Goran Tribuson - Gorka čokolada

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:36 am

First topic message reminder :



Kada poduzetnik Svilar naruči od privatnog istražitelja Nikole Banića praćenje svoga sina Arna, koji mu je iz sefa ukrao likovnu mapu s navodno vrijednim crtežima, njegov život postat će noćna mora. Nastojeći otkriti kome je mladić nudio ili prodao crteže, Banić će otkriti da se u mapi kriju mnogo važniji i opasniji dokumenti koji će neke od likova istrage stajati i života...

Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima "Zavirivanje", "Siva zona", "Dublja strana zaljeva", "Noćna smjena", "Bijesne lisice" i "Susjed u nevolji", u romanu "Gorka čokolada" pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, starlete, privatne zaštitarske tvrtke, izbacivači...

Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:52 am





15.


Da se u jelenovačkoj kući poduzetnika i poslovnog konzultanta Roberta Svilara zbiva nešto neobično, vidio je Banić već kada je s pedesetak metara ispred ulaza zaustavio auto i izišao navukavši smjesta na glavu kapuljaču svog duffel coata, ne bi li se zaštitio od snijega koji od jučer gotovo i nije prestajao padati. Velika klizna kovana vrata s videonadzorom i električnim motorom, koji bi ih pokrenuo čim bi se približio auto nekoga tko ima slobodan pristup, bila su zaglavljena jer su, bilo je očito, pri naglom zatvaranju udarila u srebrni Citroen Xsaru koji kao da se pokušao provući prije no što se ona zatvore. Ono što je bilo neobično bila je činjenica da vrata nisu zahvatila uljeza, dakle nekoga tko bi se pokušao uvući na posjed, nego automobil koji je upravo izlazio. Zar je moguće, pitao se istražitelj, da ne paze samo na to tko će ući, nego i na to tko izlazi, zar drže nekoga zatvorenoga u kući?
Razmišljajući tako, prošao je uz blago oštećeni automobil i našao se u Svilarovu dvorištu. Čudno, nitko ga nije ništa pitao niti ga je pokušao zaustaviti. Snijeg je svejednako padao, ne doduše tako gusto kao noćas, a marne su ga ruke Svilarovih radnika uporno čistile i zasipavale putiće solju tako da se dvorištem moglo lako kretati, čak i u niskim cipelama kakve je istražitelj imao na nogama.
Približio se paviljonu čiji je dio bio zastakljen, zagazio u dublji snijeg i prišao sasvim blizu staklenoj stijenci nosom dodirujući njezinu površinu. Unutra su, u groznom neredu, bile razbacane razne stvari, uglavnom rastavljeni ili pokidani dijelovi nečega što je moglo biti drvena maketa. I baš kad se počeo pitati čemu je to služilo, u plavim kubusima prepozna nešto što je prije nekoliko dana gore u Svilarovu salonu bilo predmetom ozbiljnih i tajnovitih razgovora.
– Što jadite tu, gospodine? – upita ga čovjek u plavom kombinezonu s vunenom kapom na glavi i lopatom za snijeg u ruci. – Zaj ne znate da se ne smije unutja bjez pjopusnice?
Bio je nizak, zacijelo stariji od Banića, nije djelovao opasno i mučio se s glasom »r«. Zapravo, nije ga uopće mogao izgovoriti.
– Ja sam majstor – mirno će Banić.
Zatim pokaže prstom unutra prema maketi i doda:
– Došao sam popraviti ovu stvar. Nije mi uopće jasno kako su je mogli strgati.
Radnik se osloni na svoju lopatu, vjerojatno zadovoljan što može bar malo predahnuti.
– Posvadili su se. Stjašno su vikali, a onda je gazda jazbio sve što se tako dugo jadilo i dotjejivalo. Ja sam mojao sve pjebaciti ovamo.
– A tko se posvadio?
– Njegovo djuštvo – slegne on ramenima pa pogleda u Banićeve prste kojima je kidao celofan s nove kutije Marlbora. Shvativši što ga muči, istražitelj mu ponudi cigaretu pa potom obojica zapališe. Padao je snijeg i bilo je tako hladno da pušenje na otvorenome i nije bilo osobito zadovoljstvo. Bar ne normalnom čovjeku.
– A poznajete li vi to društvo?
– Ne, ne! – zanijekao je on glavom kao da ga je stid što ga netko to i pita. – Ja sam običan smjtnik, ja ne znam te glavonje, velikane, pjofesoje i doktoje. Ja nikada nisam bio na jadiju ili te-ve pjogjamu...
– Znači li to da je neki od gazdinih prijatelja bio na televiziji?
– O, pa neki su stalno – raširi on ruke kao da želi kazati kako se to razumije samo po sebi. – Ne skidaju se s maloga ekjana.
– A zašto mislite da su strgali tu maketu?
– Ne znam vam ja to... Pa nisam ni bio unutja...
– Pazite! – približi mu se Banić kao da ima nešto važno kazati. – Je li među njima bio i jedan koji dolazi sa štitnicima na ušima?
– Onaj napudjani?! Je! Bio je – nasmije se on kao da je zadovoljan što može pozitivno odgovoriti.
– Čestitam! – reče istražitelj pružajući mu kutiju Marlbora. – Osvojili ste nagradu. Znate, ništa vas ne može tako dobro smiriti kao »pjava cigajeta«!
Časak nakon toga uspeo se Banić kratkim stubištem do ulaza, ušao u predvorje, a zatim produžio hodnikom tražeći Svilara. Nikoga nije sreo pa nije morao odgovarati na neugodna pitanja. Očito da je Svilarov sigurnosni sustav bio, medicinski kazano, u totalnoj komi, ili barem u kolapsu. Mogao je pokupiti sve one Glihe i Motike, ili kako su se već zvali, pa s njima izići pokraj zaglavljenog Citroena van. Možda bi mu tek radnik zadužen za snijeg rekao:
– Supel što nosite te namalane pizdalije van!
Nakon nekoliko trenutaka, kad se našao u velikom dnevnom boravku, pred uključenim televizorom na kojemu se vrtio još jedan film o neobičnom životu gmazova, kao da je bio njihov međunarodni tjedan, začuo je glasove koji su dopirali odozgo. Jedan je bio ženski, zvučao je pomalo egzaltirano ili pijano, i Banić nije razumio što žena govori, niti je taj glas ikada čuo. Drugi je glas nedvojbeno pripadao Robertu Svilaru. O čemu su to žena i Svilar tako žučno razgovarali, nije mogao razabrati, ali je bilo više no jasno da su se svađali. Tek je u jednom trenu uspio razumjeti svog poslodavca, i to kad je viknuo:
– Nisam ti kupio Xsaru da se vucaraš naokolo!
Po njegovu tonu Baniću se učini da je svratio ovamo u sasvim pogrešno vrijeme i da bi možda bilo najpametnije da se diskretno povuče. Pošao je prema hodniku baš u trenu kad su na stubištu odjeknuli koraci. Tko silazi s kata doznao je odmah jer se u prostoriji s televizorom, zajapuren i ljutit, odjeven u crne hlače i bijelu košulju, s ovlaš zavezanom kravatom, pojavio Robert Svilar. Uletio je zapravo poput oluje i zastao kao ukopan kad je ugledao uljeza u kući.
– Što ćete vi ovdje!? – rekao je jedva susprežući bijes. – I kako ste uopće ušli?
– Moram vas obavijestiti da su vam se pokvarila ulazna vrata... Ona velika... – reče Banić gledajući kamo bi sjeo. – Pa ih je neka dobra duša podbočila sasvim novim Citroenom. I to tako nemilosrdno da se lak na vratima oštetio. A metalik je nešto skuplji nego...
– Nemojte nikamo sjedati! – zapovjedi Svilar. – Nemam vremena za vas! Trebali ste se najaviti! Tako rade kulturni ljudi!
– Da vam je stalo do kulturnih ljudi, angažirali biste kakvog dirigenta iz HNK ili profesora s Filozofskog fakulteta...
– Gospodine Baniću! – prekine ga on, dovršavajući vezanje kravate. – Poštedite me humora! Ja danas jednostavno nemam prokletog vremena za vas!
– Čak ni kada bih imao novosti u vezi s onom kožnom mapom koja je pripadala skalpiranom pukovniku? Ili potpukovniku, već sam zaboravio.
On prekine vezanje kravate i pogleda ga kao da pokušava otkriti govori li istinu. Bio je ljut, uzrujan, zatečen usred grozne obiteljske svađe, ali se vidjelo kako ga spominjanje kožne mape nije ostavilo ravnodušnim.
– Što ima novo?
– Mogu li zapaliti?
– Možete...
Shvativši da ga ima na udici, Banić zavuče ruku u džep, ali ondje napipa samo praznu zgužvanu kutiju jer je novu i punu dao čistaču snijega.
– No, što ima novo? – bio je nestrpljiv Svilar.
– Pa to da se za jebenu mapu zanima i čovjek koga svi zovu Računovođom! Da mi visi na vratu, kidnapira me baš u najnezgodnijem trenutku...
– U kakvom to trenutku?
– U trenutku kad kupujem pivo! – rasrdi se Banić i nastavi: – Da me dovodi na stoti kat kuće u kojoj ga masiraju i ondje masira i mene filozofijom japanskog čaja i važnosti kožne mape koja treba cijelom konzorciju.
Svilar dlanovima pokrije oči. Gore na katu onaj je isti ženski glas sada vikao na nekoga drugog. Očito na poslugu ili nekoga od Svilarovih posilnih.
– Računovođa je ugledan poslovan čovjek...
– Računovođa se slika na televiziji s banditima iz Kartela, kojima se sudi zbog sto osamdeset pet stvari, od kojih svaka zavređuje bar po dvije doživotne robije, a oni će biti pušteni zbog nedostatka dokaza, proceduralnih pogrešaka i sličnih trica! Kako to kod nas već ide! On je valjda i njihov odvjetnik, konzultant, što li? Ali, što god bio, ta ga stvar delegitimira kao, kako vi kažete, uglednoga poslovnog čovjeka...
Svilar zažmiri i stisne pesti, kao da se pokušava svladati. To mu je valjda i uspjelo, pa je nastavio kao da je prečuo Banićevu primjedbu:
– Kao što sam rekao, on je ugledan poslovan čovjek i dio je konzorcija koji u vezi s jedinstvenom i nadasve vrijednom mapom od crvene kože ima određeni interes. Ono što ja mogu učiniti jest da ga zamolim da se više ne upleće nego da sve prepusti meni. I vama. Ako ste vi uopće sposobni to do kraja izvesti. Jer, ako niste... znate... to ne bi bilo dobro ni za vas...
Svilarova prijetnja zaokupila je Banićevu pozornost tek na tren jer se niz stube stuštila sva sila koraka, praćena žestokom svađom. Malo kasnije, ispred širokog ulaza u salon pojavila se visoka, lijepa žena u skupom krznenom kaputu i s malim kovčegom u kakvom se nose najnužnije putne sitnice. Bila je ljuta, uzrujana i vidjelo se da nekamo žuri te da je zastala samo kako bi na Svilara sručila nekoliko prijetnji. Banić iznenada osjeti snažnu nelagodu. Znao je tu ženu, jer se s njom mimoišao na uskom drvenom stubištu slovenskog motela. Bila je to plavuša koja je tamo došla s mladim Arnom Svilarom, koja je ondje s njim provela noć i koju je Đeronimo držao njegovom skvo.
– Slušaj me, dobro, Bobi! – okomila se na Svilara. – Nekoliko me dana neće biti, a ako se ne opametiš, možda me više nikad nećeš ni vidjeti! Ti si upropastio moje četiri godine, moje najvažnije četiri godine, i ja ću se sada morati sama pobrinuti za svoju karijeru! I nemoj mi slučajno stati na put! Ni ti ni tvoje gnjide, jer ću nekoga od vas pregaziti! Ti znaš što odnosim sa sobom iz ove kuće! Stvari koje bi bilo bolje zakopati nego da dođu do javnosti.
Banić se povuče korak-dva unatrag i ostade u sjeni, misleći kako je možda ipak bolje da ga ova bijesna spodoba i ne zamijeti. Jer, kako je on zapamtio nju, mogla je i ona zapamtiti njega.
– Ali Maro! – smekša se Svilar. – Ti znaš da nije tako! Ti znaš da ću odmah nakon ovog posla pokrenuti... K vragu, pa ti znaš da sam u stalnoj vezi s glavnim urednikom Top Recordsa...
– S Bundalom? – prekine ga ona.
– Da! S njim! Dogovorili smo se za tvoju promociju! Pratit će te desetak medija, sve radijske postaje, sve televizije... – čini se da ju je pokušavao udobrovoljiti Svilar, i po njegovu se tonu dalo zaključiti kako mu je iznimno stalo da ostane.
– S Bundalom si, dakle, razgovarao? – ironično prosikće ona. – Eto, takav si ti čovjek! Razgovarao si s Bundalom, a on je umro prije tri mjeseca. I bilo je u novinama! I rekla sam ti to! Ali ti zaboravljaš, ti si peglaš lice umjesto da peglaš moždane stanice. Ti si, dragi moj, na odlasku! Na nepovratnom odlasku!
Ona se okrene kao da će izići, a Guba, koji je sišao s njom, priskoči kao da je namjerava zaustaviti.
– Gospođo Svilar, molim vas... nemojte...
Možda bi još nešto kazao da ga ona nije odalamila svojim putnim kovčežićem svom snagom po glavi, tako da je časkom izgubio ravnotežu, zaljuljao se i zamalo pao. I dok je ona hitro koračala prema izlazu, pogledao je gazdu kao da od njega traži savjet.
– Pusti je – odmahnuo je Svilar nehajno rukom, premda je bilo više no jasno da mu nije svejedno. – Nije joj prvi put. Osim toga, znamo kamo ide.
Zatim je pogledao Banića, neželjenog svjedoka obiteljske predstave, pričekao nekoliko časaka kao da razmišlja što bi s njim, a potom, izlazeći iz salona, rekao Gubi:
– Otprati gospodina Banića do njegova auta.
I dok se vani čulo startanje srebrnog Citroena i škripa što ju je prouzročilo struganje o metal poluotvorenih vrata, Guba uhvati Banića za nadlakticu i povede ga van.
– Recite – pravio se Banić da je radoznao – ta bijesna gospođa čuvena je Maraya ili joj je samo frapantno slična? Sjećam se kad se jedne sezone pojavila na televiziji. Pa onaj njezin singl. Pa taj božanstveni, školovani glas. Daleko bolji no Loly Lu. Zašto je nema tako dugo na daskama koje život znače... mislim na daskama naše estrade?
– Ne znam – preko volje će Guba, baš dok su izlazili na snijeg. – Uostalom, to se vas ne tiče! Gazda ne voli kad se netko zanima za njegovu ženu! Više voli da se ljudi bave svojim poslom, a vaš je posao kožna mapa.
I premda je bilo suvišno, onako bez kaputa i gologlav, Guba ga je otpratio do mjesta gdje je parkirao Golf, a potom učinio nešto što Banić nije očekivao. Naglo ga je okrenuo prema sebi i iznenada, podmuklo, opalio šakom u želudac. Možda ne svom snagom, ali ipak sasvim dostatno jako da Banić izgubi dah i skljoka se na koljena.
– To vam je da shvatite ozbiljnost posla za koji ste plaćeni.
Nakon nekoliko časaka, čim je uspio udahnuti, Banić se nekako pridigne i nasloni se na svoj automobil, pa pogleda za Gubom koji je već bio nadomak oštećenih metalnih ulaznih vrata. Zatim se uhvati za želudac, a nakon toga izvuče revolver što ga je držao u unutarnjem džepu kaputa, podigne ga i uperi prema Gubinoj silueti što je nestajala u gustim pahuljama snijega. Imao ga je na nišanu, a onda se nasmije samome sebi i vrati revolver na njegovo mjesto. Pritom mu se učini kako od toga časa stvari više nisu iste, premda je još uvijek formalno bio najamnikom istoga poslodavca.
Kad se vratio u stan, ustanovio je da ga želudac toliko boli da mu uopće nije do jela, a kada je iz hladnjaka izvukao hladni Plzenj i shvatio da ne može ni piti, ozbiljno se uplašio jer je držao da je život bez piva niža vrsta egzistencije, nešto što više dolikuje infuzorijima ili anaerobnim bakterijama. Malo se smirio tek kad je shvatio da bar može pušiti, pa je uz drugi Marlboro uključio i CD-player. All Of Me imao je fenomenalnu dionicu tenor-saksofona jer je Lester Young te, 1956. bio u izvrsnoj formi, ali mu se činilo da su se basist i bubnjar združili u malicioznom ritmu što ga je udarao izravno po bolnom želucu. Isključio je stoga glazbu, zajedno s njom i telefon, prevalio se, onako odjeven, u trosjed i zaspao ne uključivši grijanje.
Kasno popodne probudio se drhtureći od hladnoće. Ustao je i, pošavši prema prekidaču za grijanje, shvatio da ga trbuh više ne boli. To ga je tako oraspoložilo da je zamalo povjerovao kako je taj Guba sasvim obziran tip, jer ga je mogao odalamiti tako da bi možda, zajedno s Lidijom, završio u Krilu anđelovu. Potom je uzeo ono pivo sa stola i otkrio da je, budući da nije palio grijanje, ostalo jednako hladno kao da je bilo u frižideru. Kušao ga je i sa zadovoljstvom shvatio da nije izgubio taj Božji dar, da i dalje može piti pivo i uživati u njemu. Uključivši grijanje i ostavivši da se zagrije stan, izišao je i odvezao se do Jednookog Jacka, mučen grižnjom savjesti što nije otišao na Britanac. Znao je da Lidija čeka poziv iz privatne klinike i da može svakoga časa otputovati. Naravno, bilo je posve normalno da je on odveze, ali je znao da će ona, ne bude li joj tog časa pri ruci, otići na autobus, unajmiti taksi, ili će pak Nika zamoliti Rupčićku da ih odveze u kliniku. Ali posao je posao, pomislio je, da bi se odmah potom upitao je li baš tako i nije li se upustio u nešto što nadilazi granice posla.
– Posao je posao! – uzdahnuo je vlasnik kafića, kao da slijedi Banićeve misli i pogledao ga onim drugim okom. – Posao je posao, kažem tako samome sebi kad mi dođu pijanci koje bih najradije izbacio na cestu, kad ulete navijači i počnu urlati i razbijati čaše ili kad mi dođu inspektori koji nekako čudno namiguju čekajući da im uvalim mito.
– Zašto biste im uvaljivali mito?
– A zašto? – uzdahne gazda. – Imam u zahodu strop četiri centimetra niži od propisanoga. Zbog tog bi me mogli natjerati da zatvorim lokal pa ih ja radije podmitim. Ipak se to na kraju sve pokrije. Imam dobar promet.
– Ali danas vam je prazno – primijeti Banić, oslonjen o rub šanka odakle je mogao dobro vidjeti susjednu kuću i dvorište, s vigvamom gotovo prekrivenim snijegom.
– Sada slučajno jest – reći će on. – Ali da vidite navečer! No katkad pomislim kako je i prazan lokal Božji dar. Čovjek se malo odmori, predahne, gleda kroz prozor i razmišlja. Ali i vi kao da ne dolazite radi pića, nego tako... da predahnete i gledate.
– Istina je... – nekako teško i neodlučno uzdahne Banić, i dalje zagledan u Arnovu zgradu na kojoj se ni po čemu nije moglo zaključiti da je netko kod kuće. Iako je polako padao mrak nigdje nije bilo svjetala, a mjesto gdje je mladić običavao parkirati svoj Punto bilo je prazno.
– To je tužna priča – nastavi Banić. – Imam ženu... nevjernu ženu... pticu selicu...
– Imam i ja – sućutno će i s puno razumijevanja gostioničar.
– Zabavlja se s deset godina mlađim tipom – doda istražitelj pa upre prstom nekamo preko ceste. – To je zbilja nezgodno. Pokušavao sam joj objasniti kako je seks stvar trenutačnog zadovoljstva, a ljubav trajna...
– To su ovi tu preko? – upita gazda pokazujući u istome smjeru kao i Banić.
– Da. Znate ih?
– Ne. Odakle bih ih znao? Tu i tamo ih vidim. Ali posla je preko glave. Možda ih balavac preko puta zna.
Banić ponovno pogleda preko ceste i spazi Đeronima kako metlom pokušava očistiti snijeg s vigvama. Bio je u nekakvoj jeftinoj šarenoj vjetrovci od sintetike i s vunenom kapicom na glavi i nijednoga od indijanskih rekvizita nije bilo na njemu.
Banić brzo plati svoje pivo i iziđe. Dok je pretrčavao cestu, osjetio je neugodnu bol u želucu i shvatio kako se prerano poveselio da je Gubin udarac bio sasvim bezazlen.
– Howg! – rekao je čim je stigao do ograde i oslonio se na nju. – Je li šaran živ ili je već u vječnim lovištima?
– U vječnim lovištima... – s tugom će klinac, zagledan u Banića, kao da se ne može sjetiti odakle ga zna.
– A bijeli brat? – reče bojažljivo, a dječak ponikne pogledom kao da se nečega stidi. – Zar Đeronimo ne zna gdje je bijeli brat?
– Ne zna! – odvrati grubi glas s vrata dvorišne kuće. Naravno, bio je to dječakov otac Stiv Havranek. – A zašto vas to uopće zanima?
– Zanima me žena koja je s njim... – priđe mu Banić bliže ne želeći da dječak čuje o čemu razgovaraju.
Potom se gotovo zaleti i zamalo mu reče kako je muž te cure njegov poslodavac, i kako pokušava doznati gdje je mladić sakrio misterioznu crvenu mapu, ali ga čovjek u maskirnoj uniformi pretekne:
– Znači, vašu ženu jebe! – resko će Đeronimov otac, koji je ovaj put bio bez puške. – Odmah sam to pomislio! Časna riječ, odmah sam ga skužio! Vidio sam i sâm da nisu cura i dečko, niti muž i žena... a na te sam stvari osjetljiv... I ja sam bio u toj momčadi... i ja sam radio u toj firmi... pizda li mu materina!
Banić shvati da je uloga prevarenog muža među najpopularnijima u današnjem svijetu i da te, imaš li taj problem, svatko razumije i s tobom suosjeća. Sagne stoga glavu i gotovo plačljivo upita:
– A znate li kamo su otišli? On i moja... moja Mara... Maraya?
– Došla je oko podne u srebrnom Citroenu – spremno će ratni veteran Havranek, premda Banić nije uopće mislio da će stvari ići tako lako. – Njegov je Punto na popravku, pa su otišli tim njezinim... valjda vašim autom. Rekao je mom sinu da idu u Sloveniju. Ne znam kamo, a da znam, ne samo da bih vam rekao, nego bih uzeo pušku i pošao s vama...
I dok je Banić odlazio, on je sve uzrujaniji, povikao za njim:
– Sjebat će vam gadura taj krasni auto!
Kad se vratio kući, bol u želucu postala je tako jaka da je morao popiti analgetik što ga je uspio pronaći u ladici svog radnog stola. Nije imao pojma je li mu istekao rok upotrebe jer nigdje nije bilo kutije, ali je bol bila takva da nije imao kamo. Zatim je nazvao Lidiju i rekao kako neće doći jer ga muči nenadana viroza. Držao je da je jednostavnije slagati nego se upuštati u dugačka, komplicirana objašnjavanja. Ona mu je kazala neka svakako popije aspirin i legne predloživši da mu Nika donese večeru i voće, ali je on još jedanput slagao rekavši kako je upravo stigao s večere gdje je, kako misli, baš i zaradio tu virozu. Naravno, bilo je to smiješno, jer osim u romanima o biološkim ratovima, nije bilo virusa koji bi imao tako kratko vrijeme inkubacije. Nasreću, analgetik je još bio dobar pa je bol toliko popustila da je uspio usnuti.
Probudili su ga udarci po uredskom prozoru. Skočio je brzo iz postelje pomislivši kako se sigurno nešto loše dogodilo. Otvorio je okno i pogledao dolje. Kroz snijeg i tminu uspio je razaznati Paka, a ubrzo je čuo i njegov ultimativni glas:
– Detektiv, daj se obuci i dođi! Odma! Hitno je!
Htio mu je kazati kako je poludio kad ga budi gotovo u tri izjutra, ali je Pako istoga trena nestao iza svojih vrata. Proklinjući usud koji ga je okružio susjedima čudacima, pospan i umoran, polako se obuče, popije za svaki slučaj još jednu tabletu, a potom se spusti i pođe prema Pakovim vratima.
Prolaz je bio zasut dubokim snijegom u kojemu su se vidjeli svježi tragovi stopa i udubljeni trag koji su mogla ostaviti kakva kolica. I čim je ušao u susjedni stan, shvatio je što se dogodilo.
Na stolu Pakove kuhinje ležao je pravi pravcati bankovni automat na čijoj su se stražnjoj strani vidjele metalne šipke, zasigurno nasilno izvučene iz betona. Bio je to neki stariji model kakvi se znaju postavljati uz samoposluživanja i na tržnicama, i Banić nije vidio kojoj je od banaka pripadao. Pokraj automata, pomalo ponosan, u vlažnoj odjeći i s kapom na glavi, stajao je Flegma, iz čijeg je džepa virio nekakav alat, dok se Pako ushodao po prostoriji kao da je i njega ta stvar uzbudila.
– Isuse, što je to!? – zinuo je Banić i odmah se posve razbudio.
– Flegma i njegovi frendovi nabavili su pravi automat za lovu! – objasni Pako krajnje jednostavno. – Pa smo mislili, ako ti imaš onu karticu... onaj pokaz... da nekaj zvadimo van. Da ne razbijamo stvar ko neki divljaci i vandalisti.
– Nabavili su automat!? Nabavili!?
– Pa dobro – smirivao ga je Pako. – Uzeli su ga... odšerafili... Al ionak je bil star i skroz napušten. Niko ga ni koristil. Svi buju odahnuli sad kad ga više nema...
– Je, je – složi se Flegma, a alat u džepu mu zazvecka.
– Ionak je sam nagrđival situaciju.
– Što je, drmnuli ste ga ispred Konzuma?
– Kaj si poludil!? – pobuni se Pako, glumeći domoljuba. – Nismo takve pizde pa da uzimamo kaj je naše. Doveli su ga dečki s periferije.
– Iz Sigeta – objasni Flegma.
– Eto, viš kak je to daleko! – mudrovao je Pako. – Tam su naši dečki najebali od Turaka, a oni se sad kurče s takvim automatima.
– Slušajte, dečki! – povisi Banić glas osjećajući kako ga zbog ta dva klipana ponovno počinje boljeti želudac.
– Smjesta ćete uzeti taj automat i odvesti ga...
– Koji ti je kurac, detektiv!? – nije se dao Pako. – Kaj si ti možda Superman koji štiti banke? Svi znaju da nas banke deru i gule, svima im je pun kurac njihovih kamata i hipoteka. Ljudi su popizdili i već sutra buju krenuli u pokret otpora i rat protiv banaka, a ti nam ovdje kenjaš slova...
– Rekao sam da ćete ga odmah vratiti! Ja ću ga voziti, a vi ćete ga istovarit tamo gdje je bio...
– Ali treba nam lova! – jadikovao je Pako, zacijelo svjestan da će morati poslušati Banića. – Kak ne kužiš da nam treba lova!? Odmah nam treba!
– Za što vam treba?
– Kak za što!? Pa starom dobrom Kembri za vijenac – tiše će Pako.
– Molim?
– Pa kaj ti ne znaš? – pogleda ga s nevjericom Pako. – Kembra je umro. Večeras oko osam.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:53 am



16.


– Tu skreni, baš tu! – vikao je Komar kao da se boji da će Banić proći neočišćeno skretište gdje se odvajao snijegom zameten putić kojim se moglo doći do ribogojilišta koje, kako je tvrdio Komar, nedjeljom nitko ne čuva. – Vidiš, tamo možeš stati. Tamo, ispod onih vrba.
Banić nije bio vješt u prepoznavanju stabala, i mogla mu se prodati breza pod vrbu ili čempres pod omoriku, ali je ipak navrijeme skrenuo i uputio se prema deblima čije se golo granje, nalik na ravno šiblje, svinulo pod teretom snijega. Zaustavio je automobil u zadnji čas jer je put bio vrlo sklizak, pa je zamalo udario branikom u stablo. Komar se izvukao iz vozila, otišao do prtljažnika i kuckajući po stražnjem staklu dao Baniću znak da ga otvori. Zatim je iz prtljažnika izvukao veliku izletničku torbu od pletenog pruća, najlonsku vrećicu, kanister s pićem, papirnatu vrećicu s trešćem i peletiranim ugljenom za roštilj. Sve je to ponio do obale zaleđenoga umjetnog jezerca gdje su uzgajali pastrve za okolne restorane i prodaju, zacijelo ljutit što mu prijatelj ne pomaže nego samo ide za njim, gunđa i prigovara ponašajući se kao potpuni idiot.
– Komaru, ja to ne mogu vjerovati! Ti si bivši policajac, i baviš se takvim kažnjivim stvarima! Krasti na ribogojilištu! Još ćemo obojica završiti u zatvoru!
– Nemoj me zajebavati! – dahtao je Komar pod teretom svega onoga što je izvukao iz automobila. – Lijepo sam te pitao! Mogao si ostati u vikendici, čitati novine, gledati telku i lokati pivo.
– To bi bila krasno provedena nedjelja – rekao je Banić s nemalim čuđenjem promatrajući Komara kako s ribolovnim priborom, svrdlom i ubodnom pilom ispituje debljinu i čvrstoću leda kojim je bila prekrivena površina ribnjaka.
– Rekao sam ti da je piknik na snijegu, s ribljim ražnjem, pravi i uzbudljivi vikend za ljude od akcije, ali tebe to ne zanima jer ti nisi sportski tip.
Banić je zabrinuto promatrao kako Komar sa svojih sto trideset i nešto kilograma polako korača po ledu koji škripi i napreže se kao da će svakoga časa prsnuti pod njegovom težinom. Zatim je iznenada zastao, zadovoljan valjda što je pronašao najbolje mjesto, uzeo svrdlo, izbušio nekoliko rupa, a zatim pilom napravio kružni otvor u ledu, onakav kakav se mogao vidjeti u dokumentarnim filmovima o životu na dalekom sjeveru. Zabio je potom u led klin, učvrstio o nj najlon, ili takozvani flaks, s udicom i mamcem, te ga pustio da potone u rupu. Naravno da je Banić iskreno sumnjao u uspjeh takvog ribolova, ali je držao da će već i to ne propadne li Komar kroz led biti veliki uspjeh.
Nakon što je obavio pecačke predradnje, Komar se polako vratio do obale, gdje je razgrnuo snijeg, polegao bijele kocke za potpalu, na njih stavio drvo i oble komade prešanog ugljena, upalio to i počeo raspirivati vatru komadom kartona što ga je pronašao u Banićevu prtljažniku. Te bijele kocke bile su smrdljiva kemija, ali su bile izvrsne za potpalu, tako da se ugljen veoma brzo počeo žariti, baš kao i Komarovo debelo lice dok je, uporno mašući, sve brže dahtao.
– Daj, klopit će te šlag! – upozori ga Banić.
– Onda me malo zamijeni – uzdahnuo je i dodao mu karton.
I dok se Banić brinuo o vatri, Komar iz one svoje košare počne vaditi komade svinjetine, kobasice, pileće batake, luk, papriku, kruh, bočice s ajvarom, tube sa senfom i hrenom...
– Što ti je sad to!?
– Dok se ne uhvati prva pastrva može proći sat do dva – tumačio je Komar nabadajući već začinjene komade mesa i kobasice na drvene prutove koje je također već unaprijed pripremio. Kad se radilo o hrani, bio je strašno pedantan, kadar sve predvidjeti i ništa ne zaboraviti. Da je takav bio na poslu, zasigurno bi u mirovinu otišao kao ministar unutarnjih poslova, a ne kao pomoćni inspektor, mislio je Banić uzimajući svoj štap i prinoseći ga vatri. Jer to meso nabodeno na prut mnogo je bolje djelovalo od neuhvaćene pastrve, koja ih je tamo dolje kroz onu rupu mogla promatrati s krajnjim prezirom.
– Upetljao sam se u nešto što sve manje razumijem – počne on pričati Komaru dok je kobasica nad vatrom lagano cvrčala. – Tip me unajmio da mu pratim sina koji je drmnuo nekakve slike. Poslije se otkrilo da su slike lažnjaci, da je on to znao i da sve skupa treba zaboraviti...
– Nikola! – prekine ga Komar koji, bar se tako činilo, uopće nije pratio što mu to priča. – Hoćeš li s kobasicom senf ili kečap? Mislim, senf ide bolje, ali je ljut. Kečap nije. Imam i neki umak, ali to je ako uhvatimo pastrvu... jer u njemu ima maslinova ulja...
– Ma, jebem ti maslinovo ulje! Dovedeš me tu u jednu od tri ili četiri najgluplje situacije u kojima sam se u životu našao, i onda me još ne slušaš nego me masiraš sa senfom i kečapom!
– Sori, stari! Sori! – pravdao se Komar kao da mu je žao. A potom se smirio i stao pozorno pratiti Banića kao da mu želi pokazati kako će odsad žudno upijati svaku njegovu riječ.
– Nakon toga mi kaže kako je mapa u kojoj su bile slike nekakva pizdarija od povijesne važnosti i da mu je svakako nađem.
– Možeš li je uopće naći? Mislim, imaš li kakvih indicija? – upita Komar, pa mu pogled odluta prema rupi u ledu. Ali tamo se ništa nije događalo, nijedna od milijun ribogojilišnih pastrva nije htjela zagristi zimski mamac.
– Naravno da ne mogu! – nasmije se Banić okrećući svoj prut pokraj vatre koja se sad najjače razgorjela. – I to je ono najčudnije. On mi plaća deset somova eura, premda, čini mi se, i sam kuži da jebenu mapu neću pronaći. Evo, ovoga časa sin mu je u Sloveniji i ja bih ga trebao pratiti, ili mu pretresti stan, a ja ovdje s tobom pečem kobasice. I njemu se, sasvim sigurno, fućka za sve to.
– Kako on zna da mu ne pratiš sina?
– Kako ne bi znao!? – nasmije se Banić. – On prati mene.
– Stalno? – lecne se Komar i stane gledati uokolo kao da provjerava nije li koji od Svilarovih ljudi u blizini.
– Možda ne stalno, ali uglavnom da. Reklo bi se da otprilike zna kuda se krećem, što radim i tako... Zapravo zna da tu lovu ne zaslužujem, ali ipak, imam osjećaj da bi mi dao i više, samo da zatražim...
– Čudno – zamisli se Komar. – A taj njegov sin? Što on sada radi u Sloveniji?
– Po onome što ja znam... – počne istražitelj, pa skine kobasicu sa štapa, puhne u nju i odgrize joj vršak. Činilo se da je dovoljno pečena, premda je bila neukusna. Okus bi joj se možda mogao popraviti ljutim senfom, ali sada više nije mogao gnjaviti Komara s tim jer mu je održao bukvicu o senfu i sličnim prilozima. Zatim ipak nastavi: – Po onome što ja znam, u nekom jeftinome motelu ševi mu ženu.
– Čekaj!? – zbuni se Komar koji nije baš brzo shvaćao stvari. – Ševi svoju majku? Stari, ti si u nekom posve bolesnom društvu!
– Slušaj, Komar, ja sam zbilja u bolesnom društvu koje me dovelo ovamo da po groznoj hladnoći i snijegu pečem neukusne industrijske kobasice i čekam da zagrize pastrva koju ionako neću moći pojesti!
– Čekaj, ako ti misliš da to što tip ševi svoju majku, i to u inozemstvu, nije bolesno, e, onda ja ne znam, stari moj!...
– U inozemstvu!? – nasmije se Banić ironično ga citirajući. – Ne ševi mamu nego ženu svog oca! On mu je sin iz prvog braka. Njegova je majka umrla 1992., a ova sadašnja žena mnogo je prije vršnjakinja njemu negoli njegovu ocu. Kužiš?
– Kužim! Ali i to je na neki način bolesno. I što ćeš ti sad?
– Ne znam... zapravo... – zamisli se Banić. – Uvijek kada mi je bilo teško razumjeti sadašnjost... uvijek sam nekako mislio da bi se odgovori mogli nalaziti u prošlosti. A tu bi mi ti mogao pomoći.
– Kako ja!? – čudio se Komar prebacujući pečenu kobasicu na kartonski tanjur i nabadajući na prut novu. Bilo je čudno što nije odmah počeo jesti, ali se to moglo objasniti i činjenicom što je jutros u vikendici doručkovao hladni paprikaš što mu je ostao od subote.
– Pa tako.., prije dvanaest godina, tamo još 1992., u kuću Roberta Svilara, dječakova oca, upali su maskirani tipovi radi pljačke. U odorama Hrvatske vojske. Stradala je Svilarova žena Effie, ukradene su neke stvari... Gotovo ništa ne znam o tom događaju.
– Pa tko će onda znati?
– Tko će znati!? – rasrdi se Banić. – Spis će znati. Pokrenuta je istraga koja je nakon određenog vremena i zatvorena jer se ništa nije pronašlo. Tako je to tada išlo. Ali u policijskoj arhivi vjerojatno postoji spis koji bih volio vidjeti. Nemoj mi sada početi kenjati o tome kako si penzioner koji ondje više nikoga ne poznaje! Jebote, ima tamo još valjda deset tajnica i deset drugih službenica koje će na tvoj mig iznijeti taj spis i fotokopirati ga u sto primjeraka.
– Želiš li kazati kako sam zavodio kolegice? – upita on s pomalo blaženim izrazom na licu, onakvim kakav naprave zavodnici i preljubnici kad im se spomenu tobožnje tajne iz njihove slavne prošlosti.
– Nisam na to mislio – spusti ga Banić na zemlju. – Trideset godina nosio si im cvijeće za 8. mart, čokolade, časopise s krojevima, krafne i buhtle, kavice i sendviče...
– Dobro, dobro! – zavapio je glasom onoga koji se predaje, a potom je iznenada zastao, pogledao prema onoj svojoj rupi u ledu, viknuo »grize!« i stuštio se dolje prema zaleđenoj vodi. Već pod drugim korakom led je prsnuo pod naletom svih njegovih kilograma i on je propao, nasreću, tek do koljena jer je voda na tome mjestu bila plitka.
– Prestala je gristi – rekao mu je posve hladno Banić. – Sigurno si napravio preveliku buku pa je pobjegla.
Premda se to nije događalo često, on ipak shvati njegovu ironiju, pa počne ljutito vikati:
– Jebe se tebi što sam ja pao u vodu! Zafrkavaš se umjesto da mi pomogneš. Dobit ću hipotermiju i umrijeti, a ti mi nećeš doći ni na sprovod!
– Komaru, nemoj dramatizirati nego lijepo iziđi iz vode! Nemam ti što pomagati. Osim toga, nije se još dogodilo da bi netko tko je upao u vodu do koljena umro od hipotermije.
I dok je on psovao i izlazio na obalu gazeći po ledu koji se lomio pod njegovim teškim korakom, Banić zapali cigaretu, priđe pletenoj torbi i izvadi iz nje konzervu piva.
– Kaj delate tu, stari fakini!? – začuo se glas čovjeka u uniformi koji ih je promatrao gore s ceste. Bio je to čuvar za kojega je Komar sa sigurnošću tvrdio da je nedjeljom odsutan. – Kaj, malo lovite u mutnome? Znate kolka je globa za pecanje u ribogojilištu?
– Dobar dan, kolega – rekao je Komar dokopavši se obale. Bila je to suvišna i nespretna demagogija. Ribogojilišta nisu čuvali policajci, a da i jesu, kolegijalni bi atribut svejedno bio bez pokrića jer Komar više nije bio policajac nego policajac u mirovini.
– I kaj sad da delam? Mogu napisat samo jednu prijavu. Koje napravil rupu i pecal pastrve?
– On! – pokaže Banić izdajnički hladnokrvno prstom na Komara i zlurado se nasmije. – Zar ne vidite da su mu nogavice mokre?
– Pa je... odmah sam si pomislil da je debeli u krivolovu! – odvratio je čuvar.
Poslije, dok su se vraćali u vikendicu, Komar mu je ljutito spočitnuo:
– Bio si prava pizda! Odmah si me odcinkao! Premda smo obojica jednako krivi.
– A da je mene uhitio – branio se tobože Banić – ti bi morao mokrih nogu kući i već bi negdje na putu dobio hipotermiju i izdahnuo. U novinama bi pisalo Krađa pastrve odvela bivšeg policajca u grob!
– Ma kurac bi pisalo! – namrgodio se Komar i do vikendice nije prozborio ni riječi. Samo je jedanput upitao kako se u Golfu topli zrak preusmjerava prema nogama.


Iako je o tomu trebalo pitati Kembrinu udovicu i njegova sina, Pako je imao svu silu ideja o tomu kako dostojno obilježiti Kembrinu smrt, ideja što ih je on svojom tvrdoglavom silinom htio čim prije provesti u djelo, bez obzira na to koliko ga drugi odgovarali od toga. Naprije je tvrdio kako čovjek s ovoga svijeta ne smije otići bez riječi, kao kakav pas, nego svakako netko treba govoriti na pogrebu. Najprije je mislio nagovoriti direktora kinematografa Romanija, pred kojim je pokojnik napravio pravu karijeru prodajući »kartu više« i sudjelujući u brojnim potrebnim i nepotrebnim tučnjavama ili, kako se to tada zvalo, šorama. Ali više nije bilo kina Romanija, niti je bilo vjerojatno da bi ikoji od bivših direktora, ako su uopće živi, pamtio švercere kinoulaznicama i osjećao potrebu da im govori uz otvoreni grob. Jedva su ga uvjerili da je jednako besmislena ideja da se angažira nekoga iz stanovite Zajednice vinara Hrvatske ili iz tvornice »Marijan Badel« jer je, prema Pakovim riječima, pokojni Kembra nekako najviše volio njihov čuveni vinjak, takozvani Mirogojček. Kad je upitao šankericu Zdenku bi li ona govorila u ime svoje institucije jer je Kico bio Kembrin drugi, ako ne i prvi dom, nesretna se cura rasplakala od uzbuđenja, kao i od same pomisli da bi morala pred drugima govoriti pametne i tužne misli. I to napamet! Potom je Pako tvrdio kako je Kembra bio čuveni zagrebački štemer i kao takav zapravo pionir borilačkih sportova pa bi bilo posve prirodno da govori netko iz tih krugova, ako ne i sâm Cro Cop. Posve je poludio kad mu je bivši televizijski inkasator Marijan rekao:
– Pako, tvoja je logika za kurac! Tak bi isto mogel reč da je Kembra bil hrvatski državljanin, pa da je v redu da mu na sprovodu govori predsjednik države.
– Ti, Marijan, ti si veliki pizdojalac i šuft! Ti nikad nisi mogal podnijet da ljudi nekog vole jer tebe nitko ni volil kad si se pojavljival na vratima s onim kurčevim ceduljama za pretplatu! Tebi su se ljudi veselili ko leukemiji! I sad ti je krivo što je Kembra umri, a ne ti! Jer tebi bi pasalo da sad za tebe smišljamo govore i partecetle...
A onda se iznenada sjetio i partecetla, pa je posve zaboravio na govor:
– Pizda mu materina, kak sam zaboravil na parte!?
– Pa to će sigurno njegova žena srediti – primijetio je posve ispravno Banić.
– Naravno! Dala bu napravit one fotokopirane po sedamnajst lipa plus pedeve! – tumačio je Pako. – Mislil sam na parte u novinama. Bar u »Večernjak«... i u »Jutarnji«... i možda u »Sportske«... Joj, bogec Kembra, stalno ih je čital jer je drukal za Dinamo... Dečki, kaj ne bi mogel netko iz Dinama govorit na sprovodu? Kaj mislite?
S novinskom osmrtnicom želio je iznenaditi Lelu govoreći kako »bu Lela popizdila od sreće«, ali nije nikako mogao pronaći pokojnikovu fotografiju, pa je na koncu bio prisiljen uzeti jedinu koju je imao, onu na kojoj on i Kembra kartaju belot na plaži jezera Bundek. U kupaćim gaćicama, naravno. Kad su mu u oglasnoj agenciji na Cvjetnom trgu kazali kako takva osmrtnica košta šeststo kuna, završena je i ta priča. Vratio se ljut u Kico i kazao:
– Jebeš državu u kojoj je novinska parta skuplja od lijesa!
Onog popodneva kada je na groblju na Miroševcu pokopan Kembra padao je gust snijeg i svi koji su bili ondje zacijelo će ga povezivati s uspomenom na nesretni pokojnikov lik. Kažu da je lijes u jednoj od miroševačkih mrtvačnica bio do zadnjeg časa otvoren i da je svatko mogao ući i vidjeti što je ostalo od jadnoga Kembre. Banić nije htio ni ulaziti jer mu je bilo nekako prirodnije sačuvati u pamćenju onaj vedri lik, uvijek crvena lica, katkada od zdravlja, češće pak od pića. A kad su grobljanski radnici poklopili lijes i iznijeli ga iz mrtvačnice, kad je Kembrina udovica Lela, između sina Karla, svekrve i nećaka Hinka, briznula u plač, pročitao je Banić slova na lijesu i začudio se kako je sada, prvi put u životu, vidio Kembrino ime i doznao da se on zapravo zove Boris Ciglenečki. Ali i ta je spoznaja bila nekako suvišna, jer da je to i znao prije, teško bi Kembru ikada zvao drugačije no što su ga zvali drugi.
Ispred mrtvačnice svećenik je održao svoju rutinsku službu obrativši se Bogu, prisutnima, pa opet Bogu, a Pako ga je gledao poprijeko jer je oduvijek bio dosta sumnjičav prema svećenicima.
– Tog kaj oni pričaju opće nema u Svetom pismu! – znao je govoriti posve samouvjereno, premda je bila apsolutno nepojmljiva pretpostavka da je pročitao bar njegov djelić. Zatim su, nakon svećenikovih riječi, pod udarima snježne mećave koja se tog popodneva baš razmahala, krenuli prema ukopnome mjestu. Na čelu povorke, kao da prkosi oluji, sudbini i Božjim zakonima, išao je Pako sam ponosno noseći veliki vijenac za svoga starog frenda sa šanka, premda je taj ponos bio donekle umanjen činjenicom da je njegov dio novca dala Zdenka jer je on svojim uplatio loto koji je tog tjedna iznosio rekordnih dvanaest milijuna kuna.
– Ak dobijem tu lovu, Kembri bum napravil granitni mauzolej i zasipal ga onim najskupljim vijencima od svilenog cvijeća – govorio je s utopijskom naivnošću, jer, kada je riječ o igrama na sreću, nikada nije dobio ništa, osim možda gripe kada je jednom čekao na uplatu među tipovima koji su strašno kašljali i sipali viruse po zraku.
Pakove bojazni da će Kembra biti pokopan bez oproštajnoga govora pokazale su se sasvim neutemeljenima jer se pokazalo da je Kembra prije dvadesetak godina postao članom šahovskog kluba Vihor; pa kako se nikada nije formalno ispisao, njegovo je članstvo još uvijek bilo aktivno, tako da se od njih, na Lelin nagovor i zamolbu, pojavio nekakav tip, toliko star da se i sam mogao nadati skorom odlasku. Umjesto svečanoga, taj stari periferijski šahist, koji za Kembru nikada nije ni čuo, dao je cijelom ceremonijalu nekakav komično-groteskni štimung, jer je Kembru zvao Ciglovečkim, Ciglarskim, Cigulskim, odnosno, od milja Ciglom, iskitivši svoj govor gomilom šahovskih metafora, u kojima je Kembra u »simultanki života« odigrao najrizičniji »mladalački gambit«, da bi se u »središnjici« provlačio kroz »matne mreže« i iznenadnim »rokadama« donosio svježinu života... I na kraju je kazao kako će ime Borisa Ciklamečkog zauvijek živjeti u našim srcima, pa stoga njegov kraj ne treba doživljavati kao »mat«, nego kao najordinarniji »pat«!
I još dok je veliko društvo iz Kica prilazilo grobu, jedan za drugim bacajući po grudu hladne, smrznute zemlje, Banić se odmaknuo ustranu, izvadio mobitel i u imeniku pronašao telefonski broj »pivovarne in motela« u Polomju i nazvao ga. Javio se neki dječji glas, za koji Banić nije imao pojma kome bi trebao pripadati, i kazao:
– Prosim lepo!
Trudeći se da zazvuči kao Slovenac, Banić počne s nečim što se moralo doimati poput vježbe slovenskog jezika u domu za gluhonijemu mladež.
– Prosim fino, kaj bi mogel dobit gospoda Arnota Voglerja, kjer mi se pređi par minuti javil z vaše gostilne hiže...
To je bio čisti užas, i još je k tome na kraju dodao jedan posve suvišni i besmisleni »seveda«, jer je držao da je to jedina slovenska riječ koju zna pravilno izgovoriti.
Nastao je tajac, a potom se telefonske slušalice dokopao netko drugi, koji je sasvim neljubazno odbrusio nešto kao »niso pa tu«.
Kada se društvo oko Kembrina groba prorijedilo, Banić iznenada spazi Niku, koju nije zamijetio kod mrtvačnice niti je pretpostavljao da će doći. Vidjelo se da je zakasnila, da je zapuhana od žurbe i da su joj u očima suze. U ruci je držala buketić nekakvoga bijelog cvijeća i tu pred Kembrinim otvorenim grobom gotovo je izgledala kao nevjesta. Zatim je bacila cvijeće u jamu i odmaknula se kako bi grobari mogli obaviti svoje.
Poslije, kad su se vraćali skliskom grobljanskom stazom, on ju nježno zagrli, onako očinski, što je zbilja malokad radio i zbog toga si je znao predbacivati, pa reče:
– To je donekle moja krivnja... Toliko sam te vodio po birtijama da si upoznala sve moje frendove sa šanka.
– Zašto bi to bila krivnja?
– Pa tako... – smete se on. – Mislim, nije bilo baš odgojno. Možda sam te trebao manje voditi po lokalima, a više u kazalište lutaka, ili što ja znam...
– Znaš li ti da sam ja jedna od malobrojnih koji znaju zašto su ga zvali Kembra.
On je radoznalo pogleda.
– Na primjer, ti sigurno ne znaš!
Naravno, nije znao, pa ju je pustio da mu ispriča.
– Negdje u pedesetim godinama netko je pronio glas da se u onim smeđim krilcima hrušta, ili kembre, nalazi nekakva ljekovita supstancija i da apoteke otkupljuju ta krilca za dva dinara po paru, i da od toga onda rade nekakve lijekove, kombinirane praške, pomade, što li... Kembra je bio jedan od onih koji su popušili tu foru i jednog se svibnja pojavio u ljekarni s bočicom od pekmeza punom tih krilaca.
– I kako si to doznala?
– On mi je ispričao. Davno, prije petnaestak godina. Bila sam klinka i imala sam lovu za sladoled. On mi je rekao da će mi ispričati legendu o svom nadimku ako mu tom lovom kupim gemišt. Još je rekao da je to pomno čuvana legenda koju nitko ne zna. I ja sam investirala u gemišt. I isplatilo se.
– Misliš da je priča bila vrednija od sladoleda?
– Ne znam – nasmije se ona – ali tog je dana buknula ona velika epidemija salmonele iz sladoleda. Tako je Kembra postao važna osoba u mom životu.
A kad je sjela u Golf, on je s blagim strahom upita:
– Hoćemo li nastaviti onaj razgovor na koji me natjerala tvoja mama?
– Misliš na onu gnjavažu o braku, odgovornosti i sličnim sranjima...
– Da – odvrati on, posve nezadovoljan njezinim rječnikom.
– Nećemo! – odbrusi ona. – To je već riješeno!
– Što, nisi mu valjda dala nogu?
– Mislim da nisam.
– Kako to misliš?
– Pa lijepo – odvrati ona. – Tim je već nabavio kartu i dolazi idući tjedan. Možda si me više vodio po birtijama nego po kazalištima lutaka, ali mislim da sam baš zato praktičnija osoba. Najbolje je da sve to prihvatiš kao časovitu krizu. Mislim da ću ipak natrag u Englesku.
– Ondje je bolje?
– Što ja znam — nasmije se ona. – Ludi Pako kaže da će ovdje stradati i prezervativi a kamoli ne ljudi.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:53 am





17.


Raspored i ponuda robe u višekatnoj Müllerovoj trgovini na Jelačićevu placu Baniću su djelovali kaotično. Na istom su se prostoru nudile modne košulje i puloveri, »rostfrei« zdjele i noževi za ribu, parfemi Calvin Klein, Twiningsovi čajevi i gumene igračke. Banić je posve pripadao vremenu specijaliziranih trgovina, vremenu u kojemu se gdjekad u istoj ulici nisu mogle kupiti ženske gaćice i emajlirani lonci, a kamoli da bi takvo što bilo moguće u istome dućanu. No ono što je njega zanimalo bili su kompaktni diskovi, a oni su se nalazili na vrhu zgrade, i do njih se trebalo uspeti uz pomoć uzanih i prilično strmih pokretnih stuba. Njega su u trgovini gotovo svi znali kao tihu osobu koja se najradije zavuče među police dobro opskrbljene džezom i tu onda na miru bar dva sata prebire razna izdanja, razgledava omotnice, čita s poleđina i na kraju kupi pokoji disk.
Uspinjući se posljednjim stubama u nizu, ugledao je nekoliko velikih plakata s uistinu izazovno odjevenom, ili razodjevenom, pjevačicom Loly Lu, koji su pozivali neoprezne kupce da svakako kupe njezin novi, kako su to novinski mudraci i promotori govorili, nosač zvuka. Čim ga je ugledala, odlično obaviještena i upućena prodavačica mu se nasmiješila i krenula prema odjeljku džeza, kao da želi kazati »vidimo se na starome mjestu pa ću vam pomoći«. Međutim, Banić joj da znak da stane. Ovaj je put odlučio izbjeći iskušenja i nije pošao do polica s džezom. Umjesto toga, prišao je prodavačici, i kao da se stidi, rekao joj tiho i povjerljivo:
– Imate li Marayu?
Ona ga pogleda kao da ne razumije što traži, a on jednako tiho doda:
– Susjedova mala slavi sedmi rođendan... A ona baš to voli...
Potom je, valjda da bude uvjerljiviji, dodao:
– Znate... oni su došli ovamo... iz pasivnih krajeva... ili, kako se to sada kaže... iz krajeva posebne socijalne skrbi...
– Ne razumijem. Kakvu Marayu? Možda Mariah Carey?
– Ne, ne! Baš Marayu! Onu našu! Ako se to tako može reći...
– Ali kakva je to glazba? Techno? Pop? Turbo folk?
– Ne znam što je to turbo folk – postidi se on. – To bi trebalo biti nešto kao ova tu... Loly Lu. Mislim, te kvalitete... ako...
– Ako se to može nazvati kvalitetom – nasmije se ona. – Ali ne znam... mislite da ta cura ima neko novo izdanje? Možemo pogledati. Tamo su domaćice.
– Zapravo, teško bi se moglo reći da je domaćica... – zbuni se Banić. – Ona je, doduše, udana, ali je sasvim dvojbeno zna li ikoji od poslova kakve obavljaju domaćice.
– Recimo, očistiti grincajg ili isklofati tepih – pogleda ga ona kao da osjeća jednak prezir prema žanru o kojemu su govorili. – Pod domaćicama mislimo na izdanja domaćih izvođača. Ako sam dobro razumjela, ona se zove Maraya, ali je, kao i ova Loly Lu, autohtono domaće smeće.
– Zapravo, ona se ne zove Maraya – objasni joj on – nego Marica Skoko, a po tome je i više nego domaća cura.
– To je kao kad bi se, recimo, Tony Cetinski zvao Tom Cetinx – našali se ona, prevrćući diskove izvođača čije je prezime počinjalo s »m«. – Nema! Slušajte, da to nije nešto starije?
– O, pa jest! – reče on. – Mislim, nije staro u odnosu prema Mozartu ili Johnu Coltraneu, ali s obzirom na ovaj biser... na ovu Loly Lu...
– Kada je izašlo?
– Pa, prije 1998.
– Isuse, pa tad sam ja još radila u Dallasu!
– Dallas, Teksas?
– Ne, ne – nasmije se još jedanput prodavačica. – Trebali ste mi odmah kazati da je tako staro. Postoje male šanse da bi se moglo naći na diskontu.
Prišli su nekoj vrsti drvenog bazenčića u kojemu su bile nabacane kasete i diskovi u apsolutnom neredu, u žanrovskoj i izvođačkoj entropiji, odbačeni i zaboravljeni, bez ikakve šanse da otputuju u domove slušalaca unatoč smiješno niskoj cijeni. Što sve nije ležalo u ovom veselom plastičnom groblju! Bachove kantate u izvedbi amaterskog zbora iz Bauernfelda, komplet Beethovenovih simfonija u izvedbi nacionalnoga simfonijskog dobrovoljnog orkestra iz Sverdlovska, etnonapjevi s Antarktika, Elingtonove suite u obradi harmonikaške škole slijepih u Imstu, potom razna čudna i nemoguća imena kao Mario Surla, Crix&Croxx, Abessinian Lullabay Revival, Total Musical Music Friends i, negdje pri dnu, među klasicima po četiri kune, zguljene naslovnice i slomljene kutije, ležao je maksi singl sa slikom šest-sedam godina mlađe, savršeno dotjerane, izazovne i optimistične Maraye koji je nosio naziv Dodirni me dodirom.
– Evo ga! – skočio je ponosno Banić kao da je našao izgubljene snimke Charleya Parkera sa Stockholmskog radija. Potom je prišao prodavačici koja je najprije pogledala oštećenu kutiju, a potom njega, kao da ne vjeruje da je i ovaj užas pronašao kupca.
– Dodirni me dodirom – podsmjehne se ona. – To je podjednako inteligentno kao da se zove Poljubi me poljupcem ili Ošamarit ću te, bre, šamarčinom! Znate što, gospodine Baniću, tu se već izgubio barcode i ja nemam pojma koliko taj glazbeni biser košta, ali znam koliko vrijedi. Najbolje je da ga stavite u džep i izađete iz dućana na prstima.
– Ali čekajte, meni je to silno neugodno...
– Ma nek’ vam ne bude! Nama ste učinili jednu sasvim higijensku odnosno ekološku uslugu.
On joj zahvali, strpa raritetni disk u džep i krene pokretnim stubama prema prizemlju. Zamišljen i nekako odsutan, previdio je da je stigao do prizemlja, pa se posljednjim stubama spustio u podzemni dio trgovine. Sišavši s pokretnih stuba, zamalo je naletio na policu sa stotinjak Lindtovih čokolada. Prisjetio se kako mu je Lidija svojedobno tumačila kako je to kraljica među čokoladama, ali je njegov interes za pivo uvijek bio dovoljno jak da potisne svaku drugu prehrambenu temu. Začudilo ga je i to što uopće nije znao da se Lindtove čokolade mogu kupiti i ovdje, pa ih je odabrao nekoliko i pošao s njima na blagajnu. I tad mu je palo na pamet poigrati se kavalira pa je jednu od kupljenih čokolada dao da mu zamotaju i odnesu prodavačici s odjela diskova i filmova.
– To je valjda vidio u meksičkim sapunicama – čuo je kako je potiho rekla jedna od prodavačica drugoj, i on je brže-bolje izišao osjećajući se pomalo krivim, premda je mogao prisegnuti da u životu nije vidio ni pet sekundi meksičke sapunice.
Izišavši na Trg, primijeti da je snijeg opet počeo padati, ali mirno i nekako idilično, a ne bijesno i surovo kao na jučerašnjemu miroševačkom pokopu. Naravno, nije mu se jela čokolada koju je kupio, ali mu se pušilo, pa je polako krenuo prema ogradi improviziranog sklizališta što ga je na središnjem trgu postavila gradska uprava, valjda da razveseli đake kojima su upravo trajali zimski praznici.
Banić se naslonio na ogradu, zapalio Marlboro i stao gledati djecu kako se kližu, spretno izvode razne figure, ali i padaju, nespretno, početnički. Bio je to jedan od malobrojnih sportova u kojemu se kao dijete nije iskušao, i zbog toga su mu smijeh i vesela cika djece bili pomalo nejasni i apstraktni.
I tad, među svom tom djecom, u jednom vrlo kratkom trenutku, ispred njega projuri indijanska perjanica na nečijoj glavi i on malo poslije spazi Đeronima koji se klizao razmjerno vješto premda ta disciplina, bar kako je Banić mislio, nije imala veću popularnost među crvenokošcima.
A kad je sljedeći put projurio ispred njega, Banić mu je mahnuo, ali se činilo da ga dječak nije zamijetio. Nakon toga mu je još jedanput mahnuo, ovaj put velikom Lindtovom čokoladom, i indijanski je poglavica na jeftinim klizaljkama zamijetio njegov znak, prišao mu i uhvatio se za ogradu klizališta.
– Nisam mogao crvenom bratu poslati dimne signale, pa sam pomislio da će ova čokolada biti pristojna zamjena.
Banić se nikako nije mogao prisjetiti postoji li ikakva povijesna veza između Indijanaca i čokolade. Znao je za njihova iskustva s vatrenom vodom, čeličnim konjem, s raznim šarenim odjevnim predmetima i staklenim perlicama, ali ničega što bi bilo u vezi s čokoladom nije se mogao sjetiti, premda je čokolada došla sa sjevernoameričkoga kontinenta. No kako bilo da bilo, crveni brat Đeronimo sasvim je spretno zgrabio veliku ploču čokolade, odmah je razderao pri vrhu i zagrizao tako da su mu u kutovima usana ostale smeđe mrlje. Vidjelo se da je dijete koje nema takvo što često u rukama.
– Što je s našim bijelim bratom? – veselo će Banić vadeći i drugu čokoladu iz džepa. – Je li možda na ratnoj stazi ili je popušio lulu mira pa uživa sa svojom skvo?
– Valjda je i on iskopao ratnu sjekiru.
– Zašto bi iskopao ratnu sjekiru?
– Pa tako. Već ga treći dan nema u vigvamu. Prije tri dana otišao je sa skvo i otada ga Đeronimo nije vidio.
– A je li rekao Đeronimu kada će se vratiti?
– Rekao je – nastavi mali – rekao je »howgh, poglavico, vratit ću se čim strpam staru sušenu haringu u rezervat!«.
– Kako!? – iznenadi se Banić. – Tko mu je stara sušena haringa?
– Ne znam, ali mi se čini da bi tako mogao zvati svoga starog, koji ga je izbacio iz plemena. Ali nisam siguran. Možemo pitati mog tatu koji je tako debeo da ga nitko ne može zvati sušenom haringom.
– Ne, ne! – preduhitri ga Banić trpajući mu u ruku i treću, posljednju čokoladu. Ta je bila namijenjena Lidiji, imala je 99 posto kakaa i sumnjao je da će se dopasti klincu. Ali svakako je morao požuriti s podmićivanjem jer je upravo ugledao zdepastoga Stiva Havraneka, dječakova oca, kako besciljno šetka južnom stranom Trga, odmah iza klizališta. Nije imao baš nikakvih razloga da se s njim upušta u razgovor o starim sušenim haringama. Mnogo mu je zanimljivija bila činjenica da ovoga časa u njihovoj zgradi nema nikoga, da u nju može upasti, pokušati pronaći kožnu mapu sa zlatopisom staroga Apaša i netragom nestati. Da, sve se to moglo, unatoč tomu što je podne i što pošteni i pristojni provalnici upadaju u stanove u gluho doba noći.
Trebalo mu je nekoliko minuta da stigne do Jednookog Jacka, gdje je zaustavio auto tako naglo da je skliznuo preko zaleđenoga snijega i branikom udario u hidrant, ali se pritom, osim razmjerno snažnog praska, ništa neugodno nije dogodilo. Pogledao je prema kafiću, ali nije uspio otkriti je li privukao bilo čiju pozornost. Pretrčao je hitro preko ceste i zamalo završio pod kotačima poštanskoga kombija, koji je u zadnji čas uspio prikočiti i usporiti toliko da ne pregazi neopreznoga pješaka. Potom je prekoračio nisku ogradu i uspeo se do ulaza u Arnovo privremeno boravište. Kad je potegnuo kvaku, lijevom rukom tražeći svoj komplet otpirača, nemalo se iznenadio otkrivši da su ulazna vrata otvorena. Dakle, nesmotreni je mladac, odlazeći u Sloveniju, zaboravio zaključati. Sada je Baniću trebalo samo malo sreće da brzo i detaljno pretrese stan i pronađe kožnu mapu ili kutiju sa slikom Indijanca, mapu čija je vrijednost zacijelo bila dvostruka. Mogla je Baniću donijeti novi novčani bonus širokogrudnoga Svilara, a usto je mogla otkriti pravu prirodu njegova interesa. Obje su opcije bile sasvim prihvatljive i Banić pojuri na kat namjeravajući najprije dobro pretresti sobu gdje se mladić izležavao i buljio u idiotske sadržaje raznih kablovskih kanala.
Uletio je u sobu, gdje ga je čekalo novo iznenađenje.
U sobi, naime, više nije bilo onog nevjerojatnog nereda, dapače, reklo bi se da je marljiva Marayina ruka dovela stvari u red. Televizor je bio uključen i na njemu je upravo tekao prijenos ili snimka nekakvoga dvoranskog atletskog mitinga. I baš kad ga je htio isključiti i na brzinu »projuriti« kroz ormare, police i ladice, pretražiti krevete, izvrnuti madrace i obaviti sve druge »lopovske« radnje, prenuo ga je šum iz kupaonice koja se nalazila odmah do ulaza u sobu.
K vragu, nije valjda opet kakav prokleti šaran, pomisli Banić, izađe iz sobe i zastane pred vratima kupaonice razmišljajući bi li pričekao da vidi što će se dogoditi ili bi ušao i otkrio podrijetlo zvuka.
A zatim je zvuk postao glasan i sasvim jasan, i bilo je više nego prepoznatljivo odakle dolazi. Netko je tamo unutra upravo obavio nuždu i pustio vodu. Znajući koliko je malo potrebno čovjeku da navuče i zakopča hlače, i možda opere ruke, Banić se sjuri s kata, izjuri iz zgrade, doslovno preleti preko stuba ispred ulaza i zaustavi se tek na pločniku ispred dvorišta. Dvadesetak metara dalje, na suprotnoj strani, sada je ugledao i Arnov Punto, uredno parkiran na starome mjestu.
Znao je da je postupio glupo, idiotski, neoprezno, neprofesionalno, da je uradio sve zbog čega bi već sutradan morao otkazati djelatnost i prepustiti se radostima mirovine, koja bi uglavnom bila ispunjena čarima šaha i domina što ih kasno popodne igraju umirovljenici s Britanskog trga na praznim štandovima tamošnje tržnice. A ponajviše si je predbacivao to što je povjerovao djetetu, sluđenom klincu koji fantazira i ne razlikuje stvarnost od izmišljaja.
– Pratio sam vašu malu avanturu – rekao mu je gostioničar staklena oka kad se nalaktio uz izlog njegova kafića. – Ne znam jeste li išli tamo da izbubate preljubnika ili da pokažete svog boga vašoj cijenjenoj gospođi. Ako je posrijedi ovo drugo, tad ste pogriješili jer nje tamo nema. On je stigao sinoć u svom zelenom autu, koji su mu, čini se, sredili, a ona je valjda otišla svojim putem. Čujte, možda vam je ona već kod kuće.
– Došao je jučer!? – reče Banić još začuđeniji što mu je klinac tako bestidno lagao. Premda je mali imao svoju logiku i neku dječačku strategiju, ipak se nadao da mu neće tako slagati. Možda ponajviše stoga što se u svojoj igri trudio biti Indijanac, a Indijanci ne lažu. Bar ne u vrednijim filmovima o osvajanju Zapada.
– Došao je i cijelu mu je noć gorjelo svjetlo. Mislim da uopće nije izlazio. Bar koliko ja znam.
– I što sad da uradim?
– Ništa! – tješio ga je ugostitelj bez oka. – To je najbolje! Znam to iz iskustva. Znate, kad sam ja otkrio da me žena vara, jedan mi je prijatelj, inače pametna i obrazovana glava, rekao ovako. Slušaj, stalno moraš u sebi ponavljati rečenicu: »Ja znam da moju ženu jebu drugi, ali je jebem i ja!« Zašto? Zato što to znači da još uvijek nisi pao na dno, među one kojima žene jebu drugi, ali oni više ne! Kužite?
– Vrlo utješno – ironično će Banić.
– Vidite, moj prijatelj Alavanja, kojega smo svi zvali Keder...
– Peder? – začudi se Banić.
– Ne! Keder! To vam je ona mala riba koja služi kao mamac za velike. On nije mogao podnijeti to što mu je žena radila, pa je uhvatio njezinog ljubavnika i pokušao ga zatući čekićem. I tip ga je onda počeo obrađivati govoreći kako on nije kriv, kako su sve žene kurve, kako među njima samima mora vladati neka muška solidarnost, kako umjesto da ga mlatne čekićem postoji mnogo prihvatljivija mogućnost – da mu plati gemišt... i tako dalje... uglavnom, obradio ga je, jer je bio obrazovan, govornik, pravi frajer...
– I što je onda uradio... taj vaš prijatelj?
– Uradio je glupost, morsku glupost! S ljubavnikom se napio, a vlastitu je ženu tresnuo čekićem po glavi. Žena je pala u komu, a njega su uhitili i osudili na dvije godine zatvora. Poslije se žena nenadano probudila iz kome i postala matematički genij jer su joj se pobrkali kotačići u glavi pa je na nekoj igri s brojevima dobila dva milijuna. Eto, je l’ to, molim vas, pravedno?
Iz kuće je upravo izlazio Arno s dva kovčežića u rukama. Zastao je, zaključao pažljivo vrata, a potom podigao visoko ovratnik jer je puhao hladan vjetar i pršio snijeg. Usto je nosio i tamne naočale kao da mu smeta ta blještava bjelina.
– Oprostite, moram za njim! To je jače od mene! – odmah će Banić pa krene. Znao je da mora biti čim prije u automobilu ako ne želi da mu Arno zbriše.
Ali i ćoravi je gazda imao nešto kazati:
– Čekajte! – viknuo je za njim, a kad se Banić okrenuo, izvadio je ispod šanka teški čekić i pružio ga istražitelju. – Nemojte i vi pogriješiti! Radije mlatnite njega nego ženu! Žene su prevrtljive. Možda će vas nakon svega još više voljeti.
– Idući put! – odbije ga Banić pa izjuri i potrči prema Golfu. Razmišljao je nekoliko časaka o tome bi li sada bilo pametno pretresti stan, ali je pretpostavio da će se Havranek i njegov sin svaki čas vratiti pa je radije pošao za Arnovim Puntom.
Vozio je polako, pazeći da ne izgubi zeleni auto iz vida. Padao je vrlo slab snijeg, moglo bi se čak kazati kako je u zraku bilo više onih pahulja koje je studeni vjetar nosio s krovova okolnih kuća. Auti su se vukli zelenim valom jer su se u promet već uključili i oni kojima posao ranije završava. Stajali su gotovo na svakom raskrižju, a kad su se dokopali Savske, ulice sa stotinom slabo propusnih semafora, situacija je postala još gora. Po tomu što se mladac u zelenom Puntu često pokušavao prebaciti u drugu traku, što je oduzimao prednost drugima i bjesomučno trubio onima koji su to isto pokušavali uraditi njemu, vidjelo se da je uzrujan i da mu se nekamo žuri. A budući da ga nitko nije gonio, vjerojatno mu se žurilo samo zato što je negdje morao stići navrijeme.
A kad su izišli iz gradske vreve i našli se na nešto prohodnijoj cesti za Veliku Goricu, učini mu se da zna kamo mladić žuri. Bila je to intuicija, nesigurna kad je iskazuje žena, a za muškarca je još manje vjerojatna, ali Banić je gotovo bio siguran, kao da je imao déjà vu, kao da je proživljavao neku već viđenu situaciju iz nekoga od prošlih života.
Arno je išao u zagrebačku zračnu luku Pleso.
A onamo se uglavnom ne ide radi kupovine, svježeg zraka, pića ili ugodnog druženja već da bi se nekoga dočekalo ili da bi se nekamo otputovalo.
Kako se vrlo brzo otkrilo, Arno nije pošao na aerodrom da bi nekoga dočekao.
Uzeo je svoja dva kovčežića, zaključao auto i mirno ga ostavio na parkiralištu. Nakon što je ušao u aerodromsku zgradu, stavio je automobilske ključeve u poštansku omotnicu, zalijepio je i bacio u poštanski sandučić.
Banić suludo pomisli da bi mogao nekako, kad odleti zadnji avion, ukrasti taj sandučić i kod kuće ga na miru otvoriti, uzeti ključeve i temeljito pročešljati auto. Ali što bi u njemu našao? Rezervnu gumu, trokut, sajlu za šlepanje? Usto, kad bi takvo što i imalo smisla, kad bi mu možda koristio podatak kome je zapravo Arno poslao ključeve, ukrasti poštanski sandučić na tako prometnome mjestu ne bi uspio čak ni veliki Flegma!
Kupivši novine i čitajući ih na pristojnoj udaljenosti,
Banić zamijeti kako Arno predaje svoju neveliku prtljagu na liniji koja je označavala zrakoplovni odlazak za Beč.
U tomu nije bilo ničega neobičnog jer mu je majka bila Bečanka i ondje je vjerojatno proveo mnogo vremena. Neobično je bilo to što je sâm, što s njim nije Maraya. Ali tko zna kakve je namjere i računice imala ona?
Banić pogleda na veliki display na kojemu je pisalo kako avion za Beč kasni u polasku trideset minuta zbog snježnog nevremena. Znao je on da zapravo pada slab snijeg i da puše studeni vjetar, ali se sve to teško moglo nazvati snježnim nevremenom. Za vrijeme rata u Bosni Amerikanci su dali izjavu kako njihovi borbeni avioni nisu poletjeli zbog kiše, na što je jedan od pilota ustvrdio da je to glupost, jer F 16 nije patka. Ni Boeing za Beč nije bio patka koja bi ostala prizemljena zbog malo snijega i vjetra.
Pola sata kasnije službeni je spiker objavio ukrcaj u zrakoplov za Beč, tako da je Arno ubrzo nestao u prolazu koji je vodio prema bescarinskoj zoni i izlazu na pistu.
Bez obzira na to što nije pronašao dragocjenu kožnu mapu skalpiranoga pukovnika, s odlaskom Arna Svilara u Beč Banić je držao da je njegov posao definitivno završen te da konačno pod taj posao treba »podvući crtu«.
Bar je mislio da je tako.


Navečer mu se prolaz kinematografa, koji je volio još iz studentskih dana, učinio nekako sumorno mračnim i tužnim, bez svih onih nekadašnjih, šarenih kinoplakata, bez svjetala ponad blagajne i male nadstrešnice ispod koje se čekalo da se vrata otvore i prodaja ulaznica započne. Agonija kinematografa bila je duga i svašta se smišljalo da se odgodi njegova propast, ali se na kraju više nije imalo kamo, pa su ga gradske vlasti velikodušno dodijelile nekakvom kazalištu. Da je Baniću šezdesetih godina, u zlatnim danima kinematografa, tkogod rekao kako će kino na »Iličkom placu« završiti kao kazalište, zacijelo bi ga držao luđakom.
Promrzao od hladnoće, umoran od tumaranja po aerodromu, Banić je poželio osloniti se na šank, naručiti hladno pivo i popušiti na miru nekoliko cigareta ne razmišljajući pritom baš ni o čemu. To je oduvijek držao boljim odmorom od izležavanja, spavanja, drijemanja, na što je gledao kao na komadiće života potrošene uludo, bačene u gluhi mrak. Iz svog poštanskog sandučića izvukao je plavu omotnicu sa sudskim pozivom, za koju je poštar, očito, sam potpisao prijam.
U Kicu su bili Pako, Flegma i Marijan, zatim nekakvi tipovi u društvu s visokom ženom koja je nosila konjski rep, i neka živahna bakica, koja je ušla da bi se zagrijala uz čašu ruma odbivši čaj kao idiotariju u koju više ne vjeruju ni prehlađeni. Pako i njegovo društvo ponašali su se kao da nisu zamijetili Banićev ulazak, dok su tipovi i visoka žena glasno raspravljali rabeći neke čudne izraze kao što su katarza, proscenij, ekspozicija, šlagvort i semantika, i po tome se moglo zaključiti kako su to najvjerojatnije novi »stanari« propalog kina Apolo.
Ne obazirući se na njih, Banić zapali Marlboro i iz džepa izvadi novine, kimne Zdenki kako želi uobičajeno, a potom se zagleda u novine na čijoj su prvoj stranici Crkva i država ili, bolje rečeno, Crkva i mediji ponovno ukrstili mačeve. Ovaj put ne oko prezervativa i nevidljivih rupa u njemu nego oko odgojnog filma o štetnosti abortusa. Radilo se o nekakvome američkom čudu koje bi zbog eksplicitnosti, krvi i zastrašujućih prizora, ako je vjerovati američkom predikacijskom sustavu, trebalo biti zabranjeno za mlađe od šezdeset pet godina, a ne prikazivano malodobnim klincima i klinkama na satu vjeronauka. Nakon toga, pretpostavljao je Banić, slijedi znanstveno-odgojni film o štetnosti masturbacije i njezinu utjecaju na galopirajuće sušenje kralježnice, snimljen u domovima za paraplegičare i na bolničkim odjelima za paralitičare. Na trećoj stranici bio je i izvještaj o sretniku iz Pitomače koji je odnio svu onu lovu s lota, što je značilo da Pako nije osvojio zgoditak nego da je novac za Kembrin vijenac uložio posve pogrešno, i u materijalnome, i u moralnom smislu.
Kazalištarci su se sada počeli žešće prepucavati oko nekih njihovih mutnih problema, stali su citirati neke zamršene stvari iz tko zna kakvih knjiga i glumatati nešto što će se valjda u idućim mjesecima moći vidjeti na pozornici dojučerašnjega kina. Najdeblji od njih, tip s bradom i naočalama, izbečio je oči i rekao duboko, kao iz trbuha:
Za ovu našu tajnu ne postoji ni kazna,
Jer zlo je onda zlo kad za njega se sazna.
Banić, koji je o kazališnoj umjetnosti znao samo to gdje se nalaze glavna gradska kazališta i kojim se tramvajem može do kojega, zatvori novine, okrene leđa nametljivim tipovima i izvadi onu plavu sudsku kuvertu pa počne čitati dok mu je Zdenka točila pivo u čašu. Ona je znala točno kakav omjer piva i pjene želi i u tome nikad nije pogriješila.
U plavoj omotnici, ovjeren sudskim pečatom, bio je poziv za ročište koje se trebalo održati za mjesec dana »u sklopu predmeta ostavinske rasprave nakon pok. Milene Jambrošić, a na koje se Nikola Milana Banić poziva u svojstvu svjedoka«. To je djelovalo vrlo misteriozno i Banić nije imao pojma zbog čega ga zovu, i što bi on trebao posvjedočiti.
I dok je tako zbunjen stajao oslonjen o šank, priđe mu Pako držeći u ruci posve istu omotnicu i sudski poziv.
– I ja sam dobil! Isti takav!
Gospon Marijan i Flegma ostali su u kutu i činilo se da sa zanimanjem promatraju što će se dogoditi.
– Ne znam zašto me zovu – slegne ramenima istražitelj. – To je potpuno blesavo! Ja se ne želim petljati u njihove ratove oko naslijeđa...
– Naše ratove! – ispravi ga Pako.
– Ne kužim... priznajem da ne kužim...
– Nema se tu kaj kužit! – podigne ton bivši kinooperater tako da su ga i kazalištarci načas pogledali. – Ja sam tražil da te zovu ko svjedoka!
– Ti!? U kojem si ti svojstvu u toj parnici? I što bih ja to trebao posvjedočiti?
– Kaj se praviš da ne kužiš! Pa rekel sam ti. Ja sam Milostivin vanbračni sin. Znam, ti buš rekel da nisam, a ja bum ti rekel da dokažeš. A ti ne buš mogel. A ak ti ne buš mogel dokazat da nisam Milostivin fačuk, ne buju mogli ni oni kaj su bedastiji od tebe! Ili bar tak zgledaju.
– Dobro, Pako – pokušavao ga je primiriti Banić, ne znajući bi li vikao ili bi se smijao. – Nije stvar u tome da oni moraju dokazati da nisi Milostivin sin, nego je stvar u tome što ti trebaš dokazati da jesi. Kužiš?
– Kak ne bi kužil!? Pa zato sam te i zval! – i dalje se ljutio Pako.
– Što, zvao si me da ja kažem da si njezin sin?
– Kaj još uvijek fantazira da je vanbračni sin pokojne Milostive? – umiješa se Zdenka, što je on, na nesreću, čuo.
– Daj se ti ne petljaj, vrag te ženski, neozbiljni! Daj mi rađe gemišt da ne zujiš tu bez posla!
– Ne dam! Nisi još platil ni ona dva od jučer!
– Dajte mu, Zdenka – umiješa se Banić, a ona preko volje uzme čašu i bocu rizlinga mrmljajući nešto nalik na psovke. Ali ih nije mogla izreći naglas jer je bila fina cura.
– Ne mislim da to kažeš onak blesavo i primitivno – tumačio mu je Pako. – To onda ne bi popušili. Moramo imat skroz lukav taktički plan. Možeš, na primjer, reč kak si jednom sedil i pričal s pokojnicom, kak ste pijuckali, pripovedali o bubrežnim kamencima, o skupoći teletine i kaj ja znam... i kak si je pital zašt izdaje stan onom šuftu i niškoristi Paku. E, onda te ona pogledala, glas joj je zadrhtal, pa je zaplakala. I rekla ti je, a kaj bum, gospon Banić, kad mi je on vanbračni sin kojega zbog vjerskih razloga nisam mogla abortirat.
Banić osloni bradu o dlan i duboko uzdahne. Takvoj se stvari ni u snu nije nadao. On da pije gemišt sa starom zagrebačkom aristokratkinjom kojoj je »stražnjica« valjda najprostija riječ što ju je u životu izustila, a onda ona odjednom brizne u plač i počne se povjeravati i pričati mu o svojim ilegalnim ševama, abortusima i izvanbračnoj djeci. I to njemu, podstanaru, plebejcu, došljaku iz provincije!
– Pako, ti si posve poludio! Na sudu će te ismijati, a zatim još i osuditi zbog lažnih iskaza, namještenih svjedoka, zbog obmanjivanja suda...
– Pa kaj, jebemu mater, kad moram od nečeg živeti! – ponovno se ražesti on. – Kaj oćeš, da i ja odem bunarit po tuđim džepovima?
– Lijepo sam te upisao na tečaj za prekvalifikaciju. Jesi li bio u Radničkom sveučilištu ili te boli i za to?
– Detektiv, ti si sto posto munjen! – nije se dao Pako. – Naravno da sam bil u Radničkom! Ali kaj ti zbilja misliš da bi od tog mogel živit? Da još ima bedaka kaj žele kupit jebeni goblen?
– Čekaj, kakav goblen?
– Kakav goblen!? Takav! Vilerov! Šta ja znam! U utorak smo imali nekakve prve osnove. Napinjanje platna... izbor konca i igala... Jebemu mater, bil sam jedini muški na celom tečaju!
– Bože dragi! – nije mogao vjerovati Banić. – Bio si na tečaju za goblene! Pa ti si čisti idiot! Upisao sam te na tečaj za majstora filmske i kazališne rasvjete. Sedam puta sam ti rekao da je to srijedom u šest, a ti si otišao u utorak.
Glumci su platili svoje piće i krenuli van, a onda se onaj najkrupniji, koji je djelovao kao njihov šef, okrenuo prema Paku i uz smiješak mu dobacio:
– Prijatelju, samo nastavi. Gobleni su izvrsna stvar!
– Bi se ti moj kurac zajebaval da je Kembra živ! – odvratio mu je Pako, doduše u pola glasa, jer sa snažnim glumcem nije bilo pametno ulaziti u prepirke.
Nakon toga se okrenuo prema Baniću i još jedanput zaigrao na istu kartu:
– Stari, jebeš mi sve na svetu ak ne bu uspelo! Dobil bum bar nužni dio. Evo, i Flegma je u igri. I on bu svedočil.
– Ah, onda je stvar zagarantirana – ironično će istražitelj. – Ako će i Flegma svjedočit, onda je to nešto sasvim, sasvim drugo.
– Joj, detektiv, kak ti ne kužiš igru! – hvatao se Pako u očaju za glavu. – Pa ne bu Flegma svedočil za nas...
– Nego za koga?
– Za njih! Delamo na tome da im ga uvalimo. On bu ko moj bratić posvedočil da nisam Milostivin sin. Daklem, svedočil bu za njene zakonite sinove. Onda bu moj advokat viknul »obdžekšn!« i tak ispretural Flegmu ko džepara i bivšeg zatvorenika da buju nasljednici umrli od srama. Kužiš foru?
– Dobro, a tko ti je odvjetnik?
– Na tom baš delam – zamisli se Pako. – Kaj nemaš ti nekoga kaj bi zaigral na tu kartu? Onak zabadav, pa si posle inkasira lepu lovu...
– Imam ja – prišao im je Marijan koji je sve čuo. – Zove se doktor Brdarec. Stručnjak je za takve stvari i rešil bu ti to kak ništ. Jedini je problem kaj je trenutno na tretmanu u Vrapcu, jer si svaki čas umisli da je komunalac, a onda uzme tačke, metlu i lopatu pa počne čistit po gradu.
Ljutiti mu Pako okrene leđa pa se nasloni na šank i pogled mu se susretne sa Zdenkinim. Ona ga prostodušno pogleda, pruži mu gemišt i reče:
– Ak buš završil taj tečaj iz goblena, onda buš srce pa buš i meni pokazal neke fore. Ja se mučim s onim Mladićem s lutnjom i imam filing da ga ne bum nikad zgotovila.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:53 am




18.


Banićev se Golf polako uspinjao prema jelenovačkome naselju, u njegovom se CD-playeru vrtio nekada obećavajući hit mlade misice, fotomodela i pjevačice Marice Skoko. Brisači su ravnomjerno čistili ljepljive pahulje s vjetrobrana i njihov je škripavi nepravilni ton bio pravo milozvučje spram onoga što je otpjevala tadašnja gospođica Skoko, a sadašnja gospođa Svilar, ali nadasve, popularna – Maraya. Svojedobno su se u bivšoj državi pojavili danski softcore filmovi, čijim je naslovima domaći distributer dao obvezni dodatak »u krevetu«. Najpoznatiji među njima bio je Hopa-cupa u krevetu, i ono što je pjevala Maraya moglo se možda žanrovski odrediti kao hopa-cupa pop. Pjesma je imala melodijski predložak koji je nagluha osoba usvajala za otprilike osam sekundi, a definitivno zaboravljala nakon četiri. Tekst se slabo razaznavao jer su bubnjevi i basovi bili prenaglašeni, što se trebalo držati dobrom stranom tog izdanja jer su i bubnjevi i bas zvučali inteligentnije i suvislije od teksta. Kad je prebacio birač na drugu stvar, učinilo mu se da je dobio disk s greškom jer se ta druga skladba, bar u prvi tren, nije mogla razlikovati od prethodne. Dakle, svatko tko je čuo glazbeni ekskurs spomenute Maraye, mogao je sasvim lako zaključiti da će se njezina budućnost prije nalaziti u grudima koje, navodno, nisu silikonske, negoli u svijetu lakih nota. Nije mu zapravo ni bilo jasno zbog čega je uopće tragao za tim glazbenim biserom kada mu on ništa nije mogao pomoći u poslu koji se upravo spremao otkazati. Bila je to možda vrsta sporedne, marginalne znatiželje prema stvarima koje su mu već i generacijski bile posve strane i nerazumljive.
Pritiskom tastera izbaci disk, strpa ga nekako u ovitak i stavi u džep vjetrovke pomislivši pritom kako je i ta jadna provincijska cura, došavši u grad da postane ono što toliko djevojaka sanja da će postati, morala proći svoju golgotu, pretrpjeti mnoštvo uvreda i poniženja te mnogim noćima sanjati o tomu kako bi bilo dobro vratiti se kući i biti ondje nešto posve obično, učiteljica u trećem ce, blagajnica u trgovini mješovitom robom ili tajnica lokalnoga lovačkog saveza.
Zaustavio je auto ispred ulaza u Svilarov dvojni objekt. Promatrao je tu lijepu zgradu i razmišljao o tomu kako se njezin vlasnik najprije morao riješiti sustanara, da bi ga tek onda pretvorio u nešto nalik na vilu. Ako je uistinu u ranim 1990-ima bio blizak vlasti, onda to i nije bio težak posao. Vidio je gore na stupovima kamere koje su zazujale i okrenule se prema ulazu, ali se vrata nisu ni pomaknula. Zatrubio je nekoliko puta pa izišao iz automobila čekajući da mu otvore ili da se netko udostoji doći do vrata. Ali činilo se kao da više nitko ne stanuje na toj tako primamljivoj adresi, sve dok se odnekud nije stvorio onaj radnik s promrzlim nosom i lopatom za snijeg u rukama. Činilo se kao da od posljednjeg susreta nije prestao raditi, kao da je na danonoćnom poslu boreći se lavovski s upornim snijegom.
– Ne mojate tjubit... nitko nije doma...
Banić se približi rešetkastim vratima i gotovo u povjerenju upita:
– Trebao bih gospođu. Ona je kod kuće?
– Nitko nije kod kuće. Gospođa najmanje. Ona je otišla...
Izgledao je ponosno; uspio je složiti dvije jednostavne rečenice bez glasa »r« i sve je zvučalo savršeno.
– Kada je otišla? – zanimalo je Banića.
– Pa bili ste tu. Od onda se nije vjatila.
– A gospodin?
– Koji gospodin? Je l’ Svilaj stajiji?
– Da, da... – otpovrne on. – Morao bih s njim razgovarati.
– Gospodin Svilaj je u Dječjoj bolnici. Imaju svečanost jej je Talon poklonio bolnici, poklonio onaj... jes... jespijatoj...
– Što je to poklonio? – naćuli uši istražitelj.
– Jespijatoj! – odgovorio on glasno kao da se obraća gluhima.
– A, respirator – dosjeti se Banić.
– Pa to vam i kažem – zadovoljno će čovjek s lopatom. – Sada je tamo televizija, i javnatelj bolnice, i ministji...
– A za taj respirator, to ste se valjda vi zauzeli?
– Ma ne – pogleda on stidljivo u tlo, pa pocrveni – ja samo čistim snijeg.
Banić požali što mu se uopće i pokušao narugati pa se vrati u auto. Iako nije bio vjernik, znao je da je oholost grijeh, ali je vjerovao da će mu u konačnoj računici biti oprošteno jer su i drugi na njemu prakticirali svu silu ozbiljnih grijeha.
Ispred Dječje bolnice u Klaićevoj ulici bila je gužva po kojoj se dalo zaključiti da se nešto važno, odnosno ceremonijalno događa. Na parkiralištu je bilo nekoliko crnih službenih automobila u kojima su sjedili elegantno odjeveni vozači, nešto policije, zaštitara i novinarska sitnež koja nije uspjela ući u bolnicu na svečanu primopredaju umjetnih pluća nego je ovdje čekala da se dobročinitelji i visokodostojnici vrate.
Ako je Svilar nabavio respirator istim onim kanalima kroz koje su prošli tobožnji Račićevi crteži pariških mostova, pomisli Banić, onda se malim bolesnicima ne piše dobro.
Nakon što je popušio dvije cigarete, nastala je pomutnja među novinarima i snimateljima, pa se po tomu što su se mašili svojih fotoaparata i diktafona moglo zaključiti kako se dobročiniteljska ekipa upravo vraća s uspješno obavljena posla.
Najprije su iz aule Dječje bolnice izišli snimatelji povlaštenih televizija i usmjerili svoje kamere prema vratima na kojima su se trebali pojaviti protagonisti svečanog događaja. Neki je tehničar čak postavio mikrofon kao da se očekivalo da bi se tkogod mogao obratiti predstavnicima medija, a odmah nakon toga izišao je nekakav ministar, ili državni tajnik, uglavnom lice koje je Banić negdje vidio, ali više nije znao gdje, potom biskup u svojoj paradnoj odori i s priborom za posvećivanje raznih, pa i medicinskih stvari, a na kraju i Robert Svilar, koji je djelovao nekako umorno, lica nezdrave, žućkaste boje. Među njima su se vrzmali čudni, jednoobrazni tipovi, svi redom u tamnim odijelima, neki s malom slušalicom u uhu, neki bez nje. Baniću nije bilo jasno čemu toliko osiguranje jer nije mogao ni zamisliti situaciju u kojoj neki oporbenjački fanatik nožem napada ministra ili žestoki pobornik uporabe prezervativa puca na jednoga od pedesetak biskupa. Jedini kojemu se nešto moglo uistinu dogoditi, nagađao je Banić, bio je dobročinitelj, darovatelj dragocjenog respiratora, i u toj je pretpostavci ležao sav apsurd te situacije.
Naravno da je Banić znao da u takvim okolnostima neće uspjeti doći do Roberta Svilara i službeno se razdužiti, odnosno proglasiti posao završenim, ali mu je u jednom času, baš kad je zakoračio kao da se želi približiti dobročinitelju, prišao čovjek u tamnom odijelu, snažno ga uhvatio pod ruku i poveo ustranu.
Bio je to Guba, osobni povjerenik i tjelohranitelj Roberta Svilara. Ponašajući se kao da se onaj neugodni udarac u želudac nikada nije ni dogodio, Guba ga je pridržavao, kao da se boji da bi mu mogao pobjeći, ali mu se veoma ljubazno obratio:
– Žao mi je, gospodine Baniću, ali u ovoj situaciji ne mogu vam dopustiti da priđete gospodinu Svilaru. Vi ćete svakako razumjeti razloge.
– Vi ste obojica dragi i razumni ljudi i meni je svaki vaš razlog prihvatljiv. Čak i to što ste me udarili u želudac držim do te mjere nužnim i dobronamjernim da vam se ovom prilikom ispričavam.
– Prihvaćam ispriku – promrmlja on preko volje.
– Htio sam vas samo obavijestiti da je Arno jučer popodne otputovao avionom u Beč, a moj nadzor nije podrazumijevao terenski rad u inozemstvu... – objašnjavao je Banić.
– Budite uvjereni – reći će Guba – sve što ste kazali meni, isto je kao da ste kazali gazdi. Nagađali smo da će Arno na kraju otići u Beč. Znate, njegova je pokojna majka bila Bečanka i on ondje ima podosta rodbine. Možda je tako za njega i najbolje. Mapu s Indijancem, pretpostavljam, niste našli?
– Niti ću je tražiti – odmah će istražitelj. – Ako je pretpostavka da ju je negdje sakrio ispravna, mogao sam ga slijediti i nadati se da će se na neki način otkriti. Ali i ta pretpostavka funkcionira tek uz jednu drugu – uz to da vaš gazda dobročinitelj mapu nije izmislio...
– Dobro! Nema veze! Za tu ćemo stvar angažirati druge, sposobnije ljude. Oni će znati pristupiti poslu mnogo energičnije i odlučnije.
– To vam je dobra odluka – primijeti Banić glumeći naivnost. – U tome ste jaki. Ako budete ljude marljivo obrađivali šakama i drugim priborom, netko će propjevati pjesmu o mapi. Čak ako je i izmišljena.
– Smatram da je vaš angažman završen – rekao je Guba, ovaj put suho i službeno. Nije bio toliko glup da ne bi razumio ironiju. Je li vam kuća Svilar išta dužna?
– Ah, ne, mislim da ste me preplatili... Što sam zapravo i otkrio? Bezvrijedne zgužvane crteže i činjenicu da sin tuca tatinu ženu u inozemstvu... onom najbližemu...
Nasmijao se. Vidjelo se da mrzi Marayu. Možda je bio moralist, a možda je i sam bio na čudan, tajan način vezan za gazdu. Kažu da je i u pretjeranom služništvu neka neiživljena seksualnost.
– Toliko sam preplaćen da bih najradije dio love vratio.
– Ne znam – odvrati Svilarov posilni. – Javite se poslije, ali mislim da je i to suvišno. Gazdu je sve to toliko slomilo da ima problema s disanjem i srčanom aritmijom...
– Ne kužim... – iznenadi se Banić. – Zašto onda nije zadržao taj respirator za sebe... mislim, za po doma...? To je krajnje nesmotreno!
Guba kao da ga nije ni čuo. Gledajući pomno prema automobilu u koji su upravo ulazili Svilar i biskup, rekao je kako gazda iz ovih stopa odlazi na specijalistički pregled kod doktora Valerijana Grudena te dodao:
– Vjerojatno se slažete kako se u takvim slučajevima najbolje prepustiti prijateljima u koje možete imati povjerenja.
– Naravno! – složio se Banić, a Guba je odmah nakon toga pojurio prema gazdinu vozilu i sjeo do vozača, tako da nije čuo Banićevu rečenicu do kraja: – Naravno, ako si on uopće može utvarati da ima prijatelje.
S Lidijom i Nikom našao se u jedan popodne na Jelačićevu trgu. Nika je nosila veliki paket, nešto umotano u šareni ambalažni papir i zavezano vrpcom te sjala od radosti, dok je Lidija, unatoč tomu što su je boljela leđa, bila nasmiješena i sasvim dobre volje. Naravno, on je zamijetio njezino raspoloženje.
– Čekaj, vidjet ćeš veselja kad prorade voltaren i myoflex – nasmijala se Nika.
– Vodim vas na pivo – rekao je Banić svoju omiljenu rečenicu.
– Pa gdje bi nas drugdje i vodio!? – kao da se tiho pobunila Lidija, a kad ju je Nika lagano munula laktom, poskočila je i dodala:
– Naravno, baš sam htjela kazati kako mi se pije ono... ono...
– Da, da, pije ti se baš ono... ono... – zafrkavao ju je on. – Hoćeš li radije u riblji restoran?
– Pa da nam se puna sala zagrebačkih Dalmoša smije dok grcamo i davimo se ribljim kostima – odvratila je. – Riblju kost volim samo na kostimu.
– Pije joj se baš pivo! – gotovo će zapovjedno Nika. – I zato idemo u Bulldog na Leffe s kojim će popiti još jedan myoflex.
Bulldog je pivnica u središtu grada i hvali se ponudom belgijskih piva, a Belgija je za pivo isto ono što i Francuska za vino, kako je Banić znao važno zaključiti.
Ušli su u lokal i spustili se u njegov mali labirint podzemnih prostorija, gdje su pronašli stol na osami i odmah naručili točeni svijetli Leffe s kojim je Lidija popila još dvije ružičaste tablete, premda je često govorila kako lijekove nikako ne valja piti s alkoholom.
Nika je stavila na stol onaj veliki paket i naslonila obraz na nj, kao da je u njemu nešto što joj je vrlo drago.
On je otpio polovicu svoje čaše čekajući da mu se objasni zbog kojeg su ga to razloga pozvale i kakva je to tajna u šarenom paketu.
– Ovo ti je pivo jako dobro – pohvalila je Lidija piće čim je popila tabletu. – Mnogo bolje od Fante.
To je bio njihov ženski humor! Zavjerenice koje se svakoga časa pogledavaju i smijuckaju nečemu što samo one znaju, nečemu što je njihova povlastica.
– Mama želi kazati kako je nekoć uživala u Fanti i Coli – tumačila je Nika – ali je skužila silne prednosti piva otkako si je ti uveo u taj svijet.
– Mama govori samo engleski pa mi ti moraš prevoditi – reče on hladno. Nečim je morao pokazati da mu ide na živce njihov zafrkantski urotnički ton. Umjesto da se srede, one su se obje nasmijale, pogledale se, a potom je Lidija nešto došapnula Niki, nakon čega su se ponovno stale smijati.
– Pogodi što je Nika kupila! – reče mu Lidija, a Nika ponovno položi obraz na paket. – Nije uopće imala namjeru takvo što kupovati, a onda je vidjela pravu boju, pravi broj, izvrstan materijal i kupila.
On ih je bez riječi promatrao i ništa mu nije padalo na pamet, osim raznih modnih predmeta o kojima je sasvim malo znao, i za koje je sumnjao da ikoga mogu tako nenadano i tako duboko iznenaditi.
– Nemaš pojma, nemaš pojma! – izazivala ga je Nika.
– Pazi! – uprla je Lidija prstom u paket. – Kupila je nešto što se kupuje jedanput u životu! Možda dvaput.
– Vjen... vjenčanicu... – promuca on kao da nesigurno odgovara na kakvo važno pitanje u kvizu.
– Bravo! – zaplješće Lidija radosno. – Kako si samo inteligentan! Pravi detektiv!
– Pazi, tata – počela je ona potanko objašnjavati. – Predivna, bijela kao snijeg, sa svjetlucavim dodacima i našivcima, šljokicama, dekolteom, čipkastim rukavima, parom dugih bijelih rukavica uključenih u cijenu, prava kopija tršćanskih modela. I sve to samo za osam somova kuna! Što kažeš na to?
– Pa valjda... ne znam... – uzmuvao se on, uistinu nevičan takvim razgovorima. – Sigurna si da tako lijepe... i tako fantastično jeftine... nema u Londonu? Mislim, to je velik grad...
– Nema! Naravno da nema! – odlučno će Lidija, kao da je recenzentica međunarodnoga modnog časopisa. – Nisi čuo da Englezi praktički od pamtivijeka naručuju naše modne kolekcije? Lady Di nosila je sve od MTČ-a i DTR-a. Mislim i od Nade Dimić! A Beatlesi su oproštajni koncert održali u Varteksovim odijelima.
– Nisam ti sve ni rekla! – doda Nika. – Vjenčanica sprijeda ima stilizirani hrvatski grb...
– Super! Da platimo pa da lijepo krenemo! – hinio je on da je dobre volje. – Ja na popodnevnu ćorku, a vi na isprobavanje vjenčane haljine. Nadam se da ste kupile samo jednu...
Lidija mu dobaci pogled u kojemu je bilo posve razumljivog prijekora.
– Zar nećeš pogledati? – upita Nika pa odmah gurne paket pred njega.
– Zašto? Ja se ne kužim u tu vrstu garderobe. Ako je tebi dobro...
– Tata! – prekine ga ona i pogleda ga u oči. – Zar zbilja misliš da sam seljančura koja se udaje u vjenčanici, pod šlajerom i s bijelim rukavicama do lakata? Zar to misliš?
– Nego?... U čemu ćeš to izvesti?
– Što u čemu!? – razljuti se ona. – U trapericama i tenisicama! Kao i mama!
– Pa jest... – zamisli se on. – Mama je bila u trapericama, ali ne i u tenisicama.
– Nego u espadrilamal – dobaci Lidija.
– Što su espadrile? – pogleda je Nika.
– Špagerice. Sve ti je to isti vrag!
– Čekaj, a što je onda u paketu? – zanimalo je sad njega. – Traperice i tenisice?
– Zašto ga ne otvoriš?
On nekako bojažljivo, razveže vrpcu i polako podere papir ondje gdje je bio slijepljen, rastvori ga i izvuče tamnocrveni kućni ogrtač od debelog frotira. Očito, bio je to poklon za njega, poklon koji ga je posve zbunio jer odjevne predmete te vrste gotovo i nije nosio. Nije se mogao sjetiti je li ikada u životu imao kućni ogrtač.
– Super... – reče neuvjerljivošću lošega glumca. – Djeluje prikladno... mislim odlično... Samo, trebam li ga nositi prije ili poslije spavanja?
– Znaš! – nasmije se njegova kći. – Mislila sam da ga držiš gore na Britancu...
– Čekaj! Što će mi kućni ogrtač na Britancu? To je kao kad bi rekla da si mi kupila šlape koje bih trebao držati u Ciboninu tornju! Odnosno posuđe koje ću držati u Kozari boku!
– Naravno! U pravu si! – umirivala ga je ona. – Ali na Britancu već imaš jednu crvenu pidžamu za koju se također ne zna što će ti, pa bi bilo zgodno da imaš i ovaj ogrtač, koji, uzgred rečeno, ide sasvim dobro uz tu pidžamu.
– Ipak bi bilo bolje da si kupila onu vjenčanicu s grbom i rukavicama – reći će on, premda je to o crvenoj pidžami bila čista istina, samo što njemu nije bilo drago da je ona to doznala. A doznala je Lidijinom krivnjom. – Uostalom, zašto si mi to kupovala?
– Zato što ti je sutra rođendan, budalo! – osvijesti ga Lidija.
– Isuse! Posve sam zaboravio! – uhvati se on za glavu, svjestan koliko je bio grub i netaktičan. Ali kako sad na uvjerljiv način kazati da mu je beskrajno drago, da je taj »hausmantl« nešto o čemu mjesecima, pa i godinama sanja? – Ne, moja memorija definitivno odlazi k vragu! Kamo da vas sutra izvedem?
– Pa mogao bi, za promjenu, u neku pivnicu – primijeti Lidija.
– Lidija, molim te, nemoj sad... evo, povest ću vas...
– Nikola, nikamo nas nećeš povesti nego ćeš doći sutra k nama na ručak – prekinula ga je Lidija. – Bit ćemo sami, kao prava obitelj... odnosno kao prava rastavljena... raštrkana... raspadnuta obitelj...
Baniću se učinilo da joj je zadrhtao glas, ali je ipak bio uvjeren da neće zaplakati.
– Osim toga, tko zna kada ćemo... Nika se vraća s Timom u London, a ja samo čekam poziv od Krila anđelova...


Nekoliko sati nakon toga zastao je ispred dvorišnog ulaza kuće koju je neko vrijeme nadzirao i pozvonio na zvonce ispod kojega je lošim, neurednim slovima bilo napisano prezime Havranek. Začuo je kako je u dvorišnoj kućici preglasno odjeknulo zvono i znao je da je sasvim mala, zapravo neznatna šansa da će izaći baš Đeronimo. Zagledao se u katnicu koja je tonula u mrak što je polako padao, u onu u kojoj je nekoć stanovao Arno, a zatim pozvonio još jedanput, pa još jedanput, nakon čega su se vrata ipak otvorila, i na njima se pojavio Baniću dobro poznati lik samohranog oca Stiva Havraneka. Držao je u ruci svoju pušku, s kojom ga je Banić i prvi put vidio, i gledao prema dvorišnim vratima kao da mu nije jasno tko to zvoni. Snijeg je lagano prsio, a žarulja ponad dvorišta bacala je tužan, sepijast odsjaj na vigvam, ponovno zasut snijegom. Zapravo, nije još bio potpuni mrak i upaljena ga je žarulja podsjetila na mjesec koji se gdjekad vidi i za dana.
– Onaj vaš je otišao! – rekao je Havranek kad je prišao dovoljno blizu. U hodu se pomalo zanosio, zacijelo je bio pomalo pijan, a Banić je sasvim dobro znao da se s pripitim tipovima koji drže pušku u ruci ne treba zadržavati u dugim i podrobnim raspravama. – Ako ste dobre sreće, onda vam je ženu zacijelo ostavio na miru. Ako niste, zbrisao je s njom. U svakom slučaju, nema nikakvih razloga da svraćate ovamo i ometate ljude.
– To je točno – složi se Banić jer je najbolji recept za razgovor s pijanim revolverašima bilo bezuvjetno povlađivanje. – Ali mislim da...
Zatim je zastao ne znajući je li uopće pametno da klinca naziva njegovim indijanskim imenom. Ipak, obojica su bili ludi za vesternima pa je to prevagnulo:
– Mislim da Đeronimo zna više... Ako biste mi dopustili da razgovaram s njim u vašoj prisutnosti...
– Nazočnosti!... Sad se to tako kaže! – ispravi ga Havranek. Zacijelo je revno pratio program Hrvatske televizije i trudio se biti jezičnim čistuncem, premda su sva čistunstva podjednako groteskna.
– Samo nekoliko minuta...
– Nemate vi s njim o čemu razgovarati! Osim o skrivanju šarana. To mi je priznao.
Na vratima se pojavi Đeronimo. Na sebi više nije imao ništa od indijanskoga rekvizitarija, nego je, odjeven u toplu plavu trenirku, stajao na dovratku s nekakvom debelom knjigom pod rukom. Prišao je bliže, premda je shvatio da se njegov otac protivi njegovu razgovoru s Banićem.
– Što vas zanima, gospodine? – rekao je sasvim normalno, bez verbalne »indijanske« afektacije, i Baniću se u jednom trenu učinilo da pred sobom ima neku vrstu izliječenog ovisnika.
– Rekao si mi da se bijeli brat nije vraćao otkako je otišao u Sloveniju sa svojom skvo. Zašto si mi lagao?
– Gospodine, molim vas da se pokupite odavde! Krešo, ti ne smiješ razgovarati s nepoznatim ljudima. Grad je pun pederofila. Čak su i jednog popa otkrili kao takvoga... – pokušao je Havranek odgovoriti svog sina od daljnjeg razgovora.
– Gospodin nije pedofil, tata – odvratio je mali mirno i pametno. – Pedofili pipkaju dječake, gospodin to nikad nije ni pokušao.
– Nego što je onda gospodin ako nije pedero... taj pedo... pedofil? – tupavo je upitao Havranek.
– Privatni istražitelj – reče Banić pa mu letimice pokaže svoju službenu iskaznicu, koja baš i nije bila dokument dostojan divljenja. Ali čuvši riječ »istražitelj«, dječakov otac odmah spusti pušku i objesi je o rame.
– Lagao si mi, Đeronimo... odnosno Krešo! Jučer je bio ovdje. Pratio sam ga sve do aerodroma, gdje je ušao u avion za Beč i odletio.
– Zrakoplov... – primijeti Havranek.
– Naravno, zrakoplov! – složi se Banić.
– Taj koga ste pratili – reče klinac samouvjerenim tonom – nije bio Arno, nije bio bijeli brat. To je bio sasvim drugi tip koji se ovdje pojavio s ključevima kuće i u Arnovu automobilu.
– Sličan mu je – nadoveže Havranek. – Podjednako visok, slično hoda, slično se drži... Kao da je glumio Arna. Čak si je dao napraviti i kovrčavu frizuru.
I tad se Banić i sam prisjeti kako je mladić hodao visoko podignuta ovratnika i s tamnim naočalama na nosu, i kako ga zapravo nikada nije uspio vidjeti iz blizine. U tom času njemu se u glavi odvrti cijeli film o tomu kako je bio prevaren i izigran.
Arno je, dakle, ostao u Sloveniji, možda i zauvijek, a u Beč je odletio netko drugi, njemu sličan, i taj je dio priče bila tek obična predstava.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:54 am




19.


Orkestar je imao dva harmonikaša, basista, bubnjara, trubača, tri tamburaša i četiri vokalistice koje su držale ruke na leđima i smješkale se napadno našminkanih usnica. I svi, uključujući i žene, bili su u paradnim vatrogasnim odorama, naravno, bez kaciga i sjekirica. Kapelnik orkestra, sa štapićem u ruci, izašao je pred njih, viknuo »pozor!«, a potom podigao štapić i podvrisnuo »tri, štiri!«, našto je orkestar iz sve snage zasvirao onaj poznati slovenski napjev:
Moj očka ’ma konjička dva,
oba sta lepa bela šimeljna,
cing cingel, cing cangel...
– V nedeljo je v našem hotelu degustacija novega piva in tekmovanje gasilskih orkestrov – rekao je kozičavi debeljko u zelenom odijelu od materijala nalik na onaj od kojega su se izrađivali lovački šeširi. – Gospod Pintarič, upam, da boste naš gost.
Ništa mu ne odgovorivši, Banić pođe prema recepciji motela in pivovarne Keller pretpostavljajući kako će ondje veseli planinski napjev manje smetati razgovoru. No prevario se jer je i tu preglasna glazba dobrano ometala svaki razgovor.
– Gospod Pintarič – dahtao je za njim Tomaž Keller, kao da mu je krivo što gost nije pokazao veće zanimanje za vatrogasni festival s opijanjem. – Za tistega, ki ima rad pivo in gasilsko godbo, bo to pravi praznik. Vaša soba je prazna. Lahko vam dam deset odstotkov popusta.
– Ne zovem se Pintarič – kratko će Banić i izvadi svoju pravu osobnu iskaznicu te je stavi na pult. – Prošli sam se put morao poslužiti lažnim dokumentima, odnosno lažnim identitetom.
– Torej niste niti pesnik?
– Ne. Nažalost, vaša žena neće dobiti knjigu, ali vi biste mogli dobiti mnogo.
– Ne razmem kaj hoćete reći.
– Vidite, priča je prilično zapetljana. Prije pet dana u vaš je motel došao čovjek koji se zove Arno Svilar, ali se koristi prezimenom Vogler. To je prezime njegove pokojne majke. S njim je bila i stanovita gospođica koju predstavlja drugima kao svoju ženu, premda nije oženjen...
Dobro raspoloženi vatrogasci završili su s veselom pjesmicom i nakon kraćeg dogovaranja započeli s jednako poznatim napjevom:
Jaz pa pojdem na Gorenjsko,
tja na gornje Štajersko.
Nihče drug ne pojde z mano
kakor drobna ptičica.
– Nevolja je u tomu, gospodine Keller, što su, kako se čini, otišli odavde, ali se nikad nisu vratili u Zagreb. Rodbina je zabrinuta, policija radi svoje, novinari već njuškaju...
– Ostala sta samo eno noć. Jaz nimam nič s tem! Jaz nične vem!
Banić živne. Uzrujani, rezolutni ton kojim je prao ruke činio ga je i te kako sumnjivim.
– Ja sam u to duboko uvjeren – servilno će Banić. – Međutim, činjenice znaju biti okrutne. Došli su ovdje, prespavali i nestali kao pod zemlju. Tko god ih tražio, doći će najprije ovamo i prerovati motel sto puta, zaviriti u svaki kutak...
– Za koga pa vi delate?
– Kako, za koga radim!? Pa zar se to ne razumije samo po sebi? Za hrvatsku policiju!
– Tu nimate pristojnosti. Kolikor vem, v Sloveniji red varuje slovenska policija.
– Pa ona će vam i doći, dragi moj gospodine! Hrvatska i Slovenija nisu Indija i Pakistan, ili Finska i Čad, ili Urugvaj i Kazahstan! Mi smo dvije prijateljske, susjedne zemlje. Bez obzira na glupost koja se zove Piranski zaljev. Naše policije surađuju. Kad ja nazovem Zagreb i zatražim da vas slovenska policija dobro pretrese, oni će odmah poslati sve podatke u Ljubljanu, koja će postupiti prema međudržavnom sporazumu i stići ovamo mnogo prije no što započne vaš festival piva i vatrogasne glazbe. Budite ozbiljni, jer su šanse da se ta veselica održi u ovom času manje no što možete i zamisliti.
Banić otre rukom znoj s čela. Bio je to silan napor, izdeklamirati stvari o kojima nije imao pojma. Kad bi slovenska policija i došla, mogla bi uhititi samo njega, zbog lažnog predstavljanja i uznemiravanja pitomih slovenskih ugostitelja.
Ali ipak se vidjelo da recept funkcionira. Keller je problijedio, a onda uzrujan otišao do glazbenika koji su marljivo vježbali i počeo se derati na njih:
– Nehajte, idioti! Za vajo imate še dva dneva!
Orkestar smjesta utihne, a vlasnik motela hitro se vrati do Banića i iznenada počne govoriti hrvatski ili, kako je to u bivšoj državi naučio, na »srbohrvaščini«:
– Ne verujem da bi slovenska policija sumnjala na mene. Ja sam zelo poznati ugostitelj...
– Možda – zamisli se Banić. – Ali oni će proučiti hrvatski službeni dopis. Nalazi hrvatske policije upućuju na to da se baš ovdje dogodilo nešto neobično. Vidite, mladićev se auto pojavio u Zagrebu. Vozi ga netko drugi. Osoba nalik na gospodina Svilara s njegovim je dokumentima ušla u avion za Beč. Najvjerojatnije kako bi zamazala oči policiji i ostavila lažni trag po kojemu je spomenuti Arno jednostavno otputovao u Austriju. Možda vi s tim nemate nikakve veze, ali ako se policija počne ovdje intenzivno vrzmati, ode dobar glas i ugled vašeg motela. A s njim i pivo! I novo, i staro! A kad se tomu pridoda i to da redovito kradete cement i materijal s obližnjega gradilišta... ja zbilja ne znam...
Banić ga pogleda kao da ga uistinu žali. Vidjelo se da je ugledni gostioničar i pivar pod dubokim dojmom onoga što je upravo čuo, osobito onoga što se odnosilo na krađu državnoga cementa.
– O, moj Bog! O, moj Bog! – uzdisao je. – Koji ih je vrag donio tu na Slovenijo? Koji?
Zatim je s vješalice pokraj recepcije uzeo svoj kožni kaput podstavljen krznom i izišao van zastavši malo da sačeka Banića. Vani je puhao jak i hladan vjetar protiv kojega Banićev montgomery nije bio nikakva zaštita. Ali nije htio s tim gnjaviti gazdu Kellera, koji je očito bio pred brzom i bezuvjetnom predajom. Odlučio je, dakle, šutke otrpjeti hladan vjetar i saslušati što mu je Keller imao kazati.
– Ja, zapravo, nisam ništa video – govorio je dok su polako koračali prema šumarku pokraj vijadukta. Snijeg tu nije bio dubok, pucketao je pod nogama, jer se na površini uhvatio čvrst ledeni pokrov. – Bilo je to okoli dva po ponoći. Nastala je silna gužva in metež na stepenicama. Čulo se kako razbijajo vrata, kako negdo viče, kako nekoga vuku niz stube.
– Koliko ih je bilo?
– Štiri... Imali so one maskirne uniforme i čarape na glavi. Ja sam prvo pogledo dole i video kako vode tog kaj se kliče... kaj se zove Arno in tu njegovu curu. Ja sam samo ušao a jedan od njih mi je stavil cev od pištolja na čelo.
– Motel je bio prazan?
– Samo ja in moja žena, stari bračni par iz Velenja kaj ionak ništa ne čuju, i to dvoje s Hrvaške. Motel je ionako uglavnom prazan i moral bum ga prodat i preč na Štajersko...
– Uplašili su vas?
– Jeso. Mislim da su saznali da sam video njihov kombi in registracijo. Pa ipak su mislili valjda da je dovolno da me uplaše. A kad vam stave cev na čelo... moj Bog! Moj Bog!
– Zapamtili ste broj auta?
– Tako sam se uplašil da nisam imal hrabrosti zapisat. Možda vam je smešno... ali mislil sam da je bolje da ga zbilja zaboravim...
– Jeste li bilo što važno zamijetili?
– Zametil sam da sam se upišo od straha. Kod njih nisam ništa zametil. Bili su obučeni po vojaški i niso razgovarali. Delovali su kao profesionalci.
– Zašto mislite da su bili profesionalci?
– Ma kaj ja znam... – zbuni se on. – Bili su mi nekako kao na filmu.
Sada su došli do onoga mjesta odakle su bila lako dostupna skladišta i kraj vijadukta. Ili njegov početak, tko bi znao. Bilo je posve očito da je sve isto kao i prije, da radovi još uvijek nisu nastavljeni.
– Zašto ne završe taj vijadukt? – upita Banić i bolje podigne ovratnik, jer je ovdje zbog dubokog šumskog prosjeka puhao još jači i hladniji vjetar.
– Mislim da su trenutačno preselili radove dole... štiri kilometra na zahod...
– Na zapad... – doda istražitelj kao za sebe.
Došli su do onog mjesta gdje se krivudavi putić gubio, a počinjale su rupe sa zalivenom armaturom.
– I to bi bilo to? – zamišljenim će glasom Banić.
– Bilo je još nešto... – okolišao je on. Činilo se da još uvijek nije znao je li bolje, kao u ispovjedaonici, istresti sve što ti je na duši i srcu ili razraditi svoju malu taktiku kojom bi se odabrali i opisali samo prikladni aspekti događaja. – Nekoliko minuta posle, kad su to dvoje izvukli van iz motela, začuo se pucanj. Iz pištolja. Ne znam tko je na koga pucal. Video sam samo da su ubacili tog Arnota i tu curu u kombi i odjurili prema vijaduktu. Nisam točno video kaj su delali, ali sam posle pola sata čuo da se vraćaju. Bili su se zajebali, jer je to prema vijaduktu slepa cesta. No kak vi to po hrvaški kažete... ćorsokak.
Banić ga pogleda i protrne. Sluđen svojim pivom, limenom glazbom i vatrogasnim veselicama, smiješni vlasnik motela očito nije mogao ni pojmiti što se zapravo dogodilo te noći.
Banić je pognuo glavu i pošao prema rupama iz kojih je virio čelični splet armaturnih žica. I tad zastane jer mu se učinilo da je zabetonirana jedna rupa više. Čučne i prstom prijeđe preko hladnog betona. Djelovao je svježe i dao se strugati prstima, po čemu se moglo zaključiti da je zaliven nedavno i u nepovoljnim okolnostima, dakle pri vrlo niskoj temperaturi.
– Sigurni ste da u posljednja dva tjedna ovdje nije bilo nikakvih radova? – pogledao je odozdo golemu priliku gazde Kellera.
– Siguran sam – trudio se on zvučati što uvjerljivije. – Kako bih lagao čoveku od kojega puno očekujem!?
– A što to očekujete?
– Pa, to da lepo izgladite stvar... – počne on. – Da zadržite policijo dalje od moje pivovarne. Pa pomogao sam vam. Ako mi to napravite, možda bih vas mogao postaviti za predsjednika žirija za ocenovanje vatrogasnih glazb. Piće besplatno!
– O, to bi bila velika čast! – pomalo će odsutno Banić, pa se uspravi tako naglo da su ga zaboljela koljena. Nabije ruke duboko u džepove pa pođe natrag ka motelu. Znao je da ovdje više nema što tražiti.
Nakon petnaestak minuta zaustavio je automobil i izvadio mobitel. Na monitoru je bljeskao plavičast znak slovenske GSM-mreže. Nakon što je od informacijske službe dobio broj policije u Ljubljani, uspio je dobiti i nekoga od dežurnih službenika. Iako je to što je govorio zvučalo krajnje smiješno, pokušao je biti uvjerljiv i obavijestiti policiju na slovenskome:
– Na vijadukto... znate... onem pokraj Polomja... boljše reči pokraj pivovarne Polomje... in apartmaja... tam vam je u naslednoj... pravkar u poslednjoj armatumoj rupi ljudski leš, ali dva... ne vem... to nisem mogel saznati... Videli boste... beton je svež in se raspada... Ako boste imeli probleme s indentifikacijo... nazovite hrvaško policijo u Zagrebu... in rečite da so leševi najvjeretnije iz familije Svilar...
– Halo, kdo je to? Kdo ste? Predstavite se! – vikao je glas iz slušalice, a Banić je mirno i zadovoljno isključio mobitel i rekao u sebi »nikada me nećete naći!«.
Našli su ga već ispred Brežica, zaustavili ga i napisali mu kaznu od deset tisuća tolara koje je morao odmah i platiti. Nije imao zavezan pojas, a zapravo ga nije mogao ni imati jer mu se taj dio opreme već odavno raspao, što se, uostalom, događalo i s većinom unutarnjih organa njegova dotrajalog Golfa. Uzalud je pokušavao urazumiti policajce tvrdnjama kako nije fer da ga kažnjavaju tu nadomak granice, zapravo deset sekundi vožnje do domovine, kako vožnja s pojasom zna biti katkada opasnija od one bez njega, kako on surađuje sa slovenskom državom i upravo čeka imenovanje za žiri na festivalu vatrogasne »glazbe in piva«...
Nisu imali sluha ni za što, i Banić im je teška srca izvadio pedeset eura, našto su mu oni zadržali isprave, a njega poslali u Brežice, u mjenjačnicu. Dok je tumarao južnom Slovenijom tražeći otvorenu mjenjačnicu, tješila ga je jedino pomisao na ono što bi rekao Pako:
– Pizda im materina! Ne samo da burno proglasili morski pojas nego i kopneni! Ekonomska i ekološka kopnena zona do Novog Mesta! Jebote, znaš kak su mene sjebali? Moja je teta imala sedamdeset maraka u Ljubljanskoj banci, a sad si može s tim dupe obrisati!
– Dobro, prešli su nju, a ne tebe!
– Kak su prešli nju? I ti pričaš svašta! Kaj bi ona sa sedamdeset marona? Kad ona umre, ta bi lova bila moja. Kužiš?
A kad je, približivši se granici, došao u zonu hrvatskoga signala, zazvonio mu je mobitel. Bila je to Lidija, uzrujana i ljuta, i on se odmah sjeti kako je trebao doći na svoj neodgodivi rođendanski ručak!
– Pa gdje si ti, molim te? Pa ti si opet sve zaboravio!
– Nisam, Lidija, časna riječ, nisam! Morao sam skoknuti u Sloveniju na servis pa se nešto zakompliciralo oko lagera i kuglbolcni. Nisu imali taj tip. Ali evo, jurim k vama. Mislim da mi do Zagreba treba petnaest... ma šta petnaest... dvanaest minuta... Onda odmah oblačim onaj kućni ogrtač i navaljujem na klopu.
Prekinula je vezu jer nije trpjela njegovu demagogiju, izmotavanja i brzoplete laži kojima ga je naučila profesija, premda sve to ni njegovoj naravi nije bilo strano.
A kad je prošao slovensku graničnu kontrolu, padne mu na pamet kako ne bi bilo loše svratiti u onaj slovenski dućan na kojemu je još uvijek pisalo duty free shop, premda se roba u njemu prodavala po istim cijenama kao i u cijeloj zemlji. Naravno, najprije je uzeo dva paketa svojih omiljenih cigareta, za Niku je odabrao parfem čiji naziv nikad dotad nije čuo, a potom je stao tražiti i poklon za Lidiju. Razmišljao je najprije o voćnim koktelima na bazi votke, zatim se vratio do police s parfemima, gdje ne samo da nije ništa našao, nego je počeo razmišljati i o tomu da vrati miris što ga je uzeo za Niku. Lutajući među policama, zastao je ispred one na kojoj su se nalazile strane slastice, Milka i Lindt čokolade, Jaffa keksi, Haribo bomboni i slična roba. I tad su mu se noge odsjekle od iznenađenja. Na kraju te police, očito kao proizvod koji se upravo promovira, bile su poslagane vrlo velike crvene bombonijere u kutijama od nečega što je bilo nalik na pliš ili brušenu kožu. Na njima je, nečim što je bilo slično zlatotisku, bilo iscrtano poprsje staroga Indijanca naborana lica i raščupane kose, a ispod toga je pisalo VIEIL APACHE. Bila je to luksuzna francuska bombonijera s čokoladnim bombonima u kojima je, navodno, bilo 85 posto kakaa sa sitnim zrncima papra.
Premda su bile neuobičajeno skupe, uzeo je dvije, jednu za Lidiju, jer se radilo o crnoj, gorkoj čokoladi kakvu je ona najviše voljela, a drugu za sve one pasje sinove koji su ga gnjavili Račićevim crtežima i idiotskom pričom o skalpiranom pukovniku koji je pokušao uspostaviti mir s Apašima.


Nakon kasnoga rođendanskog ručka s Lidijom i Nikom, na kojemu je morao glumiti beskrajno veselje zbog činjenice da konačno ima onoliko godina koliko se nadao da nikad neće imati, slikati se čas s kćerkom, čas s bivšom ženom, i to, naravno, u novom crvenom kućnom ogrtaču, ručka na kojemu je, uza sve ostalo, morao pojesti i dva grozna tamna paprena bombona od gorke čokolade iz crvene bombonijere s pozlaćenim Apašem, vratio se kući polupijan od svih onih piva kupljenih ponajprije radi njega, prošao pokraj Kica nezainteresiran tko je unutra i oko čega se sad svađaju te ušao u stan, gdje ga je čekalo nemalo iznenađenje.
Iako je brava bila netaknuta, u ured i stan netko mu je uspio ući, netko tko je dobrano pregledao sve što se moglo pregledati. Naravno da se nije radilo o običnoj provali zbog koristoljublja, i da mu ništa nije nestalo. Međutim, gore na katu bili su pregledani svi ormari, isprevrtana posteljina i preokrenuti madraci. Kupaonica je bila nedirnuta, ali su zato dolje u uredu bile povađene sve ladice iz stola, stara kožnata fotelja bila je rasječena, a iz polica što su stajale uza zid bili su izvučeni svi registratori, otvoreni i pobacani po podu.
Banić odmah shvati da je to najvjerojatnije bila »udarna grupa« o kojoj je govorio Svilarov posilni, i koju su sad zacijelo poslali na sva moguća mjesta ne bi li konačno pronašli kutiju koju su zbog nečega trebali.
I onda mu pogled padne na nešto neobično. Usred ispremetanoga i porazbacanoga sadržaja ladica ležalo je malo crveno licitarsko srce, suvenir kakav se kupuje na proštenjima, nešto što su nekoć seoski momci poklanjali curama koje bi im se dopale. Nije se mogao sjetiti da je takvo što ikada u životu kupio ili dobio od koga. Možda su mu to ostavili kao podsjetnik, kao znak... Ali kakav?
Razljućen provalničkom drskošću, ozlojeđen strašnim neredom, koji zacijelo bez Nike neće moći ni pospremiti, poput očajnog Harryja Caula koji u razvaljenom stanu svira saksofon, Banić upali svoj CD-player i pusti splet balada Colemana Hawkinsa da se vrte, i to glasno i neobuzdano. Za razliku od mnogih drugih, Hawkinsov je tenor-saksofon djelovao snažno, buntovno i odvažno, osobito u Night Hawku i u Don’t Take Your Love From Me, i to je Baniću ovoga časa trebalo. Slušao je tu glazbu zavaljen u razrezanu fotelju, koju će jednostavno morati strpati na krovni prtljažnik i prebaciti na kakvo veliko smetlište. A onda, kad je zapalio cigaretu i izvukao iz hladnjaka prvo pivo, obuzela ga je nekakva letargija i on uzme daljinski upravljač pa uključi televizor puštajući da se patetični zvuci Hawkinsova saksofona i kakofonija televizora spontano izmiješaju.
Gledao je vijesti; nizale su se sitne političke prijevare, velike grabeži, atentati i bombaši samoubojice, domaći lakrdijaši i strani nitkovi, i tad mu je jedna vijest toliko zaokupila pozornost da je istoga trena isključio Colemana Hawkinsa. Naime, uz bljeskove novinarskih fleševa, okružena svježe obrijanim i slavodobitnim licima skupih odvjetnika, iz istražnog je zatvora na slobodu izlazila gotovo kompletna skupina poznata pod nazivom Kartel. Odvjetnici su davali patetične izjave kako je pravna država ponovno odnijela pobjedu, kako su ti nepravedno optuženi ljudi zapravo poduzetnici, motori napretka našega društva i ideji što će nas odvesti u prosperitetnu europsku budućnost, te da je Kartel fantazmagorija što ju je izmislilo pravo podzemlje kako bi napakostilo onima koji se uzdaju u vlastiti rad i pamet. I dok su odvjetnici svoje honorare pretvarali u mudru i odmjerenu retoriku, poštenjaci, nepravedno svrstani u nekakav Kartel, trudili su se da u svijet pošalju neporočne slike obiteljske idile, grleći i ljubeći svoje rasplakane žene u krznenim kaputima i sirotu djecu koja su, padajući očevima u zagrljaj, nehotice pokazivala najnovije tipove Rolexovih satova na ruci.
Negdje u šarenilu tog prekrasnog reklamnog špota pravne države prošetao je i neobičan čovjek s debelim namazom pudera na licu i štitnicima na ušima.
Za sve vrijeme izvještaja o tom događaju Baniću je zvonio telefon na stolu, a on ga je ignorirao sve dok i posljednji nedužni poduzetnik nije nestao pretapajući se u novu vijest. A kad je podigao slušalicu i začuo Nikin glas, istoga je časa, pomalo zaplećući jezikom, rekao:
– Odlično da si se javila! Znaš, ono veliko spremanje koje mama stalno predlaže, to bismo mogli sutra...
– Što ti je? Borio si se rukama i nogama protiv velikog spremanja! Kao, ometa tvoju privatnost... smeta te u radu... a sad...
– Neke su se stvari promijenile.
– Što, nered ti je prevelik?
– Pa, baš i nije... – reče on gledajući sadržaj šest ladica koje je netko istresao na pod. – Ali malo treba projuriti usisavačem. Čekaj, nagovarate me na to pospremanje, a kad nazovem...
– Tata, nisi ti zvao! – prekine ga Nika.
– Nego tko? – upita on kao da se našao usred nekakve telefonske zbrke u kojoj se sudaralo i ukrštalo pedesetak linija.
– Što ti je? Zar si pijan?
– Nika, dobro znaš da nisam pijan! – reče on strogo. – Samo sam malo pripit. A pijan ću biti kad popijem sljedeće dvije boce.
– Dobro! – mirno će ona. – Onda da ti prenesem poruku prije nego otputuješ u alkoholizam. Zvala je Rupčićka i veoma joj je žao što nije mogla doći na rođendan...
– Ma, čekaj! – branio se on. – Ne sjećam se uopće da sam je i pozvao.
– Ma znam da nisi ti! Mama ju je pozvala. Ti čak i nisi znao da ti je rođendan!
– I što kaže?
– Rupčićka je kazala da ti je pronašla Nani Drach, ako ti to nije prekasno.
– Nani!? – začudi se on. – Što, to bi trebala biti pospremačica? Ako je tako, onda ti ne moraš...
– Bože dragi! – uzdahne ona. – Nani Drach je žena koja se do 1996. brinula za nekakvoga Arna Svilara. Rekla je da ti znaš i tko je Arno Svilar, i tko je Nani Drach.
– A... znam – reče on stavljajući telefonsku slušalicu pod bradu i paleći cigaretu. – Arno je najvjerojatnije mrtav, ali to još nije službeno otkriveno. A eto, ta Nani je živa, premda se mislilo da nije. Vidiš kako je život zanimljiv i nepredvidiv.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:54 am





20.


Na četvrtom katu zagrebačkoga Instituta za onkologiju polako je umirala sedamdesetogodišnja Nani Drach, izmučena karcinomom pluća, brojnim metastazama, zračenjima, kemoterapijama i stotinama raznih čudotvornih alternativnih lijekova od kojih je dobila gastritis i tako osjetljiv želudac da je uglavnom jela hranu kakvu jedu mala djeca. Bila je veteran odjela, bezbroj puta se vraćala na nj, ostajala dulje ili kraće, i da se kojim slučajem birala kakva bolesnička samouprava, Nani bi najvjerojatnije bila izabrana za predsjednicu. Bila je mršava, koščata, visoka, naborana lica i gotovo posve bez kose, premda je fazu kemoterapije odavno prošla. Unatoč uznapredovaloj bolesti, ekstrahiranome plućnom krilu i preosjetljivom želucu, začudo, mogla je još pušiti i u tome je vidno uživala.
Dnevni boravak na četvrtom katu bio je sav u staklu kroz koje su se vidjeli brojni bijeli krovovi okolnih kuća, i djelovao je mnogo bolje od sumornih bolničkih soba i hodnika. Nasred prostorije, na povišem stalku, bio je stari televizijski aparat, kojemu je netko posve utišao ton, a svuda naokolo jeftini plastični stolovi i stolci, gdje su se mogli smjestiti pacijenti s rodbinom što ih je zdušno hrabrila i uvjeravala u povratak kući.
– I vi kažete da ste privatni detektiv!? Privatni detektiv! Ha, ha, ha! Kao na filmu! – smijala se ona kao da su joj ispričali dobar vic. – Nisam imala pojma da i u nas postoji takvo što.
– Gotovo i ne postoji. Ima nas tek nekoliko, ali, općenito gledano, izumiremo. Nema posla.
– Vi ste onda kao i mi dadilje... ili kako to danas pomodno zovu baby sitterice. I mi smo na odlasku. Danas to rade klinke, studentice, cure iz susjedstva, onako usput... Čula sam da čak odlaze i u Englesku.
– Pa i odlaze... Recimo, moja kći...
– I vi biste, gospodine Babicu...
– Banić – ispravi je on.
– I vi biste, gospodine Baniću, da vam pričam o Robertu Svilaru?
– Da.
– A hoće li to što bih kazala biti iskorišteno protiv njega ili u njegovu korist? – nagne se ona prema istražitelju preko plohe stola za kojim su sjedili. – Znate, to mi je jako važno.
– Pa vidite... stvari su... – počne on izokola, ne znajući što je bolje kazati, ali onda ipak odluči:
– Protiv.
– Dobro! Dapače, odlično! Ha, ha, ha! Sviđate mi se! – raspoloži se Nani. – A znate li vi, gospodine Zariću, znate li vi...
– Banić – ispravi je još jedanput, premda mu se činilo kako od toga neće biti velike koristi.
– Znate li vi da je on kadar uraditi svašta onima koji krenu protiv njega?
– Znam. Mislim da sam zbog toga i ovdje.
– Zamislite taj paradoks! – nasmije se ona vlastitoj pretpostavci. – Zamislite da na kraju ipak ne umrem od raka nego od ruke njegovih nitkova. Pa to bi bilo za film!
– Nego – reče ona nakon kraće šutnje. – Moram vam odmah na početku kazati nešto važno.
On naćuli uši.
– Rado bih pušila. Ovi idioti s odjela to ne dopuštaju! Kao, pušenje je štetno. Od njega se dobiva rak, ha, ha, ha!
On izvadi Marlboro, a ona svojim drhtavim prstima razmjerno spretno izvuče cigaretu. On joj pripali. Potom pripali i sebi, premda je pretpostavljao da je pušenje strogo zabranjeno i pacijentima, i posjetiteljima.
– Eh, prošla su ta vremena! – otpuhne ona dim i neka joj sjeta preleti preko lica. Kao da je više žalila za tim što su prošla ta vremena, nego što, eto, prolazi i sam život. – Ušla sam u tu kuću kada se on vratio iz Austrije s novom, mladom, lijepom ženom u visokoj trudnoći. Bilo je to u ljeto 1978. i potkraj godine ona je rodila sinčića tako malog, nježnog i slabog da su doktori mislili kako neće preživjeti. Znate, ušla sam u tu kuću, da tako kažem, s nepodijeljenim simpatijama. Oboje su mi bili izvrsni. Bobi je bio tako duhovit, šarmantan, galantan, a Effie kao neka osjetljiva biljka, posve nesposobna za bilo kakvu zloću.
Ona se lagano zakašlje, pa sumnjičavo pogleda u cigaretu kao da s njom nešto nije u redu. Zatim polako povuče sljedeći dim, kao da se želi uvjeriti u ispravnost Marlbora što ga je Banić kupio u lažnom duty free shopu.
– Ali trebalo mi je samo nekoliko mjeseci pa da shvatim da je on gad, a ona nevino biće uhvaćeno u lavlji brlog. Kad samo pomislim koliko je puta namjeravala otići, ali nije imala snage. Bojala se da će joj oduzeti dijete ili uraditi štogod loše.
– Čuo sam da je ona bila njegova Danielli – reče Banić važno.
– Ne znam tko je to – zbuni se Nani Drach.
– Dobro, dobro – prizna on. – Ni meni baš nije posve... A što je bilo sa svim tim slikama? Ona je, navodno, bila bogata?
– Effie je bila vrlo bogata! Samo slike što ih je sa sobom donijela znatno su premašivale vrijednost svega onoga što je Svilar stekao svojim eksportno-importnim muljažama. A ono što je trebala naslijediti u Beču... Znate, gospodine Bubiću, često sam pomišljala da ju je taj nitkov oženio računajući baš na njezinu imovinu. Toga ima! Zar ne? – nasmije se ona lukavo.
– Pa ima... dakako.
– Nemojte mi samo kazati da ste i vi jedan od takvih – priprijeti mu ona u šali prstom.
– Oh, ne! Nikako! – nasmiješi se on. – Ja sam baš sa suprotne strane. Mene je žena ostavila i odvela sa sobom kompletan vozni park, uzela mi vilu i kuću u Opatiji... točnije u Kostreni...
Ona se ponovno zakašlje, a na vratima se stvori mladi bolničar sa smiješno podšišanom bradicom, koji, vidjevši kako pacijentica i posjetitelj mirno puše i otresaju pepeo po podu, skoči kao da je naletio na kakvu sablazan:
– Gospođo Drach! Kako samo možete na tako drzak način kršiti kućni red?! Pušenje je zabranjeno čak i na ortopediji, a vi mi tu dimite na pulmologiji! Ja ću vas smjesta i neopozivo prijaviti primarijusu Šlausu!
– I što?! I što?! – izdere se ona na njega. – On će mi za kaznu ukinuti zračenje?! Ili će mi izvaditi i drugo plućno krilo? Mladi idiote, možete svoje blesave prijetnje okačiti mačku za rep!
Bolničar je nešto promrmljao i otišao, ali su oni ipak ugasili cigarete.
– A čime se, zapravo, Svilar bavio? – upita on poigravajući se otvorenom kutijom cigareta.
– To mi zapravo nikada nije bilo jasno. To su sve bili neki poslovi koji nemaju pravo ime. Nekakav eksport, pa nekakav marketing, pa nekakvo ulaganje, posredovanje... Kad netko kaže da je šuster, onda znaš da pravi ili popravlja cipele. Kad je netko učitelj, onda se bavi podučavanjem djece. A čime se bavi, recimo, menadžer? Eto, on vam se bavio samo takvim stvarima i bio više vani nego u Zagrebu. A i Effie je često odlazila u Beč. U svemu tome jedini sam spas bila ja, jer nisu morali previše misliti na dijete. Ali sve te njegove muljaže nisu ništa prema onome što je zasigurno radio kad je počeo rat.
– Sudjelovao je u ratu? – upita Banić naivno, kao da ne zna da su svi sudjelovali, i da su svi bili na našoj strani.
– Što ja znam može li se to nazvati sudjelovanjem – zamisli se ona, pa mu uzme kutiju iz ruke i izvadi novu cigaretu. Osvrne se kao da ipak ne bi voljela da je bolničar vidi, pa se potom posluži Banićevim plastičnim upaljačem. On se više nije usudio pušiti, nego ju je nastavio slušati čudeći se kako je strašna bolest nije uspjela odviknuti od pušenja.
– Negdje u ljeto 1991. jedno je popodne došao kući u gardijskoj uniformi... Znate, ono šareno... Zenge... kako se to tada zvalo. To je bio jedini put da ga je netko vidio tako odjevenoga, ali se, kako se pričalo, od tog dana zdušno bacio na obranu domovine. Odlazio je na nekakve noćne sastanke, putovao u Beč, Rim i München, tko zna kamo. Dolazili su po njega s nekakvim skupim automobilima, spominjao je imena od kojih zastaje dah, javljao se telefonom iz Mađarske, tražio da se zapišu nekakve besmislene poruke za gospodina ovoga ili onoga... Gospodine Bakicu, to je sve skupa bilo sumnjivo do neba. Oni koji su se borili za domovinu bili su s puškom do koljena u vodi i blatu, a Svilarove ste cipele mogli postaviti umjesto špigla i obrijati se. A onda su ga načele novine, u paketu sa sličnim domoljubnim primjercima. Povlačili su ga po listovima čija je imena on izgovarao s gađenjem.
– Zbog čega su ga dohvatili?
– Kako zbog čega!? – otpuhne ona dim, kao da je to samo po sebi jasno. – Zbog bogaćenja! Zbog ilegalnoga i nemoralnoga bogaćenja, zbog trgovine oružjem, zbog neovlaštenog korištenja raznim stranim fondovima za pomoć i obnovu zemlje, zbog strašnih, ali zaludnih stvari, jer ih je i previše igralo u toj momčadi...
– Naravno, nisu mu ništa dokazali?
– Ništa.
– Nije vjerojatno ni bilo volje za takvo što?
– Bilo je – reče ona pa ponovno počne kašljati. Vidjelo se da joj, ma koliko se trudila, dim ipak smeta, premda od tog poroka više nije mogla dobiti rak.
– Bilo je – ponovi nakon što je uspjela smiriti kašalj. – I te kako je bilo. Došao je neki mladi ambiciozni tip iz financijske policije... ili se to tada zvalo drugačije... I taj je svojski predano zaronio u »slučaj Svilar«...
– I je li pronašao štogod?
– Tko bi to znao – zamisli se ona i pogleda van u snježnu panoramu gradskih krovova. – Vjerojatno jest, ali je sve otišlo s njim. Jadnik se ubio. Skočio je s terase deseterokatnice u novom Zagrebu. Poslije je u nekom listu izišla priča o njegovoj nesretnoj ljubavi prema nekakvoj curi... Vjerojatno su to iskonstruirali, jer mu je u ruci nađeno licitarsko srce, što je trebao biti znak ljubavi. Njegovi su roditelji sve to demantirali.
– Mislite da se nije bacio?
– Nemam tu što misliti! Tko će znati! – nastavi Nani. – Uglavnom, u kući se čekalo da dođe novi istražitelj, stručnjak za financije, a onda se dogodila ta provala, to razbojstvo.
– To je bilo 1992. godine?
– Da. Jedne su noći u kuću upali maskirani ljudi u uniformama hrvatske vojske. I to je tada bio čest slučaj. Gotovo folklor. Pokupili su nešto malo dragocjenosti, nešto novca, elektronske uređaje, trofejni pištolj, venecijanske bodeže i kompletnu dokumentaciju koja je mogla kompromitirati Svilara, što mu je došlo kao naručeno... Katkad pomislim kako je u svemu tome on imao svoje prste...
– Pa mogao ju je i sam uništiti. Čemu provala? – primijeti istražitelj.
– Nije mogao – odvrati ona pokazujući za jednu običnu dadilju i preveliku upućenost. – Da ju je uništio sam, bio bi još sumnjiviji. Ako se u trenu dok se nalazio pod istragom htio osloboditi dokaznog materijala, morao je to uraditi na vrlo uvjerljiv način. Provala je bio jedan od najboljih.
– Dakle, mislite da je iskoristio provalu da se riješi dokaza?
– Najvjerojatnije.
– A Effie?
Ona zastane kao da joj je neugodno sjećati se tih stvari. Kako je i sama rekla, Effie joj je bila draga, a Robert mrzak.
– Čula je da se nešto događa u kući, izišla je iz sobe i nazvala policiju. Naime, bile smo u kući same jer je Svilar bio negdje u Njemačkoj. Potom je pala niz stube i slomila kralježnicu. Nemojte me samo pitati je li ju netko gurnuo ili je pala slučajno, jer su me tu stvar prokleti policajci pitali bar deset tisuća puta! Možda je pala, a možda ju je netko i gurnuo. Uglavnom, Svilaru je i to došlo kao naručeno. Ne samo da se riješio vruće dokumentacije, nego i komplicirane brakorazvodne parnice i neugodne diobe imutka.
– Kakve parnice? – iznenadi se Banić pa konačno i on pripali još jednu cigaretu. Nije više mogao izdržati, bez obzira na to koliko primarijusa saznalo za taj grozni delikt.
– Pa, on i Effie bili su pred razvodom. Ona je htjela pokupiti dijete, svoje krpice, imovinu i vratiti se u Beč. To je za Svilara bilo krajnje neugodno i on bi svašta uradio samo da je spriječi. Ne kažem da bi organizirao tako složenu stvar, ali... Znate, nigdje ne možete biti sigurni od njegove ruke... Jedino tamo kamo ja idem...
Ona se nasmije, a njemu neka hladnoća projuri leđima.
– Poslije je on čekao ljude iz financijske policije da nastave s istragom, ali je umjesto njih došlo odlikovanje i nitko ga više ni za što nije pitao. Ostavinska rasprava iza Effie bila je krajnje jednostavna, a pokušaj njezina oca, dede Klausa iz Beča da dobije starateljstvo nad Arnom naš je sud glatko odbio. Unatoč naporima svih njegovih skupih odvjetnika. I tu je naš vješti Robi Svilar izišao kao pobjednik, kao šampion. Premda mi to nije posve jasno.
– Zašto vam nije jasno? – začudi se Banić. – Pa sasvim je normalno da sud dosudi dijete ocu, a ne djedu!
– Gospodine Nikiću! – oslovi ga ona već tko zna kojim po redu pogrešnim prezimenom. – Stanovito vrijeme oni su željeli još jedno dijete, ali ga nisu mogli imati. On se čak neko vrijeme liječio od neplodnosti, ali, očito, bezuspješno. O tomu nisu nikome govorili i to su krili kao zmija noge. A opet... zbrojite samo dva i dva i dođite do zaključka. On je doveo Effie iz Beča u visokoj trudnoći, a poslije se liječio od neplodnosti! Premda se to u toj kući nikada nije kazalo, ja mislim da Arno nije njegov sin.
– Nego čiji?
– Beč je veliki grad – slegne ona ramenima, a on pošuti pred teretom činjenica što ih je netom doznao.
– A kako je vas otjerao?
– Mene!? – nasmije se ona. – Mene vam nije teško otjerati, jer nikada ne zatvaram oči, a usta još manje. Ja sam se brinula za dječaka kojega su oni ipak uspjeli posve upropastiti. Dijete je bilo šutljivo, bojažljivo, stidljivo, introvertirano... Nije uopće imao prijatelja, a djevojčica se zapravo bojao. Baš jedan od onih tipova kakvi u zrelosti završe u duševnoj bolnici ili zatvoru. Pokušavala sam sve ne bih li ga nekako otvorila svijetu, pobudila njegovu društvenost, ali nije išlo. I onda, kad mu je bilo devetnaest godina, u kuću je došla pjevačica...
– Marica Skoko.
– Ja nikada nisam izustila ime te gadure! – ražesti se stara gospođa Drach, pa nastavi: – Pjevačica je nekako čudno utjecala na njega. Ja sam vrlo brzo shvatila da je stalno gleda iz prikrajka, da skuplja njezine slike i izreske iz novina, da je zapravo opčinjen njome. Ne znam, možda je to normalno da balavac bez seksualnog iskustva poludi za silikonskim sisama očeve žene...
– Nisu silikonske... – primijeti Banić sasvim neumjesno.
– Za mene su silikonske! – osorno će ona. – Dakle, možda je i to normalno, ali nije normalno da se takva gospođa, takva pomajka poigrava s njime. Da se sunča na terasi bez grudnjaka, da izlazi iz kupaonice u prozirnoj spavaćici, da ga moli da joj pomogne raskopčati grudnjak jer joj se kopča tobože strgala...
– Hoćete li kazati da se među njima odigralo i ono?...
– To ne znam, jer sam otišla praktički iste one godine kada je ona došla. Znam samo da ga je ona izluđivala i da se takvo što moglo događati samo ako je bilo dio neke njezine strategije. Nemam pojma što se poslije dogodilo. Znam samo da je pjevačica shvatila da vidim i razumijem njezinu igru pa je nagovorila muža da me otpusti.
– Dobro – primijeti Banić. – Dečko je imao devetnaest godina. U toj mu dobi nije potrebna guvernanta.
– Naravno da nije, gospodine Baniću! – s očajanjem će ona, prvi put pogodivši prezime. – Ali morate znati da sam ja u toj kući bila sve! I kuharica, i sobarica, i savjetnica, i... Da je Effie ostala živa, ja bih još uvijek bila tamo, i ne bih imala ovu prokletinju na plućima!
Tu joj je puknuo glas i ona se rasplakala, ali nije bilo jasno plače li zbog toga što Effie više nije među živima ili se sažalila nad vlastitom sudbinom. Umirio ju je nekako uguravši joj među prste još jednu cigaretu. Ona povuče dim i otre suze rukavom prljavoga bolničkog haljetka. Djelovala je tako usamljeno i izgubljeno da je i Baniću zastala knedla u grlu.
Na vratima se pojavio onaj isti bolničar i s prijekorom pogledao prema pacijentici koja je ponovno nedopušteno pušila. Htio je nešto kazati, ali ga je Banić preduhitrio, izvadivši iz džepa revolver i tresnuvši njime po glatkoj površini stola:
– Slušaj, klipane, ja imam ovjerenu potvrdu o PTSP-u, pa sad samo reci još jednu riječ o pušenju na pulmologiji!
Znao je da braniti gospođi Drach da puši nije ništa drugo no tragikomični apsurd. Kako osuđenome na smrt zbog zdravstvenih razloga zabraniti posljednju cigaretu?
– Ovaj svijet prepun je raznih pizdarija i došlo je vrijeme da netko izvadi revolver i tresne njime po stolu! – dodao je, nakon čega se uplašeni bolničar diskretno povukao.
Ona se dobrodušno nasmije, činilo se da je kriza prošla.
– One noći 1992. – padne Baniću na pamet nešto što je želio provjeriti – rekli ste da je Effie ustala i pozvala policiju.
– Da.
– I koliko je policiji trebalo da dođe?
– Začudo, došli su vrlo brzo. Baš u času kad su provalnici izlazili. Dvojica od njih uskočila su u kombi i krenula, a treći, koji je očito bio stariji i sporiji, potrčao je prečicom, dolje prema zavoju. Policija je zapucala prema kombiju, a kombi je pojurio i punom brzinom naletio na onoga trećeg, baš kad je istrčao na cestu. Iz moje se sobe sve to moglo vidjeti kao na dlanu. Taj najstariji je pao, a kotači teškog vozila prešli su mu preko oba koljena. Kombi je zatim naglo zastao, ona dvojica su izjurila i pokupila trećega, koji je ležao na cesti nepokretan. Ubacili ga brzo u vozilo i nestali u noći. Nikada ih nisu pronašli. Ali to kako su projurili preko čovjekovih koljena... i sad se naježim i učini mi se da jasno čujem kako mu kosti krckaju i raspadaju se. Gospodine Baniću, ako je taj nesretnik, ili taj gad, ostao živ, e taj je sada sto posto u invalidskim kolicima.


Kad je Banić izišao iz sive, beznadne zgrade Instituta za onkologiju dogodilo se nešto što je podsjećalo na vojnu vježbu. Jedan policijski automobil projurio je preko snijegom prekrivenoga bolničkog travnjaka i prepriječio put njegovu derutnom Golfu, iz obližnjega grmlja iskočila su dva policajca, a dolje s parkirališta dojurio je džip iz kojega su iskočila dva specijalca s pancirkama.
– Koji je ovo kurac!? Pronašli ste leglo Al Qu’ide? – mrzovoljno će Banić izlazeći iz Golfa koji nije stigao ni upaliti.
Ne obazirući se nimalo na njegove prosvjede, jedan ga je policajac oborio na tlo i stavio mu lisice, dok mu je specijalac stavio puščanu cijev na zatiljak i snažno mu pritisnuo lice o neravni asfalt.
– Priznajem! Ja sam se onim avionima zaletio u Twin Towers! – vikao je on odozdo, dok su mu se zrnca pijeska s površine asfalta zabadala u lice.
Petnaestak minuta poslije sjedio je u uredu inspektora Dogana i rupčićem pokušavao obrisati ostatke krvi s lica. Nije imao lisice na rukama, i to je bilo posve protupropisno, ali je Dogan tako odredio, kao da želi pokazati kako spram njega osjeća bar neku malu naklonost. Osim toga, da je kojim slučajem i poludio, i bilo što pokušao uraditi, u kutu sobe sjedio je specijalac s automatskom puškom čekajući da ga smijeni obični stražar.
– Jebemu mater, Vinko! Ti valjda i na vlastiti rođendan privodiš goste u lisicama, a darovi stižu u »crnoj marici«. Mogao si me nazvati i ja bih odmah došao. Boga mu, pa služiš se valjda mobitelom! Uzmeš ga u ruku, utipkaš moj broj, kažeš mi da sam osumnjičen za napad na Svjetski trgovački centar i ja odmah dođem. Tako komuniciraju normalni ljudi... a ti...
– Nikola – prekine ga bivši kolega Dogân. – Ti si oduvijek bio ironičan, ali nikad brbljav. Uvijek si znao žaoku zapakirati u jednu rečenicu. Dvije su ti već bile previše, a tri neukus.
– A ti si znao slati samo jednog čovjeka da obavi uhićenje. A sad mi se učinilo da si podigao i rezervni sastav.
– Ne pretjeruj! – reče on pa otvori ladicu stola i počne po njoj nešto tražiti. – Postoje propisi o tomu kako se uhićuje osumnjičeni za ubojstvo. Ništa drugo nismo radili nego provodili taj propis.
– Kakvo ubojstvo? – zine Banić od iznenađenja.
Komar je polako rastvarao plavu kuvertu i iz nje vadio nekakve fotografije.
– Slovenska je policija pokraj nekakve male pivovare u Polomju iz temelja nezavršenog vijadukta uspjela izvaditi leš ustrijeljenoga čovjeka starog dvadesetak godina. Dojavu su dobili telefonom od neznanca koji je govorio slovenski s jakim hrvatskim naglaskom...
– A ti si se odmah dosjetio – dometne Banić – kako baš ja govorim slovenski s jakim hrvatskim naglaskom pa si poslao po mene. Ti imaš fenomenalnu intuiciju. Sada moraš još samo dovesti svoj odred za »prijateljsko uvjeravanje« i ja ću nakon deset minuta priznati da sam ubio tog čovjeka, a nakon toga pokušao zamazati cijelu stvar podigavši iznad njegova leša kompletan vijadukt.
– Uvijek ista priča – kiselo se nasmije inspektor Dogan pa pruži Baniću snop fotografija.
Osjećajući laganu jezu, Banić ih počne pregledavati. Ne jednoj ga se moglo vidjeti kako sjedi za stolom motela u Polomju i pije tamno pivo. Na drugoj je stajao ispred zelenog Punta zagrebačke registracije i nešto promatrao. Na trećoj je prelazio s jednog balkona motela na drugi. Na četvrtoj se u nešto zagledao stojeći ispred nedovršenog vijadukta u čijem je podnožju pronađen leš. Fotografija je bilo dvadesetak i svaka od njih na neki je način mogla poslužiti i kao dokazni materijal protiv Banića, jer se vidjelo da je na tome mjestu bio u isto vrijeme kada i ubijeni, te da je obilazio mjesto na kojemu je otkriven leš.
– Tko ti je ovo dao?
– Poslali su nam Slovenci. Netko je poslao njihovoj policiji. Oni ne znaju tko.
– A znaju li identitet žrtve?
– Ne.
– Onda im javi da je to dvadeset i petogodišnji hrvatski državljanin Arno Svilar iz Zagreba, nezaposlen, neoženjen... A ako malo bolje pretresu okoliš, nije isključeno da će pronaći još jedan, ženski leš, trideset i petogodišnje Marice Skoko, udane Svilar, umjetničkog imena Maraya.
Rekavši to, on zavuče ruku u džep i pred začuđenim Doganom tresne po stolu poluraspadnutom plastičnom kutijom s maksi singlom spomenute Marice Skoko.
– Dakle, na tomu radiš? – podboči Dogan glavu o dlan desne ruke. – Je li to kakva mračna priča?
– Da, ali još ne znam u cijelosti kakva. Taj mladi Arno ukrao je ocu nešto čime ga ucjenjuje. Ne znam još što, ali sam na dobrom putu da saznam. Ali ako me ti strpaš u istražni zatvor, mogu se s tim pozdraviti. A ako budeš pametan, može nam obojici biti od koristi.
– Misliš?
– Vinko! Pa ti znaš da nikada nisam imao tajni pred tobom! – reče on nešto što je gotovo zazvučalo kao ljubavna izjava, tako da se stari policajac grohotom nasmijao.
– Slušaj me, Nikola – reče on važno kao da donosi presudu u ovom slučaju. – Još nisam dobio sve službene papire iz Slovenije i mogu se praviti da nisi, kako se to kaže, na adresi. Dat ću ti par dana vremena, ali nemoj smetnuti s uma da si pod stalnom prismotrom.
– Ja sam ionako pod stalnom prismotrom – reče Banić – tako da ću moći otrpjeti i tvoj par pasa.
– Dobro, onda briši da te ne vidim! – izdere se na Banića pred zbunjenim specijalcem koji očito nije mogao povjerovati da inspektor pušta na slobodu nekoga tko je netom uhićen.
– Čekaj ! – zaustavi Dogan Banića. – Evo ti revolver i dozvola.
I dok je Banić izlazio iz Doganova ureda, mogao je još čuti kako inspektor tumači mladom specijalcu:
– On je moj bivši kolega i privatni detektiv. Radi svoj posao i ne može biti ubojica. Kurac ti Slovenci znaju!
– Znači, on je vaš prijatelj? – upita mladi specijalac.
– Ne! To nikad nisam rekao! Ljudi tako jebene naravi nisu ničiji prijatelji.
Kad je izašao iz policijske stanice, upravo se upalila gradska rasvjeta, obojivši snijeg u obližnjem parku blijedonarančastim nijansama. Banić izvadi cigarete i potraži upaljač, ali onda shvati da ga je zacijelo zaboravio na Institutu kod Nani Drach. Nasreću, pedesetak metara dalje bio je kiosk Duhana i on krene kupiti novi. Upaljači su ionako jeftina potrošna roba koja se stalno negdje zaboravlja.
Zastao je pred kioskom, zatražio tri upaljača, a zatim ugledao naslovnicu sutrašnjih novina što ih je prodavačica upravo stavljala na njihovo mjesto. Zatražio je brzo i novine, a nakon toga, pri svjetlu s kioska, odmah počeo čitati članak koji ga je tako zainteresirao. Tragom masnog naslova na prvoj, pronašao je veliki tekst na dvanaestoj stranici. Ispod naslova Trgovačka arkadija vidjela se slika poznate mu udoline sa spaljenim staklenicima i napuštenim kućama i imanjima, a ispod slike bio je i članak o tomu kako nadomak Samoboru niče velebna, kompleksna trgovačka arkadija čiju okosnicu čine britanski Quatterprice, norveška Ikea, a oko njih još nekoliko vrlo poznatih tvrtki razasutih u obliku umjetnoga grada, uređenoga na načelima golemog shoping malla. Usto će na tom prostranom kompleksu biti podignut hotel, benzinska crpka, podzemna parkirališta i garaže, zabavni centri i tko zna što sve ne. Investicija je, prema novinskoj procjeni, bila toliko velika da broj nula, kako je duhovito primijetio autor članka, uopće ne bi stao u novinski redak.
Banić zatvori novine svjestan da slučaj Talon poprima sve jasnije konture.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:54 am





21.


Banić je pozvonio na drugom katu i nakon vrlo kratkog čekanja otvorila su se vrata na kojima se pokazalo konspirativno Komarovo lice s prstom na usnama. Pustio ga je u stan, polako, jedva čujno zatvorio vrata, a zatim ga poveo do svoje radne sobe. Soba mu je bila savršeno uredna, parket se sjajio od nekoga novog laštila, knjige na polici bile su poredane geometrijskom preciznošću, prekrivač na trosjedu nije imao nijednog nabora, a radni je stol bio poput zrcala, kao da na njemu nitko nikada nije ni radio.
– Da te nema tu, po ovom bih besprijekornom redu zaključio da si umro – reče Banić sjedajući na trosjed. Nije mu bila jasna razlika između ove aseptične urednosti i posvemašnjeg nereda vikendice u kojoj je Komar radio minijaturni Pariz.
– Kad mi sve pospreme. Čim ja odem pišat, u sobu uleti žena, kći, snaha ili bedinerica i odmah preko svega projure sa svojim usisivačima, krpama i prokletim laštilima. Kad bih i htio, ne bih mogao napraviti nered.
Banić nije uspio vidjeti nikoga od sveg tog svijeta što ga je Komar spominjao, ali se negdje iz dubine velikoga stana čuo plač djeteta. Komar je imao ženu Danicu, sina i kćer, koji su nekako u isto vrijeme uplovili u brak i sa samo nekoliko mjeseci razlike »podarili« Komaru dvije unučice. Svi su živjeli tu pod istim krovom pretvorivši veliki stan u tijesni klaustrofobičan labirint različitih navika, zvukova, ritmova i potreba, tako da je Komar najveći dio vremena provodio u vikendici nedaleko od Samobora.
Sjedio je sad za svojim pospremljenim i uglancanim stolom i, zarivši glavu u dlanove, jadikovao:
– Nikola moj, ja to više ne mogu izdržati! Pretvorili su tu stančugu u hram za klanjanje tim dvjema bebama. Jesu slatke, ali, jebeš ga, koja beba to nije? Moja je žena od dolaska unučica posve poludjela od nježnosti, tepanja i sličnih pizdarija, a kći i snaha izvorne su idiotkinje, po rođenju... Slušaj, danas su sve tri uspoređivale dječji drek. Kao, bio im je sumnjiv na pokvaren želudac, pa su ga spremile u frižider dok se i druga beba ne posere, jer su jele isto pa će komparacija biti korisna. Onda su uspoređivale drekove po boji, mirisu i konzistenciji, da ustanove je li koje dijete bolesno. Pritom su, naravno, zasmrdile frižider pa sam morao baciti gotovo dvije litre fileka i cijeli livanjski sir... Ako jedno dijete zakašlje, one su sve tri sekundu kasnije na pulmologiji u Klaićevoj. Ako dijete prdne, one odmah jure u Graz u nekakvu specijalnu apoteku koja radi najbolji čaj protiv vjetrova. Nikola, ja iz ovih stopa bježim u vikendicu.
– Ma daj, Komaru, preživjet ćeš ti to! Djeca odrastu za dvanaest, trinaest godina! Budi samo strpljiv!
– No, krasno me tješiš.
– Daj, jesi li mi nabavio onaj spis? – prijeđe Banić na pravi razlog svog dolaska. On, naravno, nije došao uspoređivati koja od djevojčica ima zdraviju stolicu, niti slušati o tomu koju vrstu austrijskoga čaja treba piti u slučaju nadutosti i vjetrova, nego je došao zbog spisa o jednoj davnoj noćnoj provali:
– Nisam uspio, žalim – rastuži se Komar. – Bio sam kod Dogana da ga zamolim za tu uslugu u ime starih dana, a on me najurio. Rekao je da će nam obojici zgaziti glavu kao zmijama ako budemo zanovijetali i pleli se u policijske poslove.
– Isuse! – zine Banić od iznenađenja. – Ti si išao Doganu!? Pa imaš sve one Barice i Štefice, one kokice koje si šarmirao trideset godina, a neke si i povalio...
– Psssst! – stavi on panično prst na usta bojeći se da bi senzaciju te vrste mogla čuti i njegova žena Danica.
– Kako si mogao ići Doganu!? Ne mogu vjerovati da si tako slabouman.
– Popušio si! Popušio si! – zapljeskao je ručetinama kao dječarac veseleći se što je uspio nasanjkati prijatelja.
– Oh, nisam skužio da je to tvoj poznati humor – zadovoljno će Banić. – Ti si duhovit kao onaj Salopek!
– Koji Salopek?
Naravno, Komar nije mogao znati za Salopeka iz Banićeva davnoga gimnazijskog razreda, Salopeka koji je kasnije, doduše nakon dvanaest godina, završio medicinu, i poslije bio izbačen iz lokalnog doma zdravlja jer je znao pacijentici kazati otprilike ovo:
– Papa test vam je četiri. Imate rak maternice u terminalnoj fazi... Što ste se tako prepali? Sve je u redu, to je samo mala šala.
Ili:
– Stigli su vam nalazi! Bit će potrebna amputacija dojke... ali... ali ne vama! Ha, ha, ha, popušili ste stari štos!
Komar otvori ladicu stola, izvadi prljavi stari fascikl neodređene boje i stavi ga na okrugli stolić ispred Banića tumačeći mu što je zapravo bilo sa spisom.
– Barica ga je jedva našla bačenoga između dva regala. Adaktiran, zaboravljen i opustošen. Po popisu čini se da nedostaje više od dvije trećine priloga. Ali što je, tu je! Imaš ono što se otelo zubu vremena.
– Kurac je to bio zub vremena! – gorko će Banić pa otvori fascikl i iz njega izvuče nekoliko priloga, svjestan da će sve te stvari morati temeljito proraditi tek kad dođe kući.
I dok je Komar strpljivo čekao da Banić bar površno pogleda spis i pohvali njegovu silnu spretnost, on se zagleda u papire pune gusto tipkanih slova, bez proreda, pune pogrešaka i groznih konstrukcija jer su bili tipkani kao istražiteljski diktat ili direktni iskaz onoga na koga su se ti događaji izravno odnosili. Tako je u papirima stajalo da je Robert Svilar spomenute noći bio u Münchenu radi konzultacija u vezi s određenim razvojnim projektom (!?), da je toga dana nekoliko puta razgovarao sa ženom, ne sluteći ništa neobično, te da je o strašnim događajima čuo tek sutradan prijepodne. Iskaz Filomene ili Nani Drach bio je razmjerno sličan onomu što je Banić od nje jučer čuo, te se vidjelo da sve one kemoterapije i zračenja nisu naškodili njezinu izvrsnom pamćenju. Po onome što je kazala dalo se zaključiti kako je s dubokom boli doživjela smrt gazdarice, ali da joj je strašnom i jezivom bila slika u kojoj teški kombi slama koljena neopreznom čovjeku koji pada i zatiljkom snažno udara u asfalt. U tom iskazu Nani nije rekla isto ono što je rekla Baniću – da taj više zasigurno ne hoda. Ovdje je rekla nešto drugo: čovjek je tako jako udario glavom o tlo da, ako je i preživio, sigurno više nije normalan.
U taj su se čas ostakljena vrata Komarove sobe otvorila i na njima se pojavila njegova punašna žena s djevojčicom starom oko dvije godine u naručju. To što je izvodila bila je neka vrsta predstave jer je cupkala, drmusala dijete, ljubila ga po glavi, tepala mu... Banić je nekoć davno bio otac malog djeteta i razmišljao je nije li i on u tim danima bio idiot, ali mu nikakve slične slike nisu padale na pamet.
– Bok, Danice! – rekao joj je Banić, a ona je otpozdravila na svoj pomalo neobičan način, obraćajući se djevojčici koja je u ruci držala nešto nalik na bijelog zeca:
– Leci bok stličeku Nikici, leci bok! Vidi stliček Nikica kako smo veliki i kako smo dobli! To je zato što smo se umili, što smo papali i što smo kakali...
A zatim se iznenada uozbilji i reče gostu:
– Čuj, Nikola, imam u frižideru kremšnite. Hoćeš li da ti donesem? Fine su, nisu baš hladne, jer je ovaj tvoj debeli prijatelj sto puta otvorio vrata.
– Joj, ne bih. Visok mi je šećer, neka radije mala...
– I hoće! Mala Leptila će ih popapati! Sve će ih popapati! Je l’ tako, Leptilice mala, zlato bakino!?
I onda pocupne kao ostarjela vila iz kakvoga ružnog sna pa odjuri s djetetom nekamo gdje će valjda nastaviti tu burlesku.
– Kako ti se to zove unuka? Lektira? – upita Banić sav u čudu.
– Leptira – odvrati debeli djed tiho. Vidjelo se da mu nije po volji ni takvo pitanje ni takvo ime.
– Leptira!? Kakvo je to ime? Jeste li svi popizdili?
– A što ja tu mogu!? Nisam ga ja smislio. Otac joj je entomolog i radi nekakav magisterij o leptirima – uzaludno se branio Komar.
– Pa što ako je entomolog!? – ljutio se Banić, premda ga se to nije ticalo. – Jebote, da joj je otac mikrobiolog... što, onda bi se trebala zvati Salmonela? Kakve to veze ima? Onda bi onaj Jarnjak koji radi u deratizaciji trebao sina nazvati Mišomor Jarnjak. Svi su popizdili! Daju djeci nekakva izmišljena, idiotska imena. Ili posve strana, iz filmova koje su gledali a nisu razumjeli! Kako ti se zove druga unuka?
– Jennifer... – Komar će tiho i neodlučno.
– Je l’ sa »dž«?
– Bez. Sa »j« i... i s dva »n«...
– Jebemu mater, Komaru! – ražesti se Banić još više. – Ja bih sad najradije nazvao Unicef da dođu ovamo i uhite roditelje, a i tebe skupa s njima. Jedino Danicu mogu poštedjeti. Mislim, zbog totalne neuračunljivosti.
U taj čas zazvoni mobitel u Komarovu sakou.
– To s Danicom... – reče on. – To je u redu... u tome te podržavam...
Zatim prisloni mobilni telefon na uho i zastane kao da mu nije jasno tko ga zove i zašto. Čulo se samo kako je rekao »da«, »tu je«, »ali, kako«, »nemam pojma«... Zatim doda mobitel Baniću.
– Za tebe je – reče pomalo blijed u licu.
– Kako!? – zine Banić. – Tko bi me zvao na tvoj broj? Ne mogu vjerovati! To je nekakva zabuna ili zajebancija.
Zatim je ipak uzeo mobitel i javio se.
– Banić ovdje.
– Računovođa vas treba! – čuo je hrapavi muški glas koji mu nije bio poznat. – Očekuje da dođete, jer ima za vas jednu vrlo važnu poruku...
– Tko ste vi? Kakav Računovođa!? – prosvjedovao je, ali nije prekidao vezu, baš kao da ga sve to, ma koliko djelovalo drsko, sve više zanima. – Slušajte vi i vaš Računovođa! Nikamo ja ne idem!
– Računovođa ima danas popodne u pet masažu na uobičajenome mjestu. Kaže da vi već znate gdje je to – rekao je glas, a nakon toga se linija prekinula. Na zaslonu mobitela nije bilo broja s kojeg se zvalo; čovjek je imao tu vrstu zaštite.
Ne želeći uznemirivati Komara sadržajem razgovora i objašnjavati mu tko je Računovođa, u kakvoj je vezi s njim bio, i čime se zapravo do jučer bavio, Banić zaroni u papire koje mu je nabavio Komar.
Preletio je preko rekonstrukcije strašnog događaja, jer ju je držao manje važnom od njegovih posljedica. Konačno, rekonstrukcije se uvelike rade prema iskazima očevidaca, a oni su i prečesto vrlo subjektivni, pogotovo kada je riječ o neobičnim i dramatičnim okolnostima. U sklopu navedene rekonstrukcije indikativnim mu se učinilo to što provalnici nisu uopće ni taknuli kućni sef, premda im je bio pod nosom, ali se i ta neobičnost dala objasniti mnogim razlozima – od toga da nisu imali dovoljno vremena, pa do toga da nisu posjedovali alat i znanje za sofisticiraniji provalnički rad.
Osobito mu se zanimljivim učinio popis nestalih stvari koji je pametnom čovjeku mogao kazati dosta o prirodi provale. Od stvari koje su bile tek niska u spisu najzanimljivijim su mu se učinila četiri registratora s financijskim spisima, prenosivi kompjutor, nepoznata količina disketa te nekoliko rokovnika s osobnim bilješkama. Naravno da je i sâm Svilar imao razloga uništiti podatke koji su ga mogli kompromitirati, ali su takvi podaci mogli poslužiti i onima koji bi ga njima ucjenjivali. S obzirom na to koliko je zatvorskih godina na temelju njih mogao dobiti njihov vlasnik ili na to što su od Svilara mogli izvući njegovi ucjenjivači, vrijednost ostalih ukradenih stvari činila se zapravo zanemarivom. Na popisu su bili kutija sa ženskim satovima i jedan stariji muški Philip Pathec, srebrno posuđe, starinski pištolj s ugraviranom posvetom, videorekorder, kablovski receiver, drveni kip, rad Baniću nepoznatoga naivca, i velika kutija ženskoga nakita nepoznatog sadržaja i vrijednosti jer je uvid u nju imala samo pokojna Effie.
I tad, negdje pri dnu papira, Banić spazi nešto što mu se učini vrijednim pozornosti. Među otuđenim stvarima bio je naveden i akvarel veličine 19x12 centimetara, rad Fritza Goethea, ali nije bio naveden naslov slike nego tek žanrovska naznaka po kojoj je to bila erotska slikarija, premda nije bilo izričito navedeno je li to bio akt ili nešto drugo. Naravno, Banić je čuo za velikoga njemačkog pjesnika Johanna Wolfganga Goethea, ali pojma nije imao da je postojao i slikar istoga prezimena. Ipak, držao je da je važan podatak jer je posve čudno da je u kući prepunoj slika ukradeno baš to, a ne nešto od svih onih zvučnih imena kojima se razmetao Robert Svilar. Usto je imao onaj prokleti osjećaj da je ovih dana negdje, na nekome važnome mjestu, vidio sliku razgolićene žene, dakle erotski motiv, povezan s ovim stvarima, ali se, da ga tko ubije, nije mogao sjetiti gdje.
I dok je Banić razmišljao nagnut nad svim tim papirima pokušavajući proniknuti o čemu je riječ, u sobu je ušlo nekakvo nisko debelo čudovište s mrežicom na kosi i krpom u ruci, te počelo brzo pospremati papire s okruglog stolića, krećući se poput kakvoga automatskog uređaja.
– Što je ovo? – viknuo je Banić. – Genetski modificirana spremačica?
– Ružice, što vam je? Jeste li poludjeli? – skočio je Komar u uzaludnom pokušaju da je zaustavi.
– Gospođa je rekla da u vašoj sobi opet ima nereda, a prašina može škoditi bebama – govorila je ona prskajući nekakvim sprejom po stolu i spremajući na brzinu spise što ih je Komar donio iz policijske arhive u ladicu ispod stolića.
– Ružice! – izdere se on više da bi napravio predstavu pred prijateljem negoli radi kakve autentične pobune. – Ostavite to i nosite se van!
– Molim vas, prijavit ću vas gospođi! – pogledao ga je srdito mali stroj za pospremanje, pripravan na svađu.
Bože, pomisli Banić, kao na policiji! Jadnik je otišao u mirovinu i sada ga kod kuće prijavljuju, kažnjavaju i zlostavljaju. Nije imao baš nikakve šanse u borbi s Daničinom kućnom pomoćnicom i nalazio se pred još jednim sramotnim porazom.
– Čuj, Komaru – ustane Banić. – Jako mi se piša, ali ti u zahodu sve smrdi po usranim dječjim pelenama, pa ću to obaviti u teglu od fikusa. Valjda nemaš ništa protiv?
I dok je on zakoračio prema fikusu u kutu, žustra je pospremačica zgrabila svoj pribor i pobjegla iz sobe.
– Ovo ti je bilo super! Ovo ti je zbilja bilo super! – smijao se zadovoljno Komar. – Kako je samo gadura zbrisala!
Banić pokupi svoje papiriće, potrpa ih u fascikl i ustane:
– Moram krenuti. A i tebi je bolje da kreneš u šumu, u partizane, protiv okupatora i domaćih izdajica. Što ti tamo fali? Radiš lijepo svoj Pariz, i tek tu i tamo nazoveš telefonom da provjeriš kakaju li dobro Leptira i Jennifer... i boli te ona stvar!
– Imaš pravo, Nikola, znaš da imaš! – povlađivao mu je prateći ga prema izlazu. – Iz ovih bih stopa krenuo samo da ne moram popodne pomoći Danici oko sarme i hladetine jer je rođendan Lajošu. To ti je Leptirin otac, onaj entomolog. Ali onda, ćao đaci! Reći ću im ovako: »Boli me kurac za vas, idem u šumu! Možete vratiti dječja govna u frižider.«
Naravno, tu je patetičnu proklamaciju izveo u pola glasa da ga tkogod od ukućana ne čuje.
A onda, dok je izlazio iz stana na stubište, mogao je sasvim jasno čuti Komarovu ženu kako ljutito govori mužu:
– Tu je floreal! Je l’ istina da je Nikola pišao u fikus?


Muzej modernog slikarstva bio je zatvoren za javnost jer se, nakon neviđenog uspjeha prethodne, postavljala nova izložba u vrlo sličnom stilu. Banić je uspio prevariti portira rekavši mu kako žuri kod doktora Kiszelyja radi intervjua u povodu novoga postava, a nakon toga je bez pardona zakucao na ravnateljeva vrata i otvorio ih prije no što mu je on odgovorio.
– Što je ovo!? – uzviknuo je ravnatelj i skočio od stola kao oparen. – Zar vi ne znate kucati?
– Pa kucao sam – otpovrne Banić.
– Možda... ali vam nitko nije rekao da možete ući.
Banić pogleda prema stoliću za kojim je maločas sjedio doktor povijesti umjetnosti. Ondje se, na takozvanom fetpapiru nalazila rastvorena polovica bijelog hljeba, razrezana kao veliki sendvič, namazana debelim premazom jetrene paštete iz otvorene konzerve, a po pašteti su bile složene debele ploške jeftinog »ekstravuršta«, prekrivene majonezom i kiselim krastavcima. Pravi jeftini golemi radnički sendvič što ga je profinjeni estet složio s velikom pomnjom, spremajući se da ga proždre iza zatvorenih vrata. Ostalo mu je tek da ga poklopi i navali na nj, i sad mu je, zatečenome u sasvim nesofisticiranom poslu, zacijelo bilo tako neugodno da bi najradije propao u zemlju.
– Što trebate? – upita ga preko volje doktor brišući rupčićem majonezu kojom si je uprljao prste.
– Samo vaše mišljenje. Vrlo kratko, ali razmjerno točno. Nakon toga možete na miru pojesti taj sendvič.
On ga prijekorno pogleda, a zatim podvikne:
– Željka! Željka!
Časak kasnije na vratima se pojavi ona visoka žena pred kojom je Banić već jedanput glumio umjetnika, pa upita zašto ju je zvao.
– Odnesite, molim vas, ovaj grozni sendvič Zdenku! – ljutito će doktor. – Rekao sam mu da ga ne radi ovdje! A onda ode i ostavi ga!
– Kojem Zdenku? – pitala je ona kao da joj nije baš jasno.
– Kako kojem!? Onome koji održava grijanje. Maločas je ovdje pritezao radijator.
– U redu... – zbuni se Željka, priđe sendviču, poklopi ga i stegne papirom pa krene s njim van. – Zdenku... kažete...
Premda mu nitko nije ponudio, Banić sjedne za onaj stolić, izvadi rupčić pa obriše mrvice sa stola i dvije tri kapi majoneze.
– Zdenko baš usvinjio... – reče, pa potom iz unutarnjega džepa izvadi više puta presavijen članak iz Royala, članak u kojemu se na fotografiji vidjela radna soba Roberta Svilara. Izravna ta dva papira dlanom i stavi ih pred ravnatelja, koji je sve to pratio očito ne shvaćajući baš previše.
Banić izvadi cigaretu pa zapali, zatim ponudi i ravnatelju, ne znajući je li u međuvremenu uspio prestati s tim porokom.
– Što hoćete s tim novinskim člankom?
– Pogledajte dobro – polako će istražitelj – jer mi treba vaš stručni sud. Gospodin koji na slici sjedi za ovim idiotskim radnim stolom apsolutno je nevažan. Iza njegovih leđa, na zidu, obješena je slika. Ne vidi se baš cijela, nije posve oštra, ali bolje nemam. Vi najvjerojatnije i ne slutite koliko biste mi pomogli kad biste mi rekli tko je autor slike.
– To je kao kviz? – reče on i zamisli se. U vremenu brze zarade u kvizovima što su se vrtjeli na raznim televizijskim i radijskim postajama zacijelo je i njega taknula ta vrsta strasti. On ustane, priđe svom radnom stolu, a zatim se vrati s velikim povećalom u ruci. Uzeo je sa stolića stranicu na kojoj je bio otisnut taj dio fotografije i prišao s njim prozoru. Unatoč jakoj žarulji podne svjetiljke, očito je više vjerovao danjem svjetlu. Približio je list, postavio povećalo i zagledao se u fotografiju te zašutio kao da se pokušava koncentrirati na zadatak.
– To je simpatičan erotski motiv, akvarel, sav u nježnim oker i ružičastim tonovima. Lice je, koliko se vidi, ljupko, proporcije tijela dobro pogođene, ali je težište takvo kao da tijelo ne leži na postelji nego malo poviše nje, zapravo u zraku. Zanimljiva je distribucija erotskih elemenata, koja zacijelo proizlazi iz čedne građanske tradicije. Naime, bar koliko se meni čini, nage ruke i mekom suknjom skriveno krilo djeluju čak uzbudljivije od golih grudi. Dosta fini rad, premda daleko od nekog remek-djela. Po mojem sudu, akvarel je naslikan u godinama uoči rata i posve unutar autorovih obzora, bez nekih iskoraka i radikalnih promjena optike... Znate, onaj tko je s toliko brige skockao ovu ultramodernu radnu sobu, mogao je na zid staviti i nešto prikladnije. I stilski, i tonski, i koloristički, a, boga mi, i vrijednosno.
– Dobro, doktore, vi ste mi održali cijelo predavanje, a meni bi bilo dovoljno i ime... Za ime Boga, znate li ime autora?
– Bilo je više takvih osrednjih akvarelista, znatno ispod ukusa svojega doba, ali ovo je, gotovo nedvojbeno, Austrijanac Fritz Goethe.
– Hvala vam, doktore! – ustane Banić i pođe prema vratima. – Ispričavam se što sam vas gnjavio, a vašemu majstoru grijanja zamalo upropastio sendvič.
On je ostao gledati za njim kao da je razočaran što nakon točnog odgovora na kvizu nije uslijedila i odgovarajuća nagrada.
Stvar je bila više no zanimljiva, razmišljao je Banić približavajući se svom automobilu. Robert Svilar posjedovao je 1996. akvarel koji mu je ukraden one kobne noći 1992. I tu zanimljivu činjenicu znali su njegova žena Maraya i njegov dvojbeni sin Arno.
A možda se konačno cijeli zagonetni krug zatvori kod najvećeg igrača, kod Računovođe, koji ga je pozvao radi neke važne stvari. Najvjerojatnije radi nagodbe.
U pet je već padao mrak i polako se hvatala večernja magla. Činilo se da je s višednevnom sezonom pobješnjela snijega gotovo i da se vraćaju magle koje su tek nakratko ustuknule pred navalom vijavica.
Zaustavio je Golf ispred zgrade koja je upravo nestajala u večernjoj nevidjelici. Očito je i dalje bila posve prazna, čak ni u dućanu koji je zapremao cijelo prizemlje nije bilo svjetla, premda se činilo da će za koji dan biti otvoren.
Začudo, velika vrata nebodera nisu bila zaključana i Banić uđe u predvorje, u kojemu se istoga časa upali automatizirana rasvjeta. Bilo je posve tiho, samo se negdje izdaleka čuo ravnomjeran mehanički zvuk, tih, zapravo sasvim diskretan. Bio je to lift koji se nakon nekoliko časaka zaustavio u prizemlju. Iznad ulaza u lift upalilo se crveno svjetlo, a vrata se otvorila kao da ga zovu unutra.
Banića nešto zazebe oko srca. Zgrada je bila posve prazna, neuseljena zapravo, je li onda uopće pametno krenuti gore u neizvjesnost? Sa sviješću o tome kako je radoznalost prokleta stvar koja čovječanstvo, doduše, vuče naprijed, ali i podosta bedaka odvodi u smrt, on uđe u lift i pritisne taster posljednjega kata, gdje se nalazio stan u kojemu je Računovođa obično imao tretman masaže. U uskom se metalnom liftu, koji je putovao kroz beton, osjećao kao u lijesu, pa, obuzet nenadanom zebnjom, izvuče mobitel spreman nazvati Niku ili Lidiju i kazati im gdje je, te da, ne javi li im se za pola sata, nazovu inspektora Dogana u MUP-u. Ali ovdje u oklopu od metala i debeloga betona nije bilo signala.
Kad se lift zaustavio na vrhu zgrade, izišao je i pritisnuo zvonce na poznatim mu vratima, ali se ništa nije dogodilo. Čak ni kad je pozvonio drugi i treći put. Potom gurne lagano vrata i ona se uz tihu škripu otvore. Još jedanput pomisli da nazove kćer ili bivšu ženu, ali umjesto mobitela, radije izvuče iz džepa vjetrovke revolver pa upali svjetlo. Prostor je bio posve prazan, kao da nikada nikog nije bilo ovdje. Pođe u drugu prostoriju, zatim u treću, pa u četvrtu, paleći pritom svjetla, i u svakoj je od soba mogao vidjeti istu stvar. Bio je to nov, nenamješten stan za tržište.
Izađe zatim na balkon i pogleda prema sjeveru, gdje su se palili milijuni zagrebačkih prozora, dok je gore ponad Sljemena na mrkom nebu visio blijedi Mjesec. A dolje, dolje pod njim, negdje do petoga ili šestog kata bila je gusta magla koja je, polegnuvši po samome tlu djelovala teško i ljepljivo.
I tad se dogodi nešto od čega je uistinu ostao bez daha. Gore na terasi nebodera nešto je zašuštalo, vrisnulo, fijuknulo i strmoglavilo se dolje u maglu, odakle se odmah vratio i odjek tupog udarca.
Kao obezglavljen, izjurio je iz stana i malo odahnuo vidjevši da je lift još uvijek tu. Uletio je u nj i brzo pritisnuo gumb s oznakom prizemlja. Ta mu se vožnja činila vječnom i on, nagađajući što bi se sve moglo dogoditi, pri svjetlu lifta, drhtavim prstima provjeri jesu li sva ležišta u njegovu Smith&Wessonu puna. Potom su ga stale hvatati zle slutnje. Što ako je sve to klopka i ako se lift jednostavno strmoglavi u dubinu? Što ako ostane između katova poput kakva lijesa u betonu? Ili ako ga dolje u predvorju čekaju isti oni ljudi koji su okončali Arnov izlet u Sloveniju? A kad je na kraju lift ipak sretno stigao do prizemlja, a njegova se vrata automatski otvorila, izjurio je Banić van, čvrsto stežući revolver te se začas našao ispred zgrade. Nije ni pomišljao što bi se moglo dogoditi ako ga takvoga zajapurenog, uzbuđenog i s revolverom u ruci ugledaju slučajni prolaznici.
Ali po ovom pasjem vremenu nikog nije bilo ispred nebodera i on krene na drugu stranu, prema mjestu gdje je odletjelo tijelo samoubojice. Iako je znao da je najrazumnije uskočiti u automobil i nestati s toga mjesta, njega kao da je golicalo da vidi kako izgleda samoubojica nakon što je izveo svoju strašnu nakanu.
Sa zapadne strane zgrade, u svjetlu već postavljene ulične svjetiljke, dolje na pločniku, potrbuške je ležalo tijelo u zimskome kaputu, nekako čudno izvijeno i spljošteno, glave iskrenute ustranu, poderanog rukava i bose desne noge jer je cipela morala ispasti negdje u padu. Začudo, na nesretnome samoubojici nije bilo ni kapi krvi jer joj je valjda trebalo dosta vremena da probije debelu zimsku odjeću. I tad, s jezom koja je u njemu rasla, Banić spazi i ispruženu mrtvačevu ruku iz koje se skotrljalo malo crveno licitarsko srce, a časak kasnije u izobličenom licu neprirodno široko otvorenih očiju prepozna financijskoga genija Alojza Habahta.
I tad shvati da pred njim zapravo ne leži samoubojica nego »poruka« koju mu je poslao Računovođa.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:55 am




22.


Nešto je fijuknulo kroz mrak i maglu, ostavljajući za sobom onu šuplju jeku kakva se javi za tijelom što pada u veliku dubinu. Potom je kao povrat, kao odjek, došao i zvuk muklog udarca, udarca od kojega se Banić probudio. Vani, u prolazu koji je vodio do zatvorenoga kinematografa, nazirala se samo noćnom žaruljom obasjana magla i nikakav se zvuk nije čuo. Zatim tamo dolje u Ilici protutnji tramvaj, i Banić se upita, nije li to koji od noćnih, ili možda prvi jutarnji. Pogleda na digitalni sat na kojemu je bilo šest. U ovo doba godine u šest je još mrak. Sjedne na krevet i pri tom pokretu nekakva čudna bol jurne u njegovu glavu, bol zbog koje je istog časa dlanovima pokrio čelo. Iako nije bilo nikakvih razloga za ustajanje, on se odvuče do kupaonice, stane pod tuš i pusti vodu. Nada da će s vodom otići i glavobolja pokazala se sasvim jalovom, tako da se obrisao i vratio u sobu, u noćnom ormariću pronašao plivadon što ga se neki dan sjetio kupiti, i popio ga. Legao je na krevet nauznak i pogledao prema stropu. Negdje odozgo, posve bespomoćan, raširenih ruku, urlajući na sav glas, prema njegovu je krevetu padao bivši financijski stručnjak Alojz Habaht, brbljavi genij zbog čijeg ga pijanstva više nisu mogli uspješno držati pod kontrolom. Banić zažmiri i pokuša ponovno usnuti. I to mu uspije, ili mu se to samo činilo. Vjerojatno je bio u onom čudnom stanju između sna i jave, u onom stanju koje je možda najbliže umišljajima čovjeka s vrlo visokom temperaturom. I u tom stanju, ma što učinio, uvijek mu se iznova vraćao čudan osjećaj da se nalazi u podnožju nebodera obavijena maglom gdje ga muči neugodna slutnja kako će odozgo svakoga časa doletjeti ljudsko tijelo.
Zatim je ustao, popio još jedan analgetik i konačno, kad je glavobolja minula, uspio zaspati. I tko zna koliko bi spavao da ga nije probudio telefon, jer je mobitel isključio prije no što je legao. Začudio se, bila je to Nikina prijateljica novinarka kojoj je obećao dati intervju, odnosno biti živopisnom temom intrigantne novinske rubrike.
– Ines ovdje! – rekla je.
– Tko!? – začudi se on, jer mu nije padalo na pamet tko bi to sad mogao biti.
– Ines... Ines Rupčić – rekla je nekako preko volje, jer, čini se, nije voljela da je zovu Rupčićka. – Nikina prijateljica. Sjećate li se... obećali ste da ćemo razgovarati za novine. Mislim da je sada pravi čas. Imamo temu o organiziranom kriminalu.
– Mi, privatni istražitelji, pratimo nevjerne žene ili uhodimo sitne lopove iz malih privatnih tvrtki. A sve je to potpuno nezanimljivo – trudio se da bude što uvjerljiviji jer mu se nije razgovaralo baš ni za kakve novine. – Ništa vam ja ne znam o organiziranom kriminalu.
– Kako ne biste znali!? Nemojte biti skromni! – navaljivala je ona. Prošli sam vam put pričala o Talonu. Ono što sam istražila u redakciji vrlo je zanimljivo. Ta se tvrtka dosad više puta preregistrirala, a da nikad nikome nije bilo jasno čime se bavi. Govorkalo se o reketu, kocki, švercu zlata i automobila... Talon zapravo i ne postoji... to je nešto što se svaki čas drugačije zove, što se mijenja i ne da se uništiti. Nešto kao retrovirus koji stalno mutira.
– A da možda... ipak... sada ne razgovaramo o tomu? – s laganom će nelagodom istražitelj, krajnje neupućen u retroviruse koji mutiraju. – Evo, cure mi baterije!
– Što, pa zar to nije kućni telefon?
– Ma je, je... – spetljao se on. – Ali i on ima baterije...
– Znate li da je doktor Habaht počinio samoubojstvo? On je radio za Talon...
On je sasvim dobro i jasno čuo što je kazala, ali je ipak počeo vikati u telefonsku slušalicu:
– Ne čuje se! Halo, halo! Ništa se ne čuje! Halo! Je l’ me čujete? Ja vas ne čujem! Nazovite poslije! Koji je vrag s tim tel...
Potom je spustio slušalicu i iskopčao telefon, premda je čuo kako ona stalno govori »Halo, ja vas čujem! Spustite, ponovno ću nazvati.«
To je možda bilo nepristojno, i znao je da bi mu Nika i Lidija, da su to mogle doznati, dobrano natrljale nos, ali je njemu sada brbljanje koještarija za novine bilo zadnja stvar na svijetu.
Kada se u devet našao s Doganom u slastičarnici Hohnjec još je uvijek bila jednako gusta magla i bilo mu je poprilično mučno od one dvije tablete što ih je popio na prazan želudac.
Vinko Dogan bio je neka vrsta civiliziranog nasilnika i goropadnika, čovjek koji je bio pravi strah i trepet u službi, ali je, kako to često biva, imao u sebi i nešto dječje, pa se često znalo dogoditi da susrete zakazuje na dječjim igralištima, u lunaparkovima ili slastičarnicama, što je bila osobitost koje on zacijelo nije bio ni svjestan. I ne samo to, uživao je počesto u onim stvarima u kojima uživaju djeca, što je mogao biti i refleks siromašnoga djetinjstva u kojemu nije imao ono što bi djeca trebala imati.
– Zašto ne probaš malo? I išleri i šantonezeri su danas perfektni – govorio je Baniću dok su se stiskali u malom separeu iz kojega se dobro vidjela Ilica, odnosno ono što je od nje ostavila gusta magla.
– Zar ne voliš išlere? – upro je viličicom u Banića kao da mu takva bizarnost nije jasna. – Nemoj mi samo reći da ne voliš išlere!
– Kao dijete bio sam zbog išlera u popravnom domu – ozbiljno će Banić, kojemu se od svih tih kolača i jakog mirisa vanilin šećera dizao želudac. – Provalili smo noću u slastičarnicu. Dečki su pobjegli s metalnom kutijom u kojoj je bio utržak, a mene je murija uhvatila s tacnom išlera u rukama.
Dogan ga s čuđenjem pogleda, a onda promrmlja nešto i odmahne rukom, kao da mu nije do njegovih izmišljotina i ludorija:
– Ti si oduvijek bio zajebant! Nikada se zapravo nije znalo što misliš. Zato se i nismo slagali u službi. Ali srećom, sudbina je odredila da nam se putovi raziđu.
– To je obostrana sreća! Zašto si me zvao?
On podigne malu vilicu s komadićem kolača pa se zagleda u nj, kao da je to kakvo savršenstvo prirode. Potom ga strpa u usta, mljacne, da bi se odmah prebacio na nešto što je zvao šantonezerom.
– Vidiš, Nikola – počne on punih usta. – Godinama lovim toga uglednoga građanina jer mislim da je mućak i pokvarenjak do kosti! Do koštane srži! Znaš, kad je netko baš sve najbolje, i dragovoljac, i domoljub, i donator, i vizionar, i dobročinitelj, i što ti ja znam... e, onda je meni takav sumnjiv od glave do pete. Jebeš mi mater ako ja vjerujem u savršenstvo! Evo, ja sam ti, na primjer, genij za šah, a idiot za strane jezike. Od svih jezika i riječi na svijetu, ja samo znam da na mađarskom »vilamož hatoš« znači tramvaj broj šest! Onda, dobar sam otac, ali sam očajan zet. Evo, nekidan sam sterao punicu u tri pičke materine.
– Što, imaš još živu punicu!?
– Pa nisam valjda mrtvu punicu sterao u tri materine! – pogleda ga on kao da mu se čudi što takve gluposti i pita. – Sterao sam je bez veze, a znaš kakve mi kolače radi! Radi Jelačićeve šnite debele kao safalada i tortu od piškota sa svježim voćem. A biskvit s vajnšatoom...
– Vajnšato radi sigurno od vina? – upita Banić nedužno.
– Nego od čega!? Je l’ me to zajebavaš?
– Ne, Vinko! Ali zar si me zvao da razgovaramo o kolačima i vajnšatou tvoje punice? Ako jesi, onda mi malo pričaj o doboš torti ili o rožati. Stavlja li na rožatu karamel ili šlag s listićem metvice?
On ga pogleda poprijeko, ali ipak krene na pravu temu:
– On je stopostotni gad! Bio je već u mat poziciji, pa su čovjeka koji je vodio istragu našli mrtvoga, a sva dokumentacija nestala je u nekakvoj noćnoj provali prije dvanaest godina. Stalno ga imamo nadohvat ruke, a onda nam izmigolji. To ti je kao kad pokušavaš uhvatiti muhu koja ti se mota oko tanjura. Zamahneš, a ona zbriše! Uvijek je stotinku sekunde brža od tebe.
– O komu govoriš, Vinko? – pravio se Banić da ne zna.
– Nikola, jesi li ti idiot?! – izdere se Dogan tako da su se dvije bakice, koje su također uživale u išlerima, okrenule i mrzovoljno ga pogledale. – Pa o Svilaru! Na istoj stvari radimo! Zar mi nisi rekao da ti je platio da mu pratiš sina?
– Jesam.
– E, pa vidiš! – ljutio se on i dalje. – Ja ću poludjeti od takvih! Ja ga pritvorim, a za deset minuta mi dođe njegovih pet najboljih odvjetnika, koji imaju godišnji prihod veći od nekih afričkih i azijskih zemalja, napadnu me u novinama, otkriju pet navodnih povreda zakona, traže moje smjenjivanje, opizde me u nekakvome tobože neovisnom tisku... Kad mi se učini da ga imam u šaci, dokazi mi nestanu, svjedoci se nenadano bace s najbližih nebodera ili otputuju na usavršavanje u kenijski grad Mombasu, očevici više ne žele svjedočiti jer su, navodno, preboljeli encefalitis pa se više ne sjećaju, a oni koji su dali iskaz povlače ga tvrdeći da su u to vrijeme imali apstinentsku krizu i bili na heptanonu. Pritom me, za svaki slučaj, prijave Helsinškom odboru. Jebemu mater, bilo mi je stoput bolje u komunizmu. Uhapsiš gada, stamburaš ga, a kad dođe njegov advokat on je već na odsluženju u Turopolju ili Valturi. Ovo sad je kurac! Čista karikatura!
Iako je djelomice i pretjerivao, ipak je stavio glavu među dlanove, držao se nekoliko časaka kao najveći gubitnik na svijetu, a onda je pogledao prema slastičarki:
– Zorice, kakva vam je danas parfe torta?
– Malo je rahla, gospon Vinko. Radije bih vam preporučila zahericu ili švarcvaldicu.
– Dobro, Zorice, dajte onda...
– Koju? – upita ona.
– Pa obje... s malo šlaga. I na kraju kavu s natrenom.
Potom se okrene prema Baniću pa nastavi.
– To s tim zemljištem je muljaža. Doznali su od svog čovjeka u vlasti da dolaze te strane tvrtke. Nedokazivo! Zatim su organizirali nekakvu čudnu kampanju širenja lažnih vijesti o tomu kako se tamo tobože gradi odlagalište smeća. Nedokazivo! Onda su, kako se čini, jeftino pokupovali zemljišta, a pojedince koji to nisu htjeli jednostavno su prisilili. Nedokazivo! Nakon toga uklopili su dolazak stranih tvrtki u vlastitu zamisao golemog kompleksa s raznim sadržajima i predstavili to kao političku odluku. Također nedokazivo! Međutim, ovaj put im u konstrukciji nešto ne štima. Čini se da ne mogu predočiti valjane ugovore o kupoprodaji. Kao da su im nestali...
Donijeli su mu druge kolače i on je navalio najprije na sacher tortu.
– Zbilja se osjeti aroma divlje naranče! To je najvažnije!
– I kako bih ti ja to trebao pomoći?
– Kako bi mi trebao pomoći!? – čudio se on. – Kao da to nije jasno! Prvo, ti si u groznoj gabuli. Policija ima podatke da si slijedio Svilarova sina, da si ga uhodio u Sloveniji i, konačno, sva je prilika da si ga tamo i ubio...
– Dobro znaš da sam ga tražio po nalogu njegova oca!
– Ne znam! Znam samo da je zaherica jako dobra. Ti ćeš na sudu kazati da si ga slijedio jer ti je za to njegov otac platio, a otac će kazati kako o tomu nema pojma. Ili, još gore, tri njegova advokata će to odbiti kao gnusnu insinuaciju, a onda će sazvati konferenciju za tisak, ograditi se, zanijekati i najaviti da će njihov klijent zatražiti satisfakciju sudskim putem! U takvom svijetu živimo. Kužiš ti to? Ili si ostao lajbek?
– Kužim! A kužiš li ti da tebi, što se Slovenije tiče, fali jedan cijeli leš?
– Kakav leš?
– Ženski. S Arnom je bila i Svilarova žena. Ali to je sve tvoj posao.
– Ali on uopće nije prijavio njezin nestanak. Za ženama tragamo kad muževi prijave da se nisu vratile.
– Slušaj – unese mu se Banić u lice i kolače. – Ako ju je »on nestao«, onda to neće ni prijaviti! Zar je prijavio nestanak sina?
– Nije – prizna on, a potom se načas odlijepi od tanjura s kolačima. – Sve sumnje koje vode u tvom smjeru ja ću zakopati sto metara pod zemlju. Ali ti bi mi morao nekako pomoći. Mislim, ako imaš kakvih boljih spoznaja na temelju kojih bih ga mogao strpati u gajbu. Slijedio si maloga nekoliko tjedana. K vragu, morao si nešto doznati!
– Doznao sam, ali još nisam posve siguran.
– A kad ćeš biti siguran? Kad mi zbriše na Kajmanske otoke? Nikola, molim te, poslušaj me. Sve ovo što svaki dan slušaš o Europi, Nato paktu, integracijama, zajedničkom tržištu... sve je to pizdin dim ako ne pohvatamo mafijaše! Bez toga nema budućnosti! A to nije lako jer njih netko štiti. Vidiš, ja imam nekakvu jebenu naviku da sve što se događa danas povezujem s onim što je bilo prije, jer nas je onaj Fišter uvijek učio da zločin ima svoju prošlost i da smo mi njegovi povjesničari. I ja sam ubojstvo tog mladića odmah povezao s provalom iz 1992., kada je nehotice ubijena dječakova majka...
– Nehotice!... – primijeti Banić ironično. – Isto onako kao što si i ti sve te kolače smazao nehotice! Jebote, ja bih se najprije raspuknuo, a onda bih umro od žeđi!
– Dobra ideja! Zorice, što imate za popiti?
– Frupi – odvrati ona poslujući nešto oko dugačkog niza kremšnita.
– Koji?
– Od limuna i ananasa...
– Baš mi ti podižu kiselinu u želucu. Dajte mi radije jupi ili voćko od ribizla.
Potom načne švarcvaldicu, pojede komadić, a onda uzdahne. Ipak se vidjelo da mu je već dosta.
– Razmišljao sam puno o tomu. Ako je te noći stradala njegova majka, možda je taj momak podsvjesno zamrzio oca. Možda se dočepao nečega što je moglo temeljito kompromitirati starog Svilara i srušiti ga u prašinu. Možda je zbog toga ubijen?
Zatim malo pošuti, pa doda:
– Ili ga je jednostavno smaknuo poludjevši zbog te svoje mlade žene...
– Obje su ti interpretacije skroz šuplje – prekine ga Banić. – Jer u oba slučaja ispada da ja nisam ubojica. A to je deplasirano.
– Idi u kurac! – opsuje Dogan, što je za one bakice s išlerima bilo previše, tako da su na brzinu platile i otišle negodujući. – I krenuo sam u tom smjeru i pokušao pronaći spis iz 1992., ali vraga! Možeš se jebat! I to je netko definitivno uništio!
Baniću zamalo izleti kako je taj spis privremeno drpio debeli Komar, ali je u posljednji čas zastao. Konačno, u nečemu je Dogan bio u pravu, jer je ono što je Komar donio bilo nekompletno. Švicarski sir s golemim rupama.
– Daj mi još nekoliko dana – reče Banić. – Postoje ipak neke male šanse da ću doći u posjed nečega čime bih mogao potegnuti po Svilarovu grobnom zvonu...
– To si dobro rekao – zadovoljno će Dogan. – Uvijek si se znao bolje izražavati od mene. Ali, u svemu ostalome, ja sam bio daleko bolji.
– A ako to ne dobijem – nastavi Banić – ispričat ću ti što se dogodilo, ali i to će, sasvim sigurno, završiti u košari s nedokazivim svinjarijama.
Časak kasnije već je izjurio iz slastičarnice jer se pokraj njegova Golfa zaustavio veliki »pauk«. Morao je to spriječiti jer je bilo veoma dvojbeno vrijedi li taj prastari automobil više od naknade za odvoz i globe. I dok je jurio van, učinilo mu se kako se Doganova ruka ispružila, a debeli prst pokazao na onu vitrinu u kojoj su se nalazile baklave, tufahije i urmašice, odnosno mali orijentalni etnoraj za profinjene ljubitelje slatkoga.


Gore na jelenovačkoj uzvisini Svilarova je vila izranjala iz magle poput vampirskog dvorca iz engleskih filmova strave i užasa. Želio je bar još jedanput vidjeti profinjenog skupljača umjetnina. Ne, nisu mu u toj kući bili dužni, nikakve novce, dapače, reklo bi se da su ga za najobičnije praćenje i preplatili, ali je Banić ipak mislio da mu nešto moraju objasniti, nešto u čemu su mu ipak bili dužnici. Svilar ga je, očito, platio za to da mu pomogne da se domogne neke stvari. No to nipošto nisu bili ni lažni Račićevi crteži ni kožna kutija s nacrtanim Indijancem, u kakvima Francuzi prodaju svoju delikatesnu gorku čokoladu. Pa kad to nije išlo, pokušao mu je podmetnuti ubojstvo i aranžirati ga dokazima ili indicijama u obliku serije fotografija snimljenih pokraj slovenskoga motela.
Kad je došao nadomak Svilarovoj kući, otkrio je da je kompletno imanje doslovce opkoljeno vozilima i ljudima u odorama. Nije to bila policija, nego zaštitari tvrtke ZT Fighter, za koju je Banić znao da joj je zabranjen rad. Ali očito da ta zabrana ovoga ranog popodneva više nije bila na snazi.
Praveći se blesav, Banić izađe iz automobila i brza koraka krene prema ulazu nadajući se kako će se sada zacijelo pojaviti onaj isti tip koji ne zna izgovoriti »r« te mu pomoći da bez većih problema uđe u Svilarov dom. Ah umjesto grotesknog tipa, pred njim se isprsi snažni naoružani mladić kojemu je na odori bila naslikana stilizirana šaka, a ispod nje logotip ZT Fightera. Čovjek u odori zaustavi ga pokretom ruke, i ne trošeći riječi.
– Što je? Zar ste poludjeli? Moram ući kod gospodina Svilara. Nosim mu poruku u obliku licitarskog srca od doktora Alojza Habahta, kojemu je upravo jučer istekao profesorski mandat. Čuli ste za financijskoga genija Habahta, ili ste jedan od onih koji računaju na računalu napravljenome od napetog flaksa i zrna graha?
Zaštitar je sve to ravnodušno slušao, ali je bilo posve jasno da ga neće pustiti unutra niti će se s njim upuštati u beskonačne rasprave i nadmudrivanja.
Ostavio ga je stoga na miru i prišao autu nalik na policijski na kojemu je bio znak zaštitarske agencije i za čijim je upravljačem sjedio malo stariji čovjek, koji je morao biti nekom vrstom časnika. Ako zaštitarske agencije uopće imaju časnike i hijerarhijski ustroj sličan policijskome. Ili su tek poduzeća kao i sva ostala. Vidjevši kako mu se Banić približava, čovjek izađe iz automobila i prekriži ruke na prsima. Ni njegov stav nije istražitelju pružao baš neke velike nade.
– Gospodine šefe – servilno će Banić – ne znam čemu ovoliko uniformi, ali ja bih svakako morao kod gospodina Svilara. Ja sam njegov liječnik i svaki mu dan moram dati hormonsku injekciju. Znate, on tako liječi rak, pa vam možda...
Čovjek mu tek rukom pokaže da se udalji, a nakon toga mirno sjedne na svoje mjesto odlažući revolver na sjedalo.
– Jebe se vama! Ja moram unutra! – vikao je Banić nadajući se da će ga možda zbog izgredništva zgrabiti i ugurati unutra, ali je i taj plan bio, kako se to kaže, na klimavim nogama.
– Čemu ta neumjesna vika? – začuje blagi glas pa se okrene. Prema njemu je koračao svećenik koji je preko svoga raskošnog službenog odijela imao prebačen staromodni crni kaput od krombi materijala. U njegovoj je pratnji bio mladić koji mu je nosio podeblju torbu, kao da je u njoj pribor za vodoinstalaterski, a ne za svećenički posao. – Sine, od nas se traže mir, sućut i blagost.
– Zašto me zovete sine? – upita Banić. – Niste mi otac.
– Sine, kuća pred kojom stojite kuća je žalosti. Zar vam nije poznato da je sina nesretnoga gospodina Svilara Bog pozvao k sebi? – nije se dao svećenik, koji je sigurna koraka prilazio ulazu na jelenovačko imanje.
– Nije ga nitko pozvao k sebi nego su ga gnjide ubile same! Osim toga, što se vas sve to tiče? Jeste li i vi biskup zaštitar? Radite li i vi za ZT Fighter? Ima li možda ta tvrtka zaštitarski ordinarijat?
Svećenik se prekriži i zabrza prema ulazu, dok je za njim klipsao pomoćnik, jedva tegleći tešku torbetinu.
– Idem i ja s vama u kuću žalosti da skupa podignemo raspoloženje – reče Banić pa pokuša zajedno sa svećenikom ući u dvorište.
Ali zaštitara se nije dalo tek tako prevariti. Šutke je zgrabio istražitelja i tako ga snažno gurnuo natrag da je zamalo izgubio ravnotežu na skliskom tlu. Ipak je ostao na nogama, i tad mu je prišao onaj stariji zaštitar, koji je u međuvremenu izašao iz automobila. Taj mu je strogo pokazao prstom na drugu stranu ceste:
– Tamo! Tamo se odmaknite! I da se niste ni korak približili!
– Ovo je javna površina! – odvratio je Banić, ali kada je službenik ZT Fightera krenuo prema njemu, kao da je naglo promijenio mišljenje o karakteru spomenute površine, pa se smjesta povukao tamo gdje mu je pokazao zaštitar.
Tad je spazio kako se metalna vrata polako otvaraju da propuste veliki crni Mercedes sa zatamnjenim staklima, onakav u kakvima se voze predsjednici i slične zvjerke. Zanimajući se tko je to ušao, Banić krene pločnikom prema mjestu s kojega se mogao bolje vidjeti ulaz u atrij zgrade. Tu se automobil zaustavio, a stražnja se vrata otvorila. S lijeve je strane izišao čovjek kojega je Banić upoznao na proslavi dječjeg rođendana, doktor Valerijan Gruden, inače intimni prijatelj ožalošćenoga poduzetnika, a s desne se uspravio visoki muškarac kovrčave kose, koji je, čim je izišao, izvadio iz džepa štitnike i stavio ih na uši.
Obojica su polako krenula prema ulazu u zgradu, a čovjek koji se smjestio do vozača pošao je prema velikim dvorišnim vratima.
Spazivši Računovođu, Banić zaboravi na prijetnje zaštitara pa pojuri prema ulazu, gdje su ga sačekala dvojica i uhvatila ga pod ruke, spremna da ga odvuku preko ceste na mjesto s kojega je i krenuo.
– Pustite ga! – čuo je onoga kratko ošišanog tipa koji se ovamo dovezao s Računovođom i doktorom Grudenom. Imao je na sebi posve novu zaštitarsku odoru i hodao je kao da se ponosi njome. Banić u njemu istoga časa prepozna svoga starog znanca Gubu.
– Kako, i vi radite u ZT Fighterul – upita Banić.
– ZT Fighter sam ja! – reći će on prilično patetično. – To je moja zaštitarska tvrtka. Bili smo pod suspenzijom, ali su naši advokati jučer uspjeli istjerati pravdu na čistac.
– Naravno da su je uspjeli istjerati – doda Banić. – Ali ne na čistac, nego u vražju mater. Istjerali su je negdje milijun svjetlosnih godina odavde.
– Gospodine Baniću – pokuša se svladati Guba. – Kad smo vas angažirali, imali smo preporuke koje su vas predstavljale kao mudru, mirnu i povjerljivu osobu. Vi ste završili posao što ste ga radili za ovu kuću, pravedno ste plaćeni i ne znam otkuda vam sad sav taj jed?
– Poigrali ste se sa mnom i pokušali mi podmetnuti ubojstvo. A sve ste obavili sami, pokupili ugovore i uništili erotski akvarel stanovitog Fritza Goethea!
– Ne znam o čemu to pričate! Ni za što od toga nemate nikakvih dokaza. To su vaše fantazije. Molim vas da se udaljite jer je gospodin Svilar u velikoj boli. I biskup je došao da mu pruži utjehu i duhovnu okrjepu. Upravo se spremamo na groblje, gdje trebaju stići posmrtni ostaci iz Slovenije...
– Što, idete očistiti beton s njih?
– Gospodine! – prosikće Guba i stisne šake. Banić iznenada shvati zašto se zapravo suzdržava.
– Vašim Fighterima je bio zabranjen rad zbog neadekvatne uporabe sile i vaši su to advokati uspjeli nekako srediti. Pretpostavljam da bi vas ponovljeno nasilje suspendiralo na toliko godina da više i ne biste dočekali rehabilitaciju.
Gubino je lice bilo crveno od bijesa, ali i dalje nije poduzimao ništa. Banić s čuđenjem shvati kako stoje na istome onom mjestu gdje ga je on udario šakom u želudac. Ali tada nije bio šef i vlasnik zaštitarske agencije nego obična civilna osoba, tako da je mogao zaraditi samo kratki susret sa sucem za prekršaje. Znajući da danas isti takav rizik vrijedi samo za njega, Banić mu priđe kao da će ga zagrliti, a onda ga koljenom snažno pogodi među prepone, tako da se šef ZT Fightera nemoćno skljokao na tlo.
Zaštitari sa svih strana skočiše prema Baniću, ali ih u tom času zaustavi glas kućedomaćina koji je s ulaza u atrij mogao sve čuti. Iako je bilo hladno, bio je bez kaputa, odjeven u svečano crno odijelo i gologlav. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, a oči crvene, kao da je netom plakao. On da rukom znak, zaštitari se razmaknu, a Guba se počne polako pridizati.
– Gospodine Baniću – nekim pobožnim mirom govorio je Robert Svilar, koji je djelovao kao da mu je biskup uistinu dao pravu duhovnu okrjepu, ili kao da je uzeo popriličnu dozu trankvilizatora. – Ako mislite da su sve te vaše čudne ideje istinite i u jednom sasvim malom postotku, ja ću vam osobno osigurati najbolje odvjetnike da ih dokažete na sudu. Ali ako niste sigurni, onda bar budite oprezni i mislite na vašu bivšu suprugu koja je bila pametnija od vas i došla nam u dobroj vjeri da joj pomognemo u nevolji. I vama bismo pomogli, samo kada biste imali dovoljno razuma.
Baniću se odsijeku noge. To što je čuo o Lidiji djelovalo je prilično nesuvislo, ali je imalo nekakav koban prizvuk. A onda mu je jedna čudna ideja sijevnula glavom i on ju je odmah odlučio ispitati.
Sjeo je u svoj Golf, izvukao mobitel i nazvao Lidiju. Nije se javljala, mobitel joj je bio isključen. Potom je nazvao njezin stan na Britanskom trgu i slušalicu je podignula Nika:
– Mama je pošizila što se sinoć nisi javljao, pa smo je Rupčićka i ja odvezle u Krilo anđelovo. Još jučer su joj javili da može odmah doći na pretrage i tretman. Već smo se čule... ona je dobro...
– Nika! – prekine je on, jer mu se učinilo da će vječno brbljati. – Pogledaj, negdje kod mame mora da su prospekti od tog Krila anđelova. Možda u njima piše tko je vlasnik ili šef te klinike...
– Zašto bih to gledala?
– Za ime Boga! Kad ti kažem da pogledaš...
– Ali tata, zašto bih gledala kad znam!? Vlasnik je doktor Valerijan Gruden! On je jučer osobno pozvao mamu. To je u Švicarskoj, odakle je došao, uobičajena praksa... to da šef klinike pozove pacijenta. On je jedan strašno fin gospodin, a ne kao ovi naši mesari.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:55 am




23.


I od televizije ipak ima nekakve koristi, mislio je Banić dok je sa sto trideset na sat jurio prema Krapini. Jer, eto, da nije nekoliko puta vidio taj agresivni televizijski spot za čudotvornu, snobovsku kliniku, sada bi zacijelo izgubio mnogo vremena da istraži gdje se Krilo anđelovo nalazi i kako se tamo ide. Naravno da sto trideset na sat nije bila jurnjava za street racere, za zlatnu mladež koja subotom uvečer obiđe sve coctail barove, a onda negdje pred zoru završi u periferijskom turbo folk lokalu, ali je za sivi Golf, kojemu je Banić i prestao brojiti godine, ta brzina bila prava kušnja. Pušio je cigaretu za cigaretom i pratio bijelu crtu što je izranjala iz magle, koja je s nailaskom večeri bila sve neprozirnija, nadajući se sve vrijeme da je Svilarova aluzija bila prijetnja bez pravoga pokrića, nešto kao uvjetovana razmjena. Ono – ti ćeš prešutjeti sve što znaš o nama, a mi ćemo biti korektni prema našoj dragoj pacijentici. Ipak, koliko god pokušavao dobiti Lidiju na mobitel, anonimni ga je digitalni glas obavještavao kako je »mobilna stanica isključena«. Nije mu to bilo jasno jer nikada nije čuo da bi u bolnicama, javnim ili privatnim, pacijenti morali isključivati svoje mobilne telefone.
Iza Krapine spustio se s autoceste, kupio na brzinu nešto goriva i pošao užom asfaltiranom cestom prema slovenskoj granici, gdje se nalazila klinika o kojoj je Lidija s toliko očekivanja sanjarila. Naravno, tuda nije mogao voziti više od osamdeset na sat, na nekim je dijelovima još bilo neočišćenoga snijega, a u zavojima je bilo toliko sklisko da se automobil nekoliko puta opasno zanio.
A kada je, izišavši iz zavoja koji je presijecao šumoviti brežuljak, ugledao velebnu kliniku doktora Grudena kako stoji na vrhu brežuljka ponad mora magle, u sutonu koji se brzo spuštao, sjetio se onoga trenutka iz brojnih filmova, trenutka u kojemu je mladi engleski odvjetnik ugledao nazubljeno brdo s jezivim obrisima dvorca grofa Vlada Tepesa. Klinika je zapravo i bila adaptirani oveći dvorac, imala je tri kata, brojne terase i nešto nalik na tornjiće u kakvima su, bar u bajkama, obično čamile zatočene princeze. Gotovo svi prozori bili su osvijetljeni, a između njih, po balkonima i terasama, djelomice i po crnogorici uokolo klinike, još su visjeli bogati, raskošni vijenci novogodišnje ukrasne rasvjete, premda je od Nove godine prošlo mnogo više od mjesec dana.
Trebalo mu je nekoliko minuta vožnje do klinike i u tom je vremenu morao smisliti nekakav plan, kako bi brzo i sigurno izvukao Lidiju i odvezao je, ali mu gotovo ništa pametno nije padalo na pamet. Zapravo, u jednom bi času pomislio kako pretjeruje poput kakve babe paničarke jer svaki pacijent, osim duševnog bolesnika i potencijalnog širitelja epidemije, može u svakom trenutku napustiti bolnicu i otići kući, a onda bi mu se pak učinilo kako su stvari i te kako ozbiljne jer se sukobio s ljudima kakve uvijek puštaju zbog nedostatka dokaza. Sasvim je moguće da su osoblju klinike već dali detaljne instrukcije o tome kako postupati s Lidijom Banić, kao što je bilo i više no vjerojatno da se bolničkim hodnicima vucaraju ljudi poput onih iz Talona, ako i bolnica nije bila podružnica iste tvrtke.
Posljednjih nekoliko stotina metara cesta je bila posve ravna, kao da ju je netko nacrtao ravnalom, a završavala je ovećim parkiralištem ispred samoga ulaza u kliniku. Banić polako zađe autom u neonima osvijetljeno parkiralište i pogleda prema ulazu. Ondje se vidjela neka vrsta portirnice u kojoj su se nazirale dvije siluete, jedna u građanskoj odjeći, druga u odori koja je zacijelo bila zaštitarska. Iako je na neki način bio uobičajeni posjetitelj koji je došao obići bivšu ženu, nekako mu se učini da nije baš pametno ući na glavni ulaz, te da moraju postojati i oni drugi, sporedni, koji će značiti i manji rizik. Pri kraju parkirališta prestajala je ograda i počinjao odvojak kojim se moglo doći do stražnje strane zgrade. Provezao se kroz drvored crnogoričnih stabala, vidio s desne strane jezerce na čijoj je obali bila lampionima osvijetljena sjenica, a potom skrenuo ulijevo i spazio niz velikih, osvijetljenih prizemnih prozora, iza kojih su se vrzmali ljudi u bijelim kutama i s rupcima na glavi. Nije mu trebalo dugo da shvati kako je stigao do bolničke kuhinje. Čas zatim ugledao je i velika vrata uz koja se nalazila ostava, kamo je snažni muškarac upravo unosio veliku plastičnu kantu za smeće.
Banić zaustavi Golf u mraku iza same ostave, izađe te brzo i odlučno krene prema velikoj kuhinji, u kojoj se zacijelo dovršavala večera za otmjene i bogate pacijente.
Sigurnošću rutinera koji je tu zaposlen od početka svog radnoga vijeka, Banić krene kroz kuhinju prema vratima što su morala voditi u bolničko prizemlje. Tu su valjda bile, kako je nagađao, prijamne kancelarije i ambulante, a kad je spazio da ga svi kuhari i kuharice gledaju, on naglo zastane, pljesne rukama i počne govoriti onako kako se priopćavaju važne stvari:
– Pazi ovamo! Došao je konačno nalaz! Ako još ima sojina ulja Sojavil, analize kažu da u njemu ima više od sedamdeset posto GMO-a, pa doktor Gruden određuje da se ono daje samo bolesnicima u terminalnoj fazi! Isto tako treba pripremiti za analizu kukuruzno brašno koje je stiglo jučer jer ima indicija da je u njemu gen knjiškoga moljca!
Rekavši to, Banić napusti začuđeno kuhinjsko osoblje i, projurivši kroz vrata, zađe u slabo osvijetljen hodnik na čijoj je suprotnoj strani vidio svjetlo recepcije. One uz glavni ulaz. Nije znao gdje se nalazi Lidija, što je bio podatak koji bi u normalnim okolnostima mogao bez po muke dobiti na ulazu. Ali bio je sve uvjereniji kako ovo sad više i nisu normalne okolnosti. Stoga je radije šmugnuo stubama na prvi kat i našao se u hodniku s čije su obje strane bili nizovi vrata, iza kojih su se morale nalaziti bolesničke sobe. Na kraju hodnika bila je aula iz koje je na svaku stranu zgrade vodio po jedan takav hodnik, i to je Banića podsjetilo na unutarnju organizaciju kakva se gdjekad mogla naći u samostanima i zatvorima.
I baš kad je očajnički počeo razmišljati što bi uradio, zamijeti kako prema njemu nailazi žena u bijelom kostimu gurajući kolica s tanjurima. A kad je došla sasvim blizu, shvati da su to tanjuri s kriškama tamne torte, posuti gustim bijelim šlagom. To je bio dobar znak da je večera završila, ili da je bar pri kraju.
– Dragi Bože, zar je to moguće!? – krene Banić prema ženi s kolicima žustro protestirajući: – Moja je žena teška dijabetičarka, a vi joj nosite tortu! Ja ću se smjesta žaliti! Mi smo platili tolike novce ovoj klinici, a vi pokušavate dotući moju ženu hiperglikemijskim šokom!
Nije bio siguran kaže li se to uopće tako ili će u očima te žene ispasti zadnjim idiotom. Zapravo, čuo je za hipoglikemijski šok, koji se zna dogoditi kad bolesnik odbija hranu, pa je po nekakvoj logici skovao i tu pametnu riječ.
– Dijabetičari ne dobivaju kolače! U to možete biti sigurni! – branila se žena, zacijelo posve nedužna.
– Kako mogu biti siguran kad vidim te kalorijske bombe na vašim kolicima!? Zahtijevam da smjesta provjerite dobiva li moja žena desert ili ne. Ona se zove Lidija Banić.
Izrekao je to zbilja ultimativno, a zatim se i sam začudio jer se nije mogao sjetiti kada je zadnji put predstavio Lidiju kao vlastitu ženu. I dok je bolničarka u bijelome krenula prema interfonu učvršćenom o zid, on je ljutito dodao:
– Ako dijabetičarima dajete tortu, onda im možete dati i viski!
Žena je nešto tiho govorila na interfon, potom je malo počekala, zatim je ponovno prošaptala nešto tiho i posve nerazgovijetno. Banić pomisli što će se dogoditi ako ga je žena razotkrila i upravo prijavila bolničkoj službi sigurnosti. U tom će se slučaju vrata otvoriti, a njega će zgrabiti nešto slično buldozima i vučjacima iz plemena ZT Fighter.
Ali imao je sreće, bar ovaj put!
– Dignuli ste toliku galamu bez veze! Vaša gospođa je u tristo tri! To je odjel koji i ne poslužujem.
– Sigurno?
– Sigurno! Mogli biste se bar ispričati!
Ali nije čekala njegovu ispriku, zgrabila je kolica s tortama i otišla podijeliti desert sretnicima koji su na to imali pravo. Logika kojom je mogao krenuti Banić bila je sasvim jednostavna i vrijedila je za sve hotele, za sve bolnice, sve urede koje je vidio u životu – broj sobe počinjao je brojem kata. Lidija je, dakle, bila na trećem, najvišem katu klinike s lažnim anđeoskim imenom. Iznad nje mogao je još biti samo tornjić, u kojemu se mogla nalaziti, recimo, Trnoružica, Matovilka ili tko zna koja od zlatokosih princeza što ih je nekoć, dok je još Nika bila mala, sasvim dobro razlikovao.
Odšuljao se do stubišta i polako krenuo na drugi kat, potom bez problema stigao i na treći. Pogledao je prema prvim vratima nasuprot stubištu kojim se uspeo. Imala su broj 309. Krenuo je onim smjerom u kojemu su brojevi padali i došao do izlaza na nekakvu terasu. Prije izlaza nalazila se soba na čijim je vratima bio broj 304. Znao je da mora proći pokraj vrata terase i zakucati na prva vrata lijevo, ona u sljedećem hodniku. Prešao je tu malu udaljenost i osjetio kako mu je srce zakucalo jače, mašio se kvake, i pritom, slučajno, onako u žurbi, pogledao na pločicu s brojem. Pisalo je 302. Dakle, soba 303 nije ni postojala! Pitajući se nije li sve to sanjao, vrati se do broja 304, pa ode ponovno do 302. Ondje gdje je trebala biti soba 303 nalazila su se vrata kojima se izlazilo na terasu!
Nemajući kamo, iziđe na prostranu terasu, na kojoj je zacijelo moralo biti lijepo u proljeće ili s jeseni, ali sada je bilo hladno, mračno, puhao je studeni sjeverni vjetar, a odozdo se, poput pare iz lonca s uzavrelom vodom, dizala magla. Jedino što se vidjelo bili su mutni odsjaji bolničkih prozora dolje na snijegu i svjetla s parkirališta ispred ulaza u kliniku. I tad u dnu terase, s lijeve strane, spazi vrata u čijem se dnu vidjela tanka traka žutoga svjetla. Otvori ih i uđe u mali, uzak hodnik koji je završavao stubištem, a s lijeve i desne strane imao po jedna vrata. Na onim lijevima bila je pločica s natpisom prof. dr. sc. Agneza Gruden, a na desnima broj 303.
Bojeći se da bi tkogod mogao naići, ne kucajući, Banić hitro otvori vrata i zastane. U lijepo uređenoj sobi, u kojoj gotovo i nije bilo ničega bolničkog, u sobi s debelim sagom, anatomskim krevetom, stilskim trosjedom i modernim postoljem s televizorom na kojemu je titrala slika, u ugodnoj polutami ležala je Lidija s knjigom koja joj je pala na prsa. Vidjelo se da je čitala i pritom zaspala. Kao da je osjetila njegovu prisutnost, ona otvori oči i blago se nasmije.
– Bože, zaspala sam! Tako sam slabo spavala jer je nekakva luđakinja gore cijelu noć vikala... Ne mogu vjerovati da si već došao! Moram priznati, nisam te još očekivala – pogleda ga ona pomalo zagonetno. Vidjelo se da ju je zbilja iznenadio.
– Lidija! – reče on prilično uzbuđeno, ali odlučno. – Pokupi odmah svoje stvari! Istog trena brišemo odavde!
Ona ga je gledala kao da ne vjeruje vlastitim ušima. Uistinu joj je morao djelovati kao luđak.
– Najozbiljnije ti kažem! Nemoj tražiti da ti objašnjavam! Sve ću ti kazati kad budemo u autu! – reče on još strože.
– Što ti je!? Praktički sam tek stigla! Upao si ovamo kao da se radi o životu i smrti!
– Možda se i radi! – vikne on pa krene prema ormaru, izvuče iz njega putnu torbu i u nju počne ubacivati njezine stvari. – Imamo malo vremena.
Iako joj ništa nije bilo jasno, činjenica da ga nikad nije vidjela tako ozbiljnoga i zabrinutog morala je djelovati na nju, pa je ustala i navukla kućni ogrtač.
– Tako! Ostani u ogrtaču! Presvući ćeš se u autu!
I tad mu nešto padne na pamet, pa je pogleda u oči i upita:
– Što si rekla? Zašto nisi spavala?
– Rekla sam da je nekakva luđakinja u sobi iznad moje...
– Ovo je treći kat! Kakva soba iznad tvoje? – upita on, da bi se odmah potom sjetio kako su na četiri strane zgrade tornjići s prozorima.
– Pa valjda u onom tornju...
– I što je vikala? – upita Banić.
– Arno nije kriv! – odvrati ona. – Da znaš samo kakvim glasom. Kao da je pod nekakvim... sredstvima...
– Spremi se, za pet minuta brišemo odavde! I to zauvijek! Ako bude potrebno, dignut ćemo oboje kredit i ići ćeš srediti tu kralježnicu u onu američku bolnicu.
– John Hopkins Hospital? – spomene ona ironično čuvenu bolnicu iz Baltimorea, pa stane pospremati stvari.
No on ju više nije mogao čuti jer je izjurio iz sobe i potrčao stubištem u sobu što se nalazila iznad Lidijine.
Iako bi mu takvo što maločas djelovalo nevjerojatno, u tornju na vrhu dvorca pretvorenoga u kliniku ipak je bila zatočena zlatokosa princeza.
Tu je, u uzanoj bolničkoj sobici, na krevetu kakvi se obično mogu naći na neurološkim i psihijatrijskim odjelima, kožnatim remenima vezanih ruku i nogu, ležala Marica Skoko, nevjerna žena Roberta Svilara. Kao i Lidijina, sobica je bila ukusno uređena, na zidu se nalazio nosač s malim televizijskim aparatom, na noćnom ormariću svježe cvijeće, a na polici s ovećim ogledalom i mnoštvo kozmetičkih preparata koje Maraya nikako nije mogla rabiti jer je, osim što su je zavezali, očito bila i pod utjecajem sedativa. Ležala je nauznak, duboko je disala i gledala nekamo u strop. Čelo joj je bilo vlažno od znoja, a zglavci crveni i puni podljeva jer se pokušavala osloboditi remena.
Banić joj priđe i nježno joj položi svoju hladnu ruku na čelo. Ona ga pogleda. Počela je disati mirnije, ali joj je pogled bio mutan. Ipak, činilo se da se budi iz sedativnoga sna.
– Jeste li vi moj otac? – upita uplašeno.
– Nisam, ali imam kćer nešto mlađu od tebe – reče on i nekako mu postade žao sirote djevojke koja je sanjala brzo bogatstvo i veliku slavu. Znao je da će, izvuče li se odavde, odmah poslati Dogana da razvali ovaj brlog i spasi jadnu priprostu princezu, posve slaba glasa i sluha.
– U bolnici sam? – bojažljivo će ona. – Jesam li tu sigurna od svoga muža ili je i ovo njegovo vlasništvo?
Umjesto da joj odgovori, Banić sjedne do nje i počne joj lagano otkopčavati remen. Pogledala ga je zahvalno i po tome je znao da je došla k sebi i da će razumjeti njegova pitanja.
– Zašto mislite da Arno nije kriv? – upita je blagim glasom.
Ona izvuče ruku i pogleda je kao da se čudi što konačno može micati njome.
– Nije kriv za tu krađu slika. Njegova je majka unijela toliko stvari u tu kuću, a on nije dobio ništa. A ni slike nisu vrijedile pa ih je bacio.
– A što je bilo s onom sličicom koja se vidi na fotografiji u Royalu? – upita, ne znajući hoće li ona biti sposobna odgovarati na tako složena pitanja.
– Zato sam i rekla da nije kriv. To sam ja otkrila. Naručio je provalu i ženino ubojstvo. Naručio je to od svojih ljudi. Onda je uzeo natrag ukradenu sliku i stavio je na zid. Idiot! Slika je bila dokaz da je u vezi s provalnicima. I da je za sve kriv.
Njemu se učini da joj je ruka vruća, da se bori s temperaturom i da zato govori brže i sve kraćim rečenicama. Ipak, zvučala je suvislo pa je nije prekidao.
– Ja sam donijela sliku. Arno je htio uz pomoć slike strpati oca u zatvor. Ja sam rekla da je lud ako misli da će uspjeti. Robert je njihov i oni su Robertovi! Rekla sam da je bolje da uzme lovu. Bio je zaljubljen u mene. Zato me poslušao.
– Zatim ste otišli u Sloveniju jer ste mislili da ćete ondje biti sigurniji?
Stala je duboko disati, a zatim je dlanom otrla ispucana usta. Banić uzme s noćnog ormarića čašu vode i pomogne joj da otpije nekoliko gutljaja. Zatim je nastavila:
– Otamo je Arno zvao Roberta. Tražio je za sliku milijun eura. To je navodno otmičarska tarifa. Ali Robert nije pristao. Provalio je u motel sa svojim zvijerima. Luđački je vikao da mu vratimo sliku i nekakve ugovore. Sliku je Arno negdje sakrio. Ni ja ne znam gdje. O ugovorima nismo imali pojma.
Banić joj spretno oslobodi noge i ona se protegne, ali se vidjelo da je preslaba da bi ustala.
– Tko ste vi!? Što radite ovdje?! – prene ga iznenada ljutiti ženski glas. On se okrene i na vratima spazi visoku ženu pedesetih godina, širokih bedara, bujnih grudi i stamena držanja. Bila je u bijelom kostimu i na džepu je imala pločicu s imenom kakvu nose liječnici. – Pacijentica je pod ozbiljnim tretmanom, a vije uznemirujete!
– Cijela je zemlja pod vašim tretmanom! – odbrusi Banić bijesno i zalupi vratima tako snažno da ju je morao dobrano udariti. Začuo je kako je tiho jauknula, a onda je očito uzela mobitel i nekoga pozvala, jer ju je čuo kako s druge strane vrata nekome nešto žučljivo objašnjava.
– Ali zašto ga je ubio? – upita Banić Marayu, koja je micala prstima ruku kao da ih pokušava razgibati.
– Vjerojatno je netko pretjerao. Ili je bilo slučajno. Ali nikome od njih to nije problem. Robert je ubio i suprugu. Zašto ne bi i njezina sina?
– I vi ste znali da mu Arno nije sin?
– Više puta je to rekao...
– Ali zašto ga je ubio prije no što je otkrio gdje su slika i ugovori?
– Bez mene i njega slika nije prijetnja.
– Ali ugovori...
– Kakvi ugovori? – pogleda ga ona začuđeno.
Osjećajući da uistinu više nema vremena, Banić izjuri iz sobe i pokraj ljutite liječnice, koja je držala vlažnu krpu na nosu, pojuri dolje na treći kat, gdje ga je Lidija već čekala, zbunjena, ali ipak odjevena i s putnom torbom pokraj nogu. Kad su izašli na terasu, Banić priđe ogradi i pogleda dolje prema parkiralištu. Ondje nije bilo mnogo promjena, osim što je po slobodnom dijelu asfalta jurio stariji čovjek u invalidskim kolicima na električni pogon. Činilo se da ga zabavlja ta jurnjava kroz maglu i tihi zvuk njegova motora bio je jedino što se moglo čuti u noći u koju je tonula skupa klinika.
– Tu su! – reče Banić i povuče Lidiju za ruku, pa krene prema sporednom stubištu, onome kojim je i došao. I dok su se, trudeći se da budu što tiši, spuštali polumračnim stubištem, čuo je kako s onog središnjeg stubišta dopiru odjeci nogu što su se brzo uspinjale prema trećem katu.
Došavši do prizemlja, Banić pokaže rukom Lidiji da ga slijedi, pa uđe u kuhinju. Tu se više ništa nije kuhalo, pospremale su se stvari i prao pribor. Prošli su polako, trudeći se da ne privuku ničiju pozornost, a kad mu se pogled susreo s pogledom jedne od kuharica, on joj povjerljivo namigne:
– Ono s genetski modificiranim uljem ćete uraditi?
Nije mu odgovorila, bila je zacijelo zbunjena i nesvikla na razgovore o genetici, ali njemu to i nije bilo važno. Želio se samo čim prije i bez suvišnih objašnjavanja dokopati automobila i odjuriti zauvijek s ovoga antipatičnog mjesta. Pokazalo se dobrim što nije ostavio auto na glavnom parkiralištu, ali je preko njega ipak morao proći. Moleći Boga da prastari Golf otprve upali, okrenuo je ključić, motor se upalio i on je krenuo. Ako su ga čuli, startanje motora moralo je za njih biti znak za uzbunu i on do kraja pritisne papučicu gasa pa pojuri prema parkiralištu.
Vidio ih je već izdaleka. Čuvenoga Haškog, potom čovjeka u invalidskim kolicima, tipa u kožnoj jakni i dva zaštitara ZT Fightera. Vidjevši kako prema njima iz magle nalijeće automobil, brzo su se sklonili ustranu, a zatim su Haški i jedan od zaštitara uskočili u kombi i pojurili za Golfom. Banić je znao da im ne može umaći, da nekakve šanse ima samo na zavojitim dijelovima ceste, ali čim se nađu na podužoj ravnici, brzi će ga Mercedesov kombi odmah sustići.
On je pritiskao papučicu svom snagom, a Lidija se okrenula i počela vikati:
– Približavaju se! Približavaju se!
– Smiri se! – naredi joj on, a potom i sam shvati kako se našao obasjan njihovim snažnim dugim farom poput kakvog insekta zarobljenog sjajem noćne žarulje.
Zatim je nešto puknulo i on s jezom pomisli da im je prsnula guma stražnjega kotača, ali se radilo o nečemu još gorem, što je prije njega shvatila Lidija:
– Pucali su! Otraga na staklu je rupa!
– Lezi na sjedalo! – viknuo je on i ugasio svjetla, pa pojurio prema zavoju i zamalo izletio s ceste. Mrak i magla natjerali su ga da ponovno upali svjetla, ali zavojiti šumski dio ceste pružio im je bar nešto malo veću sigurnost.
A zatim, kad je ponovno izronio na ravni dio ceste, stotinjak metara ispred sebe s ushitom spazi plava rotirajuća svjetla policijskog vozila. Nije se mogao sjetiti da se ikada u životu tako razveselio policiji, niti je mogao povjerovati da će mu se još koji put takva bizarna stvar dogoditi. Policajci su vozili razmjerno sporo, pa je i on počeo usporavati, ali ipak ne previše, jer su oni što su dolazili za njim bili iznimno brzi. I tad, vidjevši da neće moći izbjeći policijski auto, nagazi na kočnicu i počne se, uz cvilež, zanositi po cesti i naglo zaustavljati. I konačno, ne prepuštajući baš ništa slučaju, udari svojim autom u stražnji kraj policijskog vozila, koje se upravo zaustavilo.
Uzdahne, zavali se u sjedalo i pripali cigaretu. Nije se sjećao kad mu je posljednji put u životu toliko trebala. U retrovizoru je vidio kako je Mercedesov kombi izišao iz zavoja, usporio, te kako je potom vozač najvjerojatnije shvatio što se događa, pa je okrenuo kombi na otvorenoj cesti i krenuo natrag.
Prema Baniću se približavao ljutiti policajac.
Banić spusti prozorsko staklo, kako bi mu odmah objasnio što se zapravo dogodilo, ali se u pravi čas dosjeti kako bi to bio čisti gubitak vremena. Stoga otvori vrata automobila i izađe.
– E, jebeš mi mater ako zbog ovoga nisi ostao bez vozačke za cijeli život! – ljutio se mladi čovjek u pretijesnoj policijskoj odori, dok se njegov kolega približavao s uređajem za utvrđivanje stupnja alkoholiziranosti.
– Evo, poklanjam vam je – hladno će Banić, pa pruži ljutitom policajcu svoju vozačku dozvolu.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:56 am




24.


Prespavao je na Britanskom trgu, na kauču u dnevnom boravku, s revolverom ispod jastuka, budeći se svaki čas i pogledavajući na stari sat s visokim ormarićem i sustavom utega koji je Lidija naslijedila od pokojne tetke. Možda je bilo neracionalno, čak i glupo, spavati sa Smith&Wessonom pod glavom, ali kad pucaju na tebe, spreman si uraditi svakojake neracionalne stvari. U pet i deset ispred kuće je prošao prvi jutarnji tramvaj, nakon toga su dolje na tržnici počeli razvlačiti tezge, premda je u ovo doba godine, pogotovo po snijegu i magli, tržnica jedva i poslovala. A i oni što su poslovali bili su pretežito prekupci, koji su svoju robu nabavljali uglavnom na »zelenoj tržnici« na Žitnjaku, tako da su pultovi bili prepuni nizozemskih rajčica, kineskog češnjaka, španjolske blitve, južnoafričkih jabuka, i za svaku je od tih plodina bilo koji prodavač bio spreman staviti ruku u vatru da u artiklima, o čijem podrijetlu nije znao baš ništa, nema pesticida, herbicida, insekticida i, u posljednje vrijeme, nadasve spominjanih genetski modificiranih organizama. Ne mogavši usnuti, izvadio je ispod jastuka revolver i pokušao ga, onako u mraku, rastaviti i sastaviti. Nekoć je u tomu bio pravi vještak, ali je u posljednje vrijeme tu disciplinu posve zapostavio. Zapravo, držeći revolver nekom vrstom profesionalnog amblema, vrlo ga je rijetko i čistio, tako da nije bio siguran bi li u slučaju potrebe puknuo ili mu se rasprsnuo u ruci. A sinoć su na njega pucali. Doduše, jedanput. Ali je i taj jedan pucanj mogao biti koban! Da mu je puknula guma ili da su ga Svilarovi Fighteri dostigli prije, možda bi morao i pucati. Iz revolvera koji je zadnji put bio očišćen prošloga ljeta! I to mu ga je na brzinu očistio Komar u vikendici, dok je on bio zadužen da pazi na pljeskavice.
Vrata između dnevnog boravka i spavaće sobe bila su otvorena, i on je čuo kako Lidija i Nika mirno spavajući tiho i pravilno dišu. Kako samo mogu tako mirno spavati, upitao se. Pa sinoć su da kasno navečer potanko pretresli cijelu tu prljavu priču u koju je Banić bio uvučen, a priča nije bila ni Pepeljuga ni Trnoružica, ni pjesmica za laku noć. Ali možda su baš zbog toga što su legle tako kasno sada spavale mirnim i čvrstim snom. Možda je i Nika popila koji mamin voltaren, premda nije znao djeluje li ta stvar uopće na san ili samo na bol.
Kad se blago razdanilo, ušao je u kupaonicu i počeo se umivati. Potom je pogledao naokolo i shvatio da Lidija nije stigla izvaditi iz ormara njegov ručnik, četkicu za zube, ni ostali pribor. Jedino što je vidio da je tu, nadohvat, bio je crveni kućni ogrtač koji je visio na vješalici pokraj plinskog bojlera. Opere si zube Lidijinom četkicom i obriše lice njezinim ručnikom, čudeći se i sam lakoći, odnosno automatizmu kojim je to učinio. Kao da se nisu rastali prije dvadesetak godina, dok je on još bio policijski inspektor i radio na sasvim drugačijim slučajevima.
Nakon što ga je umivanje malo osvježilo, uzme onaj ogrtač, navuče ga i pritegne frotirni pojas, pa se pogleda u zrcalo. Čudno, u tom ogrtaču više nije djelovao kao skitnica i šljaker koji za malu lovu slijedi nevjerne žene i zločestu djecu još gorih roditelja, nego kao pravi, pouzdani obiteljski čovjek. Gotovo mu se i samome dopala ta preobrazba, premda se negdje duboko u duši pitao nije li prestar da još jedanput potpuno promijeni životni koncept.
Prišla mu je tiho s leđa, obujmila ga oko pasa i stavila mu lice na rame, kao da uživa u njegovoj blizini i mekoći crvenog frotira. Po njezinu je ponašanju ćutio da je jutros ne bole leđa, a takve je dane bilo ugodno provesti s njom.
– Htjela sam da noćas budeš uz mene – mazno će ona. – Bilo me strah... ali ne samo to...
– Kako sam mogao kad je Nika...
– Ona bi spavala u dnevnom...
– Znaš da nisam mogao...
– Mogao si, mogao da nisi tako tvrdoglav, čudan i kompliciran...
– Lidija! – pobuni se on, pa se odmah potom nasmije. Ipak je znao da je dobrim dijelom u pravu.
– Osim toga – nastavi ona. – Ti više nisi u godinama kad se ljudi bave takvim stvarima. Jurcati za nekakvim svojeglavim balavcima, povlačiti se po slovenskim motelima, uzimati napojnicu od gadova s kojima inače ne bi proveo ni deset sekundi u društvu... I još k tomu da te zlostavljaju pucajući na tebe. Morao bi promijeniti posao.
– Razmišljam o tomu. Jedan mi prijatelj nudi da se udružim s njim... – odvrati on.
– A čime se bavi?
– Pa... dosta dinamičnim poslom. Izrađuje cijeli Pariz u malome. I to, zamisli, od žigica. Dinamika je u tome što mora požuriti jer se žigice dramatično povlače pred upaljačima...
Lidija se odmakne od njega i on u tom njezinu pokretu nasluti ljutnju.
– Ti ne možeš biti ni časka ozbiljan. Samo bi trebalo da se udružiš s Komarom u toj njegovoj idiotariji!
– Kako si znala da se radi o Komaru? – upita Banić.
– Kako ne bi znala? – odvrati mu pospanim glasom
Nika, koja se u taj čas pojavila na vratima kupaonice. – Dok smo se vraćali iz Graza masirao nas je s tim svojim fantazmima sve do Podsuseda. Daj, brišite van iz kupaonice, moram piškiti!
U taj čas zazvonilo je na vratima.
Tko bi mogao biti tako rano, pitao se Banić u sebi koračajući hodnikom prema ulaznim vratima. I tad mu se vrati noćašnja paranoja, pa, prije no što će pogledati kroz okance na vratima, svrati u dnevnu sobu i zgrabi revolver koji je ležao na staklenoj površini niskog stolića.
Časak kasnije pogleda kroz okno, a zatim ustukne i brzo se vrati do Lidije:
– Slušaj, taj njezin Tim je vani s nekakvim golemim koferom...
– Pa zašto ga nisi pustio unutra?
– Što ja znam... – zbuni se on. – To treba Nika... ipak je... Nitko mi nije rekao da ga očekujete. Da sam znao, spavao bih kod kuće.
– Pa jest. Trebao je doći sutra. Valjda je došlo do promjene.
– Došlo je do promjene – reče Nika iza njihovih leđa. – Meni je javio da je promijenio rezervaciju. S onim sutrašnjim morao bi presjedati u Bruxellesu.
A onda ugleda revolver u očevoj ruci, pa ga pogleda u oči:
– Što, zar ćeš ga ubiti?
Nije joj stigao ni odgovoriti, a ona mu naredi:
– Idi, otvori mu! Na tebe je ionako najviše ponosan. Svim svojim londonskim prijateljima hvali se kako mu je punac privatni detektiv. Hajde! Ne mogu mu otvarati u spavaćici.
– Pa da – promrmlja on zlovoljno – nikad te nije vidio u spavaćici. Tu mu senzaciju spremaš za vjenčanje.
A kad je konačno otvorio ulazna vrata, Tim se nasmijao, zagrlio ga, a zatim se zagledao u njegov crveni kućni ogrtač i radosno rekao:
– Jesus! Daddy’s back home!
Nakon što se izljubio s Lidijom i Nikom, ponosno je rekao:
– Ja naučim hrvatski. Nika više ne predvodi.
– Prevodi! – ispravi ga ona, pa se nasmije tako radosno da su svi mogli vidjeti kako je, možda baš upravo toga časa, isplivala iz svoje dramatične predbračne krize.
– Idemo! Spremit ću doručak! Nešto što Tim voli! – rekla je veselo, a Banić se ispriča, rekavši kako danas, nažalost, mora vrlo rano biti u uredu.
Zapravo, temeljito se uplašio da će morati doručkovati nekakve britanske užase poput black puddinga i kidney pie.
Poslije, negdje oko deset sati iz Kica su polako otišli svi oni koji prije posla ili nakon kupovine na tržnici ovdje piju svoju kavu ili žesticu, polako su se počeli okupljati oni koji su manje gosti, a više možda inventar ili bar »stanari« lokala. Oni obično, ako koji od njih ima novca, popiju po nekoliko pića, eventualno se posvađaju, dignu veliku galamu, pa onda oko podneva odu, da bi se vratili tek navečer.
Ušavši u lokal, Banić odmah spazi kompletno Pakovo društvo, dakle njega, gospona Marijana i Flegmu. Na pultu ispred Marijana stajao je snop od desetak novih, posve jednakih knjiga. Prije no što će im se pridružiti, Banić zatraži od Zdenke viski, našto se ona gotovo sruši od iznenađenja.
– Kaj je? Kaj ste se i vi najeli one salame s gemom kad nećete ni kavu ni pivo?
– S kakvim to gemom? – začudi se Banić.
– Pa ono kaj sad pišu... Ono... genetski modificirano...
– Nisam, nisam. Jutros mi treba nešto jače. Imao sam jučer skroz zeznut dan.
Ona mu natoči Balantine’s, a on s čašicom u ruci priđe društvu do prozora, koje je čulo o čemu je razgovarao sa Zdenkom.
– To s tim genetskim sranjima je pizdarija nad pizdarijama! – jadao se Pako. – Evo, Flegma i ja imamo, baš ko za vraga, šest tih salama kaj se rade od mesa i gena pokupljenih po zoološkom vrtu. I kaj sad? Da to jedemo ii nam se više isplati da krepamo od gladi onak zdravi?
– Ak je nutra gen od majmuna, tebi ne bu ništ! – reče mu Marijan uzimajući jednu od onih knjiga što su ležale pred njim. Vidjelo se da želi Baniću kazati nešto o tom izdanju, ali mu brbljavi i prgavi Pako nije dopuštao da dođe do riječi.
– Daj, Marijan, nemoj srat! Kad ti rikneš, tvoj gen buju stavljali u kukuruz i tak pravili otrov za štakore!
– Dobro – pokuša Banić smiriti situaciju. – Zašto tu salamu ne vratite? Piše u novinama da je napravljena mimo propisa i standarda i da se može vratiti.
– Kurac se može! – ljutito će Pako. – Ne samo da je napravljena, neg je i nabavljena mimo standarda!
– Kako!?
– Lepo! Flegma ju je kupil. I to bez love. Kad nitko ni gledal. I kak da je sad vratimo?
– Časna reč, nisam imal pojma da je genetski mumificirana! – kleo se Flegma posve tužna lica.
– Dobro, nema veze! – pogladi ga Pako po glavi kao da je dijete. – Trećinu burno pojeli, trećinu burno dali Marijanu, a trećinu poslali onom ministru kaj veli da je stvar napuhana.
– Gospon Banić... – pokušavao se umiješati u razgovor bivši inkasator Marijan, ali je Pako opet bio brži i glasniji.
– Flegma je inače fenomenalan kad treba drmnut geltašl. Al kad se radi o klopi, onda je običan kripl. Nekidan sam ga poslal po krumpir, a on je drmnul kivi, jer mu je to bilo skroz slično. Poslal sam ga po paštetu, donesel je konzervu za mačke, a umjesto majoneze u tubi, donesel je kremu za brijanje...
– Kad je nepismen – primijeti Marijan.
– Morti je i nepismen! – odbrusi Pako. – Al čitat zna! To kuži! I zakaj bi uopće bil pismen kad nema kom pisat? II možda da piše knjige ko ta tvoja šogorica...
– O tom sam baš štel... – iskoristi priliku Marijan pa pokaže Baniću onu knjigu. Bila je to razmjerno tanka, jeftina brošura na čijim je koricama bila nevješto nacrtana ruža i otisnut naslov Ružica Somek: Patnje i bezizlazi srca mojega, a ispod naslova i žanrovsko objašnjenje moje pjesme iskrenice. To iskrenice valjda je trebalo značiti da su iskrene, pomisli Banić, kojemu još uvijek nije bilo jasno zašto mu to Marijan pokazuje.
– Vidite, sestra od moje Ivke napisala je sama samcata knjigu pjesama. I kak radi u kartonaži, nekak je sredila da joj to jeftino štampaju. Dala je onda to po knjižarama u komisiju, al su u dve godine prodana sam tri komada. Od ukupno šesto. Onda je odlučila da se to povuče i podeli pa je dala rodbini da daju obrazovanijim mušterijama.
– Kako to, mušterijama? – upita Banić.
– Pa dobro, kaj i čitalac ni nekakva mušterija u odnosu na pesnika. Evo, Ivka i ja smo fasovali sto komada i već smo podelili četrdeset sedam. Dobro ide. Badava je, pa se dost traži. Mislim da burno do proleća sve podelili.
– I vi mislite da sam ja »obrazovanija mušterija«? – upita Banić.
– Neg kak!? Vi jeste, al ova dva blentavca bogme nisu!
– Viš, a mi bi to tak rado čitali – primijeti ironično Pako. – Ta Ivkina sestra sigurno je bolji pesnik od onog... kak se ono zove... od onog Progorelića...
– Bedak jedan! To je čuveni violinist! – pouči ga Marijan pa otvori knjigu pjesama na čijoj je prvoj stranici nevještim rukopisom pisalo: Štovanom............. ove ljepote duše u stihove pretočene po Ružici Somek.
Banić shvati da je pjesnikinja Ružica Somek uredno ispisala posvetu na prvoj stranici svake od knjiga, tako da se u posvetu, kao u kakav formular, trebalo unijeti samo ime onoga kome se knjiga poklanja. Bivši televizijski inkasator izvuče iz unutarnjeg džepa izlizanog sakoa olovčicu i u prazno mjesto upiše g. Banić Nikola. Potom pruži Baniću knjigu i stisne mu svečano ruku, kao kad se dodjeljuju nagrade ili odlikovanja.
– Hvala... – pomalo će stidljivo istražitelj, a potom stavi knjigu u džep i u tu čast svima naruči po piće, što, naravno, nitko nije odbio.
– Gospon Banić – javi se Flegma, koji je prvi strusio svoj gemišt. – Kaj ste čuli da je Pako dobil posel u kazalištu?
– U ovom tu kazalištu? – iznenadi se Banić.
– Nastupam od prvog – važno će Pako.
– A kakav to posao? – bojažljivo će istražitelj. Kad god se s Pakom razgovaralo o poslu, strah je bio sasvim umjesan.
– Kaj, kakav posel!? Ko majstor rasvjete! Za to sam se i školovali
– Čekaj! – smirivao ga je Banić. – Praktički si počeo ići na tečaj koji traje šest mjeseci. Kako već možeš biti majstor rasvjete?
– Kak ne bi mogel bit!? – bunio se Pako. – Kad mi tak piše u diplomi!
– Otkud ti diploma?
– Dobil sam je... odnosno, Flegma ju je preuzel.
– Kako ju je preuzeo? – i dalje nije bilo jasno Baniću, premda su mu se već crne misli rojile u glavi.
– Kak ju je preuzel, pitaš. Pa kad nikog ni bilo. Samo, zasad je bez štambilja, ali i to bu se zrihtalo.
– Joj, kak buš ti delal u teateru kad nikad nis videl nijednu predstavu? – provocirao je Marijan kojega nisu baš previše zanimale intrigantne okolnosti oko diplome majstora rasvjete. – Ti si bedak kaj je pol života provel u kinu, i ti buš u teatru ziher nekaj sfušaril... to je jasno kak jedan plus jedan!
– A kaj se ti kužiš!? – branio se Pako. – Kaj si ti bil inkasator od televizije ili od kazališta? Razgovaral sam s onim Knezom kaj im je šef, i on mi je lepo sve objasnil. Kazalište i film su skoro iste stvari. I u kazalištu projiciraju iste stvari ko i u kinu. Imaju komade s mačevanjem, ljubavne limunade, porniće, priče o životu u Afriki i na Sjevernom polu, zbivanja na parobrodima i horore s duhovima i Godzilama... Sve, jebote, sve! Jedino kaj nemaju su predstave s kaubojima i Indijancima, jer je općepoznato da se u Apolo ne sme uvest konj. Al, kog boli kurac za kauboje i Indijance!? To se ionak već dugo ne nosi.
Potom je malo zastao, kao da je iznenađen time što je Banić naglo ugasio svoju cigaretu i, ostavivši nepopiven viski, bacio Zdenki na šank novčanice, pa ne čekajući sitniš izjurio van.
– Koji mu je kurac? Kaj je poludil? – rekao je Pako, ali mu Banić nije imao vremena objašnjavati što se dogodilo.
Nekoliko minuta nakon toga taksi u koji je ušao pokraj pošte na Britanskom trgu zaustavi se ispred kafića Jednooki Jack. Banić plati, izađe iz vozila i uđe u lokal koji je bio sasvim slabo posjećen. U kutu su nekakva dva mladića s dugom kosom glasno razgovarala o nečemu što se zvalo heavy metal, a za šankom je radnik u plavoj kuti razmotavao veliki sendvič i čekao da mu šanker sa staklenim okom natoči pivo.
Banić stane uza šank, na ono mjesto koje je već držao svojom promatračnicom. Potom naruči viski, jer je onaj iz Kica jedva i liznuo.
– Nije vas bilo... reče šanker gotovo se i ne osvrćući. Imao je samo jedno oko, ali je, čini se, njime zahvaćao širi krug no ostali dvama.
– Koji viski? – dometne nakon što je poslužio radnika koji se davio svojim sendvičem.
– Bilo koji – odvrati istražitelj pa se zagleda u one dvije kuće preko puta i u dvorište što ih je spajalo. Na velikoj se kući ni po čemu nije dalo zaključiti da netko u njoj stanuje, dok su vrata one manje bila širom otvorena. Nasred dvorišta nije više bilo onog improviziranog vigvama nego je na istome mjestu gorjela velika lomača u koju su Đeronimo i jedna mlađa, punašna osoba bacali razne, zacijelo stare, nevažne i neupotrebljive stvari. Đeronimo je veselo cupkao naokolo, očito radostan zbog vatre, kako već djeca znaju biti sve dok se jednom ne opeku.
– Odlaze – reče tiho čovjek sa staklenim okom. – Čiste kuću i bacaju sve što im ne treba.
– Tko je ta žena? – upita istražitelj.
– Njegova teta iz Bedekovčine. Mali će živjeti s njom. Bar neko vrijeme.
– A otac?
– Havranek? On je malo puknuo. Nije bilo pametno ni to što je dosad bio s njim. Znate, taj PTSP! Neki dan se napio, izišao van i počeo pucati po parkiranim automobilima. Srećom, nikoga nije ozlijedio. Ali tko zna što bi bilo da ga nisu brzo pokupili. Sada je, kako kažu, u ustanovi.
Banić plati viski, popije ga naiskap, pozdravi jednookoga pa izađe s čudnim osjećajem da možda više nikad u životu neće ući u taj lokal.
Prešao je brzo preko ceste, ušao u dvorište i krenuo prema ženi i dječaku, koji su bili zabavljeni spaljivanjem starudije. Na vatri je buktao neki stari naslonjač s kojega su na sve strane letjele iskre, tako da se nije moglo ni prići bliže od dva, tri metra.
– Što tražite ovdje? – sumnjičavo će žena spazivši Banića koji im je prišao i stao tako da dim ne ide prema njemu.
– To je bljedoliki! – reče Đeronimo. – Mi se poznajemo.
– Ti i tvoje indijanske gluposti! – odmahne žena rukom, pa baci u vatru staru košaru od pruća.
– Bljedoliki i ja smo popušili lulu mira – doda dječak.
– No, krasno! – prekori žena Banića. – Poticali ste dijete da puši! Da niste vi onaj... kako se to kaže?
– Nisam pedofil, ako to mislite – nasmije se istražitelj. – Došao sam samo pozdraviti crvenog poglavicu prije nego što ode u rezervat.
– Kakav rezervat!? Došli ste provocirati! – zine ona ljutito. – Putujemo u Bedekovčinu.
Banić odluči da je najpametnije ignorirati je pa nastavi:
– Došao sam obavijestiti poglavicu da je naš bijeli brat Arno mrtav... nažalost... preselio je u vječna lovišta i vidjet ćemo ga tek kad i sami odemo za njim.
Đeronimo ga pogleda bez riječi. Žena također, premda ona nije mogla imati pojma o čijoj to smrti govori neobični došljak. Još manje je znala što su to vječna lovišta.
– Ali... obećavam velikom poglavici da će bijeli brat biti osvećen.
– Tako i treba – nakon kraće šutnje će dječak. – Bljedoliki će ga osvetiti?
– Hoću – doda Banić, a potom počne s nečim što je držao najtežim dijelom razgovora i za što nije znao ima li uopće dovoljno »indijanskih znanja«. Ali tko kaže da ih je imao i klinac koji upravo odlazi s tetom u Bedekovčinu!
– Ne moram valjda objašnjavati velikom poglavici da Indijanci spaljuju tijela svojih mrtvih ratnika na lomačama...
Đeronimo ga je pozorno promatrao. Vidjelo se da, kao i Banić, slabo poznaje pogrebne običaje crvenokožaca, ali da to kao ugledni poglavica ne smije tek tako priznati.
– A ako nemaju tijelo svoga brata – nastavi Banić – tad spaljuju neku njegovu stvar. Nešto što mu je bilo drago i važno. Eto, ja imam uza se njegovu najmiliju knjigu.
Rekavši to, Banić izvadi iz džepa vjetrovke knjižicu pjesama stanovite Ružice Somek i s kamenim izrazom na licu baci sveščicu u vatru. Pokraj naslonjača koji je dogorijevao.
Dječak je i dalje šutke stajao, dok je žena, misleći valjda kako je bolje ne imati posla s ćaknutim ljudima, otišla prema hrpi stvari koje su čekale na spaljivanje.
– Ima li veliki poglavica što?
Na Banićev upit dječak polako ode do hrpe na kojoj su stajale stvari koje su zacijelo bile bolje, te kao takve određene za prijevoz u Bedekovčinu. Otvorio je jednu putnu torbu od umjetne kože i iz nje izvukao nešto, te dotrčao do Banića i zamahnuo kao da će to baciti u vatru.
– Čekaj! Da prije vidim! – vrisne istražitelj i uzme dječaku iz ruke oveću kutiju obloženu crvenom tkaninom nalik na brušenu kožu na čijem je poklopcu zlatnom bojom bila otisnuta silueta staroga Apaša.
– To mi je dao da mu čuvam – reče dječak. – Više mu neće trebati...
Banić ga gotovo i nije slušao. U rukama je držao običnu kutiju od francuskih bombona od gorke čokolade, kutiju koja je prouzročila toliko zla. Ili je to zlo postojalo i prije i izmiljelo bi na sve strane i bez crvene kutije, upita se, pa podigne poklopac.
Kutija je bila prazna, ali se jasno vidjelo kako se karton kojim je pokriveno dno može pomaknuti. Banić snažno puhne prema dnu kutije da ukloni mrvice bombona i papra, a zatim podigne karton koji je skrivao dno i baci ga u vatru.
Ispod kartona nalazila se nježna, svijetloružičasta erotična slika žene obnaženih grudi i mekom haljinom pokrivenog krila, koju je negdje prije Drugoga svjetskog rata u akvarelu izradio slabo poznati Fritz Goethe. Ne premišljajući mnogo, Banić je presavije napola, pa još jedanput na četvrtinu, a zatim je spremi u džep. Možda je njegov postupak bio nemilosrdan i vandalski, ali znao je da slika nikada više neće visjeti na zidu nego će otputovati u sudsku dokumentaciju kao dokaz jednog zločina.
Potom okrene kutiju i dobro je pogleda. Vidio je deklaraciju kvalitete i rok trajanja bombona, te njihov sastav napisan na francuskom jeziku, a zatim zamijeti kako je dno izvana naknadno zalijepljeno. Uspio ga je odlijepiti noktima, a potom je debeli karton iskočio i otkrio snop ugovora o kojima pokojni Svilarov sin nije imao pojma. Bili su kratki i jednostavni, ali ih je bilo više od deset, i na njih je bilo utrošeno mnogo truda i napora. S osjećajem pakosti, Banić ih ležernim pokretom ruke, zajedno s crvenom kutijom, preda vatri. Ako se već potpisani legalni ugovori ne mogu osporavati, mislio je, onda se valjda ni spaljeni ne mogu dokazivati.
– Hoće li sada Arno otići u vječna lovišta? – upita dječak.
– Vjerujem – odvrati istražitelj. – Valjda gore nemaju rasne zakone koji bi ga kao bijelca diskriminirali.
Naravno, to dječak nije mogao razumjeti, ali se zadovoljio i s onim »vjerujem«.
A onda, prije no što će otići, kao da se upravo sjetio, Banić izvuče iz džepa novčanik, pa iz njega izvadi novčanicu od sto eura.
– Gotovo sam zaboravio! Bijeli brat mi je rekao da ti predam ovo. U toj Bedekovčini trebat će podići novi vigvam, nabaviti strjelice, perjanicu... A u školi ćeš možda naletjeti i na kakvu curicu. Moraš znati da nijedna skvo nije baš nezahtjevna.
Dječak uzme novčanicu i ponosno pogleda Banića, poput poglavice koji je upravo dobio bitku protiv mrskoga američkog konjaništva.
Banić je izašao na pločnik i polako krenuo prema središtu grada. Nije imao automobil ni vozačku dozvolu, ali mu to nije previše smetalo jer je osjetio da i u hodanju ima nekakvoga vražjeg užitka. Išao je prema zgradi u kojoj je službovao inspektor Dogan. U džepu je nosio presavijeni austrijski akvarel, stvar o kojoj će potanko popričati sa svojim starim neprijateljem. Osjećao je da prvi put u životu ima nešto što će mu razgovor s tim naprasitim tipom koji voli kolače učiniti ugodnim, uistinu ugodnim.
Čak je odlučio da će, bude li trebalo, pojesti s njim i nekoliko kolača koji u zagrebačkim slastičarnicama još uvijek nose svoja stara, izvorna »francjozefinska« imena. Odabrat će neki kojemu je osnova gorka čokolada.
svibanj 2004.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Mustra taj Sre Jul 04, 2018 9:57 am



O autoru


Goran Tribuson rođen je 1948. u Bjelovaru. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina u prvome valu generacije fantastičara, koje će poslije objaviti u zbirkama Zavjera kartografa (1972.), Praška smrt (1975.) i Raj za pse (1978.), a priče iz tog tematskog kruga čine i najveći dio knjiga izabranih priča Spavaća kola (1983.), Klasici na keranu (1987.) i Osmi okular (1998.). Fantastici i Zagrebu 1920-ih vratit će se i pripovijetkama objavljenim u knjizi Zvijezda kabarea (1998.).
Zadržavajući srednjoeuropsku ikonografiju i ambijente te zanimanje za okultno, Tribuson 1980-ih ispisuje proze tzv. Aschenreiterova ciklusa, koji obuhvaća priču Raj za pse te romane: Snijeg u Heidelbergu (1980.), Čuješ li nas, Frido Štern (1981.) i Ruski rulet (1982.). Toj poetici vratit će se početkom 1990-ih romanima Potonulo groblje (1990.) i Sanatorij (1993.).
U ciklusu autobiografski obilježenih romana Polagana predaja (1984.) i Legija stranaca (1985.), Povijest pornografije (1988.), Klub obožavatelja (2001.) i Ne dao Bog većeg zla (2002.) te zbirka autobiografskih zapisa Rani dani (1997.), Trava i korov (1999.) te Mrtva priroda (2003.) tematizirao je odrastanje u Bjelovaru te popkulturnu mitologiju generacije 1960-ih i raspad generacijskih ideala.
U ciklusu krimića uz Uzvratni susret (1986.) i Made in USA (1986.) središnje mjesto zauzimaju romani s Nikolom Banićem, policajcem i privatnim istražiteljem: Zavirivanje (1985.), Siva zona (1989.), Dublja strana zaljeva (1991.), Noćna smjena (1996.), Bijesne lisice (2000.) i Gorka čokolada (2004.).
Goran Tribuson napisao je filmske scenarije: Crvena prašina, Srce nije u modi, Potonulo groblje i Ne dao Bog većeg zla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson - Gorka čokolada

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu