Bijesne lisice - Goran Tribuson

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:09 am

First topic message reminder :



Kada privatnog istražitelja Nikolu Banića ugledna tvrtka poželi angažirati kao voditelja službe osiguranja neće ni slutiti kamo će ga odvesti nekoliko poslova koje bi trebao odraditi prije no što preuzme novu, odgovornu i dobro plaćenu funkciju…

Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima Zavirivanje, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice, Gorka čokolada i Susjed u nevolji pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, estradne zvijezde, privatizirane kompanije, frustrirani branitelji…

Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:24 am






30.


Zdanje novog restorana na Zelenjaku nije bilo teško pronaći jer je svojom novovalnom pretencioznošću već izdaleka upadalo u oči. Ugostiteljski je objekt imao dvije etaže i bio je mješavina tradicionalnih ruralnih elemenata i modernih ploha na kojima su prevladavali staklo i kovina. Iako se Banić baš nije razumio u te stvari, činilo mu se kao da Lakotin novi objekt na smion način pokušava pomiriti njegovo davno seosko podrijetlo sa sofisticiranošću kakva se očekuje od današnjeg bogataša s kratkim engleskim pedigreom. Ali po svemu što je vidio, po neuređenim prilazima, ostacima građevnog materijala, po još nepokrivenim rubnim nadstrešnicama i gruboj betonskoj terasi, bilo je posve jasno da od službenog otvorenja bar još nekoliko tjedana neće biti ništa, te da ga je vlasnik zvao samo radi razgovora, prije kojega ga je htio fascinirati velebnošću ambijenta.
Sve ono što se zbivalo ispred restorana Banića odmah podsjeti na prizore kakve je znao iz američkih filmova, one što su trebali dočarati atmosferu kakvoga važnog mafijaškog sastanka na kojemu se dijele teritoriji ili povlastice na poslovanje određenom vrstom robe. Na parkiralištu prekrivenom svježim asfaltom bilo je nekoliko crnih i besprijekorno ulaštenih mercedesa i audija, a posvuda oko zgrade vrzmali su se ljudi u dugim tamnim kaputima i sa šeširima koje su nosili tako da im skriju velik dio lica. U svojoj najvjerojatnije nenamjernoj uniformiranosti gotovo su bili smiješni, a jedina stvar koja ih je dijelila od burleske bila je pomisao na stvari kojima se bave. Bila je to neka vrsta Lakotine svite, najuži krug njegovih povjerenika s kojima je, mirno i tajno, dobro zaštićen od očiju javnosti, putovao ravno prema društvenim vrhuncima. Među tim budnim pomagačima spazio je Štrigu, lažnog direktora za sve, gospodina Soldu, profinjenog »menedžera« Pešelja, dok ostalu trojicu ili četvoricu nikada nije vidio, premda su se i oni, sudeći po fizionomijama, sasvim dobro uklapali u tu predstavu.
Banić ostavi svoje devet godina staro neugledno vozilo pokraj jednog od golemih audija i krene prema ulazu u novi restoran na čijem pročelju još nije bilo ploče s imenom. Mučila ga je neka nesvakidašnja, podosta gorka pomisao kako živi u ambijentu u kojemu se, kao u kakvoj čudnoj kombinatornoj igri, svaki dan zatvori jedna tvornica, a otvori deset birtija, baš kao da se cijela zemlja pretvara u golemi šank na kojemu će se održati posljednji pijani krabuljni ples s bogatom tombolom.
Hodajući uskim putićem koji je, baš kao i staza ispred uprave Lucky holdinga, bio popločen ukrasnom žutom opekom, istražitelj prođe pokraj Siniše Smokovine koji mu se, kao da su stari znanci, nasmije, namigne i vrlo ga pristojno pozdravi:
– Poštovanje, gospodine dete-tektive! Kako smo da-anas?
Banić odmah shvati da je zamucao sasvim namjerno, te da je i nizozemska cigara što ju je nezapaljenu grickao među zubima bila sračunana na sasvim određeni efekt.
I prije no što će otvoriti klizna staklena vrata novog restorana, priskoči mu onaj nabijeni Soldo, raskopča mu brzo duffel coat i spretnim ga pokretima ruke isprepipa.
– Da ste me uzeli za security managera – primijeti jetko istražitelj – opskrbio bih vas najboljim detektorima za metal. Znate, nedostojno je i ponižavajuće za jednog direktora važne i prosperitetne ciglane da šlata muškarce. Pogotovo one heteroseksualne!
Soldo, koji je zacijelo bio dobro plaćen za to da mirno otrpi razne verbalne agresije, pogleda ga začuđeno, baš kao da mu nije poznato značenje riječi heteroseksualan, a potom se nasmije i zadovoljno dobaci tipu, koji je po rangu morao biti malo iznad njega:
– U redu je. Nije ozvučen.
– Kako bih i bio!? – otpljune Banić u stranu. – Jebeni nam Pravilnik ne dopušta tonska snimanja.
– Gazda vas čeka! – požuri ga Soldo. Vidjelo se da mu uopće nije stalo do razgovora s čovjekom koji izgovara sve same nejasne rečenice.
Lokal u kojemu će se već sutra svaki nouveau riche iz klana Lakote i njemu sličnih osjećati bezbrižno i ugodno poput fetusa u plodnoj vodi uistinu još nije bio završen, ali se po lijepom kružnom šanku, prostranim i skupo tapeciranim separeima, diskretnoj rasvjeti što su je činile stotine malih halogenih rasvjetnih tijela moglo zaključiti kako su temeljne konture toga prvovrsnog ambijenta već jasno naznačene.
Za središnjim stolom posve prazne sale mirno je sjedio Krsto Lakota u finom pariško plavom odijelu, na čijoj je uskoj kragni bila našivena crna korotna traka. Ispred njega bili su pladnjevi s pršutom i južnoafričkim dinjama, dimljenim lososom te visoka posrebrena zdjela s ledom, na čijem se vrhu crnio kavijar. Trpeza kakvu bi poželjela svaka otmjenija kurva iz američke soap-opere!
Uz te probrane jestvine po stolu su bile porazmještene razne čaše i boce vina kakvo se zacijelo nije moglo vidjeti u domaćim prodavaonicama.
Banić priđe Lakoti, sjedne na stolac koji je zasigurno čekao baš njega, izvuče jedan papirić iz džepa pa ga stavi pred vlasnika cijele te raskoši.
– Tražili ste račun – reče.
Lakota uzme račun, pogleda ga i kiselo se osmjehne. Na računu je pisalo: specifikacija – potraga za pokojnom suprugom, a u desnoj koloni papirića stajalo je jedno posve ironično: kom. 1. Ispod »specifikacije« bila je uredno navedena cijena u kunama, s napomenom da nije riječ o cjeniku nego o slobodnom dogovoru, a ispod cijene bio je uredno obračunan i obligatni porez.
Lakota spremi račun u džep, pa nekako odsutno nabode vilicom komadić dinje i pršuta i prinese ih ustima. Pazio je pritom da mu usnice ostanu suhe i žvakao je polako i nečujno. Zatim proguta zalogaj i zalije ga gutljajem crna vina.
– Vidite, gospodine Baniću, čuo sam da ste već godinama razvedeni. Zbog toga mislim da dobro znate kakve sve probleme čovjeku može napraviti žena.
– Pogotovo ako mu želi odnijeti polovicu imetka.
– Pogotovo tada – složi se Lakota u mirnom i gotovo prijateljskom tonu. – Zamislite takav slučaj! Imate jednog klasičnog proletera koji radi danju i noću, nedjeljom i blagdanom, bavi se onim što oni zovu fuš, skuplja marljivo novce, podiže njima kućicu na novozagrebačkoj periferiji, zatim kupuje polovni auto, još lošiji od vašega, potom diže kredit za kamp kućicu, skuca novce za novi hladnjak, uzme na rasprodaji najjeftiniji bicikl i kosilicu za travu... Za to vrijeme njegova nezaposlena žena kod kuće kuha, brine se za djecu, glača rublje, pere mu one troje gaće što ih ima... I u jednom se trenu zbog nekog razloga razvedu i sud im dodijeli svakome po polovicu imetka. Po mome mišljenu, odluka je više no pravedna! Iako je on sve zaradio sam, ona ga je podržavala u svemu, krvavo radeći kod kuće i trošeći se možda više no on. Vidite, u mom je slučaju sve nekako drugačije. Moja se Bety odijevala u Parizu, kupovala samo one parfeme koji su skuplji od tristo maraka, ustajala u podne i tumarala po porečkim privatnim plažama ili stranim hotelima koji imaju više zvjezdica od američke zastave. Ona nije kod kuće do sitnih sati prala rublje, krpala mi čarape, glačala košulje, kuhala i podgrijavala grah te jurila po kući s metlom i lopaticom u ruci...
– Naravno – primijeti Banić s izrazom razumijevanja na licu. – Mora da ste zbog toga bjesnili dok ste u noćnoj smjeni tokarili kuglagere, a nedjeljom u fušu razbacivali gnoj po tuđim oranicama.
– Ha! ha! ha! Tipična plebejska predrasuda! Mislite da mi ležimo sa sve četiri u zraku? Što vi uopće znate o poduzetništvu?
– Slušajte, po onome što znam čini mi se da je jedva malo kompliciranije od igre Monopoly. Dignete hipotekarni kredit i kupite, recimo, tvornicu pekmeza koju istoga časa ubilježite kao hipoteku. Na taj se način može doći do svega! Čudi me što već niste kupili Eiffelov toranj ili Brooklinski most. Što se tu čeka?
– Mislite da je tako lako dobiti kredit?
– O, i to se nekako skucka! Boga mu, pa ne postoji valjda politika samo zbog toga da novinske stranice ne bi zjapile prazne!
Lakota ga pogleda sasvim mirno. Činilo se kao da je mirnoća jedini način kojim zna iskazati unutarnji bijes, pa Banić već pomisli kako je, pripremajući se za taj posao, polazio razne autogene treninge i tečajeve transcendentalne meditacije.
– Čim su mi rekli tko ste i što ste – reče konačno takozvani tajkun, popivši još malo vina – bio sam posve siguran da ćete prema meni imati sve one socijalne predrasude što ih prema poduzetnicima ga je ljudi koji se nostalgično prisjećaju vremena tobožnje opće jednakosti.
– To što čovjek ne želi biti tuđim statistom u kazališnoj predstavi čiju priču uopće ne razumije nema nikakve veze sa socijalnim predrasudama! Pogotovo kad mu već na generalnoj probi razbiju glavu, a na premijeri ga gurnu u ruke policiji koja mu naravna čeljust i optuži ga za supočiniteljstvo u otmici i ubojstvu. Vidite, kad od detektiva zatražite da vam preuzme otetu osobu, onda je, uz novac, njegov motiv i u tome da vam tu osobu dovede živu i zdravu. Ako mu u toj akciji podmetnete već tjedan dana mrtvu ženu, tada se on osjeća poput rasnog lovca kojemu su šumu aranžirali eutanaziranim medvjedima i narkotiziranim jelenima.
– Imao sam prokleti predosjećaj da ćete sve shvatiti – uzdahne Lakota. – Zato sam vas i zvao, da nekako stvari dovedemo u red.
– Oho!? – tobože se iznenadi istražitelj. – Imate neki dobar plan po kojem biste Bety i Špilera uskrsnuli iz pepela? To ću rado poslušati!
– Ne. Najprije ću ja saslušati vas. Zanima me kako gledate na tu stvar. Izvolite, prigrizite nešto!
– Hvala – odvrati Banić. – Uopće ne jedem pršut s dinjama, kao što mnogo ne držim ni do kranjskih kobasica s malinama. A ako vas zanima kako gledam na tu stvar, mogu vam jedino kazati da na to gledam sa stanovitom dozom gađenja. Iako ste se svojski potrudili da stvar zakomplicirate, sve je u biti jednostavno. Bety se zaljubila u individuu, ne mnogo vredniju od vas, i htjela je razvod. Iako je vaša okolina držala kako ste neka vrsta romantičnog zaljubljenika koji je naprosto lud za ženom, pretpostavljam da biste joj razvod dali istoga trena da se nije počela pozivati na onaj već gotovo zaboravljeni bračni ugovor. Onaj što ste ga sastavili dok je ona još bila bogatija od vas. Naravno, s tim svim vukovima i lisicama kojima ste okruženi, vama ne bi bio nikakav problem domoći se tih smiješnih papira i uništiti ih da vas ona nije preduhitrila. Sve je to zapravo tragikomično! Kada se dokopala ugovora, zasigurno se morala osjećati sretnom, premda je u toj činjenici bila sva njezina nesreća. Da joj to nije uspjelo, danas bi bila živa, i imala bi one svoje funte, ili bar više no pristojnu alimentaciju.
– Nikad nisam shvatio kako je to uradila – zamisli se Krsto Lakota, nabadajući na vilicu tanku plošku lososa. – Znate, žene koje troše sat vremena na lakiranje nokata ne upadaju samo tako noću u odvjetničke kancelarije.
– Ne upadaju. Ali im se zgodi da nabašu na ljubavnika koji će za nešto malo krevetnih užitaka platiti barabama kojima su takve stvari kruh svagdanji.
– A tako! – reče Lakota, pokazujući kako ga je to ipak iznenadilo.
– Samo što tog klipana niste mogli pritisnuti onako kao što možete sve ostale. Njegov je otac kolega iz iste postrojbe, bavi se istim poslovima i uživa istu vrstu potpore.
Lakota ga sumnjičavo pogleda kao da mu nije drago što tako slobodno govori o stvarima o kojima se inače zavjerenički šuti.
– Pretpostavljam da ste je nagovarali da od svega odustane i uništi ugovor – nagađao je Banić. – Sigurno ste joj kao galantan čovjek nudili sasvim pristojnu kompenzaciju. Utužive dugove, neprotestirane mjenice, propale tvrtke, bezvrijedne dionice, možda čak i onu velebnu ciglanu pokraj Dugog Sela... No, recite, ovo je trenutak kada možemo biti sasvim iskreni i otvoreni. Ja ionako ništa više nemam u rukama, a nisam ni ozvučen.
– Nudio sam – prizna on konačno. – Ali nije problem samo u tome. Polovicu joj imetka nikako nisam mogao dati jer je dobar dio svega samo formalno moj. Iza mene stoje i neki moćniji ulagači. Ali vi to ionako ne biste razumjeli. Pokušao sam joj objasniti da je to što traži čista utopija.
– Dobro – preuzme riječ Banić. – Kada vam je rekla svoje »povijesno ne«, odlučili ste primijeniti manje popularna, ali mnogo djelotvornija sredstva. Inscenirali ste otmicu, tobožnju otmicu u koju smo vjerovali samo ona i ja. Pretpostavljam da je Štriga doveo svoga bivšeg ratnog druga Igora Špilera, koji ju je još toplu izvukao iz ljubavnog gnijezda u Gorskom kotaru i prebacio je u Samobor. Dajem ruku u vatru da ste baš vi kupili onu kućerinu čiji je vlasnik u Kanadi.
– Što ćete, volim lijepe kuće – dometne on.
– Vjerujem. To je sigurno stoga što ste sigurno odrasli u bajti. Štriga, kojega ona možda nikada prije nije ni vidjela, i taj Špiler, držali su je zatvorenu u onom nemogućem potkrovlju i pokušavali je prisiliti da kaže gdje je ugovor. Da im je rekla, i u tom bi slučaju danas bila živa. Ali je bila tvrdoglava i pohlepna budala.
– Da – pojasni on. – Štriga je sve organizirao, a Špiler je ondje bio samo dva, tri dana. Bety je onako površno znala Štrigu kao čovjeka koji se motao oko holdinga, ali se on pred njom ponašao kao da mi je okrenuo leđa. Uvjerio ju je da mu taj ugovor treba kako bi me njime ucijenio.
– Slušajte, da je ona popustila, ne bih bio sto posto siguran da vas Štriga ne bi njime ucijenio. Pa vi znate njegovu prošlost!
– Znam – nasmije se Krsto. – Ali je vi ne znate. Ja sam taj koji ga je svojim vezama uspio izvući iz zatvora. On je sto posto siguran čovjek!
– Nije – suprotstavi se Banić. – Nije već stoga što je napravio dvije pogreške.
Lakota podigne pogled, a Banić se požuri zadovoljiti njegovu radoznalost.
– Prvo, nije bio stalno uz nju. Drugo, propustio joj je oduzeti mobitel ili joj je, što je još vjerojatnije, dopustio da se dokopa njegovoga. Naime, Bety je shvatila da bi se za Štrigine kratkotrajne odsutnosti, uz stanovitu dozu spretnosti i sreće, mogla spustiti s potkrovlja samoborske kuće. Nazvala je svog ljubavnika i pozvala ga da u određeno vrijeme dođe po nju. Pretpostavljam da je u tih nekoliko dana shvatila u koje vrijeme Štriga odlazi po drva, vodu ili izbiva zbog nekog trećeg razloga. Ali u tom naumu nije imala sreće. Štriga ju je najvjerojatnije zatekao na prozoru, pokušao ju je spriječiti, i u tom hrvanju...
– Idiot je otišao van da ubije lisicu – prekine ga Lakota. – Bety je pokušala sići i pala... Slomila je vrat.
– Blesavo – reče istražitelj. – Policija misli da joj je netko slomio šiju komandoskim zahvatom. Kao u filmovima sa Schwarzeneggerom...
– Što se pak tiče Igora Špilera – nastavi Banić – i on je bio pacer koji se našao u poslu što nadilazi njegove sposobnosti. Doduše, ne možete tražiti od naših dečki da vam obavljaju poslove s kakvima se namuče filmski junaci. On je pak sasvim nesmotreno poveo u Gorski kotar mlađega brata. Kao da ide u branje gljiva. Da to nije uradio, ja bih o svemu znao kudikamo manje od kakvoga pijanog novinara Magazina X.
– Znam to s bratom – potvrdi Krsto Lakota. – Priznajem da su svi bili dosta nespretni. Da sam znao da ste takav stručnjak, angažirao bih vas.
– Mislim da to, poput ovih dinja s pršutom, ne bi bilo za moj želudac.
– I što je, po vama, bilo dalje?
– Kako, što je bilo dalje!? – začudi se Banić, kao da je to posve suvišno pitanje. – Našli ste se u krajnje neugodnoj situaciji, da tako kažem, s manjkom ugovora i viškom leša. Tada je vama, ili nekome od tih briljantnih umova kojima ste okruženi, pala na pamet fantastična ideja s tobožnjom otmicom i ucjenom. Ja sam trebao poslužiti kao glumac čija će nazočnost cijeloj stvari dati vjerodostojnost. Začudo, sve vam je uspjelo! Svi su povjerovali, novine, javnost, čak i policija... Jedini problem bio je u tome što nisam povjerovao ja. Sada se sigurno kajete što niste našli drugu budalu.
– Ne kajem se – mirno će on. – Još uvijek mislim da se i s vama mnoge stvari daju srediti.
– Pa da – ironičnim će glasom istražitelj. – Mogli biste me staviti u koji od onih audija vani i dignuti u zrak. Vozni vam je park ionako velik.
– Nisam mislio na to.
– Ni Igor Špiler nije mislio, pa mu se svejedno baš to dogodilo. Ako vam to ne zvuči apsurdno, došao je po svoj pošteno zarađeni novac u nepoštenom poslu. A vaši su ga ubili i dignuli u zrak.
– Nisu ga ubili... samo su ga uspavali, a potom...
– O, pardon, to je ipak mnogo humanije! – usklikne Banić pa nastavi: – Uz leš viška imali ste i svjedoka viška. Držali ste kako je najbolje rješenje osloboditi ga se, pogotovo kad ste utvrdili kako nema pojma o tome gdje je čuveni bračni ugovor. Usto ste iz svega izvukli i jednu sasvim praktičnu korist. Krvavu stazu kojom je prošao posuli ste stanovitom količinom opušaka od nizozemskih cigara, poslali ste njegovu bratu lažno pismo s pet somova maraka, oponašali ga mucajući u mobitel i slično. Posve sam siguran u to da policija već naveliko njuška za njim i drži ga glavnim sumnjivcem.
Lakota ga radoznalo pogleda i blago se nasmije, kao da mu istražiteljeva pronicavost imponira. Potom uzme bocu bijelog šampanjca i napuni njime dvije kristalne čaše. Uzme u ruke jednu, drugu gurne prema Baniću.
– Vrlo ste inteligentni – reče konačno. – Rado bih vas vidio u našem timu. Onu ponudu da preuzmete mjesto našeg security managera još uvijek smatram otvorenom. Ali niste mi još rekli gdje ste pronašli ugovor. Pretresli smo pola države i ništa...
– Stvar je u tome što ne volite hokej na ledu – nasmije se Banić, pa zašuti. Vidjelo se da će tu tajnu radije zadržati za sebe.
– No, dobro, hoćete li biti naš čovjek za sigurnost?
– Sumnjam, gospodine Lakota – zamisli se Banić. – Vidite, neki vrag u meni brani mi da uzmem taj vaš šampanjac... još gora je stvar s poslom koji mi nudite...
– Ali uzeli ste moje novce!
– Jesam. Ali što vi znate o novcima i meni? Što vi znate o tome zbog čega sam ih morao uzeti. Osim toga, da sam bio pametniji, tužio vas i dokazao kako ste me napali i nanijeli mi tešku tjelesnu ozljedu, zacijelo bih dobio mnogo više.
– Nisam vas napao ja, nego Štriga.
– Znam, ništa prljavo vi niste napravili tim njegovanim prstima. Sve to za vas rade razni tjelohranitelji, povjerenici, tobožnji tajnici, računovođe, odvjetnički timovi, kojekakvi mešetari... Vi ste apsolutno čist čovjek s britanskim manirama i odmjerenom dikcijom.
– Kako hoćete – slegne Lakota ramenima. – Sada je ionako svejedno. Bračni ugovor i kaseta završili su u vatri!
– Sve čega se vi taknete završi u vatri! Nadam se samo da mlađega Špilera niste podvrgnuli istoj proceduri.
– Tog malog bedaka! – naceri se vlasnik holdinga. – A zašto bismo? Zamislite, došao je jučer pred večer u upravnu zgradu i počeo nam prijetiti, vičući kako smo mu ubili brata, kako za to ima neoborive dokaze, kako će nas sve zajedno strpati onkraj brave, kako će nas pretući, pobiti kao pse... Ne sjećam se što je sve rekao... Još dok je urlao i pokazivao nam stisnute šake, moji su dečki otišli u njegovu izbu u Kosirnikovoj ulici, pokupili te njegove »neoborive dokaze« i oborili ih bacivši ih u peć.
– A što ste s njim?
– Pa što bismo s njim!? Izbacili smo ga van kao pseto. Nogom u stražnjicu. Bez kasete i ugovora čista je ništica! Kada bi otišao u policiju i sve im ispričao, mislite li da bi mu itko povjerovao? Balavcu s takvom prošlošću. Čovjeku koji je prije godinu dana došao iz zatvora zbog ubojstva oca! Pa za njegovu priču ni žuti tisak ne bi dao ni prebijene pare!
– Nažalost, to je točno! Osim toga, pretpostavljam da i u policiji imate neku vrstu zaleđa. Vi ste naprosto čovjek koji ništa ne prepušta slučaju.
– To ste sasvim lijepo rekli – zadovoljno će Lakota. – Upravo sam vas zbog toga i pozvao. Jasno mi je da ste i vi, bez te kasete i ugovora, sasvim slab svjedok, ali bar niste bili u zatvoru zbog ubojstva oca. Iako njome ništa ne biste dokazali, vaša bi priča bila nešto neugodnija.
Izazvala bi bar dosta meteža i policijskog muvanja po našim prostorijama. Zato bih vam za naš definitivni rastanak bio spreman ustupiti vrlo pristojnu sumu njemačkih maraka. Hajde, recite koliko bi to trebalo biti! Znam dobro da vam detektivska praksa baš nije posuta ružama.
– Slušajte, »definitivan rastanak« s vama izraz je koji strašno primamljivo zvuči. Gotovo bih za to i sâm bio spreman izdvojiti nekakve novce. Samo kada sve ne bi tako strašno zaudaralo!
– Bi li pedesetak tisuća maraka bilo dovoljno za vašu, da tako kažem, distanciranost?
Banić se nasmije, kvrcne kažiprstom po zdjeli s ledom i kavijarom, pa ustane spreman da ode.
– Ma koliko vam to zvučalo čudno, da niste jeli tu dinju s pršutom, možda bih i pristao. Ali u želji da me impresionirate vi ste se odlučili baš za ono što svaka novokomponirana budala drži da je šik. Naučio sam prepoznati taj mentalitet. Vi se davite u prepelicama s karamelom uvjeravajući se kako su to pohani pilići iz vašega ubogog djetinjstva, bauljate po teniskim terenima sanjareći o tome da vam je samo časkom zaigrati prasićkanja ili kamena s ramena, odlazite u bečku Operu i duboko žalite što u orkestru nema tamburaške sekcije i što se tenor ustručava arlauknuti i pokoju gangu, na koncert vodite plaćenog muzikologa koji vam šapće kada treba zapljeskati, a novac lifrate u njemačke i švicarske banke premda negdje u dnu duše vjerujete kako je slamarica mnogo sigurnija. Samo kada biste među svim tim talijanskim ergonomskim krevetima imali i jednu slamaricu iz roditeljskoga doma!... Vidite, zbog toga mi se čini nekako neprimjerenim uzeti kesu vašeg novca. Dakle, nije riječ toliko o savjesti i moralu koliko o dobrom ukusu.
– Ja imam britanski odgoj i naobrazbu! – reče Lakota, ovaj put blago porumenjevši i podigavši glas.
– I Jack The Ripper ih je imao! – promrmlja Banić, pa krene prema izlazu na kojemu se ispriječio jedan od Lakotinih gorila. Imao je guste obrve i nisko čelo, i nije djelovao nimalo prijateljski.
– I ti si valjda direktor neke ciglane? – reče Banić bijesno, premda mu se nekako činilo kako se s tim trokrilnim ormarom ne bi valjalo hvatati u koštac.
Snagator nije imao namjeru maknuti mu se s puta, iskesio se i sagnuo poput hrvača spremnog za borbu.
– U redu! Ovo si stvarno dobro uvježbao! Ali ako baš želiš djelovati zastrašujuće, moraš zakopčati šlic!
Štos je uistinu bio na pučkoškolskoj razini, ali je i ona bila iznad mentalnog sklopa razjarenog razbijača. Sagne se još jače ne bi li provjerio je li mu rasporak uistinu raskopčan, a Banić ga svom snagom šutne u međunožje. Trokrilni napravi bolnu grimasu, skljoka se na koljena i ispusti čudan, hripavi uzdah.
– Bojim se da gospodinu »Lombrosu« treba liječnička pomoć – reče Banić okrenuvši se prema Lakoti koji je sve pomno pratio. Zatim krene van, ali ga brzo sustignu ruke druge dvojice razjarenih Lakotinih lovačkih pasa. I kad je već bio siguran kako će ga temeljito obraditi rabeći mišiće i svoj nemilosrdni primitivizam, začuje se glas njihova šefa:
– Razgovor je završen! Otpratite gospodina.
Banić izađe van na svjež zrak i duboko udahne. Zatim se okrene i spazi tri radnika u bijelim kombinezonima koji su, služeći se sjajnim metalnim ljestvama, postavljali svijetleću ploču s nazivom novoga restorana. Na ploči su bila od neonskih cijevi oblikovana slova:

BETY

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Uto Jul 03, 2018 11:24 am








31.


Snijeg se sve brže topio s okolnih krovova, ali se po prodavačima božićnih drvaca koji su svojom robom zauzeli cijeli jedan dio Britanskog trga dalo zaključiti da zima tek počinje. Bilo je već podne kada su na parkiralištu ispred pošte Nika i Tim trpali posljednje stvari u prtljažnik starog forda s britanskom registracijom. On je bio hitri pedant koji je točno znao koja stvar kamo ide i brzo ju je smještao na njezino mjesto, dok je Nika sve vrijeme šutjela i djelovala pomalo nepribrano. Banić je znao da se na London već navikla te da se sigurno veseli povratku, pa je pretpostavio da je zabrinuta što ostavlja majku koja se tog jutra vratila iz bolnice.
– Slušaj, Nikola – rekla je ocu kojega je zvala po imenu samo kada bi se ljutila na njega – ti bi trebao spremiti u vrećicu pidžamu i pastu za zube te prespavati dvije, tri noći na Britancu. Bar dok se mama malo ne oporavi. Ako te muče predrasude, možeš spavati u mojoj bivšoj sobi.
– Pa mogao bih... – odgovori on ne osobito uvjerljivo.
– Mogao bi... mogao bi... – mrmljala je, gurajući svoju putnu torbu u auto, baš na ono mjesto gdje prema Timovu rasporedu nije pripadala. – Kako da ti vjerujem? Slušaj, ako mi to svečano ne obećaš, ja ću svu ovu jebenu kramu pobacati iz auta i ostati! Njoj još uvijek nije sasvim dobro. Što ako joj noću pozli?
– Svečano obećavam.
Ona ga pogledom odmjeri od glave do pete, kao da se po vanjskom izgledu može sa sigurnošću procijeniti laže li netko ili ne.
– Poljubit ću te idući put! Kad budem sigurna da si ispunio obećanje – reče ona ljutito, kao da ga na taj način kažnjava, pa uđe u auto i zalupi vratima.
Začudo, Tim mu priđe, stisne mu ruku i iznenada ga poljubi u obraz:
– That’s from her! So, good bye mister investigator!
Motor forda zabruji, a on, kao da se u taj čas nečega sjetio, priđe Nikinu sjedištu, izvadi iz džepa bijelu kuvertu i kroz otvoreni je prozor gurne kćeri u ruke. Ne znajući o čemu je riječ, ona podigne preklop kuverte i zaviri unutra. U njoj je bilo uredno složeno deset novčanica po tisuću njemačkih maraka.
– Za taj studij... taj history of culture – reče kao da mu je pritom neugodno.
– History of art! – ispravi ga ona.
– Pa dobro... onda zato... – nabije on ruke u džepove duffel coata.
– Ali čekaj, tata!... Pa nisi to... – zbuni se Nika.
Želeći izbjeći nježnosti i patetiku rastanka, on namigne Timu, rukom mu daj ući znak da krene. Kao da je riječ o solidarnosti koju samo muškarci razumiju, mladi Englez pritisne gas i auto časkom nestane u gužvi automobila koji su s Britanca brzali prema Ilici.
Cijelo je popodne Banić preležao na kauču, misli razdrtih između kćeri koja je otišla od kuće, bivše žene koja se vratila kući i posla koji mu je na sasvim loš način odnio još jedan mjesec života. Neko se vrijeme nadao da će na njegova vrata zakucati Jurica Špiler, ali je poslije shvatio kako mu se, nakon gluposti što ju je napravio, mladi boksač više ne bi usudio izaći pred oči. Potom se prepustio disku džez glazbe što ga je kupio zajedno s nekakvim talijanskim časopisom, ali mu ta vrsta džeza uopće nije odgovarala za ovo popodne. U svojoj mu se virtuoznosti doimala nekako površnom i ispraznom, kao proizvod kojega se nakon pet godina više nitko neće sjećati. Zatim je odlučio pogledati poštu koju je činila samo jedna službena omotnica s oznakom općinskog suda. Bio je to poziv za novo ročište u procesu što su ga protiv njega vodili sretno izmireni supružnici Lelas. Život se, dakle, sam potrudio da sačuva nešto od svoje minimalne zanimljivosti!
Zatim se vrati stvarnosti koja je još uvijek sadržavala podosta elemenata jeze i nesigurnosti. Unatoč džentlmenskom potezu kojim mu je dopustio da ode iz onoga novog restorana na Zelenjaku, imao je nekakav prokleti predosjećaj da ga Krsto Lakota neće tek tako ostaviti na miru. Znao je i previše toga čime mu je mogao zagorčati život, njemu koji je od života navikao dobivati samo slatke stvari.
Oko pet sati, kada je već debelo pao mrak, zazvonio je telefon. Čuo je Doganov glas, uzbuđen i uzrujan, kao da se dogodilo nešto neugodno i sasvim neočekivano.
– Slušaj, sjedaj u auto i dolazi brzo pred upravnu zgradu Lucky holdinga da vidiš čudo koje se ovdje dogodilo!
Banić ga je htio upitati koji se to tako važan vrag dogodio, ali je inspektor Dogan, koji je oduvijek volio biti pomalo misteriozan, bez ijedne riječi objašnjenja spustio slušalicu.
Preko volje je obuo cipele, uvukao se u kaput iz Trećeg čovjeka i krenuo ka Rokovoj. Na Langovu je trgu natočio onaj jeftiniji dizel, jer vremenski prognostičari nisu najavljivali novo zahlađenje, i pošao gore prema Zvijezdi, sve više se pitajući što je to tako uzbudilo staroga policijskog lisca.
Gore u podsljemenskoj zoni bilo je nešto više snijega, ali je kolnik bio posve očišćen i samo malo vlažan od snijega koji se topio po rubovima ceste. Ubrzo je prošao onom kratkom uličicom i našao se nadomak Lakotine uprave.
Ispred Lucky holdinga bilo je živo kao na kakvoj proslavi punoj ljudi i šarenih svjetala. Posvuda naokolo bila su parkirani policijski automobili, od onih običnih patrolnih, pa sve do terenskih kakve rabe specijalci. Usred te gužve, zavijajući i bljeskajući rotacijskim svjetlima, jedan auto hitne pomoći pokušavao se okrenuti i vratiti prema gradu, u čemu su ga ometali automobili koji su upravo dolazili. Na pločniku je bilo nekoliko vozila s novinarskim oznakama, a iz jednih od njih upravo se izvlačio čovjek s ovećom televizijskom kamerom.
Banić skrene autom u snijeg i izađe, još uvijek ne znajući što se događa. Vidio je vrlo užurbane policajce kako se dogovaraju preko motorola, radoznale ljude, dva čovjeka u bijelim medicinskim kutama, prometnike koji su sada pokušavali osloboditi put ambulantnom vozilu i bljeskove fotografskih aparata koji su škljocali sa svih strana.
Malo podalje, držeći se zajedno, stajala je oveća skupina zapanjenih ljudi s transparentima koje su spustili na tlo prateći što se događa. Po tim se transparentima vidjelo da su radnici stanovitog Ekona, te da, kao i ostali, traže zaostale plaće, božićnicu, reviziju pretvorbe i slične sanjarije.
Ulazna vrata u Lucky holding, ona ista ponad kojih je žmirkalo crveno svjetlo kamere, bila su širom otvorena, ali su ispred njih bila dvojica policajaca koji su sprečavali radoznalce i novinare da uđu. A po stazi od ukrasne cigle vrzmale su se razne službene osobe, neke u odorama, neke pak u civilnoj odjeći.
Pitajući se što se to tako strašno dogodilo, Banić posve slučajno naleti na Vinka Dogana, koji se tu zasigurno našao po službenoj dužnosti. Bio je ozbiljan i mrk i jedva mu je kimnuo glavom.
– Što se dogodilo?
Dogan ga povede ustranu onim dijelom pločnika koji je policija već blokirala. Vidjelo se da zna sve, ali da ipak dosta toga ne razumije.
– Sutra ujutro ćeš se nacrtati u mom uredu! – rekao je Dogan gotovo zapovjednim glasom. – Imam prokleti osjećaj da znaš nešto što nam je promaklo.
– Možda – zamisli se Banić. – Ali što se uopće dogodilo?
Dogan izvadi cigaretu, lupne njome o kutiju, lizne je i vrati natrag. Bio je to očito mali ritual kojim se branio od toga da naprasno ne propuši. Zatim počne:
– Već rano popodne pojavili su se ovdje radnici nekakvog Ekona i razvili mirno svoje transparente ne mičući se od upravne zgrade. Tvrdili su da ih je Lakota u nečemu prevario te da su ovdje kako bi izborili svoja prava. Lakota nas je nazvao, rekavši kako stvar nije nimalo zabrinjavajuća, kako će im se poslije sam obratiti i ta sranja...
– U tome se već dobro izvježbao – primijeti Banić.
– Zamolio je policiju da dođe tek ukoliko se prosvjednici do mraka ne raziđu. A onda, onda se oko pet sati dogodilo nešto s čim nitko nije mogao računati. Došao je nekakav Jurica Špiler i pozvonio na ulazu. Kako mu nisu htjeli otvoriti, udario je nekoliko puta nogom po vratima i razvalio električnu bravu. Zatim je mirno izvadio revolver i ušao u zgradu...
– Je li koga ubio? – upita Banić, pobojavši se za nesretnoga i nerazumnog mladića.
– Je li koga ubio!? Napravio je pravi masakr! Najprije je ranio u ruku čuvara Lepena, koji je pokušao dignuti telefonsku slušalicu. Taj nam je sve i ispričao. Zatim je, vičući da je došao naplatiti dug, pošao prema Lakotinoj radnoj sobi, izvukao ga van, srušio na koljena i hicem mu raznio potiljak. U predvorje je utrčao Lakotin tajnik Smokovina sa snajperskom puškom u ruci i zapucao. Znaš da snajper na malim udaljenostima nije od velike koristi. Promašio je, a kada je pokušao ponovno opaliti, klinac mu je sasuo tri metka u grudi. Nekakvog Soldu, koji je utrčao s još dvojicom, pogodio je otprve u čelo, a ostale samo ranio...
– To je sve?
– Zar ti to nije dosta!? – pljune Dogan prema gomili snijega. – Ubio je trojicu, ranio još trojicu... Ostali su se razbježali kao zečevi. Potom je luđak, za kojega smo već saznali da je bio u maloljetničkom zatvoru zbog ubojstva oca, sjeo na prag ispred ulaza u upravnu zgradu i mirno zapalio cigaretu. O svemu su nas obavijestili oni dečki tamo...
Rekavši to, Dogan pokaže prstom prema ljudima koji su pred holding došli samo zbog mirnog prosvjeda.
– I gdje je sad?
Dogan krene preko ceste i pokaže prema jednome od policijskih vozila u kojemu je, između dva policajca, s lisicama na rukama, sjedio Banićev bivši klijent Jurica Špiler zvani Mali. Djelovao je posve mirno i pribrano, kao da se maločas vratio s boksačkog treninga. Zacijelo je bio ponosan zbog pravde koju je sam izvršio, i ne misleći kako je i izvršenje pravde nešto što čovjeka može lako i jednostavno odvesti u dugotrajnu zatvorsku izolaciju.
– Ti ga znaš? – upita inspektor Dogan.
– Da. Radio sam za njega. Sutra ću ti sve ispričati, premda ne znam hoće li od toga biti ikakve koristi. Evo, sada već drugi put u životu ide u zatvor nesvjestan krivnje i pravih razloga. Kada treći put bude išao, svojski će se potruditi da to bude zbog nečega što u potpunosti razumije.
– Nemoj mi samo reći da je i to jebeni posttraumatski stres!
– Nije. U vrijeme rata imao je tek dvanaest, trinaest godina – zamisli se Banić, a zatim doda: – Premda mi se katkad učini da svi mi živimo pod posttraumatskim stresom. Svi, od Lakotine zaštićene vrste pa do tih neobuzdanih klinaca...
Iznenada iz mraka pred njih izroni zajapurena prilika inspektora Zadre, koji je djelovao tako kao da ga se cijela ta drama s pucanjem duboko dojmila. Gotovo je vapio:
– Srce ti ljubim! Još od onoga dana kada su mu dignuli auto u zrak ja ga nagovaram da pristane na policijsku zaštitu, a on se oslanja na svoje glupe amatere. Eto, to ga je koštalo glave! Ali stat ću ja na rep onome tko je sve to zakuhao!
– Pa, eno ga, tamo je u autu! – reče Dogan.
– On je sitna riba! Mali plaćeni izvršitelj! – nastavi Zadro. – Ima on i brata. Skriva se u nekakvom gospodskom hotelu u Rosenheimu. Ali istjerat ću ga ja iz brloga dimom i vatrom!
– To gdje se skriva njegov brat, najmanje je nalik na hotel – primijeti Banić, našto ga Zadro samo prostrijeli neprijateljskim pogledom.
Banić ovlaš takne Dogana po ramenu i povede ga ustranu. Zbog posve jasnih razloga u Zadrinu se društvu osjećao sasvim nelagodno.
– Kada ćeš konačno smijeniti tog nasilnog primitivca? – upita Banić, dobro znajući kako ni Dogan ne trpi svoga podređenog.
– Jebi ga! – cokne inspektor jezikom pase zamisli. – Te ti se stvari razvijaju u nekoj čudnoj dijalektici. Nikad ne možeš biti siguran...
– Koji ti je vrag!? Kakva dijalektika? Rekao si da ćeš tu stvar već istjerati do kraja!
– Ta je stvar... zapravo... – odvrati Dogan – već jučer riješena. Treći sam put zatražio da mi ga maknu s očiju...
– I što su uradili?
– Smijenili su mene. Sada je on šef odjela. Tko zna, možda se i ja uskoro pojavim u tvojoj branši...
– Ne bi se snašao – podbode ga Banić. – U nas nema daktiloskopije, otkrivanja krvne grupe, obdukcijskih izvještaja i kompjutoriziranih kartoteka. Mi smo ti čisti hobisti, rješavači sasvim prosječnih zagonetki.
I tad se pred njima stvori čovjek u dugačkom kožnom kaputu, s lovačkom puškom u ruci. Na rukavu je imao krpicu s nekakvim znakom.
– Oprostite, vi ste iz policije? – reče čovjek, nepogrešivo se obrativši Doganu, iako je on bio u civilnoj odjeći. Kao da je imao posebno osjetilo za policajce.
– Da, izvolite!
– Ja sam Kostelec... iz Antirabičnog zavoda... Dobili smo obavijest da je ovdje viđena bijesna lisica. Znate, ovuda se spuštaju sa Sljemena prema gradu.
– Ma kakva jebena lisica!? – okomi se na njega inspektor. – Pustite me na miru! Zar ne vidite da je tu bio pravi pokolj!
Ne želeći valjda nevolje s policijom, čovjek se brzo okrene i nestane u mraku, a Banić lupne Dogana po ramenu i pozdravi ga:
– Bok, Vinko, sutra se vidimo.
Zatim polako krene prema mjestu na kojemu je ostavio auto, shvativši kako tu više nema što tražiti i vjerujući kako više nikad neće morati doći pred ovu zgradu. Gužva je polako bivala sve manja jer se velik broj policajaca vratio u grad, a oni pak koji su ostali uspjeli su nekako uvjeriti znatiželjnike kako tu više nemaju što tražiti. Čak su i radnici Ekona polako pošli svojim kućama, sada se zacijelo još i više pitajući što će biti s njima i protiv koga će drugom prilikom prosvjedovati. Možda su čak i žalili za Krstom Lakotom, jer je od te večeri njihova nevolja izgubila konkretno ime.
Približavajući se svom devet godina starom golfu, Banić naleti na Romana Pešelja, onog istog čovjeka koji ga je na neki način uvukao u nisku sasvim suvišnih nevolja. Pešelj je djelovao zabrinuto i brzao je prema upravnoj zgradi. Činilo se da je tek maločas obaviješten o svemu što se zbilo u holdingu. Vidjevši kako ga manager pokušava vješto zaobići, gradeći se da ga ne vidi, Banić mu se namjerno ispriječi na putu. Zatim zavuče ruku u džep kaputa i izvadi onaj mobitel koji je već toliko puta propustio vratiti.
– Gospodine Pešelj, vraćam vam mobitel. Premda je još jučer ona ponuda za posao bila otvorena, evo ja sam konačno odlučio. Nažalost, neću biti vaš security manager.
– U redu... u redu... – uzvrpolji se čovjek sa zlatnim naočalama, očigledno zbunjen i preplašen. – Možda nekom drugom prilikom...
– Ne drugom prilikom, nego možda u nekom drugom životu – ispravi ga Banić. – Znate, ako je istina ono što pričaju ljudi koji vjeruju u reinkarnaciju, onda je sva prilika da se svaki čovjek, bar koji put u nekom od života rodi i kao nitkov.
Crven u licu, Pešelj bez riječi uzme mobitel, pa požuri prema Lucky holdingu, gdje su ga čekale velike novosti, atraktivnije od novoga internet providera i lanca zalogajnica kojima će biti premrežene sve sadašnje i buduće autoceste u Hrvatskoj.
U osam je nazvao Lidiju. Dočekala ga je glasom u kojemu se nisu ćutjeli ni bolest ni umor nego zadovoljstvo zbog toga što je ponovno kod kuće. Rekla mu je kako su se »djeca« već javila iz Padove, gdje im je prvi put krepao auto, te kako su ga uspjeli popraviti i nastavili put prema Novari, gdje će prenoćiti.
– Strogo mi je naredila da dvije, tri noći prespavam na Britancu – reče on. – Bojala se da bi ti noću moglo pozliti.
– Ah, pa takvo što ti ne može narediti! – smijala se Lidija. – Osim toga, osjećam se dobro... mislim prilično dobro... Ako bi nešto bilo, već bih te nazvala... Mislim, blizu si... brzo bi stigao...
– Znači, misliš da ne bih trebao doći?
U telefonskoj je slušalici bio muk; čulo se tek njezino lagano disanje. Vidjelo se da razmišlja i da zapravo ne zna što bi rekla. Kao što, istini za volju, ni on nije znao.
– Kako hoćeš – reče na koncu. – Ali nemoj da ti poremetim planove.
Da, pomisli on s gorčinom, društveni mu je život bio pun nevjerojatnih planova. O poslovima da se i ne govori!
Tad mu je rekla tek jedno »bog« i spustila slušalicu ostavivši ga njegovoj neodlučnosti.
Časak kasnije sjedio je s Pakom u kafiću Kico za onim stolom pokraj prozora.
Inače redovito dobre volje, Pako je te večeri djelovao nekako letargično.
– Da, da, da... – mrmljao je onako više za sebe. – I kaj sad?
Premda nije znao na što kinooperater misli, učini mu se kako i sebi može postaviti slično pitanje.
– Zbiljam sjeban dan! Kembru su zadržali u bolnici, Flegma je u gajbi, Marijan na partijskom sastanku osnovne organizacije Hadezea, a one jebene Casio ure neće više kupit ni deca. Neki dan sam klincu nudil uru za žvaku, al me steral u kurac! I kaj sad da delam?
– Kako kaj!? – pogleda ga Banić. – Briši gore u kino promijeniti rolu. Neki dan je publika čekala deset minuta jer si se zapio s Kembrom.
– Jebote, imaš praf! – uzvikne Pako pa pogleda na svoj sat, u koji se ionako nije mogao previše pouzdati. – Letim! Buš me pričekal?
– Ne – odvrati Banić pa izađe s njim.
I dok je Pako otrčao promijeniti rolu, Banić besciljno pođe Ilicom, razmišljajući o tome kako bi mogao potrošiti ostatak prazne i dosadne večeri. I tad zastane pred obližnjom videotekom, uđe unutra i zamoli vlasnika da mu odabere pet, šest novih hitova.
– Joj, svi su vani – kao i uvijek se ispričavao videotekar. – Ali vam mogu naći nešto od prošlog mjeseca.
– U redu – složi se Banić. – Ni te nisam gledao.
Natovaren naramkom kaseta, vrati se kući, istrese sve to u veliku najlonsku vrećicu, strpa na vrh pidžamu i četkicu za zube pa izađe van. Trg je bio pust, cvjećarice su dokono sjedile u svojim staklenim kioscima, a kestenjar na uglu sklapao je svoj pokretni štand. Navrati potom do kioska, kupi šteku Marlbora, pa i nju nekako ugura u vrećicu.
Imao je u glavi čudnu i pomalo bolesnu teoriju prema kojoj se sve ljudske geste dijele na apsolutno i djelomično uzaludne. Ma koliko se to činilo apsurdnim, neke od tih drugih mogle su sadržavati i stanovitu dozu pameti. Možda je konačno došlo vrijeme da se učini i jedna pametna stvar, pomisli, prijeđe ulicu i pritisne zvonce na Lidijinu ulazu, ispod pločice na kojoj je, uostalom, izdržavši sve te duge godine, još uvijek stajalo i njegovo ime.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijesne lisice - Goran Tribuson

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu