Goran Tribuson - Gorka čokolada

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:36 am



Kada poduzetnik Svilar naruči od privatnog istražitelja Nikole Banića praćenje svoga sina Arna, koji mu je iz sefa ukrao likovnu mapu s navodno vrijednim crtežima, njegov život postat će noćna mora. Nastojeći otkriti kome je mladić nudio ili prodao crteže, Banić će otkriti da se u mapi kriju mnogo važniji i opasniji dokumenti koji će neke od likova istrage stajati i života...

Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima "Zavirivanje", "Siva zona", "Dublja strana zaljeva", "Noćna smjena", "Bijesne lisice" i "Susjed u nevolji", u romanu "Gorka čokolada" pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, starlete, privatne zaštitarske tvrtke, izbacivači...

Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:37 am





1.


Veliki opskrbni centar već mu se izdaleka učinio poput zdanja izgrađenoga od dječjih kockica te potom povećanoga do besmislenih i grotesknih razmjera. Da mu je tkogod rekao kako će doći vrijeme u kojemu će trgovine poprimiti dimenzije sportskih dvorana, ne bi mu nikada povjerovao. Sada je, eto, to vrijeme došlo, i ta mu se činjenica jednostavno nije sviđala. Odmah je shvatio kojim se sustavom odvija promet na prostranom i labirintnom parkiralištu, ali mu je trebalo nekoliko krugova dok nije pronašao mjesto. Zatim je izišao iz auta i još se jedanput zagledao prema neljudski velikom dućanu, ne znajući koja su od svih tih velikih vrata ulaz, a koja izlaz, i vode li sva baš do onog mjesta koje njega zanima. Pretvara li se to polako u tromog dinosaura koji će ubrzo zaglibiti zbog svih tih promjena što su ga snašle nespremna, upitao se u sebi i ušao kroz najveća staklena vrata što su se neprekidno otvarala i zatvarala pred svim tim svijetom što je brzao unutra ili se, gurajući kolica pretrpana robom, vraćao van. Našao se nasred velikog predvorja iz kojega su razni putovi vodili nadesno i nalijevo, gore i dolje, i nije znao što je gdje, osim zahoda čija je zelena oznaka palucala na drugom kraju predvorja. U nedoumici, uradio je ono što mu se učinilo najpametnijim, izvadio je iz džepa vjetrovke Marlboro, zapalio cigaretu i duboko povukao dim, nakon čega mu se grozna trgovačka novotarija učinila malko podnošljivijom.
– Gospodine! – upozori ga čovjek u plavoj kuti, koji je u jednoj ruci držao plastičnu lopaticu, pridržavajući drugom lagana kolica za otpatke – to je zabranjeno! U dvostrukom ste prekršaju!
Banić ga pogleda iznenađeno. Bio je to jedini tip koji se bitno razlikovao od gomile ljudi što su se kaotično vrzmali prostorom i, obuzeti amokom trošenja, gurali svoja pretovarena žičana kolica.
– Ovdje ne smijete pušiti i morate uzeti kolica!
Sad više nije znao što uraditi. Čovječuljak u plavoj kuti zbilja nije djelovao kao autoritet opskrbnog centra, ali je Baniću ipak nekako teško pala činjenica da ga je uhvatio čak u »dvostrukom prekršaju«, pa kako nije znao što bi s upaljenom cigaretom, a još manje kako doći do kolica koje rabe kupci, izišao je van, nakon kraćeg premišljanja bacio opušak u kanalizacijski otvor, pa ušao ponovno, ovaj put na druga vrata. Ipak nije uzeo kolica, jer mu se činilo da je idiotski tumarati ovim dvoranama s nekoliko boca na dnu golemih kolica. Tà nije došao pokupovati sve deterdžente, sapune, ukiseljene krastavce, konzerve i kekse ovoga svijeta, i njima napuniti protuatomsko sklonište, nego je tek usputno svratio jer mu je Komar prije nekoliko dana kazao kako ovdje imaju razmjerno pristojan izbor uvoznih piva.
Kada je nakon podužeg lutanja i neuspješne potrage zastao ispred dugačkog niza polica na kojima se nalazilo ono što je tražio, shvatio je da uistinu imaju mnogo piva, ali da se, bar što se izbora tiče, ne razlikuju bitno od boljih prodavaonica u gradu. Ipak je uspio pronaći nešto što već dulje vrijeme nije imao prilike vidjeti na policama – tamni Erdinger, vrlo dobar pšenični Franziskaner i, na kraju, tri velike boce nizozemskog Trappea. Iako je bilo čudne boje karameliziranog šećera i pomalo slatkasto, volio je u određenim prilikama popiti to pivo i držao ga je nekom vrstom »dječjeg piva«, pivskim slatkišem koji gdjekad treba gucnuti. Pomisao na tamni Trappe gotovo ga je nagnala da ponovno zapali cigaretu, ali se navrijeme prisjeti čistača u plavome. Ako su ga u predvorju ozbiljno upozoravali, ovdje bi ga mogli bez pardona i uhititi, pomisli Banić i počne uzimati boce s police.
I tad shvati koliko je čistač bio u pravu. Ne samo da bi mu kolica dobro došla, nego bi, da ih je imao, zacijelo kupio mnogo više od onoga što mu je stalo u ruke. Poput gorštaka koji je netom skupio ogrjev, s punim naramkom pivskih boca požurio je prema blagajni, a zatim se dogodilo ono što je najmanje želio: velika boca Trappea što ju je držao pod rukom ispala mu je i uz prasak kakav znaju prouzročiti samo boce s gaziranim pićima, razbila se. Nogu zalivenih gustom, ljepljivom pjenom, stajao je nasred prodavaonice prostrijeljen strogim pogledima kupaca, koji su zastali sa svojim propisanim kolicima za kupovanje.
– Gospodine Baniću, možete te boce staviti u moja kolica – reče mu uslužno čovjek koji je s praznim kolicima izronio iz reda u kojemu su se nalazile police i hladnjaci s mliječnim proizvodima. Bio je srednje visine, negdje u poznim tridesetima, dobro građen, obrijane glave koja mu je davala izgled strogog asketa i moralista, a taj je dojam pojačavalo njegovo elegantno i nekako jezuitski crno odijelo pod kojim se nazirala besprijekorno bijela košulja bez kravate.
Zbunjen zbog nevolje u kojoj se našao, Banić polako složi boce u neznančeva kolica, a zatim mu sijevne:
– Otkud znate moje ime?
– Radim za gospodina Svilara... Poslao me po vas... – reče čovjek u crnom odijelu kao da mu je neugodno.
– Svilar... – zamisli se Banić. – Pa prije dva dana sam ga odbio. Radim sam i gotovo mi je nemoguće pratiti nekoga...
– Odbili ste ga telefonski. Gazda je zamolio da se ipak vidite i da vam pokuša objasniti neke stvari.
Banić se trgne. Znao je da ljudi kojekako zovu nadređene, ali kada bi čuo da netko svog poslodavca zove »gazdom«, stvari bi mu odmah postale sumnjive.
– Ali... u tom slučaju, vi ste me pratili... – reče nakon što je na blagajni potpisao slip i pogurao kolica prema izlazu.
– Jesam – slegne ramenima tip izbrijane glave. – Drugačije vas ne bih mogao odvesti gazdi. Vidio sam kako ste odbili uzeti kolica pa sam ih uzeo ja. Slutio sam da će se ta stvar zakomplicirati.
Već se komplicira, pomisli Banić pa se tiho nasmije:
– Ako tako dobro pratite ljude, zašto mu vi ne biste obavili tu stvar? Čemu trošiti lovu na privatnog istražitelja? Oni su ionako silno antipatična branša.
– Gazda ima sasvim dovoljno love da si priušti istražitelja...
Pogotovo onoga koji vozi stari Golf, pomisli Banić, zaustavljajući kolica s pivom ispred prtljažnika svog dotrajalog vozila. I prije no što će podići poklopac kako bi pretovario pivo, on izvadi Marlboro i žudno ga zapali, baš ispod velikog panoa s programatskim pozivom
RECITE DA NEPUŠENJU!
– Pratite me! Vozit ću polako! – dovikne mu njegov novi poznanik i krene prema drugom dijelu parkirališta, dok se Banić pitao hoće li otamo izroniti u Fordu ili Cheerokyju.
Dok su se približavali Svilarovoj kući, podignutoj na samom rubu idiličnoga jelenovačkoga parka, Banić se prisjeti velike urbanističke afere iz ranih osamdesetih, kada su se svi pitali za koga se to i zašto podižu moderni dvojni objekti u takozvanoj zelenoj zoni, kao da se nije dobro znalo za koga se takvo što moglo raditi. Dobro održavana kuća bila je na vrhu brijega, okružena pomno odabranom crnogoricom, imala je dva kata, dolje veliki atrij, a gore prostranu terasu i nov mediteranski krov, koji je ljeti morao gorjeti od svježeg crvenila. Prostor oko kuće bio je opasan visokom željeznom ogradom, na ulazu su se mogle nazreti sigurnosne kamere, a putić kojim je prošlo vozilo Banićeva vodiča završavao je velikim parkiralištem ispred prostranog trijema pod kojim se nalazio ulaz u Svilarovo zdanje. Nigdje ni traga novobogataškom neukusu i bahatosti, nigdje bazena, konjušnice, teniskog igrališta, dvorišnog studija za meditaciju (!) i opuštanje, nigdje vrtnih patuljaka, lavova od kamena praha ni fontane s osvijetljenim dnom, tako da se činilo kako je Svilar suzdržani, decentni bogataš s mjerom i ukusom. Ali tko zna, razmišljao je Banić, ako ovdje u Zagrebu posjeduje tek združeni dvojni objekt na otmjenoj lokaciji, tko će jamčiti da, recimo, nema »novokomponirani« dvorac u Cornwallu, ljetnikovac s umjetnim palmama na dubrovačkome primorju ili ranč u Connecticutu?
Poslije, dok su sjedili u Svilarovoj sobi za primanje, Banića nije osobito fascinirala sva sila umjetničkih slika po zidovima jer se, naravno, u slikarstvo uopće nije razumio, ali mu se dopalo to što Svilar, za razliku od svoje poduzetničke subraće, uopće nije imao otvoren kamin ili kakvu drugu rustikalnu izmišljotinu, nego se grijao uz pomoć najobičnijih radijatora, odnosno centralnoga grijanja. Inače, Robert, ili Bobi Svilar, kako se predstavio, bio je čovjek koji je dobrano prešao šezdesetu, ali se po stasu, žustrini pokreta i pomno njegovanoj koži očito trudio da prikrije svoje godine. Ne poštujući morlačku modu, bio je odjeven posve sportski, u izblijedjele traperice i meku svijetloplavu majicu, koju bi možda čovjek upućen u takve stvari odmah prepoznao kao svjetsku marku. Ali Banić nije pripadao tom soju. On je znao razlikovati mladog Cheta Bakera od njegova poznog refleksa, saksofon Dextera Gordona od onoga u čiji pisak puše John Coltrane, ali nije razumio zašto majica Paul&Shark košta tridesetak puta više od one što su je skrojile radnice trikotaže iz Čakovca.
Kad je istražitelj izjavio da pije samo pivo, i na svoje veliko razočaranje dobio jedno od onih domaćih čije su mu macho reklame već uvelike išle na živce, nabio je Bobi Svilar ruke u džepove i ushodao se po sobi, zacijelo uvjeren kako su njegova gosta fascinirale sve te skupe slike po zidovima.
– Ovo su dva bolja Glihe, ovo tu je Uzelac, malo predimenzioniran, ali po osjenčanim volumenima krajnje zanimljiv, ovo je atipična Crnčićeva marina, s posve neobičnim rakursom za njega, ovo pak jedan sasvim rani Detoni, potom Becić, čije autorstvo još nije sasvim dokazano, dva ponajbolja Motike, i ovo tu... malo poznati portret sestre Pepice, našega neponovljivoga genija Josipa Račića.
Banić je nekoliko časaka pratio njegovo predavanje, a potom mu se, valjda od topline i lošega domaćeg piva, počelo toliko spavati da su mu se kapci nekoliko puta lagano spustili.
– Nešto ste se zamislili?... – ironično će Svilar.
– Da...
– Sigurno su vas ove slike natjerale...
– Ne, nisu! – prekine ga odmah Banić. – Zamislio sam se zbog posve druge stvari. Naime, vani je nekoliko stupnjeva ispod ništice, a ja sam u gepeku ostavio desetak boca piva. Ako mi opišete baš sve slike, siguran sam da će se smrznuti.
– Ako se smrznu, vi ćete ih lijepo odmrznuti. Bar za to je lako naći lijeka – kao da ga je umirivao Svilar.
– To baš neće ići...
– Gazda, gospodin je u pravu... – umiješa se čovjek obrijane glave, koji je Banića i doveo ovamo.
– Želiš li kazati da sam ga ugnjavio svojom kolekcijom?
– Ne, ne! – branio se obrijani, kao da je i sama pomisao na takvo što svetogrdna. – Ali kad se pivo jednom smrzne, onda zaboravi... možeš ga bacit u zahod!
– A tako... – zamisli se Svilar pa se, kao da se ništa nije dogodilo, vrati do onog djevojačkog portreta što ga je izradio stanoviti Račić, zagleda se u patinirano lice mlade, priproste djevojke pa nastavi:
– Taj vam je Račić bio najveće čudo našeg slikarstva, siromah koji je još kao adolescent odlutao u svijet željan znanja i vještine. Tako čistih motiva i tako snažnih pobuda danas bi se jedva našlo u mladaca kakav je bio on. Učio je isprva na Akademiji u Münchenu, postao najboljim u klasi, a potom otišao u Pariz, tvrdeći kako su u slikarstvu Francuzi daleko ispred svih ostalih naroda. Teško itko od nas može i zamisliti sirotinjske okolnosti u kakvima je došao u Pariz i bijedu u kojoj je živio. Unajmio je hotelski sobičak kakav sigurno nadilazi imaginaciju socijalnih pisaca njegova doba, a dane je provodio u Louvreu, vježbajući tonske prijelaze i kolorit Francisca Goye.
Bez obzira na to što je, kao i svaki normalan čovjek, osjećao sućut prema siromasima, Banića zbilja nije zanimala sudbina nekoga tko je gladovao i kopirao druge slikare u poznatoj francuskoj galeriji. Vidjevši, valjda, da se Banić dosađuje, Svilar kao da je odlučio naglo prijeći na ono najzanimljivije i najdojmljivije:
– Došao je u Pariz u veljači 1908., a četiri mjeseca nakon toga našli su ga ustrijeljenoga u njegovoj hotelskoj sobi. Okolnosti smrti nikada nisu utvrđene. Ne zna se je li ga netko ubio ili se radilo o samoubojstvu. Imao je samo dvadeset tri godine.
To što je netko pronađen ustrijeljen u hotelskoj sobi budilo je u Baniću nešto od profesionalne radoznalosti, ali zbog činjenice da se nemila stvar dogodila prije devedeset šest godina nije imao namjeru baviti se podrobnije takvom uzaludnosti. Prije nekoliko godina ubijen je u pol bijela dana u Zagrebu jedan od mafijaških bossova, pa prave okolnosti te smrti ipak nisu otkrivene. Što je spram toga neki ubogi slikar ustrijeljen prošloga stoljeća u Parizu!?
– Gospodine Svilaru – prekine ga Banić trudeći se biti što uljudnijim. – Prije dva dana sam vam kazao kako ne bih uzimao poslove praćenja jer radim sam. Takvi poslovi stavljaju pred čovjeka niz nerješivih tehničkih problema. Kada bih imao pomoćnika, bilo bi mnogo lakše, premda pokatkad ni dvojica nisu dovoljna. Došao sam samo zato što me gospodin...
Tu Banić zastane i pogleda u čovjeka koji ga je dopratio ovamo, začudivši se što mu još nije čuo ime.
– Guba – dometne Svilar. – Zovemo ga Guba.
– Škrlet – reče tip svoje prezime pa pocrveni. Čini se da mu nadimak nije bio nimalo drag. – Andrija Škrlet.
– Dakle, gospodin Guba mi je – nastavi zlurado Banić – rekao da su nastale neke nove okolnosti. I ja sam zbog toga došao. Osobno sumnjam da bismo to što su 1908. u Parizu pronašli tog vašeg Farčića ustrijeljenog trebali držati novonastalim okolnostima.
– Račića! – ispravi ga Svilar. – Naravno, vi ste, kao i svi privatni istražitelji, bivši policajac ili, bolje rečeno, narodni milicionar. A u tim se krugovima Račić slabo spominjao. Nisam li u pravu?
– Niste – ispije Banić svoje pivo do kraja. – Imali smo jednog Račića u Kozari boku. Pekao je prave, originalne bosanske ćevape u somunu. Išli bismo tamo nakon smjene, onako, znate... muško društvo. Žderali smo ćevape, lokali pivo i podrigivali naglas.
U pogledu koji mu je dobacio Svilar bilo je nečega što bi se na verbalni jezik dalo prevesti samo kao psovka, ali je ipak uspio zadržati pribranost i mirno nastavio priču o siromašnom slikarskom geniju, baš kao da je uvjeren u njezinu višestruku funkcionalnost.
– O tome što je radio u Parizu ta četiri mjeseca znalo se vrlo malo, što i nije neobično za čovjeka kojemu ni grob nije obilježen. Prije tridesetak godina u krugovima hrvatskih emigranata u Parizu pojavila se mapa sa četrnaest crteža u tušu i ugljenu, crteža s motivima pariških mostova. Zbog Udbine paske i krajnjeg animoziteta spram svega što je emigrantsko, ovdje se o tome uopće ništa nije čulo, ali su hrvatski kunsthistoričarski eksperti u Parizu potvrdili da je potpis na crtežima autentičan i da se oni savršeno uklapaju u Račićev opus. Moram li vam kazati da su to senzacionalno otkriće potvrdili doktori Gobelin i Aškerc, profesor Zlatarić, potom doktor Hoffmeier...
– A što je rekao doktor Knoflec? – prekine ga Banić.
Svilar se vidno zbuni i zagleda u istražitelja. Naravno, on nije mogao znati da je Knoflec doktor iz Pakova idiotskog vica, proktolog koji gata frajeru koji si je hemoroide mazao talogom od crne kave.
– Vidite, šteta da se i doktora Knofleca nije pitalo... – poveća njegovu zbunjenost Banić, spreman čim prije napustiti ovo čudno mjesto puno važnih slika.
– U to sam se vrijeme bavio uvoznim i izvoznim poslovima – nastavi Svilar. – Imao sam, nažalost, onaj crveni jugopasoš i trebalo mi je mnogo lukavstva da se približim hrvatskim krugovima u Parizu. Mislim da sam baš zbog tog njihova nepovjerenja bio prisiljen platiti crteže bar trideset posto više no što bi tražili od čovjeka koji im je blizak.
– Znači, niste im bili politički bliski?
– Jesam! Naravno da jesam! – skoči Svilar. – Svi smo mi radili združenim snagama na rušenju Jugoslavije. Oni izvana, a ja iznutra! Samo što to oni nisu mogli znati.
– Dakle, ta su remek-djela u vašem posjedu? – pogleda ga Banić kao da mu sada i samome postaje jasnije gdje se krije razlog zbog kojega ga je Svilar pozvao.
– Zbog toga sam vas i zvao! Vidite, više nisu. Ukradeni su mi prije nekoliko dana. I to iz radne sobe, iz mog osobnog sefa!
– Zašto ne pozovete policiju? – začudi se istražitelj sasvim iskreno. – Oni imaju najviše šanse da doznaju tko ih je ukrao.
– U tome i jest stvar... ja, naime, znam tko ih je ukrao...
Banić se okrene prema njemu očekujući nastavak.
– Ukrao ih je moj sin Arno.
– Otkuda mu to ime? – izleti Baniću. – Zar se nije mogao zvati Mirko? Ili Pero?
– Po liku iz omiljenog romana njegove majke – zlovoljno će on, kao da obnavlja neku staru svađu. Zatim doda posve suho:
– Uostalom, to se vas ne tiče!
– Naravno, naravno! – povuče se Banić. – Ali zašto bi vam ih on ukrao?
– Da mi napakosti. Mislim da me mrzi i drži uzrokom svih svojih nezadovoljstava. A ja sam oduvijek bio idiot koji je sve radio samo da bi njemu i njegovoj majci bilo što bolje i ljepše. I to vam je zahvalnost koju na kraju dobijete od vlastita djeteta.
– A što na to kaže njegova majka?
– Ništa – slegne Svilar skrušeno ramenima. – Ona je umrla prije dvanaest godina.
– Ali zašto bi vam krao crteže iz sefa? – nastavi Banić, žaleći pomalo što je i nehotice načeo nešto tako neugodno kao što je smrt supruge. – Kuća vam je puna slika. Mogao je uzeti bilo što. Tog Uzelca, Glihu, Lopatu...
– Motiku! – ispravi ga Svilar i pogleda sumnjičavo kao da više ne zna zafrkava li ga to bivši policajac, ili je uistinu toliko neupućen u domaću likovnu tradiciju. – Vidite, gospodine Baniću, ukrao je Račićeve crteže jer je znao da mi oni najviše znače. I da, ruku na srce, najviše vrijede. Jer nisu samo umjetnički artefakt, nego i dragocjen raritet, jednom riječju, otkriće! I sad će ih lijepo prodati...
– Kada biste obavijestili policiju, oni bi ga u tome spriječili. Znali bi to uraditi i na neki, recimo to tako, nježniji način. Mislim, ako ondje imate kakvih veza.
– Ne sumnjam u to da bi to oni znali uraditi – složi se on – ali mi je posve strana pomisao da policiji prijavljujem vlastito dijete. Znate ono... nema te umjetnine koja bi vrijedila koliko dječji nokat! Dragi gospodine, jednostavno bih htio samo to da prljavi veš ostane u kući...
– A koliko je staro to dijete? – nakašlje se istražitelj. – Mislim, to dijete čiji je nokat vredniji...
– Ima dvadeset pet godina...
– Veliko dijete! – fućne Banić. – Lova koju bi dobio za te slike dobro bi mu došla za kojekakve stvari. Sigurno i za one koje ne odobravate.
– To ne znam – pogleda ga Svilar naivno.
– No, dobro – nastavi istražitelj – zašto mislite da bih ja imao tu vrstu autoriteta i utjecajnosti pa da ga uspijem privoljeti da vam te slike lijepo vrati, izmoli od vas očinski oprost i ode se ispovjediti u gradsku prvostolnicu?
– Ne budite ironični! – prekori ga Svilar. – Jasno sam vam rekao da bih vam platio da ga pratite... da otkrijete komu je nudio ili prodao crteže. Ja bih ih već znao nekako vratiti, otkupiti... Ako doznam gdje su završili, pola ste mi posla obavili. Ja ću vam pomoći i dati vam popis trgovaca za koje pretpostavljam da bi ih Arno mogao posjetiti. Mislim da to za vas ne bi bio pretežak posao. Osim toga, koliko znam, vi trenutačno baš i nemate klijentele, i ne bi se moglo kazati da vam baš ide...
– Vi i vaši ljudi zacijelo ste bolja njuškala od mene – kiselo se nasmiješi Banić. – I dobro, gdje je djetešce u ovom času? Ako sam dobro shvatio, drmnuo je crteže i zbrisao od kuće.
– Slušajte, za nekoga tko ima dvadeset pet godina teško je kazati da je pobjegao od kuće. On je jednostavno otišao i unajmio stan u jednoj od onih mirnih ulica koje imaju nazive po ilircima. U Vrazovoj, Štoosovoj... Guba i ja bismo vas odvezli i pokazali vam gdje sada boravi. I, konačno, kako izgleda.
– Da, da... to je uvijek pouzdanije od fotografije – zamisli se Banić. – A imate li možda fotografije ili fotokopije ukradenih crteža?
– Ne – procijedi Svilar. – Nikada nisam mislio da bi mi mogle ustrebati... da ću se naći u situaciji sličnoj ovoj. Ali crteži su spremljeni u staru kožnu mapu koja veoma lijepo izgleda. Nalik je na plosnatu kutiju, crvena je i ima zlatotisak na prednjoj strani, odnosno na poklopcu. Drži se da su crteži oduvijek bili u njoj, tako da je i sama mapa vrijednost. Nadam se, gospodine Baniću, da ćete mi pomoći da vratim crteže i mapu. Bit ću vam zahvalan, a nemojte smetnuti s uma da su zahvalni uvijek i darežljivi.
– Možda vam se ovo sa slikama i ne bi dogodilo da ste uistinu darežljivi.
– Znam na što ciljate, ali nemate pravo! – naljuti se on. – Arno ima bankovnu karticu i račun za čiju se pozitivu redovito i izdašno brinem. Vjerujte, nezahvalnost djece češće proizlazi iz naše darežljivosti nego iz škrtosti. Nagađam da imate djece...
– Imam! – prekine ga Banić. – Siguran sam da ste me temeljito provjerili i da vam to da imam kćer nije promaknuto.
– Recite, ona često dolazi iz Londona?
Baniću dođe da radoznalog idiota raspali šakom posred lica, ali takvo što ipak nije mogao uraditi. Konačno, od nečega je morao živjeti. Iako ne radi ugostiteljski, krojački ili propagandistički posao, i za njega je »mušterija« redovito u pravu! Osim ako mu se baš dokraja ne zgadi.
I dok su se stubištem polako spuštali ka velikom predvorju, također prepunom ovješenih slika, u zgradu je ušao neobičan tip, vrlo visok čovjek šezdesetih godina, vitak i uskih ramena, pomalo plaha i nespretna hoda, odjeven u dugačak, staromodni krombi kaput, koji je zacijelo bio težak koliko i on sam. Imao je za svoju dob vrlo gustu crnu kosu, nije nosio ni šešir ni kapu, a ono što je na njemu djelovalo najčudnije bili su demodirani štitnici za uši, nalik na studijske slušalice, »odjevni« predmet kakav se jedva još mogao vidjeti i na filmovima. Lice mu je bilo vrlo glatko, gotovo zategnuto, ali Banić brzo shvati da je to zbog pudera koji je izdašno rabio. Čovjek je u ruci držao crni, elegantni kovčežić za spise, a kad ga je Banić malo bolje promotrio, shvatio je da to nije kovčežić, nego laptop što je, poput kakve dragocjenosti, bio učvršćen o čovjekov lijevi zglavak nečim nalik na policijske lisice. Banić bi dao ruku u vatru da ga je negdje već vidio, ali se, kao i većina onih koji su prešli pedesetu i počeli zaboravljati stvari, nije mogao sjetiti gdje.
– Gospodine Računovođo! – iznenadi se Bobi Svilar i požuri u susret čovjeku sa štitnicima na ušima. – Danas vas nisam očekivao. Ali, neka, neka... Odmah ćemo srediti sva neriješena pitanja!
Potom mu nekako ishitreno i pretjerano srdačno pruži ruku, a Računovođa je primi bezvoljno, onako kako se, primjerice, na ribarnici hvata riba u čiju svježinu sumnjamo.
– Gospodine Baniću – pogleda Svilar istražitelja, stišćući i dalje mlohavu Računovođinu ruku – kao što vidite, iskrsnule su nenadane poslovne obveze. Guba će vas odvesti kamo smo naumili i isplatiti vam predujam.
Guba pogleda ljutito Svilara, ali ovaj put ne pripomene kako mu je pravo ime Škrlet te kako mu se ne sviđa nadimak. Mirno je prihvatio naredbu jer je Svilar ipak bio njegov gazda.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:47 am





2.


Ulice što su nosile imena iliraca bile su u drugom dijelu grada, činili su ih lijepi samostojeći objekti, uglavnom dvokatni, sagrađeni negdje početkom prošloga stoljeća. Kao što i pristoji ulicama koje su dobile imena prema pjesnicima i filolozima, bile su mirne, široke, gotovo posve bez prometa, trgovina je u njima bilo vrlo malo, a gostionice i kafići bili su prava rijetkost. Kada bi tkogod pokušao dulje motriti koju od kuća, teško bi mogao ostati nezamijećen, jer su u takvim ulicama uz ulaze parkirana samo vozila onih koji tu stanuju. Ipak, s olakšanjem shvati Banić dok su se zaustavljali nadomak kući koju je unajmio Svilarov sin Arno, jedan od malobrojnih kafića u ovom dijelu grada nalazio se baš nasuprot Arnova privremenoga doma. Ispred kafića bila je neka vrsta ugibališta na kojemu su se zasigurno izmjenjivala vozila onih što su zastali radi pića. Usto je kafić, neobičnog naziva Jednooki Jack, s ulične strane imao veliku staklenu stijenu, svojevrstan izlog iza kojega je bio učvršćen veliki metalni šank na koji se moglo opušteno nasloniti, pijuckati piće i promatrati što se događa vani. Ali Guba, kako ga je zvao njegov poslodavac, ili čak vlasnik, zacijelo nije imao smisla za praćenje i uhođenje, tako da je zaustavio svoj Cheeroky uza samu ogradu od niskih stupica, iza koje se nalazilo betonirano dvorište, niska i neugledna dvorišna zgrada, a nasuprot njoj kuća s visokim suterenom, natkrivenim stubištem i dva kata, na neki način lijepa, ali u svom sivilu ipak pomalo bezlična i neupadljiva.
– Ovo je unajmio – kimne Guba prema katnici – ali mislim da se koristi samo sobom ili dvjema.
Banić bolje promotri zgradu, ali ne zamijeti ništa iznimno, ništa što bi u njemu potaknulo kakvu korisnu asocijaciju ili zaključak. Kuća je imala bogatu ali zapuštenu fasadu, kakve se obično ne obnavljaju bez stotinjak potvrda različitih urbanističkih i kulturnih ustanova, prozori su joj bili ukrašeni, posve izvan standarda, i kada biste ih poželjeli promijeniti zbog trošnosti, svaki bi se stolar na takvom poslu lako obogatio. Dio dvorišne ograde bio je dograđen ukrasnim šipkama koje godinama nitko nije zaštitio, tako da se činilo kako bi se svakoga časa mogle srušiti izgrižene hrđom. Bilo je posve očito da Arna tu nema jer su svi prozori bili tamni i poluzastrti trošnim roletama.
– Plaća tisuću eura mjesečni najam – s prezirom će Guba, po čemu se Baniću učini kako se Svilar morao dobrano raspitati o novonastalim okolnostima u kojima mu se našao voljeni sin.
– Za te novce ja moram raditi cijeli tjedan – i dalje je bio ogorčen Banićev informator.
– A što ćete... – promrmlja istražitelj kao da osjeća sućut spram njegove »besparice«. – Da bi se došlo do takve love, treba naći pravoga oca ili pravi posao. On je pronašao ono prvo... a vi ovo drugo.
– E, nekad je bilo bolje – reći će on s nostalgijom u glasu. – Sve dok mi crveni banditi nisu sudski zatvorili zaštitarsku agenciju. Potplatila ih konkurencija. Ali potegnuo je gazda već sve što treba. I odvjetnike i...
– A zašto su vam je zatvorili? Otkud ta pakost prema tako ljupkom i društveno korisnom radu?
– A što da vam kažem... – uzdahne Guba. – Tobože zbog neadekvatne primjene sile. Kao da smo na izgrednike mogli krenuti molitvenicima i priručnicima bontona.
– Naravno da niste! Neshvatljiva je ta nesnošljivost koju vlast pokazuje prema prihvatljivim oblicima nasilja i terora. Ne brinite se vi za agenciju. Čim porastu potrebe za razbijenim glavama, ti koji su vas zabranili sigurno će se urazumiti.
Nije bio siguran da je Guba shvatio ironiju, ali se nije imao kada baviti time, jer je iz one kućice u dvorištu izišao klinac, ne stariji od deset godina, za snijeg koji je upravo počeo padati prelagano odjeven, s velikom indijanskom perjanicom na glavi i lukom i strjelicom u rukama. U tome što je uz pločnik parkiran Gubin skupi automobil zacijelo nije vidio ništa neobično, pa je trkom kakvim djeca oponašaju jahanje požurio do velike kuće i zagledao se u prozor kao da očekuje da će ondje ugledati Arna Svilara.
– Mislim da mali idiot umišlja da je Indijanac – reče Guba ravnodušno, po čemu se dalo zaključiti kako je klinca s perjanicom već imao prilike vidjeti.
– To ste dobro zamijetili – zaključi Banić. – Po tome kako se odjenuo teško bi bilo povjerovati da se igra astronauta.
– Ne znam kako mu takvo što može pasti na pamet.
– Ne znate jer ste odrasli uz one... transformere... i nindža kornjače... ili kako se već ne zovu...
– Želite li kazati kako je klinac odrastao uz kaubojske filmove kojih više uopće nema.
– Ne želim – nasmije se pomalo kiselo Banić – jer je štos u tome što klinac uopće i nije odrastao. Bit će da mu je netko napunio glavu Indijancima i kaubojima. Možda otac...
– Ili djed – dometne Guba, a Banić se strese od nelagode. On je, naime, odrastao uz knjige Karla Maya, uz takozvane crtane romane Pony i Laso, uz vesterne s Johnom Wayneom i Jamesom Stewartom, on se još uvijek dobro sjećao indijanskoga filma snimljenog na Plitvicama, u kojemu njemački kauboj kaže: »Wohin gehest du, mein rote Bruder?« Nije moguće da je po tom svom odgoju, u kojemu su važno mjesto imali junaci Divljega zapada, polako prešao iz kategorije očeva u kategoriju djedova.
Ali Gubu očito nije zanimalo je li njegov sugovornik bliže očinskoj ili djedovskoj dobi, nego je promrmljao kako su mu se već koljena ukočila pa je izišao iz parkiranog vozila, zijevnuo, prišao niskoj ogradi i protegnuo se nekoliko puta kao da obavlja jutarnju gimnastiku. Zatim je prostački pljunuo ustranu, izvadio rupčić i snažno se useknuo.
I tad ga je spazio dječak s indijanskom perjanicom na glavi, namrštio se, lupajući se dlanom po usnicama indijanski je zajujukao i pozvao oca:
– Tata, tata! Ćelava zmija je opet ovdje! Ćelava zmija njuška po našim pašnjacima!
Časak nakon toga iz kuće je izjurio niski, tusti tip kratkih nogometaških nogu, okrugla lica, s poduljim zaliscima kakve su nekoć nosili poklonici pozne faze Elvisa Presleya. Tip je bio odjeven u široke samtaste hlače i maskirnu jaknu, sa skraćenom puškom čiji je uglačani metal zlokobno sjevnuo u njegovim rukama. Prizor baš iz zaboravljenih vesterna.
– Pizdo! Rekao sam ti da se više ne pojavljuješ! – izderao se naoružani tip na Gubu. – Nemaš ovdje što njuškati! Je l' jasno? Je l' jasno?
Držao je pušku i činilo se da će podići cijev prema Gubi, ali to ipak nije uradio. Vidjelo se da je ljutit, ali je njegova ljutnja bila više paradna pirotehnika nego autentični požar.
Guba se očito nije uplašio puške, ali je ipak, valjda iz opreza, ustuknuo korak-dva. Vidjelo se da se ne namjerava previše objašnjavati s ljutitim ocem malog Indijanca, te da će se nastojati čim prije ukrcati u svoje vozilo i odmagliti. Banić primijeti kako je polako zavukao ruku u desni džep i bilo je više no jasno da u njemu drži pištolj.
– Ćelava zmijo! – zakreštao je dječji glasić. – Ovo će ti biti najbolja opomena!
Rekavši to, klinac podigne luk sa strjelicom i napne tetivu. Strjelica je bila izrađena od čvrste trske i na vrhu je imala žicom pritegnut čavao. Mogla je sasvim lako ozlijediti čovjeka.
– Ako me balavac pogodi, stradali ste obojica! – priprijeti Guba čovjeku s puškom, a on se okrene prema dječaku, odmahne glavom ustranu, našto dječak spusti svoje oružje iz domaće radinosti i odjuri u kuću.
Guba otpljune, okrene se i u nekoliko se koraka nađe u sigurnosti automobila. Dok je okretao ključić i pritiskao kvačilo, čulo se kako ljutito mrmlja nešto što su morale biti psovke. A potom, dok je kretao, shvati kako bi trebao objasniti Baniću tko je tip s puškom:
– Svilarov mali idiot unajmio je kuću od obitelji diplomata koji trenutačno živi u Otawi. U dvorišnoj kući stanuje kućepazitelj Havranek. Stiv Havranek. Nema baš neko prezime uz koje bi dobro išla ta skraćena puška.
– Ni uz vaše prezime baš ne ide pištolj koji ste stiskali u džepu.
– Revolver – ispravi ga Guba, čije prezime Škrlet zbilja nije zvučalo revolveraški, pa izvadi iz džepa Colt magnum, pucaljku u koju se morao još kao klinac zaljubiti u nekome od zagrebačkih kinematografa. – On i njegov ćaknuti sin prave su daveži. Bio sam ovdje prošli tjedan da nagovorim Svilarova klipana da se vrati kući, a pračovjek u maskirnoj odori počeo se derati na mene kako nemam pravo ulaziti u dvorište, kako će mi on već pokazati mog boga... I onda je otrčao u kuću po pušku... Razumijem ga samo utoliko što su mu u ratu živci otišli k vragu. Ali što ćete!? Nismo svi napravljeni od iste građe! Ja sam se, eto, vratio iz rata i zaspao mirno kao da sam stigao sa svjetskog prvenstva u Francuskoj.
Pritom se samozadovoljno nasmije jer mu se, očito, dopala vlastita šala.
Kad god završi koji od ratova na ovim prostorima, pomisli Banić, dok se Cheeroky zaustavio na crvenom semaforu, kompletno pučanstvo ima urednu potvrdu da je sudjelovalo u njemu. I to na pravoj strani, što neprijatelja ili napadača, onako retrospektivno, čini posve beznačajnim.
– A vi... vi niste sudjelovali u obrani domovine? – pogleda ga načas Guba pa polako krene preko raskrižja.
– Ne – skrušenim će glasom Banić. – Ja jedini nisam... odnosno nas nekoliko... Idući tjedan osnivamo malu udrugu nebranitelja. Za početak ćemo tražiti da nam se oduzme pravo na tramvajski pokaz i povisi televizijska pretplata...
Možda bi ta rečenica i naljutila Gubu, ali ju on, čini se, i nije do kraja čuo jer je spazio nešto u susjednoj ulici. Dodao je naglo gas, prebacio se u nedopuštenu traku, oduzeo drugima prednost i nakon jedne vozačke egzibicije, koja je »vrijedila« višestrukog oduzimanja vozačke dozvole, zaustavio se nadomak mondenom lokalu iznad čijeg je ulaza svjetlucala kontura čaše sa stiliziranim tropskim voćem.
– Ono je njegov Punto! – reče uprijevši prstom u zeleno vozilo ispred lokala.
– Čiji?
– Njegov. Arnov! Uvijek mi je tako glupo izgovoriti to ime koje ništa ne znači.
I prije no što je Banić uspio ironično zaustiti kako stari Svilar nije baš sinu kupio bogzna kakav automobil. Guba ga lagano gurne laktom i pokaže mu prema ostakljenim vratima coctail bara. Iz njega je upravo izlazio mladić u sportskom kaputu s kapuljačom, mršav, prosječna, nezanimljiva dječačkoga lica, tamne kovrčave kose koja se teško češlja, gegava hoda kakvim znaju afektirati adolescenti, dovoljno nizak da bi ženama ostao nezanimljiv. Ne samo da nije nimalo bio nalik na oca, poduzetnu šarmantnu muškarčinu koja se znala othrvati godinama, nego je već na prvi pogled odavao autsajdera. Ali svatko ima i majku, pomisli Banić, pa ako nije na oca, bit će da je na majku. Ali o njoj će biti teško doznati išta podrobnije jer je, kako je rekao Svilar, umrla 1992.
– Pravi mamin sin – rekao je Guba kao da čita Banićeve misli. A zatim, misleći valjda kako se Banić dostatno uputio u ono što će mu trebati za praćenje, okrene ključić u automobilskoj bravici i krene. Banić se još jedanput osvrne prema razvikanom lokalu za bogatu mladež i izbližega ugleda Svilarova sina, koji je u tom času otvarao vrata svog Fiata. Začudilo ga je njegovo meko blijedo lice, koje kao da nije pripadalo dvadeset petogodišnjaku nego kakvom mlađem školarcu, a rinčice koje su mu krasile oba uha pripisao je njegovoj gubitničkoj prirodi. Smislio je za to smiješan argument – ako nisi baš ništa, možeš biti bar čovjek s rinčicama.
– Hoćete li da vas odvezem kući, pa da vam auto netko naknadno doveze – upita ga Guba – ili ćete radije na Jelenovac po njega?
– Brinem se kad nije uz mene – promrmlja Banić. – Znate, taj model najčešće kradu.
– Tko bi to krao!? – u nevjerici će Guba.
– Banda iz tehničkih muzeja! Što sve nisu kadri uraditi da povećaju izložbeni fond!
Poslije je, gore na Jelenovcu, prešao u vlastiti auto, a kad mu je Svilarov pomoćnik donio ček na kojemu je bio ispisan predujam od dvije tisuće eura, pristao je na taj sasvim neobičan posao, pristao je pratiti i nadzirati mladića, odnosno crteže što ih je on ukrao uzoritome i dobronamjernom ocu.
U pola šest, kada je zaustavio auto ispred Nove bolnice u Dubravi, snijeg je padao gušće, ali se po mokrom pločniku parkirališta činilo da se neće uhvatiti. U svom tamnocrvenom kaputu s kapuljačom, koji joj je iz Londona poslala Nika, omotana novim Benettonovim šalom, Lidija ga je već čekala, uzrujano pocupkujući na hladnoći. Ali nije mu kazala ništa, čak ni kad joj je rekao da ga pričeka još časak dok ne kupi šteku Marlbora na kiosku u bolničkoj auli. Bila je to prednost razvedenih parova, naime, bili su gotovo obvezni pomoći jedno drugome, ali si nisu smjeli predbacivati razne sitnice. To se bar nije držalo ukusnim i umjesnim.
– Oprosti, do maločas su me gnjavili jednim idiotskim poslom – rekao je kad su sjeli u njegov sivi Golf. Ipak se osjećao pomalo krivim jer je zakasnio cijelih četvrt sata, a ona ga je sve to vrijeme čekala vani na snijegu i hladnoći.
– Da smo u braku, prije četvrt sata uzela bih taksi i sada te čekala dolje na Britancu s facom one žene iz onog... japanskog filma... – nasmijala se suzdržano Lidija, ali se, naravno, naslova tog japanskog filma nikako nije mogla sjetiti. Otkako je prešla pedesetu, i ona je sve češće zaboravljala, tvrdeći u pojedinim trenucima kako je to početak alzheimera, premda je bilo posve očito da je riječ o danku koji se plaća godinama. Kako je u posljednje vrijeme imala bolove u kralježnici, znala bi se ukočiti i tada je pila mnogo sedativa, možda i više no što je trebalo. Odlučila je smršavjeti, pretpostavljajući da bi njezini problemi mogli biti u vezi s tih nekoliko prekomjernih kilograma. Međutim, bolovi ni nakon ozbiljne kure mršavljena nisu nestali, ali je Lidija zato dobila finu liniju i počela izgledati sasvim dobro za svoju dob, što je i njezin bivši muž zamijetio.
– Što ti je rekao čarobnjak? – upita je Banić ironizirajući razvikanog neurokirurga do kojega se moglo doći samo uz posredovanje generalnog sekretara Ujedinjenih naroda ili neurokirurgove gluhe tetke. Igrom čudnih okolnosti Lidija je upoznala baš tu tetku.
– Što ja znam!? – zlovoljno će ona. – Katkad mi se čini da nitko od njih pojma nema, a opet, ne mogu otići na pregled kralježnice strojobravaru. Napravili su mi nekakvu scintigrafiju i u nalazu piše da se ne vidi aktivnost patološkog nakupljanja...
– Aktivnost patološkog nakupljanja! – nasmije se Banić razdirući preko upravljača celofan u koji su bile zapakirane cigarete. – Zamisli kad mu dođe kumica iz Čučerja ili Kašine, a on joj radosno priopći kako nije zabilježena aktivnost patološkog nakupljanja, ali da joj je antibakteriogram fecesa suspektan na...
– Napravio mi je i MR, i u nalazu piše... ovako... – reče ona pa upali svjetlo iznad vjetrobrana i počne prekapati po mapi s nalazima, koju je sve vrijeme držala u krilu – ...da se na seriji... sagitalnih i transverzalnih presjeka... vidi... vidi... reducirana fiziološka lumbalna lordoza... Kužiš to?
– Sad bih ti rekao što kužim! – odbrusi on, svejednako se mučeći s paketićem Marlbora. – Daj mi otvori te proklete cigarete... kao da ih pakira neka udruga za borbu protiv pušenja!
– Mogao bi već prestati – reče ona uslužno mu otvarajući kutiju. – Svjestan si da ti štete...
– Svjestan sam da mi štete – složi se on duboko uvukavši dim. – Povećavaju mi sedimentaciju u žilama, pojačavaju mi patološko nakupljanje katrana u pulmonalnom predjelu, usporavaju rad bubrega, katastrofalno djeluju na mozak, uništavaju mi srce, djeluju kancerogeno u svim mogućim smjerovima... Zapravo, brat bratu, platfus je valjda jedina bolest koju ne pogoršavaju. A kao za inat, njega baš nemam!
– Obećao si Niki da ćeš prestati – izbaci ona kartu za koju je naivno mislila da je adut. Obećao, pa ću i opet, pomisli Banić i zastane zbog silne gužve koja se stvorila pred ulazom u Maksimirsku.
– Prekosutra dolazi.
– Dolazi!? – začudi se on. – To je nešto prekoredno?
– Da – zamisli se Lidija. – Zato se i brinem.
– Što je tu zabrinjavajuće?
– Pa to! Dolazi, premda je nismo očekivali prije Uskrsa. Prvi put nije pitala onako kako ona zna... Tobože, imam li što protiv da dođe. Samo je najavila da stiže... i to sama! Bez Tima.
– Možda su prekinuli...
– Možda su prekinuli! – rasrdi se ona. – Žive skupa pet godina i ti to tako mirno kažeš! Pa ne prekidaju ljudi tek tako!
– Lidija, pa i mi smo svojedobno prekinuli – tiho će on.
– Jesmo! Ali ako smo mi bili blesavi, zar mora biti i ona? – reče Lidija i odmah umukne, postavši valjda svjesna onoga što je on iz njezinih riječi mogao izvući. Potom prijeđe na mnogo konkretniju stvar:
– Slijeće prekosutra u Grazu. S onim Ryanairom. Trebao bi otići po nju.
– Imam dosta posla... – pokuša on smisliti nešto za što je sumnjao da će funkcionirati.
– Ma daj! – odmahne ona rukom. – To ti je bar prilika da obiđeš sve tamošnje CD shopove i ustanoviš je li Coltrane snimio što novo.
– Lidija, Coltrane je umro 1967. !
– Nisam ni pomišljala da bi te u tome čovjek mogao zbuniti – odvrati ona, oduvijek na neki čudan način ljuta na njegovu opčinjenost džezom. Gdjekad je znala kazati kako bi ga radije dijelila s razumnim ljubavnicama negoli s ritmovima Dextera Gordona i turobnim zavijanjem Cheta Bakera.
– Hoćeš li da pođem gore s tobom? – upita on nakon što je zaustavio auto ispred Konzumova samoposluživanja na uglu Britanskog trga i Ilice. Kao da je time htio provjeriti treba li joj kakva pomoć sada kada je gnjavi kralježnica.
– Idi samo! Sigurno te čekaju u Kicu. Meni je malo bolje. Mislim, fiziološka lumbalna lordoza malo mi je popustila. Valjda od voltarena.
– U redu – slegne on ramenima shvativši da danas nije »njezin dan«, pa pritisne papučicu i uspne se na Rokov perivoj, gdje je najčešće ostavljao auto. A dok se spuštao natrag prema Britancu, snijeg je već prestao padati. Neon kinematografa Apolo, ili nekadašnje Kozare, čije je ime 1990. iznenada postalo nepoćudno jer je istoimena planina sasvim neoprezno sudjelovala u NOB-u, bio je ugašen, a vitrine s plakatima filmova prljave i prazne jer filmskih projekcija od Nove godine ovdje više nije bilo nakon što su gradske vlasti zbog nerentabilnosti zatvorile dvoranu i poklonile je nekakvoj kazališnoj družini. Tu pretvorbu kojom je dvorana, kroz koju su projašili John Wayne i Gary Cooper, projurili u svojim neobičnim vozilima svi Jamesi Bondovi, u kojoj su vrištale žrtve raznih Dracula, i u kojoj su svoje erotsko rublje svlačile dame poput Tracy Lords i Ginger Lynn, prepuštena nekakvim sumornim i umnim fizionomijama koje se deru, lamataju rukama, lupaju vratima od šperploče i govore napamet naučene rečenice, doživio je kinooperater Pako i kao osobnu uvredu, i to ga je pogodilo više od činjenice da su mu dali radnu knjižicu i utješno mu kazali kako se s njom može prijaviti nekakvom uredu za zapošljavanje. Istini za volju, u tom se uredu ne bi imao čemu nadati čak da je imao i kakvu bolju struku. A kao kvalificirani kinooperater bio je čisti loser, jer su se u cijeloj zemlji kinematografi zatvarali, tako da se filmski djelatnici, od redatelja, preko kinooperatera, pa sve do prodavača kokica i kikirikija, nisu imali čemu nadati.
Ali te se večeri u kafiću Kico nije razgovaralo o sudbini hrvatske kinematografije i kinoprikazivalaštva, niti o tomu kako prekvalificirati i zaposliti svu silu otpuštenih kinooperatera, nego o događaju isključivo ideološke naravi, što je uzbudilo društvo u lokalu.
– Časna reč, dečki, nisam mogel verovat! – govorio je Pako s gemištom u ruci. – Gledam telku i vidim biskupa, stopostotnoga, pravog, ovak kak je inkasator Marijan pravi, i govori ti on kak su kurtoni štetni, kak oni zaprav ne štite od side i kak se protiv te bolesti treba borit onak s kompletnom ličnošću... valjda ko u partizanima, gdje su umjesto mitraljeza imali karbitne lampe... kaj ja znam... Jebote, to da mi biskup tumači uvod u kurton, to je skroz isto ko da šuster Tukšec od prekoputa predaje atomsku fiziku na faksu. Gdje je on bil kad sam ja ko balavac išel na kiosk kod frajle Bogadi i tražil »teta, prosim vas dva risa«!?
– Ti, ko uvek, niš ne kužiš! – otresla se na njega šankerica Zdenka, kojoj je taj razgovor već vjerojatno išao na živce.
– Ne, ti se kužiš u kurtone, Zdenka! Ti se kužiš! – odbrusi joj Pako, našto ona tresne ljutito pladnjem po šanku.
– Daj, olabavi malo! Celo ti je vreme jezik u petoj brzini. Kaj ne vidiš da tu ima ljudi kojima si se popel na glavu, skup s biskupima i s tim... s tim... – okomila se na njega Zdenka.
– Sad u Konzumu drže kurtone u raznim farbama i okusima – primijeti Flegma, koji se baš nedavno vratio s odsluženja zatvorske kazne u Valturi pokraj Pule. Potom je popravio svoju obvezatnu kapu s coflekom ili pufnom, kako su to zvali stari Zagrepčani, i iskoristio tren nepažnje te otpio dobar dio gemišta bivšeg inkasatora, gospona Marijana.
– Ma kaj jebeš, Flegma! Je l’ imaju, možda, kurtone s okusom manga i stračatele?
– On to zna! – umiješa se Marijan, ljut što mu je blago retardirani Pakov bratić iz Garešnice prčkao po čaši. – On bunari u Konzumu pa zna.
– Nikad nisam ništ ukral u Konzumu – branio se Flegma.
– Nisi Konzumu neg njegovim mušterijama!
– I onda ti je taj pop, biskup, koji kurac... nisam mu skužil čin... – nastavi Pako ondje gdje je stao – izjavil da kurton ima nekakve sitne rupe, pore, kaj ti ja znam, koje su veće od atoma side...
– Valjda od virusa... – ispravi ga Banić proguravši se do šanka, gdje mu je Zdenka već otvarala hladno božično pivo, koje je Zagrebačkoj pivovari ove godine iznimno uspjelo.
– Detektiv, nemoj me i ti jebat! – pjenio se otpušteni kinooperater. – Kaj ja znam kak se mjeri sida! Uglavnom, veli da je taj... da je taj virus manji od tih nekakvih rupa u kurtonu i da ta stvar opće ne koristi. Jebeš mi mater, reko je to tak sigurno ko da je sam meril te... rupe... i te side...
– Ak prodaju kurtone s rupama, onda to nije u redu – prosuđivao je Flegma. – I onda velečasni ima praf! Žalosno je da Crkva mora upozoravat na te stvari, a da to ovi iz Konzuma sami ne vidiju...
– Jebemu mater, Flegma, ti niš ne kužiš! – srdio se Pako. – Nemaju kurtoni rupe, neg nekakve male rupe kaj nisu rupe... al su ipak rupe jer kroz njih mogu proć male side... mislim bar one najmanje...
– Ma ni ti niš ne razmeš! – umiješa se gospon Marijan, koji je i nakon umirovljenja nastavio dolaziti u Kico, ali sada s većom, penzionerskom nadom da će mu tu i tamo tkogod platiti piće. – Njegova Uzoritost je to rekla zato kaj se Crkva s pravom protivi toj gumenoj stvari jer je protuprirodna, i jer je đavolska, i jer kvari katoličku mladež...
– Kaj, sad buš rekel – ironično će Pako – da je Bog tak htel, da bi napravil čoveka s gumenim kurcom.
– Nisam to rekel! Al Crkva je protiv te stvari! Pa valjda Crkva ima pravo kazat za kaj je, a za kaj nije! II to sam vi komunjare imate pravo!? Ni ja ne bi taj vaš prezervativ nikad stavil!
– A za koji bi ga ti kurac stavljal na kurac? – prostrijeli ga pogledom Pako. – Čak kad bi ti velečasni i dal posebnu dozvolu da ga staviš...
– Kad bi mu dal oružni list za kurton! – naceri se zlobno Flegma.
U taj se čas oglasi telefon sa šanka i oni prekinu svađu. Iako je takva pomisao bila glupa, Baniću se učini da je telefon zazvonio nekako glasnije i važnije zato što je riječ o ozbiljnoj vijesti. Zdenka je zgrabila slušalicu i pogledom preletjela po nevelikoj prostoriji lokala. To bi radila uvijek kad bi se mašila telefonske slušalice jer je telefon počesto zvonio zato što je netko trebao koga od gostiju. Slušala je pažljivo, kazala je tek tu i tamo pokoje »da« i »kužim«, a potom pozdravila i odložila slušalicu. U kafiću je nastao muk, Banić je upalio cigaretu, a Pako načas zaboravio na čudan problem neprijateljskog odnosa Katoličke crkve spram tanke gumice koju, bar kako Flegma kaže, već proizvode u raznim bojama i okusima.
– Zvala je Lela – prekine tišinu Zdenka. – Kembru su jutros odvezli u bolnicu.
– Ma Kembra mulja! Pa znamo ga! – umiješa se Pako kao da je ljut što su mu minirali zdravstveno-teološku raspravu. – Kembra je stari folirant. Povukel se na toplo i na pravu hranu. Pa svi znamo da njegva Lela ne zna skuhat jaja na oko! A cugu mu furaju onak sa strane, ispod žita...
– Ali ciroza je smrtonosna – pripomene Banić. – A za Kembru se baš ne bi moglo kazati da se čuvao.
– A ko se od nas čuva!? – nije se dao Pako. – Ko se čuva!? Svi smo mi cugeri, i svi mi imamo tu virozu jetre! Moš ga jebat! Pa kaj...
I tko zna koliko bi dugo još drobio besmislice da ga Zdenka nije prekinula riječima u kojima je bilo straha:
– Lela kaže da mu je ostalo još samo malo...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:47 am






3.


Utjeha je u Gileadu bio je možda nadahnuti, ali i sasvim stereotipni gospel što ga je u dvadesetim godinama prošloga stoljeća napisao crni glazbenik Paul Robeson, i u toj je formi postojao u raznim slušljivim i prepoznatljivim izvedbama, sve dok ga Archie Shep nije ubacio u svoj žrvanj i posve ga razorio kakofoničnim sudarima raznorodnih puhaćih glazbala. Međutim, i to je bilo, kako bi ljubitelji arhaizama kazali, čisto milozvučje prema onom kaosu koji je nastao kada se simetrične skladbe dohvatio ćaknuti tip s kapom Roland Kirk, čarobnjak koji je na stage izlazio objesivši oko vrata sve moguće puhaće instrumente, i one koje je znao, a valjda i one koje nije znao svirati, i koji je tu stvar samljeo, razvalio, razbio u sitne krhotine i prosuo je po podu jedne zadimljene noći u Montreauxu, u zemlji koja je, kako u jednom filmu kažu, svjetskoj kulturi podarila sat s mehaničkom kukavicom.
Pritišćući tipku repeat na autoradiju s ugrađenim CD-playerom što mu ga je prošloga ljeta donijela kći, Banić je tu stvar uspio preslušati sedam puta prije no što se našao na zavoju kojim se sa stare Samoborske ceste skretalo prema brežuljku na kojemu se nalazila Komarova vikendica. Komar je bio Banićev kolega još iz davnih dana »narodne milicije«, bio mu je i prijatelj na kojega se uvijek mogao osloniti, odnosno suradnik na kojega se nikada nije smio oslanjati jer je bio blag, pomalo lijen i ne osobito inteligentan. Ne napredujući u poslu, ostajući vječnim pomoćnikom, pa čak i metom poruga, Komar se prije pet godina povukao u prijevremenu mirovinu. Porazi koje je otada morao trpjeti bili su samo porazi u borbi protiv suvišnih kilograma i protiv terora žene koja mu je svaki tjedan donosila novi koncept redukcijske dijete, potkrijepljen raznim čarobnim ampulama iz alternativnih ljekarni što su preplavile zemlju poput kakve epidemije. Stoga se u posljednje vrijeme povlačio u vikendicu nadomak Samoboru, prepuštajući stan ženi, djeci, zetu i snahi, sitnoj unučadi, susjedima i svim onim bezdušnim uljezima koji su remetili njegovu uistinu minimalnu privatnost.
Kad je ušao u njegovu tipsku vikendicu, kakve je konfekcijski proizvodilo i na otplatu prodavalo jedno građevno poduzeće iz Gorskog kotara, Banića iznenadi količina nereda, nesvojstvena nekome tko je bio policijski istražitelj. Jedan se dio nereda svodio na nepospremljeni prostor, razbacane odjevne predmete i već dulje vrijeme neopranu veću količinu posuđa, dok je drugi bio zapravo Komarov novi hobi.
– Isuse, Komaru, što to radiš? – upitao ga je Banić zatekavši ga kako, uz pomoć pincete, povećala i posudice s ljepilom, pokušava učvrstiti žigicu s crvenom glavicom na nešto slično nedovršenome mostu. Svud oko njega bile su tisuće kutija žigica s crvenim, smeđim i zelenim glavicama, žigica na koje je Banić već zaboravio, jer je mislio kako su jeftini i svima dostupni upaljači od raznobojne plastike posve uništili proizvodnju žigica, ili, kako je još njegova baba govorila, palidrvaca.
– Pont Neuf – odvratio je Komar, jedva se i osvrnuvši na gosta. – Imaš u frižideru pivo, natoči si, sjedni i reci zašto si došao.
Tražeći u tom neredu hladnjak, Banić spazi već dovršene objekte što ih je Komar mukotrpnim radom izradio od žigica: Eiffelov toranj, jednu malu, pojednostavnjenu crkvu Notre-Dame, nešto nalik na Slavoluk pobjede. Tu nadomak Samoboru kao da se rađala mala drvena replika Pariza.
Naravno, Komar je u hladnjaku imao najtrivijalniju stvar, Tuborg u limenci, i Banić ga je uzeo više da se oporavi od iznenađenja nego da bi uživao u pivu.
– Dakle, to je taj hobi... – promrmlja Banić, otvori limenku i sjedne na kauč osjećajući kako pod njim krckaju desetci polomljenih žigica.
– Da – odvrati Komar. – Savršena stvar. Imat ću možda i izložbu. Kad sve završim.
– Hoćeš li obraditi cijeli Pariz – otpije Banić malo iz limenke – ili ćeš se zadržati samo na važnijim arrondissementima? Znaš, bio sam ondje i vidio da ima nekoliko za gradnju strašno zajebanih četvrti.
– Cijeli Pariz!? Si lud? Pa tko bi to napravio!?
– Što ja znam! Guinnessova knjiga rekorda puna je najrazličitijih pothvata. Jedan je frajer napravio Titanic od smjese za kremšnite, mislim u naravnoj veličini, drugi je pak izmodelirao sve sudionike svjetskoga nogometnog prvenstva od marcipana. Zajedno s rezervnim igračima. Ali Pariz od žigica! To bi bio »hauptrefer«!
– Zajebavaš! Zašto si došao?
– Da te izvučem iz ovih pizdarija! Bi li se malo rekreirao?
– Ne bih se vraćao u policiju ni za svu lovu svijeta! – odbrusi on lijepeći još jedan važan dio pariškoga mosta. – Ondje su sad sve nekakvi balavci iz unutrašnjosti. Nemaju manire, ne govore jezike...
– A ti ih govoriš šest! Bez grčkoga i latinskoga.
Komar konačno podigne pogled s mosta i odloži povećalo i pincetu.
– Ne mislim na policiju! – uzrujano će Banić. – Meni treba pomoćnik. Bar neko vrijeme. Sâm sam, a moram pratiti balavca koji je bogatom ocu popalio nekakve umjetnine.
– Ne razumijem se u umjetnine...
– Komaru! – mirnije će Banić. – Ne zovem te da napišeš katalog za Murtićevu izložbu nego da mi pomogneš pratiti klinca koji će pokušati utopiti slike kakvom trgovcu i tako zajebati staroga.
– Zašto to ne prepusti policiji? – reče Komar, a Banić zakoluta očima, izvadi kutiju Marlbora i krene upaliti cigaretu. No upaljač je bio poluispravan i gotovo prazan, kvrckao je, ali bezuspješno.
– Imaš li žigice? – upita Banić spremajući upaljač u džep.
– Tu su negdje bile... – uzmuva se Komar podižući deku s kauča, prevrćući novine. Zatim shvati da ga Banić zafrkava.
– Nemam! Sve su mi potrebne za makete!
– Jednu ćeš ipak žrtvovati – ravnodušno će Banić, pa otrgne žigicu s makete mosta i pripali si cigaretu.
Komar zaškrguće zubima, ustane i priđe električnom štednjaku na kojemu je već dulje kipjela voda u dubokom zelenom loncu.
– Hoćeš li doručkovati sa mnom? – upita ga Komar otvarajući hladnjak i izvlačeći iz njega plastičnu posudu do vrha napunjenu hrenovkama.
Banić zaniječe glavom, a Komar priđe zakipjeloj vodi i ubaci u nju svoj izdašni doručak. Koliko je Banić mogao vidjeti, bilo je to gotovo deset pari hrenovki. Uživao je jer su postojale tek minimalne šanse da se odnekud pojavi njegova grozna žena, baci mu sve to u smeće i našopa ga nekakvim »slim-line energizerom« i »šlank-reduktor efervetama«.
– Nisam ti ja više za to, moj Nikola – reče Komar potišteno. – Kako da pratim nekoga za kim ne mogu ni potrčati? Kako da budno zurim u nečiji prozor ili ga čekam da iziđe iz kina, kad sam svaki čas gladan, ili me muči prostata, ili me zajebavaju hemoroidi? Nađi nekoga mlađeg. Kakvog klinca koji sanja da postane istražitelj.
– Ti si naivčina – ispije Banić pivo pa pođe prema hladnjaku. – Današnji klinci sanjaju o tome da postanu bogati i slavni, i da im u novinama izađu slike, ma što to značilo i zbog kojeg god razloga to bilo. A kad im ne uspije da otprve dobiju kakvu medalju, da postanu nacionalni predstavnici na Eurosongu ili kakvoj sličnoj pizdariji, dobro im dođe i sitno dilanje droge, obijanje kioska ili ljekarne, ili sudjelovanje u masovnim navijačkim tučnjavama.
– Onda ne znam – slegne Komar ramenima i dugačkom vilicom počne nabadati kuhane hrenovke koje samo što nisu počele pucati. – Neću se s tobom vucarati po gradu i slijediti balavandera koji prodaje zjake. Ni tebi to više ne pristoji. Ako ti baš bude trebala kakva pomoć, imam još nekoliko živih krtica u policiji. Mogu biti od koristi...
– Dobro. Znaš da na to računam – prekine ga Banić pa uzme komadić hrenovke iz hrpe koja se pušila na pladnju.
– Pa jebem ti! – pobuni se on. – Jesam li te pitao hoćeš li doručkovati? I što si rekao? Da nećeš!
– Slušaj, ako mi već ne možeš pomoći u poslu, bi li mogao sutra otići u Graz po Niku?
– Što ona radi u Grazu?
– Ma ništa! Tamo će samo sletjeti avionom nekakve jeftine irske kompanije. Lidija me tjera da odem po nju, a ja sam preuzeo taj blesavi posao...
– Pa zašto si ga preuzeo?
– Jebem mu sunce, Komaru! – razljuti se Banić. – Preuzeo sam ga da bih imao od čega živjeti! Ne valjda zato da bi mi ti mogao postavljati idiotska pitanja!
– Dobro, dobro! – branio se on tamaneći hrenovku za hrenovkom. – Super! U Austriji imaju perfektan izbor žigica svih veličina. Trebat će mi dosta toga za Moulin Rouge. Samo, auto mi je na popravku. Ako me odvezeš Hohnjecu po auto, dovest ću ti malu.
– Siguran si da je gotov?
– Naravno! Hohnjec mi je javio da mogu doći po njega.
– Kad ti je javio?
– Kad!? Pa prije jedno mjesec dana – mirno će Komar, a Banić se umorno uhvati za čelo i pripali još jednu cigaretu.
Poslije, dok su se, vozeći se prema Zagrebu, spustili u udolinu s raštrkanim kućercima i pustopoljinama, Komar mu pokaže prstom prema dugom nizu vrtlarskih staklenika što su gorjeli. Bila je to čudna, pomalo nadrealna slika: polje pokriveno niskim snijegom i dugački oval od drveta, stakla i plastike zahvaćen vatrom od koje se topi okolni snijeg. Nikoga nije bilo u blizini, ni vlasnika, ni susjeda, ni vatrogasaca.
Banić zaustavi automobil i izađe, a za njim se teškom mukom izvuče i debeli Komar, koji je iz Golfa izlazio poput nespretnog mornara što se očajnički pokušava dokopati podmorničke palube. Banić se spusti s ceste niz nasip, ali se gorućem stakleniku nije približavao. Komar mu je dahtao za leđima, žaleći se kako mu se baš sad ne hoda, te kako je gore s ceste ionako bolji pogled na cijelu okolicu.
– Čudne se stvari događaju ovdje – tumačio je Baniću koji je palio cigaretu kao da mu ovaj čisti, svježi zrak ništa ne znači. – Najprije su u lokalnim novinama napisali da vlast taji kako će se ovdje graditi veliki deponij smeća, reciklažni pogoni, spalionica, tko zna što sve ne. Zatim su to neki tobože odgovorni tipovi demantirali, pa je jedan zagrebački magazin demantirao njih...
– I što je bilo? – pitao je istražitelj ostavivši cigaretu u ustima, a ruke zabivši u džepove vjetrovke, pokušavajući ih tako bar malo zagrijati.
– Nastao je kaos, panika... i ljudi su počeli jeftino prodavati zemlju. Mislim, i zemlju i kuće. Tisuće hektara prodali su nekakvoj tvrtki iz Zagreba, koja će se, navodno, baviti proizvodnjom zdrave hrane. Ja to ne kužim! Kako bi se netko mogao na istome mjestu baviti proizvodnjom zdrave hrane i spaljivanjem otpada?! Ali što ja znam... zapravo, ne kužim se baš u tu zdravu hranu.
– Po količini hrenovki koje si maločas smazao – prekine ga Banić – sasvim je jasno da se ne kužiš u zdravu hranu.
– Ma jebeš zdravu hranu! – odbrusi Komar. – Susjeda ispod mene osam se godina bavila zdravom hranom. Jela je nekakve peletirane alge, integralni kruh, sir i vrhnje od soje, nekakvo trulo, nešpricano voće i jaja s atestom o kokošjoj prehrani... Naježim se kad samo pomislim na to.
– Hoćeš reći da joj to nije koristilo?
– Što ja znam koliko joj je koristilo! Ljetos ju je zgazio tramvaj. Odvezli su je na traumu, gdje je umrla. Kući je došao policajac s njezinim dokumentima i cekerom sa sojinim šniclima i nekakvim umjetnim mesom od pšenice.
– A taj čiji su ovi staklenici... on nije prodao zemljište?
– Mislim da nije – odvrati Komar. – Idiot. Njemu se, valjda, učinilo da je bolje uzgojiti deset kila salate i pušlek poriluka nego uzeti keš. A sad mu je ionako sve izgorjelo.
– Misliš da se to moglo samo zapaliti?
– Pojma nemam – zamisli se Komar. – Valjda je imao u tim staklenicima neko grijanje. Osim toga, pušači bacaju opuške kojekamo. A ono... ono se zove sejtan...
– Što se zove sejtan?
– Ono jebeno meso od pšenice – tumačio je Komar. – To što je bilo u cekeru babe koju je zgazio tramvaj.
Banić ga pogleda prijekorno pa baci opušak prema njemu, a zatim se uspne na cestu do automobila. Komar je dahtao za njim.
– Znaš, ako tu zbilja naprave smetlište i spalionicu, i ja ću prodati vikendicu. I život u onoj zagrebačkoj menažeriji bolji je od toga.
Tog popodneva dok je sjedio za upravljačem svog Golfa i, zamotan u toplu vjetrovku punjenu perjem koju mu je Nika kupila na rasprodaji u londonskom Dukeu, čekao da Svilarov sin iziđe iz svoje unajmljene dvokatne jazbine, Baniću se sve više činilo kako posao kojim se bavi postaje sve gora gnjavaža. Približavao se godinama u kojima takvim poslovima valja kazati zbogom ili pak uposliti koga mlađega koji bi obavljao primarne istražiteljske poslove dok bi on, kao profesionalni um, sjedio kod kuće u toplome i osvjetljavao intelektualne aspekte slučaja. Ali takvo što bilo je možda moguće u romanima, dok je u prozaičnoj stvarnosti jedva bilo zarade i za njega samoga. A i ta se zarada svodila na ono što bi mu drugi platili za ovakve, sasvim neintelektualne istražiteljske poslove uhođenja, praćenja i njuškanja po tuđoj privatnosti. Jednom je na Lidijin nagovor pročitao nekakav američki kriminalistički roman u kojemu istražitelj odmah obavještava klijenta kako ne radi na razvodima brakova, što znači kako ne želi istraživati tko kome ševi ženu. Naravno, Banić si tu komociju nije mogao priuštiti, pa je prihvaćao i takve poslove. Ali budući da su se preljubi pretežito događali u ugodnim, romantičnim, toplim ambijentima, i taj je posao bio znatno bolji od iščekivanja hoće li mladi Svilar izići iz kuće i odnijeti kome slike na prodaju.
I baš kad je premišljao hoće li po drugi put na nekoliko minuta upaliti motor i malo se zagrijati ili će otići na pivo u obližnji Jednooki Jack, odakle je također mogao sasvim dobro motriti kuću i dvorište, ugledao je mladića kako izlazi. Bio je odjeven u onaj isti kaput s kapuljačom i pod rukom je stiskao kartonski fascikl stegnut vrpcama, nalik na tvrdi školski herbarij. Stari je Svilar kazao kako se crteži nalaze u crvenoj kožnoj mapi, ali je Banić sasvim opravdano sumnjao da se u mladićevoj mapi nalik na herbarij nalaze prešane tratinčice i sunovrati; mogao je jednostavno prebaciti crteže iz teške kožne mape u laki kartonski ovitak.
Arno Svilar sjedne za upravljač svog Punta i krene. Znajući da ima samo malo vremena, i da je u gradskoj gužvi prilično teško slijediti nekoga tko je krenuo automobilom, Banić okrene ključić, ali ga alternator izda i iritantno glasno zavergla. Ubrzo zatim pokuša drugi i treći put, moleći u sebi sve bogove alternatora da ga bar ovaj put ne ostave na cjedilu. Konačno je ipak uspio upaliti motor i krenuti u času kada je Arnov automobil skretao prema Zvonimirovoj. Sustigao ga je nekako u Heinzelovoj, ali je odlučio mudro se držati malo podalje, propustivši između njegova i svojega auta kamionet i neki prastari taksi. Na taj ga je način mogao pratiti razmjerno neprimjetno, premda je postojala poprilična opasnost da ti vozilo, zbog bezbroj nepredvidivih prometnih razloga, jednostavno umakne.
No Arno, srećom, nije išao daleko. Prošao je ispod željezničkog nadvožnjaka u Ivanićgradskoj, a zatim usporio krećući se uzanim i zbrkanim ulicama Peščenice. Po načinu vožnje činilo se da nekoga traži, ali je Banić bio gotovo siguran da u ovom neuglednom periferijskom naselju dućančića, vulkanizerskih radionica i jeftinih kemijskih čistionica ne žive bogati trgovci umjetninama, pogotovo ne oni koji bi mogli kupiti nepoznate Račićeve crteže iz 1908. godine. Premda bi mu uistinu bilo najdraže, razmišljao je nadalje, da se u kartonskoj mapi stvarno nalaze ti crteži te da ih mladić sve skupa proda tu na Peščenici, pa makar i za sitniš. U tom bi slučaju Banić imao najlakši posao dosad. Lijepo bi zapisao adresu čovjeka koji voli kupovati crteže mostova i sutradan je priopćio Svilaru senioru, te se s dosadnog zadatka vratio mirnom slušanju džeza u prolazu nekadašnjeg kinematografa Apolo.
Mladić je zaustavio automobil ispred visoke prizemnice čiji je veći dio bio izgrađen od ukrasne opeke, a velika okna od stakla čija je prozirnost bila jednosmjerna. Na bakrenom krovu vidjela su se pomična okna, po čemu se moglo zaključiti da je i potkrovlje uređeno za stanovanje, a po dva velika solarna kolektora svjedočila su da tu živi netko tko prihvaća nove trendove. Za ovaj dio grada bila je to razmjerno otmjena kuća.
Arno je izišao iz automobila s fasciklom pod rukom, zastao malko kao da premišlja hoće li uopće ući, a zatim se zaputio poduljim popločenim puteljkom do svježe obojenih vrata kojima se ulazilo u kuću, tako da Baniću nije preostalo drugo doli da čeka. Zaustavio je automobil pokraj tende koju vlasnik ovdašnjeg kafića još nije spremio i odlučio biti strpljiv. Naravno, živo ga je zanimalo hoće li se vratiti sa kartonskom mapom ili bez nje. Pretpostavljajući kako pregovori o prodaji i kupnji umjetnina mogu potrajati, nakon stanovitog vremena ušao je u lokal i brzo pošao prema zahodu u dnu prostorije.
– Zahod je samo za goste! – doviknuo mu je čovjek sa šanka pokazujući mu pritom ključić što ga je držao među prstima.
– Kavu sa šlagom – rekao je istražitelj, vratio se do šanka, istresao pred neljubaznog tipa sitniš, uzeo ključić i otišao do zahoda. Na kraju je, ljut na gadove koji ne puštaju čovjeka na zahod, natrpao hrpu papirnatih ubrusa u školjku i, pustivši vodu, zacijelo je začepio. A kad se vratio, odbio je popiti već gotovo hladnu kavu sa šlagom i izišao van, gdje je shvatio da je Arno već otišao. Prokleo je u sebi i Arna, i debelog Komara koji mu je, umjesto da se bavi arhitekturom od žigica, mogao pomoći, pa prijeđe preko ceste ne bi li bar otkrio tko to živi u kući koju je maločas posjetio Svilarov sin. Pa kako na vratima, kao ni na poštanskom sandučiću nije bilo nikakva imena, Banić odškrine vrata i pođe prema kući, smišljajući što će kazati ako ga tko zaskoči.
Došao je do kućnih vrata, i baš kad je otkrio kako je i mjedena pločica za ime i prezime vlasnika na njima posve prazna, začuo je bijesan lavež i spazio kako prema njemu trči veliki njemački ovčar, psina s kakvima nema šale. Bio je tako jak i brz da ga se ni policijska jedinica ne bi postidjela. Nemajući kamo, Banić hitro otvori vrata i uleti u kuću, svjestan da je bolje biti i uljezom negoli žrtvom gladnoga i pomahnitaloga dresiranog psa. Odahnuo je čuvši ga kako uzaludno laje i grebe pandžama po vratima, a zatim se zaputio hodnikom prema središnjoj sobi. Kuća je bila posve nova, u nekim elementima zapravo još nezavršena te je bilo jasno da u njoj još nitko ne stanuje, pogotovo ne bogati i ekscentrični trgovac umjetničkim slikama. Zidovi su bili svježe obojeni, centralno je grijanje radilo, ali po zidovima nije bilo nikakvih slika, kao što ni na velikim prozorima nije bilo ni zavjesa ni rebrenica. Najpouzdaniji znak da ovamo još nitko nije uselio bio je to što su na dva prozorska okna bile bojom povučene one linije u obliku znaka »X«, a parketi su bili izbrušeni i nelakirani.
Ipak, nasred sobe, u invalidskim kolicima, sjedio je mršav čovjek šezdesetih godina, posve ćelav, s debelim naočalama na nosu i kariranom dekicom brižno prekrivenih nogu. Čovjek kao da se razveselio što je Banić ušao, desnom se rukom mašio komandi elektromotora kojima su se pokretala njegova kolica, i ona su lagano zazujala kao da ih je tog časa uključio.
– Oprostite – zbuni se Banić. – Došao sam iz Elektre. Zabunom ste dobili četverofazne umjesto trofaznih »ajnflešera«. Odmah ću vam to promijeniti ako mi pokažete gdje je glavna razvodna ploča.
– Tu, tuuuu! – zatuli čovjek u kolicima kao da oponaša automobilsku sirenu, pa potegne neku ručicu, koja je valjda funkcionirala kao gas, te se zaleti na Banića. A kad se Banić spretno izmaknuo, invalid ga je zaobišao u luku i poput bijesnog bika okrenuo se prema njemu, turirajući svoje smiješno elektrovozilo. Mogao je imati možda i šezdeset pet godina, činilo se da ne govori, a sudeći po njegovu pogledu, moglo se zaključiti da je lud ili bar djelomice retardiran. Premda mu nije baš mogao osobito nauditi, Baniću postane neugodno. Ušao je u tuđu kuću, suočio se s čudnim starčićem koji ovdje zacijelo nije sam. Ili bar neće dulje ostati sam.
– Tu, tuuuu! – zatrubi ponovno čovjek u kolicima i pojuri prema Baniću, koji brzo iziđe iz sobe u hodnik i zatvori za sobom vrata. Čuo je starog kako je kolicima tresnuo u tvrdu hrastovinu, bolno jauknuo, a zatim se počeo luđački ceriti.
– Znate li možda što je tražio gospodin Arno Svilar ovdje? – vikne Banić kroz zatvorena vrata.
Stari mu ne odgovori. S druge strane čulo se samo rulanje invalidskih kolica po svježem parketu i Banić je bio stopostotno siguran da će se stari još jedanput zaletjeti u vrata pa makar ih i razbio.
U taj se čas dolje na cesti začulo zaustavljanje automobila i Banić na tren zaboravi pomahnitalog invalida, priđe ulaznim vratima i pogleda kroz okno. Ispred kuće zastao je crni Ford iz kojega je izišao nizak čovjek, tijela kakvog imaju bodybuilderi, odjeven u kratki tamni kaput s dvorednim kopčanjem. Spazivši ga, pas odmah stade veselo mahati repom i pojuri prema njemu kao da očekuje nagradu.
Shvativši da situacija postaje krajnje neugodna, Banić pojuri prema drugom dijelu kuće, nadajući se da će otamo moći skočiti kroz prozor i nestati u peščeničkim vrtovima i dvorištima. No kojeg li iznenađenja, ta druga strana kuće bila je zapravo prava. Nju je činilo veliko pročelje s prostranim staklenim ulazom kroz koji se moglo spustiti do druge ulice, usporedne s onom kojom je Banić došao.
I dok se spuštao prema glavnom ulazu, zadovoljan što ga nabildani došljak nije zamijetio, Banić se okrene prema velikim staklenim vratima nad kojima je stajala ploča s nazivom tvrtke:


TALON
Consulting Agency.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:48 am







4.


Više nije mogao biti siguran u to je li autentični tradicionalist koji uporno odbija novovjeke potrošačke ludorije kao što su satelitska televizija, mikrovalna pećnica i DVD-playeri, ili se tek polako pretvara u dosadno zanovijetalo kakvo normalni ljudi zbog vlastitog mira i duševnoga zdravlja najradije zaobilaze. Ipak, mobitel je bio jedna od malobrojnih novotarija koje je Nikola Banić morao razmjerno brzo prihvatiti jer mu je olakšavala posao. Zapravo, možda je malo neprecizno kazati da ga je prihvatio. Točnije, prije nekoliko godina Lidija mu ga je kupila za rođendan, a on ga nije ni bacio niti ga je poklonio nekome drugom, što je obično radio s darovima koji su mu išli na živce. Zadržao ga je i nakon nekoliko tjedana naučio se koristiti njime. I to poprilično vješto.
Izvukao ga je sad iz unutarnjeg džepa sakoa, pronašao u adresaru Lidijin broj i pritisnuo zeleno dugme.
– Upravo smo prešli austrijsko-slovensku granicu – začuo je njezin glas.
– Dakle, za sat i pol ste kod kuće? – upita on motreći kako, tridesetak metara ispred njega, Arno Svilar izlazi iz automobila i prilazi velikom zdanju Muzeja modernog slikarstva. Znao je da nema previše vremena za razgovor ali je bio siguran da će se Lidija uvrijediti ne pokaže li dostatno očinsko zanimanje za Nikin dolazak.
– Ne... ne znam... ne mogu sad... – čuo je kako zamuckuje, i on se u tom času dosjeti kako Komar, po običaju, vozi pedeset kilometara na sat, te da će im do Zagreba zacijelo trebati mnogo više vremena.
– Ali u tri ćemo napraviti ručak i ti jednostavno moraš doći! – rekla je Lidija ultimativno dok se on već vidio kako s blesavim izrazom lica objašnjava bijesnom Svilaru kako nije uspio otkriti kome je njegov sin prodao crteže jer je baš u to vrijeme bio kod bivše žene na ukusnim sarmicama u slatkom zelju, možda malo presoljenima.
– Bit će i Nika, i Komar, i Rupčićka...
– Rupčićka!? – začudi se on, izlazeći iz automobila i navlačeći toplu vjetrovku. – Kakva Rupčićka?
– Ona iz magazina Dokument! Bila je na nekakvom tečaju u Londonu i sprijateljila se s Nikom. Zajedno su doputovale, ali ju je u Zagreb odvezla njezina mama. Vjerojatno su već stigle – rekla je Lidija s tihim uzdahom, koji je zacijelo bio upućen Komaru i njegovu bezgraničnom talentu za vožnju.
Baniću se učini poznatim ime te novinarke, ali ga nije mogao povezati uz nešto određeno jer je novine držao najtrivijalnijom stvari na svijetu koja svoje mjesto pod suncem traži vjerujući u lagano idiotsku crtu svojih čitatelja.
– Doći ću na ručak! Reci samo Komaru da ne luduje po cesti! Bok! – reče on znajući da ju je tom primjedbom samo razljutio. Potom strpa mobitel u džep i uđe u zgradu muzeja.
Požurivši uza stube, uspio je zamijetiti Arna kako se zaputio prema vratima u samom dnu mračnog hodnika, zakucao na njih, a potom i ušao. Kartonski mu je herbarij i sada bio pod rukom. Ne mogavši poći za njim, Banić odluči sačekati da vidi hoće li se išta važno dogoditi. Tada na lijevoj strani hodnika spazi ulaz u galeriju, pred kojim je stajao dvojni pano s natpisom
Željko Jerolimov KOPERNIKANSKI OBRAT.
Shvativši da je riječ o izložbi, uđe u prostoriju držeći kako nekoliko minuta suvremenoga slikarstva ne može biti od prevelike štete.
Ali ono što je zatekao u galerijskom prostoru ponajmanje je bilo slikarstvo, vjerojatno još manje umjetnost, i sve je podsjećalo na geg kakav su mogli napraviti, recimo, ponapiti maturanti u svibnju. Na sva četiri prozora zavjese su bile postavljene naopako, na sredini bijeloga poda podizao se starinski luster s mnogo staklenih djelića, učvršćen tako kao da uistinu visi naopako, ne mareći za silu teže, a na stropu se vidio minuciozno postavljen parket i naopako učvršćena fotelja, u kojoj je, zalijepljen jedva vidljivim trakama »sjedio« čovjek glavom prema dolje.
To je zacijelo autor, pomisli Banić, to je taj čuveni Jerolimov, junak koji ne priznaje Zemljinu gravitaciju, i koji se ne boji one medicinske pojave za koju narod kaže »udarila mu krv u glavu«.
– Fantastično! Zbilja fantastično! – izjavi Banić razmjerno glasno, pokazujući tako solidarnost s jadnikom koji je sred praznog izložbenog prostora visio naglavačke i izlagao se raznolikim zdravstvenim opasnostima. Jedina je šteta što se u tom »kopernikanskom obratu« ne može pušiti, razmišljao je istražitelj, jer bi pepeo nehigijenski padao po stropu.
Nagađajući nije li u međuvremenu Arno uspio obaviti posao zbog kojega je došao, Banić napusti atraktivnu izložbu i krene prema dnu hodnika, polako se približavajući onim istim vratima iza kojih je nestao mladi Svilar sa svojim kartonskim herbarijem, vjerojatno najvrednijim herbarijem na svijetu. A kad se posve približio vratima, još uvijek nije mogao čuti o čemu se unutra razgovara, ali je vidio da na mjedenoj pločici, učvršćenoj posred vrata, piše dr. Stribor Kiszely, i njemu se odmah učini kako je taj doktor Kiszely, sudeći po dojmljivom prezimenu, uvjerljivoj tituli i masivnoj pločici, prava adresa da čovjek riješi probleme kakve je imao Arno Svilar.
Već je htio izvaditi svoj zgužvani notes i grubu olovčicu s logotipom, koju je čuvao još od one subote kada je morao voziti Lidiju u Ikeu, te zapisati ime važnog doktora za parketiranje stropa kad ga iznenadi glas žene koja je otvorila susjedna vrata i naletjela na njega, zamalo ga nagazivši. Bila je iznimno visoka, pomalo smušena, nosila je naočale, odijelo za koje bi se Banić zakleo da je muško i imala kosu koja je djelovala kao da je namjerno raščupana.
– Koga tražite? – upitala je zbunjenog istražitelja.
– Doktora Kis... Kiseliša...
– Doktora? Kojim povodom? Morate mi reći. Ja sam njegov »pi-ar«! Vi ste novinar? Niste? Znala bih. Umjetnik? Takvo što?
Govorila je rabeći kratke replike nabijene odlučnošću i strogošću, pomalo nalik na suzdržane vriskove. U njezinu se društvu Banić nije osjećao nimalo lagodno. Bila je viša i nadvila se nad njim poput opasne ptice koja bi ga svakoga časa mogla kljucnuti odozgo.
– Pogodili ste! Imate nepogrešiv feeling! – s olakšanjem će on. – Htio bih organizirati izložbu nalik na ovu. Ovu tu... u onoj galeriji...
– Načelno je moguće! Zovete se? Imate reference?
Nije mu bilo jasno na kakve to reference misli.
– Nemam... – otpovrne nesigurno. – Ali imam vlastiti parket, pa bi muzej mogao poprilično uštedjeti...
Ona ga mrko pogleda, kao da još uvijek odgoneta je li riječ o luđaku ili o umjetničkom ekscentriku, a to nije bio nimalo lak posao.
– Naravno – nasmije se on pomalo usiljeno. – Ne bih ga lijepio po stropu, nego bih ga na dan otvorenja usitnio cirkularnom pilom. Na komadiće veličine napolitanki. Ili čak i manje, ako uprava ocijeni da bi to bilo umjetnički efektnije.
– Ah! Briljantna ideja! – s ushitom će ona. – Ali možda je šteta što imate vlastiti parket. Mislim, mogli biste ispiliti ovaj koji smo kupovali za Jerolimovljev performance. On bi se sigurno složio.
– Naravno da bi se složio! – reče Banić misleći kako će ubogom umjetniku krv tako navrijeti u mozak da će se lako složiti i s tim da i njega ispile zajedno s parketom. – Znate, skočit ću dolje da auta! Ondje mi je kompletna dokumentacija. I uzorci parketa. Predlažem imitaciju mahagonija.
– Jeste li već negdje izlagali?
– Ne, to s parketom nisam! – odvrati on važno, pa polako krene hodnikom ka izlazu.


U tri popodne Banić je ušao u stan na Britanskom trgu i izljubio se s kćerkom. Djelovala mu je nekako starije i ozbiljnije, čak i nešto mršavije, i dobro se vidjelo da to nije samo zbog vremena koje je prošlo, nego da se s njom nešto važno i ozbiljno događa. Rekla je kako mu je donijela neke posve savršene džezističke diskove i prijekorno ga pogledala kad je zapalio Marlboro.
– Ovo mi je prva danas... – rekao je jednako neuvjerljivo kao kad bi Komar izjavio kako danas ne namjerava ručati.
Lidija je polako donosila zdjele s jelom što ga je sinoć spravila a maločas podgrijala, i po njezinu se hodu dalo zaključiti kako je ponovno boli kralježnica i kako za nju, bar zasad, osim redovitoga gutanja analgetika nema drugog spasa.
A kad su sjeli za stol, zazvonilo je zvonce na ulazu, i časak nakon toga Nika je uvela svoju novu prijateljicu, novinarku koju su svi zvali jednostavno – Rupčićka.
Imala je nešto više od trideset godina, bila je malo punašna, ali ipak skladno građena, onako jedra, obla baš gdje je to poželjno, i odjevena baš kao da poziva svakoga usputnog muškarca da pođe za njom. Već pri upoznavanju koketno se nasmiješila pokazujući kako bi je čak i otac njezine prijateljice mogao zanimati.
– Znači, vi ste taj detektiv! – veselo je i pijevno uskliknula. – Toliko sam slušala o vama da vas jednostavno moram isprobati! Mislim, obraditi... u svom listu. Jedan pravi privatni detektiv senzacionalna je građa za naše čitatelje! I za sve nas! Zar ne, Nika?
Nika joj je preko volje potvrdila kimanjem glave, a Lidija ju je prostrijelila pogledom kao da želi kazati »ne diraj mi bivšega muža«. Ali kako nekome zabraniti pristup bivšemu mužu?
Pa kada je Rupčićka, koja se usput predstavila kao Ines, raspustila kosu i, ispričavši se na vrućinu, skinula uzani džemper te, ostavši samo u majici kratkih rukava, tobože slučajno sjela do Banića, on zlurado pogleda Lidiju, kao da želi reći »vidiš, još uvijek se za mene zalijepi i pokoji mladi komad«. Lidija je samo napravila neku neodređenu grimasu i počela dijeliti juhu, a Banić je bio siguran da bi mu, da je samo mogla, zacijelo kazala kako su svi muškarci u kriznim godinama podjednake svinje.
No poslije, kada je shvatio kako za predjela i jela Rupčićka ne prestaje govoriti o privatnosti i škakljivoj intimi raznih ljudi kojima se njezin list bavio, Banić se polako ohladi od površne namiguše i odluči čim prije otići, jer će se idućih dana ionako s Nikom vidjeti barem još sto puta. Osim ako ne ode prebrzo.
– Neću uopće otići! – odbrusila je ona na iznenađenje oca i majke, a zatim zgrabila pladanj na kojemu je bila polovica zasitne torte od oraha i upitala:
– Osim Komara, želi li tko još komadić torte?
– Želim ja! – mljacne jezikom Komar ne shvaćajući njezinu ironiju.
I dok mu je Nika pružala tanjurić s komadinom torte, obilato zasutim šlagom od tučena vrhnja, Banić se preko njezina ramena zagleda prema televizoru koji je u Lidijinu stanu bio stalno uključen iako ga nitko nije gledao i nikoga nije zanimao. Bilo je vrijeme popodnevnih vijesti, ili neke slične informativne emisije, i u jednom su se času na zaslonu pokazali dobro poznati kadrovi suđenja Kartelu. Bila je to, navodno, velika domaća kriminalna organizacija optuživana za reket, mito, iznuđivanje, raspačavanje narkotika i druge slične prekršaje, ali se suđenje postupno razvodnjavalo stalnim pričama o korumpiranosti vlasti i sudova, brojnim novim primjerima pravne nedokazivosti inkriminacija i iritantnim odustajanjem važnih svjedoka. Vidio je Banić preko te zasitne torte poznata lica optuženika, njihove zadovoljne odvjetnike, koji će na kraju jedini profitirati i strpati silnu lovu u džepove, ne pitajući se je li to pošteno zarađeni novac ili je riječ o sudioništvu u dealu, vidio je tužiteljicu, suce, sudske stražare... I onda, onda je među odvjetnicima na trenutak ugledao i visokog čovjeka koji se onoga popodneva pojavio kod Roberta Svilara sa štitnicima na ušima i laptopom okačenim o lijevu ruku, nespretnog tipa kojega je kućedomaćin nazvao Računovođom i zbog njegova dolaska ostao kod kuće.
– Tko je ovaj čovjek!? – skoči Banić čim je spazio Računovođu, a Nika ustukne zamalo prevrnuvši tortu, što je valjda najviše uplašilo Komara.
– Oh, dobri stari Kartel! – ironično će Rupčićka, ali na zaslonu više nije bilo onoga koji je zanimao Banića. – Ako vam budu trebali podaci o tom zvjerinjaku, samo me nazovite.
– Ti baš sve znaš! – kao da ju je korila Nika. Ali Rupčićka se nije dala, ona je i dalje, tko zna zašto, igrala svoju igru pred radoznalim Banićem i zlovoljnom Lidijom.
– Naravno da znam! – odbrusila je uz smiješak. – Od toga živim! Od tajni, indiskrecija i tuđe intime. Kužiš?
Kada je predvečer, nešto prije no što će pasti mrak, Banić zaustavio svoj Golf nadomak Arnove kuće, shvatio je da mladićeva automobila nema ondje gdje ga je obično parkirao, a po zamračenim prozorima mogao je biti siguran da je kuća posve prazna. Opsovao je u sebi vlastitu površnost, premda je bio svjestan da taj ručak nije mogao propustiti. Ponadavši se da bi se mladić ipak mogao odnekuda pojaviti, parkirao je auto ispred susjednoga kafića, a zatim ušao u nj odlučivši promatrati kuću, pijuckajući naslonjen o šank uz prozor.
Čim je ušao, shvatio je kako naziv kafića Jednooki Jack nije nimalo proizvoljan, jer je čovjek za šankom nedvojbeno imao jedno stakleno oko, koje je bilo nepokretno i posve drukčije boje od pravoga. Kao da je staklenu protezu kupio na kakvoj rasprodaji.
– Kakvo pivo imate? – upitao je čovjeka, koji ga je odmjerio od glave do pete prodornim pogledom svoga jedinog oka.
– U boci i točeno – izrekao je gostioničar jedan od onih idiotskih odgovora kakve pivski znalci moraju svakodnevno slušati u domaćim lokalima. Jer, ako već ne kažu kako imaju »u boci i točeno«, zacijelo će vam ponuditi »malo i veliko«, »svijetlo i tamno«, »domaće i uvozno«. I prije no što će kazati kako mu je svejedno hoće li ga poslužiti točenim ili onim u boci, Banić ugleda u kutu lokala veliki hladnjak sa staklenim vratima i obiljem šarenih boca u njemu. Među raznobojnim bezalkoholnim smećem spazi njemački Franziskaner, ne osobito cijenjeno, ali vrlo dobro pšenično pivo.
– Dajte mi ono! – reče pokazavši prstom prema hladnjaku, a jednooki se tip odgega i izvadi pivo.
– Samo, to vam je pšenično! Ima drugačiji okus pa ga mnogi vraćaju jer misle da je pokvareno. I triput je skuplje od Ožujskoga !
– Žrtvovat ćemo se da vidimo i to čudo – uzdahne istražitelj i prihvati hladnu bocu i visoku pivsku čašu.
Otpio je nekoliko gutljaja koji mu i nisu previše prijali jer je u ustima još uvijek osjećao okus glupe torte od oraha, koju je morao kušati da se Lidija ne uvrijedi, a potom se zagleda preko ceste u dvorište kuće za čije je motrenje bio pristojno plaćen. Nasred dvorišta visjela je velika žarulja sa staromodnim emajliranim sjenilom, i pod njezinim se žućkastim svjetlom stvorio klinac s indijanskom perjanicom, koji je za sobom vukao deku učvršćenu prutovima, nešto nalik na indijanska nosila kakva su se mogla vidjeti u starim filmovima o Divljem zapadu. Na nosiljci je ležala mrtva crna mačka, a najčudnije je bilo to što je iz mačkina tijela virila strjelica kojom ju je dječak najvjerojatnije ubio. U posljednja dva dana osjetno je zatopljelo, tako da u susjednom dvorištu gotovo i nije bilo prekjučerašnjega snijega. Dječak je doteglio nosiljku do sredine dvorišta, gdje su se nalazili unakrsno poslagani kolci, ne deblji od onih kakvi se rabe u vinogradima. Činilo se da je sve spremno za lomaču.
Kako je kafić bio gotovo prazan, jednooki šanker, zacijelo i vlasnik, priđe Baniću, pa se i on, onim svojim jedinim okom zagleda u susjedno dvorište.
– Otac ga je sasvim zarazio filmovima o kaubojima i Indijancima. Navodno ima oko dvjesto videokaseta – ravnodušno će jednooki. Vidjelo se da je dobro upućen u ono što se događa s druge strane ulice.
– Otac mu je ratni veteran? – zanimalo je Banića.
– Da. Ali nije posve jasno je li poludio od rata, ili mnogo prije... od filmova s kaubojima i Indijancima.
– A mali?
– Mali... – zamisli se on. – Mali živi s ocem jer je majka odavno zbrisala. Ako je stari izvorno lud, mali je samo zaražen. Ali vjerojatno trajno. Ima taj luk i strijelu i ne prođe dan a da nešto ne ubije. Goluba, vrapca, vjevericu, omanjeg psa... Ova je mačka pripadala penzionerima iz susjedstva. Ali oni se neće smjeti buniti jer se ratni veteran i po susjedstvu kreće s puškom u ruci.
– Kako se zove?
– Stiv... Havranek...
– To znam – prisjeti se Banić što mu je rekao Guba. – Mislio sam na maloga.
– Zove se Krešo, ali se toga stidi. Otac ga zove Đeronimo. Ne znam koji je to vrag, ali je valjda u nekakvoj vezi s tim indijanskim vjerovanjima.
– Đeronimo je bio indijanski poglavica.
– Eto, rekao sam vam – nastavi vlasnik Jednookog Jacka. – Ima lijepo hrvatsko ime, a koristi se indijanskim.
– I što će sad uraditi? – upita Banić.
– Samo gledajte! – reče šanker glasom onoga koji je sve već nebrojeno puta vidio.
Dječak je odnekud izvukao bocu, polio tekućinom mrtvog mačka i ono drvlje, i sve zapalio. Gusti se dim dignuo iznad dvorišta, a dječak je počeo skakutati oko vatre kao da izvodi kakav plemenski ritual.
– Kaže da na taj način sve mrtvo odlazi u vječna lovišta – tumačio je šanker. – A ja ne znam koja je logika u tome. Ako mačak nakon smrti ode u vječna lovišta, onda će i tamo, da prostite, najebati. Pa neće mačak u vječnim lovištima nekoga loviti, nego će i tamo netko loviti njega!
– Naravno – promrmlja Banić, plati bocu neispijena piva, zakopča vjetrovku pa iziđe van i prijeđe cestu.
Za manje od minute stajao je uz ogradu dvorišta u kojemu je gorio crni mačak poliven benzinom. Dječak primijeti Banića, prekine ratnički ples i zagleda se u došljaka.
– Veliki Manitu će primiti njegovu dušu u vječna lovišta – sigurnim će glasom Banić preturajući u sjećanju već ishlapjela znanja o velikoj epopeji koloniziranja američkoga Zapada. Nekada je gutao sve te stripove i knjige, gledao svaki film, ali mu je ipak velik dio te životno nekorisne mitologije iščeznuo u zaborav.
– Hoće... – bojažljivo će dječak, vjerojatno iznenađen što postoji još netko komu Manitu i vječna lovišta nešto znače.
– Sve što je mrtvo treba spaliti... da pred Manitua dođe čisto i okrijepljeno... – doda istražitelj, ni sam ne znajući pripada li takvo stajalište crvenokošcima, ili Katoličkoj crkvi koja je svoje heretike slala pred Boga posve očišćene vatrom.
No nije toliko strahovao zbog toga što bi klinac u njegovim riječima mogao otkriti indijanskoga eklektika koliko se pribojavao nenadanog dolaska nervoznog veterana sa skraćenom puškom. Ipak je prekoračio nisku ogradu i prišao vatri.
– A on? Gdje je on? – upita pokazujući prema zamračenim prozorima kuće.
– Tko on? – oslobodi se malo dječak shvativši, valjda, kako mu od došljaka ne prijeti nikakva ozbiljnija opasnost.
– Pa, on! Arno! Bijeli brat koji stanuje u ovom logoru.
Mačak koji se pržio na benzinom podjarenoj vatri počeo je nepodnošljivo smrdjeti, ali to klinca nije nimalo zbunjivalo. Crvenokošci ionako žive u svijetu bogatom raznim neobičnim mirisima, od kojih su mnogi i više nego neugodni. Usto je bilo jasno kako gaji sve veće povjerenje prema čudnom tipu koji rabi indijanske izraze.
– Bijeli brat je nemiran jer nekoga čeka – reče dječak. – Nekoga tko mu je vrlo važan. Ako se taj pojavi, bijeli brat mi je rekao da mu otvorim i pustim ga u kuću.
Tu dječak zastane, zavuče ruku u džep i izvuče privjesak s dva ključića.
– Vidiš, ostavio mi je i ključeve.
– Svakako ga pusti – povlađivao mu je Banić. – Ali prethodno popušite lulu mira.
– Varaš se, bljedoliki! – prekine ga dječak čiji je nadimak bio Đeronimo. – Bijeli brat čeka svoju skvo! Lulu mira puše samo muškarci!
– Pozdrav tebi, crveni brate Đeronimo! – naglo će Banić, podižući desnu ruku u znak pozdrava, onako kako mu se učinilo da su radili u vesternima. Zatim se okrene i brzo udalji prema automobilu jer je zamijetio kako su u hodniku dvorišne zgrade bljesnula svjetla, što je bio pouzdan znak da će se uskoro pojaviti i dječakov otac. A taj je susret želio izbjeći.
I dok je sjedao u automobil i kretao, učini mu se kako je u istom tom trenu krenuo još jedan auto koji je bio parkiran pedesetak metara iza njegova. Ali ni u što nije bio siguran; moglo se raditi o slučajnosti, moglo se raditi i o varci, ali i o tome da netko drugi uporno prati njega.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:48 am



5.


Arnov se Punto zaustavio stotinjak metara od hotela Sheraton, iza stajališta taksija, baš kao da mu je neugodno na tako otmjenome mjestu pojaviti se u malom i jeftinom automobilu kakav bogati roditelji ne kupuju djeci čak ni za zabavu. Iz automobila se izvukao u tamnom odijelu nekako neurednoga, reklo bi se asimetričnog kroja, ali zacijelo vrlo skupome. Ispod sakoa neuredno mu je visjela bijela košulja od seljačkog platna, čiji ovratnik nije bio utegnut kravatom, dok mu se kovrčava kosa sjajila od gela kojim ju je uspio dovesti u šarmantno namješteni nered. Ogrtač što ga je prebacio preko ruke bio je od meke kože, a cipele, bar po onome kako su bljesnule pod neonom skupoga hotela, morale su također biti nekakav poznat brand. Po svemu se, dakle, vidjelo da mladić nije zbrisao iz roditeljskog doma naglavačke, s nekoliko krpica i sendvičem u novinskom papiru, nego sasvim smišljeno, prema pedantno smišljenom planu.
Neoprezno ostavivši Golf na dijelu predviđenom za taksiste, Banić pojuri za Arnom, koji se ni ovaj put nije odvajao od svog kartonskog fascikla, po čemu se vidjelo da se u njemu nalaze stvari velike važnosti. Ipak, po onome kako se odjenuo ne bi se reklo da je krenuo u Sheraton radi razgovora o prodaji umjetničkih slika.
– Burazeru! – dovikne Baniću taksist u smeđoj jakni s krznenim ovratnikom. – Ne možeš ovdje parkirati!
– Samo deset minuta – otpovrne mu hladno Banić, ali se taksist i dalje pozivao na svoje pravo.
– Čuješ, burazeru! Vozi to groblje na kotačima! Ne možeš ovdje parkirati jer ćemo ti izbušiti gume!
Vidjevši kako mu je mladi Svilar zamaknuo u hotelsko predvorje, Baniću padne mrak na oči i on priđe upornom vozaču taksija ljutnjom koju je želio učiniti što zamjetnijom.
– Slušaj me, bitango! Imam u hotelu zakazan razgovor s međunarodnim psihijatrijskim autoritetom koji liječi PTSP uz pomoć glazbenih seansi! Na najteže oblike ide glazbom Buda Powella, a meni baš to treba! Od rata naovamo nisam spavao. Legnem tako u jedanaest, a probudim se u pola dvanaest s mišlju kako bi bilo lijepo nekoga ucmekati i razvući mu mozak po podu. A u rat sam otišao da bi ova zemlja bila slobodna, da na svakoj kući budu bar po dva hrvatska grba, i da više nitko nikoga i nikad ne oslovljava s »burazeru«! Razumiješ li ti to ili ne?
– Oprosti bur... prijatelju... – zadrhti glas neopreznog taksista. – Samo ti ostavi auto! Ako netko zucne nešto protiv, ja ću mu polomiti noge i prosuti zube po pločniku! Pička mi materina ako neću!
– Za dom! – vikne Banić pa pojuri prema hotelskom predvorju, i više no siguran da će mu taj taksistički »burazer« čuvati auto, ustreba li, pet dana i isto toliko noći bez prestanka.
Ušavši u prostrano predvorje skupoga hotela, najprije pomisli upitati kojega od recepcionara nije li zamijetio kamo je nestao ušminkani balavander u seljačkoj košulji i s gelom na kosi, ali se odmah dosjeti kako bi takvo što bilo sasvim besmisleno, jer među svim tim otmjeno odjevenim ljudima, i fotoreporterima koji bljeskaju svojim fotoaparatima, recepcionari, sasvim sigurno, nisu mogli zamijetiti sina bogataša s Jelenovca. Prostor je, naime, bio pun raznih mračnih spodoba, kakve su u odgovarajućim televizijskim emisijama voditelji nazivali celebrityjima, i Banić je i sam neke od tih ljudi uspio detektirati kao javne osobe, ali je za sasvim mali broj njih znao točno što su i tko su.
Svi su se oni polako kretali prema dvorani ispred koje je bio modernistički stakleni pano s logotipom Top Records&Co., a ispod njega obavijest o promociji kompaktnoga diska, ne baš osobito pametnog naslova Umire se istom na kraju života u izvedbi stanovite Loly Lu, čija je fotografija, s vidljivo retuširanim zubalom, bila učvršćena ispod naslova njezina umjetničkog djela s područja lake, odnosno najlakše moguće glazbe.
I Banić je pošao prema ulazu, to više što je kroz velika staklena vrata ugledao i Arna Svilara, koji se vrzmao po dvorani i osvrtao kao da nekoga traži. Malo ga je zbunilo to što je nekakav tip u kožnoj jakni, zacijelo zaštitar, stajao na vratima i od svakoga tražio pozivnicu. Pa kada je istu stvar zaiskao i od Banića, istražitelj se dobrodušno nasmiješi i reče:
– Ja sam obožavatelj! Imam deset njezinih diskova!
– Pa ovo joj je prvi! – strogo će Kerber na ulazu.
– Pa to vam i kažem! – srdačno će Banić. – Toliko sam sluđen tom glazbom da sam odmah uzeo deset komada.
– Čovječe, imate li pozivnicu?
– Imam! Kod gospodina Kreše. Onog... pa svi ga znaju! Ja sam dobio pozivnicu od Radio Sljemena jer sam se prvi javio u eter i znao da se disk zove Umire se istom na kraju života. Ali sad je pozivnica kod gospona Kreše.
I pritom se Banić osvrne i počne dozivati tog famoznog i, naravno, izmišljenog Krešu s Radio Sljemena, našto je čuvar na ulazu samo zakolutao očima i gurnuo ga unutra, među nakinđurene uzvanike i stolove pune skupoga i razmjerno nejestivog cateringa. Ali ta nejestivost bila je najmanji problem, jer gotovo nitko od tog svijeta sa stranica bulevarskoga tiska i nije jeo, što zbog hinjenog prezira spram svakodnevnih gluposti, što zbog opasnosti da kakva neuništiva mrlja ne završi na njihovu bajoslovno skupom odjevnom predmetu, i konačno, možda ponajviše zbog toga što su pozvani pripadali onom dijelu populacije koji je na permanentnoj redukcijskoj dijeti.
U dnu dvorane bilo je nešto nalik na improviziranu pozornicu, napravljenu od plavičasta stakla ili plastike, neona i prozirnih prizmi, na kojoj je neki zacijelo strašno važan tip u odijelu boje limuna govorio o životu i djelu te Loly Lu, zbog čije je neizmjerne darovitosti domjenak u Sheratonu i bio zakazan.
Banić se trudio nezamjetno slijediti Arna Svilara, koji se stalno uzrujano okretao, lutao pogledom po dvorani, brzo trčkarao za nekim kao da baš njega traži, a zatim zastajao, valjda razočaran što je pogriješio.
U jednom času neki mu se visoki tip u svjetlucavom sakou nasmijao i upitao ga dovoljno glasno da je i Banić mogao čuti:
– Arno, gdje ti je mamica?
Budući da je mladićeva majka umrla 1992., Baniću se takvo pitanje učinilo sarkastičnim, ali je Arno samo odmahnuo i krenuo dalje.
Dolje, u desnom kutu prostorije, na onom dijelu gdje je čovjek iz Top Recordsa još uvijek hvalio svoju vedetu ultrakratkog prezimena, naletio je Arno na djevojku, visoku, lijepu, samouvjerena držanja, jednu od onih koje je Banić zasigurno već vidio u tisku ili na televiziji, pa to odmah zaboravio. I ta ga je djevojka hinjeno nježnim pokretom pogladila po licu, a zatim s radoznalim izrazom na licu uhvatila njegov kartonski herbarij, kao da želi otkriti što on tu skriva. Ljutito joj je odgurnuo ruku i stisnuo čvrsto kartonsku mapu, a zatim iz džepa izvukao mobitel i počeo ukucavati brojeve.
Banić mu se pokuša još više približiti, nadajući se da će možda čuti o čemu će razgovarati, ali se iznenada sa svih strana prolome snažni zvuci Lolyna megahita i većina se ljudi zanjiše u jednostavnom i banalnom ritmu. Iako je bio posve svjestan da ne bi mogao racionalno objasniti zašto je Charley Parker bolji od aktualne zvijezde koju s ponosom predstavlja Top Records, Banić ih je svejedno prezirao, njih sve skupa, i svakoga od njih pojedinačno, tu površnu gomilu združenu u groznom neukusu sintetičke glazbe. Vidjelo se da Loly Lu pjeva bez prateće glazbe, te da zijeva onako kako joj puštena matrica nalaže, ali ta tužna činjenica, čini se, nije zbunjivala njezine obožavatelje i kolege jer je Banić bio siguran da velik dio večerašnjih uzvanika pripada istoj lakoglazbenoj ergeli. A kad je stvar konačno završila, začuli su se vrisci i ovacije, a odmah nakon njih još naglašeniji elektronički ritam nove stvari. Curičice i klinčadija njihali su se sve brže, dostojanstveniji je dio profesionalne svite dvosmisleno ostajao miran, a novinari su tražili i slikali poznatije goste za svoje prestižne rubrike.
Iako ga nije mogao čuti, razgovor između one visoke, dugonoge ljepotice i napuhanog Arna bio je sve žešći i napetiji. On je neprekidno, i očito uzaludno, pokušavao nekoga nazvati, potom joj se unosio u lice i vikao, našto je ona samo odmahivala glavom i kolutala očima, kao da joj ide na živce njegovo društvo. A kad joj je on, tko zna zbog kojeg razloga, žestoko povukao torbicu, koja je također morala imati svoje uznosito modno ime, djevojka je zamahnula kao da će ga pljusnuti, no on se hitro izmaknuo, ali ga je svejedno dohvatila dugačkim noktima i ostavila mu tanak krvavi trag na licu.
Možda bi on uradio i nešto još nasilnije da se u ritmu idiotske pjesme večerašnje slavljenice nije dogegao tip s rukom punom kanapea od lososa. Žvačući svoj besplatni obrok, tip je stao zaštitnički plesati oko djevojke podrugljivo se smješkajući Arnu.
Premda se takvo što u Sheratonu ne radi, Arno je pljunuo na pod, odbrusio nešto drsko djevojci i njezinu zaštitniku pa krenuo prema predvorju.
Banić požuri za njim jer ga nije želio izgubiti baš u trenutku koji mu se učinio važnim.
U predvorju je sada bilo sasvim malo ljudi, onih koji u hotelu nisu bili radi promocije glazbenoga diska. Izlazeći ljutito iz dvorane, Arno je zamalo srušio promocijski pano, a zatim je tako žestoko naletio na stari bračni par da je sijeda gospođa u kožnome kaputu vrisnula:
– Mein Gott, wasfüreine Vandalismus ist das?
Nespreman za ispriku, Arno je prostrijelio staricu zluradim pogledom, odbrusio joj nešto dugačko i složeno na njemačkome, koji je Baniću zazvučao savršeno, a ona se samo stresla, prekrižila i povukla svoga klimavog supruga prema izlazu.
I tad je Arno još jedanput izvukao svoj mobitel i ponovno počeo uzrujano kuckati brojeve s kojih mu se očito nitko nije javljao, da bi na kraju, bijesan i nesposoban kontrolirati se, zamahnuo i iz sve snage tresnuo mobitelom o pod.
– Kad imam posla s kurvom! – viknuo je još jedanput kao da okrivljuje skupu spravu koja je ležala na podu slomljena i uništena.
Ljudi koji su se našli u prostoriji, pogledali su ga začuđeno, jer se mobiteli ne bacaju baš svaki dan, dok je Baniću palo na pamet kako bi bilo odlično da antipatični balavac lijepo ode van, a ostatke mobitela ostavi na podu. Odbačeni mobitel naprosto je vrlo zanimljiva stvar koja govori brojne pojedinosti o svome vlasniku. Kao kakav kućni špijun. Kako bi samo Baniću dobro došla kartica iz mobitela na kojoj je ostao kompletan mladićev adresar. I, uistinu, ostavljajući uništenu spravu na podu, Arno krene ka izlazu, a Banić, naravno, ka mobitelu. Mučilo ga je samo to kako pokupiti razbijeni mobitel s poda, a pritom ne ispasti čudan ili sumnjiv.
– Mladiću, stanite malo! – začuo je glas i zastao. To je uniformirani hotelski službenik podviknuo za Arnom, koji je već bio korak-dva od izlaza. U tom je glasu bilo ljutnje i strogosti, te se činilo da čovjek, iako razmjerno mlad, pripada onoj staroj gardi koja drži da hotelski gost ne može napraviti baš sve što mu padne na pamet.
– Kaj hoćeš? – uzvrati mladić arogantno i Banić mu u tom času prvi put začuje glas. Iako je imao dvadeset pet godina, glas mu je djelovao kao da je neki dan s djelomičnim uspjehom završio proces mutiranja. Hinio je drskost, ali se ipak i u te dvije riječi ćutio drhtaj nesigurnosti.
– Ne možete bacati stvari po podu i ostavljati ih tek tako! – upozori ga hotelski službenik.
– Ti ćeš mi zapovijedati?
– Izvolite pokupiti taj mobitel!
Banić protrne. Najradije bi se ispriječio između njih dvojice i kazao »peace brothers, ja ću pokupiti to smeće«, ali takvo što ipak nije mogao uraditi. Usto, profesija mu je nalagala da pred osobom koju prati ne čini ništa čime bi privukao nečiju pozornost.
Vidjelo se da je Arno uzrujan i da se neće moći svladati. Pred nekolicinom začuđenih ljudi zaletio se na službenika i zamahnuo šakom, očito ga namjeravajući pogoditi posred lica. Banić odmah shvati da tako nespretno izveden udarac ne sluti na dobro, te da će se bogatašev sin loše provesti. Čovjek u hotelskoj odori s lakoćom se izmaknuo, vješto zgrabio Arna za ruku i svinuo mu je iza leđa tako nemilosrdno da je mladić jauknuo, a kartonska mu mapa pala na pod.
– Lijepo vas molim da pokupite svoje stvari! – rekao je čovjek pedagoškom strogošću, bez pretjeranog uzrujavanja.
I dok ga je hotelski djelatnik svejednako držao pritišćući mu ruku sve jače, Arno je krotko i bez prosvjeda pokupio svoju mapu i ono što je ostalo od mobitela. I tek mu je tada čovjek dopustio da se uspravi, a potom ga, valjda da ne napravi još kakvu nepodopštinu, ispratio do izlaza.
I Banić požuri van. Bilo je deset sati i u odsjaju hotelskih svjetala mogao je vidjeti kako pada gust snijeg kojega je ove zime uistinu bilo premalo. Vidio je Arna kako žuri, kako gotovo trči prema svom automobilu, ali nije mogao otkriti je li usput negdje bacio razbijeni mobitel ili ga je strpao u džep.
– Prijatelju, nikome nisam dao da takne auto! – rekao je taksist s kojim je prije promocije imao neugodan razgovor. – Ma što da takne! Nisam dao da ga itko pogleda!
– Hvala ti, burazeru – promrmlja Banić i uđe u stari Golf kojega uistinu nije trebalo ni zaključavati ni čuvati, pa okrene ključić i krene baš u trenu kada je Arnov Punto prošao ispred njega.
Izvadio je iz džepa zgužvanu kutiju Marlbora, pronašao u njoj cigaretu i zapalio je, pazeći pritom da mu mladić ne umakne. Arno nije pošao kući, prije bi se reklo da se počeo besciljno vozikati po gradu. Besciljno i krajnje neoprezno, jer ga je na izlazu iz Medulićeve zamalo tresnuo tramvaj koji je dojurio s Britanskoga trga. Obišao je potom Britanac te krenuo Ilicom prema zapadu, da bi ispred trgovine Bis, poznate po tome što radi do pola noći, bezobzirno zaustavio vozilo nasred ceste i otišao u trgovinu. Takvo što rade samo drski i neodgovorni vozači, i Baniću nije ništa preostalo doli da i sam stane i strpljivo pričeka, moleći Boga da ne naiđe policija koja bi mu mogla narediti da produži. Opsovao je u sebi kad je vidio koliko ga dugo nema iz dućana, a potom mu je pozornost privukla Mazda koja je stajala dvadesetak metara iza njega i s upaljenim svjetlima čekala.
Arno konačno izađe iz trgovine, sjedne u automobil i nastavi vožnju sve do jednog od onih odvojaka kojima se moglo skrenuti udesno i nestati u nepravilnim i labirintnim uličicama tog dijela zagrebačkoga sjevera. Uspeo se do Pivovare, zatim se spustio blago prema kružnom toku ispred Vinogradske bolnice. I tu, iza tog kružnoga toka, mladićev Punto produži Andrijevićevom ulicom, a za njim, oduzimajući Baniću pravo prednosti, uđe golemo, bučno i sporo vozilo za odvoz smeća, zatvorivši posve ulicu koju su još užom činili automobili parkirani uz oba pločnika.
Očajan i ljutit, Banić je mogao tek pogledom otpratiti Arnov automobil koji se uspeo i skrenuo udesno prema Hercegovačkoj, dok je on ostao gledati kako dva spora tipa u kombinezonima dižu plastične kante i učvršćuju ih na mehanizam za pražnjenje.
Tridesetak metara iza svoga Golfa Banić iznenada ugleda onu istu Mazdu, koju je zamijetio dok je bio prisiljen zaustaviti se ispred trgovine. Mazda je zastala uz samu bolnicu, kao da vozač ne zna kamo bi pošao i kako bi se sklonio s vidika. Banić shvati da ga netko prati, a vozač Mazde, zaboravljajući da bi tako mogao biti još sumnjivijim, ugasi farove i krene se parkirati ispred nečijeg ulaza u vežu.
I tada Banić spazi kako se između reda parkiranih automobila i smetlarskog vozila iznenada stvorio uzak prolaz, dostatan da se njegovo vozilo ipak provuče ako pritom zađe dovoljno duboko na pločnik i ondje prevrne nekoliko kanti za otpatke. Ne razmišljajući previše, pritisne papučicu gasa, zaleti se prema vozilu za odvoz smeća tako odlučno da je jedan od radnika u zadnji čas skočio ustranu, projuri lijevim kotačima preko pločnika, sruši nekoliko praznih kanti i ogrebe metalnu ogradu iza koje je lajao neugodno velik pomahnitali kućni ljubimac. Nije imao vremena proučavati što se zbilo iza njega, ali je bio gotovo siguran da se i vozač Mazde odlučio na sličnu avanturu.
Ipak, imao je znatnu prednost i nipošto je nije smio izgubiti. Ubrzo se dokopao Bosanske ulice, odakle je znao najkraći put do Britanskog trga. Konačno, bila je to njegova četvrt! Naravno, Arno mu je nestao iz vida, no sada ga je više zanimala Mazda koja mu se zalijepila straga i kojoj je želio otkriti vlasnika.
Sišao je brzo niz Pantovčak, projurio u zabranjenom smjeru prema Rokovu perivoju, ostavio automobil u parku, a potom iz sve snage potrčao dolje prema trgu, nadajući se da će naći slobodan taksi, i da će u nj uskočiti prije no što se pojavi Mazda.
Ako su oni isprva pratili njega, sada je on odlučio malo pratiti njih.
– Kamo? – rekao je taksist sa šilt-kapom, vlasnik prastarog sivog Mercedesa.
– Tamo! – pokazao je Banić prema »otoku« na kojemu je bilo neveliko parkiralište.
– Slušajte! – razbjesnio se taksist. – Zajebavali su me na razne načine s kratkim relacijama. Ali još me nitko ni tražil da ga otpeljam šesnaest metara!
– Parkirajte tamo, uključite taksimetar i čekajte! Reći ću vam kamo ćemo.
Taksist uključi brojač, prijeđe cestu i stane iza pješačkog prijelaza, uza samo parkiralište.
– Tak! – rekao je zlovoljno. – Bez početne takse ovo bu vas koštalo jedanaest lipa.
Banić se i ne osvrne na njegove zajedljive riječi jer mu je pozornost zaokupila Mazda koja se sada polako spuštala Pantovčakom. Zastala je ispred tržnice, kao da vozač ne zna kamo bi, a potom je napravila dva kruga oko parkirališta, kao da onaj za upravljačem provjerava koga tu ima, a koga nema. Pobojavši se da bi ga čovjek iz Mazde mogao zamijetiti, Banić se spusti dublje u sjedalo i podigne ovratnik vjetrovke.
– Jebal me vrag, pa vi ste špijun! – rekao je taksist vidjevši ga što radi. – Nema veze! I špijuni su mušterije! Sam ak nisu naoružani.
Mazda zastane ispred kafeterije na početku Nazorove, a zatim, budući da je vozač očito shvatio kako je izgubio Banića, krene natrag prema Pantovčaku.
– Pratite onu Mazdu! – reče Banić.
– Sam rekel! – slegne vozač ramenima pa krene. – Meni maturanti potrgaju pepeljare, a droce manikircajgom razrežu tapecirung, meni skejteri odvaljuju vrata, a navijači ključevima urezuju imena svojih klubova... Sam ja imam takvu kurčevu sreću da naletim na špijuna!
– Ja sam špijun isto onoliko koliko si ti vozač Formule 1 – reče Banić pa mu pod nos stavi novčanicu od dvjesto kuna.
– Fino miriši! – nasmije se tip i smota lovu u džep. – Špijuni dobro plaćaju. Vidio sam u filmovima.
– Nisam nikakav špijun – zlovoljno će Banić. – Otkud vam takva glupost. Tip u Mazdi sastaje se s mojom ženom. Želim samo otkriti gdje stanuje.
– A zakaj se ne razvedete? – zine taksist, prateći automobil koji se uspeo do Hercegovačke, a potom krenuo dolje prema Ilici. – Da mene žena vara, odmah bi se razveli Odnosno, odmah bi se razvel kad bi skužil da me vara i da svi kuže da me vara.
– Nevolja je u tomu što takve stvari uvijek doznate zadnji.
– Pa je! I kaj nam onda preostaje neg da i dalje deveramo kroz brak?!
U toj rečenici kao da je bilo neke pomirljivosti, nekoga seljačkog fatalizma. Dolje kod Vinogradske bolnice Mazda je skrenula Kosirnikovom, prošla pokraj male sportske dvorane, a zatim krenula gore, prema skupim samostojećim objektima podignutima na rubu parka, upravo onamo kamo je Banić i slutio da će poći, prema mjestu gdje se nalazila vila Roberta Svilara, Arnova oca. Dakle, on mu je platio da prati Arna, ali je pritom naredio da prate i njega! Zbog čega? Zbog kakve to poslovne računice? Shvaćajući da pred takvim poslodavcem treba zadržati najveći mogući oprez, Banić naredi vozaču taksija da se okrene i vrati ga na Britanski trg.
– Ali lovu... nju mogu zadržat? – upita taksist bojažljivo.
– Naravno, zar bi pravom špijunu pristajalo da uzme ono što je već dao?
– Frajer se, znači, zvukel? – pogleda ga ispod oka taksist. – Mislim, bar za večeras?
– Koji frajer? – nije bilo jasno Baniću.
– Pa taj koji vam, bez uvrede, ševi ženu.
– Ah, on! Da, on se večeras izvukao. Ali su se zato mnogi drugi uvalili.
Kad je ušao u svoj hladan stan u prolazu kinematografa Apolo, uključio je slabo električno grijanje i sjeo za kompjutor na čijem je desktopu imao ikonu s pomoću koje je mogao pretraživati telefonski imenik. Bila je to, kako bi kompjutoraši kazali, stara kanta, spora i s malo radne memorije, i generacijski se gotovo podudarala s njegovim Golfom. Toliko se puta zarekao da će kupiti nov automobil i nov kompjutor, i još stotinu novih stvari, ali se život uvijek pokazivao odvratnim grubijanom koji mu stalno uvaljuje nove i nove neželjene troškove. Nisi drugar, oj, Živote, sjetio se stare balade o rudaru koji Julesa Vernea drži kolegom jer se bavi onima koji »putuju« u središte Zemlje. I dok se sustav dizao, on je uspio navući natikače, izvaditi iz hladnjaka hladni Erdinger, upaliti Marlboro i staviti u CD-player disk s baladama Bena Webstera. Uistinu, hladno pivo, crveni opori Marlboro i tenor-saksofon Bena Webstera donijeli su mu brz, ali časovit privid da je život smislena i savršena stvar. Pogledao je slučajno na sat i zamijetio da je prošla ponoć te da je počela nedjelja, a Websterova skladba koja je upravo ispunjavala sobu zvala se baš Sunday. Stvar je započinjala osnovnom, nekako neutralnom ekspozicijom Petersonova klavira, suzdržanim basom i vrlo prigušenim udaraljkama, a potom je tu vitičastu maglu probio Websterov tenor-saksofon, koji je zvučao kao da svirač u njega suludom snagom ubacuje hektolitre zraka. Bila je to priča o nedjelji, o jutarnjoj neizvjesnosti, o obećanjima dana i razočaranjima večeri, ili si je to Banić tek tako tumačio. Tko zna zašto je ubacio upravo taj disk, tko zna zašto se baš sada sjetio Bena Webstera. Posjedovao je strašno lošu ilegalnu snimku njegova posljednjeg nastupa u Leidenu. Tamo, u toj nizozemskoj noći, stari je saksofonist ispričao publici kako mu je nekoć neki starac rekao: »My son you are young and you are growing, I am old and I am going.« Već sljedećeg dana Websteru je pozlilo, otpremljen je u bolnicu u Amsterdamu, a dva tjedna kasnije uistinu je i otišao.
Tko zna, mislio je Banić, nisu li Arno Svilar i on u sličnoj vezi, u odnosu onoga koji mukotrpno odrasta i onoga koji polako odlazi. A zatim ga je iz razmišljanja prekinulo ono što je čekao da se pojavi na zaslonu – baza telefonskih brojeva svih pretplatnika. Odložio je pivo, povukao dim i u tražilicu upisao ime svog poslodavca.
Robert Svilar imao je gomilu telefonskih brojeva, pokretnih i nepokretnih, od kojih su dva pripadala stanovitoj Agenciji Talon, tvrtki koja je zacijelo bila njegovo vlasništvo. Jedna poslovnica tog Talona nalazila se na Sloboštini, a druga na Peščenici.
Ne, doduše, svojom voljom, ali u ovoj drugoj poslovnici Banić je već bio. Nije imao pojma kakvi bi se poslovi ondje mogli obavljati, ali je znao da se u prostorijama poslovnice na Peščenici može zateći čudan čovjek u električnim invalidskim kolicima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:48 am






6.


Bio je to sasvim čudan siječanj, s premalo snijega, s dosta kiše, nekako pretopao i po ugođaju sasvim bolestan. Loši vremenski izvještaji na radiju smjenjivali su se s lijepim obećanjima što ih je davala još jedna nova vlast, koja je prijetila da će državu dovesti do konačnoga i definitivnog savršenstva i blagostanja, željela to ona ili ne. Banić je već bio u godinama kad zdraviji minimalistički interesi polako potiskuju mladenačke tlapnje i političke ludosti, pa su ga od novinskih naslovnica više zanimala novouvezena piva i novootvorene trgovine diskova s dobro opremljenim odjeljcima džeza.
Ipak je, naravno slučajno, na malom improviziranom kiosku na Britanskome trgu ugledao novinsku naslovnicu na kojoj se općinstvo upozoravalo kako se u hrani iz domaćih trgovina mogu pronaći najrazličitija čudesa, od genetički modificiranih sastojaka u krumpiru, pa sve do kadmija u smrznutim lignjama. O tome što je GMO, Banić je imao samo mutne pojmove i nije mu uopće bilo jasno kako se može, recimo, gen škorpiona ubaciti u rajčicu, pa da ona zbog te čudesne intervencije ostane svježa prilikom transporta od obližnjeg Perua pa sve do tržnice na Britancu. Što se tiče kadmija, znao je da se ta stvar stavlja u baterije, ali je sumnjao da će jedući velike količine takvih lignji početi svijetliti u mraku. U podnaslovu članka kojim se tvrdilo kako nas uvoznici hrane združeno i organizirano truju, navodila se izjava mjerodavnog ministra kako je takav zaključak neodgovoran i brzoplet, te da cijelu stvar treba još nekoliko puta temeljito ispitati.
– Gospon Nikola – rekao mu je prodavač novina Robi – znate kaj on misli? Misli da svi skup moramo najprije krepati, pa nas onda treba poslat na patologiju, gdje bi se pouzdano utvrdilo ima li u nama tog kadmija ili nema...
– A ako ima?
– E onda takve mrtvace treba spaliti po propisu... Mislim, oni kaj nisu jeli te lignje s kadmijem, moraju spaliti one kaj su ih jeli.
– A što si ti doručkovao? – upita ga Banić.
– Sendvič s ekstravurštom. I nije uopće imal okus po kadmiju. Časna riječ! Možda malo po cinku... ii stronciju... vrag bi ga znal.
Pola sata nakon toga Banić je sjedio u uredu doktora Kiszelyja, ravnatelja Muzeja modernog slikarstva, pomalo uzrujan stoga što se ugledni doktor ponašao važno i naduto i što mu, poput pravog antinikotinskog fašista, nije dopustio da u njegovu uredu pripali cigaretu.
– Kako ste ono rekli da se zovete? – upitao je Kiszely hodajući važno po uredu i mjerkajući slike kojih se morao toliko nagledati da su mu već, kako bi kazao Pako, izlazile na uši.
– Nikola Banić.
– Koliko sam razumio, vi niste policijski službenik nego nekakav privatni istražitelj. Da ste policajac, morali biste mi poslati uredan poziv za obavijesni razgovor. Budući da niste, ja vam ne moram odgovoriti ni na jedno pitanje. Zar ne?
– Naravno – mirno će Banić. – Ali ako mi odgovorite, ostavit ćete dobar dojam i ja ću vam jednoga dana možda vratiti uslugu. A kad je riječ o tome, nikada niste sigurni hoće li vam trebati usluga privatnog istražitelja.
– Ajte, molim vas! – odmahne on rukom. – Pa ne živimo u romanima nego u realnosti! No, dobro, recite što vas to toliko zanima?
– Račić... taj... Josip Račić...
– Račić!? – zine on, pa pošuti kao da smišlja dobre i jake rečenice koje će izreći. – Račić, dakle! Taj mladi nesretni genij, kojega Krleža uspoređuje s jednim Leiblom i drži da su njegovi portreti, ili glave, kako to kaže, psihološki duboke, mirne, upravo sjevernjački ozbiljne. Navodno da na njima svjetlost i sjene još nisu dane u punim kontrastima...
– Zapravo, gospodine doktore... – prekine ga Banić – ... to što kaže taj vaš Krleža jako je, jako uvjerljivo, ali, bez uvrede, to me ne bi zanimalo...
– Ne bi vas zanimalo!? – podrugljivo će stručnjak za slikarstvo. – Kako uopće staviti Račića u kontekst, kako ga pojmiti u punoći njegova umjetničkoga bića a pritom zanemariti neponovljive Krležine ocjene!?
– Zapravo, ja i ne bih htio tog Račića pojmiti u toj njegovoj punoći bića – suzdržavao se Banić – jer se u slikarstvo uopće ne razumijem. Imali smo u osnovnoj školi divljaka od učitelja koji nas je vukao za kosu, tu pokraj uha, kad bismo zaboravili donijeti kist i Karbonove tempere, i zbog njega sam zamrzio slikarstvo, od Altamire pa do onoga koji pakira katedrale i mostove u plastiku. Jesam li dobro rekao?
– Što to?
– Pa to da su tempere bile Karbonove... ili Kromosove... Više se ne sjećam. Vidite koliko sam slab u vašoj struci.
Vidjelo se da bi ga ugledni likovnjak Kiszely najradije izbacio van, ali to ipak zbog nekoga nepoznatog razloga nije učinio. Možda je vježbao vlastitu strpljivost.
– Dobro, što vas onda zanima? Budite, molim vas, brzi jer za pola sata imam sastanak povjerenstva.
– Zanimaju me njegovi pariški dani – konačno će Banić, a »kunsthistoričar« ga pogleda kao da i sam počinje nazirati pravi razlog zbog kojega je jedan istražitelj potegnuo do muzeja.
– U Parizu su se upravo u to vrijeme rađali fauvizam i kubizam, dakle slikarsko-poetski razlozi kojima dugujemo Matissea i Braquea... u najmanju ruku... Recite, gospodine istražitelju, vi zacijelo znate što je fauvizam?
– Naravno! – odvrati Banić poigravajući se nezapaženom cigaretom. – Baš mi je neki dan došao u križaljci. Nisam bio sto posto siguran, ali kada sam otkrio da je okomito afrička država Burundi, stvar se uklopila sama od sebe.
Kiszely promrmlja nešto nerazgovijetno pa nastavi:
– Njega je pak zanimao Goya, odnosno Goyino majstorstvo pronalaženja tonova primjenom crne boje. Dane je provodio u Louvreu slikajući po Španjolčevim matricama...
– A nije li možda tumarao naokolo i na A4 formatu olovkom i ugljenom crtao pariške mostove?
– Radio je mostove u akvarelu, ali nema podataka da je u ta četiri pariška mjeseca rabio olovku. Osim, možda, kada je pisao kući. Razumijete, olovka više nije bila u obzoru njegovih slikarskih interesa.
– Znači, prilično je nevjerojatna pretpostavka da bi se danas netko mogao pojaviti tvrdeći kako ima mapu Račićevih crteža iz pariškog razdoblja? I još hodati naokolo s tom mapom i pokušavati je prodati?
Kiszely ga umorno pogleda, pa se i sam strovali u alt-deutsch naslonjač nasuprot trosjedu u kojemu je sjedio istražitelj. Zatim gestom čovjeka koji upravo potpisuje predaju, izvuče iz unutarnjeg džepa metalnu tabakeru, izvadi iz nje cigaretu bez filtra, kvrcne njome o srebrnu površinu, prinese je ustima i dopusti Baniću da mu pripali.
– Znači li to?...
– Znači... Možete i vi zapaliti. Znate, prestajem pušiti i svakoga dana izdržim negdje do dvanaest ili jedan. Tad kapituliram i do navečer slistim tri do četiri kutije, zaričući se da ću sutra krenuti od početka.
Nekako u isto vrijeme obojica žudno povukoše svaki svoj dim, poput umornih boraca na kraju uobičajeno izgubljene bitke.
– Taj balavac koji vas zacijelo zanima – tumačio je ravnatelj – došao je ovamo s đačkim kartonskim herbarijem u kojemu je bilo četrnaest crteža s motivima pariških mostova. Tvrdio je da su to nepoznati Račićevi radovi i da vrijede blizu dvjesto tisuća eura. Smiješno i apsurdno! Ponudio mi je da ih otkupim za muzej ili da mu nađem kupca, za što bi mi on, navodno, dao deset posto provizije.
– I što ste mu rekli?
– Bio je agresivan i nasilan, kao da mu se žurilo da se toga tobožnjeg blaga čim prije riješi. Odbio sam se angažirati, ali sam mu dao adrese nekih trgovaca.
– Mislite li da je uspio prodati te crteže?
– Nemojte biti smiješni! – odmahne rukom Kiszely. – Tko bi to kupio!? Crteži već sa sto metara počinju vrištati da su lažni. Kako mi se čini, to je nekakav razmjerno pristojan amater uzeo slike pariških mostova i pokušao ih izraditi u maniri koju je Račić rabio učeći crtanje na Konigliche Bayerische Akademie u Münchenu. Ali stvar mu baš i nije pošla za rukom. Sve je to više nalik na jeftine kalendare kakve prodaju bukinisti na obali Seine negoli na Račića. Prefinu je on ruku imao da bi je mogao tek tako nasljedovati današnji traljavi ilustrator.
– Te adrese koje ste mu dali... – obzirno će Banić. – Bi li ih i ja mogao dobiti?
– Možete – reče on pa, pazeći da mu ne padne pepeo s cigarete, izvuče iz džepa kemijsku olovku i nažvrlja nekoliko imena na jednu od pozivnica što su bile porazbacane po stoliću. – Ali nemojte reći da sam vas ja poslao.
– Hvala – uzvrati Banić, spremi pozivnicu u džep i krene prema vratima.
Kao da se u taj čas sjetio, Kiszely naglo ugasi cigaretu i ustane:
– Rekli ste na dolasku kako biste mi jednoga dana mogli vratiti uslugu. Baš me zanima na što ste pritom mislili?
– Pa tako... – zbuni se Banić. – Recimo, kada biste otkrili da vam se žena ševi s nekim... privatni istražitelj je taj koji bi mogao otkriti s kim to gospođa radi, kada, gdje, kako... Čak bi vam mogao donijeti i fotografije tih nemilih događaja. Znate, muževi na te fotografije reagiraju previše emotivno i razdražljivo, rekao bih s mnogo emocija, ali one mogu biti korisne na sudu, pri brakorazvodnim parnicama.
– A, tako... – palio je novu cigaretu doktor Kiszely. – Vrlo privlačno! Unaprijed zahvaljujem.
I dok je zatvarao vrata za zbunjenim ravnateljem, utonulim u oblak cigaretnoga dima što ga se tako bezuspješno pokušavao riješiti, naletjela je na njega ona stroga visoka tajnica u muškom odijelu i s naočalama na nosu pa ga veselo priupitala:
– Jeste li dogovorili izložbu s gospodinom ravnateljem?
Banić je pogleda iznenađeno, a potom se dosjeti na što cilja, pa mirno uzvrati:
– Nažalost, stvar se slomila na parketu. Gospodinu doktoru se činilo da bi umjetnički efekt bio potpuniji ako bih ispilio stanovitu količinu brodskoga poda. A ja sam u svojim umjetničkim zamislima nepotkupljiv.
Ona mu uputi patetičan pogled odobravanja, a zatim nestane u sobi u kojoj je ravnatelj počeo uništavati prvu od svoje tri dnevne kutije cigareta bez filtra.


U pola tri na stajalištu autobusa broj 101, ispred mjenjačnice na Britanskome trgu, čekali su ga Pako i bivši inkasator, gospon Marijan, koji je u ruci držao starinski ceker izrađen od prugastog platna za vrtne ležaljke. Pako je uskočio na prednje sjedalo, a Marijan se uvukao straga, stavljajući svoju torbicu na pod među koljena. U tri su počinjali posjeti u Novoj bolnici u Dubravi, i Banić je požurio, znajući da se nije baš lako probiti kroz gradsku gužvu kakva nastane u to doba dana. Strepio je pomalo od tog susreta jer Kembru nije vidio već dva mjeseca, koliko nesretnik nije izlazio iz postelje, pa Banić nije imao pojma u kakvu je stanju i hoće li ga uopće prepoznati.
Premda to nije bio njegov običaj, čim je ušao u auto, Pako je počeo jadikovati:
– Kino je otišlo u kurac, a i ja skup s njim! Kad bi i dobival socijalnu pomoć, ne bi mi bila dost ni da se onak pošteno napijem!
– A zakaj je ne dobivaš? – pitao ga je Marijan sa stražnjega sjedišta.
– Nemoj me jebat, Marijan! – ljutio se Pako. – Ne dobivam je zato kaj imam ponosa. Ja nisam ko ti da pizdim od sreće kad mi lopovi iz Vlade obećaju povišicu od dvajst lipa i jednu napolitanku za božićnicu!
– Zdenka kaže da nemaš pomoć zato kaj si se prekasno prijavil. Zaboravil si... kak i sve zaboraviš kad fort čubiš na šanku.
– I onda ta Milostiva – nastavi Pako, kao da uopće nije čuo Marijanovu primjedbu. – Kad završi taj ostavinski spor, i ti i ja smo na ulici! To ti je valjda jasno! Osim ak se Marijan ne zauzme u Ce-ka kod ovih njegovih kaj su opet došli na vlast.
– Ja sam izišel iz politike i nikom više ništ ne vjerujem! – važno će Marijan. – Ja sam ionak vjeroval sam Franceku Tuđmanu sve dok ni umrl, a otad ne vjerujem ni njemu!
– Da, zbiljam te je jako zajebal kad je umrl a tebe ni ništ pital! – cinično će Pako, a zatim se vrati problemu koji mu je napravila Milostiva umrijevši od moždanog udara u ožujku prošle godine.
Milostiva je bila vlasnica kuće u kojoj su Banić i Pako podstanarčili, plaćajući razmjerno malu najamninu koju je Milostiva, zbog senilnosti i općenito slabog osjećaja za protok vremena, jednostavno zaboravljala povisiti. Oko naslijeđa su se dograbile njezine dvije kćerke, podjarene zavađenim muževima, pa se čisto i jasno nasljedstvo pretvorilo u parnicu koja je pred domaćim sudovima mogla potrajati beskonačno, sve dok se kuća ne sruši sama od sebe. Ipak, u svemu je bilo nešto dobro za Banića i Paka: nasljednicima je bilo u interesu da sve do kraja spora netko stanuje u kući, te da tako spriječi onu drugu, protivničku stranu da nasilnim useljenjem zaposjedne zgradu. Samo su zbog toga razloga nasljednici tolerirali niski najam i Pakovo stalno kašnjenje s plaćanjem. Koliko je Banić znao, Pakov je podstanarski status bio krajnje nejasan. Primjerice, ovoga je časa dugovao četvrtinu najma za lanjski travanj i pola svibnja te sve mjesece do ovogodišnjega siječnja, ali se kleo da već ima novac za lanjski kolovoz i pola studenoga.
– Jebote, navalio si s tim svojim samosažaljenjem – prekori ga Banić – a upravo idemo u posjet čovjeku koji je na umoru.
– Ma kurac je na umoru! – zine Pako pun nevjerice i poruge. – Ti, detektiv, pušiš baš svašta! Kaj ne poznaš Kembru? Zbrisal je na toplo, zbrisal je tam gde je mir i gde se dobro klopa! Kaj ne znaš da su im doma iskopčali plin, da jedeju luk i poriluk, da ga Lela jebe od jutra do mraka da niš ne zaradi i da mu opće ne da cugat?
– A kako bi mu dala cugat kad ima cirozu? – primijeti Banić, čekajući da se otvori jedan od onih dosadnih semafora u Maksimirskoj.
– A zakaj mu ne bi dala!? – svadio se Pako, i inače jedna od najtvrdoglavijih prznica koju je Banić poznavao.
– Kaj to ak ima cirozu odma znači da je alkoholičar? Kembra je uvek cugal umjereno, samo je možda malo previše mešal pića. Od tog mu je došla ta viroza... ciroza... kaj ja znam koji kurac...
A kad su konačno stigli do Nove bolnice, teškom su mukom spriječili Paka da ne kupi za Kembru Badelov vinjak, »da si ima kaj popit onak kad mu je dosadno i bed«.
– Dobro, dobro! – vikao je udaljavajući se od dućana.
– Vi ste u pravu! Ionak nisam imal dost love. Imal sam za jednu četvrtinu, al sam mislil da bute vi dali za ostale dve.
– Kak, litra vinjaka ima sam tri četvrtine? – pitao je Marijan kao da ne poznaje Paka i njegova muljatorska domišljanja.
– Neg kak!? – i dalje se srdio Pako, tako da se Banić već najozbiljnije pitao je li ga uopće trebao voditi u bolnicu. – Ima tri četvrtine, a u četvrtoj je zrak. Jebo te bog blesavi, kaj nisi videl kak izgleda litra Badića?
– Ne psuj Boga pred menom! – prekori ga Marijan. – Svaki od nas bu došel pred njega. I tad buš moral objasnit zakaj si ga psovali
To da će Kembra biti prvi od njih koji će stati pred Gospoda, shvatili su čim su ušli u njegovu bolničku sobu. Ne, to više nije bio štemer koji je opakim frajerima ispred trnjanskog kina Romanija razbijao njuške kao uskrsne pisanice, to nije bio onaj snagator koji je za dva gemišta znao istovariti pun pekarski kombi, to nije bila ona ljudina sa šanka koja je mogla za okladu popiti litru vina naiskap, a za njom, ako baš treba, i litru mineralne vode.
U razmjerno čistoj postelji, u prevelikoj bolničkoj pidžami, pospan, bezvoljan i nasmrt umoran, dočekao ih je čovjek koji je imao pedeset osam godina, a izgledao kao da mu je već osamdeset. Lice mu je bilo ispijeno i starački naborano, pepeljaste boje, jedino je njegov plavkasti kozičavi nos svjedočio da u ovom krevetu umire dugogodišnji zakleti alkoholičar. No ono što je djelovalo najstrašnije bile su tanane ruke i tanki listovi s krhkim gležnjevima, koji su virili iz pidžame onako kako drveni kolci proviruju iz odjeće strašila, te poput kakve lopte naduti trbuh što se nazirao ispod tanke bolničke plahte.
Svi su u čudu zastali i zamuknuli, čak je i Pako problijedio, sjeo na rub kreveta i rekao nešto u što zacijelo ni sam nije mogao vjerovati:
– Pozdravlja te škvadra iz kafića... i svi se nadaju da buš već drugi tjedan s nama...
A zatim mu je, na Banićevo iznenađenje, puknuo glas i on se na rubu plača izderao na umirućega prijatelja:
– Pa pička mu materina, Kembra, kaj nam to delaš!?
Moraš ozdraviti! Pa po Trnju se motaju kojekakvi gelipteri i pederi koje više nema tko zaštemati!
Vidjelo se kako je na Kembrinu umornom licu zatitralo nešto kao smiješak, a s usnica izašlo jedva čujno:
– Bum ozdravil...
Valjda da pokaže kako je razumniji i pribraniji, gospon Marijan priđe Kembri s druge strane kreveta pa počne iz prugastog cekera vaditi nekakve posudice i bočice, te ih stavljati na bolesnikov noćni ormarić.
– Ovo ti je poslala moja Ivka! Malo čvaraka od kume Berte iz Čazme. Onda pekmez od šljiva. Onaj pasirani s malo šećera. Pa pita od sira. Al je od prekjučer, pa ono kaj ne pojedeš danas, sutra baci...
– U pičku materinu! On nije inkasator neg idiot! – drhtao je Pako od bijesa promatrajući kako Marijan uredno slaže razne jestvine po ormariću čovjeka kojega hrane kroz venu.
– Pusti! – povuče ga za rukav Banić, koji je shvatio da Kembra od kompletnog tog cirkusa jedva išta i razumije.
Poslije, kad su nakon podulje šutnje uz bolesnikovu postelju izašli na hodnik, Banić je naletio na dežurnog liječnika i upitao ga ima li pacijent s cirozom iz sobe 16 kakve šanse, na što je mladi, napuhani balavac, zacijelo stažist, ravnodušno odvratio:
– U medicini je sve moguće.
– Onda je moguće i to da ti pojebem mamu? – unio mu se u lice Pako, koji je za Kembrinu sudbu očito krivio sve osim alkohola, i imao neodoljivu potrebu da se s nekim žestoko potuče. Ali se mladi liječnik s Kembrina odjela samo nasmijao, promrmljao kako njegova gospođa mama ima profinjen ukus i otišao prema svojoj sobi.
– Kaj sad veliš na Kembru? – upita ga Marijan dok su se spuštali stubištem. – Još uvijek misliš da folira i da je došel tu zato kaj ga doma Lela zajebava?
– Više niš ne znam... – zamisli se Pako. – Al to mu nemre bit od cuge! Onda bi ja izgledal triput gore! To su ga ovi paceri u bolnici sfušarili.
Vraćajući se pokisli, tihi i neraspoloženi, svratili su u onu mirnu ulicu u kojoj je Arno Svilar imao svoju unajmljenu dvokatnu bazu, iz koje je, čini se, izlazio van samo da bi pokušao prodati slikarske falsifikate i pronaći svoju odlutalu skvo.
Pako i Marijan, kojega su jedva nagovorili da sve te čvarke, pekmeze i pite ponese natrag doma jer Kembri neće biti ni od kakve koristi, nemalo su se začudili kada je Banić iznenada zaustavio Golf i prišao ogradi iza koje je stajao njima nepoznati klinac s indijanskom perjanicom na glavi te s lukom i strjelicom u rukama.
– Kako je bijeli brat? – upita Banić, ponašajući se kao da je svratio do staroga plemenskog prijatelja.
– Howg! – pozdravi klinac podigavši desnu ruku uvis.
– Howg! – odvrati Banić čudeći se i sam kako je zaboravio na taj stari i poznati indijanski pozdrav kojega se moglo vidjeti u zamalo svakom vesternu.
– Bijelom bratu je konačno došla njegova skvo – reče mali s još uvijek uzdignutom desnicom. – Najljepša skvo koju sam ikada vidio. Samo se čini da malo previše voli vatrenu vodu.
– A gdje su sad?
– Eno, upravo izlaze – upre Đeronimo prstom prema vratima katnice.
– E, onda moram otići hitro poput stepskog vjetra! – s nelagodom će Banić.
– Zar si s bijelim bratom na ratnoj stazi?
– Nisam – zbuni se istražitelj. – Ali se bojim da bi njegova skvo mogla baciti čini i na mene.
Rekavši to, Banić se brzo vrati u automobil, baš kad su Arno i nepoznata žena izlazili. Ona je bila dosta daleko, tako da Banić nije mogao provjeriti dječakov sud o njezinoj ljepoti, ali se u svakom slučaju doimala stasitom i imala lijepu figuru. Samo je uistinu djelovala kao osoba koja je malo više potegnula, kako to Đeronimo kaže, vatrene vode. Hodala je teško, zastajkivala, zanosila se, a potom bi prasnula u smijeh i uhvatila se za mladića kao da će pasti.
– Je li pijana... ili možda drogirana? – upita Banić naglas, premda nije očekivao da će mu tko odgovoriti.
– Naravno da je pijana! – spremno će Pako. – Drogirani se čist drukčije ponašaju od alkića. Mačka je pijana, i to od nekakve žestice! Da se nacugala vina hodala bi malo pravilnije i zanosila se ulijevo, a od piva bi joj samo koljena klecala... Kužiš, to ti je čitava nauka, ko ono o brodovima i vjetru. Kad je bura, brod se sam nagne i šiba pravo, boli ga kurac... a kad je jugo, onda se valja kao pijančev krevet!
– Zbilja? – okrene se Banić prema Paku i sam iznenađen. – Otkuda to znaš?
– Jebote, otkud znam!? Studiram tu stvar prek trideset godina!
A kad su krenuli, ostavljajući Arna i njegovu žensku njihovim planovima i problemima, Pako iznenada, ne bez ljutnje, zapita Banića:
– Zašto si se s klincom pozdravljao onak, ko nacisti? Jebote, svi ih kvarite! Svi redom! Sva ta deca buju završila u skinjarama! Al boli vas...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:49 am



7.


U spavaćoj sobi banić je imao stari televizor neke malezijske tvrtke, koji je prije desetak godina platio tisuću maraka, za što bi se danas moglo kupiti televizijsko čudovište, tako veliko da ga ne možeš provući kroz vrata. Televizor je imao razmjerno precizan uređaj za buđenje koji je dobro funkcionirao ako tijekom noći ne bi nestalo struje. Kad se toga jutra probudio, na zaslonu su u nekakvoj jutarnjoj kolaž-emisiji razgovarali o vremenu. Poetski usmjeren meteorolog kazao je kako se magla nadvila nad gradom kao u kakvom mističnom filmu, te kako će nam u idućim danima biti dosta toplije no što bi u ovo doba godine trebalo biti. To je značilo da će računi za grijanje biti nešto niži, ali će iz svih zakutaka pokuljati sve one epidemije kojih nema pri hladnome vremenu. Iako to meteorolog nije htio ili znao kazati, smisao prognoze je bio u tomu da će sve biti nekako nezdravije, neprirodnije i tjeskobnije.
I, naravno, čim je ustao, Banić osjeti kako ga počinje boljeti glava. Umio se, popio kavu i u noćnom ormariću pronašao tablete, ali je znao da će ga, popije li ih bez hrane, cijelo prijepodne boljeti želudac. Otvorio je prazan hladnjak, koji se od onih u trgovini razlikovao jedino po tomu što je bio prljav. Čak ni piva nije bilo u njemu. Zarekao se kako će već istoga dana nakrcati hladnjak raznim ukusnim i zdravim namirnicama, pa kako ne bi zaboravio tako važnu stvar, napiše si podsjetnik i zalijepi ga na vrata hladnjaka.
Pola sata nakon toga bio je već u onom kafiću na Peščenici iz kojega se dobro vidjelo nedovršeno zdanje nečega što je imalo tako zvučan naziv – Talon, Consulting Agency. Prva tura kavopija ranoranilaca popila je svoje piće i lokal je sada bio gotovo prazan. Čaše su zveckale u sudoperu, aparat za kavu povremeno bi zašištao, a s linije na polici čula se tako tiha glazba da se nije dalo razaznati tko to i o čemu pjeva. Banić uzme još jednu kavu, a zatim zatraži i nešto za jelo jer je htio konačno progutati svoj jutarnji analgetik.
– Imam samo ovu trokutastu pizdariju – reče visoki mršavi čovjek grubih i strogih crta lica, koji Banića odmah podsjeti na ruskoga šansonijera iz doba komunizma, letargičnu figuru kojoj se nikako nije mogao sjetiti imena. S izrazom gađenja na licu pružio mu je tvrdu foliju u kojoj je bio trokutasti sendvič od tankih ploški trajnoga kruha i nekog nadjeva žute boje.
– Imate dosta uvjerljiv osjećaj da to jedete – tumačio je čovjek sa šanka – a zapravo to jede vas. Iz lokala diljem zemlje nestaju janjetina, prasetina, roštilj, prženi krumpirići, a umjesto njih dolaze ova trokutasta sranja. Vozio sam se neki dan cestom do Rijeke. Nemate više gdje pojesti janjetinu, ali su sve kante za smeće pune ove ambalaže. Ma, kažem vam, sve će otići u kurac!
Zagledan u zgradu još neotvorene agencije za konzalting, čije su se konture mutno nazirale kroz nezdravu maglu, Banić otvori plastični ovitak i zagrize trokutasti sendvič. Bio je uistinu neukusan, bljutav, možda čak i prestar, dobar samo kao podloga za tabletu plivadona.
– Ali i sendviču će odzvoniti! Kakav nam je život općenito i što nam je pisano, hranit ćemo se samo lijekovima, tabletama, ampulama, dražejama, kapsulama, efervetama. Trećinu života provodimo u radu, trećinu u snu, a trećinu kod doktora i u apotekama. Vidio sam da se već otvaraju dragstori i diskonti za lijekove, minerale, vitamine, dijetetičke pripravke. Vjerski fanatici tvrde da se bliži kraj i da će uskoro doći Antikrist da spusti rolo. Ma, molim vas! Antikrist da spusti rolo nad ovim što smo napravili od svijeta!? Pa tko bi pametan spuštao rolo na dućanu koji mu najbolje ide!
Tip je bio katastrofičar, pesimist, čangrizalo, i Banić je već predmnijevao što će mu odgovoriti upita li ga za Talon, tu krajnje sumnjivu instituciju iz susjedstva.
– To već dvije godine zjapi ovako prazno i nedovršeno. Nitko ne zna čije je, čemu bi trebalo služiti i hoće li ikada biti otvoreno. Znate, prije su na nekakvim »ce-ka-ima« znali donijeti odluku o podizanju mljekare u kraju u kojemu uopće nema krava. Ili bi izgradili školu ondje gdje nema đaka, ili naftne tornjeve na mjestima gdje nema nafte... Ali kako da kažem, to je bila društvena, odnosno naša zajednička lova, i može se kazati da je svakoga po redu bolio kurac za to u što je ulupana. Ali ovo je, gospodine moj, podigao privatnik, potrošivši grdne pare. A sve to ne služi ničemu, ili bar ničemu poštenome.
– Kako to mislite, ničemu poštenome? – zainteresira se Banić.
Odložio je sendvič i tabletu popio s kavom, nagađajući kako će ga zbog toga cijeli dan boljeti želudac. Pa i to je bilo bolje od sendviča punjenog mljevenom tunom i kuhanim jajima.
– Čuo sam kako razni muljatori za svoje prljave potrebe otvaraju tvrtke koje zapravo i ne postoje. Odnosno, postoje tek kao hrpica dokumenata i poštanski pretinac. I, recimo, zaposlena polupismena direktorica, koja je zapravo vlasnikova punica, i koja možda i nema pojma o tomu kako je na čelu tvrtke zvučnog imena. Ili je jadna pokojna. Možda je i taj Talon takva tvrtka. Samo što nije poštanski pretinac nego prazna kuća. Košta možda više love, ali ulijeva i više povjerenja. Mislim, bolje je pokriće za naivne klijente...
– A tako... – promrmljao je Banić razmišljajući o poslovnoj strategiji o kojoj je i sam mnogo znao.
– Hoćete li možda neki drugi sendvič? Vidim da vam se ovaj ne dopada. Imam i neke od lososa i pršuta, ali ih nisam već dulje vrijeme provjeravao, pa se možda već nakupila plijesan.
– Ne, hvala – odmahne Banić rukom. Ako je sendvič i bio grozan, kava je bila prvorazredna.
– U posljednje vrijeme dolazi samo nekakav grmalj pun zlata, koji u kombiju vozi tateka ili stričeka u električnim kolicima – nastavi šanker. – Doveze ga gore i ostavi, a stari juri kao lud po sobama. Znate, nema namještaja, pa se lako može kretati u svom vozilu.
– A zašto se zove Talon? To je sasvim neobično ime za konzalting agenciju.
– Neobično ime!? Neobično ime!? – iščuđavao se on popravljajući si crne zaliske. – Šogor moga prijatelja otvorio je pogrebnu zadrugu Tratinčica, a njegov brat ima firmu za transport i selidbe, koja se zove Karambol. Znate li što je talon? Kužite se u kartaške igre? To su vam one rezervne karte koje možete mijenjati, ali i ne morate. U tom talonu može biti skriven adutov as, ali i dvije jadne pik sedmice.
– To je nemoguće! – s pravom je prosvjedovao Banić protiv apsurdne tvrdnje o dvije pikove sedmice.
– Kurac je nemoguće! Nemoguće je u normalnih ljudi, ali ja sam vam takav pehist da bi mi se i takvo sranje moglo dogoditi. Osim toga, ako mislite da je nemoguće dobiti dvije pik sedmice, onda sigurno mislite i to kako su u istom gradu nemoguće dvije ovakve tvrtke. A vidite, nije tako! Postoji još jedan Talon na Sloboštini. Prazan kao i ovaj! Što li u njemu drže? Trokutaste sendviče? Prošvercane Kurde? Neplaćene ruske rakete?
Nekoć davno Novi Zagreb činile su livade i močvare, pa se činilo nekako normalnim da je na malom sloboštinskom trgu bilo više magle nego na Peščenici. Trg je izgledao dopadljivo, kao trg kakvoga malog, ugodnoga grada, ali je Sloboština bila sve prije no grad. Banić uđe u ljekarnu namjeravajući kupiti gastal, iako mu je taj lijek gdjekad pomagao, a gdjekad bi mu od njega bilo još gore. Ljekarna je bila sva u staklu, s dugim poluprozirnim zavjesama od mekog platna. Nakon što je dobio lijek, Banić priđe zavjesi i pogleda prema susjednom zdanju na kojemu je bilo dovršeno tek prizemlje, dok se gore na katu crvenjela gola opeka. Uza zgradu bili su veliki metalni kontejneri u kakve se inače odlaže građevni materijal, alat i slične stvari, ali se ni po čemu nije moglo zaključiti da su ovdje ikakvi radovi u tijeku.
– Što je ovo tu preko? – upita Banić stavljajući tabletu gastala na jezik. – Izgleda nedovršeno.
– Već poduže vrijeme stoji ovako poludovršeno... – odvrati apotekarica koja je, posluživši Banića, počela raspakiravati veliku kutiju lijekova. – I ne vidim da će to itko dovršiti.
– Piše Talon... Što je to? Što bi se moglo zvati Talon!
– Ne znam, gospodine – zamišljeno će ona. – Razumijem se samo u lijekove. Talon je nešto u vezi s kartanjem... ako se tako ne zove žeton?
– Okuđava! – iznenada će Banić, s ponosom se pri sjetivši na koga ga je podsjećao šanker s Peščenice. Isti Okuđava! Otkako je prešao pedesetu, Banić je sve češće i sve brže zaboravljao stvari, ali se, jednako tako, sve više upinjao da ih se prisjeti i tako samome sebi dokaže da još uvijek nekako funkcionira.
– Molim? – začudila se apotekarica.
– Ništa, ništa – odmahne on rukom, pa polako izađe iz ljekarne.
Našavši se na platou ispred ljekarne, iznenada zastane vidjevši kako se kombiju parkiranome ispred ograde nedovršene zgrade približava neobična skupina, trojica muškaraca koji su upravo izišli iz jednog od metalnih kontejnera. Prvi je bio nizak i širok, pun zlatnih lanaca i križeva, odjeven u maskirnu odoru i s metalnim kanistrom u ruci. Za njim je radosno jurio starčić u električnim invalidskim kolicima, a na kraju je trčkarao dječak velike glave, zacijelo retardiran, s navijačkom čegrtaljkom koja je proizvodila nesnosnu buku. Prvu dvojicu Banić je već vidio, trećega ne. Ali sva su trojica djelovala neobično i pomalo šašavo. Nakon što su pomogli starcu da uđe u vozilo, a njegova kolica, zajedno s kanistrom, stavili otraga, čovjek u odori i klinac s čegrtaljkom ukrcali su se na prednja sjedišta i kombi je polako krenuo.
Zaboravljajući na bol u želucu i tablete dvojbene korisnosti, Banić uskoči u svoj Golf i krene za njima. Sve ga je više zanimalo kamo je krenula čudna trojka iz Svilarova Talona, pogotovo kad je shvatio da nisu pošli ni prema Peščenici ni prema Jelenovcu, nego starom Samoborskom cestom na sjever.
Kombi je vozio razmjerno polako, ne više od šezdesetak kilometara na sat, kao da se čudnoj trojci nikamo ne žuri. Banić zapali cigaretu trudeći se da ostane na udaljenosti s koje je mogao mirno pratiti pozicijska svjetla kombija i biti siguran da ih neće izgubiti u magli. A kad mu je zazvonio mobitel u džepu, pala mu je na pamet suluda pomisao kako su oni iz kombija upravo otkrili da ih prati te da ga upravo zovu ne bi li mu priprijetili.
No, bila je to tek Lidija, sasvim razumljivo ljuta:
– Dobro, što je s tobom? Ti, čini se, ne znaš gdje mi stanujemo! Ti kao da nisi akceptirao da ti je došla kći iz Londona! Ti ne vidiš u kakvom se stanju nalazi i ne shvaćaš da kao otac moraš porazgovarati s njom!
– Ima li mobitel? – upita on, pomno zagledan u zaustavna svjetla kombija, koji je najprije usporio, a zatim skrenuo udesno, prema onoj dolini kroz koju je Banić nekidan prošao s Komarom. Istoga je časa shvatio kako je kazao nešto sasvim neprilično.
– Mobitel!? – ljutila se bivša supruga. – Hoćeš li adresu pa da joj se obratiš pismenim putem?
– Lidija, koji ti je vrag? Doći ću sutra.
– Doći ćeš danas! Na ručak! Tako si bar obećao!
– Pa da... to i kažem... doći ću danas. Uopće me ne slušaš.
Iako po udolinama magla češće i dulje zalegne, ovdje se činilo kao da je ima nešto manje. Kombi je krenuo uzanom asfaltiranom cestom koja je vapila za popravkom, a Banić je pošao za njim dovoljno daleko da ne djeluje sumnjivo. Konačno, ovo je još uvijek bila javna prometnica, i da su ga tipovi iz Talona zaustavili s pitanjem kamo se zaputio ili zašto ih slijedi, još je uvijek mogao namjestiti nedužan izraz lica i kazati kako ide tamo preko onog brežuljka u Sloveniju na krstitke kumčeta.
Imao je osjećaj da mu Lidija pokušava još nešto objasniti, ali je ipak rekao jedno kratko »bok« i isključio mobitel. Uostalom, vidjet će se već popodne, pomislio je, sada već pomalo zabrinut onim što mu je rekla. Uistinu, Nika je došla tako nenadano, a on još nije otkrio zašto.
Banićevu pozornost sada zaokupe tamni, pougljenjeni ostaci nekadašnjega staklenika, onog istog koji je gorio dok se vraćao iz Komarove vikendice. Tada je još oko staklenika bilo dosta snijega, a sada je svuda po tlu ležalo bilje koje je najprije stradalo od plamena i vrućine, a potom poleglo od studeni. Slabo se razumio u povrće, ali je među čađavim ostacima uspio prepoznati salatu, zelje i prokulicu, dok mu je sve ostalo bilo nepoznato.
Kombi je još jedanput naglo skrenuo udesno, na makadamski put koji je bio tako uzak da se ne bi mogao mimoići s vozilom koje bi mu došlo u susret. Vozio je stotinjak metara uz visoku, očito novopodignutu žičanu ogradu, a zatim je stao.
I Banić naglo skrene udesno pa se zaustavi na rubu asfaltirane ceste, odakle je mogao nazreti što se događa i gdje njegova nazočnost nije bila sumnjiva. Izišao je iz automobila i prišao nagorjelom stupu kojim je započinjao dugačak staklenik, vlasništvo čovjeka kojemu je, kako je rekao Komar, bilo draže ostati ovdje nego prodati sve i nestati pred nailazećim deponijem smeća ili kakvim sličnim užasom. Stao je iza stupa, otkopčao rasporak na trapericama i sa zanimanjem nastavio promatrati što će se zbiti ondje gdje se zaustavio kombi. Gradeći se da mokri, djelovao je samome sebi prilično glupo, ali je bio siguran da je to jedan od onih položaja u kojem čovjeku ne postavljaju delikatno pitanje što tu radi.
Tad je začuo tih, slabašan zvuk saksofona, kao kad netko vježba, iskušava par fraza ili provjerava je li pisak još uvijek u redu. Saksofon ga je uvijek motivirao, ali ovaj put nije imao vremena baviti se tuđom glazbenom naobrazbom, već je pozornost usmjerio prema vozilu iz kojega je izišao onaj niski, nabijeni tip u maskirnoj odori. U rukama je držao bar metar dugačak kolac i teški čekić. Postavio je kolac na rub puteljka i zabio ga s nekoliko odlučnih i snažnih udaraca čekićem.
Vidjelo se da invalidnog sudruga neće ni vaditi iz kombija jer se njegova električna invalidska kolica po ovom grubom, neravnom makadamu zacijelo ne bi dala ni pokrenuti. Dječak s čegrtaljkom izvirio je kroz otvorena vrata vozila, nakon čega mu je muškarac u odori stao nešto ljutito objašnjavati, da bi mu na kraju opalio i pljusku. Dobivši kaznu, dječak je demonstrativno zalupio vratima kombija i hitro podigao prozor.
Tad se kroz isprekidane tonove saksofonske vježbe začuje zvuk automobila i Banić s nelagodom zamijeti kako s one druge, istočne strane ceste, kombiju prilazi zelena Mazda. Činilo se, ona ista koja ga je neku noć uporno pratila. Mazda se zaustavila uza sam kombi, gotovo ga je udarila, i iz nje je izišao čovjek s nekim tronožnim instrumentom nalik na teodolit ili kakvo drugo geometarsko pomagalo. Banić ih nije mogao čuti niti razaznati razlog njihova dolaska, ali su ga ipak neodoljivo podsjećali na mjernike koji pokušavaju obilježiti zemljište što ga namjeravaju prodati. Ili ono koje su upravo kupili!
Kako je posao neznanaca bivao sve nejasniji i monotoniji, nakon nekog vremena Banić se spustio niz uzvisinu na kojoj se nalazila slabo održavana cesta i pošao uz izgorjele grede, razbijeno čađavo staklo i potamnjele ostatke povrća prema mjestu s kojega su svejednako dopirali zvuci saksofona.
I već izdaleka ugledao je kako sred ostataka paleži, obavijen mekom maglom, kao kakva prikaza, na komadu staroga, otpiljenog debla sjedi čovjek i puše u pisak tenor-saksofona koji je pridržavao promrzlim prstima. Iako je zima bila razmjerno topla, sjediti vani i svirati saksofon moralo je biti krajnje neugodno, bez obzira na to što je čovjek na sebi imao prastari zeleni hubertus pun rupa, a na glavi čudan, visok šešir od crnoga filca.
A kad mu je Banić prišao posve blizu, shvatio je da je mlad, vrlo mlad, možda je imao tek dvadeset i koju, ali mu je lice, plavkasto od promrzlosti, odavalo umor i tugu. Spazivši istražitelja, kimnuo je glavom kao da pozdravlja starog poznanika, pa se nastavio baviti svojom zabavom izvlačeći iz hladnoga glazbala čudnu melodiju koja se poput umorna planinara penjala uzbrdo, rasla, a zatim se na prvoj okuci raspadala na sitne, mutne, teško povezive fraze.
Banić izvadi cigarete, zapali, pa ponudi i njemu.
– Oca ne bi veselilo kad bi me vidio kako pušim – nasmije se on pa uzme cigaretu i zatakne je iza uha. Očito ne zato što se to u načelu ne bi dopalo njegovu ocu, nego zato što nije mogao istodobno pušiti i puhati u pisak saksofona.
Po izrazu lica činilo se da nije zadovoljan onim što izlazi iz glazbala. Tonovi su bili hladni, nepovezani, a završeci fraza nekako mutni, razmazani, nejasni, kao kad netko govoreći guta završetke rečenica, podrazumijevajući da se kraj ionako kontekstualno razumije.
– Podsjeća me na Lestera Younga...
Mladić ga pogleda u čudu, kao da je pred njim kakav pacer:
– Mislite na onu baladu... na Ghost Of A Chance?
– Mislim da se tako zove...
– Nema to previše veze... Ona vam ide ovako.
I tu mladić zagrabi punim plućima hladan zrak i moćno potegne skladbu na koju je uistinu pomislio Banić, možda nešto snažnije i življe no što je to radio Young, ali svakako s proživljenim vibratom i prijelazima koji su djelovali izrazito uvjerljivo.
– Znam, čini vam se malo preuredno – nasmije se mladić kao da ga muči kakva krivnja, a zatim doda: – I ja bih to malo rasturio kada bih kao pomoć imao baterije i tihi, raštimani klavir... A ovako... pa vidite da sam sâm u ovom izgorjelom stakleniku.
Mladić uhvati koljenima saksofon, pa ispod guste, masne kose koja mu je prekrivala uši iskopa onaj Marlboro, strpa ga u usta i kimne Baniću kao da ga moli da mu pripali. Uvukao je dim duboko i žudno, onako kako to puhači nota ne bi smjeli raditi. Ali uvjeri ti džezista u to što je za njega dobro, a što mu uništava pluća.
– Zašto svirate tu... mislim, hladno je... Svirati negdje pod krovom bilo bi mnogo jednostavnije i zdravije.
– Što ćete – povuče on još dublje opori dim Marlbora – sviram tu među salatom, mrkvom, blitvom... među povrćem. To ide najbolje uz džez. Svaka je glazba neka vrsta hrane. Ozbiljna glazba, simfonije, sonate, oratoriji, sve su to složena jela s mnogo sastojaka i začina. Sonata je, recimo, kao losos u umaku, a oratorij kao lako teleće pečenje s karmina. Opera je masni odojak s jabukom u gubici, rock je voće koje se bere s grane i jede bez dodataka, a džez povrće, nešto što nije ni slatko, ni slano, nešto što treba začiniti i kratko pripraviti da bi se moglo jesti. A možeš ga svaki čas jesti, a da pritom i dalje budeš gladan.
– I što ćete sad... kad je sve izgorjelo? – upita Banić promatrajući tužne ostatke natkrivenog sustava u kojemu je, sred umjetne topline, čak i pod snijegom, nekoć raslo mnogo džeza.
– Tko zna... Možda me otac odvede nekamo daleko... Ali šteta je, nije to trebalo...
– A tko je to uradio?
– Ne znam – slegne on ramenima pa odbaci dogorjelu cigaretu. Zatim iz džepa zelenog hubertusa izvuče stare šarene rukavice odrezanih prstiju, valjda zato da bi s njima mogao lakše prebirati po tipkama saksofona. – Svatko je mogao! Ovaj prostor postaje sve kaotičniji od tolikih novih i starih vlasnika. To možda i nije dokraja pogodan ambijent za sviranje, ali u njemu su mi uvijek padale na pamet kojekakve pokvarenjačke, zajebantske note... Znate, one?...
Potom je izveo nešto vitičasto, komplicirano, kao da želi prstima po zraku ispisati kakvu svoju vragolastu partituru, ali ništa od toga Banić više nije mogao razumjeti.
– Oduvijek svirate samo ovdje? – upita Banić vadeći iz džepa još jednu cigaretu. – Mislim tu, među povrćem?
– A ne... svirao sam i drugdje – zamisli se on – ali to nije bilo baš ozbiljno. To je bilo onako, za zabavu... nekoliko sati na dan. Ali ovdje sam počeo istinski ozbiljno raditi. Sto posto. I to od... od operacije...
– Od kakve operacije?
– Što, od kakve operacije? Od ovakve!
Rekavši to, skine onaj svoj starinski šešir nalik na cilindar i na lijevoj strani glave pokaže ošišano mjesto na kojemu se vidio ožiljak od operacije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:49 am





8.


Naravno da je zakasnio na ručak, i da mu je ona čim ju je nazvao, spočitnula kako i dalje pokazuje premalo zanimanja za kćer koja je stigla iz Londona. Obećao je stoga kako će doći navečer, a Lidija je pomirljivo kazala da će u tom slučaju sve što je spremila jednostavno staviti u hladnjak za večeru. Bit će to, rekla je tražeći prikladnu usporedbu, otprilike kao večernji polet podnevnog aviona na kojemu su iznenada morali obaviti nužne popravke. Između redaka, shvatio je da je takav ishod Lidiji po volji jer joj daje priliku da još jedanput pokuša napraviti svoju čuvenu tortu od sira, jer se pri podnevnom pokušaju nije dovoljno digla, pa ju je, u nastupu domaćinske ljutnje i samoprijekora, jednostavno bacila u kantu za smeće. Čuo je još kako negdje sa strane Nika viče kako će doći i Rupčićka, a Lidija je to preko volje i potvrdila dodavši kako se zbog te nenadane okolnosti on mora malo bolje obući.
– Smoking mi je trenutačno na čišćenju u kemijskoj čistionici i bojadisaonici Pukšec – odvrati on ironično – pa ću doći u onom Hugu Prattu u kojemu se obično nalazim s predsjednikom države na kavi.
Hugo Pratt i Hugo Boss nisu bile ni najmanje slične stvari, ali njemu to u ovom trenu nije bilo važno. Kako bi udobrovoljio Lidiju i Niku, pojavio se na Britanskom trgu 12 sat vremena ranije, i to s cvijećem što ga je uzeo od cvjećarki s trga kod kojih je uživao trajan susjedski popust. To što je stigao ranije Lidija je pohvalila kao posve neočekivanu činjenicu, srdačno ga potom poljubila, ali je poslije morao dobrih pola sata sjediti u kuhinji i gledati kako se ona bori sa završnim fazama komplicirane bijele torte, koju je znala raditi još dok su bili oženjeni i za koju je neprekidno tvrdila kako ovaj put nije uspjela, kako ju je »sfušarila«, kako je stavila previše ovoga a premalo onoga, te kako nikada neće napraviti pravu, idealnu tortu od sira, onu koja se piše velikim početnim slovom.
– Postoje četiri neostvarena ideala čovječanstva. Perpetuum mobile, putovanje u prošlost, kvadratura kruga i torta od sira – rekao je on zamišljeno kupeći okrajke torte što ih je odrezala pokušavajući dovesti ukleti kolač u neku vrstu estetskoga, odnosno geometrijskoga sklada.
– Ne bi li bilo dobro da je sada na neko vrijeme stavim u frizer da zadrži oblik? Odnosno da dobije na čvrstoći? Taman dok Nika i Rupčićka ne dođu? – upita ona kao da je prečula njegovu zluradu primjedbu.
– Prošli si je put zaboravila tako da smo je zamalo morali rezati Black&Decker pilom.
– Dakle, ne?... – rekla je ona dobrodušno i pogledala ga. – Hoćeš da ostavimo prokletu tortu u ovom odvratnom stanju i odemo u sobu popušiti jednu?
– To je odlična ideja! – složio se on, premda je, prateći mukotrpno rađanje torte od sira, popušio već tri cigarete.
– One će ionako doći za sat, pa će Nika podgrijati zeca i zakuhati »zemlknedle«. Mene ionako danas grozno zezaju leđa. Jučer mi je nekakva privatna neurologinja, koja ima nešto preko sto godina, za šeststo kuna otkrila da imam relativno dobro kompenziranu neuralnu leziju u visini nekog korijena, ali mi to nije znala prevesti na svakodnevni govorni hrvatski. Također nije sigurna što bih konkretno trebala uraditi osim da nastavim i dalje trošiti novac na razne specijalističke preglede.
– Moja bi ti pokojna teta Kosjenka rekla da je za relativno dobro kompenziranu neuralnu leziju najbolji čaj od žalfije s preslicom i majčinom dušicom – primijeti Banić. – Ona je sve probleme rješavala čajevima i dogurala do osamdeset i šeste.
– Tko zna – nakrivi Lidija lice od boli dok je uzimala kutiju cigareta i pepeljaru. – Da nije pila čajeve, možda bi dogurala i do devedeset šeste. Mislim da je u nekoj komunističkoj zemlji čaj bio zabranjen... u Bugarskoj, ili u... Sjećaš se, valjda?
Niti se sjećao, niti joj je odgovorio. Izišao je iz kuhinje i pošao za njom hodnikom prema dnevnoj sobi, gdje se nalazio njegov omiljeni zeleni naslonjač iz kojega je volio pratiti nogometne utakmice, naslonjač čiji je masivni desni rukohvat bio nepopravljivo oštećen od vlažnih čaša piva koje je na nj redovito odlagao. Čudno, ovo već poodavno nije bio njegov dom, a ipak se ovdje osjećao kao kod kuće, u svakom slučaju više no u jazbini koju je unajmio od pokojne Milostive. Lidija je hodala ispred njega, sumračan hodnik izbrisao joj je načas godine, njezina je silueta izgledala jednako dobro kao i onih godina kada mu je bila žena, i on se upita jesu li istinite sve one loše stvari koje su se dogodile u posljednjih dvadesetak godina ili se tek radi o časovitoj dezinformaciji, blokadi pamćenja, o iskri koja je u mozgu preskočila po pogrešnom luku i na neugodan način pobrkala slike prošlosti.
Potom je s police u hodniku uzela crno-bijeli omot, a kad su ušli u sobu, Banić shvati da razmotava tvrdi papir i iz njega vadi komadić čokolade i stavlja ga u usta. Zatim ponudi i njemu.
– Ti nikada nisi jela čokoladu! – začudi se on.
– To je nekakva čudna, gorka čokolada. Bitter chocolate. Donijela ju je Nika iz Londona. Ima u njoj devedeset devet posto kakaa i nema uopće okus čokolade. Izvrsna je, jedina koju volim! Uzmi! Umjesto torte, koju ćemo sigurno morati baciti u smeće.
Odbio ju je. Iako je to bila čokolada bez okusa čokolade, držao je da je nije dobro miješati s divljim zecom i pšeničnim pivom, koje je uspio zamijetiti još u kuhinji dok je Lidija otvarala hladnjak.
– A ti, što si ti danas radio? – upita ga ona sjedajući na rub kauča, odlažući pritom pepeljaru i paleći cigaretu.
– Dugo sam slušao tipa kako puše u svoj tenor-saksofon kao da je sam na svijetu.
Rekavši to, on se zavali u »svoju« fotelju prstom kružeći po ovalnom tragu koji je ostao od svih onih čaša što ih je na tome mjestu ispio. Učinilo mu se da je rečenica koju je netom izrekao bila neumjesno ishitrena i patetična, ali je ipak djelovala istinito.
– A što je puhao? – nasmije se ona. – Naravno, ako si ti slušao, puhao je džez!
– A što bi drugo s tenor-saksofonom?! Zamisli, sjedi u hubertusu usred gredice spaljenog povrća i po cijeli dan traži svoje vitičaste, ili što ja znam kakve note.
– Znači, ćaknut kao i ti! Mislim, kad je riječ o džezu...
– Ne, ne! – branio se Banić. – Njemu je to od tumora na mozgu. Otkako su mu ga operirali, ne radi ništa drugo.
– Kakav tumor? Benigni?
– Ne zna on to – slegne ramenima Banić. – Naime, nakon takve operacije stvari ti se u glavi uvijek nekako promijene. Mislim da je ta razlika između benignoga i malignog tumora njemu sada naprosto nepojmljiva...
Lidija s mukom ustane, odloži tablu gorke čokolade na kauč i ode polako u kuhinju. Nije se vraćala nekoliko minuta i on se upita nije li se ponovno uhvatila u koštac s tortom od sira. Potom se ipak vratila i točno na ono njegovo mjesto stavila vlažnu čašu od debela stakla i veliku hladnu bocu Edelweissa. Baš zato što je sve uradila bez prethodnog nuđenja i bez pitanja učinilo je tu gestu nekako važnom, emotivnom. Pomalo zbunjen, on zahvali i uzme pivo, a Lidija sjedne na kauč, podvuče noge poda se, daljinskim upravljačem uključi televizor i utiša ton.
– Zapravo, tek sad mi se sve više čini kako to siroto dijete nismo smjeli puštati u London – počne Lidija. – Ona je, naravno, u svim praktičnim stvarima posve zrela i samostalna, ona s tim Timom živi već, koliko... četiri godine... i sad... i sad bi se trebali oženiti...
– Kako to misliš... oženiti!? – zbuni se Banić kao da mu kći ima dvanaest, a ne dvadeset četiri godine. – Kad bi se to trebali oženiti?
– Kada!? Početkom idućeg mjeseca! Timijevi roditelji sve su sredili, pozvali su goste, unajmili lokal za večeru, platili predujam... sve, baš sve je bilo sređeno... osim njezine vjenčane haljine...
– Što, sad je došla kupiti haljinu?
– Isuse, Nikola! – pogleda ga ona prijekorno. – Ti si čisti Marsovac! Strašno dobro razlikuješ sve te tvoje džeziste, znaš koji je u koje vrijeme bio najbolji, tko je u pedesetima došao u Pariz, tko se propio, a tko izvisio na heroinu... Ali nemoj se ljutiti, za životne si stvari čisti antitalent...
Za životne sam stvari pravi antitalent, ponovi on u sebi ispijajući gotovo pola čaše piva.
– Došla je jer se uplašila vjenčanja, braka, odgovornosti, muža, Engleske, i što ja znam čega sve ne! – tumačila mu je ona, ovaj put trudeći se da ne pokaže uzrujanost. – Zapravo, prije bi se reklo da nije došla ovamo nego da je zbrisala otamo! Dala je svima skupa nogu i ne odgovara na njihove telefonske pozive. Mislim da bi ti trebao razgovarati s njom i objasniti joj da brak nije strašna stvar, da ima svoje draži, i da će se s vremenom na sve naviknuti...
On ustane s onim što mu je ostalo u čaši i priđe prozoru. Vani je već bio mrak i na prazni se trg polako navlačila noćna magla. Znao je da će svakoga časa stići Nika i njezina agresivna prijateljica Rupčićka, i da će to biti kraj ovom neugodnom razgovoru, i taj je trenutak počeo sve željnije iščekivati.
– Lidija, ne znam koji je tebi vrag! – raširio je ruke tako ljutito i naglo da je zamalo prolio pivo. – Ja da joj tumačim što su to ljepote i prednosti braka!? Pa ja sam rastavljen čovjek! Zar ti to nije poznato? To je isto kao kada bi od frajera kojemu je morski pas odgrizao potkoljenicu tražila da reklamira morske plaže... ili Šimecki cipele...
– Znala sam da ćeš smisliti neku od svojih nemogućih usporedbi! Nije važno to što si rastavljen! I ja sam rastavljena! I to više puta nego ti! Kćeri jednostavno imaju veće povjerenje u oca nego u majku, zato sam mislila da bi ti trebao s njom razgovarati.
– A da pitam Komara, možda bi on mogao onako izokola... – reče Banić sasvim ozbiljno. – Mislim, on je neutralan...
– Ma da, mogao bi – ironično će Lidija. – Ili Pako, na primjer... možda bi on imao kakvu pametnu prispodobu... Ili onaj koji se nije trijeznio otkako su zatvorili kino na Trnju... onaj... Hrušt... kako li se zove?
– Kembra umire – proguta Banić knedlu, a Lidija zastane kao da joj je ipak neugodno što se našalila na račun nekoga tko upravo odlazi.
I onda, baš kada je on namjeravao iznijeti osnovne podatke o bezizlaznom stanju bivšega trnjanskog štemera Kembre, ona podvikne da ga utiša, pa brzo pojača ton na televizoru. Na ekranu se upravo vrtjela podulja plaćena reklama za nekakvo medicinsko čudo nedavno podignuto na hrvatsko-slovenskoj granici. Bila je to otmjena privatna klinika koja je posjedovala sve najmodernije uređaje za dijagnosticiranje svega, od kurjih očiju do raka kostiju, od platfusa do kvara na drugoj čakri. A kad mu dijagnosticiraju kvar, recimo u tren oka, pacijentu su na raspolaganju razne blagodati, laserska i razne neinvazivne kirurgije, moderni inteligentni citostatici, antibiotici »ente« generacije, umjetni organi, transplantati iz najpouzdanijih europskih i svjetskih mreža i slično. Ambijent u kojemu se nalazila klinika neobična imena Krilo anđelovo, kao i samo zdanje, djelovali su savršeno, zapravo arkadijski, poput prizora s kojim upravo treba započeti medicinska sapunica u četiristo nastavaka. Naravno, po svemu se vidjelo da je klinika namijenjena sasvim posebnim pacijentima, onima koji su, kako se to kaže very important persons, dakle onima koji nikad u životu nisu čepili po hladnim provincijskim ambulantama stišćući u ruci zdravstvenu knjižicu.
Banić je iz dna duše mrzio takva mjesta i bio je spreman radije krepati nasred ceste kao pseto nego primiti od tih snobova čak i najbezazleniju uslugu kakva je, recimo, umjetno disanje ili mjerenje temperature. No nije htio kvariti Lidijine nade vidjevši je kako se pobožno zagledala u skupi spot emitiran u udarnom televizijskom terminu.
– Kada bih imala novca, smjesta bih se javila u to Krilo anđelovo da me pregledaju. Nekako sam uvjerena da je to jedino mjesto u ovoj zemlji gdje bi mi zbilja mogli pomoći – reče ona s divljenjem buljeći u zaslon i pritom se pridržavajući za kukove, kao da ju je i samo pojavljivanje te klinike podsjetilo na zdravstvene tegobe.
– Krilo anđelovo – promrmlja on preko volje. – To nije naziv prikladan za kliniku nego za groblje.
– Takvo što može izaći samo iz tvojih usta! – odbrusi ona, sada glasnije, jer su na ekranu zacijelo kazali baš sve što su o toj temi imali. – Ti si zapravo anarhist! A anarhisti razjedaju sve pozitivne ideje...
– Oni su krivi i za neuspjele torte od sira – doda on pa ispije ostatak piva.
– Opet se svađate! Zbog čega? Da čujemo i to! – vikala je već s vrata Nika, rumenih obraza i ruku punih šarenih vrećica i paketića.
– Zbog nekakve privatne zagorske klinike u kojoj upravo liječe englesku kraljicu, Mohammada Alija i Johna Beckhama, a idući tjedan dolazi im Elton John na transplantaciju glave.
– Što je, pričala si mu o Krilu anđelovu! – prekori je Nika kao da želi kazati »pa znaš i sama kakav je«.
– To je šminkeraj za snobove! – dodala je vedro Ines Rupčić, koja se odmah za Nikom progurala u sobu noseći i sama brojne vrećice. – Danas je to stvar čistog prestiža. Ako želiš biti netko, trebaš se liječiti kod mahera iz Krila anđelova.
– Da. Čuo sam da su neke sasvim zdrave medijske face išle tamo da im ugrade pacemakere, jer je to jako cool i jer se na taj način može najlakše dospjeti u novinske glamour rubrike – primijeti Banić, a novinarka se glasno nasmije kao da uživa u zafrkanciji s prijateljičinim ocem.
– Ne biste vjerovali što sve ne rade! Transplantirali su jetru dvogodišnjem djetetu jednog nogometaša. Ona Ciglarica, vlasnica kladionice, izliječila je poodmakli karcinom dojke, djeci su ugrađivali umjetne pužnice, a osobito su traženi zbog takozvane estetske i korektivne kirurgije. To je ono kad od gabora naprave Penelope Cruz. Ne biste vjerovali kako su stanovitom Svilaru, inače biznismenu i poduzetniku, ispeglali lice. Čovjek ima šezdeset pet godina, a oni su ga pretvorili u Micka Jaggera!
– Mick Jagger ima šezdeset godina i lice koje mu ni čarobnjaci iz Krila anđelova ne bi ispeglali ni uz pomoć hidraulične preše – umiješala se Nika.
– Tko je Mick Jagger? – upita Banić, ali mu nitko ne odgovori, jer su svi krenuli prema kuhinji, predvođeni Nikom, koja je ponavljala kako je ovoga časa gladna kao pseto, kao neuhranjeno ulično pseto.
Uz rasprostrti stol i sve ono što su Lidija i Nika po njemu poslagale postale su suvišne sve ostale teme, od Nikina bijega pred udajom, preko Lidijine »bolne sagitalne gibljivosti« pa sve do inteligentnih kemoterapeutika kakvi su se rabili u novootvorenoj zdravstvenoj ustanovi u usponu. Nika je uistinu navalila na jelo kao gladno ulično pseto, Lidija je cijelo vrijeme djelovala blago zamišljeno i odsutno, dok je Rupčićka uz vragoljasti smiješak na rub tanjura diskretno ispustila dva zrnca sačme koja su zaostala u hrptu nesretnoga divljeg zeca. Dovoljno da si gošća polomi zube, pomisli Banić pa dobaci pomalo prijekoran pogled bivšoj supruzi koja, shvativši što se zbilo, iznenada porumeni. Ipak, razveselila se kad je Nikina prijateljica stala hvaliti njezinu tortu kao nešto »epohalno«, kao nešto što zaslužuje pažnju javnosti, premda se Banić prepao da će nakon sačme iz zeca iz torte netko izvući tetrapak od slatkoga vrhnja ili praznu vrećicu od vanilin šećera.
– Ah, kako sam umorna od tog zeca, proklete torte i čekanja bivšega muža – uzdahnula je sat kasnije Lidija sasvim netaktično, baš kao da se osvećuje mladoj novinarki za metalna zrnca izvađena iz zečjega mesa. – Da Nikola nije popio toliko piva, zamolila bih ga da vas izvede nekamo, a ja bih se stropoštala u krevet kao mrtvac.
Banić je značajno pogleda. Popio je samo šest piva, što nimalo nije remetilo njegove vozačke sposobnosti. Usto, kako mu se činilo, i ta je brbljava Rupčićka bila motorizirana, a vozila je i Nika, premda bi se ona i prečesto znala zamisliti, pa pritom prijeći na lijevu stranu ceste, baš kao da se vozi s posla u Harrodsu do stana u Wimbledonu.
– To bi bilo super! – kao curica je podvrisnula Rupčićka, a Banić je pogledao Lidiju i predložio:
– Mogu ih odvesti u Medvedgradsku pivnicu. Zar i ti ne bi pošla s nama?
– A gdje bi ti nego za mirisom piva!? – odvratila je ona i počela kupiti tanjuriće sa stola. Možda bi i pošla da ju je još jedanput pozvao, ali on to nije učinio.
Na parkiralištu Medvedgradske pivnice bilo je mjesta, kako to obično radnim danom i biva. Lokal je bio sumračan, pomalo nepravilne unutarnje arhitekture, ali zanimljivih stolova od masivnog drva. Sjeli su najprije za stol u dijelu gdje je obvezno večerati, potom su prešli za jedan uz koji je sjedilo preglasno društvo, da bi završili pokraj staklenog zida iza kojega se vidjela Savska ulica, utonula u monotonu sivu maglu, koju bi tek tu i tamo obojila svjetla šarenih tramvaja, prerušenih u živahne boje deterdženata, osvježavajućih pića i higijenskih uložaka.
– Napravila bih s vama jedan razgovor za neki od proljetnih brojeva – nagnula se novinarka prema Baniću, tako da joj je mogao zaviriti u dekolte. – Ili, ako baš ne volite intervjue, možda bi jedan opsežan članak bio još bolji. Držim da bi naše čitatelje i te kako zanimao podrobni uvid u posao jednog detektiva.
To »jednog detektiva« naglasila je kao da se radi o popularnoj zvjerci iz filmskoga ili televizijskog serijala.
– Zar mislite da bih ja bio toliko zanimljiv?...
– Oh, gospodine Baniću, pa vi niste ni svjesni koliko ste zanimljiva osoba! – nasmije se Rupčićka pomalo napadno jer je i ona popila više od jednog piva. – Zar ne, Nika? Koliko si mi samo pričala o starom... Pardon... o tati... Po Nikinu zbunjenom izrazu mogao je zaključiti kako Rupčićki uistinu nikada nije pričala o ocu, ali ona je sasvim sigurno znala čemu joj služi ta mala laž.
– Pristat ću na svaki aranžman koji mi nudite – rekao je on i lukavo je pogledao – ali i ja imam neke uvjete.
Potom je, dok se ona još smijala, naručio za sebe litru pšeničnoga piva, koje je ovdje bilo prilično dobro, samo što je imalo gorčinu lagera, a za njih dvije nekakvo šareno piće koje se sastojalo od votke, tonika i nekakvog, zacijelo umjetnog bojila.
– Kakve to uvjete? Hoću li ih ja moći ispuniti?
– Hoćete, sigurno hoćete. Večeras ste, onako usput, kazali kako si je Robert Svilar dao napravio face-lifting u Krilu anđelovu...
– Joj, pa vama to ne treba, gospodine Baniću! – nasmiješila se Rupčićka udvorički lukavo. – Pa vama tih nekoliko bora samo naglašava muževnost! Već sam razmišljala o naslovu članka: »Bora brige na licu detektiva«! Zar nije super? Kao naslov nekoga sjevernjačkoga filma Lassea Hallströma ili Larsa von Triera.
Nika zakoluta očima, što od tog naslova, što od pomisli na očevo kirurško dotjerivanje lica.
Banić, koji nije imao pojma o tomu kako zvuče naslovi »sjevernjačkih filmova«, prihvati veliku kriglu koju mu je dodao brzi konobar, a potom pokuša objasniti:
– Nisam na to mislio. Ne zanima me njegovo zatezanje lica nego on.
– A, tako... Što kazati o njemu? On je lokalni bogataš, spretan tip koji se čas bavi ovim, čas onim. Svi su oni u javnom smislu šarmantni dobrotvori, simpatične face iz društvenih kronika, opinion makeri kasnonoćnih emisija o zbivanjima u tobože višim društvenim sferama, a u biti su najvjerojatnije gadovi i lopovi.
Stolu je šepajući prišao neki tip koji je vrebao na muškarce u ženskom društvu, nudeći jeftino ruže umotane u celofan. Bio je to nekoć dobro poznat i rasprostranjen način zarade u zagrebačkim lokalima, ali je s naraštajem nove sentimentalnosti sve više izumirao.
– Imam jednu nogu kraću, ali zato mi je druga, hvala Bogu, srazmjerno dulja – izrekao je on svoj identifikacijski štos, koji je ponavljao pokraj svakoga stola. – Možda biste damama kupili po ružu? Bit ćete pravedni jer su ruže, za razliku od mojih nogu, jednake duljine.
– Ne bi kupio! – odbrusi mu Nika tako žestoko da je šepavi odmah odustao od nagovaranja i otišao potražiti prave, već gotovo zaboravljene romantične kavalire.
– Ti zbilja imaš čudan oblik socijalnog suosjećanja – pogledala ju je Rupčićka kao da ne razumije njezin bijes. Potom se okrenula Nikinu ocu i nastavila:
– On je kolekcionar slika i umjetnina, a ponajviše lovac na mlade i lakovjerne komade. Ima ženu koja je mlađa od njega točno trideset godina, i koja se udala za njegove kuće, aute, vile, lovu, inozemstva, bankovne račune, tvrtke... Znate one cure koje dožive orgazam čim u njihovoj blizini zašušti hermelin ili zabrekće Mercedesov dizelski motor.
– Znam, znam... – zbuni se on jer se u ženske snove baš i nije previše razumio. Pripadao je onom prosječnom, otužnom soju muškaraca koji ženama poklanjaju lijepu knjigu, najskuplju bombonijeru ili parfem s kojega se lako i neprimjetno može ukloniti naljepnica »akcija« ili »sconto«.
– Ma, zapravo... – zastane novinarka kao da premišlja. – Možda joj te stvari i nisu bile najvažnije... To malo čudovište bilo je nekakva mis, pratilja, prvo grlo nečega, a potom je vrludala modnim pistama, slikala se za neke listove u odjeći koja kompletna stane u tabakeru, ma što u tabakeru... u pudrijeru... I onda se valjda poševila s kompletnim Nadzornim odborom Top Recordsa i snimila čuveni maksi singl na kojemu se udarna pjesma zvala Dodirni me dodirom, krele. Isuse Bože, maksi singl s mini sluhom i mini-mini glasom! Zatim je na nekakvim rubnim televizijskim kanalima vodila stanovite kontaktne emisije koje su se počele gledati zbog njezine gluposti i gafova. Jednom je spominjala atomsku bombu koju su Ameri bacili na japanski grad Nijagaru, zatim je izjavila kako ribe u vodi dišu na škrge zbog niskog postotka ozračja, dok je za nekakav bofl iz uvoza doslovno kazala »prodaju nam muda pod onu stvar!«.
– A kako mu se zove žena? – umiješa se Nika.
– Maraya.
– Maraya? – kao da se pokušavala prisjetiti Nika. – Ne sjećam se. Prije nego sam otišla u London znala sam ta neka nova estradna imena...
– Ma, Maraya joj je bilo umjetničko ime! – objašnjavala je Ines Rupčić. – Zapravo se zvala Marica Skoko.
Ali valjda je mislila da s takvim imenom u svijetu slave neće daleko dogurati.
– Marica Skoko! Isuse! Ona sa silikonskim sisama! – kao da se prisjetila Nika.
– Nisu silikonske! Vidiš, svi misle da jesu, a one su možda jedina izvorna i vrijedna stvar u nje. No, dakle, ta gospođica Marica Skoko Maraya naivno je pomislila kako će, nakon što se uda za Roberta Svilara, moćni biznismen ubaciti bar polovicu svoga kapitala u njezinu karijeru i napraviti od nje sve ono što je ona sanjala da će biti. Da će napraviti s njom nešto što nije uspjelo čak ni Charlesu Fosteru Kaneu.
Banić je zamalo upitao nije li to onaj poznati pjevač, ali je ipak, i nasreću, odustao.
– Njemu je, valjda, bilo dovoljno to da uza se ima nešto vrijedno pokazivanja i da mu je u krevetu pri ruci nešto što još nije razorio gen starenja. A što ćete, muškarci su takvi, ha, ha, ha... Mislim, uglavnom...
– Treba i njih jadne razumjeti – zagonetno se naceri Banić, gotovo kao da se slaže s lukavom bogataškom strategijom Roberta Svilara.
– Zbog toga se teško i nepovratno razočarala i povukla iz umjetničkoga života u apatiju i alkohol. Mislim da se njezin zaboravljeni maksi singl više ne vrti ni na trećem programu Rakova potoka.
– Čekajte! – kao da nije bilo jasno Baniću. – Ako ona sada ima trideset i nešto godina, onda Arno Svilar ne može biti njezin sin.
– To mu je sin iz prvog braka – objašnjavala je novinarka. – Prva mu je žena bila Austrijanka iz Beča, kći nekakvoga kunsthistoričara, plemenita, obrazovana bogatašica. Upoznavši nju, počeo se zanimati za umjetnost, kupovati slike i polako tobože postao connassieur. Većina onoga što visi po zidovima njegove kuće došlo je s njom i pitanje je zna li on uopće koliko to vrijedi.
– S njom se slagao?
– Sumnjam – nastavi ona. – Ali to ne mogu baš sa sigurnošću znati jer su se vjenčali potkraj sedamdesetih godina, kada sam se ja još igrala s Barbikom i čekala da dizajneri igračaka izmisle Kena. Takve stvari znaju stariji komadi iz redakcije... Pa ako vas zanima, mogu vam saznati.
– Dobro bi mi došlo.
Nika osloni bradu o dlanove i zagleda se nekamo kroz oca i Rupčićku, kao da im želi poručiti kako joj svojim čavrljanjem kvare još jednu večer.
– On je od šezdesetih godina mnogo putovao po Zapadu, živio čas u Beču, čas u Bernu, zastupao domaće tvrtke, ali i strane, uvozio, izvozio, kretao se po raznim međunarodnim krugovima i adresama i tako je naletio na nju, na Effie Vogler.
– Effie Vogler!? – zamisli se Banić.
– Da. Effie Vogler – nastavi ona. – Na svoju prvu suprugu. A znate li tko se u tim godinama mogao baviti takvim poslovima, putovati nesmetano, sklapati ugovore, dogovarati poslove?
Nika je upitno pogleda.
– Tko? – napravi retoričku stanku novinarka. – Samo udbaši!
Banić je sto puta čuo slične tvrdnje, ali nije baš bio previše siguran u njihovu vrijednost. Naprosto, djelovale su previše jednostavno.
– I što je bilo nakon toga? – upita Banić tako glasno da je i konobar koji je tuda prolazio zastao.
– Molim? – rekao je konobar. – Mene ste trebali?
– Još jedno pšenično.
One su odbile piće, a on se ponašao kao da tek sad počinje ozbiljno piti.
– Kad je Jugoslavija bila na umoru, kao i svi udbaši, i on se upisao u najžešći nacionalistički serkl i izmislio stotinu najljepših priča o vlastitim patnjama i stradanjima za Hrvatsku. Neke smo i mi objavili, ali vam ih neću prepričavati jer su previše stereotipne. Opća novinska mjesta, nešto kao priče o newyorškim albino aligatorima koji žive u kanalizaciji.
– Te su mi stvari sasvim poznate! Zar zbilja nećete još po piće?
– Ne, hvala – rekla je novinarka.
– Ne – rekla je i Nika pa potom dodala: – Hoću doma! Mami! Umorna sam i idete mi na živce s tim pričama!
– Onda ću požuriti da gospođicu ne mučimo – kiselo će Ines. – Uglavnom, nakon što je progutao hostiju hrvatstva i zavjetovao se na vjernost naciji, vođi i Gospodu, ušao je u one najtamnije poslove koji su poput crvenog luka. Guliš mu opnu po opnu, ne vidiš kraja tom poslu, a plačeš sve više i više.
– Effie je cijelo vrijeme bila s njim?
– Nije – reče novinarka. – Bila je malo tu, malo u Austriji, odnosno sve manje tu, a sve više u Beču. On je bio njezin Glembay, a ona njegova Danielli, premda je Arno oduvijek bio prevelik sroljo da bi bio Leone.
– To je iz one knjige... – promrmlja istražitelj, ali mu pravi smisao metafore nije bio dokraja jasan.
Negdje u proljeće 1992. nastradao je i Robi Svilar.
Jedne su mu noći u stan upali pljačkaši maskirani u vojne odore i orobili ga. To je tada bila gotovo moda. Radila je to i vojska, ali i obični banditi, pokatkad i amateri, ako bi im odora bila na raspolaganju. Bila je to neka vrsta razbojničkoga karnevala koji se naširoko prakticirao diljem zemlje.
– I što su mu opljačkali? – pitao je Banić.
– Što ja znam – slegne ramenima novinarka. – Sigurno ne toster i upaljač s grbom Dinama. Možda je pisalo, a možda i nije. Ali sigurno moraju postojati policijski zapisnici...
– Ili sudski... – zamisli se Banić.
– Nije bilo nikakvog suda... – gorko će ona. – Po običaju, policija nije pronašla nikoga.
– Čudno – zamisli se Banić. – Obično nisu pronalazili počinitelja ako bi žrtva bio Srbin. Ali ovdje je žrtva bio Hrvat, i to ugledan...
– Na neki način – nastavit će ona. – Kažem, samo na neki način, jer je prava žrtva bila Austrijanka. Svilarova žena Effie.
– Što su joj uradili?
– Tko zna što su joj uradili. Možda ništa – nastavi Ines Rupčić. – Uglavnom, nađena je u podnožju stuba slomljena vratnog kralješka. Sve je upućivalo na nesretan slučaj. Vjerojatno je čula da je netko u kući, izišla je iz sobe i u mraku pala niz stube.
– Tako je Arno ostao bez majke.
– Da. Tako je ostao bez majke. I tada je nastala pravna, odvjetnička borba. Dječak je imao petnaest godina, bio je, dakle, maloljetnik i njegov ga je austrijski djed pokušavao dovući u Beč tvrdeći kako je u Hrvatskoj rat, kako Svilar nije osoba koja bi se mogla brinuti za takvo krhko mlado biće i... Usto, čini se da je i sam Arno želio djedu u Beč jer je oduvijek mrzio oca.
– Zašto?
– Pa rekla sam vam da je bio Danielli.
– Aha... – promrmlja Banić. – Naravno! I što je bilo dalje?
– Ništa! Sve je išlo po planu. Mislim Svilarovu. Naš je sud bio na našoj strani. Naši dečki! Znate tu sintagmu? U ratu se za svaku pizdariju izgovaralo opravdanje koje je glasilo »to su naši dečki«. Čak i kad bi takvi dečki pobili naše.
– Što je uradio Svilar?
– Imao je nekakvu dadilju – nastavi Rupčićka nakon kraćeg razmišljanja. – Držao je u kući ženu koja je preuzela brigu o dječaku sve do njegove punoljetnosti 1996. Tad ju je potjerao.
– Kako se zvala?
– Bože, što vas sve ne zanima!? – pogleda ga ona zagonetno. – Hoćete li moći platiti sve te informacije? Znate da novinari ništa ne daju besplatno?
– I na to sam spreman.
– Žao mi je – nasmije se novinarka – ali to ipak ne znam. Ali neće biti teško doznati. Treba samo prekopati po arhivi.
– Mislite da je još uvijek živa?
– Što ja znam... Mogla bi biti... – zamisli se Rupčićka. – Osim ako u međuvremenu nije umrla...
Izvrsno, pomisli Banić. Živa je osim ako nije umrla! Bila je to idiotska rečenica, ali opet na neki način korisnija od one o stanovitim Daniellijevima.
Poslije, kad su se ukrcali u Golf, pripita novinarka ugurala se odmah do Banića na suvozačko sjedište ostavivši ljutitoj Niki stražnje. I dok je Banić, ipak pomalo nesiguran od sveg tog piva, polako vozio gradom, ona je pričala o svemu i svačemu, tako da nije ni zamijetila kad je on zaustavio automobil ispred njezina stana. Sjedila je neko vrijeme kao prilijepljena uz sjedište, a zatim ga je mrko pogledala i ljutito izišla iz auta. Vidjelo se kako je očekivala da će on najprije ostaviti Niku na Britancu, a nakon toga: ostatak noći posvetiti njoj. Ma što god to značilo!
– Čim doznam, javit ću vam! – viknula je teško i nespretno otključavajući vežu, zacijelo svjesna svog poraza. Ne samo da se ništa nije dogodilo, nego čak ni na »ti« nisu prešli.
Bila je prošla ponoć kad su se kroz sve gušću maglu Nika i Banić vraćali kući. Vozeći polako, on je tupo i odsutno pratio kako odozgo, iznad ceste, izranjaju bijeli kolobari ulične rasvjete, izgubljeni i nejasni u magli koja se zacijelo neće prorijediti do sutrašnjega podneva. Vozila jedva da je i bilo na cesti, a pločnici su bili posve prazni. Tek s vremena na vrijeme magleni bi mir poremetio metalni tutanj tramvaja s brojevima kakvi se nisu vidjeli danju, tramvaja koji bi izronio iz nevidjelice i brzo nestao iza vozila utopivši se u orošenom retrovizoru.
– Ti se ne bi trebala bojati tog braka... to ti je jedna... posve normalna stvar... Kužiš... po mami i meni... – rekao je Banić iznenada se sjetivši Lidijina zahtjeva i odmah shvatio kako je to uradio u pogrešan čas, u trenu kad je ona ljuta, a on previše pijan za prijateljsko-roditeljske ležernosti. Požalio je odmah zbog vlastite nespretnosti, ali sada uzmaka više nije bilo.
– Kao što je normalna stvar i to što si se s Rupčićkom dodirivao nogama ispod stola! – odvrati ona drsko.
– Nika! To nije istina! Ta Rupčićka također bi mi mogla biti kći i ja...
– Razgovarali ste o čovjeku koji je oženjen ženskom koja bi mu mogla biti i kći i unuka, i niste u tome vidjeli ništa neobično! – korila ga je i dalje.
– Nika, molim te! – sada se i on ražesti, ali je, nažalost, bio prepijan da bi mogao iskoristiti ijednu od svojih ne baš prevelikih retoričkih vještina. – Samo sam ti htio kazati kako mama i ja držimo da je Tim vrlo dobar dečko... i da je brak nešto sasvim u redu. Konvekcija... konvencija koju čovjek prihvati i nauči živjeti u njoj. Zbog stotine razloga. Emotivnih i praktičnih.
– I dobro... zašto ste se onda ti i mama rastali? Jesi li ti normalan? Koji ti je vrag? Ti kao rastavljeni muškarac uvjeravaš mene u dobrobiti braka! Pa to je za popizdit!
– To sam joj i ja rekao – reče on tiho, kapitulantski. – Ali rekla je da kćeri više vjeruju očevima i da te ja... što ja znam... uvjerim da je brak u redu. Evo, mama i ja smo se civilizirano razišli i sasvim nam je...
– Ako ste se civilizirano razišli, zašto se sada opet civilizirano ne sastavite? – provocirala ga je ona.
– Zašto bismo se sastavili? – zbuni se on pa počne objašnjavati zaplećući jezikom. – Brak nam se kao konvencija potrošio, mi se i dalje ljudski poštujemo, ali smo slobodni i nezavisni ljudi. U tom smislu ne bi mi trebala zamjerati ništa u vezi s tom... Fatovićkom... odnosno Rupčićkom...
– Ma, tata, nemoj mi folirati! U maminoj sam komodi pronašla tvoju pidžamu, u ostavi sam pronašla onaj tvoj grozni, jeftini after shave koji je mama valjda sakrila... Brak vam se kao građanska konvencija potrošio, ali ti ipak tu i tamo, kao slobodan i nezavisan čovjek, prenoćiš na Britancu.
– Mislim da govoriš o pidžami koju sam ostavio radi peglanja...
– Bože, ti inače znaš biti savršen lažljivac – ukori ga ona. – To je valjda osobina koju posao zahtijeva od tebe. Ali čim malo popiješ, ti se pretvaraš u Pinokija. Čim zucneš laž, nos ti počne tako rasti da to ni ova magla ne može prikriti.
Tako mi i treba, pomisli on ljutit ne na Niku nego na Lidiju, koja ga je navukla na razgovor kojemu nije bio dorastao, pa naglo skrene udesno, zaustavi auto pokraj pločnika i iziđe.
Naravno, Nika nije mogla znati zašto je zastao pokraj zelenoga Punta, parkiranoga ispred katnice u čijem je dvorištu, obasjan svjetlom s ulaza, stajao improvizirani vigvam. Ona ništa nije znala o bijegu Arna Svilara, o Đeronimu i očevu tekućem poslu, pa se začudila zašto je tako naglo stao, izišao i zagledao se u tuđi automobil.
– Tata, ne ljutiš se valjda na mene? – rekla je izišavši iz auta i prišavši mu sasvim blizu.
– Šuti! – prošaptao je on i zavirio u unutrašnjost Arnova automobila. Vidio je tek nešto opušaka, autokartu, jednu kožnu rukavicu i kutiju cigareta, zacijelo praznu, sve u svemu ništa što bi zavrijedilo pozornost. A potom je nasred stražnjeg sjedišta ugledao veliki šareni prospekt s turističkim ponudama.
Pred kćerinim začuđenim pogledom, Banić zavuče ruku u rukav vjetrovke, zahvati tkaninu tako da mu dobro zaštiti šaku, pogleda još jedanput uokolo da provjeri ima li koga u blizini, a potom, onako polupijan i ljutit, svom snagom udari po stražnjem staklu automobila. Staklo se raspe u milijun komadića nalik na perlice ili ostatke stilskog lustera, Nika uplašeno odskoči, a on brzo izvuče iz auta prospekt na kojemu je pisalo Kmečki turizem, gostilne, apartmaji, pivovarne.
– Bože dragi, s kim se ja to družim!? – prošaptala je Nika, a potom se glasno nasmijala.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:49 am





9.


Onaj je isti tip u ranojutarnjoj televizijskoj emisiji svojim poetskim meteorološkim načinom objašnjavao kako su »nevelike nade da bi se ovaj magleni spleen mogao tek tako raspasti i dopustiti prilaz umornome suncu« naglašavajući kako takve magle nije bilo već nekoliko desetljeća, kao i to da je u Zagrebu razmjerno povoljnija situacija nego »u drugim pejzažima Lijepe Naše«, uključujući i obalu, »gdje se ribarice radije odlučuju povjeriti sigurnostima luke«. Magla, naravno, na određeni način otežava obavljanje raznih profesija, pa čak i onih u kojima se živi od promatranja drugih. Ali Banić se nije previše zabrinjavao što sve manje vremena posvećuje poslu za koji je plaćen. Ponajprije, Svilarov je sin i dalje bio na istome mjestu i zacijelo je, nakon što mu je došla skvo, imao sve manje vremena da jurca naokolo s crtežima i traži eventualnoga kupca. Usto, nije bilo razloga da ne povjeruje doktoru Kiszelyju kako su papiri što ih mladi Svilar nudi »po kućama« bez ikakve umjetničke, odnosno tržišne vrijednosti. Trebao je stoga samo malo pričekati, a potom otići do Svilara, upoznati ga s tužnom činjenicom kako je kupivši od hrvatskih emigrantskih krugova u Parizu epohalno otkriće Račićevih crteža, zapravo, kako bi se to u žargonu kazalo, teško popušio. I ne samo to. Kao radni rezultat Banić je posjedovao popis potencijalnih trgovaca slikama što ga je dobio od ravnatelja Kiszelyja, i to je, sve u svemu, opravdavalo dvije tisuće eura koje je primio, čak možda i kakav bonus, bude li »gazda« dobre volje.
Otvorio je Banić hladnjak u koji je, kako je samome sebi svečano obećao, ukrcao svu silu jestivih stvari, uglavnom trajnih, teško pokvarljivih, a ukrcao bi ih još i više da povelik prostor u hladnjaku nije zauzelo četrdesetak boca piva što ih je kupio u novootkrivenoj pivskoj riznici, u dućančiću na benzinskoj crpki u Magazinskoj ulici, gdje su se hladni Trappe triple i Črny drak mogli kupiti, recimo, u tri ujutro. Nakon što je iz hladnjaka izvukao nekakvu tvrdu, diskontnu kobasicu, začuo je kako mu je dolje u prizemlju netko ušao u ured. Odložio je stoga svoj nezdravi doručak, zgrabio konzervu piva i sjurio se dolje. Ispred stola za kojim je primao svoje malobrojne stranke, sjedio je Pako, a u kutu, pokraj starinskoga sata, koji je odavno odustao od pokazivanja točnoga, pa i bilo kakvog vremena, zasjeo je njegov bratić Flegma ne skidajući čak ni unutra svoju obvezatnu vunenu kapicu s »coflekom«.
– Daj, Pako... ne mogu sada u birc... – pokuša se Banić otarasiti došljaka. – Doći ću poslije.
– Gospon detektiv – počne Pako polako, službeno i nekako kitnjasto – ja sam došel radi posla. Ko stranka, pacijent, kak se to već veli. I ja bih vas prosil da mi kažete je l’ sad vaše uredovno vrijeme.
– A vani piše da je... – dodao je Flegma.
– Koji ti je kurac!? – izleti Baniću. – Niti si poludio, niti su već poklade.
– Ozbiljno vam velim da sam došel ko stranka.
– I zato mi govoriš »vi«?
– Dobro, ak mislite da to nije obligatno onda i ne bum. Al zbiljam imam posel.
– Da čujem! – sjedne Banić i stavi noge na stol, jednu preko druge.
– A je l’ bi mogel i ja dobit pivo?
– Nažalost, ne uslužujemo stranke alkoholnim pićima. Možeš dobiti čaj.
– To kad bum bolestan! No, ovak – prijeđe Pako na stvar. – Ti znaš da je stara Milostiva, Bok joj duši prosti, riknula i da se oko njenog naslijeđa vodi sud? Daklem, i oko kuće u kojoj smo ti i ja podstanari... Kad ona banda na sudu zapečati stvar, i ti i ja burno na cesti. Kužiš!? Na cesti! A ja sam ostal i bez posla i zbilja ne znam kaj bum. A ni ti ne znaš kaj buš! Je l’ znaš to?
– Jebote, Pako, pitaš me je l' znam!? – zapali on cigaretu. – To je kao da dođeš i pitaš me je l' znam da je Stjepan Radić ubijen u beogradskoj Skupštini!
– Nemoj me jebat s politikom! – zaboravi Pako na ponašanje dobre klijentele. – Kak bi to bilo isto! Ja uopće ne pratim vijesti iz Srbije i njihove Skupštine! Dost su nas jebali u životu!
– Ima praf ! – dodao je Flegma važno.
– I što bi ti s tim? – zakoluta očima istražitelj. – Mislim, kakve su ti namjere?
– Pa to je sasvim jasno – otkrivao je on svoje tajne karte. – Stvar bi se čist fino riješila kad bi ja bil nasljednik.
– A kako bi to izveo?
– Pa kaj ja znam! – ljutio se on. – Recimo da se onak odjednom otkrije da sam ja njezin vanbračni sin za kog nije znala. Jebote, ja sam kinooperater i vidil sam mali milijun takvih situacija. I nitko ni kenjal da je to nevjerojatno neg su svi plakali od veselja, i ta kaj je bila mama, i uopće kompletno kino...
– I tko bi to posvjedočio? – pitao je Banić, osjećajući kako ga polako počinje boljeti glava. Pako je pripadao zabavnome, estradnom dijelu proleterskoga soja, ali je bio prava elementarna nepogoda ako te uspio uvući u svoje planove.
– Ko bi to posvedočil!? Kaj misliš da Flegma tu traži?
– Flegmi ne bi vjerovali čak ni sudovi iz filmova o kojima pričaš. Ma što iz filmova!? Ne bi mu vjerovali sudovi iz crtića!
– Dobro – složi se on odmah oko Flegmine vjerodostojnosti. – Onda bi ti trebal zrihtati tu stvar. Ak već ne bi išlo to da sam joj vanbračni sin, možda bi mogli ići na varijantu da sam joj usvojeni sin. Kaj! Pa mogel bi valjda kao usvojeni sin naslijedit tu jebenu kuću!
– Mogao bi... – zamisli se tobože Banić – ali nisi usvojenik.
– Ak nisam, mogel bi bit! Kaj se postupak usvojenja ne bi mogel provest i nakon usvojiteljičine smrti? Pa svi znaju da me Milostiva volila kak sina! Ona sigurno ne bi bila protiv usvojenja. Mislim, da je sirota živa. Daj se ti, detektiv, raspitaj malo! Ak bi ja to nasledil, ja bih ti odmah snizil stanarinu na pol! Ma kaj na pol! Na frtalj!
– Možda te ona kao mrtva može usvojit u slučaju da si i ti mrtav... možda bi tak išlo jednostavnije... – sasvim je ozbiljno nagađao Pakov bratić.
On se iznenada okrene i počne vikati na Flegmu:
– Ma kaj se ti kužiš! Ti se kužiš u usvojenje sam kad usvajaš tuđe geltašle u tramvaju...
– Znaš da više ne delam u tramvaju – branio se Flegma. – S tim sam se već jemput opekel. Sad operiram po robnim kućama.
– Dečki! – ustane Banić. – Odite lijepo preko u Kico i kažite Zdenki da imate piće na moj račun. A to s usvojenjem ne rade privatni istražitelji nego sudovi, pa se ti Pako lijepo obrati njima.
– Daj reci, koji je onak najbolji? – upitao je naivno bivši kinooperater dok je izlazio iz ureda.
Poslije, kad se tog problema dokopao i ostatak društva iz Kica, otvorila se velika rugalačka diskusija koju Pako, kao poznata prznica, nije mogao izdržati. Osobito je bio ljut na gospona Marijana, kojega je i inače držao inferiornom osobom koja je cijeli radni vijek provela obijajući tuđa vrata i žicajući lovu za grozan televizijski program, dakle za robu koju nitko ne bi dobrovoljno kupio.
– Čujem da si htio da te Milostiva usvoji bez obzira na to kaj je mrtva! – smijao se Marijan držeći u ruci gemišt što mu ga je platio Banić. – Jebal te vrag, Pako, pa tebe ni mrtvac ne bi usvojili Pa i oni držiju do sebe.
Pako se nadvio nad šank mrmljajući neke riječi, među kojima su se dale razabrati tek razne kolokvijalne varijante za spolne organe. Potom mu je bijesno odbrusio:
– Promijenili smo plan! Ti buš, Marijan, na sudu priznal da je Milostiva tvoja nezakonita kći! Kužiš? Onda buš ti sve nasledil i nama jeftino izdaval.
– Daj, ne kenjaj! – odvratio je bivši inkasator, koji je i inače veoma rijetko razaznavao normalan iskaz od ironičnoga. – Milostiva je umrla u devedeset šestoj! Kak bi joj ja mogel biti otac!?
– Kak ne bi mogel!? Ona je imala devedeset šest, a ti imaš sto šesnaest. Kaj misliš, da ne bi mogel uvjerit sud da si već s dvajst godina mogel jebat?
– Ti si, Pako, kao onaj tip iz engleske televizijske serije koji je svaki čas govorio kako ima lukav plan – umiješao se u tu svađu Banić. – A poslije bi se ustanovilo da su to sve bedastoće.
– To je bil Baldrick – mirno će Marijan.
– Otkud ti to znaš, bedak stari? – čudio se Pako.
– Kak ne bi znal!? – ponosno će Marijan. – Pa ja sam valjda bil televizijski inkasator!
U londonskoj kutiji koju mu je donijela Nika bilo je mnogo zanimljivih diskova, ali i jedan koji je već dulje vrijeme tražio, dvostruko izdanje iz čuvene serije Pablo Live, na kojemu se nalazio remasterirani Afro Blue Impressions Johna Coltranea. Bio je to snimljeni koncert sa stvarima koje je Coltrane svirao na brojnim nastupima, naravno, s Naimom i My Favourite Things, ali ono zbog čega je Banić volio tu snimku bio je Spiritual, koji je počinjao pompoznom, gotovo manifestnom najavom tenor-saksofona, a poslije prerastao u međuigru instrumenata od kojih kao da je svaki za sebe prisvajao po jedan solo, od sentimentalne meditacije McCoy Tynerova klavira, preko atmosferskog poigravanja Jonesovih bubnjeva, pa sve do odjave Garrisonova basa, koja je zvučala kao kakva nježna rekapitulacija priče za san. Jedino što je Banića u svemu tomu pomalo smetalo, ili mu nedostajalo, bilo je ono tiho kvrckanje vinila pod već dotrajalom Shureovom zvučnicom, kvrckanje koje je znao napamet, baš kao i dionice svih četiriju instrumenata. Znao je da se u novinama pojavljuju i dokona gunđala koja tvrde kako kompaktni disk nikako ne može zamijeniti vinilnu ploču jer je digitalni zapis kudikamo hladniji od analognoga. Ali svejedno je vinilnih ploča s vremenom gotovo posve nestalo, a kompaktni se diskovi toliko razmnožili da ih se moglo naći čak i na stalcima velikih prodavaonica mješovite robe. Među konzervama rajčice i sintetičkim čarapama s greškom. Možda i stoga što smo polako iz toploga vremena prešli u hladno, digitalno doba, bez obzira na to što o tome mislili teoretičari globalnog zatopljenja.
Predvečer, kada je mislio prijeći tih stotinjak koraka što su ga dijelili od Britanskoga trga i bar djelomice popraviti posljedice nesretnog razgovora što ga je prošle noći zapodjenuo s kćeri, ušao je u njegov ured kratko ošišani čovjek u kožnom kaputu, hladno ga pozdravio i bez uobičajene zamolbe gotovo ultimativno rekao:
– Gazda vas želi vidjeti!
Banić ga preko volje pogleda, uzme cigarete i zapali. Potom, svejednako sjedeći za radnim stolom, otvori ladicu, pronađe među spisima jednu od fotografija koje su mu preostale nakon promjene osobnih dokumenata, pa je baci pred čovjeka koji se ljutio kad su ga zvali Guba.
Ovaj je neko vrijeme ljutito promatrao čas Banića, čas fotografiju na stolu, a potom je izvadio rupčić, useknuo se i preko volje kazao mekšim, popustljivijim glasom:
– Gazda vas moli da dođete. Iskrsnule su nove okolnosti o kojima mora razgovarati s vama.
Banić se potiho nasmije, uzme vjetrovku s vješalice i ključeve od auta koji su ležali pokraj današnje pošte, uglavnom računa i opomena.
– Ne trebaju vam ključevi. Ja ću vas odvesti i vratiti natrag.
– Možemo i pješice. Do Jelenovca je tek kratka šetnja.
– Gazda nije na Jelenovcu nego na prijamu u jednom lokalu.
– Je li tajna gdje je taj lokal?
– Ah ne – bio je spreman na suradnju Guba, ili Andrija Škrlet, kako mu je bilo pravo ime. – To je Herc na Zelengaju. Slavi se rođendan kćeri njegova poslovnog partnera Grudena. Gazda vas ne bi uznemirivao, ali nakon te proslave putuje u Rijeku, a ono o čemu bi se s vama želio posavjetovati ne može čekati...
– Sigurno bi vam zamjerio da me ne uspijete dovesti.
– Pa... gazda bi se ljutio – reče Guba suho, i namjerno nabije ruku u onaj džep gdje je, kako je Banić sasvim sigurno znao, držao revolver.
– Idemo onda! – odvrati istražitelj, pa iz ladice izvuče svoj Smith&Wesson, zagleda mu se u bubnjić, a potom ga strpa u džep vjetrovke, ponašajući se svo vrijeme kao da je sam u uredu. – Ne treba gubiti vrijeme. Dječji rođendani znaju biti veseli. Osobito ako na njima ima i vatrometa.
Herc se nalazio na rubu šume u Zelengaju, nešto dublje u zelenilu no poznati restoran As. Slovio je kao skup i otmjen lokal u kojemu su se okupljala vrlo elitna društva, politička, estradna, sportska, kriminalna, a među stolovima su, osobito kada bi lokal bio pun, rado krstarili fotografi bulevarskih magazina prikupljajući građu za svoje tjedne rubrike u kojima se govorilo što su protekloga tjedna popili i proždrli slavni. Već izdaleka, dok su se s glavne ceste spuštali prema samostojećoj zgradurini skupoga restorana, Banić je shvatio da je cijeli Herc večeras iznajmljen za tu proslavu, te da je za ostale slučajnike zapravo zatvoren. Njegovo je ograđeno parkiralište bilo nalik na bolju halu kakvoga međunarodnog sajma automobila, a na rampi pri ulazu stajao je čovjek u dugom zimskom kaputu, nekako nizak i nabijen, pomalo azijske fizionomije, u kojemu je Banić odmah uspio prepoznati vozača kombija za kojim se vozio starom Samoborskom cestom.
Čovjek im je podigao rampu i dok su prolazili, Banić spusti staklo i s veselom ga nedužnošću upita:
– A gdje je tatek? Parkiralište je idealno za njegova električna kolica.
Tip ga zbunjeno pogleda, ali ne odgovori. Činilo se kao da mu Gubina nazočnost ne dopušta da ulazi u prepirke i razjašnjavanja. Guba je, razumljivo, u toj njihovoj hijerarhiji bio viši od njega.
– Vi poznajete Haškog? – upita Guba Banića. Vidjelo se da je iznenađen takvom mogućnošću.
– Haški je idiot u električnim kolicima? – upita Banić.
– Ne, ne... – odsutno će Guba vozeći Cheeroky prema slobodnom dijelu parkirališta. – Taj u kolicima najbolji mu je prijatelj. U prometnoj su mu nezgodi nepovratno uništena koljena tako da će cijeli život provesti u kolicima. Haški je ovaj kojemu ste se upravo obratili... onako kako on to ne voli...
– Zašto ga tako zovu? Zbog onog nogometnog kluba?
– Kakvoga nogometnog kluba? – upita vozač Cheerokyja. Očito je bio premlad da bi čuo za zagrebački HAŠK. Konačno se auto zaustavi i Guba mu odgovori:
– Tako ga zovu zbog Haaga. Neko se vrijeme u komunjarskim novinama dosta pisalo o tome kako je na listi za Haaški sud. Naravno, posve neopravdano. Gazda je angažirao najskuplje odvjetnike da pobiju takvu mogućnost.
– Oho, onda je zacijelo u njemu dobio vjernoga slugu – zaključi Banić.
– Haški bi za gazdu otišao u vatru paklenu.
– Ako već nije – primijeti Banić i krene prema ulazu u Herc, oko kojega su se vrzmali neki čudni tipovi grube građe i sploštenih lica, koji su mogli biti tjelohranitelji, ali i najobičniji gosti koji su malo izišli na svjež zrak. Nažalost, pomisli Banić, nastala su takva vremena u kojima čovjek sve teže razlikuje ljude koji su izišli da udahnu svježeg zraka, od običnih profesionalnih nitkova. Kao što su nestale i razlike između fizionomija gazda i njihovih gorštački oblikovanih tjelohranitelja.
Središnja prostorija Herca bila je za tu prigodu posebno pripremljena i urešena, tako da su stolovi u njoj bili složeni u koncentrične krugove što su se širili oko male pozornice, na kojoj su bili mikrofoni i nešto scenografije kakva se može vidjeti u bajkovitim dramoletima i u kazalištima lutaka. Za poširokim okruglim stolovima zacijelo su sjedile kompletne obitelji, što se vidjelo po raznolikosti uzvanika, od šareno i veselo odjevene djece, preko napadno elegantne mladeži, sve do baka i djedova u jednostavnijoj, ali zasigurno ne manje skupoj odjeći. Sve je djelovalo nekako aseptički čisto, paradno i otmjeno, usiljeno decentno i korektno, pa je Banića odmah podsjetilo na mafijaške proslave iz filmova, premda mu je bilo jasno da u nas nema tako filmičnih bandita i tako pitoresknih socijalnih rituala kakvi su oni sicilijanski, korzikanski, židovski. S pozornice je upravo otišla nekakva playback zvjezdica, sasvim nalik onoj sa Sheratonove promocije, a na nju se uspeo ugledni televizijski zabavljač čijim su se vicevima gledatelji smijali u udarnim večernjim terminima. Dakle, čuvena je tv-zvijezda tek najamni radnik, mislio je Banić dok ga je Guba vodio ka stolu za kojim je sjedio Robert Svilar, zaboravljajući pritom da i on sâm na neki način pripada društvu plaćenih zabavljača jer radi za njih, ne pitajući se previše kakvim ga to novcem plaćaju.
Svilar je stajao u društvu visokoga sijedog šezdesetogodišnjaka, kojega je Banić znao s televizijskog ekrana jer se pojavljivao uvijek kada bi gledateljstvu trebalo objasniti čistoću, opravdanost i krajnju nužnost raznih odluka, poteza i rješenja koji su smrdjeli na zlouporabu i kriminal. On nikada nije bio u samom vrhu izvršne vlasti, ali su ga svi znali kao »jakog« stranačkog igrača i lokalnu zvjerku iz sjene, koja nevidljivom tintom potpisuje odluke što ih tobože donose drugi, tako da se već gotovo poslovično govorilo kako iza neke muljaže »stoji doktor Kostov«, premda on nikada nije imao tu titulu, nego je za njom očajnički žudio. Sa Svilarom i Kostovim bio je oniži tip pomalo patetična držanja i hitrih pokreta, vjerojatno četrdesetogodišnjak dobro njegovana lica i bradice tako pedantno podštucane da je djelovala kao naknadni likovni dometak licu. Njega je Svilar predstavio Baniću kao internista svjetskoga glasa, doktora Valerijana Grudena, ujedno i sretnog oca desetogodišnje djevojčice Julijane, koja je večeras slavila rođendan na tako veleban način.
Internist svjetskoga glasa, kao što je i glas Loly Lu svjetski, pomisli Banić rukujući se najprije s lažnim, a potom i s pravim doktorom, pazeći da se pritom ne zaleti i ne stisne im presrdačno ruku. Promatrajući svu tu preuzetnu raskoš, sjetio se nekog od svojih rođendana iz dječačke dobi, sjetio se sendviča od jeftine somerice s majonezom iz mamine domaće radinosti i bakine jeftine torte od keksa Petit beurre, te funkcionalnih poklona koje je dobivao: jedne godine šlape, druge pidžama, pa onda opet od početka.
– Evo je, evo je! – zapljeskao je u nenadanom nastupu radosti doktor svjetskoga glasa, a zatim upro prstom prema onoj kružnoj pozornici nasred dvorane. – Zar nije božanstvena!?
A tamo se stubama, malo preteška koraka, uspela gojazna djevojčica okrugla lica i duge uredne kose, odjevena u ružičastu haljinu s bijelim čipkastim anđeoskim krilima, spretno pričvršćenima na leđa. Djevojčica je napravila teatralni kniks, potom se duboko naklonila, a zatim prišla mikrofonu i počela recitirati Baniću nepoznat stihotvor:


Oj, anđele, s oreolom na glavi
Tko Boga i Hrvatsku ne voli,
Tog nemilosrdno smlavi,
Da umre u strašnoj boli.


– To je kćerkica gospodina Grudena – objasni Svilar potiho Baniću. – Gracilno, suptilno biće! Sama je sastavila tu pjesmu.
– I poruka je jednako gracilna – primijeti Banić, našto im doktor Gruden obojici uputi prijekoran pogled, ne zato što bi čuo Banićevu primjedbu, nego zato što su se drznuli pričati u svetom trenutku kad njegova jedinica u ruhu anđela baca pjesničko prokletstvo na sve neprijatelje Boga i Hrvatske.
A kad je desetogodišnje djetešce sa svojih sedamdesetak kila i krhkim anđeoskim krilcima uz frenetičan pljesak otrčalo s pozornice, rekao je Svilar Grudenu:
– Prekrasno dijete! Vi znate koliko vam zavidim jer u tom pogledu nisam imao sreće. Baš zbog te stvari je i gospodin Banić ovdje. Nadam se da nećete zamjeriti ako se načas udaljim s njim.
– Naravno, dragi prijatelju – reče Gruden pomalo odsutno jer je pogledom već provjeravao nije li se njegovo unikatno čedo već probilo do obiteljskoga stola.
Potom se Svilar okrenuo ka Gubi koji je, poput pravoga vojnika, svejednako čekao da mu se povjeri sljedeći važan zadatak.
– Gdje je najveći mir da porazgovaram s gospodinom Banićem?
– U prostoriji sa šankom – kratko će Guba. – Želite li da je ispraznim?
– Ne treba! – odreže Svilar. – Nećemo razgovarati o vojnim tajnama.
– Jedino što je Alojz tamo. Opet je pijan.
Ali Svilar kao da ga nije ni čuo, brzo je krenuo ka prostoriji gdje se nalazio šank s jedva nekoliko gostiju, koji su ovamo zasigurno pobjegli izmoreni bukom i kičem u glavnoj dvorani. Za šankom je, vidno pijan, stajao vrlo visok čovjek, gotovo košarkaške visine, po čijem se inače jeftinom odijelu vidjelo ne samo da je štošta prolio po sebi, nego da je već i padao na pod.
Robert Svilar povede svoga poslovnog gosta prema najudaljenijemu, poluzamračenom separeu, mjestu prikladnijem za ljubavni nego za poslovni razgovor. Sjeli su za stol, nekoliko koraka ispred njih ostao je Guba, koji je, poput kakva stražara, pazio da im se ne približi tkogod nepoželjan.
Banić je odbio piće, pa ni Svilar nije naručivao ništa. Vidjelo se kako i sâm želi čim prije zaključiti ovaj razgovor.
– Slušajte, ne znam što bih vam rekao – počne Banić. – Vi zasigurno već sve znate.
– A što bismo to trebali znati?
– Pa tako... – okolišao je Banić. – Ja sam pratio njega, a vi ste pratili mene...
– Znači, ipak su vas pratili! – lupne Svilar šakom po stolu kao da je iznenađen i srdit. – Rekao sam im da vam to ne rade, ali su oni stalno tvrdili kako su privatni istražitelji prevaranti koji uzmu novac i odmagle. Kazali su da moramo biti posve sigurni da pošteno odrađujete svoj posao.
– Vidite, gospodine Svilaru, ja sam preuzeo ovaj angažman u kojemu se postavljaju pitanja i sumnje u vezi s mojom profesijom, a da ja ni u jednom trenu nisam postavljao nikakvih pitanja u pogledu vašega posla. Što ja znam, možda se i vi bavite prljavštinama u kojima ja ne bih htio niti trebao sudjelovati. Čak ni kao plaćeno njuškalo.
– Slušajte, ja sam ugledan poslovni čovjek! – oštro će on kao da ga ljute takve sumnje. – To svi znaju, pa ste mogli saznati i vi!
– Svi koji se bave nekim poslom poslovni su ljudi – odvrati istražitelj. – I ja sam poslovni čovjek, i ona nesreća koja je pjevala prije debelog anđela i... Znate, jedino nezaposleni nisu poslovni ljudi.
– Želite li doći sutra k meni na Jelenovac da vam pružim uvid u svoje poslovne knjige i riješim vas moralnih dilema? Tražite li od mene i tako apsurdnu gestu?
– Ne, ne, nemam ja velikih moralnih dilema – nasmije se Banić. – Odnosno, možda samo noću... i to onda kad ne mogu spavati. Ovaj moj posao i ne bi se mogao raditi uz velika propitivanja i uz velike moralne dvojbe... A kada ih i imam, rješavam ih sasvim jednostavno.
– Kako?
– Uz pomoć piva! I najteža moralna dvojba riješi se sa šest, sedam ili osam boca. Tad dolazi blaženstvo.
I dok ga je on začuđeno promatrao, Banić izvuče iz džepa papirić i gurne ga preko stola.
– Tu je popis ljudi kojima je nudio crteže, ali pretpostavljam da nikome nije uspio ništa prodati.
– To je dobro – zadovoljno će Svilar.
– I jest i nije – slegne ramenima Banić. – Slike, odnosno crteži, kako to već volite zvati, lažni su, odnosno bezvrijedni. Mogli bi se možda prodati slijepcima, ali njih je među trgovcima umjetnina uistinu vrlo malo.
I tada, dok je Svilar uzimao papirić s imenima, onaj visoki tip za šankom opusti se poput krpe i padne na pod. Dugo je trebalo da se čovjek košarkaške visine prospe po popločenom tlu. Zatim se malko pribere i počne psovati:
– Pizda im materina! Ti nitkovi profiterski rade šankove tako da su skliski i da se normalan čovjek ne može zadržati...
Guba je priskočio pijancu, podigao ga i uspio ga nekako osloniti na šank.
– Zašto ga ne odvedeš? – upita Svilar svog pomoćnika.
– Namjerno sam ga doveo ovamo jer je u dvorani tako strašno pao da je srušio cijeli stol s cateringom.
– Eto, vidite kako nisko može pasti intelektualac – s uzdahom će Robert Svilar. – Nekoć je bio ekonomski i financijski ekspert, profesor, a sada... sada je rob alkohola.
– Alojz će vam svima pokazati sličnost između načina na koji funkcioniraju logaritmi i lokomotive! One parne! – izderao se ponovno pijanac za šankom i ponovno pao na pod. Nakon toga Guba ga je još jedanput podigao i uz pomoć barskoga stolca nekako učvrstio uz šank.
– Još deset litara viskija! – izderao se pijani Alojz na šankera koji je mirno brisao koktelske čaše. – Sad sam stabilan pa mogu krenuti dalje!
– Možeš krenuti u kurac! – odbrusio mu je šanker.
Iz dvorane se začula glazba i glasići neuvježbanoga dječjeg zbora. Uistinu se mala Julijana Gruden rodila pod sretnom zvijezdom, mislio je Banić dok mu je Svilar, ne obazirući se više na pijanca za šankom, objašnjavao:
– To što su vama kazali da su crteži lažni i bezvrijedni naprosto je zavist etabliranih likovnih krugova jer su i sami svojedobno pokušavali doći do tog neprocjenjivog blaga. Ali gospodine Baniću, zaboravite časkom na crteže i koncentrirajte se na moj veliki problem. Naime, ja već dva dana ne mogu saznati gdje se nalazi moj sin. Jeste li ga pratili?
– Kad sam doznao da su slike lažne i koga je sve posjetio, držao sam da je moj posao završen – branio se istražitelj znajući da ne djeluje baš uvjerljivo.
– A nije bio! A nije bio! – gotovo će plačljivo Svilar. – Nitko ne zna gdje je! Gospodine, ja naprosto apeliram na vas da nastavite s poslom koji sam vam dao! Sada i nisu toliko važni crteži koliko je važno da nađete Arna i javite mi da je živ! Da je na sigurnome. A ja... ja ću vam platiti i vašu dvostruko uvećanu tarifu.
Banić bi najradije ostavio patetičnog »poslovnog čovjeka« i rođendansku proslavu celulitnoga anđela, ali je i njemu trebao novac. Ako stvari dobro krenu, Nika će se udati. Ako stvari ne krenu dobro, Lidiji će možda trebati skupa privatna klinika. Ako ostavinska rasprava iznenada završi, možda će se, zajedno sa svojih šeststo kompaktnih diskova, istoga dana naći na ulici. Usto, imao je neku čudnu slutnju da bi zabludjelog Svilarova sina s nešto malo sreće mogao i pronaći jer mu je automobil još prošle noći bio ispred unajmljene kuće.
– Nadam se da cijenite moju očinsku brigu – reče Svilar vidno uzbuđen pa gurne pred Banića omotnicu u kojoj je mogao biti samo novac. – Znate, ja sam se već pomirio s tim da moj sin neće s anđeoskim krilima recitirati religijske pjesmice vlastite proizvodnje, ali dijete je ipak dijete. Usput, čini mi se da je vaša Nika sretno stigla iz Londona.
Rekavši to, Svilar ustane i krene prema središnjoj prostoriji zastavši tek nakratko pokraj šanka da bi se izderao na pijanca, koji je, sudeći po svemu, također pripadao onima koji su ga zvali »gazda«:
– Alojz, ti se uporno trudiš da postaneš moj najveći problem! I to ti uspijeva. Premda dobro znaš kako ja rješavam probleme.
Banić diskretno otvori omotnicu i, zavirivši u nju, otkrije kako je postao novim vlasnikom dvije tisuće eura. Potom brižljivo strpa omotnicu u džep i polako priđe šanku.
– Kakvo pivo imate?
– Tamno i svijetlo – odvrati šanker sasvim idiotski, tako da je Banić morao odmahnuti rukom.
A potom, prije no što će otići, unio se onom pijanom Alojzu u oči i autoritativno ga upitao:
– Zašto gazda misli da si ti njegov najveći problem?
– Ma kurac! – promrmlja pijanac već na rubu svog očito redovitoga, svakodnevnog delirija. – Njegov je najveći problem žena koja se tuca naokolo i svaki čas zbriše od kuće.
Kasno navečer magla na Britanskom trgu postala je tako gusta da je kiosk s novinama pronašao više po sjećanju no po svjetlima. Uzeo je sutrašnje novine, premda se nije nadao da bi u njima mogao pronaći išta zanimljivo. Možda ga je više golicala činjenica da posjeduje nešto sutrašnje, dakle nešto što je još nekoliko sati povlastica i kuriozitet nego sama mogućnost da se zadubi u naslove koji mirišu na tiskarsku boju i iz njih dozna nešto važno, nešto što još nije znao. Kod kuće je zapalio cigaretu i zaboravio na večeru čim je otvorio hladnjak i ugledao tolike boce, čija je površina bila orošena kao u najboljim reklamama za pivo. Potom se nasmijao u sebi sjetivši se kako mu je ograničeni šanker rekao da ima tamno i svijetlo pivo, pa si potezom plastičnog upaljača otvori jedno svijetlo.
Zatim je nazvao bivšu ženu. Nika je bila negdje vani s famoznom Rupčićkom, a Lidiju su ponovno mučila leđa.
– Tko ti je na faksu predavao one financijske predmete? – upita je on nadajući se da će se ona toga sjećati.
– Što će ti to? Jesi li poludio?
– Daj se sjeti! Molim te!
– Što ja znam... Knebl... Andrašićka... onda kratko vrijeme onaj Fijan... – govorila je Lidija polako. Vidjelo se da i ona ima problema s pamćenjem.
– A Alojz?... Neki Alojz...
– Joj da! – sjeti se ona i živne. – Alojz Habaht! Lojtra! Zvali su ga tako zbog visine. Pravi mladi genij! Nagađalo se kako će završiti kao nobelovac, a završio je na antabusu. Propio se... tko zna je li uopće živ.
– A za što je bio stručnjak?
– Baš za financije. Govorilo se da je bio kadar uz pomoć financijske šminke najkatastrofalnije tvrtke prikazati kao profitno čudo. I obrnuto. Ali što ćeš kada je od svega najviše volio viski.
Zaklopivši mobitel, Banić izvadi iz stola prospekt što ga je ugrabio iz Arnova automobila. Bila je to skupna ponuda raznih malih hotela, motela, seoskih kuća i dobrih zalogajnica smještenih uglavnom uz hrvatsku granicu. Uz jednu sliku velebne zgrade koja je neodoljivo podsjećala na staru austrougarsku vilu bio je kemijskom olovkom zaokružen telefonski broj. Ispod slike lijepim je, pomalo starinskim, odnosno secesijski stiliziranim slovima pisalo: Keller, motel, pivovarna in pivnica Polomje.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:50 am




10.


Kad se konačno uspio izdvojiti iz dugačke kolone navijačkih automobila koja se razmjerno sporo kretala prema Ljubljani radi nekog strašno važnog športskog okršaja i skrenuti na cestu što je vodila do obližnjeg Kellerova izletišta koje se reklamiralo kao »motel, pivovarna in pivnica«, Banić je razmjerno brzo uspio uočiti razliku između onoga što se nudilo u turističkoj brošuri i visoke katnice s kolonadama, postavljene uza sam rub bjelogorične šume. Naime, prospekt što ga je ukrao iz Arnova automobila bio je opremljen slikama proljetne raskoši i vedra dana. Sve je blistalo pod jarkim suncem, pupalo od bujna zelenila prošaranoga cvjetnim nasadima, boje zdanja bile su savršeno svježe, baš kao da je fotograf za potrebe slikanja morao rastjerati ličioce, a krov je upravo gorio planinskim crvenim crijepom po kojemu još nije pala ni prva kiša.
Motel Keller u stvarnosti je djelovao mnogo prozaičnije, možda čak i sumornije, ili bar tužnije. Naravno, zelene trave više nije bilo, šuma je bila tek ogoljeli labirint kvrgavih grana bez lišća, crijep na krovu bio je u onoj čudnoj fazi prelaska iz crvene u neku neodređenu prljavu boju, a fasada motela bila je toliko trošna da se činilo kao da su za turističku brošuru dotjerani u Photoshopu.
Kako se magla već počela dizati, Banić sjeverno od motela spazi usjek u šumi i veliku, složenu konstrukciju, na nekim mjestima zalivenu betonom, na drugima pak sastavljenu od kompliciranog saća teškoga armaturnog željeza. Nije trebalo mnogo građevinarskoga znanja pa da se shvati kako je to neka vrsta vijadukta kojim će ići buduća autocesta Zagreb – Ljubljana.
Sada je Baniću postalo jasno zašto se ovaj sivi prizor toliko vidljivo razlikuje od eksplozije boja u propagandnoj publikaciji. Ne, nije to bilo samo zbog zime, magle i ogoljelog drveća. Razlika je očito proizlazila i iz toga što se ovdje, u pravom okružju, vidjelo da motel u Polomju nema budućnosti, da će vijadukt i autocesta, sa svojim masivnim i ružnim pratećim građevinama, nagrditi ovu arkadiju i lišiti je temeljne veze s prometom, odnosno s gostima. Dolje, ispod vijadukta, ostat će neiskorištena idila ugodnih rustikalnih apartmana, domaće hrane i mladoga piva što vrije u visokim kromiranim spremnicima, a negdje tamo gore najvjerojatnije će osvanuti crpka za gorivo sa svojim kancerogenim isparavanjima i motel s trokutastim sendvičima u šuštavoj plastičnoj foliji, pićima od umjetnog šećera i sintetičkog bojila, slatkišima koji se rade od sastojaka čiji se nazivi ispisuju podugačkim kemijskim formulama.
Put koji je vodio do parkirališta motela Keller bio je uzan, ali od razmjerno dobroga asfalta koji surove, ledene zime još nisu uspjele uništiti. Našavši se ispred kolonade i glavnog ulaza, Banić spazi smjerokaz koji je govorio kako se parkiralište nalazi otraga, s druge strane zgrade. Polako je zaobišao motel i ugledao širok, nenatkriven i gotovo posve pust prostor. U dnu parkirališta stisnuli su se tek zeleni kombi, kamionet, dva ili tri automobila slovenskih registracija i, Baniću zaigra srce, zeleni Punto zagrebačkih registracijskih pločica.
Parkirao je svoj Golf podalje, gotovo iza susjedne zgrade koja je, kako se po svemu činilo, bila baš ta mala motelska pivovara. Znao je da su takva zdanja u Sloveniji razmjerno česta, i da su im piva, koja se inače mogu ponijeti kući u dvolitarskim bocama, uglavnom loša. Pogotovo tamna. Ostavio je, dakle, auto tako da bi ga Arno teško mogao zamijetiti držeći kako je ipak bolje da mladić ne otkrije da je u motelu odsjeo još netko iz Zagreba. Pošao je potom prema ulazu, ali se ipak vratio do auta, otključao prtljažnik i izvukao staru putnu torbu punu prljave odjeće što ju je zaboravio izvaditi i ostaviti kod Lidije radi pranja. Učinilo mu se, naime, unajmi li sobu, mnogo pametnijim da ima nešto uza se, te da tako bar djeluje kao pravi putnik namjernik. Jer ljudi bez prtljage i nisu nikakvi putnici.
Ušao je u predvorje koje je zjapilo prazno i prišao recepciji od masivnoga, zacijelo hrastova drva. Zid iza recepcije bio je prekriven jelovim daskama na kojima su bile učvršćene police s pretincima za ključeve i poštu. Cijeli je ambijent djelovao nekako planinski, premda je ovo bio onaj razmjerno niski dio Slovenije.
Poveselio se otkrivši da na recepciji nikoga nema, misleći kako će lako provjeriti je li Arno uistinu prijavljen, kada je došao i s kime je. Međutim, umjesto hotelske knjige, za pultom je bio kompjutor, tako da Banić, naravno, nije mogao preskočiti pult, uključiti računalo i tražiti po njemu na koji su način uvedeni gosti. Iz pokrajnje prostorije dogega se debeli čovjek kozičava lica, odjeven u zelenkasto odijelo nalik na lugarsko ili lovačko. Po sigurnosti kojom se kretao za pultom dalo se zaključiti da je vlasnik.
– Izvolite, kaj boste? – upitao je rošavi, gotovo i ne gledajući gosta.
– Trebao sam se ovdje sastati sa svojim slovenskim izdavačem. S gospodinom Janezom Župančičem. Možete li mi kazati u kojoj je sobi odsjeo.
– V motelu ni nobenega Župančiča!
– Kako nema!? Pa vidio sam vani njegov zeleni Punto!
– Tisto ni njegov avto.
– Kako nije!? Još je onako malo ogreben. To je od onoga kad smo se vraćali iz Rogaške Slatine, pa smo... dajte, prosim vas, provjerite!
Slovenac ga pogleda sumnjičavo, potom upali kompjutor i krene kvrckati po tipkovnici kao da mu je miš neispravan. Strpljivo čekajući, Banić ugleda na zidu uokvirenu diplomu za »opravljanje gostinske dejavnosti«, na kojoj je velikim verzalnim slovima pisalo ime vlasnika: TOMAŽ KELLER.
– Ta Punto ima hrvaško registracijo in je last gospoda Arna Vogla. Pri nas je s soprogo.
Banić odmah shvati kako se mladić poslužio majčinim prezimenom, ali to da je odsjeo sa suprugom bila je notorna glupost. Uglavnom, nije bilo teško zaključiti kako u motelu Keller ne zagledaju osobito pomno u osobne dokumente.
– Dakle, zbilja ne pripada Župančiču... – kao da se rastužio Banić. – Sasvim ste sigurni u to, gospodine Tomažu?
– Kako veste, da mi je ime Tomaž?
Gojazni je tip stajao točno ispod okvira u kojemu je bila njegova ugostiteljska diploma i čudio se kako to došljak iz Hrvatske zna kako se on zove.
– Kako ne bih znao!? Gospodin Tomaž Keller. Pa vaše je pivo poznato s one strane »meje«... hoću kazati »na Hrvaškem«... Uzeo bih sobu i pričekao gospodina Župančiča. On je moj izdavač za Sloveniju, pa ću još malo na miru pregledati svoje pjesme. Da vidim treba li koju popraviti ili dotjerati.
– A lahko vidim vašo osebno ali potni list? – mirno će Tomaž, očito vlasnik ovoga zdanja bez budućnosti, a licem mu se razlije blag osmijeh. Unatoč asfaltnom užasu koji su mu gradili doslovno nad glavom, još bi ga uvijek veselilo kad bi mu tkogod pohvalio pivo.
Banić zavuče ruku u unutarnji džep vjetrovke i izvadi osobnu kartu u tvrdoj plastici.
– Marijan Pintarić – zamisli se gazda Keller, zagledan u prilično staru i nespretnu iskaznicu. – Na tej sliki izgledate precej mlajši. Ja, a veste da vam osebna poteče naslednji teden?
– Naravno! – spremno će Banić, ne mogavši objašnjavati Slovencu kako ima desetak osobnih karata koje mu je, za litru i vodu, ustupio Flegma još prije no što je otišao u zatvor. Bio je to tramvajski plijen, dokumenti koje je provincijski džepar na specijalizaciji u Zagrebu vadio iz ukradenih novčanika i bacao u poštanske sandučiće i koje su Baniću, baš u ovakvim prilikama, bile od koristi.
– Niste čuli za Marijana Pintarića? – zagleda se Banić radoznalo u vlasnika motela, kao da mu je taj odgovor važniji od svega na svijetu. – Ja sam vam jedan od najboljih hrvatskih pjesnika u kategoriji rimovane lirike!
– Žal mi je... še naših slovenskih nimam časa brati... – s blagim će stidom Tomaž. Kao da mu se činilo kako bi čovjeku koji mu je pohvalio pivo trebao dati neki ljubazniji odgovor.
Djevojku koja je u kompjutoru motela bila uvedena kao supruga gospodina Arna Voglera vidio je na stubištu dok je vukao na kat svoju staru torbu punu prljavog rublja. Prošla je pokraj njega i on ju je uspio promotriti iz takve blizine da joj je mogao upamtiti i miris. Bila je uistinu lijepa, zavodljiva plavuša iz muških, možda muških malograđanskih snova, onakvih zbog kakvih su valjda izmišljene najprije Jean Harlow i Marilyn Monroe, a poslije još sto drugih plavih fatalnica. Iako to možda nije tipska značajka, imala je bistro, izduženo, inteligentno lice, kojemu čak ni silikonski naznačena usnica nije smetala, grudi koje su joj se čvrsto ocrtavale pod debelim skijaškim puloverom i savršeno oblikovane kukove što su se nazirali pod izblijedjelim i poderanim trapericama, onakvima kakve su u otmjenim buticima baš najskuplje. Bilo joj je zacijelo više od trideset godina, bila je, dakle, starija, čak i viša od Arna, i po svemu sudeći, bila mu je žena isto onoliko koliko je i Banić bio vrhunski hrvatski pjesnik. No puder, sjenila, kreme i sve ono što žene stavljaju na lice ova gospođica nije rabila kako bi skrila godine, nego za nešto posve drugo, shvatio je Banić u trenu kad je prošla pokraj njega. Ona je razmjerno uspješno skrivala modricu na desnom oku, koju je zacijelo dobila i prije no što je mali Đeronimo obavijestio Banića kako je bijelom bratu došla njegova skvo.
Ubrzo je ustanovio kako su na katu ovog dijela zgrade samo apartman u kojemu su odsjeli Arno i djevojka te dvije sobe. Jedna prazna, druga njegova. Međutim, raspored prostorija bio je takav da je odmah shvatio kako kroz masivni pregradni zid neće ništa čuti. Naime, između njegove sobe i apartmana nalazila se i njihova kupaonica!
Sjeo je uz svoja vrata, uzeo pepeljaru i zapalio cigaretu čekajući neće li začuti zvuk susjednih vrata, što bi mogao biti znak da izlaze. Na ručak ili jednostavno nekamo izvan zgrade, premda vrijeme i okoliš i nisu bili za romantične šetnje. Popušio je jednu, drugu, potom i treću cigaretu požalivši što od gazde Tomaža nije odmah naručio i bocu piva da sada može polako pijuckati. No možda je ovako i bolje, jer su Slovenci svoja privatna piva uglavnom flaširali u dvolitrene boce, a nakon dvije litre piva zbilja ne bi bio siguran da će sve što mu je raditi obaviti pedantno i profesionalno.
Zapravo, nakon što je našao odbjeglog Svilarova sina i njegovu družicu, mogao je lijepo sjesti u auto i vratiti se u Zagreb, uspeti se na Jelenovac i obavijestiti zabrinutoga poduzetnika gdje mu se nalazi sin. No sve mu se više činilo kako se iza bezazlenog posla, iza ukradenih crteža, iza nestanka »sina razmetnoga« krije nešto drugo, nešto mnogo važnije i opasnije.
Imao je sreću, jer kada se već mislio baciti na krevet od grube jelovine i odrijemati malo, začuo je kako se otvaraju vrata susjednog apartmana, pa je brzo prišao svom prozoru pogledavajući dolje prema ulazu motela. Zanimalo ga je hoće li Arno i njegova pratilja izići u šetnju, hoće li se odvesti ili su se samo spustili na ručak.
Nakon desetak minuta bio je siguran da su dolje u restoranu pa se spustio za njima. Sjedio je sam za stolom i promatrao ih kroz drvenu rešetkastu pregradu kako su se stisnuli u mračni separe. Vidjelo se da žele biti sami i neprimjetni, i u gotovo praznome motelu to im nije bilo ni teško. On joj je nešto govorio, dugo je gledao u oči i pokušavao pokriti njezinu šaku svojom. Ona kao da i nije imala previše smisla za njegove nježnosti, trpjela ih je neko vrijeme, a potom bi ipak odmaknula ruku, ili nogu, kad bi je on pod stolom pokušao taknuti koljenom.
– Ste za kosilo? Imamo bogato izbiro domačih jedi.
– Gospod Tomaž – reče Banić sasvim pristojno. – Obećao sam gospodinu Župančiču da ću ručati s njim. Zasad bih molio samo pivo...
– Svetlo ali temno?
– I jedno i drugo! – reče istražitelj kao da se to samo po sebi razumije. – Ne zna se koje je bolje!
Tomaž kimne potvrdno glavom, okrene se kao da će otići, a potom ipak časkom zastane:
– Gospod Pintarić, moja žena je Hrvatica in je slišala za vas. Zelo bi bila vesela, če bi ji podarili svojo pesniško zbirko.
Banić prokune u sebi. Znao je da će mu jednoga dana sva ta njegova lažna predstavljanja doći glave, ali nije imao kamo. Požuri odmah smisliti ispriku.
– Čim dođe izdavač. Gospod Župančič. On mi donosi nekoliko stotina neprodanih knjiga.
Vlasnik lokala promrmlja nešto i ode po naručeno pivo.
Što je dulje promatrao Arna i djevojku, sve su mu manje djelovali kao romantični zaljubljeni par. Naime, bilo je očito da je on zaljubljen u nju preko ušiju, ali da ona u njega nije. Bilo je možda vjerojatnije da ga iz nekog svog razloga drži na ljubavnoj uzici potežući je čas na jednu, čas na drugu stranu. Nije bilo nimalo čudno pomisliti kako je on pravi uzorak za iskorištavanje, zlatni rudnik za lijepu pokvarenjakinju. Bogat, mlad, zaljubljiv, lakovjeran... A možda i nije, pokušavao je obrnuti pretpostavke istražitelj, ali što ga je dulje gledao, to je bio sigurniji da je baš Arno taj koji će pojuriti za njom kamo god ona pošla.
Nakon nekog vremena gazda Tomaž je prišao njihovu stolu, pokupio posuđe, a zatim im stao nešto tumačiti, našto su oni samo kimali glavama pokazujući da ga razumiju. Nakon toga je ona ustala i pošla van. Kao da se boji da bi mu mogla uteći, Arno na brzinu pokupi svoje stvari sa stola i požuri za njom.
Mučeći se sa svojom velikom kriglom tamnog piva koje je imalo slatkast, karameliziran okus i možda tek tri ili tri i pol postotka alkohola, Banić ih je vidio kroz prozor kako zamiču prema parkiralištu. Trebao je pojuriti za njima, ali tako napadnu gestu nije smio napraviti. Nadajući se da ipak neće propustiti nešto presudno, on zapali još jednu cigaretu, zažmiri i pokuša popiti preostalo pivo znajući da ga još čeka i krigl svijetloga, jedva nešto boljeg piva.
A kad je iskapio kriglu i otvorio oči, pokraj njegova stola stajao je gazda Keller i gledao ga ponosno, kao da želi kazati »ove godine nam je tamno bolje no ikad!«.
– Kakih petnajst kilometrov od Podčetrtka je majhna čokoladarnica. Kot v tistem filmu Čokolada. Tista dva mlada Zagrebčana sta ravno zdaj odšla tja. Ona si je zaželela čokoladno srce. Ha, ha, ha!
Banić ga pogleda kao da mu isprva nije jasno o čemu to govori, a potom mu zahvali. Bila je to sasvim dobra i korisna obavijest, naravno, ne zbog čokolade!
– Sutra ću otići. Danas moram čekati Župančiča. Možda je najbolje da malo odrijemam, a ako bi se gospodin Župančič pojavio, vi me samo nazovite u sobu.
Potom je važno, gotovo zahvalno pogledao gazdu i naiskap popio kriglu bijeloga. Bilo je nešto bolje, premda je ta razlika bila sasvim zanemariva. Ali kako bi njegov Pako kazao, i najgore je pivo bolje od solne kiseline.
Ustao je od stola, platio piće i pošao prema stubama što su vodile na kat. Zatim se okrenuo prema vlasniku motela i veselo mu dobacio:
– Znate kako se kaže? Od odličnog piva ne boli glava, od njega se najbolje spava...
Naravno da je to bila izmišljotina, glupost kakvu »nitko ne kaže«, ali se Tomažu zacijelo svidjela jer se to »odlično pivo« odnosilo na njegov kućni proizvod.
Arnov apartman bio je zaključan, a Banić je svoj set otpirača koje je imao još iz vremena kada je radio u miliciji zaboravio u Zagrebu. Da se vrati do recepcije i ukrade ključ susjednog apartmana bilo je prerizično, pogotovo kad je na vlasnika motela ostavio dobar dojam. Razmišljajući što bi bilo najmudrije uraditi, izišao je na balkon i shvatio da se balkon njegove sobe i onaj koji je pripadao apartmanu gotovo dodiruju. Iako više nije bio u godinama kad je čovjek pripravan na kojekakve akrobacije, pogledao je uokolo, ustanovio da žive duše nema na vidiku, a zatim oprezno prekoračio s jednoga balkona na drugi. I dok je razmišljao kako bi najlakše i najtiše razbio staklo na vratima kroz koja je morao proći kako bi pregledao apartman, sa zadovoljstvom je otkrio da Arno i njegova prijateljica ta vrata nisu uopće zaključali.
Čim je ušao u apartman, postalo mu je jasno kako ovdje neće biti razloga za neko veliko i temeljito pretraživanje, jer je cijeli prostor djelovao kao da još nije ni unajmljen. Postelja je bila uredno namještena, jastuci snježno bijeli i netaknuti, u kupaonici nije bilo nijednog higijenskog ili kozmetičkog preparata premda je djevojka koju je susreo na stubištu djelovala poput onih koje se ne miču od kuće bez stotinjak kutijica i isto toliko bočica.
I tad je otvorio ormar na čijem su dnu ležale dvije neraspremljene putne torbe, zacijelo njegova i njezina. Bilo je očito da su mladić i djevojka stigli u motel u Polomju tek nešto prije Banića te da se nisu dospjeli ni raspremiti.
Na vrhu njezine torbe nalazila se neka vrsta nesesera, torbica puna kozmetičkih potrepština, u kojoj nije trebao ni očekivati bilo što važno. Ispod skladišta kozmetike nalazila se rezervna garderoba, večernja haljina, dva para hlača, pidžama kakvu nose muškarci, dva para lakih cipela i dosta intimnog rublja kakvo se može kupiti samo u posebnim trgovinama. Je li to značilo da je djevojka namjeravala osvojiti Svilarova nespretnog sina ili je jednostavno nosila takvo rublje? Ili sam ja definitivno ostario i izgubio temeljne pojmove i kriterije o ženskome rublju, pomisli Banić pažljivo pospremajući torbu, jer nikako nije želio da djevojka otkrije kako je netko pretraživao njezine stvari.
U Arnovoj su putnoj torbi bile podjednako nevažne i očekivane stvari, i po njima se također ništa nije moglo zaključiti. Prema otmjenim i skupim odjevnim predmetima nije se moglo sa sigurnošću znati jesu li možda nakanili poći na kakvo mjesto gdje bi takva garderoba bila obvezatna ili jednostavno pripadaju krugu ljudi koji se drugačije i ne odijeva.
Ako su i imali nešto važno, to se zasigurno moralo nalaziti u automobilu, pomislio je u jednom času, ali je automobil sada bio na putu prema trgovini čokolade u Podčetrtku.
I prije no što će izići, na noćnom ormariću od grube jelovine Banić spazi nekakav šareni magazin. Pretpostavljao je da je to slovenska zabavna tiskovina kakve se obično stavljaju gostima u sobu da im ne bude dosadno, ali je ipak prišao i sa zanimanjem ga uzeo u ruke.
Nije bio slovenski nego hrvatski, po čemu se vidjelo da su ga gosti donijeli sa sobom. Bio je višebojan, na finom papiru, pun slika i glupavih vijesti iz života slavnih, ili onih koji se takvima smatraju. Članak o ljubavima Michaela Schumachera, najdražoj igrački Jennifer Lopez, o novoj ploči Tonyja Cetinskog. Ono što je bilo začudno bila je činjenica da je magazin bio iz ljeta 1996., dakle sedam godina star. Tko to na ljubavne izlete u Sloveniju nosi sedam godina stare revije, pitao se Banić, prelistavajući i dalje fini bezdrvni papir trivijalne revije. A onda je pronašao nešto što mu je uistinu zaokupilo pozornost, nešto što se nalazilo pri kraju broja. Bila je to »duplerica« s rubrikom Najljepša radna soba. Lijevom je stranom dominirala fotografija tako lijepo i moderno uređene radne sobe da je bilo teško i zamisliti čovjeka koji bi u takvom prostoru mogao raditi. Za radnim stolom, sedam godina mlađi, dotjeran, našminkan i pomno pripremljen za fotografiranje, sjedio je poduzetnik Robert Svilar, Arnov otac. Tekst uz sliku bio je kratak, stereotipan, pun pohvala i pretjerivanja o uspješnom poduzetniku, biznismenu, kolekcionaru umjetnina, dobrotvoru i javnom djelatniku s Jelenovca, po čemu je bilo jasno kako prilog nije objavljen zbog glupoga teksta nego zbog Svilarove radne sobe.
Zašto su Svilarov sin i misteriozna plavuša vukli taj nevažni, sedam godina star članak? Zasigurno im je zbog nečega bio važan, i baš zbog toga, zbog te važnosti, Banić ga nije smio jednostavno ukrasti nego si je samo zabilježio naziv i nadnevak lista, znajući da će ga svaka bolja zagrebačka knjižnica imati u svojoj arhivi. Uradio je to kao i uvijek, upisavši zabilješku neurednim slovima na unutarnju stranu poklopca kutije Marlbora. Zaklopivši kutiju, silno je poželio zapaliti, ali to, naravno, u tuđem apartmanu nije smio.
A kad je htio izići iz apartmana, pogledao je van i spazio kako uskim putem, koji je najvjerojatnije vodio prema mjestu gdje su gradili cestu i vijadukt, prilazi smiješni kamionet na tri kotača vozeći nešto pokriveno najlonom. Zastao je iza zavjese jer nije mogao pred vozačem kamioneta preskakati s tuđeg balkona na svoj. Kamionet je zastao, vozač je izišao iz kabine, odnekud se stvorio i gazda Tomaž koji je hitro razgrnuo najlon na kamionetu i, zajedno s vozačem, oteglio tri teške vreće koje su podsjećale na one u kakve se pakira cement. Tek kad su otišli, Banić je prekoračio na svoj balkon i vratio se u sobu.
Zatim je legao nauznak i onako odjeven pokušao nakratko zaspati.
Predvečer, kad se počela polako spuštati magla, ali se još uvijek razmjerno pristojno vidjelo, probudio se Banić iz teškog pivskoga sna, izišao iz sobe i spustio se stubama u restoran. Ondje je bilo vrlo bučno i živahno jer je u motel svratila đačka ekskurzija koja se odnekuda vraćala kući. Vani na parkiralištu stajala su dva sivozelena autobusa, i na svakome je bio natpis Osnovna šola Brežice. Oko autobusa bilo je nešto djece kojima se nije ulazilo u motel. Iza drugog autobusa ugledao je i zeleni Punto zagrebačkih registracija.
Prešao je preko parkirališta i zastao pod balkonom motela. Premda je još bio dan, na staklenim vratima apartmana vidio se slab odsjaj električne žarulje, vjerojatno one što je stajala na noćnom ormariću, odmah do magazina sa slikom Svilarove radne sobe. Ne zanimajući se više za goste koje je pratio, Banić pođe puteljkom kojim je prije nekoliko sati stigao kamionet s pokrivenim vrećama. Hodao je polako putem dovoljno širokom za malo vozilo, i promatrao gustu šumu iza koje se, zbog magle, više nisu mogla vidjeti snijegom pokrivena brda u daljini. Nekoliko je puta zakriještala neka ptica, možda vrana ili svraka, a nakon toga je sve utihnulo. Doskora se našao na gradilištu ceste i vijadukta, koji će zasigurno upropastiti posao lijepome malom motelu i pivovari. Tu je vladalo zatišje, ali se lako moglo zaključiti da su radovi zbog nekog razloga zaustavljeni. Vidio je žičane ograde, slabo zatvorena, ili čak pritvorena metalna skladišta i gomilu građevnih strojeva koji su mirovali pod maglom što je sve teže nalijegala na njih. Kroz razbijeni prozor jednoga od skladišta ugledao je kolute armaturnoga željeza i visoko složene redove vreća, zaključivši kako vlasnik obližnjeg motela odavde polako, u obrocima, i ovisno o prilikama, krade cement, kao da im se osvećuje što mu prometnim čudovištem upropaštavaju budućnost. Još kao dijete Banić je volio promatrati gradilišta i čudne, velike strojeve koji mogu i ono što ljudskoj ruci nikada neće, smiješna li izraza, poći za rukom, pa je nastavio smjerom vijadukta prema onom dijelu gdje armatura još nije bila zalivena debelim naslagama betona. U trasiranoj liniji ceste, poput filmske perforacije, nizale su se duboke četvrtaste rupe, na čijem je dnu bila betonska osnova iz koje je nicala čvrsta metalna armatura.
Zastao je osjećajući kako mu postaje hladno pa je izvadio kutiju cigareta i uzeo zadnji Marlboro. Puhao je lagan, ali neugodan, vrlo hladan vjetar tako da je jedva uspio pripaliti cigaretu. Spremio je potom upaljač u džep, otpuhnuo dim i zamahnuo kao da će baciti kutiju u rupu. U zadnji se čas sjetio, zastao, otrgnuo poklopac s bilješkom, a ostatak bacio u otvor iz kojega je stršala armatura. Kutija je nestala u mraku i on načas pomisli kako bi ta rupa, koju će jednoga dana ispuniti tonama betona, bila idealno sklonište za leš.
Nakon desetak minuta bio je već na recepciji motela, lupnuo je po staromodnom zvoncu na pultu, a kada se vlasnik pojavio, spreman za nastavak razgovora o čarima njegova piva, Banić ga iznenadi rekavši kako se došao odjaviti.
– Moram u taj Podčetrtek... – slagao je. – Moj izdavač Župančič maločas mi je javio da me ondje čeka.
– Zakaj ni prišel sem? Mu tu ni všeč? – upitao je Tomaž.
– Nije mogao. Naglo mu je umrla šogorica – rekao je istražitelj vadeći kreditnu karticu. To objašnjenje nije imalo baš nikakva smisla, ali se Banić više nije ni trudio biti uvjerljiv u svojim lažima.
– Gospod Pintarić, žal mi je, ampak to ni vaša kreditna kartica – rekao je iznenađeni Tomaž Keller, i Banić odmah shvati kako je zaboravio da se prijavio s jednom od onih osobnih iskaznica koje mu je pribavio Flegma. Ispričavajući se kako je to kartica dobrog prijatelja, izvadio je iz džepa sto eura i platio sobu kojom se gotovo nije ni koristio.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:51 am



11.


Dobra stvar na slovenskoj granici bila je to što su zadržali duty free shop u kojemu se moglo kupiti još dosta onih stvari kojih inače nema u prodaji. Loša pak stvar, zaključio je odmah Banić, bila je to što su Slovenci uveli zakon po kojemu se alkoholna pića poslije devet sati uvečer više ne mogu kupiti i što se taj zakon provodi i na području u kojemu posluju ti shopovi. Stoga je uspio kupiti samo dvije šteke dugoga Marlbora, a o pivu i viskiju, ma koliko Banić inzistirao, slovenski trgovac nije htio uopće razgovarati.
– To je Europa! – rekao je poslije u Kicu gospon Marijan. – A ne ko tu kod nas, gdje se loče, pije, dere, bljuje... Kad jednom i mi ko zadnji bokci uđemo u Europu, ni u nas se posle devet ne bu moglo pit! A dotad, živih!
Rekavši to, podigao je u vis čašu s gemištom koji mu je platio Banić, a potom ga je hitro strusio kao da po vratima kafića već lupaju nesmiljeni europski policajci koji će u prolaz kina Apolo uvesti bruxelleski red.
– Kaj je to zbiljam istina? – upitala je pomalo uplašeno šankerica Zdenka, spretno poslujući oko talijanskoga aparata za kavu. – Jer, ak se posle devet ne bu smjelo pit, onda bum i ja ostala bez posla. Kaj, ono kaj ljudi popiju prek dana ni skoro ništ. Kad ne bi bilo večernjeg prometa gazda bi mogel odma zaprt!
– Samo trgovine ne smiju poslije devet prodavati alkohol – smirivao ju je Banić. – Zašto ih uopće slušate?
– Niš se ti, Zdenka, ne moraš bojat, niš! – tumačio joj je bivši inkasator. – Ovi naši su tak nesposobni da nas nikad ne buju uveli u Europu. Nikad! Pazi kaj ti ja velim!
– Pa bar su se sad tvoji hadezeovci vratili – rekao mu je Flegma vadeći novac za piće iz ženskog novčanika koji nitko nikada nije vidio u njegovim rukama i koji je morao biti današnji ulov.
– Ti se ne petljaj, Flegma! – osorno će Marijan. – Ti si čovjek s tisuću novčanika.
– Taj mi je od pokojne mame – pocrveni Flegma pa brzo strpa ružičasti novčanik s izvezenom ružom u džep.
– Kaj si i pokojnoj mami drmnul novčanik?
– Joj, Marijan, daj ga, prosim te, pusti na miru! – branio je Pako svog bratića. – Evropa tu sasvim sigurno ne bu došla! A znaš zakaj, Marijan? Znaš zakaj? Zato kaj je nezamislivo da bi ti i Evropa bili na istome mestu! Gdje ima tebe, nema Evrope! I obrnuto
Oko jedanaest navečer, kad je Zdenka već otvorila blagajnu i počela sređivati dnevni utržak, ispio je Banić svoje drugo pivo i izišao. Požurio je preko praznog Britanskog trga, prošao ispod žutog neona pošte i na Rokovu perivoju sjeo u svoj Golf. Upalivši svjetla i dvije snažne maglenke, zaobišao je trg i spustio se prema zelenom valu. Zbog magle i hladnoće grad je djelovao nekako prazno, pusto, čak i za ovo doba noći. Banić je polako krenuo prema ulici u kojoj se nalazila njemu već dobro poznata kuća što ju je Arno unajmio za sebe i svoju skvo. Kako je bio siguran da će mladi Svilar ovu noć provesti u slovenskome motelu, gdje će uživati u slovenskoj nacionalnoj kuhinji, a valjda i u ljubavnim radostima u apartmanu od jelovine, odlučio je zaviriti u njegove odaje.
Vozio je polako, mijenjao često smjer, namjerno odabirao dulji put ne bi li otkrio slijedi li ga tko. Zatim je zastao pred jednim još uvijek otvorenim dućanom i u njemu kupio nekoliko boca piva, u drugom uzeo je tuce ribljih konzervi. Ni jedno ni drugo nije mu u ovome času bilo potrebno, ali je i ovo zaustavljanje pred trgovinama pripadalo istoj strategiji. Na kraju je bio gotovo siguran kako mu nitko nije za petama, bar ne nevješti amater jer bi takvoga već morao zamijetiti.
Kad je zastao ispred Jednookoga Jacka, ugledao je vlasnika sa staklenim okom kako zaključava vrata i učvršćuje ih kratkim lancem, premda u lokalu baš i nije bilo stvari zanimljivih za pljačku. Novac se, naravno, odnosio, a teško bi se našla budala koja bi provaljivala zbog pića i time riskirala koju godinu zatvora. Ne želeći privući ičiju pozornost, Banić je još neko vrijeme ostao mirno sjediti za upravljačem. Bilo bi možda pametnije da nije pušio, ali toliko oprezan ipak nije mogao biti. Popušio je jednu, potom i drugu cigaretu, pijuckajući pritom pivo iz konzerve što ga je kupio u jednom od onih dućana koji se doimaju kao trgovine bez pravoga radnoga vremena. Bilo je izvrsno kupovati pivo zimi. Čak je i u najlošijim trgovinama bilo hladno, a ako i nije, začas bi se ohladilo u prtljažniku automobila. I premda su pojedini neznalice tumačili kako se pivo pije ljeti, odnosno da godi tek kad nastanu vrućine, Banić bi im s prezirom uzvraćao kako je pivo sjevernjačko piće, koje s ljetom i obranom od žege nema nikakve veze. Tko je čuo za grčko ili izraelsko pivo? Jesu li možda Tunižani ili Iračani, ili uopće Afrikanci, postigli išta u pivarstvu kao disciplini koja bi branila čovjeka od vrućine i dehidracije? Koliko zanzibarskih lagera i mozambičkih stouta znate?
Oko ponoći izišao je Banić iz auta, prešao ulicu, prebacio se preko niske ograde, popeo se hitro uza stube i sklonio u sjenu dovratka. Dvorište je bilo prazno i po njemu su samo plesale sjenke što ih je bacalo oštećeno staklo žarulje razapete između dvije zgrade. Na onoj manjoj, dvorišnoj zgradi, prozori su bili sasvim mračni, po čemu je istražitelj zaključio kako su tamošnji stanari, ljutiti demobilizirani branitelj Stiv Havranek i njegov sin Đeronimo, već otišli spavati. Zacijelo su pogledali svoja tri obvezatna večernja vesterna, a potom se zavukli u krpe i sanjaju svoje snove, pune divljih konja, ratnih sjekira i koltova iz čijih se cijevi još puši, mislio je Banić vadeći iz džepa svoj set otpirača za razne brave, i moleći Boga da vrata nisu zatvorena kakvom sigurnosnom novotarijom za koju je potreban profesionalac. Izvadio je baterijsku svjetiljku i odahnuo shvativši da su vanjska vrata zatvorena dvjema najobičnijim elzet bravama, kakve bi otvorio i manjim izviđačkim nožićem. Prva je kvrcnula i popustila, drugu naivni Svilarov sin nije čak ni zaključao. Takva površnost i neopreznost olakšavala je čovjeku posao, ali je mogla biti i jasan znak da se u kući i nije imalo što zaključavati.
Banić lagano otvori vrata, klizne u hodnik i zatvori za sobom. Nije smio paliti svjetla jer su ga mogli zamijetiti kućepazitelj ili njegov sin. Upalio je baterijsku svjetiljku i pošao u kuhinju. Bila je razmjerno neuredna, ali se odmah vidjelo kako se mladić ovdje i nije prečesto zadržavao jer je najvjerojatnije jeo negdje vani. Prljava jeftina džezva, nekoliko neopranih šalica i čaša, boce osvježavajućih pića u hladnjaku, promočena papirna vrećica s pastom za zube, kremom za brijanje i gelom za kosu, nekoliko već stvrdnutih peciva.
Prostorija do kuhinje bila je neka vrsta djevojačke sobe u koju, kako se Baniću činilo, Arno i nije ulazio. Pokraj nje je bila ostava pretrpana najrazličitijim stvarima što ih je netko pokrio bijelim plahtama. Ovdje je zacijelo pravi vlasnik, diplomat, što li, prije no što je otišao pospremio svoje stvari. Do ostave je bila mala kupaonica, prazna i suha, i već pri svjetlu male baterije vidjelo se da u nju već dulje vrijeme nitko ne zalazi. Baniću se učini kako se čovjek poput mladoga Svilara morao po cijele dane izležavati i buljiti u ekran, te da, želi li išta pronaći, mora ustanoviti gdje je soba s televizorom i najudobnijim ležajem.
Naravno, bila je gore na katu, u dnu hodnika, okružena prostorijama koje je istražitelj odlučio pregledati malo poslije učini li mu se to uopće potrebnim. Prešavši snopom baterijskog svjetla po sobi, odmah je shvatio da nered u njoj nadilazi onaj uobičajeni muški, samački. Bio je to nered derišta za kojim inače hodaju ukućani, baby sitterice, sobarice i razna druga služinčad čisteći za njim njegovu prljavštinu. Opušci, ambalaža raznih čokolada, sladoleda, slanih štapića, prazne boce, ispreturane stranice raznih trivijalnih revija, punjač za mobitel, rastrgana kutija flastera, analgetici i kutija blagih sedativa, izgužvane košulje, razbacane veste... Banića gotovo zaboli glava od tog prizora; stvari je bilo toliko, i bile su u takvom neredu da nije znao odakle bi započeo. Usto, sve mu se više činilo da ni ovdje neće biti ničega važnog.
Ako je njegova skvo bila ovdje, kako je tvrdio Đeronimo, onda je morala biti strašno kratko. Teško da bi ijedna žena otrpjela i mnogo manji nered. Usto, među svim tim krpama i sitnicama Banić nije uspio nazreti ništa što bi bilo žensko. Ili su možda prešli u neku od susjednih soba, nagađao je. I baš kad je odlučio izići i pregledati ostale prostorije, začuje čudan zvuk koji je dopro iz hodnika. Najprije je zastao, ukočio se kao da želi ostati nezamijećen, a potom je ipak izišao iz sobe i shvatio da je izvor zvuka iza jednih od vrata. Bio je nalik na bućkanje vode. U tom času dno njegove baterije je puknulo, svjetlo se ugasilo, a dva alkalijska uloška ispala i otkotrljala se po podu. Nije mogao vidjeti kamo.
I premda je to bilo pomalo iracionalno i neoprezno, umjesto da se potiho iskrade iz kuće, Banić polako otvori ta vrata i zaviri unutra. Shvatio je da je ušao u kupaonicu, u onu drugu, u kojoj su bili ručnici i higijenski pribor, i kojom se mladić koristio. Ali kako je prozor bio vrlo malen i visoko postavljen, osim osnovnih kontura kade, zahodske školjke, umivaonika i ostalog što se u kupaonici obično nalazi ništa drugo nije mogao razaznati.
I tad shvati da se u kadi punoj vode nešto događa, da je u njoj nešto živo, nešto sputano, nešto što se pokušava osloboditi. Shvativši da je konačno pronašao nešto važno, nemajući više kamo, on napipa prekidač i upali svjetlo.
Kao da je samo to čekao, iz kade do vrha napunjene iskoči bar dvije kile težak šaran, svom snagom pljusne na keramički pod i zakoprca se kao da želi nastaviti bijeg. Ni sam ne znajući zašto to čini, Banić se sagne, dograbi sklisku ribu spreman da je vrati u kadu, ali mu riba iskoči iz ruku i sklizne do plastične kutije u kakve se odlaže prljavo rublje.
I dok se riba bacakala po mokrom podu, Banić shvati da u kutiji od zelene plastike nije prljavo rublje nego grude izgužvanoga crtaćeg papira. Razmotao je prvu i na njoj ugledao lijep crtež u tušu, crtež nekoga vrlo poznatog, zacijelo pariškog mosta kojemu Banić nije znao ime. Na drugom je smotanom i izgužvanom papiru bio crtež Pont Neufa, na trećem skica, zacijelo u olovci, Pont Solferina, a na četvrtome i petome minuciozno izrađeni Pont d’Arcole i Pont des Arts... Svim mostovima, osim onome što ga je Banić razmotao prvoga, u dnu papira bilo je navedeno ime. Fotokopirao je crteže, padne najprije Baniću na pamet, a odmah potom primijeti kako mu se pod prstima, mokrima od vode i riblje sluzi, konture mosta razmazuju i gube i on s uzbuđenjem shvati kako je pronašao ono što je Arno Svilar ukrao svome ocu, bez obzira što to bilo, originali ili krivotvorine. Počeo je brzo vaditi crteže i ravnati ih na zidu kupaonice. Bilo ih je točno, kako je stari Svilar kazao, četrnaest i bili su gotovo nepopravljivo oštećeni. Ali to se Banića nije uopće ticalo! Našao je ono za što je bio unajmljen, trebao je samo otići sutradan ujutro na Jelenovac, predati Svilaru njegove crteže i obavijestiti ga da mu je sin zacijelo pronašao curu s kojom uživa u slovenskome motelu koji služi najgorči lager koji je Banić ikada pio.
Stavio je papire pod vestu, zakopčao vjetrovku i okrenuo se spreman ugasiti svjetlo i nestati s tog mjesta. Ali to nije bilo moguće. Pred njim je, s očevom puškom u ruci, stajao Đeronimo.
– Howg! – reče Banić posve zbunjen. Bilo je vrijeme kada djeca, čak i indijanska, spavaju, ali to nije mogao kazati dječaku.
Đeronimo podigne pušku prema Banićevoj glavi. Bila je to neprecizna sačmarica ručno skraćenih cijevi, i da je kojim slučajem klinac opalio, Banić je to znao, pretvorio bi njegova prsa u kašu napravljenu od kože, vune, pamuka, mesa i krvi.
– Howg! – ponovi Banić malo nesigurnijim glasom.
– Ti sigurno radiš za Ćelavu Zmiju! – prosikće mali, vidljivo ljut. Kad ti netko ljutit uperi pušku u glavu, njegovu ljutnju moraš shvatiti ozbiljno, bez obzira na to koliko godina imao. – Bijeli brat i ja spasili smo šarana jer ga je moj tata htio pojesti. Šaran je sveta životinja našeg plemena i njegov će duh otići u vječne poljane.
– Vječne poljane i vječne rijeke – ispravi ga Banić. – Naravno da su svete životinje, ali šarani se mnogo udobnije osjećaju u vječnim rijekama nego u vječnim poljanama.
– Ti si ga sigurno namjeravao ukrasti?
Sada je Banić gotovo mogao zaviriti u mrak dviju puščanih cijevi što je značilo da su mu uperene ravno u oči.
– Naprotiv – pokušavao je biti što mirniji. – Bijeli brat me poslao da nahranim šarana.
– A gdje ti je hrana?
– Sve je pojeo. Kompletno! Nisam mogao vjerovati – nastavi istražitelj. – A zatim je iskočio iz vode tražeći još.
Ali ja mu više nisam imao što dati.
– A što jedu šarani?
– Pa... uglavnom... neko zrnje i... riblji fast food. Zato su tako debeli i nespretni. Bijeli brat je rekao da će sigurno pojesti sve i da tebi ostavim nešto novca da mu kupuješ hranu dok se on ne vrati... I da popušimo lulu mira.
– A gdje ti je lula mira?
Banić se još jedanput zbuni i počne prekopavati po džepovima. Radoznalo promatrajući što Banić radi, dječak je primio pušku u naručje tako da je sada cijev bila okrenuta prema stropu.
Banić izvadi cigarete i slegne ramenima kao da mu je neugodno zbog zabune koja je nastala:
– Lula mira greškom mi je ostala kod kuće... to jest u vigvamu. Možemo popušiti cigaretu mira, a lulu ćemo sutra.
– Tata mi ne dopušta da pušim. Ni cigarete, ni lulu mira – odvrati on pomalo tužno. – Kaže da se od pušenja dobiva rak pluća.
– Možda od cigareta – umirivao ga je Banić. – Ali bar koliko je meni poznato, nije još zabilježeno da je netko dobio rak pluća od lule mira! Takva je pretpostavka potpuno pogrešna.
Banić je postajao sve nervozniji. Mali Đeronimo nije više bio osobit problem, ali je svakoga časa za njim mogao doći i njegov otac.
– Možda bismo trebali izići. Ako dođe tvoj stari, uzet će nam šarana, pa će sveta riba završiti ne u vječnim poljanama nego u ribljem paprikašu. Evo, ostavit ću ti novac da kupiš hranu za šarana.
Dječak je svejednako stajao kao da nije siguran hoće li pristati.
– Nisu izbirljivi – doda Banić i izvadi iz džepa plavu novčanicu od pedeset kuna.
– Đeronimo ne priznaje papire bljedolikih! – izjavi ponosno.
– Što je, hoćeš da ti platim bizonovim mesom i medvjeđim kožama?
Klinac se ipak nasmije i zaniječe glavom.
– U redu, idemo sad! – požurivao ga je Banić s mukom vraćajući nespretnoga, debelog šarana u kadu.
– Stari Đeronimo neće doći – mali će iznenada. – Stari Đeronimo popio je previše vatrene vode. Zato mali Đeronimo ima pušku. Mali će Đeronimo ispratiti bljedolikog do njegova čeličnog konja.
Jebi ga, pomisli Banić, bila je to leksička ili frazeološka pogreška u odgoju, možda nužna i razumljiva jer su ipak vesterni, sa svim svojim kaubojima i Indijancima, sada prava, svršena prošlost, tako da nije imao posebnog razloga objašnjavati klincu kako nije ovamo stigao željeznicom.
Poslije, dok je ležao kod kuće u krevetu, Banić se iznenada preznoji sjetivši se kako je bio tako blizu smrti. Odrastao čovjek s puškom u ruci još će razmisliti o posljedicama svojega čina, dok dijete može povući okidač tek tako, iz hira, iz nespretnosti, zbog toga što je naglo izgubilo ravnotežu ili se prisjetilo nečega neugodnog. Odrastao čovjek nakon takve geste redovito odlazi na višegodišnju robiju, a dijete u kakvu socijalnu ustanovu, možda čak zdraviju i lagodniju od sredine u kojoj je odrastao Đeronimo. No ipak je sve dobro završilo. Stari će se ujutro probuditi, rastrijezniti i izdevetati sina sve dok mu ne prizna gdje je skrio ribu. Potom će uzeti šarana, mlatnuti ga mesarskom sjekiricom i ispeći za ručak.


Ujutro se pojavio kao vrlo ozbiljan komitent u maloj knjižnici nedaleko od Britanskoga trga rekavši kako je svratio ovamo jer ga u načelu zanima ozbiljan studijski rad, ponajprije s periodikom. Uzeli su mu osobne podatke, jedinstveni matični broj građana, godišnju članarinu i napravili mu iskaznicu, zalivenu u tvrdu plastiku, nešto nalik na kreditnu karticu ili novu osobnu iskaznicu. A kad je starijoj gospođi, »višoj knjižničarki«, kazao kako ga, za početak, zanima jedan rujanski broj magazina Royal, i to iz 1996. godine, odnosno, preciznije rečeno, članak iz rubrike Moja radna soba, gospođa mu je vrlo obzirno kazala kako šarene magazine, dnevne novine i bulevarski tisak može dobiti samo u Sveučilišnoj knjižnici jer su smještajni kapaciteti male područne knjižnice tako ograničeni da uopće ne mogu držati tu vrstu periodike. Ponudila mu je izdanja poput »Marulića«, »Hrvatskog slova«, »Jezika«, »Geografskoga horizonta«, ali se on ispričao time kako zasad još nema potrebu da iz njih vadi bilješke, premda cijeni njihovu ozbiljnost i kompetentnost.
Budući da je od Sveučilišne knjižnice imao stanovit strah jer je sumnjao da će se snaći u toj novoj, modernoj zgradi, u labirintu njezinih čitaonica, hodnika, liftova i kompjutoriziranih kataloga, izvukao je iz džepa mobitel i nazvao Niku nadajući se da će ona poći s njim.
– Otišla je nekamo s Rupčićkom – rekla je kratko Lidija. – Jesi li razgovarao s njom?
– O čemu? – upitao je nedužno.
– Kako o čemu!? Nikola, ti više ništa ne možeš držati u glavi dulje od nekoliko sekundi! Pa o tom vjenčanju! O braku!
– Ah, to! – reče on praveći se da je časkom bio odsutan. – Mislim da će ta stvar biti u redu. Ona je samo skeptična, mislim u jednom je stanju koje... možda joj moramo pružiti priliku da predahne... pa je onda pritisnuti razlozima... odnosno... argumentima... Mislim da je to časovita neodlučnost...
– Nikola! – prekine ga ona. – Zar si prešao u politiku?
– Ne.
– Znači, nisi razgovarao s njom?
– Nisam. Odnosno jesam, ali je propalo.
– Na čemu ste stali?
– Lidija – reče on premišljajući se – ti sigurno ne bi vjerovala kad bih ti rekao da smo prestali razgovarati negdje iza ponoći, kad sam morao razbiti stražnje staklo na jednom automobilu i ukrasti prospekt za »kmečki turizem«.
Ona je šutjela nekoliko časaka, činilo se kao da joj je sve to toliko blesavo da nema namjeru nastaviti.
– Vidiš, a ja nisam tebe zaboravila...
On se strese od nelagode; zvučalo je kao ljubavna izjava.
– Nazvala sam svoju Bibu. Znaš, onu koja je studirala sa mnom, i koja radi u Institutu za ekonomska istraživanja. Ona će ti kazati sve što te zanima o Alojzu Habahtu.
– O kakvom Alojzu?
Lidija bez riječi spusti slušalicu, baš onoga časa kada se on uspio prisjetiti kako je Alojz Habaht propali pijani financijski genij kojega je vidio u čuvenom restoranu Herc na rođendanu kćeri doktora Valerijana Grudena. Sjetio se vica u kojemu ostarjeli glumac kaže mladoj curi kako će »morat uzeti ginseng da se sjeti gdje je stavio viagru«, i učinilo mu se da i te kako razumije tog tipa. Kad jednoga dana ostari i dokraja izgubi vitalnost, reflekse, memoriju, pomislio je Banić s tugom, neće mu preostati drugo doli da se pretvori u psa i istrage vodi tražeći počinitelja njuhom. Ako se i njuh ne gubi zajedno s ostalim stvarima.
U Sveučilišnoj knjižnici nije bilo toliko strašno, premda su i tamošnji službenici tražili matični broj i odštancali mu ukusno dizajniranu iskaznicu koja mu zacijelo nikad više neće trebati. Odveli su ga potom liftom na drugi kat, u prostoriju koja je bila studijska čitaonica za periodiku. Mlada knjižničarka, kojoj je mogao biti otac, nasmijala se pomalo prezrivo kad je vidjela da mu treba Royal iz 1996., ali ga nije htjela upućivati u to kako će se poslužiti katalogom i pronaći signaturu sveska nego se smilovala i kazala mu da samo mirno pričeka dok časopis ne stigne. Čekao je oko pola sata, a zatim je, ne mogavši izdržati, izišao na hodnik i zapalio cigaretu razmišljajući bi li koga od manipulanata upitao može li se ovdje negdje kupiti pivo. Bar mala konzerva nekoga uobičajenog pivskog smeća! Ipak to nije uradio, ponajprije stoga što se pojavila mlada knjižničarka i kazala mu kako je njegov svezak stigao, pripomenuvši kako je to prvi, a zacijelo i posljednji put da netko traži to smeće. Prišla mu je tako blizu da je mogao osjetiti miris njezina parfema, a s pločice na džepu njezine kute pročitao joj je i ime, prof. Verica Žnidarčić.
Sjeo je za svoj radni stol i prije no što će početi listati odvratnu žutu tiskovinu, osvrnuo se na sve strane. Mlada profesorica Verica sjedila je na svome radnome mjestu i čitala neku debelu knjigu, desno od njega gojazna curetina s punđom iz golemog je sveska nekakvih novina, tiskanih goticom, vadila podatke, a uza sam prozor sjedio je sjedi čiča pred kojim je bilo nekoliko svezaka na čijim se koricama vidio stilizirani globus. Čičina se glava lagano njihala te se vidjelo da se upravo bori sa snom.
U rujanskom broju pronašao je onaj članak što ga je nakratko vidio u apartmanu slovenskoga motela. Naslov članka bio je Radna soba poduzetnika mora odisati budućnošću. U tekstu su se nizale razne gluposti o tomu kako su biznismenima potrebne nove ideje, kako oni ne misle za jučer i danas, nego za sutra, te kako, u skladu s tim, moraju imati »sutrašnji« namještaj i dizajn. Od osobnih generalija Roberta Svilara spominjala se njegova diploma nečega, sa stotinjak tobožnjih petica, iskustvo u vanjskotrgovinskim poslovima te se navodila poetično iskazana tvrdnja kako njegov poduzetnički mozak radi istom, maksimalnom frekvencijom nalazio se on u Ivanić Gradu, New Yorku ili Nairobiju. Zašto su odabrana baš ta tri grada, Baniću nije bilo jasno, ali mu, isto tako, nije bilo jasno ni sve ostalo što se moglo naći u tekstu. A zatim se zagledao u najveću fotografiju, koja je uistinu bila vješto snimljena i na kojoj se Svilarov navodni radni ambijent uistinu činio posebnim i zanimljivim. Stol od nekakve prozirne plastike ili stakla, police od pleksiglasa, svjetiljke što podsjećaju na asimetrične grozdove žarulja kakve je možda lakše naći u svemirskom brodu negoli u normalnim radnim interijerima, koža neke egzotične životinje na podu i boja na zidovima koju su činili različiti mrljavi tonovi plavoga. Jedine tri stvari što su, čini se, pripadale današnjici bile su nekakva vaza nalik na amforu, loše uramljeni akvarel na zidu i sâm Svilar, nasmiješen i ponosan na rad svoga suludog dekoratera.
I što sad sa svim tim, pitao se Banić, ćuteći kako mu je cijela ta stvar sve manje jasna i kako je možda poput naivne ribe zagrizao mamac sasvim pogrešne indicije. Sve nervozniji u ambijentu u kojemu se čita a ne smije se pušiti ni piti pivo, izišao je van, prišao velikoj staklenoj plohi iza koje se nazirala obližnja koncertna dvorana, ali se grad od magle više nije mogao vidjeti. Zapalio je cigaretu, a onda mu je nešto palo na pamet. Izvadio je mobitel i svoju novu člansku iskaznicu na kojoj se mogao pročitati telefonski broj centrale knjižnice. Utipkao ga je u mobitel i za nekoliko trenutaka javila mu se žena koja je očito distribuirala pozive:
– Sveučilišna knjižnica ovdje.
– Molim vas gospođu profesoricu Vericu Žnidarčić – reče Banić trudeći se da zazvuči priprosto.
– Odmah ću vas prespojiti...
– Nemojte vi ništa prespajat i prispajat, nego joj lijepo recite da joj je došao rođak sa sela.
– S kakvog sela? – pitao je ženski glas.
– Zna ona! – sigurna će glasa Banić računajući na to kako je svaki čovjek iza sebe ostavio neko daleko i drago selo. – Recite joj da odmah siđe dolje kod ulaza.
– Ne može vam ona silaziti, gospodine – ljubazno će telefonistica. – Ona sad radi...
– Halo, halo! Krepava mi baterija! Halo! Halo! Krepava...
Odglumivši čudnu ulogu seljaka s mobitelom, povukao je još nekoliko dimova, a potom ugasio opušak u pepeljari. Minutu nakon toga, iz prostorije u kojoj se čitala periodika hitro je izašla profesorica Žnidarčić i uputila se prema mjestu gdje se nalazio lift. Znači, i ona je imala rodbinu na selu.
Banić brzo uđe u čitaonicu, istrgne iz debele knjige uvezanih brojeva magazina Royal najprije jednu, a potom i drugu stranicu, preklopi ih i strpa u stražnji džep hlača. Zatim zaklopi tvrde korice, namigne debeloj čitateljici gotičkih slova i brzo izađe.
Pomalo se glupo osjećao prolazeći pokraj dvije velike fotokopirke, uz koje je bio red studenata koji su čekali da umnože sve ono što im je trebalo, a nije se smjelo iznositi iz knjižnice.


Došavši kući, izvadio je iz hladnjaka jetrenu paštetu i papriku koja je bila tako velika i tako crvena da se moglo zaključiti kako su u nju, na neki, samo njima poznat način, ubrizgali gen lubenice ili crvene bradavičaste svinje. Namazao je tvrdi kruh paštetom i zagrizao. Bilo je neukusno, ali ništa ne može biti tako neukusno da se ne bi moglo popraviti okusom dobro rashlađenog Litovela. Upalio je radio i rasprostro po stolu dvije stranice što ih je na tako drzak način otuđio u Sveučilišnoj knjižnici, riznici cjelokupnoga hrvatskog znanja. Na radiju je i dalje trajala rasprava o prezervativu kao uzroku pomutnje među svekolikom hrvatskom mladeži te su učene biskupske glave nudile druga, Bogu milija sredstva za istu neugodnu uporabu. Kad je popio i drugi Litovel, pomislio je kako će jednoga dana možda doći na kiosk kupiti prezervativ, a kiosk će biti preuređen u ispovjedaonicu u kojoj će mu mjesni svećenik dati pokoru i listić s uputama kako spriječiti neželjenu trudnoću, obraniti se od side i drugih boleština na vjerski ispravan način. Sjedio je tako kod kuće, gledao u članak o radnoj sobi Roberta Svilara i sa svakom novom bocom češkoga piva sve je manje znao što bi s njim uradio.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:51 am




12.


Prostorija u velikoj vili na Jelenovcu očito je bila namijenjena igranju biljara, jer su se u kutu nalazili stalci sa štapovima za igru, a na zidu do njih bila je učvršćena i ploča kakva obično služi za bilježenje rezultata. U drugom dijelu prostora, nasuprot stalka sa štapovima, bio je postavljen mali bar, a do njega trosjed presvučen kožom, baš onakav kakav se mogao naći u boljim kancelarijama iz šezdesetih godina, dok su sa sredine stropa visjele dvije snažne reflektorske žarulje s velikim konkavnim sjenilima što skupljaju svjetlost i usmjeruju je na točno određen prostor. Međutim, pod tim se svjetlima, kao što bi se moglo očekivati, nije nalazio biljarski stol nego nešto što je podsjećalo na nekakvu golemu igru. Na stolu, nižemu, ali znatno širem od biljarskoga, nalazila se kompleksna, stilizirana maketa s mnogo različitih dijelova koji su mogli predstavljati cijelu gradsku četvrt, novo naselje ili sličan sustav nastambi, trgovina, ulica, skladišta, prometnica. Sve se to činilo poput kakvog stiliziranog terena na kojemu hobisti izvode složen sustav dječje električne željeznice, ali ovdje nije bilo ni pruge, ni vlakova, niti su objekti različitih oblika bili prepoznatljivi u tom smislu da bi se sa sigurnošću moglo kazati što je od toga kuća, što trgovina, što park. Baš kao da je netko htio napraviti zornu, ali ipak kodiranu maketu koju ne razumiju neupućeni nego samo uski krug povlaštenih.
Andrija Škrlet, kojega je njegov poslodavac Robert Svilar zvao ružnim nadimkom Guba, zasigurno onda kad ga je htio razljutiti ili poniziti, uvede Banića i zamoli ga da pričeka uz ružan bar od bogato rezbarenog drva dok gazda ne završi važan razgovor.
Uz stol s misterioznom maketom stajao je čovjek kojega su Baniću opisali kao doktora Kostova, sivu eminenciju mnogih polulegalnih i ilegalnih poslova. Kostov je s razumijevanjem pratio ono što mu je objašnjavao njegov domaćin Robert Svilar. A Svilar je, služeći se jednim od biljarskih štapova, pokazivao objekte na maketi i govorio nešto što je Baniću djelovalo kao niz čudnih kriptograma.
– Slijedite me, prodajni sektor je plava transverzala... ovo... ovo... i ovo... dakle sve ovo u globalu...
– Zar toliko? – zinuo je Kostov.
– Slušajte, to su multinacionalne kompanije! To nije šala! To je ozbiljan prodor. Ovo zeleno je prometna struktura, i to u najvećem dijelu podzemna...
– Oho, Talon se, dakle, širi! – primijeti Banić pomalo drsko sa strane, oslonjen o onaj neukusni barski pult kakav se nikako nije smio naći u kući profinjenoga kolekcionara umjetnina. Kućedomaćin se okrene prema njemu i zastane. Vidjelo se da nije očekivao takvu primjedbu.
– Nema to veze s tim... – zbunjeno će Svilar. – To je samo prostorna simulacija jedne vizije... u ovom trenutku možda i utopijske.
Zatim priđe stalku, odloži biljarski štap i ugasi svjetla kao da ne želi da mu Banić i dalje bulji u njegove višebojne puzzle. Bila je to gesta ljubomore, ali i, bar se tako Baniću načas učinilo, straha.
– Dakle, jeste li mi pronašli sina? – upita Svilar glasom zabrinutog oca.
– Sin vam ima curu – mirno će Banić. – Za momka njegove dobi to je dobra i prihvatljiva stvar. Malo se provodio po Sloveniji, ali se već vratio. Jutros sam provjerio...
– Malo se provodio!... – nekako će prezrivo i s gađenjem Svilar, kao da ne odobrava seksualne sklonosti svojega sina.
– Tako su bar djelovali. Naravno da im nisam mogao zaviriti u postelju, ali su izgledali kao par. Ako imate kakvih modernih moralnih predrasuda, onda vam moram kazati kako nisam zamijetio je li rabio vjerski neprihvatljiv prezervativ...
Svilar brzo iziđe na druga vrata, a Guba namigne Baniću da pođe za njim, dok se na Kostova, koji je još uvijek u polumraku proučavao nešto na maketi, nitko nije ni osvrtao. Ali njemu to, očito, nije ni najmanje smetalo.
Iako nije volio da na takav način manipuliraju njime, Banić podigne s poda svoju staru aktovku, koju je uistinu malokad nosio, prođe pokraj Kostova i ode za Svilarom kroz dugačak hodnik na čijem su desnom kraju bila otvorena vrata s kojih je dopiralo svjetlo. A kad je ušao u sobu u kojoj ga je Svilar čekao, bio je gotovo siguran da se našao na istome onome mjestu koje je prije osam godina predstavljeno javnosti kao Svilarov radni kabinet. Naravno, stanovitu je rezervu zadržao jer ničega od onih modernih, nefunkcionalnih gluposti više nije bilo ovdje, ničega osim asimetrično položenih rasvjetnih tijela i jedne vaze nalik na amforu. Umjesto toga, prostor je bio uređen građanski umjereno, opremljen stilskim radnim stolom i bibliotekom, koja je mogla biti imitacija njemačke renesanse, te uglavnom predmetima kakvi su se mogli naći nedjeljom na Britanskom trgu, na redovitom sajmu antikviteta. Po svemu sudeći, Svilar je te 1996. najvjerojatnije unajmio nekoga da mu radnu sobu aranžira samo za fotografiranje jer mu je bilo stalo da se pojavi u visokonakladnome magazinu.
Odbivši sjesti, Banić baci svoju trošnu i ne baš čistu torbu na površinu restauriranoga i skupoga radnog stola pa počne iz nje, gotovo bez ikakva poštovanja, vaditi na brzu ruku izravnane crteže.
– Evo, svi su vam tu... od Pont Neufa, preko Austerlitza, pa sve do Pont des Artsa. Neki su oštećeni manje, neki više, na jednog je čak pao živi šaran iz kade i djelomice ga obrisao, ali me ne pitajte kako se nešto tako bizarno moglo dogoditi. Dakle, premda crteži nisu u istom stanju, moglo bi se kazati da im je vrijednost jednaka, preciznije nikakva! Trgovci umjetninama podsmjehuju im se, a ugledni ih kunsthistoričari drže uvredom za poznavatelje. Ali sve ste vi to znali, zar ne, gospodine Svilar?
On se nalakti na svoj radni stol i duboko zamisli. Djelovao je kao čovjek kojega su stjerali u kut, ali je Banić bio gotovo siguran da pripada soju koji uvijek smisli neki izlaz.
– Ispočetka nisam – reče skrušenim glasom. – Ispočetka sam bio mladi zaljubljenik u slikarstvo, naivan i poletan, koji od silne žudnje da do nečega dođe i ne propituje previše autentičnost. Poslije, kad sam se oženio svojom neprežaljenom Effie, koja je imala nenadmašan senzibilitet, pa ako baš hoćete i stručno znanje, nije me se moglo baš tako lako preveslati. Znate, čudno je to, ali čitao sam svojedobno kako je i naš pokojni Ante Topić Mimara imao sličnu sudbinu. I on je bio sklon tomu da nepromišljeno otkupi nešto što je čisti fake, ali otkad se oženio svojom Wiltrud, postao je mnogo kritičniji, mnogo promišljeniji.
– Znači, u pravu sam? Tih četrnaest crteža ne vrijedi ništa?
– Vrijede onoliko koliko i papir na kojemu su nacrtani. Nekoliko lipa... ili kuna...
– Zašto ste onda uložili četiri tisuće eura u naivnog istražitelja koji je vrludao po gradu i uokolo te pazio da mu ne umakne koja od bezvrijednih škrabotina s motivom pariških mostova.
Svilar se nasmije kao da je sve bilo tek dobar štos zbog kojega se Banić, dobivši četiri tisuće eura, ne bi smio ljutiti. Zatim je otvorio ladicu stilskoga radnog stola i iz njega izvukao polaroidnu fotografiju.
– Vidite, gospodine Baniću, stvari često imaju više lica, a da mi dugo ne znamo koja su od njih prava, a koja lažna. Vi niste znali da su slike bezvrijedne, kao što to nije znao ni moj sin Arno. Ali ja nikad ne bih bio tako lud da vas angažiram zbog osobne zabave i dokonosti. Vi ste ipak slijedili Arna zato što je ukrao nešto od iznimne vrijednosti a da o tome uopće nije imao pojma.
Rekavši to, Svilar mu pruži polaroidnu fotografiju standardnoga formata. Na njoj se lijepo vidjela četvrtasta crvena kožna mapa, nalik na plosnatu kutiju, na čijem je poklopcu bila zlatnom linijom iscrtana kontura indijanskoga poprsja, ispod kojega je lijepim, ali izblijedjelim kurzivnim slovima pisalo VIEIL APACHE. Banić se prisjeti i toga kako mu je u početku Svilar i napomenuo da se crteži nalaze u vrlo vrijednoj mapi od kože, ali on tu mapu uopće nije vidio, jer je mladić crteže nosio naokolo u kartonskom herbariju s platnenim vrpcama.
– Negdje potkraj stoljeća, vjerojatno oko 1890., francuskim brodom Le Spirit stigao je u Marseille poznati etnolog Jean-Marie Bruhl, koji je sav život proveo proučavajući običaje i kulturu sjevernoameričkih starosjedilačkih plemena. Kad bi vas to zanimalo, i kad biste znali francuski, mogao bih vam ponuditi njegovu knjigu o pogrebnim običajima sjevernoameričkih Indijanaca...
– Osobno sumnjam da i vi umirete od znatiželje spram pogrebnih običaja Indijanaca opisanih francuskim jezikom – prekine ga Banić jer mu je taj razgovor išao na živce.
– Naravno, imate pravo... ali ginem od želje za različitim umjetničkim i unikatnim predmetima. Vidite, Bruhl je imao uza se mnoge dragocjenosti koje su, nakon što je, kao i Račić, ubijen u jednom francuskom hotelu, završile na raznim dražbama ili u muzejima. Jedna od njih, zacijelo među vrednijima, bila je i kutija u kojoj je pukovnik Albert Lodge, prilikom pregovora s Apašima, nosio oko dvije kile jeftinog nakita kao poklon koji ih je trebao udobrovoljiti da odustanu od prepada na transportne kočije u određenim zabačenim regijama i prihvate ideju o životu u rezervatu kao nešto normalno. Albert Lodge ubijen je i skalpiran, mapa s bezvrijednim poklonima je oteta i tako je započeo jedan od posljednjih velikih indijanskih ratova.
– To je, dakle, ta mapa? – upita Banić vraćajući Svilaru polaroidnu fotografiju.
– Da. Kada bi ovi izgužvani crteži bili originalni, vrijednost Lodgeove mape višestruko bi ih nadmašila.
– Ne znam... Sva moja znanja o tim stvarima svode se na filmove s Johnom Wayneom i Jamesom Stewartom, a tamo nema ni riječi o toj i takvim mapama. Priča koju ste mi ispričali zanimljiva je, ali tko mi jamči da nije izmišljena? Pola Hrvata piše knjige, ili sanjaju o tomu da postanu književnici, premda knjige jedva tko čita – reče Banić pa ipak sjedne kao da očekuje još kakav dokaz.
– Gospodine Baniću – reče Robert Svilar vadeći iz stola kutiju u kojoj se nalazio novac, očito za ovakve male i brze transakcije – vama i nije osobito važno je li priča istinita ili lažna. Vama je važno da ono čime se plaćaju vaše usluge nije lažno, je li tako? Ipak, ako mislite da vam lažem, i da je spomenuti pukovnik Lodge lik iz stripa ili vesterna, možda biste ovo prihvatili kao neku vrstu dokaza?
Rekavši to, on izbroji deset novčanica od petsto eura i gurne ih pred Banića, potom izbroji još deset i stavi ih pred sebe. Zatim se nagne prema istražitelju, onako kako se naginju ljudi kad žele kazati nešto povjerljivo. Potom prošapće tiho, urotnički:
– Vi ste hard worker ! Pronađite mi tu mapu sa starim Apašem. Obojica ćemo biti među najzadovoljnijim ljudima na svijetu. Evo, nudim vam pola odmah, a pola kad je pronađete.
Hard worker, pomisli Banić, samom sebi pomalo zamjerajući što, stareći, sve lakše pravi kompromise, odustaje od načela i sklapa olake ugovore s vragom i njegovim nižim slugama. Ali imao je u onom dvorištu crvenog brata, poglavicu, saveznika, koji ga je mogao pustiti da uđe i uzme ono što će mu život do kraja godine učiniti razmjerno sigurnim.
Poslije, dok se autom spuštao niz Jelenovac, pala mu je na pamet sasvim logična misao. Pa nisu li i oni sami već pet puta pretresli unajmljenu kuću? Ne uvlače li to oni njega u nešto o čemu i ne sanja? Ako je isprva bio plaćen da pronađe slike, pa se otkrilo kako nisu važne slike nego sama mapa, neće li se možda kad donese mapu otkriti da je ulog u igri nešto treće?
Predvečer, kada je vozio Lidiju na njezinu redovitu uzaludnu fizioterapijsku gnjavažu koja se sastojala od čudnih vježbi, masaže i nečega što je ona zvala nejasnim terminom »grijanje«, upitala ga je bivša žena čime se zapravo bavi. Nije to bilo pitanje u kojemu bi bilo autentične radoznalosti jer ju je, dok su još bili u braku, morao naučiti tomu da se previše ne raspituje o njegovim poslovima. Bila je to tek usputna, kurtoazna upadica, nešto kao i njegovo pitanje o pravoj prirodi tih fizioterapijskih grijanja.
– Nećeš vjerovati – reče on pazeći na kolonu vozila što se zaustavila na zelenom valu – ali tražim mapu od crvene kože u kojoj je nekakav suludi tip nosio lažni nakit Indijancima koji su ga poslije skalpirali.
Iako joj njegov posao nije bio važan, pogledala ga je u čudu.
– Prije toga pronašao sam četrnaest crteža za koje se mislilo da ih je napravio jedan vrlo važan slikar prije no što su ga našli ustrijeljenoga u pariškom hotelu. Pokazalo se da su crteži lažni, pa nije bilo nikakve štete što je jednoga od njih uništio šaran koji je iskočio iz kade.
– Čekaj, Nikola! – pobuni se ona. – Radiš li nešto ili se zapravo spremaš za karneval? Ili si danas, za promjenu, dobre volje?
– Ne, ne!... – uvjeravao ju je on. – Stvarno radim, samo još nisam posve siguran radim li ono za što sam plaćen i ono što se uistinu očekuje od mene... ili će se pravi smisao posla otkriti tek poslije. Ali ako mi ne vjeruješ, evo, pokazat ću ti.
Iako je ona kazala kako joj nisu potrebni dokazi, on svejedno naglo promijeni kolonu i skrene prema Zvonimirovoj, odakle je mogao lakše ući u Arnoovu ulicu.
– Molim te, što ćeš mi pokazati? – kao da se bunila Lidija. – Mapu sa skalpom ili šarana koji uništava crteže?
On iziđe iz kolone i zaustavi automobil ispred Jednookog Jacka, izvadi cigaretu i zapali je.
– Obećao si Niki...
– Obećao sam... – prekine on njezinu upadicu. – Obećao sam i ispunit ću obećanje. Čim se sredim i riješim sve što me muči. Dotad ću pušiti.
Ona demonstrativno spusti staklo na vratima premda je i sama znala tu i tamo zapaliti.
– Vidiš, u onoj tamo zgradi – pokaže on prstom – trenutačno živi dvadeset petogodišnjak koji je nešto ukrao ocu, nešto što bi otac htio natrag, ali bez mnogo buke i galame, dakle, bez medija i policije.
– To što je ukrao jest ta mapa?
– Navodno – zamisli se Banić. – Premda baš i nije sigurno. Plaćen sam da to nađem, ali mi se katkad čini da bih i sam platio da doznam o čemu se zapravo radi.
– Pa valjda o mapi...
– Možda... Ali zašto mapa? I zašto to nekome treba? I zašto platiti toliko za nekakvu mapu čija prošlost djeluje smiješno, izmišljeno, kao u onom filmu...
– U kojem filmu? – upita ona sada polako podižući prozor. Ako joj je i smetao dim, vani je bilo prehladno i dim je bio mnogo bolji izbor od studeni.
– U onom filmu o sokolu... o malteškom sokolu.
– Onaj zeleni Punto pripada tome mladiću? – upita ona.
– Pripada.
– Onda tu stvar očito još netko traži – reče ona i skrene pogledom prema mjestu gdje je bio parkiran Arnov automobil. Prtljažnik auta bio je deformiran i izvan ležišta, po čemu se vidjelo da ga je netko nasilno otvarao.
– Neki si me dan pitao tko mi je predavao financije... – nastavi Lidija s jučerašnjim naprasno prekinutim razgovorom.
On polako pritisne papučicu gasa i krene. Postojala je prilično velika mogućnost da će zakasniti na vježbe, a za takvo što nije htio biti krivcem.
– I to je u vezi s ovim na čemu radiš?
– Da – suho će on. – Vidio sam ga na mjestu na kojemu ga se valjda ne bi trebalo vidjeti. U stanju u kojem ne bi trebao biti.
– Bio je pijan?
– Bio je nasmrt pijan. Rušio se od alkohola! I to doslovno!
– Razgovarala sam sa svojom Bibom. Ona radi u biblioteci Instituta. Kaže da je Alojz Habaht neka vrsta profesora Ratha – nastavi Lidija, dok je on pokušavao proći zakrčenim raskrižjem pokraj Dinamova stadiona.
– Kakvog profesora Ratha?
– Nisi gledao Plavog anđela s Marlene Dietrich? Profesor Rath bio je ugledan građanin, gimnazijski profesor, poznat po točnosti i neporočnosti. A onda se zaljubio u kabaretnu plesačicu Lolu, u fatalnu ženu, mnogo mlađu, za kojom je otišao i posve propao, pretvorio se u klauna... – pričala je Lidija, vidno zadovoljna što ga može nečemu podučiti. – Habaht je jednako prošao. Propio se, upropastio karijeru, izgubio posao, ugled... sve zbog žene koja nije bila toga vrijedna.
– Zbog koje žene?
– Ne znam! Zbog neke fatalne anonimke. Nije uopće važno kako se zvala. Važno je da ga je upropastila. Njega, financijskoga genija i profesora ostavila je zbog vlasnika kladionice ili kasina. Međutim, Biba kaže da on i dalje radi.
– Za koga?
– Za neku privatnu osobu. Za poduzetnika. Kad je trijezan, može biti od izvanredne koristi. Uostalom, već sam ti pričala..., on ima u malom prstu onu vrstu financijske matematike kojom se posve propali projekt može prikazati kao adut budućnosti, a najprofitabilnija tvrtka rupom bez dna, prčvarnicom u općoj katastrofi. Svatko koga zanimaju takvi poslovi može od Alojza Habahta imati neprocjenjive koristi... samo ako...
– Samo ako?... – upita on dok su polako klizili cestom što je vodila uz Zoološki vrt.
– Samo ako ga zna održati trijeznim – odvrati ona. – Ako to ne zna, može imati neprocjenjivu štetu. Trećega nema. On ti je kao otrovna supstancija. Ili liječi, ili truje.
– I ti za koje radi... uspijevaju li oni s njim?
– Ne znam – odvrati Lidija. – Katkad valjda uspijevaju, a katkad i ne. Dubravka kaže da kadšto pije pred njima, ali i tajno. Ona zna lokal u kojemu ga je moguće naći. S malo sreće. Mislim, lokal u kojemu pije inkognito.
– Sumnjam da netko tko radi za Svilara može bilo što raditi inkognito – zamišljeno će Banić.
– Čekaj... ti znaš za koga radi? – začudi se ona.
– Nagađam... Vidio sam cijelu ergelu tih tipova i za nekoga od njih sasvim sigurno radi... Najvjerojatnije za Svilara...
– Ne znam tko je to. Taj Svilar.
– Taj Svilar je netko za koga i ja radim – reče on zlovoljno. – Čini se da je jedina razlika između mene i Habahta to što je on na viskiju, a ja još uvijek na pivu.
Ona pošuti, a potom umorno osloni glavu na sjedalo pa sjetno reče:
– Nikola, dugo nismo toliko pričali. Neću na te blesave vježbe!
Banić je začuđeno pogleda. Bili su veoma blizu bolnice u Dubravi i bilo je više no sigurno da će stići navrijeme. I sad ona odjednom neće! A čekala je više od tjedan dana da »dobije termin«!
– Stani, tamo je jedna zgodna birtija – pokazivala je prstom na nešto što je uistinu moglo biti zgodan lokal, ali i obično ugostiteljsko podzemlje. – Mogli bismo popiti pivo. Ne možeš kazati da ne bi popio pivo!
– To ne mogu kazati... ali ti moraš na te svoje vježbe!
– Ionako mi ne koriste – reče ona dok je on skretao prema lokalu za koji je bio više no siguran da drži »svijetlo i tamno pivo« ili »malo i veliko«. – Jutros sam odlučila! Definitivno ću otići u Krilo anđelovo. Ondje imaju najmoderniju dijagnostiku, pregledat će me i otkriti u čemu je zapravo moj problem. Možda će me moći i operirati. Biba mi je rekla da su njezinu sestričnu operirali...
– Lidija! – prekine je on. – To je vezano s...
– Ništa nije vezano! – preduhitri ga ona. – Neće me koštati više od četiri, pet tisuća eura. Dignut ću kredit. Jutros sam uzela formulare. Na kredit se čeka deset minuta. Banke ništa drugo i ne rade nego daju kredite onome tko hoće...
– I opljačkaju ga uz pomoć zateznih i drugih kamata! Nekidan sam čitao kako sudski gone tipa čiji se dug s pedeset dinara tijekom petnaest godina popeo na devedeset tisuća kuna! I on im ne može ništa. Banke su u rukama Zapada. To je kao da ratuješ sama protiv Nato saveza!
– Pa što onda da radim? – upita ona s očajem u glasu.
– Nećeš dizati kredit! Ja ću ti dati tih pet tisuća.
– Daj, molim te! – prosvjedovala je Lidija. – Pa nemaš ih! A da ih i imaš, trebaju tebi!
– Imam love o kojoj ne možeš ni sanjati! – reče on tobože važno, pa iz džepa izvadi onih izgužvanih pet tisuća što ih je dobio od Svilara. – Je l’ ti to dosta?
– Čekaj! Nije li to malo nezgodno? – zbuni se Lidija.
– Ma daj! – odmahne on rukom. – Što bi bilo nezgodno!? Pa ti si mi još uvijek bivša supruga!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:52 am





13.


U videoteci nisu imali film Plavi anđeo niti su za takvo što ikada čuli, u knjižari Algoritam držali su nešto malo filmske klasike, pa i njemačke, ali taj film s Marlene Dietrich nije bio među tim stvarima, a Pako se pak nije mogao sjetiti da je ikad u karijeri vrtio takvo što. Čuo je za Plavi devet i Charleyeve anđele, ali o tomu što je Plavi anđeo nije znao ništa. »Sori, detektiv, ali ne bi te štel dezinformirati« rekao mu je. Baniću stoga nije preostalo drugo doli da ode u lokal za koji je čuo od Lidijine prijateljice te da ondje osobno upozna »profesora Ratha«.
Sve mu se više činilo da zagonetka u koju su ga uvukli ima dva podjednako važna kraka; jedan koji vodi ka odbjeglom mladiću, a drugi koji ide prema poslodavcima.
Ne skinuvši svoju toplu vjetrovku s podstavom, Banić je sjedio za stolom, odlagao u pepeljaru opušak za opuškom i pio iz politrene krigle neko od lošijih domaćih točenih piva. Uistinu, domaće ugostiteljstvo za ljubitelje piva možda i nije bilo baš pravi pakao, ali nije bilo ni mnogo bolje od zabačenih zakutaka Limba. Alojz Habaht, i više no vidno pijan, lamatao je biljarskim štapom i vrzmao se oko staroga, oljuštenog biljarskog stola s izblijedjelim filcom pokušavajući izvesti neke od onih udaraca za koje ne bi imao dovoljno vještine čak ni trijezan. Uistinu je veoma teško pronaći gostionicu s biljarskim stolom, a ova je, i po drugim svojim elementima, pripadala nekim davnim, možda pedesetim ili šezdesetim godinama. Drveni, loše održavan šank sa šipkom za noge, žarulje s tanjurastim sjenilima i stare, jednostavne čaše na kojima se jasno vidjela crta s oznakom 2 del. Samo su još nedostajale pljuvačnica u kutu i limena pločica s izrekom »Čast svakome, veresije nikome!«. Tu se, zacijelo, financijski genij osjećao sigurnim. Premda su mu znali ime, u ovom lokalu ono nije značilo baš ništa, i ovdje je uistinu mogao lokati inkognito.
Banić je razmišljao kako bi mu nenametljivo prišao, ali ništa mu nije padalo na pamet. Stoga je mogao držati sretnom okolnošću što se pijani Habaht obratio njemu. Namjestio se kao da će izvesti važan udarac, a onda je odložio štap, primio se za čelo i zateturao kao da mu se časkom zavrtjelo u glavi od svih tih raznobojnih kugli. Držeći i dalje dlan na čelu, dokraja u nekom svom privatnom filmu, počeo je govoriti, zacijelo Baniću, jer u blizini stola za biljar nije bilo nikog drugog.
– Čudno! Ne mogu se sjetiti! U Dostojevskom, baćuška moj, igraju karte, marijaša, domino, šah... koješta... ali se ne sjećam da igdje igraju biljar... Tolike puste stranice, a nigdje biljara! Što vi na to kažete?
Pogledao je Banića veoma važno, čak i molećivo, kao da o tom odgovoru ovisi sva njegova budućnost, ali mu istražitelj, na njegovu žalost, nije mogao odgovoriti.
– Rodione Romanoviču, jeste li, pobogu, ikada išta čitali od našeg nam Dostojevskog? Od našega, premda pravoslavnoga? Ako niste, idem se smjesta pobljuvati, što ionako već pola sata namjeravam uraditi.
– Samo Rat i mir... – drsko ga pogleda u lice Banić.
On se stade tiho ceriti, ali tome je razlogom mogao biti i alkohol, i njegovo pretenciozno pitanje, i neka asocijacija... Uistinu, bila je to birtija u kojoj nisi smio očekivati da ćeš naići na pasionirane čitače ruskih klasika.
– Rat i mir! Rat i mir, kažete vi, moj golube! A recite mi, molim vas, koji bi od braće Karamazova bio kadar voditi rat? Mislim kao vojskovođa, ili bar kao niži zapovjednik.
– Ne znam... – smete se Banić. – Vjerojatno onaj najstariji...
– A kad bih vas pitao kako se zove, vi biste sigurno kazali da se zove Karamazov! Jer prirodno je da sva braća Karamazovi nose prezime Karamazov. Je l’ tako?
– Naravno! – otpovrne Banić.
– E, nije! – lupi Habaht bijesno šakom po biljarskom stolu i nasrne na Banića tako silovito da je šanker skočio i viknuo:
– Mir tamo!
– Nije, jer se jedini brat koji bi mogao voditi rat ne zove Karamazov nego Smerdjakov! Nijedan od trojice zakonitih sinova to ne bi mogao! Ivan je anarhist i strani su mu pojmovi hijerarhije i subordinacije, a bez te dvije stvari nema vojske! Nema! Što me gledate? Aljoši je, pak, kao svećeniku stran pojam nasilja, a Mića... Mića je kao vi i ja! On misli samo na pičku i na alkohol! Kužite? Znali ste to? Znali ste? Ako jeste, čista petica!
U Alojzovim je pokretima bilo one hinjene alkoholičarske agresivnosti kakve se Banić i nije bojao jer je ona uvijek teatralna i nedjelatna.
– A ako niste, onda ste pali na dno! Kužite, baćuška Rodione Romanoviču?
– Vi ste pali na dno! – odbrusi mu Banić, onako kako se obično pijanci svađaju. – Bili ste profesor na fakultetu, a što ste sad? Recite, što ste?
Habaht ga ponovno pogleda, začuđen vjerojatno što nekakav tip s kriglom piva zna tko je on, ali ta iznenađujuća činjenica nije baš osobito odjeknula u njegovoj pijanoj glavi. Promatrao ga je nekoliko časaka, potom je podrignuo kao da će povratiti i na kraju tako nespretno izveo onaj biljarski udarac da je zamalo pao. Zatim je uzeo jednu od biljarskih kugli i stavio je pred Banića.
– Pogledajte! – kazao je kao da mu nudi krunski dokaz. – Ovo je univerzum. Savršena zaobljena forma. Ništa nije gore i ništa nije dolje, nitko nije pao i nitko se nije uspeo! Ergo, stari Gundulić prijetvorno laže!
Zatim je zastao, obrisao suzne oči, otišao do šanka, uzeo svoju čašu od dva decilitra punu bezbojne tekućine, zacijelo rakije ili votke, pa se vratio do biljarskoga stola.
– Ili, baćuška, ako vam baš smeta metafizika, ako želite biti realist, onda smo svi mi pali! I svi smo na dnu! A ne samo Maksim Gorki. Na dnu dnuncatom! U sveopćoj propasti lopovluka, otimačine, kriminala i bezakonja. Ne, ne želim vam moralizirati, baćuška, golube, djedice, kako kaže pjesnik, ali mi smo prokockali sve šanse i zajebali sve. Zajebali sve, kako kaže pjesnik! A ja sam u svemu bio tek mala mimikrijska i supravodljiva gnjida. Kužite, jedini moj?
– Nisam mislio da ste vi nešto krivi – umirivao ga je istražitelj ćuteći da je pred plimom alkoholičarskoga kajanja i samooptuživanja.
I bilo je tako.
– Kako ne bih bio kriv kad sam im pomagao svojim izračunima i svojim nosom za dobre i sretne prilike, njima, nesofisticiranim gorštačkim trgovcima životinjskim kožama, duhanom i solju. Razumijete? Mogao sam se baviti problemom triju tijela u fizici, ili matematičkom logikom, a ja sam njima, poput logaritamskog proroka, govorio da kupe ovo, a prodaju ono...
Baniću je bilo teško pratiti njegov pijani samogovor, ali je imao osjećaj da su krhotine i okrajci njegovih rečenica u suodnosu s onim što je zapravo bio. A bio je, kako bi se to jezikom filma kazalo, lukavi i beskrajno pijani consigliere.
– I na kraju će sve biti tako nepopravljivo – nastavi on ljuljajući se pokraj biljarskog stola – da će trebati nova revolucija. I to ne boljševička, prosim fino, nego jakobinska! Robespierre i Saint-Just pa da kažu kako revolucija treba vladati uz pomoć kreposti. Trebat će nepotkupljivi Robespierre jer će i Danton biti preslaba pizda da iskorijeni profitere i potkupljivače. I trebat će, građanine moj uzorni, moj Rodione Romanoviču, da, trebat će giljotina i Jean Paul Marat koji će izići na konju nasred Ilice i zatražiti novih sto tisuća glava! Sto tisuća glava!
Tu mu je puknuo glas i on je nenadano zaplakao pa se srušio na stolac nasuprot Banićevu. Ramena su mu se neko vrijeme tresla od alkoholičarskoga plača, a zatim je izvukao iz džepa rupčić, useknuo se i otpio nekoliko gutljaja onoga žestokog pića.
– Znate li zašto su me počeli cijeniti? Znate zašto su me uzeli u posao koji je tristo puta isplativiji od profesorskoga?
Banić slegne ramenima. Nije znao, ali je želio čuti. Pijani financijski stručnjaci gdjekad znaju biti iznimno zanimljivi, zanimljiviji nego u fakultetskim predavaonicama.
– A znate li koliko daje svaki broj podijeljen s ništicom? – upita on, pijano klateći glavom.
Banić je svejednako šutio. Pijani profesor nastavi:
– Svaki broj podijeljen s ništicom daje beskonačno veliku veličinu. Plus beskonačno. To je točka u kojoj matematika dodiruje đavolsko. A mi živimo u inverznome, demonskom svijetu. Čim se predstavite manjim, bezvrjednijim, više će vas cijeniti! A što je najbezvrjednije? Što je ta nula kojom se dijeli, baćuška, golube jedini? To je alkoholičar!
– I dobro – gutne Banić malo ustajaloga piva, pa odluči biti preuzetniji: – Kad bi vas netko kao stručnjaka pitao kako kupiti zemljište... recimo, zemljište koje ljudi generalno ne žele prodati...?
On je shvatio što se od njega traži, ali tko zna je li razumio cijelu pozadinu. Ipak, Baniću je neki vražićak u glavi govorio kako je pijani majstor kumovao projektu kupnje zemljišta nedaleko od Samobora. Kao i svi pijanci, i Alojz Habaht požuri odgovoriti. Jer, ostaviti dojam, pijancu je mnogo važniji motiv od opreza.
– Biste li mu ponudili veliki iznos? – potakne ga Banić pitanjem.
– Ni govora – otpije on još malo svojega prozirnog pogonskog goriva. – Rekao sam vam da je u sotonskom svijetu svaki uporabljivi plan inverzan. Nikome ne bih nudio ništa! Nikome! Zatim bih našao najboljega, najuzornijeg i najozbiljnijeg među njima i pitao ga za koliko bi, načelno, hipotetički, prodao zemlju? Taj bi vjerojatno kazao »ni za koliko, ali sigurno vrijedi deset«.
– Čega deset? – upita Banić koji se nije razumio u cijene zemljišta.
– Jedinica iz simboličkog mišljenja! I to čista! – odbrusi on. – Zamislite ovako! Deset iks! Deset nečega. Kopjejčica, možda, kako bi rekao štapskapetan Perhotin. Dakle, taj bi infuzorij rekao deset, a ja bih mu rekao: Evo vam trideset! On bi se začudio, počeo razmišljati o tomu kako i na drugim mjestima ima dobre, dapače, i jeftinije zemlje, potom bi neodlučno kazao: »Trideset pet.« To »trideset pet« smrtna je presuda! Razumijete li!? I onda bih mu ja rekao ovako: »Evo, da se puno ne cjenkamo i ne gnjavimo, podižem na pedeset«. »Može«, kaže on i brzo traži papir da napravimo ugovor. A ja ga onda zaskočim i zavrnem mu vratom! »Čekajte, ne žurite, predahnimo«, govorim mu, a on se već plaši da ću se predomisliti. I tad mu ja kažem sljedeće. »Evo vam sedamdeset, baćuška, Rodione Romanoviču, ali da mi jednu stvar učinite.« On me gleda u čudu, a ja mu kažem: »Rastrubite naokolo i kažite sto puta danju i sto puta noću da ste napravili odličan posao i prodali sve za pet jer je najbolje prodati danas ovdje, a sutra već biti iza sedam brda i planina!«
– A kad bi netko htio, recimo, uplašiti ljude da to treba prodati, jer da će se na tom prostoru dogoditi kakve ekološki neugodne stvari... – okolišao je Banić, ne znajući je li profesor Habaht toliko pijan da će mu i to biti svejedno.
– Recimo... – otpije on sudbonosni gutljaj alkohola – ...recimo, događalo se to bilo gdje... svejedno... u »enskoj guberniji«, u arhipelagu Gulag ili, što ja znam, u samoborskoj guberniji...
Zatim se strese, prelomi doslovno napola i povrati preko koljena na pod nešto što je bilo mješavina pjene i žućkaste tekućine. Vidjelo se da je pravi alkoholičar koji je gotovo prestao jesti.
– U pizdu materinu! – viknula je sasvim nepoetično šankerova žena. – Pak se usvinjil!
I dok je ona otišla, zacijelo po vjedro i krpu, on se nekako pridignuo, obrisao kariranim stolnjakom ostatke bljuvotine, a potom nastavio kao da se ništa nije dogodilo:
– I to vam je isto inverzno načelo! Ako namjeravate napraviti smetlište, govorit ćete kako gradite Shangrila, Disneyland, Arkadiju... ali, ako pak širite naokolo glasine da gradite smetlište, zacijelo donosite nešto što je puno neona, stakla, boje, glazbe i love. Takav vam je svijet. Nego, jeste li vi bili moj student?
– Nisam – odvrati Banić. – Osim možda danas... mislim, proteklih pola sata.
Ostavivši ga pomalo začuđenoga, Banić iziđe i pođe sumornom periferijskom ulicom do parkirališta na kojemu je ostavio automobil. S druge strane neugledne birtije ugledao je lakom maglom obavijeni crni Audi, u kojemu je sjedio čovjek sa šeširom i kravatom oko vrata. Imao je kožne rukavice i čačkao je zube čačkalicom. Banić se nasmije; bio je više no siguran da je to čovjek koji danas čuva njihova nezamjenjivoga financijskoga genija kojemu nitko ne može ništa, nitko osim možda alkohola, baćuška Rodione Romanoviču, kako bi on to kazao drugima, vjerojatno samo u trenucima alkoholičarske polusvijesti.
Prije tri godine Pako je vrtio film čija se radnja zbivala u nekakvoj neobičnoj maglovitoj dolini punoj aveti, duhova i vještica. Bio je nalik na bajku, sve je u njemu bilo nestvarno, a čovjek je ipak imao dojam da ga se te izmišljotine na neki posredan način tiču. Osobito je bio jeziv vitez bez glave koji se pojavljivao noću i mačem obezglavljivao neoprezne ljude. I za njega je Pako rekao:
– Baš mi je faca taj tip bez glave! Kužiš, koja fora, a kak vodi igru! A ti kažeš da ovi tu naši frajeri nemaju glavu i da nemreju vodit državu! Kurac nemreju! Kaj će ti glava!?
Film se zvao Sanjiva dolina, i dok se spuštao prema čipkastom, maglom ovijenom ambijentu napuštenih kuća, sivih polja i spaljenih staklenika, Baniću se učini da također ulazi u nekakvu »sanjivu dolinu« koja odumire i čiji se stanovnici više nikad neće vratiti. Ovaj put na vidiku nije bilo Talonova kombija pa je imao osjećaj kako mu je sve dostupno i kako svakoga može pitati što ga je volja. Ali činilo se da ovdje više nema nikoga. Pošao je polako uza spaljeni tunel bivšega staklenika za povrće čudeći se koliko je dugačak i kako je samo lako i temeljito izgorio, zatim se provezao uz nešto što je podsjećalo na poljoprivrednu zgradu ili na seosko gospodarstvo, ali je također bilo očito da tu više nitko ne živi. Dio plota bio je srušen, ulazna vrata kuće izbijena iz ležišta i prevrnuta u poleglu travu, a stakla na svim prozorima razbijena. Drvena ograda imanja s druge strane uske, loše asfaltirane ceste bila je srušena kao da je nešto nalik na ralicu ili rovokopač prešlo preko nje, a veliki spremnik za vodu, budući da ga nitko nije ispraznio, bio se zaledio i puknuo na spoju, na kojemu su se kovane polutke razdvojile desetak centimetara. Nekoliko stotina metara dalje nalazilo se dugačko betonsko zdanje nalik na razmjerno novo tovilište za stoku kojemu je netko, kao iz obijesti, minuciozno porušio krovište. Cijeli je kraj djelovao kao pomalo kaotično, neplanski podignuto naselje razmjerno siromašnih ljudi koji su na razne načine pokušavali preživjeti, ali ih je u trenu neopreznosti poharala nenadana epidemija. Banić je mislio kako će, čim uzmogne, pitati Komara ima li ova »sanjiva dolina«, iz koje su otišli ljudi a ušla magla, ima li ona kakvo svoje ime ili je samo dio nečega. Pretpostavljao je da bi identitet ovoga mjesta mogao provjeriti i na Internetu jer je nedavno postavljen prilično bogat site s podrobno razrađenom zagrebačkom okolicom.
Zaustavio je Golf na poširem raskrižju, valjda jedinome mjestu gdje su se vozila mogla mimoići, ili se bez pretjerano složenog manevriranja okrenuti i vratiti. Ali on se nije okrenuo ni vratio jer je zamijetio da na tom proširenju, što je podsjećalo na minijaturni trg, stoji gostionica čija su vrata otvorena, iz koje dopire svjetlo i koja zacijelo posluje. Bilo je pravo čudo u mrtvoj maglovitoj dolini nabasati na otvorenu gostionicu, na nešto što radi i gdje se s nekim može porazgovarati.
Asfalt ispred gostionice bio je sav popucao i utonuo u meko zemljište, kao da je tuda prošlo kakvo iznimno teško teretno vozilo koje je pritom okrznulo i dio ograde. Gostionica je bila stara, neugledna, prava seoska birtijetina, i u njoj se zacijelo nije mogla tražiti Bloody Mary ili nešto on the rocks, dok su pivo smatrali generičkim pojmom i znali samo odgovoriti »da, imamo pivo, ali ne znamo što to znači – kakvo«. Iznad ulaza, koji se preko noći zatvarao dvama čvrstim hrastovim krilima i metalnom polugom što se učvršćivala lokotom koji je bio teži od kile ali ga je moglo otvoriti svako dijete, i to majčinom ukosnicom, stajao je cimer s najjednostavnijim nazivom Kod Horaka.
Banić iziđe iz auta i zapali cigaretu premišljajući treba li uopće ulaziti. Naime, cijeli je kraj djelovao veoma čudno, kao mjesto s kojega su ljudi nestali, otišli, onako kao što odlaze iz sela koje će prekriti akumulacijsko jezero. A gostionica je ostala. Za koga je ostala? Bilo je sasvim nevjerojatno pomisliti da je ostala zbog nekoga tko bi ovamo dolazio iz udaljenih krajeva jer je bila stara i neugledna, poput gostionica koje poslužuju nevoljnike u nuždi.
A kada je ipak ušao unutra, odmah je shvatio kako su njegove procjene bile sasvim pogrešne, jer je gotovo sav unutarnji inventar bio spakiran i složen te spreman za odvoz, tako da su slobodna i uporabljiva bila tek dva stola, dio šanka i polica na kojoj se nalazilo nekoliko gotovo ispražnjenih boca s pićem.
– Oprostite, mislio sam da radite – rekao je Banić visokom momku ovalna lica i krakatih nogu, koji je bio odjeven u dva do tri broja premalenu vestu i hlače bar pet centimetara prekratkih nogavica. Stoga je djelovao smiješno i nespretno, i činilo se ne samo da nije gostioničar nego da o gostioničarskim poslovima ništa i ne zna.
– Radimo! Đe ne bi radili? – reče mladić, kao da je to sasvim naravna stvar. – Al’ samo još danas jer navečer dolazi kamijon po ostale kapacitete i onda fiju... ode sve u Svetu Neđelju...
– Vi ste Horak? – upita Banić računajući da se onaj cimer odnosi na vlasnika.
– Jesam! Đe ne bi bio!?
– Znači, prodali ste gostionicu?
– Nisam. Đe bi je prodavo!?
– Ne razumijem – zbuni se Banić, nasloni na slobodni dio šanka i zagleda u mladića. Nije djelovao slaboumno nego nekako zbunjeno, nesnalažljivo. – Ako niste prodali, zašto onda zatvarate?
– Pa stric je prodo!
– Kako vam se zove stric?
– A kak bi se zvao!? – gotovo se naljutio on. – Pa piše vam vani! Horak! Ko i ja!
– A zašto je prodao?
– Đe bi ja znao!? – slegne on ramenima. – Prodali su svi, pa je prodo i on. Šta’š popit?
– Pivo... – oprezno će Banić, očekujući da će ga krakati tip upitati »malo ili veliko«, ali se to nije dogodilo.
– Nemamo! – odvrati mladić koji je očito zamjenjivao strica. – Imamo samo obična pića.
– Ako je pivo komplicirano – nasmije se Banić – koja su onda ta obična pića?
– Šta koja su!? Pa vino i rakija!
– Dajte mi onda rakiju.
Mladić zgrabi bocu bez etikete, čašu koju obriše rukavom, pa u nju ulije nešto malo rakije i pruži je Baniću. Zatim nastavi ozbiljno zamišljen:
– Neki nisu htjeli prodat, al su ih uvjerili da je to najpametnije. Pa su onda prodali. Čovjek uči dok je živ. II možda malo kraće. Imam djeda od devedeset sedam godina. Još je živ, al zadnje dve godine više ne uči. Samo leži i traži rakiju, al mu je nitko ne da.
– A tko ih je uvjerio? Mislim te koji nisu htjeli odmah prodati.
– Pa ti koji su kupovali. Taj Teflon. Il kak se zove.
– Kako su ih uvjerili?
– Šta ja znam! Svakojako. Svakog se čovjeka more uvjerit na drugi način. Znate ono kad je onaj reko curi »oš se jebat«, a ona veli »uvjeri me u dve riječi«. A druge opet moraš macolom među oči.
Zatim se zagleda u rakiju koju Banić još nije bio taknuo.
– E, a ta rakija? Zašto je ne pijete? Meni je mater uvijek govorila »jedi juhu, jer će se oladit«! E sad, ja vama ne morem kazat »pijte rakiju jer će vam se oladit«. Al, eto, u tom bi smislu mogli popit...
– A vaš je stric prvi prodao? – upita Banić i dalje ne dirajući čašu iz koje se širio oštar miris šljivovice.
– Vraga! Zadnji! Nije htio, al su ga onda nagovorili.
– Kako su ga nagovorili?
– Tako da je sad u onoj Vinogradskoj bolnici pa ja moram vodit preseljenje – reče kratko mladić ne skidajući pogleda s Banićeve rakije.
– Kako to mislite u Vinogradskoj bolnici? Kao metafora?
– Ne znam vam ja šta je to. Uvjerili su ga pa je u Vinogradskoj bolnici, al drugi tjedan ide van jer je imo samo nekakvu fakturu, i što ja znam.
– Koliko sam dužan? – upita Banić vadeći sitniš.
– Rakija je po šest... da ste je popili... ali niste. Odete da je ja popijem? Ja to jako volim. Onda je možete platiti. Ak ne, moram je vratit u flašu jer je stari Horak cicija pa je popiso sve i izmjerio. Makar je imo tu fakturu. Mislim pod njom je računo i popisivo.
– Naravno, samo popijte – plati istražitelj pa iziđe.
Ušao je u Golf i upalio motor. Razmišljao je neko vrijeme bi li sad otišao u Samobor u Old Scout Club na kakvo dobro i »komplicirano« pivo, ili do Komara da provjeri je li uspio dokraja završiti koji od pariških »arondismana«. Vozio je polako i sve mu se više činilo kako se magla polako i potpuno diže, i kako se u zraku konačno ćuti novi snijeg. Poznavao je taj osjećaj još od djetinjstva i malo bi se kada prevario. Iznenada bi se sve smirilo, nekako bi zahladnjelo, boje bi dobile sive nijanse, nekakav ugodan umor uvukao bi se u udove i koji časak kasnije počelo bi padati. Tko zna zašto, skrenuo je ulijevo, pa se počeo vraćati onim putem koji je vodio uz izgorjeli staklenik, premda mu je bilo mnogo jednostavnije produžiti ravno i izići na glavnu cestu kilometar sjevernije. Došavši do onog mjesta gdje je prije nekoliko dana slušao mladića koji je nakon operacije sjedio posve obuzet i opijen džezom i svojim tenor-saksofonom, zastao je jer mu se učinilo da je u podnožju debla na kojemu je svirač sjedio ugledao njegove čudne rukavice s odsječenim prstima.
Izišao je iz auta i prišao deblu, ali od one čudne prilike i čudnog ozračja nije ostalo ništa, čak ni rukavice. Ono na tlu bio je tek zgužvani ostatak kutije od nekakvog keksa. I tad je napravio jednu nesmotrenost. Izvadio je iz džepa mobitel i nazvao Svilara. Mobitel je dugo zvonio, po čemu je znao da je uključen i da Svilar najvjerojatnije ne odgovara stoga što je pri kakvu poslu. A onda je sasvim jasno začuo kako je glas s druge strane rekao:
– Izvolite...
Premda se nije predstavio, Banić je bio sasvim siguran da je to glas Roberta Svilara, njegova poslodavca i vlasnika tvrtke Talon.
– Nalazim se tu u »sanjivoj dolini«... – počne Banić.
– Gdje se nalazite? Tko ste vi? – čuo je pomalo zbunjeni glas biznismena koji ipak nije prekidao vezu.
– Pa tu, nekoliko kilometara ispred Samobora. U blizini onog spaljenog staklenika. Imam tu komadić zemlje i volio bih ga prodati. Ne bi me trebalo puno nagovarati.
Banić zastane, jer je shvatio da je Svilar upravo prekinuo vezu. I tad se sjeti kako je u svojoj tehničkoj polupismenosti posve zaboravio na jednu okolnost, na to da je Svilar zasigurno mogao na zaslonu svog mobitela pročitati njegov broj i shvatiti tko ga zove.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:52 am




14.


Pub Old Scout Club, smješten u stambenoj zgradi nedaleko od samoborskog kinematografa i stare knjižnice, ubraja se u ponajbolja mjesta za ljubitelje piva, od onih kojima je to piće navika, pa do onih kojima je životna filozofija, jer je u njegovu velikom hladnjaku s prozirnim vratima redovito i po sedamdesetak različitih vrsta piva, od kojih se neke, poput Red Erica i Ceres Stouta ne mogu naći nigdje drugdje. Okružen vinopijama i uništavačima rakije i konjaka, dakle, po njegovu sudu sasvim nesofisticiranim alkoholičarima, Banić bi ovamo znao doći sam, kupiti ono što bi ga tog dana najviše privlačilo, a potom se vratiti u Zagreb. Jednom je doveo i Lidiju, koja je tvrdila kako je strašno žedna, pa je za nju, s velikim iščekivanjem, naručio pšenični Paulaner. Ona je otpila otprilike pola bočice, a na njegov upit kako joj se dopada, slegnula je ramenima i kazala prostodušno:
– Što, pa pivo ko pivo...
A kad je shvatila da je začuđeno promatra jer ne pokazuje oduševljenje tom vrstom piva, dodala je:
– Možda zato što mi se čini da je malo pokvareno. Daj mi radije naruči tonik.
Naručio joj je tonik s ledom osjećajući se pritom poput šefa Diorova salona kojemu cura iz provincije na kraju kaže kako joj se ipak ne sviđaju njihovi dijamantni broševi, te da će radije ostati pri svom zelenom bedžu sa znakom Škode. Popila je tonik, Paulaner je ishlapio, a on je više nikad nije odveo u Old Scout.
Ovaj put Banić je izišao iz samoborskog lokala s kutijom od tvrdoga kartona u rukama, a u njoj je bilo sve što mu je ovaj put zapelo za oko, bar petnaest boca što su se njihale i zveckale u povećoj kutiji. Nogom je nekako pritvorio vrata i pošao prema Golfu koji je ostavio na parkiralištu ispred ulaza u zgradu, i tad su se stvorili pokraj njega. Jedan je bio građanski odjeven, razmjerno elegantan, mogao je imati tridesetak godina i po svemu je morao pripadati onoj mladoj kasti koja se s malo naobrazbe i mnogo samopouzdanja upuštala u svaki posao i preuzimala svaku odgovornost. Drugi, premda ne mnogo stariji, činio se načet vremenom. Na njegovu su licu bile već zamjetne bore, hlače su mu bile obične, građanske, one kojima brzo nestane crta na nogavicama, a preko tamno-zelenog pulovera prebacio je vjetrovku na kojoj se mogao vidjeti metalni znak s natpisom ZT Fighter. Bili su tipičan primjer iskonske podjele rada, prvi je bio intelekt, drugi gola, ali efikasna sila kojoj je, k tomu, Banić uspio nazreti pištolj u džepu službene vjetrovke.
– Poći ćete s nama radi kratkog razgovora – rekao je onaj u odijelu.
– A ako neću?
Kao da želi pokazati važnost vlastite nazočnosti, onaj snažniji, u vjetrovci, priskoči i uzme Banićevu kutiju s pivom. Na taj je način učinio zornom činjenicu da zna pomoći, ali i odmoći.
– K vragu! Uvijek dolazite kad kupujem pivo! – promrsi istražitelj. – Ogadit ćete mi alkohol pa će mi život postati mnogo prazniji.
– Mi vas prvi put vidimo, gospodine – tumačio je ljubazno čovjek u otmjenom odijelu. – Vaš bi poslodavac želio razgovarati s vama. Držim da je udovoljiti ljubaznom pozivu poslodavca sasvim razumna stvar.
– Gospodin Svilar mi je kazao sve što je trebalo... ne znam što hoće od mene! – bunio se Banić gledajući kako onaj snažniji odlaže kutiju s pivom u njegov prtljažnik i zatvara ga snažnim udarcem.
– Nije riječ o gospodinu Svilaru – blagim će glasom čovjek u odijelu.
– Što vam je, pa Svilar je moj poslodavac!
– Vaš poslovni odnos mnogo je složenije naravi i ne bi bilo loše kada biste to shvatili i prihvatili. Tomu služi ovaj razgovor. Svi smo mi ozbiljni ljudi i trebali bismo imati povjerenja jedni u druge. Molim vas da pređete u naš auto, a o vašemu ćemo se već pobrinuti. Ne bojte se ni za auto ni za pivo!
Znao je da ih može odbiti, da jednostavno može sjesti u svoj auto i otići kamo ga volja, da može izvući mobitel i pozvati policiju, ali ništa od toga nije uradio jer mu je nekakav crv radoznalosti kopkao po glavi, tako da je ipak, trudeći se da djeluje bezbrižno ili bar ravnodušno, pošao prema njihovu BMW-u.
Kad su izašli na staru samoborsku cestu, počeo je padati snijeg, isprva lagano, nekako stidljivo i neodlučno, zatim sve gušće, a kod podsusedskog se nadvožnjaka pretvorio u pravu mećavu koju su brisači jedva uspijevali ukloniti s vjetrobrana. Bio je to uistinu nenadan snijeg i tako nagla promjena vremena da bi tkogod praznovjeran zacijelo u njoj vidio loš znak. Ali Banić nije bio praznovjeran, on je znao da je život sam po sebi dovoljno zeznut da bi se čovjek osvrtao na nekakve tobože loše znakove.
Prošavši u tišini Aveniju Bologne, koja se jedva nazirala od gustog snijega, skrenuli su nadesno, u Selsku, i nakon nekoliko minuta zastali ispred jedne od vrlo visokih stambenih zgrada. Banić odmah shvati da to nije ambijent u kakvom bi stanovao moćni poslodavac već krletka za niže poslodavce. Inače, zgrada je, sudeći po svemu, bila sasvim nova, prilazi su joj bili još neuređeni, a u prizemlju su radnici dotjerivali prostor velike trgovine koja je zacijelo useljavala.
Šutke su se vozili metalnim dizalom, čija je unutrašnjost podsjećala na poveći lijes sve do posljednjeg kata, gdje su izašli, a zatim zastali pred vratima na kojima nije bilo ni pločice s imenom, ni zvonca, ni bilo kakve druge oznake. Tu sigurno još nitko ne stanuje, bar ne trajno, pomisli Banić, a potom mu padne na pamet kako je najvjerojatnije s cijelom tom zgradurinom isto. Dakle, to je zasigurno bila kuća misterioznog »poslodavca«, ali ne njegovo boravište, nego njegova roba za gladno tržište stanova.
– Gospodine Baniću – obrati mu se čovjek u odijelu – dajte mi, molim vas, ključeve vašeg automobila. Moj će kolega smjesta otići po vozilo.
– Zašto nije odmah sjeo u njega? – upita istražitelj vadeći iz džepa ključeve Golfa i pružajući ih čovjeku čija je vjetrovka nosila znak ZT Fighter.
– Nije bilo moguće. Po pravilu, ne smijem biti sam u autu s trećom osobom – hladno objasni čovjek u odijelu, kao da je riječ o vojnoj službi.
Potom tiho zakuca, nakon čega bravica zazuji, a vrata se otvore. Čovjek mu da znak da uđe, ali on ostane u hodniku.
Banić polako odškrine vrata i uđe u prostoriju u kojoj je bilo nesnosno vruće i vlažno. Soba u koju se ulazilo kroz uzano predsoblje bila je velika, bez zavjesa i tepiha, golih, svježe obojenih zidova, što se sasvim jasno osjetilo po mirisu, te gotovo posve nenamještena. Bio je tu samo jedan radni stol na kojemu je bio otvoren laptop, a iza stola uredska fotelja s visokim i pomičnim naslonom.
Nasuprot stolu bio je običan drveni stolac, onaj iz davnih općinskih kancelarija, ili periferijskih zubarskih čekaonica. Vidjelo se da tu nitko ne živi, da je sve provizorno i privremeno, čak i prenosivi klimatski uređaj koji je zujao u kutu sobe, očito udešen na najjače.
Dočekao ga je mladić u trenirci, okretan, vedar, hitrih pokreta, pomalo feminiziran, koji je rekao da se zove Ivan. Zvuči glupo, svatko se može zvati Ivan, pomisli Banić, pa pođe prema onom starom drvenom stolcu što je izgledao kao da je ostao od majstora koji su dovršili stan. Bio je spreman sjesti i sačekati jer mu je bilo jasno da Ivan u Nike trenirci nije taj s kojim bi trebao razgovarati.
– Malko dalje, malko dalje... – rekao mu je blago Ivan pokazujući mu da uzme stolac i udalji se od radnog stola tri, četiri metra, gotovo do suprotnog zida. – Gospodin jako drži do higijene.
Banić sjedne i zagleda se u radni stol iza kojega je bila golema staklena površina i snijeg koji je divljao na visini desetoga kata nove, još neuseljene zgrade. Odmah do stola bila su otvorena vrata kroz koja su dopirali zvuci televizora. Mladić ode kroz ta vrata, a koji časak kasnije vrati se trljajući si bijelim ručnikom šiju.
– Gospodin će doći čim završi National Geographic o gmazovima.
– Samo neka on uživa! – reče Banić pa izvadi cigaretu i zapali. Sjedio je tako i pušio čekajući da završi popularna dokumentarna emisija, a potom je, nakon što je otresao pepeo trećeg Marlbora, iz one sobe izišao čovjek kojega su svi zvali Računovođa. Onaj isti visoki tip uzanih ramena i guste crne kose, koji je volio nositi štitnike za uši i koji se nije odvajao od laptopa. Bio je odjeven u zeleno-žuti japanski kimono i u ruci je držao veliku keramičku šalicu s čajem. Zapravo, Banić ga je odmah prepoznao po stavu i držanju, jer mu je lice bilo prekriveno debelim namazom bijele kreme. Čim je ugledao Banića, počeo je kašljati, kao da želi kazati kako u njegovoj nazočnosti ne treba pušiti.
Banić spusti cigaretu na svježe lakirani parket i zgazi je vrhom cipele. Zatim obriše znoj s lica jer je u sobi uistinu bilo vruće kao u tropima.
– Uzgajate li možda orhideje? – upita Banić prisjetivši se jedne knjige u kojoj stari, nemoćni pukovnik cijele dane sjedi u nesnosno toplom i vlažnom stakleniku gdje buja spomenuto cvijeće.
Računovođa sjedne, odloži šalicu s čajem, izvadi iz ladice damsku kutiju za sitnice i iz nje izvuče tampon vate, pa počne skidati kremu s lica. Bila je to gesta kojom kazališni glumci skidaju masku i Banić odmah shvati da Računovođa pod gustim namazom skriva neki nedostatak na licu.
– Ja sam bolestan čovjek, gospodine Baniću. I trebaju mi toplina i vlaga. A duhan mi šteti. Kao i blizina drugih ljudi – reče Računovođa. – Oprostite što ste čekali, ali gledao sam vrlo zanimljivu televizijsku emisiju...
Ispod guste kreme pojavljivale su se dvije ružne nepravilne brazgotine nalik na teški dermatitis, psorijazu ili tko zna što, i Baniću se učini da tip samo izvodi predstavu za njega, predstavu sračunatu na dojam što će ga ostaviti ta dva uistinu ružna biljega, svaki na jednome od obraza.
– Mogli ste nastaviti gledati – primijeti Banić trudeći se da ne zazvuči previše ironično. – Mislim da odmah nakon tog dokumentarca idu Zvjezdane staze.
Računovođa je bio i previše inteligentan a da ne bi razumio aluziju te vrste, jer je spomenuta televizijska serija bila puna izvanzemaljaca čija su osobitost uglavnom bile različite brazgotine i drugi grozni detalji na licu, pa je u tom smislu djelovala kao neka vrsta svemirskih poklada. Ali Računovođa ničim nije pokazao da ga je istražiteljeva primjedba uvrijedila. Ili je bio čvrst, ili emisiju zbilja nikada nije gledao.
– Jeste li možda za malo japanskog zelenog čaja? – upita, pa objema rukama, ritualno uhvati keramičku šalicu i otpije malo. – To je prava blagodat koju su Japanci pronašli u osmom stoljeću u Kini i usavršavali je kao ritual sve do šesnaestog stoljeća, kada je Hideyoshi ustanovio standarde »umjetnosti čaja«. Pretpostavljam da ste čuli za generala i pjesnika Hideyoshija.
– Nisam! – odbrusi Banić. – I uopće ne vjerujem da pjesnici mogu voditi vojsku, niti da generali mogu pisati pjesme. Osobno nikada ne bih vjerovao generalu koji loče čaj i odmah bih ga demobilizirao. O umjetnosti i inače imam vrlo loše mišljenje, a o »umjetnosti čaja« čak ni to. Uostalom, ja pijem pivo.
– Krasno! Vrlo kulturno! Mislim da, nažalost, nemamo piva.
– Ne bih ga ni pio! Nisam došao ovamo radi piva nego su me vaši »umjetnici čaja« odvukli od njega. Rekli su mi da moj poslodavac želi razgovarati sa mnom. A vi niste moj poslodavac!
– To je vrlo složeno pitanje – reče on odloživši čaj. – Često i ne znamo čiju robu kupujemo, čiji novac posuđujemo, od koga preuzimamo posao i za koga ga zapravo obavljamo. Ako ja, recimo, u određenom smislu, i uz određene okolnosti, zastupam stanovitu skupinu ljudi, onda razgovor sa mnom za vas može ujedno biti i razgovor s poslodavcem. Razumijete?
Završio je obradu vlastitog lica i bacio uprljanu blazinicu u koš iza stola. Uistinu je izgledao loše i djelovao pomalo zastrašujuće, ma koliko u razgovoru bio suzdržan, odmjeren i kulturan. Zatim je obrisao prste u rub kimona i počeo nešto kuckati po tipkovnici laptopa, po kojemu su ga svi znali i koji je nosio posvuda, učvršćujući ga lisicama uz zglavak lijeve ruke. Kako bi bilo dobro doći do tog prenosivog kompjutora, mislio je Banić, nagađajući koliko je godina strogoga zatvora vrijedila građa pohranjena na njegovu tvrdom disku.
– Hoćete kazati da ste vi Svilarov odvjetnik?
– Mislim da malo pretjerujete s tim Svilarom – podigne on pogled s kompjutorskog zaslona. – To što ste preuzeli posao od njega ne znači da nema drugih zainteresiranih, čak i zainteresiranijih...
– Ali Arno je njegov sin! – bunio se Banić. – On je zatražio da pazim kome će njegov sin pokušati...
– Nije važan taj mulac, nego mapa! – prekine ga Računovođa. – Svilar vam je to rekao. Treba naći mapu! Ona nije samo materijalna nego, rekao bih, i simbolična vrijednost. O njoj ovise mnoge stvari i o tomu ćete biti pravodobno obaviješteni. I, vjerujte mi, neće vam biti žao što ste se odlučili angažirati na tom problemu jer ćete dobiti pravu protuvrijednost. Ne samo financijsku, nego i moralnu.
– Osobno sumnjam da iz svih tih vaših jazbina izviru nekakve moralne vrijednosti – drzne se Banić – pa bih se radije zadovoljio materijalnom naknadom. Ali niste me valjda zvali da biste mi ponavljali ono što je Svilar već naručio od mene.
– Naravno da nisam! – odvrati on. – Pozvao sam vas da vam objasnim ozbiljnost posla. Dakle, ne radite za Svilara nego za cijeli konzorcij. Zbog toga se na vas i vaše rezultate gleda onoliko pozornije i ozbiljnije koliko je njegovih članova. A to nije malen broj.
– Za konzorcij ili za kartel?
– Budite ozbiljni, molim vas – upozori ga čovjek s ružnim brazgotinama na obrazima.
– I? Imate li još što dodati prije nego se onesvijestim od ove vlage i vrućine? – zijevne istražitelj kao da se dosađuje.
– Imam – reče Računovođa. – Držite se što dalje od onoga mjesta!
– Od kojega mjesta!? – čudio se istražitelj, premda je nagađao o čemu bi se moglo raditi. – Nemam pojma...
– Nemojte se praviti nevještim... – reći će on, ali ga prekine mladić koji je upravo ušao u prostoriju. Ovaj put nije bio u trenirci nego u plavoj fosforescentnoj majici i crvenim, duboko izrezanim gaćicama, gotovo bi se reklo – erotskima.
– Idemo! Druga runda! – rekao je mladić zapovjedno i pozvao Računovođu da pođe za njim, iako je Banić ozbiljno sumnjao da se spremaju za drugu rundu televizijskoga dokumentarca. Situacija je djelovala toliko homoseksualno da je bilo više no očito kako to kamo idu nema veze sa životinjskim ili biljnim svijetom kako ih vidi National Geographic.
Računovođa je polako spustio monitor svoga prenosivog kompjutora, otpio još malo japanskog čaja, a zatim pogledao Banića kao da mu želi kazati nešto vrlo važno:
– Nije ono što mislite! Niti sam blazirani glupan koji se igra japanskog rituala ispijanja čaja dvadeset tisuća kilometara od originalnoga mjesta, niti sam stari operetni homoseksualac koji plaća nabildane dečke, niti ste vi na tragu nečega što bi bilo senzacionalno ili kriminalno! U najobičnijem ste poslu kakvi se obavljaju svaki dan posvuda oko nas.
– Zapravo, to me i brine – nasmije se Banić, pa ustane vidjevši da će i Računovođa poći za svojim poslom.
– Idemo, gospodine! – rekao je čovjek jednostavnog imena Ivan i protrljao ruke kao da ih maže. – Znate koliko košta sat masaže?
– Da, da... znam... silno je skup... – promrmljao je Računovođa i pritisnuo dugme na stolu, nakon čega su se vrata otvorila i na njima se pojavio čovjek u odijelu, onaj isti koji je Banića doveo ovamo. I prije no što će otići na novu seansu masaže, Računovođa se okrene prema istražitelju:
– Gospodine, ne znam kakva je vaša naobrazba pa vam ne bih htio mudrovati. Ali nemojte zaboraviti i ovo. Nekoć, u osvit civilizacije, čovjek je smislio državu da bi zaštitio svoje vlasništvo. Taj je izum tijekom milenija dograđivan, usavršavan, uljepšavan i moderniziran, ali mu je osnovna namjera ostala ista. Zato su svi oni koji su na poslu očuvanja vlasništva na neki način državni službenici, bez obzira na to bili s ove ili s one strane zakona. Razlike koje vi među njima pokušavate napraviti oslanjajući se na svoj smiješni moral besmislene su i utopijske. Razumijete?
– Razumijem – otpovrnuo je Banić. – Razumijem sve, osim jedne stvari. Kažete da su ljudi smislili državu da zaštite svoje vlasništvo. Ali od koga da ga zaštite?
– Kako od koga!? – začudi se on. – Pa od većine...
Možda bi Banić još štošta rekao, ali ga je nestrpljivi čovjek u otmjenom odijelu poveo van, gdje mu je predao ključeve Golfa rekavši kako ga vozilo čeka dolje, točno ispred glavnoga ulaza.
– Je l’ vam rekao da se držite podalje od gradilišta te da se koncentrirate na traženje mape? – upita ga on dok su se spuštali liftom.
– Naravno – otpovrne Banić. – Oko te stvari najdulje smo ćaskali. Zbilja, što je to sa starim? To na licu prošli mu je put bilo manje. Ako to ne stane, rekao bih da će ostati posve bez obraza.
– Ah! – uzdahne mladi poslovni čovjek. – Svi kažu da je to letalno, ali se on ne da. Sâm kaže da će pobijediti...
– I Dinamo je sanjao da će pobijediti one Ruse, Ukrajince, što li... pa kurac od svega!
On blago pocrveni; kao da je pripadao onima koji tu riječ ne rabe ni pred kim ili je, jednostavno, bio preveliki navijač nesretnog Dinama.
No ono što je Banića sve više kopkalo dok je izlazio iz nove zgrade prema svom Golfu, bila je posve nova činjenica. Naime, danas je uistinu prvi put čuo da netko o onom prostoru gdje su gorjeli staklenici govori kao o gradilištu.


Svjestan da ih previše zapostavlja, navečer je došao u stan na Britanskom trgu i zatekao Niku i Lidiju kako otvaraju brojne paketiće. Naime, Lidija se konačno spremala povjeriti čarobnjacima iz Krila anđelova, pa je stoga morala kupiti razne stvari, dvije pidžame, topliju i hladniju, kao da će kod medicinskih hohštaplera provesti nekoliko sezona, potom punu kutiju raznih kozmetičkih i higijenskih preparata, kućni haljetak, dosta rublja, mali tranzistorski prijamnik, da na klinici može slušati vijesti za koje je inače govorila »da su ni o čemu«, potom časopise s križaljkama, dvije knjige... Otvarajući paketiće, neprekidno je nabrajala što je sve od važnih stvari zaboravila kupiti, a Nika joj je povlađivala i dopunjavala njezinu listu. Čovjeku se činilo kako bi bilo najbolje da su otkupile cijeli dućan koji se nalazio tri kata ispod njih, i poslale ga na adresu klinike šleperom.
Potom je zazvonio telefon koji je zgrabila Nika, kazala najprije »da, stan Banić ovdje«, a zatim se naglo uozbiljila i gotovo prošaptala:
– Yes, it’s me...
Lidija je značajno pogledala Nikolu, kao da on i bez toga ne bi shvatio tko zove i što hoće. Govorila je neko vrijeme, naravno engleski, a zatim je, čini se, više slušala, rekavši tek tu i tamo yes, really ili no. Razgovor je potrajao toliko dugo da se Baniću učinilo kako će tamo negdje u Londonu, gdje on nikada nije bio, Timijevi roditelji morati podići hipotekarni kredit da otplate sve telefonske troškove, koje im je njihov zaljubljeni sin natovario na leđa. Na kraju je Nika izrekla jedno jednostavno bye i prekinula vezu, nakon čega je telefon istoga časa zazvonio. Ponovno je prinijela slušalicu uhu i stala s nekim žustro razgovarati:
– Da... da... zbilja nećeš staroga?... Kako nemaš vremena?... Ma nemoj, nije istina... dobro... kazat ću mu...
– Tko je to? – upitao je Banić čim je spustila slušalicu.
– Tvoj Pako. Kaže da je Lela javila kako je s Kembrom kritično... i da se svaki čas može dogoditi...
– Ali da on u to ne vjeruje?
– Da. Kaže da je Kembra stari lisac i da bi pobjegao grobaru s lopate. Rekao je da nema vremena za razgovor jer žuri u nekakvu večernju školu koju si mu ti uplatio.
– Uplatio sam, ali... časna riječ... nisam vjerovao da će ići...
– A kakvu si mu to školu uplatio?
– Tečaj za osvjetljivača.
– Tečaj za osvjetljivača!?
– Da, to je nešto što trebaju na filmu i u kazalištu. U Apolu će ionako biti kazalište. Ali sumnjam...
– Zašto sumnjaš? – upitala je Nika kao da brani Paka koji ju je nekoć puštao bez karte u kino. – Pako je bistar.
– Baš zato i sumnjam. On će već smisliti neki drugi, opakiji način da dođe do love i živi bez rada. Ili će se zadovoljiti s onim što privredi Flegma.
– A što to privređuje Flegma? – upita ona, jer je tipa s obveznom vunenom kapom znala sasvim površno.
– No, dobro... to da privređuje... to se samo tako kaže... – odmahne Banić rukom.
– Onda znam – kratko će Nika, pa ustane i ode do hrpe sa smotuljcima i paketićima robe. Otvori jedan i iz njega izvuče šarenu, prugastu pidžamu čije su se boje razlikovale od onih dosadnih, bolničkih.
– Ovo smo kupile za tebe – rekla je i nasmijala se kao da već zna kako će reagirati.
– Pa... imam već pidžamu...
– Vidjela sam kakvu. Punu rupa. Ovu ćeš probati još večeras.
– Kako večeras!?
– Pa tako... mama i ja smo mislile kako ćemo večeras do kasno pričati, pa bi onda bilo zgodno da ovdje prespavaš.
– Ali tu sam... blizu... – objašnjavao je on kao da ne želi ostati.
– To bolje! – pljesnula je ona rukama. – Bit će ti ujutro jednostavnije vratiti se!
Zatim je prišla prozoru, razgrnula zavjesu i pogledala van u mećavu koja je potjerala baš sve živo s trga.
– Uostalom – rekla je zabrinuto. – Vani je ionako u toku smak svijeta.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu