Bijesne lisice - Goran Tribuson

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:09 am



Kada privatnog istražitelja Nikolu Banića ugledna tvrtka poželi angažirati kao voditelja službe osiguranja neće ni slutiti kamo će ga odvesti nekoliko poslova koje bi trebao odraditi prije no što preuzme novu, odgovornu i dobro plaćenu funkciju…

Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima Zavirivanje, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice, Gorka čokolada i Susjed u nevolji pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, estradne zvijezde, privatizirane kompanije, frustrirani branitelji…

Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:11 am







1.


Ta čarobna minijatura, čiji naslov govori o pariškom travnju, morala je zapravo biti skica iz Parkerova podsjetnika na francuske dane. Poentilistički raspršena i razigrana, elegantna, virtuozna i opasno šašava, kao da se na toj staroj snimci probijala kroz metež i žamor publike u dvorani, koja je u raj be-bopa ušla zabunom. Uistinu, s kovitlacem takve glazbe u glavi ne možeš kazati kako si normalan tip na kojega se može računati, pomisli Banić, znajući kako u tom već završenom odsječku velikoga doba, slomljen opijatima i alkoholom, Charlie puše u pisak, već pomalo nagnut na onu drugu stranu, kamo će preseliti koju godinu poslije. Sasvim pogrešan okvir za pregledavanje jutrošnje pošte, zaključi u sebi privatni istražitelj iz prolaza kina Apolo, pa ugasi svoj novi CD-player.
A pošta se, nažalost, sastojala samo od jednog jedincatog pisma u luksuznoj omotnici bež boje, s prozorčićem u kojem su se jasno vidjeli njegovo ime i adresa. Da, pošte je bilo sve manje, baš kao i poslova. Unatoč tomu što je zakonodavac posve legalizirao rad privatnih detektiva i njihovih agencija, donio kodeks ponašanja u toj djelatnosti i uveo detektivske iskaznice kojima se moglo mahati pred klijentelom kao u američkim filmovima, detektivske usluge kao da više nitko nije trebao. Od posljednjeg posla što ga je Nikola Banić obavio prošla su već dva mjeseca u kojima nije zaradio ni prebijene pare, ali je svejednako plaćao najamninu, režije, alimentaciju, porez i ostale proklete gluposti, smišljene samo radi toga da se poštena čovjeka što prije dotjera do prosjačkog štapa. A i taj je posao bio više katastrofa no poslovni uspjeh! Za nekakvog imućnog idiota, inače trgovca i nižeg političkog dužnosnika, trebao je izvidjeti vara li ga petnaestak godina mlađa žena. Svaki normalan čovjek, čim bi vidio zadriglog trbonju i njegovu mlađahnu suprugu playboyevski napuhana poprsja, rekao bi mu: Stari moj, nemoj uludo trošiti lovu na privatnog detektiva, ali je gospodin agnostik ipak htio cijelu stvar imati »crno na bijelom«. Nakon što je Banić desetak dana poput pseta njuškao za gospođinom bundom i visokim potpeticama, uspio ju je uhvatiti u trenu kada je skinula gaćice u sutonu jelenovačkog parka, te je iz potaje ovjekovječio jednu od njezinih preljubničkih romansa na cijelom jednom osjetljivijem filmu marke Ilford. Većina fotosa pripadala je dosta dobroj mekoj pornografiji što bi je objavili i poneki erotski časopisi kakvima su krcati kiosci Tiska. No dogodilo se upravo ono što je u ovovrsnim poslovima najveća opasnost. Nakon dramatične svađe supružnici Lelas ipak su se pomirili, ona je svojega idiota uvjerila u to »kako sve to nije ono što on misli«, on joj je oprostio, pali su si u zagrljaj, i preko nekog skupog odvjetnika za otmjeniju klijentelu tužili Banića zbog povrede članka 2. Pravilnika o obavljanju detektivskih poslova, prema kojem se vršitelj istražnih radnji ne smije služiti obmanama, prijevarama i krivotvorinama. Suvišno je i kazati da mu, osim simboličnog predujma, Lelas nije platio uslugu te da je, uz naknadu za pretrpljenu duševnu bol, tražio i povrat tog predujma.
Nikola Banić, koji od uredskog pribora nije posjedovao gotovo ništa, pa tako ni nož za otvaranje pošte, razdere grubo rub omotnice i izvadi iz nje bijeli papir poprilične gramature na kojemu su bila otisnuta zlatna kaligrafska slova. Na finom reljefnom papiru, zapravo mekšem kartonu, rasprostro se kitnjast, pompozan poziv:

Snovi koji u novom mileniju postaju
stvarnost

promidžba novih projekata Lucky holdinga


Ispod masno otisnutog poziva nalazilo se i kratko objašnjenje o čemu se tu zapravo, radi, kao i to da će se promocija »snova« održati u dvorani hotela Palace danas u dvanaest sati, i to samo za pozvane novinare i zainteresirane uglednike. Banić se iznenadi pitajući se po čemu bi on to trebao biti zainteresiran za tlapnje dolazećeg milenija, to više što je nekakav neotesani bedak u donjem lijevom uglu poziva utisnuo i krajnje nepristojnu napomenu: Tamno odijelo poželjno! Još jedanput uzme grubo razderanu poštansku omotnicu, pogleda logotip Lucky holdinga na njezinoj lijevoj gornjoj strani, a zatim spazi kako je u njoj zaostao još jedan manji kartončić. Izvuče ga i shvati da je to posjetnica stanovitog Romana Pešelja koji je, kako se dalo zaključiti, bio nekakav manager tvrtke, a ujedno i osoba koja je Banića pozvala na podnevni domjenak u otmjenom zagrebačkom hotelu.
Umjesto tamnog odijela koje, naravno, nije imao, Banić navuče tamne levisice i crni pulover, čiji V-izrez ukrasi nemarno zavezanom kravatom, pa potom priđe prozoru i zagleda se van pitajući se kakva se to tama navukla nad prolaz kinematografa Apolo. Bili su to zagasiti, olovni, kasnojesenski oblaci iz kojih se, dok je još stajao uz prozor, rasuo gusti pršić, prvi ovosezonski zagrebački snijeg. Skine s vješalice svoj podosta izblijedjeli montgomery, pitajući se neće li mu u baloneru ipak biti prehladno. U tome, u zimskom kaputu, a ne u tamnom odijelu, ležao je njegov najveći problem. Svoj osobni proračun nesmotreno je rasporedio na posve pogrešan način; kupio je rabljenu Technicsovu glazbenu liniju, tri kompleta najvažnijih CD-izdanja slavne etikete Blue Note, izdvojio je predujam za novi stari automobil i na zimski kaput sasvim zaboravio. Imao je, doduše, jedan stari, ali je on bio u tako nečuvenu stanju da mu je pri svakom neopreznom pokretu mogla otpasti kompletna podstava. Odjene ipak svoj stari baloner, zakopča ga do grla, podigne ovratnik, pa izađe van na snijeg, shvativši istoga trena kako je, nažalost, bio u pravu – montgomery je stvarno bio prelak odjevni predmet za ovo doba godine.
Žureći prema kafiću Kico, baci onako usput pogled na Pakov stan i nemalo se iznenadi. Iznad vrata ovdašnjeg kinooperatera i muljatora osvanula je zelena ploča, zacijelo odrezana od kakvoga prastarog stola za ping-pong, na kojoj je, ne baš urednim bijelim slovima, pisalo PREDSTAVNIŠTVO. Donji dio ploče bio je prazan, baš kao da se »predstavnik« još nije odlučio koga će i što predstavljati. Nagađajući kako se radi o još jednoj »poslovnoj« ludoriji njegova susjeda, Banić samo zavrtje glavom i uđe u kafić.
U ugodnoj toplini, stalnom žamoru i oblacima cigaretnoga dima staro je društvo već dežuralo za svojim stolom. Mali, pogrbljeni inkasator gospon Marijan i Pako imali su ispred sebe obvezne čaše gemišta, bivši štemer Kembra zadubio se u zeleni fascikl pun kojekakvih papirića, a do Kembre je sjedio tip povelike glave pokrivene šarenom vunenom kapicom, na čijem je vrhu bilo ono što Zagrepčani nazivaju coflek. Tip kojega Banić do sada nikada nije vidio u kafiću šutio je i pobožnom pozornošću pratio sve što su govorili drugi, kao da se radi o važnom gradivu koje i sam mora svladati.
– Bute pivo? – upita Banića šankerica Zdenka, a on promrmlja kako je prerano pa naruči samo kavu.
Sjedne potom za stol shvativši odmah kako se društvo dobro zabavlja zafrkavajući inkasatora Marijana, inače gorljivog pobornika aktualne vlasti.
– Kaj si već ispunil imovinski karton? – upita ga Pako namigujući Kembri koji se nije odvajao od svojeg fascikla s papirićima.
– Kakav karton?
– Je, pa to je sad u modi. Kaj to nisu već svi vaši ispunili?
– Jebo te karton! – promrmlja Marijan shvativši konačno na što cilja Pako.
– Pazi sam da te ne vlove na krivoj nozi! Napišeš da si, kak i svi vaši, bogec, a novinari skužiju da si oročil dvesto somova maraka.
Banić zapali Marlboro i prihvati kavu koju mu je donijela Zdenka, a zatim, kao da želi spasiti inkasatora Marijana, upita Paka:
– Kakvu si to ploču nabio iznad vrata?
– Otvaram predstavništvo.
– Kakvo predstavništvo? – srkne Banić malo vruće kave.
– Praf za praf, još se ne zna. Al nekaj bum već našel. To ti je danas jedina sigurna stvar.
– Kak sigurna? – umiješa se Marijan, očito željan osvete.
– Tak! Lepo! Nađeš nekog kog buš zastupal, dilaš mu stvari i sam bereš proviziju. Ak ide, ide! Ak nejde, jebe ti se! Ionak si pobral proviziju, pak si najdeš drugoga. Kaj te košta? Malo farbe da prefarbaš Sony i napišeš Benetton...
– Evo, mogel bi zastupat Kembru – nije odustajao inkasator.
– Koji ti je kurac!? – razljuti se Pako. – Kak bi ga zastupal?
– Lepo – cerekao se Marijan. – Furaš mu gemište i bereš proviziju. Tu Kembra ima veliki promet.
– Dečki, ovo je čista pizdarija! – javi se iznenada bivši štemer koji je, jedva prateći što se događa, završio proučavanje dokumentacije. – Stoput sam vam rekel da ti doktori nemaju pojma s pojmom!
Svi se sa zanimanjem okrenu prema njemu, osobito ga pozorno pogleda došljak s vunenom kapicom na glavi.
– Našli su mi nekakvu početnu cirozu – tumačio je Kembra. – Al se iz ovoga kaj su napisali jasno vidi da to ni ništ!
– Ti se razumiješ u liječničke papire? Znaš latinski? – upita ga Banić otresajući pepeo u pretrpanu pepeljaru.
– Ma kaj bi znal! – odmahne rukom Kembra. – Al zadnji bi bedak iz ovog skužil da se od te stvari nemre sam tak riknut.
– Dobio si lijekove? – upita istražitelj.
– Joj, baš sam te u vezi s tim štel pitat! – tresne se Kembra dlanom po čelu, hineći kako se baš sad sjetio te tako važne stvari. – Bil sam u apoteki, al nekakva nadrkana apotekarica traži akontaciju...
– Participaciju – ispravi ga Banić.
– E, to, to! Uglavnom, hoćeju dvajst kuna. I to, zamisli, baš u svim apotekama. Jebote, dokle smo došli! Treba ti za zdravlje, a oni bi zarađivali! Čuj stari, kaj bi ti mogel financirat moju jetru s te tri banke?
Banić se okrene i pozove šankericu Zdenku koja odmah priđe njihovu stolu.
– Molim vas, Zdenka, uzmite Kembrine recepte i ove novce, pa skoknite tu do apoteke...
– Pa mogel sam i sâm! – bunio se Kembra.
– Kurac si mogel! – ljutio se Pako. – Ti bi tam prek u onom rumlu drmnul litru i vodu, vratil se i izjavil kak u apoteki imaju inventuru. A dobro znaš da su ti rekli kak moraš manje pit!
– Pa i počel sam manje pit! Ti bedak! – razgoropadio se Kembra, koji je prije tridesetak godina bio strah i trepet ispred trnjanskog kina Romanija. – Još do jučer sam znal polokat i četri litre vina, a sad ne pijem više od pol litre džina s tonikom. A tonik ni ne smeš računat ko cugu! On je čista medicina!
Čuvši Kembrinu filozofiju, Banić pokrije oči dlanom desne ruke, pa gurne Zdenki u ruke novčanicu od pedeset kuna. Bilo mu je jasno kamo vodi ciroza jetre i žalio je Kembru, ali je znao da taj simpatični štemer, čak i u vremenima kada je mogao pretući svaku trojansku barabu, nije bio jači od jedne jedine banalne stvari, od svoje alkoholičarske naravi.
– Sad kad nema nikog za šankom – oglasi se prvi put glavati tip s vunenom kapicom – bi li si ja mogao natočiti jedan mentol liker?
Pako, koji je držao da je Zdenka big mama lokala, osoba koju se ni za živu glavu ne smije potkradati, pogleda ga strogo i prijekorno, a zatim se hitro okrene prema Baniću.
– Oprosti, detektiv! Nisam te ni upoznali Ovo je moj bratić iz Garešnice. Oduvek ga zovemo Flegma.
– Flegma – predstavi se bratić iz Garešnice pa, gledajući pomalo tupo i zbunjeno, pruži ruku prema Baniću i pritom nesmotreno prevrne Marijanov gemišt.
– Jebote, zakaj nisi ostal u Garešnici!? – protestirao je televizijski inkasator hitro spašavajući ono što se u čaši moglo još spasiti.
– Došel je jučer vlakom. Dočekal sam ga, ušli smo u tramvaj i... Zamisli, ja sam izišel tu na Britancu, a on ni skužil pa je ostal. Vozil se četri sata na relaciji Dubrava – Črnomerec i ni mu opće bilo dosadno. Kaj ne, Flegma?
– Flegma – još jedanput će došljak pružajući ruku Baniću kao da ono prvo upoznavanje nije sasvim uspjelo. Uplašivši se, Marijan brzo privuče sebi čašu s ostacima svoga gemišta.
– Flegma je došel u Zagreb na specijalizaciju i ostal bu kod mene bar do Božića.
Banić je htio upitati o kakvoj je specijalizaciji riječ, ali ga je prekinula šankerica koja se u taj čas vratila u lokal i bacila pred Kembru nekoliko raznobojnih kutijica na kojima je munjevitim apotekarskim rukopisom bio naznačen način uporabe. Vrati potom Baniću njegovu novčanicu, a on je pogleda s čuđenjem.
– Zdenka, pa niste valjda sami platili lijekove?
– Bedak ima nekakvo osiguranje za koje se opće ne plaća participacija. Lagal je, uopće ni bil u apoteki!
– Kaj bi lagali? – lupi Kembra šakom po stolu, prevrnuvši Marijanov gemišt. – To su valjda najnoviji propisi. Menjaju ih svaki dan tri puta!
– Ste vidli da Hadeze brine za najsiromašnije bolesnike! – ponosno će inkasator Marijan. – Čak i kad su cugeri kak Kembra!
Ne čekajući daljnji razvoj svađe, Banić ugasi cigaretu, ustane i krene prema vratima.
– Oprostite dečki, ali u podne moram biti u Palaceu.
– Kak ideš kad ti je »četvorka« definitivno riknula? – zanimao se Pako toliko sućutno, baš kao da on ima kola kojima bi ga prebacio.
– Pješice – nasmije se istražitelj i izađe van na snijeg koji mu se, nošen jakim sjevernim vjetrom, zalijetao u lice.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:11 am





2.


Ušavši u polutamu i otmjeni mir skupog hotela, Banić priđe garderobi, svuče baloner i pruži ga garderobijeru koji mu doda okrugli metalni broj, pogledavši ga pritom tako prijekorno da je istražitelju odmah bilo jasno kako je primijetio njegovu sasvim nepriličnu odjeću. Obećavajući samome sebi kako će, čim to bude moguće, kupiti bar neki bolji sako i topli kaput, uđe polako u veliku hotelsku prostoriju namijenjenu prijamima. Naravno, odmah shvati da je ovdje, izuzmu li se ženske osobe, jedini živi stvor bez odijela, pa se stade suzdržano i pomalo stidljivo kretati samo onim tamnijim dijelovima prostorije. Nasred dvorane stajalo je nekoliko reflektorima osvijetljenih stolova s futuristički oblikovanim maketama i raznobojnim nacrtima, skicama i grafikonima ucrtanima u nekakvu foliju koja uopće ne reflektira svjetlost. Podalje, bliže zidovima, bili su rasprostrti stolovi s raznim jelima, među kojima je uspio prepoznati kavijar, dimljeni losos, jastoge i riblji aspik, dok dobar dio ostalih jestvina nije nikada ni vidio. Između stolova s jelom nalazili su se i oni s pićem, kojega je bilo toliko da bi se i čovjek poput bivšeg štemera Kembre zacijelo obeznanio. Budući da toga dana nije još ništa okusio, Banić uzme prazan tanjur pa priđe jednom od pladnjeva s kojega je neka mlada žena u srebrnastoj haljini grabila svjetlucave komade nekakva mesa.
– Oprostite, što je to? – upita je Banić.
Ona se okrene, odmjeri ga od glave do pete, pa, zacijelo nezadovoljna njegovim plebejskim izgledom, odgovori preko volje:
– Zar ne znate!? Kare s ananasom i ušećerenim trešnjama.
Sjetivši se naziva promocije, Banić se ispriča riječima kako on, čini se, još uvijek pripada dvadesetom stoljeću, pa krene dalje s praznim tanjurom u ruci, tražeći postoje li gdje stvari poput kobasica, ćevapčića ili hrenovki. Začudo, uspio je pronaći kobasice, doduše od veprova mesa, stavio dvije na tanjur, a zatim, sav ushićen, zastao ispred stola na kojem se ponosno raširilo dvadesetak vrsta uvoznog piva. Iz čiste obijesti odabere stout, irski Murphy’s, pa njime zalije toplu kobasicu koju je smazao nepriličnom brzinom, služeći se više prstima no vilicom i nožem. Murphy’s je bio mekan i nježan, za crna piva uistinu blag i dobro mu je legao na veprovinu, za koju se nije mogao nikako sjetiti kada ju je posljednji put jeo.
– Trebate li štogod? – iznenadi ga ljupkim i ljubaznim glasom hostesa u tirkiznoj haljinici koja joj je jedva sezala do polovice bedara. Bila je uistinu zanimljiviji dio »promidžbe«; vedra plavuša s ukusnom kapicom na kojoj je pisalo Lucky holding. Već po licu joj se vidjelo kako pripada onom soju o kojem se u posljednje vrijeme pričaju toliki vicevi.
– Kao što vidite, prijeko mi je potrebno tamno odijelo modernijega kroja.
Ona se nasmije; zacijelo je bila unajmljena cura s periferije koja se ni sama nije baš ponajbolje osjećala u ovako napadno uglačanom i ušminkanom ambijentu.
Kako je i dalje uporno stajala ispred njega, Banić joj tutne u ruku tanjur s preostalom polovicom veprove kobasice i čašu s pivom, pa počne kopati po džepovima.
Pronađe posjetnicu onog misterioznog »managera«, preda je hostesi, zamijetivši u jednom trenu kako je na besprijekornoj bjelini kartona ostao mastan trag kobasice. Ona mu vrati tanjur i čašu, pa se zagleda u zamašćenu posjetnicu na kojoj je zacijelo bilo ime nekoga tko je u holdingu velika zvjerka, što se dalo zaključiti po tome kako se djevojka iznenada uozbiljila i pogledala Banića pogledom kakvi su, valjda, bili namijenjeni samo iznimno važnim tipovima.
– Gospodin Pešelj vam je dogovorio sastanak? – upita ona, dok joj se lice namještalo u izraz službene ljubaznosti.
– Poslao mi je poziv i posjetnicu.
– Oh, da, svakako, svakako... – zacvrkuće mala. – Biste li se tu raskomotili, smjesta ću ga pozvati.
Smiješno, pomisli Banić, dok je ona odskakutala na visokim potpeticama. Da se »raskomoti«; treba li to značiti da skine pulover i ostane u košulji kad već nije došao u propisanom odijelu? Jedva je uspio odložiti tanjur i čašu te neprimjetno obrisati prste u jedan od stolnjaka, a Pešelj je već, vedar i nasmijan, stajao ispred njega.
Bio je to čovjek četrdesetih godina, blijeda lica kojem su stanovitu profinjenost naglašavali skupi, zacijelo zlatni okviri naočala. Bio je pravi izlog posvemašnje besprijekornosti. Savršeno izbrijan, kose začešljane prema gore, odijela kojem bi sofisticiraniji promatrač odmah pogodio zvučnu marku, azurno plave košulje i svilene kravate s pomalo staromodnom dijamantnom iglom.
– Vi ste sigurno privatni detektiv Nikola Banić – upita pozorno ga pogledavši svojim nježnim plavim očima.
– Jesam – kratko će Banić prešavši nehajno dlanom preko usta, kao da se boji da je na njima zaostao trag masne veprove kobasice.
– Ah, raduje me što ste došli! Jeste li već pogledali našu promociju kojom najavljujemo za Hrvate blistavo dvadeset prvo stoljeće? Ili treći milenij, kako već želite...
– O, pa to će im se svakako dopasti – veselo će istražitelj. – Imali su i previše loših stoljeća.
– Svakako! U pravu ste! – otpovrne manager ne znajući treba li se Banićevoj primjedbi nasmijati ili je zbog njezine ironičnosti jednostavno prešutjeti. – No, jeste li pogledali?
– Moram vam priznati – s nelagodom u glasu će Banić – da nisam. Predugo sam se gnjavio s nekakvom kobasicom od divlje svinje.
– Tada ću, ako dopustite, biti vaš vodič.
Rekavši to, Pešelj ga povede do središnjeg stola, oko kojega je bilo podosta mjesta, jer je već dobar dio gostiju marno prionuo na jarebice u karamelu i biserke u burgundcu. Pričao mu je nešto o tome kako je njihov holding jedna od najkrupnijih tvrtki u zemlji, koja ima značajan udio u cjelokupnoj proizvodnji, od konzerviranog mesa preko modernih građevnih materijala sve do visokosofisticirane farmaceutike. O uvozu i izvozu da se i ne govori! Na stolu pred kojim su zastali nalazio se komplicirani sklop raznobojnih kubusa, premrežen svijetlećim strelicama što su označavale tipove veza između pojedinih sastavnica.
– Znate li što je ovo?
Banić se zagleda u stol, zacijelo zatečen izravnošću Pešeljeva pitanja. Naravno, nije imao pojma o tome što bi mogao značiti taj šareni kaos, niti ga je to previše zanimalo.
– Lego kockice – bubne ravnodušno prisjećajući se kako se, dok je Nika još bila sasvim malena, mučio s tim kombinatornim užasom pokušavajući od stotina djelića sastaviti dvorac naslikan na kutiji intrigantne igračke.
– Ha, ha, ha! – nasmije se Pešelj usiljeno. – Vi ste čovjek sklon šali! Dopustite da vas časkom uvedem u svijet budućnosti kojemu nepogrešivo koračamo ususret. To vam je taj čuveni COL kojemu ste mogli toliko mnogo čitati u novinama.
Banić je uistinu slabo pratio novine i nikada ništa nije pročitao ni o kakvom COLu; ponajmanje da je to ono čemu »nepogrešivo koračamo ususret«. Dapače, prije mu se činilo kako svi skupa koračamo ususret mraku siromaštva, ali takvo što nije smio spomenuti pred čovjekom čiji ga je holding počastio veprovim kobasicama i pivom Murphy’s.
– Croatia On Line! – slavodobitnim će glasom Roman Pešelj, brzo i elokventno objašnjavajući o čemu je riječ. – Novi internet provider koji stostruko nadmašuje kapacitete današnjeg HPT-a. Golem broj servera umrežen optičkim kablovima koji vam dopuštaju da u trenu optrčite svijet i budete na razini globalnog znanja sutrašnjega društva.
– Fascinantno – promrsi Banić poželjevši popiti još jedan Murphy’s. – To će nam svima olakšati život. Znate, jebeni mi je telefon svaki čas zauzet zbog dvojnika...
Čuvši riječ koja nikako nije pripadala tom ambijentu, Pešelj se kiselo nasmije, a zatim nastavi:
– Znate, COL nema izravne veze s telefonskim linijama, ali smo unutar njega do 2002. godine zamislili otvoriti i internet telefoniju, sustav besplatnog pristupa telefonskim linijama, praktično za cijeli svijet.
Ne baš previše zadovoljan slabom Banićevom pozornošću, Pešelj ga povede do drugog stola, gdje je uz pomoć nečega što je također bilo sasvim nalik na lego kockice, bio predočen sustav »brze pošte« i nove mobitel mreže. Naravno, revni manager nije ni zamijetio kako mu se pratilac na tren izgubio među gostima, zgrabio još jedan Murphy’s i čašu i vrlo se brzo pridružio domaćinu.
Jasno, Banić nije pokazao dostatno zanimanje ni za taj velebni telekomunikacijski projekt, ali je s hinjenom strpljivošću odgledao ogledni primjerak restorana Chop-Stop ugostiteljske mreže, kakvu će holding već u dolazećem stoljeću postaviti na svim prometnicama koje su ovoga časa još u izgradnji.
Spašavajući se od novoga promidžbenog predavanja, Banić zastane pa sasvim izravno priupita svojega ljubaznog domaćina:
– Poštovani gospodine Špegelj...
– Pešelj – ispravi ga manager.
– Oprostite – zbuni se Banić. – Štovani gospodine Pešelj, vi me zasigurno niste pozvali ovamo zbog internet providera budućnosti, kao ni zbog nove mobitel mreže. Znate, svaka čast tom vašem budućem stoljeću, ali ja se, prije no što zasjednem u vaš Chop-Stop restoran, moram temeljito pobrinuti za financijsku konstrukciju kojom ću se probiti kroz ovih dvanaestak mjeseci što su nam preostali od tekućeg stoljeća...
Pešelj ga pogleda radoznalo, ali i pomalo prijekorno; on je zacijelo bio čovjek dugih uvoda, jedan od onih koji, prije no što zatraže uslugu, ispričaju cijelu osobnu povijest od prenatalne dobi.
– Znači, ne zanima vas budućnost? – nasmije se Pešelj, pa se bolje zagleda u njegov pulover i traperice. – No to mi je jasno. Vaš odjevni stil govori mi kako živite u vremenu Beatlesa i Boba Dylana.
– Moj bi vam odjevni stil trebao govoriti da sam u financijskoj gabuli i da me zanima imate li za mene kakav posao na kojem bih mogao nešto zaraditi. Bože moj, pa pozvali ste me kao privatnog istražitelja, a ne kao internetskog hackera.
Roman Pešelj ga još jedanput odmjeri od glave do pete, a zatim ga bez riječi povede u pokrajnju prostoriju, koja je bila svojevrstan na brzinu improviziran ured u kojemu se obavljaju poslovi za trajanja futurističke izložbene seanse. Banić sjedne na ponuđeno mjesto, u onu nespretnu i prenisku glupost koju birokrati nazivaju klupskom garniturom, pa s olakšanjem zapali cigaretu.
– Ovdje se, valjda, smije pušiti? – reče otpuhujući guste dimove, tako da Pešelj, na čijem se smrknutom licu jasno vidjelo da se ni ovdje ne smije pušiti, nije imao kamo. Uzdahne tek umorno, prekriži ruke, pa počne Baniću naširoko objašnjavati razloge zbog kojih ga je pozvao.
– Vidite, dragi gospodine Baniću, sa sve većom ekstenzivnošću našega poslovanja, sa širenjem mreže holdinga, s novoosvojenim poslovima u tuzemstvu i inozemstvu, mi se, kao i svaka respektabilna europska tvrtka, susrećemo s onim problemom koji nastaje kad prijeđete određene pragove rasta. Taj problem jest security, sigurnost dakle, posvemašnja sigurnost. I ona koja se odnosi na neometano komuniciranje, i ona koja se odnosi na poslovne tajne, i ona koja se odnosi, da tako kažem, na gornji dio personala. Trebali bismo stručnjaka koji bi nam projektirao model zaštićenog i sigurnog komuniciranja, ali se jednako tako pobrinuo i za zaštitu naše intimnosti, privatnosti i životne sigurnosti...
– Malo ste nejasni – primijeti Banić ispijajući pivo što ga je ponio sa sobom.
– Jednostavno, trebamo security managera, profesionalca koji bi za početak osigurao naše središnje poslovne prostore i naše domove. Protupožarna i protuprovalna osiguranja, moderni sustavi nadzora, televizijski monitoring, brza detekcija neželjenih osoba u privatnom posjedu i slično... Zemljom se sve više širi val kriminala, posvuda lutaju ucjenjivači, otmičari i reketaši kojima su poslovni ljudi prva meta...
– Trebate se samo malo strpjeti – zajedljivim će tonom Banić. – Nešto malo više od godine dana. Čim uđemo u milenij ostvarenih snova, te će neželjene stvari nestati kao da ih je tko gumicom obrisao.
– Ne budite ironični – uzrujanim će glasom Pešelj. – Recite mi samo, jeste li vi osoba koja bi mogla preuzeti takav zadatak?
– Mislim da nisam – otpovrne Banić, gaseći cigaretu. – Vama zapravo nije potreban privatni detektiv.
– Nego? – radoznalo ga pogleda Pešelj.
– Nego Kevin Costner.
Pešelj nije razumio aluziju, on je već sasvim živio u dolazećem stoljeću, u kojemu se, nažalost, nije prikazivao Bodyguard.
– Uza sve te stvari, obavljali biste i neke delikatne radnje, o kojima vam, naravno, dok ne potpišete, iz diskrecijskih razloga ne mogu ništa više kazati, Sa svoje strane holding bi vam osigurao ljude, novi auto po vašem izboru, proračun za rad, sva sredstva i ugovor s više nego pristojnom mjesečnom nadoknadom.
– Bi li holding mogao popraviti »četvorku« kojoj su se posve rasuli fergazer i getriba?
– Gospodine Baniću! – reče sad Pešelj već vidno ljutit. – Referencije što smo ih dobili o vama apsolutno su izvrsne. Okanite se tog detektivskog humora! Poslovna ozbiljnost od vas zahtijeva da bar posjetite središnjicu Lucky holdinga i vidite što bismo to od vas trebali. Uvijek možete odustati, čak i nakon što potpišete ugovor u koji, vama za uslugu, ne bismo stavljali nikakav otkazni rok. Naš većinski vlasnik, gospodin Krsto Lakota, osobno se zauzimao da angažiramo baš vas. I to unatoč mojemu protivljenju, koje je sada još veće...
– A zašto je veće? – upita Banić s tugom pogledavši u nepovratno ispražnjenu bocu piva Murphy’s.
– Zato što nikad nisam poklanjao povjerenje ljudima koji se ne znaju odjenuti adekvatno situaciji.
Banić se nasmije; bila je to rečenica zbog koje mu se taj besprijekorni čovjek prvi put svidio.
– Trebali ste onda otići na kakvu aukciju slika u Esplanadu. Ondje biste našli svu silu adekvatno odjevenih budućih security managera.
Pešelj namjerno prijeđe preko njegove zločeste primjedbe.
– Ako dođete i pristanete bar pokušati, već za usmeni predugovor isplatili bismo vam predujam od pet tisuća maraka, u što, naravno, ne ulazi nijedan od troškova koji ćete imati. No, hoćete li nas bar informativno posjetiti?
Banić se zamisli; mozak mu je šaptao: kloni se toga!, dok je prazan džep upravo vrištao: zgrabi tu priliku, idiote!
Vidjevši kako ga Roman Pešelj nestrpljivo promatra, on odluči odgovoriti:
– Vidite, gospodine manageru, ja sam oduvijek bio samotnjak koji se slabo snalazio sa suradnicima, skupim autima i sofisticiranim poslovima za idući milenij. Još sam se lošije snalazio i osjećao u društvu ljudi sa zlatnim naočalama i u odijelima s imenima iz modnih žurnala. Ali ipak ću doći i vidjeti...
– Odlično! – zadovoljno će Pešelj, baš kao da je prečuo žaoku u istražiteljevim riječima. – Gospodin Lakota bit će veoma zadovoljan. Ja, nažalost, već danas letim poslovno u Vaduz i München, ali sutra, ili prekosutra, dobit ćete jasnu obavijest o tome gdje i kome se trebate javiti. Biste li sad na kraju popili još jedno... to... crno pivo? Ne znam kako se zove.
– Bih. Zove se Murphy’s – reče Banić zadovoljan bar jednom stvari. On nije znao imena otmjenih odijela, a Pešelj nije imao pojma o otmjenom pivu!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:11 am




3.


Nakon što je izašao iz uspinjače gore na Katarinskome trgu, Banića iznenadi za to doba dana neobična živost. Bilo je nekoliko minuta do podneva i trg je upravo vrio od ljudi koji su nailazili sa svih strana u manjim ili većim skupinama, da bi se zaustavili na trgu ispred muzeja, svađajući se i sporeći oko nekih samo njima znanih stvari. Kako su neki od njih nosili transparente, drugi pak državne zastave, podsjećali su pomalo na športske navijače, ali se po njihovu ogorčenom držanju moglo vidjeti da je riječ o sasvim drukčijoj vrsti adrenalina. Prišavši im bliže, Banić uspije pročitati tekstove s njihovih transparenata i odmah shvati da je riječ o prosvjednicima koji u posljednje vrijeme sve češće i redovitije pohode to mjesto, nadajući se da će uspjeti doći do vlade ili parlamenta i ondje naletjeti na kakvu dobru dušu koja će imati živaca saslušati sav njihov jad i udovoljiti njihovim zahtjevima. U toj patetičnoj vjeri da ondje gore sjede neki jako dobri ljudi koji su dušom i tijelom uz njih, ali nisu točno i potpuno obaviješteni o tome što se događa, bilo je nečega naivno folklornoga, i jedina stvar koja je opasno narušavala tu folklornost bio je sve veći broj policajaca koji su također nailazili iz okolnih ulica zauzimajući svoja mjesta, spremni da i za malu plaću razdvoje radnike od njihove voljene vlade i parlamenta.
Banić uđe u Tavernu, kafeteriju na uglu Ćirilometodske ulice, pronađe stol u blizini prozora s kojega se prilično dobro vidjelo što se događa vani, pa naruči pivo.
Ne, nije ga radoznalost zadržala na tome mjestu, nego nešto drugo, dogovoreni sastanak s automehaničarem Francom koji se trebao pojaviti oko pola jedan. Pivo što ga je dobio bilo je za njegov ukus previše mlako, a sa zabavnjacima što su treštali s male linije na šanku nije baš bio na ti. Otkako su iz domaćeg etera protjerana srpska hopsanja i bosanske sevdalinke, hrvatski su glazbeni majstori i pjevači svojski prionuli na posao i, danonoćno rintajući, uspjeli proizvesti zamamnu količinu domaćeg smeća koje je trebalo zamijeniti bolnu odsutnost Lepe Brene i Hanke Paldum.
Kako bi to bivši ideolozi kazali, situacija tamo vani pod prozorima kafića sve se više intenzivirala, postajući neugodnom i rizičnom, tako da se Baniću u jednom trenu učinilo kako je sastanak s Francom dogovorio na posve pogrešnome mjestu, ili bar u zao čas. I baš kad je čovjek za šankom, i sam već valjda iznerviran, stišao glazbu, izvana se začuje nejasno skandiranje, a zatim i prodorno fućkanje, baš kao da se pred radnicima pojavio netko koga su ponajmanje željeli vidjeti. Tko bi to mogao biti, Banić nije znao, jer je za takvo negodovanje bilo i previše visokih kandidata. Primakne se stoga prozoru, ali po onome što je odande mogao nazreti, nije bilo jasno tko se pojavio, i je li se uopće itko pojavio. Vidio je samo kako su ljudi podigli u vis svoje transparente s uobičajenim stereotipijama, od onih poput »Hoćemo posla« i »Tražimo kruha«, pa sve do onih u kojima se posve izravno tvrdi kako su predsjednik vlade, ministar financija i još neki drugi dužnosnici lopovi.
– Ne bi trebalo prezreti njihovu pučku neoriginalnost – rekao je čovjek koji je u taj čas posve nepozvan sjeo za Banićev stol. Istražitelj ga sumnjičavo pogleda, kao da ga želi upozoriti kako je, prije no što se sjedne nekome za stol, pristojno zatražiti dopuštenje, a potom se začudi kako je došljak na neki način pogodio sadržaj njegovih misli.
Čovjek je imao pomalo boemski izgled, premda je danas sve teže razlikovati boeme od običnih siromaha. Bio je pedesetih godina, visok i iznimno mršav, neobrijan i duge masne kose što mu je u pramenovima padala na ramena i mastila mu ovratnik iznošena sakoa. Raskopčani baloner koji ga je slabo štitio od iznenadne zime bio je lošiji od Banićeva. O svakom mu je ramenu bio obješen po jedan skupi fotografski aparat, po čemu se dalo zaključiti da je fotoreporter ili novinar na silaznoj životnoj putanji. Činilo se, naime, da je svaki od ona dva fotoaparata višestruko skuplji od svega što je čovjek imao na sebi. Usto, dok je prilazio stolu, blago je zateturao, po čemu se vidjelo kako je već djelomice pijan, što je, sudeći po njegovu općem izgledu, moralo biti stanje u kojem se nije baš rijetko nalazio.
– Joe Štakor – predstavi se čovjek pružajući Baniću ruku. – Novinar Magazina X. Čuli ste, valjda?
Ma koliko se trudio, Banić se nikako nije mogao prisjetiti da je negdje, osim možda u stripovima, zamijetio tako neobično ime i prezime, ili pseudonim, jer je zacijelo to i bilo. Premda ga nije čitao, za Magazin X je znao. Ako se nije varao, bilo je to nekakvo žuto bulevarsko smeće, revolverblatt koji se bavio pikanterijama iz života poznatih, proizvodeći podjednakim intenzitetom razne afere i sudske postupke kojima se procjenjuje novčana vrijednost danas toliko popularne »duševne boli«.
– Zamijetio sam kako promatrate prosvjed, pa mi se učinilo da ste zbunjeni i da vam nije jasno što se to vani događa. Mislio sam vam objasniti... i usput se preporučiti... da me počastite jednim duplim vinjakom...
– Znači, pada vam naklada – mrzovoljno će Banić pozivajući rukom konobaricu.
– Ne – preko volje se nasmije čovjek koji se predstavio kao Štakor. – Prije bi se reklo da mi raste potrošnja.
– Dupli vinjak i još jedno pivo – kratko će Banić konobarici.
– Joj, pa i vas je ulovili – sažali se postarija konobarica nad Banićem, a zatim neprijateljski pogleda novinara: – Koji ti je to dupli vinjak?
– Kaže se dvostruki, a ne dupli – odbrusi novinar, a zatim drsko doda: – I što te briga, stara frajla!
Uvrijeđena konobarica ode prema šanku, a novinar se nagne bliže Baniću.
– To su vam radnici Zagorke, jednog od nekada najvećih trgovačko-prehrambenih lanaca u gradu. Netko ih je kupio za male pare, namjerno ih upropastio, i sada će za desetostruke novce prodati upravne zgrade, zemljišta i lokale. Najprije su krenuli u štrajk, i dok su štrajkali, vlasnik je spretno ispraznio lokale i zapečatio ih. Sada idu pred vladu, i dok se tamo budu derali na sav glas, neće ni znati da je u tom trenu vlasnik možda već sve prodao. Naivci i pušači.
– Mislite da će ih pustiti do vladine zgrade?
– Nemojte biti naivni! Koliko god ih došlo, vlast će dovesti bar isto toliko policajaca. Pripustit će njihove predstavnike u vladu, gdje će ih neki niži činovnik ponuditi krafnama i toplim čajem i obećati im sve što požele. Zatim će otići lijepo kućama, sjediti bez posla i buljiti u televizore, sve dok im netko ne isključi struju. Zbog neplaćanja, naravno. Tako vam to biva.
– Vi ste ovdje zbog njih? – upita Banić, pokazujući prstom na jedan od Štakorovih fotoaparata.
– Zbog njih!? Taman posla! Ja sam ovdje zbog opće nesavršenosti stvarnosti i tragičnog osjećanja života. Drugim riječima... zbog alkohola!
– Nisam mislio na razloge zbog kojih ste tu u lokalu. Mislio sam da ste ih došli snimiti, napisati nešto...
– Koga to još zanima!? – odbrusi novinar, uzimajući čašu vinjaka od konobarice koja mu baš nije bila naklonjena. – Pisanje o socijalnim problemima čisto je prosipanje tinte, zloporaba tipkovnice koja se nekoć zvala tastaturom... Znate tko još jedino piše o socijalnim problemima?
Banić ga pogleda sa zanimanjem, što zbog pitanja, što zbog brzine kojom je sasuo vinjak u sebe.
– Državni mediji! Oni još jedini pišu o bokcima, beskućnicima, štrajkovima i socijalnom nezadovoljstvu. I to zato da bi ih učinili sveprisutnima, svakidašnjima i samim time posve nezanimljivima. Ha, ha, ha... Mene zanimaju uzvišenije teme! Preljubi, prevare, ubojstva s predumišljajem, čedomorstva, osvete, tko je kome preoteo ženu, koga zanimaju dječačići, tko se u hubertusu šulja parkovima, tko koga prisluškuje, tko kome prijeti, tko će koga za malo publiciteta oklevetati. Velegradsko podzemlje! Vrline javne, poroci tajni! Cloaca maxima! Frajla, daj još jedan dupli!...
Baniću se učini da je novinar neobična nadimka već prešao svoj alkoholičarski prag te da bi bilo dobro riješiti ga se. To više što automehaničar najvjerojatnije neće uopće moći doći na Gornji grad jer je atmosfera vani već bila kao u košnici. I baš kad mu se učinilo kako na trgu više nema mjesta ni za jednog novog prosvjednika, svjetina se zaljulja i u neredu krene dolje prema kuli Lotršćak.
Isprva polako, zatim sve brže, potom kao pravi stampedo što nosi sve pred sobom.
– Počeli su pendrečiti – objasni mu Joe Štakor koji se u takvim situacijama morao naći već nebrojeno puta. – U tom trenu većina njih obično odmah zaboravi na sve svoje zahtjeve i pojuri spasiti živu glavu. Oni užareniji, poneseni višim osjećajima pravde, suprotstave se drotovima i dobiju po piksi. Poslije se osjećaju kao heroji, ali nekoliko dana nose bubotke i imaju blagu vrtoglavicu.
– Mogu li mu dati? – upita konobarica, držeći na pladnju čašu s vinjakom i upitno promatrajući Banića.
Istražitelj kimne potvrdno, a novinar uzme čašu, pomiriši je, umoči prst u žutu tekućinu i lizne ga.
– Bojite se da bi vas mogla otrovati? – upita istražitelj, čudeći se što i drugu čašu nije ubacio u sebe istom hitrinom kojom je nestala prva.
– Ne, ne... guštam. Osjećam nekako da mi idući nećete platiti. Ali i ovo je u redu. I budite uvjereni da ću vam se već nekako odužiti. U ovom trenu možda obojica ne vjerujemo u takvu mogućnost, ali sam siguran da ćete i to doživjeti.
– Možda biste mi se mogli odužiti već sada – nekako misteriozno će Banić, povjerljivo se nagnuvši prema pijanom novinaru Magazina X.
Štakor ga pogleda poprilično mutnim pogledom.
– Osobno sumnjam. Znate, za konstruktivne sam stvari sposoban samo kad sam koliko-toliko trijezan. A to je uvijek prije devet ili deset sati ujutro. Oko podneva već imam sedam do osam vinjaka u guzici, a onda – adio realnosti!
– Trebao bih ući u stanoviti aranžman s tvrtkom Lucky holding. Vi ste novinar pa biste mogli biti upućen u takve stvari. Jesu li oni neka mutljavina kao i ta Zagorka, ili su solidna tvrtka?
– Lucky holding! Ha, ha, ha! – počne se suludo cerekati Joe Štakor. – Lucky holding! E, jesu lijepo ime našli! A zašto ne Kamenjar holding? Svi su ti klipani bosonogi i gologuzi nekoć tabanali po kamenjaru, a sad su vlasnici nekakvih holdinga, trustova, expoa, infoa, luckyja, transova, eura i što ja znam kakvih sve švarc-kinstleraja! Igraju tenis! I to reketima skupljim od Samprasova! A zašto ne bacaju kamena s ramena? Zamislite, bacanje kamena s ramena u tri dobivena seta, i to bez tie-breaka u zadnjemu, ha, ha, ha... Slušajte vi mene, ako želite ući u posao s tvrtkom čiji vas bonitet ne brine, onda radite samo za policiju! To je jedina tvrtka na čvrstim nogama, sa stručnjacima koji imaju bar tridesetogodišnje iskustvo. Vidite kako su vani sve uredno počistili.
Banić pogleda prema prozoru. Trg je bio posve ispražnjen, ako se ne računa onih nekoliko policijskih automobila i dvadesetak policajaca. Na pločniku su ležale izgubljene kape, u hitnji odbačeni transparenti, ostavljeni cekeri i najlonske vrećice; od svega onog pravednički nabijenog meteža ostao je samo prazan prostor s nešto malo smeća na vlažnom asfaltu.
Banić ustane, uredno plati konobarici i izađe, ne znajući uopće je li pijani novinar zamijetio njegov odlazak, ili je već posve pao u ono blaženo stanje kada je čovjeku svejedno je li sam ili u društvu.
Izlazeći iz lokala, kada se tome ponajmanje nadao, naleti na automehaničara Franca, zajapurenog i uzrujanog, u vječito raskopčanoj vjetrovci od podstavljene kože.
– Oprosti, al nisam mogel prije! Pak te jebene demonstracije! Ne moš ovuda, ne moš onuda! Svaki drot te legitimira, tak su mi već izlizali dokumente da bum moral zeti nove.
– Jesi li dovezao auto?
– Neg kaj! Pa zbog tog sam se tak i nazajebaval. Eno ga, parkiral sam ga ispred Palainovke.
Krenuli su polako prema mjestu gdje je Franc ostavio golfa što ga je kao posrednik kupio za Banića. Naravno, uzrujan i ljut kao i uvijek, Franc nije prestajao s objašnjenjima, prošaranima raznim priručnim psovkama.
– Čuj, na ciferblatu mu piše devet banki, al sam sto posto siguran da je frajer bar tri skinul. Jebi ga, svi tak delaju. Al unutra je kak nov. Zapraf, onakav kakav mora bit nakon devet let. A i koji će ti kurac novi auto!? Ni nova ženska ti ne vozi kak ona koju su frajeri već razlaufali. Kužiš? Zemi ga, furaj ga par dana, a onda dojdi k meni i izrecitiraj sve kaj mu škripi. Za tebe bum ga zrihtal. Smo frendovi, kaj ne?
– Ima li radiokasetofon? – reče Banić nešto što se automehaničaru moralo učiniti nezamislivom glupošću.
– Ima! Al zakaj ti je to važno? Jebo me pas, ti si ko onaj ginekolog Kukuljica koji me tražil da mu nabavim rabljenu mazdu s modernim presvlakama i kromiranim ratkapama!
Ispred Palainovke čekao ih je devet godina stari golf, sivi, dizelaš, samo malo trul na pragovima, ali stvarno lijepo razvožen i dosta dobro uščuvan.
– Obećal sam frajeru osam somova – tumačio je Franc. – To ti je super cena! Na sajmu, ii prek oglasa, ne bi ga ni u snu dobil ispod osam i pol.
Ne uvidjevši baš neku preveliku razliku u tih petsto maraka, Banić izvadi iz džepa plavu kuvertu u kojoj su bile njegove posljednje četiri tisuće maraka, tutne to automehaničaru u ruke, uzme od njega ključić, otvori auto i uđe u nj.
Spustivši se u to strano sjedalo i zagledavši se u nepoznati upravljač, Banić osjeti kako mu je veliki komad leda nalegnuo na srce. Petnaestak godina proveo je u renaultovoj »četvorki«, dakle više no u braku, a sada je morao preći na nešto drugo, na nešto što mu se uopće nije mililo, premda je i zadnja budala znala da je golf ipak bolji automobil.
– Kužiš kak idu brzine? – gnjavio ga je Franc, zavirujući kroz otvoreni prozor, premda je Banić u ovako teškom i složenom trenutku poželio biti sam.
– Nemoj me jebat, Franc! – opsuje Banić uzrujano. – Sve kužim!
– Dobro, dobro, sam pitam! Sad ti idem na nerve, a kad ti već sutra nekaj rikne, došel buš meni i cvilil: Franc, daj ovo, Franc, daj ono...
– Kada si obećao dati drugu polovicu love?
– Frajeru sam rekel da bu još četri soma dobil do polovice siječnja. Al, ak si u velikoj gabuli, možemo ga zajebat za jedno dva tjedna.
Banić okrene ključ, pritisne kvačilo, pa promaši mjenjač, koji se, naravno, nije nalazio gore kao u »četvorki«, nego dolje, između sjedišta. Ubaci potom u prvu i pritisne papučicu gasa, svjestan kako će mu još bar nekoliko dana ruka automatski tražiti nepostojeći renaultov kišobranski mjenjač.
Golf je vozio sasvim dobro, djelovao je snažno i poslušno, ali je imao ritam, zvuk i narav sasvim drugačiju od one kojoj se istražitelj, vozeći »četvorku«, već gotovo ovisnički prilagodio. Nagazio je na gas i isprobao mu brzinu na onom razmjerno ravnom dijelu Gornjeg Prekrižja, sjurio se niz Pantovčak, iskušao kočnice pokraj škole u Hercegovačkoj, a zatim mirno sišao na Britanski trg i parkirao auto u Rokovoj, desetak metara od mjesta na kojem je već tjedan dana mirovala njegova stara »četvorka«, s rasutom getribom koju se nije isplatilo promijeniti. Izađe iz golfa, zaključa ga i pogleda prema svom bivšem automobilu, osjetivši pritom silnu tugu, baš kao da se našao pred grobom neke drage osobe.
Oko »četvorke« su se vrzmala tri klinca i Baniću padne na pamet jedna dobra i plemenita namisao. Pozove ih, izvuče iz džepa ključ staroga renaulta i pruži ga jednome od dječaka.
– Evo, dečki, možete se svaki dan igrati u autu. Samo ga s vremena na vrijeme očistite.
Jedan od klinaca, onaj s najmasnijom kosom i najprljavijim hlačama, uzme ključ, otre rukavom kaputića šmrkavi nos i zahvali.
– Hvala vam, gospodine. Sigurno vam je taj auto mnogo značio.
Pobojavši se da bi mu pred tim šmrkavcem mogle zasuziti oči, Banić se brzo okrene i pođe prema prolazu kinematografa Apolo. Na tržnici je bila poprilična gužva i on, i ne nadajući se tome, u blizini štanda s peradi, naleti na bivšu ženu, koja se, sama i nekako izgubljena, vrzmala između zaklanih kokoši i pataka.
– Bok, Nikola! – reče ona, ne baš previše iznenađena, jer su stanovali tako blizu da je bila prava umjetnost ne naletjeti s vremena na vrijeme na bivšega muža. – Sve sam pregledala i nema ni jedne jedine guske.
– Oho! – nasmije se on. – Tražiš gusku? Znači neka svečana prigoda...
– Baš si nemoguć! – prekori ga ona. – Zar ne znaš koji je danas dan?
– Čekaj... dvadeset prvi studeni – promrmlja on zamišljen, pokušavajući se dosjetiti ne nailazi li kakav blagdan. Ali ništa mu nije padalo na pamet. Do Božića je bila još cijela mala vječnost.
– Ti me zbilja znaš baciti u bed! Prošli sam ti tjedan telefonirala da dvadeset drugoga dolazi Nika iz Londona.
– Isuse! – lupne se on po čelu, i sam se čudeći kako je tako što mogao zaboraviti. Uistinu je imala pravo, pokatkad je bio baš nikakav otac. – To je, dakle, prekosutra?
– To je, dakle, sutra! – odbrusi ona ljutito. – Već su na putu. Javili su se iz Pariza. Dolaze oboje. I ona... i Tim.
Da, to je bio taj problem s kojim se on intimno nikako nije mogao pomiriti, ali nije smio ništa kazati, pogotovo ne pred Lidijom. Kada mu je kći prije tri godine otišla u London, objasnila je kako će godinu ili dvije biti baby sitterica, te će se nakon toga vratiti. Ali stvari se u mladih gdjekad promijene tako iznenadno i hirovito da se čovjek na njih ne može ni naviknuti, a kamoli im se suprotstaviti. Mali su joj Englezi veoma brzo počeli ići na živce, u Zagreb joj se, sad zbog ovog, sad zbog onog, uopće nije vraćalo, zaposlila se najprije na nekakvom kiosku, potom u pakirnici parfema, u početku je stanovala kod jedne, zatim kod druge prijateljice i na kraju javila kako već šest mjeseci hoda s nekim Englezom kojemu je čak prije pet i pol mjeseci preselila. Eto, to je bio taj Tim kojega je Banić, premda uopće za tim nije čeznuo, morao sada i upoznati. I to na zajedničkoj večeri kod bivše žene, s pečenom guskom, štruklima i drugim glupostima koje ti Englezi tobože ne poznaju.
– U redu, Lidija! U redu! Priznajem, svinja sam! Sve sam zaboravio. Evo, iskupit ću se. Dopusti mi da ja kupim tu jebenu gusku.
– Dobro, ali, morat ćeš do Dolca – smekša se ona, zapravo još uvijek spremna na opraštanje i brzi zaborav, čak i kada je riječ o nepodopštinama bivšega muža. Ili možda baš zato!
Zaboravljajući već polako na gusku i Tima, Banić uđe u prolaz kina Apolo, baci letimičan pogled na prozor kafića Kico i uđe u svoj ured. Ne, nije se namjeravao zadržati u njemu. Čeznuo je za toplom kupkom i popodnevnim obrokom džeza. Odbacio je montgomeri na vješalicu, a zatim na podu spazio bijelu omotnicu koju je poštar, našavši zaključana vrata, ubacio kroz prorez za poštu.
U omotnici je bila službena poruka kojom ga pozivaju da se već sutra u deset sati svakako pojavi na »interviewu« u upravnoj zgradi Lucky holdinga, na nekoj od onih novih cesta što su se dizale od Krematorija prema jugoistočnim pristrancima Sljemena.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:12 am




4.


Iako svijet ima četiri strane, smjer kojim se širio Zagreb doimao se nekako dvostranim, i u toj dvostranosti pravilnim: jug, s prekosavskim ledinama i močvarištima, godinama je osvajala sirotinja sa svojim divljim gradnjama i zgradurinama košnicama, dok se bogat i otmjen svijet polako penjao prema sjevernim, sljemenskim pristrancima. Zgrada koju su Baniću označili kao upravu Lucky holdinga pripadala je posljednjem valu te sjeverne migracije. Bila je podignuta uz posve novu cestu, koja je baš na tome mjestu imala proširenje za parkiranje, i utopljena u sklad pitomoga zelenila, naravno tek u proljeće i ljeto. Sada, u studenome, baš kao i sav okoliš, djelovala je pomalo sumorno. Na južnoj strani, uz samu cestu, bila je opkoljena povišom kovanom ogradom, ispred ulaza je imala manji travnjak presječen prilazom od žute ukrasne cigle, a sam ulaz činila su dva poveća ovalna stupa sa željeznim vratnicama koja su se otvarala automatikom iz kuće. Na sjevernoj je strani, čini se, cijeli kompleks bio otvoren prema padini kojom se, nakon poduljeg pješačenja, moglo stići do prvih sljemenskih šumaraka. Inače, sama je zgrada bila poveća bijela dvokatnica s ukusno izvedenim pročeljem i balkonima, te se stoga podosta . razlikovala od novobogataške arhitekture, preuzete izravno iz slikovnica s Andersenovim i Grimmovim bajkama. Vlasnik je, dakle, bio čovjek od ukusa, ili je bio bar toliko pametan da zna odabrati vrsna arhitekta i pustiti ga da radi po svojoj volji i savjesti.
Ostavivši svoj novi stari golf na parkiralištu među audijima, BMW-ima i cherokee džipovima, Banić priđe ulazu i na gornjem dijelu ovalnog stupa zamijeti malu kameru učvršćenu metalnim konzolama i usmjerenu prema prostoru ispred ulaza. Bio je to, dakle, dio alarmnog i sigurnosnog sustava koji je trebao pripadati u nadležnost budućeg security managera. Začudo, na samom ulazu nije bilo nikakvoga jasno istaknutog natpisa s imenom tvrtke, premda se, kako su mu to objasnili, ovdje trebala nalaziti uprava holdinga. Znajući da je kamera već morala registrirati njegovu nazočnost, Banić se sagne prema prenisko postavljenom tasteru zvonca i tek po pločici iznad njega shvati kako je došao na pravu adresu. Jer, na pločici je sitnim slovima pisalo:


Krsto & Bety Lakota

LUCKY HOLDING



I tad pomisli kako ovo pred njim i nije prava upravna zgrada s gomilom činovnika, šefova i podšefova, nego privatna Lakotina rezidencija, mjesto gdje živi i s kojega nadzire i vodi sve poslove tvrtki koje su sastavni dio tako zvučno imenovane središnjice. Kao čovjek koji nije gajio osobite simpatije prema bogatunima sa sjevera grada, bahatim šefovima s nepotpunom srednjom školom i novopečenim vlasnicima skupe teniske opreme, Banić pomisli kako se ovdje zacijelo sastaju u potaji i uz fina uvozna vina kojima ni ime ne znaju ponoviti, odlučuju o važnim poslovnim potezima, skriveni i anonimni, poput newyorških ili chicaških kumova iz američkih filmova.
Premda još nije stigao ni pritisnuti zvonce, vrata se otvore i Banić prijeđe onih petnaestak metara popločenih ukrasnom ciglom i uskoro se nađe u prvom krugu Lakotina poslovnoga carstva. Veliko predvorje, na čijem se ulazu nalazila svojevrsna futuristička recepcija, bilo je osvijetljeno diskretnim sustavom halogenih žarulja i ugodno zagrijano. Iznad pulta stajao je monitor na kojemu se mogla vidjeti crno-bijela slika ulaza, a iza police s gusto poslaganim videokasetama, na čijim su hrptima bili ispisani nadnevci. Za tim malim kontrolnim separeom sjedio je visok, posve ćelav čovjek šezdesetih godina, u odijelu od plavoga samta i s tamnim naočalama na nosu.
– Vi ste Nikola Banić, novi security manager? – obrati mu se čovjek brzo ustavši i pruživši mu ruku.
– Vidjet ćemo – reče Banić, čudeći se kako je tom krutom tipu nervoznih pokreta ruka hladna i vlažna poput uginule ribe.
– Drago mi je da ste stigli. Bit će dosta posla i trebat će vam pomagač... pa vam se u tom smislu preporučujem...
Banić shvati da mu se čovjek u plavom samtu, zacijelo uplašen za svoj posao, gura pod skute. Ako je tako, pomisli istražitelj, mogao je odabrati neki prijazniji izraz lica i bar malo zagrijati dlan.
– Koliko imate kamera? – upita potom pokazujući rukom prema monitoru iznad pulta. Ako i ne prihvati taj glupi posao, nije zgorega već od početka glumiti kompetentnu osobu.
– Samo jednu, ali u planu ih je još nekoliko... – s blagim će stidom ćelavi, baš kao da je on izravni krivac što se tako golem prostor nadzire samo jednim objektivom. – Ali se noću sve snima. Vidite ove kasete s datumima? Čuvaju se mjesec dana, potom se brišu. Naravno, ako sve prođe u redu.
Banić još jedanput pogleda regal koji je podsjećao na uzoritiju kućnu videoteku, a potom začuje tihu zvonjavu telefona koji se nalazio na pultu. Čovjek podigne slušalicu, a zatim se, nakon što je valjda shvatio zapovijed, okrene prema istražitelju.
– Gospodin Lakota vas očekuje u svojoj radnoj sobi. Tamo lijevo, druga vrata...
Pa prije no što će Banić otići, dometne:
– Ako pristanete, imajte me na umu. Ja sam Rudi Lepen. Imam trideset godina policijskog iskustva. Naravno, u poslovima nadzora.
Banić na čas pomisli kakvi bi to poslovi nadzora mogli biti, pa, ne odvrativši ništa, krene polako prema sobi vlasnika holdinga.
Krsto Lakota sjedio je u suzdržano elegantnom i posve funkcionalno namještenom uredu kojim je dominirao veliki ovalni stol s nekoliko kožnih fotelja što su se mogli okretati. Po posvemašnjoj odsutnosti papira, registratora, raznih pisaljki, klamerica, žigova i ostalih kancelarijskih gluposti moglo se odmah zaključiti kako je Lakotin temeljni posao razmišljanje i donošenje odluka. Bio je to čovjek srednjih četrdesetih godina, stasit, vrlo dobro uščuvan, čak i dopadljiv. Imao je čvrste crte lica i bistar pogled, jaku vilicu koja naglašava odlučnost karaktera, ali i bujnu, sjedinama prošaranu kosu, koja fizionomiji daje neku vrstu suptilnosti i mekoću. Govorio je polako, blagim glasom, vidjelo se kako zna biti pristojan, odmjeren i nenametljiv. U skladu s modom, odijelo mu je bilo vrlo komotno i meko, ali nijednim svojim detaljem nije vrištalo: pogledaj me, ja sam svjetska marka! Banić je, bar na televiziji, vidio svu silu tih nabijenih, kabastih i od gruba materijala istesanih novih bogataša, koje su, bar po njemu, posve neopravdano nazivali tajkunima. Jer, za Banića je slika tajkuna odgovarala onoj u poznatoj Fitzgeraldovoj knjizi, koju ga je, nekoć davno, Lidija natjerala da pročita. Dakle, ni s jednom od tih opskurnih gorštačkih fizionomija Krsto Lakota nije imao ništa zajedničkoga. Čak i kurtoazno upoznavanje uz obvezatne fraze »kako ste«, »izvolite sjesti«, »što ćete popiti« Lakota je izveo u posve nenamještenom i izvježbano pristojnom stilu, tako da se Baniću učinilo kako mjesto na kojemu se pomalo preko volje našao i ne djeluje tako loše.
– Vaš me je čovjek pozvao kako bismo porazgovarali o poslovima sigurnosti – počne Banić, kao da i nije previše siguran u to zna li vlasnik holdinga uopće zbog čega je došao. – Doduše, moram vam odmah priznati da u tim stvarima ne mogu jamčiti najsuvremenija i najbolja rješenja.
– Jasno mi je – nasmije se Lakota. – Razgovarali ste s gospodinom Pešeljem?
– Da. Mislim da se tako zove.
– Žalim vas – dometne Lakota. – Iz petnih se žila trudi da ostavi dojam yuppieja iz površnih američkih filmova. Nepodnošljivo je elokventan i dosadno ceremonijalan. Mora da vas je pošteno udavio.
– Pa, nisam ga previše ni slušao. Više sam se zabavljao s nekoliko boca Murphy’s piva.
– Za moj je ukus malo prelagano – primijeti Krsto Lakota, pa ustane i priđe velikom američkom hladnjaku koji se nalazio u kutu ureda, poluskriven mekom zavjesom što je prekrivala polovicu zida. – Imam nešto bolje za vas... Ako baš volite stout.
Lakota otvori vrata hladnjaka i izvadi dvije orošene tamne boce, otvori ih, pa jednu pruži Baniću.
– Iako sam desetak godina živio u Engleskoj, belgijski crni Leffe daleko mi je bolji od irskoga Guinessa i Murphy’sa.
Banić oprezno otpije malo piva, shvativši odmah da je posrijedi izvrsno piće. Lakota ulije pivo u svoju čašu, pazeći da ne napravi previše pjene. Zatim nastavi:
– Vidite, za te najsloženije poslove same izvedbe osiguranja namjeravao sam vam dovesti opremu i konzultante iz Londona. Ruku na srce, oni su u tim stvarima ipak daleko ispred nas. Ako to ne vrijeđa vaš profesionalni ponos, vi biste im bili nekom vrstom neobvezna pomoćnika, te biste tako i sami stekli neka korisna znanja. Od vas bih pak očekivao da mi, prije no što donesete konačnu odluku, obavite jednu drugu, vrlo diskretnu i pomalo neugodnu uslugu.
– Mogu li zapaliti? – upita Banić.
– Samo izvolite – mekim će glasom Lakota, pa mu preko glatka stola gurne keramičku pepeljaru. – Iako nisam pušač, veliki sam protivnik ovog pomodnog anti-duhanskog fašizma.
Banić pripali Marlboro ne skidajući pogleda s Lakote, tog valjda prvog bogataša koji je na nj počeo ostavljati sasvim povoljan dojam.
– Pešelj vam je zacijelo potanko objasnio one grozomorno zamršene stvari oko novog internet providera. Da vam odmah bude jasno, ja do te proklete novotarije ne držim baš nimalo, ali me poduzetnička logika tjera na ulaganja u profitabilne poslove budućnosti. To možda zvuči antipatično, ali uopće nije nepošteno.
– Slažem se – promrmlja Banić kojemu se Leffe počeo sve više sviđati.
Poduzetnik nastavi:
– Dakle, posredstvom američke agencije otkupili smo najmoderniju tehnologiju s rješenjima koja sežu možda i pet godina u budućnost. U svijetu informatike pet godina, navodno, jako mnogo znači. Ne možete ni zamisliti koliko smo novca dali za nešto malo papira, nekoliko manuala i softverskih diskova. I nakon toga dogodila se nečuvena glupost, posve prispodobiva sa žalosnim okolnostima vremena u kojemu živimo. Netko nam je to ukrao. Glupo, zar ne?
– Treba vam čovjek koji će pronaći lopova?
– Ah, ne! – nasmije se Lakota, kao da je u Banićevu pitanju vidio običnu naivnost. – Lopov nam se već javio rekavši kako je za stanovitu svotu spreman sve vratiti. Ionako ne zna kamo bi i što bi s tim. Pa neće se valjda sam upuštati u posao težak nekoliko desetaka milijuna dolara.
– Zašto se ne obratite policiji?
– Zato što ne smijemo – objasni Lakota odlazeći ponovno prema hladnjaku. Vidio je, naime, da je Banićeva boca već prazna. – Stvar mi je previše vrijedna da bih dopustio da je uprska kakav novopečeni policijski inspektor koji je možda do jučer bio vozač kombija ili monter centralnoga grijanja. Kradljivci o kojima nemamo gotovo nikakvih podataka traže vrlo složenu razmjenu koju bi izvela neutralna osoba. Po njihovu savjetu – odvjetnik ili privatni detektiv. U suprotnome će sve uništiti i nestati. No, dakle, vi, ili čovjek koga angažiramo, trebao bi otići noću na dogovoreno mjesto, dati im novce, te preuzeti... Zapravo, još nam ni samima nije jasno što bi trebalo preuzeti! Vjerojatno obavijest o tome gdje se nalazi naš paket, adresu, ključ ili nešto slično...
– Kada i gdje? – upita Banić paleći novu cigaretu. Marlboro i Leffe uistinu su se dobro slagali.
– Sve će nam javiti u idućih četrdeset osam sati. Čini se da su lukavi i iskusni. Zacijelo će uraditi sve da izbjegnu zamku ili kakvu drugu smicalicu. Zato je i teško povjerovati da će nam dokumentaciju dati u ruke prije no što budu sigurni u uzmak. Baš zbog toga mislim da ćete dobiti samo ključ ili adresu.
– Govorite kao da ste sigurni u moj pristanak.
– Ako pristanete, ponudit ću vas još jednom pivom – nasmije se Lakota.
– Zar samo to?
– Naravno, dobit ćete i pristojan honorar, ali o tome ćete razgovarati s gospodinom Pešeljem čim se vrati iz Vaduza. Imamo i ondje mnoštvo problema s našim tvrtkama. Gospodine Baniću, nemojte se nikad upuštati u poduzetničke vode! Čim vam nešto krene, eto odmah stotine nitkova koji vam žele oderati kožu, podmetnuti vam nogu, uništiti vas...
– To je dobar savjet – mirno će Banić. – Baš sam razmišljao o kupnji jedne aviokompanije.
– Bilo bi mi drago kada bih imao toliko vremena da s vama popijem još nekoliko boca piva, ali me, nažalost, zovu druge obveze – reče Lakota, kao da mu je neugodno zbog te sitne neljubaznosti, pa ustane i krene prema istražitelju pružajući mu ruku.
– Bilo mi je drago što smo popričali i što sam vas upoznao s jednim od pivskih bisera – dometne na kraju. – Vi ćete odlučiti hoćete li prihvatiti ovaj posao. Ako ga ne prihvatite nadam se da vam to ne moram posebno ni naglašavati, očekujem od vas apsolutnu diskreciju.
Koji trenutak poslije, ni sam ne znajući je li već pristao na neobičan posao ili će to tek učiniti, Banić pođe prema izlazu iz stožerne zgrade Lakotina holdinga koji je svojom svedosežnom rukom već obgrlio dobar dio zemlje. U predvorju više nije bilo ćelavca s tamnim naočalama. Na pultu iza njegova stolca svjetlucala je zelena kontrolna žaruljica skupog videorekordera, a gore na monitoru mirovala je plavičasta slika prostora ispred glavnog ulaza u dvorište. Spustio se niz onih nekoliko stuba i izašao na hladan i vlažan zrak, premda snijeg što su ga ponovno najavljivali još nije počeo padati.
I kad je pošao žutom stazom prema vratima, iza sjevernog ugla kuće spazi kako mu se približava visok, plećat muškarac u kožnom kaputu kakav su, prema pričanju, nekoć nosili viši dužnosnici Udbe. Čovjek je bio razmjerno mlad, zacijelo ne stariji od trideset pet godina, imao je azijatsku fizionomiju s iskošenim obrvama i sitnim očima, jake jagodične kosti i brkove blago povijene preko ruba usana. U jednoj je ruci držao snajpersku pušku, a u drugoj, na koju je navukao gumenu rukavicu, veliku ubijenu lisicu.
– Novi stručnjak za security? – upita, odmjerivši dobro Banića kao da ne vjeruje kako spodoba u starome montgomeriju može obavljati tako složene i odgovorne poslove. – Ja sam Siniša Smokovina, jedan od poslovnih tajnika. Za prijatelje Štriga.
– Štriga!? – začudi se Banić.
– Da. To je onaj opaki kukac za kojega se vjeruje da se može uvući čovjeku u uho i pregristi mu bubnjić.
– Dojmljiv nadimak – tiho će istražitelj, spreman da ode. Ipak zastane zainteresiran mrtvom lisicom koju je čovjek držao za rep.
– Ah, bio sam malo gore... tamo na rubu šume – objasni mu Štriga prepoznavši radoznalost u njegovim očima. – Stalno se spuštaju dolje prema gradu. Navodno ih je oko pedeset posto zaraženo bjesnoćom. Ovu treba poslati na ispitivanje.
– Prava epidemija bjesnoće – složi se Banić. – Na kraju će sve sići s brda i preuzeti grad.
– Hoće li tome itko moći stati na kraj?
– Mislim da neće – promrmlja Banić i pođe prema vratima koja se istoga trena automatski otvore.
Pola sata nakon toga ostavio je auto u Rokovoj i pod nadsvođem na kojemu je bio svijetleći naziv kinematografa Apolo zamalo se sudario s Nikom. Nije se pravo ni snašao, a ona mu se objesila oko vrata, poljubila ga i odmah počela komentirati njegov izgled govoreći kako je premršav, kako djeluje previše umorno, kako ne bi smio hodati po takvoj zimi u laganom baloneru, kako je znao imati i bolju frizuru... Uglavnom, čudila se koji se to vrag dogodio s njim otkako ga je posljednji put vidjela. On zapali cigaretu slušajući je strpljivo i gledajući je pozorno. Izgledala je izvrsno, prava mlada i lijepa žena, ni traga onoj hirovitoj štrkljavici kojoj je pokušavao sastaviti dvorac od lego kockica.
– Mama je rekla da ćeš prekosutra doći na večeru. A i Tim jedva čeka da te upozna. Znaš, njemu je to strašna fora što mi je tata private investigator. A mama mu je...
– Isuse! Prokleta guska! – reče on ljutit na sebe i na svoju zaboravnost.
Nika ga pogleda sva u čudu, a on se, brzo shvativši zabunu, nasmije i objasni:
– Nije to što misliš. Obećao sam Lidiji da ću za tu večeru nabaviti gusku... a ne znam...
– Naravno! – rugala mu se ona. – Znaš gdje u gradu trenutačno imaju najveći izbor Johna Coltranea, znaš gdje se mogu nabaviti rane ploče Charlieja Parkera i koja prodavaonica ima najveći izbor irskog piva, ali ti nije poznato gdje bi se to mogli kupiti guska, matovilac ili patlidžan.
– Hoćeš li ti to obaviti umjesto mene? – upita on krenuvši rukom prema džepu u kojem je držao novac.
– Guska je već kupljena – umiri ga Nika. – Mama te i predobro poznaje da bi se u takvim stvarima pouzdala...
– Odlično. Pao mi je kamen sa srca.
– Nego, ne pitaš me što sam ti donijela iz Londona?
On je pogleda radoznalo, znao je na što misli. Uvijek bi mu se tako obraćala kada bi ga htjela iznenaditi kakvom pločom za kojom je čeznuo.
– Kind of Blue.
– Isuse! Nije moguće! – uzbudi se on posve iskreno. Bila je to esencijalna ploča Milesa Davisa, nešto što treba istoga trena ubaciti u player.
– Please! – molio ju je – Skokni do kuće i donesi je odmah. Nešto u meni naprosto čezne za Milesom i Coltraneom.
Na licu joj je bio osmijeh u kojemu je odmah prepoznao banićevsku tvrdoglavost i svojeglavost. Nije bilo šanse da je nagovori!
– Nema ništa! Dobit ćeš je prije večere. Premda je uopće nisi zaslužio jer si zaboravio kupiti gusku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:12 am






5.


Postoji jedna stvar Archieja Sheppa u kojoj saksofon, truba i fluegelhorn, svaki na svoj fingirano nevješt način, pokušavaju pratiti kristalno jasan vokal koji u visokom registru oblikuje nekakav biblijski sadržaj. Kada tu stvar odslušaš više od sto puta, što je Baniću uspjelo, e, tada taj vokal, ma koliko sonoran bio, počneš doživljavati kao tišinu, a nadmudrivanje puhaljki kao pokušaj oblikovanja neke važne poruke koja stoji iza pravoga sadržaja. U tom združenom naporu, punom polomljenih tonova i raspalih riffova, saksofon gdjekad zazvuči kao da netko debelim usnama puše u napeti celofan, gdjekad pak kao da mu se slomio pisak, a koji put i tako kao da zračna struja jednostavno nije imala dostatnu silinu da iz instrumenta izmami jasan zvuk. Dakle, nakon što ju je nebrojeno puta preslušao, Baniću se počelo činiti kako baš ta Sheppova bolesna improvizacija na najdjelotvorniji način opovrgava onu bedastu i smiješnu tvrdnju neznalica po kojoj je saksofon jedini instrument nalik na ljudski govor. Jer, prava istina glasi da je on daleko iznad mogućnosti onih nesavršenih zvukovnih sastavnica koje nazivamo govorom!
Zadovoljan svojim patetičnim zaključcima koje ionako nije imao kome povjeriti, Banić ugasi player, ogrne se balonerom i izađe van na sitan suhi snijeg što je prštio između olovno sivih zidova kinematografskog prolaza. Iako je bilo prilično hladno, ipak se činilo kako se snijeg neće uspjeti održati, kako će nestati prije no što zabijeli okoliš. Osjećajući kako mu je život zapao u preveliki nered, poželio je da snijeg zapadne jače, jer mu se činilo da njegova besprijekorna bjelina ipak stvarima daje bar prividnu mekoću i red.
I baš kad je htio produžiti do Kica, zastane spazivši Paka kako se popeo na vrh sklopivih ljestava, s kojih je upravo dovršavao natpis na ploči što ju je postavio iznad vrata. Ispod već napisane riječi PREDSTAVNIŠTVO, pomalo klimavim, nesigurnim slovima dodao je ŠANEL.
– Koji ti je to vrag? – začudi se Banić.
– Pa Šanel! – raširi ruke Pako, prosuvši malo crvene boje što ju je umiješao u staroj konzervi od goveđega gulaša.
– Ne piše se tako.
– Kaj? Da dodam još jedno »l«? – upita kinooperater hvatajući kist.
– Piše se c-h-a-n-e-l – sricao je Banić. – Osim toga, slova su ti klimava kao da si se već napio.
– Neg kaj da jesam! – prizna Pako, pa nastavi vrlo uzrujan. – To me Flegma zajebal. On je u ŠUP-u završil za soboslikara i obećal je da bu mi to napisal. Al je već u osam prešel. Po celi se dan fura u tramvaju.
– Zašto?
– Ka’ ja znam! Valjda zato kaj tu pizdariju nemaju tam u Garešnici! – odbrusi Pako pa se polako i nesigurno spusti s ljestava. Uistinu se vidjelo da je doručkovao više od tri gemišta.
– Detektiv, odi bum ti pokazal ka’ je roba! – dometne ponosno pa otvori vrata svojega stana.
Ne ulazeći, Banić zaviri u Pakov hodnik, gdje ugleda devet kartonskih kutija na kojima je pisalo nešto na jeziku za koji mu se učinilo da bi mogao biti turski.
– Isuse, što ti je to? – snebi se istražitelj.
– Pa kaj nisi pročital? Otvoril sam predstavništvo Šanela. U svakoj kištri je po šesto paketa parfema.
– Ne mogu vjerovati! – zine Banić od iznenađenja. – Postao si predstavnik Chanela?
– Praf za praf, postal sam predstavnik predstavnika Šanela. Nekog Barbarovića iz Barutanskog jarka. On te stvari dobiva direkt iz Šanelove tvornice u Istambulu.
– Pa Chanel je francuska tvrtka!
– Kurac francuska! – razljuti se Pako pokazujući prstom prema natpisima na kutijama. – Kaj ti je ovo morti francuski jezik? Kaj je to vulevu kuše avekmoa? Iskopal sam pravu firmu, a ti me jebeš sa sitnicama! Odi, nekaj bum ti dal. Imaš bivšu ženu, imaš klinku, a svaki komad voli na sebe bacit nekaj kaj onak fest miriši. To im je kak nama muškima gembač, pivo ii vinjak. Kužiš?
Rekavši to, Pako podere poklopac jedne od kutija i izvuče dva bijela paketića na kojima je crnim slovima pisalo Chanel. Zatim doda:
– Kaj ne vidiš da sam dobro napisal? Ima samo jedno »l«.
Časak kasnije već su stajali za šankom Kica i pili svaki svoje piće slušajući nasrtljivog inkasatora Marijana kako ponovno na sva usta hvali vlast, govoreći nešto o tome kako sve nove ankete pokazuju da HDZ ponovno može računati na sedamdesetak posto glasova.
Pako, koji HDZ nije mogao smisliti ponajviše zbog toga što je promijenio ime kluba za koji oduvijek navija, otrese se ljutito na dosadnog gospona Marijana:
– Si čul neki dan onog tvog glavatog iz vlade ka’ je rekel da buju vratili ime Dinamu, a ukinuli TV pretplatu. Onda buš kurac ubiral po kućama! Ostal buš doma sa svojih osamsto kuna penzije, a u birtiji buš kuš! Ak buš opće imal zakaj dolazit u birtiju.
Marijan se snuždi i udubi u svoju čašu, unezvjereno kimajući glavom.
– Ne bi mogli takvu stvar napravit narodu... ne, to nikak ne bi mogli...
– Kaj ste vi inkasatori narod!? – i dalje se ljutio Pako na već rezigniranoga inkasatora. – Kad prvog krenete u ofenzivu, pred vama svaki pošten čovek zarigla vrata i proguta ključ! Ak vas koja budala i pusti u ganjak, zavirujete dal ko ima neprijavljen telkač! Kaj se nisi raspitival dal bi se oni cucki kaj na grani šnjofaju drogu mogli nekak izdresirat da traže neprijavljene telkače. Reci, kaj to ni istina?
Nakon što je popio četiri Amstela, Banić se vrati u ured, zavali se u fotelju, stavi noge na stol i nekako tup od piva odluči malo zadrijemati. U tom podosta neudobnom položaju spavao je do četiri poslije podne. Ponovno nitko nije navraćao u njegov ured, ponovno se pokazalo kako nikakva posla nema na vidiku. Baš kao da više nijedna žena nije varala muža, kao da nitko više nije tražio izgubljenu rodbinu, kao da nikome više nije trebao dokaz da mu neki od uposlenika neumjereno troši ukradeni ili pronevjereni novac. Sve, baš sve ga je tjeralo da, pritisnut oskudicom i preobiljem slobodna vremena, prihvati neobičnu ponudu Lucky holdinga. I tad, kao da je riječ o telepatiji ili kakvoj drugoj sličnoj nadnaravnoj pojavi, zazvoni telefon i iz slušalice se začuje poznati mu glas Rudija Lepena, ćelavog nadzornika Lakotine upravne zgrade.
– Gospodin Lakota izvolijeva pitati jeste li odlučili.
– Nije li mi dao četrdeset osam sati? – kao da je kupovao vrijeme Banić.
– Ne znam koliko vam je dao – jednoličnim će i bezličnim tonom Lepen – ali posao treba obaviti noćas poslije ponoći. S tim u vezi trebali biste doći u holding večeras oko jedanaest. Radi podrobnih uputa.
– Tako kasno? – upita istražitelj, još uvijek mučen onim što se zove pivski drijemež.
– Odustajete li?
– Ne odustajem – odvrati, i sam se začudivši kako je tako na brzinu pristao. Odloži potom slušalicu, zaključa vrata i popne se gore na kat, znajući da će ga mlaki tuš najbolje osvježiti.
Navečer, u jedanaest i nekoliko minuta, Banić zaustavi golf ispred samog ulaza podsljemenske centrale Lucky holdinga. U svjetlosti dviju kugla od bijeloga stakla, što su bile postavljene na vrhovima ovalnih stupova, prštio je sitni gusti snijeg, a nešto niže uporno je žmirkalo crveno kontrolno svjetlo videokamere kojom se nadzirao prilaz zgradi. Banić ugasi motor. Sve što se čulo bili su snažni huk vjetra koji se, silovit i hladan, spuštao odozgo sa Sljemena, te daleki i samotni lavež pasa.
Gospodin Roman Pešelj, manager tvrtke, i tajnik Štriga, inače stručnjak za hvatanje bijesnih lisica, izašli su istoga trena i obavili sve što je potrebno, brzo i spretno, kao da je riječ o precizno dogovorenom i jasno razrađenom poslu. Pešelj je donio kovčežić od crne kože, brzo ga otvorio, stavio u nj crnu plastičnu vreću, u kojoj su vjerojatno bili svežnjevi novčanica, zaključao ga, uhvatio jednim krajem policijskih lisica njegovu ručku, a drugi kraj provukao kroz metalnu sklopku kojom se iznutra otvaraju vrata automobila. Pružio je ključić lisica Baniću i rekao mu suhim, službenim glasom, u kojemu je bilo i prizvuka prijeteće ozbiljnosti:
– Dobro pazite! Iz ruke u ruku!
Potom je izvadio iz džepa mobitel, provjerio radi li, a zatim ga sklopio i pružio Baniću, kojega su sve više čudile tako brze i odlučne pripreme.
– Slušajte pažljivo! Ovaj je mobitel danas prijavljen. Njegov broj znamo samo mi i ljudi s kojima ćete se sastati. Točno u pola noći morate biti s autom na cesti kojom se iz Samobora ide prema Bregani. Tu ćete stati, ugasiti sva svjetla i čekati da vam se jave. Uz pomoć mobitela odvest će vas do mjesta gdje će se obaviti razmjena. Budite strpljivi, pretpostavljam da će vozikanje potrajati. Igrat će se s vama sve dok ne budu sigurni da nemate nikakvu pratnju. Tek tada će biti voljni obaviti razmjenu.
– Što ćemo razmijeniti? – upita Banić već ljut na takvu misterioznost.
– Dat ćete im novac iz kovčežića. Još uvijek ne znamo što ćete dobiti za novac, ali smo sigurni da će to biti nešto što će nam pomoći da se domognemo onoga što nam pripada.
– Koliko novca nosim?
– To vas se ne tiče! Ali budite uvjereni da je riječ o svoti na koju vrijedi pripaziti.
Ne postavljajući više pitanja, Banić mirno uzme mobitel i gurne ga u desni džep sakoa. Vani je sve jače puhao sljemenski vjetar, noseći oštre iglice snijega, kao što pobješnjela bura raznosi ledene kapi mora, ali se lavež pasa više nije čuo.
Sada mu s druge strane auta priđe Štriga i on spusti prozorsko staklo. U Štriginoj je ruci bilo nešto tamno, metalno...
– U ovoj ćete noći biti posve sami.
Banić prepozna predmet na njegovu dlanu, pa s nelagodom upita:
– Mislite da će biti toliko opasno?
– Nikad se ne zna. Niste valjda mislili kako ćete malom noćnom vožnjom zaraditi velike pare. Uzmite samokres.
– Ne vjerujem samokresima – odvrati Banić, kojemu je ta riječ zvučala kao da je riječ o pucaljkama iz davnih turskih ratova. – Radije nosim revolver. Rekavši to, neznatno pomakne lijevu stranu sakoa ispod kojega se mogla nazreti stara kožna futrola s dobro održavanim revolverom marke Smith&Wesson. Bio je to stari model, ali još uvijek vrlo prikladno i cijenjeno oružje.
Stara samoborska cesta bila je posve pusta i osvijetljena razmjerno slabašnom uličnom rasvjetom, tako da su joj pojedini dijelovi bili skriveni mrklim mrakom oblačne noći. Na tim se dijelovima vidio samo roj snježnih pahulja osvijetljen automobilskim farovima i blijeda, već potrošena linija kojom je označena razdjelnica ceste. Grijanje u autu dobro je radilo, unatoč snijegu cesta nije bila previše skliska, ali se Baniću ipak nekako činilo da mu je ovo jedna od onih sasvim suvišnih noći u životu.
Kada je zastao na desnom rubu ceste koja je vodila prema Bregani i pogasio svjetla, bilo je već pet do dvanaest. Izvadi mobitel i stavi ga na sjedište, kako bi bio siguran da će ga čuti kada se oglasi. Zapali potom cigaretu i zagleda se u mrak ispred sebe. Kroz zavjesu sve gušćega snijega vidio je vrlo mali dio ceste, i na njemu nije bilo ničega što bi privuklo njegovu pozornost. Tek kada je velika kazaljka prešla preko dvanaest, zamijeti kako mu se približava biciklist. Pomisli isprva kako je možda to neki originalni način kojim su kradljivci odlučili obaviti razmjenu, ali vrlo brzo odbaci tu mogućnost kao suludu. To više što se biciklist nekako previše zanosio i vrludao, po čemu se dalo zaključiti da je to okašnjeli povratnik s kakve pijanke.
Našavši se uz Banićev auto, biciklist s velikom mukom i krajnje nespretno zaustavi svoje vozilo, pa se nagne prema prozorčiću koji je istražitelj spustio tek toliko da može čuti što pijanac na dva kotača hoće.
– Kaj vam treba kakva pomoć? – upita biciklist koji je jedva mogao pomoći samome sebi.
– Ne – nevoljko promrmlja istražitelj.
– Mislim, ionak imam vremena... Ak vas treba pogurat...
– Ne, ne treba...
– A kaj tu delate po ovom pasjem vremenu?
– Filozofiram.
– No, to je lep poso! A o čem to filozofirate?
– O prolaznosti života i neprolaznosti pijanih biciklista! – odbrusi istražitelj pa zatvori prozor do kraja.
Pijani biciklist slegne ramenima, zajaši na bicikl i krene dalje, ali se odmah potom posklizne i uz nesnosnu buku rastepe se po snijegom prekrivenom asfaltu. Samo mi još to treba, pomisli Banić, predosjećajući kako ga oni s kojima se treba sastati odnekuda promatraju. Srećom, biciklist se ipak pridigne, sjedne na sjedalo i nestane u mraku.
U taj čas oglasi se mobitel!
S jezom koju je osjećao kao da mu je netko šakom stisnuo grlo, Banić uzme mobitel, pritisne zeleno dugme i prisloni ga uz uho.
– Ti si taj koji nosi novac? – začuje mutan glas čovjeka koji je govorio vrlo polako.
– Da. Gdje ćemo se sastati? Imam instrukcije...
– Čekaj! Smiješ samo odgo-ovarati! I to s da i ne. Ta-ako je dogovoreno – prekine ga glas s mobitela. – Pođi ravno i na trećem raskrižju skreni lijevo. Za-atim stani pokraj ružičastog raspela. I vozi pol-lako.
– Da – otpovrne Banić baš u času kada se veza prekinula.
Upali motor i krene uistinu polako. Sada je već padao tako gusti snijeg da je morao dobro paziti da ne previdi raskrižje. Na onom trećem skrene ulijevo, pa se nakon stotinjak metara počne polako uspinjati brežuljkom, utonuvši ubrzo u gustu šumu. Ubacio je brisače u najveću brzinu, sagnuo se bliže vjetrobranu, gledajući pomno ne nalazi li se u blizini nešto nalik na raspelo. Istodobno se trudio zapamtiti put. Cesta je vrludala kroz bregovitu šumu, ali raspela nigdje nije bilo, sve dok po razmjerno ravnoj cesti nije shvatio da se uspeo na vrh brijega. Na maloj čistini cesta se račvala na desni i lijevi odvojak i upravo je na tome mjestu uvis stršio bar tri metra visok križ na kojemu se nalazila raspeta figura natkrivena malim limenim krovištem. Iako je automobilsko svjetlo bilo prilično jako, s ovoga mjesta nije mogao utvrditi je li raspelo ružičasto ili ne. Zastane nadajući se ipak da je na pravome mjestu.
Tu je čekao beskonačno dugo, možda puna dva sata. I baš kad je pomislio kako je promašio raskrižje ili raspelo, mobitel ponovno zazvoni.
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz prugu i sače-ekati sto metara ispred br-r-klje.
– Da – odvrati poslušno, pa ponovno upali motor i pojača grijanje. Prsti su mu se već ukočili, a noge gotovo zaledile. Po tome što je glas s mobitela spomenuo marku njegova vozila naslutio je da ga prate ili na neki drugi način nadziru. Ali i on je nešto znao o njima! Taj glas, da, taj glas bio je nešto što bi se poslije dalo sasvim lako prepoznati. Čovjek je mucao, ali je tu govornu manu pokušavao prikriti govoreći polako i odmjereno, praveći predahe baš u trenu kada se više nije mogao svladati.
Možda će se baš taj podatak, mislio je istražitelj, pokazati dragocjenim nakon što se obavi razmjena, odnosno kada Lucky holding cijelu stvar preda policiji.
Cestu što je išla usporedno s prugom našao je bez ikakvih problema. Brklju također. U petnaest do tri prošao je spori teretni vlak čija je lokomotiva otegnuto zapištala, baš kao da ga pozdravlja. A pet minuta nakon što se vlak izgubio u snijegu i tmini, još se jedanput oglasio mali mobilni telefon. Ovaj put glas je djelovao malo sigurnije, govorio je brže i zamucao samo jedanput.
– Pođi uz prugu i skreni lijevo u šu-šumarak. Nakon dva kilometra vidjet ćeš zapuštenu kapelicu. Skreni desno na šumski putić... tu ćemo obaviti razmjenu.
Osjetivši olakšanje što se to glupavo noćno vozikanje bliži kraju, Banić postupi onako kako se od njega tražilo. Odvojak koji je vodio u šumu pronašao je posve lako, a nakon dva kilometra vožnje po valovitu terenu ugledao je i nazubljeni obris polurazrušene kapelice. Skrenuo je na putić, ugasio motor i svjetla i zapiljio se u mrak nadajući da će mu se oči brzo sviknuti na nj. Čekao je strpljivo gotovo cijeli sat, ali se ništa nije dogodilo. Niti se tko pojavio, niti je mobitel zazvonio. Ništa, osim što je snijeg prestao padati. Ponovno ga načnu sumnje kako se možda zagubio, ali je ipak pretpostavljao da bi ga u tom slučaju već obavijestili. Pa i njima je moralo biti važno da što prije dobiju novac iz kovčežića! Gubeći već polako nadu da će do razmjene doći ove noći, gonjenom svojom prokletom profesionalnom radoznalošću, on još jedanput provjeri je li revolver na svome mjestu, a potom polako, gotovo nečujno, otvori vrata automobila i izađe. Pouzdavši se u svoj nesavršeni sluh čovjeka srednje dobi, on naćuli uši, ali osim vjetra u suhim krošnjama i dalekog treštanja vlaka ništa nije mogao čuti. Zatim krene prema deblu čija se mrka kontura ocrtavala u noći, osjeti kako mu se noga zapliće u granje koje je prekrio snijeg i on pade potrbuške opsovavši pritom. Odmah pokuša ustati, pridigne se na koljena, otrese snijeg s balonera, a zatim iznenada začuje krckanje grančica što su se lomile pod nečijim nogama. Životinjskim ili ljudskim? Što li je to, upita se i odmah dobije odgovor. Prije no što se uspio okrenuti, nešto tvrdo i snažno spusti se na njegov zatiljak i on ponovno pade potrbuške, zarivši glavu u hladnoću i svježinu meka snijega, pitajući se u jednom bezmjerno kratkom časku treba li nagli nestanak boli zahvaliti okrepljujućoj studeni ili nesvjestici.
Kada se probudio, osjećao se uistinu jadno. Zatiljak ga je strašno bolio, pred očima mu se mutilo, u želucu je osjećao mučninu, a udovi su mu bili toliko promrznuli da ih je jedva micao. Pogleda na fosforescentni brojčanik ručnoga sata i shvati da je u nesvijesti bio petnaestak minuta. Teškom mukom ustane i, teturajući, uspije se dovući do automobila. Sjedne, zabaci glavu preko naslona, duboko udahne, a zatim ga presiječe bol u želucu, pa se brzo nagne van i povrati nešto što je moralo biti samo obilje pjene. Znao je dobro da su glavobolja, vrtoglavica i mučnina sasvim pouzdan znak potresa mozga, ali ga je u ovom trenu zanimalo nešto posve drugo. Zavuče ruku pod sako, zaključi da je revolver još uvijek tu, a zatim upali svjetlo iznad vjetrobrana. Na sjedištu do njega ležao je mobitel, ali kovčežića s novcem više nije bilo. Netko ga je nasilno istrgnuo pokidavši mu pritom dio oplate vrata. S očajanjem shvati da nikakvu razmjenu nije uspio obaviti. Odnijeli su mu novac, a za uzvrat mu nisu ostavili baš ništa. To su okolnosti koje neće razveseliti Krstu Lakotu, ali će svakako razoriti ugled njegove detektivske prakse, pomisli Banić, boreći se protiv novog vala mučnine.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:13 am



6.


Kada je sljedećega dana oko deset sati zaustavio auto ispred ulaza u Lucky holding, nije mu ni samome bilo sasvim jasno kako je uopće uspio stići do toga mjesta. Glava ga je, naime, boljela upornim tupim bolom, koji se u pojedinim trenucima, kao u kakvim napadajima, pojačavao gotovo do neizdržljivosti, a znoj mu je tekao niz čelo i vrat vlažeći mu ovratnik košulje. Posve razumljivo, bio je u vrućici; prespavati u tankom baloneru petnaestak minuta u snijegom zasutom šumarku nije bila samo bezazlena nestašnost.
– Oho! Novi security manager! – gotovo obradovan pozdravi ga Rudi Lepen, koji je za tu priliku, kao da se želi uvjeriti o kome je riječ, čak skinuo svoje tamne naočale. – Kako ste danas?
– Imao sam i boljih dana – s mukom će Banić, pa se, zateturavši pritom, uhvati za Lepenov pult. U jednom se trenu učinilo da će pasti na pod.
– Što vam je? – upita Lepen glasom u kojemu je bilo više iznenađenja no brige.
– Imam blago povišenu temperaturu i glavobolju. Negdje me dobrano propuhalo.
– U tom bih vam slučaju ponudio Ketonal – reče Lepen vadeći iz džepa sakoa kutijice s lijekovima.
Banić ga radoznalo pogleda; prije mu je djelovao kao hipohondar nego kao bolesnik kojemu sve to šareno smeće treba.
– Ne, neće biti potrebno.
– Bože, izgledate kao smrt na dopustu! – inzistirao je Rudi gurajući mu u ruku plavu tabletu i pružajući mu čašu vode.
Mučen sve jačom glavoboljom i smetnjama u vidnom polju, koje su mu se poput razigranih iskrica rojile pred očima kamo god bi pogledao, Banić se pokori, pa proguta lijek i zalije ga s nekoliko gutljaja vode. Zatim se objema rukama osloni na pult i zagleda u sitna svjetla video-rekordera koji je bio postavljen iza Rudijeva stolca. Trebao mu je taj časak predaha prije no što ode Krsti Lakoti i upozna ga sa žalosnim rezultatima noćašnje »razmjene«. I baš kada se činilo kako će mu Lepen ponuditi još koji od svojih lijekova, Banić duboko udahne, uspije se pribrati, pa krene prema vlasnikovu uredu, unatoč tomu što mu nitko nije kazao je li ga gazda uopće spreman primiti.
Kada je pokucao i ušao u njegovu radnu sobu, Krsto Lakota je stajao uz prozor i, odjeven u meki kućni ogrtač, gledao van prema zabijeljenoj sljemenskoj padini. U ruci mu je bila kristalna čaša u kojoj su se, okupani zlatnom tekućinom, bljeskali komadići leda. Promrmljavši nešto nalik na pozdrav, Banić sjedne u fotelj, prekriži noge i rukavom otre znoj s čela. S izrazom zabrinutosti i čuđenja vlasnik holdinga odloži čašu na stol i sjedne nasuprot istražitelju, čiji ga je opći izgled zacijelo morao nagnati na neugodnu pomisao kako noćašnja stvar nije dobro završila.
– Moj vas tajnik pokušava nazvati od pet ujutro – mirno će i polako Lakota. Stvarno nije bio čovjek kojega je lako uzbuditi. – Očekivali smo da ćete nam se javiti još noćas.
– Spavao sam. Probudio sam se prije pola sata.
– Ne zvuči baš poslovno – reći će Lakota s jedva primjetnom ironijom u glasu.
– Ne zvuči... osim u slučaju kad imate potres mozga i vrućicu.
I tad mu Banić ispriča sve, od trena kada su mu se prvi put javili, pa sve do onoga časa kada ga je netko, oko četiri ujutro, onesvijestio udarcem u glavu. Bila je to duga i složena priča, ali ju je već poslovično nerazgovorljivi Banić uspio ustrojiti u desetak jednostavnih rečenica. U tih nekoliko trenutaka Lakota se samo jedanput namrštio, ali se po njemu vidjelo da je odmah sve shvatio te da ni sam ne pripada onima koji rasipaju riječi ili uživaju u slušanju dugačkih brbljarija.
Saslušavši ga čudesnom strpljivošću, vlasnik holdinga ustane, vrati se svojoj čaši u kojoj se led već rastopio, pa se, udubljen u vlastite misli, ushoda po sobi kao da je koracima pokušava premjeriti. Konačno priđe zidu i nekako odsutno popravi sliku koja se bila nakrivila.
– Gospodine Baniću – reče nakon duge šutnje. – Vama svakako mora biti jasno kako bi svakome razumnom čovjeku pale na pamet dvije varijante... dva objašnjenja. Prema jednome, lopovi su nas obojicu prevarili. Zaskočili su vas, onesvijestili, oteli kovčežić s novcem, a da zauzvrat nisu ostavili baš ništa. Ako je tako, mogao bih vas kriviti zbog nebudnosti, aljkavosti, neprofesionalnosti i tomu sličnih stvari. Ta je varijanta za vas poprilično loša. Prema drugoj pak, lopovi nisu prevarili nas, nego ste vi prevarili mene. Uzeli ste novce, vozikali se noću i sada mi ovdje pokušavate prodati uvjerljivu priču, uvjerljivu glavobolju i uvjerljivu vrućicu. Ta varijanta nije za vas poprilično nego upravo katastrofalno loša. Po njoj vas, doduše, ne mogu kriviti za aljkavost, ali mogu za kriminalno djelo. A za takve se stvari ide u zatvor i u njemu ostaje do poprilične starosti. Gotovo da se čovjeku i ne isplati vraćati.
– Kojoj ste varijanti skloniji? – upita Banić, onoliko radoznalo koliko mu je to nesnosna glavobolja dopuštala.
– Nisam sklon nagađanjima. Vrlo ću brzo saznati što se zapravo dogodilo i u skladu s tim postaviti se prema vama. Naravno, mora vam biti jasno da u ovom trenu ne dolazi u obzir vaš honorar od pet tisuća maraka. Nemam vam ga za što platiti. Samo bi luđak platio nekome tko ga je lišio dvjesto pedeset tisuća maraka.
Banić zine od iznenađenja; podatak što ga je izrekao Lakota kao da je nadjačao njegovu glavobolju.
– Gospodine Lakota – reče i on jednako mirnim glasom trudeći se izbjeći i najmanji znak uzrujanosti. – Jasno vam je da i meni kao razumnu čovjeku padaju na pamet dvije varijante. Prema jednoj ste me poslali u tu glupu razmjenu zatajivši da se u kovčežiću nalazi bezobrazno mnogo love, onoliko koliko bih ja možda i odbio ponijeti. Prema toj varijanti postupili ste neodgovorno i lakomisleno, pa ste možda i zaslužili Božju kaznu kojom ste lišeni tih svojih disketa i sličnih kompjutorskih gluposti. Prema drugoj pak varijanti našli ste jeftinog detektiva koji je naivno povjerovao u vašu iskrenost, napunili ste mu kovčežić narezanim komadićima novinskog papira, provozali ga samoborskom okolicom i u mraku ga onesvijestili, natovarivši mu na grbaču dug koji on u idućih dvjesto godina neće moći vratiti. Naravno, niste to uradili sami, jer ste čovjek od ukusa i manira, čovjek koji se kreće po salonima, hotelskim apartmanima i nadzornim odborima. Vi ne baratate toljagama, nego rashlađenim viskijem i zlatnim nalivperima...
– Dobro – prekine ga Lakota, prišavši radnom stolu. – Previše riječi za moj ukus.
Potom se nalakti na stol, popravi ovratnik svoga svilenog kućnog haljetka, nasmije se kutovima usana i promotri ga pogledom u kojemu Banić prvi put zamijeti nešto opasno, odbojno i podmuklo, nešto što je u njemu u jednom sasvim kratkom djeliću vremena do temelja srušilo sliku Lakote kao dobronamjernog i prijaznog bogataša.
– Kad već spominjete Boga – govorio je vlasnik holdinga svejednako staloženim tonom – baš biste se njemu trebali pomoliti da nam se lopovi ponovno jave i objasne što se dogodilo, što namjeravaju i koliko još novca traže. U suprotnome ću vas držati dužnikom kod kojega je mojih četvrt milijuna maraka. Znate, ja sam svoj poslovni imperij, kako to nazivaju zavidni odrpanci iz takozvanih neovisnih žutih tiskovina, ostvario uglavnom legalno i pošteno. Ali nemojte to nikada smetnuti s uma, riječ »uglavnom« uvijek razumijeva i nekakav mali ostatak, nekakav promil u kojemu su sadržane sve one metode uz pomoć kojih ću znati vratiti sav svoj novac. Ili ga naplatiti na neki drugi način.
– U to ne sumnjam – odgovori Banić ustavši s fotelja. Začudo, sad mu se činilo kako ga glava ipak manje boli. Znači li to da Lepenova plava tableta nije bila hipohondrijska opsjena nego djelotvorno sredstvo? – Znam da svi vi imate te vaše male promile kojima se uspješno penjete ka vrhu, i taj vaš »uglavnom« koji skupi odvjetnici tumače kad vas tko pokuša zaskočiti u krivolovu.
– Razgovor je završen – odmahne Lakota rukom, a Baniću se učini da je to ona ista gesta kojom je okončavao razgovore u svim onim nadzornim odborima u kojima je logikom svoje moći morao sjediti.
Zatekavši ga kako se vraća iz vlasnikova ureda, Lepen ga presretne znatiželjnim pitanjem:
– Je li pomogao Ketonal?
– Čudesna stvar! Gotovo me više i ne boli – otpovrne Banić zadovoljno.
– Tad ću vam pokloniti cijelu kutiju – reče Lepen, pružajući mu paketić tableta. – Vi ćete me se već sjetiti kada postanete security manager. Zar ne?
– O, ta će stvar sada napredovati nešto sporije – primijeti Banić uzimajući lijek. – Ali nikad ne reci nikad!
Lepen se blago nasmije toj otrcanoj frazi, a Banić, uz određeno sažaljenje, pomisli kako tom čovjeku zacijelo gori pod nogama. Ipak, ako i izgubi posao, bar neće morati reći kako je nekome ostao dužan četvrt milijuna maraka. I kad je vani ulazio u automobil, padne mu na pamet kako poslodavcu još uvijek nije vratio mobitel. Isprva se pomisli vratiti i obaviti tu stvar, ali odmah potom odustane vjerujući kako će za to još biti prilike.
Kod kuće je popio još jednu Lepenovu tabletu, razmišljajući što bi bilo najpametnije poduzeti. Naravno, najjednostavnije bi bilo da se javi primarijusu Šariću koji je bio sasvim ugodna osoba kad bi se našli u birtiji i prisjećali se psina iz gimnazijskih dana. Ali kad bi se radilo o liječničkoj pomoći ili savjetu, kao nekadašnji pedant i štreber odmah bi iznio kakav, za Banića neostvariv plan, koji bi u njegovu sadašnjem stanju obuhvaćao rendgensku snimku glave, encefalogram, kompjutorsku tomografiju, dvotjedno mirovanje u mraku, fluorografiju pluća, krvnu sliku, bris grla, vitaminske injekcije, kuru antibiotika i tko zna što sve ne. Jasno, čovjeku kojega su zeznuli u šumi, klopili ga po glavi i tako otjerali u dug koji bi uzbudio i kakvu srednje jaku tvrtku, od cijelog tog liječničkog repertoara, dolazilo je u obzir samo mirovanje u mraku, ali ne dva tjedna nego najviše nekoliko sati. Skuha si na brzinu čaj, baci u njega Alka-seltzer, jedini lijek koji je redovito trošio, i to kad bi se zgodilo da popije više od sedam-osam piva, pa popivši to, legne i utone u san.
Kad ga je probudila zvonjava telefona, posve bunovan i smeten, uspio je nekako napipati slušalicu što je ležala na podu do kreveta, prinio je uhu i pogledao na sat koji je već pokazivao sedam i dvadeset.
– Detektivski ured Banić – reče službeno, onako kako je to uistinu rijetko radio.
– Slušaj me, detektivski uredu – začuo se s druge strane Lidijin glas. – Ovdje te se čeka na večeru. Juha samo što nije na stolu. Nemoj mi samo kazati kako si opet zaboravio!
– Kako bih mogao zaboraviti!? – odglumi on. – Upravo odabirem kravatu.
Znajući posve sigurno kako ga na nošenje kravate nisu mogle natjerati čak ni novonastale okolnosti u kojima se s ponosom tvrdilo kako su taj besmisleni odjevni rekvizit svekolikoj svjetskoj kulturi kao važan doprinos podarili baš Hrvati, Lidija spusti slušalicu.
Nemajući kamo, Banić hitro ustane, istušira se mlakom, gotovo hladnom vodom i odjene ono što je uvijek nosio, naravno bez kravate, koju, istini za volju, nigdje nije mogao pronaći. Glavobolja mu je donekle popustila, a tuširanje mlakom vodom povišenu mu je temperaturu spustilo na razmjerno podnošljivu razinu. Jedini problem bio je kašalj koji se, nakon što se probudio, pojavio kao novi znak teške prehlade. Počešlja se, navuče montgomeri, proguta za svaki slučaj još jedan Ketonal i izađe.
Da je bio pribraniji i zdraviji, ulazak u stan na Britanskom trgu, dakle u ambijent u kojemu je proveo popriličan dio svojega neuspjelog braka, zacijelo bi ga ispunio raznim prisjećanjima, od kojih bi neka bila i ugodna, jer je s Lidijom imao i lijepih trenutaka. No ovako načet opakom influencom i potresen udarcem u glavu, nevješto je odglumio srdačnost, nasmiješio se i poklonio Lidiji i Niki po kutiju Chanelova parfema što ga je dobio od Paka, a potom se kurtoazno upoznao s Timom, postidjevši se pomalo što i za njega nije ponio bar kakav poklončić. Tim je bio godinu dana stariji od Nike, djelovao je malo stidljivo i suzdržano, bio je visok i vitak, imao je gustu kovrčavu kosu i oksidiranu naušnicu u uhu, traperice i široku kariranu košulju koja mu je nemarno padala preko hlača. A kad su Lidija i Tim otišli u sobu iz koje se već širio miris toploga guščjeg pečenja, Nika mu tutne u ruke nekakav veliki paket, zamotan u šareni blagdanski papir.
– Oh, hvala! Baš lijepo od tebe – reče on bez prevelika oduševljenja, pa spusti paket na pod pokraj vješalice kako ga na odlasku ne bi zaboravio.
– Zar ga nećeš otvoriti? – upita Nika razočarano. – To je ono što si oduvijek želio. McGregorov duffel coat. S kapuljačom i bambusovim gumbima. Točno onakav kao u Trećem čovjeku, samo tamniji.
Uistinu je već dugo želio takav kaput, pogotovo sada kada je sve upućivalo na to da će zima biti duga i žestoka, ali mu se nekako nije dalo glumiti manekena, probavati ga i okretati se pred njezinim oduševljenim pogledom.
Naravno, otac kojega kći ne bi mogla nagovoriti na takvo što i ne bi bio pravi otac.
– Joj, fenomenalno ti stoji! – veselila se Nika, a zatim dodala tišim glasom, kao da joj je pomalo neugodno: – Znaš, bio... bio je dosta skup, ali me Tim natjerao da ga kupimo.
Znao je da najvjerojatnije laže, pokušavajući mu svog dečka predstaviti kao brižna čovjeka i budućeg zeta na kojega se čovjek može osloniti, ali ipak nije rekao ništa što bi zazvučalo ironično ili pakosno. Šutio je, pokušavajući suzbiti grebuckanje u ždrijelu što ga je tjeralo na kašalj.
– Stavi ruke u džepove – smijuckala se Nika – da vidimo jesu li na pravoj visini.
On gurne ruke u džepove i odmah shvati njezin mali trik. U desnom džepu bila je plastična kutija, onakva u kakve se pakiraju glazbeni diskovi. Izvadi je i odmah shvati da ga neki dan nije obmanjivala; bio je to Kind of Blue, remek-djelo Milesa Davisa, snimljeno u New Yorku 1959. Suludo važna stvar, dostatna da čovjek smjesta zaboravi čak i novi duffel coat, kaput koji je svojedobno proslavio Trevora Howarda. Htjede još jedanput zahvaliti, ali ga u tome spriječi jak i iznenadan kašalj.
– Vidiš, opet si prehlađen! – korila ga je kći. – U ovom ti se kaputu takve stvari više neće događati.
Večerali su pomalo ukočeno i suzdržano, što je bilo i posve razumljivo. Bivši supružnici koji se rijetko viđaju, kći s kojom nisi bio više od godine dana, njezin novi dečko koji govori samo engleski, svi za istim stolom čine dostatan broj prepreka za uspostavljanje opuštenije atmosfere. Lidija se trudila da popravi opći ugođaj, svomu bivšem mužu obraćala se jednostavno i srdačno, kao da se nikada nisu ni razvodili, Timu je svaki čas postavljala pitanja na svome skromnom engleskom, koja je Nika morala odmah prevoditi na pravi engleski, a Tim je odgovarao stidljivim, jednostavnim odgovorima kao što su oh, yes... no, never... I don’t mind... if you like it... Ipak, Lidija se baš nije doimala sretnom, bila je blijeda, jelo je jedva i okusila, a u pojedinim trenucima, dok su drugi razgovarali, Baniću bi se znalo učiniti kako djeluje bolesno i zabrinuto.
Najveseliji trenutak večeri između malo premasne guske i deserta zbio se kada su Nika i Lidija otvorile poklone koje im je on donio, mirise s Pakova tajnog skladišta. Zastale su s bočicama u ruci, kao da ne vjeruju u ono što vide. Prvi se snašao Tim, veselo uskliknuvši:
– Wow! What’s that!
Iako ni Lidijina u tom smislu nije zaostajala, bočica u Nikinoj ruci bila je pravo čudo. Chanelov logotip na njezinoj široj strani bio je umrljan, otisnut naopako, s dva, a ne s jednim l. Na vrhu je imala poklopac od gruboga lima, nalik na one kakvi su se nalazili na bočicama antibiotika iz pedesetih godina, a iznad tog, zapanjujuće aljkavo izvedenog poklopca bio je atomizer sličan onima sa spreja protiv komaraca i druge leteće gamadi. Susprežući smijeh, Nika prinese bočicu vratu, lagano pritisne atomizer, ne bi li provjerila miris ovog krajnje neobičnog Chanela. Na njezino veliko iznenađenje, atomizer se ponašao kao ručica soda-vode; iz bočice naglo prsne gotovo polovica njezina sadržaja ispunjavajući sobu slatkastim mirisom malina.
Svi prasnu u smjeh, a Banić, ozlojeđen i postiđen, pokuša Timu objasniti o čemu se zapravo riječ:
– I’ve bought it from Pako...
Iako je na spomen Pakova imena Lidiji i Niki odmah sve postalo jasno, Tim ga je i dalje gledao s čuđenjem i nerazumijevanjem.
– Pako is bootlegger – doda Banić, ne nalazeći bolje riječi u svom skučenom engleskom jeziku i svladavajući kašalj koji ga je iznutra razdirao.
– I would like to buy some – razveseli se Tim. – We’ll have a lot of fun in London.
Okruženi nesnosnim slatkastim mirisom, koji je čak uspio neutralizirati okus torte od oraha za koju je Lidija bila prava majstorica, nastavili su razgovarati. Govoreći brzo i oduševljeno, Nika je pričala o svemu što im se događalo proteklih mjeseci, kao i o planovima koji su pred njom i Timom. Banić je predmnijevao kako je cijela priča zapravo namijenjena njemu, jer je Lidiji sve to morala već ispripovijedati. Uglavnom, stigli su iz Londona u starom fordu koji im se putem četiri puta pokvario, što ih je koštalo više no da su došli avionom. Ondje su živjeli podosta boemski, u trosobnom stanu što ga je Tim naslijedio od pokojne tetke. On je zapravo suradnik jedne advertising agency i radi tek povremeno, a ona nešto zarađuje u privatnoj pakirnici voća i povrća, te u večernjoj smjeni kao prodavačica u trgovini s kavom. Njihov je veliki san da unajme razmjerno jeftin lokal u prizemlju susjedne zgrade i u njemu urede malu galeriju s radionicom za uramljivanje slika, jer su tajnama tog posla ovladali na nekakvu večernjem tečaju. Usto Niku jako zanima studij history of art, što bi joj, kako je mislila, bilo od neprocjenjive koristi u galerističkom poslu. Nažalost, za početak studija trebala bi uplatiti školarinu od tri tisuće funti, što joj je u ovom trenu nedostižno.
Slušajući optimističnu priču svoje kćeri, Banić se prisjeti kakvi su sve velebni planovi za budućnost kolali njegovom glavom dok je imao tridesetak godina manje. Besplatna odvjetnička kancelarija koja brani sirotinju pred nepravednim nasrtajima režima, zvijezda istražnog novinarstva koja razotkriva pokvarenost i gramzivost političara, privatna nakladnička kuća koja svojim subverzivnim izdanjima baca u očaj aktualnu vlast... Razmišljajući tako, posve slučajno pogleda svoju bivšu ženu koja se, snuždena i utihnula, doimala poput osobe koja pred drugima pokušava prikriti bol. U jednom času ona mu uzvrati pogled i nasmije se, kao da želi kazati kako joj nije ništa nego se samo malo zamislila. I kao da to želi dokazati, ona se uplete u Nikin dugi monolog.
– Nikola, zar ne bi bilo super kada bi stekla britansku naobrazbu? Možda bih ja mogla dignuti kredit za njezinu školarinu? To je zapravo samo desetak tisuća maraka.
– Mama, molim te! – prekine je Nika. – Od kolovoza nisi dobila plaću!
– Pa jest... – zamisli se Lidija, zacijelo suočena s gorkom stvarnošću. – Mnogi uopće i ne dobivaju plaću, ali to će se promijeniti...
– Promijenit će se na lošije! – odbrusi Nika. – Za godinu ili dvije više nitko neće ni dobivati plaću, osim onih nasmiješenih nitkova koji vam svaki dan lažu s televizijskih ekrana!
Osjećajući sasvim jasno kako se i od njega očekuje da nešto izjavi o Nikinoj školarini, Banić prozbori tihim glasom onoga na koga, nažalost, u ovom času ne bi trebalo računati.
– U ovom sam trenu dužan dvjesto pedeset četiri tisuće maraka – reče, a zatim, nakon što se susreo s njihovim preneraženim pogledima, kašlj ući doda: – Od toga četiri soma za novi stari golf.
– Isuse! – snebi se Nika. – Zar si kupio banku?
– Banke su, čini se, u takvom stanju da se mogu dobiti i za manju lovu – odvrati, a potom, ne želeći im ništa objašnjavati, zamoli čašu vode.
– Morao bih popiti tabletu – dometne. – Malo me boli glava. Valjda sam predugo buljio u televizor.
Morale su znati da laže, pripadao je onoj zanemarivoj manjinskoj skupini koja gotovo i ne uključuje televizijski prijamnik.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:13 am




7.


Probudivši se, Banić pogleda prema prozoru i zaključi kako snijeg više ne pada. Po kapima što su ravnomjerno udarale o prozorsku dasku čak se činilo kako se počeo topiti. Nije loše, pomisli, jer ovako rani dolazak zime, s obilnim snijegom na kraju studenoga nikome ne bi donio ništa dobra. Umije se, odjene na brzinu i zaogrne novim engleskim kaputom koji se uistinu doimao pouzdanom obranom od hladne zime. Potom ga potrese takav napadaj kašlja da se morao pridržati za rub stola. Naravno, s kašljem se pojavi i glavobolja, ne previše jaka, ali sasvim dostatna da je čovjek u svakom trenu bude posve svjestan.
Ispred kafića Kico naletio je na bivšeg štemera Kembru koji je izlazio strašno ljut i gotovo trijezan. Banić se začudi; to nije bilo vrijeme kada Kembra odlazi iz lokala, prije bi se reklo da mu je to bilo vrijeme dolaska.
– Ak ti je stalo do života, nemoj opće ulazit! – gotovo je vikao Kembra. – Odi radije s menom na gembač tu prek u podrum.
– Što je bilo? – čudio se istražitelj.
– Onaj idiot Pako poklonil je Zdenki nekakvi jebeni parfem. Ona ga je blesača išla odmah probat. Jebate, kad ga je pritisnula sve ka’ je bilo u flašici je izletilo van. I sad sve smrdi po pekmezu od malina. A to ni za moju bolesnu jetru.
– Da, da, moraš se čuvati – promrmlja Banić, pa prođe pokraj kafića, ostavivši Kembru na trgu ispred kioska pa ode do mjesta gdje je obično ostavljao auto.
Ulazeći u golf, sa sjetom pogleda prema napuštenoj »četvorki«, a zatim sa zadovoljstvom shvati kako su klinci, kojima je stari auto služio kao igračka, već očistili snijeg s vozila, ulaštili lim i temeljito obrisali prozorska stakla.
Otprilike pola sata poslije već se polako vozio vlažnom cestom što vodi od Samobora prema Bregani. Danju mu je sve izgledalo nekako drugačije. Mogao je jasno vidjeti obiteljske kuće s čijih se krovova cijedio okopnjeli snijeg, njihova sumorna dvorišta s polegnutom travom, ogoljelim voćkama i drvenim kućicama za pse, raznobojne plotove i jarke što su se punili vodom. Sasvim lako je pronašao onaj odvojak koji je vodio gore prema brdu, skrenuo i pošao mnogo užom cestom na kojoj je još bilo mekoga, vlažnog snijega što je prštao i ugibao se pod kotačima vozila. Na malom je proplanku naišao i na raspelo. Sada, pri danjem svjetlu, jasno se vidjelo da je raspeti Krist obojen ružičastom bojom koja ga je lijepo izdvajala iz bijele šumske pozadine.
– Daj, pomozi da ne popušim tu silnu lovu! – promrmlja Banić više u sebi, pitajući se smije li uopće na takav način razgovarati s Božjim sinom ili je njegov tihi i ne baš usrdni zaziv samo mala blasfemija. Sjeti se jedne stare pjesme Woodyja Guthrieja, u kojoj se kaže da je Krist tesarev sin, dakle dijete iz radničke obitelji, pa se ponada kako netko takva podrijetla mora znati što znači »popušiti lovu«.
Ne zaustavljajući se, spusti se razmjerno lako niz padinu i izađe na cestu uz koju je išla nekakva sporedna, zacijelo industrijska pruga. Nakon nekoliko trenutaka već se vozio kroz šumarak, cestom koja se čas blago uzdizala, čas spuštala. Vidio je čak i ono što one snježne noći nije mogao vidjeti; u šumarku je bilo i stambenih objekata, uglavnom samostojećih kuća, što su se, tu i tamo, nazirale kroz nazubljene, ogoljele krošnje. Sada je shvaćao kako one noći i nije prevalio baš preveliki put nego su ga zapravo vozali naokolo, odnosno da je između mjesta s kojega je krenuo i onoga na koje je stigao sasvim mala zračna udaljenost. Naravno, u mrkloj noći, na labirintnom putu punom zavoja, takvo što nije mogao zamijetiti. Došavši do mjesta gdje se nalazila stara kapelica, zamijeti u snijegu tragove kotača, skrene nadesno i zaustavi se na onom istome mjestu gdje su ga iznenadili i udarili po glavi. Ugasi motor i osloni se o sjedalo iščekujući nov napadaj kašlja. A kad se neugoda u grlu smirila, izađe van, zaključa auto i počne pregledavati tlo. Nije bio Indijanac koji se lako snalazi među tragovima, ali je u djelomice otopljenom snijegu uspio nazreti uleknuće što je nastalo kada je pao na tlo, kao i mnoštvo tragova nogu. Nekoć, dok je još radio u bivšoj miliciji, u takvim se situacijama okupljala sva sila raznih eksperata koji bi najprije sav prostor omeđili žutim vrpcama, a zatim dugo i minuciozno slikali tragove, mjerili ih, crtali arabeske što bi ih u snijegu ostavile razne vrste potplata... Banić tako nešto nije mogao učiniti niti bi od toga imao bilo kakve koristi. Što bi mu sad značilo da zna kako onaj tko ga je mlatnuo nosi Borovo cipele broj četrdeset pet, s gumenim potplatom čiji otisak podsjeća na sustav meridijana i paralela?
Ipak, kako je jasno mogao vidjeti da jedan par tragova nečijih nogu vodi uzbrdo, krene za njim i uskoro se nađe na vrhu blagog brežuljka, pred novom nizbrdicom koja je završavala širokim iskrčenim prostorom na kojemu se nalazila velika, ali trošna, i zacijelo napuštena katnica. Na ovoj, južnoj strani brijega, snijeg se već gotovo istopio tako da se nije dalo odgonetnuti u kojem je smjeru otišao čovjek čije je tragove dovde mogao pratiti.
I tad, u nekoliko koraka udaljenom grmlju, Banić spazi nešto crno. Priđe radoznalo, sagne se i podigne ostatak polomljenog kovčežića kakvim inače paradira nadobudna poslovna gospoda. Fine šarke kojima su bila spojena njegova dva dijela bile su polomljene, oplata udubljena i popucala, a na dobrano istegnutoj dršci visjele su policijske lisice kojima je nekoć bio učvršćen o vrata Banićeva automobila. Naravno, crnoj plastičnoj vrećici u kojoj se nalazio novac nije bilo traga.
Gazeći po mekoj zemlji što se poput tijesta ugibala pod njegovim nogama, Banić krene polako niz padinu i za nekoliko se minuta nađe ispred zgrade koju je ugledao s vrha brežuljka.
Zgrada je imala nešto secesijsko i vjerojatno je bila izgrađena početkom stoljeća, zacijelo kao vila za odmor, što se dalo zaključiti po njezinoj udaljenosti od grada i šumskom okolišu. Pročelje joj se sastojalo od široka stubišta s kolonadom od šest oblih, zidanih stupova i reda prozora okruženih bogatim fasadnim ukrasima, što su se s vremenom dobrano oljuštili. Iste takve ukrase imao je i red prozora na katu koji se, upravo iznad onog dijela s kolonadom, širio u prostran balkon sa zidanom ogradom i drvenom nadstrešnicom. Po visokom krovu, kao i po brojnim ovalnim prozorčićima, vidjelo se da zgrada mora imati potkrovlje uređeno za stanovanje. Naravno, svakom je došljaku otprve moralo biti jasno kako je ta, nekoć otmjena kuća već dulje vrijeme napuštena. Ne samo zbog trošnosti fasade, nego i zbog lošega, popucanog crijepa na krovu, porazbijanih prozora, zapuštenih i šikarom obraslih prilaza, neobrezanoga zimzelenog raslinja i slomljenih, hrđavih oluka što su popadali po mrkome, sparušenom grmlju. Ipak, i takva kakva jest, morala je biti pravi raj za nekog od novih bogataša koji su uživali u kupnji starih otmjenih zgrada što su ih, uz pomoć pravog potoka novca, pretvarali u raskošna čuda nalik na vilinske nastambe iz slikovnica, radeći to s osobitim veseljem ako su pritom svojim intervencijama mogli upropastiti koju od zaštićenih spomeničkih vrijednosti.
Banić se zaustavi uz visoku ogradu na čijem je vrhu bila postavljena nova bodljikava žica kao jasan znak da je netko već bacio oko na tu kuću ili je čak kupio pa započeo radove na njezinoj obnovi. Da je u pravu, shvatio je čim je dolje iza stupova spazio veliku količinu uredno poslaganih vreća cementa, a malo podalje i improviziranu natkrivku od dasaka pod kojom su bile sklonjene dvije miješalice za beton, velika količina zapakiranog crijepa, nešto zidarskog alata i veliki koluti željeza za armiranje.
Ali nikakva traga živom stvoru nije se dalo nazreti. Iza svih prozora bio je mrak, nikakva automobila nije bilo u blizini, iz dimnjakâ se nije vio dim, a električne žice s križnog priključka na krovu visjele su niz zgradu i nestajale u niskom grmlju.
S druge strane kuće, dakle iza njezina zabata, podizao se još jedan neveliki brijeg, i na toj se strani mogao vidjeti ravan stup dima. Zgrada je, dakle, posjedovala nešto što se moglo nazvati bliskim susjedstvom i njezina je šumska samotnost bila tek privid.
Ne našavši pravoga puta, Banić krene blatnjavom šumskom stazicom polako se penjući ka vrhu brežuljka. Ono što bi možda u proljetnim danima bilo ležerna šumska šetnja, sred ovog zimskog blata bio je pravi pothvat, tako da se nakon pet minuta našao na uzvisini, sav zadihan, znojan i cipela prljavih od blata. Sretan što ipak nije nijedanput pao i upropastio si novi kaput u kakvom se nekoć razmetao sada već pokojni Trevor Howard, Banić duboko udahne hladni zrak, prepusti se potom snažnom napadaju kašlja, a onda se zagleda u kućicu koja je, obrubljena neurednim plotom od letava, stajala dolje, kojih dvjesto metara od njega. Ako je u onoj prvoj zgradurini s kolonadom nekoć stanovala zagrebačka ili samoborska gospoda, pomisli istražitelj, tad su u tom neuglednom starom kućerku mogli stanovati samo njihovi konjušari ili vrtlari. Kućerak je, naime, bio sav naheren, krivoga krova i trošnog pročelja nekakve sive, zapravo neodređene boje, a dvorište puno raznih dogradnji od lima, valovite ljepenke, žičane mreže i trošnih dasaka.
Kao da ćuti nailazak nepozvana gosta, dolje ispred kuće, na lancu, očito predebelom za njegovo slabašno kudravo tijelo, razlajao se neugledni psić mješanac na čijem bi »rodoslovlju« desetak kinologa imalo što raditi bar mjesec dana. Približivši se kući, Banić spazi visoka muškarca četrdesetih godina u prljavome mehaničarskom kombinezonu kako pomno guli kožu s mrtvog zeca obješenog o nisku granu gologa trešnjina stabla.
– Dobar dan – pozdravi Banić približivši se ogradi.
Zauzet svojim važnim poslom, muškarac se i ne osvrne. Natezao je kožu ispod koje se promaljala crvena sluzava muskulatura ubijene životinje.
– Dobar dan – odvrati mu žena koju je u taj čas spazio na otvorenim kućnim vratima. Bila je ne mnogo mlađa od muškarca, debela i potrošena onoliko koliko to znaju biti žene koje su velik dio života teško radile.
Kao da je pozdrav svoje gazdarice shvatio kao znak da se nije pojavio nitko opasan ili zlonamjeran, psić prestane lajati i uz zveket prevelikog lanca ode u toplinu svoje male drvene kućice na kojoj je pisalo Šarko. Pedeset posto seoskih pasa nosilo je to jednostavno i opisno ime.
– Dajte mu recite da baci tog prokletog zeca – obrati se žena Baniću kao da ga moli za uslugu. – Sav je kraj prepun bijesnih lisica. Ko može biti siguran da i zec nije zaražen.
– Odi, prosim te, nutra! – izdere se čovjek na ženu. – Zec je u redu. Čak da i nije, kuhanje sve izvuče! Kaj ne?
– Ne znam baš – slegne Banić ramenima. – Možda biste ga ipak trebali dati na pregled.
– Pa da ga oni tam veterinari požderu! – otpovrne čovjek, zacijelo više no uvjeren u vlastitu logiku. – A kaj vi tražite?
Banić se jako zakašlje i pridrži za dvorišnu ogradu. Zatim se pribere, otare nos i reče:
– Molim vas čašu vode. Moram popiti lijek.
– Kaj ste tlakaš, kak ja? – upita čovjek, spretno skidajući ostatke krzna s ubijene životinje.
– Hvala Bogu, nisam. Boli me glava.
– No, to ni nikakva bolest. Da živite s ovom mojom babom, bolila bi vas još i više, ha, ha, ha!
U međuvremenu je žena već iznijela plavi metalni lončić s vodom i pružila ga Baniću. I dok je on gutao tabletu Ketonala, ona se ljutito okrene prema mužu.
– Ni ja ni deca to ne bumo jeli! Si čul?
– Ruža, jebem ti Boga! Odi nutra i pusti me na miru! Sam bum ga jel, a vi žderite žgance s mlekom!
Nadajući se da će bar malo smiriti situaciju, Banić upita ono što ga je zanimalo:
– Ona velika kuća iza brijega... Čija je zapravo?
Čovjek odbaci zečju kožu u stranu i pogleda ga sumnjičavo, onako kako se gledaju njuškala i suvišni radoznalci. Pošuti nekoliko časaka, opere ruke u lavoru što je stajao na drvenom stolcu, obriše ih o kombinezon, i baš kad je zaustio da odgovori, žena ga pretekne.
– Od nekakvog Maruševskog.
– I gdje je sad taj čovjek?
Muškarac pogleda bijesno ženu kao da joj želi kazati kako je on tu da razgovara s radoznalim došljacima, pa počne tumačiti:
– On vam je bil inženjer tam u Zagrebu. I u nekom komitetu, vrag bi ga znal kakvom. Onda su ga optužili da je nekaj proneveril, pa se prek noći spakiral i zbrisal u Kanadu.
– To je bilo nedavno?
– Je, kak se zeme – mudrovao je muškarac. – Ak mislite da je deset let nedavno, onda je to bilo nedavno. Ak tak ne mislite, onda je bilo davno. Kužite?
– Znači, u kući već deset godina nema nikoga?
– Da, al se pripoveda da su je njegovi nasljednici proljetos prodali nekom za lepe novce. Taj se sad sprema za preuređenje. Angažirat je arhitekte, dovlekel mešalice, crep, drot, cigle...
– A tko ju je kupio?
Čovjek ga pogleda prijekorno, baš kao da ga Banić uzrujava glupošću svojih pitanja.
– Kak, ko ju je kupili? – gotovo da je vikao muškarac. – Kaj mislite da ju je kupil kakvi penzioner ii invalid Domovinskog rata? Sigurno ju je kupil neki od ovih bahatih hadezejskih bogataša kaj se razbacuju s našom lovom!
– Joža, daj se smiri! Znaš da si tlakaš! – umirivala ga je žena. – I kog se vraga sad pjeniš! Sam si glasal za njih i okolo pripovedal kak su oni jedina prava varijanta za Hrvatsku...
– Ruža, ovo ti je zadnja javna opomena! – izdere se on na ženu koja ga je zasigurno znala izbezumiti. – Ak sam glasal za njih dosad, to ne znači da bum i odsad! Taj film više ne buju gledali!
– Znači, ne znate tko ju je kupio? – upita istražitelj, još jedanput spašavajući debelu Ružu od muževa bijesa.
– Nemam pojma. Ak vas zanima, ote na katastar pa lepo pitajte. Znam sam to da ju je netko kupil. Motali su se tu ovih dana, merili nekaj, čak su ostali nekoliko noći tam u potkrovlju, ko da im je bilo teško vrnut se u Zagreb ili uzet sobu u hotelu...
– Bili su tu? – sa zanimanjem će Banić.
– Da, mislim da su prekjučer prešli nekam.
– Jučer! – ispravi ga žena.
– Kaj ti znaš!? – promrmlja on, razvezujući oguljena zeca.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:13 am





8.


Kada je podvukao crtu ispod poslovnog pothvata zvanog istambulski Chanel, Pakov je score bio sasvim loš. Dvije je bočice poklonio Baniću, jednu šankerici Zdenki, točnije, zamijenio ju je za tri gemišta, jednu je dao inkasatoru Marijanu na poček, šest je komada prodao Timu za funte koje je pijan izgubio, a četiri je paketića prodao nekim prigradskim tipovima koji su s curama naletjeli u lokal nakon kinopredstave. Dva od ta četiri morao je uzeti natrag i vratiti novce zbog neispravna atomizera koji je na pritisak izbacio sav sadržaj bočice. Možda bi prodao još kutiju, dvije da tog jutra u »predstavništvo« nije upala policija i zaplijenila svu preostalu robu, naredivši nesuđenom »predstavniku« da smjesta skine natpis s lokala, odnosno s ulaza unajmljenog stana. Dok su ga odvodili u policijsku postaju, s iskrenim užasom u glasu pozivao se na svoj »kinooperaterski imunitet« i derao se iz sve snage:
– Kaj vam je!? Kaj ste popizdili!? Ko bu večeras vrtil Godzilu?
Izbjegavši tu neugodnu aferu, koju je Kembra protumačio kao nečastan čin policije koja je, po njemu, bila potkupljena od proklete ljubomorne konkurencije, Banić se izvukao iz stana, sjeo u auto i odvezao se pod Sljeme, namjeravajući razgovarati s vlasnikom Lucky holdinga. Izašao je iz auta i stao pred ulaz, prateći žmirkanje kontrolne lampice na kameri što je nadzirala prilaz kući. Znao je da je ovdje nepoželjna osoba i sumnjao je da će mu uopće otvoriti vrata. Ipak, nakon nekog vremena, zapravo već u trenu kada se spremao otići, začuje kako je brava na vratima kvrcnula i on otvori vrata.
Rudija Lepena našao je baš u trenu dok je iz video-rekordera vadio kasetu snimljenu prošle noći. Kao da ga nije ni primijetio, Rudi nalijepi samoljepljivu vrpcu na hrbat kasete, pa na nju urednim, štreberskim rukopisom napiše 27. XI. i odloži je u regal gdje su ležale ostale snimke. Banić počne kašljati kao da će mu se rasprsnuti pluća. Rudi ga isprva pogleda kao da misli kako tim kašljem želi privući njegovu pozornost, a zatim, čini se, ipak shvati da je istražiteljev napadaj autentičan i bolan. Sagne se pod pult i izvadi kutiju u kojoj je bila bočica s natpisom Pholcodin, istrese iz nje na dlan dvije crvene kapsule i ponudi ih Baniću.
– Glavobolja vam je prošla?
Istražitelj kimne potvrdno.
– Onda će vam proći i kašalj. Popijte ovo! Djeluje na moždane centre i apsolutno ublažava suhi kašalj. Samo, bilo bi dobro da nakon toga ne vozite.
– Oh, hvala – reče Banić, pa pun povjerenja u čovjeka koji ga je spasio glavobolje, uzme crvene kapsule i proguta ih. – Neću voziti. Prepustit ću to osobnom šoferu. Hoćete li provjeriti bi li me gospodin Lakota primio? Raspolažem nekim novim...
– Neće vas primiti – kratko će Rudi. – Otišao je u Rukolu pokraj Dugoga Sela. Ondje je lijep prosvjed radnika ciglane koju je nedavno kupio.
– Prosvjed?
– Da – nešto će tiše Rudi, pa se nagne prema istražitelju kao da mu želi prišapnuti povjerljive stvari. – Po mom sudu, holding propušta vodu na sve strane. Morat će prodati brojne tvrtke i smanjiti broj zaposlenih. Sva je prilika da će u toj sječi glava pasti i moja. Osim... osim ako me vi odredite za pomoćnika u poslovima sigurnosti i nadzora...
Predosjećajući kako će mu taj čovjek još zacijelo trebati, Banić prešuti kako taj posao nikada nije ni namjeravao prihvatiti, te kako sada od njega, baš kada bi se i predomislio, ne bi bilo ništa. Razmišljajući o tome što da mu kaže, spasi ga novi napadaj kašlja.
– Za nekoliko minuta lijek će početi djelovati – tješio ga je Rudi, kao da mu je neugodno što mu već nije bolje.
Obrisavši nos i duboko udahnuvši, Banić spazi kako dolje pod prozorom prolazi Štriga, ponovno s puškom u jednoj, a ubijenom lisicom u drugoj ruci.
– On zbilja ne može bez tih bijesnih lisica? – upita istražitelj, pokazujući prstom prema prozoru.
– Možda bi bez lisica i mogao – mirno će Rudi Lepen – ali otkako se vratio iz rata, čini se da više ne može bez oružja. Što ćete, rat nas je sve promijenio.
– Da, da – promrmlja Banić – pogotovo u financijskom smislu.
– Što je, niste baš neki rodoljub? – namigne Lepen.
– Ne... rodoljub sam – ušeprtlja se Banić. – Ali nisam budala...
Rekavši to, kratko mahne Rudiju, pa, pazeći da ne naleti na Štrigu, oprezno napusti zgradu Lucky holdinga.
Nije imao pojma gdje bi se mogla nalaziti ta ciglana, ali se nadao da će mu netko u Dugom Selu već znati objasniti. Vozio je polako i oprezno, osjećajući kako mu se sve više spava. Rudi je imao pravo. Crvene su kapsule bile neobično djelotvorne, više ga ništa nije tjeralo na kašalj, ali mu se zato tako drijemalo da je morao otvoriti prozor i osvježiti se hladnim zrakom. Naravno, već prvi prolaznik uz kojega je zastao, došavši u Dugo Selo, pokazao mu je odvojak kojim se najbrže moglo stići do ciglane. Pošao je polako tom uskom sporednom cestom i nakon nekoliko minuta naletio na gužvu što se stvorila pred nevelikom zgradom zacijelo zastarjele i nerentabilne ciglane. Izašao je iz auta i pridružio se skupini od pedesetak ogorčenih radnika koji su čas fućkali, čas skandirali »hoćemo posla!, hoćemo kruha!«. Ispred radnika, na širokom prostoru prekrivenom utabanom crvenom šljakom, stajao je plavo-bijeli policijski automobil oko kojega su se vrzmala tri uzrujana i vjerojatno uplašena policajca. Nekoliko metara iza njih, pokraj neuredno naslaganih kupova cigle, bio je parkiran veliki audi A8, iz kojega su upravo izlazili Krsto Lakota, njegov pomoćnik Roman Pešelj i još jedan oniži, nabijeni čovjek velike glave i podužih majmunskih ruku.
Čim su izašli iz auta, iz pedesetak se grla prolome uzvici negodovanja pomiješani sa zvižducima. Sa svojega mjesta Banić je dobro mogao vidjeti kako se Lakota i Pešelj ponašaju sasvim mirno, po čemu je zaključio da su im takve situacije najobičnija svakodnevica. U jednom trenu Lakota da mig onom nabijenom tipu i on se, kao poslušno pseto kad začuje gospodarov glas, uspne na vrh onog nepravilnog kubusa cigle kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti. A kad se našao na vrhu i uspravio, svjetina zaurla iz svega glasa:
– Lopovi, lopovi, lopovi!
Stojeći iznad njih, glavati je svojim dugačkim ručetinama davao znak masi da se stiša i sasluša ga. Konačno, kad su se ciglari umorili od vikanja, nastane tišina koju čovjek iskoristi i počne im glasno govoriti:
– Ja sam Jerko Soldo, vaš novi direktor! Htio bih vam objasniti situaciju i uvjeriti vas kako dolaze bolji dani za naš kolektiv.
Ljudi koji su već izgubili svaku nadu u budućnost i koji su priču o »boljim danima« doživljavali kao neku vrstu poruge, zažamore i počnu ponovno vikati:
– Hoćemo posla! Hoćemo kruha!
I sam izgubivši strpljenje, Soldo se počne s njima uporno nadvikivati. Začudo, iz te je svađe izašao kao pobjednik, tako da je nakon nekoliko minuta ponovno nastao mir sred kojega su njegove glasne riječi pune raznih lijepih obećanja upravo grmjele iznad utihnule gomile:
– Vi znate kroz kakav smo rat prošli i što smo njime dobili! Golema razaranja i patnje koje smo svi zajedno osjetili na vlastitim leđima uzrokovali su razne gospodarske probleme na svim stranama. Zajedno ćemo ih i složno prevladati! Dajem vam svoju riječ da nitko, baš nitko neće ostati bez posla. Dobit ćete pristojnu pomoć i pričekati nekoliko tjedana dok se ne završi restrukturiranje tvrtke i donesu planovi nove proizvodnje. Tada ćete se vratiti na posao i startati od nule. Onaj tko je imao tisuću kuna plaće tada će imati dvije, onaj tko je izgubio zdravlje uz lopatu ići će u ured, onaj koji je ovdje proveo dulje od deset godina dobit će plaketu, novčanu nagradu i srebrnjak s likom Svetog Oca, onaj...
Čak bi i idiot shvatio da čovjek majmunolikih ruku laže, pomisli Banić, pa se približi maloj skupini ciglara koji su stojeći postrance o nečemu razgovarali. Premda se Soldo derao iz svega grla, mogao ih je posve jasno čuti. Pričali su o tome kako je Lakota već otkupio cjelokupnu proizvodnju jedne velike ciglane negdje u Mađarskoj, te kako ovu namjerava zatvoriti i srušiti te na njezinu mjestu izgraditi veliki terminal za kamionski promet jer će ovuda, kako se govorkalo, prolaziti velika zaobilaznica autoceste za Mađarsku. A ako već i ne napravi robni terminal, nagađali su ciglari, sve redom mlađi dečki, zasigurno će napraviti nešto mnogo unosnije od stare, gotovo manufakturne ciglane.
– Možda Chop-Stop restoran – primijeti Banić, a oni mu uzvrate pogledima punim nepovjerenja, kao da žele kazati kako im nije drago što prisluškuje.
Shvativši kako uopće nije trenutak kad bi Lakoti trebao izići pred oči, Banić se vrati do automobila, spreman da napusti taj tužan skup, na kojemu se optimističkom retorikom ukida jedna stara ciglana zajedno s ljudima koji su od nje živjeli. Vraćajući se uskom cestom, u jednom je trenu morao skrenuti na nogostup kako bi propustio i auta sa specijalcima koji su očito žurili na »ceremonijal« zatvaranja spontanog prosvjeda.
U tri popodne pozvonio je na ulazu velike kuće na Britanskom trgu i sačekao da se Nika i Tim spuste. Obećao je da će ih izvesti na simbolični ručak u pizzeriju Mama. Premda je on svoj život mogao sasvim lijepo zamisliti i bez te talijanske gluposti, Nika je uvijek govorila kao u cijelom Londonu nema tako dobre pizze koja bi se mogla mjeriti sa zagrebačkom. Sišli su brzo, Tim mu je doviknuo jedno zafrkantsko Hi, dad, a Nika ga poljubila u obraz.
Časak nakon toga Nika i Tim rezali su goleme tople pizze prekrivene šampinjonima i šunkom, a Banić je, ispričavši se kako je netom bio prisiljen ručati s uvijek gladnim Komarom, naručio samo jedan hladni Heineken. Polako je pijuckao svoje pivo čudeći se brzini kojom je njegova kći tamanila pizzu. U jednom trenu ona ga pogleda i punim ustima prozbori:
– Ti bi je morao natjerati da ode liječniku!
– Koga!? – začudi se on.
– Pa mamu! Zar nisi vidio da s njom nešto nije u redu?
– Pa može i sama...
– Čekaj, Nikola – reče ona ljutito oslovivši ga imenom, što je činila uvijek kada bi ga za nešto htjela okriviti.
– You’ve called him Nikola!? - začudi se Tim koji je zacijelo razumio. – But, he’s your father!
– Šuti, Englez! – odbrusi mu ona pa se nagne bliže ocu.
– Stalno je boli nešto tu iznad želuca. Kaže da se osjeća... kao da joj je nešto zapelo u ždrijelu. I ne jede gotovo ništa. Samo loče Apaurine jer misli da je to od nervoze. A nije... To je sigurno nešto gore.
Banić je šutke pogleda. O Lidijinim tegobama nije znao baš ništa, što je bilo posve razumljivo. Čak i dok su bili u braku gotovo se nikad nije ni na što žalila. Jednom mu je čak prešutjela i akutnu upalu bubrega, praćenu temperaturom od četrdeset stupnjeva. Tek kad ju je vidio kako se trese u krevetu i govori besmislice, panično je odjurio po kućnog liječnika Šarića.
– Misliš li da bi to mogao biti rak? – reče Nika tihim, drhtavim glasom. Vidjelo se da ju je i zgrozila sama pomisao na takvo što.
– Isuse, pa valjda nije! – zabrine se Banić. – Mogu pitati doktora Šarića.
– Šarić je idiot! – odbrusi ona. – Preko telefona će ti ispričati cijelu internu medicinu na najstručniji način i ostaviti te u još većem neznanju. Moraš je nagovoriti da ode k liječniku. Mene ne sluša. Tebe će poslušati, ti si uvijek znao s njom.
Da, zato smo se i rastali, pomisli Banić, ali odustane od te uistinu neprikladne primjedbe.
– Lidia will have to see a doctor! – primijeti Tim, dovršavajući svoju pizzu.
– Isuse! – zakoluta Nika očima. – Inače je sasvim u redu, ali me koji put zna toliko iznervirati! Slušaj, tata, ako je nešto ozbiljno, ja je vodim u London! Ni po koju cijenu neću je pustiti u koju od ovih bolnica gdje više nemaju ni ferbande, ni aspirine, a rane zamataju u toaletni papir. I gdje liječnici rade za plaću za koju u Londonu nitko ne bi počistio pseći drek s ulice.
Uistinu, vijesti o domaćem zdravstvu što su u posljednje vrijeme punile stranice domaćeg tiska bile su više no zastrašujuće. Cijele klinike i bolnice najavljivale su prestanak rada, a velik dio medicinske opreme bio je ili u kvaru ili pred rashodovanjem zbog starosti.
– Predsjednik vlade kaže kako će se to već srediti... – reče Banić tiho i neodlučno, kao da ni sam ne vjeruje u tako fantastičnu mogućnost.
– Ma kakav predsjednik vlade! Dok je to govorio, sigurno mu je bila vaterpolska kapica na glavi! – ljutila se Nika. – Sve to sranje ne bi popravio ni David Copperfield, koji je izveo nestajanje Kipa slobode! Zar ne znaš da se svi oni liječe u Zürichu, da ih je pun Walter Reed i John Hopkins Hospital?
– Dobro, dobro! – umirivao ju je Banić. – Natjerat ću tvoju majku da ode k liječniku.
Nakon tog posve neugodnog ručka, mučen crnim slutnjama na koje ga je nagnala njegova kći, Nikola Banić uđe u prolaz kina Apolo koji je još uvijek mirisao na maline. Odustavši od posjeta kafiću Kico, požuri prema svom uredu i nemalo se začudi naletjevši na Paka, koji je, namjestivši drugu rolu Godzile, sišao malo na zrak.
– Nisi u zatvoru? – začudi se Banić.
– Si lud!? Kaj ti je? Pa znam ja s njima. Tko bi inače vrtil Godzilu?
– Da, da, ti si jedini koji to zna! Stručnjak za Godzilu i druge nemani! – zajedljivim će glasom istražitelj. – Hajde, kako su te pustili?
– Pa, prvo su mi rekli da moram otkucat onog od kog sam preuzel robu. Poslal sam ih u kurac i rekel da me mogu rastezat, nabijat mi čavle pod nokte, gazit mi kurje oči i čupat jaja... al da Pako ni cinkaroš.
– I onda?
– Je, nisam štel popustiti Onda su prešli na lukavu varijantu i rekli da me buju pustili da se branim sa slobode ak im rečem...
– I onda si popustio? – nasmije se Banić.
– Koji se kurac smiješ!? – ljutio se kinooperater. – Jasno da sam popustili Pa to su bile nove okolnosti! Prefrigana su me naveli na tanak led. Inače su me mogli oderat živog, a da im ja ne bi nikaj rekel.
– I što ćeš sad kad si popušio Chanelovo predstavništvo?
– Joj, detektiv, nemaš pojma kak se sve dobro poklopilo – reče Pako koji se uvijek znao radovati raznim poslovnim bedastoćama u koje se zaplitao kao muha u paukovu mrežu. – Sutra ili preksutra dolaze Casio ure. Koštale buju me dvajst marki po kili, a jedan komad se može frknut za pet banki. Čisti Diznilend!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:14 am





9.


Tek što se snijeg istopio, negdje sa sjevera dovaljao se novi hladni val, prosuo po gradu svoje studene vjetrove i prekrio nebo gustim tamnim oblacima boje oksidirana olova. U čudesnoj, Baniću posve nejasnoj digitalnoj kutiji brzo se okretao svjetlucavi disk koji je prošao dug put od londonskog Camden Towna do kina Apolo. Evansov umorni klavir u lakim je potezima razbacao nešto od atmosfere pustih ulica, rijetke kiše i očajno turobne noći, sve dok ga nije presjekla Milesova truba, zavapivši tužno, pokislo, promrzlo, kao da meditira o tome kako život može biti sasvim zeznuta stvar. Takvih se turobnih pastelnih boja moglo naći još samo u Cheta Bakera. Iako se zvala Blue in Green, stvar je bila siva do kosti, čisti opijat, savršena mješavina emocija zbog kojih bi čovjek najradije skočio s mosta.
Vani na ulici, na sigurnoj distanci od Milesovih oporih lamentacija, radnici su spremali Ilicu za božićne i novogodišnje blagdane, premda je do njih ostalo još gotovo mjesec dana. Postavljali su nizove žaruljica, svijetleće zvjezdice i razne druge ukrase koji su trebali otopiti mučno sivilo grada na koji je, poput sporog sutona, padala jedna teška, zla zima. Tamo na Britancu umirovljenici su se nad prepunim kontejnerima nadali boljoj kakvoći predblagdanskih otpadaka, a profesionalni prosjaci, »opskrbljeni« bosonogom djecom, mekšim srcima užurbanih prolaznika.
U svojoj samotnjačkoj filozofiji Banić je uresima pretrpan grad i izvanjsku razdraganost držao dobrim razlogom za privatnu sjetu, baš kao što je sveopću tugu držao pravim povodom za privatnu ravnodušnost. Ma koliko i sâm u tom paradoksu nazirao jasan znak mizantropije i mrzovolje srednjih godina, nije bilo načina da si pomogne. Do kraja ispunjen takvim nezgodnim i neprikladnim osjećajima, ušao je u suteren svoje omiljene iličke prodavaonice nasuprot kinematografa August Cesarec i odlučio se opskrbiti nekim namirnicama koje su nedostajale u njegovu kronično praznom hladnjaku. Budući da je jeo uglavnom vani, gdje bi se našao, i to ponajviše brza jela koja se pojedu s nogu, ona koja Amerikanci zovu junk food, od prehrambenih je stvari uzeo nekoliko konzervi sardina, suhu kobasicu i kilogram vakuumiranog kikirikija, ali se na raskošnom odjelu piva i drugih pića zadržao, opčinjen kao hacker na izložbi novih računalnih dostignuća. Bio je to pravi pivopijski raj sa slobodnim razgledom i self-service prodajom, tako da je nakon pola sata premišljanja odabrao četiri limenke Plsen Urqella, dvije boce preskupog Murphy’s piva, dva Kilkenyja, tri konzerve devetpostotne Bavarije i četiri boce svijetlog Molsona. Uzeo bi i mnogo više, ali je od svega ponajviše mrzio tegljenje pretrpanih cekera i najlonskih vrećica, zbog čega je, dok je još bio u braku, uspio markirati gotovo sve odlaske u Trst ili Graz na koje ga je tjerala Lidijina prostodušna potrošačka narav.
Na Britancu je od svog »dilera« Cigle preuzeo u novinski papir i stare najlonske vrećice dobro zamaskirane dvije šteke dugoga Marlbora, koji je po kutiji bio četiri kune jeftiniji od onoga kratkoga, kakav se prodavao na kioscima, a zatim produžio do kolportera Robija da uzme bar neke od jutrošnjih novina.
– Kaj bute danas, gospon detektiv? – upita Robi skrivajući se pod velikom kapuljačom koja mu je bila dragocjena u gotovo cjelodnevnom stajanju na otvorenome.
Među šarenom salatom raznih dnevnika i tjednika Banić spazi novi broj Magazina X, čiji mu udarni naslov privuče pozornost. Magazin X nije imao ni lažne ni istinite nego članke promjenjiva karaktera. Njegove bi vijesti isprva zvučale istinito, no već bi drugoga dana bile opovrgnute kao laž, dok bi se trećega dana u ostalim tiskovinama pojavljivali napisi što su svjedočili o njihovoj istinitosti, da bi pak četvrtoga dana pljuštale tužbe zbog njihove izmišljenosti... Riječju, Magazin X živio je u toj čudnoj dijalektici istine i laži, i ipak nekako istrajavao u svojoj ne prevelikoj, ali ipak isplativoj nakladi. Vijest zbog koje je istražitelj spremno kupio novi broj senzacionalističkog tabloida bila je kratka, ali vrlo znakovita. Glasila je:
OTETA SUPRUGA TAJKUNA LAKOTE

Znajući da to mora pročitati na miru kod kuće, plati novine, nagura ih u vrećicu s konzervama piva i požuri prema kinu Apolo. Prolazeći pokraj Kica, kroz svježe oprano okno spazi kako se oko jednog stola svađaju Kembra, Pako i Flegma, pa požuri, bojeći se da će ga spaziti i natjerati da uđe u lokal. Naime, ta je čuvena trojka znala po cijeli dan vrebati neoprezne znance za koje su pretpostavljali da bi im mogli platiti piće.
Banić odloži pivo u hladnjak, svuče kaput, pa se nalakti nad otvorene novine koje je rasprostro po radnom stolu. Tko zna što je u svemu tome istina, a što bezočna laž, pitao se prelijećući preko redaka u kojima su se smjenjivale opće trivijalnosti s nevjerojatnim saznanjima tobožnjih informatora Magazina X. Raskošno razvedena i pikantno dorađena vijest imala je ipak neku srž u koju se moglo manje-više povjerovati. Stvari su otprilike stajale ovako.
Chriss ili Krsto Lakota otišao je 1983. u London. Prema riječima jednih, zbog financijskog skandala koji mu je prijetio robijom, po drugima, zbog već općepoznatih prohrvatskih ili protujugoslavenskih stavova. Ondje se počeo baviti uvozno-izvoznim poslovima u kojima su mu, prema jednoj verziji, pomagali neki engleski biznismeni koji su trgovali s balkanskim zemljama, a prema drugoj, jak je oslonac imao u krugovima oko jugoslavenske ambasade. I kako to u Magazinu X uvijek biva, prema jednima se uspio obogatiti, dok je prema drugima, financijski skrahirao. Kažu da je negdje oko 1989, dakle već potkraj svog britanskog egzila, upoznao Elizabeth Key, kćer vlasnika nekoliko prilično uglednih londonskih knjižara. Tada dvadesetpetogodišnja Bety nije uspjela odoljeti njegovu egzotičnom šarmu, ostavila je zaručnika i udala se, na užas roditelja, za deset godina starijeg Hrvata. Nakon uspostave hrvatske države rodoljubivi se Chriss odazvao zovu domovine i vladajuće stranke, pa se 1990. vratio u Zagreb, naravno, zajedno s mladom i prelijepom ženom. Koristeći se svojim britanskim vezama, uvelike je lobirao za Hrvatsku, organizirao dopremu humanitarne, ali i nehumanitarne pomoći, među kojom su morale biti i znatne količine oružja. Ali kako je država zapravo organizirani skup pojedinaca, kako to duhovito zamjećuje autor teksta, Lakota je, radeći za domovinu, sve više radio i za sebe sama, tako da je popis tvrtki što ih je, poput Građanina Kanea, osvajao brzo i lako, postao predugačak za skučeni prostor jednog lista kakav je Magazin X. No kako članak nije želio biti tek poslovni portret novopečenoga domaćeg bogataša, ono zbog čega je strpan na prvu stranicu nalazilo se u masnom okviru, ispod fotografije koja je sretne supružnike zatekla na nekoj dobrotvornoj aukciji slika koju su, kako je pisalo, gotovo u cijelosti počistili sami. U tom se tekstu tvrdilo kako je lijepa Bety Lakota oteta prije gotovo tri tjedna, te kako otmičari, zacijelo ljuti poslovni neprijatelji njezina muža, traže golemu otkupninu. Bojeći se za sigurnost svoje žene, u koju je oduvijek bio zaljubljen na uzoran i pomalo staromodan način, tajkun namjerno nije obavijestio policiju nego se upustio u pregovore s otmičarima nadajući se kako će uz pomoć novca sve riješiti sam.
U gusto otisnutom tekstu bilo je i raznih nevjerojatnosti, koje su zacijelo trebale biti šlag uz koji će čitateljstvo lakše progutati novinski kolač. Pisalo je, primjerice, kako je galantni bogataš svojoj ženi koja je voljela pjevati namjeravao izgraditi pravi kabare na Tuškancu, kako je, posredovanjem jake veze iz nekog muzeja za mali novac otkupio tri Kraljevićeva platna, kako je za svoj golemi ljetnikovac na Lošinju htio kupiti vlastiti kanader i slične bedastoće. I sam ponesen smionom analogijom domaćeg tajkuna i Wellesova fikcijskog lika, autor teksta kao da se u smiješnim pretjerivanjima nadahnjivao elementima iz slavnoga filma.
Ispod teksta je bio i novinarov potpis, zapravo pseudonim po kojemu je zacijelo postao slavan među ograničenom publikom ovoga lista. U dnu stranice sitnim je italicom pisalo Rattus Croaticus, i Baniću odjednom sine kako se iza tog smiješnog pseudonima krije ruka pijanog boema kojega je upoznao u gostionici na Gornjem gradu. Da, to je svakako morao biti Joe Štakor.
Iznenađen i vidno zainteresiran, istražitelj ode do hladnjaka, otvori bocu Molsona, zapali Marlboro, pa cijeli tekst pročita još jedanput. A zatim, premda nije očekivao da bi se u Magazinu X dalo pronaći još štogod zanimljivoga, počne prevrtati stranice i razgledavati uglavnom velike fotografije, praćene sitnim tekstovima u kojima se nešto nagađalo, lagalo ili podmetalo. Ipak, na posljednjoj stranici nađe i člančić koji je zasluživao da se nađe na prvoj. Ovdje je bio zacijelo samo zbog toga što je u redakciju stigao prije samog zaključenja lista. U članku su bili kratki odgovori na upit uredništva, koji su značili zaostali relikt novinarske profesionalnosti i poštenja na koje se u groznom tabloidu više nije moglo ni pomišljati. Tu je neki od brojnih policijskih glasnogovornika tvrdio kako nemaju nikakvih podataka o otmici gospođe Elizabeth Key-Lakota, te kako, u skladu s tim, nisu ni poduzimali policijsko-istražnu obradu. Ispod policajčeva iskaza bilo je i ono čime je prikaz cijele afere morao započeti: osobna izjava gospodina Krste Lakote koji tvrdi kako mu žena uopće nije oteta nego se trenutačno nalazi kod rodbine u Londonu. On je, navodno, jučer s njom dugo i potanko razgovarao, nakon čega su odlučili tužiti novine zbog zlonamjerne izmišljotine iskonstruirane radi pukog povećanja naklade.
Listajući pomalo odsutno novine, Banić je razmišljao kako iz perspektive te afere i pogled na neobičan posao što ga je trebao obaviti za Lakotu dobiva sasvim nove konture. Naravno, ako je sve bar u malom dijelu istinito! Jer, ako je lijepa Britanka uistinu oteta, tad bi i njegovo vozikanje samoborskom okolicom moglo biti dijelom neke radnje kojom se tajkun želio izvući iz nevolje. Možda je donekle i razumljivo što se bojao povjeriti stvar policiji, koja ionako ne bi ulazila ni u kakve noćne razmjene, nego bi svojim općepoznatim metodama nastojala uhititi počinitelje. Ali zašto mu onda nije sve rekao? Privatni je detektiv ipak neka vrsta odvjetnika za prljave i polulegalne poslove, i pred njim klijent nema što tajiti.
I tad mu, onako zamišljenom i pomalo zbunjenom, još jedan člančić zaokupi pozornost. Uistinu je ovaj broj lista bio više no koristan!
Na trećoj stranici, uz sliku bradatog čudaka, stajao je naslov:
COL — VELIKA OPSJENA

U članku je čovjek s fotografije, inače neki nepriznati stručnjak za telekomunikacije, objašnjavao čitateljima lista kako je nedavna prezentacija novog internet providera, upriličena u hotelu Palace, zapravo velika prijevara. Cijela stvar, bar onako kako je ondje prikazana, ne bi uopće mogla funkcionirati, te je bila neka vrsta tehnološke besmislice. Služeći se usporedbama s grafikama stanovitog Eschera, bradati je tip iznosio argumente koji su vrvjeli optičkim kablovima, tipovima umreženja servera, korisničkom propusnošću, transfer rateom i sličnim stvarima koje Banić, naravno, nije mogao razumjeti. Na kraju je tobožnji stručnjak optuživao Lucky holding kako raskošnom prezentacijom želi za sebe osvojiti najbolji polazni položaj u budućoj licitaciji, na kojoj će država, navodno, prodati svoje telekomunikacije najboljem privatnom ponuđaču.
Iako ovaj tekst nije bio potpisan pseudonimom Rattus Croaticus, Banić je znao da mora što prije pronaći Joea Štakora i porazgovarati s njim. Naravno, uz nekoliko čašica boljeg vinjaka!
Gore na Katarinskom trgu nije bilo nikakvih prosvjednika, ali ni u Taverni nije bilo novinara Joea Štakora, stručnjaka za poslovne, budoarske i druge skandale. Banić naruči pivo pa zasjedne za šank, polako postajući svjestan kako je ovakvo iščekivanje najobičnija glupost. U okolici je bilo bar tridesetak lokala u kojima je novinar mogao svoj pesimističan pogled na svijet utapati u vinjaku, a usto je čak zbog kakva razloga mogao i zaostati u uredništvu ili se pak kod kuće osvješćivati od sinoćnje pijanke. Ipak, popije pivo do kraja, plati i izađe. Znao je da je tu u jednoj od obližnjih gornjogradskih uličica i redakcija Magazina X, ali mu se tamo nikako nije išlo. Tad se sjeti kako u džepu kaputa još uvijek ima mobitel što ga je dobio uoči one neuspješne akcije, pa mu padne na pamet kako bi, uz malo sreće, već istoga trena mogao porazgovarati s novinarom. Kako je oduvijek prezirao razmetljivce koji hodaju ulicom s tom antipatičnom napravom prislonjenom uz uho, zađe u najbližu vežu, nazove informacije i reče:
– Molim vas broj uredništva Magazina X.
– Tog smeća – reče telefonistica, očito zaboravivši na poslovni kodeks.
– Ako vas čuju – prekori je Banić – napisat će kako ste kao agentica KOS-a silovali malodobnog nećaka.
Kao da je prečula njegovu zajedljivu primjedbu, telefonistica odvergla broj i prekine vezu.
Trudeći se da ne zaboravi tih sedam brojeva, Banić brzo nazove uredništvo.
– Magazin X! Izvol’te – začuo se ljubazan ženski glas.
– Trebam gospodina Štakora.
– Kakvog Štakora!? – čudila se ženska. Morala je znati o kome je riječ, ali je sigurno čekala da čuje pravo ime i prezime.
– Onog Rattusa Croaticusa... – zbuni se Banić.
– Sigurno trebate gospodina Ivu Stakorovskog. Pokušat ću vas prespojiti.
U slušalici nešto kvrcne i iz nje se razlije sintetička izvedba onog poznatoga glazbenog broja Scotta Joplina iz filma Žalac. Pola glupih tvrtki u ovoj zemlji imalo je taj telefonski »čip«.
U vežu uđe postariji čovjek u sivom kaputu koračajući ravnim ali drhtavim hodom prekaljena pijanca. Vidjevši Banića, usklikne:
– Jebate! I tu vas ima!
Zatim priđe zidu, raskopča kaput i hlače te počne mokriti.
– Ne može se čovjek više na miru ni popišati od vas mobitelaša!
Potom se otrese, zakopča i krene iz veže, svejednako kimajući glavom i gledajući u Banića, koji je još uvijek čekao vezu. Konačno se iz slušalice začuje novinarov glas, začuđujuće bistar i trijezan.
– Stakorovski, izvolite.
– Banić ovdje.
– Kakav sad Banić?
– Sjećate se, častio sam vas s nekoliko vinjaka u Taverni – reče istražitelj, ne bi li nekako osvježio pamćenje kroničnoga pijanca. – Onoga dana... za vrijeme prosvjeda onih trgovačkih radnika koje je policija razjurila. Vi ste mi objasnili bit tog događaja.
– Niste li vi onaj s pivom?
Baniću lakne. Piće je, dakle, bilo Štakorova memorijska sklopka.
– Htio sam porazgovarati o vašem današnjem članku. Sjećate se kako sam vam rekao da se i sâm nalazim pred određenim poslovnim aranžmanom s Lucky holdingom?
– Ne sjećam se – odvrati novinar, a potom ipak doda: – I što biste s tim člankom?
– Zanima me u kojoj je mjeri istinit.
– Dragi gospodine! Nama su novinarima želje naših čitalaca iznad svake istinitosti!
Nakon toga, shvativši valjda kako Banić ipak ne pripada plemenu njegovih čitalaca, nastavi:
– Kao i svi ostali, u jednom je dijelu istinit, a u svim ostalima neis... u svim ostalima pomalo literariziran.
– Učinilo mi se da ste novinski portret gospodina Lakote napravili po modelu Građanina Kanea...
– Niste valjda očekivali da ću ga napraviti po modelu Velikog Gatsbyja? – kratko će Štakor kojemu se, činilo se, nekamo žurilo. – Slušajte, čeka me sastanak uredništva. Recite brzo što vas zanima!
– Zanima me je li Lakotina žena uistinu oteta. Na kraju lista su demantiji – postavi Banić pitanje od kojega je najviše očekivao.
– To pitajte njega! – otpovrne novinar.
– Zašto?
– Zato što nam je on ispričao tu priču – reče Joe Štakor pa spusti slušalicu.
Svjestan kako je gdjekad korisno usputnom pijancu platiti pokoje piće, Banić zadovoljno spremi mobitel u džep kaputa, pa izađe iz veže koja je zaudarala na urin.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:14 am



10.


U tri ujutro netko pozvoni dolje na vratima Banićeva ureda, isprva dva, tri puta kratko, poslije dugo i uporno. Banić se prene iz laka sna pitajući se tko bi to mogao biti. Pijanci iz Kica već su poodavno napustili poprište svoje vječite bitke s alkoholom, ljubavnice koje nenadano dolaze u sitne sate nije odavno imao, a pred policijom, koja u ovo doba voli privoditi ljude na informativne i druge razgovore, bar zasada nije bio ništa kriv. Pomisli zatim i na onu najgoru varijantu. Lidiji je moglo noćas pozliti, pa ne bi bilo nikakvo čudo da su Nika ili njezin Englez dolje pod prozorom. Prekoravajući se što je ponovno propustio otići do Nikine majke, ili je bar nazvati i porazgovarati o tome što je zapravo muči, pronađe u mraku šlape, priđe prozoru i otvori ga.
Kroz slabim svjetlom osvijetljen prolaz kinematografa hujao je jak sjeverni vjetar, kloparajući prozorskim krilom koje je netko u susjedstvu zaboravio zatvoriti. Dolje u sjenci, uz sama vrata, stajao je čovjek u dugom zimskom kaputu i s tamnim šeširom na glavi. Osjećajući kako mu u tankoj prugastoj pidžami biva sve hladnije, Banić upita neznanca što traži.
– Šef bi htio razgovarati s vama – otpovrne čovjek sa šeširom trudeći se da ne probudi susjedstvo.
Iako je po glasu odmah prepoznao Sinišu Smokovinu, Lakotina pasioniranog lovca na bijesne i ostale lisice, istražitelj mu odgovori drskim i odlučnim glasom:
– Neka dođe ujutro!
Rekavši to, zalupi prozorom i zavuče se pod topli pokrivač. Predmnijevao je da je Lakotina iznenadna potreba za razgovorom u nekakvoj vezi s člankom u jučerašnjim novinama, ali ipak nije htio pitomo i krotko udovoljavati njegovim željama. K vragu, mogao se strpjeti tih nekoliko sati i doći ujutro!
Sad se zvono oglasi dugim, otegnutim zvukom, po čemu se moglo zaključiti da se taster zaglavio, ili da onaj dolje ne skida prst s njega. Sve svjesniji toga da se Štriginoj upornosti i Lakotinoj ultimativnosti neće tek tako lako oduprijeti, Banić ponovno izađe na prozor.
– Čekam vas. Šef ima dobre vijesti za vas.
Misleći svejednako na onaj silan novac kojim mu je
Lakota mogao zagorčati život, Banić upali svjetlo i počne se odijevati. Naravno, zvono se više nije oglašavalo. Osokoljen svjetlom na njegovu prozoru, Štriga je zacijelo čekao, pocupkujući od hladnoće u vjetrom ispunjenom prolazu.
Nakon desetak minuta Banić izađe i krene za Štrigom koji ga je brzo vodio preko Britanskog trga do parkirališta pokraj autobusnog stajališta.
– Sjeverni vjetar i nekoliko stupnjeva ispod ništice najgori su znak. Ako sad zapadne snijeg, bit će ga do Uskrsa – govorio je Štriga, tek toliko da prekine mučnu tišinu.
Banić ne odgovori; uopće ga nije zanimala meteorologija jednog lovca na lisice. Svejednako je šutio, a zatim, kad mu je Štriga otvorio stražnja vrata BMW-a, spretno je ušao i zavalio se na stražnje sjedište.
Jednako brzo Štriga otvori i prednja vrata i sjedne do vozača, u kojemu Banić odmah prepozna Jerka Soldu.
– Oho, i direktor ciglane je ovdje! – reče ironično, pa zapali cigaretu.
Soldo se okrene prema istražitelju i pogleda ga očima punim nevjerice, kao da mu nije jasno odakle zna za tu neobičnu pojedinost.
– Molio bih vas da ne pušite! – upozori ga Štriga.
– Molite me uzalud! – odbrusi Banić. – Ako me vaš šef želi vidjeti u ovako neprilično vrijeme, kada se i psa pušta na miru, onda će to biti uz komfor koji meni odgovara!
Štriga samo slegne ramenima, a Soldo pokrene auto, napravi cijeli krug preko praznog trga i krene uzbrdo Nazorovom ulicom.
– Čekajte! – prosvjedovao je Banić tobože ozbiljnim glasom. – Rekli ste da idemo šefu, a ne predsjedniku!
– Suzdržite se od duhovitosti! – opomene ga Štriga koji je, znajući da se u toj ulici nalazi raskošna vila predsjednika države, shvatio Banićevu aluziju.
Nakon nekoliko minuta oni prođoše zavoje Nazorove ulice i nađoše se na Cmroku. Soldo zaustavi BMW ispred poznatoga gradskog sanjkališta, na mjestu gdje je danju stajao autobus za Prekrižje, a Štriga pokaže prstom prema stablima što su se nadvila iznad restorana Šumski dvor.
– Tamo vam je u autu. Želi da razgovarate u četiri oka.
Banić izađe iz automobila i boreći se sa snažnim vjetrom krene prema autu što se nazirao u mraku. Bio je to nekakav raskošan, golem i nevjerojatno skup mercedes kojemu istražitelj uopće nije znao oznaku. Sjećao se samo da je jednom na televiziji vidio taj tip vozila, i to ljetos, kada su njime dovezli Micka Jaggera u hotel Inter-Continental.
Krsto Lakota ga je dočekao mirno sjedeći na stražnjem sjedištu. Banić otvori vrata, uđe i sjedne do njega. Mercedes je uistinu bio toliko prostran da se u njemu moglo komotno sjediti i ugodno razgovarati, kao u povećem separeu kakvog boljeg lokala.
– Dobra večer, gospodine Baniću – pozdravi ga Lakota svojim apsolutno staloženim tonom.
– Prije bih rekao da je jutro.
– Ja sam probdio cijelu noć boreći se s prilično jakim uzbuđenjima. Zato na jutro još i ne pomišljam.
– Ali ste imali jakih razloga da me izvučete iz kreveta. Budući da mi vaši gorile nisu polomili prste, odbili bubrege ni slomili vilicu, pretpostavljam da još nije prošao rok u kojemu vam moram vratiti vaših »uglavnom« pošteno zarađenih četvrt milijuna.
Lakota duboko uzdahne, a Banić izvadi Marlboro i zapali. Nakon što je otpuhnuo prvi dim, vlasnik Lucky holdinga se zakašlje, a istražitelj zajedljivo primijeti:
– Taj vaš kašalj zacijelo je lagani laringitis. Koliko znam, vi ste veliki protivnik protunikotinskog fašizma.
– Znam da imate prava na ljutnju i ne zamjeram vam – reče Lakota, pa pokretom ruke rastjera oblačić dima koji mu je ušao u lice. – Dužan sam vam tisuću isprika i pet tisuća maraka honorara. Najbolje će biti da ih odmah uzmete.
Rekavši to, Lakota mu pruži podebelu plavu omotnicu u kojoj su se morale nalaziti sve same stotice.
– Otkud sad ta promjena? – začudi se istražitelj spremno uzevši omotnicu s novcem. Financijska situacija u kojoj se nalazio nije mu dopuštala dugotrajna kolebanja i razmišljanja o poslovnome moralu i ponosu.
– Ispričat ću vam sve po redu kako biste upoznali situaciju u kojoj se nalazim. To je jedini način da shvatite moje poteze i odluke.
Banić ga šutke pogleda, zatim ugasi cigaretu u pepeljari što se nalazila u vratima. Ne toliko zbog bogataša, koliko zbog sebe sama; i njegov je dušnik podnosio cigaretni dim tek pošto bi se dobro nakljukao Pholcodinom.
– Moja je supruga prije gotovo tri tjedna trebala poslovno otputovati u München. Na aerodrom je otišla sama, ali mi navečer nije javila da je sretno stigla. Sljedećeg sam dana nazvao zrakoplovnu kompaniju i otkrio da čak nije bila u avionu premda je imala rezerviranu kartu. Isprva sam se tješio misleći kako je riječ o kakvu nesporazumu ili ženskom hiru, ali sam nakon četiri ili pet dana shvatio da se dogodilo ono najgore. Bety je netragom nestala. Prije otprilike deset dana telefonom su mi se javili neki ljudi koji su tvrdili da se moja žena nalazi u njihovim rukama i da je zasada na sigurnome.
– Kako ste znali da ne lažu?
– Ne razumijem – gotovo se zbuni Lakota.
– Mislim, jesu li vam poslali neki dokaz za to?
– Ah da – dosjeti se on – poslali su mi njezinu avionsku kartu. No kazali su mi da ću je ponovno vidjeti samo ako im isplatim pola milijuna maraka.
– To vam se činilo prevelikom svotom? – upita istražitelj zajedljivo, pretpostavljajući kako samo vrijednost upravne zgrade holdinga višestruko nadmašuje tu otkupninu.
– Ah, ne poznajete vi mene – uzdahne bogataš, pa nastavi: – Nema tog novca koji ne bih dao za Betynu sigurnost! Pristao bih biti gol i bos, siromašan kao crkveni miš, samo da je ponovno vidim. No otmičari su cijelu stvar jako zakomplicirali, javljali su se rijetko i stalno mijenjali uvjete i način razmjene, po čemu mi se učinilo kako ni sami nisu sigurni na koji bi način okončali sve to, a da se pritom ne izlože opasnosti uhićenja.
– Niste obavijestili policiju?
– Nisam – odvrati Lakota. – Ne stoga što su mi oni to najstrože zabranili, nego zato što sam po svaku cijenu htio izbjeći rizik. Uostalom, oni nikada ne bi pristali raditi po mojim uputama niti bi se dogovarali s otmičarima. Sve bi svoje napore usmjerili na to da ih uhvate. Na taj bih način svoju ženu izložio prevelikoj opasnosti.
– I što je bilo dalje?
Lakota se zavali dublje u sjedalo i pokrije oči rukama. Vidjelo se da je silno zabrinut za ženu, te da mu čak i to što mora pričati o svemu nanosi bol.
– Prije tjedan dana su mi se javili rekavši mi kako samo u znak dobre volje moram isporučiti polovicu novca, a da za uzvrat ne dobijem ništa osim obećanja da će s njom dobro postupati. Bojeći se cjenkanja i prigovaranja, pristao sam i na tu nerazumnost.
– Tad ste potražili mene?
Odgovor je bio toliko očit da ga je Lakota prešutio.
– Tražili su da im novac donese neutralna osoba, odvjetnik ili privatni detektiv koji ima adresu i broj u imeniku, kako bi mu mogli provjeriti vjerodostojnost. Ostatak priče sa samoborskom cestom i mobitelom znate i sami, ali vam se kunem da ni u jednom trenu nisam znao da će novac pokupiti na onako brutalan način, da će vas napasti i ozlijediti. Da sam na to mogao i pomisliti, zacijelo ne bih pristao.
– Prije ste mi rekli kako sam im trebao dati novac i dobiti nešto za uzvrat.
– Da. To je bila njihova ideja. Tražili su od mene da vam o pravoj biti posla ništa ne kažem. Rekli su da za vas smislim nekakvu zgodnu, prikladnu priču, te da će vam oni već nešto dati. Kakav ključić, pismo, adresu ili neku drugu bezvezariju koju ćete vi donijeti kao rezultat dobro obavljena posla.
– Zgodno – nasmije se Banić gorko. – Lijepo ste se zabavili sa mnom. I vi i oni. Da su me ubili, stvar bi djelovala još uvjerljivije. Pa da, zašto se niste tako dogovorili? Za drugi dio novca mogli ste, za promjenu, unajmiti kakvoga odvjetnika.
– Znao sam da ćete o meni svašta misliti.
– To je rečenica kakvu izgovaraju uspaljenice nakon što su već skinule grudnjak i gaćice – odbrusi Banić nesvjesno vadeći novu cigaretu.
Drskost te primjedbe pomutila je Lakotin mir i on, prvi put te noći, povisi glas:
– Slušajte me, gospodine Baniću! Nismo se sastali kako bih cvilio pred vama, ispričavao se i slušao vaše drske primjedbe.
– Nego?
– Nego kako bismo nastavili započeti posao. Noćas su me ponovno nazvali i rekli kako je prvi dio posla uspješno obavljen, te kako žele da se sutra obavi i ostalo. Traže istog posrednika.
– Oho! Dopalo im se šutirati me u glavu!
– Za to sam spreman izdvojiti dvadeset tisuća maraka. Za vas to zasigurno nije svota koju biste tek tako odbacili – reče Lakota kao da se nada kako će priča o novcu umiriti istražiteljevu ogorčenost.
– Naravno da nije! Ali sam se na ovu glavu već poprilično navikao i ne bih je tek tako odbacio. Slušajte me, gospodine Lakota, toliki novac za jednu ženu! Zar vam se ne bi više isplatilo naći novu i prištedjeti četvrt milijuna maraka plus dvadeset tisuća? Za te se novce može kupiti bar pet, šest nerentabilnih ciglana.
– Ne dopuštam da tako razgovarate sa mnom! – prosikće Lakota. – Ako niste sposobni obaviti taj sitan posao, telefonski je imenik prepun odvjetničkih kancelarija.
– Ne bih vam baš savjetovao da za takav posao uzimate odvjetnika. Ako ga netko klopi po glavi i otme torbu s novcem, natezat ćete se s njim godinama i obilaziti razne sudove.
– Znači li to da ipak pristajete?
– Treba mi tih dvadeset somova. Dezinficirat ću ih u varikini i uvjeravati sama sebe da sam ih dobio na lutriji – reče Banić preko volje, razmišljajući ponajprije o Nikinoj školarini i Lidijinu eventualnom liječenju.– U velikoj nuždi, kakvu vi ne biste razumjeli, čovjek je spreman nosom zarovati po kojekakvim govnima. No kakav je sada plan? Hoće li biti vozikanja po karlovačkoj ili križevačkoj okolici?
Lakota se okrene ustranu, pritisne taster i spusti prozorsko okno, puštajući u auto hladan noćni zrak. Potom, ne gledajući više u Banića, odgovori:
– Zvat ćemo vas tijekom dana na mobitel, ali će se razmjena svakako obaviti noću. Dobit ćete ponovno kovčežić s novcem... mobitel već imate. Nazvat će vas samo jedanput i kazati vam mjesto sastanka i vrijeme u koje morate stići na odredište. Predat ćete im novac i dovesti moju jadnu Bety. Sve je prilično jednostavno, ali, nažalost, ne i posve bezopasno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:14 am





11.


U dva poslije ponoći mahniti je vjetar preko puste Avenije Bologne raznosio prašinu, sitne otpatke i poneku plastičnu bocu. S desne strane ceste širio se niz starih kustošijskih kuća, na čijim prozorima nije gorjelo baš nijedno svjetlo, a s lijeve, na vrhu pružnoga nasipa, mirovala je dugačka kompozicija teretnoga vlaka. Osjećajući se ponovno kao jedina budala koja radi u ovo doba noći, Banić je pritiskao papučicu svoga golfa, jer je za nekoliko minuta trebao biti ispod nadvožnjaka kojim završava ova dugačka ulica. U Lakotinu su mu holdingu dali kovčežić s novcem koji ovaj put nisu učvrstili policijskim lisicama. Cijelo je vrijeme pogledavao u retrovizor ne bi li otkrio prati li ga tko, ali nikog, baš nikoga nije bilo na cesti. Onih nekoliko automobila što ih je zamijetio iza sebe već je odavna skrenulo u pokrajnje ulice i otišlo svojim putem.
Onoga trena kada je prikočio nadsvođen tamnim lukom nadvožnjaka zazvonio je mobitel. U pomalo uzaludnoj nakani da im pokaže kako ove noći on vodi igru, pustio je mobitel da zvoni i uzeo ga u ruku tek nakon što se peti ili šesti put oglasio.
– Za pet minuta uđi u pod-odsusedsku cementaru! – bilo je sve što je čuo iz slušalice.
Banić odmah shvati da je to onaj isti glas, glas čovjeka koji pokušava prikriti govornu manu. Prije no što će krenuti dalje, on izvadi Smith&Wesson iz korica što ih je nosio pod sakoom, pa ga stavi na sjedište tako da mu bude nadohvat ruke.
Podsusedska cementara bio je golemi sivi objekt što je, nakon što su ga prije mnogo godina zatvorili, ostao kao prljavi ružni spomenik nepromišljenostima socijalističkoga gospodarstva. Izdizao se jasno i visoko nad okolišem, i svojim je golemim i prljavim konusima, redovima hrđavih prozora i metalnih konstrukcija, potamnjelim i umrljanim zidovima upropaštavao inače pitomi pejsaž kraja.
Nakon manje od pet minuta Banić skrene s ceste i prođe kroz širom otvorene i djelomice razvaljene vratnice napuštene tvornice cementa. Iako mu nitko nije rekao gdje treba stati, on zaustavi auto desetak metara od ulaza, ugasi motor, zatrepće svjetlima, pa onda i njih ugasi. Uzme potom revolver u desnu ruku, a kovčežić s novcem u lijevu, pa se mirno nasloni na sjedište. Znao je da sada treba samo oprezno i strpljivo čekati.
Iz tame u kojoj se skrivala jedna od pokrajnjih zgrada, zacijelo bivša portirnica ili čuvarnica, pojavi se visoka sjena muškarca. Imao je gotovo do zemlje dugačak kaput od tvrdog i nepromočivog materijala, koji je pri neznančevim koracima šuštao. Na glavi je nosio šešir poširoka oboda, nalik na one kakvi se mogu vidjeti u filmovima o Divljem zapadu. Šešir je tako nabio na čelo da mu se zacijelo ni danju ne bi moglo vidjeti lice. Hodao je polako i nekako paradno, baš kako običavaju činiti bahati i samouvjereni ljudi, oni koji su svjesni kako su sve stvari pod njihovim nadzorom.
Vidjevši ga kako se polako ali odlučno približava automobilu, Banić otvori prozor i čvršće stegne revolver što ga je svejednako držao u ruci. Bio je oprezan i sumnjičav; bilo je očito da neznanac sa šeširom dolazi po svojih četvrt milijuna maraka, ali otete žene nije bilo nigdje. Pet ili šest koraka od golfa muškarac zastane, odbaci opušak ustranu, pa se tihim i zapovjednim glasom obrati Baniću:
– Spusti torbu s novcem!
– Gdje je žena?
– Previše pitaš!
Banić ispruži lijevu ruku kroz otvoreni prozor i spusti kovčežić na tlo.
– Dobro. Sad vozi dolje do one nads-strešnice. Čeka te u toyoti.
I dok je promatrao visokog muškarca koji je čekao da golf ode, Baniću su padale na pamet svakojake misli. Mogao je mirne duše potegnuti revolver i napuniti mu trbuh sa šest metaka. Imao bi nakon toga niz neugodnih razgovora na policiji, ali bi na kraju, uz Lakotino svjedočenje i utjecaj, sigurno sve dobro završilo. Nitko nije volio otmičare pa bi i policija, unatoč tome što se nije radilo o nužnoj samoobrani, najvjerojatnije zažmirila. No uz njegovu narav još ga je jedna stvar sprečavala u tome da cijeli slučaj završi na takav način. Naime, postojala je vrlo velika opasnost da tip sa šeširom nije sam. U tom je slučaju netko iz tame mogao zapucati na Banića ili na otetu ženu. Isto se tako, tamo dalje u mraku, uz toyotu u kojoj je navodno čekala preplašena Bety, mogao nalaziti još netko tko promatra teče li razmjena u redu, netko tko bi mogao brzo sjesti u auto i pobjeći s otetom ženom.
Ne, to nije dolazilo u obzir, pomisli istražitelj, nije on Robin Hood pa da sam dijeli pravdu, nego profesionalac koji mora poštovati dogovorena pravila razmjene. Okrene stoga ključ, otpljune prezirno kroz otvoreni prozor i krene prema drugom kraju napuštene cementare. U retrovizoru je mogao jasno vidjeti kako je onaj sa šeširom zgrabio kovčežić, zavirio u nj, a zatim svom snagom potrčao prema izlazu iz cementare, gdje ga je morao čekati automobil pripremljen za bijeg.
Nakon stotinjak metara Banić upali svjetla i pod širokom nadstrešnicom, sagrađenom od starih dasaka i crnoga smolastog papira spazi parkiranu zelenu toyotu. Zaustavi se nekoliko koraka iza nje, strpa revolver u džep, izađe iz auta, zaključa ga i prijeđe u toyotu.
Otmičari su se ovoga puta očito držali dogovorenih pravila. Ispod upravljača Banić spazi ključ koji je bio na svome mjestu, okrene se i ugleda Bety, suprugu Krste Lakote. Sjedila je u toploj i zacijelo skupoj bundi, na glavi je imala šeširić, a na nosu velike tamne naočale. Po bljedilu njezina lica i po tome kako se opustila i zabacila glavu na naslon moglo se lako zaključiti kako je umorna i nasmrt uplašena.
– Ne brinite se, gospođo – pokuša je ohrabriti – za manje od pola sata bit ćete s mužem.
Rekavši to, on upali motor, pritisne papučicu gasa, napravi nagli zaokret, spreman da pojuri prema izlazu iz cementare. Čuvši tupi udarac, naglo zakoči, okrene se prema ženi i shvati da je ona pri tom naglom manevru izgubila ravnotežu i pala na sjedalo.
– Oprostite – reče postidjevši se zbog svoje neopreznosti. – Jeste li se udarili?
Nije mu odgovorila.
Banić brzo upali unutarnje svjetlo, okrene se i, koliko mu je to razmak između sjedišta dopuštao, nagne nad nesretnu ženu.
Pri padu su joj pale naočale i šeširić, a kosa joj se prosula preko blijedog lica. Oči su joj bile zatvorene, a usnice posve tamne. Banić joj dotakne ledeni obraz, a zatim prstima potraži vratnu arteriju, shvativši istoga trena kako je jedna jedina stvar posve sigurna: Bety Lakota bila je mrtva!
I tada, baš kao da im je nekakav nevidljivi ceremonijal-majstor dao znak, prostrano se dvorište cementare ispuni blještavim automobilskim farovima, podivljalim zavijanjem sirena i plavičastim žmiganjem rotacijskih svjetala. Policijski automobili, njih tri ili četiri, možda čak i više, pojavljivali su se sa svih strana i uz škripu guma zaustavljali se oko zelene toyote. Kroz vrata koja su se hitro i bučno otvarala, poput naglo izletjelih čepova šampanjca, iskakali su ljudi u odorama, s oružjem i palicama u rukama.
S čudnim i glupavim osjećajem kako je kao zadnja budala dopustio da ga dva puta ugrize zmija iz istoga grma, Banić brzo izađe iz toyote s visoko podignutim rukama.
– Ja sam privatni detektiv! – vikao je, ali se nitko nije obazirao ni na njegove riječi ni na službenu iskaznicu koju je držao u jednoj od podignutih ruku. Dva ili tri plavca sručila su se poput oluje na njega, nemilosrdno ga oborila na tvrdo, zaleđeno tlo, netko mu je svinuo ruke na leđa, drugi mu je na zglavke nataknuo lisičine, a treći oduzeo revolver iz džepa. Ostali su ga tek tu i tamo udarili nogom u slabine. Osjetio je kako ga podižu i odnose nekamo, čuo je povike i psovke, vidio bljeskalice fotoaparata kako razdiru tminu hladne noći, a potom se teško i bolno spustio na neku metalnu podlogu, shvativši kako su ga ubacili u »maricu«.
Pola sata kasnije, s rukama na leđima, sjedio je na neudobnome drvenom stolcu u prostoriji policijske postaje. Nisu mu uprli reflektor u lice, ali se ipak, sjedeći nasred sobe, obasjan usmjerenim snopom svjetiljke što je visjela iznad njega, osjećao poput entomološkog uzorka u koji su uprte radoznale oči onih koje skriva polutama rubnih dijelova prostorije. Znao je da u policiji, osim Dogana i Komara, više gotovo i nema ljudi s kojima je nekoć radio i na čije bi se povjerenje oslonio, tako da mu je bilo više no jasno kako razgovor što slijedi neće biti nimalo ugodan. To više što su ovi novi u njemu kao privatnom istražitelju mogli vidjeti samo neku vrstu smiješne i prezira vrijedne konkurencije.
U sobu uđe čovjek srednje visine, uredno izbrijan, valovite kose i s naočalama metalna okvira na nosu. Djelovao je gospodski odmjereno, baš kao da je u ovaj noćni posao nekom nevoljom zalutao. Kad bi se procjenjivalo po fizionomiji, prije bi se reklo da je agent turističke agencije ili viši bankovni službenik.
Rekavši kako se zove Mrkša, uzeo je Baniću osnovne podatke i potanku izjavu o tome kako se i zašto našao noću u pola tri u automobilu s mrtvom ženom. I još k tome u krugu napuštene tvornice cementa. Banić je rekao sve što je imao kazati, a potom zatražio nazočnost svog odvjetnika.
– Ovo je samo informativni razgovor.
– Nema informativnog razgovora bez poziva niti ga ima s lisicama na rukama.
– Onda ovo shvatite kao informativni razgovor s nekoliko proceduralnih pogrešaka – nasmije se Mrkša. – Moći ćete primijeniti sve pravne lijekove, ali tek kad odgovorite na sva pitanja.
– Pa u izjavi su vam odgovori na sva pitanja koja mi uopće možete postaviti! Odlučno tražim odvjetnika!
– Što je, traži odvjetnika!? – začuje se bijesni glas čovjeka koji se u taj čas pojavio na vratima. – Zadnja lopuža i lupež danas se poziva na ljudska prava, demokraciju i slične pizdarije!
Čovjek je bio nižega rasta, prilično ćelave glave i nekako uglata, kvadratična lica, kao da mu ga je netko istesao u tri, četiri poteza. Nosio je preusko odijelo boje cigle pod kojim se jasno nazirala njegova muskulatura. Priđe Baniću i zagleda mu se u lice opasnim, prodornim pogledom u kojemu se nisu baš mogle pročitati dobre namjere.
– Što je, odvjetnika bi? Hoćeš li i stjuardesu da te dvori dok budeš odgovarao? Je li?
Rekavši to, ošamari Banića iz sve snage punim dlanom, najprije s lijeve, a zatim i s desne strane. Jedva očuvavši ravnotežu, Banić opipa jezikom zube nadajući se da su još uvijek svi na mjestu.
– Recimo da sam se predomislio – reče, znajući da nijedan od njegovih zahtjeva neće biti prihvaćen. I predobro je znao taj soj inspektorâ. – Ne trebam odvjetnika. Možda bih se zadovoljio s tim da mi dok govorite ne pljujete u lice.
– Koji ti je taj!? – pogleda nabijeni tip Mrkšu iznenađen drskošću ispitanika, pa zgrabi ručetinom Banićevu kosu i dobro mu prodrma glavu.
– Gospodine Zadro, on je privatni detektiv Nikola Banić – odvrati Mrkša tonom po kojemu se dalo naslutiti da mu je taj Zadro šef. – Tvrdi da je u podsusedskoj cementari obavljao posao za svoga klijenta.
Mrkša pruži Zadri Banićevu službenu iskaznicu koja se nalazila na stolu, među oduzetim stvarima.
– Privatni detektiv! Srce ti ljubim! Ko u filmu! Jesi mu uzeo izjavu?
– Jesam – odvrati Mrkša i pruži Zadri gusto ispisan list papira.
Inspektor se zadubi u čitanje izjave. Pripadao je onim ljudima kojima se, dok čitaju u sebi, usnice lagano miču kao da čitaju naglas. Po tome koliko mu se naboralo čelo moglo se vidjeti kako s izjavom uopće nije zadovoljan.
– Nikada ti, moj Mrkša, nećeš naučiti hrvatski jezik. Ne reče se »prisutan«, nego »nazočan«... i nije »revolver«, nego »samokres«... – promrmljao je, a zatim se okrenuo Baniću kojega su već boljele ruke od uskih lisica.
– Ništa o tome da si je ubio. Jel’? Ni riječi.
Razdražen njegovom šutnjom, inspektor ga još jedanput lupi po glavi. Banić izgubi ravnotežu i zacijelo bi pao sa stolca da ga Zadro nije zadržao zgrabivši ga za kosu.
– Po plavilu usana i ukočenosti bila je mrtva mnogo prije no što sam stigao u Podsused – reče Banić dok mu je pred očima još uvijek iskrilo od udarca. – Zašto ne pričekate obdukcijski izvještaj?
– Ma nemoj! Ti ćeš me učiti! Ti to valjda znaš!
– Gospodin Banić je radio ovdje do devedesete na sličnim poslovima, pa... pa... pa donekle zna... – oprezno će Mrkša, koji kao da je bio na osumnjičenikovoj strani.
– Ma nemoj! – skoči Zadro kao da je baš na to čekao. – Kažeš radio do devedesete! Znači u SUP-u, a ne u MUP-u! E, pa, gospodo moja, nije to isto! Ako je radio u SUP-u, onda je proganjao Hrvate. Hajde, ptičice, reci koliko si Hrvata ukokao?
– Samo Brunu Bušića – promrmlja Banić, pa otpljune malo krvi što mu se nakupila u ustima.
Mrkša zakoluta očima pa pogleda prema stropu, zacijelo nezadovoljan tonom kojim je Banić odlučio razgovarati s goropadnim inspektorom.
– Ti ćeš se zajebavati sa mnom! – izdere se Zadro, pa krene prema uhićeniku kao da će ga ponovno udariti.
Zasigurno bi to i uradio da se u taj čas nije oglasio telefon na stolu. Umjesto toga, priskoči stolu i podigne slušalicu. Slušao je tiho i pozorno, i ono što je čuo sigurno ga je dobrano iznenadilo.
– Pa srce ti jebem, znaš li ti čija je to žena? Od Krste Lakote! A znaš li ti tko je Krsto Lakota? – snebivao se gledajući prema Baniću.
– Ne znam. Svi su ljudi pred zakonom jednaki.
– Nemoj ti meni citirati Ustav!
– To nije Ustav – otpljune Banić još malo krvi – nego Deklaracija o pravima čovjeka, Robespierreova i Dantonova tlapnja stara dvjesto godina. Da niste po izjavi tražili »nazočnost« i »samokrese«, mogli ste pročitati da se ubijena zove Bety Key-Lakota, te da sam noćas u Podsusedu bio po nalogu njezina supruga, nad čijim ste se imenom tako dirljivo raskokodakali. Ponudio mi je da za njega obavljam poslove security managera, ako nakon razgovora s vama budem sposoban obavljati ikakve poslove. Iako posve opravdano mislim da o tome što je security znate jednako toliko koliko i o Robespierreu i Dantonu, tražim od vas da istoga časa nazovete gospodina Lakotu i o svemu se obavijestite. Usto zahtijevam da o mom privođenju smjesta obavijestite gospodina Vinka Dogana, koji je moj prijatelj i, kako pretpostavljam, vaš nadređeni. Njemu ću se požaliti kako ste me uhitili u akciji koju sam obavljao posve u skladu s Pravilnikom o obavljanju detektivskih poslova i zamoliti ga da vas premjesti u Benkovac ili Kistanje, ako ne želi i u Zagrebu imati slučaj poput »šibenskoga«.
Na Mrkšinu licu zaigra diskretan izraz zadovoljstva, a na Zadrinu bijes pomiješan s nevjericom i čuđenjem. Stajao je tako časak, dva, a zatim je u njemu nešto prekipjelo, pojurio je prema uhićeniku i opalio nogom po stolcu na kojemu je on sjedio. Stolac odleti u kut sobe, a Banić se ispruži po podu. Zadro ga jedanput dohvati nogom u slabine, a nakon toga se okrene, ode do stola, sjedne na rub, izvadi češalj, pa njime nekoliko puta prođe kroz jadne ostatke kose.
Banić teškom mukom ustane, a Mrkša priskoči i donese mu stolac kako bi mogao ponovno sjesti.
– Vi ste velika dobit za policiju – reče hvatajući zrak i previjajući se od bolova – ali i velik gubitak za zoološki vrt.
Zadro spremi češalj u džep i krene prema Baniću. Začudo, ovaj se put Mrkša ispriječi između njega i uhićenika.
– Slušajte, Zadro, bilo bi bolje da nazovete Dogana! Prošli smo puta zbog slične stvari obojica bili na ledu.
Bijesni inspektor zastane. Bio je crven u licu, a na čelu su mu se nakupili veliki grašci znoja. U jednom se trenu činilo da će odgurnuti i Mrkšu, ali je onda ipak odustao, okrenuo se i pošao ka vratima odbrusivši glasom punim gorčine:
– Ti ga zovi! Jebem ja vama sve po spisku!
Nakon što je srditi inspektor otišao, Mrkša glasno uzdahne, izvadi iz džepa ključić lisica i Baniću oslobodi ruke. Zatim reče:
– Prilegnite tamo na trosjed. Ja ću odmah nazvati gospodina Dogana.
Glave pune noćašnjih događaja, Banić se ispruži na neudobnom i prekratkom trosjedu misleći kako je ipak dobro što je Mrkša odlučio nazvati Dogana, a ne Lakotu, jer mu je vlasnik velikog holdinga, ozlojeđen i potresen ženinom smrću, mogao i namjerno napakostiti. U Dogana se ipak mogao više pouzdati. Činjenica je da je i Dogan dok je bio mlađi pokazivao sličnu aroganciju, pa čak i brutalnost, ali je zasigurno bio mnogo inteligentniji i školovaniji. Usto, premda Banića baš i nije previše volio, cijenio je njegove sposobnosti i poštenje.
Dogan se pojavio gotovo dva sata kasnije, kada je premoreni Banić već utonuo u san.
– Znam, sve već znam! – govorio je uzrujan zbog toga što su ga probudili. – Pregledao sam spis i ne pada mi na pamet da bi ti bio ubojica. Zadro je primitivac koji misli da je kriv onaj tko prizna, a da prizna svatko koga se propisno pritisne. Dosad mi je već trojicu natjerao da priznaju nešto što su na sudu porekli i što se uopće nije dalo dokazati. Boga mu njegova! Već sam ga se toliko puta pokušao riješiti, ali ga netko odozgo podržava...
– Mogu kući? – upita Banić kao da još ne vjeruje da je slobodan.
– Što je? – nasmije se Dogan. – U financijskoj si gabuli pa bi malo ostao na zatvorskoj košti?
Dogan ga povede niz stubište i otprati do izlaza, a zatim mu, prije no što će se rastati, objasni:
– Kako mi Zadro ne bi podmetao da te protežiram, morat ću ti na neko vrijeme zadržati iskaznicu, revolver i putovnicu. Trebat ćeš nam u istrazi, pa je poželjno da ne napuštaš grad, a da nas prije ne obavijestiš.
A zatim, namignuvši, doda:
– Imaš valjda drugi revolver i kopiju iskaznice?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:15 am




12.


Ustao je u jedanaest, popio dva Ketonala i dvije kapsule protiv kašlja, a nakon toga se odvukao do kupaonice i zagledao se u zrcalo. Izgledao je uistinu loše; imao je tamne podočnjake, ozljede na nosu i licu te posjekotinu na donjoj usni, djelovao je strašno umorno i bio neobrijan. Pokuša oprati zube, ali ga na dodir četkice zaboli cijela vilica. Od brijanja odustane zaključivši kako će mu se na izbrijanom licu one modrice i posjekotine još više isticati. Vrati se potom u sobu i u ormaru pronađe berettu, svoj stari rezervni pištolj, pomišljajući kako bi Zadro zacijelo rekao: »Ne reče se rezervni nego pričuvni.« Dolje u ladici imao je i kopiju detektivske iskaznice koju je dobio oglasivši svojedobno onu prvu i pravu izgubljenom. Bio je to stari provjereni štos kojim se već godinama služe neodgovorni vozači automobila koji lako gube dozvolu. Znao je da bi sada morao otići do Krste Lakote, ali mu se tamo nikako nije išlo. Policija mu je morala kazati sve što se dogodilo u podsusedskoj cementari, njegovu je izjavu također najvjerojatnije dobio na uvid, tako da je odlazak u Lucky holding slobodno mogao odgoditi za neko prikladnije vrijeme. Konačno, kad za taj razgovor dođe vrijeme, Lakotine će sluge sasvim sigurno doći i pozvoniti, bez obzira na doba dana ili noći. Ono što je Banić osjećao da mu treba kao kruh nasušni bilo je hladno pivo i vruća kava. A to se moglo dobiti u kafiću Kico.
Ušao je u kafić i naručio kratku crnu i ledeni Plzenj od pola litre te sjeo za stol. Poput morskog psa koji nepogrešivo ćuti miris hrane, do njegova stola doplazi Kembra s praznom čašom i sjedne mu nasuprot.
– Kako jetra? – upita Banić tek toliko da pokaže nekakav oblik prijateljske brige.
– Super! Imam strašno jaku jetru. Doktor Jazbec kaže da je triput veća neg kod prosečnog čoveka – odvrati Kembra zagonetno kružeći kažiprstom po obodu svoje čaše.
Beskrajno mrzeći onaj ponižavajući trenutak u kojemu su pijanci prisiljeni užicati piće, Banić mu samoinicijativno naruči džin s tonikom.
Spazivši piće, Kembra se dobrodušno nasmije, otpije nekoliko gutljaja, a zatim iz džepa izvadi digitalni sat s jednostavnim remenom od crne plastike.
– Gle ka’ je Pako nabavili Casio! Ko pravi.
Banić preko volje pogleda sat jer su mu oduvijek išle na živce kinooperaterove kupoprodajne ludorije.
– A što mu fali?
– Gledaj! – reče Kembra pa mu tutne digitalni displej pod nos. Na satu su se vidjele brojke 11:45.
– A gle sad! – veselo će Kembra, pa poput mađioničara stavi ruke na leđa, protrese sat, počeka malo, a zatim ga slavodobitno pokaže istražitelju. Na displeju je pisalo 11:43.
– Što je to? – začudi se Banić.
– Kaj bi bilo!? Ide naopak! Natraške! – smijao se Kembra. – Dal mi ga je jučer i sad pijem svoj džin od prekjučer, ha, ha, ha!
Na ulazu u lokal pojavi se sitna Pakova figura u onoj svima dobro poznatoj smeđoj vinterici od strašno iznošena skaja i s plastičnim krznom na ovratniku. Približavajući se njihovu stolu, kinooperater već izdaleka shvati o čemu je riječ i to ga jako rasrdi.
– Kaj zajebavaš, Kembra!? Sam ti rekel da nejde naopak neg da si krivo stavil bateriju? Moraš promeniti polove!
– Probal sam, al onda opće nejde.
– Onda ga ostavi tak kak je! – još više se razljuti Pako.
– Bolje da ti nejde neg da ide naopak. Tak bar dvaput na dan imaš točno vreme.
– I kad ide naopak imam dvaput na dan točno vreme
– primijeti Kembra, a zatim se i sâm zamisli vjerojatno ispitujući točnost te tvrdnje.
– Pusti bedaka – nagne se Pako prema Baniću. – Neg da se nas dva onak ozbiljno porazgovaramo.
Banić se strese od nelagode; kad god bi Pako ovako započeo razgovor, redovito se radilo o nekakvom suludom planu u koji je pokušavao uvući i druge. Ili, točnije, njihov novac! Ne bi li se ohrabrio, popije nekoliko gutljaja ledenog piva, a zatim se počne koncentrirati na neki spretan i uvjerljiv odgovor kojim će se izvući iz Pakove klopke.
– Čuj me, detektiv – počne Pako povjerljivim glasom kao da se boji da bi ih Kembra mogao čuti. – Kaj bi mi ti mogel na jedno deset dana posudit šesto četrdeset somova kuna? Vraćam duplo.
Baniću se učini da će pasti u nesvijest. Od Paka je već čuo svašta, ali nikad nešto tako nevjerojatno.
– Što će ti?
– Jebate, znaš na kakvu sam zlatnu koku naletil? Imam nekakvog klinca tam na Trešnjevki. Ima cvikere kak ovo dno od krigle i celi dan bulji u kompjutor. E, on ti je napravil nekakav program s kojim se sto posto dobiva na lotu. Kužiš? On sam’ stisne gumbek i iz nekakve mašine za štampanje iscuri pol kile papira na kojem su sve moguće kombinacije za glavni zgoditak. To se onda ispuni, plati i sam’ se čeka.
– I to košta šesto četrdeset tisuća?
– Da. Zapraf šesto četrdeset dva soma. Obećal sam Kembrinu sinu dva soma da to sve prepiše na listiće. Imal bu bar pet dana kaj delat – tumačio je Pako, zacijelo već siguran kako je uspio Banića navući na tako sigurnu i primamljivu stvar.
– Nemam toliko novca.
– Tog sam se i bojal – uzdahne Pako. – A jel bi mogli uć u tu stvar fifti-fifti? Tristo dvajst somova ti, tristo dvajst ja.
– A otkuda tebi toliki novac?
– Kak otkud!? – ljutio se Pako kao da je ta stvar jasna sama po sebi. – Pa posudil bi! U tak sigurnu stvar svak bu ušel. Al ja bi ipak prvo htel ić na ruku frendovima.
– Ipak imaš praf! – prekine ih Kembra kojemu je zacijelo u tom trenu nešto dozorilo u glavi.
Obojica ga začuđeno pogledaju, a on im objasni:
– Ak stoji, onda zbiljam dvaput na dan pokaže točno vreme. Ak ide natraške, onda nijedanput ne pokaže. Kužite? To je zato kaj se prošlost i budućnost nikad ne mogu sresti.
– Joj, Kembra, samo mi ti nemoj filozofirati Ideš mi na jetra! – odmahne rukom Pako, a zatim, kao da se u tom trenu sjetio, izvadi iz džepa bočicu s nekakvom kao tuš tamnom tinkturom i pruži je Kembri.
– Ka’ je to? – začudi se Kembra.
– Pa pročitaj! Išel si u školu.
– Jet... Jetral-vit – promuca bivši štemer koji dulje vrijeme nije vježbao čitanje.
– To ti je superstvar za jetru. Leči sve, od raka pa do ciroze, i to na bazi peršina i koprive... Nabavil sam je kod nekog travara u Dubravi.
– Kupil si je za mene? – reče Kembra gotovo ganut.
– Kaj bi kupil? Dal sam mu jednu Casio uru. Još je nekaj vikal za menom, al sam brzo prešel.
– A tak – zamišljenim će glasom Kembra, pa otvori bočicu i ulije nekoliko kapi u čašu s džin tonikom.
Nakon tri piva koja su ga okrijepila, Banić izađe iz lokala, ode do kuće broj dvanaest na Britanskom trgu pa pritisne taster zvona iznad kojega je bilo napisano Lidijino ime. Bilo je krajnje vrijeme da ozbiljno porazgovara s njom i natjera je da ode liječniku. Kako se ništa nije dogodilo, pozvoni još jedanput i sagne se prema prokletom parlafonu koji je ili bio u kvaru ili je zvučao tako nejasno da se nijedna riječ nije mogla razumjeti. Pritisne zvonce još nekoliko puta, ali bez ikakva rezultata. Sigurno su svi troje nekamo otišli, pomisli, uvjeravajući se kako će ih popodne nazvati. Uostalom, možda je i bolje da ga ne vide s tim modricama i ozljedama!
Kod kolportera Robija spazi naslovnicu novog Magazina X, na kojoj je bio veliki naslov:
UBIJENA ŽENA ZAGREBAČKOGA
TAJKUNA

– Kaj bute danas, gospon Banić? – upita ga vječito nasmijani Robi. – Ak oćete nekaj otrovnoga, stigel vam je novi Feral!
Zamijetivši kako su i na prvim stranicama ostalih novina naslovi o otmici i smrti Bety Lakota, zavuče ruku u džep, izvadi novac i reče začuđenom kolporteru:
– Sve, Robi! Osim Glasnika i modnih pizdarija.
Malo poslije već je sjedio za svojim uredskim stolom po kojemu je raširio sve dnevne novine koje je uopće mogao kupiti. Uglavnom, u svima je bilo malo vijesti, jer je stvar bila previše svježa, pa se sve svodilo na ono malo što je policija dala u svom službenom priopćenju. Pisalo je kako je supruga uglednog poduzetnika Engleskinja, kako su se upoznali dok je on kao emigrant živio u Londonu, te kako je cijela drama započela prije gotovo tri tjedna, kada je Bety oteta. Bogati veleindustrijalac i trgovac platio je za svoje mogućnosti zapravo malu otkupninu, ali su otmičari ipak ubili nesretnu ženu. U nekim je novinama pisalo kako je nespretni suprug napravio neoprostivu pogrešku ne obavijestivši o svemu policiju, u drugima je pak biranim riječima opisana nježna romansa i uzoran brak to dvoje inače skromnih ljudi. Treće su pak nabrajale silne Lakotine zasluge za »hrvatsku stvar«, dok su četvrte indiskretno upozoravale na bolne rane golemog holdinga kojemu više ne cvjetaju ruže. Srećom, nijedne od njih nisu spominjale ime zlosretnog detektiva koji je kao posrednik trebao obaviti razmjenu. Nije bilo ni potankosti o noćašnjim nemilim događajima u napuštenoj podsusedskoj tvornici cementa.
Uz te dnevne vijesti u nekima od novina mogli su se naći i brojni članci o sve učestalijoj kriminalnoj djelatnosti u hrvatskome glavnom gradu, ali i šire. Spominjali su se već poznati slučajevi gangsterskih obračuna, otmice i ucjene, iznuđivanje reketa, snajperski hici i automobili bombe. Svi ti vrli kolumnisti, komentatori i esejisti združenim su snagama postavljali ono društveno važno pitanje: postoji li u Hrvatskoj organizirani kriminal? Iako su svi tekstovi bili pisani vještim stilom i zamjetnom lucidnošću, Baniću se ipak nekako činilo da im je u temelju jednaka glupost. Nabrojiti sve te ucjene, rekete, neobjašnjena ubojstva i atentate, i pritom postaviti pitanje postoji li organizirani kriminal bilo je jednako idiotski kao kad bi se stanovnici Sahare upitali »postoji li suša«.
Ni sam ne znajući je li riječ o čudnoj igri slučajnih okolnosti ili o prstu sudbine, oko pet poslije podne Banić uđe u Tavernu i za stolom u blizini šanka odmah spazi Ivu Stakorovskog, novinara Magazina X, kojega su prijatelji, onako od milja, zvali Joe Štakor. Novinar je sjedio sam i duboko zamišljen nad praznom čašom na čijem se dnu caklio ostatak vinjaka. Djelovao je izgubljeno, čak i depresivno, i bio je, kako se činilo, manje pijan no inače. Dok je Banić sjedao za njegov stol, nije pokazao nikakva zanimanja za došljaka, ali se činilo da ga je ipak prepoznao.
– Vi ste onaj koji pije samo pivo? – reče gotovo ga i ne pogledavši. – Onaj kojega je zanimala otmica Bety Lakota?
Banić potvrdi.
– A što ste ono po zanimanju?
– Ako vam to ne zvuči previše pretenciozno, privatni istražitelj.
– Oho! – reče Stakorovski, pa fućne iako se po njegovu ponašanju ne bi reklo da je bio previše impresioniran. – Mogao bih napisati o vama zanimljiv članak i uvaliti vam nekoliko senzacionalnih slučajeva koje ste tobože riješili. To bi vam podiglo rejting. Ili... čekajte, mogao bih vas angažirati. Koliko uzimate na dan?
– Tristo pedeset kuna plus troškovi. Ali za što biste me angažirali?
– Da me spasite od onog tipa tamo – reče Štakor, pa pokaže čovjeka koji je sjedio nekoliko stolova dalje. Imao je boksačku fizionomiju spljoštena nosa, nosio je francusku kapu i debeli kaput od kockasta sukna, onakav kakav se može vidjeti u američkim filmovima o životu na dalekom sjeveru. – Gledajte, stalno me fiksira. Mislim da se sprema prebiti me čim izađem iz lokala.
– Onda ostanite u lokalu što dulje. Koliko vas poznajem, to vam neće preteško pasti.
A zatim, shvativši da je pretjerao, pokuša popraviti dojam.
– Zašto mislite da bi vas napao?
– Zašto!? – slegne ramenima novinar. – Što ja znam zašto! Zbog mojih me članaka tužilo četrdeset šest ljudi. Polovica od njih žele me prebiti, polovica bi me pak najradije vidjela mrtva. No, hoćete li preuzeti taj posao iako vam u ovom trenutku ne mogu platiti?
– Nisam zaštitar – otpovrne istražitelj. – I mislim da pretjerujete. Zacijelo ste malo paranoični. Čovjek pije kavu i nekoga čeka.
– Nisam paranoičan nego depresivan.
Banić ga pogleda sa zanimanjem, činilo se da govori istinu.
– Gdjekad mi se čini kao da sam u nekom prokletom labirintu – nastavi novinar. – Ne znam pijem li zato što je sve ovo oko nas toliko sjebano, ili mi se baš zato što pijem čini da je takvo.
– Znate li što pobliže o otmici Bety Lakota? – upita Banić.
– Oho, pa vi ste na poslu! – cokne jezikom Štakor. – Mislite da ću vam bilo što kazati ovako na suho.
Istražitelj mu smjesta naruči dupli vinjak.
– Znam samo ono što je bilo u članku – reče novinar liznuvši rub čaše s pićem. – Mislim da sam vam rekao kako nam je on sam dojavio da mu je žena oteta premda je u istom broju sve demantirao.
– Zašto je to uradio?
– Tko zna – zamisli se novinar. – Pretpostavljam da je isprva pokušao sve riješiti sam, bez policije. A onda je zaglibio i usrao se od straha, pa je vijest o otmici na diskretan način pustio u javnost. Premda ni u to ne treba previše vjerovati jer se čini da je i s policijom u dobrim odnosima. No znam i to da mu je žena prekjučer pronađena mrtva. Ali to sigurno znate i vi.
– Znam. Nažalost, i predobro.
Štakor podigne pogled s pića i zagleda se u njega kao da očekuje objašnjenje. Ali Banić ipak nije bio toliko glup da bi se zalijetao pred novinarom površnog tabloida. Umjesto da odgovori, on postavi još jedno pitanje:
– A taj poslovni čovjek... taj Lakota, kakav je on uopće?
– Kako se uzme – zamisli se novinar. – Evo, sad dolazi vrijeme raskošnih i šarenih zimskih opsjena, od Krampusa i svetoga Nikole, pa do Kristušeka i Djeda Mraza. U tom bismo svjetlu mogli i Lakotinu poslovnu povijest oslikati blještavim bojicama: dobrotvor, spasitelj domovine, veliki poduzetnik, stup gospodarstva... Ovisi s koje strane gledate. Državni se mediji u slikanju njegova lika koriste raznobojnim lakovima, dok se oporbeni tisak za istu stvar koristi blatom, pokvarenima jajima i psećim drekom. Da dobijete pravu sliku, valjda biste trebali intervjuirati radnike iz svih tih tvrtki koje je na brzinu pokupovao. Imali biste što raditi mjesecima...
– I što bi oni rekli?
– Pitajte ih. Sada su uglavnom bez posla ili dirinče za trinkgelt. Projurio je kroz njihove tvrtke kao tajfun i oglodao ih do kosti. Kao mačka ribu.
– Kako je to moguće?
– Sasvim lako – odvrati Štakor dovršavajući svoj vinjak. – Izvučete lovu iz njih poput pijavice i transferirate je u svoje inozemne tvrtke i razne banke. Siguran sam da u inozemstvu ima bar deset tvrtki koje se sastoje od bankovnog računa i poštanskog pretinca ili opskurne sobice na kakve možete naići u romanima Dostojevskog.
Baniću pade na pamet davno školsko gradivo, ali u glavi nikako nije uspijevao evocirati nijednu sobicu iz ona dva romana što ih je pročitao. Nije čak bio ni siguran da je Mrtve duše napisao baš Dostojevski.
– A kakav je bio... mislim kao muž? Ako to nije glupo pitanje...
– Mi novinari privatni lik uglavnom izmislimo kako nam u taj čas odgovara – mirnim će glasom Joe Štakor kao da je riječ o najnormalnijoj stvari na svijetu. – Ipak, govorkalo se da je u tom smislu pomalo bolestan.
– Bolestan!?
– Pogledajte kako me tip mjerka – došapne Štakor istražitelju ponovno zagledan u čovjeka s kariranom jaknom. – Kažem vam, čeka da izađem van pa da me napadne.
Banić se dosjeti da će novinarovu paranoju najbolje odagnati naruči li mu još jedno piće. Kad je novi vinjak stigao na stol, Štakor nastavi:
– Ne bolestan, nego bolesno zaljubljen i ovisan. Znate, ta je ženska imala trideset i nešto, i uistinu je bila komadić za poklopati. Lakota je strašno uživao kada se mogao s njom pojaviti u javnosti. Držao se napuhano i ponosno, kao da ga je pod ruku uhvatila miss svijeta. Uopće mi nije jasno što će sad kad je nema.
– A kakva je ona bila prema njemu?
– Kao i svaki komad pred kojim muškarci padaju ničice. Koristila se onim što joj je Bog dao. Provodila se, laufala okolo i trošila silne količine novca. Na nju je trošio valjda tek nešto manje no za porez. Navodno je i ljubakala naokolo, ali za to nema dokaza, osim jednog...
– Osim jednog?
– Vi, znači, uopće ne čitate Magazin X?
– Ne, to jest ponekad – uzmota se Banić.
– Ljetos smo objavili njezinu sliku s ljubavnikom. Naš ih je reporter ukebao na nekoj privatnoj porečkoj plaži. Nakon toga oboje su nas tužili i zatražili nekoliko stotina tisuća maraka za pretrpljene duševne boli. Možete si misliti koje su to boli! Kronično sam bez love i mislim da bih dao da me za tri soma maraka provedu kroz duševne boli nižih krugova Danteova Pakla, a oni misle...
– Tko vas je tužio? Ona i ljubavnik?
– Ne – nasmije se novinar. – Ona i njezin muž Krsto.
– A tko je ljubavnik? – zanimalo je istražitelja.
– Ne znam. Idiot od fotoreportera uhvatio ga je s leđa. Slušajte, ako vas ta stvar zanima, fotokopirat ću sliku i člančić i poslati vam.
– Bio bih vam jako zahvalan – reče Banić, pa mu preko stola brzo gurne svoju posjetnicu, premda je pretpostavljao kako će je on najvjerojatnije izgubiti u kojoj od brojnih birtija u kojima je provodio gotovo sve svoje slobodno vrijeme. Vjerojatno i dobar dio radnoga.
– Nikola Banić, privatni detektiv – pročita Štakor s četvrtastog kartončića skromne izrade. – Zgodno. Vidite, da sam na vašemu mjestu, stavio bih na posjetnicu i neku prikladnu vinjetu. Recimo, revolver i povećalo... možda još i lulu... premda vidim da pušite cigarete...
Pomislivši na takav užas, Banić zakoluta očima, a zatim pokuša još nešto izvući iz novinara kojemu je konobarica upravo donijela novi vinjak.
– Recite mi, gdje bih mogao doznati još štogod o Bety? Mislim, s kim se družila, gdje se kretala... i takve stvari?
– E, tad biste morali biti bliski sa svijetom poznatih – odvrati Štakor. – Naravno, ne mislim na kardio-kirurge i atomske fizičare nego na pjevače, stiliste, športaše, vlasnike auta skupljih od sto somova maraka, stalne goste švicarskih skijališta... Snalazite li se u tom krugu?
– Pa tu, znate – zbuni se Banić – baš i nisam najjači. Malo bolje poznajem samo jednog zastupnika tvrtke Chanel...
– Sumnjam da bi to upalilo – zamišljenim će glasom novinar. – Chanel je za nju, posve sigurno, bio nešto prebanalno i previše stereotipno. A da pokušate s onom Sofijom... s onom modisticom... kako li se ono zove? Da, Sofija Hohnjec. Kod nje se oblačila. Mislim, onda kad baš nije imala vremena skoknuti do Pariza.
– A gdje bih mogao pronaći tu gospođu? – upita Banić, zapisujući modističino ime na unutarnju stranu poklopca Marlbora.
– Gospođicu – ispravi ga novinar. – Što ja znam!? Raspitajte se naokolo.
A zatim, kao da se iznenada sjetio, dometne:
– Kako mi to nije palo na pamet!? Baš na Svetoga Nikolu je u Sheratonu svečana promocija High Lifea. Ondje će biti svi ti tipovi s novčarkama dubljima od Marijanske brazde, pa pokušajte. Samo, bojim se da će vam trebati pozivnica i neko otmjenije odijelo.
– A što je to High Life? – upita istražitelj koji nije bio na ti s takvim stvarima.
Novinar ne odgovori, svu mu je pozornost zaokupio čovjek u kariranom kaputu koji je upravo ustao i krenuo prema njima. Izraz što ga je imao na licu nije djelovao baš prijateljski.
– Nadam se da neće tu unutra započeti sa sranjima – uplašenim će glasom Štakor, koji zaista nije imao nikakvih preduvjeta da se suprotstavi snagatoru spljoštena nosa. Čovjek boksačke fizionomije mirno zaobiđe njihov stol, plati na šanku svoj račun i izađe. Novinar odahne, vidjelo se da mu je težak kamen pao sa srca.
– Valjda se u zadnji čas ustrtario.
Banić se nasmije takvu komentaru pa ponovi pitanje o High Lifeu.
– To je nekakav časopis za bogataše. Prodaje se samo pretplatnicima. U njemu nećete naći ništa o štrajku željezničara, predsjednikovoj imovinskoj kartici i sirotinjskoj menzi kod Sestara milosrdnica. Ali se zato možete sasvim dobro informirati o povoljnoj kupnji apartmana na Sejšelima, o svim Versaceovim ljubavnicima, kao i o novom rolls-royceu koji ima pogon čak i na rezervnom kotaču.
– Reče se »pričuvnom« – dometne Banić, već posve zauzet svojim mislima. Pitao se, naime, kakvim bi se to houdinijevskim lukavstvom mogao uvući u krug čitatelja tako elitna časopisa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:16 am






13.


Ne uspjevši nikako odagnati iz glave onaj prizor iz češkog filma u kojemu disidentska glazbena kapela izvodi pogrebne skladbe, kuhajući pritom čaj na malom kuhalu, Banić uđe u Krematorij u trenu kada je dvorana bila toliko puna da se njome jedva moglo kretati. Premda ih gotovo nikad nije nosio, nabio je na nos oveće tamne naočale bojeći se da bi ga za vrijeme ceremonijala tkogod od Lakotine svojte mogao prepoznati i upriličiti mu nakon pogreba neugodan razgovor. Ostao je u onom kutu gdje je smješten jedan od dvaju velikih zvučnika, dakle pri samom ulazu, odakle je mogao dobro vidjeti sve što se događa. U tišini koju je remetio tihi žamor ljudi te kašljucanje i šmrcanje prehlađenih osoba kakvima ovo doba godine ne oskudijeva, otvorila su se kovana vrata kroz koja su livrirani pogrebnici ugurali kolica s lijesom. Iza njih su ušli ožalošćeni suprug, malobrojna, Baniću nepoznata rodbina i dva pristala mladića za koje je čuo da su Betyna braća koja su dan prije stigli avionom iz Londona. Ta dva momka, čija su lica bila blijeda i skrušena, a oči crvene od plača, stala su korak ili dva podalje od Krste Lakote, koji je ženinu smrt, sudeći po tome što se jedva držao na nogama, proživljavao s najdubljom boli. Uz lijes je polako koračao i svećenik u bijeloj odori, isti onaj koji je redovito obavljao taj tužni i nezahvalni posao. Banić nije znao je li pokojnica bila rođenjem katolkinja ili je zbog vjere svojega muža konvenirala, ali mu to i nije bilo važno, jer se u vjerske razlike i inače slabo razumio. Jednako tako nije imao pojma o tome kako se zove sumorna skladba što je dopirala iz zvučnika pokraj njega.
Pogleda zatim prema polukrugu ljudi koji su stajali odmah u prvom redu i začudi se koliko je među njima poznatih mu lica. Vidio je ozbiljnoga sijedog državnog pjesnika, nekog političara s namještenom bolnom grimasom na licu, nekoliko pjevača kojima do danas nije uspio popamtiti imena, jednu nogometnu zvijezdu koja nije djelovala osobito ganuto, zatim slavnog dobrotvora, mnogo bogatijega od zaklade kojom je upravljao, te nekoliko fizionomija koje je mnogo puta vidio u novinama, ali baš nije bio siguran u koju bi ih društvenu skupinu smjestio. Korak ispred jednoga od takvih stajao je i vrlo stari kaptolski dužnosnik, pomoćni biskup ili tomu slično, koji je prijateljima medija bio poznat po tome što je redovito blagoslivljao razne novootvorene stvari, od trafostanica pa sve do umjetnih bubrega. Nakon što je glazba utihnula, gore s galerije razlegne se neka tiha i umiljata zborna pjesma, koja je mogla biti i kakva engleska uspavanka.
Prije no što će engleske riječi pjesme utihnuti, a svećenik istupiti da izgovori svoje odavno naučene riječi, Banić se progura kroz skupinu radoznalaca koji su zakrčili vrata i izađe van, iznenađen naglom promjenom što se u međuvremenu zbila. Iz sivih oblaka koji su već nekoliko dana prijetili gradu sada je padao gusti snijeg, kao da svom žestinom želi pokazati kako se zima vraća u Zagreb, i to prije no što je kalendarski i započela. Skine brzo naočale, pod kojima su mu suzile oči, navuče kapuljaču svog novog kaputa i polako krene gore prema parkiralištu ne bi li izbjegao neugodnu gužvu koja će nastati čim obred bude završen. I tad, prije no što će stići do svog auta, spazi veliki mercedes s upravljačem na desnoj strani. Želeći potvrditi svoje sumnje, obiđe ga, sagne se i rukom makne snijeg koji mu je već bio prekrio tablicu. Njegova su nagađanja bila točna; registracija je bila britanska. Budući da je znao kako su Betyna braća stigla zrakoplovom, upita se čiji je to auto. Odmakne se stoga nekoliko koraka od vozila pa odluči pričekati, premda to na ovoj hladnoći i snijegu nije bilo nimalo ugodno.
Obred je trajao neuobičajeno dugo tako da se Baniću činilo da su mu se noge, unatoč tome što je neprekidno šetkao naokolo, pretvorile u neku vrstu ledenih proteza. Ipak, nakon više od pola sata, kroz gustu su se snježnu zavjesu ljudi u tamnome počeli vraćati na krematorijsko parkiralište, gdje je vrlo brzo nastala neugodna gužva vozila koja su pokušavala izaći. Desetak metara udaljen od engleskog mercedesa, Banić spazi čovjeka tridesetih godina u dugom kaputu pomalo staromodna kroja, kako traži nešto u džepu i približava se autu. I baš kad mu je htio prići, iznenada se uz mercedes stvori još jedan mlađi čovjek, u kojem Banić odmah prepozna jednoga od pokojničine braće. Razgovarali su pokraj snijegom već dobrano zasutog auta, te se činilo da u tom žustrom razgovoru prevladavaju svađalački tonovi. Betyn je brat mahao rukama i gotovo se prijeteći unosio u lice vlasniku mercedesa, koji je samo kimao glavom kao da želi što prije okončati taj neugodni razgovor i ući u svoj automobil. Naravno, Banić ih nije mogao čuti, a da je i mogao, njegov mu srednjoškolski engleski, na kojemu je mogao čitati stripove i shvatiti jednostavnije pjesme Cheta Bakera, ne bi pomogao da bogzna što razumije.
Kad se konačno srditi brat okrenuo i otišao, istražitelj brzo krene prema mercedesu, pa neodlučno pokuca na prozorčić, upravo u trenu kada je čovjek namjeravao krenuti. Uz tihi zvuk automatike, prozorsko se okno spusti, a Banić pretrne. Bila je to prilika da pokaže kako još uvijek zna nekoliko riječi engleskoga.
– Sorry for disturbin’ you... are you maybe Bety’s relative? – reče nadajući se kako je i to za početak dosta dobro. Valjda nije napravio previše pogrešaka, i valjda riječ relative tamo na Otoku još uvijek podrazumijeva rođaka.
– No. I’m her former friend from London. But why?
Gotovo ponosan što je sve razumio, Banić mu gurne pod nos svoju detektivsku iskaznicu istog trena shvativši kakav je kreten. Pa iskaznica je bila na hrvatskome!
– Oh, you are a private detective! That’s interesting – reče Englez, kojemu nije trebalo mnogo da shvati što znači sintagma privatni detektiv, napisana ispod Banićeve fotografije.
– Yes. I’m trying to find her killer – objasni Banić, mučen čudnom strepnjom da je sada pola onoga što je rekao posve pogrešno, te da je između stotine prokletih riječi koje engleski ima za ubojicu odabrao sasvim neadekvatnu. Da mu je sad Nika pri ruci! Zatim doda tiše:
– I want to talk with you.
– Why not!? That’s what interests me too – odvrati čovjek pa mu pruži svoju posjetnicu. – See you at Intercontinental hotel lounge, seven p. m. today!
Englez podigne prozorsko staklo, nagazi na gas i ode, a Banić ostane zagledan u posjetnicu na kojoj je pisalo da se čovjek zove Richard Blain, te da je londonski sales manager. Bože, svijet je prepun raznih »managera«, pomisli istražiteljeve svjesniji da taj komplicirani razgovor ni u snu neće obaviti bez kćerine pomoći.
Spustivši se s Mirogoja, nenaviknut na to da prima poštu, uđe u svoj ured i nagazi na poštansku omotnicu koju je poštar ubacio kroz prorez na vratima. Na omotnici je bio logotip Magazina X. Banićevo ime i adresa, te oznaka da je poštarina plaćena paušalno. Otvori je i iz nje izvuče presavijenu presliku. Upali potom svjetiljku na radnom stolu i udubi se u presliku koju mu je poslao redakcijski pijanac spomenutoga lista.
Na uobičajenom fotokopirnom formatu bila je preslikana donja polovica treće stranice lista od desetog srpnja ove godine. Na lijevoj strani papira nalazila se uspravna fotografija zanosne Bety Lakota u minimalnom kupaćem kostimu. U trenu kada je snimljena mlada je žena zacijelo popravljala grudnjak i smješkala se muškarcu koji je, okrenut leđima, ležao na šljunčanoj plaži. U dnu fotografije vidjeli su mu se samo zatiljak, lančić oko vrata i snažna, potamnjela ramena. U pozadini se nazirala pusta plaža po kojoj se razlijevala bujna pjena morskih valova. Uz sliku je stajao podosta zlobno i ironično intoniran tekst o tome kako je »mjestimice vjerna« supruga poznatog tajkuna pronašla novoga pratitelja, čija je prednost u tome što »radosti mora« pretpostavlja dosadi burze i nadzornih odbora. Pogledavši još jedanput obline oskudno odjevene kupačice, Baniću padne na pamet o kakvim se tu sve »radostima mora« moglo raditi, a zatim svrne pogled i na ostala dva članka što su se nalazila na istoj polovici stranice. U onom srednjem pisalo je nešto o novom, basnoslovno skupom ferrariju što ga je »nedužno djetešce« nekog političara uspjelo prošlog utorka temeljito razbiti, dok je na desnom dijelu preslike bila uokvirena slika ljepuškastog tridesetogodišnjaka, odjevenog u košulju od neke svjetlucave, estradi prikladne tkanine. Tip je bio glupavo nasmijan, u ruci je držao mikrofon, a tekst što je pripadao slici zacijelo se nalazio na gornjem dijelu koji Štakor nije fotokopirao. Krajnje nezainteresiran za domaće lakoglazbene pojave, Banić zaključi kako nedostatak teksta i nije neka šteta.
Znajući da je društvo na Britancu sada okupljeno oko ručka, odluči nazvati Niku, iako je bio siguran da se već ljuti na njega zato što nije pokazao baš preveliku volju da Lidiju nagovori na liječnički pregled. Odloži presliku, uzme telefonsku slušalicu i, dobivši Niku, veselo upita:
– Kako je mama? Nadam se da je bolje. Neki sam je dan tražio.
Ma koliko se pretvarao i glumio nevinu ovčicu, vlastitu kćer nije mogao prevariti. Nekoga drugoga da, ali Niku nikada.
– Ne znam što da ti kažem – reče ona glasom u kojemu nije bilo teško nazreti ljutnju – a da to istodobno bude i iskreno, i nešto što pristojna kći uopće smije kazati vlastitu ocu.
– Dobro, dobro – umirivao ju je. – Evo, sutra ću sto posto navratiti. Osim toga, imam mali poklon za tebe i Tima.
Premda više nije bila klinka, na riječ »poklon« uvijek je dobro reagirala.
– A što to? – upita radoznalo.
– Iznenađenje! Nego, zbog nečeg drugog sam te zvao. Imam u sedam u Inter-Continentalu poslovni razgovor s nekim Englezom, pa sam mislio da bi mi mogla biti tumač.
– A što je s tvojim engleskim?
– Ah, znaš – izmotavao se – nisam već dugo vježbao, a razgovor će biti zamršen.
– Dobro – pristane ona. – Mogu li povesti i Tima?
– Ne – otpovrne on.
– Ali, zašto? Pa on govori sto puta bolje od mene! – gnjavila ga je računajući, valjda, da će popustiti.
– Znam da je jako dobro ovladao engleskim. Ali na što će mi prevesti to što čuje? Na svahili?
– Nemoguć si! – odbrusi ona i spusti slušalicu.
Dok su se nekoliko minuta prije sedam vozili prema hotelu, razgledavajući Englezovu posjetnicu, Nika se veselo nasmije i upita oca:
– Znaš li tko se još zove Richard Blain?
– Ne bih se mogao sjetiti – odgovori Banić ne previše usredotočen na njezino pitanje. Morao je paziti na skliski kolnik, sužen zbog hrpi snijega što su ga napravile ralice.
– Bogart u Casablancil Zar se ne sjećaš? Ti i mama ste jako voljeli tu romantičnu starudiju.
On se lagano trgne jer ga je pecnuo taj izraz. Kao da je upućivao na to kako on i Lidija već pripadaju nečemu što je samo »romantična starudija«. Htio joj je otpovrnuti kako se još nije ni bio rodio kada je taj film snimljen, ali ga je u tome spriječio neoprezni vozač čiji se auto ispred njega opasno zanio na zaleđenom dijelu ceste.
Gospodin Blain već ih je čekao u predvorju hotela zavalivši se udobno u jednu od fotelja nanizanih oko niskog stolića. Pozdravio se s njima, ponudio ih pićem, pohvalio Nikin savršeni engleski, a zatim upitao Banića što bi ga zanimalo o njegovoj bivšoj djevojci. Da, rekao je baš tako, uporabivši izraz girlfriend.
– I would... I would like... when you... – počne on petljati, ne pronalazeći pravu riječ, kao da mu engleski ide samo na otvorenom prostoru.
Nika ga prekine blago ga gurnuvši laktom.
– Nisi li me pozvao radi prevođenja?
– Pitaj ga kada je točno bio s Bety u ljubavnoj vezi... – preda se on prepuštajući Niki vođenje razgovora.
Nika mu postavi pitanje, a on se pomalo sjetno nasmije i počne pričati kako je Bety bila njegova girlfriend od 1986. pa sve do 1989, kada se pojavio umišljeni i samodopadni »Jugoslaven«. Nasjevši na njegov egzotično-vitalistički šarm, Bety ga je napustila i već se sljedeće godine udala za čovjeka druge vjere i druge nacionalnosti, koji je usto bio siromašan kao crkveni miš. To je vjenčanje jako oneraspoložilo njezina oca i braću, pa su njega, Richarda Blaina, nagovarali da učini sve ne bi li je odgovorio od toga i privolio da mu se vrati. On je ponosno odbio tu ponižavajuću ponudu, što mu oni do danas nisu oprostili. Ali sada, nakon tolikih godina, pomalo zamjera samome sebi što bar nije pokušao. Jer cijelo ovo vrijeme, ma koliko to zvučalo apsurdno, on nije uspio posve zaboraviti Bety i trenutke što ih je s njom proveo.
– I’ve come here for old time sake – reče na kraju pomalo postiđen što je vlastitu intimu razotkrio pred nepoznatim ljudima.
Banić je razumio samo mah dio priče, sve ostalo morala mu je prevesti Nika. Ipak, ne bi li nekako popravio dojam, upita je:
– Što, zar i oni za siromašne ljude kažu church mouse?
Ona ga prijekorno pogleda, valjda stoga što se pleo u njezin posao. Vidjevši da joj takve stvari nisu drage, kratko je uputi u novo pitanje:
– Pitaj ga je li ju nakon toga vidio.
– Only once... – odvrati on, a Nika se, poput iskusne prevoditeljice, nagne bliže ocu i stade mu prevoditi Englezove riječi.
– Kaže da ju je vidio u proljeće 1991, kada se pojavila u Londonu radi očeve ostavine. Otac joj je, naime, umro potkraj 1990. i bio je vrlo bogat...
– How much rich! - omakne se Baniću, našto Nika zakoluta očima, a Blain se samo nasmije. Ipak, shvatio je što istražitelja zanima.
Pričao je kako je Betyn otac posjedovao dvije ili tri vrlo stare i ugledne knjižare, što su u vlasništvu obitelji Key bile već više od stotinu godina. Unatoč tome što se nikada nije intimno pomirio s njezinom brzopletom udajom, otac je cjelokupnu imovinu u jednakim dijelovima ostavio svojoj djeci, Bety i njezinoj dvojici braće. Ted i William odlučili su nastaviti obiteljski poslao i predložili Bety trećinu dobiti. Ona bi možda i pristala da se nije upleo drski i pohlepni »Jugoslaven«.
– He is not Yugoslav, he is Croat! – umiješa se Banić dikcijom prvoga stupnja brzinskoga dvomjesečnog tečaja.
– I don ’t see a difference – ravnodušno će Englez, pa nastavi: – And so, this haughty and primitive Yugoslav...
Kako mu je to Nika prevela, stvari su tekle ovako: drski i primitivni Blainov suparnik svoju je ženu nagovorio da ne pristane na trećinu dobiti. Utuvio joj je u glavu kako takva trećina nije ništa, jer je imala pravo i na trećinu vrijednosti svih lokala, i na trećinu obiteljske kuće, i na trećinu očeve kolekcije starih knjiga, i na trećinu imanja u Cornwallu... Nakon velike svađe, na mužev nagovor, Bety je zatražila svoju apsolutnu trećinu i tako natjerala braću, koji su htjeli izbjeći neugodan i skupi sudski spor, da prodaju dio imetka i isplate joj njezin dio.
– Don’t ask me »how much rich«! – nasmije se Englez gledajući u Banića, a zatim iz džepa izvadi veliku kožnu novčarku, rastvori je i pokaže im sliku svoje nekadašnje drage, koja je tada mogla imati dvadesetak godina.
– Look how beautiful she was.
– Želi da vidiš kako je bila zgodna – objasni mu Nika, a on joj odbrusi:
– Toliko valjda razumijem!
Na toj staroj fotografiji bila je uistinu lijepa, ali ni ono što je objavio senzacionalistički tabloid, pomisli istražitelj, u tom smislu nije bilo ništa manje intrigantno.
– Where is her money now, that’s the question!-izreče Blain rečenicu u kojoj Nika prepozna shakespeareovsku aluziju.
Naime, gospodin Blain je mislio kako je cijelo Betyno bogatstvo nestalo u ponoru bolesnih ambicija njezina muža, te kako je beskrajna šteta što nesretna djevojka nije ostala s njim.
– Reci mu da nije u pravu – gurkao je Banić laktom Niku. – I Lakota je prebogat čovjek. Vlasnik je polovice Hrvatske...
– On ti neće razumjeti takvu metaforu – bunila se ona. – Znam ja njih. Ili će ti svojom antipatičnom kolonijalnom samouvjerenošću kazati kako ta Hrvatska baš i nije neka zemlja čiju bi se polovicu isplatilo posjedovati.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:16 am



14.


Snijegom zasut Jelačićev plac s okićenim borovima i brojnim svjetlucavim uresima djelovao je kao slatkasta čestitka kupljena u nekom staromodnom dućanu. U prolazu ispod Nebodera, Banić dobro otrese snijeg s kaputa i uđe u malu, pristojno zagrijanu poslovnicu Infotoursa. Znao je da je veliki grešnik i nepopravljivi samotnjak i nekako se morao iskupiti pred kćerkom, bivšom ženom, pa čak i pred tim mladim Englezom koji se, unatoč njegovim nagađanjima, pokazao sasvim zgodnim i pristojnim dečkom. Sutrašnji blagdan Svetoga Nikole bio je dobra prilika da ih obraduje kakvim poklončićem te se na Britanskom trgu pojavi kao pravednik sasvim čiste savjesti. Iako je honorar što ga se nadao naplatiti od Lakote čim prođe dovoljno korotnih dana, još uvijek bio obavijen velikom dozom neizvjesnosti, onih pet tisuća maraka koje je dobio samo zbog toga što je naivno dopustio da ga klope po glavi, bili su bar neka vrsta kratkoročne financijske izvjesnosti, tako da je dio tog novca mogao potrošiti za neki zgodan vikend za dvije osobe.
– Izvolite, gospodine – obrati mu se pomno dotjerana i ljupka žena, ne starija od trideset pet godina, prišavši visokom pultu na kojemu su bili poslagani šareni prospekti turističkih putovanja.
– Odabrao bih neko zgodno vikend putovanje za dvoje. Biste li mi mogli pomoći?
– Ovisi što želite – reče službenica zagonetno se nasmiješivši. – Razgled, egzotiku, kulturne sadržaje, skroviti kutak za zaljubljene?
– Pa, ovo posljednje ne zvuči loše... – zbuni se on i ne shvaćajući da se time legitimirao kao razuzdani ljubavnik srednje dobi.
– Imamo vrlo zanimljive apartmane u švicarskim Alpama. Naravno, skijanje nije obvezno, a u svakom je apartmanu romantični otvoreni kamin.
– Slušajte, gospođo... – oklijevao je on.
– Jadranka – predstavi se ona. – I ne gospođa nego gospođica!
– Gospođice Jadranka... to zapravo nije za mene...
– A zašto ne bi bilo? Pa ne osjećate se valjda prestarim za romantiku uz čarobno iskrenje kamina? Evo, kada bi mene netko pozvao, ja bih pošla bez premišljanja.
– To je za moju kćer i njezina dečka...
– Oženjeni ste, znači!
– Zapravo... bio sam. Htio bih možda nešto bliže i pristupačnije. Recimo u Sloveniji. Znate, dečko joj je iz Londona pa bi bilo zgodno da nešto više vidi.
– I vi ste mi neki domoljub! – priprijeti mu ona prstom. – Dođe vam iz Londona budući zet i vi ga odmah šaljete da vidi Bled i Bohinj! Zar ne bi bilo bolje da im uzmete tri dana u Opatiji.
K vragu, iz svakog te grma zaskoče obvezom domoljublja, pomisli Banić, pa zlovoljno odgovori:
– Moja je kći bar deset puta ljetovala u Opatiji.
– A Plitvice? Evo, imam zgodan trodnevni aranžman na Plitvičkim jezerima. Prijevoz, polupansion, svečana večera...
– To će biti sasvim u redu – složi se Banić vadeći novac.
Ona mu ispiše vouchere, stavi ih u agencijsku omotnicu, priloži uz to i lijepi prospekt Plitvičkih jezera, pa sve skupa stavi pred njega.
– I što još? – nasmije se Jadranka koketno.
– Kako!? – začudi se on.
– Pa tako. Kad oni odu, što ćete vi sami kod kuće? Možda bismo i za vas mogli pronaći nešto zanimljivo.
– Što ću sam?
– Bože dragi! – prekori ga ona. – Pa tko kaže da morate ići sami! Grad je pun usamljenih ženskih srca. Pozovite nekog, pa ako prihvati...
– Vi... vi biste se dali pozvati? – reče on pazeći dobro da to zazvuči kao šala.
– Na Plitvice baš ne! – nasmije se ona – ali na švicarske me Alpe ne biste trebali dugo nagovarati!
– O, hvala vam! Imat ću to na umu i prvom vas prilikom pozvati u švicarske Alpe.
– Ili bar na kavu – dometne ona sad već nešto ozbiljnija.
Banić zahvali, nasmije se, uzme omotnicu pa izađe van misleći kako ta Jadranka baš i nije slučaj preko kojega bi trebalo olako prijeći. Iza svake njezine dvosmislene šale krio se, bar koliko se on razumio u žene, signal brzog i lakog pristanka. Usto, zasigurno nije pripadala onim teškim osobama koje na svakog usputnog muškarca odmah istovare teret svoje cjelokupne privatnosti, od djevojačkih snova, preko raznih pogrešnih klipana kojima su naivno povjerovale, pa sve do bolesne mame koju dvaput na tjedan vode na dijalizu. Sigurno je vesela i jednostavno, a možda, nasmije se Banić samome sebi, voli slušati i Charlieja Parkera.
Dok je zvonio dolje na Britanskom trgu, pomisao na bolesnu Lidiju istoga trena iz njegove glave izbriše gospođicu koja bi baš sa svakim muškarcem bila voljna otputovati u švicarski apartman s otvorenim kaminom. Parlafon nesnosno zakrči, a vrata se otvore. Prokleo je glupo dizalo koje opet nije radilo i pješice se uspeo na treći kat. Zatim je zastao kako bi vratio dah ne želeći da ga vide zapuhana i umorna. Lidija mu otvori vrata i pusti ga u stan, začuđena, ali i zadovoljna što je svratio tek tako, nepozvan i bez nekoga važnog razloga. I baš u trenu kada je, čuvši kako su Nika i Tim upravo izašli, htio kazati kako će u tom slučaju doći kasnije, vrata se za njim zatvore i on, nemajući više kamo, pođe za Lidijom u dnevnu sobu.
– Zapravo – reče, ne znajući kako bi počeo – htio sam ih iznenaditi. Kupio sam im aranžman za vikend na Plitvicama... ako se po ovom snijegu uopće može tamo.
– Oh! – reče ona kao da je ugodno iznenađena. – To će ih jako razveseliti. Ionako po cijele dane ne znaju kamo bi.
Potom sjedne na trosjed, omota deku oko kukova i uzme album u čijem ju je pregledavanju prekinuo njegov dolazak. Ponudi ga da sjedne, a on, budući je velika fotelja bila pretrpana robom za glačanje, nemajući zapravo kamo, sjedne do nje na trosjed.
– Nisam te pitala, sviđa li ti se Tim?
– Pa, da – reče on nakon kraćeg premišljanja. – Odlično govori engleski.
Pa kako ga je ona začuđeno pogledala, on se pokuša na brzinu izvući:
– Mislim, vrlo je pristojan dok govori, i uopće... tako... Što to radiš?
– Pregledavam stare albume. Ormar je pun fotografija koje bi već jednom trebalo srediti. Ali, o tome smo već...
– Nika mi kaže da se loše osjećaš – prekine on njezinu uistinu prastaru priču o sređivanju mnogih stvari, pa tako i albuma s obiteljskim fotografijama.
– Ah, nije to ništa! – navuče ona odmah masku tobožnje bezbrižnosti.– Ponekad me boli tu nešto... onako kao da mi je nešto zastalo... I osjećam neugodan pritisak u ošitu. Ma, to su nekakve psihosomatske smetnje. Prenapeta sam, eto to je! Popijem Apaurin pa mi popusti.
On je pogleda ozbiljan i zabrinut, a ona ponikne pogledom kao da ju je iznenada počeo zanimati sadržaj albuma. Nikada nije znala uvjerljivo lagati.
Banić slegne ramenima pa se zagleda u prozor na kojemu se vidjelo kako snijeg sve jače pada. Uistinu, sasvim pogrešno vrijeme za vikend na Plitvicama, pomisli on, predbacujući samome sebi što se ipak nije odlučio za Opatiju. Ali, pri ovakvoj snježnoj nepogodi kroz Gorski se kotar čovjek može probiti jedva malo lakše nego kroz lička brda.
– Pogledaj ove fotografije – reče mu ona iznenada pokazujući prstom na jednu od stranica albuma.
On joj priđe i odmah shvati kako se zadubila u stare, srednjoškolske uspomene. Sklizak teren, pomisli Banić prepoznavši u mutnoj crno-bijeloj fotografiji sedamnaestogodišnju Lidiju u tamnoj dolčeviti i tada modernim lasteks hlačama što su pomalo podsjećale na trenirku.
– Koliko se sjećam, te sam glupe hlače oblačila radi tebe. Sviđale su ti se.
Nije se toga mogao prisjetiti, ali se zato prisjetio nečega drugog, i to joj je rekao:
– Ne znam. Ali ako je to bio treći razred, tada si hodala s onim idiotom Sertićem... Kako se ono zvao? Slavko?
– Možda, ali sam ipak bila zaljubljena u tebe.
– Demy Moore je udana za Brucea Willisa, a možda je zaljubljena u mene.
– Ne gluparaj se! – ukori ga Lidija. – Kao da ne znaš da sam bila zaljubljena u tebe!
On proguta veliku knedlu pa okrene list albuma i ugleda veliku fotografiju u prilično ispranom orwokoloru, na kojoj je bila Lidija u dvodijelnomu kupaćem kostimu snimljena na gradskom bazenu.
– Bože, gdje li je sada taj Slavko Sertić? – zamisli se on tobože, samo da ne mora prokomentirati njezinu pin up pozu. Dobro je znao da je taj glupi Sertić propao na pravnom fakultetu i otišao u Njemačku, gdje danas ima malu prijevozničku tvrtku u nekakvu zabitnom »Apffelstrudeldorffu«. Što je bilo još gore, i ona je morala znati da on to zna!
– Što se sad izvlačiš!? Što kažeš na ovo? Koji komad!
– Čudno je zapravo kako na tim starim slikama djevojke nikad ne izgledaju tako izazovno kao na ovim današnjima. Je li to stvar optike, tehnike razvijanja ili uopće fotografskoga stila? – meditirao je i ne primjećujući da je time ljuti.
Ona se dobrodušno nasmije i lupne ga dlanom po čelu.
– Dat ću ti ja optiku i fotografski stil! Zar si zaboravio kako su te dečki zezali kad si pred njima rekao da sam najbolji komad na školi? A nikad mi se nisi usudio prići...
– Ti si poludjela! – bunio se on. – Kako ti se ne bih usudio prići!? Pa išli smo u isti razred!
– Da, da! Usudio si mi se prići kada je trebalo prepisati lektiru, ali si na plesu uvijek stajao u kutu i samo me promatrao. Nadala sam se da ćeš doći po mene, a ti ništa! Gospodin »stidljivko« radije je cijelo vrijeme gledao i važno pušio, prepušten svojim snovima o najboljem komadu u školi.
– Imaš pravo – pokušavao se nekako izvući. – Stvarno se sjećam da sam od tebe uvijek prepisivao lektiru. U toj sam stvari od malih nogu bio katastrofalno loš. Zamisli, neki se dan nikako nisam mogao sjetiti je li Mrtve duše napisao Dostojevski ili... ili... onaj drugi...
– Gogolj – reče Lidija i zamisli se pa okrene još jednu stranicu albuma. Na toj je stranici bila velika fotografija snimljena negdje pri kraju četvrtoga razreda gimnazije, i na njoj su bili njih dvoje, mladi, zgodni i puni optimizma. Ona je bila u uskoj bijeloj majci i kratkoj suknji, koja je dobro naglašavala njezine lijepe noge, a on je imao na sebi kariranu košulju i malo preširoke talijanske traperice marke Super Rifle. On se smijao i desnom je rukom zagrlio, a ona je djelovala nekako stidljivo, ali zadovoljno.
– Zašto sam te tu zagrlio? – upita on posve glupavo. – Bio ti je rođendan?
– Ne – odvrati ona. – Tu smo već hodali, budalo!
Rekavši to, ona razmota deku, ustane, odloži album na stol i ode do prozora pa se zagleda u snježnu mećavu koja je posve zamela Britanski trg.
Ostao je sjedeći na trosjedu. Neko je vrijeme razmišljao bi li nastavio listati album ili štogod rekao, a potom je ipak polako ustao, prišao prozoru i zastao korak iza nje.
Predobro ju je poznavao, znao je da je sada istodobno i uzbuđena, i ljuta, i sjetna, i zabrinuta... Da, znao je u kakvom je stanju, ali je to mogao samo razumjeti, ali ne i opisati.
– Čudno je to što mi je palo na pamet – reče ona tiho kao da se i sama boji svojih misli. – Kad drugi ljudi gledaju slike iz mladosti obično zaključe kako su nekoć bili naivni, smiješni i bedasti. A meni, meni se upravo sad čini kako je s nama posve obrnuto. Kao da smo smiješni i bedasti sad kad bismo to najmanje trebali biti...
Ne znajući što bi, on joj priđe i uhvati je za ramena. Čudno, učini mu se da miriše kao nekoć, kao u danima kada je bila »najbolji komad« na školi. Da, ako se sve promijenilo, taj je miris ostao isti. I tada, trudeći se da ne bude patetičan, reče joj prostodušnim glasom:
– Lidija, kao Boga te molim, otiđi liječniku!
Iste je večeri kod kuće, kao osvjedočeni protivnik suvišnih lijekova, bacio u zahodsku školjku svu preostalu količinu Ketonala i Pholcodina te povukao vodu, kao da tim ceremonijalnim potezom želi sama sebe uvjeriti kako je definitivno prebolio posljedice nezgode što ju je imao u blizini Samobora. Potom se dobro istušira, odjene trenirku, sjedne za stol i baci se na čišćenje svoga starog pištolja koji je bio u strašno lošem stanju. Da je kojim nesretnim slučajem morao pucati iz njega, sva je prilika da bi mu eksplodirao u ruci. Kako je čišćenje pucaljke dug i pipav posao, uključi televizor pitajući se hoće li prokleta sprava uopće proraditi. Gotovo se nije mogao sjetiti kada je zadnji put gledao program. Naravno, ako se izuzme televizor u kafiću Kico koji je neprekidno bio uključen.
Na televiziji su išle redovite vijesti koje je slušao tek napola, ne nalazeći u njima ničega vrijednog pozornosti. Obećavalo se opet sve i sva, tvrdilo se da izvrstan život počinje već sutra rano ujutro, kudilo se sav svijet što ne pokazuje nikakva razumijevanja prema Hrvatskoj i istodobno se hvalilo nas same zbog toga što pokazujemo zavidan stupanj razumijevanja prema sebi samima. Sve nogometne utakmice bile su odgođene, a promet se, kao uostalom i sam život, odvijao otežano i uz velike zastoje. A zatim su najavili snijeg, snijeg i samo snijeg! I baš kad je namjeravao daljinskim upravljačem isključiti dosadnu elektronsku škrinjicu, nasmijana voditeljica reče kako imaju još jedan upravo pristigao i iznimno zanimljiv prilog na temelju kojega će zlonamjerni tvrditi kako je u Hrvatskoj u porastu opća stopa kriminaliteta te kako se širi organizirani kriminalitet. Uzrujan ponovno time što su dežurni jezični prosvjetitelji općepoznatoj riječi dodali još jedan bezvezni slog na kraju, Banić odloži pištolj i zagleda se u ekran.
Kamera je lagano prešla preko ambijenta u kojem je Banić odmah prepoznao novu cestu na kojoj se nalazila uprava Lucky holdinga i zaustavila se na nečem što je izgledalo kao zgnječeni i sagorjeli ostatak automobila. Ono o čemu je govorila spikerica učini mu se više no zanimljivim. Rano ujutro, negdje poslije ponoći, ispred Lucky holdinga odletio je u zrak veliki audi kojim se vlasnik često koristio kao osobnim vozilom. Naravno, radilo se o atentatu, o automobilu bombi koja je trebala usmrtiti bogatog vlasnika. Samo čudo spasilo je Krstu Lakotu, jer se ispred zgrade u navedeno vrijeme pojavio nepoznati lopov koji je pokušao otuđiti vozilo. Vješto je onesposobio alarmni uređaj, provalio u auto, spojio žice i odletio u zrak. Naravno, ostaci nesretnog lopova bili su u takvom stanju da je policija uvelike sumnjala u uspjeh identifikacije. Jedini trag što ga je nesretnik ostavio za sobom bio je alat za provaljivanje u automobile, ali kako je i on bio u vatri, nije se moglo ni pomišljati na daktiloskopsku obradu.
Potom je sućutna spikerica, prestavši se blesavo smijati, pročitala nekoliko pohvalnih redaka o velikom poduzetniku, dobrotvoru i zaslužniku, naglasivši kako je, eto, u tako kratko vrijeme već drugi put metom organiziranog kriminala i podzemlja, što joj, naravno, nije smetalo da na kraju postavi i ono briljantno problemsko pitanje: postoje li uopće u nas organizirani kriminal i podzemlje?
– Pa nisu to valjda uradili Jehovini svjedoci ili udruga mladih tamburaša! – promrmlja Banić, pa nastavi gledati prilog.
Nasuprot njegovu očekivanju, u prilogu se pojavi i sam Lakota. U tih nekoliko dana koliko ga Banić nije vidio činilo se da je prilično propao. Djelovao je nekako blijedo i ispijeno, oči su mu bile upale u duplje, čak se činilo da se nije ni obrijao. Govorio je vidno uzbuđen i pomalo smeten, zastajkujući s vremena na vrijeme kao da se pokušava pribrati. Izvijestio je gledateljstvo o strahoti koja mu se dogodila, o otmici i smrti voljene žene, a nakon toga prešao na jutrošnji događaj kojim ga se htjelo maknuti s ovoga svijeta. Sve u svemu, nije rekao ništa više od voditeljice. Zatim je za sve to optužio svoje osobne neprijatelje, kao i neprijatelje Hrvatske uopće, najavivši nesmiljen rat protivnicima reda, poretka, zakonitosti i demokracije, naglasivši kako će se ta bespoštedna borba voditi u granicama pozitivnih zakona. A kao prvi potez nakon te objave rata ponudio je nagradu od milijun kuna onome tko mu pruži podatke na temelju kojih bi se mogli pronaći otmičari i ubojice njegove supruge, odnosno podmetači eksploziva.
Nakon toga se na ekranu u krupnom planu pojavi zbunjeno lice inspektora Zadre. Gledao je čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da ne shvaća da ga već snimaju. Zatim se pribere, napravi važnu facu i počne s izjavom:
– Mogu samo reći da je prava sreća što gospodin Lakota nije bio nazočan u kolima kada je došlo do detonacije...
Preko samouvjerenog lika inspektora Zadre pojavi se titl:
Mr. Berislav Mrkša
inspektor gradskog MUP-a.
Ah, ta televizija, pomisli Banić, pa se vrati čišćenju pištolja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu