Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:22 am



Svi smo se barem jedanput zapitali što bismo u životu promijenili da za to dobijemo priliku? Koje bismo greške nastojali ispraviti kad bismo mogli krenuti ispočetka? Koje bismo boli, grižnje i kajanja odlučili izbrisati?
Bismo li se doista usudili dati neki novi smisao svojem postojanju?
I što bismo postali?
Kamo bismo otišli?
I s kime?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:22 am





Uvod


Sjeveroistočna Kambodža Sezona kiša Rujan 2006. Helikopter crvenog križa sletio je prema dogovorenom vremenu.
Selo na visoravni usred šume činilo je stotinjak jednostavnih nastamba izgrađenih uglavnom od oblica i granja. Daleko od turističkih područja Angkora ili Phnom Penha, mjesto kao da je bilo izgubljeno izvan vremena. Vlažan zrak bio je zagušljiv i sve je bilo prekriveno blatom. Pilot se nije ni trudio ugasiti motor. Njegov je zadatak vratiti u grad liječničku ekipu humanitaraca. Inače, sasvim uobičajen postupak. Ali nažalost, bio je rujan i neumorne kišne bujice otežavale su upravljanje letjelicom. Zalihe goriva bile su ograničene, ali ipak dovoljne da stignu na odredište živi i zdravi. Pod uvjetom da ne bude otezanja...
Iz improviziranog dispanzera gdje su radili od prošle večeri istrče dvojica kirurga, jedan anesteziolog i dvije bolničarke. U proteklih nekoliko tjedana obišli su okolna sela liječeći na sve moguće načine pošasti malarije, side i tuberkuloze, njegujući bogalje i opskrbljujući ih protezama jer ova je zabit još bila puna protupješadijskih mina.
Na pilotov znak u helikopter se ugura četvero medicinara. Peti je malo zaostao izgubljeno promatrajući skupinu Kambodžanaca koji su se sjatili oko helikoptera. Nikako se nije mogao odlučiti na odlazak.
»Doktore, moramo krenuti!«, dovikne mu pilot. »Ne uzletimo li sada, nećete stići na zrakoplov«.
Liječnik kimne glavom. I taman kad se pripremao ući u letjelici, primjeti pogled jednog dječačića koji je za ruku držao starca. Kolike mu je moglo biti? Dvije godine? Najviše tri. Maleno lice jezivo je narušavala okomita brazgotina iznad raspuknute gornje usne. Zbog te urođene malformacije bio je osuđen na doživotnu prehranu juhama i varivima, i nije mogao suvislo izgovoriti niti jednu riječ.
»Požurite se!«, preklinjala je jedna bolničarka.
»Ovom je djetetu potrebna operacija!«, vikne liječnik pokušavajući nadjačati buku elise koja se nad njima okretala.
»Nemamo više vremena! Ceste su neprohodne zbog poplava, i helikopter će moći doći po nas tek za nekoliko dana.«
No liječnik je stajao nepomičan, ne mogavši skinuti pogleda i dječačića. Znao je da u ovom dijelu svijeta dječicu s urođenom zečjom usnom zbog drevnih običaja roditelji katkad napuštaju. A kad dospiju u sirotište zbog te malformacije gube svaku šansu da budu usvojeni. Bolničarka pokuša ponovno:
»Doktore, prekosutra vas očekuju u San Franciscu. Imate mnogo zakazanih operacija, predavanja i... «
»Idite bez mene«, odsječe na kraju doktor udaljavajući se od letjelice.
»U tom slučaju ostajem s vama«, odluči bolničarka iskočivši i helikoptera.
Zvala se Emily. Bila je to mlada Amerikanka, kolegica iz bolnice Pilot uzdahnuvši kimne.
Helikopter okomito uzleti, nakratko zastane, a onda se udalji prema zapadu.
Liječnik uzme dječaka u naručje. Bio je blijed i sav skutren. U pratnji bolničarke odvede ga u dispanzer, umiri strpljivim razgovorom, a zatim prijeđe na anesteziju. Kad je dijete zaspalo, on precizno razdvoji nepca skalpelom i razvuče ih kako bi popunio nepčani rascjep. Zatim na isti način popravi i usne omogućivši tako osmijeh na dječakovu licu.
Završivši operaciju, liječnik nakratko izađe i sjedne na verandu natkrivenu limom i suhim lišćem. Ovo je bila duga intervencija. Gotovo dva dana nije oka sklopio i osjeti kako ga iznenada svladava umor. Pripali cigaretu i pogleda oko sebe. Kiša je jenjavala. Kroz jednu nebesku brazdu obrušavala se jarka svjetlost grimiznih i narančastih tonova. Nije žalio što je ostao. Svake bi godine s Crvenim križem proveo nekoliko tjedana u Africi ili Aziji. Iz humanitarnih se misija nikad ne bi vraćao ravnodušan, ali one su za njega postale poput droge, način da pobjegne od lagodnog života šefa službe u kalifornijskoj bolnici. Gazeći opušak osjeti iza sebe nečiju prisutnost. Okrenuvši se ugleda starca koji je držao dječačića za ruku kad je helikopter odlazio. On je bio nešto poput seoskoga starješine. Bio je tradicionalno odjeven, pogrbljen i izborana lica. U znak pozdrava, skupi dlanove pod bradom i uspravi glavu gledajući liječnika ravno u oči. Zatim ga, mahnuvši rukom, pozove da pođe za njim u njegovu kuću. Ponudi mu čašu alkoholnog pića od riže, a onda prvi put prozbori:
»Zove se Lu-Nan«. Liječnik shvati da misli na dječaka i samo kimne glavom. »Hvala što ste mu dali lice«, doda stari Kambodžanac.
Kirurg skromno prihvati zahvalu i osjetivši nelagodu odvrati pogled. Kroz prozor bez stakla vidio je zelenu i gustu tropsku šumu koja se pružala uokolo. Bila mu je zanimljiva spoznaja da tek nekoliko kilometara dalje, samo malo više u planinama Ratanakirija još žive tigrovi, zmije i slonovi...
Prepušten snatrenju jedva shvati domaćina koji ga upita:
»Kad biste dobili priliku da vam se ostvari neka želja, što biste odabrali?«
»Molim?«
»Što biste željeli najviše na svijetu, doktore?«
Liječnik prvo pokuša naći kakav duhovit odgovor, no svladan umorom i nekim iznenadnim uzbuđenjem samo tiho reče:
»Želio bih ponovno vidjeti jednu ženu.«
»Ženu?«
»Da, jedinu... Jedinu ženu koja mi je nešto značila.«
I u tom trenutku, daleko od očiju Zapada, među njima dvojicon prostruji nešto neobjašnjivo.
»A ta žena, znate li možda gdje je?«, upita stari Khmer iznenađen jednostavnošću toga zahtjeva.
»Umrla je prije trideset godina.«
Azijac se blago namršti i duboko zamisli. Zatim, nakon kraće šutnje ponosno ustane i ode do kuta sobe gdje se na nesigurnin policama gomilao njegov pribor: sušeni morski konjici, korijenje ginsenga, zmije otrovnice isprepletene u formalinu... Pročeprka malo po tim starudijama, a onda dohvati ono što je tražio. Vrativši se do liječnika, pruži mu malenu bočicu od puhanog stakla. U njoj je bilo deset malenih zlatnih pilula...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:23 am





Prvi susret




1.


Jedne lijepe večeri sudbina postaje prošlost.
Tad se okrenemo i ugledamo svoju mladost.
~ Aragon ~


Zračna luka u Miamiju
Rujan 1976.
Elliot ima 30 godina.
Rujansko je nedjeljno poslijepodne pod floridskim nebom...
Za upravljačem kabrioleta Thunderbird jedna se djevojka cestom uspinje prema terminalu. Od brze vožnje kosa joj vijori na vjetru, prestiže nekoliko automobila, a zatim nakratko zastane pred dvoranom za odlaske. Dovoljno da iskrca muškarca sa suvozačkog sjedala. Ovaj pokupi torbu iz prtljažnika, a zatim se nagne kroz prozor i poljubi svoju vozačicu. Vrata škljocnu i on uđe u zgradu od stakla i čelika.
Zove se Elliott Cooper. Ugodne je vanjštine i vitka stasa. Liječnik je u San Franciscu, ali zbog kožne jakne i raskuštrane kose doima se poput tinejdžera.
Automatski se uputi prema pultu za registraciju putnika da preuzme putničku kartu Miami - San Francisco.
»Kladim se da ti već nedostajem...«
Iznenada začuvši poznati glas, Elliot naglo poskoči i okrene se. Ona nasuprot njega dobaci mu smaragdni pogled, istodobne izazovan i nježan. Na sebi ima traperice niskog struka, strukiran sako od brušene kože ukrašen bedžem peace and love i majicu kratkih rukava u bojama Brazila, svoje rodne zemlje.
»Kad sam te, ono, zadnji put poljubio?«, upita je položivši joj nježno ruku za vrat.
»Ima dobra minuta.«
»Cijela vječnost... «
Obujmi je i čvrsto zagrli.
Ona je Ilena, žena njegova života. Poznaje je već deset godina, njoj duguje sve svoje uspjehe, liječničko zvanje, otvorenost prema drugima i izvjesnu disciplinu u svojim životnim navikama.
Iznenadio se što se vratila jer su se oduvijek slagali u izbjegavanju dugih rastanaka, svjesni da će tih nekoliko dodatnih trenutaka kasnije donijeti više patnje nego olakšanja.
Naime, njihova je priča složena. Ona živi na Floridi, on u San Franciscu. Njihova ljubav na daljinu prkosi vremenskoj razlici, vodi se na četiri vremenske zone i preko četiri tisuće kilometara koji dijele Istočnu od Zapadne obale.
Naravno, nakon svih tih godina mogli su se odlučiti na zajednički život. Ali nisu. U početku stoga što su se bojali da ih ne istroši vrijeme. Jer bi ih mirnija životna svakodnevica lišila tih titraja srca koje su osjećali pri svakom susretu i koji su ih ispunjavali životnom snagom. Osim toga, svaki je već izgradio život u svom profesionalnom okružju. Jedan okrenut prema Pacifiku, drugi prema Atlantiku. Nakon beskrajnog studija medicine, Elliot je tek dobio posao kirurga u jednoj bolnici San Francisca. A Ilena se bavila svojim dupinima i orkama u Ocean Worldu u Orlandu, najvećem vodenom parku na svijetu gdje je radila kao veterinarka. Već je nekoliko mjeseci mnogo vremena posvećivala i sve poznatijoj organizaciji Greenpeace. Četiri godine ranije osnovala ju je aktivistička skupina pacifista i ekologa, i liga »Duginih ratnika« postala je poznata po svojoj borbi protiv nuklearnih pokusa. No Ilena im se priključila ponajviše kako bi sudjelovala u kampanji protiv pokolja kitova i tuljana.
Svaki od njih ima, dakle, poprilično ispunjen život. Nije im dosadno. Pa ipak, svaki novi rastanak pada teže od prethodnoga.
»Poziv putnicima za let 711 za San Francisco da se upute prema izlazu broj 18...«
»To je tvoj let?«, upita ga popuštajući zagrljaj. On potvrdno kimne, a zatim, budući da je dobro poznaje, doda: »Htjela si mi još nešto reći prije no što krenem?«
»Da. Otpratit ću te do ukrcajne zone«, reče primivši ga za ruku.
I hodajući tako kraj njega započne tiradu svojim jakim južnoameričkim naglaskom kojem on ne može odoljeti.
»Znam da svijet hrli u katastrofu, Elliote. Hladni rat, komunistička prijetnja, utrka za nuklearnim oružjem...«
Na svakom rastanku on bi je gledao kao da im je to posljednji susret. Lijepa je kao plamen.
»...Iskorištavanje prirodnih resursa, a da ne spominjemo zagađenje, uništavanje tropskih šuma ili...«
»Ilena?«
»Da?«
»Što zapravo želiš reći?«
»Voljela bih da napravimo dijete, Elliote...«
»Ovdje, odmah sad, u zračnoj luci? Pred svima?«
To je sve što je uspio reći. Tračak duhovitosti da prikrije iznenađenje. Ali Ileni nije do smijeha.
»Ne šalim se, Elliotte. Štoviše, savjetujem ti da o tome ozbiljno promisliš«, predloži mu, a zatim mu pusti ruku i uputi se prema izlazu.
»Čekaj!«, vikne da je zaustavi.
»Posljednji poziv zag. Elliotta Coopera, putnika leta 711 za...«
»Sranje!«, vrisne i rezignirano krene pokretnim stubama prema ukrcajnoj zoni. Već pri vrhu stuba okrene se da joj još jedanput mahne. Odlazna dvorana bila je okupana rujanskim suncem. Elliott podigne ruku. Ali Ilena je već otišla.
* * *

Kad je zrakoplov sletio u San Francisco već je bila noć. Let je trajao šest sati i u Kaliforniji je već prošlo devet sati navečer.
Elliott se spremao napustiti terminal i uzeti taksi, ali se predomisli. Umirao je od gladi. Uznemiren Ileninim riječima, nije ni taknuo obrok poslužen u zrakoplovu, a znao je da ga kod kuće ček prazan hladnjak. Na drugom katu ugleda gostionicu Golden Gat Cafe, u kojoj je već bio s Mattom, najboljim prijateljem s kojim bi katkad zajedno putovao na Istočnu obalu. Smjestio se za šank i naručio salatu, dva peciva i čašu Chardonnaya. Umoran od leta, blago protrlja oči i naruči žetone za telefonsku govornicu u kutu dvorane. Otkuca Ilenin broj, ali nitko se ne javi. Zbog vremenske razlike na Floridi je već prošla ponoć. Ilena je sigurno bila kod kuće, ali očito nije kanila s njime razgovarati. To je mogao i očekivati...
No Elliott ipak nije žalio zbog svoje reakcije na Ilenino pitanje Iskreno rečeno, nije htio djecu. Eto. Problem nije bio u osjećajima, Ilenu je obožavao i bio je prepun ljubavi. Ali samo ljubav nije bila dovoljna. Jer činilo mu da tih sedamdesetih čovječanstvo baš i nije na pravome putu i, zapravo si nije htio natovariti toliku odgovornost da bi imao dijete u takvom svijetu. A Ilena za to nije htjela ni čuti.
Vrativši se do šanka dovrši večeru i naruči kavu. Bio je nervozan i nehotice je krčkao prstima. U džepu sakoa napipa kutiju cigareta koja ga je toliko namamila da nije mogao odoljeti tome da je zapali. Znao je da mora prestati pušiti. Oko njega se sve češće govorili o štetnosti duhana. Već petnaestak godina epidemiološke studije ukazivale su na nikotinsko izazivanje ovisnosti i Elliott je kao kirurg dobro znao da je kod pušača rizik obolijevanja od raka pluća mnogo veći, baš kao i rizik od kardiovaskularnih bolesti. No poput mnogih liječnika, više se brinuo za tuđe nego za svoje zdravlje. Ne zaboravimo da je u njegovo vrijeme još bilo posve normalno pušiti u restoranu ili zrakoplovu. Bilo je to vrijeme kada je cigareta još bila sinonim za glamur te kulturnu i socijalnu slobodu. Uskoro prestajem, pomisli ispuhujući oblak dima, ali ne večeras... Bio je suviše utučen za takav napor.
Nemajući pametnijega posla, prošeće pogledom kroz staklenu pregradu i tada ga ugleda prvi put: kroz staklo kao da ga je promatrao muškarac čudno odjeven u nebeskoplavu pidžamu. Stisne oči da ga bolje promotri. Čovjek je bio šezdesetih godina, još sportskog izgleda, sa kratkom blago prosijedom bradicom zbog koje je podsjećao na Seana Connervja u zrelijoj dobi. Elliott se namršti. Što će ovaj tip, bos i u pidžami, u ovaj kasni sat u zračnoj luci? Mladog liječnika to i nije trebalo previše zabrinjavati, ali neka neobjašnjiva sila ponuka ga da ustane i izađe iz gostionice. Čovjek se doimao izgubljen, kao da je pao s Marsa. Dok mu se približavao, Elliotta je sve više obuzimao nekakav osjećaj slabosti premda si to nije usudio priznati. Tko je taj čovjek? Možda neki bolesnik odbjegao iz bolnice ili druge slične ustanove... Ne bi li mu u tom slučaju kao liječnik trebao pomoći?
Približivši mu se na manje od tri metra, konačno shvati što ga je toliko uznemirilo: čovjek je nevjerojatno podsjećao na njegova oca koji je pet godina ranije umro od karcinoma gušterače. Zbunjen, priđe mu još bliže. Izbliza je sličnost bila doista zastrašujuća, isti oblik lica, ista jamica na obrazu kakvu je od njega naslijedio... A što ako je to on...
Ne, morao se sabrati! Otac je umro i bio je zbilja mrtav. Prisustvovao je polaganju tijela u kovčeg i kremiranju.
»Gospodine, mogu li kako pomoći?«
Čovjek uzmakne nekoliko koraka. Bio je čini se jednako uznemiren, ostavljajući istodobno oprečan dojam snage i bijede.
»Mogu li kako pomoći?«, ponovi. Drugi samo promrmlja:
»Elliott...«
Kako zna njegovo ime? I taj glas...
Reći da on i otac nikad nisu bili bliski bio bi čisti eufemizam. Al sad kad je otac bio mrtav, Elliott je katkad žalio što se nekad nije više trudio i pokušao ga bolje shvatiti. Otupljen i sasvim svjestan apsurdnosti svojih misli, Elliott nije mogao ne upitati drhtavim glasom:
»Tata?«
»Ne, Elliotte, ja nisam tvoj otac.«
Čudno, ali taj racionalan odgovor nije ga nimalo razuvjerio, i kao da mu je nešto prišapnulo da najnevjerojatnije tek slijedi.
»Tko ste onda vi?«
Čovjek mu položi ruku na rame. U očima mu zasja poznata iskra i nakon nekoliko trenutaka odgovori:
»Ja sam ti, Elliotte...«
Liječnik ustukne, a zatim se skameni kao gromom ošinut. Čovjek dovrši rečenicu:
»... ja sam ti za trideset godina.«
Ja za trideset godina?
Elliot raširi ruke u znak nerazumijevanja.
»Što želite time reći?«
Čovjek otvori usta, ali ne stigne iznijeti druga objašnjenja. Na nos mu iznenada navre krv koja u krupnim kapima počne kapat na gornji dio pidžame.
»Zabacite glavu nazad!«, naredi Elliot vadeći iz džepa papirni ubrus koji je nesvjesno uzeo u gostionici te ga prisloni na nos čovjeka kojega je sada doživljavao kao pacijenta. »Bit će dobro«, reče ohrabrujući ga. Na trenutak požali što uza se nije imao svoju liječničku torbu, ali krvarenje ubrzo prestane. »Pođite sa mnom, moramo vam lice malo rashladiti vodom.«
Čovjek poslušno pođe za njim. Ali kad su se približili zahodu počnu ga iznenada obuzimati kratki trzaji slični epileptičnom na padu. Elliott mu je htio pomoći, ali ovaj ga snažno odgurne.
»Pusti me!«, vikne gurnuvši vrata zahoda. Elliott tada odustane i odluči pričekati vani.
Osjećao se odgovornim za tog tipa, a njegovo mu stanje nije ulijevalo povjerenje. Kakva neobična priča. Prvo fizička sličnost, zatim rečenica iznebuha - ja sam ti za trideset godina - i sada to krvarenje iz nosa i trzavica. Jebem ti, kakav dan!
No kraj mu se još nije ni nazirao jer nakon kraćeg vremena, procijenivši da je već dovoljno čekao, odluči ući u toalet.
»Gospodine?«
Prostorija je bila duga i uska. Elliott prvo provjeri red umivaonika. Nema nikoga. U zahodu nije bilo ni prozora ni izlaza za slučaj opasnosti. Čovjek je, dakle, bio u jednoj od kabina.
»Gospodine, jeste li tu?«
Nema odgovora. Preplašivši se da se nije onesvijestio, liječnik žurno otvori prva vrata: nikoga. Druga vrata: nikoga. Treća, četvrta..., deseta vrata: prazno. Preostalo mu je još samo podići pogled prema stropu: sve su obloge bile na svojem mjestu. Premda je bilo nemoguće, valjalo je prihvatiti činjenicu: čovjek je nestao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:24 am





2.


Zanima me budućnost:
ondje namjeravam provesti svoje naredne godine.
~ Woody Allen ~


San Francisco
Rujan 2006.
Elliott ima 60 godina.
Elliott naglo otvori oči. Ležao je preko cijelog kreveta. Srce mu je kucalo kao ludo, a tijelo mu je bilo obliveno znojem. Prokleta noćna mora!
On koji se nikada nije sjećao svojih snova upravo je doživio jedan poprilično neobičan: lutao je zračnom lukom San Francisca i naletio na... svoga dvojnika. Ali dvojnik je bio mlađi i, čini se, također iznenađen susretom. Sve je bilo tako stvarno, tako nevjerojatno kao da je zbilja bio odbačen trideset godina unatrag.
Elliott pritisne gumb za razmicanje zastora i zabrinuto pogleda bočicu malih zlatnih pilula na noćnom ormariću. Otvori bočicu, ostalo ih je još devet. Sinoć prije spavanja popio je jednu iz znatiželje. Je li ona razlog tom tajanstvenome snu? Stari Kambodžanac koji mu je dao bočicu nije pojasnio učinke lijeka, premda mu je važno savjetovao da »ih nikada ne smije zlouporabiti.«
Elliott teško ustane i krene prema staklenoj stijeni s pogledom na marinu. Odavde mu se pružao predivan pogled na ocean, otok Alcatraz i Golden Gate. Sunce je izlazeći obasjavalo grad tamnocrvenom svjetlošću koja je iz trena u tren mijenjala tonove. Jedrilice i trajekti presretali su se na pučini uz zvukove sirena, i premda bilo još rano, na prostranom travnjaku uz more duž Marina Gm već je bilo nekoliko trkača.
Pogled na taj bliski prizor malo ga umiri. Tu će burnu noć svakako brzo zaboraviti. Tek što je na to pomislio, uznemiri se ugledavši u staklu svoj odraz: na gornjem dijelu pidžame bio je taman krug. Spusti pogled i pažljivije promotri mrlju. Krv?
Srce mu počne jače lupati, ali ne zadugo. Sigurno mu je tijeko noći curila krv iz nosa, a tu je nezgodu projicirao u san. To je klasična pojava i nije vrijedna zamaranja. To ga malo utješi pa se ode istuširati prije posla. Namjesti mlaz vode i na trenutak zamišljeno zastane, dok je prostoriju osvajala topla para. Još ga je nešto mučilo. Ali što? Već se počeo svlačiti, kad najedanput intuitivno posegne u džep pidžame. U njemu nađe papirni ubrus umazan krvlju. Kroz tragove hemoglobina nazira se crtež čuvenog gradskog mosta, a iznad njega je stajao natpis Golden Gate Cafe - Zračna luka San Francisco.
Srce mu se opet stegne no ovaj put se nije uspio tako lako smiriti.
Je li zbog bolesti počeo gubiti razum?
Prije nekoliko mjeseci na fibroskopiji je otkrio da boluje od raka pluća. Iskreno rečeno, to ga nije nimalo iznenadilo: ne može se nekažnjivo pušiti više od kutije cigareta dnevno, i to četrdeset godina. Oduvijek je znao za opasnosti pušenja i prihvaćao ih je. To je tako, to je rizik života. Nikad nije nastojao voditi sterilan život niti se po svaku cijenu štititi od životnih šamara. Na neki način vjerovao je sudbinu: stvari se dogode kad se moraju dogoditi. A čovjek ih mora pretrpjeti.
Objektivno, imao je težak karcinom. Jedan od oblika koji se brže razvijaju, a najmanje uspješno liječe. Posljednjih je godina medicina napredovala na tom području i danas se novim lijekovima produljuje život bolesnika. No za njega je bilo prekasno. Tumor nije otkriven na vrijeme i pretrage su pokazivale razvoj metastaza na drugim organima.
Predložili su mu klasično liječenje - kombinacija kemoterapije i zračenja - ali on je odbio. U ovom stadiju više se nije moglo bogzna što. Ishod borbe već je bio poznat: umrijet će za nekoliko mjeseci. Zasad je uspješno skrivao bolest, ali znao je da to neće moći potrajati. Kašalj je postajao sve češći, bolovi u rebrima i ramenu sve jači, i katkad bi ga nenadano svladao umor, a bio je poznat po neiscrpljivosti.
Ali nije se bojao boli. Ono što ga je najviše plašilo bila je reakcija drugih. Osobito Angie, njegove dvadesetogodišnje kćeri na studiju u New Yorku i Matta, najboljeg prijatelja s kojim je uvijek sve dijelio.
Istušira se, na brzinu osuši i otvori ormar. Pažljivije no ikada probere što će odjenuti: vezenu košulju od egipatskog pamuka i talijansko odijelo. Kako se spremao, tamna sjena bolesti ustupi mjesto muževnom muškarcu koji se doimao još u punoj snazi. Još donedavno je zahvaljujući neupitnom šarmu znao izaći s katkad dvostruko mlađim i lijepim djevojkama. Ali te veze ne bi potrajale. Svatko tko je malo bolje poznavao Elliotta Coopera znao je da su u njegovu životu bile samo dvije žene. Prva je bila njegova kći Angie. Druga se zvala Ilena.
Bila je mrtva već trideset godina.
Kad je izašao iz kuće, dočeka ga sunce, valovi i vjetar. Na trenutak punim plućima udahne novi dan koji je tek svitao, a onda otvori vrata male garaže. Ondje se uvuče u staru narančastu bubu, posljednji ostatak odavno odmaklog vremena hipija. Spuštena krova oprezno izađe na bulevar i uspne se ulicom Filmore prema viktorijanskim kućama Pacific Heighta. Baš kao u filmovima, vijugave i strme ulice San Francisca podsjećale su na neobične vlakove smrti. No Elliott više nije bio u godinama da automobilom razuzdano nadlijeće raskrižja. Stigavši do ulice California skrene desno i naiđe na cable car koji je vozio prve turiste u Chinatown. Prije početka kineske četvrti, dvije ulice nakon katedrale Grace Cathedral uvuče se u podzemnu garažu i stigne u Lenox Medical Center, gdje je radio već više od trideset godina.
Budući da je bio pročelnik Odjela za dječju kirurgiju, smatrali ga jednom od najznačajnijih osoba u bolnici. Ali to je bilo tek nedavno promaknuće koje je stiglo prekasno. Tijekom cijele karijere njegov su osnovni cilj bili pacijenti i trudio se, što je za kirurga rijetkost, da kontakti s njima ne budu samo stručni razgovori, već je uvijek vodio računa i o osjećajima. Priznanja ga nisu impresionirala i nikad se nije trudio stvarati prijateljske veze na partijama golfa, vikendima na jezeru Tahoe. Pa ipak, kada bi operacija bila potrebna djetetu nekog njegovog kolege, ovaj bi se često obratio upravo njemu, a to je u ovome poslu govorilo sve.
»Možeš li mi ovo pogledati?«
Elliott pruži Samuelu Belowu, voditelju bolničkog laboratorija, malu plastičnu vrećicu u koju je sakupio ostatke s dna bočice pilula.
»Što je to?«
»To ćeš ti meni reći...«
Zatim svrati u kantinu po prvu dozu kofeina, a onda se popne u blok, da se presvuče i nađe sa svojom ekipom koju su činili anesteziolog, bolničarka i stažistica iz Indije čiji je mentor. Pacijent bila malena sedmomjesečna beba, Jack, koji je bolovao od urođene srčane mane. Zbog te srčane malformacije bio mu je spriječen normalan dotok kisika u krv pa je dijete bilo modro, izboranih prstiju i modrih usana.
Pripremajući se prodrijeti kroz prsa dojenčeta, Elliott si nije mogao pomoći i osjeti neku vrstu treme, poput glumca prije izlaska na scenu. Za njega su operacije otvorenog srca čuvale u sebi nešto čarobno. Koliko ih je obavio? Na stotine, sigurno i tisuće. Pet godina ranije jedna je televizijska ekipa o njemu snimila reportažu u kojoj su nahvalili njegove zlatne prste sposobne golim okom nevidljivim koncima zašiti vene tanke poput končića. Ali svaki put osjećao bi istu napetost, isti strah od neuspjeha.
Operacija je trajala više od četiri sata tijekom kojih je funkcije srca i pluća preuzeo stroj. Poput vodoinstalatera za srce Elliott začepi otvor između dvije klijetke i otvori plućni prolaz kako bi spriječio protok venske krvi prema aorti. Bio je to minuciozan posao koji je zahtijevao veliko iskustvo i koncentraciju. Ruke su mu bile mirne, ali dio njega bio je u mislima negdje drugdje. U njegovoj bolesti koju više nije uspijevao zatomljivati i u neobičnom snu od protekle noći. Osvijestivši najedanput tu svoju nepažnju, osjeti kao da je uhvaćen u pogrešci te se ponovno usredotoči na posao koji je valjalo dovršiti. Kad je intervencija završila, Elliott objasni djetetovim roditeljima da je još rano za bilo kakve prognoze. Nekoliko dana dijete će biti na intenzivnoj njezi gdje će mu pluća ostati priključena na aparate sve dok malo po malo pluća i srce u potpunosti ne preuzmu svoju funkciju. Ne svukavši kiruršku kutu izađe na bolničko parkiralište. Zabljesne ga sunce koje je već bilo visoko na nebu i u djeliću sekunde mu se zavrti. Bio je iscrpljen, na izmaku snaga, prepun pitanja: Je li doista pametno tako negirati svoju bolest? Je li razumno i dalje obavljati operacije ugrožavajući tako živote svojih pacijenata? Što bi se dogodilo da ga je jutros slabost uhvatila usred intervencije?
Da potakne misli, pripali cigaretu i slasno uvuče prvi dim. To je bila jedina dobra stvar s ovim rakom: sad je mogao pušiti do mile volje jer to nije utjecalo razvoj bolesti.
Zapuhne ga lagani povjetarac i on se naježi. Otkad je saznao da će brzo umrijeti postao je osjetljiviji na svijet oko sebe. Gotovo fizički osjećao je puls grada, kao da je živo biće.
Bolnica se nalazila na brežuljku Nob Hill. Već su se odavde mogle osjećati vibracije iz luke i s dokova. Odlučio je: koncem mjeseca prestat će operirati i obavijestit će kćer i Matta o svojoj bolesti.
Eto, to je to. Nema povratka. Nikad više neće obaviti jedino za što se doista smatrao korisnim - pomagati drugima. Još jedanput promisli tu okrutnu odluku i u tren se osjeti starim i jadnim.
»Doktore Cooper?«
Elliot se okrene i pred sobom ugleda Shariku, stažisticu Indijku Presvukla se, zamijenivši bolničku kutu izlizanim trapericama i lijepim topićem tankih naramenica. Gotovo sramežljivo pruži mu kavu iz aparata. Sve je na njoj odisalo ljepotom, mladošću i životom. Elliot prihvati piće i zahvali osmijehom.
»Htjela sam se oprostiti s vama, doktore.«
»Oprostiti?«
»Danas mi je bio posljednji dan staža u Americi.«
»Zbilja«, prisjeti se, »vraćate se u Bombaj.«
»Hvala vam na prijamu i ljubaznosti. Od vas sam mnogo naučila.«
»Hvala vama na pomoći, Sharika, bit ćete dobra liječnica.«
»Ali vi, vi ste veliki liječnik.«
Elliott pogne glavu osjetivši nelagodu. Mlada Indijka priđe bliže.
»Mislila sam... Mislila sam da bismo večeras mogli izaći na večeru.«
Njezina lijepa bakrenasta put za tren se zarumeni. Bila je stidljiva i nije joj bilo lako to predložiti.
»Žao mi je, ali to nije moguće«, odvrati Elliot iznenađen putem kojim je razgovor krenuo.
»Shvaćam«, reče ona. Pričeka još nekoliko trenutaka, a onda doda: »Moj staž službeno završava u osamnaest sati. Večeras više nećete biti moj nadređeni i više vas neću morati slušati. Ako vas to koči...«
Elliott je pogleda malo pozornije. Koliko joj je moglo biti? 24? Najviše 25 godina. Prema njoj nikad nije bio dvosmislen i bilo mu je neugodno.
»Ne radi se o tome.«
»Čudno«, reče ona, »oduvijek sam mislila da niste ravnodušni prema meni...«
Što joj je trebao odgovoriti? Da je jedan dio njega već mrtav, a drugi ga prati u stopu? Da se govori kako ljubav ne poznaje godine, ali da je to čista glupost...
»Ne znam što bih vam rekao«.
»Onda nemojte ništa reći«, promrmlja ona i uvrijeđeno ode. Bila je već dosta daleko kad se nečega prisjeti. »Ah, zaboravila sam«, reče i ne okrenuvši se, »na centrali su primili poruku vašeg prijatelja Matta. Čeka vas već pola sata i počinje gubiti strpljenje...«
Elliott izjuri iz bolnice i uhvati taksi na ulici. Silno je kasnio na dogovoreni ručak s Mattom.
Baš kao što postoji ljubav na prvi pogled, katkad se dogodi i prijateljstvo na prvi pogled. Matt i Elliott upoznali su se četrdeset godina ranije u neobičnim okolnostima. Na prvi pogled ta su dva muškarca bila posve različita. Matt je bio Francuz, ekstrovert, obožavatelj lijepih žena i hedonist. Elliott je bio Amerikanac, poprilično rezerviran i samotnjak. Zajedno su kupili vinograd u dolini Napa, kalifornijskom vinorodnom kraju. Njihova vina - simpatični Cabernet Sauvignon i Chardonnay s okusom dinje i ananasa - postigla su dobar uspjeh zahvaljujući Mattovom gorljivom trudu na promociji njihovih proizvoda u cijeloj zemlji, ali i u Europi i Aziji.
Za Elliotta je Matt bio prijatelj koji će biti tu i kad svi drugi odu, kojega bi nazvao usred noći da jednoga dana mora iznijeti mrtvaca.
No sada je Elliott silno žurio, a Matt će podivljati.
Otmjeni restoran Bellevue u kojem bi često zajedno ručali izdizao se duž Embarcadera, s pogledom na more. S čašom u ruci Matt Deluca čekao je pola sata na otvorenoj terasi koja je gledala na Bay Bridge, Treasure Island i nebodere poslovne četvrti. Taman kad je krenuo naručiti treće piće, zazvoni mu mobitel.
»Bog, Matt, oprosti, malo kasnim.«
»Čemu žurba, Elliotte? S vremenom sam se naviknuo na tvoje specifično shvaćanje točnosti... «
»Ne vjerujem! Nećeš mi valjda sad praviti scene?«
»Ma ne, stari. Ti si liječnik i spašavanje života daje ti pravo na sve, to je već opće poznato.«
»To sam i mislio, pravit ćeš scene...«
Matt se morao nasmijati. S mobitelom na uhu, uđe s terase i veliku salu restorana.
»Da naručim za tebe?«, predloži prišavši izlogu sa školjkama »Preda mnom je još živi rak koji bi bio počašćen da postane tvojim objedom...«
»Izbor prepuštam tebi.«
Matt sklopi slušalicu i mahnuvši glavom poslužitelju školjaka zapečati sudbinu nesretnome raku.
»...I jednog prženog raka!«
Petnaest minuta kasnije, Elliott trkom prijeđe veliku salu ukrašenu vrijednom drvenarijom i zrcalima. Umalo se spotaknuvši o kolica s desertom i nehotice gurnuvši jednog konobara, konačnp se pridruži prijatelju za njihovim uobičajenim stolom. Prvo jasno upozori:
»Ako ti je još stalo do našeg prijateljstva, nemoj u istoj rečenici spomenuti riječi »kasniš« i »opet«.
»Nisam rekao ni riječ«, odvrati Matt. »Rezervirali smo stol za podne, sada je jedan i dvadeset, ali nisam rekao ni riječi. I, kako je prošao tvoj boravak u Kambodži?«
Elliott jedva uspije izgovoriti par riječi kad ga uhvati napad kašlja. Matt mu natoči veliku čašu mineralne vode.
»Ne kašlješ li malo previše, ha?«, upita zabrinuto.
»Ne brini.«
»Ipak... Zar ne bi trebao otići na pregled? Na snimanje ili tako nešto...«
»Ja sam liječnik«, odvrati Elliott otvorivši jelovnik. »I, što si mi naručio?«
»Nemoj se ljutiti, ali nekako si mi mutan.«
»Hoćeš li još dugo biti ovako ljubazan?«
»Samo se brinem za tebe, previše radiš.«
»Rekao sam da sam dobro! Samo me malo umorila ta misija u Kambodži... «
»Nisi trebao ići«, odbrusi Matt praveći grimasu. »Ja sam u Aziji...«
»Zapravo, bilo je izuzetno ispunjeno. Ali dogodilo mi se nešto neobično«.
»Što to?«
»Upoznao sam starog Kambodžanca kojemu sam pomogao i koji je, poput duha iz svjetiljke, htio čuti moju najveću želju...«
»I što si mu odgovorio?«
»Zaželio sam nemoguće.«
»Da konačno dobiješ jednu partiju golfa?«
»Ma nije važno.«
»Ne, reci mi...«
»Rekao sam mu da bih volio ponovno nekoga vidjeti...« U tom trenutku Matt shvati da je njegov prijatelj ozbiljan pa promijeni izraz lica.
»A koga si poželio vidjeti?«, upita premda je odgovor već znao. »Ilenu...«
Nad dvojicom muškaraca nadvije se oblak tuge. No Elliott se nije želio prepustiti tjeskobi. Dok im je konobar posluživao predjelo, on nastavi svoju priču, prepričavajući prijatelju neobičnu zgodu s bočicom pilula i uznemirujuću noćnu moru od prethodne noći. Matt ga je nastojao umiriti:
»Zanima li te moje mišljenje, zaboravi tu priču i digni malo nogu s gasa na poslu.«
»Ne možeš zamisliti koliko je noćna mora bila strašna i stvarna. Bilo je tako... tako čudno vidjeti je ponovno nakon trideset godina.«
»Zbilja misliš da su za to zaslužne te tablete?«
»Što drugo?«
»Možda si pojeo nešto pokvareno«, pokuša Matt. »Mislim da previše posjećuješ azijatske zalogajnice...«
»Prestani...«
»Ozbiljno. Ne idi više u Chow. Siguran sam da je njihova patka u umaku zapravo pas...«
Ostatak objeda protekao je u dobrom raspoloženju. Matt je imao taj vrijedan dar da zrači izvjesnom živošću. U njegovu društvu Elliott bi zaboravljao na svoje crne misli i brige. Razgovor je postao opušteniji i teme su postale lakše.
»Jesi li vidio curu za šankom?«, upita Matt trpajući zalogaj flambiranih banana. »Gleda me, zar ne?«
Elliott se okrene prema šanku: lijepa nimfa beskrajno dugih nogu i srnećeg pogleda senzualno je pijuckala svoj suhi martini.
»To je prostitutka, stari.«
Matt odmahne glavom.
»Nema šanse.«
»Hoćeš se kladiti?«
»Kažeš to zato što gleda mene.«
»Koliko bi joj dao godina?«
»Dvadeset i pet.«
»A koliko je tebi?«
»Šezdeset«, prizna Matt.
»Eto zašto je prostitutka... «
Matt se nakratko suzdrži, a onda gorljivo izusti:
»Nikad nisam bio u boljoj formi!«
»Starimo, stari moj, to ti je tako, to je život i moraš to početi prihvaćati.« Matt nevoljko prihvati tu činjenicu.
»Dobro, idem ja«, reče Elliott ustajući od stola. »Idem spasiti još nekoliko života. A ti? Što planiraš popodne?«
Matt baci još jedan pogled prema šanku tužno se uvjerivši da nimfa razgovara s nekim mladim klijentom. Još prije par godina bio bi spreman oteti ljepoticu tom ljepotanu, ali sada se osjećao pobijeđenim, kao boksač pred uzaludnim mečom.
»Auto mi je na parkiralištu«, reče sustigavši Elliotta. »Odvest ću te do bolnice. Starcu poput mene dobro bi došao mali pregled... «


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:24 am



3.


Sjednite sat vremena pokraj lijepe djevojke i proći će kao minuta. Sjednite minutu kraj vruće peći i trajat će kao sat. To je relativnost.
~ Albert Einstein ~


San Francisco 1976.
Elliott ima 30 godina
»Zar nam nije lijepo?«, upita Matt izvaljen na pijesku pokazujući na prostrani zaljev koji se pred njima pružao okružen brdašcima.
Nema šanse da će dvojica prijatelja gubiti vrijeme na objedovanje u restoranu. U vrijeme ručka radije na plaži pojedu hot-dog s nogu prije povratka na posao. Dan je bio lijep, okupan žarkim suncem. Golden Gate u daljini prekriven laganom maglicom kao da je lebdio na tepihu od mliječnih oblaka.
»Imaš pravo, bolje je nego u zatvoru!«, potvrdi Elliott zagrizavši u sendvič.
»Danas ti moram reći važnu vijest«, izjavi tajanstveno Matt.
»Zbilja? Što to?«
»Strpi se još malo, stari, šećer na kraju...«
Uživajući u posljednjim sunčevim zrakama babljeg ljeta, oko njih se zabavljala skupina mladih odjevenih po posljednjoj modi. Dečki sa zulufima u trapez hlačama i sjajnim dolčevitama, a djevojke s đinđama u dugim, šarenim tunikama i jaknicama boje marelice.
Matt upali tranzistor i naleti na trenutačni hit, zaraznu melodiju Hotel California u izvedbi Eaglesa. Zviždućući refren pjesme, preleti pogledom po plaži.
»Vidiš onu curu tebi slijeva? Gleda nas, zar ne?«
Elliott se diskretno okrene: ispružena na ručniku graciozna ljepotica nalik nimfi ležerno je lizuckala sladoled. Prekriživši svoj dvometarske noge, uputi im koketan pogled.
»Moguće.«
»Kako ti se čini?«, upita Matt uzvrativši joj pozdrav.
»Podsjećam te da u mojem životu već postoji netko.« Na to opravdanje Matt samo odmahne rukom:
»Znaš li ti da samo pet posto sisavaca živi u paru?«
»Pa?«
»Što čekaš da se pridružiš onim 95 posto koji si ne kompliciraju život takvim principima?«
»Nisam siguran da bi se Ilena s tobom složila...«
Matt proguta posljednji zalogaj hot-doga i zabrinuto pogleda prijatelja.
»Sigurno si dobro? Danas si nekako čudan.«
»Prestani s tim komplimetnima, ideš mi na živce.«
»Samo se brinem za tebe, previše radiš.«
»Posao je zdravlje.«
»Shvatio sam, opet si bio kod onog Kineza ispod tebe...«
»Gospodina Chowa?«
»Da. Jesi li kušao njegovu pekinšku patku?«
»Izvrsna je.«
»Da to nije mačka...«
Prekine ih putujući sladoledar:
»Kakav okus za ovu gospodu: pistacio, karamel, kokos?«
Elliott prepusti odabir prijatelju koji naruči za obojicu. Čim jietrgovac nastavio dalje, oni nastave gdje su stali:
»Kako je protekao vikend na Floridi? Kao da te nešto brine...«
»Sinoć mi se dogodilo nešto neobično«, prizna Elliott.
»Slušam.«
»Sreo sam nekoga u zračnoj luci.«
»Ženu?«
»Muškarca... Od kojih šezdeset godina.«
Dok je Matt mrštio obrve, Elliott mu ispriča neobičan susret s tajanstvenim posjetiteljem koji je na kraju nestao u zahodu zračne luke. Matt pričeka nekoliko trenutaka, a onda reče kroz grimasu:
»Mm... da, ozbiljnije je nego što sam mislio.«
»Časna riječ, istina je.«
»Vjeruj mi, frajeru: moraš malo dignuti nogu s gasa na poslu.«
»Ne brini se za mene.«
»Zašto bih se brinuo, Elliotte? Kažeš mi da je tvoj dvojnik došao iz budućnosti kako bi s tobom ljubazno pročavrljao. Što je sasvim normalno, zar ne?«
»Divno, promijenimo temu.«
»Kako je tvoja draga Ilena?«
Elliott se okrene prema oceanu i njegov se pogled na trenutak izgubi među tankim velovima morske pjene koji su se obavijali oko metalnih stupova Golden Gatea.
»Želi dijete«, odgovori zamišljeno.
Mattovo se lice ozari.
»Pa to je sjajno, mogu li ja biti kum?«
»Ne želim dijete, Matt.«
»Ma da? Zašto?«
»Znaš to dobro, svijet je postao preopasan, previše nepredvidiv...« Matt podigne pogled prema nebu.
»Buncaš, stari. Ti ćeš biti tu da zaštitiš svoje čedo, Ilena također, čak ću vam i ja pomagati. Tomu i služe kumovi, zar ne?«
»Tebi je to lako reći, živiš kao playboy, mijenjaš cure kao čarape. Ne mogu te zamisliti da zasnivaš obitelj... «
»To je zato što još nisam imao sreće upoznati djevojku poput Ilene. Takve se stvari događaju samo tebi. Na zemlji je postojala samo jedna i ti si je dobio. Ali si previše glup da bi to shvatio... «
Elliott skrene pogled i ne odgovori. Plažu zapljusne veliki val i malo pjene otkotrlja se prema njima. No za par minuta opet se vrati dobro raspoloženje i razgovor skrene na laganije teme. Kad je procijenio da je vrijeme za iznenađenje, Matt pročeprka po ruksaku i izvadi bocu šampanjca Pink.
»Što slavimo?«, upita Elliott. Matt nije mogao sakriti uzbuđenje.
»Gotovo je, konačno sam našao, stari!«, reče ispucavajući čep.
»Ženu svog života?«
»Ne!«
»Način da zaustaviš glad u svijetu?«
»Našu zemlju, frajeru! Naš budući vinograd! Sjajno imanje na vrhu brežuljka s velikom drvenom kućom... «
Nekoliko godina ranije Matt je položio ispit za pilota. Kupio je hidrozrakoplov i dobro zarađivao nudeći turistima let iznad zaljeva. No odavna je kovao suludi plan da s Elliottom pokrene vlastit vinogradarski obrt u dolini Napa.
»Kažem ti da je pravo vrijeme za ulaganje«, objasni euforično. »Danas je preostalo još samo nekoliko parcela u nizini, a vino je budućnost Kalifornije. To je naše crveno zlato, razumiješ... Krenemo li odmah u posao, obogatit ćemo se!«
Tek djelomično uvjeren, ali zadovoljan zbog prijateljeva ushita Elliot obeća da će pogledati teren idućega vikenda i sa zanimanjen ga posluša dok je ovaj pripovijedao o svom velikome snu sve dok ga alarm na satu ne vrati u stvarnost.
»Dobro, idem ja«, reče ustajući i protežući se, »spasit ću još nekoliko života. A ti? Što planiraš poslijepodne?«
Matt se okrene provjeriti je li lijepa nimfa još na svome mjestu Ona mu spremno dobaci jasan pogled. Matt se ozari. Bio je mlad, lijep, život je tek bio pred njim.
»Mislim da me netko želi malo pregledati... «
* * *

Probijajući se kroz gust promet, taksi se vukao ulicom Hyde. Elliott plati vožnju i zalupi vrata. Bolnica više nije bila tako daleko ovim tempom prije će stići pješice. Pripali cigaretu i žustrim korakom uspne se ulicom. Još bi uvijek osjećao tjeskobu kad god bi se približavao svojem radnom mjestu. Neprestano su mu navirala ista pitanja. Hoće li ispuniti očekivanja koja se od njega očekuju? Hoće li donijeti prave odluke? Hoće li izgubiti pacijente?
Još nije bio u godinama kada se postaje imun na to. Nije imao ljušturu, ni unutrašnji oklop koji bi ga štitio. Njegov je put dosad prolazio bez greške: izuzetan uspjeh na studiju u Berkeleyu, gdje je preskočio godinu, više godine studija u Bostonu, četverogodišnja specijalizacija i nekoliko stručnih usavršavanja na pedijatriji svoje klinike. Svaki bi ga put pratili hvalospjevi.
Pa ipak, još uvijek nije bio sasvim siguran da je stvoren za taj posao. Dakako, posjedovao je taj dar za brigu o drugima, za željom da se osjeća korisnim. Katkad bi na kraju uspješnog dana kad bi osjećao da je njegova intervencija bila presudna, odlazio s posla ispunjen nekom vrstom euforije. Sjeo bi u auto i punom brzinom jurio po marini. Borio bi se za život i pobijedio. Tih bi se večeri na nekoliko sati osjećao rame uz rame s Bogom. No to blaženstvo nikad ne bi potrajalo. Uvijek je postojalo sutra i prekosutra, kada bi mu kroz prste klonuo pacijent koji »nije trebao umrijeti«.
Pogleda na sat, ugasi opušak i pruži korak. Bolnica se sada nazirala stotinjak metara pred njim.
Jesam li doista stvoren za to?, upita se ponovno.
Kakav je to liječnik postajao? Taj je put odabrao da održi staro obećanje dano nakon jednog važnog događaja u njegovu životu. Nije žalio zbog donesene odluke, ali ponekih bi dana zavidio na Mattovu bezbrižnijem životu. Već deset godina nije imao vremena ni za što, ni za čitanje, ni za sport, ni za ikakve druge zanimacije izvan posla.
Uđe u bolnički hodnik, dohvati kutu i popne se na drugi kat. U ogledalu u dizalu ugleda umorna čovjeka. Već cijelu vječnost nije odspavao osam sati u komadu. Otkad su ga noćna dežurstva navikla na neprestano prekidanje sna i ponovno uspavljivanje na deset minuta, više nije uspijevao ujutro spavati dokasna. Odgurne vrata dvorane blistavih pločica gdje ga je čekao Ling, stažist u Hitnoj službi.
»Htio sam čuti vaše mišljenje o jednom pedijatrijskome slučaju doktore Cooper«, započne predstavivši mu zatim gospodina i gospođu Romano, par koji je stajao uz njega. On, maleni smeđokosi, italoamerički tip koji odmah pobudi suosjećanje. Ona, malo viša plavuša, nordijskoga tipa. Lijep spoj suprotnosti.
Nisu došli radi sebe nego radi svoje kćeri Anabel koja je upravo stigla na odjel i beživotno leži na jednom krevetu u sobi.
»Majka ju je takvu našla kad se u podne vratila kući. Mislimo d se jutros nije ni probudila«, objasni Ling. »Zatražio sam kompletne pretrage, a doktor Amendoza napravio je ultrazvučni tomograf.«
Bio je to novi uređaj za medicinsko snimanje sve prisutniji bolnicama po cijelome svijetu i poznatiji pod imenom »skener«.
Elliott se približi tijelu u komi. Anabel je bila mlada djevojka o petnaestak godina koja je naslijedila i majčinu svijetlu put i očev prostodušnost.
»Je li se nedavno žalila na glavobolje ili mučnine?«
»Ne«, odgovori majka.
»Drogira se?«
»Ne!«
»Postoji li mogućnost da se u snu udarila u glavu ili da je pala kreveta?« Ni to.
Prije no što je poslušao adolescenticu, Elliott osjeti kako život polako izmiče, a smrt, skutrena u jednom kutku dvorane čeka sve trenutak.
Slušanje je u početku bilo ohrabrujuće: Anabel je disala, srce pluća radili su normalno. Elliott zatim provjeri refleks rožnice, dalje ništa neobično. No pregledom vjeđa sve se počelo rušiti. Pomičući lagano glavu pacijentice slijeva nadesno, Elliott uvidi da joj pogled ne prati pokrete glave. A kad je pritisnuo prsnu kost, šaka djevojke se na neobičan način zgrči.
»To nije dobar znak, zar ne?«, upita gospodin Romano. »Postoji neki problem u mozgu?«
Elliott ostane oprezan:
»Prerano je za ikakve dijagnoze. Pričekajmo nalaze pretraga.«
A nalazi stigoše za nekoliko minuta. Dok je liječnik prislanjao snimku uz osvijetljenu ploču, već je pretpostavljao ishod. Budući da je to bila sveučilišna bolnica, prepusti stažistu da iznese dijagnozu:
»Edem u području malog mozga?«
»Točno«, potvrdi Elliott nevoljko. »Hemoragijski edem malog mozga.« Izađe iz tamne komore uputivši se prema Anabelinim roditeljima.
»I, doktore?«, upitaše u zboru čim se pojavio na vratima.
On ih suosjećajno pogleda. Najradije bi im bio rekao nešto nježno poput »sve je u redu, malena će se svakog trena probuditi«. Ali to nije bila istina.
»Strašno mi je žao, ali vaša je kći imala moždani udar i njezino je stanje beznadno.« Zavlada muk, trenutak tišine provlačio se u vječnost sve dok roditelji ne shvatiše što to zapravo znači. Majka ispusti jecaj, no otac nije odustajao:
»Ali diše! Još je živa!«
»Zasad jest, ali ima edem koji će se povećavati sve dok joj ne zatvori dišne putove, a tada će prestati i disati.«
»Možete je priključiti na respirator!«, zavapi majka.
»Da, gospođo, mogli bismo je priključiti na respirator, ali to ne bi ništa pomoglo.« Nesigurnim korakom otac priđe tijelu svoje kćeri.
»Kako... Kako je mogla doživjeti moždani udar? Nema još ni petnaest godina...«
»To se može dogoditi bilo kada i bilo kome«, pojasni Elliott.
Kroz prozor se uvuče žarko sunce, kupajući prostoriju jarkim svjetlom i milujući djevojčinu zlatnu kosu. Činila se kao da spava i bilo je teško povjerovati da se nikada više neće probuditi.
»Zar je nećete ni pokušati operirati?«, začudi se majka još uvijek u nevjerici.
Njezin muž joj priđe i primi je za ruku. Elliott je pogleda i blago reče:
»Gotovo je, gospođo Romano, žao mi je.«
Rado bi ostao s njima još neko vrijeme, preuzeo na sebe bar mali dio njihove boli i našao par utješnih riječi, premda je znao da u ovoj situaciji ne vrijedi nijedna. Ali već ga je zvala neka bolničarka. Već je kasnio na operaciju 15 sati. Prije no što je napustio prostoriju, morao je posao obaviti do kraja i pitati roditelje pristaju li na doniranje organa. Zatim je trebala usl jediti nadrealna rasprava kad bi ih morao uvjeriti da bi smrt njihove kćeri možda mogla spasiti druge ljudske živote. Da, Elliott je treba obaviti posao do kraja, ali danas za to nije imao dovoljno hrabrosti. Stoga izađe iz dvorane istodobno shrvan i ispunjen bijesom. Prije no što se popeo u operacijski blok, zastane u zahodu da osvježi lice vodom.
Nikad neću imati djecu, zakune se gledajući se u ogledalo.
Nikada neću imati djece kako nikada ne bi morala umrijeti! Tko je kriv Ileni što to ne može shvatiti...


Orlando, Florida 1976.
Nad veliki zoološki park Ocean Worlda spuštala se večer. Dok su posljednje zrake sunca krivile sjene čempresa, prorijeđena skupina ljudi polako je napuštala morski rezervat, oduševljena susretom dupinima, divovskim kornjačama i morskim lavovima.
Ilena se nagne nad bazen s orkama i pozove Anouchku, najveće kita ubojicu, na površinu vode.
»Bog, ljepotice!« Mlada žena primi životinju za peraju i natjera je da se okrene na leđa. »Bez panike, neće te boljeti«, ohrabri je zarivši joj zatim iglu i meso kako bi uzela uzorak krvi.
To je uvijek bila delikatna operacija. Orke su najinteligentnije, ali i najdivlje životinje iz porodice dupina. Unatoč simpatičnome izgledu, Anouchka je i dalje bila čudovište dugo šest metara i teško četiri tone, sposobno srušiti vas zamahom repa ili vam odgristi ud vilicom s pedesetak šiljatih zuba. Pri svakoj intervenciji, Ilena se trudila pridobiti životinju na suradnju, obavljajući liječenje kroz igru. I to je uglavnom dobro prolazilo. Imala je taj osobiti feeling za životinje, koji ju je činio izvrsnom njegovateljicom.
»Evo, gotovo je«, reče izvlačeći iglu.
Za nagradu baci mastodontu vjedro smrznutih riba i pomiluje ga.
Ilena je obožavala svoj poziv. Kao stalni veterinar bila je odgovorna za fizičko i mentalno zdravlje svih životinja u parku. Nadzirala je održavanje bazena, pripremu hrane te sudjelovala i u obuci dresera. Gomilanje tolikih odgovornosti bilo je dosta neobično za njezine godine, osobito za ženu. Valja reći da se svom silom trudila dobiti taj posao. Još odmalena obožavala je morski svijet, a ponajviše kitove. Uz diplomu veterine, specijalizirala je morsku biologiju i pohađala dodatne sate psihologije životinja. Ali na tom području radna mjesta bila su ekskluzivna, mogućnost zapošljavanja veoma rijetka, a šanse za rad s dupinima i orkama gotovo jednako male poput onih da se postane astronautom. Međutim, ona je ustrajala na svojem snu i imala je pravo. Jer pet godina ranije, 1971., Walt Disney odabrao je gradić Orlando za gradnju Disney Worlda, svog velikoga zabavnog parka. Pred navalom turista, Orlando je od malenog ruralnog mjestašca prerastao u najposjećenije mjesto na Floridi. Ocean World je tada pratio Mickeya postavši najvećim morskim zoološkim parkom u zemlji. Godinu dana prije službenog otvorenja parka, Ilena je već salijetala upravu u želji da dobije posao namijenjen jednom starijem veterinaru. Pristali su je primiti na probni rok i na kraju je postavljena na mjesto svojega kolege! To je bila dobra strana Amerike: kvaliteta je konačno zadobivala prednost nad godinama, spolom ili društvenim podrijetlom. Obožavala je svoj posao. Znala je da njezini prijatelji iz Greenpeacea katkada negoduju zbog zatvaranja životinja, no ipak je valjalo priznati da je Ocean World uvijek vodio računa o okolišu. Uostalom, Ilena je upravo primila vijest od uprave da financiraju obiman program zaštite lamantina1 (1Morski sisavac masivnoga tijela koje završava zaobljenom perajom, kod nas poznat i kao atlantska morska krava..). Mlada žena napusti bazene i uđe u blok zgrada uprave. Nalijepi etiketu na uzorak krvi koji zatim ostavi u malenom laboratoriju gdje će obaviti analizu. Prije no što se bacila na posao, osjeti potrebu da ode do zahoda i osvježi lice hladnom vodom. Cijeli se da osjećala malaksalo. Podigavši glavu prema ogledalu iznad umivaonika, primijeti kako joj niz obraz klizi suza. Samo tako, nije ju ni osjetila.
»Koja sam ja glupača!«, ispusti brišući rukavom rumene oči.
Zapravo, dobro je znala što ne valja: neprestano se prisjećala posljednjeg razgovora s Elliottom. Njegove reakcije kad mu je rekla da želi dijete. Tako je bilo svaki put i nikako joj nije bilo jasno to njegovo oglušivanje koje je shvaćala kao odbijanje odgovornosti. Međutim, u njihovu ljubav nije posumnjala ni trenutka. Njihov je odnos bio snažan i vatren, ispunjen željom da se onog drugog uvijek zadivi, zadovolji, iznenadi...
No je li ta ljubav mogla odoljeti zubu vremena? Navršit će tridesetu i sva je blistala: živjela je na Floridi, plijenila poglede frajera i bila je svjesna svoje sposobnosti zavođenja. Ali koliko godina to još može potrajati? Njezina je mladost polako prolazila. Već je osjećala da nema više onaj isti izgled, liniju i svježinu poput cura od osamnaest ili dvadeset godina koje je viđala na plaži ili tribinam tijekom predstava u parku.
Starenje samo po sebi nije joj smetalo. Ali stavovi oko nje su se mijenjali: govorilo se o slobodnoj ljubavi i seksualnoj revoluciji, te joj se promjene nikako nisu sviđale. Jer, željela je ovjekovječiti svoju vezu i nije nimalo žudjela za tim da muškarac kojega voli isprobava sve moguće poze Kamasutre s drugim ženama. Popije malo vode i obriše oči papirnatom maramicom.
Možda Elliottu nije dovoljno pokazivala koliko joj je do njega stalo. Bila je stidljiva po prirodi i iskazivanje ljubavi nije joj bila jača strana. No kad se voli, nema potrebe za razglabanjima: to se zna, osjeća i gotovo. Osim toga, kada žena zatraži muškarca da bude otac njezine djece, to je poprilično jasno, zar ne? A htjela je imati dijete s njim upravo zato što ga voli. Nije bila od onih žena željnih da pošto-poto imaju djecu, samo radi sebe. Željela je imati dijete s Elliottom, u znak produbljenja njihove ljubavne priče.
Samo što ga on očigledno nije želio. A ona nije shvaćala zašto.
Vjerovala je da je želja za djetetom usko povezana sa životnim putom svakog pojedinca i njegovom osobnom obiteljskom pričom. Ilena je imala sreće što je u Brazilu bila odgojena u skromnoj obitelji, ali punoj ljubavi, i znala je da će biti posve opijena majčinstvom. Elliott pak nije imao skladan odnos s roditeljima. Je li ga to kočilo?
No ipak nije sumnjala da ne bi znao usrećiti dijete. Nekoliko je puta išla po njega u bolnicu i vidjela ga dok je radio. Bio je dječji kirurg i znao je postupati sa svojim malenim bolesnicima. Bio je čvrst i uravnotežen, ni nezreo ni egoističan kao neki muškarci koji su stasali u njezinoj okolini. Mogla ga je lako zamisliti kao brižnog oca punog razumijevanja za svoju djecu. Do te mjere da je par puta poželjela preskočiti pilulu bez njegova znanja, praveći se da se dogodilo »slučajno« i dovodeći ga tako pred gotov čin, no tada bi imala dojam da je narušila povjerenje koje su gajili jedno prema drugome. Dakle, u čemu je problem?
Znala je mnogo toga o njemu: da je odlučan, altruističan, inteligentan. Poznavala je njegov miris, okus njegove kože, obrise kralješaka, jamice kad bi se smijao... No ne postoji li uvijek neki detalj koji kod osobe koju volimo naprosto ne vidimo? I ne produljuje li ljubav upravo taj nepoznati dio?
U svakom slučaju, bila je sigurna barem u jedno: čovjek njezina života, otac njezine buduće djece mogao je biti samo on i nitko drugi. I to će dijete napraviti ili s njim ili ga neće ni imati.


San Francisco 1976.
Za upravljačem svoje bube Elliot se vraćao kući neraspoložen. Večeras bez žurbe. Borio se za život i izgubio. Nije bio Bog, samo mali beznačajni liječnik.
Polako je padala noć. Ulične svjetiljke i svjetla automobila skladno su se palila. Umoran i shrvan, liječnik je u glavi vrtio film o protekla dva dana: razmirica s Ilenom, susret s onim neobičnim čovjekom u zračnoj luci večer prije i ta mala Anabel koju nije mogao spasiti. Zašto mu se uvijek činilo da mu život izmiče? Kao da nije on taj koji njime upravlja? Izgubljen u mislima malo prekasno uspori pred raskrižjem ulica Filmore i Union Street. Dok mu se automobil blago zanosio prema pločniku, osjeti nekakav otpor, a zatim potmuli udarac. Pukla je guma?
Ugasi auto i izađe. Provjeri gume, zatim branik. Ništa. Već je htio nastaviti put, kada začu neki tugaljivi jecaj, nešto poput kmečanja na pločniku preko puta. Podigne glavu i ugleda psića koji je od siline udarca preletio na drugu stranu ceste. Još mi je samo to trebalo..., uzdahne.
Prijeđe ulicu uputivši se prema životinji, labradoru žućkaste dlake koji je ležao na boku savijene prednje desne šape.
»Hajde, diži se!«, dobaci štencu nadajući se da ga nije ozlijedio. No pas i ne trepne. »Gubi se!«, plane zamahnuvši nogom kao da će ga udariti.
Životinja ponovno ispusti zaglušni jecaj iz kojega se probijala jasna bol. Zbog krvave šape nije se mogla pomaknuti, ali Elliota to nije ganulo. Nikad nije previše suosjećao sa životinjama. Njegov su posao bili ljudi: muškarci, žene, djeca, starci... Svi oni pacijenti koje je liječio u bolnici. Ali životinje...
Slegne ramenima i okrene leđa labradoru. Nije htio više tratiti vrijeme na to pseto. Vrati se u auto i bezosjećajno okrene ključ.
Dakako, Ilena na njegovu mjestu ne bi pobjegla kao lopov. Potresena, pobrinula bi se za psa, a onda bi se potrudila naći i njegova vlasnika. Dakako, Ilena... Kao da sjedi kraj njega na suvozačkome mjestu, već ju je čuo kako gunđa:
»Onaj tko ne voli životinje zapravo ne voli ni ljude«.
Gluposti! - pomisli odmahujući glavom. Ali ipak zaustavi auto dvadeset metara dalje i nevoljko se vrati.
Premda ih je dijelilo 4000 kilometara, ta je žena radila s njim što je htjela!
»Hajde, stari«, reče polažući psa na stražnje sjedalo, »sredit ćemo to«.
Elliott s olakšanjem stigne u marinu. Niz urbanih vila uz obalu oceana odražavao je dobar spoj suvremenih arhitektonskih elemenata i različitih tradicija. Kuće s tornjićima uz moderne vile od stakla i čelika - kao nekom vrstom čarolije - vode do asimetričnog, ali skladnog naselja.
Sad je već sve bilo u mraku i puhao je jak vjetar. Na dugome travnjaku uz more neki osobenjak hipijevskog izgleda zabavljao se puštajući zmajeve ukrašene malim lampionima. Doktor parkira pred svojom kućom i pažljivo izvuče psića iz auta. S tim »paketom« od krvi i mesa uputi se prema lijepoj kućici u mediteranskome stilu.
Okrenuvši ključ Elliott se nađe u stanu koji je kupio od nasljedstva. Mjesto je bilo atipično: kuća je bila stara pedesetak godina, ali je potpuno obnovljena prema nacrtu arhitekta Johna Lautnera, stručnjaka za futurističke građevine, koji je nadahnuća nalazio u djelima znanstvene fantastike.
Elliott pritisne prekidač i unutrašnjost kuće oboji se plavičastom svjetlošću koja je podsjećala na odraz valova. Potom smjesti malenoga labradora na dvosjed, dohvati svoju liječničku torbu i pregleda životinju. Osim ružne otvorene rane na šapici, psić je pretrpio samo nekoliko tupih udaraca. Čudno, nije imao ogrlicu i bojažljivo ga je pogledavao.
»Slušaj, Uljezu, ne voliš ni ti mene ni ja tebe! Ali svejedno ti trebam, zato budi miran želiš li da te izliječim...«
Nakon upozorenja dezinficira mu ranu i previje šapicu.
»Evo, noćas se odmori, a sutra - ravno u šinteraj!«, dobaci životinji udaljavajući se od dvosjeda.
Kroz boravak i knjižnicu dođe do kuhinje. Ta su tri prostora činila jednu veliku sobu s pogledom na unutrašnje dvorište kojim je dominirao aljaski žuti cedar vješto naglašen igrom svjetla.
Elliott uzme iz hladnjaka već otvorenu butelju bijelog vina, natoči ga u čašu i ode pijuckati na kat. Ondje se kroz staklenu stijenu pružao pogled na krovnu terasu koja se poput mostića nadvijali nad morem doimajući se kao da će svaki čas u njega pasti. S čašom u ruci doktor se smjesti u slamnati naslonjač prepustivši vjetru da mu miluje lice. Nakratko mu se pred očima pojavi lice Anabel Romano.
Kakav usrani dan, pomisli zatvorivši oči. U tom trenutku nije mogao ni zamisliti da mu kraj još nije ni blizu...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:25 am





4.


I čuvaj svoje snove, (...).
Nikad ne znaš kad ti mogu zatrebati.
~ Carlos Ruiz Zafon ~


San Francisco, rujan 2006.
Elliott ima 60 godina
Noć je već odavno pala kad je Elliott stigao u marinu. Parkirao je u svom dvorištu i ušao u lijepu mediteransku kuću u kojoj živi već trideset godina. Čim je ušao, detektor automatski potakne unutrašnje osvjetljenje: od plavičaste svjetlosti soba kao da je bila okupana bljeskom valova.
Kroz dnevni boravak i biblioteku, doktor se uputi u kuhinju. Otkad mu je kći otišla u New York kuća je bila prazna i tiha. Njegov stari labrador Uljez uginuo je prije dvanaest godina i nijedna ga druga životinja nikad nije zamijenila. Elliott uzme butelju bijelog vina iz hladnjaka i natoči si čašu. Zbog boli koja se širila u bubrezima teško se popne na kat metalnim stubama. Zaustavi se na trenutak u svojoj sobi i iz ladice noćnog ormarića izvadi bočicu tableta o kojoj je razmišljao cijeli dan.
Zatim izađe na vrt terase koji je pružao nevjerojatan pogled na marinu i zaljev. Sa zadovoljstvom posluša poznato hukanje morskih orgulja, neobične konstrukcije na kraju mola koja je ovisno o ritmu valova koji bi se sudarali u cijevima proizvodila nejasne zvukove.
Takvo nešto može imati samo San Francisco, pomisli sjedajući u svoj stari slamnati naslonjač. Ježio se od vjetra koji mu je milovao lice. Baš kao i ujutro, s divljenjem, ali i nevjericom pogleda devet tableta u bočici. Nije imao pojma što je u njima, ali je silno želio ponovno doživjeti sinoćnje iskustvo. Iskreno rečeno, nije se zavaravao: te tablete sigurno nisu imale nikakve veze s njegovim sinoćnjim snom.
Svejedno je htio ponovno pokušati...
Polako pusti da mu jedna tabletica sklizne na dlan i posljednji put promisli. A što ako je to otrov ili neka od onih egzotičnih gadarija koje uznemiruju duh? Moguće, no što uopće riskira? Rak će mu ionako uskoro doći glave. Prije ili kasnije..., pomisli progutavši tabletu gutljajem vina.
Isprva se nije događalo ništa. Zavali se još dublje u naslonjač i pričeka. Od bolesti se osjećao star i istrošen. U mislima ponovno prevrti film od posljednjih nekoliko sati i pomisli na svoju iznenadnu i bolnu odluku o prestanku operiranja nakon ovog mjeseca. Kakav usrani dan, pomisli prije no što sklopi oči. I zaspe...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:25 am



Drugi susret




5.


Najbolji dokaz da je putovanje kroz vrijeme nemoguće jest taj što nas ne posjećuju horde turista iz budućnosti.
~ Stephen Hawking ~


San Francisco
Rujan 1976.
Elliott ima 30 godina.
»Ljenčarimo, je li?«
Elliott otvori oči prenuvši se tako jako da je ispao iz naslonjača. Licem u prašini podigne pogled. Pod zvjezdanom svjetlošću nazirala se tamna silueta: bio je to onaj isti čovjek kojega je večer prije sreo u zračnoj luci. Prekriživši ruke na prsima promatrao ga je uz blagi osmijeh, osjetno zadovoljan šalom koju mu je priredio.
»Otkud vi na mojoj terasi?«, vrisne mladi doktor.
»Tvoja kuća je i moja kuća...«, odvrati mu njegov neobični gost.
Ne znajući da li da to shvati kao iznenađenje ili uvredu, Elliott naglo ustane. Stisnutih šaka krene prema sugovorniku i na nekoliko trenutaka dvojica se muškaraca bijesno promatraše u tišini. Bili su točno jednake visine.
»Mogu li znati što glumite?«, upita Elliott prijetećim tonom.
Drugi izbjegne odgovor blago uzvraćajući:
»Ne želiš prihvatiti, zar ne?«
»Što ne želim prihvatiti?«
»Istinu... «
Elliott slegne ramenima.
»A što je istina?«
»Istina je da sam ja ti.«
»Istina je da ste vi totalni luđak!«
»A ti, mali, sporo kopčaš.«
Elliott pažljivije promotri čovjeka nasuprot sebe.
Večeras više nije imao ofucanu pidžamu od sinoć nego platnene hlače, čistu košulju i sako lijepog kroja. Takav je bio markantan zračio je određenom karizmom. Da nije govorio nebuloze, više bi nalikovao poslovnom čovjeku nego štićeniku umobolnice.
Elliott ga pokuša urazumiti svojim najuvjerljivijim glasom.
»Slušajte, mislim da vam nije dobro. Možda vas traži neki liječnik koji...«
»Ja sam liječnik.«
Ok, nije uspjelo, pomisli Elliott počešavši se po glavi. Što je najpametnije učiniti u ovakvoj situaciji? Pozvati policiju? Hitnu pomoć SOS za podivljale? Ovaj čovjek očigledno nije bio nasilan, no možda je mogao postati.
»Sigurno se netko sada brine gdje ste. Ako mi kažete svoje ime mogao bih naći vašu adresu i povesti vas kući.«
»Zovem se Elliott Cooper«, odvrati ovaj mirno.
»To je nemoguće.«
»A zašto?«
»Zato što sam ja Elliott Cooper.«
»Želiš li vidjeti moje dokumente?«, predloži starac vadeći iz džepa lisnicu. Sve ga je to poprilično zabavljalo.
Elliott provjeri dokument koji mu je pružio i nije mogao povjerovati svojim očima: na osobnoj karti pisalo je isto ime i isti datun rođenja kao njegov! Samo je fotografija svjedočila o tridesetak godina više.
To ništa ne znači, pokuša se utješiti, svatko može doći do lažnih papira. Ali tko bi se toliko trudio i zašto?
Kad bolje razmisli, postojalo je samo jedno objašnjenje: sve je to bila Mattova dobro smišljena neslana šala. Nekoliko se trenutaka zadrži na toj ideji, premda se nije uspio sasvim uvjeriti. Dakako, Matt je uvijek bio za šalu i imao je čudan smisao za humor. Ali ipak ne toliko. A i da mu je htio smjestiti neku šalu, ne bi izabrao tako intelektualnu stvar poput ove, nego prije neki ispodpojasni udarac.
Matt bi mi za šalu poslao skupinu striptizeta ili luksuznu prostitutku, pomisli Elliott, a ne frajera od 60 kuka koji se pravi da je ja.
Utonuvši u misli, Elliott prekasno primjeti da mu se čovjek sasvim približio. Lice mu se uozbilji. Uhvati ga za ruku i oštro pogleda.
»Slušaj, mali, koliko god se činilo nevjerojatnim, ja sam doista našao načina da se vratim trideset godina unatrag.«
»Kako da ne.«
»Moraš mi vjerovati, zaboga!«
»Ali to što mi govorite je čista besmislica!«
»Ako je besmislica, objasni mi kako sam mogao izaći iz zahoda u zračnoj luci, a da me ti ne vidiš?«
Ovaj put Elliott ostane bez riječi. Zbilja, tip je bio možda lud, ali znao je dobro i brzo uzvratiti.
»Gospodine...«, započne, ali ovaj ga prekine:
»Nemoj me zvati gospodine, može?«
U tom trenutku kroz staklenu stijenu začuje se tugaljivi lavež. Doktor spusti pogled i iznenađeno ustukne. Bogzna kako, maleni labrador uspio se dovući na prvi kat i unatoč ozljedi počne cviliti od sreće da svrati pozornost na sebe.
»Uljez!«, povikne čovjek kao da je ugledao duha.
Lud od sreće, psić mu pojuri u naručje i počne mu lizati ruke posvuda ga njušeći, kao da je to njihov stari običaj.
»Već ste vidjeli toga psa?«, upita Elliott sve zbunjeniji.
»Naravno, pa to je moj pas!«
»Vaš?«
»Naš.«
Da poludiš od bijesa! Tip mu je sada već dobrano išao na živce. Ali da ga se riješi, možda je trebao isprobati drugu taktiku: praviti se da prihvaća njegovu priču. Stoga ga nakon nekoliko trenutaka upita najozbiljnije na svijetu.
»Dakle, zbilja dolazite iz budućnosti?«
»Možemo to tako reći.«
Elliott odglumi da prihvaća odgovor, potom učini nekoliko koraka po terasi i nalakti se na ogradu. Odande prijeđe pogledom po ulici kao da očajnički nešto traži.
»Čudno«, reče nakon nekog vremena, »ne vidim gdje vam je vremeplov. Jeste li ga ostavili na ulici ili u mojem boravku?«
Čovjek se nije mogao oteti blagom osmijehu:
»Ta ti je dobra. Jesi li razmišljao da napraviš karijeru u onome šouu?« Umjesto odgovora, Elliott doda točku na i.
»Slušajte, stari, ja vas ne poznajem, ne znam odakle ste se stvorili, ali mislim da niste tako ludi kao što bi se dalo naslutiti po vašem govoru. Zapravo, siguran sam da glumatate.«
»A s kojim ciljem?«
»Nemam blage veze, i da vam pravo kažem, nije me briga. Sad samo želim da odete i upozoravam da vas to posljednji put molim ljubazno.«
»Smiri se, odmah idem.«
Ali umjesto da nestane, čovjek se zavali u slamnati naslonjač potraži cigarete u džepu: crveno-bijelu kutiju s poznatim crno i, pisanim logom. Elliott primijeti da je to i njegova marka cigareta, ali to ga ne uznemiri. Marka s kaubojem bila je jedna od najpopularnijih.
»Pazi«, nastavi čovjek ispuhujući kolut dima postavivši ispred njega upaljač, »sasvim mi je jasno da mi ne vjeruješ. S vremenom se polako odričemo svojih uvjerenja, ali sjećam se kakav sam bio kao mlad: znanstvenik koji je na sve gledao racionalno.«
»A što ste sada?«
»Vjernik.«
Terasu zapuhne blagi vjetar. Bila je lijepa večer s početka jeseni. Za to vrijeme atmosferskog zagađenja, nebo se činilo nenormalno prozračnim i lijepim, sa svojih tisuću zvijezda i Mjesecom punim i bliskim koji je odsijavao plavičastu svjetlost. Prožet tom mjesečevom blagosti, čovjek ispuhne posljednji dim i ugasi cigaretu u pepeljari ispred sebe.
»Možda je vrijeme da me prihvatiš kao čovjeka koji doista jesam, tvoj saveznik.«
»Gnjavator, eto što ste.«
»Ali gnjavator koji zna sve o tebi.« Doktor se razbijesni:
»Dakako, vi znate sve o meni jer ste vi ja. To je vaša suluda priča! Ali što doista znate o meni? Pljuge koje pušim, moj datum rođenja... I dalje?«
Elliott se prepustio srdžbi zato što se bojao. Neprimjetno je osjećao da se omjer snaga okrenuo i naslućivao je da čovjek još nije otkrio sve karte. Kao u znak potvrde, ovaj nastavi ozbiljnim tonom:
»Znam stvari koje nikada nikome nisi rekao, ni svojem najboljem prijatelju, ni ženi svog života.«
»Što, na primjer?«
»Stvari koje ne želiš čuti.«
»Hajde, probajte, da vidimo. Nemam što skrivati.«
»Za okladu?«
»O čemu želite razgovarati?« Čovjek na trenutak razmisli zatim predloži:
»Želiš li da govorimo o tvojem ocu?« Pitanje ga udari poput iznenadnog šamara.
»Kakve veze ima sad moj otac?«
»Iako to nikad nije htio priznati, tvoj je otac bio alkoholičar, zar ne?«
»Nije istina!«
»Dakako da jest. Pred svima je bio ugledan poslovni čovjek, brižan suprug i dobar otac. Ali zapravo, za tvoju majku i tebe to je bila druga priča, ha?«
»Vi nemate pojma.«
»Možeš misliti kako nemam. Pod stare dane malo se smirio, kad si bio malen, znao te jako kazniti, sjećaš se?«
Budući daje Elliott ostao bez riječi, čovjek nastavi:
»To bi ga uhvatilo ponekih večeri nakon nekoliko čaša. Kad je posve pijan, brzo bi se uzrujao, a udaranje bi ga smirivalo...« Kao boksač u ringu, Elliott je mirno primao udarce. »Dugo si se prepuštao. Katkad bi ga čak i izazivao, zar ne, jer si znao da će, bude li se dovoljno ispucao na tebi, poštedjeti majku.« Čovjek nakratko zastane, zatim upita: »Želiš da nastavim?«
»Gonite se k vragu!« Okrene se prema mladom doktoru i prišapne mu na uho, tajnu:
»Kad ti je bilo deset godina, jednog poslijepodneva po povratku iz škole našao si majku u kadi prerezanih žila... «
»Gade!«, pobijesni Elliott uhvativši čovjeka za ovratnik sakoa. Ali ovaj mirno nastavi gdje je stao: »Stigao si u zadnji čas da je spasiš. Već si bio nazvao hitnu pomoć, ali ona je tražila da joj obećaš da nećeš ništa reći i tako je bilo. Pomogao si joj razbiti staklena vrata tuš-kabine pa je rekla bolničarima da se porezala poskliznuvši se o mokar pod. Bila je to vaša tajna. I nikad je nitko nije otkrio.«
Sada su dva muškaraca stajala licem u lice jedan nasuprot drugoga. Elliott je bio dirnut. Nije očekivao kopanje po obitljeskim tajnama. Ne večeras, ne ovako. Te su ružne uspomene bile duboko zatomljene, gotovo odbačene, a još tako žive. Bolne.
»U početku si mislio da si dobro učinio, ali dvije godine poslije tvoja se majka bacila s dvanaestoga kata vaše zgrade.«
Svaku riječ ovoga čovjeka Elliott je primao poput teškog udare, Prvi put nakon dugo vremena poželio je zaplakati. Osjećao i ranjivim, očajnim, kao natrpan dinamitom.
»Otad neprestano razmišljaš kako si i ti djelomično odgovoran za njezino samoubojstvo, da je moglo biti drukčije da si nešto rekao. Jer je mogla dobiti psihološku pomoć ili liječenje u klinici. Da nastavim?«
Elliott otvori usta da će nešto zaustiti, ali ne ispusti ni glasa. Iako je čini se i sam ostao dirnut, čovjek nastavi roniti opasnim vodama istine. Promislio je i zadao posljednji, smrtni udarac.
»Onom koji to želi čuti govoriš da ne želiš imati djecu zato što je ovaj svijet pokvaren i budućnost će čini se biti kobna, ali to nije pravi razlog, Elliotte...« Mladi se doktor namršti. Sada više ni on nije znao što sugovornik smjera. »Ne želiš djecu zato što si oduvijek mislio da te tvoji roditelji nisu voljeli. Pa se danas i ti bojiš da nećeš biti sposoban voljeti vlastitu djecu. Smješno kako funkcionira čovjek, zar ne?«
Elliott ne poreče. Evo, tri su minute bile dovoljne da čovjek kojega nikad nije vidio rasturi njegova uvjerenja i natjera ga da posumnja u sve. Bijedna hrpa malih tajni, eto što smo svi mi. Na terasu se obruši snažniji nalet vjetra. Čovjek podigne kragnu, približi se Elliottu i položi mu ruku na rame u znak ohrabrenja.
»Ne dirajte me!«, zamoli mladi doktor udaljavajući se prema ogradi. Trebalo mu je zraka i u glavi mu se vrtjelo. Osobito zato što je osjećao kako mu je nešto važno promaklo - pravi razlog tih otkrića.
»Recimo da je sve to istina«, reče promatrajući svog tajanstvenog gosta, »što vi hoćete od mene?«
Starac odmahne glavom.
»Ne želim ništa od tebe, dečko. Žao mi je što te moram razočarati, ali nisam došao radi tebe.«
»Nego, kako...«
»Vratio sam se da vidim nju... «
Opet izvuče lisnicu, ali ovaj put pruži Elliottu jednu izblijedjelu fotografiju. Ilena u Central Parku kako baca grudu, ozarena lica i rumenih obraza. Tu je sliku najviše volio. Snimljena je prethodne zime i otad je nije vadio iz lisnice.
»Otkud vam? Samo se usudite približiti Ileni i razbit ću vam gubicu da...«
Čovjek ustane ne pričekavši kraj prijetnje. Budući da je došlo njegovo vrijeme za odlazak, pomiluje psa po glavi i učini nekoliko koraka prema staklenoj stijeni. Tada Elliott primjeti na njemu onu istu drhtavicu kao večer prije u zračnoj luci netom prije no što nestao. Ovaj put ga neće samo tako pustiti! Požuri se da ga ulovi, ali... Prekasno. Drugi je već napustio terasu zatvorivši za sobom klizeću staklenu stijenu.
»Otvorite ta prokleta vrata!«, vikne doktor lupajući o staklenu stijenu koja se protezala duž cijele terase.
Zahvaljujući florescentnom premazu staklo je uvečer poprimalo zelenu boju, što je sada bilo u trendu. Takva inovacija arhitekta pretvarala je staklo u neku vrstu zrcala bez metalne podloge. Zatvoren na terasi, Elliott je bio na pogrešnoj strani, onoj s koje on nije mogao vidjeti ništa, dok se njega moglo vidjeti.
»Otvorite!«, vikne ponovno.
Zavlada tišina, zatim glas iza vrata promrmlja:
»Ne zaboravi što sam ti rekao: ja sam ti saveznik, a ne neprijatelj.«
Nije smio dopustiti da tip ode. Sada je htio doznati više. U nedostatku boljeg rješenja, dohvati jednu željeznu stolicu i nasrne njome na staklenu stijenu koja prsne u tisuću malih sjajnih bljesak; Uleti u kuću, spusti se niz stube, pretraži sve sobe pa čak izađe na ulicu. Nigdje nikoga.
Kad se vratio na terasu maleni labrador tužno je zavijao u noć.
»Sve će biti u redu«, reče podižući psića u naručje, »gotovo je.«
Ali duboko u sebi bio je uvjeren u sasvim suprotno. Sranja su tek počinjala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:26 am





6.


Toliko bih volio da se sjetiš sretnih dana naše ljubavi, U to vrijeme sunce jače je sjalo i život bio je ljepši.
~ Jacques Prevert ~


1976.
Elliott ima 30 godina
Sa psom pod rukom Elliott požuri prema autu. Morao je ispričati Mattu što se dogodilo. Refleksno je prvo nazvao Ilenu, ali je poklopio prije no što se javila. Kako da joj to ispriča a da ne ispadne luđak? Ne, bolje pričekati da sazna nešto više, da je ne zabrine. Otvori vrata bube i smjesti svog novog malenog prijatelja na suvozačko sjedalo. Počeo se vezivati za malenog labradora kojega je neobična dogodovština koju su upravo doživjeli jednako uznemirila.
Elliott napusti marinu i skrene u talijansku četvrt. Noć je već odavno pala i promet više nije bio gust. Uđe u ulicu Lombard i projuri kroz osam zavoja po kojima je ulica s pravom dobila naziv najvijugavijom na svijetu. Put je bio divan i odgovarao je glasu koji ga je pratio, ali Elliott je večeras bio previše zabrinut da bi se zadržavao na cvjetnim aranžmanima i osvjetljenjima.
Budući da mu se žurilo, samo projuri kroz North Beach, jureći ispred tornjeva takozvane talijanske katedrale - u kojoj se nekoliko godina ranije Marilyn Monroe udala za Joea Di Maggija - a zatim stigne na vrh Telegraph Hilla.
Strme ulice San Francisca nisu bile mit. Stigavši na vrh brežuljka, okrene se da bi se parkirao ukoso, okrećući kotače prema pločniku kako su nalagali lokalni propisi.
»Dobro, ti ostaješ ovdje«, naredi psu.
Životinja zareži u znak negodovanja, ali doktor ne popusti.
»Žao mi je, ali nema pregovora«, odsječe zatvarajući vrata.
Uđe u maleni prolaz između eukaliptusa i spusti se stubama cvijeća niz padinu Telegraph Hilla. Mjesto je bilo nadrealistično puno šarma, dašak sela usred metropole. Odavde se pružao pogled na cijeli grad, a u pozadini se nazirao Coit Tower koji je svijetlio poput reflektora. Šareno i raskošno raslinje pružalo je zaklon mnogim pticama: vrapcima, divljim papigama, kosovima... Elliot pretrči drvene stube koje su vijugale među rododendronima, fuksijama i bugenvilijama uz malene bungalove u stilu art-decora priljubljene za brdašce. Na polovici stuba zastane pred ulazom u neuredan vrt. Kao i svaki put kad bi ovamo dolazio, preskoči ogradu i nađe se na pragu obojene drvene kuće iz koje se orio zavodnički glas Marvina Gayea. Htio je pokucati na vrata, no kako su već bila otvorena, uđe bez najave, nestrpljiv da prijatelju povjeri svoje brige.
»Matt, jesi li tu?«, vikne ulazeći u dnevni boravak. »Nećeš nikad pogoditi što mi se danas dogodilo... «
Naglo zastane. Na stoliću pokraj prozora ugleda dvije čaše šampanjca uz pladanj s makronima2 (2Makroni - francuski banketni kolačići). Sobom se ugodno širio miris indijskih štapića. Elliott se namršti i preleti pogledom po sobi ugledavši uz kamin par štiklica, pastelni grudnjak na dvosjedu i čipkaste gaćice koje su visjele s jednog kipića. Po svemu sudeći, Matt je ima društvo. Barem je tako očekivao jer ukoliko je to bilo njegovo rublje, doista ga nije poznavao! Elliott se taman htio iskrasti na prstima, kada začu...
»Hej, bok.«
Okrene se kao uhvaćen na djelu. Pred njim je, gola poput Eve stajala djevojka s plaže.
»Eh, dobra večer«, promrmlja on skrećući pogled, »oprostite što...«
Djevojka lažnom čednošću jednom rukom prekrije prsa, a drugom donji dio trbuha, približavajući mu se ženstveno i senzualno.
»Matt mi nije rekao da i ti dolaziš na zabavu«, reče razdragano.
»Ne, eh... Ne želim ni znati na što mislite. Došao sam samo da...«
»Otkud ti ovdje u ovo doba?«, prekine ga Matt pojavivši se omotan samo plahtom oko bokova.
»Očito smetam«, zaključi Elliott.
»Veoma pronicljivo, moram priznati! Daj da te barem upoznam s Tiffany, došla je na audiciju za sljedeću James Bond djevojku.«
»Drago mi je. Hm... Neću vam pružiti ruku jer su vaše zauzete.« Tiffany mu zauzvrat uputi blistavi antiplak osmijeh. Elliott se okrene prema prijatelju: »Slušaj Matt, treba mi pomoć...«
»Zar ovaj čas? Ne može pričekati do sutra?«, upita zabrinuto mladi Francuz, naslućujući kako mu igra užitaka s ovim čarobnim bićem sve više izmiče.
»Imaš pravo, nazvat ću te sutra«, popusti Elliott razočarano. »Oprosti na smetnji.« Već je krenuo prema vratima kada ga Matt primi za rame, shvativši odjednom da njegova prijatelja muči nešto zbilja važno.
»Čekaj, stari, reci što se dogodilo.«
Na drugom kraju sobe, Tiffany je sakupila svoje stvari, i osjetivši da je suvišna, procijeni da je vrijeme da nestane.
»Dobro, dečki, ostavljam vas«, najavi navlačeći zadnju odjeću. »Ako više volite muške igre... «
»Ne, ne, ne, ne, ne!«, zabrine se Matt pokušavajući je zadržati, »nije ONO što misliš. Elliott mi je PRIJATELJ.«
»Ne brini dragi«, reče ona utješno izlazeći iz kuće, »ovo je San Francisco, znam što to znači... «
Napola gol, Matt krene za njom u vrt zaklinjući se u sve bogove da nije gay, trudeći se izvući iz nje broj telefona, ali uvrijeđena djevojka nije popustila. Matt stane još jače navaljivati, ali snažan oceanski vjetar naglo odnese njegovu togu. Gol kao od majke rođen, ščepa prvu teglu s cvijećem koja mu je pala pod ruku – kaktus s pločastim bodljama - i prekrije spolovilo. Ustrajno potrči još malo za Tiffany koja je, unatoč visokim potpeticama, skakutala poput gazele. U susjednoj kući upali se svjetlo i škljocne prozorski kapak. Starija gospoda probuđena vriskom proviri kroz prozor. Ugledavši zaprepašteno lice svoje susjede, Matt ustukne i žurno krene prema kući. Taman kad je stigao do ulaznih vrata, posklizne se na zadnjoj stubi i razleti po pragu, nabivši najosjetljiviji dio svoje anatomije na bodljikave izdanke kaktusa. Urličući od bola, zatvori za sobom vrata, zaprijetivši prstom Elliottu:
»Nadam se da imaš JAKO DOBAR razlog za ovo što si mi učinio!«
»Mislim da gubim razum, je li to dovoljno?«
»Učini mi uslugu i prestani me tako gledati! I da nisi rekao ni riječi!«
»Nisam ništa rekao«, odvrati Elliott suzdržavajući se da ne prasne u smijeh.
»Dobro, nastavi«, reče Matt bježeći u sobu. »Obući ću se pa ćemo raspraviti o tvom problemu.«
Elliott ode do kuhinje i pristavi vodu za kavu. Unatoč obećanju ne uspije se suzdržati da ne povikne Mattu:
»Hoćeš savjet? Uzmi pincetu!«
U malenoj kući napetost je polako jenjavala. Matt se »zaliječio« navukao je traperice i pulover. Bio je, dakle, oran i čio za razgovor s prijateljem koji ga je čekao za stolom.
»Dobro, što se dogodilo?«, upita poslužujući se šalicom kave.
»Vratio se«, spremno dobaci Elliott.
»Da pogodim, tvoj putnik kroz vrijeme, zar ne?«
»Da, posjetio me večeras na mojoj terasi.«
Matt se namršti srknuvši kavu i ubaci u šalicu dvije kockic šećera.
»I dalje priča isto?«
»Pravi se da je on ja, ali trideset godina stariji.«
»Neobičan simptom, zar ne, doktore?«
»Zbilja uznemirujuće, zna mnogo toga o meni. Intimne stvari, veoma osobne...«
»Želi da propjevaš?«
»Čak ni to, kaže da dolazi kako bi ponovno vidio Ilenu.«
»U svakom slučaju, sretneš li ponovno svog prijatelja iz budućnosti, ne zaboravi ga pitati rezultate idućih sportskih događaja ili stanje na burzi... « Matt smiješno napući usne srknuvši još malo kave. Ubaci još tri kockice šećera i malo mlijeka te nastavi: »...da usput zaradimo malo na kladionicama.«
»Ne vjeruješ mi, je li?«, zaključi nevoljko Elliott.
»Vjerujem ti da te opsjeda neki tip, ali ne vjerujem da dolazi iz budućnosti.«
»Trebao si vidjeti kako je nestao...«, nastavi zamišljeno Elliott.
»Znaš što? Sad me zbilja brineš. Podsjećam te da sam ja od nas dvojice redikul...« Matt ustane i sadržaj cijele šalice izlije u sudoper gunđajući: »Brr, bljutava ti je ta kava!« Zatim nastavi obrazlaganje: »Ja sam onaj tračak ludosti i ekstravagancije, ja imam pravo činiti pizdarije i pričati neukusne šale. Ti si naš glas razuma i mudrosti. Nemoj sada mijenjati te uloge.«
»Sve je to lijepo, ali ja svejedno imam loš osjećaj što se tiče toga tipa. Plaši me i što god da kaže, nisam siguran da mi želi samo dobro.«
»U tom slučaju, moramo ga naći i natjerati mu malo straha u kosti«, reče Matt uhvativši palicu za baseball koja je virila iza dvosjeda.
»Pusti to«, uzdahne Elliott, »tip je dvostruko stariji od nas.«
»Što predlažeš, kako da dođemo do njega?« Elliott na trenutak promisli i zaključi:
»Njegove su riječi tako sulude, da postoje samo dvije mogućnosti: ili ima psihičkih smetnji...«
»Ili?«
»Ili govori istinu.«
»Molim te, ostanimo pri prvoj.«
»U tom slučaju moramo nazvati bolnice i psihijatrijske ustanove u okolici i provjeriti nedostaje li im slučajno koji pacijent.«
»Krenimo odmah!«, odvrati Francuz dohvativši telefon. »Ako čovjek postoji, obećavam ti da ćemo ga naći.«
Elliott otvori staklena vrata regala s knjigama i izvuče telefonski imenik. Umjesto književnih remek-djela police su krasile kompletna kolekcija Playboya i nekoliko knjiga o vinogradarstvu.
»Znaš li da na ovom svijetu ima i drugih stvari osim žena vina?«, reče prijatelju.
»Zbilja?«, upita Matt napola ozbiljno, »jer koliko god se trudio nikako da ih nađem.«
Kad su izvukli sve brojeve, dvojica se prijatelja bace na pozivanje svih kalifornijskih sanatorija nastojeći doznati nije li možda čovjek kojega traže na popisu pacijenata koji su bolnicu napustili bez liječničkog odobrenja. Valja napomenuti da su posljednjih godina psihijatrijske bolnice obvezne puštati dio svojih pacijenata na zrak u prirodu. Kako bi smanjio poreze, kalifornijski guverner - Ronald Reagan - odlučio im je drastično smanjiti proračune. Takvu je politiku namjeravao još više poticati preuzme li jednoga dana predsjedničku funkciju. Elliott i Matt zdušno su se predali poslu, ali nakon sat vremena shvatili su da još nemaju apsolutno nikakav trag. Zadatak je bio pretežak osobito u to doba dana.
»Tip je nevidljivi čovjek«, zagunđa Matt spuštajući slušalicu »Želiš da nastavimo?«
»Mislim da nema smisla. Zapravo, samo sam htio dokaz.«
»Kakav dokaz?«
»Dokaz da taj tip nije ja.«
»Stari, ti se gubiš. Prvi put te vidim u ovakvu stanju i oprosti, ali moram ti reći da sada ne bih volio da me ti operiraš. Opusti se, prijatelju! Odi na odmor, odvedi Ilenu na sunčanje na Havaje tjedan dana i vidjet ćeš da će sve sjesti na svoje mjesto.«
Matt se ispruži na dvosjedu, upali televizor i naleti na epizodu Columba. Na ekranu, između dva prisjećanja na svoju suprugu, poručnik nastoji zbuniti zločinca navodeći ga na labirint kontradikcija.
»Šteta što nije ništa ostavio kod tebe«, reče Matt zijevajući.
»Kako to misliš?«
»Tvoj putnik kroz vrijeme, šteta što nije ostavio kod tebe nešto sa svojim otiscima. Mogli bismo ih analizirati kao u filmu.«
Elliott se zamisli, prisjećajući se točnog susreta sa svojim »gostom«, a zatim stisne prijatelja za ramena.
»Matt, ti si genij, znaš?«
»Istina«, potvrdi Francuz. »Šteta što si jedini koji to vidi. Ali zašto mi to govoriš?«
»Ostavio je upaljač! Siguran sam, pušio je preda mnom i odložio Zippo na stolić na mojoj terasi.« Elliott izbezumljeno dohvati sako i ključeve. »Idem kući.«
»Idem s tobom«, odvrati Matt pridruživši mu se na vratima. »Ne želim da voziš u ovakvu stanju.«
»Hvala na brizi.«
»I neću te napustiti kad bude postajalo sve zanimljivije.« Dvojica prijatelja izađu iz kuće i popnu se drvenim stubama. »Idemo mojim autom«, predloži Matt, »teško mi je voziti tvoje drndalo.«
No stigavši na parkirno mjesto imali su što vidjeti. Mattov predivni Corvette Chevrolet bio je urešen Tiffanynim djelom. Preko cijelog prednjeg vjetrobrana ružom za usne pisalo je: BASTARD3 (3Kopile).
»Dražesna cura«, primijeti Elliott.
»Vidjet ćeš da je ipak ostavila broj telefona«, odvrati Matt izvukavši posjetnicu zataknutu ispod brisača. Zacijelo ima u meni nešto neodoljivo.«
Dok je njegov prijatelj energično brisao staklo, Elliott ode po malenoga labradora u svom autu.
»Sada imaš i psa?«, iznenadi se Matt izbečivši oči. »Mislio sam da nisi neki ljubitelj životinja.«
»Recimo da ovo nije običan pas.«
Matt sjedne za upravljač i zakopča pojas.
»Po čemu je poseban? Zna voziti i služi ti kao vozač, ha?«
»Da, a naučio sam ga i govoriti.«
»Zbilja?«
»Hajde, kreni, budeš li dobar možda ti otpjeva Marseljezu.«
Matt da gasa i Corvette Roadster krene u noć. Elliottu laknu kao da mu je sa srca pao kamen težak tri tone. Za samo nekolik minuta posve se udobrovoljio. Bojao se, istina, tog čovjeka koji ga je uznemirio otkrivši mu dvije-tri obiteljske tajne. No sada se vratilo samopouzdanje i dobro raspoloženje. Pokupit će upaljač i nazvati prijatelja policajca. Analiza će pokazati da otisci prstiju toga tipa nisu jednaki njegovima i sve će opet biti u redu. Tada će moći javiti Ileni pa će se zajedno smijati toj smiješnoj priči. U međuvremen je mogao još malo podbadati Matta.
»Znaš, pa nisi ti obvezan izlaziti s djevojkama kvocjenta inteligencije manjeg nego u puža.«
»Zašto mi to kažeš?«
»Jer čini se da pin-up djevojka od maločas nije bila neka mudrica, ako me razumiješ.« Matt tu vijest prihvati posve ravnodušno, dodajući ipak:
»Svejedno, jesi li vidio te...«
»Obujam grudi nije jedini kriterij da izađeš sa ženom«, prekine ga Elliott. »Imaš trideset godina, mislio sam da si prošao tu primitivnu fazu, ali vidim da nije tako.« Matt nije odustajao:
»Fizički izgled je važan.«
»Da, važan je za ono na što ti misliš, a poslije?«
»Poslije čega?«
»Razgovori, zanimanje za drugoga, razmjena mišljenja...« Matt slegne ramenima:
»Za razgovor zovem tebe. Za to mi ne treba izlazak s nobelovcem.«
»Uh... U međuvremenu si promašio račvanje prema meni.«
»Nisam«, odvrati Matt uvrijeđeno, »idem prečacem za koji ti i ne znaš.«
No prečac je možda put činio i nekoliko kilometara duljim. Do marine im je trebalo deset minuta. Elliott je nestrpljivo tresao nogom, ali tako elegantno da se ništa nije primijetilo. Čim se auto zaustavio pred kućom, pojuri unutra i grabeći po četiri stube popne se na terasu. Sada se bojao još samo da upaljač nije nestao. Srećom, nije bilo tako. Zippo je još uvijek ležao na rubu stola.
»Što se ovdje dogodilo«, upita Matt ugledavši hrpu razbijenog stakla. »Borio si se s King Kongom?«
»Objasnit ću ti kasnije. Moram obaviti jedan poziv.«
»Samo malo, leptiriću. Dva su sata ujutro! San Francisco nije grad koji nikada ne spava, pogriješio si obalu! U ovo doba većina normalnih ljudi je u krpama.«
»Zovem policiju, Matt.«
Elliott nazove centralnu policijsku postaju i upita je li dežuran detektiv Malden. Tako je i bilo, i odmah ga spoje s uredom istražitelja.
»Dobra večer, gospodine Malden. Ovdje Elliott Cooper, oprostite što smetam, ali molio bih vas jednu veliku uslugu.«
Čekajući policajca, dvojica prijatelja izađu na terasu.
»Nisam znao da imaš prijatelje u munji«, reče Matt iznenađeno. »Odakle znaš tog tipa?«
»On je istraživao samoubojstvo moje majke«, odgovori uvijeno Elliott. »Tada mi je mnogo pomogao i ostali smo u kontaktu. Vidjet ćeš, dobar je.«
Obojica priđu stolu i pažljivo promotre upaljač koji je njihov takozvani »putnik kroz vrijeme« ostavio za sobom. Bio je to srebrni Zippov model s urezanim sjajnim zvjezdicama i natpisom Millenium Edition.
»Neobičan natpis«, zaključi Elliott.
»Da«, potvrdi Matt kleknuvši da pogleda izbliza. »Kao da je proizveden u ograničenoj seriji u spomen na nešto...«
»...Na prelazak u 2000. godinu«, završi Elliott uviđajući nevjerojatnost svojih riječi.
»Pusti sad to, pričamo gluposti!«, odvrati odlučno Matt ustajući.
Nekoliko minuta poslije pred kućom se zaustavi policijski auto. Elliott požuri dočekati detektiva Maldena. Bio je to murijak staroga kova, poput starog Humphreya Bogarta, u baloneru i štofano šeširu, ali atletske građe. Počeo je na samome dnu, učeći zanat i ulici. Nakon gotovo četrdeset godina otkako je u službi, San Francisco za njega više nije imao nikakvih tajni.
No stari policajac nije došao sam. Predstavi Elliottu novog kolegu, detektiva Douglasa, mladog inspektora tek izašloga iz Policijske akademije, diplomiranog kriminalista. Kose pažljivo zalizane unatrag, Douglas je i u dva ujutro bio besprijekorno odjeven, u lijepo krojenom odijelu sa savršeno zavezanom kravatom.
»Što se dogodilo, Elliotte?«, upita Malden izlazeći na terasu i pokazujući na hrpe stakla. »Dobio si metak u prozor?«
»Volio bih da uzmete otiske s ovog upaljača«, objasni naizust Elliott kao da je riječ o najobičnijoj formalnosti.
Kao predani učenik, Douglas je već držao u ruci notes i kemijsku olovku.
»Je li netko upao ili provalio u kuću?«, krene se raspitivati.
»Ne može se baš tako reći«, odgovori Matt. »Priča je malo složenija...«
»Ne prijavite li slučaj policiji, nećemo vam moći pomoći!«, zaprijeti im uzrujano mladi inspektor.
»Smiri se, Douglase!«, zatraži Malden.
Elliottu je postajalo sve jasnije da se neće tako lako izvući bez objašenjenja situacije. Pod izlikom da ide pristaviti kavu, uvede starog policajca u kuhinju da popriča s njime u četiri oka.
»Elliotte, sada mi opiši što se točno dogodilo«, zatraži Malder i zapali cigarillo.
Kako je mladi liječnik i dalje šutio, Malden se prisjeti njihova prvog susreta. Iako je otada prošlo već dvadesetak godina, sjećao ga se kao da je bilo jučer.
Jedne kišne večeri bio je pozvan proglasiti samoubojstvom smrt žene koja se bacila sa zgrade u centru grada. Uz tijelo je našao i dokumente - zvala se Rose Cooper - a zatim je na sebe preuzeo zadatak da tu strašnu vijest prenese njezinome mužu i sinu.
Kad je njegova majka počinila samoubojstvo, Elliottu nije bilo ni deset godina. Malden ga se sjećao kao zanimljivog, pametnog i osjećajnog dječaka. Upoznao je dječakova oca. Bio je to poslovni čovjek kojega smrt žene kao da i nije previše shrvala. Malden se osobito sjećao ožiljaka i modrica koje je zapazio na dječakovoj ruci. Iskreno rečeno, te je ožiljke više predosjetio nego uistinu primijetio. Možda ga je upravo ta njegova intuitivna crta činila tako dobrim policajcem: neke je stvari jednostavno »osjećao«. A u ovom slučaju osjećao ih je to bolje jer je i sam imao oca koji bi ga redovito mlatio remenom nakon radnog dana u tvornici.
Mogao je, dakako, zatvoriti oči: u ono vrijeme tim se stvarima nije pridavala tolika pažnja. No idućeg se dana vratio provjeriti Elliotta, kao i dan poslije. Te bi trenutke iskoristio da uputi ocu nekolikio rečenica dajući mu time na znanje da »zna« i da ga odsad drži na oku. Tako je Malden malo pomalo pratio Elliottov razvoj i zanimao se za njegovo školovanje. Na svoj je poziv gledao pomalo utopijski: policija mora biti bliska ljudima, što je nimalo ne sputava da zatvara zločince.
Policajac primi šalicu kave koju mu je pružio liječnik i protrlja oči želeći izbrisati uzavrela sjećanja. Mora se usredotočiti na sadašnji problem.
»Ne kažeš li mi ništa«, nastavi Malden ustrajno, »neću ti moći pomoći.«
»Svjestan sam toga«, prihvati Elliott, »ali...«
»Ali što?«
»Nakon majčine smrti tražili ste da vam vjerujem i obećali mi da ćete uvijek biti tu zatrebam li pomoć...«
»To i dalje vrijedi, sinko.«
»E, pa danas mi je potrebna vaša pomoć. Ne samo kao policajc nego i kao prijatelja: policajac mi treba radi istrage ovih otisaka, prijatelj da mi vjeruje premda mu zasad ništa ne mogu objasniti.«
»Da«, uzdahne Malden, »lijepo zboriš, ali istragu otisaka nemogu pokrenuti samo tako! Za to je potrebno dopuštenje, polaganje računa. Moramo pozvati ekipu forenzičara. Osim toga, to mo potrajati i nekoliko dana, čak i tjedana...«
»Ali rezultat mi je hitno potreban!«
Malden se na trenutak zamisli češkajući se po glavi. Već neko vrijeme njegova se policijska karijera polako gasila. Službeno su mu zamjerali da ne vodi računa o hijerarhiji i da do cilja katkad dođe ne baš uvijek prihvatljivim metodama. No ponajviše mu se zamjeralo što je predaleko odvukao istragu jednog slučaja korupcije koja je kompromitirala nekoliko gradskih glavešina. Malden je znao da ga otad budno prate i da je njegov novi pomoćnik tu ponajviše kako bi pazio da ne učini neki pogrešan korak. Imao je toliko razloga, oprez, ali i dano obećanje - obećanje koje je dvadeset godina ranije dao djetetu koje je ostalo bez majke.
»Možda postoji mogućnost da otiske uzmemo bez uobičajene procedure«, izjavi nenadano.
»Kako to?«
»Vidjet ćeš«, odgovori tajanstveno. »Posve je protupropisno, ; moglo bi upaliti.« Vrativši se u dnevni boravak, pošalje Douglasa po tubu onog novog super ljepila koje se tek pojavilo na tržištu.
»A gdje da ga nađem u dva sata ujutro?«, zagunđa Douglas.
Malden reče pomoćniku adresu jedne trgovine fotografsko opremom koja radi cijelu noć i koja je komercijalizirala to ljepilo marke Kodak. Kad je Douglas otišao na zadatak, policajac ponovno kleknu kako bi promotrio neobičan ugravirani natpis na upaljaču.
»Millenium Edition? Što bi to moglo značiti?«, zapita okrenuvši se prema Mattu.
»Znamo koliko i vi«, prizna Matt otvarajući limenku Coca-Cole.
»Nadam se da ga niste dirali? Inače, zaboravite otiske...«
»Što mislite tko smo mi?«, povikne Matt.. »I mi gledamo Starskyja i Hutcha.«
Malden ošine pogledom mladića i okrene se Elliottu.
»Treba mi kartonska kutija.«
»Koje veličine?«
»Može i kutija za cipele.«
Elliott ode pogledati u ormar u sobi i pronađe kartonsku ambalažu jednog para adidaski. Za to vrijeme Malden uzme malenu lampu sa stolića na terasi. Skine abažur i položi dlan na još upaljenu žarulju, da provjeri toplinu.
Nekoliko minuta kasnije vratio se Douglas ponosno mašući tubom super-ljepila. U početku je Maldena smatrao staromodnim, ali ipak je morao priznati da ga stari murjak svakim danom sve više iznenađuje svojom umješnošću i da je više naučio s njime u nekoliko tjedana nego tijekom cijele trogodišnje obuke.
»Sve je spremno«, najavi Malden, »predstava može početi.«
»Uzet ćete otiske s pomoću kartonske kutije i tube ljepila?«, upita Matt s nevjericom.
»Upravo tako. A to, dečko, nisi nikad vidio ni na televiziji, čak ni u Starskyju i Hutchu.«
Malden zamoli Matta limenku Coca-Cole koju je upravo iskapio. Policajac izvadi iz džepa nožić i odreže dno aluminijske limenke. U malenu improviziranu posudicu istisne sadržaj ljepila, a zatim je položi pokraj upaljača. Potom uzme noćnu svjetiljku i toplinom žarulje zagrije ljepilo. Sobom se ubrzo proširi neugodan miris. Malden sve to pokrije kartonskom kutijom, a zatim se zadovoljno vrati svojim gledateljima.
»Još nekoliko minuta do degustacije«, najavi uz zadovoljan osmijeh.
»Što ste zapravo napravili?«, upita Matt sa sve većom nevjericom. Pazeći jednim okom kutiju, Malden počne objašnjavati stručnim tonom:
»Kemijski naziv super-ljepila je cianoakrilat...«
»Drago mi je što sad i to znamo«, reče Matt posprdno.
Malden mu tada uputi oštar pogled kojim zatraži da ga se prekida i Matt u potpunosti shvati poruku.
»Aminokiseline i lipidi, osnovne sastavnice ljudskog znoja koji ostaje na otiscima pod utjecajem topline privlače pare cianoakrilata.«
»I doći će do polimerizacije«, najavi Elliott koji je počeo shvaćao.
»Poli-što?«, upita Douglas koji se osjećao sve više zapostavljen.
»Polimerizacije«, objasni Malden. »To znači da će se pare super- ljepila spustiti na otisak prsta nevidljiv golim okom, stvarajući na taj način nešto poput zaštitne ljuske koja će nam omogućiti da otisak vidimo i sačuvamo.«
Matt i Douglas s nevjericom pogledaju policajca. No ovo je bila preteča i za nekoliko godina ta metoda identificiranja otisaka prsta bit će prava revolucija u svjetskom istraživanju zločina. Elliott, pak, nije skidao pogleda s kutije, nestrpljivo iščekuju što će mu ona otkriti.
Ubrzo Malden odluči privesti igru kraju i podigne kutiju: bijeli sloj prekrivao je upaljač na tri mjesta jasno otkrivajući tri otiska prsta.
»Posao je obavljen«, reče Malden prignuvši se. »Na prvi pogled vidimo sjajan otisak palca na jednoj strani, a na drugoj, rekao bi vrhove kažiprsta i srednjaka.«
Pažljivo rupčićem omota dokazni materijal i uvuče ga u džep kišnog ogrtača.
»Ako sam dobro shvatio«, reče okrenuvši se Elliottu, »želiš da otiske usporedim s onima iz naših dosjea?«
»Ne baš sasvim«, ispravi ga liječnik: »želim da ih usporedite mojima.« Poprativši te riječi gestom, iz džepa sakoa izvuče nalivpero i kapne na stol malo tinte, zatim umoči u nju vrhove svih prsta te utisnu vlastite otiske na praznu stranicu rokovnika. Malden uzme papir i pogleda Elliotta ravno u oči.
»Iako ne shvaćam čemu sve ovo, učinit ću to jer i ja imam povjerenja u tebe.«
Liječnik tiho kimne glavom u znak zahvale policajcu. A Matt se konačno odvaži na još jedno pitanje:
»Hoće li dugo trajati usporedba tih dvaju otisaka?«
»Odmah ću se baciti na posao«, odvrati Malden. »Budući da su uzorci valjani, nadam se da ću brzo imati rezultate.«
Elliott isprati policajce. Dok je Douglas išao prema autu, Malden obeća:
»Nazvat ću te čim bude gotovo.« Zatim na trenutak promisli i upita: »Jesi li još uvijek s onom malom Brazilkom, Ilenom?«
»Jesam«, odgovori Elliott pomalo iznenađen pitanjem. »Između nje i mene je...« Od naleta stida ne dovrši rečenicu, ali Malden shvati bit.
»Razumijem«, reče pognuvši glavu, »kad vam neka osoba osvoji srce, ostaje u njemu zauvijek... «
Elliott dirnuto pogleda starog policajca koji je polako odmicao. Znao je da ovaj već nekoliko godina prati svoju ženu u unaprijed izgubljenoj utrci protiv Alzheimerove bolesti. I da će se uskoro oglasiti zvonce za posljednji krug.
Bilo je tri sata ujutro, ali Elliottu se nije spavalo. Odvezao je Matta kući i pokupio svoju Bubu. Zaustavio se na jednoj benzinskoj crpki u Market Streetu. Upravo je zamišljeno punio spremnik kada ga dozove neka bezuba žena. Gurala je kolica puna tričarija i dronjaka i doimala se drogiranom ili pijanom. Dobaci mu gomilu uvreda, ali on ih nije doživio. Dva dana u mjesecu volontirao je kao liječnik u Free Clinic, gradskome centru za liječenje beskućnika i dobro je znao da grad noću poprima drugo lice. U turističkim vodičima i filmovima San Francisco se uvijek prikazivao u najboljem svjetlu sa svojim pitoresknim četvrtima po mjeri čovjeka i brojnim zelenim površinama. Također, neprestano se podsjećalo na to kako je taj grad simbol hipi revolucije. I istina je da je Frisco pravu slavu doživio deset godina ranije kada su, tragom Janis Joplin i Jimija Hendrixa, stotine djece cvijeća naselile viktorijanske kuće Haigh Ashburyja. No Summer of Love već je bilo daleko. Hipi pokret polako se gasi, uništen vlastitim pretjerivanjem. Joplinica i Hendrix, bili su oboje mrtvi s jedva navršenih 27 godina. Jimi nakljukan tabletama za spavanje i ugušen u vlastitoj bljuvotini, Biser4 (4Pearl - biser) bio je nadimak Janis Joplin od bijednog predoziranja heroinom.
Koncem te 1976. slobodna ljubav i život u zajednici više nisu budili veliko zanimanje. Prije svega, droga je uzrokovala nevjerojatna oštećenja. Pod krinkom otvaranja duha i oslobođenja od unutrašnjih blokada, LSD, metedrin i heroin tjerali su ljude u ovisnost da bi ih zatim polako ubijali.
U klinici je Elliott svjedočio o njihovoj strašnoj pošasti: predoziranja, hepatitis uzrokovan nečistim iglama, upale pluća, bad tripovi koji bi završavali tragičnim bacanjem kroz prozor.
A tomu je pridodan i problem vijetnamskih veterana, od koji su se neki pridruživali sve brojnijim beskućnicima. Iako su se američke trupe iz Sajgona povukle godinu dana ranije, mnogi bivši borci traumatizirani ondašnjim iskustvima sada su bili primorani na bijedu i klošarenje.
Elliott plati puni spremnik i spuštenih se prozora proveze gradom opet razmišljajući o nevjerojatnom susretu koji mu se te večeri ponovio. Otkad je ostavio Matta osjećao se opet sam i ranjiv. Jer ruku na srce, sve što mu je onaj čovjek rekao bila je istina, od očevih batina do krivnje koju je osjećao zbog majčina samoubojstva.
Zašto o svemu tome nikada nije razgovarao s Ilenom? Zašto ženi koju je volio nikad nije htio otkriti svoje slabosti?
A Mattu? Ni njemu nije ništa rekao. Da li zbog obične muške taštine? Istina je da je tako bilo lakše. S Mattom je sve bilo lagodno i površno. Njegovo mu je društvo bio ugodan način da se zaštiti od okrutne stvarnosti i pošteno napuni baterije kada bi ga odgovornosti na poslu počele pritiskati.
Konačno, premda još nije otkriveno ništa bolje od ljubavi i prijateljstva što bi život učinilo podnošljivim, iz nekih se situacija nesumnjivo možeš izvući samo sam.
* * *

Nekoliko kilometara dalje detektiv Malden brzo se posvetio radu u svojem uredu u centralnoj policijskoj postaji. Nekoliko minuta ranije posvađao se sa svojim podređenim jer mu je zamjerio što u radno vrijeme rješava privatni slučaj. Malden je znao da Douglas puca visoko i da se otvoreno nada njegovoj suspenziji, sve kako bi brzo dobio promaknuće. Kad mu je mali gad zaprijetio da će ga odati, Malden mu je rekao što ga spada i poslao daleko u neki drugi ured. Šteta, Douglas bi mogao biti dobar murijak, imao je sve potrebne kvalitete, ali nije odabrao dobar način da to ostvari. U njegovo vrijeme nije se nastojalo uspjeti po svaku cijenu uklanjajući sve druge s puta. No možda je Malden već prestar. Možda novi naraštaj ima nove vrijednosti: veće ambicije, više samoinicijative, kao što je i guverner Reagan nekoliko puta izjavio na televiziji.
Malden ispije kavu. Ovaj put nije nimalo sumnjao da mali neće ostvariti svoje prijetnje. No što sad. Ako mu policijske glavešine na kraju dođu glave, napustit će posao i još više vremena provoditi u bolnici s Lisom. Ionako mu se bliži mirovina. U međuvremenu će zadnji put pomoći Elliottu i obaviti posao koji ga je zamolio.
Prvo svjetlećom bojom oboji otiske s upaljača. Zatim foto-aparatom snimi niz fotografija koje je valjalo razviti i uvećati. Tek nakon toga počinje prava analiza. Zabrinuto pogleda na sat. Čekao ga je minuciozan posao. Noć mu neće biti dovoljna.
* * *

Prije povratka u marinu, Elliott zastane u samoposluživanju u aveniji Van Ness koje radi nonstop. Kupi cigarete i kutiju psećih kolačića.
»Bok, Uljezu«, reče otvarajući kućna vrata.
Tek što je prešao prag terase dojuri mu labrador i poliže vrhove prstiju baš kao što je dva sata ranije učinio njegovu neobičnom gostu.
»Ne moraš se ulizivati«, upozori ga sipajući kolačiće u improviziranu posudicu. Ostane na trenutak promatrati psića iznenađen što ga je tak prihvatio. Zatim pomete krhotine stakla i prazna pogleda popuši par cigareta lutajući mislima po svojem djetinjstvu. Svakih pet minuta tjeskobno je pogledavao na telefon u očekivanju presude analize otisaka. Premda cijela priča nije držala vodu nije se mogao smiriti, kao da je čekao nalaze liječničkih pretraga za otkrivanje smrtne bolesti.
* * *

Pomoćni detektiv Douglas podere izviješće koje je upravo ispisa na pisaćem stroju. Ustane i siđe u prizemlje, u malenu sobu za odmor policajaca. Te je večeri u policijskoj postaji bilo iznenađujući mirno. Douglas pripremi dvije šalice kave, zatim se popne na treći kat i pokuca na vrata Maldenova ureda. Malden samo nešto progunđa, što Douglas shvati kao poziv.
»Trebate li pomoć?«, upita provirivši u ured.
»Možda...«, odvrati grubo stari policajac.
Douglas pruži kolegi jednu šalicu kave i pozorno pogleda oko sebe.
Desetak uvećanih fotografija na zidu otkrivalo je labirinte otisaka prsta. Murijaci vole otiske: »jedine prokazivače koji nikada ne varaju i ne lažu«, običavalo se govoriti u struci. Poslagane jedna do druge, fotografije su podsjećale na zanimljivu tapiseriju s motivom topografskih karata: blage krivulje, račvanja, vrhovi, maleni otočić koji se mogu kombinirati na raznorazne načine. Otisak prsta jedinstveno je umjetničko djelo svakog pojedinca koje se oblikuje još za života u maternici. U majčinu trbuhu fetus proživljava male stresne situacije koje će slučajnim slijedom izbrazdati jagodice prsta. Sve se to odvija do šestog mjeseca trudnoće. Kasnije se maleni oblici učvrste i ne mijenjaju do smrti.
U policijskoj školi Douglas je naučio da svaki prst ima oko 150 karakterističnih točaka. Kako bi se odredila identičnost dvaju otisaka valja uočiti podudarnost tih malenih karakterističnih obilježja. A da bi autentičnost dobila i zakonsku valjanost moralo se podudarati barem dvanaestak točaka.
»Hajdemo na posao«, predloži on svojem nadređenom. Douglas je imao dobro oko. A Malden strpljenje.
Njh su dvojica činili dobar tim.
* * *

Kad je svanulo, Elliott se odluči istuširati. Presvuče se u čistu odjeću i krene na posao u bolnicu. Putem je morao upaliti svjetla i brisače. U par sati vrijeme se sasvim promijenilo. Nebo, tako čisto protekle večeri, sada su gušili teški oblaci najavljujući kišno jutro kakva obilježavaju dolazak zime.
Upali radio i posluša vijesti. Sve su bile zabrinjavajuće: veliki potres u Kini, vojna represija u Argentini, crna mrlja u Francuskoj, pokolj u Sowetu u Južnoafričkoj Republici aparthejda, dok se u Houstonu jedan luđak zatvorio u vlastitoj kući i iz nje pucao na gomilu. Istodobno u Americi u vrijeme Watergatea u jeku je predsjednička kampanja koja će otkriti hoće li zemlju voditi Carter ili Ford.
Elliott razočarano promijeni stanicu i put završi uz Beatlese i Let it Be. Upravo je ušao u bolnički hodnik kad ga dozove čuvar.
»Poziv za vas, doktore!«
Elliott primi pruženu slušalicu.
»Imam rezultate«, izvijesti ga Malden.
Liječnik duboko udahne, a onda upita:
»Što kažu?«
»Otisci su identični.«
Elliottu je trebalo nekoliko trenutaka da osvijesti tu informaciju.
»Sigurni ste u razultate?«
»Sto posto. Provjerili smo nekoliko puta.«
Međutim, Elliott još nije bio spreman priznati očigledno.
»Općenito gledano«, upita, »kolika je vjerojatnost da dvije različite osobe imaju jednake otiske?«
»Jedna naprama više desetaka milijardi. Čak i jednojajčani blizanci imaju različite.« Budući da liječnik nije reagirao, Malden pojasni svoj zaključak. »Ne znam u čemu je problem, Elliotte, ali oba otiska pripadaju istoj osobi. Tu nema nikakve dvojbe. A ta osoba si ti.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:27 am





7.


Tjeram od sebe smrt kako bih živjela, patila, bila prevarena, riskirala, davala i gubila.
~ Anais Nin ~


Rujan 2006.
Elliott ima 60 godina.
Staklene stijenke propuštale su svjetlost u unutrašnjost kuće, dopuštajući suncu da okupa zidove i razlije se parketom od kalifornijskog oraha.
U starim levisicama i puloveru s pletenicama Elliot siđe niz metalne stube koje vode u kuhinju. Ovo mu je bio slobodan dan i namjeravao je doručkovati mirno i bez žurbe. Istuširan i svježe obrijan osjećao se nesputano. Jutros nije osjećao bolove, neobičan sinoćnji događaj kao da je odagnao dah smrti.
Pripremio si je sok od naranče i zdjelicu pahuljica, i odlučio doručkovati u vrtu. Svanuo je prelijep dan. U glavi mu se još vrzmalo nekoliko slika njegove sinoćnje pustolovine. Ali nije bio toliko zabrinut koliko opijen. Još nije znao što je u onim pilulama, no i te kako je djelovalo! Drugo »putovanje« posebno mu je pomoglo razjasniti neke stvari. Činilo mu se da sada malo bolje shvaća mehanizam svojega povratka u prošlost.
Prvo, vremenski skok oba je puta bio isti: trideset godina unatrag na isti dan. Prve večeri vidio je datum na osvijetljenoj ploči u zračnoj luci, a sinoć su mu tu informaciju pružile novine sa stolića na terasi. Zatim, očigledno je mogao u prošlost prenositi i predmete jer je pri svakom putovanju zadržao istu odjeću. Isto tako mogao je vratiti predmete u svoje vrijeme: najbolji je dokaz rupčić umrlja krvlju.
No nešto mu se ipak činilo nepotpunim: njegov je boravak prošlosti bio previše kratak. Svaki put po dvadesetak minuta bilo je premalo. Tek bi izmijenio par riječi sa »svojim dvojnikom« i već bi osjetio drhtanje koje bi najavljivalo povratak u budućnost.
Ali možda je još prerano za ikakvo generaliziranje. U svakom slučaju, jedno je bilo sigurno: kroz vrijeme prolazi zahvaljujući snovima.
Čim je stigao kući sjedne pred računalo. Bio je kirurg, što je uistinu znao o spavanju i snovima? Baš i ne mnogo. Tijekom studija mnogo je toga naučio, ali i mnogo zaboravio. Da osvježi pamćenje, spoji se na internet i narednih sat vremena posveti medicinskoj on-line enciklopediji.
San čine različite faze koje slijede jedna za drugom i koje se ponavljaju tijekom cijele noći. Dobro, toga se još sjećao. Što još?
Blagi san odgovara fazama sna sporih valova, a duboki san onima iz paradoksalnog sna. Paradoksalni san? To mu je zvučalo poznato... To je naziv za fazu sna kada je moždana aktivnost najintenzivnija, a svi mišići tijela od vrata do stopala posve su opušteni. Dobro, gdje su u tom svemu snovi?
Tijekom života prosječno dvadeset i pet godina provedemo spavajući, a desetakgodina sanjajući.
To znači da svi odsanjamo između 100 000 i 500 000 snova.
Nad tim posljednjim brojem Elliott se zamisli. Znači, kroz naš ljudski život prođe stotine tisuća snova! To je bilo istodobno i zadivljujuće i zabrinjavajuće. Osjećajući da je na dobrom tragu, priušti si jednu cigaretu, a zatim nastavi čitati da bi doznao: Vrijeme paradoksalnog sna ponavlja se svakih devedeset minuta i traje dobrih četvrt sata. Tijekom te faze javljaju se najburniji snovi.
Pročitavši posljednju informaciju počne se vrpoljiti na stolici. Sve se slagalo: večer prije zaspao je oko 22 sata kako bi se vratio 30 godina unatrag, u vrijeme oko 23 i 30 h. Dakle, njegovo je putovanje trajalo 90 minuta: točno koliko je potrebno da se dostigne prva faza paradoksalnoga sna!
Eto, znači to je bio ključ: tijekom tog razdoblja moždane aktivnosti supstanca u piluli kod njega je izazivala povratak u prošlost. Dakako, sve se to činilo posve suludim, ali dospio je u godine kada je ne vjerujući ni u što bio spreman povjerovati u sve.
Uz nekoliko klikova mišem nastavi istraživati taj tajanstveni svijet da bi shvatio kako znanost, premda je otkrila mnogo o načinima ljudskog sanjanja, ne zna mnogo o njegovim uzrocima. U svakom slučaju, san je ostao nešto zagonentno. Kao i svaka programirana tjelesna ili moždana aktivnost i san je morao imati neku funkciju, smisao... Ali koji?
Na to pitanje još nije bilo znanstvenoga odgovora.
Dakako, postojala su sva ta ezoterična shvaćanja koja su sezala još u vrijeme starog Egipta i prema kojima su snovi bili znakovi koje su nam slali bogovi ili neki nevidljivi svijet. No koliko su takve nebuloze vrijedne spomena?
Elliott je razmišljao o tim raznoraznim pretpostavkama, kad ga prene zvonjava telefona. Podigne slušalicu i prepozna glas Samuela Bellowa, voditelja bolničkoga laboratotija kojemu je dao krhotine dna bočice pilula.
»Imam nalaze tvoga materijala«, reče Bellow.


1976.
Elliott ima 30 godina.
U isto vrijeme trideset godina ranije Elliott je dovršavao svoju kavu u dvorani za odmor bolnice Lennox.
Deseti put toga jutra mladi je liječnik proučavao snimke otisaka prstiju koje mu je dostavio Maldenov dostavljač. Zasad je bio primoran povjerovati u nevjerojatno: negdje u budućnosti jedan »drugi on« otkrio je mogućnost putovanja kroz vrijeme i način da ga tu i tamo posjećuje. No kako je to uspio, to je već bila druga priča!
Elliott nikad nije bio veliki ljubitelj znanstvene fantastike, ali na fakultetu je proučavao Einsteina i njegovu teoriju relativnosti. A šta je striko Albert govorio o putovanju kroz vrijeme? Da je to sasvim moguće..., ali samo pod uvjetom da se nadiđe brzina svjetlosti, teško je mogao zamisliti svog neobičnog gosta kako se okreće oko Zemlje brzinom od 300 000 kilometara u sekundi poput ostarjeloga Supermana. Odgovor je, dakle, valjalo potražiti negdje drugdje.
Možda u crnim rupama? Gledao je jednu televizijsku reportažu o zvijezdama na zalasku čija su gravitacijska polja sposobna saviti prostorno-vremenski kontinuum. Teoretski, nije bilo nezamisliv da neko tijelo, progutano jednom takvom crnom rupom, izađe neko drugo vrijeme ili neki drugi univerzum.
Logično... samo što se do toga dana nije moglo promatrati ni jednu crnu rupu i bilo je malo vjerojatno da ljudsko tijelo proći kroz to područje čitavo ne pretvarajući se u prah. I sve to ne računajući brojne vremenske paradokse kojima su se dičili filmovi i knjige toga tipa. A što ako povratkom u prošlost spriječite susret svojeg budućeg oca i buduće majke? Što ako ubijete svoje roditelje prije no što vas naprave? Ušlo bi se, dakle, u izopačen krug postojanja i nepostojanja:
Ubio sam svoga pretka.
Dakle, nisam se rodio.
Dakle, nisam ubio svoga pretka.
Dakle, rodio sam se.
Dakle, ubio sam svoga pretka.
Dakle...
Elliott uzdahne: uistinu, prihvatiti mogućnost takvoga putovanja svelo bi se na kršenje desetak zakona fizike i negiranje svih načela logičke uzročnosti i povezanosti. Pa ipak...
Ipak, snimci koje je držao u rukama bili su dobar dokaz da je cijela ta priča istinita. Krajnji znanstveni dokaz, pomisli oslanjajući se se na jedinstvenost otisaka svakog pojedinca. Odsutan duhom poigravao se kremenom upaljača koji mu je Malden vratio, stvarajući snopiće iskrica. Zatim spusti poklopac Zippa i naglo ustane iz stolice. Ne može biti miran! Zadnjih nekoliko sati sasuo je u sebe tucet kava. Još je osjećao strah od protekle noći, ali ona se sada miješala s uzbuđenjem što proživljava nešto što si nije mogao objasniti. On je bio običan čovjek kojemu se događalo nešto nevjerojatno. Kamo će ga sve to odvesti? Nije imao pojma. Od tog trenutka ulazio je u nepoznato i nije bio siguran da će se moći suočiti s onim što ga čeka.
Nalije si još jednu šalicu kave i otvori prozor s pogledom na ulicu. Budući da je bio sam u sobi, nervozno zapali cigaretu koju zatakne u kut usana, pazeći da se ne uključi dimni alarm. Već nekoliko minuta glavom mu je neprestano strujalo jedno pitanje. Može li komunicirati s tim drugim ja iz budućnosti? Zašto ne? Ali, kako postupiti i koju poruku poslati? Nekoliko trenutaka razmisli o tom problemu, no ne nađe nikakvo jasno rješenje. Jedna mu misao prostruji glavom naglo poput munje iz vedra neba, ali on je odbaci. Ne, ne smije činiti gluposti, mora smiriti, ostaviti tu priču malo po strani i vratiti se svome poslu.
Pun dobrih rješenja, sjedne za stol pred hrpu dosjea kako bi završio izvješća operacija. Međutim, već za dvije minute odusta od glume. Kako da se usredotoči na posao nakon svega što mu dogodilo! Pogleda na sat: imao je još dobra dva sata do operacije uz malo sreće, naći će nekoga da ga zamijeni na dežurstvu. Svuče kutu, dohvati sako i napusti bolnicu. Pet minuta kasnije već je bio izvan bolnice.
Na odlasku s parkirališta presretne jedan od tipičnih kamiona Federal-Expressa. Posve obuzet novim događajima slegne ramenima u znak žaljenja. Fed-Ex i UPS mogu se sakriti.
On, Elliott Cooper poslat će poruku u budućnost, trideset godina kasnije...


2006
Elliott ima 60 godina
»Imam rezultate tvojih analiza«, najavi Bellow.
»Što kažu?«
»To ti je neka egzotična stvar: mješavina na bazi bilja, uglavnom listova duda i mušmule.« Elliott nije vjerovao svojim ušima.
»Samo to?«
»Da, po mojem skromnom mišljenju, to ti nije bogzna kako lekovito: običan placebo.«
Liječnik začuđeno spusti slušalicu. Znači, u tim pilulama nije bilo nikakvog čarobnog sastojka.
Stari Kambodžanac, ispunjenje želje, nada da će ponovno vidjeti Ilenu... Sve je to bio čisti folklor. Sigurno su mu metastaze doprle i mozga. Susret sa svojim drugim ja trideset godina ranije sigurno se dogodio samo u njegovoj glavi: obično sanjarenje čovjeka koji je stigao do kraja života i koji se bojao umrijeti.
Tome snovi i služe! Nema se tu što tražiti u znanosti, prije u psihoanalizi. Snovi su samo prikazi potisnutih žudnji, neka vrsta sigurnosnog ventila koji omogućava nesvjesnome da se izrazi ne narušavajući previše psihičku ravnotežu. Elliott je kucao na vrata Alberta Einsteina, a otvorio mu je Sigmund Freud!
Evo, običan telefonski poziv spustio ga je na zemlju. Čarolija je nestala i u jarkoj jutarnjoj svjetlosti ono što mu se još noćas činilo toliko stvarnim sada je bilo još samo luda himera. Toliko je htio u to povjerovati, ali ne... Ta lijepa pustolovina, taj kratki put kroz vrijeme bili su samo plod njegove mašte. Bolest i približavanje smrti nagnali su ga na maštanje o tom mogućem povratku na raskrižje svoje prošlosti.
A zapravo je umirao od straha. Nije želio prihvatiti da mu se život već bliži kraju. Sve je prošlo tako brzo: djetinjstvo, pubertet, mladost, zrele godine... Nekoliko treptaja i već bi trebao otići? Jebemu, sa 60 godina još je prerano! Nije se osjećao starcem. Sve dok mu nisu dijagnosticirali rak bio je u punoj formi. Tijekom svojih humanitarnih misija prelazio je planine, često ostavljajući za sobom mladce od trideset ili četrdeset godina. A Sharika, njegova stažistica Indijka lijepa kao dan, htjela je izaći baš s njime, a ne s onom piletinom koja je tek počinjala svoj rad u klinici!
Ali sve je to bilo gotovo, odzvonilo mu je. Čekali su ga još samo smrt i strah.
Strah od gledanja kako mu tijelo slabi.
Strah od patnje i gubitka samostalnosti.
Strah da će krepati sasvim sam u blijedoj bolničkoj sobi.
Strah da će ostaviti kćer u tom nesigurnom svijetu.
Strah da njegov život na kraju nije imao nikakvog smisla.
I strah od onoga što ga čeka nakon. Kada jednom preda dušu i uroni s onu stranu.
I sranje...
Obriše suzu bijesa koja mu je klizila niz obraz.
Sada mu je utrobu parala mukla bol. Ode do kupaonice, pročeprka po ormariću za lijekove, uzme tabletu protiv bolova i malo se umije. U zrcalu ga je gledao čovjek svjetlucavih krvavih očiju.
Koliko mu je vremena preostalo? Nekoliko dana? Nekoliko tjedana? Kao nikad dosad osjeti toliko hitnu potrebu za životom, trčanjem, disanjem, primanjem i davanjem, ljubavlju... Ne može se reći da je potratio život. Bio je otac djevojke koju obožavao, bio je koristan, putovao je, doživio brojna zadovoljstva proveo lijepo vrijeme s Mattom. No uvijek mu je nešto nedostajalo. Ilena...
Od njezine smrti trideset godina ranije živio je povučenij više kao gledatelj nego akter svoga postojanja. I istina je da ovih zadnjih dana rado povjerovao u tu zamisao putovanja kroz vrijeme.
Samo zbog te pomalo lude nade da će prije smrti još jedno vidjeti Ilenu. No sada se iluzija rasula i bilo mu je teško što se dao tako nasankati. Prestat će te boljeti kad se prestaneš nadati, govorila je narodna izreka. A Elliott više nije želio bol.
Stoga, da bi zauvijek ugasio i posljednji tračak nade koji mu još iskrio u srcu, baci bočicu s pilulama u zahodsku školjku. Na trenutak razmisli zatim pusti vodu.


1976.
Elliott ima 30 godina.
Elliott parkira bubu u Mission Districtu u ulici Valencia. U to doba dana u toj hispanskoj četvrti San Francisca već se dobrano osjećala gradska vreva. Jeftine trgovine, taauerias i voćarnice činile su Mission jednim od najpitoresknijih dijelova grada.
Liječnik se uspne avenijom kroz šaroliku i bučnu gomilu. Pročelja zgrada u cijeloj ulici bile su oživljene zidnim freskama jarkih boja. Elliott na trenutak zastane pred tim zadivljujućim slikama nad kojima se nadvijala sjena Diega Rivere5 (5Meksički slikar, životni suputnik Friede Kahlo, autor zidnih kompozicija socijalne tematike.). No ovamo nije došao kao turist. Pruži korak i nastavi dalje. Mjesto je odisalo nasiljem i energijom, što je privlačilo sve željne osjetiti život s druge strane zakona, no to je imalo i svoje loše strane poput Chicano bandi koje su, psujući prolaznike narušavale osjećaj zajedništva u četvrti.
Na raskrižju s ulicom Dolores, nakon niza salsa-klubova i vjerskih trgovina konačno ugleda znak koji je tražio.
BLUE MOON: NAKIT & TETOVAŽE
Gurne vrata trgovine i naleti na pomalo bizaran poster Freddyja Mercuryja. Preodjeven u djevojku, pjevač grupe Queen pozom je pretjerano aludirao na seksualni čin. S gramofona pokraj blagajne treštao je reggae ritam Boba Marleya kojega se počelo masovno slušati nakon što je Eric Clapton godinu dana ranije obradio njegovu pjesmu I shot the sheriff. Elliott uzdahne. Ovdje se baš i nije osjećao u svom elementu, ali ne dolazi u obzir da izgubi samopouzdanje.
»Kristina?«, pozove uputivši se prema stražnjem dijelu trgovine.
»Doktore Cooper? Kakvo iznenađenje!«
Pred njim je stajala visoka plavuša paklenog izgleda: motorističke čizme, kožne vruće hlačice i sado-mazo tetovaža na donjem dijelu leđa.
Elliott ju je upoznao u bolnici šest mjeseci ranije kad je operirao njezina sina zbog malformacije bubrega. Otad je redovito pratio malenoga Kineza kojega je Kirstina odgajala sa svojom družicom Leilom, bolničarkom koja je radila u njegovoj službi. Elliotta je od prvog susreta zaintrigirala slobodoumnost te djevojke s diplomom Berkleya i stručnjakinje za azijske civilizacije koja je radije otvorila trgovinu za tetoviranje nego poučavala na fakultetu.
Kristina je živjela kako je željela, otvoreno priznavajući svoju homoseksualnost. To u San Franciscu nije bio nikakav problem: već nekoliko godina gay pokret zamijenio je hipike kao najznačajniju skupinu u gradu. Privučeni tolerantnošću ovoga grada, deseci tisuća homoseksualaca počeli su se masovno naseljavati u četvrti Castro i Noe Valley.
»Dolazim za dvije minute«, reče ona pokazujući mu slobodan stolac.
Liječnik sjedne u naslonjač pored transvestita Južnoamerikanca koji je upravo završavao s bušenjem ušiju. Bilo mu je malo neugodno i zamoli da se posluži telefonom pa nazove Matta da ga izvijijesti o posljednjim novostima. Kad mu Elliott iznese rezultate analize otisaka, njegov se prijatelj i ne iznenadi previše.
»Tog tipa, osim tebe, nitko nikada nije vidio«, primijeti. »Po mojem skromnom mišljenju cijela ta priča plod je tvoje mašte.«
»Kako plod moje mašte?!«, uzruja se Elliott. »A upaljač Milenium Edition s mojim otiscima, zar je i on plod moje mašte?«
»Slušaj, stari, taj si upaljač sigurno ti kupio, ali si zaboravio.« Elliott je bio izbezumljen:
»Znači, ne vjeruješ mi?«
»Ne«, prizna Matt, »i nadam se da ni ti meni ne bi vjerovao da tebi ispričam takvu priču i da bi me nastojao urazumiti.«
»Hvala ti na podršci!«, odvrati mu prijatelj. I mrzovoljno spusti slušalicu.
»Dakle, doktore, što želite?«, upita Kristina pozivajući ga da smjesti. »Što kažete na tetovažu Hell's Angelsa ili velikog zmaja leđima?«
»Ni jedno ni drugo«, reče zadižući rukav košulje. »Zapravo, htio sam samo maleni natpis, ovdje, uz samo rame.«
»Ne biste radije nešto estetskije?«, upita ona pripremajući iglu. »Pogledajte ovu.«
Kirstina blago raširi noge, otkrivajući neku vrstu japanskog vraga uhvaćenoga u njezinom međunožju kako joj se penje uz drvo sve dok se ne izgubi u njezinoj tajanstvenoj intimi.
»Pravo umjetničko djelo«, prizna Elliott, »no baš i nije u mojem stilu.«
»Šteta, vi ste zgodan frajer, a ništa nije više seksi od tetovaže tijelu ljubavnika!«
»Ne vjerujem da bi se moja djevojka s time složila.«
»Žene često skrivaju oduševljenje.«
»To bih doista želio povjerovati.«
Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvuče kemijsku i ispiše nekoliko riječi na poleđini časopisa.
»Evo što želim«, reče pruživši Kristini časopis. Mlada se žena namršti:
»To su neke šifre!«
»Recimo da je osobna poruka namijenjena starom prijatelju.«
Tetoviračica provjeri iglu dermatografa.
»U početku će malo boljeti, ali brzo će proći. Nema kajanja?«
Elliott nakratko zaklopi oči. Postoji li doista međudjelovanje između sadašnjosti i budućnosti? Činilo se apsurdnim, ali morao je pokušati. Da se okuraži, zamisli lice svojega alter ega trideset godina kasnije u budućnosti kada dobije njegovu poruku.
»Nema kajanja«, ocijedi.
Dok je sobu osvajalo oštro zujanje uređaja, Kristina izusti rečenicu poput kreda:
»Tijelo je jedno od naših posljednjih slobodnih prostora.«


2006.
Elliott ima 60 godina
Kad je povukao vodu za bočicom pilula Elliott se još prepun razočaranja ispruži na kutnu garnituru i u boravku. U podne je imao zakazan sastanak s Angie, a nije htio doći pred kćer kao zombi. Zatvorenih očiju osluškivao je svoje disanje želeći da ono bude lagano i pravilno, no bilo je teško i hripavo. Osjećao je kako se guši, ne uspijevajući doći do zraka. Bolest koja je u njegovu tijelu obavljala svoju prljavu rabotu sučeljavala se s blagim svjetlom koje je dopiralo kroz staklenu stijenu. Kroz prozor je čuo šum mora i cvrkut ptica. Vani je život nastavljao svojim tokom, ali on više nije bio njegovim dijelom. Unatoč suncu, tijelo mu je podrhtavalo vjerojatno obuzeto groznicom. Istodobno osjeti nelagodu u gornjem dijelu lijeve ruke, uz samo rame. Nije bila tipična bol, nego nešto slično grču. Dlanom protrlja mlohavi mišić. No bez rezultata. Ustane, svuče pulover, podigne kratki rukav majice.
U početku nije uočio ništa: preko ramena protezala se nejas mramorna mrlja zelenkaste boje. Začuđen, ode pred ogledalo u kupaonici. U odrazu zrcala shvati da su te neobične mramorne mrlje zapravo slova koja su se ispisivala jedna za drugima! Na trenutak se izbezumi, pitajući se što mu se to događa. A on napokon shvati...
»Mali gad!«, ispusti.
Njegovo umorno srce tuklo je kao ludo, ali laknulo mu je. I nije poludio. Sve to nije bio samo plod njegove mašte. Trideset godina ranije mali mu je frajer pokušavao poslati poruku istetoviravši nešto na kožu.
Mali i nije tako bedast..., pomisli primičući se zrcalu.
Pogleda se u oči i vidi da svjetlucaju. Bedasto, ali plakao je radosti. Sigurno će uskoro krepati, ali još nije posenilio! Na njegovu ramenu olovnim slovima ispisala se kratka rečenica WAITING FOR YOUR NEXT VISIT.6 (6Čekam tvoj sljedeći posjet)
Da, naravno da će ga ponovno posjetiti, samo što... Bio je dovoljno glup da baci pilule! Uspaničeno klekne pored zahoda i uroni ruku u ponor školjke nadajući se, premda ne vjerujući previše, da bočica nije potopljena. Ali bilo se smiješno nadati.
Razočarano ustane, no pokuša smireno razmisliti. Kuda prolazi kanalizacija? Nije znao mnogo: kućni popravci i vodoinstalterstvo nikad mu nisu bili jača strana. Stoga pojuri u garažu i podigne pogled prema stropu kako bi otkrio kanalizacijski čvor. Pratio je glavnu cijev sve do metalnog poklopca: spremnika za filtriranje. Uz malo sreće, bočica se negdje ovdje zaustavila. Otvori metalni poklopac, pročeprka golim rukama po tom mulju, no ne nađe ništa.
Eto, kraj pustolovine. Bočica je nastavljala svoj put prema postaji za pročišćavanje otpadnih voda i nikad je više neće naći.
Jebemu, svojom hirovitošću upropastio je sve!
Što bi još mogao pokušati? S razlogom utučen, izađe na ulicu i pozvoni najbližim susjedima, paru seniora DHEA-Viagra, više ispeglanih nego naboranih, opsjednutih svojim tijelom i zdravom prehranom.
»Dobar dan, Nina«, pozdravi susjedu s praga.
»Dobar dan, Elliotte, kojim dobrom?«, upita ona promotrivši ga od glave do pete, iznenađena što su mu ruke prekrivene smrdljivim blatom.
Ionako me baš ne voli, pomisli on, ja sam za nju zločinac koji puši, pije kavu i jede meso puno kolesterola...
»Bi li mi Paul mogao posuditi nešto alata?«
»Paul je na plivanju, ali pogledajte u ostavi, možda nešto nađete.«
Elliott pođe za njom u ostavu i vrati se sretan sa zidarskim čekićem.
»Elliotte, jeste li sigurni da je sve u redu?«, upita susjeda vidjevši da je posegnuo za hladnim oružjem.
»Odlično, Nina«, potvrdi keseći se kao Jack Nickolson u filmu Isijavanje.
Ostavi susjedu i vrati se u garažu. Ondje nastavi metodički razmontiravati sve što je iole podsjećalo na kanalizaciju. Operacija je potrajala dobrih pola sata, izazivajući pravu poplavu u garaži. Svaki put kad bi srušio cijev, provjerio bi da se bočica nije zavukla u neki zglob.
Ništa ne prepuštaj slučaju. Drži se dok god postoji ikakva šansa.
Tako je oduvijek radio u svojem poslu, i u tridesetpetogodišnjoj karijeri katkad bi mu se dogodilo da spasi takve beznadežne slučajeve.
Stoga, zašto ne bi i danas?
Sa sjekirom u ruci i u vodi do koljena Elliott bi lako prošao za luđaka. Kad bi sada došla policija, teško bih se izvukao od zatvora, pomisli lucidno, rušeći ponosno još jednu cijev kanalizacije. Uostalom, možda je to i bio: luđak, ali luđak misli da je mudar mudar i sam priznaje da je luđak. Tko je to ono rekao? Shakespear Isus? Buddha? U svakom slučaju imao je potpuno pravo.
A čak i da je bio luđak, barem se osjećao živim. Živim. ŽIVIM.
Posljednji udarac sjekirom uništi i posljednje ostatke kanalizacijskih cijevi. Na izmaku snaga, Elliott se sruši na koljena u ledenu vodu. Ostane tako još neko vrijeme, iscrpljen i pobijeđen. Evo, gotovo je. Pilule su zauvijek nestale. A onda, odjednom...
Ugleda sljedeći prizor: na vodi je mirno plutala staklena bočica cilindričnog oblika.
Elliott se baci na nju kao na Sveti Graal. Drhteći obriše ruke košulju, zatim otvori hermetički zatvorenu bočicu. Osam pilula bilo je još ondje, na suhom. Izbezumljen, sav u blatu, čvrsto stišćući dlanovima maleni cilindar, Elliott glasno uzdahne od olakšanja.
Ostalo mu je možda još samo nekoliko tjedana života, ali upravo je otkrio njegovu bit. Nadu.
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:27 am







8.


Možete učiniti, misliti ili vjerovati bilo što, posjedovati svu znanost svijeta, ali bez ljubavi ste ništa.
~ Marcel Sauvageot ~


2006.
Elliott ima 60 godina.
Elliott je na prozoru čekao naručeni taksi. Nakon gacanja po ustajaloj vodi u garaži mislio je da se nikad više neće moći riješiti odvratnog mirisa koji mu se zalijepio za kožu, ali dobar tuš i čista odjeća vratili su mu civiliziraniji izgled. Da bi zaustavio poplavu, morao je prekinuti dovod vode pa je bio primoran poslužiti se kupaonicom svojih susjeda. Ostalo je još pozvati vodoinstalatera, no to je moglo pričekati par sati. Sada mu je najvažnije bilo stići u grad i naći se s kćeri koja je dolazila izravno iz zračne luke.
Pogleda se u zrcalo: fizički je još mogao proći, ali »iznutra«, čini se, sve se rušilo: bol u prsima, grčenje mišića, peckanje u donjem dijelu leđa... Rak je polako ali sigurno činio svoje.
U potrazi za nekim stimulansom, pretraži ladicu lakiranog drvenog ormara i uzme napola popušenu cigaretu u kojoj nije bio samo duhan. Pretraži džep, ali ne nađe upaljač: Zippo koji mu je kći darovala za ulazak u novo tisućljeće. Ljutito krene u kuhinju gdje pripali joint šibicom. Baš i nije bio neki ljubitelj duvanja i nije sudjelovao u obrani ljekovitih svojstava kanabisa. No danas će si ipak priuštiti to maleno samoliječenje. Povuče dva-tri dima koji ga malo ožive.
Zatim zatvori oči oslobađajući u sebi prazninu, sve dok ga iz snatrenja ne prene truba taksija. Na sastanak u Loris Diner, omiljeni restoran svoje kćeri, stigao nekoliko minuta ranije. Popeo se na kat, gdje ga je konobarica smjestila za maleni stol uz staklenu stijenu s pogledom na ulicu Powell.
S visoke stolice bez naslona Elliott je uživao promatrajući ples kuhara pri pečenju odrezaka, lupanju jaja i prženju zlaćanih komada slanine na velikoj grijaćoj ploči.
Bio je to osobit restoran uređen u duhu pedesetih u kojem su se nudila obilata jela klasične američke kuhinje, prije kolesterola i dijeta. One koja zaslužuje kritiku ali koju svi potajno vole. Burgeri, domaći pomfrit, sladoledi i milkshake.
Iz šarenog džuboksa u središtu dvorane nizali su se Elvisovi hitovi, dok je s plafona u dnu, iznad niza flipera na isprepleteni kabelima visio pravi Harley Davidson.
Kad god bi došao ovamo, Elliott se osjećao kao u filmu Povratak u budućnost i kad god bi se vrata otvorila, očekivao je da će ugleda Martyja McFlya oslonjena na Doc Browna i njegovog vjernog Einsteina7 (7Dva junaka (i njihov pas) iz spomenutog filma.). I opet mu je to palo na pamet kad je u restoran ulazio novi gost. No nije bio Marty...
Bila je to mlada žena plave ravne kose divnoga sjaja.
Mlada žena od dvadeset godina.
Djevojka.
Njegova kći.
Angie.
Vidio ju je kako dolazi izdaleka i nakratko promatrao bez njezina znanja. Nesumnjivo, bila je prelijepa u svojem dugom strukiranom puloveru od kašmira, baršunastoj suknji - koja je za njegov ukus bila ipak malo prekratka - crnim svjetlećim najlonkama i kožnim čizmama. Nažalost, nije bio jedini koji ju je promatrao: jedan balavi bezveznjak za susjednim stolom pred prijateljima je padao u nesvijest ugledavši tu »atomsku bombu« koja im je prilazila. Elliott ga pogleda s prijezirom. Kao svaki otac, prezirao je bez iznimke sve vlasnike testosterona koji su u njegovoj kćeri vidjeli samo predmet požude. Angie ga konačno ugleda i veselo mahne.
Dok mu se približavala sva blistava i lepršava, shvatio je da je njegova kći nesumnjivo nešto najbolje što mu je život dao. Dakako, nije prvi roditelj koji je tako osjećao, ali sada kada je načet bolešću i kad će smrt dobiti njegovu posljednju bitku, taj je osjećaj poprimio jedan drukčiji smisao.
A tako dugo nije želio imati dijete!
Odrastao je u učmalom obiteljskome ozračju, uz očev alkoholizam i psihičku krhkost majke. Baš i nije djetinjstvo koje bi vas ponukalo da i sami zasnujete obitelj. Još i danas se iz tog vremena najjače sjeća prizora nasilja i straha, i zna da su upravo one nadugo zaključale njegov pristup očinstvu. Nije bilo jednostavno objasniti zašto: nesumnjivo strah od toga da neće znati voljeti i da će zato drugi oko njega patiti...
U svakom slučaju, jedno je bilo sigurno: pomisao da postane otac toliko ga je vraćala u patnje njegova djetinjstva, da nije htio imati dijete ni s jedinom ženom koju je ikada volio. I sama pomisao na to bolno mu je slamala srce.
Ilena je bila mrtva, a deset godina poslije njezina odlaska bile su za njega beskrajna noćna mora. Upao je u more beznađa, držeći glavu na površini samo zahvaljujući Mattu i svojem poslu za koji se držao grčevito kao za plutaču.
Dakako, poznavao je i druge žene, ali sve su one prolazile kroz njegov život bez zaustavljanja, a ni sam se nije trudio zadržati ih. No jednoga dana, na medicinskom seminaru u Italiji put ga je naveo na jednu kardiologinju iz Milana.
Bila je to samo kratkotrajna vikend-avantura i nisu ostali u kontaktu. No devet mjeseci poslije javila mu je kako je donijela na svijet malenu djevojčicu, njegovu kćer. Ovaj put bio je doveden pred gotov čin. Nije se mogao izvući, tim više što ni majka baš nije bila majčinskoga duha i što nije namjeravala sama podizati dijete. Tri mjeseca nakon njezina rođenja, Elliott je otišao po Angie u Italiju i »zajedničkim dogovorom« postignuto je to da će dijete viđati majku samo za praznike.
Postao je, dakle, ocem bez ikakve pripreme i to mu je promijenilo život. Nakon proživljenih patnji, život mu je konačno opet dobio smisao. Otad bi se svake večeri prije spavanja išao uvjeriti da njegova kći mirno sanja. Otad je u njegov rječnik riječ ponovi ušla riječ »budućnost« , odmah pored »bočice«, »paketa pelena«, »zamjenskog mlijeka«.
Naravno, svijet je trpio zagađenje, dosad najjače propadanje sloja ozona, primicao se polako svome kraju, on je sve teže podnosio potrošačko društvo, a posao mu nije ostavljao ni minutu slobodnog vremena. No sva su ta obrazloženja bila ništavna pred djetencem od nekoliko kilograma, njegovim blistavim očima i nježnon osmijehu.
Gledajući je kako mu prilazi u restoranu, prisjećao se njezinih prvih godina, kada ju je podizao sasvim sam bez ikakve ženske pomoći. U početku je mislio kako neće uspjeti i jedno vrijeme bio doista prestrašen. Kako biti otac? Nije imao blage veze, a to nigde nije bilo objašnjeno. Dakako, bio je dječji kirurg, no to mu nije bilo od velike pomoći u svakodnevnom životu. Da joj je kojim slučajem trebalo zašiti malenu klijetku ili ugraditi četverostruku koronan premosnicu bio bi od koristi, ali to nije bio slučaj.
Zatim je otkrio veliku tajnu: ocem se ne rađa, nego postaje. Postupno improvizirajući donošenje odluka koje se smatra dobrim za svoje dijete. Trebalo mu je četrdeset godina da shvati kako za to nema drugog odgovora i riješenja osim ljubavi.
Upravo ono što mu je Ilena u ono vrijeme neprestano ponavljala, kada bi joj on odgovarao: »kad bi barem bilo tako jednostavno«. A zapravo, bilo je.
»Bok, tata«, reče Angie sagnuvši se da ga poljubi.
»Hello, Wonder Woman«, odvrati on aludirajući na njezinu kratku suknju i jahaće čizme. »Kako je prošao let?«
»Jako brzo, prespavala sam ga!«
Angie sjedne preko puta njega, odloživši na stol veliki snop ključeva i maleni kromirani mobitel.
»Gladna sam kao vuk!«, reče dohvativši jelovnik kako bi provjerila je li njezin omiljeni hamburger još uvijek na popisu.
Kad ga je ugledala, s olakšanjem i ushitom posveti se razgovoru, prepričavajući niz anegdota sa studija medicine i o životu u New Yorku. Bila je pametna i velikodušna, veliki idealist. Uvijek se brinula obavlja li dobro svoj novi zadatak. Elliott je nije previše tjerao na studij medicine, ali voljela je brinuti za druge i tvrdila da je tu osobinu naslijedila od njega. Doimala se opuštenom, ispunjenom i predivnom.
Očaran njezinim glasnim smijehom, pitao se kako će joj reći za svoju bolest. Dvadesetgodišnjoj djevojci nije lako tako naglo primiti vijest da joj otac boluje od raka koji je u posljednjoj fazi, te da su mu preostala još dva ili tri mjeseca života... Elliott je dobro poznavao svoju kćer. I nakon njezina odlaska u New York ostali su veoma bliski. Iako je već postala prava žena, za njega je ona još bila ranjivo dijete i bojao se da vijest koju će joj reći neće znati primiti sasvim mirno i razumno.
Radio je posao u kojem je nekoliko puta tjedno morao uplakanim ljudima obznaniti da je njihovo dijete, suputnik ili roditelj podlegao operaciji. To je uvijek bio težak trenutak, ali s vremenom je uspio prihvatiti i tu stranu svoga posla.
Da, kao liječnik se sa smrću suočavao svakoga dana, ali bila je to tuđa smrt, a ne njegova... Naravno, pomalo se i bojao onoga što ga čeka. Baš i nije vjerovao u vječni život ili bilo kakav oblik reinkarnacije. Znao je da ga ne čeka samo kraj zemaljskoga života nego kraj života općenito. Tijelo će mu spaliti u krematoriju, Matt će sigurno prosuti njegov pepeo na nekom simpatičnome mjestu i basta. Kraj igre!
Evo što je želio smireno objasniti svojoj kćeri: da se ne treba brinuti za njega jer se zna suočiti sa situacijom. Uostalom, objektivno gledajući, njegova smrt i nije nešto nevjerojatno. Dakako, nebi imao ništa protiv još par desetljeća, ali imao je dovoljno vremena da iskusi čari života, doživi njegove radosti, muke i iznenađenja..
»A ti, jesi li dobro?«, upita zabrinuto Angie prenuvši ga iz misli.
On je nježno pogleda dok je rukom odmicala šiške koje su joj padale preko haskijevski plavih očiju. Tada osjeti kako ga nešto u grlu steže i silno se uznemiri. Dovraga, nije vrijeme za posustajanje!
»Mila, moram ti nešto reći...«
Angin osmijeh polako splasne, kao da je predosjećala lošu vijest.
»Što je?«
»Imam tumor na plućima.«
»Što?«, upita ona s nevjericom.
»Angie, imam rak.«
Shrvana, nakon nekoliko trenutaka drhtavim glasom upita:
»Hoćeš, hoćeš li... se izvući?«
»Ne, mila, metastazirao je na sve strane.«
»Jebemu...«
Zaprepašteno uroni lice u dlanove, zatim podigne glavu. Jedna joj je suza klizila niz obraz, ali nije gubila nadu.
»Ali... jesi li razgovarao sa stručnjacima? Danas postoje nove tehnike liječenja karcinoma malih plućnih stanica. Možda bi... «
»Prekasno je...«, odlučno je prekine.
Ona rukavom pulovera obriše oči, ali uzalud: nikako nije mogla zaustaviti suze koje su curile same.
»Kad si saznao?«
»Prije dva mjeseca.«
»Ali... Zašto mi nisi ništa rekao?«
»Da te zaštitim, da ti ne bude teško...« Ona se uzruja:
»Znači već dva mjeseca slušaš moje male jadikovke preko telefona, a nisi mi našao za shodno reći da imaš rak!«
»Tek si upisala četvrtu godinu, Angie. Bilo je to za tebe stresno razdoblje i...«
»Mrzim te!«, vrisne ona i ustane.
On je pokuša zadržati, ali ona ga odgurne i trčeći napusti restoran.
* * *

Lijevalo je kao iz kabla kad je i Elliott napustio restoran. Nebo je bilo prekriveno gustim crnim oblacima, a oluja je tutnjala. Liječnik požali što nije ponio ni kišobran ni kabanicu jer mu se laneni sako za tren natopio vodom. Ubrzo shvati da neće tako lako naći Angie. Promet je bio zakrčen, a taksiji i autobusi krcati.
Prvo je namjeravao otići do posljednje stanice cahle cara na raskrižju ulica Powell i Market, ali brzo odbaci tu zamisao: kiša nije obeshrabrila turiste koji su onamo jurili kako bi vidjeli ručno okretanje tramvaja. Procijenio je da će čekanje potrajati pa se radije popeo prema Union Squareu nadajući se kako će usput uhvatiti koju uspinjaču. Prve dvije bile su toliko pune, da nije ni pokušavao ući. No, upravo na najstrmijem dijelu puta uspije uhvatiti treću.
U tramvaju ostane do posljednje stanice, Fisherman's Wharf, stare ribarske luke San Francisca, koju danas krase turistički restorani i suvenirnice. Drhteći od hladnoće, Elliott prođe štandove s morskim plodovima, gdje su brbljavi ribari čistili žive rakove, bacajući ih zatim u goleme posude poslagane duž pločnika. Pljusak je postajao sve snažniji kad je stigao do Ghirardeli Squarea. Prođe staru čokolateriju i stigne do Fort Masona. Mokar do kostiju, cvokoćući nastavi brzim korakom.
Vjetar je glasno hučao i zajedno s kišom šibao mu lice. Uslijed fizičkoga napora oživjela je bol u prsima i križima, no neće ga valjda to spriječiti da pronađe svoju kćer. Znao je kamo bi odlazila kad bi bila tužna.
Na kraju je stigao na pješčanu plažu između Marine Green i bivšeg vojnog terena Crissy Field. Uzburkano more velikim je valovima pjenilo na desetke metara obale. Elliott zaškilji; Golden Gate gotovo se nije ni vidio progutan maglom i niskim oblacima. Plaža je bila pusta, prekrivena debelom kišnom zavjesom. On krene da prema moru vičući iz sveg glasa:
»Angie! Angie!«
U početku mu je odgovarao samo vjetar. Oči mu se zamagliše, osjeti kako je krhak i ranjiv, gotovo na izmaku snaga. A onda krene naslijepo i ne znajući točno gdje je, sve dok začuje:
»Tata!«
Angie se trčeći probijala prema njemu kroz gustu kišu.
»Nemoj umrijeti!«, preklinjala ga je. »Nemoj umrijeti!«
On je privije uza se i dugo ostanu tako u zagrljaju, mokri, iznureni, shrvani bolom i uzbuđenjem. Tješeći kćer, Elliott se zakleo da će se svim silama boriti sa smrću kako bi je odgodio do krajnjeg trenutka.
A onda, kada dođe sudbonosni trenutak, otići će mirno jer znati da dio njega ostaje pobijedivši ništavilo.
I shvati da ljudi možda i zato rade djecu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:28 am





9.


Prijatelja i knjiga imajte malo, ali neka budu dobri.
~ Narodna mudrost ~


1976.
Elliott ima 30 godina.
Završivši noćno dežurstvo, Elliott izađe iz bolnice u svježu zoru. Uronjen u misli i uznemiren brigama nije odmah primijetio skupinu na parkiralištu. Među ambulantnim kolima i jednim vatrogasnim kamionom paradirao je Matt pred skupinom bolničarki. Elliott ga je gledao osjećajući istodobno radost i ljutnju. U bež odijelu i razdrljenoj košulji, Matt je izgledao u najmanju ruku smiješno. Prethodnik Travolte drmusao se u disco ritmu koji je tutnjao iz njegovog auto-radija. Još je bila noć, ali improviziranu predstavu osvjetljavala su svjetla njegove Corvette.
»You should be dancing!«, dobaci mu piskutavim glasom poput pjevača BeeGeesa. Matt se veselo osmijehne otkrivši svoje razmaknute zube koji su mu davali onaj djetinji i na neki način mili izgled, i Elliott se morao zadiviti pred njegovim razuzdanim ponašanjem bez ikakvih kompleksa.
»Što radiš ovdje?«, upita prilazeći autu.
»You should be danciiiing!«, ponovi Francuz primivši prijatelja za rame.
Pokuša ga malo rasplesati, ali liječnik odbije igru:
»Jesi li popio, što ti je?«, upita zabrinuto mu njušeći zadah, nije bazdio na alkohol.
»Daj mi minutu da se pozdravim s publikom i sve ću ti objaniti.«
Elliott namrgođeno sjedne u Corvettu dok je Matt završavao svoj ples. Očarane tim simpatičnim ponašanjem, bolničarke zdušno bodrile njegovu izvedbu, a zatim se razišle na svoja rad mjesta.
»Moje dame, bila mi je čast!«, dobaci im uz naklon. Zatim, ponosan na taj mali uspjeh, preskoči vrata automobi. zavali se na svoje sjedalo. »A sada, vežite se!«, naredi okrenuvši se prema suvozaču.
»Što to izvodiš?«, upita iznervirani Elliott.
Ne odgovorivši na pitanje, Matt ubaci u rikverc i polukružno okrene.
»Bio sam kod tebe i spremio ti kovčege«, objasni pokazujući kovčeg iza prednjih sjedala. »A propos, boca viskija ti je prazna...«
»Kako misliš, moje kovčege?«
»Da, zrakoplov ti polijeće u devet sati.«
»Koji zrakoplov?«
Matt zaškripi gumama i jureći napusti parkiralište. Nekoliko okreta upravljača i nađe se na Van Nessu, gdje doda gas oslobodi 300 konja svog V8 i auto pojuri preko sto na sat.
»Uh... Jesi li čuo za ograničenja brzine?«, upita zabrinuto Elliot držeći se čvrsto za sjedalo.
»Žao mi je, ali nije da baš imamo vremena...«
»Mogu li barem znati kamo idemo?«
»Ja ne idem nikamo«, odvrati mirno Matt. »Ti ideš Ileni na Floridu.«
»Ha?«
»Pomirit ćete se, zaprosit ćeš je i dobit ćete dvoje ili troje lijepe djece...«
»Jesi li poludio, što ti je?«
»Mislim da si trenutačno ti taj koji je pogubio konce, Elliotte. Priznaj da te ta tvoja priča o putovanju kroz vrijeme malo uznemirila.
»Uznemirila me jer mi se doista dogodila!« Matt nije htio ponovno započinjati raspravu i nastavi s uvjeravanjem:
»Razgovaraj s Ilenom, sredi stvari u vezi i vidjet ćeš da će sve sjesti na svoje mjesto.«
»Ali ne mogu tek tako otići! Ovaj tjedan imam nekoliko dogovorenih operacija, a...« Matt ga smjesta prekine:
»Ti si kirurg, a ne Bog! Bolnica će naći nekoga da te zamijeni.«
Elliott odjednom osjeti silno uzbuđenje pri pomisli na ponovni susret s voljenom ženom. To mu je trebalo i smatrao je to nužnim, no još nije bio spreman dopustiti da mu srce svlada profesionalnu savjest. Tim više što je proživljavao teško razdoblje: njegov šef službe, opasni i strašni doktor Amendoza strogo je ocjenjivao njegov rad i naslađivao se spuštajući mu po cijele dane.
»Slušaj, Matt, hvala ti na pomoći, ali mislim da to nije dobra ideja. U ovoj bolnici radim tek nekoliko mjeseci i moram se dokazati. Osim toga, šef službe me smatra debilom. I ako me nekoliko dana ne bude, morat ću to platiti i nikad neću dobiti promaknuće.« Matt slegne ramenima.
»Razgovarao sam s tim tvojim Amendozom. Dopustio ti je slobodne dane do idućeg ponedjeljka.«
»Zajebavaš? Razgovarao si s doktorom Amendozom?«
»Naravno.«
»Naravno da zajebavaš ili naravno da si razgovarao s Amendozom?« Matt kimne glavom:
»Tvoj famozni doktor primijetio je da ovih dana nisi u elementu. I ako baš želiš znati, veoma te cijeni.«
»Šališ se...«
»To su mi rekle sestre. Amendoza svima u bolnici govori kako si izvrstan kirurg.«
»Svima osim meni...«, zaključi Elliott.
»Da, zato sam ja tu da te dovedem u red kad ti je potrebno.«
Oblaci u daljini polako su se punili zvijezdama, a rumeno ne najavljivalo je lijep dan. Matt pročeprka po unutrašnjem džepu i koa i izvuče zrakoplovnu kartu.
»Vjeruj mi, znam što je dobro za tebe.«
Elliott osjeti kako mu obrambeni mehanizam polako popušta, no pokuša se još jedanput oduprijeti.
»A Uljez?«
»Ne brini se za cucka. Hranit ću ga svaki dan.«
Ostavši bez argumenata liječnik konačno zahvalno prihvati kartu, svjestan koliko je sretan što ima ovakvog prijatelja. Nakratko se prisjeti neobičnih okolnosti njihova prvog susreta deset godina ranije, prilikom jednog tragičnog događaja kojega se nikad nisu prisjećali. Tog je jutra poželio reći Mattu nešto u znak zahvalnosti, ali kao i obično, nije našao riječi i šutnju je prekinuo Francuz.
»Znaš li gdje bih ja sada bio da nisam upoznao tebe?« Budući da je Elliott samo slegnuo ramenima i šutio, Matt nastavi: »Bio bih mrtav.«
»Prestani s tim glupostima, molim te.«
»Svejedno, to je istina i ti to dobro znaš.«
Elliott pogleda svog tajnog suradnika. Mattova izgužvana odjeća i oči crvene od nedostatka sna svjedočile su o neprospavanoj noći, mladoga liječnika nije zabrinjavalo samo to. Opasna vožnja njegova prijatelja, pripitost, ponavljane aluzije na smrt i duhove prošlost Tek je sada postao svjestan očite činjenice: Matt je također preživljavao tjeskobno razdoblje. Dobrim raspoloženjem u svakoj prigodi skrivao je mračnu stranu i patnju, a njegova vedra narav katkad je prepuštala mjesto crnim mislima i slabosti.
»Da ti nešto kažem«, povjeri se Francuz, »svakog jutra kada ustanem pogledam nebo i more, i pomislim kako u svemu tome uživa samo zahvaljujući tebi.«
»Matt, pijan si!«
»Da, pijan sam«, prizna. »Ti spašavaš živote, a ja se opijam. Jer i nisam sposoban za išta drugo do li zavođenje djevojaka i grupiranje.. Nakon nekoliko trenutaka doda: »A znaš što? Možda moja misija na zemlji i jest da se brinem za tebe i pomažem ti kako mogu.«
Bio je ozbiljan. Nastojeći prikriti razdraganost i ne dopustiti da zavlada neugodna tišina, Elliott skrene razgovor na ležerniju temu:
»Nije ti loša oprema!«, zapiskuta promatrajući auto-radio K7, posljednji modni krik, koji je Matt tek nedavno ugradio.
»Da, pojačalo od 25 watta«, pojasni Matt rado prihvativši drugu temu.
»Jesi li kupio novog Boba Dylana?« Matt se naceri:
»Gotovo je s Dylanom, stari! Ovo je budućnost«, najavi kopajući po pretincu za rukavice i izvuče kasetu u odličnom crno-bijelom omotu.
»Bruce Sprengsteen?«, dešifrira Elliott, »nikad čuo.«
Matt mu zatim ispriča sve što je znao o tom mladom atipičnom rokeru u usponu koji je pjevao o životu proleterskih klasa New Jerseya.
»Vidjet ćeš, frajeru«, upozori ga ubacivši kasetu u radio, »to ti je pravi eksploziv.«
Prvi akordi Born to run odzvanjali su dok je sunce palilo svoje prve zrake. Do kraja vožnje dvojica se prijatelja prepuste glazbi izgubljeni svaki u svojim mislima, svaki negdje drugdje, a opet zajedno...
Naposljetku se na obzoru ukaže zračna luka. Matt projuri prečacem koji je vodio do terminala i, kao pravi ljubitelj sportske vožnje, priušti si nekoliko trenutaka bjesomučne jurnjave do zgrade za odlaske.
»Hajde, požuri se.«
Elliott zgrabi kovčeg i trkom se uputi prema staklenim vratima. Pretrčavši desetak metara, okrene se prema Mattu i povikne:
»Ako mi se sruši zrakoplov i prvi stignem na nebo, da ti čuvam mjesto?«
»Može«, prihvati Matt, »negdje na toplome, pokraj Marilyn Monroe... ali ne predaleko od tebe.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:28 am






10.


Najčvršći cement između dvaju bića nije ljubav nego seks.
~ Tarun J. Tejpal, Daleko od Chandigarha ~


1976.
Elliott ima 30 godina.
»Dame i gospodo, zrakoplov uskoro započinje slijetanje u Orlando. Molimo, vratite se na svoja mjesta, uspravite naslonjač sjedala i provjerite jeste li dobro vezani«.
Elliott ustane sa sjedala kraj prozora i vrati se na svoje uz prolaz. Zrakoplov je bio napola prazan. Unatoč Mattovoj nevjerici, mladi liječnik više nije nimalo sumnjao u nedavne dogodovštine i tijekom cijelog puta neprestano je promatrao putnike pitajući se nije li među njima možda njegov šezdesetogodišnji »dvojnik«. Otkad je analiza otisaka potvrdila identitet neobičnog gosta, njegov je dolazak očekivao nestrpljivo, ali i tjeskobno.
Zrakoplov se polako zaustavi. Ne gubeći vrijeme, Elliott odmah dohvati svoj kovčeg, unajmi automobil i krene put Ocean Worlda. Nakon noćnog dežurstva i šest sati puta tijekom kojih nije ni oka sklopio, udovi su mu postali teški i crkavao je od umora. Spusti prozor Forda Mustanga da uhvati malo morskoga zraka.
Ovdje je klima bila mnogo blaža nego u San Franciscu. Jesen još nije zahvatila Floridu koja je uživala u produljenju ljetne sezone. Stigao je International Drive okružen lijepim travnjacima i najnovijim hotelima. Gradom je neprestano vladalo praznično ozračje. Sve se moglo doimati i lažnim, no odlučio se prepustiti takvoj igri.
Parkiravši na velikom parkiralištu Ocean Worlda pomisli kako nazvati Ilenu iz govornice i javiti joj da je stigao. Naposljetku je ipak odluči iznenaditi i plati ulaznicu kao bilo koji turist. Vodeni park bio je maleni grad za sebe. Prostirao se na šezdeset hektara i upošljavao nekoliko stotina djelatnika. Buduči da mu je mjesto već bilo poznato, Elliott je pretpostavljao gdje bi mogao naći Ilenu. Uputi se onamo preko brežuljkastog vrta nastanjen ružičastim plamencima nasred kojega se nalazio tropski akvarij, zatim izbije na umjetnu plažicu na kojoj su se okupljale divovske kornjače. Odande pređe park u kojem se lijeno lješkarilo nekoli aligatora, da bi konačno stigao do bazena s orkama.
Mjesto je bilo zadivljujuće: šest orka Ocean Worlda živjelo je u bazenu od četrdeset i pet milijuna litara morske vode dubine dvanaest metara. Upravo je trajala pauza između dvije predstave i tribine bile gotovo prazne. Elliott neopaženo zauzme jedno sjedalo i stade promatrati djelatnike parka koji su se muvali oko kitova ubojica. Nije mu trebalo mnogo da ugleda Ilenu. Bila je jedina žena u skupini. Utegnuta u ronilačko odijelo, glumila je zubara bruseći zub jednome kitu koji ju je gledao širom razjapljene vilice. Elliott se naježi prisjetivši se cirkuskih krotitelja koji uvlače glavu u lavlju gubicu, premda je znao da se Ileni takva usporedba nikako ne bi svidjela. Vitka i tako zaljubljena u more svojom je ljepotom podsjećala na morsku sirenu. Sjajna poput dijamanta izgubljenog među svom tom bižuterijom. Ponekad kad bi je propustio da prva uđe u restoran ili trgovinu, kad bi je vidjeli ljudi bi se na sekundu upitali kakav mora biti tip koji prati ovako čarobnu djevojku. A kad bi se pogledi konačno usmjerili u njega uvijek bi u njima pročitao blago razočarenje.
Oko bazena, dvojica djelatnika parka muvala su se oko Ilene poput magneta privučenih njezinom snažnom ljepotom. Kao prava kolegica smijala se njihovim šalama zadržavajući ih na distanci.
Je li bio dostojan takve žene? Da li ju je uspijevao usrećiti?
Dugo je bježao od tih pitanja, zadovoljavajući se uživanjem u sadašnjem trenutku, no danas si ih je odlučio postaviti.
Dakako, još su se voljeli, ali život i posao malo su ih razdvojili. Uslijed udaljenosti i zavidnih karijera svoju su vezu uživali na kapaljku.
Često se pitao kako bi mu izgledao život da prije deset godina nije upoznao nju. Nesumnjivo, ona ga je učinila boljom osobom: zanimao ju je njegov liječnički poziv, ulila mu je samopouzdanje i otvorila oči pred surovom stvarnosti. A on? Što je on za nju učinio? Što je on njoj donio? Možda će se jednog dana probuditi i shvatiti da je svoje vrijeme potratila na njega.
Tada bi se morao pomiriti s time da je gubi.
Da te izgubim... promrmlja on izdaleka kao da ga je mogla čuti.
U svakom slučaju, u jedno je bio siguran: učinio bi sve da se taj dan nikada ne dogodi. A što bi mu to moglo donijeti... Bi li pristao napustiti posao u bolnici i život u San Franciscu, i došao živjeti s njom u Orlando? Nije mogao odgovori na to pitanje, no ipak je osjećao da bi za nju dao život, što uostalom i nije tako loše. Ponesen tom činjenicom, ustane s tribina procijenivši kako je došlo vrijeme da prekine ljubavničko šepurenje dvojice ljepotana oko Ilene.
»Hej, mali!«, vikne obraćajući se momku koji je prodavao balone punjene helijem.
»Da, gospon?«
»Koliko ti dođu ti baloni?«
»Dva za dolar.«
Elliott mu pruži dvadeset dolara, što je bilo previše i za cijeli snop. Prikriven iza svog barjaka, diskretno se približi bazenu.
»Ovo je područje zabranjeno za javnost!«, prekine ga jedan timaritelj.
Elliott je poznavao neke djelatnike parka, ali ovoga nikad prije nije vidio. Promotri ga i u njegovom pogledu osjeti agresivnost.
Tip glumi neku tešku facu, pomisli nastavljajući unatoč upozorenju. U svakom slučaju, neće mi takav kreten upropastiti iznenađenje. No drugi nije tako shvatio.
»Jeste li gluhi?«, vikne trknuvši ga.
Elliott zatetura i, da ne izgubi ravnotežu, ispusti snop balona.
»Debilu!«, dobaci ljutito nasrtljivcu.
Mladi timaritelj stisnuvši šake stane pred njega poput stijene.
»Što se ovdje događa?«, upita Ilena prilazeći im.
»Tip misli da je kod svoje kuće!«, objasni djelatnik pokazujući na Elliotta.
Dok su helijevi baloni polako letjeli u nebo, Ilena iznenađen prepozna lice čovjeka kojeg voli i na trenutak ostane bez riječi.
»U redu je, Jimmv, ja ću to srediti,« reče sabravši se.
Timaritelj se razočarano odmakne od Elliotta.
»Govno malo!«, promrmlja nevoljko.
»Veliki seronjo!«, odvrati mu Elliott istim tonom.
Dok se djelatnik gunđajući vraćao svome poslu, Elliott i Ilena gledaše se u tišini jedno nasuprot drugoga na dva metra udaljenosti.
»Bio sam u blizini, pa... «
»A tako? Radije priznaj da sam ti nedostajala.«
»A ja tebi nisam?«
»Ja sam ovdje okružena muškarcima... Trebao bi se zabrinuti..«
»I brinem se, zato sam i došao.«
Ona ga zavodnički pogleda.
»Zapravo, nije ti loša predstava...«
»Žao mi je zbog ove raspravice s "Jimmyjem"«.
»Ne treba ti biti, volim kad se boriš za mene...«
On upre prstom prema nebu.
»Ono sam ti kupio.«
Ona podigne pogled prema nebu: otjerani vjetrom baloni su putovali u neki nepoznati kraj.
»Ako je to tvoja ljubav, sada je odletjela.« On spusti glavu.
»Ljubav ne odleti tek tako.«
»Ipak se valja čuvati, ona nije bezuvjetno vlasništvo.«
Dok je sunce polako nestajalo iza palmi, Elliott priđe Ileni.
»Volim te«, reče jednostavno.
Ona mu se baci u zagrljaj i on je zavrti kao kad su bili dvadesetogodišnjaci.
»Nešto sam razmišljao...«, reče spustivši je.
»Što?«, upita ona još priljubljena za njegove usne.
»A da napravimo dijete?«
»Sad odmah?«, odvrati ona prisjetivši se Elliottova odgovora nekoliko dana ranije u zračnoj luci. »Pred orkama i dupinima?«
»Zašto ne?«
* * *

Ilena parkira svoj Thunderbird na kraju šljunčanog puta koji je vodio do živopisne kuće od ružičaste cigle okružene bijelim stupovima i okrunjene natkrivenom terasom. Već nekoliko mjeseci unajmljivala je prvi kat kod Miss Abbot, stare žučljive žene, nasljednice bogate bostonske obitelji koja je najveći dio vremena provodila na Floridi jer je, čini se, sunčana klima bolje odgovarala njezinoj reumi. Miss Abbot, koja je bila poprilično tradicionalnih nazora, držala je do toga da u njezinoj kući žive »pripadnici dobrog društva«. Nekoliko je puta provjeravala Ilenu izričito joj zabranivši dovođenje »muškaraca« u kuću koja »nije svratište«.
Prislonivši kažiprst na usne, Ilena upozori Elliotta da bude tih. Kuća se doimala uspavanom, a Miss Abbot je bila nagluha, no ipak je valjalo biti oprezan. Izašli su iz auta lagano zatvorivši vrata i, jedan iza drugoga, uspeli se malenim požarnim stubama koje su vodile na kat zaobilazeći glavni ulaz. Elliott je mrzovoljno išao prvi, ne pretjerano oduševljen prisjećanjem na mladenačke dane kad bi kasnio kući. Ilena je iza njega cijelu stvar doživljavala zabavnom sve do trenutka...
»Ilena, jeste li to vi?«
Ulazna vrata se otvore, a na pragu je već stajala Miss Abbot.
»Dobar dan, Miss Abbot, lijep dan, zar ne?«, dobaci ležerno mlada žena.
»Što radite ondje, Ilena?«, upita stanodavka mršteći obrve.
Sumnjičavo se odmakne kako bi provjerila cijele stube, ali Elliot se već uspio uvući u stan.
»Mi... mislila sam da spavate pa nisam htjela smetati«, objasi Ilena. Stara gospođa slegne ramenima pa se smekša:
»Ali popit ćete sa mnom šalicu čaja?«
»Uh... pa... «
»Napravila sam madlene, sigurno će vam biti ukusne. Upravo sam ih izvadila iz pećnice.«
»Ali... «
»Prema starom receptu moje bake. Zapisat ću vam, ako želite.
»Ne bih htjela smetati.«
»Ma ne, malena«, reče povukaši je u boravak. »Bit će mi drago.«
I prema tonu njezinih riječi, Ilena shvati da Miss Abbot možda ne sumnja u njihovu smicalicu.
Sam u stančiću, Elliott počne sve više gubiti strpljenje. Iskrade se iz sobe na vršcima prstiju i pokuša proviriti na kat ispod. Razočarano shvati da je Ilenu ščepala gazdarica.
Sjedeći na stolici njihala se sa šalicom čaja u ruci na pola uha slušala je staru Abboticu koja iznosila popis sastojaka potrebnih za spravljanje njezinih famoznih madlenica. Shvativši da će Ilena još neko vrijeme ostati ondje, Elliott se vrati u stan i skrati vrijeme njuškajući po velikoj sobi koja je mirisala na tamjan i cimet. Soba je bila ugodna: posvuda svijeće, šareni jastučići i nekoliko indijskih drangulija. U jednome kutu suhonjava gitara pravila je društvo tamburinu i zbirci partitura s pjesmama Joan Baez i Leonarda Cohena. Na uvučenome zidu stajao je plakat jednog francuskog filma - Jules i Jim - koji mu je Matt donio s posljednjeg putovanja u Pariz. Među djelima o psihologiji životinja na noćnome ormariću ugleda posljednji roman Agathe Christie, kao i roman primamljivih korica njemu nepoznatog autora: Carrie Stephena Kinga. Preleti sažetak. Uf, pomisli odloživši knjigu, još jedan pisac kojega se već za pet godina više nitko neće sjećati...
Nastavivši njuškati po stanu, Elliott zamijeti zanimljiv uređaj, neku vrstu tiskane ploče uvučene u kutijicu od koavine9 (9Koa - vrsta endemskog havajskog stabla.) povezanu s televizorom. Ilena ju je kupila prošlog ljeta u Byte Shopu u San Franciscu za ogromnih 600 dolara. Mlada je žena imala znanstveni duh i obožavala je te nove strojeve koje su počeli nazivati mikroračunalima. Elliott se u to baš i nije previše razumio. U skoroj budućnosti, uvjeravala ga je, računalo će se, poput hladnjaka ili perilice, nalaziti u svakom domaćinstvu. Prisjetivši se toga, on nesvjesno slegne ramenima. Unatoč svemu, iz čiste znatiželje preleti nekoliko stranica uputa na stolu. Iako je stroj bio na glasu kao jednostavan zbog tipkovnice i kasetofona sa slušalicama, Elliott nije razumio apsolutno ništa. Zapravo, čak nije znao reći ni čemu takvo što zapravo služi. Jedino što je zapamtio bio je neobičan naziv koji su ti genijalci dali tvrtki: Apple Computer. S takvim imenom, dečki, nećete daleko dogurati!, pomisli ne usudivši se ni uključiti ga. Umjesto toga, baci se na krevet i čekajući Ilenu počne prelistavati knjigu Stephena Kinga. Za pola sata progutao je takoreći sto stranica.
Ovo i nije tako loše..., prizna nevoljko kad netko otvori vrata sobe.
Kroz prozor su se vidjela stabla koja su navlačila svoje jesenske oprave, ispunjavajući sobu ugodnom svjetlošću.
S osmijehom na licu Ilena ga je sa zanimanjem kradom promatrala. Na sebi je imala izlizane trapez traperice, svijetlu pamučnu košulju, kožnate sandale i narukvicu od nanizanih tirkiza.
»Nadam se da si mi barem donijela koju madlenicu«, našali se. »Već sam ogladnio.«
»A ja se nadam da si se ti dobro odmorio«, odmah mu uzvrati lopticu, otkopčavajući dva gumba na košulji.
»A zašto?«
»Jer će ti trebati snaga.«
Zalupi nogom vrata i krene prema prozoru navući zastore, no on j uhvati i pokuša svaliti na krevet. Ona ga prvo odgurne, a zatim g još jače privuče i stjera uza zid. On joj obljubi lice dlanovima. Ilenina kosa bila je još mokra mirisala je na more. Ona mu otkopča remen i traperice mu skliznu niz bedra. On joj svuče košulju i ne otkopčavši sve gumbe. Med otvorenim usnama ona okusi slatkoću njegova jezika. Ovije mu ruke oko vrata i on je podigne, a ona ga obgrli nogama.
Nakon kraće borbe s grudnjakom prstima joj krene milovati grudi, pa se onda spusti do golog trbuha, a onda još niže. Jecaj. Ti i ja. Njezin šapat njegova imena. A hladne ruke miluju mu rebra penju se kralješnicom.
Naslone se na naslon fotelje, prevrnu je, kleknu na tepih, a za tim se oboje sruše uza zid. Ona se propne nad njim, ali je on ponovno privije uza se. Ona zadrži dah, zgrči se i prepusti prvo ledenon drhtaju, a onda gorućem valu. Trbuh joj zadrhti, a onda se cijeli tijelo naglo opusti. Vani je počelo puhati. Prozori su se tresli od naleta vjetra i jedan se kapak silovito otvori, srušivši zemljanu teglu koja se rasula po podu. U daljini se čuo lavež psa i neka vika. No nije ih bilo briga za ono vani, ljude i pse.
Više ništa nije bilo važno, samo žudnja da se izgube jedan u drugome, vrtoglavica koja ih je vukla u ponor i bojazan da se ta veza ne prekine. Sada se priljubila uza sve što je mogla: njegovu kosu, miris njegove kože, okus usana, srce joj je kucalo tako brzo, gotovo bolno, ali nije htjela da taj trenutak prestane.
Zatim osjeti neku prazninu, neku rupu u želucu i nešto se u njoj slomi. Osjeti kako se nalazi izvan vremena, kako više nije na zemlji, kako je vječna. S onim osjećajem da je odbačena veoma daleko. S druge strane.
Drugamo...
Ostali su tako ispruženi u tišini, u tami sobe, priljubljeni jedno uz drugoga, isprepletenih nogu i zamršenih prsta. Sada je već pala noć i zrak je postao svjež, no u njihovom balončiću sve je bilo toplo i zaštićeno. Čak ih je počeo hvatati san kad naglo zazvoni telefon. Ilena se trzne iz tog snatrenja, umota se plahtom i podigne slušalicu s uređaja na zidu.
Isprva tišina a onda reče:
»Dobro, odmah dolazim.« Poklopi i okrene se prema Elliottu. »Žao mi je, baby...«
»Nemoj mi reći da moraš ići.«
»Hitan slučaj.«
»Tko je to bio? Dupin? Orka traži da joj pjevaš uspavanke?«
»Nedostaje nam jedan timaritelj za predstavu i samo ga ja mogu zamijeniti.«
Pridruži mu se na krevetu i izmasira mu ramena.
»Kakvu predstavu? Sedam je sati navečer.«
»Do kraja sezone imamo i večernje predstave.«
»Ali još malo pa je listopad. Sezona je gotova!«
»Samo sanjaj, darling, ovo je Florida i još je lijepo vrijeme.«
Poljubi ga još jedanput, a zatim ustane.
»Ako želiš, možeš ostati ovdje. Ne brini se za Miss Abbott. Rano liježe i ako baš hoćeš, mislim da dobro zna da si ovdje...«
»Radije bih pošao s tobom«, odvrati on bez razmišljanja.
»Bojiš se da me ne salijeću drugi?«
»Ne, ali zapazio sam zgodnu prodavačicu u suvenirnici. Pravit joj društvo dok si ti na predstavi.«
»Ako to učiniš, gotov si«, upozori ga ona pogodivši ga jasikom. U tren oka pokupi odjeću i na brzinu se počešlja.
»Odmah radikalna rješenja...«, zaključi Elliott navlačeći košulju.
»To je tako. I nemoj misliti da je ljubav rješenje svega! Ako treba ovo može biti zadnji put da smo spavali zajedno...«
»U svakom slučaju, bilo je dobro.«
»A ovo je jadno.«
»Što?«
»To što si upravo rekao!«
»Zar nemam pravo reći da je bilo dobro?«
»Ne.«
»Zašto?«
»Jer to uništava čar!« Dakle, žene stvarno...
»Sve ove lijepe zajedničke trenutke«, doda on navlačeći sako »čuvam u sebi kao malene filmove.«
»E to je, vidiš, lijepo«, reče ona zatvorivši za sobom vrata.
Da izbjegne staru Abboticu, Elliott se do auta spusti požarnim stubama. Kad ga Ilena više nije mogla čuti, šaljivo promrmlja sam sebi u bradu:
»Malene filmove kojih ću se često sjećati jednoga dana u staračkom domu kad budem star i nemoćan. Tek toliko da se prisjetim koliko smo bili sretni oboje.«
I upravo oko tog posljednjeg nije ni sumnjao koliko je imao pravo...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:28 am






Treći susret




11.


Još jučer imao sam dvadeset, milovao vrijeme.
~ Charles Aznavour ~
Yesterday, love was such an easy game to play.
~ John Lennon - Paul McCartney ~


1976.
Elliott ima 30 godina.
U panoramskoj dvorani Aquatic Cafea posjetitelji parka mogli su pijuckati piće i promatrati prostrani bazen s orkama koji se pred njima pružao. Za manje od četvrt sata, kitovi ubojice i njihovi timaritelji započet će svoj šou, nešto između koreografije i nevjerojatnih akrobacija. Elliott je sjedio za stolom promatrajući kako se prazne tribine polako pune za posljednju predstavu toga dana. Konobar mu donese naručenu bocu Budweisera. On mu rukom zahvali. Bar je bio u polusjeni. Duo pokraj šanka, gitarist i pjevačica, izvodili su akustičnu verziju folk hitova Carole King, Neila Younga, Simona and Garefunkela...
Uljuljkan akordima gitare i još pod dojmom Ilenina zagrljaja, Elliott i ne primijeti čovjeka koji je sjeo za susjedni stol. Ispije gutljaj piva, a onda mehanički pripali cigaretu.
»Znači, ti si mi maznuo upaljač!« Kao uhvaćen na djelu, naglo se okrene prema čovjeku koji mu se obratio. Na kožnatoj klupčici pokraj njegove sjedio je čovjek - kojega je već znao da je on u poznijim godinama - i gledao ga nimalo ne skrivajući da ga sve to zabavlja.
Elliott nije bio iznenađen njegovim novim dolaskom za koji se pripremio i koji je bio dokaz da sve što se dogodilo nije bio samo san.
»Sve znam«, reče drhtavim glasom.
»A što to znaš?«, upita drugi.
»Znam da ste mi rekli istinu. Znam da ste vi... ja.« Čovjek ustane s klupe, svuče sako i sjedne preko puta.
»Nije loša ideja s tetovažom,« prizna zadižući rukav košulje s dok se ne pojave slova.
»Znao sam da će vam se svidjeti.«
Konobar priđe njihovu stolu da posluži novoga gosta.
»Izvolite, gospodine?«, upita starijeg.
»Isto«, odvrati gost pokazujući na pivo. »Moj prijatelj i ja često imamo isti ukus.«
Dvojica muškaraca nisu mogli svladati smijeh i prvi put kao da ih je povezala neka čudna bliskost, i to baš u polutami ovoga kafića. Neko vrijeme ne progovoriše ni riječi. Svaki je na svoj način uživao u neobičnoj bliskosti koja se među njima stvorila. Neobičan osjećaj, kao kad ponovno sretnete nekog člana obitelji kojega niste vidjeli godinama. Naposljetku, Elliott nije mogao, a da ne vikne:
»Do vraga, kako to uspijevate?«
»Putovati kroz vrijeme? Ako te to imalo tješi, čudi me jednako kao i tebe.«
»To je suludo!«
»Da«, potvrdi stari liječnik, »suludo je.«
Elliott povuče dim tek pripaljene cigarete. U glavi mu je bio pravi košmar.
»I kako je ondje?«
»Misliš u 2006.?«
»Da...«
»Što te zanima?«
Imao je gomilu pitanja: deset, dvadeset, stotinu, tisuću... Za početak:
»Kakav je svijet?«
»Nije bolji nego sada.«
»Hladni rat...«
»Odavno je završen.«
»Tko je pobijedio: mi ili Rusi?«
»Da je barem tako jednostavno... «
»Je li došlo do trećeg svjetskog rata? Nije bilo nuklearnog rata?«
»Nije, ali imamo druge probleme: okoliš, globalizacija, terorizam i posljedice 11. rujna.«
»11. rujna?«
»Da, nešto se dogodilo 11. rujna World Trade Centrom u New Yorku.«
»Što?«
»Slušaj, ne znam je li pametno da ti sve to govorim...« Previše znatiželjan da čuje ostale informacije, Elliott ne dopusti mjesto šutnji:
»A ja, kako sam ja?«
»Radiš što znaš.«
»Jesam li postao dobar liječnik?«
»Već jesi dobar liječnik, Elliotte.«
»Mislim... Jesam li čvršći? Jesam li se naviknuo na smrt nekih pacijenata? Jesam li uspio zadržati odmak?«
»Ne, na smrt pacijenata ne naviknemo se nikada. I upravo zato što si odlučio "ne raditi odmak" i jesi postao dobar liječnik.«
Na nekoliko trenutaka Elliott osjeti kako gubi tlo pod nogama i sav se naježi. Nikad nije sagledavao stvari iz tog kuta. Zatim zbunjeno osjeti da je vrijeme ograničeno i da neće moći postaviti sva pitanja koja ga muče. Stoga se usredotoči na bit:
»Imam li djece?«
»Kćer.«
»Ah...«, uzdahne ne znajući da li da se raduje. »Jesam li dobar otac?«
»Vjerujem da jesi.«
»A Ilena? Je li dobro?«
»Previše pitaš.«
»Lako vama kad imate sve odgovore.«
»Kad bi barem bilo tako...« Otpije gutljaj piva i zatim izvuče iz džepa kutiju Marlbora.
»Da vam vratim upaljač?«, ponudi Elliott primičući Zippov plamen cigareti starog liječnika.
»Zadrži ga. Ionako će kad-tad biti tvoj...«
Dvoje glazbenika na kraju dvorane započeli su Yesterday Beatlesa. Bila je to prigoda da se Elliott raspita o ležernijim temama:
»Koja se glazba sluša u budućnosti?«
»Ništa bolje od ovoga«, uvjeri ga sugovornik udarajući nogom ritam.
»Da li se grupa ponovno okupila?«
»Beatlesi? Ne, nikada, to se i ne može dogoditi: Lennon je ubijen, a Harrison je umro prije dvije ili tri godine.«
»A McCartney?«
»On se još drži.«
Odjednom dvoranom zavlada tišina označavajući početak vodene predstave. Dvojica muškaraca jednakim se pokretom okrenu prema ogromnom bazenu s orkama dok su timaritelji dolazili na scenu uz bodrenje sada već brojnije publike.
»To je ona, zar ne? To je Ilena?«, upita stariji škiljeći.
»Da, mijenja jednog timaritelja.«
»Slušaj, ne mogu dugo ostati i za nekoliko ću trenutaka sigurno opet »nestati«. Zato me nemoj krivo shvatiti, ali ovo malo vremena što mi je ostalo želio bih gledati samo nju.«
Ne shvaćajući sasvim na što cilja, Elliott vidi kako njegov dvojnik ustaje i iz kafića kreće prema gornjim redovima tribina.
* * *

Elliott ima 60 godina.
Elliott se središnjim prolazom spusti do prvih redova. Bio je to najveći bazen na svijetu, a dijelio se na tri dijela. Glavni bazen nastavljao se u dva manja bazena, jedan za njegu, a drugi za poduku životinja. Kroz visoku staklenu stijenu uz bazen dug šezdeset metara moglo se vidjeti manevre šest orka koje su sudjelovale u predstavi.
Predstava je bila impresivna sama po sebi. Kitovi su nevjerojatnom elegancijom gibali svoja nekoliko tona teška tijela, izvodeći skokove, uranjajući i pljuskajući. No Elliott je promatrao samo Ilenu koja je orkestrirala tim bićima u vodi, navodeći mastodonte na izvođenje figura duž staklenih stijena.
Nakon svih tih godina mogućnost da je ponovno vidi bio je za njega silovit šok. Bila mu je neopisivo lijepa, gotovo nestvarana, poput anđela iz snova. Već trideset godina na tisuće je puta pregledavao ono malo njezinih fotografija što je imao. No fotografije nisu u potpunosti odražavale tu njezinu zamamnu ljepotu.
Stoga osjeti kako pod naletom emocija sve navire na površinu: požali što je nije bolje volio, što je nije bolje shvaćao, što je nije znao zaštititi. A onda opet taj osjećaj nemoći i bijesa što se mora pognuti pred vremenom koje juri i uništava sve pred sobom...
* * *

Elliott ima 30 godina.
Još opijen događajem koji je upravo proživio, Elliott ostane sjediti za stolom, prilijepljen za stolicu, dok je njegov stariji dvojnik s tribina gledao predstavu. Daleko od toga da je zadovoljio svoju znatiželju, sve što je doznao samo ju je još jače raspirilo.
Budući da je stariji muškarac ostavio sako na naslonu stolice Elliott se nije mogao suzdržati da ne zaviri u njegove džepove. Čudno, nije osjećao ni stid ni krivnju: izvanredni slučajevi zahtjevaju izvanredne mjere. Prekopavajući tako po džepovima, nađe novčanik i dvije kutijice. Novčanik mu nije otkrio bogznašto nova, osim što je u njen našao fotografiju lijepe dvadesetogodišnje djevojke. Moja kći? zapita se bez velikih emocija.
Pokuša pronaći sličnosti s Ilenom, ali ne nađe ni jednu. Uznemiren, vrati sliku na mjesto i pogleda druga dva predmeta.
Prvi je bio malena crnosrebrna kutijica s malenim ekranon gumbićima označenim brojevima. Iznad ekrana pisalo je NOKIA no to mu nije govorilo ništa. Sigurno naziv proizvođača. Pregleda ga sa svih strana ne uspijevajući dokučiti čemu bi to moglo služi kad kutijica zazvoni. Iznenađen, položi uređaj preda se, ne znaju kako prekinuti zvonjavu. Kako je zvonjava postajala sve glasnija, najednom se prema njemu okrenu svi gosti u kafiću, dobacujući mu poglede iznenađenja i negodovanja. Odjednom, u bljesku lucidnosti, shvati da pred sobom ima telefon, i iako taj poziv nije bio namijenjen njemu, prirodno pritisne zelenu tipku za javljanje.
»Halo?«, reče prislonivši na uho malenu slušalicu.
»O, koliko ti treba da se javiš!«
Taj naprašiti glas iz daljine bio je...
»Matt!! Jesi li to ti?«
»Pa da.«
»Ali, gdje si sad?«
»Na našem posjedu, gdje bih bio? Da bi urod bio dobar, neko mora i raditi.«
»Urod? Misliš na naše vinograde? Zar smo ih već kupili?«
»Pa... kupili smo ih prije trideset godina, stari moj. Vidim, baš ne ide na bolje, ha?«
»Matt?«
»Da?«
»Koliko ti je sad godina?«
»Daj, znam da više nemam dvadeset! Ne moraš mi to stalno ponavijati!«
»Reci koliko imaš, da provjerim.«
»Isto koliko i ti, stari moj: 60 kuka...«
Elliott zastane, da se sabere.
»Nikad nećeš pogoditi što mi se dogodilo... «
»S tobom me ništa ne može iznenaditi. A gdje si ti zapravo?«
»U 1976. godini i... Imam 30 godina.«
»A tako... Dobro, idem sad. Imam problema na poslu. Samo da znaš, sanduci vina za Francusku ne mogu krenuti na vrijeme. Opet njihovi usrani štrajkovi«, progunđa prekinuvši vezu.
Elliott nije mogao svladati osmijeh, istodobno dirnut i izbezumljen zbog tog nadrealnog razgovora. No još nije bilo kraja iznenađenju. Primivši drugi uređaj, primijeti da je omotan plastičnom žicom. Odmota je i na krajevima ugleda dvije malene kapsulice. Oznake Right i Left dovedu ga do zaključka: Slušalice?
Ubaci slušalice u uši, a onda pomnije promotri uređaj. Na kutijici težine novčića nalazio se ekran u boji i neka vrsta kotačića u sredini. Okrene ga i ugleda natpis:
iPod
Designed by Apple in California - Made in China.
Okrene kotačić i na ekranu se pojave neki čudni nazivi za koje nikad nije čuo: U2, R.E.M., Coldplay, Radiohead...
Napokon naiđe i na nešto poznato: The Rolling Stones.
Zadovoljno se osmijehne. Sad je bio na poznatom terenu. Povjerljivo podesi zvuk na maksimum i pritisne play...
Prvi akordi gitare pjesme Satisfaction rasparaju mu uši, mozgom kao da mu je proletio Boeing. Vrisne, ispusti uređaj iz ruku i izvadi slušalice iz ušiju. Potresen brzo vrati novčanik, telefon i mp3 walkman u džepove sakoa odakle ih nije ni smio izvaditi. U svakom slučaju, čini se da ga čeka zanimljiva budućnost...
* * *

Elliott ima 60 godina.
Predstava se primicala kraju. Dvije velike orke grabile su vodu nevjerojatnom brzinom od središta bazena. Stigavši do ruba, skladno su se okrenule u skoku i jako zapljusnuvši ponovno uronile u vodu prskajući vodenom pjenom gledatelje u prvim redovima. I Elliott je dobio malo morske vode u lice, ali bio je toliko očaran Ilenom da na to nije ni obratio pozornost.
I kao šećer na kraju, mlada žena popne se na vrh postolja i bazen i stavi ribu među zube. Na nekoliko dugih trenutaka cijeloj publici zastane dah, sve dok Anouchka, glavna orka u bazenu, nije izbacila iz vode svoju golemu tjelesinu i nježno uhvatila ribu.
Uz buran pljesak Ilena pozdravi publiku. Dok je predstavlja pomoćnike, pogled joj se slučajno zaustavi na starijem muškan i to je uznemiri. Kakva sličnost...
Spontano, prepusti se srcu i uputi mu blistavi osmijeh, pun povjerenja i topline. Na trenutak je vrijeme stalo. Elliott se izgubi tom osmijehu znajući da će upravo njega ponijeti sa sobom. Eto, dobio je ono što je zamolio starog Kambodžanca. Prije smrti ponovno je vidio jedinu ženu koju je ikada volio. Njegova je želja uslišena i morao se time zadovoljiti. Tada osjeti snažno pulsiranje u grlu, a zatim mu se usta ispuniše metalnim okusom. Naglo mu ponestane daha i počne drhtati, što je najavljivalo povratak u njegovo vrijeme. Istog trena napusti tribine i ode u kafić.
Kad je došao do stola svoga dvojnika stigao ga je samo upozoriti.
»Ovaj put odlazim zauvijek, Elliotte. Zaboravi sve što sam ti rekao i sve što si vidio. Nastavi živjeti svoj život kao da me nikad nisi sreo.«
»Više se nećete vraćati?«
»Ne, ovo je zadnji put.«
»Zašto?«
»Zato što tvoj život mora nastaviti svojim normalnim putem. I zato što sam dobio ono po što sam došao.«
Počeo je sve jače drhtati, ali bio je svjestan da ne može tek tako nestati usred restorana. Elliott mu pomogne navući sako i otprati ga do zahoda.
»A po što ste došli?«
»Htio sam još jednom vidjeti Ilenu.«
»Zašto?«
»Naporan si s tim svojim pitanjima.«
Ali mladi liječnik nije kanio odustati. Primi starijeg muškarca za vrat želeći ga spriječiti da ode prerano.
»Zašto ste željeli još jednom vidjeti Ilenu?«, vikne nabivši ga na zid zahoda.
»Jer će umrijeti«, prizna mu nevoljko.
»Kako to misliš, umrijet će? Kada?«
»Uskoro.«
»Ima 29 godina. S 29 godina se ne umire!«
»Prestani s glupostima! Liječnik si, dobro znaš da se to može dogoditi bilo kada.«
»Ali zašto umire tako mlada?«
Očiju punih suza, drugi ne odgovori. Zatim, netom prije nestanka, izgovori tu nepodnošljivu rečenicu:
»Zato što si je ti ubio... «

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:29 am






12.


Svi mi tragamo za tom jedinstvenom osobom koja će unijeti u naš život sve ono što mu nedostaje. A ne uspijemo li je naći, preostaje nam samo moliti da ona pronađe nas...
~ Kućanice ~


Florida, 1976.
Elliott ima 30 godina.
Krenuli su u zoru.
Puhala je jaka bura, pročišćavajući nebo i odnoseći sa sobom prvo jesenje lišće. Elliott je za upravljačem Thunderbirda jurio prema Miamiju dok je Ilena još drijemala na suvozačkom sjedalu.
Mlada je žena uspjela dobiti dva slobodna dana pa su odlučili priuštiti si produljeni vikend u Key Westu, gdje je živio Ilenin stric. Bio je to izlet koji su si odavna obećavali i neprestano ga odgađali. Uvijek mislimo da ima vremena...
Već drugi put u deset minuta Elliott okrene glavu kako bi se uvjerio da ništa ne ometa san njegove djevojke. Pogledavao bi je kao vrijednu staklenu figuricu koju valja dobro čuvati. Pravilno i smireno disanje djevojke bilo je u potpunoj suprotnosti nemiru koji je buktio u njemu.
Trebao je u potpunosti iskoristiti ove praznike i ponovno probuđenu bliskost sa ženom koju je volio. Pa ipak duhom je bio negdje drugdje, posve obuzet onim što mu je otkrio dvojnik. U glavi su mu još odzvanjale neke riječi ispunjene prijetnjom:
»Ilena će uskoro umrijeti..«, »jer si je ti ubio.«
Sve mu se to činilo apsurdnim, ali zasad je nažalost morao priznati da se sve što mu je ovaj rekao na kraju pokazalo istinitim. Razmišljao je o tome cijelu noć i nešto mu nije dalo mira: ako Ilena mora umrijeti, zašto mu njegov putnik kroz vrijeme nije dao više informacija i tako mu omogućio da je spasi? Štoviše, zašto mu je rekao da je to njegov posljednji posjet?
»Gledaj cestu, a ne mene!«, upozori ga Ilena otvorivši oči i protežući se.
»Problem je što si ti ljepša od ceste... «
Dok se naginjala da ga poljubi, naglo osjeti potrebu da joj ispriča sve: znaš, upoznao sam nekoga tko je došao iz budućnosti i tko mi je rekao da ćeš uskoro umrijeti. I pazi sad: taj netko sam ja za trideset godina.
Otvori usta, ali ne izusti ni riječi. Nije joj mogao reći takvo što jednostavno zato što to nije imalo nikakvog smisla. Prijatelja ili voljenu osobu možemo zamoliti da povjeruje u nešto nevjerojatno pod uvjetom da to nevjerojatno ipak ima svoje granice. Ali ovaj slučaj ipak je prešao granice. Kao ni Matt, ni Ilena mu ne bi mogla biti saveznik u borbi koju mora voditi sasvim sam, a osjećao je da nije za nju sposoban. Osjećao se shrvan od težine proteklih događaja i ponovno posumnja u svoje psihičko zdravlje.
No razdoblje shrvanosti neće potrajati. Naravno da je imao saveznika... svog dvojnika! Morao je samo naći načina i natjerati ga da se vrati i pomogne mu. Prošli je put poruku kroz vrijeme odlučio poslati tetovažom. Ovaj put je morao smisliti nešto drugo. Ali što?
* * *

San Francisco 2006.
Elliott ima 60 godina.
Nakon dva duga kišna dana nad San Franciscom ponovno zasja sunce. Elliott i njegova kći odlučili su provesti dan zajedno. Unajmivši bicikle, prešli su Golden Gate i cijelo jutro lunjali područjem Marin County. Nijednom nisu spomenuli njegovu bolest. Odsad su svaki trenutak proživljavali s osjećajem žurbe, odlučivši u potpunosti iskoristiti taj usrani život kojega postanete svjesni tek u trenutku kad ga morate napustiti. U podne su se zaustavili u Sausalitu i prostrli dekicu na plaži pripremajući se za piknik uz more. Malo su govorili. Svaki se zadovoljavao samom prisutnošću drugoga. Više ništa nije bilo važno, samo to da su zajedno.
Nakon jela nastavili su dalje uz plažu sve do gradića Tiburona, gdje su zastali pred štandom za iznajmljivanje skutera. Angie je je gorjela od želje da se okuša u toj vožnji, no nikad nije skupila hrabrosti za taj korak. Kao kad je bila mala, djevojka osjeti potrebu za očevim ohrabrenjem kako bi uspjela svladati strah.
Dok je promatrao kćer kako sjeda na jedan od vozila i oprezno se udaljava od obale, Elliott se prisjeti događaja od protekle večeri.
Zahvaljujući trećoj piluli uspio je vidjeti Ilenu nekoliko tjedana prije njezine smrti... Do tada se sve činilo jednostavnim. Vraćao bi se u prošlost, vidio Ilenu i sve bi bilo u redu, no posljednje putovanje kroz vrijeme daleko od toga da ga je smirilo. Potreslo ga je oživljavajući stare rane, krivnju i žaljenje. Najviše si je zamjerao što je rekao previše i sada se bojao posljedica svojih riječi. Nije smio dvojnika upozoriti na Ileninu smrt! I nije smio popustiti iskušenju da se vrati unatrag kako bi izmijenio tijek događaja. Međutim, iskušenje je bilo preveliko. Kad bi uzeo još samo jednu pilulu mogao bi spasiti Ilenu.
Samo što se prošlost ne može promijeniti nekažnjeno. U to je bio siguran. Dosad je uspijevao ograničiti štetu ponašajući se kao obični gledatelj iz budućnosti, ali počeo je osjećati želju za upletanjem u tijek svog proživljenog života i stvari su se mogle zakomplicirati. Danas svi znaju za učinak leptira i teoriju kaosa: slijedon niza reakcija neki beznačajan događaj može uzrokovati veliku katastrofu; obično lamatanje krila leptira u Japanu može izazvati oluju na Floridi... Ostalo mu je još sedam pilula, ali obećao si je da ih neće iskoristiti. Jer ako Ilena ne umre, Elliott iz 1976. započet će s njom život. Kupit će kuću i sigurno imati djece, ali tada Elliott nikad ne bi upoznao Angienu majku, što bi značilo da žrtvuje život svoje kćeri.
Uzalud je sagledavao problem sa svih strana, uvijek je dolazio do istog zaključka: spasiti Ilenu značilo bi žrtvovati Angie. A taj rizik nije dolazio u obzir.


Florida 1976.
Elliott ima 30 godina.
Sunce je bilo visoko na nebu kad su krenuli Overseas Highwayem čuvenom »autocestom nad morem« koja je bila produžetak južnog vrha Floride prema Kubi.
To je mjesto ostavljalo dojam kraja svijeta. Na više od 200 kilometara pružao se arhipelag otoka i otočića okupanih u tirkiznom moru koje je podsjećalo na polinezijske lagune. Elliott i Ilena bili si u sedmome nebu, opijeni osjećajem da autom plove morem, iznenađeni pelikanima koji su letjeli u visini njihovih glava.
Pravilna ravna cesta nadvijala se nad kristalno čistim morem na desecima mostova poduprtih stupovima skakutala od otoka do otoka. Spustili su krov Thunderbirda i našli radio-postaju koja je puštala dobri stari rock. Vozili su brzo, opijeni brzinom i čarobnin krajolicima koje su ostavljali za sobom.
Stigavši u Key Largo, zaustave se u ribarskoj brvnari preuređenoj u restoran. Okruženi koraljnim grebenima počaste se uštipcima od račića, školjaka i rakovica. Već su htjeli nastaviti put kad se Elliott zaustavi pred poštanskim uredom na uglu.
»Moram podsjetiti Matta da nahrani psa.«
»Ok, handsome, ja ću dotle kupiti kremu za sunčanje.«
Elliott uđe u poštu ukrašenu pomorskim kartama, ribarskim mrežama i maketama brodova. Cijelo je jutro razmišljao i pomisli kako se dosjetio novog načina slanja poruke u budućnost! Na blagajni najavi slanje dvaju telegrama u San Francisco. Prvi je počinjao ovako:
Matt,
Hvala ti na svemu, ali još mi treba tvoja pomoć.
Molim te, ne pokušavaj naći smisao u onome što ću te zamoliti.
Jednog dana sve ću ti objasniti. Dotad mi samo vjeruj.


San Francisco 1976.
Matt ima 30 godina.
Kroz lanene zastore prodirala je zlatna svjetlost sunca pred zalazak. S gitarom u ruci Matt je svirao Tiffany vlastitu baladu: nekoliko akorda posuđenih od Eltona Johna i riječi u koje je ubacio ime dotičnog komada, da pjesmi podari malo osobnosti.
»Zar to još pali?«, upita Tiffany nimalo naivno.
Opušteno izvaljena na dvosjedu, sa zanimanjem ga je promatrala srčući koktel s voćnim sokom.
Matt odloži gitaru i smiješeći se krene prema njoj.
»Nije baš slavno, priznajem.«
Ona otpije gutljaj i uzvrati mu osmijeh.
Čak i svojim mea culpa stavom, ovaj tip do kraja koristi svoj šarm, zaključi ona uspravivši se.
A najgore je... što mu to prolazi.
Dospjela je do onog razdoblja u životu kad od muškaraca više nije očekivala ništa, no to je nije sprečavalo da ih nastavi voljeti.
Matt sjedne pored nje zaslijepljen njezinim savršenim nogama i bujnim dekolteom. Ne samo da cura ima tijelo iz snova, nego se pod tom hinjenom tupavošću krije mnogo duha. Smjesta otjera tu posljednju misao kao da intelektualna dimenzija nosi sa sobom nešto zastrašujuće. Matt se uvijek bojao da na tom planu neće biti na visini. Nije završio fakultet i osjećao je kompleks zbog nedostatka kulture, premda je bio preponosan da to prizna. Nagne se nad Tiffany i poljubi njezine usne. Dobro, mali moj Matt, ne zamaraj se. Usredotoči se na jednu stvar, seks.
Silno se potrudio uvjeriti Tiffany da mu pruži još jednu šansu To nije bilo lako, no konačno je bio blizu. Bez žurbe, potrudi se ds trenutak potraje, položi ruku na bedro mlade žene i počne je polako podizati prema...
»IMA LI KOGA?«
Matt poskoči. Zbilja nikad neće uspjeti...
»Poštar!«, začu glas iza vrata. »Imam dva telegrama za Matta Dellucu.«
Dok je Tiffany popravljala haljinu, Matt nevoljko otvori vrata, zaprimi pošiljke i pruži napojnicu poštaru.
»Pošiljke su numerirane«, reče ovaj. »Moraju se čitati po redu.«
Matt nervozno podere prvu omotnicu. Za njega su telegrami bili vezani za loše vijesti: smrti, bolesti, nesreće...
Rastvori list i pročita nekoliko redaka otisnutih na tankim crtama plavog papira.
Bila je to dosta dugačka i zakukuljena Elliottova poruka, no pozornost mu privuku dvije rečenice:
Vjeruj mi, a onda malo dalje, Pođi k meni što prije.
»Žao mi je, ali morat ću otići«, najavi on Tiffany.
Budući da je bila spremna i na tu mogućnost, mlada žena ustane s dvosjeda, pokupi štikle i stane pred Matta.
»Ako prođeš kroz ova vrata, svjestan si da nikad nećeš spavati sa mnom...« On je pomnjivo pogleda. Posljednje zrake sunca isticale su prozirnost njezine haljine ne skrivajući njezine zanosne obline.
»Hitno je«, objasni.
»A ja nisam hitna?«, spremno odvrati ona.
Tad i ona njega pomnije pogleda i shvati da se pod tim plejbojevskim izgledom krije mnogo dublji tip. Htjela ga je zadržati, ali ne dolazi u obzir da popusti i drugi put.
»Žalit ćeš ovo cijeli život«, zaprijeti mu raskopčavši nehajno gumb haljine.
»U to sam posve siguran«, prizna Matt.
»Onda, tko ti kriv.«
Ona pokupi svoje stvari i napusti kuću.
»Jadniče!«, dobaci mu gurnuvši vrata.


Florida 1976.
Elliott ima 30 godina.
Elliott i Ilena stigli su u Key West baš kad se sunce sljubilo s obzorjem. Došli su do kraja svog putovanja - najjužnije točke Sjedinjenih Američkih Država, mjesta gdje počinje i završava Amerika...
S prostranim ulicama, tropskim vrtovima i kolonijalnim kućama mjesto je odisalo nečim bezvremenskim. Parkirali su Thunderbird na obali i prošetali plažom, među čapljama i pelikanima, i sjeli na trijem malenog kafića gdje su se obično okupljali starci kako bi raspravljali o neproživljenim životnim mogućnostima. Imali su dogovoreno s Ileninim ujakom Robertom Cruzom, starosjediocem otoka koji je bio Hemigwayev pomoćnik za piščeva boravka u Key Westu tridesetih godina. Nakon toga kuću su kupile gradske vlasti i preuredile je u muzej, a Roberto je radio kao čuvar. U havajskoj košulji i prosjede brade veoma je podsjećao na slavnoga pisca. Živio je na malenome posjedu odmah pokraj gazdine kuće i nagovarao Elliotta i Ilenu da se umjesto u hotel smjeste kod njega. Mladi par prihvati i krene za njim na svoje odredište.
»Dobrodošli kod Hemingwaya!«, reče otvarajući velika željezna dvorišna vrata i otkrivajući lijepu vilu u španjolskom kolonizatorskome stilu.
Dok su prolazili vrtom, Elliott se upita je li Matt primio telegram.


San Francisco 1976.
Matt ima 30 godina.
»Bog, Uljezu!«, dobaci Matt otvorivši vrata Elliottove kuće.
Maleni labrador dotrči cvileći od sreće što je netko došao. Mat ga počeše po glavi, napuni posudicu i pusti u vrt. Posve odsutan nekoliko minuta provede naslonjen na drvo čitajući i prečitavajući telegram svoga prijatelja.
Matt se zabrinuo. Već nekoliko dana Elliottovo ponašanje i govor nije imalo nikakava smisla i zamjerao si je što nije uspio pomoć prijatelju da se riješi tih maštarija. Vjerovao je da je dovoljno uvaliti ga u zrakoplov i da će se oporaviti, no to nije bilo dovoljno. Od početka ta priča o »putniku kroz vrijeme« nije mu mirisala na dobro. Kako su dani prolazili, loš predosjećaj sve mu je više govorio kaki njegovu prijatelju prijeti nešto loše. Unatoč nevjerici, mladi Francuz obavi sve do jednog zadatka iz telegrama. Elliot je možda gubio razum, ali Matt je odlučio ostat lojalan prijatelju koji mu je bio jedina obitelj, jedini oslonac. Mat je bio siroče koje je djetinjstvo i mladost provelo u području Pariza vucaran od obitelji do obitelji. Školu je napustio s petnaest godina bez ičega, radeći kojekakve sumnjive posliće bez perspektive. Viši se puta našao u sukobima koji bi završili tako da bi noć proveo na policiji. Kad je već postao »poznat policiji« odlučio je napustit Francusku i okušati sreću u Americi. Budući da nije imao što izgubiti, prodao je sve što je imao kako bi kupio jednosmjernu kartu za Novi Svijet. Mnogi bi na njegovu mjestu odavno odustali, no on je bio snalažljiv i imao je dara za međuljudske odnose. Već u New Yorku, a onda i u Kaliforniji, osjećao se dobro u tom otvorenom društvu koje je diplomama ili socijalnom podrijetlu pridavalo malo pozornosti.
Kako je i pisalo u telegramu, Matt na regalu s knjigama nađe debeli atlas. Bio je već star no još uvijek izvrstan, s crtežima zaštićenim svilenim papirom. I ne otvorivši ga, uvuče drugi telegram između 66. i 67. stranice i vrati knjigu na policu.
Zatim ode u garažu, iščeprka staru lemilicu iz kutije za alat i vrati se u kuću. Uključi uređaj u Elliottovom uredu, na trenutak ostavi da se zagrije, a zatim ga pažljivo primi i približi crvenkastom kutu radnog stola od masivna drva.


San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Noć je već odavna pala kad je Elliott stigao u marinu. Dolazio je iz zračne luke, otprativši Angie na posljednji let za New York. Odgurnuvši vrata svoje vile osjeti neku težinu i silnu usamljenost. Odsutno krene prema staklenoj stijeni radne sobe, gledajući nesvjesno večernja svjetla u luci. Kuća je bila kao i on: tužna i hladna. Drhteći od hladnoće protrlja si nadlaktice da se ugrije. Primičući se radijatoru, na trenutak zastane. Na radnome stolu pružao se natpis ispisan ukrasnim slovima: VELIKI ATLAS STRANICA 66
Zbunjeno priđe. Taj užasni natpis jutros nije bio tu. Ali, kao da je od starosti već poprimio patinu. Ali tko se to šali...? Odgovor nije morao dugo tražiti. Nakon tetovaže, onaj mu mali seronja ponovno pokušava poslati poruku. Još je samo morao otkriti njezino značenje.
Veliki atlas? Trebalo mu je neko vrijeme da se sjeti. Jedini atlas koji je imao bio je majčin dar koji mu je poklonila nekoliko dana prije samoubojstva. Pobožno je čuvao tu knjigu u biblioteci, ali nikad je nije otvarao. Priđe polici i popne se na stolicu da dohvati traženu knjigu.
Stranica 66?
Brzo je okretao stranice.
Je li moguće da je poslije toliko godina...
Na parket padne svijetloplava omotnica.
Telegram?
Takav nije vidio već stoljećima.
Pokupi ga i bez proučavanja žustro podere označeni rub. Unutra je nekoliko daktilografskih redaka koji su proputovali vrijeme, čekalo trideset godina da ih netko pogleda:
Iznenađeni smo?
Mislite da ste svemoćni, zar ne? Budući da ste našli načina putovati u prošlost, mislite da vam je dopušteno uništavati tuđe živote i ponovno samo tako nestati? Ali ne ide to tako, stari moj...
Jer, kad malo promislite, vi možda poznajete moju budućnost, ali ja držim u šaci vašu prošlost. Vi meni ne možete ništa, dok posljedice mojih djela utječu na vaš život. Sada sam izokrenuo uloge i odsad ja vodim igru.
Očekujem objašnjenja, i to odmah.
Čekam vas.
Večeras.
Užasnut porukom koju je upravo pročitao, Elliott odloži telegram na stol. Otvorio je Pandorinu kutiju i počele su se ostvarivati njegove najveće bojazni... Na trenutak promisli o cijeloj situaciji, zatim rezignirano ode po bočicu s pilulama koju je još uvijek čuvao. Natjera se i proguta još jednu.
Vani zabljesne i zatutnji oluja. Igrom zrcala u jednome je prozoru mogao vidjeti pogled onoga tko mu je odsad bio najveći neprijatelj: samoga sebe.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 8:32 am





Četvrti susret




13.


Kroz sadašnjost prolazimo povezanih očiju. (...)
A malo kasnije, kad skinemo povez i sagledamo svoju prošlost, shvatimo što smo proživjeli i sve to dobije smisao.
~ Milan Kundera ~


Key West, Florida, 1976. Dva sata ujutro.
Elliott ima 30 godina.
Nad Key Westom bjesnila je oluja i sve su kuće na otoku ostale bez struje. Elliott nije mogao usnuti. Ne probudivši Ilenu koja je kraj njega spavala dubokim snom, upali plinsku svjetiljku i odluči malo istražiti kuću Ernesta Hemingwaya.
Pod svjetlom munja, pod udarcima kiše i vjetra, kuća kao da je tonula poput broda u oluji. Dok se Elliott uspinjao središnjim stubama, zatutnji strašan grom i sva se stakla zatresu. Mladi liječnik se trzne, na trenutak zastane, zatim slegne ramenima. Ipak, bio se dobrano prestrašio...
Uspevši se na kat, uz škripu parketa dođe do piščeve radne sobe. Lagano otvori vrata, kad mu najednom nešto skvičeći skoči u lice. Mačka!
Negdje je pročitao da ih je Hemingway obožavao i da ih je ima pedesetak. Primakne ruku licu: mačić ga je fino ogrbao po obrazu. Dakle, ja i životinje zbilja... Učini nekoliko koraka po radnoj sobi, otkrivajući s velikim zanimanjem osobne predmete velikoga pisca: stari pisaći stroj koji ga je pratio po Španjolskoj za vrijeme Građanskoga rata, keramičku posudu koju mu je darovao Picasso, zbirku nalivpera, jednu prijeteći afričku masku, desetke novinskih izvadaka i fotografija....
U sobi je vladalo neko čarobno ozračje. Valja reći da je stari Hemingway neka svoja remek-djela napisao između pecanja i pijančevanja upravo u Key Westu, i to Zbogom oružje i Snjegovi Kilimandžara.
Nije tako loše, pomisli Elliott kad se struja konačno vratila.
Puhne u plamen svoje svjetiljke i priđe starom gramofonu. Pažljivo položi prvu ploču koja mu je pala pod ruku i za koji trenutak sobom se razliju zvuči gitare i violine. Django Reinhardt i Stephan Grapelli, najbolji džez tridesetih...
No odjednom ploča zakrči i žarulje zatitraju, a soba ponovni utone u mrak. Baš sam sretnik, pomisli Elliott, zašto sam ugasio svjetiljku? Htio ju je iznova upaliti, ali mu je upaljač ostao u sobi.
U radnoj sobi teško se moglo išta razabrati, samo tragove kiše koji su prošaravali prozorska stakla. Mladi liječnik ostane nekoliko trenutaka u mraku nadajući se da će se struja svakog časa vratiti.
Najednom osjeti nečiju prisutnost i dah, te metalni zveket.
»Tko je tu?«, upita drhtavim glasom.
Umjesto odgovora, nekoliko metara pred njim bljesne plamen upaljača. Prepozna svjetlucav pogled svoga dvojnika koji ga je promatrao u mraku.
Želiš objašnjenja, mali? E pa, dat ću ti ih...
Stari liječnik upali fitilj plinske svjetiljke, zatim se smjesti u tamnosmeđi kožnati naslonjač i okrene prema Elliottu.
»Reci mi što će se dogoditi Ileni!«, vrisne ovaj mladenačkim žarom.
»Sjedni i ne deri se.«
Goreći od nestrpljenja, Elliott nevoljko posluša i sjedne preko puta. Njegov sugovornik pročeprka po unutrašnjem džepu sakoa i izvuče fotografiju.
»Zove se Angie«, objasni mu pružajući mu sliku. »Ima dvadeset godina i najvažnija mi je osoba na svijetu.«
Elliott pomno prouči fotografiju.
»Je li njezina majka... «
»Ne, njezina majka nije Ilena«, prekine ga stariji muškarac pretpostavivši pitanje.
»Zašto?«
»Jer je Ilena umrla deset godina prije rođenja moje kćeri.«
Elliotta ta vijest potpuno zbuni.
»Zašto bih vam vjerovao?«
»Zato što ti nemam razloga lagati.«
Mladi liječnik tada postavi pitanje koje ga je mučilo još od prethodne večeri:
»Recimo da je to istina, ali zašto ste rekli da sam je ja ubio?«
Čovjek preko puta nakratko zašuti kako bi dobro izvagao svaku riječ, a zatim potvrdi:
»Ubio si je jer je ne znaš voljeti.«
»Dosta mi je takvih gluposti!«, odbrusi Elliott ustajući.
»Voliš je kao da je pred vama cijeli život... A tako se ne voli.«
Ukratko, Elliott malo promisli o tom obrazloženju, a onda ga odbaci. No problem nije bio u tome. Sada je morao pridobiti što više informacija, a ne filozofirati o ljubavi. Odmah preusmjeri razgovor na jedino što ga je doista zanimalo:
»Kako bi Ilena trebala umrijeti?«
»Doživjet će nesreću.«
»Nesreću? Kakvu nesreću? I kada?«
»Ah! Ne računaj da ću ti i to reći.«
»A zašto?«
»Jer ne želim da je spasiš...«
Elliott na trenutak zanijemi, ukipljen pred kišnim zavjesama koji su prošaravale prozore. Osjećao je da mu ovaj razgovor izmiče i da ga ne uspijeva dokučiti:
»Ali, prilika je sad ili nikad... Našli ste načina da se vratite u prošlost i sad ćete dopustiti da žena vašeg života pogine?«
»Nemoj misliti da me netko na to tjerao!«, uzruja se stariji muškarac udarivši šakom o stol. »Već trideset godina mislim samo na to! Kad bih se samo mogao vratiti unatrag, kad bih je samo mogao spasiti, kad bih samo...«
»E pa prestanite više o tome misliti. Učinite to!«
»Ne!«
»Zašto?«
»Jer ćeš, ako spasimo Ilenu, s njom provesti život.«
»Pa što?«
»Pa, nikad nećeš napraviti Angie...« Elliott nije bio siguran da razumije:
»U čemu je problem?«, upita sliježući ramenima, »imat ću druge djece...«
»Druge djece? Ali briga me za drugu djecu. Ja ne želim izgubit svoju kćer! Ne želim svijet bez Angie!«
»A ja neću dopustiti da Ilena umre«, odvrati odlučno Elliott.
Obojica ustanu vidno uzrujani. Sada ih je razdvajalo još svega nekoliko centimetara. Stajali su jedan nasuprot drugoga, spremni iskušati posljednju varku:
»Možda misliš da ti vodiš ples jer si mlađi, ali bez mene nećeš znati kako je Ilena umrla i nećeš moći učiniti ništa da je spasiš.«
»U svakom slučaju, ako Ilena umre, ne računajte da ću ja napraviti vašu Angie!«
»Kad budeš otac, shvatit ćeš me, Elliotte: svoje dijete se ne napušta, čak ni za spas voljene žene... «
Dugo su tako ostali licem u lice, ne odustajući od svojih stavova. Složena situacija koja ih je povezala tijekom protekloga susreta ustupila je mjesto sukobu.
Borba čovjeka dvije različite životne dobi sa samim sobom. Svaki je spreman boriti se do kraja: jedan da spasi svoju ženu, drugi da ne izgubi kćer.
Rasprava je već upadala u bezdan, kad stariji liječnik ponudi rješenje:
»Dokle si spreman ići da spasiš Ilenu?«
»Dokle god je potrebno«, spremno odvrati Elliott.
»Čega si se spreman odreći?«
»Svega.«
»Onda možda imam ideju...« Kiša je i dalje lijevala.
Dvojica muškaraca na kraju su sjeli jedan pored drugoga na orahovu klupu pored stola. Kroz prozor u pozadini mogla se razabrati svjetlost svjetionika Key Westa kako u pravilnim intervalima baca njihove sjene na zid i pod.
»Želiš spasiti Ilenu i to je tvoje pravo, ali to ćeš moći učiniti samo pod tri uvjeta...«
»Tri uvjeta?«
»Prvi je da nikome ne govoriš o ovome što nam se događa. Ni Ileni, naravno, ali čak ni Mattu.«
»Imam povjerenja u Matta«, usprotivi se Elliott.
»Ne radi se o povjerenju, nego je opasno. Slušaj, uvjeren sam da griješimo, strašno griješimo nastojeći izmijeniti sudbinu i to ćemo prije ili kasnije platiti. Spreman sam s tobom riskirati pod uvjetom da ne uvučeš nikoga drugoga.«
»Koji je drugi uvjet?«
»Uspijemo li spasiti Ilenu, morat ćeš je ostaviti...«
»Ostaviti?«, upita Elliott sa sve većom nevjericom.
»Ostaviti je i nikad više vidjeti. Ostat će živa, ali u daljnjem životu morat ćeš se ponašati kao da je mrtva.«
Elliott ostane skamenjen shvativši odjednom strahotu koju to podrazumijeva. Otvori usta, ali ne izusti ni riječ.
»Svjestan sam da je to što tražim strašno«, prizna stari liječnik.
»A koji je treći uvjet?«, jedva izusti Elliott bezbojnim tonom.
»Za devet godina, 6. travnja 1985., na kirurškom kongresu i Veroni, upoznat ćeš ženu koja neće skrivati svoju naklonost prema tebi. Uzvratit ćeš joj udvaranjem i provest ćete zajedno vikend kada ćete začeti našu kćer. Moraš tako postupiti jer je to jedini način da spasimo i Ilenu i Angie.« Nebom ponovno zatutnje prijeteći gromovi. Kako Elliott nije odgovarao, njegov dvojnik pojasni: »To je cijena koju moramo platiti želimo li izmijeniti tijek stvari No slobodno možeš odbiti.«
Stariji muškarac ustane i zakopča ogrtač kao da će izaći na piju sak. Elliott tada shvati da nema druge nego prihvatiti pakt. U djeliću sekunde pred očima mu projure sretne godine s Ilenom. Istodobne shvati da se njegovoj sreći bliži kraj i da se mora pripremiti na teške razdoblje.
Dok se njegov dvojnik spremao napustiti sobu, Elliott ga rukom zaustavi.
»Pristajem!«, vikne.
Drugi se ne okrene nego samo odvrati:
»Uskoro ću se vratiti.«
...I zatvori za sobom vrata.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu