Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:54 am



Treći slučaj istražitelja Nikole Banića. Nezadovoljan vlastitom službom, svjestan da nešto mora učiniti ne bi li se odrekao alkohola, Banić sredinom 90-ih odlazi iz policije. Neposredno nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj, čijim jerezultatima propala komunistička vlast, nespreman da sudjeluje u mučnoj i neizvjesnoj rekonstrukciji policije, Banić otvara Agenciju za prikupljanje dokaza. Ušavši u, za domaće prilike, novu, čudnu i neetabliranu djelatnost, osjeća kolebanje klijentele.Dolazi ih uistinu malo, ponajviše zbog sasvim pogrešne procjene poslova kojim se agencija ima baviti. Neki traže fizičku zaštitu, drugi premlaćivanje i zastrašivanje osoba koje su im se zbog nekog razloga zamjerile, a treći traže smišljanje dokaznog materijala, naravno - lažnog, za unaprijed izgubljene sudske sporove. No jedan naručitelj posla razlikovao se od svih drugih. Banić prihvaća slučaj koji ga odvodi na otoke Lošinj i Unije.


Poslednji izmenio Mustra dana Sre Jul 04, 2018 8:56 am, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:55 am




»Pokušavam započeti u sredini rečenice
i nastaviti u oba smjera istodobno.«

John Coltrane



1.


Zaustavila je svoj crveni Renault 5 na parkiralištu hotela Intercontinental, hitro otvorila vrata i, štiteći se otmjenim, damskim kišobranom, potrčala prema zastakljenom i nadsvođenom ulazu najboljeg zagrebačkog hotela. Bila je visoka, vitka, uspravna držanja, pravilnih i lijepih crta lica, zacijelo podosta mlađa od muža, bogatog i prezaposlenog vlasnika privatne firme za servisiranje industrijskih hladnjača. Njena tamna bunda od Baniću nepoznata krzna bila je u neskladu s malim, smiješnim vozilom, kojim se koristila, ali je potpuno odgovarala elegantnom ambijentu hotela u koji je utrčala radi samo njoj poznata posla.
Banić uveze svoju »četvorku« na mali slobodni četverokut parkirališta, između dvije metalne grdosije sa stranim registracijama, ugasi motor i mirno zapali cigaretu. Na jeftinom korejskom auto-kazetofonu vrtjela se traka s instrumentalnim baladama Milesa Davisa, čiju je sjetnu, sofisticiranu trubu u posljednje vrijeme pretpostavljao neobuzdanim be-bop akrobacijama Charleya Parkera. Uvlačeći duboko dimove oporog Marlboroa, razmišljao je nešto o tome kako mu posve odgovaraju te tužne izglobljene figurice što izviru iz Milesova piska, uokvirene bolnom snagom Coltraneova saksofona, ali kako mu, isto tako, ne odgovara ovaj prokisli pasji posao slijeđenja, njuškanja i zavirivanja u tuđu intimu. Kad je cigareta dogorjela a Milesova balada iščezla iz zvučnika, Banić shvati da se žena neće tako brzo vratiti u kola što ih je ostavila na parkiralištu, pa krene ne bi li je pronašao u hotelskom predvorju. Navuče na brzinu zeleni »montgomery«, očito prehladnu odjeću za neugodan mjesec studeni, ugasi cigaretu u pretrpanoj pepeljari iz koje su već ispadali opušci i pepeo, pa i sam požuri u Intercontinental.
U predvorju je bilo tiho i sumračno, sasvim prijatno, da se nije ćutio neugodan miris prokisle odjeće. Za niskim je stolovima sjedilo nekoliko grupica ostarjelih ljudi, koji su suzdržano pripovijedali, valjda o poslovnim temama, pored »gift-shopa« glasno i nepristojno smijala se plavuša, okružena sportskim tipovima u plavim odijelima kakva obično nose pripadnici raznih sportskih reprezentacija, ispred recepcijskog pulta zgurala se grupa turista u šarenim, neukusnim, uglavnom gumiranim kaputima, ali žene zbog koje je ušao u njemu nesimpatičan ambijent nije bilo nigdje. Izvadi iz džepa njenu fotografiju, koju je dobio od njezina muža, gospodina Antonija Strčića, i još jednom prouči fizionomiju, čije je crte morao dobro upamtiti. Na poleđini fotosa, na finom Kodakovu papiru, nesigumim rukopisom gospodina muža bilo je ispisano ženino ime: Violeta Strčić. Zacijelo je Violeta u prozaičnim danima prije bogata braka morala biti Ljubica, pomisli, pa spremi fotografiju u džep. Zatim se spretno zavuče u grupu graktavih turista u šarenim kaputima, ne bi li onako iskosa neprimjetno zavirio u knjigu gostiju, što je ležala otvorena na pultu. Pokušavao je nazreti nije li se možda Violeta kojim slučajem upisala kao gost Intercontinentala. Zabavljen svojom tajnom nakanom, nije ni zamijetio kako su se turisti polako razišli i ostavili ga na brisanom prostoru, suočena s recepcionerom.
– Izvolite – rekao je recepcioner, promatrajući ga radoznalo, ali ipak sa servilnošću dobro odgojenog hotelskog službenika. Banić se zbuni, pogleda recepcionera i diskretno se nakašlje, a potom prozbori ono što mu je prvo palo na pamet:
– Tražim sestru... Ona je odsjela... zapravo, mogla je odsjesti ovdje.
– Dakle, niste baš sigumi? – nepovjerljivo će recepcioner.
– Zapravo i nisam... Ne biste li mogli provjeriti u knjizi? Ukoliko to nije u suprotnosti s vašim pravilima.
– Zove se?
Kao da se predomišlja, Banić zamukne i povuče kažiprstom nekoliko zamišljenih linija po glatkoj površini pulta, pa odluči ići do kraja.
– Zove se Violeta Strčić. U roditeljskom domu smo je zvali Ljubica.
– A, gospođu Violetu vi tražite! – nasmije se recepcioner, koji je ženu s polaroidne fotografije zacijelo poznavao. – Ona dolazi ovamo kod našeg frizera. Pogledajte tamo!
Rekavši to, čovjek s recepcije pokaže prstom u smjeru hotelskog frizerskog salona, pa nadoda: – Ili možda želite da pošaljem časkom dečka po nju?
– Nikako! Sam ću – prekine ga Banić ne bi li ga preduhitrio. Ni nakraj pameti mu nije bilo da se sretne sa ženom koju prati po nalogu njena muža. Nastojeći se što prije skloniti s ovoga mjesta, Banić se bez riječi okrene i pođe prema frizerskom salonu.
Prišavši sasvim blizu, zastane iza visoke ukrasne biljke i pogleda kroz staklenu površinu prema prostoru punom svjetla, pare i zvukova električnih sušilica za kosu. Violeta je sjedila zabačene glave na stolici, zacijelo uživajući u dodiru spretnih ruku djevojke koja joj je prala kosu. Banić upali cigaretu, odbaci šibicu u cmi humus tegle iz koje je izrasla ukrasna tropska biljka, počeka još koji časak, a potom, pazeći da njegova nazočnost ne postane preočigledna, lagano krene natrag, pomalo razočaran što ni ovo mizerno uhođenje nije dalo nikakva korisna rezultata. Naime, Violeta nije došla u hotel kako bi se u sumračnoj anonimnosti hotelske sobe sastala s ljubavnikom, nego radi mnogo prozaičnije nakane, radi skrbi za izgled vlastite kose.
Trbušasti poduzetnik Strčić angažirao ga je mučen ljubomornim slutnjama, zahtijevajući da definitivno utvrdi ima li njegova ljubomora stvarnih, materijalnih osnova, te da mu rezultate predoči što prije, jer mu neizvjesnost čini život sve nepodnošljivijim. Banić, koji je zazirao od poslova ove vrste, prihvatio je ovaj nečasni angažman ponajprije stoga što je poduzetnik bio široke ruke, te što u tom času nije imao nikakva drugog posla. Međutim, trodnevno uporno praćenje dokone i imućne gospođe omogućilo mu je da dobro upozna razna snobovska sastajališta, od bridge-klubova, preko slikarskih aukcija, pa sve do hotelskih sauna, ali nikakvom ljubavniku nije bilo ni traga.
Vratio se u kola, uključio ponovo kazetofon s glazbenim meditacijama Milesa Davisa i pričekao da se Violeta, skupa sa svojom novom frizurom, vrati u automobil. Pušio je cigaretu za cigaretom, prekoravajući sebe sama što nije ponio nekakve novine, ili knjigu, kako bi skratio dugočasno vrijeme potrebno za izradu jedne zahtjevnije ženske frizure. Kad se traka odvrtjela do kraja, on je premota i pusti još jednom. Kiša je padala sve jače, tako da je morao uključiti brisače. U protivnom, ne bi mogao dobro osmotriti ulaz u hotel, na kojem se prije ili kasnije morala pojaviti. Nakon treće, ili četvrte Milesove stvari, shvati da je žena morala već poodavno izaći iz hotelskog frizeraja. Ali, njena su kola još uvijek čekala tamo, po strani. Ponovo navuče kišni kaput i vrati se u hotelsko predvorje. Da je prošlo podosta vremena, dalo se zaključiti po čitavom interijeru: za stolovima su već sjedili neki drugi ljudi, sportaši u neukusnim odijelima su iščezli, a osvijetljeni »gift-shop« bio je zatvoren i zamračen. Pođe prema salonu i zastane na onom istom mjestu s kojeg je mogao dobro promotriti unutrašnjost, pa nakon nekoliko časaka shvati da Violete nema unutra.
»Zbrisala je« reče u sebi, prekoravajući sam sebe kao posljednjeg pacera koji je dopustio da ga izigra dokona i rastrošna fufica. Krene ljutit prema izlazu, a onda spazi recepcionera na kojeg je bio posve zaboravio.
– Gospodine, gospodine! – povikao je recepcioner, spazivši ga kako izlazi. – Jeste li pronašli gospođu Violetu?
Banić zastane, nemoćno raširi ruke i zaniječe glavom.
– Maloprije je izašla kroz onaj izlaz...
– Gdje? – upita on, kao da mu nije jasno.
– Kroz »Tavernu Grič«.
– S kim je izašla? – zanimao se Banić, svjestan da je izigran. Kao posljednja naivna budala čekao je, motreći izlaz i njena kola, a ona je otišla kroz neki drugi izlaz i nekim drugim kolima.
– Kako, s kim? – čudio se čovjek s recepcije. – Pa, s mužem! On uvijek dođe po nju kad ona obavi frizuru.
– A koliko puta tjedno dolazi frizeru? – upita Banić.
– Pa, uvijek utorkom... oko podne.
Shvativši da je konačno nanjušio nešto nalik na pravi trag, Banić odlučno priđe pultu i zagleda se u recepcionera.
– A kako je izgledao taj njen gospodin muž?
– Kako, vi ne znate kako izgleda gospođin muž!? – čudio se recepcioner. – Niste li rekli da ste brat gospođe Strčić?
– Rekao sam, ali sam lagao! – odbrusi Banić.
– Ali, zašto ste lagali?
– Zato što sam ja njen muž! – slaže opet Banić, hineći bijes i srdžbu prevarena muža. – Istresite brzo sve što ste vidjeli! Kako je izgledao gad s kojim je otišla?
Čovjek s recepcije se prepao; po odbljescima s čela dalo se zaključiti da se počeo i znojiti.
– E, ako je tako... gospodin je mršav, visok, pomalo sijed... prilično elegantno odjeven...
– Zove se?
– To ne znam – reče on, ali mu je nesigurnost u glasu govorila da laže.
– Razmislite! – naredi Banić, nimalo ne skrivajući prijetnju u glasu.
– Čuo sam samo da mu se obraća s Božo... ali... ali prezime ne znam. Držao sam da se i on zove Strčić. Što ćete?
– Hvala – s olakšanjem će Banić. – Mnogo ste mi pomogli. Budite uvjereni da je hotelski frizer s današnjim danom ostao bez jedne mušterije.
Recepcioner problijedi, pa teškom mukom promuca:
– Nećete je... je... valjda...
– Neću je ubiti – nasmije se Banić, odgonetnuvši njegovu dvojbu. – Ali, kosu ću joj svakako počupati.
Mirno, kao da se ništa nije dogodilo, Banić se vrati u kola. Premišljao je neko vrijeme ne bi li trebalo pričekati da se Violeta vrati, ali mu se takva namjera učini besmislenom. Tko zna kamo su odjezdili i kada će se vratiti! Možda tek kasno uvečer. Prava je šteta, što otvorivši agenciju, nije odmah zaposlio pomoćnika za sitne, prljave i dosadne poslove, koga bi sada mogao ostaviti da dreždi na kišom zasutom parkiralištu i čeka gospođu Violetu da se vrati po automobil. No, mogućnost za tu vrstu rastrošnosti u periodu uhodavanja svog neobičnog posla nije imao. Odluči stoga što prije vratiti se u agenciju, nadajući se možebitnim strankama koje će zaiskati neke normalnije i uljuđenije usluge.
Banićeva poslovnica nalazila se u prolazu kina, u neposrednoj blizini Britanskog trga. Tamo je unajmio mali dvoetažni stan; u prizemlju je uredio nešto što je podsjećalo na odvjetnički ured: mala kancelarija i još manja čekaonica s trosjedom i stolićem na kojem su ležale razasute revije. Iznad ureda imao je sobu, čajnu kuhinjicu i stiješnjenu kupaonicu s tuš-kadom. Od ureda pa do stambenog dijela na katu vodio je vlažan, mračan hodnik po čijim se zidovima ljuštila boja. Podugo je razmišljao kakvu firmu da stavi iznad uredskog ulaza. »Traženje izgubljenih osoba« učinilo mu se naslovom koji pokriva zaludne i besmislene poslove. »Privatni detektiv« zvučalo je kao da je iz kakvog romana, ili filma, a »Praćenje i nadgledanje« bilo je pomalo u suprotnosti sa zakonom. Konačno se odlučio za srednju, najmirniju varijantu: »Agencija za prikupljanje dokaza«, što se doimalo kao neka vrsta pomoćnog odvjetničkog servisa. Ušavši u, za naše prilike, novu, čudnu i neetabliranu djelatnost, odmah je osjetio kolebanje klijentele. Dolazilo ih je uistinu malo, ponajviše zbog sasvim krive procjene poslova kojima se agencija imala baviti. Neki su tražili fizičku zaštitu, drugi premlaćivanje ili zastrašivanje osoba koje su im se zbog nekog razloga zamjerile, dok su treći tražili smišljanje dokaznog materijala, naravno – lažnog, za već unaprijed izgubljene sudske sporove. Takve je stranke redovito odbijao, svejednako se nadajući kako će se ljudi polako priviknuti na činjenicu da su u novonastalim okolnostima privatne detektivske agencije, kao i privatne istrage, mogući i u nas. No, najveći broj onih koji su dolazili da ga angažiraju, bili su ljubomorni muževi koji su htjeli pouzdano znati varaju li ih žene. Banić je takve naručioce nerado primao, jer je znao da gotovo svaki takav posao završava intimnom tragedijom naručioca, ali od nečeg je ipak morao živjeti.
Vrativši se iz Intercontinentala, prvo je na »Britancu« kupio dnevne novine, potom pošao u ured, uključio grijanje, zavalio se u stolicu i stavio noge na površinu praznog radnog stola. Zapalio je cigaretu, potrudio se da zaboravi Violetu Strčić i pogledao kroz prozor u uvijek isti, dosadan prizor: kiša što jednolično curi iz pokidanog oluka i šareni plakati pornografskih filmova, koji su se čitav dan vrtjeli u kinu što se nalazi u zajedničkom prolazu. Svladan dosadom, izvukao je novine iz džepa smočenog balonca i pokušao ih čitati. Izdržao je tek nekoliko minuta, a zatim ih je nervozno odgurnuo i spremio u ladicu radnog stola. Kao i uvijek do sada, novine su na sav glas trubile kako je sadašnja vlast bolja i demokratičnija od svih dosadašnjih. »Možda tako i mora biti,« pomisli, »novine uvijek uživaju u gazdi koji im dobrohotno dopušta da ga neizmjerno hvale.« Potom začuje komešanje i žamor što su dolazili izvana; ljudi su napuštali jednu od ranih popodnevnih porno-projekcija, zajapureni, uzbuđeni, podignuta tonusa, po čemu je mogao biti siguran da će mu Paco uskoro lupnuti o prozorsko staklo.
Paco je bio kino-operater koji je vrtio porniće i podstanarčio u sobici iste zgrade u kojoj se nalazila i Banićeva agencija. Imao je dvadeset šest godina, tamo negdje na zagrebačkoj periferiji već zarana se zaljubio u filmsku umjetnost te je odlučio napraviti karijeru u toj oblasti. Spakirao je ono nešto sirotinje u kartonski kovčeg, napustio tijesan roditeljski dom, došao u centar i postao kino-operater. Bio je nizak, mršav, tamne puti, tankih brčića i isturenih kosti lica, podsjećajući pomalo na Meksikanca iz američkih vesterna, tako da mu je Banić prilično opravdano dao nadimak Paco. Inače, nadimak se toliko dopao mladiću da mu Banić nikad nije uspio doznati pravo ime i prezime. Postao je Paco, i to se činilo dovoljnim. Baniću se Paco dopadao; bio je bistar, lucidan, iako podosta neobrazovan, a osobito su se prihvatljive činile njegova šutljivost i nenametljivost. Blagu zlovolju pokazivao je spram svih novih, kao i spram većine starih stvari.
– Detektiv, kaj imaš vremena za gemišt? – viknuo je Paco, nakon što je u pravilnim razmacima tri puta pokucao na prozor.
Banić zagrne balonac i izađe napolje; Pacova ponuda odnosila se na kafić što se nalazio odmah do Banićeve agencije. Pretrčali su tih nekoliko koraka i ušli u toplu prostoriju lokala. Premda ga je Paco uvijek zvao na gemišt, Banić je pio samo pivo. Polako su ispijali piće i, oslonjeni o poviši pult, uživali u zajedničkoj šutnji. Banić je volio Paca jer se u njegovu društvu dalo divno šutjeti.
– Zbiljam, zakaj si ti napustil policiju i otišel u ovaj posel koji je čista gabula? Čul sam da su ovi novi dali plavima čist fine plaće – reče Paco, tek tako, valjda i ne očekujući odgovor.
Banić se zamisli. Iako je čitav svoj radni vijek, dvadesetak godina zapravo, razmišljao o tome kako da se izvuče iz policije i okani mučnog inspektorskog posla, sada nije umio odgovoriti čak ni samom sebi. Jer, ako je to što je izašao iz policije bila dobra odluka, kakva je odluka bila to što se latio nečeg još nezahvalnijeg? Manje love, manje sigurnosti, manje povlastica... Možda je odgovor bio u nezavisnosti koju mu je nudila nova profesija. Ali, nezavisnosti u čemu? U nesigurnosti i neimaštini.
– Vidio sam da mijenjaju i nazive kinematografa – reče Banić, umjesto da mu odgovori. – Pogotovo one što se doimaju boljševičkim.
Paco se nasmije, pa istrusi pola gemišta u grlo.
– Preimenovat će i tvoju »Kozaru« – doda Banić ironično.
– Kaj onda! Nek menjaju... pa nisam joj ja dal ime! A kak budu uopće nazvali porno-kino? »Jeborama«? »Fukoskop«? Boli me ona stvar! Imaš kakav posel?
– Slabo – tiho će Banić, nadolijevajući pivo. – Sve sami ljubomorni tipovi koji bi da im uhvatim ženu na djelu... a pri tom mole Boga da mi to ne uspije.
– Znam te drkadžije! – odmahne rukom Paco. – Puno ih je kino. Gledaju kak drugi delaju ono što oni nemreju zbog raznih hemunga... Detektiv, idemo natrag na posel?
Banić ostavi polovicu svojeg piva i krene za Pacom, koji je svoj gemišt redovito ispijao do posljednje kapljice.
Vraćajući se u ured, začuje zvonjavu telefona, pa pomisli da će to zacijelo biti njegova šesnaestogodišnja kćerka Nika iz braka koji je prije nekoliko godina definitivno propao. Ali, prevario se, glas iz telefonske slušalice pripadao je muškarcu i zvučao je čudno, nekako umomo, pospano i nepribrano.
– Vi ste gospodin Nikola Banić? – upitao je muškarac muklim i bezvoljnim glasom, kome je bilo teško odrediti godine.
– Da, ja sam – otpovrne Banić, nagađajući zbog čega ga je neznanac mogao nazvati.
– Jesenas ste davali u »Večernjem listu« oglase kojima ste nudili istražiteljske usluge?
– Tako je.
– Dobro – uzdahne neznanac. – Znači li to da ste vi neka vrst privatnog detektiva?
– Ako to baš tako želite nazvati... – nasmije se Banić.
– Zašto se smijete? Želite li reći da sam krivo shvatio vaš oglas?
– Niste, niste – požuri se Banić objasniti. – Usluge što ih pružam mogu se nazvati i detektivskim. Recite, na koji bih vam način mogao pomoći?
– E, o tome ne možemo preko telefona – prekine ga spori glas nepoznata čovjeka. – Tu ćemo stvar izvesti načistac u četiri oka.
– Dobro – pomirljivo će Banić. – Moja je agencija u prolazu »Kozara« kina. Možete doći odmah, ili...
– Vi ćete doći do mene – prekine ga sugovornik u čijem je glasu bilo ultimativnosti.
– Ne bih li vam usput donio novine i gablec? – sasvim hladno će istražitelj.
– Ne razumijem vaš tip humora – nastavi neznanac, kome se nije dopala Banićeva duhovitost. – Doći ćete do mene jer ćemo ovdje moći mnogo svrsishodnije razgovarati. Mislite li da mi činite ustupak, moram vam odmah reći da će moja izdašnost neutralizirati inkomodaciju kojoj ćete biti izloženi.
– Dobro – reče Banić, kome je čovjekova izvještačenost u izražavanju išla na živce – ali bih prije trebao doznati vaše vrijedno ime i adresu.
– Antikvarijat »Kosor« – reče tip.
– Sasvim jasno! – ironično će Banić. – Samo, recite mi, Antikvarijat vam je ime ili prezime?
Čovjek zašuti, a zatim promrmlja sasvim tiho nešto što je mogla biti i psovka. Nakon nekoliko časaka javi se još tišim glasom:
– Zovem se Vlatko Kosor. Vlasnik sam »Antikvarijata Kosor« u Martićevoj ulici. Dođite sutra poslije tri... Posao koji biste trebali obaviti više je no delikatan.
Slobodnom rukom Banić upiše podatke, pomalo zaintrigiran neznančevom tajnovitošću, i baš kad je htio iščačkati bar nešto o tome radi čega ga antikvar treba, ovaj lijepo, bez pozdrava, spusti slušalicu. Banić spremi papirić s podacima u džep, priđe prozoru i, zamišljen, pročita naslov pornića koji je trebao igrati slijedećeg tjedna. Ispod slike polunage, zamamne plavuše, očito fotogeničnije no lijepe, agresivno kričavim slovima pisalo je »INSIDE MARILYN«. U tom naslovu, shvati iznenađen, kao da se krije metafora njegova posla. Naime, sve stvari trebalo je promotriti iznutra!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:55 am





2.


Kako je Banić postao privatni istražitelj, dakle nešto što bi mu se do jučer još činilo smiješno i nevjerojatno? U proljeće su održani slobodni, višestranački izbori, čijim je rezultatima propala komunistička vlast, i nakon kojih se počelo živo nagađati o tome kakve će sve promjene doživjeti društvo u cjelini. Jasno je da takvih nagađanja nije mogla biti lišena ni policija, a posebno je paranoidna situacija nastala u Banićevu odjelu. Ne čekajući promjene, »čeličnu metlu« kojom su ga zluradi plašili, Delić je strelovitom brzinom sam potražio spas u mirovini. Stipetić je preko noći napustio partiju i obreo se u stranci, zajednici zapravo. Komar je tvrdio da će sve ostati uglavnom po starom, premda mu nesiguran i drhtav glas nije zvučao uvjerljivo, a inspektor Kesić samo je nestao, nakon čega su pojedinci počeli pakosno pričati kako se SDB povukao na sigurniji teren. Vječito nezadovoljan vlastitom službom, nespreman da sada sudjeluje i u njenoj mučnoj i neizvjesnoj rekonstituciji, inspektor Banić je na prazan radni stol umirovljenog šefa Delića položio plavu kuvertu s molbom za sporazumni raskid radnog odnosa. Nakon toga, više se nije vraćao na posao, a jedini kontakt što ga je još imao s bivšom službom, bio je posjet novog načelnika, koji mu je došao kući ne bi li ga nagovorio da se vrati, sad kad su im ljudi njegovih sposobnosti prijeko potrebni. Istina je da je neko vrijeme razmišljao čak i o toj mogućnosti, ali samo do onog časa kad je u jednoj neobaveznoj, glazbom prošaranoj radijskoj emisiji čuo razgovor s Beograđankom, koja je otvorila agenciju za traženje nestalih osoba. Iako se ženska tome protivila, spiker je o njenoj firmi govorio kao o prvoj privatnoj detektivskoj agenciji u Jugoslaviji. Zatim je u Beogradu otvorena i druga privatna agencija slične vrste, potom jedna u Novom Sadu, a nakon nje, neki bivši policijski inspektor, koga Banić nije poznavao, nešto je slično otvorio i u Zagrebu. Shvativši da će policija vrlo brzo dobiti svu silu privatnih konkurenata, bivši inspektor Nikola Banić odlučio je na isti način unovčiti vlastita policijska iskustva. Napustio je stan u Kosirnikovoj ulici, pronašao odgovarajući prostor u prolazu kina »Kozara«, nedaleko od Britanskog trga i otvorio svoju »Agenciju za prikupljanje dokaza«. Ustao je vrlo rano, sjeo u kola što ih je običavao parkirati u Nazorovoj, ili na Rokovom perivoju, čvrsto odlučivši da će još danas otkriti ljubavnika gospođe Violete Strčić, te odmah naplatiti njenom mužu u cijelosti svojih pet stotina dinara dnevno, plus troškovi, plus eventualna premija, iako je bilo glupo očekivati da će premiju platiti netko tko je upravo doznao da mu se žena nakon svakog friziranja tuca sa stanovitim sjedokosim gospodinom. Prema iskazu supruga, srijedom prije podne gospođa Violeta odlazila je kozmetičaru u Ulici Moše Pijade, koju su sada preimenovali u Ulicu Medveščak. Dobar sat vremena čekao je parkiran nedaleko od kuće Strčićevih, na Srebrnjaku, pa kad ju je spazio kako ulazi u automobil, upalio je motor i krenuo za njom, pomno pazeći da se između njegovog i njenog nalazi bar još po neko vozilo. Pretpostavljao je da ju je dugotrajno iskustvo u tim stvarima (jer, da je dugogodišnja preljubnica, slutio je njen muž) naučilo oprezu, pa se stoga bojao da ga ne primijeti. U tom bi slučaju propao posao, ali i lova! Parkirala je vozilo na pločniku pored Ribnjaka, a zatim polako, kao da je u šetnji, krenula prema Medveščaku. I sam je morao ostaviti kola pa je pošao za njom pješice, tegleći ceker pun povrća, kamuflažu što ga je trebala učiniti svakodnevnim i bezazlenim prolaznikom koji je s gradske tržnice upravo krenuo kući. Kod tramvajske stanice ona zastane i osvrne se, a zatim uđe u kozmetički salon. Banić zastane i opsuje svoj prokleti posao. Jučer je čitavu vječnost čekao da si ženska dotjera frizuru, danas će cupkati po hladnoći dok je ne iskozmetiziraju od glave do pete. Ali, ubrzo shvati da se prevario. Vesela i nasmijana, Violeta izađe iz salona i brzo krene gore, prema Gupčevoj zvijezdi, ako se i to još uvijek tako zove. Brzala je tako da ju je, opterećen glupim povrćem, jedva sustizao. Kad je stigla na Zvijezdu, malko je zastala i osrnula se na sve strane, pa kad je jedan crveni Golf u blizini tri puta zatrubio, ona se nasmije i pohita prema automobilu, iz kojeg izađe povisok, sjedokos muškarac, te joj brzo i galantno otvori vrata.
S osjećajem sve većeg užasa, Banić, koji je svoju »četvorku« ostavio dolje na Ribnjaku, shvati da će mu Violeta i ovaj put pobjeći. Kad je crveni Golf krenuo, on brže-bolje baci svoj ceker sa zeljem i salatom u obližnju košaru za smeće, pa potrči prema slobodnom taksiju. Uskoči u vozilo i naredi zbunjenom taksistu:
– Slijedite crveni Golf!
I ne pomaknuvši se, taksist se okrene njemu, pa ga odmjeri od glave do pete:
– Ne zajebavajte! To ste pročitali u romanima!
– Slijedite Golf! – izdere se Banić. – Inače ću vas prijaviti zbog odbijanja usluge.
– Kako hoćete – slegne ramenima vozač, pa krene za Golfom, koji je već zamaknuo iza prvih kuća Nove vesi.
– Što ste vi? Privatni detektiv?
– Da! – odbrusi Banić.
– Hi, možda, tajni agent James Bond? – pokušavao se našaliti vozač, ali Baniću nije bilo do šale.
Dok je taksimetar nemilosrdno otkucavao brojke suludo visoke tarife, Golf, u kojem su se razbaškarili Violeta Strčić i njen sjedokosi ljubavnik, izašao je polako iz grada, prešao Jadranski most, provrludao Remetincem i pošao cestom koju je Banić dobro poznavao. Vodila je prema dvorcu Brezovici, tajnom domu mnogih brakolomnih djelatnika.
– Evo nas, gospodine detektive! – ironično će šofer, zaustavivši taksi na parkiralištu dvorca.
Banić plati, izađe napolje i spazi crveni Golf parkiran ispred drvene kućice u kojoj je sjedio čovjek koji je naplaćivao parkirališnu nadoknadu. Bio je pogrbljen i morao je imati više od sedamdeset godina.
– Nu, a što vi trebali? – reče čovjek s parkirališta, glasom u kojem se osjećao snažan ruski naglasak.
– Ono dvoje iz Golfa – zagleda se Banić u njega, kao da se čudi otkuda mu taj naglasak – jesu li otišli u hotel?
– Oni uvijek odlazit v hotelj. Svake srijede. Harašije gosti.
– Vi ste Rus? – začudi se Banić.
– Nu, a kak vi znajete ja Rus? – bezazleno će starac.
Banić odmahne rukom i pođe prema hotelu.
Predvorje hotela smještenog u starom dvorcu bilo je sumračno i trošno. Izgledalo je kao ambijent koji bi bio po mjeri ljudske ugode kad bi se u njega ulupalo nekoliko tisuća milijardi. Dokoni recepcioner listao je jedan od pornografskih časopisa kakvi su u posljednje vrijeme preplavili gradske kioske, držeći u ruci bocu piva s portretom slavnog hrvatskog bana. Spazivši Banića kako mu se približava, brzo sklopi časopis i gurne ga pod pult.
– Izvolite! – reče, provjeravajući koliko mu je još tekućine ostalo u boci.
– Ima li slobodnih soba? – upita ga Banić, smišljajući kako da dođe do podatka koji ga zanima. S odlaskom iz policije nepovratno su prošla ona lagodna vremena u kojima je mogao čovjeku tutnuti pod nos službenu iskaznicu i pitati što ga volja.
– Ima. Sami ste? – kao da se čudio recepcioner.
– Trenutno...
– Kako to, trenutno!?
– Pa, vidite – nagne se Banić preko pulta, govoreći tiše i povjerljivije – čekam jednu damu. Svaki čas treba stići. Plavuša je, onako okruglasta lica, velikih tamnih očiju, nosi otmjenu bundu... dobar komad... Zove se Violeta. Niste li je možda zamijetili?
– Ti bokca! Violeta, kažete?
– Da, Violeta Strčić.
Sav unezvijeren, recepcioner je klimao glavom.
– Ovaj... mene se to zapravo ne tiče, ali...
Banić izvuče iz džepa dvije smotane stotke, pa ih stavi pored Banskog piva. Recepcioner ih spretno pokrije dnom pivske boce.
– Vi ste joj? – upita ga radoznalo.
– Nije važno. Ne bojte se, neću napraviti nikakav cirkus. Naime, znam da je maloprije došla ovamo sa sjedokosim tipom.
– A što se može – s fatalističkim će mirom recepcioner.
– Mene se to ne tiče. Evo, ja ću ostati po strani, a vi zavirite u knjigu i pročitajte sami. Pa, ne moram vam valjda ja reći da su u sobi 112?
Dok je on žurno pospremio lovu, Banić se nagne nad upisnu knjigu i pročita ime Bože Klamfara, čovjeka koji je netom bio unajmio jednokrevetnu sobu broj 112.
Zadovoljan što je konačno identificirao Violetina ljubavnika, Banić je, fućkajući tiho neku svoju vlastitu džezističku improvizaciju, napustio okrug dvorca, krenuo putićem preko mosta i vrlo brzo uspio pronaći autobusno stajalište. Nakon što se vratio u grad i krenuo prema Ribnjaku, gdje ga je čekala njegova poslovično dotrajala »četvorka«, nabasao je na Tamarina, sadašnjeg muža svoje bivše žene Lidije.
Tamarin se jako obradovao što ga vidi, ili se naprosto radilo o taktici prenemaganja, koju je obavljanjem raznih javnih funkcija uspio uvježbati do savršenstva.
– Nik, stari moj! E, sad moramo skupa bar na kavu! Otkada se nismo vidjeli!
Još od perioda komunističkog hropca, htio je reći Banić, koji je pretpostavljao da se Tamarinova zvijezda brzo i neumitno gasi.
– Gdje si sad? – upita Banić preko volje, svjestan da s Tamarinom nikad, nikad neće moći biti srdačan i iskren.
– Pa, zar ne znaš? I dalje u Republičkom...
– Što, zar nisu razjurili komuniste?
– Tko je komunist? – začudi se Tamarin tako iskreno da je Banić morao progutati knedlu. – Odavno sam ja napustio boljševičke tlapnje... Pa, ti znaš, Nik...
– Nikad me nitko nije zvao Nik! – preduhitri ga Banić, kome uistinu nikad nisu iz imena Nikola izvodili nadimke, čak ni to »Nik«. – Nego, kako su Lidija i Nika?
– Nika je fenomenalno. Neki smo dan bili zajedno na otkrivanju biste našeg velikog...
– Zbog čijeg si spominjanja nekoć bacao ljude iz partije, a po mogućnosti i s posla!
– Ali, Nik, koji ti je kurac? Pa ti znaš da ja nikad nisam...
– Rekao sam ti da me nikad nisu zvali Nik! – reče Banić, pa se na brzinu riješi Tamarina, čije je društvo oduvijek teško podnosio.
– Pozdravi Niku! – reče usput, valjda da bi popravio dojam, pa hitro otvori vrata automobila, uskoči u nj i upali motor.
Premda je tog dana obavio dobar posao, koji će mu donijeti pristojan honorar od stručnjaka za industrijske hladnjače, ručao je sam, nekako snužden i zlovoljan, i ostavio više od polovice obroka. Potom je kupio cigarete i novine, svratio u trgovinu gramofonskih ploča i odabrao dvadesetak godina staro izdanje Cheta Bakera.
Shvativši koliko je para potrošio, učini mu se da će za pristojan život morati dnevno uhvatiti bar deset neopreznih ljubavnica.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:55 am





3.


Antikvarijat Vlatka Kosora nalazio se pri kraju Martićeve ulice, u dijelu grada koji se za prodaju knjiga nije mogao držati osobito atraktivnim. Lokal je imao velik izlog pretrpan sivim, monotonim i dosadnim naslovnicama uglavnom starih knjiga. Iznad izloga bio je učvršćen pano sa secesijskim nazivom trgovine – »Antikvarijat Kosor«. Otvorio je ostakljena vrata i iznenadio se zvonjavi sitnih zvonaca, što su bila montirana na ulazu kako bi svojim prštavim zvukom upozorila prodavača na ulazak kupaca.
U antikvarijatu je bilo toplo i sve je odisalo mirisom starog papira, onim mirisom koji tako privlači »knjiške moljce«, a odbija one kojima je knjiga tek priručni ukras za novi regal. Metalne police uz zidove bile su tako pretrpane knjigama da su se na pojedinim mjestima svijale pod opterećenjem, a stolovi među policama bili su prekriveni visokim svežnjevima knjiga, tako da su gotovo sakrili sitnu prodavačicu u crnoj kuti, koja je, očito, tražila neki svezak.
– Izvolite, što trebate? – reče prodavačica i krene prema njemu.
Mogla je imati trideset i nešto godina, bila je lijepa, ili možda tek ljepuškasta, čedne školske frizure s djevojačkom mašnom u kosi, uspravna držanja, koje bi možda imponiralo da je bila bar pet centimetara viša. Kad je krenula prema njemu, on odmah primijeti da šepa, a ona se, shvativši valjda da je on to primijetio, zbuni i ovlaš pocrveni.
– Trebam gospodina Kosora – reče Banić ljubazno, trudeći se da ne motri njen hod.
– Vi ste? – pogleda ga ona jednostavno i bezazleno.
– Nikola Banić. Gospodin Kosor me zamolio da ga posjetim.
– A, tako – shvati ona. – Tu je, preko u kancelariji.
– Alicija! Tko je to? – začuje se glas što je dopirao iz pokrajnje prostorije.
– Gospodin Banić! – vikne Alicija i pokaže Baniću prstom prema vratima Kosorova ureda.
Ušavši u Kosorovu sobu, Banić shvati kako je grdno pogriješio u procjeni. Po muklom, zbunjenom i umornom Kosorovu glasu, što ga je bio čuo preko telefona, pretpostavio je da se radi o starcu, a sad je pred njim sjedio dobro građen, doduše proćelav čovjek, koji je mogao imati četrdesetak godina. Bio je blijeda, čak i anemična lica, rijetkih obrva, ali čvrste, isturene vilice, kakvu imaju neki državnici. Mora da je bio spretan i čio, samo se činilo da je glas posudio od neke stare, dotrajale osobe.
– Sjednite, Baniću! – pokaže mu Kosor stolicu gruba naslona, koja je stajala nasuprot radnom stolu, pretrpanom rukopisima i starim knjigama.
– Moram vam odmah reći da sam dobio preporuku vrlo ugledne osobe, koja se o vama najpovoljnije očitovala. Da nije tako, nikad vas ne bih angažirao.
»Zacijelo laže,« pomisli Banić, ali ne reče ništa.
– Vi ste prije bili policijski inspektor? – pogleda ga Kosor radoznalo, pa žmirne više puta.
– Da – kratko će Banić, nagađajući radi čega ga treba taj čudan tip, okružen papirnatim morem starih knjiga.
– Jeste li bili komunist? – zagonetno će Kosor, pa ponovo počne žmirkati. Bio je to tik, shvati Banić, prisilna radnja koju mu je priskrbio nekakav zajeb u životu.
– Zašto? Želite li me nagovoriti da pristupim vašoj stranci?
Kosor odmahne rukom, pa se preko volje nasmije.
– Dobro, nema veze – reče – ja to tek tako, zbog starog obiteljskog animoziteta prema crvenima...
– Gospodine Kosor! – prekine ga Banić. – Dobili ste reference. Nadam se da to istragu o mojoj prošlosti čini suvišnom. Recite radije radi čega ste me zvali. Jer, ja sam došao radi posla. I to iznimno jer inače stranke dolaze k meni. Ja nisam servis za čišćenje tepiha i lijepljenje tapeta da bih radio po kućama... a vidite, vama sam došao, unatoč tome što vas nitko nije preporučio...
– Dosta, dosta! – žmirkao je Kosor mašući rukama kao da ga želi zaustaviti. – Po vašoj se drskosti vidi da ste bivši policajac. Odmah ću vam reći. Želio bih da mi pronađete ženu.
– Za to imate novinske oglase, provodadžije, servise za upoznavanja... Pokušajte u agencijama »Živa« i »Pjev osamljenih srdaca«!
– Ostavite se tog vašeg policijskog humora! – zajedljivim će i umornim glasom Kosor. – Radi se o ženi koja me prije više od godinu dana napustila. Protiv moje volje i protiv mojih osjećaja...
– Čekajte! – zaustavi ga Banić, vadeći notes. – Kako se zove?
– Viktorija – pogleda ga Kosor, kao da mu nije jasno što on to ne zna.
– Dakle, Viktorija Kosor – zamišljeno će Banić, nagnut nad notes koji je oslonio o koljeno.
– Ne! Zadržala je svoje staro prezime. Zove se Viktorija Grubić. Sada ima točno četrdeset godina. Vrlo je lijepa, smeđokosa... ima rumene...
– Možda bi bilo bolje da mi date njenu sliku, a liriku zadržite za intimni dnevnik!
Kosor ga ljutito pogleda, pa bez riječi otvori ladicu stola, pronađe polaroidni fotos i pruži ga Banicu.
Žena na slici bila je uistinu lijepa, ali i zagonetna. Činilo se da to lice može pristajati stotinama karaktera, da se iza njega može kriti smjerna svetica, lažljivica, pohotnica, tko zna što još...
– Zašto vas je napustila? – upita Banić, spremajući fotos u unutarnji džep kaputa.
– To je prediskretna stvar... ne bih o tome...
– Ima li neke rodbine, prijatelja... ili...
– Ne bih da u to miješate njenu rodbinu! – odlučno će Kosor.
– Slušajte me, gospodine Kosor! – razljuti se Banić. – Ovo nije nekakva društvena igra u kojoj bih ja trebao na temelju što manje podataka pronaći što više rješenja, nego ozbiljna istraga! Ako vam je stalo do...
– Eh, da znate samo koliko mi je stalo! – reče on ganutljivo, pa se zagleda kroz Banića nekamo daleko, valjda u prizore slatke prošlosti.
– Gdje bih je uopće mogao potražiti?
– Ja ću vam reći ono što vam mogu reći! – odlučnim će glasom Kosor. – A vi prihvatite, ili odustanite! Viktorija i ja bili smo posljednji put zajedno lanjskog ljeta u Velom Lošinju. Jedne je noći otišla i nikad je više nisam vidio. Postoje indicije da se prošlog mjeseca pojavila u Velom Lošinju. Bojim se da je u opasnosti...
– A, to zbog čega je u opasnosti, također je prediskretno da biste mi rekli? – pripomene Banić, čekajući da Kosor žmirne.
– Točno.
– Dobro – mirno će Banić. – Moj honorar je petsto dinara dnevno, plus troškovi, plus premija... Vi ćete dati akontaciju i potpisati mi punomoć, a ja ću nadalje hodati širom otvorenih očiju, pa ako je slučajno vidim, odmah ću vam javiti.
– Nemojte biti sarkastični nad tuđom nesrećom i boli! Viktoriju biste mogli potražiti u Velom Lošinju. Tamo je kuća njene majke Rožalije Grubić. Tamo je i velika vikend-kuća njenog rođaka iz Njemačke. Zatim, u Velom Lošinju živi i Viktorijin bratić Igor Galb, koji bi mogao... Konačno, mogli biste pronjuškati i po lošinjskim hotelima.
– To je već bolje – zadovoljno će Banić, koji je pokušavao zapisati sve podatke.
– Ovdje su vam adrese osoba koje sam spominjao -reče Kosor, pružajući mu neuredan papirić istrgnut iz bloka. – Naposljetku, njen bogati njemački rođak ima kuću na Pantovčaku. Nije isključeno da je tamo.
– Pa, zašto niste to sami provjerili? – začudi se Banić.
Kosor pošuti, svejednako se igrajući starinskim upijačem. Vidjelo se da je potišten, valjda zbog sjećanja na sve ono što se između njega i Viktorije odigralo.
– Zbog načina na koji smo se rastali – reče glasom koji je bio na rubu plača.
A potom doda: – Evo vam moje posjetnice. Doznate li štogod, svakako mi javite! Nema li me u antikvarijatu, nalazim se kod kuće na Trešnjevci.
– No, dobro, što bih ja zapravo trebao uraditi? – radoznalo će Banić. – Mislim, ako je uistinu nađem? Ne mogu je aretirati i privesti vama!
– Trebali biste je nagovoriti da mi se vrati.
– Bože dragi! – zavapi Banić. – Imate li možda kakav priručni sonet koji bih joj tom prilikom pročitao?
– No, ako to ne bi išlo – nije se dao zbuniti antikvar – morali biste je nagovoriti da mi se javi. Makar telefonski. Rekao sam vam da je u opasnosti, a mislim da bih joj ja mogao pomoći.
– U redu – rezigniranim će glasom istražitelj. – Samo, ne vjerujem baš u uspjeh. Mislim da ste mi premalo podataka dali. A ponajmanje vjerujem da bih je mogao na nešto nagovoriti...
– Ako ni u šta ne vjerujete – prekine ga Kosor – bar u jednu stvar možete biti sigurni. U to da ću vas više nego dobro platiti. Viktorija mi je važnija od svih para ovoga svijeta.
Rekavši to, on polako ustane, priđe zidu, nakosi jednu sliku i otvori malu zidnu blagajnu. Petljao je nešto, brojao valjda pare, a zatim se vratio i pred Banica stavio dvadeset novčanica od po sto njemačkih maraka.
– Molio bih vas da mi za ovaj iznos garantirate prioritet...
Banić ga pogleda kao da mu nije jasno što želi.
– Znači da biste trebali ostaviti sve druge poslove i posvetiti se samo traženju Viktorije. Znam da će vam to zazvučati podosta patetično, ali bojim se da je njen život u vašim rukama.
»U mojim je rukama samo dva soma maraka«, pomisli Banić, spremajući u džep svoj prvi lavovski honorar. Znao je kako će ga potrošiti, ali nije znao kako će pronaći čudnu ženu, čiji polaroidni portret nosi u unutarnjem džepu.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:57 am



4.


Otvorivši u jesen 1990. privatnu istražiteljsku agenciju, Banić se odmah suočio s nizom problema na koje prije toga nije bio ni pomišljao. Shvatio je, naime, da u novonastalim okolnostima neće imati pri ruci ni jedno od onih pomagala što ih je imao u policijskoj službi. Neće imati ni laboratorija, ni mogućnosti daktiloskopske obrade, ni bogatih dosjea, ni pomagača za otaljavanje pomoćnih ali i te kako važnih radnji, ni doušnika, ni prislušnika, ni fizičke zaštite, ni banke podataka, ni medicinske ekspertize, ni otvorenosti ostalih službi pri prikupljanju podataka... Nije čak imao ni iskaznicu kojom eventualnom ispitaniku dokazuje svoj identitet i legitimitet. Nakon što je uredno prijavio djelatnost, umjesto iskaznice, na općini su mu uručili uredno ovjereno riješenje, neku vrst obrtnice, papir kakav čovjek, koji drži do sebe, ne može tutnuti ispitaniku pod nos. Dakle, nalazio se pred poslom u kojem je sve poslovne sisteme morao od samog početka razvijati sasvim sam. Za početak je kupio telefonski imenik, kartu Zagreba i okolice, popis poduzeća, radnji i servisa, ali mu se sve to prema kartotečnim i kompjuterskim policijskim pomagalima činilo više no traljavo. Pa ipak, unatoč svim razlikama između onog što je bilo prije i ovog što je sada, jedno je bilo isto – još uvijek je to bio on, sa svom svojom upornošću i tvrdoglavošću.
Ustao je rano, spreman da što prije posjeti gospodina Strčića i otkrije mu tajna zanimanja njegove supruge Violete. Nadao se da će pokupiti svoje pare, a mučnu stvar istog trena zaboraviti. Sve što će ljubomorni muž doživjeti, ponajmanje je držao svojim moralnim problemom jer, nije li ga on sam angažirao? Da mu je bilo do duševnog mira, mogao je mirne duše preko svega prijeći i ne zabadati nos u slobodno vrijeme svoje žene.
Na prozor je kucnuo Paco. Jeo je hamburger, a pod rukom držao nekakvu prastaru akustičnu gitaru. Banić nikad nije vidio nikakav glazbeni instrument u njegovim rukama.
– Jučer sam je kupil! – reče Paco mrzovoljno, kao da ga ljuti Banićev znatiželjni izraz lica.
– Fino. A što ćeš s njom?
– Plaća mi je za drek! Sviral bum po cesti za lovu.
– To se isplati – promrmlja Banić. – Sad ti najbolje idu domoljubne.
– To ne znam svirat. Zaprav, moral bum temeljito obnovit to sviranje. Čuj, kaj ti znaš gde bi se mogla kupit ona knjiga za sviranje... škola gitare, ili tak nekak?
– Valjda u knjižari. Slušaj, danas nisam za piće.
– Nisam te ni zval! – odbrusi Paco, redovito namrgođen, pa, natovaren svojom gitarom, zabrza prema ulazu u kino.
Banić se hitro umije, pomisli kako bi bilo vrijeme da se obrije, ali na koncu ipak odustane. Priđe telefonu i okrene Tamarinov broj, nadajući se da neće naletjeti na njega ili Lidiju, već da će Nika podići slušalicu.
S druge se strane oglasi telefonska sekretarica: »... ostavite poruku kad začujete...«
Brzo, kao da mu je neugodno pred Tamarinom i Lidijom koji će zacijelo slušati traku, izdiktira poruku za kćerku: »Zvao Nikola. Mogli bismo danas večerati, jer sutra putujem na more, pa me neće biti nekoliko dana. Ako hoćeš, dođi, čekat ću te u sedam na parkingu ispred »Palacea«. Nema li te petnaest minuta, znat ću da ne možeš, pa ću otići sam«.
U devet i trideset ušao je u direktorsku sobu velikog privatnog servisa za hladnjače, pravu tvornicu šuštave love, o čijem su se direktoru i vlasniku u poslovnom Zagrebu već raspredale rokfelerovske fantazije. Čak je pomalo i uživao u tome što će jednim jedinim podatkom oboriti magnata na leđa, učiniti mu njegove devizne snopiće bespredmetnim i besmislenim. Strčić ga je posjeo u skupu fotelju od prave kože, natočio mu neko uvozno piće i zavalio se na svoj poduzetnički tron. Uistinu, u fizičkoj razlici između njega i njegove žene morao se nalaziti bar jedan od korijena njena preljubništva. Jednostavno rečeno, dok je ona bila provincijska replika djevojke iz otmjenih žurnala, on je bio naprosto balkanoid koji se skupa sa svojim odbojnim izgledom popeo na brdo love.
– Vidite, gospodine Baniću, ja sam vas unajmio kao neku vrst duhovna lijeka, nadajući se da ćete svojim nalazima razbiti moje sumnje.
– Razumijem – otpovrne Banić, liznuvši malo iz čašice.
– Jer, Violeta je na neki način ukras mog poduzetničkog carstva. Sve ovo što vidite, bez nje bi bilo besmisleno. Znam da sam prema njoj strašno nepravedan. Naporno radim dvadeset četiri sata dnevno, sanjajući onaj dvadeset peti sat u kojem ću biti samo sa svojom Violetom. A taj dvadeset peti sat nikako da dođe, prijatelju moj...
– Nismo prijatelji – promrmlja Banić.
– Molim – smete se poduzetnik za hladnjače, a potom nastavi kao da nije ništa čuo: – I sad još k tome ta ubitačna ljubomora! Jasno je da čovjek poput mene, dakle čovjek koji tako malo vremena ima za vlastitu ženu, počne razmišljati o svakakvim stvarima...
– Gospodine direktore – začuje se kreštav ženski glas s interfona što je ležao na stolu.
– Molim – otpovrne Strčić, nagnuvši se naprijed.
– Gospodin savjetnik je krenuo k vama.
– Fino! – zadovoljno će Strčić. – E, sad ćete upoznati drugu najvažniju osobu u mom životu! Mog partnera i poslovnog savjetnika. E pa, zar to nije dovoljno za savršen život? Lijepa, mila žena i dragi prijatelj! No, gospodine Baniću, upoznajte me s vašim nalazima. Hajde, slomite mi srce, ili mi vratite zdravlje! Platit ću vam i jedno, a bogami i drugo...
– Dobar dan – reče sjedokosi tip koji se pojavio na ulazu. – Što je, imaš razgovor?
– Uđi samo, Božo! – reći će Strčić, ceremonijalno ustajući. Zatim se okrene Baniću: – Ovo je moj partner, gospodin Božo Klamfar, moja desna ruka.
Tip koga je Banić odmah prepoznao, uđe u prostoriju i mlako pozdravi, a potom se odmah ispriča, rekavši da će navratiti kasnije.
– Uvijek skroman, uvijek nenametljiv – reče Strčić, nakon što mu je poslovni savjetnik izašao. – Nemate pojma što je sve Božo meni...
– Mogu misliti – promrmlja Banić, odgurnuvši čašu u stranu.
– Direktore, stigli su Šveđani – zakrešti onaj isti glas deformiran nepodešenim interfonom.
– Moram ići! No, recite mi naposljetku! Ne oklijevajte! Vjerojatno niste ništa pronašli?
Banić shvati zašto ga je angažirao debeli poduzetnik. Ne da bi nešto pronašao nego da bi ga izliječio bolesnih i opsesivnih slutnji. S mučnim osjećajem prisilnog psihoterapeuta, koji mora pomoći antipatičnom pacijentu, Banić ustane, pogleda u stranu i izusti: – Nema se tu što reći.
Na Strčićevu licu zaigra smiješak po kojem Banić odmah shvati da je ponovo zaradio pristojan honorar. Pa ipak, mislio je, umirujući vlastitu savjest, možda je ovo najbolja kazna. Sijedi će mu tucati ženu, a on će biti presretan što u svojoj blizini ima dvije tako divne osobe.
– Znači, Violeta je čista! – radosno će poduzetnik, pružajući Baniću ruku.
– Naravno – odvrati istražitelj, zabivši ruke duboko u džepove ne bi li tako izbjegao rukovanje. – Ništa nisam pronašao, ali ipak mislim da ste mi dužni...
– Svakako, svakako! Već sutra ću vam poslati ček! Četiri i pol dana po petsto dinara... to je dvije tisuće dvjesto pedeset, plus pedeset dinara premije... O, ja, stari ljubomomi idiot! – s ganućem u glasu govorio je gospodin Strčić, preplavljen sasvim nezasluženom srećom.
Banić hitro napusti servis za hladnjače, sjedne u kola, otvori prozor i pljune napolje na pločnik, pitajući se kakav bi razvoj događaja bio da mu je rekao istinu. Možda bi mu priznao samo četiri dana i četvrt, bez premije? Ali, što je to istina? Istina je ono što znaš! A ako ne znaš da te žena vara, tad je istina da te ne vara. Kako je to jednostavno, začudi se i sam zadovoljan ovim iznašašćem, pa krene natrag na Britanski trg.
Točno u sedam stao je ispred »Palacea«. U sedam i petnaest Nike još nije bilo. Izašao je iz automobila, otišao u hotelski »duty free«, kupio šteku originalnog Marlboroa, zadovoljan što mu trenutna situacija dopušta tu vrst rastrošnosti. Zapalio je i nastavio čekati, znajući da Nika stiže kad izgubiš svaku nadu da će doći. Uključio je kazetofon i, mirno slušajući, promatrao kako vjetar nosi ulicom otpatke papirnate ambalaže. Vjetar je bio neugodan, studen, tako da je ubrzo morao zatvoriti prozor i uključiti grijanje. I stvarno, baš kad je htio krenuti, otvorila su se vrata i Nika se uvukla u kola, poljubila ga i sjela do njega.
– Kakvu to pogrebnu glazbu slušaš? – upitala ga je, namjerno pojačavši zvuk.
– Chet Baker – promrmlja on pa krene.
– Joj, tip ima zbilja čudan glas. Kao da će izdahnuti...
– Već je izdahnuo... na žalost – reče Banić i isključi kazetofon. Nika je bila njegova kćerka po svemu, osim po glazbenom ukusu. Džez je bio milijun kilometara daleko od njena uha.
– Ne bih na večeru – reče mu ona bojažljivo, kao da se boji da ga ne uvrijedi. – Imam malo vremena. Mogli bismo poklopati nešto s nogu.
Nešto kasnije, dok su stajali za visokim pultovima picerije »Zadar« i kroz stakleni zid promatrali gomilu kako navire prema ulazu kina »Zagreb«, ona, režući toplu picu, upita:
– Kako ti ide taj novi stari posao?
– Tako, tako – rekao je ravnodušno.
– Dobro, zašto si tako služben? Stvarno me zanima... Čime se trenutno zabavljaš?
– Tražim odbjeglu ženu nekog tipa, po kome se odmah vidi da, osim odbjeglih, neke druge žene i ne zaslužuje.
– Hoćeš li je naći?
– Sumnjam. Već od početka stvar djeluje izgubljeno. Nemam gotovo nikakvih podataka, nemam nikakvih šansi, a platio mi je daleko više no što bi bilo potrebno. Osim toga...
Ona ga pogleda radoznalo, pa odgurne u stranu tanjur s okrajkom pice koji nije mogla pojesti.
– Osim toga – nastavi Banić – rekao je kako se boji za njen život... da se nalazi u velikoj opasnosti...
– I ti bi je sad trebao spasiti?
– Ne znam – zamišljenim će glasom Banić. – Pomalo se i bojim. Možda meni i nije namijenjeno da je nađem.
– Nego?
– Nego da poslužim kao neka vrst alibija.
– Zašto kao alibi? – začudi se Nika.
– Pa, tako... recimo, ako je on sam ubije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:57 am





5.


Chet Baker, majstor turobne trube i meka samrtna glasa, kojim je pjevao džezističke standarde kao da nježno briše prašinu baršunastom krpom sa skupocjenog venecijanskog stakla, kao što je napisao neki američki stručnjak za džez i slične divne uzaludnosti, šaputao je svoj nenadmašni »Fair Weather«. Ne obrativši nikad preveliku pažnju na tekst, Banić je razmišljao govori li se tu uistinu o lijepom vremenu, ili je »lijepo vrijeme« tek suptilna ironija. Ono što je kroz prozor spavaće sobe mogao vidjeti bila je tek ironična poruga »lijepom vremenu«, jer je s olovnog, zatvorenog neba curkala uporna, ravnomjerna kiša. Na radijskim su vijestima javljali o nezapamćenim poplavama, koje su Sloveniju pretvorile u neku vrst alpske Finske, u zemlju beskrajnih jezera, a sudeći po izvještajima i prognozama, i kroz Hrvatsku će Savom protutnjati neka vrst plimnog vala, kadrog da odnese sve.
Navukao je traperice, debelu flanelastu košulju, zimski pulover i sišao u ured. Otvorio je vrata čekaonice i ceremonijalno rekao: – Izvolite, ali samo po redu i bez guranja – ali u čekaonici, naravno, nije bilo nikoga. »Da sam bar otvorio radionicu za umjetno štopanje, ili buregdžinicu...« reče u sebi, nagađajući kako bi u tom slučaju ovaj prostor vrvio životom.
Sjeo je za stol, izvadio iz džepa papirić što ga je sinoć dobio od antikvara Kosora i još jednom pogledao sva imena i adrese. Nije bilo drugog izlaza, činilo se nužnim da već danas po podne krene na Lošinj. Ukoliko nabujala Sava ne poruši sve mostove. Ali, prije toga, morat će posjetiti kuću na Pantovčaku, moguće pribježište odbjegle gospođe Viktorije Grubić.
»Sve skupa je tajnovito i glupo,« mislio je, vrzmajući se Britanskim placom, »ali u ovom času ipak teško dva soma maraka!« Poslovni moral doličnog privatnika nalaže mu da u takav posao uloži dužnu pažnju, ma koliko polazišni podaci bili šturi. Zastao je ispred ružnog metalnog kioska i pojeo par masnih pečenih kobasica, s blagim stidom u duši, svjestan da je to težačka klopa, a ne obrok nekog tko ima u džepu dvadeset stotica ujedinjene Njemačke. Navukao je kapuljaču i potrčao do automobila što ga je jučer bio ostavio na početku Rokove ulice.
Kuća koju je antikvar Kosor naznačio kao vlasništvo Viktorijinog njemačkog rođaka nalazila se na Pantovčaku, povisoko, iznad čuvene Titove vile. Bila je zaklonjena bujnom crnogoricom, tako da se s ceste vidio tek crveni krov visoke katnice. Na vratima, što su se nalazila posred zidića od ukrasne opeke, nije bilo ni zvona ni tablice s imenom, ničeg, čak ni onog stereotipnog upozorenja o navodno »oštrom psu«. Da stvar bude gora, vrata su bila zaključana, tako da je mogao uraditi samo dvije stvari: vratiti se kući ili preskočiti nisku ogradu i prošvrljati naokolo. Kao legitimist koji drži do odgoja i poštivanja propisa, trebao se odlučiti za ono prvo, ali je kao privatni istražitelj ipak uradio ovo drugo. Pogledao je oko sebe da vidi gleda li ga tko, a potom je brzo skočio u dvorište i nestao u mokrom žbunju.
Vrludajući kroz raslinje, uspio je pronaći stazu koja ga dovede do pročelja kuće. Od staze pa do skupog ulaza od hrastovine vodilo je dvadesetak mramornih stuba, koje su mokre od kiše bile tako skliske da je jedva uspio stići do vrata. »Možda je to ta navodna opasnost što vreba na Viktoriju,« pomisli Banić pa pokuša pronaći kućno zvonce. Ali, ni ovdje ga nije bilo. Potegne za kvaku, a kad shvati da je zaključano, lupi nekoliko puta šakom po tvrdoj hrastovini. Nitko se nije odazvao, kuća je zacijelo bila prazna. Oprezno i s naporom siđe niz sklisko stubište, pa krene prema stražnoj strani velike okućnice. Zabat kuće nastavljao se produženim krovištem ispod kojeg je bila zaključana spremica, a pored nje velika garaža sa spuštenim željeznim roloom. Pokuša podići rolo, ali je i garaža bila brižno zaključana. Krene iza garaže i spazi visok betonski prozorčić do kojeg nije mogao doprijeti bez prikladnog podloška. Ugleda metalnu bačvu u koju se s oluka garaže slijevala kišnica. Prevrne je, smočivši pri tom noge, a zatim je dokotrlja do prozorčića i okrene naopako. Znojan i zapuhan, shvati da je četrdeset sedam godina malo previše za istražitelja operativca. Ali, što sad može? Nemajući drugog izbora, uspentra se na preokrenutu bačvu i zaviri kroz prozorčić garaže. Unutra se nalazio bijeli Mercedes 200, kojem nije mogao nazreti registarske tablice. Baš kad se htio spustiti na tlo, začuje opasan, bijesan lavež, okrene se i spazi kako oko bačve na kojoj stoji razjareno poskakuje velik njemački ovčar bijelih iskešenih očnjaka.
– Jebi ga! – opsuje. – Ništa o psu nije pisalo!
Jasno, pas ga nije mogao razumjeti i uvažiti njegovu ispriku, nego je svejednako poskakivao nastojeći se dokopati Banićevih nogavica.
– Marš! – izderao se na psa, ali ni to nije pomoglo.
Potom, uzrujan ali i uplašen upornošću razjarene životinje, izvadi revolver iz unutrašnjeg džepa i uperi ga vučjaku u glavu. Znao je da bi bilo užasno glupo i opasno pucati, ali se ponadao da bi se pas mogao prepasti pucaljke. Naravno, ta je nada bila suluda i iracionalna, pas je bio sasvim ravnodušan prema vatrenom oružju. Spremio je revolver u džep i, onako pokisao, odlučio čekati. Konačno, šanse su bile na njegovoj strani; prosječan pseći vijek je dvanaest godina, a ljudski gotovo sedamdeset.
– Lucifer! Mir! – začuje snažan, autoritativan glas, nakon kojeg je pas zacvilio i nestao među čempresima.
Banić pogleda prema katu kuće i na otvorenom prozoru spazi glavu muškarca, koji je smirio psa tako zlokobna imena.
– Koga vi tražite? – upita muškarac jednako strogim glasom.
– Vas – reče Banić prvo što mu je palo na pamet, jedva čekajući da se izvuče iz preglupog položaja.
– Dođite do ulaza! – naredi mu muškarac, koji odmah potom nestane s prozora, pošto je s treskom zalupio okno.
Jedva dočekavši muškarčev poziv, Banić skoči s bačve, pa pohita prema kućnom ulazu. Popeo se uz stubište, otvorio vrata, koja je u međuvremenu netko otključao, i ušao u predvorje. Prostorija je bila hladna i po svemu se vidjelo da ovdje već podosta dugo nitko ne stanuje. Nasred prostorije nalazio se klavir prekriven bijelom tkaninom, ista takva tkanina bila je prebačena preko trosjeda u jednom kutu prostorije, dok je u drugom ležala rola namotane tepih-staze. Rebrenice na oknima bile su spuštene, tako da je predvorje obasjavalo slabo svjetlo podne svjetiljke sa sjenilom od tamnozelenog platna.
Tip koji je otjerao psa stajao je nasred prostorije, jednom rukom oslonjen o prekriveni klavir. Bio je Banićeve visine, negdje oko sto osamdeset centimetara, ali nešto mlađi i mnogo jači. Rukavi kariranog sakoa bili su mu napeti oko nabreklih bicepsa, a iz razdrljene košulje izrastao je širok boksački vrat s okruglom glavom spljoštena nosa, čvrstih vilica i blago opuštene donje usne. Po tako opuštenoj usni Banić je prepoznavao ljude koji otprve ne razumiju ništa, a kad im se ponovi, onda tek ponešto. Nabildani nije bio sam. Na prekrivenom trosjedu sjedio je mršav tip rudlave kose i nervozna pogleda, odjeven u kariranu sportsku jaknu, po čijem je nabreknuću Banić odmah zaključio da je naoružan povećim i vjerojatno neprijavljenim kalibrom. A njemu odmah iza leđa, iza trosjeda, stajao je nizak, debeljuškast čovjek, koji je žvakao žvakaću gumu.
– Znači, mene ste trebali? – odmjeri ga tip s boksačkom šijom, od glave do pete, dok su ostala dvojica šutjela, po čemu se dalo zaključiti da su mu podređeni.
– Ne baš vas... – okolišao je Banić, čekajući da mu ponude da sjedne.
– Nego?
– Gospođu Viktoriju Grubić...
Rudlavi u kariranoj jakni se naceri, kao da je Banić rekao nešto smiješno, ili bar neprilično. Glavni se okrene njemu i izdere:
– Ti šuti!
– Ali, gazda, tip je zabavan! Tko je taj zapravo? – branio se rudlavi.
– Dobro pitanje! Tko ste vi zapravo?
– Njen brat – slaže Banić.
Rudlavi se ponovo naceri; sada mu i ćelavi debeljko pomogne visokim, vriskavim smijehom. Baniću se učini da je pogriješio; možda Viktorija nema brata, možda to ova trojica znaju?
– Nema tu nikakve Viktorije... Kako ste rekli da se zove? – reče boksački dizajniran tip.
– Grubić – otpovrne Banić.
– Nikakve Viktorije Grubić! Kakva glupost! Maloprije ste mi se penjali na garažu.
– Imate strašno zanimljivo izveden oluk. Htio sam to malo proučiti.
– On te zajebava! – skoči rudlavi, pa prijeteći krene prema Baniću.
– Misliš?! – s iskrenim čuđenjem u glasu će boksač.
– Mogu li mu ja postaviti nekoliko pitanja? – reći će rudlavi, opasno se približivši Baniću.
– Škorpion, pusti ga na miru! – reče glavni, a rudlavi, kome je Škorpion zacijelo bio nadimak, otpuhne pa se pokorno vrati svom trosjedu.
– Tražim Viktoriju Grubić – brzo će Banić, valjda da bi smirio situaciju. – Rekli su mi da je ovo kuća njenog rođaka iz Njemačke, pa da bih je ovdje, uz malo sreće, mogao naći.
– Lagali su vam! Ovo je kuća mog prijatelja, ali ni ja ni on ne znamo ni za kakvu Viktoriju Grubić – mirno će čovjek s boksačkim nosom. – A sad bi bilo dobro da se izgubite. Škorpion, otprati ga!
Banić, kome je ovo društvo bivalo sve čudnije i sumnjivije, vjerojatno bi bio još nešto i upitao, ali ga je Škorpion u kariranoj jakni uhvatio pod ruku i poveo napolje, na kišu. Kad su već bili pri dnu mramornog stubišta, Škorpion ga lupi po gležnju tako snažno da mu je noga skliznula po glatkoj stubi i on se učas našao u mokroj travi. Prekoravajući sebe sama što nije pazio, i što je dopustio da ga rudlava nakaza iznenadi, Banić pokuša ustati, ali mu njegov protivnik priskoči i koljenom mu pritisne leđa tako da je licem uronio u blatnjavi travnjak.
– Ovo ti je posljednji put da njuškaš ovdje! – derao se Škorpion, koji je očito bio od onih koji lako gube živce.
– Sa... samo sam tražio Viktoriju Grubić – procvili Banić od boli u leđima.
– Tražio si ti moj kurac! Ne postoji Viktorija Grubić! Zar misliš da nismo vidjeli kako si izvadio revolver i uperio ga u našeg Lucifera!
– Lucifer, Škorpion... – govorio je Banić, glave pritisnute o tlo. – Što ste vi? Nekakva satanistička sekta?
Škorpion se odmakne i dopusti Baniću da ustane. Uzdahnuvši duboko i otresajući blato s kaputa, Banić se pridigne i pogleda u rudlavog nasilnika, koji je stajao pred njim, ruke zavučene pod jaknu, gdje se, kako je procjenjivao Banić, nalazi revolverčina.
– Nije važno što smo mi! – vikao je rudlavi. – Važno je što si ti! A ja ću ti reći što si ti! Ti si obično policijsko njuškalo u civilu! Eto, to i ništa više!
– Polomio si mi rebra, nitkove! – reče Banić, pa se sagne hineći bol.
Škorpion se zlurado nasmije, a Banić se naglo uspravi, pa ga svom snagom opali cipelom među noge. Nesretnik zaurla, istog časa zaboravi na revolver, pokrije rukama bolne testise, pa se nemoćno skljoka na koljena.
– Eto, bolje ti je da se držiš za jaja nego za revolver -promrmlja Banić i brzo krene prema dvorišnoj ogradi pored koje je bio parkirao automobil.
Još prije no što je došao kući, shvatio je da će se morati presvući, istuširati i dobro osušiti. Tako pokisnuti u studenom, još u njegovim godinama, znači reskirati bolovanje, koje se privatnicima nikako ne isplati. Pogotovo sad kad ga čeka neodložno putovanje na Lošinj. Istuširao se i obrisao, a potom se objesio o dovratak pokušavajući se pridići snagom ručnih mišića. Želio je ustanoviti bole li ga leđa. Spusti se i zadovoljno odahne, boli nije bilo, premda ga je Škorpion propisno pritisnuo koljenom. Osvježen mlakom vodom tuša, siđe u čekaonicu i zadovoljno shvati da ga tamo čeka stranka.
– Izvolite! – povede ga Banić u ured.
Čovjek je imao šezdesetak godina. Kao i većina ljudi te dobi, bio je predebeo, nosio je sijede brkove, a lice mu bilo prošarano crvenim žilicama. Teški krombi kaput jedva je uspio zakopčati, dok je mokru francusku kapu gužvao u rukama.
– Vi obavljate... te privatne istrage? – upita debeljko.
– Ovisi što trebate – otpovrne Banić, osjećajući da mu kosa na potiljku još nije sasvim suha.
– Kupio sam auto. Zapravo, uplatio sam lovu... akontaciju... A sad nema love... nema ni auta, a nema ni tog tipa. Biste li ga vi mogli pronaći?
– Ne zove li se možda Sandi Grubelič? – nasmije se Banić, pogađajući o čemu bi mogla biti riječ. Novine su bile pune te afere.
– Točno! Kako ste znali?
– E, dragi moj gospodine – sklopi ruke Banić – bio bih najbogatiji čovjek u zemlji kad bih mogao pronaći tog čovjeka! Bit će bolje da odete na tužilaštvo. Samo, tamo vam je već red za takve slučajeve.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:58 am






6.


Nikola Banić stajao je uz željeznu ogradu trajekta koji se propinjao na jakom jugu, prevozeći nekoliko putnika i automobila s Krka na Cres. More je bilo prljavosivo, a Cres zastrt gustom zavjesom kiše, tako da je mala trajektna luka izgledala kao svijetla mrlja na tmastoj pozadini otoka. Na tom otoku posljednji put je boravio prije deset, ili jedanaest godina, kada je Nika bila još klinka, a njegov i Lidijin brak izgledao nepotrošiv. Obuzet lakom nelagodom, posve nespreman da se prepušta uspomenama, brzo je sišao metalnim stubama do brodske palube i ušao u kola. Zatvorio je oči i tako pokušavao usnuti, sve dok ga nije prenuo udarac broda o dok. Znao je da su valovi tako veliki da je blago, nečujno pristajanje nemoguće izvesti. Protrljao je oči i protegnuo se, čekajući da se spusti brodska mosnica.
Nakon sata vožnje praznom otočkom cestom, uspio se dokopati Malog Lošinja. Na sreću, ničeg u mjestu nije bilo što bi ga podsjetilo na davna obiteljska ljetovanja. Dobar dio trgovina bio je zatvoren, ispred restorana i slastičarnica nije bilo ni stolova ni šarenih suncobrana, riva je bila pusta a marina gotovo posve prazna. Valovi su se prelijevali preko doka i prštavom pjenom ispirali asfalt na kojem su bila parkirana dva-tri automobila. »Fair Weather«, odzvanjao mu je u glavi prigodan glas Cheta Bakera. Ušao je u »Vjesnikovu« prodavaonicu i kupio snop svježeg tiska. Znao je da će morati prenoćiti u Velom Lošinju, pa se htio opskrbiti za dugu i dosadnu večer. Pod nadstrešnicom je na brzinu projurio preko udarnih naslova, ponovo svjestan da valovi ludila sve jače zapljuskuju ovu zemlju. Smota novine i spremi ih u džep, pa pođe prema starcu koji je u žutoj gumiranoj vjetrovci stajao na kiši i motrio brodicu, što se ljuljala na jugu spremajući se isploviti iz luke.
– Kako bih mogao doći do Velog Lošinja? – upita starca, koji je netremice motrio čamac.
– Automobilom.
– Znam, mislim kojom cestom?
– A gdje vam je auto?
– Tamo – pokaže Banić prema onom dijelu obale gdje se nalazila pošta.
– Vratite se natrag i krenite glavnom cestom pored benzinske crpke. Imate manje od pet kilometara. Samo, kog ćete vraga u ovo doba godine u Velom Lošinju?
– Tražim izgubljenu osobu...
– No, nazdravlje! – iznenadi se stari. – Dakle, iz »Arene« ste! Jebi ga, ni vi nemate pametnija posla! Pustite ljude da se na miru gube! Tko zna kakve sve razloge i motive imaju ti navodno izgubljeni. Eto, i ja sam jednog jutra rekao samom sebi: »Jebeš sve, treba zbrisati!« I zbrisao sam. I popizdio bih da me sad nekakav pizdek iz »Arene«, ili nekog drugog jebenog lista, pokušava pronaći. Za moje dobro! Fuj!
Stari je bivao sve uzrujaniji, tako da se Banić, nespreman da preuzme odgovornost »Areninih« novinara-istražitelja, nastojao što prije udaljiti, zalud svjestan da je starac u gumiranom kaputu u pravu.
Veli je Lošinj manji od Malog. Taj toponimski paradoks zacijelo ima svoje povijesne razloge, ali ih Banić nije znao. Inače, samo mjesto, unatoč olujnoj dekoraciji, doimalo se vrlo ugodno. Duboko usječeno u strmu, stjenovitu obalu, u zaljevu što svojim oblikom neodoljivo podsjeća na uterus, ulijeva sigurnost i povjerenje, koje bi psihoanalitičar najvjerojatnije izveo iz njegova oblika. U turističkom uredu su mu rekli da je hotel »Punta«, zbog slaba zanimanja, do božićnih i novogodišnjih blagdana zatvoren, pa su mu dali adresu privatne kuće gdje se može unajmiti soba. Zašao je strmim stubištem u kameni mediteranski labirint, što se sasvim čudno i neopravdano zove ulicom, još k tome Maršala Tita! Uspevši se stubištem, zamijeti još jedno, strmije od prvog, koje vodi do ulaza u malu galeriju nad čijim je vratima naziv »La nave va«. Prugasta tenda iznad zabravljenog galerijskog ulaza kloparala je na vjetru, i možda je baš to onom »la nave va« davalo neku čudnu, sjetnu simboliku. Zaobišao je stubište, prošao tamnim nadsvođem i pronašao metalne vratnice s brojem, koji je bio identičan onom što su mu ga dali u »turističkom«.
– Poslovno ste ovdje? – bojažljivim ga glasom, kao da ne želi biti indiskretan, upita mladi kućevlasnik, valovite kose i pravilnih crta lica. Doimao se kao čovjek koji se dosađuje za dugih jesenskih i zimskih kiša i raduje svakom slučajnom gostu koji za mrtve sezone zakuca na vrata.
– Tako nekako – preko volje će Banić, razgledajući dvokrevetnu sobu u kojoj je zujala električna grijalica. – Moram obići neke osobe.
– Hoćete li možda večerati s nama?
– To je u cijeni!? – začudi se Banić.
– To je poziv. Ali, kako želite... – nasmije se kućevlasnik. – No, ako ipak odlučite večerati napolju, slobodno recite da ste Peršićev gost. Na taj ćete način spriječiti da vam pod jastoga uvale mljevene lignje.
Ostavši sam, Banić sjedne na rub kreveta i počne prelistavati novine što ih je kupio u Malom Lošinju. Velikim, masnim slovima najavljivan je štrajk metalskih radnika, koji je vlada nazvala političkom kuhinjom. Vijesti o modnim revijama, degustacijama šampanjca i dobrotvornim tenis-mečevima, kao u nekom grotesknom kaleidoskopu, miješale su se s vijestima o bankrotu, otpuštanju i sve većoj bijedi. Čitajući novine, osjeti duboku i neprolaznu samoću, ali nije znao je li to zbog naslova u novinama, ili zbog male, prazne sobe u kojoj su nekoć ljetovali toliki sretni ljudi.
Kasno poslije podne, kad je kiša stala a bura se počela boriti s jugom, uspio je pronaći kuću Rožalije Grubić, majke Kosorove odbjegle žene. Nalazila se s druge strane brežuljka, kojim se puteljak spuštao prema susjednoj uvali, gdje je ležalo opustjelo gradsko kupalište. Kuća je bila stara, nevelika katnica, čiji su prozori bili zastrti zelenim škurama. Gore na katu vidjela se terasa s metalnom ogradom, a posred terase tegla s polomljenom stabljikom zakržljalog limuna, koju je netko potkraj ljeta zaboravio unijeti u sigurnost tople sobe. Na zelenim ulaznim vratima, koja su od uske uličice bila odijeljena tek niskim kamenim pragom, bio je obješen komadić četvrtasta kartona na kojem su se vidjeli nejasni ostaci kišom oprane poruke.
Banić pritisne električno zvonce. Međutim, dodirnuvši klimavi taster, odmah shvati da je zvonce neispravno. Pokuca šakom na trošna vrata, ali se nitko ne odazove. Potegne kvaku; naravno, vrata su bila zaključana. Uplašivši se da je prevalio tri stotine kilometara uzalud, počne ljutito potezati kvaku, koja na kraju pukne, a trošna se vrata uz nesnosnu škripu otvore sama.
Ušao je u hodnik i istog časa shvatio da u ovoj kući više nitko ne stanuje. Hodnik je bio prazan, na podu su se vidjeli tragovi namještaja koji je nekoć ovdje stajao, a po bijelim četverokutima na zidu moglo se pogoditi gdje su visile slike. Sve su prostorije pružale isti prizor, kuća je bila ispražnjena, jedino što je ostalo bilo je nešto malo bezvrijednog i jedva uporabljivog namještaja i sasušen limun na terasi. Zlovoljan i razočaran, Banić siđe s kata i izađe na ulicu. Tu naletje na staricu u crnom kaputu, zacijelo susjedu, koja je radoznalo promatrala pokidanu kvaku.
– Tko ste vi da njuškate po tuđoj kući? – vikala je starica. – Zvat ću policiju!
– Ja sam policija – preko volje će Banić, kao da ga stara ni najmanje ne zanima, pa otrese prašinu s kaputa.
– Pardon! To je već nešto drugo! – smekša se žena.
– Čija je ovo kuća? – pogleda je Banić policijski strogo.
– Od Rožalije Grubić.
– Dobro, a gdje je ona?
– Kako, gdje je ona!? – začudi se baba. – Pa, na groblju! Gdje bi bila! Umrla je, ima već više od mjesec dana.
– A zašto je kuća prazna?
– Na to biste pitanje morali vi odgovoriti – blago mu priprijeti žena, kao da je on krivac nečemu. – Rodbina je skoro sve razvukla, ne čekajući ostavinsku raspravu.
– Koja to rodbina?
– Pa, svi. Svi redom. Šta ja znam... ne poznajem ih...
– A ima li pokojnica ovdje u Velom kakve rodbine? – upita Banić.
– Ima. Gospodin Igor Galb. Njegova je kuća...
– Znam, znam! – prekine je Banić, jer mu je Galbovu adresu dao Kosor. – Policija sve zna!
Ostavljajući staru otočanku u uvjerenju kako je pustu kuću konačno pohodila i policija, Banić se okrene i pođe prema luci, odlučivši da odmah posjeti nećaka pokojne Rožalije Grubić, koji je, kako je rekao Kosor, mogao znati nešto o Viktoriji. Ali, ničem se dobrom nije nadao. Rožalija je umrla a da antikvar o tome ništa nije znao. Kako se moglo dogoditi da ništa ne zna? Sada svakako može očekivati da ni taj Igor Galb neće ništa znati, ili da uopće neće ni postojati.
Ali, Igor Galb ipak je postojao! Samo, trenutno je bio u Italiji, a povratak mu je bio sasvim neizvjestan. Rekli su mu to u velološinjskom samoposluživanju, pored kojeg je Galb, zakleti samac, stanovao.
– Što, nije oženjen? – upitao je Banić.
– Nije – otpovrne poslovođa samoposluživanja, a blagajnica se, čuvši Banićevo pitanje, tiho i zlurado nasmije.
– Da ga vidite – objasnio je poslovođa, kao da mu je neugodno zbog blagajničina podsmijeha – bilo bi vam odmah jasno da nije oženjen.
Zašto, pitao se Banić, iako odgovor nije bilo teško pogoditi. Ipak, istražiteljsko ga je iskustvo naučilo da sa zaključcima nikad ne valja brzati.
Spustio se u luku i sjeo na okruglo postolje stupa električne rasvjete. Zagledao se u nemiran komadić pučine što se mogao nazreti između dvije strme hridi kojima je završavao zaljev. Sve je djelovalo bespredmetno i zaludno, za dobre se pare dao uvući u istragu koja na koncu neće rezultirati baš ničim. Koje su nakane navele žmirkavog antikvara da ulupa dva soma maraka na tako šašavu stvar?
Preostala mu je još velika kuća za ljetovanje, vlasništvo Viktorijina njemačkog prijatelja, ali u nju mu se više nije dalo ići. Možda bi bilo najrazumnije prespavati kod Peršićevih, odmah ujutro poći u Zagreb, zadržati lovu za troškove, a ostatak vratiti antikvaru i poslati ga u onu stvar? Nakon toga se baciti na hvatanje preljubnica što krstare zagrebačkim hotelima, motelima i drugim kratkoročnim spavalištima.
Spazivši da je sjeo na mokar kamen, ustane i otrese kaput, pa ipak pođe gore prema teniskim terenima hotela »Punta«, gdje se navodno nalazila luksuzna vikendica nepoznatog Nijemca. Ako Nijemci uopće smiju posjedovati vikendice na našoj obali!
Kuća na koju je naišao odgovarala je adresi koju mu je dao antikvar. Bila je tek nekoliko godina stara, raskošna i sasvim neukusna. Iza ograde koja se dala prekoračiti, čučalo je tucet glupih švapskih vrtnih patuljaka, koji u mediteranskom pejzažu nisu djelovali ništa bolje no što bi djelovala alpska kućica u vojvođanskom sokaku. Trijem joj je bio podbočen imitacijom antičkih stupova, a prozori na katu djelovali su nekako orijentalno, dok je poviši dimnjak s kružnom kupom izgledao kao neka vrst priručnog, skraćenog minareta. Čisti bogataški užas! Kapitulacija ukusa, zbog koje bi u općinskim nadleštvima trebalo preventivno zapošljavati kunsthistoričare i ljute estete.
Kao što je i očekivao, kuća je bila neosvijetljena, premda je sumrak već dobrano skrivao padinu, te se ni po čemu nije dalo zaključiti da netko u njoj obitava.
Ali, u skromnom kućerku, tik do ove pretenciozne nakaze, gorjelo je svjetlo. Banić priđe prozoru osvijetljene kuće i snažno zakuca po staklu.
– Šta je? – pojavi se na prozoru kuštrava glava neljubazna domaćina.
– Molim vas, čija je ovo kuća? – upita ga Banić, pokazujući prema zdanju s pseudoantičkim potpornjima.
– Nekog Švabe, jebo ga ti! – odbrusi čovjek, pored kojeg se odmah pojavi još jedna, sasvim slična fizionomija.
– Niste li ovih dana zamijetili da je netko dolazio? – reče Banić.
– Đe? – upita onaj dmgi.
– U kuću.
– Nikog ti tu nema, brate! A da i ima, jebe se nama! Mi smo ti ovđe na privremenom radu i ne zabadamo nos u ničija posla.
– Sezonci? – pogleda ih Banić malo bolje. Uistinu su djelovali kao ljudi, koje osim posla zanima tek možda kakva boca, ili pečeno janje.
– Ajd, zdravo! – otrese se na njega neljubazni tip, pa zatvori prozor.
Sam u kišovitom sumraku opustjelog otoka, Banić osjeti kako se sva vrata, iza kojih se možda nalazi kakav mali dokaz o Viktorijinom postojanju, nemilosrdno zatvaraju pred njegovim nosom. Je li to dio tuđeg plana, ili samo početak loše sezone?
U kuću ljubaznog gazde Peršića vratio se loše volje, gonjen hitnjom da sve brže-bolje preskoči i vrati se u Zagreb. Čak mu ni rožata, kojom su ga nakon večere ponudili, nije prijala. Prije no što će otići na počinak, izbroji pare za konak i reče kako će već možda rano ujutro otputovati.
Kad je u samoći svoje unajmljene sobe gasio svjetlo, ugleda na stropu malog crnog otočkog škorpiona, nepokretnog i zdvojnog, kao da ne zna kamo bi krenuo.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:58 am




7.


Probudilo ga je kloparanje drvenih šalaporki. Ustao je i onako u mraku pokušao ih namjestiti, ali je odmah uvidio da je to uzaludan posao; šalaporke su bile neispravne. Pogledao je na fosforescentne brojke sata što je mirno kuckao na noćnom ormariću. Pokazivao je pola tri. Napolju je puhala bura, a snažne kapi kiše lupkale su po drvenoj zaštiti prozora. Znao je da više neće moći usnuti, premda noćas nije spavao više od tri sata. Pomisli kako bi bilo pametno prizvati san tabletom apaurina, ali se predomisli i počne oblačiti. Oprezno je sišao niz izdajnički škripavo stubište, izašao napolje i krivudavom uličicom pohitao do luke. Tek na otvorenom uspio je shvatiti snagu bure, koja ga je malne oborila. Slušajući neugodan huk vjetra, koji mu je lice šibao oštrim kapljama kiše i mora, pošao je prema hotelskom parkiralištu. Mora da je izgledao kao tat dok je zaogrnut tminom tiho otvarao prtljažnik automobila, iz kojeg je izvukao etui sa priborom kakvim se sigurno ne bi mogao podičiti. Bilo je tu svakojakih alatki, ponajprije onih kojima se može krišom ući u tuđi stan. Ali, kad netko čitav radni vijek goni prijestupnike, nemoguće je da i sam ne pokupi nešto od njihove naravi i iskustva.
Trebalo mu je nekoliko minuta da stigne do kuće, koju je njegov nalogodavac Vlatko Kosor naznačio kao moguće sklonište Viktorije Grabić. Nedvojbeno je bilo da Viktoriju neće naći, ali je ipak postojala sitna nada da je u kući kakav koristan dokaz, ili putokaz. Budući da je kuća bila podignuta na padini, znao je da će sa stražnje strane lakše doći do terase na katu. U mraku je pronašao stari drveni sanduk s kojeg je uspio prstima dosegnuti donji dio metalne ograde. Izvan forme, u godinama kad čovjek polako napušta akrobacije, ipak se uspio podići na laktove, poput zmije se oviti oko ograde i prevaliti se na terasu.
Povelik dio stražnje strane kuće bio je u staklu, ali je ono bilo zaštićeno drvenim šalaporkama. Pronašao je prikladan otpirač i uspio otvoriti drveno krilo, ali su staklena vrata bila tako zaključana da mu ni jedan od otpirača nije pomagao. Pričekavši da se urlanje bure popne do vrhunca, Banić naglim udarcem lakta razbije staklo baš u visini kvake. Tad shvati zašto mu otpirač nije pomagao; s unutrašnje strane brave bio je zaglavljen ključ. Spretno otključa vrata, uđe unutra i dobro zatvori šalaporke, tako da je bez veće bojazni mogao upaliti svjetlo.
Našao se u lijepo uređenoj spavaćoj sobi u kojoj zacijelo već duže vrijeme nije nitko boravio. Zrak je bio ustajao, a posteljina na krevetima hladna i provlažna. Na noćnom ormariću ležale su njemačke revije s datumima lanjskog kolovoza, a u prostranim plakarima nije bilo nikakve garderobe, tek nešto malo posteljine i po koji lučnik. Izašao je iz sobe, ugasio svjetlo i krenuo mračnim hodnikom. Prva vrata koja je otvorio bila su vrata kupaonice. Iz pipe nad kadom polako je kapala voda, po čemu se dalo zaključiti da je posljednji odlaznik iz kuće zaboravio zatvoriti glavni ventil. Staklena polica iznad lavaboa bila je puna uvozne ženske kozmetike, ali i muškog pribora: brijaćih aparata, »after shave« losiona i sličnih potrepština. Na podu je ležao nemarno bačen kućni haljetak od šarenog frotira, a u metalnoj posudi za sapun netko je zaboravio srebrni ženski prsten. Baniću se učini da su vlasnici napustili kuću u hitnji, ili da su bili jako zaboravni.
Pored kupaonice nalazila su se velika vrata zidnog ormara. Ako je u plakarima spavaće sobe nedostajala garderoba, ovdje je sve bilo krcato odjevnim predmetima. Muška ljetna garderoba, na izgled skupa, ali decentna i neupadljiva, te ženske stvari, pomalo ekstravagantne i mladenački izazovne.
Banić počne brzo pretraživati sve odjevne predmete koji su imali džepove, ali su rezultati te pretrage bili sasvim mršavi: kutija cigareta, karta za koncert, otpalo dugme i slične koještarije.
Još mu se jedna soba na katu učinila zanimljivom. Mnogo manja od spavaće, bila je namještena stelažom za knjige, trosjedom, radnim stolom i stolicom pomična sjedišta. Na stolu se nalazio električni pisaći stroj i snop praznog pisaćeg papira. Na stelaži je bilo nešto knjiga, uglavnom monografija o filigranstvu, dragom kamenju, dijamantima, Južnoafričkoj Republici i Angoli. Osoba kojoj su pripadale te knjige morala se baviti, ili bar zanimati, nakitom i to onim najskupljim i najotmjenijim.
Zadovoljan što je, uza sav provalnički rizik, upao u kuću, jer se prvi znaci o njenom stanaru, eto, već naziru, Banić pokuša otvoriti radni stol, ali su obje ladice bile dobro zabravljene. Znao je da takav problem nož rješava bolje od bilo kakva otpirača, pa otvori etui i izvuče bodež s oštricom na oprugu. Izbaci oštricu, zavuče je u prorez ladice i počne lako, nježno, napipavati ćudi mehanizma za zaključavanje. Radilo se o tipu brave čije mu tajne nisu bile nepoznate. Trebalo je izvesti samo ono što se zove »obijački grif«. Nagli potez oštrice nagore i »klik« – brava je popustila, a ladica se lako otvorila.
Na dnu ladice s veseljem spazi fotoaparat marke »Nikon«. Izvadi ga iz kožne futrole, a zatim razočarano shvati da je prazan. Zaboravljen, nerazvijen, a ispucan film uvijek predstavlja koristan i pouzdan trag, jer živo i zorno otkriva prizore pred kojima je vlasnik aparata nedavno stajao. Pored fotoaparata ležale su u neredu bočice s tintom, tube ljepila, škare, pribor za pisanje i još štošta beznačajno.
Potrudi se još jednom pa otvori i drugu ladicu. U njoj su ležala četiri primjerka nekakve knjižice. Uzme jedan i prinese ga svjetiljci što se nalazila na radnom stolu. Knjižica je bila uvezana u fini, debeli karton, imala je zaštitne klapne, a unutar korica šezdesetak listova kunstdrucka poveće gramature. Na naslovnici je bila naslikana stara rukopisna knjiga, a ispod nje je modernim tipom slova pisalo:

AUKTION ALTER BÜCHER
UND HANDSCHRIFTEN
BERN 1984


Naravno, shvati Banić, u rukama je držao katalog aukcije starih knjiga i rukopisa. Na svakoj od stranica kataloga bila je otisnuta fotografija neke od starih knjiga ili rukopisa, a ispod nje, u dvije kolone, na njemačkom i engleskom jeziku – podaci o tom bibliofilskom dragulju. Prelista nekoliko puta knjižicu, ali mu podaci o prodajnim eksponatima nisu ništa govorili. Baš kad je mislio vratiti katalog na njegovo mjesto, spazi da je na jednoj od stranica kemijskom olovkom napisano nešto kao komentar. Teškom je mukom uspio pročitati sitna i nejasna slova; pisalo je: »Jetziger Besitzer, Oscar S., afrikanischer Händler, will verkaufen«
Sad već radoznaliji, odluči pročitati podatke o knjizi na koju se odnosio spomenuti komentar. Ispod fotosa, očito stare, nemilosrdno raskupusane knjige, bio je njen naslov:

Nathan Gazati: AMIRAH.


Ispod naslova stajalo je da je knjiga napisana 1677. godine, i da ju je sam autor prenio u Rim, gdje se čuvala u židovskim krugovima. U 18. stoljeću pristalice sekte »donmeh« prebacili su je u Altonu, gdje se čuvala u privatnoj sinagogi. Nakon toga o knjizi se dvije stotine godina ne zna ništa pouzdano, ali se pretpostavlja da je promijenila mjesto, te se na čudesan način, nakon »kristalne noći« u Njemačkoj, već 1938. pojavila na aukciji u Zurichu, gdje ju je kupio engleski poduzetnik poljskog prezimena.
Ispod tog neobičnog historijata, sitnim je kurzivom pisalo nešto i o sadržaju knjige, ali se Banić pobojao da mu njegovo ne baš sjajno poznavanje engleskog jezika neće omogućiti da se upusti i u tu avanturu.
Osim toga, i dalje mu je sve bilo uglavnom nejasno: o autoru čudna imena nikad ništa nije čuo, naslov knjige bio je još zagonetniji, a samo tržište rijetkih knjiga, kojem je očito pripadala i navedena aukcija u Bernu, bilo je nešto u čemu se nije snalazio. No, kako su u ladici bile četiri istovjetne knjižice, držao je da mu odsutni vlasnik neće zamjeriti zadrži li jednu za sebe. Spremi stoga brže-bolje knjigu u džep, dograbi etui s priborom i ugasi svjetlo, pa mračnim stubištem siđe u prizemlje. Kuhinja mu je bila sasvim nezanimljiva: riznica kojekakvih prehrambenih artikala, uglavnom njemačkih, i poveći repertoar raznih kućanskih aparata. Začudo, u kutu kuhinje tiho je preo hladnjak: znak da je netko na brzinu otišao iz kuće, ili da ju je nedavno tek privremeno napustio. Otvori vrata hladnjaka i shvati da je prva pretpostavka vjerojatnija, jer je njegova unutrašnjost bila puna pokvarenih i prestarjelih namirnica. Pozelenjeli komad svinjskog buta, raznobojnim bakterijskim kulturama prekriveno pile, petrificirani okrajak sira, pocrnjelo crijevo nečeg što je nekoć valjda bila pašteta i još nekoliko odvratnih ostataka. Zatvori vrata misleći kako će netko, kad se vrati, potrošiti vremena i vremena da ovo dovede u red. Jasno, ako se uopće vrati!
Uđe u prostranu blagovaonicu, ali u njoj nije uspio pronaći ništa što bi mu pobudilo pozornost. Kao i spavaća soba, blagovaonica je djelovala veoma uredno, te se činilo, jasno – da nije bilo teškog zadaha, da je netko još jučer ovdje objedovao. Jedino što je bilo čudno, bila je slika što je visila na zidu: poveća fotografija muške glave u koloru, nekog tko je morao imati bar šezdeset godina. Pored te glave, sudeći po kompoziciji slike, trebala se nalaziti još jedna, ali ju je netko otrgao tako da je fotos u okvira bio poderan popola.
Banić se vrati u kuhinju ne bi li u plastičnoj kanti za smeće pronašao otrgnuti dio fotosa, ali je kanta bila beznadno prazna.
Popeo se stubištem opet na kat i izašao na terasu. Noć je bila jednako mrkla, ali se činilo da kiša i bura popuštaju. Tko zna, pomisli, možda je to po kriterijima Primoraca već burin. Spusti se lako stražnjom stranom ograde na onaj drveni sanduk, pa pohita u mjesto, namjeravajući se tiho i neprimjetno uvući u svoju sobu. Nije znao zbog čega ga je zagrebački antikvar angažirao, kamo će sve to krenuti, ali mu se činilo da je jedna stvar očigledna: u Velom Lošinju nema Viktorije Grubić, žene koju je trebao pronaći i spasiti je od opasnosti u kojoj se nalazi. Stoga mu nije ostalo ništa drugo do da se vrati u Zagreb.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:58 am





8.


Paco, koji je zamijetio Banićevo dvodnevno izbivanje, već mu je u devet sati pokucao na prozor ureda i pozvao ga na gemišt. Oko Pacovih nogu motao se kuštrav, neuredan psić, dugačke, prljave dlake, koji je u Banića pogledao znatiželjno, a potom se iskesio i piskutavo zalajao, da bi se na koncu skrio iza gazdinih nogu.
– Što ti je to, Paco? – upita Banić, kojem Paco nije djelovao kao osoba koja bi imala živaca gnjaviti se kućnim ljubimcima.
Na ulazu u kafić, Paco blago odgurne nogom pseto i naredi mu da čeka napolju dok se gazda ne vrati. Da je pas razumio naredbu, nije baš bilo vjerojatno, jer je odmah krenuo natrag prema ulazu u kino.
– Ni baš bistar – promrmlja Paco, pa naruči dva gemišta.
– Ne. Meni pivo! – kao i obično, ispravi ga Banić.
Pijuckali su polako i gledali napolje u prolaz kina »Kozara«. Vidjelo se da će dan biti sunčan, a naslovi u novinama, što ih je netko zaboravio na pultu kafića, govorili su da vodostaj Save opada i da gradu više ne prijeti nikakva opasnost.
– Prodal sam gitaru i kupil pesa – reče Paco, nakon što je Banić već i zaboravio da mu je postavio pitanje.
– Kupio!? Mislio sam da se do takvih pasa dolazi na jednostavniji način.
– Pa, zaprav i ne – ispravi se kino-operater. – Dobil sam ga, gitaru sam zapil...
– To je već razumnije.
– Nekog boga moraš imat, pa makar i pesa – mudrovao je Paco, što je uistinu rijetko činio.
– Uzeo si ga samo tako... da bi ga imao?
– Kaj ja znam! Zasad nije sigurno... iako u pametnim rukama pes može postat jako korisna stvar. Bum ga učil da mi ide po novine.
Banić se tiho nasmije, ali čini se da to Paco nije ni primijetio. Nekako zamišljen, pogleda uprtog napolje u prve posjetioce koji su krenuli po kartu za pornić od deset sati, Paco istrusi gemišt, obriše usta rukavom, i promrmlja:
– Detektiv, samo da znaš kak mi je pun kurac svega!
– Žurim – promrmlja Banić, čudeći se otkud ta gorčina u čovjeka kome naoko ide sve po planu. Ali, nije ga htio pitati jer je znao da mu Paco ionako ne bi odgovorio.
– Kam žuriš?
– Na policiju – otpovrne Banić, pa odloži bocu u kojoj je ostalo podosta piva.
– Fino mesto! – reče Paco i krene napolje. Potom stane i okrene se Baniću. – Čuj, kakvo bi ime mogal dati pesu?
Banić nije umio odgovoriti, ali to nije bilo ni važno jer je Paco brzo dometnuo: – Možda je bolje da ga i nema. Možda pes koji drži do sebe i ne treba ime. Za kaj zaprav služi pseće ime? Da bi lepše zvučala zapoved...
Pola sata kasnije, kad je Paco već zacijelo pustio prvu rolu »Uspaljenice«, Banić je ušao u ured inspektora Komara, koji je sjedio u sobi što je nekoć pripadala Baniću.
– Nije vrag da se vraćaš u policiju!? – sav u čudu će Komar, promatrajući ga kako ulazi i sjeda na stolicu na kojoj su nekoć sjedili njegovi ispitanici. Po sigurnosti u hodu, po snalaženju u prostoriji, dalo se zaključiti da se još uvijek nije odvikao od svoje sobe, i svoje policije, iako ju je napustio prije više od pola godine.
– Misliš da ste sredina kojoj bi se vrijedilo vratiti? – nasmije se Banić i prebaci nogu preko noge.
– Ne znam – zamišljenim će glasom Komar, koji je neprekidno namještao naočale, baš kao da mu ne pristaju uz nos.
– Nove su – objasni Komar radnju koja se Baniću mogla učiniti kao tik – pa nikako da se naviknem. Sad kad si otvorio radnju, svoj si gazda! To je svakako prednost, ali... ali bojim se da nemaš baš previše posla. A od nečeg se mora živjeti. Mi sada imamo izvrsne plaće.
– Kupili vas?
– Ne budi maliciozan! – naljuti se Komar. – Ono što smo prije dobivali bilo je uistinu sramotno.
– No, dobro! Zar se s tobom više ne može čovjek našaliti? Reci, što se ovdje događa?
– Svašta! – udobrovolji se Komar. – Znaš da je gazda Delić otišao u penziju. Lovi ribe i ide na partijske sastanke. Bio je jučer ovdje... s ribičkim štapovima. Zamisli, kuka da mu se neki dan raspala partijska ćelija u mjesnoj zajednici. Tip koji im je činio kritičnu masu oženio se katolkinjom, koja ga je ultimativno izvukla iz te bedastoće...
Banić se nasmije ali ne reče ništa.
– Šef odjela postao je Stipetić – dometne Komar, kao da se ni njemu ne da zadržavati na grotesknoj partijskoj sudbini nekadašnjeg šefa. – Oduvijek sam tvrdio da u tom mladiću leži potencijal koji će ga dovesti do profesionalnih vrhunaca.
– No, nazdravlje! – zamisli se Banić, i ne zamijetivši kako ga je Komar čudno pogledao.
– Možda zbog svojih kvaliteta nije ni trebao pristupati vladajućoj stranci. Mislim, nije mu to trebalo...
– Stara navada – pripomene Banić, koji Stipetića nikad nije trpio.
– Ali, što je, tu je! – pričao je dalje Komar. – To zapravo i nije važno. Služba je ionako dezideologizirana i departizirana... Glede toga...
– A tko radi na mom mjestu? – brzo ga prekine Banić.
– Inspektor Dogan. Vinko Dogan.
Po Banićevu se licu nije moglo zaključiti da poznaje tog čovjeka.
– Ah, pa ti si već bio otišao... On je novi. Došao je iz Mostara. Opasan i žestok čovjek. Pomalo prijek... ali, zar to nisu kvalitete koje se u policijskom poslu traže?
– Ne znam – zamisli se Banić.
– Jasno da ne znaš! – veselo će Komar. – Tebi to i ne može biti jasno! Pa, nije li za tebe Delić uvijek govorio da nisi policijski inspektor, nego prokleti enigmat! Sad kad si privatnik, radiš li i dalje u bijelim rukavicama?
– E, pa sad – prihvati Banić veseli ton – kad se već radi o mom traljavom privatnom poslu u rukavicama, moram ti reći da sam upravo radi toga i došao do tebe...
Komar ga je pozorno slušao, zacijelo iznenađen razlogom njegova posjeta.
– Drugim riječima – nastavi Banić – htio sam te zamoliti za sitnu uslugu.
– Kakvu uslugu?
– Podatak! Treba mi dosje jednog čovjeka. Jasno, ako ga služba ima.
– Oho! – nasmije se Komar pobjednički. – To je nečuveno! Tražiš od mene da pomažem konkurenciji. I to na nedopušten način. Ti znaš da se podaci iz dosjea ne smiju davati naokolo...
– Zar si postao takav čistunac? – zajedljivo će Banić.
– Kad si trebao povaliti onu žensku, poslužio si se bez pardona dosjeom da difamiraš tipa s kojim je hodala.
– Nikad tako nešto nisam uradio! – bunio se Komar.
– A osim toga, tip je bio jeftin švercer koji bi žensku sasvim sigurno uvalio u velika govna.
Banić se nasmije Komarovoj olakoj predaji, pa nastavi s nagovaranjem:
– Pazi, ništa ja od tebe ne tražim... ništa što bi bilo protupropisno. Molim te samo da ti zaviriš u dosje, a ja ću ti postaviti nekoliko pitanja. Hoćeš li mi odgovoriti, ili ne, prosudi sam...
– Dobro, dobro! – srdio se Komar. – Umjesto da mi tu popuješ, mogao si mi već reći ime!
– Vlatko Kosor – reče Banić, zadovoljan što je uspio nagovoriti starog prijatelja.
Komar ustane, izvadi iz ladice plosnatu bocu i pruži je Baniću, pa izađe napolje. Banić pogleda bocu, omiriše joj vrh grla, a zatim ustane i vrati je u Komarov stol. Već poduže vrijeme, osim piva, ništa drugo nije pio. Osim u rijetkim, i sasvim iznimnim situacijama.
Izvadio je novine iz džepa i pokušao ih čitati, znajući da će Komaru trebati bar dvadeset minuta da dođe do isprintanog dosjea. Razočaran pravom pustoši što se rasprostrta novinama, ustane i priđe prozoru ne bi li osvježio prizor koji je toliko puta gledao u godinama kad mu je ovaj ured bio drugi dom. Osim svijetlećeg natpisa susjednog kafića, ništa se nije promijenilo. Načas mu se učini da će telefon na stolu zazvoniti i da će ga pozvati ljutiti gazda Delić, da mu konačno završi izvještaj o slučaju zbog kojeg ga već zivkaju s tisuću mjesta. U tom času osjeti nešto nalik na tugu, potom na gorčinu.
Prene ga zvonjava telefona koji je ležao na Komarovu stolu. Pomisli kako je bolje ne javljati se. Ionako se telefonski poziv njega ne može ticati. Ali, kako je aparat uporno zvonio, Banić priđe stolu i podigne slušalicu.
– Kog boga se ne javljaš? – reče ljutito Komar.
– Nisam znao da si ti.
– Slušaj! Ima dva Vlatka Kosora. Jedan je umirovljeni blagajnik, a drugi privatni antikvar. Koji te zanima?
– Antikvar.
– To sam i mislio – dometnu Komar i spusti slušalicu.
Za nekoliko minuta već je bio u sobi s komadićem perforiranog kompjuterskog papira u ruci.
– Usput sam pročitao – reče sjedajući na rub stola. – Nema ništa osobito! Hrpica osobnih podataka, generalije, što bi se reklo... Rođen 1948. Završio gimnaziju u Zagrebu. Studirao književnost, koju nikad nije završio... Sklon depresivnim raspoloženjima...
– To piše!? – zanimalo je Banića. Formulacija mu se učinila neobičnom za dosje.
– Ne piše – otpovrne Komar. – Piše da je 1975. pokušao počiniti samoubojstvo popivši ogromnu količinu phenobarbitona.
– I po tom si zaključio da je sklon depresivnim raspoloženjima!?
– Nego šta! – plane Komar. – Tabletama se ne ubijaju ni kolerici ni sangvinici, nego melankolici!
– Što još ima?
– Ma, ništa – petljao je Komar. – U istražnom smislu sve ti je to drek! Evo, 1988. kupio je lokal i otvorio antikvarijat. Uredno prijavljeno. S porezima nikakvih problema...
– Zašto uopće imate njegov dosje?
– Pa, bio je stanovito vrijeme pod istragom – nevoljko će Komar, jer je to bio onaj dio dosjea s kojim nije smio upoznavati neslužbene osobe. – Izgleda da je u Austriji pokušao prodati ukradeni primjerak neke knjige koja se smatra nacionalnim blagom. Ali ništa mu nisu uspjeli dokazati pa je oslobođen.
– Ima li nešto o njegovoj supruzi? – zanimalo je Banića.
– O supruzi!? – začudi se Komar.
– Da, o supruzi! Što se čudiš? O supruzi, ženi... bračnoj družici...
– Zezaš se? – zdvojno će Komar. – Iz ovog tu jasno se vidi da se taj tvoj Kosor nikad nije ženio! Je li s nekim hodao, ili nešto naokolo tucao, to ne znam... ali sasvim je sigurno da se nikad nije ženio... Nema supruge!
Banić se vrati do prozora i ponovo pogleda napolje.
Dva su policajca upravo ulazila u kafić, u kojem je i sam potratio podosta vremena. Iz apoteke na uglu izašla je starica sa štapom, na koju je lajao pas, sasvim nalik na Pacova. Sunce je već jako sjalo i pločnici su bili sasvim suhi.
– Šta je, što si ušutio? – reče Komar, gledajući ga kako, nosa oslonjena o staklo, promatra ulicu.
– Ne znam – slegne Banić ramenima. – To u što sam se upleo sasvim je besmisleno i skroz naopako.
– Šta to?
– Ne mogu ti reći. Bar za sada.
– Čekaj! – ražesti se Komar. – Ti meni ne možeš reći, a ja tebi mogu kopati po arhivi i opskrbljivati te podacima!
– Oprosti, stari! Pričat ću ti drugom prilikom – rekao je Banić napuštajući sobu bivšeg kolege. – Mislim da me netko povukao za nos, da sam tražio osobu koja uopće ne postoji.
Čim je stigao kući, legao je nauznak na krevet, pokušavajući u glavi srediti elemente slagalice u koju ga je uvalio neobični antikvar. Ali, ma šta on o tome mislio, i kako god obitao stvari, ništa mu pametno i smisleno nije padalo na um. Čini se da je baš sred tog bezizlazja zaspao. Spavao je dubokim snom, ali se probudio umoran, bolnih udova, sasvim neispavan. Čuo je jednom da se to događa općenito nezadovoljnim ljudima.
Ustao je i privukao noćni ormarić na kojem se nalazio telefon i nazvao Kosorov antikvarijat. Javio mu se automat, na kojem je bila snimljena uljudna isprika, izgovorena ugodnim ženskim glasom. Znao je da taj glas pripada onoj sitnoj, stidljivoj prodavačici, koju je prvi put vidio prije tri dana. Potom nazove Kosorov stan, ali je tamo linija bila zauzeta. Istušira se, obuče i ponovo nazove, ali je rezultat bio isti. Vlatko Kosor je s nekim dugo pripovijedao, ili je zaboravio spustiti slušalicu, ili je linija bila u kvaru...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:58 am




9.


Ujutro ga je probudilo tiho grebuckanje dolje, na ulaznim vratima. Bunovan i zlovoljan, navukao je papuče, prebacio preko ramena stari frotirni ogrtač i sišao hladnim hodnikom. Pred vratima je stajao Pacov kuštravi pas, koji je s grozno raščerupanim novinama u gubici veselo mahao repom. Banić se dosjeti jadu, nesretno pseto pobrkalo je sve elemente radnje kojoj ga je podučavao ambiciozni gazda, pa je sasvim izgubljeno zagreblo na kriva vrata. Banić mu htjede objasniti gdje leži zajeb, ali nije umio kako, čak mu ni ime nije znao...
– Nosi to gazdi! – reče glasno, pažljivo artikulirajući svaki slog, kao da bi to moglo pomoći.
Pseto je tupo zurilo u Banića, nakostriješivši se i prestavši mahati repom, ali kao da mu ni nakraj pameti nije bilo da bi novine trebalo odnijeti Pacu. Nemajući druge, Banić se sagne, uljudno nasmiješi i blago krene rukom prema salati koja je ostala od dnevnih novina, a pas ustukne i ljutito zareži.
– Pusti mu te novine! – začuje odjednom Pacov glas, pa se osvrne. Vlasnik i instruktor blesavog psa stajao je pred samim ulazom kina i mirno promatrao efekte svoje poduke. – Jebi ga, sve buš pokvaril! To je vežba! S vremenom bu već naučil kam da ih odnese.
Već promrzlih nogu, Banić ljutito opsuje i vrati se u sobu, iako je pas i dalje grebuckao po vratima. Legne, ali usnuti više nije mogao, premda je bio mrtav umoran.
Uđe u kupaonicu i pusti mlaz tople vode, pa se stane dugo i temeljito tuširati, nadajući se da će se tako osvježiti.
U osam je već u polakoj vožnji pretraživao Trešnjevku, u uzaludnoj nadi da će bez tuđe pomoći pronaći stan antikvara Vlatka Kosora, kome je želio postaviti nekoliko neugodnih pitanja. Jer, Kosoru ga je gonila ljutnja, ali i radoznalost. Pored upravljača rasprostro je kartu Zagreba, u koju je tijekom vremena marljivo unosio sve promjene naziva ulica, kojima su se zabavljale nove gradske vlasti, nadajući se valjda da je i to jedna od operacija kojom će ovaj usnuli grad pretvoriti u metropolu. No, karta mu nije baš osobito koristila tako da je morao zastati i obratiti se pozorniku. Mladi policajac mu neobično ljubazno reče kako mora krenuti sve do Ulice Rade Končara, ako se ona još tako zove, a potom dvije ulice lijevo, pa jednu desno...
Nakon desetak minuta zastao je ispred sive dvokatnice, pravog reprezentanta tmurne socijalističke arhitekture pedesetih godina, čudovišta po kojem se moglo lijepo vidjeti kako se socijalistički dizajn crnilu kapitalizma suprotstavljao domaćim svježim tonovima sivila. Fasada kuće je pucala u tako velikim površinama i komadima da je svako zadržavanje u blizini kuće bilo ravno avanturi. Banić pomisli kako se i djeca iz okolice, u blizini zgrade, vjerojatno igraju sa zaštitnim kacigama na glavi.
Parkirao je kola na improviziranom parkiralištu punom polegle blatne trave, izašao iz automobila i još jednom provjerio broj na pročelju kuće. Ušao je u hodnik i na zidu, među mnogobrojnim poštanskim sandučićima, pronašao i onaj s imenom Vlatka Kosora.
Popeo se na prvi kat, provjerio mjedenu pločicu s imenom i pozvonio. Zvono se oglasilo taktovima njemu nepoznate melodije. Pričekao je nekoliko časaka, a potom je još jednom pozvonio i još jednom odslušao neobičnu melodiju, koja nije govorila ni o čemu doli o umjerenom snobizmu vlasnika stana.
I tad, kad je već odlučio odustati i potražiti Kosora u njegovu antikvarijatu, primijeti ispod ulaznih vrata trak svjetla i shvati da su tek pritvorena. Nakašlje se glasno, nadajući se da će tako diskretno upozoriti one što su možda unutra, pa uđe u stan.
U hodniku je gorjela žarulja tako da se mogao lako orijentirati. Na kraju hodnika primijeti prevrnut stolčić s telefonom, shvativši odmah zbog čega sinoć nije uspio dobiti antikvara. Sva vrata što su iz hodnika vodila u druge prostorije, bila su uredno pozatvarana, i on s namjernom metodičnošću pouzdana istražitelja krene da zaviri iza svakih. Iza prvih je bila kuhinja, neuredna kakve već jesu samačke kuhinje. U njoj nije vidio ništa vrijedna pažnje i gubljenja vremena. Druga su vrata vodila u sobicu, zacijelo radni prostor, u kojem je vladao namjerno i nasilno prouzročen nered. Pod je bio pokriven debelim slojem porazbacanih knjiga. Gdje su knjige prije stajale, dalo se zaključiti po ispražnjenim stelažama. Ladice radnog stola bile su izvađene, prevrnute i pobacane kojekuda. Podna svjetiljka ležala je na tlu, rasparana sjenila i razbijenih žarulja.
Banić pomisli kako bi bilo najmudrije pozvati policiju i nestati s ovog jezivog mjesta, ali ga profesionalna radoznalost, kao i toliko puta do sada, odvrati od razumne nakane. Da je imao vremena, podrobnije bi pregledao sav taj nered, ali su ga hitnja i strah da bi netko mogao naići brzo odveli u drugu prostoriju. Bila je to samačka spavaća soba, što se dalo zaključiti po razbacanoj posteljini i nožem rasparanom madracu, koji je ležao pored niskog drvenog kreveta.
»Ovdje je netko tražio nešto sasvim određeno,« pomisli Banić, ne nalazeći drugog razloga nasilnoj oluji koja je projurila prostorijom. Zaviri među madrace i pogleda u otvorene pretince komode s rubljem, a potom mu pogled padne na otvorena vrata u kutu spavaće sobe.
Kroz ta odškrinuta vrata spazi golo stopalo nekog tko leži na podu. Uđe u prostoriju, poveliku kupaonicu, opločenu svijetloplavim keramičkim pločicama, ali na detalje interijera nije mogao trošiti mnogo vremena, jer mu je pažnju zaokupilo ono što je ležalo na podu.
Bio je to sasvim nag, hladan i beživotno bijel leš Vlatka Kosora, kome je netko, dobro odmjerenim udarcem tvrdog predmeta, naprosto razbio lubanju. Lice mu je bilo čisto, zaleđeno u čudnom izrazu iznenađenja, nevjerice... dok je ono malo kose bilo posve umrljano i slijepljeno komadićima mozga i crnom, skorenom krvlju. Nokti na prstima pokojnika bili su krvavi, po čemu se dalo zaključiti da se grčevito branio pred neumitnošću skorašnje smrti. »Sada će profesionalci iz MUP-a uzimati uzorke ispod nokata i praviti svoje jebene, beskonačne analize,« pomisli Banić, pa podigne s poda bijeli kućni haljetak namjeravajući njime pokriti beživotno tijelo. I tad, sasvim slučajno, primijeti da je u džepu haljetka nešto što podsjeća na više puta presavijeni komad papira. Izvadi to i razmota; radilo se o članku izrezanom iz dnevnih novina. Članak je imao uočljiv, mastan i senzacionalan naslov, a ispod naslova poveliku fotografiju čovjeka i žene koji su, okupani mediteranskim suncem, sjedili u cockpitu luksuzne jahte. Baniću se izrezak učini neobično zanimljiv i važan, pa ga uredno smota i strpa u džep. Potom, umjesto da pokrije leš, uzme meki haljetak i počne brižno brisati sva ona mjesta koja je dotakao prstima. Znao je da se našao u više no delikatnoj situaciji. I baš kad je glačao unutarnju kvaku spavaće sobe, vrata su se otvorila takvom silinom da je osjetio bolan udarac u grudi, nakon kojeg se stropoštao nauznak na meki i skupi Kosorov tepih. Teškom se mukom pridigao i primijetio tek kako je velika sjena došljaka poletjela prema njemu, zahvatila ga posred lica i bacila prema zidu. Tresnuo je takvom silinom o zid da mu je teški okvir slike, što je visila o slabom klinu, pao na glavu. Jauknuo je i osjetio kako naglo ostaje bez daha, a zatim su ga dvije teške šape podigle i okrenule prema zidu, nabivši mu dlanove na potiljak.
– Stoj tako, mrcino, majku ti jebem! – začuo je grub, gorštački glas iza leđa i osjetio metalnu cijev na potiljku.
Nije se mogao okrenuti, i nije znao što se događa u sobi. Čuo je za leđima hitre korake ljudi koji su se razmiljeli po sobi, i po tome mu se učini da se dogodilo ono najgore: policija ga je zatekla u stanu ubijenog!
– Gospodine Dogan! Dođite brzo ovamo – začuje glas muškarca, koji je, čini se, upravo ušao u kupaonicu gdje se nalazio leš.
Teški i nespretni koraci ljudine, koji ga je netom bio sredio, odbasali su prema kupaonici. Neko je vrijeme vladao muk, a zatim se ponovo začuo glas tipa, koji se očito zvao Dogan.
– Sunce ti jebem! Ovog je baš sredio! Zovite mrtvozornika!
Potom se gorostas Dogan vratio, povukao ljutito Banića prema sebi, pogodio ga vještim direktom posred lica i bacio ga u meku fotelju, koja je pod njegovim tijelom otužno zaškripala. Banić osjeti vrelinu u nosu, a zatim mu dva topla mlaza krvi curnu preko usta.
Sjedeći u fotelji, mogao je vidjeti sve što se događa. Tip koji ga je udario nosio je dug crn kaput, na čelo je bio natukao crni šešir, a oko vrata prebacio bijeli kicoški šal. S ruku je upravo skinuo kožne rukavice, kojima je, kao u nekom lošem filmu, nervozno lupkao po dlanu lijeve ruke. Imao je gotovo dva metra, puno lice s tankim usnama i spljoštenim, mesnatim nosom. Revolver kojim mu je maloprije bio pritisnuo potiljak, zacijelo je već spremio u džep. Kao što je Banić već mogao procijeniti, gorštak nije bio sam. Po sobi su se vrzmala dva policajca u uniformi, koji su se, valjda zbog gorštakova rasta, doimali kao njegova djeca, ili učenici.
– Ovog si propisno udesio! – naceri se ljudeskara, vjerojatno radostan što mu je ubojica tako lako pao šaka.
– Zašto si ga ubio?
– Tu sam iz susjedstva – reče Banić, pipajući bolnu hrskavicu nosa. – Krao je mlijeko koje ostavljam na stubištu za svoju angorsku mačkicu. Što sam drugo mogao uraditi?
– Mene ćeš ti... sa svojim pederskim štosovima! – zacvili gorštak, pa ošamari Banića, koji se ponovo skljoka u fotelju.
– Inspektore Dogan! – reče policajac, koji je djelovao razumnije od svog šefa. – Krv na lešu je tako skorena... da se ovo moralo dogoditi još jučer...Vide se i mrtvačke pjege.
– I!? – zine inspektor.
– Pa, teško je da ga je ovaj ubio... – odvrati policajac. – Mislim, kog bi vraga radio tako dugo u kući?
– Tko si ti? – okrene se ljutito inspektor, baš u času kad se Banić sjetio kako mu je Komar rekao da na njegovu mjestu radi čovjek po imenu Dogan. Vinko Dogan. Dakle, shvati Banić s gorčinom, prebio ga je njegov nasljednik!
– Privatni istražitelj.
– Ha, ha, ha! – naceri se Dogan. – Nešto tako blesavo nisam čuo u životu! Stvarno si privatnik? Daj da vidim papire!
Banić izvuče iz džepa svoju osobnu kartu i ono glupo općinsko rješenje s biljegom, što je više pristajalo privatnom postolaru, nego privatnom istražitelju, pa ga s osjećajem nemoćna stida pruži inspektoru.
– Jebi ga! – procijedi kroza zube Dogan. – Kako da vjerujem tom glupom papiru! I oni majmuni po općinama izdaju kojekakve pizdarije od potvrda. Inspektor s poništenim taksenim markama po propisu!
– Nazovite inspektora Komara – uhvati se Banić za posljednju slamku.
– Komar te poznaje? – pogleda ga strogo inspektor.
– Radio sam s njim... na mjestu na kojem sada radite vi. Budite uvjereni da ću vas prijaviti i priložiti sve moguće liječničke potvrde o ovom što ste napravili od mojeg nosa – kazao je Banić glasom u kojem je bilo sve više mržnje.
– I šta onda?
– I šta onda! – pokuša se nasmijati Banić. – Predviđam vam vrlo kratak opstanak u policiji. Osim toga, opozicijska štampa napuhat će slučaj do neslućenih razmjera, slomljenoj nosnoj hrskavici pridodat će potres mozga, napuklu kičmu, hipertrofiju prostate...
– Opozicijska štampa! – pljune Dogan ljutito na pod.
– Jebem ja opozicijsku štampu! Sve bih ja to razjurio! Pa, što sam mogao uraditi? Švrljaš mi tu po stanu ubijenog i još očekuješ da ću s tobom postupati u rukavicama...
– Kad ste me nokautirali, imali ste rukavice – zajedljivo napomene Banić. – A kad se već radi o mom boravku ovdje, izjavljujem da sam zastupao pokojnika. U uredu imam punomoć koju mi je potpisao. I ja sam ovdje osoba s nekakvim jebenim ovlastima!
Dogana, pred kojim su vjerojatno svi puzali, zbuni Banićeva odlučnost. Šutio je neko vrijeme kao da razmišlja, a zatim ga prene glas naočita policajca.
– Da nazovem inspektora Komara?
– Nazovi! – kratko i zapovjedno će Dogan.
Policajac izađe u hodnik, namjesti prevrnuti stolčić s telefonom i okrene nekoliko brojaka. Tiho i neusiljeno je razgovarao s nekim, ali se nije moglo čuti što. Potom se vrati u sobu.
– Komar kaže da je gospodin Banić čist kao suza. On sada vodi privatnu istražnu agenciju, a nekoć je bio jedan od naših najboljih ljudi. Komar misli da bi bilo najbolje kada biste ga odmah pustili kući – odverglao je policajac sve što je čuo.
Dogan se ponovo duboko zamisli, valjda već pomalo svjestan da je ovaj put pretjerao.
– Osim toga – nastavi policajac – inspektor Komar je rekao da se gospodin Banić jučer kod nas raspitivao o pokojniku.
– Oho! Znači, tu smo! – usklikne Dogan, kao da je Banića uhvatio u klopku. – Zašto si se raspitivao?
– Rekao sam da me pokojni Kosor angažirao.
– Zašto te angažirao?
– Da obavim jedan posao – nedužno će Banić.
– Bogamu, kakav posao? – podigne glas Dogan.
– Delikatan.
Dogan se ushoda po sobi, svejednako lupkajući rukavicama o dlan. Vidjelo se kako se teškom mukom suzdržava, ali sad mu je zacijelo doprlo do svijesti da je Banić netko na kome ne može uvježbavati svoju brutalnost.
– Možda bih vam i rekao kad biste me još koji put lupili i slomili mi, recimo, ključnu kost, ili rebro. To bi bilo dobro i za vas, jer bi vas mnogo ranije oslobodilo mučenja u službi za koju, očito, niste. Mogli biste prije pronaći neko adekvatnije mjesto, u mesnici ili klaonici, gdje se traže razvijeni bicepsi i atrofirana moždana masa – napomene Banić, iskušavajući tanano strpljenje snažnog inspektora.
Čuvši to, policajac koji je maloprije telefonirao, potiho se nasmije, pa se brzo okrene u stranu, bojeći se valjda da će šef zamijetiti njegovu zluradost.
– Žao mi je – nadoda Banić i sažalno pogleda Dogana.
– Žao vam je što ste me tako uvrijedili? – drhtavim će glasom Dogan, obraćajući mu se prvi put s »vi«.
– Žao mi je što sam tako uvrijedio mesare! – otpovrne Banić.
Tko zna ne bi li ga raspamećeni inspektor udario da se u tom času na vratima nije pojavio liječnik-mrtvozornik u pratnji debele, guzate medicinske sestre, koja se neprekidno cerekala, onako kako se priglupe žene smiju muškim lascivnostima.
– Gdje nam je taj ljepotan? – veselo će mrtvozornik.
– Tamo! – otpovrne Dogan i pokaže prema otvorenim vratima kupaonice.
Liječnik i sestra otpute se do svog »ljepotana« rascopane lubanje, a Dogan, valjda već sit Banićevih drskosti, krene za njima. Jasno se čulo kako se tamo u kupaonici guzata sestra i dalje cereka, bešćutna spram jeziva leša što leži na keramičkom podu.
– Što ćemo s gospodinom Banićem? – dovikne policajac Doganu, koji je već zamaknuo u kupaonicu.
– Neka se nosi u tri... – čulo se nešto nalik na poluglasno mrmljanje, a odmah zatim i: – Pusti ga kući, ali mu uzmi podatke! Bude li trebalo, pozvat ćemo ga na razgovor.
Policajac isprati Banića, koji je, izlazeći napolje, svejednako brisao nosnice.
– Dobro ste ga sredili – tiho će mu policajac. – Nitko ga na odjelu ne voli. Prepotentni primitivac!
– Vraga sam ja njega... – gorko će Banić. – Sredio je on mene!
– Ma, to će proći prije nego ono što je on morao otrpjeti – umirivao ga je čovjek u plavoj uniformi, zagledajući zabrinuto u Banićev natekli nos. – Hrskavica vam valjda nije slomljena?
– Recite mi jednu stvar – pogleda ga Banić dok su stajali na stubištu ispred Kosorova stana. – Zašto ste došli baš sada? Je li vam možda netko javio da je ubijen?
– Ne – zaniječe policajac pokretom glave. – Nazvala nas je jedna gospođica... njegova prodavačica. Mislim da se zove Alicija Mesić. Kad je jutros ušla u Kosorov antikvarijat, ustanovila je da je noćas netko provalio u radnju i razbacao sav inventar.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:59 am



10.


Navečer je »Hrvatski radio« iscrpno govorio o štrajku metalaca, koji se smatrao nepoželjnim i političkim, pri čemu je spiker oprezno izbjegavao riječ »politikantski«, koja je pripadala pokopanom rječniku bivših vremena, a predsjednik vlade je sasvim neočekivano spomenuo i »guzice« tamo nekih, koji bi, valjda, malo lovili u mutnom. U obilju lijepih novih riječi, »guzica« se doimala nekako staromodno. Banić ugasi radio i stavi na gramofon svoju omiljenu ploču Milesovih balada. U sumračnoj sobi, čiji je prozor, preko zelene ograde balkona, gledao na sivi prolaz jedinog pravog zagrebačkog porno-kina, Davisova »I Thought of You« zvučala je beznadno i nepopravljivo. U trubi crnog proroka džeza, kako ga je patetično nazvao jedan američki kritičar, bilo je neke turobne meditativnosti koja čovjeka navodi da s osjećajem gorčine prekorači ogradu i skoči s mosta u mutnu rijeku.
Banić priđe stoliću i upali zvonastu noćnu svjetiljku, pa razmota novinski izrezak što ga je zaplijenio u stanu Vlatka Kosora. Po slogu i otisku odmah je shvatio da se radi o isječku iz »Vjesnika«. U gornjem lijevom kutu izreska našao je i dokaz svojoj pretpostavci, pisalo je »VJESNIK, 9. rujna 1989.« Članak je, dakle, bio stariji od godine dana, naslovljen masnim verzalom: TRAGEDIJA NJEMAČKIH TURISTA Ispod naslova krupnim je slovima bio otisnut kratak opis događaja: Njemački bračni par iz Hamburga potonuo u oluji pored otoka Unije zajedno sa svojom dvanaestmetarskom jahtom.
Banić pripali cigaretu i vrati iglu na početak ploče, pa počne pažljivo iščitavati tekst. U članku je pisalo kako su Rudiger Hagen, poslovni čovjek, star 60 godina, i njegova žena Vicki, stara 40 godina, nastanjeni u Hamburgu, običavali ljetovati u Velom Lošinju. Kao strastveni i iskusni jahtaši, vrijeme su ponajčešće provodili krstareći lošinjskim arhipelagom, na prekrasnoj vlastitoj jedrilici »Dynasty«, koja je bila neobično sigurna i opremljena za plovidbu i po lošem vremenu. Vicki Hagen bila je osobito vješta u jedrenju, a po svjedočenju nekih prijatelja, čak je i pobijedila na jednoj od sportskih regata u Sjevernom moru. Noću između 6. i 7. rujna prošle godine, za nevremena, našli su se negdje oko otoka Unije. Ne zna se jesu li se pokušavali skloniti u otočku luku, ili su iz nje isplovljavali, uglavnom, kad se sutradan ujutro nisu pojavili u Velom Lošinju, otpočela je potraga za njima. Veoma brzo je utvrđeno da su potonuli ispred Unija, pored školjića koji se nalazi milju ispred luke. Leševi još nisu pronađeni, sakupljeno je samo nešto robe i plutajućih predmeta, koji su, dok je jahta tonula, ostali na površini. Očekuje se da će »Brodospas« slijedećih dana pokušati izvući sa dna jahtu s tijelima nesretnih njemačkih turista. S desne strane školjića, sve do luke, nalazi se plitak dio zaljeva, dok se s lijeve širi pravi podmorski ponor. Na nesreću, jahta je nestala u dubljem dijelu zaljeva, tako da će njeno izvlačenje biti vrlo teško, složeno i skupo.
Pročitavši pažljivo čitav članak, Banić se zadubi u sliku koja mu se činila zanimljivijom od teksta. Na slici se vidio stražnji dio lijepe i skupe jahte, na čijoj su se krmi mogla pročitati i slova: »DYNASTY – Hamburg«. Za stolićem, kakvi se daju postaviti u cockpit poveće jedrilice, sjedio je mršav, sijed šezdesetgodišnjak u kupaćim gaćicama i majici kratkih rukava. Lice mu je bilo nasmijano, a na čelu mu se vidjele bore što su odavale šarm i produhovljenost kakvu posjeduju tek rijetki ljudi te dobi. Nasuprot njemu sjedila je vrlo lijepa četrdesetgodišnjakinja, čvrsta, skladna i izazovna tijela, nekako sapeta u malom, dvodijelnom kupaćem kostimu. Imala je velike oči, ovalno lice i dugu bijelu kosu što se prosipala po čvrstim ramenima. Fotos je bio vrlo oštar, a otisak, unatoč nedostatnostima »Vjesnikova« tiska, dobre kvalitete. Banić otvori ladicu stola, izvadi filatelističko povećalo i prinese ga slici utopljenice s jahte »Dynasty«.
Nije bilo nikakve dvojbe, utopljenica je bila Viktorija Grubić, ista ona za koju je pokojni Kosor tvrdio da je njegova odbjegla žena!
Ništa mu više nije bilo jasno! Kosor mu je platio dvije tisuće maraka da mu pronađe odbjeglu ženu, zatajivši mu kako nikad nije bio oženjen. A odbjegla žena bila je zapravo supruga poduzetnika iz Hamburga, u času kad ga je Kosor pozvao – već više od godinu dana mrtva! Da bi sve bilo još blesavije, sudeći po novinskom izresku koji je posjedovao, antikvar je morao znati da je Viktorija Grubić mrtva!
I kako sad istjerati stvari na čistinu, sad kad su i tražitelj, i tražena – mrtvi!
»Nikako,« pomisli Banić. Treba leći, zaspati i do jutra sve skupa zaboraviti. Pustiti da od svega, kao jedini opipljiv spomen ostane tih dvije tisuće olako zarađenih maraka.
Te je noći spavao nemirno, prevrtao se po postelji i gužvao plahte, premda se ujutro nije mogao sjetiti da je išta sanjao. Nakon što se probudio, ćutio se umorno, neispavano, i ništa mu nije prijalo, čak ni crna kava bez koje nije mogao zamisliti jutro.
U osam ujutro otvorio je vrata Kosorova antikvarijata i naletio na marljivu prodavačicu Aliciju, koja kao da je čitave noći pospremala nered u lokalu. Djelovala je umorno, zapravo iscrpljeno, premda i elegantno, jer je bila sva u crnini, koju mora da je obukla zbog poslodavčeve smrti.
– Što ćete vi ovdje? – upita ga ona i radoznalo pogleda.
– Vi znate da me pokojni gospodin...
– Znam da vas je angažirao, ali ne znam zbog čega – spremno će ona. – U poslovnim mi se stvarima nikad nije povjeravao.
– To nije ni važno – odmahne Banić rukom. – Želio sam samo načas porazgovarati s vama. To je u vezi s onim radi čega me gospodin Kosor angažirao.
– Kako!? – začudi se Alicija. – Zar vaš angažman sada ne prestaje? Mislim, kad nesretni Vlatko više nije na životu...
U jednom mu se času učini da će zaplakati, ali je stisnula zube, pogledala nakratko u pod i uspjela se nekako suzdržati.
– Možda – slegne on ramenima. – Ali, kad je čovjek plaćen, tad mora stvar istjerati do kraja.
– Što ste vi zapravo? – upita ona, ne krijući radoznalost.
– Privatni istražitelj.
– Zar tako nešto postoji i kod nas?
– Možda biste mogli časkom zatvoriti radnju? – reče on, umjesto da odgovori na njeno pitanje. – Mogli bismo popričati. Znate, goni me suluda slutnja da bi njegova smrt i posao što mi ga je povjerio mogli biti u nekakvoj vezi.
Ona ne reče ništa nego tiho i krotko priđe vratima, zaključa ih i povede Banića u Kosorov ured. Dok je koračao za njom, Baniću se učini da njeno šepanje i nije baš tako upadljivo, i da joj nimalo ne umanjuje ljupkost. Ušavši u Kosorovu sobu, on odmah sjedne na mjesto na kojem je sjedio i prije, a ona se lako osloni o stol.
– Što vam je to s nosom? – upita ga Alicija, glasom u kojem kao da je bilo zabrinutosti.
– Susret s policijom.
– Kako!? – začudila se ona. – Zar vi privatnici ne surađujete s pravom policijom?
– Gad koji me sredio nikad neće biti »prava policija« – nasmije se on gorko. – Nego, da vam ne ukradem previše dragocjena vremena, recite mi otkada radite kod Kosora?
– Od samog početka. Otkako je otvorio antikvarijat. Gotovo dvije godine.
– Ah, tad mi nećete mnogo pomoći – uzdahne on. – Prekratko ga poznajete.
– Mnogo ga duže poznajem – pocrveni ona, tako da se Baniću učini kako iza njezinog stida stoje sasvim određeni razlozi.
– Pa, dobro, kakav je on čovjek?
– Mislite, valjda, kakav je bio?
– Dobro, kakav je bio? – reče Banić, kao da mu je žao zbog te gramatičke pogreške.
– Tako... – razmišljala je ona, kružeći pogledom po svim zakucima sobe – ne baš jednostavan. U poslovnom pogledu bio je lisac, kadar da na knjigama zgrne bogatstvo. U emotivnom pogledu... bio je invalid...
– Kako to mislite?
– Šta ja znam... Plašljiv, nesnalažljiv, nedruštven... slučaj takoreći za promatranje. Odmah se vidjelo da je proživio emotivne brodolome i ljubavne kalvarije, koji su morali ostaviti traga na njemu.
– Ima li tu osim psihoanalize i nešto konkretno? – zanimao se Banić, kome je jedan činjenični podatak vrijedio više od psihoanalitičke studije.
– Kao dvadesetpetogodišnjak... – reče ona, pa pošuti, kao da još dvoji treba li zalaziti u intimu preminulog gazde, kad mu se još tijelo nije ni ohladjelo – imao je nesretnu ljubavnu vezu s osobom kojoj nije bio dorastao. Motala ga je oko malog prsta, maltretirala, varala...
Po tonu kojim je govorila, Banicu se učini da i sama mrzi tu zlu, pokvarenu fatalnicu.
– Kad ga je, konačno, tamo negdje 1975. ostavila, on je popio tako veliku količinu nekakvog sredstva za umirenje...
– Phenobarbitona – dobaci on, našto ga ona u čudu pogleda.
– Vi znate!?
– Malo. Ima nešto o tome u njegovom policijskom dosjeu. Uradio je nešto tipično za melankolike – ponovi Banić Komarove riječi. – Poznato je, naime, da se kolerici i sangvinici ne ubijaju tabletama.
– No – prečuje ona njegovu »mudru« primjedbu – završio je u bolnici, gdje su ga jedva uspjeli spasiti. Ona mu se još jednom vratila, ali te tablete kao da su ugasile i njegovu strast. Bili su još neko kratko vrijeme zajedno, a zatim je ona, mislim 1976, napustila Zagreb...
– Vi, naravno, ne znate kako se ta fatalna ljubav Kosorova mladosti zvala? – upita Banić, pun iščekivanja.
– O tome je nerado govorio. A da bi mi kazao ime, Bože sačuvaj!
»Tako to biva,« pomisli Banić, sav ozlojeđen. Svijet je prepun ljudi koji barataju sve samim nevažnim podacima, a kad ih zapitaš o bitnom, sliježu ramenima i bulje u strop. Potom izvuče iz džepa polaroidnu sliku Viktorije Grubić, kao i izrezak iz novina u kojima se ta ista Viktorija Grubić zvala Vicki Hagen.
– Ova vas žena ni na šta ne podsjeća? – upita je.
Alicija pogleda prvo polaroid, potom novinsku fotografiju. Po njenom je licu odmah shvatio da neće ništa znati.
– Ime Viktorija Grubić ništa vam ne govori?
– Nikad čula – reče Alicija, i dalje zadubljena u novinski izrezak. – Ali, nešto drugo mi je čudno...
– Šta to? – nagne se on prema njoj.
– Pa... ovdje piše da se ta tragedija odigrala 7. rujna 1989, kao i da su ti Nijemci ljetovali u Velom Lošinju.
– I?
– U to vrijeme i Vlatko je ljetovao u Velom Lošinju. Da, to je bilo lani. Trebao se vratiti 1. rujna, ali je ostao do šestog, ili sedmog...
– Pričajte! To bi mi moglo koristiti.
– Sve je bilo nekako čudno. Dobro se sjećam da se vratio potišten, bezvoljan... Nije mogao spavati, jesti... kljukao se nekakvim tabletama. Konačno je pao u takvu depresiju da je završio u Vrapču. Ostao je tamo gotovo mjesec dana. Čudno... mora da mu se na ljetovanju nešto dogodilo, ali kasnije, kad je izašao iz bolnice za duševne... o tome nije htio pričati.
– Posjećivali ste ga u bolnici?
– Naravno! – reče ona, kao da je to jasno samo po sebi.
– Možda znate čiji je bio pacijent?
– Znam – sigurnim će glasom Alicija. – Liječio ga je doktor Nemeth. Poklonila sam mu i neke vrednije knjige... kako bi se što bolje brinuo o Vlatku. Poslije se Vlatko ljutio, kad se radilo o knjigama, bio je strašna škrtica.
– Dobro – reći će Banić prilično zadovoljno. – Kazali ste da kod Kosora radite od 1988, ali da ga poznajete duže?
Nju ponovo oblije rumenilo, jače no prije.
– Osim u njegovu, čini se da morate zaviriti i u moju intimu?
– Žao mi je – promrmlja Banić, nagađajući odgovor.
– Pa, dobro – uzdahne ona – imala sam s njim nešto kao ljubavnu vezu... pod navodnicima... Sve je to bilo traljavo i nepotrebno. Kad danas o tome razmišljam, čini mi se da me njemu odvelo više sažaljenje no ljubav...
– Kad je to bilo?
– Od 1980. Ali, kratko je trajalo. Možda ni godinu dana.
– Kakav je bio prema vama?
– I to vas zanima? – ljutila se, ali je ipak odgovorila. – Dobar i nježan, ali... ali nije u njega bilo onog što žena...
– Dobro, dobro! – oslobodi je Banić neugode daljnjih detalja.
– Brzo smo raskinuli, ali smo ostali prijatelji. Kad je otvorio antikvarijat, ponudio mi je posao, iako se u početku nisam baš dobro snalazila u svijetu antikvarnih knjiga.
– Kasnije ste naučili?
– Da... da... – zbuni se ona, kao da ne shvaća čemu takvo pitanje.
– Sinoć je netko dobro ispreturao antikvarijat. Pada li vam na pamet što je mogao tražiti? – upita je Banić otvoreno. – Kakvu staru, vrijednu knjigu? Rukopis, možda?
– Pa, znate – zamisli se ona – ovdje ima dosta relativno vrijednih knjiga. Ali, nema baš ničeg od basnoslovne vrijednosti, ničeg radi čega bi vrijedilo provaljivati.
– Ili ubiti čovjeka?
– To ponajmanje! – zadrhti Alicija.
– A ovo? Govori li vam ovo što? – reče Banić iznenada, pa iz džepa izvuče katalog bernske aukcije starih knjiga i rukopisa, onaj isti koji je pronašao u Velom Lošinju, u kući koja je morala, sad mu se sve više činilo, pripadati Rudigeru Hagenu.
Alicija prihvati decentno opremljenu knjižicu s klapnama, pa je stane listati.
– To je katalog poznate bernske aukcije – reče, ne skidajući pogleda s knjižice. – Sve je puno kolekcionarskih dragulja kakve kupuju enormno bogati kolekcionari...
– Nešto od takvih stvari, Kosor nije mogao...
– Ne budite smiješni! – prekine ga ona, shvativši što će je pitati. – To su stvari kakve se plaćaju stotinama tisuća dolara! To da je Vlatko možda sanjao kako bi bilo divno posjedovati koju od takvih knjiga, to je vjerojatno... Ali, da bi posjedovao... to je čista fantastika!
Njegova šašava pretpostavka navela ju je na to da se u jednom časku čak i nasmije, zatim se jednako tako brzo uozbiljila i pružila katalog Baniću.
– Neka ostane kod vas – odmahne on rukom, kao da mu nije do knjižice. – Volio bih da mi tu stvar malo pregledate. Posebno knjigu uz koju je netko napisao bilješku na njemačkom. Naći ćete to već...
– Da vam pregledam!? – čudila se ona.
– Nije li to vaš fah? Valjda ćete moći doznati nešto o tim knjigama... O njihovim vrijednostima...
– Neke kataloge i vodiče imam – rekla je, ne baš odlučno, ali ga ipak nije odbila. – Znači li to da ćete još navraćati?
– Hoću – kimne on glavom, a potom nastavi: – Još bih vas nešto zamolio...
– Sve sam vam rekla.
– Ne to... – nasmije se Banić. – Biste li mi mogli napraviti hladan oblog? Nos me sve jače boli.
Alicija pogleda u ono što je od Banićeva nosa uradio inspektor Dogan, a potom je odmah izašla iz prostorije.
Dok je ona negdje vani spravljala hladan oblog, Banić hitro priđe telefonskoj sekretarici što je ležala na Kosorovu stolu, pa ukrade kazetu na kojoj su morali biti telefonski pozivi što ih je antikvar primao u proteklom razdoblju.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:59 am




11.


– Je li ovladao tehnologijom donošenja novina? – reče Banić, nalakćen na pult obaveznog kafića u prolazu kina »Kozara«.
– Ko? – upita Paco, odsutan i bezvoljan, kao da su mu sve lađe potonule.
– Tvoj pas.
– Nije – još mrzovoljnije će kino-operater.
– Znači, nisi ga dobro učio.
– Ni u tom štos! – lupi Paco šakom po pultu. – Jutros ga je sjebal tramvaj... prije neg je mogal naučit.
Banić zašuti. Nije znao što mu je činiti. Izražavati sućut zbog smrti psa, pa još k tome profesionalnom mrzovoljniku kakav je bio Paco, činilo mu se sasvim deplasirano. Popio je pivo, ovaj put prije no što je Paco završio s gemištom, poželjevši da se što prije izvuče iz ove neugodne situacije.
– Sad bum namesto pesa kupil video-rekorder – zamišljeno će Paco.
– Što ćeš s video-rekorderom?
– Gledal bum porniće.
– Čekaj! – nije shvaćao Banić. – Čitav dan ne vrtiš ništa drugo osim pornića!
– Pa kaj! – promrsi kino-operater. – To mi najbolje paše, čitav je svet jedna ogromna jebačina!
– Dobro, Paco – neodlučno će Banić. – Razgovaraš tako ljutito kao da sam ti ja pregazio psa, a ne tramvaj.
– Ko veli da ga je zgazil tramvaj?
– Nego?
– Kad smo izlazili iz tramvaja, pal je s platforme dole. Prav na glavu.
»Glupa smrt i za psa,« pomisli Banić, pa krene napolje, ostavljajući Pača njegovoj vlastitoj zlovolji.
Već u pola devet, u ured mu je ušao ljubomorni taksist, koji je želio da Banić otkrije s kim ga vara žena. Jasno, nije rekao »vara« nego je čitav problem zorno opisao, rabeći razne oblike glagola »jebati«.
– Ovako – rekao mu je mirno privatni istražitelj. – Vjerujte da u tim stvarima imam podosta iskustva. Ukoliko ne otkrijem ništa, vas će i dalje mučiti sumnja. Nećete vjerovati ni ženi ni meni. Ustanovim li da vas vara, vi ćete je prvo istući, zatim ćete se pomiriti, ona će vas uvjeriti u to da sam ja prljava svinja koja je sve izmislila, slizat ćete se i prebaciti zajedničku krivnju na mene. Kad prođe šest mjeseci, ona će vas ponovo početi varati, vi ćete ponovo početi sumnjati, doći ćete opet ovamo i bit ćete ponovo na početku. Ali, ovaj put s upropaštenim brakom i potrošenom lovom za sobom. Zato, vjerujte mi, ukoliko ne znate da vas vara, isto je kao da vas ne vara, čak i ako vas vara. A ako vas ne vara, a vi ne znate vara li vas, tad je još bolje. No, ako vas ni to nije utješilo, u slučaju da vas vara, a vi ne znate vara li vas, možete i vi varati nju, sigurni da ona neće doći k meni i platiti da ustanovim varate li je...
Htio je još na kraju citirati Paca i ilustrirati stvar njegovom tvrdnjom da je čitav svijet samo jedna ogromna jebačina, ali mu se to učinilo pretjeranim.
Čovjek je ostao neko vrijeme nepomično sjediti, kao da se i sam pita je li razumio podužu Banićevu tiradu, ili su mu sva značenja naprosto pobjegla, a potom je bez riječi ustao i izašao napolje. Banić je još vidio kako je, sav zbunjen, umjesto prema Ilici, otišao u krivom smjeru, prema ulazu u kinematograf.
Zadovoljan što se spasio još jednog prljavog uhođenja, Banić se zavali na stolicu i stavi noge na stol, a potom se sjeti da mu je u džepu još uvijek nepreslušana kazeta koju je ukrao iz Kosorove telefonske sekretarice. Izvuče iz stola stari kazetofon, kojem već poduže vrijeme nije dospio promijeniti baterije, pa ubaci kazetu u kućište i pritisne »play«.
Poruke što su bile registrirane na kazeti zvučale su besmisleno i suvišno. U njima nije bilo ničeg što bi navodilo na kakvu korisnu pretpostavku. Čak se po tonu, onih što su nazivali, nije dalo zaključiti da su s pokojnim Kosorom bili u kakvoj dubljoj rodbinskoj ili poznaničko-prijateljskoj vezi. Jer, takve bi ljude vrijedilo potražiti, raspitati se što znaju o pokojniku i slično. Sve su poruke, zabilježene dok je antikvar izbivao, bile strogo poslovnog karaktera. Primjerice, netko se zanimao je li mu nabavio Babukićevu »Slovnicu«, drugi je pitao za cijenu stanovitog »Gazophilaciuma«, treći nudio na otkup veliku biblioteku svog ujaka koji je netom umro.
Tek jedna poruka, negdje na drugoj polovici trake, bila je zanimljiva, ali sasvim nerazumljiva. Sonoran, zasigurno mladenački glas, pravilne i brižne artikulacije, u kojoj se nazirao i trunak straha, rekao je slijedeće: »Čini se da je ipak tu. Ako se ne varam, bila je na groblju. Bojim se da će se dogoditi nešto strašno jer sam... morao sam javiti i Klisoviću.«
Banić pritisne »rewind«, pa još jednom presluša poruku. Potom sve ponovi, uzme olovku i papir i zapiše sve od riječi do riječi.
Tad mu padne nešto na pamet, pa zgrabi telefon i nazove Komara.
– Slušaj – reče Komar, čim je razabrao tko ga zove – strašno mi je žao što se nešto tako dogodilo baš tebi. Znam da su ti ruke odriješene, i da možeš prijaviti tog troglodita, ali moram ti reći da je i njemu samom već pomalo žao. Jutros me pitao, ne bih li mogao djelovati na tebe da... da ne podnosiš prijavu...
– Ne bi mogao djelovati! – glasno i jasno će Banić.
– No, dob... dobro – zamuckivao je Komar. – Uradi kako misliš da je najbolje. Ali, čitavom odjelu ovakva bi bruka, u ovom času, bila posve suvišna... i štetna... Dogan kaže da si spominjao i nekakvu opozicijsku štampu. A ako netko sve skupa upotrijebi i protiv ministra... e, tad je Dogan kadrovski mrtvac!
– Jebe mi se! Postupio je tako da sam zamalo ja postao mrtvac. Pravi, ne kadrovski!
– Kako hoćeš... Zašto si me zvao?
– Zapiši: Viktorija Grubić, rođena negdje oko 1950, stanovito vrijeme udata za njemačkog državljana Rudigera Hagena, utopila se 7. rujna prošle godine kod otoka Unije...
– Koji bog je to? – snebivao se Komar.
– Molim te, pronađi ima li ta ženska u Zagrebu, ili bilo gdje drugdje, živih srodnika... i ne govori ništa tom tvom Degenu!
– Doganu – ispravi ga Komar. – A... uspijem li, ti ćeš odustati od prijave?
– I ta mogućnost postoji – promrmlja Banić.
– Štima! – veselo će Komar. – Nazvat ću te po podne kod kuće. I reci, pita me žena kad ćeš k nama na večeru?
Banić ne odgovori nego poklopi slušalicu, jer se na vratima ureda pojavila njegova kćerka Nika. Iako nije bila prvi put u očevu uredu, prišla je stolici nekako nespretno i neodlučno, i tad, kad je sjela nasuprot njemu, on spazi kako su joj oči crvene od plača.
– Što je bilo? – upita je Banić.
– Prvo, što su ti to uradili s nosom? Nikad se s nosom nisi mogao baš pohvaliti, ali ovo sad naprosto je pretjerano.
– Pao sam iz tramvaja – posluži se tužnom pričom o sudbini Pacova psa. – Proći će. Nego, što je s tobom?
– Ona dva idiota se stalno svađaju – reče glasom koji je bio na rubu plača.
– Koja dva idiota? – nije mu bilo jasno.
– Pa, mama i Tamarin! Mislim da će se razvesti. Ne mogu više slušati njihove sarkastične primjedbe...
Baniću postane neugodno. U načelu mu se fućkalo za sreću i uspjeh bračnog života bivše žene, ali mu nije bilo drago što Nika dolazi s tako alarmantnim glasima, po kojima će mama uskoro biti rastavljena, a time i slobodna.
– Samo da se što prije rastanu! – nastavi ona, a on počne grozničavo tražiti neku drugu temu kojom bi isplivao iz ovog krajnje neugodnog razgovora.
– Kad se mama razvede... zar ne biste vas dvoje...
Rekla je upravo ono što se pribojavao da će reći.
– Čekaj! – pokušavao je spasiti stvar. – Pa, ti više nisi klinka da bi ti trebali mama i tata za po kući... Pretpostavljam...
– Ne, nego mi treba njegovo glupo konvertitstvo!
– Šta ti znaš što je to konvertitstvo! – odmahne on, bagatelizirajući njenih šesnaest godina.
– Znam! Sve ja znam! I što je konvertitstvo, kameleonstvo, jednoumlje, dvoumlje, vrhovništvo, čelništvo, opozicija, demokracija... Pune su novine toga! Pun je radio! Puna televizija!
– Ma, dobro. Oprosti! Ostavimo ovu temu za neku drugu priliku! Nije u redu da kujemo urotu dok su njih dvoje još uvijek...
– Htjela bih se preseliti k tebi.
– K meni!? – začudi se on, razmišljajući kako bi je uopće smjestio u svoj bijedni stančić, čiji svi prozori gledaju na plakate tvrdih pornografskih filmova. Nije mu prijala pomisao na to da mu kćerka ujutro ustaje iz kreveta i s prozora gleda slike golih plavuša koje puše crncima onu stvar.
– A prije si me zvao – reče ona, gotovo uvrijeđena.
– Prije je bilo prije! Ostavimo i to zajedno hipotetično sutra. Znaš šta je to »hipotetično«?
– Znam – promrmlja ona, sad već smirenija, pa iz torbice izvuče cigarete, stavi jednu u usta i zapali.
– Bože sveti, pa zar već i pušiš? – zavapi on glasom zgranuta oca.
– Tata, ti si postao sklerotičan! – reče ona. – Već sam bar tri puta pušila pred tobom, i sva tri puta si se zgražao.
»Zna što je i sklerotičan«, pomisli on, pa priđe prozoru. Dolje na plakatu punašna je crnka objahala tipa maljavih grudi.
– Što je s onim tvojim poslom? Je li onaj tip koji te unajmio ubio ženu? – reče ona između dva dima.
– Nije – prisjeti se on kako joj je pričao čime se trenutno gnjavi. – Ubili su njega.
– A ženu? Nju si našao? – čudila se mala.
– Ne. Pitanje je da li ju je itko našao...
– Kako to?
– Utopila se lanjskog ljeta na Unijama – reče on hladno, čudeći se i sam kako su svi elementi posla što ga je naručio Kosor, zapravo paradoksalni.
– Ništa ne razumijem!?
– Ni ja – prizna Banić skrušeno, pa se vrati stolu.
– Dakle, taj je posao završen?
– Ne znam ni sam – zamisli se on. – U neku ruku jest. Naručilac je mrtav i ja u tom pogledu nemam nikakvih obaveza. S druge strane, dobio sam povelik honorar, znatno veći no što vrijedi bijeda koju sam do sada uradio. Moralni razlozi mi nalažu da još poradim...
– Moralni ti razlozi to ne nalažu! – prekine ga Nika.
– Nego?
– Komar mi je pričao kako su za tebe u službi govorili da nisi istražitelj, nego enigmat. Zbog toga sam sigurna da ti to što ćeš po toj stvari i dalje rovati, ne nalažu moralni razlozi nego tvoja pretjerana i nastrana radoznalost...
– Ali, tip mi je platio dva soma maraka! – branio se on.
– E, kad već o tome govorimo, mislim da bi mi trebao nov zimski kaput. Vidjela sam jedan u »djutiću«. Košta samo šesto maraka. Prava sitnica!
– Prava sitnica – složi se on, pa izvadi iz džepa snopić preostalih maraka, jer lisnicu nikad nije nosio.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:59 am




12.


Jedini rođak pokojne Viktorije Grubić, koga je inspektor Komar uspio pronaći u preobilnoj i zamršenoj policijskoj dokumentaciji, naravno, ukoliko ostale zbog nekog svog razloga nije zatajio, bila je stanovita Emilija Grubić, stara, sedamdesetšestogodišnja usidjelica, koja je živjela sama samcata u preogromnom stanu u Ilici. Stan je bio bogato namješten, reklo bi se krcat, vrijednim stilskim posobljem, čiju su vrijednost opasno narušili vrijeme i nedostatak skrbi. Tako su njemačko-renesansni »špajscimer« u cjelovitom stanju pridržavali nestručno ukucani čavli, rasporena mjesta biedermeier trosjeda bila su spojena krupnim bodom uočljiva konca, a noga chippendale stolića bila je obavijena poširokom samoljepljivom trakom. Stara, suha gospođa, čija je figura imala nešto od sušena bakalara, zasigurno nije imala sredstava kojima bi održavala ovaj muzej namještaja, pa je dotrajala mjesta sanirala priborom koji joj je bio pri ruci.
– Što ste ono rekli da ste? – upitala je Banića, dopustivši mu da sjedne na trosjed, ali ga je ujedno zamolila da izbjegava nagle pokrete, jer bi se sve moglo raspasti.
– Privatni istražitelj – reče on, oprezno se spuštajući na trosjed, čije su opruge bolno zaškripale. – Ako mislite da bi bilo sigumije, mogli bismo sjesti na pod i popričati. Naravno, pored tepiha, da se ne dezintegrira u končiće.
– Privatni istražitelj! – iznenadi se ona. – Daklem, policija... ova naša, hrvatska?
Banić joj htjede reći kako nije u pravu, da on nema nikakve veze s policijom, osim sličnog djelokruga rada, ali u pravi čas shvati kako je bolje ostavi li staru u zabludi. Umjesto suvišna i vjerojatno zaludna objašnjavanja, on se nasmije i reče servilno:
– Jednom riječju: redarstvo!
– Bravo, bravo! Čestitam! Konačno smo dobili svoje vlastito redarstvo, bez srpskih žandara! A što biste izvoljeli?
– Pa, eto – počeše se on iza uha – htio sam vas zamoliti za nekoliko podataka o osobi koja vam je rod. Zove se Viktorija Grubić.
– Ah, mala Vikica! – lupne se ona rukama po koljenima. – Siroto dijete! Mrtva je već više od godinu dana. Zašto vam trebaju podaci o mrtvima? Zar se redarstvo ne bavi grijesima živih?
– Pa, jest – izmotavao se on. – Ali, pretpostavimo da su s njenim imenom vezani grijesi živih.
– Slušajte! – prekine ga ona. – Kao hrvatskog redarstvenika rado bih vas ponudila pićem, ali kad sam zadnji put otvarala buffet, otpala su mi vrata, pa se bojim...
– Oh, to nikako! Molio bih vas samo čašu vode, ako zbog toga ne bi došlo do raspada vodovodnog sustava...
– Ah, vi redarstvenici tako ste zločesti! – nasmije se ona. – Ali, ja vam praštam. Kad biste bili meki, ne biste mogli srediti sve poslove koji vas očekuju.
Potom mu se nagne bliže i povjerljivo prošapće: – Jel’te, kada ćete riješiti te srpske krajeve?
On se nakašlje i malo pošuti, trudeći se da djeluje tajanstveno, a zatim se vrati onom radi čega je došao.
– Ako se ne varam, Viktorija vam je bila nećakinja?
– Tako malo znam o Vikici! – uzdahne gospođa Emilija. – Moj brat, Vikičin otac, stalno je živio u inozemstvu, kao izvozni privrednik. Kad je otišao u penziju, on i njegova žena Rožalija vratili su se u Zagreb, mislim 1976, ali su se već iste godine preselili na more. U Lošinj.
– Veli, ili Mali?
– Koliko se sjećam, živjeli su i u jednom, i u drugom... Čekajte, ako vas to zanima, pokazat ću vam obiteljske albume.
– Možete, samo pazite da se ne raspadnu.
Nije čula njegovu zluradu primjedbu, čini se da je bila i nagluha, nego je mirno otišla do ormara i donijela dva podebela starinska albuma. Sjela je do Banića, tako da su im se noge gotovo dotakle, i otvorila prvi prašni album u kojem su fotosi bili učvršćeni prozirnim trokutićima.
– Evo, ovdje je moj Jožica, snimljen 1938. – pokazala je prstom na brkatog atletu u sokolskoj odori. – Nikad se nisam udavala, ali sam trideset godina imala stalnog hofiranta, gospodina Jožicu Budzovskog. Bio je profinjena duša, te je kao takav napisao svojeručno četrnaest pjesama, od kojih su čak osam soneti. Da niste policajac, sigurno biste znali kolika je ogromna vještina potrebna da se napiše jedan jedini, a o osam da i ne govorimo...
– Kakve veze ima taj Jožica s Viktorijom Grubić?
– Kakve veze ima!? – iznenadi se ona. – Pa, on je bio službeni hofirant Viktorijine tetke, to jest mene...
– Ima li tu i Viktorijinih slika? – upita Banić, shvativši sve zamke što ih sadrži staričin obiteljski album.
– Naravno! – reče ona, listajući stranice.
Banić zaviri u album i shvati da je njegov sadržaj čista zbrka, posvemašnji obiteljsko-kronološki kaos; stare sepijaste fotografije miješale su se s onima u koloru, polaroidi su stajali uz fotose Radićeva sprovoda, a uz sliku »cvjetnog korza« iz ranih pedesetih ponosno se kočila crveno-zelena razglednica s Lenjinovim mauzolejom.
– Evo, ovo je ona! – upre stara prstom u bebu s dudicom u ustima. – Slika je snimljena 1950, kad je Viktorija imala nekoliko mjeseci. Tu je Vikica bila još dobro i čedno dijete...
– Znači li to – zanimao se Banić – da je poslije bila, na neki način... zločesta?
– Joj, pa bila je sam vrag u ženskoj spodobi! – reče stara glasom u kojem su se miješali ljutnja i nježnost. – Evo, tu je slika njenog drugog, ili trećeg rođendana. Ovo tu, s desne strane, to je Vikičina mama Rožalija. Sirota, umrla je sad, prije mjesec dana... a ja joj ni na sprovod nisam mogla otići. Što ćete, u mojim godinama Lošinj je udaljen jednako kao i druga strana Mjeseca... S lijeve strane je moj brat... on je umro puno ranije. I sad, ono što je možda najvažnije: sliku je snimio gospodin Jožica Budzovski. Pogledajte tu savršenu kompoziciju!
Banić se kurtoazno nagne nad album. Savršena kompozicija odrezala je Viktorijinu ocu pola glave, ali se zato na podu, desno od razdragane obitelji, mogla vidjeti noćna posuda.
– Znate, Jožica je bio umjetnička duša! On vam je te pjesme nosio prije rata u kavanu »Tip-Top«, da ih vidi Tin Ujević osobno. I gospodin Ujević bi ga sigurno pohvalio kao talenta, samo da je bio trijezan. Onako pijan, prolio mu je nekakav cušpajz po životnom djelu...
– Rekli ste da je Viktorija bila sam vrag u ženskoj spodobi?
– Bogme jest! Mnogo gora od svoje mlađe sestre Nelice.
– Viktorija je imala sestru? – upita Banić, trudeći se da mu ništa od priče gospođe Emilije ne promakne.
– Da. Nelica se jako mlada udala i otišla u Njemačku. Bože dragi, pa putovi sve te djece vode u Njemačku! O Nelici ne znam skoro ništa, osim da živi u nekom gradu koji svršava s »burg«. A pola gradova u Njemačkoj tako završava...
– Zašto ste rekli da je Viktorija bila sam vrag u ženskoj spodobi? – priupita je Banić, sve se više bojeći da se gospodina Jožice Budzovskog i njegovih četrnaest »do it yourself« pjesama neće tek tako otresti.
– Vikica nije htiela s roditeljima u inozemstvo, nego je ostala sama u Zagrebu. Završila je gimnaziju, a onda je studirala onaj glupi fiskulturni fakultet...
Banić shvati da se radi o DIF-u, ali je nije htio prekidati.
– To je njoj odgovaralo! Bila je pravi sportski tip! Kao i moj Jožica, sokolaš. Jožici je jedino važnija od sporta bila poezija. On je tih svojih četrnaest pjesama za vrijeme NDH odnio gospodinu Bonifačiću, predsjedniku književnog društva. Nije dobio nikakav odgovor, a ni kopiju mu nisu vratili. Vidite, samo zbog tog je Jožica zamrzio ustaški režim. Inače bi mu bili dosta simpatični. No, nemojte misliti da te pjesme nije poslije rata pokušao odnijeti na mišljenje kod gospodina druga Krleže. Samo, tamo ga je u haustoru ugrizao pas, mislim doberman...
– Gospođo Grabić! – prekine je on. – Ako imate tih četrnaest pjesama, dajte ih meni da ih odnesem gospodinu Pacu, stručnjaku za te stvari. U međuvremenu bismo mogli nastaviti razgovor o Viktoriji!
– Joj, nemam te pjesme! Kad je Jožica umro, bacila sam ih u otvoren grob, da skupa s njim odu u vječnost.
Rekavši to, stara se tako rasplače da joj je trebalo desetak minuta da se smiri i nastavi toliko puta prekinutu priču o svojoj nećakinji.
– Njeni su roditelji krivi, oni su je pokvarili! – konačno nastavi stara. – Živjela je sama, uvijek puna para koje su joj slali... Kako se mogla ponašati drugačije no što se ponašala? Zapustila je fakultet, bavila se samo lakomislenim provodima, luksuzom, pićem i pijankama, amoralnim provodima. Zanimale su je skupe stvari, automobil je imala već u dvadesetoj, voljela je jahte, skupe hotele... U crkvu nije išla nikad.
– Imala je nekog dečka... muškarca, ili...?
– Imala je sto muškaraca! – kao da se ljutila smjerna usidjelica. – Ma, šta sto! Tisuće! Po nekoliko komada odjednom. Lomila je muška srca poput piškota. Ovako: krc! Mislim da se neki nesretnik zbog nje i ubio. Ili se samo pokušao otrovati...
– Kosor? – upita Banić, uistinu radoznao.
– Rekli ste Kosor? Moj vam je Jožica slao pjesme nekakvom Kosoru u Slavoniju... ili je bar tako namjeravao, pa se poslije ispostavilo da je taj Kosor već mrtav. Šteta...
– Mislio sam na Vlatka Kosora. Sjećate li se kakvog Vlatka Kosora, koji je, koliko ja znam, bio u ljubavnoj vezi s Viktorijom? Bar stanovito vrijeme.
– Šta ja znam s kim sve nije bila u ljubavnim vezama! – odmahne stara rukom; njoj pokojni Kosor uistinu nije mogao biti netko vrijedan pamćenja.
– No, kad su otišli u taj Lošinj, nekako sam izgubila vezu s njima. Znate, nismo baš bili neka idealna, povezana familija. Ali, čula sam da joj je tamo otac stvarno kupio malu jahtu, mnogo manju od one o kojoj je sanjala – govorila je stara, brzo listajući stranice albuma. – Sad ću vam pokazati nešto važno!
Banić se ponovo nagne nad album, a gospođa Emilija prijeđe prstom preko fotografije na kojoj su bila dva muškarca, jedan visok, drugi onizak, sa šeširom na glavi.
– Tu gospodin Maček predaje prelaznu zastavicu mom Jožici, vođi hrvatskih sokola. Hoće li vlast konačno ukinuti sve te Partizane, Diname, Željezničare, Kurble i Karburatore i ponovo uvesti časno ime Hrvatskog sokola?
– Ne znam... – promrmlja Banić, a zatim se unese staroj u lice: – Poštovana gospođo, ma koliko vam to zvučalo pretjerano, ja tragam za ubojicom! A budući da je iz kruga sumnjivih osoba sasvim isključen gospodin sokolaš Jožica Budzovski, molim vas da mi od ovog časa pričate samo o Viktoriji Grubić! I to sve što znate!
– Isuse sveti! – prekriži se ona, pa nastavi: – Čula sam da je tu jahtu Viktorija odmah slupala, i da joj tata nije htio kupiti novu.
– Kad je to bilo?
– Još tamo 1977... ili 1978... šta ja znam... No, dajte da vam ispričam! Stalno me prekidate!
– Pardon! – ljubazno će Banić.
– Oko 1980. Vikica je upoznala u Velom, ili možda Malom Lošinju, jednog postarijeg Nijemca... Koliko je mogao imati godina?... Da, mora da je bio podosta stariji od mog Jožice...
– Gospođo! – priprijeti joj Banić kažiprstom.
– Zvao se Rudiger – shvati ona istražiteljevo upozorenje. – Da, zvao se Rudiger Volkswagen. Ne! Zvao se Rudiger Volkshagen!
– Samo Hagen.
– Da, da! Točno! Imate pravo. Zatim je ona, pohlepna na pare kakva je već bila, otišla s njim u Hamburg, udala se, primila njemačko državljanstvo i postala, zamislite: Vicki Hagen!
– I što je bilo poslije?
– Poslije su još dolazili na ljetovanje na Jadran. Uglavnom ljeti, a pokoji put i na zimovanje... Prije četiri godine kupili su veliku kuću na Pantovčaku, u koju su dolazili tako rijetko da je uglavnom zjapila prazna...
Banić shvati koja je to kuća, a stara mu ponovo tutne pod nos sliku, na kojoj je odmah razabrao Rudigera Hagena i njegovu dvadesetak godina mlađu suprugu Viktoriju.
– To su mi poslali prije tri godine. Djeluju kao idealan par, ali ja sam sigurna da mu je morala nabijati rogove... Slažete se, valjda, da ne valjaju brakovi u kojima je muškarac mnogo stariji od žene? Pa i obrnuto! Najbolje je da je žena tri godine mlađa. Vidite, da smo se Jožica i ja uzeli...
– Koliko znam – prekine je Banić – kupili su još jednu kuću?
– Imate pravo! Skoro sam zaboravila. Te iste godine kupili su veliku kuću u Velom Lošinju. Vicki je željela posjećivati majku, a i imali su para kao blata. Pare im nikad nisu bile problem. Osim te njene želje, Rudiger je imao i svoje poslovne razloge. Kuća u Jugoslaviji trebala mu je jer je ovdje imao i poslovne partnere. Bio je, kako se to moderno kaže, internacionalni biznismen. I konačno, što im to sve vrijedi kad su se lani utopili? Vidite, to kao da je prst božji, ili pakost vražja! Viktorija je stalno sanjala o jahtama, pa je konačno u jahti i stradala. Prošlog su ljeta potonuli kod otoka Unije.
– A Rudiger? Čime se on bavio? Mislim, kad je imao toliko para? – upita Banić, držeći da je ovo pitanje vrlo važno.
– Kako, čime!? – začudi se ona. – Pa, dijamantima! Time je trgovao! I moj Jožica, siromah, sanjao je o tome da postane trgovac dijamantima, ili bar nekim drugim dragim kamenjem. Ali život se tako gorko poigrao s njim dodijelivši mu sudbinu trgovca gumbima na veliko.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:00 am






13.


Bila je nedjelja, pa je redovni brod što plovi iz Malog Lošinja za Susak i Unije isplovio rano ujutro, tako da je Nikola Banić morao krenuti u potragu malološinjskom lukom, ne bi li pronašao kakvog dobrohotnog vlasnika brodice koji bi ga za umjerenu svotu prebacio do obližnjih Unija. U kratkom vremenu, po drugi je put morao doći na otok. Nije mu bilo drago jurcati svaki čas do Lošinja, ali mu se sve više činilo kako je ovaj otok ključno mjesto zagonetke, koja je započela kad mu je čudni antikvar platio da pronađe ženu, za koju je i sam znao da je više od godinu dana mrtva.
Puhala je bura, more je bilo puno oštra vjetra i neugodno zapjenjenih valova, što je znatno smanjivalo vjerojatnost da će pronaći nekog kome će se po ovakvom vremenu ploviti na Unije, najmanje dva do tri sata udaljene od Lošinja. Pokušao se dogovoriti s nekoliko »starih morskih vukova«, na čijim je barkama pisalo »Ausflug«, »Insel Unije«, »Grappa gratis« i slične turističke koještarije, ali su oni odlučno otklonili mogućnost da sred »mort sezone«, pa još po ovakvu vremenu, izlažu svoje brodice suludim rizicima. Tad je, sasvim slučajno, naišao na svog velološinjskog gazdu Peršića, koji je u Malom Lošinju imao petmetarsku barku s »Tomosovim« motorom od deset konja. Ne dajući se nagovarati pristao je da ga preveze za neki hipotetični honorar, koji će kasnije dogovoriti.
– Platit ćete, ako se prije ne raspadnemo na valovima – rekao je gazda Peršić, glasom u kojem kao da je bio trun fatalizma, dok je pridržavao čamac i pomagao mu da uskoči.
Barka je imala improviziran zaklon, neku vrst polukabine, pa ga Peršić brzo gurne u zavjetrinu jer su valovi prskali svud naokolo.
– Važno je držati pravac i samo sjeći valove – vikao je Peršić, brzo potežući konop kojim se palio motor.
Motor je zabrektao, barka se propela i stala sjeći povelike valove. Gazda se zaogrne plastificiranim ogrtačem, a potom se stisne uz Banića. I, uistinu, da nije bilo te polukabine, zacijelo bi vrlo brzo bili mokri do kože, od vode što je prštala i prelijevala se preko pramca. Banić, nevičan moru, pogotovo ovako zapjenjenom i uzburkanom, vidjevši kako se valovi lako poigravaju čamcem, osjeti strah, pa čak i kajanje što se upustio u neizvjesnu plovidbu.
Vidjevši gabtako uplašena, Peršić se nasmije i dobaci: – Ne bojte se! Ništa se neće dogoditi, samo što ćemo izgubiti nešto više vremena nego za mirna mora.
Izašavši iz zaljeva u kojem se smjestio Mali Lošinj, gazda je upravio brodicu prema skupini otoka, među kojima su se nalazile i Unije. Kad je i sam shvatio da plovidba ide polako, ali relativno sigurno, Banić osjeti olakšanje pa se izvuče iz polukabine i pogleda naprijed. Kako je bilo sunčano i bistro, iznad koprene zapjenjene vode jasno je vidio tamnu kupu Suska i nepravilne hridi Velih i Malih Srakana, iza kojih su se nalazile za sada još nevidljive Unije.
– Čime se vi ono bavite? – upita ga Peršić prilično glasno, trudeći se da nadjača huku valova i brektanje motora.
– To je pomalo nesvakidašnji posao – otpovrne Banić, pokušavajući zapaliti cigaretu.
– Prejak je vjetar da biste pušili! – savjetovao ga je Peršić. – Bacite cigaretu i pokušajte uživati u buri.
– Kažete da je sigurno...?
– Bez brige – umirivao ga je gazda. – More se uvijek voli prikazati opasnijim no što jest. Nikad nisam odustajao od plovidbe po ovakvim valovima. Moram vam priznati da mnogo veću nelagodu osjećam isplovljavajući po bonaci. Nego, čime ste ono rekli da se bavite?
– Ja sam privatni istražitelj.
– Ma, nemojte! – kao da se obradova Peršić što je s njim u čamcu osoba tako neobične profesije. – Vi ste jedan od pionira... mislim, jedan od onih nekoliko koji su otvorili privatne detektivske agencije?
– Nisu to baš detektivske agencije...
– Ma, znam, znam! Ali, to je ipak nešto slično. Kakav je taj vaš posao? Čime se zapravo bavite?
Banić se pomalo zbuni, ne znajući ni sam kako bi jasno i jednostavno definirao svoju profesiju, čiji je djelokrug rada posve nedefiniran.
– Sudeći po tome kako vam izgleda nos, posao vam je prilično opasan!
Banić se nasmije i opipa nos. Znao je da je još uvijek plavičast, ali, na sreću, više ga nije bolio.
– Jeste li možda čuli za Johna Coltranea? – odluči Banić zbuniti mladog otočanina.
– Kako ne! To je onaj džezist.
– Jest – reče Banić, iznenađen što je mladiću poznat pokojni majstor tenor saksofona. – E pa, John Coltrane je svoj posao jednom opisao slijedećim riječima: »Pokušavam započeti u sredini rečenice i nastaviti u oba smjera istodobno.«
– Mislio je na glazbu koju je svirao?
– Upravo tako!
– To je fantastično! – nasmije se Peršić. – Ti neobrazovani Crnci znali su smisliti tako slikovite metafore za ono čime su se bavili.
– Dopada vam se? – zaškilji Banić, kome je sunce počelo udarati u oči, otkako je Peršić promijenio smjer plovidbe. Time da Coltrane nije bio baš sasvim neobrazovan, nije htio zamarati mladića.
– Želite reći da ta rečenica govori i o smislu vašeg posla?
– Mislim da govori.
– Možda ste u pravu... Eno, vide se Unije!
Banić se pridigne i spazi otok za koji je Peršić tvrdio da su Unije. Bio je dobro vidljiv, nekako gotovo nadohvat ruke, ali je do njega ostalo ipak još podosta plovidbe.
– Što ćete na Unijama? – upita Peršić.
– Lanjskog ljeta tamo se dogodio brodolom privatne jahte. Htio bih pronaći nekog tko je prisustvovao...
– Mislite, brodolomu?
– Ne! – odmahne Banić rukom. – To se dogodilo noću. Ali je netko morao prisustvovati potrazi za utopljenicima, izvlačenju broda i drugim pratećim događajima.
– Najbolje će biti da pitate nekog iz mjesne zajednice – zamišljeno će Peršić, navodeći barku da zasiječe val pod najprikladnijim kutom.
Do Unija im je ipak trebalo manje od tri sata. Uplovili su u luku u kojoj su valovi bili znatno manji, i zaustavili se uz mirniju stranu doka.
Unije su staro ribarsko mjesto kamenih kuća što su se rasprostrle uglavnom uz obalu, kao da se klone golog brda. U središnjem dijelu mjesta stoji mol uz koji pristaju brodovi, jedina pouzdana veza stanovnika s ostatkom svijeta. Nešto dalje od mola diže se kamena crkva sa zvonikom bez ure, a s desne strane zaljeva je niski rt plodne zemlje, na kojem se, kako je rekao Peršić, sadi krumpir, kukuruz i lubenice. Tako otok sadrži dva sasvim oprečna lica, jedno škrto, kameno, mediteransko, a drugo plodno, nizinsko, gotovo panonsko.
Banić je sjeo na kamenu klupicu, a Peršić je nekamo nestao, ponudivši se da će on dovesti kojeg od službenika mjesne zajednice. Svud ispred Banića raširilo se more, hladni vjetar nekako je tužno brisao pustom rivom, škure na kućama bile su čvrsto zatvorene i Baniću se u jednom času učinilo da je ovaj samotni otok – na kraju svijeta.
Čovjek iz mjesne zajednice imao je više od šezdeset godina, bio je mršav, izbrazdana lica, koje su sasušili oštri primorski vjetrovi, nosio je tamnu beretku i oslanjao se o drveni štap, koji je zacijelo nekoć davno sam odsjekao s nekog usputnog drveta.
– Silvije Karčić – rekao je i pružio istražitelju suhu, kvrgavu ruku. – Došli ste na otok umornih staraca, koji su nepovjerljivi spram došljaka...
– Kako sam došao, tako ću i otići! – reče Banić.
– A zašto ste došli?
– Lanjskog ljeta, točnije 7. rujna noću, ovdje na ulazu u luku, potonula je jahta s njemačkim turistima – reče Banić, pa pruži starom izrezak iz lanjskog »Vjesnika«.
Čovjek letimično pregleda izrezak, a potom pokaže prstom prema obzoru.
– To je bilo tamo kod školjića. Vidite?
– Vidim – otpovrne Banić, pogleda uprtog u otočić, mali oval u zapjenjenom moru, jedva širok stotinjak metara.
– S lijeve strane školjića je plićak, sve tamo do obale. Za oseke gotovo da biste ga mogli pregaziti. Da su tu potonuli, dijelovi bi se jahte morali vidjeti. Ali, s druge strane otočića je dublji dio zaljeva. Tu se dno obrušava u neku vrst podmorskog ponora. Na nesreću, Nijemci su udarili u školjić s desne strane i potonuli u dublji dio zaljeva.
– Bilo je veliko nevrijeme? Mislim, kad se sve to zbilo?
– Kako se uzme... Prilično. Ali, što to znači? Za čovjeka nevična moru i plovidbi, i maestral može predstavljati vremensku katastrofu. Poznata je stvar da su ti bogati Nijemci s jahtama takvi nestručnjaci da je brod, čim stanu na njega, već napola na dnu. Pravi jahtaš bi pri takvom nevremenu uživao u pustolovinama plovidbe.
– Je li jahta ikad izvučena?
– Naravno – odgovori Karčić. – Desetak dana nakon brodoloma, došli su iz »Brodospasa« i izvukli je na površinu, ali nikad nitko nije došao po nju, tako da je sada već gotovo sasvim propala.
– Da!? – iznenadi se Banić. – A gdje je sad?
– Prebacili su je na Maraćol... na drugu stranu otoka. Tamo leži nasukana.
Banić htjede upitati gdje je taj Maraćol, ali ga Peršić pretekne, kao da je unaprijed znao.
– Znam gdje je Maraćol... Mogu vas povesti.
– Odlično – reče Banić, a potom se okrene starcu iz mjesne zajednice: – Biste li i vi pošli s nama?
– To je s druge strane otoka... treba prijeći preko brda. Ako biste hodali polako, šetnja bi mi koristila.
Krenuli su uskom stazom prema brdu, polako stigli do kapelice na vrhu otoka, a zatim lakše i brže pošli dolje, prema uvali Maraćol. Stari kao da je isprva uživao u šetnji, ali je pri vrhu počeo teže disati te ih nekoliko puta zamolio da zastanu.
S druge strane otoka more je bilo mnogo mirnije, a u plićaku zaljeva brzo su nazreli tužne ostatke jahte »Dynasty«, iste one što je povukla na dno Rudigera i Vicki Hagen. Ležala je oborena na bok, uprljana, oljuštene boje, presvučena morskim zelenilom, rđom i drugim tragovima vremena. Jarbol joj je bio polomljen, kobilica toliko popustila da se činilo kako je i ona slomljena, a na nagnutoj palubi vidjelo se da su neznanci opljačkali sve što se dalo odvrnuti.
– Zbog čega vas zanima ta olupina? – upita stari Karčić kad je odahnuo od duge šetnje.
– Ja sam istražitelj – reče Banić, i ne misleći da bi to starom moglo nešto značiti.
– A, tako, tako... – promrmlja Karčić.
Banić zakorači u hladni plićak, pa se popne u skliski, vlažni cockpit, na kojem su se nalazila slomljena vrata što su vodila u utrobu jahte. Uvuče se unutra i odmah shvati kako se latio jalova posla. Osim ustajale vode, otpadaka što ih je nanijelo more i sluzavog zelenog morskog rastinja, unutra ničeg drugog nije bilo. Pretraživati to upropašteno i opljačkano korito bilo bi sasvim besmisleno. Smočen i razočaran, brzo se izvuče napolje i skoči na obalu.
S vanjske strane broda vidjele su se rupe i udubine što su morale nastati pri udaru jahte o stjenovitu obalu školjića, a vjerojatno i pri njenom izvlačenju i prebacivanju na drugu stranu otoka.
– To je razlog zbog kojeg je potonuo? – reče Banić i upitno pogleda Karčića.
Peršić priđe brodu, pa i sam počne pregledavati oštećenja.
– Vrlo vjerojatno – potvrdi stari. – Kad uzmete u obzir poprilične valove, možda i kvar uređaja za ispumpavanje...
– I paniku... – doda Peršić.
– Pa, i paniku. E, tad je to dovoljno da se brod začas nađe na dnu.
– Tko ga je vadio? – upita Banić.
– Pa, rekao sam vam! – začudi se Karčić. – Radnici »Brodospasa«! Možete ih potražiti u Malom Lošinju.
– Poznajete li kojeg od njih?
– Ne – mirno će stari. – Ali, to nije ni važno. Otiđite samo u firmu i pitajte tko je radio na vađenju te... te... kako se zove to čudo?
– »Dynasty« – dometne Peršić.
– Ma, da! Sve će vam reći – završi Karčić. – Nego, niste li rekli da ste istražitelj?
– Jesam – pogleda ga radoznalo Banić.
– Tad će vas svakako zanimati neobične stvari što su se dogodile odmah nakon što je jahta izvučena s dna.
– Kakve neobične stvari? – zine Banić.
– Odmah nakon vađenja broda na otok je pristao brzi gliser s trojicom ili četvoricom ljudi, koji su otišli do jahte i počeli je temeljito pretraživati. Izvukli su sve iz unutrašnjosti, rastavili pokretne dijelove, čak su nekakvim aparatima počeli sjeći metal...
– Zašto?
– Po svemu sudeći, nešto su tražili. Ljudima s otoka je to postalo sumnjivo, pa su pozvali telefonom policijsku patrolu iz Malog Lošinja. Jer, ovdje na Unijama nema policijske stanice.
– I?
– Kad se policija približila, oni su brže-bolje poskakali u gliser i pobjegli. Znate, imali su takav gliser kakav policija ne bi mogla slijediti.
– Kakvi su to ljudi bili?
– Po pričanju mještana, bili su naši. Mislim, govorili su hrvatski. Svi, osim jednog. Taj je bio Nijemac.
– Kako znate? – upita Banić.
– Po tome što su ga svi oslovljavali s »Herr Ruprecht«.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:00 am






14.


Cico Krizmanić, radnik »Brodospasa«, u jedanaestom je mjesecu postao tehnološki višak, dobio je radnu knjižicu, nekakvu minimalnu socijalnu potporu, i pun gorčine i preobilja slobodnog vremena, počeo dane provoditi po brojnim malološinjskim kafićima i gostionicama. Brzo je stekao glas čovjeka koji naokolo laje svašta, olako upada u svađe, izaziva gužve i sudjeluje u tučnjavama. Poznavali su ga stoga svi, ponabolje policajci i suci za prekršaje.
Dok se Banićev sezonski stanodavac vratio u svoj Veli Lošinj, Banić je krenuo u kafić »Priko«, gdje se, po pričanju mještana, ponajlakše moglo naletjeti na otpuštenog Cicu Krizmanića.
»Priko« je bio mali lokal, čiji je dobar dio zauzimao šank, lijevi dio lokala činilo je nekoliko separea s niskim stolovima i jednako tako niskim i neudobnim stolicama, na kojima, dok sjediš, držiš koljena pod samom bradom. Do šanka su se nalazila dva automata sa šarenim, bučnim kompjutorskim igrama, a odmah do ulaza poluispravan kolor televizor na neobičnoj metalnoj konzoli.
Baniću su Cicu Krizmanića opisali kao lako prepoznatljivu osobu, visoka čovjeka plave kose s flasterom na nosu, znamenom iz posljednje tučnjave koja je završila slomljenim nosom i još nepravomoćnom mandatnom kaznom. I uistinu, upravo takav čovjek sjedio je sam u jednom od neudobnih separea i pijuckao pivo. Da ovdje već poduže samuje, dalo se zaključiti po praznim bocama što ih je naredao po stolu, prekrivši njima čitavu površinu stola.
– Vi ste Cico Krizmanić? – upita Banić, siguran u potvrdan odgovor, pa bez pitanja sjedne u separe, tako neudoban da ga je odmah zaboljelo u križima.
– A tko ste vi? – pogleda ga ispitivački Cico. – Sudeći po nosu, i vi ste fighter?
– Pa, to da se volim potući, to je istina – reče Banić, držeći da će tako zadobiti povjerenje svađalice.
– Bravo! Sjedi samo tu i naruči nam po koje pivo!
– Konobar! – izdere se Banić autoritativno.
– Izvolite! – pritrči momak u bijelom sakou.
– Ako imate Plzenjskog piva, donesite nam pola tuceta!
– Prijatelju, dopao si mi se na prvu loptu! – upotrijebi Krizmanić pomalo neprikladnu metaforu, pa potapše Banića po ramenu. – Nego, stari moj, zašto trebaš Cicu Krizmanića?
– Ja sam istražitelj...
– E, jebeš ga! Sad si sve zajebo! – zavapi Krizmanić. – Možeš odmah lijepo napolje... ali pivo ostavi!
– Krivo ste me shvatili – pokušavao je Banić poraditi na općem dojmu. – Nisam policajac! Ja sam samo privatni istražitelj. Radim za lovu, za jednog klijenta i nemam nikakve veze s policijom...
– Stvarno nemaš? – sumnjičavo će Krizmanić, koji je zacijelo s »plavcima« imao bolna iskustva. – Dobro, a što ću ti ja?
– Vi ste radili lanjskog ljeta u »Brodospasu«...
– Pizda im materina! – promrsi Krizmanić, kome je ovo, nakon policije, zasigurno bila druga bolna točka. – Kurvini sinovi, bacili su me na ulicu, a ostavili stotinu podguznih gadova koji se znaju uvlačiti! Slušaj me, stari moj, ja sam glasao za ovu vlast, a oni meni ovako! E, nećemo, nismo se tako dogovorili! Znaš za koga ću glasati na slijedećim izborima? Za sebe. Napisat ću na listić: Cico Krizmanić vam jebe mamu!
– Radi se o brodolomu njemačke jahte kod otoka Unije, u devetom mjesecu prošle godine. Koliko mi je poznato, desetak dana nakon brodoloma »Brodospas« je izvukao jahtu i prebacio je na Maraćol. Vi ste bili u ekipi koja je obavila taj posao.
– Ranko! Jebem ti... pa zašto nisi otvorio to pivo? – dovikne Krizmanić konobaru, pa zubima odvali metalni čep s vrha boce.
– Evo, odmah! – jurio je konobar da otvori ostale boce.
– Bio sam, pa šta! – okrene se Krizmanić Baniću.
– Eto, to bi me zanimalo – tiho će ovaj. – Što ste našli kad ste izvukli jahtu?
– Ti bi, znači, informaciju? – naceri se Krizmanić. – A znaš da to košta?
– Znam... ali – suzdržavao se istražitelj – bio bih voljan i platiti, ukoliko doznam nešto zanimljivo.
– Evo, ovako! – ponudi bivši radnik »Brodospasa«. – Dvjesto milja unaprijed, a bude li zanimljivo, još stotka na sunce!
Banić ne reče ništa, podigne se kako bi mogao lakše rukom u džep, izvadi hrpicu zgužvana novca, odabere dvije stotice i stavi ih među neuredno poslagane boce piva.
Krizmanić se nasmije i krene pokupiti pare, ali ga Banić iznenada lupi po ruci.
– Prvo priča! Nisam li ti rekao da sam i ja fighter?
– Ti se malo previše zajebavaš! – prosikće Cico, spreman da ustane.
– Pričekaj malo! – zaustavi ga Banić. – Ne bih se htio tući, jer imam na sebi preskup kaput. »Cardin«! Pogledaj tu etiketu!
Rekavši to, Banić uhvati kraj kaputa i raširi ga tako da se mogla vidjeti etiketa iznad unutarnjeg džepa. Jasno, nije bila francuska nego neke domaće firme, ali to Krizmanić nije ni zamijetio. Ono što je nedvojbeno zamijetio, bio je držak Banićeva revolvera.
Sjedne stoga natrag i pljune na pod, a zatim pogleda klince koji su bjesomučno drndali po kompjuterskoj igri, simulaciji karate borbe.
– Balavci, pizda vam materina! Svi van! – izdere se Krizmanić na djecu, koja se brže-bolje pokupiše napolje, ostavljajući bespomoćnog karatista da bludi po šarenom ekranu.
Banić izvadi još jednu stotku i stavi je na stol.
– Evo, bez obzira na zanimljivost priče – reče.
Krizmanić uzme bocu piva, koju je otvorio zdravim očnjacima, ispije je čitavu, a potom se zagleda u Banića.
– Kad smo izvukli jahtu, pronašli smo leš onog Nijemca. Znate da neke jahte imaju sajlu sa sigurnosnim pojasom, koju jahtaši vezuju oko tijela za nevremena. Da ne ispadnu iz broda. Jer, ako ispadnu, sve je gotovo... E, taj tip si je tog vraga vezao, i baš ga je to stajalo glave. Jer, zbog tog ga je pojasa brod povukao na dno. Osim toga, kad je jahta udarila u kamenje, i kad ju je udar vala okrenuo, jadnik mora da je tresnuo glavom o jarbol ili metalnu ogradu...
– Zašto to mislite? – vrati se Banić na »vi«.
– Pa, imao je ranu na potiljku. Znate, naš posao je bio da izvučemo jahtu, a ne da utvrđujemo uzrok smrti. Ali, tom sam tipu bio tako blizu da sam to morao vidjeti. Izgledalo je strašno. Vi ne znate kako izgleda leš koji je bio deset dana pod vodom. Pa još k tome onaj smrskani potiljak koji su grickale ribe... grozno!
Zgađen, Krizmanić se strese, ali ipak otpije još nekoliko gutljaja piva iz nove boce.
– A žena?
– Kakva žena?
– Pa, u jahti je bila i njegova žena, Vicki Hagen.
Krizmanić nastavi piti, a zatim, kao da se tek sada sjetio, reče: – Žena nikad nije pronađena... ali je očito da je i ona stradala...
– Na temelju kakvih indicija?
– Pa, u jahti je pronađeno dosta ženske garderobe, kozmetičkog pribora, čak i torbica s dokumentima... Ali, najvažnije je ono što je pronađeno na obali školjića, pored kojeg se dogodio brodolom. Tamo je voda izbacila komad istog onakvog pojasa kakav je odvukao muškarca na dno. Na pojasu je bio komadić tkanine, vjerojatno djelić suknje... kao da je zapela i poderala se. Mora da se i ženska, uplašena velikim valovima, vezala, a kasnije je sajla pukla, pa su tijelo morale odnijeti morske struje.
– Znači da su oboje stradali...
– Tako je utvrdila i istraga – pomirljivim će glasom Krizmanić. – Uostalom, zašto ne odete na policiju i ne pitate ih?
– Ništa njih ne obavezuje na suradnju – odvrati Banić.
– Recite, kako mislite da je brod stradao?
– Izgleda da su ga valovi bacili na oštre stijene školja što ga je probio, tako da je brzo potonuo. Za nevremena takva se stvar može odigrati u času. Osim toga, imali su nesreću. Da su udarili s druge strane, zacijelo bi se spasili, jer je tamo more tako plitko da jahta ne bi mogla ni potonuti ispod površine. Ovako, naletjeli su s dublje strane i potonuli tako duboko da smo jahtu jedva uspjeli izvući.
– Vi ste rukovodili akcijom vađenja broda? – upita ga Banić, spreman naručiti još nekoliko boca piva.
– Ne! – odvrati Cico Krizmanić. – Akciju je vodio Meštar.
– Kakav Meštar?
– Simun Jurlina, zvani Meštar! On je bio najiskusniji radnik koji je izvukao mnogo brodova s dna.
– Gdje bih ga mogao pronaći?
– Sad, to bi bilo nešto teže... – zamisli se Krizmanić.
– Zašto?
– Zato što Meštar više nije živ.
– Umro je?
– Jadnik... ubio se.
– Kada? – upita Banić, kao da sluti da bi u toj stvari moglo biti nečeg zanimljivog.
– On je bio čudan tip, nervoznjak... slučaj za liječenje. Kad sam čuo da se ubio, nisam se uopće iznenadio.
– Ali, kada se ubio?
– Zapravo... nekoliko dana nakon što smo izvukli tu jahtu. Stanovao je na trećem katu, gore, kad se ide cestom prema velikom parkiralištu. Noću je izašao na balkon i bacio se naglavačke na ulicu. Gol, golcat, zamislite! Ali, on je bio lud... tako nešto...
– Zašto mislite da je bio lud?
– E, jebem mu, pa već sam vam rekao – srdio se Krizmanić. – Imao je bube u glavi, nikog nije podnosio i ni s kim nije mogao duže živjeti. Tri puta se ženio i tri puta razvodio. Meštar je bio posebna priča, svi to znaju... te noći mu je pregorio »ziherung« u glavi...
– Mislite, zato što se bacio?
– Pa i to... ali, ne samo to... Prije no što se bacio, razvalio je čitav stan, razrezao madrace i jastuke nožem, zatim je gol golcat skočio dolje na ulicu. Eto, takav vam je bio Meštar! Zar vi mislite da je to normalno?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu