Gijom Muso-Central Park

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:39 am



Alisa, mlada pariska policajka, i Gabrijel, američki džez pijanista, bude se na klupi u Central parku, lisicama vezani jedno za drugo. Oni se ne poznaju i ne sjećaju se njihovog susreta. Noć prije Alisa je bila na zabavi sa drugaricama, dok je Gabrijel svirao klavir u klubu u Dablinu. Nemoguće? A ipak… Toliko pitanja… Kako su se našli u ovako opasnoj situaciji? Odakle krvave mrlje na Alisinoj košulji? Zašto jedan metak nedostaje iz njenog pištolja? Alisa i Gabrijel nemaju izbora- moraće da se udruže kako bi shvatili šta se sa njima desilo i kako na najbrži način da se vrate svojim normalnim životima. Istina koju će otkriti izmijeniće njihove živote iz korijena.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:40 am









Stvari koje vam izmiču imaju veću važnost od onih koje posjedujete.

Somerset Mom





PRVI DIO



Vezani lisicama



1

Alisa



Vjerujem da u svakom čovjeku postoji neki drugi čovjek.

Nepoznati čovjek, Zavjerenik, Prepredenjak.

STlVEN KING



Najprije silovit i oštar nalet vjetra udara u lice.
Blago šuštanje lišća. Udaljeni žubor potoka. Tihi cvrkut ptica. Prvi zraci sunca koji se naziru kroz veo još spuštenih očnih kapaka.
Potom pucketanje granja. Miris vlažne zemlje. One na kojoj truli lišće. Gusti i moćni zapisi sivog lišaja.
Nešto dalje, neodređeno i neskladno brujanje, kao u snu.
Alisa Šefer je s teškoćom otvorila oči. Zasljepljivala ju je svjetlost dana koji se tek rađa, jutarnja rosa vlažila joj je odjeću. Oblivena ledenim znojem, cvokotala je. Grlo joj je bilo suvo, a u ustima je imala snažan ukus pepela. Zglobovi su joj bili umrtvljeni, udovi ukočeni, duh otupio.
Kad se podigla, shvatila je da leži na jednoj rustičnoj klupi od sirovog drveta.
Odjednom je sa zaprepašćenjem otkrila da je tijelo muškarca, krupno i robusno, sklupčano uz njen bok i da svom težinom naliježe na nju.
Alisa je vrisnula i srce je naglo počelo ubrzano da joj lupa. U pokušaju da se oslobodi, srušila se na zemlju, zatim se na isti način uspravila. Tek tada je primijetila da joj je desna ruka vezana lisicama za lijevu ruku tog nepoznatog čovjeka. Ustuknula je, ali čovjek je i dalje ostao nepokretan.
Sranje!
Srce joj je snažno udaralo u grudima. Bacila je pogled na sat: brojčanik njenog starog Pateka je bio izgreban, ali mehanizam je i dalje radio i kalendar na njemu je označavao: utorak 8. oktobar, 8 časova.
Zaboga! Ali gdje sam ovo, zapitala se, brišući rukavom znoj sa lica.
Pogledala je oko sebe da bi procijenila situaciju. Nalazila se usred pozlaćene jesenje šume, sa svježim i gustim šumskim rastinjem i raznovrsnim biljem. Divlji i tihi proplanak okružen hrastovima, gustim žbunjem i stjenovitim brežuljcima. Nigdje nikoga, a s obzirom na okolnosti, tako je bez sumnje bilo poželjnije.
Alisa je podigla pogled. Svjetlost je bila lijepa, blaga, gotovo nestvarna. Svjetlucavi zraci su se probijali kroz lišće ogromnog plamenog bresta čije je korijenje izbijalo na površinu pokrivača od vlažnog lišća.
Šuma u Rambujeu, Fontenblo,Vensenska šuma, nagađala je u sebi.
Impresionistička slika kao sa razglednica čija je idiličnost bila u suprtonosti sa naglim i strašnim nadrealističkim buđenjem pored potpunog neznanca.
Obazrivo se nagnula naprijed da bi bolje razabrala njegovo lice. Bilo je to lice muškarca između trideset pet i četrdeset godina, s razbarušenom kestenjastom kosom i bradom koja se pomalja.
Leš?
Kleknula je i prislonila mu tri prsta uz vrat, desno od adamove jabučice. Pošto je osjetila puls pritisnuvši mu vratnu arteriju, smirila se. Tip je bio u nesvjesnom stanju, ali nije bio mrtav. Neko vrijeme ga je posmatrala. Da li ga poznaje? Neka protuva koju je možda strpala u ćorku. Prijatelj iz djetinjstva koga ne može da se sjeti? Ne, njegove crte joj ne govore apsolutno ništa.
Alisa je sklonila nekoliko plavih pramenova koji su joj padali preko očiju, a potom je osmotrila metalne narukvice kojima je bila vezana za tu osobu. Bio je to standardni model s dvostukom bravom koju koristi veliki broj policijskih službi ili privatno obezbjeđenje širom svijeta. Čak se najvjerovatnije radilo o njenom sopstvenom paru lisica. Alisa je potražila po džepu svojih farmerki u nadi da će u njemu pronaći ključ.
Nije ga bilo. Međutim, osjetila je pištolj, zavučen u unutrašnji džep svoje kožne jakne. Misleći da je pronašla svoje priručno oružje, s olakšanjem je stegla rukohvat pištolja. Ali to nije bio sig sauer koji koriste policajci iz kriminalističkog odreda. Radilo se o gloku 22 od polimera za koji nije znala otkud joj. Htjela je da provjeri šaržer, ali to je bilo teško s jednom sputanom rukom. Ipak je uspjela u tome izvijajući se i vodeći pritom računa da ne probudi neznanca. Jedan metak je očigledno nedostajao.
Dok je baratala pištoljem postalo joj je jasno da je rukohvat umrljan osušenom krvlju. Potpuno je razmaknula jaknu da bi ustanovila da joj se tragovi zgrušane krvi nalaze i na oba kraja košulje.
Jebote! Šta sam to uradila?
Alisa je izmasirala kapke svojom slobodnom rukom. Sada joj je nesnosna migrena pulsirala u sljepoočnicama, kao da su joj nevidljive stege pritiskale lobanju. Udahnula je duboko da bi odagnala strah i pokušala da ponovo sastavi sjećanja.
Prethodne večeri je izašla u provod sa tri drugarice na Jelisejska polja. Mnogo je pila, čašu za čašom po koktel barovima: Munlajt, Le Truazjem Etaz, Londonderi... Četiri prijateljice su se rastale oko ponoći. Sama je otišla do kola parkiranih u podzemnoj garaži na aveniji Frenklin-Ruzvelt, zatim...
Crna rupa. Neprozirna koprena obavijala je njen um. Mozak joj je vrtio informacije u prazno. Memorija joj je bila paralizovana, zaleđena, blokirana tim posljednjim prizorom.
Hajde, potrudi se, dođavola! Šta se poslije dogodilo?
Jasno je vidjela sebe kako plaća mjesto na automatu, zatim kako silazi stepenicama na treći nivo. Previše je pila, to je sigurno. Došla je do svog audija teturajući se, otključala vrata, smjestila se na sjedište i...
Dalje ništa.
Uzalud je pokušavala da se koncentriše, neprobojan zid joj je pregrađivao pristup sjećanju. Hadrijanov zid podignut ispred njenih misli, čitav Kineski zid naspram uzaludnih pokušaja.
Progutala je pljuvačku. Odjednom se uspaničila. Ta šuma, krv na njenoj košulji, oružje koje nije njeno... Nije se radilo o običnom mamurluku sutradan. Ako se ne sjeća kako je stigla ovdje, to sigurno znači da su je drogirali. Neki imbecil joj je možda sipao GHB2 u čašu! To je bilo vrlo moguće: kao policajka, ovih posljednjih godina bila je suočena sa nekoliko slučajeva u kojima je korišćena droga za silovanje. Sa tom mišlju negdje u svojoj glavi počela je da vadi sve iz džepova: novčanik i policijska legitimacija su joj bili nestali. Više kod sebe nije imala ni lična dokumenta, ni novac provoda, niti mobilni telefon.
Nevolja se nadovezala na strah.
Jedna grana je pukla i jato grmuša je prhnulo. Nekoliko riđih listova se uskovitlalo u vazduhu i okrznulo Alisino lice. Zakopčala je rajsferšlus jakne služeći se lijevom rukom i pridržavajući gornji dio odjeće bradom. Tada je na dlanu ruke opazila blijedi natpis ispisan hemijskom olovkom; slijed brojeva pribilježenih na brzinu, poput đačkog podsjetnika koji se polako briše:
2125558900 

Kakvi su ovo brojevi? Da li ih je ona zapisala? Moguće, ali nije sigurno..., prosudila je na osnovu rukopisa.
Nakratko je zatvorila oči, smetena i preplašena.
Nije se predavala. Po svemu sudeći, te noći se odigrao strašan događaj. Ali, ako se ona više uopšte nije sjećala te epizode, muškarac za koga je bila privezana ubrzo će joj osvježiti pamćenje. Bar se tome nadala.
Prijatelj ili neprijatelj?
Pošto to nije mogla da zna, vratila je šaržer u glok i napunila poluautomatsko oružje. Slobodonom rukom je uperila pištolj u pravcu svog pratioca prije nego što ga je grubo prodrmala.
- Ej! Ej ti! Budi se!
Čovjek je teško dolazio svijesti.
- Mrdnite, stari! - požurivala ga je drmajući ga za rame. Trepnuo je i zijevnuo stavivši ruku preko usta prije nego što se s mukom uspravio. Kad je otvorio oči, ustuknuo je, krajnje zaprepašćen što mu je cijev oružja na nekoliko centimetara od sljepoočnice.
Pogledao je Alisu razrogačenih očiju, potom je okretao glavu na sve strane, otkrivajući unezvijereno šumski pejzaž koji ga je okruživao.
Nakon nekoliko sekundi zaprepašćenja, progutao je pljuvačku a zatim otvorio usta da bi pitao na engleskom:
- Ali ko ste vi, zaboga? Šta radimo ovdje?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:41 am






2

Qabrijel



Svako od nas nosi u sebi nekog nespokojnog stranca.

BRAĆA GRIM



Neznanac je govorio sa snažnim američkim akcentom, umekšavajući skoro u potpunosti slovo r.
- Gdje smo ovo, dođavola? - i dalje je insistirao mršteći se. Alisa je ponovo stegla prste oko rukohvata pištolja.
- Mislim da bi to vi meni trebalo da kažete! - odgovorila mu je na engleskom, približavajući mu cijev gloka ka sljepoočnici.
- Ej, lakše malo, važi? - upitao je dižući ruke. - I spustite oružje: opasne su te spravice...
Još uvijek bunovan, pokazao je bradom na ruku zarobljenu čeličnom narukvicom.
- Zašto ste mi stavili ovo? Šta sam ovog puta uradio? Tuča? Opijanje na javnom mjestu?
- Nisam vam ja stavila lisice - odgovorila je.
Alisa ga je detaljno osmotrila: nosio je tamne farmerke, patike konvers, plavu nagužvanu košulju i strukirani sako. Ispod svijetlih i lijepih očiju, upalih od umora, imao je podočnjake.
- Nije baš toplo - požalio se uvukavši vrat u ramena. Spustio je pogled ka ručnom zglobu da bi vidio koliko je sati, ali njega nije bilo.
- Sranje... Koliko je sati?
- Osam sati ujutru.
Nekako je uspio da izvrne džepove i tada se pobunio:
- Pa vi ste mi sve pokupili! Moju lovu, novčanik, telefon,..
- Nisam vam ništa ukrala - poče da ga uvjerava Alisa. - I mene su opelješili.
- A imam i prokletu čvorugu - ustanovio je trljajući zadnji dio lobanje slobodnom rukom. - Ni to niste vi, naravno? - požalio se, ali ne očekujući uistinu odgovor.
Pogledao ju je krajičkom oka: obučena u uske farmerice, s kožnom jaknom ispod koje su virili krajevi košulje umrljane krvlju, Alisa je bila vitka plavuša od tridesetak godina, s ovlaš zategnutom punđom. Lice joj je bilo grubo, ali skladno - visoke jagodice, mali nos, prozračan ten - a oči su joj, cakleći se od bakarnog odraza jesenjeg lišća, snažno sijale.
Bol ga je prenuo iz posmatranja: osjećaj pečenja na unutrašnjoj strani podlaktice.
- Šta je sad opet? - uzdahnula je ona.
- Boli me - namrštio se. - Kao da sam povrijeđen...
Gabrijel zbog lisica nije mogao da skine sako ili zavrne rukave na košulji, ali se izvio i uspio da primijeti neku vrstu zavoja koji mu steže ruku. Svježe postavljeni zavoj koji je propuštao tanak mlaz krvi koji mu se slivao do ručnog zgloba.
- Dobro, hajde da prekinemo s glupostima, sada! - iznervirao se. - Gdje smo ovo? U Viklou?
Mlada žena je zavrtjela glavom.
- Viklou? Gdje je to?
- Šuma na jugu - uzdahnuo je.
- Na jugu čega? - upitala je.
- Vi se to zafrkavate sa mnom? Južno od Dablina!
- Pogledala ga je iskolačivši oči. 
- Stvarno mislite da smo u Irskoj?
- Uzdahnuo je.
- A gdje bismo inače mogli da budemo?
- Pa u Francuskoj, pretpostavljam. Blizu Pariza. Rekla bih da smo u šumi u Rambujeu ili...
- Prestanite da pričate gluposti! - presjekao ju je. - I ko ste vi, uostalom?
- Ženska s pištoljem, dakle ja postavljam pitanja. - Izazivački ju je pogledao, ali je shvatio da ne drži situaciju u šaci. Zaćutao je.
- Zovem se Alisa Šefer, policijski kapetan kriminalističke brigade Pariza. Provela sam veče sa prijateljicama na Jelisejskim poljima. Ne znam gdje smo niti kako smo se našli ovdje, vezani lisicama jedno za drugo. I pojma nemam ko ste vi. Sad ste vi na redu.
Poslije nekoliko sekundi oklijevanja, neznanac je odlučio da otkrije svoj identitet.
- Ja sam Amerikanac. Zovem se Gabrijel Kejn i džez pijanista sam. Živim u Los Anđelesu, ali sam često na putu zbog koncerata.
- Šta je posljednje čega se sjećate? - požurila je ona. Gabrijel je nabrao obrve i zažmurio da bi se bolje koncentrisao.
- Pa evo... Sinoć sam svirao sa svojim basistom i saksofonistom u Braun Šugaru, džez klubu u kvartu Tempi Bar, u Dablinu.
U Dablinu... Ovaj tip je ćaknut!
- Poslije koncerta sam se smjestio u bar i možda sam malo pretjerao sa koktelom Kuba libre - nastavio je Gabrijel otvorivši oči.
- A onda?
- Onda...
Lice mu se namreškalo i ugrizao se za usnu. Očigledno mu je bilo podjednako teško kao i njoj da se sjeti svog završetka večeri.
- Slušajte, ne znam više. Čini mi se da sam se zakačio s nekim tipom kome se nije sviđala moja muzika, zatim sam flertovao s nekim ribama, ali sam se toliko bio ubio da bih uopšte mogao da nabacim neku.
- Vrlo otmeno. Vrlo elegantno, zaista.
Odmahnuo je rukom na ovaj prigovor i ustao sa klupe, primoravajući i Alisu da učini isto. Naglo cimnuvši podlakticu, ona ga je primorala da ponovo sjedne.
- Napustio sam klub oko ponoći - potvrdio je. - Jedva sam stajao na nogama. Pozvao sam taksi na keju Aston. Poslije nekoliko minuta zaustavilo se jedno vozilo i...
- Išta?
- Ne znam više - priznao je. - Mora da sam dao adresu svog hotela i srušio se na sjedište.
- A poslije?
- Ništa, kažem vam!
Alisa je spustila oružje i zaćutala na nekoliko sekundi, koliko joj je vremena trebalo da svari ove loše vijesti.
Očigledno da ovaj tip nije bio u stanju da joj razjasni njenu situaciju. Naprotiv.
- Jeste li svjesni da je sve što ste mi upravo ispričali jedna obična laž? - nastavila je uzdahnuvši.
- A zašto?
- Zato što smo u Francuskoj, pobogu!
Gabrijel je osmotrio šumu koja se prostirala oko njih: divlje rastinje, gusto žbunje, stjenovite padine obrasle bršljanom, zlatna kupola načinjena od jesenjeg lišća. Pogledom je obuhvatio oguljeno stablo jednog džinovskog bresta na kome je ugledao dvije vjeverice koje su se utrkivale, penjući se brzim skokovima i prelazeći s grane na granu u potrazi za plavim kosom.
- Spreman sam da se opkladim u šta hoćete da nismo u Francuskoj - dobacio je češkajući se po glavi.
- U svakom slučaju, postoji samo jedan način da to saznamo - ljutnula se Alisa vraćajući pištolj i tjerajući ga da ustane sa klupe.
Napustili su proplanak da bi zašli u rastinje koje se sastojalo od gustog šipražja i veoma lisnatih grmova. Držeći se jedno za drugo, prešli su brdovito šumsko rastinje, slijedili jedan put uzbrdo, zatim su se spustili niz obronak, pridržavajući se za stjenovite izbočine. Trebalo im je dobrih deset minuta da bi uspjeli da se izvuku iz ovog šumskog lavirinta, preskačući uske potočiće i grabeći brojnim vijugavim stazama. Napokon su izbili na jednu usku asfaltiranu aleju oivičenu drvećem koje je tvorilo biljni svod nad njihovim glavama. Što su više napredovali betoniranom stazom, to su sve prisutniji bili zvuči civilizacije.
Poznato brujanje: sve jača gradska vreva...
S nekim čudnim predosjećajem, Alisa je povela Gabrijela prema sunčanom snopu u lišću.
Izašavši na čistinu, uputili su se ka onome što im je ličilo na strmu travnatu obalu neke vodene površine.
Tada su ga ugledali.
Čelični most koji se u širokom luku ljupko pružao preko jednog od rukavaca jezera.
Dugački most krem boje, ukrašen arabeskama i suptilno dekorisan vazama s cvijećem.
Poznati prelaz koji se mogao vidjeti u stotinama filmova.
Most Bou.
Nisu bili u Parizu. Ni u Dablinu.
Bili su u Njujorku.
U Central parku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:41 am






3

Zapadni central park



Želimo istinu, a u sebi nalazimo samo neizvjesnost.

BLEZ PASKAL



- Za ime Boga! - uzdahnuo je Gabrijel, dok se na Alisinom licu oslikavala preneraženost.
Mada je bilo teško prihvatiti ovakvu realnost, sada više nije bilo nikakve sumnje. Probudili su se u srcu Rembla, najdivljijeg mjesta u Central parku. Prave pravcate šume od petnaest hektara koja se pružala sjeverno od jezera.
Srca su im udarala kao jedno, gotovo da iskoče iz grudi. Približavajući se obali, stigli su do jedne aleje u kojoj je bilo živahno, u tipično uzavrelom parku početkom jutra. Tu su ljubitelji džoginga skladno kohabitirali sa biciklistima, sljedbenicima tai-ćija i običnim šetačima koji su došli da izvedu svoje pse. Svijet zvukova tako karakterističan za grad izgledao je kao da im je iznenada ekspolodirao u ušima: brujanje saobraćaja, sirene automobila, vatrogasne i policijske sirene.
- Ovo je suludo - promrmljala je Alisa.
Potpuno uzdrmana, mlada žena je pokušala da razmišlja. Morala je da prizna da su oboje, i ona i Gabrijel, mnogo pili prethodne večeri, do te mjere da su zaboravili šta im se noćas izdešavalo. Ali bilo je nezamislivo da je neko mogao da ih ukrca na avion protiv njihove volje. Često je dolazila u Njujork na odmor sa Sejmurom, svojim kolegom i najboljim prijateljem. Znala je da let Pariz-Njujork traje nešto više od osam sati, ali s razlikom u vremenu, taj razmak je spao na dva sata. Kad bi polazili zajedno, Sejmur bi najčešće rezervisao let u 8:30 h s aerodroma Šarl de Gol koji bi stizao u Njujork u 10:30 h. Takođe je zapazila da posljednji avion na duge relacije kreće iz Pariza nešto prije 20 časova. A ona je prethodne večeri u 20 časova još uvijek bila u Parizu. Gabrijel i ona su, dakle, doputovali privatnim letom. Pod pretpostavkom da su je u Parizu stavili u avion u 2 sata ujutru, ona bi stigla u Njujork u 4 sata po lokalnom vremenu. Dovoljno da se probudi u Central parku u 8 sati. Teoretski, to nije bilo nemoguće. U realnosti, bila je druga priča. Čak i za privatni avion, administrativne formalnosti za ulazak u Sjedinjene Države i dalje su ostale duge i komplikovane. Ništa se nikako nije uklapalo.
- Oups, sorry!
Jedan mladić na rolerima ih je upravo gurnuo. Izvinjavajući se, bacio je zbunjen i sumnjičav pogled u pravcu lisica.
Alarmni signal se upalio u Alisinoj glavi.
- Ne možemo i dalje da stojimo ovdje ukipljeni i blenemo kao budale - uplašila se ona. - Za manje od minut imaćemo policiju za vratom.
- Šta predlažete?
- Uhvatite me za ruku, brzo!
- A?
- Uhvatite me za ruku kao da smo zaljubljeni par i pređimo most! - požurila ga je.
Pristao je i krenuli su preko mosta Bou. Vazduh je bio oštar i suv. Na čistom nebu u
pozadini ocrtavali su se obrisi luksuznih zgrada Zapadnog central parka: dvije kule bliznakinje San Remo, mitska fasada Dakote, art-deko apartmani Mažestika.
- U svakom slučaju, moramo da se prijavimo vlastima - nastavio je Gabrijel hodajući i dalje. 
- Dabome, idite mečki na rupu!
Uzvratio je napad:
- Slušajte glas razuma, mala...
- Nazovite me još jedanput tako i zadaviću vas ovim lisicama! Stezaću vam šiju dok ne izdahnete. Mrtav čovjek mnogo manje lupeta, vidjećete.
Ignorisao je prijetnju.
- Pošto ste Francuskinja, idite makar po savjet u svoju ambasadu!
- Ne prije nego što shvatim šta se stvarno sinoć dogodilo.
- Kako god, ne računajte na mene u izigravanju bjegunca. Čim izađemo iz parka, idem pravo u prvu stanicu policije na koju naiđemo da ispričam šta nam se dešava.
- Jeste li glupi ili to namjerno radite? U slučaju da niste primijetili, imamo lisice na rukama, dečko! Nerazdvojive, neraskidive, povezane silom stvari! Dakle, dokle god ne nađemo načina da polomimo naše lance, vi ćete raditi ono što ja radim.
Most Bou je obezbjeđivao prijatan prelazak između divljeg rastinja Rembla i brižljivo uređenih vrtova južno od jezera. Stigavši do kraja mosta, krenuli su putem koji je išao duž vodene površine sve do granitne kupole fontane Čeri Hila.
Gabrijel je insistirao:
- Zašto odbijate da pođete sa mnom do policije?
- Zato što poznajem policiju, zamislite.
Džezer se pobunio:
- Ali s kojim pravom me uvlačite u svoju frku?
- Kako to, moju frku? Možda sam u govnima, ali i vi ste sa mnom do guše.
- Ne, jer ja sebi nemam šta da prebacim!
- Ma nemojte? A na osnovu čega možete tako nešto da tvrdite? Mislila sam da ste sve zaboravili iz te vaše noći...
Odgovor je izgleda izveo Gabrijela iz ravnoteže.
- Znači, nemate povjerenja u mene?
- Apsolutno ne. Vaša priča o baru u Dablinu ne pije vodu, Kejne.
- Kao ni vaša o izlasku na Jelisejska polja! Uz to, vama su ruke skroz krvave. Imate i pištolj u džepu i ...
Presjekla ga je:
- Po ovom pitanju, imate pravo. Ja imam pištolj, znači zavezaćete i radićete tačno ono što vam kažem, OK?
Slegnuo je ramenima i duboko i ljutito uzdahnuo.
Progutavši pljuvačku, Alisa je osjetila kao da je nešto peče iza grudne kosti, kao da joj je mlaz kiseline poprskao jednjak. Stres. Umor. Strah.
Kako da se izvuče iz ove neprilike?
Pokušala je da sredi svoje misli. U Francuskoj je početak popodneva. Pošto je nisu vidjeli u kancelariji, tipovi iz njene istražne grupe sigurno su se zabrinuli. Sejmur je sigurno pokušao da je dobije na mobilni. Njega prvenstveno mora da kontaktira i od njega zatraži da sprovede istragu. U svojoj glavi je počinjala da pravi listu svega onoga što treba provjeriti: 1) prikupiti snimke nadzornih kamera sa parkinga Frenklin-Ruzvelt, 2) napraviti spisak svih privatnih aviona koji su nakon ponoći poletjeli iz Pariza u pravcu Sjedinjenih Država, 3) pronaći mjesto na kome je ostavljen njen audi, 4) provjeriti da li zaista postoji taj Gabrijel Kejn kao i osnovanost njegovih iskaza...
Zbog ovih istražnih radnji koje je isplanirala, malo se oraspoložila. Već dugo vremena je adrenalin koji se u njoj stvarao zahvaljujući poslu, bio njeno glavno gorivo. Istinska droga koja joj je u prošlosti upropastila život, ali koja joj je danas davala jedini valjani razlog da ustane svakog jutra.
Udahnula je punim plućima svjež vazduh Central parka. 
S osjećajem olakšanja pošto je policajka u njoj opet uzela stvar u svoje ruke, počela je da osmišljava istražnu metodu: pod njenom komandom Sejmur će voditi istragu u Francuskoj, dok će ona istraživati na licu mjesta.
I dalje s rukom u ruci, Alisa i Gabrijel su bez oklijevanja stigli do vrta u obliku trougla kojim se izlazilo iz parka sa zapadne strane. Policajka je krišom bacala poglede u pravcu muzičara. Apsolutno je morala da sazna ko je zaista taj čovjek. Da li mu je ona lično stavila lisice? Ukoliko je tako, iz kog razloga?
Sad je i on nju pogledao razmetljivo.
- Dobro, šta onda predlažete?
Odgovorila mu je pitanjem:
- Da li imate poznanike u ovom gradu?
- Da, čak imam jednog odličnog prijatelja, saksofonistu Kenija Foresta, ali loše se poklopilo: on je trenutno na turneji u Tokiju.
Sada je drugačije formulisala pitanje:
- Znači ne znate nijedno mjesto gdje bismo mogli da pronađemo alat da bismo se otarasili ovih lisica, presvukli ili istuširali?
- Ne - priznao je. - A vi?
- Ja živim u Parizu, da vas podsjetim!
- „Ja živim u Parizu, da vas podsjetim!" - stao je da je imitira kao neko džangrizalo. - Slušajte, ne vidim kako to možemo da izvedemo a da ne odemo u policiju: nemamo love, nemamo rezervnu garderobu, nemamo čime da dokažemo svoj identitet...
- Prekinite sa žalopojkama. Hajde za početak da nađemo neki mobilni telefon, važi?
- Pa rekao sam vam da nemamo ni prebijene pare! Kako mislite da to izvedemo?
- To bar nije komplikovano: samo treba da ga ukrademo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:41 am






4

Vezani lisicama



U središtu svake teškoće krije se mogućnost.

ALBERT AJNŠTAJN



Napuštajući javni park, Alisa i Gabrijel su izbili na Zapadni central park, aveniju koja je išla duž parka. Napravili su nekoliko koraka na trotoaru i osjetili da ih je istog trenutka ponijela gradska bujica: sirene žutih taksija koji su svom brzinom jurili ka Midtaunu, povici prodavaca hotdoga, zvuci pneumatskih bušilica radnika iz gradskog komunalnog koji su popravljali kanalizacije.
Nema se vremena za gubljenje.
Alisa je zaškiljila da bi bolje odmjerila okruženje. S druge strane avenije uzdizala se impozantna fasada Dakote u boji pijeska, zgrade pred kojom je prije trideset tri godine ubijen Džon Lenon. Zgrada je bila u neskladu s okruženjem: sa svojim malim kulama, zabatima, prozorčićima i malim balkonima, ocrtavala je gotičku siluetu na nebu Menhetna.
Srednji vijek u jeku XXI vijeka.
Na trotoaru je jedan ulični preprodavač bio smjestio svoju opremu i prodavao turistima majice i natpise s likovima bivših članova Bitlsa. Mlada žena je primijetila jednu grupu adolescenata na desetak metara ispred nje: bučne Špance koji su se slikali pred zgradom. I nakon trideset godina mit je i dalje funkcionisao...
Poslije nekoliko sekundi posmatranja, ona je primijetila svoju „metu" i razradila detaljni plan napada. Pokretom brade je Gabrijelu označila grupu.
- Vidite onog mladog momka koji razgovara telefonom?
On se počešao po potiljku.
- Kojeg? Polovina njih ima mobilni prislonjen na uvo.
- Mali debeljko s naočarima i paž frizurom u dresu Barse.
- Ne mislim da je mnogo hrabro da napadnemo dijete...
Alisa je prasnula:
- Ne izgledate mi baš kao da ste svjesni u kolikom smo sranju, Kejn! Ovaj tip ima bar šesnaest godina i nije riječ o tome da ga napadnemo, već samo da pozajmimo njegov telefon.
- Crkavam od gladi - požalio se. - Zar ne bi bilo bolje da maznemo jedan hotdog?
Prostrijelila ga je pogledom.
- Prestanite da se pravite pametni i slušajte me dobro. Hodaćete priljubljeni uz mene. Kad stignemo do njega, gurnućete me ka njemu, čim budem zgrabila telefon, smjesta kidamo.
Gabrijel se složio klimanjem glave.
- Izgleda lako.
- Lako? Vidjećete kako je lako trčati s lisicama...
Događaji su se dalje odigrali kao što je Alisa predvidjela: iskoristila je iznenađenost adolescenta da bi se dokopala njegovog telefona.
- Trčite sada! - dobacila je Gabrijelu.
WALK: treperilo je zeleno svjetlo za pješake. Iskoristili su to da bi prešli aveniju i zamakli u prvu poprečnu ulicu. Trčanje s lisicama se pokazalo gorim od onoga čega se Alisa pribojavala. Pored teškoće da usaglase ritam trčanja, bila je tu i razlika u njihovoj visini i bolovi od čeličnih narukvica koje su im se, pri svakom zaletu, usijecale u kožu na zglobovima ruku.
- Jure nas! - povikao je Gabrijel bacivši pogled unazad. Alisa se i sama okrenula i primijetila grupu španskih adolescenata kako su se dali u potjeru za njima.
Nema šanse...
Jednim pokretom glave sporazumjeli su se da ubrzaju još više. 71. ulica je bila velika ali mirna, tipična za Aper Vest Sajd, oivičena elegantnim brownstones-ima od crvenog pješčanika. Nije bilo nijednog turiste, trotoari su u njoj bili široki, što je paru omogućilo da brzo protrče kroz stambeni blok koji je razdvajao dvije avenije. I dalje za njihovim petama, adolescenti su ih sve više pritiskali, vičući za njima ne bi li uzbunili prolaznike i naveli ih da im se pridruže u hajci.
Avenija Kolambas.
Ponovo gužva: radnje su otvarale svoje izloge, kafići se punili, studenti izlazili iz susjedne stanice metroa.
- Lijevo! - povikao je Gabrijel naglo skrenuvši.
Promjena pravca je iznenadila Alisu. Bilo joj je teško da održi ravnotežu i vrisnula je osjetivši kako joj se čeljusti lisica zarivaju u kožu.
Sišli su niz aveniju prema jugu, odgurkujući pješake, obarajući nekoliko stalkova, umalo pregazivši i jednog jorkširskog patuljastog šnaucera.
Previše svijeta.
Osjećaj vrtoglavice. Nesvjestica. Probadanje koje razdire bokove. Da bi izbjegli gomilu, pokušali su da pređu nekoliko metara na kolovoz.
Loša zamisao...
Umalo da ih jedan taksista udari. Nagazivši na kočnicu, vozač je dugo držao sirenu i uputio im sijaset psovki. Pokušavši da se ponovo popne na pločnik, Alisa se saplela na ivicu trotoara.
Ponovo joj je narukvica lisica zasjekla zglob. Zanijela se i tresnula na zemlju, povukavši prilikom pada i Gabrijela sa sobom i ispustivši mobilni telefon oko koga su se toliko namučili.
Sranje!
Brzim pokretom, Gabrijel je ščepao mobilni.
Diži se!
Ustali su i ponovo bacili pogled na svoje progonitelje. Mada se grupa bila rasula, dva adolescenta su im i dalje bila za petama, učestvujući u jurnjavi po Menhetnu odakle su se nadali da će izaći kao pobjednici i neizostavno zadiviti drugarice po povratku.
- Ove bitange brzo trče! - bjesnio je Gabrijel. - Isuviše sam ja star za ove budalaštine!
- Potrudi se još samo malo! - zatražila je Alisa primoravši ga da nastavi s trkom.
Svaki novi korak bio je mučenje, ali oni su grabili dalje. S rukom u ruci. Deset metara,
pedeset metara, sto metara. Isprekidani prizori iskakali su im pred očima: šahte koje se puše i čija se para uzdiže ka nebu, čelične stube koje idu duž fasada od opeke, dječje grimase kroz stakla školskih autobusa. I uvijek to smjenjivanje zgrada od stakla i betona, to izobilje firmi i reklamnih panoa.
67. ulica, 66. ulica.
Ručni zglobovi su im bili krvavi, jedva su dolazili do daha od trčanja, ali su i dalje hitro grabili. Nošeni adrenalinom i za razliku od klinaca koji su im bili za petama, uspjeli su da smognu snage. Stupali su sigurnije, trčali su gipkije. Stigli su do mjesta na kome Brodvej siječe Kolambas. Avenija se tada preobražavala u džinovsku raskrsnicu, stecište tri glavne ulice s četiri kolosijeka. Jedan pogled je bio dovoljan da se razumiju.
- Sad!
Rizikujući u potpunosti, naglo su prešli raskrsnicu po dijagonali, uz složno škripanje guma i sviranje sirena. 
Između 65. i 62. čitav zapadni dio Brodveja bio je zauzet kulturnim kompleksom Linkoln centra, izgrađenog oko Metropoliten opere. Alisa je podigla pogled da bi se orjentisala. Visoka nekoliko spratova, jedna džinovska lađa od stakla i čelične mreže imala je istureni šiljati pramac sve do sredine avenije.
Prepoznala je hol škole Džulijard ispred koje je već bila prošla sa Sejmurom. Iza prozirne fasade, mogli su se primijetiti plesni koraci balerina kao i unutrašnjost studija u kojima su vježbali muzičari.
- Podzemni parking opere! - dobacila je ona pokazujući na betonsku rampu koja je ponirala u zemlju.
Gabrijel je pristao. Provukli su se u unutrašnjost od betona izbjegavajući vozila koja su se pela ka izlazu. Stigavši na prvi podzemni nivo, upotrijebili su posljednju snagu da bi prešli parkiralište svom dužinom i krenuli jednim od izlaznih stepeništa koja izlaze tri bloka dalje, u malu enklavu Demraš parka.
Kad su se konačno našli napolju, sa olakšanjem su ustanovili da su njihovi progonitelji nestali.
Naslonjeni na bedem koji je opkoljavao esplanadu, Alisa i Gabrijel nisu mogli da dođu do daha. Oboje su bili u goloj vodi i oduzeti od bolova.
- Dodajte mi telefon - grcala je ona.
- Dođavola, ja... ja sam ga izgubio! - povikao je stavivši ruku u džep.
- Ne mogu da vjerujem, vi...
- Šalim se - utješio ju je pružajući joj smartfon.
Alisa ga je pogledala kao da bi ga najradije ubila i spremala se da ga žestoko izgrdi kad je najednom osjetila metalni ukus u ustima. Uhvatila ju je vrtoglavica. Osjetila je kako joj se od mučnine podiže želudac i ona se nagnula preko jedne žardinjere da bi ispovraćala žuč.
- Treba da popijete vode.
- Treba nešto da pojedem.
- Lijepo sam vam rekao da maznemo jedan hotdog!
Oprezno su krenuli dalje ka javnoj fontani da bi utolili žeđ. U Demraš parku, omeđenom Njujork Siti Balejom i staklenim lukovima ogromne Metropoliten opere, bilo je dovoljno gužve da bi iko na njih obraćao pažnju. Na platou ispred, radnici su bili uposleni montiranjem šatora i podijuma zbog defilea koji treba da se održi.
Poslije nekoliko gutljaja vode, Alisa je ščepala telefon, provjerila da nije slučajno zaštićen šifrom i ukucala Sejmurov broj mobilnog.
Čekajući da se uspostavi veza, stavila je telefon u udubljenje na ramenu i stala da masira potiljak. Srce joj je i dalje jako udaralo u grudima.
Odgovori, Sejmure...
Sejmur Lombar je bio zamjenik u istražnoj grupi kojom je rukovodila Alisa. Sačinjena od pet drugih policajaca, „grupa Šefer" je dijelila četiri male kancelarije na trećem spratu u broju 36, Ke dez Orfevr.
Alisa je pogledala na sat da bi uzela u obzir vremenski razmak. U Parizu je sada bilo 14:20h.
Policajac je odgovorio nakon što je tri puta zvonilo, ali je zbog graje u njegovoj pozadini razgovor bio otežan. Ako Sejmur nije na terenu, sigurno je još uvijek na doručku.
- Sejmure?
- Alisa? Pa gdje si ti, zaboga? Ostavio sam ti nekoliko poruka.
- Na Menhetnu.
- Ti... ti se to zezaš sa mnom?
- Moraš da mi pomogneš, Sejmure.
- Mnogo te loše čujem. 
Isto je važilo i za nju. Prijem je bio loš. Isprekidan. Glas njenog zamjenika joj je dopirao nekako izvitopereno, gotovo s metalnim zvukom.
- Gdje si ti, Sejmure?
- U Kavo di Paleu, na trgu Dofin. Slušaj, vraćam se u kancelariju i zovem te opet za pet minuta, OK?
- Važi. Je l' ti se prikazao broj?
- Da.
- Super. I požuri. Imam posla za tebe.
Frustrirana, Alisa je završila razgovor i pružila mobilni džez muzičaru.
- Ako hoćete nekoga da pozovete, učinite to sada. Dajem vam pet minuta. Ajde brzo.
Gabrijel ju je čudno pogledao. Uprkos hitnoj i opasnoj situaciji, on nije mogao da izdrži a da se ne nasmije.
- Je l' uvijek pričate s ljudima tim autoritativnim tonom?
- Nemojte da me gnjavite - obrecnula se na njega. - Hoćete li ovaj telefon ili ne?
Gabrijel je dohvatio uređaj i razmislio nekoliko sekundi.
- Pozvaću svog prijatelja Kenija Foresta.
- Saksofonistu? Rekli ste da je u Tokiju.
- Uz malo sreće, vjerovatno je ostavio ključeve od stana susjedu ili kućepaziteljki. Znate li koliko je sada sati u Japanu? - upitao je ukucavajući broj.
Alisa je izračunala na prste.
- Rekla bih da je 10 sati uveče.
- Majku mu, mora da je usred koncerta.
U stvari, Gabrijel je naletio na sekretaricu i ostavio poruku u kojoj objašnjava da je u Njujorku i obećava da će pozvati kasnije.
Vratio je Alisi telefon. Ona je pogledala na sat uzdahnuvši.
Požuri malo, Sejmure!- molila je stiskajući smartfon među prstima. Bila je odlučna da ponovo pozove svog zamjenika kada je spazila niz cifara ispisanih hemijskom olovkom na dlanu svoje ruke. Zbog znojenja su počeli polako da se brišu.
- Da li imate ideju šta ovo može da bude? - upitala je otvorivši dlan pred Gabrijelovim očima.
2125558900

- Otkrila sam ove cifre jutros kad sam se probudila. Međutim, ne sjećam se da sam ih ispisala.
- Vjerovatno je telefonski broj, zar ne? Dajte mi da vidim. Znam! - uzviknuo je Gabrijel. - 212 je pozivni za Menhetn. Recite mi, jeste li sigurni da ste policajka?
Kako sam to mogla da previdim?
Ignorisala je njegovo zadirkivanje i pozvala broj u letu. Javili su joj se čim je prvi put zazvonilo.
- Hotel Grinič, dobar dan. Kendis vam stoji na usluzi. Kako mogu da vam pomognem?
Hotel?
Alisa je razmišljala iz petnih žila. Otkud ova adresa? Možda je u njemu bila nakratko odsjela? Nije imalo nikakvog smisla, ali vrijedilo je pokušati.
- Mogu li dobiti sobu gospođice Alise Šefer, molim vas?
S druge strane veze recepcionarka je zaćutala a zatim odgovorila:
- Mislim da nemamo nijednog gosta s takvim imenom, gospođo.
Alisa je insistirala:
- Mislite ili ste sigurni?
- Sasvim sigurna, gospođo. Žao mi je.
Alisa nije čak imala vremena ni da završi razgovor kad se na ekranu ukazao Sejmurov broj kao poziv na čekanju. Odgovorila je svom zamjeniku i ne potrudivši se da se zahvali svojoj sagovornici.
- Jesi li u kancelariji, Sejmure?
- Stižem - odgovorio joj je zadihanim glasom. - Ta priča o Njujorku, reci mi da je šala.
- Nije, na žalost. Imam malo vremena i moraš da mi pomogneš kako znaš i umiješ.
Za manje od tri minuta, ona mu je ispričala o svemu onome što joj se dogodilo prethodne večeri: o izlasku sa drugaricama u barove na Jelisejskim poljima, kako je izgubila sjećanje otkako je došla na parking, o njenom buđenju u Central parku, o tome kako je vezana lisicama za potpunog neznanca i najzad o krađi mobilnog telefona da bi ga pozvala.
- Ne, nešto mutiš. Šta to izvodiš, Alisa? Ovdje imamo puno posla. Sudija hoće da te vidi: odbio je naše zahtjeve za saslušanja povodom slučaja Sikar. Što se tiče Tajandijeove, ona...
- Slušaj me, zaboga! - urlala je.
Oči su joj bile pune suza i bila je na ivici nerava. Čak i s drage strane Atlantika, njen zamjenik mora da je osjetio slabost u njenom glasu.
- Nije šala, jebote! U opasnosti sam i mogu da računam samo na tebe!
- U redu. Smiri se. Zašto nećeš da odeš u policiju?
- Zašto? Zato što u džepu svoje jakne imam pištolj koji nije moj, Sejmure. Zato što mi je krv po cijeloj košulji. Zato što nemam ni jedan dokument kod sebe i Eto zašto! Stipaće me u ćorku ne pokušavajući da saznaju nešto više.
- Neće ako nema leša - prigovorio je policajac.
- Ni u to nisam baš sigurna. Treba najprije da otkrijem šta mi se desilo. I pronađi načina da se otarasimo ovih lisica!
- Šta hoćeš da učinim?
- Majka ti je Amerikanka. Imaš rodbinu ovdje, poznaješ ljude.
- Moja majka živi u Sijetlu, to odlično znaš. U Njujorku od rodbine imam samo jednu staru tetku. Sitnu staricu koja živi povučeno na Aper Ist Sajdu. Nas dvoje smo je zajedno posjetili prvi put kad smo došli na Menhetn, sjećaš se? Ona ima devedeset pet godina, ne vjerujem da ima testeru za metal pri ruci. Neće ti ona pomoći.
- Ko će onda?
- Čekaj da razmislim. Možda imam ideju, ali prvo moram da obavim jedan razgovor prije nego što te uputim na pogrešnu adresu.
- OK, pozovi me opet, ali požuri, preklinjem te.
Završila je razgovor i stisnula pesnice. Gabrijel ju je pogledao u oči. Po podrhtavanju tijela svoje „partnerke", mogao je da osjeti mješavinu bijesa i frustracije koji su kiptjeli u njoj.
- Ko je tačno taj Sejmur?
- Moj zamjenik u kriminalističkoj brigadi i takođe moj najbolji prijatelj.
- Jeste li sigurni da u njega možemo imati povjerenja?
- Apsolutno.
- Ne razumijem najbolje francuski, ali nisam osjetio da mu se pretjerano žuri da vam pomogne...
Nije mu odgovorila. On je nastavio.:
- A hotel, ništa niste saznali?
- Ne, kao što ste mogli da čujete, pošto prisluškujete razgovore.
- Na ovoj razdaljini teško da može da bude drugačije! Gospođa neka mi oprosti na indiskreciji s obzirom na okolnosti - branio se on podsmješljivim tonom. - I kao što ste me maločas podsjetili, niste samo vi u neprilici!
I bjesno je okrenula glavu da bi izbjegla Kejnov pogled.
- Dođavola, prestanite da me tako odmjeravate. Zar nemate još neki poziv da obavite? Nekoga da upozorite: ženu, djevojku...
- Ne. Jedna djevojka u svakoj luci, to je moj moto. Slobodan sam kao vazduh. Slobodan kao muzičke note koje polijeću s mog klavira.
- Jeste: slobodan i sam. Dobro poznajem takve tipove.
- A vi, imate li muža ili dečka?
Izbjegla je pitanje okrenuvši glavu, ali on je osjetio da je dirnuo u nešto osjetljivo.
- Ne, ozbiljno, Alisa: jeste li udati?
- Nosite se, Kejn.
- Da, razumio sam, vi ste udati - zaključio je. Pošto nije poricala, on se okomio:
- Zašto ne pozovete muža?
Ponovo je stegnula pesnice.
- Brak vam je u krizi, zar ne? Nije ni čudo s vašim groznim karakterom...
Pogledala ga je kao da joj je zario nož u stomak. Potom je zaprepašćenje ustupilo mjesto bijesu.
- Zato što je mrtav, glupane!


* * *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:42 am






Ljut zbog toga što je ispao nespretan, Gabrijel se snuždio. Prije nego što je uspio da joj se izvini, užasno zvonjenje - nevjerovatna mješavina salse i električnog zvuka - začulo se iz telefona.
- Da, Sejmure?
- Imam rješenje za tvoj problem, Alisa. Sjećaš li se Niki Nikovski?
- Osvježi mi pamćenje.
- Kad smo došli u Njujork za posljednji Božić, posjetili smo jedan kolektiv savremenih umjetnika...
- U jednoj velikoj zgradi blizu keja, je l' to?
- Da, u kvartu Red Huk. Nadugačko smo raspravljali s jednom umjetnicom koja je pravila serigrafije na čeličnom limu i aluminij umu.
- I ti si na kraju kupio od nje dva dijela za tvoju kolekciju - sjetila se ona.
- Da, to je ona, Niki Nikovski. Ostali smo u kontaktu i upravo sam s njom razgovarao telefonom. Njen atelje se nalazi u jednoj staroj fabrici. Ona ima odgovarajući alat za lisice i spremna je da ti pomogne.
Alisa je uzdahnla s olakšanjem.
Uhvatila se za tu utješnu novost i predstavila svom zamjeniku plan borbe:
- Treba da sprovedeš istragu sa svoje strane, Sejmure. Za početak pokupi trake s nadzornih kamera s podzemnog parkinga na aveniji Frenklin-Ruzvelt. Raspitaj se da bi saznao da li su mi kola i dalje tamo.
Policajac je ukopčao:
- Rekla si mi da su ti pokrali sve stvari, dakle mogu da pokušam da uđem u trag tvom mobilnom kao i kretanjima na tvom bankovnom računu.
- U redu. I raspitaj se o svim privatnim letovima koji su vjerovatno krenuli iz Pariza za Sjedinjene Države tokom noći. Počni sa Le Buržeom, zatim proširi listu na sve poslovne aerodrome u pariskom regionu. Pokušaj takođe da nađeš informacije o izvjesnom Gabrijelu Kejnu: američkom džez pijanisti. Provjeri da li je sinoć svirao u jednom klubu u Dablinu, u Braun Šugaru.
- Informacije o meni? - pokušao je da je prekine Gabrijel. - Ne, vi ste stvarno drski!
Alisa mu je dala znak da ućuti i nastavila je da da je uputstva svom zamjeniku:
- Ispitaj i moje drugarice, nikad se ne zna: Karin Pejet, Maliku Hadad i Šamiju Čuaki. Bili smo zajedno na pravnom fakulteta. Naći ćeš njihovu adresu u kompjuteru u mojoj kancelariji.
- OK. 
Odjednom se nečega sjetila.
- U svakom slučaju pokušaj da vidiš možeš li da uđeš u trag jednom pištolju. Glok 22. Daću ti serijski broj.
Pročitala mu je slijed slova i cifara koje su bile ugravirane na oružju.
- Zabilježio sam. Učiniću sve što mogu da bih ti pomogao, Alisa, ali treba da obavijestim Tajandijeovu.
Alisa je zažmurila. Slika Matilde Tajandije, komesara odsjeka, koja je rukovodila kriminalističkom brigadom, prošla joj je kroz glavu. Tajandijeova je nije mnogo voljela i to je bilo uzajamno. Poslije „slučaja Erik Von", pokušala je više puta da je ukloni iz broja 36. Do sada su se njeni pretpostavljeni tome protivili, prvenstveno iz političkih razloga, ali Alisa je znala da joj se pozicija u toj službi i dalje ljulja.
- Ni govora - bila je izričita. - Izuzmi ostale iz te priče i snađi se da ovo odradiš sam. Spasila sam te neprilika dovoljno puta da bi mogao da preuzmeš bar minimalni rizik za mene, Sejmure.
- OK - prihvatio je. - Zovem te čim budem imao novosti.
- Ja ću tebe zvati. Neću još dugo moći da zadržim ovaj telefon, ali pošalji mi adresu i telefon Niki Nikovski SMS-om.
Alisa je završila razgovor i nakon nekoliko sekundi na ekranu smartfona se prikazala adresa slikarkinog ateljea. Kliknuvši na hiperlink, naišla je na aplikaciju geopozicije.
- Red Huk nije baš blizu - primijetio je Gabrijel nagnuvši se nad plan.
Alisa je pomno gledala u ekran i prstom pomjerala površinu na dodir da bi bolje shvatila gdje se nalazi. Atelje se nalazio u jugozapadnom dijelu Bruklina. Uzaludno je bilo nadati se da će tu stići pješice. Ni javnim prevozom, uostalom.
- A nemamo ni novca da bismo platili kartu za bus ili metro - primijetio je Gabrijel kao da joj je pročitao misli.
- Šta onda predlažete? - upitala ga je izazivački.
- Ništa posebno: ukrašćemo kola - potvrdio je. - Ali ovoga puta pustite mene, važi?

* * *


Na uglu avenije Amsterdam i 61. ulice bila je mala slijepa ulica stisnuta između dvije stambene zgrade.
Gabrijel je snažnim udarcem lakta slomio staklo starog mini morisa. Alisi i njemu je trebalo više od četvrt sata da bi pronašli neki auto parkiran na skrovitom mjestu i dovoljno starog godišta da bi ga upalili „na stari način" .
Bio je to prastari dvobojni ostin kuper s čija je karoserija bila sjajno kestenjasta a krov bijel. Čuveni model s kraja šezdesetih koji je neki kolekcionar izgleda brižljivo renovirao.
- Jeste li sigurni da znate šta činite?
Gabrijel je izbjegao odgovor.
- A u šta čovjek uopšte može da bude siguran u životu?
Provukao je ruku kroz staklo i otvorio vrata automobila. Suprotno onome što se može povjerovati iz filmova, krađa automobila pomoću spajanja kablova za paljenje nije sitnica. A još je komplikovanije nekome ko nosi lisice.
Gabrijel je sjeo na mjesto vozača, zatim se spustio ispod volana od aluminijuma i lakovanog drveta, dok se Alisa pravila kao da razgovara sa njim, oslonjena na prozor.
Instinktivno su bili podijelili uloge: ona je čuvala stražu dok je on petljao oko mašine.
Oštrim udarcem je izvalio ugrađenu plastičnu masku koja oblaže stub upravljača. Svojom slobodnom rukom je skinuo plastični dio da bi mogao da dođe do kablova. Iz jednog pohabanog plastičnog cilindra ispala su tri para žica različite boje.
- Gdje ste to naučili?
- U uličnoj školi, Kvart Inglvud, na jugu Čikaga.
Osmotrio je pažljivo svežanj kablova da bi odredio koji par aktivira akumulator. 
- Ovo je kabl koji napaja cijelo električno kolo vozila - objasnio je pokazujući dvije žice kestenjaste boje.
- Ne mogu da vjerujem! Nećete mi valjda sada držati kurs iz mehanike!
Uvrijeđen, izvukao je kablove iz cilindra, ogolio im krajeve i spojio ih da bi aktivirao prekidač za paljenje. Instrument tabla se istog časa upalila.
- Požurite malo, dođavola! Jedna žena nas je primijetila sa balkona.
- Mislite da je lako samo s jednom rukom! Volio bih vas da vidim!
- Vi ste se maločas hvalili svojom „uličnom školom".
Pod pritiskom i zanemarujući svaku opreznost, Gabrijel je zubima ogolio kablove za paljenje motora.
- Bolje mi malo pomozite umjesto što se žalite! Uzmite ovu ovdje žicu. Protrljajte je blago s mojom. Eto, tako...
Njihovo rukovanje je izazvalo varničenje i čuli su kako se motor upalio. Nakratko su se saučesnički pogledali da bi zapečatili tu malu pobjedu.
- Brzo - zapovijedila je ona gurnuvši ga unutra u kabinu. - Ja ću da vozim.
- Ne dolazi u obz...
- To je naređenje - presjekla ga je ona. - I u svakom slučaju, nemate izbora! Ja ću da držim volan a vi mijenjajte brzine.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:42 am





5

Red Huk



Neke stvari se bolje uče u mirno doba a druge

kad je olujno vrijeme.

VILA KATER



Sa bojama Njujorškog policijskog odsjeka, jedan ford taurus se parkirao na uglu Brodveja i 66. ulice.
Požuri, Majk!
U vozilu je dvadeset četvorogodišnja Džodi Kostelo postajala nestrpljiva lupkajući prstima po volanu.
Mlada policajka je počela da radi u njujorškoj policiji početkom mjeseca i njen posao daleko od toga da je bio onoliko uzbudljiv koliko se tome nadala. Ovog jutra, nije proteklo ni četrdeset pet minuta otkako je došla na posao, a već je osjećala da je ne drži mjesto. Njen patrolni sektor, zapadno od Central parka, pokrivao je jedan bogati kvart, previše miran za njen ukus. Za petnaest dana, njena aktivnost se svodila na to da daje obavještenja turistima, da trči iz sve snage za kradljivcima, da sastavlja zapisnik vozačima koji previše žure i obračunava se sa pijanicama koji povraćaju rakiju na javnom mjestu.
Kao za inat, dodijelili su joj za partnera pravu karikaturu: na šest mjeseci od penzije, Majk Hernandez je bio je pravo pravcato bure. Pristalica što manjeg naprezanja, mislio je samo na klopu i zdušno se trudio da što manje radi, umnožavajući „pauze za krofne", „odmore za hamburgere", „predahe za koka-kolu" ili naklapajući i s najmanjim povodom s trgovcima i turistima. Prilično lična vizija policije iz susjedstva...
E pa sad je stvarno dosta, iznervirala se Džodi. Ne treba mu valjda dva sata da bi kupio krofne!
Uključila je stop svjetla i izašla iz kola zalupivši vrata. Spremala se da uđe u radnju da bi izgrdila svog partnera kad je spazila grupu od šest adolescenata koji su trčali u njenom smjeru.
- Ladron, ladron !
Odlučnim tonom im je naredila da se smire prije nego što pristane da sasluša ove španske turiste koji su natucali engleski. Najprije je povjerovala da se radi o najobičnijoj krađi mobilnog telefona i spremala se da ih pošalje da podnesu tužbu u 20. okrugu kad joj je jedan detalj privukao pažnju.
- Jesi li siguran da su tvoji lopovi imali lisice na rukama? - upitala je onog što je istovremeno izgledao najmanje glup i najružniji: dečka koji je nosio fudbalski dres, sa okruglom facom, naočarima za kratkovidost i asimetričnom paž frizurom.
- Siguran sam - odgovorio je Španac, dok su to bučno potvrdili i njegovi drugari.
Džodi je zagrizla donju usnu. Bjegunci?
Teško je u to povjerovati. Kao i svakog jutra, primila je izvještaje o pokrenutim istragama i potjernice, koje su joj poslale njene kolege iz Biroa patrolnih službi i niko nije odgovarao opisu dvoje lopova.
Vodeći se svojom intuicijom, izvadila je iz gepeka kola svoj lični tablet računar.
- Koja ti je marka telefona, mladiću?
Saslušala je njegov odgovor i konektovala se na proizvođačev servis cloud computing. Zatim je zatražila od adolescenta da joj kaže adresu njegove elektronske pošte kao i odgovarajuću lozinku.
Čim je aktivirala tu aplikaciju, ona joj je omogućila da pristupi pošti korisnika, njegovoj listi kontakata kao i da odredi poziciju uređaja. Džodi je dobro poznavala tu operaciju jer ju je koristila šest mjeseci ranije u sopstvenom ljubavnom životu. Jednostavnim rukovanjem uspjela je da uđe u trag odlascima njenog bivšeg dečka kod ljubavnice i tako dobije potvrdu njegovog nevjerstva. Pritisnula je ekran na dodir da bi otpočela proceduru. Plava tačka je zatreperila na planu. Ako sajt funkcioniše, onda se telefon ovog klinca trenutno nalazi nasred Bruklinskog mosta!
Dva lopova se očigledno nisu bila zadovoljila da ukradu samo telefon. Maznuli su i kola i sad su pokušavali da napuste Menhetn!
U njenoj glavi, optimistične misli su odagnale dosadu: nada da konačno radi na pravoj istrazi i mogućnost unapređenja koje bi moglo da joj otvori vrata ka boljoj službi.
U teoriji, ona je mogla da pusti svoju informaciju na radio frekvencije Njujorškog policijskog odsjeka kako bi neka bruklinska patrola uhapsila osumnjičene. Ali nije ni najmanje željela da joj ovaj slučaj izmakne.
Bacila je pogled na Dankin Donats. Majk Hernandez se i dalje nije pojavljivao.
Šteta...
Smjestila se za volan, stavila rotaciju, uključila sirenu i pravac Bruklin.

* * *


Opkoljen vodom, stari dokerski kvart se nalazio na kraju poluostrva na zapadu Bmklina.
Mini moris je stigao na kraj ulice Van Brant, glavne prometne ulice koja je prolazila kroz Red Huk od sjevera do juga i završavala se slijepom ulicom. Poslije toga, put je ustupao mjesto ograđenoj i napuštenoj industrijskoj zoni koja je izlazila direktno na kejove.
Alisa i Gabrijel su se parkirali duž izlokanog trotoara. I dalje zarobljeni lisicama, izašli su iz vozila na ista vrata. Uprkos jakom suncu, ledeni vjetar je šibao pejzaž.
- Ovdje je da se slediš! - žalio se džezer podigavši kragnu na svom sakou.
Alisa je postepeno počinjala da prepoznaje mjesto. Ljepota neravnog industrijskog pejzaža, napušteni magacini, gomila dizalica, teretni brodovi i barke na istom mjestu.
Utisak da ste na kraju svijeta koji jedva da remete sirene trajekata.
Posljednji put kada je došla ovdje sa Sejmurom, kvart se tek bio oporavljao od prolaska uragana Sendi. Nadošla voda je tada bila poplavila podzemne prostorije i prizemlje smještene suviše blizu okeana. Danas se činilo da je većina štete uspješno otklonjena.
- Atelje Niki Nikovski se nalazi u ovoj zgradi - pokazala je Alisa, označivši jednu impozantnu konstrukciju od cigle koja, sudeći po silosima i dimnjaku, mora da je bila značajna manufaktura iz vremena industrijskog sjaja Bmklina.
Krenuli su u pravcu zgrade koja je prkosila otvorenom moru. Kejovi su bili gotovo pusti. Ni sjenke od nekog turiste ili šetača. Nekoliko obnovljenih malih kafića i radnji bili su poredani u ulici Van Brant, ali još uvijek nisu bili podigli svoje zastore.
- Ko je u stvari ta žena? - upitao je Gabrijel opkoračivši kanalizacionu cijev.
- Top-model koja se proslavila devedesetih godina.
Jedan plamičak se upalio u džezerovim očima.
- Prava manekenka?
- Malo vam treba da se uzbudite, zar ne? - odgovorila mu je prekornim tonom.
- Ne, samo me čudi ta promjena zanimanja - odgovorio je pomalo uvrijeđen.
- U svakom slučaju, njene slike i skulpture počinju da dobijaju na cijeni kod galerista.
- Vaš prijatelj Sejmur je amater u savremenoj umjetnosti?
- Da, on je i istinski kolekcionar. Tu strast mu je prenio otac kao i veliko nasljedstvo koje mu omogućava da je zadovolji...
- A vi? 
Slegnula je ramenima.
- Ja se u umjetnost uopšte ne razumijem. Ali svako neka radi ono što umije: ja imam svoj raspored potjere.
Nabrao je obrve.
- A koga hvatate?
- Kriminalce, razbojnike, ubice.
Stigavši pred staru fabriku, jedno vrijeme su ćutke stajali prije nego što su primijetili da gvozdena vrata kroz koja se ulazi u prizemlje nisu zatvorena rezom. Krenuli su liftom s rešetkama koji je više ličio na teretni lift i pritisnuli su dugme posljednjeg sprata. Kabina se otvorila na jednu betoniranu platformu koja je vodila do metalnih protivpožarnih vrata. Morali su da zvone u nekoliko navrata prije nego što je Niki došla da im otvori.

* * *


Debela kožna kecelja, debele rukavice, slušalice protiv buke, štitnik za lice i crne naočare. Privlačna figura bivše manekenke gubila se u odjeći savršenog kovača.
- Dobar dan, ja sam Alisa Šefer. Moj prijatelj Sejmur je vjerovatno...
- Uđite, požurite!.- prekinula ju je Niki podigavši masku i zadimljena stakla. - Da vas upozorim, briga me za vaše priče, ne želim da budem umiješana u to. Skinuću vam lisice i odmah odlazite, je l' jasno?
Potvrdno su klimnuli glavama i zatvorili vrata za sobom.
Mjesto je više ličilo na kovačnicu nego na slikarski atelje. Osvijetljena samo dnevnom svjetlošću, bila je to beskrajna prostorija, na čijim su zidovima visile najrazličitije alatke: čekići svih veličina, lemilice i aparati za zavarivanje. Vatrene žeravice koje su se crvenile u kovačnici ocrtavale su narandžaste konture oko nakovanja i žarača.
Prateći u stopu Niki, kretali su se po sirovom parketu i probijali kako su znali i umjeli među metalnim kompozicijama koje su zapremale prostor: monotipi urađeni serigrafijom sa purpurnim i oker odrazima koji blješte na čeliku, skulpture od zarđalog gvožđa čije su linije od varenog čelika prijetile da probiju plafon.
- Sjedite tu - naredila je skulptorka pokazavši dvije udubljene stolice koje je stavila prije njihovog dolaska.
Požurivši da završe s tim, Alisa i Gabrijel su zauzeli mjesto s jedne i druge strane jednog postolja. Dok je Niki zašrafljivala brašnu ploču na brusilicu, zatražila je od njih da zategnu lanac lisica u stegi mengela. Potom je uključila mašinu koja je počela da vibrira uz strahovitu buku i približila se dvojici bjegunaca.
Disk je presjekao lanac za manje od tri sekunde i veza je naglo prekinuta. Nekoliko jakih udaraca šiljatim dletom su konačno razlabavili brave čeličnih narukvica.
Najzad, uzdanula je Alisa masirajući bolan i krvav ručni zglob.
Promrmljala je nekoliko riječi zahvalnosti, ali ju je Nikovska osorno prekinula:
- Sada brišite! - zatražila je pokazavši vrata.
Sa olakšanjem što su najzad oslobođeni, par je poslušao.

* * *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:42 am





Našli su se na keju s osmijehom na usnama. Ovo oslobađanje im nije davalo odgovor ni na jedno od njihovih pitanja, ali je označavalo jednu etapu: ponovno osvajanje samostalnosti, prvi stepenik u približavanju istini.
Kao da su se oslobodili balasta, malo su prošetali dokovima. Sada je vjetar bio blag. Nebo, i dalje podjednako plavo, bilo je suprotnosti sa strogom post-industrijskom pozadinom: napušteno zemljište, niz hangara i skladišta. Pogled je svakako bio zadivljujuć. Jednim pogledom mogao se obuhvatiti čitav njujorški zaliv od Kipa slobode sve do Nju Džersija.
- Hajde, ja častim kapućino! - predložio je Gabrijel veselim glasom pokazavši na jedan majušni kafić koji je smješten u starom tramvajskom vagonu ispisanom grafitima. 
Alisa je pokopala njegov entuzijazam.
- A čime ćete platiti svoju kafu? Planirate i nju da ukradete?
Napravio je grimasu, povrijeđen što ga realnost nadilazi. Potom je šakom obuhvatio ruku. Bol koji je osjetio još prilikom buđenja, sada je postajao sve jači.
Gabrijel je skinuo sako. Rukav njegove košulje bio je umrljan krvlju. Podvrnuo je tkaninu i opazio zavoj koji mu pritiska podlakticu: široka platnena kompresa natopljena zgrušanom krvlju. Kad ju je sklonio, otkrio je groznu povredu koja je odmah krenula da krvari. Čitava podlaktica mu je bila izbrazdana sječivom. Na svu sreću, usjeci nisu bili duboki. Rezovi koji su ocrtavali ...
- Niz cifara! - povikala je Alisa pomažući mu da zaustavi krvarenje.
Urezan u njegovu kožu, broj 141197 je izbijao iz krvavih usjeka.
Gabrijelov izraz lica se izmijenio. Za nekoliko sekundi, olakšanje zbog dobijene slobode pretvorilo se u izraz nespokoja.
- Kakva je sad ovo šifra? Počinje da me izluđuje ova bolesna priča!
- Ovoga puta to svakako nije broj telefona - ocijenila je Alisa.
- Da nije možda datum? - zapitao se on loše raspoložen i navlačeći sako.
- 14. novembar 1997... Moguće.
Ogorčen, potražio je pogled mlade Francuskinje.
- Slušajte, ne možemo i dalje ovako da lutamo, bez dokumenata i novca.
- Šta predlažete? Da odemo u policiju, kad ste upravo ukrali kola?
- Ali to je zbog vas!
- Oh, kakva neustrašivost! Pravi ste džentlmen! Pazite, s vama je lako, uvijek je u pitanju tuđa greška. Počinjem dobro da vas upoznajem.
Pokušao je da ne pada u vatru i odustao je od svađe.
- Znam da ima neka registrovana zalagaonica u Čajnataunu. To je adresa koju ponekad popunjavaju džezeri onda kad su prinuđeni da založe svoj instrument.
Nanjušila je zamku.
- A šta hoćete da mu ostavimo? Vaš klavir?
Kiselo se osmijehnuo i pogledao ručni zglob Parižanke.
- Jedino što imamo je vaš sat...
Ustuknula je za nekoliko koraka.
- To, stari, ne može ni u snu.
- Ma hajde, to je Patek Filip, zar ne? Mogi bismo za njega da izvučemo bar...
- Rekla sam vam ne! - viknula je. - To je bio sat mog muža.
- Šta drugo, onda? Nemamo ništa osim ovog mobilnog.
Vidjevši ga kako vitla telefonom koji je bio izvadio iz džepa, umalo se nije zadavila.
- Zadržali ste telefon? Rekla sam vam da ga bacite!
- Ni govora! Previše smo se namučili da ga ukrademo! I to je za sada sve što posjedujemo. Još može da nam posluži.
- Ali s time mogu da nam uđu u trag u roku od tri minuta! Zar nikada ne čitate policijske romane? Zar nikada ne idete u bioskop?
- U redu je, opustite se. Ovo nije film.
Dok je otvarala usta da bi ga uvrijedila, ona se zaustavila. Nošeno vjetrom, „dvotonsko" zavijanje ju je navelo da okrene glavu. Sledila se na nekoliko sekundi pred bljeskovima crvenog svjetla koji su padali na put.
Sirena je urlala, rotacija je bila upaljena, policijsko vozilo se kretalo u njihovom smjeru.

* * *


- Dođite! - viknula je stegnuvši Gabrijela za ruku.
Uputili su se ka mini morisu. Alisa je skliznula na sjedište i krenula. Ulica Van Brant bila je slijepa ulica i dolazak policajaca im je oduzimao svaku mogućnost da pobjegnu 
onuda odakle su došli.
Svaku mogućnost da pobjegnu, ukratko... Jedino pribježište: kapija s gvozdenim šipkama kroz koju se izlazilo na kejove. Na žalost, bilo je zakatančeno jednim lancem.
Nema drugog izbora.
- Vežite pojas - zapovijedila je krenuvši uz škripu guma.
Ruku zgrčenih oko volana, Alisa je ubrzala prvih trideset metara i zaletjela se mini morisom između dva krila kapije. Lanac je spao uz buku gvožđurije i kola su pojurila po kaldrmi starog tramvajskog kolosjeka koji je opkoljavao napuštenu fabriku.
Zabezeknuti Gabrijel je spustio staklo i bacio mobilni kroz prozor.
- Sada je malo kasno! - psovala je Alisa pogledavši ga krvnički.
Sjedeći na nekoliko centimetara od zemlje, mlada žena je imala utisak da vozi igračku. Sa svojim uskim donjim dijelom i majušnim točkovima, kuper se drmusao na neravnoj i izobličenoj zemlji.
Bacila je pogled u retrovizor. Nije se iznenadila primijetivši da su policijska kola krenula u potjeru za njima putem pored samog mora. Alisa je vozila kejovima stotinak metara sve dok nije spazila jednu ulicu nadesno. Tu se zavukla. Asfalt na kome se našla i dugačka prava linija omogućili su joj da nagazi gas da bi u punoj brzini popela prema sjeveru. U to doba dana saobraćaj je postajao sve gušći u tom dijelu Bruklina. Alisa je prošla dva puta uzastopce kroz crveno, umalo ne izazvavši saobraćajni udes, ali ne uspjevši time da se otrese policijskog presretača koji je sad još više ubrzao.
Mini moris nije bio baš slika i prilika komfora, ali održavao se na putu. Jureći, starudija je uz škripu guma uletjela u punoj brzini u krivinu, da bi krenula ka najprometnijoj ulici kvarta.
Alisa je u retrovizoru spazila prijeteću rešetku Taurusa koji se približavao.
- Odmah su iza nas! - upozorio je Gabrijel okrenuvši glavu.
Alisa se spremala da uđe u tunel koji je vodio do brzog kolosjeka. Iskušenje da se utopi u saobraćaj je bilo veliko, ali na auto-putu mini moris neće biti u stanju da se bori sa motorom V8 presretača.
Uzdajući se u svoj instinkt, Alisa je zakočila i naglo okrenula volan usljed čega je vozilo otišlo na pješačku rampu koja omogućava radnicima na održavanju da pristupe krovu podzemnog prolaza.
- Ubićete nas! - urlao je Gabrijel stežući iz sve snage kopču na svom pojasu.
S jednom rukom na upravljaču, s drugom zgrčenom na mjenjaču, Alisa je vozila dvadesetak metara po šljunku. Kola su počela da se zaglibljuju kad je uspjela da ih izvuče skrenuvši na betonirani uzani put koji ide ka Kob Hilu.
Bilo je manje od jedan ...
Okret volana ulijevo, udesno, promjena brzine.
Kola su izašla na trgovačku ulicu s mnoštvom živopisnih radnji: mesara, italijanska piljarnica, poslastičarnica, pa čak i berberin usred posla!
Previše je svijeta ovdje.
Njihov progonitelj im je uvijek bio za petama, ali Alisa je koristila veličinu kupera da bi vozila slalom među vozilima, ne bi li što brže napustila tu prolaznu ulicu i došla do stambene zone.

* * *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:43 am






Sada se pejzaž izmijenio. Industrijska pozadina Red Huka ustupila je mjesto mirnom predgrađu: crkvica, školica i mala dvorišta ispred nizova kuća od crvenog pješčanika, svih istovjetnih.
Uprkos uskim ulicama, Alisa nije smanjila brzinu, stiskajući i dalje gas do daske, glave priljubljene uz šoferšajbnu, u potrazi za idejom. Iza stakla je pejzaž promicao velikom brzinom. Kabina mini morisa bila je prilično neudobna. Pri toj brzini, svaki put kad bi Alisa mijenjala položaj, čulo bi se pucketanje zbog čega se sticao utisak da će se kabina raspasti.
Odjednom je ukočila kad su prošli pored jedne uličice. Naglo je krenula unazad i strahovitom brzinom se zavukla u prolaz.
- Ne ovuda, ovo je zabranjeni smjer!
Kao za inat, jedan kombi za dostavu blokirao je saobraćaj od sredine puta.
- Usporite! Zabićemo se u poštanski kamion!
Oglušivši se na ovaj povik, Alisa je ubrzala što je više mogla i popela se mini morisom na trotoar. Već preopterećeni, amortizeri su popustili. Alisa je pritisla sirenu i na silu oslobodila prolaz, bacivši pogled na spoljni retrovizor. Onemogućena da ih prate, policijska kola su se našla direktno naspram kamioneta.
Nekoliko sekundi spokoja!
I dalje na trotoaru, autić se popeo uz ulicu i naišao na asfaltni put pošto je skrenuo desno na nalegnutim točkovima.
Uputili su se ka jednom engleskom vrtu okruženom gvozdenom ogradom: Kobi Hil parku.
- Znate li gdje smo? - upitala je Alisa usporivši vožnju duž kapije.
Gabrijel je tumačio saobraćajne znakove.
- Krenite desno da bismo stigli do avenije Atlantik. Uradila je kako je rekao i izašli su na četiri kolosjeka: prometna ulica koja prolazi kroz Njujork od istoka do zapada počev od okoline aerodroma JFK sve do obala Ist Rivera.
Alisa je odmah prepoznala put. Tuda su ponekad prolazila taksi vozila na putu do aerodroma.
- Sad smo blizu mosta za Menhetn, je li tako?
- On nam je iza leđa.
Napravila je polukrug i uključila se na Interstejt. Uskoro je primijetila petlju na autoputu koja vodi na Menhetn. Sivkasti stubovi visećeg mosta nazirali su se u daljini. Dvije čelične kule zategnute isprepletanim kablovima i užadima.
- Iza nas!
Policijska kola su ih u stopu pratila. Previše kasno da promijene pravac.
U ovom stadijumu, imali su samo dva rješenja: da krenu ka Long Ajlendu ili da se vrate na Menhetn. Krenuli su ka isključenju 29A da bi stigli na most. Sedam saobraćajnih traka, četiri kolosjeka metroa i jedna biciklistička staza: Menhetnski most je bio gorostas koji je gutao putnike i vozila u Bruklinu da bi ih ponovo ispljunuo na obale Ist Rivera.
Odjednom se kolovoz suzio. Prije nego što stignu do ulaska na most, trebalo je da krenu jednim betonskim prelazom koji se ocrtavao kao dugačka krivina.
Mjesto je bilo zakrčeno i kola su morala da se kreću dodirujući se branicima. Pošto se zaglavila u saobraćaju, Alisa je uključila stop svjetla kao što su uradila i ostala vozila. Policajci su bili na stotinak metara iza njih. Uzalud su uključili sirenu, na tom dijelu puta, prolaz je bio isuviše uzan da bi se vozila pomjerila i propustila ih da prođu. Ali par bjegunaca više nije imao šansi da se izvuče.
- Sad smo gotovi - ocijenio je Gabrijel.
- Ne, možemo da pređemo most.
- Razmislite malo: već imaju našu potjernicu i sada znaju naša kola. Čak i da uspijemo da prođemo, druga patrolna kola će nas sačekati na izlasku s mosta!
- Spustite malo ton, OK? Podsjećam vas da su nas pronašli zahvaljući vama! Rekla sam vam bila da zavrljačite taj prokleti telefon.
- OK, zasrao sam - popustio je on.
Zažmurila je nekoliko sekundi. Nije mislila da policajci već znaju njihov identitet i najzad to nije ni bilo važno. Međutim, Kejn je bio u pravu za ono što je rekao: problem je bilo njihovo vozilo. 
- Imate pravo.
Vidjevši da se saobraćaj malo dalje prorjeđuje, ona je odvezala pojas i otvorila vrata.
- Držite volan - naredila je Gabrijelu.
- Šta, ali... ispada da sam sad ja u pravu?
- Naša kola nisu dovoljno neupadljiva. Hoću da pokušam nešto.
Iznenađen ovim, zgrčio se da bi promijenio mjesto. Na obilaznici koja je vodila na most, kola su i dalje miljela. Škiljio je da ne bi izgubio Alisu iz vida. Ideje ove djevojke nisu prestajale da ga iznenađuju. Provlačila se neuhvatljivo kroz zakrčeni saobraćaj. Najednom ga je uhvatila panika vidjevši je kako vadi pištolj iz svoje jakne. Dospjela je do starog modela honde akord bež boje.
Prosječna kola, shvatio je najednom.
S oružjem u šaci, upravila je pištolj ka staklu. Putnica je izašla ne postavljajući suvišna pitanja. Dala se u bjekstvo tako što je preskočila ogradu i krenula niz travnatu kosinu koja se spuštala više od dvadeset metara.
Gabrijel nije mogao a da ne zvizne u znak divljenja. Okrenuo se. Policijska kola bila su na suprotnoj strani, u podnožju obilaznice. S te razdaljine, teško da su mogli da razlikuju bilo šta.
Sad je i on napustio mini moris i priključio se Alisi u hondi u trenutku kada je saobraćaj ponovo krenuo.

* * *


Gabrijel joj je namignuo i napravio se kao da se žali da bi malo opustio atmosferu:
- Taman sam počeo da se vezujem za malog engleza! Bolje je išao od ove krntije.
Pod dejstvom stresa, Alisine crte lica su ogrubjele.
- Umjesto što se glupirate, bacite pogled na pregradu za rukavice.
Učinio je to i otkrio ono što mu je nedostajlo još otkako se probudio: paklicu cigareta i upaljač.
- Hvala Bogu! - rekao je pripalivši jednu cigaretu. Povukao je dva dugačka dima i pružio je Alisi. Ne ispuštajući volan, povukla je i ona jedan dim iz cigarete. Opori ukus duvana joj je udario u glavu. Morala je pod hitno nešto da pojede ili će se onesvijestiti.
Otvorila je prozor da bi udahnula malo svježeg vazduha. S desne strane, blještali su hiljadama svjetala neboderi Midtauna, dok su je s njene lijeve strane, dugačke stambene zgrade Louer Ist Sajda podsjećale na pozadinu starih policijskih romana koje je proždirao Pol, njen muž.
Pol...
Odagnala je svoje uspomene i pogledala na sat. Bilo je prošlo već više od sat vremena kako su se probudili nesvjesni u parku.
Otada, njihova istraga se nije pomakla ni za mali prst. Ne samo da je misterija ostajala netaknuta, već su se pridodala i druga pitanja da bi situacija postala još zamršenija. I još opasnija.
Njihova istraga je morala da se ubrza, a po tom pitanju se Gabrijel nije varao: nisu mogli ništa naročito bez novca.
- Dajte mi adresu vaše zalagaonice - zatražila je ona dok su kola stizala na Menhetn. 

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:46 am





6

Čajnataun



Starenje u suštini nje ništa drugo nego

kad se više ne bojite svoje prošlosti

STEFAN CVAJG



Kola su prošla Boveri i zaokrenula u ulicu Mot. Alisa je našla mjesto ispred jedne kineske radnje s ljekovitim biljem. Nije bilo mnogo prostora, ali je ona uspjela da se besprekorno uparkira i uglavi između dostavnog kamioneta i food truck-a koji je prodavao dim sum.
- Ako me sjećanje dobro služi, zalagaonica se nalazi malo niže niz ulicu - objasnio je Gabrijel zalupivši vrata honde.
Alisa je krenula u stopu za njim nakon što je zaključala kola.
Ne gubeći vrijeme, pošli su glavnom ulicom u kvartu. Ulica Mot je bila jedna uska ulica koja je vrvjela od svijeta i brujala od živosti; koridor zgrada od tamne cigle, sa čeličnim stepenicama, koji prolazi kroz Čajnataun od sjevera do juga.
Na trotoaru je bio niz najrazličitijih radnji sa izlozima prekrivenim ideogramima: saloni za tetovažu i akupunkturu, prodavnice nakita, butici s imitacijama luksuzne robe, piljarnice i restorani koji isporučuju gotova jela, u čijim su se izlozima nalazili oklopi kornjača iznad kojih je visila hrpa lakiranih pataka okačenih na kuke.
Ubrzo su stigli ispred jedne sive fasade na kojoj je bila džinovska neonka u obliku zmaja. Reklama Pawn Shop - Buy - Sell - Loan treperila je na jutarnjoj svjetlosti.
Gabrijel je gurnuo vrata zalagaonice. Alisa ga je pratila kroz turobni hodnik koji je izbijao na veliku salu bez prozora, sa sivo-zelenim svjetlom. U njoj se osjećao zadah memle i zaparloženog znoja.
Na metalnim policama bile su nagomilane stotine neobičnih predmeta: televizori s ravnim ekranom, firmiran i modeli ručnih torbi, muzički instrumenti, preparirane životinje, apstraktne slike.
- Vaš sat - zatražio je Gabrijel pružajući ruku.
Stojeći pokraj zida, Alisa je oklijevala. Poslije smrti njenog muža, otarasila se, nesumnjivo prebrzo, svih ličnih stvari - odjeće, knjiga, namještaja - svega što ju je podsjećalo na čovjeka koga je toliko voljela. Sada joj je ostao samo još njegov sat: Patek Filip od roze zlata sa kalendarom i mjesečevim mijenama koji je Pol naslijedio od svog djede.
Poslije tolikih mjeseci, časovnik je postao neka vrsta amajlije, nevidljiva spona koja ju je povezivala sa sjećanjem na Pola. Alisa je nosila hronometar svakog dana, ponavljajući svakog jutra postupke koje je nekada činio njen muž: pritezala kopču kožne narukvice oko zgloba ruke, navijala krunicu, brisala brojčanik. Predmet ju je smirivao, davao joj utisak - pomalo vještački, naravno, ali tako utješan - da je Pol i dalje negdje sa njom.
- Molim vas - insistirao je Gabrijel.
Krenuli su u pravcu pulta zaštićenog nekakvom blindiranom staklenom pregradom iza koje je stajao mladi azijat, koji je ličio na androgina i izgledao njegovano: stepenasto ošišana kosa, uske farmerke, štreberske naočare, otkopčan strukirani sako ispod koga je nosio fluorescentnu majicu na kojoj su se nazirali likovi Kejt Haring.
- Šta mogu da učinim za vas? - upitao je Kinez sklanjajući pramen kose iza uveta.
Njegova spremnost da usluzi odudarala je od prljavog ambijenta kojim je mjesto odisalo. Alisa je sa žaljenjem skinula sat i spustila ga na pult.
- Koliko? 
Zajmodavac je zgrabio nakit i osmotrio ga sa svih strana.
- Imate li neki dokument koji dokazuje autentičnost ovog predmeta? Sertifikat na primjer?
- Nemam kod sebe - promrmljala je mlada žena strijeljajući ga pogledom.
Zaposlenije malo naglo rukovao hronografom, igrajući se kazaljkama, vrteći krunicu.
- Vrlo je krhko - prekorila ga je ona.
- Podešavam datum i sat - pravdao se on ne dižući glavu.
- Pokazuje tačno vrijeme! Dobro, sad je dosta! Uzimate ga ili ne?
- Daću vam 500 dolara - predložio je Azijat.
- Vi ste ludi! - prasnula je Alisa otevši mu sat iz ruku. - To je kolekcionarski primjerak! Vrijedi sto puta više!
Spremala se da napusti radnju kad ju je Gabrijel zadržao za ruku.
- Smirite se! - naredio joj je odvukavši je u stranu. - Ne radi se o tome da prodate sat vašeg muža, razumijete? To je jednostavno stavljanje u zalog. Doći ćemo da ga pokupimo čim riješimo našu stvar.
Odmahnula je glavom.
- Ni govora. Naći ćemo drugo rješenje.
- Nema drugog rješenja i vi to znate! - odsječno je izgovorio podigavši glas. - Slušajte, vrijeme nam izmiče. Moramo nešto da pojedemo da bismo dobili snagu, a bez novca nećemo moći ništa da preduzmemo. Izađite da me sačekate napolju i pustite mene da se cjenjkam s ovim tipom.
Alisa mu je s gorčinom pružila sat-narukvicu i izašla iz radnje.
Tek što je izašla na ulicu, zapahnuo ju je miris začina, dimljene ribe i kiselih šampinjona koji nekoliko minuta ranije nije ni primijetila. Od svih ovih isparenja odjednom joj je pripala muka..Od grčeva se presamitila i bila je primorana da se nagne naprijed da bi ispovraćala žutu i kiselu žuč, koju je njen prazan želudac izbacio. S blagom vrtoglavicom, ona se uspravila oslanjajući se na zid.
Gabrijel je imao pravo. Morala je obavezno nešto da pojede.
Protrljala je oči i postala svjesna da joj se suze slivaju niz obraze. Osjećala je kako gubi tlo pod nogama. Ovaj kvart ju je pritiskao, tijelo je prijetilo da je izda. Sada su je stigli napori koje je nešto ranije ulagala.
Njen zglob sa posjekotinama se upalio, mišići su joj bili užasno bolni.
Naročito se osjećala veoma usamljeno, obuzeta tugom i očajem.
Zasljepljujući flešbekovi su prštali u njenom umu. Epizoda sa satom je oživjela bolnu prošlost. Ponovo se sjetila Pola. Njihovog prvog susreta. Opčinjenosti koju je tada bila osjetila. Na tu žestinu koju ljubav nosi sa sobom: snagu koja je u stanju da poništi sve strahove.
Uspomene su izbijale na površinu, kuljale u njenom biću snažno kao gejzir.
Uspomene na srećne dane koji se više neće vratiti.


Sjećam se...

Tri godine ranije


Pariz
Novembar 2010.

Bujice vode, lije kao iz kabla.
- Skreni desno, Sejmure, to je tu: ulica Svetog Tome Akvinskog.
Brisači koji stalno rade tamo-amo jedva uspjevaju da uklone potoke kiše koji su se obrušili na Pariz. Uprkos gumenim lamelama koje čiste, gotovo u istom trenutku opet se na šofreršajbni stvara prozirna zavjesa. 
Naša službena kola bez policijskih oznaka napuštaju bulevar Sen Žermen da bi zamakla u usku ulicu koja izlazi na trg sa crkvom.
Nebo je crno. Od sinoć oluja sve potapa. Pred nama izgleda kao da se pejzaž razliva. Crkveni zabat je iščezao u oblacima. Ornamenti i bareljefi se gube u magli. Jedino se još kameni anđeli zaklonjeni u uglovima naziru u ovom potopu.
Sejmur obilazi oko malog trga i parkira se u zoni za dostavu baš preko puta ginekološke ordinacije.
- Misliš li da ćeš se dugo zadržati?
- Dvadesetak minuta, obećavam. Ginekolog mi je potrvrdio sastanak putem mejla. Dala sam mu do znanja da sam u škripcu s vremenom.
On provjerava svoje poruke na ekranu telefona.
- Slušaj, ima jedna kafeterija malo poviše. Idem sebi da kupim sendvič dok te čekam i pozvaću službu da bih saznao dokle su Savinjon i Kriši stigli u saslušavanju.
- OK, šibni mi poruku ako budeš imao nešto novo. Do viđenja i hvala ti što si me dopratio - rekla sam je zalupivši vrata za sobom.
Kiša pljušti po meni iz sve snage. Podižem jaknu preko glave da bih se zaštitila od kiše i pretrčavam deset metara koliko ima od kola do ljekarske ordinacije. Sekretarici je potrebno skoro minut da mi otvori. Kad konačno uspijevam da uđem u hol, shvatam da je na telefonu. Daje mi jedva primjetno znak kao da bi se izvinila i upućuje me u čekaonicu. Otvaram vrata prostorije i padam s nogu u jednu od kožnih fotelja.
Od jutros živim košmar zbog neke odvratne urinarne infekcije koja se naglo pojavila. Strašno mučenje: bolovi u donjem stomaku, piški mi se na svakih pet minuta, nepodnošljivo peckanje pri svakom mokrenju, i čak povremeno prisustvo krvi u urinu.
I kao za inat, može se reći da je palo stvarno u pogrešan dan. Posljednja dvadeset četiri sata, moja grupa je bila na svim frontovima. Zlopatimo se da bismo izvukli priznanja od jednog ubice protiv koga nemamo jake dokaze, a upravo se pojavio novi slučaj: ubistvo žene koja je pronađena mrtva kod kuće, u jednoj buržujskoj zgradi u ulici Fezandri, u 16. arondismanu. Mlada učiteljica, divljački zadavljena parom čarapa. Sada je 15 časova. Sejmur i ja smo na mjestu zločina već od 7 sati jutros. Sami sprovodimo istragu po komšiluku. Ništa nisam jela, imam mučninu i osjećaj da mokrim žilete.
Dohvatam pudrijeru koja mi se još uvijek vuče po torbi i pred ogledalom pokušavam da malo sredim frizuru. Glava mi je kao zombiju, odjeća mi je skroz mokra i imam utisak da smrdim na pokislo kuče.
Dišem duboko da bih se smirila. Nije mi prvi put da patim od bolova.
Premda je užasno bolno, znam da se to dobro liječi: jedna doza antibiotika i dan kasnije svi simptomi će nestali. Opsjedala sam apoteku preko puta mog stana, ali apotekar nije htio ništa da mi da bez recepta.
- Gospođica Šefer?
Muški glas me je prenuo i upravila sam pogled s pudrijere na bijeli mantil. Umjesto žene koja je bila moj ginekolog, tu sada stoji zgodni dasa, zagasite kože, četrvrtastog lica uokvirenog plavom talasastom kosom i ozarenog nasmijanim očima.
- Ja sam doktor Pol Malori - predstavlja se on namještajući okvir naočara.
- Ali ja imam zakazano kod doktorke Ponsele...
- Moja sestra je na odmoru. Mora da vas je obavijestila da je ja mijenjam.
Nerviram se.
- Nije uopšte, naprotiv: potvrdila mi je zakazani termin mejlom.
Vadim telefon i tražim poruku na ekranu kao dokaz. Ponovo je pročitavši, shvatam da tip ima pravo: samo sam ovlaš preletjela preko poruke, primjetivši potvrdu termina, ali ne i obavještenje o odlasku na odmor.
Sranje. 
- Uđite, molim vas - predlaže blagim glasom.
Oklijevam onako smetena. Previše dobro poznajem muškarce da bih ikada ijednog poželjela za ginekologa. Oduvijek mi je izgledalo očigledno da je žena prije u stanju da razumije drugu ženu. U pitanju je psihologija, senzibilitet, intimnost. I dalje na oprezu, ipak idem za njim u ordinaciju, potpuno riješena da ne odugovlačim razgovor.
- Vrlo dobro - kažem. - Biću direktna, doktore: treba mi samo antibiotik da bih izliječila neki cistitis. Doktorka Ponsele mi obično prepisuje jednu dozu antibiotika, lijek...
On me gleda mršteći se i presijeca moju tiradu:
- Oprostite, ali ne biste valjda da napištete recept umjesto mene, zar ne? Razumjećete da ne mogu da vam prepišem antibiotik, a da vas ne pregledam.
Pokušavam da savladam svoj bijes, ali shvatila sam da će stvari biti komplikovanije nego što sam zamišljala.
- Kažem vam da imam kronični cistitis. Ne morate da postavljate drugu dijagnozu,
- Nema sumnje, gospođice, ali ovdje sam ljekar ja.
- U stvari, ja nisam ljekar. Ja sam policajka i imam posla preko glave! Dakle, nemojte da gubim vrijeme s glupim vaginalnim testom koji će trajati satima!
- Upravo će se tako desiti - kaže pružajući mi čašicu za urin. - I prepisaću vam takođe da uradite citobakteriološki pregled u nekoj laboratoriji.
- Tvrdoglavi ste, časna riječ! Dajte te antibiotike pa da završimo s ovim!
- Slušajte, budite razumni i prestanite da se ponašate kao narkoman! Ne postoje samo antibiotici u živom.
Najednom, osjećam se u isti mah umorno i glupo. Ponovno probadanje kida mi donji dio stomaka. Nagomilani umor otkako sam stupila u kriminalističku brigadu navire u meni kao vulkanska lava. Previše neprospavanih noći, previše nasilja i užasa, previše nemogućih fantoma koje treba uloviti.
Osjećam se kao da sam na ivici snage, ispražnjena. Treba mi sunce, topla kupka, nova frizura, ženstvenija garderoba i dvije nedjelje odmora daleko od Pariza. Daleko od mene same.
Gledam ovog tipa, elegantnog, uglađenog, vedrog. Njegovo lijepo lice je odmorno, osmijeh mu je blag, izgleda ljupko dok se iščuđava. Njegova nevjerovatna plava talasasta kosa me izluđuje. Čak i njegove sitne bore oko očiju su da odlijepiš. A ja se osjećam ružnom i glupom. Smiješna glupača koja s njime priča o svojim problemima s bešikom.
- Pijete li dovoljno vode, inače? - nastavlja on. - Znate li da se polovina cistitisa može izliječiti jednostavnim unošenjem dva litra vode dnevno?
Više ga i ne slušam. U tome sam jaka: moja obeshrabrenost nikada ne traje dugo. Poput bljeskova, sjećanja naglo iskrsavaju u mojoj glavi. Leš te žene na mjestu zločina jutros: Klara Matiren, divljački zadavljena najlonskom čarapom. Njene iskolačene oči, lice sleđeno od užasa. Nemam prava da gubim vrijeme. Nemam prava da se prepuštam razonodi. Moram ubicu da satjeram u tjesnac prije nego što se odvaži da opet ubije nekoga.
- A fitoterapija? - pita lijepi plavušan. - Znate li da biljke mogu biti od velike koristi, naročito sok od jarebike.
Pokretom istovremeno naglim koliko neočekivanim, odlazim za njegov sto i kidam neispisani recept iz njegovog bloka.
- U pravu ste, sama ću ispisati recept!
Toliko je zaprepašćen da ne pokazuje ni nagovještaj namjere da me u tome spriječi.
Okrećem se u mjestu i odlazim zalupivši vrata.

* * *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:46 am






Pariz, 10. arondisman
Mjesec dana kasnije decembar 2010. 7 časova ujutru

Audi juri kroz noć i dolazi na trg Kolonel-Fabijen. Svjetlosti grada se odražavaju na
impozantnom talasu od betona i stakla sjedišta Komunističke partije. Vlada polarna hladnoća. Odvrćem grijanje na najjače i krećem preko kružnog toka da bih stigla do ulice Luj-Blan. Palim radio prelazeći kanal Sen Marten.
- Frans Info, 7je časova, o najnovijim vijestima izvještava vas Bernar Tomason.
- Dobar dan, Florans, dobar dan svima. Na ovo Badnje veče, vremenske nepogode i dalje prijete da budu glavna vijest dana. Francuski meteorološki zavod je, naime, upravo dao narandžasto upozorenje , strahujući od znatnih snježnih padavina koje bi trebalo da pogode Pariz krajem prijepodneva.
Dolazak snijega jako će ometati saobraćaj na Ile - de- Fransu...
Prokleti doček. Proklete porodične obaveze.
Na svu sreću da Božić pada samo jedanput godišnje. Ali za mene je i taj jedan put previše.
U taj jutarnji čas, Pariz je sačuvan od oluje koja se najavljuje, ali mir će kratko potrajati. Koristim rijedak saobraćaj da bih projurila vrtoglavom brzinom ispred stanice Gar de Lest i krećem bulevarom Mažanta, prelazeći velikom brznom 10. arondisman od sjevera ka jugu.
Prezirem majku, prezirem sestru, prezirem brata. I mrzim ova godišnja okupljanja koja se uvijek preobraze u košmar. Berenis, moja mlađa sestra, živi u Londonu gdje drži umjetničku galeriju na ulici Nju Bond. Starija Fabris, radi u finansijama u Singapuru. Svake godine, sa muževima i djecom, prave dvodnevnu pauzu u vili moje majke, blizu Bordoa, da bi tu proveli Božić prije nego što odlete prema egzotičnim i osunčanim destinacijama: Maldivima, ostrvu Mauricijus, Karibima.
(...) Bizon Fite zato snažno preporučuje da izbjegavate vožnju svojim kolima u pariskom regionu kao i u pograničnim departmanima na zapadu. Upozorenje kojeg je izgleda teško držati se ovog Badnjeg dana. Prefektura takođe izdaje vrlo važno upozorenje, strahujući da već početkom večeri snijeg ne prede u poledicu, kada temperature padnu ispod nule.
Ulica Reomir, zatim ulica Bobur: prelazim Le Mare sa zapada i izlazim ispred trga na kome se nalazi Gradska opština, koja je zatrpana svjetiljkama. U daljini, obrisi dva masivna tornja i vrh Notr Dama ocrtavaju se u mraku.
Svake godine, uz neke male izmjene, odigrava se ista pozorišna predstava u ova dva dana: moja majka će na sav glas hvaliti uspješnost Berenis i Fabris, njihov izbor u životu, njihovu karijeru. Obeznaniće se pred njihovom dječurlijom, hvaleći njihovo vaspitanje i uspjeh u školi. Razgovori će se uvijek vrtjeti oko istih tema: imigracija, fiskalna glavobolja, sav taj french bashing.
Za nju, za njih, ja ne postojim. Ja nisam njihova. Ja sam nekakav dečko sfalinkom, bez elegancije, bezznakova raspoznavanja. Promašena funkcionerka. Ja sam kći mog oca.
Teškoće u saobraćaju prijete da se prošire na određene linije metro a i RER-a. Isto važi i za avio saobraćaj. Za Pariske aerodrome na pomolu je crni dan, s hiljadama putnika koji će ostati blokirani na zemlji.
Ove velike snježne padavine zaobići će, međutim, dolinu Rone kao i oblast mediterana. U Bordou, Tuluzu i Mar seju, temperature će se kretati između 15 °C i 18 °C. Za to vrijeme, u Nici i Antibima moći ćete da ručate na terasi, s obzirom da će se živa u termometru popeti na 20 °C. 
Dosta mi je da me osuđuju ove budale. Dosta mi je njihovih koliko predvidljivih toliko čestih primjedbi:
„Još nisi našla nekog tipa?"
„Nisi spremna da ostaneš u drugom stanju..."
„Zašto se oblačiš kao džak?"
„Zašto živiš kao neka tinejdžerka?"
Sita sam njihovih vegetarijanskih obroka da bi sačuvale liniju i bile dobrog zdravlja: njihovog zrnevlja za ptice, njihove odvratno neukusne kinoe, njihovih tofi galeta, pirea od karfiola.
Polako ulazim u ulicu Kutelri da bih prešla kej preko mosta Notr Dam. Mjesto je magično: s lijeve strane, istorijske zgrade bolnice Otel-Dje, s desne strane fasada Zatvora i krov Sat - kule.
Svako od ovih okupljanja u porodičnoj kući mi daje utisak kao da smo se vratili trideset godina unazad, ponovo otvara rane iz djetinjstva i lomove iz mladosti, čini da ponovo iskrsnu bratski sukobi, oživljava apsolutnu usamljenost.
Svake godine kažem sebi da je to posljednji put i svake godine ponovo tonem u isto. A da zaista i ne znam zašto. Jedan dio mene me tjera da definitivno porušim mostove, ali drugi dio bi dao sve samo da im vidi izraze lica onog dana kad se budem pojavila obučena kao princeza, s tipom koji ispunjava sve uslove.
Lijeva obala. Jurim duž keja, zatim zaokrećem nalijevo u ulicu De Sen-Per. Usporavam, palim stop svjetla i parkiram se na uglu ulice De Lil. Zalupim vrata na kolima, navlačim svoju narandžastu traku za intervencije i zvonim na interfon jedne lijepe nedavno renovirane zgrade.
Pritiskam palcem dugme tokom tridesetak sekundi. Ideja mi se rodila u glavi početkom sedmice i od mene iziskivala da odradim nekoliko istraživanja. Znam da upravo činim ludost, ali svijest o tome nije dovoljna da bi me odvratila.
- Da, ko je? - pita još nerazbuđeni glas.
- Pol Malori? Sudska policija, hoćete li da otvorite, molim vas.
- Šta, ali...
- Policija, gospodine, otvorite!
Jedna od teških krila ulaznih vrata se otvaraju uz škljocanje. Ostavljam lift i penjem se trkom preskačući stepenike sve do trećeg sprata, gdje lupam na vrata.
- Evo, evo!
Čovjek koji otvara je zaista moj lijepi ginekolog, ali ovoga jutra ne izgleda tako kočoperno: u gaćicama i staroj majici, razbarušene plave kose, s licem na kome se očituje iznenađenost, umor i nespokoj.
- Hej, pa ja vas poznajem, vi ste...
- Kapetan Šefer, kriminalistička brigada. Gospodine Malori, obavještavam vas da odlazite u pritvor počev od sada, četvrtka 24. decembra u 7:16 h ujutru. Imate pravo da...
- Izvinite, ali to mora da je neka greška! Za šta sam osumnjičen, molim vas?
- Falsiflkovanje i korišćenje falsifikata. Molim vas pođite za mnom.
- Je l' to neka šala?
- Nemojte da me primoravate da pozovem kolege da se popnu, gospodine Malori.
- Mogu li barem da navučem pantalone i košulju?
- Hajde, samo brzo. I ponesite debelu jaknu, grijanje ne radi dobro u našim prostorijama.
Za to vrijeme dok se on oblači, bacam pogled unutra. Osmanski stan je preobražen u neku vrstu ateljea s oplemenjenim dekoracijama. Srušeno je nekoliko pregradnih zidova, ishoblovan parket u obliku riblje kosti, ali očuvana su dva mermerna kamina i gipsani ukrasi.
Iza jednih vrata, umotanu u čaršav, primjećujem mladu riđokosu ženu od dvadesetak godina koja me gleda razrogačenih očiju. Čekanje se oteglo.
- Brže malo, Malori! - dovikujem udarajući u vrata. - Ne treba vam deset minuta da biste navukli gaće!
Ljekar izlazi iz kupatila skockan od glave do pete. Neosporno je ponovo postao divan i sada na sebi ima sako od tvida, pantalone koje se sužavaju na dolje, kišni mantil od gabardina i par gumenih čizmica. Izgovara nekoliko riječi da bi umirio svoju riđokosu i prati me niz stepenište.
- Gdje su vam kolege? - pita me kad smo izašli na ulicu.
- Sama sam. Neću valjda da mobilišem odred elitnih jedinica da bih vas izvukla iz kreveta...
- Ali ovo ovdje nije policijski auto?
- To je policijski auto bez oznaka. Ne pitajte mnogo i uskačite naprijed.
On oklijeva, zatim konačno sjeda pored mene. Krećem i vozimo se u tišini dok počinje da se razdanjuje. Prelazimo 6. arondisman i Monparnas prije nego što se Pol odluči da pita:
- Sad ozbiljno, kakav je ovo cirkus? Znate da sam mogao da podnesem tužbu protiv vas prošlog mjeseca zbog krađe ljekarskog recepta! Možete samo da zahvalite mojoj sestri: ona me je odvratila iznalazeći niz olakšavajućih okolnosti po vas. Da budem iskren, čak je koristila za vas riječ „udarena" .
- I ja sam se raspitala o vama, Malori - kažem vadeći iz džepa fotokopirana dokumenta.
On otvara hrpu papira i počinje da čita mršteći se.
- Šta je u stvari ovo?
- Dokazi da ste napravili lažne potvrde o primanju na stan u korist dvije Malijke bez papira kako bi one mogle da podnesu zahtjev za boravak.
On ne pokušava da porekne.
- Pa šta? Solidarnost i humanost su zločin?
- U pravu se to naziva „falsifikovanje i korišćenje falsifikata". Kažnjava se s tri godine zatvora i 45000 eura novčane kazne.
- Mislio sam da nema dovoljno mjesta u zatvoru. A otkada se kriminalistička brigada bavi ovakvom vrstom poslova?
Više nismo daleko od Monruža. Presijecam bulevar De Marešo, idem jednim dijelom periferije, zatim putem A6 da bih došla do „Akvitanije" , autoputa koji povezuje Pariz i Bordo.
Kada primijeti skretanje za Visu, Pol zaista počinje da se brine.
- Ali gdje me tačno vozite?
- U Bordo. Sigurna sam da volite vino...
- Ne, ne mislite valjda ozbiljno!
- Provešćemo Badnje veče kod moje majke. Bićete jako lijepo primljeni, vidjećete.
On se okreće, gleda da li ih neko prati, pokušava da se našali da bi sebe umirio.
- Pronašao sam: u kolima je kamera. Imate program skrivene kamere kod policajaca, je li tako?
Nastavljajući s vožnjom, koristim nekoliko minuta da bih mu odvažno objasnila poduhvat koji mi je na pameti: zaboraviću na njegovu priču s lažnim potvrdama o stanovanju, a zauzvrat on će pristati da glumi mog vjerenika tokom Badnje večeri.
Nekoliko dugih sekundi, on ćuti i ne ispušta me iz vida. Najprije je potpuno nepovjerljiv sve dok ne shvati:
- O Bože, najgore je to što se vi uopšte ne šalite, zar ne? Stvarno ste smislili čitavu ovu zamku zato što nemate hrabrosti da odbranite svoje životne izbore pred svojom porodicom. Da čovjek ne povjeruje! Vama ne treba ginekolog, vama treba psihoanalitičar.
Istrpjela sam napad i nakon nekoliko minuta tišine, vraćam se na zemlju. U pravu je, naravno. Ja sam obična kukavica. I najzad, šta sam tačno očekivala? Da mu bude zabavno to što učestvuje u mojoj maloj predstavi? Odjednom se osjećam kao kraljica budalaština. To je moja jaka i moja slaba tačka: slušam instinkt više nego razum. Tome dugujem to što sam uspjela da razriješim neke teške istrage što mi je omogućilo da uđem u Kriminalističku brigadu s trideset četiri godine. Ali ponekad moja intuicija omane i budem izbačena iz kolosijeka. Ideja da predstavim ovog tipa mojoj porodici sad mi se čini podjednako smiješna i neumjesna.
Crveneći se od stida, predajem se:
- U pravu ste. Meni... meni je žao. Okrenuću i vratiću vas kući.
- Zaustavite se najprije na prvoj benzinskoj pumpi. Rezervoar vam je skoro prazan.

* * *


Punim pun rezerovar supera. Prsti mi se lijepe, a od isparenja benzina vrti mi se u glavi. Dok se vraćam do kola, otkrivam da Pol Malori više nije na sjedištu suvozača. Podižem glavu i primjećujem kroz staklo prostora koji se renovira kako mi upravo napadno daje znake da mu se pridružim.
- Naručio sam vam čaj - kaže mi predlažući mi da sjednem.
- Loš izbor, pijem samo kafu.
- To je bar jednostavno - osmjehuje se i ustaje da bi otišao do automata da mi uzme piće.
Nešto me kod ovog tipa zbunjuje: neka flegmatična crta, vrlo nalik engleskom džentlmenu, način da zadrži određen nivo u svim okolnostima.
Vraća se nakon dva minuta stavljajući ispred mene čašu kafe i kroasan uvijen u papirnu salvetu.
- Nisu tako dobre kao kod Pjera Ermea8, ali su manje loše nego što se da naslutiti po njihovom izgledu - uvjerava on da bi opustio atmosferu.
Da bi naizgled potkrijepio svoje riječi, on zagriza svoje pecivo i diskretno zijevne.
- Kad čovjek pomisli da ste me izvukli iz kreveta u 7 sati! Taj jedini put kad sam mogao da se izležavam do mile volje!
- Rekla sam da ću vas vratiti. Još uvijek ćete imati vremena da se vratite u krevet svojoj dragani.
Otpija gutljaj čaja i pita:
- Priznajem da vas ne razumijem najbolje: zašto želite da provedete Božić sa ljudima koji vam očigledno više nanose bol nego što vam čine dobro?
- Zaboravite, Malori. Kao što rekoste, niste vi psihijatar.
- A vaš otac, šta on o svemu tome misli?
Poklopim ga odgovorom.
- Moj otac je odavno umro.
- Prestanite da mi pričate pričice! - viče on pružajući mi svoj smartfon.
Gledam u ekran znajući unaprijed šta ću na njemu ugledati. Dok sam točila gorivo, Malori se konektovao na internet. Ne iznenađuje što ga je potraga odvela do jedne stare vijesti od prije nekoliko mjeseci u kome se spominju prestupi moga oca.

Bivši „superpoficajac"Akn Šefer

osuđen na dvije godine zatvora.


Prije tri godine, njegovo hapšenje je izazvalo pravi zemljotres u okviru lilske policije. 2. septembra 2007. komesar odsjeka Alen Šefer je uhapšen kod kuće rano ujutru od strane policijaca SGI koji su od njega tražili da podnese izvještaj o obavljanju svojih dužnosti i ljudima s kojima se viđao. 
Poslije višemjesečne istrage, unutrašnja kontrola policije je objelodanila da postoji sistem korupcije velikih razmjera i pronevjera koje je izvršio ovaj službenik s visokim činom Sudske policije Sjevera.
Policajac stare škole, koga su poštovale i kome su se štaviše divile njegove kolege,
Alen Šefer, priznao je tokom trajanja pritvora da je skliznuo na „lošu stranu" održavajući prijateljske odnose s više ljudi poznatih po velikom kriminalu. Toliko je bio zastranio da je čak potajno sklanjao kokain i kanabis prije nego što se zaplijenjena količina zapečati kako bi snabdjeo svoje doušnike.
Juče je Sud za prekršaje u Lilu proglasio bivšeg policajca krivim za „pasivnu korupciju" , „ udruživanje sa zločincima", „trgovinu narkoticima" i „povredu profesionalne tajne"...

Oči mi se pune suzama i brzo sklanjam pogled s ekrana. Napamet znam nečasna djela mog oca.
- Najzad, vi ste samo sitno njuškalo!
- Vi mi to kažete? Ne zamjerite, ali rugao se kotao loncu...
- Dobro, otac mi je u ćorki, pa šta?
- Zar ne bi možda njega trebalo da odete da posjetite za Božić?
- Gledajte svoja posla!
On nastavlja i dalje.
- Mogu li da vas pitam gdje je zatvoren?
- Šta vas se to uopšte tiče?
- U Lilu?
- Ne, u Luinu, kod Eks-an-Provans. Tamo gdje mu živi treća žena.
- Zašto ne odete da ga vidite?
Uzdahnem i povisim ton:
- Zato što više ne govorim sa njim. Zbog njega sam poželjela da se bavim ovim poslom. On mi je bio uzor, jedina osoba u koju sam imala povjerenja a on je to povjerenje iznevjerio. Lagao je sve oko sebe. Nikad mu to neću oprostiti.
- Vaš otac nije nikoga ubio.
- Ne možete to da razumijete.
Bijesno ustajem u jednom skoku, čvrsto riješena da se iščupam iz klopke u koju sam samu sebe gurnula. On me zadržava za ruku.
- Hoćete da ja pođem s vama?
- Slušajte, Pol, veoma ste ljubazni, veoma učtivi i očigledno sljedbenik dalaj-lame, ali mi se ne poznajemo. Zasrala sam s vama i izvinila sam se. Ali ako jednog dana budem poželjela da vidim oca, to ću uraditi bez vas, OK?
- Kako hoćete. Ipak, Božić je period praznika... nije li tada možda pravi trenutak?
- Smarate me. Nismo u Diznilendu.
Jedva primjetno se osmjehuje. Međutim, protiv svoje volje čujem sebe kako mu objašnjavam:
- Čak kad bih to i željela, ne bih mogla. Ne može se tek tako banuti u posjetu u zatvoru. Potrebno je odobrenje, potrebno je...
Okomio se.
- Vi ste policajka. Možete to da regulišete telefonom.
Na kraju se vraćam u njegovu igru i odlučujem da ga testiram.
- Hajde da se uozbiljimo, Eks-an-Provans je sedam sati kolima. Zbog snijega koji pada u Parizu, nećemo moći da se vratimo u prijestonicu.
- Hajde da pokušamo! - dobacio je. - Ja ću da vozim.
- Počinje da mi gori u grudima. Gubim stabilnost i dvoumim se nekoliko sekundi. Željela bih da popustim pred tom ludom idejom, ali nisam sigurna koji su moji pravi motivi. 
Da li me stvarno vodi želja da ponovo vidim oca ili perspektiva da ću provesti nekoliko sati s tim neznancem koji me očigledno neće osuditi ma šta da kažem ili uradim?
Tražim njegove oči i sviđa mi se ono što u njima vidim.
Bacam mu ključeve koje on hvata u letu.
Evri, Oser, Bon, Lion, Valans, Avinjon...
Nastavljamo našu nadrealnu plovidbu duž autoputa Sunca. Po prvi put nakon dugo vremena, opustila sam se pored nekog muškarca. Puštam ga da radi kako hoće; prepuštam se. Slušamo pjesme na radiju i jedemo keks peti ber i čokoladni keks. Svuda su mrvice i sunce. Imam osjećaj kao da sam na odmoru, u Provansi, na Mediteranu. Osjećaj slobode.
Svega onoga što mi je potrebno.

* * *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:46 am







Tačno je 13:30h kad me Pol ostavlja ispred ulaza u zatvor u Luinu. Čitavim putem odbijala sam tu ideju o sučeljavanju sa svojim ocem. Stojeći nepomično pred strogom fasadom s koje me nadgledaju kamere za nadzor, više nema povratka nazad.
Ponovo izlazim pola sata kasnije, u suzama, ali s olakšanjem. Što sam ponovo vidjela oca. Što sam razgovarala sa njim. Što sam posijala sjeme izmirenja koje mi sada više ne izgleda nemoguće. Ovaj prvi korak je nesumnjivo bio najbolja stvar koju sam uradila za posljednjih nekoliko godina. I to dugujem čovjeku koga jedva poznajem. Nekome ko je umio da vidi u meni nešto drugo od onoga što sam željela da mu pokažem.
Ne znam šta krijete, gospodine Malori, da li ste podjednako uvrnuti kao ja ili ste naprosto nesvakidašnji tip, ali hvala.
Oslobođena tereta, polako tonem u san u kolima.

* * *


Pol mi se smiješi.
- Jesam li ti rekao da moja baba ima kuću na Amalfitanskoj obali? Jesi li već išla u Italiju za Božić?
Kad sam otvorila oči, upravo smo bili prešli italijansku granicu. Sada smo u San Remu i sunce baca posljednje zrake. Daleko od Pariza, Bordoa, kiše i broja 36.
Osjećam njegov pogled na sebi. Imam utisak da ga oduvijek poznajem. Ne razumijem kako je jedna tako prisna veza mogla da se izatka tako brzo među nama.
Postoje rijetki trenuci u životu kada vam se otvore jedna vrata i život vam ponudi susret koji više niste očekivali. Susret sa bićem s kojim se dopunjujete, koje vas prihvata onakvim kakvi ste, koje vas uzima u cijelosti, koje nazire i prihvata vaše kontradikcije, strahove, osjećaje, bijes, mračnu blatnjavu bujicu koja teče u vašoj glavi. I kroti je. Onaj koji vam pruža ogledalo u kome se više ne bojite da se pogledate.

* * *



Dovoljan je jedan tren. Jedan pogled. Jedan susret. Da se život preokrene. Prava osoba u pravom trenutku. Saučesnički hir slučaja.
Proveli smo Badnje veče u jednom hotelu u Rimu.
Sutradan smo išli duž Amalfitanske obale, prešli Dolinu zmaja sve do visećih vrtova Ravela.
Pet mjeseci kasnije, bili smo vjenčani.
U maju sam saznala da čekam dijete.

* * *



Ima trenutaka u životu kada se jedna vrata otvore i kada vam život sklizne u svjetlost. Rijetki trenuci kada se nešto u vama otvori. Lebdite u bestežinskom stanju, jurite autoputem bez radara. Izbori postaju jasni i jednostavni, odgovori zamjenjuju pitanja, strah ustupa mjesto ljubavi.
Treba iživjeti ovakve trenutke. Rijetko potraju. 

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:47 am




7

Pad u prašinu



Uvijek možemo više od onoga što misdmo da možemo.

ŽOZEF KESEL



Čajnataun
Danas
10:20h

Žamor gomile. Isparenja sušene ribe od koga se čovjeku prevrće želudac. Škripa metalnih vrata.
Gabrijel je izašao iz zalagaonice i zakoračio u ulicu Mot. Primijetivši ga, Alisa se brzo prenula iz svojih sjećanja.
- Jeste li dobro? - upitao ju je naslućujući njenu uznemirenost.
- Dobro sam - uvjerila ga je. - Dakle, kako je prošlo sa satom mog muža?
- Izvukao sam 1600 dolara - potvrdio je ponosno mašući svežnjem novčanica. - I obećavam vam da ćemo ga brzo preuzeti. Dotle, vjerujem da smo stvarno zaslužili da doručkujemo.
Ona se složila i požurili su da napuste Čajnataun i odu na pitomije pločnike Boverija. Krenuli su avenijom prema sjeveru, hodajući osunčanom stranom ulice.
U ne tako dalekoj prošlosti, ovaj dio Menhetna je bio razbojnički kraj, stjecište narkomana, prostitutki i beskućnika. Sada je to postalo gostoljubivo, šik i interesantno mjesto. Ulica je bila svijetla i prozračna, arhitektura raznolika, izlozi šaroliki. Među zgradama od pješčanika, malim radnjama i restoranima ocrtavali su se čudni obrisi Nju Mjuzeuma. Njegovih sedam spratova ličilo je na gomilu kutija za cipele naslaganih jedne na druge u nestabilnoj ravnoteži. Njegove odsječne linije i boja fasade - besprekorno bijela uhvaćena u srebrnkaste konopce - odudarao je od patiniranog dekora Louer Ist Sajda.
Alisa i Gabrijel su gurnuli vrata Pepermil Kofi Šopa, prvog kafea koji im se našao na putu.
Smjestili su se u jednom separeu na dvije kožne stolice krem boje koje su stajale jedna naspram druge. Zidovi s bijelim pločicama, gipsanim ukrasima, velikim izlogom, s parketom od masivnog hrasta: istovremeno ugodno i rafinirano, mjesto je odisalo toplinom i bilo je potpuna suprotnost gužvi u Čajnataunu. Probijajući se kroz veliko staklo, lijepa jesenja svjetlost obasjavala je salu od čega su se presijavali automati za espreso iza šanka.
Na sredini svakog stola, uglavljen u jedan žljeb, tablet računar je omogućavao gostima da konsultuju meni, surfuju na internetu i imaju pristupa određenom izboru novina i časopisa.
Alisa je pregledala jelovnik. Od gladi joj imala tolike grčeve u želucu da je čula kako joj krče crijeva u stomaku. Naručila je kapućino i đevrek sa lososom; Gabrijel se odlučio za jedan kafe late, uz sendvič Monte-Kristo.
Sa prslukom, kravatom i šeširom Stetson Fedora, konobar otmenih manira im je ubrzo poslužio narudžbinu.
Bacili su se na svoje jelo i sasuli kafu gotovo u jednom gutljaju. Alisa je u nekoliko zalogaja smazala ono malo peciva sa lososom, pavlakom, vlascem i komoračem. Povrativši snagu, zažmurila je i pustila da je uljuljkuj u stare arije bluza koje su se čule iz radio aparata od lakiranog drveta. Bio je to pokušaj da se isključi i „pravilno usmjeri neurone", kako je obično govorila njena baka. 
- Sigurno nam je nešto promaklo - rekao je Gabrijel gutajući posljednje mrvice svog sendviča.
Iz daljine je dao znak barmenu da ponovo donese isto. Alisa je otvorila oči i priklonila se mišljenju svog pratioca.
- Treba sve početi od nule. Napraviti spisak naših indicija i pokušati da ih iskoristimo: broj telefona hotela Grinič, niz cifara koje su urezane na vašoj podlaktici...
Zaustavila se u svom zanosu. Jedan vrlo maljav poslužitelj upravo se trgnuo primijetivši mrlje krvi na njenoj košulji. Diskretno je podigla rajsferšlus na svojoj jakni.
- Predlažem da podijelimo novac - sugerisao je Gabrijel izvadivši iz svog džepa 1600 dolara koje mu je dao Kinez. - Nije dobro sve staviti na jednu gomilu.
Položio je pred Alisu osam novčanica od po 100 dolara. Mlada žena ih je opipala i složila u uzani džep svojih farmerka. Tada je tek osjetila mali pravougaoni kartonski smotuljak u dnu džepa. Nabrala je obrve i otvorila ga za stolom.
- Pogledajte ovo!
Radilo se o ceduljici tiketa za garderobu, kao što ih daju u garderobama velikih restorana ili ostavama za prtljag po hotelima. Gabrijel se nagnuo naprijed: na tiketu je stajao broj 127. Ispisana tananim slovima, dva isprepletana slova H i G tvorili su diskretni logo.
- Hotel Grinič! - povikali su u isti glas. U jednoj sekundi nestalo je malodušnosti.
- Hajdemo! - dobacila je mlada žena.
- Ali još nisam ni probao moj pomfrit!
- Krkaćete kasnije, Kejn!
Alisa je već pretraživala na tabletu na dodir adresu hotela, dok je Gabrijel regulisao njihov račun za šankom.
- Na raskršću ulice Grinič i Nort Mur - dobacio joj je dok se vraćao prema njoj.
Dograbila je nož koji se nalazio na stolu i krišom ga tutnula u džep svoje jakne; on je svoj sako prebacio preko ramena. I izašli su u isti korak.
Honda se zaustavila iza dva taksija parkirana u dvostrukom redu. U samom srcu Trajbeka, hotel Grinič je bio visoka zgrada od cigle i stakla koja se uzdizala na nekoliko metara od obala rijeke Hadson.
- Malo niže postoji parking, u ulici Čembers- potvrdio je Gabrijel pokazujući znak. - Idem da se parkiram i...
- Ne dolazi u obzir! - odsječno je rekla Alisa. - Idem sama a vi me čekajte ovdje s upaljenim motorom, da bih osigurala jedan izlaz u slučaju da nešto krene loše.
- A ako se ne vratite za petnaest minuta, šta da radim? Da zovem policiju?
- Ja sam policija! - odgovorila je izašavši iz kola. Vidjevši je kako se zapućuje prema ulazu, jedan portir joj je oslobodio prolaz osmijehnuvši joj se. Ona mu je zahvalila klimanjem glave i ušla je u hol.
Alisa je krenula u diskertno luksuzno predvorje koje se produžavalo elegantim salonom - bibliotekom koja se kupa u blagoj svjetlosti. Kauč česterfild i platnene fotelje bile su raspoređene oko jednog velikog kamina u kome su gorjela dvije ogromne cjepanice. Nešto dalje, iza stakla se moglo nazreti untrašnje dvorište koje podsjeća na Italiju.
- Dobrodošli, gospođo, šta mogu da učinim za vas? - upitala je mlada žena čija se odjeća utapala u neobičan i trendi dekor: debeli okviri naočara, šarena suknja, košulja sa geometrijskim dezenom, bakarnocrveni porub, tanak i vazdušast.
- Došla sam po prtljag - obavijestila je Alisa pruživši joj tiket sa brojem.
- Naravno. Trenutak, molim.
Pružila je tiket svom pomoćniku koji se izgubio u maloj susjednoj sali da bi se iz nje pojavio trideset sekundi kasnije s crnom akten tašnom, na čijoj se dršci nalazila samoljepljiva narukvica koja je nosila broj 127.
- Izvolite, gospođo. 
Previše je lijepo da bi bilo istinito, pomislila je Alisa dočepavši se malog kofera.
Odlučila je da okuša sreću.
- Voljela bih da saznam identitet osobe koja je ostavila ovaj kofer u ostavi za prtljag.
Mlada žena iza prijemnog pulta se namrštila.
- Pa, gospođo, mislila sam da ste to bili vi, inače vam ga nikad ne bih dala. Ako to nije slučaj, zamoliću vas da budete ljubazni i vratite mi ga...
- Njujorška policija, detektivka Šefer! - dobacila je Alisa ne prikrivajući se. - Trenutno istražujem...
- Mislim da imate prilično francuski akcenat za njujorškog policajca - prekinula ju je službenica. - Pokažite mi vašu ličnu kartu, molim vas.
- Ime klijenta! - zahtijevala je Alisa podignuvši ton.
- Sad je dosta, zovem upravu!
Shvativši da je izgubila u duelu, Alisa je krenula da se povuče. Stežući dršku kofera, brzim koracima je prevalila razdaljinu koja je dijeli od izlaza i prošla je uspješno pored portirove straže.
Samo što je zakoračila na trotoar, kad se začulo zavijanje alarma. Prodorna sirena od preko 100 decibela, zbog čega su svi pogledi prolaznika postali uprti u Alisu.
Uspaničena mlada žena tada je postala svjesna da zvonjava ne dopire iz hotela, kao što je najprije povjerovala, već iz... samog kofera.
Potrčala je nekoliko metara po trotoaru, tražeći pogledom Gabrijela i kola. Spremala se da pređe ulicu kad ju je na mjestu oborio strujni udar.
Ošamućena, isprekidanog daha, ispustila je kofer i grubo se srušila na asfalt.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:47 am






DRUGI DIO



Bolna sjećanja



8

Bolna sjećanja



Naša prava nesreća, međutim,

Nije u onome što nam godine ukradu

Već u onome što nam ostave na odlasku.

VILIJAM VORDSVORT



Sirena je još neko vrijeme nastavila da zavija, a onda je isto tako naglo prestala kao što je i počela.
Srušena na asfaltu, Alisa je imala muke da se povrati. Zujalo joj je u ušima. Vid joj je bio zamućen, kao da joj je neko prevukao mrenu preko očiju. Još uvijek omamljena, nazrela je sjenku iznad sebe.
- Ustaj!
Gabrijel joj je pomogao da se podigne i otpratio je do kola. Smjestio ju je na suvozačevo sjedište i vratio se da pokupi kofer koji je pao malo dalje na trotoar.
- Brzo!
Okrenuo je ključ i naglo krenuo. Jedan zaokret volanom udesno, jedan ulijevo, i stigli su na Vest Sajd Hajvej, najzapadniju aveniju grada koja ide duž rijeke.
- Dođavola, primijetili su nas! - viknula je Alisa izlazeći iz magle u koju ju je uronio strujni udar.
Bila je blijeda kao krpa, povraćalo joj se i imala je ubrzano lupanje srca. Noge su joj klecale i gorušica joj je pekla grudi.
- Šta vam se desilo?
- U akten tašni je bila sprovedena struja, dobro ste vidjeli! - odgovorila je bijesno. - Neko je znao da smo u hotelu i aktivirao je iz daljine alarm i strujni udar.
- Postajete paranoični...
- Voljela bih da ste vi dobili ovaj strujni udar umjesto mene, Kejn! Uzalud bježimo ukoliko neko u stopu prati svaki naš korak!
- Ali kome u stvari pripada taj kofer?
- Nisam mogla da saznam.
Kola su jurila punom brzinom prema sjeveru. Sunce se razlivalo na horizontu. Na rijeci su se mogli vidjeti trajekti i jedrilice koje klize po Hadsonu, neboder Džersi Sitija, metalni tremovi nekadašnjih pristaništa.
Gabrijel je izašao iz trake da bi pretekao kombi. Kad je okrenuo glavu prema Alisi, ustanovio je da se mlada žena dokopala noža koji je ukrala u kafeu i cijepala postavu svoje kožne jakne.
- Prestanite, poludjeli ste!
Uzdajući se u svoj instinkt, nije ga čak ni udostojila odgovora. U žaru svog zanosa, zgrčila se da bi izula čizmice i uz pomoć sječiva, uspjela da odvali prvu štiklu.
- Alisa, šta zaboga izvodite?
- Evo šta sam tražila! - odgovorila je mašući pobjednički majušnom kutijicom koju je upravo izvukla iz druge potpetice.
- Mikrofon?
- Ne, minijaturni GPS sistem. Tako su nas lokalizovali. A kladim se da i vi imate isti u jednoj od vaših gilja ili u postavi svog sakoa. Neko nas prati u realnom vremenu, Kejn. Treba oboje da promijenimo krpice i cipele. Sada! 
- Važi - predao se, gledajući zabrinuto.
Alisa je otvorila prozor i bacila spravu za špijunažu kroz prozor prije nego što je dograbila akten tašnu. Bio je to krut kofer od glatke kože s duplom kodiranom bravom. Namjerno ili ne, elektrifikacija drške je sada bila dezaktivirana. Pokušala je da je otvori, ali nije uspjela zbog sistema zaštite.
- Začudilo bi me da je suprotno - psovao je Gabrijel.
- Kasnije ćemo pronaći načina da slomimo brave. Dotle pronađite neko neupadljivo mjesto da bismo kupili nove prnje.
S otežalim kapcima, Alisa je masirala sljepoočnice. Migrena joj se vraćala; oči su je pekle. Pretražila je pregradu za rukavice da bi došla do para starih naočara za sunce koje je bila primijetila nešto ranije. Stavila je okvire u obliku mačjih očiju na čijim su se drškama nalazile šljokice. Raznolikost arhitekture ovog dijela grada ju je hipnotisala i od toga joj se vrtjelo u glavi. U daljini, kao džinovska otvorena knjiga položena na stubovima, prepoznala je plavkast obris hotela Standard, koji se uzdizao iznad Haj Lajna. Geometrijske linije modernih konstrukcija od stakla i aluminijuma i one malih zgrada od kestenjaste cigle starog Njujorka koje su se i dalje tavorile u svom prvobitnom stanju sudarale su se na haotičan način.
U daljini, poput sedefastog lednika, jedna prozračna zgrada nepravilnih oblika razbijala je ski/line i oblivala krajolik nestvarnom svjetlošću.

* * *


Lunjali su zakratko između Mitpeking Distrikta i Čelsija, sve dok nisu otkrili jednu radnjicu u 27. ulici koja je pretežno držala neiskorišćenu američku vojnu garderobu i nešto krpica. Čitavom dužinom, ta jedina prostorija bila je pravo vašarište u kome se vojna odjeća nalazila pored kompleta kreatora koji su sada bili na popustu.
- Mrdnite malo, Kejn - naložila mu je Alisa ulazeći u prodavnicu. - Nismo pošli u šoping, kapirate?
Pročeprkali su među odjećom i obućom: vojničke čizme, platnene poluduboke cipele, pilotske jakne, debeli zimski duksevi, kamuflažne jakne, opasači, palestinske marame...
Alisa je na brzinu pronašla jednu crnu rolku, usku majicu, farmerke, novi par čizmica i vijetnamku boje mastike.
Gabrijel je izgledao izbirljiviji.
- Odlučite se više! - požurivala ga je. - Evo, uzmite ovo i ovo - rekla je dobacivši mu jedne pantalone kaki boje i izblijedjela pamučnu košulju.
- Ali nije tačno moja veličina, ni moj stil!
- Nije subota veče i ne idete da se udvarate cicama, Kejn - uzvratila je otkopčavajući svoju košulju da bi se svukla.
Džezer je kompletirao svoju odjeću parom cokula i dužom jaknom s ovčjim krznom. Alisa je takođe primijetila jednu torbu od debljeg platna koji se zatvara s dva kožna remena i stari holster da bi mogla da nosi svoj glok na diskretniji način. Kako nije bilo kabine za probu, presvlačili su se na nekoliko metara jedno od drugog. Gabrijel nije mogao da izdrži a da ne baci iskosa pogled na Alisu.
- Nemoj da koristiš priliku da bi pario oči, prljavi perverznjaku! - ukorila ga je prekrivši stomak vunenim džemperom.
Pošto je mlada žena pretjerala sa šalom, Gabrijel se pokunjio i okrenuo kao uhvaćen na djelu. Pogled na nešto ga je međutim upravo sledio: posmatrajući Alisino tijelo, primijetio je veliki ožiljak koji je izgleda išao od pubisa sve do pupka.

* * *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Mustra taj Sub Jun 30, 2018 8:48 am





- Daću vam sve za 170 dolara - obavijestio ih je vlasnik radnje, ćelav i zdepast džin sa ogromnom bradurinom u stilu ZZ Topa.
Dok je je Gabrijel završavao sa obuvanjem, Alisa je izašla na ulicu i bacila u kontejner cjelokupnu njihovu odjeću. Sačuvala je samo krajičak tkanine svoje košulje umrljane krvlju.
Indicija koja bi mogla da se pokaže dragocjenom, mislila je tutnuvši ga u svoju vojnu torbu.
Ugledala je jednu prodavnicu s druge strane trotoara. Prešla je kolovoz i ušla u samoposlugu. Našla je toaletne maramice da bi se obrisala, ibuprofen za svoju glavobolju i flašicu mineralne vode. Dok se približavala kasi, jedna misao joj je prošla kroz glavu. Vratila se, obišla rafove i na kraju naišla na mali prostor posvećen telefoniji. Pregledala je različite proizvode jednog telefonskog operatera koji je nudio modele bez pretplate. Izabrala je najobičniji uređaj koji se nalazio u jednom paketu za 14,99 dolara i kupila takođe jednu pripejd karticu od sto dvadeset minuta razgovora koji se mogu iskoristiti u narednih devedeset dana.
Kad je ponovo izašla sa kupljenim stvarima, bila je iznenađena što duva vjetar. Uprkos suncu koje je sijalo, snažni naleti vjetra brisali su ulicom, noseći opalo lišće i valjajući oblake prašine. Prinijela je ruku licu da bi se zaštitila. Nalakćen na haubu automobila, Gabrijel ju je posmatrao.
- Čekate nekoga? - počela ja da ga zadirkuje. Mahnuo je svojom starom cipelom ispred njenog lica.
- Svakako ste bili u pravu: i u mojoj cipeli se nalazila jedna bubica.
Poput koškarkaša, bacio je patiku u kantu. Odbila se i pala u kontejner.
- Trojka - zaključio je.
- Dosta, jeste li završili sa svojim djetinjarijama? Možemo li da idemo?
Pomalo povrijeđen, podigao je kragnu svoje jakne i slegnuo ramenima, poput dječaka koga su upravo izgrdili.
Alisa je sjela za volan i spustila papirnu kesu iz samoposluge kao i svoju platnenu torbu na zadnje sjedište, pored akten tašne.
- Treba da pronađemo način da otvorimo ovaj kofer.
- Time ću se ja pozabaviti - uvjerio ju je Gabrijel vezujući pojas.

* * *


Da bi se što je moguće više udaljili od svoje odjeće sa prisluškivačima, odvezli su se nekoliko kilometara prema sjeveru, prelazeći Hels Kičen sve do 48. ulice. Zaustavili su se u jednoj slijepoj ulici koja je gledala na zajednički park u kome je grupa djece brala tikve i bundeve pod nadzorom njihove učiteljice iz škole.
Kvart je bio miran. Nije bilo ni turista ni gužve. Do te mjere da je bilo teško povjerovati da se nalaze u Njujorku. Parkirali su se pod požutjelom krošnjom jednog javora. Probijajući se kroz granje, narandžasti sunčevi zraci su pojačavali taj utisak spokoja.
- Koja je vaša ideja za kofer? - upitala je Alisa stiskajući ručnu.
- Obićemo obje brave uz pomoć noža koji ste ukrali. Izgleda da nisu mnogo čvrste.
- Imate bogatu maštu - uzdahnula je.
- Možda imate bolju ideju?
- Ne, ali vaša neće nikada funkcionisati.
- To ćemo tek da vidimo! - rekao je izazivački okrenuvši se da bi dohvatio akten tašnu sa zadnjeg sjedišta.
Ona mu je dala svoj nož i gledala, poput sumnjičave posmatračice, njegove pokušaje da proturi oštricu u usjek kofera. Svi su bili uzaludni. U jednom trenutku, Gabrijel je izgubio strpljenje, iznervirao se i htio da ga na silu razbije, ali nož mu je iskliznuo i plitko zasjekao dlan ruke.
- Jao!
- Zaboga, koncentrišite se malo! - ljutnula se Alisa. Gabrijel se predao. Uozbiljio se. 
Nešto ga je očigledno tištilo.
- Koji je vaš problem? - napao ju je.
- Vi.
- Ja?
- Maloprije, u prodavnici polovne garderobe, vidio sam ožiljaka koji imate na stomaku... Šta vam se zaboga desilo?
Alisino lice se najednom smračilo. Zaustila je da uzvrati, ali savladana krajnjim umorom, okrenula je glavu i protrljala kapke uzdahnuvši. Ovaj tip će joj prouzrokovati samo probleme. Prozrela ga je još od prvog trenutka...
Kad je ponovo otvorila oči, usna joj je drhtala. Bol se pomaljao. Sjećanja su se vratila.
Živa.
- Ko vam je to uradio, Alisa? - bio je uporan. Gabrijel je osjetio da zadire u opasnu zonu. Pokušao je da opravda svoju radoznalost.
- Kako mislite da se izvučemo iz ove neprilike ako nemamo povjerenja jedno u drugo? Alisa je otpila gutljaj mineralne vode. Odbijanje da se suoči sa prošlošću se izgubilo.
- Sve je počelo u novembru 2010. - počela je ona. - Ubistvom jedne mlade učiteljice koja se zvala Klara Matiren...


Sjećam se...

Dvije i po godine ranije Godina krvi i bijesa



Novo ubistvo žene u zapadnom dijetu Pariza


(Le Parizjen, 11. maj 2011.)

Natali Rusel, stjuardesa od dvadeset šest godina, pronađena je jutros zadavljena u svom domu u ulici Mesonije, mirnoj ulici u 17. arondismanu. Mladu ženu, koja je živjela sama, susjedi su opisali kao „mirnu osobu, o kojoj nisu kolale priče, stalno odsutne od kuće zbog prirode njenog posla ". Njen komšija sa sprata sreo ju je nekoliko sati prije ubistva: „ Bila je lijepo raspoložena i radovala se što je dobila mjesta za koncert Stinga koji je trebalo da se održi sutradan u Olimpiji. Nije mi se uopšte učinilo da joj prijeti opasnost. "
Prema izvorima bliskim istrazi, više svjedoka tvrdi da je vidjelo čovjeka kako navrat-nanos odlazi sa mjesta zločina i bježi na skutera na tri točka marke pjađo. Počinitelj je čovjek srednje visine, mršav i visok, sa tamnom kacigom.
Centralna uprava sudske policije je sprovela istragu. Prema prvim konstatacijama, krađa nije glavni motiv ubistva, iako je, izgleda, mobilni telefon žrtve ukraden.
Ovo ubistvo neobično podsjeća na ubistvo Klare Matiren, mlade učiteljice iz 16. arondismana, svirepo zadavljenje najlon čarapom u novembru 2010. Upitan povodom ovoga, državni tužilac je ukazao da na ovom stepenu istražitelji ne zanemaruju nijedan putokaz.

* * *


Ubistva u zapadnom dijelu Pariza:

policija strahuje da se radi o serijskom ubici.


(Le Parizjen, 13. maj 2011.)
Prema povjerljivim saopštenjima jednog istražitelja, naučne analize su pokazale da je najlonska čarapa kojom je zadavljena stjuardesa Natali Rusel po svemu sudeći pripadala Klari Matiren, mladoj učiteljici ubijenoj u novembru 2010.
Sve do sada držana u tajnosti od strane policije, ova činjenica će izazvati užasnu lančanu povezanost među žrtvama. Putokaz koji će usmjeriti istražitelje na tragove fetišiste čiji se modus operandi zasniva na ubijanju korišćenjem čarapa prethodne žrtve.
U policijskoj prefekturi za sada odbijaju da potvrde ovaj novi element.

* * *


Novo ubistvo žene u 16. Arondismanu


(Le Parizjen, 19. avgust 2011.)
Mod Morel, medicinska sestra iz Američke bolnice u Neiju, ubijena je preksinoć u svom stanu na aveniji Malakof. Kućepazitelj zgrade je jutros pronašao tijelo mlade žene svirepo zadavljene parom čarapa.
Premda policija odbija da to službeno zaključi, ova pravilnost upućuje na to da postoji očigledna veza između tog ubistva i onih počinjenih u novembru 2010. i prošlog maja u 16. i 17. arondismanu.
Iako motiv ubistava ostaje nerazjašnjen, istražitelji su ubijeđeni da su tri žene dovoljno poznavale svog napadača i imale povjerenja u njega. Žrtve su, naime, pronađene u svom stanu a da nisu ustanovljeni nikakvi tragovi provale. Druga zbunjujuća stvar: mobilni telefoni svih žrtava i dalje nisu pronađeni.

* * *


Ubistva u zapadnom dijetu Pariza:

sve jasniji trag serijskog ubice.


(Le Parizjen, 20. avgust 2011.)
Poslije svirepog ubistva Mod Morel, medicinske sestre iz Američke bolnice u Neiju, ubijene prije tri dana, istražitelji danas više nemaju ni najmanju sumnju o povezanosti između ovog ubistva i druga dva ubistva počinjena u istom opsegu od mjeseca novembra 2010.
Upitani o eventualnoj akciji serijskog ubice, državni tužilac je bio primoran da prizna da su ,,tri ubistva, naime, slična po načinu na koji su izvršena". Par čarapa kojim je ubijena gospođa Morel pripadao je zapravo Natali Rusel, stjuardesi koja je ubijena ovog proljeća, i koja je i sama zadavljena parom čarapa koje su pripadale učiteljici Klari Matiren.
Ovaj element je doveo do preispitivanja sudskog postupka o ovim zločinima. Slučajevi su pregrupisani i odsada su pod nadleštvom jednog istog
istražnog sudije. Upitan sinoć povodom ovoga u televizijskom dnevniku na Frans 2, ministar unutrašnjih poslova nas je uvjerio da će ,,sva rasploživa sredstva u ljudstvu i opremi biti mobilisana da bi se pronašao počinilac ili počinioci ovih zločina".

* * *


Ubistva u zapadnom dijelu Pariza:

Pritvoren jedan osumnjičeni


(Le Parizjen, 21. avgust 2011.)
Vozač taksija koji se tereti kao ozbiljno osumnjičeni u istrazi o serijskim ubistvima počinjenim od novembra u lijepim kvartovima prijestonice, pojavio se na sudu i stavljen je u pritvor u petak uveče. Pretragom njegove kuće pronađen je mobilni telefon Mod Morel, posljednje žrtve.

* * *


Oslobođen vozač taksija!


(Le Parizjen, 21. avgust 2011.)
(...) Čovjek je mogao da obezbijedi alibi za sva ubistva.
Policajcima koji su ga ispitivali, on je potvrdio da je povezao Mod Morel nekoliko dana ranije i da je mlada žena naprosto izgubila telefon u njegovom taksiju.

* * *


Novo ubistvo žene šokira zapadni dio Pariza


(Le Parizjen, 9. oktobar 2011.)
Viržini Andre, razvedena bankarska službenica, majka malog dječaka, pronađena je jutros zadavljena u svom stanu na aveniji Vagram. Tijelo je pronašao njen bivši muž koji je došao po njihovog trogodišnjeg sina nad kojim su imali zajedničko starateljstvo.

* * *


Strah se nadvio nad gradom:

stotine policajaca učestvuje u hajci na ubicu iz zapadnog dijela Pariza


(Le Parizjen, 10. oktobar 2011.)
Ovo je nestandardna potraga koja mobilise stotine policajaca u progonu ubice koji za sada nema ni imena ni lica, ali koji već jedanaest mjeseci teroriše žene samice koje žive u 16. i 17. arondismanu.
Kakva veza postoji između Klare Matiren, učiteljice, zadavljene 12. novembra 2010, Natali Rusel, stjuardese, ubijene 10. maja 2011, Mod Morel, medicinske sestre, pronađene mrtve 18. avgusta i Viržini Andre, bankarske službenice, ubijene prošle nedjelje? Neudatih ili razvedenih mladih žena čija su prošlost i mreža veza pobliže ispitani od strane istražitelja, a da oni za sada nisu naišli na ozbiljan trag.
Četiri ubistva izvršena na potpuno isti način.
Četiri žrtve koje nisu u vidljivoj vezi, ali koje su izgleda sve dovoljno bliske sa svojim ubicom da bi mu otvorile vrata svog stana.
Ova serija ubistava pobuđuje nerazumijevanje i užas od strane stanovnika ova dva arondismana glavnog grada. Da bi umirili stanovništvo, preferktura je umnožila patrole i intervencije, ohrabrujući građane da dojave bilo kakvo sumnjivo ponašanje.

Sjećam se...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gijom Muso-Central Park

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu