Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Goran Tribuson - Gorka čokolada

Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:36 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada 71153910

Kada poduzetnik Svilar naruči od privatnog istražitelja Nikole Banića praćenje svoga sina Arna, koji mu je iz sefa ukrao likovnu mapu s navodno vrijednim crtežima, njegov život postat će noćna mora. Nastojeći otkriti kome je mladić nudio ili prodao crteže, Banić će otkriti da se u mapi kriju mnogo važniji i opasniji dokumenti koji će neke od likova istrage stajati i života...

Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima "Zavirivanje", "Siva zona", "Dublja strana zaljeva", "Noćna smjena", "Bijesne lisice" i "Susjed u nevolji", u romanu "Gorka čokolada" pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, starlete, privatne zaštitarske tvrtke, izbacivači...

Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:37 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada Cgtrh


1.


Veliki opskrbni centar već mu se izdaleka učinio poput zdanja izgrađenoga od dječjih kockica te potom povećanoga do besmislenih i grotesknih razmjera. Da mu je tkogod rekao kako će doći vrijeme u kojemu će trgovine poprimiti dimenzije sportskih dvorana, ne bi mu nikada povjerovao. Sada je, eto, to vrijeme došlo, i ta mu se činjenica jednostavno nije sviđala. Odmah je shvatio kojim se sustavom odvija promet na prostranom i labirintnom parkiralištu, ali mu je trebalo nekoliko krugova dok nije pronašao mjesto. Zatim je izišao iz auta i još se jedanput zagledao prema neljudski velikom dućanu, ne znajući koja su od svih tih velikih vrata ulaz, a koja izlaz, i vode li sva baš do onog mjesta koje njega zanima. Pretvara li se to polako u tromog dinosaura koji će ubrzo zaglibiti zbog svih tih promjena što su ga snašle nespremna, upitao se u sebi i ušao kroz najveća staklena vrata što su se neprekidno otvarala i zatvarala pred svim tim svijetom što je brzao unutra ili se, gurajući kolica pretrpana robom, vraćao van. Našao se nasred velikog predvorja iz kojega su razni putovi vodili nadesno i nalijevo, gore i dolje, i nije znao što je gdje, osim zahoda čija je zelena oznaka palucala na drugom kraju predvorja. U nedoumici, uradio je ono što mu se učinilo najpametnijim, izvadio je iz džepa vjetrovke Marlboro, zapalio cigaretu i duboko povukao dim, nakon čega mu se grozna trgovačka novotarija učinila malko podnošljivijom.
– Gospodine! – upozori ga čovjek u plavoj kuti, koji je u jednoj ruci držao plastičnu lopaticu, pridržavajući drugom lagana kolica za otpatke – to je zabranjeno! U dvostrukom ste prekršaju!
Banić ga pogleda iznenađeno. Bio je to jedini tip koji se bitno razlikovao od gomile ljudi što su se kaotično vrzmali prostorom i, obuzeti amokom trošenja, gurali svoja pretovarena žičana kolica.
– Ovdje ne smijete pušiti i morate uzeti kolica!
Sad više nije znao što uraditi. Čovječuljak u plavoj kuti zbilja nije djelovao kao autoritet opskrbnog centra, ali je Baniću ipak nekako teško pala činjenica da ga je uhvatio čak u »dvostrukom prekršaju«, pa kako nije znao što bi s upaljenom cigaretom, a još manje kako doći do kolica koje rabe kupci, izišao je van, nakon kraćeg premišljanja bacio opušak u kanalizacijski otvor, pa ušao ponovno, ovaj put na druga vrata. Ipak nije uzeo kolica, jer mu se činilo da je idiotski tumarati ovim dvoranama s nekoliko boca na dnu golemih kolica. Tà nije došao pokupovati sve deterdžente, sapune, ukiseljene krastavce, konzerve i kekse ovoga svijeta, i njima napuniti protuatomsko sklonište, nego je tek usputno svratio jer mu je Komar prije nekoliko dana kazao kako ovdje imaju razmjerno pristojan izbor uvoznih piva.
Kada je nakon podužeg lutanja i neuspješne potrage zastao ispred dugačkog niza polica na kojima se nalazilo ono što je tražio, shvatio je da uistinu imaju mnogo piva, ali da se, bar što se izbora tiče, ne razlikuju bitno od boljih prodavaonica u gradu. Ipak je uspio pronaći nešto što već dulje vrijeme nije imao prilike vidjeti na policama – tamni Erdinger, vrlo dobar pšenični Franziskaner i, na kraju, tri velike boce nizozemskog Trappea. Iako je bilo čudne boje karameliziranog šećera i pomalo slatkasto, volio je u određenim prilikama popiti to pivo i držao ga je nekom vrstom »dječjeg piva«, pivskim slatkišem koji gdjekad treba gucnuti. Pomisao na tamni Trappe gotovo ga je nagnala da ponovno zapali cigaretu, ali se navrijeme prisjeti čistača u plavome. Ako su ga u predvorju ozbiljno upozoravali, ovdje bi ga mogli bez pardona i uhititi, pomisli Banić i počne uzimati boce s police.
I tad shvati koliko je čistač bio u pravu. Ne samo da bi mu kolica dobro došla, nego bi, da ih je imao, zacijelo kupio mnogo više od onoga što mu je stalo u ruke. Poput gorštaka koji je netom skupio ogrjev, s punim naramkom pivskih boca požurio je prema blagajni, a zatim se dogodilo ono što je najmanje želio: velika boca Trappea što ju je držao pod rukom ispala mu je i uz prasak kakav znaju prouzročiti samo boce s gaziranim pićima, razbila se. Nogu zalivenih gustom, ljepljivom pjenom, stajao je nasred prodavaonice prostrijeljen strogim pogledima kupaca, koji su zastali sa svojim propisanim kolicima za kupovanje.
– Gospodine Baniću, možete te boce staviti u moja kolica – reče mu uslužno čovjek koji je s praznim kolicima izronio iz reda u kojemu su se nalazile police i hladnjaci s mliječnim proizvodima. Bio je srednje visine, negdje u poznim tridesetima, dobro građen, obrijane glave koja mu je davala izgled strogog asketa i moralista, a taj je dojam pojačavalo njegovo elegantno i nekako jezuitski crno odijelo pod kojim se nazirala besprijekorno bijela košulja bez kravate.
Zbunjen zbog nevolje u kojoj se našao, Banić polako složi boce u neznančeva kolica, a zatim mu sijevne:
– Otkud znate moje ime?
– Radim za gospodina Svilara... Poslao me po vas... – reče čovjek u crnom odijelu kao da mu je neugodno.
– Svilar... – zamisli se Banić. – Pa prije dva dana sam ga odbio. Radim sam i gotovo mi je nemoguće pratiti nekoga...
– Odbili ste ga telefonski. Gazda je zamolio da se ipak vidite i da vam pokuša objasniti neke stvari.
Banić se trgne. Znao je da ljudi kojekako zovu nadređene, ali kada bi čuo da netko svog poslodavca zove »gazdom«, stvari bi mu odmah postale sumnjive.
– Ali... u tom slučaju, vi ste me pratili... – reče nakon što je na blagajni potpisao slip i pogurao kolica prema izlazu.
– Jesam – slegne ramenima tip izbrijane glave. – Drugačije vas ne bih mogao odvesti gazdi. Vidio sam kako ste odbili uzeti kolica pa sam ih uzeo ja. Slutio sam da će se ta stvar zakomplicirati.
Već se komplicira, pomisli Banić pa se tiho nasmije:
– Ako tako dobro pratite ljude, zašto mu vi ne biste obavili tu stvar? Čemu trošiti lovu na privatnog istražitelja? Oni su ionako silno antipatična branša.
– Gazda ima sasvim dovoljno love da si priušti istražitelja...
Pogotovo onoga koji vozi stari Golf, pomisli Banić, zaustavljajući kolica s pivom ispred prtljažnika svog dotrajalog vozila. I prije no što će podići poklopac kako bi pretovario pivo, on izvadi Marlboro i žudno ga zapali, baš ispod velikog panoa s programatskim pozivom
RECITE DA NEPUŠENJU!
– Pratite me! Vozit ću polako! – dovikne mu njegov novi poznanik i krene prema drugom dijelu parkirališta, dok se Banić pitao hoće li otamo izroniti u Fordu ili Cheerokyju.
Dok su se približavali Svilarovoj kući, podignutoj na samom rubu idiličnoga jelenovačkoga parka, Banić se prisjeti velike urbanističke afere iz ranih osamdesetih, kada su se svi pitali za koga se to i zašto podižu moderni dvojni objekti u takozvanoj zelenoj zoni, kao da se nije dobro znalo za koga se takvo što moglo raditi. Dobro održavana kuća bila je na vrhu brijega, okružena pomno odabranom crnogoricom, imala je dva kata, dolje veliki atrij, a gore prostranu terasu i nov mediteranski krov, koji je ljeti morao gorjeti od svježeg crvenila. Prostor oko kuće bio je opasan visokom željeznom ogradom, na ulazu su se mogle nazreti sigurnosne kamere, a putić kojim je prošlo vozilo Banićeva vodiča završavao je velikim parkiralištem ispred prostranog trijema pod kojim se nalazio ulaz u Svilarovo zdanje. Nigdje ni traga novobogataškom neukusu i bahatosti, nigdje bazena, konjušnice, teniskog igrališta, dvorišnog studija za meditaciju (!) i opuštanje, nigdje vrtnih patuljaka, lavova od kamena praha ni fontane s osvijetljenim dnom, tako da se činilo kako je Svilar suzdržani, decentni bogataš s mjerom i ukusom. Ali tko zna, razmišljao je Banić, ako ovdje u Zagrebu posjeduje tek združeni dvojni objekt na otmjenoj lokaciji, tko će jamčiti da, recimo, nema »novokomponirani« dvorac u Cornwallu, ljetnikovac s umjetnim palmama na dubrovačkome primorju ili ranč u Connecticutu?
Poslije, dok su sjedili u Svilarovoj sobi za primanje, Banića nije osobito fascinirala sva sila umjetničkih slika po zidovima jer se, naravno, u slikarstvo uopće nije razumio, ali mu se dopalo to što Svilar, za razliku od svoje poduzetničke subraće, uopće nije imao otvoren kamin ili kakvu drugu rustikalnu izmišljotinu, nego se grijao uz pomoć najobičnijih radijatora, odnosno centralnoga grijanja. Inače, Robert, ili Bobi Svilar, kako se predstavio, bio je čovjek koji je dobrano prešao šezdesetu, ali se po stasu, žustrini pokreta i pomno njegovanoj koži očito trudio da prikrije svoje godine. Ne poštujući morlačku modu, bio je odjeven posve sportski, u izblijedjele traperice i meku svijetloplavu majicu, koju bi možda čovjek upućen u takve stvari odmah prepoznao kao svjetsku marku. Ali Banić nije pripadao tom soju. On je znao razlikovati mladog Cheta Bakera od njegova poznog refleksa, saksofon Dextera Gordona od onoga u čiji pisak puše John Coltrane, ali nije razumio zašto majica Paul&Shark košta tridesetak puta više od one što su je skrojile radnice trikotaže iz Čakovca.
Kad je istražitelj izjavio da pije samo pivo, i na svoje veliko razočaranje dobio jedno od onih domaćih čije su mu macho reklame već uvelike išle na živce, nabio je Bobi Svilar ruke u džepove i ushodao se po sobi, zacijelo uvjeren kako su njegova gosta fascinirale sve te skupe slike po zidovima.
– Ovo su dva bolja Glihe, ovo tu je Uzelac, malo predimenzioniran, ali po osjenčanim volumenima krajnje zanimljiv, ovo je atipična Crnčićeva marina, s posve neobičnim rakursom za njega, ovo pak jedan sasvim rani Detoni, potom Becić, čije autorstvo još nije sasvim dokazano, dva ponajbolja Motike, i ovo tu... malo poznati portret sestre Pepice, našega neponovljivoga genija Josipa Račića.
Banić je nekoliko časaka pratio njegovo predavanje, a potom mu se, valjda od topline i lošega domaćeg piva, počelo toliko spavati da su mu se kapci nekoliko puta lagano spustili.
– Nešto ste se zamislili?... – ironično će Svilar.
– Da...
– Sigurno su vas ove slike natjerale...
– Ne, nisu! – prekine ga odmah Banić. – Zamislio sam se zbog posve druge stvari. Naime, vani je nekoliko stupnjeva ispod ništice, a ja sam u gepeku ostavio desetak boca piva. Ako mi opišete baš sve slike, siguran sam da će se smrznuti.
– Ako se smrznu, vi ćete ih lijepo odmrznuti. Bar za to je lako naći lijeka – kao da ga je umirivao Svilar.
– To baš neće ići...
– Gazda, gospodin je u pravu... – umiješa se čovjek obrijane glave, koji je Banića i doveo ovamo.
– Želiš li kazati da sam ga ugnjavio svojom kolekcijom?
– Ne, ne! – branio se obrijani, kao da je i sama pomisao na takvo što svetogrdna. – Ali kad se pivo jednom smrzne, onda zaboravi... možeš ga bacit u zahod!
– A tako... – zamisli se Svilar pa se, kao da se ništa nije dogodilo, vrati do onog djevojačkog portreta što ga je izradio stanoviti Račić, zagleda se u patinirano lice mlade, priproste djevojke pa nastavi:
– Taj vam je Račić bio najveće čudo našeg slikarstva, siromah koji je još kao adolescent odlutao u svijet željan znanja i vještine. Tako čistih motiva i tako snažnih pobuda danas bi se jedva našlo u mladaca kakav je bio on. Učio je isprva na Akademiji u Münchenu, postao najboljim u klasi, a potom otišao u Pariz, tvrdeći kako su u slikarstvu Francuzi daleko ispred svih ostalih naroda. Teško itko od nas može i zamisliti sirotinjske okolnosti u kakvima je došao u Pariz i bijedu u kojoj je živio. Unajmio je hotelski sobičak kakav sigurno nadilazi imaginaciju socijalnih pisaca njegova doba, a dane je provodio u Louvreu, vježbajući tonske prijelaze i kolorit Francisca Goye.
Bez obzira na to što je, kao i svaki normalan čovjek, osjećao sućut prema siromasima, Banića zbilja nije zanimala sudbina nekoga tko je gladovao i kopirao druge slikare u poznatoj francuskoj galeriji. Vidjevši, valjda, da se Banić dosađuje, Svilar kao da je odlučio naglo prijeći na ono najzanimljivije i najdojmljivije:
– Došao je u Pariz u veljači 1908., a četiri mjeseca nakon toga našli su ga ustrijeljenoga u njegovoj hotelskoj sobi. Okolnosti smrti nikada nisu utvrđene. Ne zna se je li ga netko ubio ili se radilo o samoubojstvu. Imao je samo dvadeset tri godine.
To što je netko pronađen ustrijeljen u hotelskoj sobi budilo je u Baniću nešto od profesionalne radoznalosti, ali zbog činjenice da se nemila stvar dogodila prije devedeset šest godina nije imao namjeru baviti se podrobnije takvom uzaludnosti. Prije nekoliko godina ubijen je u pol bijela dana u Zagrebu jedan od mafijaških bossova, pa prave okolnosti te smrti ipak nisu otkrivene. Što je spram toga neki ubogi slikar ustrijeljen prošloga stoljeća u Parizu!?
– Gospodine Svilaru – prekine ga Banić trudeći se biti što uljudnijim. – Prije dva dana sam vam kazao kako ne bih uzimao poslove praćenja jer radim sam. Takvi poslovi stavljaju pred čovjeka niz nerješivih tehničkih problema. Kada bih imao pomoćnika, bilo bi mnogo lakše, premda pokatkad ni dvojica nisu dovoljna. Došao sam samo zato što me gospodin...
Tu Banić zastane i pogleda u čovjeka koji ga je dopratio ovamo, začudivši se što mu još nije čuo ime.
– Guba – dometne Svilar. – Zovemo ga Guba.
– Škrlet – reče tip svoje prezime pa pocrveni. Čini se da mu nadimak nije bio nimalo drag. – Andrija Škrlet.
– Dakle, gospodin Guba mi je – nastavi zlurado Banić – rekao da su nastale neke nove okolnosti. I ja sam zbog toga došao. Osobno sumnjam da bismo to što su 1908. u Parizu pronašli tog vašeg Farčića ustrijeljenog trebali držati novonastalim okolnostima.
– Račića! – ispravi ga Svilar. – Naravno, vi ste, kao i svi privatni istražitelji, bivši policajac ili, bolje rečeno, narodni milicionar. A u tim se krugovima Račić slabo spominjao. Nisam li u pravu?
– Niste – ispije Banić svoje pivo do kraja. – Imali smo jednog Račića u Kozari boku. Pekao je prave, originalne bosanske ćevape u somunu. Išli bismo tamo nakon smjene, onako, znate... muško društvo. Žderali smo ćevape, lokali pivo i podrigivali naglas.
U pogledu koji mu je dobacio Svilar bilo je nečega što bi se na verbalni jezik dalo prevesti samo kao psovka, ali je ipak uspio zadržati pribranost i mirno nastavio priču o siromašnom slikarskom geniju, baš kao da je uvjeren u njezinu višestruku funkcionalnost.
– O tome što je radio u Parizu ta četiri mjeseca znalo se vrlo malo, što i nije neobično za čovjeka kojemu ni grob nije obilježen. Prije tridesetak godina u krugovima hrvatskih emigranata u Parizu pojavila se mapa sa četrnaest crteža u tušu i ugljenu, crteža s motivima pariških mostova. Zbog Udbine paske i krajnjeg animoziteta spram svega što je emigrantsko, ovdje se o tome uopće ništa nije čulo, ali su hrvatski kunsthistoričarski eksperti u Parizu potvrdili da je potpis na crtežima autentičan i da se oni savršeno uklapaju u Račićev opus. Moram li vam kazati da su to senzacionalno otkriće potvrdili doktori Gobelin i Aškerc, profesor Zlatarić, potom doktor Hoffmeier...
– A što je rekao doktor Knoflec? – prekine ga Banić.
Svilar se vidno zbuni i zagleda u istražitelja. Naravno, on nije mogao znati da je Knoflec doktor iz Pakova idiotskog vica, proktolog koji gata frajeru koji si je hemoroide mazao talogom od crne kave.
– Vidite, šteta da se i doktora Knofleca nije pitalo... – poveća njegovu zbunjenost Banić, spreman čim prije napustiti ovo čudno mjesto puno važnih slika.
– U to sam se vrijeme bavio uvoznim i izvoznim poslovima – nastavi Svilar. – Imao sam, nažalost, onaj crveni jugopasoš i trebalo mi je mnogo lukavstva da se približim hrvatskim krugovima u Parizu. Mislim da sam baš zbog tog njihova nepovjerenja bio prisiljen platiti crteže bar trideset posto više no što bi tražili od čovjeka koji im je blizak.
– Znači, niste im bili politički bliski?
– Jesam! Naravno da jesam! – skoči Svilar. – Svi smo mi radili združenim snagama na rušenju Jugoslavije. Oni izvana, a ja iznutra! Samo što to oni nisu mogli znati.
– Dakle, ta su remek-djela u vašem posjedu? – pogleda ga Banić kao da mu sada i samome postaje jasnije gdje se krije razlog zbog kojega ga je Svilar pozvao.
– Zbog toga sam vas i zvao! Vidite, više nisu. Ukradeni su mi prije nekoliko dana. I to iz radne sobe, iz mog osobnog sefa!
– Zašto ne pozovete policiju? – začudi se istražitelj sasvim iskreno. – Oni imaju najviše šanse da doznaju tko ih je ukrao.
– U tome i jest stvar... ja, naime, znam tko ih je ukrao...
Banić se okrene prema njemu očekujući nastavak.
– Ukrao ih je moj sin Arno.
– Otkuda mu to ime? – izleti Baniću. – Zar se nije mogao zvati Mirko? Ili Pero?
– Po liku iz omiljenog romana njegove majke – zlovoljno će on, kao da obnavlja neku staru svađu. Zatim doda posve suho:
– Uostalom, to se vas ne tiče!
– Naravno, naravno! – povuče se Banić. – Ali zašto bi vam ih on ukrao?
– Da mi napakosti. Mislim da me mrzi i drži uzrokom svih svojih nezadovoljstava. A ja sam oduvijek bio idiot koji je sve radio samo da bi njemu i njegovoj majci bilo što bolje i ljepše. I to vam je zahvalnost koju na kraju dobijete od vlastita djeteta.
– A što na to kaže njegova majka?
– Ništa – slegne Svilar skrušeno ramenima. – Ona je umrla prije dvanaest godina.
– Ali zašto bi vam krao crteže iz sefa? – nastavi Banić, žaleći pomalo što je i nehotice načeo nešto tako neugodno kao što je smrt supruge. – Kuća vam je puna slika. Mogao je uzeti bilo što. Tog Uzelca, Glihu, Lopatu...
– Motiku! – ispravi ga Svilar i pogleda sumnjičavo kao da više ne zna zafrkava li ga to bivši policajac, ili je uistinu toliko neupućen u domaću likovnu tradiciju. – Vidite, gospodine Baniću, ukrao je Račićeve crteže jer je znao da mi oni najviše znače. I da, ruku na srce, najviše vrijede. Jer nisu samo umjetnički artefakt, nego i dragocjen raritet, jednom riječju, otkriće! I sad će ih lijepo prodati...
– Kada biste obavijestili policiju, oni bi ga u tome spriječili. Znali bi to uraditi i na neki, recimo to tako, nježniji način. Mislim, ako ondje imate kakvih veza.
– Ne sumnjam u to da bi to oni znali uraditi – složi se on – ali mi je posve strana pomisao da policiji prijavljujem vlastito dijete. Znate ono... nema te umjetnine koja bi vrijedila koliko dječji nokat! Dragi gospodine, jednostavno bih htio samo to da prljavi veš ostane u kući...
– A koliko je staro to dijete? – nakašlje se istražitelj. – Mislim, to dijete čiji je nokat vredniji...
– Ima dvadeset pet godina...
– Veliko dijete! – fućne Banić. – Lova koju bi dobio za te slike dobro bi mu došla za kojekakve stvari. Sigurno i za one koje ne odobravate.
– To ne znam – pogleda ga Svilar naivno.
– No, dobro – nastavi istražitelj – zašto mislite da bih ja imao tu vrstu autoriteta i utjecajnosti pa da ga uspijem privoljeti da vam te slike lijepo vrati, izmoli od vas očinski oprost i ode se ispovjediti u gradsku prvostolnicu?
– Ne budite ironični! – prekori ga Svilar. – Jasno sam vam rekao da bih vam platio da ga pratite... da otkrijete komu je nudio ili prodao crteže. Ja bih ih već znao nekako vratiti, otkupiti... Ako doznam gdje su završili, pola ste mi posla obavili. Ja ću vam pomoći i dati vam popis trgovaca za koje pretpostavljam da bi ih Arno mogao posjetiti. Mislim da to za vas ne bi bio pretežak posao. Osim toga, koliko znam, vi trenutačno baš i nemate klijentele, i ne bi se moglo kazati da vam baš ide...
– Vi i vaši ljudi zacijelo ste bolja njuškala od mene – kiselo se nasmiješi Banić. – I dobro, gdje je djetešce u ovom času? Ako sam dobro shvatio, drmnuo je crteže i zbrisao od kuće.
– Slušajte, za nekoga tko ima dvadeset pet godina teško je kazati da je pobjegao od kuće. On je jednostavno otišao i unajmio stan u jednoj od onih mirnih ulica koje imaju nazive po ilircima. U Vrazovoj, Štoosovoj... Guba i ja bismo vas odvezli i pokazali vam gdje sada boravi. I, konačno, kako izgleda.
– Da, da... to je uvijek pouzdanije od fotografije – zamisli se Banić. – A imate li možda fotografije ili fotokopije ukradenih crteža?
– Ne – procijedi Svilar. – Nikada nisam mislio da bi mi mogle ustrebati... da ću se naći u situaciji sličnoj ovoj. Ali crteži su spremljeni u staru kožnu mapu koja veoma lijepo izgleda. Nalik je na plosnatu kutiju, crvena je i ima zlatotisak na prednjoj strani, odnosno na poklopcu. Drži se da su crteži oduvijek bili u njoj, tako da je i sama mapa vrijednost. Nadam se, gospodine Baniću, da ćete mi pomoći da vratim crteže i mapu. Bit ću vam zahvalan, a nemojte smetnuti s uma da su zahvalni uvijek i darežljivi.
– Možda vam se ovo sa slikama i ne bi dogodilo da ste uistinu darežljivi.
– Znam na što ciljate, ali nemate pravo! – naljuti se on. – Arno ima bankovnu karticu i račun za čiju se pozitivu redovito i izdašno brinem. Vjerujte, nezahvalnost djece češće proizlazi iz naše darežljivosti nego iz škrtosti. Nagađam da imate djece...
– Imam! – prekine ga Banić. – Siguran sam da ste me temeljito provjerili i da vam to da imam kćer nije promaknuto.
– Recite, ona često dolazi iz Londona?
Baniću dođe da radoznalog idiota raspali šakom posred lica, ali takvo što ipak nije mogao uraditi. Konačno, od nečega je morao živjeti. Iako ne radi ugostiteljski, krojački ili propagandistički posao, i za njega je »mušterija« redovito u pravu! Osim ako mu se baš dokraja ne zgadi.
I dok su se stubištem polako spuštali ka velikom predvorju, također prepunom ovješenih slika, u zgradu je ušao neobičan tip, vrlo visok čovjek šezdesetih godina, vitak i uskih ramena, pomalo plaha i nespretna hoda, odjeven u dugačak, staromodni krombi kaput, koji je zacijelo bio težak koliko i on sam. Imao je za svoju dob vrlo gustu crnu kosu, nije nosio ni šešir ni kapu, a ono što je na njemu djelovalo najčudnije bili su demodirani štitnici za uši, nalik na studijske slušalice, »odjevni« predmet kakav se jedva još mogao vidjeti i na filmovima. Lice mu je bilo vrlo glatko, gotovo zategnuto, ali Banić brzo shvati da je to zbog pudera koji je izdašno rabio. Čovjek je u ruci držao crni, elegantni kovčežić za spise, a kad ga je Banić malo bolje promotrio, shvatio je da to nije kovčežić, nego laptop što je, poput kakve dragocjenosti, bio učvršćen o čovjekov lijevi zglavak nečim nalik na policijske lisice. Banić bi dao ruku u vatru da ga je negdje već vidio, ali se, kao i većina onih koji su prešli pedesetu i počeli zaboravljati stvari, nije mogao sjetiti gdje.
– Gospodine Računovođo! – iznenadi se Bobi Svilar i požuri u susret čovjeku sa štitnicima na ušima. – Danas vas nisam očekivao. Ali, neka, neka... Odmah ćemo srediti sva neriješena pitanja!
Potom mu nekako ishitreno i pretjerano srdačno pruži ruku, a Računovođa je primi bezvoljno, onako kako se, primjerice, na ribarnici hvata riba u čiju svježinu sumnjamo.
– Gospodine Baniću – pogleda Svilar istražitelja, stišćući i dalje mlohavu Računovođinu ruku – kao što vidite, iskrsnule su nenadane poslovne obveze. Guba će vas odvesti kamo smo naumili i isplatiti vam predujam.
Guba pogleda ljutito Svilara, ali ovaj put ne pripomene kako mu je pravo ime Škrlet te kako mu se ne sviđa nadimak. Mirno je prihvatio naredbu jer je Svilar ipak bio njegov gazda.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:47 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada B037c9ed09c046a38677c8309831cb7e



2.


Ulice što su nosile imena iliraca bile su u drugom dijelu grada, činili su ih lijepi samostojeći objekti, uglavnom dvokatni, sagrađeni negdje početkom prošloga stoljeća. Kao što i pristoji ulicama koje su dobile imena prema pjesnicima i filolozima, bile su mirne, široke, gotovo posve bez prometa, trgovina je u njima bilo vrlo malo, a gostionice i kafići bili su prava rijetkost. Kada bi tkogod pokušao dulje motriti koju od kuća, teško bi mogao ostati nezamijećen, jer su u takvim ulicama uz ulaze parkirana samo vozila onih koji tu stanuju. Ipak, s olakšanjem shvati Banić dok su se zaustavljali nadomak kući koju je unajmio Svilarov sin Arno, jedan od malobrojnih kafića u ovom dijelu grada nalazio se baš nasuprot Arnova privremenoga doma. Ispred kafića bila je neka vrsta ugibališta na kojemu su se zasigurno izmjenjivala vozila onih što su zastali radi pića. Usto je kafić, neobičnog naziva Jednooki Jack, s ulične strane imao veliku staklenu stijenu, svojevrstan izlog iza kojega je bio učvršćen veliki metalni šank na koji se moglo opušteno nasloniti, pijuckati piće i promatrati što se događa vani. Ali Guba, kako ga je zvao njegov poslodavac, ili čak vlasnik, zacijelo nije imao smisla za praćenje i uhođenje, tako da je zaustavio svoj Cheeroky uza samu ogradu od niskih stupica, iza koje se nalazilo betonirano dvorište, niska i neugledna dvorišna zgrada, a nasuprot njoj kuća s visokim suterenom, natkrivenim stubištem i dva kata, na neki način lijepa, ali u svom sivilu ipak pomalo bezlična i neupadljiva.
– Ovo je unajmio – kimne Guba prema katnici – ali mislim da se koristi samo sobom ili dvjema.
Banić bolje promotri zgradu, ali ne zamijeti ništa iznimno, ništa što bi u njemu potaknulo kakvu korisnu asocijaciju ili zaključak. Kuća je imala bogatu ali zapuštenu fasadu, kakve se obično ne obnavljaju bez stotinjak potvrda različitih urbanističkih i kulturnih ustanova, prozori su joj bili ukrašeni, posve izvan standarda, i kada biste ih poželjeli promijeniti zbog trošnosti, svaki bi se stolar na takvom poslu lako obogatio. Dio dvorišne ograde bio je dograđen ukrasnim šipkama koje godinama nitko nije zaštitio, tako da se činilo kako bi se svakoga časa mogle srušiti izgrižene hrđom. Bilo je posve očito da Arna tu nema jer su svi prozori bili tamni i poluzastrti trošnim roletama.
– Plaća tisuću eura mjesečni najam – s prezirom će Guba, po čemu se Baniću učini kako se Svilar morao dobrano raspitati o novonastalim okolnostima u kojima mu se našao voljeni sin.
– Za te novce ja moram raditi cijeli tjedan – i dalje je bio ogorčen Banićev informator.
– A što ćete... – promrmlja istražitelj kao da osjeća sućut spram njegove »besparice«. – Da bi se došlo do takve love, treba naći pravoga oca ili pravi posao. On je pronašao ono prvo... a vi ovo drugo.
– E, nekad je bilo bolje – reći će on s nostalgijom u glasu. – Sve dok mi crveni banditi nisu sudski zatvorili zaštitarsku agenciju. Potplatila ih konkurencija. Ali potegnuo je gazda već sve što treba. I odvjetnike i...
– A zašto su vam je zatvorili? Otkud ta pakost prema tako ljupkom i društveno korisnom radu?
– A što da vam kažem... – uzdahne Guba. – Tobože zbog neadekvatne primjene sile. Kao da smo na izgrednike mogli krenuti molitvenicima i priručnicima bontona.
– Naravno da niste! Neshvatljiva je ta nesnošljivost koju vlast pokazuje prema prihvatljivim oblicima nasilja i terora. Ne brinite se vi za agenciju. Čim porastu potrebe za razbijenim glavama, ti koji su vas zabranili sigurno će se urazumiti.
Nije bio siguran da je Guba shvatio ironiju, ali se nije imao kada baviti time, jer je iz one kućice u dvorištu izišao klinac, ne stariji od deset godina, za snijeg koji je upravo počeo padati prelagano odjeven, s velikom indijanskom perjanicom na glavi i lukom i strjelicom u rukama. U tome što je uz pločnik parkiran Gubin skupi automobil zacijelo nije vidio ništa neobično, pa je trkom kakvim djeca oponašaju jahanje požurio do velike kuće i zagledao se u prozor kao da očekuje da će ondje ugledati Arna Svilara.
– Mislim da mali idiot umišlja da je Indijanac – reče Guba ravnodušno, po čemu se dalo zaključiti kako je klinca s perjanicom već imao prilike vidjeti.
– To ste dobro zamijetili – zaključi Banić. – Po tome kako se odjenuo teško bi bilo povjerovati da se igra astronauta.
– Ne znam kako mu takvo što može pasti na pamet.
– Ne znate jer ste odrasli uz one... transformere... i nindža kornjače... ili kako se već ne zovu...
– Želite li kazati kako je klinac odrastao uz kaubojske filmove kojih više uopće nema.
– Ne želim – nasmije se pomalo kiselo Banić – jer je štos u tome što klinac uopće i nije odrastao. Bit će da mu je netko napunio glavu Indijancima i kaubojima. Možda otac...
– Ili djed – dometne Guba, a Banić se strese od nelagode. On je, naime, odrastao uz knjige Karla Maya, uz takozvane crtane romane Pony i Laso, uz vesterne s Johnom Wayneom i Jamesom Stewartom, on se još uvijek dobro sjećao indijanskoga filma snimljenog na Plitvicama, u kojemu njemački kauboj kaže: »Wohin gehest du, mein rote Bruder?« Nije moguće da je po tom svom odgoju, u kojemu su važno mjesto imali junaci Divljega zapada, polako prešao iz kategorije očeva u kategoriju djedova.
Ali Gubu očito nije zanimalo je li njegov sugovornik bliže očinskoj ili djedovskoj dobi, nego je promrmljao kako su mu se već koljena ukočila pa je izišao iz parkiranog vozila, zijevnuo, prišao niskoj ogradi i protegnuo se nekoliko puta kao da obavlja jutarnju gimnastiku. Zatim je prostački pljunuo ustranu, izvadio rupčić i snažno se useknuo.
I tad ga je spazio dječak s indijanskom perjanicom na glavi, namrštio se, lupajući se dlanom po usnicama indijanski je zajujukao i pozvao oca:
– Tata, tata! Ćelava zmija je opet ovdje! Ćelava zmija njuška po našim pašnjacima!
Časak nakon toga iz kuće je izjurio niski, tusti tip kratkih nogometaških nogu, okrugla lica, s poduljim zaliscima kakve su nekoć nosili poklonici pozne faze Elvisa Presleya. Tip je bio odjeven u široke samtaste hlače i maskirnu jaknu, sa skraćenom puškom čiji je uglačani metal zlokobno sjevnuo u njegovim rukama. Prizor baš iz zaboravljenih vesterna.
– Pizdo! Rekao sam ti da se više ne pojavljuješ! – izderao se naoružani tip na Gubu. – Nemaš ovdje što njuškati! Je l' jasno? Je l' jasno?
Držao je pušku i činilo se da će podići cijev prema Gubi, ali to ipak nije uradio. Vidjelo se da je ljutit, ali je njegova ljutnja bila više paradna pirotehnika nego autentični požar.
Guba se očito nije uplašio puške, ali je ipak, valjda iz opreza, ustuknuo korak-dva. Vidjelo se da se ne namjerava previše objašnjavati s ljutitim ocem malog Indijanca, te da će se nastojati čim prije ukrcati u svoje vozilo i odmagliti. Banić primijeti kako je polako zavukao ruku u desni džep i bilo je više no jasno da u njemu drži pištolj.
– Ćelava zmijo! – zakreštao je dječji glasić. – Ovo će ti biti najbolja opomena!
Rekavši to, klinac podigne luk sa strjelicom i napne tetivu. Strjelica je bila izrađena od čvrste trske i na vrhu je imala žicom pritegnut čavao. Mogla je sasvim lako ozlijediti čovjeka.
– Ako me balavac pogodi, stradali ste obojica! – priprijeti Guba čovjeku s puškom, a on se okrene prema dječaku, odmahne glavom ustranu, našto dječak spusti svoje oružje iz domaće radinosti i odjuri u kuću.
Guba otpljune, okrene se i u nekoliko se koraka nađe u sigurnosti automobila. Dok je okretao ključić i pritiskao kvačilo, čulo se kako ljutito mrmlja nešto što su morale biti psovke. A potom, dok je kretao, shvati kako bi trebao objasniti Baniću tko je tip s puškom:
– Svilarov mali idiot unajmio je kuću od obitelji diplomata koji trenutačno živi u Otawi. U dvorišnoj kući stanuje kućepazitelj Havranek. Stiv Havranek. Nema baš neko prezime uz koje bi dobro išla ta skraćena puška.
– Ni uz vaše prezime baš ne ide pištolj koji ste stiskali u džepu.
– Revolver – ispravi ga Guba, čije prezime Škrlet zbilja nije zvučalo revolveraški, pa izvadi iz džepa Colt magnum, pucaljku u koju se morao još kao klinac zaljubiti u nekome od zagrebačkih kinematografa. – On i njegov ćaknuti sin prave su daveži. Bio sam ovdje prošli tjedan da nagovorim Svilarova klipana da se vrati kući, a pračovjek u maskirnoj odori počeo se derati na mene kako nemam pravo ulaziti u dvorište, kako će mi on već pokazati mog boga... I onda je otrčao u kuću po pušku... Razumijem ga samo utoliko što su mu u ratu živci otišli k vragu. Ali što ćete!? Nismo svi napravljeni od iste građe! Ja sam se, eto, vratio iz rata i zaspao mirno kao da sam stigao sa svjetskog prvenstva u Francuskoj.
Pritom se samozadovoljno nasmije jer mu se, očito, dopala vlastita šala.
Kad god završi koji od ratova na ovim prostorima, pomisli Banić, dok se Cheeroky zaustavio na crvenom semaforu, kompletno pučanstvo ima urednu potvrdu da je sudjelovalo u njemu. I to na pravoj strani, što neprijatelja ili napadača, onako retrospektivno, čini posve beznačajnim.
– A vi... vi niste sudjelovali u obrani domovine? – pogleda ga načas Guba pa polako krene preko raskrižja.
– Ne – skrušenim će glasom Banić. – Ja jedini nisam... odnosno nas nekoliko... Idući tjedan osnivamo malu udrugu nebranitelja. Za početak ćemo tražiti da nam se oduzme pravo na tramvajski pokaz i povisi televizijska pretplata...
Možda bi ta rečenica i naljutila Gubu, ali ju on, čini se, i nije do kraja čuo jer je spazio nešto u susjednoj ulici. Dodao je naglo gas, prebacio se u nedopuštenu traku, oduzeo drugima prednost i nakon jedne vozačke egzibicije, koja je »vrijedila« višestrukog oduzimanja vozačke dozvole, zaustavio se nadomak mondenom lokalu iznad čijeg je ulaza svjetlucala kontura čaše sa stiliziranim tropskim voćem.
– Ono je njegov Punto! – reče uprijevši prstom u zeleno vozilo ispred lokala.
– Čiji?
– Njegov. Arnov! Uvijek mi je tako glupo izgovoriti to ime koje ništa ne znači.
I prije no što je Banić uspio ironično zaustiti kako stari Svilar nije baš sinu kupio bogzna kakav automobil. Guba ga lagano gurne laktom i pokaže mu prema ostakljenim vratima coctail bara. Iz njega je upravo izlazio mladić u sportskom kaputu s kapuljačom, mršav, prosječna, nezanimljiva dječačkoga lica, tamne kovrčave kose koja se teško češlja, gegava hoda kakvim znaju afektirati adolescenti, dovoljno nizak da bi ženama ostao nezanimljiv. Ne samo da nije nimalo bio nalik na oca, poduzetnu šarmantnu muškarčinu koja se znala othrvati godinama, nego je već na prvi pogled odavao autsajdera. Ali svatko ima i majku, pomisli Banić, pa ako nije na oca, bit će da je na majku. Ali o njoj će biti teško doznati išta podrobnije jer je, kako je rekao Svilar, umrla 1992.
– Pravi mamin sin – rekao je Guba kao da čita Banićeve misli. A zatim, misleći valjda kako se Banić dostatno uputio u ono što će mu trebati za praćenje, okrene ključić u automobilskoj bravici i krene. Banić se još jedanput osvrne prema razvikanom lokalu za bogatu mladež i izbližega ugleda Svilarova sina, koji je u tom času otvarao vrata svog Fiata. Začudilo ga je njegovo meko blijedo lice, koje kao da nije pripadalo dvadeset petogodišnjaku nego kakvom mlađem školarcu, a rinčice koje su mu krasile oba uha pripisao je njegovoj gubitničkoj prirodi. Smislio je za to smiješan argument – ako nisi baš ništa, možeš biti bar čovjek s rinčicama.
– Hoćete li da vas odvezem kući, pa da vam auto netko naknadno doveze – upita ga Guba – ili ćete radije na Jelenovac po njega?
– Brinem se kad nije uz mene – promrmlja Banić. – Znate, taj model najčešće kradu.
– Tko bi to krao!? – u nevjerici će Guba.
– Banda iz tehničkih muzeja! Što sve nisu kadri uraditi da povećaju izložbeni fond!
Poslije je, gore na Jelenovcu, prešao u vlastiti auto, a kad mu je Svilarov pomoćnik donio ček na kojemu je bio ispisan predujam od dvije tisuće eura, pristao je na taj sasvim neobičan posao, pristao je pratiti i nadzirati mladića, odnosno crteže što ih je on ukrao uzoritome i dobronamjernom ocu.
U pola šest, kada je zaustavio auto ispred Nove bolnice u Dubravi, snijeg je padao gušće, ali se po mokrom pločniku parkirališta činilo da se neće uhvatiti. U svom tamnocrvenom kaputu s kapuljačom, koji joj je iz Londona poslala Nika, omotana novim Benettonovim šalom, Lidija ga je već čekala, uzrujano pocupkujući na hladnoći. Ali nije mu kazala ništa, čak ni kad joj je rekao da ga pričeka još časak dok ne kupi šteku Marlbora na kiosku u bolničkoj auli. Bila je to prednost razvedenih parova, naime, bili su gotovo obvezni pomoći jedno drugome, ali si nisu smjeli predbacivati razne sitnice. To se bar nije držalo ukusnim i umjesnim.
– Oprosti, do maločas su me gnjavili jednim idiotskim poslom – rekao je kad su sjeli u njegov sivi Golf. Ipak se osjećao pomalo krivim jer je zakasnio cijelih četvrt sata, a ona ga je sve to vrijeme čekala vani na snijegu i hladnoći.
– Da smo u braku, prije četvrt sata uzela bih taksi i sada te čekala dolje na Britancu s facom one žene iz onog... japanskog filma... – nasmijala se suzdržano Lidija, ali se, naravno, naslova tog japanskog filma nikako nije mogla sjetiti. Otkako je prešla pedesetu, i ona je sve češće zaboravljala, tvrdeći u pojedinim trenucima kako je to početak alzheimera, premda je bilo posve očito da je riječ o danku koji se plaća godinama. Kako je u posljednje vrijeme imala bolove u kralježnici, znala bi se ukočiti i tada je pila mnogo sedativa, možda i više no što je trebalo. Odlučila je smršavjeti, pretpostavljajući da bi njezini problemi mogli biti u vezi s tih nekoliko prekomjernih kilograma. Međutim, bolovi ni nakon ozbiljne kure mršavljena nisu nestali, ali je Lidija zato dobila finu liniju i počela izgledati sasvim dobro za svoju dob, što je i njezin bivši muž zamijetio.
– Što ti je rekao čarobnjak? – upita je Banić ironizirajući razvikanog neurokirurga do kojega se moglo doći samo uz posredovanje generalnog sekretara Ujedinjenih naroda ili neurokirurgove gluhe tetke. Igrom čudnih okolnosti Lidija je upoznala baš tu tetku.
– Što ja znam!? – zlovoljno će ona. – Katkad mi se čini da nitko od njih pojma nema, a opet, ne mogu otići na pregled kralježnice strojobravaru. Napravili su mi nekakvu scintigrafiju i u nalazu piše da se ne vidi aktivnost patološkog nakupljanja...
– Aktivnost patološkog nakupljanja! – nasmije se Banić razdirući preko upravljača celofan u koji su bile zapakirane cigarete. – Zamisli kad mu dođe kumica iz Čučerja ili Kašine, a on joj radosno priopći kako nije zabilježena aktivnost patološkog nakupljanja, ali da joj je antibakteriogram fecesa suspektan na...
– Napravio mi je i MR, i u nalazu piše... ovako... – reče ona pa upali svjetlo iznad vjetrobrana i počne prekapati po mapi s nalazima, koju je sve vrijeme držala u krilu – ...da se na seriji... sagitalnih i transverzalnih presjeka... vidi... vidi... reducirana fiziološka lumbalna lordoza... Kužiš to?
– Sad bih ti rekao što kužim! – odbrusi on, svejednako se mučeći s paketićem Marlbora. – Daj mi otvori te proklete cigarete... kao da ih pakira neka udruga za borbu protiv pušenja!
– Mogao bi već prestati – reče ona uslužno mu otvarajući kutiju. – Svjestan si da ti štete...
– Svjestan sam da mi štete – složi se on duboko uvukavši dim. – Povećavaju mi sedimentaciju u žilama, pojačavaju mi patološko nakupljanje katrana u pulmonalnom predjelu, usporavaju rad bubrega, katastrofalno djeluju na mozak, uništavaju mi srce, djeluju kancerogeno u svim mogućim smjerovima... Zapravo, brat bratu, platfus je valjda jedina bolest koju ne pogoršavaju. A kao za inat, njega baš nemam!
– Obećao si Niki da ćeš prestati – izbaci ona kartu za koju je naivno mislila da je adut. Obećao, pa ću i opet, pomisli Banić i zastane zbog silne gužve koja se stvorila pred ulazom u Maksimirsku.
– Prekosutra dolazi.
– Dolazi!? – začudi se on. – To je nešto prekoredno?
– Da – zamisli se Lidija. – Zato se i brinem.
– Što je tu zabrinjavajuće?
– Pa to! Dolazi, premda je nismo očekivali prije Uskrsa. Prvi put nije pitala onako kako ona zna... Tobože, imam li što protiv da dođe. Samo je najavila da stiže... i to sama! Bez Tima.
– Možda su prekinuli...
– Možda su prekinuli! – rasrdi se ona. – Žive skupa pet godina i ti to tako mirno kažeš! Pa ne prekidaju ljudi tek tako!
– Lidija, pa i mi smo svojedobno prekinuli – tiho će on.
– Jesmo! Ali ako smo mi bili blesavi, zar mora biti i ona? – reče Lidija i odmah umukne, postavši valjda svjesna onoga što je on iz njezinih riječi mogao izvući. Potom prijeđe na mnogo konkretniju stvar:
– Slijeće prekosutra u Grazu. S onim Ryanairom. Trebao bi otići po nju.
– Imam dosta posla... – pokuša on smisliti nešto za što je sumnjao da će funkcionirati.
– Ma daj! – odmahne ona rukom. – To ti je bar prilika da obiđeš sve tamošnje CD shopove i ustanoviš je li Coltrane snimio što novo.
– Lidija, Coltrane je umro 1967. !
– Nisam ni pomišljala da bi te u tome čovjek mogao zbuniti – odvrati ona, oduvijek na neki čudan način ljuta na njegovu opčinjenost džezom. Gdjekad je znala kazati kako bi ga radije dijelila s razumnim ljubavnicama negoli s ritmovima Dextera Gordona i turobnim zavijanjem Cheta Bakera.
– Hoćeš li da pođem gore s tobom? – upita on nakon što je zaustavio auto ispred Konzumova samoposluživanja na uglu Britanskog trga i Ilice. Kao da je time htio provjeriti treba li joj kakva pomoć sada kada je gnjavi kralježnica.
– Idi samo! Sigurno te čekaju u Kicu. Meni je malo bolje. Mislim, fiziološka lumbalna lordoza malo mi je popustila. Valjda od voltarena.
– U redu – slegne on ramenima shvativši da danas nije »njezin dan«, pa pritisne papučicu i uspne se na Rokov perivoj, gdje je najčešće ostavljao auto. A dok se spuštao natrag prema Britancu, snijeg je već prestao padati. Neon kinematografa Apolo, ili nekadašnje Kozare, čije je ime 1990. iznenada postalo nepoćudno jer je istoimena planina sasvim neoprezno sudjelovala u NOB-u, bio je ugašen, a vitrine s plakatima filmova prljave i prazne jer filmskih projekcija od Nove godine ovdje više nije bilo nakon što su gradske vlasti zbog nerentabilnosti zatvorile dvoranu i poklonile je nekakvoj kazališnoj družini. Tu pretvorbu kojom je dvorana, kroz koju su projašili John Wayne i Gary Cooper, projurili u svojim neobičnim vozilima svi Jamesi Bondovi, u kojoj su vrištale žrtve raznih Dracula, i u kojoj su svoje erotsko rublje svlačile dame poput Tracy Lords i Ginger Lynn, prepuštena nekakvim sumornim i umnim fizionomijama koje se deru, lamataju rukama, lupaju vratima od šperploče i govore napamet naučene rečenice, doživio je kinooperater Pako i kao osobnu uvredu, i to ga je pogodilo više od činjenice da su mu dali radnu knjižicu i utješno mu kazali kako se s njom može prijaviti nekakvom uredu za zapošljavanje. Istini za volju, u tom se uredu ne bi imao čemu nadati čak da je imao i kakvu bolju struku. A kao kvalificirani kinooperater bio je čisti loser, jer su se u cijeloj zemlji kinematografi zatvarali, tako da se filmski djelatnici, od redatelja, preko kinooperatera, pa sve do prodavača kokica i kikirikija, nisu imali čemu nadati.
Ali te se večeri u kafiću Kico nije razgovaralo o sudbini hrvatske kinematografije i kinoprikazivalaštva, niti o tomu kako prekvalificirati i zaposliti svu silu otpuštenih kinooperatera, nego o događaju isključivo ideološke naravi, što je uzbudilo društvo u lokalu.
– Časna reč, dečki, nisam mogel verovat! – govorio je Pako s gemištom u ruci. – Gledam telku i vidim biskupa, stopostotnoga, pravog, ovak kak je inkasator Marijan pravi, i govori ti on kak su kurtoni štetni, kak oni zaprav ne štite od side i kak se protiv te bolesti treba borit onak s kompletnom ličnošću... valjda ko u partizanima, gdje su umjesto mitraljeza imali karbitne lampe... kaj ja znam... Jebote, to da mi biskup tumači uvod u kurton, to je skroz isto ko da šuster Tukšec od prekoputa predaje atomsku fiziku na faksu. Gdje je on bil kad sam ja ko balavac išel na kiosk kod frajle Bogadi i tražil »teta, prosim vas dva risa«!?
– Ti, ko uvek, niš ne kužiš! – otresla se na njega šankerica Zdenka, kojoj je taj razgovor već vjerojatno išao na živce.
– Ne, ti se kužiš u kurtone, Zdenka! Ti se kužiš! – odbrusi joj Pako, našto ona tresne ljutito pladnjem po šanku.
– Daj, olabavi malo! Celo ti je vreme jezik u petoj brzini. Kaj ne vidiš da tu ima ljudi kojima si se popel na glavu, skup s biskupima i s tim... s tim... – okomila se na njega Zdenka.
– Sad u Konzumu drže kurtone u raznim farbama i okusima – primijeti Flegma, koji se baš nedavno vratio s odsluženja zatvorske kazne u Valturi pokraj Pule. Potom je popravio svoju obvezatnu kapu s coflekom ili pufnom, kako su to zvali stari Zagrepčani, i iskoristio tren nepažnje te otpio dobar dio gemišta bivšeg inkasatora, gospona Marijana.
– Ma kaj jebeš, Flegma! Je l’ imaju, možda, kurtone s okusom manga i stračatele?
– On to zna! – umiješa se Marijan, ljut što mu je blago retardirani Pakov bratić iz Garešnice prčkao po čaši. – On bunari u Konzumu pa zna.
– Nikad nisam ništ ukral u Konzumu – branio se Flegma.
– Nisi Konzumu neg njegovim mušterijama!
– I onda ti je taj pop, biskup, koji kurac... nisam mu skužil čin... – nastavi Pako ondje gdje je stao – izjavil da kurton ima nekakve sitne rupe, pore, kaj ti ja znam, koje su veće od atoma side...
– Valjda od virusa... – ispravi ga Banić proguravši se do šanka, gdje mu je Zdenka već otvarala hladno božično pivo, koje je Zagrebačkoj pivovari ove godine iznimno uspjelo.
– Detektiv, nemoj me i ti jebat! – pjenio se otpušteni kinooperater. – Kaj ja znam kak se mjeri sida! Uglavnom, veli da je taj... da je taj virus manji od tih nekakvih rupa u kurtonu i da ta stvar opće ne koristi. Jebeš mi mater, reko je to tak sigurno ko da je sam meril te... rupe... i te side...
– Ak prodaju kurtone s rupama, onda to nije u redu – prosuđivao je Flegma. – I onda velečasni ima praf! Žalosno je da Crkva mora upozoravat na te stvari, a da to ovi iz Konzuma sami ne vidiju...
– Jebemu mater, Flegma, ti niš ne kužiš! – srdio se Pako. – Nemaju kurtoni rupe, neg nekakve male rupe kaj nisu rupe... al su ipak rupe jer kroz njih mogu proć male side... mislim bar one najmanje...
– Ma ni ti niš ne razmeš! – umiješa se gospon Marijan, koji je i nakon umirovljenja nastavio dolaziti u Kico, ali sada s većom, penzionerskom nadom da će mu tu i tamo tkogod platiti piće. – Njegova Uzoritost je to rekla zato kaj se Crkva s pravom protivi toj gumenoj stvari jer je protuprirodna, i jer je đavolska, i jer kvari katoličku mladež...
– Kaj, sad buš rekel – ironično će Pako – da je Bog tak htel, da bi napravil čoveka s gumenim kurcom.
– Nisam to rekel! Al Crkva je protiv te stvari! Pa valjda Crkva ima pravo kazat za kaj je, a za kaj nije! II to sam vi komunjare imate pravo!? Ni ja ne bi taj vaš prezervativ nikad stavil!
– A za koji bi ga ti kurac stavljal na kurac? – prostrijeli ga pogledom Pako. – Čak kad bi ti velečasni i dal posebnu dozvolu da ga staviš...
– Kad bi mu dal oružni list za kurton! – naceri se zlobno Flegma.
U taj se čas oglasi telefon sa šanka i oni prekinu svađu. Iako je takva pomisao bila glupa, Baniću se učini da je telefon zazvonio nekako glasnije i važnije zato što je riječ o ozbiljnoj vijesti. Zdenka je zgrabila slušalicu i pogledom preletjela po nevelikoj prostoriji lokala. To bi radila uvijek kad bi se mašila telefonske slušalice jer je telefon počesto zvonio zato što je netko trebao koga od gostiju. Slušala je pažljivo, kazala je tek tu i tamo pokoje »da« i »kužim«, a potom pozdravila i odložila slušalicu. U kafiću je nastao muk, Banić je upalio cigaretu, a Pako načas zaboravio na čudan problem neprijateljskog odnosa Katoličke crkve spram tanke gumice koju, bar kako Flegma kaže, već proizvode u raznim bojama i okusima.
– Zvala je Lela – prekine tišinu Zdenka. – Kembru su jutros odvezli u bolnicu.
– Ma Kembra mulja! Pa znamo ga! – umiješa se Pako kao da je ljut što su mu minirali zdravstveno-teološku raspravu. – Kembra je stari folirant. Povukel se na toplo i na pravu hranu. Pa svi znamo da njegva Lela ne zna skuhat jaja na oko! A cugu mu furaju onak sa strane, ispod žita...
– Ali ciroza je smrtonosna – pripomene Banić. – A za Kembru se baš ne bi moglo kazati da se čuvao.
– A ko se od nas čuva!? – nije se dao Pako. – Ko se čuva!? Svi smo mi cugeri, i svi mi imamo tu virozu jetre! Moš ga jebat! Pa kaj...
I tko zna koliko bi dugo još drobio besmislice da ga Zdenka nije prekinula riječima u kojima je bilo straha:
– Lela kaže da mu je ostalo još samo malo...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:47 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Autumn_by_kleemass-d5lkfte




3.


Utjeha je u Gileadu bio je možda nadahnuti, ali i sasvim stereotipni gospel što ga je u dvadesetim godinama prošloga stoljeća napisao crni glazbenik Paul Robeson, i u toj je formi postojao u raznim slušljivim i prepoznatljivim izvedbama, sve dok ga Archie Shep nije ubacio u svoj žrvanj i posve ga razorio kakofoničnim sudarima raznorodnih puhaćih glazbala. Međutim, i to je bilo, kako bi ljubitelji arhaizama kazali, čisto milozvučje prema onom kaosu koji je nastao kada se simetrične skladbe dohvatio ćaknuti tip s kapom Roland Kirk, čarobnjak koji je na stage izlazio objesivši oko vrata sve moguće puhaće instrumente, i one koje je znao, a valjda i one koje nije znao svirati, i koji je tu stvar samljeo, razvalio, razbio u sitne krhotine i prosuo je po podu jedne zadimljene noći u Montreauxu, u zemlji koja je, kako u jednom filmu kažu, svjetskoj kulturi podarila sat s mehaničkom kukavicom.
Pritišćući tipku repeat na autoradiju s ugrađenim CD-playerom što mu ga je prošloga ljeta donijela kći, Banić je tu stvar uspio preslušati sedam puta prije no što se našao na zavoju kojim se sa stare Samoborske ceste skretalo prema brežuljku na kojemu se nalazila Komarova vikendica. Komar je bio Banićev kolega još iz davnih dana »narodne milicije«, bio mu je i prijatelj na kojega se uvijek mogao osloniti, odnosno suradnik na kojega se nikada nije smio oslanjati jer je bio blag, pomalo lijen i ne osobito inteligentan. Ne napredujući u poslu, ostajući vječnim pomoćnikom, pa čak i metom poruga, Komar se prije pet godina povukao u prijevremenu mirovinu. Porazi koje je otada morao trpjeti bili su samo porazi u borbi protiv suvišnih kilograma i protiv terora žene koja mu je svaki tjedan donosila novi koncept redukcijske dijete, potkrijepljen raznim čarobnim ampulama iz alternativnih ljekarni što su preplavile zemlju poput kakve epidemije. Stoga se u posljednje vrijeme povlačio u vikendicu nadomak Samoboru, prepuštajući stan ženi, djeci, zetu i snahi, sitnoj unučadi, susjedima i svim onim bezdušnim uljezima koji su remetili njegovu uistinu minimalnu privatnost.
Kad je ušao u njegovu tipsku vikendicu, kakve je konfekcijski proizvodilo i na otplatu prodavalo jedno građevno poduzeće iz Gorskog kotara, Banića iznenadi količina nereda, nesvojstvena nekome tko je bio policijski istražitelj. Jedan se dio nereda svodio na nepospremljeni prostor, razbacane odjevne predmete i već dulje vrijeme neopranu veću količinu posuđa, dok je drugi bio zapravo Komarov novi hobi.
– Isuse, Komaru, što to radiš? – upitao ga je Banić zatekavši ga kako, uz pomoć pincete, povećala i posudice s ljepilom, pokušava učvrstiti žigicu s crvenom glavicom na nešto slično nedovršenome mostu. Svud oko njega bile su tisuće kutija žigica s crvenim, smeđim i zelenim glavicama, žigica na koje je Banić već zaboravio, jer je mislio kako su jeftini i svima dostupni upaljači od raznobojne plastike posve uništili proizvodnju žigica, ili, kako je još njegova baba govorila, palidrvaca.
– Pont Neuf – odvratio je Komar, jedva se i osvrnuvši na gosta. – Imaš u frižideru pivo, natoči si, sjedni i reci zašto si došao.
Tražeći u tom neredu hladnjak, Banić spazi već dovršene objekte što ih je Komar mukotrpnim radom izradio od žigica: Eiffelov toranj, jednu malu, pojednostavnjenu crkvu Notre-Dame, nešto nalik na Slavoluk pobjede. Tu nadomak Samoboru kao da se rađala mala drvena replika Pariza.
Naravno, Komar je u hladnjaku imao najtrivijalniju stvar, Tuborg u limenci, i Banić ga je uzeo više da se oporavi od iznenađenja nego da bi uživao u pivu.
– Dakle, to je taj hobi... – promrmlja Banić, otvori limenku i sjedne na kauč osjećajući kako pod njim krckaju desetci polomljenih žigica.
– Da – odvrati Komar. – Savršena stvar. Imat ću možda i izložbu. Kad sve završim.
– Hoćeš li obraditi cijeli Pariz – otpije Banić malo iz limenke – ili ćeš se zadržati samo na važnijim arrondissementima? Znaš, bio sam ondje i vidio da ima nekoliko za gradnju strašno zajebanih četvrti.
– Cijeli Pariz!? Si lud? Pa tko bi to napravio!?
– Što ja znam! Guinnessova knjiga rekorda puna je najrazličitijih pothvata. Jedan je frajer napravio Titanic od smjese za kremšnite, mislim u naravnoj veličini, drugi je pak izmodelirao sve sudionike svjetskoga nogometnog prvenstva od marcipana. Zajedno s rezervnim igračima. Ali Pariz od žigica! To bi bio »hauptrefer«!
– Zajebavaš! Zašto si došao?
– Da te izvučem iz ovih pizdarija! Bi li se malo rekreirao?
– Ne bih se vraćao u policiju ni za svu lovu svijeta! – odbrusi on lijepeći još jedan važan dio pariškoga mosta. – Ondje su sad sve nekakvi balavci iz unutrašnjosti. Nemaju manire, ne govore jezike...
– A ti ih govoriš šest! Bez grčkoga i latinskoga.
Komar konačno podigne pogled s mosta i odloži povećalo i pincetu.
– Ne mislim na policiju! – uzrujano će Banić. – Meni treba pomoćnik. Bar neko vrijeme. Sâm sam, a moram pratiti balavca koji je bogatom ocu popalio nekakve umjetnine.
– Ne razumijem se u umjetnine...
– Komaru! – mirnije će Banić. – Ne zovem te da napišeš katalog za Murtićevu izložbu nego da mi pomogneš pratiti klinca koji će pokušati utopiti slike kakvom trgovcu i tako zajebati staroga.
– Zašto to ne prepusti policiji? – reče Komar, a Banić zakoluta očima, izvadi kutiju Marlbora i krene upaliti cigaretu. No upaljač je bio poluispravan i gotovo prazan, kvrckao je, ali bezuspješno.
– Imaš li žigice? – upita Banić spremajući upaljač u džep.
– Tu su negdje bile... – uzmuva se Komar podižući deku s kauča, prevrćući novine. Zatim shvati da ga Banić zafrkava.
– Nemam! Sve su mi potrebne za makete!
– Jednu ćeš ipak žrtvovati – ravnodušno će Banić, pa otrgne žigicu s makete mosta i pripali si cigaretu.
Komar zaškrguće zubima, ustane i priđe električnom štednjaku na kojemu je već dulje kipjela voda u dubokom zelenom loncu.
– Hoćeš li doručkovati sa mnom? – upita ga Komar otvarajući hladnjak i izvlačeći iz njega plastičnu posudu do vrha napunjenu hrenovkama.
Banić zaniječe glavom, a Komar priđe zakipjeloj vodi i ubaci u nju svoj izdašni doručak. Koliko je Banić mogao vidjeti, bilo je to gotovo deset pari hrenovki. Uživao je jer su postojale tek minimalne šanse da se odnekud pojavi njegova grozna žena, baci mu sve to u smeće i našopa ga nekakvim »slim-line energizerom« i »šlank-reduktor efervetama«.
– Nisam ti ja više za to, moj Nikola – reče Komar potišteno. – Kako da pratim nekoga za kim ne mogu ni potrčati? Kako da budno zurim u nečiji prozor ili ga čekam da iziđe iz kina, kad sam svaki čas gladan, ili me muči prostata, ili me zajebavaju hemoroidi? Nađi nekoga mlađeg. Kakvog klinca koji sanja da postane istražitelj.
– Ti si naivčina – ispije Banić pivo pa pođe prema hladnjaku. – Današnji klinci sanjaju o tome da postanu bogati i slavni, i da im u novinama izađu slike, ma što to značilo i zbog kojeg god razloga to bilo. A kad im ne uspije da otprve dobiju kakvu medalju, da postanu nacionalni predstavnici na Eurosongu ili kakvoj sličnoj pizdariji, dobro im dođe i sitno dilanje droge, obijanje kioska ili ljekarne, ili sudjelovanje u masovnim navijačkim tučnjavama.
– Onda ne znam – slegne Komar ramenima i dugačkom vilicom počne nabadati kuhane hrenovke koje samo što nisu počele pucati. – Neću se s tobom vucarati po gradu i slijediti balavandera koji prodaje zjake. Ni tebi to više ne pristoji. Ako ti baš bude trebala kakva pomoć, imam još nekoliko živih krtica u policiji. Mogu biti od koristi...
– Dobro. Znaš da na to računam – prekine ga Banić pa uzme komadić hrenovke iz hrpe koja se pušila na pladnju.
– Pa jebem ti! – pobuni se on. – Jesam li te pitao hoćeš li doručkovati? I što si rekao? Da nećeš!
– Slušaj, ako mi već ne možeš pomoći u poslu, bi li mogao sutra otići u Graz po Niku?
– Što ona radi u Grazu?
– Ma ništa! Tamo će samo sletjeti avionom nekakve jeftine irske kompanije. Lidija me tjera da odem po nju, a ja sam preuzeo taj blesavi posao...
– Pa zašto si ga preuzeo?
– Jebem mu sunce, Komaru! – razljuti se Banić. – Preuzeo sam ga da bih imao od čega živjeti! Ne valjda zato da bi mi ti mogao postavljati idiotska pitanja!
– Dobro, dobro! – branio se on tamaneći hrenovku za hrenovkom. – Super! U Austriji imaju perfektan izbor žigica svih veličina. Trebat će mi dosta toga za Moulin Rouge. Samo, auto mi je na popravku. Ako me odvezeš Hohnjecu po auto, dovest ću ti malu.
– Siguran si da je gotov?
– Naravno! Hohnjec mi je javio da mogu doći po njega.
– Kad ti je javio?
– Kad!? Pa prije jedno mjesec dana – mirno će Komar, a Banić se umorno uhvati za čelo i pripali još jednu cigaretu.
Poslije, dok su se, vozeći se prema Zagrebu, spustili u udolinu s raštrkanim kućercima i pustopoljinama, Komar mu pokaže prstom prema dugom nizu vrtlarskih staklenika što su gorjeli. Bila je to čudna, pomalo nadrealna slika: polje pokriveno niskim snijegom i dugački oval od drveta, stakla i plastike zahvaćen vatrom od koje se topi okolni snijeg. Nikoga nije bilo u blizini, ni vlasnika, ni susjeda, ni vatrogasaca.
Banić zaustavi automobil i izađe, a za njim se teškom mukom izvuče i debeli Komar, koji je iz Golfa izlazio poput nespretnog mornara što se očajnički pokušava dokopati podmorničke palube. Banić se spusti s ceste niz nasip, ali se gorućem stakleniku nije približavao. Komar mu je dahtao za leđima, žaleći se kako mu se baš sad ne hoda, te kako je gore s ceste ionako bolji pogled na cijelu okolicu.
– Čudne se stvari događaju ovdje – tumačio je Baniću koji je palio cigaretu kao da mu ovaj čisti, svježi zrak ništa ne znači. – Najprije su u lokalnim novinama napisali da vlast taji kako će se ovdje graditi veliki deponij smeća, reciklažni pogoni, spalionica, tko zna što sve ne. Zatim su to neki tobože odgovorni tipovi demantirali, pa je jedan zagrebački magazin demantirao njih...
– I što je bilo? – pitao je istražitelj ostavivši cigaretu u ustima, a ruke zabivši u džepove vjetrovke, pokušavajući ih tako bar malo zagrijati.
– Nastao je kaos, panika... i ljudi su počeli jeftino prodavati zemlju. Mislim, i zemlju i kuće. Tisuće hektara prodali su nekakvoj tvrtki iz Zagreba, koja će se, navodno, baviti proizvodnjom zdrave hrane. Ja to ne kužim! Kako bi se netko mogao na istome mjestu baviti proizvodnjom zdrave hrane i spaljivanjem otpada?! Ali što ja znam... zapravo, ne kužim se baš u tu zdravu hranu.
– Po količini hrenovki koje si maločas smazao – prekine ga Banić – sasvim je jasno da se ne kužiš u zdravu hranu.
– Ma jebeš zdravu hranu! – odbrusi Komar. – Susjeda ispod mene osam se godina bavila zdravom hranom. Jela je nekakve peletirane alge, integralni kruh, sir i vrhnje od soje, nekakvo trulo, nešpricano voće i jaja s atestom o kokošjoj prehrani... Naježim se kad samo pomislim na to.
– Hoćeš reći da joj to nije koristilo?
– Što ja znam koliko joj je koristilo! Ljetos ju je zgazio tramvaj. Odvezli su je na traumu, gdje je umrla. Kući je došao policajac s njezinim dokumentima i cekerom sa sojinim šniclima i nekakvim umjetnim mesom od pšenice.
– A taj čiji su ovi staklenici... on nije prodao zemljište?
– Mislim da nije – odvrati Komar. – Idiot. Njemu se, valjda, učinilo da je bolje uzgojiti deset kila salate i pušlek poriluka nego uzeti keš. A sad mu je ionako sve izgorjelo.
– Misliš da se to moglo samo zapaliti?
– Pojma nemam – zamisli se Komar. – Valjda je imao u tim staklenicima neko grijanje. Osim toga, pušači bacaju opuške kojekamo. A ono... ono se zove sejtan...
– Što se zove sejtan?
– Ono jebeno meso od pšenice – tumačio je Komar. – To što je bilo u cekeru babe koju je zgazio tramvaj.
Banić ga pogleda prijekorno pa baci opušak prema njemu, a zatim se uspne na cestu do automobila. Komar je dahtao za njim.
– Znaš, ako tu zbilja naprave smetlište i spalionicu, i ja ću prodati vikendicu. I život u onoj zagrebačkoj menažeriji bolji je od toga.
Tog popodneva dok je sjedio za upravljačem svog Golfa i, zamotan u toplu vjetrovku punjenu perjem koju mu je Nika kupila na rasprodaji u londonskom Dukeu, čekao da Svilarov sin iziđe iz svoje unajmljene dvokatne jazbine, Baniću se sve više činilo kako posao kojim se bavi postaje sve gora gnjavaža. Približavao se godinama u kojima takvim poslovima valja kazati zbogom ili pak uposliti koga mlađega koji bi obavljao primarne istražiteljske poslove dok bi on, kao profesionalni um, sjedio kod kuće u toplome i osvjetljavao intelektualne aspekte slučaja. Ali takvo što bilo je možda moguće u romanima, dok je u prozaičnoj stvarnosti jedva bilo zarade i za njega samoga. A i ta se zarada svodila na ono što bi mu drugi platili za ovakve, sasvim neintelektualne istražiteljske poslove uhođenja, praćenja i njuškanja po tuđoj privatnosti. Jednom je na Lidijin nagovor pročitao nekakav američki kriminalistički roman u kojemu istražitelj odmah obavještava klijenta kako ne radi na razvodima brakova, što znači kako ne želi istraživati tko kome ševi ženu. Naravno, Banić si tu komociju nije mogao priuštiti, pa je prihvaćao i takve poslove. Ali budući da su se preljubi pretežito događali u ugodnim, romantičnim, toplim ambijentima, i taj je posao bio znatno bolji od iščekivanja hoće li mladi Svilar izići iz kuće i odnijeti kome slike na prodaju.
I baš kad je premišljao hoće li po drugi put na nekoliko minuta upaliti motor i malo se zagrijati ili će otići na pivo u obližnji Jednooki Jack, odakle je također mogao sasvim dobro motriti kuću i dvorište, ugledao je mladića kako izlazi. Bio je odjeven u onaj isti kaput s kapuljačom i pod rukom je stiskao kartonski fascikl stegnut vrpcama, nalik na tvrdi školski herbarij. Stari je Svilar kazao kako se crteži nalaze u crvenoj kožnoj mapi, ali je Banić sasvim opravdano sumnjao da se u mladićevoj mapi nalik na herbarij nalaze prešane tratinčice i sunovrati; mogao je jednostavno prebaciti crteže iz teške kožne mape u laki kartonski ovitak.
Arno Svilar sjedne za upravljač svog Punta i krene. Znajući da ima samo malo vremena, i da je u gradskoj gužvi prilično teško slijediti nekoga tko je krenuo automobilom, Banić okrene ključić, ali ga alternator izda i iritantno glasno zavergla. Ubrzo zatim pokuša drugi i treći put, moleći u sebi sve bogove alternatora da ga bar ovaj put ne ostave na cjedilu. Konačno je ipak uspio upaliti motor i krenuti u času kada je Arnov automobil skretao prema Zvonimirovoj. Sustigao ga je nekako u Heinzelovoj, ali je odlučio mudro se držati malo podalje, propustivši između njegova i svojega auta kamionet i neki prastari taksi. Na taj ga je način mogao pratiti razmjerno neprimjetno, premda je postojala poprilična opasnost da ti vozilo, zbog bezbroj nepredvidivih prometnih razloga, jednostavno umakne.
No Arno, srećom, nije išao daleko. Prošao je ispod željezničkog nadvožnjaka u Ivanićgradskoj, a zatim usporio krećući se uzanim i zbrkanim ulicama Peščenice. Po načinu vožnje činilo se da nekoga traži, ali je Banić bio gotovo siguran da u ovom neuglednom periferijskom naselju dućančića, vulkanizerskih radionica i jeftinih kemijskih čistionica ne žive bogati trgovci umjetninama, pogotovo ne oni koji bi mogli kupiti nepoznate Račićeve crteže iz 1908. godine. Premda bi mu uistinu bilo najdraže, razmišljao je nadalje, da se u kartonskoj mapi stvarno nalaze ti crteži te da ih mladić sve skupa proda tu na Peščenici, pa makar i za sitniš. U tom bi slučaju Banić imao najlakši posao dosad. Lijepo bi zapisao adresu čovjeka koji voli kupovati crteže mostova i sutradan je priopćio Svilaru senioru, te se s dosadnog zadatka vratio mirnom slušanju džeza u prolazu nekadašnjeg kinematografa Apolo.
Mladić je zaustavio automobil ispred visoke prizemnice čiji je veći dio bio izgrađen od ukrasne opeke, a velika okna od stakla čija je prozirnost bila jednosmjerna. Na bakrenom krovu vidjela su se pomična okna, po čemu se moglo zaključiti da je i potkrovlje uređeno za stanovanje, a po dva velika solarna kolektora svjedočila su da tu živi netko tko prihvaća nove trendove. Za ovaj dio grada bila je to razmjerno otmjena kuća.
Arno je izišao iz automobila s fasciklom pod rukom, zastao malko kao da premišlja hoće li uopće ući, a zatim se zaputio poduljim popločenim puteljkom do svježe obojenih vrata kojima se ulazilo u kuću, tako da Baniću nije preostalo drugo doli da čeka. Zaustavio je automobil pokraj tende koju vlasnik ovdašnjeg kafića još nije spremio i odlučio biti strpljiv. Naravno, živo ga je zanimalo hoće li se vratiti sa kartonskom mapom ili bez nje. Pretpostavljajući kako pregovori o prodaji i kupnji umjetnina mogu potrajati, nakon stanovitog vremena ušao je u lokal i brzo pošao prema zahodu u dnu prostorije.
– Zahod je samo za goste! – doviknuo mu je čovjek sa šanka pokazujući mu pritom ključić što ga je držao među prstima.
– Kavu sa šlagom – rekao je istražitelj, vratio se do šanka, istresao pred neljubaznog tipa sitniš, uzeo ključić i otišao do zahoda. Na kraju je, ljut na gadove koji ne puštaju čovjeka na zahod, natrpao hrpu papirnatih ubrusa u školjku i, pustivši vodu, zacijelo je začepio. A kad se vratio, odbio je popiti već gotovo hladnu kavu sa šlagom i izišao van, gdje je shvatio da je Arno već otišao. Prokleo je u sebi i Arna, i debelog Komara koji mu je, umjesto da se bavi arhitekturom od žigica, mogao pomoći, pa prijeđe preko ceste ne bi li bar otkrio tko to živi u kući koju je maločas posjetio Svilarov sin. Pa kako na vratima, kao ni na poštanskom sandučiću nije bilo nikakva imena, Banić odškrine vrata i pođe prema kući, smišljajući što će kazati ako ga tko zaskoči.
Došao je do kućnih vrata, i baš kad je otkrio kako je i mjedena pločica za ime i prezime vlasnika na njima posve prazna, začuo je bijesan lavež i spazio kako prema njemu trči veliki njemački ovčar, psina s kakvima nema šale. Bio je tako jak i brz da ga se ni policijska jedinica ne bi postidjela. Nemajući kamo, Banić hitro otvori vrata i uleti u kuću, svjestan da je bolje biti i uljezom negoli žrtvom gladnoga i pomahnitaloga dresiranog psa. Odahnuo je čuvši ga kako uzaludno laje i grebe pandžama po vratima, a zatim se zaputio hodnikom prema središnjoj sobi. Kuća je bila posve nova, u nekim elementima zapravo još nezavršena te je bilo jasno da u njoj još nitko ne stanuje, pogotovo ne bogati i ekscentrični trgovac umjetničkim slikama. Zidovi su bili svježe obojeni, centralno je grijanje radilo, ali po zidovima nije bilo nikakvih slika, kao što ni na velikim prozorima nije bilo ni zavjesa ni rebrenica. Najpouzdaniji znak da ovamo još nitko nije uselio bio je to što su na dva prozorska okna bile bojom povučene one linije u obliku znaka »X«, a parketi su bili izbrušeni i nelakirani.
Ipak, nasred sobe, u invalidskim kolicima, sjedio je mršav čovjek šezdesetih godina, posve ćelav, s debelim naočalama na nosu i kariranom dekicom brižno prekrivenih nogu. Čovjek kao da se razveselio što je Banić ušao, desnom se rukom mašio komandi elektromotora kojima su se pokretala njegova kolica, i ona su lagano zazujala kao da ih je tog časa uključio.
– Oprostite – zbuni se Banić. – Došao sam iz Elektre. Zabunom ste dobili četverofazne umjesto trofaznih »ajnflešera«. Odmah ću vam to promijeniti ako mi pokažete gdje je glavna razvodna ploča.
– Tu, tuuuu! – zatuli čovjek u kolicima kao da oponaša automobilsku sirenu, pa potegne neku ručicu, koja je valjda funkcionirala kao gas, te se zaleti na Banića. A kad se Banić spretno izmaknuo, invalid ga je zaobišao u luku i poput bijesnog bika okrenuo se prema njemu, turirajući svoje smiješno elektrovozilo. Mogao je imati možda i šezdeset pet godina, činilo se da ne govori, a sudeći po njegovu pogledu, moglo se zaključiti da je lud ili bar djelomice retardiran. Premda mu nije baš mogao osobito nauditi, Baniću postane neugodno. Ušao je u tuđu kuću, suočio se s čudnim starčićem koji ovdje zacijelo nije sam. Ili bar neće dulje ostati sam.
– Tu, tuuuu! – zatrubi ponovno čovjek u kolicima i pojuri prema Baniću, koji brzo iziđe iz sobe u hodnik i zatvori za sobom vrata. Čuo je starog kako je kolicima tresnuo u tvrdu hrastovinu, bolno jauknuo, a zatim se počeo luđački ceriti.
– Znate li možda što je tražio gospodin Arno Svilar ovdje? – vikne Banić kroz zatvorena vrata.
Stari mu ne odgovori. S druge strane čulo se samo rulanje invalidskih kolica po svježem parketu i Banić je bio stopostotno siguran da će se stari još jedanput zaletjeti u vrata pa makar ih i razbio.
U taj se čas dolje na cesti začulo zaustavljanje automobila i Banić na tren zaboravi pomahnitalog invalida, priđe ulaznim vratima i pogleda kroz okno. Ispred kuće zastao je crni Ford iz kojega je izišao nizak čovjek, tijela kakvog imaju bodybuilderi, odjeven u kratki tamni kaput s dvorednim kopčanjem. Spazivši ga, pas odmah stade veselo mahati repom i pojuri prema njemu kao da očekuje nagradu.
Shvativši da situacija postaje krajnje neugodna, Banić pojuri prema drugom dijelu kuće, nadajući se da će otamo moći skočiti kroz prozor i nestati u peščeničkim vrtovima i dvorištima. No kojeg li iznenađenja, ta druga strana kuće bila je zapravo prava. Nju je činilo veliko pročelje s prostranim staklenim ulazom kroz koji se moglo spustiti do druge ulice, usporedne s onom kojom je Banić došao.
I dok se spuštao prema glavnom ulazu, zadovoljan što ga nabildani došljak nije zamijetio, Banić se okrene prema velikim staklenim vratima nad kojima je stajala ploča s nazivom tvrtke:


TALON
Consulting Agency.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:48 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada Attention_by_kleemass-d4metni




4.


Više nije mogao biti siguran u to je li autentični tradicionalist koji uporno odbija novovjeke potrošačke ludorije kao što su satelitska televizija, mikrovalna pećnica i DVD-playeri, ili se tek polako pretvara u dosadno zanovijetalo kakvo normalni ljudi zbog vlastitog mira i duševnoga zdravlja najradije zaobilaze. Ipak, mobitel je bio jedna od malobrojnih novotarija koje je Nikola Banić morao razmjerno brzo prihvatiti jer mu je olakšavala posao. Zapravo, možda je malo neprecizno kazati da ga je prihvatio. Točnije, prije nekoliko godina Lidija mu ga je kupila za rođendan, a on ga nije ni bacio niti ga je poklonio nekome drugom, što je obično radio s darovima koji su mu išli na živce. Zadržao ga je i nakon nekoliko tjedana naučio se koristiti njime. I to poprilično vješto.
Izvukao ga je sad iz unutarnjeg džepa sakoa, pronašao u adresaru Lidijin broj i pritisnuo zeleno dugme.
– Upravo smo prešli austrijsko-slovensku granicu – začuo je njezin glas.
– Dakle, za sat i pol ste kod kuće? – upita on motreći kako, tridesetak metara ispred njega, Arno Svilar izlazi iz automobila i prilazi velikom zdanju Muzeja modernog slikarstva. Znao je da nema previše vremena za razgovor ali je bio siguran da će se Lidija uvrijediti ne pokaže li dostatno očinsko zanimanje za Nikin dolazak.
– Ne... ne znam... ne mogu sad... – čuo je kako zamuckuje, i on se u tom času dosjeti kako Komar, po običaju, vozi pedeset kilometara na sat, te da će im do Zagreba zacijelo trebati mnogo više vremena.
– Ali u tri ćemo napraviti ručak i ti jednostavno moraš doći! – rekla je Lidija ultimativno dok se on već vidio kako s blesavim izrazom lica objašnjava bijesnom Svilaru kako nije uspio otkriti kome je njegov sin prodao crteže jer je baš u to vrijeme bio kod bivše žene na ukusnim sarmicama u slatkom zelju, možda malo presoljenima.
– Bit će i Nika, i Komar, i Rupčićka...
– Rupčićka!? – začudi se on, izlazeći iz automobila i navlačeći toplu vjetrovku. – Kakva Rupčićka?
– Ona iz magazina Dokument! Bila je na nekakvom tečaju u Londonu i sprijateljila se s Nikom. Zajedno su doputovale, ali ju je u Zagreb odvezla njezina mama. Vjerojatno su već stigle – rekla je Lidija s tihim uzdahom, koji je zacijelo bio upućen Komaru i njegovu bezgraničnom talentu za vožnju.
Baniću se učini poznatim ime te novinarke, ali ga nije mogao povezati uz nešto određeno jer je novine držao najtrivijalnijom stvari na svijetu koja svoje mjesto pod suncem traži vjerujući u lagano idiotsku crtu svojih čitatelja.
– Doći ću na ručak! Reci samo Komaru da ne luduje po cesti! Bok! – reče on znajući da ju je tom primjedbom samo razljutio. Potom strpa mobitel u džep i uđe u zgradu muzeja.
Požurivši uza stube, uspio je zamijetiti Arna kako se zaputio prema vratima u samom dnu mračnog hodnika, zakucao na njih, a potom i ušao. Kartonski mu je herbarij i sada bio pod rukom. Ne mogavši poći za njim, Banić odluči sačekati da vidi hoće li se išta važno dogoditi. Tada na lijevoj strani hodnika spazi ulaz u galeriju, pred kojim je stajao dvojni pano s natpisom
Željko Jerolimov KOPERNIKANSKI OBRAT.
Shvativši da je riječ o izložbi, uđe u prostoriju držeći kako nekoliko minuta suvremenoga slikarstva ne može biti od prevelike štete.
Ali ono što je zatekao u galerijskom prostoru ponajmanje je bilo slikarstvo, vjerojatno još manje umjetnost, i sve je podsjećalo na geg kakav su mogli napraviti, recimo, ponapiti maturanti u svibnju. Na sva četiri prozora zavjese su bile postavljene naopako, na sredini bijeloga poda podizao se starinski luster s mnogo staklenih djelića, učvršćen tako kao da uistinu visi naopako, ne mareći za silu teže, a na stropu se vidio minuciozno postavljen parket i naopako učvršćena fotelja, u kojoj je, zalijepljen jedva vidljivim trakama »sjedio« čovjek glavom prema dolje.
To je zacijelo autor, pomisli Banić, to je taj čuveni Jerolimov, junak koji ne priznaje Zemljinu gravitaciju, i koji se ne boji one medicinske pojave za koju narod kaže »udarila mu krv u glavu«.
– Fantastično! Zbilja fantastično! – izjavi Banić razmjerno glasno, pokazujući tako solidarnost s jadnikom koji je sred praznog izložbenog prostora visio naglavačke i izlagao se raznolikim zdravstvenim opasnostima. Jedina je šteta što se u tom »kopernikanskom obratu« ne može pušiti, razmišljao je istražitelj, jer bi pepeo nehigijenski padao po stropu.
Nagađajući nije li u međuvremenu Arno uspio obaviti posao zbog kojega je došao, Banić napusti atraktivnu izložbu i krene prema dnu hodnika, polako se približavajući onim istim vratima iza kojih je nestao mladi Svilar sa svojim kartonskim herbarijem, vjerojatno najvrednijim herbarijem na svijetu. A kad se posve približio vratima, još uvijek nije mogao čuti o čemu se unutra razgovara, ali je vidio da na mjedenoj pločici, učvršćenoj posred vrata, piše dr. Stribor Kiszely, i njemu se odmah učini kako je taj doktor Kiszely, sudeći po dojmljivom prezimenu, uvjerljivoj tituli i masivnoj pločici, prava adresa da čovjek riješi probleme kakve je imao Arno Svilar.
Već je htio izvaditi svoj zgužvani notes i grubu olovčicu s logotipom, koju je čuvao još od one subote kada je morao voziti Lidiju u Ikeu, te zapisati ime važnog doktora za parketiranje stropa kad ga iznenadi glas žene koja je otvorila susjedna vrata i naletjela na njega, zamalo ga nagazivši. Bila je iznimno visoka, pomalo smušena, nosila je naočale, odijelo za koje bi se Banić zakleo da je muško i imala kosu koja je djelovala kao da je namjerno raščupana.
– Koga tražite? – upitala je zbunjenog istražitelja.
– Doktora Kis... Kiseliša...
– Doktora? Kojim povodom? Morate mi reći. Ja sam njegov »pi-ar«! Vi ste novinar? Niste? Znala bih. Umjetnik? Takvo što?
Govorila je rabeći kratke replike nabijene odlučnošću i strogošću, pomalo nalik na suzdržane vriskove. U njezinu se društvu Banić nije osjećao nimalo lagodno. Bila je viša i nadvila se nad njim poput opasne ptice koja bi ga svakoga časa mogla kljucnuti odozgo.
– Pogodili ste! Imate nepogrešiv feeling! – s olakšanjem će on. – Htio bih organizirati izložbu nalik na ovu. Ovu tu... u onoj galeriji...
– Načelno je moguće! Zovete se? Imate reference?
Nije mu bilo jasno na kakve to reference misli.
– Nemam... – otpovrne nesigurno. – Ali imam vlastiti parket, pa bi muzej mogao poprilično uštedjeti...
Ona ga mrko pogleda, kao da još uvijek odgoneta je li riječ o luđaku ili o umjetničkom ekscentriku, a to nije bio nimalo lak posao.
– Naravno – nasmije se on pomalo usiljeno. – Ne bih ga lijepio po stropu, nego bih ga na dan otvorenja usitnio cirkularnom pilom. Na komadiće veličine napolitanki. Ili čak i manje, ako uprava ocijeni da bi to bilo umjetnički efektnije.
– Ah! Briljantna ideja! – s ushitom će ona. – Ali možda je šteta što imate vlastiti parket. Mislim, mogli biste ispiliti ovaj koji smo kupovali za Jerolimovljev performance. On bi se sigurno složio.
– Naravno da bi se složio! – reče Banić misleći kako će ubogom umjetniku krv tako navrijeti u mozak da će se lako složiti i s tim da i njega ispile zajedno s parketom. – Znate, skočit ću dolje da auta! Ondje mi je kompletna dokumentacija. I uzorci parketa. Predlažem imitaciju mahagonija.
– Jeste li već negdje izlagali?
– Ne, to s parketom nisam! – odvrati on važno, pa polako krene hodnikom ka izlazu.


U tri popodne Banić je ušao u stan na Britanskom trgu i izljubio se s kćerkom. Djelovala mu je nekako starije i ozbiljnije, čak i nešto mršavije, i dobro se vidjelo da to nije samo zbog vremena koje je prošlo, nego da se s njom nešto važno i ozbiljno događa. Rekla je kako mu je donijela neke posve savršene džezističke diskove i prijekorno ga pogledala kad je zapalio Marlboro.
– Ovo mi je prva danas... – rekao je jednako neuvjerljivo kao kad bi Komar izjavio kako danas ne namjerava ručati.
Lidija je polako donosila zdjele s jelom što ga je sinoć spravila a maločas podgrijala, i po njezinu se hodu dalo zaključiti kako je ponovno boli kralježnica i kako za nju, bar zasad, osim redovitoga gutanja analgetika nema drugog spasa.
A kad su sjeli za stol, zazvonilo je zvonce na ulazu, i časak nakon toga Nika je uvela svoju novu prijateljicu, novinarku koju su svi zvali jednostavno – Rupčićka.
Imala je nešto više od trideset godina, bila je malo punašna, ali ipak skladno građena, onako jedra, obla baš gdje je to poželjno, i odjevena baš kao da poziva svakoga usputnog muškarca da pođe za njom. Već pri upoznavanju koketno se nasmiješila pokazujući kako bi je čak i otac njezine prijateljice mogao zanimati.
– Znači, vi ste taj detektiv! – veselo je i pijevno uskliknula. – Toliko sam slušala o vama da vas jednostavno moram isprobati! Mislim, obraditi... u svom listu. Jedan pravi privatni detektiv senzacionalna je građa za naše čitatelje! I za sve nas! Zar ne, Nika?
Nika joj je preko volje potvrdila kimanjem glave, a Lidija ju je prostrijelila pogledom kao da želi kazati »ne diraj mi bivšega muža«. Ali kako nekome zabraniti pristup bivšemu mužu?
Pa kada je Rupčićka, koja se usput predstavila kao Ines, raspustila kosu i, ispričavši se na vrućinu, skinula uzani džemper te, ostavši samo u majici kratkih rukava, tobože slučajno sjela do Banića, on zlurado pogleda Lidiju, kao da želi reći »vidiš, još uvijek se za mene zalijepi i pokoji mladi komad«. Lidija je samo napravila neku neodređenu grimasu i počela dijeliti juhu, a Banić je bio siguran da bi mu, da je samo mogla, zacijelo kazala kako su svi muškarci u kriznim godinama podjednake svinje.
No poslije, kada je shvatio kako za predjela i jela Rupčićka ne prestaje govoriti o privatnosti i škakljivoj intimi raznih ljudi kojima se njezin list bavio, Banić se polako ohladi od površne namiguše i odluči čim prije otići, jer će se idućih dana ionako s Nikom vidjeti barem još sto puta. Osim ako ne ode prebrzo.
– Neću uopće otići! – odbrusila je ona na iznenađenje oca i majke, a zatim zgrabila pladanj na kojemu je bila polovica zasitne torte od oraha i upitala:
– Osim Komara, želi li tko još komadić torte?
– Želim ja! – mljacne jezikom Komar ne shvaćajući njezinu ironiju.
I dok mu je Nika pružala tanjurić s komadinom torte, obilato zasutim šlagom od tučena vrhnja, Banić se preko njezina ramena zagleda prema televizoru koji je u Lidijinu stanu bio stalno uključen iako ga nitko nije gledao i nikoga nije zanimao. Bilo je vrijeme popodnevnih vijesti, ili neke slične informativne emisije, i u jednom su se času na zaslonu pokazali dobro poznati kadrovi suđenja Kartelu. Bila je to, navodno, velika domaća kriminalna organizacija optuživana za reket, mito, iznuđivanje, raspačavanje narkotika i druge slične prekršaje, ali se suđenje postupno razvodnjavalo stalnim pričama o korumpiranosti vlasti i sudova, brojnim novim primjerima pravne nedokazivosti inkriminacija i iritantnim odustajanjem važnih svjedoka. Vidio je Banić preko te zasitne torte poznata lica optuženika, njihove zadovoljne odvjetnike, koji će na kraju jedini profitirati i strpati silnu lovu u džepove, ne pitajući se je li to pošteno zarađeni novac ili je riječ o sudioništvu u dealu, vidio je tužiteljicu, suce, sudske stražare... I onda, onda je među odvjetnicima na trenutak ugledao i visokog čovjeka koji se onoga popodneva pojavio kod Roberta Svilara sa štitnicima na ušima i laptopom okačenim o lijevu ruku, nespretnog tipa kojega je kućedomaćin nazvao Računovođom i zbog njegova dolaska ostao kod kuće.
– Tko je ovaj čovjek!? – skoči Banić čim je spazio Računovođu, a Nika ustukne zamalo prevrnuvši tortu, što je valjda najviše uplašilo Komara.
– Oh, dobri stari Kartel! – ironično će Rupčićka, ali na zaslonu više nije bilo onoga koji je zanimao Banića. – Ako vam budu trebali podaci o tom zvjerinjaku, samo me nazovite.
– Ti baš sve znaš! – kao da ju je korila Nika. Ali Rupčićka se nije dala, ona je i dalje, tko zna zašto, igrala svoju igru pred radoznalim Banićem i zlovoljnom Lidijom.
– Naravno da znam! – odbrusila je uz smiješak. – Od toga živim! Od tajni, indiskrecija i tuđe intime. Kužiš?
Kada je predvečer, nešto prije no što će pasti mrak, Banić zaustavio svoj Golf nadomak Arnove kuće, shvatio je da mladićeva automobila nema ondje gdje ga je obično parkirao, a po zamračenim prozorima mogao je biti siguran da je kuća posve prazna. Opsovao je u sebi vlastitu površnost, premda je bio svjestan da taj ručak nije mogao propustiti. Ponadavši se da bi se mladić ipak mogao odnekuda pojaviti, parkirao je auto ispred susjednoga kafića, a zatim ušao u nj odlučivši promatrati kuću, pijuckajući naslonjen o šank uz prozor.
Čim je ušao, shvatio je kako naziv kafića Jednooki Jack nije nimalo proizvoljan, jer je čovjek za šankom nedvojbeno imao jedno stakleno oko, koje je bilo nepokretno i posve drukčije boje od pravoga. Kao da je staklenu protezu kupio na kakvoj rasprodaji.
– Kakvo pivo imate? – upitao je čovjeka, koji ga je odmjerio od glave do pete prodornim pogledom svoga jedinog oka.
– U boci i točeno – izrekao je gostioničar jedan od onih idiotskih odgovora kakve pivski znalci moraju svakodnevno slušati u domaćim lokalima. Jer, ako već ne kažu kako imaju »u boci i točeno«, zacijelo će vam ponuditi »malo i veliko«, »svijetlo i tamno«, »domaće i uvozno«. I prije no što će kazati kako mu je svejedno hoće li ga poslužiti točenim ili onim u boci, Banić ugleda u kutu lokala veliki hladnjak sa staklenim vratima i obiljem šarenih boca u njemu. Među raznobojnim bezalkoholnim smećem spazi njemački Franziskaner, ne osobito cijenjeno, ali vrlo dobro pšenično pivo.
– Dajte mi ono! – reče pokazavši prstom prema hladnjaku, a jednooki se tip odgega i izvadi pivo.
– Samo, to vam je pšenično! Ima drugačiji okus pa ga mnogi vraćaju jer misle da je pokvareno. I triput je skuplje od Ožujskoga !
– Žrtvovat ćemo se da vidimo i to čudo – uzdahne istražitelj i prihvati hladnu bocu i visoku pivsku čašu.
Otpio je nekoliko gutljaja koji mu i nisu previše prijali jer je u ustima još uvijek osjećao okus glupe torte od oraha, koju je morao kušati da se Lidija ne uvrijedi, a potom se zagleda preko ceste u dvorište kuće za čije je motrenje bio pristojno plaćen. Nasred dvorišta visjela je velika žarulja sa staromodnim emajliranim sjenilom, i pod njezinim se žućkastim svjetlom stvorio klinac s indijanskom perjanicom, koji je za sobom vukao deku učvršćenu prutovima, nešto nalik na indijanska nosila kakva su se mogla vidjeti u starim filmovima o Divljem zapadu. Na nosiljci je ležala mrtva crna mačka, a najčudnije je bilo to što je iz mačkina tijela virila strjelica kojom ju je dječak najvjerojatnije ubio. U posljednja dva dana osjetno je zatopljelo, tako da u susjednom dvorištu gotovo i nije bilo prekjučerašnjega snijega. Dječak je doteglio nosiljku do sredine dvorišta, gdje su se nalazili unakrsno poslagani kolci, ne deblji od onih kakvi se rabe u vinogradima. Činilo se da je sve spremno za lomaču.
Kako je kafić bio gotovo prazan, jednooki šanker, zacijelo i vlasnik, priđe Baniću, pa se i on, onim svojim jedinim okom zagleda u susjedno dvorište.
– Otac ga je sasvim zarazio filmovima o kaubojima i Indijancima. Navodno ima oko dvjesto videokaseta – ravnodušno će jednooki. Vidjelo se da je dobro upućen u ono što se događa s druge strane ulice.
– Otac mu je ratni veteran? – zanimalo je Banića.
– Da. Ali nije posve jasno je li poludio od rata, ili mnogo prije... od filmova s kaubojima i Indijancima.
– A mali?
– Mali... – zamisli se on. – Mali živi s ocem jer je majka odavno zbrisala. Ako je stari izvorno lud, mali je samo zaražen. Ali vjerojatno trajno. Ima taj luk i strijelu i ne prođe dan a da nešto ne ubije. Goluba, vrapca, vjevericu, omanjeg psa... Ova je mačka pripadala penzionerima iz susjedstva. Ali oni se neće smjeti buniti jer se ratni veteran i po susjedstvu kreće s puškom u ruci.
– Kako se zove?
– Stiv... Havranek...
– To znam – prisjeti se Banić što mu je rekao Guba. – Mislio sam na maloga.
– Zove se Krešo, ali se toga stidi. Otac ga zove Đeronimo. Ne znam koji je to vrag, ali je valjda u nekakvoj vezi s tim indijanskim vjerovanjima.
– Đeronimo je bio indijanski poglavica.
– Eto, rekao sam vam – nastavi vlasnik Jednookog Jacka. – Ima lijepo hrvatsko ime, a koristi se indijanskim.
– I što će sad uraditi? – upita Banić.
– Samo gledajte! – reče šanker glasom onoga koji je sve već nebrojeno puta vidio.
Dječak je odnekud izvukao bocu, polio tekućinom mrtvog mačka i ono drvlje, i sve zapalio. Gusti se dim dignuo iznad dvorišta, a dječak je počeo skakutati oko vatre kao da izvodi kakav plemenski ritual.
– Kaže da na taj način sve mrtvo odlazi u vječna lovišta – tumačio je šanker. – A ja ne znam koja je logika u tome. Ako mačak nakon smrti ode u vječna lovišta, onda će i tamo, da prostite, najebati. Pa neće mačak u vječnim lovištima nekoga loviti, nego će i tamo netko loviti njega!
– Naravno – promrmlja Banić, plati bocu neispijena piva, zakopča vjetrovku pa iziđe van i prijeđe cestu.
Za manje od minute stajao je uz ogradu dvorišta u kojemu je gorio crni mačak poliven benzinom. Dječak primijeti Banića, prekine ratnički ples i zagleda se u došljaka.
– Veliki Manitu će primiti njegovu dušu u vječna lovišta – sigurnim će glasom Banić preturajući u sjećanju već ishlapjela znanja o velikoj epopeji koloniziranja američkoga Zapada. Nekada je gutao sve te stripove i knjige, gledao svaki film, ali mu je ipak velik dio te životno nekorisne mitologije iščeznuo u zaborav.
– Hoće... – bojažljivo će dječak, vjerojatno iznenađen što postoji još netko komu Manitu i vječna lovišta nešto znače.
– Sve što je mrtvo treba spaliti... da pred Manitua dođe čisto i okrijepljeno... – doda istražitelj, ni sam ne znajući pripada li takvo stajalište crvenokošcima, ili Katoličkoj crkvi koja je svoje heretike slala pred Boga posve očišćene vatrom.
No nije toliko strahovao zbog toga što bi klinac u njegovim riječima mogao otkriti indijanskoga eklektika koliko se pribojavao nenadanog dolaska nervoznog veterana sa skraćenom puškom. Ipak je prekoračio nisku ogradu i prišao vatri.
– A on? Gdje je on? – upita pokazujući prema zamračenim prozorima kuće.
– Tko on? – oslobodi se malo dječak shvativši, valjda, kako mu od došljaka ne prijeti nikakva ozbiljnija opasnost.
– Pa, on! Arno! Bijeli brat koji stanuje u ovom logoru.
Mačak koji se pržio na benzinom podjarenoj vatri počeo je nepodnošljivo smrdjeti, ali to klinca nije nimalo zbunjivalo. Crvenokošci ionako žive u svijetu bogatom raznim neobičnim mirisima, od kojih su mnogi i više nego neugodni. Usto je bilo jasno kako gaji sve veće povjerenje prema čudnom tipu koji rabi indijanske izraze.
– Bijeli brat je nemiran jer nekoga čeka – reče dječak. – Nekoga tko mu je vrlo važan. Ako se taj pojavi, bijeli brat mi je rekao da mu otvorim i pustim ga u kuću.
Tu dječak zastane, zavuče ruku u džep i izvuče privjesak s dva ključića.
– Vidiš, ostavio mi je i ključeve.
– Svakako ga pusti – povlađivao mu je Banić. – Ali prethodno popušite lulu mira.
– Varaš se, bljedoliki! – prekine ga dječak čiji je nadimak bio Đeronimo. – Bijeli brat čeka svoju skvo! Lulu mira puše samo muškarci!
– Pozdrav tebi, crveni brate Đeronimo! – naglo će Banić, podižući desnu ruku u znak pozdrava, onako kako mu se učinilo da su radili u vesternima. Zatim se okrene i brzo udalji prema automobilu jer je zamijetio kako su u hodniku dvorišne zgrade bljesnula svjetla, što je bio pouzdan znak da će se uskoro pojaviti i dječakov otac. A taj je susret želio izbjeći.
I dok je sjedao u automobil i kretao, učini mu se kako je u istom tom trenu krenuo još jedan auto koji je bio parkiran pedesetak metara iza njegova. Ali ni u što nije bio siguran; moglo se raditi o slučajnosti, moglo se raditi i o varci, ali i o tome da netko drugi uporno prati njega.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:48 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Article341

5.


Arnov se Punto zaustavio stotinjak metara od hotela Sheraton, iza stajališta taksija, baš kao da mu je neugodno na tako otmjenome mjestu pojaviti se u malom i jeftinom automobilu kakav bogati roditelji ne kupuju djeci čak ni za zabavu. Iz automobila se izvukao u tamnom odijelu nekako neurednoga, reklo bi se asimetričnog kroja, ali zacijelo vrlo skupome. Ispod sakoa neuredno mu je visjela bijela košulja od seljačkog platna, čiji ovratnik nije bio utegnut kravatom, dok mu se kovrčava kosa sjajila od gela kojim ju je uspio dovesti u šarmantno namješteni nered. Ogrtač što ga je prebacio preko ruke bio je od meke kože, a cipele, bar po onome kako su bljesnule pod neonom skupoga hotela, morale su također biti nekakav poznat brand. Po svemu se, dakle, vidjelo da mladić nije zbrisao iz roditeljskog doma naglavačke, s nekoliko krpica i sendvičem u novinskom papiru, nego sasvim smišljeno, prema pedantno smišljenom planu.
Neoprezno ostavivši Golf na dijelu predviđenom za taksiste, Banić pojuri za Arnom, koji se ni ovaj put nije odvajao od svog kartonskog fascikla, po čemu se vidjelo da se u njemu nalaze stvari velike važnosti. Ipak, po onome kako se odjenuo ne bi se reklo da je krenuo u Sheraton radi razgovora o prodaji umjetničkih slika.
– Burazeru! – dovikne Baniću taksist u smeđoj jakni s krznenim ovratnikom. – Ne možeš ovdje parkirati!
– Samo deset minuta – otpovrne mu hladno Banić, ali se taksist i dalje pozivao na svoje pravo.
– Čuješ, burazeru! Vozi to groblje na kotačima! Ne možeš ovdje parkirati jer ćemo ti izbušiti gume!
Vidjevši kako mu je mladi Svilar zamaknuo u hotelsko predvorje, Baniću padne mrak na oči i on priđe upornom vozaču taksija ljutnjom koju je želio učiniti što zamjetnijom.
– Slušaj me, bitango! Imam u hotelu zakazan razgovor s međunarodnim psihijatrijskim autoritetom koji liječi PTSP uz pomoć glazbenih seansi! Na najteže oblike ide glazbom Buda Powella, a meni baš to treba! Od rata naovamo nisam spavao. Legnem tako u jedanaest, a probudim se u pola dvanaest s mišlju kako bi bilo lijepo nekoga ucmekati i razvući mu mozak po podu. A u rat sam otišao da bi ova zemlja bila slobodna, da na svakoj kući budu bar po dva hrvatska grba, i da više nitko nikoga i nikad ne oslovljava s »burazeru«! Razumiješ li ti to ili ne?
– Oprosti bur... prijatelju... – zadrhti glas neopreznog taksista. – Samo ti ostavi auto! Ako netko zucne nešto protiv, ja ću mu polomiti noge i prosuti zube po pločniku! Pička mi materina ako neću!
– Za dom! – vikne Banić pa pojuri prema hotelskom predvorju, i više no siguran da će mu taj taksistički »burazer« čuvati auto, ustreba li, pet dana i isto toliko noći bez prestanka.
Ušavši u prostrano predvorje skupoga hotela, najprije pomisli upitati kojega od recepcionara nije li zamijetio kamo je nestao ušminkani balavander u seljačkoj košulji i s gelom na kosi, ali se odmah dosjeti kako bi takvo što bilo sasvim besmisleno, jer među svim tim otmjeno odjevenim ljudima, i fotoreporterima koji bljeskaju svojim fotoaparatima, recepcionari, sasvim sigurno, nisu mogli zamijetiti sina bogataša s Jelenovca. Prostor je, naime, bio pun raznih mračnih spodoba, kakve su u odgovarajućim televizijskim emisijama voditelji nazivali celebrityjima, i Banić je i sam neke od tih ljudi uspio detektirati kao javne osobe, ali je za sasvim mali broj njih znao točno što su i tko su.
Svi su se oni polako kretali prema dvorani ispred koje je bio modernistički stakleni pano s logotipom Top Records&Co., a ispod njega obavijest o promociji kompaktnoga diska, ne baš osobito pametnog naslova Umire se istom na kraju života u izvedbi stanovite Loly Lu, čija je fotografija, s vidljivo retuširanim zubalom, bila učvršćena ispod naslova njezina umjetničkog djela s područja lake, odnosno najlakše moguće glazbe.
I Banić je pošao prema ulazu, to više što je kroz velika staklena vrata ugledao i Arna Svilara, koji se vrzmao po dvorani i osvrtao kao da nekoga traži. Malo ga je zbunilo to što je nekakav tip u kožnoj jakni, zacijelo zaštitar, stajao na vratima i od svakoga tražio pozivnicu. Pa kada je istu stvar zaiskao i od Banića, istražitelj se dobrodušno nasmiješi i reče:
– Ja sam obožavatelj! Imam deset njezinih diskova!
– Pa ovo joj je prvi! – strogo će Kerber na ulazu.
– Pa to vam i kažem! – srdačno će Banić. – Toliko sam sluđen tom glazbom da sam odmah uzeo deset komada.
– Čovječe, imate li pozivnicu?
– Imam! Kod gospodina Kreše. Onog... pa svi ga znaju! Ja sam dobio pozivnicu od Radio Sljemena jer sam se prvi javio u eter i znao da se disk zove Umire se istom na kraju života. Ali sad je pozivnica kod gospona Kreše.
I pritom se Banić osvrne i počne dozivati tog famoznog i, naravno, izmišljenog Krešu s Radio Sljemena, našto je čuvar na ulazu samo zakolutao očima i gurnuo ga unutra, među nakinđurene uzvanike i stolove pune skupoga i razmjerno nejestivog cateringa. Ali ta nejestivost bila je najmanji problem, jer gotovo nitko od tog svijeta sa stranica bulevarskoga tiska i nije jeo, što zbog hinjenog prezira spram svakodnevnih gluposti, što zbog opasnosti da kakva neuništiva mrlja ne završi na njihovu bajoslovno skupom odjevnom predmetu, i konačno, možda ponajviše zbog toga što su pozvani pripadali onom dijelu populacije koji je na permanentnoj redukcijskoj dijeti.
U dnu dvorane bilo je nešto nalik na improviziranu pozornicu, napravljenu od plavičasta stakla ili plastike, neona i prozirnih prizmi, na kojoj je neki zacijelo strašno važan tip u odijelu boje limuna govorio o životu i djelu te Loly Lu, zbog čije je neizmjerne darovitosti domjenak u Sheratonu i bio zakazan.
Banić se trudio nezamjetno slijediti Arna Svilara, koji se stalno uzrujano okretao, lutao pogledom po dvorani, brzo trčkarao za nekim kao da baš njega traži, a zatim zastajao, valjda razočaran što je pogriješio.
U jednom času neki mu se visoki tip u svjetlucavom sakou nasmijao i upitao ga dovoljno glasno da je i Banić mogao čuti:
– Arno, gdje ti je mamica?
Budući da je mladićeva majka umrla 1992., Baniću se takvo pitanje učinilo sarkastičnim, ali je Arno samo odmahnuo i krenuo dalje.
Dolje, u desnom kutu prostorije, na onom dijelu gdje je čovjek iz Top Recordsa još uvijek hvalio svoju vedetu ultrakratkog prezimena, naletio je Arno na djevojku, visoku, lijepu, samouvjerena držanja, jednu od onih koje je Banić zasigurno već vidio u tisku ili na televiziji, pa to odmah zaboravio. I ta ga je djevojka hinjeno nježnim pokretom pogladila po licu, a zatim s radoznalim izrazom na licu uhvatila njegov kartonski herbarij, kao da želi otkriti što on tu skriva. Ljutito joj je odgurnuo ruku i stisnuo čvrsto kartonsku mapu, a zatim iz džepa izvukao mobitel i počeo ukucavati brojeve.
Banić mu se pokuša još više približiti, nadajući se da će možda čuti o čemu će razgovarati, ali se iznenada sa svih strana prolome snažni zvuci Lolyna megahita i većina se ljudi zanjiše u jednostavnom i banalnom ritmu. Iako je bio posve svjestan da ne bi mogao racionalno objasniti zašto je Charley Parker bolji od aktualne zvijezde koju s ponosom predstavlja Top Records, Banić ih je svejedno prezirao, njih sve skupa, i svakoga od njih pojedinačno, tu površnu gomilu združenu u groznom neukusu sintetičke glazbe. Vidjelo se da Loly Lu pjeva bez prateće glazbe, te da zijeva onako kako joj puštena matrica nalaže, ali ta tužna činjenica, čini se, nije zbunjivala njezine obožavatelje i kolege jer je Banić bio siguran da velik dio večerašnjih uzvanika pripada istoj lakoglazbenoj ergeli. A kad je stvar konačno završila, začuli su se vrisci i ovacije, a odmah nakon njih još naglašeniji elektronički ritam nove stvari. Curičice i klinčadija njihali su se sve brže, dostojanstveniji je dio profesionalne svite dvosmisleno ostajao miran, a novinari su tražili i slikali poznatije goste za svoje prestižne rubrike.
Iako ga nije mogao čuti, razgovor između one visoke, dugonoge ljepotice i napuhanog Arna bio je sve žešći i napetiji. On je neprekidno, i očito uzaludno, pokušavao nekoga nazvati, potom joj se unosio u lice i vikao, našto je ona samo odmahivala glavom i kolutala očima, kao da joj ide na živce njegovo društvo. A kad joj je on, tko zna zbog kojeg razloga, žestoko povukao torbicu, koja je također morala imati svoje uznosito modno ime, djevojka je zamahnula kao da će ga pljusnuti, no on se hitro izmaknuo, ali ga je svejedno dohvatila dugačkim noktima i ostavila mu tanak krvavi trag na licu.
Možda bi on uradio i nešto još nasilnije da se u ritmu idiotske pjesme večerašnje slavljenice nije dogegao tip s rukom punom kanapea od lososa. Žvačući svoj besplatni obrok, tip je stao zaštitnički plesati oko djevojke podrugljivo se smješkajući Arnu.
Premda se takvo što u Sheratonu ne radi, Arno je pljunuo na pod, odbrusio nešto drsko djevojci i njezinu zaštitniku pa krenuo prema predvorju.
Banić požuri za njim jer ga nije želio izgubiti baš u trenutku koji mu se učinio važnim.
U predvorju je sada bilo sasvim malo ljudi, onih koji u hotelu nisu bili radi promocije glazbenoga diska. Izlazeći ljutito iz dvorane, Arno je zamalo srušio promocijski pano, a zatim je tako žestoko naletio na stari bračni par da je sijeda gospođa u kožnome kaputu vrisnula:
– Mein Gott, wasfüreine Vandalismus ist das?
Nespreman za ispriku, Arno je prostrijelio staricu zluradim pogledom, odbrusio joj nešto dugačko i složeno na njemačkome, koji je Baniću zazvučao savršeno, a ona se samo stresla, prekrižila i povukla svoga klimavog supruga prema izlazu.
I tad je Arno još jedanput izvukao svoj mobitel i ponovno počeo uzrujano kuckati brojeve s kojih mu se očito nitko nije javljao, da bi na kraju, bijesan i nesposoban kontrolirati se, zamahnuo i iz sve snage tresnuo mobitelom o pod.
– Kad imam posla s kurvom! – viknuo je još jedanput kao da okrivljuje skupu spravu koja je ležala na podu slomljena i uništena.
Ljudi koji su se našli u prostoriji, pogledali su ga začuđeno, jer se mobiteli ne bacaju baš svaki dan, dok je Baniću palo na pamet kako bi bilo odlično da antipatični balavac lijepo ode van, a ostatke mobitela ostavi na podu. Odbačeni mobitel naprosto je vrlo zanimljiva stvar koja govori brojne pojedinosti o svome vlasniku. Kao kakav kućni špijun. Kako bi samo Baniću dobro došla kartica iz mobitela na kojoj je ostao kompletan mladićev adresar. I, uistinu, ostavljajući uništenu spravu na podu, Arno krene ka izlazu, a Banić, naravno, ka mobitelu. Mučilo ga je samo to kako pokupiti razbijeni mobitel s poda, a pritom ne ispasti čudan ili sumnjiv.
– Mladiću, stanite malo! – začuo je glas i zastao. To je uniformirani hotelski službenik podviknuo za Arnom, koji je već bio korak-dva od izlaza. U tom je glasu bilo ljutnje i strogosti, te se činilo da čovjek, iako razmjerno mlad, pripada onoj staroj gardi koja drži da hotelski gost ne može napraviti baš sve što mu padne na pamet.
– Kaj hoćeš? – uzvrati mladić arogantno i Banić mu u tom času prvi put začuje glas. Iako je imao dvadeset pet godina, glas mu je djelovao kao da je neki dan s djelomičnim uspjehom završio proces mutiranja. Hinio je drskost, ali se ipak i u te dvije riječi ćutio drhtaj nesigurnosti.
– Ne možete bacati stvari po podu i ostavljati ih tek tako! – upozori ga hotelski službenik.
– Ti ćeš mi zapovijedati?
– Izvolite pokupiti taj mobitel!
Banić protrne. Najradije bi se ispriječio između njih dvojice i kazao »peace brothers, ja ću pokupiti to smeće«, ali takvo što ipak nije mogao uraditi. Usto, profesija mu je nalagala da pred osobom koju prati ne čini ništa čime bi privukao nečiju pozornost.
Vidjelo se da je Arno uzrujan i da se neće moći svladati. Pred nekolicinom začuđenih ljudi zaletio se na službenika i zamahnuo šakom, očito ga namjeravajući pogoditi posred lica. Banić odmah shvati da tako nespretno izveden udarac ne sluti na dobro, te da će se bogatašev sin loše provesti. Čovjek u hotelskoj odori s lakoćom se izmaknuo, vješto zgrabio Arna za ruku i svinuo mu je iza leđa tako nemilosrdno da je mladić jauknuo, a kartonska mu mapa pala na pod.
– Lijepo vas molim da pokupite svoje stvari! – rekao je čovjek pedagoškom strogošću, bez pretjeranog uzrujavanja.
I dok ga je hotelski djelatnik svejednako držao pritišćući mu ruku sve jače, Arno je krotko i bez prosvjeda pokupio svoju mapu i ono što je ostalo od mobitela. I tek mu je tada čovjek dopustio da se uspravi, a potom ga, valjda da ne napravi još kakvu nepodopštinu, ispratio do izlaza.
I Banić požuri van. Bilo je deset sati i u odsjaju hotelskih svjetala mogao je vidjeti kako pada gust snijeg kojega je ove zime uistinu bilo premalo. Vidio je Arna kako žuri, kako gotovo trči prema svom automobilu, ali nije mogao otkriti je li usput negdje bacio razbijeni mobitel ili ga je strpao u džep.
– Prijatelju, nikome nisam dao da takne auto! – rekao je taksist s kojim je prije promocije imao neugodan razgovor. – Ma što da takne! Nisam dao da ga itko pogleda!
– Hvala ti, burazeru – promrmlja Banić i uđe u stari Golf kojega uistinu nije trebalo ni zaključavati ni čuvati, pa okrene ključić i krene baš u trenu kada je Arnov Punto prošao ispred njega.
Izvadio je iz džepa zgužvanu kutiju Marlbora, pronašao u njoj cigaretu i zapalio je, pazeći pritom da mu mladić ne umakne. Arno nije pošao kući, prije bi se reklo da se počeo besciljno vozikati po gradu. Besciljno i krajnje neoprezno, jer ga je na izlazu iz Medulićeve zamalo tresnuo tramvaj koji je dojurio s Britanskoga trga. Obišao je potom Britanac te krenuo Ilicom prema zapadu, da bi ispred trgovine Bis, poznate po tome što radi do pola noći, bezobzirno zaustavio vozilo nasred ceste i otišao u trgovinu. Takvo što rade samo drski i neodgovorni vozači, i Baniću nije ništa preostalo doli da i sam stane i strpljivo pričeka, moleći Boga da ne naiđe policija koja bi mu mogla narediti da produži. Opsovao je u sebi kad je vidio koliko ga dugo nema iz dućana, a potom mu je pozornost privukla Mazda koja je stajala dvadesetak metara iza njega i s upaljenim svjetlima čekala.
Arno konačno izađe iz trgovine, sjedne u automobil i nastavi vožnju sve do jednog od onih odvojaka kojima se moglo skrenuti udesno i nestati u nepravilnim i labirintnim uličicama tog dijela zagrebačkoga sjevera. Uspeo se do Pivovare, zatim se spustio blago prema kružnom toku ispred Vinogradske bolnice. I tu, iza tog kružnoga toka, mladićev Punto produži Andrijevićevom ulicom, a za njim, oduzimajući Baniću pravo prednosti, uđe golemo, bučno i sporo vozilo za odvoz smeća, zatvorivši posve ulicu koju su još užom činili automobili parkirani uz oba pločnika.
Očajan i ljutit, Banić je mogao tek pogledom otpratiti Arnov automobil koji se uspeo i skrenuo udesno prema Hercegovačkoj, dok je on ostao gledati kako dva spora tipa u kombinezonima dižu plastične kante i učvršćuju ih na mehanizam za pražnjenje.
Tridesetak metara iza svoga Golfa Banić iznenada ugleda onu istu Mazdu, koju je zamijetio dok je bio prisiljen zaustaviti se ispred trgovine. Mazda je zastala uz samu bolnicu, kao da vozač ne zna kamo bi pošao i kako bi se sklonio s vidika. Banić shvati da ga netko prati, a vozač Mazde, zaboravljajući da bi tako mogao biti još sumnjivijim, ugasi farove i krene se parkirati ispred nečijeg ulaza u vežu.
I tada Banić spazi kako se između reda parkiranih automobila i smetlarskog vozila iznenada stvorio uzak prolaz, dostatan da se njegovo vozilo ipak provuče ako pritom zađe dovoljno duboko na pločnik i ondje prevrne nekoliko kanti za otpatke. Ne razmišljajući previše, pritisne papučicu gasa, zaleti se prema vozilu za odvoz smeća tako odlučno da je jedan od radnika u zadnji čas skočio ustranu, projuri lijevim kotačima preko pločnika, sruši nekoliko praznih kanti i ogrebe metalnu ogradu iza koje je lajao neugodno velik pomahnitali kućni ljubimac. Nije imao vremena proučavati što se zbilo iza njega, ali je bio gotovo siguran da se i vozač Mazde odlučio na sličnu avanturu.
Ipak, imao je znatnu prednost i nipošto je nije smio izgubiti. Ubrzo se dokopao Bosanske ulice, odakle je znao najkraći put do Britanskog trga. Konačno, bila je to njegova četvrt! Naravno, Arno mu je nestao iz vida, no sada ga je više zanimala Mazda koja mu se zalijepila straga i kojoj je želio otkriti vlasnika.
Sišao je brzo niz Pantovčak, projurio u zabranjenom smjeru prema Rokovu perivoju, ostavio automobil u parku, a potom iz sve snage potrčao dolje prema trgu, nadajući se da će naći slobodan taksi, i da će u nj uskočiti prije no što se pojavi Mazda.
Ako su oni isprva pratili njega, sada je on odlučio malo pratiti njih.
– Kamo? – rekao je taksist sa šilt-kapom, vlasnik prastarog sivog Mercedesa.
– Tamo! – pokazao je Banić prema »otoku« na kojemu je bilo neveliko parkiralište.
– Slušajte! – razbjesnio se taksist. – Zajebavali su me na razne načine s kratkim relacijama. Ali još me nitko ni tražil da ga otpeljam šesnaest metara!
– Parkirajte tamo, uključite taksimetar i čekajte! Reći ću vam kamo ćemo.
Taksist uključi brojač, prijeđe cestu i stane iza pješačkog prijelaza, uza samo parkiralište.
– Tak! – rekao je zlovoljno. – Bez početne takse ovo bu vas koštalo jedanaest lipa.
Banić se i ne osvrne na njegove zajedljive riječi jer mu je pozornost zaokupila Mazda koja se sada polako spuštala Pantovčakom. Zastala je ispred tržnice, kao da vozač ne zna kamo bi, a potom je napravila dva kruga oko parkirališta, kao da onaj za upravljačem provjerava koga tu ima, a koga nema. Pobojavši se da bi ga čovjek iz Mazde mogao zamijetiti, Banić se spusti dublje u sjedalo i podigne ovratnik vjetrovke.
– Jebal me vrag, pa vi ste špijun! – rekao je taksist vidjevši ga što radi. – Nema veze! I špijuni su mušterije! Sam ak nisu naoružani.
Mazda zastane ispred kafeterije na početku Nazorove, a zatim, budući da je vozač očito shvatio kako je izgubio Banića, krene natrag prema Pantovčaku.
– Pratite onu Mazdu! – reče Banić.
– Sam rekel! – slegne vozač ramenima pa krene. – Meni maturanti potrgaju pepeljare, a droce manikircajgom razrežu tapecirung, meni skejteri odvaljuju vrata, a navijači ključevima urezuju imena svojih klubova... Sam ja imam takvu kurčevu sreću da naletim na špijuna!
– Ja sam špijun isto onoliko koliko si ti vozač Formule 1 – reče Banić pa mu pod nos stavi novčanicu od dvjesto kuna.
– Fino miriši! – nasmije se tip i smota lovu u džep. – Špijuni dobro plaćaju. Vidio sam u filmovima.
– Nisam nikakav špijun – zlovoljno će Banić. – Otkud vam takva glupost. Tip u Mazdi sastaje se s mojom ženom. Želim samo otkriti gdje stanuje.
– A zakaj se ne razvedete? – zine taksist, prateći automobil koji se uspeo do Hercegovačke, a potom krenuo dolje prema Ilici. – Da mene žena vara, odmah bi se razveli Odnosno, odmah bi se razvel kad bi skužil da me vara i da svi kuže da me vara.
– Nevolja je u tomu što takve stvari uvijek doznate zadnji.
– Pa je! I kaj nam onda preostaje neg da i dalje deveramo kroz brak?!
U toj rečenici kao da je bilo neke pomirljivosti, nekoga seljačkog fatalizma. Dolje kod Vinogradske bolnice Mazda je skrenula Kosirnikovom, prošla pokraj male sportske dvorane, a zatim krenula gore, prema skupim samostojećim objektima podignutima na rubu parka, upravo onamo kamo je Banić i slutio da će poći, prema mjestu gdje se nalazila vila Roberta Svilara, Arnova oca. Dakle, on mu je platio da prati Arna, ali je pritom naredio da prate i njega! Zbog čega? Zbog kakve to poslovne računice? Shvaćajući da pred takvim poslodavcem treba zadržati najveći mogući oprez, Banić naredi vozaču taksija da se okrene i vrati ga na Britanski trg.
– Ali lovu... nju mogu zadržat? – upita taksist bojažljivo.
– Naravno, zar bi pravom špijunu pristajalo da uzme ono što je već dao?
– Frajer se, znači, zvukel? – pogleda ga ispod oka taksist. – Mislim, bar za večeras?
– Koji frajer? – nije bilo jasno Baniću.
– Pa taj koji vam, bez uvrede, ševi ženu.
– Ah, on! Da, on se večeras izvukao. Ali su se zato mnogi drugi uvalili.
Kad je ušao u svoj hladan stan u prolazu kinematografa Apolo, uključio je slabo električno grijanje i sjeo za kompjutor na čijem je desktopu imao ikonu s pomoću koje je mogao pretraživati telefonski imenik. Bila je to, kako bi kompjutoraši kazali, stara kanta, spora i s malo radne memorije, i generacijski se gotovo podudarala s njegovim Golfom. Toliko se puta zarekao da će kupiti nov automobil i nov kompjutor, i još stotinu novih stvari, ali se život uvijek pokazivao odvratnim grubijanom koji mu stalno uvaljuje nove i nove neželjene troškove. Nisi drugar, oj, Živote, sjetio se stare balade o rudaru koji Julesa Vernea drži kolegom jer se bavi onima koji »putuju« u središte Zemlje. I dok se sustav dizao, on je uspio navući natikače, izvaditi iz hladnjaka hladni Erdinger, upaliti Marlboro i staviti u CD-player disk s baladama Bena Webstera. Uistinu, hladno pivo, crveni opori Marlboro i tenor-saksofon Bena Webstera donijeli su mu brz, ali časovit privid da je život smislena i savršena stvar. Pogledao je slučajno na sat i zamijetio da je prošla ponoć te da je počela nedjelja, a Websterova skladba koja je upravo ispunjavala sobu zvala se baš Sunday. Stvar je započinjala osnovnom, nekako neutralnom ekspozicijom Petersonova klavira, suzdržanim basom i vrlo prigušenim udaraljkama, a potom je tu vitičastu maglu probio Websterov tenor-saksofon, koji je zvučao kao da svirač u njega suludom snagom ubacuje hektolitre zraka. Bila je to priča o nedjelji, o jutarnjoj neizvjesnosti, o obećanjima dana i razočaranjima večeri, ili si je to Banić tek tako tumačio. Tko zna zašto je ubacio upravo taj disk, tko zna zašto se baš sada sjetio Bena Webstera. Posjedovao je strašno lošu ilegalnu snimku njegova posljednjeg nastupa u Leidenu. Tamo, u toj nizozemskoj noći, stari je saksofonist ispričao publici kako mu je nekoć neki starac rekao: »My son you are young and you are growing, I am old and I am going.« Već sljedećeg dana Websteru je pozlilo, otpremljen je u bolnicu u Amsterdamu, a dva tjedna kasnije uistinu je i otišao.
Tko zna, mislio je Banić, nisu li Arno Svilar i on u sličnoj vezi, u odnosu onoga koji mukotrpno odrasta i onoga koji polako odlazi. A zatim ga je iz razmišljanja prekinulo ono što je čekao da se pojavi na zaslonu – baza telefonskih brojeva svih pretplatnika. Odložio je pivo, povukao dim i u tražilicu upisao ime svog poslodavca.
Robert Svilar imao je gomilu telefonskih brojeva, pokretnih i nepokretnih, od kojih su dva pripadala stanovitoj Agenciji Talon, tvrtki koja je zacijelo bila njegovo vlasništvo. Jedna poslovnica tog Talona nalazila se na Sloboštini, a druga na Peščenici.
Ne, doduše, svojom voljom, ali u ovoj drugoj poslovnici Banić je već bio. Nije imao pojma kakvi bi se poslovi ondje mogli obavljati, ali je znao da se u prostorijama poslovnice na Peščenici može zateći čudan čovjek u električnim invalidskim kolicima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:48 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada Artattack



6.


Bio je to sasvim čudan siječanj, s premalo snijega, s dosta kiše, nekako pretopao i po ugođaju sasvim bolestan. Loši vremenski izvještaji na radiju smjenjivali su se s lijepim obećanjima što ih je davala još jedna nova vlast, koja je prijetila da će državu dovesti do konačnoga i definitivnog savršenstva i blagostanja, željela to ona ili ne. Banić je već bio u godinama kad zdraviji minimalistički interesi polako potiskuju mladenačke tlapnje i političke ludosti, pa su ga od novinskih naslovnica više zanimala novouvezena piva i novootvorene trgovine diskova s dobro opremljenim odjeljcima džeza.
Ipak je, naravno slučajno, na malom improviziranom kiosku na Britanskome trgu ugledao novinsku naslovnicu na kojoj se općinstvo upozoravalo kako se u hrani iz domaćih trgovina mogu pronaći najrazličitija čudesa, od genetički modificiranih sastojaka u krumpiru, pa sve do kadmija u smrznutim lignjama. O tome što je GMO, Banić je imao samo mutne pojmove i nije mu uopće bilo jasno kako se može, recimo, gen škorpiona ubaciti u rajčicu, pa da ona zbog te čudesne intervencije ostane svježa prilikom transporta od obližnjeg Perua pa sve do tržnice na Britancu. Što se tiče kadmija, znao je da se ta stvar stavlja u baterije, ali je sumnjao da će jedući velike količine takvih lignji početi svijetliti u mraku. U podnaslovu članka kojim se tvrdilo kako nas uvoznici hrane združeno i organizirano truju, navodila se izjava mjerodavnog ministra kako je takav zaključak neodgovoran i brzoplet, te da cijelu stvar treba još nekoliko puta temeljito ispitati.
– Gospon Nikola – rekao mu je prodavač novina Robi – znate kaj on misli? Misli da svi skup moramo najprije krepati, pa nas onda treba poslat na patologiju, gdje bi se pouzdano utvrdilo ima li u nama tog kadmija ili nema...
– A ako ima?
– E onda takve mrtvace treba spaliti po propisu... Mislim, oni kaj nisu jeli te lignje s kadmijem, moraju spaliti one kaj su ih jeli.
– A što si ti doručkovao? – upita ga Banić.
– Sendvič s ekstravurštom. I nije uopće imal okus po kadmiju. Časna riječ! Možda malo po cinku... ii stronciju... vrag bi ga znal.
Pola sata nakon toga Banić je sjedio u uredu doktora Kiszelyja, ravnatelja Muzeja modernog slikarstva, pomalo uzrujan stoga što se ugledni doktor ponašao važno i naduto i što mu, poput pravog antinikotinskog fašista, nije dopustio da u njegovu uredu pripali cigaretu.
– Kako ste ono rekli da se zovete? – upitao je Kiszely hodajući važno po uredu i mjerkajući slike kojih se morao toliko nagledati da su mu već, kako bi kazao Pako, izlazile na uši.
– Nikola Banić.
– Koliko sam razumio, vi niste policijski službenik nego nekakav privatni istražitelj. Da ste policajac, morali biste mi poslati uredan poziv za obavijesni razgovor. Budući da niste, ja vam ne moram odgovoriti ni na jedno pitanje. Zar ne?
– Naravno – mirno će Banić. – Ali ako mi odgovorite, ostavit ćete dobar dojam i ja ću vam jednoga dana možda vratiti uslugu. A kad je riječ o tome, nikada niste sigurni hoće li vam trebati usluga privatnog istražitelja.
– Ajte, molim vas! – odmahne on rukom. – Pa ne živimo u romanima nego u realnosti! No, dobro, recite što vas to toliko zanima?
– Račić... taj... Josip Račić...
– Račić!? – zine on, pa pošuti kao da smišlja dobre i jake rečenice koje će izreći. – Račić, dakle! Taj mladi nesretni genij, kojega Krleža uspoređuje s jednim Leiblom i drži da su njegovi portreti, ili glave, kako to kaže, psihološki duboke, mirne, upravo sjevernjački ozbiljne. Navodno da na njima svjetlost i sjene još nisu dane u punim kontrastima...
– Zapravo, gospodine doktore... – prekine ga Banić – ... to što kaže taj vaš Krleža jako je, jako uvjerljivo, ali, bez uvrede, to me ne bi zanimalo...
– Ne bi vas zanimalo!? – podrugljivo će stručnjak za slikarstvo. – Kako uopće staviti Račića u kontekst, kako ga pojmiti u punoći njegova umjetničkoga bića a pritom zanemariti neponovljive Krležine ocjene!?
– Zapravo, ja i ne bih htio tog Račića pojmiti u toj njegovoj punoći bića – suzdržavao se Banić – jer se u slikarstvo uopće ne razumijem. Imali smo u osnovnoj školi divljaka od učitelja koji nas je vukao za kosu, tu pokraj uha, kad bismo zaboravili donijeti kist i Karbonove tempere, i zbog njega sam zamrzio slikarstvo, od Altamire pa do onoga koji pakira katedrale i mostove u plastiku. Jesam li dobro rekao?
– Što to?
– Pa to da su tempere bile Karbonove... ili Kromosove... Više se ne sjećam. Vidite koliko sam slab u vašoj struci.
Vidjelo se da bi ga ugledni likovnjak Kiszely najradije izbacio van, ali to ipak zbog nekoga nepoznatog razloga nije učinio. Možda je vježbao vlastitu strpljivost.
– Dobro, što vas onda zanima? Budite, molim vas, brzi jer za pola sata imam sastanak povjerenstva.
– Zanimaju me njegovi pariški dani – konačno će Banić, a »kunsthistoričar« ga pogleda kao da i sam počinje nazirati pravi razlog zbog kojega je jedan istražitelj potegnuo do muzeja.
– U Parizu su se upravo u to vrijeme rađali fauvizam i kubizam, dakle slikarsko-poetski razlozi kojima dugujemo Matissea i Braquea... u najmanju ruku... Recite, gospodine istražitelju, vi zacijelo znate što je fauvizam?
– Naravno! – odvrati Banić poigravajući se nezapaženom cigaretom. – Baš mi je neki dan došao u križaljci. Nisam bio sto posto siguran, ali kada sam otkrio da je okomito afrička država Burundi, stvar se uklopila sama od sebe.
Kiszely promrmlja nešto nerazgovijetno pa nastavi:
– Njega je pak zanimao Goya, odnosno Goyino majstorstvo pronalaženja tonova primjenom crne boje. Dane je provodio u Louvreu slikajući po Španjolčevim matricama...
– A nije li možda tumarao naokolo i na A4 formatu olovkom i ugljenom crtao pariške mostove?
– Radio je mostove u akvarelu, ali nema podataka da je u ta četiri pariška mjeseca rabio olovku. Osim, možda, kada je pisao kući. Razumijete, olovka više nije bila u obzoru njegovih slikarskih interesa.
– Znači, prilično je nevjerojatna pretpostavka da bi se danas netko mogao pojaviti tvrdeći kako ima mapu Račićevih crteža iz pariškog razdoblja? I još hodati naokolo s tom mapom i pokušavati je prodati?
Kiszely ga umorno pogleda, pa se i sam strovali u alt-deutsch naslonjač nasuprot trosjedu u kojemu je sjedio istražitelj. Zatim gestom čovjeka koji upravo potpisuje predaju, izvuče iz unutarnjeg džepa metalnu tabakeru, izvadi iz nje cigaretu bez filtra, kvrcne njome o srebrnu površinu, prinese je ustima i dopusti Baniću da mu pripali.
– Znači li to?...
– Znači... Možete i vi zapaliti. Znate, prestajem pušiti i svakoga dana izdržim negdje do dvanaest ili jedan. Tad kapituliram i do navečer slistim tri do četiri kutije, zaričući se da ću sutra krenuti od početka.
Nekako u isto vrijeme obojica žudno povukoše svaki svoj dim, poput umornih boraca na kraju uobičajeno izgubljene bitke.
– Taj balavac koji vas zacijelo zanima – tumačio je ravnatelj – došao je ovamo s đačkim kartonskim herbarijem u kojemu je bilo četrnaest crteža s motivima pariških mostova. Tvrdio je da su to nepoznati Račićevi radovi i da vrijede blizu dvjesto tisuća eura. Smiješno i apsurdno! Ponudio mi je da ih otkupim za muzej ili da mu nađem kupca, za što bi mi on, navodno, dao deset posto provizije.
– I što ste mu rekli?
– Bio je agresivan i nasilan, kao da mu se žurilo da se toga tobožnjeg blaga čim prije riješi. Odbio sam se angažirati, ali sam mu dao adrese nekih trgovaca.
– Mislite li da je uspio prodati te crteže?
– Nemojte biti smiješni! – odmahne rukom Kiszely. – Tko bi to kupio!? Crteži već sa sto metara počinju vrištati da su lažni. Kako mi se čini, to je nekakav razmjerno pristojan amater uzeo slike pariških mostova i pokušao ih izraditi u maniri koju je Račić rabio učeći crtanje na Konigliche Bayerische Akademie u Münchenu. Ali stvar mu baš i nije pošla za rukom. Sve je to više nalik na jeftine kalendare kakve prodaju bukinisti na obali Seine negoli na Račića. Prefinu je on ruku imao da bi je mogao tek tako nasljedovati današnji traljavi ilustrator.
– Te adrese koje ste mu dali... – obzirno će Banić. – Bi li ih i ja mogao dobiti?
– Možete – reče on pa, pazeći da mu ne padne pepeo s cigarete, izvuče iz džepa kemijsku olovku i nažvrlja nekoliko imena na jednu od pozivnica što su bile porazbacane po stoliću. – Ali nemojte reći da sam vas ja poslao.
– Hvala – uzvrati Banić, spremi pozivnicu u džep i krene prema vratima.
Kao da se u taj čas sjetio, Kiszely naglo ugasi cigaretu i ustane:
– Rekli ste na dolasku kako biste mi jednoga dana mogli vratiti uslugu. Baš me zanima na što ste pritom mislili?
– Pa tako... – zbuni se Banić. – Recimo, kada biste otkrili da vam se žena ševi s nekim... privatni istražitelj je taj koji bi mogao otkriti s kim to gospođa radi, kada, gdje, kako... Čak bi vam mogao donijeti i fotografije tih nemilih događaja. Znate, muževi na te fotografije reagiraju previše emotivno i razdražljivo, rekao bih s mnogo emocija, ali one mogu biti korisne na sudu, pri brakorazvodnim parnicama.
– A, tako... – palio je novu cigaretu doktor Kiszely. – Vrlo privlačno! Unaprijed zahvaljujem.
I dok je zatvarao vrata za zbunjenim ravnateljem, utonulim u oblak cigaretnoga dima što ga se tako bezuspješno pokušavao riješiti, naletjela je na njega ona stroga visoka tajnica u muškom odijelu i s naočalama na nosu pa ga veselo priupitala:
– Jeste li dogovorili izložbu s gospodinom ravnateljem?
Banić je pogleda iznenađeno, a potom se dosjeti na što cilja, pa mirno uzvrati:
– Nažalost, stvar se slomila na parketu. Gospodinu doktoru se činilo da bi umjetnički efekt bio potpuniji ako bih ispilio stanovitu količinu brodskoga poda. A ja sam u svojim umjetničkim zamislima nepotkupljiv.
Ona mu uputi patetičan pogled odobravanja, a zatim nestane u sobi u kojoj je ravnatelj počeo uništavati prvu od svoje tri dnevne kutije cigareta bez filtra.


U pola tri na stajalištu autobusa broj 101, ispred mjenjačnice na Britanskome trgu, čekali su ga Pako i bivši inkasator, gospon Marijan, koji je u ruci držao starinski ceker izrađen od prugastog platna za vrtne ležaljke. Pako je uskočio na prednje sjedalo, a Marijan se uvukao straga, stavljajući svoju torbicu na pod među koljena. U tri su počinjali posjeti u Novoj bolnici u Dubravi, i Banić je požurio, znajući da se nije baš lako probiti kroz gradsku gužvu kakva nastane u to doba dana. Strepio je pomalo od tog susreta jer Kembru nije vidio već dva mjeseca, koliko nesretnik nije izlazio iz postelje, pa Banić nije imao pojma u kakvu je stanju i hoće li ga uopće prepoznati.
Premda to nije bio njegov običaj, čim je ušao u auto, Pako je počeo jadikovati:
– Kino je otišlo u kurac, a i ja skup s njim! Kad bi i dobival socijalnu pomoć, ne bi mi bila dost ni da se onak pošteno napijem!
– A zakaj je ne dobivaš? – pitao ga je Marijan sa stražnjega sjedišta.
– Nemoj me jebat, Marijan! – ljutio se Pako. – Ne dobivam je zato kaj imam ponosa. Ja nisam ko ti da pizdim od sreće kad mi lopovi iz Vlade obećaju povišicu od dvajst lipa i jednu napolitanku za božićnicu!
– Zdenka kaže da nemaš pomoć zato kaj si se prekasno prijavil. Zaboravil si... kak i sve zaboraviš kad fort čubiš na šanku.
– I onda ta Milostiva – nastavi Pako, kao da uopće nije čuo Marijanovu primjedbu. – Kad završi taj ostavinski spor, i ti i ja smo na ulici! To ti je valjda jasno! Osim ak se Marijan ne zauzme u Ce-ka kod ovih njegovih kaj su opet došli na vlast.
– Ja sam izišel iz politike i nikom više ništ ne vjerujem! – važno će Marijan. – Ja sam ionak vjeroval sam Franceku Tuđmanu sve dok ni umrl, a otad ne vjerujem ni njemu!
– Da, zbiljam te je jako zajebal kad je umrl a tebe ni ništ pital! – cinično će Pako, a zatim se vrati problemu koji mu je napravila Milostiva umrijevši od moždanog udara u ožujku prošle godine.
Milostiva je bila vlasnica kuće u kojoj su Banić i Pako podstanarčili, plaćajući razmjerno malu najamninu koju je Milostiva, zbog senilnosti i općenito slabog osjećaja za protok vremena, jednostavno zaboravljala povisiti. Oko naslijeđa su se dograbile njezine dvije kćerke, podjarene zavađenim muževima, pa se čisto i jasno nasljedstvo pretvorilo u parnicu koja je pred domaćim sudovima mogla potrajati beskonačno, sve dok se kuća ne sruši sama od sebe. Ipak, u svemu je bilo nešto dobro za Banića i Paka: nasljednicima je bilo u interesu da sve do kraja spora netko stanuje u kući, te da tako spriječi onu drugu, protivničku stranu da nasilnim useljenjem zaposjedne zgradu. Samo su zbog toga razloga nasljednici tolerirali niski najam i Pakovo stalno kašnjenje s plaćanjem. Koliko je Banić znao, Pakov je podstanarski status bio krajnje nejasan. Primjerice, ovoga je časa dugovao četvrtinu najma za lanjski travanj i pola svibnja te sve mjesece do ovogodišnjega siječnja, ali se kleo da već ima novac za lanjski kolovoz i pola studenoga.
– Jebote, navalio si s tim svojim samosažaljenjem – prekori ga Banić – a upravo idemo u posjet čovjeku koji je na umoru.
– Ma kurac je na umoru! – zine Pako pun nevjerice i poruge. – Ti, detektiv, pušiš baš svašta! Kaj ne poznaš Kembru? Zbrisal je na toplo, zbrisal je tam gde je mir i gde se dobro klopa! Kaj ne znaš da su im doma iskopčali plin, da jedeju luk i poriluk, da ga Lela jebe od jutra do mraka da niš ne zaradi i da mu opće ne da cugat?
– A kako bi mu dala cugat kad ima cirozu? – primijeti Banić, čekajući da se otvori jedan od onih dosadnih semafora u Maksimirskoj.
– A zakaj mu ne bi dala!? – svadio se Pako, i inače jedna od najtvrdoglavijih prznica koju je Banić poznavao.
– Kaj to ak ima cirozu odma znači da je alkoholičar? Kembra je uvek cugal umjereno, samo je možda malo previše mešal pića. Od tog mu je došla ta viroza... ciroza... kaj ja znam koji kurac...
A kad su konačno stigli do Nove bolnice, teškom su mukom spriječili Paka da ne kupi za Kembru Badelov vinjak, »da si ima kaj popit onak kad mu je dosadno i bed«.
– Dobro, dobro! – vikao je udaljavajući se od dućana.
– Vi ste u pravu! Ionak nisam imal dost love. Imal sam za jednu četvrtinu, al sam mislil da bute vi dali za ostale dve.
– Kak, litra vinjaka ima sam tri četvrtine? – pitao je Marijan kao da ne poznaje Paka i njegova muljatorska domišljanja.
– Neg kak!? – i dalje se srdio Pako, tako da se Banić već najozbiljnije pitao je li ga uopće trebao voditi u bolnicu. – Ima tri četvrtine, a u četvrtoj je zrak. Jebo te bog blesavi, kaj nisi videl kak izgleda litra Badića?
– Ne psuj Boga pred menom! – prekori ga Marijan. – Svaki od nas bu došel pred njega. I tad buš moral objasnit zakaj si ga psovali
To da će Kembra biti prvi od njih koji će stati pred Gospoda, shvatili su čim su ušli u njegovu bolničku sobu. Ne, to više nije bio štemer koji je opakim frajerima ispred trnjanskog kina Romanija razbijao njuške kao uskrsne pisanice, to nije bio onaj snagator koji je za dva gemišta znao istovariti pun pekarski kombi, to nije bila ona ljudina sa šanka koja je mogla za okladu popiti litru vina naiskap, a za njom, ako baš treba, i litru mineralne vode.
U razmjerno čistoj postelji, u prevelikoj bolničkoj pidžami, pospan, bezvoljan i nasmrt umoran, dočekao ih je čovjek koji je imao pedeset osam godina, a izgledao kao da mu je već osamdeset. Lice mu je bilo ispijeno i starački naborano, pepeljaste boje, jedino je njegov plavkasti kozičavi nos svjedočio da u ovom krevetu umire dugogodišnji zakleti alkoholičar. No ono što je djelovalo najstrašnije bile su tanane ruke i tanki listovi s krhkim gležnjevima, koji su virili iz pidžame onako kako drveni kolci proviruju iz odjeće strašila, te poput kakve lopte naduti trbuh što se nazirao ispod tanke bolničke plahte.
Svi su u čudu zastali i zamuknuli, čak je i Pako problijedio, sjeo na rub kreveta i rekao nešto u što zacijelo ni sam nije mogao vjerovati:
– Pozdravlja te škvadra iz kafića... i svi se nadaju da buš već drugi tjedan s nama...
A zatim mu je, na Banićevo iznenađenje, puknuo glas i on se na rubu plača izderao na umirućega prijatelja:
– Pa pička mu materina, Kembra, kaj nam to delaš!?
Moraš ozdraviti! Pa po Trnju se motaju kojekakvi gelipteri i pederi koje više nema tko zaštemati!
Vidjelo se kako je na Kembrinu umornom licu zatitralo nešto kao smiješak, a s usnica izašlo jedva čujno:
– Bum ozdravil...
Valjda da pokaže kako je razumniji i pribraniji, gospon Marijan priđe Kembri s druge strane kreveta pa počne iz prugastog cekera vaditi nekakve posudice i bočice, te ih stavljati na bolesnikov noćni ormarić.
– Ovo ti je poslala moja Ivka! Malo čvaraka od kume Berte iz Čazme. Onda pekmez od šljiva. Onaj pasirani s malo šećera. Pa pita od sira. Al je od prekjučer, pa ono kaj ne pojedeš danas, sutra baci...
– U pičku materinu! On nije inkasator neg idiot! – drhtao je Pako od bijesa promatrajući kako Marijan uredno slaže razne jestvine po ormariću čovjeka kojega hrane kroz venu.
– Pusti! – povuče ga za rukav Banić, koji je shvatio da Kembra od kompletnog tog cirkusa jedva išta i razumije.
Poslije, kad su nakon podulje šutnje uz bolesnikovu postelju izašli na hodnik, Banić je naletio na dežurnog liječnika i upitao ga ima li pacijent s cirozom iz sobe 16 kakve šanse, na što je mladi, napuhani balavac, zacijelo stažist, ravnodušno odvratio:
– U medicini je sve moguće.
– Onda je moguće i to da ti pojebem mamu? – unio mu se u lice Pako, koji je za Kembrinu sudbu očito krivio sve osim alkohola, i imao neodoljivu potrebu da se s nekim žestoko potuče. Ali se mladi liječnik s Kembrina odjela samo nasmijao, promrmljao kako njegova gospođa mama ima profinjen ukus i otišao prema svojoj sobi.
– Kaj sad veliš na Kembru? – upita ga Marijan dok su se spuštali stubištem. – Još uvijek misliš da folira i da je došel tu zato kaj ga doma Lela zajebava?
– Više niš ne znam... – zamisli se Pako. – Al to mu nemre bit od cuge! Onda bi ja izgledal triput gore! To su ga ovi paceri u bolnici sfušarili.
Vraćajući se pokisli, tihi i neraspoloženi, svratili su u onu mirnu ulicu u kojoj je Arno Svilar imao svoju unajmljenu dvokatnu bazu, iz koje je, čini se, izlazio van samo da bi pokušao prodati slikarske falsifikate i pronaći svoju odlutalu skvo.
Pako i Marijan, kojega su jedva nagovorili da sve te čvarke, pekmeze i pite ponese natrag doma jer Kembri neće biti ni od kakve koristi, nemalo su se začudili kada je Banić iznenada zaustavio Golf i prišao ogradi iza koje je stajao njima nepoznati klinac s indijanskom perjanicom na glavi te s lukom i strjelicom u rukama.
– Kako je bijeli brat? – upita Banić, ponašajući se kao da je svratio do staroga plemenskog prijatelja.
– Howg! – pozdravi klinac podigavši desnu ruku uvis.
– Howg! – odvrati Banić čudeći se i sam kako je zaboravio na taj stari i poznati indijanski pozdrav kojega se moglo vidjeti u zamalo svakom vesternu.
– Bijelom bratu je konačno došla njegova skvo – reče mali s još uvijek uzdignutom desnicom. – Najljepša skvo koju sam ikada vidio. Samo se čini da malo previše voli vatrenu vodu.
– A gdje su sad?
– Eno, upravo izlaze – upre Đeronimo prstom prema vratima katnice.
– E, onda moram otići hitro poput stepskog vjetra! – s nelagodom će Banić.
– Zar si s bijelim bratom na ratnoj stazi?
– Nisam – zbuni se istražitelj. – Ali se bojim da bi njegova skvo mogla baciti čini i na mene.
Rekavši to, Banić se brzo vrati u automobil, baš kad su Arno i nepoznata žena izlazili. Ona je bila dosta daleko, tako da Banić nije mogao provjeriti dječakov sud o njezinoj ljepoti, ali se u svakom slučaju doimala stasitom i imala lijepu figuru. Samo je uistinu djelovala kao osoba koja je malo više potegnula, kako to Đeronimo kaže, vatrene vode. Hodala je teško, zastajkivala, zanosila se, a potom bi prasnula u smijeh i uhvatila se za mladića kao da će pasti.
– Je li pijana... ili možda drogirana? – upita Banić naglas, premda nije očekivao da će mu tko odgovoriti.
– Naravno da je pijana! – spremno će Pako. – Drogirani se čist drukčije ponašaju od alkića. Mačka je pijana, i to od nekakve žestice! Da se nacugala vina hodala bi malo pravilnije i zanosila se ulijevo, a od piva bi joj samo koljena klecala... Kužiš, to ti je čitava nauka, ko ono o brodovima i vjetru. Kad je bura, brod se sam nagne i šiba pravo, boli ga kurac... a kad je jugo, onda se valja kao pijančev krevet!
– Zbilja? – okrene se Banić prema Paku i sam iznenađen. – Otkuda to znaš?
– Jebote, otkud znam!? Studiram tu stvar prek trideset godina!
A kad su krenuli, ostavljajući Arna i njegovu žensku njihovim planovima i problemima, Pako iznenada, ne bez ljutnje, zapita Banića:
– Zašto si se s klincom pozdravljao onak, ko nacisti? Jebote, svi ih kvarite! Svi redom! Sva ta deca buju završila u skinjarama! Al boli vas...

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:49 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Architect_by_kleemass-d4fsutl

7.


U spavaćoj sobi banić je imao stari televizor neke malezijske tvrtke, koji je prije desetak godina platio tisuću maraka, za što bi se danas moglo kupiti televizijsko čudovište, tako veliko da ga ne možeš provući kroz vrata. Televizor je imao razmjerno precizan uređaj za buđenje koji je dobro funkcionirao ako tijekom noći ne bi nestalo struje. Kad se toga jutra probudio, na zaslonu su u nekakvoj jutarnjoj kolaž-emisiji razgovarali o vremenu. Poetski usmjeren meteorolog kazao je kako se magla nadvila nad gradom kao u kakvom mističnom filmu, te kako će nam u idućim danima biti dosta toplije no što bi u ovo doba godine trebalo biti. To je značilo da će računi za grijanje biti nešto niži, ali će iz svih zakutaka pokuljati sve one epidemije kojih nema pri hladnome vremenu. Iako to meteorolog nije htio ili znao kazati, smisao prognoze je bio u tomu da će sve biti nekako nezdravije, neprirodnije i tjeskobnije.
I, naravno, čim je ustao, Banić osjeti kako ga počinje boljeti glava. Umio se, popio kavu i u noćnom ormariću pronašao tablete, ali je znao da će ga, popije li ih bez hrane, cijelo prijepodne boljeti želudac. Otvorio je prazan hladnjak, koji se od onih u trgovini razlikovao jedino po tomu što je bio prljav. Čak ni piva nije bilo u njemu. Zarekao se kako će već istoga dana nakrcati hladnjak raznim ukusnim i zdravim namirnicama, pa kako ne bi zaboravio tako važnu stvar, napiše si podsjetnik i zalijepi ga na vrata hladnjaka.
Pola sata nakon toga bio je već u onom kafiću na Peščenici iz kojega se dobro vidjelo nedovršeno zdanje nečega što je imalo tako zvučan naziv – Talon, Consulting Agency. Prva tura kavopija ranoranilaca popila je svoje piće i lokal je sada bio gotovo prazan. Čaše su zveckale u sudoperu, aparat za kavu povremeno bi zašištao, a s linije na polici čula se tako tiha glazba da se nije dalo razaznati tko to i o čemu pjeva. Banić uzme još jednu kavu, a zatim zatraži i nešto za jelo jer je htio konačno progutati svoj jutarnji analgetik.
– Imam samo ovu trokutastu pizdariju – reče visoki mršavi čovjek grubih i strogih crta lica, koji Banića odmah podsjeti na ruskoga šansonijera iz doba komunizma, letargičnu figuru kojoj se nikako nije mogao sjetiti imena. S izrazom gađenja na licu pružio mu je tvrdu foliju u kojoj je bio trokutasti sendvič od tankih ploški trajnoga kruha i nekog nadjeva žute boje.
– Imate dosta uvjerljiv osjećaj da to jedete – tumačio je čovjek sa šanka – a zapravo to jede vas. Iz lokala diljem zemlje nestaju janjetina, prasetina, roštilj, prženi krumpirići, a umjesto njih dolaze ova trokutasta sranja. Vozio sam se neki dan cestom do Rijeke. Nemate više gdje pojesti janjetinu, ali su sve kante za smeće pune ove ambalaže. Ma, kažem vam, sve će otići u kurac!
Zagledan u zgradu još neotvorene agencije za konzalting, čije su se konture mutno nazirale kroz nezdravu maglu, Banić otvori plastični ovitak i zagrize trokutasti sendvič. Bio je uistinu neukusan, bljutav, možda čak i prestar, dobar samo kao podloga za tabletu plivadona.
– Ali i sendviču će odzvoniti! Kakav nam je život općenito i što nam je pisano, hranit ćemo se samo lijekovima, tabletama, ampulama, dražejama, kapsulama, efervetama. Trećinu života provodimo u radu, trećinu u snu, a trećinu kod doktora i u apotekama. Vidio sam da se već otvaraju dragstori i diskonti za lijekove, minerale, vitamine, dijetetičke pripravke. Vjerski fanatici tvrde da se bliži kraj i da će uskoro doći Antikrist da spusti rolo. Ma, molim vas! Antikrist da spusti rolo nad ovim što smo napravili od svijeta!? Pa tko bi pametan spuštao rolo na dućanu koji mu najbolje ide!
Tip je bio katastrofičar, pesimist, čangrizalo, i Banić je već predmnijevao što će mu odgovoriti upita li ga za Talon, tu krajnje sumnjivu instituciju iz susjedstva.
– To već dvije godine zjapi ovako prazno i nedovršeno. Nitko ne zna čije je, čemu bi trebalo služiti i hoće li ikada biti otvoreno. Znate, prije su na nekakvim »ce-ka-ima« znali donijeti odluku o podizanju mljekare u kraju u kojemu uopće nema krava. Ili bi izgradili školu ondje gdje nema đaka, ili naftne tornjeve na mjestima gdje nema nafte... Ali kako da kažem, to je bila društvena, odnosno naša zajednička lova, i može se kazati da je svakoga po redu bolio kurac za to u što je ulupana. Ali ovo je, gospodine moj, podigao privatnik, potrošivši grdne pare. A sve to ne služi ničemu, ili bar ničemu poštenome.
– Kako to mislite, ničemu poštenome? – zainteresira se Banić.
Odložio je sendvič i tabletu popio s kavom, nagađajući kako će ga zbog toga cijeli dan boljeti želudac. Pa i to je bilo bolje od sendviča punjenog mljevenom tunom i kuhanim jajima.
– Čuo sam kako razni muljatori za svoje prljave potrebe otvaraju tvrtke koje zapravo i ne postoje. Odnosno, postoje tek kao hrpica dokumenata i poštanski pretinac. I, recimo, zaposlena polupismena direktorica, koja je zapravo vlasnikova punica, i koja možda i nema pojma o tomu kako je na čelu tvrtke zvučnog imena. Ili je jadna pokojna. Možda je i taj Talon takva tvrtka. Samo što nije poštanski pretinac nego prazna kuća. Košta možda više love, ali ulijeva i više povjerenja. Mislim, bolje je pokriće za naivne klijente...
– A tako... – promrmljao je Banić razmišljajući o poslovnoj strategiji o kojoj je i sam mnogo znao.
– Hoćete li možda neki drugi sendvič? Vidim da vam se ovaj ne dopada. Imam i neke od lososa i pršuta, ali ih nisam već dulje vrijeme provjeravao, pa se možda već nakupila plijesan.
– Ne, hvala – odmahne Banić rukom. Ako je sendvič i bio grozan, kava je bila prvorazredna.
– U posljednje vrijeme dolazi samo nekakav grmalj pun zlata, koji u kombiju vozi tateka ili stričeka u električnim kolicima – nastavi šanker. – Doveze ga gore i ostavi, a stari juri kao lud po sobama. Znate, nema namještaja, pa se lako može kretati u svom vozilu.
– A zašto se zove Talon? To je sasvim neobično ime za konzalting agenciju.
– Neobično ime!? Neobično ime!? – iščuđavao se on popravljajući si crne zaliske. – Šogor moga prijatelja otvorio je pogrebnu zadrugu Tratinčica, a njegov brat ima firmu za transport i selidbe, koja se zove Karambol. Znate li što je talon? Kužite se u kartaške igre? To su vam one rezervne karte koje možete mijenjati, ali i ne morate. U tom talonu može biti skriven adutov as, ali i dvije jadne pik sedmice.
– To je nemoguće! – s pravom je prosvjedovao Banić protiv apsurdne tvrdnje o dvije pikove sedmice.
– Kurac je nemoguće! Nemoguće je u normalnih ljudi, ali ja sam vam takav pehist da bi mi se i takvo sranje moglo dogoditi. Osim toga, ako mislite da je nemoguće dobiti dvije pik sedmice, onda sigurno mislite i to kako su u istom gradu nemoguće dvije ovakve tvrtke. A vidite, nije tako! Postoji još jedan Talon na Sloboštini. Prazan kao i ovaj! Što li u njemu drže? Trokutaste sendviče? Prošvercane Kurde? Neplaćene ruske rakete?
Nekoć davno Novi Zagreb činile su livade i močvare, pa se činilo nekako normalnim da je na malom sloboštinskom trgu bilo više magle nego na Peščenici. Trg je izgledao dopadljivo, kao trg kakvoga malog, ugodnoga grada, ali je Sloboština bila sve prije no grad. Banić uđe u ljekarnu namjeravajući kupiti gastal, iako mu je taj lijek gdjekad pomagao, a gdjekad bi mu od njega bilo još gore. Ljekarna je bila sva u staklu, s dugim poluprozirnim zavjesama od mekog platna. Nakon što je dobio lijek, Banić priđe zavjesi i pogleda prema susjednom zdanju na kojemu je bilo dovršeno tek prizemlje, dok se gore na katu crvenjela gola opeka. Uza zgradu bili su veliki metalni kontejneri u kakve se inače odlaže građevni materijal, alat i slične stvari, ali se ni po čemu nije moglo zaključiti da su ovdje ikakvi radovi u tijeku.
– Što je ovo tu preko? – upita Banić stavljajući tabletu gastala na jezik. – Izgleda nedovršeno.
– Već poduže vrijeme stoji ovako poludovršeno... – odvrati apotekarica koja je, posluživši Banića, počela raspakiravati veliku kutiju lijekova. – I ne vidim da će to itko dovršiti.
– Piše Talon... Što je to? Što bi se moglo zvati Talon!
– Ne znam, gospodine – zamišljeno će ona. – Razumijem se samo u lijekove. Talon je nešto u vezi s kartanjem... ako se tako ne zove žeton?
– Okuđava! – iznenada će Banić, s ponosom se pri sjetivši na koga ga je podsjećao šanker s Peščenice. Isti Okuđava! Otkako je prešao pedesetu, Banić je sve češće i sve brže zaboravljao stvari, ali se, jednako tako, sve više upinjao da ih se prisjeti i tako samome sebi dokaže da još uvijek nekako funkcionira.
– Molim? – začudila se apotekarica.
– Ništa, ništa – odmahne on rukom, pa polako izađe iz ljekarne.
Našavši se na platou ispred ljekarne, iznenada zastane vidjevši kako se kombiju parkiranome ispred ograde nedovršene zgrade približava neobična skupina, trojica muškaraca koji su upravo izišli iz jednog od metalnih kontejnera. Prvi je bio nizak i širok, pun zlatnih lanaca i križeva, odjeven u maskirnu odoru i s metalnim kanistrom u ruci. Za njim je radosno jurio starčić u električnim invalidskim kolicima, a na kraju je trčkarao dječak velike glave, zacijelo retardiran, s navijačkom čegrtaljkom koja je proizvodila nesnosnu buku. Prvu dvojicu Banić je već vidio, trećega ne. Ali sva su trojica djelovala neobično i pomalo šašavo. Nakon što su pomogli starcu da uđe u vozilo, a njegova kolica, zajedno s kanistrom, stavili otraga, čovjek u odori i klinac s čegrtaljkom ukrcali su se na prednja sjedišta i kombi je polako krenuo.
Zaboravljajući na bol u želucu i tablete dvojbene korisnosti, Banić uskoči u svoj Golf i krene za njima. Sve ga je više zanimalo kamo je krenula čudna trojka iz Svilarova Talona, pogotovo kad je shvatio da nisu pošli ni prema Peščenici ni prema Jelenovcu, nego starom Samoborskom cestom na sjever.
Kombi je vozio razmjerno polako, ne više od šezdesetak kilometara na sat, kao da se čudnoj trojci nikamo ne žuri. Banić zapali cigaretu trudeći se da ostane na udaljenosti s koje je mogao mirno pratiti pozicijska svjetla kombija i biti siguran da ih neće izgubiti u magli. A kad mu je zazvonio mobitel u džepu, pala mu je na pamet suluda pomisao kako su oni iz kombija upravo otkrili da ih prati te da ga upravo zovu ne bi li mu priprijetili.
No, bila je to tek Lidija, sasvim razumljivo ljuta:
– Dobro, što je s tobom? Ti, čini se, ne znaš gdje mi stanujemo! Ti kao da nisi akceptirao da ti je došla kći iz Londona! Ti ne vidiš u kakvom se stanju nalazi i ne shvaćaš da kao otac moraš porazgovarati s njom!
– Ima li mobitel? – upita on, pomno zagledan u zaustavna svjetla kombija, koji je najprije usporio, a zatim skrenuo udesno, prema onoj dolini kroz koju je Banić nekidan prošao s Komarom. Istoga je časa shvatio kako je kazao nešto sasvim neprilično.
– Mobitel!? – ljutila se bivša supruga. – Hoćeš li adresu pa da joj se obratiš pismenim putem?
– Lidija, koji ti je vrag? Doći ću sutra.
– Doći ćeš danas! Na ručak! Tako si bar obećao!
– Pa da... to i kažem... doći ću danas. Uopće me ne slušaš.
Iako po udolinama magla češće i dulje zalegne, ovdje se činilo kao da je ima nešto manje. Kombi je krenuo uzanom asfaltiranom cestom koja je vapila za popravkom, a Banić je pošao za njim dovoljno daleko da ne djeluje sumnjivo. Konačno, ovo je još uvijek bila javna prometnica, i da su ga tipovi iz Talona zaustavili s pitanjem kamo se zaputio ili zašto ih slijedi, još je uvijek mogao namjestiti nedužan izraz lica i kazati kako ide tamo preko onog brežuljka u Sloveniju na krstitke kumčeta.
Imao je osjećaj da mu Lidija pokušava još nešto objasniti, ali je ipak rekao jedno kratko »bok« i isključio mobitel. Uostalom, vidjet će se već popodne, pomislio je, sada već pomalo zabrinut onim što mu je rekla. Uistinu, Nika je došla tako nenadano, a on još nije otkrio zašto.
Banićevu pozornost sada zaokupe tamni, pougljenjeni ostaci nekadašnjega staklenika, onog istog koji je gorio dok se vraćao iz Komarove vikendice. Tada je još oko staklenika bilo dosta snijega, a sada je svuda po tlu ležalo bilje koje je najprije stradalo od plamena i vrućine, a potom poleglo od studeni. Slabo se razumio u povrće, ali je među čađavim ostacima uspio prepoznati salatu, zelje i prokulicu, dok mu je sve ostalo bilo nepoznato.
Kombi je još jedanput naglo skrenuo udesno, na makadamski put koji je bio tako uzak da se ne bi mogao mimoići s vozilom koje bi mu došlo u susret. Vozio je stotinjak metara uz visoku, očito novopodignutu žičanu ogradu, a zatim je stao.
I Banić naglo skrene udesno pa se zaustavi na rubu asfaltirane ceste, odakle je mogao nazreti što se događa i gdje njegova nazočnost nije bila sumnjiva. Izišao je iz automobila i prišao nagorjelom stupu kojim je započinjao dugačak staklenik, vlasništvo čovjeka kojemu je, kako je rekao Komar, bilo draže ostati ovdje nego prodati sve i nestati pred nailazećim deponijem smeća ili kakvim sličnim užasom. Stao je iza stupa, otkopčao rasporak na trapericama i sa zanimanjem nastavio promatrati što će se zbiti ondje gdje se zaustavio kombi. Gradeći se da mokri, djelovao je samome sebi prilično glupo, ali je bio siguran da je to jedan od onih položaja u kojem čovjeku ne postavljaju delikatno pitanje što tu radi.
Tad je začuo tih, slabašan zvuk saksofona, kao kad netko vježba, iskušava par fraza ili provjerava je li pisak još uvijek u redu. Saksofon ga je uvijek motivirao, ali ovaj put nije imao vremena baviti se tuđom glazbenom naobrazbom, već je pozornost usmjerio prema vozilu iz kojega je izišao onaj niski, nabijeni tip u maskirnoj odori. U rukama je držao bar metar dugačak kolac i teški čekić. Postavio je kolac na rub puteljka i zabio ga s nekoliko odlučnih i snažnih udaraca čekićem.
Vidjelo se da invalidnog sudruga neće ni vaditi iz kombija jer se njegova električna invalidska kolica po ovom grubom, neravnom makadamu zacijelo ne bi dala ni pokrenuti. Dječak s čegrtaljkom izvirio je kroz otvorena vrata vozila, nakon čega mu je muškarac u odori stao nešto ljutito objašnjavati, da bi mu na kraju opalio i pljusku. Dobivši kaznu, dječak je demonstrativno zalupio vratima kombija i hitro podigao prozor.
Tad se kroz isprekidane tonove saksofonske vježbe začuje zvuk automobila i Banić s nelagodom zamijeti kako s one druge, istočne strane ceste, kombiju prilazi zelena Mazda. Činilo se, ona ista koja ga je neku noć uporno pratila. Mazda se zaustavila uza sam kombi, gotovo ga je udarila, i iz nje je izišao čovjek s nekim tronožnim instrumentom nalik na teodolit ili kakvo drugo geometarsko pomagalo. Banić ih nije mogao čuti niti razaznati razlog njihova dolaska, ali su ga ipak neodoljivo podsjećali na mjernike koji pokušavaju obilježiti zemljište što ga namjeravaju prodati. Ili ono koje su upravo kupili!
Kako je posao neznanaca bivao sve nejasniji i monotoniji, nakon nekog vremena Banić se spustio niz uzvisinu na kojoj se nalazila slabo održavana cesta i pošao uz izgorjele grede, razbijeno čađavo staklo i potamnjele ostatke povrća prema mjestu s kojega su svejednako dopirali zvuci saksofona.
I već izdaleka ugledao je kako sred ostataka paleži, obavijen mekom maglom, kao kakva prikaza, na komadu staroga, otpiljenog debla sjedi čovjek i puše u pisak tenor-saksofona koji je pridržavao promrzlim prstima. Iako je zima bila razmjerno topla, sjediti vani i svirati saksofon moralo je biti krajnje neugodno, bez obzira na to što je čovjek na sebi imao prastari zeleni hubertus pun rupa, a na glavi čudan, visok šešir od crnoga filca.
A kad mu je Banić prišao posve blizu, shvatio je da je mlad, vrlo mlad, možda je imao tek dvadeset i koju, ali mu je lice, plavkasto od promrzlosti, odavalo umor i tugu. Spazivši istražitelja, kimnuo je glavom kao da pozdravlja starog poznanika, pa se nastavio baviti svojom zabavom izvlačeći iz hladnoga glazbala čudnu melodiju koja se poput umorna planinara penjala uzbrdo, rasla, a zatim se na prvoj okuci raspadala na sitne, mutne, teško povezive fraze.
Banić izvadi cigarete, zapali, pa ponudi i njemu.
– Oca ne bi veselilo kad bi me vidio kako pušim – nasmije se on pa uzme cigaretu i zatakne je iza uha. Očito ne zato što se to u načelu ne bi dopalo njegovu ocu, nego zato što nije mogao istodobno pušiti i puhati u pisak saksofona.
Po izrazu lica činilo se da nije zadovoljan onim što izlazi iz glazbala. Tonovi su bili hladni, nepovezani, a završeci fraza nekako mutni, razmazani, nejasni, kao kad netko govoreći guta završetke rečenica, podrazumijevajući da se kraj ionako kontekstualno razumije.
– Podsjeća me na Lestera Younga...
Mladić ga pogleda u čudu, kao da je pred njim kakav pacer:
– Mislite na onu baladu... na Ghost Of A Chance?
– Mislim da se tako zove...
– Nema to previše veze... Ona vam ide ovako.
I tu mladić zagrabi punim plućima hladan zrak i moćno potegne skladbu na koju je uistinu pomislio Banić, možda nešto snažnije i življe no što je to radio Young, ali svakako s proživljenim vibratom i prijelazima koji su djelovali izrazito uvjerljivo.
– Znam, čini vam se malo preuredno – nasmije se mladić kao da ga muči kakva krivnja, a zatim doda: – I ja bih to malo rasturio kada bih kao pomoć imao baterije i tihi, raštimani klavir... A ovako... pa vidite da sam sâm u ovom izgorjelom stakleniku.
Mladić uhvati koljenima saksofon, pa ispod guste, masne kose koja mu je prekrivala uši iskopa onaj Marlboro, strpa ga u usta i kimne Baniću kao da ga moli da mu pripali. Uvukao je dim duboko i žudno, onako kako to puhači nota ne bi smjeli raditi. Ali uvjeri ti džezista u to što je za njega dobro, a što mu uništava pluća.
– Zašto svirate tu... mislim, hladno je... Svirati negdje pod krovom bilo bi mnogo jednostavnije i zdravije.
– Što ćete – povuče on još dublje opori dim Marlbora – sviram tu među salatom, mrkvom, blitvom... među povrćem. To ide najbolje uz džez. Svaka je glazba neka vrsta hrane. Ozbiljna glazba, simfonije, sonate, oratoriji, sve su to složena jela s mnogo sastojaka i začina. Sonata je, recimo, kao losos u umaku, a oratorij kao lako teleće pečenje s karmina. Opera je masni odojak s jabukom u gubici, rock je voće koje se bere s grane i jede bez dodataka, a džez povrće, nešto što nije ni slatko, ni slano, nešto što treba začiniti i kratko pripraviti da bi se moglo jesti. A možeš ga svaki čas jesti, a da pritom i dalje budeš gladan.
– I što ćete sad... kad je sve izgorjelo? – upita Banić promatrajući tužne ostatke natkrivenog sustava u kojemu je, sred umjetne topline, čak i pod snijegom, nekoć raslo mnogo džeza.
– Tko zna... Možda me otac odvede nekamo daleko... Ali šteta je, nije to trebalo...
– A tko je to uradio?
– Ne znam – slegne on ramenima pa odbaci dogorjelu cigaretu. Zatim iz džepa zelenog hubertusa izvuče stare šarene rukavice odrezanih prstiju, valjda zato da bi s njima mogao lakše prebirati po tipkama saksofona. – Svatko je mogao! Ovaj prostor postaje sve kaotičniji od tolikih novih i starih vlasnika. To možda i nije dokraja pogodan ambijent za sviranje, ali u njemu su mi uvijek padale na pamet kojekakve pokvarenjačke, zajebantske note... Znate, one?...
Potom je izveo nešto vitičasto, komplicirano, kao da želi prstima po zraku ispisati kakvu svoju vragolastu partituru, ali ništa od toga Banić više nije mogao razumjeti.
– Oduvijek svirate samo ovdje? – upita Banić vadeći iz džepa još jednu cigaretu. – Mislim tu, među povrćem?
– A ne... svirao sam i drugdje – zamisli se on – ali to nije bilo baš ozbiljno. To je bilo onako, za zabavu... nekoliko sati na dan. Ali ovdje sam počeo istinski ozbiljno raditi. Sto posto. I to od... od operacije...
– Od kakve operacije?
– Što, od kakve operacije? Od ovakve!
Rekavši to, skine onaj svoj starinski šešir nalik na cilindar i na lijevoj strani glave pokaže ošišano mjesto na kojemu se vidio ožiljak od operacije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:49 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Arcadia_by_Kleemass



8.


Naravno da je zakasnio na ručak, i da mu je ona čim ju je nazvao, spočitnula kako i dalje pokazuje premalo zanimanja za kćer koja je stigla iz Londona. Obećao je stoga kako će doći navečer, a Lidija je pomirljivo kazala da će u tom slučaju sve što je spremila jednostavno staviti u hladnjak za večeru. Bit će to, rekla je tražeći prikladnu usporedbu, otprilike kao večernji polet podnevnog aviona na kojemu su iznenada morali obaviti nužne popravke. Između redaka, shvatio je da je takav ishod Lidiji po volji jer joj daje priliku da još jedanput pokuša napraviti svoju čuvenu tortu od sira, jer se pri podnevnom pokušaju nije dovoljno digla, pa ju je, u nastupu domaćinske ljutnje i samoprijekora, jednostavno bacila u kantu za smeće. Čuo je još kako negdje sa strane Nika viče kako će doći i Rupčićka, a Lidija je to preko volje i potvrdila dodavši kako se zbog te nenadane okolnosti on mora malo bolje obući.
– Smoking mi je trenutačno na čišćenju u kemijskoj čistionici i bojadisaonici Pukšec – odvrati on ironično – pa ću doći u onom Hugu Prattu u kojemu se obično nalazim s predsjednikom države na kavi.
Hugo Pratt i Hugo Boss nisu bile ni najmanje slične stvari, ali njemu to u ovom trenu nije bilo važno. Kako bi udobrovoljio Lidiju i Niku, pojavio se na Britanskom trgu 12 sat vremena ranije, i to s cvijećem što ga je uzeo od cvjećarki s trga kod kojih je uživao trajan susjedski popust. To što je stigao ranije Lidija je pohvalila kao posve neočekivanu činjenicu, srdačno ga potom poljubila, ali je poslije morao dobrih pola sata sjediti u kuhinji i gledati kako se ona bori sa završnim fazama komplicirane bijele torte, koju je znala raditi još dok su bili oženjeni i za koju je neprekidno tvrdila kako ovaj put nije uspjela, kako ju je »sfušarila«, kako je stavila previše ovoga a premalo onoga, te kako nikada neće napraviti pravu, idealnu tortu od sira, onu koja se piše velikim početnim slovom.
– Postoje četiri neostvarena ideala čovječanstva. Perpetuum mobile, putovanje u prošlost, kvadratura kruga i torta od sira – rekao je on zamišljeno kupeći okrajke torte što ih je odrezala pokušavajući dovesti ukleti kolač u neku vrstu estetskoga, odnosno geometrijskoga sklada.
– Ne bi li bilo dobro da je sada na neko vrijeme stavim u frizer da zadrži oblik? Odnosno da dobije na čvrstoći? Taman dok Nika i Rupčićka ne dođu? – upita ona kao da je prečula njegovu zluradu primjedbu.
– Prošli si je put zaboravila tako da smo je zamalo morali rezati Black&Decker pilom.
– Dakle, ne?... – rekla je ona dobrodušno i pogledala ga. – Hoćeš da ostavimo prokletu tortu u ovom odvratnom stanju i odemo u sobu popušiti jednu?
– To je odlična ideja! – složio se on, premda je, prateći mukotrpno rađanje torte od sira, popušio već tri cigarete.
– One će ionako doći za sat, pa će Nika podgrijati zeca i zakuhati »zemlknedle«. Mene ionako danas grozno zezaju leđa. Jučer mi je nekakva privatna neurologinja, koja ima nešto preko sto godina, za šeststo kuna otkrila da imam relativno dobro kompenziranu neuralnu leziju u visini nekog korijena, ali mi to nije znala prevesti na svakodnevni govorni hrvatski. Također nije sigurna što bih konkretno trebala uraditi osim da nastavim i dalje trošiti novac na razne specijalističke preglede.
– Moja bi ti pokojna teta Kosjenka rekla da je za relativno dobro kompenziranu neuralnu leziju najbolji čaj od žalfije s preslicom i majčinom dušicom – primijeti Banić. – Ona je sve probleme rješavala čajevima i dogurala do osamdeset i šeste.
– Tko zna – nakrivi Lidija lice od boli dok je uzimala kutiju cigareta i pepeljaru. – Da nije pila čajeve, možda bi dogurala i do devedeset šeste. Mislim da je u nekoj komunističkoj zemlji čaj bio zabranjen... u Bugarskoj, ili u... Sjećaš se, valjda?
Niti se sjećao, niti joj je odgovorio. Izišao je iz kuhinje i pošao za njom hodnikom prema dnevnoj sobi, gdje se nalazio njegov omiljeni zeleni naslonjač iz kojega je volio pratiti nogometne utakmice, naslonjač čiji je masivni desni rukohvat bio nepopravljivo oštećen od vlažnih čaša piva koje je na nj redovito odlagao. Čudno, ovo već poodavno nije bio njegov dom, a ipak se ovdje osjećao kao kod kuće, u svakom slučaju više no u jazbini koju je unajmio od pokojne Milostive. Lidija je hodala ispred njega, sumračan hodnik izbrisao joj je načas godine, njezina je silueta izgledala jednako dobro kao i onih godina kada mu je bila žena, i on se upita jesu li istinite sve one loše stvari koje su se dogodile u posljednjih dvadesetak godina ili se tek radi o časovitoj dezinformaciji, blokadi pamćenja, o iskri koja je u mozgu preskočila po pogrešnom luku i na neugodan način pobrkala slike prošlosti.
Potom je s police u hodniku uzela crno-bijeli omot, a kad su ušli u sobu, Banić shvati da razmotava tvrdi papir i iz njega vadi komadić čokolade i stavlja ga u usta. Zatim ponudi i njemu.
– Ti nikada nisi jela čokoladu! – začudi se on.
– To je nekakva čudna, gorka čokolada. Bitter chocolate. Donijela ju je Nika iz Londona. Ima u njoj devedeset devet posto kakaa i nema uopće okus čokolade. Izvrsna je, jedina koju volim! Uzmi! Umjesto torte, koju ćemo sigurno morati baciti u smeće.
Odbio ju je. Iako je to bila čokolada bez okusa čokolade, držao je da je nije dobro miješati s divljim zecom i pšeničnim pivom, koje je uspio zamijetiti još u kuhinji dok je Lidija otvarala hladnjak.
– A ti, što si ti danas radio? – upita ga ona sjedajući na rub kauča, odlažući pritom pepeljaru i paleći cigaretu.
– Dugo sam slušao tipa kako puše u svoj tenor-saksofon kao da je sam na svijetu.
Rekavši to, on se zavali u »svoju« fotelju prstom kružeći po ovalnom tragu koji je ostao od svih onih čaša što ih je na tome mjestu ispio. Učinilo mu se da je rečenica koju je netom izrekao bila neumjesno ishitrena i patetična, ali je ipak djelovala istinito.
– A što je puhao? – nasmije se ona. – Naravno, ako si ti slušao, puhao je džez!
– A što bi drugo s tenor-saksofonom?! Zamisli, sjedi u hubertusu usred gredice spaljenog povrća i po cijeli dan traži svoje vitičaste, ili što ja znam kakve note.
– Znači, ćaknut kao i ti! Mislim, kad je riječ o džezu...
– Ne, ne! – branio se Banić. – Njemu je to od tumora na mozgu. Otkako su mu ga operirali, ne radi ništa drugo.
– Kakav tumor? Benigni?
– Ne zna on to – slegne ramenima Banić. – Naime, nakon takve operacije stvari ti se u glavi uvijek nekako promijene. Mislim da je ta razlika između benignoga i malignog tumora njemu sada naprosto nepojmljiva...
Lidija s mukom ustane, odloži tablu gorke čokolade na kauč i ode polako u kuhinju. Nije se vraćala nekoliko minuta i on se upita nije li se ponovno uhvatila u koštac s tortom od sira. Potom se ipak vratila i točno na ono njegovo mjesto stavila vlažnu čašu od debela stakla i veliku hladnu bocu Edelweissa. Baš zato što je sve uradila bez prethodnog nuđenja i bez pitanja učinilo je tu gestu nekako važnom, emotivnom. Pomalo zbunjen, on zahvali i uzme pivo, a Lidija sjedne na kauč, podvuče noge poda se, daljinskim upravljačem uključi televizor i utiša ton.
– Zapravo, tek sad mi se sve više čini kako to siroto dijete nismo smjeli puštati u London – počne Lidija. – Ona je, naravno, u svim praktičnim stvarima posve zrela i samostalna, ona s tim Timom živi već, koliko... četiri godine... i sad... i sad bi se trebali oženiti...
– Kako to misliš... oženiti!? – zbuni se Banić kao da mu kći ima dvanaest, a ne dvadeset četiri godine. – Kad bi se to trebali oženiti?
– Kada!? Početkom idućeg mjeseca! Timijevi roditelji sve su sredili, pozvali su goste, unajmili lokal za večeru, platili predujam... sve, baš sve je bilo sređeno... osim njezine vjenčane haljine...
– Što, sad je došla kupiti haljinu?
– Isuse, Nikola! – pogleda ga ona prijekorno. – Ti si čisti Marsovac! Strašno dobro razlikuješ sve te tvoje džeziste, znaš koji je u koje vrijeme bio najbolji, tko je u pedesetima došao u Pariz, tko se propio, a tko izvisio na heroinu... Ali nemoj se ljutiti, za životne si stvari čisti antitalent...
Za životne sam stvari pravi antitalent, ponovi on u sebi ispijajući gotovo pola čaše piva.
– Došla je jer se uplašila vjenčanja, braka, odgovornosti, muža, Engleske, i što ja znam čega sve ne! – tumačila mu je ona, ovaj put trudeći se da ne pokaže uzrujanost. – Zapravo, prije bi se reklo da nije došla ovamo nego da je zbrisala otamo! Dala je svima skupa nogu i ne odgovara na njihove telefonske pozive. Mislim da bi ti trebao razgovarati s njom i objasniti joj da brak nije strašna stvar, da ima svoje draži, i da će se s vremenom na sve naviknuti...
On ustane s onim što mu je ostalo u čaši i priđe prozoru. Vani je već bio mrak i na prazni se trg polako navlačila noćna magla. Znao je da će svakoga časa stići Nika i njezina agresivna prijateljica Rupčićka, i da će to biti kraj ovom neugodnom razgovoru, i taj je trenutak počeo sve željnije iščekivati.
– Lidija, ne znam koji je tebi vrag! – raširio je ruke tako ljutito i naglo da je zamalo prolio pivo. – Ja da joj tumačim što su to ljepote i prednosti braka!? Pa ja sam rastavljen čovjek! Zar ti to nije poznato? To je isto kao kada bi od frajera kojemu je morski pas odgrizao potkoljenicu tražila da reklamira morske plaže... ili Šimecki cipele...
– Znala sam da ćeš smisliti neku od svojih nemogućih usporedbi! Nije važno to što si rastavljen! I ja sam rastavljena! I to više puta nego ti! Kćeri jednostavno imaju veće povjerenje u oca nego u majku, zato sam mislila da bi ti trebao s njom razgovarati.
– A da pitam Komara, možda bi on mogao onako izokola... – reče Banić sasvim ozbiljno. – Mislim, on je neutralan...
– Ma da, mogao bi – ironično će Lidija. – Ili Pako, na primjer... možda bi on imao kakvu pametnu prispodobu... Ili onaj koji se nije trijeznio otkako su zatvorili kino na Trnju... onaj... Hrušt... kako li se zove?
– Kembra umire – proguta Banić knedlu, a Lidija zastane kao da joj je ipak neugodno što se našalila na račun nekoga tko upravo odlazi.
I onda, baš kada je on namjeravao iznijeti osnovne podatke o bezizlaznom stanju bivšega trnjanskog štemera Kembre, ona podvikne da ga utiša, pa brzo pojača ton na televizoru. Na ekranu se upravo vrtjela podulja plaćena reklama za nekakvo medicinsko čudo nedavno podignuto na hrvatsko-slovenskoj granici. Bila je to otmjena privatna klinika koja je posjedovala sve najmodernije uređaje za dijagnosticiranje svega, od kurjih očiju do raka kostiju, od platfusa do kvara na drugoj čakri. A kad mu dijagnosticiraju kvar, recimo u tren oka, pacijentu su na raspolaganju razne blagodati, laserska i razne neinvazivne kirurgije, moderni inteligentni citostatici, antibiotici »ente« generacije, umjetni organi, transplantati iz najpouzdanijih europskih i svjetskih mreža i slično. Ambijent u kojemu se nalazila klinika neobična imena Krilo anđelovo, kao i samo zdanje, djelovali su savršeno, zapravo arkadijski, poput prizora s kojim upravo treba započeti medicinska sapunica u četiristo nastavaka. Naravno, po svemu se vidjelo da je klinika namijenjena sasvim posebnim pacijentima, onima koji su, kako se to kaže very important persons, dakle onima koji nikad u životu nisu čepili po hladnim provincijskim ambulantama stišćući u ruci zdravstvenu knjižicu.
Banić je iz dna duše mrzio takva mjesta i bio je spreman radije krepati nasred ceste kao pseto nego primiti od tih snobova čak i najbezazleniju uslugu kakva je, recimo, umjetno disanje ili mjerenje temperature. No nije htio kvariti Lidijine nade vidjevši je kako se pobožno zagledala u skupi spot emitiran u udarnom televizijskom terminu.
– Kada bih imala novca, smjesta bih se javila u to Krilo anđelovo da me pregledaju. Nekako sam uvjerena da je to jedino mjesto u ovoj zemlji gdje bi mi zbilja mogli pomoći – reče ona s divljenjem buljeći u zaslon i pritom se pridržavajući za kukove, kao da ju je i samo pojavljivanje te klinike podsjetilo na zdravstvene tegobe.
– Krilo anđelovo – promrmlja on preko volje. – To nije naziv prikladan za kliniku nego za groblje.
– Takvo što može izaći samo iz tvojih usta! – odbrusi ona, sada glasnije, jer su na ekranu zacijelo kazali baš sve što su o toj temi imali. – Ti si zapravo anarhist! A anarhisti razjedaju sve pozitivne ideje...
– Oni su krivi i za neuspjele torte od sira – doda on pa ispije ostatak piva.
– Opet se svađate! Zbog čega? Da čujemo i to! – vikala je već s vrata Nika, rumenih obraza i ruku punih šarenih vrećica i paketića.
– Zbog nekakve privatne zagorske klinike u kojoj upravo liječe englesku kraljicu, Mohammada Alija i Johna Beckhama, a idući tjedan dolazi im Elton John na transplantaciju glave.
– Što je, pričala si mu o Krilu anđelovu! – prekori je Nika kao da želi kazati »pa znaš i sama kakav je«.
– To je šminkeraj za snobove! – dodala je vedro Ines Rupčić, koja se odmah za Nikom progurala u sobu noseći i sama brojne vrećice. – Danas je to stvar čistog prestiža. Ako želiš biti netko, trebaš se liječiti kod mahera iz Krila anđelova.
– Da. Čuo sam da su neke sasvim zdrave medijske face išle tamo da im ugrade pacemakere, jer je to jako cool i jer se na taj način može najlakše dospjeti u novinske glamour rubrike – primijeti Banić, a novinarka se glasno nasmije kao da uživa u zafrkanciji s prijateljičinim ocem.
– Ne biste vjerovali što sve ne rade! Transplantirali su jetru dvogodišnjem djetetu jednog nogometaša. Ona Ciglarica, vlasnica kladionice, izliječila je poodmakli karcinom dojke, djeci su ugrađivali umjetne pužnice, a osobito su traženi zbog takozvane estetske i korektivne kirurgije. To je ono kad od gabora naprave Penelope Cruz. Ne biste vjerovali kako su stanovitom Svilaru, inače biznismenu i poduzetniku, ispeglali lice. Čovjek ima šezdeset pet godina, a oni su ga pretvorili u Micka Jaggera!
– Mick Jagger ima šezdeset godina i lice koje mu ni čarobnjaci iz Krila anđelova ne bi ispeglali ni uz pomoć hidraulične preše – umiješala se Nika.
– Tko je Mick Jagger? – upita Banić, ali mu nitko ne odgovori, jer su svi krenuli prema kuhinji, predvođeni Nikom, koja je ponavljala kako je ovoga časa gladna kao pseto, kao neuhranjeno ulično pseto.
Uz rasprostrti stol i sve ono što su Lidija i Nika po njemu poslagale postale su suvišne sve ostale teme, od Nikina bijega pred udajom, preko Lidijine »bolne sagitalne gibljivosti« pa sve do inteligentnih kemoterapeutika kakvi su se rabili u novootvorenoj zdravstvenoj ustanovi u usponu. Nika je uistinu navalila na jelo kao gladno ulično pseto, Lidija je cijelo vrijeme djelovala blago zamišljeno i odsutno, dok je Rupčićka uz vragoljasti smiješak na rub tanjura diskretno ispustila dva zrnca sačme koja su zaostala u hrptu nesretnoga divljeg zeca. Dovoljno da si gošća polomi zube, pomisli Banić pa dobaci pomalo prijekoran pogled bivšoj supruzi koja, shvativši što se zbilo, iznenada porumeni. Ipak, razveselila se kad je Nikina prijateljica stala hvaliti njezinu tortu kao nešto »epohalno«, kao nešto što zaslužuje pažnju javnosti, premda se Banić prepao da će nakon sačme iz zeca iz torte netko izvući tetrapak od slatkoga vrhnja ili praznu vrećicu od vanilin šećera.
– Ah, kako sam umorna od tog zeca, proklete torte i čekanja bivšega muža – uzdahnula je sat kasnije Lidija sasvim netaktično, baš kao da se osvećuje mladoj novinarki za metalna zrnca izvađena iz zečjega mesa. – Da Nikola nije popio toliko piva, zamolila bih ga da vas izvede nekamo, a ja bih se stropoštala u krevet kao mrtvac.
Banić je značajno pogleda. Popio je samo šest piva, što nimalo nije remetilo njegove vozačke sposobnosti. Usto, kako mu se činilo, i ta je brbljava Rupčićka bila motorizirana, a vozila je i Nika, premda bi se ona i prečesto znala zamisliti, pa pritom prijeći na lijevu stranu ceste, baš kao da se vozi s posla u Harrodsu do stana u Wimbledonu.
– To bi bilo super! – kao curica je podvrisnula Rupčićka, a Banić je pogledao Lidiju i predložio:
– Mogu ih odvesti u Medvedgradsku pivnicu. Zar i ti ne bi pošla s nama?
– A gdje bi ti nego za mirisom piva!? – odvratila je ona i počela kupiti tanjuriće sa stola. Možda bi i pošla da ju je još jedanput pozvao, ali on to nije učinio.
Na parkiralištu Medvedgradske pivnice bilo je mjesta, kako to obično radnim danom i biva. Lokal je bio sumračan, pomalo nepravilne unutarnje arhitekture, ali zanimljivih stolova od masivnog drva. Sjeli su najprije za stol u dijelu gdje je obvezno večerati, potom su prešli za jedan uz koji je sjedilo preglasno društvo, da bi završili pokraj staklenog zida iza kojega se vidjela Savska ulica, utonula u monotonu sivu maglu, koju bi tek tu i tamo obojila svjetla šarenih tramvaja, prerušenih u živahne boje deterdženata, osvježavajućih pića i higijenskih uložaka.
– Napravila bih s vama jedan razgovor za neki od proljetnih brojeva – nagnula se novinarka prema Baniću, tako da joj je mogao zaviriti u dekolte. – Ili, ako baš ne volite intervjue, možda bi jedan opsežan članak bio još bolji. Držim da bi naše čitatelje i te kako zanimao podrobni uvid u posao jednog detektiva.
To »jednog detektiva« naglasila je kao da se radi o popularnoj zvjerci iz filmskoga ili televizijskog serijala.
– Zar mislite da bih ja bio toliko zanimljiv?...
– Oh, gospodine Baniću, pa vi niste ni svjesni koliko ste zanimljiva osoba! – nasmije se Rupčićka pomalo napadno jer je i ona popila više od jednog piva. – Zar ne, Nika? Koliko si mi samo pričala o starom... Pardon... o tati... Po Nikinu zbunjenom izrazu mogao je zaključiti kako Rupčićki uistinu nikada nije pričala o ocu, ali ona je sasvim sigurno znala čemu joj služi ta mala laž.
– Pristat ću na svaki aranžman koji mi nudite – rekao je on i lukavo je pogledao – ali i ja imam neke uvjete.
Potom je, dok se ona još smijala, naručio za sebe litru pšeničnoga piva, koje je ovdje bilo prilično dobro, samo što je imalo gorčinu lagera, a za njih dvije nekakvo šareno piće koje se sastojalo od votke, tonika i nekakvog, zacijelo umjetnog bojila.
– Kakve to uvjete? Hoću li ih ja moći ispuniti?
– Hoćete, sigurno hoćete. Večeras ste, onako usput, kazali kako si je Robert Svilar dao napravio face-lifting u Krilu anđelovu...
– Joj, pa vama to ne treba, gospodine Baniću! – nasmiješila se Rupčićka udvorički lukavo. – Pa vama tih nekoliko bora samo naglašava muževnost! Već sam razmišljala o naslovu članka: »Bora brige na licu detektiva«! Zar nije super? Kao naslov nekoga sjevernjačkoga filma Lassea Hallströma ili Larsa von Triera.
Nika zakoluta očima, što od tog naslova, što od pomisli na očevo kirurško dotjerivanje lica.
Banić, koji nije imao pojma o tomu kako zvuče naslovi »sjevernjačkih filmova«, prihvati veliku kriglu koju mu je dodao brzi konobar, a potom pokuša objasniti:
– Nisam na to mislio. Ne zanima me njegovo zatezanje lica nego on.
– A, tako... Što kazati o njemu? On je lokalni bogataš, spretan tip koji se čas bavi ovim, čas onim. Svi su oni u javnom smislu šarmantni dobrotvori, simpatične face iz društvenih kronika, opinion makeri kasnonoćnih emisija o zbivanjima u tobože višim društvenim sferama, a u biti su najvjerojatnije gadovi i lopovi.
Stolu je šepajući prišao neki tip koji je vrebao na muškarce u ženskom društvu, nudeći jeftino ruže umotane u celofan. Bio je to nekoć dobro poznat i rasprostranjen način zarade u zagrebačkim lokalima, ali je s naraštajem nove sentimentalnosti sve više izumirao.
– Imam jednu nogu kraću, ali zato mi je druga, hvala Bogu, srazmjerno dulja – izrekao je on svoj identifikacijski štos, koji je ponavljao pokraj svakoga stola. – Možda biste damama kupili po ružu? Bit ćete pravedni jer su ruže, za razliku od mojih nogu, jednake duljine.
– Ne bi kupio! – odbrusi mu Nika tako žestoko da je šepavi odmah odustao od nagovaranja i otišao potražiti prave, već gotovo zaboravljene romantične kavalire.
– Ti zbilja imaš čudan oblik socijalnog suosjećanja – pogledala ju je Rupčićka kao da ne razumije njezin bijes. Potom se okrenula Nikinu ocu i nastavila:
– On je kolekcionar slika i umjetnina, a ponajviše lovac na mlade i lakovjerne komade. Ima ženu koja je mlađa od njega točno trideset godina, i koja se udala za njegove kuće, aute, vile, lovu, inozemstva, bankovne račune, tvrtke... Znate one cure koje dožive orgazam čim u njihovoj blizini zašušti hermelin ili zabrekće Mercedesov dizelski motor.
– Znam, znam... – zbuni se on jer se u ženske snove baš i nije previše razumio. Pripadao je onom prosječnom, otužnom soju muškaraca koji ženama poklanjaju lijepu knjigu, najskuplju bombonijeru ili parfem s kojega se lako i neprimjetno može ukloniti naljepnica »akcija« ili »sconto«.
– Ma, zapravo... – zastane novinarka kao da premišlja. – Možda joj te stvari i nisu bile najvažnije... To malo čudovište bilo je nekakva mis, pratilja, prvo grlo nečega, a potom je vrludala modnim pistama, slikala se za neke listove u odjeći koja kompletna stane u tabakeru, ma što u tabakeru... u pudrijeru... I onda se valjda poševila s kompletnim Nadzornim odborom Top Recordsa i snimila čuveni maksi singl na kojemu se udarna pjesma zvala Dodirni me dodirom, krele. Isuse Bože, maksi singl s mini sluhom i mini-mini glasom! Zatim je na nekakvim rubnim televizijskim kanalima vodila stanovite kontaktne emisije koje su se počele gledati zbog njezine gluposti i gafova. Jednom je spominjala atomsku bombu koju su Ameri bacili na japanski grad Nijagaru, zatim je izjavila kako ribe u vodi dišu na škrge zbog niskog postotka ozračja, dok je za nekakav bofl iz uvoza doslovno kazala »prodaju nam muda pod onu stvar!«.
– A kako mu se zove žena? – umiješa se Nika.
– Maraya.
– Maraya? – kao da se pokušavala prisjetiti Nika. – Ne sjećam se. Prije nego sam otišla u London znala sam ta neka nova estradna imena...
– Ma, Maraya joj je bilo umjetničko ime! – objašnjavala je Ines Rupčić. – Zapravo se zvala Marica Skoko.
Ali valjda je mislila da s takvim imenom u svijetu slave neće daleko dogurati.
– Marica Skoko! Isuse! Ona sa silikonskim sisama! – kao da se prisjetila Nika.
– Nisu silikonske! Vidiš, svi misle da jesu, a one su možda jedina izvorna i vrijedna stvar u nje. No, dakle, ta gospođica Marica Skoko Maraya naivno je pomislila kako će, nakon što se uda za Roberta Svilara, moćni biznismen ubaciti bar polovicu svoga kapitala u njezinu karijeru i napraviti od nje sve ono što je ona sanjala da će biti. Da će napraviti s njom nešto što nije uspjelo čak ni Charlesu Fosteru Kaneu.
Banić je zamalo upitao nije li to onaj poznati pjevač, ali je ipak, i nasreću, odustao.
– Njemu je, valjda, bilo dovoljno to da uza se ima nešto vrijedno pokazivanja i da mu je u krevetu pri ruci nešto što još nije razorio gen starenja. A što ćete, muškarci su takvi, ha, ha, ha... Mislim, uglavnom...
– Treba i njih jadne razumjeti – zagonetno se naceri Banić, gotovo kao da se slaže s lukavom bogataškom strategijom Roberta Svilara.
– Zbog toga se teško i nepovratno razočarala i povukla iz umjetničkoga života u apatiju i alkohol. Mislim da se njezin zaboravljeni maksi singl više ne vrti ni na trećem programu Rakova potoka.
– Čekajte! – kao da nije bilo jasno Baniću. – Ako ona sada ima trideset i nešto godina, onda Arno Svilar ne može biti njezin sin.
– To mu je sin iz prvog braka – objašnjavala je novinarka. – Prva mu je žena bila Austrijanka iz Beča, kći nekakvoga kunsthistoričara, plemenita, obrazovana bogatašica. Upoznavši nju, počeo se zanimati za umjetnost, kupovati slike i polako tobože postao connassieur. Većina onoga što visi po zidovima njegove kuće došlo je s njom i pitanje je zna li on uopće koliko to vrijedi.
– S njom se slagao?
– Sumnjam – nastavi ona. – Ali to ne mogu baš sa sigurnošću znati jer su se vjenčali potkraj sedamdesetih godina, kada sam se ja još igrala s Barbikom i čekala da dizajneri igračaka izmisle Kena. Takve stvari znaju stariji komadi iz redakcije... Pa ako vas zanima, mogu vam saznati.
– Dobro bi mi došlo.
Nika osloni bradu o dlanove i zagleda se nekamo kroz oca i Rupčićku, kao da im želi poručiti kako joj svojim čavrljanjem kvare još jednu večer.
– On je od šezdesetih godina mnogo putovao po Zapadu, živio čas u Beču, čas u Bernu, zastupao domaće tvrtke, ali i strane, uvozio, izvozio, kretao se po raznim međunarodnim krugovima i adresama i tako je naletio na nju, na Effie Vogler.
– Effie Vogler!? – zamisli se Banić.
– Da. Effie Vogler – nastavi ona. – Na svoju prvu suprugu. A znate li tko se u tim godinama mogao baviti takvim poslovima, putovati nesmetano, sklapati ugovore, dogovarati poslove?
Nika je upitno pogleda.
– Tko? – napravi retoričku stanku novinarka. – Samo udbaši!
Banić je sto puta čuo slične tvrdnje, ali nije baš bio previše siguran u njihovu vrijednost. Naprosto, djelovale su previše jednostavno.
– I što je bilo nakon toga? – upita Banić tako glasno da je i konobar koji je tuda prolazio zastao.
– Molim? – rekao je konobar. – Mene ste trebali?
– Još jedno pšenično.
One su odbile piće, a on se ponašao kao da tek sad počinje ozbiljno piti.
– Kad je Jugoslavija bila na umoru, kao i svi udbaši, i on se upisao u najžešći nacionalistički serkl i izmislio stotinu najljepših priča o vlastitim patnjama i stradanjima za Hrvatsku. Neke smo i mi objavili, ali vam ih neću prepričavati jer su previše stereotipne. Opća novinska mjesta, nešto kao priče o newyorškim albino aligatorima koji žive u kanalizaciji.
– Te su mi stvari sasvim poznate! Zar zbilja nećete još po piće?
– Ne, hvala – rekla je novinarka.
– Ne – rekla je i Nika pa potom dodala: – Hoću doma! Mami! Umorna sam i idete mi na živce s tim pričama!
– Onda ću požuriti da gospođicu ne mučimo – kiselo će Ines. – Uglavnom, nakon što je progutao hostiju hrvatstva i zavjetovao se na vjernost naciji, vođi i Gospodu, ušao je u one najtamnije poslove koji su poput crvenog luka. Guliš mu opnu po opnu, ne vidiš kraja tom poslu, a plačeš sve više i više.
– Effie je cijelo vrijeme bila s njim?
– Nije – reče novinarka. – Bila je malo tu, malo u Austriji, odnosno sve manje tu, a sve više u Beču. On je bio njezin Glembay, a ona njegova Danielli, premda je Arno oduvijek bio prevelik sroljo da bi bio Leone.
– To je iz one knjige... – promrmlja istražitelj, ali mu pravi smisao metafore nije bio dokraja jasan.
Negdje u proljeće 1992. nastradao je i Robi Svilar.
Jedne su mu noći u stan upali pljačkaši maskirani u vojne odore i orobili ga. To je tada bila gotovo moda. Radila je to i vojska, ali i obični banditi, pokatkad i amateri, ako bi im odora bila na raspolaganju. Bila je to neka vrsta razbojničkoga karnevala koji se naširoko prakticirao diljem zemlje.
– I što su mu opljačkali? – pitao je Banić.
– Što ja znam – slegne ramenima novinarka. – Sigurno ne toster i upaljač s grbom Dinama. Možda je pisalo, a možda i nije. Ali sigurno moraju postojati policijski zapisnici...
– Ili sudski... – zamisli se Banić.
– Nije bilo nikakvog suda... – gorko će ona. – Po običaju, policija nije pronašla nikoga.
– Čudno – zamisli se Banić. – Obično nisu pronalazili počinitelja ako bi žrtva bio Srbin. Ali ovdje je žrtva bio Hrvat, i to ugledan...
– Na neki način – nastavit će ona. – Kažem, samo na neki način, jer je prava žrtva bila Austrijanka. Svilarova žena Effie.
– Što su joj uradili?
– Tko zna što su joj uradili. Možda ništa – nastavi Ines Rupčić. – Uglavnom, nađena je u podnožju stuba slomljena vratnog kralješka. Sve je upućivalo na nesretan slučaj. Vjerojatno je čula da je netko u kući, izišla je iz sobe i u mraku pala niz stube.
– Tako je Arno ostao bez majke.
– Da. Tako je ostao bez majke. I tada je nastala pravna, odvjetnička borba. Dječak je imao petnaest godina, bio je, dakle, maloljetnik i njegov ga je austrijski djed pokušavao dovući u Beč tvrdeći kako je u Hrvatskoj rat, kako Svilar nije osoba koja bi se mogla brinuti za takvo krhko mlado biće i... Usto, čini se da je i sam Arno želio djedu u Beč jer je oduvijek mrzio oca.
– Zašto?
– Pa rekla sam vam da je bio Danielli.
– Aha... – promrmlja Banić. – Naravno! I što je bilo dalje?
– Ništa! Sve je išlo po planu. Mislim Svilarovu. Naš je sud bio na našoj strani. Naši dečki! Znate tu sintagmu? U ratu se za svaku pizdariju izgovaralo opravdanje koje je glasilo »to su naši dečki«. Čak i kad bi takvi dečki pobili naše.
– Što je uradio Svilar?
– Imao je nekakvu dadilju – nastavi Rupčićka nakon kraćeg razmišljanja. – Držao je u kući ženu koja je preuzela brigu o dječaku sve do njegove punoljetnosti 1996. Tad ju je potjerao.
– Kako se zvala?
– Bože, što vas sve ne zanima!? – pogleda ga ona zagonetno. – Hoćete li moći platiti sve te informacije? Znate da novinari ništa ne daju besplatno?
– I na to sam spreman.
– Žao mi je – nasmije se novinarka – ali to ipak ne znam. Ali neće biti teško doznati. Treba samo prekopati po arhivi.
– Mislite da je još uvijek živa?
– Što ja znam... Mogla bi biti... – zamisli se Rupčićka. – Osim ako u međuvremenu nije umrla...
Izvrsno, pomisli Banić. Živa je osim ako nije umrla! Bila je to idiotska rečenica, ali opet na neki način korisnija od one o stanovitim Daniellijevima.
Poslije, kad su se ukrcali u Golf, pripita novinarka ugurala se odmah do Banića na suvozačko sjedište ostavivši ljutitoj Niki stražnje. I dok je Banić, ipak pomalo nesiguran od sveg tog piva, polako vozio gradom, ona je pričala o svemu i svačemu, tako da nije ni zamijetila kad je on zaustavio automobil ispred njezina stana. Sjedila je neko vrijeme kao prilijepljena uz sjedište, a zatim ga je mrko pogledala i ljutito izišla iz auta. Vidjelo se kako je očekivala da će on najprije ostaviti Niku na Britancu, a nakon toga: ostatak noći posvetiti njoj. Ma što god to značilo!
– Čim doznam, javit ću vam! – viknula je teško i nespretno otključavajući vežu, zacijelo svjesna svog poraza. Ne samo da se ništa nije dogodilo, nego čak ni na »ti« nisu prešli.
Bila je prošla ponoć kad su se kroz sve gušću maglu Nika i Banić vraćali kući. Vozeći polako, on je tupo i odsutno pratio kako odozgo, iznad ceste, izranjaju bijeli kolobari ulične rasvjete, izgubljeni i nejasni u magli koja se zacijelo neće prorijediti do sutrašnjega podneva. Vozila jedva da je i bilo na cesti, a pločnici su bili posve prazni. Tek s vremena na vrijeme magleni bi mir poremetio metalni tutanj tramvaja s brojevima kakvi se nisu vidjeli danju, tramvaja koji bi izronio iz nevidjelice i brzo nestao iza vozila utopivši se u orošenom retrovizoru.
– Ti se ne bi trebala bojati tog braka... to ti je jedna... posve normalna stvar... Kužiš... po mami i meni... – rekao je Banić iznenada se sjetivši Lidijina zahtjeva i odmah shvatio kako je to uradio u pogrešan čas, u trenu kad je ona ljuta, a on previše pijan za prijateljsko-roditeljske ležernosti. Požalio je odmah zbog vlastite nespretnosti, ali sada uzmaka više nije bilo.
– Kao što je normalna stvar i to što si se s Rupčićkom dodirivao nogama ispod stola! – odvrati ona drsko.
– Nika! To nije istina! Ta Rupčićka također bi mi mogla biti kći i ja...
– Razgovarali ste o čovjeku koji je oženjen ženskom koja bi mu mogla biti i kći i unuka, i niste u tome vidjeli ništa neobično! – korila ga je i dalje.
– Nika, molim te! – sada se i on ražesti, ali je, nažalost, bio prepijan da bi mogao iskoristiti ijednu od svojih ne baš prevelikih retoričkih vještina. – Samo sam ti htio kazati kako mama i ja držimo da je Tim vrlo dobar dečko... i da je brak nešto sasvim u redu. Konvekcija... konvencija koju čovjek prihvati i nauči živjeti u njoj. Zbog stotine razloga. Emotivnih i praktičnih.
– I dobro... zašto ste se onda ti i mama rastali? Jesi li ti normalan? Koji ti je vrag? Ti kao rastavljeni muškarac uvjeravaš mene u dobrobiti braka! Pa to je za popizdit!
– To sam joj i ja rekao – reče on tiho, kapitulantski. – Ali rekla je da kćeri više vjeruju očevima i da te ja... što ja znam... uvjerim da je brak u redu. Evo, mama i ja smo se civilizirano razišli i sasvim nam je...
– Ako ste se civilizirano razišli, zašto se sada opet civilizirano ne sastavite? – provocirala ga je ona.
– Zašto bismo se sastavili? – zbuni se on pa počne objašnjavati zaplećući jezikom. – Brak nam se kao konvencija potrošio, mi se i dalje ljudski poštujemo, ali smo slobodni i nezavisni ljudi. U tom smislu ne bi mi trebala zamjerati ništa u vezi s tom... Fatovićkom... odnosno Rupčićkom...
– Ma, tata, nemoj mi folirati! U maminoj sam komodi pronašla tvoju pidžamu, u ostavi sam pronašla onaj tvoj grozni, jeftini after shave koji je mama valjda sakrila... Brak vam se kao građanska konvencija potrošio, ali ti ipak tu i tamo, kao slobodan i nezavisan čovjek, prenoćiš na Britancu.
– Mislim da govoriš o pidžami koju sam ostavio radi peglanja...
– Bože, ti inače znaš biti savršen lažljivac – ukori ga ona. – To je valjda osobina koju posao zahtijeva od tebe. Ali čim malo popiješ, ti se pretvaraš u Pinokija. Čim zucneš laž, nos ti počne tako rasti da to ni ova magla ne može prikriti.
Tako mi i treba, pomisli on ljutit ne na Niku nego na Lidiju, koja ga je navukla na razgovor kojemu nije bio dorastao, pa naglo skrene udesno, zaustavi auto pokraj pločnika i iziđe.
Naravno, Nika nije mogla znati zašto je zastao pokraj zelenoga Punta, parkiranoga ispred katnice u čijem je dvorištu, obasjan svjetlom s ulaza, stajao improvizirani vigvam. Ona ništa nije znala o bijegu Arna Svilara, o Đeronimu i očevu tekućem poslu, pa se začudila zašto je tako naglo stao, izišao i zagledao se u tuđi automobil.
– Tata, ne ljutiš se valjda na mene? – rekla je izišavši iz auta i prišavši mu sasvim blizu.
– Šuti! – prošaptao je on i zavirio u unutrašnjost Arnova automobila. Vidio je tek nešto opušaka, autokartu, jednu kožnu rukavicu i kutiju cigareta, zacijelo praznu, sve u svemu ništa što bi zavrijedilo pozornost. A potom je nasred stražnjeg sjedišta ugledao veliki šareni prospekt s turističkim ponudama.
Pred kćerinim začuđenim pogledom, Banić zavuče ruku u rukav vjetrovke, zahvati tkaninu tako da mu dobro zaštiti šaku, pogleda još jedanput uokolo da provjeri ima li koga u blizini, a potom, onako polupijan i ljutit, svom snagom udari po stražnjem staklu automobila. Staklo se raspe u milijun komadića nalik na perlice ili ostatke stilskog lustera, Nika uplašeno odskoči, a on brzo izvuče iz auta prospekt na kojemu je pisalo Kmečki turizem, gostilne, apartmaji, pivovarne.
– Bože dragi, s kim se ja to družim!? – prošaptala je Nika, a potom se glasno nasmijala.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:49 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada Aqua_by_kleemass-d536ktt


9.


Onaj je isti tip u ranojutarnjoj televizijskoj emisiji svojim poetskim meteorološkim načinom objašnjavao kako su »nevelike nade da bi se ovaj magleni spleen mogao tek tako raspasti i dopustiti prilaz umornome suncu« naglašavajući kako takve magle nije bilo već nekoliko desetljeća, kao i to da je u Zagrebu razmjerno povoljnija situacija nego »u drugim pejzažima Lijepe Naše«, uključujući i obalu, »gdje se ribarice radije odlučuju povjeriti sigurnostima luke«. Magla, naravno, na određeni način otežava obavljanje raznih profesija, pa čak i onih u kojima se živi od promatranja drugih. Ali Banić se nije previše zabrinjavao što sve manje vremena posvećuje poslu za koji je plaćen. Ponajprije, Svilarov je sin i dalje bio na istome mjestu i zacijelo je, nakon što mu je došla skvo, imao sve manje vremena da jurca naokolo s crtežima i traži eventualnoga kupca. Usto, nije bilo razloga da ne povjeruje doktoru Kiszelyju kako su papiri što ih mladi Svilar nudi »po kućama« bez ikakve umjetničke, odnosno tržišne vrijednosti. Trebao je stoga samo malo pričekati, a potom otići do Svilara, upoznati ga s tužnom činjenicom kako je kupivši od hrvatskih emigrantskih krugova u Parizu epohalno otkriće Račićevih crteža, zapravo, kako bi se to u žargonu kazalo, teško popušio. I ne samo to. Kao radni rezultat Banić je posjedovao popis potencijalnih trgovaca slikama što ga je dobio od ravnatelja Kiszelyja, i to je, sve u svemu, opravdavalo dvije tisuće eura koje je primio, čak možda i kakav bonus, bude li »gazda« dobre volje.
Otvorio je Banić hladnjak u koji je, kako je samome sebi svečano obećao, ukrcao svu silu jestivih stvari, uglavnom trajnih, teško pokvarljivih, a ukrcao bi ih još i više da povelik prostor u hladnjaku nije zauzelo četrdesetak boca piva što ih je kupio u novootkrivenoj pivskoj riznici, u dućančiću na benzinskoj crpki u Magazinskoj ulici, gdje su se hladni Trappe triple i Črny drak mogli kupiti, recimo, u tri ujutro. Nakon što je iz hladnjaka izvukao nekakvu tvrdu, diskontnu kobasicu, začuo je kako mu je dolje u prizemlju netko ušao u ured. Odložio je stoga svoj nezdravi doručak, zgrabio konzervu piva i sjurio se dolje. Ispred stola za kojim je primao svoje malobrojne stranke, sjedio je Pako, a u kutu, pokraj starinskoga sata, koji je odavno odustao od pokazivanja točnoga, pa i bilo kakvog vremena, zasjeo je njegov bratić Flegma ne skidajući čak ni unutra svoju obvezatnu vunenu kapicu s »coflekom«.
– Daj, Pako... ne mogu sada u birc... – pokuša se Banić otarasiti došljaka. – Doći ću poslije.
– Gospon detektiv – počne Pako polako, službeno i nekako kitnjasto – ja sam došel radi posla. Ko stranka, pacijent, kak se to već veli. I ja bih vas prosil da mi kažete je l’ sad vaše uredovno vrijeme.
– A vani piše da je... – dodao je Flegma.
– Koji ti je kurac!? – izleti Baniću. – Niti si poludio, niti su već poklade.
– Ozbiljno vam velim da sam došel ko stranka.
– I zato mi govoriš »vi«?
– Dobro, ak mislite da to nije obligatno onda i ne bum. Al zbiljam imam posel.
– Da čujem! – sjedne Banić i stavi noge na stol, jednu preko druge.
– A je l’ bi mogel i ja dobit pivo?
– Nažalost, ne uslužujemo stranke alkoholnim pićima. Možeš dobiti čaj.
– To kad bum bolestan! No, ovak – prijeđe Pako na stvar. – Ti znaš da je stara Milostiva, Bok joj duši prosti, riknula i da se oko njenog naslijeđa vodi sud? Daklem, i oko kuće u kojoj smo ti i ja podstanari... Kad ona banda na sudu zapečati stvar, i ti i ja burno na cesti. Kužiš!? Na cesti! A ja sam ostal i bez posla i zbilja ne znam kaj bum. A ni ti ne znaš kaj buš! Je l’ znaš to?
– Jebote, Pako, pitaš me je l' znam!? – zapali on cigaretu. – To je kao da dođeš i pitaš me je l' znam da je Stjepan Radić ubijen u beogradskoj Skupštini!
– Nemoj me jebat s politikom! – zaboravi Pako na ponašanje dobre klijentele. – Kak bi to bilo isto! Ja uopće ne pratim vijesti iz Srbije i njihove Skupštine! Dost su nas jebali u životu!
– Ima praf ! – dodao je Flegma važno.
– I što bi ti s tim? – zakoluta očima istražitelj. – Mislim, kakve su ti namjere?
– Pa to je sasvim jasno – otkrivao je on svoje tajne karte. – Stvar bi se čist fino riješila kad bi ja bil nasljednik.
– A kako bi to izveo?
– Pa kaj ja znam! – ljutio se on. – Recimo da se onak odjednom otkrije da sam ja njezin vanbračni sin za kog nije znala. Jebote, ja sam kinooperater i vidil sam mali milijun takvih situacija. I nitko ni kenjal da je to nevjerojatno neg su svi plakali od veselja, i ta kaj je bila mama, i uopće kompletno kino...
– I tko bi to posvjedočio? – pitao je Banić, osjećajući kako ga polako počinje boljeti glava. Pako je pripadao zabavnome, estradnom dijelu proleterskoga soja, ali je bio prava elementarna nepogoda ako te uspio uvući u svoje planove.
– Ko bi to posvedočil!? Kaj misliš da Flegma tu traži?
– Flegmi ne bi vjerovali čak ni sudovi iz filmova o kojima pričaš. Ma što iz filmova!? Ne bi mu vjerovali sudovi iz crtića!
– Dobro – složi se on odmah oko Flegmine vjerodostojnosti. – Onda bi ti trebal zrihtati tu stvar. Ak već ne bi išlo to da sam joj vanbračni sin, možda bi mogli ići na varijantu da sam joj usvojeni sin. Kaj! Pa mogel bi valjda kao usvojeni sin naslijedit tu jebenu kuću!
– Mogao bi... – zamisli se tobože Banić – ali nisi usvojenik.
– Ak nisam, mogel bi bit! Kaj se postupak usvojenja ne bi mogel provest i nakon usvojiteljičine smrti? Pa svi znaju da me Milostiva volila kak sina! Ona sigurno ne bi bila protiv usvojenja. Mislim, da je sirota živa. Daj se ti, detektiv, raspitaj malo! Ak bi ja to nasledil, ja bih ti odmah snizil stanarinu na pol! Ma kaj na pol! Na frtalj!
– Možda te ona kao mrtva može usvojit u slučaju da si i ti mrtav... možda bi tak išlo jednostavnije... – sasvim je ozbiljno nagađao Pakov bratić.
On se iznenada okrene i počne vikati na Flegmu:
– Ma kaj se ti kužiš! Ti se kužiš u usvojenje sam kad usvajaš tuđe geltašle u tramvaju...
– Znaš da više ne delam u tramvaju – branio se Flegma. – S tim sam se već jemput opekel. Sad operiram po robnim kućama.
– Dečki! – ustane Banić. – Odite lijepo preko u Kico i kažite Zdenki da imate piće na moj račun. A to s usvojenjem ne rade privatni istražitelji nego sudovi, pa se ti Pako lijepo obrati njima.
– Daj reci, koji je onak najbolji? – upitao je naivno bivši kinooperater dok je izlazio iz ureda.
Poslije, kad se tog problema dokopao i ostatak društva iz Kica, otvorila se velika rugalačka diskusija koju Pako, kao poznata prznica, nije mogao izdržati. Osobito je bio ljut na gospona Marijana, kojega je i inače držao inferiornom osobom koja je cijeli radni vijek provela obijajući tuđa vrata i žicajući lovu za grozan televizijski program, dakle za robu koju nitko ne bi dobrovoljno kupio.
– Čujem da si htio da te Milostiva usvoji bez obzira na to kaj je mrtva! – smijao se Marijan držeći u ruci gemišt što mu ga je platio Banić. – Jebal te vrag, Pako, pa tebe ni mrtvac ne bi usvojili Pa i oni držiju do sebe.
Pako se nadvio nad šank mrmljajući neke riječi, među kojima su se dale razabrati tek razne kolokvijalne varijante za spolne organe. Potom mu je bijesno odbrusio:
– Promijenili smo plan! Ti buš, Marijan, na sudu priznal da je Milostiva tvoja nezakonita kći! Kužiš? Onda buš ti sve nasledil i nama jeftino izdaval.
– Daj, ne kenjaj! – odvratio je bivši inkasator, koji je i inače veoma rijetko razaznavao normalan iskaz od ironičnoga. – Milostiva je umrla u devedeset šestoj! Kak bi joj ja mogel biti otac!?
– Kak ne bi mogel!? Ona je imala devedeset šest, a ti imaš sto šesnaest. Kaj misliš, da ne bi mogel uvjerit sud da si već s dvajst godina mogel jebat?
– Ti si, Pako, kao onaj tip iz engleske televizijske serije koji je svaki čas govorio kako ima lukav plan – umiješao se u tu svađu Banić. – A poslije bi se ustanovilo da su to sve bedastoće.
– To je bil Baldrick – mirno će Marijan.
– Otkud ti to znaš, bedak stari? – čudio se Pako.
– Kak ne bi znal!? – ponosno će Marijan. – Pa ja sam valjda bil televizijski inkasator!
U londonskoj kutiji koju mu je donijela Nika bilo je mnogo zanimljivih diskova, ali i jedan koji je već dulje vrijeme tražio, dvostruko izdanje iz čuvene serije Pablo Live, na kojemu se nalazio remasterirani Afro Blue Impressions Johna Coltranea. Bio je to snimljeni koncert sa stvarima koje je Coltrane svirao na brojnim nastupima, naravno, s Naimom i My Favourite Things, ali ono zbog čega je Banić volio tu snimku bio je Spiritual, koji je počinjao pompoznom, gotovo manifestnom najavom tenor-saksofona, a poslije prerastao u međuigru instrumenata od kojih kao da je svaki za sebe prisvajao po jedan solo, od sentimentalne meditacije McCoy Tynerova klavira, preko atmosferskog poigravanja Jonesovih bubnjeva, pa sve do odjave Garrisonova basa, koja je zvučala kao kakva nježna rekapitulacija priče za san. Jedino što je Banića u svemu tomu pomalo smetalo, ili mu nedostajalo, bilo je ono tiho kvrckanje vinila pod već dotrajalom Shureovom zvučnicom, kvrckanje koje je znao napamet, baš kao i dionice svih četiriju instrumenata. Znao je da se u novinama pojavljuju i dokona gunđala koja tvrde kako kompaktni disk nikako ne može zamijeniti vinilnu ploču jer je digitalni zapis kudikamo hladniji od analognoga. Ali svejedno je vinilnih ploča s vremenom gotovo posve nestalo, a kompaktni se diskovi toliko razmnožili da ih se moglo naći čak i na stalcima velikih prodavaonica mješovite robe. Među konzervama rajčice i sintetičkim čarapama s greškom. Možda i stoga što smo polako iz toploga vremena prešli u hladno, digitalno doba, bez obzira na to što o tome mislili teoretičari globalnog zatopljenja.
Predvečer, kada je mislio prijeći tih stotinjak koraka što su ga dijelili od Britanskoga trga i bar djelomice popraviti posljedice nesretnog razgovora što ga je prošle noći zapodjenuo s kćeri, ušao je u njegov ured kratko ošišani čovjek u kožnom kaputu, hladno ga pozdravio i bez uobičajene zamolbe gotovo ultimativno rekao:
– Gazda vas želi vidjeti!
Banić ga preko volje pogleda, uzme cigarete i zapali. Potom, svejednako sjedeći za radnim stolom, otvori ladicu, pronađe među spisima jednu od fotografija koje su mu preostale nakon promjene osobnih dokumenata, pa je baci pred čovjeka koji se ljutio kad su ga zvali Guba.
Ovaj je neko vrijeme ljutito promatrao čas Banića, čas fotografiju na stolu, a potom je izvadio rupčić, useknuo se i preko volje kazao mekšim, popustljivijim glasom:
– Gazda vas moli da dođete. Iskrsnule su nove okolnosti o kojima mora razgovarati s vama.
Banić se potiho nasmije, uzme vjetrovku s vješalice i ključeve od auta koji su ležali pokraj današnje pošte, uglavnom računa i opomena.
– Ne trebaju vam ključevi. Ja ću vas odvesti i vratiti natrag.
– Možemo i pješice. Do Jelenovca je tek kratka šetnja.
– Gazda nije na Jelenovcu nego na prijamu u jednom lokalu.
– Je li tajna gdje je taj lokal?
– Ah ne – bio je spreman na suradnju Guba, ili Andrija Škrlet, kako mu je bilo pravo ime. – To je Herc na Zelengaju. Slavi se rođendan kćeri njegova poslovnog partnera Grudena. Gazda vas ne bi uznemirivao, ali nakon te proslave putuje u Rijeku, a ono o čemu bi se s vama želio posavjetovati ne može čekati...
– Sigurno bi vam zamjerio da me ne uspijete dovesti.
– Pa... gazda bi se ljutio – reče Guba suho, i namjerno nabije ruku u onaj džep gdje je, kako je Banić sasvim sigurno znao, držao revolver.
– Idemo onda! – odvrati istražitelj, pa iz ladice izvuče svoj Smith&Wesson, zagleda mu se u bubnjić, a potom ga strpa u džep vjetrovke, ponašajući se svo vrijeme kao da je sam u uredu. – Ne treba gubiti vrijeme. Dječji rođendani znaju biti veseli. Osobito ako na njima ima i vatrometa.
Herc se nalazio na rubu šume u Zelengaju, nešto dublje u zelenilu no poznati restoran As. Slovio je kao skup i otmjen lokal u kojemu su se okupljala vrlo elitna društva, politička, estradna, sportska, kriminalna, a među stolovima su, osobito kada bi lokal bio pun, rado krstarili fotografi bulevarskih magazina prikupljajući građu za svoje tjedne rubrike u kojima se govorilo što su protekloga tjedna popili i proždrli slavni. Već izdaleka, dok su se s glavne ceste spuštali prema samostojećoj zgradurini skupoga restorana, Banić je shvatio da je cijeli Herc večeras iznajmljen za tu proslavu, te da je za ostale slučajnike zapravo zatvoren. Njegovo je ograđeno parkiralište bilo nalik na bolju halu kakvoga međunarodnog sajma automobila, a na rampi pri ulazu stajao je čovjek u dugom zimskom kaputu, nekako nizak i nabijen, pomalo azijske fizionomije, u kojemu je Banić odmah uspio prepoznati vozača kombija za kojim se vozio starom Samoborskom cestom.
Čovjek im je podigao rampu i dok su prolazili, Banić spusti staklo i s veselom ga nedužnošću upita:
– A gdje je tatek? Parkiralište je idealno za njegova električna kolica.
Tip ga zbunjeno pogleda, ali ne odgovori. Činilo se kao da mu Gubina nazočnost ne dopušta da ulazi u prepirke i razjašnjavanja. Guba je, razumljivo, u toj njihovoj hijerarhiji bio viši od njega.
– Vi poznajete Haškog? – upita Guba Banića. Vidjelo se da je iznenađen takvom mogućnošću.
– Haški je idiot u električnim kolicima? – upita Banić.
– Ne, ne... – odsutno će Guba vozeći Cheeroky prema slobodnom dijelu parkirališta. – Taj u kolicima najbolji mu je prijatelj. U prometnoj su mu nezgodi nepovratno uništena koljena tako da će cijeli život provesti u kolicima. Haški je ovaj kojemu ste se upravo obratili... onako kako on to ne voli...
– Zašto ga tako zovu? Zbog onog nogometnog kluba?
– Kakvoga nogometnog kluba? – upita vozač Cheerokyja. Očito je bio premlad da bi čuo za zagrebački HAŠK. Konačno se auto zaustavi i Guba mu odgovori:
– Tako ga zovu zbog Haaga. Neko se vrijeme u komunjarskim novinama dosta pisalo o tome kako je na listi za Haaški sud. Naravno, posve neopravdano. Gazda je angažirao najskuplje odvjetnike da pobiju takvu mogućnost.
– Oho, onda je zacijelo u njemu dobio vjernoga slugu – zaključi Banić.
– Haški bi za gazdu otišao u vatru paklenu.
– Ako već nije – primijeti Banić i krene prema ulazu u Herc, oko kojega su se vrzmali neki čudni tipovi grube građe i sploštenih lica, koji su mogli biti tjelohranitelji, ali i najobičniji gosti koji su malo izišli na svjež zrak. Nažalost, pomisli Banić, nastala su takva vremena u kojima čovjek sve teže razlikuje ljude koji su izišli da udahnu svježeg zraka, od običnih profesionalnih nitkova. Kao što su nestale i razlike između fizionomija gazda i njihovih gorštački oblikovanih tjelohranitelja.
Središnja prostorija Herca bila je za tu prigodu posebno pripremljena i urešena, tako da su stolovi u njoj bili složeni u koncentrične krugove što su se širili oko male pozornice, na kojoj su bili mikrofoni i nešto scenografije kakva se može vidjeti u bajkovitim dramoletima i u kazalištima lutaka. Za poširokim okruglim stolovima zacijelo su sjedile kompletne obitelji, što se vidjelo po raznolikosti uzvanika, od šareno i veselo odjevene djece, preko napadno elegantne mladeži, sve do baka i djedova u jednostavnijoj, ali zasigurno ne manje skupoj odjeći. Sve je djelovalo nekako aseptički čisto, paradno i otmjeno, usiljeno decentno i korektno, pa je Banića odmah podsjetilo na mafijaške proslave iz filmova, premda mu je bilo jasno da u nas nema tako filmičnih bandita i tako pitoresknih socijalnih rituala kakvi su oni sicilijanski, korzikanski, židovski. S pozornice je upravo otišla nekakva playback zvjezdica, sasvim nalik onoj sa Sheratonove promocije, a na nju se uspeo ugledni televizijski zabavljač čijim su se vicevima gledatelji smijali u udarnim večernjim terminima. Dakle, čuvena je tv-zvijezda tek najamni radnik, mislio je Banić dok ga je Guba vodio ka stolu za kojim je sjedio Robert Svilar, zaboravljajući pritom da i on sâm na neki način pripada društvu plaćenih zabavljača jer radi za njih, ne pitajući se previše kakvim ga to novcem plaćaju.
Svilar je stajao u društvu visokoga sijedog šezdesetogodišnjaka, kojega je Banić znao s televizijskog ekrana jer se pojavljivao uvijek kada bi gledateljstvu trebalo objasniti čistoću, opravdanost i krajnju nužnost raznih odluka, poteza i rješenja koji su smrdjeli na zlouporabu i kriminal. On nikada nije bio u samom vrhu izvršne vlasti, ali su ga svi znali kao »jakog« stranačkog igrača i lokalnu zvjerku iz sjene, koja nevidljivom tintom potpisuje odluke što ih tobože donose drugi, tako da se već gotovo poslovično govorilo kako iza neke muljaže »stoji doktor Kostov«, premda on nikada nije imao tu titulu, nego je za njom očajnički žudio. Sa Svilarom i Kostovim bio je oniži tip pomalo patetična držanja i hitrih pokreta, vjerojatno četrdesetogodišnjak dobro njegovana lica i bradice tako pedantno podštucane da je djelovala kao naknadni likovni dometak licu. Njega je Svilar predstavio Baniću kao internista svjetskoga glasa, doktora Valerijana Grudena, ujedno i sretnog oca desetogodišnje djevojčice Julijane, koja je večeras slavila rođendan na tako veleban način.
Internist svjetskoga glasa, kao što je i glas Loly Lu svjetski, pomisli Banić rukujući se najprije s lažnim, a potom i s pravim doktorom, pazeći da se pritom ne zaleti i ne stisne im presrdačno ruku. Promatrajući svu tu preuzetnu raskoš, sjetio se nekog od svojih rođendana iz dječačke dobi, sjetio se sendviča od jeftine somerice s majonezom iz mamine domaće radinosti i bakine jeftine torte od keksa Petit beurre, te funkcionalnih poklona koje je dobivao: jedne godine šlape, druge pidžama, pa onda opet od početka.
– Evo je, evo je! – zapljeskao je u nenadanom nastupu radosti doktor svjetskoga glasa, a zatim upro prstom prema onoj kružnoj pozornici nasred dvorane. – Zar nije božanstvena!?
A tamo se stubama, malo preteška koraka, uspela gojazna djevojčica okrugla lica i duge uredne kose, odjevena u ružičastu haljinu s bijelim čipkastim anđeoskim krilima, spretno pričvršćenima na leđa. Djevojčica je napravila teatralni kniks, potom se duboko naklonila, a zatim prišla mikrofonu i počela recitirati Baniću nepoznat stihotvor:


Oj, anđele, s oreolom na glavi
Tko Boga i Hrvatsku ne voli,
Tog nemilosrdno smlavi,
Da umre u strašnoj boli.


– To je kćerkica gospodina Grudena – objasni Svilar potiho Baniću. – Gracilno, suptilno biće! Sama je sastavila tu pjesmu.
– I poruka je jednako gracilna – primijeti Banić, našto im doktor Gruden obojici uputi prijekoran pogled, ne zato što bi čuo Banićevu primjedbu, nego zato što su se drznuli pričati u svetom trenutku kad njegova jedinica u ruhu anđela baca pjesničko prokletstvo na sve neprijatelje Boga i Hrvatske.
A kad je desetogodišnje djetešce sa svojih sedamdesetak kila i krhkim anđeoskim krilcima uz frenetičan pljesak otrčalo s pozornice, rekao je Svilar Grudenu:
– Prekrasno dijete! Vi znate koliko vam zavidim jer u tom pogledu nisam imao sreće. Baš zbog te stvari je i gospodin Banić ovdje. Nadam se da nećete zamjeriti ako se načas udaljim s njim.
– Naravno, dragi prijatelju – reče Gruden pomalo odsutno jer je pogledom već provjeravao nije li se njegovo unikatno čedo već probilo do obiteljskoga stola.
Potom se Svilar okrenuo ka Gubi koji je, poput pravoga vojnika, svejednako čekao da mu se povjeri sljedeći važan zadatak.
– Gdje je najveći mir da porazgovaram s gospodinom Banićem?
– U prostoriji sa šankom – kratko će Guba. – Želite li da je ispraznim?
– Ne treba! – odreže Svilar. – Nećemo razgovarati o vojnim tajnama.
– Jedino što je Alojz tamo. Opet je pijan.
Ali Svilar kao da ga nije ni čuo, brzo je krenuo ka prostoriji gdje se nalazio šank s jedva nekoliko gostiju, koji su ovamo zasigurno pobjegli izmoreni bukom i kičem u glavnoj dvorani. Za šankom je, vidno pijan, stajao vrlo visok čovjek, gotovo košarkaške visine, po čijem se inače jeftinom odijelu vidjelo ne samo da je štošta prolio po sebi, nego da je već i padao na pod.
Robert Svilar povede svoga poslovnog gosta prema najudaljenijemu, poluzamračenom separeu, mjestu prikladnijem za ljubavni nego za poslovni razgovor. Sjeli su za stol, nekoliko koraka ispred njih ostao je Guba, koji je, poput kakva stražara, pazio da im se ne približi tkogod nepoželjan.
Banić je odbio piće, pa ni Svilar nije naručivao ništa. Vidjelo se kako i sâm želi čim prije zaključiti ovaj razgovor.
– Slušajte, ne znam što bih vam rekao – počne Banić. – Vi zasigurno već sve znate.
– A što bismo to trebali znati?
– Pa tako... – okolišao je Banić. – Ja sam pratio njega, a vi ste pratili mene...
– Znači, ipak su vas pratili! – lupne Svilar šakom po stolu kao da je iznenađen i srdit. – Rekao sam im da vam to ne rade, ali su oni stalno tvrdili kako su privatni istražitelji prevaranti koji uzmu novac i odmagle. Kazali su da moramo biti posve sigurni da pošteno odrađujete svoj posao.
– Vidite, gospodine Svilaru, ja sam preuzeo ovaj angažman u kojemu se postavljaju pitanja i sumnje u vezi s mojom profesijom, a da ja ni u jednom trenu nisam postavljao nikakvih pitanja u pogledu vašega posla. Što ja znam, možda se i vi bavite prljavštinama u kojima ja ne bih htio niti trebao sudjelovati. Čak ni kao plaćeno njuškalo.
– Slušajte, ja sam ugledan poslovni čovjek! – oštro će on kao da ga ljute takve sumnje. – To svi znaju, pa ste mogli saznati i vi!
– Svi koji se bave nekim poslom poslovni su ljudi – odvrati istražitelj. – I ja sam poslovni čovjek, i ona nesreća koja je pjevala prije debelog anđela i... Znate, jedino nezaposleni nisu poslovni ljudi.
– Želite li doći sutra k meni na Jelenovac da vam pružim uvid u svoje poslovne knjige i riješim vas moralnih dilema? Tražite li od mene i tako apsurdnu gestu?
– Ne, ne, nemam ja velikih moralnih dilema – nasmije se Banić. – Odnosno, možda samo noću... i to onda kad ne mogu spavati. Ovaj moj posao i ne bi se mogao raditi uz velika propitivanja i uz velike moralne dvojbe... A kada ih i imam, rješavam ih sasvim jednostavno.
– Kako?
– Uz pomoć piva! I najteža moralna dvojba riješi se sa šest, sedam ili osam boca. Tad dolazi blaženstvo.
I dok ga je on začuđeno promatrao, Banić izvuče iz džepa papirić i gurne ga preko stola.
– Tu je popis ljudi kojima je nudio crteže, ali pretpostavljam da nikome nije uspio ništa prodati.
– To je dobro – zadovoljno će Svilar.
– I jest i nije – slegne ramenima Banić. – Slike, odnosno crteži, kako to već volite zvati, lažni su, odnosno bezvrijedni. Mogli bi se možda prodati slijepcima, ali njih je među trgovcima umjetnina uistinu vrlo malo.
I tada, dok je Svilar uzimao papirić s imenima, onaj visoki tip za šankom opusti se poput krpe i padne na pod. Dugo je trebalo da se čovjek košarkaške visine prospe po popločenom tlu. Zatim se malko pribere i počne psovati:
– Pizda im materina! Ti nitkovi profiterski rade šankove tako da su skliski i da se normalan čovjek ne može zadržati...
Guba je priskočio pijancu, podigao ga i uspio ga nekako osloniti na šank.
– Zašto ga ne odvedeš? – upita Svilar svog pomoćnika.
– Namjerno sam ga doveo ovamo jer je u dvorani tako strašno pao da je srušio cijeli stol s cateringom.
– Eto, vidite kako nisko može pasti intelektualac – s uzdahom će Robert Svilar. – Nekoć je bio ekonomski i financijski ekspert, profesor, a sada... sada je rob alkohola.
– Alojz će vam svima pokazati sličnost između načina na koji funkcioniraju logaritmi i lokomotive! One parne! – izderao se ponovno pijanac za šankom i ponovno pao na pod. Nakon toga Guba ga je još jedanput podigao i uz pomoć barskoga stolca nekako učvrstio uz šank.
– Još deset litara viskija! – izderao se pijani Alojz na šankera koji je mirno brisao koktelske čaše. – Sad sam stabilan pa mogu krenuti dalje!
– Možeš krenuti u kurac! – odbrusio mu je šanker.
Iz dvorane se začula glazba i glasići neuvježbanoga dječjeg zbora. Uistinu se mala Julijana Gruden rodila pod sretnom zvijezdom, mislio je Banić dok mu je Svilar, ne obazirući se više na pijanca za šankom, objašnjavao:
– To što su vama kazali da su crteži lažni i bezvrijedni naprosto je zavist etabliranih likovnih krugova jer su i sami svojedobno pokušavali doći do tog neprocjenjivog blaga. Ali gospodine Baniću, zaboravite časkom na crteže i koncentrirajte se na moj veliki problem. Naime, ja već dva dana ne mogu saznati gdje se nalazi moj sin. Jeste li ga pratili?
– Kad sam doznao da su slike lažne i koga je sve posjetio, držao sam da je moj posao završen – branio se istražitelj znajući da ne djeluje baš uvjerljivo.
– A nije bio! A nije bio! – gotovo će plačljivo Svilar. – Nitko ne zna gdje je! Gospodine, ja naprosto apeliram na vas da nastavite s poslom koji sam vam dao! Sada i nisu toliko važni crteži koliko je važno da nađete Arna i javite mi da je živ! Da je na sigurnome. A ja... ja ću vam platiti i vašu dvostruko uvećanu tarifu.
Banić bi najradije ostavio patetičnog »poslovnog čovjeka« i rođendansku proslavu celulitnoga anđela, ali je i njemu trebao novac. Ako stvari dobro krenu, Nika će se udati. Ako stvari ne krenu dobro, Lidiji će možda trebati skupa privatna klinika. Ako ostavinska rasprava iznenada završi, možda će se, zajedno sa svojih šeststo kompaktnih diskova, istoga dana naći na ulici. Usto, imao je neku čudnu slutnju da bi zabludjelog Svilarova sina s nešto malo sreće mogao i pronaći jer mu je automobil još prošle noći bio ispred unajmljene kuće.
– Nadam se da cijenite moju očinsku brigu – reče Svilar vidno uzbuđen pa gurne pred Banića omotnicu u kojoj je mogao biti samo novac. – Znate, ja sam se već pomirio s tim da moj sin neće s anđeoskim krilima recitirati religijske pjesmice vlastite proizvodnje, ali dijete je ipak dijete. Usput, čini mi se da je vaša Nika sretno stigla iz Londona.
Rekavši to, Svilar ustane i krene prema središnjoj prostoriji zastavši tek nakratko pokraj šanka da bi se izderao na pijanca, koji je, sudeći po svemu, također pripadao onima koji su ga zvali »gazda«:
– Alojz, ti se uporno trudiš da postaneš moj najveći problem! I to ti uspijeva. Premda dobro znaš kako ja rješavam probleme.
Banić diskretno otvori omotnicu i, zavirivši u nju, otkrije kako je postao novim vlasnikom dvije tisuće eura. Potom brižljivo strpa omotnicu u džep i polako priđe šanku.
– Kakvo pivo imate?
– Tamno i svijetlo – odvrati šanker sasvim idiotski, tako da je Banić morao odmahnuti rukom.
A potom, prije no što će otići, unio se onom pijanom Alojzu u oči i autoritativno ga upitao:
– Zašto gazda misli da si ti njegov najveći problem?
– Ma kurac! – promrmlja pijanac već na rubu svog očito redovitoga, svakodnevnog delirija. – Njegov je najveći problem žena koja se tuca naokolo i svaki čas zbriše od kuće.
Kasno navečer magla na Britanskom trgu postala je tako gusta da je kiosk s novinama pronašao više po sjećanju no po svjetlima. Uzeo je sutrašnje novine, premda se nije nadao da bi u njima mogao pronaći išta zanimljivo. Možda ga je više golicala činjenica da posjeduje nešto sutrašnje, dakle nešto što je još nekoliko sati povlastica i kuriozitet nego sama mogućnost da se zadubi u naslove koji mirišu na tiskarsku boju i iz njih dozna nešto važno, nešto što još nije znao. Kod kuće je zapalio cigaretu i zaboravio na večeru čim je otvorio hladnjak i ugledao tolike boce, čija je površina bila orošena kao u najboljim reklamama za pivo. Potom se nasmijao u sebi sjetivši se kako mu je ograničeni šanker rekao da ima tamno i svijetlo pivo, pa si potezom plastičnog upaljača otvori jedno svijetlo.
Zatim je nazvao bivšu ženu. Nika je bila negdje vani s famoznom Rupčićkom, a Lidiju su ponovno mučila leđa.
– Tko ti je na faksu predavao one financijske predmete? – upita je on nadajući se da će se ona toga sjećati.
– Što će ti to? Jesi li poludio?
– Daj se sjeti! Molim te!
– Što ja znam... Knebl... Andrašićka... onda kratko vrijeme onaj Fijan... – govorila je Lidija polako. Vidjelo se da i ona ima problema s pamćenjem.
– A Alojz?... Neki Alojz...
– Joj da! – sjeti se ona i živne. – Alojz Habaht! Lojtra! Zvali su ga tako zbog visine. Pravi mladi genij! Nagađalo se kako će završiti kao nobelovac, a završio je na antabusu. Propio se... tko zna je li uopće živ.
– A za što je bio stručnjak?
– Baš za financije. Govorilo se da je bio kadar uz pomoć financijske šminke najkatastrofalnije tvrtke prikazati kao profitno čudo. I obrnuto. Ali što ćeš kada je od svega najviše volio viski.
Zaklopivši mobitel, Banić izvadi iz stola prospekt što ga je ugrabio iz Arnova automobila. Bila je to skupna ponuda raznih malih hotela, motela, seoskih kuća i dobrih zalogajnica smještenih uglavnom uz hrvatsku granicu. Uz jednu sliku velebne zgrade koja je neodoljivo podsjećala na staru austrougarsku vilu bio je kemijskom olovkom zaokružen telefonski broj. Ispod slike lijepim je, pomalo starinskim, odnosno secesijski stiliziranim slovima pisalo: Keller, motel, pivovarna in pivnica Polomje.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:50 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada Anypics_ru-65948

10.


Kad se konačno uspio izdvojiti iz dugačke kolone navijačkih automobila koja se razmjerno sporo kretala prema Ljubljani radi nekog strašno važnog športskog okršaja i skrenuti na cestu što je vodila do obližnjeg Kellerova izletišta koje se reklamiralo kao »motel, pivovarna in pivnica«, Banić je razmjerno brzo uspio uočiti razliku između onoga što se nudilo u turističkoj brošuri i visoke katnice s kolonadama, postavljene uza sam rub bjelogorične šume. Naime, prospekt što ga je ukrao iz Arnova automobila bio je opremljen slikama proljetne raskoši i vedra dana. Sve je blistalo pod jarkim suncem, pupalo od bujna zelenila prošaranoga cvjetnim nasadima, boje zdanja bile su savršeno svježe, baš kao da je fotograf za potrebe slikanja morao rastjerati ličioce, a krov je upravo gorio planinskim crvenim crijepom po kojemu još nije pala ni prva kiša.
Motel Keller u stvarnosti je djelovao mnogo prozaičnije, možda čak i sumornije, ili bar tužnije. Naravno, zelene trave više nije bilo, šuma je bila tek ogoljeli labirint kvrgavih grana bez lišća, crijep na krovu bio je u onoj čudnoj fazi prelaska iz crvene u neku neodređenu prljavu boju, a fasada motela bila je toliko trošna da se činilo kao da su za turističku brošuru dotjerani u Photoshopu.
Kako se magla već počela dizati, Banić sjeverno od motela spazi usjek u šumi i veliku, složenu konstrukciju, na nekim mjestima zalivenu betonom, na drugima pak sastavljenu od kompliciranog saća teškoga armaturnog željeza. Nije trebalo mnogo građevinarskoga znanja pa da se shvati kako je to neka vrsta vijadukta kojim će ići buduća autocesta Zagreb – Ljubljana.
Sada je Baniću postalo jasno zašto se ovaj sivi prizor toliko vidljivo razlikuje od eksplozije boja u propagandnoj publikaciji. Ne, nije to bilo samo zbog zime, magle i ogoljelog drveća. Razlika je očito proizlazila i iz toga što se ovdje, u pravom okružju, vidjelo da motel u Polomju nema budućnosti, da će vijadukt i autocesta, sa svojim masivnim i ružnim pratećim građevinama, nagrditi ovu arkadiju i lišiti je temeljne veze s prometom, odnosno s gostima. Dolje, ispod vijadukta, ostat će neiskorištena idila ugodnih rustikalnih apartmana, domaće hrane i mladoga piva što vrije u visokim kromiranim spremnicima, a negdje tamo gore najvjerojatnije će osvanuti crpka za gorivo sa svojim kancerogenim isparavanjima i motel s trokutastim sendvičima u šuštavoj plastičnoj foliji, pićima od umjetnog šećera i sintetičkog bojila, slatkišima koji se rade od sastojaka čiji se nazivi ispisuju podugačkim kemijskim formulama.
Put koji je vodio do parkirališta motela Keller bio je uzan, ali od razmjerno dobroga asfalta koji surove, ledene zime još nisu uspjele uništiti. Našavši se ispred kolonade i glavnog ulaza, Banić spazi smjerokaz koji je govorio kako se parkiralište nalazi otraga, s druge strane zgrade. Polako je zaobišao motel i ugledao širok, nenatkriven i gotovo posve pust prostor. U dnu parkirališta stisnuli su se tek zeleni kombi, kamionet, dva ili tri automobila slovenskih registracija i, Baniću zaigra srce, zeleni Punto zagrebačkih registracijskih pločica.
Parkirao je svoj Golf podalje, gotovo iza susjedne zgrade koja je, kako se po svemu činilo, bila baš ta mala motelska pivovara. Znao je da su takva zdanja u Sloveniji razmjerno česta, i da su im piva, koja se inače mogu ponijeti kući u dvolitarskim bocama, uglavnom loša. Pogotovo tamna. Ostavio je, dakle, auto tako da bi ga Arno teško mogao zamijetiti držeći kako je ipak bolje da mladić ne otkrije da je u motelu odsjeo još netko iz Zagreba. Pošao je potom prema ulazu, ali se ipak vratio do auta, otključao prtljažnik i izvukao staru putnu torbu punu prljave odjeće što ju je zaboravio izvaditi i ostaviti kod Lidije radi pranja. Učinilo mu se, naime, unajmi li sobu, mnogo pametnijim da ima nešto uza se, te da tako bar djeluje kao pravi putnik namjernik. Jer ljudi bez prtljage i nisu nikakvi putnici.
Ušao je u predvorje koje je zjapilo prazno i prišao recepciji od masivnoga, zacijelo hrastova drva. Zid iza recepcije bio je prekriven jelovim daskama na kojima su bile učvršćene police s pretincima za ključeve i poštu. Cijeli je ambijent djelovao nekako planinski, premda je ovo bio onaj razmjerno niski dio Slovenije.
Poveselio se otkrivši da na recepciji nikoga nema, misleći kako će lako provjeriti je li Arno uistinu prijavljen, kada je došao i s kime je. Međutim, umjesto hotelske knjige, za pultom je bio kompjutor, tako da Banić, naravno, nije mogao preskočiti pult, uključiti računalo i tražiti po njemu na koji su način uvedeni gosti. Iz pokrajnje prostorije dogega se debeli čovjek kozičava lica, odjeven u zelenkasto odijelo nalik na lugarsko ili lovačko. Po sigurnosti kojom se kretao za pultom dalo se zaključiti da je vlasnik.
– Izvolite, kaj boste? – upitao je rošavi, gotovo i ne gledajući gosta.
– Trebao sam se ovdje sastati sa svojim slovenskim izdavačem. S gospodinom Janezom Župančičem. Možete li mi kazati u kojoj je sobi odsjeo.
– V motelu ni nobenega Župančiča!
– Kako nema!? Pa vidio sam vani njegov zeleni Punto!
– Tisto ni njegov avto.
– Kako nije!? Još je onako malo ogreben. To je od onoga kad smo se vraćali iz Rogaške Slatine, pa smo... dajte, prosim vas, provjerite!
Slovenac ga pogleda sumnjičavo, potom upali kompjutor i krene kvrckati po tipkovnici kao da mu je miš neispravan. Strpljivo čekajući, Banić ugleda na zidu uokvirenu diplomu za »opravljanje gostinske dejavnosti«, na kojoj je velikim verzalnim slovima pisalo ime vlasnika: TOMAŽ KELLER.
– Ta Punto ima hrvaško registracijo in je last gospoda Arna Vogla. Pri nas je s soprogo.
Banić odmah shvati kako se mladić poslužio majčinim prezimenom, ali to da je odsjeo sa suprugom bila je notorna glupost. Uglavnom, nije bilo teško zaključiti kako u motelu Keller ne zagledaju osobito pomno u osobne dokumente.
– Dakle, zbilja ne pripada Župančiču... – kao da se rastužio Banić. – Sasvim ste sigurni u to, gospodine Tomažu?
– Kako veste, da mi je ime Tomaž?
Gojazni je tip stajao točno ispod okvira u kojemu je bila njegova ugostiteljska diploma i čudio se kako to došljak iz Hrvatske zna kako se on zove.
– Kako ne bih znao!? Gospodin Tomaž Keller. Pa vaše je pivo poznato s one strane »meje«... hoću kazati »na Hrvaškem«... Uzeo bih sobu i pričekao gospodina Župančiča. On je moj izdavač za Sloveniju, pa ću još malo na miru pregledati svoje pjesme. Da vidim treba li koju popraviti ili dotjerati.
– A lahko vidim vašo osebno ali potni list? – mirno će Tomaž, očito vlasnik ovoga zdanja bez budućnosti, a licem mu se razlije blag osmijeh. Unatoč asfaltnom užasu koji su mu gradili doslovno nad glavom, još bi ga uvijek veselilo kad bi mu tkogod pohvalio pivo.
Banić zavuče ruku u unutarnji džep vjetrovke i izvadi osobnu kartu u tvrdoj plastici.
– Marijan Pintarić – zamisli se gazda Keller, zagledan u prilično staru i nespretnu iskaznicu. – Na tej sliki izgledate precej mlajši. Ja, a veste da vam osebna poteče naslednji teden?
– Naravno! – spremno će Banić, ne mogavši objašnjavati Slovencu kako ima desetak osobnih karata koje mu je, za litru i vodu, ustupio Flegma još prije no što je otišao u zatvor. Bio je to tramvajski plijen, dokumenti koje je provincijski džepar na specijalizaciji u Zagrebu vadio iz ukradenih novčanika i bacao u poštanske sandučiće i koje su Baniću, baš u ovakvim prilikama, bile od koristi.
– Niste čuli za Marijana Pintarića? – zagleda se Banić radoznalo u vlasnika motela, kao da mu je taj odgovor važniji od svega na svijetu. – Ja sam vam jedan od najboljih hrvatskih pjesnika u kategoriji rimovane lirike!
– Žal mi je... še naših slovenskih nimam časa brati... – s blagim će stidom Tomaž. Kao da mu se činilo kako bi čovjeku koji mu je pohvalio pivo trebao dati neki ljubazniji odgovor.
Djevojku koja je u kompjutoru motela bila uvedena kao supruga gospodina Arna Voglera vidio je na stubištu dok je vukao na kat svoju staru torbu punu prljavog rublja. Prošla je pokraj njega i on ju je uspio promotriti iz takve blizine da joj je mogao upamtiti i miris. Bila je uistinu lijepa, zavodljiva plavuša iz muških, možda muških malograđanskih snova, onakvih zbog kakvih su valjda izmišljene najprije Jean Harlow i Marilyn Monroe, a poslije još sto drugih plavih fatalnica. Iako to možda nije tipska značajka, imala je bistro, izduženo, inteligentno lice, kojemu čak ni silikonski naznačena usnica nije smetala, grudi koje su joj se čvrsto ocrtavale pod debelim skijaškim puloverom i savršeno oblikovane kukove što su se nazirali pod izblijedjelim i poderanim trapericama, onakvima kakve su u otmjenim buticima baš najskuplje. Bilo joj je zacijelo više od trideset godina, bila je, dakle, starija, čak i viša od Arna, i po svemu sudeći, bila mu je žena isto onoliko koliko je i Banić bio vrhunski hrvatski pjesnik. No puder, sjenila, kreme i sve ono što žene stavljaju na lice ova gospođica nije rabila kako bi skrila godine, nego za nešto posve drugo, shvatio je Banić u trenu kad je prošla pokraj njega. Ona je razmjerno uspješno skrivala modricu na desnom oku, koju je zacijelo dobila i prije no što je mali Đeronimo obavijestio Banića kako je bijelom bratu došla njegova skvo.
Ubrzo je ustanovio kako su na katu ovog dijela zgrade samo apartman u kojemu su odsjeli Arno i djevojka te dvije sobe. Jedna prazna, druga njegova. Međutim, raspored prostorija bio je takav da je odmah shvatio kako kroz masivni pregradni zid neće ništa čuti. Naime, između njegove sobe i apartmana nalazila se i njihova kupaonica!
Sjeo je uz svoja vrata, uzeo pepeljaru i zapalio cigaretu čekajući neće li začuti zvuk susjednih vrata, što bi mogao biti znak da izlaze. Na ručak ili jednostavno nekamo izvan zgrade, premda vrijeme i okoliš i nisu bili za romantične šetnje. Popušio je jednu, drugu, potom i treću cigaretu požalivši što od gazde Tomaža nije odmah naručio i bocu piva da sada može polako pijuckati. No možda je ovako i bolje, jer su Slovenci svoja privatna piva uglavnom flaširali u dvolitrene boce, a nakon dvije litre piva zbilja ne bi bio siguran da će sve što mu je raditi obaviti pedantno i profesionalno.
Zapravo, nakon što je našao odbjeglog Svilarova sina i njegovu družicu, mogao je lijepo sjesti u auto i vratiti se u Zagreb, uspeti se na Jelenovac i obavijestiti zabrinutoga poduzetnika gdje mu se nalazi sin. No sve mu se više činilo kako se iza bezazlenog posla, iza ukradenih crteža, iza nestanka »sina razmetnoga« krije nešto drugo, nešto mnogo važnije i opasnije.
Imao je sreću, jer kada se već mislio baciti na krevet od grube jelovine i odrijemati malo, začuo je kako se otvaraju vrata susjednog apartmana, pa je brzo prišao svom prozoru pogledavajući dolje prema ulazu motela. Zanimalo ga je hoće li Arno i njegova pratilja izići u šetnju, hoće li se odvesti ili su se samo spustili na ručak.
Nakon desetak minuta bio je siguran da su dolje u restoranu pa se spustio za njima. Sjedio je sam za stolom i promatrao ih kroz drvenu rešetkastu pregradu kako su se stisnuli u mračni separe. Vidjelo se da žele biti sami i neprimjetni, i u gotovo praznome motelu to im nije bilo ni teško. On joj je nešto govorio, dugo je gledao u oči i pokušavao pokriti njezinu šaku svojom. Ona kao da i nije imala previše smisla za njegove nježnosti, trpjela ih je neko vrijeme, a potom bi ipak odmaknula ruku, ili nogu, kad bi je on pod stolom pokušao taknuti koljenom.
– Ste za kosilo? Imamo bogato izbiro domačih jedi.
– Gospod Tomaž – reče Banić sasvim pristojno. – Obećao sam gospodinu Župančiču da ću ručati s njim. Zasad bih molio samo pivo...
– Svetlo ali temno?
– I jedno i drugo! – reče istražitelj kao da se to samo po sebi razumije. – Ne zna se koje je bolje!
Tomaž kimne potvrdno glavom, okrene se kao da će otići, a potom ipak časkom zastane:
– Gospod Pintarić, moja žena je Hrvatica in je slišala za vas. Zelo bi bila vesela, če bi ji podarili svojo pesniško zbirko.
Banić prokune u sebi. Znao je da će mu jednoga dana sva ta njegova lažna predstavljanja doći glave, ali nije imao kamo. Požuri odmah smisliti ispriku.
– Čim dođe izdavač. Gospod Župančič. On mi donosi nekoliko stotina neprodanih knjiga.
Vlasnik lokala promrmlja nešto i ode po naručeno pivo.
Što je dulje promatrao Arna i djevojku, sve su mu manje djelovali kao romantični zaljubljeni par. Naime, bilo je očito da je on zaljubljen u nju preko ušiju, ali da ona u njega nije. Bilo je možda vjerojatnije da ga iz nekog svog razloga drži na ljubavnoj uzici potežući je čas na jednu, čas na drugu stranu. Nije bilo nimalo čudno pomisliti kako je on pravi uzorak za iskorištavanje, zlatni rudnik za lijepu pokvarenjakinju. Bogat, mlad, zaljubljiv, lakovjeran... A možda i nije, pokušavao je obrnuti pretpostavke istražitelj, ali što ga je dulje gledao, to je bio sigurniji da je baš Arno taj koji će pojuriti za njom kamo god ona pošla.
Nakon nekog vremena gazda Tomaž je prišao njihovu stolu, pokupio posuđe, a zatim im stao nešto tumačiti, našto su oni samo kimali glavama pokazujući da ga razumiju. Nakon toga je ona ustala i pošla van. Kao da se boji da bi mu mogla uteći, Arno na brzinu pokupi svoje stvari sa stola i požuri za njom.
Mučeći se sa svojom velikom kriglom tamnog piva koje je imalo slatkast, karameliziran okus i možda tek tri ili tri i pol postotka alkohola, Banić ih je vidio kroz prozor kako zamiču prema parkiralištu. Trebao je pojuriti za njima, ali tako napadnu gestu nije smio napraviti. Nadajući se da ipak neće propustiti nešto presudno, on zapali još jednu cigaretu, zažmiri i pokuša popiti preostalo pivo znajući da ga još čeka i krigl svijetloga, jedva nešto boljeg piva.
A kad je iskapio kriglu i otvorio oči, pokraj njegova stola stajao je gazda Keller i gledao ga ponosno, kao da želi kazati »ove godine nam je tamno bolje no ikad!«.
– Kakih petnajst kilometrov od Podčetrtka je majhna čokoladarnica. Kot v tistem filmu Čokolada. Tista dva mlada Zagrebčana sta ravno zdaj odšla tja. Ona si je zaželela čokoladno srce. Ha, ha, ha!
Banić ga pogleda kao da mu isprva nije jasno o čemu to govori, a potom mu zahvali. Bila je to sasvim dobra i korisna obavijest, naravno, ne zbog čokolade!
– Sutra ću otići. Danas moram čekati Župančiča. Možda je najbolje da malo odrijemam, a ako bi se gospodin Župančič pojavio, vi me samo nazovite u sobu.
Potom je važno, gotovo zahvalno pogledao gazdu i naiskap popio kriglu bijeloga. Bilo je nešto bolje, premda je ta razlika bila sasvim zanemariva. Ali kako bi njegov Pako kazao, i najgore je pivo bolje od solne kiseline.
Ustao je od stola, platio piće i pošao prema stubama što su vodile na kat. Zatim se okrenuo prema vlasniku motela i veselo mu dobacio:
– Znate kako se kaže? Od odličnog piva ne boli glava, od njega se najbolje spava...
Naravno da je to bila izmišljotina, glupost kakvu »nitko ne kaže«, ali se Tomažu zacijelo svidjela jer se to »odlično pivo« odnosilo na njegov kućni proizvod.
Arnov apartman bio je zaključan, a Banić je svoj set otpirača koje je imao još iz vremena kada je radio u miliciji zaboravio u Zagrebu. Da se vrati do recepcije i ukrade ključ susjednog apartmana bilo je prerizično, pogotovo kad je na vlasnika motela ostavio dobar dojam. Razmišljajući što bi bilo najmudrije uraditi, izišao je na balkon i shvatio da se balkon njegove sobe i onaj koji je pripadao apartmanu gotovo dodiruju. Iako više nije bio u godinama kad je čovjek pripravan na kojekakve akrobacije, pogledao je uokolo, ustanovio da žive duše nema na vidiku, a zatim oprezno prekoračio s jednoga balkona na drugi. I dok je razmišljao kako bi najlakše i najtiše razbio staklo na vratima kroz koja je morao proći kako bi pregledao apartman, sa zadovoljstvom je otkrio da Arno i njegova prijateljica ta vrata nisu uopće zaključali.
Čim je ušao u apartman, postalo mu je jasno kako ovdje neće biti razloga za neko veliko i temeljito pretraživanje, jer je cijeli prostor djelovao kao da još nije ni unajmljen. Postelja je bila uredno namještena, jastuci snježno bijeli i netaknuti, u kupaonici nije bilo nijednog higijenskog ili kozmetičkog preparata premda je djevojka koju je susreo na stubištu djelovala poput onih koje se ne miču od kuće bez stotinjak kutijica i isto toliko bočica.
I tad je otvorio ormar na čijem su dnu ležale dvije neraspremljene putne torbe, zacijelo njegova i njezina. Bilo je očito da su mladić i djevojka stigli u motel u Polomju tek nešto prije Banića te da se nisu dospjeli ni raspremiti.
Na vrhu njezine torbe nalazila se neka vrsta nesesera, torbica puna kozmetičkih potrepština, u kojoj nije trebao ni očekivati bilo što važno. Ispod skladišta kozmetike nalazila se rezervna garderoba, večernja haljina, dva para hlača, pidžama kakvu nose muškarci, dva para lakih cipela i dosta intimnog rublja kakvo se može kupiti samo u posebnim trgovinama. Je li to značilo da je djevojka namjeravala osvojiti Svilarova nespretnog sina ili je jednostavno nosila takvo rublje? Ili sam ja definitivno ostario i izgubio temeljne pojmove i kriterije o ženskome rublju, pomisli Banić pažljivo pospremajući torbu, jer nikako nije želio da djevojka otkrije kako je netko pretraživao njezine stvari.
U Arnovoj su putnoj torbi bile podjednako nevažne i očekivane stvari, i po njima se također ništa nije moglo zaključiti. Prema otmjenim i skupim odjevnim predmetima nije se moglo sa sigurnošću znati jesu li možda nakanili poći na kakvo mjesto gdje bi takva garderoba bila obvezatna ili jednostavno pripadaju krugu ljudi koji se drugačije i ne odijeva.
Ako su i imali nešto važno, to se zasigurno moralo nalaziti u automobilu, pomislio je u jednom času, ali je automobil sada bio na putu prema trgovini čokolade u Podčetrtku.
I prije no što će izići, na noćnom ormariću od grube jelovine Banić spazi nekakav šareni magazin. Pretpostavljao je da je to slovenska zabavna tiskovina kakve se obično stavljaju gostima u sobu da im ne bude dosadno, ali je ipak prišao i sa zanimanjem ga uzeo u ruke.
Nije bio slovenski nego hrvatski, po čemu se vidjelo da su ga gosti donijeli sa sobom. Bio je višebojan, na finom papiru, pun slika i glupavih vijesti iz života slavnih, ili onih koji se takvima smatraju. Članak o ljubavima Michaela Schumachera, najdražoj igrački Jennifer Lopez, o novoj ploči Tonyja Cetinskog. Ono što je bilo začudno bila je činjenica da je magazin bio iz ljeta 1996., dakle sedam godina star. Tko to na ljubavne izlete u Sloveniju nosi sedam godina stare revije, pitao se Banić, prelistavajući i dalje fini bezdrvni papir trivijalne revije. A onda je pronašao nešto što mu je uistinu zaokupilo pozornost, nešto što se nalazilo pri kraju broja. Bila je to »duplerica« s rubrikom Najljepša radna soba. Lijevom je stranom dominirala fotografija tako lijepo i moderno uređene radne sobe da je bilo teško i zamisliti čovjeka koji bi u takvom prostoru mogao raditi. Za radnim stolom, sedam godina mlađi, dotjeran, našminkan i pomno pripremljen za fotografiranje, sjedio je poduzetnik Robert Svilar, Arnov otac. Tekst uz sliku bio je kratak, stereotipan, pun pohvala i pretjerivanja o uspješnom poduzetniku, biznismenu, kolekcionaru umjetnina, dobrotvoru i javnom djelatniku s Jelenovca, po čemu je bilo jasno kako prilog nije objavljen zbog glupoga teksta nego zbog Svilarove radne sobe.
Zašto su Svilarov sin i misteriozna plavuša vukli taj nevažni, sedam godina star članak? Zasigurno im je zbog nečega bio važan, i baš zbog toga, zbog te važnosti, Banić ga nije smio jednostavno ukrasti nego si je samo zabilježio naziv i nadnevak lista, znajući da će ga svaka bolja zagrebačka knjižnica imati u svojoj arhivi. Uradio je to kao i uvijek, upisavši zabilješku neurednim slovima na unutarnju stranu poklopca kutije Marlbora. Zaklopivši kutiju, silno je poželio zapaliti, ali to, naravno, u tuđem apartmanu nije smio.
A kad je htio izići iz apartmana, pogledao je van i spazio kako uskim putem, koji je najvjerojatnije vodio prema mjestu gdje su gradili cestu i vijadukt, prilazi smiješni kamionet na tri kotača vozeći nešto pokriveno najlonom. Zastao je iza zavjese jer nije mogao pred vozačem kamioneta preskakati s tuđeg balkona na svoj. Kamionet je zastao, vozač je izišao iz kabine, odnekud se stvorio i gazda Tomaž koji je hitro razgrnuo najlon na kamionetu i, zajedno s vozačem, oteglio tri teške vreće koje su podsjećale na one u kakve se pakira cement. Tek kad su otišli, Banić je prekoračio na svoj balkon i vratio se u sobu.
Zatim je legao nauznak i onako odjeven pokušao nakratko zaspati.
Predvečer, kad se počela polako spuštati magla, ali se još uvijek razmjerno pristojno vidjelo, probudio se Banić iz teškog pivskoga sna, izišao iz sobe i spustio se stubama u restoran. Ondje je bilo vrlo bučno i živahno jer je u motel svratila đačka ekskurzija koja se odnekuda vraćala kući. Vani na parkiralištu stajala su dva sivozelena autobusa, i na svakome je bio natpis Osnovna šola Brežice. Oko autobusa bilo je nešto djece kojima se nije ulazilo u motel. Iza drugog autobusa ugledao je i zeleni Punto zagrebačkih registracija.
Prešao je preko parkirališta i zastao pod balkonom motela. Premda je još bio dan, na staklenim vratima apartmana vidio se slab odsjaj električne žarulje, vjerojatno one što je stajala na noćnom ormariću, odmah do magazina sa slikom Svilarove radne sobe. Ne zanimajući se više za goste koje je pratio, Banić pođe puteljkom kojim je prije nekoliko sati stigao kamionet s pokrivenim vrećama. Hodao je polako putem dovoljno širokom za malo vozilo, i promatrao gustu šumu iza koje se, zbog magle, više nisu mogla vidjeti snijegom pokrivena brda u daljini. Nekoliko je puta zakriještala neka ptica, možda vrana ili svraka, a nakon toga je sve utihnulo. Doskora se našao na gradilištu ceste i vijadukta, koji će zasigurno upropastiti posao lijepome malom motelu i pivovari. Tu je vladalo zatišje, ali se lako moglo zaključiti da su radovi zbog nekog razloga zaustavljeni. Vidio je žičane ograde, slabo zatvorena, ili čak pritvorena metalna skladišta i gomilu građevnih strojeva koji su mirovali pod maglom što je sve teže nalijegala na njih. Kroz razbijeni prozor jednoga od skladišta ugledao je kolute armaturnoga željeza i visoko složene redove vreća, zaključivši kako vlasnik obližnjeg motela odavde polako, u obrocima, i ovisno o prilikama, krade cement, kao da im se osvećuje što mu prometnim čudovištem upropaštavaju budućnost. Još kao dijete Banić je volio promatrati gradilišta i čudne, velike strojeve koji mogu i ono što ljudskoj ruci nikada neće, smiješna li izraza, poći za rukom, pa je nastavio smjerom vijadukta prema onom dijelu gdje armatura još nije bila zalivena debelim naslagama betona. U trasiranoj liniji ceste, poput filmske perforacije, nizale su se duboke četvrtaste rupe, na čijem je dnu bila betonska osnova iz koje je nicala čvrsta metalna armatura.
Zastao je osjećajući kako mu postaje hladno pa je izvadio kutiju cigareta i uzeo zadnji Marlboro. Puhao je lagan, ali neugodan, vrlo hladan vjetar tako da je jedva uspio pripaliti cigaretu. Spremio je potom upaljač u džep, otpuhnuo dim i zamahnuo kao da će baciti kutiju u rupu. U zadnji se čas sjetio, zastao, otrgnuo poklopac s bilješkom, a ostatak bacio u otvor iz kojega je stršala armatura. Kutija je nestala u mraku i on načas pomisli kako bi ta rupa, koju će jednoga dana ispuniti tonama betona, bila idealno sklonište za leš.
Nakon desetak minuta bio je već na recepciji motela, lupnuo je po staromodnom zvoncu na pultu, a kada se vlasnik pojavio, spreman za nastavak razgovora o čarima njegova piva, Banić ga iznenadi rekavši kako se došao odjaviti.
– Moram u taj Podčetrtek... – slagao je. – Moj izdavač Župančič maločas mi je javio da me ondje čeka.
– Zakaj ni prišel sem? Mu tu ni všeč? – upitao je Tomaž.
– Nije mogao. Naglo mu je umrla šogorica – rekao je istražitelj vadeći kreditnu karticu. To objašnjenje nije imalo baš nikakva smisla, ali se Banić više nije ni trudio biti uvjerljiv u svojim lažima.
– Gospod Pintarić, žal mi je, ampak to ni vaša kreditna kartica – rekao je iznenađeni Tomaž Keller, i Banić odmah shvati kako je zaboravio da se prijavio s jednom od onih osobnih iskaznica koje mu je pribavio Flegma. Ispričavajući se kako je to kartica dobrog prijatelja, izvadio je iz džepa sto eura i platio sobu kojom se gotovo nije ni koristio.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:51 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Anapt_by_kleemass-d58nedg

11.


Dobra stvar na slovenskoj granici bila je to što su zadržali duty free shop u kojemu se moglo kupiti još dosta onih stvari kojih inače nema u prodaji. Loša pak stvar, zaključio je odmah Banić, bila je to što su Slovenci uveli zakon po kojemu se alkoholna pića poslije devet sati uvečer više ne mogu kupiti i što se taj zakon provodi i na području u kojemu posluju ti shopovi. Stoga je uspio kupiti samo dvije šteke dugoga Marlbora, a o pivu i viskiju, ma koliko Banić inzistirao, slovenski trgovac nije htio uopće razgovarati.
– To je Europa! – rekao je poslije u Kicu gospon Marijan. – A ne ko tu kod nas, gdje se loče, pije, dere, bljuje... Kad jednom i mi ko zadnji bokci uđemo u Europu, ni u nas se posle devet ne bu moglo pit! A dotad, živih!
Rekavši to, podigao je u vis čašu s gemištom koji mu je platio Banić, a potom ga je hitro strusio kao da po vratima kafića već lupaju nesmiljeni europski policajci koji će u prolaz kina Apolo uvesti bruxelleski red.
– Kaj je to zbiljam istina? – upitala je pomalo uplašeno šankerica Zdenka, spretno poslujući oko talijanskoga aparata za kavu. – Jer, ak se posle devet ne bu smjelo pit, onda bum i ja ostala bez posla. Kaj, ono kaj ljudi popiju prek dana ni skoro ništ. Kad ne bi bilo večernjeg prometa gazda bi mogel odma zaprt!
– Samo trgovine ne smiju poslije devet prodavati alkohol – smirivao ju je Banić. – Zašto ih uopće slušate?
– Niš se ti, Zdenka, ne moraš bojat, niš! – tumačio joj je bivši inkasator. – Ovi naši su tak nesposobni da nas nikad ne buju uveli u Europu. Nikad! Pazi kaj ti ja velim!
– Pa bar su se sad tvoji hadezeovci vratili – rekao mu je Flegma vadeći novac za piće iz ženskog novčanika koji nitko nikada nije vidio u njegovim rukama i koji je morao biti današnji ulov.
– Ti se ne petljaj, Flegma! – osorno će Marijan. – Ti si čovjek s tisuću novčanika.
– Taj mi je od pokojne mame – pocrveni Flegma pa brzo strpa ružičasti novčanik s izvezenom ružom u džep.
– Kaj si i pokojnoj mami drmnul novčanik?
– Joj, Marijan, daj ga, prosim te, pusti na miru! – branio je Pako svog bratića. – Evropa tu sasvim sigurno ne bu došla! A znaš zakaj, Marijan? Znaš zakaj? Zato kaj je nezamislivo da bi ti i Evropa bili na istome mestu! Gdje ima tebe, nema Evrope! I obrnuto
Oko jedanaest navečer, kad je Zdenka već otvorila blagajnu i počela sređivati dnevni utržak, ispio je Banić svoje drugo pivo i izišao. Požurio je preko praznog Britanskog trga, prošao ispod žutog neona pošte i na Rokovu perivoju sjeo u svoj Golf. Upalivši svjetla i dvije snažne maglenke, zaobišao je trg i spustio se prema zelenom valu. Zbog magle i hladnoće grad je djelovao nekako prazno, pusto, čak i za ovo doba noći. Banić je polako krenuo prema ulici u kojoj se nalazila njemu već dobro poznata kuća što ju je Arno unajmio za sebe i svoju skvo. Kako je bio siguran da će mladi Svilar ovu noć provesti u slovenskome motelu, gdje će uživati u slovenskoj nacionalnoj kuhinji, a valjda i u ljubavnim radostima u apartmanu od jelovine, odlučio je zaviriti u njegove odaje.
Vozio je polako, mijenjao često smjer, namjerno odabirao dulji put ne bi li otkrio slijedi li ga tko. Zatim je zastao pred jednim još uvijek otvorenim dućanom i u njemu kupio nekoliko boca piva, u drugom uzeo je tuce ribljih konzervi. Ni jedno ni drugo nije mu u ovome času bilo potrebno, ali je i ovo zaustavljanje pred trgovinama pripadalo istoj strategiji. Na kraju je bio gotovo siguran kako mu nitko nije za petama, bar ne nevješti amater jer bi takvoga već morao zamijetiti.
Kad je zastao ispred Jednookoga Jacka, ugledao je vlasnika sa staklenim okom kako zaključava vrata i učvršćuje ih kratkim lancem, premda u lokalu baš i nije bilo stvari zanimljivih za pljačku. Novac se, naravno, odnosio, a teško bi se našla budala koja bi provaljivala zbog pića i time riskirala koju godinu zatvora. Ne želeći privući ičiju pozornost, Banić je još neko vrijeme ostao mirno sjediti za upravljačem. Bilo bi možda pametnije da nije pušio, ali toliko oprezan ipak nije mogao biti. Popušio je jednu, potom i drugu cigaretu, pijuckajući pritom pivo iz konzerve što ga je kupio u jednom od onih dućana koji se doimaju kao trgovine bez pravoga radnoga vremena. Bilo je izvrsno kupovati pivo zimi. Čak je i u najlošijim trgovinama bilo hladno, a ako i nije, začas bi se ohladilo u prtljažniku automobila. I premda su pojedini neznalice tumačili kako se pivo pije ljeti, odnosno da godi tek kad nastanu vrućine, Banić bi im s prezirom uzvraćao kako je pivo sjevernjačko piće, koje s ljetom i obranom od žege nema nikakve veze. Tko je čuo za grčko ili izraelsko pivo? Jesu li možda Tunižani ili Iračani, ili uopće Afrikanci, postigli išta u pivarstvu kao disciplini koja bi branila čovjeka od vrućine i dehidracije? Koliko zanzibarskih lagera i mozambičkih stouta znate?
Oko ponoći izišao je Banić iz auta, prešao ulicu, prebacio se preko niske ograde, popeo se hitro uza stube i sklonio u sjenu dovratka. Dvorište je bilo prazno i po njemu su samo plesale sjenke što ih je bacalo oštećeno staklo žarulje razapete između dvije zgrade. Na onoj manjoj, dvorišnoj zgradi, prozori su bili sasvim mračni, po čemu je istražitelj zaključio kako su tamošnji stanari, ljutiti demobilizirani branitelj Stiv Havranek i njegov sin Đeronimo, već otišli spavati. Zacijelo su pogledali svoja tri obvezatna večernja vesterna, a potom se zavukli u krpe i sanjaju svoje snove, pune divljih konja, ratnih sjekira i koltova iz čijih se cijevi još puši, mislio je Banić vadeći iz džepa svoj set otpirača za razne brave, i moleći Boga da vrata nisu zatvorena kakvom sigurnosnom novotarijom za koju je potreban profesionalac. Izvadio je baterijsku svjetiljku i odahnuo shvativši da su vanjska vrata zatvorena dvjema najobičnijim elzet bravama, kakve bi otvorio i manjim izviđačkim nožićem. Prva je kvrcnula i popustila, drugu naivni Svilarov sin nije čak ni zaključao. Takva površnost i neopreznost olakšavala je čovjeku posao, ali je mogla biti i jasan znak da se u kući i nije imalo što zaključavati.
Banić lagano otvori vrata, klizne u hodnik i zatvori za sobom. Nije smio paliti svjetla jer su ga mogli zamijetiti kućepazitelj ili njegov sin. Upalio je baterijsku svjetiljku i pošao u kuhinju. Bila je razmjerno neuredna, ali se odmah vidjelo kako se mladić ovdje i nije prečesto zadržavao jer je najvjerojatnije jeo negdje vani. Prljava jeftina džezva, nekoliko neopranih šalica i čaša, boce osvježavajućih pića u hladnjaku, promočena papirna vrećica s pastom za zube, kremom za brijanje i gelom za kosu, nekoliko već stvrdnutih peciva.
Prostorija do kuhinje bila je neka vrsta djevojačke sobe u koju, kako se Baniću činilo, Arno i nije ulazio. Pokraj nje je bila ostava pretrpana najrazličitijim stvarima što ih je netko pokrio bijelim plahtama. Ovdje je zacijelo pravi vlasnik, diplomat, što li, prije no što je otišao pospremio svoje stvari. Do ostave je bila mala kupaonica, prazna i suha, i već pri svjetlu male baterije vidjelo se da u nju već dulje vrijeme nitko ne zalazi. Baniću se učini kako se čovjek poput mladoga Svilara morao po cijele dane izležavati i buljiti u ekran, te da, želi li išta pronaći, mora ustanoviti gdje je soba s televizorom i najudobnijim ležajem.
Naravno, bila je gore na katu, u dnu hodnika, okružena prostorijama koje je istražitelj odlučio pregledati malo poslije učini li mu se to uopće potrebnim. Prešavši snopom baterijskog svjetla po sobi, odmah je shvatio da nered u njoj nadilazi onaj uobičajeni muški, samački. Bio je to nered derišta za kojim inače hodaju ukućani, baby sitterice, sobarice i razna druga služinčad čisteći za njim njegovu prljavštinu. Opušci, ambalaža raznih čokolada, sladoleda, slanih štapića, prazne boce, ispreturane stranice raznih trivijalnih revija, punjač za mobitel, rastrgana kutija flastera, analgetici i kutija blagih sedativa, izgužvane košulje, razbacane veste... Banića gotovo zaboli glava od tog prizora; stvari je bilo toliko, i bile su u takvom neredu da nije znao odakle bi započeo. Usto, sve mu se više činilo da ni ovdje neće biti ničega važnog.
Ako je njegova skvo bila ovdje, kako je tvrdio Đeronimo, onda je morala biti strašno kratko. Teško da bi ijedna žena otrpjela i mnogo manji nered. Usto, među svim tim krpama i sitnicama Banić nije uspio nazreti ništa što bi bilo žensko. Ili su možda prešli u neku od susjednih soba, nagađao je. I baš kad je odlučio izići i pregledati ostale prostorije, začuje čudan zvuk koji je dopro iz hodnika. Najprije je zastao, ukočio se kao da želi ostati nezamijećen, a potom je ipak izišao iz sobe i shvatio da je izvor zvuka iza jednih od vrata. Bio je nalik na bućkanje vode. U tom času dno njegove baterije je puknulo, svjetlo se ugasilo, a dva alkalijska uloška ispala i otkotrljala se po podu. Nije mogao vidjeti kamo.
I premda je to bilo pomalo iracionalno i neoprezno, umjesto da se potiho iskrade iz kuće, Banić polako otvori ta vrata i zaviri unutra. Shvatio je da je ušao u kupaonicu, u onu drugu, u kojoj su bili ručnici i higijenski pribor, i kojom se mladić koristio. Ali kako je prozor bio vrlo malen i visoko postavljen, osim osnovnih kontura kade, zahodske školjke, umivaonika i ostalog što se u kupaonici obično nalazi ništa drugo nije mogao razaznati.
I tad shvati da se u kadi punoj vode nešto događa, da je u njoj nešto živo, nešto sputano, nešto što se pokušava osloboditi. Shvativši da je konačno pronašao nešto važno, nemajući više kamo, on napipa prekidač i upali svjetlo.
Kao da je samo to čekao, iz kade do vrha napunjene iskoči bar dvije kile težak šaran, svom snagom pljusne na keramički pod i zakoprca se kao da želi nastaviti bijeg. Ni sam ne znajući zašto to čini, Banić se sagne, dograbi sklisku ribu spreman da je vrati u kadu, ali mu riba iskoči iz ruku i sklizne do plastične kutije u kakve se odlaže prljavo rublje.
I dok se riba bacakala po mokrom podu, Banić shvati da u kutiji od zelene plastike nije prljavo rublje nego grude izgužvanoga crtaćeg papira. Razmotao je prvu i na njoj ugledao lijep crtež u tušu, crtež nekoga vrlo poznatog, zacijelo pariškog mosta kojemu Banić nije znao ime. Na drugom je smotanom i izgužvanom papiru bio crtež Pont Neufa, na trećem skica, zacijelo u olovci, Pont Solferina, a na četvrtome i petome minuciozno izrađeni Pont d’Arcole i Pont des Arts... Svim mostovima, osim onome što ga je Banić razmotao prvoga, u dnu papira bilo je navedeno ime. Fotokopirao je crteže, padne najprije Baniću na pamet, a odmah potom primijeti kako mu se pod prstima, mokrima od vode i riblje sluzi, konture mosta razmazuju i gube i on s uzbuđenjem shvati kako je pronašao ono što je Arno Svilar ukrao svome ocu, bez obzira što to bilo, originali ili krivotvorine. Počeo je brzo vaditi crteže i ravnati ih na zidu kupaonice. Bilo ih je točno, kako je stari Svilar kazao, četrnaest i bili su gotovo nepopravljivo oštećeni. Ali to se Banića nije uopće ticalo! Našao je ono za što je bio unajmljen, trebao je samo otići sutradan ujutro na Jelenovac, predati Svilaru njegove crteže i obavijestiti ga da mu je sin zacijelo pronašao curu s kojom uživa u slovenskome motelu koji služi najgorči lager koji je Banić ikada pio.
Stavio je papire pod vestu, zakopčao vjetrovku i okrenuo se spreman ugasiti svjetlo i nestati s tog mjesta. Ali to nije bilo moguće. Pred njim je, s očevom puškom u ruci, stajao Đeronimo.
– Howg! – reče Banić posve zbunjen. Bilo je vrijeme kada djeca, čak i indijanska, spavaju, ali to nije mogao kazati dječaku.
Đeronimo podigne pušku prema Banićevoj glavi. Bila je to neprecizna sačmarica ručno skraćenih cijevi, i da je kojim slučajem klinac opalio, Banić je to znao, pretvorio bi njegova prsa u kašu napravljenu od kože, vune, pamuka, mesa i krvi.
– Howg! – ponovi Banić malo nesigurnijim glasom.
– Ti sigurno radiš za Ćelavu Zmiju! – prosikće mali, vidljivo ljut. Kad ti netko ljutit uperi pušku u glavu, njegovu ljutnju moraš shvatiti ozbiljno, bez obzira na to koliko godina imao. – Bijeli brat i ja spasili smo šarana jer ga je moj tata htio pojesti. Šaran je sveta životinja našeg plemena i njegov će duh otići u vječne poljane.
– Vječne poljane i vječne rijeke – ispravi ga Banić. – Naravno da su svete životinje, ali šarani se mnogo udobnije osjećaju u vječnim rijekama nego u vječnim poljanama.
– Ti si ga sigurno namjeravao ukrasti?
Sada je Banić gotovo mogao zaviriti u mrak dviju puščanih cijevi što je značilo da su mu uperene ravno u oči.
– Naprotiv – pokušavao je biti što mirniji. – Bijeli brat me poslao da nahranim šarana.
– A gdje ti je hrana?
– Sve je pojeo. Kompletno! Nisam mogao vjerovati – nastavi istražitelj. – A zatim je iskočio iz vode tražeći još.
Ali ja mu više nisam imao što dati.
– A što jedu šarani?
– Pa... uglavnom... neko zrnje i... riblji fast food. Zato su tako debeli i nespretni. Bijeli brat je rekao da će sigurno pojesti sve i da tebi ostavim nešto novca da mu kupuješ hranu dok se on ne vrati... I da popušimo lulu mira.
– A gdje ti je lula mira?
Banić se još jedanput zbuni i počne prekopavati po džepovima. Radoznalo promatrajući što Banić radi, dječak je primio pušku u naručje tako da je sada cijev bila okrenuta prema stropu.
Banić izvadi cigarete i slegne ramenima kao da mu je neugodno zbog zabune koja je nastala:
– Lula mira greškom mi je ostala kod kuće... to jest u vigvamu. Možemo popušiti cigaretu mira, a lulu ćemo sutra.
– Tata mi ne dopušta da pušim. Ni cigarete, ni lulu mira – odvrati on pomalo tužno. – Kaže da se od pušenja dobiva rak pluća.
– Možda od cigareta – umirivao ga je Banić. – Ali bar koliko je meni poznato, nije još zabilježeno da je netko dobio rak pluća od lule mira! Takva je pretpostavka potpuno pogrešna.
Banić je postajao sve nervozniji. Mali Đeronimo nije više bio osobit problem, ali je svakoga časa za njim mogao doći i njegov otac.
– Možda bismo trebali izići. Ako dođe tvoj stari, uzet će nam šarana, pa će sveta riba završiti ne u vječnim poljanama nego u ribljem paprikašu. Evo, ostavit ću ti novac da kupiš hranu za šarana.
Dječak je svejednako stajao kao da nije siguran hoće li pristati.
– Nisu izbirljivi – doda Banić i izvadi iz džepa plavu novčanicu od pedeset kuna.
– Đeronimo ne priznaje papire bljedolikih! – izjavi ponosno.
– Što je, hoćeš da ti platim bizonovim mesom i medvjeđim kožama?
Klinac se ipak nasmije i zaniječe glavom.
– U redu, idemo sad! – požurivao ga je Banić s mukom vraćajući nespretnoga, debelog šarana u kadu.
– Stari Đeronimo neće doći – mali će iznenada. – Stari Đeronimo popio je previše vatrene vode. Zato mali Đeronimo ima pušku. Mali će Đeronimo ispratiti bljedolikog do njegova čeličnog konja.
Jebi ga, pomisli Banić, bila je to leksička ili frazeološka pogreška u odgoju, možda nužna i razumljiva jer su ipak vesterni, sa svim svojim kaubojima i Indijancima, sada prava, svršena prošlost, tako da nije imao posebnog razloga objašnjavati klincu kako nije ovamo stigao željeznicom.
Poslije, dok je ležao kod kuće u krevetu, Banić se iznenada preznoji sjetivši se kako je bio tako blizu smrti. Odrastao čovjek s puškom u ruci još će razmisliti o posljedicama svojega čina, dok dijete može povući okidač tek tako, iz hira, iz nespretnosti, zbog toga što je naglo izgubilo ravnotežu ili se prisjetilo nečega neugodnog. Odrastao čovjek nakon takve geste redovito odlazi na višegodišnju robiju, a dijete u kakvu socijalnu ustanovu, možda čak zdraviju i lagodniju od sredine u kojoj je odrastao Đeronimo. No ipak je sve dobro završilo. Stari će se ujutro probuditi, rastrijezniti i izdevetati sina sve dok mu ne prizna gdje je skrio ribu. Potom će uzeti šarana, mlatnuti ga mesarskom sjekiricom i ispeći za ručak.


Ujutro se pojavio kao vrlo ozbiljan komitent u maloj knjižnici nedaleko od Britanskoga trga rekavši kako je svratio ovamo jer ga u načelu zanima ozbiljan studijski rad, ponajprije s periodikom. Uzeli su mu osobne podatke, jedinstveni matični broj građana, godišnju članarinu i napravili mu iskaznicu, zalivenu u tvrdu plastiku, nešto nalik na kreditnu karticu ili novu osobnu iskaznicu. A kad je starijoj gospođi, »višoj knjižničarki«, kazao kako ga, za početak, zanima jedan rujanski broj magazina Royal, i to iz 1996. godine, odnosno, preciznije rečeno, članak iz rubrike Moja radna soba, gospođa mu je vrlo obzirno kazala kako šarene magazine, dnevne novine i bulevarski tisak može dobiti samo u Sveučilišnoj knjižnici jer su smještajni kapaciteti male područne knjižnice tako ograničeni da uopće ne mogu držati tu vrstu periodike. Ponudila mu je izdanja poput »Marulića«, »Hrvatskog slova«, »Jezika«, »Geografskoga horizonta«, ali se on ispričao time kako zasad još nema potrebu da iz njih vadi bilješke, premda cijeni njihovu ozbiljnost i kompetentnost.
Budući da je od Sveučilišne knjižnice imao stanovit strah jer je sumnjao da će se snaći u toj novoj, modernoj zgradi, u labirintu njezinih čitaonica, hodnika, liftova i kompjutoriziranih kataloga, izvukao je iz džepa mobitel i nazvao Niku nadajući se da će ona poći s njim.
– Otišla je nekamo s Rupčićkom – rekla je kratko Lidija. – Jesi li razgovarao s njom?
– O čemu? – upitao je nedužno.
– Kako o čemu!? Nikola, ti više ništa ne možeš držati u glavi dulje od nekoliko sekundi! Pa o tom vjenčanju! O braku!
– Ah, to! – reče on praveći se da je časkom bio odsutan. – Mislim da će ta stvar biti u redu. Ona je samo skeptična, mislim u jednom je stanju koje... možda joj moramo pružiti priliku da predahne... pa je onda pritisnuti razlozima... odnosno... argumentima... Mislim da je to časovita neodlučnost...
– Nikola! – prekine ga ona. – Zar si prešao u politiku?
– Ne.
– Znači, nisi razgovarao s njom?
– Nisam. Odnosno jesam, ali je propalo.
– Na čemu ste stali?
– Lidija – reče on premišljajući se – ti sigurno ne bi vjerovala kad bih ti rekao da smo prestali razgovarati negdje iza ponoći, kad sam morao razbiti stražnje staklo na jednom automobilu i ukrasti prospekt za »kmečki turizem«.
Ona je šutjela nekoliko časaka, činilo se kao da joj je sve to toliko blesavo da nema namjeru nastaviti.
– Vidiš, a ja nisam tebe zaboravila...
On se strese od nelagode; zvučalo je kao ljubavna izjava.
– Nazvala sam svoju Bibu. Znaš, onu koja je studirala sa mnom, i koja radi u Institutu za ekonomska istraživanja. Ona će ti kazati sve što te zanima o Alojzu Habahtu.
– O kakvom Alojzu?
Lidija bez riječi spusti slušalicu, baš onoga časa kada se on uspio prisjetiti kako je Alojz Habaht propali pijani financijski genij kojega je vidio u čuvenom restoranu Herc na rođendanu kćeri doktora Valerijana Grudena. Sjetio se vica u kojemu ostarjeli glumac kaže mladoj curi kako će »morat uzeti ginseng da se sjeti gdje je stavio viagru«, i učinilo mu se da i te kako razumije tog tipa. Kad jednoga dana ostari i dokraja izgubi vitalnost, reflekse, memoriju, pomislio je Banić s tugom, neće mu preostati drugo doli da se pretvori u psa i istrage vodi tražeći počinitelja njuhom. Ako se i njuh ne gubi zajedno s ostalim stvarima.
U Sveučilišnoj knjižnici nije bilo toliko strašno, premda su i tamošnji službenici tražili matični broj i odštancali mu ukusno dizajniranu iskaznicu koja mu zacijelo nikad više neće trebati. Odveli su ga potom liftom na drugi kat, u prostoriju koja je bila studijska čitaonica za periodiku. Mlada knjižničarka, kojoj je mogao biti otac, nasmijala se pomalo prezrivo kad je vidjela da mu treba Royal iz 1996., ali ga nije htjela upućivati u to kako će se poslužiti katalogom i pronaći signaturu sveska nego se smilovala i kazala mu da samo mirno pričeka dok časopis ne stigne. Čekao je oko pola sata, a zatim je, ne mogavši izdržati, izišao na hodnik i zapalio cigaretu razmišljajući bi li koga od manipulanata upitao može li se ovdje negdje kupiti pivo. Bar mala konzerva nekoga uobičajenog pivskog smeća! Ipak to nije uradio, ponajprije stoga što se pojavila mlada knjižničarka i kazala mu kako je njegov svezak stigao, pripomenuvši kako je to prvi, a zacijelo i posljednji put da netko traži to smeće. Prišla mu je tako blizu da je mogao osjetiti miris njezina parfema, a s pločice na džepu njezine kute pročitao joj je i ime, prof. Verica Žnidarčić.
Sjeo je za svoj radni stol i prije no što će početi listati odvratnu žutu tiskovinu, osvrnuo se na sve strane. Mlada profesorica Verica sjedila je na svome radnome mjestu i čitala neku debelu knjigu, desno od njega gojazna curetina s punđom iz golemog je sveska nekakvih novina, tiskanih goticom, vadila podatke, a uza sam prozor sjedio je sjedi čiča pred kojim je bilo nekoliko svezaka na čijim se koricama vidio stilizirani globus. Čičina se glava lagano njihala te se vidjelo da se upravo bori sa snom.
U rujanskom broju pronašao je onaj članak što ga je nakratko vidio u apartmanu slovenskoga motela. Naslov članka bio je Radna soba poduzetnika mora odisati budućnošću. U tekstu su se nizale razne gluposti o tomu kako su biznismenima potrebne nove ideje, kako oni ne misle za jučer i danas, nego za sutra, te kako, u skladu s tim, moraju imati »sutrašnji« namještaj i dizajn. Od osobnih generalija Roberta Svilara spominjala se njegova diploma nečega, sa stotinjak tobožnjih petica, iskustvo u vanjskotrgovinskim poslovima te se navodila poetično iskazana tvrdnja kako njegov poduzetnički mozak radi istom, maksimalnom frekvencijom nalazio se on u Ivanić Gradu, New Yorku ili Nairobiju. Zašto su odabrana baš ta tri grada, Baniću nije bilo jasno, ali mu, isto tako, nije bilo jasno ni sve ostalo što se moglo naći u tekstu. A zatim se zagledao u najveću fotografiju, koja je uistinu bila vješto snimljena i na kojoj se Svilarov navodni radni ambijent uistinu činio posebnim i zanimljivim. Stol od nekakve prozirne plastike ili stakla, police od pleksiglasa, svjetiljke što podsjećaju na asimetrične grozdove žarulja kakve je možda lakše naći u svemirskom brodu negoli u normalnim radnim interijerima, koža neke egzotične životinje na podu i boja na zidovima koju su činili različiti mrljavi tonovi plavoga. Jedine tri stvari što su, čini se, pripadale današnjici bile su nekakva vaza nalik na amforu, loše uramljeni akvarel na zidu i sâm Svilar, nasmiješen i ponosan na rad svoga suludog dekoratera.
I što sad sa svim tim, pitao se Banić, ćuteći kako mu je cijela ta stvar sve manje jasna i kako je možda poput naivne ribe zagrizao mamac sasvim pogrešne indicije. Sve nervozniji u ambijentu u kojemu se čita a ne smije se pušiti ni piti pivo, izišao je van, prišao velikoj staklenoj plohi iza koje se nazirala obližnja koncertna dvorana, ali se grad od magle više nije mogao vidjeti. Zapalio je cigaretu, a onda mu je nešto palo na pamet. Izvadio je mobitel i svoju novu člansku iskaznicu na kojoj se mogao pročitati telefonski broj centrale knjižnice. Utipkao ga je u mobitel i za nekoliko trenutaka javila mu se žena koja je očito distribuirala pozive:
– Sveučilišna knjižnica ovdje.
– Molim vas gospođu profesoricu Vericu Žnidarčić – reče Banić trudeći se da zazvuči priprosto.
– Odmah ću vas prespojiti...
– Nemojte vi ništa prespajat i prispajat, nego joj lijepo recite da joj je došao rođak sa sela.
– S kakvog sela? – pitao je ženski glas.
– Zna ona! – sigurna će glasa Banić računajući na to kako je svaki čovjek iza sebe ostavio neko daleko i drago selo. – Recite joj da odmah siđe dolje kod ulaza.
– Ne može vam ona silaziti, gospodine – ljubazno će telefonistica. – Ona sad radi...
– Halo, halo! Krepava mi baterija! Halo! Halo! Krepava...
Odglumivši čudnu ulogu seljaka s mobitelom, povukao je još nekoliko dimova, a potom ugasio opušak u pepeljari. Minutu nakon toga, iz prostorije u kojoj se čitala periodika hitro je izašla profesorica Žnidarčić i uputila se prema mjestu gdje se nalazio lift. Znači, i ona je imala rodbinu na selu.
Banić brzo uđe u čitaonicu, istrgne iz debele knjige uvezanih brojeva magazina Royal najprije jednu, a potom i drugu stranicu, preklopi ih i strpa u stražnji džep hlača. Zatim zaklopi tvrde korice, namigne debeloj čitateljici gotičkih slova i brzo izađe.
Pomalo se glupo osjećao prolazeći pokraj dvije velike fotokopirke, uz koje je bio red studenata koji su čekali da umnože sve ono što im je trebalo, a nije se smjelo iznositi iz knjižnice.


Došavši kući, izvadio je iz hladnjaka jetrenu paštetu i papriku koja je bila tako velika i tako crvena da se moglo zaključiti kako su u nju, na neki, samo njima poznat način, ubrizgali gen lubenice ili crvene bradavičaste svinje. Namazao je tvrdi kruh paštetom i zagrizao. Bilo je neukusno, ali ništa ne može biti tako neukusno da se ne bi moglo popraviti okusom dobro rashlađenog Litovela. Upalio je radio i rasprostro po stolu dvije stranice što ih je na tako drzak način otuđio u Sveučilišnoj knjižnici, riznici cjelokupnoga hrvatskog znanja. Na radiju je i dalje trajala rasprava o prezervativu kao uzroku pomutnje među svekolikom hrvatskom mladeži te su učene biskupske glave nudile druga, Bogu milija sredstva za istu neugodnu uporabu. Kad je popio i drugi Litovel, pomislio je kako će jednoga dana možda doći na kiosk kupiti prezervativ, a kiosk će biti preuređen u ispovjedaonicu u kojoj će mu mjesni svećenik dati pokoru i listić s uputama kako spriječiti neželjenu trudnoću, obraniti se od side i drugih boleština na vjerski ispravan način. Sjedio je tako kod kuće, gledao u članak o radnoj sobi Roberta Svilara i sa svakom novom bocom češkoga piva sve je manje znao što bi s njim uradio.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:51 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Allfons_ru-26977


12.


Prostorija u velikoj vili na Jelenovcu očito je bila namijenjena igranju biljara, jer su se u kutu nalazili stalci sa štapovima za igru, a na zidu do njih bila je učvršćena i ploča kakva obično služi za bilježenje rezultata. U drugom dijelu prostora, nasuprot stalka sa štapovima, bio je postavljen mali bar, a do njega trosjed presvučen kožom, baš onakav kakav se mogao naći u boljim kancelarijama iz šezdesetih godina, dok su sa sredine stropa visjele dvije snažne reflektorske žarulje s velikim konkavnim sjenilima što skupljaju svjetlost i usmjeruju je na točno određen prostor. Međutim, pod tim se svjetlima, kao što bi se moglo očekivati, nije nalazio biljarski stol nego nešto što je podsjećalo na nekakvu golemu igru. Na stolu, nižemu, ali znatno širem od biljarskoga, nalazila se kompleksna, stilizirana maketa s mnogo različitih dijelova koji su mogli predstavljati cijelu gradsku četvrt, novo naselje ili sličan sustav nastambi, trgovina, ulica, skladišta, prometnica. Sve se to činilo poput kakvog stiliziranog terena na kojemu hobisti izvode složen sustav dječje električne željeznice, ali ovdje nije bilo ni pruge, ni vlakova, niti su objekti različitih oblika bili prepoznatljivi u tom smislu da bi se sa sigurnošću moglo kazati što je od toga kuća, što trgovina, što park. Baš kao da je netko htio napraviti zornu, ali ipak kodiranu maketu koju ne razumiju neupućeni nego samo uski krug povlaštenih.
Andrija Škrlet, kojega je njegov poslodavac Robert Svilar zvao ružnim nadimkom Guba, zasigurno onda kad ga je htio razljutiti ili poniziti, uvede Banića i zamoli ga da pričeka uz ružan bar od bogato rezbarenog drva dok gazda ne završi važan razgovor.
Uz stol s misterioznom maketom stajao je čovjek kojega su Baniću opisali kao doktora Kostova, sivu eminenciju mnogih polulegalnih i ilegalnih poslova. Kostov je s razumijevanjem pratio ono što mu je objašnjavao njegov domaćin Robert Svilar. A Svilar je, služeći se jednim od biljarskih štapova, pokazivao objekte na maketi i govorio nešto što je Baniću djelovalo kao niz čudnih kriptograma.
– Slijedite me, prodajni sektor je plava transverzala... ovo... ovo... i ovo... dakle sve ovo u globalu...
– Zar toliko? – zinuo je Kostov.
– Slušajte, to su multinacionalne kompanije! To nije šala! To je ozbiljan prodor. Ovo zeleno je prometna struktura, i to u najvećem dijelu podzemna...
– Oho, Talon se, dakle, širi! – primijeti Banić pomalo drsko sa strane, oslonjen o onaj neukusni barski pult kakav se nikako nije smio naći u kući profinjenoga kolekcionara umjetnina. Kućedomaćin se okrene prema njemu i zastane. Vidjelo se da nije očekivao takvu primjedbu.
– Nema to veze s tim... – zbunjeno će Svilar. – To je samo prostorna simulacija jedne vizije... u ovom trenutku možda i utopijske.
Zatim priđe stalku, odloži biljarski štap i ugasi svjetla kao da ne želi da mu Banić i dalje bulji u njegove višebojne puzzle. Bila je to gesta ljubomore, ali i, bar se tako Baniću načas učinilo, straha.
– Dakle, jeste li mi pronašli sina? – upita Svilar glasom zabrinutog oca.
– Sin vam ima curu – mirno će Banić. – Za momka njegove dobi to je dobra i prihvatljiva stvar. Malo se provodio po Sloveniji, ali se već vratio. Jutros sam provjerio...
– Malo se provodio!... – nekako će prezrivo i s gađenjem Svilar, kao da ne odobrava seksualne sklonosti svojega sina.
– Tako su bar djelovali. Naravno da im nisam mogao zaviriti u postelju, ali su izgledali kao par. Ako imate kakvih modernih moralnih predrasuda, onda vam moram kazati kako nisam zamijetio je li rabio vjerski neprihvatljiv prezervativ...
Svilar brzo iziđe na druga vrata, a Guba namigne Baniću da pođe za njim, dok se na Kostova, koji je još uvijek u polumraku proučavao nešto na maketi, nitko nije ni osvrtao. Ali njemu to, očito, nije ni najmanje smetalo.
Iako nije volio da na takav način manipuliraju njime, Banić podigne s poda svoju staru aktovku, koju je uistinu malokad nosio, prođe pokraj Kostova i ode za Svilarom kroz dugačak hodnik na čijem su desnom kraju bila otvorena vrata s kojih je dopiralo svjetlo. A kad je ušao u sobu u kojoj ga je Svilar čekao, bio je gotovo siguran da se našao na istome onome mjestu koje je prije osam godina predstavljeno javnosti kao Svilarov radni kabinet. Naravno, stanovitu je rezervu zadržao jer ničega od onih modernih, nefunkcionalnih gluposti više nije bilo ovdje, ničega osim asimetrično položenih rasvjetnih tijela i jedne vaze nalik na amforu. Umjesto toga, prostor je bio uređen građanski umjereno, opremljen stilskim radnim stolom i bibliotekom, koja je mogla biti imitacija njemačke renesanse, te uglavnom predmetima kakvi su se mogli naći nedjeljom na Britanskom trgu, na redovitom sajmu antikviteta. Po svemu sudeći, Svilar je te 1996. najvjerojatnije unajmio nekoga da mu radnu sobu aranžira samo za fotografiranje jer mu je bilo stalo da se pojavi u visokonakladnome magazinu.
Odbivši sjesti, Banić baci svoju trošnu i ne baš čistu torbu na površinu restauriranoga i skupoga radnog stola pa počne iz nje, gotovo bez ikakva poštovanja, vaditi na brzu ruku izravnane crteže.
– Evo, svi su vam tu... od Pont Neufa, preko Austerlitza, pa sve do Pont des Artsa. Neki su oštećeni manje, neki više, na jednog je čak pao živi šaran iz kade i djelomice ga obrisao, ali me ne pitajte kako se nešto tako bizarno moglo dogoditi. Dakle, premda crteži nisu u istom stanju, moglo bi se kazati da im je vrijednost jednaka, preciznije nikakva! Trgovci umjetninama podsmjehuju im se, a ugledni ih kunsthistoričari drže uvredom za poznavatelje. Ali sve ste vi to znali, zar ne, gospodine Svilar?
On se nalakti na svoj radni stol i duboko zamisli. Djelovao je kao čovjek kojega su stjerali u kut, ali je Banić bio gotovo siguran da pripada soju koji uvijek smisli neki izlaz.
– Ispočetka nisam – reče skrušenim glasom. – Ispočetka sam bio mladi zaljubljenik u slikarstvo, naivan i poletan, koji od silne žudnje da do nečega dođe i ne propituje previše autentičnost. Poslije, kad sam se oženio svojom neprežaljenom Effie, koja je imala nenadmašan senzibilitet, pa ako baš hoćete i stručno znanje, nije me se moglo baš tako lako preveslati. Znate, čudno je to, ali čitao sam svojedobno kako je i naš pokojni Ante Topić Mimara imao sličnu sudbinu. I on je bio sklon tomu da nepromišljeno otkupi nešto što je čisti fake, ali otkad se oženio svojom Wiltrud, postao je mnogo kritičniji, mnogo promišljeniji.
– Znači, u pravu sam? Tih četrnaest crteža ne vrijedi ništa?
– Vrijede onoliko koliko i papir na kojemu su nacrtani. Nekoliko lipa... ili kuna...
– Zašto ste onda uložili četiri tisuće eura u naivnog istražitelja koji je vrludao po gradu i uokolo te pazio da mu ne umakne koja od bezvrijednih škrabotina s motivom pariških mostova.
Svilar se nasmije kao da je sve bilo tek dobar štos zbog kojega se Banić, dobivši četiri tisuće eura, ne bi smio ljutiti. Zatim je otvorio ladicu stilskoga radnog stola i iz njega izvukao polaroidnu fotografiju.
– Vidite, gospodine Baniću, stvari često imaju više lica, a da mi dugo ne znamo koja su od njih prava, a koja lažna. Vi niste znali da su slike bezvrijedne, kao što to nije znao ni moj sin Arno. Ali ja nikad ne bih bio tako lud da vas angažiram zbog osobne zabave i dokonosti. Vi ste ipak slijedili Arna zato što je ukrao nešto od iznimne vrijednosti a da o tome uopće nije imao pojma.
Rekavši to, Svilar mu pruži polaroidnu fotografiju standardnoga formata. Na njoj se lijepo vidjela četvrtasta crvena kožna mapa, nalik na plosnatu kutiju, na čijem je poklopcu bila zlatnom linijom iscrtana kontura indijanskoga poprsja, ispod kojega je lijepim, ali izblijedjelim kurzivnim slovima pisalo VIEIL APACHE. Banić se prisjeti i toga kako mu je u početku Svilar i napomenuo da se crteži nalaze u vrlo vrijednoj mapi od kože, ali on tu mapu uopće nije vidio, jer je mladić crteže nosio naokolo u kartonskom herbariju s platnenim vrpcama.
– Negdje potkraj stoljeća, vjerojatno oko 1890., francuskim brodom Le Spirit stigao je u Marseille poznati etnolog Jean-Marie Bruhl, koji je sav život proveo proučavajući običaje i kulturu sjevernoameričkih starosjedilačkih plemena. Kad bi vas to zanimalo, i kad biste znali francuski, mogao bih vam ponuditi njegovu knjigu o pogrebnim običajima sjevernoameričkih Indijanaca...
– Osobno sumnjam da i vi umirete od znatiželje spram pogrebnih običaja Indijanaca opisanih francuskim jezikom – prekine ga Banić jer mu je taj razgovor išao na živce.
– Naravno, imate pravo... ali ginem od želje za različitim umjetničkim i unikatnim predmetima. Vidite, Bruhl je imao uza se mnoge dragocjenosti koje su, nakon što je, kao i Račić, ubijen u jednom francuskom hotelu, završile na raznim dražbama ili u muzejima. Jedna od njih, zacijelo među vrednijima, bila je i kutija u kojoj je pukovnik Albert Lodge, prilikom pregovora s Apašima, nosio oko dvije kile jeftinog nakita kao poklon koji ih je trebao udobrovoljiti da odustanu od prepada na transportne kočije u određenim zabačenim regijama i prihvate ideju o životu u rezervatu kao nešto normalno. Albert Lodge ubijen je i skalpiran, mapa s bezvrijednim poklonima je oteta i tako je započeo jedan od posljednjih velikih indijanskih ratova.
– To je, dakle, ta mapa? – upita Banić vraćajući Svilaru polaroidnu fotografiju.
– Da. Kada bi ovi izgužvani crteži bili originalni, vrijednost Lodgeove mape višestruko bi ih nadmašila.
– Ne znam... Sva moja znanja o tim stvarima svode se na filmove s Johnom Wayneom i Jamesom Stewartom, a tamo nema ni riječi o toj i takvim mapama. Priča koju ste mi ispričali zanimljiva je, ali tko mi jamči da nije izmišljena? Pola Hrvata piše knjige, ili sanjaju o tomu da postanu književnici, premda knjige jedva tko čita – reče Banić pa ipak sjedne kao da očekuje još kakav dokaz.
– Gospodine Baniću – reče Robert Svilar vadeći iz stola kutiju u kojoj se nalazio novac, očito za ovakve male i brze transakcije – vama i nije osobito važno je li priča istinita ili lažna. Vama je važno da ono čime se plaćaju vaše usluge nije lažno, je li tako? Ipak, ako mislite da vam lažem, i da je spomenuti pukovnik Lodge lik iz stripa ili vesterna, možda biste ovo prihvatili kao neku vrstu dokaza?
Rekavši to, on izbroji deset novčanica od petsto eura i gurne ih pred Banića, potom izbroji još deset i stavi ih pred sebe. Zatim se nagne prema istražitelju, onako kako se naginju ljudi kad žele kazati nešto povjerljivo. Potom prošapće tiho, urotnički:
– Vi ste hard worker ! Pronađite mi tu mapu sa starim Apašem. Obojica ćemo biti među najzadovoljnijim ljudima na svijetu. Evo, nudim vam pola odmah, a pola kad je pronađete.
Hard worker, pomisli Banić, samom sebi pomalo zamjerajući što, stareći, sve lakše pravi kompromise, odustaje od načela i sklapa olake ugovore s vragom i njegovim nižim slugama. Ali imao je u onom dvorištu crvenog brata, poglavicu, saveznika, koji ga je mogao pustiti da uđe i uzme ono što će mu život do kraja godine učiniti razmjerno sigurnim.
Poslije, dok se autom spuštao niz Jelenovac, pala mu je na pamet sasvim logična misao. Pa nisu li i oni sami već pet puta pretresli unajmljenu kuću? Ne uvlače li to oni njega u nešto o čemu i ne sanja? Ako je isprva bio plaćen da pronađe slike, pa se otkrilo kako nisu važne slike nego sama mapa, neće li se možda kad donese mapu otkriti da je ulog u igri nešto treće?
Predvečer, kada je vozio Lidiju na njezinu redovitu uzaludnu fizioterapijsku gnjavažu koja se sastojala od čudnih vježbi, masaže i nečega što je ona zvala nejasnim terminom »grijanje«, upitala ga je bivša žena čime se zapravo bavi. Nije to bilo pitanje u kojemu bi bilo autentične radoznalosti jer ju je, dok su još bili u braku, morao naučiti tomu da se previše ne raspituje o njegovim poslovima. Bila je to tek usputna, kurtoazna upadica, nešto kao i njegovo pitanje o pravoj prirodi tih fizioterapijskih grijanja.
– Nećeš vjerovati – reče on pazeći na kolonu vozila što se zaustavila na zelenom valu – ali tražim mapu od crvene kože u kojoj je nekakav suludi tip nosio lažni nakit Indijancima koji su ga poslije skalpirali.
Iako joj njegov posao nije bio važan, pogledala ga je u čudu.
– Prije toga pronašao sam četrnaest crteža za koje se mislilo da ih je napravio jedan vrlo važan slikar prije no što su ga našli ustrijeljenoga u pariškom hotelu. Pokazalo se da su crteži lažni, pa nije bilo nikakve štete što je jednoga od njih uništio šaran koji je iskočio iz kade.
– Čekaj, Nikola! – pobuni se ona. – Radiš li nešto ili se zapravo spremaš za karneval? Ili si danas, za promjenu, dobre volje?
– Ne, ne!... – uvjeravao ju je on. – Stvarno radim, samo još nisam posve siguran radim li ono za što sam plaćen i ono što se uistinu očekuje od mene... ili će se pravi smisao posla otkriti tek poslije. Ali ako mi ne vjeruješ, evo, pokazat ću ti.
Iako je ona kazala kako joj nisu potrebni dokazi, on svejedno naglo promijeni kolonu i skrene prema Zvonimirovoj, odakle je mogao lakše ući u Arnoovu ulicu.
– Molim te, što ćeš mi pokazati? – kao da se bunila Lidija. – Mapu sa skalpom ili šarana koji uništava crteže?
On iziđe iz kolone i zaustavi automobil ispred Jednookog Jacka, izvadi cigaretu i zapali je.
– Obećao si Niki...
– Obećao sam... – prekine on njezinu upadicu. – Obećao sam i ispunit ću obećanje. Čim se sredim i riješim sve što me muči. Dotad ću pušiti.
Ona demonstrativno spusti staklo na vratima premda je i sama znala tu i tamo zapaliti.
– Vidiš, u onoj tamo zgradi – pokaže on prstom – trenutačno živi dvadeset petogodišnjak koji je nešto ukrao ocu, nešto što bi otac htio natrag, ali bez mnogo buke i galame, dakle, bez medija i policije.
– To što je ukrao jest ta mapa?
– Navodno – zamisli se Banić. – Premda baš i nije sigurno. Plaćen sam da to nađem, ali mi se katkad čini da bih i sam platio da doznam o čemu se zapravo radi.
– Pa valjda o mapi...
– Možda... Ali zašto mapa? I zašto to nekome treba? I zašto platiti toliko za nekakvu mapu čija prošlost djeluje smiješno, izmišljeno, kao u onom filmu...
– U kojem filmu? – upita ona sada polako podižući prozor. Ako joj je i smetao dim, vani je bilo prehladno i dim je bio mnogo bolji izbor od studeni.
– U onom filmu o sokolu... o malteškom sokolu.
– Onaj zeleni Punto pripada tome mladiću? – upita ona.
– Pripada.
– Onda tu stvar očito još netko traži – reče ona i skrene pogledom prema mjestu gdje je bio parkiran Arnov automobil. Prtljažnik auta bio je deformiran i izvan ležišta, po čemu se vidjelo da ga je netko nasilno otvarao.
– Neki si me dan pitao tko mi je predavao financije... – nastavi Lidija s jučerašnjim naprasno prekinutim razgovorom.
On polako pritisne papučicu gasa i krene. Postojala je prilično velika mogućnost da će zakasniti na vježbe, a za takvo što nije htio biti krivcem.
– I to je u vezi s ovim na čemu radiš?
– Da – suho će on. – Vidio sam ga na mjestu na kojemu ga se valjda ne bi trebalo vidjeti. U stanju u kojem ne bi trebao biti.
– Bio je pijan?
– Bio je nasmrt pijan. Rušio se od alkohola! I to doslovno!
– Razgovarala sam sa svojom Bibom. Ona radi u biblioteci Instituta. Kaže da je Alojz Habaht neka vrsta profesora Ratha – nastavi Lidija, dok je on pokušavao proći zakrčenim raskrižjem pokraj Dinamova stadiona.
– Kakvog profesora Ratha?
– Nisi gledao Plavog anđela s Marlene Dietrich? Profesor Rath bio je ugledan građanin, gimnazijski profesor, poznat po točnosti i neporočnosti. A onda se zaljubio u kabaretnu plesačicu Lolu, u fatalnu ženu, mnogo mlađu, za kojom je otišao i posve propao, pretvorio se u klauna... – pričala je Lidija, vidno zadovoljna što ga može nečemu podučiti. – Habaht je jednako prošao. Propio se, upropastio karijeru, izgubio posao, ugled... sve zbog žene koja nije bila toga vrijedna.
– Zbog koje žene?
– Ne znam! Zbog neke fatalne anonimke. Nije uopće važno kako se zvala. Važno je da ga je upropastila. Njega, financijskoga genija i profesora ostavila je zbog vlasnika kladionice ili kasina. Međutim, Biba kaže da on i dalje radi.
– Za koga?
– Za neku privatnu osobu. Za poduzetnika. Kad je trijezan, može biti od izvanredne koristi. Uostalom, već sam ti pričala..., on ima u malom prstu onu vrstu financijske matematike kojom se posve propali projekt može prikazati kao adut budućnosti, a najprofitabilnija tvrtka rupom bez dna, prčvarnicom u općoj katastrofi. Svatko koga zanimaju takvi poslovi može od Alojza Habahta imati neprocjenjive koristi... samo ako...
– Samo ako?... – upita on dok su polako klizili cestom što je vodila uz Zoološki vrt.
– Samo ako ga zna održati trijeznim – odvrati ona. – Ako to ne zna, može imati neprocjenjivu štetu. Trećega nema. On ti je kao otrovna supstancija. Ili liječi, ili truje.
– I ti za koje radi... uspijevaju li oni s njim?
– Ne znam – odvrati Lidija. – Katkad valjda uspijevaju, a katkad i ne. Dubravka kaže da kadšto pije pred njima, ali i tajno. Ona zna lokal u kojemu ga je moguće naći. S malo sreće. Mislim, lokal u kojemu pije inkognito.
– Sumnjam da netko tko radi za Svilara može bilo što raditi inkognito – zamišljeno će Banić.
– Čekaj... ti znaš za koga radi? – začudi se ona.
– Nagađam... Vidio sam cijelu ergelu tih tipova i za nekoga od njih sasvim sigurno radi... Najvjerojatnije za Svilara...
– Ne znam tko je to. Taj Svilar.
– Taj Svilar je netko za koga i ja radim – reče on zlovoljno. – Čini se da je jedina razlika između mene i Habahta to što je on na viskiju, a ja još uvijek na pivu.
Ona pošuti, a potom umorno osloni glavu na sjedalo pa sjetno reče:
– Nikola, dugo nismo toliko pričali. Neću na te blesave vježbe!
Banić je začuđeno pogleda. Bili su veoma blizu bolnice u Dubravi i bilo je više no sigurno da će stići navrijeme. I sad ona odjednom neće! A čekala je više od tjedan dana da »dobije termin«!
– Stani, tamo je jedna zgodna birtija – pokazivala je prstom na nešto što je uistinu moglo biti zgodan lokal, ali i obično ugostiteljsko podzemlje. – Mogli bismo popiti pivo. Ne možeš kazati da ne bi popio pivo!
– To ne mogu kazati... ali ti moraš na te svoje vježbe!
– Ionako mi ne koriste – reče ona dok je on skretao prema lokalu za koji je bio više no siguran da drži »svijetlo i tamno pivo« ili »malo i veliko«. – Jutros sam odlučila! Definitivno ću otići u Krilo anđelovo. Ondje imaju najmoderniju dijagnostiku, pregledat će me i otkriti u čemu je zapravo moj problem. Možda će me moći i operirati. Biba mi je rekla da su njezinu sestričnu operirali...
– Lidija! – prekine je on. – To je vezano s...
– Ništa nije vezano! – preduhitri ga ona. – Neće me koštati više od četiri, pet tisuća eura. Dignut ću kredit. Jutros sam uzela formulare. Na kredit se čeka deset minuta. Banke ništa drugo i ne rade nego daju kredite onome tko hoće...
– I opljačkaju ga uz pomoć zateznih i drugih kamata! Nekidan sam čitao kako sudski gone tipa čiji se dug s pedeset dinara tijekom petnaest godina popeo na devedeset tisuća kuna! I on im ne može ništa. Banke su u rukama Zapada. To je kao da ratuješ sama protiv Nato saveza!
– Pa što onda da radim? – upita ona s očajem u glasu.
– Nećeš dizati kredit! Ja ću ti dati tih pet tisuća.
– Daj, molim te! – prosvjedovala je Lidija. – Pa nemaš ih! A da ih i imaš, trebaju tebi!
– Imam love o kojoj ne možeš ni sanjati! – reče on tobože važno, pa iz džepa izvadi onih izgužvanih pet tisuća što ih je dobio od Svilara. – Je l’ ti to dosta?
– Čekaj! Nije li to malo nezgodno? – zbuni se Lidija.
– Ma daj! – odmahne on rukom. – Što bi bilo nezgodno!? Pa ti si mi još uvijek bivša supruga!

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:52 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada Acrobat_by_kleemass-d59nzb7


13.


U videoteci nisu imali film Plavi anđeo niti su za takvo što ikada čuli, u knjižari Algoritam držali su nešto malo filmske klasike, pa i njemačke, ali taj film s Marlene Dietrich nije bio među tim stvarima, a Pako se pak nije mogao sjetiti da je ikad u karijeri vrtio takvo što. Čuo je za Plavi devet i Charleyeve anđele, ali o tomu što je Plavi anđeo nije znao ništa. »Sori, detektiv, ali ne bi te štel dezinformirati« rekao mu je. Baniću stoga nije preostalo drugo doli da ode u lokal za koji je čuo od Lidijine prijateljice te da ondje osobno upozna »profesora Ratha«.
Sve mu se više činilo da zagonetka u koju su ga uvukli ima dva podjednako važna kraka; jedan koji vodi ka odbjeglom mladiću, a drugi koji ide prema poslodavcima.
Ne skinuvši svoju toplu vjetrovku s podstavom, Banić je sjedio za stolom, odlagao u pepeljaru opušak za opuškom i pio iz politrene krigle neko od lošijih domaćih točenih piva. Uistinu, domaće ugostiteljstvo za ljubitelje piva možda i nije bilo baš pravi pakao, ali nije bilo ni mnogo bolje od zabačenih zakutaka Limba. Alojz Habaht, i više no vidno pijan, lamatao je biljarskim štapom i vrzmao se oko staroga, oljuštenog biljarskog stola s izblijedjelim filcom pokušavajući izvesti neke od onih udaraca za koje ne bi imao dovoljno vještine čak ni trijezan. Uistinu je veoma teško pronaći gostionicu s biljarskim stolom, a ova je, i po drugim svojim elementima, pripadala nekim davnim, možda pedesetim ili šezdesetim godinama. Drveni, loše održavan šank sa šipkom za noge, žarulje s tanjurastim sjenilima i stare, jednostavne čaše na kojima se jasno vidjela crta s oznakom 2 del. Samo su još nedostajale pljuvačnica u kutu i limena pločica s izrekom »Čast svakome, veresije nikome!«. Tu se, zacijelo, financijski genij osjećao sigurnim. Premda su mu znali ime, u ovom lokalu ono nije značilo baš ništa, i ovdje je uistinu mogao lokati inkognito.
Banić je razmišljao kako bi mu nenametljivo prišao, ali ništa mu nije padalo na pamet. Stoga je mogao držati sretnom okolnošću što se pijani Habaht obratio njemu. Namjestio se kao da će izvesti važan udarac, a onda je odložio štap, primio se za čelo i zateturao kao da mu se časkom zavrtjelo u glavi od svih tih raznobojnih kugli. Držeći i dalje dlan na čelu, dokraja u nekom svom privatnom filmu, počeo je govoriti, zacijelo Baniću, jer u blizini stola za biljar nije bilo nikog drugog.
– Čudno! Ne mogu se sjetiti! U Dostojevskom, baćuška moj, igraju karte, marijaša, domino, šah... koješta... ali se ne sjećam da igdje igraju biljar... Tolike puste stranice, a nigdje biljara! Što vi na to kažete?
Pogledao je Banića veoma važno, čak i molećivo, kao da o tom odgovoru ovisi sva njegova budućnost, ali mu istražitelj, na njegovu žalost, nije mogao odgovoriti.
– Rodione Romanoviču, jeste li, pobogu, ikada išta čitali od našeg nam Dostojevskog? Od našega, premda pravoslavnoga? Ako niste, idem se smjesta pobljuvati, što ionako već pola sata namjeravam uraditi.
– Samo Rat i mir... – drsko ga pogleda u lice Banić.
On se stade tiho ceriti, ali tome je razlogom mogao biti i alkohol, i njegovo pretenciozno pitanje, i neka asocijacija... Uistinu, bila je to birtija u kojoj nisi smio očekivati da ćeš naići na pasionirane čitače ruskih klasika.
– Rat i mir! Rat i mir, kažete vi, moj golube! A recite mi, molim vas, koji bi od braće Karamazova bio kadar voditi rat? Mislim kao vojskovođa, ili bar kao niži zapovjednik.
– Ne znam... – smete se Banić. – Vjerojatno onaj najstariji...
– A kad bih vas pitao kako se zove, vi biste sigurno kazali da se zove Karamazov! Jer prirodno je da sva braća Karamazovi nose prezime Karamazov. Je l’ tako?
– Naravno! – otpovrne Banić.
– E, nije! – lupi Habaht bijesno šakom po biljarskom stolu i nasrne na Banića tako silovito da je šanker skočio i viknuo:
– Mir tamo!
– Nije, jer se jedini brat koji bi mogao voditi rat ne zove Karamazov nego Smerdjakov! Nijedan od trojice zakonitih sinova to ne bi mogao! Ivan je anarhist i strani su mu pojmovi hijerarhije i subordinacije, a bez te dvije stvari nema vojske! Nema! Što me gledate? Aljoši je, pak, kao svećeniku stran pojam nasilja, a Mića... Mića je kao vi i ja! On misli samo na pičku i na alkohol! Kužite? Znali ste to? Znali ste? Ako jeste, čista petica!
U Alojzovim je pokretima bilo one hinjene alkoholičarske agresivnosti kakve se Banić i nije bojao jer je ona uvijek teatralna i nedjelatna.
– A ako niste, onda ste pali na dno! Kužite, baćuška Rodione Romanoviču?
– Vi ste pali na dno! – odbrusi mu Banić, onako kako se obično pijanci svađaju. – Bili ste profesor na fakultetu, a što ste sad? Recite, što ste?
Habaht ga ponovno pogleda, začuđen vjerojatno što nekakav tip s kriglom piva zna tko je on, ali ta iznenađujuća činjenica nije baš osobito odjeknula u njegovoj pijanoj glavi. Promatrao ga je nekoliko časaka, potom je podrignuo kao da će povratiti i na kraju tako nespretno izveo onaj biljarski udarac da je zamalo pao. Zatim je uzeo jednu od biljarskih kugli i stavio je pred Banića.
– Pogledajte! – kazao je kao da mu nudi krunski dokaz. – Ovo je univerzum. Savršena zaobljena forma. Ništa nije gore i ništa nije dolje, nitko nije pao i nitko se nije uspeo! Ergo, stari Gundulić prijetvorno laže!
Zatim je zastao, obrisao suzne oči, otišao do šanka, uzeo svoju čašu od dva decilitra punu bezbojne tekućine, zacijelo rakije ili votke, pa se vratio do biljarskoga stola.
– Ili, baćuška, ako vam baš smeta metafizika, ako želite biti realist, onda smo svi mi pali! I svi smo na dnu! A ne samo Maksim Gorki. Na dnu dnuncatom! U sveopćoj propasti lopovluka, otimačine, kriminala i bezakonja. Ne, ne želim vam moralizirati, baćuška, golube, djedice, kako kaže pjesnik, ali mi smo prokockali sve šanse i zajebali sve. Zajebali sve, kako kaže pjesnik! A ja sam u svemu bio tek mala mimikrijska i supravodljiva gnjida. Kužite, jedini moj?
– Nisam mislio da ste vi nešto krivi – umirivao ga je istražitelj ćuteći da je pred plimom alkoholičarskoga kajanja i samooptuživanja.
I bilo je tako.
– Kako ne bih bio kriv kad sam im pomagao svojim izračunima i svojim nosom za dobre i sretne prilike, njima, nesofisticiranim gorštačkim trgovcima životinjskim kožama, duhanom i solju. Razumijete? Mogao sam se baviti problemom triju tijela u fizici, ili matematičkom logikom, a ja sam njima, poput logaritamskog proroka, govorio da kupe ovo, a prodaju ono...
Baniću je bilo teško pratiti njegov pijani samogovor, ali je imao osjećaj da su krhotine i okrajci njegovih rečenica u suodnosu s onim što je zapravo bio. A bio je, kako bi se to jezikom filma kazalo, lukavi i beskrajno pijani consigliere.
– I na kraju će sve biti tako nepopravljivo – nastavi on ljuljajući se pokraj biljarskog stola – da će trebati nova revolucija. I to ne boljševička, prosim fino, nego jakobinska! Robespierre i Saint-Just pa da kažu kako revolucija treba vladati uz pomoć kreposti. Trebat će nepotkupljivi Robespierre jer će i Danton biti preslaba pizda da iskorijeni profitere i potkupljivače. I trebat će, građanine moj uzorni, moj Rodione Romanoviču, da, trebat će giljotina i Jean Paul Marat koji će izići na konju nasred Ilice i zatražiti novih sto tisuća glava! Sto tisuća glava!
Tu mu je puknuo glas i on je nenadano zaplakao pa se srušio na stolac nasuprot Banićevu. Ramena su mu se neko vrijeme tresla od alkoholičarskoga plača, a zatim je izvukao iz džepa rupčić, useknuo se i otpio nekoliko gutljaja onoga žestokog pića.
– Znate li zašto su me počeli cijeniti? Znate zašto su me uzeli u posao koji je tristo puta isplativiji od profesorskoga?
Banić slegne ramenima. Nije znao, ali je želio čuti. Pijani financijski stručnjaci gdjekad znaju biti iznimno zanimljivi, zanimljiviji nego u fakultetskim predavaonicama.
– A znate li koliko daje svaki broj podijeljen s ništicom? – upita on, pijano klateći glavom.
Banić je svejednako šutio. Pijani profesor nastavi:
– Svaki broj podijeljen s ništicom daje beskonačno veliku veličinu. Plus beskonačno. To je točka u kojoj matematika dodiruje đavolsko. A mi živimo u inverznome, demonskom svijetu. Čim se predstavite manjim, bezvrjednijim, više će vas cijeniti! A što je najbezvrjednije? Što je ta nula kojom se dijeli, baćuška, golube jedini? To je alkoholičar!
– I dobro – gutne Banić malo ustajaloga piva, pa odluči biti preuzetniji: – Kad bi vas netko kao stručnjaka pitao kako kupiti zemljište... recimo, zemljište koje ljudi generalno ne žele prodati...?
On je shvatio što se od njega traži, ali tko zna je li razumio cijelu pozadinu. Ipak, Baniću je neki vražićak u glavi govorio kako je pijani majstor kumovao projektu kupnje zemljišta nedaleko od Samobora. Kao i svi pijanci, i Alojz Habaht požuri odgovoriti. Jer, ostaviti dojam, pijancu je mnogo važniji motiv od opreza.
– Biste li mu ponudili veliki iznos? – potakne ga Banić pitanjem.
– Ni govora – otpije on još malo svojega prozirnog pogonskog goriva. – Rekao sam vam da je u sotonskom svijetu svaki uporabljivi plan inverzan. Nikome ne bih nudio ništa! Nikome! Zatim bih našao najboljega, najuzornijeg i najozbiljnijeg među njima i pitao ga za koliko bi, načelno, hipotetički, prodao zemlju? Taj bi vjerojatno kazao »ni za koliko, ali sigurno vrijedi deset«.
– Čega deset? – upita Banić koji se nije razumio u cijene zemljišta.
– Jedinica iz simboličkog mišljenja! I to čista! – odbrusi on. – Zamislite ovako! Deset iks! Deset nečega. Kopjejčica, možda, kako bi rekao štapskapetan Perhotin. Dakle, taj bi infuzorij rekao deset, a ja bih mu rekao: Evo vam trideset! On bi se začudio, počeo razmišljati o tomu kako i na drugim mjestima ima dobre, dapače, i jeftinije zemlje, potom bi neodlučno kazao: »Trideset pet.« To »trideset pet« smrtna je presuda! Razumijete li!? I onda bih mu ja rekao ovako: »Evo, da se puno ne cjenkamo i ne gnjavimo, podižem na pedeset«. »Može«, kaže on i brzo traži papir da napravimo ugovor. A ja ga onda zaskočim i zavrnem mu vratom! »Čekajte, ne žurite, predahnimo«, govorim mu, a on se već plaši da ću se predomisliti. I tad mu ja kažem sljedeće. »Evo vam sedamdeset, baćuška, Rodione Romanoviču, ali da mi jednu stvar učinite.« On me gleda u čudu, a ja mu kažem: »Rastrubite naokolo i kažite sto puta danju i sto puta noću da ste napravili odličan posao i prodali sve za pet jer je najbolje prodati danas ovdje, a sutra već biti iza sedam brda i planina!«
– A kad bi netko htio, recimo, uplašiti ljude da to treba prodati, jer da će se na tom prostoru dogoditi kakve ekološki neugodne stvari... – okolišao je Banić, ne znajući je li profesor Habaht toliko pijan da će mu i to biti svejedno.
– Recimo... – otpije on sudbonosni gutljaj alkohola – ...recimo, događalo se to bilo gdje... svejedno... u »enskoj guberniji«, u arhipelagu Gulag ili, što ja znam, u samoborskoj guberniji...
Zatim se strese, prelomi doslovno napola i povrati preko koljena na pod nešto što je bilo mješavina pjene i žućkaste tekućine. Vidjelo se da je pravi alkoholičar koji je gotovo prestao jesti.
– U pizdu materinu! – viknula je sasvim nepoetično šankerova žena. – Pak se usvinjil!
I dok je ona otišla, zacijelo po vjedro i krpu, on se nekako pridignuo, obrisao kariranim stolnjakom ostatke bljuvotine, a potom nastavio kao da se ništa nije dogodilo:
– I to vam je isto inverzno načelo! Ako namjeravate napraviti smetlište, govorit ćete kako gradite Shangrila, Disneyland, Arkadiju... ali, ako pak širite naokolo glasine da gradite smetlište, zacijelo donosite nešto što je puno neona, stakla, boje, glazbe i love. Takav vam je svijet. Nego, jeste li vi bili moj student?
– Nisam – odvrati Banić. – Osim možda danas... mislim, proteklih pola sata.
Ostavivši ga pomalo začuđenoga, Banić iziđe i pođe sumornom periferijskom ulicom do parkirališta na kojemu je ostavio automobil. S druge strane neugledne birtije ugledao je lakom maglom obavijeni crni Audi, u kojemu je sjedio čovjek sa šeširom i kravatom oko vrata. Imao je kožne rukavice i čačkao je zube čačkalicom. Banić se nasmije; bio je više no siguran da je to čovjek koji danas čuva njihova nezamjenjivoga financijskoga genija kojemu nitko ne može ništa, nitko osim možda alkohola, baćuška Rodione Romanoviču, kako bi on to kazao drugima, vjerojatno samo u trenucima alkoholičarske polusvijesti.
Prije tri godine Pako je vrtio film čija se radnja zbivala u nekakvoj neobičnoj maglovitoj dolini punoj aveti, duhova i vještica. Bio je nalik na bajku, sve je u njemu bilo nestvarno, a čovjek je ipak imao dojam da ga se te izmišljotine na neki posredan način tiču. Osobito je bio jeziv vitez bez glave koji se pojavljivao noću i mačem obezglavljivao neoprezne ljude. I za njega je Pako rekao:
– Baš mi je faca taj tip bez glave! Kužiš, koja fora, a kak vodi igru! A ti kažeš da ovi tu naši frajeri nemaju glavu i da nemreju vodit državu! Kurac nemreju! Kaj će ti glava!?
Film se zvao Sanjiva dolina, i dok se spuštao prema čipkastom, maglom ovijenom ambijentu napuštenih kuća, sivih polja i spaljenih staklenika, Baniću se učini da također ulazi u nekakvu »sanjivu dolinu« koja odumire i čiji se stanovnici više nikad neće vratiti. Ovaj put na vidiku nije bilo Talonova kombija pa je imao osjećaj kako mu je sve dostupno i kako svakoga može pitati što ga je volja. Ali činilo se da ovdje više nema nikoga. Pošao je polako uza spaljeni tunel bivšega staklenika za povrće čudeći se koliko je dugačak i kako je samo lako i temeljito izgorio, zatim se provezao uz nešto što je podsjećalo na poljoprivrednu zgradu ili na seosko gospodarstvo, ali je također bilo očito da tu više nitko ne živi. Dio plota bio je srušen, ulazna vrata kuće izbijena iz ležišta i prevrnuta u poleglu travu, a stakla na svim prozorima razbijena. Drvena ograda imanja s druge strane uske, loše asfaltirane ceste bila je srušena kao da je nešto nalik na ralicu ili rovokopač prešlo preko nje, a veliki spremnik za vodu, budući da ga nitko nije ispraznio, bio se zaledio i puknuo na spoju, na kojemu su se kovane polutke razdvojile desetak centimetara. Nekoliko stotina metara dalje nalazilo se dugačko betonsko zdanje nalik na razmjerno novo tovilište za stoku kojemu je netko, kao iz obijesti, minuciozno porušio krovište. Cijeli je kraj djelovao kao pomalo kaotično, neplanski podignuto naselje razmjerno siromašnih ljudi koji su na razne načine pokušavali preživjeti, ali ih je u trenu neopreznosti poharala nenadana epidemija. Banić je mislio kako će, čim uzmogne, pitati Komara ima li ova »sanjiva dolina«, iz koje su otišli ljudi a ušla magla, ima li ona kakvo svoje ime ili je samo dio nečega. Pretpostavljao je da bi identitet ovoga mjesta mogao provjeriti i na Internetu jer je nedavno postavljen prilično bogat site s podrobno razrađenom zagrebačkom okolicom.
Zaustavio je Golf na poširem raskrižju, valjda jedinome mjestu gdje su se vozila mogla mimoići, ili se bez pretjerano složenog manevriranja okrenuti i vratiti. Ali on se nije okrenuo ni vratio jer je zamijetio da na tom proširenju, što je podsjećalo na minijaturni trg, stoji gostionica čija su vrata otvorena, iz koje dopire svjetlo i koja zacijelo posluje. Bilo je pravo čudo u mrtvoj maglovitoj dolini nabasati na otvorenu gostionicu, na nešto što radi i gdje se s nekim može porazgovarati.
Asfalt ispred gostionice bio je sav popucao i utonuo u meko zemljište, kao da je tuda prošlo kakvo iznimno teško teretno vozilo koje je pritom okrznulo i dio ograde. Gostionica je bila stara, neugledna, prava seoska birtijetina, i u njoj se zacijelo nije mogla tražiti Bloody Mary ili nešto on the rocks, dok su pivo smatrali generičkim pojmom i znali samo odgovoriti »da, imamo pivo, ali ne znamo što to znači – kakvo«. Iznad ulaza, koji se preko noći zatvarao dvama čvrstim hrastovim krilima i metalnom polugom što se učvršćivala lokotom koji je bio teži od kile ali ga je moglo otvoriti svako dijete, i to majčinom ukosnicom, stajao je cimer s najjednostavnijim nazivom Kod Horaka.
Banić iziđe iz auta i zapali cigaretu premišljajući treba li uopće ulaziti. Naime, cijeli je kraj djelovao veoma čudno, kao mjesto s kojega su ljudi nestali, otišli, onako kao što odlaze iz sela koje će prekriti akumulacijsko jezero. A gostionica je ostala. Za koga je ostala? Bilo je sasvim nevjerojatno pomisliti da je ostala zbog nekoga tko bi ovamo dolazio iz udaljenih krajeva jer je bila stara i neugledna, poput gostionica koje poslužuju nevoljnike u nuždi.
A kada je ipak ušao unutra, odmah je shvatio kako su njegove procjene bile sasvim pogrešne, jer je gotovo sav unutarnji inventar bio spakiran i složen te spreman za odvoz, tako da su slobodna i uporabljiva bila tek dva stola, dio šanka i polica na kojoj se nalazilo nekoliko gotovo ispražnjenih boca s pićem.
– Oprostite, mislio sam da radite – rekao je Banić visokom momku ovalna lica i krakatih nogu, koji je bio odjeven u dva do tri broja premalenu vestu i hlače bar pet centimetara prekratkih nogavica. Stoga je djelovao smiješno i nespretno, i činilo se ne samo da nije gostioničar nego da o gostioničarskim poslovima ništa i ne zna.
– Radimo! Đe ne bi radili? – reče mladić, kao da je to sasvim naravna stvar. – Al’ samo još danas jer navečer dolazi kamijon po ostale kapacitete i onda fiju... ode sve u Svetu Neđelju...
– Vi ste Horak? – upita Banić računajući da se onaj cimer odnosi na vlasnika.
– Jesam! Đe ne bi bio!?
– Znači, prodali ste gostionicu?
– Nisam. Đe bi je prodavo!?
– Ne razumijem – zbuni se Banić, nasloni na slobodni dio šanka i zagleda u mladića. Nije djelovao slaboumno nego nekako zbunjeno, nesnalažljivo. – Ako niste prodali, zašto onda zatvarate?
– Pa stric je prodo!
– Kako vam se zove stric?
– A kak bi se zvao!? – gotovo se naljutio on. – Pa piše vam vani! Horak! Ko i ja!
– A zašto je prodao?
– Đe bi ja znao!? – slegne on ramenima. – Prodali su svi, pa je prodo i on. Šta’š popit?
– Pivo... – oprezno će Banić, očekujući da će ga krakati tip upitati »malo ili veliko«, ali se to nije dogodilo.
– Nemamo! – odvrati mladić koji je očito zamjenjivao strica. – Imamo samo obična pića.
– Ako je pivo komplicirano – nasmije se Banić – koja su onda ta obična pića?
– Šta koja su!? Pa vino i rakija!
– Dajte mi onda rakiju.
Mladić zgrabi bocu bez etikete, čašu koju obriše rukavom, pa u nju ulije nešto malo rakije i pruži je Baniću. Zatim nastavi ozbiljno zamišljen:
– Neki nisu htjeli prodat, al su ih uvjerili da je to najpametnije. Pa su onda prodali. Čovjek uči dok je živ. II možda malo kraće. Imam djeda od devedeset sedam godina. Još je živ, al zadnje dve godine više ne uči. Samo leži i traži rakiju, al mu je nitko ne da.
– A tko ih je uvjerio? Mislim te koji nisu htjeli odmah prodati.
– Pa ti koji su kupovali. Taj Teflon. Il kak se zove.
– Kako su ih uvjerili?
– Šta ja znam! Svakojako. Svakog se čovjeka more uvjerit na drugi način. Znate ono kad je onaj reko curi »oš se jebat«, a ona veli »uvjeri me u dve riječi«. A druge opet moraš macolom među oči.
Zatim se zagleda u rakiju koju Banić još nije bio taknuo.
– E, a ta rakija? Zašto je ne pijete? Meni je mater uvijek govorila »jedi juhu, jer će se oladit«! E sad, ja vama ne morem kazat »pijte rakiju jer će vam se oladit«. Al, eto, u tom bi smislu mogli popit...
– A vaš je stric prvi prodao? – upita Banić i dalje ne dirajući čašu iz koje se širio oštar miris šljivovice.
– Vraga! Zadnji! Nije htio, al su ga onda nagovorili.
– Kako su ga nagovorili?
– Tako da je sad u onoj Vinogradskoj bolnici pa ja moram vodit preseljenje – reče kratko mladić ne skidajući pogleda s Banićeve rakije.
– Kako to mislite u Vinogradskoj bolnici? Kao metafora?
– Ne znam vam ja šta je to. Uvjerili su ga pa je u Vinogradskoj bolnici, al drugi tjedan ide van jer je imo samo nekakvu fakturu, i što ja znam.
– Koliko sam dužan? – upita Banić vadeći sitniš.
– Rakija je po šest... da ste je popili... ali niste. Odete da je ja popijem? Ja to jako volim. Onda je možete platiti. Ak ne, moram je vratit u flašu jer je stari Horak cicija pa je popiso sve i izmjerio. Makar je imo tu fakturu. Mislim pod njom je računo i popisivo.
– Naravno, samo popijte – plati istražitelj pa iziđe.
Ušao je u Golf i upalio motor. Razmišljao je neko vrijeme bi li sad otišao u Samobor u Old Scout Club na kakvo dobro i »komplicirano« pivo, ili do Komara da provjeri je li uspio dokraja završiti koji od pariških »arondismana«. Vozio je polako i sve mu se više činilo kako se magla polako i potpuno diže, i kako se u zraku konačno ćuti novi snijeg. Poznavao je taj osjećaj još od djetinjstva i malo bi se kada prevario. Iznenada bi se sve smirilo, nekako bi zahladnjelo, boje bi dobile sive nijanse, nekakav ugodan umor uvukao bi se u udove i koji časak kasnije počelo bi padati. Tko zna zašto, skrenuo je ulijevo, pa se počeo vraćati onim putem koji je vodio uz izgorjeli staklenik, premda mu je bilo mnogo jednostavnije produžiti ravno i izići na glavnu cestu kilometar sjevernije. Došavši do onog mjesta gdje je prije nekoliko dana slušao mladića koji je nakon operacije sjedio posve obuzet i opijen džezom i svojim tenor-saksofonom, zastao je jer mu se učinilo da je u podnožju debla na kojemu je svirač sjedio ugledao njegove čudne rukavice s odsječenim prstima.
Izišao je iz auta i prišao deblu, ali od one čudne prilike i čudnog ozračja nije ostalo ništa, čak ni rukavice. Ono na tlu bio je tek zgužvani ostatak kutije od nekakvog keksa. I tad je napravio jednu nesmotrenost. Izvadio je iz džepa mobitel i nazvao Svilara. Mobitel je dugo zvonio, po čemu je znao da je uključen i da Svilar najvjerojatnije ne odgovara stoga što je pri kakvu poslu. A onda je sasvim jasno začuo kako je glas s druge strane rekao:
– Izvolite...
Premda se nije predstavio, Banić je bio sasvim siguran da je to glas Roberta Svilara, njegova poslodavca i vlasnika tvrtke Talon.
– Nalazim se tu u »sanjivoj dolini«... – počne Banić.
– Gdje se nalazite? Tko ste vi? – čuo je pomalo zbunjeni glas biznismena koji ipak nije prekidao vezu.
– Pa tu, nekoliko kilometara ispred Samobora. U blizini onog spaljenog staklenika. Imam tu komadić zemlje i volio bih ga prodati. Ne bi me trebalo puno nagovarati.
Banić zastane, jer je shvatio da je Svilar upravo prekinuo vezu. I tad se sjeti kako je u svojoj tehničkoj polupismenosti posve zaboravio na jednu okolnost, na to da je Svilar zasigurno mogao na zaslonu svog mobitela pročitati njegov broj i shvatiti tko ga zove.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:52 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Acrobats_by_kleemass-d32yom1


14.


Pub Old Scout Club, smješten u stambenoj zgradi nedaleko od samoborskog kinematografa i stare knjižnice, ubraja se u ponajbolja mjesta za ljubitelje piva, od onih kojima je to piće navika, pa do onih kojima je životna filozofija, jer je u njegovu velikom hladnjaku s prozirnim vratima redovito i po sedamdesetak različitih vrsta piva, od kojih se neke, poput Red Erica i Ceres Stouta ne mogu naći nigdje drugdje. Okružen vinopijama i uništavačima rakije i konjaka, dakle, po njegovu sudu sasvim nesofisticiranim alkoholičarima, Banić bi ovamo znao doći sam, kupiti ono što bi ga tog dana najviše privlačilo, a potom se vratiti u Zagreb. Jednom je doveo i Lidiju, koja je tvrdila kako je strašno žedna, pa je za nju, s velikim iščekivanjem, naručio pšenični Paulaner. Ona je otpila otprilike pola bočice, a na njegov upit kako joj se dopada, slegnula je ramenima i kazala prostodušno:
– Što, pa pivo ko pivo...
A kad je shvatila da je začuđeno promatra jer ne pokazuje oduševljenje tom vrstom piva, dodala je:
– Možda zato što mi se čini da je malo pokvareno. Daj mi radije naruči tonik.
Naručio joj je tonik s ledom osjećajući se pritom poput šefa Diorova salona kojemu cura iz provincije na kraju kaže kako joj se ipak ne sviđaju njihovi dijamantni broševi, te da će radije ostati pri svom zelenom bedžu sa znakom Škode. Popila je tonik, Paulaner je ishlapio, a on je više nikad nije odveo u Old Scout.
Ovaj put Banić je izišao iz samoborskog lokala s kutijom od tvrdoga kartona u rukama, a u njoj je bilo sve što mu je ovaj put zapelo za oko, bar petnaest boca što su se njihale i zveckale u povećoj kutiji. Nogom je nekako pritvorio vrata i pošao prema Golfu koji je ostavio na parkiralištu ispred ulaza u zgradu, i tad su se stvorili pokraj njega. Jedan je bio građanski odjeven, razmjerno elegantan, mogao je imati tridesetak godina i po svemu je morao pripadati onoj mladoj kasti koja se s malo naobrazbe i mnogo samopouzdanja upuštala u svaki posao i preuzimala svaku odgovornost. Drugi, premda ne mnogo stariji, činio se načet vremenom. Na njegovu su licu bile već zamjetne bore, hlače su mu bile obične, građanske, one kojima brzo nestane crta na nogavicama, a preko tamno-zelenog pulovera prebacio je vjetrovku na kojoj se mogao vidjeti metalni znak s natpisom ZT Fighter. Bili su tipičan primjer iskonske podjele rada, prvi je bio intelekt, drugi gola, ali efikasna sila kojoj je, k tomu, Banić uspio nazreti pištolj u džepu službene vjetrovke.
– Poći ćete s nama radi kratkog razgovora – rekao je onaj u odijelu.
– A ako neću?
Kao da želi pokazati važnost vlastite nazočnosti, onaj snažniji, u vjetrovci, priskoči i uzme Banićevu kutiju s pivom. Na taj je način učinio zornom činjenicu da zna pomoći, ali i odmoći.
– K vragu! Uvijek dolazite kad kupujem pivo! – promrsi istražitelj. – Ogadit ćete mi alkohol pa će mi život postati mnogo prazniji.
– Mi vas prvi put vidimo, gospodine – tumačio je ljubazno čovjek u otmjenom odijelu. – Vaš bi poslodavac želio razgovarati s vama. Držim da je udovoljiti ljubaznom pozivu poslodavca sasvim razumna stvar.
– Gospodin Svilar mi je kazao sve što je trebalo... ne znam što hoće od mene! – bunio se Banić gledajući kako onaj snažniji odlaže kutiju s pivom u njegov prtljažnik i zatvara ga snažnim udarcem.
– Nije riječ o gospodinu Svilaru – blagim će glasom čovjek u odijelu.
– Što vam je, pa Svilar je moj poslodavac!
– Vaš poslovni odnos mnogo je složenije naravi i ne bi bilo loše kada biste to shvatili i prihvatili. Tomu služi ovaj razgovor. Svi smo mi ozbiljni ljudi i trebali bismo imati povjerenja jedni u druge. Molim vas da pređete u naš auto, a o vašemu ćemo se već pobrinuti. Ne bojte se ni za auto ni za pivo!
Znao je da ih može odbiti, da jednostavno može sjesti u svoj auto i otići kamo ga volja, da može izvući mobitel i pozvati policiju, ali ništa od toga nije uradio jer mu je nekakav crv radoznalosti kopkao po glavi, tako da je ipak, trudeći se da djeluje bezbrižno ili bar ravnodušno, pošao prema njihovu BMW-u.
Kad su izašli na staru samoborsku cestu, počeo je padati snijeg, isprva lagano, nekako stidljivo i neodlučno, zatim sve gušće, a kod podsusedskog se nadvožnjaka pretvorio u pravu mećavu koju su brisači jedva uspijevali ukloniti s vjetrobrana. Bio je to uistinu nenadan snijeg i tako nagla promjena vremena da bi tkogod praznovjeran zacijelo u njoj vidio loš znak. Ali Banić nije bio praznovjeran, on je znao da je život sam po sebi dovoljno zeznut da bi se čovjek osvrtao na nekakve tobože loše znakove.
Prošavši u tišini Aveniju Bologne, koja se jedva nazirala od gustog snijega, skrenuli su nadesno, u Selsku, i nakon nekoliko minuta zastali ispred jedne od vrlo visokih stambenih zgrada. Banić odmah shvati da to nije ambijent u kakvom bi stanovao moćni poslodavac već krletka za niže poslodavce. Inače, zgrada je, sudeći po svemu, bila sasvim nova, prilazi su joj bili još neuređeni, a u prizemlju su radnici dotjerivali prostor velike trgovine koja je zacijelo useljavala.
Šutke su se vozili metalnim dizalom, čija je unutrašnjost podsjećala na poveći lijes sve do posljednjeg kata, gdje su izašli, a zatim zastali pred vratima na kojima nije bilo ni pločice s imenom, ni zvonca, ni bilo kakve druge oznake. Tu sigurno još nitko ne stanuje, bar ne trajno, pomisli Banić, a potom mu padne na pamet kako je najvjerojatnije s cijelom tom zgradurinom isto. Dakle, to je zasigurno bila kuća misterioznog »poslodavca«, ali ne njegovo boravište, nego njegova roba za gladno tržište stanova.
– Gospodine Baniću – obrati mu se čovjek u odijelu – dajte mi, molim vas, ključeve vašeg automobila. Moj će kolega smjesta otići po vozilo.
– Zašto nije odmah sjeo u njega? – upita istražitelj vadeći iz džepa ključeve Golfa i pružajući ih čovjeku čija je vjetrovka nosila znak ZT Fighter.
– Nije bilo moguće. Po pravilu, ne smijem biti sam u autu s trećom osobom – hladno objasni čovjek u odijelu, kao da je riječ o vojnoj službi.
Potom tiho zakuca, nakon čega bravica zazuji, a vrata se otvore. Čovjek mu da znak da uđe, ali on ostane u hodniku.
Banić polako odškrine vrata i uđe u prostoriju u kojoj je bilo nesnosno vruće i vlažno. Soba u koju se ulazilo kroz uzano predsoblje bila je velika, bez zavjesa i tepiha, golih, svježe obojenih zidova, što se sasvim jasno osjetilo po mirisu, te gotovo posve nenamještena. Bio je tu samo jedan radni stol na kojemu je bio otvoren laptop, a iza stola uredska fotelja s visokim i pomičnim naslonom.
Nasuprot stolu bio je običan drveni stolac, onaj iz davnih općinskih kancelarija, ili periferijskih zubarskih čekaonica. Vidjelo se da tu nitko ne živi, da je sve provizorno i privremeno, čak i prenosivi klimatski uređaj koji je zujao u kutu sobe, očito udešen na najjače.
Dočekao ga je mladić u trenirci, okretan, vedar, hitrih pokreta, pomalo feminiziran, koji je rekao da se zove Ivan. Zvuči glupo, svatko se može zvati Ivan, pomisli Banić, pa pođe prema onom starom drvenom stolcu što je izgledao kao da je ostao od majstora koji su dovršili stan. Bio je spreman sjesti i sačekati jer mu je bilo jasno da Ivan u Nike trenirci nije taj s kojim bi trebao razgovarati.
– Malko dalje, malko dalje... – rekao mu je blago Ivan pokazujući mu da uzme stolac i udalji se od radnog stola tri, četiri metra, gotovo do suprotnog zida. – Gospodin jako drži do higijene.
Banić sjedne i zagleda se u radni stol iza kojega je bila golema staklena površina i snijeg koji je divljao na visini desetoga kata nove, još neuseljene zgrade. Odmah do stola bila su otvorena vrata kroz koja su dopirali zvuci televizora. Mladić ode kroz ta vrata, a koji časak kasnije vrati se trljajući si bijelim ručnikom šiju.
– Gospodin će doći čim završi National Geographic o gmazovima.
– Samo neka on uživa! – reče Banić pa izvadi cigaretu i zapali. Sjedio je tako i pušio čekajući da završi popularna dokumentarna emisija, a potom je, nakon što je otresao pepeo trećeg Marlbora, iz one sobe izišao čovjek kojega su svi zvali Računovođa. Onaj isti visoki tip uzanih ramena i guste crne kose, koji je volio nositi štitnike za uši i koji se nije odvajao od laptopa. Bio je odjeven u zeleno-žuti japanski kimono i u ruci je držao veliku keramičku šalicu s čajem. Zapravo, Banić ga je odmah prepoznao po stavu i držanju, jer mu je lice bilo prekriveno debelim namazom bijele kreme. Čim je ugledao Banića, počeo je kašljati, kao da želi kazati kako u njegovoj nazočnosti ne treba pušiti.
Banić spusti cigaretu na svježe lakirani parket i zgazi je vrhom cipele. Zatim obriše znoj s lica jer je u sobi uistinu bilo vruće kao u tropima.
– Uzgajate li možda orhideje? – upita Banić prisjetivši se jedne knjige u kojoj stari, nemoćni pukovnik cijele dane sjedi u nesnosno toplom i vlažnom stakleniku gdje buja spomenuto cvijeće.
Računovođa sjedne, odloži šalicu s čajem, izvadi iz ladice damsku kutiju za sitnice i iz nje izvuče tampon vate, pa počne skidati kremu s lica. Bila je to gesta kojom kazališni glumci skidaju masku i Banić odmah shvati da Računovođa pod gustim namazom skriva neki nedostatak na licu.
– Ja sam bolestan čovjek, gospodine Baniću. I trebaju mi toplina i vlaga. A duhan mi šteti. Kao i blizina drugih ljudi – reče Računovođa. – Oprostite što ste čekali, ali gledao sam vrlo zanimljivu televizijsku emisiju...
Ispod guste kreme pojavljivale su se dvije ružne nepravilne brazgotine nalik na teški dermatitis, psorijazu ili tko zna što, i Baniću se učini da tip samo izvodi predstavu za njega, predstavu sračunatu na dojam što će ga ostaviti ta dva uistinu ružna biljega, svaki na jednome od obraza.
– Mogli ste nastaviti gledati – primijeti Banić trudeći se da ne zazvuči previše ironično. – Mislim da odmah nakon tog dokumentarca idu Zvjezdane staze.
Računovođa je bio i previše inteligentan a da ne bi razumio aluziju te vrste, jer je spomenuta televizijska serija bila puna izvanzemaljaca čija su osobitost uglavnom bile različite brazgotine i drugi grozni detalji na licu, pa je u tom smislu djelovala kao neka vrsta svemirskih poklada. Ali Računovođa ničim nije pokazao da ga je istražiteljeva primjedba uvrijedila. Ili je bio čvrst, ili emisiju zbilja nikada nije gledao.
– Jeste li možda za malo japanskog zelenog čaja? – upita, pa objema rukama, ritualno uhvati keramičku šalicu i otpije malo. – To je prava blagodat koju su Japanci pronašli u osmom stoljeću u Kini i usavršavali je kao ritual sve do šesnaestog stoljeća, kada je Hideyoshi ustanovio standarde »umjetnosti čaja«. Pretpostavljam da ste čuli za generala i pjesnika Hideyoshija.
– Nisam! – odbrusi Banić. – I uopće ne vjerujem da pjesnici mogu voditi vojsku, niti da generali mogu pisati pjesme. Osobno nikada ne bih vjerovao generalu koji loče čaj i odmah bih ga demobilizirao. O umjetnosti i inače imam vrlo loše mišljenje, a o »umjetnosti čaja« čak ni to. Uostalom, ja pijem pivo.
– Krasno! Vrlo kulturno! Mislim da, nažalost, nemamo piva.
– Ne bih ga ni pio! Nisam došao ovamo radi piva nego su me vaši »umjetnici čaja« odvukli od njega. Rekli su mi da moj poslodavac želi razgovarati sa mnom. A vi niste moj poslodavac!
– To je vrlo složeno pitanje – reče on odloživši čaj. – Često i ne znamo čiju robu kupujemo, čiji novac posuđujemo, od koga preuzimamo posao i za koga ga zapravo obavljamo. Ako ja, recimo, u određenom smislu, i uz određene okolnosti, zastupam stanovitu skupinu ljudi, onda razgovor sa mnom za vas može ujedno biti i razgovor s poslodavcem. Razumijete?
Završio je obradu vlastitog lica i bacio uprljanu blazinicu u koš iza stola. Uistinu je izgledao loše i djelovao pomalo zastrašujuće, ma koliko u razgovoru bio suzdržan, odmjeren i kulturan. Zatim je obrisao prste u rub kimona i počeo nešto kuckati po tipkovnici laptopa, po kojemu su ga svi znali i koji je nosio posvuda, učvršćujući ga lisicama uz zglavak lijeve ruke. Kako bi bilo dobro doći do tog prenosivog kompjutora, mislio je Banić, nagađajući koliko je godina strogoga zatvora vrijedila građa pohranjena na njegovu tvrdom disku.
– Hoćete kazati da ste vi Svilarov odvjetnik?
– Mislim da malo pretjerujete s tim Svilarom – podigne on pogled s kompjutorskog zaslona. – To što ste preuzeli posao od njega ne znači da nema drugih zainteresiranih, čak i zainteresiranijih...
– Ali Arno je njegov sin! – bunio se Banić. – On je zatražio da pazim kome će njegov sin pokušati...
– Nije važan taj mulac, nego mapa! – prekine ga Računovođa. – Svilar vam je to rekao. Treba naći mapu! Ona nije samo materijalna nego, rekao bih, i simbolična vrijednost. O njoj ovise mnoge stvari i o tomu ćete biti pravodobno obaviješteni. I, vjerujte mi, neće vam biti žao što ste se odlučili angažirati na tom problemu jer ćete dobiti pravu protuvrijednost. Ne samo financijsku, nego i moralnu.
– Osobno sumnjam da iz svih tih vaših jazbina izviru nekakve moralne vrijednosti – drzne se Banić – pa bih se radije zadovoljio materijalnom naknadom. Ali niste me valjda zvali da biste mi ponavljali ono što je Svilar već naručio od mene.
– Naravno da nisam! – odvrati on. – Pozvao sam vas da vam objasnim ozbiljnost posla. Dakle, ne radite za Svilara nego za cijeli konzorcij. Zbog toga se na vas i vaše rezultate gleda onoliko pozornije i ozbiljnije koliko je njegovih članova. A to nije malen broj.
– Za konzorcij ili za kartel?
– Budite ozbiljni, molim vas – upozori ga čovjek s ružnim brazgotinama na obrazima.
– I? Imate li još što dodati prije nego se onesvijestim od ove vlage i vrućine? – zijevne istražitelj kao da se dosađuje.
– Imam – reče Računovođa. – Držite se što dalje od onoga mjesta!
– Od kojega mjesta!? – čudio se istražitelj, premda je nagađao o čemu bi se moglo raditi. – Nemam pojma...
– Nemojte se praviti nevještim... – reći će on, ali ga prekine mladić koji je upravo ušao u prostoriju. Ovaj put nije bio u trenirci nego u plavoj fosforescentnoj majici i crvenim, duboko izrezanim gaćicama, gotovo bi se reklo – erotskima.
– Idemo! Druga runda! – rekao je mladić zapovjedno i pozvao Računovođu da pođe za njim, iako je Banić ozbiljno sumnjao da se spremaju za drugu rundu televizijskoga dokumentarca. Situacija je djelovala toliko homoseksualno da je bilo više no očito kako to kamo idu nema veze sa životinjskim ili biljnim svijetom kako ih vidi National Geographic.
Računovođa je polako spustio monitor svoga prenosivog kompjutora, otpio još malo japanskog čaja, a zatim pogledao Banića kao da mu želi kazati nešto vrlo važno:
– Nije ono što mislite! Niti sam blazirani glupan koji se igra japanskog rituala ispijanja čaja dvadeset tisuća kilometara od originalnoga mjesta, niti sam stari operetni homoseksualac koji plaća nabildane dečke, niti ste vi na tragu nečega što bi bilo senzacionalno ili kriminalno! U najobičnijem ste poslu kakvi se obavljaju svaki dan posvuda oko nas.
– Zapravo, to me i brine – nasmije se Banić, pa ustane vidjevši da će i Računovođa poći za svojim poslom.
– Idemo, gospodine! – rekao je čovjek jednostavnog imena Ivan i protrljao ruke kao da ih maže. – Znate koliko košta sat masaže?
– Da, da... znam... silno je skup... – promrmljao je Računovođa i pritisnuo dugme na stolu, nakon čega su se vrata otvorila i na njima se pojavio čovjek u odijelu, onaj isti koji je Banića doveo ovamo. I prije no što će otići na novu seansu masaže, Računovođa se okrene prema istražitelju:
– Gospodine, ne znam kakva je vaša naobrazba pa vam ne bih htio mudrovati. Ali nemojte zaboraviti i ovo. Nekoć, u osvit civilizacije, čovjek je smislio državu da bi zaštitio svoje vlasništvo. Taj je izum tijekom milenija dograđivan, usavršavan, uljepšavan i moderniziran, ali mu je osnovna namjera ostala ista. Zato su svi oni koji su na poslu očuvanja vlasništva na neki način državni službenici, bez obzira na to bili s ove ili s one strane zakona. Razlike koje vi među njima pokušavate napraviti oslanjajući se na svoj smiješni moral besmislene su i utopijske. Razumijete?
– Razumijem – otpovrnuo je Banić. – Razumijem sve, osim jedne stvari. Kažete da su ljudi smislili državu da zaštite svoje vlasništvo. Ali od koga da ga zaštite?
– Kako od koga!? – začudi se on. – Pa od većine...
Možda bi Banić još štošta rekao, ali ga je nestrpljivi čovjek u otmjenom odijelu poveo van, gdje mu je predao ključeve Golfa rekavši kako ga vozilo čeka dolje, točno ispred glavnoga ulaza.
– Je l’ vam rekao da se držite podalje od gradilišta te da se koncentrirate na traženje mape? – upita ga on dok su se spuštali liftom.
– Naravno – otpovrne Banić. – Oko te stvari najdulje smo ćaskali. Zbilja, što je to sa starim? To na licu prošli mu je put bilo manje. Ako to ne stane, rekao bih da će ostati posve bez obraza.
– Ah! – uzdahne mladi poslovni čovjek. – Svi kažu da je to letalno, ali se on ne da. Sâm kaže da će pobijediti...
– I Dinamo je sanjao da će pobijediti one Ruse, Ukrajince, što li... pa kurac od svega!
On blago pocrveni; kao da je pripadao onima koji tu riječ ne rabe ni pred kim ili je, jednostavno, bio preveliki navijač nesretnog Dinama.
No ono što je Banića sve više kopkalo dok je izlazio iz nove zgrade prema svom Golfu, bila je posve nova činjenica. Naime, danas je uistinu prvi put čuo da netko o onom prostoru gdje su gorjeli staklenici govori kao o gradilištu.


Svjestan da ih previše zapostavlja, navečer je došao u stan na Britanskom trgu i zatekao Niku i Lidiju kako otvaraju brojne paketiće. Naime, Lidija se konačno spremala povjeriti čarobnjacima iz Krila anđelova, pa je stoga morala kupiti razne stvari, dvije pidžame, topliju i hladniju, kao da će kod medicinskih hohštaplera provesti nekoliko sezona, potom punu kutiju raznih kozmetičkih i higijenskih preparata, kućni haljetak, dosta rublja, mali tranzistorski prijamnik, da na klinici može slušati vijesti za koje je inače govorila »da su ni o čemu«, potom časopise s križaljkama, dvije knjige... Otvarajući paketiće, neprekidno je nabrajala što je sve od važnih stvari zaboravila kupiti, a Nika joj je povlađivala i dopunjavala njezinu listu. Čovjeku se činilo kako bi bilo najbolje da su otkupile cijeli dućan koji se nalazio tri kata ispod njih, i poslale ga na adresu klinike šleperom.
Potom je zazvonio telefon koji je zgrabila Nika, kazala najprije »da, stan Banić ovdje«, a zatim se naglo uozbiljila i gotovo prošaptala:
– Yes, it’s me...
Lidija je značajno pogledala Nikolu, kao da on i bez toga ne bi shvatio tko zove i što hoće. Govorila je neko vrijeme, naravno engleski, a zatim je, čini se, više slušala, rekavši tek tu i tamo yes, really ili no. Razgovor je potrajao toliko dugo da se Baniću učinilo kako će tamo negdje u Londonu, gdje on nikada nije bio, Timijevi roditelji morati podići hipotekarni kredit da otplate sve telefonske troškove, koje im je njihov zaljubljeni sin natovario na leđa. Na kraju je Nika izrekla jedno jednostavno bye i prekinula vezu, nakon čega je telefon istoga časa zazvonio. Ponovno je prinijela slušalicu uhu i stala s nekim žustro razgovarati:
– Da... da... zbilja nećeš staroga?... Kako nemaš vremena?... Ma nemoj, nije istina... dobro... kazat ću mu...
– Tko je to? – upitao je Banić čim je spustila slušalicu.
– Tvoj Pako. Kaže da je Lela javila kako je s Kembrom kritično... i da se svaki čas može dogoditi...
– Ali da on u to ne vjeruje?
– Da. Kaže da je Kembra stari lisac i da bi pobjegao grobaru s lopate. Rekao je da nema vremena za razgovor jer žuri u nekakvu večernju školu koju si mu ti uplatio.
– Uplatio sam, ali... časna riječ... nisam vjerovao da će ići...
– A kakvu si mu to školu uplatio?
– Tečaj za osvjetljivača.
– Tečaj za osvjetljivača!?
– Da, to je nešto što trebaju na filmu i u kazalištu. U Apolu će ionako biti kazalište. Ali sumnjam...
– Zašto sumnjaš? – upitala je Nika kao da brani Paka koji ju je nekoć puštao bez karte u kino. – Pako je bistar.
– Baš zato i sumnjam. On će već smisliti neki drugi, opakiji način da dođe do love i živi bez rada. Ili će se zadovoljiti s onim što privredi Flegma.
– A što to privređuje Flegma? – upita ona, jer je tipa s obveznom vunenom kapom znala sasvim površno.
– No, dobro... to da privređuje... to se samo tako kaže... – odmahne Banić rukom.
– Onda znam – kratko će Nika, pa ustane i ode do hrpe sa smotuljcima i paketićima robe. Otvori jedan i iz njega izvuče šarenu, prugastu pidžamu čije su se boje razlikovale od onih dosadnih, bolničkih.
– Ovo smo kupile za tebe – rekla je i nasmijala se kao da već zna kako će reagirati.
– Pa... imam već pidžamu...
– Vidjela sam kakvu. Punu rupa. Ovu ćeš probati još večeras.
– Kako večeras!?
– Pa tako... mama i ja smo mislile kako ćemo večeras do kasno pričati, pa bi onda bilo zgodno da ovdje prespavaš.
– Ali tu sam... blizu... – objašnjavao je on kao da ne želi ostati.
– To bolje! – pljesnula je ona rukama. – Bit će ti ujutro jednostavnije vratiti se!
Zatim je prišla prozoru, razgrnula zavjesu i pogledala van u mećavu koja je potjerala baš sve živo s trga.
– Uostalom – rekla je zabrinuto. – Vani je ionako u toku smak svijeta.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:52 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada Abyss_by_kleemass-d4byvyw


15.


Da se u jelenovačkoj kući poduzetnika i poslovnog konzultanta Roberta Svilara zbiva nešto neobično, vidio je Banić već kada je s pedesetak metara ispred ulaza zaustavio auto i izišao navukavši smjesta na glavu kapuljaču svog duffel coata, ne bi li se zaštitio od snijega koji od jučer gotovo i nije prestajao padati. Velika klizna kovana vrata s videonadzorom i električnim motorom, koji bi ih pokrenuo čim bi se približio auto nekoga tko ima slobodan pristup, bila su zaglavljena jer su, bilo je očito, pri naglom zatvaranju udarila u srebrni Citroen Xsaru koji kao da se pokušao provući prije no što se ona zatvore. Ono što je bilo neobično bila je činjenica da vrata nisu zahvatila uljeza, dakle nekoga tko bi se pokušao uvući na posjed, nego automobil koji je upravo izlazio. Zar je moguće, pitao se istražitelj, da ne paze samo na to tko će ući, nego i na to tko izlazi, zar drže nekoga zatvorenoga u kući?
Razmišljajući tako, prošao je uz blago oštećeni automobil i našao se u Svilarovu dvorištu. Čudno, nitko ga nije ništa pitao niti ga je pokušao zaustaviti. Snijeg je svejednako padao, ne doduše tako gusto kao noćas, a marne su ga ruke Svilarovih radnika uporno čistile i zasipavale putiće solju tako da se dvorištem moglo lako kretati, čak i u niskim cipelama kakve je istražitelj imao na nogama.
Približio se paviljonu čiji je dio bio zastakljen, zagazio u dublji snijeg i prišao sasvim blizu staklenoj stijenci nosom dodirujući njezinu površinu. Unutra su, u groznom neredu, bile razbacane razne stvari, uglavnom rastavljeni ili pokidani dijelovi nečega što je moglo biti drvena maketa. I baš kad se počeo pitati čemu je to služilo, u plavim kubusima prepozna nešto što je prije nekoliko dana gore u Svilarovu salonu bilo predmetom ozbiljnih i tajnovitih razgovora.
– Što jadite tu, gospodine? – upita ga čovjek u plavom kombinezonu s vunenom kapom na glavi i lopatom za snijeg u ruci. – Zaj ne znate da se ne smije unutja bjez pjopusnice?
Bio je nizak, zacijelo stariji od Banića, nije djelovao opasno i mučio se s glasom »r«. Zapravo, nije ga uopće mogao izgovoriti.
– Ja sam majstor – mirno će Banić.
Zatim pokaže prstom unutra prema maketi i doda:
– Došao sam popraviti ovu stvar. Nije mi uopće jasno kako su je mogli strgati.
Radnik se osloni na svoju lopatu, vjerojatno zadovoljan što može bar malo predahnuti.
– Posvadili su se. Stjašno su vikali, a onda je gazda jazbio sve što se tako dugo jadilo i dotjejivalo. Ja sam mojao sve pjebaciti ovamo.
– A tko se posvadio?
– Njegovo djuštvo – slegne on ramenima pa pogleda u Banićeve prste kojima je kidao celofan s nove kutije Marlbora. Shvativši što ga muči, istražitelj mu ponudi cigaretu pa potom obojica zapališe. Padao je snijeg i bilo je tako hladno da pušenje na otvorenome i nije bilo osobito zadovoljstvo. Bar ne normalnom čovjeku.
– A poznajete li vi to društvo?
– Ne, ne! – zanijekao je on glavom kao da ga je stid što ga netko to i pita. – Ja sam običan smjtnik, ja ne znam te glavonje, velikane, pjofesoje i doktoje. Ja nikada nisam bio na jadiju ili te-ve pjogjamu...
– Znači li to da je neki od gazdinih prijatelja bio na televiziji?
– O, pa neki su stalno – raširi on ruke kao da želi kazati kako se to razumije samo po sebi. – Ne skidaju se s maloga ekjana.
– A zašto mislite da su strgali tu maketu?
– Ne znam vam ja to... Pa nisam ni bio unutja...
– Pazite! – približi mu se Banić kao da ima nešto važno kazati. – Je li među njima bio i jedan koji dolazi sa štitnicima na ušima?
– Onaj napudjani?! Je! Bio je – nasmije se on kao da je zadovoljan što može pozitivno odgovoriti.
– Čestitam! – reče istražitelj pružajući mu kutiju Marlbora. – Osvojili ste nagradu. Znate, ništa vas ne može tako dobro smiriti kao »pjava cigajeta«!
Časak nakon toga uspeo se Banić kratkim stubištem do ulaza, ušao u predvorje, a zatim produžio hodnikom tražeći Svilara. Nikoga nije sreo pa nije morao odgovarati na neugodna pitanja. Očito da je Svilarov sigurnosni sustav bio, medicinski kazano, u totalnoj komi, ili barem u kolapsu. Mogao je pokupiti sve one Glihe i Motike, ili kako su se već zvali, pa s njima izići pokraj zaglavljenog Citroena van. Možda bi mu tek radnik zadužen za snijeg rekao:
– Supel što nosite te namalane pizdalije van!
Nakon nekoliko trenutaka, kad se našao u velikom dnevnom boravku, pred uključenim televizorom na kojemu se vrtio još jedan film o neobičnom životu gmazova, kao da je bio njihov međunarodni tjedan, začuo je glasove koji su dopirali odozgo. Jedan je bio ženski, zvučao je pomalo egzaltirano ili pijano, i Banić nije razumio što žena govori, niti je taj glas ikada čuo. Drugi je glas nedvojbeno pripadao Robertu Svilaru. O čemu su to žena i Svilar tako žučno razgovarali, nije mogao razabrati, ali je bilo više no jasno da su se svađali. Tek je u jednom trenu uspio razumjeti svog poslodavca, i to kad je viknuo:
– Nisam ti kupio Xsaru da se vucaraš naokolo!
Po njegovu tonu Baniću se učini da je svratio ovamo u sasvim pogrešno vrijeme i da bi možda bilo najpametnije da se diskretno povuče. Pošao je prema hodniku baš u trenu kad su na stubištu odjeknuli koraci. Tko silazi s kata doznao je odmah jer se u prostoriji s televizorom, zajapuren i ljutit, odjeven u crne hlače i bijelu košulju, s ovlaš zavezanom kravatom, pojavio Robert Svilar. Uletio je zapravo poput oluje i zastao kao ukopan kad je ugledao uljeza u kući.
– Što ćete vi ovdje!? – rekao je jedva susprežući bijes. – I kako ste uopće ušli?
– Moram vas obavijestiti da su vam se pokvarila ulazna vrata... Ona velika... – reče Banić gledajući kamo bi sjeo. – Pa ih je neka dobra duša podbočila sasvim novim Citroenom. I to tako nemilosrdno da se lak na vratima oštetio. A metalik je nešto skuplji nego...
– Nemojte nikamo sjedati! – zapovjedi Svilar. – Nemam vremena za vas! Trebali ste se najaviti! Tako rade kulturni ljudi!
– Da vam je stalo do kulturnih ljudi, angažirali biste kakvog dirigenta iz HNK ili profesora s Filozofskog fakulteta...
– Gospodine Baniću! – prekine ga on, dovršavajući vezanje kravate. – Poštedite me humora! Ja danas jednostavno nemam prokletog vremena za vas!
– Čak ni kada bih imao novosti u vezi s onom kožnom mapom koja je pripadala skalpiranom pukovniku? Ili potpukovniku, već sam zaboravio.
On prekine vezanje kravate i pogleda ga kao da pokušava otkriti govori li istinu. Bio je ljut, uzrujan, zatečen usred grozne obiteljske svađe, ali se vidjelo kako ga spominjanje kožne mape nije ostavilo ravnodušnim.
– Što ima novo?
– Mogu li zapaliti?
– Možete...
Shvativši da ga ima na udici, Banić zavuče ruku u džep, ali ondje napipa samo praznu zgužvanu kutiju jer je novu i punu dao čistaču snijega.
– No, što ima novo? – bio je nestrpljiv Svilar.
– Pa to da se za jebenu mapu zanima i čovjek koga svi zovu Računovođom! Da mi visi na vratu, kidnapira me baš u najnezgodnijem trenutku...
– U kakvom to trenutku?
– U trenutku kad kupujem pivo! – rasrdi se Banić i nastavi: – Da me dovodi na stoti kat kuće u kojoj ga masiraju i ondje masira i mene filozofijom japanskog čaja i važnosti kožne mape koja treba cijelom konzorciju.
Svilar dlanovima pokrije oči. Gore na katu onaj je isti ženski glas sada vikao na nekoga drugog. Očito na poslugu ili nekoga od Svilarovih posilnih.
– Računovođa je ugledan poslovan čovjek...
– Računovođa se slika na televiziji s banditima iz Kartela, kojima se sudi zbog sto osamdeset pet stvari, od kojih svaka zavređuje bar po dvije doživotne robije, a oni će biti pušteni zbog nedostatka dokaza, proceduralnih pogrešaka i sličnih trica! Kako to kod nas već ide! On je valjda i njihov odvjetnik, konzultant, što li? Ali, što god bio, ta ga stvar delegitimira kao, kako vi kažete, uglednoga poslovnog čovjeka...
Svilar zažmiri i stisne pesti, kao da se pokušava svladati. To mu je valjda i uspjelo, pa je nastavio kao da je prečuo Banićevu primjedbu:
– Kao što sam rekao, on je ugledan poslovan čovjek i dio je konzorcija koji u vezi s jedinstvenom i nadasve vrijednom mapom od crvene kože ima određeni interes. Ono što ja mogu učiniti jest da ga zamolim da se više ne upleće nego da sve prepusti meni. I vama. Ako ste vi uopće sposobni to do kraja izvesti. Jer, ako niste... znate... to ne bi bilo dobro ni za vas...
Svilarova prijetnja zaokupila je Banićevu pozornost tek na tren jer se niz stube stuštila sva sila koraka, praćena žestokom svađom. Malo kasnije, ispred širokog ulaza u salon pojavila se visoka, lijepa žena u skupom krznenom kaputu i s malim kovčegom u kakvom se nose najnužnije putne sitnice. Bila je ljuta, uzrujana i vidjelo se da nekamo žuri te da je zastala samo kako bi na Svilara sručila nekoliko prijetnji. Banić iznenada osjeti snažnu nelagodu. Znao je tu ženu, jer se s njom mimoišao na uskom drvenom stubištu slovenskog motela. Bila je to plavuša koja je tamo došla s mladim Arnom Svilarom, koja je ondje s njim provela noć i koju je Đeronimo držao njegovom skvo.
– Slušaj me, dobro, Bobi! – okomila se na Svilara. – Nekoliko me dana neće biti, a ako se ne opametiš, možda me više nikad nećeš ni vidjeti! Ti si upropastio moje četiri godine, moje najvažnije četiri godine, i ja ću se sada morati sama pobrinuti za svoju karijeru! I nemoj mi slučajno stati na put! Ni ti ni tvoje gnjide, jer ću nekoga od vas pregaziti! Ti znaš što odnosim sa sobom iz ove kuće! Stvari koje bi bilo bolje zakopati nego da dođu do javnosti.
Banić se povuče korak-dva unatrag i ostade u sjeni, misleći kako je možda ipak bolje da ga ova bijesna spodoba i ne zamijeti. Jer, kako je on zapamtio nju, mogla je i ona zapamtiti njega.
– Ali Maro! – smekša se Svilar. – Ti znaš da nije tako! Ti znaš da ću odmah nakon ovog posla pokrenuti... K vragu, pa ti znaš da sam u stalnoj vezi s glavnim urednikom Top Recordsa...
– S Bundalom? – prekine ga ona.
– Da! S njim! Dogovorili smo se za tvoju promociju! Pratit će te desetak medija, sve radijske postaje, sve televizije... – čini se da ju je pokušavao udobrovoljiti Svilar, i po njegovu se tonu dalo zaključiti kako mu je iznimno stalo da ostane.
– S Bundalom si, dakle, razgovarao? – ironično prosikće ona. – Eto, takav si ti čovjek! Razgovarao si s Bundalom, a on je umro prije tri mjeseca. I bilo je u novinama! I rekla sam ti to! Ali ti zaboravljaš, ti si peglaš lice umjesto da peglaš moždane stanice. Ti si, dragi moj, na odlasku! Na nepovratnom odlasku!
Ona se okrene kao da će izići, a Guba, koji je sišao s njom, priskoči kao da je namjerava zaustaviti.
– Gospođo Svilar, molim vas... nemojte...
Možda bi još nešto kazao da ga ona nije odalamila svojim putnim kovčežićem svom snagom po glavi, tako da je časkom izgubio ravnotežu, zaljuljao se i zamalo pao. I dok je ona hitro koračala prema izlazu, pogledao je gazdu kao da od njega traži savjet.
– Pusti je – odmahnuo je Svilar nehajno rukom, premda je bilo više no jasno da mu nije svejedno. – Nije joj prvi put. Osim toga, znamo kamo ide.
Zatim je pogledao Banića, neželjenog svjedoka obiteljske predstave, pričekao nekoliko časaka kao da razmišlja što bi s njim, a potom, izlazeći iz salona, rekao Gubi:
– Otprati gospodina Banića do njegova auta.
I dok se vani čulo startanje srebrnog Citroena i škripa što ju je prouzročilo struganje o metal poluotvorenih vrata, Guba uhvati Banića za nadlakticu i povede ga van.
– Recite – pravio se Banić da je radoznao – ta bijesna gospođa čuvena je Maraya ili joj je samo frapantno slična? Sjećam se kad se jedne sezone pojavila na televiziji. Pa onaj njezin singl. Pa taj božanstveni, školovani glas. Daleko bolji no Loly Lu. Zašto je nema tako dugo na daskama koje život znače... mislim na daskama naše estrade?
– Ne znam – preko volje će Guba, baš dok su izlazili na snijeg. – Uostalom, to se vas ne tiče! Gazda ne voli kad se netko zanima za njegovu ženu! Više voli da se ljudi bave svojim poslom, a vaš je posao kožna mapa.
I premda je bilo suvišno, onako bez kaputa i gologlav, Guba ga je otpratio do mjesta gdje je parkirao Golf, a potom učinio nešto što Banić nije očekivao. Naglo ga je okrenuo prema sebi i iznenada, podmuklo, opalio šakom u želudac. Možda ne svom snagom, ali ipak sasvim dostatno jako da Banić izgubi dah i skljoka se na koljena.
– To vam je da shvatite ozbiljnost posla za koji ste plaćeni.
Nakon nekoliko časaka, čim je uspio udahnuti, Banić se nekako pridigne i nasloni se na svoj automobil, pa pogleda za Gubom koji je već bio nadomak oštećenih metalnih ulaznih vrata. Zatim se uhvati za želudac, a nakon toga izvuče revolver što ga je držao u unutarnjem džepu kaputa, podigne ga i uperi prema Gubinoj silueti što je nestajala u gustim pahuljama snijega. Imao ga je na nišanu, a onda se nasmije samome sebi i vrati revolver na njegovo mjesto. Pritom mu se učini kako od toga časa stvari više nisu iste, premda je još uvijek formalno bio najamnikom istoga poslodavca.
Kad se vratio u stan, ustanovio je da ga želudac toliko boli da mu uopće nije do jela, a kada je iz hladnjaka izvukao hladni Plzenj i shvatio da ne može ni piti, ozbiljno se uplašio jer je držao da je život bez piva niža vrsta egzistencije, nešto što više dolikuje infuzorijima ili anaerobnim bakterijama. Malo se smirio tek kad je shvatio da bar može pušiti, pa je uz drugi Marlboro uključio i CD-player. All Of Me imao je fenomenalnu dionicu tenor-saksofona jer je Lester Young te, 1956. bio u izvrsnoj formi, ali mu se činilo da su se basist i bubnjar združili u malicioznom ritmu što ga je udarao izravno po bolnom želucu. Isključio je stoga glazbu, zajedno s njom i telefon, prevalio se, onako odjeven, u trosjed i zaspao ne uključivši grijanje.
Kasno popodne probudio se drhtureći od hladnoće. Ustao je i, pošavši prema prekidaču za grijanje, shvatio da ga trbuh više ne boli. To ga je tako oraspoložilo da je zamalo povjerovao kako je taj Guba sasvim obziran tip, jer ga je mogao odalamiti tako da bi možda, zajedno s Lidijom, završio u Krilu anđelovu. Potom je uzeo ono pivo sa stola i otkrio da je, budući da nije palio grijanje, ostalo jednako hladno kao da je bilo u frižideru. Kušao ga je i sa zadovoljstvom shvatio da nije izgubio taj Božji dar, da i dalje može piti pivo i uživati u njemu. Uključivši grijanje i ostavivši da se zagrije stan, izišao je i odvezao se do Jednookog Jacka, mučen grižnjom savjesti što nije otišao na Britanac. Znao je da Lidija čeka poziv iz privatne klinike i da može svakoga časa otputovati. Naravno, bilo je posve normalno da je on odveze, ali je znao da će ona, ne bude li joj tog časa pri ruci, otići na autobus, unajmiti taksi, ili će pak Nika zamoliti Rupčićku da ih odveze u kliniku. Ali posao je posao, pomislio je, da bi se odmah potom upitao je li baš tako i nije li se upustio u nešto što nadilazi granice posla.
– Posao je posao! – uzdahnuo je vlasnik kafića, kao da slijedi Banićeve misli i pogledao ga onim drugim okom. – Posao je posao, kažem tako samome sebi kad mi dođu pijanci koje bih najradije izbacio na cestu, kad ulete navijači i počnu urlati i razbijati čaše ili kad mi dođu inspektori koji nekako čudno namiguju čekajući da im uvalim mito.
– Zašto biste im uvaljivali mito?
– A zašto? – uzdahne gazda. – Imam u zahodu strop četiri centimetra niži od propisanoga. Zbog tog bi me mogli natjerati da zatvorim lokal pa ih ja radije podmitim. Ipak se to na kraju sve pokrije. Imam dobar promet.
– Ali danas vam je prazno – primijeti Banić, oslonjen o rub šanka odakle je mogao dobro vidjeti susjednu kuću i dvorište, s vigvamom gotovo prekrivenim snijegom.
– Sada slučajno jest – reći će on. – Ali da vidite navečer! No katkad pomislim kako je i prazan lokal Božji dar. Čovjek se malo odmori, predahne, gleda kroz prozor i razmišlja. Ali i vi kao da ne dolazite radi pića, nego tako... da predahnete i gledate.
– Istina je... – nekako teško i neodlučno uzdahne Banić, i dalje zagledan u Arnovu zgradu na kojoj se ni po čemu nije moglo zaključiti da je netko kod kuće. Iako je polako padao mrak nigdje nije bilo svjetala, a mjesto gdje je mladić običavao parkirati svoj Punto bilo je prazno.
– To je tužna priča – nastavi Banić. – Imam ženu... nevjernu ženu... pticu selicu...
– Imam i ja – sućutno će i s puno razumijevanja gostioničar.
– Zabavlja se s deset godina mlađim tipom – doda istražitelj pa upre prstom nekamo preko ceste. – To je zbilja nezgodno. Pokušavao sam joj objasniti kako je seks stvar trenutačnog zadovoljstva, a ljubav trajna...
– To su ovi tu preko? – upita gazda pokazujući u istome smjeru kao i Banić.
– Da. Znate ih?
– Ne. Odakle bih ih znao? Tu i tamo ih vidim. Ali posla je preko glave. Možda ih balavac preko puta zna.
Banić ponovno pogleda preko ceste i spazi Đeronima kako metlom pokušava očistiti snijeg s vigvama. Bio je u nekakvoj jeftinoj šarenoj vjetrovci od sintetike i s vunenom kapicom na glavi i nijednoga od indijanskih rekvizita nije bilo na njemu.
Banić brzo plati svoje pivo i iziđe. Dok je pretrčavao cestu, osjetio je neugodnu bol u želucu i shvatio kako se prerano poveselio da je Gubin udarac bio sasvim bezazlen.
– Howg! – rekao je čim je stigao do ograde i oslonio se na nju. – Je li šaran živ ili je već u vječnim lovištima?
– U vječnim lovištima... – s tugom će klinac, zagledan u Banića, kao da se ne može sjetiti odakle ga zna.
– A bijeli brat? – reče bojažljivo, a dječak ponikne pogledom kao da se nečega stidi. – Zar Đeronimo ne zna gdje je bijeli brat?
– Ne zna! – odvrati grubi glas s vrata dvorišne kuće. Naravno, bio je to dječakov otac Stiv Havranek. – A zašto vas to uopće zanima?
– Zanima me žena koja je s njim... – priđe mu Banić bliže ne želeći da dječak čuje o čemu razgovaraju.
Potom se gotovo zaleti i zamalo mu reče kako je muž te cure njegov poslodavac, i kako pokušava doznati gdje je mladić sakrio misterioznu crvenu mapu, ali ga čovjek u maskirnoj uniformi pretekne:
– Znači, vašu ženu jebe! – resko će Đeronimov otac, koji je ovaj put bio bez puške. – Odmah sam to pomislio! Časna riječ, odmah sam ga skužio! Vidio sam i sâm da nisu cura i dečko, niti muž i žena... a na te sam stvari osjetljiv... I ja sam bio u toj momčadi... i ja sam radio u toj firmi... pizda li mu materina!
Banić shvati da je uloga prevarenog muža među najpopularnijima u današnjem svijetu i da te, imaš li taj problem, svatko razumije i s tobom suosjeća. Sagne stoga glavu i gotovo plačljivo upita:
– A znate li kamo su otišli? On i moja... moja Mara... Maraya?
– Došla je oko podne u srebrnom Citroenu – spremno će ratni veteran Havranek, premda Banić nije uopće mislio da će stvari ići tako lako. – Njegov je Punto na popravku, pa su otišli tim njezinim... valjda vašim autom. Rekao je mom sinu da idu u Sloveniju. Ne znam kamo, a da znam, ne samo da bih vam rekao, nego bih uzeo pušku i pošao s vama...
I dok je Banić odlazio, on je sve uzrujaniji, povikao za njim:
– Sjebat će vam gadura taj krasni auto!
Kad se vratio kući, bol u želucu postala je tako jaka da je morao popiti analgetik što ga je uspio pronaći u ladici svog radnog stola. Nije imao pojma je li mu istekao rok upotrebe jer nigdje nije bilo kutije, ali je bol bila takva da nije imao kamo. Zatim je nazvao Lidiju i rekao kako neće doći jer ga muči nenadana viroza. Držao je da je jednostavnije slagati nego se upuštati u dugačka, komplicirana objašnjavanja. Ona mu je kazala neka svakako popije aspirin i legne predloživši da mu Nika donese večeru i voće, ali je on još jedanput slagao rekavši kako je upravo stigao s večere gdje je, kako misli, baš i zaradio tu virozu. Naravno, bilo je to smiješno, jer osim u romanima o biološkim ratovima, nije bilo virusa koji bi imao tako kratko vrijeme inkubacije. Nasreću, analgetik je još bio dobar pa je bol toliko popustila da je uspio usnuti.
Probudili su ga udarci po uredskom prozoru. Skočio je brzo iz postelje pomislivši kako se sigurno nešto loše dogodilo. Otvorio je okno i pogledao dolje. Kroz snijeg i tminu uspio je razaznati Paka, a ubrzo je čuo i njegov ultimativni glas:
– Detektiv, daj se obuci i dođi! Odma! Hitno je!
Htio mu je kazati kako je poludio kad ga budi gotovo u tri izjutra, ali je Pako istoga trena nestao iza svojih vrata. Proklinjući usud koji ga je okružio susjedima čudacima, pospan i umoran, polako se obuče, popije za svaki slučaj još jednu tabletu, a potom se spusti i pođe prema Pakovim vratima.
Prolaz je bio zasut dubokim snijegom u kojemu su se vidjeli svježi tragovi stopa i udubljeni trag koji su mogla ostaviti kakva kolica. I čim je ušao u susjedni stan, shvatio je što se dogodilo.
Na stolu Pakove kuhinje ležao je pravi pravcati bankovni automat na čijoj su se stražnjoj strani vidjele metalne šipke, zasigurno nasilno izvučene iz betona. Bio je to neki stariji model kakvi se znaju postavljati uz samoposluživanja i na tržnicama, i Banić nije vidio kojoj je od banaka pripadao. Pokraj automata, pomalo ponosan, u vlažnoj odjeći i s kapom na glavi, stajao je Flegma, iz čijeg je džepa virio nekakav alat, dok se Pako ushodao po prostoriji kao da je i njega ta stvar uzbudila.
– Isuse, što je to!? – zinuo je Banić i odmah se posve razbudio.
– Flegma i njegovi frendovi nabavili su pravi automat za lovu! – objasni Pako krajnje jednostavno. – Pa smo mislili, ako ti imaš onu karticu... onaj pokaz... da nekaj zvadimo van. Da ne razbijamo stvar ko neki divljaci i vandalisti.
– Nabavili su automat!? Nabavili!?
– Pa dobro – smirivao ga je Pako. – Uzeli su ga... odšerafili... Al ionak je bil star i skroz napušten. Niko ga ni koristil. Svi buju odahnuli sad kad ga više nema...
– Je, je – složi se Flegma, a alat u džepu mu zazvecka.
– Ionak je sam nagrđival situaciju.
– Što je, drmnuli ste ga ispred Konzuma?
– Kaj si poludil!? – pobuni se Pako, glumeći domoljuba. – Nismo takve pizde pa da uzimamo kaj je naše. Doveli su ga dečki s periferije.
– Iz Sigeta – objasni Flegma.
– Eto, viš kak je to daleko! – mudrovao je Pako. – Tam su naši dečki najebali od Turaka, a oni se sad kurče s takvim automatima.
– Slušajte, dečki! – povisi Banić glas osjećajući kako ga zbog ta dva klipana ponovno počinje boljeti želudac.
– Smjesta ćete uzeti taj automat i odvesti ga...
– Koji ti je kurac, detektiv!? – nije se dao Pako. – Kaj si ti možda Superman koji štiti banke? Svi znaju da nas banke deru i gule, svima im je pun kurac njihovih kamata i hipoteka. Ljudi su popizdili i već sutra buju krenuli u pokret otpora i rat protiv banaka, a ti nam ovdje kenjaš slova...
– Rekao sam da ćete ga odmah vratiti! Ja ću ga voziti, a vi ćete ga istovarit tamo gdje je bio...
– Ali treba nam lova! – jadikovao je Pako, zacijelo svjestan da će morati poslušati Banića. – Kak ne kužiš da nam treba lova!? Odmah nam treba!
– Za što vam treba?
– Kak za što!? Pa starom dobrom Kembri za vijenac – tiše će Pako.
– Molim?
– Pa kaj ti ne znaš? – pogleda ga s nevjericom Pako. – Kembra je umro. Večeras oko osam.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:53 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Abstract_background_6

16.


– Tu skreni, baš tu! – vikao je Komar kao da se boji da će Banić proći neočišćeno skretište gdje se odvajao snijegom zameten putić kojim se moglo doći do ribogojilišta koje, kako je tvrdio Komar, nedjeljom nitko ne čuva. – Vidiš, tamo možeš stati. Tamo, ispod onih vrba.
Banić nije bio vješt u prepoznavanju stabala, i mogla mu se prodati breza pod vrbu ili čempres pod omoriku, ali je ipak navrijeme skrenuo i uputio se prema deblima čije se golo granje, nalik na ravno šiblje, svinulo pod teretom snijega. Zaustavio je automobil u zadnji čas jer je put bio vrlo sklizak, pa je zamalo udario branikom u stablo. Komar se izvukao iz vozila, otišao do prtljažnika i kuckajući po stražnjem staklu dao Baniću znak da ga otvori. Zatim je iz prtljažnika izvukao veliku izletničku torbu od pletenog pruća, najlonsku vrećicu, kanister s pićem, papirnatu vrećicu s trešćem i peletiranim ugljenom za roštilj. Sve je to ponio do obale zaleđenoga umjetnog jezerca gdje su uzgajali pastrve za okolne restorane i prodaju, zacijelo ljutit što mu prijatelj ne pomaže nego samo ide za njim, gunđa i prigovara ponašajući se kao potpuni idiot.
– Komaru, ja to ne mogu vjerovati! Ti si bivši policajac, i baviš se takvim kažnjivim stvarima! Krasti na ribogojilištu! Još ćemo obojica završiti u zatvoru!
– Nemoj me zajebavati! – dahtao je Komar pod teretom svega onoga što je izvukao iz automobila. – Lijepo sam te pitao! Mogao si ostati u vikendici, čitati novine, gledati telku i lokati pivo.
– To bi bila krasno provedena nedjelja – rekao je Banić s nemalim čuđenjem promatrajući Komara kako s ribolovnim priborom, svrdlom i ubodnom pilom ispituje debljinu i čvrstoću leda kojim je bila prekrivena površina ribnjaka.
– Rekao sam ti da je piknik na snijegu, s ribljim ražnjem, pravi i uzbudljivi vikend za ljude od akcije, ali tebe to ne zanima jer ti nisi sportski tip.
Banić je zabrinuto promatrao kako Komar sa svojih sto trideset i nešto kilograma polako korača po ledu koji škripi i napreže se kao da će svakoga časa prsnuti pod njegovom težinom. Zatim je iznenada zastao, zadovoljan valjda što je pronašao najbolje mjesto, uzeo svrdlo, izbušio nekoliko rupa, a zatim pilom napravio kružni otvor u ledu, onakav kakav se mogao vidjeti u dokumentarnim filmovima o životu na dalekom sjeveru. Zabio je potom u led klin, učvrstio o nj najlon, ili takozvani flaks, s udicom i mamcem, te ga pustio da potone u rupu. Naravno da je Banić iskreno sumnjao u uspjeh takvog ribolova, ali je držao da će već i to ne propadne li Komar kroz led biti veliki uspjeh.
Nakon što je obavio pecačke predradnje, Komar se polako vratio do obale, gdje je razgrnuo snijeg, polegao bijele kocke za potpalu, na njih stavio drvo i oble komade prešanog ugljena, upalio to i počeo raspirivati vatru komadom kartona što ga je pronašao u Banićevu prtljažniku. Te bijele kocke bile su smrdljiva kemija, ali su bile izvrsne za potpalu, tako da se ugljen veoma brzo počeo žariti, baš kao i Komarovo debelo lice dok je, uporno mašući, sve brže dahtao.
– Daj, klopit će te šlag! – upozori ga Banić.
– Onda me malo zamijeni – uzdahnuo je i dodao mu karton.
I dok se Banić brinuo o vatri, Komar iz one svoje košare počne vaditi komade svinjetine, kobasice, pileće batake, luk, papriku, kruh, bočice s ajvarom, tube sa senfom i hrenom...
– Što ti je sad to!?
– Dok se ne uhvati prva pastrva može proći sat do dva – tumačio je Komar nabadajući već začinjene komade mesa i kobasice na drvene prutove koje je također već unaprijed pripremio. Kad se radilo o hrani, bio je strašno pedantan, kadar sve predvidjeti i ništa ne zaboraviti. Da je takav bio na poslu, zasigurno bi u mirovinu otišao kao ministar unutarnjih poslova, a ne kao pomoćni inspektor, mislio je Banić uzimajući svoj štap i prinoseći ga vatri. Jer to meso nabodeno na prut mnogo je bolje djelovalo od neuhvaćene pastrve, koja ih je tamo dolje kroz onu rupu mogla promatrati s krajnjim prezirom.
– Upetljao sam se u nešto što sve manje razumijem – počne on pričati Komaru dok je kobasica nad vatrom lagano cvrčala. – Tip me unajmio da mu pratim sina koji je drmnuo nekakve slike. Poslije se otkrilo da su slike lažnjaci, da je on to znao i da sve skupa treba zaboraviti...
– Nikola! – prekine ga Komar koji, bar se tako činilo, uopće nije pratio što mu to priča. – Hoćeš li s kobasicom senf ili kečap? Mislim, senf ide bolje, ali je ljut. Kečap nije. Imam i neki umak, ali to je ako uhvatimo pastrvu... jer u njemu ima maslinova ulja...
– Ma, jebem ti maslinovo ulje! Dovedeš me tu u jednu od tri ili četiri najgluplje situacije u kojima sam se u životu našao, i onda me još ne slušaš nego me masiraš sa senfom i kečapom!
– Sori, stari! Sori! – pravdao se Komar kao da mu je žao. A potom se smirio i stao pozorno pratiti Banića kao da mu želi pokazati kako će odsad žudno upijati svaku njegovu riječ.
– Nakon toga mi kaže kako je mapa u kojoj su bile slike nekakva pizdarija od povijesne važnosti i da mu je svakako nađem.
– Možeš li je uopće naći? Mislim, imaš li kakvih indicija? – upita Komar, pa mu pogled odluta prema rupi u ledu. Ali tamo se ništa nije događalo, nijedna od milijun ribogojilišnih pastrva nije htjela zagristi zimski mamac.
– Naravno da ne mogu! – nasmije se Banić okrećući svoj prut pokraj vatre koja se sad najjače razgorjela. – I to je ono najčudnije. On mi plaća deset somova eura, premda, čini mi se, i sam kuži da jebenu mapu neću pronaći. Evo, ovoga časa sin mu je u Sloveniji i ja bih ga trebao pratiti, ili mu pretresti stan, a ja ovdje s tobom pečem kobasice. I njemu se, sasvim sigurno, fućka za sve to.
– Kako on zna da mu ne pratiš sina?
– Kako ne bi znao!? – nasmije se Banić. – On prati mene.
– Stalno? – lecne se Komar i stane gledati uokolo kao da provjerava nije li koji od Svilarovih ljudi u blizini.
– Možda ne stalno, ali uglavnom da. Reklo bi se da otprilike zna kuda se krećem, što radim i tako... Zapravo zna da tu lovu ne zaslužujem, ali ipak, imam osjećaj da bi mi dao i više, samo da zatražim...
– Čudno – zamisli se Komar. – A taj njegov sin? Što on sada radi u Sloveniji?
– Po onome što ja znam... – počne istražitelj, pa skine kobasicu sa štapa, puhne u nju i odgrize joj vršak. Činilo se da je dovoljno pečena, premda je bila neukusna. Okus bi joj se možda mogao popraviti ljutim senfom, ali sada više nije mogao gnjaviti Komara s tim jer mu je održao bukvicu o senfu i sličnim prilozima. Zatim ipak nastavi: – Po onome što ja znam, u nekom jeftinome motelu ševi mu ženu.
– Čekaj!? – zbuni se Komar koji nije baš brzo shvaćao stvari. – Ševi svoju majku? Stari, ti si u nekom posve bolesnom društvu!
– Slušaj, Komar, ja sam zbilja u bolesnom društvu koje me dovelo ovamo da po groznoj hladnoći i snijegu pečem neukusne industrijske kobasice i čekam da zagrize pastrva koju ionako neću moći pojesti!
– Čekaj, ako ti misliš da to što tip ševi svoju majku, i to u inozemstvu, nije bolesno, e, onda ja ne znam, stari moj!...
– U inozemstvu!? – nasmije se Banić ironično ga citirajući. – Ne ševi mamu nego ženu svog oca! On mu je sin iz prvog braka. Njegova je majka umrla 1992., a ova sadašnja žena mnogo je prije vršnjakinja njemu negoli njegovu ocu. Kužiš?
– Kužim! Ali i to je na neki način bolesno. I što ćeš ti sad?
– Ne znam... zapravo... – zamisli se Banić. – Uvijek kada mi je bilo teško razumjeti sadašnjost... uvijek sam nekako mislio da bi se odgovori mogli nalaziti u prošlosti. A tu bi mi ti mogao pomoći.
– Kako ja!? – čudio se Komar prebacujući pečenu kobasicu na kartonski tanjur i nabadajući na prut novu. Bilo je čudno što nije odmah počeo jesti, ali se to moglo objasniti i činjenicom što je jutros u vikendici doručkovao hladni paprikaš što mu je ostao od subote.
– Pa tako.., prije dvanaest godina, tamo još 1992., u kuću Roberta Svilara, dječakova oca, upali su maskirani tipovi radi pljačke. U odorama Hrvatske vojske. Stradala je Svilarova žena Effie, ukradene su neke stvari... Gotovo ništa ne znam o tom događaju.
– Pa tko će onda znati?
– Tko će znati!? – rasrdi se Banić. – Spis će znati. Pokrenuta je istraga koja je nakon određenog vremena i zatvorena jer se ništa nije pronašlo. Tako je to tada išlo. Ali u policijskoj arhivi vjerojatno postoji spis koji bih volio vidjeti. Nemoj mi sada početi kenjati o tome kako si penzioner koji ondje više nikoga ne poznaje! Jebote, ima tamo još valjda deset tajnica i deset drugih službenica koje će na tvoj mig iznijeti taj spis i fotokopirati ga u sto primjeraka.
– Želiš li kazati kako sam zavodio kolegice? – upita on s pomalo blaženim izrazom na licu, onakvim kakav naprave zavodnici i preljubnici kad im se spomenu tobožnje tajne iz njihove slavne prošlosti.
– Nisam na to mislio – spusti ga Banić na zemlju. – Trideset godina nosio si im cvijeće za 8. mart, čokolade, časopise s krojevima, krafne i buhtle, kavice i sendviče...
– Dobro, dobro! – zavapio je glasom onoga koji se predaje, a potom je iznenada zastao, pogledao prema onoj svojoj rupi u ledu, viknuo »grize!« i stuštio se dolje prema zaleđenoj vodi. Već pod drugim korakom led je prsnuo pod naletom svih njegovih kilograma i on je propao, nasreću, tek do koljena jer je voda na tome mjestu bila plitka.
– Prestala je gristi – rekao mu je posve hladno Banić. – Sigurno si napravio preveliku buku pa je pobjegla.
Premda se to nije događalo često, on ipak shvati njegovu ironiju, pa počne ljutito vikati:
– Jebe se tebi što sam ja pao u vodu! Zafrkavaš se umjesto da mi pomogneš. Dobit ću hipotermiju i umrijeti, a ti mi nećeš doći ni na sprovod!
– Komaru, nemoj dramatizirati nego lijepo iziđi iz vode! Nemam ti što pomagati. Osim toga, nije se još dogodilo da bi netko tko je upao u vodu do koljena umro od hipotermije.
I dok je on psovao i izlazio na obalu gazeći po ledu koji se lomio pod njegovim teškim korakom, Banić zapali cigaretu, priđe pletenoj torbi i izvadi iz nje konzervu piva.
– Kaj delate tu, stari fakini!? – začuo se glas čovjeka u uniformi koji ih je promatrao gore s ceste. Bio je to čuvar za kojega je Komar sa sigurnošću tvrdio da je nedjeljom odsutan. – Kaj, malo lovite u mutnome? Znate kolka je globa za pecanje u ribogojilištu?
– Dobar dan, kolega – rekao je Komar dokopavši se obale. Bila je to suvišna i nespretna demagogija. Ribogojilišta nisu čuvali policajci, a da i jesu, kolegijalni bi atribut svejedno bio bez pokrića jer Komar više nije bio policajac nego policajac u mirovini.
– I kaj sad da delam? Mogu napisat samo jednu prijavu. Koje napravil rupu i pecal pastrve?
– On! – pokaže Banić izdajnički hladnokrvno prstom na Komara i zlurado se nasmije. – Zar ne vidite da su mu nogavice mokre?
– Pa je... odmah sam si pomislil da je debeli u krivolovu! – odvratio je čuvar.
Poslije, dok su se vraćali u vikendicu, Komar mu je ljutito spočitnuo:
– Bio si prava pizda! Odmah si me odcinkao! Premda smo obojica jednako krivi.
– A da je mene uhitio – branio se tobože Banić – ti bi morao mokrih nogu kući i već bi negdje na putu dobio hipotermiju i izdahnuo. U novinama bi pisalo Krađa pastrve odvela bivšeg policajca u grob!
– Ma kurac bi pisalo! – namrgodio se Komar i do vikendice nije prozborio ni riječi. Samo je jedanput upitao kako se u Golfu topli zrak preusmjerava prema nogama.


Iako je o tomu trebalo pitati Kembrinu udovicu i njegova sina, Pako je imao svu silu ideja o tomu kako dostojno obilježiti Kembrinu smrt, ideja što ih je on svojom tvrdoglavom silinom htio čim prije provesti u djelo, bez obzira na to koliko ga drugi odgovarali od toga. Naprije je tvrdio kako čovjek s ovoga svijeta ne smije otići bez riječi, kao kakav pas, nego svakako netko treba govoriti na pogrebu. Najprije je mislio nagovoriti direktora kinematografa Romanija, pred kojim je pokojnik napravio pravu karijeru prodajući »kartu više« i sudjelujući u brojnim potrebnim i nepotrebnim tučnjavama ili, kako se to tada zvalo, šorama. Ali više nije bilo kina Romanija, niti je bilo vjerojatno da bi ikoji od bivših direktora, ako su uopće živi, pamtio švercere kinoulaznicama i osjećao potrebu da im govori uz otvoreni grob. Jedva su ga uvjerili da je jednako besmislena ideja da se angažira nekoga iz stanovite Zajednice vinara Hrvatske ili iz tvornice »Marijan Badel« jer je, prema Pakovim riječima, pokojni Kembra nekako najviše volio njihov čuveni vinjak, takozvani Mirogojček. Kad je upitao šankericu Zdenku bi li ona govorila u ime svoje institucije jer je Kico bio Kembrin drugi, ako ne i prvi dom, nesretna se cura rasplakala od uzbuđenja, kao i od same pomisli da bi morala pred drugima govoriti pametne i tužne misli. I to napamet! Potom je Pako tvrdio kako je Kembra bio čuveni zagrebački štemer i kao takav zapravo pionir borilačkih sportova pa bi bilo posve prirodno da govori netko iz tih krugova, ako ne i sâm Cro Cop. Posve je poludio kad mu je bivši televizijski inkasator Marijan rekao:
– Pako, tvoja je logika za kurac! Tak bi isto mogel reč da je Kembra bil hrvatski državljanin, pa da je v redu da mu na sprovodu govori predsjednik države.
– Ti, Marijan, ti si veliki pizdojalac i šuft! Ti nikad nisi mogal podnijet da ljudi nekog vole jer tebe nitko ni volil kad si se pojavljival na vratima s onim kurčevim ceduljama za pretplatu! Tebi su se ljudi veselili ko leukemiji! I sad ti je krivo što je Kembra umri, a ne ti! Jer tebi bi pasalo da sad za tebe smišljamo govore i partecetle...
A onda se iznenada sjetio i partecetla, pa je posve zaboravio na govor:
– Pizda mu materina, kak sam zaboravil na parte!?
– Pa to će sigurno njegova žena srediti – primijetio je posve ispravno Banić.
– Naravno! Dala bu napravit one fotokopirane po sedamnajst lipa plus pedeve! – tumačio je Pako. – Mislil sam na parte u novinama. Bar u »Večernjak«... i u »Jutarnji«... i možda u »Sportske«... Joj, bogec Kembra, stalno ih je čital jer je drukal za Dinamo... Dečki, kaj ne bi mogel netko iz Dinama govorit na sprovodu? Kaj mislite?
S novinskom osmrtnicom želio je iznenaditi Lelu govoreći kako »bu Lela popizdila od sreće«, ali nije nikako mogao pronaći pokojnikovu fotografiju, pa je na koncu bio prisiljen uzeti jedinu koju je imao, onu na kojoj on i Kembra kartaju belot na plaži jezera Bundek. U kupaćim gaćicama, naravno. Kad su mu u oglasnoj agenciji na Cvjetnom trgu kazali kako takva osmrtnica košta šeststo kuna, završena je i ta priča. Vratio se ljut u Kico i kazao:
– Jebeš državu u kojoj je novinska parta skuplja od lijesa!
Onog popodneva kada je na groblju na Miroševcu pokopan Kembra padao je gust snijeg i svi koji su bili ondje zacijelo će ga povezivati s uspomenom na nesretni pokojnikov lik. Kažu da je lijes u jednoj od miroševačkih mrtvačnica bio do zadnjeg časa otvoren i da je svatko mogao ući i vidjeti što je ostalo od jadnoga Kembre. Banić nije htio ni ulaziti jer mu je bilo nekako prirodnije sačuvati u pamćenju onaj vedri lik, uvijek crvena lica, katkada od zdravlja, češće pak od pića. A kad su grobljanski radnici poklopili lijes i iznijeli ga iz mrtvačnice, kad je Kembrina udovica Lela, između sina Karla, svekrve i nećaka Hinka, briznula u plač, pročitao je Banić slova na lijesu i začudio se kako je sada, prvi put u životu, vidio Kembrino ime i doznao da se on zapravo zove Boris Ciglenečki. Ali i ta je spoznaja bila nekako suvišna, jer da je to i znao prije, teško bi Kembru ikada zvao drugačije no što su ga zvali drugi.
Ispred mrtvačnice svećenik je održao svoju rutinsku službu obrativši se Bogu, prisutnima, pa opet Bogu, a Pako ga je gledao poprijeko jer je oduvijek bio dosta sumnjičav prema svećenicima.
– Tog kaj oni pričaju opće nema u Svetom pismu! – znao je govoriti posve samouvjereno, premda je bila apsolutno nepojmljiva pretpostavka da je pročitao bar njegov djelić. Zatim su, nakon svećenikovih riječi, pod udarima snježne mećave koja se tog popodneva baš razmahala, krenuli prema ukopnome mjestu. Na čelu povorke, kao da prkosi oluji, sudbini i Božjim zakonima, išao je Pako sam ponosno noseći veliki vijenac za svoga starog frenda sa šanka, premda je taj ponos bio donekle umanjen činjenicom da je njegov dio novca dala Zdenka jer je on svojim uplatio loto koji je tog tjedna iznosio rekordnih dvanaest milijuna kuna.
– Ak dobijem tu lovu, Kembri bum napravil granitni mauzolej i zasipal ga onim najskupljim vijencima od svilenog cvijeća – govorio je s utopijskom naivnošću, jer, kada je riječ o igrama na sreću, nikada nije dobio ništa, osim možda gripe kada je jednom čekao na uplatu među tipovima koji su strašno kašljali i sipali viruse po zraku.
Pakove bojazni da će Kembra biti pokopan bez oproštajnoga govora pokazale su se sasvim neutemeljenima jer se pokazalo da je Kembra prije dvadesetak godina postao članom šahovskog kluba Vihor; pa kako se nikada nije formalno ispisao, njegovo je članstvo još uvijek bilo aktivno, tako da se od njih, na Lelin nagovor i zamolbu, pojavio nekakav tip, toliko star da se i sam mogao nadati skorom odlasku. Umjesto svečanoga, taj stari periferijski šahist, koji za Kembru nikada nije ni čuo, dao je cijelom ceremonijalu nekakav komično-groteskni štimung, jer je Kembru zvao Ciglovečkim, Ciglarskim, Cigulskim, odnosno, od milja Ciglom, iskitivši svoj govor gomilom šahovskih metafora, u kojima je Kembra u »simultanki života« odigrao najrizičniji »mladalački gambit«, da bi se u »središnjici« provlačio kroz »matne mreže« i iznenadnim »rokadama« donosio svježinu života... I na kraju je kazao kako će ime Borisa Ciklamečkog zauvijek živjeti u našim srcima, pa stoga njegov kraj ne treba doživljavati kao »mat«, nego kao najordinarniji »pat«!
I još dok je veliko društvo iz Kica prilazilo grobu, jedan za drugim bacajući po grudu hladne, smrznute zemlje, Banić se odmaknuo ustranu, izvadio mobitel i u imeniku pronašao telefonski broj »pivovarne in motela« u Polomju i nazvao ga. Javio se neki dječji glas, za koji Banić nije imao pojma kome bi trebao pripadati, i kazao:
– Prosim lepo!
Trudeći se da zazvuči kao Slovenac, Banić počne s nečim što se moralo doimati poput vježbe slovenskog jezika u domu za gluhonijemu mladež.
– Prosim fino, kaj bi mogel dobit gospoda Arnota Voglerja, kjer mi se pređi par minuti javil z vaše gostilne hiže...
To je bio čisti užas, i još je k tome na kraju dodao jedan posve suvišni i besmisleni »seveda«, jer je držao da je to jedina slovenska riječ koju zna pravilno izgovoriti.
Nastao je tajac, a potom se telefonske slušalice dokopao netko drugi, koji je sasvim neljubazno odbrusio nešto kao »niso pa tu«.
Kada se društvo oko Kembrina groba prorijedilo, Banić iznenada spazi Niku, koju nije zamijetio kod mrtvačnice niti je pretpostavljao da će doći. Vidjelo se da je zakasnila, da je zapuhana od žurbe i da su joj u očima suze. U ruci je držala buketić nekakvoga bijelog cvijeća i tu pred Kembrinim otvorenim grobom gotovo je izgledala kao nevjesta. Zatim je bacila cvijeće u jamu i odmaknula se kako bi grobari mogli obaviti svoje.
Poslije, kad su se vraćali skliskom grobljanskom stazom, on ju nježno zagrli, onako očinski, što je zbilja malokad radio i zbog toga si je znao predbacivati, pa reče:
– To je donekle moja krivnja... Toliko sam te vodio po birtijama da si upoznala sve moje frendove sa šanka.
– Zašto bi to bila krivnja?
– Pa tako... – smete se on. – Mislim, nije bilo baš odgojno. Možda sam te trebao manje voditi po lokalima, a više u kazalište lutaka, ili što ja znam...
– Znaš li ti da sam ja jedna od malobrojnih koji znaju zašto su ga zvali Kembra.
On je radoznalo pogleda.
– Na primjer, ti sigurno ne znaš!
Naravno, nije znao, pa ju je pustio da mu ispriča.
– Negdje u pedesetim godinama netko je pronio glas da se u onim smeđim krilcima hrušta, ili kembre, nalazi nekakva ljekovita supstancija i da apoteke otkupljuju ta krilca za dva dinara po paru, i da od toga onda rade nekakve lijekove, kombinirane praške, pomade, što li... Kembra je bio jedan od onih koji su popušili tu foru i jednog se svibnja pojavio u ljekarni s bočicom od pekmeza punom tih krilaca.
– I kako si to doznala?
– On mi je ispričao. Davno, prije petnaestak godina. Bila sam klinka i imala sam lovu za sladoled. On mi je rekao da će mi ispričati legendu o svom nadimku ako mu tom lovom kupim gemišt. Još je rekao da je to pomno čuvana legenda koju nitko ne zna. I ja sam investirala u gemišt. I isplatilo se.
– Misliš da je priča bila vrednija od sladoleda?
– Ne znam – nasmije se ona – ali tog je dana buknula ona velika epidemija salmonele iz sladoleda. Tako je Kembra postao važna osoba u mom životu.
A kad je sjela u Golf, on je s blagim strahom upita:
– Hoćemo li nastaviti onaj razgovor na koji me natjerala tvoja mama?
– Misliš na onu gnjavažu o braku, odgovornosti i sličnim sranjima...
– Da – odvrati on, posve nezadovoljan njezinim rječnikom.
– Nećemo! – odbrusi ona. – To je već riješeno!
– Što, nisi mu valjda dala nogu?
– Mislim da nisam.
– Kako to misliš?
– Pa lijepo – odvrati ona. – Tim je već nabavio kartu i dolazi idući tjedan. Možda si me više vodio po birtijama nego po kazalištima lutaka, ali mislim da sam baš zato praktičnija osoba. Najbolje je da sve to prihvatiš kao časovitu krizu. Mislim da ću ipak natrag u Englesku.
– Ondje je bolje?
– Što ja znam — nasmije se ona. – Ludi Pako kaže da će ovdje stradati i prezervativi a kamoli ne ljudi.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:53 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada 9effc018d8d3


17.


Raspored i ponuda robe u višekatnoj Müllerovoj trgovini na Jelačićevu placu Baniću su djelovali kaotično. Na istom su se prostoru nudile modne košulje i puloveri, »rostfrei« zdjele i noževi za ribu, parfemi Calvin Klein, Twiningsovi čajevi i gumene igračke. Banić je posve pripadao vremenu specijaliziranih trgovina, vremenu u kojemu se gdjekad u istoj ulici nisu mogle kupiti ženske gaćice i emajlirani lonci, a kamoli da bi takvo što bilo moguće u istome dućanu. No ono što je njega zanimalo bili su kompaktni diskovi, a oni su se nalazili na vrhu zgrade, i do njih se trebalo uspeti uz pomoć uzanih i prilično strmih pokretnih stuba. Njega su u trgovini gotovo svi znali kao tihu osobu koja se najradije zavuče među police dobro opskrbljene džezom i tu onda na miru bar dva sata prebire razna izdanja, razgledava omotnice, čita s poleđina i na kraju kupi pokoji disk.
Uspinjući se posljednjim stubama u nizu, ugledao je nekoliko velikih plakata s uistinu izazovno odjevenom, ili razodjevenom, pjevačicom Loly Lu, koji su pozivali neoprezne kupce da svakako kupe njezin novi, kako su to novinski mudraci i promotori govorili, nosač zvuka. Čim ga je ugledala, odlično obaviještena i upućena prodavačica mu se nasmiješila i krenula prema odjeljku džeza, kao da želi kazati »vidimo se na starome mjestu pa ću vam pomoći«. Međutim, Banić joj da znak da stane. Ovaj je put odlučio izbjeći iskušenja i nije pošao do polica s džezom. Umjesto toga, prišao je prodavačici, i kao da se stidi, rekao joj tiho i povjerljivo:
– Imate li Marayu?
Ona ga pogleda kao da ne razumije što traži, a on jednako tiho doda:
– Susjedova mala slavi sedmi rođendan... A ona baš to voli...
Potom je, valjda da bude uvjerljiviji, dodao:
– Znate... oni su došli ovamo... iz pasivnih krajeva... ili, kako se to sada kaže... iz krajeva posebne socijalne skrbi...
– Ne razumijem. Kakvu Marayu? Možda Mariah Carey?
– Ne, ne! Baš Marayu! Onu našu! Ako se to tako može reći...
– Ali kakva je to glazba? Techno? Pop? Turbo folk?
– Ne znam što je to turbo folk – postidi se on. – To bi trebalo biti nešto kao ova tu... Loly Lu. Mislim, te kvalitete... ako...
– Ako se to može nazvati kvalitetom – nasmije se ona. – Ali ne znam... mislite da ta cura ima neko novo izdanje? Možemo pogledati. Tamo su domaćice.
– Zapravo, teško bi se moglo reći da je domaćica... – zbuni se Banić. – Ona je, doduše, udana, ali je sasvim dvojbeno zna li ikoji od poslova kakve obavljaju domaćice.
– Recimo, očistiti grincajg ili isklofati tepih – pogleda ga ona kao da osjeća jednak prezir prema žanru o kojemu su govorili. – Pod domaćicama mislimo na izdanja domaćih izvođača. Ako sam dobro razumjela, ona se zove Maraya, ali je, kao i ova Loly Lu, autohtono domaće smeće.
– Zapravo, ona se ne zove Maraya – objasni joj on – nego Marica Skoko, a po tome je i više nego domaća cura.
– To je kao kad bi se, recimo, Tony Cetinski zvao Tom Cetinx – našali se ona, prevrćući diskove izvođača čije je prezime počinjalo s »m«. – Nema! Slušajte, da to nije nešto starije?
– O, pa jest! – reče on. – Mislim, nije staro u odnosu prema Mozartu ili Johnu Coltraneu, ali s obzirom na ovaj biser... na ovu Loly Lu...
– Kada je izašlo?
– Pa, prije 1998.
– Isuse, pa tad sam ja još radila u Dallasu!
– Dallas, Teksas?
– Ne, ne – nasmije se još jedanput prodavačica. – Trebali ste mi odmah kazati da je tako staro. Postoje male šanse da bi se moglo naći na diskontu.
Prišli su nekoj vrsti drvenog bazenčića u kojemu su bile nabacane kasete i diskovi u apsolutnom neredu, u žanrovskoj i izvođačkoj entropiji, odbačeni i zaboravljeni, bez ikakve šanse da otputuju u domove slušalaca unatoč smiješno niskoj cijeni. Što sve nije ležalo u ovom veselom plastičnom groblju! Bachove kantate u izvedbi amaterskog zbora iz Bauernfelda, komplet Beethovenovih simfonija u izvedbi nacionalnoga simfonijskog dobrovoljnog orkestra iz Sverdlovska, etnonapjevi s Antarktika, Elingtonove suite u obradi harmonikaške škole slijepih u Imstu, potom razna čudna i nemoguća imena kao Mario Surla, Crix&Croxx, Abessinian Lullabay Revival, Total Musical Music Friends i, negdje pri dnu, među klasicima po četiri kune, zguljene naslovnice i slomljene kutije, ležao je maksi singl sa slikom šest-sedam godina mlađe, savršeno dotjerane, izazovne i optimistične Maraye koji je nosio naziv Dodirni me dodirom.
– Evo ga! – skočio je ponosno Banić kao da je našao izgubljene snimke Charleya Parkera sa Stockholmskog radija. Potom je prišao prodavačici koja je najprije pogledala oštećenu kutiju, a potom njega, kao da ne vjeruje da je i ovaj užas pronašao kupca.
– Dodirni me dodirom – podsmjehne se ona. – To je podjednako inteligentno kao da se zove Poljubi me poljupcem ili Ošamarit ću te, bre, šamarčinom! Znate što, gospodine Baniću, tu se već izgubio barcode i ja nemam pojma koliko taj glazbeni biser košta, ali znam koliko vrijedi. Najbolje je da ga stavite u džep i izađete iz dućana na prstima.
– Ali čekajte, meni je to silno neugodno...
– Ma nek’ vam ne bude! Nama ste učinili jednu sasvim higijensku odnosno ekološku uslugu.
On joj zahvali, strpa raritetni disk u džep i krene pokretnim stubama prema prizemlju. Zamišljen i nekako odsutan, previdio je da je stigao do prizemlja, pa se posljednjim stubama spustio u podzemni dio trgovine. Sišavši s pokretnih stuba, zamalo je naletio na policu sa stotinjak Lindtovih čokolada. Prisjetio se kako mu je Lidija svojedobno tumačila kako je to kraljica među čokoladama, ali je njegov interes za pivo uvijek bio dovoljno jak da potisne svaku drugu prehrambenu temu. Začudilo ga je i to što uopće nije znao da se Lindtove čokolade mogu kupiti i ovdje, pa ih je odabrao nekoliko i pošao s njima na blagajnu. I tad mu je palo na pamet poigrati se kavalira pa je jednu od kupljenih čokolada dao da mu zamotaju i odnesu prodavačici s odjela diskova i filmova.
– To je valjda vidio u meksičkim sapunicama – čuo je kako je potiho rekla jedna od prodavačica drugoj, i on je brže-bolje izišao osjećajući se pomalo krivim, premda je mogao prisegnuti da u životu nije vidio ni pet sekundi meksičke sapunice.
Izišavši na Trg, primijeti da je snijeg opet počeo padati, ali mirno i nekako idilično, a ne bijesno i surovo kao na jučerašnjemu miroševačkom pokopu. Naravno, nije mu se jela čokolada koju je kupio, ali mu se pušilo, pa je polako krenuo prema ogradi improviziranog sklizališta što ga je na središnjem trgu postavila gradska uprava, valjda da razveseli đake kojima su upravo trajali zimski praznici.
Banić se naslonio na ogradu, zapalio Marlboro i stao gledati djecu kako se kližu, spretno izvode razne figure, ali i padaju, nespretno, početnički. Bio je to jedan od malobrojnih sportova u kojemu se kao dijete nije iskušao, i zbog toga su mu smijeh i vesela cika djece bili pomalo nejasni i apstraktni.
I tad, među svom tom djecom, u jednom vrlo kratkom trenutku, ispred njega projuri indijanska perjanica na nečijoj glavi i on malo poslije spazi Đeronima koji se klizao razmjerno vješto premda ta disciplina, bar kako je Banić mislio, nije imala veću popularnost među crvenokošcima.
A kad je sljedeći put projurio ispred njega, Banić mu je mahnuo, ali se činilo da ga dječak nije zamijetio. Nakon toga mu je još jedanput mahnuo, ovaj put velikom Lindtovom čokoladom, i indijanski je poglavica na jeftinim klizaljkama zamijetio njegov znak, prišao mu i uhvatio se za ogradu klizališta.
– Nisam mogao crvenom bratu poslati dimne signale, pa sam pomislio da će ova čokolada biti pristojna zamjena.
Banić se nikako nije mogao prisjetiti postoji li ikakva povijesna veza između Indijanaca i čokolade. Znao je za njihova iskustva s vatrenom vodom, čeličnim konjem, s raznim šarenim odjevnim predmetima i staklenim perlicama, ali ničega što bi bilo u vezi s čokoladom nije se mogao sjetiti, premda je čokolada došla sa sjevernoameričkoga kontinenta. No kako bilo da bilo, crveni brat Đeronimo sasvim je spretno zgrabio veliku ploču čokolade, odmah je razderao pri vrhu i zagrizao tako da su mu u kutovima usana ostale smeđe mrlje. Vidjelo se da je dijete koje nema takvo što često u rukama.
– Što je s našim bijelim bratom? – veselo će Banić vadeći i drugu čokoladu iz džepa. – Je li možda na ratnoj stazi ili je popušio lulu mira pa uživa sa svojom skvo?
– Valjda je i on iskopao ratnu sjekiru.
– Zašto bi iskopao ratnu sjekiru?
– Pa tako. Već ga treći dan nema u vigvamu. Prije tri dana otišao je sa skvo i otada ga Đeronimo nije vidio.
– A je li rekao Đeronimu kada će se vratiti?
– Rekao je – nastavi mali – rekao je »howgh, poglavico, vratit ću se čim strpam staru sušenu haringu u rezervat!«.
– Kako!? – iznenadi se Banić. – Tko mu je stara sušena haringa?
– Ne znam, ali mi se čini da bi tako mogao zvati svoga starog, koji ga je izbacio iz plemena. Ali nisam siguran. Možemo pitati mog tatu koji je tako debeo da ga nitko ne može zvati sušenom haringom.
– Ne, ne! – preduhitri ga Banić trpajući mu u ruku i treću, posljednju čokoladu. Ta je bila namijenjena Lidiji, imala je 99 posto kakaa i sumnjao je da će se dopasti klincu. Ali svakako je morao požuriti s podmićivanjem jer je upravo ugledao zdepastoga Stiva Havraneka, dječakova oca, kako besciljno šetka južnom stranom Trga, odmah iza klizališta. Nije imao baš nikakvih razloga da se s njim upušta u razgovor o starim sušenim haringama. Mnogo mu je zanimljivija bila činjenica da ovoga časa u njihovoj zgradi nema nikoga, da u nju može upasti, pokušati pronaći kožnu mapu sa zlatopisom staroga Apaša i netragom nestati. Da, sve se to moglo, unatoč tomu što je podne i što pošteni i pristojni provalnici upadaju u stanove u gluho doba noći.
Trebalo mu je nekoliko minuta da stigne do Jednookog Jacka, gdje je zaustavio auto tako naglo da je skliznuo preko zaleđenoga snijega i branikom udario u hidrant, ali se pritom, osim razmjerno snažnog praska, ništa neugodno nije dogodilo. Pogledao je prema kafiću, ali nije uspio otkriti je li privukao bilo čiju pozornost. Pretrčao je hitro preko ceste i zamalo završio pod kotačima poštanskoga kombija, koji je u zadnji čas uspio prikočiti i usporiti toliko da ne pregazi neopreznoga pješaka. Potom je prekoračio nisku ogradu i uspeo se do ulaza u Arnovo privremeno boravište. Kad je potegnuo kvaku, lijevom rukom tražeći svoj komplet otpirača, nemalo se iznenadio otkrivši da su ulazna vrata otvorena. Dakle, nesmotreni je mladac, odlazeći u Sloveniju, zaboravio zaključati. Sada je Baniću trebalo samo malo sreće da brzo i detaljno pretrese stan i pronađe kožnu mapu ili kutiju sa slikom Indijanca, mapu čija je vrijednost zacijelo bila dvostruka. Mogla je Baniću donijeti novi novčani bonus širokogrudnoga Svilara, a usto je mogla otkriti pravu prirodu njegova interesa. Obje su opcije bile sasvim prihvatljive i Banić pojuri na kat namjeravajući najprije dobro pretresti sobu gdje se mladić izležavao i buljio u idiotske sadržaje raznih kablovskih kanala.
Uletio je u sobu, gdje ga je čekalo novo iznenađenje.
U sobi, naime, više nije bilo onog nevjerojatnog nereda, dapače, reklo bi se da je marljiva Marayina ruka dovela stvari u red. Televizor je bio uključen i na njemu je upravo tekao prijenos ili snimka nekakvoga dvoranskog atletskog mitinga. I baš kad ga je htio isključiti i na brzinu »projuriti« kroz ormare, police i ladice, pretražiti krevete, izvrnuti madrace i obaviti sve druge »lopovske« radnje, prenuo ga je šum iz kupaonice koja se nalazila odmah do ulaza u sobu.
K vragu, nije valjda opet kakav prokleti šaran, pomisli Banić, izađe iz sobe i zastane pred vratima kupaonice razmišljajući bi li pričekao da vidi što će se dogoditi ili bi ušao i otkrio podrijetlo zvuka.
A zatim je zvuk postao glasan i sasvim jasan, i bilo je više nego prepoznatljivo odakle dolazi. Netko je tamo unutra upravo obavio nuždu i pustio vodu. Znajući koliko je malo potrebno čovjeku da navuče i zakopča hlače, i možda opere ruke, Banić se sjuri s kata, izjuri iz zgrade, doslovno preleti preko stuba ispred ulaza i zaustavi se tek na pločniku ispred dvorišta. Dvadesetak metara dalje, na suprotnoj strani, sada je ugledao i Arnov Punto, uredno parkiran na starome mjestu.
Znao je da je postupio glupo, idiotski, neoprezno, neprofesionalno, da je uradio sve zbog čega bi već sutradan morao otkazati djelatnost i prepustiti se radostima mirovine, koja bi uglavnom bila ispunjena čarima šaha i domina što ih kasno popodne igraju umirovljenici s Britanskog trga na praznim štandovima tamošnje tržnice. A ponajviše si je predbacivao to što je povjerovao djetetu, sluđenom klincu koji fantazira i ne razlikuje stvarnost od izmišljaja.
– Pratio sam vašu malu avanturu – rekao mu je gostioničar staklena oka kad se nalaktio uz izlog njegova kafića. – Ne znam jeste li išli tamo da izbubate preljubnika ili da pokažete svog boga vašoj cijenjenoj gospođi. Ako je posrijedi ovo drugo, tad ste pogriješili jer nje tamo nema. On je stigao sinoć u svom zelenom autu, koji su mu, čini se, sredili, a ona je valjda otišla svojim putem. Čujte, možda vam je ona već kod kuće.
– Došao je jučer!? – reče Banić još začuđeniji što mu je klinac tako bestidno lagao. Premda je mali imao svoju logiku i neku dječačku strategiju, ipak se nadao da mu neće tako slagati. Možda ponajviše stoga što se u svojoj igri trudio biti Indijanac, a Indijanci ne lažu. Bar ne u vrednijim filmovima o osvajanju Zapada.
– Došao je i cijelu mu je noć gorjelo svjetlo. Mislim da uopće nije izlazio. Bar koliko ja znam.
– I što sad da uradim?
– Ništa! – tješio ga je ugostitelj bez oka. – To je najbolje! Znam to iz iskustva. Znate, kad sam ja otkrio da me žena vara, jedan mi je prijatelj, inače pametna i obrazovana glava, rekao ovako. Slušaj, stalno moraš u sebi ponavljati rečenicu: »Ja znam da moju ženu jebu drugi, ali je jebem i ja!« Zašto? Zato što to znači da još uvijek nisi pao na dno, među one kojima žene jebu drugi, ali oni više ne! Kužite?
– Vrlo utješno – ironično će Banić.
– Vidite, moj prijatelj Alavanja, kojega smo svi zvali Keder...
– Peder? – začudi se Banić.
– Ne! Keder! To vam je ona mala riba koja služi kao mamac za velike. On nije mogao podnijeti to što mu je žena radila, pa je uhvatio njezinog ljubavnika i pokušao ga zatući čekićem. I tip ga je onda počeo obrađivati govoreći kako on nije kriv, kako su sve žene kurve, kako među njima samima mora vladati neka muška solidarnost, kako umjesto da ga mlatne čekićem postoji mnogo prihvatljivija mogućnost – da mu plati gemišt... i tako dalje... uglavnom, obradio ga je, jer je bio obrazovan, govornik, pravi frajer...
– I što je onda uradio... taj vaš prijatelj?
– Uradio je glupost, morsku glupost! S ljubavnikom se napio, a vlastitu je ženu tresnuo čekićem po glavi. Žena je pala u komu, a njega su uhitili i osudili na dvije godine zatvora. Poslije se žena nenadano probudila iz kome i postala matematički genij jer su joj se pobrkali kotačići u glavi pa je na nekoj igri s brojevima dobila dva milijuna. Eto, je l’ to, molim vas, pravedno?
Iz kuće je upravo izlazio Arno s dva kovčežića u rukama. Zastao je, zaključao pažljivo vrata, a potom podigao visoko ovratnik jer je puhao hladan vjetar i pršio snijeg. Usto je nosio i tamne naočale kao da mu smeta ta blještava bjelina.
– Oprostite, moram za njim! To je jače od mene! – odmah će Banić pa krene. Znao je da mora biti čim prije u automobilu ako ne želi da mu Arno zbriše.
Ali i ćoravi je gazda imao nešto kazati:
– Čekajte! – viknuo je za njim, a kad se Banić okrenuo, izvadio je ispod šanka teški čekić i pružio ga istražitelju. – Nemojte i vi pogriješiti! Radije mlatnite njega nego ženu! Žene su prevrtljive. Možda će vas nakon svega još više voljeti.
– Idući put! – odbije ga Banić pa izjuri i potrči prema Golfu. Razmišljao je nekoliko časaka o tome bi li sada bilo pametno pretresti stan, ali je pretpostavio da će se Havranek i njegov sin svaki čas vratiti pa je radije pošao za Arnovim Puntom.
Vozio je polako, pazeći da ne izgubi zeleni auto iz vida. Padao je vrlo slab snijeg, moglo bi se čak kazati kako je u zraku bilo više onih pahulja koje je studeni vjetar nosio s krovova okolnih kuća. Auti su se vukli zelenim valom jer su se u promet već uključili i oni kojima posao ranije završava. Stajali su gotovo na svakom raskrižju, a kad su se dokopali Savske, ulice sa stotinom slabo propusnih semafora, situacija je postala još gora. Po tomu što se mladac u zelenom Puntu često pokušavao prebaciti u drugu traku, što je oduzimao prednost drugima i bjesomučno trubio onima koji su to isto pokušavali uraditi njemu, vidjelo se da je uzrujan i da mu se nekamo žuri. A budući da ga nitko nije gonio, vjerojatno mu se žurilo samo zato što je negdje morao stići navrijeme.
A kad su izišli iz gradske vreve i našli se na nešto prohodnijoj cesti za Veliku Goricu, učini mu se da zna kamo mladić žuri. Bila je to intuicija, nesigurna kad je iskazuje žena, a za muškarca je još manje vjerojatna, ali Banić je gotovo bio siguran, kao da je imao déjà vu, kao da je proživljavao neku već viđenu situaciju iz nekoga od prošlih života.
Arno je išao u zagrebačku zračnu luku Pleso.
A onamo se uglavnom ne ide radi kupovine, svježeg zraka, pića ili ugodnog druženja već da bi se nekoga dočekalo ili da bi se nekamo otputovalo.
Kako se vrlo brzo otkrilo, Arno nije pošao na aerodrom da bi nekoga dočekao.
Uzeo je svoja dva kovčežića, zaključao auto i mirno ga ostavio na parkiralištu. Nakon što je ušao u aerodromsku zgradu, stavio je automobilske ključeve u poštansku omotnicu, zalijepio je i bacio u poštanski sandučić.
Banić suludo pomisli da bi mogao nekako, kad odleti zadnji avion, ukrasti taj sandučić i kod kuće ga na miru otvoriti, uzeti ključeve i temeljito pročešljati auto. Ali što bi u njemu našao? Rezervnu gumu, trokut, sajlu za šlepanje? Usto, kad bi takvo što i imalo smisla, kad bi mu možda koristio podatak kome je zapravo Arno poslao ključeve, ukrasti poštanski sandučić na tako prometnome mjestu ne bi uspio čak ni veliki Flegma!
Kupivši novine i čitajući ih na pristojnoj udaljenosti,
Banić zamijeti kako Arno predaje svoju neveliku prtljagu na liniji koja je označavala zrakoplovni odlazak za Beč.
U tomu nije bilo ničega neobičnog jer mu je majka bila Bečanka i ondje je vjerojatno proveo mnogo vremena. Neobično je bilo to što je sâm, što s njim nije Maraya. Ali tko zna kakve je namjere i računice imala ona?
Banić pogleda na veliki display na kojemu je pisalo kako avion za Beč kasni u polasku trideset minuta zbog snježnog nevremena. Znao je on da zapravo pada slab snijeg i da puše studeni vjetar, ali se sve to teško moglo nazvati snježnim nevremenom. Za vrijeme rata u Bosni Amerikanci su dali izjavu kako njihovi borbeni avioni nisu poletjeli zbog kiše, na što je jedan od pilota ustvrdio da je to glupost, jer F 16 nije patka. Ni Boeing za Beč nije bio patka koja bi ostala prizemljena zbog malo snijega i vjetra.
Pola sata kasnije službeni je spiker objavio ukrcaj u zrakoplov za Beč, tako da je Arno ubrzo nestao u prolazu koji je vodio prema bescarinskoj zoni i izlazu na pistu.
Bez obzira na to što nije pronašao dragocjenu kožnu mapu skalpiranoga pukovnika, s odlaskom Arna Svilara u Beč Banić je držao da je njegov posao definitivno završen te da konačno pod taj posao treba »podvući crtu«.
Bar je mislio da je tako.


Navečer mu se prolaz kinematografa, koji je volio još iz studentskih dana, učinio nekako sumorno mračnim i tužnim, bez svih onih nekadašnjih, šarenih kinoplakata, bez svjetala ponad blagajne i male nadstrešnice ispod koje se čekalo da se vrata otvore i prodaja ulaznica započne. Agonija kinematografa bila je duga i svašta se smišljalo da se odgodi njegova propast, ali se na kraju više nije imalo kamo, pa su ga gradske vlasti velikodušno dodijelile nekakvom kazalištu. Da je Baniću šezdesetih godina, u zlatnim danima kinematografa, tkogod rekao kako će kino na »Iličkom placu« završiti kao kazalište, zacijelo bi ga držao luđakom.
Promrzao od hladnoće, umoran od tumaranja po aerodromu, Banić je poželio osloniti se na šank, naručiti hladno pivo i popušiti na miru nekoliko cigareta ne razmišljajući pritom baš ni o čemu. To je oduvijek držao boljim odmorom od izležavanja, spavanja, drijemanja, na što je gledao kao na komadiće života potrošene uludo, bačene u gluhi mrak. Iz svog poštanskog sandučića izvukao je plavu omotnicu sa sudskim pozivom, za koju je poštar, očito, sam potpisao prijam.
U Kicu su bili Pako, Flegma i Marijan, zatim nekakvi tipovi u društvu s visokom ženom koja je nosila konjski rep, i neka živahna bakica, koja je ušla da bi se zagrijala uz čašu ruma odbivši čaj kao idiotariju u koju više ne vjeruju ni prehlađeni. Pako i njegovo društvo ponašali su se kao da nisu zamijetili Banićev ulazak, dok su tipovi i visoka žena glasno raspravljali rabeći neke čudne izraze kao što su katarza, proscenij, ekspozicija, šlagvort i semantika, i po tome se moglo zaključiti kako su to najvjerojatnije novi »stanari« propalog kina Apolo.
Ne obazirući se na njih, Banić zapali Marlboro i iz džepa izvadi novine, kimne Zdenki kako želi uobičajeno, a potom se zagleda u novine na čijoj su prvoj stranici Crkva i država ili, bolje rečeno, Crkva i mediji ponovno ukrstili mačeve. Ovaj put ne oko prezervativa i nevidljivih rupa u njemu nego oko odgojnog filma o štetnosti abortusa. Radilo se o nekakvome američkom čudu koje bi zbog eksplicitnosti, krvi i zastrašujućih prizora, ako je vjerovati američkom predikacijskom sustavu, trebalo biti zabranjeno za mlađe od šezdeset pet godina, a ne prikazivano malodobnim klincima i klinkama na satu vjeronauka. Nakon toga, pretpostavljao je Banić, slijedi znanstveno-odgojni film o štetnosti masturbacije i njezinu utjecaju na galopirajuće sušenje kralježnice, snimljen u domovima za paraplegičare i na bolničkim odjelima za paralitičare. Na trećoj stranici bio je i izvještaj o sretniku iz Pitomače koji je odnio svu onu lovu s lota, što je značilo da Pako nije osvojio zgoditak nego da je novac za Kembrin vijenac uložio posve pogrešno, i u materijalnome, i u moralnom smislu.
Kazalištarci su se sada počeli žešće prepucavati oko nekih njihovih mutnih problema, stali su citirati neke zamršene stvari iz tko zna kakvih knjiga i glumatati nešto što će se valjda u idućim mjesecima moći vidjeti na pozornici dojučerašnjega kina. Najdeblji od njih, tip s bradom i naočalama, izbečio je oči i rekao duboko, kao iz trbuha:
Za ovu našu tajnu ne postoji ni kazna,
Jer zlo je onda zlo kad za njega se sazna.
Banić, koji je o kazališnoj umjetnosti znao samo to gdje se nalaze glavna gradska kazališta i kojim se tramvajem može do kojega, zatvori novine, okrene leđa nametljivim tipovima i izvadi onu plavu sudsku kuvertu pa počne čitati dok mu je Zdenka točila pivo u čašu. Ona je znala točno kakav omjer piva i pjene želi i u tome nikad nije pogriješila.
U plavoj omotnici, ovjeren sudskim pečatom, bio je poziv za ročište koje se trebalo održati za mjesec dana »u sklopu predmeta ostavinske rasprave nakon pok. Milene Jambrošić, a na koje se Nikola Milana Banić poziva u svojstvu svjedoka«. To je djelovalo vrlo misteriozno i Banić nije imao pojma zbog čega ga zovu, i što bi on trebao posvjedočiti.
I dok je tako zbunjen stajao oslonjen o šank, priđe mu Pako držeći u ruci posve istu omotnicu i sudski poziv.
– I ja sam dobil! Isti takav!
Gospon Marijan i Flegma ostali su u kutu i činilo se da sa zanimanjem promatraju što će se dogoditi.
– Ne znam zašto me zovu – slegne ramenima istražitelj. – To je potpuno blesavo! Ja se ne želim petljati u njihove ratove oko naslijeđa...
– Naše ratove! – ispravi ga Pako.
– Ne kužim... priznajem da ne kužim...
– Nema se tu kaj kužit! – podigne ton bivši kinooperater tako da su ga i kazalištarci načas pogledali. – Ja sam tražil da te zovu ko svjedoka!
– Ti!? U kojem si ti svojstvu u toj parnici? I što bih ja to trebao posvjedočiti?
– Kaj se praviš da ne kužiš! Pa rekel sam ti. Ja sam Milostivin vanbračni sin. Znam, ti buš rekel da nisam, a ja bum ti rekel da dokažeš. A ti ne buš mogel. A ak ti ne buš mogel dokazat da nisam Milostivin fačuk, ne buju mogli ni oni kaj su bedastiji od tebe! Ili bar tak zgledaju.
– Dobro, Pako – pokušavao ga je primiriti Banić, ne znajući bi li vikao ili bi se smijao. – Nije stvar u tome da oni moraju dokazati da nisi Milostivin sin, nego je stvar u tome što ti trebaš dokazati da jesi. Kužiš?
– Kak ne bi kužil!? Pa zato sam te i zval! – i dalje se ljutio Pako.
– Što, zvao si me da ja kažem da si njezin sin?
– Kaj još uvijek fantazira da je vanbračni sin pokojne Milostive? – umiješa se Zdenka, što je on, na nesreću, čuo.
– Daj se ti ne petljaj, vrag te ženski, neozbiljni! Daj mi rađe gemišt da ne zujiš tu bez posla!
– Ne dam! Nisi još platil ni ona dva od jučer!
– Dajte mu, Zdenka – umiješa se Banić, a ona preko volje uzme čašu i bocu rizlinga mrmljajući nešto nalik na psovke. Ali ih nije mogla izreći naglas jer je bila fina cura.
– Ne mislim da to kažeš onak blesavo i primitivno – tumačio mu je Pako. – To onda ne bi popušili. Moramo imat skroz lukav taktički plan. Možeš, na primjer, reč kak si jednom sedil i pričal s pokojnicom, kak ste pijuckali, pripovedali o bubrežnim kamencima, o skupoći teletine i kaj ja znam... i kak si je pital zašt izdaje stan onom šuftu i niškoristi Paku. E, onda te ona pogledala, glas joj je zadrhtal, pa je zaplakala. I rekla ti je, a kaj bum, gospon Banić, kad mi je on vanbračni sin kojega zbog vjerskih razloga nisam mogla abortirat.
Banić osloni bradu o dlan i duboko uzdahne. Takvoj se stvari ni u snu nije nadao. On da pije gemišt sa starom zagrebačkom aristokratkinjom kojoj je »stražnjica« valjda najprostija riječ što ju je u životu izustila, a onda ona odjednom brizne u plač i počne se povjeravati i pričati mu o svojim ilegalnim ševama, abortusima i izvanbračnoj djeci. I to njemu, podstanaru, plebejcu, došljaku iz provincije!
– Pako, ti si posve poludio! Na sudu će te ismijati, a zatim još i osuditi zbog lažnih iskaza, namještenih svjedoka, zbog obmanjivanja suda...
– Pa kaj, jebemu mater, kad moram od nečeg živeti! – ponovno se ražesti on. – Kaj oćeš, da i ja odem bunarit po tuđim džepovima?
– Lijepo sam te upisao na tečaj za prekvalifikaciju. Jesi li bio u Radničkom sveučilištu ili te boli i za to?
– Detektiv, ti si sto posto munjen! – nije se dao Pako. – Naravno da sam bil u Radničkom! Ali kaj ti zbilja misliš da bi od tog mogel živit? Da još ima bedaka kaj žele kupit jebeni goblen?
– Čekaj, kakav goblen?
– Kakav goblen!? Takav! Vilerov! Šta ja znam! U utorak smo imali nekakve prve osnove. Napinjanje platna... izbor konca i igala... Jebemu mater, bil sam jedini muški na celom tečaju!
– Bože dragi! – nije mogao vjerovati Banić. – Bio si na tečaju za goblene! Pa ti si čisti idiot! Upisao sam te na tečaj za majstora filmske i kazališne rasvjete. Sedam puta sam ti rekao da je to srijedom u šest, a ti si otišao u utorak.
Glumci su platili svoje piće i krenuli van, a onda se onaj najkrupniji, koji je djelovao kao njihov šef, okrenuo prema Paku i uz smiješak mu dobacio:
– Prijatelju, samo nastavi. Gobleni su izvrsna stvar!
– Bi se ti moj kurac zajebaval da je Kembra živ! – odvratio mu je Pako, doduše u pola glasa, jer sa snažnim glumcem nije bilo pametno ulaziti u prepirke.
Nakon toga se okrenuo prema Baniću i još jedanput zaigrao na istu kartu:
– Stari, jebeš mi sve na svetu ak ne bu uspelo! Dobil bum bar nužni dio. Evo, i Flegma je u igri. I on bu svedočil.
– Ah, onda je stvar zagarantirana – ironično će istražitelj. – Ako će i Flegma svjedočit, onda je to nešto sasvim, sasvim drugo.
– Joj, detektiv, kak ti ne kužiš igru! – hvatao se Pako u očaju za glavu. – Pa ne bu Flegma svedočil za nas...
– Nego za koga?
– Za njih! Delamo na tome da im ga uvalimo. On bu ko moj bratić posvedočil da nisam Milostivin sin. Daklem, svedočil bu za njene zakonite sinove. Onda bu moj advokat viknul »obdžekšn!« i tak ispretural Flegmu ko džepara i bivšeg zatvorenika da buju nasljednici umrli od srama. Kužiš foru?
– Dobro, a tko ti je odvjetnik?
– Na tom baš delam – zamisli se Pako. – Kaj nemaš ti nekoga kaj bi zaigral na tu kartu? Onak zabadav, pa si posle inkasira lepu lovu...
– Imam ja – prišao im je Marijan koji je sve čuo. – Zove se doktor Brdarec. Stručnjak je za takve stvari i rešil bu ti to kak ništ. Jedini je problem kaj je trenutno na tretmanu u Vrapcu, jer si svaki čas umisli da je komunalac, a onda uzme tačke, metlu i lopatu pa počne čistit po gradu.
Ljutiti mu Pako okrene leđa pa se nasloni na šank i pogled mu se susretne sa Zdenkinim. Ona ga prostodušno pogleda, pruži mu gemišt i reče:
– Ak buš završil taj tečaj iz goblena, onda buš srce pa buš i meni pokazal neke fore. Ja se mučim s onim Mladićem s lutnjom i imam filing da ga ne bum nikad zgotovila.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:53 am


Goran Tribuson - Gorka čokolada 99b6e954d528db2ab998ea3b05619193

18.


Banićev se Golf polako uspinjao prema jelenovačkome naselju, u njegovom se CD-playeru vrtio nekada obećavajući hit mlade misice, fotomodela i pjevačice Marice Skoko. Brisači su ravnomjerno čistili ljepljive pahulje s vjetrobrana i njihov je škripavi nepravilni ton bio pravo milozvučje spram onoga što je otpjevala tadašnja gospođica Skoko, a sadašnja gospođa Svilar, ali nadasve, popularna – Maraya. Svojedobno su se u bivšoj državi pojavili danski softcore filmovi, čijim je naslovima domaći distributer dao obvezni dodatak »u krevetu«. Najpoznatiji među njima bio je Hopa-cupa u krevetu, i ono što je pjevala Maraya moglo se možda žanrovski odrediti kao hopa-cupa pop. Pjesma je imala melodijski predložak koji je nagluha osoba usvajala za otprilike osam sekundi, a definitivno zaboravljala nakon četiri. Tekst se slabo razaznavao jer su bubnjevi i basovi bili prenaglašeni, što se trebalo držati dobrom stranom tog izdanja jer su i bubnjevi i bas zvučali inteligentnije i suvislije od teksta. Kad je prebacio birač na drugu stvar, učinilo mu se da je dobio disk s greškom jer se ta druga skladba, bar u prvi tren, nije mogla razlikovati od prethodne. Dakle, svatko tko je čuo glazbeni ekskurs spomenute Maraye, mogao je sasvim lako zaključiti da će se njezina budućnost prije nalaziti u grudima koje, navodno, nisu silikonske, negoli u svijetu lakih nota. Nije mu zapravo ni bilo jasno zbog čega je uopće tragao za tim glazbenim biserom kada mu on ništa nije mogao pomoći u poslu koji se upravo spremao otkazati. Bila je to možda vrsta sporedne, marginalne znatiželje prema stvarima koje su mu već i generacijski bile posve strane i nerazumljive.
Pritiskom tastera izbaci disk, strpa ga nekako u ovitak i stavi u džep vjetrovke pomislivši pritom kako je i ta jadna provincijska cura, došavši u grad da postane ono što toliko djevojaka sanja da će postati, morala proći svoju golgotu, pretrpjeti mnoštvo uvreda i poniženja te mnogim noćima sanjati o tomu kako bi bilo dobro vratiti se kući i biti ondje nešto posve obično, učiteljica u trećem ce, blagajnica u trgovini mješovitom robom ili tajnica lokalnoga lovačkog saveza.
Zaustavio je auto ispred ulaza u Svilarov dvojni objekt. Promatrao je tu lijepu zgradu i razmišljao o tomu kako se njezin vlasnik najprije morao riješiti sustanara, da bi ga tek onda pretvorio u nešto nalik na vilu. Ako je uistinu u ranim 1990-ima bio blizak vlasti, onda to i nije bio težak posao. Vidio je gore na stupovima kamere koje su zazujale i okrenule se prema ulazu, ali se vrata nisu ni pomaknula. Zatrubio je nekoliko puta pa izišao iz automobila čekajući da mu otvore ili da se netko udostoji doći do vrata. Ali činilo se kao da više nitko ne stanuje na toj tako primamljivoj adresi, sve dok se odnekud nije stvorio onaj radnik s promrzlim nosom i lopatom za snijeg u rukama. Činilo se kao da od posljednjeg susreta nije prestao raditi, kao da je na danonoćnom poslu boreći se lavovski s upornim snijegom.
– Ne mojate tjubit... nitko nije doma...
Banić se približi rešetkastim vratima i gotovo u povjerenju upita:
– Trebao bih gospođu. Ona je kod kuće?
– Nitko nije kod kuće. Gospođa najmanje. Ona je otišla...
Izgledao je ponosno; uspio je složiti dvije jednostavne rečenice bez glasa »r« i sve je zvučalo savršeno.
– Kada je otišla? – zanimalo je Banića.
– Pa bili ste tu. Od onda se nije vjatila.
– A gospodin?
– Koji gospodin? Je l’ Svilaj stajiji?
– Da, da... – otpovrne on. – Morao bih s njim razgovarati.
– Gospodin Svilaj je u Dječjoj bolnici. Imaju svečanost jej je Talon poklonio bolnici, poklonio onaj... jes... jespijatoj...
– Što je to poklonio? – naćuli uši istražitelj.
– Jespijatoj! – odgovorio on glasno kao da se obraća gluhima.
– A, respirator – dosjeti se Banić.
– Pa to vam i kažem – zadovoljno će čovjek s lopatom. – Sada je tamo televizija, i javnatelj bolnice, i ministji...
– A za taj respirator, to ste se valjda vi zauzeli?
– Ma ne – pogleda on stidljivo u tlo, pa pocrveni – ja samo čistim snijeg.
Banić požali što mu se uopće i pokušao narugati pa se vrati u auto. Iako nije bio vjernik, znao je da je oholost grijeh, ali je vjerovao da će mu u konačnoj računici biti oprošteno jer su i drugi na njemu prakticirali svu silu ozbiljnih grijeha.
Ispred Dječje bolnice u Klaićevoj ulici bila je gužva po kojoj se dalo zaključiti da se nešto važno, odnosno ceremonijalno događa. Na parkiralištu je bilo nekoliko crnih službenih automobila u kojima su sjedili elegantno odjeveni vozači, nešto policije, zaštitara i novinarska sitnež koja nije uspjela ući u bolnicu na svečanu primopredaju umjetnih pluća nego je ovdje čekala da se dobročinitelji i visokodostojnici vrate.
Ako je Svilar nabavio respirator istim onim kanalima kroz koje su prošli tobožnji Račićevi crteži pariških mostova, pomisli Banić, onda se malim bolesnicima ne piše dobro.
Nakon što je popušio dvije cigarete, nastala je pomutnja među novinarima i snimateljima, pa se po tomu što su se mašili svojih fotoaparata i diktafona moglo zaključiti kako se dobročiniteljska ekipa upravo vraća s uspješno obavljena posla.
Najprije su iz aule Dječje bolnice izišli snimatelji povlaštenih televizija i usmjerili svoje kamere prema vratima na kojima su se trebali pojaviti protagonisti svečanog događaja. Neki je tehničar čak postavio mikrofon kao da se očekivalo da bi se tkogod mogao obratiti predstavnicima medija, a odmah nakon toga izišao je nekakav ministar, ili državni tajnik, uglavnom lice koje je Banić negdje vidio, ali više nije znao gdje, potom biskup u svojoj paradnoj odori i s priborom za posvećivanje raznih, pa i medicinskih stvari, a na kraju i Robert Svilar, koji je djelovao nekako umorno, lica nezdrave, žućkaste boje. Među njima su se vrzmali čudni, jednoobrazni tipovi, svi redom u tamnim odijelima, neki s malom slušalicom u uhu, neki bez nje. Baniću nije bilo jasno čemu toliko osiguranje jer nije mogao ni zamisliti situaciju u kojoj neki oporbenjački fanatik nožem napada ministra ili žestoki pobornik uporabe prezervativa puca na jednoga od pedesetak biskupa. Jedini kojemu se nešto moglo uistinu dogoditi, nagađao je Banić, bio je dobročinitelj, darovatelj dragocjenog respiratora, i u toj je pretpostavci ležao sav apsurd te situacije.
Naravno da je Banić znao da u takvim okolnostima neće uspjeti doći do Roberta Svilara i službeno se razdužiti, odnosno proglasiti posao završenim, ali mu je u jednom času, baš kad je zakoračio kao da se želi približiti dobročinitelju, prišao čovjek u tamnom odijelu, snažno ga uhvatio pod ruku i poveo ustranu.
Bio je to Guba, osobni povjerenik i tjelohranitelj Roberta Svilara. Ponašajući se kao da se onaj neugodni udarac u želudac nikada nije ni dogodio, Guba ga je pridržavao, kao da se boji da bi mu mogao pobjeći, ali mu se veoma ljubazno obratio:
– Žao mi je, gospodine Baniću, ali u ovoj situaciji ne mogu vam dopustiti da priđete gospodinu Svilaru. Vi ćete svakako razumjeti razloge.
– Vi ste obojica dragi i razumni ljudi i meni je svaki vaš razlog prihvatljiv. Čak i to što ste me udarili u želudac držim do te mjere nužnim i dobronamjernim da vam se ovom prilikom ispričavam.
– Prihvaćam ispriku – promrmlja on preko volje.
– Htio sam vas samo obavijestiti da je Arno jučer popodne otputovao avionom u Beč, a moj nadzor nije podrazumijevao terenski rad u inozemstvu... – objašnjavao je Banić.
– Budite uvjereni – reći će Guba – sve što ste kazali meni, isto je kao da ste kazali gazdi. Nagađali smo da će Arno na kraju otići u Beč. Znate, njegova je pokojna majka bila Bečanka i on ondje ima podosta rodbine. Možda je tako za njega i najbolje. Mapu s Indijancem, pretpostavljam, niste našli?
– Niti ću je tražiti – odmah će istražitelj. – Ako je pretpostavka da ju je negdje sakrio ispravna, mogao sam ga slijediti i nadati se da će se na neki način otkriti. Ali i ta pretpostavka funkcionira tek uz jednu drugu – uz to da vaš gazda dobročinitelj mapu nije izmislio...
– Dobro! Nema veze! Za tu ćemo stvar angažirati druge, sposobnije ljude. Oni će znati pristupiti poslu mnogo energičnije i odlučnije.
– To vam je dobra odluka – primijeti Banić glumeći naivnost. – U tome ste jaki. Ako budete ljude marljivo obrađivali šakama i drugim priborom, netko će propjevati pjesmu o mapi. Čak ako je i izmišljena.
– Smatram da je vaš angažman završen – rekao je Guba, ovaj put suho i službeno. Nije bio toliko glup da ne bi razumio ironiju. Je li vam kuća Svilar išta dužna?
– Ah, ne, mislim da ste me preplatili... Što sam zapravo i otkrio? Bezvrijedne zgužvane crteže i činjenicu da sin tuca tatinu ženu u inozemstvu... onom najbližemu...
Nasmijao se. Vidjelo se da mrzi Marayu. Možda je bio moralist, a možda je i sam bio na čudan, tajan način vezan za gazdu. Kažu da je i u pretjeranom služništvu neka neiživljena seksualnost.
– Toliko sam preplaćen da bih najradije dio love vratio.
– Ne znam – odvrati Svilarov posilni. – Javite se poslije, ali mislim da je i to suvišno. Gazdu je sve to toliko slomilo da ima problema s disanjem i srčanom aritmijom...
– Ne kužim... – iznenadi se Banić. – Zašto onda nije zadržao taj respirator za sebe... mislim, za po doma...? To je krajnje nesmotreno!
Guba kao da ga nije ni čuo. Gledajući pomno prema automobilu u koji su upravo ulazili Svilar i biskup, rekao je kako gazda iz ovih stopa odlazi na specijalistički pregled kod doktora Valerijana Grudena te dodao:
– Vjerojatno se slažete kako se u takvim slučajevima najbolje prepustiti prijateljima u koje možete imati povjerenja.
– Naravno! – složio se Banić, a Guba je odmah nakon toga pojurio prema gazdinu vozilu i sjeo do vozača, tako da nije čuo Banićevu rečenicu do kraja: – Naravno, ako si on uopće može utvarati da ima prijatelje.
S Lidijom i Nikom našao se u jedan popodne na Jelačićevu trgu. Nika je nosila veliki paket, nešto umotano u šareni ambalažni papir i zavezano vrpcom te sjala od radosti, dok je Lidija, unatoč tomu što su je boljela leđa, bila nasmiješena i sasvim dobre volje. Naravno, on je zamijetio njezino raspoloženje.
– Čekaj, vidjet ćeš veselja kad prorade voltaren i myoflex – nasmijala se Nika.
– Vodim vas na pivo – rekao je Banić svoju omiljenu rečenicu.
– Pa gdje bi nas drugdje i vodio!? – kao da se tiho pobunila Lidija, a kad ju je Nika lagano munula laktom, poskočila je i dodala:
– Naravno, baš sam htjela kazati kako mi se pije ono... ono...
– Da, da, pije ti se baš ono... ono... – zafrkavao ju je on. – Hoćeš li radije u riblji restoran?
– Pa da nam se puna sala zagrebačkih Dalmoša smije dok grcamo i davimo se ribljim kostima – odvratila je. – Riblju kost volim samo na kostimu.
– Pije joj se baš pivo! – gotovo će zapovjedno Nika. – I zato idemo u Bulldog na Leffe s kojim će popiti još jedan myoflex.
Bulldog je pivnica u središtu grada i hvali se ponudom belgijskih piva, a Belgija je za pivo isto ono što i Francuska za vino, kako je Banić znao važno zaključiti.
Ušli su u lokal i spustili se u njegov mali labirint podzemnih prostorija, gdje su pronašli stol na osami i odmah naručili točeni svijetli Leffe s kojim je Lidija popila još dvije ružičaste tablete, premda je često govorila kako lijekove nikako ne valja piti s alkoholom.
Nika je stavila na stol onaj veliki paket i naslonila obraz na nj, kao da je u njemu nešto što joj je vrlo drago.
On je otpio polovicu svoje čaše čekajući da mu se objasni zbog kojeg su ga to razloga pozvale i kakva je to tajna u šarenom paketu.
– Ovo ti je pivo jako dobro – pohvalila je Lidija piće čim je popila tabletu. – Mnogo bolje od Fante.
To je bio njihov ženski humor! Zavjerenice koje se svakoga časa pogledavaju i smijuckaju nečemu što samo one znaju, nečemu što je njihova povlastica.
– Mama želi kazati kako je nekoć uživala u Fanti i Coli – tumačila je Nika – ali je skužila silne prednosti piva otkako si je ti uveo u taj svijet.
– Mama govori samo engleski pa mi ti moraš prevoditi – reče on hladno. Nečim je morao pokazati da mu ide na živce njihov zafrkantski urotnički ton. Umjesto da se srede, one su se obje nasmijale, pogledale se, a potom je Lidija nešto došapnula Niki, nakon čega su se ponovno stale smijati.
– Pogodi što je Nika kupila! – reče mu Lidija, a Nika ponovno položi obraz na paket. – Nije uopće imala namjeru takvo što kupovati, a onda je vidjela pravu boju, pravi broj, izvrstan materijal i kupila.
On ih je bez riječi promatrao i ništa mu nije padalo na pamet, osim raznih modnih predmeta o kojima je sasvim malo znao, i za koje je sumnjao da ikoga mogu tako nenadano i tako duboko iznenaditi.
– Nemaš pojma, nemaš pojma! – izazivala ga je Nika.
– Pazi! – uprla je Lidija prstom u paket. – Kupila je nešto što se kupuje jedanput u životu! Možda dvaput.
– Vjen... vjenčanicu... – promuca on kao da nesigurno odgovara na kakvo važno pitanje u kvizu.
– Bravo! – zaplješće Lidija radosno. – Kako si samo inteligentan! Pravi detektiv!
– Pazi, tata – počela je ona potanko objašnjavati. – Predivna, bijela kao snijeg, sa svjetlucavim dodacima i našivcima, šljokicama, dekolteom, čipkastim rukavima, parom dugih bijelih rukavica uključenih u cijenu, prava kopija tršćanskih modela. I sve to samo za osam somova kuna! Što kažeš na to?
– Pa valjda... ne znam... – uzmuvao se on, uistinu nevičan takvim razgovorima. – Sigurna si da tako lijepe... i tako fantastično jeftine... nema u Londonu? Mislim, to je velik grad...
– Nema! Naravno da nema! – odlučno će Lidija, kao da je recenzentica međunarodnoga modnog časopisa. – Nisi čuo da Englezi praktički od pamtivijeka naručuju naše modne kolekcije? Lady Di nosila je sve od MTČ-a i DTR-a. Mislim i od Nade Dimić! A Beatlesi su oproštajni koncert održali u Varteksovim odijelima.
– Nisam ti sve ni rekla! – doda Nika. – Vjenčanica sprijeda ima stilizirani hrvatski grb...
– Super! Da platimo pa da lijepo krenemo! – hinio je on da je dobre volje. – Ja na popodnevnu ćorku, a vi na isprobavanje vjenčane haljine. Nadam se da ste kupile samo jednu...
Lidija mu dobaci pogled u kojemu je bilo posve razumljivog prijekora.
– Zar nećeš pogledati? – upita Nika pa odmah gurne paket pred njega.
– Zašto? Ja se ne kužim u tu vrstu garderobe. Ako je tebi dobro...
– Tata! – prekine ga ona i pogleda ga u oči. – Zar zbilja misliš da sam seljančura koja se udaje u vjenčanici, pod šlajerom i s bijelim rukavicama do lakata? Zar to misliš?
– Nego?... U čemu ćeš to izvesti?
– Što u čemu!? – razljuti se ona. – U trapericama i tenisicama! Kao i mama!
– Pa jest... – zamisli se on. – Mama je bila u trapericama, ali ne i u tenisicama.
– Nego u espadrilamal – dobaci Lidija.
– Što su espadrile? – pogleda je Nika.
– Špagerice. Sve ti je to isti vrag!
– Čekaj, a što je onda u paketu? – zanimalo je sad njega. – Traperice i tenisice?
– Zašto ga ne otvoriš?
On nekako bojažljivo, razveže vrpcu i polako podere papir ondje gdje je bio slijepljen, rastvori ga i izvuče tamnocrveni kućni ogrtač od debelog frotira. Očito, bio je to poklon za njega, poklon koji ga je posve zbunio jer odjevne predmete te vrste gotovo i nije nosio. Nije se mogao sjetiti je li ikada u životu imao kućni ogrtač.
– Super... – reče neuvjerljivošću lošega glumca. – Djeluje prikladno... mislim odlično... Samo, trebam li ga nositi prije ili poslije spavanja?
– Znaš! – nasmije se njegova kći. – Mislila sam da ga držiš gore na Britancu...
– Čekaj! Što će mi kućni ogrtač na Britancu? To je kao kad bi rekla da si mi kupila šlape koje bih trebao držati u Ciboninu tornju! Odnosno posuđe koje ću držati u Kozari boku!
– Naravno! U pravu si! – umirivala ga je ona. – Ali na Britancu već imaš jednu crvenu pidžamu za koju se također ne zna što će ti, pa bi bilo zgodno da imaš i ovaj ogrtač, koji, uzgred rečeno, ide sasvim dobro uz tu pidžamu.
– Ipak bi bilo bolje da si kupila onu vjenčanicu s grbom i rukavicama – reći će on, premda je to o crvenoj pidžami bila čista istina, samo što njemu nije bilo drago da je ona to doznala. A doznala je Lidijinom krivnjom. – Uostalom, zašto si mi to kupovala?
– Zato što ti je sutra rođendan, budalo! – osvijesti ga Lidija.
– Isuse! Posve sam zaboravio! – uhvati se on za glavu, svjestan koliko je bio grub i netaktičan. Ali kako sad na uvjerljiv način kazati da mu je beskrajno drago, da je taj »hausmantl« nešto o čemu mjesecima, pa i godinama sanja? – Ne, moja memorija definitivno odlazi k vragu! Kamo da vas sutra izvedem?
– Pa mogao bi, za promjenu, u neku pivnicu – primijeti Lidija.
– Lidija, molim te, nemoj sad... evo, povest ću vas...
– Nikola, nikamo nas nećeš povesti nego ćeš doći sutra k nama na ručak – prekinula ga je Lidija. – Bit ćemo sami, kao prava obitelj... odnosno kao prava rastavljena... raštrkana... raspadnuta obitelj...
Baniću se učinilo da joj je zadrhtao glas, ali je ipak bio uvjeren da neće zaplakati.
– Osim toga, tko zna kada ćemo... Nika se vraća s Timom u London, a ja samo čekam poziv od Krila anđelova...


Nekoliko sati nakon toga zastao je ispred dvorišnog ulaza kuće koju je neko vrijeme nadzirao i pozvonio na zvonce ispod kojega je lošim, neurednim slovima bilo napisano prezime Havranek. Začuo je kako je u dvorišnoj kućici preglasno odjeknulo zvono i znao je da je sasvim mala, zapravo neznatna šansa da će izaći baš Đeronimo. Zagledao se u katnicu koja je tonula u mrak što je polako padao, u onu u kojoj je nekoć stanovao Arno, a zatim pozvonio još jedanput, pa još jedanput, nakon čega su se vrata ipak otvorila, i na njima se pojavio Baniću dobro poznati lik samohranog oca Stiva Havraneka. Držao je u ruci svoju pušku, s kojom ga je Banić i prvi put vidio, i gledao prema dvorišnim vratima kao da mu nije jasno tko to zvoni. Snijeg je lagano prsio, a žarulja ponad dvorišta bacala je tužan, sepijast odsjaj na vigvam, ponovno zasut snijegom. Zapravo, nije još bio potpuni mrak i upaljena ga je žarulja podsjetila na mjesec koji se gdjekad vidi i za dana.
– Onaj vaš je otišao! – rekao je Havranek kad je prišao dovoljno blizu. U hodu se pomalo zanosio, zacijelo je bio pomalo pijan, a Banić je sasvim dobro znao da se s pripitim tipovima koji drže pušku u ruci ne treba zadržavati u dugim i podrobnim raspravama. – Ako ste dobre sreće, onda vam je ženu zacijelo ostavio na miru. Ako niste, zbrisao je s njom. U svakom slučaju, nema nikakvih razloga da svraćate ovamo i ometate ljude.
– To je točno – složi se Banić jer je najbolji recept za razgovor s pijanim revolverašima bilo bezuvjetno povlađivanje. – Ali mislim da...
Zatim je zastao ne znajući je li uopće pametno da klinca naziva njegovim indijanskim imenom. Ipak, obojica su bili ludi za vesternima pa je to prevagnulo:
– Mislim da Đeronimo zna više... Ako biste mi dopustili da razgovaram s njim u vašoj prisutnosti...
– Nazočnosti!... Sad se to tako kaže! – ispravi ga Havranek. Zacijelo je revno pratio program Hrvatske televizije i trudio se biti jezičnim čistuncem, premda su sva čistunstva podjednako groteskna.
– Samo nekoliko minuta...
– Nemate vi s njim o čemu razgovarati! Osim o skrivanju šarana. To mi je priznao.
Na vratima se pojavi Đeronimo. Na sebi više nije imao ništa od indijanskoga rekvizitarija, nego je, odjeven u toplu plavu trenirku, stajao na dovratku s nekakvom debelom knjigom pod rukom. Prišao je bliže, premda je shvatio da se njegov otac protivi njegovu razgovoru s Banićem.
– Što vas zanima, gospodine? – rekao je sasvim normalno, bez verbalne »indijanske« afektacije, i Baniću se u jednom trenu učinilo da pred sobom ima neku vrstu izliječenog ovisnika.
– Rekao si mi da se bijeli brat nije vraćao otkako je otišao u Sloveniju sa svojom skvo. Zašto si mi lagao?
– Gospodine, molim vas da se pokupite odavde! Krešo, ti ne smiješ razgovarati s nepoznatim ljudima. Grad je pun pederofila. Čak su i jednog popa otkrili kao takvoga... – pokušao je Havranek odgovoriti svog sina od daljnjeg razgovora.
– Gospodin nije pedofil, tata – odvratio je mali mirno i pametno. – Pedofili pipkaju dječake, gospodin to nikad nije ni pokušao.
– Nego što je onda gospodin ako nije pedero... taj pedo... pedofil? – tupavo je upitao Havranek.
– Privatni istražitelj – reče Banić pa mu letimice pokaže svoju službenu iskaznicu, koja baš i nije bila dokument dostojan divljenja. Ali čuvši riječ »istražitelj«, dječakov otac odmah spusti pušku i objesi je o rame.
– Lagao si mi, Đeronimo... odnosno Krešo! Jučer je bio ovdje. Pratio sam ga sve do aerodroma, gdje je ušao u avion za Beč i odletio.
– Zrakoplov... – primijeti Havranek.
– Naravno, zrakoplov! – složi se Banić.
– Taj koga ste pratili – reče klinac samouvjerenim tonom – nije bio Arno, nije bio bijeli brat. To je bio sasvim drugi tip koji se ovdje pojavio s ključevima kuće i u Arnovu automobilu.
– Sličan mu je – nadoveže Havranek. – Podjednako visok, slično hoda, slično se drži... Kao da je glumio Arna. Čak si je dao napraviti i kovrčavu frizuru.
I tad se Banić i sam prisjeti kako je mladić hodao visoko podignuta ovratnika i s tamnim naočalama na nosu, i kako ga zapravo nikada nije uspio vidjeti iz blizine. U tom času njemu se u glavi odvrti cijeli film o tomu kako je bio prevaren i izigran.
Arno je, dakle, ostao u Sloveniji, možda i zauvijek, a u Beč je odletio netko drugi, njemu sličan, i taj je dio priče bila tek obična predstava.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:54 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Image


19.


Orkestar je imao dva harmonikaša, basista, bubnjara, trubača, tri tamburaša i četiri vokalistice koje su držale ruke na leđima i smješkale se napadno našminkanih usnica. I svi, uključujući i žene, bili su u paradnim vatrogasnim odorama, naravno, bez kaciga i sjekirica. Kapelnik orkestra, sa štapićem u ruci, izašao je pred njih, viknuo »pozor!«, a potom podigao štapić i podvrisnuo »tri, štiri!«, našto je orkestar iz sve snage zasvirao onaj poznati slovenski napjev:
Moj očka ’ma konjička dva,
oba sta lepa bela šimeljna,
cing cingel, cing cangel...
– V nedeljo je v našem hotelu degustacija novega piva in tekmovanje gasilskih orkestrov – rekao je kozičavi debeljko u zelenom odijelu od materijala nalik na onaj od kojega su se izrađivali lovački šeširi. – Gospod Pintarič, upam, da boste naš gost.
Ništa mu ne odgovorivši, Banić pođe prema recepciji motela in pivovarne Keller pretpostavljajući kako će ondje veseli planinski napjev manje smetati razgovoru. No prevario se jer je i tu preglasna glazba dobrano ometala svaki razgovor.
– Gospod Pintarič – dahtao je za njim Tomaž Keller, kao da mu je krivo što gost nije pokazao veće zanimanje za vatrogasni festival s opijanjem. – Za tistega, ki ima rad pivo in gasilsko godbo, bo to pravi praznik. Vaša soba je prazna. Lahko vam dam deset odstotkov popusta.
– Ne zovem se Pintarič – kratko će Banić i izvadi svoju pravu osobnu iskaznicu te je stavi na pult. – Prošli sam se put morao poslužiti lažnim dokumentima, odnosno lažnim identitetom.
– Torej niste niti pesnik?
– Ne. Nažalost, vaša žena neće dobiti knjigu, ali vi biste mogli dobiti mnogo.
– Ne razmem kaj hoćete reći.
– Vidite, priča je prilično zapetljana. Prije pet dana u vaš je motel došao čovjek koji se zove Arno Svilar, ali se koristi prezimenom Vogler. To je prezime njegove pokojne majke. S njim je bila i stanovita gospođica koju predstavlja drugima kao svoju ženu, premda nije oženjen...
Dobro raspoloženi vatrogasci završili su s veselom pjesmicom i nakon kraćeg dogovaranja započeli s jednako poznatim napjevom:
Jaz pa pojdem na Gorenjsko,
tja na gornje Štajersko.
Nihče drug ne pojde z mano
kakor drobna ptičica.
– Nevolja je u tomu, gospodine Keller, što su, kako se čini, otišli odavde, ali se nikad nisu vratili u Zagreb. Rodbina je zabrinuta, policija radi svoje, novinari već njuškaju...
– Ostala sta samo eno noć. Jaz nimam nič s tem! Jaz nične vem!
Banić živne. Uzrujani, rezolutni ton kojim je prao ruke činio ga je i te kako sumnjivim.
– Ja sam u to duboko uvjeren – servilno će Banić. – Međutim, činjenice znaju biti okrutne. Došli su ovdje, prespavali i nestali kao pod zemlju. Tko god ih tražio, doći će najprije ovamo i prerovati motel sto puta, zaviriti u svaki kutak...
– Za koga pa vi delate?
– Kako, za koga radim!? Pa zar se to ne razumije samo po sebi? Za hrvatsku policiju!
– Tu nimate pristojnosti. Kolikor vem, v Sloveniji red varuje slovenska policija.
– Pa ona će vam i doći, dragi moj gospodine! Hrvatska i Slovenija nisu Indija i Pakistan, ili Finska i Čad, ili Urugvaj i Kazahstan! Mi smo dvije prijateljske, susjedne zemlje. Bez obzira na glupost koja se zove Piranski zaljev. Naše policije surađuju. Kad ja nazovem Zagreb i zatražim da vas slovenska policija dobro pretrese, oni će odmah poslati sve podatke u Ljubljanu, koja će postupiti prema međudržavnom sporazumu i stići ovamo mnogo prije no što započne vaš festival piva i vatrogasne glazbe. Budite ozbiljni, jer su šanse da se ta veselica održi u ovom času manje no što možete i zamisliti.
Banić otre rukom znoj s čela. Bio je to silan napor, izdeklamirati stvari o kojima nije imao pojma. Kad bi slovenska policija i došla, mogla bi uhititi samo njega, zbog lažnog predstavljanja i uznemiravanja pitomih slovenskih ugostitelja.
Ali ipak se vidjelo da recept funkcionira. Keller je problijedio, a onda uzrujan otišao do glazbenika koji su marljivo vježbali i počeo se derati na njih:
– Nehajte, idioti! Za vajo imate še dva dneva!
Orkestar smjesta utihne, a vlasnik motela hitro se vrati do Banića i iznenada počne govoriti hrvatski ili, kako je to u bivšoj državi naučio, na »srbohrvaščini«:
– Ne verujem da bi slovenska policija sumnjala na mene. Ja sam zelo poznati ugostitelj...
– Možda – zamisli se Banić. – Ali oni će proučiti hrvatski službeni dopis. Nalazi hrvatske policije upućuju na to da se baš ovdje dogodilo nešto neobično. Vidite, mladićev se auto pojavio u Zagrebu. Vozi ga netko drugi. Osoba nalik na gospodina Svilara s njegovim je dokumentima ušla u avion za Beč. Najvjerojatnije kako bi zamazala oči policiji i ostavila lažni trag po kojemu je spomenuti Arno jednostavno otputovao u Austriju. Možda vi s tim nemate nikakve veze, ali ako se policija počne ovdje intenzivno vrzmati, ode dobar glas i ugled vašeg motela. A s njim i pivo! I novo, i staro! A kad se tomu pridoda i to da redovito kradete cement i materijal s obližnjega gradilišta... ja zbilja ne znam...
Banić ga pogleda kao da ga uistinu žali. Vidjelo se da je ugledni gostioničar i pivar pod dubokim dojmom onoga što je upravo čuo, osobito onoga što se odnosilo na krađu državnoga cementa.
– O, moj Bog! O, moj Bog! – uzdisao je. – Koji ih je vrag donio tu na Slovenijo? Koji?
Zatim je s vješalice pokraj recepcije uzeo svoj kožni kaput podstavljen krznom i izišao van zastavši malo da sačeka Banića. Vani je puhao jak i hladan vjetar protiv kojega Banićev montgomery nije bio nikakva zaštita. Ali nije htio s tim gnjaviti gazdu Kellera, koji je očito bio pred brzom i bezuvjetnom predajom. Odlučio je, dakle, šutke otrpjeti hladan vjetar i saslušati što mu je Keller imao kazati.
– Ja, zapravo, nisam ništa video – govorio je dok su polako koračali prema šumarku pokraj vijadukta. Snijeg tu nije bio dubok, pucketao je pod nogama, jer se na površini uhvatio čvrst ledeni pokrov. – Bilo je to okoli dva po ponoći. Nastala je silna gužva in metež na stepenicama. Čulo se kako razbijajo vrata, kako negdo viče, kako nekoga vuku niz stube.
– Koliko ih je bilo?
– Štiri... Imali so one maskirne uniforme i čarape na glavi. Ja sam prvo pogledo dole i video kako vode tog kaj se kliče... kaj se zove Arno in tu njegovu curu. Ja sam samo ušao a jedan od njih mi je stavil cev od pištolja na čelo.
– Motel je bio prazan?
– Samo ja in moja žena, stari bračni par iz Velenja kaj ionak ništa ne čuju, i to dvoje s Hrvaške. Motel je ionako uglavnom prazan i moral bum ga prodat i preč na Štajersko...
– Uplašili su vas?
– Jeso. Mislim da su saznali da sam video njihov kombi in registracijo. Pa ipak su mislili valjda da je dovolno da me uplaše. A kad vam stave cev na čelo... moj Bog! Moj Bog!
– Zapamtili ste broj auta?
– Tako sam se uplašil da nisam imal hrabrosti zapisat. Možda vam je smešno... ali mislil sam da je bolje da ga zbilja zaboravim...
– Jeste li bilo što važno zamijetili?
– Zametil sam da sam se upišo od straha. Kod njih nisam ništa zametil. Bili su obučeni po vojaški i niso razgovarali. Delovali su kao profesionalci.
– Zašto mislite da su bili profesionalci?
– Ma kaj ja znam... – zbuni se on. – Bili su mi nekako kao na filmu.
Sada su došli do onoga mjesta odakle su bila lako dostupna skladišta i kraj vijadukta. Ili njegov početak, tko bi znao. Bilo je posve očito da je sve isto kao i prije, da radovi još uvijek nisu nastavljeni.
– Zašto ne završe taj vijadukt? – upita Banić i bolje podigne ovratnik, jer je ovdje zbog dubokog šumskog prosjeka puhao još jači i hladniji vjetar.
– Mislim da su trenutačno preselili radove dole... štiri kilometra na zahod...
– Na zapad... – doda istražitelj kao za sebe.
Došli su do onog mjesta gdje se krivudavi putić gubio, a počinjale su rupe sa zalivenom armaturom.
– I to bi bilo to? – zamišljenim će glasom Banić.
– Bilo je još nešto... – okolišao je on. Činilo se da još uvijek nije znao je li bolje, kao u ispovjedaonici, istresti sve što ti je na duši i srcu ili razraditi svoju malu taktiku kojom bi se odabrali i opisali samo prikladni aspekti događaja. – Nekoliko minuta posle, kad su to dvoje izvukli van iz motela, začuo se pucanj. Iz pištolja. Ne znam tko je na koga pucal. Video sam samo da su ubacili tog Arnota i tu curu u kombi i odjurili prema vijaduktu. Nisam točno video kaj su delali, ali sam posle pola sata čuo da se vraćaju. Bili su se zajebali, jer je to prema vijaduktu slepa cesta. No kak vi to po hrvaški kažete... ćorsokak.
Banić ga pogleda i protrne. Sluđen svojim pivom, limenom glazbom i vatrogasnim veselicama, smiješni vlasnik motela očito nije mogao ni pojmiti što se zapravo dogodilo te noći.
Banić je pognuo glavu i pošao prema rupama iz kojih je virio čelični splet armaturnih žica. I tad zastane jer mu se učinilo da je zabetonirana jedna rupa više. Čučne i prstom prijeđe preko hladnog betona. Djelovao je svježe i dao se strugati prstima, po čemu se moglo zaključiti da je zaliven nedavno i u nepovoljnim okolnostima, dakle pri vrlo niskoj temperaturi.
– Sigurni ste da u posljednja dva tjedna ovdje nije bilo nikakvih radova? – pogledao je odozdo golemu priliku gazde Kellera.
– Siguran sam – trudio se on zvučati što uvjerljivije. – Kako bih lagao čoveku od kojega puno očekujem!?
– A što to očekujete?
– Pa, to da lepo izgladite stvar... – počne on. – Da zadržite policijo dalje od moje pivovarne. Pa pomogao sam vam. Ako mi to napravite, možda bih vas mogao postaviti za predsjednika žirija za ocenovanje vatrogasnih glazb. Piće besplatno!
– O, to bi bila velika čast! – pomalo će odsutno Banić, pa se uspravi tako naglo da su ga zaboljela koljena. Nabije ruke duboko u džepove pa pođe natrag ka motelu. Znao je da ovdje više nema što tražiti.
Nakon petnaestak minuta zaustavio je automobil i izvadio mobitel. Na monitoru je bljeskao plavičast znak slovenske GSM-mreže. Nakon što je od informacijske službe dobio broj policije u Ljubljani, uspio je dobiti i nekoga od dežurnih službenika. Iako je to što je govorio zvučalo krajnje smiješno, pokušao je biti uvjerljiv i obavijestiti policiju na slovenskome:
– Na vijadukto... znate... onem pokraj Polomja... boljše reči pokraj pivovarne Polomje... in apartmaja... tam vam je u naslednoj... pravkar u poslednjoj armatumoj rupi ljudski leš, ali dva... ne vem... to nisem mogel saznati... Videli boste... beton je svež in se raspada... Ako boste imeli probleme s indentifikacijo... nazovite hrvaško policijo u Zagrebu... in rečite da so leševi najvjeretnije iz familije Svilar...
– Halo, kdo je to? Kdo ste? Predstavite se! – vikao je glas iz slušalice, a Banić je mirno i zadovoljno isključio mobitel i rekao u sebi »nikada me nećete naći!«.
Našli su ga već ispred Brežica, zaustavili ga i napisali mu kaznu od deset tisuća tolara koje je morao odmah i platiti. Nije imao zavezan pojas, a zapravo ga nije mogao ni imati jer mu se taj dio opreme već odavno raspao, što se, uostalom, događalo i s većinom unutarnjih organa njegova dotrajalog Golfa. Uzalud je pokušavao urazumiti policajce tvrdnjama kako nije fer da ga kažnjavaju tu nadomak granice, zapravo deset sekundi vožnje do domovine, kako vožnja s pojasom zna biti katkada opasnija od one bez njega, kako on surađuje sa slovenskom državom i upravo čeka imenovanje za žiri na festivalu vatrogasne »glazbe in piva«...
Nisu imali sluha ni za što, i Banić im je teška srca izvadio pedeset eura, našto su mu oni zadržali isprave, a njega poslali u Brežice, u mjenjačnicu. Dok je tumarao južnom Slovenijom tražeći otvorenu mjenjačnicu, tješila ga je jedino pomisao na ono što bi rekao Pako:
– Pizda im materina! Ne samo da burno proglasili morski pojas nego i kopneni! Ekonomska i ekološka kopnena zona do Novog Mesta! Jebote, znaš kak su mene sjebali? Moja je teta imala sedamdeset maraka u Ljubljanskoj banci, a sad si može s tim dupe obrisati!
– Dobro, prešli su nju, a ne tebe!
– Kak su prešli nju? I ti pričaš svašta! Kaj bi ona sa sedamdeset marona? Kad ona umre, ta bi lova bila moja. Kužiš?
A kad je, približivši se granici, došao u zonu hrvatskoga signala, zazvonio mu je mobitel. Bila je to Lidija, uzrujana i ljuta, i on se odmah sjeti kako je trebao doći na svoj neodgodivi rođendanski ručak!
– Pa gdje si ti, molim te? Pa ti si opet sve zaboravio!
– Nisam, Lidija, časna riječ, nisam! Morao sam skoknuti u Sloveniju na servis pa se nešto zakompliciralo oko lagera i kuglbolcni. Nisu imali taj tip. Ali evo, jurim k vama. Mislim da mi do Zagreba treba petnaest... ma šta petnaest... dvanaest minuta... Onda odmah oblačim onaj kućni ogrtač i navaljujem na klopu.
Prekinula je vezu jer nije trpjela njegovu demagogiju, izmotavanja i brzoplete laži kojima ga je naučila profesija, premda sve to ni njegovoj naravi nije bilo strano.
A kad je prošao slovensku graničnu kontrolu, padne mu na pamet kako ne bi bilo loše svratiti u onaj slovenski dućan na kojemu je još uvijek pisalo duty free shop, premda se roba u njemu prodavala po istim cijenama kao i u cijeloj zemlji. Naravno, najprije je uzeo dva paketa svojih omiljenih cigareta, za Niku je odabrao parfem čiji naziv nikad dotad nije čuo, a potom je stao tražiti i poklon za Lidiju. Razmišljao je najprije o voćnim koktelima na bazi votke, zatim se vratio do police s parfemima, gdje ne samo da nije ništa našao, nego je počeo razmišljati i o tomu da vrati miris što ga je uzeo za Niku. Lutajući među policama, zastao je ispred one na kojoj su se nalazile strane slastice, Milka i Lindt čokolade, Jaffa keksi, Haribo bomboni i slična roba. I tad su mu se noge odsjekle od iznenađenja. Na kraju te police, očito kao proizvod koji se upravo promovira, bile su poslagane vrlo velike crvene bombonijere u kutijama od nečega što je bilo nalik na pliš ili brušenu kožu. Na njima je, nečim što je bilo slično zlatotisku, bilo iscrtano poprsje staroga Indijanca naborana lica i raščupane kose, a ispod toga je pisalo VIEIL APACHE. Bila je to luksuzna francuska bombonijera s čokoladnim bombonima u kojima je, navodno, bilo 85 posto kakaa sa sitnim zrncima papra.
Premda su bile neuobičajeno skupe, uzeo je dvije, jednu za Lidiju, jer se radilo o crnoj, gorkoj čokoladi kakvu je ona najviše voljela, a drugu za sve one pasje sinove koji su ga gnjavili Račićevim crtežima i idiotskom pričom o skalpiranom pukovniku koji je pokušao uspostaviti mir s Apašima.


Nakon kasnoga rođendanskog ručka s Lidijom i Nikom, na kojemu je morao glumiti beskrajno veselje zbog činjenice da konačno ima onoliko godina koliko se nadao da nikad neće imati, slikati se čas s kćerkom, čas s bivšom ženom, i to, naravno, u novom crvenom kućnom ogrtaču, ručka na kojemu je, uza sve ostalo, morao pojesti i dva grozna tamna paprena bombona od gorke čokolade iz crvene bombonijere s pozlaćenim Apašem, vratio se kući polupijan od svih onih piva kupljenih ponajprije radi njega, prošao pokraj Kica nezainteresiran tko je unutra i oko čega se sad svađaju te ušao u stan, gdje ga je čekalo nemalo iznenađenje.
Iako je brava bila netaknuta, u ured i stan netko mu je uspio ući, netko tko je dobrano pregledao sve što se moglo pregledati. Naravno da se nije radilo o običnoj provali zbog koristoljublja, i da mu ništa nije nestalo. Međutim, gore na katu bili su pregledani svi ormari, isprevrtana posteljina i preokrenuti madraci. Kupaonica je bila nedirnuta, ali su zato dolje u uredu bile povađene sve ladice iz stola, stara kožnata fotelja bila je rasječena, a iz polica što su stajale uza zid bili su izvučeni svi registratori, otvoreni i pobacani po podu.
Banić odmah shvati da je to najvjerojatnije bila »udarna grupa« o kojoj je govorio Svilarov posilni, i koju su sad zacijelo poslali na sva moguća mjesta ne bi li konačno pronašli kutiju koju su zbog nečega trebali.
I onda mu pogled padne na nešto neobično. Usred ispremetanoga i porazbacanoga sadržaja ladica ležalo je malo crveno licitarsko srce, suvenir kakav se kupuje na proštenjima, nešto što su nekoć seoski momci poklanjali curama koje bi im se dopale. Nije se mogao sjetiti da je takvo što ikada u životu kupio ili dobio od koga. Možda su mu to ostavili kao podsjetnik, kao znak... Ali kakav?
Razljućen provalničkom drskošću, ozlojeđen strašnim neredom, koji zacijelo bez Nike neće moći ni pospremiti, poput očajnog Harryja Caula koji u razvaljenom stanu svira saksofon, Banić upali svoj CD-player i pusti splet balada Colemana Hawkinsa da se vrte, i to glasno i neobuzdano. Za razliku od mnogih drugih, Hawkinsov je tenor-saksofon djelovao snažno, buntovno i odvažno, osobito u Night Hawku i u Don’t Take Your Love From Me, i to je Baniću ovoga časa trebalo. Slušao je tu glazbu zavaljen u razrezanu fotelju, koju će jednostavno morati strpati na krovni prtljažnik i prebaciti na kakvo veliko smetlište. A onda, kad je zapalio cigaretu i izvukao iz hladnjaka prvo pivo, obuzela ga je nekakva letargija i on uzme daljinski upravljač pa uključi televizor puštajući da se patetični zvuci Hawkinsova saksofona i kakofonija televizora spontano izmiješaju.
Gledao je vijesti; nizale su se sitne političke prijevare, velike grabeži, atentati i bombaši samoubojice, domaći lakrdijaši i strani nitkovi, i tad mu je jedna vijest toliko zaokupila pozornost da je istoga trena isključio Colemana Hawkinsa. Naime, uz bljeskove novinarskih fleševa, okružena svježe obrijanim i slavodobitnim licima skupih odvjetnika, iz istražnog je zatvora na slobodu izlazila gotovo kompletna skupina poznata pod nazivom Kartel. Odvjetnici su davali patetične izjave kako je pravna država ponovno odnijela pobjedu, kako su ti nepravedno optuženi ljudi zapravo poduzetnici, motori napretka našega društva i ideji što će nas odvesti u prosperitetnu europsku budućnost, te da je Kartel fantazmagorija što ju je izmislilo pravo podzemlje kako bi napakostilo onima koji se uzdaju u vlastiti rad i pamet. I dok su odvjetnici svoje honorare pretvarali u mudru i odmjerenu retoriku, poštenjaci, nepravedno svrstani u nekakav Kartel, trudili su se da u svijet pošalju neporočne slike obiteljske idile, grleći i ljubeći svoje rasplakane žene u krznenim kaputima i sirotu djecu koja su, padajući očevima u zagrljaj, nehotice pokazivala najnovije tipove Rolexovih satova na ruci.
Negdje u šarenilu tog prekrasnog reklamnog špota pravne države prošetao je i neobičan čovjek s debelim namazom pudera na licu i štitnicima na ušima.
Za sve vrijeme izvještaja o tom događaju Baniću je zvonio telefon na stolu, a on ga je ignorirao sve dok i posljednji nedužni poduzetnik nije nestao pretapajući se u novu vijest. A kad je podigao slušalicu i začuo Nikin glas, istoga je časa, pomalo zaplećući jezikom, rekao:
– Odlično da si se javila! Znaš, ono veliko spremanje koje mama stalno predlaže, to bismo mogli sutra...
– Što ti je? Borio si se rukama i nogama protiv velikog spremanja! Kao, ometa tvoju privatnost... smeta te u radu... a sad...
– Neke su se stvari promijenile.
– Što, nered ti je prevelik?
– Pa, baš i nije... – reče on gledajući sadržaj šest ladica koje je netko istresao na pod. – Ali malo treba projuriti usisavačem. Čekaj, nagovarate me na to pospremanje, a kad nazovem...
– Tata, nisi ti zvao! – prekine ga Nika.
– Nego tko? – upita on kao da se našao usred nekakve telefonske zbrke u kojoj se sudaralo i ukrštalo pedesetak linija.
– Što ti je? Zar si pijan?
– Nika, dobro znaš da nisam pijan! – reče on strogo. – Samo sam malo pripit. A pijan ću biti kad popijem sljedeće dvije boce.
– Dobro! – mirno će ona. – Onda da ti prenesem poruku prije nego otputuješ u alkoholizam. Zvala je Rupčićka i veoma joj je žao što nije mogla doći na rođendan...
– Ma, čekaj! – branio se on. – Ne sjećam se uopće da sam je i pozvao.
– Ma znam da nisi ti! Mama ju je pozvala. Ti čak i nisi znao da ti je rođendan!
– I što kaže?
– Rupčićka je kazala da ti je pronašla Nani Drach, ako ti to nije prekasno.
– Nani!? – začudi se on. – Što, to bi trebala biti pospremačica? Ako je tako, onda ti ne moraš...
– Bože dragi! – uzdahne ona. – Nani Drach je žena koja se do 1996. brinula za nekakvoga Arna Svilara. Rekla je da ti znaš i tko je Arno Svilar, i tko je Nani Drach.
– A... znam – reče on stavljajući telefonsku slušalicu pod bradu i paleći cigaretu. – Arno je najvjerojatnije mrtav, ali to još nije službeno otkriveno. A eto, ta Nani je živa, premda se mislilo da nije. Vidiš kako je život zanimljiv i nepredvidiv.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:54 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Image



20.


Na četvrtom katu zagrebačkoga Instituta za onkologiju polako je umirala sedamdesetogodišnja Nani Drach, izmučena karcinomom pluća, brojnim metastazama, zračenjima, kemoterapijama i stotinama raznih čudotvornih alternativnih lijekova od kojih je dobila gastritis i tako osjetljiv želudac da je uglavnom jela hranu kakvu jedu mala djeca. Bila je veteran odjela, bezbroj puta se vraćala na nj, ostajala dulje ili kraće, i da se kojim slučajem birala kakva bolesnička samouprava, Nani bi najvjerojatnije bila izabrana za predsjednicu. Bila je mršava, koščata, visoka, naborana lica i gotovo posve bez kose, premda je fazu kemoterapije odavno prošla. Unatoč uznapredovaloj bolesti, ekstrahiranome plućnom krilu i preosjetljivom želucu, začudo, mogla je još pušiti i u tome je vidno uživala.
Dnevni boravak na četvrtom katu bio je sav u staklu kroz koje su se vidjeli brojni bijeli krovovi okolnih kuća, i djelovao je mnogo bolje od sumornih bolničkih soba i hodnika. Nasred prostorije, na povišem stalku, bio je stari televizijski aparat, kojemu je netko posve utišao ton, a svuda naokolo jeftini plastični stolovi i stolci, gdje su se mogli smjestiti pacijenti s rodbinom što ih je zdušno hrabrila i uvjeravala u povratak kući.
– I vi kažete da ste privatni detektiv!? Privatni detektiv! Ha, ha, ha! Kao na filmu! – smijala se ona kao da su joj ispričali dobar vic. – Nisam imala pojma da i u nas postoji takvo što.
– Gotovo i ne postoji. Ima nas tek nekoliko, ali, općenito gledano, izumiremo. Nema posla.
– Vi ste onda kao i mi dadilje... ili kako to danas pomodno zovu baby sitterice. I mi smo na odlasku. Danas to rade klinke, studentice, cure iz susjedstva, onako usput... Čula sam da čak odlaze i u Englesku.
– Pa i odlaze... Recimo, moja kći...
– I vi biste, gospodine Babicu...
– Banić – ispravi je on.
– I vi biste, gospodine Baniću, da vam pričam o Robertu Svilaru?
– Da.
– A hoće li to što bih kazala biti iskorišteno protiv njega ili u njegovu korist? – nagne se ona prema istražitelju preko plohe stola za kojim su sjedili. – Znate, to mi je jako važno.
– Pa vidite... stvari su... – počne on izokola, ne znajući što je bolje kazati, ali onda ipak odluči:
– Protiv.
– Dobro! Dapače, odlično! Ha, ha, ha! Sviđate mi se! – raspoloži se Nani. – A znate li vi, gospodine Zariću, znate li vi...
– Banić – ispravi je još jedanput, premda mu se činilo kako od toga neće biti velike koristi.
– Znate li vi da je on kadar uraditi svašta onima koji krenu protiv njega?
– Znam. Mislim da sam zbog toga i ovdje.
– Zamislite taj paradoks! – nasmije se ona vlastitoj pretpostavci. – Zamislite da na kraju ipak ne umrem od raka nego od ruke njegovih nitkova. Pa to bi bilo za film!
– Nego – reče ona nakon kraće šutnje. – Moram vam odmah na početku kazati nešto važno.
On naćuli uši.
– Rado bih pušila. Ovi idioti s odjela to ne dopuštaju! Kao, pušenje je štetno. Od njega se dobiva rak, ha, ha, ha!
On izvadi Marlboro, a ona svojim drhtavim prstima razmjerno spretno izvuče cigaretu. On joj pripali. Potom pripali i sebi, premda je pretpostavljao da je pušenje strogo zabranjeno i pacijentima, i posjetiteljima.
– Eh, prošla su ta vremena! – otpuhne ona dim i neka joj sjeta preleti preko lica. Kao da je više žalila za tim što su prošla ta vremena, nego što, eto, prolazi i sam život. – Ušla sam u tu kuću kada se on vratio iz Austrije s novom, mladom, lijepom ženom u visokoj trudnoći. Bilo je to u ljeto 1978. i potkraj godine ona je rodila sinčića tako malog, nježnog i slabog da su doktori mislili kako neće preživjeti. Znate, ušla sam u tu kuću, da tako kažem, s nepodijeljenim simpatijama. Oboje su mi bili izvrsni. Bobi je bio tako duhovit, šarmantan, galantan, a Effie kao neka osjetljiva biljka, posve nesposobna za bilo kakvu zloću.
Ona se lagano zakašlje, pa sumnjičavo pogleda u cigaretu kao da s njom nešto nije u redu. Zatim polako povuče sljedeći dim, kao da se želi uvjeriti u ispravnost Marlbora što ga je Banić kupio u lažnom duty free shopu.
– Ali trebalo mi je samo nekoliko mjeseci pa da shvatim da je on gad, a ona nevino biće uhvaćeno u lavlji brlog. Kad samo pomislim koliko je puta namjeravala otići, ali nije imala snage. Bojala se da će joj oduzeti dijete ili uraditi štogod loše.
– Čuo sam da je ona bila njegova Danielli – reče Banić važno.
– Ne znam tko je to – zbuni se Nani Drach.
– Dobro, dobro – prizna on. – Ni meni baš nije posve... A što je bilo sa svim tim slikama? Ona je, navodno, bila bogata?
– Effie je bila vrlo bogata! Samo slike što ih je sa sobom donijela znatno su premašivale vrijednost svega onoga što je Svilar stekao svojim eksportno-importnim muljažama. A ono što je trebala naslijediti u Beču... Znate, gospodine Bubiću, često sam pomišljala da ju je taj nitkov oženio računajući baš na njezinu imovinu. Toga ima! Zar ne? – nasmije se ona lukavo.
– Pa ima... dakako.
– Nemojte mi samo kazati da ste i vi jedan od takvih – priprijeti mu ona u šali prstom.
– Oh, ne! Nikako! – nasmiješi se on. – Ja sam baš sa suprotne strane. Mene je žena ostavila i odvela sa sobom kompletan vozni park, uzela mi vilu i kuću u Opatiji... točnije u Kostreni...
Ona se ponovno zakašlje, a na vratima se stvori mladi bolničar sa smiješno podšišanom bradicom, koji, vidjevši kako pacijentica i posjetitelj mirno puše i otresaju pepeo po podu, skoči kao da je naletio na kakvu sablazan:
– Gospođo Drach! Kako samo možete na tako drzak način kršiti kućni red?! Pušenje je zabranjeno čak i na ortopediji, a vi mi tu dimite na pulmologiji! Ja ću vas smjesta i neopozivo prijaviti primarijusu Šlausu!
– I što?! I što?! – izdere se ona na njega. – On će mi za kaznu ukinuti zračenje?! Ili će mi izvaditi i drugo plućno krilo? Mladi idiote, možete svoje blesave prijetnje okačiti mačku za rep!
Bolničar je nešto promrmljao i otišao, ali su oni ipak ugasili cigarete.
– A čime se, zapravo, Svilar bavio? – upita on poigravajući se otvorenom kutijom cigareta.
– To mi zapravo nikada nije bilo jasno. To su sve bili neki poslovi koji nemaju pravo ime. Nekakav eksport, pa nekakav marketing, pa nekakvo ulaganje, posredovanje... Kad netko kaže da je šuster, onda znaš da pravi ili popravlja cipele. Kad je netko učitelj, onda se bavi podučavanjem djece. A čime se bavi, recimo, menadžer? Eto, on vam se bavio samo takvim stvarima i bio više vani nego u Zagrebu. A i Effie je često odlazila u Beč. U svemu tome jedini sam spas bila ja, jer nisu morali previše misliti na dijete. Ali sve te njegove muljaže nisu ništa prema onome što je zasigurno radio kad je počeo rat.
– Sudjelovao je u ratu? – upita Banić naivno, kao da ne zna da su svi sudjelovali, i da su svi bili na našoj strani.
– Što ja znam može li se to nazvati sudjelovanjem – zamisli se ona, pa mu uzme kutiju iz ruke i izvadi novu cigaretu. Osvrne se kao da ipak ne bi voljela da je bolničar vidi, pa se potom posluži Banićevim plastičnim upaljačem. On se više nije usudio pušiti, nego ju je nastavio slušati čudeći se kako je strašna bolest nije uspjela odviknuti od pušenja.
– Negdje u ljeto 1991. jedno je popodne došao kući u gardijskoj uniformi... Znate, ono šareno... Zenge... kako se to tada zvalo. To je bio jedini put da ga je netko vidio tako odjevenoga, ali se, kako se pričalo, od tog dana zdušno bacio na obranu domovine. Odlazio je na nekakve noćne sastanke, putovao u Beč, Rim i München, tko zna kamo. Dolazili su po njega s nekakvim skupim automobilima, spominjao je imena od kojih zastaje dah, javljao se telefonom iz Mađarske, tražio da se zapišu nekakve besmislene poruke za gospodina ovoga ili onoga... Gospodine Bakicu, to je sve skupa bilo sumnjivo do neba. Oni koji su se borili za domovinu bili su s puškom do koljena u vodi i blatu, a Svilarove ste cipele mogli postaviti umjesto špigla i obrijati se. A onda su ga načele novine, u paketu sa sličnim domoljubnim primjercima. Povlačili su ga po listovima čija je imena on izgovarao s gađenjem.
– Zbog čega su ga dohvatili?
– Kako zbog čega!? – otpuhne ona dim, kao da je to samo po sebi jasno. – Zbog bogaćenja! Zbog ilegalnoga i nemoralnoga bogaćenja, zbog trgovine oružjem, zbog neovlaštenog korištenja raznim stranim fondovima za pomoć i obnovu zemlje, zbog strašnih, ali zaludnih stvari, jer ih je i previše igralo u toj momčadi...
– Naravno, nisu mu ništa dokazali?
– Ništa.
– Nije vjerojatno ni bilo volje za takvo što?
– Bilo je – reče ona pa ponovno počne kašljati. Vidjelo se da joj, ma koliko se trudila, dim ipak smeta, premda od tog poroka više nije mogla dobiti rak.
– Bilo je – ponovi nakon što je uspjela smiriti kašalj. – I te kako je bilo. Došao je neki mladi ambiciozni tip iz financijske policije... ili se to tada zvalo drugačije... I taj je svojski predano zaronio u »slučaj Svilar«...
– I je li pronašao štogod?
– Tko bi to znao – zamisli se ona i pogleda van u snježnu panoramu gradskih krovova. – Vjerojatno jest, ali je sve otišlo s njim. Jadnik se ubio. Skočio je s terase deseterokatnice u novom Zagrebu. Poslije je u nekom listu izišla priča o njegovoj nesretnoj ljubavi prema nekakvoj curi... Vjerojatno su to iskonstruirali, jer mu je u ruci nađeno licitarsko srce, što je trebao biti znak ljubavi. Njegovi su roditelji sve to demantirali.
– Mislite da se nije bacio?
– Nemam tu što misliti! Tko će znati! – nastavi Nani. – Uglavnom, u kući se čekalo da dođe novi istražitelj, stručnjak za financije, a onda se dogodila ta provala, to razbojstvo.
– To je bilo 1992. godine?
– Da. Jedne su noći u kuću upali maskirani ljudi u uniformama hrvatske vojske. I to je tada bio čest slučaj. Gotovo folklor. Pokupili su nešto malo dragocjenosti, nešto novca, elektronske uređaje, trofejni pištolj, venecijanske bodeže i kompletnu dokumentaciju koja je mogla kompromitirati Svilara, što mu je došlo kao naručeno... Katkad pomislim kako je u svemu tome on imao svoje prste...
– Pa mogao ju je i sam uništiti. Čemu provala? – primijeti istražitelj.
– Nije mogao – odvrati ona pokazujući za jednu običnu dadilju i preveliku upućenost. – Da ju je uništio sam, bio bi još sumnjiviji. Ako se u trenu dok se nalazio pod istragom htio osloboditi dokaznog materijala, morao je to uraditi na vrlo uvjerljiv način. Provala je bio jedan od najboljih.
– Dakle, mislite da je iskoristio provalu da se riješi dokaza?
– Najvjerojatnije.
– A Effie?
Ona zastane kao da joj je neugodno sjećati se tih stvari. Kako je i sama rekla, Effie joj je bila draga, a Robert mrzak.
– Čula je da se nešto događa u kući, izišla je iz sobe i nazvala policiju. Naime, bile smo u kući same jer je Svilar bio negdje u Njemačkoj. Potom je pala niz stube i slomila kralježnicu. Nemojte me samo pitati je li ju netko gurnuo ili je pala slučajno, jer su me tu stvar prokleti policajci pitali bar deset tisuća puta! Možda je pala, a možda ju je netko i gurnuo. Uglavnom, Svilaru je i to došlo kao naručeno. Ne samo da se riješio vruće dokumentacije, nego i komplicirane brakorazvodne parnice i neugodne diobe imutka.
– Kakve parnice? – iznenadi se Banić pa konačno i on pripali još jednu cigaretu. Nije više mogao izdržati, bez obzira na to koliko primarijusa saznalo za taj grozni delikt.
– Pa, on i Effie bili su pred razvodom. Ona je htjela pokupiti dijete, svoje krpice, imovinu i vratiti se u Beč. To je za Svilara bilo krajnje neugodno i on bi svašta uradio samo da je spriječi. Ne kažem da bi organizirao tako složenu stvar, ali... Znate, nigdje ne možete biti sigurni od njegove ruke... Jedino tamo kamo ja idem...
Ona se nasmije, a njemu neka hladnoća projuri leđima.
– Poslije je on čekao ljude iz financijske policije da nastave s istragom, ali je umjesto njih došlo odlikovanje i nitko ga više ni za što nije pitao. Ostavinska rasprava iza Effie bila je krajnje jednostavna, a pokušaj njezina oca, dede Klausa iz Beča da dobije starateljstvo nad Arnom naš je sud glatko odbio. Unatoč naporima svih njegovih skupih odvjetnika. I tu je naš vješti Robi Svilar izišao kao pobjednik, kao šampion. Premda mi to nije posve jasno.
– Zašto vam nije jasno? – začudi se Banić. – Pa sasvim je normalno da sud dosudi dijete ocu, a ne djedu!
– Gospodine Nikiću! – oslovi ga ona već tko zna kojim po redu pogrešnim prezimenom. – Stanovito vrijeme oni su željeli još jedno dijete, ali ga nisu mogli imati. On se čak neko vrijeme liječio od neplodnosti, ali, očito, bezuspješno. O tomu nisu nikome govorili i to su krili kao zmija noge. A opet... zbrojite samo dva i dva i dođite do zaključka. On je doveo Effie iz Beča u visokoj trudnoći, a poslije se liječio od neplodnosti! Premda se to u toj kući nikada nije kazalo, ja mislim da Arno nije njegov sin.
– Nego čiji?
– Beč je veliki grad – slegne ona ramenima, a on pošuti pred teretom činjenica što ih je netom doznao.
– A kako je vas otjerao?
– Mene!? – nasmije se ona. – Mene vam nije teško otjerati, jer nikada ne zatvaram oči, a usta još manje. Ja sam se brinula za dječaka kojega su oni ipak uspjeli posve upropastiti. Dijete je bilo šutljivo, bojažljivo, stidljivo, introvertirano... Nije uopće imao prijatelja, a djevojčica se zapravo bojao. Baš jedan od onih tipova kakvi u zrelosti završe u duševnoj bolnici ili zatvoru. Pokušavala sam sve ne bih li ga nekako otvorila svijetu, pobudila njegovu društvenost, ali nije išlo. I onda, kad mu je bilo devetnaest godina, u kuću je došla pjevačica...
– Marica Skoko.
– Ja nikada nisam izustila ime te gadure! – ražesti se stara gospođa Drach, pa nastavi: – Pjevačica je nekako čudno utjecala na njega. Ja sam vrlo brzo shvatila da je stalno gleda iz prikrajka, da skuplja njezine slike i izreske iz novina, da je zapravo opčinjen njome. Ne znam, možda je to normalno da balavac bez seksualnog iskustva poludi za silikonskim sisama očeve žene...
– Nisu silikonske... – primijeti Banić sasvim neumjesno.
– Za mene su silikonske! – osorno će ona. – Dakle, možda je i to normalno, ali nije normalno da se takva gospođa, takva pomajka poigrava s njime. Da se sunča na terasi bez grudnjaka, da izlazi iz kupaonice u prozirnoj spavaćici, da ga moli da joj pomogne raskopčati grudnjak jer joj se kopča tobože strgala...
– Hoćete li kazati da se među njima odigralo i ono?...
– To ne znam, jer sam otišla praktički iste one godine kada je ona došla. Znam samo da ga je ona izluđivala i da se takvo što moglo događati samo ako je bilo dio neke njezine strategije. Nemam pojma što se poslije dogodilo. Znam samo da je pjevačica shvatila da vidim i razumijem njezinu igru pa je nagovorila muža da me otpusti.
– Dobro – primijeti Banić. – Dečko je imao devetnaest godina. U toj mu dobi nije potrebna guvernanta.
– Naravno da nije, gospodine Baniću! – s očajanjem će ona, prvi put pogodivši prezime. – Ali morate znati da sam ja u toj kući bila sve! I kuharica, i sobarica, i savjetnica, i... Da je Effie ostala živa, ja bih još uvijek bila tamo, i ne bih imala ovu prokletinju na plućima!
Tu joj je puknuo glas i ona se rasplakala, ali nije bilo jasno plače li zbog toga što Effie više nije među živima ili se sažalila nad vlastitom sudbinom. Umirio ju je nekako uguravši joj među prste još jednu cigaretu. Ona povuče dim i otre suze rukavom prljavoga bolničkog haljetka. Djelovala je tako usamljeno i izgubljeno da je i Baniću zastala knedla u grlu.
Na vratima se pojavio onaj isti bolničar i s prijekorom pogledao prema pacijentici koja je ponovno nedopušteno pušila. Htio je nešto kazati, ali ga je Banić preduhitrio, izvadivši iz džepa revolver i tresnuvši njime po glatkoj površini stola:
– Slušaj, klipane, ja imam ovjerenu potvrdu o PTSP-u, pa sad samo reci još jednu riječ o pušenju na pulmologiji!
Znao je da braniti gospođi Drach da puši nije ništa drugo no tragikomični apsurd. Kako osuđenome na smrt zbog zdravstvenih razloga zabraniti posljednju cigaretu?
– Ovaj svijet prepun je raznih pizdarija i došlo je vrijeme da netko izvadi revolver i tresne njime po stolu! – dodao je, nakon čega se uplašeni bolničar diskretno povukao.
Ona se dobrodušno nasmije, činilo se da je kriza prošla.
– One noći 1992. – padne Baniću na pamet nešto što je želio provjeriti – rekli ste da je Effie ustala i pozvala policiju.
– Da.
– I koliko je policiji trebalo da dođe?
– Začudo, došli su vrlo brzo. Baš u času kad su provalnici izlazili. Dvojica od njih uskočila su u kombi i krenula, a treći, koji je očito bio stariji i sporiji, potrčao je prečicom, dolje prema zavoju. Policija je zapucala prema kombiju, a kombi je pojurio i punom brzinom naletio na onoga trećeg, baš kad je istrčao na cestu. Iz moje se sobe sve to moglo vidjeti kao na dlanu. Taj najstariji je pao, a kotači teškog vozila prešli su mu preko oba koljena. Kombi je zatim naglo zastao, ona dvojica su izjurila i pokupila trećega, koji je ležao na cesti nepokretan. Ubacili ga brzo u vozilo i nestali u noći. Nikada ih nisu pronašli. Ali to kako su projurili preko čovjekovih koljena... i sad se naježim i učini mi se da jasno čujem kako mu kosti krckaju i raspadaju se. Gospodine Baniću, ako je taj nesretnik, ili taj gad, ostao živ, e taj je sada sto posto u invalidskim kolicima.


Kad je Banić izišao iz sive, beznadne zgrade Instituta za onkologiju dogodilo se nešto što je podsjećalo na vojnu vježbu. Jedan policijski automobil projurio je preko snijegom prekrivenoga bolničkog travnjaka i prepriječio put njegovu derutnom Golfu, iz obližnjega grmlja iskočila su dva policajca, a dolje s parkirališta dojurio je džip iz kojega su iskočila dva specijalca s pancirkama.
– Koji je ovo kurac!? Pronašli ste leglo Al Qu’ide? – mrzovoljno će Banić izlazeći iz Golfa koji nije stigao ni upaliti.
Ne obazirući se nimalo na njegove prosvjede, jedan ga je policajac oborio na tlo i stavio mu lisice, dok mu je specijalac stavio puščanu cijev na zatiljak i snažno mu pritisnuo lice o neravni asfalt.
– Priznajem! Ja sam se onim avionima zaletio u Twin Towers! – vikao je on odozdo, dok su mu se zrnca pijeska s površine asfalta zabadala u lice.
Petnaestak minuta poslije sjedio je u uredu inspektora Dogana i rupčićem pokušavao obrisati ostatke krvi s lica. Nije imao lisice na rukama, i to je bilo posve protupropisno, ali je Dogan tako odredio, kao da želi pokazati kako spram njega osjeća bar neku malu naklonost. Osim toga, da je kojim slučajem i poludio, i bilo što pokušao uraditi, u kutu sobe sjedio je specijalac s automatskom puškom čekajući da ga smijeni obični stražar.
– Jebemu mater, Vinko! Ti valjda i na vlastiti rođendan privodiš goste u lisicama, a darovi stižu u »crnoj marici«. Mogao si me nazvati i ja bih odmah došao. Boga mu, pa služiš se valjda mobitelom! Uzmeš ga u ruku, utipkaš moj broj, kažeš mi da sam osumnjičen za napad na Svjetski trgovački centar i ja odmah dođem. Tako komuniciraju normalni ljudi... a ti...
– Nikola – prekine ga bivši kolega Dogân. – Ti si oduvijek bio ironičan, ali nikad brbljav. Uvijek si znao žaoku zapakirati u jednu rečenicu. Dvije su ti već bile previše, a tri neukus.
– A ti si znao slati samo jednog čovjeka da obavi uhićenje. A sad mi se učinilo da si podigao i rezervni sastav.
– Ne pretjeruj! – reče on pa otvori ladicu stola i počne po njoj nešto tražiti. – Postoje propisi o tomu kako se uhićuje osumnjičeni za ubojstvo. Ništa drugo nismo radili nego provodili taj propis.
– Kakvo ubojstvo? – zine Banić od iznenađenja.
Komar je polako rastvarao plavu kuvertu i iz nje vadio nekakve fotografije.
– Slovenska je policija pokraj nekakve male pivovare u Polomju iz temelja nezavršenog vijadukta uspjela izvaditi leš ustrijeljenoga čovjeka starog dvadesetak godina. Dojavu su dobili telefonom od neznanca koji je govorio slovenski s jakim hrvatskim naglaskom...
– A ti si se odmah dosjetio – dometne Banić – kako baš ja govorim slovenski s jakim hrvatskim naglaskom pa si poslao po mene. Ti imaš fenomenalnu intuiciju. Sada moraš još samo dovesti svoj odred za »prijateljsko uvjeravanje« i ja ću nakon deset minuta priznati da sam ubio tog čovjeka, a nakon toga pokušao zamazati cijelu stvar podigavši iznad njegova leša kompletan vijadukt.
– Uvijek ista priča – kiselo se nasmije inspektor Dogan pa pruži Baniću snop fotografija.
Osjećajući laganu jezu, Banić ih počne pregledavati. Ne jednoj ga se moglo vidjeti kako sjedi za stolom motela u Polomju i pije tamno pivo. Na drugoj je stajao ispred zelenog Punta zagrebačke registracije i nešto promatrao. Na trećoj je prelazio s jednog balkona motela na drugi. Na četvrtoj se u nešto zagledao stojeći ispred nedovršenog vijadukta u čijem je podnožju pronađen leš. Fotografija je bilo dvadesetak i svaka od njih na neki je način mogla poslužiti i kao dokazni materijal protiv Banića, jer se vidjelo da je na tome mjestu bio u isto vrijeme kada i ubijeni, te da je obilazio mjesto na kojemu je otkriven leš.
– Tko ti je ovo dao?
– Poslali su nam Slovenci. Netko je poslao njihovoj policiji. Oni ne znaju tko.
– A znaju li identitet žrtve?
– Ne.
– Onda im javi da je to dvadeset i petogodišnji hrvatski državljanin Arno Svilar iz Zagreba, nezaposlen, neoženjen... A ako malo bolje pretresu okoliš, nije isključeno da će pronaći još jedan, ženski leš, trideset i petogodišnje Marice Skoko, udane Svilar, umjetničkog imena Maraya.
Rekavši to, on zavuče ruku u džep i pred začuđenim Doganom tresne po stolu poluraspadnutom plastičnom kutijom s maksi singlom spomenute Marice Skoko.
– Dakle, na tomu radiš? – podboči Dogan glavu o dlan desne ruke. – Je li to kakva mračna priča?
– Da, ali još ne znam u cijelosti kakva. Taj mladi Arno ukrao je ocu nešto čime ga ucjenjuje. Ne znam još što, ali sam na dobrom putu da saznam. Ali ako me ti strpaš u istražni zatvor, mogu se s tim pozdraviti. A ako budeš pametan, može nam obojici biti od koristi.
– Misliš?
– Vinko! Pa ti znaš da nikada nisam imao tajni pred tobom! – reče on nešto što je gotovo zazvučalo kao ljubavna izjava, tako da se stari policajac grohotom nasmijao.
– Slušaj me, Nikola – reče on važno kao da donosi presudu u ovom slučaju. – Još nisam dobio sve službene papire iz Slovenije i mogu se praviti da nisi, kako se to kaže, na adresi. Dat ću ti par dana vremena, ali nemoj smetnuti s uma da si pod stalnom prismotrom.
– Ja sam ionako pod stalnom prismotrom – reče Banić – tako da ću moći otrpjeti i tvoj par pasa.
– Dobro, onda briši da te ne vidim! – izdere se na Banića pred zbunjenim specijalcem koji očito nije mogao povjerovati da inspektor pušta na slobodu nekoga tko je netom uhićen.
– Čekaj ! – zaustavi Dogan Banića. – Evo ti revolver i dozvola.
I dok je Banić izlazio iz Doganova ureda, mogao je još čuti kako inspektor tumači mladom specijalcu:
– On je moj bivši kolega i privatni detektiv. Radi svoj posao i ne može biti ubojica. Kurac ti Slovenci znaju!
– Znači, on je vaš prijatelj? – upita mladi specijalac.
– Ne! To nikad nisam rekao! Ljudi tako jebene naravi nisu ničiji prijatelji.
Kad je izašao iz policijske stanice, upravo se upalila gradska rasvjeta, obojivši snijeg u obližnjem parku blijedonarančastim nijansama. Banić izvadi cigarete i potraži upaljač, ali onda shvati da ga je zacijelo zaboravio na Institutu kod Nani Drach. Nasreću, pedesetak metara dalje bio je kiosk Duhana i on krene kupiti novi. Upaljači su ionako jeftina potrošna roba koja se stalno negdje zaboravlja.
Zastao je pred kioskom, zatražio tri upaljača, a zatim ugledao naslovnicu sutrašnjih novina što ih je prodavačica upravo stavljala na njihovo mjesto. Zatražio je brzo i novine, a nakon toga, pri svjetlu s kioska, odmah počeo čitati članak koji ga je tako zainteresirao. Tragom masnog naslova na prvoj, pronašao je veliki tekst na dvanaestoj stranici. Ispod naslova Trgovačka arkadija vidjela se slika poznate mu udoline sa spaljenim staklenicima i napuštenim kućama i imanjima, a ispod slike bio je i članak o tomu kako nadomak Samoboru niče velebna, kompleksna trgovačka arkadija čiju okosnicu čine britanski Quatterprice, norveška Ikea, a oko njih još nekoliko vrlo poznatih tvrtki razasutih u obliku umjetnoga grada, uređenoga na načelima golemog shoping malla. Usto će na tom prostranom kompleksu biti podignut hotel, benzinska crpka, podzemna parkirališta i garaže, zabavni centri i tko zna što sve ne. Investicija je, prema novinskoj procjeni, bila toliko velika da broj nula, kako je duhovito primijetio autor članka, uopće ne bi stao u novinski redak.
Banić zatvori novine svjestan da slučaj Talon poprima sve jasnije konture.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:54 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada 87c8fdd10f72t



21.


Banić je pozvonio na drugom katu i nakon vrlo kratkog čekanja otvorila su se vrata na kojima se pokazalo konspirativno Komarovo lice s prstom na usnama. Pustio ga je u stan, polako, jedva čujno zatvorio vrata, a zatim ga poveo do svoje radne sobe. Soba mu je bila savršeno uredna, parket se sjajio od nekoga novog laštila, knjige na polici bile su poredane geometrijskom preciznošću, prekrivač na trosjedu nije imao nijednog nabora, a radni je stol bio poput zrcala, kao da na njemu nitko nikada nije ni radio.
– Da te nema tu, po ovom bih besprijekornom redu zaključio da si umro – reče Banić sjedajući na trosjed. Nije mu bila jasna razlika između ove aseptične urednosti i posvemašnjeg nereda vikendice u kojoj je Komar radio minijaturni Pariz.
– Kad mi sve pospreme. Čim ja odem pišat, u sobu uleti žena, kći, snaha ili bedinerica i odmah preko svega projure sa svojim usisivačima, krpama i prokletim laštilima. Kad bih i htio, ne bih mogao napraviti nered.
Banić nije uspio vidjeti nikoga od sveg tog svijeta što ga je Komar spominjao, ali se negdje iz dubine velikoga stana čuo plač djeteta. Komar je imao ženu Danicu, sina i kćer, koji su nekako u isto vrijeme uplovili u brak i sa samo nekoliko mjeseci razlike »podarili« Komaru dvije unučice. Svi su živjeli tu pod istim krovom pretvorivši veliki stan u tijesni klaustrofobičan labirint različitih navika, zvukova, ritmova i potreba, tako da je Komar najveći dio vremena provodio u vikendici nedaleko od Samobora.
Sjedio je sad za svojim pospremljenim i uglancanim stolom i, zarivši glavu u dlanove, jadikovao:
– Nikola moj, ja to više ne mogu izdržati! Pretvorili su tu stančugu u hram za klanjanje tim dvjema bebama. Jesu slatke, ali, jebeš ga, koja beba to nije? Moja je žena od dolaska unučica posve poludjela od nježnosti, tepanja i sličnih pizdarija, a kći i snaha izvorne su idiotkinje, po rođenju... Slušaj, danas su sve tri uspoređivale dječji drek. Kao, bio im je sumnjiv na pokvaren želudac, pa su ga spremile u frižider dok se i druga beba ne posere, jer su jele isto pa će komparacija biti korisna. Onda su uspoređivale drekove po boji, mirisu i konzistenciji, da ustanove je li koje dijete bolesno. Pritom su, naravno, zasmrdile frižider pa sam morao baciti gotovo dvije litre fileka i cijeli livanjski sir... Ako jedno dijete zakašlje, one su sve tri sekundu kasnije na pulmologiji u Klaićevoj. Ako dijete prdne, one odmah jure u Graz u nekakvu specijalnu apoteku koja radi najbolji čaj protiv vjetrova. Nikola, ja iz ovih stopa bježim u vikendicu.
– Ma daj, Komaru, preživjet ćeš ti to! Djeca odrastu za dvanaest, trinaest godina! Budi samo strpljiv!
– No, krasno me tješiš.
– Daj, jesi li mi nabavio onaj spis? – prijeđe Banić na pravi razlog svog dolaska. On, naravno, nije došao uspoređivati koja od djevojčica ima zdraviju stolicu, niti slušati o tomu koju vrstu austrijskoga čaja treba piti u slučaju nadutosti i vjetrova, nego je došao zbog spisa o jednoj davnoj noćnoj provali:
– Nisam uspio, žalim – rastuži se Komar. – Bio sam kod Dogana da ga zamolim za tu uslugu u ime starih dana, a on me najurio. Rekao je da će nam obojici zgaziti glavu kao zmijama ako budemo zanovijetali i pleli se u policijske poslove.
– Isuse! – zine Banić od iznenađenja. – Ti si išao Doganu!? Pa imaš sve one Barice i Štefice, one kokice koje si šarmirao trideset godina, a neke si i povalio...
– Psssst! – stavi on panično prst na usta bojeći se da bi senzaciju te vrste mogla čuti i njegova žena Danica.
– Kako si mogao ići Doganu!? Ne mogu vjerovati da si tako slabouman.
– Popušio si! Popušio si! – zapljeskao je ručetinama kao dječarac veseleći se što je uspio nasanjkati prijatelja.
– Oh, nisam skužio da je to tvoj poznati humor – zadovoljno će Banić. – Ti si duhovit kao onaj Salopek!
– Koji Salopek?
Naravno, Komar nije mogao znati za Salopeka iz Banićeva davnoga gimnazijskog razreda, Salopeka koji je kasnije, doduše nakon dvanaest godina, završio medicinu, i poslije bio izbačen iz lokalnog doma zdravlja jer je znao pacijentici kazati otprilike ovo:
– Papa test vam je četiri. Imate rak maternice u terminalnoj fazi... Što ste se tako prepali? Sve je u redu, to je samo mala šala.
Ili:
– Stigli su vam nalazi! Bit će potrebna amputacija dojke... ali... ali ne vama! Ha, ha, ha, popušili ste stari štos!
Komar otvori ladicu stola, izvadi prljavi stari fascikl neodređene boje i stavi ga na okrugli stolić ispred Banića tumačeći mu što je zapravo bilo sa spisom.
– Barica ga je jedva našla bačenoga između dva regala. Adaktiran, zaboravljen i opustošen. Po popisu čini se da nedostaje više od dvije trećine priloga. Ali što je, tu je! Imaš ono što se otelo zubu vremena.
– Kurac je to bio zub vremena! – gorko će Banić pa otvori fascikl i iz njega izvuče nekoliko priloga, svjestan da će sve te stvari morati temeljito proraditi tek kad dođe kući.
I dok je Komar strpljivo čekao da Banić bar površno pogleda spis i pohvali njegovu silnu spretnost, on se zagleda u papire pune gusto tipkanih slova, bez proreda, pune pogrešaka i groznih konstrukcija jer su bili tipkani kao istražiteljski diktat ili direktni iskaz onoga na koga su se ti događaji izravno odnosili. Tako je u papirima stajalo da je Robert Svilar spomenute noći bio u Münchenu radi konzultacija u vezi s određenim razvojnim projektom (!?), da je toga dana nekoliko puta razgovarao sa ženom, ne sluteći ništa neobično, te da je o strašnim događajima čuo tek sutradan prijepodne. Iskaz Filomene ili Nani Drach bio je razmjerno sličan onomu što je Banić od nje jučer čuo, te se vidjelo da sve one kemoterapije i zračenja nisu naškodili njezinu izvrsnom pamćenju. Po onome što je kazala dalo se zaključiti kako je s dubokom boli doživjela smrt gazdarice, ali da joj je strašnom i jezivom bila slika u kojoj teški kombi slama koljena neopreznom čovjeku koji pada i zatiljkom snažno udara u asfalt. U tom iskazu Nani nije rekla isto ono što je rekla Baniću – da taj više zasigurno ne hoda. Ovdje je rekla nešto drugo: čovjek je tako jako udario glavom o tlo da, ako je i preživio, sigurno više nije normalan.
U taj su se čas ostakljena vrata Komarove sobe otvorila i na njima se pojavila njegova punašna žena s djevojčicom starom oko dvije godine u naručju. To što je izvodila bila je neka vrsta predstave jer je cupkala, drmusala dijete, ljubila ga po glavi, tepala mu... Banić je nekoć davno bio otac malog djeteta i razmišljao je nije li i on u tim danima bio idiot, ali mu nikakve slične slike nisu padale na pamet.
– Bok, Danice! – rekao joj je Banić, a ona je otpozdravila na svoj pomalo neobičan način, obraćajući se djevojčici koja je u ruci držala nešto nalik na bijelog zeca:
– Leci bok stličeku Nikici, leci bok! Vidi stliček Nikica kako smo veliki i kako smo dobli! To je zato što smo se umili, što smo papali i što smo kakali...
A zatim se iznenada uozbilji i reče gostu:
– Čuj, Nikola, imam u frižideru kremšnite. Hoćeš li da ti donesem? Fine su, nisu baš hladne, jer je ovaj tvoj debeli prijatelj sto puta otvorio vrata.
– Joj, ne bih. Visok mi je šećer, neka radije mala...
– I hoće! Mala Leptila će ih popapati! Sve će ih popapati! Je l’ tako, Leptilice mala, zlato bakino!?
I onda pocupne kao ostarjela vila iz kakvoga ružnog sna pa odjuri s djetetom nekamo gdje će valjda nastaviti tu burlesku.
– Kako ti se to zove unuka? Lektira? – upita Banić sav u čudu.
– Leptira – odvrati debeli djed tiho. Vidjelo se da mu nije po volji ni takvo pitanje ni takvo ime.
– Leptira!? Kakvo je to ime? Jeste li svi popizdili?
– A što ja tu mogu!? Nisam ga ja smislio. Otac joj je entomolog i radi nekakav magisterij o leptirima – uzaludno se branio Komar.
– Pa što ako je entomolog!? – ljutio se Banić, premda ga se to nije ticalo. – Jebote, da joj je otac mikrobiolog... što, onda bi se trebala zvati Salmonela? Kakve to veze ima? Onda bi onaj Jarnjak koji radi u deratizaciji trebao sina nazvati Mišomor Jarnjak. Svi su popizdili! Daju djeci nekakva izmišljena, idiotska imena. Ili posve strana, iz filmova koje su gledali a nisu razumjeli! Kako ti se zove druga unuka?
– Jennifer... – Komar će tiho i neodlučno.
– Je l’ sa »dž«?
– Bez. Sa »j« i... i s dva »n«...
– Jebemu mater, Komaru! – ražesti se Banić još više. – Ja bih sad najradije nazvao Unicef da dođu ovamo i uhite roditelje, a i tebe skupa s njima. Jedino Danicu mogu poštedjeti. Mislim, zbog totalne neuračunljivosti.
U taj čas zazvoni mobitel u Komarovu sakou.
– To s Danicom... – reče on. – To je u redu... u tome te podržavam...
Zatim prisloni mobilni telefon na uho i zastane kao da mu nije jasno tko ga zove i zašto. Čulo se samo kako je rekao »da«, »tu je«, »ali, kako«, »nemam pojma«... Zatim doda mobitel Baniću.
– Za tebe je – reče pomalo blijed u licu.
– Kako!? – zine Banić. – Tko bi me zvao na tvoj broj? Ne mogu vjerovati! To je nekakva zabuna ili zajebancija.
Zatim je ipak uzeo mobitel i javio se.
– Banić ovdje.
– Računovođa vas treba! – čuo je hrapavi muški glas koji mu nije bio poznat. – Očekuje da dođete, jer ima za vas jednu vrlo važnu poruku...
– Tko ste vi? Kakav Računovođa!? – prosvjedovao je, ali nije prekidao vezu, baš kao da ga sve to, ma koliko djelovalo drsko, sve više zanima. – Slušajte vi i vaš Računovođa! Nikamo ja ne idem!
– Računovođa ima danas popodne u pet masažu na uobičajenome mjestu. Kaže da vi već znate gdje je to – rekao je glas, a nakon toga se linija prekinula. Na zaslonu mobitela nije bilo broja s kojeg se zvalo; čovjek je imao tu vrstu zaštite.
Ne želeći uznemirivati Komara sadržajem razgovora i objašnjavati mu tko je Računovođa, u kakvoj je vezi s njim bio, i čime se zapravo do jučer bavio, Banić zaroni u papire koje mu je nabavio Komar.
Preletio je preko rekonstrukcije strašnog događaja, jer ju je držao manje važnom od njegovih posljedica. Konačno, rekonstrukcije se uvelike rade prema iskazima očevidaca, a oni su i prečesto vrlo subjektivni, pogotovo kada je riječ o neobičnim i dramatičnim okolnostima. U sklopu navedene rekonstrukcije indikativnim mu se učinilo to što provalnici nisu uopće ni taknuli kućni sef, premda im je bio pod nosom, ali se i ta neobičnost dala objasniti mnogim razlozima – od toga da nisu imali dovoljno vremena, pa do toga da nisu posjedovali alat i znanje za sofisticiraniji provalnički rad.
Osobito mu se zanimljivim učinio popis nestalih stvari koji je pametnom čovjeku mogao kazati dosta o prirodi provale. Od stvari koje su bile tek niska u spisu najzanimljivijim su mu se učinila četiri registratora s financijskim spisima, prenosivi kompjutor, nepoznata količina disketa te nekoliko rokovnika s osobnim bilješkama. Naravno da je i sâm Svilar imao razloga uništiti podatke koji su ga mogli kompromitirati, ali su takvi podaci mogli poslužiti i onima koji bi ga njima ucjenjivali. S obzirom na to koliko je zatvorskih godina na temelju njih mogao dobiti njihov vlasnik ili na to što su od Svilara mogli izvući njegovi ucjenjivači, vrijednost ostalih ukradenih stvari činila se zapravo zanemarivom. Na popisu su bili kutija sa ženskim satovima i jedan stariji muški Philip Pathec, srebrno posuđe, starinski pištolj s ugraviranom posvetom, videorekorder, kablovski receiver, drveni kip, rad Baniću nepoznatoga naivca, i velika kutija ženskoga nakita nepoznatog sadržaja i vrijednosti jer je uvid u nju imala samo pokojna Effie.
I tad, negdje pri dnu papira, Banić spazi nešto što mu se učini vrijednim pozornosti. Među otuđenim stvarima bio je naveden i akvarel veličine 19x12 centimetara, rad Fritza Goethea, ali nije bio naveden naslov slike nego tek žanrovska naznaka po kojoj je to bila erotska slikarija, premda nije bilo izričito navedeno je li to bio akt ili nešto drugo. Naravno, Banić je čuo za velikoga njemačkog pjesnika Johanna Wolfganga Goethea, ali pojma nije imao da je postojao i slikar istoga prezimena. Ipak, držao je da je važan podatak jer je posve čudno da je u kući prepunoj slika ukradeno baš to, a ne nešto od svih onih zvučnih imena kojima se razmetao Robert Svilar. Usto je imao onaj prokleti osjećaj da je ovih dana negdje, na nekome važnome mjestu, vidio sliku razgolićene žene, dakle erotski motiv, povezan s ovim stvarima, ali se, da ga tko ubije, nije mogao sjetiti gdje.
I dok je Banić razmišljao nagnut nad svim tim papirima pokušavajući proniknuti o čemu je riječ, u sobu je ušlo nekakvo nisko debelo čudovište s mrežicom na kosi i krpom u ruci, te počelo brzo pospremati papire s okruglog stolića, krećući se poput kakvoga automatskog uređaja.
– Što je ovo? – viknuo je Banić. – Genetski modificirana spremačica?
– Ružice, što vam je? Jeste li poludjeli? – skočio je Komar u uzaludnom pokušaju da je zaustavi.
– Gospođa je rekla da u vašoj sobi opet ima nereda, a prašina može škoditi bebama – govorila je ona prskajući nekakvim sprejom po stolu i spremajući na brzinu spise što ih je Komar donio iz policijske arhive u ladicu ispod stolića.
– Ružice! – izdere se on više da bi napravio predstavu pred prijateljem negoli radi kakve autentične pobune. – Ostavite to i nosite se van!
– Molim vas, prijavit ću vas gospođi! – pogledao ga je srdito mali stroj za pospremanje, pripravan na svađu.
Bože, pomisli Banić, kao na policiji! Jadnik je otišao u mirovinu i sada ga kod kuće prijavljuju, kažnjavaju i zlostavljaju. Nije imao baš nikakve šanse u borbi s Daničinom kućnom pomoćnicom i nalazio se pred još jednim sramotnim porazom.
– Čuj, Komaru – ustane Banić. – Jako mi se piša, ali ti u zahodu sve smrdi po usranim dječjim pelenama, pa ću to obaviti u teglu od fikusa. Valjda nemaš ništa protiv?
I dok je on zakoračio prema fikusu u kutu, žustra je pospremačica zgrabila svoj pribor i pobjegla iz sobe.
– Ovo ti je bilo super! Ovo ti je zbilja bilo super! – smijao se zadovoljno Komar. – Kako je samo gadura zbrisala!
Banić pokupi svoje papiriće, potrpa ih u fascikl i ustane:
– Moram krenuti. A i tebi je bolje da kreneš u šumu, u partizane, protiv okupatora i domaćih izdajica. Što ti tamo fali? Radiš lijepo svoj Pariz, i tek tu i tamo nazoveš telefonom da provjeriš kakaju li dobro Leptira i Jennifer... i boli te ona stvar!
– Imaš pravo, Nikola, znaš da imaš! – povlađivao mu je prateći ga prema izlazu. – Iz ovih bih stopa krenuo samo da ne moram popodne pomoći Danici oko sarme i hladetine jer je rođendan Lajošu. To ti je Leptirin otac, onaj entomolog. Ali onda, ćao đaci! Reći ću im ovako: »Boli me kurac za vas, idem u šumu! Možete vratiti dječja govna u frižider.«
Naravno, tu je patetičnu proklamaciju izveo u pola glasa da ga tkogod od ukućana ne čuje.
A onda, dok je izlazio iz stana na stubište, mogao je sasvim jasno čuti Komarovu ženu kako ljutito govori mužu:
– Tu je floreal! Je l’ istina da je Nikola pišao u fikus?


Muzej modernog slikarstva bio je zatvoren za javnost jer se, nakon neviđenog uspjeha prethodne, postavljala nova izložba u vrlo sličnom stilu. Banić je uspio prevariti portira rekavši mu kako žuri kod doktora Kiszelyja radi intervjua u povodu novoga postava, a nakon toga je bez pardona zakucao na ravnateljeva vrata i otvorio ih prije no što mu je on odgovorio.
– Što je ovo!? – uzviknuo je ravnatelj i skočio od stola kao oparen. – Zar vi ne znate kucati?
– Pa kucao sam – otpovrne Banić.
– Možda... ali vam nitko nije rekao da možete ući.
Banić pogleda prema stoliću za kojim je maločas sjedio doktor povijesti umjetnosti. Ondje se, na takozvanom fetpapiru nalazila rastvorena polovica bijelog hljeba, razrezana kao veliki sendvič, namazana debelim premazom jetrene paštete iz otvorene konzerve, a po pašteti su bile složene debele ploške jeftinog »ekstravuršta«, prekrivene majonezom i kiselim krastavcima. Pravi jeftini golemi radnički sendvič što ga je profinjeni estet složio s velikom pomnjom, spremajući se da ga proždre iza zatvorenih vrata. Ostalo mu je tek da ga poklopi i navali na nj, i sad mu je, zatečenome u sasvim nesofisticiranom poslu, zacijelo bilo tako neugodno da bi najradije propao u zemlju.
– Što trebate? – upita ga preko volje doktor brišući rupčićem majonezu kojom si je uprljao prste.
– Samo vaše mišljenje. Vrlo kratko, ali razmjerno točno. Nakon toga možete na miru pojesti taj sendvič.
On ga prijekorno pogleda, a zatim podvikne:
– Željka! Željka!
Časak kasnije na vratima se pojavi ona visoka žena pred kojom je Banić već jedanput glumio umjetnika, pa upita zašto ju je zvao.
– Odnesite, molim vas, ovaj grozni sendvič Zdenku! – ljutito će doktor. – Rekao sam mu da ga ne radi ovdje! A onda ode i ostavi ga!
– Kojem Zdenku? – pitala je ona kao da joj nije baš jasno.
– Kako kojem!? Onome koji održava grijanje. Maločas je ovdje pritezao radijator.
– U redu... – zbuni se Željka, priđe sendviču, poklopi ga i stegne papirom pa krene s njim van. – Zdenku... kažete...
Premda mu nitko nije ponudio, Banić sjedne za onaj stolić, izvadi rupčić pa obriše mrvice sa stola i dvije tri kapi majoneze.
– Zdenko baš usvinjio... – reče, pa potom iz unutarnjega džepa izvadi više puta presavijen članak iz Royala, članak u kojemu se na fotografiji vidjela radna soba Roberta Svilara. Izravna ta dva papira dlanom i stavi ih pred ravnatelja, koji je sve to pratio očito ne shvaćajući baš previše.
Banić izvadi cigaretu pa zapali, zatim ponudi i ravnatelju, ne znajući je li u međuvremenu uspio prestati s tim porokom.
– Što hoćete s tim novinskim člankom?
– Pogledajte dobro – polako će istražitelj – jer mi treba vaš stručni sud. Gospodin koji na slici sjedi za ovim idiotskim radnim stolom apsolutno je nevažan. Iza njegovih leđa, na zidu, obješena je slika. Ne vidi se baš cijela, nije posve oštra, ali bolje nemam. Vi najvjerojatnije i ne slutite koliko biste mi pomogli kad biste mi rekli tko je autor slike.
– To je kao kviz? – reče on i zamisli se. U vremenu brze zarade u kvizovima što su se vrtjeli na raznim televizijskim i radijskim postajama zacijelo je i njega taknula ta vrsta strasti. On ustane, priđe svom radnom stolu, a zatim se vrati s velikim povećalom u ruci. Uzeo je sa stolića stranicu na kojoj je bio otisnut taj dio fotografije i prišao s njim prozoru. Unatoč jakoj žarulji podne svjetiljke, očito je više vjerovao danjem svjetlu. Približio je list, postavio povećalo i zagledao se u fotografiju te zašutio kao da se pokušava koncentrirati na zadatak.
– To je simpatičan erotski motiv, akvarel, sav u nježnim oker i ružičastim tonovima. Lice je, koliko se vidi, ljupko, proporcije tijela dobro pogođene, ali je težište takvo kao da tijelo ne leži na postelji nego malo poviše nje, zapravo u zraku. Zanimljiva je distribucija erotskih elemenata, koja zacijelo proizlazi iz čedne građanske tradicije. Naime, bar koliko se meni čini, nage ruke i mekom suknjom skriveno krilo djeluju čak uzbudljivije od golih grudi. Dosta fini rad, premda daleko od nekog remek-djela. Po mojem sudu, akvarel je naslikan u godinama uoči rata i posve unutar autorovih obzora, bez nekih iskoraka i radikalnih promjena optike... Znate, onaj tko je s toliko brige skockao ovu ultramodernu radnu sobu, mogao je na zid staviti i nešto prikladnije. I stilski, i tonski, i koloristički, a, boga mi, i vrijednosno.
– Dobro, doktore, vi ste mi održali cijelo predavanje, a meni bi bilo dovoljno i ime... Za ime Boga, znate li ime autora?
– Bilo je više takvih osrednjih akvarelista, znatno ispod ukusa svojega doba, ali ovo je, gotovo nedvojbeno, Austrijanac Fritz Goethe.
– Hvala vam, doktore! – ustane Banić i pođe prema vratima. – Ispričavam se što sam vas gnjavio, a vašemu majstoru grijanja zamalo upropastio sendvič.
On je ostao gledati za njim kao da je razočaran što nakon točnog odgovora na kvizu nije uslijedila i odgovarajuća nagrada.
Stvar je bila više no zanimljiva, razmišljao je Banić približavajući se svom automobilu. Robert Svilar posjedovao je 1996. akvarel koji mu je ukraden one kobne noći 1992. I tu zanimljivu činjenicu znali su njegova žena Maraya i njegov dvojbeni sin Arno.
A možda se konačno cijeli zagonetni krug zatvori kod najvećeg igrača, kod Računovođe, koji ga je pozvao radi neke važne stvari. Najvjerojatnije radi nagodbe.
U pet je već padao mrak i polako se hvatala večernja magla. Činilo se da je s višednevnom sezonom pobješnjela snijega gotovo i da se vraćaju magle koje su tek nakratko ustuknule pred navalom vijavica.
Zaustavio je Golf ispred zgrade koja je upravo nestajala u večernjoj nevidjelici. Očito je i dalje bila posve prazna, čak ni u dućanu koji je zapremao cijelo prizemlje nije bilo svjetla, premda se činilo da će za koji dan biti otvoren.
Začudo, velika vrata nebodera nisu bila zaključana i Banić uđe u predvorje, u kojemu se istoga časa upali automatizirana rasvjeta. Bilo je posve tiho, samo se negdje izdaleka čuo ravnomjeran mehanički zvuk, tih, zapravo sasvim diskretan. Bio je to lift koji se nakon nekoliko časaka zaustavio u prizemlju. Iznad ulaza u lift upalilo se crveno svjetlo, a vrata se otvorila kao da ga zovu unutra.
Banića nešto zazebe oko srca. Zgrada je bila posve prazna, neuseljena zapravo, je li onda uopće pametno krenuti gore u neizvjesnost? Sa sviješću o tome kako je radoznalost prokleta stvar koja čovječanstvo, doduše, vuče naprijed, ali i podosta bedaka odvodi u smrt, on uđe u lift i pritisne taster posljednjega kata, gdje se nalazio stan u kojemu je Računovođa obično imao tretman masaže. U uskom se metalnom liftu, koji je putovao kroz beton, osjećao kao u lijesu, pa, obuzet nenadanom zebnjom, izvuče mobitel spreman nazvati Niku ili Lidiju i kazati im gdje je, te da, ne javi li im se za pola sata, nazovu inspektora Dogana u MUP-u. Ali ovdje u oklopu od metala i debeloga betona nije bilo signala.
Kad se lift zaustavio na vrhu zgrade, izišao je i pritisnuo zvonce na poznatim mu vratima, ali se ništa nije dogodilo. Čak ni kad je pozvonio drugi i treći put. Potom gurne lagano vrata i ona se uz tihu škripu otvore. Još jedanput pomisli da nazove kćer ili bivšu ženu, ali umjesto mobitela, radije izvuče iz džepa vjetrovke revolver pa upali svjetlo. Prostor je bio posve prazan, kao da nikada nikog nije bilo ovdje. Pođe u drugu prostoriju, zatim u treću, pa u četvrtu, paleći pritom svjetla, i u svakoj je od soba mogao vidjeti istu stvar. Bio je to nov, nenamješten stan za tržište.
Izađe zatim na balkon i pogleda prema sjeveru, gdje su se palili milijuni zagrebačkih prozora, dok je gore ponad Sljemena na mrkom nebu visio blijedi Mjesec. A dolje, dolje pod njim, negdje do petoga ili šestog kata bila je gusta magla koja je, polegnuvši po samome tlu djelovala teško i ljepljivo.
I tad se dogodi nešto od čega je uistinu ostao bez daha. Gore na terasi nebodera nešto je zašuštalo, vrisnulo, fijuknulo i strmoglavilo se dolje u maglu, odakle se odmah vratio i odjek tupog udarca.
Kao obezglavljen, izjurio je iz stana i malo odahnuo vidjevši da je lift još uvijek tu. Uletio je u nj i brzo pritisnuo gumb s oznakom prizemlja. Ta mu se vožnja činila vječnom i on, nagađajući što bi se sve moglo dogoditi, pri svjetlu lifta, drhtavim prstima provjeri jesu li sva ležišta u njegovu Smith&Wessonu puna. Potom su ga stale hvatati zle slutnje. Što ako je sve to klopka i ako se lift jednostavno strmoglavi u dubinu? Što ako ostane između katova poput kakva lijesa u betonu? Ili ako ga dolje u predvorju čekaju isti oni ljudi koji su okončali Arnov izlet u Sloveniju? A kad je na kraju lift ipak sretno stigao do prizemlja, a njegova se vrata automatski otvorila, izjurio je Banić van, čvrsto stežući revolver te se začas našao ispred zgrade. Nije ni pomišljao što bi se moglo dogoditi ako ga takvoga zajapurenog, uzbuđenog i s revolverom u ruci ugledaju slučajni prolaznici.
Ali po ovom pasjem vremenu nikog nije bilo ispred nebodera i on krene na drugu stranu, prema mjestu gdje je odletjelo tijelo samoubojice. Iako je znao da je najrazumnije uskočiti u automobil i nestati s toga mjesta, njega kao da je golicalo da vidi kako izgleda samoubojica nakon što je izveo svoju strašnu nakanu.
Sa zapadne strane zgrade, u svjetlu već postavljene ulične svjetiljke, dolje na pločniku, potrbuške je ležalo tijelo u zimskome kaputu, nekako čudno izvijeno i spljošteno, glave iskrenute ustranu, poderanog rukava i bose desne noge jer je cipela morala ispasti negdje u padu. Začudo, na nesretnome samoubojici nije bilo ni kapi krvi jer joj je valjda trebalo dosta vremena da probije debelu zimsku odjeću. I tad, s jezom koja je u njemu rasla, Banić spazi i ispruženu mrtvačevu ruku iz koje se skotrljalo malo crveno licitarsko srce, a časak kasnije u izobličenom licu neprirodno široko otvorenih očiju prepozna financijskoga genija Alojza Habahta.
I tad shvati da pred njim zapravo ne leži samoubojica nego »poruka« koju mu je poslao Računovođa.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:55 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada Image


22.


Nešto je fijuknulo kroz mrak i maglu, ostavljajući za sobom onu šuplju jeku kakva se javi za tijelom što pada u veliku dubinu. Potom je kao povrat, kao odjek, došao i zvuk muklog udarca, udarca od kojega se Banić probudio. Vani, u prolazu koji je vodio do zatvorenoga kinematografa, nazirala se samo noćnom žaruljom obasjana magla i nikakav se zvuk nije čuo. Zatim tamo dolje u Ilici protutnji tramvaj, i Banić se upita, nije li to koji od noćnih, ili možda prvi jutarnji. Pogleda na digitalni sat na kojemu je bilo šest. U ovo doba godine u šest je još mrak. Sjedne na krevet i pri tom pokretu nekakva čudna bol jurne u njegovu glavu, bol zbog koje je istog časa dlanovima pokrio čelo. Iako nije bilo nikakvih razloga za ustajanje, on se odvuče do kupaonice, stane pod tuš i pusti vodu. Nada da će s vodom otići i glavobolja pokazala se sasvim jalovom, tako da se obrisao i vratio u sobu, u noćnom ormariću pronašao plivadon što ga se neki dan sjetio kupiti, i popio ga. Legao je na krevet nauznak i pogledao prema stropu. Negdje odozgo, posve bespomoćan, raširenih ruku, urlajući na sav glas, prema njegovu je krevetu padao bivši financijski stručnjak Alojz Habaht, brbljavi genij zbog čijeg ga pijanstva više nisu mogli uspješno držati pod kontrolom. Banić zažmiri i pokuša ponovno usnuti. I to mu uspije, ili mu se to samo činilo. Vjerojatno je bio u onom čudnom stanju između sna i jave, u onom stanju koje je možda najbliže umišljajima čovjeka s vrlo visokom temperaturom. I u tom stanju, ma što učinio, uvijek mu se iznova vraćao čudan osjećaj da se nalazi u podnožju nebodera obavijena maglom gdje ga muči neugodna slutnja kako će odozgo svakoga časa doletjeti ljudsko tijelo.
Zatim je ustao, popio još jedan analgetik i konačno, kad je glavobolja minula, uspio zaspati. I tko zna koliko bi spavao da ga nije probudio telefon, jer je mobitel isključio prije no što je legao. Začudio se, bila je to Nikina prijateljica novinarka kojoj je obećao dati intervju, odnosno biti živopisnom temom intrigantne novinske rubrike.
– Ines ovdje! – rekla je.
– Tko!? – začudi se on, jer mu nije padalo na pamet tko bi to sad mogao biti.
– Ines... Ines Rupčić – rekla je nekako preko volje, jer, čini se, nije voljela da je zovu Rupčićka. – Nikina prijateljica. Sjećate li se... obećali ste da ćemo razgovarati za novine. Mislim da je sada pravi čas. Imamo temu o organiziranom kriminalu.
– Mi, privatni istražitelji, pratimo nevjerne žene ili uhodimo sitne lopove iz malih privatnih tvrtki. A sve je to potpuno nezanimljivo – trudio se da bude što uvjerljiviji jer mu se nije razgovaralo baš ni za kakve novine. – Ništa vam ja ne znam o organiziranom kriminalu.
– Kako ne biste znali!? Nemojte biti skromni! – navaljivala je ona. Prošli sam vam put pričala o Talonu. Ono što sam istražila u redakciji vrlo je zanimljivo. Ta se tvrtka dosad više puta preregistrirala, a da nikad nikome nije bilo jasno čime se bavi. Govorkalo se o reketu, kocki, švercu zlata i automobila... Talon zapravo i ne postoji... to je nešto što se svaki čas drugačije zove, što se mijenja i ne da se uništiti. Nešto kao retrovirus koji stalno mutira.
– A da možda... ipak... sada ne razgovaramo o tomu? – s laganom će nelagodom istražitelj, krajnje neupućen u retroviruse koji mutiraju. – Evo, cure mi baterije!
– Što, pa zar to nije kućni telefon?
– Ma je, je... – spetljao se on. – Ali i on ima baterije...
– Znate li da je doktor Habaht počinio samoubojstvo? On je radio za Talon...
On je sasvim dobro i jasno čuo što je kazala, ali je ipak počeo vikati u telefonsku slušalicu:
– Ne čuje se! Halo, halo! Ništa se ne čuje! Halo! Je l’ me čujete? Ja vas ne čujem! Nazovite poslije! Koji je vrag s tim tel...
Potom je spustio slušalicu i iskopčao telefon, premda je čuo kako ona stalno govori »Halo, ja vas čujem! Spustite, ponovno ću nazvati.«
To je možda bilo nepristojno, i znao je da bi mu Nika i Lidija, da su to mogle doznati, dobrano natrljale nos, ali je njemu sada brbljanje koještarija za novine bilo zadnja stvar na svijetu.
Kada se u devet našao s Doganom u slastičarnici Hohnjec još je uvijek bila jednako gusta magla i bilo mu je poprilično mučno od one dvije tablete što ih je popio na prazan želudac.
Vinko Dogan bio je neka vrsta civiliziranog nasilnika i goropadnika, čovjek koji je bio pravi strah i trepet u službi, ali je, kako to često biva, imao u sebi i nešto dječje, pa se često znalo dogoditi da susrete zakazuje na dječjim igralištima, u lunaparkovima ili slastičarnicama, što je bila osobitost koje on zacijelo nije bio ni svjestan. I ne samo to, uživao je počesto u onim stvarima u kojima uživaju djeca, što je mogao biti i refleks siromašnoga djetinjstva u kojemu nije imao ono što bi djeca trebala imati.
– Zašto ne probaš malo? I išleri i šantonezeri su danas perfektni – govorio je Baniću dok su se stiskali u malom separeu iz kojega se dobro vidjela Ilica, odnosno ono što je od nje ostavila gusta magla.
– Zar ne voliš išlere? – upro je viličicom u Banića kao da mu takva bizarnost nije jasna. – Nemoj mi samo reći da ne voliš išlere!
– Kao dijete bio sam zbog išlera u popravnom domu – ozbiljno će Banić, kojemu se od svih tih kolača i jakog mirisa vanilin šećera dizao želudac. – Provalili smo noću u slastičarnicu. Dečki su pobjegli s metalnom kutijom u kojoj je bio utržak, a mene je murija uhvatila s tacnom išlera u rukama.
Dogan ga s čuđenjem pogleda, a onda promrmlja nešto i odmahne rukom, kao da mu nije do njegovih izmišljotina i ludorija:
– Ti si oduvijek bio zajebant! Nikada se zapravo nije znalo što misliš. Zato se i nismo slagali u službi. Ali srećom, sudbina je odredila da nam se putovi raziđu.
– To je obostrana sreća! Zašto si me zvao?
On podigne malu vilicu s komadićem kolača pa se zagleda u nj, kao da je to kakvo savršenstvo prirode. Potom ga strpa u usta, mljacne, da bi se odmah prebacio na nešto što je zvao šantonezerom.
– Vidiš, Nikola – počne on punih usta. – Godinama lovim toga uglednoga građanina jer mislim da je mućak i pokvarenjak do kosti! Do koštane srži! Znaš, kad je netko baš sve najbolje, i dragovoljac, i domoljub, i donator, i vizionar, i dobročinitelj, i što ti ja znam... e, onda je meni takav sumnjiv od glave do pete. Jebeš mi mater ako ja vjerujem u savršenstvo! Evo, ja sam ti, na primjer, genij za šah, a idiot za strane jezike. Od svih jezika i riječi na svijetu, ja samo znam da na mađarskom »vilamož hatoš« znači tramvaj broj šest! Onda, dobar sam otac, ali sam očajan zet. Evo, nekidan sam sterao punicu u tri pičke materine.
– Što, imaš još živu punicu!?
– Pa nisam valjda mrtvu punicu sterao u tri materine! – pogleda ga on kao da mu se čudi što takve gluposti i pita. – Sterao sam je bez veze, a znaš kakve mi kolače radi! Radi Jelačićeve šnite debele kao safalada i tortu od piškota sa svježim voćem. A biskvit s vajnšatoom...
– Vajnšato radi sigurno od vina? – upita Banić nedužno.
– Nego od čega!? Je l’ me to zajebavaš?
– Ne, Vinko! Ali zar si me zvao da razgovaramo o kolačima i vajnšatou tvoje punice? Ako jesi, onda mi malo pričaj o doboš torti ili o rožati. Stavlja li na rožatu karamel ili šlag s listićem metvice?
On ga pogleda poprijeko, ali ipak krene na pravu temu:
– On je stopostotni gad! Bio je već u mat poziciji, pa su čovjeka koji je vodio istragu našli mrtvoga, a sva dokumentacija nestala je u nekakvoj noćnoj provali prije dvanaest godina. Stalno ga imamo nadohvat ruke, a onda nam izmigolji. To ti je kao kad pokušavaš uhvatiti muhu koja ti se mota oko tanjura. Zamahneš, a ona zbriše! Uvijek je stotinku sekunde brža od tebe.
– O komu govoriš, Vinko? – pravio se Banić da ne zna.
– Nikola, jesi li ti idiot?! – izdere se Dogan tako da su se dvije bakice, koje su također uživale u išlerima, okrenule i mrzovoljno ga pogledale. – Pa o Svilaru! Na istoj stvari radimo! Zar mi nisi rekao da ti je platio da mu pratiš sina?
– Jesam.
– E, pa vidiš! – ljutio se on i dalje. – Ja ću poludjeti od takvih! Ja ga pritvorim, a za deset minuta mi dođe njegovih pet najboljih odvjetnika, koji imaju godišnji prihod veći od nekih afričkih i azijskih zemalja, napadnu me u novinama, otkriju pet navodnih povreda zakona, traže moje smjenjivanje, opizde me u nekakvome tobože neovisnom tisku... Kad mi se učini da ga imam u šaci, dokazi mi nestanu, svjedoci se nenadano bace s najbližih nebodera ili otputuju na usavršavanje u kenijski grad Mombasu, očevici više ne žele svjedočiti jer su, navodno, preboljeli encefalitis pa se više ne sjećaju, a oni koji su dali iskaz povlače ga tvrdeći da su u to vrijeme imali apstinentsku krizu i bili na heptanonu. Pritom me, za svaki slučaj, prijave Helsinškom odboru. Jebemu mater, bilo mi je stoput bolje u komunizmu. Uhapsiš gada, stamburaš ga, a kad dođe njegov advokat on je već na odsluženju u Turopolju ili Valturi. Ovo sad je kurac! Čista karikatura!
Iako je djelomice i pretjerivao, ipak je stavio glavu među dlanove, držao se nekoliko časaka kao najveći gubitnik na svijetu, a onda je pogledao prema slastičarki:
– Zorice, kakva vam je danas parfe torta?
– Malo je rahla, gospon Vinko. Radije bih vam preporučila zahericu ili švarcvaldicu.
– Dobro, Zorice, dajte onda...
– Koju? – upita ona.
– Pa obje... s malo šlaga. I na kraju kavu s natrenom.
Potom se okrene prema Baniću pa nastavi.
– To s tim zemljištem je muljaža. Doznali su od svog čovjeka u vlasti da dolaze te strane tvrtke. Nedokazivo! Zatim su organizirali nekakvu čudnu kampanju širenja lažnih vijesti o tomu kako se tamo tobože gradi odlagalište smeća. Nedokazivo! Onda su, kako se čini, jeftino pokupovali zemljišta, a pojedince koji to nisu htjeli jednostavno su prisilili. Nedokazivo! Nakon toga uklopili su dolazak stranih tvrtki u vlastitu zamisao golemog kompleksa s raznim sadržajima i predstavili to kao političku odluku. Također nedokazivo! Međutim, ovaj put im u konstrukciji nešto ne štima. Čini se da ne mogu predočiti valjane ugovore o kupoprodaji. Kao da su im nestali...
Donijeli su mu druge kolače i on je navalio najprije na sacher tortu.
– Zbilja se osjeti aroma divlje naranče! To je najvažnije!
– I kako bih ti ja to trebao pomoći?
– Kako bi mi trebao pomoći!? – čudio se on. – Kao da to nije jasno! Prvo, ti si u groznoj gabuli. Policija ima podatke da si slijedio Svilarova sina, da si ga uhodio u Sloveniji i, konačno, sva je prilika da si ga tamo i ubio...
– Dobro znaš da sam ga tražio po nalogu njegova oca!
– Ne znam! Znam samo da je zaherica jako dobra. Ti ćeš na sudu kazati da si ga slijedio jer ti je za to njegov otac platio, a otac će kazati kako o tomu nema pojma. Ili, još gore, tri njegova advokata će to odbiti kao gnusnu insinuaciju, a onda će sazvati konferenciju za tisak, ograditi se, zanijekati i najaviti da će njihov klijent zatražiti satisfakciju sudskim putem! U takvom svijetu živimo. Kužiš ti to? Ili si ostao lajbek?
– Kužim! A kužiš li ti da tebi, što se Slovenije tiče, fali jedan cijeli leš?
– Kakav leš?
– Ženski. S Arnom je bila i Svilarova žena. Ali to je sve tvoj posao.
– Ali on uopće nije prijavio njezin nestanak. Za ženama tragamo kad muževi prijave da se nisu vratile.
– Slušaj – unese mu se Banić u lice i kolače. – Ako ju je »on nestao«, onda to neće ni prijaviti! Zar je prijavio nestanak sina?
– Nije – prizna on, a potom se načas odlijepi od tanjura s kolačima. – Sve sumnje koje vode u tvom smjeru ja ću zakopati sto metara pod zemlju. Ali ti bi mi morao nekako pomoći. Mislim, ako imaš kakvih boljih spoznaja na temelju kojih bih ga mogao strpati u gajbu. Slijedio si maloga nekoliko tjedana. K vragu, morao si nešto doznati!
– Doznao sam, ali još nisam posve siguran.
– A kad ćeš biti siguran? Kad mi zbriše na Kajmanske otoke? Nikola, molim te, poslušaj me. Sve ovo što svaki dan slušaš o Europi, Nato paktu, integracijama, zajedničkom tržištu... sve je to pizdin dim ako ne pohvatamo mafijaše! Bez toga nema budućnosti! A to nije lako jer njih netko štiti. Vidiš, ja imam nekakvu jebenu naviku da sve što se događa danas povezujem s onim što je bilo prije, jer nas je onaj Fišter uvijek učio da zločin ima svoju prošlost i da smo mi njegovi povjesničari. I ja sam ubojstvo tog mladića odmah povezao s provalom iz 1992., kada je nehotice ubijena dječakova majka...
– Nehotice!... – primijeti Banić ironično. – Isto onako kao što si i ti sve te kolače smazao nehotice! Jebote, ja bih se najprije raspuknuo, a onda bih umro od žeđi!
– Dobra ideja! Zorice, što imate za popiti?
– Frupi – odvrati ona poslujući nešto oko dugačkog niza kremšnita.
– Koji?
– Od limuna i ananasa...
– Baš mi ti podižu kiselinu u želucu. Dajte mi radije jupi ili voćko od ribizla.
Potom načne švarcvaldicu, pojede komadić, a onda uzdahne. Ipak se vidjelo da mu je već dosta.
– Razmišljao sam puno o tomu. Ako je te noći stradala njegova majka, možda je taj momak podsvjesno zamrzio oca. Možda se dočepao nečega što je moglo temeljito kompromitirati starog Svilara i srušiti ga u prašinu. Možda je zbog toga ubijen?
Zatim malo pošuti, pa doda:
– Ili ga je jednostavno smaknuo poludjevši zbog te svoje mlade žene...
– Obje su ti interpretacije skroz šuplje – prekine ga Banić. – Jer u oba slučaja ispada da ja nisam ubojica. A to je deplasirano.
– Idi u kurac! – opsuje Dogan, što je za one bakice s išlerima bilo previše, tako da su na brzinu platile i otišle negodujući. – I krenuo sam u tom smjeru i pokušao pronaći spis iz 1992., ali vraga! Možeš se jebat! I to je netko definitivno uništio!
Baniću zamalo izleti kako je taj spis privremeno drpio debeli Komar, ali je u posljednji čas zastao. Konačno, u nečemu je Dogan bio u pravu, jer je ono što je Komar donio bilo nekompletno. Švicarski sir s golemim rupama.
– Daj mi još nekoliko dana – reče Banić. – Postoje ipak neke male šanse da ću doći u posjed nečega čime bih mogao potegnuti po Svilarovu grobnom zvonu...
– To si dobro rekao – zadovoljno će Dogan. – Uvijek si se znao bolje izražavati od mene. Ali, u svemu ostalome, ja sam bio daleko bolji.
– A ako to ne dobijem – nastavi Banić – ispričat ću ti što se dogodilo, ali i to će, sasvim sigurno, završiti u košari s nedokazivim svinjarijama.
Časak kasnije već je izjurio iz slastičarnice jer se pokraj njegova Golfa zaustavio veliki »pauk«. Morao je to spriječiti jer je bilo veoma dvojbeno vrijedi li taj prastari automobil više od naknade za odvoz i globe. I dok je jurio van, učinilo mu se kako se Doganova ruka ispružila, a debeli prst pokazao na onu vitrinu u kojoj su se nalazile baklave, tufahije i urmašice, odnosno mali orijentalni etnoraj za profinjene ljubitelje slatkoga.


Gore na jelenovačkoj uzvisini Svilarova je vila izranjala iz magle poput vampirskog dvorca iz engleskih filmova strave i užasa. Želio je bar još jedanput vidjeti profinjenog skupljača umjetnina. Ne, nisu mu u toj kući bili dužni, nikakve novce, dapače, reklo bi se da su ga za najobičnije praćenje i preplatili, ali je Banić ipak mislio da mu nešto moraju objasniti, nešto u čemu su mu ipak bili dužnici. Svilar ga je, očito, platio za to da mu pomogne da se domogne neke stvari. No to nipošto nisu bili ni lažni Račićevi crteži ni kožna kutija s nacrtanim Indijancem, u kakvima Francuzi prodaju svoju delikatesnu gorku čokoladu. Pa kad to nije išlo, pokušao mu je podmetnuti ubojstvo i aranžirati ga dokazima ili indicijama u obliku serije fotografija snimljenih pokraj slovenskoga motela.
Kad je došao nadomak Svilarovoj kući, otkrio je da je kompletno imanje doslovce opkoljeno vozilima i ljudima u odorama. Nije to bila policija, nego zaštitari tvrtke ZT Fighter, za koju je Banić znao da joj je zabranjen rad. Ali očito da ta zabrana ovoga ranog popodneva više nije bila na snazi.
Praveći se blesav, Banić izađe iz automobila i brza koraka krene prema ulazu nadajući se kako će se sada zacijelo pojaviti onaj isti tip koji ne zna izgovoriti »r« te mu pomoći da bez većih problema uđe u Svilarov dom. Ah umjesto grotesknog tipa, pred njim se isprsi snažni naoružani mladić kojemu je na odori bila naslikana stilizirana šaka, a ispod nje logotip ZT Fightera. Čovjek u odori zaustavi ga pokretom ruke, i ne trošeći riječi.
– Što je? Zar ste poludjeli? Moram ući kod gospodina Svilara. Nosim mu poruku u obliku licitarskog srca od doktora Alojza Habahta, kojemu je upravo jučer istekao profesorski mandat. Čuli ste za financijskoga genija Habahta, ili ste jedan od onih koji računaju na računalu napravljenome od napetog flaksa i zrna graha?
Zaštitar je sve to ravnodušno slušao, ali je bilo posve jasno da ga neće pustiti unutra niti će se s njim upuštati u beskonačne rasprave i nadmudrivanja.
Ostavio ga je stoga na miru i prišao autu nalik na policijski na kojemu je bio znak zaštitarske agencije i za čijim je upravljačem sjedio malo stariji čovjek, koji je morao biti nekom vrstom časnika. Ako zaštitarske agencije uopće imaju časnike i hijerarhijski ustroj sličan policijskome. Ili su tek poduzeća kao i sva ostala. Vidjevši kako mu se Banić približava, čovjek izađe iz automobila i prekriži ruke na prsima. Ni njegov stav nije istražitelju pružao baš neke velike nade.
– Gospodine šefe – servilno će Banić – ne znam čemu ovoliko uniformi, ali ja bih svakako morao kod gospodina Svilara. Ja sam njegov liječnik i svaki mu dan moram dati hormonsku injekciju. Znate, on tako liječi rak, pa vam možda...
Čovjek mu tek rukom pokaže da se udalji, a nakon toga mirno sjedne na svoje mjesto odlažući revolver na sjedalo.
– Jebe se vama! Ja moram unutra! – vikao je Banić nadajući se da će ga možda zbog izgredništva zgrabiti i ugurati unutra, ali je i taj plan bio, kako se to kaže, na klimavim nogama.
– Čemu ta neumjesna vika? – začuje blagi glas pa se okrene. Prema njemu je koračao svećenik koji je preko svoga raskošnog službenog odijela imao prebačen staromodni crni kaput od krombi materijala. U njegovoj je pratnji bio mladić koji mu je nosio podeblju torbu, kao da je u njoj pribor za vodoinstalaterski, a ne za svećenički posao. – Sine, od nas se traže mir, sućut i blagost.
– Zašto me zovete sine? – upita Banić. – Niste mi otac.
– Sine, kuća pred kojom stojite kuća je žalosti. Zar vam nije poznato da je sina nesretnoga gospodina Svilara Bog pozvao k sebi? – nije se dao svećenik, koji je sigurna koraka prilazio ulazu na jelenovačko imanje.
– Nije ga nitko pozvao k sebi nego su ga gnjide ubile same! Osim toga, što se vas sve to tiče? Jeste li i vi biskup zaštitar? Radite li i vi za ZT Fighter? Ima li možda ta tvrtka zaštitarski ordinarijat?
Svećenik se prekriži i zabrza prema ulazu, dok je za njim klipsao pomoćnik, jedva tegleći tešku torbetinu.
– Idem i ja s vama u kuću žalosti da skupa podignemo raspoloženje – reče Banić pa pokuša zajedno sa svećenikom ući u dvorište.
Ali zaštitara se nije dalo tek tako prevariti. Šutke je zgrabio istražitelja i tako ga snažno gurnuo natrag da je zamalo izgubio ravnotežu na skliskom tlu. Ipak je ostao na nogama, i tad mu je prišao onaj stariji zaštitar, koji je u međuvremenu izašao iz automobila. Taj mu je strogo pokazao prstom na drugu stranu ceste:
– Tamo! Tamo se odmaknite! I da se niste ni korak približili!
– Ovo je javna površina! – odvratio je Banić, ali kada je službenik ZT Fightera krenuo prema njemu, kao da je naglo promijenio mišljenje o karakteru spomenute površine, pa se smjesta povukao tamo gdje mu je pokazao zaštitar.
Tad je spazio kako se metalna vrata polako otvaraju da propuste veliki crni Mercedes sa zatamnjenim staklima, onakav u kakvima se voze predsjednici i slične zvjerke. Zanimajući se tko je to ušao, Banić krene pločnikom prema mjestu s kojega se mogao bolje vidjeti ulaz u atrij zgrade. Tu se automobil zaustavio, a stražnja se vrata otvorila. S lijeve je strane izišao čovjek kojega je Banić upoznao na proslavi dječjeg rođendana, doktor Valerijan Gruden, inače intimni prijatelj ožalošćenoga poduzetnika, a s desne se uspravio visoki muškarac kovrčave kose, koji je, čim je izišao, izvadio iz džepa štitnike i stavio ih na uši.
Obojica su polako krenula prema ulazu u zgradu, a čovjek koji se smjestio do vozača pošao je prema velikim dvorišnim vratima.
Spazivši Računovođu, Banić zaboravi na prijetnje zaštitara pa pojuri prema ulazu, gdje su ga sačekala dvojica i uhvatila ga pod ruke, spremna da ga odvuku preko ceste na mjesto s kojega je i krenuo.
– Pustite ga! – čuo je onoga kratko ošišanog tipa koji se ovamo dovezao s Računovođom i doktorom Grudenom. Imao je na sebi posve novu zaštitarsku odoru i hodao je kao da se ponosi njome. Banić u njemu istoga časa prepozna svoga starog znanca Gubu.
– Kako, i vi radite u ZT Fighterul – upita Banić.
– ZT Fighter sam ja! – reći će on prilično patetično. – To je moja zaštitarska tvrtka. Bili smo pod suspenzijom, ali su naši advokati jučer uspjeli istjerati pravdu na čistac.
– Naravno da su je uspjeli istjerati – doda Banić. – Ali ne na čistac, nego u vražju mater. Istjerali su je negdje milijun svjetlosnih godina odavde.
– Gospodine Baniću – pokuša se svladati Guba. – Kad smo vas angažirali, imali smo preporuke koje su vas predstavljale kao mudru, mirnu i povjerljivu osobu. Vi ste završili posao što ste ga radili za ovu kuću, pravedno ste plaćeni i ne znam otkuda vam sad sav taj jed?
– Poigrali ste se sa mnom i pokušali mi podmetnuti ubojstvo. A sve ste obavili sami, pokupili ugovore i uništili erotski akvarel stanovitog Fritza Goethea!
– Ne znam o čemu to pričate! Ni za što od toga nemate nikakvih dokaza. To su vaše fantazije. Molim vas da se udaljite jer je gospodin Svilar u velikoj boli. I biskup je došao da mu pruži utjehu i duhovnu okrjepu. Upravo se spremamo na groblje, gdje trebaju stići posmrtni ostaci iz Slovenije...
– Što, idete očistiti beton s njih?
– Gospodine! – prosikće Guba i stisne šake. Banić iznenada shvati zašto se zapravo suzdržava.
– Vašim Fighterima je bio zabranjen rad zbog neadekvatne uporabe sile i vaši su to advokati uspjeli nekako srediti. Pretpostavljam da bi vas ponovljeno nasilje suspendiralo na toliko godina da više i ne biste dočekali rehabilitaciju.
Gubino je lice bilo crveno od bijesa, ali i dalje nije poduzimao ništa. Banić s čuđenjem shvati kako stoje na istome onom mjestu gdje ga je on udario šakom u želudac. Ali tada nije bio šef i vlasnik zaštitarske agencije nego obična civilna osoba, tako da je mogao zaraditi samo kratki susret sa sucem za prekršaje. Znajući da danas isti takav rizik vrijedi samo za njega, Banić mu priđe kao da će ga zagrliti, a onda ga koljenom snažno pogodi među prepone, tako da se šef ZT Fightera nemoćno skljokao na tlo.
Zaštitari sa svih strana skočiše prema Baniću, ali ih u tom času zaustavi glas kućedomaćina koji je s ulaza u atrij mogao sve čuti. Iako je bilo hladno, bio je bez kaputa, odjeven u svečano crno odijelo i gologlav. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, a oči crvene, kao da je netom plakao. On da rukom znak, zaštitari se razmaknu, a Guba se počne polako pridizati.
– Gospodine Baniću – nekim pobožnim mirom govorio je Robert Svilar, koji je djelovao kao da mu je biskup uistinu dao pravu duhovnu okrjepu, ili kao da je uzeo popriličnu dozu trankvilizatora. – Ako mislite da su sve te vaše čudne ideje istinite i u jednom sasvim malom postotku, ja ću vam osobno osigurati najbolje odvjetnike da ih dokažete na sudu. Ali ako niste sigurni, onda bar budite oprezni i mislite na vašu bivšu suprugu koja je bila pametnija od vas i došla nam u dobroj vjeri da joj pomognemo u nevolji. I vama bismo pomogli, samo kada biste imali dovoljno razuma.
Baniću se odsijeku noge. To što je čuo o Lidiji djelovalo je prilično nesuvislo, ali je imalo nekakav koban prizvuk. A onda mu je jedna čudna ideja sijevnula glavom i on ju je odmah odlučio ispitati.
Sjeo je u svoj Golf, izvukao mobitel i nazvao Lidiju. Nije se javljala, mobitel joj je bio isključen. Potom je nazvao njezin stan na Britanskom trgu i slušalicu je podignula Nika:
– Mama je pošizila što se sinoć nisi javljao, pa smo je Rupčićka i ja odvezle u Krilo anđelovo. Još jučer su joj javili da može odmah doći na pretrage i tretman. Već smo se čule... ona je dobro...
– Nika! – prekine je on, jer mu se učinilo da će vječno brbljati. – Pogledaj, negdje kod mame mora da su prospekti od tog Krila anđelova. Možda u njima piše tko je vlasnik ili šef te klinike...
– Zašto bih to gledala?
– Za ime Boga! Kad ti kažem da pogledaš...
– Ali tata, zašto bih gledala kad znam!? Vlasnik je doktor Valerijan Gruden! On je jučer osobno pozvao mamu. To je u Švicarskoj, odakle je došao, uobičajena praksa... to da šef klinike pozove pacijenta. On je jedan strašno fin gospodin, a ne kao ovi naši mesari.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:55 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada 7d30fba04e62ee8c9709b0ecdde21fe7


23.


I od televizije ipak ima nekakve koristi, mislio je Banić dok je sa sto trideset na sat jurio prema Krapini. Jer, eto, da nije nekoliko puta vidio taj agresivni televizijski spot za čudotvornu, snobovsku kliniku, sada bi zacijelo izgubio mnogo vremena da istraži gdje se Krilo anđelovo nalazi i kako se tamo ide. Naravno da sto trideset na sat nije bila jurnjava za street racere, za zlatnu mladež koja subotom uvečer obiđe sve coctail barove, a onda negdje pred zoru završi u periferijskom turbo folk lokalu, ali je za sivi Golf, kojemu je Banić i prestao brojiti godine, ta brzina bila prava kušnja. Pušio je cigaretu za cigaretom i pratio bijelu crtu što je izranjala iz magle, koja je s nailaskom večeri bila sve neprozirnija, nadajući se sve vrijeme da je Svilarova aluzija bila prijetnja bez pravoga pokrića, nešto kao uvjetovana razmjena. Ono – ti ćeš prešutjeti sve što znaš o nama, a mi ćemo biti korektni prema našoj dragoj pacijentici. Ipak, koliko god pokušavao dobiti Lidiju na mobitel, anonimni ga je digitalni glas obavještavao kako je »mobilna stanica isključena«. Nije mu to bilo jasno jer nikada nije čuo da bi u bolnicama, javnim ili privatnim, pacijenti morali isključivati svoje mobilne telefone.
Iza Krapine spustio se s autoceste, kupio na brzinu nešto goriva i pošao užom asfaltiranom cestom prema slovenskoj granici, gdje se nalazila klinika o kojoj je Lidija s toliko očekivanja sanjarila. Naravno, tuda nije mogao voziti više od osamdeset na sat, na nekim je dijelovima još bilo neočišćenoga snijega, a u zavojima je bilo toliko sklisko da se automobil nekoliko puta opasno zanio.
A kada je, izišavši iz zavoja koji je presijecao šumoviti brežuljak, ugledao velebnu kliniku doktora Grudena kako stoji na vrhu brežuljka ponad mora magle, u sutonu koji se brzo spuštao, sjetio se onoga trenutka iz brojnih filmova, trenutka u kojemu je mladi engleski odvjetnik ugledao nazubljeno brdo s jezivim obrisima dvorca grofa Vlada Tepesa. Klinika je zapravo i bila adaptirani oveći dvorac, imala je tri kata, brojne terase i nešto nalik na tornjiće u kakvima su, bar u bajkama, obično čamile zatočene princeze. Gotovo svi prozori bili su osvijetljeni, a između njih, po balkonima i terasama, djelomice i po crnogorici uokolo klinike, još su visjeli bogati, raskošni vijenci novogodišnje ukrasne rasvjete, premda je od Nove godine prošlo mnogo više od mjesec dana.
Trebalo mu je nekoliko minuta vožnje do klinike i u tom je vremenu morao smisliti nekakav plan, kako bi brzo i sigurno izvukao Lidiju i odvezao je, ali mu gotovo ništa pametno nije padalo na pamet. Zapravo, u jednom bi času pomislio kako pretjeruje poput kakve babe paničarke jer svaki pacijent, osim duševnog bolesnika i potencijalnog širitelja epidemije, može u svakom trenutku napustiti bolnicu i otići kući, a onda bi mu se pak učinilo kako su stvari i te kako ozbiljne jer se sukobio s ljudima kakve uvijek puštaju zbog nedostatka dokaza. Sasvim je moguće da su osoblju klinike već dali detaljne instrukcije o tome kako postupati s Lidijom Banić, kao što je bilo i više no vjerojatno da se bolničkim hodnicima vucaraju ljudi poput onih iz Talona, ako i bolnica nije bila podružnica iste tvrtke.
Posljednjih nekoliko stotina metara cesta je bila posve ravna, kao da ju je netko nacrtao ravnalom, a završavala je ovećim parkiralištem ispred samoga ulaza u kliniku. Banić polako zađe autom u neonima osvijetljeno parkiralište i pogleda prema ulazu. Ondje se vidjela neka vrsta portirnice u kojoj su se nazirale dvije siluete, jedna u građanskoj odjeći, druga u odori koja je zacijelo bila zaštitarska. Iako je na neki način bio uobičajeni posjetitelj koji je došao obići bivšu ženu, nekako mu se učini da nije baš pametno ući na glavni ulaz, te da moraju postojati i oni drugi, sporedni, koji će značiti i manji rizik. Pri kraju parkirališta prestajala je ograda i počinjao odvojak kojim se moglo doći do stražnje strane zgrade. Provezao se kroz drvored crnogoričnih stabala, vidio s desne strane jezerce na čijoj je obali bila lampionima osvijetljena sjenica, a potom skrenuo ulijevo i spazio niz velikih, osvijetljenih prizemnih prozora, iza kojih su se vrzmali ljudi u bijelim kutama i s rupcima na glavi. Nije mu trebalo dugo da shvati kako je stigao do bolničke kuhinje. Čas zatim ugledao je i velika vrata uz koja se nalazila ostava, kamo je snažni muškarac upravo unosio veliku plastičnu kantu za smeće.
Banić zaustavi Golf u mraku iza same ostave, izađe te brzo i odlučno krene prema velikoj kuhinji, u kojoj se zacijelo dovršavala večera za otmjene i bogate pacijente.
Sigurnošću rutinera koji je tu zaposlen od početka svog radnoga vijeka, Banić krene kroz kuhinju prema vratima što su morala voditi u bolničko prizemlje. Tu su valjda bile, kako je nagađao, prijamne kancelarije i ambulante, a kad je spazio da ga svi kuhari i kuharice gledaju, on naglo zastane, pljesne rukama i počne govoriti onako kako se priopćavaju važne stvari:
– Pazi ovamo! Došao je konačno nalaz! Ako još ima sojina ulja Sojavil, analize kažu da u njemu ima više od sedamdeset posto GMO-a, pa doktor Gruden određuje da se ono daje samo bolesnicima u terminalnoj fazi! Isto tako treba pripremiti za analizu kukuruzno brašno koje je stiglo jučer jer ima indicija da je u njemu gen knjiškoga moljca!
Rekavši to, Banić napusti začuđeno kuhinjsko osoblje i, projurivši kroz vrata, zađe u slabo osvijetljen hodnik na čijoj je suprotnoj strani vidio svjetlo recepcije. One uz glavni ulaz. Nije znao gdje se nalazi Lidija, što je bio podatak koji bi u normalnim okolnostima mogao bez po muke dobiti na ulazu. Ali bio je sve uvjereniji kako ovo sad više i nisu normalne okolnosti. Stoga je radije šmugnuo stubama na prvi kat i našao se u hodniku s čije su obje strane bili nizovi vrata, iza kojih su se morale nalaziti bolesničke sobe. Na kraju hodnika bila je aula iz koje je na svaku stranu zgrade vodio po jedan takav hodnik, i to je Banića podsjetilo na unutarnju organizaciju kakva se gdjekad mogla naći u samostanima i zatvorima.
I baš kad je očajnički počeo razmišljati što bi uradio, zamijeti kako prema njemu nailazi žena u bijelom kostimu gurajući kolica s tanjurima. A kad je došla sasvim blizu, shvati da su to tanjuri s kriškama tamne torte, posuti gustim bijelim šlagom. To je bio dobar znak da je večera završila, ili da je bar pri kraju.
– Dragi Bože, zar je to moguće!? – krene Banić prema ženi s kolicima žustro protestirajući: – Moja je žena teška dijabetičarka, a vi joj nosite tortu! Ja ću se smjesta žaliti! Mi smo platili tolike novce ovoj klinici, a vi pokušavate dotući moju ženu hiperglikemijskim šokom!
Nije bio siguran kaže li se to uopće tako ili će u očima te žene ispasti zadnjim idiotom. Zapravo, čuo je za hipoglikemijski šok, koji se zna dogoditi kad bolesnik odbija hranu, pa je po nekakvoj logici skovao i tu pametnu riječ.
– Dijabetičari ne dobivaju kolače! U to možete biti sigurni! – branila se žena, zacijelo posve nedužna.
– Kako mogu biti siguran kad vidim te kalorijske bombe na vašim kolicima!? Zahtijevam da smjesta provjerite dobiva li moja žena desert ili ne. Ona se zove Lidija Banić.
Izrekao je to zbilja ultimativno, a zatim se i sam začudio jer se nije mogao sjetiti kada je zadnji put predstavio Lidiju kao vlastitu ženu. I dok je bolničarka u bijelome krenula prema interfonu učvršćenom o zid, on je ljutito dodao:
– Ako dijabetičarima dajete tortu, onda im možete dati i viski!
Žena je nešto tiho govorila na interfon, potom je malo počekala, zatim je ponovno prošaptala nešto tiho i posve nerazgovijetno. Banić pomisli što će se dogoditi ako ga je žena razotkrila i upravo prijavila bolničkoj službi sigurnosti. U tom će se slučaju vrata otvoriti, a njega će zgrabiti nešto slično buldozima i vučjacima iz plemena ZT Fighter.
Ali imao je sreće, bar ovaj put!
– Dignuli ste toliku galamu bez veze! Vaša gospođa je u tristo tri! To je odjel koji i ne poslužujem.
– Sigurno?
– Sigurno! Mogli biste se bar ispričati!
Ali nije čekala njegovu ispriku, zgrabila je kolica s tortama i otišla podijeliti desert sretnicima koji su na to imali pravo. Logika kojom je mogao krenuti Banić bila je sasvim jednostavna i vrijedila je za sve hotele, za sve bolnice, sve urede koje je vidio u životu – broj sobe počinjao je brojem kata. Lidija je, dakle, bila na trećem, najvišem katu klinike s lažnim anđeoskim imenom. Iznad nje mogao je još biti samo tornjić, u kojemu se mogla nalaziti, recimo, Trnoružica, Matovilka ili tko zna koja od zlatokosih princeza što ih je nekoć, dok je još Nika bila mala, sasvim dobro razlikovao.
Odšuljao se do stubišta i polako krenuo na drugi kat, potom bez problema stigao i na treći. Pogledao je prema prvim vratima nasuprot stubištu kojim se uspeo. Imala su broj 309. Krenuo je onim smjerom u kojemu su brojevi padali i došao do izlaza na nekakvu terasu. Prije izlaza nalazila se soba na čijim je vratima bio broj 304. Znao je da mora proći pokraj vrata terase i zakucati na prva vrata lijevo, ona u sljedećem hodniku. Prešao je tu malu udaljenost i osjetio kako mu je srce zakucalo jače, mašio se kvake, i pritom, slučajno, onako u žurbi, pogledao na pločicu s brojem. Pisalo je 302. Dakle, soba 303 nije ni postojala! Pitajući se nije li sve to sanjao, vrati se do broja 304, pa ode ponovno do 302. Ondje gdje je trebala biti soba 303 nalazila su se vrata kojima se izlazilo na terasu!
Nemajući kamo, iziđe na prostranu terasu, na kojoj je zacijelo moralo biti lijepo u proljeće ili s jeseni, ali sada je bilo hladno, mračno, puhao je studeni sjeverni vjetar, a odozdo se, poput pare iz lonca s uzavrelom vodom, dizala magla. Jedino što se vidjelo bili su mutni odsjaji bolničkih prozora dolje na snijegu i svjetla s parkirališta ispred ulaza u kliniku. I tad u dnu terase, s lijeve strane, spazi vrata u čijem se dnu vidjela tanka traka žutoga svjetla. Otvori ih i uđe u mali, uzak hodnik koji je završavao stubištem, a s lijeve i desne strane imao po jedna vrata. Na onim lijevima bila je pločica s natpisom prof. dr. sc. Agneza Gruden, a na desnima broj 303.
Bojeći se da bi tkogod mogao naići, ne kucajući, Banić hitro otvori vrata i zastane. U lijepo uređenoj sobi, u kojoj gotovo i nije bilo ničega bolničkog, u sobi s debelim sagom, anatomskim krevetom, stilskim trosjedom i modernim postoljem s televizorom na kojemu je titrala slika, u ugodnoj polutami ležala je Lidija s knjigom koja joj je pala na prsa. Vidjelo se da je čitala i pritom zaspala. Kao da je osjetila njegovu prisutnost, ona otvori oči i blago se nasmije.
– Bože, zaspala sam! Tako sam slabo spavala jer je nekakva luđakinja gore cijelu noć vikala... Ne mogu vjerovati da si već došao! Moram priznati, nisam te još očekivala – pogleda ga ona pomalo zagonetno. Vidjelo se da ju je zbilja iznenadio.
– Lidija! – reče on prilično uzbuđeno, ali odlučno. – Pokupi odmah svoje stvari! Istog trena brišemo odavde!
Ona ga je gledala kao da ne vjeruje vlastitim ušima. Uistinu joj je morao djelovati kao luđak.
– Najozbiljnije ti kažem! Nemoj tražiti da ti objašnjavam! Sve ću ti kazati kad budemo u autu! – reče on još strože.
– Što ti je!? Praktički sam tek stigla! Upao si ovamo kao da se radi o životu i smrti!
– Možda se i radi! – vikne on pa krene prema ormaru, izvuče iz njega putnu torbu i u nju počne ubacivati njezine stvari. – Imamo malo vremena.
Iako joj ništa nije bilo jasno, činjenica da ga nikad nije vidjela tako ozbiljnoga i zabrinutog morala je djelovati na nju, pa je ustala i navukla kućni ogrtač.
– Tako! Ostani u ogrtaču! Presvući ćeš se u autu!
I tad mu nešto padne na pamet, pa je pogleda u oči i upita:
– Što si rekla? Zašto nisi spavala?
– Rekla sam da je nekakva luđakinja u sobi iznad moje...
– Ovo je treći kat! Kakva soba iznad tvoje? – upita on, da bi se odmah potom sjetio kako su na četiri strane zgrade tornjići s prozorima.
– Pa valjda u onom tornju...
– I što je vikala? – upita Banić.
– Arno nije kriv! – odvrati ona. – Da znaš samo kakvim glasom. Kao da je pod nekakvim... sredstvima...
– Spremi se, za pet minuta brišemo odavde! I to zauvijek! Ako bude potrebno, dignut ćemo oboje kredit i ići ćeš srediti tu kralježnicu u onu američku bolnicu.
– John Hopkins Hospital? – spomene ona ironično čuvenu bolnicu iz Baltimorea, pa stane pospremati stvari.
No on ju više nije mogao čuti jer je izjurio iz sobe i potrčao stubištem u sobu što se nalazila iznad Lidijine.
Iako bi mu takvo što maločas djelovalo nevjerojatno, u tornju na vrhu dvorca pretvorenoga u kliniku ipak je bila zatočena zlatokosa princeza.
Tu je, u uzanoj bolničkoj sobici, na krevetu kakvi se obično mogu naći na neurološkim i psihijatrijskim odjelima, kožnatim remenima vezanih ruku i nogu, ležala Marica Skoko, nevjerna žena Roberta Svilara. Kao i Lidijina, sobica je bila ukusno uređena, na zidu se nalazio nosač s malim televizijskim aparatom, na noćnom ormariću svježe cvijeće, a na polici s ovećim ogledalom i mnoštvo kozmetičkih preparata koje Maraya nikako nije mogla rabiti jer je, osim što su je zavezali, očito bila i pod utjecajem sedativa. Ležala je nauznak, duboko je disala i gledala nekamo u strop. Čelo joj je bilo vlažno od znoja, a zglavci crveni i puni podljeva jer se pokušavala osloboditi remena.
Banić joj priđe i nježno joj položi svoju hladnu ruku na čelo. Ona ga pogleda. Počela je disati mirnije, ali joj je pogled bio mutan. Ipak, činilo se da se budi iz sedativnoga sna.
– Jeste li vi moj otac? – upita uplašeno.
– Nisam, ali imam kćer nešto mlađu od tebe – reče on i nekako mu postade žao sirote djevojke koja je sanjala brzo bogatstvo i veliku slavu. Znao je da će, izvuče li se odavde, odmah poslati Dogana da razvali ovaj brlog i spasi jadnu priprostu princezu, posve slaba glasa i sluha.
– U bolnici sam? – bojažljivo će ona. – Jesam li tu sigurna od svoga muža ili je i ovo njegovo vlasništvo?
Umjesto da joj odgovori, Banić sjedne do nje i počne joj lagano otkopčavati remen. Pogledala ga je zahvalno i po tome je znao da je došla k sebi i da će razumjeti njegova pitanja.
– Zašto mislite da Arno nije kriv? – upita je blagim glasom.
Ona izvuče ruku i pogleda je kao da se čudi što konačno može micati njome.
– Nije kriv za tu krađu slika. Njegova je majka unijela toliko stvari u tu kuću, a on nije dobio ništa. A ni slike nisu vrijedile pa ih je bacio.
– A što je bilo s onom sličicom koja se vidi na fotografiji u Royalu? – upita, ne znajući hoće li ona biti sposobna odgovarati na tako složena pitanja.
– Zato sam i rekla da nije kriv. To sam ja otkrila. Naručio je provalu i ženino ubojstvo. Naručio je to od svojih ljudi. Onda je uzeo natrag ukradenu sliku i stavio je na zid. Idiot! Slika je bila dokaz da je u vezi s provalnicima. I da je za sve kriv.
Njemu se učini da joj je ruka vruća, da se bori s temperaturom i da zato govori brže i sve kraćim rečenicama. Ipak, zvučala je suvislo pa je nije prekidao.
– Ja sam donijela sliku. Arno je htio uz pomoć slike strpati oca u zatvor. Ja sam rekla da je lud ako misli da će uspjeti. Robert je njihov i oni su Robertovi! Rekla sam da je bolje da uzme lovu. Bio je zaljubljen u mene. Zato me poslušao.
– Zatim ste otišli u Sloveniju jer ste mislili da ćete ondje biti sigurniji?
Stala je duboko disati, a zatim je dlanom otrla ispucana usta. Banić uzme s noćnog ormarića čašu vode i pomogne joj da otpije nekoliko gutljaja. Zatim je nastavila:
– Otamo je Arno zvao Roberta. Tražio je za sliku milijun eura. To je navodno otmičarska tarifa. Ali Robert nije pristao. Provalio je u motel sa svojim zvijerima. Luđački je vikao da mu vratimo sliku i nekakve ugovore. Sliku je Arno negdje sakrio. Ni ja ne znam gdje. O ugovorima nismo imali pojma.
Banić joj spretno oslobodi noge i ona se protegne, ali se vidjelo da je preslaba da bi ustala.
– Tko ste vi!? Što radite ovdje?! – prene ga iznenada ljutiti ženski glas. On se okrene i na vratima spazi visoku ženu pedesetih godina, širokih bedara, bujnih grudi i stamena držanja. Bila je u bijelom kostimu i na džepu je imala pločicu s imenom kakvu nose liječnici. – Pacijentica je pod ozbiljnim tretmanom, a vije uznemirujete!
– Cijela je zemlja pod vašim tretmanom! – odbrusi Banić bijesno i zalupi vratima tako snažno da ju je morao dobrano udariti. Začuo je kako je tiho jauknula, a onda je očito uzela mobitel i nekoga pozvala, jer ju je čuo kako s druge strane vrata nekome nešto žučljivo objašnjava.
– Ali zašto ga je ubio? – upita Banić Marayu, koja je micala prstima ruku kao da ih pokušava razgibati.
– Vjerojatno je netko pretjerao. Ili je bilo slučajno. Ali nikome od njih to nije problem. Robert je ubio i suprugu. Zašto ne bi i njezina sina?
– I vi ste znali da mu Arno nije sin?
– Više puta je to rekao...
– Ali zašto ga je ubio prije no što je otkrio gdje su slika i ugovori?
– Bez mene i njega slika nije prijetnja.
– Ali ugovori...
– Kakvi ugovori? – pogleda ga ona začuđeno.
Osjećajući da uistinu više nema vremena, Banić izjuri iz sobe i pokraj ljutite liječnice, koja je držala vlažnu krpu na nosu, pojuri dolje na treći kat, gdje ga je Lidija već čekala, zbunjena, ali ipak odjevena i s putnom torbom pokraj nogu. Kad su izašli na terasu, Banić priđe ogradi i pogleda dolje prema parkiralištu. Ondje nije bilo mnogo promjena, osim što je po slobodnom dijelu asfalta jurio stariji čovjek u invalidskim kolicima na električni pogon. Činilo se da ga zabavlja ta jurnjava kroz maglu i tihi zvuk njegova motora bio je jedino što se moglo čuti u noći u koju je tonula skupa klinika.
– Tu su! – reče Banić i povuče Lidiju za ruku, pa krene prema sporednom stubištu, onome kojim je i došao. I dok su se, trudeći se da budu što tiši, spuštali polumračnim stubištem, čuo je kako s onog središnjeg stubišta dopiru odjeci nogu što su se brzo uspinjale prema trećem katu.
Došavši do prizemlja, Banić pokaže rukom Lidiji da ga slijedi, pa uđe u kuhinju. Tu se više ništa nije kuhalo, pospremale su se stvari i prao pribor. Prošli su polako, trudeći se da ne privuku ničiju pozornost, a kad mu se pogled susreo s pogledom jedne od kuharica, on joj povjerljivo namigne:
– Ono s genetski modificiranim uljem ćete uraditi?
Nije mu odgovorila, bila je zacijelo zbunjena i nesvikla na razgovore o genetici, ali njemu to i nije bilo važno. Želio se samo čim prije i bez suvišnih objašnjavanja dokopati automobila i odjuriti zauvijek s ovoga antipatičnog mjesta. Pokazalo se dobrim što nije ostavio auto na glavnom parkiralištu, ali je preko njega ipak morao proći. Moleći Boga da prastari Golf otprve upali, okrenuo je ključić, motor se upalio i on je krenuo. Ako su ga čuli, startanje motora moralo je za njih biti znak za uzbunu i on do kraja pritisne papučicu gasa pa pojuri prema parkiralištu.
Vidio ih je već izdaleka. Čuvenoga Haškog, potom čovjeka u invalidskim kolicima, tipa u kožnoj jakni i dva zaštitara ZT Fightera. Vidjevši kako prema njima iz magle nalijeće automobil, brzo su se sklonili ustranu, a zatim su Haški i jedan od zaštitara uskočili u kombi i pojurili za Golfom. Banić je znao da im ne može umaći, da nekakve šanse ima samo na zavojitim dijelovima ceste, ali čim se nađu na podužoj ravnici, brzi će ga Mercedesov kombi odmah sustići.
On je pritiskao papučicu svom snagom, a Lidija se okrenula i počela vikati:
– Približavaju se! Približavaju se!
– Smiri se! – naredi joj on, a potom i sam shvati kako se našao obasjan njihovim snažnim dugim farom poput kakvog insekta zarobljenog sjajem noćne žarulje.
Zatim je nešto puknulo i on s jezom pomisli da im je prsnula guma stražnjega kotača, ali se radilo o nečemu još gorem, što je prije njega shvatila Lidija:
– Pucali su! Otraga na staklu je rupa!
– Lezi na sjedalo! – viknuo je on i ugasio svjetla, pa pojurio prema zavoju i zamalo izletio s ceste. Mrak i magla natjerali su ga da ponovno upali svjetla, ali zavojiti šumski dio ceste pružio im je bar nešto malo veću sigurnost.
A zatim, kad je ponovno izronio na ravni dio ceste, stotinjak metara ispred sebe s ushitom spazi plava rotirajuća svjetla policijskog vozila. Nije se mogao sjetiti da se ikada u životu tako razveselio policiji, niti je mogao povjerovati da će mu se još koji put takva bizarna stvar dogoditi. Policajci su vozili razmjerno sporo, pa je i on počeo usporavati, ali ipak ne previše, jer su oni što su dolazili za njim bili iznimno brzi. I tad, vidjevši da neće moći izbjeći policijski auto, nagazi na kočnicu i počne se, uz cvilež, zanositi po cesti i naglo zaustavljati. I konačno, ne prepuštajući baš ništa slučaju, udari svojim autom u stražnji kraj policijskog vozila, koje se upravo zaustavilo.
Uzdahne, zavali se u sjedalo i pripali cigaretu. Nije se sjećao kad mu je posljednji put u životu toliko trebala. U retrovizoru je vidio kako je Mercedesov kombi izišao iz zavoja, usporio, te kako je potom vozač najvjerojatnije shvatio što se događa, pa je okrenuo kombi na otvorenoj cesti i krenuo natrag.
Prema Baniću se približavao ljutiti policajac.
Banić spusti prozorsko staklo, kako bi mu odmah objasnio što se zapravo dogodilo, ali se u pravi čas dosjeti kako bi to bio čisti gubitak vremena. Stoga otvori vrata automobila i izađe.
– E, jebeš mi mater ako zbog ovoga nisi ostao bez vozačke za cijeli život! – ljutio se mladi čovjek u pretijesnoj policijskoj odori, dok se njegov kolega približavao s uređajem za utvrđivanje stupnja alkoholiziranosti.
– Evo, poklanjam vam je – hladno će Banić, pa pruži ljutitom policajcu svoju vozačku dozvolu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:56 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada 7483316ff742


24.


Prespavao je na Britanskom trgu, na kauču u dnevnom boravku, s revolverom ispod jastuka, budeći se svaki čas i pogledavajući na stari sat s visokim ormarićem i sustavom utega koji je Lidija naslijedila od pokojne tetke. Možda je bilo neracionalno, čak i glupo, spavati sa Smith&Wessonom pod glavom, ali kad pucaju na tebe, spreman si uraditi svakojake neracionalne stvari. U pet i deset ispred kuće je prošao prvi jutarnji tramvaj, nakon toga su dolje na tržnici počeli razvlačiti tezge, premda je u ovo doba godine, pogotovo po snijegu i magli, tržnica jedva i poslovala. A i oni što su poslovali bili su pretežito prekupci, koji su svoju robu nabavljali uglavnom na »zelenoj tržnici« na Žitnjaku, tako da su pultovi bili prepuni nizozemskih rajčica, kineskog češnjaka, španjolske blitve, južnoafričkih jabuka, i za svaku je od tih plodina bilo koji prodavač bio spreman staviti ruku u vatru da u artiklima, o čijem podrijetlu nije znao baš ništa, nema pesticida, herbicida, insekticida i, u posljednje vrijeme, nadasve spominjanih genetski modificiranih organizama. Ne mogavši usnuti, izvadio je ispod jastuka revolver i pokušao ga, onako u mraku, rastaviti i sastaviti. Nekoć je u tomu bio pravi vještak, ali je u posljednje vrijeme tu disciplinu posve zapostavio. Zapravo, držeći revolver nekom vrstom profesionalnog amblema, vrlo ga je rijetko i čistio, tako da nije bio siguran bi li u slučaju potrebe puknuo ili mu se rasprsnuo u ruci. A sinoć su na njega pucali. Doduše, jedanput. Ali je i taj jedan pucanj mogao biti koban! Da mu je puknula guma ili da su ga Svilarovi Fighteri dostigli prije, možda bi morao i pucati. Iz revolvera koji je zadnji put bio očišćen prošloga ljeta! I to mu ga je na brzinu očistio Komar u vikendici, dok je on bio zadužen da pazi na pljeskavice.
Vrata između dnevnog boravka i spavaće sobe bila su otvorena, i on je čuo kako Lidija i Nika mirno spavajući tiho i pravilno dišu. Kako samo mogu tako mirno spavati, upitao se. Pa sinoć su da kasno navečer potanko pretresli cijelu tu prljavu priču u koju je Banić bio uvučen, a priča nije bila ni Pepeljuga ni Trnoružica, ni pjesmica za laku noć. Ali možda su baš zbog toga što su legle tako kasno sada spavale mirnim i čvrstim snom. Možda je i Nika popila koji mamin voltaren, premda nije znao djeluje li ta stvar uopće na san ili samo na bol.
Kad se blago razdanilo, ušao je u kupaonicu i počeo se umivati. Potom je pogledao naokolo i shvatio da Lidija nije stigla izvaditi iz ormara njegov ručnik, četkicu za zube, ni ostali pribor. Jedino što je vidio da je tu, nadohvat, bio je crveni kućni ogrtač koji je visio na vješalici pokraj plinskog bojlera. Opere si zube Lidijinom četkicom i obriše lice njezinim ručnikom, čudeći se i sam lakoći, odnosno automatizmu kojim je to učinio. Kao da se nisu rastali prije dvadesetak godina, dok je on još bio policijski inspektor i radio na sasvim drugačijim slučajevima.
Nakon što ga je umivanje malo osvježilo, uzme onaj ogrtač, navuče ga i pritegne frotirni pojas, pa se pogleda u zrcalo. Čudno, u tom ogrtaču više nije djelovao kao skitnica i šljaker koji za malu lovu slijedi nevjerne žene i zločestu djecu još gorih roditelja, nego kao pravi, pouzdani obiteljski čovjek. Gotovo mu se i samome dopala ta preobrazba, premda se negdje duboko u duši pitao nije li prestar da još jedanput potpuno promijeni životni koncept.
Prišla mu je tiho s leđa, obujmila ga oko pasa i stavila mu lice na rame, kao da uživa u njegovoj blizini i mekoći crvenog frotira. Po njezinu je ponašanju ćutio da je jutros ne bole leđa, a takve je dane bilo ugodno provesti s njom.
– Htjela sam da noćas budeš uz mene – mazno će ona. – Bilo me strah... ali ne samo to...
– Kako sam mogao kad je Nika...
– Ona bi spavala u dnevnom...
– Znaš da nisam mogao...
– Mogao si, mogao da nisi tako tvrdoglav, čudan i kompliciran...
– Lidija! – pobuni se on, pa se odmah potom nasmije. Ipak je znao da je dobrim dijelom u pravu.
– Osim toga – nastavi ona. – Ti više nisi u godinama kad se ljudi bave takvim stvarima. Jurcati za nekakvim svojeglavim balavcima, povlačiti se po slovenskim motelima, uzimati napojnicu od gadova s kojima inače ne bi proveo ni deset sekundi u društvu... I još k tomu da te zlostavljaju pucajući na tebe. Morao bi promijeniti posao.
– Razmišljam o tomu. Jedan mi prijatelj nudi da se udružim s njim... – odvrati on.
– A čime se bavi?
– Pa... dosta dinamičnim poslom. Izrađuje cijeli Pariz u malome. I to, zamisli, od žigica. Dinamika je u tome što mora požuriti jer se žigice dramatično povlače pred upaljačima...
Lidija se odmakne od njega i on u tom njezinu pokretu nasluti ljutnju.
– Ti ne možeš biti ni časka ozbiljan. Samo bi trebalo da se udružiš s Komarom u toj njegovoj idiotariji!
– Kako si znala da se radi o Komaru? – upita Banić.
– Kako ne bi znala? – odvrati mu pospanim glasom
Nika, koja se u taj čas pojavila na vratima kupaonice. – Dok smo se vraćali iz Graza masirao nas je s tim svojim fantazmima sve do Podsuseda. Daj, brišite van iz kupaonice, moram piškiti!
U taj čas zazvonilo je na vratima.
Tko bi mogao biti tako rano, pitao se Banić u sebi koračajući hodnikom prema ulaznim vratima. I tad mu se vrati noćašnja paranoja, pa, prije no što će pogledati kroz okance na vratima, svrati u dnevnu sobu i zgrabi revolver koji je ležao na staklenoj površini niskog stolića.
Časak kasnije pogleda kroz okno, a zatim ustukne i brzo se vrati do Lidije:
– Slušaj, taj njezin Tim je vani s nekakvim golemim koferom...
– Pa zašto ga nisi pustio unutra?
– Što ja znam... – zbuni se on. – To treba Nika... ipak je... Nitko mi nije rekao da ga očekujete. Da sam znao, spavao bih kod kuće.
– Pa jest. Trebao je doći sutra. Valjda je došlo do promjene.
– Došlo je do promjene – reče Nika iza njihovih leđa. – Meni je javio da je promijenio rezervaciju. S onim sutrašnjim morao bi presjedati u Bruxellesu.
A onda ugleda revolver u očevoj ruci, pa ga pogleda u oči:
– Što, zar ćeš ga ubiti?
Nije joj stigao ni odgovoriti, a ona mu naredi:
– Idi, otvori mu! Na tebe je ionako najviše ponosan. Svim svojim londonskim prijateljima hvali se kako mu je punac privatni detektiv. Hajde! Ne mogu mu otvarati u spavaćici.
– Pa da – promrmlja on zlovoljno – nikad te nije vidio u spavaćici. Tu mu senzaciju spremaš za vjenčanje.
A kad je konačno otvorio ulazna vrata, Tim se nasmijao, zagrlio ga, a zatim se zagledao u njegov crveni kućni ogrtač i radosno rekao:
– Jesus! Daddy’s back home!
Nakon što se izljubio s Lidijom i Nikom, ponosno je rekao:
– Ja naučim hrvatski. Nika više ne predvodi.
– Prevodi! – ispravi ga ona, pa se nasmije tako radosno da su svi mogli vidjeti kako je, možda baš upravo toga časa, isplivala iz svoje dramatične predbračne krize.
– Idemo! Spremit ću doručak! Nešto što Tim voli! – rekla je veselo, a Banić se ispriča, rekavši kako danas, nažalost, mora vrlo rano biti u uredu.
Zapravo, temeljito se uplašio da će morati doručkovati nekakve britanske užase poput black puddinga i kidney pie.
Poslije, negdje oko deset sati iz Kica su polako otišli svi oni koji prije posla ili nakon kupovine na tržnici ovdje piju svoju kavu ili žesticu, polako su se počeli okupljati oni koji su manje gosti, a više možda inventar ili bar »stanari« lokala. Oni obično, ako koji od njih ima novca, popiju po nekoliko pića, eventualno se posvađaju, dignu veliku galamu, pa onda oko podneva odu, da bi se vratili tek navečer.
Ušavši u lokal, Banić odmah spazi kompletno Pakovo društvo, dakle njega, gospona Marijana i Flegmu. Na pultu ispred Marijana stajao je snop od desetak novih, posve jednakih knjiga. Prije no što će im se pridružiti, Banić zatraži od Zdenke viski, našto se ona gotovo sruši od iznenađenja.
– Kaj je? Kaj ste se i vi najeli one salame s gemom kad nećete ni kavu ni pivo?
– S kakvim to gemom? – začudi se Banić.
– Pa ono kaj sad pišu... Ono... genetski modificirano...
– Nisam, nisam. Jutros mi treba nešto jače. Imao sam jučer skroz zeznut dan.
Ona mu natoči Balantine’s, a on s čašicom u ruci priđe društvu do prozora, koje je čulo o čemu je razgovarao sa Zdenkom.
– To s tim genetskim sranjima je pizdarija nad pizdarijama! – jadao se Pako. – Evo, Flegma i ja imamo, baš ko za vraga, šest tih salama kaj se rade od mesa i gena pokupljenih po zoološkom vrtu. I kaj sad? Da to jedemo ii nam se više isplati da krepamo od gladi onak zdravi?
– Ak je nutra gen od majmuna, tebi ne bu ništ! – reče mu Marijan uzimajući jednu od onih knjiga što su ležale pred njim. Vidjelo se da želi Baniću kazati nešto o tom izdanju, ali mu brbljavi i prgavi Pako nije dopuštao da dođe do riječi.
– Daj, Marijan, nemoj srat! Kad ti rikneš, tvoj gen buju stavljali u kukuruz i tak pravili otrov za štakore!
– Dobro – pokuša Banić smiriti situaciju. – Zašto tu salamu ne vratite? Piše u novinama da je napravljena mimo propisa i standarda i da se može vratiti.
– Kurac se može! – ljutito će Pako. – Ne samo da je napravljena, neg je i nabavljena mimo standarda!
– Kako!?
– Lepo! Flegma ju je kupil. I to bez love. Kad nitko ni gledal. I kak da je sad vratimo?
– Časna reč, nisam imal pojma da je genetski mumificirana! – kleo se Flegma posve tužna lica.
– Dobro, nema veze! – pogladi ga Pako po glavi kao da je dijete. – Trećinu burno pojeli, trećinu burno dali Marijanu, a trećinu poslali onom ministru kaj veli da je stvar napuhana.
– Gospon Banić... – pokušavao se umiješati u razgovor bivši inkasator Marijan, ali je Pako opet bio brži i glasniji.
– Flegma je inače fenomenalan kad treba drmnut geltašl. Al kad se radi o klopi, onda je običan kripl. Nekidan sam ga poslal po krumpir, a on je drmnul kivi, jer mu je to bilo skroz slično. Poslal sam ga po paštetu, donesel je konzervu za mačke, a umjesto majoneze u tubi, donesel je kremu za brijanje...
– Kad je nepismen – primijeti Marijan.
– Morti je i nepismen! – odbrusi Pako. – Al čitat zna! To kuži! I zakaj bi uopće bil pismen kad nema kom pisat? II možda da piše knjige ko ta tvoja šogorica...
– O tom sam baš štel... – iskoristi priliku Marijan pa pokaže Baniću onu knjigu. Bila je to razmjerno tanka, jeftina brošura na čijim je koricama bila nevješto nacrtana ruža i otisnut naslov Ružica Somek: Patnje i bezizlazi srca mojega, a ispod naslova i žanrovsko objašnjenje moje pjesme iskrenice. To iskrenice valjda je trebalo značiti da su iskrene, pomisli Banić, kojemu još uvijek nije bilo jasno zašto mu to Marijan pokazuje.
– Vidite, sestra od moje Ivke napisala je sama samcata knjigu pjesama. I kak radi u kartonaži, nekak je sredila da joj to jeftino štampaju. Dala je onda to po knjižarama u komisiju, al su u dve godine prodana sam tri komada. Od ukupno šesto. Onda je odlučila da se to povuče i podeli pa je dala rodbini da daju obrazovanijim mušterijama.
– Kako to, mušterijama? – upita Banić.
– Pa dobro, kaj i čitalac ni nekakva mušterija u odnosu na pesnika. Evo, Ivka i ja smo fasovali sto komada i već smo podelili četrdeset sedam. Dobro ide. Badava je, pa se dost traži. Mislim da burno do proleća sve podelili.
– I vi mislite da sam ja »obrazovanija mušterija«? – upita Banić.
– Neg kak!? Vi jeste, al ova dva blentavca bogme nisu!
– Viš, a mi bi to tak rado čitali – primijeti ironično Pako. – Ta Ivkina sestra sigurno je bolji pesnik od onog... kak se ono zove... od onog Progorelića...
– Bedak jedan! To je čuveni violinist! – pouči ga Marijan pa otvori knjigu pjesama na čijoj je prvoj stranici nevještim rukopisom pisalo: Štovanom............. ove ljepote duše u stihove pretočene po Ružici Somek.
Banić shvati da je pjesnikinja Ružica Somek uredno ispisala posvetu na prvoj stranici svake od knjiga, tako da se u posvetu, kao u kakav formular, trebalo unijeti samo ime onoga kome se knjiga poklanja. Bivši televizijski inkasator izvuče iz unutarnjeg džepa izlizanog sakoa olovčicu i u prazno mjesto upiše g. Banić Nikola. Potom pruži Baniću knjigu i stisne mu svečano ruku, kao kad se dodjeljuju nagrade ili odlikovanja.
– Hvala... – pomalo će stidljivo istražitelj, a potom stavi knjigu u džep i u tu čast svima naruči po piće, što, naravno, nitko nije odbio.
– Gospon Banić – javi se Flegma, koji je prvi strusio svoj gemišt. – Kaj ste čuli da je Pako dobil posel u kazalištu?
– U ovom tu kazalištu? – iznenadi se Banić.
– Nastupam od prvog – važno će Pako.
– A kakav to posao? – bojažljivo će istražitelj. Kad god se s Pakom razgovaralo o poslu, strah je bio sasvim umjesan.
– Kaj, kakav posel!? Ko majstor rasvjete! Za to sam se i školovali
– Čekaj! – smirivao ga je Banić. – Praktički si počeo ići na tečaj koji traje šest mjeseci. Kako već možeš biti majstor rasvjete?
– Kak ne bi mogel bit!? – bunio se Pako. – Kad mi tak piše u diplomi!
– Otkud ti diploma?
– Dobil sam je... odnosno, Flegma ju je preuzel.
– Kako ju je preuzeo? – i dalje nije bilo jasno Baniću, premda su mu se već crne misli rojile u glavi.
– Kak ju je preuzel, pitaš. Pa kad nikog ni bilo. Samo, zasad je bez štambilja, ali i to bu se zrihtalo.
– Joj, kak buš ti delal u teateru kad nikad nis videl nijednu predstavu? – provocirao je Marijan kojega nisu baš previše zanimale intrigantne okolnosti oko diplome majstora rasvjete. – Ti si bedak kaj je pol života provel u kinu, i ti buš u teatru ziher nekaj sfušaril... to je jasno kak jedan plus jedan!
– A kaj se ti kužiš!? – branio se Pako. – Kaj si ti bil inkasator od televizije ili od kazališta? Razgovaral sam s onim Knezom kaj im je šef, i on mi je lepo sve objasnil. Kazalište i film su skoro iste stvari. I u kazalištu projiciraju iste stvari ko i u kinu. Imaju komade s mačevanjem, ljubavne limunade, porniće, priče o životu u Afriki i na Sjevernom polu, zbivanja na parobrodima i horore s duhovima i Godzilama... Sve, jebote, sve! Jedino kaj nemaju su predstave s kaubojima i Indijancima, jer je općepoznato da se u Apolo ne sme uvest konj. Al, kog boli kurac za kauboje i Indijance!? To se ionak već dugo ne nosi.
Potom je malo zastao, kao da je iznenađen time što je Banić naglo ugasio svoju cigaretu i, ostavivši nepopiven viski, bacio Zdenki na šank novčanice, pa ne čekajući sitniš izjurio van.
– Koji mu je kurac? Kaj je poludil? – rekao je Pako, ali mu Banić nije imao vremena objašnjavati što se dogodilo.
Nekoliko minuta nakon toga taksi u koji je ušao pokraj pošte na Britanskom trgu zaustavi se ispred kafića Jednooki Jack. Banić plati, izađe iz vozila i uđe u lokal koji je bio sasvim slabo posjećen. U kutu su nekakva dva mladića s dugom kosom glasno razgovarala o nečemu što se zvalo heavy metal, a za šankom je radnik u plavoj kuti razmotavao veliki sendvič i čekao da mu šanker sa staklenim okom natoči pivo.
Banić stane uza šank, na ono mjesto koje je već držao svojom promatračnicom. Potom naruči viski, jer je onaj iz Kica jedva i liznuo.
– Nije vas bilo... reče šanker gotovo se i ne osvrćući. Imao je samo jedno oko, ali je, čini se, njime zahvaćao širi krug no ostali dvama.
– Koji viski? – dometne nakon što je poslužio radnika koji se davio svojim sendvičem.
– Bilo koji – odvrati istražitelj pa se zagleda u one dvije kuće preko puta i u dvorište što ih je spajalo. Na velikoj se kući ni po čemu nije dalo zaključiti da netko u njoj stanuje, dok su vrata one manje bila širom otvorena. Nasred dvorišta nije više bilo onog improviziranog vigvama nego je na istome mjestu gorjela velika lomača u koju su Đeronimo i jedna mlađa, punašna osoba bacali razne, zacijelo stare, nevažne i neupotrebljive stvari. Đeronimo je veselo cupkao naokolo, očito radostan zbog vatre, kako već djeca znaju biti sve dok se jednom ne opeku.
– Odlaze – reče tiho čovjek sa staklenim okom. – Čiste kuću i bacaju sve što im ne treba.
– Tko je ta žena? – upita istražitelj.
– Njegova teta iz Bedekovčine. Mali će živjeti s njom. Bar neko vrijeme.
– A otac?
– Havranek? On je malo puknuo. Nije bilo pametno ni to što je dosad bio s njim. Znate, taj PTSP! Neki dan se napio, izišao van i počeo pucati po parkiranim automobilima. Srećom, nikoga nije ozlijedio. Ali tko zna što bi bilo da ga nisu brzo pokupili. Sada je, kako kažu, u ustanovi.
Banić plati viski, popije ga naiskap, pozdravi jednookoga pa izađe s čudnim osjećajem da možda više nikad u životu neće ući u taj lokal.
Prešao je brzo preko ceste, ušao u dvorište i krenuo prema ženi i dječaku, koji su bili zabavljeni spaljivanjem starudije. Na vatri je buktao neki stari naslonjač s kojega su na sve strane letjele iskre, tako da se nije moglo ni prići bliže od dva, tri metra.
– Što tražite ovdje? – sumnjičavo će žena spazivši Banića koji im je prišao i stao tako da dim ne ide prema njemu.
– To je bljedoliki! – reče Đeronimo. – Mi se poznajemo.
– Ti i tvoje indijanske gluposti! – odmahne žena rukom, pa baci u vatru staru košaru od pruća.
– Bljedoliki i ja smo popušili lulu mira – doda dječak.
– No, krasno! – prekori žena Banića. – Poticali ste dijete da puši! Da niste vi onaj... kako se to kaže?
– Nisam pedofil, ako to mislite – nasmije se istražitelj. – Došao sam samo pozdraviti crvenog poglavicu prije nego što ode u rezervat.
– Kakav rezervat!? Došli ste provocirati! – zine ona ljutito. – Putujemo u Bedekovčinu.
Banić odluči da je najpametnije ignorirati je pa nastavi:
– Došao sam obavijestiti poglavicu da je naš bijeli brat Arno mrtav... nažalost... preselio je u vječna lovišta i vidjet ćemo ga tek kad i sami odemo za njim.
Đeronimo ga pogleda bez riječi. Žena također, premda ona nije mogla imati pojma o čijoj to smrti govori neobični došljak. Još manje je znala što su to vječna lovišta.
– Ali... obećavam velikom poglavici da će bijeli brat biti osvećen.
– Tako i treba – nakon kraće šutnje će dječak. – Bljedoliki će ga osvetiti?
– Hoću – doda Banić, a potom počne s nečim što je držao najtežim dijelom razgovora i za što nije znao ima li uopće dovoljno »indijanskih znanja«. Ali tko kaže da ih je imao i klinac koji upravo odlazi s tetom u Bedekovčinu!
– Ne moram valjda objašnjavati velikom poglavici da Indijanci spaljuju tijela svojih mrtvih ratnika na lomačama...
Đeronimo ga je pozorno promatrao. Vidjelo se da, kao i Banić, slabo poznaje pogrebne običaje crvenokožaca, ali da to kao ugledni poglavica ne smije tek tako priznati.
– A ako nemaju tijelo svoga brata – nastavi Banić – tad spaljuju neku njegovu stvar. Nešto što mu je bilo drago i važno. Eto, ja imam uza se njegovu najmiliju knjigu.
Rekavši to, Banić izvadi iz džepa vjetrovke knjižicu pjesama stanovite Ružice Somek i s kamenim izrazom na licu baci sveščicu u vatru. Pokraj naslonjača koji je dogorijevao.
Dječak je i dalje šutke stajao, dok je žena, misleći valjda kako je bolje ne imati posla s ćaknutim ljudima, otišla prema hrpi stvari koje su čekale na spaljivanje.
– Ima li veliki poglavica što?
Na Banićev upit dječak polako ode do hrpe na kojoj su stajale stvari koje su zacijelo bile bolje, te kao takve određene za prijevoz u Bedekovčinu. Otvorio je jednu putnu torbu od umjetne kože i iz nje izvukao nešto, te dotrčao do Banića i zamahnuo kao da će to baciti u vatru.
– Čekaj! Da prije vidim! – vrisne istražitelj i uzme dječaku iz ruke oveću kutiju obloženu crvenom tkaninom nalik na brušenu kožu na čijem je poklopcu zlatnom bojom bila otisnuta silueta staroga Apaša.
– To mi je dao da mu čuvam – reče dječak. – Više mu neće trebati...
Banić ga gotovo i nije slušao. U rukama je držao običnu kutiju od francuskih bombona od gorke čokolade, kutiju koja je prouzročila toliko zla. Ili je to zlo postojalo i prije i izmiljelo bi na sve strane i bez crvene kutije, upita se, pa podigne poklopac.
Kutija je bila prazna, ali se jasno vidjelo kako se karton kojim je pokriveno dno može pomaknuti. Banić snažno puhne prema dnu kutije da ukloni mrvice bombona i papra, a zatim podigne karton koji je skrivao dno i baci ga u vatru.
Ispod kartona nalazila se nježna, svijetloružičasta erotična slika žene obnaženih grudi i mekom haljinom pokrivenog krila, koju je negdje prije Drugoga svjetskog rata u akvarelu izradio slabo poznati Fritz Goethe. Ne premišljajući mnogo, Banić je presavije napola, pa još jedanput na četvrtinu, a zatim je spremi u džep. Možda je njegov postupak bio nemilosrdan i vandalski, ali znao je da slika nikada više neće visjeti na zidu nego će otputovati u sudsku dokumentaciju kao dokaz jednog zločina.
Potom okrene kutiju i dobro je pogleda. Vidio je deklaraciju kvalitete i rok trajanja bombona, te njihov sastav napisan na francuskom jeziku, a zatim zamijeti kako je dno izvana naknadno zalijepljeno. Uspio ga je odlijepiti noktima, a potom je debeli karton iskočio i otkrio snop ugovora o kojima pokojni Svilarov sin nije imao pojma. Bili su kratki i jednostavni, ali ih je bilo više od deset, i na njih je bilo utrošeno mnogo truda i napora. S osjećajem pakosti, Banić ih ležernim pokretom ruke, zajedno s crvenom kutijom, preda vatri. Ako se već potpisani legalni ugovori ne mogu osporavati, mislio je, onda se valjda ni spaljeni ne mogu dokazivati.
– Hoće li sada Arno otići u vječna lovišta? – upita dječak.
– Vjerujem – odvrati istražitelj. – Valjda gore nemaju rasne zakone koji bi ga kao bijelca diskriminirali.
Naravno, to dječak nije mogao razumjeti, ali se zadovoljio i s onim »vjerujem«.
A onda, prije no što će otići, kao da se upravo sjetio, Banić izvuče iz džepa novčanik, pa iz njega izvadi novčanicu od sto eura.
– Gotovo sam zaboravio! Bijeli brat mi je rekao da ti predam ovo. U toj Bedekovčini trebat će podići novi vigvam, nabaviti strjelice, perjanicu... A u školi ćeš možda naletjeti i na kakvu curicu. Moraš znati da nijedna skvo nije baš nezahtjevna.
Dječak uzme novčanicu i ponosno pogleda Banića, poput poglavice koji je upravo dobio bitku protiv mrskoga američkog konjaništva.
Banić je izašao na pločnik i polako krenuo prema središtu grada. Nije imao automobil ni vozačku dozvolu, ali mu to nije previše smetalo jer je osjetio da i u hodanju ima nekakvoga vražjeg užitka. Išao je prema zgradi u kojoj je službovao inspektor Dogan. U džepu je nosio presavijeni austrijski akvarel, stvar o kojoj će potanko popričati sa svojim starim neprijateljem. Osjećao je da prvi put u životu ima nešto što će mu razgovor s tim naprasitim tipom koji voli kolače učiniti ugodnim, uistinu ugodnim.
Čak je odlučio da će, bude li trebalo, pojesti s njim i nekoliko kolača koji u zagrebačkim slastičarnicama još uvijek nose svoja stara, izvorna »francjozefinska« imena. Odabrat će neki kojemu je osnova gorka čokolada.
svibanj 2004.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra Sre Jul 04, 2018 9:57 am

Goran Tribuson - Gorka čokolada 5104db10

O autoru


Goran Tribuson rođen je 1948. u Bjelovaru. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina u prvome valu generacije fantastičara, koje će poslije objaviti u zbirkama Zavjera kartografa (1972.), Praška smrt (1975.) i Raj za pse (1978.), a priče iz tog tematskog kruga čine i najveći dio knjiga izabranih priča Spavaća kola (1983.), Klasici na keranu (1987.) i Osmi okular (1998.). Fantastici i Zagrebu 1920-ih vratit će se i pripovijetkama objavljenim u knjizi Zvijezda kabarea (1998.).
Zadržavajući srednjoeuropsku ikonografiju i ambijente te zanimanje za okultno, Tribuson 1980-ih ispisuje proze tzv. Aschenreiterova ciklusa, koji obuhvaća priču Raj za pse te romane: Snijeg u Heidelbergu (1980.), Čuješ li nas, Frido Štern (1981.) i Ruski rulet (1982.). Toj poetici vratit će se početkom 1990-ih romanima Potonulo groblje (1990.) i Sanatorij (1993.).
U ciklusu autobiografski obilježenih romana Polagana predaja (1984.) i Legija stranaca (1985.), Povijest pornografije (1988.), Klub obožavatelja (2001.) i Ne dao Bog većeg zla (2002.) te zbirka autobiografskih zapisa Rani dani (1997.), Trava i korov (1999.) te Mrtva priroda (2003.) tematizirao je odrastanje u Bjelovaru te popkulturnu mitologiju generacije 1960-ih i raspad generacijskih ideala.
U ciklusu krimića uz Uzvratni susret (1986.) i Made in USA (1986.) središnje mjesto zauzimaju romani s Nikolom Banićem, policajcem i privatnim istražiteljem: Zavirivanje (1985.), Siva zona (1989.), Dublja strana zaljeva (1991.), Noćna smjena (1996.), Bijesne lisice (2000.) i Gorka čokolada (2004.).
Goran Tribuson napisao je filmske scenarije: Crvena prašina, Srce nije u modi, Potonulo groblje i Ne dao Bog većeg zla.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada Empty Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu