Made in U.S.A.-Tribuson

First topic message reminder :



Roman Made in U.S.A. svakako je jedna od najznačajnijih Tribusonovih knjiga, koja mu je donela afirmaciju i učinila jednim od najintrigannijih i najčitanijih pisaca na ovim prostorima...

Protagonist ovog lucidnog Tribusonovog romana je propali advokat koji doživljava čudne anegdote s jednim neobičnim čovekom našeg porekla, ali s američkim pasošem. Posebno su zanimljivi njihovi razgovori o sličnostima između ovdašnjeg i američkog načina života i pogleda na svet... Wolf, dakle, dolazi sa ostvarenim „američkim snom", koji mu se na temelju vlastite egzistencije već ogadio. S druge strane je Politeo, koji sanja o Americi kao zemlji dembeliji koja ga čeka otvorenih ruku, jer je njegov san o U.S.A. formiran na osnovu video i filmske kulture... Još jedna provokativna i uzbudljiva knjiga, kroz koju Tribuson, kao sjajan romansijer, na univerzalan način govori o našoj lakovernosti i lakomislenosti, željama i snovima, slabostima i strastima...

Nije mogao ništa uraditi, baš ništa! Oduvijek je pretpostavljao da u tom svijetu, gdje ga okružuju sve sami ravnodušni stranci, može bez ikakvih moralnih dvojbi prešutjeti, ili izdati svakoga, a sad, sad eto, kad je nabasao na Amerikanca koji nije Amerikanac, na Židova koji nije Židov, Na Wolfa koji nije Wolf, sad ne može uraditi ništa pod milim bogom što bi odmrzlo ovu nepodnošljivu situaciju i dalo događajima nužni zamah.

15.

Atmosfera Stare godine nije nimalo uzbuđivala bivšeg odvjetnika Nikolu Politea. Posve ravnodušno, laka srca, ispraćao je i otpremao Stare godine poput kakve umorne povorke kljusadi, pošto su se sve redom pokazale uglavnom nekorisne i neuporabljive. Pretpostavljao je da, kao pehist i autsajder, nema obavezu sudjelovanja ni u čemu, pa tako ni u svim tim smjenama jednako glupih Starih i Novih godina.
Kad se ujutro na samu Staru '84., zajedno s Amerikancem, našao na željezničkoj stanici Zagreb gl. kol., dlan ga je već neizdrživo bolio, a ruku gotovo da nije mogao podići iznad glave. Neobična zbrka koja je vladala na kolodvoru bila je posljedica i novogodišnje žurbe i posvemašnjeg kaosa u redovima vožnje. Peroni su bili zakrčeni brojnim putnicima i njihovom prtljagom, užurbanim željezničarima, peronskim radnicima, električnim transporterima, gomilama poštanskih pošiljaka, milicajcima, regrutima, pijancima i običnim tumaralima koji su se ovdje zadesili tko zna zbog kojeg razloga. S razglasa su se čule informacije što su govorile o bezbrojnim zakašnjenjima, od kojih je svako, svojim vremenskim opsegom, znatno premašivalo ukupna godišnja zakašnjenja švicarskih željeznica. Kako je Wolf sinoć kupio karte, probili su se nekako kroz zakrčene perone, namjeravajući ući u Hellas-ekspres.
Nakon nekoliko minuta to se pokazalo neizvedivim, jer se »Hellas« još nije bio probio ni do Ljubljane. O Istambul-ekspresu nije se na razglasu govorilo ništa, premda je već kasnio više od tri sata. Od raspoloživih vlakova za Beograd pronašli su jedan jedini na »Drugom a« peronu, ali je mogućnost ulaska u nj bila samo teoretska, jer je bio tako nagruvan putnicima da su se na vratima, pa čak i na ponekim prozorima, vidjela pritisnuta ljudska leđa.
A onda je na susjedni kolosijek, posve nenajavljen, dotutnjao Istambul-ekspres, s koga se cijedio snijeg i šikljala para, i zaustavio se uz glasno i otegnuto škripanje kotača. Gomila izbezumljenih putnika sjurila se na dvadesetak vagona međunarodne kompozicije, poput čete srednjovjekovnih ratnika koji hrabro jurišaju na još neosvojenu utvrdu. Politeo i Wolf odlučiše se za mudriju strategiju, jurnuvši prema
vagon-restoranu. Pretpostavljali su da će tamo ipak biti nešto više životnog prostora. S prozora uznojenih vagona radoznalo su ih promatrale tamne fizionomije turskih gastarbajtera, koji su se, natovareni njemačkim kič-stvarčicama, vraćali u pustoš svoje Anadolije.
To je bila tvoja ideja! - rekao je Politeo glasom punim prijekora, dok je nekoliko minuta kasnije, s bocom tuborga u zdravoj ruci, stajao na jednoj nozi, ukliješten između ogromnog Turčina u plastičnoj bundi i šumadijskog seljaka u opancima koji je sjedio na ogromnom drvenom koferu. Wolf mu nije mogao odgovoriti, jer se baš u tom trenu svađao s konobarom, koji nikako nije mogao objasniti zbog kojeg razloga u vagon-restoranu nema ruma.
Nakon što je postalo definitivno jasno da razmaženi Amerikanac jutros neće piti svoj dog's nose, vlak se zatresao i krenuo kroz bespregledno more snijega koje ga je dijelilo od dalekog Istambula.
Ubrzo se pokazalo da, osim strahovite gužve i galame, vagon-restoran posjeduje još mnoge sadržaje vrlo nepovoljne po putnike. Tako, primjerice, regulator grijanja nije radio, ili se nitko o njemu nije brinuo, pa se oko Dugog Sela temperatura u vagonu popela valjda na više od trideset stupnjeva. Toplinski val preplavio je vagon najrazličitijim neugodnim mirisima: znojem grubih radničkih tjelesina, smradom umjetnih kobasica i patvorenog vina, prdežima, bljuvotinama i amonijačnim, reskim vonjem mokraće. Kondukter, koji se probijao kroz svjetinu, neumorno škljocajući spravicom za poništavanje karata, podsjećao je na sretnika koji se kroz hrpu leševa izvlači iz potresom zarušena objekta.
Apokaliptičnu sliku i atmosferu vagon-restorana potencirali su i oblaci nikotinskog dima, koji nije imao kamo otići jer nitko nije otvarao prozore. Bila je to posljedica balkanske životne mudrosti po kojoj nitko još nije umro od smrada, ali od hladnoće jest. Provedbu tog načela Politeo je imao prilike upoznati u vojsci, gdje je pedesetak pari neopranih nogu spavalo uz čvrsto zatvorene prozore.
Kada je nakon šestog piva Leo Wolf pokušao prokrčiti sebi put do zahoda, čekalo ga je tamo novo iznenađenje. U zahod se zatvorio neki pijani Nišlija zajedno sa
»šoferšajbom« za Opel, koju je nosio iz Stuttgarta. Čameći u zahodu, sam sa gajbom piva i velikim vjetrobranom, štitio je svoje dragocjeno staklo od nemoguće gužve što je preplavila čitavu kompoziciju.
Pišaj bre u gaće, ja ne otvaram nikom do Niš, mamicu vam nabijem! - derao se tip s druge strane zaključanih zahodskih vrata. - Šoferšajbna je važnija od tvoju bešiku!
Tako Wolfu nije preostalo ništa drugo doli da se popiša u kutu vagona, pred zgranutom ženom koja se stisla do vrata s velikom kutijom na kojoj je pisalo
»Singer«.

Nakon što je stajao više od jednog sata u Slavonskom Brodu, pola sata na ulasku u Vinkovce, Istambul-ekspres se nakon šest sati grozomorne vožnje zaustavio u Vinkovcima. Teškom mukom su krenuli prema izlazu, a kad su se našli ispred stepenica, baš pored onog nužnika u kojem se nalazio čovjek s vjetrobranom, zastao je Wolf i rekao Politeu da časak pričeka. Potom je diskretno pokucao na vrata i autoritativnim glasom rekao: - Kontrola karata, molim!
Vrata su se lagano odškrinula, a Wolf se naglo, čitavim ramenom, oslonio o njih i gurnuo ih iz sve snage. Iznutra se začuo jauk, a potom i glasna lomljava stakla.
Kad su se našli pod krovom zadimljene stanice, Politeo je zastao i uplašenim glasom rekao: - Gorim. Čini mi se da imam temperaturu! Amerikanac je zastao i pogledao u odvjetnikovo zajapureno lice.
Nije ni čudo! Od ovog vlaka možeš dobiti buboničku kugu, a kamoli ne temperaturu.
Nije to od vlaka. - Nego?

Od ovoga - reče Politeo i ispruži ruku, stenjući od boli. Dlan mu je bio tamnomodar.

Prije no što će uzeti taksi za Vukovar, ušli su u vinkovačku ljekarnu u kojoj se natiskalo tridesetak ljudi.
Ne mogu čekati ovdje... - prošaptao je Politeo, osjećajući kako mu obrazi gore zajedno s dlanom.
Wolf ga zgrabi za lakat i dovuče do šaltera. Svjetina je mrmljala, tiho negodovala.

Imate li čepiće za čišćenje? - pitala je niska, debela žena zaogrnuta smeđim seljačkim ogrtačem od sirove vune.
Imate li nešto za ovo? - upita Wolf, grubo odgurnuvši okruglu seljanku koja je patila od opstipacije.
Za što? - upita apotekarica.

Politeo ispruži dlan koji je podsjećao na topli, tamnomodri uštipak.

Ja sam bila prije! - protestirala je opstipirana baba.

Gospođo - obratio joj se Wolf sasvim ljubazno. - Kad biste manje trpali u tu svoju trbušinu, sigurno vam ne bi trebali čepići.
Zvat ću miliciju! - priprijeti debela.

Kako si znao što su čepići za čišćenje? - upita ga Politeo.

Bio sam dijete u Jugi. Suppository je glavno pomagalo dječjeg analnog seksa.

Apotekarica ga mrko pogleda, a onda promotri Politeov dlan s koga samo što se nije pušilo.
Odmah k liječniku! - reče zabrinuto.

Pustite me da kupim čepiće! - nije se dala seljanka.

Gospođo apotekarice - ljutito će Amerikanac. - Imate li uopće te suppository protiv opstipacije?
Imamo.

Kupujem onda sve što imate! - reče Amerikanac, vadeći iz džepa nekoliko mrtvih Predsjednika zelene boje. - Kupujem sve tako da se debela uopće neće moći posrati, bar ne ove godine...
Prase bezobrazno! Gdje ti je kultura? - viknula je seljanka, podigavši kišobran prema Wolfovoj glavi.
Gdje mi je kultura, babo! To me pitaš! Fuck the culture! Dovezao sam se u vašu selendru smrdljivim balkanskim vlakom iz perioda mlađeg barbarstva, vlakom na čijoj bi higijeni moglo doktorirati šest tuceta parazitologa, mikrobiologa i epidemiologa... Takav svinjac od vlaka ne može se naći ni u Kuala Lumpuru, a ti me pitaš gdje mi je kultura. Ostala mi je u vlaku za Istambul! Inficirala se, razboljela i krepala...
Molim vas da smjesta izađete napolje! - viknula je apotekarica. - I otiđite odmah k liječniku. Gospodin možda ima otrovanje krvi ili tetanus, a vi ovdje gubite vrijeme, natežući se oko supozitorija!
Pola sata kasnije izašli su iz taksija koji je stajao ispred mosta, na onom mjestu gdje se Vuka ulijeva u Dunav. No, obje rijeke bile su u ovom trenu tek nepokretne ledene žile položene u svoja zemljana korita. Glavni trg bio je ukrašen visokim borovima s velikim kuglama od raznobojne plastike, koje su se ludo ljuljale, vitlale i obrtale pod naletima jake košave što je nadirala s dunavske strane. Bilo je već prošlo tri sata i na ulicama nije bilo ni žive duše, zbog nevremena i zbog toga što su se svi već bili povukli u tople domove, gustirajući večernjeg odojka iz krušne peći. Wolf i Politeo, sami na vukovarskom centralnom trgu, na čijoj su se površini caklila uglačana dječja klizališta, doimali su se poput dva uljeza, dva heretika koji se odupiru svenarodnom običaju slavljenja Stare godine, i odlaze u mirnu Slavoniju da u najsvečanijoj i najradosnijoj noći maltretiraju jednog mirnog građanina upornim, čudnovatim pitanjima što se vrte oko neugodnih informbiroovskih godina.
Kuću Bože Lukačeka uspjeli su pronaći nakon pola sata vrludanja praznim vukovarskim ulicama. Nalazila se nedaleko od dunavskog pristaništa. Bila je trošna, siva, poširoka, podsećala je na manje skladište. Kako se nalazila podalje od ceste, morali su proći uskim ugaženim putićem što je vodio preko ledine pokrivene pola metra debelim pokrivačem snijega. Zakucali su na zamračena vrata, ali im nitko nije odgovorio. Zatim su krenuli prema prozorima koji su bili slabo osvijetljeni. Kad su zavirili kroz okno, shvatili su čemu služi ta poširoka zgradurina nalik na skladište.
Kroz prljav prozor, zagađen tragovima muva, ugledali su malu, žmirkavu svjetiljku
koja je slabo osvetljavala velik skladišni prostor. Strop oniže prostorije bio je sav ispremrežan drvenim motkama o kojima su visile šunke, kuleni, kobasice, slanine i druge suhomesnate blagodati. Na pobočnim zidovima vidjeli su se ventilacioni otvori koji su se mogli otvarati i zatvarati, a na podu od cigle nalazile su se dvije seljačke peći od pocrnjela lima, uz koje je stajao po sanduk ispunjen piljevinom.
Vi ste kucali? - iznenadi ih strog muški glas, koji je dopirao slijeva, iz onog smjera gdje su se nalazila vrata.
Politeo se okrene i spazi gorostasnog, gotovo dva metra visokog debeljka u crnim hlačama neumjereno širokih nogavica i u pretjerano iznošenom kožuhu. Na glavi je nosio prožvakan šešir od crnog filca.
Vi ste Božo Lukaček? - upita ga Wolf, počešavši se iza uha. Činilo se da mu je neugodno što ih je gazda zatekao kako vire u njegovu sušaru. Mora da su izgledali kao lopovi koji se spremaju drmnuti novogodišnju zakusku.
Ja sam. Što trebate?

Šalje nas vaš brat. Pustite nas unutra, hladno je... - reče Politeo cvokoćući zubima. Uistinu, iznutra ga je razdirala vatra, a izvana se ježio od studeni.
Božo Lukaček ih uvede u kuhinjicu pretrpanu starim, derutnim namještajem i stvarima kojima u kuhinji nije mjesto. U dnu prostorije nalazila su se otvorena vrata koja su vodila u sobicu, ne veću od zidnog ormara. U sobici se nazirao neraspremljen krevet. Čini se da se kuća Bože Lukačeka sastojala samo od ove kuhinjice, sobička i sušare. Po svemu sudeći, čovjek koji je tu stanovao zacijelo je samac.
Sjedoše sva trojica za goli drveni stol što se nalazio nasred prostorije. U jednom kutu kuhinje buktjela je i grmjela prenatrpana pećka, a podalje se nalazio ormarić na kojem je stajao mali bor, iskićen kuglicama svih mogućih boja, zasut vatom, konfetima i srebrnim vrpcama. Zid iza bora bio je prenatrpan sličicama u malim, kitnjastim okvirima od drva i plastike. Na većini sličica uznosito su se držali različiti sveci, a one druge, mutnije, vjerojatno su predstavljale obiteljske uspomene. Na
jednoj od sličica Politeo opazi mladića u dugim kupaćim gaćama kako sjedi na obali rijeke. Mladić je mogao biti Ljudevit Lukaček, u mladim danima.
Kako je mom bratu? - upita ih Božo Lukaček, prekrstivši ruke preko grudi. - Nisam ga dugo vidio. Zvao sam bolnicu i razgovarao s njegovim liječnikom. Čini se da je Lujo izgubio bitku...
Izgubio je... - reče Politeo, čudeći se kako mu dlan odjednom postaje leden. - Svi mi gubimo bitke! To je izgleda zakonitost. Čemu se onda boriti? Bolje je sjesti kraj puta i gledati kako drugi krvare...
Božo Lukaček se zagleda u odvjetnika, onda slegne ramenima, po čemu se dalo zaključiti da baš ništa ne razumije.
Gospodinu izgleda nije dobro?

Da, da, loše mu je - reče Wolf. - Zadržat ćemo se kod vas samo nekoliko trenutaka, a onda žurimo u bolnicu.
Što mu je?

Izgleda da je inficirao ranu.

Inficirao ranu! Čudne li bolesti! Nego hoćete li nešto prigristi?

Ne, ne - odvrati Politeo, kome se i sama pomisao na hranu činila nepodnošljivom.

Onda popiti? - upita ih Božo.

Politeo je šutio, a Wolf kimne potvrdno, iako nekako nevoljko.

Za koji tren gazda Lukaček im je iz dvolitrenog pehara nalijevao hladno vino izvađeno iz kanistera.
Šta mi poručuje brat? - upita Božo nakon što je otpio gutljaj hladnog rizlinga.

Pa, znate - petljao je Politeo - mi smo prijatelji. Kad je doznao da idemo u Vukovar, rekao je da vas svakako posjetimo i da vam... i da vam kažemo da mu pošaljete onog kulena...
K vragu! - začudi se gazda. - Nikada nije volio kulen! Smije li ga uopće jesti?
Ne smije - primijeti Wolf. - Ležao sam s njim neko vrijeme u bolnici pa znam. Ali tamo smo kršili sve moguće liječničke zabrane, pa...
Ležali ste s njim u bolnici?

Da, da - nastavi lagati Wolf. - Jako mu je loše.

Pa da... i mora tako biti - složi se Božo Lukaček glasom u kome je bilo puno nekakvog smirenog fatalizma. - Taj melanosarkom nije mačji kašalj!
Ne samo to! reče Wolf. - Malo je izvan sebe. Fantazira. Kao da je... kako se ono kaže?
Posenilio - pomogne mu odvjetnik, koji je ubrzo sve shvatio.

Zašto bi posenilio? - začudi se gazda Božo.

Tako... možda mi se i čini... Ali, stalno priča o nekakvom zatvoru, o Informbirou, o tome kako je robijao ni kriv ni dužan zbog politike...
Onda je stvarno posenilio - uzdahne Božo i prstom zaokruži po rubu svoje čaše. Činilo se da je zamišljen, ali da ne žali previše brata koji umire tamo daleko u Zagrebu, u kome on možda nikad nije bio.
Zar nije bio? - nagne se Wolf radoznalo prema domaćinu.

Čini se da... da tvrdi kako je 1948. otišao u zatvor jer ga je netko prokazao kao ruskog simpatizera - nadoveže Politeo, pipajući natečeni dlan i čudeći se kako više ne osjeća bol. Šaka se doimala neosjetljivo, drveno...
I vi ste bili s njim u bolnici? - začudi se gazda Lukaček.

Ne, ne... ja sam mu pričao - priskoči Amerikanac.

Isuse, mog brata da muče takve fantazije! - snebivao se gazda. - To da je zaglavio zbog Informbiroa! Pa to je nevjerojatno! Bar se on u politiku nikad nije razumio!
Tih godina zatvori su bili puni i onih što se u politiku uopće nisu razumjeli. I ruski čaj mogao je biti opasan i subverzivna stvar. Nećete valjda kazati da su samo pravi ruski simpatizeri išli u zatvor? Opće je poznato...
Momci, dosta o tom! - prekine ga Božo Lukaček i lupi šakom po stolu tako jako da se iz čaša proli malo vina. - Ja vas uopće ne poznajem i ne želim da mi tu lajete o politici! U politiku se ne razumijem, ne zanima me i o njoj ne dajem nikakve izjave. A što se tiče mog brata, te priče su čisto sranje! Lujo je od 1948. bio tu sa mnom u Bršadinu. Šest-sedam godina živjeli smo skupa i ta priča o Informbirou i zatvoru je čista budalaština.
U Bršadinu? - radoznalo će Politeo.

Da. To vam je tu, sedam-osam kilometara od Vukovara. Obojica smo rodom iz Bršadina, samo što je Lujo rano otišao od kuće u Zagreb. Nije htio biti gazda u Bršadinu, nego običan vodoinstalater u Zagrebu.
Zar vaš brat nije građevinski poduzetnik? - začudi se odvjetnik.

Jest! - ljutito će Božo Lukaček. - Sada jest, ali je počeo prije rata kao vodoinstalater.

Znači, vaš brat je bio vodoinstalater?! - prozbori Wolf, sasvim smrknut i zamišljen nad činjenicom koju je netom saznao.
Dobro, šta se čudite, kao da sam rekao da mi je brat nešto blesavo kao operni pjevač ili pisac ljubavnih romana? Vodoinstalaterski je posao čist i častan, ali njemu se zbog nečeg izgleda uradio.
Zbog čega?

Ne znam. Rekao sam vam da je brat rano otišao u Zagreb. Dugo vremena znali smo o njemu samo ono što nam je pisao. A pisao je jako malo. Ovamo gotovo da nije ni navraćao. Znali smo da je vodoinstalater, zatim da je u ratnom zarobljeništvu, pa onda u domobranstvu. 1948. je došao u Bršadin i rekao da mu je dosta Zagreba i da
se vratio da ostane ovdje. Šest godina smo živjeli zajedno...

Od čega?

Od svega. Najviše od poljoprivrede. Istina, živjeli smo skromno...

Čekajte! - prekine ga Wolf. - Kažete da ste živjeli skromno. Zar Ljudevit nije iz Zagreba donio nikakvih para, nikakve ušteđevine?
Kakve pare! - pogleda ga Božo kao da je lud. - Pa nije bio direktor ili bankar, nego siromašan vodoinstalater. Bili smo obojica sirotinja sve dok nam nije umro stric u Županji i ostavio nam velik salaš, stoku, šumu, pare... Bilo je to negdje oko 1957. ili 1958. Uzeli smo pare, a salaš, stoku i sve ostalo, kao i našu kuću - prodali. Zatim smo sve podijelili popola i razišli se svaki na svoju stranu. Ja sam kupio ovo staro skladište i napravio sušaru, a on je otišao u Crikvenicu i tamo nešto kupio... Otada smo ponovo postali stranci. Ja sam nastradao u ovom poslu koji mi nije ništa donio, a on se obogatio.
U Crikvenici?

Valjda. Ali vjerojatno više u Zagrebu, kad se počeo baviti građevinskim poslovima. Investirao je velike pare, kupio silne strojeve i počeo ugovarati poslove vrijedne milijune i milijune... Bio je spretan.
Čitali smo - primijeti Politeo - da ga je zbog spretnosti i SUP malo pritegnuo.

On shvati primjedbu, ali ostade ravnodušan. Činilo se da nije osobito dirnut bratovom sudbinom i da mu posjetioci već idu na živce.
Ženu mu niste poznavali? - zanimalo je Wolfa.

Ne, uopće... Znam da se oženio tamo s nekom... i rastavio se poslije, ali me se to nije ticalo. Zvao me u svadbu, ali sam nekako osjećao da bi više volio da ne dođem. Ma, slušajte...
Znam, znam - smirivao ga je Amerikanac. - Vi ste se s bratom rastali još u Brdašinu ili Bršadinu 1957. Otada je prošlo više od četvrt stoljeća i vi brata više uopće ne doživljavate kao brata...
Nije to! - branio se Božo Lukaček.

Nije da nije - promrlja Wolf. - Ali, taj kulen ćete mu valjda poslati. Pa radi toga smo konačno i došli do vas. Sad, na kraju, toliko još možete učiniti za brata Luju.
Da, svakako, svakako! - reče Lukaček, radostan što će ih se riješiti. - Odmah ću donijeti jedan lijepi. Baš za njega, za brata Luju.
Petnaestak minuta kasnije stajali su na obali Dunava ispred istoimenog hotela, gledajući kako po glatkom ledu igraju šareni odsjaji osvijetljenog i iskićenog hotela, koji se također spremao dočekati Novu godinu. Košava je nosila oblake zaleđenih pahuljica preko ravnog leda i bockala ih po obrazima.
Wolf je stajao do same zaleđene vode s velikim kulenom pod rukom i glasno razmišljao: - Dakle, stvari su mnogo jasnije. Can't you see clearly now? Julijana je digla zlato i dala ga Lukačeku da ga zazida pod kadu. Vodoinstalater Lukaček zazidao je svoj alat, a zlato digao i zbrisao. Uslijedio je rat koji ih je privremeno rastavio.
1947. Julijana je naletjela na Lukačeka i počela ga gnjaviti da čim prije iznesu zlato iz tog prokletog stana. Kako bi je se riješio, izmislio je priču o hapšenju zbog simpatija prema U.S.S.R. Na taj način dobro si je zameo trag, jer se Julijana nije usuđivala raspitivati o njemu na nadležnim mjestima. Da ne iščačka... kako si ono rekao? Da ne iščačka medvjedicu. Da, da buddy, Informbiro je jeziva, ukleta stvar o kojoj se obični smrtnici ne usuđuju raspitivati! Poždere ti Informbiro tatu i quits!
Fuck it!

On ti poždere, a ti šutiš da ne isčačkaš... Lukaček je izmislio mudru i korisnu priču o Informbirou i zbrisao u Bršadin... a onda... Ali, što je bilo onda? Zašto ju je 1960. uzeo za ženu? Je li ona navaljivala? Nije li ga možda ucjenjivala? Kako i zašto je tako iznenada umrla? Shit! Prvi dio priče je jasan, drugi je čisti mrak. Šta ti misliš, buddy?
U tom trenu Politeo se sruši na koljena i dlanovima pokrije lice. Wolf hitro odbaci kulen, koji se odskliže po zaleđenoj površini rijeke, pa prihvati omlitavjelog Politea za ramena.
Odvjetnik je dahtao i jecao: - Wolfe, kurvin sine, vodi me liječniku! Umrijet ću!

Dežurni liječnik u vukovarskoj bolnici bio je namrgođen mladić koga je novogodišnje dežurstvo najvjerojatnije zateklo »na krivoj nozi«, pa nije pokazivao ni najmanju želju da se upušta u razgovor s ljudima koji su za hitnu intervenciju odabrali tako delikatno vrijeme. Da je bio u nešto boljem stanju, hipohondrični Politeo zacijelo bi se uvrijedio što mu liječnik ne želi otkriti dijagnozu, a ovako,
mučen umorom i visokom temperaturom, nijemo je gledao u mladu bolničarku koja je pripremala ampule i šprice.
Tetanus? - upitao je suhim ustima.

Sestra se samo nasmiješila i zabila mu špricu u butinu. Prvo jednu, zatim drugu.

Otrovanje krvi? - upita je ponovo.

Sestra mu smjesti i treću injekciju svejednako se smiješeći. Pridigao se i sjeo na visoki krevet. Sada ga je uz ruku boljela i stražnjica. Primijeti da je namrgođeni liječnik već izašao. U kutu ordinacije, na bijelom stolcu, s upaljenom cigaretom u ruci, drijemao je umorni Amerikanac domaćeg porijekla - Leon Wolf.
Gospodine, ovdje se ne puši! - prekori ga sestra.

Wolf pusti cigaretu da padne na pod, ugasi je nogom i nastavi drijemati.

Doktor je izašao a da mi ništa nije rekao - reče Politeo.

Nema vam šta kazati! Sutra ćete doći ovamo na injekcije, a sada idite u krevet i dobro se ispavajte!
Zatim mu sestra pruži dvije šarene kutijice.

Ove ćete antibiotike piti osam dana kako piše na kutiji. Svakih šest sati po dva. Tada ćete se javiti na kontrolu. A sada ste slobodni. Kad se drugi put povrijedite, odmah dezinficirajte ranu.
On mi je dezinficirao - reče Politeo i upre prstom u Amerikanca. Wolf se prene i polako ustane. Zatim se protegne i zijevne.
Idemo, pal. Pred nama je duga novogodišnja noć.

Za gospodina nema novogodišnje noći! - usprotivi se sestra profesionalno ljutitim glasom. -Dok ovo pije, ne smije okusiti alkohol.
Gospođice! — reče Amerikanac. - Postoje novogodišnje noći i bez alkohola. Ako ne vjerujete, slobodan sam vas pozvati da se i sami uvjerite.
Sestra ga odmjeri pogledom od glave do pete, promrmlja nešto i prezirno frkne, a onda brzo izađe iz ordinacije.
Čas kasnije bili su napolju. Tako je žestoko puhalo da su jedva hodali. Amerikanac je pridržavao Politea koji je šepao, pomažući mu da nekako dođe do hotela.
Kad su stali ispred osvijetljenog hotela »Dunav«, začuli su glazbu i glasno veselje što su se probijali kroz fijuke vjetra koji je upravo brisao otvoreni prostor ispred višekatne zgrade. U hotelu je već polako odlazila stara umorna 1984. (koju su zbog dosadnog engleskog pisca mnogi držali kobnom) i dolazila mlada, zavodljiva, nadobudna 1985, a tu, tu napolju na vjetru, u tami, pomisli Politeo, ne dolazi niti odlazi ništa, ama bas ništa!

16.

Vjerojatno su bili jedini ljudi u zemlji koji su te najveselije noći, skrhani umorom, legli u devet sati i za tili čas zaspali.
U vukovarskom hotelu »Dunav«, u kome nije bilo ni jednog jedincatog stola za doček Nove 1985, bilo je još dovoljno nezauzetih soba, pa su odabrali jednu dvokrevetnu na prvom katu i platili je unaprijed. Politeo je predao recepcionaru svoju izguljenu osobnu kartu, koja je već odavno prestala važiti, a Wolf jedan od raspoloživih pasoša. Od hotelskog službenika dobili su i sasvim povoljnu vijest da već sutra dopodne imaju iz Osijeka avion za Zagreb, pa kako je donde tek tridesetak kilometara, naručio je Wolf taksi koji će ih sutradan prevesti do osječkog aerodroma. Sve ostalo predstavljalo je predspavačku rutinu: svlačenje, tuširanje i pad u mek, topao krevet. Okruženi sve glasnijim slavljem, glazbom, pjesmom, pucanjem i razbijanjem boca, utonuli su u san, taj posljednji azil izgubljenika i autsajdera.
Kasno noću, ili rano ujutro, Politeo se probudio i uspravio u krevetu. Podmetnuo je jastuk pod leđa i opipao dlan. Bio je hladan, mnogo manje natečen i nije ga uopće bolio. Primijeti da su mu leđa vlažna od znoja, ali temperaturu više nije imao. Sve u svemu, ćutio se mnogo bolje, čak je i čir bio miran i tih. Jedino što je osjećao bila je glad, a to je bio sasvim dobar znak.
Dolje u hotelskom restoranu čuo se metež posustalog slavlja, ispunjen po nekom tihom pjesmom i pijanim urlikom. Upita se koliko je sati moglo biti; je li vrijeme za antibiotik, ili je to vrijeme već prošlo? Ustane, izvuče iz kaputa dvije kutijice iz kojih odvoji četiri kapsule i proguta ih, a onda pođe u kupaonicu kako bi popio dva-tri gutljaja vode. Kad je počeo piti, iznenadi se koliko je zapravo bio žedan. Oznojivši se od visoke temperature, mora da je dobrano dehidrirao. Vrati se u krevet i legne nauznak, posve smiren, slušajući kako netko ispod prozora pjeva alkoholičarsku himnu »U ranu zoru, zoru«. Pijani falš tonovi borili su se neko vrijeme s košavom, a onda su negdje uminuli, zagubili se... Primijeti tad Wolfa kako leži na krevetu s
cigaretom u ustima. Crvena svjetlost cigaretnog žara davala mu je zagonetnost kakvog La Toureovog noćnog portreta.
Ne spavaš? - priupita ga tiho.

Wolf ne odgovori - odgovor je ionako bio suvišan. - Popio si lijek? - tiho će Amerikanac. - Da. -Kakav ti je dlan?
Izgleda da prolazi. -To je dobro.

Jedino je to dobro - uzdahne odvjetnik. - Sve ostalo je prokleto sranje!

Da.

Jasno ti je da smo sada na kraju. Zlato je definitivno zbrisalo - govorio je Politeo tiho, sasvim tiho, kako i pristaje tom dijelu noći. - Nema zlata! Lukaček ga je eksproprirao još one davne 1941. Postao je magnat, vlasnik privatnog socijalističkog građevinsko-poduzetničkog trusta. Uzdigao se od siromašnog vodoinstalatera dojdeka do gazde koji ima bazen, koji se guši u parama, koji potkupljuje sud, upravu, liječnike... zapravo sve osim one bolničke sestre. Zar misliš da je to učinio samo s polovicom nasljeđa preminulog strica iz Županje?
Šta ja znam. Nije ni važno!

Kako nije važno? - podigne glas odvjetnik, a onda se ponovo vrati tihom, smirenom tonu: - Sve što je imao uložio je u svoj vrtoglavi uspon; dobar dio njegova kapitala mora da je bilo i zlato tvog pokojnog oca.
Od novogodišnjeg slavlja više nije ostalo ni glaska. Jedino što se napolju čulo bila je košava, ljuta fijukava košava.
Uopće ne znam da li mi je otac »pokojni« - reče Wolf nakon kraćeg premišljanja, uzdahne i ugasi cigaretu u pepeljari što je ležala na noćnom ormariću.
Čekaj, šta sad to znači? - pobunio se Politeo. - Pa došao si ovamo da pronađeš zlato koje je pripadalo tvom pokojnom ocu.
Sobom ponovo zavlada tišina koju je remetio tek vjetar. Činilo se da Wolf oklijeva, da ne zna kako da započne, ili kako da završi priču o sebi.
Teško ti je to objasniti - konačno će. - Zbog toga što sam ti toliko lagao i izmotavao se. Nikada moj otac nije posjedovao nikakvo zlato i ja ni zbog kakvog zlata nisam došao ovamo. - Nego?!
Došao sam zapravo da pronađem oca...

Politeo ponovo osjeti bol, ali ne u dlanu nego u želucu. Ustane i u unutarnjem džepu kaputa pronađe tablu žutih apaurina. Popije dva, pa zapali cigaretu, trudeći se da ostane što mirniji.
Bogamu! Tko tu kome prodaje muda pod bubrege? Sada mi još samo kaži da stari Wolf nije imao nikakvog zlata i da je...
Stari Wolf je imao zlato koje mu je ukradeno! - prekine ga Wolf, odlučivši valjda da sve prizna. - Da, sve je to istina, ukradeno mu je zlato i to na način koji smo otkrili.
Samo što... samo što ja nisam njegov sin, jer stari tvorničar Wolf uopće nije imao djece. Ukradeno mu je zlato dok se spremao da sa ženom emigrira u U.S.A. Da, ja nisam njegov sin i uopće se ne zovem Wolf.
Nošen blagotvornim djelovanjem apaurina, Politeo pomisli kako bi možda bilo najpametnije zaspati i zbrisati od nove prijetvorne priče suludog Amerikanca. Ipak to nije učinio; radoznalost mu je nalagala da bude prisutan i čuje sve. Radoznalost i briga za vlastitu budućnost.
Tko si onda ti?

Leon Nagy - reče Wolf i zašuti, puštajući da to ime proleti utihlom sobom i pogodi unezvjerenog Politea.
Da, Ja sam Leon Nagy, sin Zoltana Nagya, kućnog liječnika obitelji Wolf... koga upravo pokušavam pronaći.
Kriste! Ti si sin obiteljskog liječnika! Zašto da ti povjerujem?

Nizašto! Ne moraš mi uopće povjerovati - reče Amerikanac, pokrivajući se plahtom preko glave. A onda, kao da se upravo nečeg sjetio, odgrne plahtu i reče: - Sigurno si mi već prekopao torbu i vidio pasoše. Onaj u kome piše Leonard Nagy, to je pravi!
Toliko, da te to ne muči više.
I revolver je pravi? - neodlučno će Politeo.

U mom poslu moraš imati pravi revolver. To je zahtjev profesije. Svaki jaboney to zna. I zadnjem žutokljuncu je to poznato.
Negdje u daljini začuo se zvižduk noćnog vlaka izgubljenog u tmini i snijegu.

Ništa više ne razumijem - prošapta Politeo, kao da se miri s novonastalim okolnostima. - Znači, tražio si oca, a ne zlato. Zašto mi to nisi odmah rekao?
Šta ja znam. Možda sam i trebao. Rekao sam ti da tražim Julijanu Klis, jer sam stvarno tražio Julijanu Klis. Da bih pronašao oca, morao sam pronaći zlato, a da bih pronašao zlato, morao sam pronaći Julijanu Klis. Vidiš, sve je bilo nekako povezano. A da bih nešto uopće pronašao, morao sam ti ući u stan. Da bih ti ušao u stan, morao sam ti se lažno predstaviti kao Wolfov sin. Jedino pod tom izlikom mogao sam se nadati da ćeš me pustiti unutra i primiti me.
Glupost! Glupost i čisti mutež!

Da. Glupost. Kad smo otkrili Julijanin grob, možda sam ti trebao priznati tko sam i što tražim. Ali nisam. Učinilo mi se da će te potraga za zlatom zanimati više od potrage za nekim bezveznim liječnikom iz predratnog Zagreba. Uostalom, nisam ti mnogo ni lagao. Tražio sam zlato jer sam jedino preko zlata mogao pronaći oca. I Julijana i zlato vodili su me k istom cilju.
Zašto? Kakve veze ima tvoj otac sa Julijanom i zlatom? Wolf se nekoliko trenutaka premišljao, a onda nastavi: - To je užasno dugačka i komplicirana priča. Ne znam ima li uopće smisla pričati je.
Pričaj! - reče Politeo, hineći ravnodušnost. - Ionako smo zajebali ostatak noći. Wolf ponovo zapali cigaretu.
Tata je bio obiteljski liječnik Wolfovih i onog martovskog dana 1941. stvarno je došao da se oprosti s njima. Za razliku od starog Wolfa, koga je predstojeći put zacijelo zbunio i otupio mu pažnju, moj stari je shvatio da se u kući događa nešto neobično. Primijetio je da je sluškinja Julijana u nekoj vrsti dosluha s vodoinstalaterom i da nešto spremaju. Ali, ni nakraj pameti mu nije bilo da se
priprema podla pljačka. Oprostio se sa starim pacijentom i prijateljem i otišao, sumnjajući mnogo, ali ne znajući ništa pouzdano. Proživio je rat u Zagrebu, a nakon rata je radio u bolnici sve do 1952.
To je ona priča odvjetnika Pezdirca? - primijeti Politeo. - Znači, advokat s tako smiješnim prezimenom uopće ne postoji?
Postoji - reče Wolf, čije je pravo prezime bilo Nagy. - Postoji, ali, jasno, tu priču nije mi trebao ispričati on. Poslužio sam se njome kako bih tvoju pažnju usmjerio na Julijanu Klis i vodoinstalatera. Da se ne zamaraš tragajući za obiteljskim liječnikom...
Ali, obiteljski liječnik bio je tražena osoba, zar ne? - objašnjavao je Politeo.

Jest! bio je! Ali, do njega se moglo doći samo preko Julijane, vodoinstalatera ili zlata... Kasnije ćeš shvatiti zašto.
Dobro, pričaj! Kasnije ću shvatiti. Budem li ti uopće htio vjerovati.

Kako hoćeš - nastavi Wolf. - 1952. starom su vlasti dozvolile da se iseli iz Jugoslavije, jer je u Americi imao bolesnog brata koji ga je zvao da dođe. Te iste godine napustili smo zemlju i odletjeli u U.S.A.
Isuse! Kada si napustio zemlju, više nisi bio klinac! Zato tako dobro govoriš hrvatski. Osim toga, mora da znaš i što je Informbiro?
Amerikanac preskoči Informbiro i nastavi pričati: - Nisam bio klinac. Imao sam dvadeset jednu godinu. Dakle, početkom 1952. doselili smo se u Newark, New Yersey. Na neki način, to je druga strana New Yorka, over the bridges! Čuo si valjda za Newark?
Čuo sam - reče odvjetnik prilično nesigurno.

Moj stric imao je mali restoran blizu Elizabeth Avenue. Otac je napustio liječničku praksu i počeo pomagati bolesnom bratu u vođenju restorana, što je za jednog starog evropskog liječnika svakako bila degradacija. Meni se Newark činio sasvim prosječnim i nezanimljivim mjestom. Odlazio sam na boksačke mečeve u Laurel Gardens i kladio se na borce, družio se s huliganskim mobovima koji su se okupljali oko bivšeg Empirea, sudjelovao u tučnjavama oko gimnazije South Side, hvatao
frame-dames na klizalištu u blizini Avenije Frelinghuysen... Uostalom, fuck Newark! Zaboravimo to!
Što je bilo s tvojim starim?

Moj otac Zoltan Nagy - nastavi Amerikanac - bio je strašno nezadovoljan što mu je sin adventurer i straycat. Želio me odgojiti u svom patrijarhalnom middleeuropean duhu. Želio je da kao i on postanem liječnik, da izgaram u svetoj dužnosti pomaganja bližnjima... oh shit! Ništa od toga! Bio sam prestar da bi me on još uvijek mogao odgajati u nekakvom duhu... No,1953. bio je Independence day i svečana večera u kući mog strica i oca... Stari je malo popio, razgalio se i održao govor u kome je napao novi svijet, čiju je najveću tragediju vidio u činjenici da su zanemarili dom, obitelj i takva sranja. Shvatio sam da je taj govor namijenjen meni, te da se nada kako ja neću ponoviti istu grešku. U jednom trenu izvukao je odnekud metalnu kutiju i prodrmao je. U njoj su zazvečali kovani dolari. Jesus Christ, kad se samo sjetim kakav je to blesavi Independence day bio! Zamisli čemu je trebala poslužiti kutija s metalnim dolarima! Stavljao je u nju svakog dana po jedan dolar, a ta će lova, kad ja završim medicine ili dentistry, poslužiti kao materijalna osnova za otvaranje moje privatne ordinacije. A čim se odlučim za studij, kazao je, počet će u kutiju stavljati dvostruko ili trostruko veće iznose. Tupavi stric dijabetičar obećao je da će se i on uključiti u ovu plemenitu štednju...
I što si uradio?

Zajebao sam im taj Independence day. Izgledali su mi neodoljivo komično, izgledali su poput preživjele mađarske oaze usred Amerike koja je svojim novim vjetrovima hučala i tutnjala svud oko njih. Uzeo sam tu glupu metalnu škrabicu i tresnuo njome o pod. Zatim sam definitivno otišao...
Definitivno?

Nikad više nisam vidio oca. Sve što se s njim događalo saznao sam mnogo, mnogo godina kasnije, kad sam se vratio.
Što si radio?
To je nezanimljiva failure story, puna love i jada. Neće te previše zanimati. Otišao sam prvo u New York i počeo studirati chemistry. Bilo je nesnosno, jer sam započinjao u godinama kada se već završava. Taj studij zainteresirao me samo za jednu stvar.
Koju?

Power.

Kemija te zainteresirala za moć?!

Ne moć - nasmije se Wolf. - U žargonu je to riječ za eksploziv.

Bavio si se eksplozivima?

Da. Ali, ne njihovom upotrebom nego finesama pripreme. Ta vrsta stručnosti donosi strašan tajni ugled i još strašniji javni strah. Postao sam pravi shark u toj grani i bio sam tražen.
Čini mi se da si još uvijek tražen - primijeti Politeo ironično.

Perhaps! U toj djelatnosti uvijek si tražen sa svih strana. Svaki dick, cop, badge bandit kog sretneš može biti pseto na tvom tragu. Ali, forget it! Bolje je da ti o tome ne pričam. Takvo znanje nije nikom korisno. Dosta je da znaš da sam mnogo tumarao po U.S. A. i nekim dijelovima Evrope, aranžirajući neke poslove...
Koliko si dugo tako tumarao?

Twentv four years! Dvadeset četiri godine nije me bilo kod kuće, dvadeset četiri godine nisam imao pojma o mojima. Pitao sam se jesu li živi i slave li još svoje ugarske svetkovine i američki Independence day. Godine 1977. sam se vratio na dan- dva i shvatio da se sve promijenilo.
Što se promijenilo?

Sve. I to je opet dobar komad priče. Slušaš li me?

Slušam, slušam...
Vidiš, zatekao sam majku i brata u malom stanu na istočnoj periferiji pored katoličkog sirotišta. Živjeli su od socijalne pomoći, a ja sam im čitav apartman mogao popločiti zelenim novčanicama.
Što se zbilo?

Slušaj! 1960. umro je stric i ostavio mali restoran mom ocu. Stari, pun ideja, dignuo je kredite, proširio lokal, uveo neke novine i postao pravi mali poduzetnik, cockroach. Posao je počeo polako cvjetati i stari je digao nove kredite i kupio još jednu staru zgradu, namjeravajući otvoriti još jedan jeftin lokal za colouredpeople.
Sve bi to bilo u redu da se dopalo Calvinu Magoonu.

Calvinu Magoonu?! - začudi se Politeo, kome se sve više činilo da prati socijalni američki film iz tridesetih godina.
Calvin Magoon bio je javni vlasnik trinaest restorana, četiri frizerska salona, jednog salona za masažu, a kasnije, kad je pornografija prekoračila Hudson - i prvih porno- kina! O njegovim tajnim poslovima, političkom utjecaju, uglednim prijateljima i parama kojima je kupovao sve, od skupih automobila do gradonačelnika, bolje da ti i ne govorim.
Stari je znači došao u sukob...

Ne znam kako i zašto, ali stari je došao u sukob s Calvinom Magoonom. A to je bio sukob, kako je kazao onaj liječnik, između vaše hokejaške reprezentacije i kanadskih profija. 100:0 za Magoona! Da nije bio sucker, morao je predvidjeti ishod.
Jednostavno, Magoon ga je uništio.

Kako ga je uništio?

Amerikanac ga pogleda očima punim nevjerice, a onda će ljutito: - Kako ga je uništio? Fuck it! Ti si commie i nemaš pojma o tome kako se na Zapadu posluje. Jebene ekonomske zakonitosti melju te i drobe na svakom koraku. Šta ja znam kako ga je uništio! Mogao ga je uništiti na tisuću načina. Mogao je kupnjom na veliko sniziti cijenu T-bone steaku za deset centi. Mogao mu je posredstvom bankovnih veza otkazati kredite, ili navesti banku da prodajom realizira pet dana staro neplaćeno
dugovanje po hipotekarnom kreditu. Ne znam što je učinio, a učinio je valjda sve što se u tom trenu dalo učiniti. Tako da je stari bankrotirao nakon dva mjeseca.
Smetao je Magoonu? Bio mu je konkurencija?

Ne budi smiješan! Jedan cockroach da bude konkurencija big bossu! Rekao sam ti da ne znam što se dogodilo, ali mora da se strašno zamjerio velikom gazdi koji ga je uništio iz čiste zloće.
I dalje?

Tako se obitelj Zoltana Nagya iz Newarka naglo preselila u underclass koji živi od socijalne pomoći. Unajmili su mali stan nedaleko od brodogradilišta i, koje li ironije, otkrili su da su postali stanari u kući čiji je pravi vlasnik Calvin Magoon. Onda se dogodilo nešto podjednako strašno. Calvin Magoon dao je osigurati derutnu zgradu iz koje je izvlačio sitan najam, a mjesec dana kasnije dao ju je potpaliti. To ti je stalna i rentabilna praksa. U Bronxu ima sedam tisuća požara godišnje. Dobar dio njih aranžirali su vlasnici radi velikog osiguranja.
Kako znaš da ju je dao potpaliti?

Ah, pa da! - ironično primijeti Wolf. - Javno se to ne zna. Palikuća nikad nije pronađen. Ali svi su znali tko je autor čitave lakrdije. Čak je i osiguravatelj to znao, ali bez dokaza nije mogao ništa uraditi.
To je demokracija!

Da, to je real democracy! Bez dokaza nema ništa! Nevin si ukoliko ti se drugačije ne dokaže. Ali, ne zaboravi, to je real democracy i free country samo za Calvina Magoona. Za moje starce to nije bio real democracy, nego platneni pakao u kome je izgorjelo gotovo sve što su imali. Sve osim...
Osim?

Čut ćeš već - nastavi Wolf. - Starci su se onda preselili u još mračniji kvart, gdje je starom Zoltanu Nagyu konačno nešto puklo u glavi. Osamio se, prestao razgovarati s majkom i mojim bratom i počeo se zanositi nekakvim svojim fiksnim idejama. Jedna od glavnih bila je velika ideja o definitivnom financijskom ratu protiv mafioza
Calvina Magoona. Za taj mu je rat trebala samo financijska potpora. Shit! Razgovarao je već s anđelima! S tim planom, ma kakav bio, mogao si je obrisati dupe. Calvin Magoon bio je neranjiv. Calvina Magoona mogao je uništiti samo neki drugi, jači Calvin Magoon, a takvog u Newarku nije bilo. Onda se moj otac dosjetio gdje će naći financijsku potporu za svoj veliki rat.
Politeo je slušao s vidnim zanimanjem Amerikančevu priču, premda je na nekim mjestima bio prilično skeptičan. Ovdje u vukovarskom hotelu gangsterska priča s američkog asfalta stvarno je djelovala neobično, neuvjerljivo i izmišljeno. U daljini je crkveni sat otkucao nekoliko sitnih otkucaja. Činilo se da je jutro sasvim blizu.
Prije no što je umro stric, moj otac je u New Yorku uspio pronaći svog starog poznanika, prijatelja i pacijenta Nou Wolfa, koji mu je ispričao sve o tužnoj sudbini njegove metalne kutije sa zlatom. Priča starog zagrebačkog tvorničara bila je potvrda sumnje koja je u posljednje vrijeme razdirala mog oca. Odmah je shvatio što se dogodilo i tko je mogao ukrasti zlato. I kada je definitivno propao, kada je već počeo silaziti s uma, počeo je u ukradenom zlatu gledati nešto što će mu pomoći da se obračuna s...
To je bila idiotska zamisao.

To nije bila idiotska nego luđačka zamisao. Ali, na žalost, stari je tada već pomalo i bio luđak... I što je uradio? 1969. je skupio nekakve novce i nestao... Majka i brat su ga tražili. Sve što su uspjeli doznati bilo je to da je kupio avionsku kartu za Zagreb i ukrcao se u PANAM-ov avion. Ništa više nisu mogli doznati. Čak im ni jugoslavenski konzulat u New Yorku nije mogao dati nikakve informacije.
Sve si to doznao 1977, kad si se vratio kući?

Ne baš sve - nastavi Wolf. - Nešto mi je brat natuknuo, ali na to nisam previše obraćao pažnju. Sve ovo doznao sam 1981. od brata, kada sam se zbog majčine smrti vratio u Newark. No, sama priča ne bi me osobito pogodila da se nije dogodilo nešto drugo. Kad je majka umrla, nakon sprovoda, vratio sam se s bratom u majčin stan.
Ispričao mi je sve, a onda me poveo do škrinje s očevim stvarima. Otvorio ju je... i znaš šta je bilo na dnu škrinje?
Politeo ga je šutke promatrao.

Na dnu sanduka - šaptom će Wolf- bila je ona metalna kutija puna kovanih dolara. Bila je to lova kojom je namjeravao otvoriti moju samostalnu ordinaciju. Čim završim studij koji nisam ni započeo. Zamisli, prošli su kroz svu tu bijedu a da on ni jednom nije pao u napast da otvori kutiju i potroši te pare. Ni jednom! Bloody bastard! Zašto je to učinio?
I što si ti uradio?

Jedino što sam mogao! Otišao sam u New York da pronađem Nou Wolfa i provjerim bratovu priču.
Pronašao si ga?

Pronašao sam devedesetgodišnjeg bogataša koji mi je rekao da je sve to vrlo vjerojatno. Čak mi je rekao da je moj otac poznavao kućnu pomoćnicu, kao i njenog dečka, koji je i kod nas popravljao vodovodne instalacije. Iz svega se dalo zaključiti da moj šašavi tata i nije baš bez šansi da natrapa na koji od tih tragova. Mogao je pronaći Julijanu, da je bila živa, kao što je, bar teoretski, mogao pronaći i jebenog stručnjaka za water supply.
Zbog toga si se toliko raspitivao o tome je li Julijana bila živa 1969.? - sine Politeu.

Zbog toga - potvrdi Wolf.

I onda, onda si odlučio da ćeš potražiti starog?

Da. Međutim, prije no što ću poletjeti u Zagreb, dogodila se onom štakoru Magoonu zbilja gadna nezgoda. U nužnicima njegovih trinaest restorana eksplodiralo je trinaest malih spravica koje su mogle raznijeti školjku pod nečijom guzicom - reći će Amerikanac pomalo zagonetnim glasom. - Znaš, tamo više nitko uglavnom ne dolazi. Ljudi se boje. Nije ugodno žvakati biftek dok ti iza leđa pršti keramička tanad zahodske školjke.
Ti si to uradio? - zapanji se Politeo.
Wolf ne odgovori. Ustao je i pogledao prema prozoru. Negdje u daljini pomaljala se tanka svijetlosiva traka jutra, ali nebo je još uvijak bilo tamnije od snijegom pokrivena tla.
Taksi će stići rano - reče. - Avion polijeće u deset i trideset.

I što ćeš sad? Kako ćeš pronaći oca?

Wolf se zamisli, ali ništa ne odgovori. Pođe u kupaonicu odakle se ubrzo začu šum tuša. Kad je izašao, bio je gol do pojasa i trljao se bijelim hotelskim ručnikom.
Sad kad smo u pogledu Julijane Klis i zlata sigurni, očev ću nestanak tretirati na manje sofisticiran način.
Ne razumijem - prizna Politeo.

Pa tako, na manje optimističan ali zato na realističniji način.

Molim te, budi direktniji.

Pa, tretirat ću ga kao mrtvu osobu i potražiti ga među mrtvima. Tako sam već i ranije trebao razmišljati.
Misliš da je mrtav? - iznenadi se odvjetnik.

Mislim da je ubijen. Vjerojatno iste one godine kad je došao u Zagreb. Ne vjerujem da je imao para da dugo tumara po ovoj zemlji. A šta ti misliš?
Mislim - reče Politeo nakon kraćeg razmišljanja - mislim da ću te i dalje zvati Wolf!

17.

Nikola Politeo preskočio je svoje drugo sljedovanje injekcija, ukrcao se u avion i u Zagrebu marljivo nastavio piti raznobojne kapsule antibiotika. Rana na dlanu posve je splasnula, a krasta otpala i ostavila brazgotinu u obliku tanke duge linije. Pomalo je podsjećala na palmološku liniju života čiji su početak i kraj bili jednako mutni. Ma koliko mu se dotadašnja istraga činila polovičnom, nedorečenom i nesvršenom, dalje kopanje po prošlosti i traganje za zlatom izgledalo mu je besmislenim. I tako, umjesto na kraju, ponovo su bili na početku. Samo što su sada svi problemi djelovali ovozemaljskije i realističnije. Umjesto kopanja po zamršenoj spletki, koja je započela 1941., sada je trebalo pronaći trag čovjeka koji je početkom 1969. doletio PA NAM- ovim avionom u Zagreb i tu se izgubio. Ili, što se činilo još vjerojatnijim, nije mu trebalo pronaći trag, nego leš.
Strategija takva traženja nije se mogla osloniti na već provjerene modele, nego je morala krenuti od improvizacije, od niza vlastitih ideja i osobne domišljatosti. Podaci PAN AM-a od prije petnaest godina nedvojbeno govore da je Zoltan Nagy kupio kartu i ušao u avion za Zagreb. Kako tokom leta nije mogao nestati, bilo je evidentno da je stigao u Zagreb.
Što je mogao prvo uraditi? Naravno, prvo je morao uzeti takši i sjesti u autobus i dovesti se s aerodroma u grad. Raspitivati se kod JAT-ovih šofera ili taksista, sjećaju li se takve i takve face, koja se prije petnaest godina dovezla s aerodroma, bilo bi glupo koliko i smiješno.
No, kada se već našao u gradu, zacijelo je morao uzeti hotelsku sobu. Ta vrsta podataka dade se provjeriti, pošto ne treba ispitivati vratare, recepcionere i hotelske sobarice, već se sasvim lijepo može zaviriti u stare hotelske knjige. Da je mogućnost takve provjere sasvim načelna i iluzorna, shvatio je Politeo nakon što je obišao prva četiri hotela. U prvom su mu rekli da za tako stare knjige ne postoji obaveza čuvanja, u drugom je doznao da je arhiva nesređena i nepristupačna, u trećem se nikom nije
dalo provjeravati, a u četvrtom je doznao da tu vrstu podataka u principu daju, ali samo uz sudski nalog.
Drugu vrstu strategije nametnula im je pretpostavka da je Zoltan Nagy definitivno mrtva osoba. Sve mrtve osobe dijele se na one koje su javno, i na one koje su tajno pokopane, ili im je leš negdje zaturen, primjerice - bačen u rijeku, zazidan pod temelj kuće i slično. Budući da ove potonje na koncu ipak budu pronađene, i one u velikom broju završavaju na grobljima.
Otišli su na mirogojsko groblje i pregledali kompletnu dokumentaciju o svim osobama koje su na tom groblju pokopane 1969. godine. Nakon dva i pol sata listanja glave su im bile pune imena među kojima je bio i jedan Nagy, ali ne Zoltan, nego stanoviti Ištvan s ranijim prebivalištem u Samoboru. Nakon Mirogoja čekala ih je arhiva miroševačkog groblja u kojoj nije bilo nikakvog Nagya, što su, jasno, doznali nakon tri sata bezuspješnog prekopavanja po papirima.
U U.S.A. bismo ubacili ime u kompjutor i čekali dvije i pol sekunde po groblju, ili po kompjutoru - primijetio je razočarani Leon Nagy, koji je, bar za Politea, još uvijek bio Wolf.
Tražite neku osobu pokopanu 1969.? - upitao ih je mršavi službenik s debelim naočalama na nosu, u crnom, mrtvozorničkom odijelu na kome su ispala koljena i laktovi.
Da - reče Wolf. - Možete nam nekako pomoći?

Ovisi - promrmlja službenik. - Niste je našli? - Ne.

Je li moguće da je zbog nečeg ostala nepoznata vlastima, ukopnicima ili slično?

I te kako je moguće! - iznenadi se Wolf bistrini službenika. - Znate, svaku godinu imamo jednu manju količinu mrtvaca čiji je identitet ostao nepoznat.
Imali ste ih i 1969?

Vjerojatno.

Kako bismo mogli doznati nešto o njima?
Ovdje nikako - otpovrne službenik, namještajući naočale. - S tim mi nemamo ništa. Ali, milicija bi vam mogla pomoći. Oni su zaduženi za ustanovljivanja identiteta. Za svakog nepoznatog mrtvaca koga mi i Mirogoj sahranimo, oni imaju kompletnu dokumentaciju, fotose, otiske prstiju, dimenzije i slično. Zašto ne biste svratili do njih? Ako znate kako izgleda pokojnik koga tražite, tamo ćete ga odmah naći. Ujedno će vam kazati i gdje je sahranjen. Zahvalili su grobljanskom službeniku i izašli napolje gdje ih je čekao Golf, tako nespretno parkiran uz cestu da ga je ralica, koja je maločas prošla, gotovo zatrpala snijegom.
Ja neću na policiju - reče Wolf, zavalivši se u meko sjedalo.

Ni meni ne bi prijalo - izusti Politeo. - Kako bi bilo da angažiraš onog svog advokata Pezdirca? Njemu to neće biti teško...
On bi tamo bio bespomoćan kao i ti! - reče Wolf. - Kako će prepoznati mog oca ako ga nikad nije vidio? I meni bi to bilo dosta teško, jer sam starog zadnji put vidio prije tridesetak godina.
Nemaš nikakve slike?

Nemam.

Onda nam stvarno Pezdirc neće koristiti. Čekaj, sjetio sam se - usklikne Politeo. - Slike i podaci neidentificiranih osoba redovito se objavljuju u novinama. Na taj se način pozivaju ljudi da pomognu pri identifikaciji leša, odnosno da se jave ako poznaju...
Kakve su to novine? Izvještaji iz svijeta mrtvih?

Zovu se »Večernji list«, iako izlaze ujutro. Imaju specijalnu rubriku... Trebalo bi sutra otići u Sveučilišnu biblioteku i uzeti čitavo 1969. godište. Možda i 1970. i 1971. Ali, čekaj, ako već misliš da ti je otac mrtav, zašto držiš da pripada tim neidentificiranim mrtvacima? Pa, k vragu, morao je imati dokumente uza se! Morao je imati bar pasoš!
Morao je imati - složio se Amerikanac - ali mu ga je, isto tako, netko mogao i oduzeti.
Tko? I zašto?

Recimo, onaj kome nije odgovaralo da mu se otkrije identitet. Onaj koji ga je... koji ga je, eventualno... ubio!
U osam navečer Politeo je uzeo pare i krenuo napolje kako bi pribavio nešto za večeru. Bili su preumorni i prenapeti za izlazak u restoran, pa su odlučili da je bolje smotati nešto na brzinu i zavući se u krpe. Baš kad je htio prijeći ulicu, razmišljajući što i gdje da kupi, primijeti na neočišćenom rubu kolnika parkiranu Zastavu crvene boje i oštećenog blatobrana.
Druže, biste li prišli na tren? - zazvao ga je čovjek iz automobila sasvim ljubaznim glasom. Politeo priđe bliže i za upravljačem crvene Zastave spazi povišeg čovjeka u dugom kožnom kaputu. Imao je čvrste crte lica i jake vilice, a na rukama je nosio vozačke rukavice od meke kože bez prstiju. Mogao je imati trideset, najviše trideset pet godina.
Biste li ušli načas u kola? - reče nepoznati mladić otvarajući vrata.

Ne bih - ustukne Politeo. - Mama mi je zabranila da se vozim s nepoznatim stričekima.
Mislim da bi bilo dobro da odmah uđete - reče mladić pokazavši mu na brzinu svoju službenu legitimaciju.
Politeo shvati o čemu se radi, protrne i nekako neodlučno uđe u automobil. Čovjek u kožnom kaputu upali motor i krene prema Hrvatskom narodnom kazalištu.
Vozit ćemo se malo ukrug; tek toliko da popričamo - govorio je vlasnik službene legitimacije, pomno pazeći na klizavu cestu. - Ah, nikad nećemo na zelenu granu s tom zimskom službom. Pogledajte samo na šta ta cesta liči. Mogli bi hokej igrati po njoj.
Pored Kazališne kavane skrenuli su nadesno prema zelenom valu, a onda okrenuli nalijevo i nastavili vožnju sve do Petrinjske. Politeo pomisli da će tu stati, ali mladić pritisne gas i nastavi voziti prema Langovu trgu.
Što ste zašutjeli? Niste se valjda uplašili? - nasmije se vozač. - Hajde, nemate se čega plašiti. Malo ćemo popričati, a onda ću vas odbaciti kući. U redu?
Politeo je šutio. Držao je da je to najbolja taktika. Ma koliko bili ljubazni, pred njima je najbolje šutjeti.
Imate podstanara, vidim - reče vozač okrenuvši na Zvijezdi i krenuvši prema Jurjevskoj. -Eto, proći ćemo Cmrokom, pa se preko »Vile Weiss« vratiti dolje. Tamo ću vas iskrcati. Točno pred kućnim vratima. Čuli ste me? Imate podstanara?
Čuo sam.

Onda, imate li ili nemate podstanara?

Imam i nemam - pristojno će Politeo.

Kako se zove? - nasmije se vozač. - Onaj koga imate, ne onaj koga nemate...

Zaboravio sam. Pavličić, mislim...

A ime?

Pavao. Pavao Pavličić.

Ha, ha, ha! - nasmije se od sveg srca vozač. - Pa vi me zbilja potcjenjujete! E, to nije lijepo, nije lijepo! Je li taj vaš podstanar možda u vašem stanu napisao Stroj za maglu i Večernji akt? Propala stvar, pomisli Politeo, tip je čuo za književnika Pavličića.
Zove se, zove se... - uzmuva se Politeo, hoteći popraviti opći dojam.

No, dobro, ne znate kako se zove - mirno će vozač, prolazeći pored Šumskog dvora, osvijetljenog zaostalim ukrasnim svjetlima novogodišnje noći. - Naime, mislite da znate kako se zove, a u stvari ne znate. Ne znate da ne znate! Ha, ha, ha! Ni mi ne znamo. Lukavac ima mnogo imena. Na svakom pasošu po jedno. Je li tako?
Politeo pošuti, a onda će skrušenim glasom: - Ne znam ništa o njegovim pasošima. Uzeo sam ga za podstanara jer mi trebaju pare... nemam pojma kako se zove i što mu u pasošu piše.
U pasošima! - ispravi ga čovjek u kožnom kaputu. - Ne znate ali biste mogli doznati.
Zašto ga sami ne pitate?

Ne možemo još, dragi prijatelju - nasmije se ponovo vozač. - Preosjetljiva je to ptičica. Čim začuje šum, raširi krila, prhne u zrak i nema je više! Pretpostavljam da mu nećete govoriti o ovoj maloj vožnji i ovom malom razgovoru.
Spuštali su se Pantovčakom pored »Vile Zagorje«.

Bili ste na Mimarinoj izložbi? - upita vozač, bacivši usput pogled na »Vilu Zagorje«, koja je sada bila reprezentativan izložbeni prostor.
Neću mu ništa kazati - odvrati Politeo, oglušivši se na pitanje o izložbi na kojoj nije bio.
To je dobro! Znate, bilo bi to nerazumno s vaše strane. Naime, bit ću posve otvoren. Vaš dosje nije baš najsjajniji. Imate neke mrlje u prošlosti, svašta pričate naokolo... čujem da ste zatražili i američku vizu.
Vi to meni prijetite? - razljuti se Politeo, premda se zaricao da će ostati miran i staložen. - Što se vas tiče moja viza?
Ah, ništa, ništa! Nemojte se uzrujavati. To je stvar Amerikanaca. Dat će vam vizu, slobodan ste čovjek, imate svoj pasoš, pa onda, ako baš želite, možete i... Samo, bi bilo dobro da znate jednu stvar. Reći ću vam je, a vi je istog trena pokušajte zaboraviti. I ti koji vam daju vizu zanimaju se za vašeg podstanara.
Ali, zašto?

Rekao sam da odmah zaboravite! - prekine ga vozač, jureći sve brže prema Britancu. - Pomognete li nama, pomogli ste i njima. Znate, ja onako intimno pretpostavljam da su vaše simpatije na njihovoj, a ne na našoj strani...
Šta vi to pričate! - pobuni se odvjetnik.

Nema ništa loše u tome! - umirivao ga je mladić u kožnom kaputu. — To je velika, bogata, demokratska zemlja... silno napredna... no, da vas ne gnjavim... Htio bih da
samo razmislite o mom prijedlogu. Trebalo bi da zavirite u sve njegove pasoše i upamtite imena koja su u njima. Jasno, on to ne bi smio znati.
Tko?

Pa on! Amerikanac! Vaš tobožnji podstanar. Upamtite imena i čekajte da vam se javim. Rekavši to, mladić izvuče iz džepa paketić žvakaćih guma, pa razmota jednu i strpa je u usta.
Hoćete žvaku? - upita dok su se Krajiškom vozili prema Prilazu. - Znate, pokušavam se odvići od pušenja, a nikako mi ne ide. Sada trošim i za cigarete i za žvake. Glupo, zar ne?
Ali, što je tako grozno učinio moj podstanar? - upita Politeo, nevjesto glumeći čuđenje. Crvena se Zastava zaustavi ispred njegova stana u Prilazu.
Žao mi je, ali ne možemo više pričati - reče tronutim glasom vozač. - Obećao sam da ću vas nakon kružne vožnje vratiti kući. I evo nas, održao sam obećanje.
Mislite li da bi bilo pametno da mu dam otkaz?

Kome?

Pa podstanaru! - reče Politeo.

Čovječe! - pogleda ga vrlo strogo mladić u dugom kožnom kaputu. - Što vam pada na pamet!
Politeo slegne ramenima, izađe iz automobila i zagazi u dubok snijeg. Vozač zalupi vratima, doda gas i u trenu nestane. Još koji tren Politeo je stajao uz rub ceste, pitajući se nije li to bio san.
Kada se praznih ruku, bez večere, pojavio gore u stanu, Wolf se začudio i upitao ga gdje je zapravo bio.
Nigdje - reče, a onda se odmah ispravi: - Zapravo svagdje! I sve je zatvoreno. Nema večere!
Sve je zatvoreno! A terrible country! Kako u ovo doba može biti sve zatvoreno?

18.

Sveučilišna knjižnica je stara secesijska zgrada, puna sklada i elegancije, ali više podsjeća na manji muzej, školu ili kakvu manju lokalnu upravu, negoli na nešto što bi trebalo biti sveučilišna knjižnica, i to najveća u zemlji. Čim se uđe u hladno, mračno predvorje s visokim svodom, taj se dojam pojačava.
Ostavili su kapute kod garderobijera i ušli u kataloški odjel, platili članarinu za trodnevno korištenje profesorske čitaonice, pronašli kataloški broj, specifikaciju i oznaku svezaka koji su odgovarali 1969. godištu »Večernjeg lista«. Zasjeli su potom u neveliku prostoriju profesorske čitaonice, naručili sveske i strpljivo čekali.
Wolf je zvjerao naokolo, promatrao prastare police, ukrase na zidovima i visoki strop s koga je visio bogato ukrašen secesijski luster. U prostoriji je sjedilo petero-šestero ljudi ozbiljnih fizionomija, čija su monotona siva odijela, bez ijednog življeg tona, govorila da se radi o sveučilišnim i drugim profesorima, o bićima, dakle, koja čitav svijet i život uopće promatraju uglavnom kroz tomove, sveske i periodiku, koja se s pomnom ozbiljnošću čuva na ovom svetom mjestu. Čičica s bijelom šiljastom bradicom i naočalama zlatnih okvira, koji je sjedio pored Wolfa, svojim snježnobijelim apostolskim prstima listao je parafmirane stranice nekog časopisa tiskanog goticom s kraja prošlog stoljeća. Kad je Wolf radoznalo zavirio između smeđih korica koje je ljubomorno držao u rukama, čičica se okrene i uputi Amerikancu upitan i pomalo prijekoran pogled. Wolf se zbuni, nasmije, slegne ramenima i nekako urotnički prošapta: - Very, very interesting!
Profesor s ufitiljenom bradicom prinese prst ustima, dajući mu znak da šuti, a onda se vrati svom štivu, koje mora da govori o stvarima poput otkrića parnog stroja i nove terapije liječenja sifilisa uz pomoć malarijske groznice.
What kind of literary morgue is this? — sav u čudu će Wolf, ali tako da ga je samo Politeo mogao čuti. No, kako mu odvjetnik nije odgovorio, izvadio je iz džepa cigarete i zapalio jednu. Prasak šibice odjeknuo je tihim profesorskim prostorom upravo senzacionalno glasno. Pet blijedih profesorskih faca podiglo se iz gnjilih
papira i zapiljilo u neotesanog Jenkija, koji puši ispred presvetog oltara Njene Svetosti Znanosti. Wolf nije znao u čemu je problem, gdje leži nesklad.
Ugasi! - šapne mu odvjetnik, a Wolf baci cigaretu na pod i prignječi je potpeticom čizme.
Čas kasnije radnu tišinu čitaonice poremeti škripa transportnih kolica na kojima je stizalo šest debelih svezaka »Večernjeg lista«. Radnik u plavoj kuti istovari ih na njihov stol, pa ode prije no što mu je nevješti Wolf uspio dati napojnicu.
Uronili su u »Večernji list«, bolje reći u tristo deset Crnih kronika, koliko ih je otprilike sadržavala jedna godina. Crna kronika bila je zasigurno najčitanija rubrika tih novina i bavila se isključivo ekscesima kriminalne naravi. Pred Wolfom i Politeom, iz lista u list, gradila se jedna paralelna, podzemna, patološka slika ovog društva, njegova mračna strana, skriveni profil. Redala su se različita ubojstva izvedena uz pomoć pravog oružja, različitih improviziranih i drugih priručnih ubojitih alatki. Sjekira u glavu, nož u srce, vile u želudac, satara po tjemenu, izvijač u oko i slično. Potom su se, u jednom drugom slijedu, nizala ubojstva različitih srodnika, u čemu su prednjačila ženoubojstva, ali je bilo i obratnih slučajeva, kao i drugih raznih rodbinskih relacija: sin oca, majka kćerku, unuk djeda, mladoženja punicu i slično.
Uz ubojstva pojavljivale su se druge, manje, nekako skromnije i stidljivije intonirane vijesti o silovanjima, premlaćivanjima, pljačkama, krađama i provalama, prekoračenjima ovlaštenja, pronevjerama... Crna kronika bila je demokratična u svim smislovima i na svim razinama. U njoj su nalazili svoje mjesto i ratni zločin, masovno ubojstvo ili špijunaža protiv države i naroda, kao i sitno potkradanje registar-kasa i švercanje kino-kartama. Isto tako, u Crnoj kronici su se ravnopravno pojavljivali direktori, veliki sportaši i bivši funkcionari, kao i male blagajnice periferijskih dućančića, putujući Romi i besposličari iz prigradskih naselja.
Strašno - prošapta Wolf. - Čini se da ne zaostajete za New Yorkom, iako sigurno imate više policije!
Ovako porazbacana, između listova sa sadržajem sasvim druge vrste, Crna kronika djelovala je sasvim benigno, pomisli Wolf, ali kada bi se netko sjetio da prikupi sve te
Crne kronike i objavi ih na jednom mjestu, u knjizi recimo, vlast mu to zacijelo ne bi dopustila! Dobiveni svezak bio bi u stvari domaći katalog beščašća, nasilja i smrti, te kao takva prava subverzija i »lažno iskrivljavanje činjenica i tendenciozno tumačenje u svrhu uznemiravanja javnosti«! Prolazilo je vrijeme i negdje oko podne već su prelistali prva tri sveska i našli se u četvrtom, dakle u ljetnim danima davne 1969. godine. Neidentificiranih mrtvaca u prijašnja tri sveska bilo je izuzetno malo, svega dva. Neki mladić nađen je u veljači pored kolosijeka beogradske pruge i identificiran već sledećeg mjeseca, i jedna starica koju je udarila kap na tržnici Dolac (valjda zbog cijena), čija se slika ponavljala u tri-četiri broja.
I kada je već Politeo htio prekinuti i predložiti predah za ručak, Wolf iznenada problijedi i drhtavim rukama spriječi daljnje listanje. Upre prst u noticu i sliku u Crnoj kronici od 22. srpnja. U notici su se molili građani da pomognu pri identifikaciji muškarca starog sedamdesetak godina, crvenokosog, teškog toliko i toliko, visokog toliko i toliko, s pobližim znacima tim i tim, i tako dalje. Leš nepoznatog čovjeka pronađen je 20. srpnja na jezeru Bundek, ali ustanovljeni znaci i indicije ne govore pouzdano o tome da se nepoznati utopio. Smrt je mogla nastupiti i zbog kojeg drugog razloga, ali nikakvi znaci nasilja nisu otkriveni. Tijelo je pronađeno posve golo, premda se ljudi, bar na Bundeku, nikad ne kupaju goli. U blizini jezera nije pronađena nikakva odjeća niti predmeti koji bi mogli pripadati unesrećenom.
Jesus Christ! - prošapta Wolf, promatrajući fotografiju iznad novinske obavijesti. - Kako je samo ostario!
Profesor s blijedom bradicom ponovo im dobaci prijekoran pogled, ali ne reče ništa.

To je on? - tiho upita Politeo.

To je daddy! - reče Wolf, ne obazirući se više na sveti mir čitaonice. - Ali on se nikad nije volio kupati! Što je radio na tom prokletom jezeru?
Pst! - dobaci im bijela bradica. Još nekoliko ljutitih lica gledalo je prema njihovom stolu.
I zašto je bio gol? Gdje mu je odjeća? - pitao se naglas Politeo.

U jezero ga je zacijelo netko bacio - tumačio je Amerikanac, ne obazirući se na glasne prosvjede umnih čitača starih, pametnih knjiga. - Bacio ga je već mrtvog. Taj koji ga je bacio znao je da će i sam biti sumnjiv ako se utvrdi identitet ubijenog.
Stoga se potrudio da zabašuri identitet. Uništio je dokumente i odjeću, a goli leš bacio u jezero. Goddam motherfucker!
Molim vas da se utišate ili da smjesta napustite čitaonicu - kazala im je podeblja crnka u plavoj kuti, vjerojatno službena osoba zadužena za profesorsku čitaonicu.
Fuck off! - dobaci joj Wolf preko ramena, pa nervoznim pokretima ruku zapali cigaretu. Prvi put je u ovoj truleži nešto važno pronađeno, a vi me ometate na tako blesav način.
Vi ometate rad drugovima profesorima! - reče ona ljutito. Kor uznemirenih profesora u sivim odijelima podrži je tihim žamorom odobravanja. - Molim vas da smjesta napustite ovu prostoriju, inače ću poduzeti odgovarajuće korake!
Poduzmite što god želite! - odbrusi joj Wolf, pa se okrene Politeu. - Da, sasvim je sigurno da je ubojica poznavao žrtvu i da je imao veze s razlogom tatina dolaska u Zagreb...
Ubojica?! - zine Politeo. - Tu piše da nema tragova nasilja.

Ubiti se može i bez tragova nasilja - zaključi Wolf. - Sve ovisi o spretnosti i upućenosti.
Ljutita službenica se okrenula i izašla iz čitaonice, zalupivši vratima.

Najbolje bi bilo da se kupimo odavde - reče Politeo.

Zašto? Pa platili smo.

Zato što će nadrkana baba sada dovesti nekog tko će nas pokušati izbaciti, pa će nastati grozan kraval!
Kraval? What does it mean?

Ostavi sad jezične vježbe! Idemo!
O.K.! Idemo! - složi se Wolf i ustane, pa pred zgranutim profesorima istrga iz ukoričenog »Večernjeg lista« čitavu stranicu na kojoj je bila notica o smrti njegova oca, Zoltana Nagya, presavi je i mirno strpa u džep.
U kancelariji mirogojske mrtvačnice Politeo je raširio istrgnuti list novina i zamolio službenicu da provjeri sve nepoznate osobe koje su pokopane na tom groblju 1969. godine nakon 21. srpnja, a prije, recimo - 1. listopada. Wolf je stajao iza njega i šutio. Bio je čak pomalo i snužden, vjerojatno je tek sad počeo proživljavati ono što je netom doznao - očevu smrt, davnu ali za njega novu! Službenica je odložila sendvič i jogurt, promrmljala nešto, izvukla drvenu kutiju punu zelenkastih i pomalo pohabanih kartona i počela ih šutke prevrtati. Pronašla je četiri osobe koje su sahranjene u tom periodu a da im identitet nikad nije ustanovljen. Jedna je bila ženska, a ostale muškarci mlađi od četrdeset godina.
Pola sata kasnije zaustavili su se ispred miroševačkog groblja i zatekli svog
»poznanika«, službenika s debelim naočalama, baš u trenu kad je napuštao ured. Kad su mu objasnili o čemu se radi, nevoljko je zakimao glavom, uzdahnuo i primijetio nešto o tome kako već kasni, ali je konačno ipak otključao vrata i uveo ih u ured.
Nakon desetak minuta listanja, sasvim odlučno je rekao da u tom periodu na Miroševcu nije sahranjena niti jedna nepoznata osoba muškog spola. Imali su tek jednu, koja je tri godine kasnije identificirana od strane bliskog srodnika.
Odužili su mu se za prekovremeni trud tako što su ga povezli kolima u centar. Jurili su prema gradu cestom punom mekog, umazanog snijega koji se topio, pošto se temperatura protekle noći nenadano dignula na nekoliko stupnjeva iznad nule.
Grobljanski činovnik mirno je sjedio na stražnjem sjedalu Golfa i šutio, držeći svoju otrcanu aktovku na mršavim koljenima.
Nešto tu ipak nije u redu - negodovao je Wolf. - Kako se moglo dogoditi da je leš pronađen a nije zakopan? Ni Mirogoj ni Miroševac nemaju nikakvih podataka...
Čekaj, ne postoji li u Zagrebu još jedno groblje?

Jurjevsko - reče činovnik - ali se na njemu odavno nitko ne pokapa.

Dobro! Pa što su onda uradili s lešem moga oca?
Trebali biste pitati na miliciji - pouči ga činovnik. - Oni moraju znati.

Mora da ima i neki drugi način.

Ima - mirno će činovnik, vješt u »mrtvačkim pitanjima«. - Otiđite u bolničku mrtvačnicu.
Kakvu bolničku mrtvačnicu? - začudi se Amerikanac.

Pri klinici Medicinskog fakulteta.

Zašto?

Tako - reče činovnik. - Tamo dolaze leševi nepoznatih ljudi. Ako ga oni nisu proslijedili na pokapanje, zacijelo će znati što se dogodilo.
Što se moglo dogoditi?

Ne znam. Svratite do njih. Samo svratite...

Na kraju dugog hodnika bolničke mrtvačnice, koji je vonjao po vlazi, formalinu i smrti, naišli su na onižeg čovjeka u bijeloj kuti, u čije je povelike džepove zabio svoje nekako prekratke ruke. Bio je posve ćelav, mogao je imati više od pedeset godina i punim je ustima žvakao žvakaću gumu. Kako njegovim godinama nije odgovarala žvakaća guma, vjerojatno se, kao i drugi naivci na taj način kanio riješiti pušenja.
Predstavio im se, rekavši da se zove Zdenko, izgovorivši prezime tako nerazgovetno da ga uopće nisu razumjeli. Zapravo, prezime kao da mu se sastojalo od mljackanja i coktanja gume za žvakanje.
Tražimo podatke o jednom mrtvacu - kazao je Politeo, nesvjestan koliko ta rečenica mora da zvuči prazno i besmisleno čovjeku koji osam sati dnevno provodi među mrtvacima.
Kakve podatke? O kakvom mrtvacu?

O neidentificiranom mrtvacu koji je ovdje morao ležati u srpnju mjesecu 1969. godine - potrudi se odvjetnik da bude što jasniji i određeniji.
Vi ste šašavi - snebivao se ćelavi gospodin Zdenko. - Ma šta mi ne kažete! Nepoznati mrtvac koji je ovdje ležao prije petnaest godina. Slušajte, jedino što vam pouzdano mogu kazati jest to da ovdje više ne leži.
Objasnit ću vam - ponovo će odvjetnik. - Ta osoba pronađena je mrtva 20. srpnja 1969. Kao i svi nepoznati, neidentificirani mrtvaci, mora da je ležala ovdje, čekajući da je netko identificira. Nakon toga trebala je biti prebačena na groblje i sahranjena.
Pa valjda i jest! - usklikne Zdenko. - Čudna mi čuda!

U tome je i štos što nije! Mirogoj i Miroševac nemaju pojma o toj osobi. Oni su u tom razdoblju pokopali neke neidentificirane leševe, ali niti jedan od njih ne odgovara...
Slušajte, možda je tu vašu osobu naknadno netko prepoznao, pa nije sahranjena kao nepoznata, nego kao poznata...
Nemoguće, gospodine Zdenko! - reći će Politeo. - Ta osoba je stranac i nitko ga nije mogao prepoznati. Evo, sada je iz Amerike stigao sin te osobe pa bi htio znati...
Kazavši to, Politeo pokaže prema Wolfu koji je stajao u sjeni tamnijeg dijela hodnika i šutio. Gospodin Zdenko zarije ruke dublje u džepove pa se zamisli.
Kažete da na Mirogoj u i Miroševcu nemaju pojma?

Da. Leš kao da je nestao.

Nije mogao nestati - reče Zdenko. - Pođite sa mnom! Poveo ih je u malu, usku prostoriju gdje se nalazilo nešto nalik na priručnu arhivu. U dnu prostorije, pritiješnjen policama, sjedio je za niskim stolom momak u bijeloj kuti.
Bartole, daj mi '69.! - dovikne mu Zdenko s vrata. Momak koji se zvao Bartol popne se na stol i s najviše police skine fascikl i pruži ga Zdenku.
Od sedmog do desetog mjeseca - primijeti Politeo, na što Zdenko šutke kimne glavom.
Da vidimo, da vidimo - zamišljeno je mrmljao listajući fascikl. - Da vidimo šta papiri kažu. Evo ga. U tom periodu ležalo je ovdje sedam neidentificiranih leševa. Vas zanimaju samo muški.
Da - otpovrne Politeo.

Onda ovako... Muških je bilo četiri komada. Sva su tri otputovala na Mirogoj.

Kako sva tri?! - začudi se odvjetnik. - Pa rekli ste da ih je bilo četiri!

Zdenko sklopi fascikl i vrati ga Bartolu, koji se hitro uzvere na stol i uredno ga smjesti na njegovo mjesto.
Izašli su za Zdenkom na hodnik, kojima su upravo dva momka u bijelom gurala duga metalna kolica na kojima je ležao posve nag leš neke stare žene.
Ide u frižider - mirno će Zdenko, ravnodušno promatrajući leš.

Politeu se učini da čovjek koji provede čitav radni vijek na ovakvom poslu mora postati ili fatalist ili nekrofil. Zdenko mu se učini čovjekom koji je na putu da postane ono prvo, pa ga upita: - Rekli ste da su bila četiri muška leša. Tri su otišla na Mirogoj, a četvrti? Gdje je četvrti?
Ah, da! - kao da se pribrao Zdenko. - Tri su otišla, a jedan mora da je ostao. Znate, koji put nepoznati leševi ostanu ovdje.
Dobro. Pa gdje je onda? - razljuti se Wolf, koji je sve vrijeme uporno šutio.

Nema ga! Što bi leš ovdje radio petnaest godina!

Čekajte! Koga vi to...! - rasrdi se Amerikanac, ali se onda odmah smiri, izvadi iz džepa novčanicu i oprezno je turi u džep Zdenkove bijele kute. Premda je to primijetio, Zdenko se držao kao da se ništa neobično nije dogodilo. Ipak, glas mu je postao mnogo blaži i mekši, kao u svih bolje plaćenih ljudi.
Što je bilo s lešom? - upita Wolf, zagledavši se Zdenku pravo u oči.

Ne izdržavši Amerikančev pogled, Zdenko žmirne, okrene se i pođe na drugu stranu hodnika. Wolf i Politeo krenuše za njim.
Ako nije otišao na Mirogoj, može biti samo najednom mjestu - pričao je Zdenko, vodeći ih preko snijegom zatrpanog dvorišta prema susjednoj zgradi. Gazili su kroz dubog snijeg, osjećajući kako je zemlja ispod bijelog pokrivača već meka i skliska. Na velika hrastova vrata ušli su u stražnje krilo fakultetske zgrade. Ne razgovarajući više, šutke su pratili Zdenka koji se uspinjao širokim stubama od bijelog kamena.
Potom su na prvom katu skrenuli u uzak i mračan hodnik što je završavao jednokrilnim vratima, na kojima je stajala smeđa bakelitna pločica s natpisom ANATOMSKI PRAKTIKUM. Zdenko je otključao vrata, upalio svjetlo i pustio ih unutra.
Zastali su iznenađeni, sleđeni, gotovo prestravljeni. Nasred sobe stajale su dvije velike vitrine, a posvuda uza zidove visoke i duboke police od politirana drva. I vitrine i police bile su pretrpane staklenim bocama raznih dimenzija u kojima se nalazila nekakva svijetla tekućina. Ispod svake boce nalazila se po jedna bijela pločica s latinskim natpisom. U bocama su plutali razni ljudski organi: mozgovi, bubrezi, pluća, slezene, srca, testisi, jajnici, šake, potkoljenice, fetusi; organi veliki, mali, pravilni, deformirani, dječji, starački, zdravi, malformirani, napadnuti raznim bolestima... Bila je to jeziva, mračna soba ljudskih rezervnih dijelova, odlagalište raskomadanih života. Da, jedan je put iz prosekture vodio na groblje, a drugi u formalin, u balzamiranu vječnost.
Allmighty God! - uzdahne Wolf, razgledajući ovo malo instant groblje konzerviranih ljudskih dijelova. - Daddy se, znači, vratio u Zagreb da bi završio ovdje! U bocama! Terriblel
Leon Wolf ili Leon Nagy sjedio je sasvim smrknut, nijem i zamišljen u kutu Politeove sobe pokraj razbuktale peći. Izvukao je iz džepa paketić karata i stao ih beskonačno dugo miješati, kao da ga ponavljanje te radnje do u beskraj zabavlja ili bar smiruje. Politeu se učini da ga večeras, kada je valjda sve propalo i kad napolju pada hladna, ledena kiša, prvi put vidi ozbiljno zamišljenog, zabrinutog i posustalog. Možda baš stoga što je sve propalo, što su se svi naumi izjalovili. Tražio je prvo
Julijanu Klis i pronašao grob, tražio je potom zlato a pronašao vodoinstalaterski alat, i
konačno, tražio je oca a pronašao boce formalina. Nije li i Wolf, baš kao i on sam, najobičniji pehist, pacer s druge strane Atlantika?
Možda bi bilo najbolje da odemo - reče Politeo, misleći kako će im let od nekoliko tisuća milja najbolje koristiti.
Amerikanac je šutio svejednako se igrajući kartama. Sada je izvlačio jednu po jednu i stavljao ih na desno koljeno.
Sve je konačno gotovo - nastavi odvjetnik. - Našao si Julijanu, pronašao si gdje je nestalo zlato, i konačno - našao si oca. Ma koliko ti se rezultati činili traljavi i apsurdni, sve si doznao i možeš se mirne duše vratiti. Nije baš sve bilo uzalud.
Šta to? - tiho će Wolf, kao da ga uopće nije slušao.

Pa to, potraga... nije bila uzaludna. - Pa i nije... i sad?

I sad, u U.S.A.

Aha - reče kao da je shvatio - tebi se definitivno ide u U.S.A. Ići ćeš, ići ćeš... ići ćeš a da ni sam ne znaš kamo.
Takav je bio dogovor - reći će Politeo podosta zbunjen. Sve mu se više činilo da Wolf migolji i izvlači se od pogodbe i obećanja.
Da, takva je bila pogodba. Pogodba je sasvim O.K., ali tebi nisu jasne consequences, real cosequences... Što ti uopće znaš o tome kamo ideš?
Pa znam da idem u free country.

U free country! - nasmije se posprdno Wolf. - Znaš to i ništa više. Ideš u pravi, bogati fee country s tisućama pozitivnih šansi i mogućnosti. Zajebao si sve šanse ovdje i glupavo se nadaš da ćeš zgrabiti sve koje će ti pružiti tamo... A hoće li ti se ikoja stvarno i pružiti? Što ćeš raditi u free country?
Bit ću employee... ti si to sam rekao...

U redu. Bit ćeš employee - nasmije se Wolf, pobirući hrpu karata s koljena. - Radit ćeš dosadan, zaglupljujući posao kakav si mogao raditi i ovdje, i jedva ćeš čekati pauzu za ručak.
Prvo ćeš uzimati meni koji se opisuje, zatim onaj koji se naručuje brojkom, nakon toga ćeš progutati hot-dog, da bi na kraju imao volje i vremena samo za pilulu. Gutat ćeš pilule za glad, pa pilule za žeđ, pa pilule za glad, žeđ, spavanje i buđenje, pa onda pilulu koja zamjenjuje dvije-tri pilule i na koncu pilulu za odvikavanje od pilula...
Kao hipohondar, osobno nemam ništa protiv pilula - pokuša se našaliti Politeo.

Kao hipohondar, osobno nemaš ništa protiv U.S.A. Misliš da je free country nekakav Shangri La. O.K., možda i jest! Ovisi kako ga uzmeš i kako mu priđeš. Tko zna hoćeš li mu znati prići s prave strane. Priđeš li mu s krive strane, više to neće biti Shangri La, nego, recimo - Sodoma i Gomora... Izludjet ćeš od te beskrajno zanimljive zemlje u kojoj će te svaki drugi sugovornik (jasno, budeš li imao vremena za sugovornike) beskrajno daviti detaljima prošlonedjeljnog sukoba Giantsa i South Carolina Universityja, tvrdeći da je to jedini pravi sukob u povijesti svijeta, uključujući i Ardene i Staljingrad. Gnjavit će te sva ta njihova opsjednutost bedastoćama i zaljubljenost u idiotarije. Gnjavit će te njihov najbolje odjeveni muškarac godine, njihov prvak u dugom ležanju na ledu, njihov novi šampion u jedenju toasta i krckanju oraha uz pomoć umjetnog zubala, gnjavit će te one dvije tisuće grama umjetnih aroma i boja što ih prosječni Amerikanac u toku godine strpa u želudac...
Čekaj, to su gluposti! -protestirao je amerkanofil Politeo. - Služiš se retorikom da bi... Budem li imao ideja...
Znaš šta će se dogoditi budeš li imao ideja? - prekine ga Wolf, upirući prstom u nj. - Doći ćeš sa svojim divnim jebenim idejama, recimo, big bossu, manageru, investitoru... Doći ćeš poput razdraganog školarca koji je sve naučio naizust, a big boss će ti dati dvije minute, i to uz Fortune, četiri telefona, kavu, toast, dva interfona i diktafon. Nakon minute i pol će ti kazati: »Sorry, son! Vaše su traljave evropske ideje Ameri već nekoliko puta sami izmislili, kao što su, uostalom, izmislili i samu Europe.« Protestirat ćeš u ime svoje apstraktne evropske maćehe i kazati: »Oprostite, ali mi Evropljani izmislili smo, recimo, cjepivo protiv bjesnoće« (pri tom ćeš zaboraviti da to cjepivo nema nikakve veze s tvojim Balkanom, na kome nije ništa
izmišljeno i otkriveno osim čakije). I ispast ćeš smiješan, jer svaki Amerikanac zna da su oni izmislili i cjepivo protiv bjesnoće i bjesnoću, i Pasteura, i sve jebene stvari koje s tim imaju kakve-takve veze.
Nije mi jasno što time želiš kazati.

Time želim kazati baš to! To da ti ništa nije jasno. A kako će ti i biti jasna zemlja u kojoj lopov ima svog poslovnog agenta, gangster atašea za štampu, a mafija čak i parlament. Odlaziš kao pravnik u zemlju gdje još postoji zakon o zabrani prodavanja piva u sezoni parenja glinenih golubova.
Čekaj, to već prelazi u humorističku literaturu. Imaš li ozbiljnih primjedbi?

Imam. Evo ti jedna posve realna primjedba. Ti si nevozač. Znaš li šta je to u
U.S.A. ? To je nešto rjeđe od arheopteriksa i mamuta zajedno! Što ćeš kao nevozač u zemlji u kojoj se dijete već rađa s karburatorom i kuplungom? Što ćeš u zemlji u kojoj prosječni građanin misli da se Bog vozi u Cadilacu, a anđeli imaju krilca po uzoru na Chevroletova. U kolima se živi, jede, moli, pokapa, tuca, a highwayi vode od grada do grada, od kreveta do kreveta, od zahoda do zahoda. Čuo sam da u jednoj istočnoj državi postoji zakon o protjerivanju nevozača starijih od osam godina, ali da se već dvadeset šest godina ne primjenjuje. Znaš zašto? Nemaju koga protjerati.
Politeo je šutio, pitajući se do koje je mjere Wolfova slika Amerike karikaturalna.

Nakon godinu, dvije ili tri - nastavi Wolf - osjetit ćeš da si prevaren, da si nasjeo, da to nije ona Amerika o kojoj si sanjao, koju si gledao u kinu... Stat ćeš, podići ruke uvis i zavapiti: »Zar je to ta Amerika!« Zavapit ćeš, a nitko te neće čuti, jer će upravo svih dvije stotine milijuna Amerikanaca, u svojih sto milijuna vozila, obilaziti svojih pet milijuna kilometara highwaya. Pričat ćeš im onda kako si bio žrtva i mučenik iron curtain societyja, a oni te neće razumjeti, jer samo u saobraćaju imaju tristo tisuća žrtava godišnje. I milijun ozlijeđenih od kojih je većina gore prošla no da su dobili po mjesec dana zbog političkih viceva. Mjesec dana si ležao u zatvoru! Sweet Jesus! Pa toliko gotovo da ti treba da se probiješ kroz prometnu gužvu ideš li s Riverdalea na kupanje u Plumb Beach.
Politeo se smrkne čim je Amerikanac počeo ironično govoriti o njegovih svetih trideset dana zatvora.
Amerika je, dakle, jako ozbiljna zemlja - primijeti ironično i prilično neraspoloženo.

Uopće nije! - usprotivi se Wolf. - U tome je i štos što nije! To će biti jedan od razloga zbog kojih je nikada nećeš shvatiti. Amerika je jedan užasno šašav luna park u kome se svi igraju sa svima i sa svime. Biznis je najveća igra... hazardna igra...
Kada bi znao kako se često lako i slučajno rađa kapital, i kako još lakše i slučaj nije propada, shvatio bi da se ne radi ni o kakvoj ozbiljnoj stvari, nego naprosto o igri. Automobili ne predstavljaju ništa drugo nego velik zabavni park sa sto milijuna igračaka. Televizori, kompjutori, film, politika, planovi obrane, osvajanje svemira, sve su to igre, neke čak i jako opasne, druge pak bezazlene. U nedostatku pravih i nepatvorenih stvari, Amerikancima je servirana jedna ogromna igraonica u koju se oni spretno uključuju, fingirajući da žive punim i pravim životom. Ali, kad se Evropejac doklati i shvati pravila igre, već je izgubio. They ever lose! Pravila su tako postavljena. Kako su Rusi od svega, pa i od najbezazlenijih stvari, napravili kasarnu, tako su Ameri od svega, pa i od najozbiljnijih stvari, napravili igraonicu... Jedini Evropejac koji je došao u Ameriku i odmah sve shvatio, to ti je neki Bugarin Christo. On je uvidio da je čitava Amerika toyshop, šareni dućan pun igračaka, pa je počeo raditi ono što dućanu i pristoji... počeo je pakirati Ameriku! Pakira im tako otoke, ceste, automobile, rijeke... Kad sve zapakira, trebat će samo na svaku ambalažu opaliti žig MADE IN U.S.A. i problem Amerike bit će skinut s dnevnog reda...
Zašto mrziš U.S.A. ? Wolf ga pogleda u čudu.

Ja da mrzim Ameriku?! Are you talkin to me? Ja da mrzim Ameriku! Ja je volim na najšašaviji mogući način, ali je pokušavam i shvatiti. Ako sam rekao da je igraonica, onda sam to rekao zato što se volim igrati. Ako sam rekao da je neprirodna i patvorena, onda sam to uradio zato što mi je pun kufer evropske neponovljivosti i unikatnosti...
Ipak, mislim da je mrziš... ili tako govoriš zato što si rezigniran. Konačno, oca ti nije ubila Amerika, nego Balkan!
Oca su mi ubili svi zajedno.

Došao je ovamo da bi završio rasječen u formalinu - reče Politeo. - Ja odlazim tamo i nemam se čega bojati. Goru sudbinu ne mogu doživjeti. Nije li tako?
Možda i jest. A što se tiče razumijevanja, ti si razumio Ameriku? Wolf se zamisli, baš kao da mu se to pitanje čini neobično važnim.
Možda i jesam - reče, a onda nakon kraćeg oklijevanja doda: - A možda i nisam. Uostalom, to je svejedno. Na kraju razumijevanja i na kraju nerazumijevanja nalazi se ista stvar.
Kakva ista stvar?!

Ne znam... razočaranje, valjda.

Rekavši to ustane, priđe gramofonu i stavi Fricsayevu izvedbu Allegretta iz Beethovenove Sedme. Posljednjih je nekoliko dana tu stvar često slušao. Nakon što je ploča završila, bez riječi ustane, protegne se i odgega u svoju sobu. Nekoliko minuta kasnije, Politeo primijeti da je na fotelji zaboravio četiri karte.
Uzme ih i okrene. Bila su to dva asa i dvije osmice.

19.

Četvrtog siječnja ujutro ponovo je tako naglo zahladilo da se zaledila sva ona kiša što je prethodnog dana napadala. Ta nagla promjena temperature spadala je u sve one nezapamćene stvari koje tako rado pogađaju Zagreb. Ulice su ponovo postale klizališta, ovog puta mnogo skliskija i opasnija, a pokislo se drveće pretvorilo u neku vrstu bogatih staklastih ukrasa, koji su pri iole jačem naletu vjetra zvonili poput zanjihanog lustera od keramike ili stakla. Gradski je promet ponovo zamro, a Traumatološka se bolnica prepunila. Rano ujutro, dok se Wolf kupao, ušao je Politeo u njegovu sobu, zavirio mu u torbu i uspio upamtiti sva prezimena iz Amerikančevih pasoša. Nije imao nekih određenih namjera, ali je pretpostavljao da je ipak bolje znati, nego ne znati.
Wolf je izašao iz kupaonice opran, svježe izbrijan i u novoj svijetloplavoj košulji koju je sinoć kupio. Politeu je djelovao nekako svečano, baš kao što djeluju ljudi koji su upravo nakanili uraditi nešto važno po vlastitu egzistenciju. Gledao je Wolfa ispitivačkim pogledom, puštajući ga da prvi progovori.
Well, buddy! Noćas sam definitivo odlučio. Iako je sve propalo, stvari ipak treba istjerati do kraja. Inače će i ono što smo uradili otići u dim. Julijana Klis je mrtva, zlato je isparilo, moj nesretni otac pretvorio se u medicinski preparat. Treba, dakle, otkriti zašto je Julijana mrtva, kamo je otputovalo zlato i, konačno, tko je ubio mog oca. Mislim da nas od toga dijeli samo nekoliko koraka. Ideš li ili odustaješ?
Politeo ga je nijemo gledao, razmišljajući o svim konzekvencama tih dvaju-triju koraka. Premda je znao da je mnogo ležernije i sigurnije odustati, skupio je dovoljno odvažnosti i patetično rekao: - Let 's go!
Why not?! - odvratio je Wolf, pokazavši da je gledao slavni Peckinpahov film u kojem pokojni Warren Oates i pokojni William Holden, prije no što će izaći na prašnjav drum, vode isti ovakav dijalog.
Ali, nakon što su ponovili patetičan filmski dijalog dvojice pokojnika, nisu krenuli nikamo jer je baš u tom trenu odjeknulo zvonce na ulaznim vratima.
Politeo ode do ulaza i otvori vrata.

Pred njim je stajao mršav starac povelike zaobljene glave, otromboljenih usana, tužnih psećih očiju i lica išarana alkoholičarskim žilicama. Bio je obučen u dugi smeđi kaput koji mu je sezao do gležanja. Kaput je bio iznošen, a džepovi na njemu razderani. Oko vrata imao je omotan zeleni šal pun masnih mrlja, u lijevoj ruci držao je oveću metalnu kutiju, a u desnoj smeđi šešir s kog je otpala vrpca.
Ja sam Rikard Klis - reče nesigurnim glasom.

Rikard Klis sjedio je za kuhinjskim stolom, neumorno pijući čudnu američku mješavinu piva i ruma, takozvani dog's nose, koji mu se, kako je nekoliko puta priznao, jako svidio. Na stolu ispred njega ležala je masna i izgužvana posjetnica na kojoj je Politeovom rukom bilo napisano ZLATO JULIJANE KLIS.
Odmah sam shvatio da vam treba neka informacija o mojoj pokojnoj sestri, pa sam pohitao...
Zanima nas - reče Politeo. - Zanima nas jer smo naumili...

Ne zanima me što ste naumili - prekine ga Rikard Klis. - Zanima me samo da li biste takvu informaciju platili. Znate, loše živim, pa sam prisiljen prodavati sve, čak i informacije...
Svojom poslovnošću Rikard Klis doimao se poput posve normalnog i razumnog čovjeka. Ni traga onom ludilu, introvertiranosti, bolesnoj osjetljivosti i sličnim stvarima o kojima je govorila profesorica Zmaić iz staračkog doma u Zvonarskoj.
Wolf izvadi novčanicu od sto tisuća i stavi je na stol.

Za te ćete pare dobiti odgovarajući dio priče.

Koliko vrijedi čitava priča? - upita Wolf direktno i jednako poslovno.

Tri puta toliko.
Amerikanac izvadi još dvije novčanice i stavi ih na stol. Starac krene rukom prema novcu, a Wolf hitro dograbi kuhinjski nož, zamahne i prikuje pare o stol.
Prvo priča! - reče.

He, he, he - zasmijuljio se Rikard Klis. - Kako ću znati da me nećete prevariti?

Morate riskirati! No risk, no money!

Šta kaže?

Bez rizika nema love - objasni mu Politeo.

Dobro! Što vas zanima?

Sve! Sve o vašoj sestri. Što se dogodilo 1963.? One noći kad je umrla? - reče Politeo.
To je zamršeno. Znate, bio sam tada počesto pijan...

Kao i sada - primijeti Wolf.

Bio sam tada često pijan, kao što sam i sada - smijuljio se Rikard Klis. - Te sam noći došao u Varaždin da odsjednem kod sestre. Znate, stalni problemi s parama često su me primoravali da odsjedam kod različite rodbine. Na nesreću, u vlaku sam dosta pio, pa sam sestri Margiti stigao prilično umoran... khm... pijan... Sjećam se da su vrata bila otvorena, ali tome nisam pridao veću važnost. Ušao sam u stan i u predsoblju, opet na nesreću, nabasao na otvorenu bocu konjaka. Stajala je na stolčiću pored... ne sjećam se pored čega...
Nije važno pored čega je stajala - reče Wolf. - Sjećate li se koliko je sati bilo?

Ne znam. Osam, devet... najviše deset. No, pio sam malo iz te boce... ili sam je čitavu popio... pa sam onda otišao gore, u sobu u kojoj sam i inače odsjedao kad sam boravio kod Margite.
Nije vas nitko primijetio?

Ne znam. Ali, mislim da ja nisam nikog primijetio. Potom sam legao i zaspao, što mi nije bilo teško. Znate, alkohol me tako iscrpi da... Ali, nešto kasnije sam se probudio.
Zbog čega? - prekine ga Wolf. - Nešto vas je prenulo iz sna? Kakva buka?

Ta nemojte, molim vas! - nasmije se Rikard. - Kad sam pijan, nema te buke koja bi me mogla probuditi. Morao sam pišati. Spustio sam se nekako do dna stubišta i pošao prema zahodu. Onda sam, da se ne spotaknem u mraku, upalio svjetlo i zastao.
Spazio sam...

No, što ste spazili?

Na otvorenim izlaznim vratima stajao je čovjek sa šeširom natučenim na čelo. U jednoj ruci držao je nekakvu metalnu kutiju, a u drugoj kvaku... otvarao je vrata, činilo se da izlazi...
Prepoznali ste ga? - upita ga Politeo.

Ni govora. On je stajao u sjeni, a meni je jako svjetlo tuklo u oči. Osim toga, bio sam jako pijan, mamuran i pospan. Ne, nisam ga prepoznao, ali je on najvjerojatnije prepoznao mene.
Zašto mislite da vas je prepoznao? - reče Amerikanac.

Tako. Sjećam se da je rekao: »Ti ćeš šutjeti! Imaš dovoljno razloga za to!« Nakon toga je zavukao ruku u kutiju i bacio pred mene šaku zlatnika. Nisam znao zašto je to uradio, ni o čemu ću to šutjeti. Bio sam strašno umoran i pospan, ali sam zlatnike odmah pokupio. Zatim sam se popišao i vratio se u krevet. Zamislite, zlatnika je bilo točno trideset.
Zašto vam je dao baš trideset dukata? - zanimalo je Wolfa.

Ne znam - nastavi on. - Zapravo, bilo je to sasvim slučajno! Zagrabio je rukom u kutiju i bacio. Nije mogao brojati. Kad sam se ujutro probudio i izašao napolje, pronašao sam Julijanu. Ležala je mrtva dolje u dvorištu. Strašno sam se iznenadio. Nisam imao pojma da je u Varaždinu. Mislio sam da je s mužem.
Stvarno nemate pojma tko je bio čovjek koji vam je dao trideset dukata?

Ne.

Nije li to mogao biti Lukaček?
Mislite Julijanin muž? Ne znam. Mogao je biti, ali mogao je biti i netko drugi. Rekao sam vam da sam bio pijan i da mi je svjetlo udaralo u oči. Vidio sam samo nejasnu sjenku.
Nakon toga ste obavijestili sestru koja je bila u Njemačkoj? - upita Wolf, pazeći na njegov izraz lica.
To je ona izjavila u istrazi - reče on, a da nije ni trepnuo. - Ja se ne sjećam da sam to uradio, ali sam pred milicijom izjavio da je to moguće.
Ni o noćnom posjetiocu niste govorili?

Kako?

Mislim, o onom što vam je dao dukate niste ništa govorili miliciji?

Nisam - zbuni se on. - Pa dao mi je dukate da šutim. Ja se uvijek držim pogodbe. To se anđelima dopada.
Politeu se učini da je to u večerašnjem razgovoru prvi znak Rikardova ludila. Sve ostalo zvučalo je prilično u redu.
Jeste li poznavali Gojka Podnara? - upita Wolf.

Julijaninog prvog muža? - Da.

Slabo sam ga poznavao.

Nije li vam on dao novce da šutite?

Nije mi dao novce, nego dukate.

Dobro, pa i dukati su novci - odmahne Wolf nehajno rukom, dolijevajući Rikardu novi dog's nose. - Čuli ste me, nije li vam Podnar dao dukate?
Ne znam. Mogao je biti i Podnar, i Lukaček, i... mogli ste biti i vi. Govorim vam istinu, anđeli to vole... Bože dragi, ne znam tko mi je dao dukate, ni zašto je to učinio. Ništa nisam vidio i ničim nije trebalo plaćati moju šutnju, kad ionako nisam imao što kazati.
Kada se Margita vratila iz Njemačke? - nastavi Wolf s pitanjima.
Istog dana uvečer. - To je jako brzo.

Rekla je da je odmah sjela na avion, čim sam je obavijestio.

A zapravo je i niste obavijestili?

Bio sam pijan - smete se Rikard, pa srkne malo piva s rumom. - Ona je izjavila da sam telefonirao. Možda jesam, možda nisam.
Anđeli to vole - primijeti ironičnim glasom Amerikanac. - Jeste li uopće znali da je u Njemačkoj?
On pošuti, pa onda skrušenim glasom prizna da se toga više ne sjeća.

Dobro, zašto se Margita ubila? - konačno će Wolf.

Rikard Klis ga tupo pogleda, pa slegne ramenima pokazujući time da ni to ne zna. Onda ipak doda: - Često je o tome govorila. Osim toga, već dva puta je pokušala, ali joj nije uspjelo. Jednom je popila sve tablete koje su se nalazile u kući, čak i one za otvaranje, koje su je, zapravo, spasile...
I što znači ona poruka koju vam je poslala prije no što se objesila? Ono o Judi...

! - Pa to se valjda odnosilo na tih trideset dukata - petljao je on. - Juda je izdao za trideset...
Juda je izdao Krista za trideset srebrnjaka - pomogne mu Wolf. - Koga ste vi izdali za trideset zlatnika?
Ni to nije znao, prizna očima punim suza. Njegova je iskrenost bila više nego dvojbena. Primio je zlatnike a da nije znao zašto, šutio je pred istražiteljima a da nije znao zašto šuti, nekog je izdao a da nije znao koga. Osim ako, jasno - nije lagao!
Recite mi još nešto - reče Wolf značajno. - Vi ste bili vodoinstaleter. Gdje ste živjeli 1941.? On se zamisli, kao da ni to ne zna.
U Rijeci - reče konačno. - Sve do početka trećeg mjeseca. Tada sam obolio od tuberkuloze, pa su me otpremili u sanatorij u Sloveniji. Blizu Kranja.
Te godine, znači, niste bili u Zagrebu?
Zagreb sam prvi put vidio 1945., nakon oslobođenja.

Slušajte, gospodine Klis - reći će konačno Wolf. - Svi su nam o Rikardu Klisu govorili kao o bolesnoj i neuravnoteženoj osobi, a vi mi djelujete baš suprotno. Razumni ste, spretni i poslovni. Kako to objašnjavate?
Rikard ga začuđeno pogleda, a onda se nasmije, pogladi svoju metalnu kutiju, od koje se nije razdvajao, namigne i reče: - Vidite, svatko se probija kroz život kako najbolje umije.
Anđeli to vole?

Da. Anđeli to jako, jako vole - nasmije se Rikard, pa istrusi ostatak piva s rumom.

Nakon što je prividni i djelomični luđak Rikard Klis pokupio svoje tri nožem probodene novčanice i vjerojatno zauvijek izašao iz njihova života, Wolf predloži Politeu da se spremi za ručak na nekom otmjenom mjestu. Odvjetnik ga nemoćno pogleda, što je trebalo značiti da se za otmjenija mjesta ne treba posebno spremati, jer mu je sva garderoba za takva mjesta podjednako neadekvatna. A kad ga je upitao kojim to povodom odlaze ručati na otmjenije mjesto, odgovorio je Amerikanac prilično vedro: - Zato što je stvar završena, što se krug zatvorio i što treba otići još na jedno jedino mjesto. Nije mi jasno kako to već ranije nisam shvatio...
Na koje to mjesto? - upita ga odvjetnik radoznalo, premda mu se činilo da već i sam pogađa.
Kod Lukačeka! Valjda se već vratio iz bolnice.

I samom mi se učinilo da smo lako progutali gomilu njegovih laži.

Da. Bili smo pravi suckeri. Ali - nastavi Wolf, lukavo i tajanstveno se smješkajući - ne zanima nas toliko Lukaček koliko nas zanima nešto što mu je tako drago...
Što to?

Njegova lijepa kolekcija ordenja!

20.

Iz daljine, okružena zaleđenim drvećem, kroz čije su kristalne grane treperili prvi svici večernje rasvjete, Nikoli Politeu se kuća građevinskog poduzetnika Ljudevita Lukačeka učinila poput nekog blistavog zdanja iz slikovnice s bajkama. Kad je Wolf zaustavio kola i ugasio motor, okružio ih je čudan predvečernji mir snježnog krajolika u kojem se Cmrok sastajao s Prekrižjem, mir koji bi poremetila tek po neka zaostala kaplja kiše što bi zazvonila u ledenim granama.
Kako su ulazna vrata bila otključana, interfonom se nisu morali koristiti. Prošli su neprimijećeni kroz crnogorični perivoj i ušli u kuću. U hodniku su naletjeli na mladu medicinsku sestru, koja je u tom trenu oblačila topli krzneni kaput, spremajući se otići. Zakopčalaje kaput, prebacila torbicu preko ramena i spazila dva došljaka.
Kako mu je? - upita je Wolf bez pozdrava.

Vi ste rođaci? - zagleda se sestra u njih.

Svakako.

Upravo sam mu dala injekciju. Trpio je jake bolove.

Kakvu injekciju?

Pa... morfij... Sada će bolovi popustiti... ali, izgleda da je to kraj.

Gdje je sad?

Tamo... s gazdaricom. Uskoro će injekcija početi djelovati pa će najvjerojatnije zaspati... bude li imao sreće.
Wolf je zaobiđe i krene prema Lukačekovoj sobi, onoj istoj u kojoj ih je primio onog dana kad ga je sud proglasio nevinim zbog nedostatka dokaza. Politeo krene za njim, ne udostojivši začuđenu sestru nijednog pogleda.
Ušli su u polumračnu sobu, jako zagrijanu ali slabo provjetrenu. Lukaček je ležao na postelji pokriven debelim pokrivačem i sa spavaćom kapicom na glavi. Djelovao je umorno, iscrpljeno; lice mu je bilo strašno naborano i blijedo poput tek okrečenog
zida. Ispod pokrivača virili su mu koščati prsti, koji su podrhtavali kao da mu je hladno. Bilo je teško povjerovati da je u svega nekoliko dana mogao toliko propasti. Njegova vjerna gazdarica upravo mu je namještala još jedan veliki jastuk pod glavu.
Spazivši nezvane goste, gazdarica poče vikati i tjerati ih napolje, tvrdeći kako gazda Lukaček nije sposoban trpjeti takve gnjavaže, ali je on strogo pogleda i rukom joj dade znak da se udalji. Ljuta na goste, a vjerojatno i na gazdu, promrmljala je nešto i brzo napustila prostoriju. Politeo ostane u mračnom dijelu sobe, čudeći se kako je Wolf sigurno i odlučno prišao stilskoj stolici, zgrabio je, prinio je krevetu i sjeo do samog uzglavlja umirućeg starca, koji ga je mirno pogledao i jedva primjetno se nasmiješio. Bez ikakve volje da se upleće u finalni dio istrage, koju ni u jednom trenu nije vodio onako kako bi se to od njega moglo očekivati, sjeo je u mračni kut, napipao na stelaži do fotelje bocu žestokog alkohola, bez ikakva pitanja stavio je sebi u krilo i prepustio Amerikancu čitavu gnjavažu s umirućim starcem. Vođen neobičnom željom da se večeras dobro naloče, otvorio je bocu i potegao prva dva velika gutljaja, ne skidajući pogleda s noćne svjetiljke koja je osvjetljavala dvije, sada već posve čudne spodobe: umornog i metastazama razdrtog starca i čudnog Amerikanca, koji je preletio nekoliko tisuća milja sve radi nekoliko uzaludnih i beznadnih poteza. Sred slabog žućkastog svjetla što je njihovim licima davalo zlatnu patinu, činilo mu se da promatra dva bića iz nekog drugog, davno zaboravljenog vremena, u kome ih je na čudan način zbližila beščasna spletka koja je posljedovala suvišnim zlatom i suvišnim grobovima.
Znao sam da ćete doći - prošapće Lukaček. - Znao sam da ćete još jednom doći. Stvari koje su vas zanimale preozbiljne su da bi vas jedan umorni starac mogao zavesti svojim senilnim tlapnjama. No, moram priznati, iako sam znao da bez vas neću otići na onaj svijet, svejedno me je mučilo pitanje tko ste vi zapravo... mogu li vam konačno postaviti to pitanje?
Možete - odvrati Wolf, gledajući ga kako se napreže i bori s tako dugim rečenicama.

Onda, tko ste vi zapravo?
Sin Zoltana Nagya - reče Wolf tiho, ali tako jasno da se gotovo moglo vidjeti kako su mu riječi prostrujale sobom i uzbibale ustajali zrak.
Tako, dakle - reče starac kao da mu je drago što je i ta neizvjesnost skinuta s dnevnog reda.
Liječnikov sin, znači. Slutio sam da vas treba očekivati. I što ste doznali?

Mislim da sam doznao sve.

Što to sve?

Ispričat ću vam, a vi ćete potvrditi... Nema razloga da se bojite ili lažete, jer bi to u ovom trenu stvarno bilo besmisleno. Ionako odlazite, zar ne?
Odlazim - reče on bez ikakve tuge u glasu - i ništa mi više ne možete uraditi, čak kad biste i imali razloga za to. Vidite, uza sav užas te moje bolesti, večeras se prvi put u životu osjećam posve sigurno, izvan svačijeg dosega.
Tek na stratištu se čovjek osjeća posve siguran, zato što nas ono lišava svih dvojbi i svake neizvjesnosti. Moram vam priznati, ma koliko to zvučalo patetično, da vam u ovom trenu pomalo i zavidim.
Dragi gospodine - prekine ga Lukaček - moram vam priznati da, na žalost, nemam previše vremena. Smrt je brz neprijatelj, kao što je i morfij brz prijatelj, pa bi bilo dobro da mi što prije ispričate što ste doznali.
Politeo, koji za Wolfa i Lukačeka zacijelo više nije ni postojao, otpi još dva hitra gutljaja što pale ždrijelo, začuđen prijateljskim tonom što je izbijao iz razgovora.
Ispričat ću vam onda sve ukratko, trudeći se da budem brži i od smrti i od morfija. Vidite, doznao sam da ste prije rata bili u nekoj vrsti ljubavne veze s Julijanom Klis, koja je bila kućna pomoćnica kod bogate židovske obitelji Wolf. Pretpostavljam da je Julijana doznala da će njen gazda određenog dana napustiti zemlju i odnijeti sa sobom obiteljske dragocjenosti, novac i zlato. U glavi joj se rodio naum koji je trebao riješiti sve materijalne probleme njene uglavnom neizvjesne budućnosti. Vjerojatno vas je upoznala s tim planom i nagovorila da budete sudionik. Zbog toga ste, rečenog dana, popravljali, tobože, odvodnu cijev u kupaonici. U stan obitelji Wolf došli ste
zapravo da pomognete neprimjetno iznijeti ili sakriti kutiju sa zlatom, koju je Julijana uspjela ukrasti, zamijenivši je istom takvom kutijom u kojoj su bili čavli.
Prilično točno ste prosuđivali, gospodine, ali sumnjam da ste sve uspjeli rekonstruirati.
Nadam se da jesam. Dakle, Julijana je bila lukava, ali ste vi bili još lukaviji. Pretresli ste zlato u svoju torbu, a kutiju napunili vodoinstalaterskim alatom i zazidali je pod kadu.
Sigurni ste u to?

Siguran sam. Vaš alat je trenutno u posjedu gospodina odvjetnika, koji u kutu vaše sobe neumjereno ispija sadržaj jedne od vaših boca.
Ah, tako - reče Lukaček i ne pogledavši Politea.

Gospodin odvjetnik je, naime, sadašnji vlasnik stana u kojem smo prije nekoliko dana razvalili tu istu kadu. Slušajte kako priča teče dalje. Julijani ste kazali da je zlato ostalo pod kadom, te da ćete ga već jednog dana pokupiti. Zatim ste mirno dopustili da vas ratni vihor rastavi. Pretpostavljam da ste gubitak ljubavnice nekako nadomjestili zlatom koje ste mogli izdašno trošiti.
Cinični ste!

Ne mogu biti drugačiji! Ta i život je prema nama postupio dosta cinično. No, 1947. Julijana je ponovo naletjela na vas. Pretpostavljam da se žeđ za zlatom ne gasi ni nakon sto godina, pa se tako nije moglo ni očekivati da bi se kod nje ugasila već nakon šest godina. Dakle, ponovo vas je počela nagovarati da provalite u onu prokletu kupaonicu i uzmete zlato za koje je držala da je njezino. Ne znam kakve je sve vrste pritisaka primijenila, ali mislim da je bila tako uporna da ste se morali skloniti. Tad vam je pala na pamet jedna zgodna ideja, koju je potaknuo Informbiro, o kome moj prijatelj u kutu ove sobe ne želi razgovarati čak ni nakon trideset pet godina. Ne znam na koji ste način fingirali hapšenje i odlazak u zatvor, ali sam siguran da je Julijana progutala mamac. Možda ste joj samo poslali pisamce, ili poručili po nekom da kao navodni ruski simpatizer odlazite u nepoznato, ali stvar je
perfektno funkcionirala, jer Julijani nije bilo ni nakraj pameti da tu vijest provjerava. Naprosto, nije se usudila. I tako ste se vi sklonili kod brata u ono slavonsko selo... kako se ono zove?
Bršadin - pomogne mu Politeo, otpijajući još dva žestoka gutljaja, čudeći se i sam kako se uspio sjetiti naziva selendre. Vjerojatno samo stoga što je već bio pomalo pijan.
Kako ste to doznali?

Od vašeg brata koji živi u Vukovaru. Imao sam i jedan kulen za vas, ali nam je ispao i otklizao se po zaleđenom Dunavu. E pa, vi ste se lijepo sklonili, ostavivši Julijanu punu lažnih nada da se zlato još uvijek nalazi u bivšem stanu obitelji Wolf. Pohlepna na veliku kutiju sjajnih zlatnika, mora da je strašno patila. Zlato joj je bilo tu, nadohvat ruke, a nije ga mogla uzeti.
Sigurni ste i u to?

I u to sam siguran. Zbog čega bi inače pošteni i bogobojazni krojač Gojko Podnar pokušavao provaliti u stan, riskirajući pet-šest godina robije, koje je konačno i zaradio?
To je sasvim logično.

Da, sve je sasvim logično, osim vašeg braka s Julijanom Klis od 1960. do 1963. Što vas je na to nagnalo, nije mi nikako jasno. Vjerojatno zlato, opet zlato! Uglavnom, pretpostavljam da je ona u tom periodu uspjela konačno doznati na koji je način nasamarena, ukrasti vam kutiju s preostalim dukatima i pobjeći sestri u Varaždin.
Jasno, njezina vam se gesta nikako nije dopala, pa ste odmah krenuli da je kaznite. Stigli ste u Varaždin, oteli joj zlato i gurnuli je kroz prozor, vjerojatno dok ste se natezali oko zlatnika. A možda se to dogodilo i slučajno... Domogavši se zlata, požurili ste da se neprimjetno vratite i u predsoblju ste naletjeli na pijanog Rikarda Klisa, pokojničina brata. On je bio tako pijan da vas nije ni prepoznao. Ali, vi to, jasno, niste znali, pa ste mu dobacili pregršt zlatnika kako biste ga ušutkali. Poznavali ste njegovu pohlepu i potkupljivost, pa ste pretpostavljali da će to biti dovoljno da ga
na neko vrijeme autirate. Vidite, ironija je u tome što je bačenih metalnih novčića bilo točno trideset, pa ste ga tako i u metaforičnom smislu učinili Judom.
Gospodine, vaša priča postaje sve fantastičnija. Počeli ste od relativno ispravnih pretpostavki, ali ste zabrazdili u krvavu bajku u kojoj je meni dodijeljena najnečasnija uloga. Ali, pričajte, zanimljivo vas je slušati. To je jedna sasvim dobra priča za predvečerje, i dana i života, he, he, he...
Politeu se učini da u starčevom samrtničkom smijehu ima nečeg sablasnog, ali ga to nije moglo omesti u užitku kojim ga je obasjala boca stranog konjaka, tako dobrog da se ni čir nije ništa bunio.
Tu se priča prekida - nastavi Wolf - da bi se ponovo, nakon šest godina, iznenada nastavila na vrlo zanimljiv način. Godine 1969. iz Amerike stiže jedna već pomalo neuravnotežena, razočarana i umorna budala...
Tako se ne govori o ocu.

Drago mi je što shvaćate o kome govorim - gorko se nasmiješi Wolf i nastavi: - Dolazi da bi iz nekih svojih mutnih i krajnje privatnih razloga obračunao s prošlošću i domogao se zlata, koje vjerojatno u tom trenu više i ne postoji. Priznajem da njegove namjere nisu baš osobito časne, ali su, bar, neadekvatne posljedicama koje će pretrpjeti. Pretpostavljam da je, ne našavši Julijanu, nekako uspio pronaći vas...
Ah, pa to mu i nije bilo tako teško. Znate, prije rata sam vam ja održavao vodovodne instalacije, a on je mene liječio - kad bi se ukazala potreba. Ali, vi se toga ne možete sjećati, imali ste tada manje od deset godina.
Eto, to čini moju priču još jasnijom! Dakle, pokojni Zoltan Nagy dolazi k vama i traži zlato, ili bar dio zlata. Možda vam čak i prijeti da će vas prijaviti. Uglavnom, njegovi zahtjevi i prijetnje namijenjene su gluhim ušima, zidu, mraku...
I što se onda događa?

Onda ga vi... onda ga vi ubijate. Namjerno, slučajno, ne znam... I zatječete se u vrlo neugodnoj situaciji. Ustanovi li se identitet žrtve, pretpostavljate da bi vam moglo postati vruće. Pogotovo ako je on nekom od svojih pričao kamo i radi čega ide. Čini
vam se da je najmudrije da mrtvi doktor Nagy završi u kakvom odlagalištu za neidentificirane leševe. Takav naum lako je provesti u djelo. Dovoljno je uzeti mu dokumente, spaliti odjeću i baciti ga u rijeku, ili, recimo - jezero Bundek.
Već obuzet alkoholom, odvjetnik Politeo se začudi, primijetivši da Wolf večeras u razgovoru uopće ne rabi engleske poštapalice i žargonski leksik. Vjerojatno je to do sada činio iz čiste folirancije. Ta umije tako čisto i lijepo govoriti!
To je, naravno, vaša izmišljotina - reče mirno Lukaček - ali me svejedno zanima kako ste došli do toga da me je vaš otac posjetio 1969., odnosno da su mu leš izvukli iz Bundeka?
To da su ga izvukli iz jezera pročitao sam u novinama, ali to da ste ga ubili nije izmišljotina. Napravili ste jedan neoprostiv previd, gospodine Lukaček.
Kakav previd?

Odmah ću vam pokazati. Napravili ste propust zbog kojeg je posve jasno da ste ga vi ubili. U vašoj kući je dokaz. Vidio sam ga kad sam prvi put zašao pod vaš krov, ali sam sve shvatio tek noćas.
Ne razumijem vas - reče Lukaček, bezuspješno pokušavajući pridići glavu, baš kao da želi vidjeti gdje se nalazi dokaz o kojem govori Amerikanac.
Leon Nagy ili lažni Leon Wolf polako ustane i krene prema zidu gdje su se nalazili panoi s Lukačekovom zbirkom ordenja. Zastane na tren, kao da pretražuje zbirku, a onda se sagne, uhvati jedno odličje i istrgne ga iz plutene ploče. Potom se vrati i sjede na stolicu uz Lukačekovo uzglavlje. U ruci je držao metalni orden koji se presijavao obasjan žutim svjetlom stolne svjetiljke. U sredini je imao zelen list i malu zvijezdu, a naokolo dvije zlatne grančice koje su se spajale pri vrhu oko slova EA.
Vidite, gospodine Lukaček, glupo ste se prevarili. Ovo nije orden nego jubilarna značka jednog od onih glupih američkih društava koja niču svakodnevno. »EA« vam je kratica za Environment Association To vam je jedna vrsta ekološke bedastoće kojoj je pripadao i moj stari, koji je u U.S.A. vidio prvu zemlju u kojoj će tvornice definitivno požderati prirodu. Da ste vidjeli neke dijelove New Jersevja, strah mog
oca možda bi vam bio razumljiviji. Što me gledate, gospodine Lukaček! Nećete mi valjda kazati da ste tu značku kupili u antikvarijatu, na proštenju ili u onoj vašoj Nami... Kad ste uništavali dokumente i odjeću mog pokojnog oca, zavela vas je kolekcionarska strast pa ste odlučili sačuvati tako poguban predmet. Priznajete li?
Tako sam umoran da bih vam najradije sve priznao. Samo da je istina - reče Lukaček, i ne trepnuvši okom. - Ali, nema smisla da vam uteknem i ostavim vas u zabludi, pa ću vam ispričati kako se sve zbilo. Dobro je da znate istinu kad se već bavite tako važnom stvari kao što je očeva sudbina. Da vas zanima samo zlato, mirno bih umro i ostavio vas samozadovoljnog u glupoj laži koju ste uspjeli izgraditi na temelju kojekakvih sitnih dokaza.
Slušam vas.

Ah, nadam se da me morfij neće preteći - reče Lukaček zijevnuvši. Vidjelo se da je zadovoljan time što mu se spava i što ga ništa ne boli. - Prvi dio vaše priče posve je ispravan. Julijana me nagovorila da sudjelujem u toj prljavoj pljački koja mi je, uz ovaj melanosarkom, upropastila život. Ali, nisam pristao samo radi zlata, nego i radi nje. Da ste samo znali Julijanu Klis, sve bi vam bilo jasno! Bila je to prava fatalna crnka, s nemirnim garavim očima i bujnim rumenim usnama; žena koja je mogla natjerati muškarca na bilo što, a nekmoli na pljačku jedne obične metalne kutije, ispunjene dukatima, doduše... Njena je ideja bila da se zlato uzida pod kadu i uzme u nekom pogodnijem trenu. Bojala se, naime, da bi stari Wolf mogao još u Zagrebu otkriti našu smicalicu i obavijestiti policiju. Tada bismo ona i ja bili prvi na listi sumnjivih. Tamo u onoj kupaonici ja sam na svoju ruku odlučio zazidati kutiju s alatom, a zlato ponijeti sa sobom. Jasno, zlato i alat nisu mi stali u torbu... Želio sam fascinirati Julijanu svojom hrabrošću i poduzetnošću. No, već sam sutradan vidio da se strašno uplašil onog što smo uradili, pa joj nisam htio priznati da je zlato kod mene. Pretpostavljao sam da bi je to još više uplašilo. Na relativno zavodljivu ideju, da prešutim da sam uzeo zlato i zadržim ga za sebe, došao sam nakon što smo se Julijana i ja nekoliko puta posvađali... A onda, onda je polako došao i taj rat, pa zarobljeništvo, domobranstvo. Kada sam Julijanu Klis ponovo sreo 1947. godine, ona
se zalijepila za mene i, oslobođena starog straha, počela me nagovarati da jedne noći provalimo u stan. Kao što ste ispravno zaključili, 1948. sam se poslužio zgodnom varkom i poslao joj svog prijatelja koji je nosio plavu uniformu. On joj je rekao: »Ne traži ga više, Staljinova svinja je tamo gdje i zaslužuje!« Ali nisam to uradio kako bih je prevario, nego da je spasim.
Priznajem da mi je to posve nejasno. Od čega ste je htjeli spasiti?

Ovo nije baš trenutak da se prisjećam takvih stvari - uzdahne on i oči mu postadoše nekako šire, baš kao da vidi neke stvari koje su samo samrtnicima dopuštene.
Pretpostavljam da niste praznovjerni, ali vas molim da mi vjerujete. S tim zlatom počele su se događati neke sasvim čudne stvari. Kad sam ga izvadio iz torbe, stavio sam ga u metalnu kutiju i tek tada primijetio da je to ista onakva kutija u kakvoj se već nalazilo. Kutija nekakvih Rosenbergovih keksa. Bilo je to neobično ali ništa posebno. Kad sam odlazio u vojsku, zakopao sam tu kutiju sa zlatnicima u Jaski, u podrumu kuće koja je pripadala mom ujaku. Jasno, ujak nije znao, uradio sam to tajno. 1943. jedan zalutali avion, ne znam čiji, ispustio je, vjerojatno posve slučajno,
bombu koja je pala na Jasku. I znate kamo je pala? Pravo na ujakovu kuću. Na susjednim zgradama nije čak ni staklo prsnulo, a ujakov dom bio je sravnjen sa zemljom.
Netko je stradao? - upita Wolf.

Svi su stradali - reče on tužno, nakon kraćeg oklijevanja. - U početku mi nije padalo na pamet da bi zlato moglo biti uzrok tome. Žalio sam ujaka i njegovu obitelj, ali sam svejedno 1945. uspio iskopati nedirnutu kutiju s dukatima. Ponio sam je u svoj stan na zagrebačkoj periferiji i pronašao sasvim zgodno mjesto gdje ću ga čuvati.
Napravio sam rupu u zidu, stavio u nju metalnu kutiju, pokrio je kartonom i tapetom, i upravo na to mjesto postavio veliku obiteljsku fotografiju na kojoj su bili otac, majka, brat i ja. Nakon mjesec ili dva dogodilo se nešto užasno. Moje lice na fotografiji sasvim je izblijedjelo i nestalo. Zamislite, od svega na slici samo je moje lice izblijedjelo. Bacio sam sliku, izvadio zlato i odnio ga na jedno skrovito mjesto izvan kuće, gdje je godinama čamilo. - Želite kazati...
Da. Želim kazati da je zlato ukleto, stvarno je ukleto! Vi ćete se možda smijati, ali svi koji su došli u dodir s tim zlatom loše su prošli.
Ali, to je mogla biti i slučajnost.

Sa četvrt boce uvoznog konjaka u želucu, Nikola Politeo jedva da je primjećivao jezive tonove što su se počeli provlačiti kroz razgovor Lukačeka i Wolfa.
Godine 1960. sudbina se ponovo poigrala s Julijanom i sa mnom. Kažete da vam nije jasan naš trogodišnji brak. Mogu vam odgovoriti samo to da nije ni meni. Mislim da sam je još uvijek volio, ali da ona više ništa nije osjećala prema meni. Ako je osjećala bilo kakvu naklonost, onda je to bila naklonost prema zlatu, čije pitanje još uvijek nije bilo »adaktirano«. Potom sam saznao i mnoge grozne stvari, koje su brzo ohladile moj ionako mali interes za taj gotovo slučajni brak. Saznao sam da se u Rijeci povremeno bavila prostitucijom, da je još uvijek u vezi s bivšim mužem Podnarom...
To je nešto novo! - zainteresira se Wolf. - Bila je s njim u vezi nakon što se vratio iz zatvora?
Zapravo, kad bolje razmislim - reći će Lukaček zamišljeno - to i nije bila neka veza. Mislim da ga je nekoliko puta nazvala i pokušala mu se vratiti, jasno, čim zbrine zlato. Ali, čini se da to njega nije previše zanimalo; zatvor ga je opametio!
Kako ste doznali?

Tako... imam u kući dvostruki telefon - reći će on kao da se stidi što je nekoć davno prisluškivao vlastitu ženu. - I da nastavim, uza sve to, neprekidno je navaljivala da joj kažem što je bilo s dukatima. Znate, već je ozbiljno sumnjala da su tamo, pod kadom. Onda mi je puknuo film i ja sam joj sve priznao. Obećao sam joj da ću joj dati dukate samo ako mi se skine s vrata. Poveo sam je do mjesta gdje sam ih sakrio, nadajući se da ih je u onih proteklih petnaest godina netko već pronašao i odnio.
Dukati su za sve to vrijeme ležali skriveni ovdje u Zagrebu?

Da. Nisam nijednog potrošio! Niti taknuo! Dok sam bio u Bršadinu i kasnije u Crikvenici, dukati su bili zakopani ispod jedne betonske ploče na smetlištu.
Jesus Christ! - izusti Wolf, prvi put rabeći večeras englesku uzrečicu.

Ali, vraga! Zlato nije nitko uzeo! Julijanaje uzela kutiju, spremila je u torbu, nazvala Podnara, potom i sestru Margitu i otputovala u Varaždin.
Nazvala je Margitu i Podnara?!

Da. Što ima u tome čudno?

Zar Margita nije tada bila u Njemačkoj?!

Šta ja znam gdje je bila. Imao sam dojam da je nju nazvala i da s njom razgovara. I tako, Julijana je otpuovala u Varaždin i ja sam se konačno riješio i nje i dukata.
Mislim da je to, nakon dugog vremena, bila prva noć kada sam uistinu dobro i mirno spavao, kao što ću i noćas. Ali, da je to zlato stvarno ukleto, ponovo se pokazalo već sutradan. Tamo u Varaždinu Julijana Klis pronađena je mrtva. Ležala je u travi ispred kuće sa slomljenom šijom. To što tvrdite da sam je ja ubio, više je nego smiješno.
Imao sam alibi koji je SUP bar pet puta provjerio.

Ali, tko ju je onda ubio?

Zlato - kratko će Lukaček. - Ubila ju je nekakva budala radi zlata, ne znajući što čini i kakvoj se đavolskoj opasnosti izlaže. Uglavnom, ni kod nje ni u kući njene sestre nije pronađena metalna kutija koju je Julijana ponijela sa sobom. A što se tiče vašeg oca, natovarili ste mi još jednu monstruoznu krivnju na dušu, s kojom nikako ne bih htio umrijeti. Znate, imat ću na onom svijetu toliko posla da opravdam sve svoje obrtničko-financijske marifetluke da mi se jedno ubojstvo priđe čini sasvim nepotrebnim.
Ali, moj otac bio je kod vas!

Bio je. Pogodili ste da je bio i da je tražio zlato. Odgovarao sam ga od toga, ali on je bio strašno uporan pa sam mu dao jednu jedinu adresu na koju se mogao obratiti da bi riješio taj svoj problem.
Koju adresu?
Pa, kako je Julijana bila već mrtva, dao sam mu adresu Gojka Podnara. Odavde je vaš otac otputovao pravo u Bjelovar da obiđe prvog muža Julijane Klis. Bog mi je svjedok, ako ga smijem prizivati zbog tako nevažnog poslića...
Znači da je Podnar mogao... - zamisli se Amerikanac.

Vaš nesretni otac novi je dokaz da je zlato imalo čudesnu, nadnaravnu, đavolsku moć. Nakon par dana pronašao sam u »Večernjem listu« sliku vašeg oca i obavijest o njegovoj smrti. Ako je, pretpostavimo, ubijen u Bjelovaru, ne znam kako su ga mogli izvući iz Bundeka. Ali, od Bjelovara do Zagreba ima osamdeset kilometara, a mrtvaci se, kao i svi kabasti tereti, mogu lako i spretno transportirati. Oprostite mi na tom izrazu, ali kako sam i sam na najboljem putu da odem u kabaste terete, mislim da mi je ovakav izraz dopušten.
Došavši već do polovice boce, Politeo se začudi otkud tom morfijem omamljenom lešu snaga za cinizam te vrste.
Ako je tako, što ćemo onda s ovom značkom? - upita Wolf, držeći na dlanu svečanu značku američkog društva za zaštitu čovjekove okoline.
Vaš me otac molio da ga naputim u kom bi smjeru mogao krenuti da pronađe zlato. Nudio mi je za tu uslugu deset dolara. Ha, ha, ha, deset dolara... Znate, ja sam u tom času posjedovao sva ova isprazna i dosadna bogatstva, pa sam mu rekao da nemam nikakvih afiniteta za tako pozamašnu svotu, ali da bih mu mogao učiniti uslugu u zamjenu za orden koji nosi na reveru. Vidite, stari lukavac uopće mi nije otkrio da se ne radi o ordenu. Molim vas da tu značku zadržite! Zahvalan sam što ste mi u zadnji čas očistili kolekciju od škarta te vrste.
Hvala. Zadržat ću je - reče Wolf. - Ali, zašto niste pomogli pri identifikaciji očeva leša, kada ste znali koga prikazuje fotografija u novinama?
Pa to smo već objasnili - naljuti se Lukaček. - Momče, ja sam još uvijek kradljivac jedne kutije s dukatima. Ta identifikacija mogla mi je donijeti samo mnogo nepotrebnih problema. Bilo je jednostavnije prešutjeti; osim mene i Podnara njega nitko nije mogao identificirati!
Točno - povisi glas Wolf - ali zbog tog vašeg odustajanja moj je otac završio kao preparat u formalinu!
Žao mi je - odvrati Lukaček, ponovo zijevnuvši - ali time me nećete nimalo impresionirati! Ni ja neću završiti u skupoj obiteljskoj grobnici, nego ću praviti društvo vašem tatici. Zavještao sam tijelo Medicinskom fakultetu. Imam neke malformacije na zglobovima i kičmi, a to oni tamo jako, jako vole.
Grozno! - naježi se Wolf.

Nakon smrti ništa više nije grozno! - zaključi Lukaček.

Pogotovo ako duša ne postoji. A ako postoji, s Božjom pomoći, već će se nekako spasiti formalina!
Rekli ste da vam je bolesni Rikard Klis prodao trideset dukata - iznenada se dosjeti Wolf. -Zašto ste ih kupili kad tvrdite da su ukleti?
Nije on nikakav bolesni Rikard Klis - odbrusi Lukaček.

To vam je običan simulant, lukav alkoholičar koji se uz pomoć hinjene neuravnoteženosti već nekoliko decenija šlepa o tuđem trošku. Kupio sam jeftino te dukate i ne sanjajući da bi mogli potjecati iz one proklete kutije. Kad sam s vremenom shvatio odakle mu, pohranio sam ih... nemojte se smijati... tamo, ispod Biblije.
Vjerujete u Bibliju?

Ne baš osobito... ali možda ona može nekako neutralizirati, he, he, he... Bilo bi dobro da ih uzmete, možda vam mogu poslužiti kao kakav dokaz.
Protiv koga? Ako je Podnar ubojica, on je ionako mrtav. - Ne znam. Možda bi bilo dobro da ih uzmete... možda bi bilo dobro da ne budu ovdje kad umrem... Nisam neki vjernik, ni praznovjernik, ali... ali, vjerujte... lice na onoj slici bilo je sasvim bijelo...
Dobro, uzet ću ih, ali ću vam sutra dati dolarsku protuvrijednost.
Ni govora! - branio se Lukaček, dok su mu se oči sklapale. - Imam i previše novca. A na onom svijetu valjda je sve besplatno. Shvatite to kao neku kompenzaciju za troškove koje su vam prouzročile moje laži.
Šta mislite, otkud Rikardu ti dukati? - upita ga Wolf, pa priđe polici na kojoj je ležala crna Biblija u finoj koži. Ispod knjige nalazila se žuta kutija u kakvoj stoji foto- papir, a u kutiji je bilo točno trideset zlatnika. Wolf ih presipa u šaku koja lako zadrhti, a onda ih hitro strpa u džep.
Ne znam otkuda mu! Pa vi ste kazali da mu ih je ubojica dao za šutnju.

To je njegova priča. Dakle, vi pretpostavljate da je Podnar ubio mog oca. A Julijanu? Tko je ubio Julijanu?
Mogao je ubiti i nju. Ako je on dao Rikardu dukate, zacijelo ju je i ubio.

Ali, Rikard ne zna tko mu je dao dukate, i tu se sve komplicira.

Ne znam - zijevne Lukaček. - Žao mi je što vam više ne mogu pomoći i što više i nemate kamo otići, jer je Podnar umro. Žao mi je što ću ubrzo zaspati i ostaviti vas. Kad budete izlazili, tiho zatvorite vrata i pazite što ćete s tim zlatnicima. Previše su već zla počinili. Laku noć, laku no...
Laku noć i do viđenja - promrsi Wolf, ustane i zazveči punom šakom dukata koje je držao u džepu. - Let's go, Nick! Idemo, bojim se da ćemo sutra ujutro morati ponovo u Bjelovar. Podnar je mrtav, ali je živ čovjek koji ga je 1963. vozio na jednodnevni izlet u Varaždin.
Politeo je znao da misli na Podnarovog nećaka, ali se nikako nije mogao sjetiti ni njegova imena ni glupog mu nadimka.
Idemo! Ustaj! - gotovo da naredi Wolf, ali se odvjetnik svejednako tupavo smješkao, ne dižući se.
Prijatelju - reče, pogledavši ga odozdo - bojim se da neću moći ustati. Izgleda da sam se žestoko nalio.
Kada se pola sata kasnije žuti Golf zaustavio u Prilazu JA, bilo je već osam sati i na ulici je vladala hladna i neprijatna noćna pustoš. Obasjan svjetlima, zaleđeni se kolnik prijeteći sijao.
Izađi, moram obaviti još nekoliko sitnica - reče Wolf otvarajući mu vrata.

Politeo izađe, zabaulja po kliskom pločniku i padne potrbuške, što Wolf nije mogao vidjeti, jer se Hertzov automobil već udaljio. Skupljajući svu snagu i pribranost koju čovjek, koji je popio više od pola litre žestokog alkohola, uopće može skupiti, Politeo se digne i zakorači, a onda se izvali na leđa. Počne se smijati samom sebi, a zatim se poput kukca prebaci na trbuh i osovi na ruke i noge. Nakon nekoliko minuta ponovo je bio u normalnoj ljudskoj vertikali, ali, zarobljen ledom, pretpostavljao je da neće moći ni koraka dalje.
Imate problema? - začuje glas sa strane, okrene se i spazi kako iz crvene Zastave, parkirane pored njegova ulaza, izlazi čovjek u dugom kaputu od sjajne kože.
Motherfucer! - opsuje Politeo, ali se, izgubivši ravnotežu, zanjiše, i posve je sigurno da bi ponovo ljosnuo da ga čovjek u kožnom kaputu nije pridržao i posjeo u svoj automobil.
Nešto ste slavili? - reče čovjek pustivši tihu glazbu s kazetofona koji je bio montiran pored upravljača. - Nešto ste slavili vi i gospodin...
Da. Slavili smo ja i gospodin Leon Nagy, Leon Wolf, Irwin Smith i Gregory Popovich - izdeklamira pijani Politeo sva četiri imena iz Amerikančevih pasoša.
Unatoč tome što pijete na bolestan želudac, vidim da ste razuman čovjek - pohvali ga tip u kožnom kaputu. - Jedno od ova četiri imena nama je veoma važno, jer potvrđuje naše sumnje.
K vragu! Šta ga niste sami pitali? Zar se ne usuđujete pitati čovjeka kako se zove? Mogli ste ga privesti, opaliti pendrekom po glavi i pitati ga kako se zove! - derao se Politeo, pošto mu je pijanstvo pomoglo da nadvlada strah pred nadležnom osobom.
Umirite se, čovječe! Pomogli ste nam i to ćemo znati respektirati. Vaš prijatelj je strani državljanin i tu se ne smijemo zatrčavati. Uostalom, te se stvari vas ne tiču! Recite, kamo je sad otišao?
U pizdu materinu! - opsuje Politeo.

Ne pristaje vam baš takav ton - ironično će tip u kožnom kaputu. - Vi ste bili veoma ugledan odvjetnik.
U pizdu materinu, bljuje mi se!

Rekavši to, Politeo se nagne kroz prozor automobila i počne bljuvati po zaleđenom kolniku. Čudesno strpljiv, čovjek je mirno sjedio čekajući da Politeo završi s povraćanjem.
Noćas se neće vraćati? - upita.

Neće - slaže Politeo, otirući usta rukavom.

A sutra, kakve planove imate za sutra?

Idemo u Bjelovar. - I sutra se vraćate?

Da - reče odvjetnik, čudeći se i sam svojoj krotkosti.

Pretpostavljam da ćete preko Vrbovca?

Šta to?

Pretpostavljam da ćete se vratiti preko Vrbovca, a ne preko beogradskog auto-puta?

Da. Tako je kraće...

Pametno! - pohvali ga čovjek. - Najkraći je put uvijek i najpametniji! Hajde, pođite kući i skuhajte si kamilicu. Pomoći ću vam da prijeđete preko leda.
Rekavši to, izađe, otvori vrata automobila i pomogne pijanom odvjetniku da se dovuče do kućnog ulaza.
Što si ti, brate? Dobri duh pijanaca? Brat samarićanin? - upita ga Politeo, uhvativši se čvrsto za ulazna vrata.
I jedno i drugo - nasmije se ljubazni i strpljivi momak u kožnom kaputu, a onda mu se nekako povjerljivo nagna na uho i prošapta: - On je, pretpostavljam, naoružan?
Smith & Wesson - otpovrne Politeo, pa se još jednom pobljuje, ovaj put u neprijatno mračnoj veži.
Kada se našao na polovici mračnog stubišta, zastane i reče na glas: - K vragu! Pa i ja sam kao prljavi Juda sve izdao! - No, kako mu pijanstvo nije dopuštalo da se sred hladnog stubišta dublje bavi moralnim problemima i pitanjima slične vrste, krene brže do svog stana.
Otključavši ulazna vrata, začu telefon kako zvoni dugo i otegnuto. Podigne slušalicu i začuje visok muški glas: - Je li tamo gospodin Leon Wolf?
Koji vrag? - upita, zaboravivši valjda, onako pijan, tko bi mogao biti Leon Wolf.

Leon Wolf? - Ne, nije...

A imam li čast razgovarati s cijenjenim kolegom gospodinom Politeom?

Da, to sam ja, ali nemate baš neku osobitu čast.

Vi ste Nikola Politeo? - Da.

Dobar večer. Ovdje Lavoslav Pezdirc, odvjetnik.

Ah, da. Izvolite.

Jutros mi je gospodin Wolf dao mali zadatak koji sam obećao do večeras obaviti. Kazao mi je, ne bude li njega, da mogu poruku ostaviti i vama. Hoćete li notirati, ili ćete zapamtiti?
Hoću.

Hoćete li notirati ili zapamtiti? - nešto ljuće će glas odvjetnika Pezdirca.

Zapamtit ću.

Dobro. Kažite onda gospodinu Wolfu da sam posredstvom varaždinskog kolege provjerio onu stvar na tamošnjem SUP-u. U istražnom postupku povodom smrti Julijane Klis, njezina sestra Margita tvrdila je da je na dan ubojstva bila u SR
Njemačkoj. To je posvjedočio i njen brat Rikard, na čiji se telefonski poziv odmah vratila...
Jak svjedok - primijeti Politeo. -Molim... U telefonskoj slušalici nešto zakrči.
Slabo vas čujem gospodine Politeo - vikao je advokat Pezdirc boreći se s hirovitošću i nepouzdanošću naših telefonskih linija. I tek što je smetnje nestalo, veza se sama od sebe prekinula.

21.

Nerazumno krivudava i potpuno zaleđena cesta za Bjelovar polako je nestajala pod snijegom koji je počeo padati oko devet ujutro, baš kada su krenuli da rasvijetle posljednju tamnu zonu u četrdeset godina staroj priči. Ne baš odviše sretan zbog američke vize, koju je rano ujutro, nakon neuobičajeno kratke procedure, uspio podići u Američkom konzulatu na Zrinjevcu, Nikola Politeo sjedio je zavaljen u sjedalu Hertzova Golfa, pitajući se zabrinuto što će se sad dogoditi. Sjedne strane, bio je zadovoljan što se njihov imaginarni istražni obruč stegao oko bivšeg muža Julijane Klis, ali je, s druge strane, bio prilično onespokojen jednako stvarnim osjećajem da se još jedan, manje imaginaran, obruč stegao oko njega i Wolfa. Pitao se neko vrijeme treba li Wolfu ispričati sve o ljudima koji su se proteklih dana zanimali za njega, ali je na kraju odlučio da to ne uradi.
Nakon toga korio je sebe sama što se jučer onako glupo izbrbljao, što je i dalje potpuno pasivan, neodlučan i nepoduzetan, što je i tu šašavu istragu Wolf sam istjerao načistac, premda mu je on nekakav private eye; korio se zbog tisuća pogrešaka koje je oduvijek ponavljao, pitajući se sad sasvim iskreno neće li on kao tromi, šonjavi Evropejac balkanoidnog tipa, kao okorjeli nevozač, pehist i samodopadni mučenik, koji ne voli hot-dog i čiji čir ne bi izdržao dvije tisuće grama umjetnih nutritivnih supstanci godišnje, neće li i on u toj Americi, o kojoj zna samo da je apstraktna free country, doživjeti zapravo sudbinu šarana, grgeča, štuke, ili bilo koje druge slatkovodne ribe koju su, onako iz zajebancije, bacili u more. No, kako sva njegova jalova razmišljanja nikad ne bi urodila nekim odlučnijim potezom, mirio bi se s ne baš originalnom spoznajom da sudbinu upravo njena nepromjenljivost čini sudbinom, te da sudbinu ne treba pokušavati izmijeniti nego je samo promatrati i razumijevati. I premda ga je takav stav već toliko puta u životu učinio generalom, koji je ispravnu strategiju shvatio u trenu kad je vojska već izginula, tješio se varljivom nadom da će se stvari, možda, ipak nekako same od sebe okrenuti na dobro.
Ne želeći se previše izlagati pogiblima skliske ceste ili dosadi spore vožnje, Wolf je namjestio lance na kotače unajmljenog vozila, tako da su žuta kola, jureći devedeset na sat, upravo razbijala tvrdu, zaleđenu podlogu pod sobom. Na pola puta stali su ispred vrbovačkog motela, namjeravajući popiti nešto vruće i okrepljujuće, ali su popili samo ledeni dog's nose.
Oslonjen o šank, Wolf je iznenada zavukao ruku pod kaput i izvadio nešto što je podsjećalo na tanku bilježnicu plave boje. Nekako nemarno, bez popratna objašnjenja, u pauzi između dva gutljaja piva pomiješanog s rumom, gurne bilježnicu preko glatkog šanka pravo pred začuđenog Politea, koji konačno shvati da s radi o avio-karti.
Tvoja plaća - reče - sad kad je stvar privedena kraju.

Politeo preokrene ovitak i na prvoj stranici ugleda urednim štampanim slovima ispisano svoje ime, odredište, datum i broj leta. Karta je vrijedila za sutrašnji PAN AM-ov let za New York.
Jučer sam je kupio.

Zar već sutra? - reče Politeo. Riječ kao da mu zape u grlu.

Ima samo jednu manu - reče Amerikanac.

Kakvu manu?

Polazi sutra u osam iz Ljubljane...

Zašto iz Ljubljane?

Šta ja znam. Kažu, neki tehnički razlozi. Tamo je i sletio. - Zašto nisi pričekao do sljedećeg leta iz Zagreba? - upita Politeo, kao da mu se odjednom ne ide u New York.
Fuck it! - rasrdi se Wolf. - Ti si sto posto lud! Koliko si me već puta pitao kada ćemo u U.S.A.! A sad kad sam konačno kupio kartu, ti pronalaziš kojekakve nedostatke i izmišljaš probleme. Čekaj, možda te smeta kvaliteta papira na kojem je otisnuta? To te smeta?
Ne, ne smeta...
O.K. Sutra je polazak. Kad se vratimo iz Bjelovara, imat ćeš čitavo popodne da spremiš sve obiteljske dragocjenosti i upakiraš šesnaest pari modnih odijela. Za to ću vrijeme ja vratiti Hertzu kola i farewell, Yugoslavia.
Znači, prvo moramo u Ljubljanu?

Transfer do ljubljanskog aerodroma uključen je u cijenu karte. Rano ujutro moramo na autobus.
Slušaj... - reče Politeo okolišavajući. - Da li bi karta mogla ostati kod tebe? Bar za sada. Bi li je pričuvao?
Ta zar će već sutra ujutro sve biti gotovo, pomisli, začuđen spoznajom kako beskrajna sreća može biti bliska najdubljem strahu.
Ne bih - otpovrne Wolf. - Svatko čuva svoju kartu. Okreni je!

Politeo okrene avio-kartu i na bijeloj poleđini ugleda nekoliko riječi koje je Amerikanac ispisao svojim krajnje nemarnim rukopisom. Pisalo je doslovno:
RICK'S TRICKS

1384 1 Ave. (10024) at E. 73 St. 862-1112 Soup Player

To je jedan jeftiniji lokal. Ham joint. Pokazat ćeš to barmenu i dati mu ovo - objasni mu Wolf, pružajući mu neki mali predmet u koji je odvjetnik buljio pogledom punim nerazumijevanja. Radilo se o plastičnom valjčiću crvene boje, koji je na vrhu imao ovalno zadebljanje slično konveksnoj izbočini leće. Predmet je pomalo podsjećao na bateriju, ali Politeo nije imao pojma čemu služi.
Što je to? - upita, tupo zureći u valjčić.

Tu ti piše - otpovrne Wolf.

Politeo počne preokretati valjčić i razgledati ga sa svih strana, da bi konačno na okruglom presjeku otkrio sitna slova: MADE IN U.S.A.
K vragu! Što je to? Čemu služi?

Ničem. Služi samo toj jednoj svrsi - da ga predaš barmenu u Rick's Tricksu.
Ali, što će mi? Zar ti nećeš sa mnom? Kupio si valjda dvije karte?

Sure! Ali za svaki slučaj, ako se razdvojimo. Postoji mogućnost da, po dolasku na Kennedy, odmah prijeđem u avion za Seattle, zbog čega se možda nećemo vidjeti desetak dana.
Tako, dakle - zine Politeo, zadovoljan ali i zbunjen. Iznenada mu se preogromni megalopolis počeo činiti mjestom neprivlačnim za novopečenog došljaka samotara. Okrene potom posljednju stranicu avio-karte iza koje spazi tri novčanice od po sto dolara, pričvršćene za ovitak uredskom spojnicom.
Štoje to?

Moraš u početku od nečeg živjeti - objašnjavao mu je Amerikanac. - Čime ćeš platiti sobu? Zar ćeš jesti zrak? You wanna live on windpudding?
Nemajući volje za daljnja razjašnjavanja, Politeo presavine kartu i gurne je u unutarnji džep kaputa, pazeći da ne ispadne skupa s podstavom. Zatim ubaci u dog's nose svoja četiri antibiotika i sjuri ih u grlo.
Nakon kraćeg tumaranja po nezanimljivom Bjelovaru, Sinišu Podnara, zvanog Abart, pronašli su kod prijatelja auto-mehaničara, čija se privatna radionica nalazila na uzvisini, pedesetak metara uz cestu kojom su upravo došli. Bila je to katnica u čijem se prizemlju smjestila povelika garaža sa dvije jame za pregled vozila. Stambeni dio bio je, čini se, na prvom katu i u visokom potkrovlju. Pored kuće nalazio se natkriven bunar, a kraj bunara slobodni prostor s nekoliko parkiranih vozila, koja su zacijelo čekala red za popravak. Dolje u dnu dvorišta stajala je prazna pseća kućica.
Sinišu Podnara našli su u garaži uz njegova pojačanog automobila, ukrašenog maglenkama i plastičnim etiketama s logotipovima zvučnih svjetskih tvrtki.
Joža, bremze su riknule! Treba mi, bogati, dvadeset metara da stanem... i to kad idem tri-četiri banke... Stari, daj to pogledaj pa mi začas sredi! - govorio je Siniša Podnar auto-mehaničaru koji se zvao Joža i koji mu je, sudeći po tonu razgovora, morao biti dobar prijatelj.
S... s... sedni g... gore u kuću p... pa p... pročit... aj novine. Bum t... ti to o... o... odmah s... sredil - izmuca se automehaničar, a Podnar mu zahvali i okrene se. U tom trenu spazi Wolfa i Politea kako stoje na ulazu u radionicu.
Kog vraga opet tražite? - reče, pokušavajući ih mimoići. Wolf ga uhvati za ruku, pa mu se unese u lice.
Htjeli bismo porazgovarati s vama.

Nemamo mi o čemu razgovarati.

Možda imamo. Kako bi bilo da za prvi subject razgovora uzmemo stanovitog gospodina Nagya, koji je točno prije petnaest godina svratio u kuću vašeg ujaka da bi se raspitao za kutiju s nekoliko kilograma zlata.
Nemam ja pojma o čemu vi to govorite! Što se mene tiču ljudi koji su prije petnaest godina dolazili u kuću mog ujaka. Ako vas takve stvari zanimaju, idite na groblje pa pitajte ujaka!
Tiču vas se ako su došli iz United Statesa i ako su nakon razgovora s vašim ujakom izvučeni mrtvi iz jezera Bundek.
Siniša Podnar ga pogleda pomalo zapanjenim pogledom, ali taj pogled nije morao odavati suučesništvo, već je mogao biti i običan znak čuđenja. Politeo je znao da Wolf blefira i da taj blef ne mora donijeti nikakvih rezultata. Debeli nećak Gojka Podnara nije morao znati ništa, ni o Nagyu, ni o zlatu, ni o ujakovim poslovima.
Jedina indicija koja je budila stanovitu nadu da nešto zna, bila je činjenica da ga je pokojni ujak koristio kao neku vrstu privatnog šofera. Pa ako je Wolfov otac ubijen u Bjelovaru, netko ga je ipak morao prevesti do zagrebačkog jezera Bundek.
U tom trenu Politeu pade na pamet mnogo lukavija ideja, pa i on odluči osloviti preplašenog Abarta.
Gospodine Podnar, ja sam odvjetnik Politeo, ovlašteni zastupnik gospodina Leona Nagya koji je došao iz Sjedinjenih Država da pronađe oca. Sve indicije ukazuju da je u sedmom mjesecu 1969. godine gospodinov otac, po naputku stanovitog građevinskog poduzetnika Lukačeka, otputovao u Bjelovar da bi razgovarao s
Gojkom Podnarom. Nekoliko dana nakon toga pronađen je mrtav u jezeru Bundek. Jasno, mi nemamo nikakvih dokaza da bismo mogli utvrditi kako je vama bilo što u vezi s tim poznato, pa s te strane možete biti sasvim mirni. Amerikanac se odmakne od Abarta i pogleda Politea očima punim prijekora.
Eto, vidite - blistao je Abart, popravljajući rukav kaputa. - Čuli ste što vam advokat kaže...
Ali, gospodine Podnar - nastavi Politeo - vi ste nam prošli put sami pričali kako ste 1963. godine vozili ujaka u Varaždin, u stan njegove bivše šogorice. Ne znam da li vam je to poznato, ali te je noći u istom stanu ubijena Julijana Klis, bivša žena vašeg ujaka...
Strica! - ispravi ga Abart, sada već mnogo zabrinutiji. - Strica, gospodine Podnar, da, strica - nakašlja se Politeo. - No, kako smo uvidom u sudske dokumente doznali, istraga, koja je tada vođena, nema pojma o tome da je nekako u to isto vrijeme Gojko Podnar svratio u Varaždin... I to sasvim nakratko.
I... I što želite time kazati? - reče Abart, pri čemu mu zadrhti donja usna.

Ništa određeno. Naime, kad ljudi odlaze da ubiju nekog, onda svraćaju nakratko. Zbog mnogih razloga vaš pokojni ujak... pardon, vaš pokojni stric, mogao je biti ubojica Julijane. Ubojstva se obavljaju uglavnom među bliskim srodnicima.
Gospodin Podnar mogao se osvetiti Julijani za sve ono što mu je uradila 1952. Sami ste rekli da je najvjerojatnije zbog nje bio u zatvoru i da se pokušao ubiti kada je zatražila rastavu.
Čekajte - zbuni se Abart - kakve ja imam veze s tim? Taman da je to i istina!

Kakve veze imate? - nasmije se Politeo. - Nemojte mi reći da ne znate! Pa vi ste ga vozili u Varaždin, a to je neka vrst suučesništva. Zatim, vi ste nakon Julijanine smrti trebali prijaviti miliciji da je on bio u Varaždinu, i to na mjestu zločina. To je opet neka vrsta prikrivanja. Gospodine Siniša, vama bi u tom slučaju moglo prijetiti tri do četiri godine zatvora. Ali, nije na meni da procjenjujem. Možda vi nemate ni sa čim
veze. Na meni je samo da obavijestim varaždinski SUP o tome da ste vi i vaš stric bili...
Čekajte! - prekine ga Abart. - Zašto biste to uradili? Politeo osjeti da se Abartov oklop počeo razmekšavati.
Zato što zastupam gospodina Nagya koji želi pronaći ubojicu svog oca.

Ali, kakve veze ima Julijanina smrt sa smrću njegova oca?

Vrlo direktne! - glumio je Politeo spretnog odvjetnika. - I Julijana Klis i otac mog klijenta izgubili su život zbog iste stvari. Zbog kutije pune zlata. Sva je prilika da ih je ubio isti čovjek. Vaš ujak!
Stric - ispravi ga ponovo Abart. - Ali, tu grdno griješite. Moj stric ne bi bio kadar tako nešto učiniti. On je bio pobožan krojač koji je na psovku gledao kao na strašan grijeh... gdje bi ga on ubio!
Pobožni krojači ne odlaze na robiju zbog pokušaja provale - opomene ga odvjetnik.
Oni ne svraćaju tek tako bivšim ženama kojima nakon toga puca šija. Oni ne traže naokolo kutije s dukatima, jer je pobožnim krojačima riječ Božja važnija od sveg zlata ovog svijeta...
Koje je djelomice sačuvano - nadoveže se Wolf, pokazujući Abartu šaku sa trideset zlatnika.
Znači, kod vas su! - zine Abart, zaljubljeno zureći u dukate.

Ab...b...bart, t... treba li t... ti neš... što? - stvori se na vratima radionice majstor Joža u plavom kombinezonu punom mrlja od različitih motornih maziva.
Ne, stari. Reci mi samo mogu li s gospodom porazgovarati gore u tvojoj kuhinji?

M... m... možeš!

Krenuli su golim betonskim stubištem, koje nije imalo zaštitne ograde, gore u mehaničardvu kuhinju. Uskoro su doznali da taj prostor sasvim nezasluženo nosi naziv kuhinje, jer se radilo o prostoriji koja uopće nije imala poda i u kojoj se, uz goli
drveni stol, četiri stolice, praznu policu i noćni ormarić, od kuhinjskih potrepština nalazilo samo malo plinsko kuhalo i nekoliko neopranih metalnih zdjelica.
Tek je nedavno završio kuću, pa kuhinju još nije uspio srediti. Zato su mu žena i sin još uvijek kod roditelja - objasni im Abart, premda to nikom nije bilo važno. Jedino što je bilo bitno, bilo je to da sada imaju prostoriju u kojoj će moći na miru razgovarati.
Mogu vam sve ispričati jer sam posve čist - reče Abart, sjedajući za stol iznad kojeg se njihala električna žica s golom žaruljom. - Međutim, kakve ćete mi garancije dati u vezi s obavještavanjem varaždinskog SUP-a?
Ako ste sasvim čisti - reče odvjetnik - onda vam je to nevažno.

Pa jest, ali... - okolišao je Abart. - Ipak bi mi bilo nekako draže... ne bih volio sva ta ispitivanja. Može li se sve izgladiti tu u kuhinji, pa da se SUP i ne poteže?
Može! - reče Wolf. - Naravno, ako nam budete htjeli kazati sve što nas zanima, odnosno sve što znate. Ali, nikakve vam garancije ne možemo dati osim ovoga.
Rekavši to, Amerikanac baci na stol trideset kovanih novčića čije je zveckavo kotrljanje pohlepni Abart pratio razrogačenim očima. A, mora se priznati, ni odvjetnik Politeo nije uspio ostati sasvim ravnodušan.
Mislite... mislite reći da bi sve to bilo... moje?

Sve je to vaše - prekriži Wolf ruke, promatrajući Abarta s jednakim zanimanjem s kakvim entomolog promatra ponašanje mravlje zajednice ili parenje bogomoljki. - Tim zlatom možete kupiti mnogo bolji auto.
Bez sumnje! - prozbori Abart, ne odvajajući pogleda od dukata. - Što vas zanima?

Počnite od 1963.! Od onog dana kad ste strica vozili u Varaždin.

Dobro - reče Abart, gomilajući zlatnike na hrpu na sredini stola. - Tog popodneva stric je zatražio da ga odvezem u Varaždin. Bilo je uglavnom onako kao što sam vam već rekao.
Ostavio sam ga pred kućom Margite Klis, a on mi je kazao da odem u hotel i strpljivo ga čekam. Otišao sam, ali nisam odsjeo u hotelu, kako sam vam prošli put rekao, nego sam malo vrludao gradom, pijuckao naokolo, svratio u kino i tek kasno uvečer odlučio otići u hotel. Kad sam već bio pred hotelom, počelo me kopkati što to stari radi u kući svoje bivše šogorice, i čemu sva ta mistenoznost. Odlučio sam svratiti tamo i zaviriti malo. Radoznalost mi je oduvijek bila mana. Ostavio sam kola par stotina metara od kuće i prišuljao se... Kad sam već bio nekoliko metara od ulaza, bljesnulo je svjetlo u prizemlju pa sam mogao sasvim lijepo vidjeti kako pokojni stric otvara vrata... Da, vidio sam ga tamo na osvijetljenom ulazu s nekakvom kutijom pod rukom. Onda je otvorio poklopac te kutije, zavukao ruku unutra i bacio na pod nešto što je zazvečalo kao kovani novac. Dobro sam čuo kako nekog opominje, govoreći mu da mora šutjeti. Nisam imao pojma o čemu se radi i što se stvarno zbilo u kući.
Ne, tada još ni o čemu nisam imao pojma, iako sam pretpostavljao da je u toj kutiji nešto strašno...
Nešto strašno vrijedno? - primijeti odvjetnik.

Nešto strašno vrijedno, ali i strašno... Naime, stric je stalno govorio da je u kutiji nešto strašno - nastavi Abart. - No, stric Gojko odmah je izašao i nabasao na mene. Strašno se razljutio što sam tu i što sam neke stvari prokužio, ali mi nije htio odati o čemu se radi, iako sam užasno navaljivao. Rekao mi je da je bolje da ne znam što se nalazi u metalnoj kutiji koju je iznio iz kuće, i da moram šutjeti kao grob. I ja sam šutio, zadovoljan što je stric Gojko ipak pothranjivao moju šutnju, dajući mi otada više novaca. Znate, ova kola mi je on kupio, kao što je platio i brušenje cilindara u Italiji.
Brušenje cilindara? - začudi se Wolf. - Nevažno za priču! Uselessfacts! - dobaci Politeo.
O čemu se zapravo radilo, doznao sam mnogo kasnije, u sedmom mjesecu 1969, kad ga je posjetio onaj Amerikanac. Kažete da je to gospodinov otac?
Politeo potvrdi kimanjem glave.
Vidite, jako mi je žao što gospodinov otac više nije živ, ali za to ne snosimo krivicu ni ja ni moj pokojni stric. Amerikanac je došao jedne večeri, tražio je mog strica.
Stric ga je primio i oni su ostali sami u sobi. Moji su bili na ljetovanju, tako da osim nas trojice nikog nije bilo u kući. Nakon što su pola sata razgovarali, začuo sam kako su se vrata sobe otvorila i kako me stric zove uzbuđenim glasom. Dotrčao sam u sobu i ugledao Amerikanca kako se sav crven u licu drži za grlo i guši. Ujak je rekao da je to srčani napad i da ga odmah vozim u bolnicu. Uhvatili smo ga brzo pod ruke i poveli ga dolje, da ga smjestimo u kola i odvezemo u bolnicu. Umro nam je na rukama... dolje, u prizemlju!
Kako to da je dobio srčani napad? - upita Wolf. Oslonivši glavu o dlan, zamišljeno je gledao Sinišu Podnara.
Stric mi je rekao da je Amerikanac došao tražiti nekakvu stvar koju mu on nije mogao dati. To ga je tako uzrujalo da je dobio napad i...
Kakvu je to stvar tražio?

Ne znam. Stric mi nije htio ništa reći, ali sam pretpostavljao... tek sam kasnije shvatio. Izgleda da je došao po onu kutiju...
-I što je bilo dalje? - poticao ga je Politeo.

Rekao sam stricu da ću odmah nazvati miliciju i bolnicu, ali me on u tome spriječio. Rekao je da bi milicija, otkrivši da se radi o Amerikancu, mogla preko američke ambasade doznati od pokojnikove rodbine radi čega je došao u Jugoslaviju. A kad bi to doznali, činjenica da je radi toga došao baš u kuću mog strica, mogla bi mu prouzročiti niz neprilika. Jednom riječju, taj mu je leš strahovito smetao. Nije ga želio u kući. Predložio je da uništimo strančeve dokumente i odjeću a leš da prebacimo nekamo dovoljno daleko...
Vi ste odmah na to pristali? — upita Wolf.

Ni govora. Rekao sam da je to previše prljavo i opasno... Rekao sam da se bojim, i upitao što će biti ako nas milicija usput zaustavi i otkrije leš... U tom bismo slučaju istog trena bili proglašeni ubojicama. Ali stric je onda počeo toliko navaljivati da sam
morao popustiti. Spalili smo dokumente i odijelo, strpali leš u veliku plahtu, ubacili ga u automobil i odvezh čak do Zagreba...
Gdje ste ga bacili u jezero.

Bila je to stričeva ideja. Pokazalo se da je dobra. Vidjeli smo poslije sliku u novinama i obavijest kojom se pozivaju svi oni koji bi mogli dati kakvu obavijest o nepoznatom lesu... Ali, nitko nikada nije zakucao na stričeva vrata zbog mrtvog Amerikanca. Sve do dana kada ste došli vi.
Sve ste to uradili samo zbog toga što vas je stric na to nagovorio?

Zapravo i ne - zacrveni se Abart. - Moram priznati da sam ga malo i ucijenio. Naime, kad sam vidio da mu je moja pomoć toliko važna, pristao sam ako mi ispriča što se događalo 1963. u Varaždinu, one noći kad je iz stana bivše šogorice iznio metalnu kutiju. Naslućivao sam da je u igri bila nekakva dragocjenost koja me, moram priznati, privlačila!
To je razumljivo - podrugljivim će glasom Wolf.

Stric se opirao, ali je na koncu pristao i ispričao mi sve. Bilo je to ovako. Kad se stric vratio iz zatvora, njegova ga je bivša žena Julijana počela nazivati, dajući mu do znanja da bi mu se rado vratila. No, strica to više nije zanimalo jer ga je zatvor posve izmijenio. Nisu ga više zanimale ni ženske, ni brakovi, nego samo crkva i posao, posao, posao... Njegovo odbijanje je, izgleda, tu žensku još više raspalilo pa nije odustajala. Čim bi, nakon tri-četiri mjeseca, pomislio da ga se konačno okanila, Julijana bi ga ponovo nazvala. Baš te 1963, koji dan prije no što sam ga vozio u Varaždin, javila mu se i kazala da je konačno došla do onog zbog čega je on bio u zatvoru, te da napušta muža i odlazi sestri u Varaždin. Pozvala ga je da dođe tamo kako bi podijelili ono što im pripada.
Vi znate o čemu se radilo? - upita Wolf.

Znam! O zlatu. Ne znam otkuda im, i kakve je veze ono imalo sa stričevim zatvorom, ali znam da ga je zvala da podijele zlato. No, mom bedastom stricu to više nije značilo ništa pa ju je odbio. Dan kasnije nazvala ga je ponovo, ovaj put iz
Varaždina. Bila je sva u panici, rekla je da se užasno boji i da svakako dođe čim prije...
Bojala se sestre? - upita Wolf, naslućujući rasplet priče.

Otkud znate?

Tako. Raspitivao sam se malo. Sestra je izgleda slagala da je bila u Njemačkoj. Njenu je laž potkrijepilo svjedočenje njenog brata Rikarda. A Rikard... on bi za neku sitniju svotu posvjedočio da je bila na Borneu...
Sestra je doznala da Julijana ima zlato - nastavi Abart - i pokazivala je otvorene namjere da se dokopa bar polovice. E, upravo zbog toga sam vozio strica u Varaždin.
I što se dogodilo u Varaždinu te noći?

Stric je došao tamo i počeo nagovarati Julijanu da pošalje to prokleto zlato do sto đavola i posveti se pametnijem i korisnijem životu. Nije ju uspio nagovoriti, jer je ona neprekidno navaljivala da je ponovo uzme za ženu i da odu nekamo s tom kutijom zlata. Noću je Margita, koja se bojala da stric ne smota na brzinu zlatnike, ušla u Julijaninu sobu i pokušala ukrasti kutiju. Julijana ju je primijetila i nastala je tučnjava koja je probudila mog strica. Pohitao je u sobu da ih razdvoji, a kad je ušao, vidio je kako je pomahnitala Margita... znate, ona je bila alkoholičarka...
Znam, znam - promrmlja Wolf, još uvijek ne shvaćajući zašto je Julijanina sestra počinila samoubojstvo. Teško da ju je na to moglo nagnati kajanje zbog nečega što je uradila prije dvadeset godina. Prije će biti da ju je na takvu gestu ponukalo njeno alkoholno ludilo.
Vidio je kako je Margita - nastavi Abart - gurnula rođenu sestru kroz prozor. Sjurio je dolje, ali je odmah shvatio da Julijani više nema pomoći. Bila je mrtva. Potom se brzo vratio gore i pred zgranutom Margitom uzeo kutiju sa zlatom. Priprijetio joj je da će, ne bude li šutjela o zlatu, ispričati miliciji kako je stradala njezina sestra.
Morala je pristati na tu nametnutu nagodbu i teška se srca oprostila od metalne kutije.

Zašto je to uradio? Da zadrži zlato za sebe?
Ni govora! - nasmije se Abart. - Ta stara budala nije potrošila ni jednog dukata iz kutije!
Uzeo je zlato da ga skloni na sigurno mjesto. Držao je da je nečastivi u njemu, da je kutija prokleta... Zamislite kakve je glupave argumente imao! Tvrdio je da je to zlato upropastilo nekoliko života: njegov, Margitin, Julijanin, Julijanina drugog muža... te da se taj lanac mora prekinuti. Po mom mišljenju, životi tih ljudi bili su upropašteni samo zbog toga što su bili budale! Kad postupaš pametno sa zlatom, ono te može samo usrećiti. No, gdje sam stao? Kada je sišao niz stubište, naletio je na pijanog brata Julijane i Margite Klis. Zamislite, nitko nije imao pojma da se on nalazi u kući! Držao je da će tog neuračunljivog psihopata lako potkupiti i obavezati na šutnju, pa mu je bacio pred noge šaku dukata. Eto, baš u tom trenu ja sam ga zatekao kad sam se došuljao do kuće.
Rikard je zlatnike prodao drugom mužu Julijane Klis i sada su u vašem posjedu - objasni mu Wolf.
Kako?! - začudi se Abart, ali mu Amerikanac nije htio ništa objašnjavati. - Pazite da pametno postupate s njima, kada je već toliko ljudi stradalo.
Oh, budite bez brige! - naceri se on. - Meni će donijeti sasvim konkretnu sreću koju već vidim. Ima četiri kotača!
Dobro, a što je bilo s kutijom? - iznenada će Politeo. - Vaš stric je umro. Kome je ostavio kutiju?
Prokleti glupan! - ljutito će Abart. - Kako me samo predriblao! Vidite, ja sam, nakon što smo transportirali onaj leš, počeo pred njim sve češće isticati svoje zasluge u toj operaciji, predlažući mu nenametljivo da mi ustupi stanovit dio tih zlatnika.
Zapravo, ucjenjivali ste ga - dosjeti se Wolf.

Pa, ne baš sasvim - namigne Abart. - Prije bi se reklo da sam mu sugerirao jednu pametnu varijantu investiranja beskorisnog zlata koje je sakrio tko zna gdje. No, on je odlučno rekao da mu to ne pada na pamet, jer da bi me time samo unesrećio. Ali, ako baš inzistiram, kazao je, dobit ću ne dio nego sve, ali tek nakon njegove smrti. I sad
kad je, hvala bogu, umro, čekalo me krasno iznenađenje! Znate li šta mi je napravio taj crkveni štakor? Kad su otvorili oporuku, našli su u njoj pismo priloženo za mene. U tom me pismu naziva predragim nećakom u koga vjeruje, kome će dragi Bog već prosvijetliti pamet i izvesti ga na pravi put, i slična sranja... Zatim piše da mi zlato, na moju žalost, nije ostavio, jer me ne želi upropastiti, i jer mu to Bog ne bi oprostio.
Zlato je, kaže on u pismu, iste one godine kad ga je donio iz Varaždina poklonio jednom samostanu u Sloveniji. Nadao se da se ta prokleta kutija s paklenim sadržajem može pročistiti samo na tako svetom i čistom mjestu kakvo je samostan. No, ni to se nije pokazalo ispravnim! Popovi su zlatom namjerili dozidati jedno krilo samostana, ali kad su već gotovo završili gradnju, podlokala je voda tlo i samostansko se krilo srušilo i odsklizalo u vražju mater! Eto, tako mi je napisao.
Čudno je to! Mislite li da vam je napisao istinu?

-To da je zlato dao popovima sasvim je moguće! Ali ono s krilom koje se srušilo, mora da je čista izmišljotina. Valjda su popovi zažderali i zalokali pare, pa su mu servirali takvu blesavu priču?
A vama, vama nije ništa ostavio? - upita Politeo. Abart ustane i bijesno pljune na goli pod buduće kuhinje.
Pička mu materina! Meni, koji sam vozio onaj leš i riskirao dugogodišnju robiju, meni je ostavio doživotnu pretplatu na »Glas Koncila«!
»Glas Koncila«?! What does it mean? - pitao je Wolf, gledajući u Politea koji se smješkao.
Does n't matter! - otpovrne odvjetnik ravnodušno.

Abart! G... g... got... gotovo je! - čuo se glas odozdo. Spustio se pred garažu gdje je već čekao popravljeni »fićo« Siniše Podnara. Joža mu mucajući objasni kako su kočnice sada kao nove i neka pazi, jer će, pikne li ih malo jače, izletjeti kroz
»šoferšajbu«.

Da provjerim! - reče Abart, pa uđe u kola. Kad je sjedao, začulo se kako mu zlatnici zveče u nabubrelom džepu.
Samo da probam bremze - rekao je kroz otvoren prozor - pa ćemo otići u neku birtiju da ustanovimo jesmo li se o svemu dogovorili. Ako jesmo, plaćam janjetinu.
Upalio je motor i krenuo kratkom, betoniranom stazicom prema cesti. Išao je sve brže, namjeravajući valjda zakočiti dolje, ispred ceste. U prvi čas sve je izgledalo normalno, čas kasnije ništa više nije bilo u redu.
Ne rade uopće! - čuli su ga kako viče iz automobila. - Uopće ne reagiraju, boga mu bogovog! -P... p... pa sad s... samih poš... š... štelao! - rekao je sav u čudu mehaničar Joža, nemoćno šireći ruke.
Podnarov mali automobil, smiješno nakinđuren i lišen sistema za kočenje, poskočio je preko plitkog betonskog jarka za odvod vode, zanjihao se i izjurio na cestu. U prvom trenu učinilo se da će projuriti prijeko i zaustaviti se na snijegom pokrivenoj livadi s druge strane ceste, a onda je, iznenada, odnekud, dojurila ogromna bijela hladnjača i pred trojicom zgranutih ljudi, uz strašan prasak, pokupila ga, smotala, zdrobila i odnijela nekamo izvan njihova vidokruga.

22.

Ne čekajući dolazak prometne milicije, formalnosti uviđaja, ispitivanje očevidaca i druge zamorne, besmislene radnje, kakve prate prometne nesreće u kojima je netko već ionako »otišao Bogu na račun«, u taj zadnji i nepovratni egzil, sasvim nesvjesno sjeli su u kola i vratili se u centar grada, namjeravajući prije povratka nešto pojesti. Šutjeli su, vjerojatno svjesni da je sve što se zbilo preozbiljno, preznačajno i pretajanstveno za bilo kakav razgovor. Sjeli su u mali, neugledni lokal, prepun seljaka koji su došli u grad radi trgovine, šofera koji su prevaljene kilometre i one što su tek pred njima pokušavali zaboraviti sa dva-tri hitro progutana gemišta, pijanaca koji su pravi razlog dolaska već odavno zaboravili... Sjeli su za stol pokriven zelenim kariranim stolnjakom, po čijim se mrljama dala rekonstruirati nevelika »špajzkarta« lokala, i naručili ručak tako bezvoljno i odsutno da su čas kasnije već zaboravili što su naručili. Vrlo brzo pred njihovim su se blijedim licima pušila dva tanjura s dinstanom svinjetinom i povrćem.
Nedostaje nešto scenografije pa da se čovjek osjeti kao u sirotinjskom kvartu istočnog Newarka. Jelo je, naime, potpuno isto. Black Mikel - govorio je Wolf, vukući vilicom zamišljene simetrale po plitkom sloju toplog jela.
Black Mike?!

Svaka skitnica u državi New York zna šta je to Black Mike. Meat and vegetable stew. Black Mike prehranio je mršave njujorške hoboe, kao što su soja i proso prehranile na stotine milijuna Kineza. Black Mike treba strogo razlikovati od Red Mikea, koji nije nikakav dish nego čovjek koji zbog nekih svojih tajanstvenih razloga mrzi ženske...
Ne zanimajući se uopće za Black Mike, Politeo je zagrizao u komad kruha, a onda odmah otišao u zahod da povrati. Razlio je po smrdljivoj, napukloj školjci par mlazova žutog želučanog soka, a onda se zagledao kroz zahodsko okno u nekakvo sumorno dvorište gdje su odurne crne mačketine navlačile ostatke hrane. Zar se to stvarno meni događa, upitao se, naslonivši se na zid nagrđen najvulgarnijim
balkanskim grafitima. Želudac ga nije bolio, a svejedno mu se još povraćalo. Nagne se nad lavabo, popije nekoliko gutljaja iz klimave, pomične pipe, a onda i to povrati.
Izašli su iz zadimljenog lokala, zagađenog galamom, smradom iz klozeta i vonjem kiselog patvorenog vina, ne taknuvši Yugo Black Mike, i sjeli u kola.
Vratit ćete se, naravno, preko Vrbovca, Politeu je uporno sijevao u otežalim sljepoočnicama glas ljubaznog tipa u kaputu od sjajne kože. Sada je bio više nego siguran da shvaća značenje te rečenice, koju je zbog pijanstva smetnuo s uma.
Najpametniji put je najkraći put, i obratno, kazao je čovjeku crvenoj Zastavi, čiji je identitet bio tako tajanstven da je bilo gotovo nedvojbeno da je policeman. Možda je tako i najbolje, sijevne mu glavom, dok je Wolf palio rashlađeni auto. Da, možda je najbolje pustiti Wolfa da najkraćim putem ode pravo u Gehenu ili u pakao, ako već nije Wolf, i ako već nije Židov. Vratit ćete se, naravno, preko Vrbovca moglo je značiti samo jedno: nećete se vratiti!
Ne smijemo se vratiti preko Vrbovca - reče Politeo, čudeći se i sam otkuda je smogao hrabrosti da kaže nešto tako važno, nešto što kao da iz korijena mijenja njegovu sudbinu, jasno, ako se sudbine uopće daju mijenjati na takav, ili bilo koji drugi, način.
Zašto?

Zato što se za tebe zanimaju različni anonimni telefonski glasovi, zato što ti tajanstveni gospodin Popović, koji ima dobre veze u Američkom centru, već duže vrijeme želi prenijeti neku važnu poruku, zato što ljubazni mladić u kožnom kaputu i jeftinom domaćem autu želi da se danas svakako vratiš preko Vrbovca...
Budi jasniji!

Budi jasniji! Budi jasniji! - vikao je Politeo. - Bit ću jasniji! Ne smijemo se vratiti preko Vrbovca zato što oni to žele. A zašto žele, ne znam. Valjda zato što te namjeravaju uhapsiti. A zašto okolišaju i čekaju, to ne znam. Valjda zato što znaju da si naoružan i da ne voliš da te netko hapsi. A zašto si naoružan i zašto ne voliš da te hapse, to valjda ti znaš.
Otkuda znaju da sam naoružan?

Ja sam im rekao! U zamjenu za komociju, čiste ruke i dobar tretman. Tražili su od mene da im prodam tvoj identitet i ja sam im odrecitirao sva ona jebena imena koja držiš u snopu američkih pasoša!
Šta to znači... odrecitirati?

Fuck the words! Vozi preko Čazme do auto-puta. Valjda još uvijek postoji kakva rupa kroz koju se možeš provući natrag.
Natrag! - začudi se Wolf, shvaćajući svu ozbiljnost Politeova priznanja. - Nikad nisam išao natrag! Uvijek samo naprijed! Just straight ahead! O kakvom to Popoviću govoriš?
Ne znam da li je vaš ili naš! Ali, važno je da se zanima za tebe. A kad se netko zanima za tebe, onda to, izgleda, nije nimalo bezazleno. Čovjek u kožnom kaputu bit će valjda naš. Ako je policajac, onda imaju najsmirenijeg policajca na svijetu! Svaka mu čast!
Slušaj, buddy! Mislim da si strašno konfuzan, ali izgleda mi da postaje strašno vruće! - reče Wolf, pa otpljune kroz prozor, otvori torbu, izvadi iz nje rolu širokog flastera, a odmah za njim i sjajni Smith &Wesson, nabijen sa šest metaka. Bez riječi zadigne desnu nogavicu, i ljepljivom trakom učvrsti revolver iznad nožnog članka, a potom ga prekri čarapom. Politeu se učini da se nalazi u nekom američkom filmu, tragično svjestan da iz ovog kinematografa više ne može izaći.
Hajde da nađemo taj drugi put! - reče Amerikanac, spuštajući nogavicu.

Trebalo im je nekoliko minuta da pronađu cestu koja je vodila prema auto-putu Beograd-Zagreb, a onda je Wolf nagazio na gas. Snijeg je bivao sve rjeđi, ali cesta je bila krajnje nesigurna, pogotovo za luđaka koji gotovo da nije vozio ispod sto na sat.
Možda i nisi mnogo pogriješio što si im sve rekao - govorio je Wolf obavijen oblakom duhanskog dima - ali si bio krajnje naivan kad si mislio da se s njima može trgovati na takav način. Kupujući komociju i dobar tretman, nisi primijetio da te trgovac nasamario, uvalivši ti sjajnu ambalažu bez sadržaja.
I što ćemo sad? - upita ga Politeo, svjestan jadne bespredmetnosti vlastita pitanja.

Ne znam - zamišljeno će Wolf. - Pokušat ćemo pronaći tu rupu o kojoj govoriš. Da smo u U.S.A., moj bi advokat već čekao na sudu s koferom punim novca da me, u slučaju hapšenja, izvuče uz poveliku kauciju. Ovako, moramo se nadati da nisu spretni koliko su strpljivi. Želiš li, stat ću u prvom mjestu da te pustim napolje... možeš otići i prijaviti policiji.
Zajebi to! Još uvijek imam avio-kartu u džepu. Amerikanac ga pogleda pa se nasmije, kao da se čudi otkud rođenom pehistu moral da se još jednom upušta u igru koja sadrži minimalne šanse čak i za srećkoviće.
Misliš na svoj big divorce - reče, još uvijek se smiješeći. - Misliš na rastavu, na definitivnu rastavu.
Kakvu rastavu?

Pa, pričao si mi da je brak s domovinom poput svih ostalih brakova; brak koji se može razvrgnuti zbog, recimo, neslaganja karaktera, preljuba i slično. Samo, jesi li siguran u to tko je kriv za neslaganje karaktera, i tko u ovom slučaju čini preljub?
Umjesto da mu odgovori, Politeo uključi radio iz kojeg se razlegne pompozna, pomalo turobna glazba, koju su, ne govoreći ništa, obojica odmah prepoznali. Da, šutjeli su kao da se pitaju čiji će sprovod popratiti ovaj poznati simfonijski stavak.
Badsing! - prozbori Wolf, trudeći se da iz riječi izbriše svaki sudbinski, zlokobni prizvuk. Jer, glazba nikad ne anticipira događaje, oni su već anticipirani sami po sebi!
Otprilike sat kasnije već su jurili auto-putom, približavajući se Zagrebu, mjestu od kojeg je bilo pametnije udaljavati se. No, kad su došli do velikog raskrižja, Wolf naglo skrene nalijevo, motreći retrovizor. Politeo ga je začuđeno promatrao.
Nećemo više ništa čekati. Preskačemo i Zagreb i pakiranje stvari i idemo odmah u Ljubljanu. Postoji šansa da ne znaju da sam kupio karte, i da će ljubljanski aerodrom sutra biti čist. To je karta na koju treba zaigrati, sve ostalo je čisti pad. Jedina šansa je PAN AM-ov avion. Spreman si za veliko ukrcavanje? Tko uđe u avion, spasio je kožu, pomisli Politeo, koji nikad nije razmišljao o tome da će ga domovina, koju se
trudio zaboraviti, natjerati na nešto što se zove »spašavanje kože«. I vrijedi li uopće koža jedne već oderane i uštavljene egzistencije svih napora spašavanja. Ne bi li bilo pametnije odustati, izaći napolje i tu, pored obilaznice, sjesti u dubok snijeg, sjediti i mirno promatrati nepokretan snježni krajolik i čekati da se dogodi što se mora dogoditi.
Nakon pola sata prešli su hrvatsko-slovensku granicu koja im, osim jezika, nije nudila ništa novo. Nikakvo utočište.
Ima li kakav hotel u blizini? - pitao je Amerikanac, ne smanjujući brzinu.

Čatež - dosjeti se odvjetnik zagrebačkog izletišta i kupališta u kojem je bio jedan jedini put.
Prije toga treba sakriti kola.

Zašto?

Ne postavljaj glupa pitanja, nego pazi da ne prođemo taj...

Čatež?

Fuckit! Previsok je snijeg. Bit će nemoguće sakriti auto. A noćas će nam još trebati. Pred jutro ćemo morati nekako stići do ljubljanskog aerodroma.
Ne bismo li mogli odmah u Ljubljanu?

Bilo bi preopasno - reče Wolf, a onda počne naglo kočiti i zaustavi se pred nekom dvokatnicom. Nalazili su se u malom mjestu koje se raširilo s obje strane ceste.
Amerikanac ugasi motor i zapali cigaretu. Mirno je sjedio, promatrajući nešto na drugoj strani ceste. Politeo se trudio da shvati o čemu se radi, ali na drugoj strani nije bilo ničeg neobičnog, ničeg što bi bilo vrijedno pažljivijeg promatranja. Tri kuće, nekoliko golih stabala, dva parkirana automobila pokrivena sivim ceradama, stup električne rasvjete i zaostali prometni znak radova na putu.
Wolf otvori torbu i izvadi nekakav crni, ovalni predmet na čijem se vrhu nalazilo kromirano dugme. Pritisne dugme i iz predmeta iskoči sjajna oštrica. Zatim upali motor, ostavi ga da ravnomjerno radi, otvori vrata i brzo pretrči na drugu stranu.
Za ono što je tamo uradio, trebalo mu je manje od minute. Prerezao je spone koje su držale ceradu pokrivenog automobila, otrgnuo pokrov tako jako da se s njega u hipu raspršio sav snijeg koji je jutros napadao, smotao ga pod ruku i vratio se brzo pretrčavši cestu. Bacio je ukradenu zaštitnu ceradu na stražnje sjedalo i odmah krenuo.
Što će ti? - začudio se Politeo.

Napravit ću ti novu podstavu na kaputu - reče Amerikanac, očiju uprtih u cestu.

Nešto kasnije, kad su ušli u Čatež, počeo je tražiti pogodno i neupadljivo mjesto gdje bi mogao zavesti kola i ostaviti ih. Politeu su se stvari počele bistriti, pa kad je Wolf parkirao žuti Golf s velikih Hertzovim natpisom u jednoj slijepoj ulici, šutke je izašao napolje i pomogao mu da prebaci ceradu preko automobila.
U jednom od čateških hotela uspjeli su iznajmiti dvokrevetnu sobu i čvrsto odlučili da se iz nje ne miču sve do tri ujutro, kad će pod okriljem mraka produžiti do Ljubljane. Navodno izgubljene dokumente, koje je recepcionar apodiktički zahtijevao, uspjeli su nadomjestiti papirićima na kojima su bila ispisana lažna imena, lažni brojevi osobnih karti i, što je najvažnije - sasvim novom i lijepo otisnutom novčanicom s likom nezaboravnog američkog predsjednika, čija je smrt bila u uskoj vezi s ljubavlju prema kazališnoj umjetnosti. U toploj sobi, koju bi u nekoj drugoj prilici držali sasvim prijatnom, Wolf je izrađivao itinerer noćašnjeg puta, koji je sve više poprimao karakter neizvjesnog izleta u nepoznato. Redajući mogućnosti čija je krhost bila nedvojbena, Wolf se, čini se, očajnički borio protiv skepse i pesimizma, kojima je uplašeni Politeo razjedao plan, na čijem se kraju nalazio sada već tako daleki PAN AM-ov avion. Konačno, iznerviran više odvjetnikom nego provizornostima vlastitog plana, Wolf je zaključio daje sada najvažnije spavati, spavati, spavati...
Začuđen neumjesnošću takve primjedbe, Politeo ga je upitao, uspiju li zaspati, neće li na taj način prespavati i sutrašnji let i vlastito hapšenje, predlažući Amerikancu da naruči buđenje. Wolf je mislio drugačije; tvrdio je da bi gost, koji nema dokumente i koji podmićuje recepcionara američkom valutom, noćnim odlaskom u očima hotelskog službenika postao još sumnjiviji. Uvjerio je Politea da u vlastitoj glavi ima
budilicu, te da je pametnije osloniti se na nju nego još jednom provjeravati recepcionarovo zapretano i usnulo poštenje.
Negdje oko pet uvečer, s prvim mrakom, Wolf je uspio zaspati, što je Politea nagnalo da se upita kakve to živce ima taj čudni, nadasve čudni tip. Odvjetnik se, za razliku od Amerikanca, prevrtao po postelji još sat-dva, da bi nakon toga utonuo u san koji je bio sve prije negoli bijeg. Ono što je njegovu snu davalo mučan, a kasnije i nesnosan ton, jest to što je sanjao da leži u sobi čateškog hotela, u sobi koja na prozorima ima debele željezne rešetke. Do njega, na susjednom krevetu, Wolf iz sna glasno je hrkao, što je po svoj prilici bio zvuk onog Wolfa iz jave.
U pola noći se probudio oznojena lica i sjeo na rub kreveta. Sjedeći u mraku, učini mu se da sada sve vidi nekako bolje i jasnije. Wolfov plan bio je čista ludost; nitko neće ući u onaj jebeni PA NAM, ako već i dođe do Ljubljane. Prekorio se što je tako lakomisleno i naivno postupio, vodeći se logikom zeca, umjesto logikom lisice. Za njega, Politea, spas ne može biti u bijegu nego u mirnoj sjeni kolaboracije. Treba samo sići dolje, okrenuti nekoliko brojeva i prokazati Wolfa. Jest da gesta smrdi po Judinom znoju, ali se svojim smislom uvelike razlikuje. Juda si je izdajom priskrbio prokletstvo, Politeo će si istu stvar priskrbiti odustajanjem od izdaje. I zašto se uopće poistovjećivati s Judom, mislio je tiho dok se oprezno oblačio, kad Wolf nije nikakav Krist! Biblijske analogije posve su neprispodobive životima nas pehista s rupom na čarapi i podstavom koja ispada, govorio je sebi u bradu, spuštajući se stubu po stubu dolje, u slabo osvijetljeno prizemlje, gdje je podmitljivi recepcionar drijemao, glave oslonjene o debelu hotelsku knjigu prijavljenih gostiju. Kaput, koji je iznio pod rukom, prebaci preko ramena. Ponadavši se da se u onu prokletu dvokrevetnu sobu, koja se u snu pretvara u zatvorsku, više neće vratiti.
Napipa u džepu kovani novčić i uđe u telefonsku kabinu s desne strane recepcije. Pri slabom difuznom svjetlu, koje je više sličilo mekoj, titravoj sjenci, pročita ona dva broja, koji se, uz hitnu pomoć, vatrogasnu službu i informacije, nalaze na brojčaniku gotovo svakog javnog telefona. Podigne slušalicu i ubaci novčić. Zvuk dobivene veze sastojao se od čistog signala koji mu je pijukao i damarao pod kožom. Osloni čelo o
hladan bakelit aparata, kaneći porazmisliti malo, ali mu ni jedna jedina ideja nije padala na pamet. Signal se izgubi i pretvori u krčanje. Vrati slušalicu na njeno mjesto, a kroz uski kanalić se bučno skotrlja metalna dvodinarka. Nije mogao ništa uraditi, baš ništa! Oduvijek je pretpostavljao da u tom svijetu, gdje ga okružuju sve sami ravnodušni stranci, može bez ikakvih moralnih dvojbi prešutjeti, ili izdati svakog, a sad, sad eto, kad je nabasao na Amerikanca koji nije Amerikanac, na Židova koji nije Židov, na Wolfa koji nije Wolf, sad ne može uraditi ništa pod milim bogom što bi odmrzlo ovu nepodnošljivu situaciju i dalo događajima nužni zamah.
Ali događajima je nužni zamah dalo nešto drugo!

Izašao je iz telefonske kabine, namjeravajući se odvući gore u sobu i prosjediti do tri, ma šta se u međuvremenu dogodilo, ali je morao zastati jer ga je netko taknuo po ramenu. Pomislio je isprva da je to recepcionar, ali se prevario. Osjećajući kako mu leđima klizi nepravilan komad leda, osvrne se i oči mu se susretnu s očima mladića u kaputu od sjajne kože.
Sjedite lijepo i šutite - diskretno mu reče mladić, pokazujući mu nisku i neudobnu klupsku garnituru nasred recepcije. - I budite pametni! Pamet nikom nije odmogla.
Sjedajući u nisku fotelju presvučenu crnim skajem, Politeu se učinilo da tone nekamo duboko, nekamo gdje nema više ni Wolfa, ni gospodina Popovića, ni ljubaznog čovjeka u kaputu od kože, u kaputu kakvi su mu oduvijek, tko zna zbog čega, bili izuzetno odbojni.
Ali, i Popović je bio tu. Upravo je ušao na staklena vrata koja su se bešumno otvorila, praćen niskim i nabijenim čovjekom napadno širokih leda, koji je na glavi imao smiješan šeširić od prugastog samta. Tiho su razgovarali, kao da dolaze na zadušnice, a Wolfu se učini da je nabijeni čovjek prišapnuo gospodinu Popoviću nešto kao: »Vi ćete ga svakako identificirati«, na štoje Popović rekao: »O tom nema sumnje«. Prišli su pultu, gdje je Popović poderao celofan s američkog Marlboroa 100's, a nabijeni tip izvukao izgužvan paketić Drave.
U tom trenu razbudio se i recepcionar i podigao glavu koja uopće nije djelovala sanjivo. Politeo odmah shvati da recepcionar uopće nije recepcionar, bar ne onaj kod
koga su se prijavili. Sudeći po načinu kako se prignuo čovjeku koji je pušio Dravu i prišapnuo mu nešto, zasigurno nije bio nikakav recepcionar.
On vas je zacijelo primorao na ovo? - rekao je sasvim tiho momak u kožnom kaputu, spuštajući se na sjedalo do Politeovog.
Da otpovrne Politeo, osjećajući izdajničko treperenje vlastitog glasa.

Morao bih vam kazati par riječi o njemu. Tek toliko da znate u što ste se upustili - nastavi čovjek u koži, paleći usput cigaretu.
Nisam se upustio. Ni... nisam znao.

Vidite, nisam uspio prekinuti s pušenjem - nasmije se čovjek uvukavši dubok, razoran dim. -Da, vi sigurno ne znate tko je on?
Pa ne znam.

Mnogi ga traže. Među njima i Interpol!

Politeo problijedi, srce mu jače zakuca, gotovo tahikardijski marljivo.

Eksplozivi i slične naprave... Morat ćemo samo nekako objasniti radi čega je došao ovamo. Valjda se mislio na neko vrijeme skloniti u stari kraj.
Ne znam.

Valjda ćete ipak nešto znati?

Htio je zavikati iz sveg glasa da je Wolfov eksploziv prasnuo zato što je morao prasnuti, zato što je prljavi pasji sin Calvin Magoon zaslužio da mu sve odleti u vražju mater, a onda je shvatio da bi takav ispad bio djetinjast i naivan. Uostalom, što on zapravo zna o Wolfovim međunarodnim poslovima, i tko garantira da mu je uopće ispričao istinu?
Odluči šutjeti kao riba, pa kako ispadne, ispadne...

Dok je tako razmišljao, priđe mu čovjek širokih ramena, onaj što je u usnuli hotel ušao s gospodinom Popovićem. Sagnuo se prema Politeu i zapuhnuo ga mirisom Pitralona i jeftine domaće cigarete. Politeo odmah shvati da je njegov ton posve drugačiji od tona mladića u kožnom kaputu. Govorio je nekako resko, oštro, poput
ljudi koji se navikavaju na novo zubalo. Govoreći, rasipao je kapljice sline po sugovorniku.
A ti, pamet u glavu! Jedna laž natjerat će te da zažališ što si rođen. Sada spava?

Odvjetnik se zbuni, a onda shvati da se pitanje odnosi na Wolfa. Kimne potvrdno glavom, beznadno se nadajući da nije tako i da je Amerikanac već pobjegao.
Gdje mu je revolver?

Ne znam.

Trebalo bi da znaš!

Ne znam. Ne pokazuje mi revolver.

Čovjek širokih ramena ljutito ga pogleda, a onda ugasi Dravu, okrene se i hitro krene prema stubištu.
Što će se dogoditi? - uplašenim će glasom Politeo. Mladić u kožnatom kaputu nije mu mogao odgovoriti, jer je i sam ustao i hitro krenuo za nabijenim tipom, koji mu je valjda bio šef. Lažni recepcionar izvadi iz džepa nešto što je podsjećalo na poveći pištolj i stavi to na pult. Gospodin Popović šutke je palio novu cigaretu dugačkog Marlboroa.
Mogu li se popišati? - upita Politeo, osjetivši iznenada napetost u mokraćnom mjehuru.
Ne sada! — odvrati recepcionar.

Popović se smješkao, baš kao da mu želi kazati: »Pa poznajemo se!« Odvjetniku Politeu ni sad nije bilo jasno tko je taj misteriozni Popović, je li gospodin ili je drug, je li naš ili je njihov. Ako je njihov, što radi ovdje, a ako je naš, otkuda mu dobre veze u Američkom konzulatu?
Ne mogavši više izdržati, Politeo se okrene velikoj ploči kojom je bila zastakljena recepcija i raskopča šlic.
Šta to radiš? - prosikće lažni recepcionar, trudeći se da ne bude preglasan.

Pa, ne mogu više izdržati...
Hajde, odmah da si natrag!

Politeo krene prema zahodu, čudeći se tišini koja je iznenada zavladala. Stubište je bilo prazno, a gore na katu se izgleda ništa nije događalo. Pišao je dugo, beskonačno dugo, osjećajući kako mu mjehur polako i ugodno splašnjava.
K vragu! Jesi li gotov? - upitao ga je lažni recepcionar, koji se pojavio na vratima pisoara.
Odmah - promrmlja Politeo.

U tom trenu dogodi se nešto neobično. Gore, negdje iznad njih, začulo se nekoliko neobičnih šumova, nešto kao prasak naglo otvorenih ili zatvorenih vrata, zatim glasan jauk i potmulo kotrljanje. Kao ofuren, lažni recepcionar izjuri iz pisoara, ostavljajući vrata da se sama zatvore, a onda čitavim prostorom glasno i podmuklo odjekne revolverski prasak. Još se nije ni utišao, a za njim je već slijedio drugi, zatim mnogo tiši lom stakla, pa onda treći, četvrti i peti prasak.
Politeo nije znao što se zbilo s Wolfom, ali je znao da je već čitav hotel na nogama. Odjednom se zateče kako posve drugačije razmišlja, kako mu se glavom brzo odmataju paralelni filmovi mogućih razrješenja. Krajičkom oka spazi gore, pri vrhu prostorije, prozorčić s jednostavnim mehanizmom zatvaranja. Ne znajući zapravo zašto to čini, stane desnom nogom na pisoar, odbaci se i uhvati za prozor. Zatim stavi drugu nogu na vrh zahodske kabine, uspravi se i shvati da se već nalazi na razini prozorčića kroz koji se čovjek njegove krhke konstrukcije može lako provući. Otvori prozor i časak-dva kasnije već je bio napolju, u snijegu, u mrkloj noći. Poče bezglavo bježati u onom smjeru gdje je mislio da se nalazi auto-put.
Drhturio je u gustom grmlju pored mračne ceste, izlazeći napolje tek kad bi dugu zaleđenu traku osvijetlili farovi vozila koje se kroz ovu ledenu noć probijalo prema Ljubljani. Podizao bi tada prst, ubrzo shrvan gorkom spoznajom da je autostop postao zaludna i demodirana disciplina. Kad se tome ponajmanje nadao, pedesetak metara od njega, zaustavi se ogroman kamion s ne manje ogromnom prikolicom, škripeći kočnicama i otpuhujući auspuhom, baš kao da mu na taj način želi iskazati dobrodošlicu. Uvukao se u prostranu, toplu kabinu, a baš kad je htio zalupiti vratima,
primijeti kako uz cestu, po samom rubu jakog fara, kroz dubok snijeg, trči i sapliće se poznata figura, koja se, izgleda, očajničkim naporima nastojala dokopati kamiona.
Znači, živ je, nisu ga ščepali, pomisli, obuzet neobičnom radošću. Zar mu se taj prokleti tip do te mjere zavukao pod kožu?
Ovaj bi, izgleda, isto htio unutra - reče tobože ravnodušno i okrenu se vozaču kamiona, koji je hladnokrvno držao ruke na upravljaču i, lica obasjana žarom, otpuhivao dim cigarete koju je držao u kutu usana. Gledajući netremice Wolfa, koji je već bio sasvim blizu, vozač je posve mirno čekao, pa kad je i Amerikanac uskočio u kabinu, prihvati ručicu mjenjača, stisnu gas i polako krenu.
Politeo je gorio od znatiželje da dozna što se zapravo zbilo u hotelu, ali je šutio, misleći da je bolje i mudrije ne otkrivati pred vozačem da se poznaju. Dijeleći valjda njegovo mišljenje, Wolf je ostao nijem, zaogrnuo se bolje svojim smeđim, podstavljenim kaputom i ubrzo zaspao glave oslonjene o staklo.
Politeo nije mogao ni oka sklopiti. Isprva je pomislio da ih je vozač kamiona uzeo kako bi mu pravili društvo u dugoj, monotonoj i ledenoj noći, ali je ubrzo shvatio da ih je čudak za upravljačem pokupio radi zajedničke šutnje. Postoje valjda i takvi ljudi, pomisli odvjetnik, ljudi kojima je potreban netko da bi bili sami. Ne upitavši ih čak ni kamo idu (dovoljno mu je bilo to što idu naprijed), posvetio se sebi i pustoj cesti, koja je brzo nestajala dolje, ispod ogromnih parova kamionskih kotača.
Dva sata kasnije izašli su u ulici na periferiji Ljubljane, ispred stare, neugledne katnice presvučene žutom žbukom koja se dobrano izljuštila. Na kući u čijem se prizemlju nalazio zatvoren lokal spuštenih kapaka, pisalo je velikim, izblijedjelim slovima PRENOĆIŠĆE. To je bio razlog radi koga su upravo ovdje zaželjeli izaći. Politeo zahvali vozaču na njegovoj neobično diskretnoj uslužnosti, ali vozač ne odgovori ništa.
Kuckajući tiho po prozoru, probudili su gazdu koji im je, psujući i negodujući, otvorio vrata, ali kad mu je Wolf tutnuo u ruke jednog od onih mrtvih predsjednika koji otvaraju i najzakračunatija srca, odveo ih je gazda do jedne sobe na katu, ne pitajući ih ni za imena, ni za dokumente, ni za razlog tako kasne, ili tako rane,
posjete. Odabrali su, tvrdio je Wolf, najidealnije mjesto za kratak predah, mjesto koje besprijekornom diskrecijom nadoknađuje sve nedostatnosti vlastita »komfora.«
Soba je bila jedna od onih kakve se još jedino susreću u socijalno angažiranim filmovima Trećeg svijeta i predugim romanima F. M. Dostojevskog. Imala je samo dva prastara kreveta opremljena posteljinom dvojbene čistoće, noćni ormarić s malom svjetiljkom ukrašenom muhoserinama i metalno postolje s lavorom za pranje i bokalom ustajale vode. Tapete kojima je bila oblijepljena mogao je skinuti i najmanji propuh. Ne krijući umor, Wolf se, onako obučen, spusti na meku površinu starog stilskog kreveta, čije je nužne ukrase odavno odnijelo vrijeme, uzdahnu i stavi ruke pod glavu. Politeo ugasi veliko svjetlo i pritisne prekidač stolne svjetiljke, koja je jedva obasjavala svoj prljavi štitnik. Sjedne potom na rub kreveta, iščekujući priču.
Nema se tu šta pričati - odmahne Amerikanac rukom i umorno okrene glavu zidu, zagledavši se u podbuhli i iskrzan dio stare tapete. - Kad si izašao, probudio sam se, ustao i obukao. Čuo sam korake na stubištu i zaključao vrata. Slutio sam da se nešto događa i odmah sam prišao prozoru. Vidio sam da je dolje dubok snijeg i da se može bez problema skočiti...
Ali, oni su pucali...

Pucali su kad sam bio već dolje. Morali su probijati vrata. To mi je dalo nešto vremena.
Nisu te pogodili?

Wolf ga pogleda, a onda se s naporom pridigne.

Čini se da jesu - reče nakon kraćeg premišljanja. Politeu se učini da u sobi postaje sve hladnije. Drhtavim prstima pomogao je Wolfu da skine kaput, svuče debeli vojnički pulover i košulju čija je stražnja strana bila natopljena krvlju. Negdje na desnoj strani, odmah pored lopatice, ugleda ranu koja je blago krvarila. Iznenada mu postane mučno, ali se svlada, znajući da mu situacija nalaže mirnoću i pribranost.
Upali veliko svjetlo, strgne s jastuka jastučnicu, namoči je u bokal s vodom i laganim pokretima prebriše ranu.
Boli li? - upita, pritisnuvši ranu mokrom krpom.

Ne. Baš je ugodno - gorko se nasmije Wolf. - Požuri, čini mi se da neću moći dugo stajati.
Politeo strgne jastučnicu i s drugog jastuka, presavine je nekoliko puta i pritisne na Amerikančevo rame, razmišljajući kako da je učvrsti. Wolf shvati o čemu se radi, pa stavi nogu na krevet i zadigne nogavicu, otkrivši tako revolver koji je još uvijek bio plastičnim trakama pričvršćen za nogu. Politeo se sagne i oslobodi revolver koji Wolf strpa u džep, a onda plastičnim trakama učvrsti presavinutu jastučnicu preko same rane.
Treba ti liječnik! - reče uzbuđeno. - Metak ti je mogao ozlijediti pluća. Rana ne krvari jako, ali tko zna što se događa unutra... u tebi...
Unutra u meni ne događa se više ništa - prošapće Wolf, navlačeći debeli pulover na golo tijelo. Zatim obuče i kaput, pa se svali na krevet. Djelovao je strašno umorno.
Bio je blijed, činilo se da ni kapi krvi nema u obrazima, a podočnjaci su mu bili tamni, gotovo crni. Ležao je mirno, gotovo nepokretno, i duboko disao.
Slušaj, stvarno ti treba liječnik. Rana ne izgleda strašno, ali si mogao izgubiti dosta krvi. Odmah idem po liječnika!
Cool it, Nick! - reče sporo i s dosta napora Wolf. - Ne pravi paniku. Imao sam već jednom istu takvu ranu, samo na drugoj strani. Samo ću se malo odmoriti, a onda ćemo... Oh, shit! Pa ti znaš da za nekoliko sati moramo biti u tom PAN AM-u. Ti imaš svoj big divorce. Samo ću malo odrijemati, a ti pripazi na vrijeme... bojim se da se sam neću probuditi. U koliko bismo zapravo trebali krenuti?
Politeo mu ne uspije odgovoriti, jer je istog trena Wolfu glava klonula u stranu. U prvi mah se uplaši i priskoči krevetu, a onda shvati da je Wolf samo zaspao. Njegovo duboko i pravilno disanje remetilo je mir jeftine sobe. Politeo ustane, ponovo ugasi veliko svjetlo i priđe prozoru. Dolje je mirovala pusta, zaleđena cesta, asfaltni komadić beskonačnosti koji je dolazio niotkuda i odlazio tko zna kamo. Lagani vjetar njihao je električnu svjetiljku obješenu o žicu razapetu između dvije nasuprotne
zgrade. U tom trenu primijeti pri svjetlu zanjihane lampe da je ponovo počeo sipati rijedak snijeg. Vrati se i sjedne na rub kreveta, promatrajući Wolfa koji je sada disao kraće i brže. Pokuša na brzinu rekapitulirati sve što mu se u proteklom periodu zbilo, misleći da će tako bolje razumjeti i situaciju u kojoj se našao, ali ubrzo ustanovi da u glavi ne može pomaknuti niti jednu prokletu misao, sliku ili ideju.
Hej, buddy! - zazove ga posve tihim glasom Wolf, čiji je san, izgleda, bio tek privid.
Znaš li slučajno onu bajku... onu o ključiću koji otvara vrata sobice u dnu podrumskog hodnika? Politeo je šutio, pretpostavljajući da Amerikanac bunca. Priđe bliže i opipa mu čelo. Nije bilo vruće!
Ne buncam - nastavi Wolf. - Samo se odmaram. Osjećam da su mi potrebna dva sata odmora. Znaš li tu bajku?
O onom groznom tipu koji je svaku ženu iskušavao ključićem zabranjene sobe u podrumu.
Ne razumijem.

Ujutro bi rekao ženi da odlazi od kuće, i dao joj svežanj ključeva. Ti ključevi otvarali su dvorane i sobe s raznim dragocjenostima, zlatnim posuđem i drugim vrijednim sranjima... Oh, shit, žulja me ta jebena rana... Na vezici za ključeve bio je i ključić koji je otvarao posljednju sobu u dnu podrumskog hodnika. Tip joj je dopustio da otvara sve sobe i razgleda sve dragocjenosti, ali da u onu posljednju sobu u podrumu ne smije ni za živu glavu ući. Jasno, čim bi tip otišao od kuće, žena bi na brzinu pregledala sva ona sranja, a onda otrčala dolje u podrum... i kako joj vrag nije dao mira... ušla je i u...
I što je bilo u sobici? - upita Politeo, koji se nije mogao sjetiti da je ikad čuo tu bajku.
Unutra su bili izmasakrirani leševi svih prijašnjih radoznalih žena... svih onih koje su otvarale vrata sobice u dnu podrumskog hodnika...
I ništa - reče Wolf i uzdahnu. - Na isti smo se način i mi zajebali. Otvorili smo ista vrata... u dnu podrumskog hodnika...
Ista vrata?!

Da, pal. Kutija Rosenbergovih keksa bila je iza vrata sobice u podrumu. Zajedno s leševima svih onih koji su prekršili zabranu i otključali vrata. Ta vrata nikad ne treba otvarati!
Zašutio je na tren i počeo brže disati. Činilo se da ga boli, ali da to ne želi pokazati. Baš kad je Politeo pomislio da je ponovo zaspao, oglasi se ponovo, ali mnogo tišim glasom: - Znaš šta me muči?
Šta? - odvrati Politeo, koga su Wolfove čudne riječi sve više plašile.

Kada je ona hladnjača prejurila preko jadnog Abarta i njegovih trideset zlatnika, kako su obavili uviđaj?
Ne razumijem.

Pa, kako su obavili uviđaj? Znaš da nakon nesreće crtaju sve one strelice i linije na asfaltu. Crtaju ih bijelom bojom... a asfalt je bio pokriven bijelim snijegom... Misliš da su uopće napravili izvještaj?
Politeo je znao da više ne smije čekati. Počeo se oblačiti, namjeravajući što prije dovući doktora, ali ga Amerikanac iznenadi sjevši relativno lako na rub kreveta.
Nick, rekao sam ti da mi doktor ne treba. Ne pravi gluposti, upropastit ćeš sve u zadnji čas. Politeo se prestane oblačiti i zastane nasred sobe.
Samo se ti oblači. Najbolje da odmah kreneš. Ali, ne po liječnika nego na aerodrom.

Zar nećemo zajedno?

Ne, ne... to bi bila smrt... sigurnije je jedan po jedan. Hajde, idi!

Ali - stajao je odvjetnik i dalje nasred sobe, ne mogavši se odlučiti. - Bojim se - prizna konačno. - Bože, što će biti s nama?
Što će biti s nama - ražesti se Amerikanac. - Što će biti s nama! We always have Paris!
Zašto je uopće važno što će biti s nama? Koji smo kurac mi? Po nama se ništa neće zvati...
Hajde, idi, idi! Vidjet ćemo se na aerodromu, ali ćemo se praviti da se ne poznajemo.

Misliš da si sposoban... da možeš doći sam do aerodroma?

Budalo! - nasmije se Wolf, oslonivši se laktovima o koljena. - Jasno da ne mogu sam. Doći ću taksijem. I ti uradi isto tako!
A što ako ti ne dođeš?

Što ako ti ne dođeš, kukavico? Što ako si od straha napunio gaće? Ja ću doći, to je sigurno, ali u tebe više nemam povjerenja.
I ja ću doći - promrmlja odvjetnik.

Onda je sve O.K.! Hajde, run, Johnny, run, juri i ne zaboravi kupiti bocu ruma. Pivo imaju u avionu. Pit ćemo dog's nose od Heinekena, a ne od one urinizirane strahote koju proizvode u tvojoj terrible country!
Politeo krene, otvori polako vrata i izađe na hodnik. Prije no što će zatvoriti vrata, pogleda još jednom u Amerikanca, nadajući se da će ustati i krenuti, ali mu ovaj, i ne gledajući ga, rukom dade znak da se pokupi s tog mjesta. Zatvarajući za sobom vrata, učini mu se da samo spušta, kako reče veliki njemački pisac, tek kapak na tamni bunar prošlosti.
Sred nemirnih farova crnog Mercedesa, kojem je na krovu palucala taksi-oznaka, ljubljanski aerodrom Brnik doimao se poput male svijetleće oaze okružene bespreglednim morem snijega; oaze iznad koje se još nije otvorilo jutarnje nebo.
Politeo plati vozaču, izađe napolje i u nekoliko koraka prevali ledeni prostor koji ga je dijelio od aerodromske zgrade. Našavši se pod krovom, na toplom, ugleda nekoliko ljudi koji su se vrzmali aerodromskim prostorom. Bilo je tako rano, da ih zacijelo nije ni moglo biti više, jer u ovo doba nema mnogo letova. Politeo se upita koji od ovih tipova, što lagano premjeravaju unutrašnjost zgrade, treba spriječiti njega i Wolfa da prekorače sada već tako tanku graničnu liniju i dokopaju se »njujorške veze«. Poče ih gledati i mjerkati jednog po jednog, pokušavajući nazreti razloge radi kojih su tako rano došli na aerodrom. Odmjerivši ih nekoliko puta, učini mu se da ga ni jedan ne podsjeća na policajca. Ali, što to znači; po čemu uopće policajci podsjećaju na
policajce, ako ne nose uniformu? Kada je prije deset i više godina ispričao onaj
»jednomjesečni vic«, prijavio ga je policijski konfident koji je po svemu podsjećao na pravog prijatelja, a ne na policijskog konfidenta. Odluči ipak biti na oprezu pa priđe displayu na kojem je bio otkucan raspored dopodnevnih letova. PAN AM-ov avion imao je točan timing, baš kao što je u karti pisalo. Polijetao je u 8.00 sati.
Kada je prije dvadesetak dana ugledao Wolfa kako strpljivo prkosi snijegu, smrzavajući se ispod njegova prozora, nije mogao ni sanjati da će već tri tjedna kasnije stajati na ljubljanskom aerodromu kao potencijalni putnik za U.S.A. I to kao putnik koji neće uspjeti ni spakirati prtljag, već će bez kofera, bez garderobe i putnih sitnica, tek s avio-kartom, pasošem i tuđih tri stotine dolara u džepu, sa zebnjom iščekivati ulazak u veliki Boeing.
Prišao je velikom oknu i zagledao se u osvijetljenu pistu s koje su uklanjali snijeg. Lijevo od zgrade vidio je transportno vozilo oko kojeg je poslovao mehaničar u kombinezonu, a podalje od njega kamionet s gorivom i službenu Zastavu žute boje. U ove rane sate sve je djelovalo nekako mirno, usporeno i sigurno, pa se ponada da su i progonitelji, s pristojnim čovjekom u kožnom kaputu i gazdom širokih ramena, sada negdje drugdje, zaludo ih tražeći na sasvim krivom mjestu. Možda će se jutros, prvi put u životu, njegov pehistički lanac neuspjeha jednostavno rasprsnuti. Bude li tako, za otprilike sat vremena sjediti će s Wolfom u avionu i pijuckati improvizirani dog's nose, od uvoznog piva i priručnog ruma koji će sam kupiti.
Priđe aerodromskom šanku i naruči bocu domaćeg ili bilo kakvog ruma. Nije ga bilo. Bio je to prvi loš znak. Drugi loš znak začuo je s razglasa kad je ženski glas obavijestio putnike da će PAN AM-ov avion kasniti trideset minuta u polasku.
Svejednako motreći ljude, kojih je sad bilo mnogo više jer je u međuvremenu stigao JAT-ov autobus, krene prema ulazu i zagleda se napolje, u snijeg i noć, iščekujući taksi koji će dovesti Wolfa. Nije ga bilo. Nijedno prokleto vozilo nije stizalo na aerodrom. Duga, neosvijetljena cesta nestajala je tamo negdje u mraku zakašnjelog jutra. Potom začuje zvuk motora u daljini i ugleda dva žmirkava automobilska oka. To je Wolf, ponada se, ali ubrzo s razočaranjem u duši spazi još jedan plavi JAT-ov
autobus, koji se nakon nekoliko minuta zaustavi ispred aerodromske zgrade. Iz autobusa izađe dvadesetak putnika, a za njima i vozač, koji hukne u dlanove i brzo utrči u toplu zgradu.
Vrati se onda do šanka i naruči čašu vina, koje lizne i ostavi. Nije mu se pilo. Shvatio je da, začudo, sve više misli na Amerikanca. Više nego na Ameriku!
A što ako je ostao tamo u prljavoj i beznadno mračnoj sobi jeftinog i diskretnog svratišta za sirotinju i sumnjivce, s mrtvačkom kombinacijom karata u ruci, s parom asova i parom osmica, u Deadwoodu, iza zabranjenih vrata podrumske sobice, zajedno s povorkom sablasti koje su taknule metalnu kutiju s dukatima i koje je zatekla zaslužena kazna iz one bajke? Zajedno s Lukačekom koga je pojeo njegov melanosarkom, zajedno s Podnarom koji se tako naivno nadao da se ukleta kutija može pročistiti u samostanskom miru, s Julijanom koja se nad gluhi ponor prokletog zlata nagnula tako da je izgubila ravnotežu, pala i skrhala vrat, s Margitom koja je mučena alkoholnim ludilom zategnula omču oko vlastita vrata, sa smiješnim Podnarovim nećakom koji je, radostan zbog trideset Judinih novčića, veselo odjurio pod zahuktalu hladnjaču.
Ipak će Amerikanac doći, tješio se obećanjem koje mu je dao u onoj opskurnoj sobi. Doći će jer mora doći, jer u Politeovu životu predstavlja usud, prst Božji koji ne mogu zaustaviti tamo nekakva vrata i ključić iz glupe bajke za djecu.
Gospod, ravnokar sem najdel steklenico ruma - rekao mu je konobar, koji ga je upamtio, ali on više nije htio kupiti tu »steklenicu ruma«, jer se bojao da ne urekne prokleti plan na čiju je posljednju stubu upravo stupio.
Hvala, poslije ću - reče, ostavi čašu vina i krene prema ulazima međunarodnih letova.
PAN AM objavlja polet številke 123 na liniji Frankfurt - New York. Ishod številka 4. PAN AM anounces departure flight number 123 to Frankfurt and New York. Gate number 4. — razleglo se iz razglasa, a to je značilo da je PAN AM-ov Boeing na svom mjestu, spreman da primi putnike.
Začuvši poziv s razglasa, gomila ljudi što se dosađivala u holu krene u rečenom smjeru. Jedino Politea u ovom trenu nije zanimao izlaz broj četiri. Primijeti da se napolju pred ulazom zaustavio taksi pa krene prema njemu. Onda se sjeti da mu je Wolf rekao kako će biti pametnije da uđu u avion razdvojeni. Zastane, okrene se i krajičkom oka stade promatrati taksi čija su se vrata otvarala. Iz kola izađe onizak muškarac u crnom odijelu i visoka plavuša u skupoj bundi. Pogleda potom na aerodromski sat i ustanovi da je već 7.50; tijelom mu prostruji ledeni osjećaj: da je mogao, Wolf bi već zacijelo došao!
Pade mu tad na pamet jedna ideja, koja je možda bila nesmotrena ali je u svakom slučaju morala funkcionirati. Priđe službenici na šalteru i upita je da li je na boarding- listi PAN AM-ovoj; Nikola Politeo. Službenica ga začuđeno pogleda, a onda otkuca nešto na terminalu i na zelenkastom ekranu iskočiše redovi slova.
Ja - reče ona. - Imate sporočilo za njega?

Ne, ne - zbuni se Politeo, a onda, uvijajući se i okolišajući, upita može li provjeriti da li se na istoj listi nalazi i Mr Wolf, Leonard Wolf...
Službenica se zagleda u zeleni ekran kojim su jurila slova, a onda zaniječe glavom.

A Nagy? Biste li još mogli provjeriti za Leona Nagya? - A bi prosim prekontrolirali celo boarding-listo?
Ne, ne... naime, to su mi poslovni partneri... s kojima bih trebao putovati.

Ona ga strogo pogleda. Neuredno ispala podstava kaputa nije ga uopće činila čovjekom koji ima poslovne partnere. Činilo se da će ga odbiti, ali je onda, ipak, valjda da ga se riješi, otkucala još nešto na tastaturi i sasvim odlučno ustvrdila da na boarding-listi nema ni Leona Nagya. Pasji sin uzeo je kartu samo za mene, sijevne mu iznenada glavom. Uopće nije mislio vratiti se u free country! I onda pred radoznalom službenicom pljune na pod, čudeći se i sam kako ga, umjesto prvotnog bijesa, polako preplavljuju osjećaji samoće, nemoći i straha. Ali zašto, zašto je uopće dolazio ako se nije namjeravao vratiti, pitao se, brzo uvlačeći dimove posljednje cigarete koju je pronašao u džepu. Onda mu u glavi zatitra nešto što je možda bilo
pravi odgovor. Wolf se nije namjeravao vratiti jer nije ni došao! Zapravo, ako se ne radi o igri riječi: došavši se vratio! Vratio se da ostane iza malih vrata u dnu podrumskog hodnika, iza vrata koja je sanjao i koja su ga tamo daleko preko Atlantika progonila u snovima.
I što sad, pomisli, sam, nemoćan i izgubljen sred aerodromske prostorije. Kako nadići vlastitu sudbinu za kojom kaskamo jedan korak prekasno? Kad bi bar onaj tip u kožnom kaputu bio ovdje da mu pomogne! Ali, ni njega nije bilo; znači, svoju budućnost ima u vlastitim rukama! Mora donijeti pravu i neopozivu odluku.
Zadnji poziv za vsepotnike na liniji številka 123 za Frankfurt in New York. Ishod številka 4. PAN AM anounces last call on flight number 123 to Frankfurt and New York. Gate number 4. Politeo osjeti da to nije posljednji poziv samo za putnike na liniji 123, nego i posljednji poziv njemu, propalom advokatu, koji je naumio svoj budući, uspješni život zasnovati tamo, »preko bare«. Da, to je posljednji poziv kojim ga njegov neoskvrnuti ideal zove u naručje, pa makar bio i nevozač!
Nekoliko je minuta odlučno stajao, a onda je izvadio avio-kartu iz džepa i krenuo prema izlazu broj četiri.
Onda, kao da je shvatio nešto, zastao je, okrenuo se i produžio do šanka. Pogledao je još jednom u avio-kartu, tu propusnicu za bolji život, a onda ju je kratkim potezom ruke poderao na dva, pa na četiri dijela, i bacio je u košaru za smeće. Pade mu na pamet da je s kartom uništio i tri mrtva predsjednika Franklina, ali mu se u košaru više nije dalo zagledati.
Napipa potom u džepu nekakav ovalan predmet. Izvadi ga; bio je to onaj besmisleni gadget što je podsjećao na bateriju, ali mu u vezi s njegovom pravom upotrebom ništa pametno nije padalo na pamet. Okrene ga prema svjetlu i pročita onaj sitan natpis.
MADE IN U.S.A. Dok ga je gledao, nije bio siguran što će s njim uraditi, ali je sasvim pouzdano znao da ga ni za živu glavu neće baciti.
Dva dog's nosea1 - reče odrješito konobaru koji ga je začuđeno promatrao.

Kakšna pijaća je to? - začudi se konobar.
Pivo plus pola deci ruma.

Konobar ga je gledao kao da prvi put u životu čuje za tako glup koktel, a onda slegnu ramenima i smiješa mu pola deci Badelova ruma s Talisovom pivom.
Rekao sam dva - reče Politeo, gledajući kroz veliko staklo prema uzletnoj pisti gdje je već rulao PAN AM-ov avion za New York.
To da, gospod je sam!

Više nisam.

Konobar ponovo slegne ramenima i, nesposoban valjda da se svađa sa šašavim gostima, spravi još jedan neobični koktel od piva i ruma.
Ispijajući hladni dog's nose, Politeo odjednom shvati da je big divorce definitivno propao, da je brak, koji je tako nevoljko sklopio s domovinom, bar za njega trajan i neopoziv.