Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 8:54 am

First topic message reminder :



Treći slučaj istražitelja Nikole Banića. Nezadovoljan vlastitom službom, svjestan da nešto mora učiniti ne bi li se odrekao alkohola, Banić sredinom 90-ih odlazi iz policije. Neposredno nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj, čijim jerezultatima propala komunistička vlast, nespreman da sudjeluje u mučnoj i neizvjesnoj rekonstrukciji policije, Banić otvara Agenciju za prikupljanje dokaza. Ušavši u, za domaće prilike, novu, čudnu i neetabliranu djelatnost, osjeća kolebanje klijentele.Dolazi ih uistinu malo, ponajviše zbog sasvim pogrešne procjene poslova kojim se agencija ima baviti. Neki traže fizičku zaštitu, drugi premlaćivanje i zastrašivanje osoba koje su im se zbog nekog razloga zamjerile, a treći traže smišljanje dokaznog materijala, naravno - lažnog, za unaprijed izgubljene sudske sporove. No jedan naručitelj posla razlikovao se od svih drugih. Banić prihvaća slučaj koji ga odvodi na otoke Lošinj i Unije.


Poslednji izmenio Mustra dana Sre Jul 04, 2018 8:56 am, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:06 am




30.


Povučen u kut stražnjeg sjedala taksija, Banić je rastresenim pogledom slijedio bijelu crtu što je izranjala iz mraka i nestajala pod kotačima brzog automobila. Nadao se da još može uhvatiti Ruprechta i Klisovića, ponajprije stoga što je znao kamo su krenuli. Sad su mu se i mnoge stvari u glavi razbistrile. Rudiger nije dočekao nikakav brod iz Angole, jer je kutija s lažnim rukopisom i jednako lažnim dijamantima morala već otprije biti spremna. Vjerojatno je »operacija Amirah«, operacija podvale ljubitelju umjetničkih artefakata, bila usklađena s dolaskom nedužnog broda iz Luande, tako da se u Ruprechta otkloni i najmanja sumnja. Zacijelo ga je uvjerio kako rukopis stiže iz Afrike njihovom »dijamantnom vezom«, pa da će zbog toga biti aranžiran stanovitom količinom lažnih dijamanata. Tko zna kakav mu je basnoslovni iznos oteo Rudiger za rukopis, na kojem je po svoj prilici noći i noći radio njegov posrnuli brat? Ili bi mu oteo da je poživio! Ali, osim Ruprechta, u zamku je upala i Vicki, nasjevši na priču o afričkim draguljima, koju je doznala tko zna kako i tko zna od koga. Po svoj prilici prisluškujući muževljeve razgovore. Kada je tajanstvena kutija nestala, Ruprecht je angažirao Klisovića jer je sam nikad ne bi uspio pronaći. U tuđoj zemlji, bez veza, znanaca i utjecaja, morao bi se osjećati sasvim izgubljeno. Ali, bivši boksač Klisović sigurno ne bi nikad jurio naokolo i ubijao ljude radi hrpetine starih papira. Čak da je i autentično, on tako nešto nikad ne bi znao ni cijeniti ni procijeniti, a kamoli prodati! Priča o kutiji s dijamantima bila je jedini način da ga se uvuče u igru. Ali, ako je sve tako, tad se i Klisović mora osjećati prevaren, pa valja očekivati da će i između njega i Ruprechta doći do nekog poravnanja. A kad Puba poravnava račune, onda se to nadaleko čuje.
– Ne mogu brže! – rekao je taksist, već pomalo ljut zbog Banićeva neprekidnog požurivanja. – Može nas i policija zaustaviti. Ionako ćemo začas biti u Zagrebu.
– Bar malo...
– Čovječe, kako bar malo... Pa idem sto dvadeset!
Iako s revolverom u unutarnjem džepu kaputa, Banić se nije ćutio osobito spreman, niti je imao volje da se umiješa u ono što se još između Klisovića i Ruprechta može dogoditi. Najbolje će biti da o svemu obavijesti inspektora Dogana, mislio je. On ionako ima ljude opremljene za tu vrst posla. Nije li već vrijeme da na svoj posao počne gledati kao na okončanu stvar? Zar ga lova, koju je uzeo, tjera baš na to da i glavu stavi na kocku?
– Rekli ste na Britanski trg? – reče taksist jureći praznom Selskom cestom.
Kad su kola stala ispred restorana na Trgu, brzo je platio i, ne čekajući na sitniš, otrčao prema stanu. Uletio je u ured, izvadio iz ladice kutiju municije i strpao je u džep, a potom podigao telefonsku slušalicu i nazvao policiju.
– Dogan nije večeras u službi! – rekao mu je ravnodušan i dremljiv glas dežurne osobe.
Zatraži njegov kućni broj, ali mu ga dežurni nije htio dati, tvrdeći da je tako nešto zabranjeno. Banić opsuje i spusti slušalicu, znajući da policajca pored telefona neće nagovoriti, ma koliko bio uporan. Dogan, Dogan, Dogan, govorio je poluglasno i očajnički brzo prelistavao listove telefonskog imenika. Pronašavši pravu stranu, shvati da je prezimena Dogan previše, ali ipak krene redom. Prvog nije bilo kod kuće, drugi je bio dipl. ing., a ne policijski inspektor, treći se nalazio u inozemstvu, četvrti je bio pravi. Prepoznao ga je po glasu iako je imao puna usta hrane.
– Banić ovdje...
– Ah, to ste vi! – iznenadi se Dogan, pa proguta ono što je netom žvakao. – Otkuda vam moj broj?
– Nemam vremena za gluposti! – odsiječe Banić. – Slušajte me i uradite kako vam kažem! Pošaljite odmah patrolu u Samobor. Na mostiću ispred hotela »Lavica« naći ćete ženski leš i rasuta raznobojna stakalca, nalik na prave dijamante. Naravno, ako je već nisu našli i pokupili...
– Kog boga ću naći? – čudio se Dogan.
– Ne prekidajte me! To je leš Viktorije Grabić, ovaj put konačno i definitivno mrtve. A vi uzmite nekog i krenite odmah u kuću na Pantovčaku broj 212 c. Tamo vam se nalaze ubojice. Uspijete li ih razoružati, moći ćete se s njima dosita napričati o mnogim stvarima, o dijamantima, lažnim umjetninama, o Vlatku Kosoru i još koječemu. Bit će vam dobro da osvježite usput poznavanje njemačkog jezika.
– Ništa ne razumijem! Jeste li poludjeli? – derao se inspektor Dogan u slušalicu.
– A, osim toga, možda ćete biti i u prilici da spašavate i moj život! – reče Banić pa tresne slušalicom o telefon.
Izvukao je Smith & Wesson iz džepa i provjerio da li je bubnjić pun, zakočio ga i spremio opet u džep, a zatim odjurio prema Rokovoj ulici.
Čak i njegovoj dotrajaloj »četvorki« nije trebalo mnogo da se uspne na vrh Pantovčaka. Zaustavi auto ispred Rudigerove kuće, ne gaseći ni svjetla ni motor, brzo preskoči ogradu i krene prema kućnom ulazu. Budući da ispred dvorišta nije bilo »Mercedesa«, uplaši se da su mu umakli, ali se odmah dosjeti da bi kola mogla biti iza kuće u garaži.
U mraku, između dva gusta čempresa, pred njim se stvori nešto na što je zaboravio. Napeto, spremno na napad, stisnulo se uz najniže grane zimzelenog drveta i promatralo ga ljutito režeći. Ponovo je previdio odvratno pseto!
– Lucifer, marš! – vikne, ali se pas i ne pomakne s mjesta.
»Zar će sad sve propasti zbog ove glupe džukele,« pomisli ljutito, pa pojuri prema vučjaku i opali ga nogom u slabinu. Lucifer zacvili, odskoči i podvije rep, pa pobježe u mrak.
Vrata na vrhu mramomog stubišta bila su pritvorena i on ih, ne premišljajući mnogo, otvori nogom, izvlačeći revolver iz džepa. Otkoči ga i krene prema hladnom predvorju, otkuda je čuo nešto kao tiho dahtanje. Našavši se na pragu prostorije, ugleda kako na prekrivenom trosjedu sjedi nešto veliko, mirno i gotovo nepokretno, pa, zaboravljajući na oprez, pritisne prekidač rasvjete.
Ispunjene iznenadnim blijeskom, Klisovićeve oči jedva da su žmirnule. Oslonjen o naslon trosjeda, raširenih nogu i opuštenih ruku, podsjećao je na veliku lutku, iz koje je netko izvadio baterije i ostavio je u čudnom, neprirodnom položaju. Dlanovi su mu bili krvavi, vidjelo se da se neko vrijeme držao za ranu, ali gdje je rana, to se iz daljine nije dalo razabrati.
Banić mu priđe, raskopča mu kaput i ugleda trag prostrelne rane u predjelu ključne kosti. Znao je da takva rana nije smrtonosna, ali mu se činilo da je Puba u lošem stanju zato što je izgubio poprilično krvi. Tad mu pogled padne dolje, na parket, pun šarenih stakalaca, nalik na drago kamenje.
– Što je? – pogleda ga Banić bez trunke sažaljenja. – Htio te platiti staklenim perlicama? Kao naivnog indijanskog trgovca?
Puba ga je gledao tupo, bezizražajno, ali je zacijelo morao razumjeti što mu Banić govori. Uz to što je izgubio mnogo krvi, čini se da je bio i uplašen. Krvopije se tako nerado suočavaju s vlastitom krvlju.
– Ali, nemoj žaliti, tvoji stakleni dijamanti još uvijek su vredniji od njegova rukopisa.
Teškom mukom Klisović pridigne ruku i, kimajući kažiprstom, pokaže Baniću neka mu se približi. Vidjelo se da mu nešto želi reći, ali da više nema snage. Banić mu udovolji pa se sagne.
– Aero... aerodr... om... – procijedi nekako Puba.
– Ruprecht je otišao na aerodrom? – pogleda ga Banić, shvaćajući kako i zlikovcima čovjek pokatkad mora biti zahvalan.
– Budi miran! Uskoro će doći liječnik koga sam pozvao. Zove se doktor Dogan. Svakako će te spasiti. Izvrstan je kirurg, a i meni je sredio nos – dobaci Banić ranjenom Pubi, pa izjuri napolje ne čekajući inspektora Dogana i njegove ljude. Učini mu se da je tako i mudrije, jer će bar noćas izbjeći sva ona dosadna pitanja koja su policajci kadri postavljati. Uskočio je u kola i, vjerujući da će policija doći odozdo, krenuo je uzbrdo, preko Prekrižja, držeći da će ih tako mimoići.
Jurio je prema dvadesetak kilometara udaljenom aerodromu, pitajući se ima li u ovo doba noći uopće avionskih letova. Ipak je morao vjerovati Pubi Klisoviću; čovjek suočen s mogućom smrću teško da ima razloga lagati. Cesta je bila prazna, ali su njegova kola bila odviše loša da bi brzo i sigurno stigao do zagrebačkog aerodroma. Stigne li prekasno, moći će tek sjetno mahnuti avionu što uzlijeće, avionu u kojem će sjediti zadovoljni Ruprecht i pri slabom svjetlu noćnog leta uživati u izmišljotinama čarobnog »Amiraha«. Napipa cigarete u džepu i zapali jednu, budno pazeći da na kružnom toku ne promaši cestu koja vodi prema aerodromu.
Kola je ostavio na zabranjenom mjestu, ispred samog ulaza, gdje parkiraju autobuse avio-prevoznika. Utrčao je u aerodromsku zgradu i pogledao prema displeju, na kojem su bila nanizana polijetanja aviona. Uistinu, na displeju je bio najavljen let za Pariz u 23.40. Desno od displeja je visila velika digitalna ura, koja je pokazivala točno vrijeme: 22.55.
Pretpostavljao je da Ruprecht nema nekih jasnih i određenih razloga radi kojih bi letio u Pariz; ući će u taj avion samo da što prije napusti Jugoslaviju, u kojoj mu gori pod nogama.
»A kome ovdje ne gori pod nogama,« pomisli Banić, pa se brže-bolje zakloni iza ploče na kojoj je bio propagandni plakat jedne od domaćih turističkih agencija. U nevelikoj skupini putnika, koja je upravo čekirala prtljag, spazio je Ruprechta Ransmavera kako podiže svoju poveliku kožnu torbu i stavlja je na vagu. Aerodromska službenica otkucala je nešto na kompjuterskoj tastaturi, prilijepila šaren papirić na kožnu torbu i predala Ruprechtu kartončić. Potom ga je vidio kako, posve ležeran, sa zelenim pasošem i avio-kartom u ruci, prilazi carinskom prolazu. Uza se nije imao nikakve prtljage! »Amirah« je, dakle, skrio u džep, ili ga je, što je vjerojatnije, pohranio u kožnu torbu. Ionako trošan, u džepu bi se mogao još više oštetiti.
Ruprecht polako nestane u prolazu.
Banić shvati da je kucnuo posljednji čas da uradi nešto. Nemajući vremena tražiti policajca, ili koju drugu službenu osobu, pa se s njom dugo i bezuspješno natezati, on pred zapanjenim službenicama skoči preko pulta i uđe u prostoriju u koju je na pokretnoj traci otišla Ruprechtova torba. Znao je da se prtljaga putnika prevozi motornim transporterom do aviona, gdje se trpa u spremište. Morao je oteti torbu prije no što je ubace u avion.
Ali, preskočivši pult i ušavši u zabranjenu zonu, napravio je pravu paniku među aerodromskim osobljem, koje je u njegovu postupku moralo vidjeti tek teroristički prepad.
– Što to radite? – vrisnuo je službenik u radnom kombinezonu, koji je poslovao s prtljagom.
– Policija! – vikne Banić pokazujući mu nakratko poleđinu Diners kartice.
Zatim se baci među kofere i putne torbe, tražeći onu koja je pripadala Ruprechtu Ransmaveru.
– Policija! Upomoć! Terorist! – vikao je preplašeni čovjek u kombinezonu.
Banić spazi kožnu torbu, na brzinu provjeri ime na naljepnici, izvadi nož iz džepa i spretnim potezom, kao da obrađuje svinjsku polovicu, raspori torbu iz koje se prospe sav njen sadržaj. Ne obazirući se na uspaničenog radnika, brzo klekne i počne pretraživati Nijemčevu torbu.
Umotan u tvrdi karton, »Amirah« je bio brižno pospremljen u unutrašnjost hlača od rebrastog samta. Banić ga slavodobitno zgrabi i pojuri prema izlazu što je vodio na pistu.
– Čekaj! – vikao je prema njemu visok čovjek koji se odnekud stvorio na vratima.
Nemajući vremena za objašnjavanja, Banić naleti svom snagom na njega, odgurne ga ramenom i izjuri na pistu.
Vidio je kako je autobus, koji prevozi putnike od zgrade do letala, upravo krenuo. Na osvijetljenim prozorima ugledao je tridesetak putnika koji nisu imali pojma što se događa. Potrčao je prema autobusu, koji se kretao prilično sporo, vjerujući da bi ga mogao stići. Držeći u ruci Ruprechtovu knjižicu, trčao je kao bez duše za vozilom, pokušavajući na osvijetljenim prozorima nazreti Ruprechtovu priliku. Da se mogao osvrnuti, zamijetio bi kako su za njim potrčali aerodromski radnici, pojurila crvena službena kola i plavi policijski automobil. Ali, da ga slijede, znao je po policijskoj sireni koja se ubrzo oglasila.
Za koji su ga tren spazili i putnici u autobusu, koji su se začas iskupili oko prozora, pitajući se valjda koja to budala, i zbog kojih razloga trči za vozilom.
Nadomak avionu, autobus uspori i Banić ga sasvim sustigne. I tad, kad je autobus stao pored velikog »Douglasovog« aviona iz kojeg se čulo brujanje uključenih motora, Banićev se pogled susretne s Ruprechtovim. Shvativši da ga Nijemac gleda, istražitelj ispruži prema njemu trošnu knjižicu oštećenih stranica, izvadi iz džepa upaljač, upali ga i prinese plamen čarobnom »Amirahu«. Ruprechtovo lice, koje je od goruće knjige dijelilo samo staklo autobusnog prozora, najednom se izobliči, pocrveni i pretvori u grimasu užasa.
Banić mirno odbaci knjigu, čije je suhe stranice brzo proždirao plamen, na pistu, zadovoljan što je na kraju uradio nešto i za Vicki, svog posljednjeg poslodavca. Zatim još jednom pogleda prema autobusu u kojem je nastao metež, jer su se svi nagnuli da pomognu putniku koji se upravo srušio. Znajući da je sve svršeno, Banić krene kao da će otići, ali tad ga obori bujica s leđa. Pao je potrbuške i na leđima osjetio teška tjelesa, a na potiljku hladnu revolversku cijev. Negdje pored njega zaškripale su kočnice policijskog automobila, čija je sirena i dalje zavijala, a na žmirkavoj plavoj svjetlosti spazio je i cijev automatske puške.
– Ni makac! Ruke na potiljak! Gdje mu je oružje? – čuo je kako oko njega u isti glas viču uspaničeni policajci. Pa ipak, bio je zadovoljan što je sred tog meteža začuo i povik koji mora da je dopirao iz otvorenog autobusa: – Brzo hitnu! To je srčani napad! Čovjek umire!
Nekoliko ga je čvrstih ruku podiglo i oslonilo na autobus, nabivši mu dlanove na potiljak. Sad je vidio koliko ih ima. Dva automobila, dva-tri policajca, tri specijalca s automatima i jedan čovjek koji mu je jakim baterijskim snopom osvijetlio lice.
Banić zažmiri, pa mirno, koliko je mogao, reče: – Pozovite odmah inspektora Dogana! On će vam sve objasniti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:07 am





31.


Sutradan je posvršavao sitne poslove. Aliciju Mesić obavijestio je da je Kosorov ubojica u bolnici pod medicinskim i policijskim nadzorom. Potom je nazvao pogrebni zavod i utvrdio da će ček, što mu ga je napisala Vicki, pokriti troškove njena ukopa. Vezala ga je s njom jedna lijepa i čudna božićna noć, i nije htio da bude sahranjena sirotinjski, o gradskom trošku. Podvukao je imaginamu crtu, sračunao troškove i rashode, te utvrdio da je »dijamantni saldo« sasvim traljav. Što je još pametno mogao uraditi, osim da ubaci u kazetofon Cheta Bakera, legne nauznak i zaboravi na sve?
Napolju je sniježilo, bila su dva dana do Nove godine, i on shvati da je opasnost prošla, ali da je ponovo bez posla. Ostalo mu je tek da čeka novog ljubomornog supruga, koji će banuti s istom otrcanom pričom i poslati ga da za sitnu lovu tumara gradom, slijedeći zamršene tragove posmule nevjernice.
»Pa ipak, i to je nekakav kruh,« reče u sebi, svjestan da je samosažaljenje nešto što privatni istražitelj mora izbjegavati.
Oko podne nazvala ga je kćerka.
– Hoćeš li doći navečer da nam pomogneš srediti stan?
– Imam sastanak sindikata privatnih detektiva – reče on, ni sam ne znajući kako mu je nešto tako bedasto moglo pasti na pamet.
– Ne zezaj se! – nasmije se ona. – Sigurno si za Staru godinu sam, pa sam nagovorila mamu da te pozovemo...
– Ali, zašto? – zbuni se on, pitajući se postavlja li mu to Lidija zamku ili je sve plod Nikine usijane glave.
– Ne moraš to tumačiti tko zna kako – tumačila mu je. – Bit će to najobičnija drugarska večera... miran razgovor bivše obitelji.
– Vidjet ću – reče on, što je nju po svoj prilici zadovoljilo, jer ga je veselo pozdravila i spustila slušalicu.
Odloživši slušalicu, lupne se po čelu; ponovo je zaboravio na njen božićni poklon.
Ne znajući kamo bi sa sobom, otišao je do Paca, pa su zajedno iz kino-operaterske kabine gledali novi pornić. Kad gleda takav film, čovjek bi mogao pomisliti kako se život sastoji od nekoliko kratkih predaha, između dugih, bjesomučnih i obijesnih koitusa.
– Tako svaki dan – zamišljeno će Paco, kad je projekcija završila. – Tam među onima dolje znam tipove koji gledaju sve. Film nisu propustili!
Potom su sišli na piće, Paco na gemišt, Banić na pivo.
– Prijavil bum se za trke! – u jednom je trenutku kazao Paco, ali nije objasnio o kakvim se trkama radi. Mirno je popio gemišt i dodao: – Idemo, od dva vrtim novu jebačinu.
Vrativši se u ured, Banić izvadi iz džepa polaroidnu sliku nasmijane djevojke koja je sanjala o jahtama i dijamantima, pa je uredno spremi u praznu ladicu stola, svjestan čudne činjenice da je taj sjajni papirić sve što je ostalo iza jalove sudbine Viktorije Grubić.
Navečer se odšetao do Rokove ulice i sjeo u auto, spazivši usput Pacovu »peglicu«, na kojoj je, iz tko zna kakvih razloga, nedostajao stražnji branik. Tko zna, pomisli, možda je to samo priprema za trku?
Krene u besciljnu vožnju pitajući se treba li otići do Lidije i Nike, ili je bolje oglušiti se i ostati u svom tijesnom, jednosobnom skloništu. Pošao je Ilicom prema Črnomercu, a zatim skrenuo u jednu od ulica koje vode na sjever. Učini mu se da ga netko prati. Obuzet laganom zebnjom, odluči provjeriti prate li ga, ili mu se sve samo pričinilo. Skrene nadesno, pa nalijevo, vozeći se nasumce zbrkanim uličicama na kojima gotovo da i nije bilo prometa. Imao je pravo, plavi ga je »Golf« nedvojbeno slijedio. Tko bi to mogao biti, pitao se. Nije li Dogan propustio uhapsiti kojeg od Klisovićevih pomagača? Opipa kaput provjeravajući da li je revolver na svom mjestu. Bio je tu, ali se, kao i uvijek, nadao da ga neće morati vaditi. I tad naglo ubrza i skrene u usku, jednosmjernu ulicu, pa iznenada zakoči.
Neoprezni vozač, koji ga je slijedio, nije shvatio njegovu nakanu, prekasno ga je spazio kako koči i zabio se u stražnju stranu »četvorke«. Banić brzo izađe i s rukom na revolveru stane pored plavog auta.
– Koji vam je bog, čovječe? – rekao je bradati mladić s Trećeg televizijskog programa, izlazeći iz oštećenog »Golfa«. – Kako možete tako naglo zakočiti?
– Pratili ste me – reče Banić.
– Pa jasno da sam vas pratio! – reče ovaj. – Tri puta ste obećali da ćete doći u tu jebenu emisiju i svaki put ste me prevalili. Nije bilo drugog načina da vas dovedem u studio.
Banić uzdahne, počeše se po potiljku i zagleda u stražnji kraj svog auta, koji je izgledao više no tužno. Branik je bio zreo za otpad, žmigavci bijahu naprosto zdrobljeni a vrata prtljažnika spremna za temeljito peglanje i lakiranje.
– Kad vam je ta emisija? – upita preko volje.
– Za pola sata – otpovrne mladić, pogledavši na ručni sat. – Krenemo li odmah, stići ćemo na vrijeme.
Pola sata kasnije sjedili su u provizornom studiju Trećeg programa u Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma i znojili se pod pretoplim svjetlom snažnih reflektora. Iza njih se nalazila šarena, plošna scenografija, korištena u bezbrojnim emisijama, a ispred njih kamere i sva sila pomoćnog osoblja, koje je pušilo, galamilo, dobacivalo nešto, praveći tako ovaj neugodni ambijent prikladnim za sve drugo osim za razgovor. Banić je već požalio što se tako olako dao navući na tanak led, ali u ovom času kao da više nije bilo prostora za uzmak. Pitao se gleda li ga Nika, znajući da je ova suvišna emisija važnija njoj nego njemu.
– Idemo! – viknuo je tip sa slušalicama na ušima i pljesnuo dlanovima, nakon čega je u studiju nastala tišina.
– Nemate tremu? – upitao ga je bradati voditelj, onaj isti koji mu je maloprije razbio auto.
– Nemam – otpovrne Banić. – Nakon što ste mi razbili auto, mislim da od vas ne bih trebao očekivati nešto još gore.
Tip se nasmije, a Banić se zagleda u monitore poredane izvan vidokruga kamere. Na monitorima se vrtio šareni jingle, a nakon njega uplovila je špica. Čas kasnije, na ekranu se ukaže studio, a odmah potom i krupni plan voditelja.
– Evo nas ponovo... Danas je u našem studiju neobičan gost, zapravo običan gost neobične profesije, zagrebački privatni detektiv, gospodin Nikola Babić...
– Banić – ispravi ga gost.
– Oprostite! Banić! Gospodine Baniću, o pozivu privatnog detektiva, ili privatnog istražitelja, pretpostavljam da imamo mnoge krive i sasvim naivne predodžbe. Biste li mogli u nekoliko crta oslikati ono čime se vi svakodnevno bavite?
Banić pošuti, spazi na monitoru vlastito lice, nakašlje se i počne: – Pa, ne bavim se onako sjajnim stvarima kakvima se bave privatni istražitelji u romanima i filmovima. Mnogi misle da mi tragamo za ubojicama, zagonetno nestalim osobama, da pronalazimo izgubljene pošiljke dijamanata, da upadamo u nevolje s revolverom u ruci, da se nadmudrujemo s kriminalcima internacionalnog tipa i slično...
– Kad smo već kod toga – prekine ga bradati voditelj – posjedujete li uopće revolver?
– Ma, kakvi! – nasmije se Banić. – Što bih ja s revolverom?
– Dakle, ono čime se vi bavite ne predstavlja opasnost zbog koje bi bilo korisno posjedovati revolver?
– Apsolutno!
– Dobro, čime se onda bavite?
– Tako... sitnicama... Zvati nas privatnim detektivima stvarno je pretjerano. Eto, ja se, na primjer, najviše bavim dokazivanjem preljuba...
– Oho! – nasmije se voditelj. – Šta to znači?
– Primjerice, dođe vam ljubomorni muž i traži da provjerite ima li mu žena ljubavnika. Plati vam i potpiše punomoć da to za njega obavite.
– I kako to obavljate?
– Strpljivo – odgovori Banić. – Danima se vucaram za ženskom i na koncu dođem do određenih podataka, ili muževu pretpostavku odbacujem kao neosnovanu.
– To je posao u kojem je diskrecija zajamčena? – zanimalo je voditelja.
– Naravno! – potvrdi Banić. – To je delikatan posao kojem je diskrecija osnovna pretpostavka. Eto, nedavno sam pronašao da žena jednog važnog i bogatog privatnog poduzetnika ima vezu s njegovim partnerom i savjetnikom. E, sad, kad bih ja, uz to što on posjeduje mamutski servis za industrijske hladnjače, rekao i njegovo ime, mogao bih ga poprilično kompromitirati...
– I to je vama diskrecija!? – pogleda ga voditelj nekako čudno, sasvim blijed. Čak i on je, čini se, znao tko to posjeduje veliki servis za rashladne uređaje.
– Nego šta? – otpovrne Banić osjećajući kako mu zluradi vražićak skakuće po ramenu. – Jasno da je diskrecija!
– Oprostite, ali za mene je to indiskrecija...
– Indiskrecija bi bila – podučavao ga je Banić – kada bih rekao da gospodin poduzetnik stanuje na, recimo, Srebrnjaku... ili na nekom drugom mjestu...
– Idu reklame! – vikne režiser sa slušalicama, a Banić pogleda prema monitoru na kojem se upravo vrtjela bedastoća o tome kako se duhovna ravnoteža najbolje postiže uz pomoć zelenog gaziranog pića.
– Kako ste mogli? – okrene se voditelj Baniću, koristeći predah da mu spočitne njegovu nesmotrenost.
– Zašto? – naivno će Banić, kao da ne zna u čemu je problem.
– Taj tip sad može tužiti cijeli program! I mene osobno! U kakva ste nas govna uvalili!
– Žao mi je – reče Banić ustajući. – Ova je emisija bila vaša ideja.
– Kamo ćete? – preplaši se voditelj. – Emisija još traje...
– Nikamo – smiri ga istražitelj. – Idem časkom u zahod.
– Ali, nemate kad! Reklamni će spotovi ići manje od tri minute.
– Taman toliko mi treba. Budite bez brige, odmah se vraćam.
Rekavši to, namigne voditelju ne bi li ga umirio, pa brže-bolje izađe iz studija, pronađe svoj kaput i obuče ga, a potom, umjesto da ode u nužnik, siđe niz stubište i izađe iz Kineskog paviljona u studenu noć, punu snježnog spokoja. Duboko je udahnuo hladan, ali čudesno ugodan zrak, a zatim bolje omotao crni šal i zadigao ovratnik.
Usporedi li se s izložbenom vrevom, velesajamski je prostor u prosinačkoj noći djelovao neobjašnjivo tiho, mirno i pusto, upravo ugodno za nekog kome je glava puna stvari koje valja što prije zaboraviti.
Znao je da je reklamni blok pri kraju i da ga u studiju već panično traže kako bi nastavili emisiju. Protegnuo je korak i poželio da se što prije dokopa parkirališta i nestane u svom starom, oštećenom autu. Tko zna, možda su ga već zamijetili kako hita u noć i počeli ga dozivati da se vrati, jer se s televizijskom publikom smije poigravati, ali ne na ovaj način. Međutim, ako su i vikali, Banić ih nije mogao čuti zbog sasvim jednostavnog razloga. Na uši je nabio slušalice »Sonyjeva« walkmana, koji mu je glavu ispunio bolesnim, dimljivim glasom Cheta Bakera, koji mu je ponovo pjevao nešto o tome kako je duboko ponoćno more.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Dublja strana zaljeva

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu