Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Ići dole

Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:13 am



Iako uvodna istoimena novela zagovara trivijalnu književnost, pa i odabrane novele pokušavaju ispunjavati sve zahtjeve toga književnog obrasca. Tribusonov talent uvelike probija granice zadatoga. On istražuje, igra se, pripovijeda, opčinjava vještinom i ne zaboravlja najvažnije - ispričati zanimljivu, napetu i dobru priču.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:14 am




KLASICI NA EKRANU



U proljeće 1980, nakon upornog, dugotrajnog nateknuća limfnih žlijezda, Rudiju Graberu su dijagnostičari uglednog zagrebačkoga onkološkog instituta otkrili veoma neugodan oblik karcinoma (limfogranu-lomatoza). Poslije složene i neugodne kemoterapije koju je, iako već 74-godišnjak, veoma dobro podnio, ponudili su mu utješan, ali i fragilan niz od mogućih desetak godina života. 1986, dakle šest godina poslije, iskustveno fundirana prognoza istanjila je njegov životni vijek na svega četiri godine preostatka, mada je mogao umrijeti već i sutradan. Zahvaljujući toj činjenici postalo mu je jasno da mu za života spomenik neće podignuti, ali je isto tako dobro znao da će ga u tih nekoliko preostalih godina obasuti svim mogućim oblicima društvenih počasti, nagradama i medijskom pažnjom. Jednostavno, država je morala držati do svojih klasika, da bi i oni držali do nje, što je vrsta kulturne simbioze koja teško da prestaje čak i onda kada se klasik malo raskuraži i postane neka vrsta "zločestog djeteta" režima.
Te iste godine, u nadležnom ministarstvu valjda, s ushitom su ustanovili da se u mjesecu srpnju sretno poklapaju osamdesetogodišnjica života i šezdesetogodišnjica rada velikog pisca, pa su odlučili počastiti ga još jednom od brojnih životnih nagrada, kao i različitim obljetničkim slavljima. Uz smrt, koja ga je vrebala u neizvjesnoj tmini nastupajućih godina, stavili su ga tako pred još dva sasvim neugodna događaja. Odlučio je i to izdržati, pretpostavljajući naivno da se književne proslave i obljetničke manifestacije ipak lakše podnose od kemoterapije, primjerice.
Sredinom srpnja došli su velikim crnim mercedesom da ga pokupe iz njegove vile, što ju je sagradio u šumovitom srcu Bilogore, i odvezu ga u Zagreb gdje je iste večeri trebao biti upriličen šezdesetominutni televizijski razgovor s velikim piscem na prvom kanalu. Nakon razgovora prikazao bi se "Dan mrtvih", film snimljen po njegovoj ratnoj epopeji napisanoj 1948. Film nije nikad vidio, ali je dočuo da se radi
o velikoj modernističkoj gnjavaži u kojoj se izdašno rabe svi prokušani filmski postupci za uspavljivanje kinopublike. U mercedesu, koji je vozio šofer iz ministarstva ili televizije, sjedio je i drug Tonković, jedan od najozbiljnijih aspiranata na najdublje televizijske fotelje, inače voditelj svih najelitnijih političkih i kulturnih emisija, stručnjak za intervjue. Drug Tonković neprijatno se iznenadio kad je vidio u kakvom se stanju nalazi veliki pisac koji je život provodio na osami sred gustih bilogorskih šuma. Osamdesetogodišnji Rudi Graber bio je neobrijan, nosio je neukusno i demodirano odijelo na kojem je nedostajalo nekoliko dugmadi, cipele su mu bile blatnjave i sav je zaudarao po "autanu" kojim se brižno mazao, štiteći se od bilogorskih krpelja. Mada se pomirio s neumitnošću svoje limfogranulomatoze i dalje se panično i iracionalno bojao krpeljnog encefalitisa.
Drug Tonković, razmišljajući o svim mogućim predradnjama koje će biti nužno izvesti nad senilnim majstorom umjetničke riječi, prije no što ga se izvede pred kamere, počeo se pomalo bojati za ishod televizijskog razgovora koji će morati voditi sa starcem čija su svježina i prisebnost krajnje dvojbeni.
Gospodine Graber - oklijevajući će Tonković, dok se auto sporo vukao lošom šumskom cestom - razgovor počinje odmah nakon "Dnevnika", to jest u dvadeset sati i traje točno do dvadeset jedan sat. Uspjeli smo srediti da u isto vrijeme na drugom programu ide snimka međurepubličke smotre tamburaša amatera, tako da ćemo zacijelo imati čitav jugoslavenski televizijski auditorij... Možda ne bi bilo loše da se dogovorimo o koncepciji razgovora.
Ničim ne odajući da ga je čuo, klasik je šutke promatrao podlakticu, kao da nešto traži u spletu svijetlih malja. Tonković se nakašlje pa nastavi: - Pročitao sam svih vaših trinaest knjiga...
Četrnaest - zamišljeno će Graber, ne skidajući pogled s podlaktice.

Tonković ga u čudu pogleda, a onda se dosjeti i nasmije. Starac je očigledno mislio na svoje minorno djelce kriminalističkog žanra, koje je objavio 1966. i to pod pseudonimom. Knjiga, sveščića zapravo, doživjela je golem uspjeh, ali je književni establishment na nju prezrivo odmahnuo rukom. Rudi Graber napisao je i previše
ozbiljnih, važnih i presudnih knjiga, pa je zbog toga njegov krimić "Internacional 305" držan tek simpatičnom, ali zanemarivom stilskom vježbom.
Zbog određenih razloga možda bismo u razgovoru mogli zaobići nekoliko vaših spornih tekstova. Recimo "Klevetnike" i "Izgubljene", pa konačno i onaj krimić... - predloži drug Tonković, gledajući u stranu prema zaraslim jarcima koji su rubili cestu.
Graber ostavi na tren podlakticu, strelomice pogleda Tonkovića, a onda se pozabavi podlakticom druge ruke. Bit će da je znao na što Tonković cilja. "Klevetnici" su povijesni roman objavljen 1943. i nikad više. U ideološkom pogledu nisu predstavljali bogzna kako kompromitantno štivo, ali sam termin njihova izlaska bilo je nešto nepogodno za televizijsku uporabu. S druge strane, "Izgubljeni", velik moderni roman izuzetno složene strukture, čiji se ideološki sloj iscrpljuje u depatetizaciji i demitologizaciji naše ratne proze, bio je od strane kritike dobro dočekan, ali nije bilo previše rezona da mu se na televiziji pridaje prevelik značaj.
Jedan nadležni drug, s tim u vezi, korisno je posavjetovao Tonkovića: I nemojte mi tu udariti nekakav, šta ti ja znam, epepe za te "Izgubljene!"
Možemo napokon izbaciti sve romane - odsutnim će glasom Graber.

Vidite, mogli bismo početi s romanom "I Ahasver je predahnuo".Tim gotovo egzistencijalističkim romanom vi ste pokušali izaći iz revolucionarne patetike i utrti...
Ništa nisam pokušao utrti! - prekine ga klasik. - Ono što sam pokušao nisam uspio... šezdeset godina pokušavao sam se dopasti ljudima, ali ništa nisam uspio ni postići, ni utrti... Nikom se nisam dopao...
Ali, kako?! - začudi se Tonković. - Vi ste uspješan i cijenjen čovjek. Zato večeras i razgovaram s vama. Vi ste se dopali i kritici... i publici...
Ne lupetajte, mladiću! No, ako sam se nekom čak i dopao, nitko me nije zavolio. I to je najstrašnije za pisca, to je strasnije od...
Tonković zažmiri i zgrozi se. Sada više uopće nije vjerovao u uspjeh večerašnjeg razgovora. Navikao je intervjuirati samodopadne tipove koji su
televizijske kamere koristili kao izlog za propagiranje vlastita šarma i pameti, a ovaj ozlojeđeni senilac istrest će u šezdeset minuta toliko žuči i cinizma da će emisija definitivno propasti, potonuti, a zajedno sa sobom u tamne će dubine anonimnosti povući i svijetlu televizijsku budućnost njega, čuvenog druga Tonkovića.
Evo, ga! Evo ga! - vrisne stari pisac tako glasno da je uplašeni vozač smjesta zakočio.
Rudi Graber, klasik koga, prema vlastitoj tvrdnji - nitko nije volio, pokazivao je prstom prema crnoj točkici na podlaktici desne ruke. Tonković se radoznalo nagne i pogleda.
Krpelj! Već se ukopao! Ixodes ricinus. Pričekajte da izvadim pincetu. Sva je sreća da sam uzeo svoj Imstopfgegen Zecken.
Tonković se zavali u sjedalo i duboko uzdahne, poželjevši iskreno da onih nekoliko milijuna televizijskih pretplatnika večeras marljivo prione uz snimku međurepubličke smotre tamburaša amatera, ostavljajući nebuloze prvog programa grobnoj osami.
U dvanaest i petnaest Rudija Grabera ostavili su u njegovoj sobi u hotelu "Internacional", posavjetovavši ga da se okupa i odrijema kako bi do večerašnjeg razgovora bio sasvim odmoran i koncentriran. Tonković je najavio da će mu kasno popodne poslati garderobijera s novim odijelom i brijača, što, jasno, nisu bili zahtjevi urednosti, nego specijalne kolorističke propozicije medija.
Ostavši sam u dobro klimatiziranoj hotelskoj sobi, klasik osjeti stanovito olakšanje. Strovali se na krevet i pogledom preleti po sobi. Kako već dvadesetak godina nije boravio u hotelima, nije primjećivao dotjerivanja i poboljšanja što su predstavljala znak pažnje prema izuzetnom gostu. Very important person usluga, kako bi se to kazalo jezikom hotelijerske branše. Frižider, kolor-televizor, umjetničke slike po zidovima bile su nešto čega u drugim sobama ovog hotela nije bilo. Neka naivna budala dala je čak da se u sobu unese pisaća mašina i hrpa bankposta, ako bi "maestru" pala na pamet kakva zgodna literarna ideja. Iluzornost te geste nalazila se u
činjenici da umorni i ostarjeli klasik već pet godina nije napisao ni retka, niti je u pogledu toga imao bilo kakvih određenih nakana.
Nakon nekoliko minuta koje je proveo ležeći na krevetu, Graber polako ustane i počne se svlačiti, nakanivši se dobro istuširati. I kad je ostao u gaćama primijeti bijelu policu na koju je hotelska uprava poslagala njegovih trinaest knjiga. Shvativši da bar deset godina nije listao svoje sveske, počne pregledavati knjigu za knjigom, čudeći se toj svojoj papirnatoj pastorčadi. Sve je bilo tu. I ona sentimentalna pjesmarica iz 1926, i patetični bildungs roman iz 1929, i fantastične "Groteske", izašle na dan ubojstva Aleksandra Karadordevića, i endehazijski "Klevetnici", zatim revolucionarnopolitički romani iz perioda obnove, i ozbiljna djela što su predstavljala radikalan zaokret i zalet prema modernizmu, i trotomna "Obiteljska kronika", njegovo pravo životno djelo... sve osim male krimi-sveščice koju je napisao u trenutku slabosti želeći se dopasti i osvojiti najširu publiku. Jasno, obazrivi hotelijer nije ga htio podsjećati na taj mali, nepromišljeni posrtaj, pa je izostavio "Internacional 305", koji se prije dvadeset godina prodao u trideset ili četrdeset tisuća primjeraka. A on bi sada baš htio vidjeti tu svoju mrlju iz prošlosti, prelistati stranice i omirisati slog koji je već pozaboravio.
Vrati poslednju knjigu na policu i ode pod tuš, pa se stade tuširati jako toplom vodom u kojoj je oduvijek uživao. Nakon pola sata istrlja se debelim frotirnim ručnikom i obuče svoje dotrajalo odijelo. Ponovno ga zaokupi grozna večer što je bila pred njim. Ni sam nije znao zašto je pristao na tu šezdesetominutnu gnjavažu. Možda zbog trunke sujete koja je ostala negdje duboko u njegovoj nutrini, možda zbog želje da se posredstvom televizijske slike javi nekom dalekom prijatelju, zaboravljenam znancu ili ostarjeloj ljubavi. Odluči dostojanstveno izdržati i tu medijsku kušnju, ali se zarekne da gledateljstvo neće zasipati aforističnim mudrostima literarnog tipa, već da će mirno i trezveno odgovarati na ozbiljna pitanja tako jednostavnim načinom kao da se radi o susjedskom čavrljanju ili razgovoru prostodušnih domaćica.To će biti njegov odgovor na ozbiljnost i pretencioznost na koje ga navode otkad je "propisao".
U dva sata zazvonio je bijeli telefon na noćnom ormariću i umorni klasik podigao je slušalicu, pretpostavljajući da se to javlja Tonković sa svojim večerašnjim
koncepcijama (svaku bedastoću koja im padne na pamet televizijski autori proglašavaju koncepcijom). Istina, pomalo mu se dopala mogućnost da se i dalje poigrava s tim nadobudnim TV klaunom, dovodeći ga do očaja svojim replikama neuračunljiva čovjeka. Stoga se spremno javi, ali to nije bio Tonković.
Karlo ovdje - reče tihi starački glas s druge strane. - Rudi, jesi li ti? Karlo
ovdje.


Koji Karlo?

Karlo Majsec, vrag te odnio! Zar si toliko posenilio da se vlastitih izdavača ne
sjećaš?

Karlo Majsec bio je lukavi lisac koji je tridesetak godina vodio izdavačku kuću što je izdavala sva važnija djela klasika Grabera. Majsec je bio partijski kadar, direktor po zadatku, i nije imao nikakvog literarnog obrazovanja, ali je posjedovao nepogrešiv njuh za naslove koji će se prodavati, kao i za one koji se neće prodavati, ali će ući u literarnu vječnost. Čuj, Graber, to ti se možda ne bu prodavalo ko halva, al' buš s tim ušel u povijest literature, znao je govoriti Graberu, a da ovaj nikad nije uspio doznati je li Majsec pročitao ijednu njegovu knjigu.
Gdje si, Majsec, lopovčino? - upita Graber, začuđen i pomalo obradovan.

Gde bi bil! Pa u penziji. Već dvadeset let!

Ma ne. Gdje si sada?

Tu u Zagrebu. Sad bum došel do tebe. Čuj, čital sam ti onaj zadnji roman o grobarima. Jaka stvar! Rudi Graber, mada su ga mnogi držali podosta senilnim, bio je sasvim siguran da nikad u životu nije napisao roman o grobarima, ali ga Majsecova primjedba nije uopće začudila. Karlo Majsec znao je pobrkati svoje silne ljubavnice, pa kako ne bi pobrkao knjige koje nije pročitao. Uglavnom, dogovorili su se da će stari osamdesetogodišnji bivši izdavač odmah pohitati do svog starog prijatelja, osamdesetogodišnjeg klasika. Odloživši telefonsku slušalicu, Graber se vrati do kreveta i legne. Jastuk je bio mek i hladan. S Majsecom neće imati bog zna što razgovarati, ali će ga njegova prisutnost spasiti Tonkovićevih gnjavatorskih
koncepcija. Pomjeri potom glavu kako bi malo prodrijemao, ali u tom času osjeti nešto tvrdo ispod potiljka. Pridigne se i odmakne jastuk, ugledavši tvrdi predmet koji ga je nažuljao. Pred očima mu se zamuti, a srce mu brže zaigra, što nije bio rezultat njegove kronične tahikardije. Jednostavno, ono što je ugledao bilo je preiznenadujuće za njegovu umornu, sporu i monotonu starost.
Točno ispod jastuka, na bijeloj izglačanoj plahti, ležao je svijetli, kromirani revolver, colt s rotirajućim bubnjićem za šest metaka.
U pretoploj prostoriji redakcije Tonković je obrisao znoj sa čela, otpio gutljaj mineralne vode, a onda počeo posljednji put redigirati proslov kojim je namjeravao otvoriti večerašnju emisiju "Klasici na ekranu". Otvorila su se vrata i u redakciju je ušla Stela, njegova darovita pomoćnica koju su zli jezici zvali "mali Tonković".
Uopće, zli jezici kreirali su čitav niz lažnih, ali i vjerodostojnih tračeva o njoj i drugu Tonkoviću, među kojima je gotovo slavan postao onaj po kojem mu "tekstove pišu drugi, ali zato pomoćnicu tuca sam". - Dobro da si došla! - reče Tonković, ne dižući glavu s papira čiji je sadržaj pokušavao upamtiti. - Poslušaj kako ću početi emisiju o Graberu! Stela šutke sjedne, prekriži noge i zapali cigaretu, a Tonković još jednom obriše čelo i počne: - Kao da je slijedila neko paradoksalno načelo, sudbina nam je dala da budemo narod s najvećim brojem pisaca i s najmanjim brojem pismenih. U takvoj konstelaciji biti pisac ne znači ama baš ništa, a biti umjetnik, klasik, pero za sva vremena, znači začuđujuću, meteorsku pojavu...
To ne proizlazi... nema zapravo logike - primijeti Stela, otpuhujući dim.

Ostavi logiku! Znaš da svojim uvodnim besjedama pucam na poetski učinak, a ne na logičku egzekutivu. Vidi sad kako s nekoliko rečenica ocrtavam čitavu jednu retrospektivu.
Stela je šutjela i slušala.

Počevši sa "Svitanjem", tom sentimentalnom i lirski zacrtanom topografijom mitskog zavičaja, čijem arkadijskom zrcalenju suprotstavlja bešćutnu tehnološku avet urbanog inferna...
Možda bi bilo dobro da malo pojednostavniš stvar - primijeti Stela.

Dobro, dobro - odmahne on glavom. - Dalje je mnogo receptabilnije. Dakle, učvrstivši svoj image tankoćutnog lirika rusoovski pojmljenog jedinstva čovjeka i prirode u sentimentalno-političkom romanu "Davljenik", prešavši preko fantazmagoričnih prostora svojih "Groteski", 1939. domogao se nadrealističkog pisma kao pravog i jedinog amblema tadašnjeg moderniteta...
Dalje?

Dalje... - nakašlje se Tonković - dalje tiho i diskretno preskačem onaj endehazijski mućak i eto me u slavnim godinama, 1948. i 1950. Slušaj! Pridruživši se revolucionarnom oduševljenju obnove, prihvatio se revolucionarno-prosvjetiteljskih zadataka intelektualnog preobražaja modernog čovjeka i zadužio slavni period našeg "estetičkog prohodavanja" sa šest stotina stranica eposa o našem radničkom pokretu, pridodao veoma brzo i "Tvornicu ideala", dramski "Dan mrtvih". Shvativši povijesnu nuždu estetičke nedostatnosti socrealističke utilitarnosti, naš se gost ponovno uspinje na tron modernizma, ovaj put sa složenim romanom neobično komponovane strukture, kome su određeni dogmatski centri spočitavali dekadentnost, nerazumljivost i povodljivost francuskim egzistencijalističkim uzorima.
I što je bilo 1959? - upita Stela, obavivši rukama koljena, baš kao da skriva onaj dio nogu koji je ispod blago zadignute suknje.
"I Ahasver je predahnuo" - otpovrne Tonković, kao da se čudi Stelinoj neobaviještenosti. - To mu je sigurno najbolja stvar.
Ah, ona gnjavaža! - dosjeti se ona. - Zatim malo pričam o "Obiteljskoj kronici" i...
I na kraju, jasno, preskačeš "Izgubljene" - prekine ga pomoćnica - kako te netko ne bi opalio po prstima.
Čitala si "Izgubljene"? Čitala si "Izgubljene"? - ražesti se Tonković.

Ma nisam ih čitala. Ništa nisam čitala od tih pametnih gnjavaža. Ništa osim "Internacionala 305".
Onog krimića?

Da. Ništa osim onog krimića koji je potpisao kao... Zbilja, kako ga je ono potpisao?
Rebarg - reći će Tonković nakon kraćeg razmišljanja. - To je anagram, zapravo palindrom njegova prezimena... Zbilja, čudno je to... jutros kad sam ga vozio spomenuo sam mu da sam pročitao svih njegovih trinaest knjiga, a on se pobunio i rekao da ih ima četrnaest.
Pa što! Valjda ih ima četrnaest.

Ima ih trinaest, dok se četrnaesti, taj krimić, iz estetičkih razloga prešućuje.
Zaboga, pa taj krimić je literarni mućak, nesmotrena poserotina velikog pisca.

Prešućuju se i "Klevetnici"- primijeti Stela.

"Klevetnici" se prešućuju zbog ideoloških razloga. Blesavo zvuči podatak da je klasno svjestan i lijevo orijentiran pisac objavljivao tekstove u "Endeha".
Pa što ako je objavljivao! - otrese se Stela. - Glavno da nije bio u "Handžar diviziji"!
Tonković se nasmije i odluči prijeći preko njezine šašave primjedbe.

I slušaj sad kraj! Mada nije baratao krležijanskim retoričkim aparatom i instrumentarijem, i mada nije imao intelektualni skalpel jednog Marinkovića...
Čekaj, čekaj ! - skoči Stela. - To pomalo i vrijeđa! Zar ga dovodiš u studio da bi mu rekao kako nikad nije uspio dokaskati do Krleže, Marinkovića i šta ja znam do koga...
Misliš li da bih to trebao ublažiti? - neodlučnim će glasom Tonković.

Izbaciti! - primijeti ona paleći novu cigaretu i nudeći njegovu pogledu nove centimetre svojih golih bedara. On odbaci papir i položi ruke na Stelina koljena.
Stela, moram ti priznati, bojim se večerašnjeg razgovora.
Zašto? Pa izbacio si sve čega bi se trebalo bojati: krimić, endehazijsku nesmotrenost, kritizerstvo i zlonamjernost posljednjeg romana... Ako se bojiš samog Grabera, izbaci i njega...
Ne zbog toga, ne zbog toga - reče on, krenuvši dlanovima prema njezinim glatkim bedrima. - Stari mi ne djeluje baš prisebno, a razgovor ide uživo. Što ako mi na ozbiljno pitanje, umjesto odgovora, zapjeva "Sve ptičice iz gore"?
Stela mu odgurne ruku, popravi suknju i ustane. - Nema ništa! Večeras moraš biti fit!

Pa, bogamu! - raširi on nemoćno ruke. - Ja sam voditelj, a ne boksač.

Karlo Majsec, premda Graberov vršnjak, djelovao je ipak mnogo mlađe. Tu "mladolikost" volio je pripisivati nezdravom načinu života koji je odavno prakticirao, uživajući u piću i prekomjernim količinama hrane. Ponosno je tvrdio kako ne može izmjeriti tlak, jer mu je brojčanik tlakomjera nedostatan, kako su mu u kolesterolu pronašli jako nisku koncentraciju krvi i tome slične bedastoće. Vidjevši njegov EKG, jedan je kardiolog, kleo se Majsec, doživio pravi infarkt. Sve to njemu nije smetalo da uživa u životu koji si je organizirao ili dezorganizirao na svoj osoben način.
Razgovarali su neko vrijeme sjedeći za stolom u Graberovoj hotelskoj sobi, a onda je, veoma brzo, kako se to događa prijateljima koji se predugo nisu vidjeli, razgovor posve utihnuo i prešao u neugodnu šutnju.
Često puta sam se pitao - odluči Graber prekinuti muk - jesi li kao urednik uopće čitao rukopise koje si objavljivao?
Nisam! Kaj bi ih čital! - začudi se bivši urednik kao da je takva stvar sama po sebi razumljiva. Majsec je spadao u one ljude koji se, kada žele biti duhoviti ili ležerni, služe žargonom, dok u svim ostalim situacijama rabe književni jezik. Po tom jezičkom dualizmu lako se prepoznaju došljaci.
Mogao ti je netko podvaliti... mislim politički. Mogao ti je u rukopis upakirati kakvu političku minu da se...
Kaj mi je mogel upakirati! - nasmije se Majsec. - Minu, veliš. Ma daj... Pisac je bil tak usran od straha da na to ni ni pomišljal... Nije trebalo cenzora jer je svatko bio cenzor za sebe.
I baš ništa nisi čitao? - čudio se klasik. - Čak ni moje knjige?

Čak ni tvoje - kratko će hipertonizirani urednik. - A i kaj bi s tvojim knjigama! Zanimao si me ti kao čovjek i prijatelj, recimo. Što bih s tvojim knjigama? Da od njih ima kakve koristi, prvi bi se ti okoristio. Što si postigao svojim knjigama? Dobivao si nagrade, pokazivao se na televiziji, držao predavanja... Zrezali su ti iz romana takozvane najlepše odlomke i spasirali ih u čitanke da bi s njima plašili decu. I kaj s tim? Jesi li ikada izvukao iz knjiga kakvu korist koja ne bi imala veze sa slavom i novcima? Jesi li zbog knjiga postao pametniji i promoćurniji? Da li te zbog knjiga ikada zavolila kakva ženska? Jesi li se možda manje bojao smrti?
Graber ga prestane slušati i okrene se prema stalaži na kojoj je čučalo njegovo trinaestero nahočadi. Uistinu, od tih knjiga nikada nije imao neke prave, ljudske koristi. Ostao je sam, uglavnom neshvaćen, sasvim sigurno neobljubljen i nevoljen, bez žene, djece, društva, korisnih sjećanja i ugodnih iskustava. Njegove knjige više su koristile sastavljačima udžbenika, dodjeliteljima nagrada, površnim izdavačima, pa i tipovima poput Tonkovića, koji na tuđim literarnim lešinama grade svoj image, dopadljivost i šarm, no što su koristile njemu, zaboravljenom, karcinomiziranom i kemoterapeutiziranom slavljeniku potamnjela sjaja.
Ni Veroniku nisi uspio zadržati svojim književnim nagradama. Nakon kratkog vremena ostavila te zbog onog političara...
Ah, da - tihim će glasom klasik. - U tom smislu psi su pokatkad korisnija stvar od literarnog talenta. - Ironičan si?
Nisam ironičan - otpovrne Graber. - Prije će biti da sam rezigniran. Pišući knjige mislio sam obogaćivati i podučavati ljude, da bih u osamdesetoj shvatio da sam podučavajući druge, zaboravio podučiti sebe.
Obogaćivati i podučavati ljude - posprdno se nasmeje debeli Majsec. - Ti bokca! Pokušavao si uraditi nešto što nije uspjelo vlastodršcima, apsolutistima, crkvi, ideologijama, partijama, revolucijama... Joj, Graber, pa kako si ti smešan! Kak si mogel spiskati život na nekaj tak! Na nekaj tak nevažnoga. Izmišljal si tu nek životne filozofije... Nema nikakve filozofije, nema. Važno ti je pozabaviti se malo, požderati, popiti, unjati naokolo otvorenih očiju i na koncu mirno krepati...
A nama to nikako ne polazi za rukom - gorko se nasmije Graber.

Kaj nam to ne polazi za rukom? - začudi se Majsec.

Pa to... da konačno krepamo!

Naručili su potom ručak u sobu, što je, jasno, osobito razveselilo Majseca, koji je pojeo svoje i više od polovice Graberova jela, zalio sve to s tri boce piva, nakon čega priznao da ga užasno boli glava, što je posljedica visokog tlaka koji mu nakon svakog obilnijeg obroka pomahnita.To "nakon svakog obilnijeg obroka" značilo je zapravo "nakon svakog", jer Karlo Majsec nije pamtio kada je posljednji puta umjereno jeo. Čačkajući zube polomljenom žigicom nečeg se iznenada prisjeti, pa reče: - Zapravo, kad malo bolje promislim, čitao sam jednu tvoju knjigu.
Graber ga radoznalo promotri. Pretpostavljao je da je Majsec kao urednik morao pročitati neku od njegovih "vrućih stvari", ali se prevario.
Čitao sam onaj krimić koji si objavio pod pseudonimom. I koliko se sjećam dobro sam se zabavljao. Zapravo, začitao sam se i propustio jednu važnu pijanku s drugovima odozgo.
Propustio si pijanku?!

No dobro, skoro sam je propustil...

Ali svi tvrde da je taj roman čisto smeće i jeftina razonoda. ..

Uopće nije! - prekine ga Majsec. - Prodan je u četrdeset tisuća primjeraka. I da si dopustio tiskalo bi se još bar pet, šest izdanja. Vidiš, tu si bio na najboljem putu da te zavole, da se nekom dopadneš... al' si sve prokockal bedastom željom da budeš velik, ozbiljan i važan pisac. Konačno, to si i postal... i kaj ti je to donelo?
Čudno - zamisli se Graber. - Taj roman se izgleda svima dopao, a istodobno ga se svi stide... Evo, tu u ovu stalažu stavili su sve moje knjige osim "Internacionala"...
"Internacional 305"! - pucne Majsec zadovoljno prstima. - Točno! Tak se zval. Bio je simpatično i uzbudljivo djelce. Govorio je nešto o ljudima kao ljudima, a ne o ljudima kao kategorijama...
Ali, vidiš, ja gotovo da se i ne sjećam o čemu je govorio... - zamisli se klasik.
Svih ostalih knjiga se sjećam...

Ako se ti ne sjećaš - prekine ga bivši urednik - ja se veoma dobro sjećam!

Da?!

Da. Počinjao je jako intrigantnom situacijom. Neki pisac odsjeda u hotelu.
Umoran legne na krevet i osjeti da ga nešto žulja pod glavom. Odmakne jastuk i spazi revolver koji je netko ostavio u njegovoj sobi...
Revolver?! - začudi se Graber, osjetivši kako mu nešto tvrdo i trpko klizi grlom. Zatim brzo izvadi iz džepa tablete za umirenje i popije jednu.
Eto, a sad bum krenul - reče Majsec iznenada i počne se dizati. - Valjda bumo se opet vidli na tvojoj devedesetogodišnjici. Dotad napiši još koji krimić. I nemoj se više koristiti pseudonimima.
Zbilja... - reče Graber, isprativši Majseca na hodnik - sjećaš li se zašto se taj roman zvao "Internacional 305"?
Pa, zbog hotela i sobe. Pisac je odsjeo u hotelu "Internacional", u sobi 305.
Zgodno, evo baš kak i ti ! Samo bi još trebalo da pod jastukom nadeš revolver, ha, ha, ha!
Sve to što se dogodilo, Rudiju Graberu djelovalo je kao niz šašavih koincidencija. Osim zaboravljenog i zatajenog krimića "Internacional 305", nijedno svoje djelo nije zasnovao na koincidencijama, pa nije previše ni vjerovao u njihov značaj i skroviti smisao. Više od koincidencija zabrinjavalo ga je pitanje što uraditi s revolverom. Bio je svjestan svih opasnosti, pa i kažnjivosti ilegalnog posjedovanja
revolvera, ali se nikako nije mogao odlučiti na to da pozove hotelsku upravu, Tonkovića ili čak policiju. U razmišljanju ga je prekinuo dolazak televizijskog garderobijera koji mu je donio elegantno svijetlosmede odijelo, maslinastu kravatu i sivu košulju, te veoma moderne cipele, koje su se pokazale malo pretijesnima. Tek što je uspio otpraviti garderobijera na vrata je banuo brijač koji se nekoliko minuta nakon toga morao vratiti neobavljena posla. Prenapet zbog čudna događaja i prisutnosti misterioznoga revolvera u hotelskoj sobi, nije želio da mu netko pod bradom barata ubojitom britvom. Umjesto da dopusti da ga obriju, uspio je posredstvom hotelske uprave dobaviti jedan električni brijaći aparat marke Philips, kojim se riješio tvrde desetodnevne bradice. Ne bi se moglo reći da je nakon te konfekcijsko-kozmetičke intervencije djelovao mlađe i svježije, ali je bar bio donekle uredniji. I baš kao što je onaj Hemingwayev junak rekao da vjeruje u Boga, pokatkad noću, tako je i Grabera nadolazak večeri nagnao na mističnija razmišljanja u kojima je revolver pod jastukom dobivao značaj poruke koju mu upućuje usud ili neki drugi metafizički emitent. Zataknuo je revolver za pojas, skrio ga poširokim sakoom i osjetio se sasvim spremnim za Tonkovićevu medijsku gnjavažu koja se zvala "Klasici na ekranu".
Nakon pompezne špice, popraćene glazbom, Mozartovom vjerojatno, na malim se ekranima pokazao ugodno namješten kutak za razgovor. Dvije kožnate fotelje, nizak stol prekriven porazbacanim knjigama (koje je scenograf namještao bar petnaest minuta), zasjenjena podna svjetiljka i regal krcat knjigama odisali su spokojem pogodnim za razgovor s klasicima. Držeći upaljenu cigaretu među prstima desne ruke, drug Tonković je ugodnim baritonom lako i vješto izdeklamirao prolog o klasiku koji danas slavi šezdesetogodišnjicu rada i osamdesetogodišnjicu života. Za sve vrijeme, očito ne prateći Tonkovićev mudri i poetični panegirik, Rudi Graber promatrao je sav onaj čudni nered koji je ostao izvan kadra: razasute praktikable, pince s kompliciranim zaslonima, lake metalne skele, more kablova koji su zmijugali nepočišćenim podom... U jednom trenu primijeti kako se Tonković s namještenim smješkom na licu okreće prema njemu, spreman postaviti mu prvo pitanje. Počeo je nizom eksplikativnih naznaka, raskošno iskićenim raznim retoričkim figurama, a
onda se iz te preciozne, barokne smjese panegiričkog tipa iskristalizirao i prvi upit na koji je klasik trebao odgovoriti.
U vašoj prvoj zbirci "Svitanja", koju ste objavili 1926, naznačili ste opreku između kategorija idilički, pastoralno i po mjeri čovječjoj zasnovanog zavičaja s jedne, te otuđenog svijeta suvremene tehnologije s druge strane. Čini se da ste naznačivši tu opreku na neki način anticipirali odrednice kasnije nadošlog moderniteta. Kako ste tako rano uspjeli naslutiti negativitet, odnosno alijenacijsku prirodu tehnološkog razvoja i napretka?
Graber ga je promatrao upornim, ali djelomice i odsutnim pogledom. Pitanje koje je čuo bila je loša parafraza jednog davno napisanog eseja. Eseja o njemu. Fraze koje su držane relevantnim sudovima o njegovom trapavom prvijencu sada mu više nisu djelovale samo slaboumno, nego i gadljivo.
Molim? - reče odsutno, našto se drug Tonković promeškolji, već spreman drugačije formulirati pitanje, vjerojatno parafrazama nekog drugog jednako slaboumnog eseja. No čim je zaustio da kaže nešto, Graber ipak pokaže da je čuo i shvatio pitanje, odgovorivši polako i isprekidano: - Tu vašu "alijenacijsku prirodu tehnološkog napretka" nisam uopće naslutio, nego sam zapravo pozirao... sve je bila samo poza...
Kako?! - zbuni se Tonković. - Mora da ste naslutili užas pred nadolazećim...

Nikakav užas nisam naslutio... Selo iz kojeg sam se doklatio u Zagreb živjelo je u predindustrijskom dobu. Nije bilo nekih osobitih razloga da me preplaši "alijenacijska priroda tehnološkog napretka", jer sam te godine prvi put uživo vidio automobile i tramvaj... I dopali su mi se.
Tonkovićevim licem razliju se graške znoja, koje nisu poticale od vrućine u studiju, nego od nelagode i nervoze. Stari je ukenjao već prvu loptu. Ipak, nekako se izvuče iz kaše koju je sam zamijesio.
Ha, ha, ha, vrlo duhovito! Poznata mi je sklonost autora da se humorom i ironijom distanciraju od mladalačkih kreacija. Nego, krenimo dalje. Evo nas u 1934.
godini. Vaša zbirka fantastičnih pripovjedaka "Groteske" svojevrsna je inauguracija tog žanra u hrvatsku literaturu. Pripovijetke su pune nadnaravnih bića, demonskih sila noći, neočekivanih obrata i paradaksalnih rješenja. One kao da uspostavljaju jedan snovit, apsurdan, kaotičan svijet u kome nitko ne može pronaći pravi osnov i orijentire. Otkuda vam inspiracija, poticaj...? Graber se osloni o naslonjač fotelje i duboko uzdahne. Snažni reflektor neugodno mu je grijao ćelu. Pošuti na tren, a onda prozbori stidljivim i plahim glasom pokajnika: - Znate, u to vrijeme sam dosta pio.
Nervoznim pokretom ruke Tonković popravi kravatu, zatim popravi i frizuru.

Želite li kazati da vas je oniričnost privatnih dokidanja odvela u fantazmagorične svjetove?
Ne, ne - mirno će klasik. - Mnogo sam pio. Nakon dvije stranice bih se napio, pa bih nastavljao pisati pijan... Znate, nakon pola boce konjaka lako se izgubi orijentacija i odluta u te... kako ste rekli... snovite i onirističke svijetove.
Pobojavši se da će i svoje nadrealističke pjesme iz 1939. Graber objasniti utjecajem alkohola, Tonković hrabro preskoči petnaest godina i zaustavi se na "Danu mrtvih" i "Tvornici ideala", ključnim djelima majstorove revolucionarne, ili kako bi se još reklo - socrealističke faze. Odgovori klasika bili su nešto ozbiljniji i koherentniji, ali bez trunke zanosa ili strasti.
Čini se da baš ne volite ta djela! - primijeti Tonković. - No, iz današnje perspektive to je donekle i razumljivo. Kao što su u određenom povijesnom trenutku bila nužna, tako je poslije bilo nužno i njihovo nadrastanje...
Uopće ne volim svoja djela - prekine ga Graber. - Osim jednog koje sam već gotovo zaboravio. Tonković kao da je prečuo piščevu repliku. Ne ispitujući koje to djelo voli, postavi novo pitanje: - Da, društveni i književni razvoj nametnuo je izlazak iz socrealističkog prosvjetiteljstva i utilitarnosti. Zato je bilo nužno da se pojavi jedan od stožera našeg moderniteta, vaš roman "I Ahasver je predahnuo".To je knjiga koja fascinira složenošću strukture, pomakom u građenju karaktera i konačno: idejnom nadgradnjom u kojoj se naziru tragovi francuskog egzistencijalizma, psihoanalize,
dubinske psihologije... Zaključili smo da je bilo nužno da se nakon svega pojavi takvo djelo. Možete li nam kazati nešto o karakteru te nužnosti?
Literatura uvijek nudi dvije opcije - sasvim ozbiljno će Graber. - Jedna je nužnost, koja je neka vrsta diktata izvana, druga je spisateljska strast, koja je neka vrsta diktata iznutra. Moja je pogreška u tome što sam se opredijelio za nužnost i postao važan pisac, umjesto da sam se opredijelio za strast i postao voljen pisac.
Čekajte! Ali vi ste i važan i voljen pisac! U tom smislu vi ste univerzalan, pisac bez ograničenja...
Na žalost, ja sam ipak pisac s ograničenjem.

Kakvim ograničenjem?

Onkološkim - mirno će Graber.

Tonković se naježi. Neizlječiva bolest intervjuiranog je nešto što je posve izvan kodeksa ovakvih razgovora. U žustroj želji da popravi dojam i promijeni ton razgovora, Tonković se naglavačke zaleti u "Obiteljsku kroniku", trotomno remek- djelo Rudija Grabera, koje je sukcesivno izlazilo od 1967. do 1972. Nevoljko, ali ipak ozbiljno, Graber pojasni nekoliko manje važnih stvari iz "Obiteljske kronike", a onda jednom gestom omalovažavanja završi repliku.
Ali, jednu moju knjigu ste nenamjerno ili namjerno preskočili - reče kao da se iznenada prisjetio.
Oprostite, a koju sam to knjigu zaboravio? Razgovor je postajao sve življi i životniji, ali je zato neminovno klizio izvan žanra televizijskog intervjua.
Pa, "Internacional 305". Roman koji je izašao 1966. Vidite, umjesto osamdesetogodišnjice života i šezdesetogodišnjice rada, ja bih radije da slavimo dvadesetogodišnjicu tog romana.
Zanimljivo, zanimljivo - nasmije se Tonković, mučen željom da se sve ovo čim prije završi, ili da se odmah prekine i zamijeni nekom veselom serijskom budalaštinom. - Dobro, možemo se spomenuti i "Internacionala 305". Ali, zašto vam je toliko stalo do toga?
Zato što sam danas odsjeo u hotelu "Internacional", i to u sobi broj 305.

Tonković se ponovno nasmije, ovog puta nekako kiselije i blesavije.

Ali, druže Graber, taj roman je krimić. U usporedbi s vašim visokoestetskim ostvarenjima on je ipak, dopustite mi da tako kažem, samo minorni exercice de style. Za tu vrstu literature, Krleža je imao jedan zgodan naziv... zvao ju je "parfimiranim smećem"...
Ozbiljno sumnjam da je Krleža u životu pročitao ijedan krimić.

No, dobro, pretpostavimo da je tako... Ali još uvijek ne vidim...

Ja vidim - živahno će Graber. - To je jedina knjiga u kojoj sam strast pretpostavio nužnosti. Nakon toliko godina, danas sam ga se, eto, prvi put sjetio i čini mi se da u mom spisateljskom životu taj roman predstavlja neku vrstu katastrofalne pogreške.
Možda... kako to mislite?

"Internacional 305" bio je moja jedina šansa da se dopadnem ljudima... da me zavole... I tu sam šansu nepovratno prokockao. U tome je pogreška. Trebao sam pisati knjige za ljude, a ne za vas...
Kako za mene?!

Dobro, ne možda za vas. Točnije, trebao sam pisati za ljude, a ne za obljetnice i nagrade.
Dobro! Popričajmo onda i o tom krimiću - reći će Tonković glasom u kome se nazirala dopuštena doza televizijske ljutnje. - Ja ću vam prvo reći zbog čega sam u svom ekspozeu preskočio vaš kriminalistički roman. Za mene, jedna od osnovnih pretpostavki vrijednosti romana leži u njegovoj korespondentnosti s čovjekom i svijetom. Tu korespondentnost ne treba shvatiti bukvalno mimetički, nego interpretacijski. Vaš roman, vaš krimić, po mom sudu, tu korespondentnost ne posjeduje. On je literarna konstrukcija koja počinje bizarnom, nemogućom situacijom, koja nije ni u kakvoj relaciji sa životom.
Vi se sjećate te situacije? - provokativno će Graber, kao da se raduje što je Tonkovića naveo na tanak led. Ali, Tonković je bio savjestan i uzoran televizijski pregalac koji si nije mogao dopustiti da nešto ne pročita, pa makar i sasvim površno. Pročitao je on "Internacional 305" i te kako, i to na dušak. Ali, osim uživanja u priči, nikakav "duhovni etimon" nije uspio pronaći u jednoj strogo detekcijskoj enigmi.
Naravno da se sjećam! - otpovrne Tonković kao da je uvrijeđen. - Roman počinje dolaskom jednog pisca u hotel. Pod jastukom on pronalazi revolver... Eto, ta situacija je bizarna i posve nevjerojatna.
A zašto, molim vas? - upita Graber glasom učitelja koji provjerava, stoji li iza učenikova odgovora razumijevanje ili naučena fraza.
Pobogu! - zaboravi se Tonković. - Pa kome se može dogoditi nešto tako?

Meni se, na primjer, dogodilo! - reče klasik, zagonetno se smeškajući.

Vama?! Kada?

Danas. Ušao sam u hotelsku sobu i pod jastukom pronašao ovo...

Rekavši to, Rudi Graber zavuče ruku pod sako, izvuče svijetli colt i stavi ga na stolčić koji se nalazio ispred njih. U studiju nastane strka. Režija ubaci odmah desetominutni kolor film u kojem su se nalazila patetična mjesta piščeve biografije: primanje nagrada, odlikovanja, promocije i slični videopabirci. Ljudi iz osiguranja bili su za tili čas u studiju, gde je odmah odlučeno da se pozove i policija, kako bi se provjerilo podrijetlo i legitimitet revolvera. Grabera su uljudno zamolili da im pomogne okončati ovu emisiju bez dodatnih incidenata, što je on obećao te uglavnom i ispunio.
Nakon dokumentarca, Tonković je izvanredno spretno izvukao stvar, objasnivši gledateljstvu kako je revolver (bezazlena igračka zapravo) bio dogovoren, izrežiran štos kojim se htjelo upozoriti na jedno neopravdano zanemareno djelo velikog pisca. Negdje pred kraj emisije Tonković reče: - Uistinu smo se čitavim bićem unijeli u ovaj razgovor i lijepo se nazabavljali. Izrekli ste mnoge pametne i korisne, ali i heretične
tvrdnje. Između ostalog, dojmila me se osobito ona u kojoj ste izjavili da ne volite vlastite knjige. Zbog čega ste onda uopće pisali?
Pa, znate - premišljao se Graber - to je istodobno užasno složeno, ali i sasvim jednostavno. Pisao sam da bih se dopao jednoj ženi, koja je ipak otišla... I na kraju... na kraju se čovjek pita je li to onda uopće vrijedilo.
Kakva sad žena? - zbuni se Tonković, pogledavajući na sat. Svega nekoliko minuta djelilo ga je od spasa.
Veronika... ona... Veronika - promrmlja Graber, pa zamišljeno nastavi. - Sve mi je to rekao Karlo Majsec. Da nije bilo tog revolvera pod jastukom, ne bih mu uopće vjerovao. A ovako...
Karlo Majsec?!

Da. Bivši nakladnik Karlo Majsec, čovjek s najvišim sistoličkim i dijastoličkim tlakom u državi. Tvrdi da se već deset godina nalazi u predinfarktnom stanju i da će bar još pet izdržati.
Eto, i to ste čuli - reče Tonković, snužden i pokisao, pa uobičajenom odjavom završi emisiju.
Bilo u privatnom, bilo u javnom životu, pojava revolvera nalaže policijsku provjeru. Druga klasika su, uz dužno uvažavanje i kurtoaziju, zamolili da nekoliko časaka pričeka u udobnoj sobici, nekoliko koraka od studija u kojem se odigrao nesvakidašnji razgovor. Njegova priča o tome kako je došao do colta djelovala je bedasto i neuvjerljivo, ali je i sama pretpostavka da bi jedan stari, poznati i uvaženi umjetnik posjedovao neprijavljeno, ubojito oružje, bila isto tako bedasta i neuvjerljiva. Brza i jednostavna provjera, koju danas potpomažu digitalna čuda kompjutorske tehnike, nije dala nikakvih rezultata, pa je mučnu situaciju riješio sasvim mudro jedan veoma autoritativan drug, koji je došao s policijom, ali je bio u civilu. Pozvavši Grabera ustranu, upitao ga je: - Znači, nemate pojma otkuda taj revolver?
Rekao sam vam. Našao sam ga u hotelu pod jastukom.
I što mislite, kako je tamo dospio?

Dospio je tamo... znate, sasvim je izvjesno da je dospio na neki metafizički način. Da me upozori gdje i kako sam zabrljao. Vi ste mlad i sve vam je to možda jako šašavo, ali u starosti su takve stvari sasvim moguće. Starcima na odlasku onostranost se obraća i putem najobičnijih materijalnih znakova.
Drug u službi zapali cigaretu i zamisli se. Činilo se da prema starom piscu gaji stanovitu naklonost.
Dopali ste mi se večeras - reče nakon podulje šutnje, pa pljucne mrvicu duhana, jer je pušio cigarete bez filtera. - Dopalo mi se što ste tako dobro prešli onu nadutu krpenu lutku, onog Tomekovića ili Tonekovića... Znate, nijedno njegovo pitanje nisam razumio, ali su mi vaši odgovori bili jasni. I još nešto...
Još nešto? - zagleda se Graber u njega.

Pročitao sam vaš "Internacional 305". U cugu. Strašna stvar! Zbog toga ćemo ovu stvar riješiti na najbezbolniji način. Sredit ću vam urednu dozvolu za tu pucaljku i mirna Bosna! Samo, pazite, u vašoj dobi bolje je ne posjedovati municiju. Koristite taj revolver radije u dekorativne svrhe!
Nakon što je opća pomutnja bila nekako stišana, oprostio se Tonković sasvim hladno sa svojeglavim piscem, primio pomoćnicu za ruku i krenuo prema izlazu. U jednom trenu Stela mu se otme i pojuri prema Graberu.
Gospodine Graber, gospodine Graber - reče sva zadihana. - Večeras ste u razgovoru spomenuli Karla Majseca... rekli ste da vam je on ukazao na neke stvari...
Da, djevojčice. Majsec je učinio da progledam. Kao da ga je sama providnost poslala. Čudno je to, ali sad mi se čini da je u mom životu odigrao važan metafizički zadatak. Na žalost, sasvim prekasno.
Onda mi je jako žao - reče ona oklijevajući. - U drugom Dnevniku će biti njegova slika i obavijest o smrti. Znate, onako kako se to radi s nosiocima partizanske spomenice.
Obavijest o smrti?! Kako? - začudi se klasik, osjećajući kako mu koljena klecaju.
Umro je danas navečer. Srčani udar. Upravo smo primili vijest.

Kasno uvečer crni je mercedes jurio odvozeći iscrpljenog klasika natrag u njegovo bilogorsko carstvo sjenovitih šuma, naftnih tornjeva i pošasti zvane ixodes ricinus. Prštava mjesečina, isprekidana sjenama jurećih stabala, titrala je dremljivim licem autora tolikih zaludnih knjiga. Nesposoban i dalje bdjeti, pisac se opruži na zadnjem sjedištu automobila i pod glavom osjeti neki tvrdi predmet. Napipa ga rukama i shvati da se radi o knjizi. Pridigne je, prinese bliže i pri slabom mjesečevu svjetlu uspije pročitati naslov svoje zaboravljene i zatajene četrnaeste knjige.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:14 am



CARSTVO KUŽNJAKA



Oduvijek su me držali osobom kojoj je usud uskratio dva bitna ovozemaljska užitka: svjetlosnu mnogostrukost svijeta i uzbudljivu toplinu ženske puti. Naime, dvije mutne i za mene potpuno neodredive bolesti obilježile su moju prirodu: daltonizam i anafrodizija. Daltonizam je svekoliku stvarnost sveo na crnu i bijelu krajnost, između kojih se prostiralo beskonačno polje sivih nijansi, dok mi je anafrodizija učinila nespoznatljivom bilo kakvu putenu želju spram drugog ili istog spola. Mnogi su držali da su moje boljke hereditarno vezane uz običaje mojih predaka - prekomjerno uživanje u alkoholu, naročito onom lošem; drugi pak, oni mističniji, misle da su te bolesti zapravo kazna i iskajavanje grijeha koje su počinili moji preci, žitelji našeg malog grada. Moram priznati da sam se unatoč ovih ograničenja osjećao sasvim normalno, čak možda i ugodno, jer kako patiti zbog nedostatka nečeg što uopće ne poznaješ? Tako su mi boje i seks nedostajali isto tako kao i, recimo, marsovi kanali, indijski začini ili kineski rukopisi. I mada bi me mnogi, baš zbog mojih nedostataka, nalazili traljavim i nepouzdanim svjedokom, ipak sam odlučio ispričati ovo tamno mjesto iz kronike moga grada. Ime mu, jasno, neću spominjati; njegov današnji ugled naoko je nespojiv s ovom okrutnom i beščasnom storijom, koja zaslužuje biti zaboravljena. I kao što treba uraditi sa svakom stvari koja zavređuje zaborav, ispričajmo i ovu još jednom!
U toku četverogodišnjeg rata sve vojske koje su prolazile ovim krajem pronalazile bi po neki svoj strateški razlog da razruše bar dio moga grada. Ono što nisu uspjele razrušiti vojske, razrušili su avioni različitih oznaka, tako da je u proljeće 1945. grad bio tek gomila veoma raznolikih ruševina što su se sporo i mučno obnavljale. Kao u nekom čudnom snu, u kome se sve odvija ubrzano ili trenutačno, ruševine je stala prekrivati neka neobična biljka, tamnosiva lišća, bijelih zvonastih cvjetova i neugodna zadaha. Pojedini dijelovi grada, oni što su ponajviše stradali,
postali su nalik bespreglednoj šumi niskog grmlja sred kojeg su stršale tamnosive, svijetlosive i crne ruševine. Kako je stanovništvo znatno manje stradalo od zgrada, bilo je teško pronaći prikladnu nastambu, pa su se mnoge obitelji privremeno kućile po upotrebljivijim dijelovima ruševina, a neki su odvažniji pojedinci za toplijeg vremena znali spavati i u grmlju, čije ih je široko, nazubljeno lišće dosta dobro štitilo od iznenadnih kiša.
Odmah po svršetku rata zaposlio sam se u lokalnoj bolnici, koja je, vjerojatno zbog jasno naznačenih bolničkih oznaka, pretrpjela tek neznatna razaranja. Dobio sam bijelu kutu i, premda bez ikakve stručne spreme, postao bolničar. Prionuo sam tako na jedan meni sasvim nejasan i neizvjestan posao. Premda su radio i novine neprekidno grmjeli o tome kako se stvari okreću nabolje, kako je sjajna budućnost tu nadomak, pred vratima zapravo, situacija u gradu bila je katastrofalna: nije bilo dovoljno hrane, ogrjeva, stambenog prostora, posla... Stanje u bolnici, usporedi li se sa stanjem u gradu, bilo je još katastrofalni]e. Osim zidova, kreveta i nešto sitnijeg pribora, bolnica nije imala ničeg što takvoj ustanovi treba, ponajmanje dobrog liječničkog kadra. Glavninu liječnika koji su, jasno, bili Židovi, odvukla je bivša vlast od pacijenata i operacijskih stolova pravo u koncentracijske logore, a ono što je ostalo, na žalost, jedva da je služilo osnovnoj svrsi. Hospitalizacija je u tim danima bila najgora stvar koja se mogla dogoditi pacijentu. Ako ga ne bi dokrajčila nestručnost, onda bi ga sveopća nedostatnost lijekova i pribora zacijelo koštala glave. Mučen grižnjom savjesti jedan je internist poludio, drugi je pobjegao. Po kirurga su došli udbaši, jer se naknadno doznalo da je "kolaborirao". Dok su lupali na ulaznim vratima, on je uspio pobjeći, ostavivši pacijenta s otvorenim grudnim košem. Oni koji su ostali nisu znali zatvoriti grudni koš. Tada je vlast intervenirala poslavši u bolnicu tri čovjeka iz centra.
Kad je shvatio gdje se nalazi jedan od njih se mjesec dana po dolasku ustrijelio, dok se drugi propio. Treći je bio epileptičar. Odmah po oslobođenju stigle su u grad i manje količine penicilina, pa je tako i naša bolnica vrlo rano izašla iz tamnog predantibiotskog doba. Doduše, na najneslavniji način. Kao da je sudba umiješala
svoje prste, prvi pacijent bio je preosjetljiv na penicilin, pa je naočigled nesavjesnog i sasvim nespremnog liječnika umro od alergijskog šoka.
Prva neobična stvar vezana uz mračni odsječak naše kronike zbila se u srpnju 1945. Na vrata bolnice zakucao je, kasno noću, možda baš oko ponoći, bivši slikar Ranko Keber koga su provincijalci, oduvijek skloni bagateliziranju umjetnosti, prozvali Mrlja. Sad, bilo je tu zlobe, a bilo je, zapravo i pravog povoda. Mrlja je prije rata pripadao nekom čudnom "izmu", koji je vidio i pokupio negdje u Europi, pa su mu slike uistinu podsjećale na zamršene spletove mrlja. Kako novi režim nije pokazivao neku očigledniju potrebu za slikarskim talentom tog tipa, Mrlja je prestao slikati i nastanio se negdje u ruševinama južnog, najporušenijeg dijela grada, spavajući malo pod slomljenom strehom, a više u kužnom grmlju neobične biljke koja je u tom dijelu grada satkala pravo klorofilno carstvo. Mrlju je sirov i neobrazovan puk držao ludom, bićem nešto razumnijim, ali mnogo manje korisnim od domaće životinje, na primjer. Kad je bolnički portir otvorio vrata zadrhtao je od groze i iznenađenja. Bivši slikar bio je gol do pojasa, prsti i nokti bili su mu crni od krvi, a grudni koš izgreban. Oči su mu bile širom otvorene, izbuljene zapravo, a usta poluotvorena. Kad ga je portir upitao što želi, Mrlja je počeo urlati na sav glas, a onda je utrčao unutra i luđački se smijući stao juriti bolničkim hodnicima, probudivši sve one pacijente koji se nisu nalazili u komi. Zatim je pao i počeo dugo povraćati. Bio sam u noćnoj službi pa sam pomogao portiru unijeti jadnog poludjelog slikara u jednu sporednu prostoriju gdje smo ga ostavili ležati na drvenoj klupi. Tada se ustanovilo da dežurnog liječnika nema u bolničkom krugu, a kad se nakon dva sata vratio, u onoj prostoriji pronašli smo samo gomilu sivih i crnih bljuvotina, dok je pacijent nekamo izvjetrio. Sljedećeg dana ugledao sam slikara u gradu kako kupuje kruh i mlijeko na točkice. Bio je posve pribran i djelovao je naskroz zdravo. Bolnice se uopće nije sjećao te je tvrdio da je sve to što sam mu napričao gola izmišljotina jednog daltonista. Rekao je k tome i nešto veoma ružno: da mi daltonisti posjedujemo urođenu mržnju prema slikarima, majstorima bogatih kolorističkih potencijala. Nije mi bilo jasno zbog čega bih mrzio ljude koji spretno barataju meni nepoznatim materijalima, jednostavno, bio sam prema njima ravnodušan isto koliko i prema
dežurnom liječniku internistu, koga sam skinuo s obnažene medicinske sestre pošto mu je napolju urlao čovjek mučen napadajem slijepog crijeva. Zgoda s Mrljom ponovila se nekoliko dana poslije, samo ne u bolnici, nego u drugom dijelu grada, gdje je primijećen kako posve nag, s cvjetnim vjenčićem na glavi, juri ulicom i glasno se smije. Kad su ga sljedećeg dana pronašli u jednoj od njegovih mnogobrojnih biljnih nastambi, bio je posve miran, pribran i normalan, tvrdeći ponovno da se ničeg ne sjeća. Tako nije bilo čvrstih razloga za hospitalizaciju, ali je zbog javne sablazni na licu mjesta kažnjen. Uz pomoć pendreka, jasno. Veoma brzo Mrljini su izgredi postali nešto svakodnevno, pa se protiv toga, kao ni protiv ostalih svakodnevnih stvari, nije ništa poduzimalo. I premda ga nitko nije ni pokušao fizički izdvojiti, u duhovnom smislu vrlo brzo je bio prognan u geto luđaka i nakaza, postavši predmetom poruge i gađenja. Osudili su ga na status najgore gradske lude, i kao sve lude, i on je vrlo brzo postao glavnim sadržajem različitih tračeva i fantastičnih priča. Govorilo se čak da je do te mjere poludio da jede nekakvu sivu travu i zoblje crne sjemenke. Zanos obnove u kojem smo se nalazili, i koji nam je pomagao sve nedaće shvatiti kao kratkotrajnu prijelaznu fazu ka nečem ljepšem i vedrijem, poprimao je najrazličitije forme. Jedna od najvažnijih bio je miting koji je upriličen negdje krajem ljeta. Na mitingu je trebao gostovati i govoriti neki važan drug iz centra, koji je za nas bio osobito važan, jer je dio njegova dječaštva bio vezan uz naš grad. Na njega smo gledali s ponosom i blagom zavišću jer je predstavljao pravu realizaciju naših snova: poniknuti ovdje i postati "netko i nešto" tamo gore.
Naš ponos bit će umanjen već nekoliko godina poslije, kada će taj "naše gore list" jednostavno nestati u nekakvoj kominformovskoj zavrzlami, da bi se pet godina nakon toga iznenada vratio i postao običan marveni trgovac. Na dan mitinga na centralnom trgu bila je postavljena bina, sagrađena od nagorjelih jelovih dasaka, što su dovučene iz raznih porušenih zgrada, a preko prednjeg dijela bine prebačen je ćilim s narodnim vezom. Vez se sastojao od crnog ornamenta i oblika satkanih od vlakana u raznim sivim nijansama. Iznad bine vijorile su se sivo-bijele zastave s petokrakom i siva zastava sa srpom i čekićem. Nekoliko koraka dalje svirala je "pleh- glazba" u tamnosivim paradnim uniformama. Sivi odsjaji sunca igrali su po njihovim
sjajnim, uglačanim instrumentima. Naš drug stajao je na bini sa zadovoljnim i nadmoćnim izrazom na licu, jedne ruke na ogradi, a druge uperene prema vedrom nebu prekrasne svijetlosive boje. Govorio je mnogo i vješto, koristeći sve izraze koji su se i inače rojili po novinama i radioemisijama, obećavajući nam brda i doline, ako i sami budemo spremni proliti dovoljno znoja i posegnuti za njima. Već u okvirima prvog petogodišnjeg plana našao je dovoljno prostora za svijetlu viziju našeg grada, viziju kojom dominiraju novi stambeni objekti, škole, pa čak i jedna manja željezara podignuta na mjestu južnih ruševina. Ukazao je na ozbiljne zadatke koje nam nalaže partija, kao i na odgovornost koju nam nameće sjajno svjetlo u kojem nas gleda i vidi drug Staljin. Na kraju je upozorio i na pojavu odmetnika i ostataka razbijenih neprijateljskih vojski po našim šumama, rekavši da takve stvari moramo najenergičnije rješavati. Kao jedna od posljedica takve energičnosti, mjesec dana poslije u jednoj od obližnjih šuma biti će sasvim nesmotreno ubijen lugar.
Po završetku ovog lijepog i uspješnog mitinga visoki drug krenuo je s našim lokalnim drugovima na malu zakusku. Razgledavajući putem prve rezultajte obnoviteljskih zahvata naletjeli su na neobičan prizor. Širokom cestom prema njima nailazila je grupica od petero, šestero djece. Sva djeca bila su gola, zakićena cvijećem, držala su se za ruke i pjevala pjesmice. Pjesmice su djelovale pomalo besmisleno, bezumno, a riječi im se nikako nisu mogle nazrijeti. Jednako tako djelovala su i djeca; suludo i odsutno, kao u nekom zanosu, hodala su naprijed i samo naprijed, ne osvrćući se ni na što oko sebe. Jednom dječaku curile su sline niz bradu, dok je jedna djevojčica mokrila u hodu.
Drugovi su zastali. Prvo iznenađeni, zatim zapanjeni. I tek što su se uspjeli pribrati, djeca su već prošla, svejednako zauzeta svojim ritualom. Visoki drug upitao je svoje domaćine znaju li što se to događa. Pa kad nije dobio nikakav odgovor, ljutito je pretpostavio da bi se moglo raditi o čistoj provokaciji, o transu i obliku vjerskog zanosa u kojem se ponajbolje ogleda štetan i manipulatorski rad crkve.
Zatražio je da se stvar po hitnom postupku ispita, te da se utvrde odgovornosti i poduzmu potrebni koraci. Jedan od drugova hitno je potražio lokalnog svećenika, a preplašeni se pop zakleo da crkva s tim nema nikakve veze, te da i sama ovakav ispad
drži blasfemičnim. Obojica su se razjurili gradom ne bi li pronašli djecu što im je vrlo brzo i pošlo za rukom. Međutim, djeca više nisu pjevala, već su smalaksala, bezvoljna, na rubu snaga zapravo, sjedila na travnjaku u blizini porušene škole i buljila nekamo preda se. Jedno je dijete sagnulo glavu i dlanovima pokrilo oči, dok se drugo izvalilo u travu i povraćalo. Svećenik priđe jednom od mališana, osam ili devet godina starom, opipa mu puls, dirne čelo, a potom mu zaviri u oči. Zjenice su mu bile široke i osjetljive na svjetlo. Pop se prekriži i reče tihim, drhtavim glasom da su djeca otrovana. Ubrzo se odnekuda stvorio i nastavnik biologije koji je paničnim glasom počeo vikati kako djecu treba čim prije otpremiti u bolnicu.
Konačno, nesretna djeca su hitno, ili hitno koliko je to bilo moguće, sprovedena u bolnicu, gdje je nad njima izvedena rutinska intervencija ispiranja želuca, te su se sva do jednog izvukla. Tada se postavilo i ono presudno pitanje: tko, zašto i čime je otrovao djecu? Bolničko osoblje nije moglo dati brz i pouzdan odgovor, jer je uzorke trebalo poslati u centar na analizu, a iznemogla i preplašena djeca nisu mogla dati odgovor koji bi istragu pokrenuo u nekom određenom smjeru. Šef policije je također za čas bio u bolnici, ali osim nervoznog šetuckanja po hodniku nije mogao uraditi ništa konstruktivnije.
Gotovo nerješivu zagonetku rasvijetlio je nastavnik biologije, koji je, vodeći djecu u bolnicu, skinuo cvjetni vjenčić s glave jednog mališana.
Djeca su jela ovu biljku - rekao je, našto su se svi iznenadili, jer se radilo o biljci koja je prekrila gotovo sve ruševine u gradu i postala nešto obično i svakidašnje. A u običnim i svakodnevnim stvarima nikada ne naziremo moguću opasnost.
Pred iznenađenim i zastrašenim ljudima nastavnik je počeo detaljno govoriti o biljci koju su svi držali bezazlenim korovom. Govorio je tako iscrpno i fanatično, da su njegove riječi u pojedinim trenucima imale znanstveni karakter, u drugim pak ton vatrene propovijedi. - Ovo je Datum stmmonium, kužnjak, tatula, bikov list, svinjski bob, smrdac ili bulnjak, a pojedini je narodi zovu i đavoljom travom. Postoji vjerovanje po kojem su ovu biljku, nekada davno, Cigani donijeli iz Indije i raširili je
po čitavoj Europi. Raste uz putove, po bunjištima, smetlištima, uz pruge, a osobito rado po ruševinama. Spada u najotrovnije biljke našeg podneblja, a otrovnost joj potiče od hiosdamina i drugih opasnih alkaloida. Oduvijek je služila kao sredstvo za različite nečasne radnje, za trovanja, premazivanje hladnog oružja, a u kultovima vještica koristila se kao sredstvo izazivanja đavolskih vizija. U malim količinama je ljekovita, u većim izaziva trovanje praćeno glavoboljom, vrtoglavicom, vidnim smetnjama, halucinacijama i konačno... konačno izaziva komu i smrt. Osobito rado i brzo širi se za vrijeme rata, prekrivajući ruševine, kao da voli miris razaranja i smrti. Ta zla, prokleta biljka, koja voli rat, koja opčinjuje svojim vizijama i halucinacijama, i koja brzo i nepogrešivo donosi smrt, pošast je koja je opsjela naš grad. Ni ne sluteći opasnost živimo u carstvu kužnjaka koji, eto, vidite, ne bira svoje žrtve! Djeca su je jela i nesluteći da je u njoj Sotona. A na Sotonino prokletstvo treba brzo reagirati i istrijebiti ga. Odmah treba posjeći sav kužnjak i tako likvidirati opasnog neprijatelja. Lokalni svećenik vidno je živnuo na riječi "Sotonino prokletstvo treba istrijebiti", dok je šefa policije osobito obradovala rečenica: "likvidirati opasnog neprijatelja". I uistinu, glas o opasnoj otrovnoj biljci, koja se zavukla gradu pod kožu, raširio se već iste noći, obletio naselje nekoliko puta, dobio pritom obavezne ukrase i pretjerivanja, i već sljedećeg dana navečer, ne čekajući službenu akciju vlasti, nekolicina samosvjesnih građana, među kojima i nekoliko očeva otrovane djece, krenula je odlučno se suprotstaviti opasnom i podmuklom neprijatelju - carstvu kužnjaka.
Slušajući nastavnika biologije, predvodnika i najupućeniju osobu, oboružali su se noževima, srpovima i kosama, koje su skinuli s drvenih držala, tako da su podsjećali na mačete kojima istraživači prosijecaju put kroz prašumu. Tako opremljeni, odvažni i hrabri, okruženi sutonom koji je polako gutao dan, krenuli su prema opasnoj i bespreglednoj sivoj prašumi đavolje trave, nesvjesni opasnosti koje krije to moćno, tisućljetno carstvo.
I tu počinje najstrašniji i najbeščasniji odsječak kronike koju sam vam nakanio ispričati, odsječak kojeg se nitko od sudionika ne voli prisjetiti, već bi, zacijelo, negirao sve moje navode i pripisao ih zlonamjernosti daltonista koji kužnjak drži sivom, a ne zelenom pošasti. Dakle, naši su pravednici krenuli u svoj križarski pohod
protiv đavolje biljke u sumrak i proveli u njemu čitavu noć, koja će mnogima od njih obilježiti i čitav život. Zašli su odvažno u ruševine i počeli sjeći sivo grmlje tako žestoko da su bijeli cvjetovi i bodljikave čahure letjele na sve strane. Najkorisnijima su se pokazale oštre, blještave mačete, zapravo kose lišene drvenih držala, ali se dobro sjeklo i srpovima, samo što se pritom moralo čučnuti ili sagnuti. Netko medu njima bio je vičan košnji pa je podučio i ostale tome kako treba zasjeci, a da se ne ošteti sječivo udarcem o kamen, opeku ili tvrdi korijen. Veoma brzo je pala i noć, pa su fijuci njihovih sječiva sablasno parali tminu, dok im je gusto grmlje šuštalo pod nogama kao da uzdiše. Zatim su stali na tren predahnuti, pa je netko izvukao bocu rakije koja je svima prijala. Vratiše se onda predano svom noćnom poslu. Gore na nebu ukaza se sjajni, svijetlosivi Mjesec i oni zadovoljno ustvrdiše da sada imaju više svjetla i da im je lakše raditi. Kako se Mjesec uspinjao bivali su sve zadovoljniji, posebno kad bi se osvrnuli iza sebe, gdje više nije bilo nijednog uspravnog grma.
Nakon novog odmora i novih gutljaja rakije uhvati ih takav polet da su gotovo pojurili prema novim, nenačetim poljima kužnjaka. U tom zanosu nečiji srp završi u jednom koljenu. Bolan jauk propara tminom zavijene ruševine. Morali su stati da previju nesretnika i popiju još po koji gutljaj, nakon čega su i dalje bili sigurni u svoju nakanu, ali manje sigurni u vlastite noge. Oko deset uvečer bio ih je hvatati umor, pa je njihova mržnja prema prokletoj biljci bivala tim veća. Nečija mačeta zasiječe oveći grm kužnjaka, a noga obori nešto okruglo, šuštavo, za što se čas poslije ispostavilo da je ptičje gnijezdo. Stajali u nekoliko trenutaka začuđeni i neodlučni, a onda se prvi pribrao nastavnik biologije i bijesno izgazio gnijezdo s jajima. Ćutjeli su se pobjednički i kao da im više ništa nije stajalo na putu. Spazivši svoje obitavalište u blizini, jedan od njih skokne do kuće i vrati se s dvije boce u rukama. Sada se više nisu krijepili gutljajima, nego su žestoko lokali, bijesni, razgaljeni, ljutiti, odlučni obračunati se s otrovnim korovom, egzorcirati zloduha. Nakon što su sasvim slučajno udarcem kose odsjekli rep zalutaloj mački, koja se tuda vucarala, stali su medu grmljem tražiti i druge žive stvorove da ih sasijeku britkim, metalnim oštricama.
Pjevali su, vikali, psovali i jurili grmljem sve manje koseći korov, sve više obračunavajući s mačkama, štakorima, žabama, da bi na koncu izmasakrirali
poluslijepog psa bivšeg čuvara pruge. U jednom trenu netko se sjeti da ne bi bilo loše, izbliza i potanje upoznati strašnog neprijatelja, pa ubere rascvali, ljevkasti cvijet kužnjaka, stavi ga u usta i sažvaće. Nastavnik biologije ga upozori da je najbogatiji rezervoar tajanstvenog i opojnog otvora siva čahura sa crnim sjemenkama. Kako bi bio zorniji i uvjerljiviji, otrgne jednu, otvori je i sažvaće nekoliko sjemenki. Probaše i ostali. Pola sata poslije više nisu imali ni kapi rakije, pa su stali tim više kušati biljku o koju su se sve češće sapletali i koja im je derala odjeću, grebla noge i lica. Pred ponoć je nestalo i Mjeseca, sakrili su ga tmasti oblaci iz kojih je počelo sijevati i grmjeti. Shvatili su da više ne znaju gdje su, da su se izgubili. Naime, sve im je djelovalo nekako blisko i poznato, ali nigdje nije bilo puta, dovoljno dobrog da se krene njime. Kroz grmlje i tminu pred njih je izašla bijela, dlakava sablast u kojoj su prepoznati običnu kozu. Radosni zbog toga što je strašna avet tako brzo poprimila bezopasan i dobroćudan oblik, sasjekli su začuđenu životinju u stotinu komadića.
Zatim su se vratili kužnjaku i nastavili ga sjeći, ali im se činilo da kužnjaka, kako ga sijeku, ima sve više i više, da brzo, misteriozno izniče i na onim mjestima gdje su ga uništili, da ih opkoljava i prijeti im. U jednom trenu nisu više znali jesu li to oni krenuli na opasnu biljku, ili je ona krenula na njih. U taj čas ošinuo je grom negdje u blizini i gusta se kiša prosula iz mrkih oblaka. Uplašili su se i počeli pjevati, čudeći se i sami kako ne razaznaju ni riječi, ni smisao vlastite pjesme. Ali su pjevali i dalje, kao da ih na to goni neka strašna, nepoznata sila; mračne čini koje je netko prosuo po njima. Zagazili su dublje u mokru prašumu kužnjaka i sapleli se o nešto meko i toplo. Bio je to lokalni luđak, slikar Mrlja, prvi kušač opojnog korova i njegov zli emisar, koji je ovdje, neometan od kiše i oluje, mirno spavao. Kad je pri svjetlu munje ugledao njihova izmučena, iskrivljena lica i razderanu, okrvavljenu odjeću, vrisnuo je od iznenađenja i straha, a oni, i sami preplašeni, spustiše svoja mokra, metalna sječiva na njegovo toplo tijelo. Zastali su, vjerojatno i sami začuđeni onim što se zbilo, a onda su, zaobišavši krvavo tijelo, krenuli dalje kroz grmlje i ruševine, očajnički tražeći put koji će ih odvesti do spasonosnog jutra, svjesni jedino toga da su bitku protiv opasnog, sivog klorofilnog carstva definitivno izgubili. Kažu da su ih rano ujutro građani našeg malog mjesta mogli vidjeti kako se umorno vuku prema
glavnom trgu. Bili su izmučeni, poderani i krvavi, a glave su im bile iskićene bijelim cvjetovima kužnjaka. Oči su im bile širom otvorene, izbuljene pomalo, a zjenice široke i osjetljive na svjetlo. Neki od njih su pjevali, drugi povraćali. Jednom od ljudi pjena je tekla niz bradu, drugi je mokrio u hodu. Znatiželjnici bi im prilazili, pokušavajući nazrijeti o čemu se radi, ali su muškarci, suludo i odsutno kao u nekom zanosu, koračali naprijed i samo naprijed, ne osvrćući se ni na što oko sebe, zanijeti svojim tajnim ritualom.
Ali tim ritualom, na žalost, ne završava tamni dio naše gradske kronike. Kao i početak, njezin neslavni završetak zbiva se u našoj traljavoj bolnici u kojoj sam i sam otpočeo svoj radni vijek. Tog ranog kolovoskog jutra, nakon bijesne olujne noći, dva su snažna pružna radnika donijela izmrcvareno tijelo nesretnog slikara i spustili ga na stubište ispred ulaza u bolnicu. Oči su mu bile zatvorene, obrazi blijedi, a prsti modri, ukočeni, ali je još uvijek disao. Unijeli smo ga u prostoriju koju smo sasvim proizvoljno zvali operacijskom dvoranom i rastrčali se da nađemo liječnika. Kada je dvadesetak minuta poslije debeli, neispavani liječnik u pretijesnoj kuti ušao u dvoranu, pacijent je još uvijek disao, pa su sve naknadne doktorove tvrdnje da je Mrlja dopremljen u bolnicu mrtav, bile čista laž. Inače, među nesposobnim osobljem naše bolnice, ta debela neznalica spadala je među najnesposobnije i najnesavjesnije spodobe, koju je lišavanja liječničke časti spasila tek poslije otkrivena činjenica da mu je diploma krivotvorena, te da nikakve liječničke časti ni ne posjeduje. Dakle, bez obzira na prirodu njegovih rana, Mrlja je otišao s ovoga svijeta zahvaljujući njemu; ubijen je uz pomoć transfuzije krivom krvnom grupom.
No, sve ove rane afere iz prošlosti moga grada zataškane su i zaboravljene, pri čemu je nužnost zaborava pravdana različitim općim i širim koristima. Grad je polako ozdravljao, ruševine se krčile, a na njihovu mjestu nicale su nove i nove zgrade.
Bolnica je pretvorena u školu, potom u skladište da bi na koncu bila srušena. Od svega ostali su samo izdvojeni sivi grmovi tatule ili kužnjaka, koji se rano ljeti zabijele dolje uz pružni nasip u južnom predgrađu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:15 am




ŠKORPION (Klasici na ekranu II)



Talentiranog ali i svojeglavog redatelja Slavenskog, inače mog starog prijatelja, svi su odgovarali od nakane da se lati ekranizacije "Plime", obimnog romana tada već osamdeset šest godina starog i uvaženog klasika Viktora Raškaja. Raškajeva "Plima", čiji su "najljepši" odlomci već bili razasuti po srednjoškolskim čitankama, panoramama i antologijama bila je sve prije no pogodan predložak za zanimljiv ili barem gledljiv film. Na osam stotina gusto otisnutih stranica tog refleksivnog, esejističkog i sasvim hermetičnog romana naširoko se razglabala sudbina jednog Primorca, koji se vraća iz Sjedinjenih Država da bi se suočio s posvemašnjim rasapom svijeta što ga je prije toliko godina napustio. Latiti se ekranizacije takva štiva, štiva u kojem na osamsto stranica nema nijednog dijaloga, bila je čista ludost, posrtaj već na prvom koraku. Ostali posrtaji imali su tek uslijediti. Nikada nisam uspio doznati čija je idiotska ideja bila da se "Plima" snima u kolovozu, sred pasjih vrućina koje su pržile Unije, taj mali otok Lošinjskog arhipelaga. Slavenski me uzeo za glavnog rekvizitera i pomoćnika scenografa, i dobro se sjećam da nam je od prvog dana snimanja sve krenulo naopako. Glavna je glumica dobila dizenteriju, jedan od važnih epizodista stao je na ježinca te je za čitava snimanja šepao, skripterica je skočila naglavačke u vodu, pravo u jato meduza, utopila nam se simpatična angorska mačka, koja je imala "važnu rolu" u šest ili sedam kadrova, pošta je filmski materijal zabunom dopremila na Olib, lopovi su nam provalili u skladište i pritom upropastili dvije role već snimljenog materijala, pijanom toncu ispala je "nagra" u vodu (kad se otrijeznio nije se nikako mogao sjetiti gdje se to zbilo), glavni glumac Gajdobranski posvadio se s partnericom i odbio raditi, a kada se producent pozvao na ugovor, nastavio je snimati, ali se istodobno strašno opijao... No, krajem kolovoza snimanje je nekako dokončano. Preostalo je da se snimi nekoliko manje važnih scena, zatim nešto pejzažnih kadrova koji će poslužiti za povezivanje dijelova koji se neće dati
jednostavno slijepiti jedni uz druge, kao i veoma važna scena sna glavnog junaka, koja se kao nekakav lajt-motiv trebala provlačiti kroz čitav film.
Navečer, 26. kolovoza dok smo Slavenski i ja sjedili u unijskoj luci, lijeno pijuckajući pretopli sušački crnjak, s riječkoga broda sišao je krhki starčić u bijelom odijelu i sa slamnatim šeširom na glavi. Hodao je polako, prilično teško, te se onakav sav drhtav podupirao tankim svijetlim štapom od nekog orijentalnog drva. Mora da je imao preko osamdeset godina i svojom je lelujavom, nesigurnom prilikom jako odudarao od zdravih, odlučnih i punašnih turista, koji su, tegleći svoje nadute koferčine, silazili s broda. Slavenski skoči kao oparen i krene prema starčiću koji se nekako izvukao iz lučke gužve i pošao prema rivi. Pomislio sam u prvi mah da mu je starac otac, stric ili barem rođak, ali sam se, kao što ću ubrzo shvatiti - grdno prevario. Staračka kreatura u bijelom kolonijalnom odijelu bila je, glavom i bradom - Viktor Raškaj, autor onih mučnih osamsto stranica po kojima smo mukotrpno pokušavali napraviti suvisli film. Sljedećeg dana sjedili smo sa starim klasikom u jedinom restoranu na otoku i pokušavali nazrijeti što ga je dognalo. Snimanje je već bilo pri kraju, tako da je filmsko uprizorenje njegova životna djela teško moglo biti razlogom dolaska. Osim toga, govorkalo se, pri pregovorima o ekranizaciji pokazivao je iznenađujuće mali interes za adaptaciju "Plime". Ali, kao što ćemo tog prijepodneva utvrditi, na otoku se pojavio sa sasvim određenim i jasnim namjerama. Dočuo je, naime, da se krajem kolovoza, između ostalog, snima i scena opsesivnog sna glavnog junaka romana, i ta je scena bila pravi razlog što je poduzeo za svoju dob tako teško i riskantno putovanje prljavim i neudobnim brodom, koji se od Rijeke do Unija valjao čitavih pet sati. Ta scena mu je, tvrdio je, izuzetno važna, budući je jedino istinito i proživljeno mjesto romana, dok je sve ostalo čista literarna izmišljotina. Osim toga, rekao je odsutno gledajući prema blještavoj pučini gdje se skrivala daleka talijanska obala, taj san ima u njegovu životu izuzetnu važnost pošto ga pohodi i proganja još od najranije mladosti. Čitav život, reklo bi se!
Treba sad kazati nešto i o toj prokletoj snovitoj sceni koja nam je zagorčala život, slomila živce i produljila snimanje za još nekoliko neizdrživo vrućih dana. Protagonist "Plime", vrativši se iz SAD-a, tumara po rodnom otoku tražeći stara
mjesta, poznanike i uspomene, zapravo topose svoje izgubljene mladosti. Svaka namjera predstavlja jednu situaciju, a svaka situacija završava neuspjehom i razočaranjem, koji se pretapaju ujedan, uvijek isti opsesivni san; U tom snu pojavljuje se bijeli betonski molić okružen stablima rascvala oleandra. Nasred molića postavljeni su stol i nekoliko fotelja od pletena šiblja, a u jednu fotelju utonuo je usnuli protagonist, odjeven u bijelo ljetno odijelo. S morske strane molu se približava natruli čun u kojem se šćućurila nekakva nakaza, grbavac patuljasta rasta. Grbavac poziva usnulog junaka da uđe u čamac. Na tom mjestu san se prekida i biva zamijenjen stvarnosnom sekvencom. Eto, stari je klasik žarko želio da ta scena bude uprizorena maksimalno vjerno, odnosno doslovno prema svim tinim elementima što ih sadrži književni predložak. Redatelj Slavenski, koji je već najozbiljnije pomišljao da tu scenu ni ne snimi, odnosno da je sasvim izbaci iz scenarija, nasmijao se i odlučio udovoljiti starčevoj simpatičnoj i pomalo smiješnoj želji. Naravno, samo zbog poštovanja koje je gajio spram njega. Te noći gotovo da nisam oka sklopio. Ne, nisam predmnijevao sve ono do čega će nas piščeva staračka pedanterija dovesti, jednostavno nisam mogao usnuti zbog škorpiona kojeg sam pronašao ispod plahte u vlastitu krevetu. Moram priznati da su mi ti antipatični crni paučnjaci, koji su miljeli pod svakim kamenom otoka, zagorčavali život jednako kao i snimanje ovog šašavog filma. Strepio sam pred mogućim ubodom njihovih štipaljki, koje su se dizale u vis čim biste na njih nabasali. Danima sam se pitao što se događa kada te ubodu, ali mi na to pitanje nitko nije mogao dati pouzdan odgovor. Svi u se samo smijali, tješeći me kako nitko na otoku ne priča da je škorpion nekoga ubo.
Sljedećeg dana doveli su gospodina Raškaja do mjesta gdje smo trebali snimiti njemu tako važnu scenu sna.
Pomno je pregledao lokaciju, ljutito zavrtio glavom i rekao da sve to što su scenograf i rekviziter napravili ništa ne valja. Fotelje su mu bile malo previsoke, stol prenizak, oleandra je bilo premalo, čamac je djelovao presolidno, na stolu je nedostajala boca grčkih maslina, čaša crna vina, kristalna pepeljara i kutija crnog Sobranja, plato nije imao pločastu strukturu, a najviše se naljutio zbog toga što smo
grbavog patuljka htjeli zamijeniti retardiranim dječakom koga je pomoćnik režije doveo s Oliba.
Slavenski se natmurio, promrmljao nešto, a onda je prišao klasiku Raškaju, uzeo ga pod ruku i odveo u mjesto, umirujući ga i uvjeravajući kako će već sutradan sve biti u najboljem redu. Čitav sam dan radio s ljudima na dotjerivanju prostora. Bio sam uvjeren da je prokleta scena sna sasvim suvišna i nefunkcionalna, pa su mi i svi napori da je dovedemo u korelaciju s literarnim predloškom djelovali tim bedastije i besmislenije. Foteljama smo podrezali noge (prilikom čega se jedna od njih raspala na gomilu valovita šiblja), stolu smo nekako produžili noge, na platou smo iscrtali sivu mrežu tako da se doimao popločanim, na stol smo postavili teglu s maslinama, okolinu iskitili oleandrima i napravili sve onako kako je zahtijevao autor "Plime".
Kasno navečer, umoran poput prebijena psa, uspio sam pronaći redatelja Slavenskog i stao ga moliti da nekako nagovori gospodina klasika da odustane od grbavog patuljka u čamcu, budući da se takvih na otoku uopće ne može naći. Mislim da me uopće nije shvatio, jer je bio totalno pijan. Poslije sam doznao da se napio iz očajanja zato što nikako nije mogao odgovoriti Raškaja od toga da u čamcu bude baš grbavi patuljak.
Sljedeća dva dana nije se ništa snimalo. Proveo sam ih na otoku Susku tražeći grbavog patuljka. Točnije, prvi sam ga dan tražio, drugi sam dan proveo čekajući brodsku vezu za Unije. Zanima vas jesam li ga uspio pronaći. Moram odmah odgovoriti da jesam, ali i to da nikako nije htio pristati da se pojavi na filmu. Posve izgubljen i definitivno razočaran, druge sam večeri čekao brod koji će me vratiti na Unije. Stojeći u luci onako sam i zamišljen, nogom sam posve slučajno odgurnuo poveći kamen ispod kojeg se na čas ukazao veliki crni škorpion s raširenim štipaljkama i podignutim zatkom. Već sljedećeg trena zamakao je negdje među pijesak i kamenje.
Nemajući kuda, Slavenski je odlučio ipak okončati posao i snimiti spomenutu scenu bez grbavog patuljka. I zacijelo bi tako i uradio da Viktor Raškaj nije iz svog koferčića izvadio ugovor o pravima na ekranizaciju. Na kopiji ugovora, u dnu lijeve
strane, blistao je žig i potpis producenta, dok na desnoj strani nije bilo ničeg.
Propustom nekog idiota iz administracije vlasnik autorskog prava nikad nije potpisao ugovor. Zaprijetio je Slavenskom da ga, ne bude li mu udovoljeno, neće ni potpisati, pa ćemo tako onih dvadesetak kilometara kolor negativa, koji je već bio snimljen, moći lijepo baciti u smeće. Slavenski je odgodio nastavak snimanja, otišao na poštu, poslao telegram producentu, a onda se još jednom napio. A mi, mi smo se vratili dotjerivanju lokacije, ostavljajući grbavog patuljka nekoj hipotetičnoj budućnosti, ili čak providnosti. Prema sugestijama gospodina klasika morali smo crne dalmatinske masline nadomjestiti uvoznim grčkima, čamac smo zamijenili jednim starijim što se jedva držao na vodi, oleandre smo porazmjestili tako da se kroz njihovo granje mogao nazrijeti zalaz sunca, po rubovima platoa učvrstili smo odrezano grmlje kužnjaka i bunjike, baš kao da je ovdje izniklo, kristalnu pepeljaru posudili smo iz škole, ali ju je neka budala razbila tako da smo morali naručiti drugu iz Rijeke. Scenograf je u očajanju predložio da čitavu scenu jednostavno naslika na ogromnom panou na kojem će prorezati rupu za glumčevu glavu, ali je onda samo odmahnuo rukom, zašutio i zagledao se prema praznom plavetnilu pučine, najvjerojatnije do kraja obuzet čistim defetističkim raspoloženjima.
Te sam večeri s prozora svoje sobe do kasno u noć gledao neobičnog starčića u bijelom odijelu kako polaganim, drhtavim koracima premjerava opustjelu rivu, pitajući se kakve ga to mračne sile dovode na ovaj izgubljeni otok. Uzeo sam potom u ruke broširano izdanje "Plime", koje sam ponio iz Zagreba, i stao se probijati kroz gusti, ljepljivi, misaoni tekst te mediteranske romaneskne elegije. I začudo, iako sam roman već prije pročitao, te sam noći prvi put otkrio jednu njegovu dimenziju što je stajala negdje u pozadini osnovnog zbivanja i služila kao neka vrsta literarne kulise. "Plima" je u opisima krajolika, na svojoj, da tako kažem, pejzažnoj razini bila naprosto ispremrežena raznim otrovnim biljkama, opasnim korovima i zlim životinjama. Po njenim su kamenjarima, maslinicima i grmlju naprosto miljeli škorpioni, crne udovice, gekoni, riđovke i poskoci, zamičući pred ljudskim pogledom u žbunje bunjike, beladone, pod nazubljeno lišće otrovnog kužnjaka. Kad sam dosta poslije ponoći legao i uspio sklopiti oči, usnuo sam gomile ružnih i zlih škorpiona
kako se roje po mojem nagom tijelu. Kao i stari klasik, imao sam svoj opsesivan san koji me sve više proganjao.
U petak navečer s riječkoga broda sišla je tusta, nasmijana fizionomija producenta Glojnarića. Imao je na sebi najveći mogući broj Levisovih hlača i preusku prugastu majicu, koja mu se čvrsto pripila uz ogroman trbuh, uvukavši se na onom mjestu gdje se nalazi pupak. Upoznali smo ga ukratko sa situacijom: uglavnom sve je već snimljeno, glumci, svi osim jednog, već su otišli, a mali dio ekipe zadržao se na otoku da snimi scenu sna, koja se sve više iz scene sna pretvara u moru jave.
Producent je predložio da se scena jednostavno izbaci, zatim da se snimi onako kako je moguće, zatim da se možda ipak pokuša pronaći tog prokletog patuljka, da bi na koncu klonuo, spustio glavu u otvorene dlanove i zavapio: "Kako se moglo dogodili da ne potpiše, kako se to samo moglo dogoditi! Sljedećeg dana Viktor Raškaj donio je treće izdanje svog romana i pokazao nam rečenicu koja se ticala opisa onog sna.
Rečenica je glasila: "Kristalna plitka voda s onu stranu betoniranog mola zrcalila se zelenkastim odsjajima algi". Nakon toga dopremili smo iz Rijeke dvadeset metara zelene plastične folije i fiksirali je u plićak, čime smo dobili "zelenkasto zrcaljenje algi". Pisac se toliko obradovao da je na čas klonuo u fotelju i primio se za grudi.
Ponadao sam se da će umrijeti i preseliti se u Panteon besmrtnika umjetničke riječi, ali se on, nakon što je pod jezik stavio tabletu nitroglicerina, tako oporavio da je stao živahno nadgledati naše radove na uređenju lokacije.
Posljednjeg dana mjeseca kolovoza producent je odlučio upotrijebiti sve svoje retorske sposobnosti, i sav svoj autoritet, ne bi li privolio klasika na neko kompromisno rješenje. Klasik se loše osjećao tako da ga uopće nije htio primiti. No, kao što nas nedaće vrebaju u zasjedi vremena, i spas nas zna jednako iznenadno zaskočiti i zateći nas sasvim nespremne. Naime, navečer je s lošinjskoga broda sišao čovjek ne viši od metra i s nakaznom grbom na leđima. Nikad nisam uspio odgonetnuti kakve su ga to namjere dovukle na otok, ali je vrlo brzo pristao da se za razumnu svotu proveze u čamcu kroz opsesivan san glavnog junaka "Plime".
Noću je udarila nevera. Vjetar je nosio crijepove s kuća i razbijao škure, a valovi su prevrtali brodice ukotvljene u loše zaštićenoj luci. Grom je udario negdje u blizini kapelice na samom vrhu otoka, a prolom oblaka isprao je sav pijesak sa strmih ulica i odnio ga dolje na rivu. Uznemireni olujom, kišom i pravim bujicama što su ispirale njihove kamene nastambe, škorpioni kao da su pohrlili u kuće. Upalivši svjetlo, promatrao sam ih kako brzaju zidom i nestaju u raznim pukotinama, baš kao da bježe ispred mog pogleda. Rano ujutro kroz napukle škure pogledao sam dolje u luku i točno pokraj lučkog signalnog svjetla spazio nisku, ukočenu priliku velikog pisca kako drhturi pod naletima silnog vjetra. Gledao je nekamo u daljinu prema otvorenom moru što je visokim, zapjenjenim valovima brzalo prema njemu. I mada sam u njemu vidio našeg mučitelja, bilo mi je sasvim jasno da ga uopće ne razumijem, da ne shvaćam nijednu njegovu gestu, nijedan njegov prohtjev, kao što nisam shvatio ni njegov veliki roman u kojem se kao uporan lajt-motiv ponavljao san s grbavcem u čamcu.


II

Osam sati dotjerivali smo lokaciju koju je nevrijeme sasvim opustošilo. Oko dva popodne nebo se razvedrilo, a u četiri se i more smirilo. Poklopili su se svi uvjeti za snimanje scene bez koje Viktor Raškaj nije mogao zamisliti ekranizaciju davno napisanog romana. U pet sati pokraj školjića ukazao se i tanak trag brzog glisera koji je iz Lošinja dovodio glumca Gajdobranskog, glavnog aktera "Plime".
Izašli smo hitro do luke, redatelj Slavenski, producent, scenograf i ja, spremni da Gajdobranskog hitno prebacimo na lokaciju i na brzu ruku uslikamo taj ukleti san. Producent je zadovoljno trljao ruke, radostan zbog toga što Raškaj više neće imati razloga za prigovore. Naredio je scenografu, premda to nije bio njegov posao, da brzo dovede grbavog kepeca, a potom je, kad je gliser već pristajao, s užasom i zebnjom shvatio da je glavni glumac mrtav pijan. Vozač glisera nemoćno nas je promatrao, pokazujući rukom na nepokretnog glumca koji se opružio na dnu čamca, očito sasvim nesvjestan onoga što se zbiva.
Iskušali smo tamo na lučkom doku sve one prokušane tretmane brzog triježnjenja, ali se nijedan nije pokazao efikasnim. Potom je Slavenskom pala na pamet spasonosna misao da Gajdobranski ionako za čitava trajanja scene nepokretno i klonulo leži u fotelji, ne obazirući se uopće na grbavca u čamcu, pa smo ga jednostavno strpali u kontejner s gumenim kotačima i požurili prema lokaciji.
I kad smo se našli na terenu sve je bilo u najboljem redu. Bar u prvi čas. Čamac s grbavcem ljuljkao se desetak metara od obale, kroz grane oleandra prodiralo je treperavo crvenilo sunčeva zalaza, plićak se zelenio, na stolu je ležala staklena teglica grčkih maslina i čaša plavca, lagani povjetarac stvarao je baš onakve valiće kakvi su opisani u romanu; samo... samo pijanog glumca nismo imali kamo postaviti.
U bijeloj fotelji od pletena šiblja klonulo je tijelo starčića u svijetlom kolonijalnom odijelu, slamnati šešir pao mu je na pločasti plato, a desna ruka visjela je preko naslona gotovo dotičući niske grane bunjike. Glava mu je bila nagnuta, vrat ukočen, a grudi mirne baš kao da je načas zaustavio dah. A na licu, na blijedom, nekako posivjelom licu, spazih s užasom, poput kakve tetovaže ili znamena, mirovao je veliki crni škorpion. - "Snimaj!" - vikne redatelj, a kamerman, ne čekajući klapu i tonca s nagrom, uključi kameru i krene lagano prema Viktoru Raškaju. I premda nikad nisu ušli u naš film, ti su snimci korišteni kao veoma efektan završetak dokumentarca: "Život i smrt Viktora Raškaja". I u tom trenutku, dok je tiho zujanje kamere presijecalo ravnomjerno udaranje valova, uspio sam shvatiti velikog pisca.
Taj naoko besmisleni lajt-motiv opsesivnog sna bio mu je toliko važan jednostavno stoga što je odlučio umrijeti u njemu. Prisjetih se rečenice kojom počinje roman "Plima": Jedina stvar koja može progoniti čovjeka čitav život jest smrt. Znači, san koji je majstora progonio čitav život bio je san o smrti.
I ne samo da sam shvatio pisca, nego se otada nisam više bojao ni škorpiona.
Čim je kamera utihnula prišao sam pletenoj fotelji, lakim pokretom ruke stresao crnog pauka i sklopio staračke vjeđe umornog klasika. Slavenski je samo uzdahnuo, otro znoj s čela i zapalio cigaretu, a onda je naredio da se scenerija poruši, pošto tom snu više nema mjesta u tom filmu.
PRIČA O OBITELJSKOJ MRŽNJI, FIRENTINSKOM STILETU I RAJU ZA PSE


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:15 am





1. OBITELJSKA MRŽNJA


Priča o obiteljskoj mržnji, firentinskom stiletu i raju za pse, surova i neobična povijesna priča s dodatnom (na žalost, samo opisanom) fotografijom mogla bi početi s nekoliko veoma različitih, ali funkcionalnih proslova. Njezine prethistorijske linije teku i račvaju se u različitim vremenima i prostorima, pa bismo pripovijedanje mogli započeti na nekom od njihovih polazišta: u šesnaestostoljetnoj sparnoj i zadimljenoj radionici firentinskoga majstora Antonija Piccinina, u jednoj predratnoj zagrebačkoj kasarni gdje brkati kapetan Laslo Nemet-Knedl vrši jutarnju smotru oružja, ili podno anonimnog stratišta passauskoga krvnika Gašpara Neid-harta od Herzburga, izumitelja "crne umjetnosti". Umjesto svih tih romantičnih narativnih točaka, pripovjedač odabire prozaičnu 1976. godinu i jednu ugodno namještenu sobu na Britanskom trgu 12/111. Dakle, preda mnom je velika crna kartonska kutija sa slikama obitelji Aschenreiter; gledajući i opisujući ih, pokušat ću početak ove priče prometnuti u svojevrsnu kroniku fotografija, kroniku koja će nam osvijetliti pozadinu zbivanja što su se odigrala u zimu 1936/37. u Zagrebu. Na poleđini prve, tvrde, kartonske fotografije napisan je datum: 13. ožujka 1894, ispod datuma tintanom olovkom, grubim muškim, šegrtskim rukopisom napisano je: Maksimir. Okrećem sliku, stara patinirana, bakrenasta fotografija prikazuje četiri lika, četiri važna sudionika naše priče. U lijevom kutu, ispod niskog čempresa, stoji glava obitelji - otac i tvorničar "damskih i gospodskih" cipela Franjo Aschenreiter, tijela malo ukočena i odsutna izraza na licu. Je li zbog onespokojavajuće prisutnosti maksimirskoga fotografa, ili zbog neudobnog, ali veoma "šik" i modernog tamnog
odjela? Pola koraka od njega uspravila se Franjina žena Ojdana Aschenreiter rođ. Prpić. Crno-bijeli kostim koji zakriva njezino tijelo od gležnja do vrata ne oduzima joj izraz pohotne mlade ženke, koju je debeli tvorničar uhvatio tko zna gdje i tko zna kako.
Neodoljivo jasan i upadljiv je kontrast između muža i njegove žene; tu na fotografiji oličena su dva svijeta - jedan tupi, dosadni, uski, cipelarsko-dioničarski, i drugi, čulni, vitalni, raspojasani, pomalo bludnički. Mlada žena drži u naručju jednogodišnjeg sina Aleksandra, buduću protuhu, kockara, pjesnika i robijaša. A nešto dalje od njih, posve u desnom kutu fotosa, čuči Aleksandrov brat - Krešimir Leo Aschenreiter, cipelarski prijestolonasljednik s čudno namrgođenom grimasom lica. Zašto li se mršti Krešimir Leo? Je li zbog bratove prisutnosti, zbog tog tri godine mlađeg razmaženca, majčinog "lie-blinga", koji mu je oduvijek bio "trn u oku"?
Govori li ta slika nešto? Govori li o kasnijoj strasnoj mržnji koja će razdvojiti i konačno na neobičan način povezati ta dva bratovska, ponorom razdijeljena svijeta?
Nakon nekoliko mutnih, oštećenih fotografija porodičnih pasa, eto jedne zanimljive sličice formata 9,5 x12,00 cm. Datum na poleđeni: 13. travnja 191O. Vilko Prpić, brat Ojdane Aschenreiter, u vatrogasnoj uniformi, zagrlio je mršavog, golobradog mladića, zapravo sedamnaestgodišnjeg Aleksandra. Stari Zagrepčani prepoznaju iza njihovih leđa negdašnju kavanu "Carlton". Mladić djeluje tužno i zbunjeno. Razlog najvjerojatnije treba tražiti u nekoj osobnoj tragediji. Pet dana prije negoli je snimljena ta, za priču izuzetno važna fotografija pred kavanom "Carlton", mladi je Aschenreiter napisao školski sastav na slobodnu temu s naslovom "Raj za pse". Taj pjesnički filozofskoteološki esej oduševio je njegova profesora, inače pjesnika modernista, o kom se u to vrijeme mnogo pisalo, ali je razljutio predavača vjeronauka, inače najboljeg prijatelja gimnazijskog ravnatelja Zvonimira Opačića, tako da je pjesnički zanesenjak Aleksandar Aschenreiter, četiri dana nakon što je snimljena ta fotografija, izletio iz zagrebačke gimnazije sa zabranom upisa u sve hrvatske škole. Slika iz 1920. prenosi nas u jedan davni, tužni događaj. Vidimo mirogojsku stazu osutu uvelim lišćem, vidimo lokvice vode, a po tamnim, staromodnim "Meverovim" kišobranima naslućujemo kišu i tužnu atmosferu jesenjeg
popodneva. Na desnoj strani fotografije su kitnjasta, besmisleno nakinđurena kola "Hrvatskog kaptolskog društva za sjajne pogrebe". U njima je lijes s posmrtnim ostacima tvorničara Franje Aschenreitera preminulog u Gospodu "anno domini" 1920. Za kolima, s dužnom skrušenošću i bolom, lagano koračaju udovica, sin Krešimir Leo, udovičin brat Vilko i cjelokupna ožalošćena porodica. Samo jedan član nedostaje. I ma koliko povećalom pretraživali fotos, nećete ugledati priliku pjesnika Aleksandra Aschenreitera, jer tog listopadnog popodneva on je negdje u Parizu, Amsterdamu, Baden-Badenu, ili čak "preko bare" u Americi. Od tog dana poslove tvornice preuzima tridesetogodišnji Krešimir Leo, propali đak i spretan ekonomski mešetar pred kojim se, čini se, otvaraju široki putevi bogatstva i sreće. Fotografija na čijoj poleđini piše datum 15. svibanj 1903. uistinu djeluje romantično, ne samo zbog svoje patine i cvjetnog okvira (djelo majstora fotografije Luje Paskvalija), nego i zbog prizora koji prikazuje. Dvoje mladih, veoma lijepih ljudi drži se za ruke. On je bankovni prokurist Adalbert Hohnjec, a ona kućanica Julijana Peterlić, sestra po majci Ojdane Aschenreiter rođ. Prpić. Upoznali su se 1902. u Samoboru, slikali jedini put 1903. u dvorištu Aschenreiterove kuće na Tuškancu, vjenčali 1904. u kaptolskoj crkvi, a 1905. rastali nakon užasnog brakolomnog skandala o kojem ovdje nemamo ni vremena ni razloga pričati. No ono što nas zanima na slici nije ni Hohnjec, ni Peterlićeva, nego mutna silhueta u zadnjem planu, upravo ispred garaže u kojoj su Aschenreiterovi držali novi "Adler". Ta mutna silhueta je desetogodišnji Aleksandar u marinerskom odijelu i s nožem u ruci. To je Aleksandar upravo u trenu kada se sprema učiniti jedno od najznačajnijih djela (ili zlodjela) u krvavoj porodičnoj kronici Aschenreiterovih. Naravno, fotografska ploča registrirala ga je sasvim slučajno, bez razloga, kao što je i mržnja braće bila slučajna i bezrazložna. Nakon neke sitne svađe, Aleksandar je pojurio za Krešimirom i u garaži ga četiri puta udario nožem (u trbuh, nogu, leđa i vrat). Obiteljski liječnik, dr. Noa Rosenberg, uspio je spasiti ranjenog dječaka uz izuzetno "mastan" honorar koji je uključivao i obvezatnu šutnju o tom čudesnom, rekli bismo luđačkom gestu desetogodišnjeg djeteta. Veo zaborava, kako vole napisati kroničari kada im se ne da previše kopati po minulim događajima, prekrio je mnoge slične incidente i proplamsaje obiteljske mržnje koja je podijelila
braću. Brazgotina na Aleksandrovu čelu, koju redovito nalazimo na svim njegovim kasnijim fotografijama (i na jednom akvarel-portretu iz pariških dana) ukazuje da je i njega netko dobro odalamio po glavi. Možda baš njegov brat Krešimir Leo?
Jasnoća, fini kontrasti i uopće kvaliteta fotografije iz 1919. govore o njezinu stranom podrijetlu. Nju jednostavno nisu mogli napraviti aljkavi zagrebački fotografi, nego majstor koji rabi suvremeniju tehnologiju slikanja i razvijanja. Vidimo dvadesetšestogodišnjeg hrvatsko-francuskoga pjesnika Aleksandra Aschenreitera sa zaručnicom Lisom Brunetiere. Mladić je odjeven moderno, zapadnoeuropski i samo Eiffelova kula u pozadini odaje trun njegove provincijalnosti (svaki se provincijalac, dotepenac morao u Parizu barem jednom slikati ispred tog groznog i nakaradnog metalnog amblema). Slika datira iz vremena izlaska prve i jedine Aleksandrove knjige pjesama - "Tout va mal" ("Sve ide naopako"), koju je francuska kritika pametno prešutjela, iako se u njoj moglo probrati desetak pristojnih stihova. U "Tout va mal" postoji i jedan dvostih koji u hrvatskom prijevodu glasi ovako:
... a brat iz svetog jajnika žene-matere psoglavac je kudravi, lavež za dušu...

koji nam riječito govori da koja tisuća kilometara ne može isprati mržnju iz pogane duše. O izgledu Lise Brunetiere ne treba mnogo govoriti. Dostatno je tek spomenuti da je bila model kiparima J. Gallimardu, S. P. Dailonettu i P. Kowalskom. Mjesec dana nakon što je snimljena ta idilična sličica, Aleksandar Aschenreiter otkrit će da je njegova zaručnica Lisa sodomistkinja i da održava odnose s Pvexoni-Maximilijanom, dvogodišnjim ruskim hrtom, koji se lijepo vidi i na spomenutoj fotografiji. Je li ovo bolno i tragično otkriće početak ili kraj sloma hrvatsko-francuskoga pjesnika Aleksandra Aschenreitera? Ne znamo, baš kao što i većinu pravih razloga-pokretača, u ovoj obitelji, i u ovoj priči, ne znamo!
Začudo, slika iz 1932. nema sepijastu patinu; ona je sva u jasnim crno-sivo- bijelim kontrastima, a prikazuje trbušastog Krešimira Lea Aschenreitera i njegovu dosta mlađu ženu Editu rođ. Ranogajec, bivšu frizerku. Nedoličnost i moralna sumnjivost njezine profesije bila je glavnim uzrokom što je uvrijeđena gospođa majka, Ojdana Aschenreiter rođ. Prpić, spakirala svoje stvari i zajedno sa svoja dva
pudla (Antoan i Antoaneta), te povećim kovčegom obiteljskih dragocijenosti odselila iz Zagreba u Crikvenicu. Krešimir Leo je već zarana počeo osjećati da ga žena naveliko vara, pa se pred prijateljima, naravno samo u pijanom stanju, branio riječima: "Ako ne znam, onda je isto kao da me i ne vara. Ako pak doznam, otjerat ću je i sve će biti dobro!" Kako je vrijeme odmicalo tvorničar je sve više mrzio svoju ženu, pa ipak to nije bilo ništa prema onoj mržnji koju je gajio prema svom bratu razbaštinjeniku, vagabundu i pjesniku Aleksandru Aschenreiteru.
U pozadini te četrdeset godina stare fotografije, čiji akteri već dugo nisu na životu, nazire se Krešimirova zbirka starih bodeža, zbirka koju je volio, mirne bi se duše moglo kazati, više od svega, više nego sebe sama... U rukama mi je sada jedna mala, nedatirana sličica koja mora potjecati negdje iz godina 1899-1906. Na njoj je, sama samcata, skupa danska doga (Tirko), koju je Aleksandar dobio za šesti rođendan, 1906. Tirko je postao akterom jednog tajnog, krvavog tuškanačkoga događaja. Jedne je večeri odlutao iz dvorišta i na Tuškancu u mrklom mraku rastrgao trogodišnju djevojčicu. Stari je Aschenreiter morao upotrijebiti mnogo novaca, veza i dovitljivosti kako bi incident zataškao i skrio od radoznale i prema tvorničarima nenaklonjene javnosti. A Tirka, njega su morali ubiti, premda u životinji, koju su vodili samo njezini animalni instikti, nije bilo ni truna one prave Aschenreiterovske mržnje i bijesa. Kada ga je kasapin Pera Živoradović klao dolje iza garaže, jadan je pas, gotovo ljudskim glasom, tužno zavijao, baš kao da ne zna da ga sada očekuju mir i spokoj "raja za pse", kojeg je tako lijepo, u onom školskom sastavu, dosanjao pjesnik, izgubljeni sin Aleksandar Aschenreiter. Na fotografiji iz 1921. prepoznajemo slomljenu figuru Aleksandra Aschenreitera pred kockarnicom u Homburgu. O uzrocima njegova moralnog pada znamo veoma malo, uglavnom ono što smo već i naveli. Znamo, međutim, da je otišao u kockarnicu u namjeri da prokocka sve i da je, možda baš zbog toga što se unaprijed lišio želje za dobitkom, dobio mnogo! Za sve ludo zarađene novce kupio je jedan veoma vrijedan predmet, stavio ga u praznu putnu torbu i nestao iz Homburga.
Taj će se predmet, nakon petnaest godina, iznenada pojaviti u fokusu zbivanja koja pokušavamo pratiti. Eto, ostavimo sad fotografije, te nijeme, necjelovite pabirke
sudbina, te sjajne četverokute koji su nam znali i mogli dočarati tako malo, i krenimo u pravo, ljudsko, punokrvno zbivanje, krenimo u 1936. godinu, u kojoj će obiteljska mržnja naglo proplamsati i još naglije zgasnuti. Zatvaram prašnjavu kutiju i ostavljam fotose njihovoj mračnoj, jalovoj šutnji. Neka čekaju novog radoznalca, novog kroničara-pripovjedača koji će u njihovim odbljescima naslutiti neku drugu priču i neki drugi smisao...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:15 am


2. FIRENTINSKI STILET


Pjesnik Aleksandar Aschenreiter često je puta, još u svojoj obiteljskoj kući na Tuškancu, znao govoriti kako je kolekcionarstvo odlika trulog dekadentnog bogataškog duha. Ne znamo je li doista tako mislio, ili je samo želio napakostiti svom starijem bratu, koji je od malih nogu bio strastveni kolekcionar maraka, starog novca, razglednica i tko zna čega još. Negdje oko svoje tridesete godine, Krešimir Leo rasprodao je na javnim aukcijama sve svoje zbirke i posvetio se neshvatljivim žarom skupljanju starih bodeža, u čemu je, svakako, bilo i stanovite simbolike. Naravno, bodeža se ne može skupiti previše, barem ne kao filatelističkih maraka, pa kad ih tokom godina uspijete nabaviti dva-tri tuceta, možete reći da posjedujete popriličnu zbirku. Eto takvu je popriličnu zbirku skupio debeljuškasti, bogati i već pomalo razočarani tvorničar cipela Krešimir Leo Aschenreiter. Bilo je tu prekrasnih primjeraka s inkrustiranim balčacima i damasciranim oštricama (čak i jedan "Lohon- Neiris" zlaćastog sjaja), no ono čime se Krešimir Leo osobito dičio pred svojim malobrojnim kolegama skupljačima bili su: jedan veliki španjolski bodež s početka
18. stoljeća, s urezanim natpisom "Hafta la muerte", zavinuti bodež damasciran perzijskim "samom", dugi njemački "Panzerbrecher", numeriran oznakama za mjerenje topovskog kalibra, "badi-badi" - javanski bodež damascirane oštrice s rožnatom drškom, te jedan landsknechtski bodež iz 16. stoljeća, s koricama od politiranog čelika. Poznato je da je bodež oduvjek bio, na neki način, samilosno oružje (Misericordia), kojim se zadavao posljednji udarac protivniku, koji je umirao
od rana zadobijenih u borbi. Upravo u toj činjenici, glupa i nakazna Aschenreiterova priroda pronalazila je stanovito "humanističko" opravdanje za svoju skupljačku ludost. No, rekli smo, posvetit ćemo se strasnim i burnim događajima zagrebačke 1936/37. godine. Dana 30. studenog 1936. tri istodobna događaja zaokupljaju našu dobronamjernu i živu pozornost. U dvadeset sati i trideset minuta, sa zakašnjenjem od nekih četrdesetak minuta, na zagrebačkom se kolodvoru zaustavlja brzi vlak iz Munchena. Iz kola broj jedanaest izlazi suhonjavi, blijedi čovjek četrdesetih godina, s dva kovčega u rukama. U tim kovčezima nalazi se sva imovina koju je stekao u jednom napornom, razočaravajućem i, prije svega, neuspjelom životu! Na njegovu licu titra nekakav čudan, netrpeljiv, reklo bi se - pasji izraz! On napušta kolodvor u ruiniranom crnom fijakeru, koji ga vozi prema neuglednoj kućici na Medveščaku.Ta kućica, mrvica velikog bogatstva, jedina je stvar koju je stari Franjo Aschenreiter ostavio svom "sinu razmetnome" - Aleksandru Aschenreiteru. Sada su, eto, braća ponovno u istom gradu, pod istim nebom i pod istim agramskim zvijezdama. I dok fijaker napušta Zrinjevac, odnekuda se javlja tužni lavež gradskih pasa mješanaca, lavež koji pjesnik Aleksandar Aschenreiter sluša s onim istim ushitom kojim je Odisej slušao sirene.
U isto to vrijeme, dakle oko pola devet navečer, toplo obučeni Krešimir Leo kreće na sastanak "Hrvatskih domoljubnih skupljača vojnih starina", gdje treba održati predavanje o starim hrvatskim bodežima (od kojih neke i sam posjeduje). Zima je, pirka sjeverac i on se sve jače zamata u debeli vuneni šal.
Njegovoj ženi nije hladno, nakon nekoliko minuta, u pregrijanoj spavaćoj sobi, ona se potpuno razodijeva pred staklenim pogledom artiljerijskog kapetana Lasla Nemeta- Knedla. Nemet-Knedl, koji već dobrih šest mjeseci zabavlja nezajažljivu ženu tvorničara cipela, odlikuje se valjuškastim, "knedlastim" tijelom (otuda mu vjerojatno i nadimak), te veoma sigurnom i postojanom erekcijom. Dok se, na veliko zadovoljstvo bivše frizerke Edite Aschenreiter rođ. Ranogajec, mađarsko spolovilo artiljerijskog kapetana diže u pravilnoj balističkoj krivulji, dolje pod prozorom javljaju se prvi urlici nekog pobjesnjelog uličnog pseta.
Sljedeće večeri, točnije 1. prosinca 1936, u foajeu hotela "Palace" dolazi do fascinantnog i emotivno nabijenog susreta razdvojene i zavađene braće. Krešimir Leo sjedi i pijucka slatkasti "Dingač", Aleksandar ulazi... Braća padaju jedan drugom u naručje i ljube se. Nitko se tako strasno ne ljubi kao bića koja se iz dna duše mrze (neke mafijaške bratovštine izriču smrtnu osudu poljupcem u obraz)!
Nakon kratkog "ispovjednog" i u svemu lažnog razgovora, ponovno se sukobljavaju te dvije prirode, ta dva svijeta, pjesnički i cipelarski, pa se prinudno ljubazan razgovor pretvara u rafalnu vatru ironičnih i posprdnih aluzija, u kojoj, naravno, duhovitiji i intelektualno zreliji Aleksandar pokazuje nedvojbenu superiornost. I onda, kao i svi neuspjeli susreti, i ovaj se prekida dogovorom o novom sastanku, koji bi se imao održati već sljedećeg dana u Aleksandrovu domu na Medveščaku. Braća se potom razilaze kućama, osim strasne mržnje ne osjećajući ništa. Polako hodaju kroz noć, svaki na svoju stranu, kao što su to čitava života uporno činili. A nešto dalje, u toj istoj sumornoj agramskoj noći, kapetan Laslo Nemet razbacuje po utrobi Edite Aschenreiter posljednje majušne, vrckave sjemenke života, koje će, možda, bude li pogodan dan, Aschenreiterovima darovati još jednu ljudsku nakazu i ništariju. I pitamo se onda, nije li prekrasna Lisa Brunetiere bila u pravu kada je, umjesto s jednim Aschenreiterom, ludo, bezuspješno i sodomistički monstruozno, radije pokušala rađati djecu s psima? Sljedeće večeri Krešimir Leo Aschenreiter krenuo je svojim osobnim kolima, koja nije često koristio budući da je volio pješačiti, u posjet bratu. Ne zbog toga što bi ga zanimale bratove priče o životu u dalekim stranim zemljama, niti zbog toga što bi uživao u njegovoj prisutnosti, nego samo zbog jedne rečenice kojom je brat natuknuo kako ima nešto što će svakako zagolicati njegovu kolekcionarsku krv. I naravno, Aleksandar nije lagao, to što je želio pokazati svom starijem bratu bio je onaj tajanstven i vrijedan predmet za koji je dao gomilu novaca dobivenih u homburškoj kockarnici, predmet koji je petnaest godina vukao sa sobom, iščekujući upravo ovaj trenutak. Taj tajanstveni predmet bila je prava poslastica za kolekcionara Krešimirova kova, kolekcionara koji uživa u starom oružju. Bio je to, naime, jedan veoma star, rijedak talijanski bodež, pravi firentinski stilet najodličnijeg "rodovnika". Ne, nećemo se sada zaletjeti i opisati ga
prije no što ga Aleksandar, s pakosnim i zlim izrazom lica, izvuče iz svoje putne torbe. Kao revni i disciplirani pripovjedači, poštujmo kronologiju i krenimo redom!
Kada se Krešimir Leo pojavio u kućici na Medveščaku, u koju nije ulazio barem petnaest ili dvadeset godina, njegove su se misli prelile mekom plimom nostalgičnih sjećanja. Sve je bilo tu, baš kao u starim danima djetinjstva, samo što je sve predmete prekrio debeli sloj prašine, koju Aleksandar u ovih nekoliko dana nije stigao (ili nije htio) očistiti. Umoran i pomalo raznježen, što mu se događalo veoma, veoma rijetko, sjedne on u staru fotelju i utone u meki naslon, nestajući u oblaku prašine koji se podigao. No uskoro ga obuzme isto staro raspoloženje, ona prava Aschenreiterovska priroda, pa grubo zamoli brata da mu pokaže predmet zbog kojeg je zapravo i došao. Sa zlim i pakosnim izrazom lica, propali pjesnik Aleksandar dohvati jednu plavu torbu koja je visila na dovratku i iz nje izvuče prekrasan bodež - firentinski stilet.
- Gde si ga nabavio? - promuca Krešimir Leo.

Njegovo uzbuđenje bilo je vidno: oči mu se iskolačiše, puls ubrza, a dlanovi se počeše znojiti. Kako i ne bi, bio je to predivan primjerak, primjerak kakav se može samo sanjati. Aleksandar se smijuljio, očito zadovoljan efektom koji je proizveo njegov, samo njegov stilet.
S oprezom i strahopoštovanjem. Krešimir Leo primi u ruke ovaj biser- primjerak.
Bodež se nalazio u odličnom stanju. Bio je dugačak oko četrdeset centimetara i po obliku je podsjećao na jedan njemački bodež iz 16. stoljeća, koji se čuva u zbirci švedskih kraljeva. Imao je tamnomodru oštricu od aduciranog čelika, dvostruki plosnati balčak ukrašen "niellotehnikom", te pozlaćenu dršku, koja je završavala reljefom u obliku pseće glave. A kada je ugledao kovački zaštitni znak, stariji je Aschenreiter gotovo kriknuo. Dva mala kružića s ugraviranim imenima ANTONIO i PICCININO svjedočila su da nož potječe iz Firenze, iz 16. stoljeća, iz kovačnice jednog od najvećih europskih majstora hladnog oružja.

Leo.
Pa to je Piccinino, moraš mi to prodati, brate! - zaboravi se na tren Krešimir


S druge strane, hladnokrvni i zadovoljni Aleksandar znao je da nož neće
nipošto prodati, niti dati, niti zamijeniti. Ostavit će ga za sebe, poslužit će mu kao veoma efektno oruđe kojim će mučiti omraženog brata. Kada je prije petnaest godina kupio taj stilet bio je načuo kako njegov brat, tamo u dalekom Zagrebu, skuplja stare bodeže. No tada još nije ni mislio da će taj bodež okrenuti protiv kolekcionarskom strašću pošašavjela Krešimira Lea. Kupio ga je tek tako, bez ikakvog vidnog razloga, učinivši samo jednu suludu gestu, ravnu mnogim drugima koje je tijekom života izdašno činio. Ali sada, sada je tim stiletom zaradio značajan bod u borbi protiv tog "cipelara", koji je naslijedio sve, koji je, iako tup i ograničen, imao novac, ugled, dostojanstvo... Pa ipak, postojao je još jedan metafizički, nestvarni, neopipljivi razlog zbog kojeg Aleksandar nije želio ostati bez bodeža.
Naime, na pozlaćenoj dršci firentinskoga stileta bila su ugravirana veoma sitna slova, koja zapanjeni i zadivljeni kolekcionar Krešimir nije mogao pročitati bez povećala. Upravo taj natpis odigrat će jednu posrednu, ali veoma važnu ulogu u priči.
Očajan i nesretan bio je Krešimir Leo Aschenreiter kada se prvi put u životu susreo s gorkom istinom da se novcem ipak ne može kupiti sve. Aleksandar nije htio pristati ni na kakvu pogodbu, a Leu se činilo da bez tog bodeža više neće moći živjeti. Ne dobije li ga sve će biti besmisleno, prazno, ništavno... Učinio je stoga nekoliko očajničkih i upravo kompromitantnih poteza, ne bi li se dodvorio bratu i privolio ga na prodaju stileta:
1.) 20. prosinca te iste godine neočekivano ga je pozvao na prijem u tuškanačku kuću. Aleksandar se začudo odazvao i došao, ali je čitavo veče tumarao kao bez svijesti između uglednih uzvanika: tvorničara, bankara, ministara, oficira, ne razgovarajući ni sa kim, ne obraćajući pažnju ni na koga... Oko ponoći je nestao, no da su ga potražili, našli bi ga dolje kraj garaže kako stoji na hladnoj zimskoj kiši i grcajući ponavlja jednu jedinu riječ: "Tirko!"
2.) Pisao je potom Krešimir Leo anonimna, prijeteća pisma kojima se Aleksandar od srca smijao, znajući da se prijetnje neće ispuniti i da je autor tih anonimnih redaka njegov brat - gad i kukavica.
3.) Zatim su zaredala neanonimna pisma drugog karaktera u kojima je Krešimir Leo nudio svom mlađem bratu posao, žene, ugled, novac, veze, dakle, sve ono do čega ovom i nije bilo stalo.
4.) Sljedeća gesta kolekcionara Aschenreitera bila je još bezumnija. U "Novostima" se jednog dana iznenada pojavio oveći tekst iz iskusnog novinarskog pera Grge Badalića, tekst koji je govorio o povratku "dike hrvatskog pjesništva iz strane i negostoljubive Francuske u krilo domovine, majčice svoje". Krešimir Leo je, naravno, potplatio novinara i nazovi kritika Badalića. Pristane li Aleksandar na prodaju stileta, on će mu, kaže, kupiti solidno mjesto na hrvatskom pjesničkom Olimpu. Začudo, Aleksandar nije želio mjesto ni na Olimpu, ni na Parnasu, pa kada ga je brat posjećivao (svakako, uvijek iz istih razloga) on je mirno sjedio i skupocjenim stiletom čistio nokte, rezuckao jabuku ili ga dokono bacao, zabijajući ga u debela hrastova vrata. Eto, tako je braću, koju je more nepoznatih nam životnih razloga razdvojilo, jedan stari, glupi predmet počeo polako ali neminovno zbližavati. Život, njihov bezumni pasji život kao da je počeo dobivati neki očigledniji smisao.
Glupo, kaotično življenje sada se počelo zgušnjavati i okretati oko tog magičnog težišta, oko te alatke koja je na svom dršku imala tajanstven, sitno ugraviran natpis. Jedne snježne, studene noći, nekoliko dana nakon raskošno proslavljene Nove 1937. godine, vraćao se Krešimir Leo Aschenreiter s proslave godišnjice veoma uspješnog dioničarskog društva kojeg je i sam bio član. Zastajkivao je, teturao, posrtao, tako da je inače rijetkim prolaznicima namah bilo jasno da je ta debeljuškasta spodoba u skupom krznenom kaputu - totalno pijana! Negdje sred zrinjevačkoga parka pijani dioničar padne i počne bljuvati, svjestan da je sada definitivno pao i da dalje neće moći sam. No Providnost se uvijek zna pobrinuti za najneobičnija rešenja! Jadnog, zgrbljenog i nemoćnog pijanca spazio je izdaleka nitko drugi nego njegov brat Aleksandar, koji se ovuda provezao fijakerom, onako - sasvim slučajno. I poput dobre vile sa svijetlećim čarobnim štapićem, pojavljuje se visoka, suhonjava prilika
Aleksandrova u pijanoj tmini Krešimira Lea, uzima ga pod ruku i teškom mukom odvlači do fijakera koji nastavlja truckanje prema Medveščaku. U mraku fijakerskog sjedišta pijane oči Krešimira Lea ne razabiru gotovo ništa; kroz titrave, razigrane kolobare polako se pojavljuje nejasna silhueta koja bi mogla biti Aleksandar, ali što je ono do njega? To je nekakva bjeličasta, crnim pjegama osuta prilika neljudskog izgleda, to je, to je...
Tirko! - krikne obeznanjeni Krešimir i žestinom pijanca baci se prema mjestu do bratovljeva. Tamo nije bilo nikoga!
Jaka crna kava i rasol djelomično su osvijestili pijanog dioničara. Sjedio je u fotelji u sobi kućice na Medveščaku, čudeći se kako više nigdje nema one silne prašine. Sve je bilo uredno i odisalo besprimjernom čistoćom. Krešimir Leo se odjednom osjeti silno usamljenim, napuštenim i nesretnim, pa brižne u grčevit, pijani plač.
Zašto mi nećeš prodati taj prokleti nož - govorio je između nekontroliranih jecaja, otirući suze rukavom blatnjavog kaputa.
Kroz prozor, u svjetlu ulične žarulje, videle su se guste pahulje vlažnoga snijega.

Prokleti nož! - ponovi Aleksandar, začuđen kako je pijani brat sasvim nesvjesno otkrio prirodu firentinskog stileta.
Osjeti kako sada, začudo, ipak nešto manje mrzi tu jadnu kreaturu ispalu iz iste majčinske utrobe, pa odluči otkriti mu onaj drugi, tajni, simbolični i fantastični razlog zbog kojeg mu ne želi i ne može ustupiti bodež.
Vidiš - govorio je Krešimiru, koji se trudio pratiti s razumijevanjem njegove riječi - kada bi i naše mržnje nestalo, kada bismo smogli toliko anđeoske hrabrosti da se zagrlimo i jedan drugom sve oprostimo ja ti svejedno ne bih prepustio taj bodež. U njemu je, osjećam to, pohranjeno jedno davnašnje, ludo prokletstvo. On je doista napravljen u radionici velikog Antonija Piccinina. Međutim, već u sljedećem stoljeću, tko zna kakvim putevima, dospio je u francuske krajeve, što se može zaključiti po francuskoj gravuri na pozlaćenoj dršci koju, sva je prilika, Piccinino nije mogao
napisati. Nosio ga je tamo neki ortodoksni poklonik "passauske crne umjetnosti". Tebi kao kolekcionaru oružja mora biti jasno što je to "passauska crna umjetnost"! Zasnovao ju je passauski krvnik Gašpar Neidhart od Herzburga, koji je u oružja počeo gravirati magične formule, što su vlasnika trebale očuvati od rana i smrti.
Francuski sljedbenici razvili su tu vještinu do prave čarobnjačke religije, ili barem do kulta, pa je jedan od njih napisao natpis koji se nalazi na mom firentinskom stiletu, natpis koji je izuzetno čudan jer u njemu nema ničeg zaštitničkog. Dapače, njegova je čudesnost pojačana i činjenicom što mu se sadržaj nalazi u stanovitoj vezi s mojim životom. Pazi, to je napisano prije više od dvije stotine godina, a ipak, na neki način, predstavlja tužnu bilancu moje, u najmanju ruku, propale sudbine.
A što to piše? - prekine ga pijani Krešimir Leo, koji je ipak dosta toga shvatio.

Aleksandar mu donese stilet i veliko povećalo. Krešimir Leo čitao je s mukom sitna slova i razaznavajući ih polako se trijeznio. Minijaturnim i za gravure neshvatljivo kićenim slovima pisalo je: "PARADIS DES CHIENS" ("raj za pse" ili "pseći raj").
I premda nikako nije mogao shvatiti što je tako kobno i strašno u tom natpisu, sav se sledio, zanijemio, skamenio. A onda, kako bi odagnao neugodu i strah, počne se grohotom smijati:- Ha, ha, ha, i to da ima veze s tobom! Pa to ima isto toliko veze i sa mnom! Huljo, prodaj mi taj pseći, rajski stilet!
Siguran da taj prozaični, tupi tvorničar ne ćuti ni trunke od tajnih, metaforičnih smislova francuske gravure, Aleksandar mu rukom pokaže vrata. Krešimir Leo pljune i izađe, zarekavši se da će taj bodež dobiti po bilo koju cijenu.
Napolju su, ražalošćeni vlažnim snijegom, studenom noći, i tko zna kojim još razlozima, tužno zavijali ulični psi.
Što li sam samo napisao u onoj zadaći zbog koje su me izbacili iz škole? - mislio je jednako propali pjesnik, ljubavnik i čovjek, Aleksandar Aschenreiter, ali se nikako nije mogao sjetiti. Ta otada je prošlo previše ovih prokletih, psećih godina!
3. RAJ ZA PSE


Finale naše priče odigrava se potkraj siječnja 1937. na pozornici snijegom zametena Zagreba. U prašnjavoj kartonskoj kutiji sa slikama obitelji Aschenreiter nemoguće je pronaći ijednu fotografiju iz ovog razdoblja; osjetljiva fotografska emulzija propustila je zabilježiti ključnu točku kronike koju je u prvim danima znala tako dosljedno pratiti. Zavjesa finalnog čina diže se tog dana točno u osam sati navečer.
Gola, raspaljena, vrela, znojna Edita Aschenreiter grize i kida debeli meki jastuk svoje bračne postelje, dok nabrekli artiljerijski kapetan, objahavši je pseći s leđa, pokušava što dublje prodrijeti u nju. Njegov trbuh pljeska luđačkim afričkim ritmom po Editinoj nabubrjeloj frizerskoj stražnjici, drveni krevet škripi poput užasno raštimanog instrumenta, a bračno perje mrtvih gusaka leti iz jastuka na sve strane, kovitla se i pada svud naokolo po sobi.
Brže, majku ti mađarsku, oficirsku! - kriči frizerka u orgazmatičnoj vrućici, zaboravljajući na stid, pristojnost, na obzire...
Laslo Nemet, žmireći i stežući pesti oko njezinih nadutih dojki, pokušava brže, dahće, čini mu se - uhvatit će ga nesvjestica, a onda - ona vrisne, svine se, zgrči i klone, iznurena kao da ju je netko na mrtvo pretukao. Kapetanova batina stoji i dalje ponosna i uspravna poput plemenita pastuha, cakli se i šija pod svjetlom električne žarulje, a njegovo nezadovoljeno tijelo titra kao plamen na propuhu. U nastupu bezmjerne samilosti, frizerka Edita nježnim pokretima ruke rasterećuje njegove prepune mošnje, tepajući mrklom vojničkom falusu: - Ribice moja, grgeču moj, šarane, štuko zubata... U svojoj kući na Medveščaku Aleksandar sjedi zavaljen u fotelju i drhtavim prstima prebire izgužvane stranice neke knjige (priznajem, bilo bi i te kako zanimljivo znati njezin naslov!). Zatim prilazi starom ormaru, vadi iz njega jedan kovčežić, otvara ga i razgleda mu sadržaj. To su sve same stare obiteljske fotografije, neke od njih, najvjerojatnije, opisane su i u uvodnom dijelu priče.
Razmišlja pjesnik o svom životu i pita se vrijedi li uopće ijedna stvar koju je dosad
počinio? I zašto uopće ta mržnja koja ih je do sada razdirala? Zna on, razloga nema, mržnja je jednostavno tu, ona poput munje ošine ljudsko srce i lijeka nema... I onda, kada se već mrzi, treba to činiti svojski, svom raspoloživom snagom, jer, konačno, po mržnji smo ljudi... životinje ne znaju mrziti, čak ni psi, čak ni psi, čak ni psi, ni psi, ni psi, ni psi...
Aleksandar Aschenreiter otvara prozor i izvlači glavu van; guste pahulje snijega miješaju se s njegovim toplim, slanim suzama. A onda, pošto se povukao u sobu i zatvorio prozorska okna, fijukavi ga bič raspali po očima: stileta više nije bilo na stolu! Pa zar mu se učinilo da je maloprije bio tu, zar je to sanjao! Brzo prekopa oskudno namještenu kuću od smočnice do spavaće sobe. Ne, stileta više nije bilo! Ali on se već dva dana ne miče iz kuće, kako je onda bodež mogao nestati? No, to i nije važno, glavno da zna tko ga je uzeo! Ta samo je jedna osoba mogla učiniti tako nešto!
Aleksandar Aschenreiter brzo se obuče, nabaci debeli izlizani kaput na leđa, crni šešir na glavu, a iz ladice ormara izvuče dvije stvari: štitnik za uši i jedan stari, ali ispravni, nabijeni revolver. Kada je izlazio van, u mislima su mu titrali komadići svjetlucavih sjećanja u kojima se, s psetom u naručju, čedno smijuckala Lisa Brunetiere. Krešimira Lea već su zaboljele oči od raskošne, prenatrpane scenografije Sternbergova "Plavog anđela", pa je čitavih pola sata prije svršetka filma izašao van. Obrevši se sred hladnog, prštavog snijega, jedan ga tren obuzme potpuna amnezija: nije znao tko je, gdje je, što traži ovdje... čini se da je to bio jedini tren u njegovu životu kada je bio čisto, dobro, bezgriješno biće, uzoran i svet poput kakva nedužna psa. No uskoro se sjeti svega: od osam je krenuo u kino, a u deset je imao sastanak s poslovnim partnerima, naravno, sastanak koji je zapravo trebao biti bludna, životinjska pijanka. Sklupčavši se u svom novom frotirnom "hausmantlu", Edita je lijevom rukom pretraživala Nemetovo tijelo. Artiljerijski kapetan, koji je ležao na boku iza nje, pratio je istraživački put male, nježne ruke, put koji je bio jasno usmjeren prema jednom mjestu. I prije no što ga je dotakla, mali se smežurani penis počeo, poput djeteta u majčinu trbuhu, polako pomicati, drhtati, uspravljati, da bi se konačno pretvorio u tvrdi orijaški buzdovan sjajne, ulaštene glave. "Oho!", bilo je sve što je bivša frizerka mogla izustiti. Za dalje priče više nije bilo vremena, tvrda
kapetanova ruka već joj je, ispod mekog frotira, počela grubo širiti noge. Edita vrisne poput radosne životinje, obrne se na leda, a kapetan Nemet usadi svoju artiljerijsku alatku u njezinu utrobu. Ona ga nogama obmota u zamku iz koje se ne izlazi... Ubit će brata, mislio je prteći nogama visoki snijeg, ubit će ga zbog tog stileta pa neka sve ide k vragu, neka svi idemo k vragu! Pakao i jest naše pravo prebivalište! Međutim, tužna, sjetna atmosfera snježne noći učinila je svoje. Divljački plamen mržnje u njemu polako se smanjivao i doskora se pretvorio u malenu, mirnu žišku lojanice.
Sve manje i manje je mislio na brata, a sve više na čudesnu francusku gravuru, na (sad već trule) Tirkove kosti, na voljenu Lisu Brunetiere koja se sada skita po tko zna kojim psetarnicama zapadnog svijeta, na pokojnog gimnazijskog ravnatelja Opačića kojeg je isto tako jednom želio ubiti, i na još mnoge druge brojne i jednako tužne stvari... Aleksandar Aschenreiter, iznuren svojim privatnim razmišljanjima, nije ni primijetio kako gubi put i orijentaciju. Umjesto prema Tuškancu, krenuo je na neku sasvim drugu, ili treću stranu; preuzele su ga gluhe, prazne, bezimene ulice kojima je hodao bez ikakva smjera i cilja.
Kakve su to nožine? - pitao je Laslo Nemet stežući svitnjak svojih požutjelih vojničkih gaća.
To je zbirka mojeg muža! - hihotala je Edita. - Hoćeš li da ti pokažem bodeže?
Ustala je i gola odskakutala do velike jelove stalaže na kojoj su bili uredno poslagani Krešimirovi bodeži. Pritom su joj se sise i guzovi nemirno drmusali.
Evo jednog njemačkoga - reče i nagne se da bi uzela najdonji bodež. Mađar se zagleda u njezinu napetu stražnjicu, koju je, sagnuvši se, naperila pravo prema njemu. Osjeti nagli električni stres od kojeg mu zadrhti nešto u gaćama.
Tvom mužu nedostaje onaj pravi bodež kojim se najslađe bode! - reče, očito ne odviše zainteresiran zbirkom rogatog tvorničara "damskih i gospodskih" cipela.
Editu nasmije ta drska upadica, priđe mu i rukom uhvati njegov nabrekli ud, koji je samovoljno provirio kroz rasporak gaća. Zatim skupim njemačkim "Panzerbrecherom" (jednim od bisera Krešimirove zbirke) presječe svitnjak njegovih
gaća, a potom ga nježno pikne vrškom bodeža po dlakavim mudima. Kapetan je grubo odgurne prema krevetu, tako da joj je nož izletio iz ruke pravo pod komodu, a onda je krene žestoko kazniti. "Sada će me strijeljati", mislila je željno očekujući prvi metak među noge.
Izašavši iz kina, Krešimir se silno dvoumio - kamo sad krenuti: na pijanku ili možda k bratu? Treba li mu, kad ne ide milom, oduzeti taj bodež silom? Najbolje da sada ode na Medveščak i razračuna se jednom za svagda s tom zvijeri od brata. Pobit će se, poklati, pa onaj koji ostane nek nosi taj stilet, pa makar i u pakao! Da, tako je najbolje! Pun bijesa, gorčine i odlučnosti, Krešimir Leo krene prema bratovoj kući, ne znajući da tamo više nema ni Aleksandra ni bodeža.
Ne znajući ni kako ni zašto, Aleksandar se našao na Savskom mostu. Krenuo je bratu po stilet, koji mu je na čudesan i neobičan način ukraden, a dospio je na most.
Zagleda se u mutnu vodu koja je uz obale bila prekrivena ledom i pomisli kako bi bilo prekrasno baciti se dolje i nestati, nestati... U tom trenu bio je, čini se, prvi put dobar, čist i bezgriješan poput pseta. Prvi put u životu! Sanjarski raspoložen i pjesnički bezvoljan, izvuče on revolver iz unutarnjeg džepa i baci ga u tamnu, hučnu vodu. Mislio je nešto nepovezano: je li Lisa uistinu voljela onaj Meliesov film, je li Tirko patio, je li kipar Kowalski bio ljubomoran, je li ona zadaća bila sudbonosna, je li francuska gravura bila profetska, je li brat namjerno rekao da je majka ulična kurva, i je li to dostatan razlog da se u rođena brata zarije nož, je li onaj magični broj u Homburgu bila četvorka ili dvadeset tri, je li ga Kowalski doista htio ubiti kada ga je odalamio glinenim reljefom po čelu... Dolje u Savi plutala je pasja lešina. Bilo je mračno i gotovo se ništa nije vidjelo, ali on je bio siguran da je ta tamna mrlja na vodi pasja lešina. Psi žive pravedno, a svrše jadno. O, da je samo mogao proživjeti jedan kratki pasji vijek, jedan čisti mirni i krotki pasji vijek!
Ostao je tako Aleksandar na Savskom mostu, gde će ga, sveg promrzlog, zateći zora. Cvokotao je sred snijega, studeni, poledice i magle poput nesretnog kratkodlakog pseta.
Memljiva, umorna zimska noć jednako je djelovala i na Krešimira Lea. I on je, poput svog brata, zaboravio na firentinski stilet, koji ih je te noći doveo u najveću blizinu, pa se podao dugim, snenim ulicama, hodajući bez ikakva cilja i razloga.
Mislio je o tvornici, akcijama, ženi i o svim tim prokletim stvarima koje je ove noći želio poslati do vraga. Oko pola noći primijeti da ga noge samovoljno odnose njegovoj kući na Tuškanac. I upravo sred tuškanačkoga parka (da je bio boljeg pamćenja, sjetio bi se da je negdje na tom mjestu davno, davno, još prije rata, jedna lijepa doga rastrgala djevojčicu koja ju je dražila štapićem za nabadanje uvelog lišća ili bakljom), Krešimir Leo zastane, iznenađen neobičnom tminom koja je prekrila čitav kraj. Ništa nije vidio osim nekakvih zgrbljenih sjena što su promicale pred njim. Onda je zašuštalo grmlje, negdje su svirale orgulje, dalje, tamo još dalje, čuo se poznati lavež. Samo otkuda poznat? "Tko je?", pitao je, čudeći se kako je miran i pribran i kako ne osjeća nikakav strah. Nitko mu ne odgovori, samo se uz lavež začuje ženski glas koji je jedva čujno pjevao neku francusku pjesmicu. Ili mu se to samo činilo; više nije mogao razaznavati izvanjske impulse od onih koji su se stvarali i vrtložili u njegovoj napaćenoj svijesti. Htjedne još jednom upitati "Tko je?", ali ga preduhitri nekakav zlaćasti bljesak koji poleti prema njemu, osjeti topao, ugodan udarac u grudi, nakon kojeg mu je sve bilo jasno. Miran i svjestan da je sada konačno sve gotovo, on se okrene i pođe prema kući. Topla krv tekla je njegovim probijenim prsima - najbolja obrana od siječanjske smrzavice! Ušao je tiho, tiho, čak je i metalno, švicarsko zvono na stubišnim vratima ostalo nijemo. Kao da je duh hodao kućom: vrata nisu pucketala, drvene stube nisu škripale, tako da ga Edita i Laslo nisu mogli čuti. Osim toga, preljubnici se nisu nadali njegovu brzom dolasku, jer je ženi rekao da ide na sastanak s poslovnim partnerima, a takvi su "sastanci" znali potrajati do zore.
Gore na prvom katu, u spavaćoj sobi, neumorni je artiljerijski kapetan pokušavao ispaliti još jedan pseći plotun u potrbuške izvaljenu Aschenreiterovu ženu. Omeo ga je tresak naglo otvorenih vrata. Na pragu sobe stajao je kao smrt blijed tvorničar cipela i dioničar mnogih uspješnih firmi, Krešimir Leo Aschenreiter s prekrasnim firentinskim stiletom duboko zarivenim u grudi. Edita je užasno kriknula,
prekrivši se uprljanom plahtom, dok je artiljerijski kapetan, nemajući vremena pravilno procijeniti strateške elemente situacije, onako gol, s gaćama u ruci, skočio kroz zatvoren prozor dolje na dvorište gdje je slomio nogu na nekoliko mjesta (zbog tih kompliciranih prijeloma proglašenje nesposobnim za vojnu službu, pa je tako, zajedno s jednim kapetanom pješadincem, inače notornim pijancem, upućen u prijevremenu mirovinu).
Pogledom punim nadmoćnog prezira, Krešimir Leo Aschenreiter ošine svoju zaplakanu ženu, a onda polako krene prema sredini sobe. Krv iz njegovih grudi padala je po tepihu i bojala sitne male pernate pahuljice poispadale iz bračnog jastuka. Kada je stigao do sredine sobe, osjeti da dalje više neće moći: ostalo mu je snage tek za nekoliko riječi: - Znaš li što je ugravirano na dršci ovog stileta? Na njegove prijekorne riječi bivša frizerka Edita zaplače, tumačeći mu kroz suze i jecaje kako je sve to grozna zabuna i da...
On je prekine odmahnuvši nehajno rukom. A onda prokrklja još nekoliko samrtničkih riječi: - Raspremi mi odar. Umoran sam a valja putovati. Odlazim pravo, pravo u... pravo u raj za pse! Tako je zapisano passauskim slovima!
Dugo je stajao tu pred tom golom bludnicom (tko zna da li živ, ili već mrtav), široko otvorenih očiju koje su imale nekakav tužan, upravo pseći izraz. I ako je bio mrtav, sigurno je tim širokim, zaleđenim pogledom hvatao predivne odbljeske neviđenih krajobraza psećeg raja. A onda, onda mu se zapenjena krv počela lagano slijevati kutovima usana. Ali padao još nije...


4. DODATNA FOTOGRAFIJA


Na površinu mutnih, nerazgovijetnih i samo prividno zaokruženih zbivanja izranja jedna stara, požutela fotografija s grubo prevrnutim gornjim desnim kutom. Na njezinoj poleđini, vjerojatno naknadno, pisaćom je mašinom otkucan datum: 11. travnja 1939. Mjesto nam je nepoznato: to je jedan od sumornih ambijenata neke od
predratnih jugoslavenskih kaznionica. Fotos pokazuje Aleksandra Aschenreitera u pohabanoj zatvoreničkoj uniformi, oslonjena na pijuk. I premda je slika blijeda, snimljena amaterski nevjesto (u "kontralihtu"), lako ćemo razabrati umor i ostarjelost zatvorenikova lica. Ta nam je fotografija posljednji pouzdani dokaz o sudbini propalog Zagrepčana, o sudbini čiji je dalji tijek proždrla neumitna korozija vremena. Nakon naprasne smrti Krešimira Lea, Aleksandar je u jednom kratkom, "ekspresnom" sudskom postupku (u kojem je sve bilo "jasno" i "očigledno"), proglašen krivcem, tj. ubojicom brata, te je osuđen na petnaest godina robije (premda je svakom čitatelju jasna izvjesnost njegova, na žalost, nedokaziva alibija). Značajno je da tijekom čitava procesa optuženi nije prozborio ni jedne jedine riječi, osim onih najnužnijih - službenih. Robiju je počeo izdržavati u kolovozu 1937. Od samog početka odlučno je inzistirao na tome da ne želi primati nikakvih posjeta. Samo je, negdje u proljeće 1938. zamolio da mu dovedu njegovu bivšu šogoricu Editu Ranogajec, sada Nemet. Htio joj je nešto objasniti, no onda je i sam odustao, ne znajući da ona ionako ne bi došla. Do Nove godine 1939. razmijenio je s majkom, koja je živjela u Crikvenici, nekoliko šturih, hladnih i besadržajno službenih pisama. Nakon tog datuma prepiska je zamrla, uskoro je izbio rat, i Aleksandru više ni traga ni glasa! Iza obična mrtvaca barem ostane grob! Istina, neki je njegov prijatelj (valja napomenuti - krajnje nepouzdana osoba!) pričao da ga je 1951. vidio na tren među gomilom ljudi koja se ukrcavala na brod Atena - Aleksandrija. Kaže, stajao je tamo s velikim tropskim šeširom na glavi, nosio je dugu sijedu bradu, a na kožnoj uzici vodio je veliku dansku dogu - mužjaka. Međutim, ovaj podatak krajnje je nepouzdan, te je sva prilika da ni Aleksandra u to vrijeme više nije bilo u svijetu živih. No vratimo se vremenu naše dodatne i, kako smo već kazali, na žalost, samo opisane fotografije, jer ona za razliku od pričanja i naklapanja, ipak predstavlja kakav-takav materijalni dokaz o Aleksandrovoj sudbini. Pijuk o koji se oslonio jasno svjedoči o teškom i iscrpljujućem kamenolomačkom robijaškom životu. No, rad u kamenolomu, ili nekom drugom mjestu na kojem se rabi teški pijuk nije bio njegova jedina robijaška aktivnost. Kažu da je nakon teškog, iscrpljujućeg rada, kada su ostali robijaši umorno padali na slamarice prepune buha, Aleksandar vadio ispod "kreveta"
teškom mukom pribrane papiriće na kojima je tupom tesarskom olovkom nešto drljao. Pisao je pjesme, mučne i bremenite robijaške ispovijedi u stihu. Znamo i to da se jedna od pjesama zvala "Tirkovo podzemno carstvo", neka pak druga - "Lisin torzo". Trebala je to biti njegova druga pjesnička zbirka kojoj je htio dati naslov "Sve ide naopako", naslov identičan onom koji je nosila i prva "Tout va mal". A tu prvu zbirku, možda smo zaboravili spomenuti, bio je posvetio svojoj bolesnoj ljubavi iz mladosti - Lisi Brunetiere, kraljici i majstorici europskih psećih bordela!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:16 am



BEČKE GLJIVE



1.

Andreas Aschenreiter nalazio se u nekakvom čudnom, somnambulnom, potpuno neuračunljivom stanju. Moglo bi se slobodno kazati da uopće nije znao tko je, gdje je i što radi, nije znao ni svoju prošlost, ni svoje ime pa ni svoj lik, jednostavno: bio je samom sebi daleki, bešćutni, ledeni stranac. Sobu u kojoj se nalazio nije poznavao, a bijahu mu strani i nedokučivi i svi ti čudni predmeti porazmješteni naokolo njega: barokni stol od mahagonija s vitičastim nogama od mjedi, divan s grimiznom prekrivkom od baldahina, samtom presvučene fotelje s rezbarenim nogama, bogati i strpljivo vezeni perzijski ćilimi, veliki portreti s teškim i napregnutim uljanim nijansama i skupocijene zlaćane brokatne zavjese kojima su bila obrubljena uzana prozorska okna.
Svjestan samo toga da se sada u njegovu tijelu nalazi netko drugi, Andreas Aschenreiter, omamljen dubokom i značajnom tišinom i tmurnim, tjeskobnim predmetima sobe, gledao je van kroz jedno od tih uzanih, poluzaledenih okana. I to što je vidio nije bio pravi zbiljski prizor u kojem čovjek sudjeluje kako vidom tako i ostalim čulima, i napokon tijelom, nego samo slika, razgovijetna, ali ipak strana i neprijateljska. Dakle, vani vidjela se stara i mjestimice propukla cesta od nepravilnog kockastog kamena, poniže nje opkop, zapravo mali blatnjavi jarak na koji se nastavljala snijegom omotana livada, zatim drveni mostić kojim je cesta svladavala potočić i snijeg; da, vidio se snijeg, to jest vijavica, prava vijavica koja je u pojedinim trenucima puhala takvom žestinom da se osim podivljalih kovitlaca snijega gotovo ništa više nije vidjelo.
2.

Dva događaja što su se zbila te bečke zime 1913/1914. zaokupljaju podjednakim pravom i intenzitetom našu pažnju. Dva događaja koja se bitno, to jest mnogim svojim karakteristikama - razlikuju. Čak bi se moglo i kazati da pripadaju sasvim različitim svjetovima. Jedan, to jest prvi, potpuno je osobnog, privatnog karaktera, dok je drugi mnogo šire, rekli bismo, javne prirode! Prvi je, dakle, osobna drama, veoma subjektivna, tajnovita i nepoznata nam kao i sve osobne drame. Naime, upravo te jeseni 1913. godine, veoma darovit i perspektivan glazbenik, violinist Andreas Aschenreiter, nakon završenog konzervatorija i nekoliko inicijalnih i gotovo savršeno uspjelih koncerata u Burghteatru, Wiener Musikhale, Musik Hochschule etc. iznenada odlučuje zauvijek ostaviti svoj instrument. Odgovaranja su bezbrojna i sva podjednako žučna i strasna. Da odustane od lude i nepromišljene odluke nagovaraju ga i direktor bečkoga konzervatorija, njegovi profesori, gotovo svi bečki glazbenici (naravno, osim nekolicine malicioznih zavidnika) i konačno ponajviše njegova zaručnica Erika, kći poznatog bečkoga bankara Dauerlinga, koja mu čak prijeti i neopozivim raskidom. Tvrdoglavi Aschenreiter ne odustaje od svog nauma, već te, slobodno bismo mogli kazati, kobne jeseni prekida vezu sa svojim profesorima, prijateljima glazbenicima, veoma rezignirano napušta i svoju ljubljenu Eriku Dauerling, te se, ne napunivši ni dvadeset treću godinu, zapošljava u jednoj maloj trgovačkoj firmi kao obični službenik. Dakle, bez suvišnih riječi i isprazne patetike rezimirajmo prvi događaj: iza jednog blistavog i obećavajućeg životnog puta ostaju slomljena violina i činovničko gusje pero... Drugi događaj, premda javan, krije u sebi ponešto slične nesigurnosti i misterioznosti, koje su najvjerojatnije posljedica bezbrojnih tračeva koji oko dva-tri iskaza gomilaju veliku količinu izmišljenih dodataka. No, o čemu se radi? Te jeseni 1913. u Beču su zaredale priče o nekakvom neobičnom zatvorenom fijakeru koji se noću, bez ikakva kočijaša ili ljudske pratnje, voza samotnim ulicama austrijske prijestolnice. Vidjeli su ga mnogi, povjerljivi i nepovjerljivi, ozbiljni i neozbiljni, ugledni i šarlatani, stari i mladi i napričali o njemu mnogo, uglavnom, kontroverznih pričica. Dakle, vidjeli su ga mnogi, a pričali su o
njemu svi! I uskoro se o tom sablasnom fijakeru stalo govoriti kao o "bečkom fijakeru", što je bilo mnogo familijarnije i što je u čitav jezivi događaj unosilo stanovitu humornu crtu. Tako je jedna modistkinja vidjela "bečki fijaker" jedne jesenje noći negdje oko Theresien Bada, a tri mjeseca poslije rodila je gluhonijemo dijete. Neki je pak hotelijer, izlazeći pred jutro iz svoje omiljene birtije, ugledao fijaker koji je bez kočijaša projurio ispred njega i nestao stazom parka na kraju Porzellan Gasse. Pijani hotelijer se smijao, a kada se vratio kući shvatio je da je njegov hotel te noći nestao u požaru kojem nikada nije utvrđen pravi uzrok. Eto, takve su se priče množile i šireći se napuhale taj događaj do prvorazredne konverzacijske teme svakog salonskog posijela.
Ozlojeđena su pak gunđala, s profetskim tonom u glasu, naklapala nešto o tome kako je đavolski fijaker zloguki znak skore propasti dotrajalog imperija. I uistinu, imperij je ubrzo nepovratno potonuo, pretvorivši svoj dojmljivi sjaj u prašno povijesno slovo, ali nitko nikad nije ustanovio je li "bečki fijaker" iz 1913. godine imao s tim ikakve veze.
I konačno, uz ta dva događaja spomenimo još jednu stvar, spomenimo vijavicu koja je prednovogodišnji Beč iz 1913. umalo zbrisala s lica zemlje.


3.

Negdje oko sedam sati uvečer nekoliko dana prije Božića 1913, Andreas Aschenreiter nađe se pred velikim zdanjem obiteljskog doma grofice N., kod koji je bio pozvan na kućnu zabavu. Dom grofice N. nalazio se u Elisabeth Strasse, u onom djelu Beča u kojem se, valjda zbog arhitekture i daha starine, čovjek osjeća "najaustrij-skije". Mladi Aschenreiter podigne ovratnik što je više mogao, ne bi li se tako bolje zaštitio od vijavice koja je bjesno šibala na sve strane, pa brzim korakom krene kroz prostrani stoljetni park čija su bujna stabla zakrivala gostoljubivi grofičin dom.
U salonu je bile toplo i ugodno: sve je, naime, odisalo jednom prijaznom, obiteljskom atmosferom.
Večera još nije počela, pa su se uzvanici podijelili u male kružoke po dvoje, troje ljudi i s čašicama u rukama živo diskutirali o politici, umjetnosti, modi i tko zna o kakvim još zanimljivim temama. Između ostalog, naravno, i o "bečkom fijakeru", kao i o neobično snažnoj i dugotrajnoj vijavici koja je, eto, s malim prekidima, puhala već dobrih desetak dana.
Nakon nekoliko trenutaka iz kuta dvorane začuje se prštava Mozartova glazba, koju je za ovu priliku izvodila bečka pijanistica Lise Hoffinann, inače nezaobilazni glazbeni ukras mnogih bečkih zabava. Andreas Aschenreiter, u jednom od svojih posljednjih svečanih odijela, stane mirno kraj velikog kamina, nadajući se da ga ovdje barem kojih pola sata nitko neće primijetiti. Međutim, radoznale oči bečke gospode i njihovih napirlitanih damica ubrzo spaze "mahnita umjetnika" o čijoj se bezrazložnoj i suludoj odluci upravo u salonima najviše debatiralo. Da, upravo one, kojima su gruntovni izvaci bili daleko bliži od notnog crtovlja, i koji nisu bili kadri razaznati Mozarta od Chopina, upravo njih kao da je najbolnije povrijedila Aschenreiterova odluka da napusti violinu.
I kada je Lise Hoffmann završila svoj "Turski marš", jedna mlada dama uzme violinu koja je ležala na klaviru, pa s najslađim, namještenim izrazom na licu priđe Andreasu i zamoli ga da im odsvira nešto. Bivši violinist Aschenreiter nije se ni pomakao s mjesta, već je, tupo gledajući nekamo iza mlade žene, pomislio kako je bolje ne odgovoriti, ne kazati ništa, jer čemu riječi kada u takvim trenucima kroz naša usta obično progovara netko drugi. I zašto uopće svirati kada mi samo držimo instrument, a glazbom se javlja opet netko drugi... Dosadna, bezobzirna i uporna nagovaranja istog su časa zaredala, premda se Andreasu Aschenreiteru činilo da su svi dobro upoznati s neopozivošću njegove odluke. I nakon nekoliko trenutaka, koji su se Andreasu učinili pravom vječnošću, on se odluči za manju uvredu i blaži prezir, pa se jednostavno okrene i izađe iz salona. Potpuno odsutan i zbunjen dopusti sobaru da mu navuče kaput, a onda bez pozdrava izjuri van u snijeg i mrak.
Možda se sve to događa nekom drugom, možda je sve to samo tuđi san, tiješio se u sebi dok je uzdignuta ovratnika brzao kroz park prema uličnom izlazu, hoteći se
što prije vratiti kući, gdje će uz pomoć alkohola zaboraviti na violinu, glupo društvo, na snijeg, i na zabavu koja je upravo propala.
Negdje blizu ceste začuje tihi cilik zvonca i meke toptaje kopita. Okrene se i primijeti kako se iz dubine parka, kroz mrak i gusti snijeg, polako približava neka čudesna, velika, nejasna silhueta. Potpuno instinktivno, mladi glazbenik skoči ustranu na rub staze, gledajući radoznalo što će se sada dogoditi. Za koji tren pred njim se, izašavši iz gustog i mračnog oblaka snijega, zaustavi lijep crni fijaker s povelikim zastvorenim sjedištem. Dva lijepa bijela konja, kojima su samo vratovi i grive bili prošarani crnim mrljama, mirno su stajala i čekala da putnik uđe. Kao da ih činjenica što na kočijaškom sjedištu nema nikog nije ni najmanje uzbuđivala, Andreas Aschenreiter, zdvojna koraka, priđe bliže i otvori vrata kočije. Konji se, kao pogođeni lakim udarom elektriciteta, nelagodno stresu. Unutrašnjost fijakera bila je sva presvučena najskupljom crnom kožom, a krov iscrtan nerazumljivim šarama i znacima zlaćaste boje. Ni sam ne znajući zašto, Andreas uđe unutra pa se zavali u udobno tapecirano sjedište. Fijaker krene. Vozio je polako kroz Elisabeth Strasse, zatim je ubrzao preko Eschenbach Strasse, a onda je pojurio nekamo u nepoznato...
Mrak i gusta vijavica priječili su Andreasa u tome da odredi u kojom se dijelu grada nalazi i kamo se vozi. I nakon poduljeg vremena, kada se već činilo da će se fijaker zbog prebrze vožnje i kvrgava puta jednostavno raspasti, kola počnu usporavati da bi se za koji tren zaustavila. Andreas otvori vrata i s iznenađenjem primijeti da su se zaustavili u nekakvoj šumi (možda u Wienerwaldu), zatim oprezno izađe i nađe se sred snijega koji mu je dopirao gotovo do struka. Mir šume remetilo je samo fijukanje vijavice i nemirno rzanje konja. Zašto li se sada nalazi ovdje, ukoliko se to pak ne događa nekom drugom, pitao se Andreas Aschenreiter, uzaludno kao i uvjek. A onda se, negdje u daljini, među gustim hrastovljem, začuje tiha svirka violina, da bi se uskoro, u istom smjeru, pojavilo i slabo, žmirkavo svjetlo. Prteći dubok snijeg, Andreas krene smjerom te neobične pojave, zaboravljajući na fijaker iza sebe. Kako se približavao svjetlu, vijavica je bivala sve slabija, snijeg sve niži, a zrak sve topliji.
I nakon nekih pedesetak koračaja pred njim se ukaza čudesan prizor...
Sred male šumske čistine, na kojoj je snijeg okopnio a trava ozelenjela, stajala su četiri stara zgrbljena violinista i svirala neku, Andreasu nepoznatu kompoziciju.
Lica su im bila prekrivena borama, duga bijela kosa padala im je niz ramena, a njihov pognut stas još više je isticao način na koji su držali svoje instrumente. Andreas Aschenreiter, koji je otvorenih usta promatrao te neobične šumske glazbenike, primijeti odjednom kako postaje sve toplije i toplije, a onda iznenada jedna munja propara nebo iznad šume na koju se trenom ospe topla ljetna kiša. Starci su i dalje svirali baš kao da ih ne smeta kiša koja je gustim kapljama bubnjala po njihovim skupim violinama. Andreas, i sam okupan toplim pljuskom, primijeti tamo iza glazbenika dva prekrasna bijela konja privezana o jedno mlado stablo - ista onakva kakva su bila upregnuta u fijaker koji ga je dovezao ovamo. I u trenu kada je kiša iznenada prestala, starci u hipu spreme violine u futrole, razvežu konje, skoče po dvojica na leđa svakog konja i nestanu u mraku, i prije no što se Aschenreiter mogao uopće snaći. Čistina na kojoj su ti glazbenici iz sna svirali, okupana ljetnim pljuskom, bila je prepuna nekakvih gljiva duge, vijugave stapke i okruglaste glave koja je završavala blago uzdignutim vrškom. Andreasu Aschenreiteru trebalo je nekoliko minuta da ih primijeti, a onda je, ne mogavši se oduprijeti nekakvoj unutarnjoj zapovijedi, nekom dubokom imperativu, zasukao rukave i razmičući paprati, lišće i drač počeo brati neobične gljive. Trpao ih je u džepove, njedra i rukave, pitajući se zašto to zapravo čini. Poznavao je donekle gljive, naročito one koje su rasle po šumama oko Beča, ali ove nisu pripadale nijednoj od njemu poznatih vrsta. No, te gljive nije znao, kao što nije nikada čuo da ima gljiva koje niču i usred zime.
Međutim, on isto tako nikada nije čuo da se na violini može odsvirati nešto tako savršeno, kao što su to odsvirala ona četiri starca, pa ga stoga ni gljive nisu previše uzbuđivale. Mokar od kiše i pognut od tereta koji je nosio, Andreas se vrati svom fijakeru. Kako mu se približavao, vijavica je postajala sve bješnja, a šuma sve tamnija. Čim je ušao i zatvorio vrata, konji živahno krenuše natrag, vjerojatno onim istim putem kojim su i došli. Vjerojatno, jer zbog mraka i vijavice ponovno nije mogao razaznati predjele kojima se vozio. Sada treba onim gospodskim dokonjacima pokazati fantastične bečke zimske gljive, sada ih treba osupnuti, udariti šakom medu
oči... I uskoro se fijaker ponovno zaustavi na mjestu gdje ga je Andreas prvi put ugledao - u parku pred domom bogatih bečkih grofova i trgovaca. Mladi violinist izađe iz crnog fijakera, ne pitajući se ni u jednom trenu u kakvom se to zapravo vozilu vozio.


4.

Čudo, pogledajte čudo! - viče Andreas Aschenreiter na pragu salona uvijek gostoljubiva doma grofice N. i pokazuje pregršt pravih pravcatih gljiva. Šaroliko društvo prekida trenom ples i okreće se prema mladom glazbeniku čije je odijelo, jednako kao i kosa, mokro i poluzamrznuto. I dok mu se približavaju, Aschenreiteru postaje jedna stvar sve čudnijom - naime uzvanici, to jest neki od njih, obučeni su sada sasvim drukčije negoli su bili onda kada je izjurio iz zgrade.
Konačno ste došli! Mnogi su pomišljali da se nećete odazvati. Tako ste nenadano otišli prošlog tjedna - širi ruke ljubazna grofica N., čudeći se kako se samo smočio.
Danas ćete nam zacijelo svirati? - smješka se ona ista dosadna dama, sada u sasvim drugoj haljini sa srebrnim vezicama.
Ali o čemu to pričate? Pa ja sam izišao prije sat-dva! - čudi se Andreas Aschenreiter i nastavlja pričati o svemu što mu se dogodilo ove večeri, nadasve o šumskim glazbenicima i neobičnim zimskim gljivama, posvema slučajno zaboravivši spomenuti činjenicu da fijaker kojim se vozio nije imao kočijaša. Salonska gospoda s nevjericom gledaju u Andreasa, a mnogi već i pomišljaju da je mladić sišao s uma. Ta nije li već svojim dosadašnjim odlukama dao dovoljno povoda za to? Ali gljive... gljive su, čini se, prave!
Preobucite se, molim vas, pa nam se pridružite u novogodišnjem veselju - nagovara ga grofičin suprug.
I tad se po dobrom starom običaju počinju javljati prva tumačenja (naravno veoma "mudra" i "logična") otkuda te čudne gljive što ih taj sumanuti, promrzli
čovjek drži u rukama. Zabuna u vremenu svima je jasna, ta nije li vrijeme krajnje subjektivna kategorija u kojoj se osobe poput glazbenika mogu lako zabuniti. Ali gljive - to svakako treba razjasniti! Neki čiča sa svećeničkom košuljom ispod kaputa, veoma tvrdoglavo i žustro tumači kako se radi o famoznim "prokletim" ili "đavoljim" gljivama, koje treba čim prije ukloniti s ovog časnog mijesta. Ta je glupost toliko razljutila mladog Aschenreitera da je morao uzviknuti: - Ja ću smjesta pojesti te vaše proklete gljive! Neka ih kuharica odmah spremi!
Mali skandal oko senzacionalnih gljiva, i još senzacionalnije izjave, ubrzo se stišava, pa se društvo vraća ugodnoj zabavi kakva i priliči svečanoj večeri. Neki plešu, drugi se pak hihoću duhovitostima salonskih kozera, treći opet izlaze u pušionicu povući koji dim i odigrati partiju karata. Aschenreiter i njegove gljive, kao i luda priča o šumskim glazbenicima, padaju u zaborav, jer, kao što se zna, u bečkom salonu, osim golog hedonizma, sve drugo osuđeno je na brzu propast.
Pokisao i potišten, slijedeći neku ludu vertikalu vlastite misli, Aschenreiter sjedi sam u predsoblju i jede veliku porciju isprženih gljiva, ne osjećajući ni njihova okusa, ni mirisa... I čini mu se da je sada sam, ne samo u predvorju, nego da je sam u Beču, Austro-Ugarskoj, sam na cijelom svijetlu.
Dvorkinja odnosi prazan pladanj. Obična mala bečka dvorkinja. Gljive su obične, obične zdrave gljive, čini se Aschenreiteru, i njihovo djelovanje nije nikakvo, jednostavno nikakvo, osim što je predvorje sada nešto veće. Jedva primjetno veće. I nitko, zapravo nitko ne ulazi. Možda zbog...? Da, to je sigurno zbog gljiva.
I onda se veliki stakleni luster, u sada jedva nešto većem predvorju, lagano zanjiše. Prvo polako, a zatim sve lakše, da bi se na koncu mali komadić ukrasne žbuke odlomio sa stropa i pao pravo pred Andreasove noge.
- Nešto je gore na tavanu! - krikne mladić i izjuri u hodnik.

I u trenu kada je pritiskao kvaku vrata iza kojih se nalazilo stubište što vodi u potkrovlje, činilo mu se da to zapravo čini netko drugi, netko drugi koga je sasvim jasno iz prikrajka mogao promatrati i razmišljati o razložnosti njegovih poteza.
5.

U potkrovlju je vladao mrkli mrak na koji se oči sporo privikavaju, tako da se Andreas Aschenreiter kretao nasumce poput slijepca. Tišinu je remetilo lupanje prozorskog okanca kroz koji je fijukao vjetar, unoseći studen i poneku pahulju snijega. Pokušavao je prstima napipati put, neprestano se spotičući o kojekakvu starudiju, i u trenu kada je već pomislio vratiti se dolje, pred njim se ukaza nejasna silhueta nekakva veoma visoka predmeta. Pokrio je oči i čekao, nadajući se da će tama ipak za koji čas postati manje neprovidnom, a onda mu jedna spasonosna ideja bljesne glavom - imao je žigice u džepu! Napipa malu kartonsku kutiju i izvuče je. Bila je vlažna. Otvori je i na njezinu dnu osjeti samo jedno drvce, isto tako podosta vlažno. Ne razmišljajući mnogo prinese drvce kutiji i kresne. Bljesak vlažne žigice trajao je djelić sekunde.
Pred Andreasom Aschenreiterom stajao je kostur starog crnog fijakera, crvotočnog i propalog, fijakera kojim se izgleda već desetljećima nitko nije vozio, i koji ga je neodoljivo podsjetio upravo na onaj čudesni fijaker kojim je maločas, ili prije tjedan dana, putovao u nepoznatu šumu po čudesne gljive. No, ono što je bilo najčudesnije u toj slici (ili u tom bljesku) - bio je krov fijakera koji je bio prekriven debelom naslagom bijelog snijega. Pomalo užasnut, pomalo iznenađen, Andreas Aschenreiter ustukne nekoliko koraka i prevrne nekakvo staro debelo korito za šurenje svinja. S ove razdaljine više nije vidio čak ni silhuetu natrulog fijakera.
Krenuo je natrag, ali lica još uvijek okrenuta prema mjestu gde je trebao stajati fijaker, nesvjestan činjenice da radi suvišnu stvar, suvišnu stoga što je fijaker izgleda zauvijek nestao u toj moćnoj tmini koju više ništa neće moći rasvijetliti.
Pa ipak je bio duboko svjestan, nešto je sasvim pozitivno znao. To da je za presudnu stvar, za stvar koja može postati stožerom nečijeg života, dostatan i jedan jedini bljesak žigice. Naravno, ukoliko i taj fijaker nije bio samo slika nekog drugog fijakera ili neke druge slike.
6.

Zašto baš na novogodišnju zabavu pozvati luđaka? - pitao se jedan ulanski poručnik, koji je stajao sasvim na kraju skupine što se okupila oko izbezumljenog Andreasa Aschenreitera. - Sve priče o bečkom fijakeru očigledno su idiotarije, ali ova je najveća. Tvrditi da se on nalazi gore u potkrovlju! To je nečuveno!
Mlada dama koja stoji kraj poručnika drži na dlanu jednu gljivu, gleda u glazbenika, a potom se obraća mladom časniku: - On je to jeo. Vidjela sam ga u predvorju. Jeo je te gljive. Nije ni primijetio da nam je svirao!
Dobrohotni i raspoloženi gosti, koji čekaju da udarac sata u predvorju označi ponoć, pokušavaju uvjeriti Aschenreitera da gore u potkrovlju nema ničeg neobičnog, te da on zapravo i nije bio gore, već im je dobrih deset minuta ovdje u salonu svirao. Aschenreiter obara pogled i doista pred svojim nogama ugleda bačenu violinu.
Kako ste nam samo predivno svirali! Jednu kompoziciju koju uopće ne poznajemo. Bit će da je vaše djelo. Nismo ni znali da se uopće može odsvirati nešto tako zanosno i proosjećano! - umiruje kućedomaćin mladog glazbenika, koji je ove večeri, očigledno, sasvim rastresen i potpuno napetih živaca. Aschenreiterovom glavom projure četiri sijeda šumska violinista.
Jedan stari novčar s tuljcem na uhu pokušava razaznati o čemu se tako žučno raspreda. Međutim, riječi se negdje u zraku, prije no što dođu do njegovih ušiju, raspadaju, razilaze, osiplju... Jednako kao i zvuk violine koji su maločas svi tako pozorno slušali.
Aschenreiterovu priču ponovno nitko ne želi prihvatiti, premda ih sve pomalo uzbuđuju njegove riječi. Mir među prisutne unosi stari sobar koji se upravo vraća iz potkrovlja, noseći neoborive dokaze koji nepovratno demantiraju Andreasovu suludu priču.
Eto, osim ovog gore nema ničeg! - smješka se sobar i pokazuje table slanine i još neke ukusne i hranljive predmete koje je donio u naramku iz sušionice u potkrovlju.
Gore je fijaker, a vi donosite to suhomesnato smeće! - drhtava glasa buni se Ascenreiter, dok stari sobar dobronamjerno žmirka okruglim, djetinjim očima.
Andreas razbija nogom violinu koja leži na podu i izlazi kroz predvorje koje je ponovno nešto malo veće i prostranije no što bi inače trebalo biti.
Čekajte, upregnut ćemo vam grofičinu kočiju! Zašto da se vraćate pješice po ovoj vijavici! - viče za njim onaj isti sobar s dječjim očima, trčeći nespretno stubištem kojim se izlazi iz predvorja.
Sat otkuca ponoć, a nespretni sobar rasipa svoje kobasice i slaninu po stubištu.


7.

Bijesna vijavica i studen brzo su ohladili Aschenreiterovo poluosušeno odijelo.
Brzao je prema izlazu iz parka, no kada se, ozlojeđen oštrim ubodima podivljalih pahulja, okrenuo prema grofovskom zdanju, spazio je kako je ogromna kućerina nenadano utonula u mrak. Ponoć je već prošla pa bi bilo normalno očekivati svjetlo na prozorima salona, predvorja i ostalih prostorija kojima se vrzmaju uzvanici. No, sve je utonulo u mrak, pa tako i park koji je sa sve četiri strane opkoljavao kuću.
Vjetar je sumorno zavijao kroz ogoljele krošnje debelih hrastova. Andreas Aschenreiter stane kao ukopan. Tamo negdje iza zavjese debelih drveta čuo se tihi, poznati zvon. Bio je to fijaker, zlokobni bečki fijaker, kojim se već vozio i koji sad ponovno dolazi po njega. Kroz glavu mu projure deseci glupih priča o bečkom fijakeru, deseci priča koje je s omalovažavajućim prezirom znao slušati. Hoteći odagnati iz glave sve te glupe i kaotične slike, koje su ga istini za volju, već počele plašiti, Andreas Aschenreiter zažmiri i nekoliko puta očajnički zatrese glavom. Bilo je uzalud. Kada je otvorio oči, fijaker je već stajao pred njim.
Obećali ste mi grofičinu kočiju, a ne ovo čudovište! - zaurla mladić kroz u mrak utonuli park.
Zatim se okrene prema grofičinu domu i još jednom ponovi istu rečenicu, ali glasom koji je bio mnogo tiši, čak pomalo molećiv.
Kuća je i dalje ležala u mraku, ni jedan jedini prozor nije bio osvijetljen.

Mladić dohvati kamen što ga je iščeprkao iz snijega, pa se njime nabaci prema najnižem prozoru.
Kada je staklo uz glasan tresak prsnulo, Andreasu se učim da tu u parku umjesto njega stoji netko drugi, netko mnogo stariji i ozbiljniji.
Bijeli konji s umrljanim vratom i grivom čekali su kao da im je dalji tijek događaja sasvim poznat.
Na razbijenom prozoru pojavi se sijeda glava nekog starca, koji se veoma nervozno prodere: - Što želite!
Obećali ste mi grofičinu kočiju. Gdje su sada svi oni? Zašto je mrak u kući? - uplašenim će glasom Andreas, predmnijevajući starčev odgovor.
Što to lupetaš! Nikog nema, nikog nema ovdje!

Ali oni čekaju Novu godinu. Ili Božić, ne znam! Valjda Novu godinu?

Nema Nove godine! To je davno prošlo! Sve je već davno prošlo!

Starac se povuče. Sada doista više nikog nije bilo. Nikog, samo vijavica, mrak i fijaker. I nekoliko gljiva u Aschenreiterovim džepovima i njedrima. Ne preostaje nam ništa doli da se predamo, pomisli Aschenreiter i uđe u udobnu unutrašnjost fijakera.
Kola krenuše nekim pustim, bezimenim ulicama. Vozila su sve brže i brže. Nitko na svijetu ne bi ih sada mogao obuzdati, mislio je rezignirani violinist. Uostalom, možda je tako i bolje, jer što ako je taj fijaker zapravo neki drugi bečki fijaker u kojem sjedi neki drugi bivši violinist?
Brzina je bila tako velika, a snijeg tako gust, da Andreas Aschenreiter nije mogao razaznati kojim se to predjelima vozi. Ali zar je i bilo važno? Odluči da je
sada i u ovom trenu najpametnije posvetiti se sebi samome. Počne stoga vaditi iz džepa i njedara one gljive i razgledavati ih s najvećom pažnjom. Fijaker je jurio sve brže i brže. Stapke gljiva bile su osute malim smeđim mrljama koje su podsjećale na nekakvo nerazumljivo egzotično pismo. Kola su kloparala i škripala, skakućući preko loše ceste, vjerojatno napravljene od grubog tucanika. Gljive, zašto je jeo te gljive, koje mu sada, zbog treskanja fijakera ispadaju iz ruke na sve strane i polako lebde unutrašnjošću kabine? Fijaker pojuri sada još žešće kroz neprovidnu tminu i vijavicu.
Bilo je samo pitanje trena kada će se prevrnuti, slomiti, raspasti, smrskati...

Andreas Aschenreiter nalazio se u nekakvom čudnom, somnambulnom, potpuno neuračunljivom stanju. Moglo bi se slobodno kazati da uopće nije znao tko je, gdje je i što radi, nije znao ni svoju prošlost, ni svoje ime, pa ni svoj lik, jednostavno: bio je samom sebi dalek, bešćutan, ledeni stranac. Sobu u kojoj se nalazio nije poznavao (premda mu se činila nešto većom negoli je potrebno), a bijahu mu strani i nedokučivi i svi ti čudni predmeti porazmješteni naokolo njega, barokni stol od mahagonija s vitičastim nogama od mjedi, na čijoj je ploči ležala mala gljiva nepoznate mu vrste, divan s grimiznom prekrivkom od baldahina, samtom presvučene fotelje s rezbarenim nogama, bogati i strpljivo vezeni perzijski ćilim, veliki portreti s teškim i napregnutim uljanim nijansama i skupocjene zlaćane, brokatne zavjese kojima su bila obrubljena uzana prozorska okna.
Svjestan samo toga da se sada u njegovu tjelu nalazi netko drugi, Andreas Aschenreiter, omamljen dubokom i značajnom tišinom, jednako kao i tmurnim, tjeskobnim predmetima sobe, gledao je van kroz jedno od tih uzanih, poluzaleđenih okana. I to što je vidio nije bio pravi zbiljski prizor u kojem čovjek sudjeluje kako vidom tako i ostalim čulima, i napokon tijelom, nego samo slika, razgovijetna, ali ipak strana i neprijateljska.
Dakle, vani se vidjela stara i mjestimice propukla cesta od nepravilnog kockastog kamena, poniže nje opkop, zapravo mali blatnjavi jarak na koji se nastavljala snijegom omotana livada, zatim drveni mostić kojim je cesta svladavala mali zaleđeni potočić i snijeg; da, vidio se i snijeg, to jest vijavica, prava vijavica
koja je u pojedinim trenucima puhala takvom žestinom da se osim podivljalih kovitlaca snijega gotovo ništa više nije vidjelo.
No, u onim trenucima kada bi vijavica načas jenjala, Andreas Aschenreiter mogao je ugledati još jednu stvar koja je u spokojni zimski pejzaž unosila trun nemira i straha. Bio je to prevrnuti i raspuknuti crni fijaker koji je ležao u jarku upravo nadomak mostića. Kola su, najvjerojatnije zbog prebrze vožnje, sletjela s tvrde i neravne ceste, prevrnula se i gotovo raspala. A iza jednog razbijenog komada, koji je nekoć pripadao tom luksuznom i elegantnom fijakeru, mogla se na tren nazrijeti ljudska ruka čija je šaka bila čvrsto stisnuta, jer je čovjek, sada zacijelo mrtav, čvrsto držao nekakav predmet gljivasta oblika.
Podalje olupine i leša stajala su dva prekrasna bijela konja, vrata i grive prošaranih crnim mrljama, koja su u duboku snijegu uzaludno pokušavala pronaći kakvu vlat trave. U tim predivnim bijelim životinjama, u njihovoj sjajnoj i glatkoj dlaci, u skladnim i mišićavim tijelima, bilo je nekog veličanstvenog ponosa i dostojanstva svojstvenog samo životinjama.
Andreas Aschenreiter priđe prozoru i spusti zaslon, zatim uradi isto i s ostalim oknima. Soba potone u mrak.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:16 am



COMPAGNIE INTERNACIONALE DES WAGGONS – LITS



Kasna zagrebačka jesen; kada sam uistinu želio pobjeći nekamo, ne znajući kamo, ne znajući od čega... Stajao sam u mokrom kaputu ispred zgrade br. 26 na Jelačić placu, stiskajući u džepu snop banknota. Bio sam umoran, tko zna od čega, bio sam na smrt bolestan, tko zna od čega... Padalo je kao iz kabla, neumjereno i beznadno. Opći osjećaj izgubljenosti i besciljnosti, koji me je poput snomorice stisnuo sa svih strana, razbijao je tek svijetli natpis iza mojih leđa: "Compagnie Internacionale des Waggons - Lits", natpis koji je nudio mogućnost bijega, utjehu dobrovoljne odsutnosti i gorkog azila. Imao sam tu u mokrom desnom džepu dovoljno novaca za bilo koje mjesto u tom jebenom svijetu.
Da, bila je to moja posljednja šansa, posljednja koju sam tako glupo prokockao.
Došla je kroz kišu, stvorila se tu preda mnom u svom tijesno pripijenom kožnom kaputu i crnom šeširu, koji joj je na jedan čudan način zakrivao polovinu lijevog obraza. Nosila je bijeli kišobran i zagonetno se smiješila. U lijevoj je ruci držala poluuvenuli karanfil crvene boje. Bila je možda kojih deset godina starija; po mojoj procjeni mogla je imati četrdeset godina i bila je toliko lijepa, upravo toliko koliko može biti četrdesetogodišnjakinja kojoj je vrijeme skladnim crtama ispisalo fizionomiju na licu. Tihim i pomalo hrapavim glasom ona me oslovila: - Niste li možda trebali imati crveni karanfil u zapučku?
Ne nisam. Sve što sam zapravo trebao, bilo je to da kupim waggon - lits za najdalje moguće mjesto...
Ispričala mi se, zakazali su joj ovdje sastanak s nekakvim muškarcem mojih godina. Kako ga još nikada nije vidjela, crveni je cvijet trebao biti znak raspoznavanja.
Rekao sam da se ne treba uzrujavati, nema ničeg lošeg u tome što mi se obratila. Ionako ne znam što ću i kamo ići. Stajali smo zatim nijemi nekoliko časaka na kiši, a onda smo, pošto njezin nepoznati partner nije došao, krenuli zajedno. Ne sjećam se više na koju stranu...
Ma koliko glupo zvučalo, bio je to uistinu čudan susret. Zaštićeni njezinim malim kišobranom tumarali smo nekim pustim zagrebačkim ulicama i parkovima. No nismo govorili, nismo zabavljali jedno drugo. Radije smo šutljeli, gledajući svak u svoje vrhove cipela, koje su tonule u vodu mjestimice propuklog asfalta. Onda sam učinio jednu nepromišljenu glupost - predložio sam joj da umjesto spavaćih kola iznajmim fijaker koji će nas odvesti do Šestina. Pristala je jedva primjetnim pokretom glave.
Padao je mrak, a mi smo se truckali cestom za Šestine. Da, sjećam se, padao je mrak, a ona se zvala Liliana i nije govorila ništa...
U šestinskom dvoru pokazao sam joj Bogorodicu koju su navodno križari donijeli iz Male Azije. Stisnula se uz mene i šaptala mi kako bi bilo bolje da se vratimo. Onespokojavao ju je mir dvora, mrzila je ta stara, umorna mjesta u kojima se osjećao ustajali miris prošlosti. Pretpostavljala im je živu i razigranu sadašnjost koja ne pita ni za ono što je bilo, ni za ono što će doći. I tako smo se mi na njezin nagovor vratili u centar i završili na jednom tako profanom mjestu kao što je plesno veče u hotelu "Palace".
Ni danas mi nije jasna njezina potpuna i bezgranična ljubav prema plesu. Bilo je dovoljno da začuje tek nekoliko taktova plesne glazbe, pa da joj tijelo počne titrati u ritmu svirke; nakon čega se pomamno bacala u vrtlog plesača, odazivajući se na bilo čiji poziv. Ne, u plesu nije imala ni kriterija ni granica.
Oprostite, to mi je jedina strast! - obratila mi se i otišla za jednim debelim Agramerom u groteskno neukusnom odjelu pravo prema plesnom podiju. Ostao sam sam za stolom i čitavo je vrijeme promatrao kako podignute glave i poluzatvorenih očiju plovi saloni u ritmu "english waltzera ", "tanga", "foxtrota" i "charle-stona".
Vratila se za stol sva zapuhana, s dvije-tri graške znoja na čelu. Oduševljeno je počela pričati o plesu, o svemu onome što doživljava dok u naručju nekog muškarca lebdi dvoranom uz čarobne tonove plesne glazbe...
Liliana... - prekinuo sam je.

Možeš me zvati Lili! - prošaptala je nekako vragolasto...

Poslije sam je pratio kući, tamo prema Gornjem gradu. Nije više bila vedra i nasmijana kao na plesu. Pričala mi je nekakve nepovezane odlomke iz svog životopisa, nešto o tome kako živi samo sa sluškinjom, kako joj je muž prije nekoliko godina umro i ostavio joj povelik imetak, kako bi htjela imati nekog, jer ne želi biti sama, jer nikako i ni za što na svijetu ne želi biti sama...
Gore na Markovu trgu strogo i odlučno mi je zabranila da je dalje pratim, predloživši mi da se prekosutra poslijepodne sastanemo na Strossmayerovu šetalištu. Neodlučno sam joj pružio ruku; dlan joj je bio vlažan i hladan, a odjeća joj je malko mirisala na plijesan i naftalin.
Vratio sam se u svoj stan u Nikolićevoj ulici, skinuo se i širom otvorio prozore. Vani je bilo mračno i hladno, i svejednako je kapalo. Mislim da sam se te besane noći prvi put u životu osjetio starim, užasno starim. Legao sam, prevrtao se po krevetu, a onda sa zebnjom primijetio da je veliki drveni sat na zidu stao. Za onog provincijskog djetinjstva, koje sam proveo toliko kilometara daleko od Zagreba, baka je znala pripovijedati da zaustavljanje sata u noći znači da je nekakav mrtvac u kući. Ustao sam, uzeo crvenu olovku sa stola i na drvenom uzglaviju napisao četiri sitna crvena slova: LILI. Ne znam zašto. Možda za spas od mraka?
Dva dana nakon toga šetali smo perivojem kestena, gledajući dolje prema donjem gradu i sivom nebu koje je nadsvodilo Zagreb. Jak vjetar puhao nam je pravo u lice. Patila je s pokojnim mužem, pričala mi je. Patila je s mužem koji nije nikada podigao ruku na nju, ali ju je znao mučiti na sto drugih načina: šutnjom, prezirom, omalovažavanjem, zanemarivanjem... Bili su tako, primjerice, jednog proljeća u Rogaškoj Slatini, gdje su odsjeli u hotelu "Styria". Njezin muž ustajao je ranije, a onda naređivao sobaru da im ode pospremiti sobu prije nego što je ona ustala. Pred
društvom bi svaku njezinu repliku popratio ciničnim osmijehom i primjedbom u kojoj je njezine riječi nazivao produktima šuplje ženske pameti. Rođendane joj nikada nije čestitao, a za blagdane bi namjerno odlazio na kakav tobože važan službeni put. Kada je umro, nastavljala je, primala je izraze sućuti poput najobičnije licemjerke, nemajući snage da sve pošalje do vraga i vikne kako uopće ne žali zbog te smrti, kako je sada konačno slobodna.
Lili, sada živiš sigurno mnogo bolje? - pitao sam je.

Umjesto odgovora zapitala me: - A ti? Zašto si stajao pred onim uredom spavaćih kola?
Nisam joj o tome mogao pričati, to nikako ne bi razumjela. Zapravo, ni ja to nisam u potpunosti razumio. Želja za bijegom uvijek je u velikoj mjeri iracionalna i teško objašnjiva.
Ponovno smo šutjeli. Već od prvog trena, od onog kišnog popodneva, bilo mi je jasno da s njom neću moći ostvariti neki dublji kontakt, barem ne riječima. Oboje smo bili prezatvoreni i previše koncentrirani na same sebe. Poslije sam shvatio da ona nije samo introvertirana, nego i zapanjujuće nepredvidiva, te da na svaki moj pokušaj probijanja ovojnice, koju su oko nje ispleli samoća i patnja, odgovara posve iznenađujućim i šokantnim činjenicama.
Jasno, nakon svega što je kazala prirodno je da me zanimalo zašto je uopće živjela s tim čovjekom, odnosno je li imala i druge muškarce, te je li s njim bila sretna. Upitao sam je to. Šutjela je. Polako smo se spuštali prema Zrinjskom trgu, a ja sam se pomalo stidio svoga pitanja, iza čije se radoznalosti mogao kriti sasvim drugi motiv. Da, postupao sam poput "zatravljenog" srednjoškolca koji iz gole ljubomore pita svoju odabranicu o tome s kim je sve bila. Mislio sam stoga da mi uopće neće odgovoriti, a onda me iznenadila: - Pa ja s tim prokletim čovjekom nisam uopće spavala. Zamisli, živjeli smo zajedno pod istim krovom pet dugih, glupih godina.
Tako! - promrmljao sam, hineći nezainteresiranost, a u duši sam bio pomalo i zadovoljan. Vjerojatno sam zbog toga počeo hodati bliže njoj, vjerojatno sam zbog toga u jednom trenu snažno poželio dodirnuti je. Iznenada, baš kao da je razumjela
moju pritajenu, neizrečenu želju, ona me primi za ruke i povuče u jednu uistinu neuglednu i pomalo sumnjivu gostionicu.
Prostorija u kojoj smo se zadesili bila je mračna, osvijetljena tek jednom žmirkavom žaruljom, zadimljena i puna vonja nekakvog jeftinog vina. Stari gostioničar drijemao je za šankom, dva-tri gosta sjedila su za drvenim, nepokrivenim stolovima, a na malom postolju u dnu te rupe stajao je stari gramofon s ogromnim tuljcem. Gramofon je bio uključen i na njemu se okretala ploča sa šuštavom snimkom jednog dosta sporog tanga. Neki pijanac u šoferskoj bundi, točno nasred gostionice, grotesknim njihanjem imitirao je pokrete tog elegantnog plesa.
Stisnula se uz mene i pogleda uperenog prema pijanom plesaču počela mi šaptati stvari koje su bile odgovor na moje neizrečeno pitanje: - Imala sam samo jednog muškarca u životu. I to protiv svoje volje. Gadio mi se, oh kako mi se gadio!
Pa kako si mogla s njim? - pitao sam je dok mi je nešto veliko i hrapavo stajalo u grlu.
Silovao me - rekla je kroz tihi, jedva čujni smijeh. - Silovao me očuh kada mi je bilo petnaest godina. Bilo je užasno. Nismo mu mogli ništa dokazati, osvojio je sud svojim šarlatanskim i hohštaplerskim šarmom. Zato ga je majka morala škarama...
Umalo sam se srušio. Što ja tu radim? Nju je silovao očuh i ona o tome tako ravnodušno priča. Što ja uopće radim s njom? Pristojna ženska bi tako nešto prešutjela. Htio sam se okrenuti i otići, a onda mi je ona, kao da se nije ništa dogodilo, šapnula da bih mogao u subotu do nje na večeru. Rekao sam "možda", premda sam bio siguran da neću doći. Glavom su mi jurile slike te gotovo protuprirodne obljube, vidio sam starkelju očuha kako uranja u njezino krilo dok ona vrišti... Ili možda ne, možda je sve to podnijela mirno, s dozom prezira eventualno...
Ponovno htjedoh otići. Onda iznenada osjetih da se njezino tijelo ljulja u ritmu glazbe; primijetim kako je čvrsto uprla pogled u pijanca koji nije prestajao sa svojim grotesknim njihanjem. Eto, tren prije govorila je o teškoj i tjeskobnoj uspomeni, a sada bi sigurno zaplesala s tom pijandurom! Mislim da sam je u tom trenu prezirao, možda čak i mrzio. Njezina tajanstvenost na koju sam tako lako nasjeo bila je sada
potpuno uništena. Da, uništilo ju je priznanje o silovanju, kao i jeftina, prizemna strast prema tako prozaičnoj zabavi kao što je ples.
Čitavo to vrijeme stajali smo do samog ulaza u gostionicu. Upitam je pomalo ironično: - No, hoćemo li sjesti, ili ideš plesati?
Umjesto odgovora, ona me hitro poput djevojčice poljubi u obraz. Bože, koliko li je samo starija od mene? - pitao sam se.
Nismo sjeli. Nije ni zaplesala. Izašli smo van i zaputili se prema Gornjem gradu. Zapalio sam cigaretu i punim plućima udahnuo opojni dim. I ona je zamolila jednu. Ponudio sam je i ona je tako koračala uz mene i pušila na ulici, što bi rijetko koja dama učinila. Na onom istom mjestu gdje sam je dopratio prije dva dana, ona mi stisne ruku i nestane u mraku. Na dlanu mi je pored hladnog dodira ostala i ceduljica. Razmotam je - pedantnim ženskim rukopisom bila je ispisana njezina adresa.
Spustio sam se do Jelačić placa, oslonio sam se na postament banova spomenika i umorno zijevnuo. Zatim sam lagano, s noge na nogu, krenuo do "Compagnie Internacionale des Waggons - Lits". Mislio sam o tome kako bi trebalo pobjeći barem do Pariza, nastaniti se tamo, zaboraviti vlastiti jezik, razboljeti se i vjerojatno umrijeti. Bile su to sulude misli, znao sam to, ali ih ipak nisam mogao odagnati...
Uvečer sam legao u krevet i razmišljao o njezinu pozivu. Pokušavao sam se uvjeriti kako bi bilo krajnje glupo otići do Liliane. Obeščašćena je, obeščašćena kao što su obeščašćene i sve glupe stvari koje me okružuju. Potom sam lagano dodirnuo žarulju moje stolne svjetiljke, susprežući bol koji mi je nanosilo vrelo staklo. Stisnuo sam svijetleći balon i on je prsnuo u mojoj ruci. Eto, tako sam istodobno otrpio opekotine, duboke posjekotine i jedan slabiji strujni udar. Mirno sam usnuo, puštajući krv da se polako razlije na bijelu plahtu.
Te sam noći sanjao povorku žena koje su bile obučene u sjajne vjenčanice pune prekrasnih ukrasa, dok su na glavi nosile nekakve keramičke kacige. Lica su im bila siva, smežurana, mumificirana. Prolazile su ispred izloga "Compagnie Internacionale des Waggons - Lits" u kojem su gorjele debele žute voštanice. U subotu uvečer ipak
sam otišao do njezina gornjogradskog stana na zakazanu večeru. Odjenuo sam se dosta nemarno, a sa sobom nisam ponio nikakav dar, čak ni cvijeće, taj najsitniji znak pažnje. Dočekala me u predvorju, odjevena u elegantnu, ali i veoma jednostavnu haljinu od nekakvog crnog materijala. Vidio sam da se veoma obradovala što sam došao. Povela me do gostinjske sobe, pri čemu me je neprekidno lagano pridržavala ispod ruke. Njezin stan, zapravo ogromna kuća, sva je odisala jednim besprijekornim, profinjenim stilom; sve je bilo puno tragova bivšeg bogatstva i bogataške neumjerenosti.
Sjeli smo za dugi drveni stol, svatko na svoj kraj, tako da nas je dijelila stolna ploča dugačka barem četiri metra. Mala, pogrbljena sluškinja upalila je četiri velike svijeće, a potom ugasila električnu rasvjetu. Zatim je otišla po jelo. Za sve to vrijeme Liliana i ja smo se netremice promatrali, ne govoreći ništa. Sluškinja je počela posluživati večeru koja se sastojala od predjela i nekoliko jela, radeći to tako da joj se u svakoj kretnji mogao nazrijeti element meni nekog stranog protokola posluživanja jela. Kada smo konačno bili gotovi s desertom i vinom, sluškinja je uljudno zamolila gazdaricu da joj dopusti povući se. Liliana je odmahnula rukom i zgrbljena se žena udaljila.
Ostali smo sami. Liliana me gledala pogledom punim iščekivanja, a ja sam se našao pomalo u nedoumici ne znajući što sada.
Pa bilo je izvrsno... - izustio sam tu pomalo nespretnu glupost.

Hoćemo li sada poći u spavaonicu? Tu iza ovih hrastovih vrata - prošaptala je tihim glasom.
Zatekla me, užasno me zatekla. Zapanjila! Nisam joj imao šta odgovoriti.
Pokorio sam se. Godine kao da su joj mimoišle tijelo i poštedjele ga starenja. Bila je topla, glatka i spretna; i znala je uživati u svakom dodiru. Bila je nezajažljiva, prava mala gladnica koja me je nagonila da uvijek iznova započinjemo s tom divnom, uzbuđujućom igrom. Njezin raskošni francuski krevet, u kojem vjerojatno nije nikada radila te stvari (ukoliko joj se moglo vjerovati), plivao je i njihao se pod našim tijelima poput male plovilice na razuzdanim valovima. "Kako se sve dogodilo tako
brzo i tako nenadano?", pitao sam se glave zarivene u njezine oble grudi. Tko je zapravo ona i, što je još važnije, tko sam ja? Tko sam zapravo ja? Bezimena sjenka rastočena kišom, zaboravljeni noćnik ispred "Compagnie Internacionale des Waggons
Lits"?

U jednom trenu, nadnesen nad njezino golo tijelo, koje se uvijalo tako kao da mi se želi podati na neki neobičan, orijentalni način, primijetim da je njezina pogrbljena sluškinja ušla u spavaonicu i počela poslovati nešto oko kreveta. Htjedoh se izderati na tu glupavu drznicu, ali me ona pretekne svojim ravnodušnim unjkavim glasom: - Milostiva, hoću li raspremiti i za gospodina?
Kao da se nije dogodilo ništa neobično, Lili joj odgovori potvrdno, a onda me stisne, zarivajući mi nokte duboko u stegna.
Završili smo igru upravo u času kada je sluškinja spremila pokrajnji krevet i izašla napolje. Legao sam potrbuške tražeći desnom rukom po podu; nadao sam se da ću napipati cigarete i žigice. Prokleta sluškinja! Liliana je ćutila moju zbunjenost i iznenađenje. Znao sam da mora progovoriti i objasniti mi onaj neobični dolazak sluškinje.
Zapalili smo po cigaretu. Ležala je na leđima, otpuhujući guste kolutove dima prema stropu. Onda iznenada započne: - Nije to ona raspremala krevet za tebe, nego za mog muža. Ona ne zna da je gospodin muž mrtav. Nikada joj to nisam kazala.
Svako veče pita jedno te isto, treba li raspremiti i za gospodina...

Ali kako je mogla ući u takvom trenu? Zar joj ti to ne braniš? Ne učiš li je barem kucati prije no što uđe?
Ah dragi, ti se obazireš na takve sitnice. Zar ti nije bilo lijepo sa mnom? Nisam je razumio, mislim da je zapravo nikad u životu nisam razumio.
Ukoliko se uopće za takav jedan kratak period može kazati "u životu"? Otišao sam od nje veoma kasno, negdje između dva i tri. Ništa mi nije bilo jasno, ništa osim činjenice da ću o njoj zapravo, kako je budem upoznavao, znati sve manje i manje.
Pri izlazu, vidio sam kroz odškrinuta vrata kuhinje pogurenu priliku male
sluškinje, kako nagnuta nad stolom pri svjetlu lojanice čita nešto iz nekakve debele knjige. Vani je padala kiša i zacijelo bih grdno pokisao da me nije primijetio jedan fijakerist, dokaskao do mene i primio me u natkrivena kola.
Gospodine, vi od čarobne Lili? - reče i počne se grohotom smijati.

Nisam imao ni snage ni volje priupitati ga što je time želio kazati. Radije sam šutio i gledao u mrkle, neosvijetljene kuće koje su promicale kraj fijakera. Kiša je padala sve jače. Kad prođu mnoge godine, mislio sam, od svega će ostati samo te kuće. A možda ni one ne odole? Možda je kiša jedina koja će nas sve nadživjeti?
U utorak me Liliana telefonski ponovno pozvala na večeru. Ponovno sam odlučio ne ići i ponovo sam otišao. Sve je bilo isto, sve se odigralo istim redom, baš kao da ponavljamo igru predviđenu nekim čvrstim, detaljnim scenarijem. Jedina razlika bila je u tome što nas ovaj put sluškinja nije mogla smetati, jer sam uspio zaključati vrata, a da to Lili nije ni primijetila. Čuo sam je kako je došla u glupoj namjeri da raspremi krevet za gospodina koji više nije među živima, čuo sam je kako bezuspješno pokušava otvoriti zaključana vrata i kako tamo u drugoj prostoriji tiho plače, očigledno rastužena činjenicom što ne može ući.
Ovoga puta Liliana me iznenadila još više. Kada sam ležeći nauzak pripalio cigaretu, ona me upita: - Bi li htio vidjeti moga muža? Nisam znao što joj to treba značiti: - Fotografiju možda?
Ne fotografiju! Pravog muža. Mog bivšeg muža mučitelja.

Ali rekla si da je mrtav, Lili, kazala si da je umro... - branio sam se hoteći sačuvati prisebnost duha.
Svejedno, hoćeš li ga vidjeti?

Čas poslije vodila me uskim stubištem od cigle u podrum svoje gornjogradske kuće. Stubište je bilo vlažno, puno plijesni i paučine, uglavnom veoma neugodno.
Ona je koračala nekoliko stuba ispred mene, ogrnuta svojom laganom žutom kućnom haljinom. Zaustavila se ispred jednih teških metalnih vrata, kakva se obično nalaze na tvorničkim skladištima i pozvala me da priđem. Vrata su imala malen
prozorčić koji je bio toliko mutan od prašine da se jedva vidjelo unutra. Međutim, i ono što sam uspio nazrijeti bilo je fantastično.
Nasred male i nadasve uske prostorije, osvijetljene slabim plamičkom petrolejke, bio je postavljen veoma raskošan, gotovo barokno bogat lijes. Poklopac lijesa bio je podignut i oslonjen o zid posve u dnu prostorije. U lijesu je, odijeven u bijelo, ležao nekakav muškarac čije crte lica nisam mogao sasvim jasno razaznati. A u onom dosta malom prostoru između vrata i lijesa šetkao se nekakav rasni pas (u pseće se rase nikada nisam razumio), koji kao da je u vlažnoj polutami čuvao pokojnika.
Pas je oko vrata imao čudnu, debelu ogrlicu, koja je u pojedinim trenucima, kada bi je osvijetlila slaba petrolejka, znala snažno bijesnuti.
Tko je to? - upitao sam užasnut.

Pa, pitala sam te želiš li vidjeti moga muža? - otpovrnula je Liliana glasom u kojem je bilo nekakvog likovanja.
Osjetio sam kako mi srce ubrzano kuca, a dlanovi se počinju znojiti. Zar je to moguće, zar tako nešto nastrano i morbidno može biti istina? Šali li se to ona sa mnom? Ponovno osjetih kako je mrzim onom istom žestokom mržnjom kojom sam je mrzio onda kada mi je mirno i ravnodušno pričala o tome kako ju je silovao očuh.
Htjedoh se okrenuti i zgrabiti je za vrat, udaviti je, ali me ona prekine: - A pogledaj ogrlicu oko psećeg vrata! Napravljena je od alkemičarskog zlata. Stari san postao je u ovom podrumu stvarnost.
Nije li čarobnica, pomislih u jednom trenu; o kakvom to alkemičarskom zlatu priča? Bunca li? Kakvo zlato?
Stari alkemičarski san. Zlato dobiveno od neplemenitih, običnih smjesa.

Osjetio sam mučninu, dubok i snažan nagon za povraćanjem. Pojurio sam uz stube, dograbio svoj kaput koji je visio na vješalici u predvorju i izjurio van. Ponovno sam na tren spazio sobaricu kako iza odškrinutih vrata kuhinje zaviruje u onu istu debelu knjigu. Čudio sam se samom sebi, brzini kojom sam sve izveo.
Vani je bila vedra jesenja noć. Krenuo sam polako prema donjem gradu udišući duboko svježi zrak. Primijetim kako mi s leđa dolazi okašnjeli fijaker. "Nikada više neću otići Liliani, nikada je više neću vidjeti", zaklinjao sam se u sebi. Fijaker prođe pokraj mene, a onaj isti kočijaš, koji me je neki dan pokupio ispred kiše, dobaci mi uz zluradi osmijeh: - Vratit ćeš se ti, brate!
Zatim ubrza i nestade iza ugla. Čita li on to moje misli, pitao sam se, ili mi smjera priopćiti nešto posve drugo?
Spustim se na Jelačić plac do svog dragog izloga "Compagnie Internacionale des Waggons - Lits", koji je u meni budio tugu i čežnju, neizmjernu želju da otputujem nekamo iz ovog mraka, starenja, rasula... Gledao sam cjenik u izlogu i čitao lijepa i pomalo tajanstvena imena stranih gradova: Pariz, Achen, Antwerpen, Lubeck, Oslo... Pustim placom protetura prilika gorostasnog pijanca, koji dobaulja do mene, zagrli me i poljubi svojim balavim ustima iz kojih su se isparavali neugodni alkoholni mirisi.
Putuj brate, putuj spavaćim kolima! Nije važno kamo, važno je samo otići! Ja sam svoju priliku već davno prokockao, a ti, ti si još mlad...
Te noći u svom malom stanu u Nikolićevoj ulici sanjao sam Lilianin podrum. Samo što sada u lijesu nije ležao njezin muž, ležao sam, naime - ja, dok mi je veliki crni pas spavao na grudima, gubice okrenute prema mom otkrivenom vratu.
Prokleta Liliana, prokleta Lili! Radije u samoću, radije u propast, negoli u njezinu kuću, u njezin vlažni bezizlazni podrum!
Sljedećih sam se dana pokušavao nekako smiriti, zaboraviti je. Išlo je to, moram priznati, veoma teško. Nisam imao ništa za što bih se uhvatio, što bi mi pomoglo da se izvučem iz more u kojoj sam se nalazio. Mnogo sam vremena proveo ispred agencije "Waggons - Litsa", ne usuđujući se prijeći preko praga i uzeti kartu za neki spasonosni grad. Šteta, a imao sam pune džepove novca. Nečasno stečena novca. I tako, umjesto na kraju krize, uvijek sam se iznova zaticao na njezinu početku.
Točno tjedan dana nakon što smo se vidjeli, Liliana me nazvala telefonski.
Njezin pomalo promukli glas, koji je nekako čudno odzvanjao telefonskom slušalicom, rekao mi je kako bismo se večeras mogli naći na plesu u "Palaceu". Sjećam se samo toga da sam rekao "možda" i da sam bio veoma kratak i drzak. Čudilo me to što me uopće nazvala. Jednako me čudilo i to što me nazvala zbog toga da bi me pozvala na ples koji sam zapravo mrzio. Znala je za moj odnos prema plesu, jednako je znala i to da dama ne poziva na ples, da je to veoma neodgojeno i nepristojno. Pa ipak, s čuđenjem sam ustanovio da mi je ipak pomalo drago što je to učinila. Ali ne, bio sam siguran da na taj ples neću otići. Neću i neću! Navečer sam obukao svoje najbolje odijelo i izašao van. Nisam znao kamo ću, pa sam stao bez nekog određenog smjera i cilja lutati ulicama. S nevjericom, ali i strahom, iznenada sam shvatio da me noge nekako same od sebe odvode prema hotelu "Palace". Ne, ne smijem tamo, rekao sam samome sebi i krenuo u prvu otvorenu vežu. Oslonio sam se o zid, raskopčao kravatu i maramicom obrisao znoj sa čela. Bilo je mračno i smrdjelo je po smeću. I tada primijetim da nisam sam. Jedan je mladić stajao pokraj mene u istom stavu - oslonjen o zid brisao je maramicom čelo.
Oprostite - obratim mu se zbunjen, spreman otići. Krenem, ali me on zaustavi.
Čekajte gospodine. Važno je.

Nisam znao ni tko je, ni zašto me treba, ni što je to važno.

Nemojte ići tamo u "Palace"! Ostavite na miru moju majku. Osjetim kako mi kralježnicom klizi tisuću ledenih kockica.
Kakvu majku? - upitam ga.

Ali, ne izmotavajte se, ostavite Lilianu! Ona je moja majka, znate?

Unesem mu se u lice i viknem da je prljavi lažljivac, da Lili nema djece, da je njezin muž mrtav i da s njim nikada nije spavala... On još jednom obriše maramicom čelo pa nastavi: - Gospodine moj, kako vi detaljizirate, kako se bavite nevažnim
pojedinostima od kojih mnoge možda i nisu istinite! Zašto me na miru ne poslušate? Ja vas molim tek jedno - da mi ostavite majku na miru.
I zašto da vam vjerujem? Kako ćete mi dokazati da ste njezin sin?

Gospodine, hoćete li da vam kažem neku od pojedinosti, koji tajni znamen sa njezina tijela koji obol je poznajemo - ja kao sin, a vi kao ljubavnik!
Samo bi mi još to trebalo, to da mi tu u mraku priča o Lilinu golom tjelu!
Razljutim se i odgurnem ga tako snažno da se skotrljao preko prepunih limenih kanti za smeće. Izjurio sam napolje i požurio prema "Palaceu"; morao sam razgovarati s njom. Istrest ću joj sve što mislim u lice i onda zauvijek otići.
U "Palaceu" je bilo sve puno do poslednjeg mjesta. Neopisiva gužva i metež, pravo subotnje plesno raspoloženje. Opazio sam je odmah u gomili plesača kako se u naručju nekakvog časnika njiše u ritmu muzike. Činila je to uistinu predivno, bila je prava majstorica plesa.
Nisam želio da me prerano primijeti. A onda, onda kad ju je visoki časnik lagano i sasvim diskretno poljubio u ruku, osjetio sam kako mi nekakva čudna toplina nadire u obraze. Izašao sam van u hodnik i zamolio prvog konobara koji je naišao da je pozove napolje. Čekao sam je nervozno hodajući hodnikom. Iznenada sam zastao pred velikim ogledalom koje je bilo postavljeno točno pokraj vrata zahoda i pogledao svoj odraz. "Bože, tko li sam zapravo ja?", pomislio sam buljeći netremice u svoj vlastiti lik. Izašla je, primijetila me, a onda mi se bezumno i strasno bacila u naručje, govoreći neprestano: - Došao si, ipak si došao!
Nisam znao što da uradim. Nemoćno sam je zagrlio, a zatim, koji čas poslije, grubo je odgurnuo. Gledala me je s nevjericom, nije joj izgleda bilo jasno to što radim.
Neka, nije bilo jasno ni meni!

A onda, onda sam joj doista sve istresao u lice. Sve, baš sve! I to kako je laka, jeftina drolja, i to kako je bestidna suložnica očuha, i morbidna udovica koja pravi neslane šale s uspomenom na pokojnog muža. I za sina sam joj rekao, to kako me je
isprepadao u mračnoj veži i opomenuo da mu majku ostavim na miru... Na kraju sam izjavio kako je ovo za mene logičan kraj naše kratkotrajne veze. Gledala me i šutjela. Očekivao sam da će se braniti, da će opovrgnuti barem koju od činjenica što sam ih naveo. Rekla je samo to da ništa ne razumijem, te da će joj, uradim li tako, srce puknut od boli. A ja, ja ću biti kriv za sve, napose za njezinu smrt. Da, biću njezin ubojica, tako je kazala.
A onda me iznenada zgrabila za ruku, pogledala naokolo, pa kad je ustanovila da nas nitko ne vidi, povukla me u ženski toalet. Bio sam osupnut, nesposoban za bilo kakvu obranu. Oslonila se na zid i povukla me prema sebi. Bila je meka, podatna, uzbibana poput zdrave i hitre zvjerke. Oči su joj se sjajile, a nozdrve titrale - disala je duboko i glasno.
Kako sam bio stisnut uz nju, pogled mi je bio prikovan na mali prostor jedne jedine šarene keramičke pločice, kakvim je bila opločena unutrašnjost toaleta.
Što ako netko uđe? - promucao sam lagano joj zadižući suknju. Nije odgovorila, radije me ugrizla za uho i to, kako sam poslije ustanovio, do krvi...
Da, uradili smo to tamo spretno i hitro poput dvoje očajnika koji imaju još malo vremena, poput dvoje očajnika koji se nemaju čemu nadati... Uradili smo to brzo, ali životinjski efikasno i sve je ispalo mnogo bolje no što smo uopće mogli pretpostaviti.
Kada sam se odmaknuo, bojeći se da ne uradim nešto što bi me moglo dublje i trajnije vezati uz nju, brzo je povukla svoje crne čipkaste gaćice nagore, popravila suknju i izjurila van. Uradila je sve tako brzo da se uopće nisam mogao snaći.
Donekle sam se pribrao tek u trenu kada su njezina leđa zamaknula hodnikom. Zakopčao sam šlic i prišao lavabou. Spustio sam šake u hladnu vodu, a onda mokrim dlanovima stisnuo sljepoočnice.
Prije no što sam izašao iz hotela zavirio sam u plesnu dvoranu. Među gomilom plesača, baš kao da se ništa nije dogodilo, plesala je stisnuta uz nekakvog bradatog dugajliju povinute kralježnice. Zatim sam izašao van na ulicu. Ponovno je padala kiša i sve je izgledalo veoma beznadno.
Kako ću noćas usnuti? - pitao sam se zaboravljajući da je to zapravo posve nevažna stvar.
Drugog dana telefonirao sam jednom starom poznaniku da ga pitam ima li kakvu dobru vezu u "Compagnie Internacionale des Waggons - Lits", premda sam bio svjestan da za njihovu uobičajenu uslugu ne treba nikakva veza. Poznanik je rekao da će vidjeti, nakon čega će mi se javiti telefonski. Uljuljkan lažnom mišlju da sam tim razgovorom nešto obavio, izašao sam van i pošao do Gradskog podruma, gdje sam mislio ručati. Sjeo sam za jedan mirni stol u dnu sale i rekao konobaru: - Kao i obično.
Konobar se nije ni pomaknuo.

Rekao sam kao i obično!

Ali gospodine, ja vas još nisam vidio u našem restoranu. Čini se da niste uobičajeni gost?
Imao je pravo, kako sam samo mogao biti toliko smeten? Umjesto da naručim nešto, radije sam izašao. U staroj Vlaškoj nabasao sam na zidni plakat na kojem se nalazilo žensko lice s očima poput Lilianinih. Oči kao da su mi govorile: "Bit ćeš moj ubojica!
Poslijepodne me nazvala. Odmah sam prepoznao njezin glas. Spustio sam slušalicu. Isti se slučaj ponovio uvečer. Ponovno sam spustio slušalicu.
Drugo jutro ponovno je zvonio telefon. Dugo sam mislio trebam li uopće podignuti slušalicu. Ipak sam se odlučio, ali nije bila ona. Poznanik mi je javljao da je pronašao izvrsnu vezu u "Waggons - Litsu", te da mu sada kažem što trebam. Rekao sam tiho, diskretno, kao da se bojim da bi me netko mogao čuti: - Nabavi mi jednu kartu za...
Tu sam zastao. Pogled mi se zaustavio na glazbenoj kutiji koja je stajala na polici s knjigama. Bože, koliko je samo godina nisam otvorio, taknuo... Ni melodije se više ne sjećam...
Poznanik je s druge strane vikao: -Halo, halo! Što je to? Halo! Halo! Ništa ne čujem! Halo! Ništa se. ..
Spustio sam slušalicu.

Ponovno nisam cijeli dan ništa jeo. Tek oko četiri popodne zagrizao sam jabuku koju sam pronašao u smočnici, pojeo komadić, a zatim otvorio svoju staru glazbenu kutiju. Melodija je bila sladunjava, glupa i dosadna. Zatvorio sam kutiju i bacio je kroz prozor na ulicu, ne misleći pritom da bi mogla pasti nekome na glavu.
Uvečer je ponovno nazvala. Telefon je zazvonio, a ja sam se jednostavno bacio na nj, nadajući se da je to ona. Prepoznao sam joj glas, a onda, onda nisam znao što da joj kažem. "Možda je ipak bolje ustrajati", pomislio sam i spustio slušalicu.
Otada me više nije nazivala.

Uvečer nisam izašao van. Cijele sam besane noći razmišljao o tome što se to sa mnom događa. Otkuda sva ta zbrka, sva ta konfuzija? Nisam li se možda zaljubio? Ili sam možda opčinjen nizom morbidnih, neobjašnjivih i neočekivanih stvari kojima me jednostavno zasula? Ili, konačno, možda sve potječe otprije, od onih dana kada je još nisam poznavao? Odgovora nisam mogao pronaći. Možda je ipak najbolje da izjutra pozovem onog poznanika, ili da sam prošećem do "Compagnie Internacionale des Waggons - Lits".
Zaspao sam ujutro negdje oko šest sati da bih se probudio tek oko četiri poslije podne. Bunovan i umoran krenuo sam do telefona, podigao slušalicu i okrenuo nekoliko brojeva.
Priznajem, mislio sam nazvati poznanika, a nazvao sam nju. S druge strane nitko nije podigao slušalicu... Uzdahnuo sam, ostavio telefon, obukao se i izašao.
Sljedećeg dana pokušao sam ponovno. Ni taj put nitko se nije odazvao.

Te večeri obukao sam ponovno svoje najotmjenije odijelo i krenuo do njezine kuće na Gornjem gradu, ni sam ne znajući zašto to činim. Bio sam svjestan samo toga da je, eto, stari fijakerist imao pravo kada mi je dobacio da ću se vratiti.
Velika ulazna vrata bila su otključana. Ušao sam u predvorje u kojem nije bilo nikoga. Pozvao sam je jednom, drugi put - nitko nije odgovarao. Kuhinja je bila prazna, sobe također. Mir je remetilo samo kucanje velikog drvenog sata s klatnom. I onda sam, tko zna zašto, krenuo prema podrumu u kojem je, navodno, pohranila svog pokojnog gospodina muža. Polako sam se spuštao niz usko, smrdljivo stubište. Bila je takva tišina da mi se u trenucima činilo da čujem otkucaje vlastita srca. A onda sam se našao pred velikim metalnim vratima i pogledao kroz prozorčić. Otklopljeni lijes bio je još tamo, ali sada je bio posve prazan. Čudno, kamo li je mogao nestati leš?
Pogledam ponovno i primijetim da ni psa više nema unutra. Onda zažmirim, uvjeravajući se da je sve to optička varka, da ničeg nema, ali kad sam ponovno otvorio oči, stakleni je prozorčić još uvijek bio tu - opipljiv i neumoljivo stvaran.
Okrenuo sam se i izašao van. U predvorju me dočekala njezina pogrbljena sluškinja.
Što radite ovdje? Nikoga nema! Gospodin i gospođa su otputovali. Daleko, veoma daleko! Vlakom, spavaćim kolima, naime! Molim vas da smjesta odete!
Nikog više nema, a kuća se prodaje!

Htio sam je upitati nešto, zamoliti je da mi razjasni stvari koje su me mučile, ali me ona jednostavno izgura van i spusti veliku rezu na ulaznim vratima.
Što sam mogao uraditi? Vratio sam se kući, tješeći se kako ću sve ubrzo zaboraviti. Nije mi ni na kraj pameti bilo sve ono što će se još dogoditi.
Drugog sam dana veoma dobro večerao. Čak sam popio i dvije čaše crnog vina. Osjećao sam da ću se brzo smiriti i potpuno zaboraviti Lilianu. Navečer sam izišao i prošetao do željezničkog kolodvora gdje sam dugo buljio u cjenik karata do poznatih europskih gradova.
Moram nekamo otići, mislio sam, možda čak i dalje od Europe, možda čak u Sjedinjene Države. Čuo sam kako iz Genove dva puta tjedno odlaze brodovi za New York. Mislim da sam u džepu imao dovoljno novaca i za takvu avanturu.
Kada sam se vratio u Nikolićevu, učini mi se da je iz moje veže istrčao mladić nalik Lilianinu sinu. Moralo mi se pričiniti, uvjeravao sam se penjući se uz stubište. Pa ipak, stara me zebnja ponovno spopala. Što ako je to bio on? Što ako ga je ona poslala?
Na mojim ulaznim vratima bila je zataknuta ceduljica na kojoj je pomalo nevještim rukopisom pisalo DOBRO STE URADILI!
Znači, ipak je bio on!

Nisam ulazio u stan; znao sam da ponovno neću usnuti. Spustio sam se niz stubište i krenuo Zrinjskim parkom, da bih se uskoro našao pred "Palaceom". Iznutra se čula glasna plesna glazba. Malo sam se dvojio, a onda ipak ušao i stao na ulaz plesne dvorane. Bila je puna puncata. Na plesnom podiju parovi su se upravo gurali, parovi od kojih nijednog nisam poznavao.
U jednom trenutku primijetih Lilianu kako pleše s jednim prosijedim starkeljom. Trajalo je to sekundu, ili dvije, a onda su brzo nestali u vrtlogu plesača. Kao da me grom ošinuo; sanjam li ja to? Približim se na nekoliko koraka od podija i stanem je tražiti među plesačima. Nije je bilo; mora da sam se prevario! A onda je ponovno u jednom gotovo nemjerljivo kratkom trenu ugledam i ponovno izgubim. Bio sam izvan sebe od uzbuđenja. Uvučem se među plesače i počnem je tražiti, gurajući se bezobzirno kroz gomilu.
No, nisam je pronašao.

Vratim se potom do ulaza, oslonim na zid i obrišem maramicom čelo. Do mene je, u istom stavu, oslonjen o zid, stajao mladić koji se predstavljao kao njezin sin.
Bili ste kod mene? - prošapćem.

Da, dobro ste uradili što ste je ostavili na miru - odgovori on.

Ali ja, ja sam je ovaj čas vidio, tu među plesačima. Dva puta! - šaptao sam dalje, nadajući se da će mi on sve objasniti.
Da, ona je tu. Nikada nije mogla u potpunosti napustiti ovo mjesto gde je upoznala oca. Priznat ćete da dobro pleše. Prava majstorica!
Ali ona je otputovala, ona više nije u Zagrebu! On se tiho nasmije. - Jasno da je otputovala iz Zagreba... Ali ovo mjesto nije mogla definitivno napustiti. Zato ste je i vidjeli kako pleše...
No dobro, recite mi konačno je li ona ovdje ili nije! - ražestio sam se.

Jasno da nije. Otišla je, ali ovo mjesto nije mogla tako lako napustiti, zaboraviti... Zato ste je vidjeli. Bila je na tren ovdje, premda je otputovala daleko, daleko...
Ne mogavši više izdržati njegove dvosmislene gluposti, izjurio sam van na Zrinjevac. Bio sam na smrt uplašen. Tek što mi se učinilo da ću prebroditi krizu... tek što sam počeo prizdravi]ati, kad... kad, eto, sve ponovno...
Koračao sam jednom malom ulicom prema Aleksandrovu trgu. Gledao sam dolje u noge, u pločnik i tako uspio zamijetiti jedan mali osvjetljeni prozor potpuno u razini pločnika. Stao sam i posve nagonski zavirio u nj. Unutra, u malom neuglednom sobičku, koji je bio namješten tek s tri-četin komada trošnog pokućstva, sjedio je traljavo odjeven starčić i slušao glazbu koja je dopirala iz tuljca starog gramofona na navijanje. Glazba je bila veoma tiha i veoma sjetna. Starčić me primijeti i priđe prozoru. Zastidim se što tako bezobrazno tu s ulice zavirujem u njegovu sobu, u njegov privatni život.
Starčić, koga to, izgleda, nije smetalo, obrati mi se pretjerano ljubaznim riječima: - Dragi gospodine, čujete li tu tužnu šansonu? Govori o ljubavi, smrti i pogrebu. Zbog nje se ljudi ubijaju. Eto, svi moji su se ubili, a ja sam se uspio othrvati.
Slušam je iz dana u dan i borim se tako protiv nje. Poput Odiseja koji se borio protiv pjeva sirena. Slušam je i prkosim, to je moj veliki obračun sa sudbinom.
Slušao sam njegovu čudnu, nastranu ispovijed i polako se udaljavao od prozora. Još jedan luđak više, mislio sam.
Uplašen mojim uzmicanjem, starac mi dovikne: - Čekajte gospodine! Nemojte otići prije no što vas darujem. Jer, kao što je poznato, vi ćete biti ubojica! Pružao je ruku prema prozoru, gledajući me svojim tužnim i molećivim očima. Priđem, čučnem
i primim njegov dar. Bila je to britva s crnom drškom: pravi brijački rekvizit - opasan i oštar...
- Ali, što ću s tim?

Starčić se grohotom nasmije, zatvori prozor, a čas poslije isključi i svjetlo u svom sirotinjskom stančiću. Ponovno sam ostao sam. Sada s britvom u ruci - darom čudnog starčića. "Što li će mi još donijeti ova noć", pitao sam se.
Sat poslije pio sam u jednoj iličkoj gostionici. Nakon toliko godina umjerene apsistencije, ja sam pio ludo i neobuzdano poput pravog kroničnog alkoholičara.
Poslije pola noći, ne znam više zbog kojeg razloga, izbacili su me van, na onaj najklasičniji način nogom u stražnjicu! Slušajući svoju ludu, pijanu glavu, krenuo sam polako prema Gornjem gradu. Mislim da je taj put trajao veoma dugo, jer sam posrtao, gubio smjer, a često puta i padao.
Negdje nadomak njezine kuće primijetim kako me slijede dvije tajanstvene prilike. Spopadne me silan strah, tako da sam se uspio malko pribrati i djelomično istrijezniti. Morao sam im umaknut! Zađem za ugao i počnem trčati do prve veže, u čijem sam se mraku namjeravao sakriti. Uzalud, primijetili su me! Čuo sam im korake; strepio sam, čekajući ih u mraku ispred tko zna čijih vrata. A onda su ušli i upalili svjetlo. U tom trenu počeo sam povraćati sve ono vino koje sam te večeri ispio. Kada sam ispovraćao svu tu tekućinu, koja mi je poput kamena pala na ionako bolestan želudac, vidio sam da su dva progonitelja zapravo dva policajca u uniformama.
Prišli su mi, stavili mi lisice na ruke, a onda mi se jedan od njih obratio: - Hapsimo te zbog ubojstva Liliane Mesić! Nisam im ništa odgovorio, bio sam previše pijan i uplašen; znao sam da će prije ili poslije morati uvidjeti svoju zabunu, svoju glupu grešku. Tada su me na brzinu pretresli i slavodobitno izvukli britvu iz moga džepa. Čas poslije već su me vodili prema njezinoj kući. Vikao sam: - Čekajte, kamo me vodite! Policijska stanica je u drugom smijeru!
Jedan od policajaca me mune šakom pod rebra, što se pokazalo efikasnim. Ne samo da sam se još jednom pobljuvao, nego sam i zašutio.
I onda, onda su me uvukli u njezin stan, odveli niz one iste stube u podrum i prislonili mi glavu na mali prljavi prozorčić. Ono što sam ugledao bilo je jednostavno grozno.
Ona, moja Liliana, ležala je sva u bijelom u onom istom otklopljenom lijesu koji je, koliko sam ja znao, bio namijenjen njezinu mužu. Lice joj je bilo blijedo i nepomično, a na vratu joj se, unatoč slabom petrolejskom svjetla, jasno vidio trag smrtonosne rane, rez koji je očigledno potjecao od nekog veoma oštrog predmeta, najvjerojatnije od sječiva britve.
- Ali to nisam ja učinio! Osim toga, ona je otputovala! Pitajte sluškinju, pitajte njezina sina! Ne samo da je otputovala, nego je bila i na plesu u "Palaceu!" Ja to nisam mogao učiniti! Ja je zapravo volim!
Nasmijali su se, mora da su im moje riječi djelovale strašno glupo i nesuvisno.
Naredili su mi da šutim, a onda su me izveli van i poveli prema policijskoj stanici. Ponoć je već odavno prošla.
Kada smo prelazili preko Jelačić placa ja ugledam svoj poslednji spas, svoje staro utočište, koje sam toliko puta prokockao. Otrgnem se i s lisicama na rukama počnem bježati tako brzo da je to i njih iznenadilo. Časak ili dva nisu znali što uraditi, a onda su potrčali za mnom. Ipak, nisu me stigli. Mislim da su stali i zapanjeno gledali kako se u punom trku, s glavom izbačenom naprijed, bacam u stakleni, osvijetljeni izlog "Compagnie Internacionale des Vaggons - Litsa". Sjećam se još samo toga da su mi pred očima letjele tisuće staklenih krhotina, od kojih su mnoge parale i sjekle moje lice i moju odjeću. Potom sam izgubio svijest.
Kad sam se osvijestio, oko mene više nije bilo ni policajaca, ni poslovnice "Waggons - Litsa", ni Zagreba, ni jednog jedincatog poznatog mjesta. Sjedio sam krvavih obraza i sasječenog odijela u nekakvom bespreglednom prostoru. U blizini nije bilo ničeg, ni kuće, ni travke, ni drveta - jednom riječju ničeg osim prostora kojim je zavijao oštar ledeni vjetar. Ustao sam i okrenuo se. Preda mnom je stajao sivi zid, toliko visok da mu vrh nisam mogao dosegnuti pogledom. Bio je sačinjen od nekakvog glatkog kamena, tako da se vjerojatno nitko živ ne bi mogao uspeti uza nj.
Još jednom sam upravio pogled u vis, ne bih li procijenio koliko je zid visok, potom sam svrnuo oči ka tlu.
I tu, tu na tlu, ugledao sam jedan mali, sitni pravokutni predmet. Sagnuo sam se i podigao ga. Bio je to kartončić, karta zapravo, na kojoj je sitnim slovima bila otisnuta putna relacija, polazište i odredište, kao i cijena, a pri samom vrhu tiketa masnim je slovima pisalo "WAGGONS - LITS".


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:16 am



LJETNIKOVAC



BRUNOVA PRIČA: NEVJEROJATAN DOGAĐAJ


Još ni dan-danas ne mogu potpuno suvislo i bez drhtavice u glasu govoriti o događajima koji su se te svibanjske nedjelje, dvije godine prije rata odigrali u ljetnikovcu N. Vjerujte mi, ni dan-danas ne mogu a da se sa zebnjom ne prisjetim svega što se odigralo, premda je otada prošlo mnogo godina i premda je rat, koji je nedugo nakon toga izbio, svojim strašnim i zvjerskim licem trebao izbrisati, ili nekako neutralizirati sve ono strašno što nam se prije njega u životu dogodilo.
Za sve nas, koji smo gotovo u istom sastavu provodili svoj svibanjski odmor u ljetnikovcu N., bio je to kutak pun prisnosti, gdje ste bili sigurni da će, naravno, uz stalne goste, i sve ostalo svake godine ostati uglavnom nepromijenjeno: raspored pokućstva, posluga, kućni red, radno vrijeme bara i salona, i sve ostalo.
Uistinu, prekrasan je bio naš ljetnikovac i prekrasan je bio naš posljednji odmor u njemu, sve do kobnog dana kada se odigralo sve ono...
Za vrijeme rata, savezničke su bombe, iz tko zna kakvog razloga, razrušile do temelja staru zgradu. Zemljište je poslije raščišćeno i poravnano, a na mjestu ljetnikovca nalazi se sada veliki autokamp. Pričali su mi to, pokazivali mi slike, ali ja ipak više nikada nisam otišao tamo. Ne zbog straha, nego zbog tuge, zbog tuge koja se uvijek javi kada se prisjetim svih onih velikih ljubavi i prijateljstava, koja sam znao stvoriti u tih tridesetak dana što bi ih proveo u ljetnikovcu.
Te godine, zbog teške prometne nesreće, prestao je dolaziti jedan moj stari prijatelj, pa su u moju sobu, naravno, uz moj pristanak, doveli jednog mladog studenta tehnike, koji se predstavio kao Grabovski. I premda mi je već u samom početku djelovao vrlo čudno, na kraj pameti mi nije bilo da će počiniti takvu glupost,
bolje reći - takvu strašnu ludost! Znate, kada vam se čovjek, koji s vama djeli sobu - objesi, to ipak mora kompromitirati donekle i vaš ugled.
Grabovski je svakog jutra izlazio sa mnom na kupanje. Prolazeći kroz salon u mantilima za plažu, domahnuli bismo damama koje su pile svoju bijelu kavu, zatim ispili po viski, a potom krenuli k obližnjoj plaži.
Ja sam u tih nekoliko godina stekao glas prvog kupača, to jest onog koji prvi, gotovo u samu zoru, odlazi na kupanje. Moram priznati da mi je Grabovski odmah postao simpatičan, upravo zbog toga što je bez nagovaranja pristao sudjelovati u toj mojoj maloj "nastranosti".
- Ujutro je to najzdravije! - samo je to rekao i otada postadosmo nerazdvojni.

Sada ste jamačno pomislili kako je Grabovski bio staložena i mirna osoba, ali ne, upravo obratno, bio je to čovjek neobično napetih živaca, poput strune koja na blagi dodir zatreperi. O njemu niste mogli ništa doznati, osim da je student tehnike (i to, čini se, ne baš osobito uspješan). Ako biste pak navaljivali na njega pitanjima, znao bi potpuno zašutjeti i gotovo čitav sat nervoznim pokretima ruke bacati sitno kamenje u morsku vodu.
Njegovi napeti živci očitavali su se osobito u načinu na koji je čitao novine.
Uzeo bi čitati članak na prvoj stranici, zatim, nemajući strpljenja dovršiti ga, prelazio bi na onaj s druge stranice, pa zatim na onaj s treće i tako dalje, da bi se opet vratio na prvu stranicu. Preklapao bi tako i prelistavao novine i deset, petnaest puta, a zatim bi ih gužvao i bacao, baš kao da se boji da bi ih netko nakon njega mogao čitati. A novine su se u tim burnim predratnim godinama, morate i to imati na umu, čitale posve drukčije - mirno i staloženo, i s velikom nadom u kakvu povoljnu, optimistički intoniranu vijest.
Da je Grabovski uistinu neuravnotežena osoba potvrdilo se nekoliko dana nakon njegova dolaska, kada je išamarao nekog seoskog deliju, koji se usudio reći nešto na račun njegovih gospodskih naočala.
Debeli, jaki seljak stajao je nemoćno i gledao kako ga odvažni student šamara.
Bilo je nečeg zapravo ropskog, služničkog u seljaku, koji se, iako jači, bojao podignuti ruku na gospodina, i koji se već uplašio i same svoje brzopletosti kojom je dobacio ono o naočalama. Te iste večeri saznao sam da je Grabovski somnambul.
Cijelu je noć govorio nešto nerazgovijetno, zatim ustajao iz kreveta i dugo sjedio na njegovu rubu. Pa ipak, unatoč svemu tome, još mi je bio drag, ponajviše stoga što bi, zajedno sa mnom, već u sedam ujutru skakao naglavačke s visoke stijene u prohladnu morsku vodu. Da, uistinu smo nas dvojica bili prvi kupači te stoga prava meta dobronamjernih šala, ali i neskrivenih simpatija gostiju ljetnikovca. Slovili smo kao zgodni, kršni momci, jer sam i ja bio jedva tri ili četiri godine stariji od Grabovskog.
No, da će se Grabovski objesiti, na to doista tada još nisam mogao pomisliti!

Nakon deset dana provedenih u ljetnikovcu, ja sam upravo prestao ljubiti jednu užasno razroku kćer bogatog veletrgovca pokućstvom, koju sam upoznao prošlog ljeta i koja je, unatoč katastrofalnom pogledu, imala neobično lijepo oblikovane noge, a Grabovski se baš zaljubio u Katarinu, kćer poznatog bankara. O ljetnikovcu N. valja napomenuti da je bio otvoren samo gostima izuzetno debelih lisnica, te da svoju prisutnost (jer tada još nisam pripadao tom krugu ljudi) mogu zahvaliti svojoj bogatoj sestričini koja je... no, to bi ipak bila malo preduga i nezanimljiva digresija.
Katarina je bila djevojka jednako neobična kao i Grabovski. Moram priznati da sam se prije dvije godine mnogo trudio oko nje, ali mi ništa nije uspijevalo, osim što sam je privolio da jednom rano izjutra krene sa mnom na kupanje. Za vrijeme jednotjednog udvaranja nisam čuo ni jedne jedine riječi iz njezinih usta. Na kraju je ipak progovorila i tada sam joj, čini mi se, prvi i zadnji put čuo boju glasa. Rekla je kako užasno zaudaram po alkoholu. I tako je završila naša veza, to jest svi moji pokušaji da joj se nekako približim. Priznajem, bilo mi je vrlo žao i upravo zato ne govorim ništa o njezinoj izuzetnoj ljepoti. Ostavio sam sve, užasno se napio i pronašao još iste večeri jednu modisticu iz unutrašnjosti, koja ne samo da mi nije prigovarala zbog alkholnoga zadaha, nego mi je odmah dopustila da je odvedem u
šikaru iza ljetnikovca, koju smo mi mlađi gosti iz posve razumljivih razloga zvali "bračnom posteljom".
No, eto, Grabovskom je uspjelo osvojiti Katarinu. Kada sam se navečer znao vraćati sa šetnje ili partije karata u gostionici, koja je bile nekovrsni kulturni centar obližnjeg mjestašca, zatekao bih ih kako sjede zagrljeni u mraku, na klupi, ili na kakvom kamenu i nešto šapuću. Suzbijajući bijes i stežući šake žurio bih tada dalje, praveći se da ih nisam opazio. Kako je to uspjelo Grabovskom? Kako li je on, koji je djelovao poput pravog nespretnjakovića, uspio zavesti Katarinu, taj šutljivi, neosvojivi bedem?
A meni, meni je tada rekla da zaudaram po alkoholu!

Eto, tko bi tada u tim trenucima pomislio da će se Grabovski objesiti? Nitko, kažem vam, nitko!
Moram priznati da mi je ljubav između Grabovskog i Katarine izgledala poput neke dječačke, platonske idile, pa mu nisam mnogo ni zavidio, premda je moja taština bila donekle povrijeđena.
A potom, za koji dan, na moje veliko iznenađenje, Grabovski mi sam počne pripovijedati o najfantastičnijim, bestidnim detaljima onih radnji, koje su se između njih dvoje odvijale. Bilo je u njegovim riječima nekog cinizma i sadističkog uživanja, ali laži ne! Znao sam to odmah, Grabovski je bio čovjek koji nije mogao izustiti laž, jednostavno to nije bilo u njegovoj prirodi, a svaki je čovjek do kraja određen svojom prirodom. Ta on bi radije šutio no lagao. Znao bi tako ući navečer u našu sobu sav raskopčan i umrljan. Odmah se vidjelo da dolazi ravno iz "bračne postelje": izraz je bio već i on usvojio. Opisivao bi tada ljubavne pojedinosti, dok sam se ja smijuckao i jedva nekako prikrivao potpunu zbunjenost, zavist, što li?, uglavnom neki osjećaj koji me iznutra potpuno razjedao. Kaže on tako "Danas su njezine noge bile na mojim ramenima". Ili drugi put: "Da si samo mogao čuti kako je jecala kada sam je uzeo straga". Ili konačno: "Noćas ga je imala u ustima". Kako sada spojiti tu prozračnu, nijemu Katarinu, kojoj je onda prije dvije godine zasmetalo to što sam ja malko
zaudarao po alkoholu, sa svim onim što je Grabovski o njoj napričao? Kako to sada dovesti u vezu?
Viđao bih sada Grabovskog kako čitavo poslijepodne sjedi za stolom u perivoju ljetnikovca. Skupa s Katarinom, njezinim ocem i majkom. Jedno jutro, kada sam po običaju ustao vrlo rano, opazim da je krevet Grabovskog prazan, bio je, znači, ustao prije mene i nekamo otišao. Spremim se za kupanje, siđem dolje u salon i zatražim dupli viski. Tada mi, dok sam čekao, priđe vrlo otmjen gospodin, bolesna izgleda. Njegov sivi ten, crvene oči, raspucale usne koje je jedva pomicao i suhonjavi udovi odavali su uistinu krhko zdravlje. Neprestano se ljuljao kao da će se srušiti i ispričavao se kako mu se žuri, jer mora čim prije leći. Začudim se. Mora leći u sedam ujutro! Što li je onda dosad radio? Ta po njegovu izgledu ne bi se reklo da je negdje bančio. Zdravlje mu to ne bi dopustilo.
Grabovski neće danas s vama na kupanje, otišao je s Katarinom i njezinima na veliki sajam u S. Eto, toliko sam vam htio kazati - reče tihim, pomalo promuklim glasom nepoznati gospodin, neprestano se povlačeći nekamo u sjenu, bježeći pred zrakama sunca koje je počelo prodirati u salon. Slegnem ramenima i odvratim kako ću se onda jutros sam kupati. Neznanac mi tada priđe bliže i ja osjetim da će mi tek sada kazati ono zbog čega mi je prišao.
I recite mu - nekako poverljivo će on. - da se ne drži previše Katarine. Znate, ona nema baš odveć svijetlu budućnost. Verujte mi, ja to najbolje znam.
Ja mu kimnem glavom u znak povlađivanja, premda me to sve i nije osobito zanimalo, pa se okrenem i pođem prema plaži. Još sam brinuo za svoj renome prvog kupača. To se nije smjelo tek tako prokockati. Sljedećeg dana upozorim Grabovskog na neznančeve riječi, pa mu ga ukratko pokušam opisati. On se počne gromoglasno smijati.
Bio je Hildesheimer, vidio sam ga jedanput ili dvaput. Taj čovjek izlazi samo noću, danju uvijek spava. Priča neprestano o nekakvim velikim stvarima. Umjetnosti, humanizmu, moralu. Ponajviše pak o nepromjenjivosti ljudske prirode, što mu je, čini se, središnja tema. Upoznao se s nama na silu, reklo bi se samovoljno, jedne noći u
parku. Premda je sav nekako zagonetan i mističan, meni je neodoljivo smiješan. Nitko u ljetnikovcu ne zna ništa o njemu. Većina ga čak nije ni vidjela. Vjerojatno stoga što izlazi samo noću.
Prekinem ga nenadanim pitanjem voli li Katarinu. On je dugo šutio, a onda se pak odluči i odgovori: - Da je volim zar bih sve ono pričao?
Ali što je to onda mislio kazati o njezinoj budućnosti? Rekao je da ona nema baš najbolju budućnost.
Ta Hildesheimerova napomena o Katarininoj budućnosti najobičnija je besmislica - ražesti se Grabovski. - Zar bankarova kći može imati lošu budućnost? Još k tome tako lijepa? Mora da je lud taj stari Hildesheimer. Znaš li kako ga Katarina i ja zovemo?
Kako?

Nacereni mrtvac. Ha, ha, ha, zar nije to najbolja riječ za onaj njegov antipatični mrtvački osmijeh s jedva malo raširenim usnama?
Bio je tog dana uistinu veseo; čak ga ni upozorenje "nacerenog mrtvaca" nije moglo oneraspoložiti. I tko bi tada pomislio da će se objesiti? Da će se objesiti on - Grabovski!
Pojava tajanstvenog Hildesheimera nije unijela pomutnju u naše redove, naime, mi ga otada više nismo viđali. U brojnim, neobaveznim razgovorima s ostalim gostima ljetnikovca, u razgovorima na plaži, u salonu, baru i tko zna već gdje, nitko nije nijednom riječi spomenuo Hildesheimera, nitko ničim nije stavio do znanja da uopće i zna za njega.
Poslijepodne te svibanjske nedjelje, kada su se odigrali ti užasni događaji, koje i danas nosim u pamćenju, čak više od mnogih užasnih ratnih katastrofa, proveo sam razgledavajući vrlo derutne razvaline staroga dvorca, tri kilometra udaljene od našeg ljetnikovca. Dvorac je bio gotovo potpuno uništen za vrijeme prvog rata, i mene je pomalo čudilo kako se za sve to vrijeme, što sam ga proveo u ljetnikovcu, nikada nisam stigao poraspitati o prošlosti te ruševine. Stajao sam tamo na uzvisju i gledao
dolje naš ljetnikovac, koji se slabo razbirao sred guste borove šume. Malo dalje, vidjela se pješčana plaža i visoka stijena s koje smo se Grabovski i ja neumorno bacali u zapjenjeno more. Sve je bilo mirno i nepomično, samo su boje okoliša užasno treperile u vrućem zraku svibanjskog poslijepodneva. Dolazile su ljetne vrućine, u šestom i sedmom mjesecu ljetnikovac N. postaje prikladan medij za silaženje s uma - sve se zapali, zakipi od vrućine.
I tko bi tada pomislio da će se Grabovski objesiti?

Upravo negdje oko sedam uvečer našli smo se Grabovski i ja u sobi. Spremali smo se za večernji izlazak i on, na moje veliko veselje, predloži da iziđemo zajedno. Bio je vrlo dobre volje i prema onom što je govorio činilo se da je između njega i Katarine sve završeno. Ne krijući oduševljenje, predložim mu da odemo do gostionice, tamo izgubimo nešto novaca na kartama, a zatim da se u društvu seoskih djevojčura, čestito izopijamo. On pristane, trebala je to biti večer našeg izmirenja, premda se uopće nismo svađali. Žena koja je stajala između nas sada je polako napuštala bojno polje. Tada doista nisam uopće sumnjao u to da ćemo se Grabovski i ja i dalje sastajati svake godine u našem ljetnikovcu. Prekoputa naše sobe nalazila se soba Katarine i njezinih roditelja. Oko pola osam začuli su se iz te sobe tihi jecaji, zatim jedva nešto čujniji bolni uzdasi. Grabovski i ja začuđeno se pogledasmo: Što li se to događa? Njezini su roditelji u to vrijeme uvijek u šetnji. Grabovski naglo problijedi i izađe iz sobe. Naravno, prepustio sam njemu samom da sve sredi, ta nakon one večeri Katarina i ja ne samo da nismo razgovarali, nego se nismo čak ni gledali. Kao da jedno za drugo nismo ni postojali.
Najednom se vrata naše sobe otvore i Grabovski bez riječi dotetura do svoje postelje i sruši se na nju. Izgledao je kao mrtvac, blijeda, potpuno blijeda lica, plavih usana i prozirnih, zacakljenih očiju.
K vragu, Grabovski, što si to vidio? - upitam ga i poletim prema njemu. On se samo okrene potrbuške i počne povraćati po podu. Isuse, izgledao je kao da se vratio iz paklenog grotla! Jednu riječ nije mogao izustiti. Poslije, u ratu, vidio sam izbezumljena lica roditelja nad mrtvom djecom, vidio sam lica ljudi pod vješalima,
ali tako, tako nešto kao lice Grabovskog nikada nisam vidio. Polijem ga kantom vode, a on samo bulji u strop. Zatim ga još jednom polijem. Soba je izgledala užasno: njegove bljuvotine, isprolijevana voda... Na koncu ga dobro išamaram i nabijem mu grlić boce s konjakom u usta.To ga je osvijestilo i on me bez riječi povede prijeko u Katarininu sobu. Vrata su bila širom otvorena i pravo je čudo kako netko već nije ušao unutra. Ta ja sam se barem četvrt sata bavio obeznanjenim Grabovskim. Uistinu, imao sam što vidjeti! I danas mi je teško opisati čitav taj grozan prizor, pa ću ga stoga iznijeti svega u nekoliko riječi. Katarina je ležala na svom krevetu polugola, to jest, imala je na sebi samo grudnjak i tanku bluzicu. Naravno, bila je mrtva. Na vratu joj se vidjelo nekoliko uboda koji su najvjerojatnije potjecali od škara što su ležale na podu. Inače, čitav vrat, grudi, košulja, sva krevetnina, sve je to bilo upravo okupano krvlju. Tko li je mogao počiniti takav strašan zločin?
Treba odmah obavijestiti direktora ljetnikovca, policiju - rekoh sav uzbuđen.
Međutim, Grabovski se već iza mene skljokao na pod i ostao tamo sjediti, leđima oslonjen o zid. Tupa pogleda buljio je nekamo kroz prozor.
Dalje se sve zbivalo onako kako se to inače i zbiva, mogli bismo reći, po protokolu. Obavijestio sam direktora, ubrzo je došla i policija, zajedno sa svojim šefom i liječnikom-mrtvozornikom. Katarinine roditelje smjestili su u jednu rezervnu sobicu, no oni, naravno, te noći nisu oka sklopili. Zatim smo skoro svi redom davali izjave šefu policije i što se tu govorilo, ja naravno ne znam, kao što uostalom nikada nisam ni saznao tko je počinio ubojstvo. Jer, objašnjenje Grabovskog bilo je uistinu isuviše fantastično. A što biste drugo mogli i očekivati od jednog somnambula prenapetih živaca, koji je možda čak, bio i zaljubljen?
Šef policije sjedio je u sobi direktora ljetnikovca i pojedinačno nas ispitivao. Ja sam bio drugi ili treći po redu, naravno, ako se još dobro prisjećam. Dakako, govorio sam istinu, čistu i svetu istinu koju sada i vama govorim. I čini mi se, svojom sam izjavom potpuno skinuo sumnju s Grabovskog, jer, priznat ćete, dosta je toga upućivalo na to da bi on mogao biti ubojica.
Oko pola noći sve je bilo okončano pa smo Grabovski i ja mogli leći. Bio sam strašno iscrpljen te mi je ubrzo uspjelo usnuti. Međutim, činilo mi se da sam tek zaspao, kad me Grabovski probudio. Osjetih njegove ledene, hladne ruke koje su me drmusale.
Što je bilo? - upitam ga jedva otvarajući kapke koji su mi se od umora skoro zalijepili.
Odlučio sam ti ispričati što se zapravo dogodilo. Ni šefu policije se nisam usudio kazati pravu istinu. Nitko mi ne bi vjerovao, a nećeš najvjerojatnije ni ti. No ipak...
I evo što mi je ispričao. U posljednjih nekoliko dana opazio je kako se Katarina sve više udaljava od njega. Kao u nekom hipnotičkom transu govorila je neprestano o nekom starijem čovjeku magične privlačnosti. Uskoro je Grabovski shvatio da to nije nitko drugi nego Hildesheimer, "nacereni mrtvac", kojega je svega jedanput ili dvaput vidio. No, to ga nije pogodilo, jer Katarinu, premda to nitko od nas koji smo ih znali ne bi rekao, uopće nije volio. Dakle, odlučio je od svega dignuti ruke. I što je vidio kada je ušao u Katarininu sobu? Hildesheimer je ležao pokraj nje zubiju zarivenih u njezin vrat, dok se ona previjala i grlila ga. A njezini uzdasi nisu bili uzdasi boli nego sladostrašća. I onda je njezina užasna, opčinjavajući erotska igra odjednom prestala: očito, bila je mrtva. Hildesheimer je podigao glavu i dok mu se još krv slijevala niz bradu, reče: - Ne možete ništa protiv svoje prirode!
Ono što je Grabovskog najviše zapanjilo bilo je to da je u Hildesheimerovu glasu bilo neke pritajene boli i tuge, nečeg neobjašnjivo dirljivoga.
Pravio sam se kao da mu vjerujem i nekako ga uspio smiriti. Ipak, dugo je još drhtao i cvokotao zubima da bi tek oko tri ili četiri izjutra zaspao. Sljedećeg jutra nisam više bio prvi kupač. Vrlo dugo sam spavao, to jest sve dok me oko devet nije probudio tresak na vratima. Probudim se, protrljam oči i pogledam naokolo. Krevet Grabovskog bio je prazan, a na vratima je stajao policajac. Bio je ogroman, zakrilio je čitava vrata naše sobe. Čekao sam da progovori, a on je, kao da se igra sa mnom, šutio i čekao da ja prvi progovorim.
Što je, do đavola, što trebate? - izderem se na njega.

Šef policije vas očekuje dolje u direktorovoj sobici. Grabovski se jutros oko šest objesio dolje u praonici - reče policajac pomno iščekujući moju reakciju.
Tko bi pomišljao da će se Grabovski objesiti? Hitro sam se obukao i krenuo za policajcem. Šefa policije zanimalo je je li Grabovski noćas o čemu razgovarao sa mnom.
Što sam mogao napraviti, sve sam ispričao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:17 am




KOHOVA PRIČA: NOĆNI PRIJATELJ


Jeste li ikada išta čuli o kozmičkoj glazbi, o skladnim galaktičkim i planetarnim simfonijama koje su posljedica beskonačnog, pravilnog gibanja nebeskih tijela? Ili, ako već nemate tako istančan sluh i tako dalekosežnu imaginaciju jeste li barem ikada u životu poslušali glazbu prirode? Onu pravu glazbu još nepomućenu rogobatnim krikovima atonalne civilizacije. Jeste li ikada zapazili da šum valova može katkada nositi u sebi uzburkanu, herojsku dimenziju, koju jedva da možete naći u najboljim Beethovenovim simfonijama? Drugi pak put, taj isti šum valova, pomiješan s cilikom cvrčaka, poprima svečanost sitne, prštave madrigalske linije.
Eto, ljetnikovac N. bio je upravo takvo mjesto - transverzala svih mogućih prirodnih orkestracija i inkantacija, pravi i potpuni medij za razmišljanje, tada, sred one ratne halabuke i zveckanja oružjem, uistinu prava rijetkost. I upravo zbog toga, svake bih godine u mjesecu svibnju spakirao stvari i otputovao u ljetnikovac N., gdje sam tri do četiri tjedna mogao mirno razmišljati o svojim stvarima i pomalo sređivati tekstove koje je već jednom trebalo izdati.
Inače, vjerujte mi, nije bilo ničeg odvratnijeg od društva koje se svake godine sastajalo u ljetnikovcu - uvijek jedni te isti deformirani, degenerirani aristokrati, buržujski punoglavci s debelim lisnicama i sisate kokote. Muka da vas spopadne od tih ispraznih i trivijalnih fizionomija! Čovjek jednostavno nema hrabrosti izaći van u
pol bijela dana, jer zna da će ih neprestano gledati. Stoga ja, već trećeg ili četvrtog dana preobrnem dan u noć, pa počnem izlaziti noću, a spavati danju. I sve je onda u najboljem redu. Ne samo da mi mozak počne bolje funkcionirati, nego mi se i probava popravi. U tim mojim noćnim šetnjama pratila me je inače jedina srodna duša koju je čovjek tamo mogao zateći, neki Hildesheimer, koji je valjda iz svojih privatnih razloga, baš kao i ja, spavao danju, a izlazio samo noću. No, o njemu poslije!
Vjerojatno se već pitate kakvi su to ljudi obitavali u ljetnikovcu N., kakve su to strašne nakaze bile da smo ih Hildesheimer i ja morali zaobilaziti na tako drastičan način - izlazeći samo noću. No, eto nekoliko grotesknih portreta tih dičnika.
Najviše su mi išla na živce neka dva, očito maloumna mladića, koji su već ranim jutrom odlazili na kupanje, vjerojatno u želji da steknu status ljetnikovačkih lakrdijaša, što im je u priličnoj mjeri uspijevalo. Zamislite, koje li slave: biti lakrdijaš lakrdijaša. Njihovo je društvo bilo svima dosadno. Neprestano su pričali o sportu i drugim trivijalnostima, napuhivali i napinjali svoje mišiće i uglavnom čitavo vrijeme provodili u dotjerivanju svog izvanjskog izgleda, ne bi li se dopali priglupim sisatim kćerima raznoraznih bankara, trgovaca i tvorničara. Potom je tu bio neki škrti Židov, koji je svaki razgovor završavao besmislenim riječima kao primjerice: "Židovstvo će trijumfirati na terenu samoga Reicha", ili "Gospodo, Weltliteratur je u ozbiljnoj krizi". Sjećam se još dobro, bila je tu i kći nekog poznatog bankara, guščica od koje su napravili mit šutljive, ezoterične sirene. Proveo sam s njom u društvu tek nekoliko minuta i ona je uistinu bila veoma šutljiva, ali isključivo stoga što njezina primitivna glavica nije nikako mogla suvislo izreći više od dvije, tri riječi.
No, dosta o svemu tome, jednostavno, ja nisam nikakav mizantrop, nego samo čovjek koji želi imati svoj mir, svoje pravo na tiho i neprimjetno življenje ispunjeno razmišljanjem, i koji stoga mrzi svakog onog tko mu u tome neopravdano smeta.
Dakle, ono o čemu ću vam pričati jest moje prijatno, ali pomalo zagonetno noćno prijateljevanje s Hildesheimerom.
Hildesheimer je bio povisok čovjek, otmjena držanja, plemenitih crta lica i vrlo elegantno odjeven. Kosa mu je bila tek malo prosijeda, ali mu je ta prosjedost vrlo dobro pristajala. Ten mu je doista bio prilično loš i boležljiv, dok su mu oči uvijek bile zakrvavljene. Očito, patio je od kroničnog konjuktivitisa. A usta, usta je uvijek tako lijeno i nevoljko otvarao, baš kao što čine ljudi koji se stide pokazati svoje pokvarene zube. No, najčudniji je u Hildesheimera bio njegov način govora. Nikada niste bili na čistu s onim što je govorio. Kao da se svaki njegov iskaz sastojao od čitavog spleta podzemnih tokova koji su se račvali u tisuće smjerova. I upravo kad vam se činilo da ste onu temeljnu liniju uspjeli uhvatiti, njegove bi riječi krenule u nekom sasvim drugom smjeru. Stoga ih ja, naravno, neću moći točno reproducirati, premda ih se još vrlo dobro sjećam.
Za mene je najimpresivniji bio razgovor koji smo vodili one nedjelje kada se odigralo ono senzacionalno umorstvo, nakon kojeg se u ljetnikovcu ni o čemu drugom nije pripovijedalo. Doista, taj razgovor čini završnu kariku u našem poznanstvu.
Nekoliko dana nakon ubojstva ja sam se vratio kući u unutrašnjost; sljedećeg sam ljeta već bio mobiliziran i Hildesheimera više nikada nisam vidio. Tko zna što li se s njim dogodilo? Ne vjerujem da je preživio rat; ta bio je tako krhka zdravlja i imao slabašnu, upravo nevjerojatno malu želju za životom. Možda sam ga upravo zato i volio, zato što je uvelike posjedovao nešto što sam i sam želio posjedovati - tu nezainteresiranost za život. Jer, istinu za volju, na dnu svih mojih rezignacija buktala je neutaživa žed za životom, za njegovim najrazličitijim oblicima i manifestacijama.
Sjedili smo tog popodneva već od četiri sata u mračnoj podrumskoj prostoriji ljetnikovačkog bara. Oboje smo tog dana rano ustali, pa smo u mraku barskih prostorija čekali da padne noć. O, koliko smo Hidesheimer i ja voljeli noć, to magično carstvo mraka gdje ustreptali duh, pod tinjavom svjetlošću punog Mjeseca, naslućuje nedokučive tajne Apsoluta! Hildesheimer je bio osoba koja se uvijek vrlo nepovoljno izražavala o suncu i danjem svjetlu uopće.
Sa starog gramofona čula se tiha glazba koju nisam odmah prepoznao. Toga sam popodneva, naime, bio veoma smeten, nepribran, nekako mislima odsutan...
Ne prepoznajete još? - upita me Hildesheimer i nasmije se gotovo ne otvarajući usta.
Još i dan-danas se pitam zašto se stidio pokazati zube. Glazbu nisam prepoznao. Bila je to, kako mi je poslije rekao, Mahlerova "Četvrta simfonija". U posljednjem stavku vokal je pjevao sanjariju o nebeskom životu. Pogledam sugovornika i ugledam suze u njegovim crvenim, zapaljenim očima. Je li Mahler bio krivac?
Sanjarija o nebeskom životu - ironično će i s gorčinom u glasu - Vjerujete li u to da su pojedinci upravo jednom čeličnom logikom Svevišnjeg isključeni iz mogućeg nebeskog života? A ovaj pomalo dječački nevin glas najeklatantniji je izraz njihova pomalo naivna sna o raju. Sna o nebu, sna o vječnosti.
Ne razumijem vašu zabrinutost za vječnost - odvratim mu.

No, hajde u nekom spekulativnom, da tako kažemo, filozofskom smislu. Tako sam mislio.
Što sam mogao odgovoriti Hildesheimeru? Rekao sam mu kako sam ja doduše ateist, ali smatram da nebeska vrata nisu zatvorena ni za jednog iskrenog pokajnika. Pri tome mi je bilo pomalo i neugodno jer sam govorio tako kao da pretpostavljam da je on nekakav pokajnik s tamnom i nerazgovijetnom prošlošću.
Ne, to nije tako! - usprotivi se on. - Istina je da se i najveći zločinac, pokaje li se iskreno, može nadati nebu, ali postoje pojedinci koji su unaprijed isključeni iz čitave te igre, bez obzira na to jesu li veliki zločinci ili veliki dobročinitelji.
Priznajem da sam se našao u priličnoj nedoumici, jer za tako nešto dotada nisam čuo. Moje se iznenađenje poveća kada mi Hildesheimer reče da i sebe smatra jednim od takvih, koji o raju mogu sanjariti samo na Mahlerov način, ali ga ugledati nikada neće. Naravno, raj ne treba gledati pogledom, koji je pomućen folklornim,
literarnim ili biblijskim predodžbama, raj je potpuno apstraktna kategorija, govorio je Hildesheimer, dovodeći me sve više i više u nedoumicu.
Ipak, priznat ćete, bilo je ugodnije provoditi vrijeme s njim, negoli, recimo, s onim momcima što su rano ujutro odlazili na kupanje.
Naručio sam dupli konjak. Hildesheimer nije mogao ništa piti. Neprestano je pogledavao na sat. Još jednom ga ponudih pićem, no on se ispriča kako u sedam mora uzeti lijek. Onda će piti, reče i nekako se zagonetno nasmije, opet ne otvarajući usta. Zatim počne svoj dugi monolog: - Vidite, dragi moj Koh, vama mogu kazati istinu. Ja vam pripadam, da tako kažem, jednoj vrlo nečasnoj profesiji. Ili, nečem što nadilazi okvire onog što nazivamo profesijom, nečemu što je mnogo šire. Naravno, ja tu svoju profesiju nisam sam odabrao, ona mi je već ranije bila namijenjena i protiv toga se nije dalo ništa uraditi. Što možete učiniti protiv svoje prirode? Očito ništa! I vidite, meni je sada dosta svega toga, ja se upravo nalazim pred velikom odlukom. Ha, ha, mislim pobijediti vlastitu prirodu. A kako se priroda može pobijediti? Bijegom u nepostojanje? Ha, ha, ha! Ne mrštite se Koh, ne govorite mi da sam defetist, kukavica, bjegunac pred stvarnošću! Ta shvatite, čovječe, velika je to stvar, usprotiviti se svojoj vlastitoj prirodi.
Nisam u potpunosti razumio smisao njegovih riječi, čak me je bilo i pomalo strah pitati ga za objašnjenje.
Pokušat ću vam razjasniti, dragi moj Koh. Zabavimo se pretpostavkom da postoje vještice, što je, naravno, praznovjerje - jednom riječju glupa izmišljotina...
Mahler ga je sada ponovno uzbudio i njegovo se lice jedva primjetno zgrči.

Eto, ako postoje vještice, onda je u njihovoj prirodi to da, recimo, uništavaju usjeve ili prouzrokuju kakav pobačaj i tome slično. Jesu li krive one, ili onaj koji ih je stvorio i odredio im prirodu? I što te jadnice mogu uraditi protiv svoje prirode? Ništa dragi moj Koh, ništa! No, ne mislite, Koh, da su moje riječi pune bunta i poruga Stvoritelju, jer ja, naime, ništa ne znam, pa tako ne mogu ni prosvjedovati protiv nečeg o čemu ništa ne znam. To je sve samo more čežnje, baš kao i Mahler.
I tada mi se učini da se Hildesheimer zapravo šali. Bilo mi je čak pomalo neugodno što to nisam prije zapazio. Nasmijem se i potapšem ga po ramenu. Iz njegova se elegantna kaputa podigne oblak prašine. On uzvrati osmijeh, opet jedva razmičući usne. Sada smo ponovno mogli razgovarati o nešto jasnijim temama, i uistinu, iz njegova glasa ubrzo nestane one dosadašnje patetike. Govorio je nešto o politici, napadao germanski vampirizam i kukastu nacističku klaonicu, zatim smo prešli na umjetnost i filozofiju. Začudo, Hildesheimer nije toliko mrzio društvo koje se okupilo u ljetnikovcu, čak se pomalo čudio meni koji sam, po njegovim riječima, iz sušte mizantropije pretvorio noć u dan. A on, on je živio noću opet zbog volje prirode. "Ništa ne možete protiv svoje prirode!" - bila je, shvatio sam to uskoro, omiljena Hildesheimeova krilatica.
Debeli, uznojeni konobar donese mi još jedno piće, a zatim ode otvoriti mali ventilacijski prozorčić u dnu dvorane. Svježi nas zrak povrati. I tada se dogodi pravo malo čudo, nekoliko je šarenih leptirića uletjelo unutra u mračni bar. Napustili su svjetlo i uletjeli u mrak da bi sjeli Hildesheimeru na ramena. Ostali su tu kao zalijepljeni, dugo mašući krilcima.
Čudno, vole vas leptiri!

Hildesheimer slegne ramenima. Leptiri su još bili na njemu. Zatim će: - Čitali ste vjerojatno bajke? Vidjeli ste kako tamo postoji čudesno dvojstvo između princeza i žaba. Žaba je uvijek neki alter ego princeze. Neprestano se te, pomalo dosadne, princeze pretvaraju u žabe i obratno. Tako isto mi i leptiri. Zar niste čuli da su leptiri i
... - ovdje zastane kao da se malo zaletio. No, ja nisam inzistirao ni na čemu. Rekao sam da sam toga dana bio potpuno smeten, nepribran... Unatoč svoje znatiželje nisam htio dosađivati Hildesheimeru, kao što on nije dosađivao meni.
Nakon nekog vremena, on ustane i priđe gramofonu, upita konobara "Smijem li?", a zatim polako namjesti ploču da se ponovno okreće.
Činio mi se sada taj Mahler mnogo uzbudljivijim nego prije. Sada sam, u pravom smislu riječi, ulazio u tu glazbu. Utapajući se u njoj, zaboravljao sam svoje tekstove, ljetnikovac i sve ostalo. Iznenada me prene njegov glas: - Izgleda mi da
Mahler izuzetno povoljno djeluje na vaše raspoloženje. Vidite, i na mene je glazba uvijek neobično snažno djelovala, čak mi se čini da sam u njoj doživio tu vrstu katarze, o kojoj sam vam govorio. Možda mi je baš ona i ucijepila ovo nezadovoljstvo, ovu čežnju. Eto, i danas se nalazim pred nekim čudnim zidom u koji se bojim pogledati, pred djelom koje ću najvjerojatnije i nehotice učiniti, baš zbog podlosti vlastite prirode. To vam dolazi isto kao i napad epilepsije. A poslije, poslije jedva da se ičeg sjećate. Pa ako ikada o meni dočujete nešto ružno, opravdajte me, molim vas, ovom predivnom Mahlerovom glazbom. Kažite sebi, ako već nećete imati kome drugome, kažite Hildesheimer je volio tu simfoniju! Bit će to dovoljno opravdanje, nekome važnije od čitave beskonačne Božje milosti.
Zatim smo se prepustili glazbi koja nas je odnosila iz ovog smrdljivog bara nekamo daleko u noć, nas velike poklonike Tmine, Hildesheimera i mene. I u toj kozmičkoj Pranoći rađala se nova, prvotna, astralna glazba, podarena samo našem sluhu, Hildesheimerovu i mojemu.
I danas se često puta autom odvezem na mjesto gdje je stajao naš ljetnikovac, koji je još za rata do temelja razrušen. Izvučem vreću za spavanje i prostrem je točno na onom mjestu gdje se nekada nalazio bar. Legnem potom i razmišljam do kasno u noć. Sada se ovdje nalazi autokamp, sve bruji od automobilskih sirena, divlje buke s plesnog podija, gitara uz koje mladež provodi večer, tako da se ona profinjena, gotovo čarobna glazba prirode više ne može čuti, glazba zbog koje sam svake godine posjećivao ljetnikovac, glazba sred koje sam mogao razmišljati o svojim tekstovima što su izgorjeli za vrijeme rata.
Oko pola osam Hildesheimer ustane i izjavi kako mora gore u sobu popiti lijek. Oprosti se sa mnom i reče kako se sada, po svoj prilici, dulje vrijeme nećemo vidjeti, jer se on, kako je kazao, nalazi pred jednom velikom odlukom. Ne znam što nas je toliko vezalo, ta vidjeli smo se tek nekoliko puta i među nama nije bilo ničeg što bi se moglo okrstiti nekim prijateljstvom, to jest nekom dubljom prijateljskom vezom.
Hildesheimer je otišao i ja ga više nikada nisam vidio. Dakle, Hildesheimer je te večeri otišao zauvijek. Zatim je došla čitava ona parada oko ubojstva šutljive kokote,
parada u kojoj su figurirala ona dva naduta mladića. Pričalo se nešto i o navodnom Hildesheimerovu udjelu u svemu tome. Čak sam i ja dao dvije izjave. Jednu nakon ubojstva, a drugu nakon pozerskog samoubojstva onog mladića.
Ne znam kako se zvao, ali čini mi se da je imao neko poljsko prezime.
Naravno, u obje sam izjave namjerno izbjegavao sve ono za što sam pretpostavljao da šef policije neće razumjeti, dakle sve dijelove našeg razgovora koji su bili iole suptilniji. Kazao sam samo da smo dugo pričali o Mahleru i njegovoj "Četvrtoj simfoniji". Kao što sam i mislio, šef policije nije pokazao ni trun zanimanja za Mahlera. On je u potpunosti pripadao društvu iz ljetnikovca N.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:17 am



PRIČA ŠEFA POLICIJE: SAMOUBOJICA IZ STAROG DVORCA


Ma koliko vam se to činilo neskromnim s moje strane, slučaj Katarine Kriškove i Ivana Grabovskog, jedan je od rijetkih u mojoj dugogodišnjoj praksi, koji je do dana današnjeg ostao nerasvijetljen. Međutim, danas mislim da je spomenuti slučaj ipak prilično logičan u sebi, pa čak i objašnjiv, ali ne onako kako to iziskuje jedan kriminalistički pristup. Dakle, da pojasnim, kada danas iz perspektive od tridesetak godina odmaka gledam na predratne događaje u ljetnikovcu N., posve mi je jasno da je riječ o osobitom supernaturalnom fenomenu o kojem u službeni dosje ne valja ništa napisati, osim ako se čovjek ne želi izvrgnuti poruzi i podsmijehu. Stoga sam dosje ostavio nezavršenim, ne unoseći u njega ništa od ovog što ću vam ispričati.
Liječnik i ja dolazili smo u ljetnikovac dva puta. Prvi put u nedjelju oko osam i trideset uvečer, nakon ubojstva Katarine Kriškove, a drugi put u ponedjeljak oko osam izjutra, kada su pronašli obješenog Grabovskog.
Prve smo večeri ispitali čak dvadeset dvije osobe, drugi dan još četrnaestoricu. Svi iskazi bili su gotovo bezvrijedni, naravno osim njih nekoliko, koji su upućivali na nevjerojatnu prirodu čitavog slučaja.
Za vreme saslušavanja, u nedjelju uvečer, Grabovski gotovo da nije mogao prozboriti ni riječ. Mucao je nešto, bio sav smeten, uzbuđen, padao je u nesvijest i konačno, umalo mi ispovraćao stol. I premda su mnoge stvari upućivale na to da bi on mogao biti ubojica, ja sam bio gotovo stopostotno uvjeren da on to nije. Debeli šef ljetnikovca nije bio ni od kakve koristi, jedino je vrlo ljubazno ustupio svoju kancelariju kao sobu za ispitivanje. No, to mu je bila dužnost! Svaki je svoj bezvrijedni iskaz prekidao molbom da mu pomognemo kako njegov ljetnikovac zbog ubojstva ne bi došao na zao glas. Na kraju je čak i zaplakao.
Stanoviti Bruno Krlek, inače čudak kojeg su svi ismijavali zbog manije ranojutarnjeg kupanja, dao je veoma vrijedan iskaz koji je skinuo svaku sumnju s Grabovskog. Njih dvojica čuli su oko pola osam uvečer uzdahe i jecaje koji su dopirali iz sobe Katarine Kriškove. Grabovski je otišao u njezinu sobu i vrlo se brzo (za nekoliko minuta) vratio. Tako su dvije stvari postale sasvim očite. Prvo: u sobi Katarine Kriškove događalo se nešto neobično i prije negoli je u nju ušao Ivan Grabovski. Drugo: u tom kratkom vremenskom roku Grabovski nije mogao ubiti djevojku, ukloniti tragove krvi sa sebe i vratiti se natrag. Ne, Grabovski nije bio ubojica!
Koh, čudni mizantrop, koji potpuno, baš u svemu pripada bratiji što se svake godine okuplja u ljetnikovcu, neprekidno je brbljao o večeri koju je proveo s nekakvim Hildesheimerom s kojim je pripovijedao o Mahleru. Naravno, mene uopće nije zanimalo tko je taj gospodin o kojem su pričali, što je Koha izgleda i veoma razočaralo. Čini mi se da je otada postao za trunku veći mizantrop. Negdje oko pola osam Hildesheimer je napustio bar i otišao u svoju sobu popiti lijek. Čudi me kako tada još nisam obratio veću pažnju na tog Kohova prijatelja.
Roditelji Katarine Kriškove neprekidno su plakali. Od njih se moglo saznati samo to da su večer proveli šetajući i berući cvijeće. Išli su čak gore do ruševina starog dvorca...
Nakon toga ostao sam potpuno sam u direktorovoj sobi. Ostale sam ljude saslušao na brzinu, unaprijed osjećajući da od njih neću ništa saznati. Čekao sam
policajca i liječnika koji su ostali gore u sobi Kriškovih, tražeći moguće polazište od kojega bi krenula istraga. Meni su bila dovoljna dva, tri letimična pogleda da bih shvatio kako u toj sobi nema ničeg zanimljivng za mene, naravno, osim onih škara, koje su najvjerojatnije bile corpus delicti.
Opustio sam se u direktorovoj fotelji i naručio da mi iz bara donesu bocu Merlota. Glava me užasno boljela, činilo se da će prsnuti.
Uskoro se vratio liječnik: sve je bilo jasno, žrtva je iskrvarila zbog uboda u vrat. Ubodi su bili naneseni, čini se, udarcima škara, koje su nađene na podu.
Međutim, bilo je potrebno da se djevojka prebaci u bolnicu, gdje će se obdukcijski utvrditi točan uzrok smrti i podrijetlo uboda.
Kako bi bilo, doktore, da sada sve ostavimo na miru i vratimo se u grad? - rekoh nakon četvrte čaše. Doktor, naravno, pristane i mi se brzo smjestimo u džip. Iza nas su išla velika bolnička kola s tijelom nesretne djevojke. Bila je topla ljetna noć i džip je užasno skakutao preko loše kamene ceste. Do grada je bilo nešto više od sedam kilometara. Gore na brežuljku, okupane svjetlom punog Mjeseca, nazirale su se ruševine starog dvorca. Tada mi nešto sijevne glavom, neka tanana i još nejasna misao zbog koje sam poslije sve uspio shvatiti. Upitam iznenada liječnika, zna li kome je pripadao dvorac? On nije znao, a ja sam se još dobro sjećao babinih priča o neobičnim stanarima dvorca, koji je razrušen za vrijeme prvog rata. Bila je to obitelj s neuobičajenim, čini mi se, njemačkim prezimenom. Sutra se valja propitati! Najbolje će biti kod fratara, ta oni znaju sve o prošlosti ovoga kraja.
Drugo smo jutro dobili vijest o samoubojstvu Ivana Grabovskog, što su mnogi protumačili kao priznanje. No, meni je bilo jasno da odgonetka mora biti drugdje.
Ispitao sam bez ikakve volje nekoliko ljudi i naravno - ništa nisam saznao. I tad sam se iznenada sjetio jučerašnje Kohove izjave da je Hildesheimer otišao u pola osam u svoju sobu kako bi popio lijek. Pozvao sam brzo direktora i upitao ga tko je taj Hildesheimer. Direktor je očajno slegnuo ramenima i rekao da takvog gosta uopće nemaju. Pozvao sam tada Bruna Krleka, čovjeka s kojim je pokojni Grabovski dijelio sobu.
Nije li vam Grabovski noćas nešto pričao? - upitam ga oštro.

On se odmah nekako smekša i počne pričati, premda se nekoliko puta ispričavao kako je sve to užasno glupo i neozbiljno, sve to što mu je Grabovski ispričao. Grabovski je, naime, te noći probudio Bruna i ispričao mu sve ono što je zatajio meni. Kada je ušao u sobu Katarine Kriškove zatekao je tamo spomenutog Hildesheimera zubiju zarivenih u devojčin vrat. Katarina se uopće nije opirala, već je, prema riječima Grabovskog, u svemu tome uživala.
Brunov iskaz unio je u čitav slučaj mnogo više svjetla, ako ne bi bilo pravilnije kazati - mraka!
S vampirizmom se u svojoj praksi nikada nisam susreo. Imao sam posla i sa sodomijom, i s dva slučaja nekrofilije, ali s vampirizmom se doista nisam sreo.
Vjerojatno je Hildesheimer, ako je priča pokojnog Grabovskog bila istinita, bio manijak-vampir, bolesnik čiji su porivi upravo užasni i neshvatljivi.
Ali, odakle li je samo banuo taj Hildesheimer? Nitko živ, osim Bruna i Koha, nije znao ništa o njemu. Naravno, potraga za njim završila je bez ikakvih rezultata.
Dugo sam se dvojio treba li pretpostavku o Hildesheimeru kao ubojici odbaciti, ili je još jednom razmotriti. Kako smatrati ubojicom nekoga čije se postojanje uopće ne može utvrditi? Što ako Bruno laže? Što ako je i Grabovski lagao? Ta bio je mjesečar, a takvi ljudi ponekad ne razlikuju san od zbilje.
Oko dva poslijepodne ponovno sam se našao s liječnikom. Zamislite što mi je ispričao! Rane na vratu umorene djevojke nisu poticale od škara nego od zubiju. I to od vrlo dugačkih, snažnih očnjaka neke životinje. Najvjerojatnije psa ili vuka.
Vukova u našem kraju nikada nije bilo, a u ljetnikovcu su se nalazila samo dva psa, naravno vlasništvo ljetnikovačkih gostiju. Pinč i pudlica. Ni pinč ni pudlica nemaju tako snažne očnjake da bi mogli prouzročiti tako dubok ujed. Osim toga, oba psa, ako vam to nije smješno, imala su neoborivi alibi - bili su u šetnji sa svojim gospodarima.
Sve to navodilo me da prihvatim kao istinitu izjavu Brune Krleka. Međutim, ako je sve to istina, onda je jednako tako istina da je Hildesheimer pravi vampir! I
zašto se Grabovski onda objesio? Očito, on nije bio ubojica, i prema Bruninoj izjavi, nije čak ni volio Katarinu. Zašto se ubio? Čitav prizor, fantastičan i dijaboličan zbog svoje okrutnosti i stravičnosti očito je slomio njegove prenapregnute živce.
Toga sam popodneva svratio i do starog samostana, gdje mi je jedan redovnik prilično detaljno ispričao povijest staroga dvorca. U dvorcu je živjela obitelj čudaka sa, za ove krajeve, neobičnim njemačkim prezimenom - Hildesheimer!
Sve je sada bilo jasno, no ništa se nije moglo dokazati. Zamislite u kakvom bi se položaju našao jedan šef policije da za ubojstvo optuži vampira! Bilo je bolje i razumnije čitav slučaj vješto zataškati. Tako smo i učinili. Dosje o slučaju Katarine Kriškove i Ivana Grabovskog za godinu i pol dana bio je zatvoren. Međutim, to nije kraj čitavog slučaja. Mnogo godina poslije, zbila su se još dva događaja koja su me često puta dovodila u dvojbu treba li se i dalje baviti kriminalistikom ili se prebaciti u sfere okultnih znanosti.
Jednog ljeta, čini mi se 1956. ili 57. potražio me u uredu stariji gospodin koji je želio razgovarati sa mnom. Jedva sam u njemu prepoznao onog Koha, koji je jednu čitavu večer proveo s tajanstvenim Hildesheimerom. Pričao mi je sada opširno o njemu i njihovu razgovoru, ne spominjući više Mahlera oko kojeg se onda toliko zaintačio. Saznao sam tada sve o Hildesheimeru, o njegovoj neobičnoj navadi da izlazi samo noću, o velikoj dvojbi pred kojom se nalazio, i o jedva vidljivim suicidnim aluzijama koje su izbijale iz njegova govora. Koh ni tada nije imao pojma o tome tko bi taj Hildesheimer mogao biti. Došao je jednostavno do mene hoteći nešto saznati o svom slučajnom prijatelju; htio ga je još jednom sresti. Bilo je nečeg u Hildesheimerovoj prirodi što ga je sve te godine neodoljivo privlačilo. Nisam mu mogao pomoći, pa smo se uskoro rastali, nenadano kao što smo se i sreli. Moram priznati, dugo me mučila ta pomisao da se Hildesheimer bavio mišlju o samoubojstvu.
Drugi događaj o kojem bih vam htio pričati možda je stravičniji od svih prijašnjih. Dvije godine nakon mog susreta s Kohom, započeli su radovi na restauriranju starih ruševina dvorca. Među gustim žbunjem koje se ispreplelo svud
okolo porušenog kamenja pronađen je uski hodnik koji je vodio u obiteljsku grobnicu nekadašnjih vlasnika građevine. U grobnici je pronađen otklopljen skupoceniji lijes u kojem se nalazio kostur sav u raspadanju. Iz njegovih rebara stršao je zašiljeni kolac dugačak oko pola metra. U mjesnim novinama izišla je i fotografija neobičnog otkrića. Uz to se mnogo pisalo, onim dobro poznatim novinarskim, senzacionalističkim stilom, o starom običaju ubijanja vampira. Naravno, sve se to povoljno odrazilo na turizam koji je jedini izvor zarade u našem kraju. No, ono što su svi zanemarili, bila je veoma zanimljiva činjenica da su ruke kostura pronađene u položaju koji je jasno pokazivao da si je dotična osoba najvjerojatnije sama zabila kolac u grudi.
Eto, upravo zbog toga kazao sam u samom početku da je taj nerazjašnjen slučaj meni u potpunosti jasan. Toliko jasan da u službenim dokumentima nisam smio ništa napisati. Ili, možda se ipak i ja varam, možda je sve bilo mnogo običnije i prozaičnije? Tko zna, no sada je sve to samo dio nejasne i mutne prošlosti u koju ne valja previše dirati, da se u njezinu grotlu ponovno no probude njezini vampiri, fantomi i demoni.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:17 am



ŽIDOVSKI VLAK



Točno u pola pet sat je počeo nemilosrdno i bezobzirno zvoniti. Otežale glave i bolnih udova odgurnem polako pokrivač i zagledam se kroz prozor u mračnu ulicu.
Zbog mraka i jutarnje magle nije se gotovo ništa vidjelo. Nakon dugog i upornog gledanja mogli biste zamijetiti tek po koji žižak žmirkave ulične rasvjete. Bilo je pravo zlo zimsko jutro i termometar je sigurno pokazivao nekoliko stupnjeva ispod ništice.
A glava, glava kao da mi je bila prepuna kamenja... Umoran, pospan, jednostavno prebijen, krenuo sam kroz mrzli jutarnji zrak prema željezničkom kolodvoru. Od prekomjerne količine alkohola što sam ga sinoć ispio, kao i od tko zna koliko popušenih cigareta, činilo mi se da će mi u jednom trenu prsnuti utroba.
Želudac me toga jutra uistinu mučio i ja sam s vremena na vrijeme zastajkivao, premišljajući kako bi bilo najpametnije vratiti se kući i prespavati ovaj dan. Službeno putovanje u S. i nije bilo toliko službeno da ne bi moglo nekoliko dana pričekati. No, nakon desetak minuta ipak sam se dovukao do stare, sumorne kolodvorske zgrade, kupio putnu kartu i krenuo prema trećem peronu gdje su obično postavljali kompoziciju za S. Na kolodvoru je vidljivost bila još manja - samo mrak i magla pomiješana s dimom zahuktalih lokomotiva. Kako sam zapravo ušao u taj sablasni vlak ni danas ne znam! Uglavnom, ja sam u taj vlak sjeo ni ne pomišljajući da nešto nije u redu.
Vagon u kojem sam se obreo bio je jedan od onih starih, predratnih vagona, u kojima nema odvojenih kupea, nego se čitava njegova unutrašnjost sastoji od četrnaest do osamnaest drvenih klupa koje su okrenute jedna nasuprot drugoj. Bio sam donekle zadovoljan činjenicom što se nalazim sam u čitavom vagonu, pa mi tako nitko neće moći smetati kojekakvim bezveznim razgovorima, koji se obično vode među dokonim putnicima. Osim toga, moći ću u miru prospavati kakva dva, tri sata.
Naslonim se što sam udobnije mogao i pokušam zaspati. Želudac se i dalje javljao. Trebao sam popiti nešto žestoko u kolodvorskom restoranu, pomislim i u isti mah začujem kako još netko ulazi u vagon. Nisam otvarao oči, pravio sam se da spavam. Nakon nekoliko minuta vlak se lagano pomjeri, a zatim krene lupkajući i poskakujući po staroj pruzi tako monotono da mi je veoma brzo uspjelo zaspati.
Kad sam se probudio bio je već dan. Vlak je polako vozio kroz nekakav sumorni zimski pejzaž. Magle je nestalo, ali je sada polako padao gust snijeg koji se odmah topio na mokroj zemlji. Točno nasuprot mene sjedio je čovjek-putnik, koji je u vagon očigledno ušao nešto poslije. Bio je to sitan čovjek od kakvih pedesetak godina. Na sebi je imao dugi dotrajali kaput sive boje, kaput s kojega su visjeli konci i koji je na nekoliko mjesta bio opasno rašiven. Oko vrata je imao crveni šal koji je bio toliko izlizan i uprljan da vam je trebalo podosta vremena kako biste uočili njegovu pravu boju. Na koljenima je držao izgužvan masni šešir smeđe boje, šešir koji je čitavoj toj slici dodavao stanovitu dozu tuge. Mislim da ništa čovjeka ne može toliko dirnuti kao stari masni šešir. Mali siroti čovečuljak bio je osim toga neobrijan i neošišan. Gledao me malenim, radoznalim, zrikavim očima, čekajući da prvi progovorim.
Želudac nije prestao boljeti. Morat ću sljedećeg tjedna kod liječnika, krajnje je vrijeme, pomislim i iz unutarnjeg džepa izvadim cigarete, kresnem šibicu i duboko povučem dim. Čovječuljak nasuprot mene smiješno je cupkao u ritmu kojim se klatio ovaj stari, pretpotopni vlak. Sada i on izvuče iz džepa kesu s duhanom i služeći se novinskim papirom smota jednu debelu cigaretu. Zatim zaište vatre. Postane mi najednom neugodno, kako se samo nisam sjetio ponuditi ga. Ta njemu bi sigurno prijala moja fina, gradska cigareta. Zapalim mu.
On povuče nekoliko dimova i zapilji se kroz prozor u krajolik koji je promicao.
Tad primijetim da nismo sami u vagonu. Na neudobnim drvenim klupama sjedilo je još nekoliko ljudi. Pomislim kako bi već bilo vrijeme da se ta starudija od vagona povuče iz prometa. Nakon nekoliko trenutaka pričini mi se da mi je moj suputnik
odnekud poznat. Samo otkud? Stanem kopati po glavi sva lica i imena ljudi koje sam samo površno i na brzinu znao, ali do odgovora nisam mogao doći.
Nešto poslije stari i ja stupimo u razgovor, u razgovor koji je u takvim prilikama obično neminovan, jer je nekim nepisanim pravilom jednostavno propisano da u vlaku razgovarate s najbližim suputnicima. I u razgovoru mu ja natuknem kako mi se čini da ga odnekud poznajem.
Začudila me odlučnost kojom je otklonio tu mogućnost.

Ne, sasvim je sigurno da ste se prevarili! Vi mene ne poznajete i sasvim je sigurno da se sve do sada nismo sreli. Vama se samo pričinilo da me poznajete jer ste me jednostavno zamijenili s nekim. Tako se ljudi često prevare...
Složio sam se s njim. Bio je doista u pravu, ljudi se često puta prevare, često puta nekog nepoznatog zamijene s osobom koju poznaju. Zatim on nastavi: - Moric Abramović! Vidite ni ime vam moje ništa ne govori. Priznajte da nikada niste čuli za Morica Abramovića.
Doista, za Morica Abramovića još nisam bio čuo.

Pazite, ovo je zanimljivo, sasvim slučajno došli smo do jedne stvari koja je, u neku ruku, moja opsesija, ili čak bolest. Ako vas zanima mogao bih vam o tome kazati koju riječ.
Ne sjećam se je li me zanimalo, ali sam mu odgovorio potvrdno. I tad je on počeo pričati o toj svojoj opsesiji tihim, jedva čujnim glasom, kao da se radi o tajni, ili kao da se boji da bi netko od ostalih putnika mogao čuti. Zapalimo svaki po cigaretu. Nisam se prevario, njemu je doista prijao moj "Kent".
Negdje prije desetak godina, kad sam se vratio iz logora, u koji sam bio interniran kao poljski Židov, meni se počelo događati baš to o čemu sam vam pričao. Zamjenjivao sam ljude. Idem tako ulicom i ugledam svog poznanika tog i tog... A kad mu priđem shvatim da sam se.prevario i da je preda mnom neka nepoznata osoba.
No, pa to i nije nešto neobično. I meni se to često puta događa. Pa, eto, i vas sam sada očigledno zamijenio s nekim drugim!
On ugasi cigaretu i zagleda se prema blatnim poljima. Zatim, kao da govori samom sebi, nastavi: - Ipak je bilo u tome nešto čudno. Ja sam vam, naime, uvijek vidio mrtve ljude, znane pokojnike, samo sam njih zamjenjivao. Uđem tako u neki lokal i u dnu sale ugledam svog starog prijatelja Andreja Blovsteina. Viknem od radosti i onda krenem ka njegovu stolu, a potom se iznenada sjetim da je Blovstein još 1943. zaglavio u logoru. Poslali su ga tamo jednog proljetnog dana na kupanje kojem se toliko veselio. Priđem bliže i vidim da sam se doista prevario. Koso crveno svjetlo, naročit položaj strančev, te još mnoge okolnosti učinile su da u njegovu liku ugledam lik pokojnog prijatelja.
Zanimljivo! Ali i to bi se dalo objasniti. Možda bi psihoanaliza... - zastanem malo, stideći se što sam upotrijebio riječ kojoj čovjek sigurno ni ne zna značenje.
Ostavite psihoanalizu po strani! Reći ću vam kako je to dalje teklo pa ćete i sami uvidjeti da ta posrana psihoanaliza nema s tim nikakve veze. Iz godine u godinu omaške koje sam pravio bivale su sve češće.
Nekako prije pet godina svakog bi mi se dana događalo da sretnem po jednog ili čak po dva mrtva prijatelja. I vrijeme prepoznavanja bivalo je sve dulje i dulje.
Sada sam morao tim začuđenim i doista nedužnim ljudima prići na korak razdaljine da bih se uvjerio kako se ne radi o mojim mrtvim prijateljima, nego o sasvim slučajnim prolaznicima.
Sigurno ste u logoru izgubili živce, što je posve razumljivo. Zbilja, u kojem ste logoru bili? - upitam ga stežući rukama trbuh ne bih li nekako odagnao neugodnu bol.
Ostavite i logor! Nema to previše veze s logorom!

Ja sam ipak i dalje inzistirao na rastrojenim živcima bivšeg logoraša, što je njega malko i naljutilo. On je, izgleda, imao svoju interpretaciju svega pa je mirno nastavio: - Kroz neko vrijeme počelo se događati nešto još čudnije. Sada sam znao dulje vrijeme, iz dana u dan, nalijetati na jedne te iste ljude. Naravno, kao u pravilu, bili su to uvijek mrtvi logoraši - Židovi i Poljaci, ljudi s kojima sam podijelio
nekoliko najtežih godina života. Najbolniji se događaj zbio prije tri godine kada sam sasvim slučajno naletio na Soniu Schenberg.
Tko je Sonia Schenberg? - prekinem ga iznenađen.

Sonia Schenberg je bila medicinska sestra u mom mjestu. Bila je pet godina mlađa od mene. Deportirali su nas istim kamionom, baš onoga dana kada je slavila trideseti rođendan. Nju... nju sam ja potajno volio, a da ona o tome nije imala pojma. Završila je jadnica u jednoj od onih zloglasnih kuća lutaka. Znate, u besplatnoj javnoj kući za njemačke oficire. Tko zna je li uopće ima ikakav grob? Najvjerojatnije ne!
Eto Soniu sam sreo negdje prije dvije i po godine na groblju u našem mjestu - nastavljao je Moric Abramović. - Hodala je nekako pognuto i plakala. Taj lik, taj glas, te kretnje, sve je to bilo njezino. Tek kad sam joj prišao i primio je za ruku kojom je pokušavala otrti suze, vidio sam da sam se prevario.
I jeste li je otada češće viđali?

Stari se gorko nasmije i upali još jednu cigaretu.

Viđao sam je otada i dva do tri puta dnevno. Vidite, jedna je stvar čudna u tome. Ja sam se, naime, polako počeo osjećati ugodno među svim tim stvarima. Čak me je i onaj tren, kada bih otkrio da se ne radi o mrtvoj, davno već mrtvoj osobi, nego o nekom bezveznom strancu, počeo žalostiti.
Otkuda vam tako morbidne misli?

Mladiću moj, ničeg tu nema morbidnog. U svim tim prokletim logorima nestali su ljudi koje sam volio, koji su bili dijelovi mene. A ja ja sam ostao sam u svijetu kojem uopće i ne pripadam. Vidite, meni se nakon svih tih tobožnjih susreta sa Soniom Schenberg počelo činiti da je moje mesto uz njih te da je sav ovaj postlogoraški život samo san, samo ružan i tragičan san.
Ne, vi pripadate ovom svijetu, a vaše tlapnje i priviđenja samo su san koji morate odagnati...
On se nasmije. Moje su riječi predstavljale optimizam koji za njega nije imao nikakva značenja.
Nisu to tlapanje! Uskoro, kroz godinu dana točnije, shvatio sam da se ne radi ni o tlapnjama, ni o priviđenjima. Te godine ja gotovo da i nisam sreo nekoga tko me ne bi podsjetio na kojega mrtvog prijatelja ili poznanika. Naokolo mene vrvjeli su sve sami mrtvaci - u gostionicama, na ulici, u kazalištu. Ja sam se jednostavno vraćao svom svijetu, svijetu iz kojeg sam prije deset godina pomalo nepravedno izašao. No, jedna mi je stvar smetala...
Meni već postane neugodno od njegove šašave i morbidne priče, pa ga prekinem baš u trenu kada se vlak zaustavio na jednoj manjoj stanici.
Oprostite, ali kada dolazimo u S.?

Na moje pitanje on se nekako zagonetno nasmije. Tada mi još nije htio kazati da taj vlak uopće ne vozi za S. Zatim nastavi priču u kojoj je sve više uživao.
Smetala su mi ta prepoznavanja, ti trenuci kada bih otkrio da čovjek kojeg sam ugledao nije ni Danijel Barash, ni David Alterman, ni Ruta Brzeska, nego neki sasvim nepoznati prolaznik. Smetala su mi ta gorka buđenja koja su me sprečavala da stupim u kontakt s mrtvacima koji su me napustili prije toliko godina.
Sada je stari stao gnječiti svoj ionako uništeni šešir. Ruke su mu drhtale i po čitavu mu se ponašanju dalo zaključiti da upravo dolazi na red veliki trenutak njegove priče.
Prije godinu dana ja sam na velikom stočnom sajmu u B-u. sreo Arama Kowalskog, koji je proveo dvije godine sa mnom u istoj logorskoj baraci. Sjedio je za jednim stolom i jeo kuhane kobasice. Krenem do njegovog stola i sjednem mu sučelice. Dugo sam ga gledao netremice, iščekujući onaj tren kada ću shvatiti svoju zabludu. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. To je doista bio Aram Kowalsky koji je 1944. tragično završio u krematoriju. Znači, vrata drugog svijeta bila su otvorena, mogao sam doći u neposredni kontakt s mojim mrtvim prijateljima. A sve ono što se događalo prije toga bila je samo predigra, samo polagana priprema za taj veliki trenutak. I otada više nije bilo onih mučnih trenutaka osvještenja.
Kako, hoćete reći da ste sretali prave mrtvace?
Da, iz dana u dan sve više i više. Sada mi se ponekad znalo pričiniti da na ulici ugledam neku nepoznatu osobu, no kad bih joj se približio uvidio bih da se radi o jednom od mojih brojnih poznanika koji više nisu u životu. Dakle, stvari su se na neki način obrnule. Da, uskoro me potpuno okružilo to slatko carstvo mrtvih, carstvo kojem i sam pripadam i u koje uskoro odlazim.
Želudac me sada užasno bolio. Osjećao sam da ću uskoro povratiti. Vani je snijeg još uvijek zasipavao nekakve sumorne pejzaže, a sunce odbijalo pojaviti se iz gustih olovnih oblaka. Vlak uskoro ponovno stane na jednoj maloj stanici.
Da, prijatelju, a i ovi tu putnici su moji stari logorski prijatelji. Vidite, onaj tamo s brkovima je Isak Alterman, ona tamo je njegova žena Ruta. U kutu sjedi Jiri Nedomansky koji je 1943. izdahnuo pod njemačkim kundacima. Svi su oni tu sa mnom, u istom vagonu, na istom putovanju.
Ali, zašto oni putuju u S.? Što će oni tamo, njihove je mjesto na groblju?

Kakav S. mladi čovječe! Ova kompozicija vozi nas na jedno mnogo ozbiljnije putovanje. Nego, sada dok smo još u stanici, bilo bi najbolje da izađete. Možda poslije neće biti vremena!
Osjetim kako mi se nešto diže u želucu i izjurim van. Dugo sam povraćao u nekakvom šumarku iza stanice. Dugo i bolno, sve su mi suze na oči navirale. I baš kada sam bio gotov začujem otegnuti krik lokomotive i šištaj pare.
Potrčim ka pruzi. U stravičnim oblacima dima i pare, vlak je napuštao stanicu. Izgledao je kao golema metalna neman koja se zaputila u mjesto u koje se nikad ne stiže. Posred pruge stajao je moj mali putnički kovčeg. Netko ga je izbacio napolje. Najverovatnije stari Moric Abramović.
Sada sam uspio malo bolje razgledati stanicu na kojoj sam napustio vlak. Bila je to zapravo samo jedna mala kućica, gotovo u raspadu. Sva vrata i prozori bili su zakriveni daskama, a preko table s imenom stanice bile je povučeno nekoliko bijelih crta.
Očigledno, stanica već dosta dugo nije bila u uporabi. Uskoro se od nekuda doklati nekakav pijanac u finom kožnatom kaputu. Stajao sam s kovčegom u rukama i promatrao ga. Drhtao sam od hladnoće.
Kamo vozi ovaj vlak? - upitam ga.

Kakav vlak? - čudio se on dok se klatio na klecavim nogama.

Pa, ovaj što je upravo otišao iz stanice. Nećete reći da niste vidjeli vlak što je upravo otišao?
Ah, klonite se šale. Ta nema tu nikakvog vlaka. Ova je pruga zbog nerentabilnosti zatvorena već više od sedam godina. Ha, ha, kažete vlak! Nema nikakvog vlaka, nema vlaka već godinama - nasmije se on i potegne dobro iz boce koju je držao u džepu kaputa.
Hoćete li malko? - ponudi me on.

Zapiljim se u njega. Što li to priča? Nema vlaka!? Ta čime li sam ja dovde došao? Razumljivo, pijan je kao zemlja pa priča gluposti.
Pogledam smjerom stare, u travu zarasle pruge. Učini mi se da su se dolje na obzorju još vidjeli mali oblačići dima koji su morali proistjecati iz sablasnog židovskog vlaka Morica Abramovića.
Taj se vlak sada nalazio na jednom, uistinu neobičnom putovanju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Klasici na ekranu-Goran Tribuson

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu