Made in U.S.A.-Tribuson

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:22 am



Roman Made in U.S.A. svakako je jedna od najznačajnijih Tribusonovih knjiga, koja mu je donela afirmaciju i učinila jednim od najintrigannijih i najčitanijih pisaca na ovim prostorima...

Protagonist ovog lucidnog Tribusonovog romana je propali advokat koji doživljava čudne anegdote s jednim neobičnim čovekom našeg porekla, ali s američkim pasošem. Posebno su zanimljivi njihovi razgovori o sličnostima između ovdašnjeg i američkog načina života i pogleda na svet... Wolf, dakle, dolazi sa ostvarenim „američkim snom", koji mu se na temelju vlastite egzistencije već ogadio. S druge strane je Politeo, koji sanja o Americi kao zemlji dembeliji koja ga čeka otvorenih ruku, jer je njegov san o U.S.A. formiran na osnovu video i filmske kulture... Još jedna provokativna i uzbudljiva knjiga, kroz koju Tribuson, kao sjajan romansijer, na univerzalan način govori o našoj lakovernosti i lakomislenosti, željama i snovima, slabostima i strastima...

Nije mogao ništa uraditi, baš ništa! Oduvijek je pretpostavljao da u tom svijetu, gdje ga okružuju sve sami ravnodušni stranci, može bez ikakvih moralnih dvojbi prešutjeti, ili izdati svakoga, a sad, sad eto, kad je nabasao na Amerikanca koji nije Amerikanac, na Židova koji nije Židov, Na Wolfa koji nije Wolf, sad ne može uraditi ništa pod milim bogom što bi odmrzlo ovu nepodnošljivu situaciju i dalo događajima nužni zamah.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:22 am




- Evo - reče - ključeva od dvije velike dvorane pokućstva; evo ključeva od srebrna i zlatna posuđa koje ne služi svaki dan; evo i od željeznih blagajni u kojima je moje zlato i novac; evo ih od kovčežića u kojima su moji dragulji i evo ključa koji otvara sve sobe. Ovaj mali ključić, to je ključ sobice koja je na kraju duga hodnika u podrumu; sve otvarajte i svuda idite; ali vam zabranjujem da uđete u tu malu sobicu, i zabranjujem vam to tako da nema toga što ne biste mogli očekivati od moga gnjeva kad biste je ipak otvorili.
Charles Perrault, Modrobradi
1.

Bilo je oko deset uvečer kada je Nikola Politeo skinuo s jeftinog gramofona domaće proizvodnje Berliozovu Fantastičnu simfoniju u izvedbi Bostonske filharmonije pod ravnanjem razbarušenog i muzički sasvim nekonvencionalnog Japanca Seijia Ozawe i odložio je u policu s nevelikim snopom long-plejki. Ugasio je potom cigaretu, što je dogorijevala na rubu pretrpane pepeljare i upalio novu. Razmišljao je nekoliko časaka o tome kako bi bilo zgodno da možda još jednom presluša "Put na stratište", ili bar "Vještičji sabat", a onda je, odustavši, prišao prozoru, razgrnuo zavjesu i ponovo osjetio nelagodu. I ove večeri neznanac je stajao dolje ispod osvijetljenih prozora.
Napolju je padao gust snijeg, tako gust da se druga strana Prilaza JA jedva nazirala. Uskovitlane pahuljice djelovale su pomalo izvještačeno, podsjećajući Politea na umjetni snijeg iz holivudskih filmova četrdesetih godina u kojima su se scenografi i majstori specijalnih efekata trudili da kemijska mećava bude što raskošnija. Neznanac je stajao dolje na pločniku ispred kuće i strpljivo podnosio prosinačku hladnoću i snijeg koji mu je dobrano zabijelio kapu i ramena. Već treću večer dolazi pred ovu dvokatnicu i strpljivo stoji krijući lice i namjere. Politeu, koji je bio filmofil, budio je sasvim određene filmofilske asocijacije. Neznančeva crna vunena kapica, primjerice, podsjećala ga je na onu kakvu je Jack Nicholson nosio u "Letu iznad kukavičjeg gnijezda", smeđi kožni kaput s krznenim ovratnikom bio je navlaš kao onaj što ga Dennis Weaver nosi u seriji u New Yorku, a hlače od crnog rebrastog samtasta... nije li baš takve hlače nosio Brando u "Posljednjem tangu u Parizu".
Ali tko zna koga to čeka i koga to traži neznanac u odjeći iz različitih američkih filmova, pokušavao se nekako smiriti Politeo i nadvladati zebnju što ga je hvatala zbog neznančeve sasvim misteriozne upornosti. Pred kuću ti može sasvim nekažnjivo doći bilo tko; no kad to čini danima, onda imaš pravo biti uznemiren i pitati se zašto to čini. Netko skloniji panici zacijelo bi već pozvao »nadležne drugove« da temeljito propitaju neznanca što to radi svake večeri pod tuđim prozorima, ali Politeo to nije učinio iz dva razloga. Prvo, zbog toga što nije gajio baš osobitu ljubav prema
»nadležnim drugovima«, a drugo i zbog toga što je ta kuća imala dva kata i šest stanara, pa nije mogao sa sigurnošću znati da tip u McLoudovu kaputu stoji baš ispod njegova prozora.
Donekle smiren takvim pretpostavkama, spustio je zavjesu i polako krenuo prema hladnoj kuhinji, nadajući se da će u malom priručnom hladnjaku, koji je u svijetu kućanskih aparata predstavljao neku vrstu oldtimera, otkriti kakav zaostali komadić hrane iz tako prolaznih »boljih trenutaka«. Otvorio je škripava vrata i ustanovio da se u unutrašnjosti hladnjaka nalaze samo boca piva, kutija lošije makedonske riže, plastična bočica polupotrošenog senfa i konzerva albanskih dimljenih jegulja.
Albanska konzerva bila je jedina relativno jestiva stvar u čitavom hladnjaku, ali kako se u stanu sasvim pouzdano nije nalazio niti jedan jedini otvarač za konzerve, zalupio je Politeo vratima hladnjaka i vratio se u sobu.
Prišao je prozoru i sa zadovoljstvom otkrio da je neznanac otišao. Da se kojim slučajem dolje na pločniku nisu nazirale duboke stope u snijegu, pomislio bi da mu se sve učinilo ili usnilo. Ovako, ponadao se bar da je neznanac definitivno otišao, pa je prišao gramofonu da namjesti drugu ploču: Allegretto iz Beethovenove Sedme u izvođenju Berlinske filharmonije i mađarskog asa Ferenca Fricsaja. Allegretto je sadržavao nešto od one pompeznosti kakvu obično imaju posmrtni marševi i Politeo shvati da mu u kasnim večernjim satima ipak više odgovara koloplet snoviđajnih slika što se kovitlaju Berliozovim petim stavkom. No, kako je već ležao na neraspremljenom krevetu s jeftinom cigaretom u ustima, odustane od mijenjanja ploče i utone u Allegretto, glazbu kakvu bi najradije odabrao za svoj eventualni sprovod.
Nikola Politeo bio je četrdeset dvogodišnji pravnik koji je iza sebe već imao jednu propalu odvjetničku karijeru, propalu odvjetničku kancelariju i sijaset propalih stvari, što već pomalo svjedoči o propalom i potraćenom životu, ili bar o pacerski odigranom prvom poluvremenu. Bio je ratno dijete, dijete oca koji je zabunom obukao jednu od pogrešnih uniformi na ovom prostoru, što sinu nije osiguralo neku od boljih startnih pozicija. Uostalom, možda je osnovna pogreška Nikole Politea bila
njegov izbor, odluka koju je donio u višim razredima gimnazije, odluka da postane pravnik i u nekoj hipotetičnoj budućnosti otvori samostalnu odvjetničku kancelariju. Već u ranoj mladosti bio je neurotična, nestaložena i hipohondrična osoba, tako da je njegova jedina odvjetnička prednost, na žalost posve fiktivna - bila slavno odvjetničko prezime koje je nosio. Kada je 1968. uspio otvoriti kancelariju u prizemlju vlastite kuće, ta mu je okolnost, odnosno zabuna što je iz nje proizašla, pribavila nekoliko slabije informiranih klijenata, koji su kasnije ozbiljno zažalili što gospodin odvjetnik nije onaj Politeo koji je branio Josipa Broza, nadbiskupa Stepinca i akademika Dedijera.
Uza sve nevolje koje bi bile i kasnije ubile njegovu odvjetničku praksu, Nikola Politeo bio je rođeni pehist, jedan od onih kojima kruh namazan maslacem redovito pada na nepovoljnu stranu. Možda se uzrok tom »pehizmu« nalazio u njegovu karakteru, jer je Nikola Politeo bio narav koja se nikako nije mogla složiti ni sa zahtjevima okoline, ni sa zahtjevima društvene i političke prakse, a bogme ni sa svojim vlastitim zahtjevima, ukoliko to ne zvuči previše paradoksalno. Jedni takve ljude nazivaju crnim ovcama, drugi bijelim vranama, treći namćorima ili gunđalima; Politeu je vrlo dobro pristajao svaki od ovih atributa.
Napravivši nekoliko sitnijih gafova, koji su mogli imati politički karakter i težinu, počeo se pomalo naivno i samodopadno držati disidentom. Da nije disident, ispostavilo se vrlo brzo kad je s razočaranjem u duši ustanovio da ga nitko ne progoni. I ne samo što ga nitko nije progonio, nego štoviše, nitko se za njega nije ni zanimao. Upravo zbog toga nije bio disident, nego, prije bi se reklo - otpadnik, autsajder, pehist zapravo. Nezadovoljan što nikada neće biti disident, uspio se nekako utješiti spoznajom da ova zemlja nikada nije dala ni velikih umjetnika, ni značajnih mislilaca, ni znamenitih znanstvenika, pa tako neće dati ni iole relevantnijih disidenata.
Povijest »sukoba« između Politea i okoline, Politea i režima, Politea i Politea, naprosto je povijest bedastih nesporazuma, pehova i smole. U gimnaziji se dječački naivno zaljubio u profesoricu sociologije, koja je po obrazovanju bila pravnica, te je
taj predmet predavala po kadrovskoj nuždi. Odabrao je maturalnu radnju iz sociologije, temu koja je govorila o »društvenom dogovoru« kao osnovi »pravnog sistema«, ili nešto tome slično... Radnju i maturu uspio je položiti, ali profesoricu ne, pa je njoj iz »dišpeta« odabrao studij prava. Taj mu je studij donio mnoga suvišna znanja, ali ga profesoričinoj postelji nije približio ni za milimetar. Jedna druga zabuna i peh posve neemotivne prirode dogodio mu se 1968, neposredno nakon što je otvorio odvjetničku kancelariju. U lipnju te godine, posve krivo ocijenivši kojim će se tokom odvijati zbivanja ili gibanja, održao je u Studentskom centru (kao gost-intelektualac, jasno!) govor koji su, unatoč sveopćoj larmi, dobro razumjeli drugovi zaduženi za te stvari. Osim toga, potpisao je i nekoliko peticija te tako napravio prvu političku nesmotrenost. No, nevolja s »političkim nesmotrenostima« jest u tome što se u jednoj naknadnoj političkoj aritmetici zbrajaju na sasvim osobit način, osvjetljavajući i potencirajući jedne druge, tako da tri sitnije nesmotrenosti postaju značajan niz čija vrijednost može znatno nadmašiti njihov goli zbroj. Otprilike dvije godine kasnije, iznerviran mahanjem ilirskim zastavama, ispisao je odvjetničku firmu ćirilicom, nakon . čega je vrlo brzo, u omrklini, naletio na nekoliko raspoloženih šaka i zaradio lijepu seriju bubotaka. U zimi te iste godine prisustvovao je iz puke radoznalosti događajima na Trgu Republike i vidio dosta razbijenih lica i noseva, što gaje od radoznalog promatrača pretvorilo u zainteresiranog sudionika. Nekoliko dana kasnije prepričavao je dosta duhovit vic, čija je emotivna žaoka bila uperena protiv novog republičkog rukovodstva. Čovjek koji se u »Lovačkom rogu« najglasnije smijao, drugo jutro ga je prijavio i Politeo je dobio mjesec dana zatvora zbog
»nacionalističkog ekscesa«.

Sljedeću bedastu i nepromišljenu pehističku akciju izveo je 1982, kada je, iznerviran čekanjem u beznadno dugačkom redu za ulje, koje mu ionako nije trebalo - naglas izjavio nešto u vezi s Poljskom. Bilo je očigledno da između reda za ulje u Ilici i istog takvog reda u Krakovu, na primjer, postoji stanovita sličnost, ali kako vlast ne voli očigledne sličnosti nego metaforičke razlike, odmah mu je prišao pristojno odjeven gospodin s cekerom praznih boca od ulja, legitimirao se i rekao mu da pođe s njim.
Tog puta imao je više sreće te je uspio umaknuti u otvoreni haustor i pobjeći kroz dvorište u drugu ulicu.
Glupost srodnu ovoj napravio je 1964, kada je služio vojni rok u jednoj pješadijskoj jedinici u istočnoj Srbiji. Jasno, izvalio ju je (gdje bi drugdje!) na satu društveno- političkog obrazovanja, rekavši tamo, kao upućeni pravnik i intelektualac, da je malo prerano već govoriti o ogromnim rezultatima i misiji pokreta nesvrstanih, pošto je on star jedva četiri godine. Značajnost te tvrdnje pojačala je jedna ranija, u kojoj je u nezgodnom kontekstu izjavio da naša zemlja nije ni izdaleka tako bogata kao što to uče djecu u školi. Te izjave naučile su ga dvjema stvarima: da nastava DPO-a u armiji nije nikakav debatni klub, te da se prekoredna požarstva i straže odražavaju na nivo i kakvoću ljudskog zdravlja. O karakteristici koju je iznio iz vojničkih dana da se i ne govori!
No, bitnija niska pehova rano propalog advokata Nikole Politea ticala se metoda njegova poslovanja. Te su mu metode brzo rastjerale ionako prorijeđenu klijentelu. Možda bi još i bio kakav-takav odvjetnik, samo da je klijenteli znao odmjerenije pristupiti. Jedne je otjerao svojom neljubaznošću i nervozom, druge zato što nisu kucali, treće pak što su mu se njihovi problemi činili banalni i trivijalni... Jednog je klijenta odbio braniti zbog toga što gaje stalno oslovljavao sa drug Polituo, i što nikako nije mogao shvatiti da se ne kaže indetično, nego identično. Ostali su otišli sami!
Vrlo brzo njegov je porez počeo znatno nadmašivati prihode, nakon čega čak i najveće budale spuštaju rolo radnje.
Od 1977. živio je kao slobodnjak, što će reći kao bijednik bez stalnog zanimanja i stalne zarade. Uzdržavao se od povremenih sitnijih prijevoda s engleskog jezika, instrukcija što ih je davao razmaženim sinovima i kćerima bogatijih roditelja, koji nikako nisu mogli ući u osnove društvenih predmeta, te ponajviše od rasprodaje starih slika i secesijskih ukrasnih predmeta što ih je naslijedio od pokojne bake, autentične Bečanke. Iskušao se i kao ozbiljniji prevodilac, te je od jedne uglednije zagrebačke izdavačke kuće uzeo neki suvremeni američki roman koji je trebao prevesti u roku od
četiri mjeseca. Glupost tog suvremenog romana toliko ga je nervirala da je na osamdeset trećoj stranici »Yes« preveo kao »Ne«. Bio je to odgovor kojim jedna mlada djevojka iz Sjeverne Caroline odgovara na ženidbenu ponudu stanovitog McCormicka. To »ne« odvelo je radnju ovog kratkog romana u sasvim druge, nezamislive i neočekivane tokove, pa je urednik s užasom ustanovio da Politeov prijevod ima punih sto dvadeset stranica više od originala.
Nakon toga se manje posvećivao prevođenju, a više vlastitoj hipohondriji. Bolovao je od mnogih umišljenih bolesti i pio mnogo suvišnih pilula. Kako je siromaštvo, što ga je snašlo, moralo narušiti njegovo zdravlje, hipohondrijski strahovi ubrzo su dobili i sasvim realne pretpostvake. Prvo se javio čir na želucu (kojeg li peha - nakon što je odslužio vojsku!), zatim migrene povezane s oslabljenim vidom, pa onda neki dermatološki problemi i slično, tako da je u četrdeset drugoj godini imao jedva šezdeset kila (na sto osamdeset centimetara visine), blijedo, zapravo žućkasto lice, umoran i pomalo pogrbljen hod, podosta bora, vječite podočnjake i tanke, koščate prste koji su podrhtavali između dvije cigarete, ili dvije čašice alkohola.
Živio je sasvim sam u stanu na prvom katu dvokatnice u Prilazu JA, u stanu čije je stanarsko pravo baštinio od pokojne majke. Susjede jedva da je i pozdravljao (i to najviše jednom dnevno), prijatelje je pozaboravljao, a posljednju stalnu djevojku, koja je pet godina relativno strpljivo čekala da je zaprosi, izgubio je prije tri godine, nakon što je sasvim mirno ustvrdio da još nije čas da upozna njene roditelje.
Jedini prijatelji, ako to nije prepatetično kazati, bile su mu gramofonske ploče, čiji je izbor pomalo svjedočio o njegovoj čudnoj, namćorskoj prirodi. Posjedovao je tridest sedam različitih izvedbi Berliozove "Fantastične simfonije", na kojoj je slušao samo posljednja dva stavka, sedam raznih ploča Beethovenove "Sedme simfonije" na kojoj je slušao samo Allegretto, Berliozov "Pogrebni marš za Hamleta", Skrjabinove sonate i "Poemu ekstaze" u dvije verzije, nekoliko raznorodnih ploča ozbiljne glazbe, koje je rijetko slušao, i sjajan Jarrettov Koln Concert, jasno, u jednoj jedinoj verziji.
Godine 1982, kada je navršio četrdesetu i ušao u period kad ljudi počinju svoditi račune i pitati se o moralnosti onih uzroka koji su ih doveli do uspjeha, ili
neumitnosti događaja koji su im donijeli neuspjehe, zaronio je Nikola Politeo u vlastiti curriculum vitae, pokušavajući otkriti krivce svojih tako očiglednih stranputica. Kako je čovjek prilično nesklon tome da u samom sebi detektira osnovnog krivca za vlastiti poraz, potražio ga je Politeo u svojoj okolini. No, kako je, bar za njega, pojam uže okoline bio nešto krajnje apstraktno (jer je svu užu okolinu uspio sam rastjerati), morao je pronaći nekog šireg, općenitijeg, globalnog krivca.
Budući da nisam dovoljno dobar ovom društvu, razmišljao je, nije ni ono dovoljno dobro meni! Osnovni razlog neuspjeha i pehova, koji su ga bombardirali na svakoj životnoj stubi, shvatio je, nalazi se isključivo u jednom, kako ga je nazvao - aksiomatskom zajebu, to jest u činjenici što je rođen naprosto tu, a ne negdje drugdje!
Koju drugu domovinu pretpostaviti ovoj? Istok mu se pričinio neadekvatnim. U Rusiji, primjerice, ne bi mogao imati ni trideset sedam izvedbi "Fantastične simfonije", a kamoli privatnu odvjetničku kancelariju. U Mađarskoj bi možda imao tih trideset sedam ploča, ali bi američke filmove gledao s mnogo većim zakašnjenjem nego ovdje. Ovdje je red za ulje eksces, u Poljskoj je pravilo! Češka bi bila nešto bolji izbor od Poljske, Bugarska lošiji, a o Rumunjskoj, osim da je domovina Drakule, nije znao ništa. Albanija mu se činila nedovoljno dobrom da bi bila čak i Istok.
Istoku je potom pretpostavio Zapad, što je predstavljalo obrat ne samo teorijske nego i iskustvenije naravi. Ali, kakav Zapad? Nijemci su hladni pedantni, po Italiji se puca, Francuzi će te uvijek držati na distanci, u Švicarskoj ne smiješ baciti papirić na tlo, a kamoli se popisati uza zid. Znao je da su sve to generalizacije koje jedva da funkcioniraju u dokonom malograđanskom ćaskanju, ali kako ionako nije imao nužne materijalne pretpostavke da nekamo ode, činilo mu se jednostavnijim škartirati zemlju po zemlju, negoli se opredijeliti za koju od njih. I razmišljajući tako bilo je nužno da milijunti put nakon Kolumba otkrije stari san starog svijeta - novi svijet! I mada kao relativno kulturan i obrazovan čovjek nije previše vjerovao u success story kao bitnu metaforu svih pojedinačnih sudbina u novom svijetu, Amerika mu se brzo učinila prikladnim izborom, valjda i zbog toga što otići u Ameriku ipak znači otići
nekamo uistinu daleko, nekamo gdje geografski bedem od nekoliko tisuća milja sasvim dobro zastire stare jade, iskušenja i pogreške.
Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno, postajao je pravi »amerikanofil«, što mu kao filmofilu, diskofilu i uopće čovjeku koji je u ovim prostorima bio počesto fauliran - nije teško padalo! Počeo je, u krivim godinama doduše, nositi jeans, obnavljati svoj engleski, redovitije gledati američke movies, upisao se u Američku knjižnicu i, kad bi mu to prilike dozvoljavale - kupovao je na kioscima Times ili Newsweek. Vrlo brzo počeo je na brak s domovinom gledati kao i na svaki drugi brak, o čemu je kao pravnik znao sasvim dovoljno. Svaki se brak može zbog nečeg pohabati, a samim tim i razvrgnuti. Bilo na obostran zahtjev, sporazumno, ili na tužbu jednog od partnera.
No, ono što ga je ponajviše brinulo, bili su materijalni uvjeti postbračne egzistencije. Za razvod i novi brak nije imao sredstava. Bio je bez prebijene pare, stanarsko pravo nije mogao prodati legalno (ilegalne transakcije se kao rođeni pehist bojao!), a cjelokupni trulež od namještaja i ono malo secesijske ropotarnice jedva da bi dostajalo za one way ticket. Sve to bilo je nedovoljno. Što uraditi u U.S.A. bez pare u džepu? Izložiti svoje izlizano dupe nemilosrdnom američkom vritnjaku, koji bi ga lansirao natrag preko bare u naručje uvrijeđene eks-supruge? Postati hobo, prosjak u zadnjem njujorškom getu, privremeni migrator duck, koji čeka da ga operušaju i prvom ga letećom hladnjačom vrate u Stari svijet, činilo mu se sudbinom nedostojnom čak i propalog i kažnjavanog agramerskog odvjetnika. Morao je, dakle, temeljitije poraditi na materijalnim pretpostavkama svog definitivnog apatridstva i dobrovoljnog egzila, ali se posljednje dvije godine nije uspio maknuti od spekulativnih i posve teorijskih razmatranja. A teorijska su razmatranja čisto beznađe!
I dok su ga mučila, iznurivala i satirala takva razmišljanja, pod njegovim se prozorima, te izuzetno hladne i snježne zime 1984/85, pojavio neznanac u odjeći preuzetoj iz vrsnih American movies.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:23 am


2.

Kada se sljedećeg jutra probudio, suočio se sa dva vrlo ozbiljna problema: kako smiriti bolove u želucu (jer se čir, izložen grubom nikotinskom djelovanju - probudio), te kako i čime naložiti vatru u kaljevoj peći i učiniti boravak u sobi podnošljivijim. Prvi problem nekako je zakamuflirao čajem od melise i jastučićem phosphalugela, a zbog drugog se obukao i, opskrbljen starim drvenim koferom, krenuo u drvarnicu. Politeova drvarnica u podrumu bila je već godinama prazna, ali se kroz slomljenu prečku dalo nahvatati nešto susjedovih cjepanica. Jasno, susjed je predmnijevao da ga propali odvjetnik bezočno potkrada, što je Politeo odlučno opovrgavao, pazeći pomno da ga nitko ne uhvati na djelu. Spretno je odmaknuo prečku, uzeo pet-šest lijepih bukovih komada, složio ih uredno u kofer i krenuo natrag u stan, prosvijetljen sjajnom idejom da bi se, konačno, i taj stari kofer dao rastaviti i upotrijebiti kao ogrjev. Našavši se na prvom odmorištu, zastao je zbunjen onim što je ugledao. Pred vratima njegova stana stajao je čovjek odjeven u smeđi kožni kaput, samtaste hlače i sa crnom »mekmarfijevkom« na glavi. Ona ista tajanstvena spodoba što je tri večeri za redom drvenila pod Politeovim prozorom.
Neznanac ga nije primijetio, okrenut vratima razgledao je pločicu s Politeovim imenom.
- Nešto zanimljivo? - upita ga Politeo, prikravši mu se s leđa.

Neznanac se okrene nimalo se ne zbunivši. Politeo mu ugleda lice i odmah shvati da to lice vidi prvi put u životu. Čovjek je imao kratku svijetlu kosu i plave oči. Lice mu je bilo čvrsto, i koščato i, reklo bi se - sasvim šarmantno naborano. Bila je to ona vrsta muževne fizionomije kakvu obično posjeduju američki filmski westerneri.
Recimo, zbog blago isturene donje vilice i širokih usana, možda najsličnija Coburnovoj. Ali, uspoređivati neznanca kog zateknete pred vratima s licima što sijaju velikim ekranom, neminovno vas dovodi do zaključka da svaka svijest o sličnosti trostruko podvlači sve ostale razlike.
Neznanac promotri Politea i blago se naceri, što s njegova lica odmah izbriše svaku starosnu prepoznatljivost. Mogao je imati trideset pet, četrdeset, ali i pedeset godina! Tijelo mu je bilo vitko i čvrsto, a stav odlučan i pomalo samosvjestan. Politeo nije znao je li to posljedica dobre uščuvanosti, čvrstog karaktera ili tek privid proizašao odatle što ga je već nekako unaprijed usporedio s dobro držećim westernerima.
Tu mora da je stajala - reče neznanac, pokazujući prstom prema rupicama u kojima su nekoć ležali vijci, što su držali pločicu s imenom nekog od bivših vlasnika ili stanara.
Koji vrag je stajao?

Pločica. Pisalo je: Obitelj Wolf. Upravo ovdje. U ovom su stanu živjeli Wolfovi.

Neznančev glas bio je mek i bezbojan, ali se u njemu nazirala melodika nekog drugog jezika. Politeu se odmah učini da se pred njegovim vratima nalazi stranac.
Možda su živjeli, ali više ne žive - promrmlja Politeo, otključa vrata i, prteći teški kofer, uđe u stan. Ne čekajući da ga Politeo pozove, neznanac mirno krene za njim, ostavljajući ulazna vrata poluotvorena.
Trebate nešto? - upita ga nepovjerljivo Politeo i, uputi uljezu strog pogled. - Jeste li vi akviziter, inkasator, poreznik, agitator vjerske sekte, povjerenik Crvenog križa, sakupljač članarine Socijalističkog saveza?
Neznanac ga je dobroćudno promatrao. Odmah se vidjelo da mnoge riječi ne razumije.
Sorry! Mislim da nisam. Htio bih samo načas pogledati vaš stan.

Rekli ste sorry?

Sorry about disturbing! Znate, ja sam nekoć živio ovdje. Bilo je to jako davno. Tako... neke me uspomene proganjaju.
Zbog njih ste sinoć stajali dolje na snijegu?

Djelomično. Nisam se mogao odlučiti...
Politeo slegne ramenima i pusti neznanca u sobu, ne stideći se nimalo nereda i sveopće trošnosti interijera u kojem živi. Neznanac pokuša raskopčati kaput, ali ga Politeo spriječi, upozorivši ga da je u toj prokletoj sobi uvijek hladno. Ponudi mu potom da sjedne u duboku kožnu fotelju iz koje je virila podstava i nekoliko polomljenih opruga, uradivši to jednim rutinskim pokretom ruke, kako to obično rade liječnici kad primaju pacijenta. I dok je domaćin kleknuo u kut sobe pokušavajući podložiti kaljevu peć, neznanac je zavukao ruke duboko u džepove toplog kaputa i utonuo u žuljave obline fotelje. Čas kasnije podigao je noge i stavio ih na površinu malog okruglog stola.
To je kod vas nekakav običaj? - upita glasom u kojem je bilo blage radoznalosti, ali i ironije. - To da nosite drva u koferu?
Kod nas?! - Da, kod vas!

Jest. Narodni običaj. Tako je to kod nas. A kod vas? Otkud ste vi? Sudeći po tome kako ste ležerno zasjeli s nogama na stolu, mogli biste biti...
Neznanac pogleda u vrškove svojih žutih čizmica, spusti hitro noge i prebaci ih jednu preko druge.
Da, da - promrmlja prelijećući pogledom po sobi - over the big ditch. Govorite engleski? - Preety good. Možemo razgovarati...
Ah, to ne! To bi bilo isuviše nepristojno. Ovdje ću govoriti hrvatski, a ne engleski. Isto tako neću piti dog's nose, nego, kako ono kažete... Jesus Christ!... gem... gemišt.
Dog's nose?!

Kazali ste da govorite engleski.

Da, ali koji vam je vrag taj...

Dog's nose? Pivo s rumom. Malo neobična kombinacija, ali sasvim pitka.

Pivo s rumom?! Nećete daleko dogurati s tim dog's noseom... mislim, ako vam je to nacionalno piće.
Neznanac se nasmije, ustane i priđe prozoru. Povuče lagano prstom po drvenom podnožju prozora, baš onako kako u vojsci provjeravaju je li nešto dobro očišćeno.
Sve se promijenilo - reče pomalo odsutno - sve, baš sve! Osim ove boje. Ona je ostala ista.
Dobro govorite hrvatski - primijeti Politeo, ustajući od razigrana plamena. - Zapravo, izvanredno dobro.
To je moj materinski jezik. Ovdje sam rođen.

A sada?

Sada sam američki državljanin. Živim u U.S.A., Big Apple. Privremeno ili povremeno! Čuli ste za Big Apple?
Shvativši da je rezolutni tip Njujorčanin, pa makar i povremeni, Politeo se razgali, bar onoliko koliko mu je to narav dopuštala, i ponudi ga šalicom crne kave, koju, zapravo, već nekoliko mjeseci nije posjedovao. Kad se skrušen vratio iz hladne kuhinje i priznao da nema kave, ni drugih prokletih stvari kojim bi ga pogostio, neznanac odmah shvati socijalni status svog zbunjenog domaćina, krene prema vratima i predloži da sam »organizira« tako neke stvari...
Sredite malo stan, skoknut ću do nekog marketa i donijeti par stvari...

Ali... - zbuni se Politeo.

Forget it! Nemojte se uzbuđivati! I sam sam se nalazio u mnogo gorim situacijama. Živio sam jednako ležerno na Fifth Avenue, ali i u Southern Bronxu.
Politeo se nije uspio ni snaći, a gost je već bio napolju. Izlazeći kazao je kako se zove, ali domaćin to nije uspio registrirati. Nakon dvadesetak minuta vratio se natovaren plastičnim vrećicama, gunđajući nešto o tome kako u ovim prokletim dućanima nemaju velikih papirnatih vreća, real shopping bags, nego čovjeka natovare plastičnim prezervativima. »Plastični prezervativi« imali su uistinu zanimljiv sadržaj, koji je došljak odmah počeo rasprostirati po stolu: kilogram mljevene kave, veliku konzervu prešane šunke, uvozne artičoke u staklenoj tegli, nekoliko bočica kečapa, zaleđenu tortu, dva tuceta hrenovki u folijama, raženi kruh, kolut kozjeg sira, deset
paketića gotovog pudinga, mlijeko, majonezu, suhe kobasice, kisele krastavce i konačno bocu domaćeg ruma i nekoliko bočica licencnog piva u no return bottles. - Dog's nose? - reče Politeo, razgledajući bocu ruma, za koji je mislio da se konzumira samo u dosadnim blagdanskim kolačima.
Htio sam donijeti i tople hamburgere. Znate li što su mi nudili kad sam to zatražio? Znate što? Bloody bastards! Htjeli su mi dati bacon, običnu slaninu!
To je zapravo kod nas hamburger.

Hamburger je bacon?! Dobri stari Big Mac je bacon! Terrible country!

Zasjeli su za stol i otvorili tupim nožem konzervu prešane šunke, a ono o čemu su nadalje razgovarali bio je, kako je kazao došljak - pravi applebutter! Neumjereno zalijevajući probuđeni čir čašama hladnog dog 's nosea, Politeo je uspio pohvatati mnogo zanimljivih činjenica iz došljakova života.
Njegov nesvakidašnji gost zvao se Leo Wolf; imao je ravno pedeset tri godine (što je uveliko nadmašivalo Politeovu procjenu) i bio je američki građanin trenutno nastanjen u New Yorku. Gdje je sve živio i koji mu je pravi američki domicil, nije se iz Wolfove priče dalo baš pouzdano razabrati, jer se po njegovoj autobiografiji pleo čitav kaleidoskop američkih gradova poput New Yorka, Philadelphije, Portlanda, Baltimora i drugih polisa East Coasta. Inače, Leo Wolf bio je rođen 1931. godine u Zagrebu, kao sin zagrebačkog tvorničara Noe Wolfa. Njegova je priča bila protkana toplim refleksijama i sjećanjima vezanim uz bezbrižno zagrebačko dječaštvo. Šetnje u »marinerblau« odijelu po nedjeljnoj promenadi u Maksimiru, beskrajno šarena i vruća proštenja u Mariji Bistrici, kamo su, mada Židovi, išli iz gole radoznalosti, zatim piknici s pohanim »picekima« u Šmidhenu i kupanje na savskom drvenom kupalištu i slično.
Godine 1941. kad se suludi rat razmahao Evropom, i kad se na vijesti o deportacijama prestalo gledati kao na novinski senzacionalizam izvjestitelja iz relativno dalekih i zaraćenih zemalja, shvatio je tvorničar Wolf da ova zemlja nije baš pogodan teren na kome bi jedan židovski tvorničar mogao bezbrižno snatriti o mirnoj poslovnoj budućnosti. Pet minuta prije dvanaest, negdje nakon ožujskog puča, na
nagovor prijatelja, inače britanskog diplomata, koji je bio, kako Leo Wolf reče - a real brain, spakirao je Noa Wolf stvari, ponajprije obiteljske dragocjenosti i zlato i napustio na propast osuđenu zemlju. Ostavljajući svoj dom, onaj isti u kojem sad živi Politeo, na milost i nemilost Hitlerovom opakom »blitzkriegu«, uspio je zbrisati i nakon višemjesečna putešestvija obresti se u U.S.A., u zemlji već dobrano narušena sna o mogućoj neutralnosti. Sve što se dalje zbivalo s tvorničarem pripada mogućoj success failure story, o kojoj svjetlokosi Leo s licem James Coburna nije htio mnogo govoriti.
Dakle, četrdeset tri godine kasnije, u turističko-križarskoj misiji osvajanja svetih uspomena, Leo Wolf vraća se u Zagreb da bi ponovo vidio sto dvadest stambenih kvadrata vlastitog dječaštva. I nailazi na koga? Na odvjetnika uljeza koji je u tom istom prostoru već uspio rasprodati čitav jedan život! Politeova priča, jer na životnu se priču uzvraća životnom pričom, nije osobito dirnula naturaliziranog Amerikanca židovske socijalne podgrupe, ili se samo gradio hladnim i pomalo nezainteresiranim. Oči su mu samo zaigrale kad je Politeo, već pomalo pijan, počeo iznositi svoju teoriju o Americi kao mogućoj alternativnoj domovini, shvativši valjda da uz »američki san« (American dream), u zakucima te demodirane Evrope postoje i neutješni »snovi o Americi« (dreams about American)!
Kasno po podne Wolf je ustao i, ispričavši se (sorry about disturbing), krenuo u
»Esplanadu« gdje je odsjeo. Politeo je ustao i počeo prikupljati bogate ostatke Wolfove kupovine, želeći mu ih, valjda, predati, ali je Amerikanac samo odmahnuo rukom, lupnuo se po džepu, želeći valjda kazati kako se unutra nalazi još mnogo zelenih dead Presidents i izašao napolje, bacajući opušak Rothmansa na prljavo stubište.
A te peći ložite drvima? - upitao je nevješto, pljucnuvši kroz zube.

Kad ih imam - otpovrne Politeo, postiđen tonom bespomoćnosti koji je njegov odgovor iznenada zadobio.
Te je večeri povraćao tri-četiri puta. Sasuo je u napuklu školjku WC-a dosta poluprobavljenog dog's nosea i nešto tamne želučane krvi. Wolfov čudan posjet pao
je sasvim loše na njegov iscrpljeni želudac. Umio se potom hladnom vodom, pogledao se u zrcalo i ustanovio da mu lice ponovo ima žućkastu boju kakvu imaju tipovi s lošim želucem (recimo Bogey u "Afričkoj kraljici") i krenuo u sobu da na ono nešto preostale žari sruči komade drvenog kofera.
Prišao je zatim stolu za kojim je tog popodneva sjedio Wolf, i u pukotini na drvenoj ploči spazio brižno zataknutu novčanicu od sto dolara. Bila je to lova koju Ameri ostavljaju negdje na sigurnom, a po gradu hodaju oboružani kreditnim karticama i raznobojnim čekovima u džepu. Odlučio je već sutradan svratiti do »Esplanade« i vratiti novac, ali se vrlo brzo dosjetio da ga Amerikanac nije mogao zaboraviti. Pa ne zaboravlja se lova na takav način, zataknuta u rupu stola! Wolf je to namjerno ostavio. Bila je to plaća za uspomene koje mu je podario Politeov stan, stan Amerikančeva dječaštva. Nekoliko se minuta borio sa svojim omlitavljenim skrupulama, a onda je strpao Franklina u džep i opružio se po krevetu.
U Wolfovu posjetu, razmišljao je, nazire se prst Božji, mek ali značajan dodir sudbine. Baš u trenu kad je najviše obuzet Amerikom, kad najintenzivnije razmišlja o njoj kao o eksploziji najrazličitijih životnih boja, slobode i dobrih šansi, šalje mu ta Amerika svog emisara pravo na vrata. Nije li Wolf tek prispodoba, utjelovljena ideja koja se na tren iz kozmičke raspršenosti prometnula u put i došla provjeriti je li on, Nikola Politeo, dovoljno dobar za zemlju o kojoj sanja? Mučen takvim nesuvislim mislima, tonuo je polako u san, sve manje znajući razmišlja li to uistinu on ili prokleti dog's nose.
Sljedećeg se dana probudio kasno. Zapravo, probudila ga je lupnjava dolje pred kućom. Ustao je, prišao prozoru i spazio kako dva radnika istovaruju kamion pun drva. Ne znajući još pravo o čemu se radi, prenula ga je zvonjava pred vratima.
Otvorio je i spazio na ulazu debeljka u masnoj plavoj kuti kako se ceri, prevrćući po rukama nekakve fakture neuredno presavijenih rubova.
Vi ste Politeo?

Dopeljali smo drva. Bute tu potpisali! - Ni... nisam naručio nikakva drva...

Je, pa tu piše! Nikola Politeo, jedan hvat... Prilaz JA... Jeste to vi?
Nisam ništa platio. Nemam čime platiti.

Gospon se šali! Sve je plaćeno! Tu piše. Uostalom, baš nas briga. Mi imamo i nalog i fakturu... i onda vozimo... bez obzira kaj vi kažete.
Wolf je došao oko tri po podne. Sa sobom je donio žutu putnu torbu, nekoliko boca piva (ovaj put bez ruma) i punu vrećicu bureka, koji mora da je kupio u nekoj usputnoj buregdžinici.
It looks very interesting! - kazao je vadeći burek. - Znate li što je to?

Priznao je nešto kasnije, doduše sasvim nevoljko, da je on kupio drva, ali nije mogao objasniti zašto je to uradio.
Kad muškarac kupi nešto drugom muškarcu - rekao je samo to - jedina važna stvar je da nije gay! A ja to posve sigurno nisam! S te strane budite mirni, jer mi se gadi svaki three-letters man! Ne zato što bi bio kliconoša te jako moderne bolesti, nego zato što predstavlja mlaku opciju!
Politeo ga je gledao kao da mu ništa nije jasno.

Što se čudite? Pišu li komunističke novine o AIDS-u, ili i to taje?

Te su večeri razgovarali mnogo manje, jer se veći dio vremena čudni Amerikanac zadržao u razgledanju stana. Zapitkivao je mnogo, zagledao u sve kutke i često se vraćao u prostorije koje je već dva-tri puta pregledao. Osobito ga je zanimalo da li je u kući, od rata naovamo, bilo kakvih preinaka, dozidavanja, pregrađivanja, mijenjanja žbuke, parketa, podova i slično. Politeo nije baš bio siguran obilaze li se na takav način svetišta starih uspomena, ali što je mogao uraditi kad je došljak bio čudan, nadasve čudan! U stanu je te večeri bilo toplo i Politeo je bio višestruko zadovoljan. I zato što je toplo, i zato što je dah Amerike tako blizu, i zato što je sit i zato što u džepu ima sto dolara koje Wolf ni jednom riječi ne spominje. Pošto su bdjeli do kasno u noć, i pošto je ponovo nemilosrdno sniježilo, prespavao je Wolf u Politeovu stanu, u sobi čije se cjelokupno posoblje sastojalo od prašnog starinskog kreveta, poderanog torza fotelje i noćnog ormarića sa čije je prednje strane otpala kompletna politura.
Oko tri izjutra Politeo se probudio i krenuo u kupaonicu kako bi povraćao. Vraćajući
se spazio je trak svjetla ispod Wolfovih vrata. Wolf je još uvijek, tri sata poslije ponoći, razgledao sobu. Bila je to njegova negdašnja dječja soba, kazao je ne pretjerano uvjerljivim glasom.
Narednog se dana nije pojavljivao, da bi prekosutra po podne pristigao s novom hrpom prehrambenih artikala u bijelim plastičnim vrećicama. Pušeći Rothmans i pijuckajući dog's nose (čudno, na gemište kao da je posve zaboravio!) proširio je svoja sjećanja na davna vremena jednom novom osobom, koja je, kako je tvrdio, obojila njegovo dječaštvo i ispunila ga smislom. Bila je to njegova vršnjakinja, djevojčica s kojom je odrastao, a zvala se Julijana, ako se još dobro sjeća - Julijana Klis! Mala riđokosa Julijana bila je dijete uglednog građevinskog poduzetnika Maksa Klisa, inače Primorca. Kako su im roditelji intenzivno drugovali, mali Leo i Julijana bili su gotovo svakog dana zajedno. Godine 1938. krenuli su u školu, on u mušku, ona u žensku. Spolna segregacija nije ih mogla razdvojiti; učili su zajedno, razmjenjivali knjige, izreske iz novina, spomenarske sličice i sve one drage stvari koje čine djetinjstvo. Nizao je Wolf sladunjave i idilične žanr-sličice, koje su mu se poput šarenih tabloa nizale pred očima i koje su nekako odudarale od njegove grube pojave iskusnog i prekaljenog muškarčine, koga pedeset i tri godine nisu uspjele nimalo pogrbiti. Nekakav spomenar s blijedim otiskom djevojačke usne, nekakva zakletva izrečena sred tuškanačkog grmlja, ukradeni poljubac u kupaonici, dok mu je pokušavala očistiti voćnu mrlju na novoj košulji i slične gluposti.
I baš kad je čangrizavi Politeo htio nešto ironično primijetiti na račun te spomenarske idile davno zapečaćene otiskom usne i voćne mrlje, preduhitrio ga je Wolf sasvim određenim pitanjem:
Biste li me na nekoliko dana primili k sebi?

Ali kako... tamo u »Esplanadi« imate sav komfor... - Bloody comfort! To je vakuum! Htio bih nekoliko dana ostati u prostoru koji zrači duhom. Platio bih vam za to. Samo nekoliko dana... Izmislite neku cijenu!
Već ste platili - slegne Politeo ramenima i baci kladu u kaljevu peć. - Zadovoljit će vas vaša dječačka soba u kojoj ste se igrali s tom Julijanom?
Sasvim, sasvim će me zadovoljiti, Nick!

Politeo se trgne. On nije volio da mu se različite individue motaju po stanu, nije volio da mu se već treći dan obraćaju sa »ti« i zovu ga imenom, ali je ipak popustio.
Te večeri izašli su u grad i završili na večeri u »Tiffanyju«. Od para koje je Wolf iskrcao za srnetinu s gljivama, breskvu »Melbu« i druga desertna sranja, Politeo bi živio najmanje mjesec dana. Kad je, onako zapanjen, vidio koliko iznosi račun, Wolf ga je umirio riječima:- Lani sam u Persian Roomu hotela »Plaža« dao toliku napojnicu.
Nick, znaš li ti što je to dead man 's hand? - upitao je Wolf Politea, koji je već prestao prosvjedovati protiv toga što ga Amerikanac zove Nick.
Mrtvačeva ruka? - otpovrne Nick-Nikola posve nesigurno.

Wolf se nasmije i odmahne rukom. Konobar, koji je mislio da je ta gesta namijenjena njemu, pritrči i upita žele li još nešto. Wolf još jednom odmahne rukom, ovaj put konobaru.
Sjedili su u restoranu na prvom katu hotela »Dubrovnik«, pijuckali loše domaće pivo i bacali poglede kroz velik ovalni prozor na Trg Republike, gdje je desetak radnika preko volje glumilo nešto što se zove »uklanjanje mokrog snijega s glavnog trga«.
Znaš li igrati poker?

Slabo...

Dead mans 's hand - nastavi Wolf - to ti j e kombinacija u pokeru, a sastoji se od para asova i para osmica. Takvu je kombinaciju držao u ruci Wild Bili Hickok... čuo si za njega?
Politeo zakima potvrdno. - Da, 1876. u Deadwoodu - pričao je Wolf - Wild Bili Hickok držao je u ruci par asova i par osmica, kad ga je Jack MeCall pogodio u leđa. To je najdrastičniji način da se čovjeku otkriju karte.
Pa šta?
Pa ništa! Pričam ti to zato što ti nisi nikakav sucker i što je red da i ja tebi sada otvorim karte. Do kraja. Na najdrastičniji način.
Kakve karte?

Svoje karte. Vidiš, došao sam u stari kraj da vidim sva ona mjesta koja su mi nešto značila prije no što sam otišao u U.S.A. Dobro, vidio sam ih, još jednom proživio sve ono što je nekakva jebena konzerva od uspomena... i šta sad... What is it after ali...
Pomislio sam: možda bih mogao krenuti korak dalje...

Kamo?

Kamo! Korak dalje... korak iza... u sjenu... Odlučio sam pronaći Julijanu Klis...

Julijanu Klis! Čovječe, pa što ti je! Što ti još može značiti ta predratna klinka? Ako je uopće i živa, sada mora da ima preko pedeset godina, troje djece i, recimo, petero unučadi.
Možda ima i stotinjak unuka, sto dvadeset kila, iskrivljenu kičmu, sijedu kosu i zadah iz usta... Ali, sve to nije važno. Možda bi za mene bilo najbolje da se pretvorila u svoju vlastitu suprotnost, u staru nakazu, u bag. Tako bih se valjda zauvijek riješio duhova nasilno prekinuta djetinjstva, duhova koji noću ne daju mira.
Pa dobro, potraži je - reći će pomalo rezignirano Politeo. - To je tvoja privatna stvar.

Nije isključivo moja. Treba mi pomoć.

Politeo ga radoznalo pogleda. Pivo na stolu bilo je već sasvim toplo.

Tu u staroj dobroj domovini ne postoji nikakav private eye, pa da ga čovjek unajmi?

Ne postoji. Traži policiju da ti pomogne...

Fuck it! Policija da mi pomogne! Malo ti o meni znaš. Ne spadam u one kojima policija pomaže.
Nisi valjda mislio da bih ti ja...

Jesam - prekine ga Wolf. - Ti si uostalom lawyer. To bi bio zgodan posao za tebe. Nisi rekao da ti praksa ide slabo?
Politeo pocrveni. Kada je Wolfu pričao o sebi, prešutio je da je njegova odvjetnička praksa davno pokopana prošlost. Ali, to je mogao i sam shvatiti!
Zašto to ne uradiš sam?

Nezgodno je - prekine ga Wolf. - Ja sam ovdje ipak stranac. Ne mogu poduzimati nikakve akcije, obilaziti kuće i raspitivati se za Julijanu Klis. Vi ste a communist country i narodu će bit sumnjivo što se jedan Amerikanac, kapitalist u duši, mota naokolo i raspituje... Vidiš da mi je potrebna tvoja pomoć. Uostalom, platio bih jer to je tvoj legitiman advokatski posao. Možda ti ne bih platio novcem, nego na neki prikladniji način. Za tebe mnogo povoljniji.
Kakav? - reče Politeo, pogleda uprtog u Trg, gdje su čistači snijega odložili lopate i stali pripovijedati o nečem. O seksu ili nogometu, valjda.
Ti si jedan od onih nekoliko milijuna budala koji širom svijeta sanjaju o tome da se dočepaju Amerike.
Amerikanofila je toliko zaintrigirao sadržaj Wolfove rečenice da je istog trena zaboravio na grubost i uvredljivost koju nosi u sebi riječ »budala«.
Spadam u te budale.

Ne ljuti se. Svatko od nas pripada nekoj od mogućih porodica budala. Dakle, ovo je posao i bit ću sasvim otvoren. U U.S.A. imam mnogo partnera i poslovnih prijatelja različita profila. Bez ikakve muke naći ću ti solidan posao kod nekog od njih. Dobro, nećeš biti project manager, ali, recimo, jedan employee u New Yorku može od svojih primanja kupiti jako mnogo drva. Jasno, ako je ekscentrik kome je stalo do ovakvog prastarog načina zagrijavanja stana.
Zašto mi ti ne bi ponudio posao?

Moj je posao - nasmije se Amerikanac nekako zagonetno - uslužnog i vrlo specifičnog karaktera. Kad bi ga i mogao obavljati, ne bi ti donio miran san.
Politeo ga je radoznalo promatrao, pitajući se čime li se to bavi. Amerikanac se hitro vrati elementima ponude.
Osim toga, dobio bi besplatnu avionsku kartu do New Yorka. Čini ti se zanimljivim?

Čini li mi se zanimljivim, mislio je, sav ustreptao, Politeo još uvijek ne vjerujući da se događa to što se događa. Tolike godine sanja o Americi, a onda, tako rekavši preko noći, iz mraka i snijega, dolazi zagonetni stranac i rješava temeljne probleme njegove sadašnje i buduće egzistencije. I još ga pita čini li mu se zanimljivim! Ali, kakav će to posao biti? I ne krije li se u svemu tome neko opasno naličje, zamka, mamac koji će on kao rođeni pehist progutati, upecati se na udicu tuđeg lukavstva i završiti na vrelom ulju tuđe pećnice?
Pristaješ li? - pitao je Wolf tiho i pogledao ga očima u kojima Politeo nije mogao pročitati ništa.
Nije odgovorio. Prinio je ustima toplu čašu bljutava piva, shvaćajući da se njihovo iznenadno poznanstvo pretvara u sasvim neizvjestan i tajanstven poslovni odnos.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:23 am


3.

Otkada je prihvatio Amerikančevu ponudu, Nikola Politeo počeo se osjećati strahovito glupo. Nekada, kada je bio odvjetnik s kakvim-takvim perspektivama, poželio bi ovakav posao, ma koliko odudarao od striktno odvjetničkih aranžmana, a sada, sada ne zna kako i otkud da počne. Nakon četrdesetak godina pronaći nepoznatu ženu o kojoj »poslodavac«, osim sentimentalnih gluposti spomenarskog tipa, ne zna baš ništa pouzdano i korisno, činilo se beznadno ludim i promašenim.
Zašto je uopće pristajao na tako nešto? Od poslova i sličnih aktivnosti već se uvelike bio odvikao. Zar nije mogao i dalje živjeti u tupoj letargiji ciničnog i čangrizavog promatrača sa strane, onog koji u podsmjehu upućenom drugom pokušava pronaći satisfakciju za blato u koje je i sam do grla utonuo.
I konačno, kakve garancije ima uspije li kojim slučajem taj šašavi naum i pronađu fantoma izgubljenog u gluhom vremenu? Dobro, ako je već pristao, ponadavši se, recimo, da će tako konačno zbrisati s ovog nemogućeg mjesta i naći se u Americi, gdje će jadni ostatak vlastite egzistencije pokušati prometnuti u kakav povoljniji success story, da, ako je na sve pristao samo zbog toga, tko kaže da će Wolf ispuniti obećanje, dati mu tu tako važnu jednosmjernu kartu i osigurati mu pristojan posao? Na to ga, konačno, ništa ne obavezuje. Nema nikakva papira, nikakva svjedoka, ugovora, avansa, garanta, nema ničeg osim gentleman 's agreementa između dvojice muškaraca, u čiju bi džentlmensku prirodu, netko treći, sasvim osnovano mogao posumnjati.
Dakle, čitav je posao čist dim, čist dim od namjere pa do pogodbe! I po svom karakteru više odgovara kakvoj žutoj reviji što traži »vaše najmilije«, negoli jednom umornom i neuspješnom odvjetniku koji je odavno digao ruke od poslova!
Wolfa kao da nisu mučile nikakve sumnje; ponašao se sasvim prirodno i ležerno, baš kao da je od Politea zatražio da ga zastupa na sudu zbog kakva sitnijeg delikta.
Politeo je bio njegov private eye, njegov Dick, i čitav je posao bio obična rutinska burgija. Mirno se uselio u odvjetnikov stan, nimalo ne prosvjedujući zbog više nego
skromnih uvjeta neobičnog podstanarčenja. Zavukao se u »dječju sobu« da bi do kasno u noć vrludao po stanu i drugovao s davnim dječačkim uspomenama. U stanu se snalazio lako i vješto, odmah se vidjelo da je nekoć ovdje stanovao. Politeo je nekoliko puta posumnjao da bi sve mogla biti tek najobičnija smicalica, lopovluk kojim se Wolf namjerava dokopati svog bivšeg stana, ali je takvu pomisao vrlo brzo odbacio.
Inače je Wolfov način života bio prilično neobičan, ili se to Politeu, koji je o tome kako Amerikanci žive imao samo nepotpunu i mutnu predodžbu - samo činilo. Krevet na kojem je spavao dovukao je u drugi dio sobe i postavio ga iza vrata, baš kao da se boji da bi mu netko mogao banuti u sobu. Odlazio je spavati mnogo kasnije od svog domaćina, ali se i dizao mnogo ranije, kao da ga želi držati čitav dan na oku. Već drugog dana po useljenju prenio je telefon u svoju sobu. Jasno, uz Politeovo dopuštenje, kome telefon stvarno nije služio ni za šta. Čuo ga je Politeo nekoliko puta kako vrti svu silu telefonskih brojeva i razgovora s nekim o stvarima koje su, sudeći po tonu, bile važne i komplicirane. No, o čemu su razgovarali, to Politeo nikad nije uspio doznati, jer su Wolfove brzo izgovorene i pomalo nervozne rečenice bile pretpane slangom, tako da čovjeku koji je učio engleski po visokoetabliranim večernjim tečajevima nisu značile baš ništa. Kada je Amerikanac priznao da razgovara s ljudima s druge strane Atlantika i s »poslovnim partnerima« iz Pariza, Torina i Amsterdama, uplašio se vlasnik telefona ogromnih računa, ali ga je Wolf umirio kazavši da od ovog trena svi telefonski računi idu na njegov teret. Kako bi pokazao da se ne šali, bacio je stari telefonski aparat u smeće i isti dan dovukao novo talijansko telefonsko čudo kupljeno u »Posredniku«.
Što se pak jela tiče, Amerikanac nije pokazivao velik interes za ono što su kupovali po susjednim trgovinama, ali je uvečer rado izlazio u bolje restorane, kako bi prigrizao nešto čega redovito nije bilo na jelovniku. Naime, domaći su ugostitelji slabo marili za stvari kao što su Lamb with celery, Swedish hash ili Meringue jam tart, nudeći spremno zauzvrat »zagrebački«, »bečki» i »pariški«. Uzimao bi tada nešto treće i zalijevao to povećim količinama piva s rumom, žaleći se na jadnu kvalitetu ruma i piva podjednako. I premda je lokao mnogo dog's nosea, činilo se da
je svejednako trijezan. Iz restorana se vraćao pješice ili taksijem, tramvaje je izbjegavao. Na Politeovo čuđenje, po najvećem snježnom nevremenu volio bi šetati (pričajući o Jacku Londonu!), dok bi za stabilna vremena uzimao taksi, čudeći se redovito kako tako mala kola poput Peugeota, Renaulta ili Zastava mogu uspješno obavljati taksi-službu. Nešto smireniji i zadovoljniji bivao je jedino u Mercedesima, koji i u U.S.A. imaju svoje statusno i staleško značenje.
Treći dan nakon što se uselio, odlučio je otići po svoj kofer u »Esplanadu«, ali kad su se našli na uglu Haulikove i Mihanovićeve, naglo se predomislio i rekao da u koferu nema ničeg vrijednog i važnog, pa da će ga do daljnjeg ostaviti u hotelu. A što se plaćanja tiče, nastavio je, poslat će hotelskoj upravi ček. Politeu se načas učinilo da je ovo naglo odustajanje možda motivirano i time što je pred hotelskim arkadama bio parkiran plavi milicijski Golf. Ah, u tome se mogao i prevariti!
Negdje oko podne Politeo se, boreći se s gustim naletima mećave, vraćao kući. U gradu je vladao pravi kaos. Vjetar, gusti snijeg, zapuši na pločnicima i ulicama i slaba vidljivost potpuno su blokirali gradski promet, zaustavili tramvaje, zarobili automobile i nagruvali ih po neprohodnim raskrižjima, gdje su nemoćno i nervozno vrištali sirenama i koprcali se po snijegu i zaleđenoj cesti. Oko pola dvanaest nestalo je i struje, tako da je propala i posljednja nada da bi se u bijelo zavijeni tramvaji mogli pomaknuti i učiniti zbrku bar malo podnošljivijom. Takva uobičajena zagrebačka sranja može riješiti samo dragi Bog, pomislio je Politeo, dobacivši usput ljudima, koji su tupo zurili kroz zaleđena okna definitivno krepanog tramvaja, da pričekaju do ožujka kada će se snijeg ionako istopiti. Pljunuo je potom u snijeg i mirno prešao raskršće kod Britanskog trga. Ionako ničeg nije bilo što bi moglo naletjeti na njega; sred ovog sibirskog nevremena jedino su ljudi bili koliko-toliko mobilni. Spustio se Kačićevom do Prilaza i začas se našao pred ulaznim vratima svog stana. Ušao je ne otresavši snijeg i naletio na Wolfa koji je upravo razgledao njegove ploče.
Što je to? - upita buljeći u stari gramofon. - Kako, što...
Ta stvar. Liči na gramofon. Čudno, ne sjećam se da je ovdje bio četrdeset prve... a po izgledu bi se reklo da pripada tom vremenu - reče Wolf, ne odvajajući pogleda od uistinu starog gramofona, koji je Politeo prije nekoliko godina kupio na Hreljiću.
Politeo otpuhne i protrlja ruke, a onda počne skidati kaput, sipajući na sve strane snijeg.
Čudni ste vi. Što sam dulje ovdje, sve mi se više čini da se krećem po nekakvom muzeju - nastavi Amerikanac, paleći neku domaću cigaretu. - Vozite se u malim smiješnim autombilima, rabite Bellove telefone, roba po trgovinama podsjeća me na predratnu, tramvajima, bar kakvi su izvana, nedostaju samo zaprega i konji, mislite da je slanina hamburger... slušaj, bio sam neki dan u kinu... mogao bi sedam dana pretraživati južni Bronx ili tužniji dio Harlema a da ne nađeš tako upropaštenu kino- dvoranu. I što su davali? Davali su kao brand new jedan glupi američki chiller-diller šest godina star...
Postao si osjetljiv na staru domovinu.

Nisam! Sve su to nevažna sranja. Ali, reci mi zašto vam se vrata svih trgovina i javnih prostorija otvaraju prema unutra? Odlomio sam ruku pokušavajući ih otvoriti. Uvijek povlačim prema sebi...
Bio sam na SUP-u...

I nema Rothmansa. Popušio sam sve što sam kupio u tax-freeju i otišao kupiti Rothmans. Nema! Nema Johny Playersa, nema Gauloisea, nema Benson & Hedgesa, nema... ima samo ova strahota ovdje! A to, izgleda, prave od hrastova lišća i toalet- papira. Vidiš kako kašljem, vidiš... Gdje si to, do vraga, bio?
Na SUP-u. To ti je neka vrsta policije.

Bullshit! Rekao sam ti da na policiju ne ideš. To sam mogao i sam uraditi. I što si tamo radio?
Pitao sam za Julijanu Klis.

Wolf uvuče dim i zakašlje se, a onda lijepo ugasi cigaretu koja mu nije odgovarala. Priđe fotelji i zavali se, nervozno kuckajući po kožnom rukohvatu.
Nezadovoljan si - primijeti Politeo - sada ti je valjda jasno zašto želim zbrisati odavde?
Nije mi jasno! - prekine ga Wolf. - Ti želiš zbrisati zbog nečeg drugog. Ti zapravo ne želiš zbrisati zbog nečeg, nego od nečeg... od sebe sama... Kao da se to može. Što si saznao na policiji?
Ne postoji nikakva Julijana Klis. Barem ne u Zagrebu. Wolf se zamisli pa ponovo zapali. Ovog se puta nije zakašljao.
Potražit ćemo njenu kuću - reče mirno. - Mislim da ću se sjetiti. Stanovala je u Ilici. Kuća je bila u dvorištu, na desnoj strani.
Na desnoj strani?

Da, ide li se od Jelačić placa prema Crnomercu.

Jelačić plac se sada zove Trg Republike.

I Julijana Klis se sada možda zove nekako drugačije.

Baš zbog toga se bojim...

Ti se stalno nečeg bojiš, a želio bi u New York! Znaš li ti što te sve tamo čeka? Znaš li što ćeš uraditi kad ti u praznom subwayu, u dva poslije ponoći, priđe mišićav crnac- peder i kaže: Lend me ten bucks, and I'm gonna give you a headfor a while, posudi mi desetaka pa ću ti dati da mi na tren pušiš! Ili, što ćeš uraditi kad pred večer u Central parku naletiš na kišu »irskih konfeta«, jer su pijani momci odlučili na takav način proslaviti neki od svojih katoličkih blagdana? Što kad ti u Harlemu kakav inky- dink, koga jedva razabireš u mraku, upita s rukom u desnom džepu: Hay man, wanna candy, cadilac, cecil, or any dizzy-wizzy? A ti nemaš pojma kog vraga hoće, ali znaš da mu je nož u džepu... Ti si bezazlen commie, kome je dosta zastava, bista i jubileja i koji bi sad malo Rothmansa, hamburgera koji nije slanina, i dobrih starih građanskih sloboda...
Nisam commie! - odbrusi Politeo, ponovo ljutit na sebe što je stupio u taj blesavi partnership, pa počne ponovo oblačiti kaput na kome se snijeg jedva otopio.
Hajdemo pronaći tu jebenu kuću u Ilici!

Check! - odvrati Wolf pa pođe prema vješalici u predsoblju da se i sam obuče. - Ne ljuti se. Htio sam ti kazati da je i U.S.A. najobičniji shit. Čitava kugla je dosadan, smrdljiv shit! I još k tome okrugao pa nema smisla mnogo hodati, jer na kraju ipak završiš tamo otkuda si i krenuo.
Petnaestak minuta kasnije već su hodali zametenom Ilicom na kojoj gotovo da nije bilo ni žive duše. S njihove desne strane zjapili su prazni i nepokretni tramvaji, a s lijeve se caklila stakla osvijetljenih izloga iza kojih su stajali besposleni prodavači.
Wolf je zalazio u svaku vežu, pomno razgledao dvorišta i zgrade, a onda se vraćao, vrteći glavom i psujući nešto sebi u bradu. Kad su, negdje nadomak Britanskom trgu, zašli u vežu iznad koje je stajao pogašen crven neon nove picerije, Wolf zastane kao da je doživio lagani električni udar.
Što je? Ne možeš naći tu kuću? Kad si mi pričao o Julijani Klis, učinilo mi se da si zapamtio kakve je naušnice nosila za prvu svetu pričest.
To je! - reče Wolf, prečuvši njegovu primjedbu.

Pred njima se prostiralo neveliko dvorište, uokvireno četverokatnicom, nekakvom barakom, vjerojatno skladištem, visokim zidom, niskom i poširokom zgradom u kojoj se nalazila picerija, te garažom s metalnim vratima. Nasred dvorišta bila je parkirana žuta Škoda, koja je s onih pola metra snijega na krovu podsjećala na kolač.
Siguran si?

Da. Tu je bila dvokatnica - reče Wolf zamišljeno, pa upre prstom u drvenu baraku. - Ali, nema je više.
Možda netko zna?

Možda, možda... - mislio je naglas Wolf, svejednako buljeći u masivna drvena vrata zatvorena sa dva velika lokota.
Ušli su potom u četverokatnicu i pozvonili na vratima u prizemlju na kojima je pisalo VALIC. Dok su čekali, projurila je pored njih crna mačketina i nestala u snijegom
zametenom dvorištu. Gore na prvom katu čulo se kuckanje pisaćih strojeva i povremena zvonjava telefona. Zatim su se vrata stana u prizemlju otvorila i pred njima se stvorio starac, najmanje osamdeset godina star. Na nosu je imao debele naočale, a na glavi francusku kapu s nekoliko metalnih značaka. Gledao ih je tupo i bezizražajno. Vjerojatno ih, unatoč debelim staklima, nije ni vidio.
Tražimo Julijanu Klis - reče Politeo, službenim i prilično neljubaznim glasom.

Kakvu Anu? Nema Ane. Umrla je prije šesnaest godina. Otada živim sam i nikada se više neću ženiti.
Politeo primijeti da iz starčeva uha viri žica koja se koluta i nestaje negdje u džepu. Stari ne samo što dobro ne vidi, nego je i gluh kao top.
Tražimo Julijanu Klis! - reče ovog puta mnogo glasnije.

Nikog ovdje nema. Samo Valić... penzioner Karlo Valić... Gore je uprava od
»Bratstva«, vani im je priručno skladište... odite pitati one preko što rade... što rade one pičke, ha, ha, ha...
Misli na piće, na piceriju - reče Politeo, pogledavši Wolfa preko ramena.

A otkad stanujete ovdje? - izdere se Politeo, sagnuvši glavu prema starčevom džepu gdje se trebao nalaziti aparatić.
Ne morate se derati - otpovrne penzioner Valić.

Ne radi od 1977. Potrošile su se baterije, a novih nema u Zagrebu. Ove naše od volt i pol su za milimetar predebele. Jebi ga! Ne morate vikati, ionako vas ne čujem.
Želite li još nešto osim te Ane?

Otkada stanujete ovdje? Tamo napolju je bila dvokatnica u kojoj je stanovala Julijana Klis. Kada su je srušili?
Starac ga je radoznalo pogledao, a onda je zakimao glavom i odmahnuo rukom, pokazujući da ništa nije čuo. Gledao je za njima koji tren, čudeći se valjda što tako brzo odlaze, a onda je polako zatvorio vrata. Albanac, vlasnik picerije, nije imao pojma tko je Julijana Klis. Posve je nevezano pričao nešto o tome kako je došao
ovamo tek prije godinu i pol, kako Hrvati razrezuju veći porez nego u Đakovicu, ali u Đakovicu ne jedu picu, kako mu je sin Istref dobar učenik ali huligan iz matematiku, kako imaju perfektnu picu od šunke i škampi, a ne kokice i pečen kukuruz, kako...
Starica iz susjedstva sjećala se prijeratnih vremena, ali nije pamtila nikakvu obitelj Klis. Dapače, njoj se činilo da su tamo u dvorištu stanovali Bergerovi, ali nije bila sigurna jesu li to bili Bergerovi ili Pohajde, češkog porijekla, to jest jesu li ti Bergerovi ili Pohajde stanovali u toj kući, ili u jednoj jako sličnoj kući u Smičiklasovoj.
Kad su se pola sata kasnije vraćali kući, primijetio je već uzrujani Politeo: - Zašto tragaš za nečim tako jednostavnim? Mogao si izmisliti neki pravi, komplicirani posao. Recimo, mogao si tražiti srebrnu tabakeru svog oca, onu koju je dobio na poklon na dan punoljetnosti. Ili djedovu prvu muštiklu. Ili vlastiti »ajnpindekl« u kojem su te donijeli iz rodilišta...
Što je to »ajnpindekl«? upitao je mirno Wolf i zastao pred trgovinom odjevnih predmeta. - Slušaj, momče, za mog partnera obučen si odviše bijedno. Pravi hobo! Možemo skoknuti unutra da ti kupim neku zgodnu krpu. Nije baš neki Bloomingdale 's ili Roger's Pit, ali naći će se već nešto...
Fuck off! - promrsi kroza zube Politeo i zabrza prema kući.

U zagrebačkom telefonskom imeniku postoji šest telefonskih brojeva koji pripadaju osobama čije je prezime Klis. Leo Wolf sjedio je na podu i diktirao broj po broj, dok je njegov »detektiv«, držeći telefonski aparat na koljenu, nazivao i pokušavao saznati nešto o misterioznoj Julijani. Kako bi stvar bila uvjerljivija, lažno se predstavljao kao Julijanin školski drug, što je njegove sugovornike s druge strane žice ostavljalo ravnodušnim, jer ni o kakvoj Julijani nisu imali pojma. Vlasnici prva dva telefonska broja živjeli su u Zagrebu tek nekoliko godina. Grubi i polupijani glas s trećeg broja, iznerviran Politeovom upornošću, kazao je ljutito da Julijana Klis živi s njim, ali da je upravo otišla abortirati. Na četvrtom i petom broju nisu imali ni jedne Julijane, dok je na šestom i posljednjem broju stvarno živjela Julijana Klis, ali je trenutno kod bake na selu, pošto je upravo preboljela vodene kozice. Vraća se u ponedjeljak, ali je do
podne u školi, a poslije podne na solfeđu, tako da se može nazvati tek navečer. Sve to kazao mu je tanak dječji glasić, nakon koga se začuo dublji, muški, koji je upitao tko to i zbog čega treba njegovu osmogodišnju kćerku.
Tako je telefonska potraga završila sasvim bijedno, ne probudivši ni najmanju nadu u povoljan ishod, u najsitniji trag.
Morat ćemo proširiti polje istrage - primijetio je Wolf i sklopio težak telefonski imenik. - Koliko zapravo ljudi posjeduje telefon? Postoji li mogućnost da koja obitelj Klis nije tu unutra, u imeniku?
Postoji! Telefon posjeduje samo petnaest posto Zagrepčana.

Jesus Christ! - zvizne Wolf i ustane. - Petnaest posto! Pa vi imate slabiji prosjek od zadnjeg, jebenog, izgubljenog indijanskog rezervata u Arizoni! Slušaj, svakako moramo proširiti potragu i izvan Zagreba! Julijana se mogla odseliti...
Izvan Zagreba! Zar očekuješ da ću za tvojom balavicom juriti po Pirotu, Strumici, Paraćinu?
Moja balavica sada ima pedeset tri godine! Nastavit ćemo potragu, a za to nam trebaju jedna dobra kola.
Kupit ćeš kola?

Iznajmit ću ih. Trebaju nam.

I kolima ćeš putovati naokolo, kucati na tuđa vrata i postavljati uvijek isto blesavo pitanje: »Dobar dan, živi li ovdje stanovita Julijana Klis? Znate li možda nešto o Julijani Klis, koja se sada možda zove Vodopivec, Glamuzina, Kopač, Koprčina, Muzaferija, ili...«
Ti ćeš postavljati to pitanje. -Ja?!

Da. Ti si moj »privatni detektiv«. Ti ćeš pitati.

A kako misliš da ćeš putovati kolima po ovakvom nevremenu? Misliš da mi imamo grijane auto-putove? Dobro organizirane službe koje hvataju snježne pahuljice u letu?
Znaš li kako se kod nas čiste ceste? Radnici iz službe bacaju sol na metar visok snijeg. I to samo ono što im ostane nakon gableca, kad su već posolili kruh i putar...
Svladat ćemo i snijeg! Uzet ćemo od Hertza pravi auto! Ne nekakav jalopy, nego pravi američki auto od tri milijuna kubika i sa šesnaest pari lanaca, pa kad jurnemo kroz snijeg... Wolf je ustao, pljunuo na pod i izašao napolje.
Sasvim uzrujan, otišao je do Američke biblioteke i posudio tri knjige. Zatim je svratio u apoteku i kupio velik paket phosphalugela, a onda svratio u kino, u kojem su, a da on to nije uspio zamijetiti, promijenili film. Zatekao se kako u tihoj i polupraznoj dvorani bulji u nekakvu francusku intelektualističku burgiju koja nije imala ni likova ni radnje, ali je obilovala slowmotionima, šutnjom i poniranjem karaktera u same sebe. Bila je to najgora stvar koja se može dogoditi čangrizavom čirašu. Bio je to, zapravo - peh! Nakon pola sata izašao je u predvorje i pobljuvao se u veliku metalnu pepeljaru što je stajala pored ulaza u nužnik.
Ovakve rupe od kina nema ni u Bronxu! - rekao je razvodniku, koji je oštro negodovao protiv ovako drskog bljuvanja.
Nakon nesvarenog filma otišao je u Američku knjižnicu i, sasvim smeten, vratio knjige koje je istom bio posudio.
Kada se pola sata kasnije našao pred kućom, zagledao se u žuti Golf s Hertzovim oznakama, koji je, već prekriven tankom naslagom svježeg snijega, stajao ispred njegova ulaza.
Julijana je znala talijanski, a otac joj je bio Primorac - rekao mu je Wolf već na vratima. - Potražit ćemo malo po tom Primorju. Nije daleko odavde? Koliko? Sto milja? Dvjesto?
Politeo ljutitom kretnjom skine kaput i objesi ga o staru, nakrivljenu vješalicu. Taj prokleti motherfucker nema pojma šta to znači proći po ovakvom vremenu kroz Gorski kotar!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:24 am


4.

Vožnja do Karlovca bila je još podnošljiva. Prvi problemi nastali su negdje oko Duge Rese. Cesta je bila djelomice očišćena, ali je i taj očišćeni dio bio teško prohodan i klizav. Žuti se Golf zanosio, plesao, klizio i neprekidno upadao u nerazmrsive gužve pomalo šašavih vozača, koji su tog dana odlučili izaći na cestu. Na uzbrdicama nisu smjeli stati, a na nizbrdicama taknuti kočnicu. Negdje oko Zdihova postavili su lance i krenuli tragom osamljene ralice koja je, tko zna kako, prošla kroz Gorski kotar i ostavila svoj uski, jedva iskoristiv trag. Pored automobila su sporo promicali meki, zaobljeni, bijeli krajolici, a neprijatne snježne provalije zijevale su čas s jedne, čas s druge strane ceste. Sasvim zaleđena i uska traka ceste bila je pusta. Malo je bilo šašavih avanturista na kotačima koji su se usuđivali prići Gorskom kotaru u ovo doba godine, nakon prave snježne oluje. Kad bi i naišla koja kola, uglavnom službena, teškom bi se mukom s njima mimoilazili, a onda nastavljali dalje preko leda, kroz snijeg koji je sve žešće padao. Prijetila je opasnost da snijeg zaspe netom očišćen dio ceste, to više što nisu mogla biti više nego opasna. Negdje kod Skrada zaustavila ih je milicijska patrola i upozorila ih da se što prije dokopaju Delnica, jer će cesta ubrzo ponovo biti zatvorena. Na sreću, u Delnicama je snijeg padao rjeđe i mirnije. Osim toga, doznali su da se od Rijeke kreću dvije-tri ralice koje su već negdje oko Gornjeg Jelenja.
Dva sata kasnije krenuli su očišćenom, ali još uvijek zaleđenom cestom prema Gornjem Jelenju. Sad su se već spuštali, polako i oprezno, ali svakog trena sve lakše i sigurnije. Nakon osam sati vožnje jurili su ravnom cestom preko Grobničkog polja, očekujući da se kroz bijeli, uzgani krajolik probije ravna plavet mora.
Wolf je bacio opušak posljednje cigarete kroz prozor i podvrisnuo. Tako to valjda rade Teksašani, pomisli Politeo, koga je mučilo tisuću stvari: čir, ova prokleta spora ali opasna vožnja, ludost zbog koje su naumili u Rijeku i štošta drugo. Kad su izašli iz malog tunela, zabijelila se pod njima Rijeka, vjerojatno i sama začuđena snijegom koji je ovdje tako rijetko padao. Kanal pored Rječine bio je prevučen krhkim ledenim
pokrovom, a ulice kliske, bijele, bijahu pune prolaznika čija je relativno laka odjeća svjedočila da ih je i ova prava zima zatekla pomalo nespremne. I dok je Wolf svratio u usputni bircus da pojede hot-dog, promrzli i ukočeni Politeo pošao je do prijavnog ureda Sekretarijata unutrašnjih poslova i ispričao suhoj i neatraktivnoj službenici, kako mu je stanovita Julijana Klis dužna pet milijuna dinara, koje joj je pozajmio kad je udavala kćerku Jarmilu. Prehlađena je službenica šmrcnula, obrisala nos i dala mu tri adrese na kojima stanuju ljudi s prezimenom Klis. Kada je, otprilike sat kasnije, ustanovio da je prva s tog popisa, stanovita Violeta Klis, prava tetka tražene Julijane, shvatio je da Wolfov plan i nije tako glup kako mu se u početku činilo.
Stan Violete Klis nalazio se na samom riječkom korzu, u žutoj zgradi upravo obnovljene fasade. Nakon što su nekoliko minuta bezuspješno zvonili, otvorila su se teška hrastova vrata i na njima se ukazala pogurena bakica, koja mora da je već prevalila sedamdesetu.
Vi ste Violeta Klis? - upita Politeo, čekajući da ga stara pozove unutra.

Ne, j a sam gospoda Cecco. Zašto trebate milostivu Klis?

Pa, znate... - uzmuva se Politeo - ja sam Julijanin školski kolega... Vratio sam se iz Njemačke... znate, Weihnachtsferien... pa bih htio...
Nema tu nikakve Julijane!

Ali, mi bismo rado porazgovarali s gospođom Violetom...

Ja sam gospođa! - prekine ga starica reskim glasom. - Ja sam gospođa Cecco, a Violeta je milostiva!
No, dobro, popričali bismo s milostivom Klis.

A tko je ovaj? - upita gospođa Cecco, pogledavši radoznalo Wolfa koji je žvakao gumu naslonjen na zid hodnika.
Politeo ne pokaže da je čuo njeno pitanje.

Pustite nas samo načas. Mislim da bi taj razgovor sigurno raspoložio milostivu...

Vi niste zbog ovog stana? - bojažljivim će glasom gospođa Cecco.
Kakvog stana? Mi se želimo samo raspitati o Julijani.

Znate li da milostiva nije u najboljem stanju? - prekine ga stara. - Pogotovo nije za razgovore. Njoj je već osamdeset sedam godina i mnoge je stvari pomiješala. Pitanje je sjeća li se uopće svoje nećakinje... Uostalom, ako baš inzistirate, uđite...
Povela ih je uskim mračnim hodnikom koji je odisao vlagom i zaboravljenim fiumanskim vremenima. U jednom trenu Wolf se nasmijao i gurnuo laktom Politea. Činilo se da je radostan što su ipak došli na pravu adresu. Naime, bilo je nedvojbeno da je stara milostiva Violeta ipak tetka Julijane, Julijane koju traže.
Zapamtio si što ćeš pitati? - prišapnuo je Politeu, ali mu ovaj nije stigao odgovoriti jer su se već sljedećg trena našli u povelikoj sobi, koja je bila nalik na loše održavan muzejski prostor. Sag u koji su im utonule noge mora da je bio rijedak i skupocjen. Zavjese, što su potpuno zakrivale zid i činile sobu još mračnijom, podsjećale su na kazališni zastor, a u prastarom, bogato izrađenom namještaju mora da su već i crvi pokrepali od starosti.
U dnu sobe, u dubokoj stolici za ljuljanje, sjedila je neizmjerno stara žena s izgledom premorena lesa. Imala je blijedo lice, drhtave ruke i krilo pokriveno debelom grimiznom dekom. Pored stolice za ljuljanje nalazila se rezbarena stolna lampa, čije je slabo svjetlo padalo na staričino lice i činilo ga, sred ovog neugodnog, mračnog i gnjilog ambijenta, upravo sablasnim. Da su mu rekli da stara ima dvjesto godina, Politeo bi u to povjerovao.
Gospođa Cecco prišla je staroj, sagnula se i šapnula joj nešto na uho, a onda se blago naklonila, pošla tri koraka unazad i sjela na tabure.
Stara je pogledala trenom došljake i pozvala ih rukom da priđu, a onda im ponudila desnu ruku na rukoljub. Politeo se brzo snašao i poljubio drhtavu, naboranu ruku punu staračkih pjega, jedva susprežući nagon za povraćanjem.
Ah, dragi moji, znala sam da ćete doći! Pričajte mi što radi moj vjerni prijatelj iz divnih starih dana, signore colonnello Pomerigi?
Nastalo je nekoliko časaka neugodne šutnje, koju je prekinula milostiva Klis:
Recite mi, ide li još u lov na fazane?

Ali mi ne poznajemo tog vašeg... mi smo zbog... Stara odmahne rukom, pa se prostodušno nasmije. Imala je nekakav neugodan, zagrobni smijeh, jednako neprijatan kao i glas.
Bože moj! Sigurno vam je rekao da me držite u neizvjesnosti! Sedete vi, perfavore! No, sjednite, sjednite! Oduvijek je bio tako konspirativan i tajanstven. Signor d'Annunzio mu je to blago zamjerio. Govorio mu je... ah, gospođo Cecco, što mu je govorio d'Annunzio?
Kome? - prene se iz razmišljanja gospođa Cecco.

Pa colonnellu Pomerigiju! Što mu je govorio?

Ne... ne znam.

Ah, ništa vi ne znate i ništa ne pamtite! Čemu vam taj jadni mali mozak! Signore d'Annunzio mu je govorio: »Aria di mistero aiuta certamenle nella carriera militare, pero con I 'amore controproducente!«
Gospoda Cecco ju je nijemo promatrala, pokušavajući valjda zapamtiti te tako čuvene riječi. U usporedbi sa starim senilnim grobom, djelovala je poput živahne djevojčice.
Iskoristivši predah, Politeo sjedne u naslonjač nasuprot milostivoj, a Wolf se nasloni na rub stilskog ormara (njemačka renesansa, učini mu se).
A vi ste?

Nikola Politeo.

Ah, caro Niccolo! Pa niste li vi bili aiutante maggiore colonnella Pomengija?

Jesam! - reći će kratko Politeo, pa se nakašlje, vjerojatno zbog nelagode koju mu je nalagala ova laž. Gospođa Cecco ga pogleda očima punim prijekora.
Gospođo, signor Pomerigi zanima se...

Milostiva! - zavrišti gospođa Cecco. - Morate je oslovljavati s »milostiva«! Ja sam gospođa!
Milostiva Klis - nastavi Politeo, prihvaćajući Violetino staračko ludilo kao nužnu pretpostavku razgovora. - Signor Pomerigi šalje vam najsrdačnije pozdrave i zanima se za Julijanu Klis.
Julijanu? Kakvu Julijanu?

Vašu nećakinju.

Ah, moju Julijanu! O, taj stari ženskar i bonvivan! Julija ga, kažete, zanima?

Da, colonnello Pomerigi zanima se gdje se sada nalazi vaša nećakinja Julijana Klis.

Iza Politeovih leda Wolf je sijao od zadovoljstva. Dopala mu se, izgleda, istražna metoda njegova partnera.
Gospodin Pomerigi mrtav je već trideset šest godina -promrmljala je tiho gospođa Cecco, gledajući nekamo u stranu.
Gospođo Cecco! - podvrisnula je babuskara. - Molim vas da se u ovakvoj situaciji ponašate maksimalno decentno! Vi dobro znate da ja još uvijek mogu izmijeniti oporuku i ostaviti stan braći isusovcima!
Svakako, milostiva, svakako! - prošapta gospođa skrušenim glasom.

No, dakle, za Julijanu pitate - zamisli se milostiva, podbočivši dlanom naborano čelo. - Ah, imala sam toliko tih nećaka i nećakinja! Kada bih se samo mogla sjetiti te Julijane! Nije li Julijana ona stoje glumila i pjevala u peštanskoj operi?
Nije - promrsi gospoda Cecco. - U peštanskoj operi pjevala je vaša majka.

Julijana je četrdesetih godina živjela u Zagrebu - pomogne joj Politeo. - U Ilici. Otac joj je bio građevinski poduzetnik.
Pa da! - cokne stara jezikom, a onda hitrim pokretom namjesti zubalo koje zamalo što joj nije ispalo. - To je bila ona nevaljala Julijana, Julijana la terribile! koja je uvijek jela slatkiše prije ručka. Jednom sam joj zaprijetila i uplašila je, rekavši joj da se svaki bombon, pojeden prije ručka, u želucu pretvara u kamen, ha, ha, ha!
Gospođo - zausti Politeo.

Milostiva! - ispravi ga gospođa Cecco, kojoj je ovaj razgovor sve više išao na živce.
Milostiva, ne zanima me Julijanino djetinjstvo. Gospodin Pomerigi bi volio znati što je s njom bilo nakon rata.
Kakav gospodin Pomerigi? - zine milostiva iznenađeno.

Colonnello Pomerigi...

E morto gia trenta sei anni! Colonnello Pomerigi je mrtav već trideset šest godina. A da je i živ, bio bi hulja kakav je oduvijek bio! Zašto vas zanima moja nećakinja?
Ja sam njen školski kolega. Vratio sam se iz Njemačke, pa bih htio...

Ah, tako recite! - mirno će stara. - Kazat ću vam sve čega se sjećam, a ne sjećam se gotovo ničeg. Slušajte, pa meni je već osamdeset sedam godina, zar ne, gospođo Cecco? I nemam vremena misliti na jednu od tolikih nećakinja. Moje su misli upućene Svevišnjem pred koga ću uskoro izaći. Dio mi aspetta lassii!
Znate li bar gdje bih mogao naći Julijanu?

Ne znam! Nekad sam vodila računa o tome gdje mi se nalazi rodbina, tko od čega boluje, tko je umro, a tko emigrirao. Ne znam vam kazati gdje se nalazi Julijana.
Nisam je vidjela otkako se odselila iz Rijeke. Uostalom, zašto to zanima colonnella?

Gospođa Cecco se uhvati za glavu, pa pokuša uvjeriti Politea u besmislenost daljeg razgovora.
Zar ne vidite da je milostiva umorna i dekoncentrirana? Ničeg se ne može sjetiti. Bolje bi bilo da navratite kojom drugom zgodom.
Gospođo Cecco, upozorila sam vas da se ponašate decentnije! - zaviče stara. - Već sutra ću pozvati advokata de Andrea i zatražiti da izmijeni moj testament.
Advokat de Andre umro je prije šesnaest godina - promrlja gospođa Cecco, odustajući od daljeg upletanja u razgovor.
Caro Niccolo - okrene se milostiva Politeu. - Julijana je poslije rata živjela ovdje na Rijeci. Deset godina, mislim... a onda se udala i otišla. Otada ništa ne znam o njoj.
Non ne so niente!

Za koga se udala, molit ću fino? - prošapta Politeo, tako da ga je starica jedva čula.
Za koga se udala?! Za koga se udala! Gospođo Cecco, nije li se moja Lucija udala za onog češkog trgovca Votrubu?
Jest - reći će preko volje gospođa, koja je ludilo i kaos u staričinoj glavi podnosila najvjerojatnije samo zbog stana koji će jednog dana naslijediti. - Ali, gospodu ne zanima za koga se udala vaša mlađa kćerka Lucija, nego vaša nećakinja Julijana.
Ah, tako! dosjeti se milostiva. - Pa što onda ne kažete! Julijana se udala za nekakvog Lukačeka iz Crikvenice, a onda je otputovala, preselila se...
U Crikvenicu?

Ne znam. Valjda. Nikad mi se nije javljala. Ta današnja djeca... Ah questi ragazzi di oggi! Politeo se tiho nasmije. To »današnje dijete« mora da ima pedeset tri godine.
Kada je to bilo, milostiva? - upita, ne nadajući se pouzdanom odgovoru.

Pa, ne znam točno. Čim se udala, otišla je... Ili, ne... možda se udala čim je došla. Ali, mislim da je taj Lukaček bio iz Crikvenice, ili iz Pule, ili možda iz Verone...
Colonnello Pomerigi bio je iz Verone - primijeti gospođa Cecco, koja se ponovo počela zalijetati.
Matilda! - zakrešti milostiva, oslovivši prvi put svoju »gospođu« s »ti«. - Nećeš me valjda učiti otkuda je colonnello Pomerigi!
Ima li Julijana još žive rodbine? - umiješa se Politeo, koji je polako gubio nadu da će doznati išta što bi ih moglo, dovesti do kakva traga.
Stara zašuti. Vidjelo se da se pokušava nečeg prisjetiti. Tko zna što se zbivalo u onih nekoliko moždanih stanica što su joj preostale?
Gospođo Cecco, nije li Julijana imala sestru?

Ne znam - nestrpljivim će glasom gospođa.

Joj, pa da! - prisjeti se stara. - Ne znam ni ja je li imala sestru, ali je sasvim sigurno imala brata. Jako, jako zlatnog brata! Bio je kleptoman!
Gdje je sad?
Tko će to znati! Bio je srce od djeteta. Uplašen, bojažljiv, stidljiv... Strašno je volio igračke. Namjeravala sam mu svakog Božića kupiti po koju igračku, ali sam onda odustala. Znate, iz principijelnosti. Kako Julijani nisam davala slatkiše, tako ni colonnellu Pomerigiju nisam poklanjala igračke.
Colonnellu Pomerigiju?

Da. Što se čudite? Colonnello Pomerigi bio je vodoinstalater, hidraulico, ali je stalno gubio posao jer je po tuđim stanovima krao dječje igračke. Došao bi popraviti vodovodnu cijev, pa bi onako usput ukrao plišanog medu, zvečku ili lutku. Amava le bambole!
Politeu posta jasno da je staroj definitivno pregorio »ziherung« u glavi. Govorila je o colonnellu Pomerigiju, a zapravo je mislila na svog nećaka, Julijanina brata.
Gdje je bila Julijana 1969? - upita je iznenada Wolf. - Zna li se to?

Politeo se začudi takvom pitanju, ali ne reče ništa. No, to pitanje je, izgleda, još više začudilo milostivu. Razrogačila je oči, prekrižila ruke i snebivljivo upitala svoju drugaricu: - Matilda, pa zar je već prošla 1969?! Ah, koliko sam vas puta upozoravala da mi svakako kažete kad bude 1969! Trebala sam otići s colonnellom na četrnaest dana u Grignano i Monfalcone. Gospođo Cecco, vi ste propustili upozoriti me! Kako je to tužno! Colonnello Pomerigi mi to nikada neće oprostiti. Dio, che cosafaro adesso!
Zatim je odnekud izvukla bijelu čipkastu maramicu, prinijela je očima i zaplakala. Gospođa Cecco joj je hitro prišla i suučesnički je uhvatila za ramena.
Smirite se, milostiva, ta nije još 1969! Zar mislite da bih vam tako nešto mogla uraditi! Milostiva ju je uhvatila za ruku i nastavila cmizdriti nad njenim dlanom.
Idemo! - reče potiho Wolf, tapnuvši Politea po ramenu. - Ništa tu nećemo saznati. Sve su to bedastoće. Goulash and banana oil!
Politeo hitro ustane i krene napolje. Kad su se već našli na stubištu, primijetili su gospođu Cecco kako stoji na vratima i ljutito ih promatra.
Možda biste nam vi mogli kazati... počne Politeo, ali ga ona, sva ljutita, prekine: - Zbog vas zamalo da ne ostanem bez stana!
Rekavši to, snažno zalupi vratima i ostavi ih napolju, iznenađene i razočarane. Osam sati mučne vožnje kroz snijegom zametene krajeve pretvoriše se istog trena u čistu maglu i dim. Jedina je još nada ležala u Crikvenici, mislio je Politeo, dok su brzali riječkim korzom, tražeći pogodan restoran u kojem bi mogli progutati nešto na brzinu.
Sweet Jesus! - To je najobičniji prokleti bean-wagon -govorio je pola sata kasnije ljutiti Wolf nad tanjurom na kojem se iskilavila žilava bečka šnicla. - More je tu dvadeset metara od nas, a oni nemaju ni ribe, ni školjaka... Što držite u tom jebenom moru kad nema ribe? Zadnja rupetina u North Dakoti, kojoj je more jedva nešto bliže od površine Mjeseca, ima dnevno na jelovniku bar pet vrsta svježe morske ribe! A vi... vi prodajete bečku šniclu. Ova mora da je preostala još od habsburških vremena!
Pojevši jedva polovinu obroka, sjeli su u kola, natankirali rezervoar i krenuli prema Crikvenici. No, ni tu nije bilo ni ribe, ni osobe s prezmenom Klis. Isto tako, nikakav Lukaček nije živio na području crikveničke općine.
A terrible country! - rekao je Wolf, držeći u jednoj ruci upravljač Hertzova vozila, a u drugoj suho pecivo koje je umorno žvakao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:25 am



5.

Još dok su bili u Rijeci, u stanu milostive Violete Klis, koja je sred svog zamračenog stana bludjela po kaosu ispremiješanih vremena, godina, lica i događaja, Politeu se nadala sasvim čudna pomisao, pomisao da, zapravo, pomažući Wolfu, traga za nekim drugim ljudima i nekim drugim vremenom. Wolf se dječački priprosto prisjećao djevojčice kojoj je u tuškanačkom grmlju dao nekakvu smiješnu zakletvu. Djevojčica s ljupkim pletenicama, kikicama ili konjskim repom, sada bi mogla biti istrošena i raskvašena ženturina stara pedest tri godine. Njen slatki brat — kleptoman danas bi mogao biti šezdesetogodišnji debeli prdonja sa šuljevima, koji više ne krade igračke nego tuđe novčanike. No, najbolja je ilustracija te pomisli tupa ruina od milostive tetke Violete, koja je u vremenu za kojim tragaju imala nešto više od četrdeset pet godina i zapravo bila mlađa od Wolfa. I premda se ta iluzorna potraga pomakla s mjesta, njeni riječki rezultati bili su više nego traljavi. Iz milostivina nevezana blebetanja dalo se zaključiti da |e Julijana preživjela rat, da je stanovito vrijeme boravila u Rijeci, i da se udala za neku osobu čije bi prezime trebalo biti Lukaček!
Jasno, ako milostiva tetka nije pobrkala svoje mnogobrojne nećake, nećakinje, i njihove muževe i žene.
Kako su se iz Rijeke vratili kasno, sljedećeg su dana izašli u grad tek oko podne. Wolf je bio strašno gladan pa je predložio da svrnu do nekog boljeg restorana.
Pregledom »boljih restorana« Politeo nije najbolje baratao, pošto ga je socijalni pad nagnao da se hrani uglavnom po kojekakvim špelunkama. Odšetali su do Cvjetnog trga i tu naletjeli na veliku količinu prodajnih štandova, kojima su trg i okolne ulice naprosto bili zakrčeni. Na štandovima su prodavači nudili različitu, uglavnom neukusnu robu: čestitke sa zečevima i dimnjačarima, jeftine plastične igračke koje se kvare nakon dvominutne upotrebe, ukrase za božična drvca i slično. Atmosfera trga uistinu je bila živahna i nekako prisna, premda je, nakon što je prestao padati snijeg, živa u termometru pala na dvadeset ispod nule. Na krovištima štandova bili su postavljeni zvučnici iz kojih je treštala zabavna glazba, a prodavači iza štandova,
zaštićeni debelom odjećom i štitnicima za uši, cupkajući u ritmu glazbe, pokušavali su zaboraviti na studen.
Počela je božićna atmosfera. Mogli bismo kupiti božićno drvce i iskititi ga - kazao je Wolf i počeo vrlo pomno razgledavati robu izloženu po štandovima.
To ti je dvolična novogodišnja atmosfera. Vlast iskiti grad radi Nove godine, koja se službeno zove Dan dječje radosti, a puk u tome uživa, praznujući Božić.
Nema veze - promrlja Wolf, razgledajući štand s velikom količinom kuglica i ostalog šarenog nakita za bor. - U 86. ulici, na East Manhattanu, postavljaju sličnu stvar kad Brooklinska javna biblioteka prodaje svoje rashodovane knjige. Za pola dolara možeš kupiti onepound rabljenih klasika. Ali ovo ovdje je stvarno zabavno. Tako komičnu robu zadnji put sam vidio u Maroku, na sajmu u Marakešu. Hoćemo li kupiti kuglice i bor?
Jebe mi se i za bor i za Božić! I za Novu godinu!

Ti si nekakav namrgođeni Ione wolf! Neće nam škoditi ako okitimo bor.

Nisam nikakav Ione wolf! Samo, mene su ovdje previše gazili po prstima da bih imao volje i želje kititi borove i sudjelovati u kolektivnim idiotarijama. Ona stvar me boli za sve blagdane, crkvene i državne! Sam si kiti bor. Ionako si pun životnog zdravlja i optimizma!
Životno zdravlje? To je neka fraza? - začudi se Wolf.

Nikakva fraza! To je točno to - životno zdravlje!

Nisam ja pun životnog zdravlja. Ja se samo nastojim obraniti od životne bolesti. Životna bolest, može li se tako kazati? Is that correct? Da, bježim od bolesti, before I kiss the dust!
Kiss the dust? To je neka fraza? - upita Politeo.

I to je točno to! Kiss the dust - nasmije se Wolf i odmakne od začuđenog prodavača kuglica, koji ih je sasvim nehotice slušao.
Umjesto bora i kuglica, Politeo kupi novine i povede Amerikanca u obližnji »Lovački rog«. Bio je to jedini »bolji restoran« kojeg se uspio sjetiti.
Sjeli su u tihi i polumračni separe i naručili neku divljač (sva divljač u restoranima uglavnom ima isti okus). I dok je Wolf brzo i nervozno prelistavao novine, Politeo je uspio opeći prste na vrelom podlošku na koji je upravo trebala stići divljač. Upravo je namjeravao opsovati, ali ga je Wolf pretekao pitanjem: - Onda, buddy, kako ćemo pronaći tog gospodina Lukačeka?
Politeo je obliznuo opečene prste i nabio ih u soljenku. Znao je mnogo različitih načina pronalaženja ljudi. Jedni su bili jednostavni i izravni, drugi zaobilazni i složeni te su čovjeku nalagali mnogo smiješnih postupaka. Najjednostavniji način bio je listanje telefonskog imenika i nazivanje brojeva. Taj način isključivao je uspjehu svim onim slučajevima kad tražena osoba nije telefonski pretplatnik. A tih je slučajeva bilo mnogo jer je ova zemlja u telefoniji razvijenija jedva od Albanije.
Nešto složeniji ali efikasniji način bio je prijavni ured Sekretarijata unutrašnjih poslova, u kome su, navodno, registrirani svi žitelji grada. Takav način isključivao je povoljan ishod samo u onom slučaju kada je traženi neprijavljeni podstanar, skitnica, beskućnik, ili osoba koja zbog nekih svojih intimnih razloga ne želi da SUP posjeduje njezinu adresu. Ljudi su, također, bili zavedeni i u druge korisne evidencije, preko kojih im se moglo ući u trag. Tako su, primjerice, bili vojni obveznici, vlasnici stanarskog prava, televizijski pretplatnici, otplatioci kredita, svojih ili onih koje su kao nesmotreni žiranti potpisali, platiše struje i plina i slično. Evidencije te vrste strogo su selektivne i kao takve dosta nepouzdane.
Postoje i mnogi načini pronalaženja traženog neznanca, koji uključuju razna lukavstva. Možete dati da vam u novinama objave oglas kojim obavještavate građanstvo da je od kuće odlutao taj i taj, odnosno da se taj i taj odriče svog bliskog srodnika i ne priznaje dugove koje će ovaj počiniti. U takvim slučajevima tangirana se osoba redovito javlja i demantira sadržaj vašeg oglasa.
Te novine su pravi fish-wrapper! - gunđao je Wolf, listajući novine.

Lako je tebi kao Amerikancu...
I američke su novine fish-wrapper - odbrusi mu Wolf. - Novine koje nisu fish- wrapper nisu novine!
Ali u njima se može kazati sve, ne kazuje se ništa! -Tamo gdje se može kazati sve, ne kazuje se ništa! Politeo prezirno odmahne rukom i vrati se svojim razmišljanjima.
Nakon senilne tetke, korisno bi bilo pronaći Julijanina muža - reče Wolf, zadubljen u stranicu sa Crnom kronikom.
Tko zna živi li uopće u Zagrebu.

Nešto mi govori da živi - reče Wolf i dalje proučavajući Crnu kroniku.

Ah, ta tvoja intuicija - odmahne Politeo rukom. - Nešto ti govori da živi... Neki unutarnji glas? - Ne unutarnji... Ovo mi govori.
Rekavši to, uredno presavije listove novina i pruži ih odvjetniku.

Pljačka srebra u... - čitao je Politeo nezainteresiranim glasom. - Tako je to... krade se jer se drugačije ne može dobro živjeti. Bar ovdje.
Ne to! - prekine ga Wolf. - Ono ispod toga!

Da vidimo. Sasjekao ženu... Pokušaj silovanja u putničkom vlaku... Građevinski poduzetnik i investitori oslobođeni zbog nedostatka dokaza... To?
Da, da... to!

Politeo se zadubi u tekst koji je ukratko izvještavao o nečem što je, izgleda, bilo finale poduže afere. Direktori nekih uglednih radnih organizacija bili su osumnjičeni zbog primanja mita. Poslovali su s građevinskim poduzetnikom - privatnikom, koji im je navodno, na račun dobivenog posla, turio u džep jedan posto od investicije.
Kako se stvar, kao i obično, odigravala u četiri oka, i između četiri zida, ništa nije dokazano, pa su osumnjičeni oslobođeni. Osim toga, stajalo je u tekstu, poduzetnik je prošlog mjeseca, zbog lošeg zdravstvenog stanja, pušten iz pritvora.
To je paradigma - procijedi Politeo. - Tako se to radi. Ti meni posao, ja tebi proviziju. Kasnije se ništa ne može dokazati. Čak i ovo puštanje iz pritvora mora da
je čista namještaljka. »Loše zdravstveno stanje«, kako to smiješno zvuči. Koliki je postotak dobio liječnik za to »loše zdravstveno stanje«?
Vidiš kako se zove taj poduzetnik?

Vidim - odvrati Politeo, pa se ponovo zagleda u tekst. - Ljudevit Lukaček. Misliš daje on...
Mislim.

Zašto?

Ne znam zašto. Pitao si me da li mislim, i odgovaram ti da mislim.

To bi bilo pravo čudo! Pa nismo ga još ni počeli tražiti!

Nismo. Fuck it! Potražio je on nas!

Kuća građevinskog poduzetnika Ljudevita Lukačeka, koga je dnevni tisak već dobrano načeo, nalazila se na sjevernom dijelu Zagreba, negdje između Cmroka i Gornjeg Prekrižja. Kad bi je trebao opisati, najjednostavnije bi bilo reći da je to bila prava kuća pravog građevinskog poduzetnika. Takav opis, jasno, uključuje pošljunčanu stazu, perivoj crnogorice, sniježnobijelu fasadu, terasu na kojoj gotovo da se može igrati tenis, ruske hrtove i mali natkriveni bazen što služi za fasciniranje gostiju. Ako bi trebalo dati još podrobniji opis, najbolje bi bilo proširiti ga kućnom pomoćnicom ili gazdaricom koja se brine o svemu. U prošlom bi stoljeću takvu osobu, koja bi obligatno bila muškog roda, zvali »majordomus«.
Gazdarica ih je dočekala na kućnom pragu, nakon što su se preko interfona predstavili kao dobri prijatelji Lukačekove žene. Bila je vitka i visoka, kosa joj je bila povezana u punđu, a blago izborano lice davalo joj je izgled mirne i dostojanstvene šezdesetogodišnjakinje. Glas joj je odavao sigurnost i blagu superiornost.
Nadam se da niste novinari koji neprekidno napuhavaju tu nesretnu, izmišljenu aferu - kazala je otvorivši im vrata.
Zašto ste to uopće pomislili? - upita Politeo, ulazeći u predvorje presvučeno neukusnim tapetama.
Zato što ste se lažno predstavili. Gospodin Lukaček nema supruge.

Politeo zastane. U jednom trenu bilo mu je jasno da su pogriješili i da taj Lukaček nije pravi Lukaček. Već je pomislio kako bi najbolje bilo odustati, ispričati se gazdarici i pokucati na vrata nekog drugog Lukačeka. Međutim, Wolf ga diskretno mune pod rebra i on nevoljko krene prema velikoj primaćoj sobi.
Mislili smo samo...

Nije me briga što ste mislili. Uđite i recite gazdi što tražite. Danas mi nije dao nikakve posebne upute u vezi s posjetiocima. Možda će mu prijati razgovor jer se inače užasno dosađuje. Sinoć se vratio...
Iz pritvora? - upita Politeo pomalo glupo i bezazleno, da bi se odmah zatim ugrizao za usnu. Gazdarica ga prijekorno pogleda.
Vratio se iz bolnice. U posljednje vrijeme počesto odlazi u bolnicu. Nije mu dobro. Teško je... Teško je bolestan, pomisli Politeo. Pričaš mi priču! Odlazi u bolnicu da kupi liječnička uvjerenja u kojima piše da mu ne prija pritvor. Zapravo, pati od zatvora. Klasičan primjer neugodne socijalne opstipacije koja se dobiva od neprobavljena mita.
Zapravo, koliko je star gazda? - upita Wolf.

Već je navršio šezdeset šestu. Evo, tu vam je. Gazda Lukaček djelovao je mnogo starije i lošije no što bi trebao izgledati čovjek njegove dobi. Imao je posve blijedo i izmučeno lice, tanke, koščate ruke i izbočen grudni koš, koji se jasno ocrtavao ispod prugastog džempera. Sjedio je na stolici za ljuljanje pored otvorenog kamina u kojem je plamtjela velika cjepanica, a preko koljena je imao prebačenu kariranu deku.
Politeo opsuje u sebi jer mu se situacija učinila identičnom onoj u Rijeci. Jebi ga, nailaze samo na nekakve nepokretne fosile od kojih se nadaju nešto doznati. Sada bi stari trebao zaguditi nešto o colonnellu Pomerigiju!
Međutim, ubrzo se pokazalo da je stari mnogo mobilniji i življi no što se upočetku činilo. Prilično je lako ustao iz stolice za ljuljanje, prišao im i rukovao se. Wolf promrmlja neko ime koje nije imalo blage veze ni sa čim, a ponajmanje s njegovim.
Sjeli su pored kamina nasuprot starcu, koji je ponovo ustao i prišao malom baru da im natoči viski s ledom. Nije ih ni pitao što žele piti, nego im je natočio ono što mu se učinilo najboljim.
No, momci, što ste trebali? Vi ste valjda novinari koji su došli da konačno upoznaju istinu, istinu koja je pobijedila? Da, ja sam od jučer pred zakonom i u formalno- pravnom pogledu čist. Čist kao novorođenče, ha, ha, ha...
Nismo novinari - reče Politeo.

Stari Lukaček se zagleda u njega, potom u Wolfa, koji je okrenuo glavu prema kaminu, kao da prati igru visokih plamenova.
Nego? - priupita radoznalo.

Ja sam, ja sam... - okolišao je Politeo - školski drug Julijane Klis-Lukaček.

Politeu se učini da se poduzetnik trgnuo, žmirnuo i da se trudi da ostane miran i ravnodušan. -I? -I ništa. Htjeli bismo doznati gdje je Julijana?
Ne poznajem ja nikakvu Julijanu... kako ste rekli da se zove?

Julijana Klis.

Ne, sasvim sigurno je ne poznajem. E, pa ako ste samo zbog toga došli... - reče starac šireći ruke i polako ustajući.
Njena tetka, gospo... zapravo, milostiva Violeta Klis, rekla nam je da je Julijana upoznala nekakvog Lukačeka i udala se za njega.
Slušajte, ima puno Lukačeka - nasmije se stari. - Došli ste krivom čovjeku. Kada je to bilo?
Šta ja znam... poslije rata...

Pa ja tada nisam ni bio ovdje...

A gdje ste bili? - upita Politeo, svjestan da je takvo pitanje pomalo predirektno.

Uglavnom u Crikvenici.
Upravo nam je to milostiva i kazala. Upoznala je nekakvog Lukačeka u Crikvenici i udala se... Lukačeka ima puno, ali ne u Crikvenici. Naime, tamo više nema ni jednog.
Tako, dakle - prozbori stari Lukaček, pa se zavali u fotelju i zaljulja. Bilo je u toj gesti nečeg dječjeg. Neko vrijeme je šutio i ljuljao se. Činilo se da premišlja, da se dvoumi između toga da ih smjesta izbaci ili da konačno progovori.
Vi kao da ste s policije. Tako direktno i odrješito me ispitujete kao da... No, jeste li s policije?
Bože sačuvaj! - odvrati Politeo.

Zašto onda tražite Julijanu?

Pa rekao sam! Išao sam s njom u školu.

Niste li premladi? Sumnjam da ste išli s Julijanom u školu - reče stari i shvati da se zaletio.
Znači, ipak je poznajete! Ipak ste vi taj Lukaček. Starac ustane, uzme bocu viskija i natoči im još po čašicu, a svoju okrene naopako.
Ne smijem više. Ozbiljno sam bolestan. Recite, a vaš prijatelj, on je također išao u školu s Julijanom? Svi troje ste sjedili u istoj klupi?
Boca u starčevoj ruci iznenada je zadrhtala. Politeo je jasno vidio etiketu. Bio je to
»Cutty Sark«, ne baš osobito skup ali vrlo dobar viski.

Ne - odvrati odvjetnik nakon kraće šutnje. - Nije išao u školu s njom.

Wolf je čitavo vrijeme sjedio sasvim mirno, gotovo ukočeno, napeto iščekujući daljnji tok razgovora.
A zašto je onda ovdje?

Tako - promrmlja Politeo. - Hoćete li nam sada kazati gdje je Julijana?

Vjerujte mi, ne znam - uzdahne on. - Teško mi je pričati o Julijani.

Znači, bila vam je žena?
Nije - odvrati on nakon kraćeg razmišljanja. - Ta tetka mora da je nešto pobrkala. Znao sam Julijanu mnogo prije no što sam se preselio u Crikvenicu. Ali, vjerujte mi, teško mi je pričati o tome. Julijana je jedna od najžalosnijih epizoda mog života.
Upoznao sam je pred sam rat. Ona je radila kod nekakve židovske obitelji, a ja sam bio mlad obrtnik. Kad je izbio rat, imala je dvadeset jednu godinu, ja dvadeset tri... Držali smo da su to najbolje godine za stupanje u brak, mislili smo se vjenčati. Samo smo na to mislili... Onda, onda je bombardiran Beograd i ja sam mobiliziran. Izgubili smo taj rat za par dana i ja sam dopao njemačkog logora za ratne zarobljenike...
Zatim repatrijacija, domobranstvo, dezerterstvo, skrivanje... Sreli smo se ponovo 1947. i nastavili vezu, ali to više nije bilo ono pravo, ono otprije... Nekako sam osjećao da je ona u tom periodu postala netko drugi. Mislim da me više nije voljela tako...
U starčevom oku, obasjanom plamenom kamina, kao da je u jednom trenu zaigrala suza. Politeo se pomalo ironično nasmije. Suza koju je izmamila melodramska crtica iz davnog predživota!
I zato se niste oženili?

Ne zato! Dogodilo se nešto drugo. Ja sam krajem 1948. morao nenadano otići.

Zašto? - upita Politeo.

Pa, tako... - okolišao je starac. - Znate, te godine su u političkom smislu bile jako burne, pa...
Ne razumijem vas?!

Mnogo ljudi je naglo otputovalo.

Ah - sine Politeu. - Zaglavili ste? Goli otok? - Ne baš sasvim. Ne Goli otok, ali...

Zatvor? Stari kimne potvrdno, a onda nastavi nešto živahnije. Ali, radilo se o zabuni. Nisam bio nikakav ruski simpatizer. Netko me oklevetao. Konačno, na neki način, ja sam rehabilitiran.
I koliko ste ostali tamo?
Pa to nije važno. Vidite, svake sam noći mislio na nju... sve dok nisam saznao da se udala. Bila je to bolna spoznaja.
Udala se! Za koga?

1950. se odselila u Bjelovar i udala se za jednog krojača, koji se kasnije namlatio para...
Kako se zove? Sjećate li se? Wolf se pretvorio u uho.

Kako se ne bih sjećao! Gojko Podnar. Noćima sam ga proklinjao! Bio je moj vršnjak ali je mnogo lošije izgledao. Znale, trebali ste vidjeti kakav sam bio prije tog prokletog Informbiroa... - A Julijana? I ona je bila lijepa? - upita ga iznenada Politeo.
Zašto to pitate? Pa išli ste s njom u školu - lukavo se naceri Lukaček.

Da, da... samo... tada je još bila djevojčica. Mislim, je li bila lijepa kad...

Jest! Bila je lijepa.

Slažem se. Bila je lijepa - doda Wolf. Starac naglo pogleda u njega.

Oho, i gospodin je poznavao Julijanu Klis?

Da, da, poznavao je - hitro će Politeo.

Tko je zapravo gospodin?

On je zapravo... - zbuni se odvjetnik. - No, dajte, dajte... pričajte!

Da, gdje sam ono stao - smete se Lukaček. - Bila je tako zgodna da je mogla u trenu smotati svakog muškarca.
Dobro, nakon što ste otišli u zatvor, Julijanu niste više vidjeli?

Ne, zapravo... Vidio sam je još jednom. Sasvim slučajno. U Crikvenici. Živio sam tamo i sasvim slučajno naletio na nju. Negdje oko 1960., ili koju godinu ranije... ne sjećam se. Došla je iz Rijeke. Zajedno smo proveli jednu večer. Činilo se da stare emocije još nisu mrtve i da će s nama još nešto biti. Tada je već bila rastavljena.
Obećala je da će doći sutradan, ali nije došla...
Starcu zadrhti glas, pa si ipak dolije još viskija. Zatim će zamišljeno: - Ne znam zašto je toj svojoj tetki rekla da se udaje za Lukačeka, kad joj to nije bilo ni na kraj pameti.
Tko zna! - zamisli se Politeo. - Otada ništa ne znate o njoj?

Ne! Baš ništa!

Je li uopće živa?

Tko će to znati. Bit će da nije.

Zašto mislite da nije?

Tako. Nešto mi govori. Vidite, nikada se nisam ženio, protratio sam čitav život na nju, na tu jednu jedincatu uspomenu - reći će on pretjerano patetično, ustavši iz stolice za ljuljanje.
Posvetio sam se svojim nekorisnim hobijima: stjecanju imetka i sakupljanju.

Kakvom sakupljanju?

Ovakvom. Vidite - reče on prilazeći zidu na kojem su visile tri velike ploče s podlogom od pluta. Na pločama je pozlaćenim čavlićima bila obješena sva sila različitog ordenja.
Skupljam odličja - reče on ponosno. - Pogledajte, to je čitavo blago.

Politeo i Wolf priđoše pločama i pomalo zbunjeno stadoše gledati tu besmislenu kolekciju prolaznog sjaja.
Vidite - tumačio im je Lukaček - ovo vam je francuska Legija časti, zatim krasan primjerak engleskog Victoria Crossa; kao nov je... Dolje niže je Željezni križ drugog reda, Hitler ih je podijelio tko zna koliko. Jednog je čak dao svom osobnom liječniku za otkriće penicilina, o kom nisu inače imali pojma... Pa onda Blue Max, plavi križ za avijatičarske podvige. Tko zna koliko je njegov vlasnik oborio RAF-ovih aviona...
A ovi ovdje? - upita Politeo, pokazujući prstom.

To su domaći, predratni. Vidite, dvije Karađorđeve zvijezde, zatim šest Ordena svetog Save različitih redova. Kupio sam ih na buvljoj pijaci u Parizu. Mislim da se zove Clignancourt. Prodaju ih za par franaka po komadu. Zamislite, tamo sam kupio i
ovaj Orden rada sa srebrnim vijencem. I to je netko prodao. Ah, kakvi su ljudi! Hoćete li da vam pokažem i dvije Lenjinove zvijezde?
Sve to djeluje pomalo tužno - primijeti Politeo.

Zašto?

Zato što su bivši vlasnici tih odlikovanja odavno pod zemljom. Bez njih! Zacijelo su ih strašno cijenili i sada se dolje pod ledinom osjećaju strahovito goli...
Ah, pa vi ste cinik - nasmije se Lukaček, vraćajući se svojoj stolici za ljuljanje. - Biste li bili tako dobri pa da ubacite jednu kladu u kamin? Da ne zovem gazdaricu...
Svakako! - reče Politeo i priđe drvima naslaganim između dva mjedena držača. Wolf je i dalje pažljivo razgledao ordenje.
Niste mi rekli zbog čega tražite Julijanu.

Uspomene. Bila je to mala dječačka simpatija...

Ali, pa vi ste još relativno mladi i ne biste trebali živjeti od uspomena - reče Lukaček. - Ali, znate, ozbiljno sumnjam da ste s Julijanom išli u školu.
Stvarno ništa više ne znate o njoj?

Ne znam.

Mislite li da bi taj krojač... Podnar... mogao znati?

Šta ja znam - neodlučno će on. - Davno ga je ostavila. Ali, možda će znati. Ako je uopće živ.
Ostao je u Bjelovaru?

Mislim da jest. Provjerite.

Nešto sam vas htio pitati - upadne Wolf . - Kazali ste da vjerujete da je Julijana mrtva. Je li 1969. bila živa?
1969! Zašto 1969? Tko je zapravo gospodin? - upita Lukaček, svejednako buljeći u Amerikanca.
On je iz CK! - odvrati Politeo, ljutit i na starca i na Wolfa koji se, protivno dogovoru, upleće u razgovor. I to tako neobičnim pitanjima.
Je li bila živa? - ponovi Wolf svoje pitanje.

Pojma nemam - reče starac sasvim tiho. - Zašto vas to zanima?

Tako - promrsi Wolf kroza zube i baci još jedan pogled na pluteni pano na kojem se ponosno kočila velika kolekcija metalnih odličja.
Mogli bismo krenuti. Oprostite što smo smetali.

Ništa, ništa - otpovrne Lukaček. - Želim vam sreću. Nađete li je, kažite da Lukaček umire misleći na nju. Ili ne! Bolje joj ne govorite ništa! Zakopajmo to!
Gazdarica ih je dočekala na hodniku i ispratila do izlaza. Sada je oko struka imala uvezanu bijelu kecelju; očigledno je pripremala ručak za svog prebogatog gazdu, koji je, eto, već drugi dan posve čist pred zakonom.
Jeste li ga bar zabavili? - upita ih vedro.

Kako se uzme - reče Politeo. - A vi, vi ne znate za Julijanu Klis?

Kakvu Julijanu? Ja sam ovdje već deset godina, ali ni za kakvu Julijanu nisam čula.

Od čega boluje vaš gazda? - upitao je Wolf kad su se već našli ispred vrata.

Ona se naglo uozbilji, nijemo ih pogleda i prozbori glasom punim sućuti: - Od onog najgoreg!
Poslije, kad su se već spuštali zaleđenim Tuškancem, Politeo reče zamišljeno: - Nešto tu nije u redu.
Što? - ravnodušno će Wolf.

Stari kao da je govorio o nekoj drugoj Julijani Klis. Nešto ne štima s njenim godinama...
Ma šta stari zna o Julijani Klis! - odbrusi Amerikanac i nagazi na gas tako jako da su kola zaplesala zaleđenom cestom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:25 am


6.

Zagrebačka zima 1984/85. bila je nezapamćeno surova, snježna i hladna. Tako je bar pisalo u novinama i time su se pravdale raznorazne neugodne pojave kao što je nestašica mazuta, ogrjevnog drva i ugljena, česti nestanci struje, zbrke na cestama, prugama i uopće u redovima vožnje. Inače, Zagreb je grad koji rado i često pogađaju sve neke nezapamćene stvari: nezapamćene vrućine kad nestane pitke vode, nezapamćene suše s istim posljedicama, nezapamćene kiše i slično. Nedostajao je samo jedan nezapamćeni potres, čiju mogućnost geolozi nisu uopće otklanjali.
Neposredno prije Božića i Nove godine temperatura je strašno pala i stabilizirala se negdje oko minus dvadeset Celzijevih stupnjeva. Nepočišćeni i utabani snijeg se zaledio i napravio od gradskih pločnika vesela klizališta, gdje si mogao započeti klizanje koje je kasnije redovito završavalo u Traumatološkoj bolnici. Bilo je upravo neugodno izaći napolje. Uši su se mrzle, a hladan vjetar šibao je po licima hrabrijih prolaznika i zasipao ih neugodnim iglicama zaleđenog snijega i leda. Jedine sigurne i tople oaze bili su gradski restorani, kavane i kafeterije u kojima se moglo pijuckati nešto toplo i kroz ledom prošarane izloge promatrati sav taj užas napolju.
Wolf je kupio božićno drvce, donio ga u odvjetnikov dom i sam ga okitio. - Kad pronađemo Julijanu - kazao je, postavljajući na vrh drveta srebrni vršak - otići ćemo u New York. Vidjet ćeš kako je tamo u prosincu, kakva je tamo atmosfera pred...
Ne slušajući ga previše, Politeo je prišao gramofonu i stavio Berliozovu "Fantastičnu", a onda se odšetao do prozora i pritisnuo nos na površinu staklena okna. Gledao je napolje, pokušavajući ne misliti ni na šta.
A ako je ne nađemo? - upitao je, ali ga Wolf zbog preglasne glazbe nije mogao čuti.

Taj samosvjesni Amerikanac bivao mu je sve sumnjiviji. Njegova glupava, sentimentalna priča bila je sve neuvjerljivija, a podaci do kojih su došli sve su se manje slagali s njom. Koga on to traži? I zašto?
A ako je ne nađemo? - ponovio je pitanje, skidajući s gramofona Colina Daviesa i Londonski simfonijski orkestar
Ako je i ne nađemo, dogovor vrijedi. Ali, zašto toliko čezneš za Amerikom? Što ti se ovdje zamjerilo?
Odvjetnik se prezirno nasmije. - Tako - promrmlja.

Zato što ti je posao propao, što nisi postigao društveni uspjeh, što nisi namlatio para?
Zajebi to! Misli si što hoćeš! Bio sam mjesec dana u zatvoru zbog političkog vica. Ne mogu zadovoljno živjeti u zemlji u kojoj se zbog političkog vica može otići u zatvor. To je obično narušavanje slobode mišljenja, glupost verbalnog delikta.
I zato bi u New York!? - nasmije se Wolf. - Pa znaš li ti da njujorški hobo od tri mjeseca bar jedan provede u zatvoru? I to ne iz političkih, nego iz profesionalnih razloga.
Lako je tebi teoretizirati - primijeti Politeo podosta zajedljivo - kad nisi iskusio ni jedno ni drugo.
Što nisam iskusio?

Pa, nisi bio u zatvoru zbog političkog vica, a nisi ni njujorški hobo!

Ja i ne znam što je to politički vic, ali sam bio u zatvoru četiri godine. I to u jednom od najgorih.
- ?!

Čudiš se? Pa šta! Zatvor kao zatvor!

Zbog čega si bio?

Zbog posla.

Čime se ti zapravo baviš? Mislim, tamo vani.

Wolf se odmakne od okićenog bora i odmjeri ga pogledom, a onda izvuče iz džepa paketić cigareta i zapali jednu.
Uslužnim djelatnostima. Fuck it! Jednom od najopasnijih!

Istog dopodneva klizili su lagano nesigurnom cestom prema Bjelovaru. Cesta je bila ravničarska, bez nekih većih uspona, ali je sasvim nerazumno krivudala po ravnim ledinama gdje nije bilo nikakvih razloga za zavoje. Na ulazu u sasvim običan, neugledan gradić, koji je Amerikanac na brzinu nazvao one-horse town, naišli su na raskrižje sa semaforom, koji je djelovao smiješno i suvišno, isto kao što bi djelovao vijadukt preko potočića ili tramvajske šine u kakvom zaselku.
U centru su zastali i od prvog prolaznika uspjeli doznati gdje se nalazi općina. U takvim mjestašcima općine i komiteti gotovo su sveta mjesta i svak zna gdje se nalaze. Nešto kasnije zaustavili su se ispred sive dvokatnice, jedne od onih monotonih, bezličnih zgrada kakve su se gradile pedesetih godina.
U matičnom uredu bilo je nesnosno toplo. Bila je to nevelika prostorija čiji su zidovi bili obloženi velikim ormarima i policama, pretrpanim debelim zelenim registratorima. U kutu do radijatora sjedio je postariji čovjek u sivom činovničkom odijelu i s kravatom nemarno zavezanom oko vrata. Sjedio je pomalo ukočeno i po tome kako je nakrivio glavu činilo se da drijema. Nasuprot njemu, za golim drvenim stolom, koji mora da je bio star koliko i zgrada, raširila se ogromna plavuša sa grudima rasne dojilje.
Izvolite - rekla je čim su Politeo i Wolf ušli u ured. Politeo se nakašlje, razmišljajući kako da počne.
Tražimo Julijanu Klis.

Julijanu Klis?! - zagleda se plavuša u njega. - Ta vam ne radi ovdje.

Znam. Zapravo, tražimo podatke o njoj. Stanovito vrijeme živjela je u Bjelovaru.

Mi nemamo takvu evidenciju. Šefe, jelda da nemamo takvu evidenciju?

Činovnik u sivom odijelu, koji je očito bio šef matičnog ureda, trgne se iz polusna, uspravi i priđe im bliže, popravljajući čvor kravate.
Molim, izvolite, izvolite!
Nije ni bitno. Znate, ona je ovdje živjela dosta davno. Udala se za Bjelovarca, pa sam mislio da biste morali imati nešto u arhivu.
A gdje je ta ženska rođena? - upita službenica.

Čekajte, Zdenka, ja ću to već... - umiješa se šef matičnog. - Za koga se udala?

Za jednog krojača koji je...

Čekajte, taj krojač ima ime?

Gojko, Gojko... - mučio se Politeo.

Gojko Podnar - nadopuni ga Wolf.

To će već ići. Zdenka, pogledajte u arhivu! Kada ste rekli da su sklopili brak?

- Mislim 1950...

Zdenka je već krenula prema fasciklima u kojima se nalazila tražena godina. Izvukla je jedan, obrisala s njega prašinu i počela prevrtati stranice.
A zbog čega vam to treba? - upita šef, sumnjičavo promatrajući Politea.

Tako, radi informacije... - zbuni se ovaj. - Nije zabranjeno pitati takve stvari?

Ne, ne! - nasmije se šef. - Mislio sam da možda trebate izvod. U tom biste slučaju morali ispuniti formular i priložiti taksene marke.
Šefe, tu je! Našla sam! Gojko Podnar i...

Pustite, Zdenka! Ja ću već - grubo je prekine šef, pa joj oduzme debeli registrator.

U redu, u redu! Mislila sam samo... - snuždi se debela i zapostavljena službenica Zdenka.
Eto, vidite: Gojko Ivana Podnar, rođen 1918. i Julijana Maksimilijana Klis, rođena...
počne brzo čitati šef matičnog ureda.

Čekajte! - zaustavi ga Wolf. - Recite nam samo kada su se vjenčali?

Pa to vam i namjeravam pročitati. Piše da su se vjenčali dvadesetog kolovoza 1950.

I što je bilo dalje? - zapita Amerikanac.
Kako, što je bilo dalje?! - začudi se šef. - Pa zna se što biva!

Mislim, šta je bilo s brakom? Čuo sam da su se rastavili.

Ah, pa da! - dosjeti se matičar. - Evo, i to piše. Brak je poništen dvadesetog listopada 1952.
Zašto je poništen?

Pa na njenu tužbu.

A zašto ga je tužila? - nije se predavao Wolf.

Slušajte! - umiješa se Zdenka toliko ljutito da su joj loptaste grudi poskočile. - Ne vodimo mi evidenciju o našim brakovima!
Ne lupetajte, Zdenka! - ponovo je prekine šef. - Nisu to nikakvi naši brakovi! Toliko sam vam puta govorio da posao koji obavljate ne smijete doživljavati na tako intiman način. To su »njihovi«, a ne »naši« brakovi!
Znači, o tome zašto su se rastavili kod vas ništa ne piše? - reče Wolf.

Ne piše, ne piše - zamisli se šef. Pošutio je načas, a onda se okrenuo i vratio do svoje stolice pored radijatora. Sjeo je i ponovo iskrivio vrat kao da će zaspati.
Ne piše, ali ja se sjećam... Poznavao sam tog Podnara. Šivao mi je neke stvari. Sjećam se da je njegova kratkotrajna žena podnijela zahtjev za rastavu pošto je brak postao neodrživ.
Zašto je postao neodrživ? - zanimao se Amerikanac.

Zato što je Podnar te iste godine otišao u zatvor!

Podnarova kuća nalazila se malo izvan grada. Od općine ju je dijelilo nekoliko minuta vožnje Podravskom magistralom. Kad su prešli preko mosta iznad tvorničke pruge i našli se na periferiji, Politeo je predložio da stanu i pojedu nešto u usputnoj gostionici. No, Amerikanac je bio nestrpljiv; ne odgovorivši ništa, samo je nagazio na gas. Dva kilometra dalje zastali su na crpki i uzeli gorivo. Radnik u plavom kombinezonu, zaogrnut debelom bundom, detaljno im je objasnio kako će najlakše
pronaći kuću poznatog »modnog krojača«, a potom je sasvim rutinski strpao poveliku napojnicu u džep.
Podnarova kuća bila je manje impozantna od Lukačekove, ali je ipak mnogo govorila o dubini džepa svog vlasnika. Za razliku od seoskih kuća, što su se natiskale oko magistrale, krojačev dom bio je koju stotinu metara uvučen i zakriven malim gajem golih breza, tako da se u proljeće, sa ceste, zacijelo ne bi mogao ni vidjeti. Kuća je imala prizemlje i dva visoka sprata iznad kojih se dizalo visoko alpsko krovište s nekakvom kompliciranom televizijskom antenom. Do ulaza se dolazilo širokim kamenim stubištem u čijem se podnožju nalazio velik lav od umjetnog kamena.
Odmah do ove arhitektonske i skulptorske besmislice započinjale su betonske brajde, koje su nestajale nekamo kroz gaj sve tamo do velike drvene sjenice. Iza kuće naziralo se snijegom pokriveno tenisko igralište.
U podnožju kamenog stubišta stajao je mlad svećenik u debelom zimskom kaputu s kožnom aktovkom u ruci; stajao je i zamišljeno gledao prema teniskom igralištu.
Faljen Isus, velečasni - kazao je pomalo ironično Politeo i blago se naklonio.

Navijeke, navijeke! - odvrati svećenik, ne skidajući pogled s igrališta.

Je li ovo kuća Gojka Podnara? - upita odvjetnik. - Jest, jest...

Oče, nešto ste se ozbiljno zamislili. Misli vam blude -zaškilji Politeo, pa potapše svećenika po ramenu.
Ah, da, da - smete se pop, pa bolje promotri pridoslice. - Čudan nam je kler, čudan. Izgubili su orjentaciju u ovom bezbožnom vremenu pa rade ludosti.
They visit people 's houses? Isn 't this a communist country? - upita Amerikanac potiho, ali se Politeo i ne osvrne na njegovo pitanje.
Eto, jedan je kupio velika njemačka kola, a još ne zna ni voziti. Drugog imam tu desetak kuća dalje. Samac je i gotovo slijep, a lani je kupio televizor u boji. Sjedi večerima uz otvoren aparat i sluša, a u crkvu mi zalazi sve manje. Ovaj ovdje je izgradio tenisko igralište, a nitko mu u kući ne zna igrati tenis.
Pa netko valjda igra - začudi se Politeo.
Sine, ovdje nitko nije igrao tenis, nikada... Bolje da je prekopao zemlju i zasadio povrće. Ali, Bog mu duši prosti, bio je dobar vjernik.
Bog mu duši prosti?! - u čudu će Wolf. - To je neka fraza?

Oče, o kome to govorite? Mi tražimo gazdu, Gojka Podnara.

Djeco, mislim da ste došli prekasno - prekriži se pop i krene prema cesti, svejednako kimajući glavom, valjda još uvijek začuđen suvišnim teniskim terenom.
Politeo pritisne zvonce. Čas kasnije pred njima se stvori žena u crnoj seljačkoj haljini, glave uvezane prostom tamnom maramom.
Tražimo gospodina Podnara, Gojka Podnara - reče Politeo. Žena ga pogleda crvenim očima, a onda brižne u plač.
Zar ne znate? Jutros je umro.

Ah, tako - smete se odvjetnik. - Moja iskrena sućut. Od čega je tako iznenada umro.

Od srca - jecala je žena u crnom.

A da li bismo mogli razgovarati s...

Ni s kim ne biste mogli razgovarati. Bar ne ovog časa. Svi su u dubokoj boli. Pričekajte par dana dok ne prođe sprovod.
Ali, možda bih samo... - zausti da kaže Politeo, ali mu žena, zaridavši ponovo, zatvori vrata ispred samog nosa.
Umro je - reče Politeo, nemoćno šireći ruke ispred zabezeknutog Wolfa.

Razumijem hrvatski - procijedi Wolf. - Baš nam je danas morao napraviti takvu svinjariju. Ali, moramo s nekim razgovarati.
Kako? Pa čuo si... svi su u dubokoj boli.

Svašta! Sigurno u čitavoj obitelji mora biti nekog čija je bol površinska, a ne duboka. Radi se samo o tome koliko ćemo investirati. Big bussines ne priznaje bol.
Ne razumijem.
Razumijet ćeš već. Hajde, probat ćemo se probiti - reče Wolf i krenu nekamo iza kuće. Politeo ga je slijedio. Zastali su ispred bunara pored kojeg se nalazila kaseta s hidroforom. Iza nje vidio se osvijetljen suterenski prozor. Kroz prozor se vidjelo nekoliko žena u crnini kako posluju oko stola. Jedna je čerupala kokoš, druga je narezivala ogromnu svinjsku butinu, dok je treća brusila nož. Očigledno, bio je to prozor kuhinje u kojoj se spremala užasna žderačina u spomen pokojnika.
Odmah do kuhinjskog prozora nalazilo se još jedno stubište, ali mnogo uže i manje od onog glavnog. Pokraj stubišta bio je prozorčić kakvi se obično stavljaju u kupaonicama, smočnicama ili ostavama. Prozorčić je bio pritvoren tako da se mogao čuti razgovor koji se vodio tamo unutra. Nejasno artikuliran, pomalo unjkav muški glas govorio je nešto o nekakvim dugovima, obećanjima i popravku kola. Baš u trenu kad je postao nešto razgovjetniji, prekinuo ga je vrištav, histeričan ženski glas koji je zaurlao:
Stric se još nije ni ohladio, a ti već pitaš za pare!

Uslijedilo je nešto poput psovke i začuo se tresak zalupljenih vrata. Već sljedećeg trena na stražnjem se izlazu stvorio nizak, debeljuškast čovjek, četrdesetih godina, glatka i okrugla lica. Bio je obučen u kratak kaput od sjajne kože, ili možda skaja, a na glavi je imao smiješan šeširić od žutog samta. Skrenuo je hitro nadesno, tako da nije spazio Wolfa i Politea, a izgubio se za uglom kuće.
Morali bismo za njim - reče Amerikanac i krene. Stotinjak metara ispred njih, čovjek je ušao u »fiću«, upalio motor i krenuo. Pošli su za njim, prateći ga na udaljenosti od stotinjak metara. Vozio je prema gradu, a onda je iznenada skrenuo na odvojak i povezao se prema motelu čudnog naziva - »Šljukingon«. Motel se nalazio dvije-tri stotine metara od magistrale u borovoj šumici, te je, obilno zasut snijegom, podsijećao na kakvu planinsku kućicu. Kad su odvjetnik i Amerikanac izašli iz Hertzovog vozila, spazili su bijelog »fiću« parkiranog ispred očišćenog motelskog ulaza. Bilo je to čudno vozilo sa skupim radijalnim gumama, maglenkama i raznim drugim kozmetičkim dodacima, poput velike antene, aerodinamičnih retrovizora i različitih naljepnica poznatih naftnih kompanija i proizvođača guma.
Ušli su u zadimljen lokal u kome je tandrkao džuboks i sjedilo nekoliko sumnjivih tipova u debelim kaputima i sa šeširima na glavi. Debeljko se smjestio za stol kraj velike plinske peći koja je zagrijavala prostoriju.
Hej, Abart, kaj buš popil? Čul sam da ti je stric riknul jutros! - doviknuo mu je konobar u zamrljanoj bijeloj kuti.
Debeli nije odgovorio. Izvukao je iz džepa sjajnu tabakeru, izvadio cigaretu, naslinio je i zapalio.
Wolf priđe stolu kraj peći, odmakne stolicu i sjedne nasuprot debeljku. Politeo im priđe neodlučno i osloni se o rub susjednog stola. Debeljko ih začuđeno pogleda, ali ne reče ništa. Činilo se da je pomalo uplašen.
Vi ste, kako se ono kaže... vi ste nećak pokojnog Gojka Podnara? - upita Amerikanac.
Zašto vas to zanima?

Konobar! - vikne Wolf tako glasno da su se i tipovi iz drugog dijela lokala osvrnuli. Bio je to glas na koji se odgovara poslušnošću, tako da je konobar u prljavoj kuti smjesta dotrčao.
Pitajte gospodina što će piti! - odreže Wolf.

Abart, kaj buš pil? - poslušnim će glasom konobar.

Dva u osam - reče debeli.

Zovete se Abart? - upita ga Wolf, zagledavši mu se u oči. Debeli se nekako preko volje, nasmije.
Zovem se Siniša Podnar. Abart me zovu zbog »fiće«.

Ah, tako - reče Wolf, očito ne shvativši u kakvoj su vezi nadimak i automobil.

Jutros vam je umro stric. Mislim da vas to nije osobito ožalostilo.

Prokleti pobožni škrtac! - promrmlja Siniša Podnar. - Ali, šta se to vas tiče! Zašto me ispitujete?
Zato što mi se tako hoće. - Vi ste iz policije?

Još mnogo gore! - prosikće Wolf i klizne dlanom preko stola. Među prstima držao je zelenu novčanicu. Siniša mljacne jezikom i strpa je u džep. Politeo nije vidio što piše na novčanici, ali se po Sinišinom osmijehu dalo zaključiti da ima bar tri cifre.
Što vas zanima? - reče krotko Abart, točeći gemišt iz pehara koji je upravo stigao na stol.
Slušaj, Abart, budi sad dobar pa mi ispričaj sve što znaš o prvoj ženi svog strica. Abart ga začuđeno pogleda.
O Julijani?! Što će vam to? Pa stric se rastavio od nje prije više od trideset godina. Ja sam tada bio još klinac. Te Julijane se zapravo i ne sjećam.
Nečeg se ipak sjećaš!

Malo. Tada je stric bio siromašan krojač. Prodavao je po okolnim sajmovima sive sakoe i krombi kapute. Tek kasnije, mnogo kasnije, otvorio je pravu radnju, pa onda drugu na sestrino ime, pa butik, pa...
Razmahao se, znači, stric!

Da, da! Išlo mu je. Ali, što će mu... Zarađivao je grozne milijune, a trošio nije ništa. To vam je veliko sranje, to kad znaš mlatiti pare a ne znaš živjeti.
Znači, ništa nije trošio? Vidio sam tenisko igralište pored kuće.

Ah, to glupo tenisko igralište! Jedino je na kuću trošio. Tvrdio je da kuća mora biti
»ajne a«, a ostalo kako Bog da. Hajde, ono stubište, lav, brajde i te stvari... to je još u redu. Ali, tenisko igralište stvarno nije trebalo. Za kuću je davao pare, ali ostalo ni mrdac! Kasnije je počeo trošiti, ali bolje da nije...
Kako? - začudi se Wolf.

Pa, poslije se vratio mami crkvi. Postao je strašno pobožan, pa je počeo futrati popove i crkvu parama.
Zašto je postao pobožan?
Tko zna - slegne Abart ramenima - uhvati to ljude.

Možda je zatvor utjecao na njega? - tihim će glasom Wolf.

I to znate! - zbuni se Abart, a onda istrese čitav gemišt u grlo. - Možda, možda, ali nisam siguran.
Koliko je bio u zatvoru?

Od 1952. do 1957. Skoro pet godina.

A zašto? - upita Wolf.

Ne znam - reći će Abart bojažljivo. - O tome se u kući nikad nije smjelo pričati. Bila je to velika sramota. Nitko to nije očekivao. Stric je bio abnormalno pošten, pravi čistunac. I onda hop! Pravo u zatvor! Ne znam da li vam je jasno, bilo je to nešto tako neočekivano... otprilike kao kad bi nadstojnik samostana bio uhvaćen u pokušaju silovanja, ili kad bi se partijski sekretar oženio u crkvi.
Tada je već bio u braku s Julijanom? - upita Wolf, povjerljivo se nagnuvši prema debeljku. Politeo je mrzovoljno sjedio na rubu stola, odbivši čak i gemišt. Ćutio je bol u želucu i želio je čim prije natrag iz te selendre u kojoj nema što tražiti.
Jest, bio je - polako će Abart. - Mnogi su smatrali da ta ženska vrlo loše djeluje na njega. Čak su i taj zatvor dovodili u vezu s njom. Ali, šta ćete! Stric ju je ludo volio. Znate, zvali su ih Romeo i Julijana... po onom blesavom filmu...
Ono su bili Romeo i Julija - primijeti Politeo.

Jebi ga! - odmahne Abart rukom. - Baš se muzi razumiju u filmove! No, kad je zatražila rastavu, on se tamo u zatvoru pokušao ubiti.
I što je bilo kad se vratio iz zatvora? Mislim, između njega i Julijane.

Ništa - prostodušno će Abart. - Ostao je sam. Posvetio se štancanju para.

Kao i Lukaček - primijeti Politeo. - Tko je uopće ta žena?

Naime - nastavi Abart - Julijana se pred njim nije smjela ni spomenuti.

I više je nikad nije vidio? - upita ga Wolf. - Ne... ne... osim možda...
Osim? - poticao ga je Amerikanac.

Pa jedne jeseni prije dvadesetak godina... zamolio me da ga odvezem u Varaždin, jer... Da, bilo je to u jesen 1963... znam po tome što sam te godine kupio svoj prvi auto, plavu Škodu...
Fuck the car! Zašto si ga vozio u Varaždin?

Ne znam - zamisli se Abart. - Moglo je to imati veze s njegovom bivšom ženom. Sjećam se da sam ga vozio i da je za čitava puta bio smrknut i šutljiv. Ostavio sam ga pred kućom Julijine sestre.
Julijana ima sestru u Varaždinu?

Valjda. Tada je još imala.

Kako znaš da je to bila kuća Julijanine sestre?

Znam - odlučno će on. - Kad smo stigli u Varaždin, morao sam zastati da upita prolaznike gdje se nalazi ta kuća. Tada sam čuo čiju kuću traži.
Misliš da je Julijana bila tamo?

Ne znam. Dovezao sam ga do kuće. Izašao je, dao mi novce da unajmim hotelsku sobu i prespavam do sutradan, kada sam ga trebao odvesti natrag u Bjelovar.
Jesi li upamtio tu adresu?

Nisam.

Možda bi se mogao prisjetiti gdje je to stanovala Julijanina sestra?

Mislim da bih, mislim da bih vam mogao opisati. - No, i što je bilo dalje? Odvezao si ga sutradan? On se ponovo zamisli, a onda pucne prstima.
Zapravo ne! Došao je već te iste noći u hotel i probudio me da ga odmah vozim natrag.
Tu su noć, na Amerikančev prijedlog, prenoćili u Bjelovaru, u nekakvom svratištu, jer je hotel bio pretrpan talijanskim lovcima. Soba je bila nešto groznija od Politeove.
Nije imala kupaonice, nije imala ni zavjesa, a pod joj je bio presvučen šarenim
linoleumom. Posteljina je bila siva i kruta, a pokrivači prepuni masnih mrlja. U jednom trenu Wolf je, sav užasnut, otkrio da se ispod klimavog kreveta nalazi emajlirana noćna posuda s otkrhnutom drškom. Pod drugim krevetom bila je druga.
Sweet Jesus! To nije hotelska soba, nego bolnička mrtvačnica. Hajdemo dolje za šank, spavat ćemo kad se srušimo od umora.
Čas kasnije stajali su ispred šanka, okruženi gomilom pilanaca i kolodvorskih radnika.
Slušaj, Nick, ti nisi oženjen? - upita Wolf, ispijajući svoj diugi dog's nose.

Izvukao sam se, a ti? - Nisam stigao...

Zbog čega nisi stigao?

Poslovi. Fuck it! Ne možeš imati ženu kad si stalno on the road. A na putu ti je potreban miran san. No, to je loše. Zapravo, kako se vi slobodnjaci snalazite ovdje?
Kako se snalazimo?! - začudi se Politeo. - Pa, valjda isto kao i vi.

O.K. Znači, imate javne kuće? Politeo se nasmije i zaniječe.
Mislim - primijeti Wolf - trebalo bi se malo snalaziti... Nemaš taj osjećaj?

Dobro, ako ćeš se ti malo snalaziti, ja ću gore u sobu. Preumoran sam...

Amerikanac ga začuđeno pogleda, ali ga ne pokuša spriječiti kad je krenuo prema stubištu. Politeo se uspne na kat i uđe u sumornu sobu sa dva škripava kreveta i dvije emajlirane noćne posude. Napolju pod prozorom nalazio se crveni neon koji je sobu obasjavao slabim, žmirkavim svjetlom. Upali žarulju i počne se skidati, a onda na uzglavlju susjednog kreveta spazi Wolfovu torbu. Odjednom poželi da zaviri u nju.
Uzme je, otvori patentni zatvarač i počne je ovlaš pregledavati. U torbi nije bilo ničeg neobičnog: nekakvi američki dokumenti, čekovi, knjiga s revolverom i golom ženskom na ovitku, rezervno rublje, bočica žutih tableta, poništena avionska karta, privjesak s ključevima i još štošta drugo, uglavnom nezanimljivo. Potom otvori drugi pretinac i sledi se. U njemu je bio sjajan, uglačan revolver marke Smit &Wesson, s
bubnjićem za šest metaka. Ispod revolvera nalazila su se četiri američka pasoša. U sva četiri pasoša nalazila se Wolfova fotografija, ali je u svakom pisalo drugo ime. U prvom pasošu ispod slike pisalo je Leonard Wolf, u drugom Irvin Smith, u trećem Leon Nagy, a u četvrtom dr Gregory Popovich.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:26 am



7.

To je bio pravi sirotinjski flophouse! - govorio je Wolf, očiju prikovanih uz vjetrobran, ispred kojeg je promicala Podravska magistrala koja ih je trebala odvesti do Varaždina. Kako mogu takvu grozotu izdavati za spavanje!
Smetalo te? - promrmlja Politeo smrknuta lica. Još uvijek su ga mučili revolver i pasoši koje je sinoć pronašao u Wolfovoj torbi. Čovjek koji putuje naokolo s revolverom i četiri pasoša, od kojih su najmanje tri lažna, ne može biti neko nevinašce.
Nije! - odvrati Amerikanac.

Zašto onda prigovaraš?

Valjda zato što sam sličan tebi - nakon kraće šutnje će Wolf. - Mislim da ni tebi ništa ne manjka, a ipak želiš u U.S.A.
Žao ti je što si obećao?

Ni govora! - nasmije se Wolf. - Želim te samo na vrijeme upozoriti. Da ne bi kasnije rekao da si nasjeo na dobar štos. Da ne bi mislio da je savršeno sve što nosi MADE IN U.S A.! Evo, i ja sam, na neki način, MADE IN U.S.A, pa mi nedostaje mnogo toga do savršenstva! Ovdje više ne možeš živiti zbog toga što si zbog političkog vica bio mjesec dana u zatvoru. Dobro, otići ćeš u U.S.A. i pričati dnevno po dvije do tri tuce političkih viceva. Prvog ćeš dana biti sretan zbog toga, drugog će ti dana postati dosadno, a trećeg ćeš dana na spomen politike i viceva bljuvati. I onda će se, možda, naći neka sasvim treća, peta, osma ili lijeva stvar zbog koje ćeš u zatvor... Što ti se tako zamjerilo ovdje? Domovina, politika, vlast...
Sve! Recimo vlast - promrmlja Politeo, sasvim nezainteresirano.

Fuck itl - Reci onda vlasti neka se ona tornja u U.S.A. Zašto bi ti odlazio? Tako je, budi pravi fire-eater i kaži im to! Osim toga, šta misliš, da u Americi nema vlasti, da nema zatvora?
Zamaraš me - progunđa odvjetnik. - Šta ti znaš o tome! Da nisi rođen ovdje, i ti bi mislio da je Prag glavni grad Srbohrvatske.
Da, da - smiješeći se reče Wolf. -I ja bih bio kreten iz Pennsylvanije ili Arizone! Da je Prag glavni grad Srbohrvatske, to zna svatko, every Tom, Dick and Harry, a to da ljudi ovdje pate od političkih viceva, to znaš samo ti! Čovječe, znaš li tko je izmislio termin police brutality? Misliš li da je to vaše srednjoevropsko sranje?
Kako bi bilo da zajebemo taj glupi razgovor i pojedemo nešto?

Check! - složi se Wolf pa na samom ulazu u Koprivnicu skrene prema samoposluživanju. - Pokazat ću ti što je to double-decker!
Izašli su iz automobila i kroz hladno jutro sjurili se do dobro zagrijanog samoposluživanja. Tamo su kupili svježeg kruha, zatim konzerviranu šunku, sir i mlijeko.
Zbog čira ne smijem biti dugo natašte - reče Politeo dok su na pultu u predvorju trgovine razmatali smotke sa hranom.
Natašte?! - začudi se Amerikanac. - Što je to?

Unstuffed - neodlučno će Politeo, sumnjajući da je pogodio pravu riječ.

O.K. Pazi sad! Uzmeš komad kruha, staviš na njega šunku i poklopiš drugim kruhom. Čini ti se da je gotovo. Ali nije! Sada na gornji kruh postaviš komadić sira, ili šunke, ili ono što u tom trenu imaš, i ponovo poklopiš kruhom. I to ti je clouble- decker.
I to je real American food? — reče Politco ironično.

Real American shit! - zaključi Wolf, prije no što će zagristi u predebeli sendvič. - Slušaj, pal, sinoć sam se malko igrao drugstore cowboya. Tražio sam nekakav komad ženske, ali to što se nudilo oko onog šanka i šire, bila je prava tragedija. Kurva iz 42. ulice bila bi tamo prava udavača. I to za koga! Za prvog bogataša iz towna, ili za gradonačelnika, najmanje...
To ti je razlika u standardu - primijeti odvjetnik, bacajući gornji sloj svog debelog double-deckera. - Ali, naravno, nije te smetalo?
Ne! - reći će Wolf punim ustima. - Primjedba je sasvim teorijska. Izbirljivi nemaju nikakve šanse. Bez obzira, radi li se o ženama ili domovinama! They haven't got a prayer!
Dvoetažni stan sedamdesetogodišnje Margite Klis mora da je izgledao sasvim pristojno prije dvadesetak godina. Ali, kako posljednja dva desetljeća zacijelo nitko nije maknuo prstom da ga bar malo sredi, oboji, očisti ili bar provjetri, podsjećao je više na jazbinu nego na ljudsko obitavalište. Debeli sag bio je ishaban, stilsko posoblje prašno i crvotočno, bez ikakva sjaja, skupe zavjese visile su u krpama, a sa zidova ne samo što se ljuštila boja nego je na ponekim mjestima otpala čak i žbuka. Mol u dnevnom boravku bio je pretrpan praznim bocama, neopranim čašama, ostacima hrane, opušcima, papirima i kojekakvim odjevnim predmetima, među kojima se isticao grudnjak čije su košarice bile minuciozno izbušene cigaretnim žarom.
Margita Klis sjedila je za stolom, glave podbočene dlanovima, i tupo buljila preda se. Kad je podigla glavu, ugledali su njeno staračko lice prošarano borama i rasprslim kapilarama, što je u sprezi sa svim onim praznim bocama žestoka alkohola jasno govorilo o njenoj naravi. Bila je alkoholičarka, i to sedamdesetogodišnja, kako je kasnije sama izjavila. Politeo je, pomalo začuđen prizorom, sjeo u kožnu fotelju, derutniju čak i od one njegove, i mirno zapalio cigaretu, trudeći se da u kršu na stolu pronađe kakvu praznu pepeljaru. Da, bio je začuđen, jer nikad u životu nije vidio tako staru alkoholičarku. Pretpostavljao je da ih vrag pobire u boljim godinama.
Mladići su htjeli razgovarati o mojoj sestri - reče ona pijano, pa podrigne. - Zar ne bi momak u kožnom kaputu mogao skočiti dolje u dućan po bocu kakva pića? Lakše ćemo popričati. Wolf, kome je ono »momak« i »mladić« moralo zazvučati kao bezrazložan kompliment, ustao je i krenuo prema izlazu.
Gospođa zacijelo preferira nešto žešće? - upitao je, zastavši na vratima.

Gospođica! - vikne Margita. - Vrag te odnio! Kako si samo znao, nevaljalče?
Kad je Amerikanac izašao, Politeo se zavali, udobno koliko su mu to polomljene opruge dozvoljavale, pa se zagleda u staru alkoholičarku. Bože, kako li je i od čega živjela, upita se, primijetivši da je Margita zadrijemala. No, čim se Wolf vratio, hitro se prenula i nasmijala. Valjda ju je probudila blizina boce.
Oho, gospodin nije zaboravio da je danas Badnjak! - rekla je sva ushićena, čim je prepoznala Balantine. - Sjednite tu do mene i točite nam piće. Vidim da imamo srodan ukus.
Gdje su čaše? - upita Politeo, ustajući.

Jebi ga! Već par godina nema čistih čaša. Nađite tu na stolu nešto, alkohol ionako odlično dezinficira.
Wolf joj pokuša natočiti malo Balantinea, ali ona kažiprstom pritisne grlo boce i zadrža ga tako sve dok čaša nije bila puna.
Ja neću - promrsi Politeo, kad mu je Wolf pokušao natočiti malo viskija.

Oho, mladi gospon neće! - uzvikne Margita. - Zašto? Gadi mu se neoprana čaša? Ili možda ima čir na želucu?
Imam čir na želucu.

Pa šta! Tko ga nije imao! - okomi se stara na Politea, sva u nekakvoj alkoholičarskoj euforiji.
Što misliš ti, zeleni, čime sam ja izliječila čir na želucu? Čime sam izliječila kroničnu upalu jajnika, upalu pluća, glaukom, upalu žuči, trihomonas, prhut i bijelo pranje? Čime?
Alkoholom, valjda? - nesigurnim će glasom odvjetnik.

Kurac! Alkoholnim zaboravom! - odbrusi ona i počne se histerično smijati. - No, dobro - reći će nakon što se smirila i obrisala suze što su joj navrle na oči od silna smijeha. - Zbog čega biste vi pričali o mojoj Julijani, zbog čega?
Zbog... - smete se Politeo.
Zbog ovoga - umiješa se Wolf, pokazujući joj još jednu bocu Balantinea, koju je držao u džepu kožnog kaputa.
Razlog je sasvim u redu! - mljacne Margita jezikom. -Otkuda da počnem?

Od Lukačeka! - reče Politeo.

Što želite znati o onom prokletom pasjem sinu Lukačeku?

Sve. Krenimo od predratnih vremena - kratko i jasno će Wolf.

Dobro. Momci, vi izgleda vjerujete u dobru memoriju jedne stare, provjerene, predratne alkoholičarke? Ha, ha, ha, ja sam provjereni član Alkoholičarske partije! Da vidimo čega se sjećam. Momče, nalij mi još malo te božje medicine!
Wolf joj napuni čašu.

Julijana je prije rata živjela u Zagrebu. Radila je kod nekakve židovske obitelji kao kućna pomoćnica.
Kao kućna pomoćnica?! - začudi se Politeo, koga je Julijanin identitet već poduže mučio.
Bogamu, ne prekidaj me! - vrisne Margita, pa strusi u sebe viski, kao da joj je taj prekid dobro došao.
Ne prekidaj je! - reče Wolf.

Onda je naš poglavnik Ante Pavelić malo nagario te umišljene Židove, pa je Julijana izgubila posao...
Vaš Ante Pavelić?! - začudi se odvjetnik.

Jebi ga! Mota mi se malo. Tada sam ga zvala »naš«. Židovi su otputovali nekamo, valjda u krematorij, a Julijana je prosjedila rat u Zagrebu.
Gospođa je, izgleda, antisemit? - primijeti Wolf.

Gospođica! - ispravi ga Margita. - Daj, natoči još! Wolf joj ponovo dolije viskija.

Čekajte, nisu li ti Židovi otputovali pred sam rat? - upita je Politeo.

Ma, možda i jesu. Tko će ti znati čifutska posla?
Je li imala kakvog momka, mislim dok je radila kod tih Židova? - ponovo će odvjetnik
Mali, ti zafrkavaš! Pa o tome vam i pričam! O tom Lukačeku. Pa šta, niste pitali za Lukačeka?
Jesmo - umiri je Wolf.

E, onda se poslije preokreta, kad smo pali pod oslobođenje, ponovo namjerila na tog Lukačeka i opet je buknula velika ljubav. Znate, dečki, moja je sestra stalno bolovala od prevelikih ljubavi. Zato je i najebala u životu. Mislim da su se namjeravali uzeti, ali je onda taj Lukaček, mislim 1948. ili 1949. spakirao deku, četkicu za zube i otputovao u gajbu. Popapao ga je dobri stari Informbiro! Ha, ha, ha, alaj se nova vlast dobro zajebavala s tim Informbiroom! Sami sebe su hapsili!
Što je to, zapravo? - začudi se Amerikanac. - Jednom sam već htio pitati.

Ne znaš što je Informbiro? -začudi se Margita i pogleda ga svojim mutnim očima. - Gdje si ti išao u školu?
Objasniti ću ti kasnije - reče odvjetnik, dajući mu znak da šuti.

Ma šta, ja ću mu objasniti! - navaljivala je stara pijanim glasom. - Eto, to ti je ovo: govore ti stalno kako je Staljin najbolji, a onda se ti jednog jutra probudiš, pa i sam kažeš to isto. A onda ti oni kažu...
Tko »oni«? - prekine je Wolf u pola rečenice.

Tko oni! Pa ovi novi. Crveni. Kažu ti: zajebo si se, brate, jer nisi slušao posljednje vijesti na radiju! Odi sad malo pa tucaj kamen, ha, ha, ha...
Odvjetniku se učini da je to sasvim neobično objašnjenje nevolja iz pedesetih godina, te da staroj u ustima sasvim neobično stoji i Informbiro i sve one psovke koje je u razgovoru rabila.
Ništa ne razumijem - prostodušno će Amerikanac.

Ti si onda sigurno živio u Americi! - odbrusi mu Margita.

Jesam - potvrdi Wolf.
Stara se počne još žešće smijati nego maločas. Držala je Wolfu izjavu vrlo duhovitom.
1950. Julijana se preselila u Bjelovar - nastavi Margita nakon što se dobro ismijala.
Tamo je pronašla svoju novu veliku ljubav.

Podnara? - upita Politeo.

Podnara - potvrdi ona. - Podnar je bio prokleti seljački tušer koji je šivao seljačka odijela sa deset centimetara dužim rukavima. Zato što su mu mušterije imale ruke istegnute od pluga, ha, ha, ha! I onda je Podnar uradio isto ono što i Lukaček. Otišao je u zatvor.
Zašto? - upita odvjetnik.

Šta ja znam. Mislim zbog nekakve provale, ili tako nešto...

Zašto je to uradio?

Hej, mislite li da se baš svega sjećam! Hoćete li da vam kažem kakvu boju kože je imao njegov advokat? Hoćete li da vam to kažem?
Dobro! - umiri je Wolf. - Šta je bilo dalje?

Dobio je jedno pet godina robije, a ona je ostala u Bjelovaru i patila za njim. Onda je valjda shvatila da više ne može biti sama, pa je otputovala u Rijeku. Znate, imali smo tamo nekakvu bogatu i šašavu tetku, koja joj je našla prikladan stančić.
Imate je još uvijek - primijeti odvjetnik.

Zbilja! - začudi se Margita. - Zar je stara teta Violeta još živa? Pa mora da već ima preko dvjesto godina! Ha, ha, ha...
Koliko je dugo živjela u Rijeci?

Mislite tetka? - zamisli se stara. - Taj stari, besmrtni grob živio je u Rijeci oduvijek, od osnutka grada.
Mislio sam na Julijanu! - reče Politeo. - A,Julijana! Julijana je živjela tamo od 1952. pa do 1960. Osam godina. No, i to je bio život!
Zašto?

Zato što je morala raditi svašta. Jadna moja sestra, što sve nije pretrpjela i propatila! Mislim da se morala čak i prostituirati, pa je zbog toga bila i par mjeseci u zatvoru...
Vidiš, to kažnjavaju strože od političkih viceva - gurne Wolf odvjetnika, koji tiho opsuje.
Gospođica Margita, došavši do najtužnijeg mjesta sestrine biografije, zaronila je licem u dlanove i počela plakati. Politeo je znao da ni najmanje ne žali sestru, i da je taj plač jedan od alkoholičarskih sindroma. Uhvatiš se tuđe nesreće, pa kukaš nad vlastitim jadima.
Tko zna koliko bi stara alkoholičarka plakala da joj Wolf nije još jednom natočio punu čašu.
Onda je u Crikvenici nabasala na Lukačeka i ponovo se smrtno zaljubila - nastavi starica, okrijepljena viskijem. -Udala se za njega, nakon čega su se vrlo brzo dogovorili da se vrate u Zagreb. Lukaček je prodao kuću i...
Lukaček tvrdi suprotno - primijeti Politeo.

Valjda mu je alkohol pomutio razum.

Lukaček ne pije. Naprotiv...

Naprotiv, ja pijem! - razljuti se ona. - Idi onda Lukačeku i pitaj njega! A mene ostavi s gospodinom koji ne zna što je Informbiro da mirno pijemo naš viski!
Pogledala je Amerikanca nježnim pogledom, podigla čašicu, kucnula o njegovu i rekla kroz smijeh:
Zlato moje, zbilja ne znaš šta je Informbiro? A jesi li kad čuo za Đilasa i Rankovića?
Ne - nasmije se Wolf, očito ne znajući u čemu je štos.

Bože, ni to ne znaš! Pa ti si stvarno kolosalan!
Gospođice, samo vi nastavite - reče on, kao da je tješi. - Momče, ti si jedini čovjek na ovom prljavom svijetu koji me razumije. Bar u pogledu alkohola! Nismo li se već negdje sreli? Nisi li ti bio bratić onog endehazijskog oficira? Kako se samo zvao...
Bez sumnje! Samo vi nastavite.

Da, i onda su moja sestra i taj Lukaček jedno dvije godine živjeli u miru božjem, a nakon toga je sve krenulo naopako. Brak im se pohabao.
Zašto? - upita odvjetnik.

Ti mi, mali, ideš na živce! - ljutito će Margita, kojoj se Politeo očito sve manje dopadao. - Zašto! Zašto! Zato što tako mora biti! Svaki brak neminovno nakon dvije godine dotraje. Tisućljetni Reich je propao nakon par godina, a kamoli ne bi jedan brak! Što misliš, zašto se ja nikad nisam udavala?
Potpuno ste u pravu, gospođice Klis - umirivao ju je Wolf.

Stari, natoči mi još malo. Ali, zašto ti ne piješ? Sabotiraš, a?

U društvu finih dama nikad ne pijem.

Stara ga lupi dlanom po koljenu, pa se počne luđački smijati.

Stvarno misliš da sam fina dama?

Svakako - blago će Wolf. - Čim sam ušao, shvatio sam da se radi o pravom građanskom, to jest gospodskom ambijentu. Sve je odisalo...
Čak i paučina? - namigne mu ona, shvativši da je zafrkava.

Čak i paučina.

Dakle, gdje sam ono stala? Ah, da! Julijana mi je pisala da im je brak u rasapu, i da će vrlo brzo napustiti muža.
Julijana nikad nije bila bogata? - upita je Wolf.

Julijana je oduvijek bila bez para. Novaca je imao Lukaček, pa i Podnar je, kako sam čula, nakon zatvora namlatio velike pare, ali moja sestra je oduvijek bila siromašna ko crkveni miš. Jadna moja Julijana!
Uplašivši se da bi se ponovo mogla rasplakati, Wolf je ponuka da priča dalje.

1963. morala sam otputovati nekakvoj rodbini u Njemačku, pa sam Julijani poslala ključ od stana. Tako da ima kamo doći, ako napusti Lukačeka. I 1963. stvarno je napustila muža i došla ovamo u Varaždin.
I što je bilo dalje? Gdje je sada, do vraga! - nervoznim će glasom odvjetnik.

Margita ga pogleda zakrvavljenim očima i štucne, a onda hitro proguta ostatak viskija.
Stvarno mi ideš na živce, mali! - prosikće stara. - Gdje je sada! Hoćeš li da te odvedem do nje?
Možda bi to bilo najbolje, gospođice - reče Wolf, pružajući joj ruku.

Stvarno hoćete da vas odvedem do nje? - upita ona, kao da se čudi. - Sada, odmah?

Svakako, gospođice!

A onda ćeš mi ostaviti i onaj drugi? - reče ona, uprvši prstom u Wolfov džep, gdje se nazirala još jedna boca škotskog viskija.
Čim dođemo do nje, ostavit ćemo vam bocu - reče Wolf . - Naravno, ako se vaša sestra ne bude ljutila što toliko pijete.
Ona se neće ljutiti! - odbrusi mu Margita. - Znači, idemo odmah iz ovih stopa. Rekavši to, ustane, zakorači i, izgubivši ravnotežu, ljosne na parket.
Momci, mislim da neću moći hodati - reče ozbiljnim glasom. - Imate li možda auto?

Svakako, gospođice - odvrati Amerikanac, podižući je s poda. - Niste li nešto slomili?
Jesam - propenta stara. - Slomila sam svijećnjak. Ležao je tu pod stolom.

Časak kasnije strpali su staru na stražnje sjedalo Golfa i krenuli. Ona im je pokazivala kamo da voze, ali je to činila tako nesigurno da su se često morali vraćati, mijenjati smjer u posljednji čas, a jednom su se čak i provezli zabranjenim pravcem jednosmjerne ulice.
Gospođice Klis, vi ste sasvim sigurni da znate pravi put? - upitao je Wolf kada su na jednom raskrižju skrenuli lijevo, nakon čega se Margita odmah sjetila da treba skrenuti udesno.
Bože dragi! Zar misliš da neznam gdje mi je sestra! Ili misliš da se uživam vozikati sa dva tipa čija krntija smrdi po nikotinu.
Ako je auto po ičem smrdio, onda je smrdio po alkoholu, htio je kazati Politeo, ali je odustao. Znao je da staroj ionako ide na živce.
Nakon petnaestak minuta zbrkane vožnje varaždinskim ulicama, našli su se na cesti koja je prolazila kroz snijegom zavijani perivoj, na kraju kojeg se nalazila visoka ograda od potkresane crnogorice. Shvativši kamo su stigli, Wolf pljune na pod automobila i promrmlja više za sebe:
Jesus Christ! Bone orchard!

Izašli su iz kola i na široka vrata ušli u poveliko polje razmeđeno zidovima potkresanog grmlja, koje se povijalo pod teretom debelih naslaga snijega. Vukli su se po očišćenim stazicama, pridržavajući staricu, koja se neprekidno žalila da joj je vruće, premda je bilo bar petnaest stupnjeva ispod nule.
Kažu da je ovo najljepše groblje u cijeloj zemlji - primijeti odvjetnik, nesvjestan neumjesnosti vlastite primjedbe.
Eno, tamo na onom polju! - pokaže stara prstom prema skupini spomenika. - Nismo ponijeli nikakvo cvijeće. Bože, mislim da joj već tri godine nisam donijela nikakvo cvijeće. Kada je taj prokleti alkohol toliko skup!
Zakrenuli su iza jedne velike obiteljske grobnice od crnog mramora i našli se pred malom humkom ponad koje je bio poboden metalni križ pokriven snijegom.
Wolf ostavi staricu i priđe križu, pa golim prstima rastrese snijeg. Ispod bijelog pokrova izroniše izblijedjela slova napisana na već zarđalom metalu:
OVDJE POČIVA U MIRU BOŽJEM JULIJANA KLIS
1920-1963

Pošutjeli su nekoliko trenutaka, kao što se na groblju obično čini, a onda će Wolf sasvim tiho: - Kako je umrla?
Margita ga nijemo pogleda; činilo se da je nešto manje pijana.

Dan ili dva nakon što je došla u Varaždin, našli su je mrtvu.

Od čega je umrla? - upita je Wolf.

Ne zna se pouzdano. Našli su je iza kuće u travi. Imala je slomljenu šiju. Izgleda da je pala kroz prozor... s prvog kata.
Kako je mogla pasti?

Mogla je pasti... ako je, recimo, bila pijana. Obdukcijom je utvrđeno da je pila, ali...
Ali...

Tko zna da li je zbog toga pala. I ja pijem pa nikad nisam pala kroz prozor.

Mogao ju je netko gurnuti?

Mogao je, ali najvjerojatnije nije. I zašto bi to uradio?

Tko ju je pronašao? - upita Wolf. - Vi ste, kažete, bili u Njemačkoj?

Rikard ju je pronašao. - Tko?

Rikard. Naš stariji brat. On je tog dana sasvim slučajno navratio u Varaždin.

Gdje bih mogao pronaći vašeg brata? - upita je Wolf.

Ne bi vam mnogo koristio - reče Margita. - Rikard je neuravnotežena osoba, alkoholičar, kleptoman... Ima već sedamdeset pet godina.
Zašto mislite da mi jedan alkoholičar ne bi mogao pomoći? - upita je on zajedljivo. Margita ga ljutito pogleda.
Počeo je kao vodoinstalater, ali je poslove stalno gubio. Navodno je po stanovima krao kojekakve stvari. Bezvrijedne, ali i vrijedne. Bio je čak dva puta u duševnoj bolnici.
Kad ste ga zadnji put vidjeli?

Mislim da ima već deset godina. Došao je i ponudio mi na prodaju trideset dukata. Koje li ludosti, otkud njemu dukati! Rekla sam mu da ću ih svakako kupiti. Uradila sam to samo da ga umirim u njegovoj fiks-ideji.
Zašto vam je nudio dukate?

Zašto! - začudi se ona. - Zato što je lud i što svašta umišlja. Rekao je da prodaje dukate kako ne bi morao u starački dom. Kasnije je priznao da ih je već odavno prodao i zapio.
Mislite li da je to istina?

Vraga je istina! Istina je da je sve što je dobio - zapio! Ali, da bi imao dukate, to je već...
No, dobro, gdje je sad Rikard?

Ona slegne ramenima i zagleda se u križ ponad sestrina groba.

Navodno je u Zagrebu, u nekom staračkom domu. Ako je još živ. Ništa ne znam o njemu, niti želim znati.
Kad su ulazili u kola, parkirana pred grobljanskim ulazom, Politeo primijeti sasvim jetko: - Iz krasne građevinske obitelji je ta tvoja mala vršnjakinja s kojom si hofirao po tuškanačkom grmlju.
Baš kao da ga nije čuo, Wolf otvori vrata automobila, pljune u snijeg i bijesnim glasom reče: - Goddamn bitch! She died before 1969! Prokleta kučka, umrla je prije 1969!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:26 am



8.

Na sam Badnjak malo je zatoplilo pa je ponovno počeo padati snijeg. Ulice, koje je zadužena služba jedva nekako počistila, ponovo su počele nestajati pod gustim pahuljicama. Oko osam grad je već bio pust, samo se poneki tramvaj jednolično vukao kroz tišinu, razbijajući bijeli veo snijega svojom žutom, tinjavom svjetlošću. Na mnogim prozorima titrali su brojni odsjaji okićenih božičnih drvaca, blago zastrti bijelim zavjesama i siluetama ukućana.
U Politeovu stanu svjetla su bila pogašena, tako da je i ropotarnica starih i derutnih stvari nestala u badnjem mraku. U kutu, pored gramofona, žmirkale su električne svjećice, neuredno raspoređene po okićenom boru. Čitav nespretni božični aranžman bio je djelo Wolfovih ruku, sasvim nevičnih ovakvim poslovima.
Mnoge sam Badnje večeri proveo bez ribe, kolača, vina, poklona, slavlja i ostalih sranja, ali to da se na Badnjak neću moći ni okupati, o tome nisam ni sanjao. Tvoja neolitska kupaonica s onim čudom od bojlera na drva mora daje već deset godina out of use. Reci, koliko je stara?
Predratna je. Ne sjećaš se? Mora da si se i ti kupao u njoj. Živnuo je rezignirani stanodavac, ne osvrćući se mnogo na čudnog Amerikanca koji se ushodao po sobi.
Dobro, imaš li bar kakvu ploču s božičnim pjesmama?

Politeo ustane, bez riječi priđe gramofonu i stavi "Posmrtni marš za Hamleta". - To ti je božićna pjesma? - ljutio se Wolf. - To je nekakav funeral march!
Smeta te što je Božić posve izvan protokola? - upita odvjetnik, pa priđe boru i isključi električne svjećice.
Ne - promrmlja Wolf. - Fuck the Christmas! Rekavši to, povuče se u najmračniji kutak sobe, sklupča se u fotelji i zapali cigaretu. Politeo pogleda prema njemu; iz mraka je dopirao samo crveni žižak upaljene cigarete. Nakon nekoliko minuta Berliozov marš je utihnuo, a neispravna se ploča uz glasan, jednoličan šum nastavila vrtijeti. Politeo ustane kako bi promijenio ploču.
Ostavi. Lijepo je kad se ovako naprazno vrti - spriječi ga Wolf. - To me umiruje.

Politeo se izvali na krevet, pa i on zapali. Ploča je šištala poput kakva pokvarena stroja.
Nisi li ti Židov? - upita odvjetnik.

Da. I ? Nisi valjda i ti antisemit?

Nisam. Ali, ne bi ti trebalo biti stalo do Božića.

Majka mi je bila katolkinja - nakon kraće će šutnje Wolf.

Što si ti zapravo? - upita odvjetnik sasvim tiho.

Ništa. Ništa i nitko - mirno će Wolf, gaseći opušak o potplat čizme.

Sad kad smo konačno pronašli tvoju malu vršnjakinju, sada ćemo valjda u U.S.A. Dobit ću avionsku kartu i bit ću emplovee kod nekog od tvojih poslovnih partnera - reče odvjetnik zajedljivim glasom.
Ne vjeruješ?

Ništa ti ne vjerujem! Što ti je značila ta sentimentalna glupost o vršnjakinji, o Julijani s kojom si izrađivao sve one jebene domaće zadaće?
Wolf ne odgovori, a Politeo nastavi: - Na Julijaninom grobu piše da je rođena 1920, pa je 1941. imala dvadest jednu godinu. To da ste rješavali zajedno domaće zadaće bilo bi moguće samo uz pretpostavku da je jedanaest puta ponavljala prvi razred.
Zatim...

Zatim? - upita Wolf paleći novu cigaretu.

Zatim, nije ti mogla biti prijateljica zbog toga što je pripadala posve drugom, mnogo nižem staležu. Dakle, nije bila kćerka građevinskog poduzetnika, nego mala, neobrazovana sluškinja tvog oca. Znači, niste se mogli ljubakati po zagrebačkim parkovima. Vaša veza mogla se svesti, recimo, na to da te koji put izvede u šetnju, ili da ti promijeni popisane gaće. U vrijeme tih vaših navodnih zajedničkih sentimentalnosti, ona je već imala ljubavnika s kojim se zacijelo i fukala.
Ovaj grubi izraz kao da je do kraja razbio Wolfovu sentimentalnu priču. No, on se samo nasmijao, ustao i krenuo prema vratima.
Ako nemaš ništa protiv, oprat ću se u hladnoj vodi. Možda se prehladim, navučem pneumoniju, krepam i riješim te svoje prisutnosti.
Drop dead! - odbrusi Politeo.

Kupao se za čitavog četvrtog i petog stavka "Fantastične simfonije", a onda se vratio, drhtureći u mraku. Uzeo je deku s Politeova kreveta, zamotao se i sjeo u kut. Ponovo je u mraku sijala samo njegova cigareta.
U redu, buddy - rekao je nakon nekoliko minuta, baš mu je trebalo vremena da se odluči. - Sutra ću ti kupiti avionsku kartu i napisati ti adresu osobe kojoj ćeš se javiti kad stigneš u New York.
Kurac! Kako ću bez vize? Radije mi reci tko je Julijana - i zbog čega smo obijali vrata tražeći je.
I hoćeš story? Hoćeš za malo truda big story! O.K.! Kazaću ti. Uglavnom, sve sam izmislio. Nisam bio zaljubljen ni u kakvu vršnjakinju i nisam imao nikakvih sentimentalnih razloga da se vozikam naokolo s onom smiješnom Hertzovom krletkom od žutog lima.
Obišli smo pola Hrvatske zbog te tvoje kućne pomoćnice!

Big country! - primijeti Wolf ironično. - To što smo prošli jedna je obična vožnja New Yorkom; o Los Angelesu da i ne govorim. Evo, slušaj o čemu se radi. Moj otac, Noah Wolf, uistinu je u ožujku 1941. spakirao stvari i navrat-nanos zbrisao iz Jugoslavije. Nosio je sa sobom nekoliko kovčega najnužnijih stvari, jedan mali priručni sef i dvije metalne kutije predratnih keksa. U sefu su bili obiteljski dokumenti, a u kutijama obiteljske dragocjenosti: dolari, dukati, zlatne ogrlice, prstenje i druge dragocjenosti. No, stari se, jasno, s majkom i sa mnom, i s tom nevelikom prtljagom uspio u Splitu ukrcati u putnički brod za Aleksandriju. Tamo smo odsjeli u hotelu »Royal Desert« i nakon nekog vremena uspjeli se ukrcati na
teretni brod za Panamu. Iz Paname smo se prebacili u U.S.A. Kako je to išlo, vjerojatno te previše ne zanima.
Dobro, gdje je tu priča o Julijani Klis? - prekine ga Politeo, koji se bojao da, nakon jedne izmišljene priče, suviše olako ne proguta i drugu. - Pa zbog nje si se vratio!
Nisam se zbog nje vratio. Vratio sam se zbog jedne mnogo ozbiljnije stvari.

Koje?

Kad smo se iskrcali u Aleksandriji i odsjeli u »Royal Desertu«, starom je palo na pamet da provjeri prtljagu. Raspakirao je kovčege i odahnuo, dvije metalne kutije od keksa bile su na svom mjestu. Ali, kad ih je otvorio, čekalo ga je najveće iznenađenje u životu. U prvoj kutiji bile su dragocjenosti, a druga je bila puna čavala i vijaka. Da, bezvrijednih čavala i vijaka. Dukati su nestali!
Tko je to uradio? - zine Politeo, postidjevši se odmah što je do te mjere zagrizao u Wolfovu priču.
Stari je odmah shvatio da mu je još u Zagrebu netko zamijenio kutije. Pregledavši malo bolje drugu kutiju, shvatio je da to nije ona ista koju je u Zagrebu napunio zlatom. Naime, i jedna i druga pripadale su istoj vrsti keksa, ali je ova druga bila pri dnu malo oštećena. Dakle, netko je znao što se nalazi u kutijama koje je stari nosio sa sobom, pa mu je lijepo podmetnuo kukavičje jaje puno čavala. Kaže se kukavičje jaje? Isn 't that correct?
Kaže se - promrmlja odvjetnik, sada mnogo ležernije. - A tko je to mogao uraditi?

Samo tri osobe. Tri osobe koje su na dan našeg odlaska bile u stanu.

Jedna je bila kućna pomoćnica? - pogodi Politeo.

Jest - mirno će Wolf. - Jedna je bila kućna pomoćnica Julijana Klis. Druga je bila nekakav smetenjak, obiteljski liječnik po imenu Nagy, koji je tog popodneva došao da se oprosti s ocem i donesu mu njegove uobičajene lijekove.
A treća?
Treća je bila nekakav vodoinstalater koji je taj dan došao popraviti nešto u kupaonici.
Kako to da je popravljao baš na dan vašeg odlaska? Pa u tom vam trenu nije bilo važno da se popravi kupaonica.
Stari Wolf donio je odluku o odlasku tako rekavši preko noći. Mislim da je vodoinstalater bio već ranije naručen.
Znači, Julijana je bila najsumnjivija?

Da - kimne Wolf. - Malo je vjerojatno da bi ugledni obiteljski liječnik uradio tako nešto. A vodoinstalater zapravo nije mogao ni znati da odlazimo, da postoje nekakve proklete kutije sa zlatom, da se nalaze na tom i tom mjestu... ne, on nije mogao ništa znati. Osim toga, sumnjam da se uopće i micao iz kupaonice.
Pa ni obiteljski liječnik nije morao znati sve to.

Nije, ali je mogao. Nije bio samo obiteljski liječnik nego i kućni prijatelj. Znao je da stari definitivno napušta Jugoslaviju, da je bogat i da se u takvim slučajevima bogatstvo nosi sa sobom.
Dobro, i što je stari uradio kad je saznao da je opljačkan? Prodavao je čavle? Wolf se nasmije nekako preko volje.
Spasila nas je ona prva kutija, i neki računi u stranim bankama. Inače bismo u Americi ostali na ulici.
Je li poduzeo nešto?

Što bi poduzeo?! - začudi se Wolf. - Kog vraga je mogao poduzeti? Trajao je taj glupi rat i sve, sve je odnijelo vrijeme.
I ti si sada došao u Zagreb, ne zbog Julijane nego zbog...

Zbog kutije sa zlatom - nadopuni ga Wolf.

Politeo ustane i priđe prozoru. Napolju na ulici, pod svjetiljkom zasutom snježnim pahuljicama, teturala su dva pijanca, pjevajući vjerske pjesmice i tu i tamo po koju kažnjivu, nacionalističku. Kako se mijene vremena mogu pratiti po odnosu spram
pjesme, pomisli Politeo, zagledan u pijance koji su brzo zamakli u jednu vežu, valjda vlastitu. Bilo je trenutaka kada se zbog ovakve pjesme moglo otići na robiju, bilo je vremena kada je ovakva pjesma držana tolerantnim iskazom nacionalne svijesti, a sada je neko pomalo ravnodušno vrijeme kada tih istih nekoliko stihova vrijede mjesec-dva zatvora, ili tek poveću globu kod suca za prekršaje.
Okrene se, uzdahne i vrati do kreveta.

No, ti si, izgleda, stopostotni idiot! - reče više zamišljeno nego ljutito. Pravio si se da tražiš nešto što je užasno teško naći, a sada tvrdiš da tražiš nešto što je nemoguće naći. Dolaziš nakon četrdeset godina i htio bi pronaći neko jebeno zlato. Baš kao da tražiš rukavicu koju si maločas zaboravio na klupi u parku. Otiđi u ured za izgubljene stvari i kaži im da tražiš zlato koje je tvoj stari izgubio prije četrdeset godina. Baš fino što ste došli, reći će ti, evo ga, ovdje na polici. Čuvamo ga četrdeset godina, već smo se uplašili da će se pokvariti. Znaš li gdje je tvoje obiteljsko zlato? U četrdeset godina potrošeno je već najmanje četrdeset puta.
Što ti znaš o zlatu? - reći će Wolf, kao da ga uopće nije slušao.

Šta ja znam o zlatu! Bože, a što ti znaš o zlatu?

Sve - mirno će Wolf. - Zlato je prokletstvo, zlato je pakao. Par kila zlata u metalnoj kutiji, to ti je instant ludilo zbog koga ćeš sići s uma. Kad se dočepaš zlata, potrošit ćeš ga ili za četrdeset minuta, ili ga četrdeset godina nećeš ni taknuti. Uradio jedno ili drugo, zacijelo ćeš poludjeti, stradati...
To ti kao da pričaš nekakvu poučnu narodnu bajku. Dobro, zašto si tek sad došao? Zašto nisi došao prije deset, dvadeset, trideset godina?
Sada sam saznao. Stari mi je ispričao sve na samrti.

Rasplakat ću se! Došao si da mu ispuniš posljednju želju. Dirljivo, dirljivo...

Ne. On je, kao i ti, rekao da je sve uzalud.

Ali ti si ipak došao. Recimo, našao si se u financijskoj stisci pa si došao...

Ne, došao sam izvršiti pravdu...
Aha, anđeoska funkcija! Tako nešto bedasto još nisam čuo. Pa dobro, idi i traži to svoje jebeno zlato četrdeset godina prekasno! Idi, idi, možeš odmah!
A tvoj odlazak u U.S.A. ? - upita Wolf pomalo zagonetno. Moja ponuda još uvijek vrijedi. Samo, sada je nešto šira.
Nešto šira? - radoznalo će Politeo.

Da, nešto šira. Sada u kompletan aranžman ubacujem i koju kilu zlata. Fifty-fifty! Ne bi morao biti emplovee. Mogao bi biti, recimo, rentijer!
Pa da! - rugao se odvjetnik. - Mogao bih ući u big business. Mogao bih otvoriti petrol company, consulting service ili kakvu otmjenu art galery. Slušaj, Wolf, kada bih zbog kakvog »kurzschlussa« u glavi prihvatio tvoju ponudu, ne bi li zlato i nas upropastilo?
Prihvaćaš li? Onda ću ti odgovoriti.

Dobro, prihvaćam! Prihvaćam zato što sam zadnji jebeni idiot koga si mogao naći u ovom polumrtvom gradu. A sada mi ti reci hoće li nas uništiti taj prokleti sjajni pakao, to pokretno instant ludilo u kutiji predratnih keksa?
Valjda neće. Umijem ja sa zlatom.

Zašto misliš da umiješ?

Zato što sam se dobro snalazio i s još opasnijim stvarima.

Kakvim to opasnijim stvarima? - upita ga Politeo, uzrujan Wolfovim upornim zaobilaženjem pravog odgovora.
Pa tako... - promrmlja Wolf - s eksplozivima, na primjer...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:27 am


9.

Ujutro na Božić, Leon Wolf je ustao rano, obavio dva telefonska razgovora i izašao napolje. Politeo je čuo kako je zalupio izlaznim vratima i nakon toga više nije mogao zaspati. Nakon pola sata praznog i dosadnog leškarenja, ustao je i počeo se pripremati za mukotrpan posao čišćenja i loženja peći. Kad je vatra zasjala u dobrim kaljevim pećima, uvukao se u Wolfovu sobu da mu zaviri u torbu. Žuta je torba bila na svom mjestu, na uzglavlju kreveta, ali u njoj nije bilo ni revolvera ni pasoša. Mora da ih je
»podstanar« odnio sa sobom.

Nakon što je dva puta preslušao prvu stranu Jarrettova solo koncerta, koji se baš nije mogao smatrati prikladnom božićnom glazbom, spustio se do poštanskog sandučića, premda od toga nije mogao očekivati ništa dobro. Ono što bi u njemu moglo biti bile su kojekakve, po stoti put poslane opomene, koje su sadržavale stroge prijetnje sudom, kao i iznose zaostalih dugovanja, zajedno s kamatama i kamatama na kamate. Ovog puta u sandučiću je pronašao obavijest mjesne zajednice kojom ga upozoravaju da nije podmirio prvu ratu za kupnju obavezne zaštitne maske, koja će mu, navodno, trebati u budućem ABH-u. Uz obavijest o zaštitnoj maski, nalazio se i račun za telefon. Obje stvari bile su beznačajne i nevrijedne uzrujavanja. Masku nije namjeravao kupiti, jer je smatrao da će ga u eventualnom atomskom ratu jednako efikasno zaštititi i, recimo kišobran, a telefonski račun, po dogovoru, trebao je platiti Amerikanac. Na plavom PTT odresku bila je otisnuta astronomska, peterocifrena suma, koja se odnosila na troškove po šifri 22. Okrene račun i ustanovi da se ta šifra odnosi na međudržavne razgovore. Podere obavijest mjesne zajednice pa se s telefonskim računom vrati u stan. Ušavši u sobu, počne demontirati Wolfov bor koji ga je strašno nervirao, jer ga je držao sasvim neprikladnim komadićem sjaja sred neurednog i dotrajalog stana. Kad mi u stanu ne štima većina stvari, najbolje je da ne štima ništa! Osjećao je da ovdje nema nikakvih obaveza, ponajprije da bude čist i uredan, da živi pametno, uzorno i korisno, pa mu nije trebao ni taj glupi komadić sjaja zataknut u hrpu govana.
Otvorio je hladnjak i izvukao staklenu čašu punu hladne crne kave. Uz nju je popušio i dvije cigarete, našto je osjetio bol u želucu. U posljednje vrijeme posve je zanemario želudac, propustivši da ga podvrgne nekom radikalnijem medicinskom tretmanu. U kritičnim trenucima gutao je još šamponske jastučiće phosphalugela, ali, primjerice, za cimetidin nije uopće imao sredstava. Nije ga mogao dobiti ni na recept, jer je zbog vlastite nemarnosti prije šest godina definitivno izgubio zdravstveno osiguranje. Skinuo se i ponovo legao u krevet, nadajući se da će bol sama od sebe minuti. Usput je popio neki analgetik od kojeg mu je bilo još gore.
I onda se sjeti da je još uvijek smiješni private eye u službi misterioznog Amerikanca, koji je tko zna tko i koji traži tko zna što. I ma koliko situacija bila apsurdna i komična, podsjećala ga je na neke situacije iz knjiga koje je pročitao, kao i na neke situacije iz filmova koje je gledao. Bio je nesposoban istražitelj sa čirom na želucu, kao u nekom romanu Grahama Greenea, bio je u službi misterioznog tipa, očito tajanstvene i mračne prošlosti, koji je po svemu tome podsjećao na mutne spodobe iz crnog holivudskog filma... Jedino što nije bilo ni američko, ni holivudsko, ni englesko, bila je materijalna situacija u kojoj se nalazio. Ona je bila talijanska, i to neorealistička!
To da je Wolf u pravu, trebalo je uzeti kao nužnu pretpostavku i polazište. Ne učini li tako, zlato ne treba ni pokušati tražiti! Ne pokušati tražiti, isto je kao i reći bye, bye, America! Dobro, uvaže li se ove premise, kako, k vragu, izvući zaključke?
Prije nešto više od četrdeset godina u ovom istom stanu započet je lanac mračnih događaja, čiji bi rep sada trebalo negdje iskopati. Pokojnom tvorničaru Wolfu ukradena je metalna kutija od keksa, ispunjena sve samim zlatom. Iz te tame, iz tog mračnog izvorišta, izlaze tri moguće niti. Jedna pripada kućnoj pomoćnici Julijani Klis, druga obiteljskom liječniku, a treća anonimnom vodoinstalateru. Prva nit nasilno se lomi 1963. na pitoresknom varaždinskom groblju. Ona je najindikativnija i nije do kraja iskušana. Oko nje plete se čitav koloplet mračnih znakova i indicija koje bude sumnju. Prebogati predratni ljubavnik koji 1948. ili 1949. nestaje u zatvoru, da bi kasnije osvanuo u posve novom svjetlu, u svjetlu financijski potentnog
građevinskog poduzetnika. Zatim neugledni seoski krojač, koji se ženi najsumnjivijom osobom u priči, da bi nakon kratkog vremena potonuo u tamu zatvorske anonimnosti, pa se izdigao sav oblijepljen krupnim banknotama. Pa sestra, propala alkoholičarka, pa brat luđak i kleptoman, pa... Wolf je uistinu imao pravo kada je, tražeći zlato, počeo njuškati po tragu bivše kućne pomoćnice Julijane Klis. Ali, što je zapravo mogao naći? Ako je Julijana zdipila zlato i pošla potom kroz ruke tih vjerovatno nečasnih tipova, onda je i zlato moralo prijeći isti taj put. Ako je nakon toga, nakon tog puta, od hrpetine zlata ostala i mrvica dostatna za umjetni kutnjak, bilo bi iluzorno očekivati.
Da, Wolf je stopostotna budala koja o zlatu ne zna ništa!

Wolf se vratio kući kasno poslije podne sa dvije šteke Dunhilla i bocom Balantinea. Kupio je to, reče, u gift shopu hotela »Intercontinental«, što će ga spasiti od toga da puši ovo jeftino smeće. Spremio je u džep odrezak telefonskog računa i kazao Politeu da se spremi, jer ga namjerava izvesti na božični ručak.
Jest ćemo valjda košer? - promrmljao je Politeo, preko volje oblačeći kaput, na kome je prilikom oblačenja uvijek morao dobro namjestiti poderanu podstavu.
Jesus Christ! Moram ti kupiti novi kaput. Samo to mi dozvoli. Politeo mu nije dozvolio, što je Amerikanca začudilo.
To je valjda taj tvoj sirotinjski ponos iron curtaina - kazao je zamišljeno. - Jednom mi je u Rimu jedan bugarski turist (tog ljeta valjda jedini!) tumačio kako su oni najsavršeniji režim i najbogatija ekonomija, bar u Evropi. Pri tom se vidjelo da umjesto pertle na desnoj cipeli ima običnu špagu. Hey pal, stringle špaga? Isn't that correct?
Nakon što su ručali, Wolf je kazao da bi mogli odmah produžiti dalje u neki drugi restoran na večeru, što je Politeo odbio kao ludost uperenu protiv njegova čira. Ipak su otišli u "Kineski restoran", gdje su nakon dvije butelje vina naručili laganu večeru.
Chinese food?! - rekao je sasvim sumnjičavo Wolf, pogledajući u čudnu, šarenu smjesu na svom tanjuru. - U Pittsburghu sam bio u nekom srpskom restoranu gdje se
među nacionalnim specijalitetima mogla naručiti »smederevska lasagna«,
»šumadijski kalamari« i »štrukli a la Niš«.

Izmišljaš - reče Politeo, odustajući od večere. Čir mu nije podnosio real chinese food.
Ludi Amerikanci misle da je French fried prava američka hrana.

Politeo ode u WC kako bi na miru povraćao. Kad se vratio, Wolf je u ruci držao nekakvu debelu cigaretu bez filtera. Vidjelo se odmah da je to ručni rad.
Wanna burnie? - reče, pokazujući na smotku. - Koji je to vrag?

Kako vi kažete... trava...

Ti si lud - istrgne mu Politeo cigaretu i strpa je u džep.

Kod vas se tako strogo pazi na te stvari? - začudi se Amerikanac, vadeći cigaretu Dunhilla.
Nije zabranjeno uživati, ali je zabranjeno posjedovati. Kad uživaš, nemoguće je ne posjedovati. Mudro?
To je neka igra riječima, neki štos? - Ne, to je zakon.

Dobro, buddy, uradio sam nešto što će te možda diskvalificirati, ali sam mislio da je tako najbolje...
Što si uradio? - uplaši se odvjetnik, misleći da je Amerikanac počinio kakvu groznu svinjariju.
Kako obojica ne volimo previše poslovati s policijom i vlastima, administracijom i tim stvarima, pronašao sam pravnika da na nadležnim mjestima ispita postoji li još uvijek na svijetu liječnik po imenu Zoltan Nagy.
I kada će to ispitati?

Imao je jako puno posla, ali kad sam mu na stol stavio Franklina odmah je zbog bolesti otkazao jutrošnju raspravu i požurio da izvidi stvar.
Bože, pa ti ćeš potkupiti čitavu zemlju! Koliko još imaš tih tvojih pokojnih predsjednika? Moram priznati da dukate više volim od mrtvih američkihi predsjednika. - No, postoji li na ovom svijetu liječnik Zoltan Nagy? Wolf okrene glavu prema konobaru i naruči nekakav koktel, čij i je naziv podsjećao na imena kineskih stolnotenisača.
Na ovom komadiću svijeta ne postoji! - nastavi. - Neke detalje je gospodin Pezdirc ipak iskopao.
Gospodin Pezdirc?

Da. Tako se zove advokat. Znaš ga? To je tvoja branša.

Ne, ne... takvo bih prezime upamtio.

I, eto, gospodin Pezdirc uspio je doznati da je Zoltan Nagy rođen 1905. u nekakvom Kaposvaru, da je diplomirao medicinu u Beču 1930., da se te iste godine doselio u Zagreb, da je obavljao privatnu liječničku praksu do 1941., a onda i nakon ratnog prekida od 1945. do 1951....
Valjda ne privatnu?

Zašto ne? - začudi se Wolf.

Poslije rata ništa nije bilo privatno; čak je i individualnost bila kolektivna...

Dobro, valjda je onda radio u bolnici. No, 1952. se sa dva djeteta i ženom iselio...

Kamo?

Fuck it! U U.S.A.! Ako je on taj koga bismo trebali tražiti, onda nas je krasno zajebao.
Dakle, ostaju nam Julijana Klis i vodoinstalater - reče Politeo, sada već mirniji jer je bol u želucu popuštala.
Julijana Klis nam ne ostaje - zaključi ispravno Wolf. - Ostaju nam ljudi koji su je znali. Najprije Lukaček. Svjestan si valjda da je Lukaček lagao kad je rekao da nakon one večeri u Crikvenici koje je to godine bilo?
1960, ako se ne varam.
Da, lagao je kad je rekao da nakon 1960. nije više vidio Julijanu Klis.

Misliš li da je lagao zbog zlata?

Možda - zamisli se Amerikanac. - Ali, mogao je lagati i zbog mnogih drugih razloga. Važno je da je lagao. Moramo se raspitati. Sud ga je formalno-pravno razriješio svih sumnji tako da je sada zacijelo zdrav kao... kako vi to kažete?
Kao dren.

Fuck it! Što je dren?

Zaboravi dren.

Dobro. Moramo posjetiti Lukačeka. Možda je sva ona raskoš kojom je okružen izrasla iz tatinog zlata. Slušaj, to zlato sasvim je dovoljan razlog da vlastitoj ženi slomiš vrat.
Jebi ga! Ako je tako, onda nemamo šta tražiti. Zlato je potrošio. Nećeš mu valjda konfiscirati one neukusne tapete, ruskog hrta ili kolekciju ordena...
Šta ja znam što ću mu konfiscirati. Njega bih mogao konfiscirati.

Politeo se sjeti Amerikančeva revolvera i bude mu odjednom hladno, pa popije još čašu vina.
Advokat Pezdirc mi je nabavio i popis svih vodoinstalatera iz 1941. godine. Za tu stvar nisam dao Franklina, nego samo četiri Hamiltona.
-Hamilton je?

Ten bucks! I što sam dobio? Šezdeset osam smiješnih imena kojima si mogu obrisati dupe. Šezdeset osam ljudi koji su prije četrdeset godina obavljali vodoinstalatersku djelatnost. Tko će mu ući u trag? Lakše bi bilo kupiti šestinski kišobran u Singaporeu! Hej, buddy, dobro se sjećam šestinskih kišobrana... ili suncobrana... To još postoji?
Umjesto šestinskih suncobrana bolje bi bilo pronaći Rikarda Klisa.

Rikarda Klisa?
Da! Rikarda Klisa, neuravnoteženog brata Julije Klis. On je, navodno, u nekom od zagrebačkih staračkih domova. Ako je vjerovati neuravnoteženom kleptomanu i ostarjeloj alkoholičarki, Rikard Klis je svojedobno tvrdio kako posjeduje neke dukate. Trebao si svom gospodinu Pezdircu dati još kojeg Hamiltona da ti pronađe Rikarda Klisa.
Shit! Kako sam to mogao zaboraviti! - lupi se Wolf po čelu. Kriv sam, kriv sam. Ti si a real brain! Od ovog trena ništa više ne poduzimam na vlastitu ruku. Ipak ćemo sutra navratiti do Lukačeka, tek tako, da pogledamo zbirku odlikovanja.
Cesta kojom su se uspinjali prema Cmroku bila je poluočišćena i zaleđena, tako da njome nisu mogli stići do Lukačekove vile. Wolf je psujući izašao iz automobila i otvorio prtljažnik, spreman da namjesti lance.
Možda bismo mogli s druge strane, preko Šestina? - predloži Politeo.

Amerikanac okrene kola, vrati se u grad i krene prema Gupčevoj zvijezdi. Šestinska cesta bila je posoljena. Wolf je vozio polako cestom koja je smireno krivudala najsjevernijom zagrebačkom periferijom, usput razgledavajući Šestine. Kao da se nadao da će negdje ugledati one stare šestinske suncobrane kojih se sjećao iz dječačkih vremena. Kod crkve s plavim krovom skrenuli su nalijevo i počeli se uspinjati prema Vili Weis. Na pola uspona ipak su morali stati i postaviti lance, bez kojih se, izgleda, nije moglo prići Lukačevom Xanaduu.
Gazde nema - začuo se glas »majordomkinje« kad su pritisnuli zvonce ispod interfona, pored koga je pisalo Sam. grad. pod. Ljudevit Lukaček. - Gazda je u bolnici.
U kojoj bolnici, prosit ću fino? - rekao je Politeo, nagnuvši se prema interfonu.

Zašto vas to zanima? - zazvrjalo je iz interfona.

Prijatelj sam iz unutrašnjosti. Odnio bih mu naranče, jabuke i banane - izdere se Wolf.
Mora da dolazite iz inozemstva - oglasi se interfon. - U Vinogradskoj je, ali se za nekoliko dana vraća.
Vratili su se u kola i krenuli natrag, naokolo, preko Šestina, Zvijezde, pa kroz centar do Vinogradske.
Kako je pogodila da sam iz inozemstva? - čudio se Wolf dok je stajao pred crvenim svjetlom na zelenom valu. - Zbog akcenta?
Zbog banana - nasmije se Politeo.

Zbog banana?! Ne razumijem.

Kada bih ti i objasnio, ne bi razumio. Nema banana.

Nema banana?! Zašto baš banana? Zašto ne metalnih upaljača, ili cigaršpica od jantara, ili žileta?
Nema ni žileta. Osim kod Cigana.

Forget it! Ionako ništa ne razumijem.

U bolnicu su uspjeli ući, ali u Lukačekovu sobu nisu. Rekli su im da nije vrijeme posjeta, da u taj trakt ionako ne mogu, da pacijent niti ne dopušta da ga posjećuju, da... da, ako ih išta zanima, neka potraže doktora Šarića.
Ubrzo na širokom hodniku obloženom crno-bijelim pločama pojavila su se dva liječnika u žučnom razgovoru. Jedan ud njih žalio se kolegi kako ga »jebu na poslu«, kako mu ga je primarijus smjestio do balčaka, kako mu nisu htjeli potpisati putni nalog za putovanje na simpozij u Cannes, kako ne zna što i ispostavilo se da je taj bolnički martir doktor Šarić. Oprostite, doktore - reče Politeo, taknuvši ga lako po ramenu.
Prvo se valjda kaže dobar dan - otrese se doktor Šarić. - Dobar dan, doktore - promrmlja Politeo, pa počne nešto o tome kako bi svakako morao razgovarati sa pacijentom Lunačekom, kako bi molio gospodina doktora da ga pusti makar načas...
Što ste mu vi? - prekine ga doktor. Politeo navuče na lice turobnu masku i drhtavim glasom reče: - Ali, mi smo rođaci iz unutrašnjosti. Strašno se brinemo. Bolestan, a nikom ne želi reći od čega.
Onda vam on to dugo taji.
Dugo.

Da vam jednostavno kažem - ima melanosarkom s metastazama na jetri i plućima - prekine ga doktor Šarić. - Eto, to vam mogu kazati i ništa više. Ne možete ga vidjeti, bar ne danas.
Koji je to vrag? - začudi se Wolf. - Gdje je to navukao? Doktor se posprdno nasmije, pa objasni neukim rođacima iz unutrašnjosti: - Ima raka, kume, kak bi to vi rekli. Tu je na zračenju i kemoterapiji. I radi još nekih tretmana, ali vi to ne biste shvatili. Za nekoliko dana ponovo će kući.
Ima li kakve šanse? - upita Wolf.

U medicini je sve moguće! - slegne ramenima doktor Šarić. - Potpuno se ozdravlja od leukemije, ali se umire i od najbezazlenije viroze. Jasno, teoretski, ali... Koliko ste mu bliski rod?
Ne baš jako bliski. Ima li kakve šanse? - nije se dao Wolf.

Doktor ih bolje promotri i popravi naočale, a onda zabije ruke u džepove bijele kute i reče: - Pa, slušajte, i naši hokejaši imaju nekakve teoretske šanse da osvoje olimpijsku medalju.
Kad su nekoliko minuta kasnije napuštali Vinogradsku, Wolf značajno upita Politea: - Zbilja, kakva vam je hokejaška reprezentacija?
Negdje na razini ekipa iz kanadskih dječjih vrtića.

Zaboravio sam, što je to vrtić?

Kindergarten.

Shit! Morat ćemo onda požuriti s tim Lukačekom.

Pred večer je Politeo obukao svoj rasporeni zimski kaput i skoknuo do Američke biblioteke. Dugo je birao knjige, a onda se odlučio za FODOR'S USA, sjajan vodič kroz best of everything u Sjedinjenim Državama, Mobil City Vacation; Business Guide, dva broja New Yorkera, tek toliko, da za svaki slučaj vidi što se daje na Broadwayu i kakav je program u boljim manhattanskim noćnim lokalima. Smotao je
posuđena izdanja i zavukao ih pod kaput kako ih ne bi smočio snijeg što je ponovo počeo padati.
Kad je na uglu Praške i Tesline skrenuo nalijevo, potapša ga netko po ramenu. Politeo se okrene i spazi pred sobom visokog, elegantnog muškarca u sivom kaputu, sa crvenim vunenim šalom i sivim, modernim šeširom na glavi.
Oprostite, gospodine, što vas ovako na ulici zaustavljam, ali htio sam vas nešto upitati - rekao je čovjek. Politeu se u jednom trenu učini da kroz rečenice elegantnog gospodina probija melodika nekog drugog jezika. No, kad je muškarac lagano podigao šešir i predstavio se kao Popović, Politeo shvati da se prevario.
Izvolite, gospodine Popoviću? - upita odvjetnik, pomalo nervozno i nimalo ljubazno.
Popović je bio oličenje ljubaznosti i kurtoazije.

Primijetio sam vas kako izlazite iz Američke knjižnice. Vi ste njihov član?

Da, zar je to zabranjeno?

Ah, ne - nasmije se Popović - nisam to mislio kazati. Vidio sam samo da ste izašli s knjigama, pa sam mislio... vi ste gospodin Politeo, zar ne? Ili tako nekako?
Da - smrkne se odvjetnik. - Otkuda znate moje ime?

Tako, tako, pa nije to neka tajna, bože moj... Mislim da mi je knjižničarka rekla... Pa i ja sam član te knjižnice. Imamo same interests. American books, culture... Uzeli ste
»Fodorov bedeker«, ha, ha, ha... Baš kao da se spremate preko bare. - Što vi zapravo želite? - razljuti se Politeo.
Popović mu se nagne tako blizu da je mogao oćutjeti miris njegovog finog i očigledno stranog after-shavea, pa mu povjerljivim glasom prišapne: - Imao bih jednu povjerljivu poruku za gospodina Nagya. Trebali biste mu samo kazati...
Ne poznajem ja nikakvog Nagya! - izdere se Politeo. - Ostavite me na miru.

Ali, gospodine Politeo...
Nosite se, inače ću zvati miliciju! - reče Politeo, ni sam ne znajući zašto. Nije bio razmažena jungfenca koja prijeti milicijom čim je netko uštine za dupe.
Kad se okrenuo i zabrzao Teslinom, čuo je elegantnog gospodina Popovića kako mu dobacuje: - Ah, znamo mi da se vi i milicija baš ne ljubite.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:27 am


10.

Vođeni konkretnom i opravdanom bojazni da će ih Lukačekov melanosarkom preteći i tako odnijeti veliku tajnu tamo gdje velike tajne ponajčešće završavaju - u grob, dakle, pohitali su već sljedećeg dana u Vinogradsku bolnicu, riješeni da se pošto-poto dokopaju Julijaninog drugog muža, koji im je sasvim namjerno i sračunato prešutio mnoge stvari. Neprobojnost bolničkog bedema bila je sasvim načelnog karaktera.
Postojali su različiti zaobilazni putovi i pojedina lukavstva kojima se moglo doprijeti do pacijenta, naravno ako se ovaj nije nalazio baš u skroz ruševnom stanju. Što se pak skrupula tiče, Politeo i Wolf nisu se mogli ubrojiti u neke obzirne ljude, to više što se u ovom slučaju radilo ionako o čovjeku čije su se šanse mogle usporediti sa šansama naše hokejaške reprezentacije.
Najefikasnije sredstvo kojim se mogao »provaliti« čvrst bolnički sistem na kojem počiva zdravstvena djelatnost, bila je lova, vrući cash, kako bi rekao Wolf. Kao bivši pravnik i odvjetnik, Politeo je znao mnoge slučajeve gdje se uz pomoć podmićivanja, iznuđivanja ili rabotama »usluga za uslugu«, plemenitost ovog uzvišenog poziva i djelatnosti parala do najsitnijih rita i srozavala na golu medicinsku pornografiju. U pravnom smislu, ti primjeri bili su sasvim neinstruktivni, jer su uglavnom egzistirali na trač razini, bez javnih i legitimnih tužilaca i tuženih. Ako si želio krevet, izuzetnu savjesnost pri dijagnozi, terapiji, upućivanju u inozemstvo ili banjsko liječenje, morao si vrući cash gurnuti u mračnu škrabicu odozgo; ako ti je pak bilo stalo da se dokopaš pacijenta do kojeg te nisu pustili, što je bio Wolfov i Politeov problem, trebao si lovu gurnuti odozdo.
Plećati, stameni bolničar bikovske fizionomije i lomrosovskih obrva, čije su ruke bile već premorene od nošenja raznih kibli, guski i ostalog nečasnog pribora koji obične smrtnike nagoni na povraćanje, rado je pristao da ih za simboličnu sumu, za tri Washingtona (najniži predsjednik u dolarskoj hijerarhiji), odvede do pacijenta Lukačeka.
Jučer ga niste mogli vidjeti jer je bio na zračenju - kazao im je, vodeći ih prema dnevnom boravku u kome su mobilniji bolesnici mogli i smjeli promatrati TV- program, smišljotinu čija je jadna, osnovna osobina da ne koristi, ali i ne šteti. U tom smislu on je, mislio je Politeo, na neki način sličan svetoj vodici.
Dnevni boravak bio je prostorija jedva nešto veća od sobe, smještena na raskršću dvaju bolnička hodnika. U dnu boravka, na visokim nogarima, stajao je kolor- televizor, čiji je ekran bio toliko slab da su na slici prevladavali žuti i smeđi tonovi. Uza zidove su bile smještene drvene klupe tvrdih naslona, bez kakvih je domaća bolnica vjerojatno nezamisliva. Između klupa, po sredini ovog nevelikog prostora, bili su porazbacani različiti stolci, svaki svoje boje, visine i izrade, od plastičnih pa do onih koji su pripadali davno rashodovanim vrtnim garniturama. Na stolicama je sjedilo nekoliko bolesnika, od kojih su jedni kašljucali, drugi uzdisali, a treći stenjali. Ovisno o tome kakav im je bio individualni stil olakšavanja bolničkih tegoba, samoće i osjećaja izgubljenosti.
Bilo je rano popodne i na ekranu je upravo tekao odgojno-obrazovni program za škole, koji teško da je ijednom od bolesnika mogao na bilo koji način koristiti. Teško bolesni, nagnuti nad tamni ponor vlastita bića, ti ljudi teško da su mogli očekivati nešto pametno od emisije o stepskoj vegetaciji i konjugaciji nepravilnih glagola.
Blijeda lica, pogurena tijela, u bolničkoj pidžami na kojoj su crvene pruge opasno prijetile da se izjednače s bijelom podlogom, sjedio je na jednoj od stolica građevinski poduzetnik Lukaček. Na licu mu se sledio izraz čovjeka zauvijek prognanog iz sasvim ugodnog građevinsko-poduzetničkog carstva.
Kad je ugledao Politea i Wolfa, sasvim neočekivano se razvedrio i nasmijao, kao da mu je u posjet došla draga rodbina. Po tome se odmah vidjelo u kakvom je duhovnom stanju i kako izdržava strahote besmislenog, palijativnog liječenja.
Opet vi! - kazao je, dopustivši im da sjednu do njega.

Kako vam je? - upita ga kurtoazno Wolf, svjestan potpune promašenosti pitanja.

Ah, ni sam ne znam zašto sam uopće pristao na ovo. Za koji dan sam gotov i mislim da me onda više neće dobiti, bar ne živog. Znate od čega bolujem?
Znamo - potvrdi odvjetnik, izbjegavajući poduzetnikov pogled. - Ali, ne znamo točno što je to.
Ne znam ni ja - odmahne on rukom. - Bogati, zvuči mi kao neki voćni kolač, a ipak točno i nepogrešivo ubija. Ti njihovi latinski termini služe samo za bolju i efikasniju katalogizaciju mrtvaca. Sve su to smislili da sistematiziraju vlastito neznanje i nemoć. U ovoj jebenoj bolnici ništa se ne zove svojim pravim imenom. Ako mi trebaju pregledati pišalinu, kažu mi neka uriniram. Kad se ne mogu posrati, kažu da sam neostipiran, ili da tri dana nisam defecirao. Ovdje se ljudi više ne boje bolesti, nego samo toga da im nalaz ne bude pozitivan. Niko ne čezne za zdravljem nego da bude
b.o. Čisto ludilo! Ali, što ste me trebali? Jeste li pronašli Julijanu?

Jesmo - otpovrne Politeo, začudivši se kako je ravnodušno Lukaček to primio. - Nalazi se u Varaždinu dva metra ispod zemlje. Mrtva je već dvadeset godina.
Naravno, vi ste to znali?

Na ekranu se vrtio nekakav film o zlatnom doba mikrobiologije. Po smeđe obojenoj slici vrludale su različne bakterije, bacili i slična gamad što uzrokuje mnogobrojna sranja od bolesti. Ono od čega se umire nalazilo se iza tog svijeta, čitavu jednu dimenziju dublje.
Znao sam - reče Lukaček nakon kraćeg premišljanja, očiju prikovanih uz ekran. - Pretpostavljao sam da ćete me ponovo potražiti. Nije osobito teško ustanoviti da je netko koga tražite već umro, zar ne?
Ne, nije. To je najlakše.

Ne ljutite se što sam vam zatajio Julijaninu smrt?

Imali ste valjda valjanih razloga da to učinite?

Imao sam.

Ali, ono što nas je pomalo naljutilo, ako smijem tako kazati - nastavi odvjetnik - jest to što ste prešutjeli neke druge stvari.
Da!? - zainteresira se Lukaček i načas svrne pogled s ekrana na kome su živahni antibiotici uništavali streptokoke ili slične štetočine. - Što sam vam to prešutio?
To da ste bili s njom u braku. Čitave tri godine. Ili koji mjesec manje.

Dnevnim boravkom prođe bolničar, gurajući škripava kolica na kojima su se nalazili nekakvi medicinski instrumenti. Politeo osjeti da je stari Lukaček mek i sasvim prepariran za trenutak iskrenosti. Valjda zbog bolnice, zbog tegoba koje ga sve većim zalogajima proždiru; zbog toga što od života više ništa ne može dobiti, pa ni izgubiti.
Bio sam. U užasu od braka. Da nije umrla na vrijeme, zacijelo ne bih imao ni prilike poživjeti i dobiti ovaj užas s latinskim imenom.
Brak vam nije valjao?

Ne spadam u ljude koji rado izlažu svoj prljavi veš, ali ono što se između nas odigralo bilo je pravo takmičenje u zloći.
Kazali ste da ste je jako voljeli.

Jesam, kazao sam. Volio sam je, ali šta to koristi. Pune su vam novine neizmjernih ljubavi koje završavaju nožem u trbuhu voljene osobe. Da, volio sam je prije rata, volio sam je i prije no što sam otišao u zatvor, volio sam je i 1960., kad sam ]e nenadano sreo u Crikvenici. Čini se da je samo moja greška što 1960. nisam shvatio da se sve izmijenilo i da...
Kako to da ste se našli u Crikvenici? - prekine ga odvjetnik, koga nisu zanimali ljubavni detalji o kojima se Lukaček raspričao.
Pa, vidite, kad sam se vratio iz zatvora, nisam želio nastaviti životom u Zagrebu. Ljudi obilježeni zatvorom, bez obzira je su li robijali zasluženo ili nezasluženo, najradije odabiru za nov život i novu sredinu. Jasno, naivno misleći i nadajući se da će mrlja iz njihove prošlosti ostati nepoznata okolini. No, dovoljno je da vlasti znaju pa da vrlo brzo i okolina sazna.
Radili ste nešto tamo?

Svakako. Držao sam mali privatni pansion.

Otkuda vam pare za to? Ne vjerujem da ste u zatvoru mogli zaraditi toliko para. Pansion nije mala investicija.
Lukaček ga prijekorno pogleda.

Što se to vas tiče! Otkuda mi pare! Jeste li vi poreznici, policija, što li?

Zaboravite na to pitanje. Moj prijatelj je malo razdražen umiješa se Wolf. Sad odvjetnik pogleda ljutito Wolfa.
No, da vam pričam o Julijani! Ona vas zanima, a ne pansion? - nastavi Lukaček svoju priču. - 1963. sam doznao da se u Rijeci stanovito vrijeme bavila prostitucijom. Pravom prostitucijom, na pravi, profesionalni način. Priznajte, to je prilično neugodna spoznaja za jednog supruga?
Priznajem - reče Politeo, koji o supružničkim spoznajama te vrste nije mogao ništa znati. - Nakon što ste to saznali, sigurno ste je otjerali?
Ne bi se baš tako moglo kazati. Nakon toga naše su se paklenske svađe umnogostručile i ona je jednog dana otišla.
U Varaždin? - priupita Amerikanac, posve krivo naglašavajući ime tog grada.

I to ste doznali!

Njena sestra Margita nam je ispričala.

Zar je pijana vještica još uvijek živa? - iznenadi se on, a onda mirno nastavi: - Tko zna, da sam i sam toliko pio, možda ne bih ovako obolio. Možda bih dobio neku pitomiju bolest poput ciroze, recimo... Da, Julijana je otišla k sestri u Varaždin, gdje je već drugog dana stradala.
Stradala?!

Nikad to nije do kraja rasvijetljeno i objašnjeno. Pronašli su je u dvorištu mrtvu. SUP mi je bio bar tridesetak puta u kući. Bio sam joj muž, brak nam nije valjao, zbrisala je od mene... zapravo, imao sam valjane razloge da joj uradim nešto. Ali, nisam joj mogao uraditi s udaljenosti od stotinjak kilometara. One noći kad se to dogodilo, bio sam ovdje u Zagrebu sa četvoricom prijatelja.
Nemate pojma tko je to mogao uraditi?
Ne, stvarno nemam pojma... Pronašao ju je njen brat Rikard. On je bio prešašav i prenesposoban da uradi tako nešto. Sva je prilika da se okliznula i pala s prozora na betonsku stazu.
Margita je bila u Njemačkoj? - upita ga Wolf. - Navodno. Strašno se brzo vratila. Rekla je da joj je brat telefonirao i obavijestio je o sestrinoj smrti, ali on o tome nije mogao ništa kazati.
-Kako?

Bio je prepijan da bi se ičeg sjećao. Rekao je da je moguće da je to učinio. No, tako je istraga i okončana. Utvrđeno je da je pala i...
Zaboravimo sad to - prekine ga odvjetnik. - Šta mislite, je li uopće netko imao razloga da ubije Julijanu Klis?
On se zamisli i zapilji u ekran, gdje je voditelj u šarenom puloveru govorio o filmskoj umjetnosti, objašnjavajući sjajne primjere montaže na besmrtnim ruskim remek- djelima, čije je zajedničko obilježje to da se danas više uopće ne mogu gledati.
Pa... imao sam ja. Eto... ljubomorni muževi... kad otkriju da im se žena... recimo prostituirala...
Ne to - odmahne Politeo rukom. - Mislim na stvarne, materijalne razloge. Primjerice, je li Julijana posjedovala nešto vrijedno?
Ma kakvi! - nasmije se Lukaček malo usiljeno. - Posjedovala je vjenčani prsten, dva-tri komada ne baš skupog tršćanskog nakita i petsto tisuća dinara, koje mi je digla kad je zbrisala... Sve sam to dobio nakon njezine smrti kao zakonski nasljednik. Čak ni pare nije uspjela potrošiti.
Nije li možda posjedovala nekakvo zlato? - odluči Wolf biti direktan.

Zlato?! - zagleda se Lukaček u njega. - Zlato?! Kakvo zlato?

Šta ja znam. Nikad nije spominjala zlato? Lukaček je šutio i nijekao glavom.

Ni 1941, ni 1947, kad ste je ponovo sreli? - pomogne mu Politeo u razmišljanju? Otkuda bi njoj zlato...
Poznavali ste ljude kod kojih je služila prije rata?

One Židove?

Da. ,

Lukaček se ponovo zamisli.

Ne, ne sjećam se da sam ih poznavao. Ne, ne... to je isključeno... Pa ne bi jedna sluškinja dovodila momka svojim poslodavcima. Čujte, u tom svijetu znala su se pravila kućnog reda. Nije to bilo kao danas.
Poznavali ste Julijanine prijatelje? — upita Wolf. - Sigurno se, osim s vama, družila i s drugim ljudima...
Pa, jest, nešto malo... ali toliko je već vremena prošlo da nemam pojma ni o kom - sasvim se zbuni Lukaček.
Je li poznavala kakvog vodoinstalatera? - upita ga Amerikanac.

Lukaček problijedi. Gledao je u TV-ekran na kome se žutio telop naredne emisije o školjkašima i mekušcima Jadrana, ali bi se reklo da ništa ne vidi.
Nije vam dobro? - upita ga Politeo, zaboravljajući da čovjeku oboljelom od melanosarkoma, s metastazama na plućima i jetri, i ne može biti nego loše.
Gospodine Lukaček! - zazvala ga je medicinska sestra, koja se stvorila na ulasku u dnevni boravak. - Dosta ste sjedili pred televizorom! Vrijeme je da se vratite u krevet. Znate da je doktor Šarić rekao...
Samo malo! - mahne on sestri. - Došla mi je kumčad iz Vukovara, iz Slavonije. Nose mi poruku od mog dragog brata.
Iz Vukovara? - upita sestra.

Da, da, pa kažem vam...

Nisu vam valjda donijeli kulena! Znate u kakvom vam je stanju želudac - nasmije se medicinska sestra posve blesavo. - Požurite, recite kumčadi da dođu kasnije, kad se oporavite...
Oporavit ću se pod zemljom. Od tebe! - promrmlja on tako da ga nije mogla čuti, a onda nastavi: - Zašto to pitate? Kako mislite, vodoinstalatera?
Tako, jednostavno... znate šta je vodoinstalater?

Brat joj je bio vodoinstalater - dosjeti se on i lice mu se malo razvedri.

Poznavali ste ga? - upita Politeo, ne obazirući se na nove prosvjede medicinske sestre.
Zapravo nisam... vidio sam ga dva-tri puta.

Prije Julijanine smrti?

Da. Svakako.

Je li vam poznato da je rodbini nudio neke dukate na prodaju?

Dukate?! - zapanji se on. - Otkud Rikardu dukati?

Znate li gdje je sad? - upita ga Politeo.

Mislim da je u staračkom domu. Ovdje u Zagrebu.

Kako to znate, ako ga niste vidjeli od Julijanine smrti? Prošlo je već dvadeset godina - reče iznenada Wolf.
On se ponovo zbuni, pošuti i zagleda u bijeli zid.

Znam - reče i slegne ramenima.

Već sljedećeg trena priskočila mu je debela medicinska sestra, uzela ga pod ruku i odvela u sobu. Politeo i Wolf, začuđeni i pomalo razočarani, ostadoše u dnevnom boravku, ispred televizora na kojem su baš objašnjavali tehnologiju kojom sipa rasipa svoje crnilo i zavarava protivnika. Shvativši da Lukačeka više neće vidjeti, krenuli su prema kraju dugog bolničkog hodnika. Baš kad su prolazili pored sobe u koju je autoritativna sestra internirala umornog građevinskog poduzetnika, otvoriše se vrata i na njima se pojavi Lukaček s prstom na ustima.
Pst! Da nas sisata vještica ne čuje. Lagao sam vam, momci, dva puta sam vam lagao. Prvi put kad sam rekao da Julijanu nakon 1960. više nisam vidio. Uradio sam
to zbog toga što mi je bilo preteško razgovarati o tako neugodnim i bolnim uspomenama. Drugi put sam vam lagao kad sam rekao da Julijaninog brata Rikarda nisam vidio od njene smrti... vidio sam ga, vidio...
A zašto nam sad govorite istinu - upita ga Wolf.

Tiho! Da sestra ne čuje. Govorim vam istinu zbog toga što nemam više nikakvih razloga da lažem. Pa ja sam na odlasku, ja sam već... pred vama je gotov mrtvac u bolničkoj pidžami.
Vidjeli ste Rikarda? - upita ga Politeo, i sam se pribojavajući sisate sestre.

Da. Prošlo je već mnogo godina. Ne znam točno kada je to bilo. Došao mi je u kuću i ponudio mi one dukate za koje ste me pitali. Kupio sam ih sve, za jeftine pare.
Još ih imate?

Imam, imam! Još ih čuvam. Znate, ta prokleta inflacija tjerala me da dinare mijenjam za devize, pa i za zlato. Dukate koje mi je prodao Rikard Klis čuvam u posebnoj kutiji, na posebnom mjestu. Mislim da su ukleti.
Gospodine Lukaček! - začuje se strogi uzvik negdje sa dna hodnika.

Znate, momci, ona je nešto nečuveno... ova sestra. Ona je Hitler! I doktor Šarić strepi pred njom... čitav odjel strepi!
Koliko vam je dukata prodao Rikard?

Trideset, točno trideset - reče Lukaček, pa preplašeno šmugne u sobu, sav u strahu zbog dolaska energične sestre.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:28 am



11.

Kućni liječnik ugledne obitelji Wolf emigrirao je 1952. i svaki mu se trag gubi u Sjedinjenim Državama. Vodoinstalater, koji je onog davnog dana kada je ukradeno zlato poslovao nešto po kupaonici, vjerojatno će zauvijek ostati nepoznat. Treći trag, onaj jedini koji su koliko-toliko uspijevali slijediti, trag kućne pomoćnice Julijane Klis, sve je više vonjao po zlatu. Iz mraka, davnih, zaboravljenih godina, kada je počinjalo propadanje jednog i rađanje drugog svijeta, izronio je na svjetlo dana pregršt od trideset dukata.
Zadovoljan tom spoznajom, Wolf se tog jutra, svega nekoliko dana prije Nove 1985, pojavio u Politeovu domu s pakovanjem cimetidina, koje je sadržavalo terapiju od sto pedeset tableta.
Evo, a present for you, cimetidin za mjesec dana. Bilo bi dobro da malo saniraš želudac. Private eye s čirom na želucu je čisto ludilo za stranku - kazao je i bacio na stol kutiju s lijekom.
Otkuda ti? - upitao je Politeo iz kupaonice, s ustima punim pjene. Upravo je prao zube. Činio je to četiri-pet puta dnevno, trošeći za svako pranje bar po deset-petnaest minuta.
Wolf odrškrine vrata kupaonice i sav u čudu upita: - Jesus Christ! Koji to put pereš zube? Nisam vidio da netko troši toliko vremena za zube.
Imam paradentozu, moram.

Svašta! Pa ti imaš sve bolesti kompletno! Ti si zapravo polumrtav čovjek. Ali, ako se već toliko brineš za zube, zašto si prema želucu tako nepažljiv?
Paradentoza mi je novija stvar, čir sam već izgustirao... - Otkuda ti cimetidin? - reče odvjetnik nakon što je vodom isprao pjenu od paste.
Kupio sam. Apotekarica mi prvo nije htjela dati bez recepta...

A onda si joj gurnuo u ruke nekog američkog predsjednika? - primijeti Politeo.
Kaže se dead President. Na lovi su samo mrtvi predsjednici. Zar si možda vidio novčanicu s Reganom ili Karterom?
Politeo je izašao iz kupaonice brišući lice poderanim ručnikom od zelenog frotira. Obrisavši se, nemarno je prebacio mokri ručnik preko stolice na kojoj su se već sušile trošne cipele podstavljene debelim slojem novinskog papira.
Vi to nikad nećete imati. Cijelo predsjedništvo ne bi vam stalo na banknotu normalne veličine. Right? Imate osam predsjednika? Ili devet?
Što je to? - upita ga odvjetnik zavirujući u zavežljaj na stolu.

Beagles. Tople kobasice. Upravo sam ih kupio dolje u trgovini Junikansjum. Zvuči kao neka američka tvrtka, mada malo besmisleno.
Unikonzum - ispravi ga Politeo, razmatajući paketić s kobasicama. Čir je tražio svoj jutarnji stuff.
Sjeli su i počeli doručkovati. Politeo je bio u pidžami, a Wolf u raskopčanom kožnom kaputu i s kapicom na glavi. Lomili su rukama gnjecav kruh i žvakali neukusne kobasice.
Very interesting! - reče Wolf, podižući sa dva prsta polovicu kobasice prema svjetlu, kako se to već čini kad se želi pomnije razgledati kakva zanimljiva stvar. - Izgleda da ih ne prave od mesa, nego od neke druge materije... Je li, kakva je firma taj Junikansjum?
Ne pravi ih Unikonzum - preko volje će Politeo. - Inače, u novinama se prilično često vode polemike oko toga jesu li uopće jestive, ili bi ih trebalo koristiti samo u dekorativne svrhe. U Americi...
Ne pričaj mi samo o Americi! Amerikanci su najveći žderači smeća u povijesti civilizacije. U hot-dog i hamburger stavlja se sve što se može samljeti a da ne pruža otpor. Čuo sam da je u tvornici kobasica u Davtonu, Ohio, pao Crnac u hot-dog mješavinu. Prodali su to kao extra delicious dark sausage! Nego, kako se zove onaj jerk town u kojem smo već bili?
Koji?
Onaj gdje je živio, odnosno gdje je umro onaj Podnar.

Bjelovar.

Točno. Ponovo bismo morali tamo.

Siguran si?

Siguran sam - reče Wolf punim ustima, pošto je strpao u sebe još jednu nemoguću kobasicu.
Vidiš, naš prijatelj Lukaček, koga čuveni melanosarkom prisiljava da bude maksimalno iskren, premda s vremena na vrijeme odluta u predjele čistih laži, živio je s Julijanom Klis od 1960. do 1963. Ni za kakvo zlato nije čuo, premda, priznajem, može mirne duše i lagati. Mislim da se nismo dovoljno temeljito pozabavili prvim mužem naše drage gospođe.
Podnar je mrtav! - protestirao je odvjetnik.

I George Washington je mrtav pa se o njemu sve zna. I uha se samo malo više pozabaviti. Podnar je odnio u grob samo svoj corpse... no, kako se kaže... svoje truplo. Sve drugo ostalo je u Bjelovaru.
I što te posebno zanima?

Njegov zatvor. Zašto je 1950. otišao u zatvor. Zašto svi muževi Julijane Klis odlaze u zatvor?
Pa to smo već čuli! Otišao je zbog pokušaja provalne krađe.

E, vidiš, to me i najviše zanima. Damned garbage! - vikne Wolf, bacajući posljednju kobasicu u peć. - Mogli smo, umjesto kobasica, pojesti papir u koji su bile umotane!
Arhivar Općinskog suda u Bjelovaru, čuvši da se dvojica došljaka zanimaju za slučaj iz 1952., počeo je uzdisati i stenjati. Kazao je da je arhiva iz tih godina još uvijek nesređena, i da je tako nešto gotovo nemoguće naći. Ponudio im je niz svježih slučajeva iz dobro sortiranih sedamdesetih godina, ali kako ih to nije zanimalo, krenuo je ipak u potragu za davno zaboravljenim spisima. Jasno, njegovu dobru volju i revnost motivirala je novčanica koju je Wolf lagano gurnuo preko stola, a onda, baš
kad ju je arhivar htio smotati, zadržao je i namignuo, kao da želi kazati: »Prvo usluga, onda pare!« Arhivar je taj mig dobro protumačio, pa se okrenuo i predano uronio u more vlažnih registratora, prašine i starog papira.
Bilo bi dobro da nam nađete makar ime suca ili odvjetnika koji je branio Podnara. S tim bismo se već nekako snašli - reče Politeo.
Ne pokazavši da ga je čuo, arhivar opsuje nešto, a onda, zaklonjen brdom spisa, primijeti: - Mogli ste tražiti da vam pronađem suđenje austrijskim ratnim veleizdajnicima iz 1915.!
Iako ljutit i nepovjerljiv prema uspješnom ishodu prašnjave potrage, nervozni arhivar uspio je u jednom od šest fascikala, u kojima su se nalazili ispreturani predmeti iz 1952., pronaći dva lista Podnarovog predmeta iz kojih se dalo zaključiti da mu je sudio sudac Ambrozije Jesih, a branio ga odvjetnik dr Ervin Potlaček. Zbog čega je suđeno Podnaru i koliko je dobio, to se iz jadnog sudskog ostatka životne priče nije dalo razabrati.
Znate li gdje bismo mogli pronaći suca Jesiha? - upita ga Politeo, zureći u papir koji je više podsjećao na prve spomenike pisane riječi nego na sudsku dokumentaciju iz nedavne povijesti.
Znam - otpovrne arhivar, spremajući novac u džep. - Kod Svetog Andrije.

Kod Svetog Andrije?! - začudi se Politeo. - To je nekakav samostan?

To je gradsko groblje - reče arhivar posve mirno. - Sudac Jesih umro je prije dvadeset godina. Kada je sudio tom vašem Podnaru, mora da se već jedva držao na nogama.
A odvjetnik koji ga je branio? - upita Politeo.

Ah, doktor Potlaček - nasmije se arhivar. - Tu imate nešto više sreće. On je još živ, ali...
Ali? - zine Politeo.
Ima devedeset godina i šlagiran je. Oduzet je i pitanje je koliko je pri sebi. Napisat ću vam adresu.
Tako se nešto moglo i očekivati, ljutio se Politeo, kad počneš kopati po četrdeset godina staroj prošlosti. Trebaju ti pravi, živahni svjedoci dobre memorije, trebaju ti razumni, logični i pouzdani dokazi, svježi tragovi i jasne indicije, a nailaziš na same starkelje, senilce i pokretne grobove, koji melju, lupaju i fantaziraju. Kamo će nas to odvesti!
Kamo će nas to odvesti? - upita pred začuđenim arhivarom i Wolfom.

Šta to? - reče Amerikanac.

Ta suluda gerontološka potraga! Nakon što saslušamo ovog devedesetogodišnjeg šlagiranog grobeka, zacijelo ćemo morati zaredati po zagrebačkim staračkim domovima da pronađemo još jednog dragocjenog fosila.
Hey buddy, šta znači to »šlagiran«?

Ništa. Fucked up in his mindl

Kuća dra Ervina Potlačeka nalazila se pored nadsvođene gradske tržnice. Sudeći po derutnoj fasadi i drvenoj ogradi, koja samo što se nije srušila u dvorište, kuća mora da je bila vršnjakinja svog gazde. U Potlačekovu sobu uvela ih je suha i neugledna žena u tamnoj haljini, stara možda šezdesetak godina. Kasnije su doznali da je to Potlačekova kćerka koja se nikad nije udavala, nego je čitav život posvetila njegovanju tatice iznad čije je glave neprekidno visio Damoklov mač ekstremne hipertonije, potkrijepljen svim mogućim rizičnim faktorima, ponajprije holesterolskim atakom neumjerene gojaznosti.
Ogromni Potlaček razlio je svojih stotinu i više kila po krhkoj konstituciji kožnate fotelje. Politeu se odmah učini da pred sobom ima neku vrstu starijeg i debljeg brata Orsona Wellesa. Potlaček je sjedio nepomično i djelovao je umorno, vrlo umorno.
Govorio je s naporom i tiho, te su mu nakon svake šaptom izgovorene riječi zadrhtali svi oni podbraci što su se poput mesnate rifljače spuštali od brade naniže.
Tata, gospodu zanima jedan od tvojih davnih slučajeva - rekla je advokatova kćerka Ervina, čim ih je uvela u pretoplu sobu. - Imaš li malo vremena za njih?
Politeu nije bilo jasno zbog čega debeli advokat ne bi imao par minuta vremena, ali nije ništa rekao. Ušli su šutke u sobu, predstavili se i sve vrijeme ostali stajati, jer ih gospon doktor nije ponudio da sjednu.
Ervina, ne bih li prije nešto prigrizao? - rekao je Potlaček gotovo molećivim glasom.
Tata, pa ručao si prije pola sata - ljutito će ona.

Osim toga, znaš da si na strogoj dijeti. Liječnik ti je zabranio...

Shvativši valjda da bi sve ostalo bilo obično rasipanje riječi, gospodična Ervina izašla je napolje i zalupila vratima.
Doktor Potlaček okrenuo je glavu Wolfu i pogledao ga tužnim očima djeteta kome su upravo uskratili najdražu igračku.
Dragi moj gospodine, liječnik mi je sve zabranio... na dijeti sam već sedam godina... Kakav je to šugavi život! Tko zna koliko ću još godina patiti prije no što se oporavim. Ali, tad ću se naplatiti! Čim mi ukinu dijetu, naručit ću čitavo pečeno janje. Krenut ću od zaponca i završiti rezbarenjem glave. Gospodine, volite li vi janjeću glavu?
Ne baš osobito - odvrati Wolf.

Onda, što vas zanima? - upita advokat tako tiho da su ga jedva čuli.

Godine 1952. branili ste čovjeka po imenu Gojko Podnar.

U četrdeset godina svoje odvjetničke prakse branio sam nešto između četiri do pet tisuća ljudi.
Znači, Podnara se ne sjećate?

Ne, ali sve je evidentirano. Mi privatnici smo pedantni i čuvamo dokumentaciju sređenu i razvrstanu. Bar ja tako činim. Da ste otišli onim šlampavcima na sudu, ne biste ništa našli... a ovdje je drugačije... Kada ste rekli da sam branio tog...
Podnara - priskoči Politeo. - Branili ste ga 1952. Htjeli bismo znati...
Zašto biste htjeli znati?

Pa, mi smo... smete se Politeo, tražeći neki dobar i uvjerljiv razlog - mi smo rodbina koje se nije sjetio prije no što je umro. Zapravo, pokušavamo osporiti njegov testament.
Pokušavate ga osporiti sudskom odlukom iz 1952. godine? Mora da ste malo ćaknuti.
Nismo.

Jeste, jeste! Ali, pomoći ću vam. Meni su se oduvijek dopadali malo ćaknuti ljudi. Dajte, otvorite onaj lijevi ormar! Negdje u sredini mora da se nalaze fascikli iz 1952. godine.
Politeo priskoči ormaru i počne tragati po policama. Uzme nekoliko zelenih fascikala i stavi ih starcu u krilo. Nakon toga morao mu je potražiti naočale, a kada je i to uradio, zamolio ga je stari da zaključa vrata i donese mu iz noćnog ormarića kruh i pohani teleći odrezak koji je upravo jučer »prošvercao« iz kuhinje uz pomoć nekog blagonaklonog gosta.
Doktor Potlaček stavio je odrezak između dva komada kruha i otvorio fascikl.

Priznajem, gospodine, da se slažem s vama - reče zamišljeno prelistavajući sadržaj fascikla.
Postoje i mnogo ukusnije stvari od janjeće glave. Recimo, sarmica u janjećoj maramici, srnetina na lovački sa džemom od brusnica, židovski grah šolet s junetinom i sušenom puretinom, domaće krvavice sa zeljem i heljdinom kašom, odmah iza svinjokolje, jasno, pa onda dunavski fišpaprikaš, čvarci u zaseki sa žgancima od heljdina brašna, ili vinogradski čevap od vratine, s majčinom dušicom i lovorom, obavezno... Ali, ono što janjeću glavu izdiže iznad toga nije naročit okus, nego pravi filigranski rad guljenja, obrezivanja, reckanja, produbljivanja... Finim oštrim nožem, što podsjeća na stilet, morate tako očistiti glavu da podsjeća na ostatak iz paleolita. Duhovno zadovoljstvo koje pruža obrada janjeće glave, gdje svakom
zalogaju prethodi čekanje ispunjeno minucioznim radom, ne može se ničim nadomjestiti.
Politeo shvati da starac mnogo jasnije i razgovjetnije govori samo o jelima; o svemu ostalom zborio je umorom ispražnjenog i dijetom obespravljenog čovjeka.
Evo ga, Gojko Podnar - reče dr Potlaček mnogo tiše i ravnodušnije. - Suđeno mu je zbog pokušaja provalne krađe. Ne sjećam se na čemu sam zasnovao strategiju obrane. Morao bih pročitati čitav spis.
Zašto je to uradio - upita Wolf. - Čini mi se da je do tada bio upravo poslovična poštenjačina.
Dragi moj mladiću - nasmije se Potlaček smijehom koji je podsjećao na hropac. - Prije dvadesetak godina branio sam čovjeka koji je sjekirom sasjekao ženu, a potom zapalio krovište vlastite kuće. Kad su ga na sudu upitali zbog čega je to uradio, znate šta je odgovorio? Zbog pomrčine sunca!
Rekli ste da je uhvaćen pri pokušaju provalne krađe? - nastavi Politeo. - Znači, ništa nije uspio ukrasti?
Nije, nije... spriječili su ga... Ali, toga se stvarno ne sjećam. No, još uvijek se dobro sjećam da me je, po povratku iz zatvora, pozvao na večeru. Za predjelo je bila tlačenica u goveđem želucu. Znate, njegova je majka bila pravi »veltmajstor« u tome. Obaveznim sastojcima dodavala je nekakve svoje proizvoljne aditive u obliku aromatičnih trava iz našeg kraja. Njeni »prezvuršti« kao da su se prošetali livadama i šumama i nađisali se svježeg, nepatvorenog mirisa prirode...
Da, da - nastojao ga je prekinuti Politeo.- Gdje je pokušao izvesti tu provalnu krađu?
Samo vas gnjavim - reče Potlaček skrušeno, pa nastavi tiše: - Zanima vas gdje je to uradio? Evo, tu piše da je pokušao provaliti u neki stan u Zagrebu.
U Zagrebu! - iznenadi se Politeo. - Zašto u Zagrebu?
Gospodine - obrati se dr Potlaček Amerikancu. - Nemate li možda uza se komadić čokolade? Ili bar bombon? Neki to ljudi nose, tako, ako im ustreba, ili iz navike...
Naime, i slatko mi vrlo strogo brane.

Na žalost, nemam. Ali, mogao bih vam poslati poštom.

Propala stvar! - žalosno će Potlaček. - Kćerka bi mi pregledala paket i oduzela čokoladu... Vidite, jednom su mi unuci iz Slavonije, po sinu, znate, poslali paket sa svom silom interesantnih suhomesnatih slastica. Sve je zaplijenila! Znate što sam od čitavog tog paketa dobio? Luksuznu monografiju Požeške doline! Kao da čovjek može žvakati kunstthiuk!
Gdje je pokušao provaliti? - upita Politeo.

Aha, da - snađe se stari. - Evo tu je, pogledajte!

Politeo se sagne nad papir. Bila je to presuda u čijem je rješenju bila navedena adresa stana u koji je bivši muž Julijane Klis, one davne 1952, pokušao nasilno ući i nešto ukrasti.
Osjeti kako mu čelom klize hladni grašci znoja; u presudi je jasno i nedvojbeno bila uredno otkucana adresa njegova stana u Prilazu JA.
Kad su sasvim suludo i očigledno prebrzo jurili natrag u Zagreb, u Politeovoj su se glavi mutne pretpostavke slagale u sasvim jasnu i logičnu sliku. Dakle, obiteljski liječnik i vodoinstalater bili su samo pijuni nevažni za bit šahovske partije. Shvativši da Wolfovi brišu iz Jugoslavije krcati dragocjenostima, Julijana Klis uspjela je ukrasti metalnu kutiju sa zlatom i zamijeniti je drugom, onom što je bila ispunjena čavlima i vijcima. Zbog nekog razloga nije uspjela iznijeti svoj plijen iz stana nego ga je tamo sakrila, namjeravajući se kasnije, nekom zgodnom prilikom, vratiti i uzeti što joj pripada. Njene namjere osujetio je rat, a nakon rata i neke druge nepoznate okolnosti. Lukačeku očito nije govorila ništa, a ako je i govorila, on sigurno nije bio ni spreman ni voljan prihvatiti se akcije provaljivanja u bivši stan obitelji Wolf. Godine 1950. naletjela je na naivnu budalu za koju se udala i koju je vrlo brzo uspjela u svemu potčiniti. Podložnog krojača, koji je živio od tanke sajamske prodaje jeftinih seljačkih
odijela, uspjela je sluditi pričom o kutiji s nekoliko kilograma zlata što čami u stanu ljudi koji nisu ni svjesni da životare tako blizu basnoslovnog bogatstva. Ti ljudi nisu bili Politeovi, nego stanari koji su tu stanovali do 1956.
Kojim bi se drugim razlozima dao objasniti Podnarov suludi pokušaj provale? Ta ne odlučuju se pošteni bjelovarski krojači na provalu u osamdeset kilometara udaljenom Zagrebu radi para cipela, električne pegle, vodovodne pipe ili secesijskog svijećnjaka! Stvari su bjelodano jasne! Tumarajući po mraku, odjednom su zastali zaslijepljeni bljeskom reflektora. Zlato koje se činilo izgubljenom predratnom tlapnjom iznenada je zasvjetlucalo pred njihovim očima, zazveckalo kraj njihovih ušiju. Jer, postojale su dobre šanse da je »pakleni metal«, kako ga je nazvao Wolf, još uvijek skriven negdje u stanu u kojem je nekoć stanovao Wolf, odnosno u kojem danas stanuje propali odvjetnik Politeo.
Vrativši se u Zagreb puni nade i poleta, započeli su veliku potragu. Prvo su stali kuckati po parketu, odvajajući ga na svim onim sumnjivim mjestima gdje je zvuk djelovao nekako šuplje. Radili su to metalnom polugom, tako zvanim »pajserom«, koji je Politeo uspio pronaći u susjednoj drvarnici. Nakon toga su demontirali i sva ona izbočena mjesta koja na parketu obično napravi vlaga. I baš kad su htjeli za svaki slučaj razvaliti sav parket, dosjetio se Wolf da Julijana Klis tog dana zacijelo nije imala dovoljno vremena da poduzima tako složene operacije skrivanja metalne kutije. Vjerojatno je u posljednji čas shvatila da neće moći iznijeti kutiju s dukatima, pa ih je na brzinu sakrila.
Politeo se onda dosjeti unutrašnjosti kaljevih peći. Nakon što su detaljno ispitali unutrašnjost peći, bili su tako crni da su se morali oprati hladnom vodom. U tom trenu, sasvim normalno, pao im je na pamet stari bojler koji je tu stajao i 1941.
Teškom mukom su ga rastavili i, premda u njemu nisu našli ništa, uspjeli su otkloniti kvar zbog kojeg nisu imali toplu vodu. Sastavljanje bojlera ostavili su za sutrašnji dan.
Zatim su otvorili sva vratašca dimnjaka i pokušali džepnom svjetiljkom osvijetliti dno. Julijana je mogla otvoriti vratašca i baciti kutiju u dimnjak. No, ubrzo je Wolf
shvatio da tako glupa ipak nije bila, jer bi u tom slučaju bacila zlato susjedima iz prizemlja, a Podnar je pokušao provaliti baš u ovaj stan na prvom katu.
Stanovito vrijeme nadvili su se ponad školjke WC-a, ali su takvu pomisao vrlo brzo odbacili kao neosnovanu.
Oko deset uvečer, gladni i umorni, otkrili su da su stijenke zidnog ormara načinjene od tankih drvenih ploča koje se klimaju. Razvalili su čitav zidni ormar i iza stijenki pronašli 150.000 kuna koje je neka endehazijska budala sakrila. Ta lova nije imala čak ni numizmatičku vrijednost. Zatim su izvadili dva praga i, baš kad su počeli odvaljivati treći, shvatili su da je to ipak premali prostor za nekoliko kilograma zlata. Prepipali su keramičke pločice u kuhinji i skinuli šesnaest klimavih i nepravilno postavljenih. Uradili su to više iz očaja nego iz stvarnog uvjerenja.
U pola dvanaest Wolf je uzeo velik lonac i, onako prljav i znojan, sjeo u auto i otišao nabaviti nešto za večeru. Vratio se nakon dvadeset minuta s loncem punim prženih pastrva i bocom vina. Sve je to kupio u restoranu hotela »Intercontinental«.
Ako tako nastaviš - rekao je Politeo - naša će potraga postati besmislena. Ove pastrve i vino mora da koštaju kao trećina tog zlata.
Pokušali su jesti ali su bili previše nervozni. Ostavili su ribe da se hlade i bacili se na odvijanje vijaka što su držali razvodnu kutiju.
Dok si bio u »Intercontinentalu« - govorio je dašćući Politeo - uspio sam skinuti sve štitnike s lustera. Usput me opalila struja.
I mene je! - vrisne Wolf, naglo povukavši ruku koju je zavukao pod pokrov razvodne kutije. -Ovdje nema ničeg! Osim jebenih sto deset volti!
Dvjesto dvadeset - ispravi ga odvjetnik.

Potom je Politeo predložio da se detaljno ispita štednjak u kuhinji, jer je pretpostavljao da je tu od pamtivijeka.
To sam uradio čim sam se uselio - rekao je mirno Wolf. - To, i rupe ispod prekidača, brojilo za plin, i sve ventilacije, i ploču ispred kaljeve peći i...
Son of a gun! - sjetio se Politeo psovke tako drage vestern-junacima. - Znači, nešto slično si i pretpostavljao!
Pretpostavljao sam - promrmlja odsutno Amerikanac, pokušavajući odviti veliku zidnu vješalicu u predsoblju.
Čekaj, budalo! - viknuo je odvjetnik. - Pa to sam kupio prije pet-šest godina!

U četiri ujutro, umorni, pospani, prljavi, ozlojeđeni i duboko razočarani, sjedili su nasred sobe i prljavim rukama komadali hladne pastrve, zalijevajući ih desertnim vinom. Ono što ih je okruživalo pomalo je podsjećalo na bombardirani Bremen, koji je jedan američki pisac usporedio s površinom Mjeseca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:28 am



12.

Razvaljen stan su provizorno i na brzinu spremili, navikavši se u najkraćem mogućem roku na novi nered. Uz to što nisu pronašli metalnu kutiju sa zlatom, jedna od nepovoljnih posljedica tako drastičnog pretraživanja stana očitovala se i u tome što je Politeo, negdje u sveopćem kršu, zagubio i tek dobiveno pakovanje cimetidina od sto pedeset tableta. No, kako je čir, po njegovim riječima, ipak stari problem koji je već »izgustirao«, ubrzo se i s nestankom cimetidina pomirio.
To što nisu pronašli kutiju s dukatima pokolebalo ih je donekle i u uvjerenju da je Julijana Klis zaista pravi trag, odnosno trag koji treba slijediti, zanemarujući sve ostale: liječnika i vodoinstalatera. Slabu nadu budila je činjenica da je Julijanin stariji brat Rikard vodoinstalater, odnosno da bi on mogao biti ona druga tajanstvena osoba koja se onog dana kad su Wolfovi napuštali stan mogla naći u njihovoj kupaonici.
Trebalo je, znači, pronaći bivšeg vodoinstalatera Rikarda Klisa. Srećom, u Zagrebu nema mnogo staračkih domova. Treba ih samo obići i uzdati se da je Rikard živ.
Nakon ručka koji je bio neukusna kombinacija raznih suhomesnatih patvorina i ostataka jučerašnjih pastrva, obukao se Politeo i odlučio da sam pregleda nekoliko staračkih domova. Obilaziti po tako hladnom vremenu snijegom gotovo blokiran grad nije bilo nimalo zabavno, ali kako za to popodne ionako nije mogao smisliti nikakav veseliji provod, izašao je napolje, čvrsto odlučivši da se ne vraća kući prije no što nađe i najmanji trag Rikarda Klisa. Konačno, nije li on Amerikančev dobro plaćeni private eye, i nije li na njemu da preuzme najveći teret istrage?
Starački dom na Trešnjevci, koji je nosio zvučno ime u kome su se sudarali samoupravno-administrativni termini, izvana se činio sasvim prijatnim kutkom, gotovo nalik na bolje toplice. Unutrašnjost je poprilično odudarala od prvog, izvanjskog dojma. Tepisi na hodnicima podsjećali su na trošne, davno islužene krpe kakve se još mogu naći u studentskim domovima ili jeftinijim hotelima pored željezničkih stanica. Dnevni boravak bio je ispunjen jeftinim plastičnim stolovima na
kojima je bio porazbacan šahovski pribor, a blagovaonica je djelovala poput lošije radničke menze.
U kutu blagovaonice, koju su upravo mele dvije čistačice u plavim kutama, nalazio se nevelik bor, iskićen jeftinim nakitom od staniola i vate. Pored bora četiri starice i sasvim ćelav debeljko osamdesetih godina uvježbavali su nekakvu tupavu novogodišnju pjesmicu za domski uzrast, pjesmicu u kojoj se »novogodišnje slavlje« rimovalo sa »dug život i zdravlje«. Uvježbavali su prvu kiticu, pobožno zureći u dirigenta u sivom odijelu jedva zakopčanom preko ogromnog trbuha. Zbog sivog odijela Politeu se učini da je debeljko ujedno i direktor staračkog doma. Ta svi direktori u ovoj zemlji nose siva odijela i povelike trbuhe! Bez toga se ne treba ni javljati na natječaj za inokosnog!
Druže Zdenko! - proderao se dirigent na jedinog muškarca u ovom nevelikom zboru. - Neprekidno ispadate iz tonaliteta. Zar želite da nam se ostali stanari smiju?
Starčić se nemoćno počeše iza uha, pa slegne ramenima. Politeo priđe dirigentu i obrati mu se: - Oprostite, trebam hitno druga Rikarda Klisa.
Ne radi ovdje! - reče dirigent i ne osvrnuvši se na Politea, a odmah zatim nastavi grditi starog ćelavka, čija je nesreća bila u tome što je neprekidno ispadao iz tonaliteta.
Pazite druže Zdenko! C-dur! C-dur! Sto puta sam vam rekao, C-dur!

Znam da ne radi - nastavi Politeo. - Trebao bi biti stanar, vaš štićenik, ako se to tako zove...
Pitajte tajnicu Anu. I ostavite me, molim vas! Vježbamo. Druže Zdenko, spremni ste. C-dur! Idemo!
Blagovaonicom se razlije glupa novogodišnja pjesma u kojoj je mutan starački glas neprekidno brisao iz C-dura u a-mol.
Politeo se okrene i krene prema dnevnom boravku, nadajući se da će naletjeti na tajnicu Anu. Ubrzo primijeti da ga u stopu prati nečiji ravnomjeran ali usporen korak.
Okrene se. Za njim je polako trapao starac duge bijele kose, koji se oslanjao o drveni štap, imitaciju bambusa.
Trebate me? - reče Politeo, gledajući pomalo začuđeno u starčića koji mu se približavao.
Ako se ne varam, vi nekoga tražite? - reče starac, našavši mu se na korak-dva. - Ja vam mogu najviše pomoći jer imam najduži staž. Znam sve stanare u posljednjih četrdeset godina.
Koliko ste već u staračkom domu? - zapanji se Politeo.

Četrdeset godina, točno četrdeset godina. Od 1944. pa do danas.

Koliko onda godina imate? - zine Politeo, kome nikako nije išlo u glavu da netko može boraviti u staračkom domu četrdeset godina.
Sto šest. Otišao sam u dom kada mi je bilo šezdeset šest. Pokopao sam već oko tri tisuće domskih kolega, dva pedagoga, četrnaest medicinskih sestara, tri direktora... Boravio sam u svim staračkim domovima u Zagrebu. Čak i u nekima kojih više nema. U ovom mi se baš previše ne dopada, pa mislim da u njemu neću ostati duže od dvije-tri godine.
Vidite, ja tragam za osobom koja bi se morala nalaziti u jednom od zagrebačkoh staračkih domova, ali ne znam u kojem.
Kako se zove?

Rikard Klis.

Sjećam se Rikarda Klisa. Mislim da se još uvijek nalazi u domu u Zvonarskoj ulici. Tamo sam bio prije tri godine. Otišao sam jer nisu redovito mijenjali posteljinu. To mi je jako smetalo.
Poznavali ste dobro Rikarda?

Na svu sreću, nisam! To je čudak s kojim je najbolje ne imati posla. Znam da je domskoj upravi napravio mnogo problema i svinjarija.
Kakvih problema?
Gospodine, najbolje će biti da lijepo krenete u Zvonarsku pa će vam tamo sve objasniti. Imaju oni šta pričati o Rikardu Klisu bar jedno popodne. Samo, ako ste mu kakav rod, a ne želite ga uzeti, najbolje je da šutite. Inače će vam ga odmah pokušati utrapiti. Rado bi ga se riješili.
Starački dom u Zvonarskoj bio je monotona, siva zgradurina na dva kata, sive fasade, bez balkona, s metalnim šipkama na malim, uskim prozorima. Nikola Politeo uspeo se drvenim stubištem koje je zaudaralo po vlazi. Ušao je na zastakljena vrata koja su bolno škripnula, i našao se u prostoriji nalik na recepciju malog, jeftinog hotela u najzabitnijoj provinciji. Za pultom je stajao recepcioner, domar, što li, srkao varivo iz metalnog tanjura.
Izvolite - kazao je između dva zalogaja i mljacnuo jezikom.

Tražim Rikarda Klisa. Ako se ne varam, trebao bi biti vaš stanar.

Domar ga je promotrio od glave do pete, kao da odmjerava je li pogodan za dom ili nije, a onda prione na svoje varivo.
Nije vrijeme posjeta - reče nakon nekoliko zalogaja. - Morate se javiti pedagogu.

Pedagogu?

Pedagogu, socijalnoj radnici... drugarici Zmaić.

Gdje ću je naći?

Domar otvori ladicu ispod pulta i izvadi iz nje soljenku, pa počne soliti varivo. Proguta još dvije-tri žlice, a onda podigne slušalicu telefona i okrene dva broja.
Drugarice Zmaić... neki čovjek treba Rikarda Klisa... da, tu je na recepciji... ne znam... dobro, dobro.
Spusti slušalicu i pokaže prstom na stolicu u kutu.

Politeo nije htio sjesti, a domar, kao da ga ne primjećuje više, nastavi srkati varivo koje mora da mu je prijalo.
Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavi žena četrdesetih godina u crvenoj majici i uskoj suknji s rasporkom na bedrima. Kosa joj je bila nafrkana, a lice prejako
namazano. Reklo bi se da spada u one dobro građene četrdesetogodišnjakinje, koje se nikako ne mogu pomiriti s tim da im tijelo više nije čvrsto i jedro kao što je bilo kad su imale dvadeset.
Dobro da ste došli, dobro da ste došli! - kazala je panično već s vrata. - Bilo bi dobro da ga odvedete nekamo, on stvarno nije više za dom. Mi mu ne možemo pružiti ono što mu mogu njegovi bližnji.
Nisam mu rođak - reče Politeo, našto se ona smiri, popravi kosu i razočarano uzdahne.
Nego?

Ja sam Nikola Politeo, samostalni odvjetnik - predstavi se Politeo onako kako je to činio prije više od deset godina.
A, tako! Zašto vas zanima Rikard Klis?

Zastupam osobu kojoj je gospodin Klis dužan stanovite pare. Došao sam da kao odvjetnik procijenim koliko je uopće oportuno utuživati nešto kod tako nepouzdane osobe kakva je vaš štićenik.
To bi bilo jako oportuno! - ironičnim će glasom žena koja se predstavila kao profesorica Zmaić.
Biste li mi posvetili nekoliko trenutaka da popričamo o Rikardu Klisu? A kasnije bi bilo dobro da i on bude prisutan.
Da i on bude prisutan?! - zagleda se profesorica u njega. - Ali, on je pobjegao! Upravo zbog toga sam mislila da ste rođak koji nam ga želi vratiti. No, dobro, hodite sa mnom u tajništvo.
Profesorice Zmaić - obrati joj se domar baš kad je napuštala prostoriju.

Izvoli, Franjo.

Upravitelj Popovac je strašno srezao vašu listu za doček Nove godine. Traži da se janjetina i odojak zamijene pilećim paprikašem, a torta pudingom. Okićeni bor i vino je jednostavno prekrižio... a najviše se uzrujao zbog one glazbe! Kaže da će starcima
biti dovoljan gramofon. Osim toga, naglasio je da se Nova ima dočekati u dvadeset tri sata, a onda svi na spavanje!
Dobro, dobro, Franjo, o tome ćemo kasnije! Vidiš da imam stranku.

Čas kasnije sjedili su u tajništvu, pijuckajući hladnu kavu koju je profesorica izvukla iz jednog pretinca. Politeo zapali i cigaretu, čekajući da se čir javi. Kroz mali prozor premrežen šipkama vidjelo se domsko dvorište, sve bijelo od snijega. Dva čovjeka u dugim, debelim kaputima iz dvadesetih godina, lica uokvirenih šalovima, upirali su se o jednu lopatu, pokušavajući raskrčiti snijeg s putića koji je vodio sredinom dvorišta. Taj im posao nikako nije polazio za rukom.
Što biste htjeli znati o Rikardu Klisu? - upita profesorica, listajući stranice debele bilježnice što je stajala na stolu.
Koliko je dugo kod vas?

Kod nas je pet godina a da ja nikad nisam uspjela shvatiti zašto. Jednostavno, njegovo mjesto nije u domu, nego u bolnici, da ne kažem ludnici!
Zašto?

Zašto?! Zato što je kompletno lud! Bolesno osjetljiv, razdražljiv, asocijalan, introvertiran, bezrazložno strašljiv. Da vam ne nabrajam na latinskom sve njegove dijagnoze... Pokušali smo ga nekoliko puta smjestiti u bolnicu, ali nikad nismo uspjeli postići sporazum sa zdravstvenim ustanovama. Jednostavno, njega izgleda nitko neće.
Koliko je star, i što je po zanimanju?

Evo, tu piše da je rođen 13. veljače 1912. Po zanimanju je vodoinstalater - reče ona nadvivši se nad bilježnicu.
I kakve vam je to probleme pravio? Osim što je bolesno osjetljiv, razdražljiv, asocijalan i sve to? - upita odvjetnik pomalo provokativno.
Alkoholičar je. Možete pretpostaviti kakve probleme prave alkoholičari. Uz to je i kleptoman. Slali smo ga i na liječenje, ali su ga izbacili pošto je dvojici liječnika
digao lisnicu. Krade stvari, novac, i štošta, zatim bježi iz doma, prodaje to i vraća se tek kad sve zapije! Ili kad ga uhvate.
Kazali ste da je ponovo u bijegu?

Jedanaesti ili dvanaesti put otkako je ovdje.

Kada je pobjegao?

Sinoć. Uzeo je kaput, neke sitnice i tu prokletu metalnu kutiju od koje se ne razdvaja...
Kakvu kutiju? - iznenadi se Politeo.

Ima nekakvu metalnu kutiju koju neprekidno nosi sa sobom. Čak i spava s njom. Jednog je psihijatra zanimao sadržaj kutije. Mislio je da će putem sadržaja kutije otkriti prirodu njegovih strahova i frustracija. Poslali smo domara Franju da mu uzme kutiju, ali ga je Rikard ugrizao za ruku... do kosti...
Je li imao kakvih opipljivih razloga da baš sinoć pobjegne? Ona se zamisli, a onda se dosjeti.
Obično bi ukrao nešto, a onda bježao da to čim prije proda i zapije. Jučer i danas nije prijavljena nikakva krađa u domu, ali mislim da je pobjegao zato što ga je uzbudila poruka.
Kakva poruka?

Primio je pismo iz Varaždina. Odmah nakon toga je pobjegao.

Da li bih mogao vidjeti to pismo? Ako ga nije odnio sa sobom.

Ona ga pogleda radoznalo; činilo se da sve više sumnja da je on odvjetnik koji je došao provjeriti mentalno zdravlje i »sudsku uračunljivost« njihovog štićenika.
Tu je. Ostavio ga je u sobi - tiho će profesorica Zmaić, a onda podigne slušalicu i nazove portu.
Franjo! Donesi, molim te, onu poruku koju je Rikard primio od sestre... ma, onu nakon koje je otišao... kako?... ima dvije?
Nakon nekoliko minuta na vratima tajništva stvori se domar Franjo. U ruci je držao plavu kuvertu i bijeli ovitak telegrama. U plavoj kuverti, nakon čijeg je primitka Rikard Klis pobjegao iz staračkog doma, nalazila se bijela, izgužvana ceduljica na kojoj je pisalo: SVI BISMO TREBALI PROĆI ISTO, NAROČITO JUDA! Kuverta je nosila varaždinski žig, tako da je Politeo odmah pomislio da je Margita bila pošiljalac.No, sadržaj poruke uopće mu nije bio jasan. Razmota i telegram, koji je stigao nakon što je Rikard Klis već napustio dom, pročita ga i osjeti kako mu se noge oduzimaju.
Drhtavim prstima vrati obje kuverte profesorici Zmaić, zamoli je da ga svakako obavijesti o Rikardovom eventualnom povratku u dom, okrene se i bez pozdrava izađe napolje.
Kada se pred večer vratio kući, zatekao je Wolfa kako sjedi u njegovoj sobi na podu i bulji u mali portabl televizor. Plavkasto svjetlo osvjetljavalo mu je lice i Politeu se u jednom trenu učini da Amerikanac stvarno liči na Jamesa Coburna.
Kupio sam ga danas po podne - reče Wolf - ali mi se čini da su mi podvalili neispravnog.
Zašto? Pa slika mu je sasvim dobra - reče Politeo, zagledavši se u sivoplavi ekran.

Da. Ali hvata samo dva programa. Nešto nije u redu s biračem kanala.

Postoje samo dva kanala - mirno će Politeo, pa sjedne na krevet odakle se ekran nije vidio. Mrzio je televizore i radio-aparate gotovo više od novina.
Samo dva kanala?! - zapanji se Amerikanac. - Vi gledate samo dva kanala!

Smeta te? Misliš li da si u U.S.A. bio u povoljnijoj situaciji, da su četrdeset osam ili pedeset pet kanala velika blagodat?
Jesu! Dakako da jesu! Kad u New Yorku ugasiš televizor, ili ga baciš kroz prozor, znaš da si zajebao odjednom barem pedeset stanica! A to je veliko olakšanje. Gdje si bio?
U staračkom domu.
Pronašao si našeg prijatelja Rikarda Klisa?

Ne, nisam ga pronašao. Jučer je pobjegao iz doma u nepoznatom pravcu.

Zašto?

Primio je poruku koja ga je jako uzrujala.

Kakvu poruku?

Ne znam. Najvjerojatnije ju je poslala Margita, ali sadržaj poruke uopće ne razumijem. Piše: »Svi bismo trebali proći isto, naročito Juda!« Kog vraga je time željela kazati? Nakon što je pobjegao, stigla je i druga poruka, telegram zapravo...
Telegram si valjda razumio?

Jesam. Šta to tako pažljivo gledaš?

Nekakvu ekonomsku ili političku emisiju, ali ništa ne razumijem. Govore na svahiliju. No, što je pisalo u telegramu?
U taj čas u Wolfovoj sobi zazvoni telefon i Politeo ode da se javi, jer Wolf nije očekivao nikakav poziv.
Priđe telefonu i podigne slušalicu. Nasmijan, afektiran ženski glas zatražio je mistera Wolfa, a onda se zahihotao i prekinuo vezu.
Politeo je još časak-dva neodlučno stajao sa slušalicom u ruci, a onda poklopi telefon i vrati se u sobu. Wolf je i dalje buljio u ekran s kojeg su dopirale riječi poput: stabilizacije, unutarnji neprijatelj, paušalna rješenja, skretanje s utvrđenog kursa, kritizerstvo i slično.
Jesus Christ! Ništa ne razumijem, stvarno ništa ne razumijem! What does it mean? Politeo isključi televizor i soba utone u mrak.
Želiš li čuti što je pisalo u telegramu? - priupita nervozno.

Svakako! Želim.
U starački dom u Zvonarskoj ulici jutros je stigao telegram kojim Rikarda Klisa obavještavaju da se njegova sestra Margita Klis noćas objesila u svom stanu u Varaždinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:28 am



13.

Na Wolfov nagovor, a i »zlu ne trebalo«, Nikola Politeo, tri dana prije Nove godine, otišao je u američki konzulat i popunio formular za turističku vizu B-1. U rubriku u koju se navode razlozi za posjet SAD-u, lakonski je napisao »tourism«, dok je rubriku članstva u raznim društveno-političkim organizacijama i asocijacijama naveo sve kojih se mogao sjetiti, i pored njih napisao kickedout! Što se tiče onog dijela formulara u koji se upisuju podaci o zdravstvenom stanju, taj mu se učinio nekako premalenim da u nj unese čitavu svoju biografiju, promotrenu s medicinskog stajališta, pa ga je jednostavno prekrižio, premda je broj bolesti kojima je trenutno baratao znatno nadmašivao broj organizacija iz kojih je iznogiran. Ukrasivši zahtjev za vizu takvim krasopisnim potpisom kakvog možda nikad u životu nije napisao, zaogrnuo se kaputom, pomno pazeći da mu pred američkom gospodom ne ispadne poderana podstava, i izašao napolje u gust, vjetrom nošen snijeg. Spuštajući se stubištem konzulata, na tren mu se učini da je u hodniku spazio ovišeg muškarca sličnog onom tajanstvenom Popoviću, koji ga je prije nekoliko dana pitao za neku nepoznatu osobu, ali, jasno, to je mogla biti i neka vrsta optičke varke kojoj ne treba pridavati preveliku važnost.
Kad se vratio kući, zatekao je Wolfa kako ponovo kiti onaj neugledni bor preostao od Božića, slušajući radio-izvještaj o snježnom nevremenu koje je upravo u toku. Spiker, koji je loše izgovarao glas »r«, u pauzama između vedrih nota, umoljavao je građane da ne izlaze kolima na cestu, pogotovo ne izvan grada. Većina putova bila je u prekidu, na pojedinim lokacijama snijeg je zarobio vozila do kojih se u dramatičnoj trci s vremenom i nevremenom probijaju ralice, spasilačke ekipe, a valjda i psi bernardinci s bačvicama ruma. S vlakovima nije bilo ništa bolje. Jedna međunarodna kompozicija s prozeblim putnicima kasnila je već deset sati, bolje reći, upravo toliko vremena bila je zametena na pruzi Beograd — Zagreb. Rječni plovni putovi raskrčivani su uz pomoć dinamita, a ledeno snježno nevrijeme onesposobilo je i pojedine dalekovode, telefonske linije i slično. U samom gradu kaos nije bio ništa
manji. Zbog tramvajskog zastoja ljudi iz prigradskih naselja nisu se mogli probiti do centra, a ljudi iz centra, iz istih razloga, nisu mogli u prigradska naselja. Oni iz Donjeg grada nisu se zbog kliskih cesta mogli uspeti na sjeverni, viši dio grada, kao što se oni iz višeg dijela nisu usuđivali spustiti dolje, u centar. - Allmighty God! Kod vas je izvanredno stanje. Kao da se očekuje napad japanskih bombardera. Pravi Pearl Harbour! A sve zbog jebenog snijega.
Kitiš bor! Opet kitiš taj prokleti bor! Bolje bi bilo da si počeo popravljati parket koji si razvalio tragajući za svojim umišljenim zlatom.
Tragali smo za našim zlatom. Sjećaš se valjda da sam u naš big deal uključio i zlato?
Od tog posranog zlata, bojim se, ostat će mi, kao jedina uspomena, razvaljeni parket! Slušaj me, Wolf, kako bi bilo da zaboraviš to jebeno zlato pokojnog tate i preorijentiraš se na nešto drugo? Ima toliko neotkrivenog zlata na ovoj šugavoj planeti! Evo, mogao bi početi tražiti Alarikovo zlato, ili zlato potonulog Titanika. Možda je čas prije potonuća kakva izdrkana sobarica pokupila sve zlato u metalne kutije keksa i odveslala s njim u Normandiju...
Fuck the gold! - opsuje Wolf, zgrabi poluokićeni bor i krene s njim na stubište. Nakon nekoliko časaka čula se lomljava kuglica i prasak borovih grančica - Amerikanac je čitav božićno-novogodišnji aranžman likvidirao bacivši ga u kantu za smeće.
Pale su mi neke korisne stvari na pamet - reče nakon što se vratio i obrisao prste od ljepljive borove smole. - Pale su mi na pamet baš sad dok sam uništavao bor.
Baš su ti pred kantom za smeće pale na pamet? - Da.

Mogao si ih onda istresti zajedno s borom i kuglicama.

Hej, hej, cool it! Pogreška je bila u mišljenju - nastojao ga je umiriti Wolf. - Tragali smo, tragali i išli poput psa za tragom, ni najmanje ne razmišljajući... Ponašali smo se kao da je ta potraga nekakav kuluk za koji ne treba mozga, kao da je to običan kidney
buster, a ne misaona aktivnost, a sophisticated job. Možda nije trebalo uopće skitati se po svim onim jerk townima, Bjeloždinu, Varovaru i šta ti ja znam...
Nego što smo trebali uraditi?

Trebali smo razmisliti! Evo, ovako. Onog dana kad je stari pakirao svoje stvari u stanu su bile tri osobe.
Lanjski snijezi! Wolf, sve smo to već čuli. Daj nešto novo, nešto novo!

Evo ti noviteta - zapali Amerikanac cigaretu neobična mirisa. Politeo odmah shvati da je to ono isto sranje koje je namjeravao popušiti u »Kineskom restoranu«. - Je li ti ikad palo na pamet da su sve tri osobe: obiteljski liječnik, kućna pomoćnica i vodoinstalater mogli biti ortaci? Ili bar dvije...
Ortaci?! - začudi se Politeo.

Why not? Ne gledaj me tako tupo! Došli su tog dana da opljačkaju mog starog. Kućna pomoćnica, koja je stanovala u našoj kući, uspjela je zamijeniti kutije.
Podmetnula je starom čavle, a zadržala kutiju sa zlatom. Pošto je moj stari svakako napustio kuću posljednji, pomoćnica nije mogla neopazice iznijeti tako veliku kutiju. Nije ju mogla dati ni liječniku, jer je ni liječnik ne bi mogao iznijeti.
Ni vodoinstalater je ne bi mogao iznijeti...

Ne! Nitko je nije ni iznio. Kog vraga bi onda Podnar deset godina kasnije provaljivao u stan? Zlato je moralo ostati u stanu, pa u tome se valjda slažemo!
Slažemo - prošapta Politeo, kome još nisu bile jasne Wolfove nakane.

I slušaj sad pitanje. Tko je mogao sakriti zlato?

Vodoinstalater? - reći će odvjetnik sasvim neodlučno.

Točno! Vodoinstalater je najsumnjiviji. Koliko se sjećam, stari mi je rekao da je kućna pomoćnica bila zadužena da kontrolira stvari i naručuje majstore, servisere i slično... Na taj je način mogla sasvim ležerno uvesti ortaka u stan.
Što je radio vodoinstalater?
Čini se da je popravljao odvodnu cijev ispod kade. Vjerojatno je simulirao; pretpostavljam da kvar nije ni postojao. Dakle, zanemarimo sad obiteljskog liječnika. Njegova uloga, ako je i bio ortak, sasvim mi je nejasna. Ali, što se tiče kućne pomoćnice i vodoinstalatera, njihova mi se sprega čini sve očiglednijom. Julijana je pozvala vodoinstalatera da joj pomogne iznijeti ili sakriti zlato. Doturila mu je metalnu kutiju u kupaonicu i on je... no, što je on učinio?
Politeu se pred očima počne odvijati stari crno-bijeli kriminalistički film iz 1941. godine. Vidio je kućnu pomoćnicu, kojoj nije znao lik, kako potajno unosi kutiju u kupaonicu gdje vodoinstalater nabija po pločicama i cijevima, simulirajući težak i ozbiljan posao. Vidio je vodoinstalatera, kome također nije razaznavao lice, kako stavlja kutiju pod kadu i zazidava je ciglama i zidnim pločicama.
To bi značilo da je kutija možda još uvijek pod kadom - prošapta Politeo, i sam iznenađen svojim zaključkom. - Ali, tko je onda vodoinstalater?
Mogao je biti bilo tko! - otpovrne Wolf. - Mogao je biti Julijanin brat za koga pouzdano znamo da je vodoinstalater. Mogao je biti i netko drugi, ili treći. Osim toga, nije uopće ni trebao biti vodoinstalater. Mogao je biti zidar, krojač, mesar, učitelj u radničkom kombinezonu, s nešto alata u torbi. Odzidati i zazidati kadu i zalijepiti dvije-tri pločice nije nikakvo umijeće. Mogao je to biti Rikard Klis, ali i Lukaček, ili Podnar...
Podnara tada još nije poznavala -usprotivi se odvjetnik.

Goulash! Šta ti znaš koga je ona poznavala! Mogla je poznavati svih osamdeset šest vodoinstalatera s popisa koji mi je dao odvjetnik Pezdirc.
Ali, to znači...

To znači - zaključi Wolf - da moramo odmah razvaliti zid kade.

Politeo bez riječi izađe napolje i nakon pet minuta vrati se sa sakatim borom i nekoliko kuglica koje su ostale čitave. Počne namještati upropaštene ostatke Wolfovog novogodišnjeg aranžmana.
Šta to radiš? - začudio se Amerikanac.
Prokleti Yankee! Došao si ovamo da mi uništiš stan. Sada je i kada na redu. Rekao si da si se bavio eksplozivom. Najbolje da čitav stan dignemo u zrak i pretvorimo ga u prašinu, a onda ga prosijemo kroz sito. Ono što ostane bit će dukati.
Što radiš s tim prokletim borom?

Ako nađemo zlato, želim taj bor u kući. Pomozi mi! Namjestili su bor i iskitili ga preostalim kuglicama, a onda počeli stavljati na njega i druge predmete koji su mogli poslužiti kao surogat pravih ukrasa: poklopac zvonca za bicikl, pozlaćeno penkalo iz Politeovih odvjetničkih dana, srebrni staniol od čokolade, potrgani lančić vodokotlića, dvije crvene žarulje kupljene za vrijeme nestašice običnih, tri viklera, tko zna čija, pocinčane kolutiće za ubruse, pa čak i jednu zlatno-plavu kutiju Rothmansa.
Eto, to je bor kakav, recimo, ima dom za nezbrinutu djecu u siromašnijem dijelu Harlema, ili distributivni centar Armije spasa, ili sljepačko sirotište iz Queensa...
Hoćeš li ti? - upita odvjetnik, ne obraćajući pažnju na njegovu dugačku tiradu.

Šta to?

Razvaliti kadu.

Zašto? Zajedno ćemo.

Zajedno ćemo, zajedno ćemo, mislio je Politeo, sav zgrožen, prisjećajući se svih američkih double-scull filmova u kojima, obično, dva svojeglava klipana, djelujući zajedno, traže nekakve nemoguće stvari. Kao, primjerice, Jimmy Stewart i Richard Widmark, koji zajedno traže bijelu dječicu podvrgnutu indijanskoj pedagogiji incesta i medvjeđe masti, da bi konačno pronašli klinca koji vlastitoj materi sjuri škare u leđa (ili u grudi!). Ili, Dennis Hopper i Peter Fonda zajedno šalabazaju po američkim highwayima, da bijednog od njih nastrijelio gadni, krezubi kamiondžija. Ili, pak, Bogey i stanovita gospođica O'Shaughnessv lutaju za prastarom figurinom, da bi, na koncu, njihovu vezu presjeklo dvadesetak godina robije. O putovanjima i potucanjima Genea Hackmana i Ala Pacina, Johna Voigta i Dustina Hoffmana da se i ne govori!
Gotovo sve jebene veze ove vrste, sve tandem potrage, bar u američkim filmovima, završavale su traljavo i apsurdno, fatalno po par! Pa koga vraga on želi da i dalje rade zajedno! Da se igraju Stana i Olyja, Maksa i Moritza, Bima i Buma? Neka si sam razbija tu kadu i nosi to smeće, paučinu i žbuku što će dolje naći.
Politeo promumlja jednu strogo stručnu i usko žargonsku psovku, uz čekić i dlijeto, pljune na pod i krene u kupaonicu. Klekne potom na pod i počne nabijati po kadi.
Svaki dan radimo pizdarije... razvaljujemo stan! Ako čuje predsjednik kućnog savjeta, doći će ovamo i osuditi me na sto godina robije - proklinjao je Politeo, dašćući pod teškim dlijetom i čekićem.
Ništa te ne razumijem. Što je to predsjednik kućnog savjeta? Neki važan president?

Ne razumiješ šta je predsjednik kućnog savjeta, a šta su to pizdarije, to valjda razumiješ? - promrsio je Politeo i odvalio pločicu, a za njom i ciglu. Naredne dvije pločice i tri cigle pale su lako, kao same od sebe.
Daj bateriju! - kazao je odvjetnik, otirući znoj s lica. Za tili čas Wolf je klečao pored njega, uperivši baterijski snop kroz rupu na zidu kade.
Dolje ispod kade, sama, zaboravljena, osuđena na četiri decenija mrklog mraka, stajala je šarena metalna kutija s natpisom ROSENBERGOVI DELIKATESNI KEKSI.
Sweet Jesus! - uzdahnuo je Wolf, legao na pod, zavukao ruku u usku rupu i teškom mukom izvukao kutiju napolje. - To je to! To je to! - govorio je više zapanjeno negoli radosno.
Politeo priskoči da mu pomogne. Zaglavi kutiju između koljena i poče je golim prstima otvarati. Nije išlo; prokleta kutija kao da se u ta četiri desetljeća čamljenja u tmini sama od sebe zavarila.
I onda, ne primijetivši da je rub kutije nazubljen, Politeo čvrsto zgrabi poklopac objema rukama i potegne iz sve snage. Poklopac nije popustio tako da su mu ruke skliznule preko kutije. Na odvjetnikovu dlanu pojavi se dugačka i duboka posjekotina iz koje se slijevala krv.
Prokleta kutija! - opsuje, stavivši dlan u usta.

Wolf otrči u sobu i vrati se s nekakvom bijelom trakom kojom mu hitrim pokretima zavije ozlijeđeni dlan.
Otkud ti to? - upita Politeo.

Otrgnuo sam od plahte.

Isuse, i posteljinu ćeš mi uništiti! Osim toga, plahta nije prana najmanje dvanaeset mjeseci. Upravo si mi zavio ranu sa trideset milijardi bakterija, od kojih je bar tri milijuna smrtonosno.
Uz sve tvoje bolesti - zamišljeno će Wolf - tih tri milijuna bakterija proći će posve nezapaženo. Poput King Konga na karnevalu u Riju.
Rekavši to, Amerikanac dograbi čekić i raspali po poklopcu iz sve snage. Zatim lakim pokretom otklopi kutiju.
Metalna kutija Rosenbergovih keksa imala je stvarno neobičan i neočekivan sadržaj: tri mala koljena za vodovodne instalacije, kombinirke, veće i manje, mrežicu sifona, dvije rezervne slavine, male vodoinstalaterske papagajke i dva izvijača, nešto izolacione vune, dva seta gumica za pipe, tuš slušalicu, nekoliko francuskih ključeva i još dosta sitnijeg vodoinstalaterskog pribora i alata, uglavnom zarđalog i dotrajalog.
Pored toga, u kutiji keksa nalazio se i paketić predratnih cigareta Ljubuški, gruba olovka, nešto bezoblično i smrdljivo, što je mogao biti ostatak predratnog gableca, kao i jedan staniol bombon.
Evo, konačno si pronašao svoje zlato! - ljutito će Politeo, pa opali nogom pločicu koja je ležala na podu.
Ako ti je tata oporučno ostavio još i onu kutiju sa čavlima i vijcima, sada si bogat čovjek!
Da, da - promrmlja Wolf. - Ovo nešto dokazuje!

Ovo dokazuje da si pretposljednja budala na obje zemaljske hemisfere. Znaš zašto pretposljednja? Zato što sam ja posljednja!
Ovo nešto dokazuje...

Što dokazuje? - izdere se Politeo.

Dokazuje to da je vodoinstalater najvjerojatnije bio pravi i da ih je sve zajebao... zajebao, isn't that correct?
Ostavi sad gramatiku!

Julijana Klis je digla zlato i dala ga vodoinstalateru. Vodoinstalater je zlato sasuo u svoju torbu, a alat iz torbe u kutiju. Umjesto da zazida zlato, zazidao je alat... a da nikom ništa nije rekao...
Nije rekao?! - začudi se Politeo. - Nije. Ostavio je Julijanu u uvjerenju da je zlato ostalo u stanu pod kadom.
Kako to znaš?

Pa zar bi inače ona nagovorila Podnara da 1952. provaljuje u stan? Ne, ni Julijana ni Podnar nisu znali da ih je vodoinstalater krvavo prešao.
Ali, tko je onda bio vodoinstalater? - Tko zna.

I gdje je? Što je uradio sa zlatom?

God only knows! Uzeo im je zlato, bacio im pijesak u oči, digao sidro i nestao s bogatstvom! Te večeri Wolf je dva-tri sata sjedio nepomično u fotelji, nogu skvrčenih ispod sebe i čela oslonjena o dlan desne ruke. Razmišljao je u pomalo rodinovskoj pozi, premda je Dali jednom rekao da to nije poza razmišljanja, nego pražnjenja crijeva. Kad mu je Politeo pokušao ponuditi piće, odmahnuo je rukom i rekao: - Pusti me, pal! Analiziram partiju. Pokušavam odgonetnuti jesmo li pogriješili u otvaranju ili završnici.
Politeo, koji je znao da su pogriješili već onog trena kad su otvorili šahovsku kutiju, ustao je i odvukao se do kuhinje gdje je u hladnjaku pronašao posljednju pastrvu iz
»Inercontinentala«. Pojeo ju je bez ikakve žderačke strasti. Da ga je vidio doktor Potlaček, zacijelo bi zaplakao. Zatim je popio i posljednje pivo, podrignuo i vratio se u sobu da tri-četiri puta presluša Allegretto.
Kad je treći put stavio iglu na drugi stavak Beethovenove Sedme, trgnuo se Wolf iz duboka razmišljanja i upitao: - Šta je to?
Pa čuo si već. Allegretto iz Bethovenove Sedme. Prava muzika za pogreb. Umrem li od ove posjekotine, molim te, pobrini se da mi na sprovodu sviraju baš ovo.
Amerikanac se samo useknuo i ušutio. Ali, sada više nije, čini se, razmišljao, nego pomno slušao patetični i turobni stavak koji kao da stvarno sadrži nešto od pogrebnih koračnica, ma šta muzikolozi o tome mislili...
Kad je ploča završila, mirno reče: - Za pogreb, kažeš... zanimljivo, zanimljivo...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:29 am


14.

Nikola Politeo sve se češće budio noću. Razlog tome nije bila nesanica niti slabi živci, već bol u želucu što se polako širila prema leđima. Čuo je negdje da je takav noćni bol alarm koji upozorava na mogućnost skore perforacije čira, ali tu obavijest nikada nije provjeravao ni na kakvom ozbiljnijem i mjerodavnijem mjestu; u svojoj bivšoj ambulanti, na primjer. Budio se obično oko jedan ili dva po ponoći, pa kad bi nakon određenog vremena bol jenjavala, iskoristio bi taj slobodan dio noći za razmišljanja, ona ozbiljnija, ako je za ozbiljnija razmišljanja uopće bio kadar.
Ove se noći probudio upitavši se, po tko zna koji put, tko je zapravo taj Amerikanac. Pridigao se u postelji, progutao bljutavi phosphalugel i shvatio da su dan i noć na neobičan način podijelili njegov život i razmišljanja na dva posve odijeljena toka, oba enigmatična. Danju je razmišljao o tome kako riješiti Wolfovu zagonetku, a noću kako riješiti zagonetku zvanu Wolf. Previše se toga u posljednjih nekoliko dana nagomilalo, pa se sve više pitao o pravom identitetu neobičnog gosta. Zašto se Wolf uplašio kad je pred »Esplanadom« ugledao policijski automobil, zašto je nosio uza se revolver i lažne pasoše, čime se to u SAD-u bavio, kakav je eksploziv spominjao, s kim je to tako mnogo razgovarao praveći enormne telefonske račune, zašto ga je zaustavio onaj neobični Popović, tko je neki dan nazvao Wolfa a potom odmah spustio slušalicu? Ako je Wolf Mojsije koji će ga izvesti iz Egipta i povesti ga u Obećanu zemlju, treba li vjerovati takvom Mojsiju, Mojsiju s revolverom, lažnim pasošima i krabuljom na licu?
Mučen takvim i sličnim pitanjima, ustao je i krenuo prema kuhinji da popije čašu vode. Drhtao je jer se stan već dobrano ohladio, a kad je uhvatio čašu, u namjeri da natoči vode, umalo da nije jauknuo od boli. Pogleda dlan i uplaši se, shvativši koliko je otekao. Bio je nadut, tamnomodar, s dugačkim ravnim rezom uz čije se rubove nahvatao tanak sloj bijelog gnoja. Uzeo je čašu drugom rukom i, nakon što se napio, potražio je u ladici kuhinjskog stola kakvo antiseptičko sredstvo. Ladica je bila pretrpana različitim lijekovima, ali među njima nije bilo antiseptika. Pade mu pogled
na bocu viskija na čijem se dnu nalazio tanak sloj tekućine. Polije dlan ostatkom viskija. Nije osjetio ništa; rana je bila zacijeljela, a ono što je boljelo, peklo i gorjelo bilo je negdje duboko unutra.
Vratio se u krevet, pokušavajući svoje opsesivne, hipohondrijske misli o septikemiji, gangreni, tetanusu i sličnim sranjima odagnati razmišljanjem o situaciji u kojoj su se, ili, bolje rečeno - o situaciji u kojoj se njihova blesava potraga našla. Bilo je evidentno da Julijana i Podnar 1952. godine nisu znali što se zapravo dogodilo sa zlatom koje je digao vodoinstalater. Jesu li kasnije sve doznali, ili su otišli u grob i ne sluteći da zlato odavno nije ispod kade u kući u Prilazu JA? Zatim, otkuda Rikardu Klisu trideset dukata? I konačno, zašto se ubila Margita Klis, ostavivši onu misterioznu poruku u kojoj se spominje najveći izdajica u povijesti zapadne civilizacije?
Pitanja koja su ga progonila bila su tako zakučasta da je u jednom trenu uistinu uspio zaboraviti na čir i septikemiju, a odmah nakon toga i zaspati.
Rano ujutro probudila ga je uporna zvonjava telefona, što je dopirala iz Wolfove sobe. Kako nitko nije dizao slušalicu, pretpostavio je da je Wolf izašao, pa je ustao i krenuo u njegovu sobu.
Zaboravivši na ranjenu ruku, dograbio je slušalicu i odmah je ispustio vrisnuvši od bola. Potom se sagnuo i oprezno, vršcima prstiju dohvatio slušalicu, prinio je uhu i rekao: - Izvolite.
Začuo je ozbiljan, služben muški glas: - Općina ovdje! Porezna služba. Jeste li vi drug Nikola Politeo?
Jesam, općino.

Glas se nakašlje, pa nastavi jednako službeno: - Oprostite, ne držite li vi možda u stanu neprijavljenog podstanara?
Politeo prisloni slušalicu bliže uhu pa je zaglavi ramenom. Slobodnim rukama izvukao je cigarete i šibice iz Wolfova ormarića i pokušao zapaliti.
Tko ste vi? - reče, uvlačeći dim oštećene cigarete.
Pa, općina... porezna služba.

Prelomi oštećenu cigaretu, baci je na pod i potraži novu. Glas iz slušalice, koji mu je upravo tumačio nešto o obavezi prijavljivanja podstanara, prestao je slušati. Kad je uspio upaliti cigaretu, polako je napipao slušalicu i lagano je vratio na telefonski aparat. Prilično uzbuđen, vratio se u svoju sobu, ogrnuo se dekom i stao pored prozora.
Ne, to nije bila općina, pomisli, sve sigurniji da se radi o nekakvoj namještaljci. To jednostavno nisu njihove metode. U Zagrebu ima nekoliko tisuća podstanara i općine baš boli dupe zbog toga. Ne pada im na pamet da nazivaju ljude i ispituju ih o tome imaju li ili nemaju podstanara. I zašto bi nazvali baš njega? Ne, to nije općina, to je više nego sto posto sigurno! Ali, ako nije općina, tko je onda? Tko, do sto đavola?
Uze raskupusani telefonski imenik, bar pet godina star, pa pronađe broj svoje općine. Okrene ga i zatraži poreznu službu.
Nikog nema - zakrešti ženski glas iz slušalice.

Gdje su?

Pa slave. Sutra je Stara godina. Kaj mislite da budu na Staru godinu slavili...

Tko li je taj prokleti Wolf, pitao se spuštajući slušalicu. Prokleti Wolf upravo se vraćao s rukama punim doručka koji se još pušio.
U jedanaest sati telefon je ponovo zazvonio. Javio se Wolf i izmijenio nekoliko riječi s nepoznatim sugovornikom, a onda sasvim mirno rekao: - Idemo u onaj starački dom. Rikarda Klisa noćas su doveli natrag.
Malo kasnije sjedili su u toplom Golfu koji je urlao penjući se kliskim usponom prema staračkom domu u Zvonarskoj ulici. Automobil je svaki čas gubio brzinu i zanosio se po kliskoj cesti. Na pola Zvonarske morali su definitivno stati, izaći iz kola i nastaviti pješice.
Šta je to? - upitao je Amerikanac, gledajući u crnu pločicu na ulazu u dom.

Starački dom.
Pa ne piše! - začudi se Wolf, nevičan domaćem samoupravnom leksiku. Natpis je naravno sadržavao neku jezično monstruoznu sintagmu sastavljenu od riječi kao što su SIZ, društvena briga, centar i slično.
Jesus Christ! Pa to je zatvor! Grandfather's Sing-Sing! - zgrozio se Wolf, promatrajući sivu zgradurinu sa čeličnim rešetkama na prozorima. - Zar im starci bježe kroz prozore kad mi stavili takve gitre?
Možda ćemo i sami završiti u ovakovoj kasarni - zamišljenim će glasom Politeo dok su se uspinjali vlažnim stubištem.
Listen, Nick! - Budi siguran da ja neću završiti na ovakvom mjestu!

Kako znaš?

Lijepo. Jebene privilegije starosti naprosto si neću priuštiti.

Kako? Znači, kad prigusti, ubit ćeš se?

Ne budi lud. Ja da se ubijem?!

Onda te ne razumijem.

Vidiš - objašnjavao mu je Wolf. - Bog, priroda ili neka providnost dala ti je stanovitu snagu, životnu snagu, life's energy, koju trebaš rasporediti na određen broj godina. Svi ovi fosili koji su svršili u domu, svoju su snagu trošili škrto i oprezno, tako da su je rastegnuli na toliko blesavog životarenja...
Ti si lud! - nasmije se odvjetnik. - A kako si je ti trošio?

Ja svake godine potrošim koliko oni za tri...

To znači da sada imaš preko sto pedeset godina.

Imam - mirno će Wolf, baš kao da uistinu ima više od petnaest decenija...

Profesorica Zmaić čekala ih je na portirnici. Ovaj put nije nosila suknju s rasporkom, već tamne kožnate hlače u kojima su joj se stražnjica i butine doimali malo preveliko. Preko ramena prebacila je sivo-crnu pletenu maramu što je podsjećala na kraću pelerinu ili pončo.
Ah, zamislite što je uradio! Zamislite što nam je napravio! - kazala je čim je spazila Politea, zaboravljajući da on nije rođak suludog i neodgovornog starca.
Što je uradio? - upita je Politeo.

Spazivši Wolfa profesorica Zmaić malo se zbuni i zašuti.

Možete biti otvoreni pred gospodinom. On je klijent o kome sam vam pričao. Bit će najbolje da se i sam uvjeri da je sasvim nefunkcionalno utuživati dug tako problematične osobe.
Amerikanac radoznalo pogleda Politea, uopće ne razumijevajući o čemu on to govori. Profesorica Zmaić, ohrabrena, nastavi pričati o nedjelima svog najgoreg štićenika.
Dovela ga je milicija. Uhvatili su ga sinoć u jednom stanu na Medveščaku. Pokušao je ukrasti pečeno pile. Nevolja je u tome što je u pile sakrio novčanik koji je također ukrao. Imao je uza se onu prokletu kutiju, pa kad mu ju je milicija oduzela, naprosto je podivljao.
A gdje je sad? - upita je Politeo.

Eno ga dolje u podrumu. Zaključao se i prijeti da će se ubiti ako mu ne vratimo kutiju.
Zašto se zaključao?

Pa rekla sam vam. Pobjesnio je kad su mu oduzeli kutiju. Čim su ga dopremili ovamo, razbio je stakleni stol na recepciji i pobjegao u podrum.
A gdje je kutija? - zanimao se Wolf.

Evo, tu je iza pulta. Franjo ju je spremio. Mislim da ćemo mu je morati vratiti. Inače će učiniti nešto. Dolje u podrumu ima široke mogućnosti... ima sjekiru, nož odvijače... dosta toga čime se može ozlijediti...
Prije no što mu je vratite, bismo li je mogli pogledati? Zanima nas što se nalazi u njoj - uljudno je zamoli Politeo.
Zašto ne? - uzvrati profesorica, ustane i pođe iza pulta. Evo, tu je. Ništa osobito.
Začas je donijela oveću metalnu kutiju nepoznata porijekla i podigla poklopac ispod kojeg se nalazila sva sila dječjih igračaka, uglavnom plišanih životinja, plastičnih lutaka, gumenih stilizacija Disneyjevih junaka i slično.
Čini se da osobito voli ovo - rekla je vadeći zelenu žabu nadjevenu rižom. Bila je to zgodna igračka čije se tijelo dalo različito modelirati.
Politeo sasvim površno pregleda sadržaj kutije, a onda zavuče ruku u unutarnji džep kaputa i izvuče svoju staru, požutjelu posjetnicu, jednu od onih kakve je rabio dok je vodio svoju pehističku odvjetničku praksu. Potom izvadi penkalo, pa ispod svog imena i adrese ravnim štampanim slovima napiše: ZLATO JULIJANE KLIS.
Hoćete li mu ovo dati? Jasno, kad se smiri - reče i pruži karticu profesorici Zmaić.

Nećete pričekati? Sad ćemo mu vratiti kutiju pa će valjda izaći iz podruma. Možda bi vaša prisutnost mogla povoljno djelovati na njega...
Čisto sumnjam! - prekine je odvjetnik, spreman da ode. Nije želio razgovarati s još jednim luđakom iz obitelji Klis. Ukoliko shvati poruku, on će se već javiti - tek u tom trenu bit će zanimljiv sugovornik.
Profesorica Zmaić slegne ramenima, a onda iznenada upita: - Što vam je to?

Posjetnica s porukom. Mislim da će to gospodinu Klisu biti dosta značajno.

Ne, ne - nasmije se ona. - Mislila sam što vam je to na desnom dlanu?

Politeo svrne pogled na natečenu ruku, a onda promrmlja nešto o tome kako se posjekao.
Izgleda jako loše - reći će ona. - Bilo bi pametno posavjetovati se s liječnikom. Inače će vam se upala proširiti. No, nadam se da se vaš klijent uvjerio da od utuživanja ne bi bilo nikakve koristi. Znate, našem domu ne bi baš trebalo...
Politeo je shvati, pa obeća da će sve biti u redu i da njegov klijent neće podizati tužbu protiv njihovog štićenika.
Slušaj, Nick! - govorio je Wolf, zavaljen u sjedište Hertzova Golfa - sve mi se više čini da nam je ostala jedna jedina tamna zona u priči. Eto, taj shadow Une bismo morali osvijetliti.
Ne govori tako pjesnički! Kakva sad opet tamna zona?

Tamna zona, da, tamna zona. Lutamo naokolo, zaboravljajući na pravi problem. Godine 1952, deset godina nakon pljačke, Julijana i Podnar nemaju pojma da je zlato odavno iznijeto iz kuće. Nemaju pojma jer ga je iznijela treća osoba... znaš koja?
Koja?

Lukaček. Možda Lukaček?

Lukaček je od 1948. u zatvoru.

To je baš ono što me zanima. To i jest ta tamna zona. Možda Lukaček i nije bio u zatvoru...
Ali, Lukačeka smo već temeljito pretresli. Čemu gnjaviti nasmrt bolesnog čovjeka?

Wolf pljune na pod automobila, upali motor, okrene kola i stade se spuštati Zvonarskom. Nakon stotinjak metara ponovo zakoči i ugasi motor.
Slušaj, zajebavamo se tu nekakvim obzirima, a radi se o nekoliko kila zlata. Mi jednostavno moramo ispitati tog čovjeka bez pardona. Ili bar njegovu prošlost. Da, ako misliš da ga ne treba više gnjaviti, zašto ne bi pronjuškao po nadležnim mjestima i raspitao se o njegovom zatvoru i o onom... kako si rekao da se zove?
Informbirou?

Da. O tom.

Ti si lud!

Zašto bih bio lud? Pa raspitivali smo se o Podnarovu zatvoru. U čemu je razlika?

U svemu.

Mora da je ostao nekakav akt na sudu, presuda ili nešto slično...
Vraga je ostao! U mnogim slučajevima nije ni bilo presuda. Internirali su ih po kraćem postupku.
Wolf izvuče cigaretu i zapali. Otvori prozorčić kako bi izbacio šibicu. Povuče nekoliko dimova, zakašlje se i baci upaljenu cigaretu na pod automobila.
Bullshit! Tko tu koga zafrkava? Hoćeš reći da su ih slali bez suđenja u zatvor?

Misli ti što hoćeš, ali ja se neću raspitivati o informbiroovskoj prošlosti tog Lukačeka! Pogotovo ne na nadležnim mjestima. To su stvari u koje ne valja dirati. Pogotovo ne sad, kad mi je pasoš i te kako potreban.
Pa dobro, što je taj jebeni Informbiro. Državna tajna? Tajno božje ime koje se ne smije izustiti? Ideološka hereza zbog koje se ide na vašu socijalističku lomaču?
Rekla ti je pokojna Margita.

Ono što je rekla sklerotična alkoholičarka uopće nisam razumio.

Nećeš nikad ni razumijeti! Vozi dalje, Wolfe, Informbiro ti je neprevodiv idiom. To je naš domaći, socijalistički folklor koji ti nikad nećeš razumjeti, govorio ti ja o tome čitav tjedan ili mjesec dana. Tu si ti nemoćan, baš kao musliman pred haikuom, ili Eskim pred bugaršticom, ili Afrikanac pred japanskim kazalištem sjena... Znaš li kako je arapski filozof Averoes protumačio Aristotelove kategorije komičnog i tragičnog?
A terrible country! - razljuti se Wolf pa okrene ključić. - Sredit ću ja i taj vaš Informbiro! Naduti commie! Misliš da ja razumijem samo stvari koje su made in U.S.A.?
Nisam ja commie! - odbrusi mu Politeo. — To bi trebao razlikovati. Pravi commie ne želi u U.S.A. On uživa u socijalističkom purgatoriju i čeka kraj prijelazne faze da bi se našao u pravom raju koji nema veze s tvojim US.A.
Rats! Pa jasno da nema! - reče Wolf i ponovo zaustavi kola. - Dosadni raj o kome svi vi sanjate! Beskrajne šarene poljane pune mira, zadovoljstva i unutarnje ravnoteže. Kud god pogledaš, sve sami rumeni anđeli s pernatim krilima. Shit! Wolf i ne želi raj, jer je alergičan na perje, pogotovo anđeosko! Shvaćaš, ja sam alergičan na
perje i volim crno-bijele filmove u kojima se ne leti nego gmiže po blatu. Understand?
Understand. I da se dogovorimo, nećemo čačkati ni po budućnosti socijalizma, ni po prošlosti informbiroovca.
Dobro, nećemo čačkati, ali ćemo otići u Vukovar.

U Vukovar?! - začudi se odvjetnik. - Zašto u Vukovar?

Lukaček je rekao da ima brata u Vukovaru. On se valjda ne boji tog »informativnog biroa«, pa će nam kazati gdje je bila naša ptičica... i kada je bila... i koliko je bila...
Kada bi ti u Vukovar?

Sutra.

Pa sutra je Stara godina!

Stara godina?! Pa ti si bar čovjek koji mrzi proslave, borove, Santa Clausa, kuglice, ceremonijale i te jebene Stare i Nove godine.
Ali do Vukovara ima tristo kilometara. Kakva je cesta, čeka nas višemjesečni put. Snijeg i led ovog su trena odnijeli Vukovar nekamo u Malu Aziju - nastojao ga je urazumiti Politeo.
Valjda imate vlakove?

Imamo - kapitulantskim će glasom odvjetnik, smišljajući svoju malu osvetu. Pustit će ga nepripremljenog u naš tipični balkanski vlak i promatrati kako će izdržati taj užas. Ako ne voli raj, pakao će mu ponuditi već sutra!
Pred večer je Politeo ponovo skoknuo do Američke knjižnice i pregledao nove naslove, a onda odlučio upitati kako stoje stvari s njegovom vizom. No, taj ured bio je u večernjim satima zatvoren. Izašavši napolje, prešao je tramvajsku prugu i Zrinjevcem krenuo prema Trgu Republike. Onda, obuzet zebnjom, shvati da ga netko prati.
'Bar veče! Sjećate li me se? Ja sam Popović - začuje glas iza sebe, prije no što se okrenuo. Pred njim je stajao čovjek sa šeširom natučenim na čelo i visoko zadignuta
šala, tako da mu se usta uopće nisu vidjela. Bilo je jako hladno, pa su iz Popovićeva šala, tamo gdje su mu morala biti usta, izbijali oblačići tople pare.
Politeo je šutio, ne znajući što da kaže.

Ha, ha, ha... čuo sam da ste tražili američku vizu. Samo, da znate da to po koji put i ne ide tako lako... Ameri se pomalo boje da im se tamo ne doklati kojekakav besposleni ološ, koji onda ne želi napolje.
Otkuda vi to znate? - upita Politeo, ozbiljno preplašen.

To nije nikakva tajna. Imam tamo nekih poznanstava. No, nemojmo ništa mistificirati, kad su stvari tako jednostavne. Vidite, ja bih vam baš tim vezama mogao ubrzati dobivanje vize...
Zašto biste ubrzali?

Pa da je čim prije dobijete, čovječe! - raširi Popović ruke, kao da se čudi Politeovu pitanju. - Da čim prije uzmognete otputovati! Nećete valjda reći da ste podnijeli zahtjev zato što skupljate vize?
Ostavite me, molim vas, na miru! - ljutito će Politeo, pa se okrene i hitro zabrza gore, prema Trgu.
Popović je kaskao za njim.

Kad su stali na crvenom signalu, na križanju Tesline i Praške, Popović ga dostigne i povjerljivim mu glasom šapne: - Samo kad biste mi dogovorili jedan mali razgovor u četiri oka sa...
Ne poznajem ja nikakvog Nagya! - odbrusi mu Politeo, i ne osvrnuvši se na gnjavatora.
Ma kakvog Nagya! - nasmije se Popović. - Trebali biste mi dogovoriti razgovorčić s gospodinom Wolfom. Njega valjda poznajete?
Ne, ne poz... ne poznajem - uzmuva se Politeo, osjećajući se valjda onako kako se osjećao Petar kad je zatajio Krista. Ali, kakav li je Wolf Krist, far Christ's šake!
pomisli, spreman sve priznati tajanstvenom gospodinu Popoviću. Okrene se, ali Popovića više nije bilo ni od korova.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Made in U.S.A.-Tribuson

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu