ponedjeljka.
On potvrdi pogledom. Crna i bosa dvorkinja prođe predvorjem vodeći djevojčicu u školu. Udovica Asis ostala je u trijemu dok nisu izišle.
Zatim dade znak sinu, i on krenu za njom u veliku spavaću sobu gdje je zujao ventilator. Ona se stropošta u rasklimani pleteni naslonjač za ljuljanje, sučelice ventilatoru, kao da je na izmaku snaga. Na okrečenim zidovima visjele su starinske fotografije uokvirene bakrenim vinjetama. Roberto Asis ispruži se na raskošnoj postelji s nebnicom gdje su, starački oronulo i zajedljivo, dočekala smrt neka od djece s fotografija, uključivši i njegova oca, u prosincu minule godine.
- U čemu je stvar? - zapita udovica.
- Vjeruješ li ti u ono što svijet priča? - uzvrati on protupitanjem.
- U mojim godinama treba u sve vjerovati - odgovori udovica. I upita nehajno: »Što se to priča?«
- Da Rebeca Isabel nije moja kći.
Udovica se stade lagano ljuljati. »Ima nos Asisovih«, reče. Nakon kraćeg razmišljanja kao mimogred zapita: »Tko to kaže?« Roberto Asis stade grickati nokte.
- Netko je stavio cedulju.
Tek tada je udovica shvatila da sinovi podočnjaci nisu ishod duge besanice.
- Cedulje nisu svijet - odreže ona.
- Ali navode samo ono što svi pričaju - reče Roberto Asis. - Makar to čovjek ne zna.
Ona je, međutim, znala za sve što je selo godinama naklapalo o njihovoj obitelji. U kući kao što je njihova, punoj služavki, kumčadi i usvojenica svih uzrasta, čovjek se nije mogao povući u spavaću sobu a da i tamo ne dopre ulično naklapanje. Goropadni članovi obitelji Asis, osnivači sela dok su još bili obični svinjari, jednostavno su na sebe navlačili ogovaranja.
- Nije istina sve što se priča - reče. - Makar to čovjek zna.
- Svi znaju da je Rosario Montero spavala s Pastirom
- reče on. - Njegova posljednja pjesma bila je namijenjena njoj.
- Svi su to govorili, ali to nitko nije pouzdano znao
- odvrati udovica. - Naprotiv, sada se zna da je pjesma bila namijenjena Margot Ramirez. Trebali su se vjenčati, a to nije nitko znao osim njih i Pastirove majke. Bolje bi im bilo da nisu tako ljubomorno čuvali jedinu tajnu koja je ikad postojala u ovom mjestu. Roberto Asis dobaci majci dramatski nemiran pogled. »Jutros, u jednom trenutku, učinilo mi se da ću umrijeti«, reče. Udovica ne iskaza uzbuđenje.
- Asisovi su ljubomorni - reče. - To je bilo najveće prokletstvo u ovoj kući.
Zavlada dugi tajac. Bližila su se četiri sata, i vrućina je počela popuštati. Kad je Roberto Asis isključio ventilator, cijela kuća je oživjela od ženskih glasova i ptičjih svirala.
- Dodaj mi bočicu s noćnog ormarića - reče udovica. Uzela je dvije tablete, sive i okrugle poput umjetnih bisera, i vratila bocu sinu, uz savjet: »Uzmi dvije, brže ćeš zaspati.« On ih proguta s ostatkom vode u majčinoj čaši i prisloni glavu na jastuk.
Udovica uzdahne. Načas se udubi u misli. Zatim, primijenivši zaključak, kao i obično, na cijelo selo, makar je imala u vidu pet-šest obitelji koje pripadaju njenom staležu, reče:
- Nevolja je ovog sela u tome što žene moraju ostati same u kući, dok muškarci obilaze okolicu.
Roberta Asisa počeo je svladavati san. Udovica je pogledala u neobrijani podbradak, dugi nos s kvrgavom hrskavicom, i sjetila se pokojnog muža. I Adalberto Asis doživio je takve muke. Bijaše on sirova ljudeskara koja je u cijelom životu samo petnaest minuta nosila celuloidni ovratnik da bi se načinila dagerotipija koja mu je sačuvala lik na noćnom ormariću. Pričali su za njega da je u toj istoj spavaćoj sobi ubio muškarca što ga je sa ženom zatekao u postelji, i da ga je krišom zakopao u dvorištu. Istina je bila drugačija: Adalberto Asis je hicem iz dvocijevke ustrijelio majmuna zatekavši ga kako masturbira na stropnoj gredi, zapiljen u njegovu suprugu koja se presvlačila. Umro je četrdeset godina iza toga, a predaja se ni za dlaku nije izmijenila. Fra Angel se uspeo strmim i odvojenim stepenicama. Na drugom katu, u dnu hodnika s puškama i nabojnjačama koje su visjele na zidu, policajac je čitao izvaljen na poljskom krevetu. Štivo ga toliko zaokupilo da je župnika zapazio tek kad ga je ovaj pozdravio. Složio je časopis i sjeo na krevet.
- Što čitate? - upita fra Angel. Policajac mu pokaže časopis.
- Terry i gusari.
Župnik stade razgledati tri betonske ćelije, bez prozora, odvojene od hodnika debelim željeznim šipkama. U srednjoj ćeliji spavao je drugi policajac, u gaćama, izvaljen nauznak u visaljki. Ostale su ćelije bile prazne. Fra Angel upita za Cesara Montera.
- Eno ga tamo - reče policajac, mahnuvši glavom prema zatvorenim vratima. - To je zapovjednikova soba.
- Mogu li s njim razgovarati?
- U samici je - reče policajac.
Fra Angel nije navaljivao. Zapita je li sa zatvorenikom sve u redu. Policajac otpovrne da su ga smjestili u najbolju ćeliju, da ima dobro osvjetljenje i tekuću vodu, ali da 24 sata nije okusio jela. Odbio je obroke što ih je načelnik naručio u svratištu.
- Boji se da ga ne otruju - zaključi policajac.
- Trebalo mu je donijeti hranu iz kuće - reče župnik. - Ne želi da mu time opterećuju ženu.
Kao da se obraća sebi, župnik promrsi: »O svemu tome ću porazgovarati s načelnikom.« Uputi se prema kraju hodnika, gdje je načelnik dao načiniti blindirani ured.
- Tamo ga nema - reče policajac. - Već je dva dana kod kuće, muči ga zubobolja.
Fra Angel ode k njemu. Zateče ga kako kunja u visaljci, pored stolice na kojoj su bili vrč sa slanom vodom, kutija s tabletama i opasač s revolverom. Obraz mu još uvijek otečen. Fra Angel primakne stolicu do visaljke.
- Izvadite ga - reče.
Načelnik ispljune slanu vodu u vrčinu. »Lako je to reći«, odvrati, držeći glavu poviše vrčine. Fra Angel shvati. Reče potiho:
- Ako me ovlastite, govorit ću sa zubarom - duboko udahne i usudi se nadodati: - To je razuman čovjek.
- Kao mazga - dočeka načelnik. - Trebalo bi ga napuniti olovom, pa da konačno izravnamo račune.
Fra Angel ga je slijedio pogledom do umivaonika. Načelnik otvori pipu, uroni natečeni obraz u mlaz hladne vode i prepusti se neizrecivom olakšanju. Zatim razgrize tabletu i zalije je vodom koju je dlanovima ubacivao u usta.
- Stvarno - uporno će župnik - mogu porazgovarati sa zubarom. Načelnik nestrpljivo odmahne:
- Radite što god hoćete, velečasni.
Izvalio se poledice u visaljci, sklopivši oči, ruku na potiljku, bijesno zadihan. Bol je počela popuštati. Kad je otvorio oči, fra Angel ga je nijemo gledao, sjedeći pored visaljke.
- Što vas je dovelo ovamo? - zapita načelnik.
- Cesar Montero - odvrati župnik bez okolišanja. - Taj se čovjek mora ispovjediti.
- U samici je - reče načelnik. - Sutra, kad obavimo najnužnije formalnosti, možete ga ispovjediti. U ponedjeljak ga šaljemo dalje.
- Ovo već traje četrdeset i osam sati - reče župnik.
- I ja trajem dva tjedna s ovim zubom - odreže načelnik.
U mračnoj prostoriji počeše zujati komarči. Fra Angel pogleda kroz prozor i opazi kako nad rijekom lebdi jarkoružičasti oblak.
- A što je s jelom? - zapita.
Načelnik ustane iz visaljke i zatvori balkonska vrata. »Ja sam ispunio svoju dužnost«, reče. »Ne želi gnjaviti ženu i nije prihvatio jelo iz svratišta.« Uze zaprašivati insekticid po sobi. Fra Angel potraži u džepu rupčić da ne kihne, ali umjesto rupčića izvuče zgužvano pismo. »Ooh«, usklikne, pokušavajući ga prstima izravnati. Načelnik prestade zaprašivati. Župnik začepi nos, ali to nije pomoglo: dvaput je kihnuo. »Nazdravlje, velečasni«, reče mu načelnik. I značajno se nasmiješi: .
- Živimo u demokraciji.
Nasmiješi se i fra Angel. Reče, pokazavši zatvoreno pismo: »Zaboravio sam odnijeti pismo na poštu.« Pronađe rupčić u rukavu i otare nos nadražen insekticidom. I dalje je mislio na Cesara Montera.
- To je kao da ga držite na kruhu i vodi - reče.
- Kad mu se tako prohtjelo - reče načelnik - ne možemo ga nasilu hraniti.
- Njegova me savjest više brine - reče župnik. Držeći rupčić na nosu, slijedio je pogledom načelnika po sobi, dok ovaj nije prestao zaprašivati. »Očito mu nije previše mirna kad se boji da ga ne otruju«, reče. Načelnik odloži zaprašivač na pod.
- On zna da su Pastira svi voljeli - reče.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:59 am



- I Cesara Montera - priklopi župnik. - Ali je slučaj htio da zaglavi Pastir.
Župnik pogleda pismo. Ozračje je postalo ljubičasto. »Pastir«, promrmlja. »Nije se dospio ni ispovjediti.« Načelnik upali svjetlo prije nego što se uvalio u visaljku.
- Sutra će mi biti bolje - reče. - Poslije službenog dijela možete ga ispovjediti. Je li to u redu?
Fra Angel potvrdi. »Samo zbog umirenja njegove savjesti«, naglasi. Svečano ustane. Preporuči načelniku da se ne kljuka tabletama, i načelnik mu uzvrati podsjetivši ga da ne zaboravi na pismo.
- I još nešto, velečasni - reče načelnik. - Pokušajte ipak porazgovarati s onim mesarom - pritom pogleda u župnika koji je počeo silaziti stubištem, i nadoveže ponovo se smiješeći: - Sve to doprinosi jačanju mira.
Sjedeći na vratima ureda, poštanski je činovnik bio zagledan u smiraj dana. Kad mu je fra Angel dao pismo, ušao je u svoju sobu, jezikom navlažio marku od petnaest centava, za zračni promet, i dopunsku markicu za izgradnju zemlje. Stao je prekapati po ladici pisaćeg stola. Kad se upalila ulična rasvjeta, župnik je ostavio nekoliko novčića na pregradi i izišao bez pozdrava.
Poštanski je činovnik i dalje kopao po ladici. Uskoro je, sit tog prevrtanja papira, tintom napisao u kutu omotnice: Nema maraka od pet centava. Potpisao se i udario uredski žig.
Te je večeri, nakon krunice, fra Angel ugledao kako u škropionici pluta uginuli miš. Trinidad je postavljala mišolovke u krstionici. Župnik dohvati životinjicu za vršak repa.
- Ne povlači vraga za rep - reče on maloj Trinidad, mašući uginulim mišem. - Ili ne znaš da neki župljani nose doma blagoslovljenu vodu i daju je svojim bolesnicima?
- Pa što onda? - zapita Trinidad.
- Kako, pa što onda? - odvrati župnik. - To znači da će bolesnici piti blagoslovljenu vodu s mišomorom.
Trinidad ga podsjeti da joj još nije dao novac za mišomor. »To je gips«, reče, i otkrije mu postupak: nasula je gipsa po zakucima u crkvi, miš ga je pojeo, začas strahovito ožednio i navalio piti iz škropionice. Voda mu je stvrdnula gips u želucu.
- Bez obzira na to - reče župnik - dođi da ti dam novac za mišomor. Neću da mi crknuti miševi plivaju po škropionici.
U uredu ga je očekivao odbor katoličkih dama, koji je predvodila Rebeca Asis. Davši Trinidad novac za mišomor, župnik nešto primijeti na račun zapare u sobi i sjedne za radni stol, sučelice trima damama koje su nijemo čekale.
- Izvolite, moje cijenjene gospode.
One se upitno zgledaju. Rebeca Asis se odluči, rastvori lepezu na kojoj bijaše naslikan japanski krajobraz, i reče bez okolišanja:
- Radi se o ceduljama, velečasni.
Podesivši glas, kao da priča dječju priču, ona izvijesti o nemiru koji vlada u selu. Rekla je kako ugledne obitelji osjećaju moralnu dužnost da budu zabrinute zbog cedulja, makar se Pastirova smrt mora protumačiti »kao izričito osobna stvar«.
Oslonjena na ručicu suncobrana, Adalgisa Montoya, najstarija među njima, bila je konkretnija:
- Mi, katoličke dame, odlučile smo se priključiti akciji.
Fra Angel se načas zamisli. Rebeca Asis duboko uzdahne, i župnik se zapita zbog čega ta žena ima tako topao miris. Bila je sjajna i rascvjetana, nevjerojatno bijele puti i vatrena zdravlja. Župnik progovori pogleda uprta u točku pred sobom.
- Ja smatram - reče - da se ne smijemo obazirati na sablažnjiva ogovaranja. Moramo se uzvisiti iznad takvih postupaka i kao i dosad držati se svete vjere.
Adalgisa Montoya potvrdno kimne. Ali one druge dvije nisu dijelile to mišljenje. Smatrale su da »to zlo na duge staze može uroditi kobnim posljedicama«. Uto zakrklja razglas kinematografa. Fra Angel se pljesne po čelu. »Oprostite«, reče, dok je u ladici tražio raspored katoličke cenzure.
- Što se danas prikazuje?
- Svemirski gusari - odgovori Rebeca Asis. - To je ratni film. Fra Angel stade tražiti abecednim redom, mrmljajući djelomične naslove dok je kažiprstom pratio dugi klasifikacijski popis. Stao je kad je okrenuo stranicu.
- Svemirski gusari.
Proslijedi vodoravno kažiprstom da pronađe ćudorednu ocjenu, i to kad je umjesto očekivane ploče začuo vlasnikov glas. Najavljivao je da se predstava odlaže zbog lošeg vremena. Jedna od žena stade objašnjavati da je vlasnik donio tu odluku zato što publika traži povrat novca ako kiša prekine predstavu prije pauze.
- Šteta - reče fra Angel. - Bio je podoban za sve uzraste. Zatvori bilježnicu i nadoveže:
- Kako rekoh, ovo selo poštuje crkvene zakone. Prije 19 godina, kad sam nastupio u ovoj župi, bilo je jedanaest divljih brakova iz uglednih obitelji. Sada je samo jedan, i to, nadam se, neće zadugo.
- Nije to zbog nas - reče Rebeca Asis. - Ali jadna čeljad . . .
- Nema nikakva razloga za zabrinutost - nadoveže župnik, ne obazirući se na njezinu primjedbu. - Prisjetimo se samo koliku je promjenu doživjelo ovo selo. U svoje vrijeme je neka ruska plesačica u borilištu za pijetlove priredila predstavu isključivo za muškarce i naposljetku je na javnoj dražbi rasprodala sve što je imala na sebi. Adalgisa Montoya ga prekine:
- Živa istina - reče.
A zapravo, sjećala se te sablazni prema tuđem pričanju: kad je plesačica ostala potpuno gola, neki je starac zakričao s galerije, uspeo se na najvišu stepenicu i stao pišati po publici. Ispričali su joj kako su i ostali muškarci, povevši se za njime, temeljito ispisali jedni druge podižući paklensku halabuku.
- Danas je nedvojbeno - nastavi župnik - da imamo najuzornije selo u Apostolskoj prefekturi.
Zagrijao se za tu tvrdnju. Stao je iznositi nekoliko teških iskušenja što ih je doživio u borbi protiv slabosti i mana ljudskog roda, sve dok ga katoličke dame, smlavljene sparinom, nisu prestale slušati. Rebeca Asis ponovo je raširila lepezu, i fra Angel dokuči odakle izvire njezin miris. Miris sandalovine sublimirao se u dremljivost prostorije. Župnik izvuče rupčić iz rukava i prinese ga nosu da ne kihne.
- Nasuprot tome - nadoveže - naš je hram najsiromašniji u Apostolskoj prefekturi. Zvona su napukla i crkvom caruju miševi, jer sam najbolji dio života uložio da učvrstim moral i kršćanske običaje. Otkopča ovratnik. »Svakodnevne obaveze može obavljati svaki mladac«, reče, ustajući. »Naprotiv, potrebna je dugogodišnja upornost i veliko iskustvo da bi se obnovio moral.« Rebeca Asis podigne prozračnu ruku na kojoj je burma bila djelomično prekrivena prstenom s optočenim smaragdima.
- Zato smo ovdje - reče. - Smatrale smo da ove cedulje mogu upropastiti sav vaš trud.
Jedina žena koja dotad nije prozborila ni riječi iskoristi stanku da se umiješa.
- Osim toga, držimo da se stanje u zemlji poboljšava, i da bi ovo zlo moglo prouzročiti neprilika.
Fra Angel potraži lepezu u ormaru i uze se lagano hladiti.
- Jedno s drugim nema nikakve veze - reče. - Proživjeli smo mučno političko razdoblje, ali je obiteljski moral ostao netaknut. Stane ispred njih. »Za koju godinu reći ću apostolskom prefektu: ostavljam vam uzorno selo. Još samo treba da pošaljete mladog i poduzetnog župnika koji će dati sagraditi najbolju crkvu u prefekturi.« Sjetno se nakloni i zaključi, povisivši glas:
- Tada ću moći mirno sklopiti oči u počivalištu svojih predaka. Dame su prosvjedovale. Adalgisa Montoya izrazila je opće mišljenje:
- Ovo je zapravo vaše selo, velečasni. I želimo da ostanete ovdje do zadnjeg časa.
- Ako je riječ o tome da se sagradi nova crkva - reče Rebeca Asis - možemo odmah započeti skupljati priloge.
- Sve u svoje vrijeme - otpovrne fra Angel. Zatim, drugim tonom, nadoveže: »Kako bilo da bilo, ne želim dočekati starost kao duhovni pastir. Ne želim doživjeti sudbinu kao dobroćudni Antonio Isabel del Santisimo Sacramento del Altar Castañeda y Montero, koji je izvijestio biskupa da u njegovoj župi pada kiša uginulih ptica. Istražitelj što ga je poslao biskup zatekao ga je na seoskom trgu kako se s djecom igra žandara i lopova.« Dame nisu mogle zatomiti čuđenje.
- Tko je to bio?
- Župnik koji je nakon mene nastupio u Macondu - odvrati fra Angel. - Bilo mu je sto godina.
Zima, za koju se već posljednjih dana u rujnu moglo predvidjeti da neće biti nimalo ugodna, krajem se tjedna oborila na selo. Načelnik je proveo nedjelju u visaljci žvačući tablete protiv zubobolje, a rijeka, izlivši se iz korita, pustošila je po priobalnom naselju.
Kad je kiša prvi put prestala lijevati, u ponedjeljak rano izjutra, selu je trebalo nekoliko sati da uspostavi normalan život. Rano su se otvorili biljarski salon i brijačnica, ali većina kuća nije otvorila vrata do jedanaest sati. Gospodin Carmichael prvi je imao priliku da ga podiđu trnci dok je gledao kako čeljad prebacuje kuće prema uzvišenijim dijelovima zemljišta. Bučne skupine otkopale su potporne stupove i odvlačile bijedne nastambe od pruća nabijena blatom i s krovom od palmova lišća.
Zaklonivši se pod strehu brijačnice, s otvorenim kišobranom, gospodin Carmichael zaneseno je promatrao mukotrpnu rabotu, dok ga nije prenuo brijač.
- Morali su pričekati da prestane kiša - reče brijač.
- Neće prestati još za dva dana - reče gospodin Carmichael i zatvori kišobran. - To mi najavljuju kurje oči.
Ljudi koji su prenosili kuće, gacajući do gležnjeva u blatu, prođoše pored njih udarajući o zidove brijačnice.
Gospodin Carmichael ugleda kroz prozor ogoljenu nutrinu kuće, spavaću sobu potpuno izloženu svačijem pogledu, i oćuti kako ga prožima osjećaj nesreće.
Činilo se da je šest izjutra, ali mu je želudac najavljivao podne. Sirijac Mojsije ga pozove da sjedne u dućan dok ne prestane kiša. Gospodin Carmichael još jednom ponovi prognozu da se oblaci neće razići u naredna dvadeset i četiri sata. Pomalo je oklijevao prije nego što će skočiti na puteljak oko obližnje kuće. Skupina dječaka u borbenoj igri bacila je grudu blata koja je pljusnula o zid, na nekoliko metara od njegovih svježe ispeglanih hlača. Sirijac Elias iziđe iz dućana s metlom u ruci, priprijetivši im na nerazumljivoj mješavini arapskog i španjolskog.
Dječaci veselo graknuše:
- Arapin, kučkin sin.
Gospodin Carmichael se uvjeri da mu je odijelo čisto kao sunce. Zatim zatvori kišobran i uđe u brijačnicu, odmah se smjestivši na stolicu.
- Uvijek sam govorio da ste vi razborit čovjek - reče brijač. Svezao mu je veliki ubrus oko vrata. Gospodin Carmichael udahne miris lavandine vodice što mu je izazivao jednaku muku kao i ledena isparenja u zubarskoj ordinaciji. Brijač mu poče potkresivati obrasli zatiljak. Nestrpljiv, gospodin Carmichael potraži pogledom nekakvo štivo.
- Nemate štampe?
Brijač odgovori ne prekidajući posao.
- U ovoj se zemlji mogu dobiti samo vladine novine, a te u ovu radnju neće ući dok ja budem živ.
Gospodinu Carmichaelu nije preostalo drugo nego da pilji u svoje trošne cipele, dok ga brijač nije zapitao za udovicu Montiel. Od nje je i došao. Vodio joj je poslove otkako je umro Chepe Montiel, za kojega je godinama radio kao knjigovođa.
- Po starome - reče.
- Čovjek se bori za goli život - reče brijač kao da priča za sebe - a ona sama ima zemlje da je u pet dana na konju ne bi obišao. Mora da posjeduje najmanje deset kotara.
- Tri - odvrati gospodin Carmichael. I nadoveže uvjereno: - To je najbolja žena na svijetu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:59 am




Brijač se približi toaletnom stoliću da očisti češalj. Gospodin Carmichael ugleda u zrcalu odraz kozjeg lica i još jednom mu postane jasno zašto ga ne cijeni. Brijač se javi gledajući u zrcalo.
- Lijep posao, nema što: moja stranka je na vlasti, policija prijeti smrću mojim političkim protivnicima, a ja od njih kupujem zemlju i stoku po cijeni koju sam određujem.
Gospodin Carmichael prigne glavu. Brijač se ponovo dade na šišanje. »Kad prođu izbori« - zaključi - »tri su kotara u mojem vlasništvu, nemam konkurencije, a uzgred sam i dalje bog i batina, makar se promijenila vlada. Kažem vam ja, ne bih bolje prošao ni da štampam novce.«
- Jose Montiel bio je bogat još mnogo prije nego što su počela ova politička natezanja - reče gospodin Carmichael.
- Sjedeći onako u gaćama na ulazu u mlin za ljuštenje riže - reče brijač. - Povijest kazuje da je prve cipele obuo prije devet godina.
- Sve da je to i istina - popusti gospodin Carmichael - udovica nema nikakve veze s Montielovim poslovima.
- Samo se pravila da to ne vidi - priklopi brijač. Gospodin Carmichael podigne glavu. Popusti plahtu oko vrata da olakša protok krvi. »Evo zašto sam uvijek više volio da me šiša moja žena«, pobuni se. »Ništa mi ne naplaćuje, i povrh svega mi ne bistri politiku.« Brijač mu potisne glavu naprijed i nastavi šutke posao. Povremeno bi sjeckao škarama u prazno, da iskali višak virtuoznosti. Gospodin Carmichael začuje viku na ulici. Pogleda na zrcalo: žene i djeca prolazili su pokraj vrata noseći namještaj i pribor iz preseljenih kuća. Poprati to s gorčinom.
- Nevolja na sve strane, a vi i dalje potpirujete političke mržnje. Progona nema već debelu godinu dana, a još uvijek se ponavlja ista pjesma.
- I njihova ravnodušnost je progon - reče brijač.
- Ali nam barem ne ravnaju kosti - reče gospodin Carmichael.
- Prepustiti nas sudbini također je jedan od načina da nam naravnaju kosti.
Gospodin Carmichael izgubi strpljenje. - To su novinska nagvaždanja. Brijač ne reče ništa. Načini pjenu u tikvici i čeddcom nasapuna potiljak gospodina Carmichaela. »Čovjek jedva čeka da s nekim porazgovara«, stade se ispričavati. »Nemamo prečesto priliku slušati nepristrana čovjeka.«
- Kad treba hraniti jedanaestero djece, nema čovjeka koji ne bi bio nepristran - reče gospodin Carmichael.
- Slažem se - otpovrne brijač.
Uze oštriti britvu o dlan. Šutke mu je obrijao potiljak, skidajući sapunicu prstima i brišući te prste o hlače. Na kraju je potiljak protrljao kockom alauna. Završio je posao bez ijedne riječi. Zakopčavajući ovratnik, gospodin Carmichael ugleda na zidu u dnu radnje prikucan natpis: »Zabranjeno govoriti o politici.« Otresao je preostale dlake s ramena, objesio kišobran o ruku i zapitao pokazujući na natpis:
- Zašto ga ne skinete?
- To ne vrijedi za vas - reče brijač. - Već smo se složili da ste vi nepristran čovjek.
Gospodin Carmichael ovog puta nije se skanjivao skočiti na stazicu. Brijač ga je gledao dok nije zamaknuo za ugao, a onda se blaženo zapiljio u mutnu i opasno nabujalu rijeku. Prestalo je kišiti, ali se nad selom nepomično nadvio olovni oblak. Nešto prije jedan uđe Sirijac Mojsije, tužeći se kako mu kosa otpada s tjemena, ali zato na potiljku raste kao iz vode.
Sirijac se šišao ponedjeljkom. Obično bi s nekom vrsti fatalizma prignuo glavu i zahrkao na arapskom, dok je brijač naglas razgovarao sam sa sobom. Tog ponedjeljka, međutim, prenuo se na prvo pitanje.
- Znate li tko je bio ovdje?
- Carmichael - reče Sirijac.
- Prokleti crnac Carmichael - potvrdi brijač kao da sriče riječi. - Prezirem takav soj ljudi.
- Carmichael nije čovjek - reče Sirijac Mojsije. - Taj već treću godinu ne kupuje cipele. Ali u politici, radi ono što treba raditi: vodi knjige zatvorenih očiju.
Obori bradu na prsa da ponovo zahrče, ali se brijač ustoboči pred njim prekriživši ruke i reče: »Slušajte, govnaru arapski! Uz koga ste vi zapravo?« Sirijac mirno odvrati:
- Uz sebe.
- Na krivom ste putu - reče brijač. - U najmanju ruku biste se morali prisjetiti onih četiriju rebara što su ih sinu vašeg zemljaka Eliasa slomili na račun Chepea Montiela.
- Eliasa prati smola, pa mu se čak i sin bacio u politiku - otpovrne Sirijac. - Ali sada momak pocupkuje negdje u Brazilu, a Chepe Montiel je umro.
Prije negoli će izići iz sobe u kojoj je vladao nered od dugih noći ispunjenih patnjom, načelnik je obrijao desnu stranu lica, ostavivši na lijevoj bradu od osam dana. Potom je obukao čistu odoru, navukao lakirane čizme i krenuo na objed u svratiste, jer je kiša prestala padati. U blagovaonici nije bilo nikoga. Načelnik prođe između stolova i smjesti se sasvim neupadljivo na dnu prostorije: - Mascaras - zazove.
Pojavi se vrlo mlada cura, u kratkoj i tijesnoj haljini, čvrstih sisa kao kamen. Načelnik, ne gledajući u nju, naruči objed. Vraćajući(se u kuhinju, cura upali radio koji je stajao na polici pri kraju blagovaonice. Začuje se emisija vijesti, s odlomcima iz govora što ga je prethodne noći održao predsjednik republike, a zatim nabrajanje novih artikala za koje je zabranjen uvoz. Kako je glas spikera sve više osvajao prostor, tako je jačala i vrućina. Kad se cura vratila noseći juhu, načelnik je pokušavao zadržati znojenje hladeći se kapom. reče cura.
- I ja se znojim od tog radija.
Načelnik prione uz juhu. Uvijek je smatrao da to usamljeno svratiste, koje je životarilo od povremenih trgovačkih putnika, predstavlja oazu unutar sela. Ono je, zapravo, prethodilo selu. Na njegovoj trošnoj drvenoj terasi, trgovci koji su iz unutrašnjosti dolazili da otkupe urod riže, provodili su noći u igranju karata, očekujući svježinu svitanja kako bi mogli zaspati. I sam pukovnik Aureliano Buendia, koji je u Macondu morao uglaviti uvjete kapitulacije u zadnjem građanskom ratu, prespavao je jednu noć na toj terasi, u ono doba kad na kilometre uokolo nije bilo nikakva naselja. Bijaše to ova ista zgrada drvenih zidova i limena krova, s istom blagovaonicom i jednakim pregradama od ljepenke u sobama, samo što nije bilo elektrike ni nužnika. Jedan je stari trgovački putnik pričao kako je do početka stoljeća u blagovaonici visjela zbirka krinki za uporabu gostima, i kako su ovi pod tim krinkama obavljali nuždu u dvorištu, naočigled sviju. Načelnik je morao raskopčati ovratnik da bi mogao dokrajčiti juhu. Nakon vijesti slijedila je ploča sa stihovanim reklamama. Poslije toga, sentimentalni bolero. Muškarac maznoga glasa, svisnuo od ljubavi, odlučio je obići svijet u potrazi za ljubljenom. Načelnik stade slušati, očekujući jelo, dok nije vidio kako pokraj svratišta prolaze dva djeteta s dvjema stolicama i naslonjačem za ljuljanje. Iza njih, dvije žene i muškarac s loncima, koritima i komadima pokućstva.
Iziđe na vrata doviknuvši: - Gdje ste to pokrali?
Žene zastanu. Muškarac mu objasni da premještaju kuću na uzvišenije zemljište. Načelnik upita kamo su je odnijeli, i muškarac šeširom pokaže na jug.
- Onamo gore, na teren što nam ga je don Sabas iznajmio za trideset pesosa.
Načelnik preleti pogledom po stvarima. Rasklimani naslonjač za ljuljanje, napuknuti lonci. Sirotinjska starež. Načas se zamisli. Naposljetku reče:
- Premjestite kuće i svoje prnje na slobodno zemljište pored groblja. Muškarac se prenerazi.
- To je općinska zemlja, i neće vas ništa stajati - reče načelnik. - Općina vam je poklanja.
A onda nadoda, obraćajući se ženama: »I recite don Sabasu da mu ja poručujem neka se ne ponaša lupeški.«
Završio je s objedom preko volje. Zatim je pripalio cigaretu. Njezinim opuškom je pripalio drugu i utonuo u razmišljanje, dugo, držeći laktove na stolu, dok je radio mljeo srceparateljna bolera.
- O čemu razmišljate? - zapita cura, sklanjajući prazne tanjure. Načelnik ni da okom trepne.
- O onoj sirotinji.
Stavi kapu i uputi se kroz lokal. Osvrnuvši se, reče s vrata:
- Ovo mjesto treba kako-tako privesti redu.
Iza ugla je naletio na krvav okršaj pasa. Ugleda splet hrptova i šapa u vrtlogu bijesnog rezanja, a zatim nakešene zube i psa kako šepesa podvijena repa. Odmakne se ustranu i uputi stazom do policijske postaje.
Neka je žena vikala u ćeliji, dok je čuvar spavao sijestu potrbuške izvaljen na poljskom krevetu. Načelnik šutne u nogu kreveta. Čuvar skoči kao oparen.
- Tko je to? - upita načelnik. Čuvar se ukoči u stavu mirno.
- Žena koja je stavljala cedulje.
Načelnik stade sipati pogrde na račun svojih podređenih. Želio je znati tko je priveo ženu i po čijem su je nalogu strpali u ćeliju. Policajci mu dadoše nekakvo zamršeno objašnjenje.
- Kada ste je ovamo stavili?
- Zatvorili su je u subotu navečer.
- Ona ima da iziđe, a netko od vas će na njezino mjesto - zagrmi načelnik. - Ta je žena prespavala u ćeliji, a selo je osvanulo oblijepljeno ceduljama.
Čim su se otvorila masivna željezna vrata, iz ćelije je kričeći izjurila zrela žena izraženih ličnih kostiju i kose skupljene na potiljku u golemu punđu učvršćenu češljem.
- Goni se u vražju mater - reče joj načelnik. Žena rasplete punđu, nekoliko puta protrese dugim i bujnim vlasima, i stušti se niza stepenice kao mahnita, vičući: »Kurva, kurva!« Načelnik se nagne preko ograde i prodere iz svega glasa, kao da želi da ga osim žene i policajaca čuje cijelo selo.
- I prestanite me zajebavati s tim usranim ceduljama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:59 am




Iako je kišica uporno sipila, fra Angel je izišao na popodnevnu šetnju. Još je bilo rano za sastanak s načelnikom, pa je krenuo prema poplavljenom dijelu sela. Ondje je jedino zatekao uginulu mačku kako pluta među cvijećem.
Kad se vraćao, nebo se počelo vedriti. Ozračje je postalo živo i sjajno. Barkača prekrivena katranskim platnom klizila je gustom i nepomičnom rijekom. Iz urušene kuće istrči dijete vičući da je čulo more u pužu. Fra Angel prinese puža uhu. Doista, unutra je šumilo more.
Žena suca Arcadija sjedila je na ulaznim vratima, nekako zanesena, ruku prekriženih na trbuhu i pogleda uprta u barkaču. Na tri kuće odatle počinjali su dućani, izlošci s drangulijama i nepokolebljivi arapski trgovci koji su sjedili pred vratima. Dan je zamirao u jarkoružičastim oblacima i u vrevi papagaja i majmuna na drugoj obali. Kuće su se stale otvarati. Pod prljavim stablima na trgu, oko kolica s osvježavajućim napicima ili na trošnim granitnim pločama nekadašnjeg pojila, okupljali su se i čavrljali muškarci. Fra Angel pomisli kako svakog predvečerja, u to doba, selo doživljava čudo preobraženja.
- Velečasni, sjećate li se zarobljenika iz koncentracijskih logora? Fra Angel nije vidio doktora Giralda, ali ga je zamislio kako se smiješi iza prozora zastrtoga žičanom mrežom. Pravo govoreći, nije se sjećao fotografija, ali je bio siguran da ih je nekoć vidio.
- Dođite u čekaonicu - reče liječnik.
Fra Angel gurne vrata sa žičanom mrežom. Na rogožini je ležalo dijete neodređena spola, sama kost i koža, žuto od glave do pete. Dva muškarca i jedna žena čekali su sjedeći oslonjeni na pregradni zid. Župnik nije oćutio nikakav miris, ali je pomislio da to stvorenje vjerojatno žestoko zaudara.
- Tko je to? - zapita.
- Moj sin - odgovori žena. I nadoda, kao da se ispričava: - Već dvije godine ima krvavi proljev.
Bolesnik skrene pogled k vratima, ne pomičući glavu. Župnika prožme užasnuto sažaljenje.
- I što ste poduzeli? - upita.
- Odavno mu dajemo kuhane banane - reče žena - ali on odbija, makar je to najbolje sredstvo za zatvaranje.
- Morate ga dovesti da se ispovjedi - reče župnik. Izrekao je to prilično neuvjerljivo. Pažljivo je zatvorio vrata i noktom zagrebao po prozorskoj mrežici, primaknuvši lice da uzmogne unutra vidjeti liječnika. Doktor Giraldo je nešto tucao u mužaru.
- Što mu je? - zapita župnik.
- Još ga nisam pregledao - odvrati liječnik i zamišljeno primijeti: - To su stvari koje dolaze po Božjoj volji, velečasni.
Fra Angel se gradio kao da ne čuje te riječi.
- Nijedan pokojnik što sam ih u životu vidio nije bio tako mrtav kao ovaj dječak - reče.
Pozdravio se i otišao. U pristaništu nije bilo brodova. Počelo se mračiti. Fra Angel razabere da mu se raspoloženje promijenilo nakon susreta s bolesnikom. Ubrzo se prisjeti da kasni na urečeni sastanak i požuri prema policijskoj postaji.
Načelnik je kunjao u ležaljci, zarivši glavu među ruke.
- Dobra večer - pozdravi potiho župnik. Načelnik podigne glavu, i župnika podiđu žmarci kad mu je ugledao oči zakrvavljene od očaja. Jedan mu obraz bijaše gladak i svježe obrijan, dok mu se drugi pretvorio u dlakavi gustiš natopljen nekakvom mašću pepeljaste boje. Promuklo je zavapio:
- Velečasni, ustrijelit ću se.
Fra Angel je bio istinski preneražen.
- Otrovat ćete se od tolikih tableta - reče.
Načelnik, vukući noge, zaputi se prema zidu i hvatajući se rukama za kosu žestoko tresne o daske. Župnik nikada nije bio suočen s tolikom boli.
- Uzmite još dvije tablete - reče, svjesno propisujući lijek vlastitoj zbunjenosti. - Od toga nećete umrijeti.
Ne samo što je stvarno bio nemoćan, nego je bio potpuno svjestan svoje nemoći pred nečijom boli. Obazre se za tabletama po goloj prostoriji. Uza zidove je stajalo pet-šest kožnatih stolaca bez naslona, vitrina nabijena prašnjavim papirima, i o čavlu je visjela litografija predsjednika republike. Jedini trag tableta odavali su prazni celofanski omoti rasuti po podu.
- Gdje su? - zapita sav očajan.
- Više mi uopće ne djeluju - reče načelnik. Župnik se približi, ponovivši: »Recite mi gdje su.«
Načelnik se silovito trgne, i fra Angel se gotovo sukobi s golemim i čudovišnim licem.
- Jebemtiživot - prodere se načelnik. - Jesam li rekao da me ne zajebavate.
Podigne stolac iznad glave i zavitla ga svom silinom svoga očajanja u prozorsko okno. Fra Angel je dokučio što se događa tek onda kad se, nakon iznenadnog grada od rasprsnutog stakla, načelnik počeo pomaljati iz oblaka prašine kao duh. U tom času zavladao je posvemašnji tajac.
- Poručniče - prošapta župnik.
Na vratima hodnika stajali su policajci s naperenim puškama. Načelnik pogleda kroz njih, zasopljen kao mačak, i oni spuste puške ne mičući se od vrata. Fra Angel uze načelnika za ruku i povede ga do ležaljke.
- Gdje su tablete? - uporno će on.
Načelnik sklopi oči i zabaci glavu. »Dosta mi je tih govana«, reče. »U ušima mi bruji i lubanja mi trne.« Kad je bol načas popustila, okrene se prema župniku i zapita:
- Jeste li razgovarali s onim mesarom?
Župnik šutke potvrdi. Po izrazu koji je popratio ovaj odgovor, načelnik je shvatio kako je taj razgovor završio.
- Zašto ne porazgovarate s doktorom Giraldom? - predloži župnik.
- I liječnici opće prakse vade zube.
Načelnik nije odmah odgovorio. »Reći će da nema kliješta«, javi se napokon. I nadoveže:
- To je zavjera.
Iskoristio je trenutačno olakšanje da se odmori od tog nemilosrdnog dana. Kad je otvorio oči, u prostoriji je vladao polumrak. Reče, ne videći fra Angela:
- Došli ste zbog Cesara Montera.
Odgovora nije bilo. »Ovako bolestan nisam mogao ništa poduzeti«, nastavi. Ustane da upali svjetlo, i prvi nalet komaraca provali kroz balkon. Fra Angel se odjednom sjeti kako je kasno.
- Vrijeme leti - reče.
- U svakom slučaju, moramo ga poslati u srijedu - reče načelnik. - Sutra ćemo srediti sve što treba, i po podne ga možete ispovjediti.
- U koliko sati?
- U četiri.
- I ako bude kišilo?
Načelnik u jednom pogledu iskali sve ono nestrpljenje što se nakupilo u dva tjedna patnje.
- I ako nastupi smak svijeta, velečasni.
Bol se nije dala smiriti nikakvim sredstvima. Načelnik je smjestio visaljku na sobni balkon, pokušavajući zaspati na svježem zraku prvih noćnih sati. Međutim, prije osam ga je ponovo pritislo očajanje, pa je otišao do trga što je zamro u gustom valu zapare. Nakon kraćeg tumaranja po okolici, ne nalazeći potrebno nadahnuće da se suprotstavi boli, ušao je u kinematograf. Prevario se. Zujanje ratnih aviona samo mu je pojačalo bol. Još prije stanke izišao je iz dvorane i došao u ljekarnu upravo kad je Lalo Moscote htio zatvoriti vrata.
- Dajte mi najjače sredstvo što ga imate protiv zubobolje. Ljekarnik mu zapanjeno pogleda obraz. Zatim otiđe do kraja radnje, prolazeći kroz dvostruki red ostakljenih ormara potpuno ispunjenih porculanskim bočicama, na kojima je naziv preparata bio utisnut plavim slovima. Gledajući ga s leđa, načelnik je shvatio da taj čovjek zadrigle i ružičaste šije možda doživljava trenutak sreće. Poznavao ga je. Živio je u dvjema sobama na dnu ljekarne, a njegova supruga, veoma debela žena, odavna je bila oduzeta paralizom.
Lalo Moscote vratio se za tezgu noseći porculansku bočicu bez natpisa. Kad ju je odčepio, iz nje se stao širiti miris aromatičnih trava.
- Što je to?
Ljekarnik zabode prste među suhe sjemenke u bočici. »Dragušac«, odvrati. »Dobro ga prožvačite i pomalo gutajte sok. Ništa bolje od toga za ognojeni zub.« Prosuo je nekoliko sjemenki na dlan i rekao gledajući načelnika preko naočala:
- Otvorite usta.
Načelnik se nije dao. Obrnuo je bočicu da se uvjeri kako nema nikakve oznake i opet se zagledao u ljekarnika.
- Dajte mi kakav strani lijek - reče.
- Ovo je bolje od bilo kojeg stranog lijeka - reče Lalo Moscote. - To vam jamči tri hiljade godina narodne mudrosti.
Stade umatati sjemenke u komad novine. Nije izgledao kao glava obitelji. Prije je podsjećao na ujaka koji zamata dragušac s nježnom usrdnošću kao da za djecu pravi avion od papira. Kad je podigao glavu, lice mu ozari smiješak.
- Zašto ga ne izvadite?
Načelnik ne odgovori. Platio je novčanicom i izišao iz ljekarne ne očekujući da mu se uzvrati sitniš.
Noć je odmicala, a on se i dalje grčio u visaljci, ne usuđujući se žvakati sjemenke. Oko jedanaest, kad je vrućina dosegla vrhunac, naglo je udario pljusak koji se uskoro izrodio u sitnu kišicu. Izmožden vrućinom, drhtureći obliven ljepljivim ledenim znojem, ispružio se potrbuške u visaljci, otvorio usta i stao u sebi moliti. Molio je zdušno, sav napet u konačnom grču, ali svjestan da ga, koliko god se upinje da ostvari vezu s Bogom, bol sve jače gura u suprotnom smjeru. Konačno je obuo čizme, navukao kabanicu preko pidžame i otišao u policijsku postaju. Upao je dižući uzbunu. Zapleteni u guštaru sna i jave, policajci nahrupe u hodnik pipajući u pomrčini za oružjem.
Kad se upalilo svjetlo, bili su napola odjeveni i očekivali naređenje.
- Gonzalez, Rovira, Peralta - vikne načelnik.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 10:59 am




Trojica prozvanih odvoje se od skupine i stanu oko poručnika. Nekog opipljivog razloga za takav odabir nije bilo: trojica običnih mješanaca. Jedan od njih, dječjih crta lica, ošišan do kože, bio je u majici. Druga dvojica imala su jednaku majicu ispod raskopčane bluze. Nisu dobili točno određen nalog. Preskačući po četiri stepenice za načelnikom, izišli su iz postaje u koloni. Prešli su ulice ne obazirući se na kišicu i zastali pred zubarskom ordinacijom. U dva energična naleta raznijeli su kundacima ulazna vrata. Već su bili u kući, kad se u predvorju upalilo svjetlo. Nizak i ćelav čovjek, s izraženim tetivama, pojavi se u gaćama na pokrajnjim vratima, pokušavajući navući ogrtač za kupanje. U prvi čas se skamenio podignute ruke i otvorenih usta, kao da ga je fotograf snimio bljeskalicom. Zatim je poskočio unatrag i spotakao se o ženu koja je u noćnoj košulji izišla iz spavaće sobe.
- Odbij tamo - vikne poručnik.
Žena jaukne pokrivši rukama usta i vrati se u spavaću sobu. Zubar se uputi u predvorje vezujući pojas na ogrtaču i tek tada prepozna trojicu policajaca s naperenim puškama, i načelnika s kojega se slijevala voda dok je mirno stajao držeći ruke u džepovima kabanice.
- Iziđe li gospođa iz sobe, imamo nalog da se puca - reče poručnik. Zubar dohvati kvaku i zazove u mrak: »Jesi li čula, srce?« a onda brižljivo zatvori vrata spavaće sobe. Nakon toga se uputio u ordinaciju, dok su ga kroz izblijedjeli namještaj od pruća pozorno motrile tamne oči puščanih cijevi. Dva su mu policajca prepriječila put na ulazu u ordinaciju. Jedan je upalio svjetlo; drugi je pošao ravno prema radnom stolu i iz ladice izvadio revolver.
- Mora da postoji i drugi - javi se načelnik. Ušao je zadnji, iza zubara. Dvojica policajaca obavila su brzu i temeljitu premetačinu, dok je treći stražario na vratima. Istresli su kutiju s instrumentima na radni stol, pobacali na pod kalupe za uzimanje otisaka, nedovršena umjetna zubala, pojedine zube i zlatne navlake; ispraznili bočice iz staklenog ormara i oštrim trzajima bajoneta rasporili gumeni jastuk na zubarskoj stolici i podesivo mekano sjedište okretnog naslonjača.
-Tridesetosmica, duga cijev - pobliže odredi načelnik. Ispitivački premjeri zubara. »Bolje za vas da odmah kažete gdje je«, reče mu. »Nismo došli ovamo da rušimo kuću.« Sitne i bezbojne zubareve oči iza naočala sa zlatnim okvirom nisu ni trepnule.
- Meni se ne žuri - odvrati staloženo. - Ako vas veseli, samo vi i dalje rušite.
Načelnik se zamisli. Razgledavši još jednom sobičak od neizblanjanih dasaka, približi se stolici izdajući odrješite naloge svojim policajcima. Jednoga je postavio na ulična vrata, drugoga na ulaz u ordinaciju, a trećega pored prozora. Tek kada se smjestio u stolici i konačno raskopčao mokru kabanicu, oćutio je blizinu hladnih metala. Duboko je udahnuo zrak prožet kreozotom i zabacio potiljak na naslon za glavu, nastojeći smiriti disanje. Zubar pokupi s poda nekoliko instrumenata i stavi ih u lonac da se prokuhaju.
Okrenuo je leđa načelniku i zagledao se u plavičasti plamen primusa, ponašajući se baš kao da je sam u ordinaciji. Kad je voda dovoljno proključala, omotao je dršku lonca papirom i htio ga donijeti do stolice. Policajac mu se ispriječi. Zubar spusti lonac da mu para ne ometa vidik i reče načelniku:
- Naredite ovom ubojici da se skloni na neko prikladnije mjesto.
Na načelnikov mig, policajac se odmakne od prozora da oslobodi prilaz stolici. Otkoturao je stolac do zida i sjeo raširenih nogu, držeći pušku na koljenima, ne zapuštajući ni načas stražarsku dužnost. Zubar upali lampu. Zaslijepljen iznenadnom svjetlošću, načelnik zatvori oči i otvori usta. Bol je prestala.
Zubar pronađe bolesni zub, odmičući kažiprstom natečeni obraz i podešavajući drugom rukom pomičnu lampu, bez trunke obzira prema otežanom disanju pacijenta. Zatim je zavrnuo rukav do lakta i pripremio sve za vađenje. Načelnik ga ščepa za zapešće.
- Injekciju - reče. Pogledi im se prvi put sukobe.
- Vi ubijate bez injekcije - reče zubar ne podižući glasa. Načelnik nije uopće osjetio da se ruka što drži kliješta bilo kako pokušava osloboditi. »Pronađite ampule«, reče. Policajac u kutu okrenu cijev u njih, i obojica začuše škljocanje od povlačenja zatvarača.
- Recimo da ih nema - reče zubar.
Načelnik otpusti zapešće. »Mora ih biti«, odvrati, zagledavajući se s očajničkom pozornošću u rasute stvari na podu. Zubar ga sažaljivo odmjeri. Zatim mu gurne glavu na naslon i odsiječe, prvi put odavajući nestrpljenje:
- Okanite se gluposti, poručniče . Kod ovakve gnojne upale ne pomaže nikakva injekcija.
Kad je proteklo najgroznije iskušenje u njegovu životu, načelnik se pomalo opusti i sav izmožden ostane sjediti u stolici, dok su mu se tamne mrlje od vlage na ljepenki stropa doživotno urezivale u pamćenje. Čuo je kako zubar nešto petlja po umivaoniku. Čuo je kako vraća na mjesto ladice radnog stola i šutke kupi stvari s poda.
- Rovira - zazove načelnik. - Pozovi Gonzaleza da uđe, pokupite stvari s poda i dovedite sve u prijašnji red.
Policajci su izvršili naredbu. Zubar pincetom zahvati tampon, umoči ga u tekućinu željezne boje i začepi mu ranu. Načelnik oćuti lagano žarenje. Kad mu je zubar zatvorio usta, i dalje je buljio u strop osluškujući vrzmanje policajaca koji su se trudili da po sjećanju nanovo uspostave savršen red u ordinaciji. Na tornju odbije dva. Bukač s minutom zakašnjenja ponovi točno vrijeme u romonu kišice. Nedugo nakon toga, zaključivši da je posao dovršen, načelnik dade znak policajcima da se vrate u postaju.
Zubar se uopće nije odmicao od stolice. Kad su policajci izišli, izvadio je tampon. Zatim mu je pod jarkom svjetlošću lampe pregledao usnu šupljinu, iznova zaklopio čeljusti i odmaknuo lampu. Sve je bilo gotovo. U vrućoj sobici zavlada ona čudna nelagoda što je jedino osjećaju čistači u kazalištu kad otiđe i posljednji glumac.
- Nezahvalna dušo - reče načelnik.
Zubar stavi ruke u džepove ogrtača i odmakne se za korak, da ga propusti. »Imali smo nalog za pretres«, nadoveže načelnik, tražeći ga pogledom iza jarkog blještavila. »Postojale su točne upute da se pronađe oružje, municija i dokumenti s pojedinostima o širokoj državnoj zavjeri.« Upilji se u zubara još uvijek vlažnim očima i nastavi: »Mislio sam da ću dobro postupiti ako ne izvršim taj nalog, ali sam se prevario. Sad stvari drugačije stoje, opozicija ima zajamčenu sigurnost i svi žive u miru, a vi se i dalje bavite zavjereničkim mislima.« Zubar otare rukavom jastuk sa stolice i obrne ga na neoštećenu stranu.
- Vaše držanje šteti ovom mjestu - nastavi načelnik pokazavši na jastuk, ne obazirući se na zamišljen pogled što ga je zubar svrnuo na njegov obraz. - Sad općina mora nadoknaditi štetu za sav ovaj krš, a i za ulazna vrata. Masne pare, i to samo zbog vaše tvrdoglavosti.
- Ispirajte ranu čajem od roženjače - reče zubar.
Sudac Arcadio pogleda utelegrafijski rječnik, jer su u njegovu nedostajala neka slova. Nije se mogao snaći: Ime rimskog postolara čuvenog po satiričkim napadima kojih nitko nije bio pošteđen, i druga nevažna objašnjenja. S potpuno jednakom povijesnom opravdanošću -pomisli - anonimna pogrda na vratima nečije kuće mogla bi se nazvati marforio. Nije bio razočaran. Za te dvije minute što ih je uložio u listanje rječnika oćutio je, prvi put nakon mnogo godina, olakšanje zbog obavljene dužnosti.
Telegrafist ga je ugledao kako odlaže rječnik na policu, među zaboravljene zbirke poštanskih propisa i uredbi, i prekinuo tipkanje poruke energičnim upozorenjem. Zatim se primaknuo miješajući karte, u želji da mu izvede trik koji je tada bio popularan: pogađanje triju karata. Ali suca Arcadija to nije zanimalo. »Sada sam jako zauzet«, ispričao se i izišao na užarenu cestu, gonjen mutnom izvjesnošću kako je tek jedanaest sati, a tog utorka će još biti vražjeg posla. U uredu ga je načelnik očekivao s moralnim problemom. Nakon posljednjih izbora policija je zaplijenila i uništila biračke listiće opozicijske stranke. Većina stanovnika u mjestu nije imala osobnih dokumenata.
- Ova čeljad što premješta kuće - zaključi načelnik raskrilivši ruke
- ne zna ni kako se zove.
Sudac Arcadio je uvidio da te raskriljene ruke odražavaju iskreno žaljenje. A načelnikov problem bio je jednostavan: trebalo je samo zatražiti imenovanje voditelja matičnih knjiga, odnosno matičara. Pisar je časkom razriješio slučaj.
- Treba ga samo pozvati - reče. - Imenovan je prije kakvih godinu dana.
Načelnik se stade prisjećati. Prije više mjeseci, kad su mu dojavili o imenovanju matičara, u međugradskom telefonskom razgovoru raspitao se kako ga valja dočekati, i odgovor je bio: »Metkom u čelo.« Sada su stizala drugačija naređenja. Okrenuo se pisaru držeći ruke u džepovima i rekao:
- Napišite pismo.
Tipkanje pisaćeg stroja stvorilo je u uredu radnu atmosferu koja se odrazila na savjest suca Arcadija. Oćutio se prazan. Iz džepa na košulji izvadio je suhu cigaretu i, prije negoli će zapaliti, protrljao je među dlanovima. Zatim je potisnuo sjedište, do kraja opruge, i u tom položaju ga zateče čvrsto uvjerenje da proživljava važan trenutak u životu. Pažljivo je sročio rečenicu prije negoli je izrekao:
- Ja bih na vašem mjestu odredio i sudskog povjerenika.
Protivno njegovu očekivanju, načelnik nije odmah odgovorio. Pogledao je rastreseno na sat. Dovoljno da se uvjeri kako je još daleko od objeda. Kad je progovorio, bilo je to preko volje: nije mu poznat postupak za imenovanje sudskog povjerenika.
- Sudskog povjerenika prije je biralo općinsko vijeće - objasni sudac Arcadio. - Budući da sada nema vijeća, ovlašteni ste da ga za vrijeme opsadnog stanja vi izaberete.
Načelnik ga je slušao dok je bez čitanja potpisivao pismo. Zatim je to popratio razdraganim riječima, ali je pisar načinio primjedbu etičke naravi u pogledu postupka što ga je preporučio njegov pretpostavljeni. Sudac Arcadio bio je uporan: posrijedi je privremen postupak u privremenoj situaciji.
- Ne zvuči loše - reče načelnik.
Skinuo je službenu kapu i stao se njome hladiti, a sudac Arcadio je zapazio crveni trag što mu ga je zarežala na čelu. Po načinu mahanja je vidio da načelnik i dalje razmišlja. Dugim i povijenim noktom malog prsta otresao je pepeo s cigarete i stao čekati.
- Imate li kakvog kandidata? - upita načelnik. Bilo je jasno da se obraća pisaru.
- Kandidata - ponovi sudac sklapajući oči.
- Ja bih na vašem mjestu odredio poštenog čovjeka - reče pisar. Sudac izgladi tu drskost. »To je jasno samo po sebi«, reče, i naizmjence pogleda obojicu.
- Recimo - reče načelnik.
- Sad se ne mogu sjetiti - odreže zamišljeno sudac. Načelnik se uputi prema vratima. »Razmislite«, reče. »Kad prođe ovo sranje od poplave, riješit ćemo to pitanje povjerenika.« Pisar nije dizao glavu od pisaćeg stroja, sve dok nisu utihnuli koraci načelnika.
- Taj ne zna što radi - javi se napokon. - Prije godinu i po povjereniku su kundacima razmrskali glavu, a on sada traži kandidata kojemu će pokloniti to mjesto.
Sudac Arcadio naglo ustane.
- Idem ja - reče. - Neću da mi pokvariš ručak svojim grozomornim pričama.
Izišao je iz ureda. U sustavu podneva bilo je nečeg zloslutnog. Pisar je to osjetio svojim istančanim njuhom za praznovjericu. Kad je stavio lokot, učinilo mu se da obavlja nešto zabranjeno. Podbrusio je pete. Na vratima telegrafskog ureda sustigao je suca Arcadija, koji je htio provjeriti može li se trik s kartama na neki način primijeniti u pokeru. Telegrafist mu nije želio odati tajnu. Ograničio se da bezbroj puta ponovi trik, kako bi sucu Arcadiju pružio priliku da otkrije smicalicu. I pisar je promatrao cijelu stvar. Na kraju je stvorio neki zaključak. Sudac Arcadio, naprotiv, nije ni gledao one tri karte. Znao je da su to one iste karte što ih je nasumce birao, i da mu ih telegrafist vraća, iako ih prethodno nije vidio.
- Čista magija - reče telegrafist.
Sudac Arcadio je razmišljao samo o tome kako će prijeći ulicu. Kad se pomirio s činjenicom da jednom mora zakoračiti, uhvatio je pisara za ruku i primorao ga da zajedno s njim uroni u usijani žar rastaljenog stakla. Izronili su na pločnik u sjeni. Tada mu je pisar otkrio smicalicu s kartama. Bila je tako jednostavna da se sudac Arcadio oćutio uvrijeđenim.
Jedan su dio puta prešli šutke.
- Naravno - iznebuha se javi sudac s bezrazložnom ljutnjom - podatke niste provjerili.
Pisar se zamislio da dokuči smisao te rečenice.
- Jako je teško - odvratio je napokon. - Većinu tih cedulja skidaju prije svanuća.
- To je drugi trik koji ne razumijem - reče sudac Arcadio. - Mene ne bi zabrinjavala cedulja koju nitko ne čita.
- U tome i jest stvar - reče pisar, zastavši, jer je stigao pred kuću. - Ne zabrinjavaju cedulje, nego strah od cedulja.
Iako su bili nepotpuni, sudac Arcadio htio je znati podatke što ih je prikupio pisar. Pribilježio je slučajeve, s imenima i datumima: jedanaest u jednom tjednu. Između jedanaest imena nije bilo nikakve veze. Oni koji su vidjeli cedulje mahom su tvrdili da su ispisane kistom, plavim crnilom i tiskanim, kojekako izmiješanim, malim i velikim slovima, kao što to rade djeca. Pravopis je bio nemoguć, baš kao da netko namjerno pravi greške. Nisu iznosile nikakvu tajnu: nije bilo ničega što već poodavno ne bi znali i vrapci na krovu. Glavom su mu se rojile svakakve pretpostavke, kad ga je iz dućana zazvao Sirijac Mojsije.
- Imate li peso?
Sudac Arcadio bio je zatečen. Ipak je prevrnuo džepove: dvadeset i pet centava i jedna američka kovanica što ju je kao amajliju nosio još sa sveučilišta. Sirijac Mojsije uze dvadeset i pet centava.
- Uzmite što hoćete i platite mi kad hoćete - reče. Ubaci zveckavu sitninu u praznu ladicu. - Neću da me podne zatekne bez utrška.
I tako je točno u podne sudac Arcadio ušao u kuću ruku punih poklona za ženu. Sjeo je na postelju da izuje cipele, dok se ona umatala u šarenu svilenu tkaninu. Zamišljala je kako će nakon poroda izgledati u novoj haljini. Poljubi muža u nos. On se pokušao odmaknuti, ali se ona oborila potrbuške na njega, preko postelje. Načas su se smirili. Sudac Arcadio joj prijeđe dlanom preko leđa, ćuteći toplinu nabujalog trbuha, i opazi kako joj trepere slabine. Ona podigne glavu. Promrsi stisnutih zuba:
- Pričekaj, zatvorit ću vrata.
Načelnik je pričekao dok nisu premjestili i posljednju kuću. Za dvadeset sati načinili su nov, širok i ravan put koji je naglo završavao na grobljanskom zidu. Nakon što je pomogao pri smještanju pokućstva, radeći rame uz rame s vlasnicima, načelnik sav zasopljen uđe u obližnju kuhinju. Juha se kuhala na ognjištu od naslaganog kamenja. Podigao je poklopac sa zemljanog lonca i načas omirisao paru. S druge strane ognjišta nijemo ga je gledala koščata žena krupnih i blagih očiju. !- Vrijeme je jelu - reče načelnik.
Žena ne odgovori. Načelnik samozvano napuni tanjur juhom. Tada žena ode u sobu po stolicu i vrati se primaknuvši je stolu da načelnik sjedne. Srčući juhu, on je promatrao dvorište s nekom vrsti strahopoštovanja. Još jučer je to bila gola ledina. Sad si mogao vidjeti prostrto rublje i dva krmka izvaljena u kaljuži.
- Možete i štogod posaditi - reče.
Žena odgovori ne dižući glavu: »Prasci sve požderu.« Zatim je na isti tanjur izvadila komad kuhanog mesa, dvije kriške mandioke i pola kuhane banane, i to donijela na stol. I slijepac bi vidio s kakvom je ravnodušnošću ispunila taj čin gostoljublja. Načelnik, smiješeći se, pokuša uloviti ženin pogled.
- Ima za sve - reče.
- Dabogda vam prisjelo - reče žena ne gledajući ga. On je prečuo upadicu. Sav se posvetio jelu, ne obazirući se na potoke znoja što su mu se slijevali niz vrat. Kad je završio, žena je pokupila prazan tanjur, i dalje ne gledajući u njega.
- Dokle ćete ovako? - upita načelnik. Žena odgovori ne gubeći staloženost.
- Dok nam ne uskrisite pokojnike koje ste pobili.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 11:00 am




- Sada je drugačije - stade objašnjavati načelnik. - Nova vlada vodi računa o dobrobiti građana. Vi, naprotiv...
Žena ga prekine.
- Znamo mi tu pjesmu...
- Naselje kao što je vaše, podignuto u dvadeset i četiri sata, prije si mogao samo zamisliti - bio je uporan načelnik. - Trudimo se da ovo mjesto postane dolično.
Žena je sa žice pokupila čisto rublje i odnijela ga u sobu. Načelnik ju je pratio pogledom dok nije začuo odgovor:
- Ovo je selo bilo dolično dok niste vi došli.
Nije sačekao kavu. »Nezahvalna čeljadi«, reče. »Poklanjamo vam zemlju, a vi se povrh svega tužite.« Žena nije odgovorila. Ali kad je načelnik prošao kroz kuhinju da iziđe na put, promrsila je pognuta nad ognjištem:
- Ovdje će biti gore. Sjećat ćemo vas se po zlu, zbog onih pokojnika iza kuće.
Načelnik je pokušao odspavati sijestu do dolaska brodića. Međutim, zapara je bila nesnosna. Natečeni obraz počeo je splašnjavati. Unatoč tome, nije se dobro osjećao. Dva je sata zurio u neprimjetan tok rijeke, slušajući cvrčanje cvrčka u sobi. Nije mislio ni na što. Kad je začuo motore brodića, svukao se, obrisao znoj ručnikom i navukao odoru. Zatim je potražio cvrčka, uhvatio ga između palca i kažiprsta, i izišao na cestu. Iz mnoštva koje je dočekivalo brodiće izdvoji se čisto, uredno odjeveno dijete, i prepriječi mu put plastičnom strojnicom. Načelnik mu dade cvrčka.
Malo zatim, sjedeći u dućanu Sirijca Mojsija, promatrao je pristajanje brodića. Vreva u pristaništu potrajala je deset minuta. Načelnik oćuti težinu u želucu i laganu glavobolju, pa se prisjeti ženine upadice. Ipak se smirio, promatrajući putnike koji su prolazili drvenim pristanom i protezali se nakon osmosatne ukočenosti.
- Isto sranje - reče.
Sirijac Mojsije skrenu mu pažnju na novost: dolazi cirkus. Načelnik primijeti da je to istina, iako ni sam ne bi znao reći zbog čega. Možda zbog hrpe motki i raznobojnih krpa složenih na natkritom dijelu brodića, i dviju potpuno jednakih žena odjevenih u jednake haljine sa cvjetnim uzorkom, kao jedna te ista udvojena osoba.
- Barem stiže cirkus - promrmlja.
Sirijac Mojsije stade pričati o zvijerima i mađioničarima. Ali načelnik je drukčije razmišljao o cirkusu. Ispruživši noge, zagledao se u vršak čizama.
- Selo napreduje - reče.
Sirijac Mojsije prestade se hladiti lepezom. »Znaš li koliko sam danas utržio?« upita. Načelnik se nije htio upuštati u bilo kakvo računanje, ali je pričekao odgovor.
- Dvadeset i pet centava - otpovrne Sirijac.
U tom je trenutku načelnik vidio kako telegrafist otvara poštansku vreću da uruči poštu doktoru Giraldu. Zazove ga. Službena pošiljka bila je u drugačijoj omotnici. Raskinuo je pečate i uvjerio se da su posrijedi uobičajene obavijesti i propagandni vladini letci. Kad ih je pročitao, gat je promijenio izgled: sanduci s trgovačkom robom, košare s kokošima i zagonetne cirkuske sprave. Spuštao se sumrak. Osovio se uzdišući:
- Dvadeset i pet centava.
- Dvadeset i pet centava - ponovi Sirijac čvrstim glasom, takoreći bez stranog naglaska.
Doktor Giraldo je pratio do kraja iskrcavanje s brodića. Načelniku je skrenuo pažnju na bujnu ženu, držanja kao u svećenice, kojoj su ruke bile urešene brojnim narukvicama. Reklo bi se da pod šarenim suncobranom očekuje Mesiju. Načelnik nije htio razmišljati o došljakinji.
- Mora da je to krotiteljica - reče.
- Na neki način ste u pravu - reče doktor Giraldo, žvačući riječi dvostrukim nizom svojih bisera. - To je punica Cesara Montera. Načelnik je i dalje bio odsutan. Pogledao je na sat: četiri manje dvadeset i pet. Na vratima policijske postaje stražar izvijesti da ga je fra Angel čekao pola sata i da će se vratiti u četiri.
Ponovo na cesti, ne znajući što da počne, ugledao je zubara na prozoru ordinacije i primaknuo se da zatraži vatre. Zubar mu pripali, pogledavajući na još uvijek natečen obraz.
- Sad sam dobro - reče načelnik. Razjapi usta. Zubar primijeti:
- Ima toga za plombiranje.
Načelnik podesi revolver na opasaču. »Navratit ću«, odluči. Zubar nije gubio mirnoću.
- Dođite kad god vas volja, da vidimo hoće li mi se ispuniti želja da umrete u mojoj kući.
Načelnik ga potapše po ramenu. »Neće se ispuniti«, priklopi veselo. I zaključi raskrilivši ruke:
- Moji su zubi iznad svih stranaka.
- Znači, ne udaješ se?
Žena suca Arcadija raširi noge. »Ma kakvi, velečasni«, odgovori. »A još manje kad mu rodim nasljednika.« Fra Angel skrenu pogled prema rijeci. Uginula, golema, krava je plutala niz traku matice, načičkana strvinarima.
- Ali to će biti nezakonito dijete - reče.
- Vrlo važno - otpovrne ona. - Arcadio je sada dobar prema meni. Ako ga primoram da se vjenča, osjećat će se privezanim i iskalit će se na meni.
Bila je izula klompe i govorila je razdvojenih koljena, oslonivši nožne prste na prečku stolca. Lepezu je držala na krilu i ruke prekrižene preko nabujalog trbuha. »Ma kakvi, velečasni«, ponovi, jer je fra Angel i dalje šutio. »Don Sabas me kupio za 200 pesosa, sladio se mnome tri mjeseca, a onda me golu i bosu izbacio na ulicu. Da me Arcadio nije prihvatio, umrla bih od gladi.« Pogleda župnika prvi put.
- Ili bih se morala prokurvati.
Fra Angel je navaljivao već šest mjeseci.
- Moraš ga prisiliti da se vjenčate i osnujete obitelj - reče. - Ovako, kako sada živite, ne samo što si u nesigurnom položaju, nego vas dvoje dajete selu loš primjer.
- Bolje je te stvari raditi otvoreno - reče ona. - Drugi to isto rade u mraku. Zar niste čitali cedulje?
- To su klevete - reče župnik. - Moraš ozakoniti svoje stanje i obraniti se od zlih jezika.
- Ja? - reče.- Ne moram se braniti ni od čega, jer sve svoje obavljam po danjoj svjetlosti. Dokaz za to je da nikome ne pada na pamet da mi podmeće cedulje, dok, naprotiv, sva uglednija gospoda imaju toga i za prodaju.
- Ne znaš što govoriš - nije se dao župnik - ali ti je Bog udijelio sreću da dobiješ muškarca koji te poštuje. Baš zato se moraš vjenčati i zasnovati pravu obitelj.
- Ja se u te stvari ne razumijem - reče ona - ali kako god uzmeš, ovako kako jest, imam postelju i nisam gladna.
- A ako te ostavi?
Ona se ugrize za usnu. Zagonetno se nasmiješi i odvrati:
- Neće me ostaviti, velečasni. Znam zašto vam to kažem.
Ni ovog puta fra Angel nije htio popustiti. Preporučio joj je da barem dolazi na misu. Ona mu odgovori da će to učiniti »negdje ovih dana«, i župnik nastavi šetnju da ispuni vrijeme do sastanka s načelnikom. Jedan od sirijskih trgovaca skrene mu pažnju na lijep dan, ali se on nije osvrtao. Privukle su ga pojedinosti cirkusa što je po blještavom suncu iskrcavao nemirne životinje. Ondje se zadržao do četiri. Načelnik se rastajao od zubara, kad je vidio da mu se približava fra Angel. »Točni smo«, reče i stegne mu ruku.
»Točni, makar ne pada kiša.« Riješen da se uspne strmim policijskim stubištem, fra Angel priklopi:
- Niti je nastupio smak svijeta.
Dvije minute nakon toga uveli su ga u ćeliju Cesara Montera. Dok je trajala ispovijed, načelnik je sjedio u hodniku. Prisjećao se cirkusa, žene koja je držeći se zubima za nekakav jezičac visjela na pet metara visine, i muškarca u plavoj, zlatom opšivenoj odori, kako na bubnju udara tuš. Pola sata kasnije, fra Angel je izišao iz ćelije Cesara Montera.
- Gotovo? - zapita načelnik.
Fra Angel ga odmjeri pogledom punim predbacivanja.
- To što radite je zlodjelo - reče. - Taj čovjek već pet dana nije okusio jela. Jedino mu je snažan organizam omogućio da preživi.
- To je bila njegova volja - reče mirno načelnik.
- Nije istina - odreže župnik glasom u kojem se ogledala tiha odlučnost. - Izdali ste nalog da mu ne donesu jelo. Načelnik upre u nj kažiprstom.
- Čuvajte se, velečasni. Odajete ispovjednu tajnu.
- To ne ulazi u ispovijed - reče župnik.
Načelnik se hitro osovi. »Nemojte se zbog toga ljutiti«, reče, prasnuvši u smijeh. »Ako vas to jako muči, odmah ćemo naći lijeka.« Pozvao je policajca i naredio da iz svratišta donesu jelo za Cesara Montera. »Neka pošalju cijelo pile, i to masno, tanjur krumpira i zdjelu salate«, reče, i doda obraćajući se župniku:
- Sve na račun općine, velečasni. Da se osvjedočite kako su se stvari izmijenile.
Fra Angel ponikne glavom.
- Kad ćete ga otpremiti?
- Brodići isplovljavaju sutra - odvrati načelnik. - Ako se večeras urazumi, otići će i on. Jedino mora shvatiti da mu pokušavam načiniti uslugu.
- Prilično skupu uslugu - reče župnik.
- Nema te usluge koja ne stoji novaca one što te novce imaju - reče načelnik. Upre pogled u prozirne plave oči fra Angela i nadoveže:
- Pretpostavljam da ste mu na sve to opširno ukazali. Fra Angel nije odgovorio. Sišao je stubištem i oprostio se s odmorišta muklim rezanjem. Tada je načelnik prešao hodnik i ušao bez kucanja u ćeliju Cesara Montera.
Sobica je bila skučena i škrto namještena: praonik i željezni krevet. Cesar Montero, neobrijan, u istoj odjeći koju je nosio kad je u utorak prethodnog tjedna izišao iz kuće, ležao je izvaljen na krevetu. Nije ni trepnuo kad je začuo načelnika: »Sad kad si izravnao račune s Bogom - govorio je ovaj - bio bi red da ih izravnaš i sa mnom.« Dovuče stolicu do kreveta i zajaše je, oslonivši se prsima o pleteni naslon. Cesar Montero usredotoči pažnju na stropne grede. Nije izgledao zabrinut, iako su mu se u kutovima usana zasjekle duboke bore od dugog razgovora sa samim sobom. »Ti i ja ne moramo okolišati«, čuo je načelnikove riječi. »Sutra odlaziš. Uz malo sreće, za dva do tri mjeseca doći će posebno određen istražitelj. Na nama je da mu podnesemo izvještaj. Vratit ćeš se brodićem narednog tjedna, uvjeren da si počinio glupost.«
Tu zastane, ali je Cesar Montero i dalje bio ukipljen.
- Poslije svega toga, sud i advokati će ti izvući najmanje dvadeset hiljada pesosa. I više, ako im dotični istražitelj prenese da si milijunaš. Cesar Montero mu okrene glavu. Bijaše to gotovo neprimjetna kretnja od koje su ipak zaškripale krevetne opruge.
- Sve u svemu - nastavi načelnik ispovjedničkim glasom - kad se slučaj okonča, dobit ćeš dvije godine, u najmanju ruku.
Oćuti ispitivački pogled Cesara Montera na vrhu čizama. Kad mu je dopro do očiju, još nije prestao govoriti. Ali je promijenio ton.
- Sve što imaš duguješ meni - nastavi. - Postojao je nalog da te se ukloni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 11:00 am




Postojao je nalog da te ubijemo iz busije i oduzmemo ti stoku kako bi vlada mogla nekako namiriti goleme izdatke za izbore u cijelom okrugu. Ti znaš da su načelnici iz drugih općina to proveli. Ovdje, naprotiv, takav nalog nismo izvršili.
U tom trenutku zapazi prvi nagovještaj da Cesar Montero razmišlja. Raširi noge. Ruku položenih na naslon stolice odgovori na sugovornikovo nijemo predbacivanje:
- Od one svote što si je platio da spasiš glavu sebi nisam uzeo ni prebijeni centavo - reče. - Sve je otišlo na organiziranje izbora. Sada je nova vlada odlučila da svi žive u miru i sigurnosti, i ja skapavam sa svojom plaćom dok ti plivaš u novcu. Načinio si dobar posao. Cesar Montero stao se teškom mukom podizati iz kreveta. Kad je konačno ustao, načelnik se osjeti sićušnim i jadnim pored te kršne ljudeskare. Pogled kojim ga je pratio dok je on prilazio prozoru bijaše prožet stanovitim divljenjem.
- Najbolji posao u životu - promrmlja.
Prozor je gledao na rijeku. Cesar Montero nije ju prepoznao. Kao da se nalazi u drugom selu, u blizini neke slučajne rijeke. »Pokušavam ti pomoći«, začuje glas iza sebe. »Svi znamo da je to bilo pitanje časti, ali ćeš se morati namučiti da to dokažeš. Glupo si postupio što si rasparao cedulju.« U tom trenutku ćeliju zapahne gusti smrad crkotine.
- Krava - reče načelnik. - Sigurno se negdje nasukala. Cesar Montero i dalje je gledao kroz prozor, neosjetljiv na zadah truleži. Na cesti nije bilo nikoga. Uz gat, tri usidrena brodića, na kojima je posada, postavljajući mreže za spavanje, odlazila na počinak. Sutradan, u sedam ujutro, slika će biti drugačija: pola će sata u pristaništu vladati vreva, u očekivanju zatvorenika. Cesar Montero uzdahne. Zavuče ruke u džepove i odlučno, iako bez prenagljivanja, sažme misli u jednu riječ:
- Koliko?
Odgovor je došao kao iz puške:
- Pet hiljada pesosa u jednogodišnjoj teladi.
- I pet telića priđe - reče Cesar Montero - ako me još noćas, poslije kina, otpremite brzom prugom.
Brodić se oglasio sirenom, okrenuo nasred rijeke, i mnoštvo okupljeno na gatu, i žene na prozorima, zadnji su put mogli vidjeti Rosario Montera s majkom kako sjedi na onoj istoj limenoj škrinji s kojom se prije sedam godina iskrcala u selo. Brijući se na prozoru ordinacije, doktor Octavio Giraldo nije se mogao oteti dojmu da to putovanje na stanovit način predstavlja povratak u stvarnost. Doktor Giraldo vidio ju je prvi put onog dana kad je stigla brodom, u neuglednoj učiteljskoj odori i muškim cipelama, i po pristaništu stala tražiti tko će joj manje naplatiti ako ponese škrinju do škole. Izgledalo je da namjerava ravnodušno dočekati starost u tom selu kojega je ime prvi put vidjela napisano - kako je sama pričala - na papiriću što ga je izvukla iz šešira kad je jedanaest kandidata žrijebalo šest raspoloživih mjesta. Smjestila se u školskoj sobici, sa željeznim krevetom i praonikom, i u slobodno se vrijeme bavila vezenjem stolnjaka, dok se na petrolejskom primusu kuhala kukuruzna kaša. Te iste godine, oko Božića, upoznala je Cesara Montera na školskoj zabavi. Taj divlji momak mutnoga porijekla, koji se obogatio sječom i prodajom drva, živio je usred prašume okružen divljim psima i navraćao u selo samo kad bi ga prilika nanijela, vječno neobrijan, sa čizmama okovanih peta i dvocijevkom. Kao da je iz šešira ponovo izvukla obilježeni listić - razmišljao je doktor Giraldo nasapunana lica, dok ga kužni smrad nije trgnuo iz sjećanja.
Jato strvinara razletjelo se po suprotnoj obali, preplašeno valovima od brodića. Zadah truleži načas se zadržao na gatu, potom se zaljuljao na jutarnjem povjetarcu i uvukao u kuće.
- Zar opet, grom i pakao! - usklikne načelnik na balkonu spavaće sobe, gledajući prestrašene strvinare. - Jebemti kravu.
Začepio je nos rupčićem, ušao u spavaću sobu i zatvorio vrata balkona. Zadah se svejedno osjećao. Ne skinuvši kapu, objesio je zrcalo o čavao i s krajnjim oprezom je pokušao obrijati još malo natečen obraz. Uskoro na vrata pokuca direktor cirkusa.
Načelnik mu ponudi da sjedne, gledajući ga u zrcalu dok se brijao. Nosio je košulju na crne kockice, jahaće hlače i čizme, i stezao bič kojim je ravnomjerno lupkao po koljenu:
- Već je stigla prva pritužba - reče načelnik uklanjajući britvom zadnje tragove dvotjednih muka. - I to sinoć.
- O čemu se radi?
- O tome da šaljete djecu da kradu mačke.
- Nije istina - reče direktor. - Kupujemo po težini svaku mačku što nam je donesu bez obzira odakle, da nahranimo zvjerad.
- I bacate im ih onako žive?
- Ni govora - pobuni se direktor. - To bi raspalilo njihovu krvoločnost.
Načelnik ispere lice i okrenu se prema njemu trljajući se ručnikom. Dotad nije zapazio da gotovo na svim prstima nosi prstenje s raznobojnim kamenjem.
- Morat ćete ipak izmisliti neko drugo rješenje - reče. - Lovite krokodile, ako hoćete, ili iskoristite ribu koja sada ne može dugo stajati. Ali žive mačke, to sebi izbijte iz glave.
Direktor slegne ramenima i pode s načelnikom na cestu. Skupine muškaraca čavrljale su u pristaništu, bez obzira na smrad krave koja se zaplela u šipražje na suprotnoj obali.
- Seronje - prodere se načelnik. - Umjesto što tu brbljate kao ženske, trebali ste se još jučer po podne udružiti da se odsuče ona krava.
Oko njega se okupi nekoliko muškaraca.
- Pedeset pesosa - predloži načelnik - onome tko mi za manje od sat vremena donese u ured njezine rogove.
Na kraju gata zaori graja. Neki su čuli načelnikovu ponudu i počeli uskakivati u kanoe, izazovno se dovikujući dok su driješili privez. »Sto pesosa«, udvostruči načelnik ponesen oduševljenjem. »Pedeset za svaki rog.« Poveo je direktora do kraja gata. Obojica su pričekali da prve brodice dotaknu pješčane sprudove na drugoj obali. Tada se načelnik s osmijehom obrati direktoru.
- Ovo je sretno selo - reče.
Direktor potvrdi lamanjem. »Jedino nam fale ovakve akcije«, nadoveže načelnik. »Ljudima se svašta mota po glavi, jer nemaju drugog posla.« Postupno se oko njih sabrala skupina djece.
- Eno cirkusa reče direktor. Načelnik ga je za ruku vodio prema trgu.
- Čega sve ima? - upita.
- Svega - odgovori direktor. - Program nam je vrlo raznolik, za djecu i odrasle.
- To nije dovoljno - odsiječe načelnik. - On, povrh toga, mora biti svima dostupan.
- I o tome vodimo računa - reče direktor.
Otišli su zajedno do ledine iza kinematografa gdje su već bili počeli podizati šator. Mučaljivi cirkusanti vadili su pribor i zastavice drečavih boja iz golemih škrinja okovanih šarenom mjedi. Hodajući za direktorom kroz klupko ljudskih bića i kojekakve starudije, stežući svima ruku, načelniku se učini da je dospio na mjesto brodoloma. Kršna ženska odlučnih kretnji, kojoj su gotovo svi zubi bili zlatni, stegne mu ruku i zagleda se u dlan.
- Ima nečeg čudnog u tvojoj budućnosti - reče. Načelnik povuče dlan, ne mogavši zatomiti trenutačan osjećaj potištenosti. Direktor lagano lupne žensku bičem po ruci. »Ostavi poručnika na miru«, reče u prolazu, gurajući načelnika prema kraju ledine gdje se nalazila menažerija.
- Vjerujete li vi u to? - zapita ga.
- Ovisi - odvrati načelnik.
- Mene nisu uspjeli uvjeriti - reče direktor. - Kad se čovjek bavi ovim poslom, poklanja vjeru jedino ljudskoj volji.
Načelnik razgleda životinje uspavane vrućinom. Iz kaveza su se širila opora i topla isparenja, i sporo disanje zvijeri prizivalo je neku beznadnu tjeskobu. Direktor bičem pogladi nos leoparda koji se mazno, tiho režeći, protegnu.
- Kako se zove? - upita načelnik. - Aristotel.
- Mislim na žensku - protumači načelnik.
- Ah - kratko će direktor. - Zovemo je Casandra, ogledalo budućnosti.
Načelnik načini turobnu grimasu.
- Volio bih je dobiti u krevet.
- Sve je moguće - reče direktor.
Udovica Montiel namakne zavjese u spavaćoj sobi, mrmljajući: »Jadni muškarci.« Uredila je noćni ormarić, stavila u ladicu krunicu i molitvenik i obrisala potplate svojih ljubičastih papuča o jaguarovu kožu što se sterala pokraj kreveta. Zatim je obišla sobu da zaključa toaletni stolić, tri krila vitrine i četvrtasti ormar na kojem je stajao gipsani kip svetog Rafaela. Na koncu je zaključala i sobu. Silazeći prostranim stubištem, po pločicama s utisnutim labirintima, razmišljala je o neobičnoj sudbini Rosario Montero. Kad ju je vidjela kako prelazi raskršće što vodi na pristanište, s ukočenim držanjem đaka kojega su naučili da se ne okreće, udovicu Montiel, koja je virila kroz uske otvore balkona, obuzela je slutnja da se ono nešto što je već odavno bilo načeto tada dokraja raspršilo u dim. Na odmorištu je dočeka razigrani prizor njezina dvorišta koje je podsjećalo na seoski sajam. S jedne strane ograde bila je polica sa sirevima umotanim u svježe lišće; nešto dalje, u vanjskom trijemu, stajale su naslagane vreće soli i mješine s medom, u dnu dvorišta staja s mazgama i konjima, i sedla po gredama. Kuća je bila prožeta neizbježivim zadahom po teglećoj marvi, koji se miješao s vonjem stavljene kože i tiještene šećerne trstike.
Došavši u ured, udovica pozdravi gospodina Carmichaela koji je odvajao svežnjeve novčanica na pisaćem stolu provjeravajući svote u knjizi računa. Kad je otvorila prozor na rijeku, sobu načičkanu jeftinim ukrasima, s velikim naslonjačima koji bijahu zaštićeni sivim presvlakama i povećanom slikom Josea Montiela što je preko okvira imala žalobnu vrpcu, preplavi jutarnja svjetlost. Udovica je oćutila zadah truleži prije negoli je vidjela barke na sprudovima suprotne obale.
- Šta se to događa na onoj strani?
- Pokušavaju ukloniti uginulu kravu - odgovori gospodin Carmichael.
- Dakle, to je bilo - reče udovica. - Cijelu sam bogovetnu noć sanjala taj smrad - dobaci pogled gospodinu Carmichaelu zadubljenom u posao i nadoveže: - Sad nam samo fali potop. Gospodin Carmichael progovori ne dižući glave. - Počeo je prije petnaest dana - primijeti.
- Tako je - složi se udovica. - Bliži se kraj. Još samo da legnemo u grob, pod vedrim nebom, i tako dočekamo smrt.
Gospodin Carmichael je slušao, ne prekidajući posao.
- Nekad smo jadikovali da se u ovom selu ništa ne događa - nastavi udovica. - Odjednom je počela tragedija, kao da je Bog odredio da se u isti mah dogodi sve ono što se godinama nije događalo. Gospodin Carmichael se okrene od željezne blagajne prema njoj i ugleda je kako se podlaktila na prozor, očiju uprtih u drugu obalu. Bila je odjevena u crnu haljinu s rukavima do zapešća i grizla je nokte.
- Kad prestanu kiše, sve će krenuti nabolje - reče gospodin Carmichael.
- Neće prestati - prorokovala je udovica. - Nesreća nikad ne dolazi sama. Zar niste vidjeli Rosario Montero?
Gospodin Carmichael ju je vidio. »Sve je to bura u čaši vode«, reče. »Počnemo li voditi računa o ceduljama, na kraju ćemo poludjeti.«
- Cedulje - uzdahne udovica.
- Ja sam već dobio svoju - reče gospodin Carmichael. Ona se primakne pisaćem stolu, zgranuta.
- Vi?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 11:00 am




- Ja - potvrdi gospodin Carmichael. - Veliku i prilično opširnu, u prošlu subotu. Sličila je na filmski plakat.
Udovica dogura stolicu do pisaćeg stola. »To je bezočno«, zavapi. »Ništa se ne može reći o uzornoj obitelji kao što je vaša.« Gospodin Carmichael nije se uzbuđivao.
- Budući da mi je žena bijela, djeca su nam svih boja objasni. - Možete misliti, ima ih jedanaest.
- Naravno - reče udovica.
- Na cedulji je stajalo da sam ja otac samo crnoj djeci. I navodio se popis očeva ostale djece. Uvukli su u to čak i don Chepea Montiela, neka mu je laka zemlja.
- Mog muža!
- Vašeg, i još četvoricu - reče gospodin Carmichael. Udovica zajeca. »Na svu sreću djeca su mi daleko«, govorila je. »Kažu da se ne žele vratiti u ovu primitivnu zemlju gdje ubijaju studente na ulici, i ja im odgovaram da imaju pravo, da zauvijek ostanu u Parizu.« Gospodin Carmichael se djelomično okrenuo u stolici, videći da se mučan svakodnevni prizor još jednom ponavlja.
- Nemate razloga za zabrinutost- reče.
- Naprotiv - grcala je udovica. - Ja sam se prva morala spakirati i otići iz ovog sela, makar stoput propale sve te zemlje i poslovi oko kuće što stalno prizivaju nesreću. Ne, gospodine Carmichael, ne želim skapati u svili i kadifi.
Gospodin Carmichael je pokuša utješiti.
- Morate se odgovorno ponijeti - reče. - Ne možete imetak baciti kroz prozor.
- Novac je sotonina pogan - reče udovica.
- No u ovom slučaju je također plod mukotrpnog rada don Chepea Montiela.
Udovica se ugrize za prste.
- Vi znate da to nije istina - odbrusi. - To je prljavo stečen novac, i prvi koji je to iskupio tako da je umro neispovjeđen bio je Jose Montiel. Nije to spominjala prvi put.
- Krivica je, dakako, na onom razbojniku - usklikne pokazujući na načelnika koji je prolazio suprotnim pločnikom vodeći za ruku direktora cirkusa. - Ali zato sad ja moram ispaštati.
Gospodin Carmichael ode od nje. U kartonsku je kutiju složio svežnjeve novčanica stegnute gumenom vrpcom i s dvorišnih vrata prozvao nadničare abecednim redom.
Dok su ti ljudi primali zaradu kao i svake srijede, udovica Montiel je osjećala kako promiču i nije odgovarala na pozdrave. Živjela je sama u turobnoj devetosobnoj kući u kojoj je umrla Velika Mama, kući što ju je Jose Montiel svojedobno kupio ne sluteći da će njegova udovica u njoj biti osuđena na doživotnu samoću. Kad bi noću sa zaprašivačem obilazila prazne sobe, nailazila je na Veliku Mamu kako po hodnicima trijebi uši, i pitala je: »Kad ću umrijeti?« Ali taj sretan dodir s onim svijetom samo ju je tjerao u veću neizvjesnost, jer su odgovori, kao što biva sa svim pokojnicima, bili nesuvisli i protuslovni. Malo poslije jedanaest, udovica nazre kroz suze kako fra Angel prelazi trg. »Velečasni, velečasni«, zazove, osjećajući da se u tom pozivu krije konačna odluka. Ali fra Angel je nije čuo. Zakucao je na kućnom ulazu udovice Asis, na suprotnom pločniku, i vrata su se bešumno odškrinula da ga propuste.
U trijemu, kojim se orio ptičji cvrkut, udovica Asis počivala je u platnenoj ležaljci, lica prekrivena rupčićem natopljenim u kolonjsku vodu. Po kucanju na vratima znala je da dolazi fra Angel, ali je produžila uživati u trenutačnom osvježenju dok nije začula pozdrav. Tada je otkrila lice izmučeno besanicom.
- Oprostite, velečasni - reče - nisam vas očekivala tako rano.
Fra Angel nije znao da je pozvan na objed. Ispričao se, pomalo zbunjen, navodeći da je i on proveo jutro s glavoboljom i da se odlučio prijeći trg prije negoli zavlada žega.
- Pustimo to - reče udovica. - Samo sam htjela reći da ste me zatekli u jadnom stanju.
Župnik izvadi iz džepa neuvezan molitvenik. »Ako želite, vi još otpočinite, a ja ću se moliti«, reče. Udovica se usprotivi.
- Osjećam se bolje - reče.
Pošla je do dna trijema, zatvorenih očiju, i kad se vratila krajnje je brižljivo prostrla rupčić na naručje ležaljke. Kad je sjela sučelice fra Angelu, izgledala je nekoliko godina mlada.
- Velečasni - proslovi konačno bez patetike. - Potrebna mi je vaša pomoć.
Fra Angel spremi molitvenik u džep.
- Izvolite.
- Opet je posrijedi Roberto Asis.
Prekršivši obećanje da će zaboraviti cedulju, Roberto Asis je prethodnog dana otišao od kuće namjeravajući se zadržati do subote, a onda se naglo vratio te iste noći. Od tog trenutka pa do svitanja, kad ga je svladao umor, prosjedio je u mraku sobe, očekujući tobožnjeg ljubavnika svoje žene. Fra Angel ju je začuđeno slušao.
- To nema nikakve podloge - reče.
- Vi ne poznate Asfsove, velečasni - odvrati udovica. - Imaju paklenu maštu.
- Rebeca zna moje mišljenje o ceduljama - reče. - Ali, ako vi želite, mogu porazgovarati i s Robertom.
- Niti govora - skoči udovica. - To bi samo potpirilo oganj. Naprotiv, kad biste vi govorili o ceduljama u nedjeljnoj propovijedi, sigurna sam da bi se Roberto Asis dozvao pameti.
Fra Angel raskrili ruke.
- Nemoguće - usklikne. - To bi značilo tim stvarima pridati važnost koju uopće nemaju.
- Nema ničeg važnijeg od sprečavanja zločina.
- Mislite li da bi mogao otići tako daleko?
- Ne samo što mislim - otpovrne udovica - nego sam sigurna da mi vlastite snage neće dostajati da to spriječim.
Malo zatim su sjeli za stol. Bosonoga služavka donijela im je rižu s grahom, kuhano povrće i zdjelu mesnih valjušaka prelivenih smeđim i gustim umakom. Fra Angel se šutke posluži. Papreno jelo, grobna tišina kuće i osjećaj nelagode koji mu je u tom trenutku pritiskao srce, ponovno su ga prenijeli do sobička mladog župnika u podnevnoj vrelini Maconda. Tog dana, koji je kao i ovaj bio prašnjav i vruć, odbio je kršćanski sahraniti obješenog čovjeka kojega nesmiljeni žitelji Maconda nisu htjeli zakopati. Raskopča ovratnik na reverendi da olakša znojenje.
- Pristajem - reče udovici. - A vi se pobrinite da Roberto Asis svakako dođe na nedjeljnu misu.
Udovica Asis mu to obeća.
Doktor Giraldo i njegova žena, koji nikad nisu spavali sijestu, proveli su taj dio popodneva u čitanju Dickensove pripovijetke. Smjestili su se na unutrašnjoj terasi, on u visaljci, slušajući prstiju prekriženih na potiljku, a ona, s knjigom u krilu, čitajući okrenuta leđima jarkim četvorinama sunčeve svjetlosti koja je pržila geranije. Čitala je mlako, s rutinskom intonacijom, ne pomičući se na stolici. Nije podigla glavu do završetka, ali je i tada zastala, knjige rastvorene na koljenima, dok joj se muž umivao u lavoru praonika. Vrućina je najavljivala oluju.
- Je li ovo dulja priča? - upita ona nakon temeljitog razmišljanja.
Pažljivim kretnjama, što ih je stekao u operacijskoj dvorani, liječnik podigne glavu iz lavora. »Kažu da je to kratki roman«, reče pred zrcalom razmazujući briljantin. »Po meni je to ipak dulja priča.« Utrlja prstima kremu po kosi i zaključi:
- Kritičari bi rekli da je to kraća dulja priča.
Obukao je bijelu lanenu odjeću, pri čemu mu je pomagala žena. Nju je čovjek lako mogao zamijeniti za stariju sestru, ne samo zbog staložene revnosti kojom je to obavljala, nego i zbog hladnog pogleda koji ju je činio starijom nego što jest. Prije odlaska, doktor Giraldo joj dade popis i raspored posjeta, ako naleti hitan slučaj, i pomakne kazaljke reklamnog sata u čekaonici: Liječnik se vraća u pet. Ulica je titrala od vrućine. Doktor Giraldo stade koračati pločnikom u sjeni, dok ga je u nutrini nešto kopkalo: iako je žega pritisla, tog dana neće kišiti. Poj cvrčaka još je više naglašavao opustjelost pristaništa, tim više što je krava bila uklonjena i otplavljena maticom, i zadah truleži je ostavio u zraku golemu prazninu. Telegrafist ga pozove iz svratišta.
- Jeste li primili telegram?
Doktor Giraldo nije ga bio primio.
- Javite uvjete otpreme, potpis Arcofan - navede napamet telegrafist. Pošli su zajedno do telegrafskog ureda. Dok je liječnik pisao odgovor, službenik je stao kunjati.
- Radi se o solnoj kiselini - objasni liječnik bez neke znanstvene uvjerljivosti. I unatoč predosjećanju, nadoda utješno kad je ispisao tekst: »Možda će večeras pasti kiša.« Telegrafist je prebrojio riječi. Liječnika se to nije ticalo. Zagledao se u debelu otvorenu knjigu pokraj tastera. Upita je li to roman.
- Jadnici, Victor Hugo - otkuca telegrafist. Udari pečat na kopiju telegrama i vrati se s knjigom do pregrade. - Mislim da će nam ovo potrajati do prosinca.
Odavno je doktor Giraldo znao da telegrafist u slobodno vrijeme brzojavlja pjesme poštarici iz mjesta San Bernardo del Viento. Nije ipak znao da joj čita romane.
- Ovo je već ozbiljno - reče prelistavajući otrcanu knjižurinu što mu je prizvala u sjećanje mutne mladenačke zanose. - Alexandre Dumas bio bi prikladniji.
- Ona više voli ovo - razjasni telegrafist.
- Zar si je upoznao?
Telegrafist odrečno odmahne glavom.
- Nema to veze - reče. - Prepoznao bih je i na kraju svijeta po tome kako joj stalno preskakuje dvostruko rr.
I tog je dana doktor Giraldo odvojio sat vremena za don Sabasa. Zatekao ga je iscrpljena na postelji, umotana od pasa u ručnik.
- Kako su prijali bomboni? - upita liječnik.
- Vrućina je kriva - potuži se don Sabas, okrenuvši vratima svoju golemu bablju tjelesinu. - Dao sam si injekciju poslije objeda. Doktor Giraldo otvori kovčežić na stolu koji je za to bio postavljen pored prozora. U dvorištu su cvrčali cvrčci, i u sobi je vladala vrućina kao u rasadniku. Sjedeći na guski, don Sabas se pomokri tankim mlazom. Kad je liječnik stavio uzorak jantarne tekućine u epruvetu, bolesnik se oćuti poletnije. Reče, promatrajući analizu:
-Pripazite dobro, doktore, jer ne želim umrijeti dok ne saznam kako završava roman.
Doktor Giraldo ubaci u uzorak plavu pilulu.
- Koji roman?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 11:01 am



- Cedulje.
Don Sabas ga je dobroćudno gledao sve dok nije zagrijao epruvetu na špiritusnom plameniku. Pomirisa. U bezbojnim bolesnikovim očima ogleda se pitanje.
__ U redu je - reče liječnik dok je izlivao uzorak u gusku. Zatim će ispitivački don Sabasu: - Zar i vi to pratite?
-Ne tiče me se - reče bolesnik. - Ali uživam ko malo dijete kako se ljudi boje.
Doktor Giraldo je pripremao potkožnu injekciju.
-Osim svega - nadoveže don Sabas - i meni su je stavili prije dva dana. Uvijek iste budalaštine: obijesni sinovi i pripovijest o magarcima.
Liječnik stegne arteriju don Sabasa gumenom sondom. Bolesnik se stalno vraćao na priču o magarcima, ali ju je morao i ispričati, jer liječnik nije znao o čemu je riječ.
- Prije dvadesetak godina uglavio sam nekakav posao s magarcima - razveza on. - Slučaj je htio da su svi magarci što sam ih prodao ugibali nakon dva dana, bez vidljivih tragova nasilja.
Ispruži mlohavu ruku da mu liječnik uzme krvni uzorak. Kad je doktor Giraldo stavio vatu na ubod, don Sabas privuče podlakticu.
- A znate li što je svijet izmislio? Liječnik odmahne glavom.
- Pukao je glas da sam ja osobno ulazio noću u štale i pucao u magarce, nabijajući im cijev revolvera u prkno.
Doktor Giraldo stavi epruvetu s krvnim uzorkom u džep na kaputu.
- Sve mi se čini da je ta priča vrlo blizu istini - reče.
- Za sve su bile krive zmije - reče don Sabas, sjedeći na postelji kao istočnjačko božanstvo. - Ali, bez obzira na sve, treba biti jako blentav da bi se na takvoj cedulji napisalo ono što već svi znaju,
- To je uvijek bilo obilježje anonimnih cedulja - reče liječnik. - Navode ono što već svi znaju, a to je gotovo u pravilu živa istina. Don Sabas oćuti trenutačnu slabost. »Pravo kažete«, promrsi, brišući plahtom znoj s natečenih vjeđa. Začas dođe k sebi.
- A ja vam kažem da u ovoj zemlji nema jednog jedinog imetka iza kojega ne stoji krepani magarac.
Liječnik dočeka rečenicu nagnut nad praonikom. Ugleda u vodi odraz vlastite reakcije: niz tako savršenih zubi, da nisu izgledali prirodni. Loveći pacijenta pogledom preko ramena, reče:
- Oduvijek sam smatrao, dragi moj don Sabas, da je bezočnost vaša jedina vrlina.
Bolesnik se razgali. Primjedbe njegova liječnika odjednom bi ga nekako pomladile. »To, i moja potencija«, reče, poprativši te riječi kretnjom ruke koja je možda imala olakšati optok krvi, ali se liječniku učinila izrazito skarednom. Don Sabas tržne stražnjicom.
- Zato me silno zabavljaju te cedulje - nadoveza. - Piše na njima da moji sinovi povale svaku curicu koja se pojavi u ovom kraju, a ja dodajem: to su sinovi svoga oca.
Prije odlaska, doktor Giraldo morao je saslušati sablasnu rekapitulaciju seksualnih pustolovina don Sabasa.
- Blažena mladost - usklikne napokon bolesnik. - Blažena vremena kad je šesnaestogodišnja curica stajala manje od mlade junice.
- Te će vam uspomene povećati koncentraciju šećera - reče liječnik. Don Sabas zine.
- Naprotiv - otpovrne. - Bolje su od vaših prokletih inzulinskih injekcija.
Izišavši na cestu, liječnik se nije mogao oteti dojmu da je arterijama don Sabasa počela protjecati krepka i masna juha. Ali misli su mu navraćale na nešto drugo: na cedulje. Već su danima stizala naklapanja u njegovu ordinaciju. Tog dana, nakon vizite kod don Sabasa, uvidio je da se zapravo ni o čemu drugome nije ni govorilo.
U narednom satu obavio je nekoliko vizita, i posvuda su mu pričali o ceduljama. Slušao je šutke sve te pripovijesti, izigravajući nasmiješenu ravnodušnost, dok je zapravo pokušavao izvesti nekakav zaključak. Vraćao se u ordinaciju kad ga je fra Angel, koji je izlazio iz kuće udovice Montiel, prenuo iz razmišljanja.
- Kako vaši bolesnici, doktore? - upita fra Angel.
- Moji su dobro, velečasni - odvrati liječnik. - A vaši?
Fra Angel se ugrize za usnu. Uze liječnika za ruku i stadoše prelaziti preko trga.
- Zašto me pitate?
- Samo onako - reče liječnik. - Kažu mi da među vašom pastvom hara opasna epidemija.
Fra Angel svrne razgovor, i liječnik pomisli da to hotimice čini.
- Maločas sam razgovarao s udovicom Montiel - reče. - Toj su jadnici sasvim popustili živci.
- Možda je to savjest - ocijeni liječnik.
- Opsjednuta je smrću.
Premda je živio na drugom kraju sela, fra Angel ga je ispratio do ordinacije.
- Zbilja, velečasni - opet će liječnik. - Što vi mislite o ceduljama?
- Ne mislim na njih - odvrati župnik. - Ali, ako baš hoćete, mogu vam reći da je to plod zavisti u uzornom mjestu.
- Takve dijagnoze mi liječnici nismo davali ni u Srednjem vijeku - odgovori liječnik.
Zastali su pred ordinacijom. Lagano se hladeći, fra Angel ponovi po drugi put u tom danu da »ne treba nekim stvarima pridavati važnost koja im ne pripada«. Doktor Giraldo oćuti kako ga podilazi skrovito očajanje.
- Kako vi znate, velečasni, da nema ni trunke istine u onome što navode cedulje?
- Saznao bih to u ispovjedaonici.
- Još gore ako to niste saznali u ispovjedaonici - reče. Tog je dana fra Angel primijetio da se i u siromaškim kućama priča o ceduljama, samo na drugi način, pa čak i s korisnom dozom radosti. Večerao je bezvoljno, poslije krunice tokom koje ga je mučila glavobolja što ju je pripisivao valjušcima od objeda. Nakon toga je potražio ćudorednu ocjenu filma i prvi put u životu iskusio mutan osjećaj oholosti kad je svih dvanaest puta zabrecao zvonom u znak posvemašnje zabrane.
Najposlije je postavio stolac na ulazna vrata, dok mu je glava pucala od boli, i sjeo da osobno provjeri tko to ulazi u kino protivno njegovu upozorenju.
Ušao je načelnik. Smjestivši se u parketu, popušio je dvije cigarete prije početka predstave. Upala desni sasvim se povukla, ali tijelo je i dalje liječilo ožiljke od proteklih noći i otrova progutanih tableta, i od cigareta mu se smuči.
Kinematograf je zapravo bilo dvorište ograđeno cementnim zidom, pokriveno pocinčanim limom do polovice parketa, a gazilo se po travi koja kanda je svakog jutra počinjala iznova rasti, nagnojena gumama za žvakanje i opušcima. Načelniku na trenutak zalebde klupe od neizblanjane daske, željezna ograda što ih odvaja od galerije, i omaglica zaljulja okrečeni prostor na suprotnom zidu gdje se prikazivao film. Bilo mu je bolje kad su se ugasila svjetla. Tada je ujedno utihnula kreštava glazba s razglasa, ali se pojačalo brujanje generatora koji se nalazio u drvenoj kućici pokraj projektora.
Prije samog filma prikazivali su se reklamni dijapozitivi. Nalet prigušenih šapata, neravnomjernih koraka i zatomljenih hihota za nekoliko je časaka uzbibao polumrak. Naglo se prenuvši, načelnik pomisli kako taj tajni upad ima obilježje pobune protiv krutih fra Angelovih propisa.
Naskoro ga zapahne oblak kolonjske vodice, pouzdan znak da stiže vlasnik kina.
- Razbojnice - šapne mu, hvatajući ga za ruku. - Morat ćeš platiti poseban porez.
Prigušeno se smijući, vlasnik se smjesti do njega.
- Film je dobar - reče.
- Što se mene tiče - priklopi načelnik - više bih volio da svi budu loši. Nema veće gnjavaže od ćudorednog filma.
Godinama prije toga, nitko nije ozbiljno uzimao obznanjivanje cenzure zvonima. Ali nedjeljom, na velikoj misi, fra Angel je s propovjedaonice pokazivao i iz crkve izgonio žene koje su u toku tjedna kršile njegovo upozorenje.
- Spašavaju me sporedna vratašca - reče vlasnik.
Načelnik stade pratiti prastare filmske novosti. Progovori prekidajući se kad god bi na platnu vidio štogod zanimljivo.
- Svugdje je isto - reče. - Pop neće da pričesti žene koje nose kratke rukave, a one i dalje nose kratice rukave, samo što prije mise navuku lažne duge rukave.
Nakon filmskih novosti prikazana je reklama za film sljedećeg tjedna. Pogledali su je šutke. Kad je i to završilo, vlasnik se nagne prema načelniku.
- Poručniče - šapne mu. - Kupite mi ovaj kokošinjac. Načelnik nije odvajao pogled od platna.
- Nije to posao.
- Nije za mene - reče vlasnik. - Naprotiv, za vas bi to bio zlatni rudnik. Stvar je jasna: vama župnik ne bi dosađivao svojom zvonjavom. Načelnik razmisli prije negoli će odgovoriti.
- Dobro zvuči - reče.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 11:01 am





Ali se izjasniti nije htio. Podigao je noge na klupu pred sobom i zadubio se u klupko zamršene drame koja na kraju krajeva, kao što je kasnije ocijenio, nije zavrijedila ni četiri otkucaja. Izišavši iz kina, zadržao se u biljarskom salonu gdje su igrali lutriju. Bilo je vruće, i iz radija se cijedila hripava glazba. Kad je popio bocu kisele vode, načelnik krene na počinak.
Koračao je bezbrižno obalom, osjećajući u mraku nabujalu rijeku, huk njene utrobe i vonj kao u velike životinje. Našavši se pred vratima spavaće sobe, naglo zastane. Hitro ustuknuvši, izvuče revolver.
- Izlazi van - procijedi napet kao puška - ili ćeš dobiti metak. Iz mraka dopre umilan glasić.
- Ne budite nervozni, poručniče .
Držao je otkočen revolver sve dok se skrivena osoba nije pojavila pred njim. Bila je to Casandra.
- Izmakla si za dlaku - reče načelnik.
Uveo ju je u spavaću sobu. Casandra razveze priču nadugo i naširoko. Sjedila je u visaljci i, sveudilj čavrljajući, izula cipele i sa stanovitom nedužnošću gledala u jarkocrveno lakirane nokte na nogama.
Sjedeći sučelice i hladeći se kapom, načelnik je podržavao razgovor mlakom učtivošću. Ponovo je pušio. Kad je odbila ponoć, ona se potrbuške izvali u visaljku, ispruži mu ruku urešenu zveckavim narukvicama i lagano ga uštine za nos.
- Kasno je, dušo - reče. - Ugasi svjetlo. Načelnik se osmjehne.
- Nisam na to mislio - reče. Ona nije shvaćala.
- Znate li gatati? - upita načelnik.
Casandra ponovo sjedne u visaljci. »Naravno«, odvrati. A onda, shvativši, obuje cipele.
- Samo, nisam ponijela karte - reče.
- Tko nosi - nasmiješi se načelnik - taj ne prosi.
Iz kovčega je iskopao trošne karte. Ona je svaku pregledala, s lica i naličja, s ozbiljnom pozornošću. »One druge karte su bolje«, reče. »Uostalom, bitno je što u njima stoji.« Načelnik dovuče stolić, sjedne joj sučelice, i Casandra rasprostre karte.
- Ljubav ili posao? - zapita. Načelnik otare znoj s ruku.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Mustra taj Pet Jun 29, 2018 11:01 am




- Posao - reče.
Nečiji napušten magarac sklonio se od kiše pod strehu župnog dvora i cijelu se noć ritao, udarajući u zid spavaće sobe. Bila je to nemirna noć. Usnuvši kratko tek u svitanje, fra Angel se probudi obuzet dojmom da je prekriven prašinom. Tuberoze uspavane kišicom, zadah nužnika i, napokon, turobna unutrašnjost crkve kad je zamrla jeka od petog otkucaja na zvoniku, sve se nekako urotilo da mu to jutro krene naopako.
Iz sakristije, gdje se presvukao za misu, čuo je kako Trinidad ubire uginule miševe, dok su u crkvu ulazile šutljive žene na malu misu. U toku obreda, s pojačanom je zlovoljom stao zapažati ministrantovu smušenost, njegovu iskvarenu latinštinu, tako da je dovršio obred smožden osjećajem nemoći koji ga je znao mučiti u teškim životnim trenucima.
Išao je na doručak, kad mu je u susret došla Trinidad ozarena lica. »Danas ih je još šest zaglavilo«, reče, potresajući uginule miševe u kutiji. Fra Angel se pokušavao pribrati od iznenađenja.
- Izvrsno - reče. - Sad bi već bilo uputno pronaći legla, da ih se dokraja istrijebi.
Trinidad je već bila pronašla legla. Stade objašnjavati kako je otkrila otvore na raznim mjestima u hramu, posebno u zvoniku i krstionici, i kako ih je začepila katranom. Tog je jutra zatekla jednog miša kako se pomahnitalo zalijeće u zidove, nakon što je cijelu noć tražio ulaz u svoje boravište. Izišli su u malo popločano dvorište gdje su se prve tuberoze već počinjale uspravljati. Trinidad se zadržala bacanjem uginulih miševa u nužnik. Kad je ušla u ured, fra Angel je sjedao za stol, odmaknuvši ubrus pod kojim bi svakog jutra, kao pod mađioničarovom palicom, osvanuo doručak što mu ga je slala udovica Asis.
- Zaboravila sam vam reći da nisam mogla kupiti mišomor - reče Trinidad ušavši. - Don Lalo Moscote kaže da ga ne smije prodati bez liječnikova odobrenja.
- Neće biti potrebno - reče fra Angel. - Uginut će svi u svojim rupama.
Privuče stolicu k stolu i stade razmještati šalicu, tanjur s narezanim hljepčićem i posudu za kavu oslikanu japanskim zmajem, dok je Trinidad otvarala prozor. »Bolje se pripremiti ako opet navale«, reče ona. Fra Angel nalije kave, ali odjednom zastane i pogleda u Trinidad koja se, odjevena u neugledni haljetak i obuvena u invalidske čizmice, primicala stolu.
- Previše se time baviš - reče.
Fra Angel nije zapazio, ni tada ni ranije, niti najmanjeg znaka nemira u gusto sraslim Trinidadinim obrvama. Ne uspijevajući zatomiti lagano podrhtavanje prstiju, nalio je kavu do kraja, dodao dvije žličice šećera i počeo miješati gledajući u raspelo obješeno na zidu.
- Otkad se nisi ispovjedila?
- Od petka - odvrati Trinidad.
- Reci mi nešto - nastavi fra Angel. - Jesi li mi kada zatajila neki grijeh?
Trinidad odrečno mahne glavom. Fra Angel sklopi oči. Presta miješati kavu, odloži žličicu na tanjur i dohvati Trinidad za ruku.
- Klekni - reče.
Sva smetena, Trinidad ostavi kartonsku kutiju na pod i klekne pored njega. »Moli Ispovijedam se«, reče fra Angel, uspijevajući glasu pridati očinski ton iz ispovjedaonice.
Trinidad stisne šake na prsima, nerazgovijetno šapćući molitvu, dok joj župnik nije položio ruku na rame i rekao:
- Dobro.
- Govorila sam laži.
- Dalje.
- Pohodile su me nedolične misli.
Tako je tekla svaka njezina ispovijed. Uvijek bi nabrojila iste općenite grijehe, i uvijek istim redom. Ali u ovoj prilici fra Angel nije mogao odoljeti naglom porivu da se potanje raspita.
- Na primjer - reče.
- Što ja znam - neodlučno će Trinidad. - Ponekad me pohode nedolične misli.
Fra Angel se osovi.
- Je li ti ikad palo na pamet da sebi oduzmeš život?
- Sačuvaj Blažena Djevice - usklikne Trinidad ne podižući glave i kucnuvši o nogu stola. Zatim odvrati: - Nije, velečasni.
Fra Angel je natjera da podigne glavu i primijeti, sav snužden, da se u očima djevojčice počinju cakliti suze.
- To znači da je mišomor stvarno namijenjen miševima.
- Jest, velečasni.
- A zašto onda plačeš?
Trinidad je htjela poniknuti glavom, ali joj on snažno zadrži podbradak. Provali u suze. Fra Angel je ćutio kako mu poput toplog octa teku među prstima.
- Smiri se, dijete - reče on. - Još nisi završila ispovijed. Ostavi je da se tiho isplače. Kad mu se učinilo da je prestala plakati, reče joj blago:
- Dobro, sad mi reci sve.
Trinidad se usekne u skut haljetka i proguta gustu slinu, slanu od suza. Kad je progovorila, glas joj je ponovo stekao onaj čudan duboki ton.
- Progoni me moj stric Ambrosio - reče.
- Kako to?
- Hoće da ga jedne noći primim u postelju - reče Trinidad.
- Nastavi.
-To je sve - reče Trinidad. - Tako mi Boga, to je sve.
- Ne spominji Božje ime - opomene je župnik. Zatim je upita mirnim ispovjedničkim tonom: - Reci mi nešto. S kime spavaš?
- S mamom i ostalim ženskama - reče Trinidad. - Ima nas sedam u istoj sobi.
- A on?
- U drugoj sobi, s muškarcima - odvrati Trinidad.
- Je li ikad došao u tvoju sobu? Trinidad odrečno mahne glavom.
- Reci mi istinu - uporno će fra Angel. - Hajde, nemaš se čega bojati. Je li ikad pokušao ući u tvoju sobu?
- Jednom prilikom.
- Kako je to bilo?
- Ne znam - reče Trinidad. - Kad sam se probudila, osjetila sam ga pod svojom mrežom, mirnoga kao bubicu, šaputao je da mi neće ništa učiniti, da želi sa mnom spavati jer se boji pijetlova.
- Kakvih pijetlova?
- Ne znam - reče Trinidad. - Tako mi je rekao.
- A što si ti njemu rekla?
- Da ću, ako ne otiđe, početi vikati neka se svi probude.
- I šta je učinio?
- Probudila se Castula i pitala me što mi je, a ja sam joj rekla da mi nije ništa, da sam sigurno nešto sanjala, a onda se on pritajio, kao da je umro, i skoro nisam ni opazila kako se izvukao ispod mreže.
- Bio je obučen - reče potvrdno župnik.
- Onako za spavanje - reče Trinidad. - Samo u hlačama.
- Nije te pokušavao dirati.
- Nije, velečasni.
- Reci mi istinu.
- Istina je, velečasni - uporno će Trinidad. - Tako mi Boga. Fra Angel joj ponovo podigne glavu i sukobi se s njezinim očima, orošenima turobnim sjajem. - Zašto si mi to zatajila?
- Bojala sam se.
- Čega?
- Ne znam, velečasni.
Položi joj ruku na rame i održi dugu propovijed. Trinidad je odobravala kimanjem. Kad je završio, pomoli se s njom, veoma tiho: »Gospodine Isuse Kriste, Bože i Sine Čovječji...« Molio je skrušeno, sa stanovitom jezom, vraćajući se u mislima mimo molitve na svoj život, dokle ga je služilo sjećanje. Kad je dao odrješenje, dušu mu je stala tištati slutnja nesreće.
Načelnik odgurne vrata viknuvši: »Suče!« Žena suca Arcadija pojavi se u spavaćoj sobi brišući ruke o suknju.
- Već ga dvije noći nema - reče.
- U božju mater - prokune načelnik. - Jučer nije došao u ured. Posvuda sam ga tražio zbog hitne stvari i nitko mi ne zna pomoći. Pretpostavljate li gdje bi uopće mogao biti?
Žena slegne ramenima.
- Valjda s kurvama.
Načelnik iziđe ne zatvorivši vrata. Ušao je u biljarski salon, gdje je glazbeni automat u sav glas tulio neki plačni šlager, i uputio se ravno u pokrajnju prostoriju iza tezge, viknuvši: »Suče!« Don Roque, vlasnik, načas prestade pretakati rum iz pletenke u boce. »Nema ga, poručniče «, poviče. Načelnik zađe iza ograde. Skupine muškaraca su igrale na karte. Nitko nije vidio suca Arcadija.
- Pas mater- reče načelnik. - U ovom se selu znaju svačiji posli, ali kad ja tražim suca, nitko nema pojma gdje je.
- Pitajte one što lijepe cedulje - reče don Roque.
- Ne zajebavajte me s tim papirićima - reče načelnik. Ni u uredu nije bilo suca Arcadija. Bilo je devet sati, ali je sudski pisar već ugrabio priliku da odspava u dvorišnom trijemu. Načelnik ode u policijsku postaju, naredi trojici policajaca da se obuku i pošalje ih u potragu za sucem Arcadijem u biljarski salon i po sobama onih triju žena čiji je tajni alat i zanat svatko poznavao. Zatim je izišao na cestu, bez nekog cilja. U brijačnici, izvaljena u stolici i lica umotana u vrući ručnik, zateče suca Arcadija.
- U božju mater, suče - vikne. - Dva vas dana tražim ko sumanut. Brijač ukloni ručnik, i načelnik ugleda podbuhle oči i podbradak koji se crnio od trodnevne brade.
- Vama ni traga, a žena doma rada - reče. Sudac Arcadio poskoči sa stolice.
- Jebemtisunce.
Načelnik prasne u smijeh i potisne ga natrag na naslon. »Ne ludujte«, reče. »Tražim vas zbog druge stvari.« Sudac Arcadio se iznova opruzi sklopljenih očiju.
- Obavite to i dođite u ured - reče načelnik. - Čekam vas. Sjedne na klupicu.
- Gdje ste, dođavola, bili?
- Svuda pomalo - odvrati sudac.
Načelnik nije zalazio u brijačnicu. Jednom je vidio natpis na zidu Zabranjeno pričati o politici, ali mu se to učinilo prirodnim. Sada mu je, međutim, to upalo u oči.
- Guardiola - prozove.
Brijač obriše britvu o hlače i stade čekati.
- Što je, poručniče ?
- Tko te ovlastio da ovo staviš? - upita načelnik pokazujući na natpis.
- Iskustvo - reče brijač.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zla kob

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu