Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:54 am

First topic message reminder :



Treći slučaj istražitelja Nikole Banića. Nezadovoljan vlastitom službom, svjestan da nešto mora učiniti ne bi li se odrekao alkohola, Banić sredinom 90-ih odlazi iz policije. Neposredno nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj, čijim jerezultatima propala komunistička vlast, nespreman da sudjeluje u mučnoj i neizvjesnoj rekonstrukciji policije, Banić otvara Agenciju za prikupljanje dokaza. Ušavši u, za domaće prilike, novu, čudnu i neetabliranu djelatnost, osjeća kolebanje klijentele.Dolazi ih uistinu malo, ponajviše zbog sasvim pogrešne procjene poslova kojim se agencija ima baviti. Neki traže fizičku zaštitu, drugi premlaćivanje i zastrašivanje osoba koje su im se zbog nekog razloga zamjerile, a treći traže smišljanje dokaznog materijala, naravno - lažnog, za unaprijed izgubljene sudske sporove. No jedan naručitelj posla razlikovao se od svih drugih. Banić prihvaća slučaj koji ga odvodi na otoke Lošinj i Unije.


Poslednji izmenio Mustra dana Sre Jul 04, 2018 8:56 am, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:00 am




15.


Sjedio je u kuhinji svog velološinjskog domaćina Damira Peršića i gledao kroz prozor dolje, na malo vezalište, gdje se bura poigravala čamcima, pitajući se i sam što on to ovdje radi. Zar je uistinu takav nepopravljiv moralist da mora odraditi te dvije tisuće maraka, ili ga na sve nagoni radoznalost otkačenjaka?
Ovaj put, baš kao da se već drži starim, uhodanim gostom, nije se prijavljivao u Turističkom uredu, nego je zakucao pravo na vrata poznate mu kuće u uskoj ulici iznad luke. Domaćica, za koju je tek sad doznao da se zove Nena, prelistavala je šareni američki časopis i nekoliko ga puta, onako preko otvorenih stranica, zapitala želi li što popiti, dok je njen muž spravljao večeru. Bilo mu je pomalo neugodno što im kao uljez krade trenutke obiteljske intime, ali su se oni doimali kao ljudi koji vole podijeliti večer s nekim.
Mislio je ovako: prije više od godine dana, Viktorija Grubić, ili Vicki Hagen, i njen muž Rudiger, stradali su ispred ulaza u unijsku luku. Rudigerovo je tijelo pronađeno, Vickino nije, ali sve ukazuje na to da je i ona završila isto kao i toliki lakomisleni kontinentalci, nevični opasnostima mora. Ali, Vicki i Rudiger bili su iz Hamburga, velikog lučkog grada, zbog čega ih ne bi trebalo smatrati pravim kontinentalcima. Sudeći po nekim indicijama, Vicki je čak imala i stanovitih nautičkih iskustava. Ali, i najvještiji majstori pokatkad pogriješe!
Alpinistički prvaci padaju u ponore, ili nestaju pod lavinom što se iznenada obrušava usponom.
– Biste li mi pomogli stucati pinjole? – pita ga Peršić, a on uzima mjedeni avan i bez prigovora se vraća svojim mislima.
I što se tada događa? »Brodospas« izvlači jahtu komična imena, preuzetu zacijelo iz američke TV trakavice, a neki nepoznati ljudi, među kojima je stanoviti Herr Ruprecht, dolaze na otok i temeljito pretresaju ostatke broda. Što traže? Što su to Vicki i Rudiger imali na jahti one kobne noći kad su potonuli u mračne dubine ispred otoka Unije? Odmah nakon toga, stanoviti Meštar, radnik »Brodospasa«, navodno ne baš osobito uračunljiv, uništava inventar svog stana i gol golcat skače naglavačke na ulicu. Što ako nije skočio? Što ako su ga bacili? Oni isti koji su pregledali jahtu? Sasvim je vjerojatno da su, ne našavši na brodu ono što ih je zanimalo, mogli pomisliti da je to našao netko tko je na brodu bio prije njih.
– Hoće li biti dobro? – upita Banić, pokazujući usitnjene pinjole kuharu.
– Neće – odvrati Peršić – treba još tucati.
Banić se vrati dosadnom poslu i razmišljanju.
Nakon Kosorove smrti, još jedan razvaljeni stan i još jedno paranje madraca, nedvojbeni tragovi sulude potrage za nečim dragocjenim. I još jedna nova, nekako zakašnjela smrt. Ali, kakve je veze mogao imati sa svim tim zagrebački antikvar? I to godinu dana nakon što je jahta potonula? Dobro, sasvim je jasno da je poznavao Viktoriju Grubić, ili Vicki Hagen, ali je još jasnije da je znao za njenu nedvojbenu smrt. Po riječima Alicije Mesić, nakon što je Vicki stradala, vratio se u Zagreb u groznom stanju i s teškom depresijom završio u vrapčanskoj bolnici za duševne bolesnike.
Zar je moguće da je stradao zato što se obratio privatnom istražitelju i zaiskao da mu pronađe mrtvu osobu?
Ne, stvari nemaju mnogo smisla! Poput projekcije s lošeg kinoprojektora, čas bivaju jasnije, čas mutnije.
– Sada će biti dobro – reče Peršić, zagledavši se u unutrašnjost teškog avana. – Možete dodati maslinovo ulje i bosiljak dok ja pristavim špagete...
– Poznajete li možda Igora Galba? – iznenada će Banić, prisjetivši se razgovora što ga je prošli put, zbog mladićeve odsutnosti, propustio obaviti.
– Površno – promrmlja Peršić, nadzirući lonac u kojem je ključala tjestenina. – Jutros sam ga vidio u mjestu.
»Dakle, vratio se,« protrne Banić, namjeravajući već sutra izjutra posjetiti rođaka pokojne Viktorije Grubić.
Sutradan ujutro sasvim je lako uspio pronaći Igora Galba. Mladić je imao nešto više od dvadeset godina, bio je ljepuškast, pravilnih crta lica, brižljivo začešljan, lakom učvršćene kose, sav je mirisao po nekom skupom, ali pomalo napadnom i ženskastom mirisu, a u hodu je pokazivao lakoću i gracioznost koji su bili sve prije no muževni.
Baniću odmah posta jasna napomena poslovođe iz samoposluživanja, koji je prije nekog vremena rekao: »Kad ga vidite, bit će vam jasno da nije oženjen.«
Krenuli su polako prema lokalnom groblju i Banić odmah primijeti da ga ono malo prolaznika promatra nekako začuđeno i zlurado. Trudio se da na to ne obraća pažnju.
– Čini se da su prve kapi kiše kanule – reče Igor, a Baniću se učini kako je domišljenost i afektiranost mladićeve rečenice posve u skladu sa sveukupnošću njegove pojave. Ipak je dopustio da mu se ljepuškasti otočanin sasvim približi i natkrili ga svojim elegantnim kišobranom.
Blago i ravnomjerno je padala kasnojesenska kiša, zbog koje odvažniji ne bi ni otvarali kišobran, kad su zastali ispred grobnog kamena na malom mjesnom groblju. Na neuglednoj kamenoj ploči pisalo je ime Viktorije Grubić-Hagen, sa sedmim rujnom 1989. kao datumom smrti, a ispod njena, svježim je uklesom bilo ispisano ime njene majke Rožalije, koja je preminula prije mjesec dana.
– Njen otac počiva u miru zagrebačkog groblja – reče Igor, objašnjavajući zbog čega su na spomeniku samo dva imena. – Ovdje je još jedno mjesto što čeka Vickinu sestru Neli, ali ona sada izbiva u jednom od tih dalekih njemačkih gradova. Ah, prokleta tuđina što nas vraća našoj smrtnosti! Da se Vicki nije otputila, vjerojatno bi njen umilni smijeh ostao ovdje, u našoj nazočnosti...
– Vi ste pjesnik? – upita Banić, trudeći se da priguši ironiju.
– Možda i jesam. Ali, nisam pjesnik riječi nego pjesnik boja.
– Slikar?
– Trudim se biti – sa sjetom u glasu će mladić. – Ali što znači biti slikar u ovom opakom svijetu? Znači polučiti to da se za vama okreću i upiru prstom.
Banić je bio siguran da se za Igorom ne okreću zbog toga što je amatersko mazalo, nego zbog posve drugih razloga, ali o tim razlozima nije htio govoriti. Trebalo mu je mladićevo povjerenje.
– Tu je Viktorijino ime, ali ona ne leži ovdje? – upita Banić bojažljivo, ne znajući koju će vrst sjećanja probuditi u ovog čovjeka iskrene, ili hinjene, umjetničke preosjetljivosti.
– A što to znači: »Ne leži ovdje«? – raspjeva se ponovo nalickani bedak. – U smrti smo svagdje, a gdje jest tijelo, Bogu je nevažno!
– Pa, jest – zamisli se istražitelj – Bogu je možda svejedno, ali meni nije.
– Dobro, dobro, vi ste zacijelo prizemni pozitivist! Vickino tijelo nikad nije pronađeno, rastočilo se u poeziji tamnih morskih voda. Lijes u ovom grobištu tragično i beznadno je prazan, ali Vicki je tu, tu u čempresima, raslinju, travama, u onoj kvrgavoj maslini...
– Vi zapravo bratić ste toj nesretnoj, morem skrhanoj duši, što ukopana je u ovu bešćutnu zemlju? – pokuša Banić nasljedovati mladićevu pretencioznom stilu, ali je samom sebi zvučao kao poetski nadahnut junak konfekcijskih crtica.
– Jest, to sam joj ja!
– Bili ste s njom lanjskog ljeta, prije no što se to dogodilo?
– Pa svakog smo se dana radovali jedno drugom!
– Poznavali ste i njena muža? – pogleda ga Banić kako stoji, pogleda svejednako upita u grob. Bila je to prava, dobro odmjerena, patetična poza umjetnika, kakva se bez dugotrajne vježbe ispred ogledala ne može usavršiti. Neki umjetnici nikad neće znati zauzeti takvu pozu, kao što Igor Galb nikad neće biti umjetnik.
– Ah, sjajan je bio dragi Rudiger! Uvijek spreman da pogleda moju novu sliku, da me obdari kakvom lijepom sitnicom, da popriča... Moram priznati, bio je duša tako srodna, i tako nalik na moju, uvijek spreman da zamijeti profinjenu, lijepu stvar...
»E, zlo i naopako!«, pomisli Banić pa, onako umoran i neispavan, sjedne na oniži grobni kamen.
– Zar baš da najstidnijim dijelom tijela dodirujete biljeg pod kojim je prah našeg bivšeg brata?
– Tu vam je pokopan brat? – zbuni se Banić, pa brže-bolje ustane.
– Ne – odvrati Igor. – Tako se to kaže.
– A čime se bavio Rudiger? – upita Banić, pa bezobzirno sjedne »najstidnijim« dijelom tijela na onaj isti kamen.
Kiša je polako prestajala, ali mladić nije zatvarao kišobran. Zacijelo je držao da tamno, šišmišoliko pomagalo pridonosi ukupnom dojmu što ga je želio ostaviti na zagrebačkog privatnog istražitelja.
– Malim, lijepim, finim stvarima...
– Bio je slastičar?
– Kako ste samo trivijalni i prozaični! Bavio se dijamantima. Dijamantima i dragim kamenjem – prijekorno ga pogleda Igor, zacijelo ljut što ga je prekinuo u času kad mu je na pamet pala krasna metafora kojom će opisati Rudigerovu profesiju. – Bio je bogat, basnoslovno bogat, ali je materijalnim bogatstvima pretpostavljao neprocjenjiva bogatstva duha i estetike...
– Znači da je bio peder? – izleti Baniću nešto što se nije uklapalo u strategiju razgovora.
Mladić se trgne i rastuži, potom napravi nekoliko koraka, okrene mu leđa i zagleda se u prostranu morsku pučinu.
– Uistinu je žalosno dijeliti ljubavi prema objektima obožavanja! – reče, ali onako, više za se.
– A Ruprecht? Poznajete li Herr Ruprechta? – iznenada će Banić, trudeći se da ga odvuče od promatranja pučine i metafizike, što mu se, čini se sasvim kaotično, kovitlala glavom.
– Poznajem i Herr Ruprechta – reče on, pa se vrati Baniću i natkrili ga kišobranom, premda kiša više nije padala. – Ruprecht je često dolazio u Lošinj da posjeti Vicki i Rudigera u njihovoj kući. Znate li tu kuću?
– Mislim da znam – promrmlja Banić. – A čime se bavio taj Ruprecht?
– I on je bio draguljar, ali je imao drugu, mnogo veću strast. Umjetnost! Kupovao je slike, rijetke knjige i rukopise, antikne predmete, stilski namještaj. Vidite, kad bi s nekoliko poteza trebalo naslikati Ruprechta, rekao bih da je silom prilika draguljar kojem zarađeni novac služi tek da bi se okružio, beskrajno okružio neprolaznim umjetninama. Posjedovao je Matissea, Noldea, Morandija, Munka, Modiglianija, čak i jednu moju sliku. Da ste vidjeli to platno, taj Rudigerov portret!
– Nakon što su Vicki i Rudiger stradali, Ruprecht više nije dolazio?
Mladić ga pogleda s nevjericom, a potom nekako nesigurno, i sasvim nepatetično prozbori:
– Ne... ne... Što bi radio ovdje?
– Tako... mislio sam. Dakle, da ponovimo: Rudiger i Vicki često su dolazili u Veli Lošinj. Njihov prijatelj Ruprecht, draguljar i kolekcionar umjetnina, posjećivao ih je u njihovoj kući. Znate li možda Ruprechtovo prezime?
– Ne. Svi su ga zvali samo Herr Ruprecht. Dobrim i velikim ljudima, kao i svim nedužnim božjim stvorovima, dostatno je samo ime. Zar ste čuli da mačka, riba, anđeo, maslina imaju...
– Svakako, svakako! – prekine ga Banić, polako gubeći strpljenje. – Osim Ruprechta, još je netko posjećivao Hagenove?
Mladić se malo zamisli, pa konačno sklopi onaj suvišni kišobran.
– Dolazio je stanoviti Puba Klisović iz Zagreba. Ali, on ni po čemu nije pripadao duhovnoj eliti kakvu su činili Rudiger i Ruprecht. On je bio gorštak, nepopravljivo vezan uz materijalnost svijeta.
– Zašto je onda dolazio?
– Nešto je valjda radio za Ruprechta, ili za Rudigera. Konačno, oni su tako često boravili u našoj zemlji jer su imali poslove... Mislim da su ovdje primali ljude i pošiljke s Juga...
– Kakvog sad Juga?
– Ne znam vam ja – zbuni se Igor. – Nisam zabadao nos u njihove poslove... Ne gnjavite me time!
S Istoka i Juga dolazi droga, razmišljao je Banić. Ali, koji su putovi dijamanata i ukradenih umjetnina, to nije znao. Ako u tome i postoji kakva pravilnost!
– Rekli ste da je taj Puba Klisović iz Zagreba?
– Jest. Čuo sam jednom da je vlasnik pivnice u onom obližnjem... čekajte, kako se ono zove? Ah, da, mislim da posjeduje pivnicu u Samoboru. Eto, vidite, kad posjedujete draguljarnicu, sasvim je normalno da stremite duhovnom i uzvišenom, a kad posjedujete pivnicu, ili mesnicu...
– Poznavao sam mesara koji je u mesnici, pored butova i flama, držao platna Kraljevića i Stančića – slaže Banić, pa pogleda u zemlju, valjda da ga smiješak ne izda.
– Zbilja!? – iskreno i naivno se začudi Galb. – Čestitam! Eh, to je lijep i pohvalan izuzetak.
– Dakle, ne znate kakve je poslove obavljao taj Klisović?
– Ne znam. Ali, on je prije bio boksač, pa...
Da, to je jasno, mislio je Banić, bivšeg boksača nisu imali da bi im brusio dijamante, ili procjenjivao Matissea! Bivši su boksači redovito i sadašnji boksači, najamnici prljavih rabota.
– A Vlatka Kosora? Jeste li poznavali Vlatka Kosora?
Igor obori pogled, pa polako krene prema grobljanskom izlazu. Banić ga sustigne, začuđen mladićevom reakcijom.
– Zašto ne želite pričati o Kosoru?
– Zato što je on bio Vickina i moja tajna! – odbrusi mladić, brzajući prema mjestu.
– Nedavno je ubijen! – reče Banić, nadajući se da će to izazvati nekakav dojam.
Igor Galb zastane i okrene se očiju punih suza. – Zar je to istina?
– Jest! Zato sam i ovdje. Ako vam je Kosor išta značio, bilo bi dobro da ništa ne prešutite.
Igor izvadi iz džepa bijeli rupčić, obrubljen čipkom, pa obriše vlažne oči, a potom pogleda u istražitelja tako bolno i bespomoćno da se ovom učinilo kako će mu istog trena pasti u zagrljaj. Ne bi li ga nekako u tome spriječio, Banić se nakašlje, izvadi Marlboro i brzo ga zapali. Nemajući kud, mladić započne: – S Kosorom me upoznala Vicki. Oni su se lani u ljeto sasvim slučajno sreli u Velom Lošinju. Vicki mi je pričala kako je Vlatko neprolazna ljubav njene mladosti. Odmah mi je postalo jasno da su nakon tolikih godina ponovo shvatili da se vole. Među njima je planula ljubav, koju sam mogao razumjeti. Samo stoga što sam bio uvjeren u čistoću njihovih osjećaja, šutio sam pred Rudigerom, iako me privrženost tom dragom Nijemcu neprekidno opominjala i tjerala da kažem što mu se događa iza leđa. Ali, nisam rekao, zajedno s njima sam patio. Ah, dragi Vlatko, s kojim sam provodio sve ono vrijeme što ga Vicki nije mogla provesti s njim! Obećao mi je pronaći posao u Zagrebu. U salonu slika. A sada je nepovratno mrtav... kao i nesretna Vicki...
– Da – suho će Banić. – Od tog posla neće biti ništa.
– Tužan, sluđen situacijom u kojoj se našao, Vlatko se jedne večeri napio i rekao mi kako će Vicki napustiti Rudigera i poći s njim u Zagreb. Ali, ja u to nisam vjerovao. Sumnjao sam da bi Vickino anđeosko srce moglo nanijeti tako ljutu ranu dobrom Rudigeru...
Jasno, u melodrami po kojoj je bludio homoseksualni bedak, Vickino anđeosko srce nije bilo kadro zadati takvu ranu, pomisli Banić, ali u prozaičnoj stvarnosti, stvari su možda stajale sasvim drugačije.
– Kako je Kosor doživio njenu smrt?
– Kako je doživio... – zbuni se on. – Ne znam. Kosor je otišao dan ranije. Zapravo, poslije Vickine smrti nisam ga uopće vidio. Nije više dolazio u Veli Lošinj...
– I to vama nije čudno! – naljuti se Banić. – Kažete da ju je ludo volio, a onda, hop! Nema ga više! Vratio se u Zagreb da pobriše prašinu s antikvarnih knjiga! I to baš dan uoči njene smrti!
Igor Galb je šutio, valjda i sam mučen Banićevim sumnjama. Tako nešto nije se uklapalo u bljutavu, sentimentalnu arkadiju koja mu je blokirala razum.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:01 am




16.


– Pak si bil na moru? – vikao mu je pod prozorom Paco, koji nije znao da se s Lošinja vratio tek kasno noćas. Banić prokune, ustane, otvori prozor i pogleda dolje. Paco je stajao ozbiljan i natmuren kao i obično, odjeven u elegantno tamno odijelo, u kojem se morao osjećati sasvim nelagodno.
– Što je? Postao si »Varteksov« maneken? Otkud ti grobarska odora?
– Prodal sam video-rekorder i kupil odijelo! Buš došel na gemišt?
– Na pivo! – ispravi ga Banić, pa zatvori prozor i pođe se obući, iako ni sam nije znao radi kog bi vraga morao tako rano izjutra lokati pivo s uparađenim kino-operaterom. No, na jutarnje gubljenje vremena s Pacom, već odavno je počeo gledati kao na neku vrst društvenog rituala, a o svrsishodnosti ritualnih radnji čovjek se uistinu ne bi trebao propitivati.
Ponovo su stajali uz okno kafića i gledali u plakat posljednjeg filma nedavno preminulog Johna Holmesa, velike porno-zvijezde, koja je nakon četrdeset tisuća filmskih koitusa konačno naletjela na AIDS. Pored slike glavnog glumca pisalo je »biggest cock in the world«. Kako engleski znaju tek rijetki, reklamni slogan nije mogao povrijediti ćudoredne osjećaje prolaznika.
Pogledom punim nevjerice, Banić je ispod oka pogledavao Pacovo »ispod čekića« novo odijelo, ne znajući u kojoj je funkciji ta novina. Doduše, poznajući ga, naučio je da pitanja »čemu« i »zašto«, kad se radi o čudacima kakav je Paco, nemaju baš nikakva smisla.
– Da se ne ženiš? – upita Banić, još jednom bacivši pogled na ovratnik Pacova odijela, na kojem još nije bilo ni one karakteristične naslage prhuti.
– Ne – odmahne glavom Paco.
– Odlaziš s nekakvom predstavkom u vrhovništvo? – upita i dalje radoznao.
– Možda bi me šupirali. Nisam glasal za njih.
– To oni ne znaju! Dobro, kog si vraga kupio to glupo odijelo?
– Misliš da je glupo?
– Mislim. Ne pristaje ti. Ti si proleter. Bez obzira koliko te zvali gospodinom, odijelo ti ne pristaje!
– Misliš, tebi bi, kao, pristajalo?
– Nisam to rekao! Ni meni ne bi pristajalo! Zar si me ikad vidio u odijelu?
– No, dobro, kupil sam ga jer se spremam nastupit na televiziji...
»Što je sad ovo,« pitao se Banić, i baš u tom trenu spazio kako su Lidija i Nika prošle ispred prozora kafića. Odloži pivo koje mu tako rano ujutro ionako nije prijalo, dobaci Pacu kako se žuri, pa se hitro vrati u ured.
Nika i Lidija su došle tek tako, da ga vide, bez neke određenije namjere. Lidija, naime, nikad nije bila u njegovoj novoj poslovnici.
– Nika me nagovorila – reče Lidija. – Slučajno smo prolazile pored Britanca.
Po tome kako ga je pogledala, Baniću se učini da laže. Strese se pri pomisli da se Lidija, kojoj se, kako je mala tvrdila, raspada već drugi brak, mogla uputiti ovamo radi posve određenih, bračno-obnoviteljskih razloga.
– Ovdje ti je sasvim zgodno, ali je ambijent pomalo vulgaran. Svi ti porno-plakati... – primijeti Lidija, nakon što je dobro proučila okoliš.
– Zamisli! – veselo će Nika. – Neki dan me razrednica zvala na razgovor, jer sam u neki glupi formular, u rubriku »zanimanje oca«, upisala, privatni detektiv. Morala je zvati Tamarina da joj on potvrdi kako se ne zezam sa školskom administracijom.
Banićev se pogled naglo sretne s Lidijinim, i on primijeti kako se na spomen Tamarinova imena nekako kiselo osmjehnula.
– Nisi li mogla jednostavno napisati »obrtnik«?
– Ali, ti nisi obrtnik! – bunila se kćerka. – Obrtnici su debeli, zadrigli lovaši...
– A ti još uvijek imaš liniju – dometne Lidija, pomalo provokativno, zacijelo i ljubomorno, jer se u posljednje vrijeme borila sa suvišnim kilogramima, kojih nije bilo mnogo, ali se pažljivu pogledu nisu dali skriti. – Kako to uspijevaš?
– Jedem u trku – reći će on preko volje. – Hamburgere, hot-dog, sendviče, izbjegavam burek i ćevapčiće...
Potom brzo zašuti, pobojavši se da bi ona sve to mogla shvatiti kao jadikovku. A jadikovati pred bivšom ženom, držao je Banić, više je no neukusno. Konačno, niti je ona kriva što im je brak propao, niti on čezne da mu se vrati, kako bi mu spravljala zdrave bifteke, voćne salate, integralne žitarice i govedske juhe po kojima plivaju kolutići mrkve.
– Možda bi pristao da te pozovemo nekamo na ručak? – reče Lidija, a on ponovo posumnja u slučajnost njihova posjeta. Sad, u neku ruku, na ručak mu se išlo, ali mu je, isto tako, strategija očuvanja duhovne ravnoteže nalagala da se ne upušta tako olako u sumnjive odnose s bivšom ženom.
Nije stoga pristao, ali nije ni izričito odustao, jer se na vratima stvorio mladić u zelenom »đubretarcu«, zarastao u dugu kosu i bradu, s trockijevskim naočalama na nosu. Nije izgledao kao netko tko je došao naručiti praćenje nevjerne supruge.
– Vi ste gospodin Banić? – upita bradati.
– Slab sam vam ja gospodin – mirno će Banić.
– K vragu, pa ne mogu vam reći »drug Banić« kad nije u trendu! Nedavno sam iz čistog lapsusa nazvao jednog tipa drugom, a on je tako popizdio... a prije pet-šest mjeseci je bio partijski sekretar u svojoj firmi...
– Zbog čega me trebate? – zauzda Banić došljakovu brbljavost.
– Simek! – predstavi se bradati pa mu pruži ruku. – Ja sam sa »Zagrebačkog trećeg«. Vidite, vi ste neka vrst privatnog istražitelja, a to je zanimanje novo i neobično, puno konotacija što ukazuju na krimić, film, i tako to... Dakle, radi se o medijski eksploatabilnoj temi. Vi ste svakako morali čuti za našu emisiju »Kult ličnosti«?
– Nisam – prizna Banić.
– To vam je ona emisija...
– Nemojte se truditi, uopće ne posjedujem televizor.
– Ne posjedujete televizor? – zgrozi se mladić, kao da mu je rekao da ima tri noge, ili plivaće kožice među prstima. – No, dobro! To je emisija u kojoj razgovaramo podugo i temeljito s važnim ljudima. Biste li u utorak bili naš gost?
– Ne bih – krajnje nezainteresirano će Banić.
– A zašto, molim vas? Pa to je besplatna medijska propaganda za vas, izuzetan doprinos izgradnji imagea, bez kojeg u poslovnom svijetu ne možete ni mrdnuti.
– Nisam nikakav važan čovjek...
– Ali, ako vi niste važni, vaše zanimanje plijeni pozornost...
– Tata, pa to bi bilo super! – pljesne rukama Nika. – Svi gledaju »Zagrebački treći«, program na kojem nikad neće moći gostovati Josip Tamarin!
– Eto vidite, zar ćete se moći oglušiti na molbu rođene kćerke? Ona sasvim pravilno procjenjuje naš medijski i promidžbeni potencijal. Odbiti medij, znači odbiti poslovnu budućnost. Dakle, mogu li ipak računati na vaš pristanak?
– Ne znam... možda... – promrmlja Banić, pa krene prema izlazu i izvadi nekako značajno ključ iz džepa. – Ali, nikako ne u utorak, nego nekom drugom prilikom.
Brzo je obukao kaput i tako ih sve troje, na podosta nepristojan način, upozorio kako ovdje više nemaju što tražitj.
– Čekaj! Pozvale smo te na ručak – rekla je Nika glasom u kojem su se nazirali ljutnja i prosvjed.
– Na žalost, moram hitno u Samobor.
– I u Samoboru ima perfektnih mjesta za objed!
– Idem poslovno.
Nika kao da je htjela još nešto kazati, ali ju je majka uhvatila za lakat i rekla, tako da je i on mogao čuti: – Pusti, molim te, policijsku barabu!
Dok je jurio ljubljanskim auto-putom, neprekidno ga je progonila Lidijina primjedba. Bila je gruba, ali iskazana glasom u kojem je bilo više šale i zadirkivanja no ljutnje. Dok su još živjeli zajedno, upravo takve stvari bi rekla kad bi ga htjela naljutiti, ali kad se nije namjeravala svađati. Zar je moguće da nakon tri godine što ih je provela u braku s drugim čovjekom, još uvijek nije sasvim ravnodušna prema bivšem mužu? Razmišljajući tako, zamalo je naletio na sporo vozilo s prikolicom što se vuklo ispred njega. Svjestan da je rastresen, neoprezan, čak i zbunjen, skrene uz rub auto-puta, upali cigaretu i uključi kazetofon, upravo na mjestu gdje je počinjala »Naima«, stvar koju je John Coltrane posvetio svojoj ženi Naimi. Kako je taj čovjek, koji je trošio sate i sate tražeći među stotinama piskova onaj pravi, uspio među milijunima žena pronaći baš jednu određenu? Ili je možda držao da je odabiranje piska za saksofon kudikamo važniji i ozbiljniji posao? Glazba što je strujala kroz zvučnike ugrađene u vratima, bila je čudan, izglobljen vrtlog u kojem su se nazirali svi mogući vjetrovi koji pušu pustopoljinama braka, tako da se Baniću do te mjere zavrtjelo u glavi da je morao hitno isključiti kazetofon.
Klisovićeva pivnica imala je čudan češki naziv »Nazdar«, i u njoj su se, uz prvoklasnu klopu, mogle dobiti mnoge vrste piva, samo češko ne. Unutrašnjost joj je bila sasvim udobna, ali nekako stereotipna, baš onakva kakve su uglavnom sve pivnice. Drveni separei s masivnim stolovima od jelovine, visoko postavljeni prozori od brušena stakla nalik na ono od pivske krigle, pod od tamnih dasaka koje škripe pod nogama užurbanih konobara i karirani stolnjaci, čije mrlje čine »špajzkartu« sasvim suvišnom.
Naručio je meso s kotla i veliku čašu piva, rekavši konobaru da pozove gazdu.
– Gazda nije tu! – neljubazno odsiječe konobar.
– Kažete li mu da je stigao prijatelj Viktorije Grubić, zasigurno će biti tu – rekao je mirno, promatrajući kako konobar izlazi na sporedna vrata.
Nakon nekoliko časaka, neljubazni se konobar vratio, odvukao se do kuhinje i donio naručeno pivo".
– Na meso ćete pričekati! – rekao je, tresnuvši čašom piva o stol.
– A na gazdu Klisovića? – upitao je Banić radoznalo, ali mu konobar nije odgovorio.
Upalio je cigaretu i otpio polovinu piva, a zatim spazio kako se njegovu stolu polako i samouvjereno približava nabildani tip zadebljane šije, spljoštena nosa kakav vodaju naokolo samo bivši boksači, i opuštene donje usne.
Banić se zagrcne. Bio je to onaj isti čovjek koji je naredio da ga izbace iz Hagenove kuće na Pantovčaku.
– Oho, vi opet njuškate naokolo? – reče Klisović i nevoljko sjedne na rub klupice, nasuprot Baniću. Vidjelo se da se ne namjerava duže zadržavati.
– Pa, to ste vi! – s hinjenom radošću će Banić. – Recite, gdje je moj dobri prijatelj Škorpion? Je li već zaliječio testise? Ili se možda morao odlučiti za protezu, pa sad hoda po svijetu s plastičnim jajima?
– Tko ste zapravo vi? – zaškrguće zubima bivši boksač.
– Istražitelj – izjavi Banić, ali ne reče kakav, pretpostavljajući da će i riječ »istražitelj« biti od nekakve koristi.
– Fino. Pa, što? Kog boga hoćete od mene?
– Za našeg posljednjeg ugodnog ćaskanja na Pantovčaku, kad je vaš prijatelj doživio nezgodu s jajima, pitao sam vas za Viktoriju Grubić. Slagali ste mi. Rekli ste kako je uopće ne poznajete.
– A vi ste rekli da ste njen brat.
– Svi ljudi su braća – otpovrne Banić s naivnom jednostavnošću.
– Ne zajebavajte! – odbrusi Puba. – Zašto ste došli? Vaša je upornost stvarno iritantna. Onaj razgovor na Pantovčaku nije vas naučio pameti?
– Da utvrdim zbog čega ste mi lagali. Rekli ste da ne poznajete Viktoriju Grubić, a počesto ste bili gost u kući njena muža u Velom Lošinju. Tamo se sastajalo društvo usmjereno na estetske probleme. Osobno sumnjam da su vas razgovori o talijanskim renesansnim slikarima mogli nagnati da kolima potegnete tristo kilometara.
– Nema to veze! Viktorija je mrtva već više od godine dana.
– Baš zbog toga ima veze! – nije se dao Banić.
– Pa, dobro. Poznavao sam je. Neko sam vrijeme gajio simpatije... Zbog nje sam odlazio u Veli Lošinj, ne zbog njena muža.
– Vi niste oženjeni?
– Rastavljen sam – zaškrguće on zubima, kao da mu u ustima nedostaje boksačka guma.
– Ako ste tamo odlazili radi Viktorije, morali ste upoznati i Vlatka Kosora?
– Ne znam ni za kakvog Vlatka Kosora.
– A za Ruprechta? Herr Ruprechta?
Banić je pažljivo motrio Klisovićevo lice, čekajući neće li ga odati kakav nekontrolirani pokret. Ali, osim srdžbe, ništa drugo na tom licu nije mogao pročitati. Potvrđuje li to njegovu nedužnost, pitao se, ili je samo znak uobičajene ravnodušnosti spram pitanja skrupula?
– Jasno, vi ne znate ni za Ruprechta! – ironično će Banić. – Kako biste i znali! Ali, ja ću vam pomoći. Ruprecht je onaj Nijemac s kojim ste lani na Unijama pretraživali ostatke potonule jahte. Zvala se »Dynasty«, kao i ona glupa serija o obitelji Carrington. Pa, to valjda znate?
Kako gorila spljoštena nosa nije ništa odgovarao, Banić odluči krenuti u napad najžešćim oružjem ne bi li tako slomio njegovu upornost.
– Vidim da vam se ne mili razgovarati sa mnom. Možda vam nedostaju Škorpion i onaj drugi, debeli... No, ako se ne odlučite, i ne propjevate, mogao bih vas uvaliti u velika govna. Odmah ću vam objasniti kako. Mogao bih otići na policiju i nagovoriti je da vas temeljito ispita... u pogledu čovjeka koji je gol golcat skočio s balkona svog stana na trećem katu. Sjećate li se, zvali su ga Meštar? Pričalo se kako je prije toga ispreturao stan i razrezao madrace. Ali mi, mi obojica znamo da su madraci razrezani tek nakon što je skočio...
Banić zastane, tužno svjestan kako se brzopleto odao. Rekavši: »Mogao bih otići na policiju«, nehotice je priznao kako nije pravi policijski inspektor već nešto posve drugo, za ljude Klisovićeva kova posve benigno.
– Rekli ste da ste istražitelj! Službenu kartu na sunce, ili se smjesta čistite odavde!
Banić ustane, spreman da se skloni od mogućeg udarca bivšeg teškaša, pa promuca nešto što Pubu nije moglo impresionirati: – Čekajte, ja sam privatni istražitelj!
Pomisli izvaditi onaj idiotski papir s biljegom koji su mu dali općinski činovnici, ali shvati da bi takav potez bio čista lakrdija.
Klisović ga zgrabi za rever kaputa i ruku i izgura ga do vrata, a potom izbaci napolje tako snažno da je malne pao u blato ispred ulaza u pivnicu. Budući je lokal bio gotovo prazan, razgoropađeni je vlasnik mogao priuštiti sebi takvu, ugostiteljskim običajima neprimjerenu bahatost.
Zlovoljan i postiđen, ali zadovoljan što je nešto doznao, Banić krene prema automobilu, a zatim u jednom času spazi telefonsku govornicu postavljenu na uglu, pedesetak metara od pivnice »Nazdar«.
Uđe u nju, pronađe na dnu džepa žeton, ubaci ga i nazove Komara.
– Slušaj me dobro, Komar! Dugo sam razmišljao što da uradim s onim tvojim neandertalcem Doganom. Jutros sam pobacao svu liječničku dokumentaciju o ozljedama koje mi je nanio i povukao advokatsku punomoć. Neću ga prijavljivati. Ali bih htio s njim po razgovarati.
– Zašto? – začudio se Komar.
– Radi se o jednoj nagodbi.
– Kakvoj nagodbi?
Komar je bio užasno radoznao i nedjelotvoran čovjek. Mogli ste s njim razgovarati satima i satima a da vam na koncu ne bude jasno što ste se uopće dogovorili. Samo stoga što mu je bio prijatelj, Banić je od davnih dana naučio trpjeti njegove mane.
– Ne gnjavi! Reci mu da ću ga sutra u deset čekati u Oktogonu do »Slijepaca«.
– Ne znam hoće li moći... Možda ima...
– Moći će! – ultimativno će Banić. – Jer sam liječničku dokumentaciju bacio u kantu za smeće, ali mi je kanta još uvijek u kuhinji!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:01 am




17.


Izgubio je dvadesetak minuta na Cvjetnom trgu, razgledajući štandove »Novogodišnjeg sajma«, krcate uvoznom robom, čija se ekspanzija dala objasniti jedino utopijskim odnosom njemačke marke i dinara, na kojem je inzistirao nasmiješeni premijer, a potom je zastao pred ulazom u sumračni prolaz Oktogon. Pored ulaza stajala je nova plava tabla s natpisom »Preradovićev trg«. Ovaj trg ponovo neće nositi svoje pravo ime, pomisli Banić, pa se otputi do mirne unutrašnjosti prolaza, na čijem su imenu došljaci, Novozagrepčani lomili jezik nazivajući ga Ontogon, Oktonogon i još kojekako. Na središnjem, kružnom dijelu prolaza, tamo gdje se prodaju razne kućanske potrepštine, rukotvorine slijepaca, stajao je mladić u trapericama, kožnoj jakni i s kačketom na glavi, koji je, držeći akustičnu gitaru, izvodio neku prastaru pjesmu Boba Dylana. Nekoć, kad je američki protestni pjevač bio »brand new«, takve su domaće glazbeno-ulične importe revni drugovi milicioneri privodili u stanicu i naplaćivali globu. Sad je sve bilo dopušteno, ali istovremeno i prekasno! Pjesma je govorila nešto o vremenima koja se mijenjaju, i o tome kako će oni koji su bili dolje, sada biti gore, i obratno. Gotovo kao Gundulić, sjeti se Banić davnog školskog gradiva, a odmah potom spazi ogromnu tjelesinu inspektora Dogana, koji ga je nervozno iščekivao, zacijelo se ljuteći što su prošla vremena u kojima je mogao izvaditi službenu iskaznicu i nogom u dupe istjerati rockminstrela iz tihe bezličnosti poznatog gradskog prolaza.
– Sasvim neobičan prizor – reče mu Banić. – Domaći John Wayne i domaći Bob Dylan, zajedno na tako malom prostoru!
Dogan se kiselo nasmije, ne odajući čovjeka koji je shvatio metaforu.
– Kako ste, druže? – reče mu Banić umjesto pozdrava, ali mu ne pruži ruku. Spadao je u ljude koji se nerado rukuju.
– Nisam vam ja nikakav drug! – odbrusi Dogan.
– Niste više? – kao da se čudi, reći će Banić. – Komar mi je rekao da ste u ovoj službi već deset godina. Bar devet i pol, morali ste biti drug.
– Stvarno imate pogan jezik – promrmlja gotovo dva metra visoki Dogan. – Neki put mi je drago što sam vas onako...
– A neki put i nije... – spremno će Banić. – A znate kad vam nije drago? Kad pomislite da ću vas prijaviti i kad se smrznete od straha da ćete izgubiti posao. Tad vam nije drago, i tad sanjate o dobrim starim vremenima »drugova«, kad ste mogli uraditi što vam se prohtije. Nije li tako?
– Ako ste došli da me vrijeđate, onda će bolje biti da se odmah rastanemo – reći će Dogan, gotovo kapitulantski.
– Nisam došao radi toga, nego radi jedne pogodbe.
– To je već u redu – mirnije će Dogan. – Ali, zar ćemo o tome ovdje?
– Prošetat ćemo se do Gornjeg grada. Tamo je mirno pa ćemo usput popričati.
Bez riječi su pošli prema uspinjači i ušli u praznu kabinu, koja kao da je baš na njih čekala.
– Vidite, Dogane – iskoristi Banić mir i diskreciju prazne kabine – radeći na poslovima što mi ih je povjerio pokojni antikvar Vlatko Kosor, došao sam do određenih zaključaka koji bi mogli i vama koristiti. Bio bih spreman prodati ih, odnosno zamijeniti za neke informacije koje su vama svakako dostupne.
– Kao savjestan građanin, vi biste morali sve što znate ispričati meni. Na to vas obavezuje i zakon – reče Dogan, kome kao da nije bilo do mutnih pogodbi.
– Zaboravite na to! Ta vrsta demagogije kod mene, na žalost, ne pali. Ja nisam savjestan, domoljuban i ponizan, nego slobodan građanin. A kao slobodan građanin, imam pravo štititi svoje osobne i profesionalne interese.
– Dobro, dobro! – umirivao ga je Dogan. – Govorite kao nekakav jebeni studentski aktivist. Što vi to znate o ubojstvu Vlatka Kosora?
– Prvo nagodba! Morate mi garantirati da ćete mi zauzvrat pružiti informaciju koju trebam.
– Pa, dobro, nosite se...!
– Niste baš uvjerljivi. Pristajete li?
– Pristajem – nevoljko će Dogan i strese se jer je uspinjača upravo krenula.
– Kosorovu smrt nećete razriješiti ne povezete li je sa smrću stanovite Viktorije Grubić.
Dogan ga pogleda s nevjericom; vidjelo se da nije čuo za Viktoriju Grubić. Maši se za olovku, koju je držao u džepu, pa na poleđini kutije cigareta napiše ime koje je spomenuo Banić.
– Kosor je prije petnaestak godina imao nesretnu ljubavnu vezu s tom ženskom. Čak se zbog nje pokušao i ubiti; popio je letalnu dozu phenobarbitona. Viktorija Grubić se preselila na Lošinj, tamo upoznala bogatog njemačkog turista, otišla s njim u Hamburg, udala se i postala Vicki Hagen. Kupili su kuću u Zagrebu, kuću u Velom Lošinju. I čini se da je njen muž, Rudiger Hagen, bio tako bogat da je mogao kupiti sve što poželi...
– Čekajte! – panično će Dogan. – Nemam na ovoj jebenoj kutiji dovoljno prostora za sve podatke!
Banić izvadi iz džepa notes pa ga pruži Doganu. Uspinjača se zaljuljala i stala. Izašli su napolje i pošli do ograde, otkuda su mogli dobro promotriti grad, po kojem su se vukle nekakve čudne, artificijelne magle. Baš kao da je netko namjerno napravio scenografiju za snimanje tjeskobnog crno-bijelog filma. Bilo je hladno, ali nekako mirno i ustajalo, u zraku se ćutio nadolazak snijega, koji Zagrebu uvijek daje privid spokojstva.
– U rujnu prošle godine, kod otoka Unije, jahta Rudigera i Vicki Hagen nestala je u nevremenu. Potonula je na dno, a zajedno s njom i njezini vlasnici.
– Kakve to veze ima s Kosorom? – s pravom će Dogan, koji je unatoč gorštačkoj fizionomiji i dva metra tvrde mesine, čini se, lako i spretno baratao činjenicama.
– Tog ljeta Kosor je bio u Velom Lošinju, gdje je obnovio vezu s Viktorijom Grubić. Vratio se iznenada, dan prije no što su Vicki i Rudiger stradali. Navodno je bio u teškoj depresiji, zbog koje je odležao mjesec dana u Vrapču.
– Ali, to opet nema veze s njegovom smrću – primijeti Dogan. – Ako se ne varam, Kosor je ubijen više od godine dana nakon što su ti ljudi stradali... u toj jahti...
– Ima – mirno će Banić. – Radi se o tome da su Vicki, ili Rudiger, ili Kosor, ili svi zajedno, posjedovali nešto za čim netko traga, ostavljajući iza sebe razvaljene stanove i smrt. A to nešto moralo bi biti u vezi s Rudigerovim poslom. On je, naime, trgovac dijamantima. Njegov partner, osoba koja ga je posjećivala u Velom Lošinju, bio je Nijemac, stanoviti Herr Ruprecht. Prezime mu nisam uspio doznati. Znam samo to da se bavi dragim kamenjem, i da kupuje slike i druge umjetničke predmete. I Rudiger, i taj Ruprecht, zacijelo pripadaju soju o kojem Interpol obično posjeduje podatke.
– Trgovina dijamanata! – fućne Dogan zadovoljno. – To je zanimljivo. I u našim prostorima rijetko. Otkrivali smo trgovačke lance oružja, droge, povjerljivih dokumenata, ali dijamanti su oduvijek bili rijetkost u našoj praksi.
– Znam – promrmlja Banić.
– Znate?
– Zaboravljate da sam i sam radio na takvim poslovima.
– Ah, pa da! – kao da se dosjetio Dogan. – Možda je šteta što više ne radite. Bili bismo dobri partneri.
– Sumnjam – otpljune Banić preko ograde. – Nikad nisam volio partnerstvo. Oduvijek sam radio sam.
– Da, to mi je i Komar rekao. To da ste vrstan profesionalac, ali neka vrsta vuka samotnjaka. Znate li još šta?
Banić je znao još podosta, ali mu se činilo sasvim blesavim da sve to tako olako povjeri jednom običnom policijskom inspektoru. Prešutio je stoga sve ono što je čuo od službenika unijske mjesne zajednice, sve što je doznao o tragičnoj sudbini radnika »Brodospasa«, držeći to robom za neku buduću razmjenu s policijskim službenicima.
– Zar vam to nije dovoljno? – pogleda radoznalo Vinka Dogana, koji ga je uistinu sve više podsjećao na Johna Waynea, ali iz njegovih lošijih filmova. – Ako vam smijem nešto savjetovati, onda je to da se bacite na Rudigerove poslovne veze i na tog misterioznog Ruprechta. Vicki, Rudiger i Kosor su mrtvi, a taj Ruprecht i dalje hoda svijetom i nekog boga traži.
– Dijamante... – gotovo će šaptom Dogan.
– Vrag bi ga znao! Možda dijamante, a možda i nešto deseto. Samo, kako ga naći? Pretpostavljam da u Njemačkoj ima bar sto tisuća Ruprechta, pogotovo nakon ujedinjenja.
Dogan ga pogleda, ovaj put mnogo blaže i tolerantnije, potom spremi listić papira u džep i popravi revere kožnog kaputa.
– Hvala vam – reče, spreman da se otputi na svoju stranu.
– Čekajte! – uhvati ga Banić za nadlakticu. – Sad drugi dio posla!
– Svakako, svakako – reče Dogan, kao da se ispričava što je nešto tako važno smetnuo s uma.
– Trebaju mi podaci o stanovitom Pubi Klisoviću, vlasniku pivnice »Nazdar« u Samoboru. Pretpostavljam da imate njegov dosje. Mogao bih sutra navratiti do vas...
– Pa, dobro – slegne Dogan ramenima, ne odajući baš čovjeka koji se drži pogodbe. Potom, kao da se premišlja, krene natrag prema ogradi, s koje su maloprije promatrali grad i pošuti načas, a zatim se okrene Baniću: – Dobro, da ne dužimo! Radio sam na jednoj stvari u kojoj je taj vaš Klisović bio tek posredno umiješan... ništa ozbiljnije... Zbog toga znam ponešto o njemu. Prošlost mu je na neki način internacionalna. Neko vrijeme boravio je na Zapadu gdje se na nama nepoznat način uspio obogatiti. Pouzdano je da u pasošu ima zabranu povratka u Francusku i Njemačku. U Francuskoj je čak bio i godinu dana u zatvoru. Pretpostavljalo se da se bavi obavještajnim poslom, ali je ta pretpostavka stajala na krhkim nogama. Mislim da se prije bavio običnim kriminalom. Imamo podatke da je kao bivši boksač bio tjelohranitelj nekim ljudima koji su se bavili višim oblicima kriminala, dakle onima koje je strašno teško dokazati. Posao koji je obavljao pretpostavljao je i najprljavije zadatke, a najprljaviji zadaci su egzekucije. Ali, želite li nešto više doznati o Klisoviću, postoji način bolji od policijskog dosjea...
– Kakav bolji način!? – začudi se Banić.
– Pubu Klisovića prije nekoliko je mjeseci napustila žena. Za čovjeka kakav je on, takav gubitak ne bi predstavljao veliku katastrofu, da žena nije sa sobom odvela i petogodišnju kćerku u koju je Klisović naprosto zaljubljen. Sve je uradio ne bi li nekako natjerao ženu da mu se vrati, ali nije uspio. Da stvar bude gora, žena mu ne dopušta da viđa malu, što njega dovodi do ludila...
– Mislite da bih trebao porazgovarati s njom?
– Naravno – otpovrne Dogan. – Toliko ga mrzi da će sve njegovo prljavo rublje spremno istresti pred vas. Ali, zašto vas zanima Klisović? Ima li i on veze s ovim o čemu smo pričali? Mislim, sa smrću Hagenovih i ubojstvom Vlatka Kosora?
– Ni govora! – preko volje se nasmije Banić. – To je sasvim druga priča. Pa, i mi privatnici vozimo na nekoliko usporednih kolosijeka!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:01 am




18.


U novinama je izašla vijest o tome kako su prestale funkcije svim zamjenicima ministara. Na povelikom popisu ljudi, čija će se imena sada povlačiti po raznim kadrovskim kombinatorikama, pronašao je i ime Josipa Tamarina. Sjednica Sabora bila je burna i polemična, ali je prošla bez bacanja torbi. Određeno je da će se Božić ove godine prvi put slaviti javno i neradno, ali samo jedan dan. Banić pomisli kako je red da ove godine obraduje kćerku kakvim božićnim poklonom, pa s tom namjerom uđe u »Jugotonovu« prodavaonicu ploča. Spadao je u ljude kojima, kad se radi o poklonima, osim bombonijere, gramofonske ploče i knjige, ništa drugo ne pada na pamet. Prvo što je u prodavaonici uspio zamijetiti, bilo je da su pločama džeza opskrbljeni više no jadno. Tek nešto domaćih hobista i kolekcije »big bandova«, koje nikad nije mogao slušati jer su ga svi redom podsjećali na muzičku kulisu završnog dijela holivudskih filmova.
– Izvolite! – reče mu ljubazna prodavačica, vidjevši ga kako zdvojan tumara trgovinom.
– Kupio bih kakav zgodan poklon za kćerku – reče zbunjen.
– Za rođendan?
– Ne. Za Božić.
– Aha – dosjeti se prodavačica. – Imamo krasne božićne kompilacije Kiće Slabinca i Raya Charlesa...
– Ali moja kćerka još nema šezdeset godina – reče i zakoluta očima.
– Ima li video-rekorder?
On potvrdi glavom i pođe za prodavačicom prema odjelu video-kazeta. Prvo što mu je palo u oči, bilo je pola zida tvrdih pornića, i iznenada se sjeti kako su prije šest godina priveli u stanicu čovjeka, koji je preko novinskog oglasa pokušao rasprodati dva tuceta porno-filmova.
– Biste li uzeli nešto domoljubno? – pozove ga prodavačica i pokaže mu odjel s kazetama tog žanra. Čitava polica bila je prekrivena banovima, hrvatskim kraljevima, obljetnicama i mitinzima stranke na vlasti, dakle stvarima za koje Nika uopće ne mari.
– Možda ne bih sada... – smotao se, kao da mu je neugodno što ne želi uzeti nešto što se smatra poželjnim.
– Naime, njen očuh sigurno ima sve te... Imate li nešto prigodno, a igrano?
Prodavačica, već pomalo uzrujana, strovali pred njega četiri kazete Zefirellijeva filma o Isusu Kristu, a on, šutke, iskrca na blagajni hrpu love za taj beskrajno dugačak film.
Noseći pod rukom nespretan smotuljak, sjeo je u automobil i krenuo prema Ilici, kojom se namjeravao odvesti do Vrapča, gdje se nalazi poznata zagrebačka ludnica. Promet je bio gust, cesta pretrpana vozilima, a semafori su, kao za inat, stalno bili crveni, tako da mu je trebala prava mala vječnost da se dovuče do trošnog, žutog zdanja, koje je na zlu glasu, jer se onom, kome se proriče loš kraj, obično kaže: »Završit ćeš u Vrapču!«
Zaustavio je kola na parkiralištu, a potom počeo očajnički prelistavati notes, jer je znao da je negdje pribilježio ime psihijatra koji je prije više od godinu dana liječio Vlatka Kosora. Nakon drame koju je proživio na Velom Lošinju. Svi mogući podaci bili su tu, ali je prokleto ime nekud nestalo. I već kad je pomislio da ga je izgubio, napipa na dnu džepa izgužvan listić što je ispao iz notesa. Na listiću je, uistinu, bio spasonosan podatak: dr Nemeth. Lupne se ljutito po čelu, znao je da se radi o nekakvom mađarskom prezimenu.
Bolnički je hodnik vonjao po vlazi, slabi tračci svjetlosti dopirali su kroz visoke, neoprane prozore, a pod je bio prljav i zapušten; čitav je ambijent odisao tugom i bezizlazjem. Jesu li duševni bolesnici, dolazeći ovamo, posjedovali onaj trun razuma, nužan da se shvati tjeskoba i besperspektivnost ludničkog azila?
Iz dubine hodnika, prema Baniću je polako nailazila opatica, čija se mantija njihala u ritmu hoda, podsjećajući na zamahe krila egzotične ptičurine. U rukama je držala staklenu posudu u kakvu mokre nepokretni; ako se nije varao, ta je posuda imala neki ptičji naziv, guska, patka, ili tome slično. Odlučio je upitati časnu sestru gdje bi mogao naći doktora Nemetha.
– Hvaljen Isus! – reče, i sam se začudivši što je odabrao baš taj pozdrav.
Budući da mu nije odgovorila, on je još jednom pozdravi, a zatim upita ono što ga je zanimalo.
Časna mu sestra s nekoliko jednostavnih pokreta pokaže da je gluhonijema, pa odbrza za svojim poslom. Ne znajući što da uradi, on pokuca na jedna vrata, a odmah potom ih sam otvori. Ugleda iskešenu facu ćelavog starčića, koji je ispod zaogrnutog »hubertusa« nosio samo potkošulju i duge gaće. Stari je buljio u Banića, zatim je nakrivio glavu i radosno rekao: – Gospodine, biste li možda željeli prisustvovati eksperimentalno-teorijskom obaranju zakona gravitacije?
Banić se naviri, i iza starčevih ramena spazi svu silu razbijenih predmeta, vaza, čaša, boca, pepeljara, zacijelo tužne posljedice obaranja Newtonovih postavki. Polako zatvori vrata pred starcem koji se nije prestajao smijati, okrene se i spazi još nižeg čovječuljka u bijeloj kuti, koji kao da mu se u tom času prikrao s leđa.
– Samo sam gledao... obaranje zakona gravitacije... – reče zbunjeno, kao da se ispričava.
– To mu je nova opsesija – objasni mu niski čovjek u bijelom. – Dosada je oborio Arhimedove zakone, zakone spojenih posuda, kao i neke zakone hidrodinamike, zbog kojih smo morali isušivati čitavo prizemlje. Ali, nije opasan... zapravo, osim po fizikalne zakone... Vi ste ga došli posjetiti?
– Zapravo ne. Tražim jednog liječnika.
– A kojeg? Možda vam mogu pomoći.
– Doktora Nemetha – reče Banić.
– Ništa lakše! Pođite za mnom! – reče veselo liječnik, pa ga povede na drugu stranu hodnika.
Izašli su napolje i krenuli prema dvorišnoj zgradi, koja se doimala nešto uščuvanije.
– Hoće li doktor imati vremena za mene?
– Ovisi o tome što trebate – mirno će čovječuljak. – Što vas muči? Imate li kakve fobije? Noćne more, možda?
– Ne, ne! Mislim da sam duševno zdrav, a i nerado bih se liječio ovdje.
– Nitko nije duševno zdrav! – rezolutno će čovjek u bijelom. – Psihijatar koji utvrdi da ste duševno zdravi, običan je pacer! I u prividno najzdravijih ljudi, ukoliko je liječnik dovoljno vješt, otkrit će se lepeza najrazličitijih duševnih bolesti. Pogledajte samo svijet u kojem živimo! Zar mislite da su ga stvorili uravnoteženi ljudi? Zar mislite da u njemu možete ostati zdravi i duševno stabilni?
– Niste baš optimist! – uzdahne Banić, sad već pred vratima do kojih ga je mali liječnik doveo.
– I optimizam je psihopatološki sindrom – reče liječnik, pa ga propusti u sobu. – Izvolite, sjednite i raskomotite se.
Banić se umorno strovali u niski dvosjed neugledne klupske garniture, presvučene skajem, a mali, pomalo smiješni čovjek u bijeloj kuti zasjedne za poširoki uredski stol, pa se nalakti. Banić je imao osjećaj da liječniku noge ne dosežu do poda, nego da njima pod stolom lamata poput malog školarca.
– Kako!? – začudi se istražitelj.
– Tako! Ja sam doktor Nemeth... a vi, tko ste vi?
– To je malo teže objasniti – oklijevao je Banić. – Ja sam neka vrst privatnog istražitelja...
– Oho! E, vama je onda stvarno potrebna naša pomoć.
– Ne, ne! – branio se Banić. – Zar niste čitali u novinama kako se otvara sve više privatnih agencija koje se bave klasičnim policijskim poslovima: prikupljanjem dokaza, istragama... Slažem se s vama da nitko nije duševno zdrav, iz čega proizlazi da je i meni potreban tretman, ali ovog bih časa zaiskao od vas nešto sasvim drugo.
– No, no?
– Prošle godine u rujnu, na vašem je odjelu boravila osoba o kojoj bih htio doznati nekoliko podataka.
– Vi dobro znate da su podaci o našim pacijentima stroga tajna. Da samo znate na kakve se sve načine mogu zlouporabiti.
– Doktore Nemeth – pogleda ga Banić pravo u oči. – Ja nemam nikakvih instrumenata kojima bih vas mogao nagnati da mi kažete nešto što ne želite. Jedino što bih mogao uraditi, bilo bi to da kao potencijalni luđak, jer kao što rekoste duševno zdrav nije nitko, pokušam na vama izvesti obaranje fizikalnih zakona.
– Ha, ha, ha! Pa vi mi prijetite! – smijao se doktor. – To je stvarno zabavno. No, recite, tko vas to tako silno zanima?
– Vlatko Kosor.
– Ne znam tog gospodina – otpovrne doktor Nemeth, nakon što je malo porazmislio. – Ali, tko bi ih sve i pamtio! Pričekajte da pogledam u dokumentaciju. Nego, biste li mi kazali kako se zovete?
– Nikola Banić.
Dr Nemeth promrmlja nešto, a potom se baci na traganje po zelenim fasciklima koji su bili neuredno zgurani u ormar od crne hrastovine. Mrmljao je nešto i dalje, i preturajući dosjee dodavao svom administrativnom spremištu još više nereda. Zatim, kao da se dosjetio, iznenada usklikne: – Rekli ste: Nikola Banić!?
– Da.
– A tko vam je Nika Banić?
– Kćer... kćerka. Zašto pitate?
– Pa, ako se ne varam, ona je djevojka mog sina. Zar niste znali da... kako to oni kažu... hodaju? Vaša kćerka i moj Aladar?
»Aladar!« pomisli Banić, Bože dragi, kao ljubavna priča iz austrougarskih vremena! Kontesa Nika i ulanski poručnik Aladar! Mala lukavica ništa mu nije rekla! Ćut će ga već!
– No, čuli ste valjda?
– Nis... ovaj, jesam. Površno...
– Znate, dođu vam oni tako...
– Gospodine Aladar! Pardon, gospodine Nemeth! – prekine ga Banić, kome se nije pričalo o pubertetskim ludorijama svoje kćerke. – Ostavimo to za kasnije! Strašno mi se žuri. Biste li mogli pronaći taj dosje?
– Rekli ste: Natko Pokos? – reče doktor, vidno neraspoložen što Banić nije prihvatio sudjelovanje u očinskim povjeravanjima.
– Ne. Vlatko Kosor!
– Aha, evo ga! – uzvikne Nemeth vadeći traženi fascikl. Otvori ga i izvuče iz njega hrpicu neuredno poslaganih papira, pa ih stane proučavati, poluglasno mrmljajući.
– Zaprimljen 10. rujna 1989... šuti, ne jede, ne pije... odbija razgovor... medikamente... rijetki slučajevi govora s isprekidanim govornim nizom... To vam je neka vrst paranoidne fiksacije. Nakon tjedan dana podatniji... pokušaji kontakta osciliraju... Čudan slučaj! Recidivist.
– Recidivist?
– Da. Godine 1975. hospitaliziran zbog pokušaja suicida letalnom dozom trankvilizatora iz barbituratne skupine. Slušajte, vi vjerojatno ne baratate psihijatrijsko-medicinskom terminologijom?
– U pravu ste.
– Tad ću vam prepričati onako kolokvijalno o čemu se radi.
– To će biti najbolje.
– Prema ovom što tu piše, tog vašeg Kosora dopremila je ovamo njegova rođakinja, ili prijateljica, Alicija Mesić. Pacijent je bio u lošem stanju. Odbija komunicirati s okolinom jer se ne drži dovoljno vrijednim te okoline. Njegova podsvijest, pothranjena tko zna kojim okolnostima, generira snažan osjećaj krivnje, koji mu blokira motorne i akcijske sposobnosti i sužava obzor volje...
– Kakve krivnje? – zanimao se Banić, kao istražitelj osjetljiv na tu riječ.
– To je laičko pitanje, koje podrazumijeva složen medicinsko-psihijatrijski odgovor i elaboraciju koju ne biste mogli pratiti. Prevedimo na kolokvijalni govor! Krivnja može biti stvarna, mala i velika, ali može biti i posve fiktivna. Primjerice, fiktivna je krivnja: »Kriv sam što je otac napustio majku«, ili, u još goroj fiktivno-alegorijskoj varijanti: »Kriv sam što je jesenas otpalo lišće s drveća.« Stvarna krivnja: »Gurnuo sam čovjeka pod kotače tramvaja« ima visok realno-motivacijski stupanj. Ali, i stvarna, beznačajna krivnja, primjerice: »Zgazio sam mrava«, ili »Progorio sam opuškom naslon kino-sjedalice«, može se u dijalektici svijesti podići do nivoa i kvalitete najsnažnijih krivnji, kakve su genocidna, čedomorstvena, izdajnička i slično...
– Imate li uvida u to kakva je bila njegova krivnja? – zanimalo je Banića.
– Teško je to reći – zamisli se doktor. – Naime, pacijent poput Kosora kadar je sasvim realno, racionalno i egzaktno opisati krivnju koja nema nikakvog biografskog pokrića. On do u najsitnijih detalja može deskribirati događaj u kojem je spoznao udio vlastite krivnje, a da se taj događaj nije nikada ni zbio...
– A zašto to radi? – zine Banić, zatečen ovim čudnim mogućnostima.
– Kad bih to znao, možda bi me citirali u stranoj stručnoj literaturi – nasmije se dr Nemeth. – Radi to zbog mnogobrojnih razloga! Posrijedi može biti najobičnija frustracija, životni neuspjeh, nesigurnost, upamćenje iz najranijeg djetinjstva, sve to može biti generator izgradnje najkompleksnijih sustava krivnje. Imao sam pacijenta koji je, zbog toga što ga je ostavila žena, počeo sebe držati glavnim krivcem visoke inflacije u Jugoslaviji.
– Izliječili ste ga?
– Ne. Završio je u zatvorskoj bolnici. Pobjegao je odavde i ubio ženina ljubavnika! Ali, pazite, to s tim nema mnogo veze. Vaš Kosor je mogao doživjeti ljubavno razočaranje i zbog toga se držati krivcem tuđe smrti.
– Dobro, doktore! – pokušavao je Banić dovesti stvari u red. – Koja je vrsta krivnje mučila Kosora? Zacijelo se nije držao krivcem za inflaciju i raspad Jugoslavije...
– Ne! To ne! Ležao je ovdje kod nas, gledao u zid i, kako piše u dokumentaciji, neprekidno ponavljao kako je ubio čovjeka. Tražio je i svećenika, a bogami, jednom se čak i pokušao ubiti. Zaletio se glavom u radijator.
– Nije li možda rekao koga je to ubio?
– Pa zar bi to bilo važno? – upita Nemeth. – Tu u papirima imam detaljno opisan tretman. Razgovorima sam pokušavao obespredmetiti i nulificirati njegov upravo opsesivni kompleks krivnje. Pitao sam koga je to ubio, ali mi nije znao odgovoriti. Pa, naravno, kad je mora ubojstva bila tek projekcija nejasnih frustrativnih iskustava. Jednom je, na moje inzistiranje, sasvim nesuvislo rekao da njegovu žrtvu ne bismo mogli ni pronaći, jer sada leži na dnu mora. Pazite, rekao je na dnu mora. Da slučajno inkliniram postfreudističkim tlapnjama, zacijelo bih u sintagmi »dno mora« trebao tražiti psihoanalitičko-metaforičko zrcaljenje prapočela, to jest mora kao neke vrste uterusa čovječanstva i filogenetskog prapočela, te bih povrat ishodu morao držati povratkom zalasku, odnosno opsesioniranjem slikom smrti i morbidnim ispunjavanjem zone svijesti razornom energijom thanatosa.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:02 am





19.


»Dvije su stvari pale na zemlju iz beskrajnih svemirskih prostora«, zadovoljno je mislio Nikola Banić: »meteorit iz sibirskih tajgi i Chet Baker!« Po povratku iz ludnice, sasvim je razumno da čovjek po tisućiti put presluša svoju najdražu ploču. »Chet Baker Sings« vraća mentalno zdravlje i ravnotežu duha, stanja opet tek sitnim korakom razdvojena od lucidne otkačenosti. Što bi doktor Nemeth rekao na bakerovsko nježno brisanje venecijanskog stakla? Na mekan i, kako je jedan u džez do guše upetljan suvremenik rekao, »dimljiv« način, razbarušeni izgnanik, nesretni junkie, romantik bez nade i čudovište trube, Chet Baker izvodio je svoju noćnu baladu, uokvirujući je samosažalnim tonovima trube, koja jedva da bi se pokatkad odvažila na avanturu izlaska iz srednjeg registra. »Jesu li ljudi, koji nikad nisu doživjeli ono melankolično i paučinasto Tes, I can't get no place with you tek bića drugog reda,« razmišljao je Banić, ulazeći u sporednu i prometno sasvim izdvojenu Čazmansku ulicu.
U toj je ulici živjela Zorica Klisović, prijašnja supruga vlasnika raznih pivnica i bivšeg boksača mutne internacionalne prošlosti, osoba koja ga tako nepogrešivo izvlači iz časovite opijenosti metafizikom bakerovskog džez-standarda. Zaustavi kola ispod nadstrešnice garaža što su se u dugom nizu pružale pored dvije visoke zgrade, neke vrste arhitektonskih blizanaca, teška srca ugasi kazetofon, u kojem zastane mukla Bakerova truba, pa izađe napolje, na kišu. Iako se bližio Božić, snježna bjelina nikako nije htjela smijeniti kišu, te su se nadolazeći teški olovni oblaci, što slute na snijeg, uvijek iznova pokazivali kao prevara ćudljive prirode. Zakopča duffel coat, kojim je konačno zamijenio prelaki montgomery, omota se crnim šalom, koji je potjecao još iz vremena roditeljskog doma, pa uđe u predvorje zgrade A. Druga zgrada nosila je znak B, i to je bila jedina stvar po kojima su se razlikovale.
Nakon što je poduže vrijeme zvonio na vratima stana na petom katu, otvorila mu je mlada, vitka žena, pomalo napadne i pretenciozne ljepote, kakvom ponekad zrače umjetne plavuše, utegnuta u svilenu kućnu haljinu, debelo namazanih usana i jako naglašenih očiju, po čemu se Baniću učinilo da je upravo odnekud stigla, ili se ovog časa nekamo sprema. Stiješnjenim prostorom hodnika širio se agresivan miris parfema, Baniću sasvim nepoznat, jer su parfemi bili nešto u što se ponajmanje razumio. Kada bi o onom groznom ženskom blagdanu vrludao po parfumerijama, da kupi Lidiji miris, redovito se vraćao s bočicom, koja je na onu pravu podsjećala tek nazivom, bojom ambalaže ili zaštitnim znakom.
– Što trebate? – upitala je žena i polako pritvorila vrata, suzivši prostor kroz koji se navirila. Vidjelo se da živi sama, i da se boji napasnika koji upadaju u tuđe stanove.
– Ja... ja sam istražitelj – uzmuvao se Banić, razmišljajući treba li joj pokazati idiotsko rješenje sa zelenim biljegom, ili se osloniti na moći verbalna uvjeravanja.
– Kakav istražitelj? Ja sam se rastavila od Klisovića! Nemate ovdje što tražiti!
– Nisam policijski istražitelj – pokušavao ju je smiriti.
– A, tako! Već sam mislila da su policajci, koji su redovito dolazili u kuću zbog mojeg bivšeg supruga. Budući sam rastavljena, red je da me konačno puste na miru.
– Ja sam nešto drugo. Privatni istražitelj... – reče on, pa joj ipak pruži papir, kojim se potvrđuje da mu je »dozvoljena privatna djelatnost privatnog istraživanja u svrhu prikupljanja dokaza, kao i tome pripadne radnje iz člana br...«.
Zorica uzme papir i letimično ga pogleda s jedne, a potom i s druge strane.
– Jučer su ovdje bili nekakvi seljaci u prošnji. Majka, kćerka i sin. Imali su istu ovakvu potvrdu s biljegom, na kojoj piše da im se kao pogorjelcima dozvoljava prikupljanje sredstava prošnjom.
Uzimajući papir koji mu je vratila, Baniću se učini da će propasti u zemlju od stida. Gdje su ona »dobra stara vremena« kad je imao plastificiranu iskaznicu, na kojoj je pisalo da može uraditi »sve«!
– Htio sam samo nekoliko časaka porazgovarati s vama – doda, nadajući se da nije pocrvenio.
– O mom bivšem mužu?
– Pa ne baš o njemu – otezao je on – nego, točnije rečeno, protiv njega. Time ju je kupio! Otvorila je širom vrata, pomaknula se u stranu i pustila ga da uđe u kuhinju. Kuhinja se zrcalila redom i čistoćom. Pretpostavljao je da joj Klisović plaća pozamašnu alimentaciju, zbog čega se zacijelo nije morala baviti prozaičnom gnjavažom kuhanja. U tome je bila tajna uredne kuhinje, koja je u njenom stanu morala imati samo dekorativni karakter, nešto poput reprodukcije na zidu ili venecijanske gondole u regalu pored Krležina kompleta.
Sjeo je za kuhinjski stol, a ona ga je ponudila napolitankama. Pristojno je odbio, jer je napolitanke posljednji put jeo u vojsci, te mu se činilo normalnijim pojesti kuhinjski podložak, ili plastično voće što je ležalo u košarici na hladnjaku.
– Puba je opet nešto učinio? – zapita ona tonom u kojem se nazirala zluradost.
– Volio bih dokazati da jest. Pretpostavljam da je sa svojim pomoćnicima ubio antikvara Vlatka Kosora. Ili im dao nalog da ga ubiju. Čuli ste za Vlatka Kosora?
– Na žalost, ne! Da išta znam, sigurno bih vam rekla. Posve bi mi odgovaralo da ga na nekoliko godina strpaju u zatvor...
– Inkomodira vas?
– Inkomodira! – zapjeni se Zorica. – Smiješno je reći da me inkomodira! Ne da mi da živim! Prisiljava me da mu se vratim, da mu dam malu, ucjenjuje me, prijeti, šalje mi svoje ljude, naziva telefonom...
– Možda ne može bez vas?
– On da ne može bez mene! Smiješno! U životu nisam upoznala većeg egocentrika. Sve je to zbog naše kćerke Barbare. Nju bi on htio, ali mu je ne dam. Borim se svim silama da je što manje viđa.
– Zašto?
– Zato da što manje može utjecati na nju. Zar biste vi svoje dijete dali kriminalcu?
– Tvrdite da je Klisović kriminalac? – sa zanimanjem će Banić.
– Naravno da jest! Barem je bio tamo u inozemstvu. Ne smije više natrag ni u Francusku ni u Njemačku.
– A kojom se vrstom kriminala bavio?
– Pa, o tome... – zastane ona – ne znam baš mnogo. Upoznala sam ga tek kad se vratio. Ali, po onom što sam uspjela doznati, radio je prljave kriminalne poslove za razne gazde.
– Nasilje? – upita Banić.
– Naravno! – spremno će ona. – Utjerivanje para, premlaćivanja, zastrašivanja, možda čak i ubojstva. Što ćete, o takvim se stvarima ne govori ženi...
Banić se zagleda u glupe napolitanke, ispunjene ružičastom filom, sve više zabavljen neobičnom pretpostavkom koju je morao iskušati. Nakašlje se i skloni u stranu zdjelu s keksima, koje više nije mogao gledati, pa je onako povjerljivo upita: – Jedan od onih za koje je radio je i Herr Ruprecht?
– Svakako! – brzo će ona, ne nalazeći u njegovu pitanju ništa neobično. – Koliko znam, i u posljednje vrijeme najviše ga plaća Ruprecht Ransmaver. Zapravo, mi smo se rastavili prije šest mjeseci, tako da vam o tome, s kim sada radi, ne bih mogla govoriti. Ali, prije šest-sedam mjeseci, bio je još u čvrstoj vezi s Ruprechtom.
– Poznavao je i Hagena? Rudigera Hagena? Naravno, prije no što se utopio!
– Da.
– Jesu li Rudiger i Ruprecht zalazili u vašu kuću?
– Ni govora! Nikad! Ruprechta nisam čak nikad ni vidjela. A s Rudigerom me samo upoznao.
– Gdje? – osjeti Banić da se približava zanimljiv dio izdajničke priče, kojom ojađena žena pokušava svog bivšeg supruga strpati onkraj brave.
– U Velom Lošinju. Lani smo kraj kolovoza proveli u tom mjestu, zato što je on imao nekakav posao s Rudigerom i Ruprechtom. Barbara i ja smo se uglavnom same kupale i sunčale; a on je jurio naokolo... radi nekakvih poslova o kojima su uglavnom šutjeli preda mnom.
– Ne znate o čemu se radilo?
– Ne baš... – zamisli se ona, kao da se pokušava prisjetiti događaja koji su se zbivali prošloga ljeta. – Nešto sam uspjela naslutiti, ali ne znam koliko su moje slutnje blizu istine. Vi zasigurno znate da su Rudiger i Ruprecht draguljari? Mislim da je njihov čest boravak na Jadranu bio uzrokovan time što su ovdje primali pošiljke koje su stizale brodom.
– Pošiljke dijamanata? – upita Banić.
– Ne znam. Vjerojatno. Nisu govorili o dijamantima, nego samo o pošiljkama, ali... onako... o pošiljkama s velikim početnim slovom.
Banić kimne glavom, pokazujući da mu je jasno, a ona nastavi: – Tog ljeta svi su bili uzbuđeni, jer su iščekivali nekakvu važnu pošiljku koja je trebala stići brodom iz Afrike. Čula sam slučajno, krišom, Pubin telefonski razgovor. Mislim da se radilo o tome da pošiljka ne smije stići u Rijeku, nego da ju treba preuzeti kad brod uđe u Kvamer, valjda negdje kod Unija ili Cresa...
– A kako? – prekine je Banić.
– Taj Rudiger je imao veliku jahtu. Zvala se po nekoj popularnoj seriji. Mislim, »Gradić Peyton«...
– Zvala se »Dinastija« – ispravi je on.
– I to znate! E pa, koliko sam uspjela doznati, Rudiger je trebao isploviti noću, dočekati brod i preuzeti pošiljku.
– To je trebao uraditi sam?
– Da. Sasvim sam. Osim toga, Puba se bojao mora, a Ruprecht je baš tih dana izbivao. Trebao se vratiti na Lošinj kad pošiljka bude na sigurnom.
– Očito je tada Rudiger poginuo. Naravno, zajedno sa ženom, a pošiljka se zagubila – učini se Baniću kako mu je poznat kraj te priče.
– Ne! – usprotivi se ona. – Rudiger i Vicki poginuli su dva, ili tri dana nakon što je on već preuzeo pošiljku. Nitko ne zna zašto su isplovili uoči nevremena.
– Dobro, što se dogodilo nakon što su Rudiger i njegova žena poginuli?
– Čekajte da se sjetim! Ah, da... Puba je mene i Barbaru na brzinu spakirao i poslao nas avionom u Zagreb. On je ostao i rekao da mora prisustvovati Vickinom sprovodu, i da je zbog nečeg potreban Ruprechtu. Vratio se desetak dana kasnije, poprilično ljut i nervozan... mislim da me tada prvi put istukao, što je poslije činio redovitije...
Ona zašuti, uzme napolitanku, pregrize je i polovicu vrati u zdjelu. Na toj polovici ostao je jasan trag jarkog ruža za usne.
– A pošiljka? Što je bilo s pošiljkom?
– Pa, to sam vam već rekla – reče ona. – Pošiljku je valjda preuzeo Rudiger... one noći.
– Ništa više ne znate? – uzdahne Banić, vidjevši je kako svejednako šuti i gleda nekamo u stranu.
– Ne – tiho će ona. – Bojim se da će vam to biti premalo da ga strpate u zatvor.
– Nikad se ne zna. Možda bih mogao nagovoriti riječku policiju da ga ispita i utvrdi što zna o smrti jednog radnika »Brodospasa«.
– »Brodospasa«!? – začudi se Zorica.
– To vam je duga priča! – odmahne on rukom, želeći valjda reći neka time ne razbija sebi glavu. – A što znate o Ruprechtu?
– Sad... nešto malo... – kolebala se, tako da on nije znao zna li uistinu malo ili ne želi govoriti mnogo. – On je, navodno, bio velik kolekcionar umjetnina. Ali u tome nije pokazivao baš osobit uspjeh.
– Ne razumijem.
– Izgleda da su ga naveliko varali. Jednom se Puba vratio iz Slovenije, neobično zadovoljan što je Ruprechtu uspio osigurati nekakav stari pavlinski oltar. Potom ga je vodio po slavonskim samostanima, u potrazi za bjelokosnim križevima...
– Pavlinski je oltar bio lažan?
– Ne! Čini se da je bio autentičan. Ali je Ruprecht kupio svu silu falsifikata. Rudiger nam je jednom o tome pričao i smijao se na njegov račun. Tvrdio je da je Ruprecht, kad se radi o dijamantima, nepogrešiv lisac, ali kad se radi o umjetninama, da je nedozrelo dijete koje je lako prevariti. Pričao je kako je u Italiji kupio obrednu staklenu vazu, na kojoj su gravure bile izvedene električnom obradom. Potom je kupio Modiglianija na kojem boja jedva da se uspjela osušiti. Neke od njegovih baroknih anđeoskih skulptura bile su od prešane mramorne prašine...
– Zar je bio takav pacer?
– Govorili su da je takav zaljubljenik u umjetnine... da jednostavno izgubi zdrav razum i zdrave oči, čim se nađe u prilici da nešto kupi.
– Ruprecht je znao da su mnoge od stvari koje je kupio faksifikati?
– Mislim da nije – zamisli se ona. – Ili, uglavnom nije. Kad bi mu eksperti odbijali atribuciju, tvrdio bi da su nestručni. Ako je nešto i znao, trudio se da sama sebe uvjeri u suprotno, u slatku laž...
– A Vicki, jeste li poznavali Vicki Hagen? – upita je on iznenada.
– Slabo – reče ona s nekom nelagodom u glasu, kao da joj nije drago prisjetiti se Rudigerove žene. – Ali, Puba ju je bolje poznavao. Mislim da je prema njoj gajio naklonost, koja prelazi...
– Kako je Rudiger gledao na to?
– Rudiger za takve stvari nije mnogo mario. Bio je dvadesetak godina stariji i u pitanjima seksa mnogostrukih interesa. Bar koliko je meni poznato!
– A taj vaš Puba? Tko mu je zapravo dao tako blesav nadimak?
– Ja – reče ona ponosno, tako da je njemu odmah postalo neugodno. – Ja sam završila studij književnosti, i to je moja najveća ljubav koje se nikad neću osloboditi. Kćerci sam dala ime Barbara, po onoj veličanstvenoj pjesmi Jacquesa Preverta, a mužu sam smislila nadimak po Krleži.
– Krleža se nije zvao Puba – reče Banić, sasvim nevičan literaturi i svemu onom što uz nju ide.
– Znam! – pogleda ga Zorica prijekorno. – Ali je u njegovim neusporedivim djelima sva sila momaka koji se zovu Puba. Niste primijetili?
– Nisam – snuždi se on. – Površno sam čitao. Nekako sam više usmjeren na džez.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:02 am



20.


Parkiran ispred škole u Križanićevoj, koja je na sreću ponovo postala gimnazija, čekao je da Nika izađe iz zgrade. Isprva polako, pomalo suzdržano i stidljivo, počeo je padati snijeg. Vidio ga je pri odsjaju ulične svjetiljke, a zatim je, kao da ne vjeruje vlastitim očima, ispružio ruku napolje i osjetio ga na dlanu. Pogledao je prema školskom ulazu i spazio Nikinu razrednicu, bivšu drugaricu a sadašnju gospođu, kako napušta školu i odlazi svom obližnjem samačkom domu. Dopadala mu se ta jednostavna i sjetna stara žena, ali otkako je saznao da napuhani Tamarin odlazi na roditeljske sastanke, posve je prestao posjećivati razrednicu svoje kćerke. Znao je da će uskoro i Nika strčati niza stubište i doći tu pored ulične svjetiljke na urečen sastanak. Bili su već pomalo tužni ti njihovi povremeni sastanci, njihovi jedini kontakti što su završavali večerom u nekom bezveznom lokalu. Zapravo, sve manje su se sastajali i sve slabije se razumjeli; ona je bivala sve starija i ozbiljnija, sve više u onoj dobi kada ti roditelji prestaju biti svakodnevna potreba, a on je sve dublje zapadao u vlastitu samoću, čudaštvo, džez i nastrani posao.
– Tata, snijeg! – pritrčala mu je radosno, mlatarajući starim ruksakom, nabavljenim zacijelo na nekom stranom vojnom otpadu, jer se nošenje knjiga u školskoj torbi držalo nečim sasvim izvan trenda.
Poput vihora je uletjela u kola, poljubila ga i zalupila iz sve snage vratima.
– Nisi u kamionu! – prekori je on, mrzovoljan, iako se u duši radovao svakom ovakvom sastanku.
– Kamo ćemo na večeru? – upita ga Nika.
– Morali bismo u »Lagvić«... pod Sljeme...
– Može. Zašto kažeš »morali bismo«?
– Kasnije će doći Komar. Javio mi je da večeras moramo porazgovarati o nečem važnom.
– Komar! – vikne ona. – Koliko ga dugo nisam vidjela! Gdje je on? Ostao je u policiji?
– Da – preko volje će Banić, pa krene.
Kad su bili na Britanskom trgu, na onom mjestu gdje se cesta počinje penjati uzbrdo, on se odvaži upitati je nešto što ga je mučilo još od razgovora s minijaturnim psihijatrom. Nakašlje se pa, svladavajući unutarnji otpor i nelagodu, reče: – Nisi mi se pohvalila da imaš dečka.
Nika ga pogleda ljutito, uzme s police njegov Marlboro i zapali cigaretu.
– Nisi mi čak ni rekla da pušiš!
– Koji ti je bog, tata? – tresne ona ljutito kutijom cigareta o policu. – Kad god zapalim cigaretu, ti se ljutiš i čudiš. I o kakvom to dečku fantaziraš?
– Pa... ovaj... Aladar, čini mi se da se tako zove.
– Ma, kakav Aladar! Taj mi se nabacuje! Bila sam s njim dva puta u kinu, i jednom kod njega.
– Čuvaj se, on je zacijelo lud!
Njoj ništa nije bilo jasno. Ljutito je otpuhivala dimove i mjerkala ga ne bi li prozrela koji se to vrag s njim događa.
– Otkuda ti to da je Aladar lud?
– Otkuda! – reče on podrugljivo. – Njegov gospodin otac tvrdi da ne postoje mentalno zdrave osobe. Valjda će njegov sin biti među luđima?
– Ne pričaj koještarije! Aladar je prvak zagrebačkih srednjih škola u matematici!
– Čitao sam o debilima – nastavi on prividno spokojno – koji množe u glavi šesterocifrene brojeve i vade dvocifrene korijene, a nakon toga se penju na krov i kukuriču. Osim toga, mora da taj Aladar nema više od »metar cvancik«!
– Tata, hoćeš li prestati s tim Aladarom! On je samo jedan od mojih foliranata. I nema »metar cvancik«, nego je visok gotovo kao ti. Samo se još ne brije.
– Znači, nije na oca – reče on i projuri upravo pored kuće na Pantovčaku, čiji su vlasnici bili Rudiger i Vicki Hagen. Kao da naslućuje o čemu otac razmišlja, Nika ga iznenada zapita: – Što je novo s onim groznim slučajem na kojem si radio?
– Ništa! Sve se tako zaplelo da ću najvjerojatnije dignuti ruke.
Kad su sjeli u ugodan mir »Lagvića«, u kojem večeras nije bilo glazbe, i naručili večeru, ona se vrati njemu najneugodnijoj temi.
– Tata, to je nevjerojatno! Mama ga je nokautirala!
– Koga!? – začudi se on, iako je već slutio o kome bi mogla biti riječ.
– Pa, Tamarina! Nakon što je izgubio mjesto u ministarstvu, zbog čega će se morati vratiti u privredu, ako mu poduzeće već nije riknulo, oni su se posvađali. U jednom trenu on je gurnuo mamu tako da je pala na krevet, a ona je ustala i nokautirala ga. Tata, ali ne bilo kako nego baš onako kao u boksu!
– Pa, što?
– Pa, ništa. Za desetak dana se razvode! Nakon što ga je mama nokautirala, Tamarin je tako pošizio da je spakirao stvari i otišao iz stana. Ali, sutradan se predomislio i nazvao mamu. Rekao je da je stan njegov, pa da bi bio red da se nas dvije odselimo.
– Krasno! – reče Banić.
– I jučer smo, onako totalno u gabuli, odlučile sve poslati k vragu, pa smo otišle u Graz. Njegovim autom!
Bio je to Lidijin stil, znao je Banić. Kad bi joj došla »žuta minuta«, ostavljala bi sve i odlazila u gigantski šoping. Vraćala se smirena i sređena, ali prazne lisnice i s ogromnim dugovima na svim mogućim kreditnim karticama, bez kojih nije znala živjeti.
– Tamo sam ti kupila božićni poklon! – iznenada će ona, pa počne rovati po ruksaku. Zatim, radosna što je u sveopćem kaosu uspjela pronaći dva zamotuljka, izvadi poklone i stavi ih pred njega.
– Jebem mu! – ote se njemu. – A ja sam poklon za tebe zaboravio kod kuće!
– Što si mi kupio? – upita ona radoznalo. Spadala je u osobe koje u svako doba s jednako iskrenom radošću mogu primati poklone.
– Neka to bude iznenađenje!
– Znaš što mi je prije te svađe kupio Tamarin?
– Ne.
– Nekakvu bezveznu osamsatnu limunadu iz vjeronauka.
– Ne razumijem.
– Ma, neke kazete s filmom o Isusu!
– Ma, pusti ga! – odmahne on rukom, pokazujući tako što misli o Tamarinu i njegovu poklonu. – Ne misliš valjda da bih ti ja mogao kupiti nešto tako trivijalno?
– No, hoćeš li razmotati paketić? – navaljivala je Nika.
On potrga šareni austrijski papirić i iz njega izvuče mali crni walkman sa slušalicama, na čijoj je desnoj strani pisalo »Sony«.
– Ono! – reče, razmišljajući što bi s tim trebalo raditi.
– Sada se od svog džeza nećeš morati odvajati ni trena. Možeš ga slušati u uredu, u kolima, u krevetu, na zahodu, kod zubara...
– A ovo? – upita on, razmatajući manji paketić.
U njemu je bila kazeta s crno-bijelim fotosom njemu prepoznatljive i drage izbrazdane face, visoka čela i vjeđa što su gotovo posve skrile oči. Pored lica, zlatnim je slovima pisalo Chet Baker sings and plajs from the film »Let's Get Lost«.
Nika shvati njegov ushit, pa reče: – Prodavač mi je rekao da je to posljednje što je taj tip snimio.
Nakon što mu je pokazala kako se rukuje walkmanom, brzo su dovršili večeru pa je on počeo nervozno pogledavati na sat. Ali, nije prošlo mnogo a na vratima se pojavio inspektor Komar.
– Zar si to ti, Nika? – rekao je uistinu začuđeno, jer Banićevu kćerku nije vidio bar tri godine. – Bogami, Nikola, ti ćeš svoju kćerku moći ubrzo udavati.
– Za Aladara... – reče on mrzovoljno, nakon čega ga Nika ošine strogim, ljutitim pogledom.
Komar nije htio jesti, popio je tek čašicu vinjaka, a potom su sjeli u Banićev auto i odvezli Niku kući u Kamaufovu.
– Mama još živi s Tamarinom? – upita je Komar dok je izlazila. Glas mu je bio nesiguran, valjda stoga što se pribojavao da bi takvim pitanjem mogao povrijediti Banića.
– Neki dan ga je nokautirala! – veselo im odmahne Nika, pa s vojničkim ruksakom na leđima utrča u vežu.
– Nisam shvatio!? – okrene se Komar Baniću, koji je upravo pritiskao papučicu gasa.
– Ni ja – otpovrnuo je kratko Banić.
Krenuli su Petrovom prema Medveščaku, a zatim se popeli na Cmrok. Snijeg se dobro primao, ali se mala »četvorka« ipak uspjela popeti do »Šumskih dvora«. S prvim snijegom Banić nije morao razmišljati o zimskim gumama, jer ih je već imao. Poput mnogih nemarnih ljudi, ljetos ih nije ni skidao s kotača. Skrenuo je nalijevo i zaustavio automobil na parkiralištu. Pred njima se pružala široka, strma, snijegom pokrivena ledina, poznato zagrebačko sanjkalište, koje će već sutra vrvjeti djecom i odjekivati njihovim smijehom i povicima.
– No? – reče Banić, pa zapali cigaretu.
– Radi se o stvarima koje ti ne bih smio reći...
– Preskoči formalne predgovore!
– Ti si Doganu rekao da zatraži informacije od Interpola? – upita Komar.
– Da.
– Izgleda da ih je dobio – tihim će glasom Komar, kao da se boji da bi ga netko mogao uhvatiti u nedopuštenoj raboti.
– Što mi to vrijedi! – otpuhne Banić dim. – On mi ih sigurno ne bi odao.
– Možda bih ti ih ja odao – još tiše će Komar. – Naime, uspio sam zaviriti u njegove papire.
– Ne mogu te nagovarati. Ali, valjda ti je jasno koliko bi mi to značilo...
– Pronašao sam podatke o dva čovjeka. Nekakav Rudiger Hagen i Ruprecht Rans... Raus...
– Ransmaver – pomogne mu Banić.
– Imaš pravo! O tom Ruprechtu imaju vrlo malo. Imao je problema s vlastima kad ga je tužila Noldeova fundacija, jer je bio u posjedu tri Noldeova falsifikata. Ali, dokazalo se da ih je kupio, a ne pokušavao pustiti u promet, tako da su ga tužbom pokušali prisiliti da oda ime prodavača, ne bi li došli do falsifikatorske mreže. On je to učinio, pa se uspio osloboditi sudskih formalnosti. Drugi se put pojavio na sudu kao tužitelj aukcijske kuće, kod koje je kupio lažnog... kako se ono zvao... ne mogu se sjetiti imena slikara... Jebi ga!
– Dobro da si se sjetio i onog prvog!
– Ništa se više o Ruprechtu nije moglo doznati... ali, riječka policija ima zanimljiv podatak...
– Da čujemo i to!– poigravao se Banić ključićem automobila.
– Nekoliko dana po smrti Rudigera i njegove žene, zatečen je u njihovoj kući u Velom Lošinju. Nije uhapšen, jer ih je uspio uvjeriti da mu je pokojni Rudiger dugovao nekakvu sliku...
– A, ovaj drugi?
– E, što se Rudigera Hagena tiče, tu ima više zanimljiva materijala. Njemačka je policija sumnjala da se bavi nedopuštenom trgovinom dijamantima, koji su brodom stizali u Hamburg, gdje je Hagen živio.
– Otkuda?
– Iz Angole. Uspjeli su mu postaviti zamku u hamburškoj luci. Roba je zaplijenjena, ali se nikom na brodu nije moglo ništa dokazati.
– A Hagen?
– On im je umakao. Izgleda da ga je netko u zadnji čas obavijestio. Ali, u svakom slučaju, »hamburška veza« je propala, tako da se pretpostavlja da je Hagen morao pronaći novu importnu luku. Možda je baš zbog tog razloga tako često boravio u nas, u blizini Rijeke. Inače, zna se da je imao dobre veze i poznanstva u angolskim ambasadama u Amsterdamu i Parizu. Pretpostavlja se da je bio vrlo opasan.
– Kako to? – zapali Banić novu cigaretu.
– Jedan od ljudi, koji su pomogli njemačkoj policiji da presiječe »hamburšku vezu«, nađen je mrtav. Pretpostavljalo se da bi svjedočenjem mogao poprilično ugroziti Hagena.
– Naravno, ništa nije dokazano?
– A kako i bi! Ljudi koji trguju dijamantima imaju veliku mogućnost da parama ušutkaju sve one koji im se na bilo koji način suprotstave.
– A u kakvoj su vezi bili Rudiger Hagen i Ruprecht Ransmaver?
– Rudiger je bio Ruprechtov dobavljač. Unatoč diskreciji što vlada u toj vrsti posla, čini se da je Ruprecht Ransmaver bio vlasnik kontrolnog paketa Rudigerovih draguljarnica. Tako da u poslovnom smislu Rudiger postoji samo kao ime, a Ransmaver posjeduje gotovo sve.
– I to je sve? – upita Banić mirno, ne želeći precjenjivati vrijednost Komarovih nalaza. Sada mu je bilo jasno da su Ruprechtu i Rudigeru izmaknuli dijamanti preuzeti s angolskog broda. Rudiger ih više nije mogao tražiti, ali Ruprecht jest! A Klisović? Klisović je valjda bio samo unajmljen pas tragač?
– Da, to je sve! Želiš reći da to nije ništa? – zlovoljno će Komar.
– Ne, ne! – smekša se Banić i potapše ga po ramenu. – Mnogo će mi koristiti... samo... ne znam zašto se uopće gnjavim svim tim. Ta dva soma maraka gotovo da sam već potrošio...
– Kakva dva soma maraka?
Ne rekavši ništa, Banić pokrene kola i vrati Komara do »Lagvića«, gdje ga je čekao njegov automobil. Potom se brzo spustio do Britanca i svratio u kafić da popije kavu. Pijući espresso, začuo je s uključenog radio-aparata meke, čarobne zvuke Charliea Mingusa, ali je odmah neka budala prišla skali i prebacila aparat na prijenos utakmice. Paco nije bio u blizini, jer je još uvijek trajala posljednja večernja predstava filma o unakrsnom tucanju i pušenju.
Prije no što će leći, svratio je u ured i iz džepa izvadio svoj neočekivani božićni poklon, svjestan da će već sutradan morati svratiti u »Jugoton« i zamijeniti kazete što ih je kupio za Niku. Kakav peh, kupiti baš isto što joj je kupio i Tamarin!
Stavio je slušalice walkmana na uši, a potom shvatio da je kazetu s Bakerovim pjesmama zaboravio u automobilu. Htio je iskušati kako radi ta čudna mala sprava, koja će mu omogućiti da sluša džez čak i u zubarskoj čekaonici, i prva kazeta što mu je pala u ruke bila je ona koju je ukrao u Kosorovu antikvarijatu.
»Sony« je radio fantastično, zvuk je bio snažan i čist, premda su na kazeti bili mutni telefonski zapisi. Pokuša iskušati sve komande, pa počne premotavati vrpcu unatrag i unaprijed. I tad, sasvim slučajno, vrpca se zaustavi na onom mjestu gdje se nalazila poruka koja ga je svojedobno živo zainteresirala: »Čini se da je ipak tu. Ako se ne varam, bila je na groblju. Bojim se da će se dogoditi nešto strašno, jer... sam... morao sam javiti i Klisoviću«. Znao je tu poruku već naizust, ali ovaj put ga je nešto drugo zainteresiralo. Glas onog koji je telefonirao! Shvati da je poruku slušao na starom kazetofonu, u kojem već odavno nije bio promijenio baterije, tako da je motor vukao traku nešto sporije i izobličavao glas. Jer, glas koji je čuo na starom kazetofonu nije poznao, ali ovaj tu, u novom »Sonyjevom« walkmanu, bio mu je dobro poznat.
Bio je to glas velološinjskog homoseksualnog kvazislikara. Igor Galb je, dakle, nazvao Vlatka Kosora i izrekao rečenicu koja se pokazala proročanskom: »Bojim se da će se dogoditi nešto strašno...«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:02 am





21.


Ujutro je Zagreb osvanuo pod snijegom, čija bjelina u gradskom središtu nije imala nikakve šanse da opstane. Pod nogama ljudi što zorom hitaju na posao, pretvarao se u prljavu sivu kašu, čija je jedina svrha da vam uprlja i promoči cipele. Svjestan nezgodne činjenice da ga okolnosti ponovo zovu na more, na Lošinj, koji zasigurno ne poznaje mrzlu jutarnju bljuzgavicu, Banić je izašao na Britanski trg, progurao se između piljarskih štandova i na kiosku naručio par toplih kobasica. Bio je to brzinski obrok u prolazu, onaj oblik ishrane kojom je očuvao kakvu-takvu liniju, na kojoj mu je svojedobno pozavidjela bivša supruga. U hladnom jutru, prostor oko pečenjarnice bio je ispunjen oblačcima tople pare, što je ovom mjestu davalo čudnu prijatnost. Okrenuo je leđa babama sa sirom, mlijekom, jajima i polutkama kao cekin žutog kukuruznog kruha, oslonio se o metalni pult i pokušao jesti kobasicu, tako vruću da ju je jedva pridržavao sa dva prsta. Sa strane su ga radoznalo promatrali debeli, prežderani golubovi, prava ekološka pošast grada.
– Detektiv, platiš kobasicu? – stvorio se odnekud Paco, pocupkujući u nesolidnim niskim cipelama i skromnom kaputiću, koji ga je zacijelo slabo grijao. – Znaš, u gabuli sam s lovom. Prodal sam odijelo i kupil enciklopediju.
– Pohvalno – reče Banić, pa naruči još par kobasica i dva piva.
– Vidiš kak se od riječi »kobasica« da napravit »Bok Cica!« – reče Paco, pokušavajući uhvatiti vreli doručak.
– Ne da! – primijeti Banić.
– Dobro, ne da! – razočarano će Paco. – Kužim, samo jedno slovo zajebava! Inače bi sve bilo O.K. Imal sam davno neku žensku, Cicu, al' se veza raspala. Kaj možeš! A pogle ovo! Od riječi »tramvaj« možeš napravit »vatru«, i još ti par slova ostane ko čisti luksuz...
– Što će ti to? – čudio se Banić, brišući maramicom masne prste.
– Išel bum na kviz! Prijavil sam se za test. Ako prođem, pala bu neka lova – reče Paco, mljackajući punim ustima.
– Kakav kviz?
– Pa, ono, navečer na telki... Slažeš neke brojke, preturaš riječi, tak jedno dvajst minuta, a posle ti plate.
– Sigurno si zbog toga kupio enciklopediju? – polako je shvaćao Banić.
– Da – kratko će Paco, odveć zabavljen doručkom, koji je ravnomjerno zalijevao pivom. – Jedina greška ovog kioska je kaj nemaju gemišta. A mogli bi imat!
– Gospodine Baniću! – priđe im bradati mladić s okruglim naočalama, koji je Baniću bio odnekud poznat.
– Tražio sam vas u uredu, ali mi je čistačica iz kina rekla da ste valjda tu negdje na placu. Došao sam u vezi s našim dogovorom. Sjećate me se, to sam ja, Šimek!
Banić pretrese po glavi ono malo dogovora što ih je pamtio, ali mladića nije mogao nikamo smjestiti.
– Kaj, ziher sumnjate da vam se žena fuka s nekim? – prostodušno će Paco, rukavom otirući usta.
– Što vam je, čovječe, pa ja sam neoženjen! – pobuni se mladić, držeći valjda da je kino-operaterova primjedba neuljudna i neumjesna.
– Dogovorili smo se nešto? – upita Banić.
– To sam i pretpostavljao! – uzdahne bradati. – Zaboravili ste!
– Vjerojatno – otpovrne istražitelj.
– Ja sam sa »Zagrebačkog trećeg«. Sjećate se, dogovorili smo se da ćete doći u naš studio radi razgovora.
»Još i to,« pomisli Banić, prisjetivši se kako je na tu gnjavažu nevoljko pristao samo radi Nike.
– Čujte, i ja bum nastupil na televiziji! – umiješa se Paco.
– Tko vam je ovaj? – pogleda bradati mladić Paca.
– Sad sam se sjetio – petljao je Banić. – Ali, bojim se da ovaj tjedan to neće biti izvedivo. Možda već danas po podne, a najkasnije sutra ujutro, putujem poslovno na Lošinj. Ostavite to... kad se vratim.
– Vama očito nije do medijske promičbe?
– Do čega!? – začudi se Banić.
– Nema veze – kao da je odustajao bradati. – Dajem vam još jednu priliku, a nakon toga vam je naš medij zatvoren.
– Da mi daju sva ta slova unapred, sto godina ne bi složil tu »promičbu«! – gledao je Paco začuđeno za mladićem koji je odlazio. – Čuj, sad idem, nisam sinoć premotal rolu.
Banić krene prema Rokovoj ulici, gdje je jučer ostavio kola. Prije no što će na Lošinj, učini mu se korisnim još jednom porazgovarati s Alicijom Mesić, djevojkom koja je nakon Kosorove smrti vodila antikvarijat u Maitićevoj ulici. Upalio je motor i uključio auto-radio. Komentator je u apokaliptičnom tonu oslikavao gomilanje oružja i armija u Zaljevu, tvrdeći kako se Irak do 15. siječnja neće povući, nakon čega će rat biti neizbježan. U Americi antiratne demonstracije slične onima iz vremena vijetnamskog angažmana. Banić se prisjeti mladosti; dolazi li ponovo vrijeme Boba Dylana, Woodstocka i »Easy Ridera«? Zaustavio je auto ispred antikvarijata, zadovoljan što unutra vidi svjetlo.
Alicija je djelovala staloženo, čilo, čak pomalo i radosno; vidjelo se da je brzo preboljela poslodavčevu smrt.
– Zamislite! – reče mu nešto kasnije, dok su sjedili u pokrajnoj prostoriji. – Jednog se jutra ovdje pojavio njegov advokat s oporukom, po kojoj je polovicu antikvarijata ostavio meni... a drugu nekakvoj dobrotvornoj organizaciji.
– Znači, polovica je vaša?
– Izgleda da je sve moje, jer se dobrotvorna organizacija već raspala... radi nedostatka sredstava... Ali, vi ste sigurno došli zbog onog posla...
– Pa, ne toliko... koliko radi toga što bih htio saznati tko ga je ubio.
– Ali, to nije vaš, nego policijski posao!
– Jest – reče on. – Ali, pokojni mi je Kosor platio dvije tisuće maraka za koje mu nisam obavio ništa...
– Što su dvije tisuće maraka! – reče ona. – Pogotovo uz ovaj smiješan tečaj. Ne dovršivši rečenicu, ona hitro ustane i odmakne sliku na zidu, pa s jednakom spretnošću s kakvom je to nekoć radio Kosor otvori zidnu blagajnu i stavi pred Banića originalno zapakiran svežanj petstotica. – Tu je oko sedam tisuća maraka – reče ona, a u očima joj se zacakliše suze.
– Ali, zašto?
– Tako... Vlatko je ipak moj dobrotvor. Htjela bih da pronađete njegovog ubojicu!
– Mislite da bih ja to mogao uraditi?
– Mislim! Vi ste osoba koja ulijeva povjerenje. Vjerujem da biste ga mogli pronaći...
– Ne! – nasmije se on. – Nisam na to mislio! Mislite li vi da bih ja mogao uzeti tolike pare za posao kakav teško da mogu obaviti? Gledajte, pronaći i uhvatiti ubojicu znači imati suradnike, pomagala, laboratorije, službene informacije, arhive, doušnike... znači ponajprije imati ovlasti, autoritet i legitimitet. Sve što ja imam, to je unajmljena, poluprazna kancelarija, telefon s dvojnikom, plan grada i polovnu »četvorku«. Legitimitet dokazujem općinskim rješenjem s biljegom, istim onakvim kakvo posjeduju slastičari, buregdžije i staklari. Kad policijski inspektor zakuca nekom na vrata, tad se taj smrzne od straha. Kad ja pokucam nekom i pokažem mu svoje smiješno rješenje, tad me taj može tužiti zbog uznemirivanja. Kad policijski inspektor potraži ubojicu, iza njega je čitav moćni državni mehanizam i tradicija institucije kojoj pripada, a iza mene je tek vlastita tvrdoglavost i smušena zakonska regulativa, u kojoj će temelj moje djelatnosti možda već sutra netko osporiti. Policija će nadživjeti sve, čak i državu, a ja neću ni »Narodne novine«, u kojima će izaći jednostupačna odredba kojom se ukida mogućnost djelovanja privatnih istražiteljskih agencija. Zar biste takvom čovjeku povjerili ovaj svežanj novčanica?
Ona pošuti i obori pogled kao da se stidi; vidjelo se da razmišlja. Zatim ga pogleda jednako suznim očima i prozbori: – Bih! I ne budite tako samosažaljivi!
– Dobro – reče on, zatečen. – Potpisat ćete mi punomoć, a pare ću uzeti obavim li posao... ali, možda bih mogao samo malu akontaciju... Rekavši to, on s laganim osjećajem stida izvuče iz svežnja na stolu šest plavih novčanica, a ostalo gurne u stranu. Brzo mu je potpisala punomoć, našto joj je on rekao radi čega je svratio u antikvarijat.
– Jeste li ikada čuli za Igora Galba?
– Nikad! – sigurnim će glasom ona. – To je neka važna osoba?
– Kosor ga je upoznao u Velom Lošinju. Nekoliko dana prije no što će me pozvati, primio je njegovu paničnu telefonsku poruku.
– Kako znate da je primio telefonsku poruku?
On se zbuni tražeći brzo uporabljiv odgovor, ali ga Alicija pretekne: – Odmah sam posumnjala da ste vi ukrali kazetu iz telefonske sekretarice. No, ako vam je koristila, tad vam opraštam. Zašto vas je uopće zvao?... Vlatko.
– Htio je da pronađem Viktoriju Grubić.
– Tko je Viktorija Grubić?
– To je ona njegova davna ljubav kojoj niste znali ime. Prošlog ju je ljeta, izgleda sasvim slučajno, susreo u Lošinju. Čini se da su obnovili vezu... ali je ona bila udata...
Alicijino je lice bivalo sve zabrinutije.
– I tad se dogodilo to... da su Viktorija i njen muž stradali. Nevrijeme je potopilo njihovu jahtu, a oni se utopili.
Ona je šutjela; vidjelo se da malo od svega toga razumije.
– Neshvatljivo je kako me mogao unajmiti da mu pronađem osobu već godinu dana mrtvu!
– Možda nije znao – nagađala je Alicija.
– Znao je. Posjedovao je novinski izrezak u kojem je to pisalo. Zatim, zašto mi je rekao da mu je Viktorija žena?
– Možda je to imalo figurativno, simbolično značenje.
– Možda – slegne Banić ramenima. – Jeste li ikada čuli za Pubu Klisovića?
Po izrazu njena lica odmah je vidio kako ni za Klisovića nije čula. Njezin posao zacijelo su bile samo stare knjige, a u Kosorov privatni život nije imala pristupa.
– Psihijatar, čiji je bio pacijent, tvrdi da je Kosora progonio osjećaj krivnje, fiktivne ili stvarne... Tvrdio je, navodno, da je ubio nekog. Je li pred vama ikada spomenuo takvo što?
– Indirektno – reći će ona nakon kraćeg premišljanja.
– Jednom je kazao da je počinio smrtni grijeh. Ali, ima više smrtnih grijeha.
– Naravno – reče Banić pa ustane, spreman da ode.
– Čekajte! – skoči ona. – Prošli ste put zatražili da vam provjerim nešto...
Nije odmah shvatio o čemu je riječ, ali tad vidje da ona iz stola vadi katalog bernske aukcije starih knjiga i rukopisa. Bio je već gotovo zaboravio na tu knjižicu, ne smatrajući je nimalo značajnom.
– Pregledala sam nekoliko povijesti judaizma, čak sam konzultirala i Židovsku općinu, ali da bi takva knjiga postojala, u povijesti nema ni najmanjih indicija. Jednom riječi, radi se o nekakvoj izmišljotini ili prevari.
– Kakva je to onda knjiga?
– Nikakva! – reče ona, kao da se ljuti što on to ne shvaća. – Rekla sam vam, nepostojeća! Ali, ako knjiga ne postoji, autor je povijesno autentična osoba. Natan od Gaze, ili Nathan Gazati, bio je kairski kabalist, vjerojatno padavičar, koji je slijedio lažnog židovskog Mesiju Sabataja Cvija i bio njegov najveći pobornik.
– Tko je Sabataj Cvi?
– Sefard iz Izmira. Živio je u sedamnaestom stoljeću. Proglasio se za Mesiju koji će sve narode spasiti ropstva i na Zemlji uspostaviti Božje carstvo jednakosti i pravde. Na njega se odnosi i naslov navodnog rukopisa »Amirah«, što znači: »Naš gospodar i kralj, njegovo visočanstvo koje slavimo«. Po svemu sudeći, kad bi knjiga postojala, morala bi biti neka vrst njegove biografje.
– I što je bilo s njim? – upita Banić, u pitanjima judaizma zadnji nevježa.
– To je suluda priča! Sabataj Cvi počeo je propovijedati svoj mesijanski nauk i ubrzo stekao pristalice u većini zemalja židovske dijaspore, u Grčkoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Srbiji, Perziji, Maroku, Alžiru, ali i u zapadnoevropskim zemljama. Tursko Carstvo, u kojem je živio, bilo je razdrto ratovima, tako da je šutke gledalo na širenje Cvijevog pokreta. No, 1666. konačno je uhapšen i sproveden u Carigrad, gdje je pod prijetnjom smrtne kazne prešao na islamsku vjeru. Ali, ni to nije pokolebalo njegove sljedbenike, koji su i sami počeli prilaziti Alahu. Kasnije je Cvi interniran u Ulcinj, gdje je i umro. Natan od Gaze, navodni autor ovog apokrifa, otišao je u Rim i nastavio širiti principe Cvijeva mesijanizma.
Banić je bio pomalo zbunjen ovim povijesnim traktatom, a nikako nije znao kako povezati izmišljotinu iz bernskog kataloga s tužnim sudbinama Rudigera, Vicki i Vlatka Kosora.
– I kakav je vaš zaključak? – reče, više da bi priveo razgovor kraju no što bi vjerovao u njegovu korisnost.
– Kad bi ta knjiga postojala, u bogatim bi židovskim krugovima predstavljala vrijednost veću od... vreće dijamanata! Za nju bi se mogla postići cijena o kojoj bi pisala žuta štampa širom svijeta. I to mjesecima!
– No, dobro – reče on, još uvijek u nedoumici. – Ako ta knjiga ne postoji, kako to da se našla u katalogu ugledne aukcijske kuće?
– Nije se našla! – reći će ona, zadovoljna dojmom što ga je proizvela. – U tome i jest štos! Pogledajte ovaj katalog! Ima šezdeset pet listova. Knjiga se uvezuje tako da se arci papira presavijaju na četiri dijela, pa bi ovaj katalog morao imati šezdeset četiri ili šezdeset osam listova. Kad se pažljivo razmakne hrbat, vidi se da je list s podacima o navodnoj biografiji Sabataja Cvija naknadno ulijepljen, nakon čega je knjižica, najvjerojatnije, ponovo obrezana.
– Šta to znači?
– Znači da je netko uzeo adekvatan papir, odštampao na njemu podatke o izmišljenoj knjizi i vješto ubacio list u već postojeći katalog – završi ona ponosno.
– Zašto bi to uradio?
– Tko zna zašto? – raširi ona ruke, pokazujući da ni njoj nije to jasno. – Možda zbog kakve podvale, prevare, oklade... tko će to znati!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:03 am





22.


Rano ujutro prošao je preko Britanskog trga do parkirališta u Rokovoj, gdje ga je čekao automobil. Imao je u džepu punomoć Alicije Mesić, i zbog sasvim određenih razloga odlučio je ponovo, po treći put, otići na Lošinj. Ali, prije će svratiti u Rijeku, gdje će obaviti nekakav poslić, sitnu provjeru zamisli koja ga je kopkala. Krenuti na Badnjak na službeni put i provesti Božić u upornom i dosadnom njuškanju, nije baš držao osobitim izborom, ali ga to nije ispunjavalo zlovoljom. Uostalom, na kakav bi pametniji način mogao provesti taj obiteljski blagdan, on koji već poduže vrijeme i nema obitelji? Nemalo se začudio kad je na prostoru gdje su stajali parkirani automobili, naletio na Paca, koji je nagnut nad motor stare »peglice« nešto šarafio. Automobil je djelovao kao da je zahvaćen svim mogućim motornim bolestima.
– Otkad ti imaš auto? – upita ga otključavajući vrata »četvorke«. – Nemoj mi samo kazati da si prodao enciklopediju i kupio kola.
– Brat mi je otišel u vojsku i ostavil mi kola. Samo, neki vrag lupa u getribi.
– I znaš voziti?
– Negkaj! U vojski sam bil u auto-jedinici. Vozil sam kampanjolu. A kam ti ideš?
– Na Lošinj.
– Kaj mogu nekaj za tebe napravit? Sad sam motoriziran.
– Motoriziran si dok ga negdje ne razbiješ – primijeti Banić, pa sjedne za upravljač. – Ako ti nije teško, prigledaj da mi se netko ne mota oko ureda. Vraćam se za dan-dva.
Čuo je kako Paco nešto za njim viče, ali se nije osvrtao. Zakrenuo je oko Britanskog trga i krenuo prema izlazu iz grada, ne bi li se što prije dokopao Karlovačkog auto-puta. Putovanje je bilo lako i jednostavno, jer se snijeg na cesti bio posve istopio, tako da se tanka bijela površina vukla samo po okolnim livadama i šumama. Nije bilo magle, ali je zrak bio nekako vlažan, mutan i težak. Zaobilazio je dosadne šlepere i hladnjače, ali osobnih kola nije bilo mnogo na cesti. Ljudi se zacijelo nisu micali od kuća, spremajući se za riblju večeru i sutrašnjeg blagdanskog purana. Uključio je radio na kojem su upravo najavili nekog čovjeka koji je ispred imena imao »pater«. Pokušao je promijeniti frekvenciju, ali je na drugoj stanici govorio nekakav »fra«. Ubacio je traku u kazetofon, pitajući se je li džez poganska ili svjetovna glazba. Vraga, o Parkeru su govorili kao o Proroku, o Coltraneu kao o Mesiji, a nije li jednom netko nazvao Milesa prvosvećenikom? Jedino je Chet Baker bio bez ikakve aureole, bez ikakvih anđeoskih krila.
Iza Karlovca po cesti su se stale razvlačiti raspršene maglene zavjese, polegnute po kotlinama, dok su zaobljene brežuljkaste kupe stršile iznad bijele koprene. Morao je malo usporiti, ali nije previše brinuo; toliko je već puta izašao na kraj i s većim nevidjelicama. Dimljivi Bakerov glas dobro se uklapao u maglene zasjede što su ga vrebale na zavojima. »How deep is the midnight sea«, rasipao se glas džezističkog Jamesa Deana, tako da se Baniću činilo kako je taj stih dobar glazbeni okvir za ponoćnu dramu, koja se odigrala na uzburkanom moru nedaleko od otoka Unije.
Rijeka, taj grad koji je toliko volio zato što je u svoju zavodljivu arhitekturu srednjoevropske luke znao upiti sav onaj tipični nered i neizvjesnost lučkog grada, bila je sva iskićena božićnim uresima. Pa ipak se činilo da za to nitko i ne mari. U jednom velikom izlogu spazio je bjelobradu lutku u crvenoj odori, naš čudan hibrid kapitalističkog Svetog Nikole i komunističkog Djeda Mraza, postavljenog negdje između svojih pravih termina. Uistinu se na svakom koraku moglo vidjeti kako se četrdesetak godina komunizma »našalilo« s tradicijama i ispreturalo ih na najnevjerojatnije načine.
Prošao je autobusni kolodvor i parkirao kola uz obalu. More je bilo uzburkano i sivo, neprijateljsko, nimalo nalik na ono ljetno kakvo poznaju kontinentalni turisti. U neposrednoj blizini bio je vezan veliki nizozemski brod, oko kojeg su se motali dokoni mornari. Neki su pijanci teturali oko zanjihanih palmi, čijim se egzotičnim lišćem poigravao hladni kvarnerski vjetar. Odmah se vidjelo da ljudi pripadaju onom soju čijem je pijanstvu povod pijanstvo samo, a nikako ne prvi slobodni Božić.
Ušao je u Lučku kapetaniju s pritajenom bojazni da neće uspjeti doći do onog što ga zanima. Imao je solidnih iskustava i dobro se snalazio u općinama, poštama, policijskim stanicama, sizovima, kolodvorima, ali ni u jednoj lučkoj kapetaniji nikad nije bio. Gdje li samo čuvaju podatke koji mu trebaju, i kako li se zove funkcija čovjeka na čija vrata treba zakucati? Upravlja li lučkom kapetanijom direktor, ili kapetan?
Oslonjen o ovalni stup, s velikom mornarskom vrećom na ramenu, stajao je mornar koji je žvakao žvakaću gumu.
– Oprostite – reče Banić – trebali bi mi podaci o brodovima koji su boravili u riječkoj luci.
– Hi, pal! – reče mu nasmijani mornar na iskvarenom engleskom.
Sasvim razočaran, Banić se okrene i spazi kako je iz jednog ureda izašla ženska u usko pripijenom kombinezonu od jeansa.
– Gospođo! – vikne za njom kad je vidio kako hita prema hodniku.
Ženska zastane i pogleda ga. – Kad bih bila gospođa! – reče glasom u kojem kao da je bilo nezadovoljstva zbog toga što nije gospođa. Rastavljeni muškarci Banićeve dobi teško mogu shvatiti tu vrst nezadovoljstva. – Što trebate?
– Pa, ovaj... imam sasvim neobičnu molbu.
– No, recite! – požurivala ga je ona. Nije bila bas lijepa, ali je u izrazu imala nešto strašno privlačno. Pjegavo lice, puna usta i velike plave oči gotovo hipnotičke prodornosti.
– Ukoliko je to moguće, htio bih doznati koji su sve brodovi pristali u riječku luku krajem osmog i početkom devetog mjeseca prošle godine.
– Vi ste iz policije?
– Kad bih bio iz policije, otišao bih pravo k vašem šefu, lupio službenom iskaznicom po stolu i naredio da mi se to u roku od deset minuta donese.
– Bili biste tako strogi? – pogleda ga ona ispod oka pa se blago nasmije.
– Što treba gospodin? – razlegne se glas visokog čovjeka u finom, tamnom odijelu. Da ga je obukao zbog Badnjaka, vidjelo se po tome što je u desnoj ruci držao mali sendvič s tunjevinom. Stao je blizu ženske, po čemu se vidjelo da kani igrati ulogu njena zaštitnika.
– Zanima ga popis brodova koji su uplovili u Rijeku prošlog ljeta.
– Oho! Valjda zbog industrijske špijunaže! – pokušavao je dugajlija biti duhovit. – Tko ste vi uopće?
– Nikola Banić.
– Bravo! I ja sam Nikola Banić! Pa što? – prasne u smijeh muškarac, a djevojka se lagano odmakne od njega. Vidjelo se da joj njegova blizina nije nimalo ugodna. – Radi čega vam treba taj popis?
– U večernjoj školi dobili smo zadaću iz poznavanja našeg kraja. Mene je dopao lučki promet – reče Banić, gledajući sve više u djevojku a sve manje u nadutog klipana.
– Ako se ne predstavite, mogao bih pozvati i policiju! Znate, ljudi koji ulaze ovamo i raspituju se za poslovne tajne, mogu biti i...
– No, dobro – mirnije će Banić. – Ja sam privatni istražitelj iz Zagreba. Radim na jednoj stvari radi koje bi mi takav podatak bio dragocjen.
– Svatko može reći da je privatni istražitelj. Osim toga, sumnjam da u nasoj zemlji postoji takva profesija.
– Postoji, postoji! – uplete se ženska. – Gospodine Kontrec, čitala sam u novinama da su u Beogradu i Novom Sadu otvorene takve agencije...
– Lili! – okrene se on njoj. – Beograd i Novi Sad skoro da i nisu »naša zemlja«!
S osjećajem stida, proklinjući u sebi općinske pisarčiće, Banić izvadi svoje grozno rješenje i tutne ga Kontrecu pod nos. Ovaj ga nevoljko uzme i letimično pročita, pa ga vrati vlasniku.
– Grozno nepismeno! – reče. – Morate napraviti pismenu zamolbu, pa ćemo vam za desetak dana riješiti. Ali, sumnjam da će rješenje biti pozitivno...
Antipatični se tip okrene i povuče žensku, koju je oslovio s »Lili«, za sobom, pa nestane u prostoriji, u kojoj se zacijelo slavilo predbožićno slavlje. Banić je još vidio kako se Lili okrenula i pogledala ga kao da joj je neugodno, te kako je neuljudnom klipanu ispala tunjevina sa sendviča.
Banić izađe sasvim nezadovoljan i u obližnjem kafiću naruči duplu kavu. Zapali Marlboro i kroz prljavo se okno zagleda u sivu površinu uzburkanog Kvamera. S radio-aparata, koji je stajao na polici pored žestokih pića, orio se prepjev jedne od božićnih pjesama. Sutra je Božić, shvati on, pa radio-stanice zdušno nadoknađuju polustoljetnu apstinenciju.
Na vratima kafića pojavi se djevojka iz lučke kapetanije. Stajala je neko vrijeme na ulazu pretražujući pogledom lokal, a kad ga je ugledala, gotovo da je potrčala prema njemu. Imala je na sebi na brzinu prebačen kožni kaput s krznenim ovratnikom i šarenu platnenu torbicu pod rukom.
– Vi ste zbilja privatni istražitelj? – upita ga ona, a u očima joj se zacakli nešto nalik na radost.
– Jesam.
– Super! – pljesne ona rukama. – Pročitala sam toliko romana o privatnim istražiteljima.
– Maloprije ste se mogli uvjeriti kako moj posao nije tako romantičan kao u romanima...
– Ma, pustite onog idiota! Mogao je mirne duše zažmiriti i dati vam podatke.
– Ali nije.
– Zato sam došla ovamo! – suučesnički ga pogleda ona.
– Vidjela sam kroz prozor kako ste zamaknuli u kafić. Sada svi slave... neprimjetno ću vas odvesti u arhiv.
– Hoćete li nešto popiti? – upita je on dok mu se budila nada.
– Pa, može, može... Zatražila je vinjak, a kad je došao na stol, popila ga je tako hitro da se Banić začudio.
– Krenimo sad! Poslije će biti teže – rekla mu je vadeći novčanik.
Htio je prosvjedovati, ali ga je ona pretekla i brzo platila za oboje.
– Neka! – rekla je. – Nisam se nadala da ću u životu naletjeti na privatnog detektiva.
– Nisam ja baš... pravi privatni detektiv – reče on, ali te finese njoj nisu bile važne.
Vratili su se u lučku kapetaniju, ona je na portirnici uzela ključić i povela ga u podrum, gdje se, kako mu je povjerljivo šapnula, nalazi ono što traži. Iako podrumska, prostorija u kojoj se nalazio arhiv nije bila ropotarnica pretrpana besmislenim hrpetinama papira, nego sasvim pristojno mjesto na kojem ništa nije izgledalo prašno i staro.
– Rekli ste, sedmi mjesec prošle...
– Kraj osmog i početak devetog – ispravi je on. – Sve ono iza sedmog rujna prošle godine ne znači mi ništa.
Uzela je debelu knjigu s police, prelistala je i pribilježila neke brojeve, a zatim sjela za stol na kojem se nalazio kompjuter. Otvorila je ladicu stola i izvukla iz nje prvo jednu, a potom i drugu plastičnu kutiju s disketama, otvorila je i izvadila ovitak s crnom, kružnom pločicom.
– Glupani nisu kupili tvrdi disk, pa je sve rasuto na stotinama disketa – rekla je ljutito, ali Banić nije shvatio tu primjedbu.
– U istražiteljskom poslu ne koristite »PC«? – upitala je, vidjevši ga kako pomalo u čudu iščekuje što će se dogoditi.
Uključila je kompjuter, a potom otkucala nešto na tastaturi. Na crno-zelenom ekranu pojavilo se nešto nalik na naslovnicu knjige. Zatim je ponovo pritisnula nekoliko tastera i na ekranu je iskočio niz naziva, praćenih nerazumljivim znacima i brojkama.
– Evo, to vam je.
– Zapravo – petljao je on, zbunjen onim što je vidio – zanima me samo jedna stvar. Je li u tom periodu uplovio bilo koji brod iz neke od afričkih država?
Djevojka bez riječi pritisne taster i ekranom lagano krenu redovi podataka, koje je ona pomno pratila. Htio je nešto reći, ali mu je ona dala znak da je ne ometa, stavivši prst na usta.
– Evo! – reče Lili, i sama zadovoljna što je pronašla. – Jedan jedini. Teretni od petnaest tisuća brutto registarskih tona, s tovarom kaučukovca. Kompjuter kaže da je uplovio u luku 3. rujna, u tri sata ujutro.
»Znači da je pored Unija morao proći noću« pomisli Banić, zadovoljan ovom spoznajom.
– A iz koje je zemlje došao?
– Plovio je pod panamskom zastavom, tako da je teško reći koja mu je domicilna zemlja. Naime, ne znam rastumačiti sve ove šifre zdesna...
– Možete li bar otkriti koja mu je polazišna luka? – upita on.
Nakon što je kraće vrijeme iščitavala sitna, treptava slova, ona sigurnim glasom reče: – Luanda u Angoli.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:04 am




23.


Na putu za Lošinj čitavo ga je vrijeme pratila kiša. Kišom ispran Bakarski zaljev, opustošen i upropašten, izgledao je kao najdosadnije mjesto na svijetu, tako da mu se nekoliko puta učinilo da nikad neće biti kraja njegovom začaranom krugu. Nekoliko se puta, čudeći se i sam tome, prisjetio plavooke Lili, lakomislene djevojke iz Lučke kapetanije, koja ga je odvela u tihi i skroviti podrumski arhiv, fascinirana njegovim zvanjem. Kako to da ni u jednom času nije pomislio iskoristiti njeno čudno povjerenje? Možda stoga što je bila jedina osoba fascinirana njegovim mučnim i ponižavajućim poslom zabadanja nosa u tuđe prljavo rublje. Nije li joj trebao reći kako je jednom jedan od klijenata tražio da mu kao dokaz preljubništva donese plahtu s tragovima sperme, na kojoj se valjala njegova žena s ljubavnikom. Možda bi joj na taj način definitivno srušio iluziju da su privatni istražitelji domaće, romantične replike Phila Marlowa i Lewa Archera i drugih izmišljenih klipana kojima ni imena ne zna.
Putovi u Veli Lošinj, kao po nekoj staroj navadi, završavali su u kući Peršićevih. Uistinu, u njihovu se domu ponajmanje osjećao kao gost. Zaustavio je časkom kola u Malom Lošinju, u posljednji čas se sjetivši kako treba kupiti sitne božićne poklone, bar za njihovu petgodišnju kćerku.
Kad je stigao, obradovali su mu se kao gostu koji od pamtivijeka svraća u njihov dom, i jedva pristali da mu naplate sobu. Nekako im je uspio utrpati pare, ali je zato morao pristati da s njima provede Badnju večer. Jeli su ribu, spravljenu s provansalskim travama, a potom rožatu, iako je on pretpostavljao da badnja večera podrazumijeva samo ribu. Pored šarenog božićnog drvceta svjetlucao je mali televizijski aparat, na kojem su se redali prizori iz raznih crkvi, a katolički su velikodostojnici izricali svoje blagdanske poruke puku, jednako stereotipne kao što su bile poruke svjetovnih gospodara, iz vremena kad crkva nije imala slobodan pristup televizijskim ekranima. U čudnom svijetu, u kojem su jednakom brzinom nicali otmjeni dućani »Benetona« i »Pierrea Cardina«, kao i sirotinjske menze, ove su poruke djelovale poput plemenitih i uzaludnih poanti bajki koje mu je nekoć u djetinjstvu čitala majka.
U deset je iznenada ustao i rekao kako ih mora napustiti na sat vremena, što je moralo čudno zazvučati, jer u to doba u Velom Lošinju nema nikakva razloga radi kojeg bi normalan čovjek izašao napolje.
Ali, Banić je imao razlog; radi njega je i došao iz Zagreba.
Kiša u maloj luci ravnomjernom je žestinom bubnjala po ceradama, kojima su bili prekriveni zaljuljani ribarski čamci. Putom od glatkog, ispranog kamena krenuo je uzbrdo prema stanu Igora Galba, pretpostavljajući da će ga na Badnju večer pronaći kod kuće.
Mali trg, na kojem se nalazilo samoposluživanje, nestao je u potpunom mraku, jedino svjetlo dopiralo je s prozora spavaće sobe nesretnog kvazislikara; bilo je to svjetlo šarenih žaruljica s božićnog drvceta. S osjećajem kajanja, što baš na Badnju večer ometa nekog u zasluženoj privatnosti, ušao je kroz otključan ulaz i zakucao mu na vrata.
– Zar vi!? – začudio se Galb, dok je Banić, ne čekajući da ga pozove, brzo skinuo vlažan kaput i objesio ga na vješalicu u predsoblju.
– Oprostite! – reče. – Žao mi je što dolazim u ovako neprilično vrijeme, ali morao bih vam postaviti nekoliko pitanja.
– Dođite sutra... sa... sada...
– Sutra će već možda biti kasno. Ne razjasnite li mi odmah neke stvari, moglo bi se dogoditi da budete optuženi kao suučesnik...
Galb je, čini se, spadao u one koji se brzo prestraše, pa ga je uveo u sobu. U prostoriji se ćutio neugodan zadah indijskog štapića, kauč i fotelja bili su prekriveni crnim baršunom, u kutu je stajao klavir, a pored njega okićeno drvce, osvijetljeno raznobojnim žaruljicama. Slike po zidovima predstavljale su uglavnom ženske i muške aktove, a sudeći po nemogućim anatomskim disproporcijama, morale su biti Igorovo djelo. No, Igor nije bio sam. Pored klavira, na debelom sagu, sjedio je vitak crnomanjast muškarac, ne stariji od domaćina, obučen u uske kožne hlače i zlaćastu košulju. Nosio je dugu, lijepo njegovanu kosu, kratke brčiće i, ako Banića nije varalo svjetlo – umjetne trepavice.
S osjećajem nelagode, Banić sjedne u meki baršun i zagleda se u mladića, koji stidljivo ponikne pogledom.
– Radi se o vrlo delikatnom razgovoru, pa bi za vas bilo najbolje da ga obavimo bez svjedoka.
Galb nježno dotakne mladića po ramenu pa ga pošalje u drugu sobu. Kao da je to jedva dočekao, crnomanjasti momak hitro ustane i nestane za vratima.
– Giorgio ionako ne razumije hrvatski – reče nesigurnim glasom Galb. – Uostalom, zbog čega mi u trenu mira upadate u prebivalište i ispunjate me plahošću, strahom, dapače...
– Ostavite se gluposti i dobro me poslušajte! – prekine ga Banić, nemajući strpljenja za njegove spomenarske replike. – U posjedu sam stanovite trake, uzete iz telefonske sekretarice pokojnog Vlatka Kosora. Na njoj je zabilježena vaša poruka. Nedugo nakon toga Kosor je ubijen na izuzetno svirep način, a njegov stan i antikvarijat gotovo ispreturani. Sve su to činjenice, što vas i gospodina Klisovića, kojeg spominjete u poruci, čine nedvojbeno sumnjivim. Predam li kazetu policiji, u najboljem ću vam slučaju natovariti na vrat čitav niz vrlo neugodnih saslušavanja, a u najgorem pak slučaju i nešto teže.
Rekavši to, Banić izvuče iz džepa kazetu i pokaže je mladiću, po čijem se izrazu dalo zaključiti da u potpunosti razumije rizik kojem je izložen.
– A ako je ne predate policiji... što tražite zauzvrat?
– Imate li kazetofon?
Umjesto da odgovori, mladić pokaže prstom. Pored iskićenog drvceta stajao je baterijski kazetofon sa dva velika zvučnika. Banić priđe kazetofonu, ubaci u nj kazetu i uključi »play«. Začuje se glas, koji je toliko puta preslušao, nedvojbeno Igorov:
»Čini se da je ipak tu. Ako se ne varam, bila je na groblju. Bojim se da će se dogoditi nešto strašno, jer... sam... morao sam javiti i Klisoviću.«
– To je vaš glas? – zapita Banić kad se poruka odvrtjela.
– No, što tražite za tu kazetu? – upita Galb, umjesto da potvrdi ono što je bilo očigledno.
– Sve! – reče Banić pa strpa kazetu u džep. – Kad mi otpjevate sve po redu, dat ću vam kazetu i prešutjeti da uopće postojite.
– Zar biste uradili nešto takvo... nešto protupropisno?
– Rekao sam vam da nisam policajac, nego privatni istražitelj. Ali, nemojte misliti da čak i pravi policajci ne umiju odijeliti funkcionalnost od zakonitosti.
Mladić je šutio poigravajući se tasterima kazetofona. Prije no što će sve otpjevati, zacijelo je u mislima tražio neke druge putove uzmaka. Shvativši njegovu dvojbu, Banić se odluči poslužiti lukavstvom, pa tiho reče: – Vi vjerojatno ne znate kako sam postao privatni istražitelj?
Galb ga radoznalo pogleda.
– Nekoć sam bio policijski inspektor – govorio je polako, trudeći se da zvuči uvjerljivo i autoritativno – sve dok me nisu istjerali s posla zbog grubosti i prekoračenja ovlasti. Budale su tvrdile da imam neprikladnu, sadističku narav, kao da policajac smije biti Samarićanin!
– Š... što ste uradili?
– Nekakav mi je mlakonja zgasnuo pri istražnoj obradi. Što ćete, profesionalna nevolja! Dobio sam otkaz i godinu dana uvjetno.
– Dakle, vi želite čuti sve od početka? – zadrhti Igor, spreman da otvori dušu. – Onda, ovako... nakon što su Rudiger i Vicki poginuli, posjetili su me Klisović i Ruprecht, i pitali me jesu li mi pokojnici ostavili što na čuvanje. Rekao sam da nisu. Potom ih je zanimalo znam li tko je čovjek s kojim je Vicki provodila toliko vremena. I o tome sam rekao kako nemam pojma, nakon čega me Klisović tako prebio da sam ostao bez dva zuba.
– Naravno, nakon toga ste im ispričali sve što znate o Kosoru? – bivalo je sve jasnije Baniću.
– Što sam drugo mogao! Uplašio sam se da će me ubiti, i rekao im sve. Čak i ono što nisu tražili...
– Šta to? – zanimalo je Banića.
– Pa, pa, to... da... – oklijevao je Igor, kao da se i sad zaletio – to da mi je Vicki, dan prije smrti, rekla da uzmem njihov gliser, napunim ga gorivom i odvezem na Unije.
– Zašto je to tražila od vas?
– Rekla je kako su nekom prijatelju, koji ljetuje na Unijama, obećali posuditi gliser.
– I vi ste to uradili?
– Jesam. Odvezao sam gliser i vratio se brodom.
– Pa, kako je izgledao taj prijatelj?
– Ne znam – s iskrenom će prostodušnošću Galb. – Nisam ga ni vidio. Rekla mi je da samo odvezem gliser i vežem ga ispred restorana. Tvrdila je da će taj prijatelj preko dana doći po gliser i odvesti ga.
– Kako su Ruprecht i Klisović reagirali kad ste im to ispričali?
– Burno! – reče Igor pipajući vilicu kao da se prisjeća batina. – Smjesta su me odvezli do Unija da im pokažem gdje sam ga ostavio. Ali, kad smo došli tamo... glisera više nije bilo. Taj ga je prijatelj vjerojatno već bio uzeo.
– Naravno – ironično dobaci Banić. – Više vas nisu tukli?
– Ne – otpovrne on. – Najedanput su se promijenili za sto osamdeset stupnjeva. Dali su mi popriličnu sumu novaca i rekli da moram budno paziti...
– Na što?
– Pa, na to... hoće li se Vicki vratiti...
– Kako vratiti? – zine Banić. – Pa, ona se utopila!
– Njen leš nikad nije pronađen – reče mladić. – Pretpostavljali su da se nije utopila, nego da je pobjegla s onim što oni traže.
– A to je?
– Pa, valjda dijamanti. Dijamanti što su stigli iz Afrike. Rekli su mi da, primijetim li Vicki, odmah nazovem Klisovića u Zagreb i obavijestim ga.
– Pretpostavljam da ste nazvali Kosora zato što ste vidjeli Vicki? – reče Banić, i sam začuđen ovim obratom.
– Da. Javio sam prvo Klisoviću, a zatim sam se uplašio... Bojao sam se da bi joj on mogao učiniti štogod nažao. Zato sam kasnije nazvao i Kosora. Iako sumnjam da je Kosor osoba koja ju je mogla zaštititi.
– Sigurni ste da ste vidjeli kako se Vicki vratila? Znate, vrlo je neobično i rijetko da se mrtvi vraćaju.
– Pa, jest – složi se on, nakon kraćeg premišljanja. – Sve mi se više čini da sam se prenaglio, tragično prenaglio... Naime, desetak dana nakon što je sahranjena njena majka Rožalija, meni se učinilo da sam je vidio. Na groblju. Stajala je u crnom baloncu, baš iznad obiteljskog groba, sa šeširom na glavi i s tamnim naočalama. Htio sam joj prići, ali se brzo izgubila... I hod mi je bio poznat... učinilo mi se da je njen. Ali, što više razmišljam, sve mi se više čini da sam pogriješio i prenaglio se. No, sad je prekasno! Ako je Kosor ubijen zbog mog telefonskog poziva, tad sam dijelom krivac, ali uradio sam sve nenamjerno, nesvjestan posljedica. Oh, koji sam prokletnik, što mira zavrijediti neće!
Igor se ponovo vraćao svojoj patetičnoj izvještačenosti kakvom bi se možda i podičio kakav osrednji televizijski komentator, ali koja je Baniću postajala nepodnošljiva. Nije više mogao slušati njegove groteskne tirade, pogotovo na Badnju večer, pa mu je, siguran da više ništa korisno neće čuti, šutke pružio kazetu iz Kosorova antikvarijata.
– Ah, kako da vam zahvalim! – reče Igor, a Baniću se u jednom času učini da će mu poljubiti ruku. Uplašivši se dodira njegovih slatkorječivih usana, brzo zabije ruke u džepove pa nekako preko volje reče: – Ako imate ključ od kuće Rudigera i Vicki, možda biste mi ga mogli posuditi na sat-dva? Htio bih malo pogledati...
– Ne, nemam – reče on, ali potom se brzo predomisli i skoči do noćnog ormarića iz kojeg izvuče privjesak s nekoliko ključića.
– Sve ovo – reče Banić – i ova kazeta, kao i ovaj ključ, naše su male tajne. Zar ne?
Igor potvrdno kimne glavom i pruži mu ključeve, očito zadovoljan što je kompromitantna kazeta u njegovim rukama.
Oblačeći mokri kaput, prije no što će izaći, Banić se iznenada sjeti nečeg što nije smio preskočiti.
– Rekli ste da više niste sigurni da je osoba koju ste vidjeli na groblju bila Vicki. Ako se nije radilo o prividu, ili duhu, tko je to onda mogao biti? Mislim, tko je mogao tako neodoljivo nalikovati na nju?
– I o tom sam razmišljao – reče on. – Jedina osoba koja joj je bila tako slična... bila je njena sestra Neli. Možda ne toliko u licu koliko pojavom, držanjem, hodom... Ali, Neli je negdje daleko u Njemačkoj. Ona je dolazila tako rijetko, prerijetko... Uvijek je bila crna ovca u obitelji... i nikad je nitko nije volio. Ali, jedina je ona stvarno slična...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:04 am




24.


Da se zaštiti od kiše, podigao je kapuljaču i krenuo uskim asfaltnim putem prema mjesnoj bolnici, gdje je izbio na cestu koja je pored ograđenih teniskih igrališta vodila prema napuštenoj ljetnoj kući Hagenovih. Odavde, poviše mjesta, mogao je vidjeti ponešto blagdanski rasvijetljenih prozora, nejasnu mrlju zaljeva, po čijim su se rubovima natisnule kuće, kao i gusto crnilo mora na kojem su se ljuljuškala svjetla okašnjele barke.
Sišao je uskom stazicom do kuće, zadovoljan što ovaj put ne mora ulaziti kao tat, jer u džepu ima ključ ulaznih vrata. Zastao je načas i pogledao prema izbi sezonskih radnika, ali je tamo vladala tama. Otključao je vrata i ušao u tišinu kuće, čiju tajnu još uvijek nije odgonetnuo. U prvi se čas sve činilo isto kao i prije. Upalio je na tren svjetlo, tek toliko da u pamćenju osvježi raspored prostorija, a potom ga je odmah ugasio. Uspinjao se stubištem na kat, gdje su se nalazile spavaće i radna soba. Sve mu se više činilo da je Igor Galb jedina osoba koja je mogla usmjeriti nitkove na Vlatka Kosora, pa je tako, posredno, i skrivio njegovu smrt. Ali, koga je to mogao vidjeti na groblju? Pristati na to da je živ, netko tko je mrtav, nije baš lako!
Stuba je pod njegovom nogom zaškripala i on zastane, čudeći se i sam svojoj bojazni. Ta, bilo je više no očito da je kuća već poodavno prazna. Inače mu Galb po svoj prilici ne bi ni dao ključ.
Uspeo se na kat pokušavajući se prisjetiti na kojoj je strani spavaća soba. Lijevo, reče u sebi, potegne kvaku i uđe. Učini mu se da je u sobi ipak svjetlije no što je bilo za njegova prvog posjeta. Odmah shvati zbog čega; rebrenice, što su nekoć zastirale čitav ostakljeni dio sobe, sada su bile otvorene, tako da su se na staklenim vratima i prozorima vidjeli potočići kiše koji su se slijevali u mutnoplavoj boji noći. Tu mutnoplavu boju kontrastno je razbijala jarkocrvena točkica upaljene cigarete.
Banić se trgne i pogleda prema krevetu, na čijem je rubu sjedila žena u uskoj crnoj haljini, držeći u lijevoj ruci upaljenu cigaretu, a u desnoj mali damski pištolj, nedvojbeno uperen u njegove grudi.
– Tko ste vi? – upita ga žena mekim, baršunastim glasom, koji je u tamno plavetnilo sobe unio nešto zagonetnosti.
– To je duga i zamršena priča – reče Banić umorno, pa sjedne na kraj drugog kreveta koji je s onim prvim bio spojen u povelik bračni ležaj. – Možda bi bilo dobro da odložite taj pištolj. Opali li, ova će se mirna i idilična soba pretvoriti u bučno poprište policijskog uviđaja, koji će vam samo priskrbiti milijun suvišnih pitanja.
– Prvo mi recite tko ste vi?
– Nikola Banić. Što vam to znači? Ionako nikad niste čuli za mene – reče on, pa brzo upali noćnu svjetiljku što je ležala na noćnom ormariću.
Svjetlo bljesne, a ona se uplaši i žmirne. Da je htio, mogao je iskoristiti taj tren, baciti se na nju i oteti joj pištolj, s kojim najvjerojatnije nije imala velikih iskustva. Ali nije to učinio. Osjećao je da mu ne treba njen pištolj, nego njeno povjerenje.
Neoprezno je odložila oružje na krevet, izvadila iz torbice naočale i sakrila njima oči. Pri svjetlu noćne svjetiljke uspio ju je bolje promotriti. Ako izgled nije varao, mogla je imati nešto više od trideset godina. Imala je kratku, svijetlu kosu, frizuru za koju bi se, da nije bila ultramodema, moglo svakako reći da je zatvorenička, ovalno lice s naglašenim jagodicama i puna, naglašena usta, kakva bi autor »ljubića« zacijelo nazvao »senzualnima«. Bila je vitka, utegnuta u crnu haljinu kakvu nose fatalne žene u filmovima četrdesetih godina, a kraj nje, na krevetu, ležao je dug kaput od sjajne crne kože, pored kojeg je bio nemarno bačen plitak šešir široka oboda. Iako ponešto premlada, bila je sasvim nalik na ženu, koju je Banić poznavao sa dva fotosa, jednog polaroidnog a drugog izrezanog iz lanjskog »Vjesnika«. Bila je to sličnost od koje se naježio, ali ubrzo mu se učini kako sve shvaća, pa ustane i priđe zatvorenom prozom, okrenuvši leđa naoružanoj ljepotici.
– Dakle, vi ste Neli Grubić – reče osjećajući potrebu za cigaretom.
– Otkud znate? – začudi se ona.
Banić se okrene i ugleda je kako sprema pištolj u džep kožnog kaputa, a zatim ustaje i prilazi mu. Uistinu zna hodati, pomisli, zatečen skladom kakav malo žena posjeduje.
– Ja sam privatni istražitelj – reče dok mu se primicalo njeno zagonetno lice, okupano tamnim plavetnilom kišne noći.
Zatim je zastala, prekrižila ruke na prsima i nekoliko ga časaka ispitivački promatrala. On se strese od zebnje, posjetivši se kako mu je netko rekao da pojedine žene mogu u prvih nekoliko sekundi do kraja pročitati muškarca.
– I čime se bavite? – reče ona i blago se nasmije, tek kutovima usana, ukoliko taj osmijeh nije bio varka sumračne sobe.
– Tražim ubojicu Vlatka Kosora.
– Tko je Vlatko Kosor? – upita ona i okrenu lice u stranu, kao da promatra vlažna stakla prozora.
– Dugo ste izbivali? – mirno će on.
– Predugo. Odavno sam otišla od kuće – sjetno će Neli. – Ali, čemu takvo pitanje?
– Tako – slegne on ramenima. – Kad ne znate da je Kosor bio davna mladenačka ljubav vaše sestre Viktorije. Prošlog su se ljeta ovdje ponovo sreli. I tad se dogodilo... sve to s vašom sestrom i njenim mužem...
– Sirota Vicki! – uzdahne ona, ali ne s odviše sućuti.
– Ali, taj... kako ste rekli?
– Kosor – pomogne joj on.
– Da. Što je bilo s njim?
– Ubijen je prošlog mjeseca.
– Ima li to kakve veze s mojom sestrom? Mislim, kad ste ovamo banuli poput lopova.
– Mislim da ima. Ali, to je priča koja će u vama probuditi samo tužne uspomene. Vicki i Hagen ostali su nekome nešto dužni. Taj netko je krenuo u potragu i nabasao na Kosora. Ne znam baš kako i zašto se to dogodilo, ali Kosorova je smrt posljedica te potrage.
– Što bi to moglo biti?
– Pretpostavljam da je posrijedi pošiljka dijamanata koju je Rudiger preuzeo s broda što je stigao iz Angole. Dijamanti su takve vrijednosti da je njihov put pokatkad aranžiran nuzgrednim leševima...
Ona mu priđe tako blizo da je mogao osjetiti njen miris. Kao nepopravljiv nevježa nije ga mogao prepoznati, ali je u njemu ćutio nešto zamamno i opasno.
– Moguće je! Čula sam da je njen muž bio draguljar, kao što sam čula i da je bio kriminalac, prevarant i biseksualac, ali ga, na sreću, nikad nisam imala čast upoznati. Rado bih vam pomogla, ali ne znam kako.
– Zašto biste mi rado pomogli? – upita on.
– Zato što me zavodi vaš posao – prošapće ona tiho, pomalo nježno. – Niste li rekli da ste privatni istražitelj?
»Sad bih joj trebao pokazati uredno biljegovano općinsko rješenje,« pomisli Banić.
– Radite li ovo iz profesionalno-intelektualne radoznalosti?
– Ne – trgne se on. – Plaćen sam za to. Zarađujem za kruh.
– Ne pristaje vam socijalna patetika – nasmije se ona. – Privatne sam detektive zamišljala kao smjele, odlučne i muževne tipove, u čijoj je blizini žena uvijek u nekoj vrsti latentne opasnosti... slatke opasnosti.
Skinula je naočale i unijela mu se u lice, a da on nije znao izaziva li ga, ili je to možda normalna reakcija na susret s profesionalcem, čiji poziv u njoj budi osjećaj... latentne, slatke opasnosti.
– Što vi zapravo znate o vašoj obitelji? – upita je on, kao da se pokušava spasiti te izazovne blizine.
– Znam samo to da su svi mrtvi – reče ona. – Otkako sam otišla u Njemačku, umro je prvo tata, zatim je stradala Vicki, i konačno, prije mjesec dana, pokopana je i mama. A da ih u međuvremenu nisam uopće vidjela. I da ni na jedan od pogreba nisam stigla. Ah, na sve sam zakasnila, sve propustila... Ne osjećam samo kajanje i krivnju, nego i stid...
– Gospodin Galb mi je rekao...
– Gospodin Galb! – nasmije se ona. – Sjećam ga se kao klinca u kratkim hlačicama. Čudno mi zvuči da je danas gospodin!
– Gospodin Galb – nastavi on – rekao mi je da ste oduvijek bili crna ovca u obitelji.
– Ovca je nešto blago i pitomo! – prekine ga Neli. – Bolje i točnije bi bilo da je rekao da sam bijela vrana. Da, nikad se ni s kim nisam slagala. Svađala sam se s njima, radila sve ono što su mi branili, bježala od kuće. Kad sam s osamnaest godina kazala mami da se udajem za Nijemca i odlazim u Ludwigsburg, ona je doživjela srčani napad. Svejedno sam otišla, iako nije bilo nikakvog Nijemca za kojeg bih se udala... I na koncu, sad kad sam odlučila postati bijela, a ne crna ovca, sada je sve kasno, sad su već svi mrtvi...
Izvadila je iz džepa maramicu, koja se čudno zabijeljela u tamnoj sobi, obrisala oči, prišla korak-dva naprijed i oslonila glavu o hladno staklo. Vidjevši kako joj ramena podrhtavaju, Banić priđe i lagano joj takne podlakticu. Iznenada, prije no što se mogao snaći, ona se okrene, nasloni mu glavu na grudi i zaplače. Htio joj je reći neka se smiri, ali mu se to učinilo nedjelotvornim i prekonvencionalnim. Umjesto toga, nježno je pogladi po kratkoj kosi, našto se ona pripije uz njega.
– Možete li mi vi pomoći? – upita ga molećivo.
– Ne znam – reče on. – Ovisi o čemu se radi.
– Rekli ste da ste privatni istražitelj.
– Da.
– Tad biste mogli obaviti jedan posao za mene.
Šutio je čekajući da se smiri i objasni mu o kakvoj se pomoći radi. Još je jednom obrisala oči, a potom se odmaknula od njega, kao da joj je neugodno što mu je pala u naručje.
– Nekoć davno, u roditeljskom sam domu pohranila sve svoje djevojačke uspomene, sva svoja pisma, dnevnike, ispovijedi, pregršt sitnica u kojima su skriveni moji rani dani. Sve skupa nikakva materijalna vrijednost, ali u ovom tužnom času intima za koju bih dala sve što imam. Kad sam se vratila, roditeljska je kuća bila prazna, prokleta je rodbina sve raznijela, i ne čekajući ostavinsku raspravu.
– Ako je to netko od rodbine uzeo, pretpostavljam da je morao i baciti. Što bi s vašim uspomenama?
– Ne – tumačila je ona. – Sve su stvarčice bile pohranjene u zaključanu metalnu kutiju, a kutija je bila skrivena u podnožju starinskog stojećeg sata. Rođak koji je uzeo sat, zacijelo i ne zna što je u njemu skriveno. Vi biste mi mogli...
– Ali zašto to ne uradite sami?
– Čuli ste da sam oduvijek bila crna ovca. Kao što oni ne žele vidjeti mene, ne želim ni ja njih. Osim toga, prvo treba otkriti koji je od rođaka dignuo sat, a potom ga privoljeti da ga proda. To biste trebali uraditi vi... jasno... za mene, kao moj opunomoćenik. Ali, tako da pribjegnete nekakvom lukavstvu, a mene da ne spominjete. Jeste li kadri uraditi tako nešto?
– Možda – neodlučno će Banić.
Njeno se lice ozari, brzo priđe krevetu i iz torbice izvadi naliv-pero i čekovnu knjižicu. – Koliko će me to koštati? – upita, spremna da ispiše cifru koju će on zaiskati.
– Pričekajte s tim – nasmije se on. – Ima vremena. Mislim da postoje važnije stvari koje biste, sad kad ste konačno ovdje, trebali riješiti.
Vidio je da ne shvaća na što cilja. – Vi ste baštinica poprilične imovine. Sad biste to morali srediti. Majčina kuća, dvije kuće vaše pokojne sestre... što je kutija djevojačke intime prema svemu tome!
– Ne govorite tako! – ljutnula se ona. – Ne želim ništa od toga! Hoću samo svoj mali dio prošlosti! Osim toga, duboko sam uvjerena da su me svi zaboravili, odrekli me se i razbaštinili!
– Dobro, dobro – umirivao ju je čudeći se njenoj preosjetljivosti. – Uradit ću to što tražite, ali ček ostavite za kasnije! Ako vas ne zanimaju materijalne vrijednosti, otkud vam pravo da mislite da sam strašno zainteresiran za vaš ček?
Ponovo mu je prišla na korak-dva i još jednom ga pogledala tako da je zadrhtao. »U što se to upuštam,« pitao se, ni sam ne znajući što mu je činiti. Svi poslovni kodeksi nalagali su da se ni u što ne upetlja s klijentom, pogotovo s ovakvim kakvog poznaje manje od sat vremena.
Okrenuo joj je leđa i sjeo na rub postelje.
– Otkad ste ovdje? – upita.
– Ovdje, u Vickinoj kući?
– Ne. Ovdje u Lošinju?
– Došla sam prošlog mjeseca – reče, nakon što je porazmislila. – Zatim sam bila u Rijeci, pa u Italiji...
– Kad ste prvi put došli – nastavi on s određenim namjerama – pretpostavljam da ste posjetili grob majke i sestre?
– Da, da – zbuni se Neli. – Zašto pitate?
– Zato što vas je primijetio Igor Galb.
– Ne znam. Dugo ga nisam vidjela. Možda ga ne bih ni prepoznala. Ali, zar me on prepoznao?
– Ne – odvrati Banić. – Nije. Zamijenio vas je s Vicki. Pomislio je da se Vicki vratila.
– Ali, kako? Pa, Vicki je mrtva! – strese se ona od nelagode.
Sumračna soba u kišnoj noći, pa bila noć i badnja, bila je neugodan ambijent za razgovor o mrtvima koji se tiho i tajnovito vraćaju na vlastiti grob.
– Vickin leš nikad nije pronađen. Određeni ljudi pretpostavljaju da se nije ni utopila, nego da je odmaglila s njihovim dijamantima. Takvom općem raspoloženju pridonio je nehotice i Igor Galb. Jer, kad vas je vidio i pomislio da ste Vicki, obavijestio je ljude koji bi s pokojnom Vicki htjeli poravnati račune.
– Ali ja nisam Vicki! Ja sam Neli! Čujete li, Neli! – vikne ona, ponovo na rubu plača. – Evo vam pasoša, pa provjerite!
Iako on to nije želio, ona zgrabi torbu, izvuče iz nje zeleni njemački pasoš i baci ga na njegovu stranu kreveta. Banić uzme zelenu knjižicu, otvori je i shvati da žena govori istinu. Ispod njene, nešto starije crno-bijele fotografije, pisalo je NELI GRUBICH. Htio joj je dobaciti pasoš, ali mu je ona učas prišla, sjela i stisnula se uz njega, sva dršćući, kao da je promrzla.
– Molim vas, vodite me odmah s ovog groznog mjesta! Vodite me, sve ću vam platiti... sve ću vam platiti u markama!
– Kamo da vas vodim?
– Bilo kamo! Vjerujem vam. Najbolje u Zagreb.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:05 am





25.


Vozio je polako, kroz vlažan vjetrobran jedva nazirući cestu, boreći se protiv sna koji mu je neprekidno spuštao otežale kapke. Pitao se što će kazati Peršiću, kojima se nije dospio ni javiti; toliko je Nelina želja da što prije napusti ovo mjesto bila neumoljiva. I što ga je obvezivalo da poštuje neumoljivu želju osobe koju je netom bio upoznao? Zar samo to što je izrazila želju da mu bude klijent? Što se latila čekovne knjižice?
Kad se uspeo do Gornjeg Jelenja, bilo je već tri sata izjutra, pravo doba za miran, dubok san. Ovdje više nije padala kiša, nego snijeg, sitan, oštar i nepredvidljiv. Neli je skinula kaput, podvila noge i, obuzeta ugodom toplih kola što je odvoze sa mrskog joj mjesta, mirno ga promatrala.
– Napolju je sada Božić – rekla je tiho, gotovo mazno, a njega, onako pospana, dirne neobičnost te rečenice. Napolju je Božić, znači li to da je ovdje unutra nešto drugo, mnogo običnije i prozaičnije? – Vidiš, ti si Nikola – nastavi ona. – To ime je sveto. Moja je pokojna majka govorila da je Božić značajan dan za ljude svetih imena. Njima se tada mogu dogoditi životno važne stvari.
Rekla mu je »ti«, pomislio je, boreći se da ne zaspi.
– Ako usneš – spazi ona kako mu se oči sklapaju – možda će to biti naša zajednička, blaga, božićna smrt, smrt među borovima prekrivenim snijegom. Bilo bi to lijepo. Prva stvar u životu koju bih podijelila s nekim... bliskim...
On se načas razbudi a da nije znao je li to zato što je spomenula smrt, ili zbog dvosmislenosti njenih riječi.
– Sjećaš li se ti davnih Božića u roditeljskom domu? – upita ga i nasloni mu glavu na rame.
– Slabo – odvrati on, ne želeći priznati kako jedva da ih je i bilo. Igrom raznih okolnosti, roditelji mu nisu bili vjernici, tako da spram vjerskih blagdana nije mogao imati nikakav odnos, pa i nikakvih nostalgičnih prisjećanja. Sjećao se Novih godina, koje su bile, kako mu se kasnije činilo, neka vrst božićne kopije, samo bez posta, betlehemske štalice i ponoćne mise. Umjesto da se ide na polnoćku, ispijao se šampanjac, obično uz neku veselu napitnicu, a oni, djeca, izlazili su na dvorište i pucali uz pomoć limenke i navlaženog karbida. Sad kad je revolver postao uobičajeno obiteljsko dobro, stari, dobri karbid zaslužio je trajan zaborav.
– Jednom sam ih ostavila i sakrila se u drugoj sobi. Malo su me tražili, a potom se vratili svojoj badnjoj večeri. Učinilo mi se da nitko ne mari za mene, pa se nisam htjela ni vratiti. Zavukla sam se u krevet i plakala. Poslije je došla Viktorija i donijela mi moj božićni poklon. Namjerno ga nisam otvorila, nego sam ga, onako ukrašena velikom crvenom mašnom, ostavila na polici.
– Nisi voljela Vicki? – upita on i nehotice zijevnu.
Snijeg na cesti bivao je sve viši, ali je automobil još uvijek bio prilično stabilan. Prije dvije godine kupio je u »duty free shopu« zimske »Pirelli« gume, i to je bila jedina pametna stvar koju je u vezi sa »četvorkom« napravio.
– Mislim da nisam – otpovrne ona. – Ali, sad ih sve volim... premda više neće biti nijednog Božića koji bi nas okupio uz blagdanski stol.
– Vicki je bila nesretna?
Ona bolje namjesti glavu na njegovo rame, a on primijeti kako mu to godi. Zatim je zamoli da mu zapali cigaretu. Ne pomaknuvši glavu, Neli pronađe kutiju, stavi dva Marlboroa u usta i pripali ih, pa mu pruži jedan.
– Malo toga znam o Vicki. Uopće se nismo viđale. Držala sam da je nerazumno što se udala za tog sumnjivog tipa, ali joj to nisam imala prava reći, jer sam u životu napravila i previše nerazumnih stvari...
– Zašto misliš da je Vickin muž bio sumnjiv?
– Svi trgovci dijamantima su sumnjivi. Ne misliš li tako?
– Možda – složi se on, zagledan u cestu čija ga je monotonija uspavljivala.
– Kod njih je to bilo obiteljsko obilježje. Doznala sam da je Rudigerov brat proveo šest godina u zatvoru zbog falsifikata.
– Što je falsificirao?
– Mislim... neke dokumente... – reče ona polako, kao da razmišlja. A potom se dosjeti i ispravi: – Ne, ne! Sad sam se sjetila. Proizvodio je lažne stare rukopise. Mislim da je bio u zatvoru zato što je obmanuo nekakvu instituciju prodavši joj navodne rukopise Melanchtona i Luthera.
– Za šest godina mora da je još nešto zgriješio?
– Valjda – tiho će ona, pa pošuti. Činilo se da je priča o Rudigeru i njegovu bratu više ne zanima. – Ponekad pomislim da se Vicki udala samo stoga da ode u veliki, bijeli svijet o kojem je stalno sanjala. Ovdje joj je sve bilo nekako preusko, tijesno, nedovoljno bučno i previše mračno. Taj tip imao je sve, čak i prekrasnu jahtu, a Vicki je od najranijeg djetinjstva sanjala o plovidbama nekim novim, neobičnim morima. Još i danas mi nije jasno kakvo je to nevrijeme moralo biti da prevari nju, onako vičnu jedrenju.
– Razgovarao sam s otočanima pored čijeg se mjesta utopila. Tvrde da je nevrijeme bilo takvo da nije smjelo prevariti iskusna nautičara.
Zašutjela je.
On je upita poznaje li stanovitog Ruprechta Ransmayera, ali mu ona ne odgovori. Pogleda je bolje i shvati da je zaspala s cigaretom u ruci. Uzme joj blago cigaretu pazeći da je ne probudi, pa je ugasi u pepeljari.
Činilo se da cesti nema kraja, iz gustog, neprozirnog mraka, kao pravilna, beskonačna, snježna paralela, izranjali su uvijek iznova novi i novi kilometri. Usnula je iznenada i ostavila ga sama na milost i nemilost monotoniji ceste i snu kojem se više nije umio othrvati. Nemajući druge, uspori i skrene na prazno kamionsko odmorište, koje je kao bijela oaza sred guste šume izronilo s desne strane ceste. Zaustavi kola ostavljajući upaljen motor i ventilator grijanja. Znao je da bi se u protivnom, zaspali, do jutra sigurno smrznuli. Polako spusti glavu na upravljač, nadajući se da će, odrijema li bar pola sata, moći nastaviti vožnju. I tad primijeti kako mu je ona, topla, mazna i snena, zavukla svoje duge prste pod pulover, pronašla prorez i zašla rukom pod košulju. Pogledao ju je i učinilo mu se da spava, zadovoljna izraza na licu, mirna nedužna i sigurna. I dok je napolju hujao hladan šumski vjetar, ona se, ne otvarajući oči, pridigne i prisloni svoje usne na njegove, prvo lako, stidljivo, kao da ga ispituje, a potom snažno, požudno, kao da u ovoj snježnoj, svetoj noći drugačije i ne može biti.
A poslije, kad se već pitao kamo sve to vodi, Neli se odmakne, namjesti udobno u sjedalo, pogladi ga po ramenu i reče: – Vozi nas kući.
– Bojim se da ću zaspati.
– Zar bi to bilo najgore? – upita ona tiho, kao da tone u san. – Nisam li ti rekla kako je ova noć za tebe važna, kako te možda čekaju značajne stvari?
Upalio je novu cigaretu i vratio se bespreglednoj cesti. Vozio je polako, a zatim sve brže, i što je više mislio o ženi koja miruje tu pored njega, sve mu se manje spavalo. Kad je stigao do auto-puta, što od Karlovca vodi do Zagreba, znao je da mu san više i nije potreban.
Uskoro se i Neli probudila, pridigla se malo i popravila haljinu, a potom se namjestila, ponovo mu glavom dodirnuvši ruku. Ništa nije govorila, kao da se među njima ništa nije zbilo. Tko zna, mislio je on, možda ga je poljubila u snu? A možda je bila i budna, pa joj se sada čini kako je sve bio san?
Snijeg na auto-putu bio je uglačan kotačima brojnih kola, i sve da je i htio brzo voziti, nije mogao, jer ga je glatka podloga bacala čas na jednu, čas na drugu stranu kolovoza. Prema svemu tome ona je bila čudesno ravnodušna, kao da je opasnosti vožnje uopće ne zanimaju. Ili je, ma koliko ta pomisao bila patetična, na moguću smrt gledala kao na nešto obično i nezanimljivo.
– Kamo da te odvezem? – upita je Banić.
– Nemam kamo.
– Imaš tridesetak hotela u kojima će rado primiti tvoj devizni ček.
– Ja bih radije kod onog koji nije htio primiti moj devizni ček – reče milujući mu glavom nadlakticu.
– Imam mali, neprikladan stan – bojažljivo će on.
– Što znači to neprikladan?
– Jednosoban – reče Banić.
– Nema u tome ništa neprikladno.
– Jednokrevetan – doda osjećajući kako mu je u grlu nešto zapelo.
– Ni u tome...
Što još može uraditi, mislio je, osim da je bez riječi istovari negdje na snijeg, u hladnoću, u šest sati ujutro... Prošli su naplatnu stanicu i svjetla grada, koji se polako budio, pojavljivala su se svud naokolo, kao rojevi velikih žutih knjesnica. Morao je odlučiti, a imao je malo vremena, tako da se pobojao kako će se sve zbiti i bez njegove odluke.
Ušao je u grad, parkirao kola u Rokovoj ulici, i s blagim je osjećajem stida proveo kroz prolaz, iskićen vulgarnim pornografskim plakatima, do ulaza u stan. Pomalo začuđena, gledala je vlažan, oljušten hodnik i drveno stubište što su izronili iz tame pod blijeskom gole stubišne žarulje. Mora da joj je sve izgledalo nepopravljivo različito od ambijenta u kojem je živjela u onom svom Ludwigsburgu. Popeli su se i ušli u stan, koji je on, na sreću, prije no što je krenuo na Lošinj, ipak doveo u kakav-takav red. Upalio je noćnu svjetiljku pored kreveta i pokazao joj vrata kupaonice, a potom prišao kazetofonu i uključio ga.
– Chet Baker – rekla je Nelie kad se prostorijom razlio meki, umorni glas, koji je šaptao sjetni stih »My foolish heart«.
Zastao je ne znajući što da kaže, toliko ga je osupnulo to što je ona prepoznala nešto što nikad, ni u snu, ne bi pretpostavio da će prepoznati. Časak-dva stajao je tako u nedoumici, a potom je zazvonio telefon. Pogledao je na sat, bilo je tek pola sedam. Nije imao pojma tko bi ga mogao tako rano zvati. Ne želeći razgovarati pred njom, pojuri niz stube dolje u ured, gdje je bio drugi telefon, povezan na istu liniju. Podigne slušalicu.
– Tata, sinoć sam te čitav dan nazivala tako da sam se već zabrinula. Jesam li te probudila?
Bila je to Nika, shvati s olakšanjem, pa sjedne.
– Sretan ti Božić! Zaboravio si na poklon. Rekao si da si mi kupio nešto super.
Prokleti poklon, pomisli, čak i na to je zaboravio!
– Upravo sam stigao iz Lošinja – reče.
– Što!? Vozio si noću po ovom snježnom nevremenu – prekorila ga je kćerka. – Ti se baš zezaš!
– Samo zbog toga si me zvala? – reče on pa namjerno zijevne.
– Ne – otpovrne Nika. – Ali, bilo bi umjesnije da me upitaš otkud te zovem.
E, sad bi samo trebala kazati da zove iz postelje Aladara Nemetha, psihijatarskog djeteta, pomisli on zlovoljno.
– Otkuda?
– S Britanca.
– Kako, s Britanca? – nije mu bilo jasno.
– Znala sam da ćeš se začuditi. Mama je definitivno ostavila Tamarina. Jučer smo spakirale stvari i preselile se natrag na Britanac. Bit će puno posla da se sve to sredi i dovede u staro stanje.
»Staro stanje«, pomisli Banić, staro je stanje bio nepovratno propali brak na Britanskom trgu broj 12. E, nazdravlje!
– Ali, ti ćeš nam pomoći, zar ne? – reče Nika, glasom u kojem je pročitao onu djetinju molbu kakvoj se nikad nije znao othrvati.
– Da, da... – promrmlja nevoljko.
– Baš si guba! Bok! – cikne ona, pa spusti slušalicu.
Polako, kao da će na stratište, popeo se u stan i ušao u sobu. Otuširana, svježa, odjevena u njegovu pidžamu, Neli se spremala na počinak. S onom kratkom kosom, u prevelikoj pidžami, izgledala je poput nedužne, bezazlene djevojčice koja je zalutala u stan okorjela pohotnika. Sjela je na rub postelje i zagledala se u njega kao da se i sama pita što će se sada zbiti. Nemajući petlje da se pred njom svuče, otišao je u kupaonicu i počeo se dugo i pomno tuširati, kao da se nada da će, umorena noćašnjom vožnjom, zaspati. Potom se obrisao, omotao oko bedara ručnikom i vratio u sobu.
Ali, Neli nije zaspala. Ugasila je svjetlo, a kroz prozore je već dopiralo blijedo sivilo zimske zore, tako da ju je vidio kako leži na krevetu, do vrata pokrivena pokrivačem. A njegova plava pidžama, uredno složena, ležala je na stolici pored kreveta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:05 am





26.


Ustao je u dvanaest i tiho se obukao, pazeći da ne probudi Neli, koja je ležeći nauznak mirno spavala, i izašao napolje. Snijeg više nije padao, bilo je hladno i maglovito. Huknuo je u ruke, podigao ovratnik i ušao u kafić da popije kavu. Paco ga je odmah zamijetio, uzeo gemišt i prišao mu.
– Znaš kaj, detektiv? – reče značajno. – Sad kad sam se motoriziral, bi ti imal kakav posel za mene? Onak, nekaj u fušu?
– Možda bi me mogao pratiti... i paziti da ne upadnem u kakvu nevolju – reče Banić, više u šali, pa srkne vrelu kavu.
– Ti bokca, to bi bilo super! Samo, za to bi mi trebal dat neku akontaciju.
– A zašto?
– Jučer sam sjebal žmigavce. Novi dođu oko pet stotki.
Banić izvuče iz džepa izgužvan smotuljak novaca i odbroji mu pet stotica.
– Pratil bum te kak sjena! – ozbiljnim će glasom Paco.
– Ne treba, šalio sam se.
– Ne, ne, posel je posel! Ali samo onda kad nemam projekciju.
– Dobro – odmahne Banić rukom, ne misleći o Pacovim riječima kao o nečem ozbiljnom. Držao je to mladićevim hirom, budalaštinom, poput psa koji donosi novine, gitare kojom se zarađuje na cesti, ili kviza u kojem se premeću slova...
Izašao je i prešao preko Britanca, čudeći se kako je u ovo doba već prazan, sjeo u kola i odvezao se do bivšeg ureda. Namjeravao je upozoriti inspektora Dogana na mogući udio Pube Klisovića u čitavoj nečasnoj aferi. Inspektor Dogan će bez po muke, po službenoj dužnosti, stupiti u vezu s riječkom policijom i još jednom rekapitulirati lanjski skok radnika »Brodospasa« s balkona vlastitog stana. O neobičnom i svirepom ubojstvu zagrebačkog antikvara da se i ne govori! Eto, bar toliko je dugovao svom zagrebačkom poslodavcu, Aliciji Mesić, od čije su akontacije plaćeni i Pacovi žmigavci.
Portir na ulazu odmah ga je prepoznao, taknuo prstom ovlaš kapu i veselo mu se obratio: – To ste vi, druž... gospodine Baniću! Kako ste? Ništa vas nema ovdje.
– Milane, zar nisi u penziji? – začudi se Banić, koji je policajca poznavao još iz svojih pripravničkih dana.
– Ostalo mi je mjesec dana. Vjerujte mi da jedva čekam.
– Trebam inspektora Dogana.
– Nema ga. Samo su dežurni ovdje.
– Zašto? Da se nije što dogodilo?
– Pa gdje vi živite? – podigne glas policajac. – Ne radi se, danas je Božić.
– Pa, jasno – počeše se Banić iza uha. – Kako sam to mogao smetnuti s uma!
– Nema veze! – tješio ga je policajac – Već su trojica došla zabunom na posao, pa sam ih otpravio. Šta ćete, ne mogu se ljudi priviknuti.
Što je mogao uraditi, ušao je u kola i vratio se na Britanac, pomišljajući ne bi li i na vlastita vrata trebao postaviti natpis: »Na Božić ne radimo!« Ali, prema onom koliko je mušterija imao, bila bi to prava besmislica. Ubrzo je ostavio auto na starom mjestu, gdje je naletio na Paca kako čisti svjećice.
– Nisam te pratil – reče Paco uzdišući – jer sam moral prvo očistit ove jebene svećice. Crne su kak da ih delaju u rudniku »Kreka«.
– Nema veze – reče Banić, zaključavajući vrata automobila. – Ionako sam se samo šalio.
– Nego, kakav ti je ono strašan komad kod kuće? Čestitam, čestitam!
– Kakav komad? – pravio se Banić da ne razumije.
– Izišla je načas van, pa sam je ošacal...
– To je neka zabuna! – reče, pa brže-bolje krene kući, ljuteći se u sebi na Neli što se naokolo pokazuje. Još samo da Nika naiđe!
Ušao je u ured i zatekao je kako sjedi za njegovim stolom i telefonira. Spazivši ga, ona se zbuni i brzo spusti slušalicu.
– Pokušavala sam rezervirati hotelsku sobu – reče, a njemu se učini da ne govori istinu. Zatim, valjda da nekako popravi dojam, izvadi čekovnu knjižicu, nažvrlja nešto u nju, istrgne ček i pruži mu ga. – To je akontacija. Pronađeš li sat, platit ću ti još toliko.
Banić pogleda ček. Glasio je na njegovo ime, a u rubrici iznosa pisalo je 3.000 DM. Mora da se radi o uistinu vrijednim memorabilijama, pomisli, pitajući se treba li uopće prihvatiti tako sumnjiv posao.
– Sat je visok oko metar. Nalazi se u kutiji obloženoj crnim furnirom, ima četiri staklene stranice, od kojih se prednja otključava. Stoji na četiri ovalne nožice, iznad kojih je masivni dio, poklopljen metalnom pločom. Kad se staklena vrata otključaju, metalna se ploča uz pomoć odvijača može podići. Ispod nje je kutija s mojim uspomenama. Moraš paziti na brojčanik, koji ima rimske brojke, a ispod osovine na kojoj su kazaljke malu gravuru ježa i natpis »Augsburg Uhr«. To je jako važno, jer su u maminoj kući bila dva gotovo identična sata, samo što onaj drugi ima arapske brojke.
– Zbilja si detaljno upamtila uru iz davnog djetinjstva. Sjećaš li se možda koliko bodlji ima gravura ježa?
– Nemoj se šaliti! Stvar je ozbiljna – reče ona, ne trepnuvši.
– Dobro. A gdje bi mogao biti?
– Samo je nekoliko rođaka bilo kadro poharati maminu kuću. Poći ćemo prvo do Hencovih na Zrinjevcu.
– Točno znaš gdje stanuju?
– Maloprije sam provjerila. Telefonski. Ako nemaš ništa protiv, mogli bismo odmah krenuti.
Djelovala je odlučno i poslovno. Nije mu bilo jasno kako se njihov odnos, nakon onog što se jutros zbilo, mogao tako drastično izmijeniti. Ipak nije ništa rekao. Pružio joj je list na kojem mu je potpisala punomoćje, a nakon toga su izašli napolje.
Kasnije, u kolima, on zlobno pripomene: – Sad kad smo u poslovnom odnosu, mogli bismo ponovo prijeći na »vi«.
Ona ga zbunjeno pogleda, a potom mu, kao što je to uradila noćas, nježno položi glavu na desnu nadlakticu i reče onako blago kao što je to umjela: – Nik, zašto si tako zločest?
– Nikad me nitko nije zvao Nik – otpovrne on, pa prikoči tako naglo da je morala odmaknuti glavu. Vidio je da je ljutita, da neće birati riječi, ali ju je uspio preduhitriti: – Prema onom što si rekla, to bi trebala biti ova kuća.
– Jest – reče Neli, nakon što je nekoliko časaka proučavala pročelje stare žute trokatnice. – Nedvojbeno. Otiđi na drugi kat i provjeri imaju li kakav antikni sat.
– Ali, kako da to izvedem?
– Snađi se – mirno će Neli. – Smisli nešto lukavo. Pa, ti si detektiv!
On opsuje u sebi, ljutit što je pristao na ovaj glupi posao, ali ipak izađe i uđe u vežu, razmišljajući postoji li uopće lukava taktika da upadneš nepoznatim ljudima u stan i provjeriš imaju li starinski sat s rimskim brojkama i slikom ježa.
Na vratima drugog kata stvarno je stajala mjedena pločica s prezimenom Henc. Pozvoni dva puta, čekajući da se netko odazove. Vrata je otvorio mršav, potpuno ćelav muškarac srednje dobi, što se Baniću učini dobrim znakom, jer ga ženska osoba zacijelo ne bi pustila preko praga.
– Ah, jedva sam vas pronašao, gospodine Henc – reče Banić, pa sigurnim korakom uđe u stan.
– Ja nisam Henc – zbuni se čovjek, kojem očito nije bilo drago što mu je upao u stan. – Što trebate?
– Došao sam radi ozbiljna posla – uvjerljivim će glasom Banić, dorađujući taktiku koja mu je maloprije pala na pamet. – Ali, o tome ne bismo mogli ovdje u hodniku. Možemo li načas sjesti?
– Dob... dobro... uđite u kuhinju.
– Oprostite, ali samo u kuhinju ne! Znate, alergičan sam na kuhinjske mirise, odmah se ospem – brbljao je, misleći koja bi budala držala antikni sat u kuhinji. Ne čekajući da se čovjek pribere, krene prema vratima za koja je pretpostavio da bi mogla biti sobna.
– Ne, ne – požuri domaćin – tu je kupaonica. Soba je nadesno.
Pustio ga je u sobu i ponudio mu da sjedne za stol. Banić pogledom na brzinu pretraži čitavu prostoriju. Sat što je visio na zidu bio je jeftina korejska električna škatulja kakve zacijelo prodaju Cigani na Dolcu.
– Došao sam zbog oglasa – reče u povjerenju, pa se zagleda u muškarca, kome i dalje ništa nije bilo jasno.
– Kakvog oglasa?
– Pa, dali ste oglas da prodajete stari stilski sat...
– Kakav sat? – već se ljutio domaćin.
– Stilski! Kako sad ne znate? Stilsku uru s rimskim brojkama. Augsburg...
– Nikakav oglas nisam ja dao.
Banić sklopi ruke, kao da sad njemu nije ništa jasno.
– Čekajte, čekajte! – poče, kao da se dosjetio jadu. – Rekli ste da se ne zovete Henc?
– Ne zovem.
– A tko se u ovom stanu zove Henc?
– Moj tast.
– Eto, vidite! – veselo će Banić. – Nemate pojma o oglasu, jer ga niste dali vi, nego vaš tast. No, dajte, učinite mu uslugu, pa mi pokažite taj sat...
– Želite li vi da pozovem policiju? – reče čovjek, ustobočivši se i prekriživši ruke na prsima.
– Zašto biste zvali policiju?
– Zato što nemam nikakav jebeni sat s rimskim brojkama! I zato što moj tast nije dao nikakav oglas.
– Sigurni ste?
– Siguran sam! Naime, moj se tast već dva mjeseca nalazi na »Rebru«, na intenzivnoj njezi zbog postoperativnih komplikacija. Ljudi sa sondom u nosu, priključeni na umjetna pluća, ne hodaju naokolo i ne prodaju antikne satove putem novinskih oglasa! Jasno?
– Jasno – povlačio se Banić. – Kako je to moguće? Zašto mi se učinilo da je u oglasu pisalo Henc? Možda sam previdio, možda je pisalo Bene?
Osjećajući kako se bliži konac nadmudrivanju oko oglasa i sata, Banić brzo ustane i uljudno se ispriča, pa požuri napolje prije no što uzrujani domaćin ne digne sveopću uzbunu.
– Što ti je taj prokleti Henc? – reče, vrativši se u kola i ljutito zalupivši vratima.
– Ne znam točno... Valjda nekakav mamin bratić, što li... – reče ona razočarano. Kao da je očekivala da će joj on, niz strmo stubište, dotegliti sat u kojem su njene klinačke drangulije.
– Možeš ga polako otpisati! Leži već dva mjeseca u bolnici na umjetnim plućima, umjetnim bubrezima i umjetnim mudima!
– A sat?
– Nema tu nikakva sata... osim na baterije...
– Zašto si tako ljut? – pokušavala ga je udobrovoljiti.
– Zato što sam idiot koji se dao navući na običnu ludost! Ako ne vjeruješ, pođi gore. Njegov će te zet baciti niz stepenice...
– Dobro. Sutra ćemo nastaviti – umirivala ga je. – Posjetit ćemo moju rođakinju u Samoboru. Reći ćeš da si izvršitelj mamine oporuke, i da po nalogu nasljednika dolaziš po ukradeni sat. Konačno, to je djelomice i istinito jer imaš moju punomoć.
Njen prijedlog bio je znatno mudriji od taktike glupog i upornog pozivanja na izmišljeni oglas, kojom se zamalo doveo u poziciju uljeza, izbačenog iz stana. Ljutit pomalo i stoga što se pokazala lukavijom od njega, on zašuti, okrene ključić startera i krene. Zapali cigaretu, ne upitavši je želi li i ona, pa skrene na zeleni val. Ulica je bila gotovo pusta; ljudi su, slaveći obiteljski blagdan, sjedili u toplim domovima, a po cestama su se motali samo suludi samotnjaci poput njega. U jednom času i on poželi da je negdje drugdje, u kakvom ugodnom kutku, uz božićno drvce, ali odmah shvati da je tako nešto nemoguće, a možda, ipak, i suvišno. Kao uvjereni minimalist, pomisli kako bi bilo dobro da se bar naspava.
– Odvezi me u »Intercontinental« – prene ga Neli iz razmišljanja, a on, ne prosvjedujući, skrene na Savsku cestu, brzo se spusti do hotela i zaustavi na parkiralištu. – Odsjest ću ovdje! Ne želim te ometati u tvojoj samoći – reče ona polako otvarajući vrata, baš kao da očekuje da će se on usprotiviti, spriječiti je i pozvati je k sebi.
– Ometati u samoći! – ponovi on ironično.
– Znam zašto sam to kazala. Mislim da sam te dobro procijenila. Ti si jedan od onih koji su dostatni sami sebi. Druge ćeš ljude primiti u svoju osamu tek načas, onoliko koliko ti odgovara, a kad odu, ponovo ćeš zabraviti sva vrata. Ti se bolje snalaziš s automobilima, kazetofonima, Chet Bakerom, televizorima, no sa živim ljudima. A zašto? Zato što ljudi nemaju prekidač, sklopku, kojom bi ih, kad ti počnu ići na živce, mogao jednostavno isključiti.
– Nemam televizor – reče Banić, mirno je promatrajući. – Propast će ti hotelska rezervacija.
Neli izađe iz automobila i krene prema hotelu, a zatim se iznenada okrene i vrati, sagne se prema prozoru »četvorke« i poljubi ga. – Pa ipak bih htjela večerati s tobom.
Pošutio je neko vrijeme, a onda je potvrdno kimnuo glavom. Držao se hladno, ravnodušno, ali mu je ipak, negdje duboko u duši, bilo drago što je i taj rastanak za neko vrijeme odgođen.
– Čekat ću te u deset u predvorju hotela – rekla je, a on je brzo izvukao ček, na kojem je bila upisana prevelika svota njemačkih maraka, i pružio joj ga.
Nasmijala se, okrenula i pošla prema nadsvođenom ulazu hotela, ostavljajući ga u smiješnoj pozi, ruke ispružene iz auta, sa čekom koji je lepršao na vjetru.
Čitavo popodne, dobar dio Božića, dakle, potratio je u dubokom snu. Sanjao je da sjedi na obali školjića i promatra Neli kako polako izlazi iz duboke, tmaste vode, govoreći: »Ako je Vicki ostala na dnu, ja sam još uvijek živa. Ali, ako me ne trebaš, dovoljno je stisnuti sklopku.«
Kad se probudio, bilo je već prošlo devet sati. Ustao je, otuširao se i izašao napolje. Začas je bio pored kola, zaboravivši čak provjeriti je li Paco u kafiću. Krenuo je brzo prema »Intercontinentalu«, poželjevši je što prije vidjeti. Ta ga je želja ispunjavala ugodom, ali i brigom.
Oko pola deset ušao je u predvorje hotela i sjeo za jedan od stolova. Kako do deset i petnaest nije došla, naručio je kavu, a potom i vinjak. U petnaest do jedanaest platio je piće, ustao od stola i ushodao se po predvorju. Prišao je staklenoj stijenki i promatrao što se zbiva napolju. Ponovo je padao snijeg, a promet je bio jednako rijedak. Odšetao je do »gift shopa«, koji su mu zatvorili pred nosom. Nešto prije ponoći, razočaran, dapače već i zdvojan, prišao je recepcijskom pultu i susreo se s poznatim licem.
– Oho, pa to ste vi, gospodine Strčiću! – veselo će recepcioner.
– Molim!? – u prvi mu čas nije bilo jasno, ali se ubrzo prisjeti. Bio je to onaj isti recepcioner koji mu je pomogao da pronađe ljubavnika Violete Strčić. Tad mu se predstavio kao Violetin muž, pa je posve jasno zašto ga je recepcioner tako oslovio.
– Moram vam reći nešto u povjerenju. Ali, molim fino, samo bez uvrede – kazao je čovjek s recepcije, sagnuvši se prema njemu i namjerno stišavši glas. – Znate, gospođa Violeta i dalje dolazi utorkom... a i onaj tip, Božo, također... Dakle, ista stara priča! Oprostite ako sam vas povrijedio! Mislim da je vaše pravo da to znate.
– Hvala vam! Ali, nema veze! – namigne mu Banić. – Neka samo dolazi! Stvar je već kod advokata. Znate, upravo se razvodim... pronašao sam nešto bolje!
– Bravo! – razvukoše se čovjeku usta u osmijeh, pa i on namigne.
– No, kad smo već tako lijepo popričali – uozbilji se Banić – možda biste mi mogli učiniti sitnu uslugu?
– Svakako!
– Vidite, čekam osobu koja se zacijelo predugo zadržala u svojoj sobi. Biste li bili tako dobri i pozvali je telefonom? Mogli biste joj reći da je čeka Nikola. Ali, prezime bolje ne spominjite.
– Kako vi kažete, gospodine Strčiću! – uslužno će recepcioner. – Biste li mi rekli u kojoj je sobi odsjela dotična osoba?
– Bojim se da sam zaboravio. Ali, lako ćete je pronaći u knjizi. Zove se Neli Grubich i prijavila se danas popodne.
– To će biti više no dovoljno! – reče uslužni recepcioner, već nagnut nad knjigu u koju su bili upisani svi hotelski gosti. Pomalo kratkovidan, žmirkao je, prateći prst kojim je klizio preko otvorenih stranica. Potom je podigao pogled prema Baniću, lagano se nakašljao i zabrinuto rekao: – Jako mi je žao, ali gošće s takvim, ili sličnim imenom, nema u našem hotelu!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:06 am





27.


Pola sata poslije ponoći vratio se na svoje uobičajeno parkiralište, izašao iz automobila, protegnuo se i zijevnuo. Strma Rokova ulica bila je mračna, svijetlila je samo slaba ulična svjetiljka dolje, kod pošte, a na njenom su se škrtom sjaju rojile snježne pahulje. Bijedan način da se provede Božić, pomisli, pa krene prema Britanskom trgu. Začuje kako mu je iza leđa nešto šušnulo, pa se, iznenađen i preplašen, brzo okrene. Odahne spazivši veliku crnu mačku kako je šmugnula u nečije dvorište. I tad, kad se već prekoravao što je dozvolio okašnjeloj životinji da ga preplaši, u sjaju pošte spazi onižu, debeljuškastu sjenku kako mu se približava. Naježio se, ali je još uvijek mislio kako se radi samo o kasnom prolazniku koji stanuje negdje u blizini. Pokušao je zaobići debeljka, ali mu se ovaj ispriječi, pogleda ga u oči i zaište vatre.
Banić napipa u džepu upaljač, kresne i pripali mu cigaretu, svjestan da je u kratkotrajnom blijesku ugledao lice koje je već negdje vidio.
– Gospodine Baniću – tiho i uljudno će debeljko. – Gazda bi htio načas porazgovarati s vama.
Nije mu trebalo mnogo pa da se sjeti: debeli je jedan od Klisovićevih pomagača, sreo ga je u Rudigerovoj kući na Pantovčaku.
– Možda sutra – reče pokušavajući se odmaknuti, ali u istom času osjeti kako mu se netko prikrao s leđa. Htio se okrenuti da vidi tko je to, ali je odustao, ponajviše zbog pritiska u slabinama, koji je mogao potjecati samo od prislonjene cijevi.
– Ne budeš li pametan, »sutra« za tebe neće ni biti! – rekao mu je glas iza leđa. Odmah ga je prepoznao, pripadao je Klisovićevu pomagaču rudlave kose.
– Oho! – reče ne osvrćući se. – To je dobri stari Škorpion, s kojim sam odigrao lijepu partiju nogometa.
Škorpion zaškrguće zubima i podbode ga revolverom u slabine. – To je bila partija u kojoj još nije izveden završni udarac – reče rudlavi bijesno, pa ga još jednom gurne tako da je zamalo pao debeljku u naručje.
– Molim vas da izbjegavate nesmotrene poteze – upozori ga debeli, koji je zasigurno imao bolji kućni odgoj od rudlavog, raskopčavajući mu kaput i pipajući ga po tijelu.
– Izostavite peting, prijeđimo odmah na stvar! – reče Banić debeljku, praveći se da ga njegov dodir škaklja.
– Gospodine Baniću – sasvim ozbiljno će onaj – bilo bi dobro da se ne šalite, jer je vaš položaj nedvojbeno ozbiljan. Samo ćete ga odmjerenošću i spremnošću za suradnju moći simplificirati.
»Taj im valjda piše saopćenja za štampu,« pomisli Banić, zakopčavajući kaput.
– Nema oružja – kimne debeli rudlavom.
– Polazi! – naredi Škorpion i povede ga prema dijelu parkirališta pored pošte. Zastali su ispred bijelog »Mercedesa«, vjerojatno onog istog što ga je Banić zamijetio u zatvorenoj garaži na Pantovčaku. Za upravljačem automobila sjedio je čovjek koji ih je mirno promatrao. Rudlavi ugura Banića na stražnje sjedalo, a zatim i sam sjedne do njega, a debeljko uskoči i zasjedne do vozača.
Sad je i Banić prepoznao vozača, samoborskog ugostitelja Pubu Klisovića.
– Trebali ste mi reći da je i gazda ovdje pa bih odmah pristao na razgovor! Nema ljepše razonode od razgovora s tako produhovljenim i lucidnim čovjekom kakav je gospodin Puba! – reče Banić hineći dobro raspoloženje.
– Nisam ja gazda – otpovrne s gađenjem Klisović, pa krene.
– Gazda ne bi volio da znate njegovu adresu, jer vas smatra preradoznalom osobom – reče debeli kao da mu je neugodno, pa se okrene Baniću držeći u ruci nekakvu tamnu krpu, koja je podsjećala na kapuljaču. – Nećete imati ništa protiv ako vam ovim na nekoliko minuta pokrijem glavu?
– Samo izvolite! – isturi Banić glavu naprijed, kao da mu je drago. – Ionako imam problema sa sinusima.
Uljudni mu debeljko polako i oprezno navuče kapuljaču, kao da se boji da mu ne pokvari frizuru, a Banić se zavali u sjedalo, pokušavajući po skretanju automobila odrediti kamo ga to voze. U prvi je čas shvatio da su krenuli Ilicom, nakon toga skrenuli u Vodovodnu, a zatim... Nakon pet, ili deset minuta, uvidio je da se radi o sasvim suvišnom mentalnom naporu. Shvativši zapravo kako više ne zna gdje je, i kamo ga vode, uzdahne, trudeći se da se nekako održi iznad plime straha, koja mu je u mraku neprozirne kapuljače prijetila sa svih strana.
– Koji vam je bog, dečki? – reče nakon nekog vremena.
– Čemu ova kapuljača? Zar ste se toliko nagledali filmova?
Nitko mu nije odgovorio. Tišinu je remetilo tek tiho brujanje motora i škripa kotača u zavojima.
– Govorite li njemački? – upita ga iznenada debeljko.
– Nein – izusti on jednu od rijetkih njemačkih riječi koje je znao.
– Dobro – mirno će debeli. – Puba će vam prevoditi...
– Koliko sam ti puta rekao da me ne zoveš Puba! – ljutio se vozač. Baniću je odjednom bilo jasno kome ga to vode.
– Ali, zašto se ljutite? – umilnim će glasom debeljko. – Puba je sasvim lijep nadimak, mnogo profinjeniji nego Škorpion.
Škorpion se tupavo naceri, a auto uleti u zavoj tako naglo da je Banić izgubio ravnotežu i udario glavom o prozor. Shvatio je da se Puba jako ljuti mrzeći nadimak što mu ga je smislila bivša žena, pasionirana čitačica Krležina opusa.
Nakon petnaestak minuta Baniću sasvim nejasne rute, »Mercedes« se zaustavi. Nije mogao naslutiti gdje su; sudeći po trajanju vožnje, mogli su biti u Samoboru, ali jednako tako i u Jaski, Dugom selu ili Kašini. A da stvar bude gora, mogli su biti i tamo odakle su krenuli, na Britanskom trgu...
– Molim vas da u vlastitom interesu još neko vrijeme ne dirate kapuljaču – reče mu debeli, zacijelo majstor bontona i strpljenja.
Izvukli su ga iz automobila i poveli nekamo. Sve što je znao bila je tvrda podloga pod nogama i hladan zrak oko njega. Uspeli su se stubištem i ušli u toplo. Koračali su parketom ili daskama, a zatim ušli kroz ulaz čija su vrata zaškripala. Penjali su se potom po još jednom stubištu, uveli ga u dobro zagrijanu prostoriju i posjeli u udobnu fotelju, da bi mu nakon toga skinuli kapuljaču.
Sjedio je ispred lijepog, starinskog stola, na čijoj je površini sjala secesijska svjetiljka s mjedenim podnožjem i zelenim sjenilom. Ambijent pomalo nalik na istražiteljsku sobu. Zidovi su bili presvučeni brodskim podom, a na kosom stropu vidio je prozor mansarde zatrpan naslagom snijega. Čovjek koji je sjedio s druge strane stola, bio je čvrst šezdesetgodišnjak, za svoju dob neobično snažne muskulature, nakostriješene crne kose koja je s prednje strane bila aranžirana uočljivim tupeom. Lice mu je bilo puno oštrih bora, ali to nisu bile bore starosti nego prekaljenosti, bore dubokih životnih iskustava. Nos mu je bio nekako zašiljen, usnice neugodno stanjene, a sudeći po pogledu, jedno mu je oko bilo stakleno.
Nisu mu morali kazati s kim ima čast razgovarati; odmah je shvatio da se pred njim nalazi Herr Ruprecht Ransmaver.
– Das ist also der Schnüffler, der die Nase in unsere Geschäfte hineinsteckt – sigurnim će glasom Ruprecht, promatrajući ga onim zdravim okom.
Banić nemoćno slegne ramenima, nijednu riječ nije razumio.
– Der Kerl spricht nicht deutsch! – objasni Puba, oslonivši se o lijevu stranu stola.
Ruprecht je kimao glavom, kao da mu je sve jasno. A zatim se, zbog nekog svog razloga, nasmije. Klisović, kome gazdino zadovoljstvo, po svemu sudeći, nije bilo jasno i sam se nasmije i pogleda zbunjenog Banića.
Potom se Ruprecht uozbilji i prstom pokaže Pubi da mu se približi, pa mu nešto šapne na uho.
– Gospodin Ruprecht pita – okrene se Puba Baniću – kakve su vaše namjere u pogledu žene koja je odsjela kod vas?
– Ne namjeravam se ženiti – kratko će Banić.
– Savjetovao bih vam da se ne šalite. Mi znamo biti vrlo neljubazni!
– Vjerujem – složi se Banić. – Vidio sam to u stanu Vlatka Kosora.
– Onda bi vam i to mogla biti dobra pouka.
– Hört auf zu schwätzen! – izdere se Ruprecht, očito ljut što ne može pratiti njihov razgovor, a potom jos nešto prišapne Pubi.
– Pita vas znate li tko je ona? – prevede Puba.
– Znam. Ona je sestra Vicki Hagen. Zove se Neli Grubić!
Klisović prevede Banićev odgovor, a Ruprecht se neobuzdano nasmije. Zatim otvori ladicu stola, izvadi iz nje poveći crno-bijeli fotos i pruži ga Klisoviću, pa se udobno zavali u naslonjač, budno motreći Banića.
Puba pruži fotografiju Baniću. Slika je bila foto-portret mlade žene. Imala je dugu crnu kosu, pomalo nepravilan nos i usta, unakažena brazgotinom što se pružala sve do nosa. Očito se radilo o urođenoj mani, ili o posljedici kirurške intervencije. Na bradi je imala bradavicu, iz koje je ružno stršilo nekoliko dlačica.
– Ova brazgotina iznad usta posljedica je automobilske nesreće koju je doživjela prije šest godina. Bila je u takvom stanju da su je njemački kirurzi jedva uspjeli pokrpati. Sada živi u nekakvoj katoličkoj instituciji u Buenos Airesu – reče Klisović, nagnut nad fotografijom koju je privatni istražitelj držao u ruci.
– Tko je to? – začudi se Banić, pa vrati fotos.
– Kako, tko je!? – otpovrne Puba kao da je pitanje neumjesno. – To je Neli Grubić!
– A ova... ova ovdje? Koja je bila kod mene?
– E, ova ovdje – isprsi se Klisović – to je Vicki Hagen, ili Viktorija Grubić! Niste znali?
– Ali, Vicki se utopila!
– Auch er glaubt, dass Vicki tot ist! – objasni Puba Ruprechtu.
– Sag ihm also alles! – mirno će Ruprecht, tupkajući kažiprstom po stolu.
– Ruprecht smatra da vam treba reći sve, sve ono što, njuškajući naokolo, ipak niste uspjeli saznati. Dakle, Vicki je ubila muža i ukrala našu pošiljku dijamanata. Sakrila ih je negdje, pobjegla dok se prašina ne slegne i sada se vratila. Naša je procjena da ih sada ni sama ne može pronaći, te da ih traži. Samo zbog toga smo odlučili da je ne diramo. Poznato nam je da vas je angažirala kako bi joj u tome pomogli. To je razlog zbog kojeg ni vama ne prijeti nikakva neposredna opasnost. Jasno, ukoliko budete pametni! Jer, kad pronađete dijamante, morate ih vratiti vlasniku, to jest nama. Dobit ćete pristojnu naknadu, a s Vicki ćemo mi poravnati račune.
– Ono što se dogodilo s radnikom »Brodospasa« također je bio oblik poravnanja računa? – upita Banić, sada već manje zaplašen mogućim ishodima ovog razgovora. Nitkovi su mekani, znajući, valjda, kako bez Vickine i njegove pomoći neće pronaći dijamante.
– Dakle, dosta ste toga uspjeli iščačkati! – kiselo se nasmije Klisović, pa sve prevede Ruprechtu. Zatim sjedne na rukohvat naslonjača, u kojem je sjedio Banić, te mu se unese u lice.
– Gospodin Ruprecht drži da ste razuman i profesionalan čovjek koga ne treba uvjeravati nasilnim metodama. Stoga ćemo vas lijepo pustiti i za vas će sve dobro proći. Ali, pokušate li uraditi nešto protuprirodno, prisvojiti dijamante ili obavijestiti policiju, možete biti uvjereni da ćete tiho, bez mnogo buke, završiti negdje na dnu Save. Neće vas otkriti do prve sušne godine. Imajte neprekidno na umu kako svaki vaš potez budno prati tisuću očiju, jer mi ništa ne prepuštamo slučaju!
Banić proguta knedlu; postojalo je mnoštvo indicija koje su govorile da se Ruprecht i njegovi ljudi ne šale.
– Ali ja ne radim za gospođu Hagen! – branio se Banić hvatajući se za slamku koja ga nije mogla spasiti. – Sasvim slučajno smo se upoznali.
Puba se vrati Ruprechtu i počne s njim nešto posve tiho razgovarati.
– Gospodin Ruprecht kaže da je laž velik grijeh! Ako ne radite za Vicki, možete li objasniti zbog čega ste jučer posjetili obitelj Henc?
– Ne mogu – preda se Banić, svjestan da je pod njihovom paskom već poduže, i da će tako i ostati.
– Wenn Sie glauben, dass wir geizig sind, dann sind Sie im Irrtum – reče Ruprecht vadeći iz ladice nekoliko novčanica od po tisuću maraka kakve je Banić vidio samo na slici. Potom izvadi i škare, prereze novčanice po pola, pa jedan komplet polovica stavi u kuvertu i strpa je Baniću u džep.
– Eto, sad je sve u vašim rukama! Budite pametni! – zadovoljno će Klisović.
– Ali, gdje ću pronaći Vicki? Rekla mi je da će odsjesti u »Intercontinentalu«, ali je tamo nema! – bojažljivo će Banić.
– E pa, to će se srediti samo po sebi – umiješa se debeli, koji je sjedio negdje straga u mraku. – Budite sigurni da će vas sama potražiti. Samo, bilo bi dobro da joj ovu našu malu pogodbu ne spominjete.
Htio je još nešto upitati, doznati koju od okolnosti koje mu u čitavoj priči nisu bile jasne, ali je Ruprecht rukom dao znak da je razgovor završen. Iako je prosvjedovao, ponovo su mu nabili onu crnu krpu na glavu, izveli ga napolje i utrpali u automobil. Vozili su ga gotovo pola sata naokolo, a zatim stali, skinuli mu kukuljicu i izbacili ga napolje. Nije se uspio ni pribrati kad su punim gasom, zasuvši ga blatom, odjurili u tminu. Pogledao je oko sebe, ali u mraku nije vidio gdje se nalazi. Uska uličica, slabo osvijetljena svjetiljkama obješenim o drvene kandelabre, predstavljala je periferijski prizor kakvih je zagrebačko prigrađe prepuno. Nije znao na koju bi stranu krenuo. I tad, u nedoumici, spazi u daljini pijanu sjenku koja se klatila, teturala, polako mu se približavajući.
– Prijatelju – zapita, kad mu je pijanac prišao na dva-tri koraka – gdje se mi to nalazimo?
– U predvorju pakla! – izdere se prolaznik, promuklim, pijanim glasom.
– Mislim, u kojem dijelu grada?
– Na njegovoj posljednoj stanici! Zar ne vidiš ono tamo?
Banić se okrene i pogleda u smjeru pijančeva prsta, pa iza žičane ograde spazi u mrak utonule križeve groblja u Miroševcu.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:06 am




28.


Oko osam, dolje, na vratima, netko je dugo i uporno zvonio, ali je Banić bio toliko pospan da je prebacio jastuk preko glave i nastavio spavati. A zbog čega bi i silazio? Nove klijente nije bio kadar preuzeti, a stari su ga samo mogli uvaliti u još veću nevolju. U devet je ipak ustao da bi neumiven i neobrijan otišao u kafić, nadajući se da će ga dupla kava razbuditi.
Dolje, u prolazu, Paco je postavljao novi plakat, na kojem su bile naslikane polunage ženske u donjem rublju, okružene bradatim »anđelima pakla«, koji su sjedili na moćnim američkim i japanskim motociklima.
– Daklem, prvu sam lovu odradil! – reče Paco, mučeći se s crtaćim čavlićima koji su teško ulazili u tvrdo drvo panoa.
– Kakvu lovu?
– Pa, kaj nisi rekel da te pratim i pazim na tebe?
– Pratio si me?
– Baš sam bil na parkingu kad si otišel s onim tipovima u »Mercedes«. Izgledalo je da ti se baš ni išlo i da su te jedva nagovorili. Ti bokca, popizdil sam dok sam vas pratil.
– Ti si me noćas pratio!? – zine Banić od iznenađenja.
– Neg kaj! Da samo znaš kaj to znači s »peglicom« pratit »merđu«? Koji je to jebeni posel! Sva sreća da ste se furali naokolo po gradu, pa sam vas mogel stići. Jednom sam vas i izgubil, al' ste opet naišli kak da ste furali ukrug. Na koncu ste se popeli gore na Pantovčak.
Znači, ponovo u Rudigerovu kuću, pomisli Banić, spreman da poljubi Paca.
– Kaj ste tam delali?
– Preferans – promrsi Banić.
– A zakaj ste se pol ure furali naokolo?
– Što ćeš, tražili smo ženske.
– Ali ih niste našli. No, lepo! Znači, za kurac sam te pratil! Gle, ide ona tvoja!
Ispod nadsvođena ulaza, na kojem je stajao veliki displej kina »Kozara«, u kožnom kaputu, s torbicom pod rukom, stajala je Neli, sada već Vicki Hagen, kao da čeka hoće li je njen privatni istražitelj pozvati u stan. Onako sama, okružena agresivnim porno-plakatima i sivilom ambijenta, prvi put mu se učini nekako mala i izgubljena.
Paco se obješenjački nasmije i namigne, pa se sa snopom preostalih plakata povuče u zgradu kina.
Banić priđe Vicki, bez riječi je uhvati pod ruku i povede je u svoj ured, nagađajući prate li ih i sad budne oči Ruprechtovih pasa. Skinula je kaput, sjela u fotelju, zapalila cigaretu i zamolila ga da pusti neku glazbu. Nije ju poslušao, zabio je ruke u džepove i sjeo na rub radnog stola.
– Lijepu si mi igru namjestila – reče preko volje, a potom ponovi: – Lijepu si mi igru namjestila, Vicki!
– Dakle, znaš... – reći će ona, kao da se sa svime miri.
– Noćas sam razgovarao s Ruprechtom.
– I ja – doda Vicki. – Oboje nas je upecao... u istoj smo kaši.
– Pokatkad mi se čini da bi bilo bolje da si ostala na dnu mora.
– I meni – kazala je s trunkom sjete u glasu.
– Mislim da mi je sada skoro sve jasno. I najzamršenije zagonetke na koncu otkriju princip po kojem su napravljene. Saznala si da Rudiger preuzima dijamante što stižu brodom iz Angole. Dokopala si ih se, sakrila ih u majčinu starinsku uru i inscenirala brodolom, u kojem je već mrtvo tijelo tvoga muža završilo na dnu. Zacijelo je trebalo podosta vještine da se po nevremenu izvede nešto tako složeno. Ali, koliko znam, ti si se u jahti osjećala kao u drugom domu. Čini se da su i službeni organi nasjeli tvom jednostavnom triku sa sigurnosnim pojasevima.
Oborila je pogled kao da se stidi. Nije li njena šutnja značila da su njegove pretpostavke istinite?
– Nije mi još sasvim jasno tko je ubio Rudigera. Kosor, ti, ili ste to uradili zajedničkim snagama?
– On ga je ubio.
– Ako je to i uradio, sasvim sam siguran da dijamanti nisu bili razlog. Razlog si morala biti ti. Obećala si mu da ćeš se udati za njega, jasno, ako riješi prepreku koja se zvala Rudiger Hagen. Pretpostavljam da je baš zbog toga tražio od mene da mu pronađem nestalu ženu. Vjerojatno je, već sluđen prljavom savješću, brkao stvarnost i vlastite opsesivne snove.
– Rekao je da sam mu žena? – začudi se Vicki.
– Da. Prošlog mjeseca, kad te je Igor Galb prepoznao na groblju, nazvao je Klisovića, ali i Kosora. A Kosor je, želeći te valjda zaštititi, angažirao mene i platio mi dva soma maraka da te pronađem i spasim. Eto, pronašao sam te, ali prekasno... Reci mi, valjda je Rudigera ubio na tvoj nagovor?
Ona je šutjela, a on nije znao boji li se kazati istinu ili ponovo smišlja priču kojom će se iskupiti.
– Vlatko me nagovarao da ostavim Rudigera i udam se za njega. Rekao je da bi za mene bio kadar i ubiti...
– Dakle, nisi ga nagovorila, ali ga nisi ni odgovorila – priđe Banić prozoru i pogleda dolje, u nove plakate, kojima je Paco već ukrasio prolaz, njihov jedini istinski dom, od kojeg kao da nikad neće moći pobjeći. Prolaz je bio siv, a zbog nadvijenih oblaka činilo se da se napolju brzo i neumitno smrkava.
– Zapravo, pustila si da ga ubije jer ti je to u tom času odgovaralo – nastavi on. – Zatim ste ga prebacili na jahtu.
– Ubio ga je na jahti – pripomene ona.
– Svejedno! Ti si mu vjerojatno kazala da ćeš isploviti i riješiti se leša na pučini, a potom se vratiti i prijaviti mužev nestanak. Stvar se činila jako jednostavnom, mogla si naprosto reći da je za nevremena ispao s broda. Da bi sve bilo čistije i sigurnije, naredila si Kosoru da se vrati u Zagreb i pričeka dok se sve ne smiri. Nemajući pojma o dijamantima, on te poslušao i vratio se u Zagreb, a nakon nekoliko dana u novinama pročitao dirljiv članak o tragičnoj smrti njemačkih turista. U međuvremenu ti si potopila jahtu, dokopala se obale i s gliserom, koji ti je dan ranije dopremio Igor Galb, odjezdila nekamo, valjda na Krk...
– To ti je Igor rekao?
– Jest! Ali, nije strašno to što je rekao meni! Rekao je on i Klisoviću... Eto, baš zbog toga Klisović i Ruprecht nisu popušili tvoju namještaljku, nego su se očajnički bacili u potragu za svojim dijamantima. Kolike su samo leševe ostavili za sobom! A ti su leševi, draga moja, dijelom i tebi na savjesti... naravno, ako je uopće imaš.
– Glupavi Igor! – ljutito će ona.
– Nije on kriv! Tko god pritegne Igora, može biti siguran da će mu sve otpjevati. I to, iskićeno metaforama, aoristima i pjesničkim slikama.
– Zašto su ubili Kosora? – upita ga ona mirno, kao da joj Kosor nikad ništa nije značio. – Pa, on nije imao pojma o dijamantima!
– Zato što si se vratila. Pretpostavljam da su nakon petnaest mjeseci bezuspješne potrage te dijamante morali već otpisati. Da si samo još neko vrijeme ostala podalje, vjerojatno bi se i oni povukli. Ali, onda te Igor prepoznao i aktivirao Klisovića. Odjednom su im svi ljudi koji su te ma i najmanje poznavali, postali iznova sumnjivi. Sasvim ispravno su pretpostavili da se vraćaš zato što dijamanti nisu kod tebe. Zašto ne bi bili kod Kosora, mora da su se pitali. Slažem se da Kosor nije imao pojma o dijamantima, ali to da on nema pojma, oni nisu mogli znati.
– Misliš li da su ga prisiljavali da im oda nešto o čemu ništa ne zna?
– Sigurno – otpovrne Banić. – Sasvim je moguće da se on, shvativši o čemu se radi, čak i pretvarao da nekog vraga zna, samo da bi tebe zaštitio. Ma koliko ti zvučalo patetično, vjerujem da te nikad nitko nije tako volio kao on.
– Sad vidim da sam se prevarila kad sam rekla da si okorjeli samotnjak kome nitko nije potreban – reći će ona nakon kratke stanke. – Ti si nešto još gore! Ti si prokleti, samoživi moralist, čovjek kome samoća omogućava jednostavan, moralno ispravan život, zbog kojeg si daješ pravo osuđivati druge.
– Zar misliš da čovjek mora biti svetac s aureolom da bi u svemu onom što si uradila pronašao crtu amoralnosti?
– Što sam ja to tako strašno uradila? – razljuti se Vicki.
– Bogamu, pa pola sata pričamo o tome!
– Ništa ti ne razumiješ! Dobro, moj je čin bio egoističan, pohlepan, nečastan, ali je proizašao iz okolnosti koje ti nisi kadar shvatiti. Znaš li ti tko je bio Rudiger Hagen, znaš li ti tko je Ruprecht, znaš li ti što znači deset godina braka s gadom kakav je bio moj pokojni muž? Da si proživio sve ono što sam ja proživjela, možda ne bi ni čekao da ga ubije nekakav glupi antikvar, možda bi ga sam svojim rukama zadavio!
– Ostavi se sad toga! – odmahne on rukom. – To je logika po kojoj nikad nitko nije kriv! Ubojica je imao nesretno djetinjstvo, silovatelja su još u školi zezali zbog klempavih ušiju, a čedomorka je teško zarađivala za kruh, zlostavljana od debelog poslovođe druge vjere... Pa dobro, draga moja, zašto si onda, umjesto da zlostavljana u nesretnom braku ubiješ Rudigera, uzela njegove dijamante? Osobno sam oduvijek bolje i lakše razumijevao ubojice nego lopove. A ti, ti si valjda bijedna mješavina jednog i drugog...
Ne izdržavši njegove oštre riječi, ona pokrije lice rukama i zaplače. U jednom času gotovo da mu je bilo žao, ali se ipak uspio savladati bojeći se da ponovo ne upadne u istu situaciju, u kojoj se našao kad ju je pokušao utješiti u plavetnilu njene velološinjske sobe.
Vidjevši ga kako nepomično stoji pored prozora i gleda napolje, kao da je sam u sobi, ona ustane i krene prema vratima.
– Čekaj! – zaustavi je on. – Kamo ćeš?
– Bilo kamo! – reče kroz jecaje. – Svejedno mi je. Najgore što mi se može dogoditi jest da me Ruprechtovi ljudi ubiju. A to je prava eutanazija prema onom što si mi ti rekao.
– Možda je tebi i svejedno – reče On – ali meni nije! Moramo pronaći taj prokleti sat i vratiti kutiju Nijemcu.
– Znači da ti je platio?
– Zaprijetio je da će me ubiti i baciti na dno Save.
– Ali ti je i platio!
Htio je zanijekati, ali je znao da to neće moći uraditi uvjerljivo. Gledao ju je nekoliko časaka bez riječi, a potom se okrenuo i kapitulantski uzdahnuo.
– Dakle, i moralisti pokatkad primaju prljave pare – reče ona pobjednički. – Ali ih vrijednost njihovih općenitih moralnih načela odmah amnestira. Bože moj, pare su pare, zbog njih nitko neće zakukati.
I tad, već posve pribrana, oporavljena od kratkog plača, ona mu priđe i uhvati ga za nadlakticu. Glas joj je zvučao zavjerenički povjerljivo. – Zašto misliš da dijamante treba vratiti Ruprechtu? Po čemu bi oni pripadali više njemu nego nama? Zar misliš da je častan način na koji ih stječe?
– Nije bitan način na koji ih stječe, nego način na koji će obračunati s nama – reče on sumorno.
– Uplašio si se Ruprechta jer si ga posve krivo procijenio. Jest da djeluje autoritativno i opasno, ali je glupan koji je do sada mnogo puta nasjeo. Čuo si da voli umjetnine? Koliko mu je samo puta Rudiger uspio podvaliti falsifikate za skupe pare! Naivnost s kojom ih je kupio, dokaz je da bismo ga i mi mogli lako nasamariti. Potrebno je samo izmaći njegovoj pažnji, dokopati se ure i zbrisati. Zašto dati blago starom škrcu koji živi sam, bez igdje ikoga, i bez ikakve nade u budućnost?
– Kako to misliš?
– Ruprecht je srčani bolesnik. Imao je već nekoliko srčanih udara. Pretpostavljala sam da neće preživjeti ni spoznaju da je ostao bez kutije s dijamantima.
Šutio je, kao da se i sam propitkuje o vrijednosti vlastitih načela. Kakva će mu perspektiva biti digne li dijamante antipatičnom i bezvrijednom čovjeku? Hoće li o sebi samom moći misliti isto ono što je mislio i prije? Hoće li se moći pogledati u ogledalo, ili će se svako jutro morati brijati zatvorenih očiju? U biti, nije pripadao ljudima koji bi lako prihvatili Vickinu ponudu, ali je ipak odšutio i dopustio da ona tu njegovu šutnju protumači kao pristanak.
Međutim, iako je naoko pristao, u glavi je imao svoje vlastite varijante igre!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:06 am




29.


Znajući da ima premalo vremena, da su šanse da prevari Ruprechta smanjene, Vicki je očajnički razmišljala. Po prozorima se već hvatao mrak, ali Banić nije palio svjetla. Vidio je Paca kako je nekoliko puta bezbrižno prošao ispod njegovih prozora, a da nijednom nije kucnuo. Znajući da nije sam, sigurno je nastojao biti diskretan, pa mu se nije htio javljati.
Tko zna otkuda ih sada motri ono jedno zdravo Ruprechtovo oko, pitao se Banić stojeći uz prozor.
– Gotovo deset mjeseci provela sam u Italiji, pretpostavljući da me tamo nitko neće tražiti. Osim toga, imala sam punomoć jednog Rudigerovog bankovnog računa u Torinu, ne prevelikog... Jednom sam nazvala majku, tek toliko da joj čujem glas. Javila se njena sestrična, koja inače živi u Samoboru. Ona je možda bila uz majku dok je umirala... .
– Kako se zove?
– Puškarić. Ali, ne vjerujem da bi ona dirnula ijednu stvar u kući bez mamina dopuštenja.
– Možda se baš o tome i radi – dosjeti se Banić. – Možda joj je pred smrt obećala pokloniti taj sat?
Banić uzme telefonski imenik i pronađe Samobor. Pod slovom »P« uredno je bila upisana obitelj Puškarić. Samo što to i nije bilo neko rijetko prezime.
– Da nazovem? – upita je on.
– Što ćeš reći?
– Pa, da sam odvjetnik Neli Grubić, koji treba realizirati odredbe oporuke...
– A što ako joj je mama poklonila sat? Kakve to onda ima veze s oporukom?
Uistinu ga je zbunila tako da je odmah odustao. Ali, tad ona odlučno ustane, uzme mu telefonski imenik iz ruke, podigne telefonsku slušalicu i okrene šest brojeva. Neko je vrijeme čekala, a potom odlučno i sigumo rekla: – Neli Grubić ovdje!
Razgovor što je uslijedio bio je dug, gotovo polusatni, upravo onakav kakav se vodi između rođaka koji se dugo, dugo nisu čuli. Mnogo toga Banić uopće nije mogao ni razumjeti; srdačno, tronuto, neki put i s primjetnim drhtajem u glasu, Vicki je pripovijedala o nekim davnim obiteljskim uspomenama, o sudbinama rođaka i znanaca, o kojima nije imao pojma. Jasno, u svemu onom što je Vicki izgovorila, nije mogao razlučiti laž od istine, njeno vlastito iskustvo od iskustva njene sestre Neli, čijim se identitetom poslužila. Nekoliko njenih replika ticalo se i famozne ure, ali se na tome nikad nije predugo zadržala. Da je i samoborska rođakinja opširna i brbljava osoba, shvatio je po Vickinim dugim šutnjama, za kojih je u slušalicu izgovorila tek po koji »da«, »svakako«, ili »ne«.
Pretpostavivši kako je Vicki ipak na dobrom tragu, Banić priđe prozoru, otvori ga i pogleda napolje. Prolaz je bio pun svijeta jer je upravo trebala početi jedna od večernjih projekcija porno-hita. Iako se tome nije nadao, imao je sreće; Paco je upravo izlazio iz kafića, brzajući prema ulazu kinematografa. Banić mu fućne i pričeka da dođe do prozora.
– Slušaj me, Paco – reče trudeći se da mu glas bude sudbinski ozbiljan i uvjerljiv – ovo je važnije no što možeš i pretpostaviti. Bi li mogao uzeti svoja kola i odbaciti mene i onu žensku u Samobor?
– Kaj, riknula »četvorka«? Kad vam paše?
– Odmah!
– A ko bu vrtil film? Pogle ove kaj se guraju! Svima im se već dignul, jedva čekaju da počnemo.
– Strašno je važno! Trebao bi uzeti kola i pričekati nas na uglu Kačićeve kod apoteke.
– Jebo te! Ostal bum bez posla! – kukao je Paco, odlazeći ravno prema kino-dvorani, ali se vidjelo da je pristao.
Banić zatvori prozor i okrene se prema Vicki, koja je već drhtala koliko je hladna zraka ušlo u sobu.
– Dat će mi sat! – rekla je zadovoljno, čudeći se što ta vijest nije osobito djelovala na Banića. – Odmah. Rekla sam da ću poslati hotelskog portira, a da ću je ja posjetiti sutra.
– Naravno, hotelski portir sam ja! – reče on ironično.
Nije odgovorila jer je odgovor bio suvišan.
Obukli su kapute i izašli napolje, prešli Ilicu i ugurali se u tijesno vozilo koje ih je već čekalo. Zvukovi što ih je proizvodio auto Pacova brata bili su nešto što se u normalnim automobilima rijetko može doživjeti. Iako i sam nevješt u stvarima tehnike, Banić je odmah procijenio da u Pacovu vozilu treba hitno izmijeniti između devedeset osam i sto posto dijelova. Jedina ispravna stvar na autu bio je zrak u gumama, a i njega je, čini se, bilo premalo. Sve ostalo bilo je u nekakvom kvaru, čak i pepeljara! Odlučivši se za ovaikav prijevoz do Samobora, smanjio je mogućnost da će ga Ruprecht nadzirati, ali je, isto tako, na minimum smanjio mogućnost da uopće nekamo stigne. Posebna priča bio je Paco kao vozač! Prolazio je kroz crvena svjetla, stajao pred zelenim, pretjecao s desne strane, davao lijevi žmigavac a skretao desno, svijetlio dugim svjetlima vozačima u oči, mijenjao brzine gotovo bez kvačila, vozio presporo u trećoj, prebrzo u prvoj. Normalan je čovjek imao tek osjećaj da će se već u narednom trenu auto posve raspasti i ostati na cesti u obliku hrpetine beskorisnog metala.
– Oprostite kaj sam ga nagaril do daske, al' moram vozit ko Fanđo, da stignem prije neg iscuri rola. Kaj ja znam dal bu je Jalža znala promenit – rekao je u jednom času, našto je Banić morao pokriti oči rukama i duboko uzdahnuti.
Potom je Paco, kao neku vrst vozačkog finala, izvukao iz džepa vozačke rukavice i nabio ih na ruke.
Kad je ispred samoborske kuće obitelji Puškarić izašao iz kola, čiji se motor pušio, Baniću se učinilo da će povraćati. Duboko je udahnuo hladan zrak, oslonio se o vrata i pokušao se sabrati.
– Da odem, ili da vas odbacim natrag? – viknuo je Paco iznutra.
– To ne bih mogao podnijeti – tiho će Banić, pa priđe ulaznim vratima i pozvoni.
Čekajući da mu otvore, bojažljivo se osvrtao naokolo, ponovo se pitajući nije li Ruprecht u blizini. Kad je obećao da će ih pomno nadzirati, mogao je i blefirati. Uspjeh blefa ovisi uvijek o količini straha koji si utjerao u kosti onom koga namjeravaš izblefirati. Možda samo treba svladati strah, mislio je, Ruprecht ipak nije ni KGB, ni CIA!
– Izvolite! – rekla je postarija debela žena, zaogrnuta velikom pletenom maramom od crne vune.
– Ja sam Slatković iz »Intercontinentala«. Imam nalog da preuzmem sat za našeg uvaženog gosta – odvergla Banić.
– Ah, Nelica vas je moja poslala! – raznježi se baba. – Joj, dajte mi je poz...
– Na žalost, ne poznajem gosta koji je naručio dopremu! Doprema ide pismeno preko fakturnog, od deset do tri, i od šest do devet. Želite li vidjeti hotelsku narudžbenu blanko ispostavnicu? – reče on hladno i službeno spreman da po potrebi izvadi Diners karticu ili svoje rješenje s biljegom.
– Ne... ne, nema potrebe – zbuni ženu njegova službenost. – Ali, kako ćete je otpremiti? Niste valjda došli s onim grobljem? Pogledala je prema zadimljenom automobilu Pacova brata, koji je sasvim neravnomjerno i hirovito brektao desetak metara dalje od ulaza.
– Gospođo, rekao sam da sam iz hotela »Intercontinental«, a ne iz hotela »Tuga, bol i jauk«! – prekori je Banić. – BMW je tu iza ugla jer je vozač morao skoknuti po hotelsko trebovanje muštarde.
– A, kod Filipca... – shvati žena pa se vrati u kuću.
Za nekoliko je časaka izašla s velikim paketom, umotanim u smeđi papir za pakiranje i povezanim poštarskom špagom. Vidjelo se da je odmah nakon Vickina poziva pripremila uru za transport.
– Nije teška – rekla je, ali se po njenom puhanju i stenjanju činilo da nije u pravu.
– Treba li potpisati? – upita Banić uzimajući paket iz njenih ruku.
Gledala ga je u čudu ne shvaćajući valjda kog bi sad vraga trebalo potpisivati. Brzo, da se ona slučajno ne predomisli, ili da ne posumnja nešto, Banić je krenuo prema automobilu i osvrnuo se, pa kad je vidio da je zatvorila vrata za sobom, prišao je kolima i ugurao paket na stražnje sjedalo do Vicki.
– Idemo natrag! Rola bu mi scurila! – gotovo će plačno Paco.
– Bilo bi preopasno! – šapne Vicki Baniću na uho.
– Odvezi nas do »Lavice« – reče Banić, a Paco krene tako naglo i nespretno da se iz dobro umotanog paketa začula lomljava stakla.
Naravno, Paco se vratio svojoj roli pornića, a oni su uzeli sobu u hotelu »Lavica«, posluživši se izmišljenim imenima.
U toploj sobi, u prolaznom, neizvjesnom i tankom miru, on je sjeo na krevet, pogledao u strop i zamislio se nad vlastitim postupcima. Sve što se zbivalo bilo je tako daleko od istražiteljske prakse kojom se namjeravao baviti! Ćutio je kako je krajnje vrijeme da obavijesti inspektora Dogana, policijskog Johna Waynea, i pomogne mu da čitavo to šaroliko društvo smjesti iza brave, skupa sa zlogukom kutijom dijamanata.
S osjećajem blagog prezira, promatrao je kako Vicki žurno razmata paket trgajući omotni papir i otklanjajući krhotine stakla što ga je Paco svojom sportskom vožnjom uspio polomiti. Sva je sreća što su dijamanti tvrdi i neslomljivi, u protivnom ni oni ne bi izdržali strahote kino-operaterovog vozačkog umijeća, mislio je, ispunjen nekom vrstom zebnje, jer je bio svjestan sveg zla što ga je prouzročila kutija koja će za koji čas izroniti na svjetlo dana.
Uvukla je ruku kroz razbijenu staklenu stijenku i noktima podigla metalnu ploču u njegovu podnožju. Zatim je spretno izvukla metalnu kutiju, ne veću od poveće knjige, i ponosno mu je pokazala.
– Otvori je – reče on, pomalo zainteresiran, jer nikad u životu nije vidio veću količinu dijamanata. Zapravo, osim krune prstena i rezača stakla, teško da je vidio koji drugi oblik tog dragog kamena.
– Nemam ključ – glasom punim razočaranja će Vicki. – Treba otvoriti na silu, a to neće biti lako.
– Ostavi to za kasnije!
– Da – složi se ona. – Sve treba ostaviti za kasnije. Sad, kad je kutija kod nas, treba što prije pobjeći!
– Čemu ta žurba?
– Bojim se! – prizna ona, a njemu se učini da ne laže.
– Tko zna, Ruprechtovi su nas ljudi mogli pratiti. Zar ne bi bilo najbolje da nekamo nestanemo?
– Ali kamo? – pitao ju je.
– Kamo, kamo! U inozemstvo! Nazovi taksi! Idemo nekamo! Ne znam kamo, samo što dalje odavde! Sve se više bojim!
– Dobro – reče on, shvativši da je Vicki u panici. – Taksi je tu u blizini. Nema potrebe zvati ga telefonom.
Sišli su hotelskim stubištem i izašli napolje. Uistinu je namjeravao uzeti taksi, ali mu nije bilo ni nakraj pameti da nekamo bježi, ponajmanje u inozemstvo.
Kad su bili na drvenom, natkrivenom mostiću, kojim se izlazi iz hotelskog dvorišta, Vicki se spotakne i padne potrbuške, a metalna joj kutija izleti iz ruku i otkotrlja se na pločnik.
– Zašto ne paziš! – prekori je on pa se sagne, ne bi li joj pomogao da ustane. Ali, kako je bila nepokretna, shvati da se prilikom nespretnog pada onesvijestila. Što li je ono lijek za nesvjesticu, pitao se – hladna voda, šamar... Uhvati je za ramena i pridigne, a tad, s grozom što mu je plazila kičmom, spazi na njenom čelu krvavu ranu.
Preko puta, s druge strane kamenom kockom pokrivene ceste, stajao je »Mercedes«, na čijem je spuštenom prozoru spazio ruku s revolverom. Na revolverskoj je cijevi bio valjkast produžetak, nedvojbeno prigušivač. Nije mu trebalo mnogo pa da u čovjeku, koji je brzo podizao staklo prozora, prepozna Pubu Klisovića.
Banić se ukoči, shvativši da dolazi onaj dio priče u kojem ne može biti ništa drugo doli statist. Nijemo je stajao pored mrtvog tijela nesretne Vicki Hagen, koju je, eto, stigla i druga smrt, ovaj put prava i nepopravljiva. Korak ispred njenih ukočenih, ispruženih ruku, kao u nekom napadno simboličnom kazališnom mizanscenu, ležala je metalna kutija s Ruprechtovim dijamantima. Stražnja vrata automobila su se otvorila i na njima se pojavila visoka prilika Ruprechta Ransmavera, u sportskoj bundi i sa skijaškom kapom na glavi. Izašao je napolje i uspravio se, a potom zadovoljno pogledao čitav noćni prizor: ukočenog i zdvojnog istražitelja, ženski leš groteskno ispružen preko drvenog mostića, i na koncu metalnu kutiju od koje ga je dijelilo tek nekoliko koraka.
Kako će reagirati njegovo slabo srce na konačni susret s dijamantima, s kojima se već nekoliko puta morao oprostiti, pitao se Banić.
Bilo je hladno, neuobičajeno hladno, i vjerojatno je baš zbog toga cesta bila posve prazna.
Ruprecht Ransmaver pobjednički sigurno prijeđe tih nekoliko koraka što su ga dijelili od cilja, sagne se i uzme kutiju. Potom se sasvim približi Baniću i pogleda ga sa smiješkom, ali i sa sumnjom, pa tiho reče nešto što Banić nije mogao razumjeti:
– Lassen Sie mich nur nachprüfen, dass es sich um keinen Betrug handelt.
Izvuče iz džepa ključić, po čemu se odmah vidjelo da je legitimni vlasnik metalne kutije, ugura ga u bravicu na gornjoj strani, zakrene ga dva puta i podigne poklopac.
Ispod poklopca, pod slabim uličnim svjetlom, nekako meko i stidljivo, zasjali su dijamanti raznih boja i oblika, kojima je kutija bila ispunjena gotovo do vrha. Ali, Ruprechta kao da nisu zanimali lijepi, raznobojni i dragocjeni svjetlucavi kamenčići. On brzo izvuče iz džepa nož, gurne ga u kutiju i spretnim pokretom odvali nešto što je moglo biti dvostruko, ili lažno, dno. Potom zavuče ruku u kutiju tako neoprezno da se povelika količina dijamanata prosula po pločniku, pa iz nje izvuče neveliku požutjelu knjižicu, neravna hrpta i oštećenih rubova.
– Was? – reče Banić, ne znajući kako da oblikuje pitanje na jeziku koji ne poznaje.
Začudo, Ruprecht shvati njegovu zbunjenost i radoznalost, pogleda ga s čudnim, nastranim sjajem u očima i odvrati:
– Wunderbare »AMIRAH«
Zapanjeni Klisović, koji je s druge strane ceste vidio kako Ruprecht sa suludim nemarom rasipa dijamante po pločniku, skoči kao oparen, otvori vrata i pojuri vičući:
– Bei Gott, was machst du denn da!
– Herr Banić – reče Ruprecht, kao da ne primjećuje raspamećenog Klisovića – Sie haben ganze Arbeit geleistet!
Zatim brzo stavi kutiju pod mišku i krene natrag prema automobilu. »A moja prerezana lova?« pomisli Banić, ali ne reče ništa. A i na kojem bi to jeziku rekao?
Ne dijeleći Ruprechtovo zadovoljstvo, Klisović dojuri do Banića, koji je svejednako stajao na istom mjestu, pa klekne kako bi pokupio rasute dijamante. Ali istražitelj ga preduhitri, podigne nogu i nagazi na poveću hrpicu dragog kamenja koje je svjetlucalo svud naokolo.
Klečeći na tlu, Klisović u čudu pogleda Banićevu nogu, a potom ono što je ostalo ispod njegove pete. Umjesto dijamanata, na pločniku su ležali najobičniji komadići razbijenog stakla.
– Dijamanti su bili zamka za tebe, a knjiga je zamka za Ruprechta – reče Banić zadovoljno, iako Klisović nije mogao razumjeti njegove riječi.
Zapanjen, Puba brzo ustane i opsuje nešto tiho, neartikulirano, pogleda ljutito nasmijana istražitelja, pa se brzo vrati u kola, gdje ga je već čekao Ruprecht. Začuo se zvuk anlasera, brujanje motora i ubrzo je prostor s druge strane ceste bio prazan.
Tad i Banić, znajući da ima malo vremena, pojuri u potragu za taksijem. Sjetivši se duge i zamršene priče Alicije Mesić o nepostojećem »Amirahu«, priče koja mu se u tom času činila dosadnom i besmislenom, shvati da je sve drugačije no što se isprva činilo, da ni Ruprecht, ni Klisović, a ponajmanje jadna Vicki, nisu znali pravu istinu.
Jedini koji je sve znao, autor duhovite ali i smrtonosne namještaljke, bio je pokojni Rudiger Hagen, mrtvac iz dublje strane zaljeva.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu