Gijom Muso-Central Park

First topic message reminder :



Alisa, mlada pariska policajka, i Gabrijel, američki džez pijanista, bude se na klupi u Central parku, lisicama vezani jedno za drugo. Oni se ne poznaju i ne sjećaju se njihovog susreta. Noć prije Alisa je bila na zabavi sa drugaricama, dok je Gabrijel svirao klavir u klubu u Dablinu. Nemoguće? A ipak… Toliko pitanja… Kako su se našli u ovako opasnoj situaciji? Odakle krvave mrlje na Alisinoj košulji? Zašto jedan metak nedostaje iz njenog pištolja? Alisa i Gabrijel nemaju izbora- moraće da se udruže kako bi shvatili šta se sa njima desilo i kako na najbrži način da se vrate svojim normalnim životima. Istina koju će otkriti izmijeniće njihove živote iz korijena.

Dvije godine ranije


Pariz
21. novembar 2011.
Metro Soferino, 7. arondisman,
Kratkog daha, penjem se s mukom uz stepenice stanice. Na vrhu stepenika, pravo u lice udara me jak vlažni nalet vjetra. Otvaram kišobran nasuprot vjetru da bih izbjegla ponovni udar. Trudna sam već sedam i po mjeseci i imam zakazan pregled na klinici sa Roz- Me, babicom koja treba da me prati tokom porođaja.
Mjesec novembar je bio samo jedan dugačak mračni i kišni tunel. Ovaj početak poslijepodneva nije izuzetak. Ubrzavam korak. Bijele fasade u ulici De Belšas blješte pod pljuskom.
Stopala su mi otečena, leđa mi otpadaju, imam bolove u zglobovima. Teško podnosim višak težine koju uzrokuje trudnoća. Toliko sam se ugojila da mi je potrebno da mi Pol pomogne u vezivanju pertli na cipelama! Pantalone mi se usjecaju u donji stomak, prinuđena sam da nosim samo haljine. Noću loše spavam i svaki put kad hoću da ustanem iz kreveta, primorana sam da se okrenem na stranu prije nego što uspijem da spustim noge na pod.
Kao za inat, od prije nekoliko dana, ponovo imam mučnine i napade umora koji me nenadano obore.
Srećom, ima samo dvjesta metara između izlaza iz metroa i ulice Le Kaz. Za manje od pet minuta stigla sam na kliniku. Otvaram vrata, javljam se na prijemu i pod prekornim pogledima drugih pacijenata poslužujem se kafom iz automata u čekaonici.
Potpuno sam slomljena od umora. Stomak mi poskakuje, kao da prskaju ogromni mjehuri, kao da se neki talasići valjaju u utrobi. Što je Polu mnogo zabavno kad se desi kod kuće.
Što se mene tiče, stvar je komplikovanija. Trudnoća je nevjerovatno stanje, magično, ali ne uspijevam da mu se prepustim. Mom uzbuđenju se uvijek suprotstavlja neko potmulo nespokojstvo, neki loš predosjećaj i bolna pitanja: ne znam da li ću biti dobra majka, bojim se da se ne desi da mi dijete ne bude zdravo, strahujem da neću umjeti da se bavim njime...
Već jednu sedmicu sam teorijski na porodiljskom odsustvu. Pol je odradio svoj dio posla namjestivši sobu za bebu i stavivši nosiljku u moja kola. A ja sam planirala da uradim puno toga - da kupim prva odjelca, kolica, kadicu, proizvode za njegu i toaletu - ali sam neprestano odlagala ove planove za kasnije.
Istina je da nikada nisam zaista prestala da radim na istrazi. Mojoj istrazi: o te četiri žene zadavljene u zapadnom dijelu Pariza. Moj tim je bio zadužen za rješavanje prvog ubistva, ali smo omanuli. Poslije toga je slučaj postao mnogo značajan i izmakao nam je. Sklonili su me na stranu, ali sam i dalje blokirana tim licima sleđenim od užasa. Na to mislim sve vrijeme. Opsesija koja mi kvari trudnoću i sprečava da pravim planove za budućnost. Pretresam iste prizore, dorađujem iste hipoteze, gubim se u nagađanjima, neumorno se navraćam na nit slučaja.

* * *


Nit...
Pronaći nevidljivu nit koja spaja Klaru Matiren, Natalie Rusel, Mod Morel i Viržini Andre. Iako je niko još nije primijetio, veza nužno postoji. Ove četiri žene imaju nešto zajedničko što trenutno izmiče svim istražiteljima.
Čak i meni.
Naročito meni.
Znam da mi je očigledno pred očima i ta izvjesnost mi zagorčava život. Ako ga ne uhapsimo, čovjek će nastaviti da ubija. Jedanput, dvaput, deset puta... On je oprezan, neprimijetan, neuhvatljiv. Ne ostavlja nikakav trag, ni otisak ni DNK. Niko ne može da objasni zašto su mu četiri žrtve otvorile vrata bez bojazni, kad je već protekao dobar sat otkako je palo veče. Nemamo ništa osim nejasno svjedočenje u kome se spominje pojedinac sa crnom kacigom i koji bježi na skuteru na tri točka, kakvih ima na hiljade u pariskom regionu.
Još jedna kafa iz automata. Duva promaja i hladno je. Rukama držim čašu u potrazi za malo toplote. Pogleda izgubljenog u daljini, po hiljaditi put vrtim film o događajima, recitujem u sebi slijed činjenica kao mantru.
Četiri žrtve: četiri žene koje žive same. Tri su neudate a jedna je razvedena majka. Isto geografsko područje. Isti način na koji su ubijene.
Dugo vremena su novine nazivale ubicu „ubica kradiljivac telefona" . I sami policajci su na početku mislili da je on krao mobilne telefone od svojih žrtava da bi izbrisao određene kompromitujuće tragove: pozive, filmove, fotografije... Ali ova hipoteza nije bila održiva. Svakako, smartfone druge i treće žrtve dugo nisu uspijevali da pronađu. Ali suprotno onome o čemu su pisale novine, to nije bio slučaj ni za prvu niti za posljednju žrtvu. I ako stjuardesin uređaj nikada nisu pronašli, medicinska sestra je svoj naprosto zaboravila u taksiju.

* * *


Gledam u sopstveni telefon. U njemu sam zapamtila na stotine fotografija ove četiri žrtve. Ne one morbidne scene zločina, već prizore iz njihovog svakodnevnog života koje sam skinula sa njihovih kompjutera.
Pregledam snimke da bih se uvijek vratila na fotografije Klare Matiren. Prve žrtve, učiteljice: one za koju možda osjećam da sam joj najbliža. Jedna od poza me je naročito dirnula: to je tradicionalna fotka odjeljenja koja datira iz oktobra 2010, snimljena u školskom dvorištu. Svi učenici predškolske grupe vrtića u školi Žolio-Kiri okupljeni su oko svoje vaspitačice. Slika je puna života. Dječja lica me očaravaju. Neki su veoma ozbiljni dok su drugi komični: blesavi osmijesi, prsti u nosu, magareće uši... U sredini među njima, Klara Matiren sa iskrenim osmijehom. To je mlada žena za koju se može nazreti da je povučena, plave ravno podšišane kose. Ona nosi otkopčan mantil boje mastike preko vrlo elegantnog kompleta s pantalonama i svilenom barberi maramom na kojoj se prepoznaje čuvena marka. Kombinacija odjeće koju je posebno voljela pošto se nalazi i na drugim snimcima: tokom vjenčanja jedne drugarice u maju 2010. u Bretanji, tokom boravka u Londonu u avgustu iste godine i čak na njenoj posljednjoj fotografiji, koju je nekoliko sati prije njene smrti uhvatila kamera za video nadzor u ulici Fezandri. Prelazim s jedne poze na drugu da bih svaki put naišla na istu omiljenu odjeću: mantil, kostim working girl, marama barberi uvezana poput šala. Dok se zadržavam duže vremena na posljednjoj, jedan detalj mi upada u oči po prvi put: marama nije ista. S tri prsta zumiram ekran na dodir da bih se u to uvjerila. Rezolucija nadzorne kamere je loša, ali sam praktično sigurna da je šara drugačija.
Na dan svoje smrti, Klara nije nosila svoju omiljenu maramu.
Osjećam kako me podilazi lagana jeza.
Detalj bez značaja?
Mozak kreće da mi radi u pokušaju da nađe racionalno objašnjenje. Zašto je Klara Matiren promijenila maramu tog dana? Možda ju je pozajmila nekoj prijateljici? Možda ju je dala na hemijsko čišćenje? Možda ju je izgubila?
Možda ju je izgubila....
Mod Morel, druga žrtva, je takođe izgubila nešto: svoj telefon koji je na kraju pronađen u taksiju. A mobilni telefon Natali Rusel - za koji su još uvijek vjerovali da je ukraden - možda ga je i ona izgubila?
Izgubljeno.
Dva telefona, jedna marama....
A Viržini Andre? Šta je ona izgubila?
Život.
Ali šta još? Ostavljam foto album na mom telefonu da bih obavila jedan poziv i okrećem Sejmurov broj.
- Zdravo, ja sam. U vezi sa ubistvom Viržini Andre, da li znaš da li se negdje u postupku spominje neki predmet koji je možda nedavno zaturila?
- Alisa! Na odmoru si, zaboga! Pozabavi se pripremanjem dolaska tvoje bebe!
Ignorišem prigovore.
- Sjećaš li se ili ne?
- Ne, pojma nemam o tome, Alisa. Više ne radimo na tom slučaju.
- Možeš li da mi nabaviš broj njenog bivšeg muža? Pošalji mi ga na mobilni. Ja ću ga lično pitati.
- U redu - uzdiše on.
- Hvala, stari.
Tri minuta nakon završetka razgovora, pojavljuje mi se Sejmurov SMS na ekranu. Pozivam Žan-Mark Andrea u letu i ostavljam mu poruku na sekretarici, zamolivši ga da mi se javi što je moguće prije.

* * *


- Gospođa Šefer! Još ste i pješice došli! - proziva me Roz-Me gledajući me razrogačenih očiju.
Ona je s ostrva Reunion, korpulentna je i s jakim kreolskim naglaskom, koja me svaki put kad dođem da je vidim malo izgrdi kao da sam mala djevojčica.
- Ma ne, nisam! - kažem prateći je do jedne od sala na trećem spratu gdje drži pripremu za porođaj.
Traži da legnem, zatim me izvjesno vrijeme pregleda, uvjerava me da je grlić još dobro zatvoren, da nema opasnosti od prevremenog porođaja. Zadovoljno konstatuje da se beba okrenula i da više nije u sjedećem položaju.
- Glava je dobro smještena nadolje a leđa bebe su s lijeve strane. To je idealan položaj! Čak je počela polako da se spušta.
Stavlja mi senzore sa kaiševima na goli stomak i uključuje monitor koji bilježi srčani ritam bebe i kontrakcije u materici. Čujem otkucaje srca moga sina.
Uzbuđena sam, oči mi se pune suzama, ali mi istovremeno neko mučna drhtavica pritiska grudi. Potom mi Roz-Me objašnjava postupak koji treba da slijedim kad budem počela da osjećam kontrakcije, normalno kroz nekih četiri do pet nedjelja.
- Ako se dešavaju na svakih deset minuta, uzmite lijek Spasfon i sačekajte pola sata. Ako bol prođe, znači da se radilo o lažnoj uzbuni. Ako i dalje traje i ako...
Osjećam kako mi telefon vibrira u džepu jakne, nedaleko od mene. Prekidam babicu, ustajem i naginjem se da bih uzela mobilni.
- Žan-Mark Andre - javlja se glas iz aparata. Pregledavajući poruke na sekretarici, ja sam...
- Hvala što ste me pozvali, gospodine. Ovdje kapetan Šefer, jedan od policijskih službenika koji sprovode istragu o ubistvu vaše bivše žene. Sjećate li se da li je onih dana koji su prethodili smrti vaše žene, ona nešto izgubila?
- Izgubila šta?
- Ne znam tačno, bilo šta. Neki odjevni predmet? Nakit? Novčanik?
- Kakve to veze ima s njenim ubistvom?
- Možda nikakve, ali moramo da istražimo sve tragove. Znači ne znate da je išta izgubila?
Jedno vrijeme razmišlja, a zatim:
- Da, tako je...
Zastao je usred rečenice. Osjećam da je ganut, ali se povratio i objašnjava:
- To je, uostalom, jedan od razloga zbog koga smo se posljednji put prepirali kad mi je ostavila našeg sina. Prebacivao sam joj što je zaturila Gasparovog plišanog medu, omiljenu igračku bez koje on ne uspijeva da zaspi. Viržini je tvrdila da je izgubila igračku u parku Monso. Govorila mi je o službi izgubljeno-nađeno, ali...
Izgubljeno-nađeno...
Osjećam kako srce počinje ubrzano da mi lupa u grudima. Od čistog adrenalina.
- Čekajte, gospodine Andre, hoću da budem sigurna da sam dobro razumjela: Viržini je otišla do Biroa izgubljeno-nađeno ili je planirala da tamo ode?
- Ona mi je rekla da je već bila išla i da je popunila formular kako bi je pozvali ukoliko pronađu plišanu igračku.
Ne mogu da vjerujem rođenim ušima.
- U redu, hvala. Pozvaću vas ako bude bilo novih elemenata. - Skidam elektrode, ustajem i užurbano se ponovo oblačim. - Izvinite, Roz-Me, ali moram da krenem.
- Ne! To je neozbiljno, gospođo Šefer. U vašem stanju, vi ne biste...
Već sam odgurnula krila vrata i u liftu sam. Uzimam telefon da bih pozvala taksi. Čekam lupkajući nogama u holu. Ovo je moja istraga.
Moj ponos ponovo isplivava na površinu. Pomišljam na sve te desetine pajkana u Kriminalističkom odsijeku koji su ispitali uzduž i poprijeko raspored kretanja žrtvi i koji su možda previdjeli nešto najvažnije.
Nešto što sam ja upravo otkrila...

* * *

36, ulica De Morijom 15. arondisman,
odmah iza parka Žotž-Brasens
Taksi me ostavlja ispred kancelarija Biroa izgubljeno-nađeno: jedne lijepe zgrade iz dvadesetih godina, od roze cigle i bijelog kamena. Iako služba zavisi od Policijske prefekture Pariza, to je administrativna struktura u kojoj ne radi nijedan policajac i u nju nikada nisam kročila.
Pokazujem svoju legitimaciju na prijemu i tražim da me primi šef. Dok strpljivo čekam, bacam pogled oko sebe. Iza šaltera, desetine službenika prima bez razlike one koji su došlli da predaju predmet koji su pronašli na javnom mjestu i one koji su došli da pokupe nešto
svoje ili da prijave šta su izgubili.
- Stefan Dalmaso, drago mi je.
Dižem glavu. Raštrkani gusti brkovi, obješeni obrazi, male okrugle naočare u boji: šef u ulici De Morijon ima simpatičnu facu i jak marsejski akcenat.
- Alisa Šefer iz Kriminalističkog odsjeka.
- Drago mi je. Hoće li uskoro? - pita on gledajući me u stomak.
- Za mjesec i po dana, možda i ranije.
- Dijete, i to vam izraste u čovjeka! - dobacuje on pozivajući me da pođem za njim u njegovu kancelariju.
Stižem do prostrane prostorije uređene kao mali muzej u kome su izloženi najčudniji predmeti koje je služba pronašla: jedna Legija časti, proteza za nogu, ljudska lobanja, metalni komad koji potiče iz Svjetskog trgovinskog centra, urna u kojoj se nalazi pepeo mačke, sablja jakuze , pa čak i... jedna vjenčanica.
- Ovo nam je donio jedan taksista prije nekoliko godina. Povezao je jedan par koji su upravo stavili burme na prste. Mladenci su se tokom vožnje posvađali i raskinuli - objašnjava Stefan Dalmaso.
- Vi ste na čelu jedne prave Ali-Babine pećine...
- Većinom nam donose novčanike, naočare, ključeve, telefone i kišobrane.
- Impresivno - kažem bacivši pogled na svoj sat.
- Imam tone anegdota, ali pretpostavljam da vam se žuri - nagađa on pozivajući me da sjednem. - Dakle? Čemu dugujem posjetu Kriminalističkog odsjeka?
- Radim na jednom slučaju o ubistvima. Htjela bih da znam da li je izvjesna Viržini Andre dolazila kod vas ovih dana.
- Šta je tražila od nas?
- Dolazila je da vidi da li ste pronašli plišanog medu njenog sina koji je izgubljen u parku Monso.
Sjedeći na fotelji s točkićima, Dalmaso se približava svom stolu i pritiska jednu tipku na tastaturi da bi aktivirao svoj kompjuter.
- Viržini Andre, kažete? - pita sučući brkove. Potvrdno klimam glavom.
Počinje pretragu na softveru.
- Ne, žao mi je, nismo primili ni jedan zahtjev pod ovim imenom tokom posljednjeg mjeseca.
- Možda je prijavila gubitak internetom ili telefonom.
- Pronašao bih je. Svi zahtjevi su obavezno zavedeni u našim bazama podataka. Naši službenici popunjavaju direktno formulare na kompjuteru.
- Čudno, njen muž mi je potvrdio da je predala dosije kod vas. Možete li da provjerite i tri ostale osobe, molim vas?
Ispisujem imena na blokčiću sa spiralom koji stoji na stolu i okrećem rokovnik.
Dalmaso dešifruje moj rukopis i uspješno unosi tri zahtjeva: „Klara Matiren", „Natali Rusel", „Mod Morel".
- Ne, nema nijednog od ova tri.
Osjećam ogromno razočaranje. Potrebno mi je nekoliko sekundi da bih prihvatila svoju grešku.
- Dobro, šteta. Hvala vam na pomoći.
Dok ustajem da bih krenula, osjećam bockanje i prinosim ruku stomaku. Beba se i dalje pretjerano mrda. Udara veoma jako u moj stomak, kao da želi da ga rastegne. Osim ako to nisu kontrakcije... 
- Jeste li dobro? - brine se Dalmaso. - Hoćete li da vam pozovem taksi?
- Da, molim vas - kažem ponovo sjedajući.
- Klodet! - dovikuje sekretarici. - Nađite mi vozilo za gospođicu Šefer.
Ozbiljnog i ljutitog izgleda, ženica s užasnom riđom bojom kose stupa u kancelariju dva minuta kasnije, držeći u ruci šoljicu koja se puši.
- Taksi će stići svakog časa - uvjerava ona. - Hoćete li malo čaja sa šećerom?
Prihvatam napitak i postepeno dolazim k sebi. Ne znajući zašto, ženica me i dalje mrko gleda. Kao iz vedra neba, jedno pitanje mi najednom pada na pamet.
- Gospodine Dalmaso, zaboravila sam da vas pitam: da li neko od vaših zaposlenih posjeduje skuter na tri točka?
- Ne koliko mi je poznato. To je više za muškarce, zar ne? A kao što ste mogli da ustanovite, većina naših zaposlenih su žene.
- Erik dolazi na jednoj od svojih mašina - prekida nas sekretarica.
Gledam Dalmasa u oči.
- Ko je Erik?
- Erik Von je privremeno zaposlen. Radi kod nas tokom raspusta, u periodima kad je špic ili kad neko od naših službenika produžava bolovanje.
- Da li je danas tu?
- Ne, ali ćemo ga opet angažovati za Božić.
Kroz staklenu pregradu sa žljebovima u kancelariji nazirem taksi koji me čeka na kiši.
- Imate li njegovu adresu?
- Pronaći ćemo vam je - uvjerava me on pružajući prazan post-it svojoj sekretarici.
Ovaj novi elemenat je raspalio plamen u meni. Ne želim da gubim vrijeme. Žvrljam na brzinu moj broj telefona i moj mejl na Dalmasovom rokovniku.
- Potražite u kojim je periodima Von radio kod vas u ove dvije posljednje godine i pošaljite mi ih na mobilni ili na moj imejl, molim vas.
Uzimam ljepljivi papirić za poruke koji mi pruža „Klodet", zalupim vrata za sobom i nestajem u kolima.

* * *


Kabina taksija smrdi na znoj. Radio trešti, a brojilo već označava 10 evra. Dajem adresu vozaču - zgrada u ulici Paran-de-Rozan, u 16. arondismanu - i odlučno zahtijevam da utiša svoj uređaj. Gleda na to s visine sve dok mu ne pokažem svoju policijsku legitimaciju.
Imam groznicu, tresem se, oblivaju me talasi vrućine.
Moram da se smirim. Odmotavam u glavi scenario izgrađen na nevjerovatnim pretpostavkama, ali u koje želim da vjerujem. Erik Von, službenik u Birou za nađene stvari, služi se svojim položajem da bi tipovao svoje buduće žrtve. Klara Matiren, Natali Rusel, Mod Morel i Viržini Andre, put sve četiri ukrstio se sa njegovima, ali on nikada nije unio njihov formular u softver službe. Zbog toga se njihova imena ne pojavljuju. Uspio je da zadobije njihovo povjerenje, da one pričaju sa njim, prikupljajući maksimum informacija: zna njihovu adresu, zna da žive same. Poslije tog prvog susreta, pušta da prođe nekoliko dana, a potom odlazi kod svoje žrtve, pretvarajući se da donosi nađeni predmet. Na njihovu nesreću, četiri žene smatraju normalnim da ga puste da uđu. Čovjek nikada ne zazire od onoga ko donosi dobru vijest. Osjećaju olakšanje što su pronašle svoju omiljenu maramu, svoj mobilni telefon ili plišanog medu svog sina. Dakle, otvaraju vrata, čak iako je već prošao 21 čas.
Ne, mora da se varam. Koliko šansi ima da je ovo održivo? Jedna u hiljadu? Mada...
Vožnja je brza. Pošto su krenula bulevarom Viktor Igo, kola prolaze ispred bolnice Žorž Pompidu i prelaze Senu, nedaleko od vrata Sen-Klua.
Ne upuštaj se sama u to... 
Niko ne zna koliko ja, da razrješenje kriminalističke istrage nikada nije individualni posao. To je uhodana i kodifikovana procedura, plod dugotrajnog timskog rada. Zbog toga strašno želim da pozovem Sejmura i da mu prenesem ono što sam otkrila. Oklijevam, zatim rješavam da čekam dok ne primim datume tokom kojih je Erik Von radio u Birou za nađene stvari.
Telefon mi vibrira. Gledam u poruke. Dalmaso mi je poslao Vonov raspored u ekselu. Kliknem na moj ekran, ali fajl ne može da se otvori.
Nekompatibilan format.
Sranje...
- Stigli ste.
Prijatan kao zatvorska vrata, vozač me ostavlja nasred jednosmjerne uličice, stiješnjene između ulice Bualo i avenije Mocart. Kiša još jače počinje da pada. Voda mi se sliva niz vrat. Osjećam težinu bebe, vrlo nisko i vrlo teško, tako da mi je sve teže da hodam.
Okreni se i vrati se.
Među kućama grada i malim zgradama, primjećujem jednu sivkastu zgradu s brojem koji mi je pokazala sekretarica. Tipična građevina iz sedamdesetih godina: grozna betonska zgrada koja po čitavoj dužini naružuje ulicu.
Pronalazim ime „Von" na zvoncem i pritiskam dugme.
Niko se ne javlja.
Na ulici, na mjestu rezervisanom za dvotočkaše, ima jedan motor, stari čapi jamaha i skuter na tri točka.
Uporno zvonim i pritiskam svu dugmad sve dok mi jedan stanar zgrade ne otvori vrata.
Bilježim sprat na kome stanuje Von, zatim se penjem stepenicama bez žurbe. Ponovo počinjem da osjećam kao neke udarce nogom u stomaku. Udarce nogom koji su znak uzbune.
Znam da upravo činim veliku glupost, ali nešto me tjera da nastavim naprijed. Moja istraga. Ne palim svjetlo. Penjem se stepenik po stepenik u mraku.
Šesti sprat.
Vrata kod Vona su odškrinuta.
Vadim pištolj iz torbe čestitajući sebi samoj što sam imala intuiciju i ponijela ga sa sobom. Stežem rukohvat pištolja objema rukama.
Osjećam kako mi znoj pomiješan sa kišom curi niz leđa i kičmu. Vičem:
- Erik Von? Policija. Ući ću.
Guram vrata, i dalje s obje ruke stegnute oko rukohvata. Krećem se naprijed kroz hodnik. Pritiskam prekidač, ali struja je isječena. Napolju kiša dobuje po krovu.
Stan je naizgled prazan. Nema svjetla, skoro da nema namještaja, nekoliko kutija slavljenih na sam pod u salonu. Ptičica je očigledno odlepršala.
Moja napetost opada. Skidam desnu ruku s pištolja da bih zgrabila telefon. Dok ukucavam Sejmurov broj telefona, osjećam nečije prisustvo iza sebe. Ispuštam telefon i naglo se okrećem da bih spazila muškarca, lica skrivenog iza kacige. Otvaram usta da bih vrištala, ali prije nego što izađe ijedan krik, osjećam sječivo noža kako mi se zariva u meso.
Sječivo koje upravo ubija mog sina.
Von udara u moj stomak iznova i iznova.
Noge mi se oduzimaju i stropoštavam se na pod.
Nejasno osjećam da mi on upravo svlači čarape. Potom osjećam kao da padam u nesvijest, nošena rijekom mržnje i krvi. Posljednje na šta mislim je na mog oca. Preciznije, na ta rečenicu koju je istetovirao na podlaktici:
Najveće đavolovo lukavstvo je da vas ubijedi da ne postoji. 

9

Riversajd



Forever is composedof nows.

(Zauvijek se sastoji od sadašnjih trenutaka.)

EMILI DIKINSON



Heis Kičen, Njujork,
Danas 11:15h
Alisa je završila svoju priču prije jedan minut. I dalje u šoku, Gabrijel je ćutao. Potražio je neku utješnu riječ, ali, iz straha da ne ispadne nespretan, više je volio da nastavi da ćuti.
Škiljeći, mlada žena je gledala u prazno, kroz požutjelo lišće nošeno vjetrom. Gradska vreva je izgledala daleko. Gotovo da se mogao čuti poj ptica ili šum fontane koja je dominirala u centru malog vrta. Oživljavanje prošlosti pred tim neznancem bilo je bolno, ali katarzično. Poput seanse kod psihoterapeuta. Odjednom se stresla od jednog tako očiglednog detalja koji je neočekivano iskrsao.
- Znam kako da otvorimo kofer! - uzviknula je od čega se njen susjed trgnuo.
Zgrabila je akten tašnu i položila je na koljena.
- Dvije brave osigurane dvostukim kodom s tri šifre - konstatovala je.
- Sigurno - prihvatio je razrogačivši oči. - I šta onda? Nagnula se nad njim da bi mu podvrnula rukav košulje, gdje se ukazao niz cifra urezanih sječivom:
141197

- Da se opkladimo?
Provjerila je kombinaciju pomjerajući različite točkice, a potom je obje brave povukla istovremeno. Začulo se škljocanje i kofer se otvorio.
Prazno.
Bar naizgled. Alisa je opazila jednu rasklopivu pregradu odvojenu rajsferšlusom. Pomjerila je pokretni dio da bi dospjela do duplog dna i otkrila mali neseser od kestenjasto- oker krokodilske kože.
Konačno!
Drhtavim rukama otvorila je putnu torbicu povukavši za jezičak. U kutiji s postavom, iza trake lastiša, bio je pričvršćen veliki medicinski špric, sa jednom iglom na kojoj je stajala zaštitna plastična kapica.
- Kakva je to stvarčica? - upitao je Gabrijel. Ne vadeći špric iz futrole, Alisa ga je proučavala izbliza. U debelom dijelu cilindrične pumpe, vrlo svijetla plava tečnost presijavala se na suncu. Lijek? Droga? Dvadeset mililitara nepoznatog seruma...
Frustrirano je povukla mesingani rajsferšlus. Da se nalazi u Parizu, mogla bi da da na analizu ovu supstancu, ali ovdje je to bilo nemoguće.
- Da bismo saznali dejstvo ove stvarčice, morali bismo da imamo hrabrosti da je ubrizgamo... - dobacio je Gabrijel.
- Da budemo dovoljno ludi da je ubrizgamo - ispravila ga je Alisa.
Dohvatio je svoj sako i stavio ruku iznad očiju da bi se zaklonio od sunca.
- Na kraju ulice je jedna telefonska govornica - rekao je pokazujući prstom. - Pokušaću ponovo da pozovem svog prijatelja saksofonistu u Tokiju.
- OK, čekam vas u kolima. 
Alisa je gledala Gabrijela kako se udaljava sve dok nije stigao do telefona. Iznova je imala taj obeshrabrujući osjećaj da joj mozak radi u prazno, dok ga žestoko bombarduju pitanja bez odgovora.
Zašto se Gabrijel i ona nisu sjećali ničega što se desilo prošle noći? Kako su dospjeli u Central park? Čija je krv na njenoj košulji? Gdje je nabavila ovaj pištolj? Zašto je nedostajao jedan metak u šaržeru? Ko joj je napisao na dlanu ruke broj telefona hotela? Ko je sječivom zasijecao Gabrijelovu ruku?
Zašto su sproveli struju kroz ovaj kofer? Šta se nalazilo u tom špricu?
Od ovog mora pitanja zavrtjelo joj se u glavi.
Alisa u zemlji sranja...
Pokušala je da ponovo nazove Sejmura da bi saznala da li je nešto pronašao na nadzornim kamerama parkinga i pariskim aerodromima, ali je znala da njenom prijatelju treba više vremena da bi sproveo svoju istragu. Do tada je valjalo da ona preuzme inicijativu. Da radi ono što joj najbolje ide od ruke: da vodi istragu.
Da vodi istragu sredstvima kojima raspolaže.
Jedno patrolno vozilo pojavilo se na raskrsnici i krenulo polako niz ulicu. Alisa je spustila pogled moleći se da je ne primijete. Ford kraun je prošao isped nje ne zaustavivši se. Neočekivana opomena koju nije olako shvatila. Proteklo je više od jednog sata otkako su oteli hondu. Njena vlasnica je imala dosta vremena da prijavi krađu i sigurno neće oklijevati da dostavi policajcima opis auta i broj tablica. Bilo je previše riskantno zadržati ga.
Pošto je donijela odluku, Alisa je skupila svoje stvari - ukradeni nož iz kafea, paket mobilne telefonije, kutija ibuprofena, vlažne maramice, neseser u kome se nalazi špric, parče košulje umazane krvlju - i sve je to nagurala u svoju torbu. Stavila je holster, tutnula glok u njega a zatim izašla iz kola ostavivši ključeve na sjedištu.
Da vodi istragu sredstvima kojima raspolaže.
Šta bi učinila kad bi bila u Parizu? Počela bi sa uzimanjem otisaka sa šprica koje bi dala da obrade u automatskoj bazi digitalnih otisaka.
Ali šta je ovdje mogla da uradi? Dok je prelazila trotoar da bi se priduržila Gabrijelu, u glavi joj je iskrsla jedna neobična ideja.
- Uspio sam da dobijem Kenija - saopštio je sa širokim osmijehom. - Ako nam je potrebno, moj prijatelj je rad da nam ustupi svoj stan u Astoriji, u Kvinsu. Nije baš u susjedstvu, ali bolje išta nego ništa.
- Hajde, Kejn, put pod noge! Izgubili smo dosta vremena. I nadam se da volite pješačenje jer moramo da ostavimo kola.
- A gdje idemo?
- Nasmiješila mu se.
- Na jedno mjesto koje će vam se sigurno svidjeti, pošto ste sačuvali dječji duh.
- Hoćete li da mi kažete nešto pobliže?
- Bliži se Božić, Gabrijele. Vodim vas da kupite igračke! 

10

Otisci



Vaš neprijatelj je vaš najbolji učitejj.

LAO CE



Alisa i Gabrijel su se provukli među turistima na prostoru ispred ulaza u Dženeral Motors Bilding, na uglu Pete avenije i 59. ulice.
Odjeveni u olovne vojnike, dva portira sa oznakom FAO Švarc primali su uz širok osmijeh posjetioce te stare njujorške institucije.
U najvećoj robnoj kući igračaka na Menhetnu, već se tiskala gomila. Gotovo u cjelosti namijenjeno plišanim igračkama, prizemlje je predstavljalo cirkusku šatru sa životinjama u prirodnoj veličini koje bježe iz cirkusa: lavovi koji riču, tigar koji skače kroz plameni obruč, slon na kome jašu tri majmuna u uniformama lakeja. Nešto dalje, jedan prostor je predstavljao unutrašnjost jaslica. Prerušene u medicinske sestre, službenice su u svom naručju nosile bucmaste lutke bebe koje nevjerovatno podsjećaju na one prave.
- Hoćete li mi konačno reći kog đavola tražimo ovdje? - žalio se Gabrijel.
Alisa se napravila da ga ne čuje i krenula pokretnim stepenicama. Dok je mlada žena prelazila sprat trčećim korakom, džezer je bezbrižno prolazio kroz prostor, posmatrajući klince što ga je pomalo zabavljalo. Neka djeca su skakutala po dirkama jednog džinovskog klavira postavljenog na sam pod, druga su tražila od roditelja da ih fotografišu pored ličnosti iz Star Wars-a koje su napravljene od lego kockica i visoke dva metra. Neka su, pak, prisustvovala pozorištu lutaka u stilu Mapet šoua.
I dalje prateći u stopu Alisu, Gabrijel je njuškao po policama, dozvoljavajući sebi da se nakratko vrati u djetinjstvo: figurice dinosaurusa, slagalice Ravensburger od pet hiljada dijelova pazla, plejmobil, metalni autići, električni vozovi, kružni lavirinti.
Pravi raj za dječake i djevojčice.
U prostom za prerušavanje, on je prilijepio lažne brkove poput Gručo Marksa, stavio na glavu šešir Indijane Džons i pridružio se Alisi u dijelu „obrazovanje i nauka". Vrlo koncentrisana, policajka je strpljivo proučavala kutije sa igrama: mikroskope, teleskope, komplete za hemičare, plastične skelete s organima koje treba staviti na pravilno mjesto itd..
- Ako slučajno naiđete na bič...
Podigla je glavu prema njemu i sa zaprepašćenjem pogledala njegovo smiješno odijelo.
- Nikako da prestanete da izigravate pajaca, Kejn?
- Kako mogu da vam pomognem?
- Zaboravite - odbrusila mu je.
Povrijeđen, on se udaljio prije nego što se nakon nekoliko trenutaka ponovo vratio.
- Kladim se da ovo tražite - rekao joj je pokazujući joj jednu kartonsku kutiju ilustrovanu fotografijom jedne popularne televizijske serije.
Najprije je nezainteresovano pogledala igračku koju joj je pružao - Postani i ti jedan od eksperata, set za upoznavanje sa forenzikom, 29,99 dolara - zatim je zgrabila kovčežić da bi proučila njegov sadržaj: žutu traku za obilježavanje mjesta zločina, lupu, detektivsku legitimaciju, lijepak, gips radi uzimanja tragova koraka, kesice za uzimanje uzoraka, crni prah, magnetnu četkicu...
- Upravo to nam je potrebno - priznala je ona iznenađeno. Da bi obavila svoju kupovinu, Alisa se priključila dugačkom redu na kasi na prvom spratu. Tek kad je silazila pokretnim stepenicama ka prizemlju ugledala je Gabrijela. Džezer je trampio svoj filcani šešir Indijane Džonsa za cilindar čarobnjaka Mandraka.
Ogrnut crnim plaštom, izvodio je brojne trikove pred publikom čiji prosjek godina nije bio iznad šest. Alisa ga je posmatrala nekoliko sekundi, koliko dekocentrisana toliko i očarana ovim smiješnim dobroćudnim tipom. S umješnoću i očiglednim zadovoljstvom, vadio je iz svog šešira svakojake plišane životinje: zeca, tukana, mače, ježa, mladunče tigra...
Njen blagonaklon pogled ubrzo se ipak pomutio. Prisustvo djece je još uvijek bilo teško podnošljivo za Alisu, bacajući joj pravo u lice činjenicu da nikada neće ponuditi flašicu svome sinu, da ga nikada neće voditi u školu, na fudbal ili džudo, nikada ga neće učiti da se brani i suoči sa svijetom.
Trepnula je nekoliko puta da bi rastjerala suze koje su joj navirale na oči i načinila je nekoliko koraka u pravcu Gabrijela.
- Prestanite da izigravate klovna, Kejn! - naredila mu je povukavši ga za ruku. - Podsjećam vas da nam je policija za petama!
Jednim širokim pokretom, „mađioničar" je zbacio plašt i vratio svoj cilindar na policu sa kostimima za prerušavanje.
- Mandrakov duboki naklon! - dobacio je poklonivši se, praćen smijehom i aplauzima klinaca.

* * *



Smješten na aveniji Medison, iza katedrale Svetog Patrika, Pergoleze kafe je bio jedan od najstarijih dinners mjesta na Menhetnu. Sa svojim stolovima od ultrapasa i stolicama od zelenog skaja, izgledalo je kao da je izašlo pravo iz šezdesetih godina. Ako spolja kafeterija i nije izgledala ništa posebno, ona je svojim brojnim stalnim gostima pružala poslastice u vidu hrskavih salata, ukusnih hamburgera, benedikt jaja ili pastramija na ulju od tartufa.
Paolo Mankuzo, stari vlasnik, donio je lično na jednom poslužavniku narudžbinu koju je postavila mlada žena s francuskim akcentom i njen pratilac: dva lobster rolsa , dva fišeka domaćeg pomfrita i dvije flaše badvajzera.
Tek što su ih poslužili, Gabrijel se bacio na hranu i dograbio je punu šaku svog pomfrita: bili su reš isprženi i posoljeni kako se samo poželjeti može.
Sjedeći preko puta njega, Alisa se zadovoljila s nekoliko zalogaja svog sendviča prije nego što je napravila mjesta na stolu. Stavila je na njega ispred sebe svoju torbu i otkopčala dva remena prije nego što je dohvatila mali neseser koji je pronašla u koferu. Obuhvatila je špric papirnom salvetom, oprezno rukujući da bi ga izvukla iz njegovog kožnog omotača, a zatim se dala na posao.
Nakon što je pocijepala plastičnu ambalažu seta za forenziku, ona je zgrabila prah, četkicu i jedanu kesicu za uzimanje uzoraka.
- Jeste li svjesni da su to najobičnije igračke? - prigovorio je džezer.
- To će biti više nego dovoljno.
Pošto je očistila ruke vlažnom maramicom, Alisa je počela da ispituje kvalitet svakog sastojka. Crni prah na bazi ugljenika i fine čestice gvožđa odlično će poslužiti. Uronila je kraj magnetne četkice u malu staklenu bocu koja sadrži prah i njime obojila špric. Prah se nahvatao na aminokiseline koje izlaze kroz pore na koži, koje su bile u kontaktu sa glatkom podlogom plastike i postepeno je otkrila nekoliko jasnih otisaka. Alisa je lupnula medicinski instrument noktem da bi s njega spao višak praha. Ispitala je sve tragove, očigledno skorašnje. Jedan od njih se naročito izdvajao: gotovo potpuni otisak kažiprsta ili srednjeg prsta.
- Isijecite mi jedan komad ljepljive trake - zatražila je. Gabrijel je dohvatio kolut.
- Ovoliko?
- Malo više. I gledajte da napravite izuzetak i ne uprljate ljepljivu površinu! 
Dohvatila je parče ljepljive trake i stavila preko traga prstiju vodeći računa da se ne naprave vazdušni mjehurići. Zatim je odlijepila traku da bi fiksirala otisak, dohvatila je reklamni podmetač na kome je stajalo njeno pivo, okrenula ga i zalijepila ljepljivu traku na čistu kartonsku površinu. Palcem je jako pritisnula da bi prenijela otisak na karton.
Kad je skinula ljepljivu traku, jasan i crn otisak se ocrtao na bijeloj površini podmetača za čašu. Alisa je zaškiljila da bi ispitala splet brazdi. Naslagane linije i izbočine ocrtavale su isti atipični motiv: otisci u obliku lukova, isprekidani majušnim ožiljkom u obliku krsta.
Pokazala je rezultat Gabrijelu i zadovoljno tutnula podmetač u jedan džep.
- U redu, sve to je baš lijepo - priznao je - ali čemu sve to? Morali bismo da skeniramo otisak i svakako ga stavimo u bazu podataka?
Alisa je pročeprkala nekoliko krompirića razmišljajući naglas:
- Stan vašeg prijatelja u Kvinsu...
- Da?
- Tamo ćemo vjerovatno naći kompjuter i internet konekciju.
- Internet, možda. Ali ako i ima neka mašina, to je možda laptop koji je vjerovatno ponio sa sobom u Tokio. Znači, ne računajte previše na to...
Razočarenje se oslikalo na licu mlada žene.
- Kako da stignemo tamo? Taksijem, metroom, vozom...
- Gabrijel je podigao pogled.
Na zidu iznad njihovog stola, među mnogobrojnim fotografijama slavnih ličnosti koje poziraju u društvu gazde, primijetio je stari plan grada zakačen na tablu od plute.
- Nalazimo se pored stanice Grand Central - rekao je pokazujući kažiprstom na karti.
Grand Central Stejšn... Alisa se sjećala te neuobičajene stanice koju joj je pokazao Sejmur tokom jednog od njihovih boravaka u Njujorku. Njen partner ju je vodio na ostrige i škampe u Ojster bar, čuveni restoran s morskim plodovima koji se nalazi u velikoj zasvođenoj sali u suterenu. Prisjećajući se te posjete, neočekivana ideja joj je pala na pamet. Pogledala je plan; Gabrijel je imao pravo: Grand Central je bio bar dva bloka od dinner-a.
- Idemo! - dobacila je listajući sa stolice.
- Šta, već? Ne uzimamo desert? Vidjeli ste njihov cheesecake!
- Ne smarajte me, Kejn.

* * *

Ušli su na stanicu na ulaz koji se nalazi na uglu Park avenije i 42. ulice i izašli su na ogromni glavni hol u kome su bili poređani šalteri i automati.
U centru se nalazio kiosk biroa za informacije, čuveni sat s četiri bakarna i opalna brojčanika koji služi kao mjesto sastanaka za zaljubljene već preko stotinu godina.
Mada nije bila tu da bi izigravala turistu, Alisa nije mogla da odoli da zadivljeno ne posmatra mjesto.
Ovo sigurno nema nikakve sličnosti sa stanicama Gar di Nor ili Sen-Lazar, pomislila je mlada policajka podignvši glavu. Neka jesenja svjetlost, blaga i umirujuća, izlivala se s velikih bočnih vitraža bojeći hol žutim i oker tonovima.
Pod ogromnim svodom, visokim gotovo četrdeset metara, hiljade zvijezda oslikanih na tavanici davalo je utisak da se nalazite pod sazvežđem u vedroj noći. Odavde je Keri Grant pobjegao za Čikago u filmu Sjever sjeverozapad, ovdje je De Niro sreo Meril Strip u Zaljubljivanju.
- Pođite za mnom - naredila je ona glasom dovoljno jakim ne bi li nadjačala okolnu galamu.
Probila se kroz gomilu s Gabrijelom koji ju je u stopu pratio da bi se popeli stepenicama koje vode na istočni balkon Mejn Konkursa, Odavde, s prvog sprata, pružao se odličan pogled na čitav hol, koji je izgledao još prostraniji.
U ovom veličanstvenom ambijentu, gotovo pod otvorenim nebom, jedna velika
informatička firma smjestila je bila jednu od svojih prodavnica. Alisa se provukla između stolova od svijetlog drveta na kojima su bili predstavljeni najistaknutiji proizvodi te marke: telefoni, slušalice za mobilni, kompjuteri, tablet računari. Iako osigurani protiv krađe, jedan dobar dio opreme bio je pristupačan. Posjetioci - pretežno turisti - konsultovali su svoje mejlove, surfovali na vebu ili slušali muziku uz pomoć haj-teh slušalica.
Trebalo je brzo djelovati; policajci i službenici iz obezbjeđenja bili su svuda unaokolo. Alisa se postarala da prođe neopaženo među mnoštvom radnika u crvenim košuljama koji su obilazili izložbeni prostor i prišla je jednom stolu za demonstracije.
Pružila je svoju torbu Gabrijelu.
- Izvadite mi podmetač - naredila je.
Dok je on to obavljao, ona je pritisla jednu tipku na tastaturi MacBook Pro-a sličnom onom koji je imala kod kuće. Jednim klikom pokrenula je program kojim se aktivira kamera koja se nalazi gore, u centru uređaja, zatim je dohvatila podmetač koji joj je pružao Gabrijel. Smjestivši se ispred ekrana, napravila je nekoliko snimaka otiska iz različitih uglova. Uz pomoć softvera za retuširanje koji je bio instaliran na kompjuteru, ona je mijenjala kontrast i osvjetljenje da bi dobila što je moguće bolju fotografiju za analizu, potom se konektovala na svoj nalog.
- Možete li da se postarate za naše karte? - predložila je. Sačekala je dok se Gabrijel nije udaljio u pravcu automata da bi počela da sastavlja mejl za Sejmura. Kako je stvar bila hitna, njeni prsti su letjeli po tastaturi.

To: Sejmur Lombar
Subject: Pomoć
Trom: Alisa Šefer

Sejmure,
Više nego ikad potrebna mi je tvoja pomoć. Pokušaću da te nazovem za nepunih sat vremena, ali do tada moraš kako znaš i umiješ da ubrzaš svoja istraživanja.
1. Jesi li uspio da dođeš do nadzornih kamera s parkinga i aerodroma?
2. Jesi li pronašao moja kola? Ušao u trag mom mobilnom? Provjerio posljednja kretanja na mom bankovnom računu?
3. Dokle si stigao s istragom o Gabrijelu Kejnu?
4. U prilogu ti šaljem fotografiju otiska prsta. Možeš li pod hitno da ga provučeš kroz bazu otisaka?
Računam na tebe.
Tvoja prijateljica,
Alisa.

11

Mali Egipat



(...) znam da zadržim ljude tek onda kad pođu.

DIDJE VAN KOVELART



Astorija
Sjeverozapad Kima
Podne
Jesenja svjetlost obasipala je plato ispred ulaza u stanicu.
Alisa i Gabrijel napuštaju osunčanu esplanadu da bi se utopili među mušterije tržnice smještene pod metalnim stukturama nadzemnog metroa. Par je uhvatio liniju metroa na Grand Centralu, sve do avenije Leksington, zatim lokalni ekspresni voz sve do bulevara Astorija. Putovanje je trajalo samo dvadesetak minuta, ali bila je to potpuna promjena. Tradicionalne zgradice od cigle zamijenile su zgrade od stakla i čelika, dok su energija i bučan život Menhetna ustupili mjesto gotovo provincijski mirnom načinu življenja.
Vazduh je bio prezasićen izvrsnim mirisima maslinovog ulja, isjeckanog bijelog luka i svježe nane. Izlozi su obilovali lignjama i hobotnicama na žaru, musakom, suvlakijem, baklavama, vinovom lozom i kiflicama s feta sirom. Specijalitetima koji vam bude apetit i koji ne ostavljaju nikakvu sumnju: Astorija je bila istorijski grčki kvart Njujorka.
- Znate li makar adresu? - upitala je Alisa vidjevši Gabrijela kako se dvoumi kojim pravcem krenuti.
- Dolazio sam ovdje samo jedanput ili dvaput - branio se džezer. - Sjećam se da su prozori stana gledali na ulicu Stajnvej.
- Ime ulice predodređeno za muzičara - bilo je zabavno Alisi. Raspitali su se kod jednog starog čovjeka koji je prodavao goveđe ražnjiće s lovorovim listom koje je pekao na roštilju.
Slijedeći njegova uputstva, prešli su dugačku ulicu s mnoštvom drveća i gradskih kuća koje se dodiruju, čime podsjećaju na određene londonske kvartove. Zatim su krenuli jednom trgovačkom ulicom koja je vrvjela od gužve. U kosmopolitskom ambijentu, grčke gostionice, vegetarijanski delikatesi, tezge sa ćevapima, japanski kaiten-suši i korejske piljarnice nalazile su se skladno jedne pored drugih. Prava gastronomska mješavina načičkana duž nekoliko gradskih blokova.
Kad su stigli u ulicu Stajnvej, granice su se još više bile pomjerile. Ovoga puta s druge strane Mediterana, tačnije u Sjevernu Afriku.
- Od prije nekoliko godina, ljudi nazivaju ovaj kvart Mali Egipat ili Mali Maroko - pojasnio je Gabrijel.
Zaista, uz malo mašte, moglo se lako povjerovati da ste se teleportovali usred arapskog svijeta, na neki suk u Kairu ili Marakešu. Miomirisi meda i jela tajine lebdjeli su svuda u ulici i u tom dijelu kvarta, barovi s nargilama bili su brojniji od grčkih taverni. Prošli su ispred jedne džamije u zlatnim tonovima, jedne halal mesare i jedne vjerske knjižare. U njihovim razgovorima, arapski i engleski su se gotovo prirodno miješali.
- Mislim da je to ovdje - rekao je Gabrijel stigavši do jednog brounstone-a svijetle fasade, s prozorima koji se podižu i koji su se nalazili iznad jedne berberske barake.
Pristup zgradi nije bio zaštićen nikakvim digitalnim kodom. Nije bilo lifta. Uspeli su se stepeništem brzim hodom, zaustavivši se na trećem spratu da bi pokupili ključeve od gospođe Čauš, vlasnice zgrade koju je Keni obavijestio putem telefona.
- Prilično je šik ovdje, zar ne? - dobacio je Gabrijel pri ulasku na potkrovlje. 
Kenijeva garsonjera je bila jedan prostrani dupleks sa širokim otvorenim prostorom, koji presijecaju metalne grede. Alisa je i sama krenula naprijed, osmotrila zidove od cigle, visoke tavanice, pod od uglačanog betona i zastala pred velikim prozorom odakle se pružao očaravajući pogled na Hadson.
Posmatrala je rijeku čitav minut, a zatim je bacila svoju torbu na jedan veliki sto od masivnog hrasta, oko koga su se nalazili jedna klupa od sjajnog metala i dvije rasparene fotelje.
- Mrtva sam - izustila je sručivši se na jedno od sjedišta.
- Znate šta? Napuniću vam kadu! - predložio je Gabrijel.
- Molim? Ne, ne treba. Treba da radimo nešto drugo a ne...
- Ali oglušujući se na njena protivljenja, džezer je već bio nestao na spratu.
Alisa je uzdahnula i ostala jedan dugi trenutak nepomična, zavaljena u jastucima. Odjednom ju je stigao umor. Trebalo joj je nekoliko minuta da bi podnijela dejstvo stresa i fizičkih napora koji su se nagomilali od tog halucinirajućeg buđenja usred parka. Čim je osjetila da joj je bolje, ustala je i pretražila kuhinjske ormariće u potrazi za kuvalom. Stavila je vodu da proključa, a dotle je prošetala po salonu, gledajući nehotično naslove knjiga u biblioteci (Hari Kruz, Hanter Tompson, Trevanijan... ), časopise položene na nizak stočić, apstraktne i minimalističke slike okačene na zidove.
Svijetlo i prostrano mjesto kupalo se u bojama minerala razlivajući se u hiljade nijansi, od sive do bež. Dobar kompromis između industrijskog stila i onog „švedskog sve-u- drvetu". Blizina rijeke, asketska i ogoljena dekoracija, blaga svjetlost doprinosili su stvaranju ušuškane atmosfere čaure.
Pogledom je potražila kompjuter, modem za internet konekciju ili fiksni telefon.
Ništa.
U sredini jedne činije, primijetila je ključeve od auta zakačene na privesku ukrašenom srebrnim konjem u galopu.
Mustang...? - zapitala se dograbivši svežanj.
Na povratku u kuhinju, pronašla je u jednom ormaru genmaiču, zeleni japanski čaj pomiješan sa prženim i ekspandiranim pirinčanim zrnima. Spremila je sebi jednu šolju. Napitak je bio originalan - svježe note zelenog čaja činile su kontrast s aromom lješnika i pirinčanih žitarica - ali nije se moglo piti. Prosula je sadržaj kuvala u sudoperu, zatim je otvorila staklena vrata vinskog ormara, uglavljenog pored frižidera. Njihov domaćin je očigledno bio ljubitelj dobrih vina. Povrh nekoliko kalifomijskih pino noara, skupljao je vrhunska francuska vina. Zahvaljujući svom ocu, Alisa je imala dobro znanje iz enologije. Spazila je Šato-Margo iz 2000, Ševal-Blan iz 2006, Montroz iz 2005... Taman je htjela da otvori vino Le Sentestef kad se predomislila opazivši burgundijsko vino: La Taš iz 1999. iz oblasti La Romane-Konti. Neprocjenjiva boca iz berbe koju nikada nije okusila. Odagnala je sve racionalne motive iz kojih ne bi trebalo da pije nektar, otvorila je bocu i nasula sebi veliku čašu koju je najprije posmatrala prije nego što ju je prinijela ustima. Lijepo granatno ruho, moćnog mirisa u kome se miješaju note raže, crvenih bobica i čokolade.
Nije mi bila potrebna šolja čaja, već ovo!
Otpila je gutljaj burgundijskog vina, uživala u svakoj njegovoj nijansi crvenog voća i začina. Vino joj je gladilo nepce i zagrijevalo stomak. Ispraznila je čašu i odmah sebi rezervi sala još jednu.
- Ako bi gospođa izvoljela da se popne, kupka joj je spremna - naglašeno ju je obavijestio Gabrijel sa međusprata.
- Da vam sipam jednu čašu?
- Šta! Otvorili ste bocu? - uspaničio se on silazeći svom brzinom niz spiralno stepenište.
- Stvarno ste nesavjesni, gospođo Opuštena! Znate li koliko košta to vino? 
- Oh u redu je, Kejn, ne morate da mi dijelite lekcije iz bontona!
- Čudnog li načina da zahvalimo mom prijatelju na gostoprimstvu! - nastavio je.
- U redu je kad vam kažem! Nadoknadiću mu vaše jebeno vino!
- Čime? Platom policajca?
- Tako je! Nego, znate li da li vaš drugar ima kola?
- Keni je vlasnik nekog starog auta, da. Mislim da ga je dobio na pokeru.
- Imate li predstavu na kom se mjestu nalazi?
- Nemam pojma.
Dobivši najednom ideju, Gabrijel je prošao kroz salon da bi se nagnuo na jedan od prozora koji gledaju na dvorište posuto šljunkom. Bilo je parkirano desetak kola oko jednog centralnog betoniranog ostrvceta. Zaškiljio je i razabrao različite modele.
- Možda je ovaj ovdje - rekao je pokazujući na jednog šelbija bijele boje ukrašen sa dvije plave trake.
- Pa dobro, idite da provjerite - zatražila je dobacivši mu ključeve.
Pobunio se.
- E, prestanite da mi izdajete naređenja! Nisam jedan od vaših potrčkarala!
- Požurite, Kejn, stvarno su nam potrebna kola.
- A vi idite da se potopite u vašu kupku, stara, stvarno vam je potrebno da se opustite!
Povisila je ton.
- Da se nikada više niste usudili da me nazovete st...
Nije uspjela čak ni da dovrši rečenicu: Kejn je već bio izašao zalupivši vratima.
Na spratu je kupatilo bilo spojeno sa ,,master bedroom" uređeno u stilu hotelskog apartmana. Alisa je sjela na krevet i otvorila svoju platnenu torbu. Uzela je telefonski set i skinula zaštitnu plastičnu foliju. Komplet je sadržao mobilni telefon, punjač, hands-free opremu kao i uputstvo za upotrebu. Na dnu kutije, pronašla je plastificiranu karticu sa serijskim brojem uređaja.
Priključila je telefon u struju. Na ekranu se pojavila ikonica koja pokazuje kredit od deset minuta. Pritisnuvši dugme za pozivanje, naišla je na prethodno nasnimljen broj: broj vokalije koji je od nje tražio da ukuca serijski broj svog uređaja.
Uradila je to. Metalni glas sekretarice zatražio je potom od nje da ukuca pozivni broj zone u kojoj namjerava da koristi telefon. Prisjećajući se šta joj je rekao Gabrijel, sastavila je broj 212, pozivni broj Njujorka. Gotovo u istom trenutku dodijelili su joj broj telefona koji je dobila putem SMS-a. Čim je aktivirala uređaj, završila je s njegovim formatiranjem unijevši broj sa pripejd kartice, čime je odmah dobila sto dvadeset minuta razgovora.
Načela je svoj kredit pozivajući Sejmura na mobilni, ali nabasala je na sekretaricu.
Pozovi me na ovaj broj čim budeš mogao, Sejmure. Stvarno mi je potrebna pomoć. Uradi to što prije, molim te.

* * *


Alisa je potom prešla u kupatilo koje je od sobe odvojeno samo jednom pregradom od staklenih kvadrata. Prostorija je bila ukrašena u retro stilu iz pedesetih godina: pod je bio s crno-bijelim pločicama, kada na bakrenim nožicama, starinski lavabo, vintidž keramičke slavine, namještaj od bojenog drveta sa ukrasnim okvirima.
Kejn je održao riječ: pod debelim oblakom od pjene čekala ju je kupka s mirisom lavande. Kakav čudan tip...
Alisa se svukla pred velikim nagnutim ogledalom od kovanog gvožđa i zagnjurila u vodu. Toplota joj je ubrzala krvotok i probudila sve pore na koži. Mišići su joj se opustili, bolno probadanje u zglobovima se ublažilo. Mlada žena je disala punim plućima. Imala je utisak da je nosi vreli i blagotvorni talas i na nekoliko sekundi se u potpunosti predala izdašnoj opuštajućoj kupki. 
Zatim je zaustavila disanje i zaronila glavu pod vodu.
Pod uticajem alkohola koji joj je prodirao u krv i temperatre kupke ona je lebdjela između stanja dremljivosti i potpune obamrlosti. Protivrečne misli prolazile su joj kroz glavu. Zbog gubitka memorije postala je grozničava. Još jednom je Alisa pokušala da rekonstmiše prethodno veče. I dalje ta ista crna rupa koja ju je sprečavala da priđe svojim uspomenama. Na početku su se dijelovi slagalice lako uklapali: barovi, kokteli, drugarice, parking na aveniji Frenklin-Ruzvelt. Zatim njen put do kola. Vještačko plavičasto zeleno svjetlo suterena. Osjeća se otupjelo, zanosi se. Sebe jasno vidi kako otvara vrata malog audija i smiješta se za volan... Ima nekog pored nje! Sada se toga sjeća. Lice koje iznenada izranja iz sjenke. Čovjek. Pokušava da razazna njegove crte lice, ali one nestaju pod sedefastom maglom.
Najednom, talas uspomena seže dublje u vremenu, nošen strujom rijeke čije je izvorište u srcu bola.


Sjećam se...

Dvije godine ranije


Sjećam se.
Ili prije će biti, zamišljam.
21. novembar 2011.
Kraj jednog kišnog poslijepodneva u ljekarskoj ordinaciji mog muža. Njegov pregled prekinut je telefonskim pozivom:
„Dokor Pol Malori?Ovdje služba grudne kirurgije bolnice Otel-Dje. Vašu ženu su upravo dovezli kod nas. U teškom je stanju i..."

* * *


U panici, Pol uzima kaput, promuca nekoliko riječi objašnjenja svojoj sekretarici i navrat-nanos napušta ordinaciju. Uzima svoju staru đulijetu, parkiranu kao i svakog dana na ivici trotoara pred zgradom Uprave za nekretnine grada Pariza. Kiša je potpuno razgnjecala kaznu koju svakodnevno pokupi zbog nepravilnog parkiranja. Pali kola, oblilazi oko trga da bi stigao do ulice Di Bak.
Već je pala noć. Ovo je jedan prljavi jesenji dan zbog koga mrzite Pariz, pakao u metastazi, zagađen, prenaseljen, zaglibljen u sitnoj kiši i tuzi. Bulevar Sen-Žermen, kola se sporo kreću. Svojim rukavom Pol briše paru koja se skuplja na šoferšajbni alfa romea. Svojim rukavom Pol briše suze koje mu se slivaju niz obraze.
Alisa, beba... Recite mi da to nije istina.
Otkako je saznao da će postati otac, on živi u oblacima. Toliko je već otišao u budućnost: prve flašice, šetnje po Luksemburškom parku, kule od pijeska na plaži, prvi dan u školi, fudbalski tereni nedjeljom ujutru... Niz slika koje se upravo rastapaju u njegovoj glavi.
Odvraća ove morbidne misli i pokušava da ostane pribran, ali emocija je isuviše snažna i tijelo mu se trese od jecaja. Bijes se miješa sa bolom. Plače kao malo dijete. Zaglavljen na semaforu, pobješnjelo udara pesnicom u volan. U glavi mu i dalje odzvanjaju riječi interniste dok opisuje zastrašujuću realnost: „Ne mogu da krijem od vas da je ozbiljno, doktore: napad hladnim oružjem, ubodi nožem u abdomen... "
Pali se zeleno svjetlo. Kreće vrtoglavom brzinom i naglo okreće volan da bi prešao u kolonu za autobusima. Pita se kako je sve to moglo da se dogodi. Zašto je njegova žena, s kojom je ručao ovog podneva u jednom malom bifeu u ulici Gizard, pronađena ranjena nožem u jednom jezivom stanu u zapadnom dijelu Pariza dok je trebalo da provede poslijepodne sa babicom zbog pripreme za porođaj? 
Slike su se ponovo ređale u njegovoj glavi: Alisa koja leži u lokvi krvi, ekipa hitne pomoći koja hitno stiže, ljekar na terenu koji konstatuje stanje: ,,Pacijentkinja nestabilna, sistolni pritisak 9, ubrzani puls 100/min, očne spojnice bez boje. Intubiraćemo je i postaviti venske puteve. "
Pol farovima skreće pažnju, pretiče dva taksija i sprema se da skrene lijevo. Jedino što je bulevar Sen-Mišel blokiran policajcima zbog nekih demonstracija. Stiska vilice iz sve snage.
Dođavola, ali ovo nije moguće!
Spušta staklo da bi pričao sa policajcima, pokušava da prođe na silu, ali nailazi na njihovu nepopustljivost i nervozno odlazi psujući ih.
Bijesan zvuk sirene jednog autobusa ga trgne dok se uključuje na bulevar Sen-Žermen a da nije uključio žmigavac.
Mora da se smiri. Da usmjeri svoju energiju na spašavanje svoje žene. Da joj pronađe ljekara koji je sposoban da čini čuda. Preslišava se da li poznaje nekog kolegu u bolnici Otel- Dje.
Pralavorio, možda? Ne, on radi u Bišau. Žurden? On je u Košenu, ali on ima nevjerovatno dugačak adresar. Njega treba da pozove.
Traži njegov telefon u kaputu koji stoji na suvozačevom sjedištu, ali ne može nikako da pronađe uređaj.
Stara alfa juri kroz uzani prolaz ulice De Bernarden i kreće preko mosta De Laršveše, Mostom zaljubljenih, čije su dvije gvozdene ograde prekrivene hiljadama katanaca koji sijaju u noći.
Pol škilji, pali svjetlo u kabini kola i konačno primjećuje mobilni telefon koji je skliznuo na pod. Jednom rukom pridržava volan, saginje se da bi ga podigao. Kada se uspravio, zasljepljuje ga jedan far i on, sav preneražen, primjećuje motor koji nalijeće na njega mada je most u jednom smjeru. Prekasno da bi ukočio. Pol naglo okreće volan da bi izbjegao sudar. Alfa romeo je odbačen udesno, odbija se o trotoar, polijeće i svom silinom udara u jednu uličnu svjetiljku prije nego što odvali metalne šipke mosta.
Pol je već mrtav kada njegova kola slijeću u Senu.

* * *


Sjećam se
Da sam tog istog dana
21. novembra 2011,
Iz gordosti, taštine, zaslijepljenosti,
Ubila svoju bebu.
I ubila sam svoga muža.

12

Free jazz



Život je ratno stanje.

SENEKA



Zvonjava telefona, prigušena kupkom, doprijela je do Alisinog mozga tek nakon izvjesnog vremena. Mlada žena je izronila odskočivši. Zgrabila je peškir i obavila se njime dohvativši svoj mobilni.
- Šefer - javila se ona pri uspostavljanju veze.
- Alisa? Ja sam.
- Sejmure, najzad!
- Jesi li dobro?
- Jesam, ali trebaju mi tvoje informacije da bih mogla da krenem dalje. Jesi li našao nešto?
- Dobio sam tvoj otisak. Lijepo obavljen posao. Mislim da ćemo moći da dobijemo rezultat. Odmah sam ga dao Savinjonu. Upravo ga stavlja u bazu otisaka. Imaćemo rezultate kroz pola sata.
- OK. Imaš li još nešto? Nadzorne kamere na parkingu?
- Skoknuo sam do Frenklin-Ruzvelta i mogao sam da pogledam njihove trake, ali na njima se ne vidi ništa naročito. Tvoja kola su ušla na parkiralište u 20:12h a izašla u 0:17h.
- Da li se vidim na snimcima?
- Ne, ne raspoznaješ se stvarno... Baksuz!
- Da li sam bila sama u trenutku kad sam izlazila? Da li sam ja vozila?
- To nije sigurno. Kamera je snimila tvoje registarske tablice, ali u kabini auta je polumračno.
- Majku mu, ne mogu da vjerujem! Jesi li pokušao da preradiš snimke?
- Jesam, ali se ništa ne vidi. Oprema im je jako loša. I odmah da te obavijestim, nemam ništa što se tiče aerodroma. Bez zaticanja na djelu ili molbe jednog suda drugom da preduzme pravne radnje, nemoguće je pristuputi njihovim bazama podataka ili snimcima. Bilo bi stvarno jednostavnije kad bismo upozorili Tajandijeovu...
- Ne, nikako. Jesi li ispitao moje drugarice?
- Da, sve tri. Mnogo si pila, Alisa. Zabrinule su se za tebe. Malika i Karin su predložile da te isprate, ali ti nisi htjela ni da čuješ...
- Reci mi da imaš još nešto, Sejmure...
- Da, sačuvao sam najbolje za kraj. Jesi li sama?
- Da, zašto?
- Radi se o tvom pratiocu, Gabrijelu Kejnu...Kasteli je istraživao o njemu. Nigdje nema nikakvog traga o džez pijanisti sa tim imenom.
- Nisam rekla da se radi o Rej Čarlsu ili Mišelu Legrandu. Ako ima vjernu publiku, normalno je da...
- Slušaj, poznaješ Kastelija. To je najbolji stručnjak za dokumenta u Kriminalističkom odsjeku. Da je bilo nešto, on bi pronašao, znaš i sama. Ovdje nema ničega. Nada ! Postoji tuce Gabrijela Kejnova, ali nijedan muzičar sa ovim imenom, ni na Internetu, ni među džezerima amaterima. I drži se, jer nije baš zanimljivo... 
Sejmur nije dovršio rečenicu da bi vidio njen efekat. Izgovori već jednom, čovječe!
- Rekla si mi da on tvrdi da je sinoć svirao na sceni Braun Šugar Kluba u Dablinu? - upitao je on.
- Tako mi je rekao.
- Pa dobro, lagao je. Kasteli je juče nazvao gazdu objekta: sinoć je u Šugar Klubu bilo veče salse, mamba i ča-ča-ča. Jedini koji su se pojavili na sceni bili su članovi jednog velikog orkestra kubanske muzike koji su tog istog jutra doputovali iz Havane.
Preneražena Alisa je s mukom uspijevala da prihvati informaciju. Samu je sebe iznenadila svojim pokušajem da nađe objašnjenje i odbrani Gabrijela: možda nastupa pod umjetničkim imenom? Možda pripada nekoj grupi? Možda...
- Ne znam ko je zapravo taj tip - nastavio je Sejmur. - Nastaviću da istražujem, ali dok ne otkrijemo njegov pravi identitet, čuvaj ga se.
Završila je razgovor i ostala nepomična nekoliko sekundi. Ne, njene hipoteze nisu pile vodu. Dozvolila je da je prevesla kao nekakvu početnicu. Nije se dovoljno čuvala i Kejn ju je lagao od početka njihovog susreta.
Ali iz kog razloga?
Ponovo se obukla ogromnom brzinom i spakovala svoje stvari u torbu. Sada je osjećala kako je hvata strah. Dok joj je srce ubrzano kucalo, sišla je niz stpenice s oružjem u ruci.
- Kejn? - viknula je krećući se kroz salon.
Hodala je tik uz zidove i prišunjala se do same kuhinje, grčeći ruku oko rukohvata pištolja. Ništa, potkrovlje je bilo prazno.
Na vidnom mjestu na stolu, pored boce vina, pronašla je nažvrljanu poruku na poleđini jedne koverte:
Alisa,
Pronašao sam kola, ali rezervoar je bio skoro prazan.
Otišao sam da natočim gorivo.
Čekam te u baru s nargilama s druge strane ulice.
PS: Nadam se da volite orijentalne poslastice.
Gabrijel

13

Šiša Bar



U stvari, postoje dvije vrste života (...) onaj koji ljudi vjeruju da vodite i onaj drugi.

I taj drugi pravi probleme, a mi ga žarko priželjkujemo.

DŽEJMS SALTER



Alisa je izletjela na ulicu. Stavila je bila svoj pištolj u holster i nosila torbu preko ramena. Svjež vjetar je raznosio miomirise začina, kajsije i šećera u prahu. Primijetila je Šelbija parkiranog pred šiša barom: karoserija krem boje, blistavi hrom, sportske plave trake, napadne linije. Uspavani tigar spreman da zariče.
Držeći se na oprezu, mlada žena je prešla ulicu i odgurnula vrata bara Nefertiti.
Mjesto je bilo ukusna mješavina arapskih i zapadnjačkih uticaja, sa raznovrsnom dekoracijom: tu su se mogli naći bez ikakvog reda niski stolovi, velike fotelje, jastuci izvezeni zlatnim nitima, ali i biblioteka krcata knjigama, honki-tonk klavir, jedan stari šank od cinka i patiniranog hrasta, pikado iz nekog engleskog paba...
Ambijent je bio prijatan. Kao što je to na početku mirnog i osunčanog jesenjeg popodneva. Studenti s hipster look-om, ukopani iza ekrana njihovih laptopova, vrlo inteligentno su kohabitirali sa starim Egipćanima i Magrebljanima iz kvarta i razglabali o svemu i svačemu povlačeći dim iz svojih cjevčica s vodom. Slatkasti ukusi koji su izbijali iz dima šiša miješali su se s mirisom čaja od nane, doprinoseći stvaranju jednog harmoničnog i zamamnog mirisnog mjehura.
Sjedeći za jednim stolom, Gabrijel je bio započeo partiju šaha sa nekim kosmatim štreberom, koji je nosio nevjerovatnu fluorescentno žutu rolku pripijenu uz tijelo i ljubičasti ski prsluk.
- Kejn, treba da razgovaramo.
Mladi šahista je podigao glavu i stao da se žali utanjivši glas:
- Ali, gospođo, zar ne vidite da smo usred...
- Ti, fluorescentni klinjo, briši! - naredila je srušivši šahovske figure. I prije nego što je mogao da odreaguje, ona je zgrabila studenta za krajeve njegovog zimskog prsluka i podigla ga sa stolice. Klinac se uplašio. Pohitao je da pokupi figure koje su se rasule po podu i uhvatio maglu.
- Reklo bi se da vas kupka nije smirila - žalio je Gabrijel. - Možda će vam jedna ukusna orijentalna poslastica bolje leći. Izgleda da su njihove krofne s medom i sušenim voćem izvrsne. Osim ako vam više ne prija sutlijaš? Ili šolja čaja?
Ona je mirno zauzela mjesto preko puta njega, potpuno riješena da ga suoči sa njegovim protivrječnim izjavama.
- Znate li šta bi mi pričinilo pravo zadovoljstvo, Kejn?
Slegnuo je ramenima smiješeći se.
- Kažite slobodno. Ako ja mogu nešto da učinim...
- Kad već govorimo o tome šta možete, vidite li onaj klavir tamo pravo, pored šanka?
Okrenuo se i preko lica mu je prešla sjenka nespokoja.
- Bila bih srećna da mi odsvirate nešto - nastavila je Alisa. - Najzad, nemam svakoga dana sreću da pijem čaj sa džez pijanistom!
- Ne mislim da je to dobra ideja. Smetaće gostima i...
- Hajde, ne pričajte gluposti, biće im, naprotiv, drago. Svi vole da slušaju muziku dok puše nargile.
Gabrijel se ponovo opirao.
- Klavir sigurno nije naštimovan.
- To je sitnica. Hajde, Kejn, odsvirajte mi neke standardne stvari: Uvelo lišće, Blue Monk, April in Paris... Ili još bolje: Alice in Wonderland! „Specijalna posveta": to mi ne možete odbiti!
S osjećajem nelagode, on se promeškoljio na stolici.
- Slušajte, mislim da...
- A ja mislim da ste vi džez pijanista koliko sam ja časna sestra!
Gabrijel je pro trljao kapke i duboko i pomirljivo uzdahuo. Prestao je da poriče, osjetivši olakšanje.
- U redu, slagao sam vas - priznao je, ali samo po ovom pitanju.
- A ja bi trebalo da vam povjerujem, Kejn? Ali možda „Kejn" nije vaše pravo ime?
- Sve ostalo je istina, Alisa! Zovem se Gabrijel Kejn, bio sam u Dablinu sinoć, a jutros sam se pobudio, lisicama vezan za vas, ne shvatajući ko me je doveo ovamo.
- Ali zašto ste mi ispričali te laži?
Ponovo je uzdahnuo, svjestan da minuti koji slijede neće biti laki.
- Zato što sam ja isto što i vi, Alisa. Nabrala je obrve.
- Što i ja?
- Ja sam takođe policajac.

* * *


Nastala je teška tišina.
- Ko ste vi? - upitala je Alisa nakon nekoliko sekundi.
- Specijalni agent FBI iz bostonskog regionalnog biroa.
- Je l' se vi to zajebavate sa mnom?! - planula je.
- Uopšte. I stvarno sam sinoć bio u Dablinu, u klubu Templ Bar koji se nalazi preko puta mog hotela. Otišao sam tamo na nekoliko pića da bih se opustio poslije radnog dana.
- A kog ste đavola tražili u Irskoj?
- Otputovao sam da bih se sastao sa jednim od mojih kolega iz Garda Šiokana .
- Kojim povodom?
- Povodom međunarodne saradnje na jednoj istrazi.
- Na kakvoj istrazi?
Gabrijel je otpio gutljaj čaja, da bi naizgled usporio talas pitanja i dobio na vremenu.
- O seriji zločina - izustio je napokon.
- O serijskom ubici? - navaljivala je Alisa da bi ga satjerala u ćorsokak.
- Možda - priznao je on okrenuvši glavu.
Telefon mlade žene počeo je da vibrira u džepu njene jakne. Pogledala je na ekran na kome se ukazao Sejmurov broj. Oklijevala je. Ponesena onim što joj je Kejn otkrio, nije željela da rizikuje i prekine njegovo povjeravanje.
- Trebalo bi da se javite - posavjetovao ju je Gabrijel.
- Šta vas se to tiče?
- To je vaš drugar pajkan, zar ne? Niste radoznali da saznate kome pripadaju otisci sa šprica?
Poslušala je. 
- Alo.
- Ja sam, Alisa - odgovorio je Sejmur zabrinutim glasom.
- Jesi li stavio otisak u bazu otisaka?
- Gdje si ga našla, Alisa?
- Na jednom špricu. Objasniću ti kasnije. Da li se podudario, da ili ne?
- Da, imamo jedan rezultat, ali onda smo u govnima.
- Zašto?
- Baza nam pokazuje da otisak otrpilike pripada...
- Kome pripada, dođavola?
- Eriku Vonu - odgovorio je bezbojnim glasom.
- Eriku Vonu ...
Informacija je zatekla Alisu nespremnu, kao da je dobila udarac aperkatom .
- Da, čovjek koji je pokušao da te ubije i...
- Znam ko je Erik Von, jebo te!
Zažmurila je, osjetila je kako se zanosi, ali se pribrala i oduprijela da potone.
- To je nemoguće, Sejmure - rekla je odsječnim i mirnim glasom.
S druge strane linije se začuo uzdah.
- Znam da je teško povjerovati, ali deset puta smo provjerili naše rezultate. Više od trideset tačaka se poklapa. Ovoga puta sam dužan da upozorim Tajandijeovu.
- Ostavi mi još nekoliko sati, molim te.
- Nemoguće, Alisa. Odsada sve što se tiče Vona zadire u opasnu zonu po nas. Već smo jednom zbog tebe završili u govnima na ovom slučaju.
- Vrlo obzirno s tvoje strane što me na to podsjećaš. - Pogledala je na stari zidni sat s reklamom pepsi-kole koji se nalazi iza šanka. 13:15h, po njujorškom vremenu.
- Sada je 19:15h u Parizu, je li tako? Pusti me do ponoći.
Tajac.
- Molim te!
- Nije razumno....
- I pronjuškaj još oko otiska. Sigurna sam da nije Von.
Ponovni uzdah.
- A ja sam siguran da je Von u Njujorku, Alisa. Da te traži i da je riješio da te ubije. 

14

Two people



Čudovišta zaista postoje, duhovi takođe...

Oni žive u nama i ponekad pobjeđuju...

STIVEN KING



Fine raznobojne čestice plesale su na svjetlosti.
Kroz odškrinute drvene kapke s razmaknutim roletnama probijali su se sunčevi zraci. U šiša baru je brujalo. Jake arome pomorandže, smokve i lješnika lebdjeli su u velikoj sali u kojoj je rijetka klijentela nonšalantno pušila nargile ili jela prhke kiflice gazelini rogovi.
Alisa i Gabrijel su se ćutke suočavali. Jedan mladić je prišao njihovom stolu da bi ih ponovo poslužio čajem od nane. Usluga u marokanskom stilu, gdje se čajnik odiže visoko iznad čaša prilikom sipanja kako bi se na površini fonnirao vijenac pjene.
Nalakćen na sto, Gabrijel je ukrstio šake i podupirao bradu. Lice mu je postalo grublje. Došlo je vrijeme da se razjasne neke stvari.
- Otisak sa šprica pripada Eriku Vonu ako se ne varam?
- Otkuda znate njegovo ime?
- Njega sam progonio u Irskoj.
Alisa je prikovala svoj pogled za njegov i više nije skidala očiju s njega.
- Zašto u Irskoj?
- Duga je to priča, Prije deset dana, bostonski FBI je obaviješten od strane policije Države Mejn o jednom atipičnom ubistvu počinjenom u okrugu Kamberlend. Na mjesto zločina su poslali lično mene i mog partnera, specijalnog agenta Tomasa Kriga.
- Ko je bio žrtva? - upitala je policajka.
- Elizabet Hardi, trideset jedna godina, medicinska sestra koja radi u bolnici Sebago Kotidž. Pronađena je ubijena kod kuće, zadavljena...
- ... najlon čarapom - naslutila je Alisa. Kejn je potvrdio klimanjem glave.
Alisino srce je počelo ubrzano da lupa, ali pokušala je da kanališe svoje uzbuđenje. Možda se radilo o istom potpisu kao što ga je imao Von, ali isti modus operandi ne znači nužno da je u pitanju isti zločinac.
- Poslije ubistva - nastavio je Kejn - konsultovali smo bezuspješnu bazu podataka Vajkapa . Ne bi trebalo da vam govorim, ali naši hakeri imaju mogućnost da provaljuju u baze podataka evropskih policija: njemačkog Vajklasa, francuskog Salvaka...
- Nadam se da se šalite?
- Nemojte da se iščuđavate, u ratu su sva sredstva dozvoljena - izvrdao je. - Ukratko, na taj način sam naletio na seriju zločina i napada koje je Erik Von izvršio u Parizu od novembra 2010. do novembra 2011.
- I to ste povezali?
- Tražio sam sastanak da bih razgovarao o tome sa vašim šefom, direktorkom Kriminalističke brigade.
- Matildom Tajandije?
- Trebalo je da se sastanem sa njom sljedeće nedjelje u Parizu, ali prvo sam otišao u Irsku. Uvidom u međunarodnu bazu podataka, saznao sam za drugo ubistvo koje se osam mjeseci ranije odigralo u Dablinu.
- Isti tip žrtve, isti potpis?
- Meri Mekarti, dvadeset četvorogodišnjakinja, studentkinja mastera na koledžu Triniti. Pronađena je zadavljena najlon čarapom u svojoj univerzitetskoj sobi.
- I vi mislite da je to Von?
- Očigledno je, zar ne?
- Ne.
- Izgubili smo Vonov trag u Parizu otkako vas je napao. On je otada kao duh. Francuska policija nije napredovala ni za pedalj u istrazi.
- Šta onda?
- Reći ću vam šta mislim. Von je ubica kameleon, sposoban da mijenja identitet čim se osjeti ugroženim. Mislim da je odavno napustio Pariz, da se malo zadržao u Irskoj, a da se sada nalazi u Sjedinjenim Državama.
- Sve to zato što imate posla s dva ubistva izvršena na vrlo sličan način?
- Savršeno sličan - ispravio ju je Kejn.
- Najzad, Von nije prvi ubica koji svoje žrtve davi najlon čarapom!
- Ne pravite se ludi, Šeferova: Von je ubio sve te žene koristeći čarape prethodne žrtve. U tome je specifičnost njegovog potpisa. To dobro znate!
- A vaša žrtva iz Bostona, čime je bila zadavljena?
- Rozebijelom najlon čarapom. Tačno istom kakvu je nosila irska studentkinja na dan svoje smrti!
- Suviše brzo se primate. Vaš ubica u Irskoj i Sjedinjenim Državama je obični imitator. Saučesnik, dvojnik, nekakav obožavatelj koji pomno oponaša njegove zločine.
- Copycat, je l' tako? Viđaju se svake večeri u tv serijama, ali za petnaest godina prakse, nikada ih nisam sreo. To ne postoji u stvarnosti.
- Naravno da postoji! Njujorški Zodijak, slučaj Hens...
Podigao je ruku da bi je zaustavio.
- Slučajevi stari trideset godina koji se nalaze u priručnicima kriminalistike ...
Alisa nije popuštala.
- Mislila sam da je FBI malo rigorozniji. Uvijek upadate pognute glave u klopku koju vam razapnu?
Gabrijel se iznervirao.
- Slušajte, htio sam da vas poštedim, Alisa, ali ukoliko želite neoborivi dokaz, imam jedan na raspolaganju.
- Ma nemojte?
- Znate li koji je tip čarapa nosila mlada Irkinja?
- Recite mi.
- Par čipkanih čarapa za trudnice s plavozelenih spiralnim dezenom. Par kakav ste vi nosili prije dvije godine kad vas je Von umalo ubio.
Zatišje. Ovo otkriće joj je sledilo krv u žilama. Policija nikada nije objelodanila ovu pojedinost u novinama. Kako bi neki imitator mogao da zna marku i izgled njenih čarapa?
Protrljala je sljepoočnice.
- Dobro, OK, neka bude tako. Koja je vaša teza?
- Mislim da nas je Von sjedinio da bi nas izazvao. A činjenica da smo pronašli jedan od njegovih otisaka utvrđuje me u tom ubjeđenju. Najprije vi: francuska policajka koja ga najbolje poznaje jer ga je ustrajno progonila. Vi, čije je nerođeneo dijete ubio. Vi, sa vašim bijesom i mržnjom prema njemu. Potom ja: agent FBI -a zadužen za istragu koji je naišao na njegov trag u Sjedinjenim Državama. Dva policajca protiv njega. Dva policajca riješena da mu skinu kožu, ali dva policajca sa svojim padovima i demonima, koji se začas od lovca pretvore u žrtvu. 
Alisa je razmotrila tu mogućnost s pomiješanim strahom i uzbuđenjem. Ovakva perspektiva je imala nečeg zastrašujućeg.
- Bilo da je Von iza ovih ubistava ili ne, sigurno postoji neki učenik ili dvojnik - tvrdila je ona. Sinoć ste bili u Dablinu a ja u Parizu. Na ovaj ili onaj način, trebalo je da nas ukrca na avion, a ovaj tip ne može da bude na dva mjesta u isto vrijeme.
- Slažem se s vama.
Alisa je držala glavu među rukama. Slučaj je poprimao neočekivani obrt zbog čega su već nekoliko sati u njoj kuljala traumatična sećanja i patnje protiv kojih se borila, stopu po stopu, već godinama.
- Jedna stvar mi nije jasna, Kejn: zašto ste čekali sve ovo vrijeme da biste mi otkrili svoj identitet?
- Zato što sam morao da saznam nešto više o vama, o vašoj umiješanosti i motivisanosti. Naročito mi je bilo u interesu da prikupim dovoljno informacija da bih izbjegao da me Biro povuče sa istrage. A osim toga, da vam kažem, ne podnosim ponižene ljude, a u ovoj stvari sam dopustio da me nasamare kao novajliju...
- Ali zašto ste izmislili lik džezera?
- Palo mi je na pamet onako, u trenutku. Oduvijek sam volio džez, a Keni, moj najbolji drug, je saksofonista.
- Šta sada predlažete?
- Prvo., da svratimo u hematološku laboratoriju sudske medicine na Aper Ist Sajdu da bismo ostavili uzorak krvi s vaše košulje. FBI često radi s tom stmkturom. Užasno su skupi, ali imaju najsavremeniju opremu i vrlo stručne timove. Uz njihovu pomoć mogao bi se dobiti genetski profil za dva sata.
- Dobra ideja. A zatim?
- Vraćamo se kolima u Boston, usklađujemo naše priče, idemo u FBI i govorimo im sve što znamo moleći ih da me ne izuzmu iz istrage.
Pogledala je Gabrijela i ustanovila da mu se fizionomija izmijenila otkako se razotkrio. Razdraganost džezera ustupila je mjesto ozbiljnosti jednog policajca. Mračniji pogled, grublje crte, lice sleđeno od brige. Izgledalo je kao da se ponovo upoznaju.
- Pratim vas - potvrdila je ona. - Ali pod jednim uslovom: čim stignemo u Boston hoću da budem uključena u istragu.
- To nije u mojoj nadležnosti, znate i sami.
- Službeno ili poluslužbeno, mi smo tim: vi meni vaše informacije, ja vama moje. Inače, putevi nam se ovdje razilaze i nema ništa od parčeta košulje. Uzmi ili ostavi.
Gabrijel je izvadio cigaretu iz načete paklice koju je pokupio iz honde. Upalio ju je i nervozno povukao nekoliko dimova da bi sebi dao vremena da razmisli.
Alisa ga je gledala krajičkom oka. Sada ga je konačno priznala kao jednog od svojih: zagriženi policajac, spreman na sve da bi ostao na nekom slučaju. Policajac koji mora da je proveo dobar dio svojih noći ulazeći u zločinačke umove da bi razumio njihove motive. Policajac za koga je hapšenje ubica imalo nečeg svetog.
Izvadio je ključeve šelbija i stavio ih na sto.
- Slažem se, idemo - odobrio je ugasivši cigaretu u jednoj činiji. 

15

Para bellum



Si vis pacem, para bellum.

(Ako želiš mir, spremaj se za rat.)

VEGECIJE



Rubikova Kocka visoka dvadeset metara postavljena na istočnoj strani Pete avenije.
Stiješnjena između zgrada bolnice Maunt Sinaj i muzeja grada Njujorka, hematološka laboratorija sudske medicine zauzimala je posljednji sprat jedne ultramoderne zgrade čija je kristalna fasada - sačinjena od raznobojnih staklenih ploča u obliku kvadrata - podsjećala na čuvenu trodimenzionalnu geometrijsku glavolomku.
Gabrijelu i Alisi je trebalo manje od četvrt sata da bi stigli do granice Aper Ist Sajda i Speniš Harlema. Slučajno su pogodili da dođu baš u vrijeme doručka i brojna parking mjesta su bila slobodna. Parkirali su šelbi u jednoj od ulica koje su uokviravale širok pojas u kome su se nalazili bolnica i kampus medicinske škole.
- Sačekajte me u kolima, OK?
- Mora da se šalite? Ne dolazi u obzir: idem s vama.
- U redu - uzdahnuo je Gabrijel. - Ali pustite mene da govorim. Ja vodim istragu, je l' jasno?
- Jasno, šefe - podsmijehnula se ona otvorivši vrata na autu. On je takođe izašao.
- I nema gubljenja vremena, važi? - dobacio je on pogledavši na sat na parkometru.
Alisa je ćutke klimnula glavom i krenula za njim u hol, a potom u lift. U ovo doba dana, sprat laboratorije je bio skoro pust. Iza prijemnog pulta, hostesa je dovršavala salatu od svježe sjeckanog povrća u jednoj plastičnoj posudi.
Gabrijel se predstavio i zatražio da vidi Elijan Peltije, zamjenicu direktora laboratorije.
- Ona je Francuskinja? - začudila se Alisa trgnuvši se na zvuk imena.
- Ne, Kvebečanka je. I da vas upozorim, malo je posebna - povjerio se podignuvši jednu obrvu.
- Šta to znači?
- Neću da kvarim iznenađenje.
Elijan Peltije se odmah pojavila u dnu hodnika:
- Gabi, stari moj, došao si da me upoznaš sa svojom vjerenicom?! - povikala je iz daljine.
Bila je to oniža robusna žena sijede kratko podšišane kose. Nosila je četrvrtaste naočare i raskopčani bijeli mantil preko široke crne tunike. Njeno okruglo i nježno lice podsjećalo je na lice niske babuške.
- Drago mi je što si se konačno skućio - zadirkivala ga je srdačno ga grleći.
Čuvao se da ga ne uvuče u ovu igru.
- Elijan, da ti predstavim kapetana Šefer iz Kriminalističke brigade Pariza.
- Dobar dan, lijepa moja - dobacila je zagrlivši Alisu. - Ah, ti prokleti Francuzi !
Pratili su je do njene kancelarije.
- Imamo malo vremena, Elijan. Možeš li da obaviš DNK analizu ovog uzorka krvi? Naše laboratorije su pretrpane. 
Alisa je izvadila iz svoje torbe parče štofa košulje i pružila ga Kvebečanki.
- Odmah ću dati jednom morn biologu - obećala je zgrabivši kesicu za uzimanje uzoraka. - Šta tačno tražiš?
- Genetski otisak koji se može ispitati. Možeš li to brzo da učiniš?
- Da li ti odgovara za šest sati? - predložila je ona namještajući naočare.
- Šališ se?
- Mogu da koristim minijaturne sonde i smanjim tako vrijeme za ekstrakciju DNK i njenu amplifikaciju, ali to će te skuplje koštati...
- Uradi najbrže što možeš. Čim dobiješ rezultate, pošalji ih Tomasu Krigu istovremeno sa fakturom. Želio bih da ga nazovem i obavijestim o ovome. Mogu li da se poslužim tvojom linijom?
- Ponašaj se kao kod kuće, Gabi. Odmah se bacam na posao. Nestala je ostavljajući ih same u kancelariji.
- Koji je vaš broj mobilnog? Ako nemate ništa protiv, saopštio bih ga Tomasu da bi mogao lako da nas dobije.
Alisa je odobrila i nažvrljala mu svoj novi broj na postitu koji se nalazio na stolu.
Dok je Gabrijel pozivao svog partnera, ona je izašla u hodnik. Aktivirala je svoj telefon, ukucala broj svog oca, ali je naletjela direktno na kratku poruku na njegovoj sekretarici.
„ Alen Šefer. Trenutno ne mogu da se javim. Ostavite poruku poslije zvučnog signala", tražio je grubim glasom osobe koja ne polaže mnogo na uglađenost.
- Tata, Alisa ovdje. Pozovi me čim budeš mogao. Hitno je. Veoma hitno.
Završila je razgovor. Razmislila nekoliko sekundi a onda odlučila da pozove Sejmura.
- Opet ja.
- Brinuo sam se, pobogu. Jesi li razgovarala sa Kejnom?
- Da, On tvrdi da je specijalni agent FBI-a, bostonski ogranak.
- Šališ se? Taj tip te obmanjuje, Alisa!
- Možeš da pokušaš da provjeriš, ali mislim da ovoga puta govori istinu. Istražuje jedno ubistvo koje ima sličnosti sa ubistvima Erika Vona.
- Nazvaću Šermana, tipa iz Vašingtona kome smo pomagali u slučaju Petreus.
- Hvala, Sejmure. Jesi li još uvijek u kancelariji? Imam da te zamolim za još jednu uslugu.
Pariški policajac nije mogao a da ne uzdahne. - Alisa, samo se ovim bavim od jutros!
- Htjela bih da uzmeš svoja kola i...
- Sada? To je nemoguće. Imam posla sve do 23 časa! Ignorisala je njegovo protivljenje.
- Kreni istočnim autoputem do Meca, zatim nastavi do Sargemina.
- Alisa, ima barem 350 kilometara! Nastavila je ne slušajući ga:
- Postoji jedna stara napuštena šećerana između Sargemina i Sarbura. Ne znam gdje se tačno nalazi, ali pitaj Kastelija da je lokalizuje: nema ih sigurno mnogo u regionu.
- Rekao sam ne, Alisa!
- Ponesi sa sobom baterijsku lampu, velika kliješta i fluorescentne cijevi. Pozovi me čim budeš tamo. Htjela bih da nešto provjeriš.
- To je osam sati puta da odem i da se vratim!
- Ne bih ti to tražila da nije važno. Učini to u ime našeg prijateljstva! - zamolila ga je. - Samo tebi mogu da se povjerim, dođavola!
S druge strane linije Sejmur je osjetio očaj svoje prijateljice i predao se.
- Kaži mi bar šta to treba da nađem - uzdahnuo je.
- Leš, nadam se.

* * *



Put. Brzina. 
Pejzaž koji promiče.
Surovo brujanje motora V8.
Na radiju u kolima, vječiti glas Otisa Redinga.
Ogroman broj obrtaja koji se očitava u centru staromodne instrument table.
I odbljesci ćilibara i meda u Alisinoj kosi.
Napustili su Menhetn u 14 časova, jurili putem skoro dva sata, prelazeći dobar dio Konektikata; najprije Interstejt 95, koji ide uz obalu, zatim 91, koji se penje na sjever. Saobraćaj je bio prohodan, autoput osunčan, oivičen čas jelama, čas ginkom, brestovima i bijelim hrastovima.
Zamišljeni, nisu razgovarali gotovo čitavim putem, svako utonuo u svoje misli. Svako obuzet sopstvenim brigama.
Šelbi GT je jurio kao strijela. Za volanom bolida, Gabrijel je nakratko zamišljio da je u koži mladića iz šezdesetih, ponosnog na svoj mustang, u kome vozi svoju girlfriend na posljednji film Stiva Mekvina dok slušaju pjesme Roja Orbisona ili Everli Bradersa i strahujući od sljedećeg regrutovanja koje će ga možda poslati u Vijetnam.
Okrenuo je glavu prema Alisi. Grubog i zatvorenog lica, bila je udubljena u svoje misli dok je u ruci grčevito stezala svoj telefon, u iščekivanju poziva. U svojoj vijetnamki, sa svijetlim licem, visokim jagodicama, kose prikupljene pozadi, izgledalo je da ima divlju ljepotu, gotovo ratničku. Bilo je očigledno: Alisa Šefer je bila u ratu. Ali iza grubih crta mogla se na mahove nazreti slika jedne druge žene, nježnije i spokoj nije.
Tada se zapitao kakva je bila prije. Prije drame. Nasmijana, smirena, srećna? Da li bi se mogao zaljubiti u takvu ženu da je slučajno naišao na nju na ulicama Pariza? Da li bi joj prišao? Da li bi je pogledao? Igrao se u sebi scenarija, uživajući da ide sve dublje u maštanju.
Zatim su na radiju u kolima, The Clash, U2 i Eminem zamijenili Otisa Redinga. Prekinuta je draž. Zbogom šezdesete i podsjećanje na romatiku. Povratak u realnost.
Gabrijel je trepnuo očima i spustio štitnik za sunce da bi se zaštitio od jake svjetlosti.
Ponovni pogled u retrovizoru da bi uhvatio pogled Alise koja upravo zateže punđu.
- Treba da gledate put, Kejn.
- Volio bih da mi objasnite nešto...
Oklijevao je da dovrši rečenicu. Ona je izdržala njegov pogled u ogledalu.
- Kako možete da budete sigurni da otisci na špricu nisu Vonovi?
Ljutito je slegla ramenima.
- To je pretpostavka, rekla sam vam. Nije sasvim sigurno.
- Ne potcjenjujte me: dok ga sve naše indicije optužuju, nijedan jedini put niste povjerovali da je Erik Von u Sjedinjenim Državama. Imam iza sebe na hiljade sati saslušavanja. Znam kad me neko laže, a vi to upravo činite.
Branila se slabo.
- Nemate pravo da...
- Skrećem vam pažnju da sam ja jedini policajac ovlašćen da istražuje ovaj slučaj! - prekinuo ju je povisivši ton. - Bio sam fer prema vama, dao sam sve informacije koje imam mada ni po čemu to nisam morao.
Uzdahnula je. On je nastavio:
- Tražili ste od mene da vas uključim u moj tim i da se založim za vašu stvar kod moje šefice da biste učestvovali u istrazi. Vrlo dobro, pri hvatam, čak iako time dovodim svoj kredibilitet u pitanje. Ali ako smo partneri, moramo jedno drugom sve da govorimo, OK?
Klimnula je glavom. Bila je to vrsta razgovora kakva joj odgovara.
- Dakle, ponovo vam postavljam pitanje, Alisa: kako možete da budete sigurni da otisci na špricu nisu Vonovi?
Protrljala je sljepoočnice i duboko uzdahnula prije nego što mu se povjerila:
- Zato što je Von mrtav, Kejn. Von je odavno mrtav. 


Sjećam se...

Nepune dvije godine ranije


Sjećam se.
1. decembar 2011.
Blijeda svjetlost bolničke sobe.
Zimsko sunce koje je na zalasku i koje se s mukom probija kroz roletne.
Odvratni miris antiseptika i bolničkih obroka na poslužavnicima.
Želja da umrem.

* * *


Tri sedmice su protekle od napada Erika Vona na mene i od Polove smrti. Ležim potpuno iznemogla na krevetu, izgubljeno zureći u prazno. Infuzija s antibioticima mi je priključena na podlakticu. Uprkos lijekovima protiv bolova, i najmanji pokret mi reže donji stomak. Uprkos anksioliticima i antidepresivima, i najmanja pomisao mi cijepa srce.
Kad me je Hitna pomoć odvezla u bolnicu, već sam bila izgubila dosta krvi. Uradili su mi ultrazvuk abdomena da bi potvrdili smrt bebe i utvrdili obim povreda. Ubodi noža su probili zid materice, presjekli arteriju, izazvali povrede digestivnih organa i doprle mi do tankog crijeva.
Nikada mi nije bilo potrebnije da Pol bude pored mene nego u tom trenutku. Životna potreba da osjetim njegovo prisustvo, da isplačemo sav naš bol zajedno, vezani jedno uz drugo, i da ga molim za oproštaj, oproštaj, oproštaj...
Obavijestili su me o njegovoj smrti nešto malo prije nego što su me odvezli u blok. Nešto malo prije nego što su mi otvorili abdomen da bi iz njega izvadili moju ubijenu bebu. Posljednje spone koje su me održavale u životu su tada pokidane. Urlala sam od bijesa i bola, udarajući ljekare koji su pokušavali da me smire, prije nego što sam potonula pod dejstvom anestezije.

* * *


Kasnije, poslije operacije, neki kreten od doktora mi je na određeni način rekao da sam imala „sreće". Pred kraj moje trudnoće, fetus je zauzimao toliko prostora u mom stomaku da mi je pogurao organe unazad. Moja beba je, dakle, primila umjesto mene udarce koji bi bili kobni po mene. Moja beba mi je spasila život.
I pomisao na to mi je nepodnošljiva.
Zašili su mi sve unutrašnje rane, izvadili parče crijeva. Čak su mi rekli da su uspjeli da mi sačuvaju matericu zbog eventualne buduće trudnoće.
Kao da poslije toga može da bude jednoga dana neka druga ljubav, neka druga trudnoća, neka druga beba.

* * *


Moja majka je sjela na voz da bi došla da me vidi, ali ostala je samo dvadeset minuta. Brat mi je ostavio poruku na sekretarici. Sestra se zadovljila SMS-om. Srećom, Sejmur svraća dvaput dnevno i čini što može da bi me utješio. Momci iz tridesetšestice se takođe smjenjuju, ali u njihovom ćutanju naslućujem koliko su razočarani i bijesni: ne samo da sam ih zaobišla, već sam uprskala stvar u jednoj od najznačajnijih istraga na čijem je rješavanju služba radila ovih posljednjih godina.
Iz kreveta presrećem te poglede koji ne mogu da prevare i iz kojih izbijaju gorčina i zamjeranje. Vrlo dobro znam šta svi misle: da je zbog mene Erik Von još uvijek na slobodi.
I da, ma koliko užasno bilo to što mi se desilo, ne mogu, u suštini, da krivim nikog drugog do sebe.

* * *


Plivam u medikamentoznim isparenjima pilula koje mi bolničko osoblje da je da progutam. Anestezija mozga, onesposobljavanje mog srca da osjeća je jedini lijek koji su pronašli da bi me spriječili da isiječem vene ili skočim kroz prozor.
Uprkos mojoj otupjelosti, čujem oštro škripanje vrata koja se otvaraju i ukazuje se ogromna prilika mog oca. Okrećem glavu da bih vidjela kako polako korača prema mom krevetu. Alen Šefer u svom punom sjaju: bujna prosijeda kosa, umorne crte lica, brada od tri dana. Nosi svoju nepoderivu policijsku „uniformu" - raskopčanu kožnu jaknu postavljenu krznom preko rolke, izlizane farmerke, čizme sa ravnim vrhom. Na ruci mu je stari čelični roleks dejtona - isti kakav nosi Belmondo u Strah nad gradom - koji mu je poklonila moja majka godinu dana prije mog rođenja.
- Kako se držiš, šampione? - pita privlačeći stolicu da bi sjeo pokraj mene.
Šampion. Nadimak iz djetinjstva. Nije me tako nazvao najmanje dvadeset pet godina. Iskrsava jedna uspomena: dok me je pratio, kao dijete, na teniske turnire vikendom. Tačno je da smo zajedno osvajali te kupove i trofeje, ja na terenu a on na tribinama. Uvijek je imao pravu riječ u pravom trenutku. Utješni pogled i odgovarajuću riječ. Ljubav prema pobjedi po svaku cijenu.
Moj otac dolazi da me vidi svakog dana. Najčešće uveče; ostaje sa mnom sve dok ne zaspim. On je jedini koji me pomalo razumije i ne osuđuje me. Jedini koji me brani, jer bi i on bez sumnje odreagovao isto: kao ljubitelj adrenalina, i on bi rizikovao sve, i on bi otišao sam, s oružjem u šaci, pognute glave.
- Svratio sam da se vidim s tvojom majkom u hotelu - rekao mi je otvarajući jednu kožnu fasciklu. - Dala mi je nešto što joj odavno tražim.
Pruža mi foto-album s pohabanom teksturom poveza koji je upravo izvukao iz svoje aktovke. Pravim napore da se uspravim, palim lampu iznad kreveta i okrećem stranice razdvojene kristal papirom.
Album potiče iz 1975., godine mog rođenja. Na kartonskim stranama, snimci pričvršćeni pomoću malih naljepnica nalaze se iznad naznaka ispisanih hemijskom olovkom koje su odoljele vremenu.
Prve fotografiju sežu u proljeće 1975. Tu otkrivam da je moja majka bila u sedmom mjesecu trudnoće. Zaboravila sam koliko ličim na nju. Takođe sam zaboravila koliko su moji roditelji mogli da se vole, na početku. Listanjem albuma oživljava čitavo jedno doba iz požutjelih fotografija. Tu nailazim na malu garsonjem koju su nekada dijelili, u ulici Delambr, na Monparnasu. Psihodelične narandžaste tapete u dnevnom boravku u kome se na sredini nalazi fotelja u obliku jajeta; police u obliku kocki na kojima su poredane ploče Dilana, Hendriksa i Brasensa od 33 obrta; starinski telefon od bakelita; poster Lige Sent- Etjena iz doba kad su trijumfovali.
Na svakom snimku, moj otac i majka su s osmijehom na usnama i očigledno su presrećni pri pomisli da će postati roditelji. Sve su sačuvali, sve fotografisali iz tog velikog događaja: rezultate krvi koji su najavljivali trudnoću, prvi ultrazvuk, ideje o imenima na brzinu ispisane na malom blokčetu sa spiralom: Ema ili Alisa za djevojčicu, Žilijen ili Aleksandar za dječaka.
Okrećem novu stranicu i emocija mi steže grlo. Porodilište na dan mog rođenja. Odojče koje vrišti u naručju svog oca. Ispod snimka prepoznajem majčin rukopis:
„12. juli 1975: evo naše male Alise! Mirna je na tatu i mamu!"
Na suprotnoj strani, moja narukvica s rođenja zalijepljena kao i jedna druga fotografija napravljena nekoliko sati kasnije. Ovoga puta, „mala Alisa" mimo spava u svojoj kolijevci, okružena svojim roditeljima koji imaju tamne kolutove ispod očiju, ali zvijezde u pogledu. I ponovo rukopis moje majke: 
„Novi život je pred nama. Nova osjećanja su nam preokrenula živote. Postali smo roditelji."
Gorke suze slivaju mi se niz obraze pri pomisli na osjećanja koja nikada neću doživjeti.
- Zašto mi dođavola pokazuješ ovo? - kažem mu odgurnuvši album na krevet.
Shvatam da su i mom ocu oči vlažne od suza.
- Kad se tvoja majka porodila, ja sam te prvi okupao i prvi te nahranio iz flašice - povjerio mi se. - Bio je to najdirljiviji trenutak u čitavom mom životu. Tog dana, dok sam te prvi put uzimao u svoje naručje, obećao sam ti nešto.
Zastaje nekoliko sekundi, pošto je ostao bez glasa od uzbuđenja.
- Šta si to obećao? - pitam.
- Obećao sam da dokle god budem živ, nikada nikome neću dozvoliti da te povrijedi. Da ću te štititi ma šta da se desi i ma kakve da su posljedice.
Gutam pljuvačku.
- E pa kao što vidiš, ne treba davati tu vrstu obećanja jer su neodrživa.
On uzdiše i trlja sljepoočnice da bi obrisao suze koje ne može da zaustavi, zatim vadi iz svoje aktovke kartonsku fasciklu.
Uradio sam šta sam mogao. Uradio sam šta sam morao - objašnjava pružajući mi fasciklu.
Prije nego što je otvorim, gledam ga ispitivački. Tada mi saopštava:
- Pronašao sam ga, Alisa.
- O kome govoriš?
- Pronašao sam Erika Vona.
Ostajem zabezeknuta. Bez riječi. Moj mozak odbija da registruje ono što sam upravo čula. Tražim od njega da mi ponovi.
- Pronašao sam Erika Vona. Nikada te više neće povrijediti.
Ledeni talas me parališe. Tokom nekoliko sekundi, ćutke se gledamo.
- To je nemoguće! Otkako je u bjekstvu, pola policajaca Francuske je u potrazi za njim. Kakvim čudom bi ti uspio sam da ga nađeš?
- Nije važno, uspio sam. Nerviram se.
- Ali ti si smijenjen, nisi više policajac. Nemaš više tim, nemaš više...
- Zadržao sam kontakte - objašnjava ne skidajući oči sa mene. - Momci koji mi duguju usluge. Ljudi koji poznaju druge ljude i koji i sami poznaju neke druge. Znaš kako to ide.
- Ne baš.
- Uvijek imam doušnike među taksistima. Jedan od njih je pokupio Erika Vona blizu vrata Sen-Klua iste večeri kad te je napao. Ostavio je svoj skuter kad je shvatio da je identifikovan.
Osjećam kako će mi srce svakog trenutka eksplodirati u grudima. Moj otac nastavlja:
- Taksi ga je odvezao do Sen-Sen-Deni, u Olne-su-Bua, u neki bijedni hotel blizu Trga Ženeral Leklerk.
Uzima mi iz ruku fasciklu da bi iz nje izvadio nekoliko fotografija, one koje policajci slikaju tokom neke istrage.
- Dok su svi vjerovali da je on u inostranstvu, to đubre se krilo na manje od dvadeset minuta od Pariza. U njemu je ostao pet dana pod lažnim imenom, s falsifikovanom ličnom kartom. Ograničio je svoja kretanja, ali da bi napustio zemlju, pokušao je sebi da obezbijedi lažni pasoš. Posljednjeg dana, oko 23 časa, izašao je malo na vazduh. Bio je sam, kretao se duž zidova, pognute glave, s kacigom na glavi. Tu sam naletio na njega.
- Tako, na sred ulice?
- Noću je taj kraj pust. Dva udarca gvozdenom šipkom u potiljak i glavu. Već je bio mrtav kad sam ga utovario u gepek mog rendž rovera.
Pokušavam da progutam, ali mi knedla stoji u grlu. Hvatam se za metalnu ogradu kreveta. 
- I... šta si uradio s tijelom?
- Vozio sam dobar dio noći u pravcu Lorene. Odredio sam savršeno mjesto da se oslobodim ovog monstruma: staru napuštenu šećeranu između Sarbura i Sargemina.
Pruža mi druge snimke koji me podsjećaju na dekor iz filmova strave i užasa, usred nedođije. Iza ograde s gvozdenim rešetkama, niz napuštenih zgrada. Zazidani prozori. Dimnjaci od crvene cigle koji samo što se ne sruše. Džinovski metalni rezervoari dopola utonuli u zemlju. Rasklimatane pokretne trake. Nepomični vagoni na tračnicama zaraslim u visoku travu. Bageri koji stoje zarđali.
Pokazuje prstom na slici.
- Iza zone za skladištenje, nalaze se tri kamena okna u nizu, koja su sagrađena jedno pored drugog i koja poniru u jednu podzemnu cisternu. Vonovo tijelo trune u onom u sredini. Niko ga nikada neće tu pronaći.
Pokazuje mi posljednju fotografiju. Sliku kamene ograde okna pritisnute teškom rešetkom.
- Ova osveta nam pripada - potvrđuje moj otac stežući mi gornji dio rake. - Sada će se slučaj slegnuti. Najprije zato što više neće biti ubistava. Zatim, pošto Von ima rodbinu u Irskoj i Sjedinjenim Državama, pomisliće da je u bjekstvu u inostranstvu, štaviše da je izvršio samoubistvo.
Izdržavam njegov pogled ne trepnuvši. Skamenjena sam, nesposobna da izgovorim i najmanju riječ, preplavljena snažnim suprotnim osjećanjima.
Prvi talas olakšanja smjenjuje potmuli bijes. Stiskam pesnice dok mi se nokti ne zariju u meso. Čitavo tijelo mi se grči. Suze naviru i osjećam kako mi je vatra jurnula u obraze.
Zašto mi je otac uskratio tu osvetu, moju osvetu?
Poslije smrti mog muža i moje bebe, gonjenje i ubijanje Erika Vona bio je još jedini razlog zbog koga sam mogla i dalje da se hvatam u koštac sa životom.
Sada mi više ništa ne preostaje.

TREĆI DIO



Krv i bijes




16

Tragom ubice



Užasne i krvave stvari ponekad su najljepše.

DONA TART



Nizali su se kilometri.
Izgubljen u svojim mislima, paleći cigaretu za cigaretom, Gabrijel je vozio očiju prikovanih za put.
Na jednom saobraćajnom znaku je bilo označeno: Sljedeći izlaz Hartford, potom odmah sljedećem: Boston 105 milja. Ovakvom brzinom, biće u kancelarijama FBI-a za manje od dva sata.
Čela priljubljenog uz staklo, Alisa je pokušavala da ponovo sredi svoje misli. U svjetlosti posljednjih otkrića, ona je klasirala informacije, preuređivala elemente i podatke u nekakve imaginarne dosijee koje je zatim smještala u različite pregrade svog mozga.
Jedna stvar ju je izjedala. Sejmurove riječi povodom nadzornih kamera na parkingu: snimile su tvoje registarske tablice, ali u kabini auta je polumračno.
Umirala je od želje da lično pogleda ove snimke.
Uvijek ta potreba da sve kontroliše.
Da provjeri sve pojedinosti.
Ali kako to da učini? Da ponovo pozove Sejmura? Nema svhe. Lijepo ju je upozorio: skoknuo sam do Frenklin-Ruzvelta i mogao sam da pogledam njihove trake, ali na njima se ne vidi ništa naročito. Sejmur je pogledao film, ali nije ga posjedovao. Logično. Bez odgovarajuće sudske dokumentacije, nije mogao da dođe do njega. Otišao je na parking i mora da je oštro pregovarao s tipom iz obezbjeđenja da bi pregledao traku na licu mjesta.
U mislima je preletjela svoju mrežu poznanika. Uzela je telefon i okrenula broj mobilnog telefona komesara Marešala, koji je upravljao regionalnom poddirekcijom policije za transport.
- Zdravo Frenk, ovdje Šeferova.
- Alisa? Gdje si sad? Pojavio se dugačak broj.
- U Njujorku.
- Kriminalističko ti je platilo put?
- Duga priča, objasniću ti...
- Dobro, shvatio sam. Uvijek vodiš istragu kao slobodan strijelac. Nikad se nećeš promijeniti!
- Ne, nije tačno, i zbog toga te uostalom zovem.
- Alisa, 10 sati je uveče. Kod kuće sam... Šta hoćeš?
- Snimke nadzorne kamere. Parking Vensi na aveniji Frenklin-Ruzvelt. Tražim sve što bi mogao da nađeš o sivom metalik audiju TT...
- E, odmah da te stopiram, to je privatni parking! Poslije kraće stanke nastavlja:
- Šta hoćeš da uradim?
- Ono što dobro znaš da radiš. Znaš tipove iz Parka Vensi: pregovaraj, prijeti, laskaj im. Imaš li čime da zapišeš broj tablica?
- Ne uspijevam da pratim...
- Sjećaš se kad sam uhvatila tvog klinca dok sam radila u odjeljenju za narkotike? Bio si prezadovoljan što sam mu pomogla da ne zaglavi u ćorci, zar ne? Hoćeš da te podsjetim koliko je droge imao kod sebe?
- Dođavola, Šeferova, to je bilo prije skoro deset godina! Neću valjda da budem tvoj doživotni dužnik!?
- U stvari, mislim da hoćeš. To važi vječito: pravilo kad imaš djecu, je li tako? Dobro, hoćeš li da zabilježiš ovaj broj tablica?
Marešal je uzdahnuo u znak pomirljivosti.
- Čim dobiješ snimke, pošalji mi ih na moj lični mejl, OK? I nemoj da gnjaviš: potrebni su mi još večeras.
Alisa je zadovoljno završila razgovor, a zatim je pred Gabrijelovim ispitivačkim pogledom ukratko prepričala sadržaj razgovora. Agent FBI-a je poželio da pripali novu cigaretu, ali je njegova paklica bila prazna.
- Još nemate nikakvih vijesti o vašem ocu?
Alisa je odmahnula glavom. Gabrijel je bio uporan:
- On ipak drži prvi ključ misterije. Ako vam je rekao istinu i ako je odista ubio Vona, onda se varamo u pogledu ubice.
- Mislite da to ne znam?
Gabrijel je zgužvao paklicu s pikavcima u pepeljaru.
- Ne znam zašto bi nas lagao.
Alisa je slegla ramenima.
- Možda je htio da mi pomogne da okrenem novu stranicu u životu nakon nesreće..
Sumnjičavo je iskrivio usta.
- Zbog toga bi izmislio čitavu tu priču?
- Vidi se da ne poznajete dobro mog oca.
- Ne, stvarno.
Pogledala je kroz prozor bankine auto-puta koje su promicale začuđujućom brzinom, stvarajući koridor od čelika i betona.
- Ima mane u svojim dobrim osobinama - objasnila je. - Kako me dobro poznaje, posumnjao je da ću biti spremna na sve da bih se osvetila i ubila Vona sopstvenim rukama. Nije nemoguće da je pokušao da izbjegne da ne napravim neku glupost.
- Ipak, zar nećete da pokušate da ga pozovete?
- Beskorisno je, da je primio moju poruku, pozvao bi me.
- Hajde, još ovaj poziv i ostavljam vas na miru - pokušao je on uz smiješak.
Alisa je pomirljivo uključila svoj uređaj na spikerfon i ponovo ukucala broj.
,,Alen Šefer. Trenutno ne mogu da se javim. Ostavite poruku poslije zvučnog signala ".
- Čudno što vam se ne javlja, zar ne?
- Moj otac nije tip koji provjerava mobilni telefon na svakih pet minuta. Pored toga, otkako je u penziji, probudila mu se strast prema speleologiji. U ovo vrijeme se možda nalazi sa svojim ortacima iz Kluba bivših sudskih policajaca u nekom bezdanu u Izeru ili Pirinejima.
- Nemamo sreće... - promrmljao je Gabrijel.
Tek što je Alisa prekinula vezu kad se u kabini auta začulo zvonjenje mobilnog. Hitro se javila i pitala na francuskom:
- Tata?
- Well, Fm afraid not. I’m Thomas Krieg. Gabrijel gave me your number May I...
Uključila je spikerfon i pružila telefon Kejnu. Gabrijel je iznenađeno dohvatio slušalicu.
- Tomase?
- Zdravo, Gab. Elijan Peltije mi je proslijedila rezultate DNK analize krvi pronađene nakošulji. Vratio sam podatke u Kodis , i pogodi šta? Imamo pobjednika!
Dva policajca su razmijenila poglede. Oboje su osjetili kako im srce ubrzano lupa u grudima.
Alisa je pokazala Gabrijelu jedan znak na auto-putu.
- Tomase, ima jedna oblast na auto-putu za dva kilometra. Čim se parkiram zovem te.

* * *


Gril 91 je bila jedna dugačka pravougaona zgrada, malo zastarjela, impozantno prostrana i sa spektakularnom visinom plafona, kao što se moglo naći sedamdesetih godina. Iako njeni ogromni prozori nisu gledali na Pacifik (već na parking odmorište Interstejta 91), njen geometrijski oblik i prozračnost podsjećali su više na velike kalifornijske vile nego na kuće sa kosim krovovima u Novoj Engleskoj.
Ukrašen sloganom Miles away from ordinary, zidni časovnik u bojama jednog čuvenog meksičkog piva, označavao je 16:12h. Prijatno jesenje sunce rasipalo je svoje zrake u gotovo praznoj sali. Iza šanka je jedna konobarica sanjarila slušajući saksofonistu Stena Geca.
Alisa i Gabrijel su se smjestili za jedan sto u dnu sale, što je moguće dalje od kase i bifea. Postavili su mobilni telefon na sredinu stola, uključili spikerfon i pomno slušali ozbiljan i zvonki glas Tomasa Kriga koji im je upravo opisivao u grubim crtama jedan neobični portret.
- Krv prisutna na košulji pripada izvjesnom Kalebu Danu koji ima četrdeset i jednu godinu, s dosijeom u Kodisu zbog manjih prestupa. Uhapšen je u Kaliforniji prije osam godina zbog trgovine drogom i pružanja otpora snagama javnog reda. Odslužio je šest mjeseci zatvora u Salinas Valeju, zatim se skrasio, odselio na Istočnu obalu gdje je pronašao posao. Bio je miran sve do sada.
Alisa je na brzinu hvatala, bilješke na papirnom podmetaču za jelo. Gabrijel je upitao:
- Kojim poslom se bavi?
- Noćni čuvar u jednom staračkom domu u Konkordu u Nju Hempširu.
- Zar sada u staračkim domovima zapošljavaju zatvorenike povratnike?! - začudio se Gabrijel.
- Svako ima pravo na još jednu šansu, zar ne?
Alisa je stiskala poklopac reklamne olovke koju joj je pozajmila konobarica.
- Imate li adresu gdje živi?
- Da - odgovorio je Krig. - To je brvnara u Linkolnu, između Vajt Mauntains. Šta hoćeš da uradimo, Gab?
- Ništa naročito za sada. Ispitaj stvar sa svoje strane. Ponovo ćemo pričati o tome uskoro. U Bostonu smo kroz dva sata.
- Moraću da saznam više, u svakom slučaju. Gazda vjeruje da si još u Irskoj.
- Nemoj ništa da mu govoriš za sada. Razjasniću se s njim uskoro. S tim u vezi, imaš li Danovu fotografiju?
- Šaljem ti je mejlom.
- Nemoguće, imam praistorijski telefon.
Gabrijel je bacio pogled na set na stolu na kome su se nalazili telefoni, mejl i faks restorana.
- Pošalji mi je faksom.
- Faksom? Stvar koja se koristila prije intemeta?
- Samo mi se ti podsmijevaj. Nalazim se u Grilu 91, restoranu pored puta 91, prema Hartfordu. Daću ti njihov broj. Pošalji fotografiju i dodaj adresu staračkog doma kao i Danove gajbe,
Gabrijel je izdiktirao brojeve i završio razgovor. Dva policajca su se ćutke gledala. Njihova istraga ne vodi nikuda. Previše tragova. Previše ispitivanja. Premalo niti da bi se povezali elementi bez vidljive veze. Gabrijel je razbio tišinu:
- Nismo ni mrdnuli gospode Bože! Otkud krv ovog noćnog čuvara da se nađe na vašoj košulji?
- Mislite da sam pucala na njega?
- To nije isključeno. Sami ste mi rekli da nedostaje jedan metak u šaržeru gloka.
Alisa ga je mrko pogledala.
- Je l' da? A s kojim motivom, a? Prvi put čujem da se govori o tom tipu!
Podigao je ruke uvis da bi smirio strasti.
- OK, u pravu ste, pojma nemam o tome.
Pucao je prste prije nego što je odlučio.
- Idem da kupim cigare. Ima nekakva samousluga na benzinskoj stanici. Da vam uzmem nešto?
Odmahnula je glavom i posmatrala ga dok se udaljava.
Alisa je osjetila kako ponovo počinje da je peče u želucu i penje se do jednjaka. Ustala je otišla do šanka da bi obavijestila konobaricu o tome da će stići jedan faks za njih.
- Da li ste dobro, gospođo?
- Da, da. Malo me peče zbog gastritisa. Proći će.
- Oh, i moja majka pati od toga! Hoćete li da vam spremim svjež sok od papaje? Vrlo je efikasno!
Bila je to niska plavuša nalik Barbiki koja pomalo šuška dok priča. Kostim čirlidersice joj je davao izgled kao da je izašla iz filma Groznica subotnje večeri ili iz epizode serije Gli.
- Može sok od papaje, hvala mnogo - odgovorila je ona smiještajući se na barsku stolicu. - Imate li slučajno kartu ove oblasti?
- Gosti ih ponekad zaboravljaju na stolovima. Pogledaću da li ima neka u kancelariji.
- Vrlo ljubazno od vas.
Nepuna dva minuta kasnije, Barbika se vratila sa kartom Nove Engeske.
Alisa ju je raširila na šanku. Bila je to stara dobra Mišelinova auto karta prije GPS-a, prije zavisnosti od smartfonova i interneta, prije tog doba budala gdje su se ljudi odrekli prijestola da bi postali sluge tehnologije.
- Mogu li da pišem po njoj?
- Da, vaša je: kuća časti. A evo i vašeg cijeđenog soka.
Alisa joj zahvalila s osmijehom. Sviđala joj se ta djevojka: ljubazna, jednostavna, privlačna. Koliko godina je mogla da ima: osamnaest? Devetnaest najviše? Alisa je imala trideset osam. Dvadeset godina više od nje. Pala je presuda, neoboriva: mogla bi da joj bude majka. Konstatacija koja joj se sve češće navraćala u posljednje vrijeme kad bi naišla na mlade osobe. Nalazila se na čudnoj no man's land: taj utisak da još uvijek ima dvadeset godina po onome kako se osjeća, ali dvostruko više kad je u pitanju njeno tijelo.
Prljavština vremena koje prolazi. Jedini gospodar onih koji nemaju gospodara... kako kaže jedna arapska poslovica...
Odagnala je svoje misli i usredsredila se na kartu. Da bi se orijentisala, oduvijek je imala potrebu da vizualizuje stvari. Pomoću hemijske olovke je zaokružila različita mjesta. Najprije Njujork, koji su napustili dva sata ranije i Boston, gdje se nalazio ogranak FBI-a. Sada su se bili zaustavili u Hartfordu, tačno na pola puta između dva grada. Ponovo uzima olovku: Krig im je bio rekao da Dan radi u jednom staračkom domu u Konkordu. Bilo je to mnogo sjevernije, u Nju Hempšira, na bar 250 kilometara. Krig je takođe pobliže objasnio da Dan živi u Linkolnu. Trebalo joj je skoro minut da bi pronašla mjesto na karti. Nedođija stisnuta između dva planinska masiva.
- Je l' ti poznato? - upitala je svoju novu drugaricu.
- Da, ima jedan ski-centar odmah pored: Lun Mauntain. Već sam tamo išla, sa jednim drugom.
- Kako izgleda?
- Prilično zlokobno, naročito zimi. I nije uopšte blizu. 
Policajka je klimnula glavom. U sali je bilo toliko toplo da je skinula rolku i ostala u majici.
S paklicom cigareta u ruci, Gabrijel se vratio u restoran i pridružio Alisi smjestivši se na barsku stolicu.
- Želite li nešto da poručite, gospodine?
- Da nemate možda espreso?
- Ne, žao mi je.
- Perije, možda?
- Ni to.
Alisa se ljutnula.
- Potrudite se, Kejn.
- OK, stavite mi regular coffee.
Dok mu je konobarica pripremala kafu, Gabrijel ju je odmjerio od glave do pete, zadržavajući se bez stida na najmesnatijem dijelu njene anatomije.
- Slobodno nastavite, nemojte da vam je neprijatno! - pobjesnila je Alisa.
Prevrnula je očima. Nastavila je:
- Stvarno ste isti kao svi drugi - uzdahnula je.
- Nikada nisam tvrdio suprotno - rekao je izvadivši cigaretu iz paklice i zadjenuvši je iza uha.
Alisa je bila pripremila odgovor, ali nije dobila priliku da se njime posluži.
- Mislim da je vaš faks upravo stigao - dobacila je Barbika prije nego što je nestala na nekoliko sekundi u kancelariji.
Kad se vratila do njih, držala je u ruci dvije odštampane stranice koje se potrudila da zahefta.
Dvoje policajaca su zajedno otkrili fotografiju Kaleba Dana iz sudskog dosijea.
- Bolje išta nego ništa... - izustila je razočarano Alisa. Naime, mutan antropometrički crno-bijeli snimak nije pružao bogzna šta. Dan je na njemu izgledao kao prosječan čovjek: tamno smeđe kose, srednjeg rasta, s licem na kome nema nekih karakterističnih crta i krajnje običnog izgleda. Gospodin svako. Kao zločinac Džon Dou.
- Tačno je da se baš ništa ne vidi - priznao je Gabrijel. - To bi mogao da bude bilo ko.
Policajac je savladao svoje razočarenje. Okrenuo je stranicu i naišao na adrese koje mu je Tomas Krig dodao rukom: adresu staračkog doma i adresu Danove kuće.
- Ne izgleda li vam čudno ta priča o staračkom domu koji kao čuvara upošljava zatvorenika povratnika?
Alisa nije odgovorala. Oči su joj ostale prikovane za fotografiju, pokušavajući da pronikne u „misteriju Dan".
Gabrijel je otpio gutljaj svoje kafe i namrštio se u znak gađenja.
- Možete li da mi dodate vaš telefon? Treba nešto da provjerim.
Ukucao je broj obavještenja da bi se povezao sa Centrom Sent Džozef, staračkim domom u kome je Dan radio. Predstavio se hostesi na prijemu - „specijalni agent Kejn, FBI" - i zatražio da govori sa direktorom ustanove. Kao što su sada imali običaj, Gabrijel je prebacio na spikerfon da bi i Alisa mogla da prati razgovor.
- Džulijus Mejson. Čast mi je da rukovodim ovom ustanovom. Šta mogu da učinim za vas?
Gabrijel se izgovorio rutinskom istragom da bi zatražio informacije o Danu.
- Nadam se da se ništa nije desilo Kalebu - zabrinuo se Mejson.
- Da li je sinoć bio na poslu?
- Direktor se umalo nije zadavio.
- Ali Kaleb Dan ne radi kod nas već skoro dvije godine!
- Zaista? Ni... nisam u toku. 
Gabrijel je jedva uspijevao da ostane pribran. Alisa nije mogla da izdrži da se ne nasmije: čak ni FBI nije bio u stanju da uredno ažurira svoje dosijee. Sporost i administrativne zapetljancije nisu bile rezervisane samo za Francusku.
S osjećajem nelagode, Gabrijel je nastavio odlučnim tonom svoje ispitivanje:
- Jeste li znali da je Dan imao sudski dosije kad ste ga angažovali?
- Sudski dosije? Ma hajde, prodao je nekoliko tableta sa nekim sranjem i sasuo u lice sve što je imao tupavom pajkanu koji ga je uhapsio. Jaka stvar! Sve to nije zasluživalo zatvor.
- To je vaše mišljenje.
- Da, vaše takođe.
Opet Alisin osmijeh. Tip je bio nezgodan za ispitivanje.
- Kad je radio kod vas, da li se Dan ikada ponašao čudno ili neprikladno? Ništa vam se nije učinilo neobičnim?
- Ne, naprotiv: Kaleb je bio vrlo ozbiljna i vrlo uslužna osoba. Naše osoblje i korisnici ne prestaju da pričaju hvalospjeve o njemu.
- U tom slučaju, zašto ste se rastali?
Mejson je uzdahnuo.
- Administativni savjet je želio da smanji troškove rada. Da bismo ućarili nekoliko dolara, sada se obraćamo jednoj spoljnjoj firmi za obezbjeđenje. Jeftinije je, ali mnogo bezličnije.
- Znate li da li je ponovo našao posao?
- Naravno, i to vrlo brzo, uostalom. Ja sam ga lično preporučio jednoj bolnici u Mejnu koja je tražila ozbiljnog noćnog čuvara.
- Imate li naziv te bolnice?
- Da biste mogli da ažurirate te vaše proklete dosijee i nastavite da smarate poštene građane?
- Gospodine Mejson, molim vas...
- Riječ je o bolnici Sebago Kotidž, u okrugu Kamberlend.
Dvoje policajaca su se zaprepašteno pogledali. Ista napetost im je prostrujala tijelom. Bolnica Sebago Kotidž je bila ustanova u kojoj je radila Elizabeta Ardi, medicinska sestra koju su pronašli ubijenu kod kuće deset dana ranije.

* * *


Policajci od glave do pete. Policajci do srži.
Policajci do najdubljeg dijela svog bića.
Nisu morali dugo da pričaju da bi se složili. Neće gubiti vrijeme u Bostonu. Odigraće to udvoje, kao slobodni strijelci: voziće prema sjeveru do Linkolna i lično će ispitati tog Kaleba Dana.
- Promakao mi je taj tip tokom istrage - priznao je Gabrijel. - Elizabeta Ardi je ubijena kod kuće, u svojoj kući blizu Auguste. Bila je dezaktivirala alarmni sistem, što nas je navelo na razmišljanje da je poznavala svog napadača. Ispitao sam mnogo osoba u njenom neposrednom okruženju. Njene prijatelje, kolege s posla. I sam sam otišao u Sebago Kotidž, ali mi se ime tog momka nikad nije pojavilo na tablet računaru. To nije bio neko blizak Ardijevoj, u to sam siguran.
- Za koliko vremena možemo da budemo kod njega?
Pažljivo je pogledao plan, povlačeći prstom duž linije koja vodi do Linkolna.
- Rekao bih četiri sata. Malo manje ako ne poštujemo ograničenja brzine.
- Samo toliko?
- Sve do Bredforda, možemo da idemo auto-putem, ali potom ćemo biti primorani da zađemo u planine. Kola dobro idu, ali nisu baš najnovija; brine me ulje koje je na minimumu i bacio sam pogled na rezervnu gumu: ispumpana je. Prije nego što se bacimo na posao, trebalo bi da stanemo kod nekog auto-mehaničara.
Barbika, kojoj nije promakla ni mrvica njihovog razgovora, uzviknula je:
- Moj rođak je auto-mehaničar! Mogu da ga pozovem ovdje ako hoćete?
Gabrijel je podigao jednu obrvu.
- Gdje možemo da ga nađemo?
- U Grinfildu - obavijestila ih je ona, pokazavši gradić na karti. Pogledao je plan. Bilo je udaljeno najmanje sat vremena.
- Hoće li znati da pogleda stari mustang?
- Najjednostavnije je da to vidimo s njim - umiješala se Alisa. - Pozovi ga!
Policajac se složio i Barbika je požurila na telefon.
Dok joj je Alisa saučesnički namignula, ponovo je počelo da je peče u jednjaku. Neuobičajeno snažno. Kao da je kiselina upravo razjedala sluzokožu želuca.
Kad je osjetila nadiranje metalnog ukusa u ustima, sišla je sa barske stolice i zaputila se u toalet.

* * *


Sve bih dala za dvije tablete Neksijuma!
Presamićena od mučnine, Alisa se bila nagnula nad wc šoljom. Upaljenog jednjaka, trljala je predio stomaka ne uspjevajući da umiri pečenje. Zašto je bol tako oštar? Zbog stresa? Uzbuđenja zbog istrage? Umora?
Nastavila je s masažom čitav jedan minut, zatim se podigla i oprala ruke u lavabou. Izbjegla je da pogleda u svoj odraz u ogledalu: nije imala želju da ugleda svoje oči s podočnjacima niti crte lica izobličene od iscrpljenosti. Pljusnula je malo ledene vode po licu i na trenutak zažmurila. Zašto se jutros probudila s košuljom na kojoj je krv tog Kaleba Dana? I ko je zaista bio taj čovjek? Vonov učenik koji je otprilike imao isti modus operandi da bi ubio tu medicinsku sestru?
Von lično?
Ne, zasad je odbijala da povjeruje u takvu mogućnost. Njen otac je imao sve mane na svijetu, ali nije htjela da vjeruje da je mogao da sklopi takvu laž od svih dijelova priče. Previše uvrnuto. Previše opasno. Previše riskantno. U Francuskoj su, već dvije godine, najbolji policajci neumorno i bezuspješno tragali za Vonom.
To je dokaz da je serijski ubica mrtav, pokušala je sebe da ubijedi.
Kao što će joj Sejmur to uskoro potvrditi, njegov leš je trulio na dnu bunara jedne zlokobne napuštene zgrade u jednoj zabačenoj rupi na istoku Francuske...
Voda joj se slivala do samih grudi.
Uzela je dvije papirne salvete sa stalka i obrisala vrat i dekolte gdje počinju da se naziru grudi. Osjetila je neprijatnost i spustila pogled.
I onda je to primijetila.

* * *


Strano tijelo, ugrađeno ispod njene kože, četiri ili pet centimetara ispod ključne kosti. Alisa je jače pritisnula kožu da bi istisnula predmet.
Bio je to implant u obliku velike SIM kartice: pravougaonik od centimetar-dva kvadratnih, čiji su se zaobljene ivice jasno pomaljale kad bi zategla epiderm.
Srce je ponovo počelo snažno da joj lupa i pulsiralo joj je u sljepoočnicama.
Dođavola, ko mi je stavio ovu stvarčicu pod kožu? uspaničila se.
Instinktivno je potražila tragove skorašnje operacije. Skinula je pred ogledalom majicu, poslušala i opipala svaki djelić svoga tijela: grudi, grudni koš, ispod pazuha. 
Nijedan jedini trag skorijeg reza. Ni najmanji ožiljak.
Graške znoja izbile su joj po cijelom čelu. Među pitanjima kojim je bila bombardovana, isplivala su dva.
Od kada nosi ovaj predmet?
A naročito: kakvo je njegovo dejstvo?

17

Đavolja lukavstva



Sudbina nas progoni kao čudak sa žiletom.

ANDREJ TARKOVSKI



Šelbi je napustio auto-put, ušao u kružni tok i krenuo prvim izlazom prema gradu.
Na granici Masačusetsa i Nju Hempšira, Grinfild je bio palanka zaleđena u vremenu. U dužini od dva kilometra, u Glavnoj ulici su bili koncentrisani gradska opština, pošta, sud i velika bijela crkva sa šiljatim zvonikom. Tu se takođe nalazila javna biblioteka, jedan stari bioskop na čijem se reklamnom natpisu nalazila čitava konstelacija sijaličica, bili su tu kafići, restorani i tradicionalne radnjice. Na svakoj zgradi su se vijorile zastave posute zvijezdama tipične za američku zastavu. Stars and Stripes koje su ponosno lepetale na vjetru i popodnevnom suncu.
- Stanite mi tamo - zatražila je Alisa podešavajući remen holstera.
- Ovdje? Ali Barbika je rekla da se auto-mehaničarska radnja njenog rođaka nalazi na izlasku iz grada.
- Moram nešto da kupim, Kejn.
Uzdahnuo je.
- Mislio sam da smo prestali sa tajnama...
- Ne namjeravam da vrtim palčeve dok nam popravljaju kola! Skoknuću do internet kafića. Moram nešto da provjerim.
- Šta? - upitao je podozrivo.
- Hoću da pregledam stare novinske članke o Vonu. Objasniću vam...
Auto se zaustavio na crvenom svjetlu na semaforu. Gabrijel je izvadio svoju paklicu cigareta.
- Nema internet kafića u ovoj nedođiji.
- Naći ću, Kejn.
Zamislio se nekoliko sekundi.
- OK, ostaviću vas tamo, ali pištolj ostavite u kolima.
Mlada žena nije bila očarana ovim predlogom, ali nije imala vremena za pregovore.
Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo. Otvorila je pregradu za rukavice i tu zavukla glok sa holsterom.
- Naći ćemo se u auto-mehaničarskoj radionici - dobacila je otvarajući vrata kola.
Prešla je ulicu, stigla do trotoara preko puta i prepješačila do Siti Hola. Ispred zgrade je
primijetila plan grada istaknut ispod drvene nadstrešnice. Pomno je pretražila kartu i našla ono što je tražila: adresu medicinskog centra u Drugoj ulici.
Prednost ovih malih gradova je u tome to što je čitava infrastruktura grupisana u istom opsegu. Alisa je imala da pređe samo nekoliko stotina metara da bi stigla pred jednu novu novcatu zgradu s krajnje modernom fasadom. Vertikalni talas, metalik plav, koji je odudarao od klasične arhitekture grada.
Prošla je kroz automatska klizna vrata i ušla u hol zgrade u kome je bio okačen niz informativnih tabli. Pregledajući ih, ona je zaključila da je Medicinski centar polivalentna struktura koja okuplja široku lepezu ljekarskih pregleda: ljekare opšte prakse, specijaliste, laboratoriju za analize, rendgensko snimanje...
Alisa se predstavila na prijemu tvrdeći da je došla da obavi rendgen grudnog koša. Zatražili su joj potvrdu zakazanog pregleda, recept i broj socijalnog osiguranja. Pošto nije imala ništa od svega toga, izbacila je prvu izmišlljotinu koja je prošla kroz glavu, tvrdeći da je francuski turista koji pati od srčane insuficijencije i željela bi da uradi rutinski rendgenski snimak. Sekretarica ju je skeptično pogledala, zatim je konsultovala raspored i predložila joj da joj zakaže pregled za sutra.
- Hitno je - insistirala je Alisa. - Morala bih da idem kod radiologa i objasnim mu moj slučaj. Razumije se, platiću sve troškove.
- Pogledaću - rekla je sekretarica podigavši slušalicu. Dogovarala se dva minuta s jednim od svojih kolega a zatim je spustila slušalicu i saopštila joj:
- Razgovarala sam sa sekretaricom doktora Mičela. On će doći da vas vidi između dva pacijenta. Mogu li da dobijem vašu ličnu kartu?
- Na žalost, ostavila sam tašnu u kolima. Moj muž će mi se pridružiti i on će...
- Dobro, brzo se popnite. Čekaonica radiologije se nalazi na četvrtom.
Pritisnula je dugme da bi prošla kroz automatsku prepreku od pleksiglasa kako bi pristupila spratovima.
Lift. Novi odbor za doček. Hodnik. Čekaonica.
Prostorija je bila uljepšana svijetlim i nježnim bojama. Zidovi bijeli, podovi od laminata, stolice i niske fotelje od bukve, bez rukohvata i presvučene štofom. Jedna stara gospođa, povijena pod teretom godina, strpljivo je listala stranice nekog časopisa o poznatim ličnostima. Ispred nje je, zauzevši najveći dio kauča, sjedio jedan mladić građen kao trokrilni ormar, s nogom u gipsu i otečenim okom i igrao se na svom tabletu.
Alisa je sjela pokraj njega i započela razgovor:
- Saobraćajna nesreća?
- Američki fudbal - odgovorio je podignuvši pogled sa ekrana. - Momci iz Albanija su mi dobro naplatili prošle subote.
Lijepa faca, osmijeh ultra blistav, kristalni pogled, više nego dovoljno. Mora da su djevojke maštale o njemu. I pojedini momci.
- Tablet ti je prikačen na internet, zar ne?
- Tako je.
Alisa nije mnogo okolišala.
- Šta kažeš na to da lako zaradiš pedeset dolara?
Podigao je obrvu.
- Samo recite.
Izvukla je novčanicu iz džepa..
- Pozajmi mi tablet na pet minuta i dobijaš dolare. Lako je...
- Pucam na sto dolara.
- Nosi se.
- OK, ne ljutite se! - predao se on pružajući joj svoj iPad.
Policajka je zgrabila tablet, zatvorila aplikaciju i otvorila pretraživao da bi se naizmjenično konektovala na internet sajtove Časopisa Liberasjon, Mond i Figaro. Ma koliko to čudno izgledalo, Alisa nije znala kako izgleda Vonovo lice. Prilikom napada na nju, ubicino lice je bilo zaklonjeno kacigom. Taj posljednji prizor joj je ostao zauvijek urezan u sjećanje. Crna kaciga predatora s odsječnim linijama i oštrim ivicama; vizir s odrazima u metalik boji, filter na kacigi i aerodinamična traka ispod brade, nalik užasnom osmijehu.
Kasnije, tokom svog liječenja, Alisa se složila sa psihijatrom koji ju je pratio da ničemu ne služi da u nedogled sebi sipa so na živu ranu pabirčeći novinske članke u kojima se govori o tom slučaju. Ali ono što psihijatar nije znao, to je da je Alisa u to vrijeme bila ubijeđena da je Von mrtav.
Što danas nije bio slučaj.
Počela je pretragu i pronašla nekoliko fotografija ubice objavljenih u novinama u nedjeljama koje su uslijedile nakon tog slučaja. Tuce različitih snimaka na kojima se manje-više razgovjetno pojavljivao Erik Von. Čovjek od tridest pet godina, tamne kose, reklo bi se prijatne spoljašnosti, ali prosječnog izgleda.
Najnezgodnija je bila ta teškoća da se dobije konačni Vonov portret na osnovu različitih slika. Alisa se sjetila onih glumaca kameleona koje bi ponekad pomiješala iz jedne uloge u drugu, iz jednog filma do drugog, jer toliko su bili vični preobražajima:
Hju Džekmen, Kristijan Bejl, Kevin Spejsi, Džon Kjuzak...
Izvadila je iz džepa faks sa fotografijom Kaleba Dana i uporedila je sa snimcima. Da li su Von i Dan ista osoba? Nije bilo toliko upadljivo, ali se nije moglo isključiti.
Alisa je znala da su u današnje vrijeme sa estetskom hirurgijom mogućnosti promjene lica gotovo beskonačne. Neke od njenih kolega su se nedavno suočile sa kriminalcima koji su pribjegli tehnikama fizičkog preobražaja: rinoplastici, unošenju mezo niti u slojeve kože radi zatezanja kontura lica, otoplastici radi korigovanja defomiteta ušiju, injekcijama hijaluronske kiseline radi podizanja jagodica, dentalnoj hirurgiji radi dobijanja novog osmijeha...
Dok je vraćala tablet njegovom vlasniku, začula je kako joj vibrira telefon u džepu.
Sejmur.
Čovjek koji je mogao da okonča njen košmar.

* * *


- Stižeš li u fabriku? - upitala ga je bez uvoda.
- Ne još, jedva sam uspio da izađem iz Sargemina, na izlasku iz Pariza je bio pravi pakao, a Kasteliju je trebalo prilično vremena da lokalizuje staru šećeranu.
- Gdje se nalazi?
- Mjesto je poznato pod nazivom Kastelšajmov ćorsokak. Unio sam adresu na moj GPS, ali ništa se nije pojavilo ; sistem za geopozicioniranje ga ne propoznaje. Ne brini, na kraju ću ga naći. Problem je ova prokleta kiša. Ledeno je, lije kiša i ne vidi se na tri metra.
U pozadini je Alisa slušala glasni zvuk brisača i džinglova sa radija u autu: ,,Multipleks prenos Lige 1, to je na RTL-u!"
- Zovem te zbog nečeg drugog - nastavio je Sejmur. - Morao sam da uputim Savinjona i Kastelija u čitavu stvar. Ne mogu da tražim od njih da rade van okvira svog posla a da im ne kažem istinu. Provode noć u kancelariji ne bi li razmrsili sve te tragove koji bi nam mogli biti od koristi.
- Zahvali im u moje ime.
- Baš me je Savinjon upravo zvao povodom serijskog broja gloka 22 koji si mi jutros dala.
Progutala je pljuvačku. Taj trag je potpuno smetnula s uma.
- Da, onaj koji sam pronašla u svojoj jakni. Dakle?
- Smjesta sam pretražio kartoteku o ukradenom oružju, ali tu se ne pojavljuje. Naprotiv, kad sam razgovarao sa Savinjonom o Vonu, on je odmah ukopčao. Prije dvije godine, nakon napada na tebe, kad smo pretresali ubicin stan, pronašli smo vatreno oružje.
- I?
- Savinjon je provjerio dokumenta iz postupka: bio je to glok 22 i serijski broj odgovara.
- Čekaj, to je nemoguće. Taj pištolj je zapečaćen i ...
- Savinjon je proveo jedan sat u sali sa zapečaćenim predmetima. Od pištolja ni traga.
Dođavola...
Košmar se nastavljao.
- Moraš da mi kažeš istinu, Alisa: da li si ti uzela taj pištolj?
- Sejmure! Kako možeš da mi postaviš takvo pitanje?
- Zato što smo onda stvarno u sranju.
- Ovo je ipak prvi put da imamo probleme sa čuvanjem dokaznog materijala! Sjećaš se, prije godinu dana, onog čuvara koji je iz sale uzimao oružje i drogu i preprodavao ih? Možda je on to digao.
- Aha...
- A čak i da sam ukrala to oružje, kako bih mogla da uđem na tlo Amerike, prođem bezbjednosne i imigracione kontrole?
Čula je kako njen partner uzdiše.
- Stvarno želim da ti vjerujem, Alisa, ali zaista moramo ovu priču da izvedemo na čistac.
Osjetila je da joj nije rekao sve.
- Imaš li još nešto?
- Da, neće ti se svidjeti. Radi se o tvojim kolima.
- Jesi li ih pronašao?
- Da, na depou Šarleti. Savinjon se raspitao: službenici prefekture su ga odvukli te noći sa Lil de la Site.
- Gdje tačno?
Sejmur je duboko udahnuo vazduh.
- Pronašli su tvoj audi u 4 sata ujutru, nasred mosta Aršveše. Tačno na onom mjestu gdje je Pol doživio udes.
Potpuno iznenađena, mlada žena umalo nije ispustila telefon. U tom trenutku su se otvorila vrata čekaonice i jedan džin u bijelom mantilu je izvirio kroz okvir vrata.
- Gospođa Alisa Šefer? - prozvao je.

18

Aperkat



Omne ignotum pro terribili.

(Svaka nepoznata opasnost je užasna.)

LATINSKA IZREKA



Dr Oliver Mičel je bio ljudeskara obrijane glave i gustih obrva koje su se ocrtavale poput dva luka koja mu se spajaju iznad nosa. Uprkos krupnom stasu i neobičnoj maljavosti, on je ličio na studenta tek izašlog s fakulteta: okruglog bucmastog lica, ozaren dječjim osmijehom, u farmerkama i pohabanim patikama, u majici s natpisom Ramonsa koji je virio ispod mantila.
- Nisam najbolje razumio tu priču o srčanoj insuficijenciji - saopštio je on puštajući je da uđe u salu radiologije.
Alisa je odlučila da bude iskrena s njim.
- Slagala sam da bih došla do vas.
- Samo zbog toga! Originalno... i hrabro. Vi ste Francuskinja, zar ne? - pogodio je prepoznavši akcent.
- Da, ja sam kapetan Kriminalističke brigade Pariza. Lice mu se ozarilo.
- Stvarno? 36, Ke dez Orfevr? Kao Žil Megre?
Alisa je razrogačila oči. Razgovor je poprimao neočekivani obrt: kojim čudom je Simenonov junak banuo u razgovor s radiologom, ljubiteljem pank roka, u medicinskom centru u Grinlendu u Masačusetsu?
- Moja žena sprema doktorat iz francuske književnosti na Harvardu - objasnio je radiolog. - Njena naučna disertacija se odnosi na Pariz iz romana Žorža Simenona.
- To sve objašnjava...
- Išli smo na to mjesto prošlog ljeta. Ah, Ke dez Orfevr, Trg Dofin, konfit od pačjih bataka i krompirići spremljeni u pačijoj masti u Kavo di Pariju...
Uštinite me, ja sanjam...
Alisa je odlučila da iskoristi situaciju.
- Ukoliko vaša žena želi, mogu da vas odvedeni u obilazak tridest šestice, sljedeći put kad budete došli u Francusku.
- Vrlo ste ljubazni, ona...
- Dotle mi morate obavezno pomoći - prekinula ga je svlačeći svoju vijetnamku, rolku i majicu.
U grudnjaku je prišla radiologu da bi mu pokazala pravougaoni implant ispod kože.
- Šta je sad to? - upitao je nabravši svoje debele obrve.
- Upravo to bih voljela da saznam.
Protrljao je ruke antibakterijskini rastvorom i ispitao gornji dio Alisinih grudi, istisnuvši, pritiskom kože, mali pravougaonik sa zaobljenim ivicama.
- Da li vas boli?
- Ne toliko.
- Izgleda kao nekakav minijaturni pejsmejker. Imate li srčanih problema?
- Ne. Ne znam ni ko mi je ugradio ovu stvar, ni koliko vremena je u meni.
Ne čudeći se nijednog trenutka ovoj situaciji, ljekar je pokazao aparat za radiografiju u lijevom dijelu sale.
- Uradićemo snimak, grudnog koša da bi smo jasnije vidjeli. Alisa se složila i pratila
ljekareva uputsta: ona se skinula do pola i stala je uspravno, s licem prema ploči za snimanje.
- Priljubite se malo više. Udahnite duboko, zaustavite disanje. Eto.
Za manje od dvije sekunde, cijev smještena iza nje izbacila je nečujni prikaz iks zraka.
- Dišite normalno. Da bismo bili sigurni, uradićemo i snimak iz profila.
Ponovio je operaciju, zatim pozvao Alisu da pođe za njim do susjedne sale. Mičel se smjestio iza konzole za vizualizaciju, upalio ekran, izvršio nekoliko podešavanja kontrasta i pustio da se štampa.
- Hoće li dugo trajati? - upitala je ona.
- Ne, razvijanje snimka je trenutno.
Glomazna kockasta i kompaktna mašina je počela da podrhtava i izbacila je dva snimka. Mičel je dohvatio rendgenske snimke i zakačio ih na svijetlu zidnu tablu mijenjajući njeno osvjetljenje.
- Nikada ovo nisam vidio! - zviznuo je pokazujući bijelu pravougaonu mrlju.
- Je l' to čip? - nagađala je Alisa.
- Ne vidim najbolje kog je tipa - odgovorio je radiolog češkajući se po glavi.
- Mislila sam na čip s podacima - rekla je policajka - isti kakav koriste kod životinja. Pratila sam jednu konferenciju o tome prošle godine u okviru mog posla: izgleda da ih u Južnoj Americi imućni ljudi ugrađuju da bi ih lakše pronašli u slučaju otmice.
- Vojska sve češće to čini kod vojnika koje šalje na front - nadovezao se Mičel ne skidajući oči sa snimka. Čip skladišti sve podatke u vezi sa njihovim zdravljem. U slučaju nesreće, može se pristupiti njihovim ljekarskim dosijeima jednostavnim skeniranjem. Taj postupak postaje uobičajen, ali taj tip čipa je mnogo manji: nije veći od zrna pirinča. Vaša je znatno veća.
- Šta onda?
Radiolog je sabirao svoja znanja.
- Posljednjih godina, u medicinskim časopisima, brojne publikacije govore o istraživanjima koja bi dovela do stvaranja elektronskih čipova koji bi mogli automatski da isporučuju pravilne doze lijekova, što bi bilo vrlo korisno kod nekih patologija. To već postoji u liječenju osteoporoze, ali ako bi to ovdje bio slučaj, implant bi se nalazio kod kuka i za sada bi bio mnogo veći.
- Dakle? - postajala je nestrpljiva Alisa.
- I dalje mislim da je u pitanju mini pejsmejker.
- Nemam srčanih problema, već sam vam rekla!- iznervirala se ona.
Ljekar se vratio iza ekrana da bi uveličao zonu, uključio štampač, zatim zakačio drugi snimak na negatoskop.
- Oblik vašeg implanta nije uobičajen, ali skoro da sam siguran da je od titana - potvrdio je.
Alisa se približila licem rendgenskom snimku.
- Dobro, recimo da se radi o pejsmejkeru. Imam jednog kolegu koji ga nosi, on mora svakih sedam godina na operacioni sto da bi promijenio bateriju...
- Da, to je opeacija koja mora da se obavi na svakih šest ili deset godina. Najveći broj pejsmejkera, uostalom, koristi litijumske baterije.
Alisa je pokazala na snimak.
- Kako držati baterije ili jednu bateriju u tako malom prostoru?
Zamišljenog izgleda, radiolog je dao jednu pretpostavku.
- Vaš bez sumnje nema bateriju.
- Kako onda uređaj funkcioniše?
- Možda zahvaljujući autogenerativnom sistemu: pijezoelektrični kolektor koji bi transformisao pokrete vašeg grudnog koša u elektricitet. To spada u dio trenutno istraženih smjernica u cilju konstruisanja minijaturnih srčanih stimulatora.
Mičel je uzeo jedan plastični lenjir koji se nalazio na konzoli i poslužio se njime da bi pokazao jednu zonu rendgenskog snimka.
- Vidite li ovaj blago zaobljeni kraj koji liči na žlijeb? - Alisa je klimnula glavom. - Mislim da je to konektor koji služi za povezivanje pejsmejkera i vašeg srca preko sonde.
- A ta sonda, gdje se nalazi? - upitala je policajka.
- Nigdje, zapravo, to je ono što je čudno.
- Pa, s čime je povezan uređaj?
- Ni sa čim - priznao je ljekar. - U ovakvoj konfiguraciji ne može da pošalje električne impulse.
Alisa je sumnjičavo upitala:
- Možete li da mi ga izvadite?
- Jedan od mojih kolega bi možda mogao to da učini, ali to zahtijeva operaciju i dopunske analize.
Alisin mozak je radio sto na sat.
- Posljednja stvar: provjerila sam i nemam ni najmanji ožiljak na grudima, vratu ili pod pazuhom. Kako je neko mogao da ugradi ovo ne ostavivši ni najmanjeg traga?
Mičel se ugrizao za usnu.
- Znači da je u vama odavno...
- Nemoguće, primijetila bih - presjekla ga je ona.
- Ili su vam ga ugradili prolazeći preko nekog drugog mjesta. Pod zaprepašćenim pogledom radiologa, Alisa je otkopčala kaiš, izula čizme i skinula pantalone. Pregledala je svoje gležnjeve, noge, koljena... Kada je, na vrhu lijeve butine, primijetila providni hanzaplast, srce je počelo da joj lupa. Odlijepila je hanzaplast i otrkrila skoro neprimijetni rez.
- Tuda su vam ga ugradili - prozreo je ljekar prilazeći ožiljku. - Implant je toliko mali da su mogli da vam ga unesu putem katetera.
Alisa se neodlučno ponovo obukla. Ova istraga nije više bila samo zbunjujuća, zastrašujuća i nadrealistička, već je postajala potupuno suluda.
- Da rezimiramo, dakle ja nosim pejsmejker bez baterije, bez sonde i koji ne stimuliše ni jedan od mojih organa - ukratko je izložila.
- To je neobjašnjivo, slažem se - izvinio se Mičel. - Ali čemu služi, u ovom slučaju?
- I ja se to pitam - predao se radiolog.

19

Na strani živih



Neka se slomljenom srcu

Nijedno drugo ne zaputi

Bez te velike privilegije

Da je i samo propatilo

EMILI DIKINSON



Polako se spuštalo veče.
Do samog smrkavanja sunce je rasipalo svoje posljednje zrake plamteći poput vatrometa koje ispaljuje neki pirotehničar. Šuma je gorjela. U prvom planu, razbuktali vatreni kovitlac javora, jasenova i breza, zlatni odrazi ariša, vatrene lipe. Zatim mrkocrveno blještavilo bukvi, mješavina boje zgrušane krvi i crveni američki hrastovi, grimizna užarenost jarebike. Malo dalje, zeleni bedem jela koji nadvisuje mineralna i oštra gromada stijene.
U Grinfildu je Gabrijel napunio pun rezervoar goriva, regulisao nivo ulja i pronašao novu rezervnu gumu. Kad mu se Alisa pridružila u automehaničarskoj radionici, prenijela mu je posljednje Sejmurove informacije o porijeklu gloka i njenom audiju, koji su pronašli na mostu De Laršveše. Ona je instinktivno bila odlučila da mu ne priča o stranom tijelu koje joj je implantirano pod kožu. Više je voljela da sačeka da joj čitava stvar postane jasnija prije nego što mu saopšti taj novi nevjerovatni podatak.
Nastavili su putovanje, ali se kod Bretlboroa jedan kamion s cisternom punom goriva bio prevrnuo na kolovozu. Benzin se izlio svuda, primoravši vatrogasce i policiju da zatvore put Interstejt 91 i da ograde bezbjednosni pojas da bi izbjegli rizik od požara.
Primoran da napusti velike saobraćajnice i otisne se na sporedne puteve, šelbi se kretao sporije. Ako su u početku dva policajca i proklinjala što ih je zadesila ovakva sudbina, postepeno su se smirili pod uticajem mirnih mjesta kojima su prolazili. Uključili su bili jednu lokalnu radio stanicu koja je puštala dobre stare pjesme: American Pie Dona Meklina ; Just for Today, Džordža Harisona ; Heart of Gold, Nila Janga... Pored puta su čak od jednog proizvođača bili kupili jabukovaču i krofne s cimetom.
Skoro čitav sat su ostavili istragu po strani.
Krajolik je bio prijatan, ispresijecan stazama, prekrivenim mostovima, panoramskim pogledom i planinskim potočićima. Pretežno brežuljkast, reljef je ponekad postajao ravničarski na više kilometara. Kolovoz je tada poprimao izgled seoskog puta duž kojeg su se naizmjenično smjenjivali živopisni gradići, vječite faune i prostrani pašnjaci na kojima su pasle krave muzare.
Jedan dugi trenutak, Alisa se prepustila uspavljujućem brujanju kola. Okruženje ju je podsjetilo na raspuste u Normandiji, kad je bila mlađa.
Vrijeme je bilo stalo. Svaki put kad bi prolazili kroz neko selo, imali su taj utisak da se vraćaju stotinu godina unazad. Kao da putuju kroz razlgednicu Nove Engleske na kojoj su prikazani stari poljoprivrdni hangari, mljekare s mansardnim krovovima i vatrenim lišćem.

* * *


Draž je prekinuta kad je Alisa otvorila pregradu s rukavicama da bi pokupila holster. Tokom njenih prvih godina u policiji, podsmijevala se svojim starijim kolegama koji su nosili oružje čak i kad nisu bili na zadatku. Ali kako je vrijeme prolazilo, ona je postala kao oni: bilo joj je potrebno da osjeti težinu pištolja pored grudi da bi bila potpuno mirna, u potpunom skladu sa samom sobom.
Pištolj je bio tamo gdje ga je i ostavila, stegnut u svojoj kožnoj futroli, ali pored se nalazila dječja igračka: metalni autić s bijelom karoserijom s plavim trakama. Tačna replika mustanga šelbi u kome su se vozili.
- Šta je to?
Gabrijel je bacio pogled na igračku.
- Sitnica koja je sigurno Keniju bila zabavna, pretpostavljam.
- Maloprije nije bila tu.
Gabrijel je slegnuo ramenima.
- Mora da niste dobro vidjeli.
- Sigurna sam da je pregrada za rukavice bila prazna kad sam u njoj ostavila oružje - odsječno je odgovorila mlada žena.
- Šta je to važno? - ljutio se on.
- Mislila sam da jedno drugom sve govorimo.
Kejn je uzdahnuo.
- OK, dao mi ga je Barbikin rođak. Jedan vrlo simptičan tip, uostalom. Ima kolekciju Hot Wheels . Ima ih najmanje tri stotine. Šašavo zar ne?
- Da, tako je, šašavo... - ponovila je ne skidajući oči sa njega. Pokazao je koliko je očajan povisivši ton.
- Pa šta? Taj tip je htio da me obraduje i poklonio mi je taj autić. Uzeo sam ga da ga ne bih uvrijedio i to je sve. Bio je to običan ljubazni gest. Nećemo valjda sad cijelo veče da raspredamo o tome!
Alisa je prasnula.
- Prestanite da me smatrate idiotom! Hoćete da progutam to da ste vi i ta seljačina bili toliko simpatični jedan drugom da vam je poklonio jedna kola iz svoje kolekcije? Uz to, i dalje stoji cijena na ambalaži!
Gabrijel ju je odmjerio nervozno i mrzovoljno prije nego što je pripalio cigaru koju je bio zadjenuo za uho. Povukao je nekoliko dimova koji su namirisali kabinu auta. Pošto joj je smetao dim, Alisa je spustila staklo. I dalje nije skidala oči sa svog partnera, pomno ispitujući njegove tamne dužice, njegove crte izobličene od bijesa, nadajući se da će saznati istinu, proniknuti u misteriju.
I najednom, nametnulo se ono očigledno.
- Imate sina - promrmljala je, kao da priča sama sa sobom. Skamenio se. Nastala je tišina. Ona je bila uporna: - Za njega ste kupili ovu igračku.
Okrenuo je glavu u pravcu nje. Njegov crni pogled je sijao kao nafta. Alisa je shvatila da je stupila na opasan teren.
- Tačno je - priznao je povukavši dim iz cigarete - imam jednog malog dječaka. Htio sam naprosto da mu nešto poklonim. Je l' to zabranjeno?
Postidjevši se, Alisa se više nije osjećala prijatno niti je bila sigurna da želi da nastavi ovaj razgovor. Uprkos svemu, upitala je nježnim glasom:
- Kako se zove?
Gabrijel je pojačao zvuk na radiju i odmahnuo glavom. Nije bio predvidio taj neumjesni upad u njegovu intimu.
- Mislim da imamo druge probleme za rješavanje, Šeferova... - Maska tuge mu je prekrila lice. Trepnuo je nekoliko puta i na kraju izustio:
- Zove se Teo. Ima šest godina.
Po boji njegovog glasa, Alisa je shvatila da je tema posebno bolna. 
Dirnuta, utišala je radio i pokušala da mu kaže nešto utješno:
- Baš je lijep autić - rekla je pokazavši na šelbija. - Obradovaće se.
Kejn joj je bez obrazloženja istrgao igračku iz ruku i izbacio je kroz prozor.
- Nema svrhe. Ionako ga nikada neću vidjeti.
- Gabrijele, ne!
Ščepala je volan da bi ga prisilila da se zaustavi. Pretjerano uznemiren, naglo je zakočio, parkirao se pored puta i iskočio iz kola.
Alisa ga je posmatrala u retrovizoru kako se udaljava. Sada su se nalazili na uskom panoramskom putu koji je vijugao prema dolini. Vidjela je Gabrijela kako sjeda na jednu stjenovitu izbočinu koja se nadvijala nad ponorom kao šetalište pod otvorenim nebom. Završio je svoju cigaretu i na brzinu upalio drugu.
Alisa je izaša iz kola, pokupila minijaturni model i potom se približila Gabrijelu.
- Žao mi je - rekla je pridruživši mu se na stijeni.
- Nemojte da ostanete ovdje, opasno je.
- Ako je opasno za mene, opasno je i za vas.
Nagnula se naprijed i spazila dolje ispod jezero. Prolazna paleta jesenjih boja ogledala se jarko na vodenoj površini.
- Zašto ga ne viđate češće?
Odmahnuo je rukom kao da je razgovor o tome izlišan.
- Živi u Londonu sa svojom majkom. Duga je to priča.
Uzela mu je jednu cigaretu koju nikako nije mogla da pripali zbog vjetra. On joj je pružio svoju i u trenutku kad je to najmanje očekivala, otkrio je šta mu je ležalo na srcu:
- Nisam oduvijek radio u FBI-u. Prije nego što sam prošao na konkursu za prijem u Biro, bio sam policajac na terenu, u Čikagu.
Zaškiljio je, puštajući da mu sjećanja isplivaju na površinu.
- U tom gradu sam rođen i tu sam sreo moju ženu: oboje smo rasli u Ukrajinskom Selu, kvartu s imigrantima iz Istočne Evrope. Prilično mirnom mjestu koje se nalazi na sjeverozapadu Lupa.
- Radili ste u Odsjeku za ubistva?
- Da, ali u onom za južne kvartove, koji pokriva najkritičnija mjesta u gradu: distrikt Inglvuda, Njujork Sitija...
Povukao je dugačak dim duvana prije nego što je nastavio:
- Prljavi ćoškovi zaraženi bandama, prepušteni strahu i očaju gdje policija ne može više bogzna šta. Čitave teritorije ispresijecane malim marginalcima koji zamišljaju da su Skarfejs i siju teror pucnjavom iz automatskog pištolja.
Jedna tako daleka prošlost vraćala mu se u sjećanje. Prošlost koju bi volio da može da zadrži daleko od sebe, ali u koju je, uprkos sebi, upravo tonuo.
- Nikada nemate utisak da mi, policajci, radimo za mrtve? Ako dobro razmislimo, oni su naši pravi klijenti. Njima treba da polažemo račune. Oni nas proganjaju noću kad ne pronađemo njihovog ubicu. To mi je često prebacivala moja žena: „Ljudi s kojima provodiš najviše vremena, to su mrtvi. Nikad nisi na strani živih." Nije pogriješila, u suštini...
Alisa je prekinula Gabrijela prije nego što je završio svoj monolog.
- Nije tačno! Naprotiv: radimo za njihove porodice, za ljude koji su ih voljeli. Da bismo im omogućili da ih ožale, da bi pravda bila zadovoljena, da učinimo da ubice ne ponove svoj zločin!
Sumnjičavo je iskrivio usne i nastavio svoju priču.
- Jednoga dana, riješio sam da zaista pomognem živima. U Inglvudu sam bio u svakodnevnom kontaktu sa članovima jednog udruženja posrednika. Neobični ljudi, većinom socijalni radnici i bivši kažnjenici povratnici potekli iz kvarta, koji su ujedinili svoje snage da bi radili ono za šta smo mi, predstavnici zakona, bili postali nesposobni: da podmazujemo zupčanike, izbjegavamo konflikte, smirujemo tenzije. A naročito da spašavamo one koji bi to još uvijek mogli biti.
- Najmlađe?
- Naročito one momke i djevojke koje droga još nije potpuno uništila. Ponekad, dobrovoljci nisu oklijevali da djeluju na granici onoga što je legalno. Više puta sam im pomogao da „izvuku" mlade prostitutke iz kvarta obezbjeđujući im lažna dokumenta, nešto konfiskovanog novca tokom pojave dilera pred sudom, voznu kartu za Zapadnu obalu, adresu za stanovanje, obećao im posao...
Kao Pol... pomislila je uprkos sebi Alisa. Šuma se ogledala u Gabrijelovim očima, dajući njegovom pogledu uznemirujuću snagu.
- Ubijeđen da činim dobro, nisam dobro ocijenio u šta sam dirnuo. Bio sam odlučan da se ne osvrćem na upozorenja ili prijetnje koje sam dobijao. A trebalo je, jer se svodnici i kraljevi droge ne šale kad se obrušite na njihova sredstva rada.
Nastavio je svoju priču, ćuteći povremeno:
- U januaru 2009, mlađa sestra moje žene planirala je bila da za vikend ode na skijanje sa drugaricama da bi proslavila rođendan. Tražila je da joj pozajmimo naš džip, što smo prihvatili. I dalje vidim sebe kako joj stojeći na verandi, upravo dajem znak rukom: „Čuvaj se, Džoana! Nemoj da se igraš s opasnim pistama!" Te večeri je nosila kapicu s kićankom. Obrazi su joj se bili zarumenili od hladnoće. Imala je osamnaest godina. Bila je puna života. Sjela je za volan terenca, dala kontakt ključem. I... kola su eksplodirala pred našim očima. Gadovi iz Iglvuda nisu oklijevali da mi podmetnu eksploziv u vozilo...
Gabrijel je zastao da bi zapallio novu cigaretu s pikavcem prethodne i nastavio:
- Odmah sutradan poslije sahrane, moja žena je napustila kuću sa našim sinom. Nastanila se u Londonu gdje je živio dio njene porodice. Potom se sve odvijalo veoma brzo: tražila je razvod i uništili su me pitbulovi koje je angažovala da je brane. Optužili su me da sam nasilan, da sam alkoholičar, da posjećujem prostitutke. Namjestili su lažna svjedočenja i SMS-ove izvučene iz konteksta. Nisam uspio da uzvratim udarac i ona je dobila starateljstvo nad Teom.
Povukao je posljednji dim iz cigarete i zgnječio je na stijeni.
- Imao sam pravo da vidim sina samo dva puta godišnje. Onda sam jednog dana poludio. Otišao sam kod žene u Englesku, pokušao sam da je urazumim, ali ona je ostala pri svome. Njeni advokati su pobjesnili i dobili nalog za udaljavanje koji mi sada zabranjuje da viđam Tea.
Veo rezigniranosti zamaglio joj je pogled. Noć je padala. Počeo je da duva vjetar i postajalo je hladno. Alisa mu je od uzbuđenja spustila ruku na podlakticu, kad je iznenada zazvonio telefon i rasprsnuo se mjehur njihove bliskosti.
Pogledali su se, svjesni da se odškrinuta vrata ovog tajnog vrta upravo ponovo zatvaraju. Javila se.
- Da, Sejmure?- odgovorila je uključivši spikerfon.
- Pronašao sam šećeranu. Na licu mjesta sam. Jebo te, ovo tvoje mjesto je da odlijepiš, skroz je izolovano. Da nisu ovdje možda snimali Evil Dead?
- Opiši mi šta vidiš.
- Podsjeća na predvorje pakla.
- Nemoj da pretjeruješ.
- Povrh toga, lije ko iz kabla, a ja nisam ponio kišobran.
- Baš me briga, Sejmure! Imaš li baterijsku lampu, kliješta i fluorescentne cijevi?
- Da, da. Sve sam stavio u torbu.
Odjekujući iz spikerfona, policajčev glas je šušteći izlazio iz telefona i odzvanjao u dolini, odbijajući se o padine planina.
- Po onome što mi je rekao Kasteli, fabrika je napuštena preko trideset godina. Ja se nalazim u glavnoj zgradi. Ona je dopola srušena. Sve je uhvatila rđa i zaraslo je u travu do visine čovjeka.
Alisa je zažmurila da bi se jasno prisjetila topografije mjesta kako joj je njen otac to bio opisao.
- U redu. Izađi sa zadnje strane i potraži zonu za skladištenje. To je zgrada koja bi trebalo da liči na silos.
Proteklo je nekoliko sekundi prije nego što je Sejmur opet progovorio.
- OK, vidim nekakav visok i uzak rezervoar prekriven puzavicom. Čovjek bi pomislio da je kita zelenog džina!
Alisa nije prihvatila neumjesnu šalu.
- Zaobiđi toranj sve dok ne naiđeš na niz od tri kamena okna.
Novo iščekivanje.
- Evo ga, vidim ih. Na njih je stavljena rešetka. Alisa je osjetila da joj se otkucaji srca ubrzavaju.
- Počni od onog u sredini. Možeš li da skloniš rešetku?
- Čekaj, stavljam hands free... Dobro je, rešetka nije zavarena. Međutim, ima jedan poklopac od kovanog gvožđa ispod.
- Možeš li da ga podigneš?
- Majku mu, teško je k'o tuč! Evo ga, otvara se.
Mlada policajka je duboko udahnula.
- Šta vidiš unutra?
- Ništa...
Iznervirala se:
- Upali baterijsku lampu, jebote!
- To sam i uradio, Alisa! Nema ništa, kad ti kažem!
- Upotrijebi fluorescentnu cijev!
Čula ga je kako gunđa s druge strane linije.
- Kako li radi ova stvarčica...
Alisa je iz očaja povisila glas:
- Uzmeš svijetleći štap, presaviješ ga na dva dijela, protreseš ga da bi ga aktivirao i baciš ga na dno rupe.
Proteklo je još nekoliko sekundi, a onda je Sejmur potvrdio:
- Okno je prazno, a prolaz je potpuno nedirnut.
Dođavola, ne mogu da vjerujem!
- Koga je trebalo da pronađem? - nastavio je Sejmur. Alisa se uhvatila za glavu.
- Vonov leš.
- Ti si potupuno poludjela!
- Pogledaj u druga dva okna! - zapovijedila mu je ona.
- Rešetke su zapekle. Sigurno ih niko nije otvarao čitavu vječnost!
- Izvali rešetku pomoću kliješta!
- Ne, Alisa, neću ništa da izvaljujem. Dodijale su mi tvoje budalaštine. Vraćam se u Pariz!
Nemoćna, usred šume, na više od šest hiljada kilometara od te stare mozelske fabrike, Alisa je bijesno stisnula pesnice. Sejmur se vara. U toj fabrici postoji leš. U to je sigurna.
Spremala se da završi razgovor kad ju je s drage strane linije zaglušilo stenjanje i bujica uvreda.
- Sejmure? - uznemirila se.
Tišina. Zabrinuto se pogledala sa Gabrijelom, koji je, mada nije razumio sve što su dvoje Francuza govorilli, osjetio kako napetost raste.
- Sejmure, šta se dešava? - povikala je u slušalicu. Nastala je dugačka pauza tokom koje su u nekoliko navrata čuli metalnu škripu.
Potom je Sejmur konačno rekao:
- Jebem ti, sranje... Bila si u pravu, ima... ima stvarno neki leš!
Alisa je sklopila oči da bi zahvalila nebesima.
- Ali nije u oknu! - nastavio je policajac.
Nije u oknu?
- Tijelo je u kabini starog bagera!
Preblijedjela, Alisa je u dahu upitala:
- Je l' Von?
- Ne, neka mlada žena! Vezana je i sa povezom preko usta. Čekaj... s parom najlon čarapa, dođavola! Zadavljena je parom čarapa!
Alisa je pokušala da zadrži hladnokrvnost.
- U kom stadijumu raspadanja je leš?
- Po mraku i ovoj vodurini, skoro ništa ne vidim... Po mom mišljenju, mrtva je u vrh glave nekoliko dana.
Na Gabrijelovom licu se ogledala zbunjenost.
- Da li biste mogli da mi objasnite šta se dešava?
Alisa mu je na brzinu izložila situaciju na engleskom jeziku. Jedno pitanje je istog trena poletjelo sa usana federalnog agenta:
- Ask him what color the tights are. According to the eyewitnesses, on the day of her murder Elizabeth Hardy was wearing PINK tights .
- Koje je boje taj par čarapa, Sejmure? - upitala je Alisa.
- Teško mi je da procijenim, mnogo je mračno... Moram da prekinem vezu, Alisa, moram da obavijestim ovdašnju policiju.
- Čekaj, Sejmure! Samo mi reci koja je boja čarapa, molim te! - urlala je ona.
- Crvena, mislim...ne, prije će biti roze - pojasnio je prije nego što je prekinuo vezu.
Alisa i Gabrijel su se pogledali, skamenjeni. Košmar se nastavljao. 

20

U kući



Ljudi traže svjetlost u krhkom vrtu u kome podrhtavaju boje.

ŽAN TARDIJE



Pun mjesec u tamno plavoj noći pritiskao je nebo i prkosio oblacima.
Vladala je polarna hladnoća.
U kabini šelbija, grijanje je izduvavalo samo mlaki vazduh. Alisa je protrljala ruke da bi se zagrijala i uvukla ih u rukave džempera. Upalila je svjetlo u kabini i držala auto-kartu otvorenu na koljenima. Nagnut naprijed, smrknutog lica, Gabrijel je vozio, ruku zgrčenih oko volana. Poslije Sejmurovog poziva, vozili su se tri sata, penjući se sve više prema sjeveru. Poslije toliko dugog puta, počela je da se osjeća nepodnošljiva neudobnost šelbija: preniska sjedišta, praistorijski amortizeri, loše grijanje...
Usredsređen na vožnju, Gabrijel je ušao u oštru krivinu i ubrzao ne bi li izgurao vozilo uz strmi put koji je vijugao kroz klisuru Bijelih planina. Nisu bili naišli ni na jedno vozilo već kilometrima. Mjesto je bilo pusto.
Oko njih, priroda se nametala u svoj svojoj moći. Šuma je bila crna, prijeteća, bez nijansi. Paleta jesenjih boja ustupila je mjesto jednoličnoj boji, čitavoj od sjenki i dubokog crnila.
Na zavojima serpentina katkad bi primijetili dolinu utonulu u maglu, kao i terasasti vodopad ispod čijih su se slapova ocrtavali srebrnasti spratovi u stijeni.
Iscrpljena od umora i nedostatka sna, Alisa je preispitivala ono što joj je Sejmur upravo otkrio: ne samo da Von nije bio mrtav, nego je još i aktivan. Deset dana ranije, ubio je jednu medicinsku sestru, ovdje, u Novoj Engleskoj, a poslije nekog vremena, ponovo se vratio u Francusku da bi opet ubio i ostavio leš u staroj šećerani.
Von nije radio sam, Alisa je u to bila sigurna. Njen susret sa Gabrijelom nije bio slučajan. Von ih je oboje ujedinio da bi ih provocirao i uputio izazov. Jedino što taj užasni scenario nije mogao biti djelo usamljenog pojedinca. Ni materijalno ni logistički jedan čovjek nije mogao da uklopi sve te dijelove slagalice.
Alisa je protrljala sljepoočnice. Više nije imala jasnu predstavu, mozak joj je sve sporije radio.
Mučilo ju je, međutim, jedno pitanje: zašto ju je njen otac lagao o Vonovoj smrti?
Istrljala je ramena i obrisala paru koja je zamaglila staklo. Turobni pejzaž je uticao na nju. Osjećala je tremu u stomaku i jedino joj je Gabrijelovo prisustvo sada pomagalo da je ne uhvati panika.
Prešli su još petnaestak kilometara prije nego što su stigli pred jednu kružnu drvenu ogradu kroz koju se otvarao prolaz kroz šumu.
- To je tu! - uzviknla je Alisa podigavši oči sa karte.
Auto je skrenuo ulijevo i zamakao na šumski put oivičen jelama. Poslije stotinak metara, prolaz je postao uži, kao da je drveće pravilo zid da bi odbilo dva uljeza. Par je zamakao u tunel od rastinja. Iglice su grebale karoseriju mustanga, grane su udarale u stakla i vrata, tlo je postajalao sve nestabilnije. Neprimjetno se četinarska šuma zatvarala nad njima.
Najednom, iskrsnuvši niotkuda, jedna tamna gromada iskočila je pred kola. Alisa je vrisnula, Gabrijel je pritisnuo kočnicu i izmanevrisao volanom iz sve snage kako bi izbjegao prepreku. Šelbi se očešao o stablo jele zbog čega mu je otkinut retrovizor, prsnulo zadnje staklo i isključilo svjetlo u kabini.
Tišina. Strah. Zatim duga rika.
Los... pomislila je Alisa posmatrajući kako se udaljava silueta jedne velike životinje sa visokim rogovima u obliku lepeze.
- Je l' ništa nije slomljeno? - provjerio je Gabrijel.
- U redu je - potvrdila je Alisa. - A vi?
- Preživjeću - umirio ju je upalivši opet auto.
Prešli su pet stotina metara, sve dok nisu izbili na proplanak na kome se nalazila jedna farma.
Parkirali su šelbija u blizini kuće i ugasili farove. Mjesečeva svjetlost je bila dovoljna da bi se jasno mogla vidjeti brvnara. Bila je to pravougaona konstrukcija sa poprečnim daskama nad kojom se uzdizao običan kosi krov obložen kedrovinom. Dva prozora u potkrovlju izgledala su kao da ih podozrivo posmatraju. Kapci nisu bili zatvoreni i unutar kuće je bilo potpuna tmina.
- Nema nikoga - konstatovao je Gabrijel.
- Ili neko želi da u to povjerujemo - objasnila je Alisa. Zakopčala je dva remena svoje torbe i pružila je Gabrijelu.
- Uzmite ovo - naredila mu je dok je uzimala pištolj iz pregrade s rukavicama.
Potegnula je glok iz holstera, provjerila okvir i cijev, podigla sigurnosnu kočnicu i
postavila prst na obarač.
- Ne mislite valjda da idete u izvidnicu? - upitao je Gabrijel.
- Imate li drugo rješenje?
- Smaknuće nas!
- Da je Von htio da nas ubije, učinio bi to odavno.
Izašli su na hladnoću i krenuli prema kući. Para im je izlazila iz usta, ocrtavajući srebrnaste kolutove koji su nestajali u noć.
Zaustavili su se ispred tradicionalnog poštanskog sandučeta sa koga se mjestimično oljuštila boja.
KALEB DAN

Ime ugravirano na pločici nije ostavljalo mjesta sumnji o identitetu njenog vlasika.
- Bar se nismo prevarili za brvnaru - rekao je Gabrijel otvarajući sanduče.
Bilo je prazno. Neko je nedavno uzeo poštu. Nastavili su do verande gdje su pronašli novine.
- Dnevni list USA Tudej - primijetio je Gabrijel pošto je pocijepao zaštitnu foliju.
Spustio je primjerak na jednu staru stolicu za ljuljanje.
- Dan se znači nije vratio kući - zaključila je Alisa bacivši pogled na dnevni list.
Gabrijel je stao ispred ulaza i činilo se da oklijeva.
- S pravne tačke gledišta, nemamo nikakvog opravdanog razloga da budemo ovdje. Dan službeno nije osumnjičen ni za šta. Nemamo nalog, nemamo...
- Pa šta? - postala je nestrpljiva Alisa.
- Dakle, ako bismo mogli da uđemo u kolibu a da ne provalimo vrata...
Policajka je vratila pištolj u futrolu i kleknula ispred brave.
- Dodajte mi moju torbu.
Potražila je po torbi da bi izvadila veliku kovertu od kraft papira presavijenu na dva dijela i u kojoj su se nalazili rendgenski snimci grudnog koša, napravljeni nešto ranije u Grinfildu.
- Gdje ste to našli? - upitao je Gabrijel spazivši ljekarske snimke sa rendgena.
- Objasniću vam kasnije, Kejn. Da se kladimo da su vrata samo zatvorena? Nema razloga da se mnogo zazire od lopova iz kraja.
Alisa je umetnula kruti list između vrata i dovratka i gurnula nekoliko puta. Bezuspješno.
- Zaboravite, Šeferova, nismo na filmu: brava je zaključana.
Ali Alisa je bila uporna, podižući rendgenski snimak, tresući istovremeno vrata, šutirajući ih odsječnim pokretima na gore, sve dok se reza nije napola okrenula i omogućila otvaranje vrata.
Pobjednički je pogledala Gabrijela i opet izvadila glok. Potom su se dva policajca ušunjala u kuću.
Prva očigledna činjenica: kuća je bila zagrijevana.
Prvi zaključak: kad je napustio svoju gajbu, Dan je računao da će se brzo vratiti.
Gabrijel je pritisnuo prekidač. Unutrašnjost je bila jednostavna: neka vrsta velike lovačke kolibe, u originalnom stilu, sa podom od stare cigle, lamperijom na zidovima i peći na drva. Salon se sastojao od potpuno pohabanog ugaonog kauča i monumentalnog kamina ozidanog kamenom iznad kojeg se isticala glava prepariranog smdaća. Četiri puške su bile poredane na vidnom mjestu na naslonu za puške.
- Stare puške za lov na grlice ili jarebice - napomenuo je Gabrijel. - Ništa drugo.
Jedini ustupci modernim detaljima: amblemi Red Soksa, HD ekran, konzola za igrice, lap top i mali štampač koji stoje na stolu od neobrađenog drveta. Prešli su u kuhinju. Isti izgled: pomalo zapušteni zidovi, čelični šporet, niz starih šerpi od bakra.
Popeli su se na sprat i naišli na hodnik koji vodi u tri omanje sobe bez ikakvih ukrasa i gotovo prazne.
Vrativši se u prizemlje, dvoje istražitelja su otvorili ormare i fioke, pretresli police, izvrnuli jastuke i karirano ćebe sa kauča. Ništa, osim nešto marihuane skrivene u jednoj činiji za kompot. Teško je povjerovati da je brvnara utočište serijskog ubice.
- Čudno da nema ni jedne jedine lične fotografije - primijetio je Gabrijel
Alisa je sjela ispred laptopa i otvorila ga. Nije bilo lozinke. Kao ni softvera za fotografije, očišćena istorija posjećenih veb sajtova, nekonfigurisan softver za mejlove. Prava prazna ljuštura.
Alisa je morala da razmisli neko vrijeme. Zaključila je da Dan sigurno šalje svoje mejlove posredstvom sajta svog provajdera. Konektovala se na njega - bio je to jedini ubilježeni sajt u njegovim omiljenim sajtovima - ali tu je pronašla samo mjesečne račune, spamove i reklame.
I Gabrijel je nastavio pretragu. U jednom kuhinjskom ormariću pronašao je najlon i kolut izolir trake koje je uzeo da bi popunio slomljeno staklo šelbija. Spazio je veliki prozor na spuštanje s pogledom na zadnji dio šume. Otvorio ga je iz radoznalosti i izazvao promaju zbog koje su se zalupila ulazna vrata, koja su dotle ostala otvorena. Alisa je podigla glavu i preblijedjela.
U skoku je ustala sa stolice, primakla se ulazu i skamenila se. Na unutrašnjoj strani vrata, prikovane s tri velika zarđala eksera, stajale su tri slike koje je i dalje nosila u novčaniku.
Najprije fotografija Pola sa njegovim širokim osmijehom, načinjena na Amalfitskoj obali u visećim vrtovima Ravela. Zatim, snimak s jednog od njenih ultrazvukova. Onaj kad je bila u petom mjesecu.
Alisa je zažmurila. U sekundi su u bljesku sjećanja iskrsle sve emocije koje je bila osjetila vidjevši bebu na ekranu toga dana. Sve se već moglo vidjeti: nježni oblik lica, ovalne oči, majušne nozdrve, ručice, izvajani prstići. I magični zvuk srčanog ritma. PAPAM, PAPAM, PAPAM...
Otvorila je oči i pogledala treću sliku: bila je to njena policijska legitimacija s trobojkom. I ona je bila prikovana za vrata, ali se počinitelj gnusnog zločina postarao da je pocijepa na dva dijela.
PAPAM, PAPAM, PAPAM... Zvuk njenog sopstvenog srca koje joj je pulsiralo u grudima miješao se sa sjećanjima na otkucaje srca njenog sina. Odjednom se prostorija okrenula oko nje. Preplavio ju je talas toplote, dobila je snažnu želju da se ispovraća. Jedva da je imala vremena da osjeti da je neko pridržava i izgubila je svijest.

* * *


Tutnjala je grmljavina od koje su podrhtavala stakla. Niz crno-bijelih bljeskova munje u kući. Alisa se brzo pribrala, ali bila je blijeda kao avet. Gabrijel je izdao direktivu.
- Nemamo ništa od toga što ćemo vječito ostati u ovoj brvnari. Treba da pronađemo Kaleba Dana a ništa ne ukazuje na to da će se on vratiti ovdje.
Alisa i Gabrijel su sjeli s jedne i druge strane drvenog stola u salonu nasred koga su otvorili auto-kartu te oblasti. Federalni agent je nastavio svoje rezonovanje.
- Ili su Dan i Von jedan te isti čovjek, ili će nas Dan odvesti do Vona. Na ovaj ili onaj način, taj čovjek drži značajni dio istine.
Alisa se složila. Zatvorila je oči da bi se bolje koncentrisala. DNK analiza je pokazala da je krv na njenoj košulji Danova. Dakle, Dan je bio nedavno povrijeđen. Prošle noći ili u ranim jutranjim satima. I njegova povreda mora da je dovoljno ozbiljna da ne može da se vrati kući. Ali gdje je on sada? U nekom skrovištu, nesumnjivo... Ili u zdravstvnom centru, sasvim jednostavno.
Kao da joj je čitao misli, Gabrijel je dobacio:
- A šta ako se Dan liječi u bolnici u kojoj radi?
- Hajde da im telefoniramo da bismo provjerili - predložila je ona pritisnuvši jednu tipku da bi uključila kompjuter.
Konektovala se na internet da bi pronašla adresu i telefone bolnice Sebago Kotidž.
Pribilježila je adresu, broj telefona i pokušala da odredi njen položaj na karti.
- To je ovdje - rekla je pokazujući obalu jezera u obliku električne sijalice. - Na jedva 60 kilometara odavde.
Gabrijel je precizirao:
- Dok se tamo spustimo, ima najmanje dva sata puta.
- Hajde da pozovemo upravu bolnicu i pitamo ih da li je kod njih smješten Dan.
Odmahnuo je glavom.
- Ništa nam neće reći telefonom. Čak postoji rizik da će obavijestiti Dana.
- Onda idemo naslijepo?
- Možda ne. Imam drugu ideju. Dodajte mi vaš telefon.
Gabrijel je ukucao broj bolnice, naletio na centralu, ali umjesto da traži da razgovara s nekim iz uprave, zamolio je da ga povežu sa službom za nadzor.
- Obezbjeđenje, izvolite - saopštio je nemamo glas koji se loše uklapao sa funkcijom koju je vršio.
- Dobro veče, ovdje prijatelj Kaleba Dana. On mi je rekao da mogu da ga dobijem na ovaj telefon. Mogu li da razgovoram s njim?
- E pa, to će biti teško, momče. Kako izgleda, Kaleb je dobio metak. Ovdje mu je dobro, ali ako izađe napolje, ako razumijete šta mislim...
- Dan je ovdje? U bolnici Sebago Kotidž?
- Tako mi je rekla gazdarica, u svakom slučaju.
- Gazdarica?
- Katarina Keler, zamjenica direktora bolnice.
- A zna li se ko je pucao u njega?
- Pojma nemam. Ovdje ne vole mnogo da im postavljamo pitanja, znate.
Gabrijel se zahvalio stražaru i završio razgovor.
- Idemo brzo - rekla je Alisa. - Ovoga puta ga imamo! 
Taman je krenula da zatvori preklop laptopa kad se predomislila i stala.
- Samo trenutak.
Iskoristila je pristup internetu da bi provjerila svoje mejlove. Proteklo je više od pet sati otkako je telefonirala Franku Marešalu, komesaru iz regionalne direkcije policije za transport. Možda je on pronašao slike njenih kola na kamerama za nadzor sa parkinga u ulici Frenklin-Ruzvelt. U stvari, po ovom pitanju nije baš polagala veliku nadu u Merešalovu marljivost.
Ali prevarila se: čekao ju je jedan mejl u sandučetu.

From: Frank Marešal
To: Alisa Šefer
Subject: Nadzor Vensi/Frenklin-Ruzvelt Zdravo Alisa,
Evo snimaka nadzorne kamere koji odgovaraju registarskim tablicama koje si mi dala. Nisam mogao da zipujem video snimak koji je ostao prilično težak za slanje mejlom, ali sam ti uradio snimke ekrana. Nadam se da će ti to biti dovoljno.
Pozdrav.
Frank.

Slijedile su četiri fotografije u atačmentu.
Alisa je pomno pregledala ekran izbliza.
20:12h : dva snimka su pokazivala ulazak audija na parking. Kvalitet snimka nije bio toliko loš kako je Sejmur tvrdio. Kroz šoferšajbnu, Alisa je vrlo dobro razaznavala svoje lice i činjenicu da je bila sama.
0:17h : dvije druge fotografije svjedočile su o izlasku audija. Ovoga puta, Alisa je očigledno bila u društvu i više nije ona vozila. Sudeći prema slikama, izgledala je omamljena, skoro u nesvijesti, na suvozačevom sjedištu. Jedan čovjek je držao volan. Ako se na prvom snimku nije vidjelo lice, na drugom je imao podignutu glavu.
Alisa je otvorila fotografiju preko cijelog ekrana i zumirala je pomoću tačpeda.
Krv joj se sledila u venama.
Više nije bilo sumnje.
Čovjek za volanom audija bio je Sejmur.

21

Sedefasti veo



Teško usamljenome!

Jer, ako padne, nema ko da ga podigne.

PROPOVJEDNIK, 4, 10



Šelbi je zaranjao u tamu.
Oluja se obrušila na planinu razarajućom snagom. Od vjetra su se kola zanosila, kiša je dobovala po prozorima i najlonu, praveći strahovitu buku.
Prešli su planinski vrh prije pola sata i počeli dugo spuštanje prema dolini. Na vrtoglavom putu su se smjenjivale zbijene krivine, klizave zbog pljuska.
Alisa je među rukama držala fotografiju sa parkinga na kojoj se raspoznavalo Sejmurovo lice. Više puta je pokušala da nazove svog „prijatelja" , ali svaki put je njen poziv naišao na sekretaricu. Spustila je pogled na snimak koji je detaljno proučavala pri blijedoj svjetlosti svog telefona.
Vidjela je sebe kako sjedi pored Sejmura, u svom audiju. Izgledala je klonulo i u alkoholisanom stanju, ali ne potpuno bez svijesti.
Kako je moguće da se ne sjeća te epizode koja se desila prošle noći? Ponovo je pokušala da odledi taj dio svoje memorije, ali isti sedefasti veo joj je i dalje sprečavao prilaz uspomenama. Međutim, pod uticajem napora, poput sata precizan mehanizam njenog mozga odjednom je počeo da daje utisak kao da izlazi iz blokade. Alisino srce je počelo da lupa od uzbuđenja. Da, sjećanja su se povratila! Na dohvat neuronima. Pohranjena u maglovite meandere njene podsvijesti. Istina je dopustila da joj se priđe.
Alisa je mogla da se vrti oko nje, ali čim je bila na putu da je istjera, ona je počinjala da blijedi, da se raspršuje, da bi se rastopila u ledenoj kabini.
Prave muke Tantalove.
Odjednom se jedna crvena mrlja karmina rastvorila u mastilu noći. Alisa je okrenula glavu: svijetlila je crvena lampica za gorivo na instrument tabli.
- Sranje - izustio je Gabrijel. - Rizikujemo da ostanemo bez goriva i nećemo moći da stignemo do bolnice. Ovaj auto mora da guta više od dvadeset litara na sto kilometara!
- Koliko još možemo da vozimo?
- Pedeset kilometara najviše.
Alisa je osvijetlila mapu puta svojim mobilnim telefonom.
- Prema planu, ima jedna Dženeral Stor koja je ujedno benzinska pumpa. Mislite li da možemo da je se domognemo?
Gabrijel je zaškiljio da bi jasnije vidio položaj radnje.
- Biće knap, ali izvodljivo je. U svakom slučaju nemamo izbora.
Vjetar je pokušavao da se uvuče u šelbi. Kiša, gusta i neprozirna, nastavljala je da pada, prijeteći da ga potopi. Očiju prikovanih za put, Gabrijel je progovorio:
- Taj vaš Sejmur, nikad nisam osjetio da je...
Alisa je uzdahnula, ophrvana umorom.
- Ne poznajete ga.
- Uvijek mi je izgledao mutno, to je sve.
- A meni vaše lakonske kritike djeluju mutno. Ako baš hoćete, sačekajmo njegovu verziju prije nego što ga osudimo.
- Ne vidim šta će njegova verzija moći da promijeni! - naljutio se policajac. - On vas
laže od samog početka. Laže nas, dođavola! Sve informacije koje nam je od jutros poslao su možda pogrešne!
Alisa je razmotrila ovu mogućnost sa zabrinutošću. Gabrijel je potražio cigaretu i upalio je ne ispuštajući put iz vida.
- Isto je i s vašim ocem!
- Sad je dosta! Ostavite mog oca izvan svega ovoga.
Ispustio je nekoliko aromatičnih kolutova dima koji su se raširili po kolima.
- Samo konstatujem da ste okruženi ljudima koji manipulišu vama i dovode vas u opasnost.
Sada kada su stigli u dolinu, počeli su da nailaze na vozila. Jedan kamion je došao iz suprotnog smjera, uperivši u njih jaku svjetlost farova.
- A vi još nalazite opravdanja za to! - nastavio je Gabrijel.
Alisa se u očajanju snažno branila.
- Bez Sejmura i mog oca, više ne bih bila među živima, kako vam nije jasno! Zar mislite da je moguće i dalje živjeti pošto vam je divlji pas rasporio utrobu, ubio vam dijete i ostavio vas mrtvu u lokvi krvi?
Gabrijel je pokušao da se opravda, ali Alisa je povisila ton da mune bi dozvolila da pruži obrazloženje:
- Poslije Polove smrti, bila sam uništena i samo su mi ONI bili podrška! Niste valjda toliko glupi da to shvatite!
Gabrijel je ućutao. Zamišljeno je nastavio da u tišini povlači nemirne dimove iz cigarete. Alisa je uzdahnula i okrenula glavu prema prozom. Kiša je tukla po staklu. Uspomene su joj se svom silinom obrušile na glavu.


Sjećam se..,

Decembar 2011 - juli 2013.


Sjećam se.
Sjećam se da sam bila ubijeđena da će se sve završiti, konačno.
Nisam zamišljala drugačiji ishod: čim se vratim kući, uzeću rezervno oružje i prosviraću sebi glavu.
Pucanj kojim ću spriječiti da i dalje tonem u pakao.
Prikovana za bolnički krevet, u glavi sam više puta vrtjela taj film: potmuli zvuk šaržera koji ubacujem, hladni metal oružja u mojim ustima, cijev uperena nagore da bih sebi raznijela mozak.
Taj prizor sam ponavljala neprestano da bih pronašla san. Moj prst koji pritiska obarač. Moja glava koja eksplodira u tom spasonosnom potezu.

* * *


Ipak, moj život nije slijedio tu putanju.
- Živjećeš s nama - rekao mi je otac kad je došao po mene u bolnicu.
Razrogačila sam oči.
- Kako to „sa vama"?
- Sa mnom i tvojim prijateljem „gej bonvivanom" .
Ne rekavši mi ništa o tome, moj otac je tokom mog oporavka iznajmio veliku kuću sa vrtom, u ulici Skver-Monsuri. Stari slikarski atelje zarastao u zelenilo. Selo usred 14. arondismana.
Iskoristio je trenutak Sejumurovog razočarenja u ljubavi da bi ga ubijedio da se useli u kuću. Znala sam da moj kolega izlazi iz jedne komplikovane ljubavne priče: iz profesionalnih razloga, njegov dugogodišnji pratilac - plesač i koreograf iz Pariske opere - napustio je prijestonicu otišavši za Sjedinjene Države i njihova ljubav nije odoljela daljini.
Tokom gotovo dvije godine, nas troje smo živjeli zajedno. Naš nevjerovatni spoj je dobro funkcionisao. Protiv svakog očekivanja, moj otac i Sejmur su ostavili po strani svoje predrasude i postali najbolji prijatelji na svijetu, gdje je svaki osjećao prema drugome neku vrstu fasciniranosti. Sejmur je bio oduševljen legendarnim policajcem kakav je bio Alen Šefer: njegovom pronicljivošću, drčnošću, njegovim smislom za humor, sposobnošću da nametne svoje gledište i da se pobuni. Što se mog oca tiče, priznavao je da je prebrzo osudio ovog mladog kolegu čiju je nastranost sada poštovao: imućni kicoš, homoseksualac, koji vrca od kulture, ali spreman da se pobije i naspe čaše dvadeset godina starog viskija.
Dvojica muškaraca su naročito imala zajedničku nepokolebljivu volju da me zaštite od mene same. Tokom nedjelja koje su uslijedile poslije mog povratka, otac me je vodio da provedem odmor u Italiji i Portugaliji. Početkom proljeća, Sejmur je uzeo odmor da bi me odveo da posjetim Los Anđeles i San Francisko. Ova putovanja u druge zemlje, udružena s ušuškanom porodičnom atmosferom, omogućila su mi da preguram taj period, a da se ne slomim.
Počela sam da radim čim je to bilo moguće, iako tokom prvih šest mjeseci nisam stupila na teren. Sejmur je zauzeo moje mjesto na čelu ,, grupe Šefer" a ja sam se zadovoljila ulogom zapisničara . Tokom godinu dana, bila sam podrvrgnuta „neposrednom psihološkom praćenju" koje je obavljao jedan psihijatar medicine rada, specijalista u bavljenju posttraumatskim šokovima.
U kriminalističkom odsjeku je moja situacija bila teška. Poslije fijaska na istrazi o Eriku Vonu, Tajandijeova me je više nego ikada imala na meti. U drugim okolnostima, otpustili bi me bez ikakvog obrazloženja, ali mediji su se bili dokopali moje priče. Pari Mač je bio posvetio četiri strane mojoj drami, preobrazivši moj fijasko u romansiranu priču koja mi je dala lijepu ulogu: onu pariske Klarise Sterling koja je preuzela sav rizik ne bi li satjerala u tjesnac javnog neprijatelja broj jedan. Ministar unutrašnjih poslova me je čak na brzinu odlikovao Ordenom zasluga za čin hrabrosti i požrtvovanja. Medijsko praštanje i nagrada zbog kojih su moje kolege škrgutale zubima, ali makar su bili zaslužni što su mi omogućili da nastavim da se bavim ovim poslom.

* * *


Ima iskušenja koje čovjek nikada istinski ne prevaziđe, ali koja preživi uprkos svemu. Jedan dio mene je bio otcijepljen, ubijen, uništen. Prošlost me je i dalje gušila, ali imala sam sreću što sam kraj sebe imala ljude koji mi nisu dali da potonem.
Pol je bio mrtav, moja beba je bila mrtva. Više nije bilo moguće voljeti. Ali duboko u meni je ostao nejasan utisak da priča još nije završena. Da život možda ima još nešto da mi pruži.
Počela sam, dakle, ponovo da živim, potajno. Impresionistički život koji se hranio beznačajnim stvarima: šetnjom kroz šumu po sunčanom danu, satom džogiranja na plaži, pravom riječju mog oca, otkačenim smijehom sa Sejmurom, čašom senžilijena degustiranom na terasi, prvim proljećnim pupoljcima, sedmičnim izlascima sa starim drugaricama sa faksa, stari Vilki Kolins kupljen kod prodavca antikvarnih knjiga...
U septembru 2012, ponovo sam stala na čelo svoje grupe. Moje zanimanje za posao i moja strast prema istragama nisu se bili izgubili i u roku od godinu dana „grupa Šefer" je dobila šansu: brzo smo obavljali sve istrage koje su nam bile povjeravane. Dream team se vratio.
Točak života se brzo okreće. Prije tri mjeseca, početkom ljeta 2013, ponovo sam, dakle, povratila ugled u Kriminalističkom. Povratila sam samopouzdanje, ponovo zadobila poštovanje mojih ljudi i obnovila naš ortakluk.
Ponovo sam osjetila jak utisak da život možda ima još nešto da mi pruži. Nisam ni sanjala da će to poprimiti oblik novog iskušenja.

22

Von



Nek sat izbija i noć krene.

GIJOM APOLINER



Vazduh je prodirao sa svih strana. Izolir traka je na kraju popustila pod naletima oluje, smaknuvši najlon i napravivši rupu koja zjapi u zadnjem dijelu šelbija. Kiša je nemilosrdno pljuštala, natapajući pod i sjedišta sportskih kola.
- Skoro smo stigli! - povikala je Alisa da bi nadjačala bješnjenje oluje.
Auto-karta koju je držala na koljenima bila je nakvašena i raspadala joj se među rukama.
Vozeći polako, prošli su oprezno jednu raskrsnicu na kojoj su semafori prestali da rade zbog oluje, potom su, odmah iza sebe, s olakšanjem primijetili reklamu Grant Dženeral Stor koja je svijetlila u noći.
Zaustavili su se kod dvije benzinske pumpe koje su se nalazile ispred radnje. Gabrijel je više puta svirnuo da bi dao do znanja da su tu. Zaštićen šuškavcem i kišobranom, pritrčao je stari krezubi radnik pumpe i nagnuo se kod prozora.
- Vergilije, gospodine, gospođo, koliko da sipam.
- Nalijte pun rezervoar, molim vas.
- Obavezno. Trebalo bi popraviti i zadnje staklo!
- Možete li da ga popravite? - upitao je Gabrijel. - Možda da pričvrstite parče tkanine ljepljivom trakom...
- Vidjeću šta mogu da učinim - obećao je Vergilije. — Uđite da se zagrijete dok čekate.
Izašli su iz kola i otrčali u zaklon pod nadstrešnicu radnje. Dok se sa njih cijedila voda, gurnuli su vrata i našli se u jednoj velikoj bučnoj sali u kojoj je bila prilična gužva. Mjesto je bilo podijeljeno na dva dijela. Desno, tradicionalna „obična prodavnica" , s robom široke potrošnje, sa drvenim parketom koji škripi i staromodnim policama, nudila je brojne ručno izrađene proizvode: pekmeze, sirup od javora, med, brownies, whoopie pies, cheesecakes s bundevom, toffee-bars... S druge strane, mjesto je bilo uređeno oko jednog džinovskog šanka iza kojeg je jedna matrona posluživala omlet, jaja sa slaninom i hash browns zalivene kriglama piva koje kuća pravi.
Porodičan i dobroćudan ambijent osiguravali su stalni gosti koji su razglabali o svemu vodeći razgovore iza svojih krigli. Svuda po zidovima stajali su stari posted iz pedesetih godina na kojima se najavaljuju rok koncerti. Dinner je bio toliko izvan vremena da je čovjek zaista imao utisak da će Čak Beri, Bil Halej i njegove Komete ili Badi Holi zasvirati u kraju narednog vikenda.
Alisa i Gabrijel su se smjestili u dnu sale, na dvije okrugle barske stolice od crvene kože, na mjestu na kome je bar bio u obliku slova L, što im je omogućavalo da sjednu jedno preko puta drugog.
- Čime da vas poslužim, golupčići? - upitala je gazdarica pružajući im dva plastificirana jelovnika.
Nisu bili posebno gladni, ali su shvatili da ne mogu da zauzimaju mjesto a da ne jedu ili piju.
Dok su gledali šta da izaberu, ona im je napunila dvije velike čaše vode i gurnula ka njima metalni držač s papirnim salvetama.
- Mokri ste do gole kože, djeco! Pazite se da gadno ne nazebete!
Dva policajca su joj zahvalila. Gabrijel je naručio klub sendvič u tostu a Alisa supu od mušula.
Dok su čekali narudžbinu, brisali su vodu s lica, vrata i trljali kosu.
- Uživajte! - dobacila je konobarica donoseći klub sendvič siječen u obliku trouglova i supu posluženu u okrajku hljeba sa izvađenom sredinom.
Na površini šanka, pojavile su se kao magijom dvije čašice viskija među njenim punačkim rukama.
- Ovo vas kuća časti, da se zagrijete: iz ličnih rezervi starog Vergilija.
- S velikim zadovoljstvom - oduševljeno je rekao Kejn otpivši gutljaj kanadskog viskija.
Zagrizao je svoj sendvič, sačekao trenutak kada mogu bezbjedno da razgovaraju i pogledao Alisu pravo u oči.
- Na petnaest kilometara smo od bolnice, Šeferova. Znači, nameće se jedan razgovorčić.
Uzela je kašiku supe.
- Razgovarajmo.
- Ozbiljan sam, Alisa. Znam da ste zbog Vona propatili, i vi i vaša porodica...
- Vješti ste u ublažavanju stvari.
- Ali da raščistimo neke stvari među sobom, mi nismo tu da bismo sproveli kaznu, je l' jasno? Banemo u bolnicu, uhapsimo tog tipa i vodimo ga pravo u Boston da bi ga tamo legalno saslušali.
Alisa je skrenula pogled. Sada je ona pijuckala viski. Nastao destilacijom fermentisane raži, viski je imao arome kajsije, šljive i karanfilića.
- Jesmo se razumjeli? - insistirao je Gabrijel. Alisa je nejasno odgovorila.
- Svako će na sebe preuzeti svoju odgovornost.
Odbijajući da se uhvati u zamku, Gabrijel je povisio ton.
- Ja ću u svakom slučaju preuzeti moju: dajte mi vaš pištolj i ne mrdajte odavde.
- Idite dođavola!
- Nema rasprave o ovome, Alisa.
Oklijevala je, a onda je shvatila da Gabrijel neće popustiti. Izvukla je glok iz holstera i pružila mu ga ispod stola.
- Ovako je bolje - uvjerio ju je on tutnuvši pištolj za pojas.
Ona je slegnula ramenima i ispraznila svoju čašu viskija.
Kao i svaki put kada bi pila, osjećala je skoro fizički kako joj alkohol prolazi kroz krv. Od prvih čaša je osjetila rijetko blagostanje. Pravi pucanj adrenalina koji joj je dao izvanrednu oštrinu zapažanja. Taj opojni utisak da pomalo gubi kontrolu.
Pogled joj je lutao naokolo, prelazeći s jedne osobe na drugu, s jednog predmeta na drugi, sve dok se nije zaustavio na Gabrijelovoj čaši viskija. Pogled joj se prikovao za nju, hipnotisan nijansama svjetlosti koje su talasale na površini tečnosti. Odbljesci koji su se prelivali od zlatne, bakarne, bronzane do boje ćilibara. Svijet se vrtio oko nje. Sada je imala isti osjećaj koji ju je maločas bio uhvatio u kolima: euforična izvjesnost da nikada nije bila toliko blizu istine. Ubjeđenje da je konačno stigla do prelazne tačke i da može da pocijepa veo neznanja.
Pogled joj se gubio u svjetlucanju alkohola. Prilijepljena, sleđena, nesposobna da odvoji oči od čaše svog pratioca. Odjednom joj se koža na rukama potpuno naježila i nekakva knedla joj je zastala u grlu. Tada je postala svjesna da upravo ne posmatra čašu viskija, već Gabrijelovu ruku koja je obuhvatala čašu. I još preciznije, prst koji je udarao u nju u pravilnom i nervoznom ritmu. Pogled joj je bio jasan, kao da posmatra svijet kroz lupu. Gabrijelova ruka; njegovi polukružni članci na prstima; male brazde na njegovim prstima; prisustvo, gotovo neprimijetno, pri svakom dodiru sa čašom, tog majušnog ožiljka u obliku krsta kao biljeg na desnom kažiprstu. Tip povrede koju zaradimo u djetinjstvu, zatvarajući neoprezno oštricu svoje prve britvice, i čiji će nas trag poslije ušivanja pratiti tokom čitavog života.
Bez upozorenja, za njihovim stolom je iznenada iskrsla kosmata glava „automehaničara" Vergilija.
- Napravio sam vam jednu stvar za prozor, gospodine, gospođo. Dođite da bacite pogled da biste mi rekli da li vam odgovara.
Gabrijel je ustao.
- Ostanite na toplom, doći ću po vas kad budemo sigurni da može da se krene.
Upaljenih obraza, Alisa je posmatrala Gabrijela kako se udaljava. Osjećala je kako joj srce snažno lupa u gradima, uznemirenost čitavog svog bića, koje je nemoguće opisati. Kako je hvata vrtoglavica. Osjećaj da se davi. Potreba da zna.
- Jeste li dobro, lijepa moja? Želite li još nešto?
Alisa je pristala na još jednu čašu piva i ispila je u jednom gutljaju. Htjela je da vjeruje da alkohol ima moć da joj izbistri misli. Ili, ako ništa drugo, da joj ulije hrabrost.
Sad il nikad!
Otvorila je svoju torbu i pronašla set za otiske. Pomoću papirne salvete je obuhvatila čašu iz koje je pio Gabrijel i ponovila postupak koji je malo ranije uradila sa špricom: čišćenje crnog praha pomoću magnetne četkice, određivanje položaja otiska koji odgovara kažiprstu, hvatanje otiska ljepljivom trakom i njegovo fiksiranje na podmetaču pored otiska vlasnika šprica. Pokreti su joj bili precizni, mehanički. Pošto nije imala puno vremena, nije smjela sebi da dozvoli ni najmanju grešku.
Alisa je krenula da približi kartonski podmetač svom licu da bi pažljivo proučila dva otiska kad su se začula zvonca okačena na vratima.
Žustro se okrenula i spazila Gabrijela kako stiže prema njoj.
- Možemo da krenemo - dobacio je iz daljine, pričajući vrlo glasno kako bi nadjačao okolnu graju.
Počela je da se preznojava. Gabrijel se približavao, bezazleno se osmjehujući.
- Onaj Vergilije je odradio bogovski posao. Kola su ponovo hermetički zatvorena!
Išla je na sve ili ništa.
- Idite da zagrijete motor. Ja ću da platim i pridružim vam se u kolima - uvjerila ga je ona nadajući se da će se okrenuti i otići.
- Nema potrebe, ja...
Gazdarica ga je iz šanka uhvatila svojom snažnom rukom.
- Ej, ljepotane, jesi li za još jedno pićence? Gutljaj džina koji je Vergilije lično pravio. S ukusom meda i kleke. Reći ćeš mi kako ti se sviđa!
Gabrijel se otrgnuo, vidno iznenađen i uznemiren takvom neposrednošću.
- Hvala, ali zaista ne mogu. Moramo da nastavimo put.
Alisa je iskoristila ovih nekoliko sekundi kolebanja da bi ćušnula svoj pribor u torbu. Zatim je iz džepa izvadila tri novčanice od po deset dolara i stavila ih na šank.
- Idemo? - rekao joj je Gabrijel stigavši do nje.
Izgleda što je moguće ravnodušnijeg, pratila ga je do ulaznih vrata. Napolju je kiša i dalje nemilice padala.
- Sačekajte me u zaklonu ispod nadstrešnice, idem po kola.
Dok je Gabrijel trčao do šelbija, Alisa se okrenula leđima od parkinga i izvadila podmetač iz torbe. Uporedila je dva otiska pri svjetlosti reklame Dženeral Stora. Bili su istovjetni, bar naoko. Na njemu se naročito nalazio, u oba slučaju, isti motiv u obliku luka, prekinut sićušnim ožiljkom u obliku krsta...
U tom trenutku je shvatila da ju je Gabrijel lagao od samog početka.
Kad je podigla pogled, osjetila je da se kupe upravo parkirao iza nje. Gabrijel joj je otvorio vrata. Policajka se uvukla u kabinu i vezala pojas.
- Je li sve u redu? Izgledate čudno. 
- Dobro sam - odgovorila je shvativši odjednom da mu je povjerila svoj glok i da više nema oružja.
Vrata su se zatvorila za njom. Drhteći, Alisa je okrenula glavu ka staklu, dok ju je neprekidno šibala kiša.
Dok su kola nestajala u noć, mladoj ženi je trebalo nekoliko sekundi da bi priznala ono što je bilo očigledno: Gabrijel i Von su jedna te ista osoba.

ČETVRTI DIO



Slomljena žena




23

Sad il nikad



- Kako znate da sam luda? - upitala je fllisa.

- Moram da vjerujem da jeste - odgovorio je Mačak;

- inače ne biste došli ovdje.

LUIS KEROL



Teška i jaka kiša je udarala u stakla.
Grmjelo je gotovo bez prestanka. U jednakim intervalima, munje su parale oblake crne kao ugalj, ledeći liniju horizonta sa jelama snagom bljeska koji se spušta sa neba.
Poluostrvo na čijem se kraju nalazila bolnica Sebago Kotidž protezalo na petnaestak kilometara, ocrtavajući u sredini jezera jedan veliki zaliv oivičen četinarima.
Usredsređen na vožnju, Gabrijel je vozio pretjeranom brzinom. Put je bio posut iščupanim granama i nanosima, što je saobraćaj činilo opasnim. Vjetar je bjesnio, fijukao među drvećem, povijajući im stabla dok ne popuste, tresući kola kao da želi da ih zaustavi u kretanju po asfaltu.
Alisa je krišom bacala pogled na svoj telefon. Nije bilo iznenađujuće to što je mreža vrlo nestalna, s tim što nije bila potpuno van funkcije. Zavisno od mjesta, crtice u uglu koje su mjerile telefonski signal mogle su da budu brojne ili da, naprotiv, pokazuju velike mrtve zone, bez ikakvog prijemnog signala.
Pokušavala je da ne drhti. Morala je da dobije na vremenu. Dokle god Gabrijel ne posumnja da je otkrila njegov identitet, sigurna je. Bez oružja, na ovom pustom putu, ne može ništa da pokuša, ali čim se dokopaju bolnice, moći će da reaguje.
Biće svijeta, uposlenosti, nadozornih kamera... Ovoga puta Von se neće izvući...
Mržnja je prevagnula nad strahom. Bilo je nepodnošljivo sjediti pored ubice svoga sina. Znati da je njegovo tijelo tu na nekoliko centimetara. Takođe je bilo nepodnošljivo to što se osjetila tako bliska njemu, da mu je ispričala jedan dio svoje intime, da su je dirnule njegove laži, da je dopustila da je na ovakav način pređe.
Alisa je duboko udahnula. Pokušala je da razmišlja, da pronađe odgovore na čitava pitanja: kakva je sad ovo igrarija s putovanjem? Kakav je Vonov plan? Zašto je nije ubio ranije kad je već satima bila prepuštena njemu na milost i nemilost?
Šelbi je skrenuo u oštru krivinu prije nego što je naglo zakočio. Grom je bio udario u jedan veliki bijeli bor, malo uvučen pored puta. Jačina padavina mora da je već u začetku ugasila požar, ali drvo se još dimilo, pocijepano na dva dijela, rasparčano.
Parčići kore, komadi stabala i spaljene grane ležali su po kolovozu, blokirajući saobraćaj.
- Baksuz! - uzviknuo je Gabrijel.
Zaletio se i ubrzao, potpuno riješen da prođe na silu. Jedna poveća grana je zapriječila prolaz saobraćaju. Šelbi se zanio sve do ivice provalije, a točkovi su počeli da šlajfuj u u blatu.
- Pokušaću da oslobodim put - saopštio je Gabrijel pritiskajući ručnu.
Izašao je i treskom zatvorio vrata ostavivši motor da radi.
Previše lijepo da bi bilo istinito?
Naravno, mogla bi da pobjegne čim se ukloni grana, ali nije bila vođena željom da pobjegne. Već potrebom da zna. I da ide do kraja.
Alisa je bacila pogled na telefon: signal je bio slab - dvije crte - ali ipak ga je bilo. Ali koga da upozori? 911? Njena priča je bila predugačka za objašnjavanje. Svog oca? Sejmura? 
Više nije znala može li da im vjeruje. Jednog od njenih kolega iz kriminalističkog? Da, to je bila dobra ideja. Kastelija? Savinjona? Potražila je njihove brojeve u svojoj memoriji, ali nije bila u stanju da ih pronađe, isuviše naviknuta da ih zove koristeći svoj imenik.
Zatvorila je oči da bi se koncentrisala; jedini broj kojeg se sjetila, bio je broj Olivijea Krišija, šestog čovjeka iz njene grupe. Bolje išta nego ništa. Ukucala je hitno broj držeći telefon u nivou svog sjedišta. Sa puta je Gabrijel bacao brojne poglede u pravcu kola, ali je kišna zavjesa bila dovoljno debela da bi zaštitila Alisu od njegovog pogleda. Uključila je spikerfon. Jedno zvonjenje. Dva. Tri. Potom se uključila poruka na sekretarici.
Nema sreće.
Dok je prekidala vezu ne ostavivši poruku, druga pomisao joj je prošla kroz glavu. Pretražila je torbu kraj svojih nogu i pronašla nož koji je bila ukrala u kafiću u Boveriju. Sječivo nije bilo oštro kao kod noža za šnicle, ali je vrh bio prilično britak da bi se predmet mogao zanemariti. Tutnula ga je u desni rukav u trenutku kad se Gabrijel vraćao ka kolima.
- Put je slobodan, možemo da idemo! - dobacio je zadovoljno.

* * *


Bolnica Sebago Kotidž

Bezbjednosna zona

Molimo vas da usporite


Osvijetljena bijelom svjetlošću i sa znakom upozorenja koji se nalazi ispred nje, drvena kućica za radnike obezbjeđenja vidjela se izdaleka. Svjetlosni oreol je svjetlucao u noći kao da se leteći tanjir spustio usred polja jarebike u Novoj Engleskoj. Šelbi je krenuo prema rampi koja je vodila prema čuvarevoj kućici, ali stigavši ispred kabine, Alisa i Gabrijel su konstatovali da je prazna.
Gabrijel je zastao pred metalnom barijerom i spustio svoje staklo.
- Hej! Ehej! Ima li koga? - vikao je da bi nadjačao zvuk oluje.
Izašao je iz kola i krenuo u zaklon. Vrata su bila ostala otvorena i udarala su kako dune vjetar. Provirio je sa dovratka i odlučio da uđe. Nije bilo čuvara. Gledao je zid s ekranima načinjen od monitora nadzornih kamera, zatim elektronske table iz kojih je štrcao beskrajni niz dugmiča i prekidača. Uključio je onaj kojim se podiže rampa i pridružio se Alisi u kolima.
- Odsustvo stražara nije dobar znak - rekao je krenuvši opet kolima. - Mora da se nešto desilo unutra.
Ubrzavajući, Gabrijel je pripalio novu cigaretu. Ruke su mu blago podrhtavale. Šelbi je napredovao kroz aleju oivičenu jelama i izbio je na prostranu šljunkovitu esplanadu koja je služila kao bolnički parking.
Sagrađena na obali jezera, ustanova je bila koliko originalna toliko i impresivna. Na kiši koja lije, njena sjajna fasada sa gotičkim prozorima ocrtavala se na zavjesi kao ugalj crnih oblaka. Zamak od oker cigle je sačuvao svoj pečat iz starih vremena, ali i s jedne i s druge strane originalne zgrade uzdizale su se dvije ogromne modeme kule s plavičastim prozračnim fasadama i kosim geometrijskim tovovima. Jedan smjeli pješački most od stakla povezivao je tri strukture, kao viseća povlaka koja skladno spaja vagone prošlosti sa onima iz budućnosti. Pred glavnim ulazom, pričvršćen za aluminijuski stub, jedan LCD ekran je prikazivao informacije u realnom vremenu.

Dobar dan, danas je utorak, 15. oktobar 2013.

Sada je 23:57h

Vrijeme posjete: 10 h-18 h

Parkirni za posjetioce: P1-P2

Parking za osoblje: P3


Šelbi je usporio. Alisa je proturila nož, koji je bila sakrila duž podlaktice i stegla rukav iz sve snage. Sad il nikad.
Osjetila je kako joj srce udara u venama. Od nadiranja adrenalina je zadrhtala. U njenoj glavi su se miješali protivrječni osjećaji. Strah, agresivnost, naročito bol. Ne, neće se zadovoljiti time da uhapse Vona. Ubiće ga. Jedino radikalno rješenje da bi očistila svijet od ovog zlotvora. Jedina moguća kazna za grijehe da bi osvetila smrt Pola i smrt njenoga sina. Knedla joj se zastala u grlu. Suze su joj nezadrživo tekle niz obraze. Sad il nikad.
Upotrijebila je svu svoju snagu da udari Gabrijela nožem, zarivši mu sječivo iznad grudi. Osjetila je kako se kida rameni mišić. Zatečen, jauknuo je i ispustio volan. Kola su sišla sa šljunkovitog puta da bi udarila u jedan bedem. Jedna guma je pukla zbog udara i šelbi se zaustavio. Alisa je iskoristila zbrku da bi se dočepala gloka koji je Gabrijel bio stavio za pojas.
- Ni makac! - vrsinula je Alisa uperivši oružje u njega.
Iskočila je iz kola, provjerila okvir i cijev pištolja, podigla sigurnosnu kočnicu i obuhvatila rukama rukohvat pištolja, ispruženih ruku, spremna da opali.
- Izlazi iz kola!
Gabrijel se povio da bi se zaštitio, ali ostao je u šelbiju. Kiša je tako silno padala da Alisa nije uspijevala da vidi šta on upavo čini.
- Izlazi smjesta! - ponovila je. - Ruke uvis!
Najzad su se vrata automobila lagano otvorila i Gabrijel je iskoračio iz kola. Bio je izvukao nož iz ramena i veliki mlaz krvi mu se slivao niz džemper.
- Svršeno je, Von.
Uprkos kiši i pomrčini, Gabrijelov pogled, svijetao kao kristal, uspijevao je da se probije kroz tminu.
Alisa je osjetila nekakvu prazninu u svojoj utrobi. Svih ovih godina uvijek je priželjkivala samo jedno: da ubije Vona sopstvenim rukama.
Ali nije dolazilo u obzir da ga ukloni prije nego što dobije sve odgovore.
Onda je osjetila kako joj vibrira telefon u džepu jakne. Ne ispuštajući Vona iz vida i držeći oružje upereno u njega, ona je izvadila mobilni telefon. Broj njenog šestog člana grupe se ukazao na ekranu.
- Kriši? - rekla je javljajući se.
- Zvali ste me, šefice? - upitao je sanjivi glas. - Znate li koliko je sati?
- Trebaš mi, Olivje. Znaš li gdje je Sejmur?
- Nemam pojma. Ja sam na odmoru u Bretanji kod roditelja moje žene već nedjelju dana.
- Šta to pričaš? Vidjeli smo se juče u 36.
- Šefice... Znate dobro da je to nemoguće.
- Zašto?
- Šefice, pa zato...
- ZAŠTO?!- iznervirala se Alisa. Tišina, zatim tužan glas:
- Zato što ste već tri mjeseca na bolovanju. Tri mjeseca otkako niste kročili u Kriminalistički odsjek...
Odgovor joj je sledio krv u žilama. Alisa je ispustila telefon na mokru zemlju.
Šta to priča?
Kroz kišu, iza Vona, njen pogled je zahvatio alfanumeričku tablu bolnice.

Dobar dan, danas je utorak, 15. oktobar 2013.

Sada je 23:59h. 


Na tabli je bila greška. Bio je utorak, 8. oktobar. Ne 15. Obrisala je kišu koja joj se slivala niz lice. U ušima joj je bubnjalo. Crveni plamen izliva očaja upalio se u njenoj glavi kao signal za uzbunu. Od samog početka nije gonila samo Vona, već i jednog neprijatelja, podmuklijeg i upornijeg: sebe samu.
Zatim su se nizale zasebne slike, poput isječaka iz filmova koji su montirani dio po dio.
Najprije je ponovo vidjela mladića iz zalagaonice, koga su sreli istog jutra u Čajnataunu, kako navija Polov sat. „Podešavam datum i vrijeme", objasnio je prebacivši cifru 8 na 15.
Zatim naslovnu stranu dnevnih novina koju je nazrela pred vratima kuće Kaleba Dana. I na njoj je bio datum od 15. oktobra.
Kao i elektronska pošta Franka Marešala. Ovi detalji na koje nije obratila pažnju...
Kako je ovo bilo moguće?
Odjednom je shvatila. Njena rupa u sjećanju nije pokrivala samo jednu noć kako je vjerovala od početka. Protezala se najmanje na čitavu nedjelju dana.
Na Alisinom licu, suze od tuge i bijesa su se pomiješale sa kišom. Još uvijek je držala oružje upereno u Vona, ali čitavo tijelo joj je drhtalo, uzdrmano potresima. Zanijela se, borila se da se ne sruši, svom snagom je stegla rukohvat oružja.
Ponovo joj se sedefasta zavjesa sa odrazima duginih boja pojavila u glavi, ali ovoga puta je njena ruka bila dovoljno dugačka da dohvati jedan od skuta. Konačno se veo pocijepao jednom za svagda, omogućavajući sjećanjima da isplivaju na površinu. Komadići njenog uništenog sjećanja su se polako sastavljali. Bljesak munja rasparao je pomračinu. Alisa je okrenula glavu za djelić sekunde. Taj trenutak nepažnje bio je koban za nju. Gabrijel se ustremio na nju i snažno je oborio na haubu šelbija. Alisa je pritisnula obarač, ali pucanj je promašio metu.
Njen protivnik je ležao na njoj svom težinom, držeći je samo svojom lijevom rukom. Novi bljesak munje se probio kroz prostor i zapalio horizont. Alisa je podigla oči i primijetila špric koji je čovjek držao u ruci. Vid joj se izobličio. Ukus gvožđa joj se raširio u ustima. Vidjela je sjajnu iglu kako se polako spušta ka njoj, zabija se u jednu venu na vratu dok ona ne može da načini ni najmanji pokret da bi to izbjegla.
Gabrijel je pritisnuo vrh šprica da bi joj ubrizgao tečnost. Serum je pekao tijelo mlade žene kao elektrošok. Bol ju je rezao, otključavajući naglo kapiju zatvorenu katanacem njenog sjećanja. Činilo joj se da čitavo njeno biće gori i da joj tempirana granata stoji umjesto srca.
Bijela svjetlost ju je zaslijepila.
Ono što je potom ugledala, užasnulo ju je.
Zatim je izgubila svijest.


Sjećam se...

Tri mjeseca ranije


12. juli 2013.
Klima užasa vlada u prijestonici.
Nedjelju dana ranije, u vrijeme završetka radnog vremena, jedan krvavi atentat je zadesio Pariz. Bombaš samoubica koji je nosio pojas s eksplozivom digao se u vazduh u autobusu u ulici Sen Lazar. Bilans je bio užasan: osam mrtvih, jedanaest ranjenih.
Istog dana je jedan ranac koji je sadržavao bocu gasa napunjenu ekserima, pronađen na liniji 4, na stanici Monparnas-Bjenveni. Na svu sreću, ekipa za uklanjanje mina je uspjela da rastavi spravu prije nego što nanese štetu. Ali otada vlada panika.
Avet atentata iz 1995. je u svijesti svih. Svakoga dana su sve brojnije evakuacije sa znamenitih mjesta u gradu. „ Povratak terorizma" prijeti sa stranica svih novina i njime i započinje svaki televizijski dnevnik. SAT, antiteroristički odsjek Kriminalističkog odsjeka je
pod pritiskom i umnožava talase sudskih poziva u islamističkim sredinama, anarhističkom pokretu i ultraljevici.
Njihove istrage me se u principu ne tiču. Sve dok Antoan de Fuko, zamjenik šefa SAT¬a ne zatraži od mene da uzmem učešća u saslušanju jednog od osumnjičenih, čiji je pritvor produžen tri puta i sada se bliži kraju. Tokom sedamdesetih godina, na početku svoje karijere, Fuko je više godina radio sa mojim ocem prije nego što su im se putevi razišli. On je takođe bio jedan od mojih nastavnika u policijskoj školi. Prema meni je vrlo blagonaklon i čak mi pripisuje kvalitete koje nemam da bih mogla da sprovedeni saslušanja.
- Potrebna si nam ovdje, Alisa.
- Šta treba tačno da radim?
- Već više od tri dana pokušavamo da navedemo ovog tipa da progovori. Nije ni riječ izustio. Ti možeš da uspiješ u tome.
- Zašto? Zato što sam žena?
- Ne, nego zato što ti to umiješ.
Normalno, zbog takvog predloga bi trebalo da sam uzbuđena. Međutim, nema dotoka adrenalina i ja se prva zbog toga čudim. Osjećam samo ogroman umor i želju da se vratim kući. Počev od ranog jutra, jaka migrena mi probija glavu. Teško ljetnje veče. Vazduh gori, Pariz se guši u zagađenjima a dan je bio ubitačan. Broj 36 se preobrazio u užarenu peć. Ni klime, ni daška vazduha. Osjećam vlažne krugove od znoja za koje mi se lijepi košulja. Ubila bih za konzervu ledene koka-kole lajt, ali automat ne radi.
- Slušaj, ako tvoji ljudi nisu u tome uspjeli, ne vidim što bih se i ja tu miješala.
- Hajde - insistira Fuko - već sam te vidio na djelu.
- Samo gubite vrijeme. Nije mi poznat dosije, ja...
- Upoznaćemo te s detaljima. Tajandijeova se složila. Uleti u vatru i natjeraj ga da ti šapne neko ime. Poslije mi nastavljamo.
Dvoumim se, ali imam li zapravo izbora? Smještamo se u salu sa nišom ispod čije tavanice se okreću dva ventilatora. Čitav sat, dva službenika SAT-a mi daju najvažnija uputstva o osumnjičenom. Čovjek, izvjesni Brahim Rahmani, zvani „Prodavač cijevi" ili „Pirotehničar", je već dugo praćen od strane antiterorističkog odsjeka. Osumnjičen je da je dopremio eksploziv grupi koja je digla u vazduh autobus u ulici Sen-Lazar. Tokom jednog pretresa, kod njega smo pronašli male količine C4, PEP 500 , eksplozivne smjese, telefone preobražene u detonatore, kao i pravi arsenal: oružje svih kalibara, sve vrste hladnog oružja, pancirne prsluke.
Poslije tri dana pritvora, čovjek nije apsoltno ništa priznao istražiteljima, a analiza njegovog hard diska kao i elektronske pošte posljednjih mjeseci, nije dovoljna da bi mu se, makar i indirektno, dokazalo učešće u atentatima.
Ovo je krajnje zanimljiv slučaj, ali zamršen. Zbog vrućine mi je teško da se koncentrišem. Moje dvije kolege pričaju brzo, isporučuju pregršt detalja koje se mučim da upamtim. Mada imam uglavnom odličnu memoriju, u strahu da nešto ne zaboravim, uzimam blokče da bih sve zabilježila.
Kad su završili, otpratili su me do hodnika na donjem spratu gdje se nalazi sala za saslušavanje.
Fuko, Tajandijeova: čitavo odabrano društvo je tu, iza dvostrukog ogledala, znatiželjni da me vide na djelu. Sada i ja imam želju da uđem u arenu.
Otvaram vrata i ulazim u salu. Unutra je vrućina da prokuvaš, na granici podnošljivog.

Vezan lisicama na jednoj stolici, Rahmani sjedi za drvenim stolom, jedva nešto većim od školske klupe. Znoji se, pognute glave. Jedva da primjećuje moje prisustvo.
Zavrćem rukave na košulji i brišem graške znoja koje mi se slivaju niz lice. 
Donijela sam plastičnu flašu vode da bih uspostavila kontakt. Odjednom, umjesto da je pružim osumnjičenom, otvaram je i ispijam jedan veliki gutalj.
Najprije mi voda prija, zatim, najednom, imam utisak da mi izmiče tlo pod nogama. Zatvaram kapke, kratkotrajna vrtoglavica me prisiljava da se oslonim na zid da bih se povratila.
Kad otvorim oči, dezorijentisana sam. U mojoj glavi, velika bjelina, praznina. I užasna tjeskoba: kao da sam teleportovana na neko nepoznato mjesto.
Osjećam da se ljuljam i sjedam na stolicu, preko puta čovjeka, prije nego što ga upitam:
- Ali ko ste vi? I šta ja radim ovdje?


Sjećam se...

Nedjelju. dana ranije

Utorak,8. okfobar 2013.


Osamnaest časova. Pariz. Kraj jednog lijepog jesenjeg dana.
Sunce koje zalazi nisko na horizontu kao da je zapalilo prijestonicu i ogleda se u staklima zgrada, u riječnom toku, šoferšajbnama automobila i izliva žarku bujicu među avenijama. Svjetlosni talas koji zasljepljuje i odnosi sve u svom prolazu.
Na prilazima parku Andre-Sitroen, moja kola uspijevaju da se iščupaju iz zastoja da bi pošla betonskom rampom koja vodi do velike staklene zgrade nalik lađi koja se nalazi ispred Sene. Fasada evropske bolnice Marija-Kiri liči na pramac futurističkog parobroda koji je pristao na jugu 15. arondismana, pripijajući se uz obli ugao raskšća ulice, dok se u njemu ogleda Judino drveće i masivni bijeli glog zasađen s obje strane esplanade.
Parking. Lavirint od betona. Klizna vrata koja se otvaraju na veliki centralni prostor. Liftovi. Čekaonica.
Imam zakazano kod primarijusa Evarista Kluzoa, upravnika Nacionalnog instituta za pamćenje koji zauzima cio posljednji sprat zgrade.
Kluzo je jedan od francuskih stručnjaka za alchajmerovu bolest. Srela sam ga prije tri godine tokom istrage koju je moja grupa vodila o ubistvu njegovog brata blizanca, Žana Batiste, načelnika kardio-vaskularne službe u istoj bolnici. Dva brata su bila takvi zakleti neprijatelji da je Žan-Batist, saznavši da je obolio od kancera pankreasa, odlučio da izvrši samoubistvo, ostavljajući mogućnost da se posumnja na ubistvo, gdje su sve indicije ukazivale na njegovog brata. U to doba, slučaj je izazvao veliku buku. Evarist je čak nakratko bio u zatvoru sve dok nismo uspjeli da otkrijemo istinu. Poslije oslobađanja je rekao Sejmuru i meni da smo ga spasili pakla i da nam duguje vječnu zahvalnost. To nisu bile samo puke riječi: kad sam ga pozvala nedjelju dana ranije, kako bih zakazala termin, istog dana me je ubacio u svoj raspored.
Nakon mog fijaska sa saslušavanjem osumnjičenog teroriste, vrlo brzo sam se pribrala i povratilo mi se pamćenje. Moje odsustvo nije trajalo više od tri minuta, ali odigralo se pred očima svih. Tajandijeova me je natjerala da uzmem odmor, zatim je spriječila moj povratak tražeći izvještaj od medicine rada kojim se suspendujem. Bila sam primorana da obavim detaljan ljekarski pregled i da ponovo odem na pregled kod psihijatra. Protiv moje volje, prepisali su mi dugo bolovanje.
Ovo nije bilo iznenađenje ni za koga: već godinama Tajandijeova nije skrivala svoju namjera da me se otarasi iz Kriminalističkog odsjeka. Ako u tome nije uspjela tokom slučaja Von, ova epizoda joj je pružila revanš na tacni. Ali nisam se tek tako dala. Upozorila sam svoj sindikat, posavjetovala se s advokatom, stručnjakom za radno pravo i konsultovala se sa više ljekara da bih dobila ljekarske potvrde koje svjedoče o mom savršenom zdravlju.
Nisam bila stvarno zabrinuta. Imala sam moral, želju da se borim i vratim se na svoje radno mjesto. Naravno, postojalo je to gubljenje pamćenja, podjednako kratko koliko i naglo, i dešavalo mi se kao i svakome da sam ponekad zakratko odsutna, ali to sam pripisivala stresu, umom, preopterećenosti, vrućini...
To su mi, uostalom, rekli svi ljekari kod kojih sam bila. Izuzev jednog među njima koji je spomenuo rizik od neurološke bolesti i tražio da uradim skener.
Pošto je napad najbolja odbrana, odlučila sam da dobijem prednost i konsultujem na ličnu inicijativu neki autoritet iz ove oblasti. Pokucala sam na Kluzoova vrata, koji mi je prepisao čitavu gomilu ispitivanja i analiza. Prošle nedjelje sam ostala čitav dan u prokletoj bolnici, trpeći lumbalnu punkciju, magnetnu rezonancu, PET skeniranje, vađenje krvi i razne testove pamćenja. Kluzo mi je zakazao novi termin za danas da bi mi saopštio rezutate.
Imam povjerenja. I nestrpljiva sam da se ponovo vratim na posao. Večeras sam čak planirala da izađem i proslavim sa svoje tri drugarice sa faksa: Karinom, Malikom i Samijom. Ići ćemo na koktel na Jelisejska polja i...
- Profesor će vas primiti.
Sekretarica me uvodi u kancelariju koja se nalazi iznad Sene. Iza njenog radnog stola - jedinstveni namještaj načinjen od avionskog krila, glatkog i sjajnog poput ogledala - Evarist Kluzo prelijeće prstima po tastaturi svog laptopa. Na prvi pogled, neurolog ne pridaje značaja svom izgledu: razbarušena kosa, blijedi ten, umorno lice, loše potkresana brada. Odaje utisak kao da je cijelu noć igrao poker nižući jednu za drugom čaše viskija. Ispod njegovog mantila viri zarozana karirana košulja preko koje nosi bordo džemper sa nejednakim petljama koji izlgeda kao da ga je plela neka skroz izlapjela baka.
Uprkos svom nemarnom nošenju, Kluzo izaziva povjerenje i njegov renome govori umjesto njega: ovih posljednjih godina, on je učestvovao u postavljanju novih kriterijuma za dijagnostifikovanje alchajmerove bolesti, a Nacionalni institut za pamćenje je jedna od najistaknutijih struktura u istraživanju i zbrinjavanju pacijenata oboljelih od ove bolesti. Kada se u medijima govori o alchajmeru u nekoj reportaži ili u dnevniku, uglavnom prvo njega dođu da intervjuišu.
- Dobro veče, gospođice Šefer, sjedite, molim vas.
Za nekoliko minuta, sunce je zašlo. Pomrčina je zahvatila prostoriju. Kluzo skida svoje naočare s okvirima u boji kornjačevine i baca ka meni pogled sove prije nego što upali staru bibliotekarsku lampu od mesinga sa mliječnim staklom. Pritiska na jednu tipku tastatare svog kompjutera, konektovanog na ravni ekran zakačen na zidu. Naslućujem da se to rezultati mojih ispitivanja pojavljuju na sjajnoj tabli.
- Biću iskren s vama, Alisa, analiza vaših biomarkera je zabrinjavajuća.
Ne progovaram. On se diže i objašnjava:
- Ovo su slike vašeg mozga snimljene tokom magnetne rezonance. Preciznije, vašeg dijela mozga, njegove zone koja igra bitnu ulogu u memorisanju i prostornom lociranju.
Jednom specijalnom olovkom zaokružuje površinu na ekranu.
- Ovaj dio predstavlja blagu atrofiju. U vašim godinama, to nije normalno.
Neurolog mi ostavlja vremena da prihvatim informaciju prije nego što mi prikaže drugi snimak.
- Prošle nedjelje, kad ste radili drugo ispitivanje: tomografija pomoću emisije pozitrona. U tijelo su vam ubrizgani preparati koji sadrže radioaktivne atome koji mogu da se nakupe oko vašeg mozga i tako pokažu moguće redukcije glucidnog metabolizma.
Ne razumijem nijednu riječ. On mi podrobnije objašnjava.
- PET skeniranje dakle omogućava da se vizualizuje aktivnost različitih zona vašeg mozga i da...
Upadam mu u riječ: 
- Dobro, šta to zapravo znači?
On uzdiše.
- Pa eto, može se primijetiti početak oštećenja određenih zona. - Približava se širokom monitoru i pokazuje olovkom jedan dio medicinske slike. - Vidite li ove crvene mrlje? One predstavljaju amiloidne ploče koje su se učvrstile između vaših neurona.
- Amiloidne ploče?
- Skladišta proteina odgovorna za nastanak pojedinih neuro-degenerativnih bolesti. Ove riječi me udaraju i muče, ali ja ne želim da ih čujem. Kluzo se nadovezuje s drugim dokumentom: jedna stranica ispunjena brojkama.
- Ova problematična koncentracija amiloidnih proteina potvrđena je analizom cerebrospinalne tečnosti uzete tokom lumbalne punkcije. Ona je takođe pokazala prisustvo patogenih tau proteina, što potvrđuje da ste oboljeli od ranog oblika alchajmerove bolesti.
Nastaje tajac u kancelariji. Zabezeknuta sam, u defanzivi, nesposobna da razmišljam.
- Ali to je nemoguće. Imam... imam tek trideset osam godina.
- To je stvarno veoma rijetko, ali dešava se.
- Ne, pogriješili ste.
Odbijam ovu dijagnozu. Znam da ne postoji efikasno liječenje protiv ove bolesti: nema čudotvornog molekula, nema vakcine.
- Razumijem vaša osjećanja, Alisa. Za sada vam savjetujem da ne reagujete burno. Razmislite neko vrijeme. Ništa vas za sada ne obavezuje da mijenjate svoje životne navike...
- Nisam bolesna!
- Takvu vijest je vrlo teško čuti, Alisa - nastavlja Kluzo nježnim glasom. - Ali mladi ste i na početku ste bolesti. Novi molekuli se trenutno isprobavaju. Sve do sada, u nedostatku rasploživih efikasnih sredstava za dijagnostiku, otkrivamo i dalje bolesti prekasno. Sve to se sada mijenja i ...
Ne želim više da ga slušam. Ustajem u skoku i odlazim iz kancelarije ne osvrnuvši se.

* * *


Hol. Liftovi se otvaraju ka centralnom prostoru. Lavirint od betona. Parking. Brujanje motora.
Spustila sam sva stakla. Vozim s vjetrom u kosi, radio u kolima je odvrnut do daske. Gitara Džonija Vintera u Further up on the Road,
Osjećam se dobro. Živo. Neću umrijeti. Imam život pred sobom.
Ubrzavam, pretičem, pritiskam sirenu. Ke de Gmel, Ke Branli, Ke Dorse... Nisam bolesna. Imam solidno pamćenje. To su mi uvijek govorili u školi, za vrijeme studija, zatim tokom mojih istraga. Ne zaboravljam nijedno lice, primjećujem sve detalje, u stanju sam da recitujem skoro napamet na desetine strana koje je napisao zapisničar. Sjećam se svega. Svega!
Mozak mi je uzavreo, vrti i pretura, radi punom parom. Da bih sebe ubijedila u to, krećem da recitujem sve što mi prođe kroz glavu:
Šest puta sedam jednako četrdeset dva / Osam puta devet jednako sedamdeset dva / Glavni grad Pakistana je Islamabad / Glavni grad Madagaskara, Antananarivo / Staljin je umro 5. marta 1953. / Berlinski zid je podignut u noći između 12. i 13. avgusta.
Svega se sjećam.
Parfem moje bake se zvao Soar de Pari, mirisao je na bergamot i jasmin /
Apollo 11 se spustio na Mjesec 20. jula 1969. / Mala prijateljica Toma Sojera zove se Beki Tačer / U podne sam jela kod Desirjea tartar dorade; Sejmur, ,,fish and chic"; oboje smo uzeli po katu i račun je iznosio 79,83 eura.
Svega se sjećam.
Iako nije napisano, Erik Klepton svira gitaru u pjesmi When My Guitar Gently Weeps, na Bijelom albumu Bitlsa / Kaže se ,,on se izvinio" a ne „on se izvinuo" / Jutros sam sipala benzin u auto na benzinskoj pumpi u Bulevara mira; bezolovni 98 je stajao 1,684 euro ; natočila sam za 67 eura / U Sjever- sjeverozapad, Alfred Hičkok se pojavljuje odmah poslije špice na početku; vrata autobusa se zatvaraju za njim i ostavljaju ga na trotoaru.
Svega se sjećam.
U romanima Konana Dojla, Šerlok Holms ne kaže nikada: „Elementarv, my dear Watson" / Šifra moje platne kartice je 9728 i njen broj je 0573 5233 3754 61 / Kriptogram je 793 / Prvi film Stenlija Kjubrika nije Poljubac ubice, već Fear and Desire / Godine 1990, sudija u utakmici između Benfike i Olimpika iz Marseja koji je Vati priznao gol rukom zvao se Marcel van Langenhov. Moj otac je zbog toga plakao / Novčana jedinica Paragvaja je gvarani / Novčana jedinica Bocvane je pula / Motor mog djede je bio Kavasaki H1 / S dvadeset godina moj djeda je vozio reno 8 Gordini boje „francusko plave".
Svega se sjećam.
Šifra moje zgrade je 6507B, šifra lifta je 1321 A / Moj profesor muzičkog sa 6. sprata zvao se g-din Pige. Davao nam je da sviramo She's Like a Rainbow, od Stonsa, na flauti / Svoja prva dva CD-a kupila sam 1991, kad sam bila druga godina gimnazije: Vjetar u ravnicama, rok grupe Nuar Dezir, i Šubertov Impromptu, kod Dojče Gramofon u interpretaciji Kristijana Cimermana / Imala sam rezultat 16/20 na maturi u jezičkoj. Tema disertacije je bila „Da li strast uvijek predstavlja prepreku ka spoznavanju samoga sebe?" / Bila sam na posljednjoj godini C3. U četvrtak smo tri sata imali časove u sali 207; sjedila sam u trećem redu pored Stefana Miratora i na kraju dana me je odvezao kući na svom skutera pežo ST koji je jedva išao uzbrdo.
Svega se sjećam.
Belle du Seigneur ima 1 109 strana u izdanju Folio / Zbignjev Prajzner je komponovao muziku za Dvostruki Veronikin život I Kad sam bila studentkinja, broj moje studentske sobe je bio 308 / Utorkom je u univerzitetskom restoranu bio dan za lazanje/ U Ženi iz susjedstva, lik koji igra Fani Ardan zove se Matilda Bošar / Sjećam se kako sam drhtala kada sam slušala od početka do kraja na mom prvom iPod-u ThaVs My People, komad na kome je obrada grupe NTM Šopenovog preludija / Sjećam se gdje sam bila 11. septembra 2001: u hotelskoj sobi, na odmoru u Madridu, sa starijim ljubavnikom. Jednim oženjenim komesarom koji je ličio na mog oca. Rušenje kula bliznakinja u takvom zelenoplavom ambijentu / Sjećam se tog komplikovanog vremena, tih otrovnih ljudi koje sam mrzjela. Prije nego što sam shvatila da čovjek mora sebe da voli makar malo da bi mogao da voli druge...

* * *


Krećem preko mosta Invalida, dolazim do avenije Frenklin-Ruzvelt i krećem rampom kojom se silazi na parking u suterenu. Pješice se priključujem djevojkama sve do Motor Vilidž na kružnom toku Jelisijskih polja.
- Hello, Alisa!
Sjede za stolom na terasi Fiat Kafea i grickaju stucićini. Sjedam s njima i naručujem koktel sa šampanjcem koji ispijani skoro u jednom cugu. Razglabamo o svemu i svačemu, šalimo se, razmjenjujemo najnovije tračeve, pričamo o problemima s tipovima, krpicama, poslu. Naručujemo turu pink martinija i nazdravljamo našem prijateljstvu. Zatim idemo dalje, da isprobamo nekoliko mjesta za izlazak: Munlajt, Le Truazjem Etaž, Londonderi. Igram, puštam muškarce da mi priđu, startuju me, dodirnu. Nisam bolesna. Izazovna sam.
Neću umrijeti. Neću se ugasiti. Ne želim da budem slomljena žena. Neću da se sparašim kao prerano otkinut cvijet. Pijem: Bakardi niohito, ljubičasti šampanjac, Bombaj tonik... Neću završiti sa izmrvljenim mozgom, psujući njegovateljice i srčući čorbe tupog pogleda.
Sve se okreće oko mene. Prijatno sam pripita, vesela. Pijana od slobode. Vrijeme leti. Prošla je ponoć. Pozdravljam se s djevojkama i krećem prema parkingu u suterenu. Treći sprat donjeg nivoa. Osvjetljenje kao u mrtvačnici. Smrdi na mokraću. Potpetice mi zveckaju po betonu. Muka mi je, osjećam slabost. Teturam se. Za nekoliko sekundi moje pijanstvo počinje da se pretvara u tugu. Osjećam da me nešto pritiska, otupjela sam. Imam knedlu u grlu i sve izbija na površinu: slika mog mozga koji je napadnut senilnim pločama, strah od velikog brodoloma. Jedna škiljava neonka treperi i zuji poput zrikavca. Vadim privezak za ključeve, otvaram automatsku bravu na kolima i srušim se za volanom. Suze mi naviru na oči. Nekakav zvuk... Ima nekoga na zadnjem sjedištu! Naglo ustajem. Sjenka jednog lica se pomalja iz sjenke.
- Sejmure, čovječe, prepao si me!
- Dobro veče, Alisa.
- Šta radiš tu pobogu?
- Čekao sam da ostaneš sama. Kluzo je zvao i zabrinuo sam se za tebe.
- A šta je sa ljekarskom diskrecijom, dođavola?
- Nije ništa ni morao da kaže: već tri mjeseca tvoj otac i ja strahujemo od ovog trenutka.
Palim svjetlo na plafonu kabine da bih ga bolje vidjela. I njemu su suzne oči, ali briše ih rukavom i pokušava da se to ne vidi u njegovom glasu.
- Na tebi je da odlučiš, Alisa, ali mislim da moraš vrlo brzo da reaguješ. To sam od tebe naučio u poslu: nikad ništa ne ostavljaj za sutra, suoči se sa teškoćama i odigraj najbolje što možeš do kraja. Zato i jesi najbolji policajac: zato što se ne štediš, zato što uvijek prva staješ na čelo i zato što si uvijek u prednosti.
Šmrčem.
- Niko ne može da bude u prednosti nad alchajmerom.
U retrovizoru vidim kako otvara kartonsku fasciklu. Vadi iz nje avionsku kartu i brošuru na čijim se koricama nalazi slika velike i visoke zgrade sagrađene na obali jezera.
- O toj ustanovi u Mejnu mi je pričala majka, to je bolnica Sebago Kotidž.
- Šta je tvoja majka radila tamo?
- Kao što znaš, ona je oboljela od Parkinsonove bolesti. Prije samo dvije godine, strašno se tresla i život joj se bio pretvorio u pakao. Jednoga dana, njen ljekar joj je predložio novo liječenje: implantirali su joj dvije male elektrode u mozak povezane sa kućištem za stimulaciju ispod ključne kosti. Nešto nalik pejsmejkeru.
- Već si mi o tome pričao, Sejmur, i sam si priznao da električni impulsi ne sprečavaju bolest da napreduje. 
- Možda, ali time je suzbila najgore simptome i danas se osjeća mnogo bolje.
- Achajmer nema nikakve veze s parkinsonom.
- Znam - rekao je pružajući mi brošuru - ali pogledaj ovu ustanovu: koriste duboku cerebralnu stimulaciju da bi se borili sa simptomima alchajmera. Njihovi prvi rezultati su ohrabrujući. Nije bilo lako, ali našao sam ti mjesto u njihovom programu. Sve sam platio, ali moraš da kreneš sutra. Rezervisao sam ti kartu za Boston.
Odmahujem glavom.
- Čuvaj novac, Sejmur. Sve je to uzaludno. Crći ću i tačka.
- Imaš čitavu noć da razmisliš - insistira on. - Dotle ću te odvesti kući. Nisi u stanju da voziš.
Suviše iscrpljena da bih mu protivurječila, prebacim se na mjesto suvozača i prepustim mu volan.
Prošlo je sedamnaest minuta poslije ponoći kad nas je kamera za nadzor snimila kako napuštamo mjesto.

24

Nulto poglavlje



Ali gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno.

FRIDRIH HELDERLIN



Trajbeka 4:50h izjutra
Tri sata prije prvog susreta Alise i Gabrijela
Telefon u sobi 308 Hotela Grinič zazvonio je šest puta u prazno prije nego što je neko podigao slušalicu.
- Alo... - odgovorio je razvučeni glas koji se budio iz dubokog sna.
- Recepcija, gospodine Kejn. Iskreno mi je žao što vas uznemiravam, ali imam poziv za vas: izvjesni Toma Krig koji traži da razgovara sa vama...
- Usred noći? Ali koliko je sati, zaboga?
- Skoro 5, gospodine. Rekao mi je da je veoma hitno.
- OK, prebacite mi ga.
Gabrijel se pridigao oslonivši se na jastuk, a potom je sjeo na ivicu kreveta. Soba je bila zaronjena u tamu, ali je svjetlost radio-budilnika omogućavala da se nasluti nered u prostoriji. Itison je bio posut malim flašama alkohola i odjećom bačenom na pod. Žena koja je spavala pokraj njega nije se bila probudila. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da bi se sjetio njenog imena: Elena Sabatini, jedna od zemljakinja sa Floride, koju je sreo prethodne večeri u lounge-u hotela. Poslije nekoliko martinija, ubijedio ju je da se popne s njim u sobu i dublje su se upoznali prazneći minibar.
Gabrijel je protrljao kapke i uzdahnuo. Otkako ga je žena napustila, prezirao je ono u šta se pretvorio: duša koja luta, avet koja se prepustila i koju više ništa ne koči u njenom padu. Ništa nije tragičnije od susreta sa čovjekom na izmaku snage, izgubljenim u lavirintu života: odmah mu je prošla kroz glavu ova rečenica Martina Lutera Kinga. Pristajala mu je kao rukavica.
- Gabrijele? Alo, Gabrijele! - vikao je glas s druge strane žice. Sa slušalicom prislonjenom za uvo, Kejn je izašao iz kreveta i zatvorio klizna vrata koja su pregrađivala sobu od malog susjednog salona.
- Dobar dan, Tomase.
- Pokušao sam da te pozovem na tvoj fiksni broj u Astoriji, zatim na tvoj mobilni telefon, ali nisi se javljao.
- Mora da mi se baterija istrošila. Kako si me našao?
- Sjetio sam se da je u ovoj nedjelji godišnji kongres Američke asocijacije psihijatrije. Pozvao sam njihov sekretarijat i oni su mi rekli da su ti rezervisali sobu u Griniču.
- Šta hoćeš?
- Izgleda da si pokupio velike aplauze poslije tvog jučerašnjeg predavanja o psihijatrijskoj dimenziji alchajmerove bolesti...
- Preskoči komplimente, kad te molim!
- U pravu si, pa da pređemo na stvar: trebalo bi mi tvoje mišljenje o jednoj pacijentkinji.
- U 5 sati ujutru? Thomase, podsjećam te da više nismo ortaci!
- Baš šteta: bili smo dobar tim nas dvojica. Savršeno dopunjavanje psihijatrije i neurologije.
- Da, ali s tim je sad svršeno: prodao sam ti moje dijelove klinike. 
- Najveća glupost u tvom života...
Gabrijel se iznervirao.
- Nećemo sad valjda opet o tome! Vrlo dobro znaš koji su mi bili motivi!
- Da: da se preseliš u London da bi dobio podijeljeno starateljstvo nad sinom. I šta si time dobio? Sudsku mjeru zabrane približavanja što te je opet vratilo u Sjedinjene Države.
Gabrijel je osjetio kako mu se oči pune suzama. Izmasirao je sljepoočnice dok se njegov prijatelj vratio na ono glavno.
- Hoćeš li da baciš pogled na moj dosije? Molim te... Rani alchajmer. Slučaj će ti se mnogo svidjeti! Šaljem ti ga mejlom i zovem te ponovo za dvadeset minuta.
- Ni govora. Vraćam se na spavanje. I ne zovi me više, molim te - rekao je odlučno prije nego što je spustio slušalicu.
Odraz u širokom prozom, kao u ogledalu, poslao mu je sliku umornog čovjeka, neobrijanog i depresivnog. Na itisonu, u podnožju kreveta, pronašao je svoj smartfon - ispražnjena baterija - i uključio ga je na punjač. Otišao je u kupatilo i proveo pod tušem deset minuta da bi se rasanio. Vratio se u salon u bade mantilu. Zahvaljujući kafematu koji je stajao na komodi, pripremio je sebi dupli espreso, koji je pijuckao posmatrajući vode Hadsona kako se bjelasaju na prvoj jutarnjoj svjetlosti. U letu je napravio i drugu katu i upalio laptop. Kao što mu je najavljeno, Tomasov mejl ga je čekao u prijemnom sandučetu.
Kako je tvrdoglav ovaj lik!...
Neurolog mu je poslao dosije svoje pacijentkinje. Krig je znao da Gabrijel neće odoljeti da ne bude radoznao i pogleda ga, i po tom pitanju je bio u pravu.
Gabrijel je otvorio atačment u PDF i pregledao prve strane po dijagonali. Neuobičajeni profil pacijentkinje je zaista zadržao njegovu pažnju: Alisa Šefer, od trideset osam godina, lijepa Francuskinja skladnih crta lica i lijepog tena, sa plavim pramenovima koji su ispadali iz punđe. Zaustavio se nekoliko sekundi na fotografiji i pogledi su im se ukrstili. Svijetle dužice, pogled istovremeno snažan i nježan, mističan, nedokučiv izgled. Uzdahnuo je. Ta odvratna bolest je pustošila sve mlađe ljude.
Gabrijel je vrtio prstom po tačpedu da bi izlistao dosije. Prije svega, desetine stranica sa rezultatim ispitivanja i snimci mozga - magnetna rezonanca, PET skeniranje, lumbalna punkcija - koji su doveli do neosporne dijagnoze koju je uspostavio primarijus Evarist Kluzo. Mada ga nikada nije sreo, Gabrijel je znao za reputaciju francuskog neurologa. Vrhunskog stručnjaka u svom domenu.
Drugi dio dosijea počinjao je formularom za prijem Alise Šefer u bolnicu Sebago Kotidž, specijalizovanu kliniku za poremećaje pamćenja koju je on osnovao sa Tomasom i drugim saradnicima. Istaknuti istraživački centar za alchajmerovu bolest. Mlada žena je bila primljena šest dana ranije, 9. oktobra, da bi bila podvrgnuta liječenju pomoću duboke cerebralne stimulacije, „specijalnost" klinike. Ugradili su joj 11. oktobra kućište neuro- stimulatora zaduženog za slanje konstantnih elektrostimulacija od nekoliko volti, koje pacijenti zovu „cerebralni pejsmejker". I više ništa.
Čudno.
Prema protokolu, ugrađivanje tri elektrode je trebalo da bude obavljeno sutradan. Bez toga pejsmejker je beskoristan. Gabrijel je završavao posljednji gutljaj kafe kad mu je zavibrirao smartfon na stolu.
- Jesi li pročitao dosije? - upitao je Tomas.
- Upravo to radim. Šta tačno očekuješ od mene?
- Pomoć, jer stvarno sam u sranju. Ta djevojka, Alisa Šefer, juče je pobjegla sa klinike.
- Pobjegla?
- Policajka, zna kako se to radi. Izašla je iz sobe ne upozorivši nikoga. Uspjela je da nasamari medicinske sestre i čak je ranila Kaleba Dana, koji je pokušao da je uhapsi.
- Dana? Čuvara? 
- Da. Budala je potegla oružje. Tukao se sa djevojkom pokušavajući da joj navuče lisice i ona ga je savladala. Očigledno je metak sam opalio, ali ona se izvukla ponijevši njegov pištolj i lisice.
- Je li ozbiljno pogođen?
- Ne, metak je završio u debelom mesu kod bedra. Hospitalizovan je kod nas i spreman je da ne obavijesti policiju pod uslovom da mu isplatimo 100 000 dolara.
- Hoćeš da mi kažeš da je jedna od tvojih pacijentkinja kidnula s oružjem povrijedivši službenika iz obezbjeđenja i da ti nisi obavijestio policiju? Neodgovoran si, stari moj, i završićeš u ćorci!
- Ako obavijestim policajce, uvući ću sudstvo i novinare. Rizikujemo da nam oduzmu sav ugled, što bi moglo da dovede do zatvaranja klinike. Neću da odustanem od životnog djela zbog tupavog čuvara. Zbog toga mi ti trebaš, Gabrijele: želio bih da mi je vratiš.
- Zašto ja? I kako misliš da to uradim?
- Sproveo sam ličnu istragu. Alisa Šefer je u Njujorku, a i ti si. Bila je u taksiju za Portland u 9 časova uveče. Odatle je uhvatila voz, zatim autobus do Menhetna. Stigla je na putničku stanicu jutros u 5:20h.
- Pošto znaš gdje je, zašto sam ne dođeš po nju?
- Ne mogu da napustim bolnicu u ovakvoj krizi. Agata, moja asistentkinja, je u avionu. Biće na Menhetnu kroz dva sata, ali bih stvarno volio da se ti postaraš za to. Imaš dara da urazumiš ljude. Imaš ono nešto, neku empatiju, kao neki glumac koji...
- U redu je, ne započinji opet sa tvojim komplimentima. Kako si siguran da je ona i dalje u Njujorku?
- Zahvaljući receptom GSM koji ugrađujemo u đonove cipela pacijenata. Lokalizovao sam je na našoj aplikaciji. Ona je usred Central Parka, na jednom šumovitom mjestu koje se zove Rembl. Izgleda da se nije makla već pola sata. Znači, ili je mrtva, ili spava, ili je bacila cipele. Pobogu, Gabrijele! Napravi jedan krug, molim te kao prijatelj. Moramo da je pronađemo prije policije!
Kejnu je trebalo nekoliko sekundi da razmisli.
- Gabrijele? Jesi li još tu...? - uznemirio se Tomas.
- Reci mi nešto više o njoj. Vidim da si joj prije četiri dana ugradio potkožni generator.
- Da - potvrdio je Krig. - Posljednji model: sasvim minijaturni, jedva nešto veći od SIM kartice. Vidjećeš, impresivno je.
- Zašto nisi pristupio i drugom dijelu intervencije i instalirao joj elektrode?
- Zato što je u roku od jednog dana potpuno odlijepila! Imala je skroz iskrivljenu sliku realnosti. Ako tome pridodaš amneziju...
- I šta sad?
- Šeferova pati od vrste anterogradne amnezije koja počiva na poricanju svoje bolesti. Ona zaboravlja sve činjenice koje su uslijedile nakon saopštavanja o alchajmeru.
- Ne skladišti više nova sjećanja?
- Nijedno od večeri kad se napila prije nedjelju dana, odmah nakon što joj je Kluzo saopštio dijagnozu. Svakog jutra, kad se probudi, njena memorija počinje ispočetka. Ona se ne sjeća da je bolesna i vjeruje da se prethodne večeri provodila na Jelisejskim poljima. Isto tako je zaboravila da je bila na bolovanju tri mjeseca.
Gabrijel je ublažio njegovu izjavu.
- Znamo da su poricanje i nestanak naknadne memorije karakteristike ove bolesti...
- Osim što ta djevojka uopšte ne izgleda bolesno. Intelektualno je vrlo jaka i ima neviđen kakrakter.
Gabrijel je rezignirano uzdahnuo. Niko nije znao bolje od njega da Krig kuša njegovu radoznalost. A očigledno je da je slučaj te djevojke bio enigma.
- Dobro, u redu, otići ću da vidim da li mogu da je nađem...
- Hvala ti, stari! Spasio si me! - oduševio se Tomas.
- Ali ništa ne obećavam! - pojasnio je Kejn.
- Uspjećeš, siguran sam u to! Šaljem ti tačne koordinate na tvoj mobilni. Pozovi čim budeš imao novosti.
Gabrijel je završio razgovor sa neprijatnim osjećanjem da se upecao. Od njegovog povratka u Njujork, u Astoriji je stvorio sopstvenu medicinsku strukturu specijalizovanu u hitnim psihijatrijskim intervencijama kod kuće. Poslao je SMS svojoj sekretarici da bi je zamolio da pozove njegovog zamjenika kako bi se osiguralo jutarnje dežurstvo.
Zatim je na brzinu navukao odjeću od prethodnog dana - tamne farmerke, svijetloplavu košulju, crni sako, svijetao mantil, par patika - prije nego što je otvorio vrata ormara u koji je bio ostavio svoju ljekarsku torbicu. Tutnuo je špric s jakim anestetikom u jednu kožnu tašnu. Najzad, ta djevojka je bila naoružana, dakle potencijalno opasna. Stavio je fasciklu u svoju akten tašnu i izašao iz sobe.
Stigavši na recepciju, zatražio je od portira da mu pozove taksi, zatim je shvatio da je u sobi ostavio upravljač kojim je kontrolisao bezbjednost kofera. Ukoliko se udalji više od dvadeset pet metara od prijemnika, alarm i strujni udar su bili programirani da se automatski uključe.
Pošto mu je taksi stizao, odlučio je da se ne popne u sobu kako ne bi gubio vrijeme, a čuvanje prtljaga je povjerio hotelu.
Zauzvrat, službenik mu je uručio tiket za preuzimanje sa brojem 127.
Ukrašena filigranom, dva isprepletana slova H i G tvorila su diskretni logo.

25

Prije samog susreta



(...) i po prvom treptanju njenih očiju, prepoznao sam je.

Bila je to ona, Neočekivana i očekivana (...)

ALBER KOEN



Menhetn 7:15h ujutru
Četrdeset pet minuta prije prvog susreta između Alise i Gabrijela
Note džeza lebdjele su u kabini taksija.
Gabrijelu je trebalo samo nekoliko sekundi da prepozna mitski snimak: Bil Evans intepretira All of You, Kola Portera, u Vilidž Vangardu 1961. Iako nije umio da svira nijedan instrument, psihijatar je obožavao džez i nestrpljivo hitao u koncerntne dvorane, čas radoznao da otkrije novi zvuk, čas, naprotiv, pokušavajući da se prisjeti onih emocija koje je osjetio kao student kada je otkrivao tu muziku u klubovima Čikaga,
Zbog radova na Harisonu, taksi je išao zaobilaznim putem da bi stigao u ulicu Hadson. Na zadnjem sjedištu automobila, Gabrijel je nastavljao da čita dosije Alise Šefer na ekranu svog mobilnog telefona. Pošto ga je sastavljao psiholog s klinike, posljednji dio dokumenta sastojao se od dugačke biografske naznake upotpunjene člancima iz francuskih dnevnih i nedjeljnih novina sa kratkim prevodom njihovog sadržaja. U svim dokumentima se spominjao serijski ubica Erik Von koji je terorisao francusku prijestonicu tokom 2011. godine. Slučaj o kome Gabrijel nikada ništa nije čuo. Veličina ekrana smartfona i truckanje kola su ga ometali dok čita.
Prelazeći preko prvih isječaka iz novina, Gabrijel je pomislio da se radi o istrazi na kojoj je Alisa bila angažovana i stekao je utisak da je u jednom od onih trilera koje je gutao dok putuje vozom ili avionom.
Potom je naletio na četiri strane Pari Mača na kojima se govorilo o Alisinoj drami: mlada policajka je ušla u trag ubici, ali je i sama postala jedna od njegovih žrtava. Od onoga što je pročitao, podišla ga je jeza: Von ju je takoreći rasporio, probadajući bebu s nekoliko uboda nožem i ostavivši je da umire u lokvi krvi. Vrhunac nesreće: njen muž je doživio fatalni udes kolima pokušavajući da stigne do nje u bolnicu.
Pod dejstvom šoka, Gabrijelu se povraćalo. Za trenutak je pomislio da će ispovraćati one dvije šoljice kafe što su mu u stomaku. Dok je vozilo išlo Osmom avenijom, on je nekoliko minuta ostao nepomičan, nosa priljubljenog uz prozor. Kako je sudbina mogla do te mjere da se obruši na tu ženu? Poslije svega što je već bila pretrpjela, kako je mogla da joj dosudi bolest kao alchajmer a samo joj je trideset osam godina?
Dan je počinjao da se rađa i prvi zraci sunca su se probijali kroz šumu nebodera. Taksi je stigao u Zapadni central park i ostavio Gabrijela na raskrsnici 72. ulice, kod samog zapadnog ulaza u park.
Psihijatar je pružio novčanicu šoferu i zalupio vrata. Vazduh je bio svjež, ali je nebo, čisto i bez oblačka, ulivalo nadu da će to biti jedan lijep jesenji dan. Pogledao je oko sebe. Saobraćaj je postajao sve gušći. Na aveniji su kolica sa đevrecima i hot dogom već bila na svom mjestu. Preko puta Dakote, jedan prodavač na crno smjestio je na trotoar svoje postere, majice i sitnice sa likom Džona Lenona.
Gabrijel je kročio u park koji je izgledao kao velika poljana. Prošao je vrt Stroben Filds u obliku trougla i sišao niz put koji je išao uz ravan vode sve do granitne kupole fontane 
Čeri Hila. Svjetlost je bila lijepa, vazduh svjež i suv, a mjesto već vrlo živahno: džogeri, vozači skejta, biciklisti, šetači pasa mimoilazili su se u nekoj vrsti improvizovanog, ali skladnog baleta.
Gabrijel je osjetio da mu telefon vibrira u džepu mantila. Tomasov SMS je sadržao sliku ekrana: plan koji je pokazivao preciznu lokaciju na kojoj je Alisa Šefer. Po posljednjim vijestima, mlada žena je bila još uvijek tu negdje s druge strane mosta kojim se prelazi jezero.
Gabrijel se lako orijentisao: iza leđa su mu se nalazile siluete kula bliznakinja San Remo; malo dalje, pred njim, Terasa i fontana Betezda; zatim, s lijeve strane, čelični prelaz mosta Bou ukrašen finim arabeskama. Krenuo je dugačkim mostom krem boje koji je opkoračivao jedan od rukavaca jezera i zamakao u Rembl.
Psihijatar nikada ranije nije kročio u najdivljiji dio Central parka. Malo po malo, šumarci i žbunje ustupili su mjesto pravoj šumi: brestovi, hrastovi, tepih mahovine i osušenog lišća, visokih stijena. Napredovao je očiju prikovanih za ekran telefona kako ne bi zalutao. Teško mu je bilo da povjeruje da se prava šuma prostire na samo nekoliko stotina metara od tako posjećene zone. Što je rastinje postajalo gušće, to se više gradski žamor raspršivao sve dok nije nestao. Ubrzo su tu bili samo cvrkut ptica i šuštanje lišća.
Gabrijel je dunuo u ruke da ih zagrije i pogledao još jedanput u ekran. Mislio je da se izgubio kad je stigao na jedan divlji proplanak.
Bilo je to mjesto van vremena, sačuvano od svega i zaštićeno zlatnom kupolom koju je sačinjavalo lišće jednog džinovskog bresta. Svjetlost je izgledala nekako nestvarna, kao da su leptiri sa svjetlosnim krilima lepršali tamo-amo po nebu. Nošeni blagim vjetrom, riđi listovi su se kovitlali u vazduhu. Miris vlažne zemlje i trulog lišća lebdjeli su u vazduhu.
U središtu proplanka, jedna žena je spavala, ležeći na klupi.

* * *


Gabrijel se oprezno približio. Bila je to Alisa Šefer, sklupčana postrani, obučena u kožnu jaknu, nogu utegnutih u farmerke. Krajevi košulje, umrljani zgrušanom krvlju, virili su joj ispod jakne. Gabrijel se zabrinuo, misleći da je povrijeđena. Ali nakon što je ispitao odjeću, pretpostavio je da to mora da je krv Kaleba Dana, čuvara s klinike. Nagnuo se toliko da je dotakao kosu mlade Francuskinje, oslušnuo šum njenog disanja i ostao tako na trenutak posmatrajući hiljade nijansi zlatnih odraza njene punđe, njeno krhko i prozračno lice, njene suve, blijedoružičaste usne iz kojih je izlazio topao dah.
Obuzela ga je neka neočekivana zbunjenost, zatim se upalila vatra koja je poljuljala čitavo njegovo biće. Krhkost te žene i usamljenost kojom je odisalo to napušteno tijelo odjekivali su u njemu kao bolni eho. Bile su dovoljne samo dvije sekunde, običan pogled koji je spustio na nju, pa da se začuju tri sudbinska zvona i da obuzet nekom iracionalnom snagom, zna da će učiniti sve da pomogne Alisi Šefer.
Vrijeme je bilo odbrojano. Što je nježnije mogao, pretražio je džepove jakne mlade žene, pronašao njen novčanik, par lisica i oružje Kaleba Dana. Ostavio je pištolj na svom mjestu, ali uzeo je lisice i novčanik. Ispitujući njegov sadržaj, našao je policijsku legitimaciju Šeferove, fotografiju jednog plavog čovjeka kovrdžave kose i snimak s ultrazvuka.
A sada?
Mozak mu je radio strahovitom brzinom. Besmisleni scenario mu se odvijao u glavi. Okvir koji je sam od sebe počeo da se ispisuje u taksiju, dok je slušao džez pijanistu na radiju, dok je čitao članke o Vonu, serijskom ubici, dok se prisjećao svega što mu je Tomas bio rekao o Alisinoj anterogradnoj amneziji i poricanju njene bolesti.
,,...Svakog jutra, kad se probudi, njena memorija počinje ispočetka. Ona se ne sjeća da je bolesna i vjeruje da se prethodne večeri provodila na Jelisejskim poljima,.. " 
Sad je i on sam ispraznio svoje džepove da bi vidio šta sve ima: svoj novčanik, mobilni telefon, sjajnu hemijsku olovku, švajcarski nožić, tiket za podizanje kofera koji su mu dali prilikom izlaska iz hotela.
Trebalo je da improvizuje s ovim. Vrijeme se razvedravalo. Djelići slagalice su se redali u njegovoj glavi zaprepašćujućom brzinom. Kao iznenadna milost, u roku od nekoliko sekundi je znao koji plan mora da sprovede.
Na svom telefonu je provjerio broj hotela Grinič i olovkom ga prepisao Alisi na dlan moleći Boga da se ova ne probudi.
Potom je na nekoliko trenutaka otišao sa proplanka. Na pedesetak metara sjevernije, otkrio je jedno jezerce preko koga se nalazi maleni i rustični drveni most okružen zbunjeni s kratkim stabljikama i tužnim vrbama.
Sudeći po mnogobrojnim hranilicama okačenim na granama drveća, mjesto - mimo i tiho u to doba - je sigurno bilo neka vrsta zone za posmatranje ptica koju su napravili ornitolozi iz parka.
Gabrijel je skinuo svoj mantil i iscijepao postavu da bi od nje izrezao dugačku i tanku traku za koju bi se moglo pomisliti da je zavoj svijetle boje. Skinuo je sako, podvrnuo rukav košulje i oštricom svog švajcarskog nožića počeo da urezuje na podlaktici niz od šest cifara - 141197 - koje odgovaraju kombinaciji dvije brave od malog kofera. Namrštio se od bola osjećajući kako mu se sječivo zariva u kožu i usijeca u epiderm. Da je nekim slučajem sada naišao čuvar šume, bio bi na pravoj muci da mu objasni šta to zapravo radi.
Obavio je svoju krvavu ruku tako izrađenom trakom kako bi sebi vezao zavoj. Spustio je rukav košulje, obukao sako i napravio zavežljaj od mantila u koji je tutnuo svoj novčanik kao i onaj Alisin, svoj švajcarski nožić, svoj sat i svoju olovku.
Zatim je riješio da pozove Tomasa.
- Reci mi da si je pronašao i da je živa! - molio je njegov prijatelj.
- Jesam, uspavala se na jednoj klupi usred šumske zone.
- Jesi li pokušao da je probudiš?
- Ne još, ali valjalo bi to učiniti prije nego što se neko pojavi.
- Jesi li pokupio Danov pištolj?
- Nisam još uvijek.
- Pa šta čekaš?
- Slušaj, stvarno hoću da pokušam da je vratim na kliniku, ali mirno, na moj način i prema mojim pravilima.
- Kako hoćeš - popustio je Krig. Gabrijel je zaškiljio i počešao se po glavi.
- Po tvom mišljenju, koga će pokušati da kontaktira kada se probudi?
- Nesumnjivo svog prijatelja i kolegu Sejmura Lombara. On joj je i preporučio našu kliniku i platio cjelokupno liječenje.
- Treba da obavijestiš tog tipa. Šta god da mu ona ispriča, zamoli ga da joj ne govori o njenoj bolesti. Kaži mu da dobije na vremenu i da slijedi uputstva koja ćemo mu davati u hodu.
- Jesi li siguran da će ti upaliti? Zato što...
- Nisam siguran ni u šta, ali ako nisi zadovoljan dođi lično po nju.
S druge strane žice, Krigov jedini odgovor bio je duboki uzdah.
- Druga stvar: je l' Agata stigla u Njujork?
- Zvala me je prije dva minuta. Upravo je sletjela na aerodrom JFK.
- Reci joj da smjesta dođe u Central park. U sjevernom dijelu Rembla naći će jezerce okruženo azalejama. Blizu jednog mosta od debala nalazi se drveće s drvenim hranilicama za ptice. U najvećoj od njih ostaviću sve svoje stvari kao i lične stvari Šeferove. Zamoli Agatu da ih uzme da ih neko drugi ne bi našao i pokupio. Reci joj takođe da bude spremna da mi pomogne ako joj budem telefonirao.
- Odmah ću je pozvati - uvjerio ga je Tomas Krig. - Kad ćemo ponovo da se čujemo?
- Čim budem mogao. Nemoj da pokušavaš da me dobiješ na mobilni, moraću da ga se otarasim.
- Dobro, srećno stari.
- Još jedno posljednje pitanje: da li Alisa Šefer ima nekog tipa?
- Ne koliko znam.
- A taj lik, Sejmur?
- Shvatio sam da je gej. Zašto me to pitaš?
- Onako bezveze.
Gabrijel je završio razgovor i ćušnuo mobilni u smotuljak od mantila, koji je zavukao duboko u najveću hranilicu koju je mogao da nađe.
Vratio se na proplanak da bi s olakšanjem zaključio da se Alisa nije ni mrdnula.
Tu je sredio posljednje detalje. Izvadio je iz džepa tiket za preuzimanje kofera i gurnuo ga u uzani džep Alisinih farmerki. Zatim se nagnuo nad podlakticu mlade žene i vrlo nježno je okrenuo krunicu muškog sata koji je nosila na ruci, vraćajući datum i podešavajući ga tačno nedjelju dana ranije. Na brojčaniku Pateka, kalendar je sada označavao „utorak 8. oktobar" umjesto 15.
Na kraju je stavio jednu narukvicu lisica na desni zglob Alisine ruke i zatvorio drugu čeličnu narukvicu oko svog lijevog zgloba.
Sada su bili nerazdvojni. Neraskidivo vezani, i u dobra i u zlu.
Ključ je bacio što je dalje mogao u šipražje.
Zatim je i sam zaspao na klupi, zažmurivši, nježno se spustivši uz bok mlade žene.
Težina muškog tijela je izgleda prenula Alisu iz sna.
Bilo je 8 sati ujutru.
Avantura je mogla da počne.

26

Ogledala



Ogledala se ne bi smjela držati duže okačena na

zidovima nego što se na vidnom mjestu drži čekovna

knjižica ili pisma u kojima se priznaju gnusni zločini.

VIRDŽINIJA VULF



Otvaram oči.
Prepoznajem sobu: bijelu, mineralnu, bezvremensku. Savršeno uglačana sjajna površina poda, besprekomi zidovi, jedan ormar i mali radni sto od bojenog drveta. Venecijaneri sa širokim trakama koji propuštaju dosadnu svjetlost. Dekoracija koja više podsjeća na komfor nekakvog hotela nego na oskudno uređenu bolničku sobu.
Savršeno znam gdje sam: soba 06, bolnica Sebago Kotidž, pored Portland, u Mejnu. I zašto sam tu.
Uspravljam se na jastuku. Imam utisak da se nalazim na no man š land kad su u pitanju čula, poput mrtve zvijezde sam, odavno ugašene, ali koja još emituje svjetlost. Ipak, malo po malo, uspijevam da se saberem. Tijelo mi je odmorno, duh oslobođen balasta, kao poslije dugog košmarnog potanjanja u kome sam morala da prođem kroz palate Noći, Obmane i Sna, savladam Kerbera i potamanim Furije prije nego što isplivam na površinu.
Ustajem, načinim nekoliko koraka s bosim nogama sve do širokog stakla i otvaram prozor. Ledeni dah koji zapahne prostoriju me okrepljuje. Pogled koji se pruža preda mnom oduzima dah. Okruženo jelovom šumom na strmim padinama, jezero Sebago prostire svoje kobalntno plave vode na kilometre. Istinski azumi biser među četinarima. Ogromna stijena u obliku tvrđave uzdiže se iznad talasa prema kojima se pruža kružni nasip.
- Dobar dan, gospođice Šefer.
Iznenađena, naglo se okrećem. Sjedeći u jednom ćošku prostorije, medicinska sestra azijatskog porijekla, posmatra me u tišini već nekoliko minuta a da je nisam primijetila.
- Nadam se da se dobro osjećate. Dokor Kejn vas čeka kod jezera.
- Doktor Kejn?
- Zamolio me je da vam kažem da vas čeka čim se probudite.
Ona prilazi prozoru i pokazuje mi tačku na horizontu. Škiljim da bih primijetila Gabrijela, ruku zaronjenih u otvorenu haubu šelbija. Iz daljine mi daje znak rukom, kao da me poziva da mu se pridružim. U plakara pronalazim prtljag koji sam ponijela sa sobom. Oblačim farmerke, šareni džemper, jaknu, par ogromnih cipela i izlazim kroz staklena vrata.
Hrlim, hipnotisana dubokim plavetnilom jezerske površine.
Sada mi je sve bistro u glavi. Sjećanja su uredno složena u fioke mog pamćenja. Najprije, Kluzoova uznemirujuća dijagnoza, Sejmurovo skretanje pažnje na postojanje bolnice Sebago Kotidž, postupci koje je preduzeo da bi me primili u tu ustanovu, moj odlazak u Sjedinjene Države, moji prvi dani na klinici, ugrađivanje cerebralnog pejsmejkera poslije čega je uslijedila panična kriza, snažno poricanje moje bolesti, moje bjekstvo iz bolnice, moja borba sa čuvarem, bijeg za Njujork sve do te klupe u Central parku...
Zatim taj neobičan susret s tim čudnim tipom, Gabrijelom Kejnom, koji me je ispratio na strmoglavom putu tog besmislenog dana. Igra pronalažnja tragova tokom koje su moji najdublji strahovi isplivali na površinu: duh Erika Vona, gubitak moje bebe, trauma usljed Polove smrti, moje sumnje o lojalnosti mog oca i Sejmura. I još uvijek odbijanje da priznam svoje zdravstveno stanje, dotle da sam samu sebe ubijedila da sam se probudila ujutro 8. oktobra, dok je to zapravo bilo nedjelju dana kasnije.
- Dobar dan, Alisa, nadam se da ste lijepo spavali - dobacuje mi Kejn zatvorivši haubu kola.
On nosi kargo pantalone sa brojnim džepovima, široki kaiš, kardigan sa rebrastim petljama. Brada mu je gusta, kosa razbarušena, oči s podočnjacima i sjajne. Tragovi kolomasti koji su mu po licu kao indijanske boje čine da više podsjeća na automehaničara nego na ljekara.
Dok ja i dalje ćutim, on pokušava da zapodijene razgovor.
- Žao mi je zbog šprica s anestezijom koji sam vam dao u vrat. Bio je to jedini način da vas pošaljem u carstvo snova.
Dohvata cigaretu zadjenutu za uvo i pali je starim zip upaljačem. Sada znam da taj čovjek nije Von. Ali ko je on, zapravo? Kao da mi čita sa usana, pruža mi ruku koja se sija od kolomasti i maziva.
- Gabrijel Kejn, psihijatar - predstavlja se on formalno. Odbijam da ga pozdravim.
- Džezer, mađioničar, specijalni agent FBI, psihijatar... Vi ste kralj laži, da.
On se osmjehuje s negodovanjem.
- Razumijem što ste bijesni na mene, Alisa. Izvinite što sam zloupotrijebio vaše povjerenje, ali ovoga puta vas ne lažem, časna riječ.
Kao i obično, osjećam da policajac u meni preuzima kontrolu i bombardujem ga pitanjima. Saznajem da ga je njegov stari saradnik, Tomas Krig, direktor klinike, zamolio da me pronađe u Njujorku i da me dovede ovdje.
- Ali zašto ste se pretvarali da ste džez pijanista? Zašto Dablin? Čemu lisice, tiket za prtljag i natpisi na mojoj ruci? Čemu sav taj cirkus?
Napravio je dugačak kolut dima.
- Sve to je bio dio scenarija pisanog zbog hitnosti stvari.
- Scenario?
- Pravljenje neke vrste psihoanalitičke predstave, ako vam se tako više sviđa..
Po mom nepovjerljivom pogledu, Gabrijel shvata da mora da mi kaže nešto više o tome.
- Trebalo je da prestanete da poričete svoju bolest. Da se suočite sa vašim strahovima da biste ih se oslobodili. To je moj posao: da ponovo izgradim ljude, da pokušam da im vratim red u umu.
- I tek tako ste izmislili ovaj „scenario"?
- Pokušao sam da uđem u vaš način razmišljanja. To je najefikasniji metod za uspostavljanje kontakta. Improvizovao sam u hodu, u skladu sa onim što ste mi pričali i odlukama koje ste donosili.
Odmahujem glavom.
- Ne, ne vjerujem, to je nemoguće.
Pogledao me iskreno.
- A zašto da ne?
U mojoj glavi, prethodni dan se odmotava ubrzano. Potom se slike zamrzavaju i pokreću tolika pitanja.
- Krvave cifre koje su urezane na vašoj ruci?
- Ja sam ih sam urezao pomoću švajcarskog nožića.
Nisam mogla da vjerujem u ono što sam čula.
- Potvrda o prtljagu iz hotela Grinič?
- To je odande gdje sam proveo noć nakon kongresa.
- A kofer sa strujom?
- Moj je. Alarm i strujni udar se automatski uključuju čim je kofer udaljen više od dvadeset pet metara od daljinskog upravljača.
- GPS u mojoj cipeli?
- Svi pacijenti s klinike nose GPS u đonu jedne cipele. To je fomalnost koja je opšte zastupljena u bolnicama u Sjedinjenim Državama za bolesnike koji boluju od poremećaja pamćenja.
- Ali i vi ste imali prisluškivač...
Ponovo jasno vidim scenu: pred prodavnicom polovne garderobe kako Gaberijel baca patiku u kantu na ulici.
- Rekao sam vam da sam ga pronašao, ali vi ga niste vidjeli, već ste mi povjerovali na riječ.
Skreće autom sa strane, otvara gepek i odatle vadi dizalicu i krstasti ključ da bi zamijenio gumu koja je pukla na šelbiju. Zaprepašćena sam kako me je obmanuo.
- Ali... čitava ta priča sa Vonom?
- Tražio sam načina da napustimo Njujork - objašnjava on kleknuvši da bi skinuo ratkapnu sa gume koja je pukla. - Pročitao sam u vašem dosijeu šta vam je Von učinio. Znao sam da, ako vas navedem da krenete za njim, moći ću da vas vodim bilo kuda.
Osjećam kako u meni raste bijes. Bila bih u stanju da se bacim na njega i potučem se, ali prije toga hoću da se uvjerim da sam dobro razumjela.
- Otisci na špricu su bili vaši, naravno? Von je mrtav...
- Da, ako vam je otac rekao da je šest stopa pod zemljom, nema razloga da sumnjate u njegovu verziju. Čuvaću tajnu, razumije se. Obično nisam pristalica samoodbrane, ali u ovom slučaju, ko bi mogao da mu zamjeri?
- A Sejmur?
- Krig mu je telefonirao da bi ga zamolio da sarađuje sa nama. Kasnije sam ga ja lično pozvao da bih ga naveo da vam da lažne indicije i usmjeri vas ka bolnici.
- Kada? Uvijek smo bili zajedno.
Gleda me i odmahuje glavom, grickajući usne.
- Ne uvijek, Alisa: u Čajnataunu sam sačekao da izađete iz prodavnice da bih radnika u zalagaonici zamolio da se poslužim telefonom i obavim jedan razgovor. Kasnije, ispred zajedničkog parka Hels Kičena, vi ste ostali u kolima, jer ste mislili da zovem mog prijatelja Kenija iz telefonske kabine.
Svojim krstastim ključem je počeo da odvrće šrafove koji drže točak nastavljajući sa svojom pričom.
- Na stanici, dok sam kupovao karte, jedna divna baka mi je dozvolila da obavim razgovor s njenog mobilnog telefona. U Astoriji sam, dok ste se vi brčkali, imao puno vremena da se poslužim telefonom u baru s nargilama. Konačno, dok smo bili na putu, ostavio sam vas dobrih desetak minuta sa „Barbikom" pod izgovorom da idem da kupim cigarete.
- A za to vrijeme ste bili na vezi sa Sejmurom?
- On mi je pomogao da izgledam ubjedljivo u ulozi specijalnog FBI agenta. Moram priznati da je premašio moja očekivanja.
Fora sa lešom u toj šećerani u koju naravno nikada nije ni kročio, bila je njegova ideja..
- Govnar...
- On vas mnogo voli, znate. Nema svako sreću da ima prijatelja kao što je on.
Stavlja dizalicu u žlijeb i okreće je da bi podigao kola za nekoliko centimetara. Vidjevši ga kako se mršti od bola, sjetila sam se da sam ga prethodnog dana ubola nožem koji mu je prouzrokovao duboku povredu mišića. Ali nije mi do raznježivanja.
- A moj otac?
- Ah! Za njega sam se brinuo. Nisam bio siguran da će veliki Alen Šefer prihvatiti da igra igru. Srećom, Sejmur mu je neprimijetno sklonio telefon.
Istrpjela sam udarac poput boksera satjeranog u ćošak ringa. Ali hoću da znam. Sve hoću da znam, - Stan u Astoriji? Vaš prijatelj Keni Forest?
- Keni ne postoji. Izmislio sam tu priču o džezeru, jer sam strastveni ljubitelj te muzike. Što se stana tiče, moj je. S tim u vezi, dugujete mi flašu La Taša iz 1999. Čuvao sam tu Romane-Konti za neku svečanu priliku.
Kao po običaju, misli da će svojim humorom ukrotiti moj bijes. Izaziva me i savlađujem se da ne podivljam.
- Možete da zabijete tu vašu flašu znate već gdje! A vlasnica zgrade, g-đa Čauš, zašto vas nije prepoznala?
- Naprosto zato jer sam je zvao sa stanice zamolivši je da se pravi kao da me ne poznaje.
Odvrće sasvim šrafove, skida gumu koja je pukla prije nego što dovrši svoje izlaganje.
- Agata, Krigova asistentkinja, prošla je nekoliko munuta ranije kako bi uklonila sve ono što bi me moglo identifikovati: fotografije, dosijee, račune... Baš me boli rame. Možete li da mi dodate rezervnu gumu?
- A možete li vi da se nosite dođavola?! Pričajte mi o brvnari u šumi.
Gabrijel se sklanja jedan korak u stranu, provjerava zavoj ispod kardigana i košulje. Mora da mu je od naprezanja prokrvarila rana, ali on stiska zube i hvata rezervnu gumu.
- Brvnara je od pravog Kaleba Dana. A ja sam zamolio Agatu da zakuca na vrata tri fotografije koje sam primijetio u vašem novčaniku.
- Pretpostavljam da je i šelbi vaš?
- Dobio sam ga na pokeru kad sam živio u Čikagu - rekao je psihijatar ustajući i brišući ruke.
Nepodnošljivo mi je da ga slušam. Osjećam se poniženo, srozano. Nasamarivši me tako, Gabrijel mi je oduzeo posljednje što mi je bilo ostalo: ubjeđenje da sam i dalje dobra policajka.
- Priznajem da sam imao sreće - pridodao je. - U dva navrata umalo da me razotkrijete. Prvo, kad ste insistirali da idete zajedno sa mnom u hematološku laboratoriju sudske medicine da u njoj ostavimo uzorak krvi.
Nisam sigurna da sam dobro razumjela. Puštam ga da nastavi.
- Dobro poznajem Elijan, klinika već dugo sarađuje sa njenom laboratorijom. Nisam imao vremena da je obavijestim, ali ona me nijednom pred vama nije nazvala „doktore"!
Ne mogu da svarim ironiju namještaljke.
- A drugi put?
- Vaš kolega, Marešal. Tu sam stvarno bio na korak od katastrofe. Prvo, dobio sam ortaka koji nije u toku o vašoj suspenziji. Zatim, kad je obavljao svoje istraživanje o nadzornim kamerama, zadovoljio se time da unese samo broj vaših registarskih tablica. Da vam je napisao u mejlu da su fotografije od prije nedjelju dana, nagrabusio bih!
Klimam glavom. Ludački bijes ključa u meni, bijes koji je nemoguće kanalisati. Bujica revolta i nepravde koja obuzima moje tijelo. Saginjem se da dohvatim krstasti ključ. Podižem se, krećem ka Gabrijelu i iz sve snage mu zadajem udarac u stomak. 

27

Bijele sjenke



Ne bojmo se da kažemo istinu.

OVIDIJE



Zadajem i drugi udarac krstastim ključem i Gabrijel se sruši u prašinu, presamićen, bez daha.
- Stvarno ste neviđeno đubre!
Hvata se rukama za stomak. Nastavljam da iskaljujem svoj bijes.
- Sve što ste mi ispričali o vašem sinu, o smrti sestre vaše žene, kako ste samo mogli da izmislite takve ogavne laži!
Pokušava da se podigne, ukršta podlaktice i stavlja ih tako da izbjegne novi udarac.
- To je istina, Alisa! Taj dio priče je istinit! - kune se on. - Samo što nisam bio policajac nego psihijatar dobrovoljac u jednom udruženju koje je pomagalo prostitutkama.
Ispuštam metalni krst i puštam ga da se uspravi.
- Moja žena je zaista otišla u London sa našim sinom - objašnjava dolazeći do daha. - Napustio sam kliniku da bih se njemu približio.
Uprkos ovom priznanju, nastavljam da bjesnim.
- Ova maskarada vas je baš dobro zabavila, zar ne? Ali šta JA imam od toga?
Bacam se na njega, udaram ga pesnicama po grudima. Urlam:
- Šta ja imam od toga, a?
Stiska moje pesnice u svoje velike šake.
- Smirite se sada! - naređuje odlučno. - Sve to smo učinili da bismo vam pomogli.
Počinje da duva vjetar. Drhtim. Tačno je, opsjednuta istragom, skoro sam potpuno potisnula bolest u drugi plan.
Ne uspijevam da povjerujem da ću se ugasiti. Ovog jutra um mi je čist i oštar. U staklima šelbija vidim odraz koji mi laska: odraz još uvijek mlade i vitke žene, pravilnih crta lica, kose koja leprša na vjetru. Međutim, sada znam za varljivost i prolaznost vidljivih stvari. Znam da u ovom trenutku senilne ploče zamrzavaju moje neurone i umrtvljuju mi mozak. Znam da mi je vrijeme odbrojano.
- Morate da pristanete da se podvrgnete drugom dijelu operacije - navaljuje Gabrijel.
- Ta stvar ne služi ničemu. To služi samo da se očerupaju budale. Svi znaju da se ništa ne može učiniti protiv alchajemera.
Zatim mu glas postaje nježniji.
- To je istovremeno i tačno i netačno. Slušajte, ne znam šta su vam pričali o toj operaciji. Naprotiv, znam da se naša klinika specijalizovala u električnoj stimulaciji memorijskog kola i da ovaj postupak daje odlične rezultate.
Slušam ga. Pokušava da izgleda poučno.
- Zahvaljujući vrlo finim elektrodama, šalje se stalna struja od nekoliko volti u više strateških zona mozga: forniks i entorinalni korteks. Ta stimulacija će generisati mikropotrese koji će imati efekta na hipokamp. Još uvijek nisu u potpunosti poznati svi mehanizmi djelovanja, ali ideja je da se poboljša aktivnost neurona.
- Ali ovaj tretman ne liječi bolest.
- Kod mnogih bolesnika, ustanovi se neznatno ali značajno poboljšanje epizodične memorije i prostornog memorisanja.
- „Neznatno"? Savršeno... 
- Alisa, ono što pokušavam da vam kažem jeste to da još uvijek nismo daleko odmakli. Tačno, to nije egzaktna nauka. Kod nekih tretiranih pacijenata bude se izgubljene uspomene, simptomi se vraćaju ili se stabilizuju, ali kod drugih se ništa ne dešava i oni na žalost nastavljaju da tonu u svoju bolest.
- Vidite valjda da...
- Vidim da ništa nije sigurno i da simptomi mogu da se ubrzavaju i vode u užasnu smrt kao što mogu i da stagniraju. Kod mladih osoba kod kojih smo rano otkrili bolest, postoji nezanemarljiva vjerovatnoća da se ona tu i zadrži. To je vaš slučaj, Alisa.
Ponavaljam kao za sebe:
- Da se zadrži, bolest...
- Zaustavljanje napredovanja bolesti znači dobiti u vremenu - odsječno je rekao. - Istraživanje napreduje svakog dana. Biće napretka, to je izvjesno...
- Da, za trideset godina.
- Može biti za tridest godina a može i koliko sutra. Pogledajte šta se desilo sa sidom. Početkom osamdesetih godina, postavljanje seropozitivne dijagnoze bilo je isto što i osuda na smrt. Zatim je nastao AZT i triterapije. Ljudi otada žive već trideset godina sa ovom bolešću...
Pognem glavu i kažem umornim tonom:
- Nemam ja snage za to. Zbog toga sam paničila poslije prve operacije. Htjela sam da se vratim u Francusku, vidim oca po posljednji put i...
On mi se približava i uranja svoj pogled u moj.
- I šta onda? Da sebi prosvirate mozak? Gledam ga prkosno.
- Nešto tako, da.
- Mislio sam da ste hrabriji...
- Ko ste vi da mi pričate o hrabrosti?
Približava se još više. Čela nam se gotovo dodiruju, kao kod dva boksera prije prve runde.
- U vašoj nesreći ne shvatate koliko ste srećni. Imate prijatelja koji finansira ovo liječenje i koji je potegao veze da bi vas upisao u ovaj program. Možda ne znate, ali postoji pozamašna lista čekanja da bi se došlo do ovog liječenja.
- Pa dobro, tako ću osloboditi jedno mjesto.
- Očigledno ga u stvari i ne zaslužujete.
U trenutku kad to najmanje očekujem, vidim kako mu sijaju oči. U njima čitam bijes, tugu i revolt.
- Mladi ste, borbeni, vi ste najodlučnija i najtvrdoglavija žena koju sam sreo u svom životu. Ako postoji iko ko može da se otrgne toj bolesti, to ste vi! Mogli biste da poslužite kao primjer ostalim oboljelim i...
- Baš me briga za primjer, Kejn! Nikada neću dobiti ovu bitku, prestanite sada sa svojim laskanjem.
Pobunio se.
- Dakle, predajete se? Tako je mnogo lakše, zapravo. Hoćete da završite s ovim? Samo naprijed! Torba vam je na sjedištu, a unutra je i vaše oružje!
Odlučnim korakom, Gabrijel se udaljava u pravcu bolnice.
Izaziva me. Izluđuje. Umorna sam. Ne zna da ne treba da me uvlači na taj teren. Da već dugo hodam na ivici ponora. Otvaram vrata mustanga i grabim torbu. Otkpčavam remene. Glok je zaista tu, kao i telefon čija je baterija skoro prazna. Stavljam mobilni mahinalno u džep, zatim provjeram šaržer pištolja i zavlačim u pojas.
Sunce počinje da se uspinje visoko na nebu.
Gledam iz daljine i žmirkam očima, zaslijepljena srebrnastim odrazima koji poigravaju na jezeru. Ne pogledavši nijednom Gabrijela udaljavam se od kola i idem na dok. 
Mirna snaga pejzaža oslobađa utisak radosti i harmonije. Izbliza, voda je prozračna, gotovo tirkizna.
Na kraju se osvrćem. Gabrijel je sada samo silueta u aleji. Previše daleko da bi pokušao nešto.
Zgrabim glok od polimera i dišem duboko.
Opustošena sam, uništena, skoro bez daha. Na posljednjoj stanici beskrajnog pada koji je počeo mnogo godina ranije.
Sklapam oči. U glavi mi se izdvajaju dijelovi jedne priče čiji sam kraj već znala. Zar u dubini duše nisam oduvijek imala to ubjeđenje da će mi se život tako završiti?
Sama, ali slobodna.
Kako sam uvijek pokušavala da živim.

28

Istim srcem



Jedini putevi kojima vrijedi poći, jesu oni koji vode unutra.

ŠARL ŽILIJE



Stavljam hladnu cijev oružja u usta.
Zadržati vlast nad sobom. Ne postati žena s mrtvim pamćenjem. Bolesnica koju zatvaraju u bolničku sobu.
Odlučivati do kraja o putu kojim mora da ide moj život.
Potpuno lucidno.
Niko mi to neće oduzeti.
Moja posljednja sloboda.
Zatvorenih očiju vidim kako promiču trenuci iz srećnih dana s Polom. Hiljade klišea koje vjetar briše i odnosi u atmosferu, otvarajući prolaz ka nebu.
Odjednom ga spazim, kako drži oca za ruku. To dijete čije ime još nismo bili odabrali i koje ga nikada neće ni imati. To dijete koje nikada neću upoznati, ali čije sam lice nebrojeno puta zamišljala.
Oni su tamo, obojica, u toj blagonaklonoj tmini. Dva muškarca mog života.
Osjećam kako mi se suze kotrljaju niz obraze. I dalje držim oči zatvorene, s cijevi u ustima, s prstom na obaraču, spremna da opalim. Spremna da im se pridružim
Dijete onda pušta Polovu ruku i čini nekoliko koraka ka meni. Tako je lijepo... Nije više beba. Već pravi mali dječak. S kariranom košuljom i podvrnutim nogavicama. Koliko ima godina? Tri godine? Četiri, možda. Ostajem očarana bistrinom njegovog pogleda, nevinošću njegovog izraza, obećanjima i izazovima koje čitam u njegovim očima.
- Mama, plašim se, dođi kod mene, molim te. Njegov glas me doziva. Pruža mi ruku.
I ja se plašim.
Silno me vuče. Jecanje me guši. Međutim znam da to dijete nije stvarno. Da je samo projekcija mog uma.
- Dođi, molim te. Mama...
- Stižem...
Prst mi se grči na obaraču. U meni se otvara ponor. Osjećam napetost u čitavom svom tijelu, kao da se još više širi ta zjapeća pukotina koju nosim u sebi od djetinjstva.
To je priča o tužnoj i usamljenoj djevojčici koja nikada nigdje nije našla svoje mjesto. Ljudska bomba koja svakog časa može da eksplodira. Ekspres lonac koji je stalno pod pritiskom i u kome već predugo ključaju gorčina, nezadovoljstvo, želja da se bude negdje drugdje.
Stegni. Pritisni obarač. Bol i strah će smjesta nestati. Uradi to sada Imaš za to hrabrosti, lucidnosti, slabosti... Dobar je trenutak. Drhte mi noge.
U džepu mi vibrira mobilni telefon.
Pokušavam da ih zadržim, ali Pol i dijete iščezavaju. Bijes ustupa mjesto tuzi. Otvaram oči, vadim pištolj iz usta i bijesno se javljam. Čujem Gabrijelov glas iz slušalice.
- Ne čini to, Alisa.
Okrećem se. On je na pedesetak metara iza mene, približava se.
- Sve smo jedno drugom rekli, Gabrijele.
- Mislim da nismo. Urlam od očaja: 
- Ostavite me na miru! Bojite se za svoju karijeru, je l' tako? Pacijentkinja koja je sebi raznijela glavu u krugu vaše lijepe klinike, to bi baš unijelo nered, a?
- Vi više niste moja pacijentkinja, Alisa...
Pokušavam da se saberem.
- Kako to?
- Dobro to znate. Ljekar nema prava dabude zaljubljen u svoju pacijentkinju.
- Vaš posljednji pokušaj je patetičan, Kejne.
- Šta mislite, zašto sam ovoliko rizikovao? - nastavlja on približivši se za korak. - Osjetio sam nešto prema vama čim sam vas vidio kako ležite na klupi.
- Smiješni ste.
- Ne glumim, Alisa.
- Ne poznajemo se.
- A ja mislim da se poznajemo. Ili bolje rečeno, da smo se prepoznali.
Odgurkujem ga.
- Vi, ljubavnik bez granica, zaljubljeni u mene? „Djevojka u svakoj luci" : mislite da se ne sjećam vašeg motoa?
- Laž da bih se uklopio u lik džezera.
- Vi odmjeravate sve što se kreće!
- Mislim da ste prelijepi, Alisa. Sviđa mi se vaš nezgodan karaker, vaš smisao da odbrusite. Nikad se ni pored koga nisam osjećao tako dobro.
Piljim u njega ne mogavši da progovorim ni riječ. Iskrenost koju prozirem u njegovim riječima me skamenjuje. Rizikovao je svoj život za mene, istina je. Sinoć sam čak bila na korak da pucam u njega.
Uporan je.
- Imam želju da radim hiljadu stvari sa tobom: da ti pričam o knjigama koje volim, da ti pokažem kraj u kome sam odrastao, da ti pripremim moj recept mac and cheese sa tartufima, da...
Suze mi ponovo zamagljuju vid. Gabrijelove riječi me obavijaju tako nježno i željela bih da se prepustim ovom osjećaju. Sjećam se prvog puta kad sam ugledala njegovo lice na onoj čuvenoj klupi u Central parku. Uklopili smo se u sekundi. Ponovo ga vidim u toj prodavnici igračaka, sa ogrtačem, kako izvodi trikove da bi zabavio djecu.
Međutim, prekidam ga:
- Ta žena koju tvrdite da volite, Gabrijele... Vrlo dobro znate da će kroz nekoliko mjeseci nestati. Neće vas više prepoznavati. Zvaće vas „gospodine" i moraće da je zatvore u bolničku sobu.
- To je moguće, ali nije sigurno. A ja sam spreman da rizikujem.
Ispuštam telefon u trenutku kad mu je crkla baterija. Gabrijel je preda mnom, na manje od deset metara.
- Ako postoji neko ko može da vodi ovu borbu, a to si ti. Sada je na nekoliko centimetara od mene.
- Ali to ne zavisi od mene.
- Borićemo se oboje, Alisa. Mislim da smo dobar tim, zar ne?
- Bojim se! Toliko se bojim...
Nalet vjetra diže prašinu i od njega podrhtavaju pozlaćene iglice ariša. Od hladnoće mi bride prsti.
- Znam koliko će biti teško, ali biće...


Biće


Biće...
Biće vedrih jutara i onih drugih, prevučenih tamnim oblacima.
Biće dana sumnji, dana straha, uzaludnih i sumornih časova u čekaonicama s bolničkim mirisom.
Biće laganih, proljećnih, mladalačkih trenutaka u međuvremenu, kada će se ta bolest zaboraviti.
Kao da nikada nije postojala.
Zatim će se život nastaviti.
I ti ćeš se s njim uhvatiti u koštac.

* * *



Biće glasa Ele Ficdžerald, gitare Džima Hola, neka melodija Nika Drejka koja je doprla iz prošlosti.
Biće šetnji na obali mora, mirisa pokošene trave, plavetnog neba s bezbroj paperjastih oblaka.
Biće dana za pecanje po oseki.
Zavezanih marama da bi se prkosilo vjetru.
Zamkova u pijesku koji će odoljeti slanim valovima.
I kanolija sa limunom smazanih na ulicama Nort Enda.

* * *


Biće jedna kuća u sjenovitoj ulici. Čeličnih uličnih svjetiljki sa šarenim krugom. Jedna riđa mačka koja skače, veliki dobronamjerni pas.
Biće to zimsko jutro kada ću kasniti na posao. Silaziću preskačući po tri stepenika niz stepenište. Poljubiću te u letu, zgrabiti svoje ključeve. Vrata, popločana staza, upaljen motor.
I na prvom semaforu, shvatiću da mala cucla stoji umjesto priveska za ključeve.

* * *


Biće...
Znoja, krvi, prvog plača bebe. Razmjena pogleda. Saveza za vječita vremena.
Flašica na svaka četiri sata, pakovanja nagomilanih pelena, kiše na prozorima, sunca u tvom srcu.

* * *


Biće...
Stola za povijanje, kadice u obliku školjke, ponovljenih upala ušiju, čitava menažerija plišanih igračaka, pjevušenja uspavanki.
Osmijeha, izlazaka u park, prvih koraka, tricikla u aleji.
Prije spavanja, priča o prinčevima koji tamane zmajeve.
Rođendana i vraćanja iz škole. Premšavanja u kauboje, crteža sa životinjama zakačenih na frižideru.
Grudvanja po snijegu, mađioničarskih trikova, kriški namazanih pekmezom u vrijeme užine.

* * *


I vrijeme će proći.
Biće drugih boravaka u bolnici, drugih ispitivanja, drugih uzbuna, dragih liječenja.
Svaki put ti ćeš krenuti u borbu, sa strahom u stomaku, stegnutog srca, nemajući boljeg oružja do tvoje želje da i dalje živiš.
Svaki put ćeš reći sebi da, šta god da ti se desi u sadašnjosti, svi ti trenuci oteti od neumitne sudbine vrijedili su truda da budu proživljeni. I da niko nikada neće moći da ti ih oduzme.


Kraj

Hvala



Ingrid,

Edit Leblon, Bernaru Fiksou i Katrin de Laruzijer.

Silvi Anžel, Aleksandru Labrosu,

Zaku Bartoletiju i Pjeru Kolanžu.

Valeri Tajfer, Žan-Polu Kamposu, Brunu Barbetu,

Viržini Plantar, Karolin Ser, Stefani le Fol i Izabel de Šaron.