Kuća u kojoj stanuje vrag

Ići dole

Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:53 pm



Goranu Tribusonu nisu potrebni veliki realistički opisi da bi čitatelje uvukao u prostor na čijoj pozornici žive likovi vrijedni priče. Oni su posebno vezani za mjesto kojim se kreću. Ako su iz njega i otišli – jer su ih odveli, ili su se samo nakratko ponadali – oni će se njemu vratiti. U ovom slučaju Plinari, ni po čemu lijepoj ali ipak njihovoj. Lakoćom pripovijedanja i složenošću onoga o čemu govori, Tribuson u Kući u kojoj stanuje vrag tematizira i vrijeme nove neimaštine, suludih dosjetki na putu prema zaradi, kamatarenja, ljubomora, osveta, štrajkova, ubojstava.
Na Plinari su svi protivnici i prijatelji jer je granica između ta dva srodstva vrlo neprimjetna. Primajući njihove priče, čitatelj širi granice zamišljene Plinare i pri tome, što je nadasve važno, ne osjeća mučninu. On samom sebi
iznova potvrđuje sud o veličini pisca koji u romanu, redovito i neovisno o broju ispisanih stranica, uspijeva donijeti mnoštvo isprepletenih biografija, situiranih u pripadajući im prostor i trenutak. I sada to čini nenametljivo, bez sugeriranog realizma i s humorom kojim se svaka nelagoda uspijeva otopiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:54 pm




  On a gathering storm comes
 a tall handsome man
 In a dusty black coat with
 a red right hand
 Nick Cave, Red Right Hand


 
 
 1. Ultimate fight


  Golemi crni metalni spremnik za gradski plin nije služio više ničemu, ali je još uvijek, kao zaboravljen hrđavi spomenik na pedesete godine, dominirao predgrađem koje se po njemu i danas zove Plinara. Bio je viši od petnaest metara, opkoljen nesigurnim sustavom vanjskih stubišta, što su se svakoga časa mogla urušiti, a u njemu su, bar kako se pričalo, stanovali psi, a gdjekad i skitnice, koje su uspijevale podnijeti smrad plina što ni nakon svih ovih desetljeća nije dokraja ishlapio. Uz prugu niže spremnika širile su se neuredno porazmještene kućice, one lošije, radničke, i one druge, jedva nešto bolje, što su pripadale vlasnicima neuglednih periferijskih obrta, limarima, cipelarima, bravarima i vulkanizerima. Neke od uličica bile su još uvijek neasfaltirane, a na drugima se asfalt pretvorio u uspomenu na davna vremena. A tamo dolje, iza stare tvornice čarapa, čija se pravilna četvrtasta siva konstrukcija nazirala na onom mjestu gdje su počinjale livade i močvarišta, niknulo je još nešto divlje gradnje od ukradene cigle, limenih otpadaka i valovitih natkrivki.
  »Baš kao da je vrijeme u međuvremenu zastalo«, pomisli Roby Flekač, zaustavljajući svoj prastari Opel, svoju veliku hrđavu lađu, neku vrst uličnog tankera s njemačkim registarskim pločicama, ispred dobro mu poznate gostionice, koja se, kada je prije dvadesetak godina otišao iz ove sirotinjske četvrti zvala Vuglec. Gostionica je izvana djelovala jednako trošno, imala je istu veliku i neopranu staklenu stijenku i prljava vrata obrubljena metalnim šipkama, kakve imaju periferijske mesnice i dućančići mješovitom robom, ali je ispod trijema kuće visio sasvim nov neonski natpis Hirošima.
  Ne nadajući se da će ovdje naići na ugodne uspomene, Roby uđe u lokal i sjedne za stol prekriven kariranim zeleno-bijelim stolnjakom, tako prljavim da je pomno oko moglo u njemu iščitati sve što se ovdje proteklih mjeseci jelo i pilo. Ogladnio je te je želio nešto pojesti, a imao je i zakazan poslovni sastanak s ovdašnjim magnatom, s čovjekom koji je od 1991., kada je počela pretvorba Plinare iz nezdrava socijalistička okružja u zdrav natjecateljski kapitalizam, drmao ovim kvartom postavši njegovim pravim vlasnikom.
  Hirošima je bila posve prazna, za šankom je tek stajao ćelavi čovjek mongoloidnih crta lica i karikaturalno velikih, ušiljenih brkova, koji je lijenim i bezvoljnim pokretima ruku brisao čaše i razgovarao sa šezdesetogodišnjakom u zelenom hubertusu, s pomalo pogrbljenim čovjekom koji je u desnoj ruci čvrsto držao čašu s vinom, a u lijevoj vrlo mlohavo ribički štap i kantu. Iznad prljavog šanka bio je podugačak mural s raketom, na čijem je vršku bio nacrtan onaj znak za radioaktivnost, nalik elisi, po zidovima je bilo nekoliko jeftino uokvirenih fotografija s prizorima posljedica atomske eksplozije, a u kutu do vješalice svjetlucao je fliper na kojem se mogla jasno vidjeti šarena atomska gljiva, ponešto stilizirana, ali ipak neugodno uvjerljiva. Pitajući se gdje je i kada zadnji put vidio fliper, došljak pogleda prema šanku i pucne prstima, ali gostioničar nastavi mirno brisati čaše kao da ga se gosti i ne tiču.
  Zainteresiran došljakom, ili tek vođen željom da s nekim popriča dok pije, onaj tip u hubertusu odvoji se od šanka, priđe Flekačevu stolu, sjedne bez pitanja, pa odloži pecački pribor na slobodnu stolicu. Flekaču se učini da ga odnekud zna, ali mu mozak nije baš najbolje radio. Prešao je pedesetu, ušavši dakle u dob kada se skleroza ponajžešće bije s uspomenama u čovjekovoj glavi, izbivao je više od dvadeset godina i konačno, tko bi, k vragu, popamtio sve te periferijske face, dežmekaste od alkohola i uzaludnosti.
  — Jesi li ti Flekač? — upita ga čovjek u hubertusu.
  Flekač kimne glavom, iznenađen što ga je netko ipak prepoznao.
  — Onaj Krešo Flekač koga su svi zvali Delon i koji je, prije nego je otišao na robiju, pojebao sve ženske na Plinari?
  — Ne, ne! — branio se Flekač kao da mu je neugodno. — Delon je moj brat. Nazvali su ga po onom francuskom glumcu... Po Alainu Delonu...
  — Znam da ga nisu nazvali Delon po Johnu Wayneu — odbrusi ribič. — Dakle, to nisi ti? Ili, ti nisi on?
  — Ne. Uvijek su nas zamjenjivali. On je tri godine mlađi i još uvijek je u Lepoglavi. A ja... ja sam proveo dvadeset godina u Berlinu... Zbog biznisa...
  — Zbog biznisa? — pogleda ga ironično ribič, svlačeći svoj hubertus. — Ili si možda zbrisao zbog rata sa Srbima? Ali, nema veze... Znaš, mnogo je gnjevnih muževa koji pamte takve stvari i koji bi ti rado razbili glavu.
  — Rekao sam vam da nisam Delon! — razljuti se Roby. — Jebe mi se za njega! Svi znaju da sam dvadeset godina u Berlinu i da nikada nisam petljao s tuđim ženama!
  — Vraga nisi petljao! Nema tog tko nije petljao s tuđim ženama! Čemu bi i služile tuđe žene nego za takve stvari.
  Čudan svat, pomisli Flekač, ali mu se učini da je pametnije pustiti ga na miru. Ta ionako će tek nešto prigristi, popiti možda pivo, a onda odmah na poslovnjak u napuštenu tvornicu čarapa.
  — Što ćeš popiti? Ili pojesti? — upita Robyja vlasnik gostionice koji se iznenada stvorio ponad njegova stola.
  Roby mu uzvrati pogled. Stari je zbilja izgledao poput ostarjelih bandita iz vesterna koji su se odigravali na jugu Teksasa i gorjeli od podivljalog technicolora. Melez sive kose s izrazom nervoznog psa koji ne može pronaći drvo koje bi zapisao.
  — Mi smo na »ti«? — upita Roby ne bez pedagoškoga prijekora u glasu.
  — Daj, Delon, nemoj kenjat! Što ćeš! — uzrujanim će glasom vlasnik lokala, vadeći iz sakoa drvenu olovku i notes za narudžbe. Kao da se tu i moglo naručiti nešto što se ne bi moglo upamtiti. — Znam te otkako su te prebili kad si se ono motao oko Frohlichove kćeri. Jebote, tri dana prije no što se cura trebala udati. Zbilja si oduvijek bio gad...
  — Čuj, Žohar! — prekine ga ribič. — On ti nije Delon, nego Delonov stariji brat Roby. Delon je još uvijek u gajbi.
  — Roby! Otkud ti to blesavo ime? Tko se danas zove Roby?! — nije se dao zlovoljni gostioničar.
  — Zovu me Roby jer sam oduvijek sličio na Roberta Redforda... onako malo...
  — Kurac si sličio... Sigurno te zovu Roby jer si i ti bio na robiji... Uostalom, baš me briga! Reci što ćeš?
  — Nešto bih pojeo. Prije poslovnog sastanka.
  — Imamo lignje s jajima i srdele s ajvarom... i blitvu s faširanim šniclama, ali je to od prekjučer... — reče gostioničar pa rutinskim potezom krpe otrese mrvice sa stola.
  — Lignje s jajima?! — čudio se Roby. — Nikad nisam čuo za takvo što! Jesu li bar domaće?
  — Jesu — odvrati preko volje gostioničar. — U Patagoniji... mislim... tamo su domaće...
  Pa kad je na koncu Roby ipak odustao od jela i naručio tek hladno pivo, ribič se nagne prema njemu i počne mu povjerljivo tumačiti:
  — Žohar ti je skroz lud! Sjećaš se kako je Vuglec nekoć bio dobra birtija? Domaće vino, krvavice sa zeljem, fileki...
  Žohar je naslijedio lokal po nekoj čudnoj izvanbračnoj liniji i potpuno ga sjebao. Nudi te strahote poput srdela s ajvarom, soka od kukuruznih klica i šta ja znam... Ali, što ćeš! Nemaš tu što birati. Svaka birtija u četvrti je bolesna na svoj način.
  — A zašto ga zovu Žohar?
  — Pa zar ne vidiš da je lud za atomskim ratom! — uzbudi se ribič kao da ga ljuti što to nije samo po sebi jasno. — Vidiš te bombe, rakete, taj fliper! Jebi ga, to mu je hobi. Netko sakuplja novčiće, drugi pak vole modele trkaćih automobila, a Žohar je lud za atomskom kataklizmom! Ili nuklearnom... Ne znam točno kakva je razlika...
  — Ali, kakve veze imaju žohari s atomskim ratom? — i dalje se sasvim opravdano čudio Roby.
  — I nemaju! — tumačio mu je tip s ribičkim priborom, koji se, čini se, od svih tih birtija rijetko kada uspijevao probiti do pecališta na bajeru pokraj stare ciglane. — Slušao je na radiju da će sveopći atomski ili nuklearni rat preživjeti samo škorpioni, pa je s tom čudnom zoološkom pričom danima gnjavio goste. Ali se smotao, zaboravio o kojim se kukcima radi, pa je stao tumačiti kako će završnu ratnu kataklizmu preživjeti samo žohari. Što su mogli, nazvali su ga Žohar!
  Roby se nasmije preko volje, otpije malo piva koje mu je baš u taj trenutak donio poklonik nuklearne apokalipse i spazi kako po daščanom podu mili veliki žohar. Nije to bila nikakva rijetkost ili higijenski skandal jer su sve gostionice u predgrađu imale čitava jata ovih kukaca koji su živjeli pod daščanim podovima i hranili se otpacima ili već nečim drugim. Bili su crni, ružni i odvratni, i Flekaču se učini kako je gostioničar možda i bio u pravu, te da će, uz škorpione, i žohari preživjeti konačni suludi sraz svjetskih sila. Potom odloži pivo, toplo i zacijelo ne svježe, koje je imalo okus mokraće bubrežnog bolesnika. Tamo u Njemačkoj živio je kojekako i nije si mogao priuštiti skupe stvari, ali zadnji švapski lager bio je bolji od ovoga užasa.
  I baš kad je htio upitati gostioničara kako se zove pivsko nedonošče što mu je natočio u krigl, otvore se vrata Hirošime i na njima se pojavi Cimbo, najstariji, možda i jedini prijatelj s kojim je Flekač održavao vezu čak i kada je tumarao po kojekakvim njemačkim gradovima i njihovim zatvorima. Cimbo je bio živahna, okrugla četrdesetogodišnja loptica, uvijek s pletenom kapom s takozvanim coflekom na glavi. Kažu da je nije skidao čak ni u kolovozu, ako ljeto baš ne bi bilo pretjerano toplo. Cimbo nije bio previše pametan, zapravo, ruku na srce, nije uopće bio pametan, točnije, bio je gotovo poslovično blesav. Mislio je da tramvaj ide na baterije, a da su trola i žica tu kako bi tramvajac imao preko čega dojaviti eventualni kvar u bazu, tvrdio je da se mužjak pčele zove trust, mislio da avioni lete zato što su od takozvanog dur-aluminija koji je, navodno, lakši od zraka, a jednom je vratio već kupljene karte za poker, tvrdeći kako imaju tiskarsku grešku, jer su na njima otisnute dvostruke slike, mnoge i naopako.
  — Sve sam sredio. Doktor Črnko doći će za šezdeset minuta, točnije za pola sata. Posao ga zanima, samo još mora provjeriti tvoj mortalitet...
  — Bonitet? — ispravi ga preko volje čovjek s hubertusom.
  — Da, to — otpovrne Cimbo, a Flekač se strese od nelagode. Iako ni on nije baš točno znao što znači bonitet, riječ »provjera« nije mu se nikako sviđala.
  Vidjevši kako se gostioničar približava njihovu stolu, Cimbo podigne ruku kao kad željezničar zaustavlja vlak, pa mu strogo dobaci:
  — Žohar, nemoj me jebat! Neću ništa! Zadnji put sam imao grčeve od pastrve s majonezom, a za lozovaču svi pričaju da je pečeš od krumpira.
  Pa kad je ljutiti gostioničar slegnuo ramenima i vratio se za šank, Cimbo se nagne k Flekaču pa mu počne šaptati u uho, kao da se radi o nečemu što nije za druge:
  — Sreo sam Tromblona i mislim da bi se trebao pripaziti. Ako on ide jednom ulicom, ti svakako idi drugom. Kad je čuo da si ovdje, rekao je da će te ubiti jer si mu jebao ženu. Doduše prije dvadeset godina, ali kaže da je to rana koja ne zacjeljuje tek tako...
  — Isuse! — zaroni Roby licem u dlanove. — Poludjet ću. Delon mu je jebao ženu, a ne ja! Uopće ne znam tko je i kako izgleda ta žena! Kad će me prestati zamjenjivati s idiotom od brata! Gdje uopće radi taj Tromblon?
  — U pekari kod Šiptara. Ima skoro pet banki, ali je jači nego ikad. Kažu da s kamiona istovaruje po tri vreće brašna...
  — Oštrog ili mekog? — upita ribič, pa otpije još vina koje ga je već hvatalo.
  — A šta, oštro je teže? — začudi se Cimbo, ali se odmah vrati Flekaču: — Ne bi bilo dobro da naletiš na njega. Čak i ako mu nisi...
  — Nisam imao ništa s njegovom ženom! — lupi Roby šakom po stolu tako jako da se Žohar trznuo i u trenu skinuo pogled s nekakve futurološke monografije o totalnom ratu.
  — Dobro, Roby, dobro... — umirivao ga je prijatelj.
  — Pričaj sad zašto si došao? Kakav je to biznis koji ćeš pokrenuti s Crnkom?
  A kad je Roby podozrivo pogledao prema ribiču, koji je i dalje pijuckao svoje vino ne obazirući se baš previše na njihov razgovor, Cimbo samo odmahne rukom:
  — Možeš pred Profesorom! On je naš čovjek!
  Profesor! — sijevne Robyju Flekaču glavom i on shvati da je nekoć znao tog periferijskog ekscentrika koji je bio razmjerno normalan sve dok mu se nešto nije dogodilo sa ženom. Ali, što se to dogodilo? Je li ga ostavila? Ili je stradala? Nikako se nije mogao sjetiti i jedino u što je bio siguran bilo je da u toj aferi nije bilo zlosretnih prstiju njego- va brata Delona. Ženska je naime, morala biti dosta starija od zavodnika koji sada čami u Lepoglavi.
  — Došao sam zbog velikog biznisa koji će preporoditi ovaj kvart... zbog biznisa na kome će se obrnuti silni milijuni.
  — Milijuni nikada nisu ni postojali u ovom predgrađu. Ako je nečeg i bilo, to se već obrnulo. I to u džep tog tvog doktora Črnka... — primijeti Profesor, ali Cimbo samo odmahne rukom na njegov jed, pomno slušajući priču svog prijatelja. On je možda bio lokalni bedak, ali riječ »milijun« i u njegovoj glavi odzvanjala je lijepim suzvučjima. Gdje ima milijuna za druge, ima i po koja stotka za njega!
  — Znaš li što je K-l? — upita ga Roby strašću kojom se na televizijskim kvizovima postavlja završno, krunsko pitanje.
  — Znam! — ponosno će Cimbo. — Iz križaljki. To je onaj vrh u Himalajima, no... znaš onaj...
  Lamatao je rukama i govorio to takvom familijarnošću kao da su godinama skupa lutali po Himalajima i uvježbavali nazive najviših vrhova.
  — Znaš ti moj kurac! — odbrusi Roby. — K-l je borilački sport koji trenutno osvaja svijet i u svoju orbitu privlači najzdraviji kapital. To je mješavina svega, boksa, karatea, kung fua, tekvondoa...
  — I akupunkture... — doda Profesor ne bez ironije.
  — Bruce Lee?... — upitno će i poslovično blesavo Cimbo.
  Ali, Roby je već dobio početnu brzinu entuzijasta koji vjeruje u sve svoje nakane, pa se i nije obazirao na njihove upadice.
  — Stvar je poniknula u Japanu, a sada se poput stepskog požara širi po svijetu. Treba samo zasukati rukave, sagnuti se i pokupiti pare s poda. Jer će ih u protivnom pokupiti netko drugi. Milijuni dolara su u igri. I nije to samo K-l, čovječe! Sto drugih, sličnih stvari je u igri, i sve se svode na divljačku makljažu. Recimo ultimate fight. To je kombinacija K-l, hrvanja i sveg ostalog! Jebeno dinamična stvar. Dopušteni su udarci rukom, nogom, hrvački zahvati, možeš frajera srušiti na tlo, daviti ga i tući koljenom u čelo...
  — A je l’ dopušten onaj čuveni udarac nogom u jaja?
  — upita Profesor zagledan u svoju čašu. — Ta je tehnika ovdje na Plinari riješila mnoge duele.
  — Nije dopušten! — odbrusi Roby. — To je viteški sport!
  — Znači, Roby, ti misliš da bi taj ulti... taj ulti... da bi to prošlo ovdje na Plinari. Ovdje gdje je sve propalo i krepalo. Zadnja kultura bila je kad je zastavnik Opsenica organizirao svečane akademije za Dan republike, ali su i te akademije crknule skupa s državom... Pa ovdje ti ljudi nemaju za režije. U polovici kuća je isključena struja, a bio bi isključen i plin, samo da je ponovno uveden...
  — Cimbo, ti si bedak! — prekori ga Roby. — Frajere zanima Hrvatska, a ne jebena Plinara! Pa nije Plinara u integracijama i tim stvarima! Hrvatska je propulzivna zemlja, na pragu Europe, Nato pakta, Unicefa... i šta ja znam... Frajeri žele...
  — Koji to frajeri? — prekine ga Profesor baš u trenu kada mu je ponestalo građe za sve te poželjne integracije.
  — Strašno puno je tih unutarnjih i vanjskih dobročinitelja da bi čovjek mogao na miru spavati. Koji frajeri...
  — Koji frajeri! Koji frajeri! — ljutito je ponavljao Roby kao da ga vrijeđa Profesorova podozrivost. — Reći ću vam koji frajeri! Frajeri iz...
  Zatim je izgovorio nešto podosta nerazumljivo, nekoliko riječi među kojima su se dale razabrati tek »martial« i »federation«, ali one ni Cimbi niti Profesoru nisu značile baš bog zna što. Dalo se samo razabrati da se radi o nekoj mutnoj asocijaciji koja mu je dala kredencijale da diljem Hrvatske rasprši interes za ovu sportsku i nadasve plemenitu vještinu.
  Ako mu je uopće tko i dao kredencijale! Znalo se da je prije dvadesetak godina u ukradenom kombinezonu Whirlpoola, dakle s dobrim »kredencijalima«, obilazio grad i tobože servisirao bijelu tehniku, a zapravo iz nje krao programatore, termoelemente i druge skuplje dijelove za nekog servisera iz drugog dijela grada.
  Ipak, ni ovaj put se nije dao smesti:
  — Dobio sam licencu za novu borilačku asocijaciju koja bi pokrivala jugoistok Europe. Berlin bi za početak dao osamdeset posto fajtera, a ja bih već dogodine imao pravo na titulu svjetskog prvaka u našoj verziji...
  — Što, ti bi bio svjetski prvak?! — zine Cimbo, objesi donju usnu i zapanjeno pogleda u prijatelja, dok se Profesor tek potiho nasmijao.
  — Idi u kurac, Cimbo! Ti nikad ništa nisi kužio! Ti si sisatoj Ruži, kad ti je rekla da će ti napraviti što god poželiš, donio košulje na peglanje...
  — Lako je tebi! — iskreno se rasrdi Cimbo. — Ti si imao pravu mamu, tebi je imao tko peglati... Šta sam joj trebao dati da mi napravi?! Ionako je bila lijena i nespretna kao vrag!
  — Imao sam je do pete godine.
  — Pa i to je nešto! Moja je mama bila mentalno udarena u glavu! To znaš...
  — Dobro, dobro! — smirivao ga je Roby. — Naravno da ja ne bih bio svjetski prvak. Imao bih diskrecijsko pravo da sredim stvari tako da prvak bude iz moje ergele, kužiš? Imam u Berlinu fajtersku ergelu, imam već ugovore s jednim Albancem, s Kurdom, s dva Turka...
  — Jebote! Gdje si samo našao Kurde i Turke u Njemačkoj! — zine Cimbo sav u nekom prostodušnom čudu.
  — E, jesi majstor nad majstorima!
  — Da, Turci su zbilja rijetkost u Njemačkoj — domet- ne Profesor ravnodušno pa naruči još jedan gemišt. — A za Kurde vlada takav interes da ih moraju ilegalno uvoziti.
  — Zbilja?! — zine Cimbo.
  — Ali, jebeš ti to! Ja bih htio da svjetski prvak bude tu, odavde! Hrvat, kužiš? — nastavi Roby sav u nekom domoljubnom zanosu. — Takva bi stvar silno promovirala našu zemlju! Svjetski prvak u borilačkoj vještini koja osvaja kontinent za kontinentom! Razumiješ, to je za nas djelotvornije od Nobelove nagrade. Jest da smo svijetu izmislili svu silu stvari. I penkalu, i olovku, i torpedo, i gramofon, i onu neku Miss, i onaj Tesla je izmislio struju, ili cigaršpic, što ti ja znam... Ali sve je to čista nula prema svjetskoj tituli...
  — A kakve veze sa svim tim ima doktor Črnko? — uplete se iznenada Profesor. — On ima sedam banki i malo je prestar za svjetskog prvaka u borilačkim vještinama. U foliranciji i muljanju možda... Kažu da je tvornicu čarapa kupio bez love, upropastio je, poslao ljude na ulicu te da će sada prodati golu zgradu...
  — Baš ga zbog te zgrade i trebam! — zadovoljno će Roby Flekač. — Htio bih da uđe sa mnom u posao! Ja dajem pamet, organizaciju i borce, a on zgradu. Tamo je velika hala u kojoj se mogu napraviti ring i gledalište. Tu bismo počeli s borbama, a zatim se širili po gradu: Dom sportova, Sokolana, Koncertol, Tempi, Kutija...
  — Kurac! — umiješa se Cimbo. — Kutija nije adekt... adekv... adek... Tamo vam ne bi dah!
  — Dali bi, dali! Sva vrata bi nam bila otvorena samo kada bismo smislili domaćeg svjetskog šampiona...
  I u taj čas otvore se vrata Hirošime i na njima se pojavi okruglo masno lice čovječuljka sa zulufima iz ranih šezdesetih godina. Bio je to doktor Črnko, lokalni kralj prevaranata, čovjek za sva vremena i sve poslove, predsjednik komiteta, ali i švercer goveda i ozračenog mlijeka, domoljubni političar ali i trgovac neispravnim puškama, poslovni mag odjeven u skup i neukusan zimski kaput s ovratnikom od krzna, u cipelama kakvih se ne bi postidio ni Al Capone, te s poslovnom kožnom torbom, pričvršćenom uz zglavak desne ruke nečim što je bilo nalik policijskim lisicama. Među svim ostalim stvarima bio je vlasnik i propale tvornice čarapa kojoj je nekoć bio direktor, i svi su znali da je kao direktor ispred imena stavljao kraticu »dr«, koju je s vremenom pretvorio u doktorsku titulu.
  Sigurnošću poslovnog čovjeka kome idu od ruke sve legalne, ali i ilegalne transakcije, Črnko upre prstom u Robyja Flekača i strogo priupita:
  — Ti si taj Delon koji želi razgovarati o tvornici čarapa?
  — Delon je u Lepoglavi. Ja sam njegov brat... — odvrati pomalo bojažljivo Roby. —Ja bih htio razgovarati o toj tvornici čarapa...
  — Dobro, ali ako me pokušaš preveslati, i tebe čeka Lepoglava! — odvrati tobožnji doktor i zalupi vratima Hirošime, prije no što mu je Žohar uspio ponuditi koji od svojih specijaliteta. Recimo, dagnje s grah salatom.
  Desetak minuta nakon toga, obojica ozbiljni, suzdržani i smrknuti, hodali su Roby Flekač i doktor Črnko velikom dvoranom napuštene tvornice čarapa. Linije s proizvodnim trakama, regalima za odlaganje, strojevima, pakirnim punktovima, gdje su nekoć sjedile stotine radnica, sve je to bilo utovareno na kamione, odvezeno nekamo i po svoj prilici prodano budzašto, tako da je golema prostorija bila prazna i zamalo spremna da je se s nekoliko adaptacijskih zahvata pretvori u centar za ultimate fight, s povišenim ringom i gledalištem sasvim pristojne veličine. I dok je Profesor, skupa sa svojim hubertusom, ribičkim priborom, zacijelo i s cirozom, ostao u gostionici Hirošima, tupavi je Cimbo trčkarao za dvojicom poslovnih partnera, pokušavajući čuti kako teče razgovor i kakvom se ishodu treba nadati.
  — Pravo da vam kažem, ja vam u taj posao ne vjerujem — tumačio je Črnko, gazeći čvrsto preko drvenog poda na kojemu se mogla vidjeti poneka zaostala čarapa i komadići potrgane ambalaže. — Naš vam čovjek radi kao stoka, navečer uzme film iz videoteke i onda zaspi odmah nakon špice. Ili si za zabavu pojebe ženu, ako već nema novaca za videoteku. Kakav K-l, kakav K-15, kakav fajt?! Ništa vam od toga ovdje neće ići! Plinara je jednostavno tlo na kojemu ništa ne izraste, ma kakvo sjeme bacili, ma koliko ga gnojili! Ali, ako vam se baš hoće, ako u tu fantaziju vjerujete, ja vam halu mogu prodati ili rentirati. Po komercijalnim cijenama, naravno!
  — Ja bih da uđemo u taj poduhvat zajedno. Fifti-fifti. Vi dvoranu, a ja borce. To vam je sigurna lova da sigurnija ne može biti! Imam nevjerojatne borce! Imam Čeličnog Kurda, popularnije Der Eisenkurda, zatim albanskog nacionalnog prvaka, Skenderbeg Kida, imam Sulejmana Veličanstvenog, a na najboljem sam putu da stvorim i hrvatskog prvaka svijeta! Gospodine Črnko, zbilja imam sjajnu ergelu! Časna riječi — gotovo da je molio Roby. — Vi jednostavno morate ući u taj posao, jer je on prilika stoljeća! Pa gdje su vam vizije!
  — E, samo da mi niste spominjali ergelu — cokne jezikom Črnko pa potom nekako sjetno uzdahne. Vidjelo se da je taknut po bolnoj žici. — Prošli sam mjesec kupio ispod ruke ergelu rasnih konja u blizini Ðakova, i ne znajući da boluju od zarazne anemije kopitara... Krepali su u vlaku za Italiju... oko Zidanog mosta... Sva sreća da sam ih uzeo na lažnu hipoteku... Slušajte me, gospodine, to je moja zadnja ponuda. Ako imate kakvu ergelu kurvi za striptiz ili za opuštanje, pratnju i razonodu poslovnih ljudi, u tom bismo slučaju možda i mogli razgovarati o zajedničkom poslu. U protivnom, mogu vam ponuditi dvoranu za milijun maraka...
  — U eurima je to petsto tisuća — dometne sasvim blesavo i neumjesno Cimbo, koji je sve vrijeme poput dječarca tapkao za njima, a Flekač ga prijekorno pogleda kao da želi kazati kako baš i nije zgodan trenutak za matematiku.
  — Osim toga — nije još završio samozvani doktor — provjeravao sam vaš bonitet i nisam došao do ohrabrujućih rezultata. Ne posjedujete ovdje nikakav konto, nikakvu registriranu djelatnost, nemate nikakvih dobrih referenci...
  — Sve to imam u Njemačkoj! — branio se Flekač.
  — Možda... ah tamo imate i druge stvari. Za vama se vuku kartaške dubioze, navodno vam se prijeti i izgonom, a u optjecaju je i priča o pronevjeri nekog novca bivšeg Jugoslavenskog kluba...
  I baš kad je Flekač htio podviknuti »tko jebe jugoslavenske klubove i njihova velikosrpska posla«, uz strašan su se tresak otvorila golema metalna vrata tvorničke dvorane i na njima se, kao u kakvom borilačkom filmu, pojavila snažna, nabildana figura Tromblona, pomoćnog radnika u privatnoj pekarnici Šaćiri. Da se uistinu radilo o filmu, Tromblon bi zacijelo patetično kazao: »Strance, moja je žena bila nježan cvijet čiju si nevinost ubrao prije dvadeset godina. Pravda koja te upravo stiže uvećana je za kamatu!« Ali, to ipak nije bio film, a Tromblonovu su ubogu izobrazbu činili rabljeni stripovi o Zagoru i Dylanu Dogu, što su se prodavali ispod tržnice na Plinari, tako da je mogao tek pojuriti i poluartikulirano arlauknuti:
  — Delon, sad si najebo!
  Već sviknut da nesreće stižu iznenada i odasvud, doktor Crnko se brzo izmakne ustranu, Cimbo poklekne od straha i iznenađenja, a Flekač htjedne vrisnuti kako je sve to kobna zabuna, i kako on nije Delon nego njegov brat, ali jednostavno nije dospio jer ga je razjareni pekarski pomoćnik zasuo udarcima. Gađao ga je boksačkim direktima, pogađao ga spretno nogom u glavu, pa potom odmah u slabine i bedra, a na koncu ga je spretno dohvatio oko koljena, oborio ga na tlo, sjeo mu na trbuh i odozgo ga stao šakati po licu, spretno pritom izbjegavajući ruke kojima se nesretnik pokušavao obraniti.
  Kako se Črnko ni inače nije miješao u stvari koje donose ispod dvadeset i pet posto profita, ostalo je slabašnom Cimbi da nekako pokuša spasiti prijatelja od razjarenog borca iz pekarnice, koji se razmahao na sve strane, udarajući udarcima koji su se mogli vidjeti gotovo u svim borilačkim sportovima. Objesio se Tromblonu na leđa, pokušavao mu obujmiti ruke, ugristi ga za uho, neprekidno vičući:
  — To nije Delon! To je njegov brat! On ti i ne zna ženu!
  Ali, zar je važno tko je tko, i tko je kome brat, kad se pravda tako slatko i uspješno izvršava!
  Na koncu je Tromblon ipak odustao, podigao se s pretučenog Flekača, pljunuo ustranu, okrenuo se i bez riječi otišao. Ali, činilo se da to nije uradio zato što se uvjerio kako je zapravo napao krivog čovjeka, nego više stoga što mu protivnik nije bio kadar pružiti pravi otpor.
  I premda je začuđujućom hrabrošću otrpio sve te udarce rukama i nogama, Roby Flekač iznenada klone nauznak i udari potiljkom o beton, i prije no što će pasti u nesvijest, sjeti se što se to dogodilo s čudnim Profesorom. Davno prije, ima tomu više od dvadeset godina, Profesor se vratio kući iz ribolova i shvatio da ga je žena napustila s bogatim monterom centralnog grijanja, kome je već dosta dugo honorarno vodila poslovne knjige. Ostavila je za sobom tek pisamce na kojemu mu je napisala: »Oprosti, to je možda samo za ovu fiskalnu godinu, a možda i zauvijek.« Poslije je profesor malo skrenuo, pa je sve češće uzimao ribički pribor, obilazio s njim prigradske birtije, utvarajući si, navečer, dok se vraćao, kako će svoju ljubljenu saldokontisticu, kao u kakvoj bajci s happy endom, zateći kod kuće. No, kako se to nije događalo, prodao je kuću i odselio u stan na rubu plinarske četvrti. Kad su ga znanci pitali zašto to radi, odgovarao je sasvim nejasno kako više ne želi dijeliti kuću s vragom.
  Ali, kada su, kojih pola sata nakon strašnog borilačkog masakra, sjedili u Hirošimi, gdje su Žohar i Cimbo pokušavali dovesti Robyja Flekača u red, Profesora više nije bilo tamo. On je zacijelo otišao kući, ili se pak odlučio dokrajčiti jeftinim vinom u kojoj od obližnjih birtija. Žohar je u plastičnom lavoru donosio čistu vodu, a potom i rakiju u čašicama od pola deci, kojom je Cimbo dezinficirao posjekotine i kontuzije na prijateljevu licu, a potom mu hladnom vodom pokušavao smanjiti poplavjele otoke.
  Zavaljen u stolcu, Roby je uzdisao, stenjao od boli, osobito kad mu se alkohol razlijevao po rani. Gledao je pocrvenjele prste desne šake, tvrdeći kako se ne sjeća da ga je Tromblon nagazio po njima. I neprekidno, upravo logorejično je pričao stvari koje Žohar i Cimbo nikako nisu mogli razumjeti:
  — Jebote, ono kad me pogodio lijevom nogom u slabine, pa odmah desnom u bedro, to je bilo kao kad je Okura srušio Steltona u prvoj rundi... fantastičan udarac. A to kako me zgrabio za koljena i prebacio na leđa, toga se ni veliki Cerbero ne bi postidio! A Cerbero je tri puta tukao Oyamu i jednom Fu Donga! Kažem vam, dečko je čisti genij! Šteta što nije koju godinu mlađi!
  A kada se nakon svih tih udaraca nekako pribrao, popio je ostatak dezinfekcijske rakije i zatražio od gazde Žohara da mu donese pribor za pisanje.
  Časak kasnije, zlovoljni je gostioničar stavio na njegov stol jeftinu tesarsku olovku i memorandum papir, u čijem je lijevom gornjem uglu bila otisnuta stilizirana gljiva nuklearne eksplozije. Roby je nešto ljutito promrmljao, kao da ga je ozlovoljila ta idiotska stilizacija, a potom je zaronio glavom u papir i počeo brzo pisati, premda se činilo da mu pocrvenjeli prsti sve više otiču.
  Pisao je dugo i dugo, i Cimbi je to postalo posve kretenski. Kao periferijski tip prisustvovao je stotinama tučnjava i nikad, ali uistinu nikad, nije vidio da tip koji je izvukao kraći kraj sjedne za stol i navali na jebena slova. A onda, kad se već činilo da stvar neće imati kraja, Flekač je dva puta presavinuo papir, pružio ga Cimbi i važno rekao:
  — Odnijet ćeš ga njemu i nemoj mi se vraćati bez pozitivnog odgovora!
  — Kome ću ga odnijeti?! — čudio se Cimbo kao da već nazire odgovor.
  — Njemu! Tromblonu! Drka kurac u toj jebenoj pekarnici, a čisti je genij za ultimate fight. Jesi li vidio te udarce, tu brzinu, to kako mi se bacio u noge. Tu će stvar morati i doktor Črnko popušiti i pljunuti lovu! Pa vidio ga je na djelu.
  Htio je još dodati kako je pomoćni pekar čisti hitmaker, ali mu se učinilo da taj komplicirani izraz ima neko drugo značenje.
  — Da ti nisi malo... — zbuni se Cimbo. — Možda bi trebao pričekati pa tek onda pisati... Što on zna što je K-2! Što on zna što je fajting! On cijeli život radi perece, kifle, salcštangle, veliki raženi... Odjebat će i mene i tebe!
  — Prenijet ćeš mu ponudu koju neće moći odbiti! — strogo će Roby Flekač, vjerojatno i ne znajući da ponavlja poznatu rečenicu iz slavnoga filma. — Koliku on uopće ima plaću kod tog pekara?
  — Čuo sam da ima tri soma... — slegne ramenima Cimbo.
  — Ponudi mu pet! — ispali Roby, a potom ga, kad je Cimbo već bio na gostioničkim vratima, zaustavi i reče, ovaj put hladnije i razumnije:
  — Zapravo, ponudi mu četiri... I titulu prvog hrvatskog prvaka svijeta po novoj verziji.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:55 pm



 
 
 2. Američka jakna


  Bilo je osam ujutro, baš negdje u vrijeme takozvane vizite, kada se punašni Cimbo pojavio na zastakljenoj portirnici Bolnice Srca Isusova, one koja je bila najbliža Plinari. Bio je vidno umoran, crvenih obraza, uznojena čela i zadihan, jer je od industrijskog kolosijeka, s kojega je upravo stigao, pa sve do bolnice bila neprekidna uzbrdica, dakle više od kilometra hoda sasvim neugodnoga za četrdesetogodišnjaka sviklog tek na beskonačno sjedenje u gostionici ili na tupo stajanje uza šank. Padala je sitna ali gusta kiša, sasvim uobičajena za ovaj dio jeseni, tako da su Cimbov jeftin baloner i vunena kapica s pufnom bili sasvim mokri. Cimbo bez riječi tresne nečim velikim što je donio u plastičnoj vrećici po pultu ispred portirnice i unezvjereno se zagleda u portira koji je iz plave emajlirane zdjelice vilicom vadio komadiće sarme i pohlepno ih trpao u usta.
  — Izvol’te — punim će ustima portir, jedva i pogledavši Cimbovo zajapureno lice s kosom ulijepljenom po niskom, neinteligentnom čelu. — Nijedna ambulanta još ne radi. Doktori su u viziti. Jeste možda hitni?
  — Pa... što ja znam... — zbuni se Cimbo. — To bi doktor trebao procijeniti.
  Na ovu besmislicu portir samo odmahne rukom pa se okrene prema vratima na kojima se u taj čas pojavio čovjek u bijeloj kuti s pločicom na džepu. Zacijelo doktor ili bolničar.
  Američka jakna
  — Pavel, sunce ga jebalo! — prekori došljak portira.
  — Jesam ti rekao da moraš promijeniti prehrambene navike! Ne možeš ujutro mlatit po sarmi, paprikašu i hladetini i očekivat da će ti tlak i kolesterol biti na normali. Ujutro bi morao malo... onako... jabuku, čašu mlijeka... žitne pahuljice...
  — A što ćete, gospon doktor, kad vam je to u našoj kući oduvijek bilo tako. Najjači obrok ujutro, a onda sve slabiji i slabiji...
  — Što, to znači da navečer jedeš žitne pahuljice?
  — Pa ne baš... — slegne ramenima portir grabeći još jedan komadić sarme. — Al' onako... nešto slično... Čvarci... krvavica... ili skroz mali komad špeka... onog zdravog... prošaranog...
  Pobojavši se da će se njihov razgovor uskoro pretvoriti u dugačko nutricionističko nadmudrivanje o tomu što je zdravo a što ne, Cimbo zalupa po staklu portirnice.
  — Što je s vama? Što imate? — uzrujanim će glasom portir Pavel, ljutit što mu sada s dvije strane kvare jutarnju sarmu.
  — Imam ruku — odvrati Cimbo i zgrabi plastičnu vrećicu u kojoj se nazirala teška komadina nečega.
  — Imam i ja ruku! Kakvu ruku?
  Cimbo rastvori svoju poveliku najlonsku vrećicu pa se zagleda u njezinu unutrašnjost, zavuče čak i prste kao da joj proučava sadržaj, podigne pogled prema velikoj staklenoj stijenki portirnice iza koje su ga radoznalo promatrali portir s plavom zdjelicom i liječnik u bijelom.
  — Mislim desnu... Jer da je lijeva... valjda bi na njoj bio sat.
  Cimbo pruži vrećicu kroz polupodignuti prozorčić portirnice, a portir je prihvati i zaviri u nju. A kada je uzdahnuo od iznenađenja, liječnik i sam priđe pa pogleda što se to nalazi u plastici s logotipom opskrbnog centra koji je preplavio grad.
  — To je vaša... ruka? — promuca portir blijed u licu.
  — Ne, ne! — branio se Cimbo. — Ja već imam dvije. A kad i ne bih imao, ova mi uopće ne bi pasala.
  Sada je liječnik izvukao ruku iz vrećice i stao je onako stručno promatrati. Bila je cijela, od šake pa do lakta, podosta ukočena, poplavjelih prstiju; vidjelo se da ju je nešto snažno i nemilosrdno odijelilo od tijela. Djelovala je nekako nestvarno, nadrealno, jer se veoma rijetko mogu vidjeti ruke odsječene od tijela, a neobičnost prizora pojačavalo je i to što je ruka bila u kožnome rukavu koji je bio odsječen skupa s njom.
  — Doktore! — vrisne portir, zgrabivši svoju zdjelicu.
  — Pazite! Zakapat ćete mi doručak!
  Napravio je to u zadnji trenutak, jer je nekoliko kapi guste potamnjele krvi palo s onog mjesta gdje se nekoć nalazio rameni zglob i zaprljalo papirnati upisnik što je ležao otvoren na portirovu stolu.
  Kao da je previdio Pavelovu paniku, liječnik priđe prozoru i zagleda se u Cimbu koji je naivno žmirkao kao da u svemu tome ne vidi ništa čudno. Kao da su bolnice mjesta koja uredno zaprimaju odrezane ruke i slične organe ili dijelove tijela.
  — Tko ste vi? — trudio se liječnik da mu glas zazvuči strogo. — Možete li mi pokazati vaše osobne dokumente?
  — Ma ne... nema veze! — odmahne rukom Cimbo.
  — Moje ime nije važno. Meni ne treba nikakva nagrada. Molim, ja sam samo savjestan građanin...
  — Šta vam je? O kakvoj nagradi lupetate?!
  — Pa tako... — zbuni se Cimbo. — Valjda o onoj koja se daje poštenim nalaznicima! Šta je to ukinuto? Ja sam ruku našao i pošteno je isporučio. Po zakonu mi pripada dvadeset posto...
  — Hoćeš dvadeset posto ruke? — umiješa se portir koji je ponovno prionuo na svoj doručak premda okolnosti i nisu bile prikladne za uživanje u jelu.
  — Dvadeset posto vrijednosti! — tumačio je Cimbo.
  — Valjda i ruka ima nekakvu vrijednost?! Pa nećete valjda reći da ruke... tek tako... naokolo...
  — Gdje ste je našli? — strogim će glasom liječnik. — Čini se da je još friška.
  — Dolje na Plinari. Kod starog industrijskog kolosijeka. No... odmah kod vahtarne...
  — Vahtarne?!
  — To vam je ona kućica pokraj pružnog prijelaza — objasni portir liječniku. — Oni na Plinari imaju sve nekakve takve izraze. Bez veze...
  — Bila je u vrećici?
  — Ne, ne... vrećica je moja — tumačio je Cimbo. — Uzeo sam je jer sam išao k Šaćiriju po veliki bijeli i salcštangle, a ruka je ležala u travi. Nije se micala...
  — Micala?! — s čuđenjem će liječnik. — Tako nešto nisam još čuo. A kako bi se i micala?
  — Mislim... — nastavi Cimbo — mirovala je, a neki su je psi već mjerkali. Otjerao sam ih s kamenom i uzeo je, jer sam bio siguran da će ovdje dobro doći.
  — A zašto bi dobro došla?!
  — Tako... mislio sam... — objašnjavao je pošteni nalaznik odsječene ruke — mislio sam da je možda u bolnicu doveden čovjek čija je to ruka... i da bi njemu dobro došla... ljudi uglavnom dosta vole svoju ruku... Zato sam je donio. A opet... ako nikom ne treba... čitam stalno o tom doniranju organa... pa mislim... dal’ moraš dati baš svoj organ ili je dobar i onaj koji si našao na cesti... ili u travi. Pravi kirurzi uvijek znaju takve stvari prikrpit...
  — Ma što vi znate o kirurgiji i doniranju organa! Dajte mi odmah svoje generalije, jer moram obavijestiti policiju! Ne možete tek tako hodati naokolo s nečijom rukom u vrećici!
  Telefon na portirovom stolu zazvoni i on, zadovoljan valjda što je uspio završiti svoj masni doručak, obriše ruke i podigne slušalicu. Slušao je pomno i tek tu i tamo izgovorio po koje »da«, »naravno« i »javit ću«.
  — Ali ta vrećica je bila zbog velikog bijelog iz pekarnice Šaćiri! Osim toga, nije mi prvi put da ovamo donosim ruku...
  — Kako to mislite?! — začudi se liječnik.
  — Pa prije tri godine, kad je gater odrezao ruku klesaru Golobu, ja sam donio ruku... Mislim, Goloba je dovezao Delon, a ruku sam nosio ja... premda u istom autu.
  — I što je bilo s njim?
  — S Delonom? Još je u Lepoglavi.
  — Ma ne s njim! — uzrujavao se liječnik. — Nego s tim klesarom?
  — A on! On je umro — slegne ramenima Cimbo kao da želi reći kako on tu ništa nije bio kriv. — Umro je, tako da je i ruka propala skupa s njim.
  — Gospon doktor — prekine ih portir Pavel koji je upravo odložio telefonsku slušalicu. — Sad baš javljaju da je hitna dovezla čovjeka bez ruke. Al’ nema veze, jer je već bio mrtav. Tako da ruku možete vratiti.
  Cimbo podigne ruke uvis kao da prosvjeduje.
  — Neću tu ruku! Ja sam je predao, vi je lijepo zaprimite, provedite, adaktirajte i bacite! Kamo bih stigao da sve te ruke nosim doma!
  *

  Grga Kuštrak, jedan od upravitelja kaznionice, ugasi dogorjelu cigaretu u pepeljari na radnom stolu, potom uzme polupraznu kutiju cigareta skupa s jeftinim plastičnim upaljačem i pretrpanom bakelitnom pepeljarom, pa sve to skupa baci u košaru za otpatke. S nesigurnom i bojažljivom mišlju kako se, eto, valjda odviknuo od jednoga poroka, te kako više nikad neće uvući cigaretni dim u pluća, prišao je prozoru i zagledao se van. Iznad istočnog krila kaznionice visio je sivi svod zgusnutih oblaka i magle, kroz koju se nije naziralo ništa od onog kupastog zagorskog pejzaža što ga je znao ironično preporučivati svojim kažnjenicima kao pejzažni i ambijentalni odmor za dušu. Pokušao se predati mislima o svijetu bez cigareta, ali ga je iz te tlapnje prenuo miris nagorjela papira. Okrenuo se i spazio kako gori košara za otpatke u koju je nesmotreno bacio tek napola ugašen opušak.
  U taj čas otvore se vrata i u Kuštrakov ured uđe uniformirani stražar koji je dopratio zatvorenika u trapericama i jakni od jeansa, što je predstavljalo propisanu odoru u ovoj kaznionici. Sviknut na svakojaka iznenađenja i opasnosti, stražar trenom zgrabi crveni protupožarni aparat sa zida i plamteću košaru zaspe takvim mlazom, da je dobar dio bijele pjene upropastio i upravnikove cipele.
  — E, jebemu! — promrmlja Kuštrak. — Ti baš nemaš mjere! Što hoćeš?
  — Oprostite... — bojažljivo će stražar. — Na protupožarnoj su nam tumačili da pjena ne djeluje na skaj... Tako da cipelama...
  — Idiote! — prekine ga upravnik. — Tko još nosi cipele od skaja! To je prava koža! Trst! Vero pelle! Što uopće hoćeš?
  Stražar salutira, lupne petama i stane mimo kao u kakvom ratnom filmu.
  — Gospodine upravniče, rekli ste mi da dovedem Slikara! Zbog njegove pritužbe!
  Upravitelj pogleda pozorno u privedenika. Bio je to čovjek krhke građe, blijede puti, prstiju umazanih bojom. Mogao je imati više od šezdeset godina, vukao se po kaznionicama već desetak godina, tako da su mu već pozaboravili ime i razlog zbog kojeg je osuđen na dugogodišnji zatvor. Otkako je ukinuta odredba o prisilnom radu, čitave je dane provodio u ćeliji slikajući uljem po platnu koje mu je netko slao. Bilo je sasvim logično da ga prozovu Slikarem.
  — Dobro, što je onda? — prijekorno ga pogleda upravnik sjedajući za stol. — Otkako su se ove takozvane nevladine bitange počele zauzimati za razna prava, ne može se više živjeti od vaših pritužbi i zahtjeva. Jesi li možda postao vegetarijanac? Ili želiš prakticirati budističku vjersku službu? Ili ti treba brzinski tečaj norveškog jezika?
  — Radi se o jednoj slici — bojažljivo će čovjek koga su zvali Slikar.
  — Kakvoj slici?! Pa dali smo ti da slobodno, do mile volje slikaš, premda bi ti rad u stolariji ili restoranu bio korisniji za tijelo i duh!
  — Zapravo, radi se o nečem što je trebalo biti slika... radi se o nenaslikanoj slici.
  — Lijepo — promrmlja upravnik obuzet silnom željom da zapali još jednu, posljednju cigaretu u životu. — Što je u pogledu nenaslikanih slika Helsinški odbor smislio neke finese?
  — Ne znam vam ja za nikakav odbor — nastavi Slikar, trudeći se da djeluje pristojno i ponizno, premda Kuštrak nije vjerovao poniznosti i pristojnosti svojih zatvorenika. Navuče bitanga na lice ponizan izraz, a u dosjeu mu stoji da je ubio ženu, ljubavnika i punicu. I unatoč tomu što upravnik nijednim znakom nije pokazao da ga sluša, zatvorenik je stao obrazlagati svoj problem.
  — Prije tri dana sam se spremao započeti s novom slikom. Uzeo sam platno, premazao ga bijelom grundfarbom i ostavio ga da se preko noći osuši. A kad sam drugo jutro ustao, platno je bilo bijelo, ali se na njemu ipak dala razaznati tonirana silueta glave. I u toj glavi je bilo neke nedvojbene svetosti... nešto je zračilo...
  — Hoćeš reći da se na platnu pojavila Blažena Djevica Marija?
  — Ne znam. Možda ne baš to... ali nešto sveto... nadnaravno... I došlo je samo od sebe. I to u zatvorsku ćeliju.
  — I što sad s tim? — pogleda ga upravitelj, i sam ne znajući kakav bi stav zauzeo. Otkako se vlast promijenila, s tim se stvarima više nije valjalo šaliti. Otpiliš zatvorenika zbog praznovjerja, a onda te razdere tisak, vlast, Biskupska konferencija, združeni vjernici i hodočasnici iz zemlje i inozemstva. Čak i sindikat, i on te opali po glavi.
  — Ne znam, ne znam... — razmišljao je upravnik Kuštrak sve dok mu spasonosna namisao ne sijevne glavom:
  — Slušaj, lijepo ti porazgovaraj s našim dušobrižnikom, pa neka on ispita stvar i smisli kamo to smjestiti. Pokaži mu lijepo sliku, objasni sve okolnosti, pa će on već preko svojih struktura...
  — Nemam mu što pokazati! — prekine ga Slikar. — Dok sam bio na terapiji, netko je platno premazao crvenom bojom i uništio siluetu.
  — A tako! — zine upravitelj, osjećajući kako mu pada kamen sa srca i kako je već sljedećeg trena lakše udahnuo.
  — I po tvome... tko je to napravio?
  — Jedan od vaših čuvara.
  Kuštrak podigne pogled i spazi kako čuvar iza Slikarevih leđa odmahuje glavom kao da želi pokazati kako je to neistina. Iako nije trpio čuvare koji su skloni napakostiti zatvoreniku, shvati kako je ipak njegova uloga da brani sve što ima bilo kakve veze sa zatvorskom administracijom.
  — Ma, molim te! Čuvar, kažeš? A zašto ne onaj s kojim si u ćeliji? Nekako bi bilo najvjerojatnije očekivati da će ti takvo što napraviti tvoj vlastiti cimer.
  Iako je Slikar bio iz kraja u kojem se ne rabi riječ »cimer«, sve je shvatio i odmah počeo braniti čovjeka s kojim je dijelio uzanu ćeliju, jedinu u cijeloj kaznionici koja nije smrdila po znoju nego po terpentinu i razređivaču.
  — Delon to nikad ne bi napravio. On ide kući za nekoliko dana i tu sam mu sliku htio darovati. Zašto bi uništavao nešto što će dobiti?
  — Kakav Delon? — upita Kuštrak, pogledavajući više na čuvara nego na zatvorenika.
  — To vam je onaj Krešimir Flekač koga zovu Delon... po onom američkom glumcu... — počne stražar.
  — Valjda po francuskom — ispravi ga upravnik.
  — Šta ja znam, ti se glumci stalno mijenjaju i ja vam ne želim imati nikakve veze s tim.
  — Hajde, ne gnjavi! Što je bilo s tim Delonom?
  — Taj Krešimir Flekač zbilja ide drugi tjedan doma jer je odslužio tricu. On vam je u civilstvu utjerivao neke novce pa je jednom klesaru odrezao desnu ruku s onim... s onim strojem za rezanje granita. Dobio bi manje da klesar nije umro... al’ je umro. A što bi klesar radio bez ruke...
  Upravnik se trgne kao da je istom sad shvatio o komu se radi, pa posegne rukom u ladicu i izvadi iz nje nekakav papir. Slikar i čuvar šutke su promatrali upravnika Kuštraka dok je razmotavao papir koji je imao debeli crni porub, a u sredini krupno otisnut križ i ime.
  — Skoro sam zaboravio... dovedi mi tog Flekača... ili Delona... kako kažeš... Ne ide kući idući tjedan nego danas. Skratio sam mu tjedan dana zbog dobrog vladanja.
  — Ali... on se nikada nije znao dobro vladati — usudi se kazati čuvar. — Oduvijek je bio vuk među psima.
  Kuštrak ga strogo pogleda i čuvar odmah umukne.
  — Znam da se nije dobro vladao — promrmlja upravnik. — Ide kući jer mu se dogodilo nešto vrlo zajebano. Jednostavnije nam je da ga definitivno otpustimo i da više nikad o njemu i ne razmišljamo.
  — Aha — zinuo je čuvar ne shvaćajući što se to moglo dogoditi Delonu. Pa život je i sačinjen sve od samih zajebanih stvari.
  — A ja? — umiješa se Slikar. — Što da radim sad s tim platnom?
  — Rekao si da ti ga je netko prefarbao u crveno?
  Slikar kimne potvrdno.
  — E, onda naslikaj nešto što ide dobro na takvu podlogu. Požar... ruže... partijsku zastavu... ili pakleno grotlo... I ne gnjavi me više s tim! Srce mu ljubim, nisi došao u slikarsku koloniju, nego u zatvor!
  Zatim se okrene čuvaru koji je izgleda uživao u Kuštrakovoj odrješitosti.
  — A ti mi dovedi tog Delona i daj mi jednu cigaretu, jer ću poludjeti od tog neprekidno jebenog nerviranja!
  —Joj, tak mi je žao! — gotovo da je pocrvenio čuvar.
  — Izgleda da mi ih je žena jutros sakrila. Stalno me tjera da prestanem pušit. A samo budale prestaju pušit!
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:56 pm





  Rudolf Flekač rodio se negdje početkom tridesetih godina, ali baš nije jasno kada, jer se na Plinaru doskitao bez ikakvih valjanih dokumenata. Oni što ih je pokazivao poslije bili su očigledno lažni, ali se na tu okolnost nije nitko osvrtao, čak ni policija kojoj je oduvijek nekako draže da čovjek ima lažne dokumente, nego da nema nikakve. Spadao je među one koji se ni sa kim ne slažu, koji nikoga ne trebaju i nikoga ne vole, premda ga zbog toga ne treba osuđivati. Naime, mnogi ljudi nikoga ne vole samo zato što su si umislili da nitko ne voli njih pa siju prijezir naokolo radi nekakve ravnoteže. Kažu da se jedino slagao sa starijim bratom te da ovu činjenicu treba zahvaliti dvjema stvarima — tomu što je brat živio u Americi, negdje u nekom bog-te-pitaj-kakvom gradu, gdje dirinče brojni Hrvati, kao i tomu što mu je brat jednom prilikom poslao kožnu avijatičarsku jaknu, crnu, suženu u struku i s ovratnikom od topla krzna. Tu je jaknu gotovo stalno nosio tako da bi se moglo kazati da je ona starjela, blijedjela, propadala i umirala skupa s njim.
  Otkako se u pedesetima zaposlio u Državnim željeznicama, dobio je nadimak Željezničar, a poslije skraćeno Željezni, premda se ni na kraću, ni na dužu varijantu nadimka uglavnom nije ni odazivao ni osvrtao. Zapravo, ponajčešće se nije odazivao ni kad bi ga pozvali po imenu, nego bi samo zabrzao svojim putem ka nekom nejasnom imaginarnom cilju, kao kakav pas koji ne želi društvo i ne zna liznuti ruku.
  Dakle, radio je kao željezničar, ali ponajčešće nije dolazio u doticaj ni s vagonima ni sa čeličnim šinama po kojima su tutnjali teretni vlakovi što su snabdijevali golema plinarska skladišta i pogone, koji su funkcionirali sve do devedesetih godina kada su redom propali, zarasli u korov i prevukli se sivim prahom pretvorbe. Željezni je radio na pružnom prijelazu kao nadzornik u kućici iz koje se podizala i spuštala brklja. Taj je posao bio tek djelomice odgovoran, jer su šanse da se pogriješi bile uistinu minimalne. Naime, nije bilo nikakva voznog reda te su teretne kompozicije prolazile po potrebi, a nadzornik je o takvu prolasku uvijek bio izričito obavještavan. No, i u takvom je poslu Rudolf Flekač Željezni bio počesto opominjan i kažnjavan, jer je od početka počeo pokazivati svoju ćudljivu i naprasnu ćud. Naravno, kad je nailazio teretni vlak, on je po pravodobnoj dojavi spuštao brklju, ali je poslije nije dizao ako bi se ispred brklje zatekao tkogod tko mu se iz tko zna kakvih razloga nije sviđao. Usto je znao spustiti brklju samovoljno, ne zato što je nailazio vlak, nego zato što je cestom stizao netko tko je u labirintima Rudolfove glave nosio nekakvu krivnju ili bio obilježen negativnim predznakom. Čini se da je osobito volio spustiti brklju velečasnom Pušeku, kad je nailazio u svojoj crnoj mantiji na škripavom biciklu, a jednom ju je spustio čitavoj pogrebnoj povorci, valjda pedesetorici ljudi, samo zato što je na čelu povorke koračao velečasni u bijeloj odori s molitvenikom i svetom vodicom u ruci.
  — Otvori, Antikriste! Ta će te prokleta narav odvesti do pakla i natrag! — vikao je velečasni dolje pod kućicom, ih »vahtarnom«, i ne misleći kako nehotice ponavlja naslov poznatog filma, te da »do pakla i natrag« predstavlja za-pravo bezvrijednu prijetnju, jer obećava grješniku i neopoziv povratak. Nešto kao izlet autobusom na kupanje — »do plaže i natrag«!
  I dok je velečasni urlao, Željezni je samo sjedio u svojoj američkoj jakni od fine crne kože i mirno promatrao pogrebnu povorku kojoj se zapravo, sasvim praktično gledano, i nije imalo kamo žuriti.
  I premda je stari Rudi Flekač nekoć bio dopadljiv mladić, to što se oženio ide u red razmjerno fantastičnih podataka. Neki su tvrdili da je to napravio zbog oklade, drugi su tvrdili da i najokorjelijim mizantropima rade hormoni, a treći pak da je i on, možda tek jednoga dana, ili jedne noći, povjerovao kako se i među ljudima može razviti odnos u kojem ima i stanovite topline. Bilo bi možda netočno i preuranjeno kazati kako sirotu koja je pošla za tako ćudljivu narav treba iskreno žaliti, jer ga je ta ista osoba nakon nekoliko godina braka ostavila s makedonskim trgovcem paprika, ostavivši mu na brizi dva sasvim mala djeteta, Roberta i Krešimira, ih Robyja i Delona.
  Jedne mu je nedjelje rekla da odlazi s Dimčetom, a on ju je zamolio da svakako ode prije sedam, jer mu tada dolaze prijatelji na kartanje. Naravno da nije nikada kartao, niti imao prijatelje, ali je toj ženi ipak na neki način morao pokazati kako mu je malo važna. I premda je rekla da će iz Makedonije odmah poslati po djecu, nije to napravila, ostavivši ih na brizi ocu, i to onom najnepouzdanije vrste. E sad, uistinu bi bilo nerealno vjerovati kako je Željezni odgajao svoja dva sina, jer on to nije uopće činio. Oni su odrasli tek tako, sami od sebe, uz čudesan splet raznih okolnosti, onako kako stablo smokve izraste na tvorničkom dimnjaku. Dostojevski piše kako stari Karamazov nije odgajao svoju djecu naprosto stoga što ih nije primjećivao. S Rudijem Flekačem stvar je bila sasvim drugačija, reklo bi se i humanija. On je primjećivao svoja dva sina, ali nije primjećivao da je to činjenica koja bi mu nalagala bilo kakve poteze i bilo kakva upletanja.
  Napustili su ga zarana. Roby je s nekakvom rodbinom otišao u Njemačku, pa potom i u neke druge zapadne zemlje. U Berlinu se stao baviti kojekakvim poslovima, nekima koji su bili teški, ozbiljni i stvarni, poput rada na dizalici ili u ugljenokopu, dok su drugi bili tlapnje, opsjene i čisti promašaji jer je Roby, za razliku od mlađeg brata Delona, bio sanjar i naivac. Tamo u Njemačkoj se oženio i zakopao u petogodišnji brak od kojega je dobio čir na želucu. Kad mu je žena rekla da ga napušta zbog srpske narodnjačke zvijezde iz Star-bara na prvom katu Jugo-cluba, rekao joj je da tu zgodnu pustolovinu izvede svakako prije sedam navečer, jer mu tada dolaze prijatelji na kartanje, osjećajući pritom sasvim mutno kako je tu rečenicu negdje već čuo.
  Delon je dobio nadimak po francuskom glumcu, premda je možda bio više nalik svom ocu Rudiju. I dok je ravnodušnom Rudiju žensku odveo makedonski paprikar Dimče, Delon je u stvarima te vrste pokazivao mnogo veću spretnost. Nije, dakle, bio na oca! A i tko bi uopće u bilo čemu bio na takva egzemplarna oca? Kako je ponajveći broj njegovih ljubavnica bio iz redova prividno mirnih gospođa s Plinare i njihovih nešto manje mirnih kćeri, i Rudi i Delon dogurali su do sasvim slične slave — nitko ih naime nije mogao žive smisliti. Samo, dok je Željezni znao izvući i batina, Delona se uglavnom nisu usuđivali dirati, jer je već od devedesetih počeo raditi za neke moćne tipove, koji su mu dali automobil i počeli ga slati naokolo da se raspita kako žive, rade i čime se bave sretnici koji nisu podmirili dugove i kamate. A onda se dogodila i ta nezgoda s klesarom koji se odupro pravodobnom vraćanju kredita i kartaškog duga, nego je radije ostao prvo bez ruke, a potom i bez života. Stisnut raznim dokazima, Delon je morao na nekoliko godina preseliti u lepoglavsku kaznionicu. Naravno, kad ga se prestalo viđati po plinarskim ulicama, već je bio poodavno napustio očevu kuću. Kad su ga odvozili u kaznionicu prošao je pokraj hrđavog teretnog kolosijeka i »vahtarne« uz koju više nije bilo brklje i u daljini ugledao kako se naherila rodna kuća u kojoj još uvijek na samo njemu poznat način životari njegov nemogući otac. Tad je u punom smislu postao svjestan svih promjena koje su zadesile sumornu geografiju njegova djetinjstva. Plinara je bila napuštena i prekrivena ružnom hrđom, pogoni zatvoreni, skladišta prazna i pretvorena uglavnom u smetlišta i domove skitnica, tvornica čarapa napuštena i jedino je groblje radilo istim ritmom. U tom času više i nije znao je li mu zbog svega tog drago što odlazi odavde ili još više žali što će poduže vrijeme biti odsutan.
  Kad su prestali razlozi za održavanja periferijske pruge na Plinari, pružnoga prijelaza i nadzorne kućice, Rudi Flekač mogao je mirno sačekati da ga premjeste negdje drugdje, na koju od željezničkih lokacija, ali je radije otišao u mirovinu. Tad je valjda i sam shvatio da više ništa od njegove prošlosti ne postoji, a ako i postoji, onda više nema nikakve važnosti. Kuća je bila prazna, pruga zapuštena i zarasla u korov, stražarnica iz koje je nadzirao pružni prijelaz počela se kriviti i rušiti sama od sebe; ništa više nije bilo tu, čak ni on sam. Znao je zaći u čudnu gostionicu Hirošimu, koja je cijelom predgrađu davala nekakav kataklizmički ton, i tu bi satima sjedio u kutu do zahoda, skriven smežuranim fikusom i sretan da ga nitko ništa ne pita, da ga ne gnjave narudžbama, jer je i alkohol prezirao kao sve ostalo.
  Jedini s kojim je gdjekad znao razmijeniti nekoliko mrzovoljnih rečenica bio je Profesor, još jedan čudak s Plinare. Njemu je priznao kako ga već dugo progoni pomisao da ode odavde, premda nije bio siguran ima li tako dalekog mjesta do kojega bi vrijedilo potegnuti.
  — Ima, ima — mrmljao je Profesor koji je uvijek uza se nosio ribički pribor — Samo nije posve jasno može li se i u tom slučaju pobjeći tako da za sobom baš ništa ne ostaviš. Jer iza tebe ostaju tvoja djela i nedjela, po njima te pamte i spominju, a to je skoro isto kao da si ovdje. Treba pobjeći i zamesti svaki trag.
  — A kad bih sve to dignuo u zrak? Recimo, da potpalim koju od onih cisterni što su ostale na slijepom kolosijeku iza skladišta azbesta?
  — One su ionako prazne — tumačio je Profesor. — A kad bi i bile pune, toliko pune da baš sve digneš u zrak, što je mnogima ideal, opet bi ti ostala Božja pažnja kojoj teško možeš izmaknuti. A kako izmaknuti Božjoj pažnji, to valjda zna samo velečasni Pušek, ali sumnjam da bi ti to ikada rekao.
  — Velečasni je idiot! On ništa ne zna! — prosvjedovao je Željezni, na što je Profesor zapadao u posprdni grohot.
  Poslije je Željezni znao sjediti na stubama kućice u kojoj je proveo dobar dio radnog vijeka i odatle gledati preko mrtvih kolosijeka prema groblju koje je koristio čitav grad a ne samo Plinara. Padala je kiša na koju se nije obazirao, premda su mu hladne kaplje padale za vrat i vlažile mu noge u pretrošnim cipelama. Pogled mu je časkom pobjegao prema starim cisternama, što su prema Profesorovim riječima bile prazne i u eksplozivnom smislu posve nefunkcionalne, a zatim se zagledao u napušten plinski spremnik koji je dominirao cijelim predgrađem, tužno svjestan da je i ta divna eksplozivna instalacija na žalost prazna te da su planovi što mu palucaju glavom uzaludni. Potom mu je palo na pamet da se možda i ne može otići s ovoga mjesta a da se ne ostave tragovi, ali da se ti tragovi ipak mogu minimalizirati, da ih netko pouzdan može za njim jednostavno pomesti.
  Ali tko? Tko bi bio taj komu bi on mogao povjeriti tako delikatan posao? Tko bi ga uopće htio poslušati?
  I u tom trenutku podigao je Rudi Flekač glavu prema kolosijeku i pred njim je protutnjala velika crna teretna kompozicija vagona nalik onima iz starih dobrih vremena. Takvi ovuda nisu već godinama prošli. Djelovali su zapravo nekako izmišljeno i snovito, ali im je glasna tutnjava bila više no stvarna. Ali, ovuda više ne prolaze vlakovi, znao je pouzdano. Čak kad bi ih netko i poslao, po ovoj napuštenoj pruzi ne bi mogli proći. Ne, to tehnički ne bi bilo moguće.
  Shvativši da je to fantomski vlak koji je dojurio iz najmračnijih podruma njegove umorne i bolesne glave, Rudi Flekač strese se od hladnoće i poželi se zaogrnuti svojom američkom kožnom vjetrovkom. No, tad se sjeti da je vjetrovku zaboravio u Hirošimi, na vješalici, pokraj stola za kojim je sjedio s čudakom koji, otkako zna za njega, u ruci drži štap za pecanje, premda nikada ne peca.
  *

  Krešo Flekač Delon kupuje putnu kartu, a potom izlazi na peron gdje je već postavljen vlak kojim će se vratiti kući. I to nakon zatvorske kazne smanjene točno za pet i pol dana. Iako je dan povratka iz zatvora vrijeme sasvim prikladno za radost i dobra raspoloženja općenito, Delon se osjeća sasvim čudno, sputano, komično, ograničeno, ćuteći da tamo kamo se vraća ne može očekivati ništa dobro. Ulazi u kupe u kojem sjede muškarac i dječak, zacijelo otac i sin, jer je mali preslika velikog. Tridesetogodišnjak s debelim lombrozovskim obrvama, glatkim ovalnim licem, odjeven u karirano odijelo iz nekih davnih vremena i isti takav, otprilike desetogodišnji replikant, posve jednakih obraza, jednaka čak i odijela, samo, naravno, manjega konfekcijskoga broja. Obojica ga pogledaju istim podozrivim pogledom kao da žele reći »mogao si sjesti i negdje drugdje«, a potom se istom kretnjom vrate svaki svojim novinama, stariji nekakvoj sportskoj reviji, a mlađi šarenoj knjižici sa stripovima.
  —Je 1’ slobodno? — pita Delon, odlažući svoj kovčeg na prtljažnik ponad sjedala. Potom umotano platno sa slikom osloni na sjedalo.
  Kako mu nitko nije odgovorio, on se vrati dolje na peron, ode do kioska da kupi novine, čokoladu i jake bombone s okusom paprene metvice, koje je u posljednje vrijeme sve češće uzimao jer mu se činilo kako uz njihovu pomoć lakše diše. Razmišljao je bi li možda kupio koji od mobilnih telefona kojima je kiosk bio krcat, a potom stade promatrati i ostale sitnice što se mogu kupiti po željezničkim kolodvorima. Bio je ipak dovoljno dugo u zatvoru pa da postane svjestan razlike između tmurne i oskudne zatvorske kantine i blještavog kolodvorskog kioska s malog provincijskog kolodvora.
  A potom je pogledao prema vlaku koji je svakog časa trebao krenuti i nasmijao se. Kroz prozor vagona jasno je vidio kako je onaj bucmasti klinac ustao i radoznalo se zagledao u zamotano slikarsko platno. Čak je i dirnuo poveći zavežljaj, taknuo ga prstom i povukao po njegovu rubu kao da ispituje što li to krije ambalažni papir.
  Poslije, kad se udobno smjestio u svom kupeu, zavalivši se u prljav, ali ipak mek naslon, raskuraži se onaj punašni tip u kariranom odijelu pa ga oslovi:
  — Znate, gospodine, moga je sina jako zainteresiralo to što nosite sa sobom... mislim taj zavežljaj... Naravno, nije mu bilo nakraj pameti da zaviruje, jer bih ga zbog takve indiskrecije žestoko izgrdio. Ali, slažete se valjda sa mnom kako je radoznalost kod mladog naraštaja poželjna, te da ga zbog toga nisam smio ukoriti.
  Delon spusti novine i sada pažljivo pogleda taj čudan par. Otac je važno mljeo besmislice i djelovao kao čovjek ponosan na svoje konverzacijske sposobnosti, dok je sin lako porumenjelih obraza oborio glavu kao da mu je nelagodno kada ga hvale.
  — Moj sin misli da ste vi slikar, odnosno da u smotuljku nosite kakvu lijepu sliku... neku uspješnicu s izložbe možda? Ako to ne držite nepristojnim, ja bih vas u njegovo ime upitao je li mali u pravu... odnosno, jeste li zbilja slikar?
  — Nisam — odvrati Delon.
  — Vidiš da nije! — okrene se čovjek sinu i Delon se začudi koliko je u tom glasu bilo prijekora, kao da je mali rekao tko zna kakvu besmislicu. — Rekao sam ti da budeš suzdržan.
  — Nisam slikar — kao da je htio zaštiti dječaka, premda mu ni otac ni sin nisu bih simpatični — ali u omotu je ipak slika.
  Dječakovo se lice ozari, premda ni za to nije bilo osobitih razloga. Jer, po obliku zavežljaja nije bilo teško pogoditi da skriva sliku.
  — Znači, ipak se iza svega krije slikareva ruka? Mali je, dakle bio, rekli bismo, na pola puta.
  — Ne znam je 1’ bio — slegne Delon ramenima, pa uzme zamotanu sliku i počne s nje odmatati jeftin ambalažni papir. — Nisam uopće siguran da je slikar. Dijelili smo sobu nekoliko godina, pa mi je napravio sliku... tobože za uspomenu.
  — O, to mora da je bio težak rastanak — mudro zaključi čovjek u kariranom odijelu kakvo je nosio, dosjeti se Delon iznenada, smiješni strip junak iz njegova djetinjstva.
  — Ljudi se naviknu jedni na druge, zavole se i samo ih neka vražja sila...
  — Ne znam što želite reći — prekine ga podosta grubo Delon — ali ništa vam od tog sranja ne vrijedi za zatvor. Naime, nisam bio dovoljno precizan. Nismo dijelili sobu nego ćeliju.
  Sada je u Delonovim rukama bila razmotana slika, bijelo platno prekriveno s nekoliko grubih poteza sirovog cinobera, što ih je morala ostaviti poširoka kičica.
  — Vidite... nije bog zna što. Slikar tvrdi kako je na početku na platnu bilo nešto mistično, nešto kao objava, ali da mu je to zatvorski čuvar za inat premazao. Bilo je premalo vremena, pa mi je dao ono što je imao. Nisam mogao biti izbirljiv.
  — O, nemojte tako olako podcjenjivati slike — mudrovao je Delonov sugovornik. — Stručnjaci tvrde da slike valja promatrati nekako drugačije, onim unutarnjim okom i ne tražiti ono što je na slici, nego ono što je, da tako kažem, ispod nje.
  — Pa to vam i kažem — jednostavno će Delon. — Na slici su crvene mrlje, a ispod je nešto što ni sam autor nije znao objasniti. Nešto što se pojavilo dok se podloga sušila... nešto kao tajni znak, poruka iz onostranosti, ukazanje... tko bi znao...
  — Možda to ima neku tajnovitu vezu s onim zbog čega ste bili u kaznionici — mudrovao je filozof iz kupea u kariranom odijelu, dok dječak nije skidao pogleda s neobične uljane apstrakcije. — Sad ste konačno Bogu i državi otplatili zadnju ratu duga, pa je možda na slici metafora vaše sudbine.
  Delon ga u čudu pogleda, što zbuni i njega, tako da nastavi govoriti tiše, nekako suzdržanije:
  — Ako vam se čini da se pretenciozno izražavam, to je zbog toga što sam školovan, i što sam pred sinom tu izobrazbu obvezan rabiti. Ja sam vam, naime, učitelj. Seoski doduše, ali ipak sa svim nužnim učiteljskim vrlinama. Dakle, jeste li pomislili nešto u tom smislu... da bi slika bila u metaforičkoj ili metonimijskoj vezi s onim zbog čega ste osuđeni? Znate što je metonimija?
  — Osuđen sam za ubojstvo — mimo će Delon, kao da daje podatke za kratkoročni kredit. — Ne vidim kakve bi ove mrlje s tim mogle imati veze. Premda priznajem da ne znam što je ta vaša metonimija.
  Shvativši kakav je svat zašao u njihov kupe, dječak se preplašeno stisne uz oca, koji, želeći valjda zadržati nadzor nad situacijom, reče hinjenim mirom:
  — Neka... svima nam se takve stvari gdjekad vrzmaju glavom.
  — Što, i vi ste ih počinili nekoliko? — zaškilji Delon pa se s prijezirom nasmije svom pretencioznom suputniku.
  — Ma, ne, ne... — zbuni se ovaj. — Hoću kazati... sada kada ste za sve te godine zreliji i pametniji, sada vam takva stvar više ne bi pala na pamet...
  — Nije mi ni onda padala na pamet — nekako će tmurno Delon, tonući sve dublje u vlastite misli. — Takve stvari se dogode i kad vam nisu na pameti. Pogotovo onda!
  *

  Delon jedva da i prepoznaje interijer u kojem je odrastao, jer uistinu odavno nije bio ovdje, u toj propaloj kući gdje se sve moralo promijeniti, i u stvarnosti, i u njegovu pamćenju. Uostalom, jedva da i ima koja dobra uspomena koju bi vrijedilo sačuvati, sve ostalo je beskorisni otpad za najzabačeniji kontejner sjećanja na dane koji su nam bili suvišni u životu. U stanu svog oca, Rudija Željeznog, pronalazi sve same nevažne i bezvrijedne stvari: nešto suda, tu i tamo po koja knjiga, uglavnom bez stranica koje su sagorjele kao cigaretni papir ili prošle kroz otvor zahoda, dvije tri krpe nepoznate funkcije, kutija loše odjeće i još lošije obuće, nešto posteljine, nekoliko smrdljivih predmeta koji su nekoć bili jelo. Ako je u kući i bilo nečeg od ikakve vrijednosti, to je stari morao tijekom vremena prodati, mislio je Delon, nagnut nad papir, premda mu je i samom čudna, skoro nevjerojatna takva slika — njegov stari koji kao ozbiljan trgovac na lokalnom sajmu prodaje razne lijepe i vrijedne predmete iz vlastite prošlosti!
  — Ostale su iza njega sve same pizdarije — tumačio je Cimbo, slažući po prljavom stolu velike radničke sendviče od bijelog kruha i debelo narezana parizera. — Bar se nije mučio s oporukom. Što kaže, kome ostavlja ove bugarske krastavce iz 1962.?
  — Nije baš prava oporuka — mrzovoljno će Delon, zadubljen u papir koji je ostao za starim Flekačem, namijenjen valjda prvom čovjeku koji nakon njegove smrti uđe u stan. Na papiru jasno piše kako traži da ga se nakon smrti spali, a pepeo da se baci. Baš da se baci! Netko drugi bi u ovako sudbinskom i patetičnom trenutku smislio kakvu gestu koja korespondira s onostranošću i zatražio da mu se pepeo raspe po plavim valima Jadrana, ili da se preda vjetru koji će ga raznijeti po žitnim poljima ili nasadima lavande. Starije napisao da se pepeo naprosto baci, valjda onako kako se bacaju stare, bezvrijedne stvari. Potom je krivudavim i nervoznim rukopisom tražio da se isto napravi i sa svim, ali baš sa svim njegovim stvarima, tako da iza njega ne ostane nikakav trag. O tomu kako će uteći u zaborav pred svim onima koji su ga znali, i kako će se oteti Božjem pogledu i njegovoj svemoćnoj pozornosti nije napisao ništa. Zacijelo je rezignacija nadjačala nerješivost takva problema.
  — Što je, ako nije oporuka? — stavljao je Cimbo na vrh sendviča krastavce i majonezu. — Mrtvi za sobom ostavljaju oporuke.
  — I stvari... — doda zamišljeno Delon — za koje traži da se skupe i spale.
  — Jebote... kao kakav faraon — cokne Cimbo jezikom pa pruži Delonu njegovu komadinu sendviča iz kojeg je sa svih strana curila majoneza.
  Delon ga prijekorno pogleda:
  — Mislio sam da su faraone pokapali u piramide.
  — Ma, sve je to isti kurac! Nemamo trenutno piramida na raspolaganju. Možda ga je trebalo sahraniti ispod plinskog rezervoara. Mislim... kad se već bacio s njega...
  — Baš čudno... — razmišljao je Delon na glas... — nikad ne bih rekao da će se na takav način ubiti. Popeti se na rezervoar i skočiti...
  — Pa da... to je konačno i zabranjeno. Svuda lijepo i uočljivo piše »zabranjen pristup!« Znaš, nekad mislim da ti se stari nije ubio nego da mu je to netko namjestio...
  — Kako namjestio?!
  — Pa... tako... mislim, možda gaje... ukokao... Pa tog ima, jebote!
  — Cimbo, ti si zbilja idiot! — odmahne Delon rukom, pa potom uzme sendvič kojem je osnova bila čitava polovica kruha. — Netko ga je ukokao, a onda je stari postumno napisao što da se napravi s njegovim stvarima i posmrtnim ostacima.
  —Je 1’ dobar parizer? — upita naivni Cimbo koji nije znao što je to »postumno«, pa ga nije previše brinula Delonova primjedba. — Bila je onako malo zelenkasta, pa sam mislio da je riknula. Jebi ga, al to je samo plijesan. Od toga ionako rade onaj penicilin za cijepljenje protiv svega i svačega.
  Delon otpljune ustranu, odloži sendvič s pokvarenom salamom, pa počne iznositi stvari iz kuće u dvorište i tovariti ih u kamionet koji je Cimbo uspio negdje posuditi. Ostavio je idiota da uživa u pljesnivoj salami, a on je polako, odsutno, ne misleći ni na što određeno, počeo iznositi ono malo stvari što je ostalo iza njegova ćaknuta oca, koji se strmoglavio s vrha plinskog spremnika i izdahnuo među željeznim šinama, limom i drugim otpadom što se ovdje s vremenom nakupio.
  Iako sa starim nije bio ni u kakvom emotivnom odnosu, ipak ga je nešto oštro i bodljikavo stegnulo u grlu, i on požuri s iznošenjem trošnih, bezvrijednih stvari, želeći da se cijela ta tragikomedija što prije svrši.
  — Što ćemo s ovom foteljom? — upitao je Cimbo stojeći na dovratku s iskrzanom žutom foteljom na ramenu. — Mislim, ima željezne federe pa neće izgorjeti. Valjda se to što je stari oporučno odredio ne odnosi na federe i na druge stvari kao što je recimo lavabo... Jebi ga, ako nešto ne gori, onda ti to ne možeš ni oporučno promijeniti...
  Poslije, kad je kamion bio natovaren, drmusah su se i poskakivah vozeći se najlošijom plinarskom ulicom što je vodila dolje do najnižih dijelova groblja, do onih napuštenih skladišta gdje su nakanili spaliti sve što je ostalo iza Rudija Flekača.
  — Ti zbilja nisi ubio onoga klesara? — pitao je Cimbo, zamišljen i koncentriran na rupe koje su se zbog nadolazećeg sumraka sve slabije razaznavale.
  — Naravno da nisam! — rasrdi se Delon. — Pa bio si sa mnom! Vidio si kako je pao pod onu pilu za mramor kad sam mu prišao da ga preplašim...
  — Htio si ga preplašiti, jer nije vraćao lovu?
  — Kao da ne znaš.
  — Onda si zbilja bio bez veze u gajbi.
  Delon nije znao treba li se sada još više ražestiti zbog Cimbove gluposti ili je takva reakcija kad se radi o idiotu tog formata zapravo neumjesna. Bio je tamo u toj radionici, vidio je što se dogodilo, a na sudu je kazao kako se točno ne sjeća jer mu je neki odvjetnički pokvarenjak rekao kako je pred sucima najbolje igrati na kartu totalne amnezije. Ipak, bio je to jedan od razgovora kakve su već vodi i Delon odluči prijeći preko svega.
  — Da... bio sam bez veze u gajbi — skrušeno će Delon, čudeći se kako Cimbo u pravilu uspijeva izbjeći male rupe na cesti kako bi upao u one veće.
  — Možda baš i nisi bio skroz bez sreće — mudrovao je vozeći dalje. — Ipak si tamo u Lepoglavi uspio pobjeći svim onim razjarenim tipovima kojima si poševio ženu. Bar trojica žele tvoj skalp. Bio ti je brat ovdje pa je najebo zbog tebe. Prebio ga je onaj Tromblon iz Šiptareve pekare... jer je mislio da si ti on, odnosno da on nije on...
  Delon ga u čudu pogleda. Iz Cimbove je glave navirao čisti kaos i prelijevao se na sve strane. Mnogi su se voljeli družiti s njim, jer ih je zabavljala njegova besprimjerna glupost, mnogi su pak tu zabavu dobrano platili, počesto vlastitom kožom.
  — Još ti nije zaboravio što si mu poševio ženu.
  — Nikog mu nisam poševio! — odbrusi Delon, premda baš i nije bio previše siguran u tu tvrdnju. Jedno vrijeme je svoju zavodničku i razvratničku prošlost držao uredno posloženu u glavi, no otkako je odslužio te tri godine, sve mu se nekako pobrkalo.
  Poslije, kad su lica obasjanih žuto-crvenim svjetlom stajali pokraj plamena u kojem su nestajale bezvrijedne stvari Delonova oca, Cimbo se blesavo nasmije i gotovo ponosno usklikne.
  —Jebote, baš super gori! Čak i federi! Kao za ivanjski kriješ!
  Delon je pratio kako gore u visini prskaju sitne iskrice koje se onda vraćaju i kao sitna čađa padaju mu po licu. Cimbo ga pogleda kao da želi provjeriti nije li rekao što neprilično, pa potom odmah nastavi:
  — I stari je sigurno tak dobro gorio. Mislim, u krematoriju. Roby je poslao lovu iz Berlina, ali nije mogao doći na vrijeme. Poslao je i lovu za odijelo, al’ sam ja dao svoje. Čuj, nekako mi je bilo žao da novo novcato odijelo ode u luft. Pa, reci sam, je 1’ to pametno?
  Delon je sve shvatio. Od novca što ga je njegov brat poslao iz Berlina Cimbo si je kupio odijelo, a pokojnika je odjenuo u svoje masne iznošene krpe. Bilo je to možda užasno nemoralno, ali u biti posve praktično, pa se Delon ni oko ove stvari nije htio više natezati. A onda mu jedna stvar padne na pamet i on se okrene prema Cimbu čije je prostodušno lice kvartovske budale naprosto sjalo od plamena što su ga zajednički potpalili.
  — Zašto ga niste spalili u onoj kožnoj jakni? To je najviše volio. Skoro da i nije izlazio iz nje.
  — Mislili smo i na to — kao da se dosjetio Cimbo — ali je nitko nije mogao pronaći. Jednostavno je nestala. Naknadno smo doznali da ju je dan prije zaboravio u Hirošimi pa smo pitali Žohara, a on nam je rekao da je jaknu poslije uzeo Tromblon i odnio je doma. Znaš, išli smo Tromblonu i tražili da vrati tu jaknu, i govorili kako bi pokojnikova želja sigurno bila da ga spale u toj jakni... i u tom smislu... A znaš što nam je on rekao?
  — Kako bih znao?! — nervozno će Delon.
  — Rekao nam je da se nosimo u kurac i da mu se fućka za to što će zbog njega pokojnik manje uživati u krematizaciji.
  — U kremiranju... — ispravi ga Delon.
  — Kako... ako je klimatizacija, onda je i krematizacija!... Al... nek ti bude... meni je svejedno — tiho će Cimbo svejednako buljeći u plamen. Djelovao je kao čovjek kojeg je to palucanje naprosto hipnotiziralo.
  Gledajući ga kako uživa u blizini vatre, Delon se nasmije:
  — Jebote, trebalo je tebe kremirati!
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:56 pm




  Vani pljušti kiša i tko god uđe u toplo zagrijanu gostionicu Hirošimu, unosi sa sobom vlagu i umor, otresa kaput ili odlaže kišobran i prilazi šanku, utapajući osobno nezadovoljstvo u užasnoj rakiji koju vlasnik Žohar navodno peče od krumpira, kukuruza, bukove piljevine, izmeta i drugih strašnih sastojaka. Gostionica Hirošima jedini je autentični hommage nuklearnom ratu koji nas valjda vreba u neprozirnim maglama budućnosti. Po njezinim su zidovima slike izgorjele zemlje, kuća što se bespomoćno ruše pod zračnim udarom, ukrasi od eliptičnih znakova radioaktivne opasnosti i fliper na kojem bljeska najšarenija gljiva atomske eksplozije.
  Vlasnik mongoloidne fizionomije obilazi preko volje ono malo luđaka što zalaze u ovakvu kavanu i po njegovu se izrazu jasno vidi da ne drži lokal zbog zarade nego zbog mržnje prema gostima.
  Za jednim od stolova, u staroj kabanici, s pecačkim priborom odloženim postrance, sjedi Profesor i čeka da mu Žohar donese piće.
  — Danas će biti fino na pecanju — promrmlja mongoloidni gostioničar i pred gosta stavi čašu s rakijom, držeći je tako da je u piće uronio dobar dio palca. Ali, briga Profesora: on zna da ne postoje mikroorganizmi koji bi preživjeli kupku u ovoj tekućini. Bomba napravljena od te rakije pomela bi više života od one što svjetluca na fliperu u kutu lokala.
  — Ni jučer nisam pecao! — obrecne se profesor. — Sad bih valjda zbog kiše trebao posve odustati od hobija.
  Žohar proturi nešto nalik na psovku, a vrata gostionice se otvore i na njima se pojavi pokisli Delon s velikom slikom umotanom u razmočeni ambalažni papir. Bez riječi sjeda za Profesorov stol; to je ipak sastanak koji je zakazan.
  — Puno kiše — kaže Delon komu se fućka hoće li potop danas ili za sto godina. Pa tri je godine proveo na mjestu gdje je to, pada li kiša ili ne, posve bezvrijedan podatak.
  — Zašto si došao dva dana kasnije? Zar iz zatvora ne puštaju na sprovode? — upita Profesor.
  — Pustili su me pet dana ranije, ali ipak dva dana prekasno. Neki je službenik zametnuo dopis u ladici... ili ga je namjerno...
  — Šteta — gucne Profesor malo strašne rakije. — Sasvim lijep sprovod. Onih koji ukopavaju bilo je skoro više od onih koji su došli ispratiti plemenitog pokojnika. Čak ni popa nije bilo jer nije htio doći.
  Delon podigne upitno glavu.
  — Tvrdio je da je pokojnik nitkov i Antikrist, te da ga je pola života bezočno ometao u njegovoj Božjoj službi.
  — Kako ga je ometao?
  — Uz pomoć rampe. Pa znaš da su ga htjeli bar pet puta najuriti sa željeznice jer je zajebavao ljude s tom rampom. Osim toga, velečasni Pušek kaže da samoubojicama u onom najstrožem smislu ne pripada ta vrst milosti... ili sakramenta... ih kako to već ne zovu.
  — A što pripada velečasnom? — jedio se Delon. — Svi znaju da je milodare trpao u svoj džep, da je imao suložnicu, da je pipkao curice na vjeronauku...
  — Čekaj, što ti je! — prekine ga Profesor. — Što si ti, državni odvjetnik ili nekakav borac za obnovu starih autentičnih vrlina? Pa svi znaju da je među svećenicima moralni hijerarhijski ponor. Daje valjda najbolji među njima u Rimu, optočen svilom, zlatom i bjelokosti, a da najgori ovdje na Plinari na Veliki petak ždere masne čvarke i hvata curice za muf.
  — Dobro, a zašto se stari uopće ubio?
  — Tebe je zatvor kompletno sjebao kad postavljaš takva pitanja! Zašto se ubio?! — nasmije se Profesor tako glasno da se i gostioničar okrenuo prema njihovom stolu.
  — Pa poznavao si starog! Da se nije ubio, mogao si lijepo blesavo razrogačiti okice i pitati »zašto se nije ubio?« Otišao mu je neki sklop u glavi pa je odlučio pobrisati sebe i sve za sobom. Čak je razmišljao i o tomu kako bi dojavio dragom Bogu da ga otpusti iz svog apsolutnog pamćenja.
  — Ne razumijem... — zbuni se Delon. On je bio povratnik iz zatvora, čovjek u sezoni sasvim nepovoljnoj za mistike, svat nesklon metafizici. Osim toga, činjenica je li se stari uspio ispisati iz Božjeg pamćenja i milosti zanimalo ga je jednako kao je li se Profesor ispisao iz ribičkog društva ili još uvijek plaća članarinu za hobi kojim se uopće i ne bavi.
  — Nema veze... — slegne Profesor ramenima. — Tko uopće razumije takve stvari! Eto, tako je moj brat bio lud za nekakvom radnicom iz tvornice koju je Črnko uspio sjebati. Salijetao ju je darovima, pažnjom, cvijećem, pismima, ljubavnim ponudama. Kad je konačno pristala, on se ubio. Bacio se pod vlak, tamo tristo metara od vahtarne gdje ti je radio stari. A ja pak... ja sam se mislio ubiti zbog određenih svjetonazorskih razloga, ali otkako me ona moja ostavila, otišle su te crne misli i sve se nekako sredilo. I danas sam, kao što znate, obnovljen čovjek.
  — Jest kurac! — čulo se kako je potiho promrmljao Žohar i Profesor s nelagodom pređe na drugu temu.
  — Je 1’ to ta slika?
  Umjesto da odgovori, Delon počne odmotavati papir i uskoro se ispod ambalaže ukaže bijelo platno unakaženo crvenim namazima. Gostioničar nakratko pogleda sliku, a potom s izrazom prijezira ode za svojim poslom. Slika uistinu nije bila nimalo dojmljiva, ukoliko je to uopće i bila slika.
  — I tebe zanima je 1’ to što vrijedi?
  — Znam da ne vrijedi, nego onako...
  — To ti je, dragi druže... — zapilji se Profesor u platno — djelo koje se jezikom likovne kritike može nazvati kurcem od ovce. Ali, budući da se iz perspektive običnog čovjeka i jedan Maljevič može nazvati kurcem od iste te domaće životinje, stvari se strašno relativiziraju. Premda zvuči idiotski, sve ovisi o tomu kako se zove taj što je to naslikao.
  — Slikar! — bubne Delon, a onda se postidi zbog vlastite gluposti. — Svi su ga zvali Slikar, a ja ne znam uopće kako mu je ime.
  — Koliko sam upoznat, nijedan od avangardnih idiota nije u gajbi, premda bi ih bar polovicu trebalo strpati — zaključi Profesor — tako da to možeš posve mimo baciti u smeće. Taj što je slikao...
  — On i nije slikao! — tumačio je bivši kažnjenik. — Zapravo, on je samo premazao platno bijelom bojom, a na podlozi se pojavilo to lice... on misli svetačko... Zatim mu je čuvar sve to premaljao crvenom bojom.
  — A tako! Znači, imamo posla s palimpsestom! — nagne se Profesor bliže platnu. — Pa što ne skineš crvenu boju da vidimo što se ispod nje skriva?
  — A kako da je skinem?
  — Pa, koliko se ja razumijem, dolje je ulje, a crveno je akril ili nešto slično. Mislim da se to već samo od sebe ljušti.
  Rekavši to, Profesor se nagne prema slici i počne skidati crveni namaz. Ljuštio je polako ali djelotvorno, boja je silazila poput starog laka s djevojačkih noktiju. Na koncu se ispod crvene boje pojavila blijeda silueta nečijeg lica.
  — Čudno — reče Profesor zagledavši se u taj prozračni portret. — Toliko sam puta čuo kako se spontano pojavljuju razni svetački portreti, a ovo... ovo je portret vraga.
  I tad se Profesorov i Delonov pogled iznenada podignu prema snažnom nabildanom muškarcu koji je zastao pokraj njihova stola. Tip se nekako zločesto smješkao žvačući topli kruh što ga je držao u ruci i polako cupkao prstima desne ruke. Bio je odjeven u dosta trošnu, ali na neki boemski način posebnu američku pilotsku jaknu od crne kože s krznenim ovratnikom. Bio je to Tromblon, radnik u Šaćirijevoj pekarnici, naravno, odjeven u jaknu koja je pripadala Delonovu ocu.
  — To je pilotska jakna mog starog — upre Delon prstom prema Tromblonu. — A njegova je želja bila da sve spalim. Sve što je ostalo iza njega.
  — A moja je želja da svima vama razbijem njušku.
  — Vratit ćeš mi tu jaknu ili ćeš požaliti — pokušavao je Delon zazvučati strogo i prijeteće, što nije bilo nimalo lako pred nabildanim tipom koji je vježbao s vrećama brašna teškim i po pedeset kila. — To je od mog starog. Je 1’ tako, gazda? Vi ste vidjeli kad ju je uzeo.
  — Jebe se meni! — promrmlja Žohar nalakćen na šank. — Ako ne možeš jaknu, spali nešto drugo! Starom je ionako svejedno. A za spalit ima koliko voliš. Možeš i odavde krenut.
  — Slušaj Delon! — unese se pekarski radnik u lice povratniku koga nikako nije podnosio, čak ni prije no što mu se ovaj, kako se pričalo, spetljao sa ženom. — Ta jakna je moja osveta. A ako je baš hoćeš, moraš mi je sam skinuti.
  Možda bi Delon i odgovorio da Tromblon nije nogom iz sve snage opalio po njegovu stolcu i srušio ga na prljav pod najlošije gostionice na Plinari. A potom je otpljunuo, okrenuo se i izišao van.
  — Zašto te tako mrzi? — upita Profesor dok se Delon, bolno stenjući, pridizao s poda.
  — Misli da sam mu jebo ženu.
  — Pa je 1’ jesi?
  — Mislim da jesam... — proštenje Delon.
  *

  Kroz prozor povećeg pekarskog pogona Tromblon pogleda van i, premda se još nije danilo, shvati da ponovno sipi kiša. Udahne malo svježeg zraka, zijevne; nakon gotovo cjelonoćnog posla nije bilo čudno što mu se spava. Trebao je još samo povaditi čitavo punjenje raženog, a onda predati posao jutarnjoj smjeni, oprati sve brašno sa sebe i otići kući. A kad je nakon petnaestak minuta počeo vaditi hljepčiće, učine mu se nekako premalenim i pretvrdim, kao da je i ovaj put pogriješio omjere ili pobrkao sastojke. Imao je u posljednje vrijeme problema s raženim kruhom i gazda ga je zbog toga sve mrzovoljnije gledao.
  — A lijepo sam ti dao sastojak! Koljičina kvas, koljičina brašna, koljičina vode, sve pljus minus dva posto — korio ga je Šaćiri, a Tromblon je znao da se svaki taj »pljus-minus« u sastojcima odražava i kao »pljus-minus« u plaći, pa se mrzovoljno spremao, ljutit na posao, gazdu, raženi kruh i na sve one bitange koje se motaju oko njegove žene Jadranke, i zbog kojih na poslu više misli o tomu nije li se tkogod zavukao u njezin krevet, nego na pravilne odnose sastojaka raznih kruhova i peciva kojima je Šaćiri nastojao potući konkurenciju u vremenima kada se cijela zemlja pretvarala u jednu veliku pekarnicu.
  A kada se oprao i obukao, uzeo je pod ruku komad toploga kruha i makovnjaču koju je odlučio dati Šaćirijevoj prodavačici Zdenki, curi koja je s neosnovanim optimizmom već tri godine nosila aparatić i imala grudi veće od »okruglog ličkog sa sjemenkama«. Tromblon je već poduže vrijeme bio obuzet erotskom fantazijom u kojoj se s golom Zdenkom valja po vrećama oštrog brašna, a onda je uzima onako odotraga, miješajući joj rukama te goleme grudi kao žitku krušnu smjesu, ali mu je svaki pokušaj bio beznadan jer ga ona nije uopće trpjela i na svaki njegov znak pažnje odgovarala je krajnje osorno.
  — Koji mi kurac nosiš tu makovnjaču kad živim među makovnjačama i mogu ih svaki dan pojesti sto komada! Osim toga, mak mi ulazi pod aparatić pa sam još nervoznija!
  — Od maka se fuka — namigne joj Tromblon vragoljasto, očito zadovoljan svojom frivolnom opaskom. Ona ga pogleda začuđeno, a potom prasne u grohot:
  — Idiote! Od luka se fuka, a od maka se kaka! Nosi tu makovnjaču pa se useri!
  — Kamo... da je nosim?
  — Ne znam! Nosi je u tri pizde materine i pusti me da sortiram robu!
  Desetak minuta nakon toga, s kruhom i makovnjačom u bijeloj najlonskoj vrećici Tromblon polako korača pružnim nasipom prema glavnoj plinarskoj ulici gdje mora skrenuti kako bi stigao kući. Tom prugom još uvijek prolaze vlakovi i u ovo jutarnje vrijeme ima ih najviše. Mrtvi kolosijek i stara vahtarna stoje oko petsto metara istočnije, tamo gdje počinju napuštena skladišta. Ali ne obazire se Tromblon na vlakove, jer je ovim nasipom prošao tisuću puta. Ne obazire se, nego mu čak i godi vjetar što ga zahvati s leđa kad pokraj njega protutnji koji od radničkih vlakova ili teretnjaka. Tek se lako uhvati za glavu kako mu vjetar ne bi odnio kačket, jer su mu kačket i zarobljena američka jakna jutros jedina obrana od kiše.
  Već se dobrano razdanilo, ali ta je zora posve siva, nezdrava i vlažna poput neosušena kaputa. Tromblon prilazi onom povišenom mjestu gdje se pruga račva i dijeli na »živu« i »mrtvu«, i gdje treba preći preko šina kako bi se stiglo do ceste kojom se može spustiti dolje do Plinare.
  Na pozadini metalno sivog neba i velikog crnog plinskog spremnika, gore na najvišem dijelu pružnog nasipa Tromblon spazi ljudsku figuru s palicom u ruci, koja, kako se po svemu čini, čeka na njega. Tromblon ima doduše na sebi američku jaknu, ali ne zna što je to baseball palica koju drži u ruci pijani Delon.
  Tromblon zastane korak dva ispred Delona, zavrti vrećicom u kojoj su mu kruh i makovnjača i nasmije se, veseo što će konačno pretući bitangu koju već duže vrijeme ne može smisliti.
  — Vrati jaknu... stari je rekao da sve zapalim... — reče Delon pa pijano podrigne.
  Sad ga Tromblon mrzi još i više. Dok se on znojio i gnjavio raženim kruhom i njegovim jebenim »pljus-minus« sastojcima, bitanga je bezbrižno pila u Hirošimi ili na nekom drugom mjestu gdje se okupljaju gotovani i niškoristi tipovi.
  — Ti znaš da si imao onu stvar s mojom Jadrankom i da za to moraš platiti — trudi se Tromblon da, unatoč svojoj površnoj izobrazbi stečenoj s kioska, zazvuči što patetičnije. —Ja moram braniti njezinu stvar... mislim, njezinu čast...
  — Čuj me, Tromblon — mirno će Delon koji zacijelo nije bio toliko pijan da se ne bi mogao kontrolirati — imao sam tu stvar s tvojom ženom prije petnaest godina. To je dovoljno da se zaboravi.
  — Imao si prije petnaest godina, ali sam ja doznao prije tri! — bijesno će Tromblon. — Zato te moram prebiti, pa kad prođe petnaest godina možemo biti prijatelji.
  — Je 1’ ti razumiješ hrvatski? Tu su stvar s tvojom ženom imali i mnogi drugi, jer je ona takve naravi...
  — Nisu! — kipti Tromblon od bijesa pogođen tamo gdje je najranjiviji.
  — Odakle znaš da nisu?
  — Odakle znam?! Hoćeš da ti kažem odakle znam! Ona mi je priznala da me nije varala! Priznala je da nikad nije imala ništa niti s jednim od vas idiota! Osim s tobom!
  — Što, samo to ti je priznala?
  — Ne! To sam doznao jer je o tom pričao šale onaj tvoj prijatelj Cimbo. On je rekao da je Jadranka... vodi... vodila ljubav s Delonom i da je sad očajna što i Belmondo ne stanuje na Plinari.
  — Isuse?! »Vodila ljubav?!« Odakle ti taj izraz? — zine Delon od čuđenja, a potom korakne do Tromblona i uhvati ga objema rukama za ovratnik. — Vraćaj jaknu!
  Tromblon ga pogodi šakom u bradu i Delon se skljoka na cestu. Dok se dizao, negdje u daljini čula su se crkvena zvona, kotrljanje teretnog vlaka i kloparanje brklje koju je njihao vjetar.
  — Vrati jaknu ili ću te ubiti! — vikao je Delon pokušavajući zamahnuti baseball palicom. Tromblon ga pogodi nogom u grudi, ponovno ga srušivši na tlo. Zatim mu snažno nagazi po međunožju. Delon vrisne, a onda se odmah uhvati za bolne testise.
  A kada je drugi put uspio ustati, udaljio se korak, dva od palice i odmahnuo rukom kao da od svega odustaje.
  Zvuk dolazećeg vlaka bio je sve glasniji, tako da se Tromblon u jednom trenutku okrenuo da vidi koliko još ima vremena da se makne s pruge. I baš u tom trenu Delon je zgrabio palicu i opalio ga iz sve snage po potiljku.
  U narednih su nekoliko časaka obojica teturala po kolosijeku, jedan od alkohola, drugi od udarca, a zatim se Delon uspio nekako skloniti dok je Tromblona zahvatila lokomotiva i odbacila ga nekamo na drugu stranu.
  Kao da se od ovog nenadanog užasa otrijeznio, Delon spretno ustane, baci palicu u travu i zagleda se u vagone koji su tutnjeći brzo prolazili ispred njega. A kad je i posljednji nestao, s druge se strane pruge vidjela tek rasuta šuta, vlažna trava i nekoliko sasušenih bagrema. Gdje li je nestao goropadni pekarski radnik, pitao se Delon, i tad je ugledao kako iz vlažne trave hitro ustaje Tromblon kao da je spreman za konačni obračun. Delon se sagne kako bi podigao svoju palicu, a onda zastane shvativši da njegov protivnik više nema desnu ruku. Čini se da je u isti čas i Tromblon postao svjestan te strašne činjenice da mu je teretni vlak odsjekao ruku.
  I čudno, umjesto da potraži ruku, Tromblon zgrabi vrećicu s kruhom i makovnjačom i počne vrištati na čovjeka koga je držao krivim za sve svoje nesreće.
  — Delon! Pička ti materina! Vidiš šta si mi napravio! Jebem ti mater, da ti jebem! Kako ću sad mijesit kruh i hranit obitelj?
  — Jebi ga! Cijela obitelj ti je ta sisata Jadranka, a ona i nije zaslužila da je hraniš — izusti Delon, svjestan da je upravo kazao nešto za što nije bio prikladan čas.
  — Pa šta! Pa šta! — vrisnuo je još dva puta Tromblon, a potom je, kao da ga goni nečastivi, potrčao prema kući ne obazirući se na vodoskok krvi koji mu je šikljao iz otvorenog ramena. Stao je gubiti orijentaciju, pa potom i ravnotežu i doskora se srušio u jarak, nestajući među velikim vlažnim listovima repuha i grmovima kužnjaka.
  Otprilike pola sata kasnije Delon je ušao u kuću svog pokojnog oca i povratio žutu gorku tekućinu po podu kuhinje, ne znajući događa li mu se to zbog toga što je noćas toliko pio, ili zbog onog što se maločas odigralo pred njegovim očima. Nakon toga je podigao glavu i ugledao svog brata Robyja Flekača kako sjedi na otvorenom prozoru, okružen kovčezima s kojima je doputovao iz Berlina.
  — Upravo sam ubio onog Tromblona iz Šaćirijeve pekare pa ću ponovno morati u Lepoglavu.
  — Kako si ga ubio? — upita Roby, vadeći iz džepa cigarete i zippo upaljač.
  — Uz pomoć teretnog vlaka.
  Roby zapali, povuče nekoliko dimova, a zatim otplju- ne komadić duhana koji mu se zalijepio na jezik.
  — Šteta. Imao sam planove s njim. Ali, nema veze!
  — Kakve planove?
  — Ma, ništa važno — odmahne rukom Roby. — Trebao je biti svjetski prvak u ultimate fightu... mislim u asocijaciji koju osnivam za zapadni Balkan.
  Delon ga pogleda radoznalo; vidjelo se da ništa nije razumio.
  — Jebi ga, tamo se u Berlinu bavimo sasvim drugačijim stvarima — tumačio je Roby Flekač. — Nije to kao ovdje. Ne znaš gdje ti je dupe, a gdje glava. Zato nisam ni stigao starom na sprovod. Al' šta, ionako ste ga profurali kroz krematorij kako si je i želio. Samo što ga nije trebalo poslušati baš u svemu...
  — Ne kužim.
  — Pa stari je navodno u oproštajnom pismu tražio da mu se pepeo baci, a Cimbo je stvar shvatio doslovno i bacio ga... Znaš Cimbu... nikada nije bio neki um...
  — Nije... A gdje ga je bacio?
  — Kako gdje?! — čudio se Roby njegovom neznanju.
  — Pa u kontejner za smeće.
  *

  Delon je polako koračao za dežurnim čiji je sklop ključeva zveckao, a potplati glasno odzvanjali zatvorskim hodnikom. Prešli su iz malog hodnika u veći, pa potom u glavni trakt, pa prema stubištu. Između svakog od prostora, bile to sobe, hodnici ili nešto treće, bila su po jedna željezna vrata koja je dežurni pomno otključavao, pa onda zaključavao, i to je bila zatvorska stvarnost — stalno okretanje brava i zveckanje ključevima.
  Zastali su pred hodnikom koji je vodio do sobe za posjete i tu je stražar izvadio kutiju cigareta i pripalio. Čekah su zvonce prije kojeg nisu smjeli u sobu.
  — To ti je neki luđak, nekakav Cimbo — otpuhivao je stražar dimove. — Kaže da ste u rodu. Donio ti je nekakve gluposti. Jedva su ga pustili s tim.
  Delon nije mogao kazati kako mu Cimbo nije ništa, odnosno kako je jedina njihova veza to što se po Plinari pričalo da je Cimba napravio Delonov stari u nekakvoj preljubničkoj pustolovini, premda Delon nije mogao ni zamisliti oca u nečem tako složenom i delikatnom kao što je preljubnička pustolovina.
  Desetak minuta kasnije sjedio je Delon ravnodušno za stolom primaće sobe i promatrao Cimba kako prevrće sadržaj svoje stare kožnate torbe. Radio je to rumena lica i drhtavih ruku po čemu se vidjelo da ga je strašno uzbudilo što se našao u samoj utrobi zatvora: kao Jona u utrobi kita. A onda je zastao, pogledao stražara koji se naprosto razvukao po stolcu u kutu sobe, pa se nekako povjerljivo unio u lice Delonu.
  —Jebote, stari, ova je rupa čisti užas! Tko ovamo uđe, najebo je ko sivi! Ne možeš ni zamisliti koliko mi je žao što si tu! Kako je svim tim ljudima? Pa ja bih tu odmah riknuo.
  — Zašto misliš da je tu strašno?
  — Pa tako... šta ja znam... recimo vegetarijancima... njima mora bit za poludit... ih vjernicima... ili onima koji vole muziku... mislim, s gramofona. Onaj Pišta, od preko puta menze... onaj koji ima šesto longplejki... pa on bi odmah umro! Časna riječ!
  — Da... — zamisli se Delon. — Zato on i pazi da nekog ne ubije.
  Cimbo zastane kao da je shvatio Delonovu ironiju pa ga upitno pogleda.
  — Čuj... ti zbilja nisi ubio Tromblona?
  — Znaš da nisam! — odbrusi Delon. — Ali si na sudu ipak rekao da se ti od svega ograđuješ.
  — Gledaj, Delon! — važno će Cimbo. — Kad si se napio i rekao da iz ovih stopa ideš Tromblonu jebat majku...
  — Evo, to si jedino rekao na sudu! I ne samo da sam rekao kako mu idem jebat majku, nego da ga idem ubiti...
  — Ma nisam tako rekao! — bunio se Cimbo. — Htio sam da sve ispadne najbolje, ali sam neke stvari zajebo. To priznajem. Pa nisam pravnik! Pa je 1’ tako?
  Delon se primiri. Ljutiti se na prostodušnog Cimbu bilo je jednako suvišno i besmisleno kao očajavati zbog odlaska ljeta ili se srditi zbog žabljeg kreketanja. Zašutio je i pustio ga da on kaže kako vidi sve te neugodne stvari koje su izniknule između njih dvojice. Premda nije pravnik, i premda se od svega ograđuje.
  — Kad si rekao da ćeš obračunati s Tromblonom, ja sam izašao iz Hirošime i pošao za tobom. Slijedio sam te jer sam te htio spasiti od toga da se ne uvališ u kakva govna. Ali sam te negdje oko paromlina izgubio. Ne znam više zašto. Ili si ti bio prebrz, ili sam zastao da se popišam. A onda, kad sam došao do pružnog nasipa, nije bilo ni tebe, ni Tromblona, nego samo ona ruka. Jebote, odeš u sedam ujutro iz birtije i pokraj pruge nađeš odrezanu ruku... što veliš na to?
  — A što da velim...
  — E, tu ruku nisam odmah prepoznao — nastavi Cimbo — nego sam je uzeo i odnio u bolnicu. Mislim da je to bilo u redu. Ako treba ukazati hitnu pomoć čovjeku bez ruke, onda isto to treba ukazat i ruci bez čovjeka. Je 1’ tako?
  — Pa je... — potvrdi Delon dok mu je preko lica prešao lagani smiješak. Nije bilo nimalo čudno što su tom blesanu plaćali samo za to da čitavu noć bude uz njih i nasmijava ih svojom najelementarnijom nazočnošću.
  — Idioti u bolnici nisu pokazali nikakav interes za ruku. Jao si ga onom tko im padne u ruke!...
  — I što si onda napravio?
  — Pazi mene! — ponosno će on. — Tad ti meni padne u oči da je na ruci crni kožnati rukav i ja ti se zamislim.
  — To ti inače baš i ne ide...
  — Zamislim se i shvatim da je to rukav jakne kakvu je stalno nosio tvoj stari. Pomislim prvo da je to njegova ruka, ali si mislim, pa što bi ona radila tu u travi pokraj pruge.
  — Nije ti palo na pamet da je stari kremiran u kompletu? Mislim s rukama?
  — Pa je! — veselo će Cimbo. — To mi je onda odmah sinulo i ja sam shvatio da je to Tromblonova ruka, ali mi ipak nekako nije bilo jasno što radi tu bez njega. Onda sam shvatio da sam zakasnio i da si ga ti gurnuo pod vlak tako da su mu kotači odrezali ruku...
  — Nisam ga gurnuo! — prosvjedovao je Delon premda nije vjerovao da će od toga biti ikakve koristi. — Bio sam pripit, potukli smo se tamo i njega je zakačio vlak. Zbilja ga nisam gurnuo.
  — Ma znam da nisi — smirivao ga je Cimbo. — Gdje bi ti! Ja to samo tako kažem, jer mi je na taj način lakše razmišljati i stvari staviti na njihovo mjesto.
  — Zašto ti je tako lakše?
  — Što ja znam — slegne on nedužno ramenima. — Valjda zato što sam malo blesav. Al, gledaj što sam ti donio. Znam da ćeš biti sretan... mislim, onoliko koliko se u ovoj jebenoj gajbi može.
  I tad Cimbo izvadi iz torbe nešto zamotano u prljavi papir, pa iz tog zamotka izvuče odsječeni rukav i jaknu Delonovog pokojnog oca. Držao je ponosno ta dva bezvrijedna predmeta od izblijedjele kože, kao da se domogao izvornih spisa kakve važne sekte. Konačno, bili su to nepopravljivo uništeni dijelovi odjevnog predmeta zbog kojeg su stradala bar dvojica ljudi.
  — Rukav sam skinuo s ruke, a jaknu sam uspio dobiti s patologije kad su pokojnog Tromblona prepakirali u odijelo koje je donijela njegova Jadranka. Dao sam onom mutavom Fumiću koji oblači mrtvace šteku cigareta, a on je rekao da mi za to može naći i bolje mrtvačke odjeće, jer da se jakna bez rukava može nositi samo na maskenbalu.
  — Naravno — složi se Delon. — Ako se maskiraš u Jednorukog Jacka.
  Cimbo bez riječi gurne prema Delonu jaknu u dva dijela, dok je čuvar zinuo od čuda, jer nikad nije vidio da bi netko donio kojem od zatvorenika nešto tako idiotsko. S nekakvim čudnim, nelagodnim osjećajem, s nečim što je između tuge i kajanja, Delon privuče tu crnu kožu k sebi, a onda mu sasvim čudno pitanje padne na pamet.
  — A što si napravio s rukom?
  — Što bih napravio?! — reče on kao da se to samo po sebi razumije. — Bacio sam je na smeće. Ionako sve na kraju završi na smeću.
  Da, to je prirodni zakon, pomisli Delon pa ustane pokazujući da mu je dosta tog posjeta. Šutio je jer bi svaka dodatna riječ bila suvišna. Ionako na kraju uvijek ispadne da su baš idioti bili u pravu.
  — Inače — reče mu nešto poslije dok su se rastajali — ono što si rekao za vegetarijance nije točno. Njima je ovdje sasvim dobro jer dobivaju vegetarijanske obroke. Uzmu im meso pa ga pojedu sami.
  — Znači, stvari su se već tako jako demokratizirale! — zine Cimbo iskreno zadivljen. — Stari, to je zbilja sto posto okej! Zbilja sto posto!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:57 pm



 
 3. Kruna i žezlo


  Poput kopca ili koje druge grabežljive ptičurine Ramirez se raskrilio nad fliperom, svjetlucavim simulatorom nuklearnoga rata, pa juri prema svom osobnom rekordu, što će ga aparat upisati u prozorčić player ram. Uz silne eksplozije, prodorne sirene za uzbunu i sintetičke jauke kakve proizvode takozvani midifajlovi, Ramirez krilcima flipera hvata sjajnu željeznu kuglicu na kojoj je oznaka opasnosti od radijacije te je šalje u gornji lijevi splet kanala, rupa i elastičnih odbojnika. Kuglica upada u ležište, na staklenom displeju smrtonosna atomska gljiva proždire New York, a nakon toga zasvjetluca natpis congratulations you won 50 000 pts.
  Ramirez jedva da ima trideset godina, od kojih je bar deset proveo po popravnim domovima i zatvorima koje naziva eufemizmom »ustanova«. Nadimak su mu dali po meksičkom banditu iz jeftinog američkog akcijskog filma, punog droge i nespretnih karate udaraca, što se davao baš dok je on bio u KPD-u Turopolje ili u »ustanovi«. Tako se zgodila apsurdna stvar da uopće nije uspio vidjeti film s čijim je junakom dijelio ime. Ramirez je na Plinari posjedovao oskudno namješten stančić, automobil koji nije bio u voznom stanju, i kurvu Margo koja se ševila s mušterijama za lovu, gdjekad i iz čistog zadovoljstva, a gdjekad i zbog jednog i drugog. On joj je bio neke vrsti makro, ali tako problematičnog autoriteta da ju je počesto morao moliti da mu isplati njegov royalty. Inače, bio je onižega rasta, teških nogometaških bedara i snažnih bicepsa, vičan svakojakim tučnjavama, pa i brzom potezanju noža što ga je nosio u stražnjem džepu traperica. Onako jak i prijek, istini za volju i neinteligentan, često bi si znao upropastiti igru flipera prouzročivši svojom neobuzdanošću »tilt«, grešku kojom fliper odgovara na nasilno ponašanje igrača. Tada bi Ramirez okrenuo leđa stroju za igranje i zabavu, i kroz zečje usne protisnuo svoju omiljenu uzrečicu:
  — A u pičku materinu!
  Vlasnik gostionice Hirošima prilazi fliperu i pred zaprepaštenim Ramirezom odlučnim potezom čupa kabel iz utičnice i elektronička igračka uz nekoliko sintetičkih uzdaha tone u mrak i šutnju.
  — Drndaš tu već dva sata i stalno psuješ! — kori ga gostioničar Žohar. — Na kraju ćeš me opet jebat da ti vratim lovu, jer je mašina tobože neispravna.
  — Koji ti je kurac! — buni se Ramirez, koji jest prgava narav, ali kao svaka prava kvartovska bitanga u gostionici u kojoj pije ne razbija nosove i čeljusti. — Zašto ne bih psovao? Što je netko umro?
  — I je! — tumači mu Cimbo, oslonjen o onaj dio šanka koji je najbliži fliperu nuklearne katastrofe i Armagedona. — Baš bi mogao pokazati malo poštovanja. I tebi je bio dobar. Pisao ti je one molbe za stan, slao ti lovu dok si bio u gajbi, svjedočio je na sudu u tvoju korist... i to lažno... Zbilja ti je napravio medvjeđe usluge...
  — Ne kaže se za to »medvjeđa usluga« — ispravlja ga Roby Flekač. — Baš naprotiv...
  — Ma, dobro, nek se ne kaže! — ljut je tobože Cimbo na netaktičnog Ramireza. — Ako se i ne kaže, svejedno bi klipan mogao pokazati malo više ljudskog humaniteta!
  — Dobro... — kao da se miri Ramirez. — Zbilja mi je pomagao. Ali, dečki, nek se zna da ni ja nisam pizda! Jebao je moju Margo dvaput za badava. A mogao je i triput, ali mu se nije dignuo.
  Nekoliko koraka dalje spomenuta Margo sjedi za stolom, čita nekakav idiotski dodatak dnevnoga lista i sasvim ravnodušno radi velike balone od ružičaste žvakaće gume koja miriše po jeftinom slatkastom parfemu.
  — A kako je umro? — znatiželjan je Ramirez. —Je 1’ se konačno ubio? Stalno je trabunjao o toj fantaziji...
  I uistinu, otkako ga je prije dvadeset godina ostavila žena s monterom centralnog grijanja komu je honorarno vodila poslovne knjige, Ladislav Laboda, kako se zapravo zvao poznati Profesor s Plinare, razlagao je u ovoj i nekim drugim gostionicama, zatim dolje pokraj groblja, ili ispred kina, dok je još radilo, ili na nekom četvrtom mjestu, stotine različitih samoubilačkih planova i teorija. Gdjekad je bio trijezan, nešto češće pijan, znao bi govoriti dugo i služiti se složenom retoričkom argumentacijom, ali je jednako tako volio zbrzati nešto kratko i potkrijepiti to tek mutnom dosjetkom. No, bilo kako, i bilo što govorio, uvijek je uza se imao ribički štap i najnužniji ribički pribor. Govorio je kako vješanje i tablete dolikuju sobaricama, dok si muškarac mora pucati u usta ili čelo, ili se pak baciti s nebodera ih plinskog spremnika, kakav još uvijek stoji i na Plinari. Pričao je kako su se u Engleskoj, u sedamnaestom stoljeću, pokušaji samoubojstva kažnjavah smrtnom kaznom. Recimo, uhvatili bi te kako si se sasvim nekvalitetno i amaterski šlampavo pokušao objesiti, pa bi te aretirali, osudili na smrt i objesili na glavnom gradskom trgu, što je u općoj oskudici kulturno-zabavnog života bilo dosta posjećeno. To je pravi primjer kako ti i zakon u protuzakonitoj radnji može ići na ruku. Navodio je i primjer onog grčkog filozofa komu su zbog apscesa na čeljusti preporučili da tjedan dana ne jede, a on je, kad je upala prošla, nastavio gladovati do smrti, jer je ionako predaleko odmakao na tom putu. Devedeset posto tih primjera Cimbo nije razumio, a i one što ih je razumio nije znao pravilno atribuirati. Tako mu je bila jasna slika u kojoj samoubojice pretvoreni u stabla jauču u noći, u nekom od paklenih krugova što ih je napisao stanoviti Ante, čije prezime Profesor nikad nije spominjao. Ni Roby Flekač nije imao dovoljno znanja da pronikne u fraze kao što su »preduvjet slobodnog života je raspolaganje vlastitom smrću« ili »ako ne mogu živjeti vječno, što mi onda vrijedi to što Bog postoji«, ali je snažno slutio da će cijela ta profesorova predstava završiti sasvim apsurdno, onkraj patetičnog smisla koji je stalno pridavao svom potrošenom životu prevarenog muža i jalovog ribiča.
  — Ne, nije se ubio — preko volje će Flekač. — Umro je od infarkta. Mislio je da će mu smrt završiti u antologiji najljepših samoubojstava stoljeća, a završio je kao u kakvoj idiotskoj komediji kakve drže preko u videoteci. Znaš, one s pišanjem i sranjem... i bljuvanjem...
  — Dobro, što ima loše u infarktu? — kao da brani pokojnog Profesora Cimbo. — I sam bih odmah pristao... mislim... radije bih pristao na infarkt nego da svršim... ne znam... kao oni u plinskoj komori...
  — Da — primijeti ironično Žohar. — Zbilja su velike šanse da ćeš skončati u plinskoj komori. Što se mene tiče...
  — Znam! — prekine ga Cimbo. — Ti bi najradije da možeš zaglaviti u nuklearnom ratu. Da te prvo šatre zračni udar, pa onda toplinski... i da na kraju dobiješ leukemiju krvi i rak u glavi.
  Žohar pogleda Flekača, a on samo zakima glavom kao da želi kazati »ma pusti budalu«. Flekač je oduvijek volio biti taj koji objašnjava, čak i kada je znao tek najnužnije okolnosti.
  — Cimbo, ti si zbilja blesan koji se ponosi sa svojih par moždanih stanica! Ti imaš toliko mozga da bi mogao uzet podstanara u glavu! Znaš kako je završio čovjek koji je mislio završiti kao onaj Hemingway, koji si je pucao u usta sasvim iz blizine, ili kao onaj pjevač iz San Rema? Hoćeš da ti kažem? Umro je od infarkta po noći! Na zahodu! Napinjao se jer se nije mogao posrat zbog tvrde stolice. Prvo je stenjao jer mu se dupe paralo, a onda je stenjao jer je rikavao.
  — Ma daj! A kako to znaju? — tvrdoglavio se Cimbo.
  — Opće je poznato da su doktori bedaci!
  — Opće je poznato da si ti bedak! Našli su ga u zahodu. Ležao je potrbuške s hlačama ispod koljena, a iz šupka mu je virio drek tvrd kao komad ohlađene vulkanske lave. Oko dreka su se rojile muhe, a naprijed, tamo gdje je tresnuo glavom, sve je bilo zabljuvano. Strašna slika.
  — Strašna... — složi se Cimbo. — Skoro gore nego tvoj stari. Kad se bacio s plinskog rezervoara, i kad mu je ona šipka...
  — Baš si našao usporedbu! — prekine ga Roby Flekač.
  — Zapravo — mudrovao je Cimbo — moglo bi se reći da i nije umro od infarkta nego od hrane koja je izazvala tvrdu stolicu. Jebeš mi mater, da sam ja cajkan, ja bih istragu vodio u tom smjeru...
  — Nema nikakve istrage... — ispravi ga Roby.
  — Nema?! O.K.! Ali bih je svejedno vodio u tom smjeru. Tražio bih gdje si je sjebao probavu i odgovornoga bih priveo. A ako si je igdje mogao sjebat probavu, onda je to baš ovdje! U Hirošimi!
  — Ne seri, majmune! — odbrusi Žohar umorno se oslonivši na šank. — Ovdje se ne jede po direktivi nego po slobodnoj odluci. Kad naručiš, ja ti donesem. Na tvoju odgovornost.
  — Ima pravo Žohar — oglasi se sad Ramirez. — Osim toga, poznato je da oni koji jedu ovdje nemaju problema s tvrdom stolicom nego s proljevom. Zadnju sam sraćku dobio ovdje od takozvane domaće kobasice na podvarku. Prije dva mjeseca. Kobasica je imala sto deset posto masti. Ostalo je bila čista sol...
  — Je... istina je... — dometne Margo. — Došao je kući i usrao se na dvorištu. Nije stigao ni do zahoda...
  Ramirez priđe stolu i lagano je ošamari... Onako, više kao u šali.
  — Ti se ne miješaj u muške stvari!
  Ona ga pogleda s mržnjom, osloni se dlanovima o rub stola, gotovo onako kako se Ramirez oslanjao o fliper, spremna da skoči na njega i pregrize mu vrat. On lagano desnom rukom takne stražnji džep traperica, ono mjesto gdje je redovito nosio nož, i ona malko zastane kao da se premišlja. Situaciju smiri stari gostioničar Žohar hladnim zaključkom:
  — Eto, vidite. Da je jeo ovdje, danas bi bio živ.
  — Pa naravno! — nasmije se Cimbo. — Usran ali živ!
  I što kažu, tko će ga naslijediti? Mislim da su iza njega ostale i kuća i stan. Neće valjda ona gadura koja ga je ostavila kad se spetljala s monterom.
  — Kurac! Baš je njoj stalo! Ona je sad s tim bilmezom u Švabiji! — odmahne rukom Roby Flekač. — Što su za nju te dvije trošne gajbe na Plinari osuđene na urbanističku smrt!
  — Roby... ti si ih vidio... tamo u Njemačkoj? — žmirne radoznali Cimbo i posve nedužno pogleda svog starijeg prijatelja.
  — Jebote, Cimbo, ti sad pitaš kao da je cijela Njemačka nešto manja od Strizivojne, pa ne mo’š izići van a da ne naletiš na lokalnog montera centralnog grijanja i njegovu drocu.
  — Profesor je imao sestru s kojom nije razgovarao. Mislim da će njezin sin naslijediti Profesora — promrmlja Žohar. — Koliko god vrijedilo nasljedstvo, kažu da ga je on kadar spiskat za jednu noć.
  — Imaš pravo — nasmije se Flekač. — Taj Jerko Štiglic je vucibatina, kartaš, prevarant kojega sa svih strana šarafe vjerovnici. Spizdit će kuću i stan dok kažeš keks. Mislim da sutra dolazi. Živi negdje na moru. Čeka da se provede ostavinska, a onda iste sekunde prodaje.
  — Da, al’ komu će uopće prodat »vražju kuću«? — zine Cimbo i u gostionici nastane muk kao da ih je sve pogodilo bedakovo pitanje. — To ne vrijedi ništa, osim ako nije točno ono što pričaju da je negdje sakrio nekakvo blago... ili zlato... što ja znam...
  — Da, zbilja... — mrmljao je Žohar. —Ja to ne bih kupio ni zabadava. Ako je to za zlato istina, onda je valjda istina i da je kuća ukleta.
  Radilo se o kući u kojoj je Profesor živio sa ženom sve dok ga u poznatoj plinarskoj opereti nije ostavila sa spomenutim monterom centralnog grijanja. Tada je kupio novi stan, a kuću ostavio da je uništavaju vrijeme i čudne priče o njezinoj ukletosti.
  — Ne znam — slegne Roby ramenima. — Boli me ona stvar... a i kurac! Baš me briga za tog prevaranta i ženskara.
  I tad se oglasi i Margo, seksualna legenda s Plinare, koja je sve vrijeme šutjela, čak i kad ju je njezin skrbnik pljusnuo. Odgurne nasrtljivog Ramireza koji joj je upravo pokušavao pomaziti sise, pa se okrene prema Robyju Flekaču koji je za šankom otvarao toplo pivo kakvo se poslužuje samo u ovom lokalu.
  — Što si to rekao? Da je sretni nasljednik prevarant i ženskar?
  *

  Profesor Ladislav Laboda umro je u sedamdeset prvoj godini. Kad ga je ostavila žena imao je pedeset i nešto, pa ako se uzme da je ona imala istom tridesetak, te da su bili u braku godinu i pol, onda je posve jasno da se nije radilo ni o čemu što bi bilo neočekivano i tragično. Tragedija kao da uvijek traži neki element nepredvidivosti. Nakon što je otišla s tim zloglasnim monterom centralnog grijanja, inače svojim vršnjakom, Profesor je još stanovito vrijeme lutao po praznim sobama i kao pravi načitani i školovani knjiški moljac pokušavao si je životnu prazninu ispuniti nekom vrstom usiljene tragike. A zatim je uzeo nešto malo garderobe, knjige, svoje dugim noćima ispunjavane bilježnice i dokumente, te zauvijek napustio kuću, kupivši si malen stan, smješten kojih dvjestotinjak metara bliže gradu, na mjestu s kojega se više nije mogao nazrijeti crni plinski spremnik. Staru kuću nije pokušavao ni prodati niti iznajmiti, čak je nije ni zaključao. Dobro susjedstvo veoma je brzo iz kuće iznijelo sve što je nešto vrijedilo, od posoblja do brava, slavina i električnih prekidača, a zadnji je lopov iz spavaće sobe skinuo parket i odvezao ga na kolicima. Poslije su se po kući povlačili beskućnici, zatim su njih istjerali nešto agresivniji alkoholičari, a za alkoholičarima su se na tom čudnom mjestu stali sakupljati narkomani koji su posvuda ostavljali svoje igle, žličice i plamenike. Na koncu su i oni otišli pa je kuća ostala prazna. Kao da su je svi izgustirali, kao da nikom nije odgovarala, mirovala je onako mračna, opustošena i napuštena, i nakon veoma kratkog vremena, ne samo da joj više nitko nije prilazio, nego su je svi zaobilazili u širokom luku.
  Tad su Plinarom počele kružiti čudne priče.
  Jedne ljetne noći neki tip, koji je odsjeo kod rodbine na Plinari, zaustavio je automobil ispred napuštene kuće i izašao van privučen nečim veoma neobičnim. Naime, premda je bila gluha ljetna noć, sparna i bez daška vjetra, prozori na bivšoj Profesorovoj kući žestoko su kloparali i sva bi se stakla zacijelo razbila da ih nisu već prije porazbijali beskućnici, pijanci i narkomani. Visok jablan u dvorištu povijao se te je izgledalo kako će se svakoga časa prelomiti popola, a uz silan huk vjetra letjeli su i crepovi s krova i padali u travu. Osupnuti došljak brzo je skočio u automobil, nagazio po gasu i tristotinjak metara dalje zaletio se u veliki bagrem, upropastio kola i ostao trajni invalid. Dok je bio u bolnici, navodno su mu mjerili količinu alkohola u krvi i u tom smislu nalaz je bio negativan, tako da bi njegova priča trebala biti vjerodostojna.
  Neki drugi čovjek, kojemu također Plinara nije bila domicil, šetao je noću ovuda s djevojkom. Nikom nije jasno zašto je to radio, jer je u noćnoj šetnji po Plinari bilo manje romantike nego u ruskoj uputi za popravak bicikla kontraša. Čovjek je u jednom trenu osjetio miris paleži i spazio tanak trak dima kako se jedva primjetno svjetlucajući diže s ruševnog dimnjaka i odmah je pomislio kako se nešto zapalilo. Uletio je u praznu, opustošenu, nezaključanu kuću, spotaknuo se na onom mjestu gdje su pokrali parket i pao. Tad je osjetio snažan i dubok strah, ali je ipak smogao snage da pretraži kuću. I jedino što je uspio pronaći bilo je dosta žara u jednoj od kaljevih peći, žara koji je prskao sitnim iskricama i dogorijevao šireći čudan opojan miris. Kako se ljeti ne potpaljuju nikakve, pa ni kaljeve peći, tračeri i priučeni plinarski mistici zaključili su da je to đavolje djelo i o Profesorovoj kući počeli govoriti kao o »kući u kojoj stanuje vrag«.
  Nakon toga govorkanja o kući počela su poprimati fantastični sadržaj.
  Neka gluhonijema baka koja je običavala po plinarskim ledinama i smetlištima skupljati gljive, što su zbog raznih isparavanja i opće zagađenosti zraka morale imati bogata toksična svojstva, zamijetila je u dvorištu spomenute kuće svu silu nekakvih izduženih gljiva povinute stapke i omanjih klobuka s točkicom na vrhu. Stala ih je požudno brati i trpati u košaru, sve dok nije došla do jedne koja je bila topla, čvrsta i djelovala nekako živo. I baš kad je, ne mogavši je ubrati, odlučila odustati, pogledala je u travu i spazila obijesnog patuljka koji je legao nauznak u duboki korov i pustio svoje nabreklo spolovilo da glumi neobičnu gljivu. Baka je vrisnula, onako kako to samo gluhonijemi znaju, odbacila košaru i pobjegla. Kako je bila gluhonijema i nepismena, bilo joj je strašno teško prenijeti ovu fascinantnu priču drugima, pa kažu da je sve to skupa dosta vjerno nacrtala. Budući da je događaj imao mnogo elemenata i nekakav šturi dramski razvoj, bakica je morala podosta crtati, i to je možda prvi strip nastao na Plinari.
  Sljedeća priča zvuči sasvim folklorno, premda se njezin autor kleo, čak i pred vlastima, da je istinita. On je, naime, prolazeći pokraj kuće, spazio patuljka s crvenom kapicom i vražjim rogovima na glavi, spodobu koja je umjesto udova imala kokošja krila i pačje noge. I premda su čovjeku od silna straha klecnula koljena, on je ipak uhvatio patuljka, uzeo ga pod ruku i krenuo ne bi li to vražje čudo pokazao ljudima, ali se, na njegovu nesreću, strašna spodoba, nakon silna kriještanja i najužasnijih, svetogrdnih psovki pretvorila u običnu kokoš. Čovjek je imao toliku nesreću da je zbog krađe peradi i upada u tuđi kokošinjac dobio nekoliko mjeseci zatvora, premda se pred sucem stalno branio kako je sve činio kaneći napraviti bogougodno djelo.
  No najčešća su bila pričanja o tomu kako kuća noću na neki neobjašnjiv način svjetluca, kako s njezinog polomljenog crepovlja odskoči plavičast odsjaj, kako iz dimnjaka poput biserne prašine iziđe na trenutak nešto što podsjeća na vilinsku koprenu, kako u okvirima prozora kroz mrklinu bljesne nešto nalik radoznalim životinjskim očima.
  I upravo takvo svjetlucanje radoznalo promatra Jerko Štiglic, stisnut uz prozor svog noćnog vlaka koji ga kloparajući starim, isluženim šinama Plinare odvodi do mjesta gdje je nekoć živio njegov čudan ujak, odnosno do mjesta gdje sada obitava njegova tajnovita nasljeđevina, od koje ga ponajviše zanima tek priča o tomu kako je prokleti čudak negdje skrio nešto jako vrijedno. Jerka Štiglica dolje u Dalmaciji zovu Jere, i to je jedino što je u njega dalmatinsko, jer je po svemu ostalom kontinentalac koga je do Mediterana odveo čudan i neželjen splet okolnosti o kojima on i ne voli govoriti. Jerko ili Jere čak i ne govori onako kako to tamo čine, a jedva da i razumije što je to »beštimati«, čemu služi »šugaman« i treba li se zabrinuti kad se u kući pojave »pantagane«. Ima četrdesetak godina, gustu tamnu kosu i povijen nos, i kad bi izgubio kilu, dvije, moglo bi se kazati da je asteničan. Iako onako pogrbljen, suh, nosa poput grabljivice i hajdučki tamne, razbarušene kose, na prvi pogled djeluje opasno, kad čovjek sredi dojmove shvati da je Jerko Štiglic bezopasna, naivna pa čak i smiješna spodoba, kao što mu je i samo prezime smiješno. On je možda folirant, neumjereni lažljivac i mitoman, tip kome ne valja povjeravati tajne, a još manje novac, ali je u stvari malerozni naivac koji upada u nevolje manje zbog toga što bi ih sam izazvao, a više zbog onog neželjenog okretaja sudbine koji pogađa baš takve ljude. I on se sada nada nasljedstvu manje zbog vlastite nezajažljivosti, a više zbog toga da isplati razne dugove u koje upada mahom u dobroj vjeri. Od one po kojoj je ovaj put u talonu četvrti as, pa do one po kojoj je čovjek kome se upisuje kao jamac časna osoba dostojna povjerenja, a ne vucibatina koja će s cjelokupnim kreditom već sutra bespovratno zapaliti za Južnu Ameriku.
  Vlak monotono i razmjerno polako klopara prugom koja prolazi Plinarom, jer će se uskoro, čim prođe zonu predgrađa, zaustaviti na glavnom kolodvoru. Jerko prati tu čudnu periferijsku zbrku skladišta, sporednih kolosijeka, krivudavih ulica i kuća posivjelih od prašine i nečista zraka, i ništa mu od svega toga nije poznato, i ništa ne može izvući s dna sjećanja, premda bi se tamo trebala nalaziti bar kakva slika, jer je ovdje dolazio kao dijete, na dan, dva, ili na tjedan. Nešto malo kasnije, nakon što se vlak uz škripu kotača zaustavio na prvom peronu glavnog kolodvora, s omanjom poslovnom torbicom i kovčegom sumnjive kvalitete, Jerko Štiglic iskače iz vagona, prođe kroz kolodvorsko predvorje i zabrza prema stajalištu taksija. Iako je kiša, on kao da studiozno bira kola, i s laganim se snobovskim porivom odlučuje za veliki tamni Mercedes. Vozač mu pomaže odložiti kovčeg u prtljažnik, a potom ga pita kamo će.
  — U hotel... ali prije bih da me provezete Plinarom.
  — Nemate tamo što vidjeti — reći će taksist kao da želi što prije obaviti ovu vožnju. — Pogotovo ne u ovo doba noći. Predgrađe kao predgrađe.
  — Vi, znači, ne vozite ljude kamo oni žele, nego kamo vi želite?
  Taksist promrmlja nešto sebi u bradu pa uključi motor a za njim i taksimetar. Jasno se vidjelo kako je ljutit i kako mu se uopće ne vozi gnjavatora. Po tomu kako je odabirao put, Jerko veoma brzo shvati kako želi napraviti suvišne kilometre i tako naplatiti što veći račun. Ipak, nakon nekog vremena okoliš je postao sve trošniji i sumorniji: Umjesto urednih i dotjeranih zdanja pokraj njih sve su više promicali kućerci, skladišta, žicom ograđeni prostori, pružni nasipi, a umjesto metalnih stubova s neonskim svjetlom, sve su češće nailazili na stare drvene kandelabre ulične rasvjete. Gradski je sjaj sve više uzmicao pred periferijskom tminom i Jerku se u jednom trenu učini kako na metaforičan način i sam ulazi u tamnu zonu avanture koju je možda valjalo izbjeći. Bez obzira što nenadana ostavština uvijek zazvuči primamljivo.
  — Evo, to vam je plinara! Ako ste se nagledali ljepota, možda bismo mogli natrag do tog vašeg hotela — promrmlja mrzovoljni vozač.
  — A gdje je veliki plinski rezervoar? — upita Jerko.
  — To je možda jedino čega se sjećam. Svijetlio je noću.
  — Morat ćete tražiti da vas netko doveze po danu. Noću se ne vidi. Mislim, odavno već ne svijetli.
  Zatim su neko vrijeme šutjeli vozeći se kroz utihnulo predgrađe skoro nasumično, sve dok taksist iznenada ne opsuje budući da su kola poskočila preko željezničkih tračnica ukopanih u asfalt.
  — Ima tu neka kuća za koju vjeruju... da u njoj stanuje vrag... Mislim da je tako nekako i zovu. Znate li gdje se ona nalazi?
  Taksist ga letimice pogleda, a potom usmjeri svoju pozornost na lošu cestu. Nasmije se, izvadi iz džepa cigarete, pa ih odmah potom i vrati, kao da ga je od pušenja odbio znak prekrižene cigarete što ga je sam nalijepio na oplatu pokraj upravljača.
  — Kuća u kojoj stanuje vrag, kažete — uzdahne on.
  — Nikad čuo! Tlapnje! Ne vjerujete valjda u takve budalaštine...
  A zatim, nakon što je opet neko vrijeme pošutio, nastavi kao da se iznenada dosjetio:
  — A opet, kad dobro razmislite... zašto ne... Kuća u kojoj stanuje vrag! Zašto i toga ne bi bilo? Pa ionako je među nama sve više vragova. Možda ćemo uskoro upirati prstom u nekakvu kuću i govoriti... eto, to je kuća u kojoj ne stanuje vrag...
  Nakon toga je zašutio i Jerko shvati da je opet nabasao na vozača koji se od silnih noćnih vožnji pretvorio u taksista filozofa, u taj čudni soj osobenjaka koji te znaju zabaviti, ah i zagorčati ti vožnju. Poslije nekoliko minuta primijeti da vozač samovoljno napušta periferiju i vraća se u grad. A kad su već bili u otmjenoj zoni novih katnica, taksist ga upita u koji to hotel želi. Jerko mu uzvrati neka samo vozi ravno, jer su na dobrom putu. Pa kad su prošli drugo ili treće raskrižje, Jerko ga iznenada potapše po ramenu:
  — Stanite tu!
  Vozač hitro prikoči i pogleda prema Jerku koji je s poslovnom torbicom pod rukom otvarao vrata taksija.
  — Moram obaviti jednu sitnicu. Vraćam se za par minuta.
  Vozač ga je i dalje promatrao strogim pogledom, kao da želi kazati kako mu nije plaćeno, no Jere ga, kao da je shvatio njegov strah, odmah umiri:
  — Nemojte mi zbrisati! Sva mi je garderoba otraga u koferu.
  Taksist potvrdno kimne glavom, a odmah potom izvadi cigaretu i pripali.
  »Zašto uopće stavljaju te idiotske natpise o zabrani pušenja kad i sami puše?«, pitao se Jerko Štiglic ulazeći u vežu kuće ispred koje su se zaustavili. Oprezno prođe prizemljem, zaobiđe stubište i izađe kroz stražnja vrata na dvorište, pa odmah potom i na drugu ulicu. Zastane malo kao da se pita nije li ga tkogod vidio, a potom potrči nadesno sve do širokog osvijetljenog ulaza na kojem je pisalo HOTEL MIR, otvori vrata i za koji časak lupne po zvoncu što je stajalo na drvenom recepcijskom pultu na kojem se vidjelo da ga već poduže vrijeme nitko nije očistio.
  Nekoliko minuta nakon toga već je bio u svojoj jeftinoj sobi. Izvadio je iz torbe četkicu za zube i nešto malo najnužnijeg pribora za osobnu higijenu, skinuo s olakšanjem pretijesne cipele i prišao prozoru s kojega se dobro vidio čitav trg. Bila je već dobrano prošla ponoć i trg je bio posve pust i miran, s tek po kojom okasnjelom uličnom damom podignuta ovratnika. Želio je Jerko što prije leći i dugim se snom okrijepiti za sutrašnji dan. Stoga se nije ni skidao, nego se samo izvalio na krevet, omotao tankom kariranom dekom i odmah usnuo.
  Stotinjak metara dalje ljutiti je taksist upravo otvarao prtljažnik svog Mercedesa, vadeći iz njega kovčeg putnika kojega je maločas doveo s duge i besmislene vožnje po njemu sasvim nezanimljivom predgrađu. Kovčeg je bio prastar, izrađen od tvrdog kartona te je djelovao kao nešto što je uistinu za jednokratnu uporabu. A u kovčegu su bili uredno poslagani snopovi starih novina.
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:57 pm





  Braća Šicer gotovo da su tridesetogodišnjaci, a još su, kako se to kaže, ocu na grbači. Neobično je kazati za sedamdesetogodišnjaka da je samohrani otac, ali u ovom slučaju to je tako jer poostarjeli momci ništa ne zarađuju, a ako i zarađuju, to je onda njima za užitak, a ne za kućanske troškove. Stariji stanovnici Plinare pamte ih kao dva šmrkava gologuza klinca, koji su naokolo hodali poderana tura i strašno umrljanih majica, a kad su stasali i počeli se odijevati građanski, gotovo da i nisu nosili ništa drugo doli crnih odijela kojima ih je izdašno snabdijevao njihov otac, također ljubitelj crnine. Zapravo, crnina je u njihovu kuću ušla prije petnaestak godina kada je starome Šiceru umrla obožavana gospođa supruga. Ona je bila sušta suprotnost starome konzervativnom gospodinu, ne samo po godinama, nego dapače i po moralnim uvjerenjima, jer dok je on stjecao, ona je rasipala, dok je on išao na ranojutarnju misu, ona je u to doba išla kući, dok je on volio nju, ona je voljela druge, tako da je javna tajna da je i u proizvodnji svoja dva bezvrijedna sina stari Šicer imao najnevažniju ulogu. To se na neki način dalo dokazati i činjenicom što je stari bio gotovo dva metra visok suhonjav starac, a oni nabildani kepeci koji su se jedva uspijevali nalaktiti na šank Hirošime.
  Kad su im već davali nadimak po tada popularnom stripu, možda ih se zbog te vječite crnine moglo nazvati po Alanu Fordu ili siru Oliveru; oni su pak, začudo, dobili nadimak po prgavom, »kariranom« Bobu Rocku. I to obojica! Jedan Bob, a drugi Rok. Ulazili su tako obojica u lokal, oslonili se o šank, a Bob je mirno govorio gostioničaru Žoharu:
  — Daj nam neko piće jer ni danas ne jedemo govna!
  To je bio njegov humor, ne tako uspješan kao Rokov, koji je za šankom Hirošime jednom, s najiskrenijim osjećajima, izjavio:
  — Čuo sam vaša odvratna govorkanja. Mi znamo da su mamu jebali drugi, al’ jebao ju je i tata!
  Iako su na prvi pogled smiješni, braća Šicer znaju biti opasni. Nisu možda hrabri, ali su podmukli i zli, a o tomu koliko dugo pamte tuđu porugu ne treba ni govoriti.
  — Što, imate neki sprovod kad ste tako u crnom? — pita ih Ramirez, koji ih se najmanje boji, valjda stoga što uvijek uza se ima nož koji je spreman izvući i za sitnicu. Usto, obojica paze što rade, jer imaju najozbiljniju namjeru potucati njegovu Margo čim on to dopusti. Što koštalo da koštalo.
  — Kakav sprovod? — pravi se Bob nevještim.
  — Što ja znam kakav! Mama vas se riješila odavno i pokazala kako ima dobru taktiku s vama. Mislim si, možda vam je tata otišao Bogu na račun.
  Gazda Žohar mrzovoljno briše šank i pogledom strijelja polupijanog Ramireza. Žohar ima u svojoj gostionici katastrofična naziva svaki čas alkoholičarske nerede različitih razmjera, ali prave tučnjave, one gdje rade noževi, bokseri i palice, on ne voli na svom terenu jer stvaraju previše glavobolja i redovito prizivaju omraženu policiju.
  Nekoliko stolova udaljen od šanka, sam u polumraku, sjedi Roby Flekač, nagnut nad poslovnim papirima. On sprema prvu ultimate fight priredbu na Plinari koja se treba održati u na brzu ruku preuređenoj propaloj tvornici čarapa. Uzrujan je jer već s prvom borbom ima problema do neba. Vlasnik napuštene tvornice, doktor Črnko, ultimativno traži drugi dio avansa, otpuštene radnice i njihov dosadni sindikat, čiji se šef vozi u crvenom BMW-u, prijete da će zauzeti tvornicu ne obnovi li se proizvodnja, a što se tiče karata što ih je stavio u prodaju dva mjeseca prije meča, otišlo ih je zasad samo sedam komada. Iako ima dostatnih razloga da se usmjeri na svoje stvari, Roby Flekač jednim okom ipak zamjećuje iskrice koje frcaju oko šanka i to ga sve više dekoncentrira.
  Sada gazda Žohar pokušava umiriti makroa, jer ako ne učini ništa, porazbijat će se čaša i namještaja kao u priči.
  — Nisu oni ništa krivi! Stari ih od petnaeste godine tretira kao idiote i oblači u crno.
  — Kad i jesu idioti — uporan je makro.
  — Dobro — netaktično će gostioničar. — Idioti su, ali opet nisu krivi što ih stari petnaest godina terorizira s crninom. Kad su prije osam godina raspustili grobljansku kapelu, stari je od komunalnog kupio komplet crnih odijela.
  — Znači, imaju crnine do kraja života — tumači Cimbo koji je preglup da bi shvatio kakve sve opasnosti vrebaju iz najobičnijih riječi.
  Živčani Bob Šicer gleda u jednu točku, negdje iza Žoharove glave, i desnom rukom stišće staklenu čašu koja bi mu svakog časa mogla prsnuti među prstima. Po zarezima i ožiljcima na njegovoj desnici jasno se vidi da on ne preže ni od ranjavanja niti od samoranjavanja.
  — Koji se kurac vas tiče naša crnina? — vikne onaj drugi, jedva nešto viši, koga zovu Rok. — I šta se ti, Cimbo, zajebavaš, kad je općepoznato da si najgluplji na Plinari... i uže...
  — I šire... — dometne Žohar. — Kaže se, i šire...
  — Ako je poznato da je Cimbo najveća budala na Plinari, vas dvojica ste odmah iza njega! Srebrna i brončana!
  — Tako je! Tako je! — veseli se Cimbo, misleći da ga Ramirez brani. — Ako sam ja onako malo blesav, vas dvojica ste kao dva crna šišmiša. Ako vas stari oblači u crno, imate dosta godina da ga sterate u kurac. Meni moj stari nikad nije naređivao što ću obući.
  — Kad ga nisi ni imao! — gubi sad strpljenje Bob Šicer.
  — Pa nisam! A i da sam ga imao, ne bi me mogao oblačiti u crninu i u uniforme od onih tipova koji su svira na sprovodima. Osim toga, svirali su kao da mačka za rep natežeš. Onaj Lenjin bi se u grobu preokrenuo kad bi znao kako su mu svirah »Pogrebni marš«.
  Sad se negdje u pozadini čuje škripa stolca i nervozan bat koraka. To Roby Flekač, uzrujan svim svojim ekonomskim pokazateljima, koje ni sam baš ne razumije u potpunosti, te ljutit zbog budala koje stvaraju nepotrebnu svađu oko šanka, izlazi kako bi posredovao i umirio duhove, i sam zaboravljajući da protiv Ramirezova noža, batine koju Žohar drži pod šankom i bezumne sklonosti braće Šicer prema okrutnim i podlim udarcima, izlazi na teren najslabije pripremljen. K tome je i krajnje nekoncentriran, budući da mu je u glavi više nesrazmjer između income i outcome sredstava, nego taktika kojom bi trebao smiriti posvađane tipove.
  — Zašto ih zajebavate — obraća se Roby Ramirezu i Žoharu. — Kao da su oni krivi što su stalno u crnom! Kao da oni mogu odgovarati za to što im je stari blesavi obožavatelj grobova, šišmiša i duhova, koji godinama visi uz ženin grob tako da je to valjda i pokojnici dozlogrdilo. Oni su samo dva ograničena bedaka u rukama grobljanskog manijaka...
  Braća Šicer, koji su se posve neodlučno postavili prema uvredama vlasnika gostionice u kojoj će i nadalje piti, Ramireza koji u stražnjem džepu nosi oštar nož, kao i prema pogrdama blesavog Cimba, koji je kao rođeni sretnik stalno pod nečijom zaštitom, sada u iznenadnoj pojavi čovjeka koji ih pokušava braniti vide idealnu priliku za napad, neopreznu zalutalu ovčicu na kojoj se treba iskaliti. I oni se kao dva pretpovijesna raptora bacaju na nesmotrenoga Robyja Flekača, koji takvo što nije ni u snu očekivao. Prvo ga Bob hitro i odlučno udara nogom u mošnje, a kad Flekač poklekne od boli, saspe mu po nezaštićenome licu seriju najprljavijih udaraca. Dotle ga drugi brat, kukavički s leđa, udara nogom pod plećku. Da mu se ne bi zamjerilo zbog ljenčarenja.
  — Dosta je, kepeci! — viče Ramirez, koji s Robyjem i nije neki prijatelj, ah u njemu vidi veću moguću korist no u kretenima odjevenima u rashodovane crne odore loše glazbe za jeftine pogrebe.
  Dva brata iz popularnoga stripa ponašaju se kao da nisu čuli njegove prijetnje, pa kad Roby konačno padne potrbuške, oni ga stanu još zdušnije cipelariti.
  Uvidjevši kako riječima, na kojima ionako nije vješt, neće ništa postići, Ramirez hitro vadi nož i zamahne njime prema licu Boba Šicera. To je instinktivan pokret bez ikakvih kalkulacija, pokret iza kojeg mogu naići smrt, robija i konačno neko mutno, neizdiferencirano kajanje. Ovaj put mlađi Šicer ima sreće; oštrica mu preleti preko lica i otvori milimetar duboku brazdu iz koje šikne krv po košulji Robyja Flekača.
  Šicer se hvata za obraz, ali zastaju i on i njegov brat.
  — Van, pička vam materina! — viče Ramirez dok gostioničar uzmiče nekoliko koraka od šanka. Kad se potegnu noževi, ili, ne daj Bože, kakvo još i gore oružje, on želi biti što dalje od srca sukoba.
  — Ramirez... ti si mrtav čovjek! — upire Bob Šicer prstom prema makrou. — Ne, ti si zbilja stopostotno mrtav!
  — Dobro, majmuni! — ceri se Ramirez. — Posjetite me onda kad sa starim budete išli na mamin grob. Vrijedi?
  Sada se i Roby pridiže, lica i slabina punih kontuzija, prekoravajući sebe sama:
  — Jebote, koji sam ja idiot! Branim vas, a vi ste svi crni grobljanski štakori na čelu s vašim starim, koji će si jednog dana na groblju podići vikendicu.
  — Kakvu vikendicu? — škrguće zubima Bob Šicer, ali se i ne pomiče s mjesta, jer mu krv još uvijek lipti kroz prste, i jer Ramirez još uvijek u ruci drži nož skakavac.
  — Što se praviš... — kuraži se Cimbo. — Već je napravio klupicu, sad je na redu vikendica.
  — Neki dan mu se netko posrao na klupicu — podrugljivo će Ramirez, koji bi valjda htio još jednom raspiriti ovu vatru. — Išao je na groblje i na klupici pronašao drek. Pravi ljudski drek. Onako, dosta velik...
  Uistinu su mu ljudi radili razne nepodopštine s tom klupicom, jer su znali koliko mu znači. Stari ju je Šicer, nekoć stolar, izradio sam samcat i postavio je pokraj ženine grobnice, ili, točnije, pokraj raskošne obiteljske grobnice u kojoj je zasad počivala samo njegova prerano umrla žena. Napravio je to kako bi mogao duže i komotnije boraviti na groblju, opustiti udove, otpočinuti i zanijeti se koji sat, dva u misli o nekadašnjoj bračnoj sreći, o usudu koji ih je rastavio, i o prolaznosti života onako općenito i paušalno. Mazali su klipani njegovo odmorište katranom i govnima, ostavljali naokolo rabljene prezervative, zgužvane novine, kožice od mortadele i prezvuršta, lupine od kikirikija, limenke od paštete, boce od piva i koješta drugo što je on odnosio u grobljanski kontejner, a klupicu čistio, popravljao, brusio i bojio sadolinom, te je čuvao pred grubim nasrtajima noćnih plinarskih baraba.
  Stari je Šicer uistinu bio crni šišmiš, dobrano uronjen u onostrano, gajitelj kulta groblja i pokojne žene, čovjek koji je od ovoga svijeta trebao tek svijeće, vijence, cvijeće, vazice i sličan grobljanski potrošni materijal. Bio je svaki dan na groblju, sat prije podne i bar dva poslije podne, a za Uskrs, Božić, Novu godinu, obljetnicu smrti jedva da se i micao od grobnice, možda tek zbog brzinskog ručka ili zahoda, te se činilo da je fiziologija još jedina stvar koja ga sprječava da se ne stopi s plinarskim grobljem i ne otputuje s onu stranu »velike zavjese«.
  Za dva dana bit će ženin smrtni dan, najvažniji i najsvečaniji trenutak njegovog osobnog kalendara, tim bolniji što je nesretnica umrla baš za rođendan, onda kada se prije pet godina napela da pogasi svjećice na torti, i tom prilikom doživjela srčani udar, nakon čega joj je glava pljusnula u meku, smeđu parfe tortu, nalik govnima čovjeka koji se lakomisleno prežderao nezreloga voća. Stari je Šicer za tu prigodu navukao u kuću svu silu stvari koje je trebao. Bilo je tu novih vaza, svakovrsnoga cvijeća, onoga koje je pokojnica voljela, ali i onoga koje se mililo njemu, potom svakojakih svjećica, lanterni, dušica, mirisnih i običnih, raketa i prskalica, mirisnih štapića, čak i dvije torte, jedna umjetna, koja će ostati uz grob kao prigodna instalacija, i druga, prava, koju će narezati tamo sa svoja dva sina, baš kao da je i mamica s njima, jednako živahna i vesela kakva je bila prije kobnoga rođendana. Iz posve razumljivih razloga asocijativne prirode niti na jednoj od torti nije bilo nikakvih rođendanskih svjećica.
  Dakle, sve je to bilo lijepo, i sve je išlo po planu, samo što je jedna nezgodna pomisao sve više kopkala Šicera. Pomisao da će bitange od sinova ponovno zaboraviti na maminu godišnjicu smrti, kao što to redovito čine, bez obzira koliko im on mahao ispred nosa grobljanskim cvjetnim aranžmanima i dugogorećim lampašima. Jest da im je mogao kazati, napisati, trubiti im to svakodnevno, ali je htio da baš sami dođu do spoznaje o važnosti te stvari, o ljepoti poštivanja mrtvih i potrebitosti održavanja vječnog spomena na njih. Jer, ako sami ne dođu do toga, mislio si je Šicer, tko će se jednoga dana brinuti o održavanju tog mramornog hrama, tko će donositi cvijeće i svijeće i pronositi slavu ljubljenih mrtvih odavde pa do vječnosti? Znajući kakve su mu sinovi tupave i indolentne bitange, gdjekad je pomišljao kako bi bilo najpametnije darovati sav imetak kakvoj humanitarnoj zakladi, i zatražiti da se po njegovoj smrti i taj grob pokopa u neki drugi grob, i tako sve pošalje u vražju mater, na sramotu sinova vucibatina koji nikako da shvate koliko je smrt važna u životu čovjeka.
  Ali, Šicer zacijelo nije imao pojma o tomu kakvu su sramotu bila kadra otrpjeti ta dva tipa, koja je sada čuo kako svađajući se ulaze u predsoblje, pa potom i u kuhinju. Uzeo je namjerno naramak grobljanskih svijeća od plave plastike i ušao za njima, nadajući se da će ih te svijeće možda podsjetiti na to što će biti za dva dana. No, kako su ih svijeće mogle podsjetiti na bilo što, kada ih je imao svaki dan u rukama? Gotovo da ga nisu ni pamtili drugačijega, nego kao čovjeka u crnini, s cvijećem i svijećama u rukama.
  Spazio ih je kako u kuhinji otvaraju ladicu stola i prebiru po noževima, kao da traže neki koji bi bio najprikladniji za neku njihovu nakanu.
  Rok je djelovao zajapureno i uzbuđeno, a Bobovo je lice prekrivao nepravilan otok skorene krvi. Jedva da su ga i primijetili koliko su bili zauzeti svojim poslom.
  — Kog vraga kopate po toj ladici?
  — Tražimo nož! Moramo se osvetiti jednoj bitangi!
  — rekao je odlučno Rok i ne zamjećujući očevu zlovolju.
  A onda su iz staroga potekli jed i srdžba na dva bezvrijedna nezahvalnika. Vikao je i bacao svijeće na njih, a oni su iznenađeni šutjeli i gledali u njega kao da ne vjeruju koji ga je to vrag spopao.
  —Jebem vam sunce neodgojeno i pokvareno! Vi ćete naokolo s noževima sređivati pravdu, a ja ću vas onda vaditi iz zatvora! Svi će reći, onaj fini čovjek koji skrušeno meditira uz grob vlastite žene nije zaslužio jebivjetre koji jure po gradu i lamataju noževima! Odmah ostavite te noževe i zatvarajte ladicu! Ja vam ne dam noževe! To su moji noževi kao i sve ostalo u ovoj nesretnoj kući! Ja vam ne dopuštam da se okolo kao zadnji banditi tucete, psujete i ločete!
  I prije no što će izići iz kuhinje, nije mogao izdržati, a da im ne kaže:
  — Bolje pogledajte što je za dva dana.
  Zalupio je vratima i otišao, a oni su, tupo zureći u kuhinjska vrata, najprije poslušno odložili noževe, a zatim u kalendaru koji je visio pokraj starinskog kredenca otkrili da je prekosutra Svjetski dan prirode i nikako im nije bilo jasno da je stari tako nenadano počeo štovati tu vrst blagdana.
  *

  Mali dvosobni stan Ladislava Labode nalazi se u suterenu zgrade iz ranih šezdesetih, kada je socijalistička arhitektura posijala tisuće sivih montažnih kubusa po rubnim dijelovima gradova i obojila ih kako bi to možda načinio Mondrian u napadu nekakvog akutnog psihosomatskog daltonizma. Zgrada je imala tridesetak ružnih stanova i jednako toliko podrumskih ostava, te na najvišem katu praonice koje nisu služile nikome. Nalazila se negdje u onom dijelu za koji se nije točno znalo pripada li još gradu, ili je ovo već Plinara, jer kvartovi imaju mnogo fluidnije i rasutije granice nego države. Bila je u stanju posvemašnjeg rasapa te se prodavač ovakvoga stana mogao nadati najnižoj od najnižih cijena. Sam Profesorov stan bio je zapušten, točno onoliko koliko to može uspjeti čovjeku koji je dvadesetak godina samac i k tomu osobenjak. A to je poprilično visok stupanj. Veoma brzo razni sitni kvarovi počinju zahvaćati pojedine dijelove stana, pretvarajući se polako u velike i nepopravljive kvarove; stvari gube svoja mjesta, a mjesta gube svoju funkciju, prljavština domalo prekriva sve i postaje svakodnevicom, a takva svakodnevica naprosto smrdi, neodredivo, ali s vremenom i neizdrživo, osim onomu koji usred nje živi pa je i ne zamjećuje.
  Jere Štiglic, pokojnikov nećak, životari u drugoj vrsti nereda i srođen je s drugim tipom smrada, tako da spočetka odlazi nekoliko puta povratiti u zahod koji je preprljav čak i za tu stvar. Istina je da je ujutro u hotelskom foajeu popio pet pelinkovaca natašte, ali mu nije na kraj pameti da bi mu zbog toga moglo biti slabo u želucu. On sve to pravda nepodnošljivim smradom koji mu je skupa s prljavom ostavštinom ostavio njegov ujak.
  Kaos u stanu veoma brzo odvodi Jeru do uvjerenja kako je sustavnost u pregledavanju pokojnikova stana posve neumjesna, te da treba krenuti istim onim labirintnim načinom kojim je i pokojnik uspio nastambu pretvoriti u brlog. I on vrlo brzo iza nereda stvari otkriva drugi, suštinskiji nered, nered u glavi onoga koji je obitavao u ovom nelijepom suterenu više nalik priručnom zatvoru negoli stanu. Tako je na stolu u kuhinji brdo takozvanog enigmatskog tiska, skupljano zacijelo godinama, tiska u kome su sve križaljke ispunjavane lijepim, gotovo kaligrafski ispisanim slovima, a da ništa, baš ništa, ni pod vodoravno, niti pod okomito, nema nikakva značenja. Takvo bi upisivanje možda kakav kompjutoraš nazvao random write, onom strategijom u kojoj se slova nižu oslobođena bilo kakva koda. U spavaćoj sobi bio je ukožen album za marke, zacijelo još iz onih vremena kada u filatelistima nitko nije gledao čudake. I u cijelom albumu, od prve pa do zadnje stranice, nalazilo se mnogo primjeraka jedne te iste jugoslavenske marke, one s pramcem broda u porinuću. Filatelisti inače sakupljaju marke određene zemlje, ili se bave motivikom pa u albume stavljaju marke koje predstavljaju floru i faunu, poznate ljude ili olimpijske sportove. Profesor je pak, kako stvari stoje, skupljao samo ovu jednu jedinu marku i uspio je pribaviti u zavidnoj količini. Jere je stao prebrojavati primjerke i do četvrtine albuma stigao do brojke veće od šesto. Ispod Profesorova kreveta nalazili su se panoi nalik plitkim ladicama, prekriveni staklom ispod kojeg su bile zbirke leptira probodenih iglom i posloženih prema tonovima krilca. Jerko, naravno, nije mogao shvatiti da bi normalan čovjek mogao sakupljati marku brodogradilišta i mrtve leptire, tako da je izloške s gađenjem vratio pod krevet i zagledao se u kolekciju vinilnih ploča što su ležale na metalnom stalku, koji je stilski posve pripadao pedesetim godinama. Među pločama nije vidio ništa što bi ga zanimalo, odnosno što bi imao volje naslijediti. Sve sami nepoznati pjevači, nekakav Albinom, Skrjabin, pa onda Schubert i Schumann... Nekima su imena bila ispisana ćirilicom koju Jerko nije znao čitati, tako da su mu ostali nepoznati. I ne samo da su pripadale raznim anonimcima skupljenima »s koca i konopca«, nego od ploča nije bilo nikakve koristi već i stoga što je ručica gramofona, koji je ležao na podu, bila potrgana kao da je na nju netko namjerno stao.
  I ostale su stvari u stanu govorile mnogo o mentalnom ustroju tipa koga je srce izdalo zbog tvrde stolice. U smočnici je tako bila sva sila pekmeza ukuhanoga u dalekoj prošlosti, što se jasno vidjelo po raznobojnoj plijesni koja se nahvatala po njegovoj površini. U kupaonici, u kadi, stajao je oslonjen o zid bicikl bez prednjeg kotača, po čemu se moglo jasno zaključiti da se pokojnik nije ni prao, niti vozio na biciklu. U predsoblju su o zid nasuprot ulazu bile učvršćene dvije trofejne jelenje glave o čije su rogove bile obješene jakne, veste i kaputi. Slika je bila pomalo nadrealna i agresivna u svojoj simbolici, pa se moglo pomisliti kako je Profesor ove čudne vješalice postavio sasvim namjerno u očajanju i samoironiji prevarena muškarca.
  Tragajući za bilo kakvim vrijednostima Jere Štiglic je otvorivši ormar naletio na svu silu pokojnikovih spisa koji su naprosto stali padati po podu poput suhoga lišća. Jere nije bio čovjek koji bi čitao rukopise i vjerovao da u ispisivanju slova leže bilo kakve skrivene materijalne koristi. Pa ipak je zavirio u neke od tih listova uglavnom neuvezana papira, ali ništa nije razumio, jer je Profesorov rukopis uglavnom bio nečitljiv kriptogram. Usto, većina papira djelovala je kao niz zabilješki za nešto što je tek trebalo napi- sati, ih kao nesuvisla arabeska sastavljena od točkica, crtica, sjena i vitica, kakve čovjek zna odsutno črčkati po papiru na kakvom zamornom i dosadnom sastanku.
  U dva popodne, umoran od traganja koje nije vodilo nikamo, Jere Štiglic pronađe u kuhinji metalnu posudicu i do polovice potrošen paketić kave, pa krene prema plinskom štednjaku uvjeren da je kava to što će ga osvježiti. Čim je okrenuo hrđavi regulator s kojega je vrijeme odnijelo boju, plin je zapištao tako glasno da se gotovo uplašio, a kada je upaljač prinio grijaćem tijelu, plin je snažno prasnuo i začas mu se cijela desna ruka našla u plamenu. U prvom trenu mu se sve učinilo kao nešto što se već zbilo, kao deja-vu. Potom je vrisnuo, možda više od iznenađenja no od boli, pa kuhinjskom krpom brzo pogasio plamen. Nakon što je još jednom povratio u zahodu, napustila ga je i svaka želja za kavom.
  Podrumska ostava koja je pripadala Jerkovom pokojnom ujaku nalazila se ispod samoga stana, a ulaz u nju bio je zaštićen neispravnim lokotom koga je s malo spretnosti moglo otvoriti i dijete. Ako je u stanu ovakav nered, kakva bi tek trebala biti ostava, pitao se Jerko, pomišljajući ne bi li možda bilo bolje i ne ulaziti ovamo. Ali, što je, tu je, on je ipak sretni nasljednik i mora dobro, temeljito ispreturati i stan i kuću, prije no što ih pokuša prodati. Tim više što je i on načuo govorkanja o tomu kako je pokojni čudak negdje skrio neku strašno važnu stvar. Biti neoprezan, lijen ih površan, značilo je povećati mogućnost da se ta vrijednost i ne otkrije, a takav si luksuz nije mogao dopustiti, jer mu je previše vjerovnika dahtalo za vratom.
  Začudo, ostava kao da je bila u boljem stanju od nastambe; djelovala je čudno i nestvarfio, ali se činilo da ima unutarnji red i logiku. U prostoriji ne većoj od pet ili šest četvornih metara bila je sva sila ribičkoga pribora, poslaganoga uza zid, po podu, ili po razmjerno očuvanim montažnim policama od lakoga drva. Tu su bili razni blinkeri, role, štapovi od bambusovine, plastike ili grafita, kolutovi takozvanoga flaksa, serije umjetnih ješki, svijetlećih plovaka, kutija s udicama, olovom i percima, plastični baloneri, kapuljače i gumirani šeširi, ribički sakovi, kante, čizme i druga obuća, i sve ono što, prema pričanju drugih, pokojni ujak nikada nije ni rabio. Odnosno, ono što je rabio tek da s tim došeta do gostionice, potrati tamo dan, a zatim se skupa s priborom vrati u stan, uvjeravajući sebe sama da je bio na pecanju.
  U skladu s tim, osobito su se čudno doimali veliki trofeji kojima je bio gotovo prekriven zid nasuprot ulazu u ostavu. Čemu sve te vješto preparirane glavatice, smuđevi, štuke, šarani, somovi i lipljani, koje je tko zna gdje nabavljao, jer ih sam nije mogao upecati jer se vodi i nije približavao. Nje se čak, kako je Jerkova majka znala pričati, panično bojao. Nije li glumeći ribiča pokušavao pobijediti iskonski strah od vode koji ga je progonio otkako se kao šestogodišnjak zamalo utopio u bačvi kišnice? Zar je morao ići tako daleko pa uz suvišni, nekorišteni pribor kupovati i tuđe trofeje? I što je uopće radio s trofejima kad mu u kuću gotovo nitko nije ni zalazio? A da je i zalazio, zar je ostava mjesto gdje se drži nešto čime se čovjek želi podičiti pred drugima?
  I prije no što će izaći iz ostave, Jerkov se pogled zaustavi na nečem što mu se učini neobičnim. U kutu prostorije, upravo ispod otvora za ventilaciju, ležale su odložene dvije ribičke kante, starinske, metalne, vjerojatno rukotvorne, onakve u kakvima se nosi sitna živa riba koja služi kao mamac za veću. Iako su kante bile identične, jedna je bila čista, oprana, kao da ju je netko nedavno koristio, dok je druga bila prašna, hrđava, zapuštena, kao da ovdje u kutu ostave čami od pamtivijeka. I u trenutku kao da mu se prosvijetlilo. Priđe toj prljavoj kanti, podigne je uvis i ispod nje ugleda plosnatu limenu kutiju s oznakom nekakvog orijentalnog duhana. Ne razmišljajući mnogo, otvori je i na njezinom dnu ugleda stari papir nalik pergamentu koji je po svemu podsjećao na mape zakopanoga blaga, kakve je mogao vidjeti u filmovima i stripovima svojega djetinjstva. Izvadi iz džepa naočale, stavi ih na nos, a ruke mu zadrhte dok je prinosio pergament licu ne bi li ga bolje proučio.
  Na papiru je grubim stiliziranim potezima tuša nacrtano nešto nalik tlocrtu trosobne kuće s raznim manjim nusprostorijama. U gornjem lijevom kutu je znak koji pokazuje strane svijeta, a na sredini četverokuta koji bi trebao predstavljati najveću sobu ucrtano je nešto poput kutije ili kovčega. Na mapi od pergamenta na žalost ne piše što bi se imalo nalaziti u kovčegu, ali su nacrtana dva mala stilizirana crteža što podsjećaju na neprecizne starinske žigove, ili na brzu ruku napisane inicijale. Jerko priđe korak bliže slaboj žarulji koja osvjetljava sobicu, približi papir još bliže i tad uspije odgonetnuti što predstavljaju ta dva pomalo nevješta crteža. Na jednom je žensko lice s krunom, a na drugom ruka sa žezlom. Iako ne bi znao objasniti logiku koja ga je dovela do takva zaključka, Jerko Štiglic drži kako je upravo otkrio ono o čemu se naokolo govorka. Misli, naime, da mu je u ruci karta koja vodi do zakopanoga blaga što ga je skrio njegov šašavi ujak. Naravno da mapa ne predstavlja tlocrt ujakova stana, jer crtež na njoj sugerira više prostorija i drugačiju poziciju u prostoru. Ali, Jerko Štiglic neće morati tragati za mjestom gdje je blago sakriveno jer već sad sa sigurnošću zaključuje kako tlocrt s pergamenta najvjerojatnije predstavlja onu kuću koju je ujak tako hirovito napustio kad ga je žena ostavila i pobjegla u Njemačku. A i ta je kuća sada dio njegove ostavine.
  Polako i oprezno, kao da rukuje s kakvom vrijednom relikvijom, Jerko Štiglic sprema mapu u njedra i izlazi iz podrumske ostave. Dobre je volje i odjednom ga više ništa ne muči u želucu. I sad mu više nije ni do pelinkovca, niti do kave, nego do ukusna zalogaja. Izlazi na cestu gdje spazi dva oniža tipa kako brzaju nekamo. Odjeveni su u crna odijela, a jednom od njih na obrazu je uska i dugačka krasta.
  Kao da ga se tuđe kraste i žurba ne tiču, Jerko Štiglic priđe momcima u crnom, pa upita onog čije je lice bilo neozlijeđeno:
  — Oprostite, gdje bi se ovdje moglo pristojno ručati?
  Hladno, kao da se radi o rutini, čovjek se okrene i pokaže prstom u pravcu obližnjeg lokala:
  — Tamo. U Hirošimi! Dugo ćete pamtiti njihove specijalitete.
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:59 pm





  Gazda Žohar, s ubrusom preko podlaktice i olovkom te notesom za narudžbe u ruci, mimo i pomalo snishodljivo sluša prodiku što mu je drži došljak koga se na Plinari još nije viđalo.
  — Kako možete posluživati lignje s kiselim krastavcima? Kako možete tvrditi da vam je goveđa pržolica od puretine, a teleći stek od mljevenog mesa? Ja nikad u životu nisam vidio nešto slično vašem jelovniku! Ništa nije normalno, osim grah variva, a bog te pitaj je h i ono uopće od graha! I kakav vam je to kiseli ajngemahtes od piletine? Tko je uopće čuo za kiseli ajngemahtes!
  — To je zato jer se počeo pomalo kvariti — hladno će Žohar kao da objašnjava kakvu normalnu fizikalnu pojavu. — Od prek... odnosno od prek... prekjučer je pa je počeo malo kišiti, prosim fino.
  — I tko će vam to uopće uzeti?
  — Pa to nam i ide najbolje — kao da se čudio Žohar što takvo što gostu nije jasno. — Svi traže malo odstajaliju hranu, jer je dajemo oko dvadeset posto jeftinije.
  — A što radite ako si netko pokvari želudac?
  — Ništa. To si onda svatko sam sanira.
  — Dobro, što biste mi onda preporučili?
  — Pa to... taj ajngemahtes... Vrlo je jeftin.
  — Razmislit ću... — koleba se Jerko. — Donesite mi najprije pivo.
  Gazda se okrene i odgega prema šanku, pljunuvši pritom na pod, što uistinu nije bila gesta koja bi odgovarala ozbiljnom vlasniku. Ali, u ovoj gostionici ionako ništa nije odgovaralo pravome lokalu, pa su ipak i ovdje dani nekako prolazili.
  Jerko Štiglic izvuče stari, poluraspadnuti papir pa ga razmota i stavi na stol, koji je bar zasad bio čist i razmjerno suh. Ako je to i bio »plan zakopanoga blaga«, činilo mu se kako se ne treba bojati da bi tkogod mogao shvatiti o čemu se radi, oteti mu pergament i u svemu ga preduhitriti. Ta ipak se na prvi pogled radilo o starom bezvrijednom papiru.
  — Dobro si odlučio, strance! — reče mu Margo, koja se sračunatim, izazovnim klimatanjem kukova dogegala do njegova stola te mu sjela nasuprot, i ne upitavši ga dopušta li on to. To »strance« bila je obična idiotarija koju je morala vidjeti u kakvom patetičnom filmu, ali njemu je godilo što ga je nepoznata i po labavijim mjerilima privlačna ženska identificirala kao zanimljivu priliku koja dolazi tko zna odakle. Stoga je valjda i nije pitao zašto ga naziva strancem, nego tek što misli pod tim »dobro si odlučio«.
  — To što nisi jeo — reče ona, a zatim mu se nagne bliže, tako da je mogao osjetiti slatkasti miris njezinih našminkanih usnica. — Ovo je trovačnica. Tu se ne jede!
  — A gdje se jede?
  Ona ga pogleda kao da ispituje svaku crtu njegova lica, pa potom lizne nešto mliječnobijelo što je donijela u čaši. Kao da je glumila mističnu fatalnicu iz starih crno- -bijelih filmova, što je Jerku bilo sasvim po volji, jer je uistinu rijetko doživljavao da mu ženske dobacuju mistične poglede preko poluspuštenih trepavica, trudeći se pritom govoriti baršunastim glasom, baš onakvim kakvim mu je poluglasno rekla:
  — Naučit ćeš već. Budeš li zaslužio, možda ću ti i sama pokazati.
  Posljednja lascivna ponuda koju je Jerko Štiglic čuo bila je kad mu je suhonjava Mare, koja se motala po haustorima, rekla:
  — Bil’ me jeba? Tribaju mi šoldi za ratu. E!
  U toj ponudi nije bilo nimalo mistične erotike, tim više što je Jere znao da joj ne fah za ratu nego za »šut«, pa je zato sada, začuvši ovu baršunastu aluziju iz debelo namazanih usana, zadrhtao kao trska na vjetru.
  — Kako se zovete?
  Ona ga pogleda kao da ga kori.
  — Margo... i nije potrebno da mi govoriš vi... jer ćutim neku bliskost...
  On se ponovno strese i nekakva mu topla plazma prođe od jednjaka pa do korijena trbuha, i tu je fiziološku signalizaciju često puta ćutio kao početak erekcije, pa je, dolje ispod stola, nehajno prebacio nogu preko noge.
  — Drago mije... Ja sam Jere...
  — Znam — mimo će ona. — Pričalo se da dolazi Profesorov nasljednik. Da je dopadljivi crnokosi Dalmatinac.
  — Nisam Dalmatinac! — protestirao je on, premda je takav protest bio sasvim neumjesan.
  — Kao da je važno što si! — reče ona pa izvadi cigarete. Naravno da u njezinim riječima nije bilo ni »bratstva i jedinstva«, niti one filantropske »svi su ljudi braća«, nego čisto seksualno nametanje kakvo prakticiraju žene koje su planule na prvi pogled, ili kurve koje pak imaju neku svoju računicu. Iako nije djelovala kao nevinašce iz bajke koje je iznenada odlučilo presvisnuti zbog svojega princa, Jerko nekako nije htio razmišljati o tomu kako bi fatalnica nasuprot njega mogla biti i obična kavanska kurva. Pogotovo ne s tim zavodljivim imenom iz starih francuskih filmova.
  — Što ćeš popiti »šer« Margo? — upita je on kao da želi pokazati kako je odmah prihvatio njezin prijedlog i prešao na »ti«.
  — Margo — naglasi ona zadnji slog kako bi joj ime zazvučalo posve francuski.
  Naravno, jadni trapavi Jerko nije mogao imati pojma o tomu kako je djevojka koja mu je pomalo napadno zasjela za stol dobila ime, odnosno da se uopće ne radi o imenu nego o široko razglašenome nadimku koji joj je nemilosrdno požderao ime i odnio ga u zaborav. Nakon jednog od repriznih prikazivanja Bertoluccijevog Posljednjeg tanga u Parizu, ona se posve nesmotreno uplela u žučnu diskusiju oko toga što zapravo koristi Marlon Brando kad prilično brutalno sodomizira prelijepu Mariju Schneider, zauzevši se pritom za tezu da to nikako nije maslac nego margarin, te da je općenito margarin kao biljna masnoća za tu vrst spolne komunikacije daleko prikladniji. Nije poznato je li uspjela obraniti tu tezu, ali je sasvim jasno da joj je ta teza donijela nadimak po tada popularnoj vrsti margarina.
  Inače, Margo pripada onom uskom soju ljudi s Plinare koji imaju sjajnu pretpovijest, i kojima su, prije no što su se survali do samog periferijskog dna, predviđah sjajnu budućnost. Kao sedamnaestogodišnja djevojka iznimne ljepote, gracilnih kretnji i sposobnosti da bude zagonetno šutljiva i nedorečena, predviđali su joj manekensku karijeru koja obično započinje kakvim natjecanjem ljepote, a završava udajom za nogometaša. Sve je to ona imala skoro na dlanu; pobjede na izborima za miss, prve revije, moćne zaštitnike, baš sve! Zlonamjerni su tvrdili da neće uspjeti zbog jedne podosta ozbiljne nedostatnosti. Naime, nije bila nimalo glupa, pokazivala je lucidnost i duhovitost, kao i krajnji prijezir prema katoličkom poimanju spolnosti kao čovjekove reproduktivne funkcije u kojoj je užitak tek usputna nevolja.
  Na kraju je ispalo da je Margo zeznula jedna sasvim neočekivana stvar koju bismo mogli nazvati endokrinološkim zajebom. Naime, u jednom trenu, negdje na pragu dvadesete, Margo je od pasa nagore bivala sve savršenijom ljepoticom prekrasna lica, bujnih grudi, čvrsta i ponosita torza, a dolje, od pasa naniže, pretvarala se u kašastog, ocvalog bapca široke celulitne stražnjice i debelih butina. Kao da je neki majstor groteske spojio dvije ženske polovice različitih konfekcijskih brojeva. Skrivala je sirotica spo- četka tu stvar širokim suknjama i hlačama, odjećom tamnih boja, pomno krojenim haljinama do poda, ali je na kraju ipak morala odustati od te nefunkcionalne maškarade. I tako je konačno Margo manekenske piste zamijenila kavanskima, unovčujući grozničavom brzinom ostatke svoje ljepote. Ali je i u toj ne baš časnoj raboti znala ostati pravom damom, pa su samo oni najrafiniraniji shvaćah da nije u vlasti primitivnog svodnika, nego da je svodnik Ramirez neka vrsta njezine svojine te da ona preko njega samo ostvaruje sigurnost i stabilnu cijenu. Gotovo po svemu razlikovala se od posrnulih i rashodovanih cura s Plinare, pa i po tomu što nikada nije imala nikakvih iskustava s drogom, od čega je uspjela sačuvati i svog Ramireza, usmjeravajući ga neprekidno prema pitomijim čarima alkohola.
  Sjedi tako Margo oslonjena laktovima o stol i skoro zaljubljeno promatra nasljednika o čijem se dolasku toliko pričalo. Pijucka piće koje joj je on naručio i zadovoljna je što joj ova poza za stolom omogućuje da muškarcu koji je zanima pokaže onu svoju bolju polovicu, onu po kojoj je još uvijek neka vrst ljepotice, dok su endokrinološke smetnje i anomalije ostale skrivene dolje, ispod kariranog birtijskog stolnjaka.
  — Kakvi su ti to tajni spisi? — pita ga ona posežući za pergamentom koji još uvijek leži na stolu ispred Jerka. On bi možda i sklonio taj papir da ga ona nije tobože slučajno taknula rukom po prstima i pokazala mu svoje brižno njegovane nokte.
  — Oho, pa to je prava pravcata karta zakopanoga blaga! — nasmije se ona. — Ih samo igra?
  — Ne... ne znam... vidjet ćemo... — reče on kao da se i sam trudi biti tajanstven.
  Na spomen zakopanoga blaga jedna se spodoba odvoji od flipera u kutu i priđe susjednom stolu. Naravno, Jerko nema pojma tko je Ramirez, niti zna išta o njegovoj emotivnoj i poslovnoj vezi s Margo, pa u toj gesti naprosto vidi nešto posve pozitivno, jer je svijetleći stroj za igru prestao proizvoditi nesnosne zvukove koji vrlo brzo počinju ići na živce.
  Sada Margo, slijedeći neku nevidljivu putanju, jagodicom kažiprsta prelazi preko tlocrta što ga je Jerko pronašao u ostavi pokojnog ujaka. U tim laganim, mekim pokretima ima neke fine čulnosti, kao da prstom ispituje i miluje pregibe lijepog muškog tijela. Usta su joj cijelo vrijeme poluotvorena, nozdrve blago raširene, a kapci posve sklopljeni.
  — Ako se dovoljno koncentriram, pod prstom ću osjetiti toplinu i tebi će to biti najbolji znak da se radi o nečem što vrijedi iskopati.
  On bi možda uzvratio kakvom šalom jer mu nije drago što se o tom papiru govori na taj način, ali naprosto ne može jer je upravo osjetio kako je ona, tamo ispod stola, izula cipelu i mekim stopalom počela milovati njegovu nogu, prešla preko koljena i krenula lagano unutarnjom stranom njegova bedra prema međunožju.
  Ako je ono što mu je prije nekoliko minuta prošlo nutrinom bio lažni signal, ovo je sada posve sigurno prava stvar! Onaj sladostrasnik dolje pod stolom budio se, bujao i pretvarao u koplje koje će začas tražiti ono što misli da mu pripada.
  On podigne glavu uzbuđen tim više što mu je ona odmah uzvratila pogled. Ozbiljna je, mapa kao da je više i ne zanima, sada ga gleda ravno u oči kao da pita: »A što ćemo sad?«
  Jerko lagano pocrveni u licu, tiho promrmlja ispriku pa ode brzo do zahoda. Tek tamo se uhvati za glavu, prekoravajući se zbog svoje stalne, kronične nebrige. Opet ni na što nije mislio, pustivši da mu se stvari tek tako dogode. Prekopao je sve moguće džepove što ih je imao na hlačama, košulji i sakou, ali prezervative nije mogao pronaći. Jednostavno ih je negdje zaboravio. Bilo je dobro što je na dnu džepa sakoa pronašao osvježivač daha jer je jutros u hotelu pranje zuba jednostavno preskočio kao nepotreban luksuz. Prsnuo si je dva mlaza u usta, a zatim se dosjetio kako u nekim javnim zahodima od novijeg vremena postavljaju aparate za prezervative. Ali u koje zahode? U aerodromske, potom u one u otmjenim hotelima, zatim u shopping mallove. Okrene se i, naravno, osim prostačkih grafita i poserotina muha, u ovom zahodu nije bilo ničeg nalik traženom automatu. Kad bi ovdje kojom zgodom i pronašao prezervativ, bio bi to onaj rabljeni, pomisli u očajanju pa se sagne prema umivaoniku ispirući hladnom vodom čelo u kojem mu je damarala uzavrela krv. Neka bude što bude, pomisli, brišući prste prljavom maramicom, i po tko zna koji put uvjeravajući sebe sama kako su sve te priče o sidi posve pretjerani proizvodi reklamne mašinerije koja živi od skandala, straha i zarade na lijekovima.
  Čim je izašao iz zahoda, odmah je spazio kako je njegovu stolu, i njegovoj djevojci, jer mu se nekako učinilo da je već može držati svojom, prišao onaj tip s rasječenom usnicom koji se do maloprije divlje i bezdušno borio s užasno glasnim fliperom. Oboje su, kao da se odavno znaju, buljili u mapu kao da pokušavaju proniknuti što zapravo predstavlja i što bolje je upamtiti.
  A kad je Margo iznenada spazila Jerka kako teška koraka izlazi iz zahoda, ona brzo odgurne znatiželjnog čovjeka i povikne na njega:
  — Zašto mi dosađuješ, ništarijo!
  Čovjek se povukao korak, dva, možda više začuđen no uplašen, pa je pogledao kao da mu duguje objašnjenje.
  — Nepristojno je dosađivati damama! — gotovo da je podvrisnula Margo. — Zar u ovoj birtijetini nema nikoga tko bi me zaštitio?
  — Ima kurac! — promrmljao je Žohar negdje u pozadini, držeći veliku emajliranu zdjelu, u kojoj je mogao biti i njegov kiseli ujušak.
  — Zašto dosađujete? — obrati se nasrtljivcu Jerko, glasom u kojem i nije bilo neke pretjerane odlučnosti. Možda mu je bilo više stalo da što prije pokupi svoj pergament i vrati ga u unutarnji džep sakoa. Zatim nastavi:
  — Ako se odmah ne udaljite, mogli biste imati posla sa mnom!
  Žohar se okrene i začuđeno pogleda koji se to vrag događa. Ta piskutava prijetnja izrečena makrou i razbijaču djelovala je još grotesknije od liganja s ukiseljenim krastavcima.
  Ramirez napravi svoj čuveni pokret, krene rukom prema stražnjem džepu, izvuče nož i škljocne njime pred Jerkom, čija je odlučnost odmah otišla, k vragu, skupa s njegovom erekcijom.
  — A bi li ti, tetkice, imao malo posla s njim? — izazivao je Ramirez, prebacujući nož iz desne u lijevu ruku, pa onda natrag.
  — To je nespo... razum... — promuca Jere najbanalniju od svih mogućih rečenica.
  I tko zna što bi se zbilo da se prva nije snašla Margo. Ona jednostavno zgrabi Jerka Štiglica za ruku i povuče ga iz birtije, odlučnošću i pedagoškom silinom učiteljice koja odvlači đake koji su se zatekli na nepriličnome mjestu.
  — Idemo van! — rekla je sasvim zapovjedno i nije se zaustavila čak ni tamo vani na pločniku, već ga je odvukla do mjesta gdje počinje mali perivoj divljih kestena te mu se nježno unijela u lice.
  — Branio si me! Ne sjećam se kada me je netko branio!
  Zatim mu je pala u zagrljaj i podmetnula mu poluotvorena usta, onako kako se to već radi u filmovima. On je nešto petljao, hoteći kazati kako je baš i nije branio nego se usrao od straha, ali je u pravi čas shvatio kako nije vrijeme za istinoljubivost i utvrđivanje činjenica pa joj se prepustio. Stisnuli su se tako pod bujnom krošnjom, upili jedno u drugo, ljubeći se pokraj vlažnog stabla, žudno, kao da to već godinama nisu radili, i on je osjetio kako je onaj, tako nasilno prekinut proces, tamo dolje, u onim arhetipskim muškim dubinama ponovno otpočeo. I nije se uopće stidio, nego se postavio tako da ona uzmogne osjetiti njegovo napnuće baš kao da je zbog njega ponosan.
  — Sramota! Na javnom mjestu! — promrmljao je visoki starac u crnom koji je upravo prolazio s nekoliko velikih vrećica punih raznobojnih grobljanskih svijeća s metalnim kapicama. Ali, zauzeti jedno drugim, Jerko i Margo nisu mogli zamijetiti njegovu ćudorednu prodiku i gunđanje.
  *

  Ženina smrt, propast stolarskog obrta, beskorisna i bezosjećajna djeca, sve je to uništilo snove staroga Šicera, tako da je noći provodio u gluhom muku više nalik nesvijesti no snu. Kažu da su se ljudi koji više ne sanjaju oprostili od života i pripremili za onostranost, koja je po svojoj prirodi neka vrst sna o drugom životu. Ako se zgodilo da se kroz tamne bezvremene predjele spavanja probije do kakvih snovitih slika, Šicer je i tada najčešće bio na mjestu koje je pohodio i danju, odnosno na javi, dakle, na plinarskome groblju, na onoj klupici koju je podigao uz obiteljsku grobnicu, u kojoj ga je čekala njegova nesretna ženica. U snu je vidio tu veliku i skupu grobnicu za koju je morao prodati roditeljsku kuću i manje seosko imanje, vidio ju je u svoj njezinoj ljepoti, svjetlosti, velebnosti i svetosti. Sve je na njoj sjalo savršenstvom iz nekog svijeta idealnih oblika i proporcija, sve, baš sve, od predivno ugravirane i pozlaćene uncijale, preko ispoliranih anđela, lavova, svetaca i raspela od prešane kamene prašine, pa do pocinčanih kućišta za svjetiljke, brončana obraza sa suzom i tužnoga goluba pokraj uginule golubice. A u pozadini tog grobljanskog snovitog savršenstva polako se začinjala tiha melodija na orguljama, nekako tužna i svečana, potom su se javljah dječji i ženski zbor, a za njima i orkestar, i sve je to išlo prema jednom krešendu, prema ekstazi smrti, čistilištu groba i uskrsnuću u novom ozračju svjetla, blagosti i savršenstva. San staroga Šicera podsjećao je na velebni, patetični rekvijem za mrtve, od kakvoga se čovjeku odsijeku noge, a srce ispuni takvom milinom da ni usta ne stigne zatvoriti. A kad sve utihne, valjda netom prije no što se Šicer probudi, iz groba se začuje glas koji tiho i nježno kaže:
  — Ljubavi, hvala ti za klupicu.
  Nakon toga Šicer otvara oči, zahvaljujući Bogu na ta dva veličanstvena dana koja mu je podario, na onom kada je upoznao svoju pokojnu sveticu, kao i na onom kad mu je palo na pamet da uz grobnicu podigne i klupicu na kojoj će se njegove misli moći satima dodirivati i milovati s blaženim eterom pokojničine duše. Zahvaljivao je i plakao kao malo dijete, i iz te se snovite fantazije u pravom smislu probudio kad ga je potreba za mokrenjem potjerala na zahod, gdje ga je bol iz mokraćovoda podsjetila na njegove kronične urinarne upale, na svakodnevne ovosvjetske gnjavaže među kojima su ponajveću predstavljale dvije bitange od sinova koje su svi nazivali nekakvim idiotskim nadimcima iz, kako su to zvali, crtanih romana.
  Tu noć uoči ženine obljetnice Šicer je usnuo još jedanput posve isti san, samo ovaj put nekako jasnije, čišće, a kad se probudio, nije plakao i nije uopće morao na zahod, i po tomu mu se učinilo da mu ovaj lijepi dan nije darovan tek slučajno, nego da ima svoju mistiku i svoju tajnovitu važnost u njegovu životu. Obukao se stoga vedro i poletno i prionuo na sladak posao odabira, priprema i kombinacija grobljanskih ukrasa kojima će počivalište svoje žene pretvoriti u mali Lourdes.
  Iako je Jerko Štiglic naslijedio kuću i stan, nekako mu se činilo nepriličnim da tamo odvede Margo. Naivno i skroz blesavo, počeo ju je držati svojom novom djevojkom, te mu se činilo pomalo nepristojnim da je već u prvim danima kompromitira pokojnikovim stanom koji je nalik brlogu ili jazbini, ih pak napuštenom kućom za koju mnogi misle da je u đavoljem posjedu. No, ni Margo nema stan, odnosno priča mu dirljivu i izmišljenu priču kako živi s tuberkuloznom majkom čiju agoniju pokušava olakšati otac komu su amputirali jednu nogu. Kaže mu nježno kako bi ga mogla odvesti tamo na kolačiće i očev domaći liker od malina, ali je mjesto na koje bi ga odvela, na žalost, pogodnije za sve osim za ljubav. Naravno, ona mu ništa ne priča o tomu kako živi s propalicom koja svaki čas vadi nož iz stražnjega džepa, ali i on šuti o hotelskoj sobi u gradu, jer je ta soba, za količinu hormona koja upravo juri njegovim tijelom, previše udaljena. Bilo bi dobro pronaći neko zgodno priručno mjesto na kojem bi pût dobila što traži, misli on, a potom je može odvesti u hotel na koliko dugo joj se prohtije.
  Hodaju tako stisnuti jedno uz drugo, on ju je obavio oko ramena, ona njega oko pasa, zastajkuju svaki čas kako bi se žudno ljubili, bez obzira na plinarske prolaznike koji nikada nisu voljeli ovakvo ponašanje.
  — Jesi li vidio naše groblje? — pita ga ona više no sračunato. — Jako je romantično.
  — Nisam — kaže on, jer mu se čini da se stvari nekako dobro razvijaju i da svaki djelić pada točno na svoje mjesto. Vidio je, naime, groblje više puta, nema na njemu ništa posebno, pogotovo ne romantično. A i komu je u ovome ozbiljnom času do romantike!
  — Ali, mora da je puno ljudi...
  — Ah, ne u ovo doba. Možda koja stara baba. Sto posto gluha i kratkovidna — nasmije se Margo lascivno. Vidi se da im je oboma sve jasno i da razgovor ide u dobrom smjeru. Jerko nije spadao među idiote kojima su za seks potrebni baldahin, kupaonica s talijanskim pločicama, prigušeno svjetlo i dosadna glazba klasičnoga tipa. Radio je već te stvari uz ogradu trafostanice, na sjeniku, u zahodu kinematografa, u parku, pa i na groblju.
  — A ako nije gluha?
  — Onda ćemo morati sasvim tiho dahtati — nasmije se ona i još jače stisne uz njega, tako da je, dok su prolazili ispod stare grobljanske kapije, mislio da će prsnuti dolje među nogama i prosuti se sav prije no što dođu do prikladnog mjesta.
  — Tamo — pokaže ona i krene prva kako bi mu pokazala put.
  Prišla je drvenoj klupici koju je netko podigao pokraj lijepe, dotjerane mramorne grobnice pune cvijeća, vijenaca, upaljenih svjećica, sjela na nju, prekrižila noge, rukom se oslonila o naslon i pogledala ga kao da želi kazati »čekam te«. On je sada prvi put pogleda detaljnije, od glave do pete. Imala je prekrasno lice s naslovnica šarenih žurnala, valovitu plavu kosu, velike i uspravne grudi, koje kao da su htjele probiti uski kaputić, stisnut pasicom oko tananog struka, i sve je na njoj djelovalo strašno primamljivo, čak i pomalo predebele prekrižene butine sapete crnom suknjom.
  Prišao joj je, bez riječi sjeo do nje, i tu mu je pogled ponovno zapeo za brižno održavanu grobnicu kakvu on svom ujaku sasvim sigurno neće priuštiti.
  — Ovdje je... mislim, baš je lijepo... — reče Jerko pomalo blesavo, baš kao da je zaboravio zbog čega su došli ovamo.
  — Rekla sam ti da je groblje romantično.
  — Ne to... Mislim ovo tu... tu mora da je pokopan netko jako važan za povijest i općenito...
  — Kad sam te povela ovamo, mislila sam da ćeš se ti pokazati kao netko jako važan...
  On uzdahne, okrene se k njoj i uroni u njezino naručje. Ljubili su se tu ispred skupe grobnice kao kakvi bezobzirni klinci, a ne odrasle i odgovorne osobe. On joj je lako zavukao ruku pod kratku suknju, napipao joj tanke klizave gaćice što su pucketale pod prstima kao da su nabijene elektricitetom, ali noge nikako nije razmicala. U trenu kad je pomislio kako možda očekuje od njega da bude grublji i poduzetniji, Margo ga blago odgurne i sagne se prema njegovom krilu. Potonula je tako brzo i tako mu vješto raskopčala rasporak da se nije imao kada pobuniti. Tek je uzdahnuo i obgrlio je oko leđa kao da želi kazati kako će najbolje biti ako samo nastavi s onim što je počela. Osjetio je tamo dolje kako se njezini prsti poigravaju njegovim udom koji je iskočio iz ne baš savršeno čistog rublja, osjetio je kako joj jagodice na prstima prelaze preko njegove puti poput horde mrava, kako mu njezin topli jezik pravi kružiće tamo na vrhu gdje je bio najosjetljiviji, te kako se ti kružići pretvaraju u zavojite spirale koje vode nekamo gore iznad njih, pravo prema oblacima. Gledao je posve ukočeno i odsutno u iskićenu grobnicu, i u jednom su mu se trenu sve zapaljene svjećice zakovitlale pred očima tako da je gotovo nesvjesno obim rukama zgrabio djevojčinu glavu i prosuo svoje sjeme po njezinu licu.
  Zauzeti poslom nisu mogli zamijetiti staroga Šicera koji se, skrenuvši s glavne staze, našao nekoliko koraka od obiteljske grobnice i na vlastitoj klupici, izdjeljanoj za meditaciju i tugovanje, ugledao prostački prizor u kojem je nekakva kavanska djevojčura izvodila fellatio crnokosom bilmezu s kukastim nosom. Uspio je nekako zastati, uhvatiti se za obližnji grobljanski križ kako ne bi pao, ali mu se posljednja tura cvijeća i svijeća jednostavno prosula po stazici. Primio se rukom za grudi i osjetio kako mu srce mahnito udara gonjeno tahikardijom, znajući da će, preživi li ovaj grubi atentat na svetište što ga je podigao ljubljenoj, živjeti vječno. Mislio je grozničavo što bi zapravo bilo najpametnije napraviti. Bio je prestar i preslab da bi nasrnuo na to dvoje prostaka. Odvratna ženturača bila je dovoljno snažna da ga sredi, a njezin tip, onaj koji se grčio dok se njezina glava spuštala i podizala, zacijelo bi nakon fellatia uživao u jednom dobrom cipelarenju smjernog vlasnika klupice na kojoj se zbio incident. Mogao je možda pozvati komunalnog službenika s groblja, ili policajca, ako bi se takav našao u blizini, ali nije gajio preveliku nadu da bi takva stvar dala rezultata. Usto, veoma je vjerojatno da je fellatio na privatnoj klupi podjednako velik prijestup kao i podizanje takve klupe na javnoj površini. Odlučio se stoga za nešto sasvim treće. Stavio je svoju čarobnu tableticu pod jezik, prešao preko sveg onog cvijeća što mu je ispalo iz ruku, i požurio kući gdje je imao dvije bitange koje bi konačno na neki način mogli odraditi svoj besplatan stan i hranu.
  Margo je izvadila iz torbice mirišljavu maramicu i pomno si obrisala lice i ruke, zatim je zapalila cigaretu i mazno se privinula uz svog muškarca koji je nespretno pokušavao zakopčati rasporak.
  — Zbilja ne možeš ni časka bez pušenja! — rekao je on i stao se blesavo ceriti svom uličarskom humoru.
  —Jesi li pronašao blago? — upitala je ona posve mirno kao da samo nastavlja temu o kojoj su razgovarali prije dolaska na »romantično« groblje.
  — Kakvo blago?
  — Daj, molim te! — nasmije se ona i spusti slobodnu ruku u njegovo krilo kao da želi provjeriti ima li tamo uopće preživjelih. — Pa svi znaju da je tvoj pokojni ujak sakrio nekakvo blago. Hoćeš kazati kako ti jedini nemaš pojma o tome?
  — Imam — odvrati on zbog jednog jedinog razloga. Ukoliko želi poševiti tu zgodnu curu, najbolje je da bude nedorečen i tajnovit. U pravilu, svi oni koji su na pragu pronalaska masne ostavštine, tucaju mnogo više od onih koji na tom pragu nisu.
  — Pokazat ćeš mi što je to?
  On zagonetno odšuti na njezino pitanje, a ona baci cigaretu i vrati se njegovom krilu. Ponovno ga je raskopčala, izvukla van svoju igračku i stala se poigravati s njom. Mazila ga je, trljala, dirkala ga vrškom jezika, ali je on mirovao među njezinim prstima svejednako nepomičan i mlohav poput usnule gujavice.
  — S čim se skidaju ove fleke? — upita je on iznenada.
  — Kakve fleke?
  — Pa te... od sperme. Sve su mi hlače... a još su dobre... I kako ću takav kroz grad?
  — Što, žao ti je? — ošine ga ona pogledom.
  — Ma ne... nije... — zbuni se on.
  — Poći ćemo sada u stan tvog ujaka. Tamo ću ti očistiti hlače. Dok se budu sušile, možemo se malo posvetiti jedno drugome.
  Čim je to rekla, u njegovoj nutrini kao da je netko okrenuo onaj prekidač koji šalje strujne impulse u genitalije, i njegov se ud počne u laganim valovima podizati nagore, pa ga ona, nemajući kamo, spremno dočeka ustima i započne još jednom istu igru.
  Poslije, dok su izlazili s groblja, on je neprekidno povlačio naniže svoj sako, ne bi li njime nekako prekrio mrlju što mu se širila od međunožja naviše, dok je ona polako koračala za njim, ružem dotjerujući usne koje su obavile dva važna, i kako je mislila, profitabilna posla. Iznenada je zastala, spazivši kako se grobljanskom ulazu približavaju dva brata Šicera, i odmah je naslutila opasnost, premda nije imala pojma što ih je to tako jako uznemirilo. Ipak je za svaki slučaj hitro utekla, udaljivši se na sasvim sigurnu razdaljinu.
  — Ti si jebo onu drocu pokraj groba naše pokojne majke? — upitao je Bob Šicer iznenađenog čovjeka u vlažnim hlačama.
  — Kako možete tako govoriti o mojoj djevojci? — pobunio se Jerko, pogledom tražeći Margo koja je podalje, u sjeni bagrema, čekala da vidi što će se dogoditi. — Ona nije droca!
  Bob mu priđe pa ga iznenada opali nogom po testisima, tako da se Jerko bez riječi srušio na koljena.
  — Hoćeš možda reći da je naša majka droca? Možda to hoćeš! — vikao je Bob Šicer kome inače pri tučnjavama gotovo da i nisu trebale ruke.
  — Ne... ne... Hoću reći — mučio se Jerko Štiglic, pokušavajući doći do daha. — Hoću reći da je nisam.... kako vi kažete... jebao... nego da mi je popušila...
  — Samo ti je popušila? — strogo ga pogleda Bob Šicer.
  — Da... — drhtavim će glasom Jerko. — Dva... dvaput...
  U nevjerici Bob se okrene svom bratu kao da od njega očekuje pravorijek.
  — U pičku materinu! Si čuo? Nije ju jebao, nego mu je samo popušila! I što sad? Stari je rekao da su bili u seksualnim radnjama, a ovaj tu kaže da mu je samo...
  — Ti si idiot! — izdere se na njega stariji brat. — Tata kaže da je mama svetica. Što misliš, je 1’ jednoj svetici lijepo kad joj pokraj groba puše?
  — Pa da... imaš pravo. Stari kaže da nas mama stalno vidi. Ako vidi nas... onda je vidjela i njih...
  — Nije mogla... — hvatao se za posljednju slamku Jerko. — Nije mogla vidjeti, jer sam joj ja baš zbog toga zaklonio glavu... mislim, dok je pušila... Vaša mama je bila zaštićena...
  Sada Rok Šicer priđe Jerku i opali ga nogom zato što im uopće i spominje majku. Zatim su ga još neko vrijeme, kako to oni običavaju, obrađivali nogama, dok je on cvilio na tlu, batrgao se i pokušavao nekako zaštiti rukama glavu i slabine. A kad je izgubio svijest, Šiceri su otišli jer im se ionako nije previše radilo po nalogu starog dosadnjakovića. Osim toga, i sami su spomenutu klupu znali koristiti u iste svrhe, a da pritom nisu ni pomišljali da bi u tom času njihova uvrijeđena mama letjela naokolo i durila se zbog takvog svetogrđa.
  A kad su se Bob i Rok Šicer udaljili, uzbuđena je Margo hitro dotrčala, sagnula se i iz džepa onesviještenog Jerka izvukla ono što ju je zanimalo, stari pergament na kojem je bio nacrtan tlocrt kuće s dva tajanstvena znaka, strpala si ga u grudnjak, a potom, nakon kraćeg razmišljanja, izvukla mobitel i u phonebooku pronašla pregradak u kojem je pisalo Ramirez.
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 12:59 pm





  Polako, zamišljeno, zapravo zabrinuto, Roby Flekač koračao je najvećom halom privatizirane, opljačkane, upropaštene i na koncu zatvorene tvornice čarapa, u kojoj je nekoć radio dobar dio žena s Plinare. To što su radile bilo je naprosto izdajničko podupiranje komunizma i takozvane »Srboslavije« te im se tumačilo da je ovo sada mnogo bolja opcija za njih, bez obzira što su bez love i budućnosti. Strojevi iz tvornice bili su nekamo odvezeni, po podu je bilo otpadaka i smeća najrazličitije vrste, iz zidova su virili ostaci električnih i vodovodnih instalacija, a gore pod krovnim nosačima bilo je mnogo razbijenih četvrtastih okana kroz koje su ulijetali i izlijetali golubovi, lepećući krilima i lomeći paučinu koja je pokrivala složenu metalnu konstrukciju pod samim krovištem. Hala je imala dobru akustiku, kao da ju je netko gradio za koncerte, tako da je bat koraka što ga je proizvodilo šest nogu djelovao poput stupanja manje jedinice vojnika. Kao da proučava što još sve treba učiniti, naprijed je koračao Roby Flekač, povratnik iz Berlina, a za njim Cimbo i policajac Krema, autentični tip s Plinare, s kojim je Roby imao poslovnih planova. Kao da se nečega dosjetio, Roby iznenada zastane i počne naširoko objašnjavati kao da po dvorani vodi stranu ekskurziju, a ne dva radoznala prijatelja.
  — Ovdje dolazi ring za koji će sav materijal sponzorirati Drvograd — tumačio je pokazujući gdje će se što nalaziti. — Tu desno ide oko petsto trideset sjedala koja će besplatno posuditi kino Jadran, koje je ionako propalo. Razglas će mi reparirati Japanac skoro besplatno. Rasvjetu će dati električarska radnja Cajzek i sinovi ako im damo da drže snek i šank, a svlačionice će opremiti fitnes centar Kobalt, premda to nije sto posto, jer mije to gospon Francek obećao u pripitom stanju. Naime, njegova žena o tom još ne zna skoro ništa...
  — Delon je jebao njegovu ženu... — započne Cimbo baš nekako u krivo vrijeme. — Možda bi se to moglo...
  — Da, da... — pogleda ga prijekorno Roby Flekač. — To bi zbilja bila fina preporuka! Da nije toliko jebo naokolo, možda danas i ne bi bio u Lepoglavi.
  — Onda ništa! — pomirljivo će Cimbo. — Osim toga, koji će im kurac svlačionica! Jebote, kad smo igrali nogač iza štreke, presvlačili smo se u grmlju i tko nas je gledao? Tko? Nitko, osim oca Bingulice, a njega su ionako poslije stabali kad su otkrili da je onaj nekakav pederofil...
  — Pedofil! — nasmije se policajac Krema. — Danas ih hapsimo dok kažeš keks, a onda ih odmah daju u novine... Nekoć im je bilo super.
  Iz Robyjevog džepa začuje se zvuk boksačkog gonga i uzvik svjetine, i on smjesta izvadi mobitel pa ga prisloni k uhu. Neko je vrijeme čekao kao da ne čuje dobro, a potom je počeo govoriti njemačkim čiju kvalitetu Cimbo i policajac nisu mogli procijeniti.
  — Aber Hanzi, šajze! Du must komt ject van ih zage darum bist du ajn šampion, pička mu materina! Vasfirajne dermatitis ist das? Du mus ajn arct fragen und ajne penicilin kreme oder injekcion nemen! — govorio je vidno uzrujan Roby. — Das ist unzere erste meč fir titule und du vird ajn šampion der velt blajben fir finf oder zeks jare! Ih sage das und das ist majne erste zorge. Ferštest du oder niht? Niht fikt mih mit dizes dermatitis! Vir ale haben zolhe dermatitis!
  Cimbo je sve vrijeme znatiželjno promatrao, očito zadivljen Robyjevim poznavanjem njemačkog jezika, čak i ponosan na prijatelja, dok se Krema ushodao oko onog mjesta gdje je trebalo postaviti ring, baš kao da mjeri može li ta stvar tu uopće stati.
  Roby je izgovorio još nekoliko ljutitih i nerazumljivih riječi, koje su naivnom Cimbi zazvučale kao psovke, a potom je sklopio mobitel, strpao ga natrag u džep i rekao policajcu:
  — Jebem li mu mater! Kaže da se neće boriti ako mu ne prođe dermatitis na desnoj ruci. To ti je kao da ne ideš u rat zbog hemoroida ili ječmenca!
  — Što je to dermatitis? — otvorenih ga usta pogleda Cimbo.
  — A to što su hemoroidi, to kao znaš? — odvrati Roby.
  — Znam, mama ih je imala...
  — Ne sjećaš se uopće kako ti je izgledala majka, a znaš da je imala hemoroide?! Jebote, Cimbo, ti si unikat!
  — Znaš šta! — zamišljeno će policajac, prije no što je Cimbo uopće uspio upitati što je to »unikat«. — Zar te nimalo ne čudi što ti je Črnko iznenada odlučio ustupiti dvoranu besplatno? Mislim, nakon što je u početku tražio svu onu silnu lovu?
  Roby zastane. Naravno da ga je čudilo, ali je zbog tog iznenadnog i apsolutnog pada cijene bio toliko zadovoljan da si takva pitanja uopće nije ni postavljao.
  — Izgleda da su mu nasapunali dasku — nastavi policajac. — Nekom je stao na žulj pa su mu zaprijetili revizijom. Priča se da je sve kupio kojekakvim hipotekarnim kreditima na bezvrijednu zemlju i s umjetnim novcem.
  —: Ne kužim što to znači — promrmlja Cimbo. — Jebote, kad počnete šibat te strane riječi sto na sat...
  — Što ne kužiš? — pogleda ga Krema koji i sam nije baš bio neki majstor za »kuženje«. Ne kužiš što je revizija? Hipotekarni kredit?
  — Ne kužim kakav je to umjetni novac — prizna Cimbo.
  Obojica ga pogledaju pa prasnu u smijeh.
  — Jebote! A tko to kuži! — smijao se Roby.
  — Osim toga... osim toga... — pokušavao je doći do riječi Krema. — Nekakav sindikalni pizdek napumpao je radnice na revoluciju. Kao, uđu u tvornicu, osvoje je i traže poništenje pretvorbe i obligatan nastavak proizvodnje.
  — Proizvodnje čega? — zine Cimbo.
  — Pa valjda čarapa, jebemu mater! — rasrdi se policajac. — To je sad jako u modi. Osvojiš pogone, štrajkaš glađu, izdaješ ona priopćenja za tisak, dođu ti iz grada, vlade... A, jebeš mi mater ako nisu proizvodili najskuplje čarape na svijetu. Ona Lady Diana si ne bi mogla priuštiti više od tri para, a ima lovu veću nego budžet Hrvatske.
  — Ona je mrtva — žmirne pametno Cimbo. — Nakon ševe su je natjeravali nekakvi tipovi koji fotkaju za novine pa se zaletjela s Mercedesom smrtonosno u tunel. Kad daju komadima vozačku!
  — Zbilja?! — hinio je iznenađenje Roby Flekač. — U tunel kažeš? Valjda nije mogla s tako velikim kolima točno napenalit u tunel.
  — Pa je. Ne bih im ja davao dozvolu — rekao je Cimbo, najlošiji vozač na svijetu, dok se iz policajčeva džepa oglasila motorola. Krema izvuče uređaj i udalji se nekoliko koraka kao da je agent obavještajne službe, a ne najobičniji drot. Nakon minute se vrati, pospremajući aparat u džep.
  — Šta, murija ne bu nikad prešla na mobitele? — zafrkavao ga je Roby, ali Kremi nije bilo do šale.
  — Dečki, nemojte se zajebavat! Stvar je ozbiljna. Kopali su danas u onoj napuštenoj Profesorovoj kući i pronašli sasvim gadne stvari. Pizdarija do neba.
  — Kakve stvari? — radoznalo će Flekač.
  — Službena tajna — kratko će policajac. — Ali, ako te zanima, idi pa vidi. Ja moram hitno po njegovog nasljednika.
  — A gdje je ta spodoba?
  — U bolnici. Navodno ga je netko prebio kao pičku — nasmije se Krema. — Iznenadit će se kad vidi što mu je stari luđak ostavio.
  I dok je policajac Krema sjedao u svoj bijeloplavi automobil, parkiran ispred upropaštene tvornice čarapa, i mučio se da pokrene anlaser koji su mu već treći dan banditi iz policijske radionice zaboravljali promijeniti, Jerko Štiglic sjedio je u otpusnoj prostoriji gradske bolnice, čekajući svoje nalaze koji su mu trebali poslužiti kao osnova za tužbu protiv dva groteskna nasilnika koja su ga izbubetala ispred starog plinarskoga groblja. Otvorene rane i kontuzije bile su mu, kako je liječnik rekao, sanirane, nosna hrskavica namještena, usnica sašivena, a na desnom obrazu imao je nepromočivi flaster. Za natučena rebra, ozlijeđenu vilicu i sve ostale povrede dobio je dva analgetika, ah ga je ipak cijelo tijelo boljelo kao da nije popio ništa. Ipak, bio je nekako zadovoljan, jer je znao da je pravda na njegovoj strani, što će i nadležni sud morati potvrditi. Naime, bio je više no siguran da ne postoji zakon ili propis po kojem bi bilo kažnjivo da ti netko popuši na groblju, ili na kojem drugom komunalnom objektu, ali je jednako tako bilo više no jasno da te nitko ne može mlatiti, cipelariti i vrijeđati na groblju ili ispred njega, odnosno drugih komunalnih objekata.
  Nakon nekog vremena u otpusni je ured ušao čovjek u bijeloj kuti, pogledao ga preko naočala, zatim zavirio u sadržaj bijelog kartonskog fascikla i muklo rekao:
  — Vi ste Jerko Martina Štiglic?
  —Jesam — otpovrnuo je osjetivši istoga trenutka kako ga je zaboljela vilica koju je dohvatila cipela jednoga od nasilnika.
  — Tražili ste potvrde zbog podizanja tužbe i zahtjeva za odštetu za pretrpljene teške povrede?
  — Da. Tužit ću ih i tražiti takvu lovu da će past u ne- svijest.
  — Pametno — promrmlja čovjek u bijelom ne bez ironije. — Ali, mora vam biti jasno da niste Brad Pitt i da ne živite na Beverly Hillsu. Dobit ćete možda šest somova, ali ćete se iskilaviti hodajući po sudovima.
  Jerko zine od iznenađenja, a čovjek mu tutne fascikl u ruke.
  — Osim toga — dometne tip iz bolnice — ne poznajete ih, ne znate kako se zovu, nemate svjedoke... Ne biste se trebali zanositi time da policija za svaku pizdariju crta fotorobote i uzima DNK...
  — Imam svjedoka — prekine ga Jerko. — Vidjela ih je moja djevojka... ona ih poznaje...
  I tad se ugrize za usnu pa zašuti. Bilo je krajnje neumjesno vlastitom djevojkom nazivati osobu koja ga je napustila u najvažnijem trenutku, a potom mu, dok je bio u nesvijesti, ukrala papir što ga je pronašao u ujakovoj ostavi. Sasvim je vjerojatno da nikad više neće vidjeti ni nju ni tipove koji su ga ovako propisno iscipelarili.
  — To je već bolje... — reče tip dok se Jerko udubio u svoje otpusne papire. Ništa nije razumio i sve mu je djelovalo nekako apsurdno i neupotrebljivo.
  — Što je ovo! — gotovo da se izderao na čovjeka koji mu je donio dokumentaciju. — Ništa ne kužim! Digitorektalnim pregledom u hemoroidalnom pleksusu nazire se analna fisura i povećana analna pupila! Pacijent se tuži na tipične smetnje vezane uz opseg prolapsa unutarnjeg hemoroida! Preporuča se postavljanje elastičnih ligatura ili krioterapija! Pa, koji je ovo kurac?! Ovdje sve vrvi od hemoroida! Kao da su me izjebali, a ne pretukli! Što je to?
  Čovjek u bijelom priđe, uzme papire i stane ih šutke proučavati. Zatim se zamisli pa podigne pogled prema Jerku, strogo baš kao da mu je zbog nečega sumnjiv.
  — Zbilja vam je sve u redu s hemoroidima? Mislim, popriličan postotak pučanstva ima baš s njima velikih problema.
  — Sve mi je u redu! Časna riječ!
  — Da, da, hm... — zamisli se čovjek. — Onda su one smotane pičkice opet pomiješale papire. Netko je odavde otišao s papirima po kojima je temeljito pretučen, a vi, eto, odlazite s bolesnim hemoroidima. Ne bojte se, ta krioterapija daje jako dobre rezultate. Glavno vam je da nije karcinom.
  — Ali, doktore! — nije se dao Jerko. — Što da radim? Meni trebaju potvrde kako bih tužio nasilnike i izvukao odštetu. Ja to ne mogu s ovim papirima. Hemoroidi nisu mogli nastati kao posljedica premlaćivanja...
  — Niste skroz u pravu...
  — Kako nisam u pravu! Hoćete kazati da sam od cipelarenja dobio hemoroide?
  — Ne. Niste u pravu kad me oslovljavate doktorskom titulom. Ja sam običan bolničar i nemam nikakve veze s tim vašim zajebom. Idite lijepo u sobu ll1 i recite im: »Dobar dan, ja sam Jerko Štiglic i meni ste...«
  — Vi ste dakle taj čuveni Jerko Štiglic? — upetlja se u razgovor policajac Krema koji je upravo bez kucanja banuo u otpusni ured. Činilo se kako je zadovoljan što je tako lako pronašao osobu koju je trebao privesti.
  — Da... je... jesam... — nesigurnim će glasom Jerko koji bi već po navici protrnuo čim bi mu se u blizini našao policajac.
  — Ako jeste, pođite odmah sa mnom. Imam nalog da vas hitno dovedem, jer su vaši interesi u pitanju.
  — Što, već su ih pronašli? — razveseli se Jerko, vjerujući kako je inače poslovično troma policija već uhvatila one dvije bitange koje su ga pretukle ispred grobljanskih vrata.
  — Jesu, već su pronašli — mimo će policajac — nešto od čega će vam se dići kosa na glavi.
  *

  Padala je noć kada se Jerko Štiglic u policijskoj pratnji približio davno napuštenoj i djelomice zarušenoj kući svog pokojnog ujaka Ladislava Labode koga je svijet s Plinare odavno zvao Profesorom. Kroz guštik, korov, grmlje i zapuštena stabla kuća je djelovala poput mističnog mjesta na kojem kakva tajna sekta održava svoje zloćudne rituale. Iako je već poodavno bila bez struje, na prozom se vidjelo jarko svjetlo, a negdje odotraga brektali su motori kakvi pokreću strujne agregate. Kad su ušli u predvorje, po čijem su podu rasle biljke debelih masnih listova, a kroz krov se vidjele zvijezde, u sporednoj prostoriji Jerko spazi debelog policajca kako tiho razgovara s Margo. Zastao je načas, misleći kazati policajcu kako je ova cura tu unutra njegova djevojka, ali se srećom odmah dosjetio kako bi to bilo glupo, tim više što je uz Margo stajao i tip rasječene usne, onaj isti koji je u birtiji onako olako izvukao nož iz stražnjeg džepa hlača. Usto, u tom kratkom vremenu učinilo mu se da su pod prismotrom, da debeli policajac zapravo pazi na njih te da prijatelj njegove Margo ima lisice na rukama.
  U drugoj je sobi sjala žarulja osrednje jakosti, i u njoj je za rasklopivim, poljskim stolom stajao punašan čovjek s podebljim naočalama na nosu; zadubljen u nekakve spise.
  — Evo, doveo sam vam pravnog nasljednika — reče policajac Krema pa gume Jerka u sobu.
  Jerko uđe plaha koraka i pruži ruku čovjeku za kojeg je vjerovao da bi trebao biti policijski inspektor, pa se predstavi:
  — Jerko Štiglic.
  Čovjek ga odmjeri od glave do pete pa odvrati ne prihvativši Jerkovu pruženu ruku.
  — Ja sam inspektor Vondračko. Kažu da ste nasljednik pokojnog Labode?
  — Jesam — odvrati Jerko s nekom gorkom nelagodom u grlu, kakvu je obično osjećao kad se na tako malenom prostoru nađe toliko mnogo policajaca. Odjednom ga počne mučiti tamna slutnja da sve polako kreće po zlu, prema lošem završetku te da od njegova blaga neće biti ništa.
  — Kako znate? — upita inspektor. — Ostavinska je završena?
  — Trebala bi biti sutra... Ja sam jedini zakonski nasljednik...
  — Prihvatit ćete?
  — Da... tako sam mislio... — uplaši se Jere. — Nije se valjda otkrilo da je bio u nekakvim dugovima?
  — Kao što ste vi u kartaškim? — žmirne inspektor pa ga radoznalo pogleda kao da želi vidjeti kako će reagirati.
  — Jesam. Ali to nije kažnjivo. I kako vi to uopće...
  — Znam po vašem dosjeu — mirno će Vondračko. — Ima u njemu zgodnih i bizarnih priča... ali nećemo o tomu. Recite mi, ovo je vaše?
  Na te riječi inspektor Vondračko izvuče iz hrpe papira koji su ležali na stolu onaj s tajanstvenim tlocrtom.
  — Da. Pronašao sam ga u ostavi pokojnog ujaka. Mislio sam da je na njemu označena neka vrijednost koju je zakopao...
  — Mislite, tajanstveno blago o kojem laju budale s Plinare? — reče Vondračko s nekim prezirom prema ovom kvartu. — Ujak vam je živio kao crkveni miš. Odakle njemu blago?
  — Što ja znam — promrmlja Jerko u nedoumici.
  — Dobro, ako je to vaše, kako to da je dospjelo do one cure i njezinog prijatelja? — reći će inspektor, glavom kimnuvši prema prostoriji u kojoj je onaj debeli policajac pazio na Margo i Ramireza. Jere zausti da kaže kako mu je ta cura popušila na groblju, te kako mu je, nakon što su ga iscipelarili, ukrala pergament, ali mu se odmah učini kako nije baš najzgodnije pred policijom pričati o detaljima oralnoga seksa na javnom mjestu, a još manje o tomu kako ti je nešto ukrao netko koga si maloprije zvao »svojom djevojkom«.
  — Uhvatili smo ih tu kako kopaju — ne čekajući Jer- kov odgovor nastavi inspektor. — Neovlašteno, tu u susjednoj sobi, na tuđem posjedu, da tako kažem... Budale, pružali su otpor pa smo se morali malo detaljnije pozabaviti njima. Doveli smo Strojomont koji je otkopao čitav prostor u dubinu do metar i pol...
  Nastala je tišina, a inspektor je i dalje pomno motrio Jerkovo lice, kao da na njemu želi iščitati stupanj iznenađenja što će ga proizvesti njegove riječi. Potom upita:
  — No, ne zanima vas što smo našli?
  — Zanima — izusti polako Jerko Štiglic blijed kao zid, premda u ovom času i nije trebao imati razloga za strah. Što god našli, moglo se ticati samo pokojnog Profesora, a ne njegovog lakomislenog nećaka.
  Inspektor Vondračko povede ga do ulaza u veliku sobu o kojoj je maloprije govorio. Jerko je odmah uočio kako su gore na poluotvorenome stropu postavljena dva snažna reflektora koje napaja agregat čije se zujanje odavde bolje čulo, te kako je pod sobe uistinu iskopan negdje do dubine koju je spomenuo policijski inspektor. Dakle, umjesto poda, u sobi se nalazila razmjerno duboka rupa, iskopana u žutoj ilovači, osvijetljena snažnim snopom reflektora. U rupi su bila dva radnika u zelenim kombinezonima i s kacigama na glavi, te muškarac i žena u bijelim kutama, u kojima je Jerko vidio patologe, forenzičare, ili sličnu branšu, budući da je ono čime su se oni zanimali bio iskopani ljudski kostur.
  Inspektor Vondračko uhvati Jerka Štiglica pod ruku pa ga povede improviziranim drvenim stubama dolje do onog što su u filmovima zvali prizorište. Ilovača je bila skliska i Jerko je teško hodao, svjestan da će si definitivno upropastiti svoj najbolji par cipela, dok je policajac na nogama imao nove gumene čizme koje su mu zasigurno pribavili njegovi podčinjeni. Kad su prišli sasvim blizu muškarcu i ženi koji su šutke nešto mjerili i zapisivali, Jerko zamijeti da pokraj kostura leže i nečije kosti podlaktice, skupa sa šakom i prstima među kojima se nalazilo nešto nalik upaljaču za plinske peći.
  — Stručnjaci kažu da se radi o ženskom kosturu koji je zakopan prije dvadesetak godina. Kosti ove ruke su, po njihovom mišljenju, pripadale muškarcu. A ovo što mu je među prstima, znate li što je to?
  — Ne... ne znam... — promuca Jerko, spazivši kako su ga tip i ženska koji su se bavili kosturom sada prvi put pogledali.
  — To vam je senzor za otkrivanje ugljičnog monoksida. Rabe ga monteri centralnog grijanja. Da provjere rade li peći ili bojler ispravno.
  U Jerkovoj se glavi stvari počnu slagati na svoja mjesta. Crtež s pergamenta dakle nije predstavljao žezlo nego trivijalnu napravu kakvu rabe oni koji rade s plinom.
  — Je 1’ vam jasno što to znači? — upita ga inspektor Vondračko kao da provjerava njegovu inteligenciju.
  Jerko ga šutke pogleda kao da nije siguran razumije li ili ne razumije.
  — Dragi moj, to vam znači da vašeg pokojnog ujaka prije dvadeset godina nije ostavila žena, kako se to vjerovalo tu na Plinari, nego da ju je on prije isto toliko godina lijepo ubio i zakopao ispod poda dnevnog boravka. I nju, i njezinog montera centralnog grijanja.
  — Ah, možda, možda... — kao da je Jerko pokušavao obraniti pokojnog ujaka. — Možda je njemu samo odrezao ruku...
  — Pa se onda on nastavio baviti montiranjem grijanja uz pomoć one druge, preostale mu ruke — nasmije se Vondračko i premjesti težinu s noge na nogu tako da se ilovača pod njim zanjihala poput tijesta. — Znao sam da ćete to kazati. Ne znam zašto... ali znao sam. Niste u pravu. Ubio je i njega i zakopao ga plitko u kutu sobe. Njegovi su ostaci već odvezeni. Sad razumijete?
  Jerko priđe bliže inspektoru i upre prstom u pergament koji je ovaj još uvijek držao u ruci.
  — Ne razumijem ovo. Zašto je na tom crtežu svojoj pokojnoj ženi na glavi nacrtao krunu?
  — Krunu?! — nasmije se inspektor promatrajući crtež okupan žutilom jarkih reflektora. — To je za vas kruna?! Otkad kruna ima samo dva kraka? To nije kruna... to su vam rogovi!
  — Rogovi?! — zine Jerko. — Ah, kako? Pa, zapravo... on je bio rogonja! A ne ona!
  — Pa nije on na to mislio! — gotovo ljutito će Vondračko. — Nisu samo prevareni ti koji imaju rogove.
  — Tko ih još ima?
  — Kako tko?! — gotovo ljutito će inspektor — Pa valjda i vragovi! Nacrtao je rogove jer je u njoj vidio vraga. Uostalom, znate valjda kako ovdje na Plinari zovu ovu kuću?
  Jerko se zgrči kao da će povratiti od gađenja, a zatim se ipak uspravi i duboko udahne zrak.
  — Nije mi baš dobro...
  — Idite malo na svjež zrak — s razumijevanjem će inspektor. — Ali se nemojte udaljavati. Trebate nam zbog nekih formalnosti. Obavili smo sve ovo bez pristanka vas kao vlasnika. Nadam se da ćete nam potpisati...
  — Hoću — odvrati on pa pođe prema drvenim stubama, jedva izvlačeći noge iz žutog ljepljivoga blata. Prošao je pokraj one nusprostorije, pogledao Margo koja je sjedila tupo i bezizražajno na drvenom stolcu, držeći za ruku svog makroa, zatim je izišao iz kuće, prošao kroz gusto grmlje i izbio na cestu dišući duboko i pokušavajući se nekako srediti.
  I tad je uz silan cvilež kočnica jedan automobil naglo zastao zamalo ga pogazivši. Iz auta je izišao čovjek psujući nešto nerazgovijetno, a zatim je odmah zastao i umuknuo. Krajičkom oka Jerko Štiglic spazi kako na krovu Mercedesa treperi žuti displej taksi službe i sasvim prekasno shvati da je izišavši na cestu napravio veliku glupost.
  — Ti si, mrcino odvratna! — čuo je još kako je uzviknuo vozač, a zatim mu prišao i zasuo ga udarcima. A kad je pao na prljavi asfalt, i mučnina u želucu postala je veća i on je doskora nekontrolirano bljuvao po cipelama čovjeka koji ga je nemilice tukao po slabinama, glavi i rukama, spominjući mu majku, sve svece i nenaplaćenu vožnju taksijem. Gotovo da je bio sretan kad su udarci prestali pljuštati i kad je osjetio kako mu taksist prebire po džepovima sakoa ne bi li si naplatio ono vozikanje po noćnim ulicama Plinare. Trenutak kasnije čuo je kako se pali motor Mercedesa i kako vozilo polako prolazi pokraj njega. Pomislio je kako je i taj taksist zacijelo neka duša od čovjeka jer je isto tako mogao nastaviti put prešavši kotačima preko njegova tijela. Pomislio je to i nasmijao se u sebi. A zatim se teškom mukom okrenuo na cesti i u vidokrug mu je kao neka draga i bliska stvar iz prošlosti ušao stari kartonski kovčeg koji je one noći ostao u prtljažniku taksija.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 1:00 pm




 4. Dermatitis


  Policajac Karlo Mort zvan Krema bio je od svoje desete godine dijete razvedenih roditelja. Otac i majka su se, moglo bi se tako kazati, uzajamno napustili. Majka Lela pobjegla je s učiteljem za hrvatsku djecu u Kornthal, dok je otac, monter centralnog grijanja sa ženom nekog plinarskog čudaka trajno otputovao u Böblingen. Začudo, bila su to dva predgrađa Stuttgarta, ali se otac i majka po svoj prilici više nisu vidjeli. Klinca su dogovorno ostavili na čuvanje baki iz susjedstva. U narednim godinama majka je malome Karlu tu i tamo slala sitnije njemačke novčanice, kineske i tajvanske igračke, zastarjele elektronske uređaje kakvi se mogu naći na pločniku za vrijeme odvoženja takozvanog krupnog otpada, dok mu se otac više nikada nije javio, niti je o njemu išta čuo.
  — Vrag te posve zaboravio! — govorila je mrzovoljna baka, jer su mu oca svi zvali Vragom, budući da je bio, kako se pričalo, pravi »vrag za žene«.
  Ta se baka od desete godine brinula za maloga Kremu i u tome je bila nevjerojatno požrtvovna, pa je dječaku trebalo jako mnogo vremena dok nije otkrio kako mu starica i nije nikakav rod, nego tek žena kojoj je bilo plaćeno da se brine za njega. I to za samo pola ugovorene svote što ju je slala majka, dok je otac posve prekršio dogovor, ne mareći ni za sina, ni za babu.
  Baba, jer tako ju je zvao i Karlo, bila je kadra za njega poći i u grotlo pakleno i tamo smireno i zadovoljno izgorjeti, samo ako bi na taj način spriječila koga da nanese zlo njezinom malom Karleku. Bila je poput kvočke koja će nasrnuti na psa, čovjeka ili mačku, braneći pod skutima svoje piliće. Rijetko tko ima takvu majku, a kamoli babu, govorili su ljudi na Plinari, zaboravljajući da ona i nije prava baka, nego najamnik koga plaćaju iz Njemačke u konvertibilnoj valuti.
  No, to je valjda bila njezina jedina dobra osobina; u svemu ostalom bila je nesnosna čudakinja koju su svi izbjegavali. Ni s kim nije razgovarala, svi su joj išli na živce i ni za koga nije imala lijepih riječi. Ako bi joj tkogod došao na vrata zaiskati nešto, ne bi ih uopće otvarala, ako bi je tkogod nešto zapitao, odšutjela bi ili promrsila kakvu poluglasnu psovku te joj se jedina komunikacija sa susjedstvom sastojala od raznih prijetnji sudom, od kojih se ipak suzdržavala budući da nikada nije imala novca dostatnog za sve te silne tužbe. Riječju, nikome ništa nije bila voljna dati, kao što ni od koga nije ništa tražila.
  Nedugo nakon petnaestog rođendana, mali se Karlo počeo tužiti na bolove u donjem dijelu trbuha, a navečer je pao na pod i počeo cviljeti od boli. Baba je odmah shvatila da se radi o slijepom crijevu s kojim nema šale te da momka treba čim prije predati u ruke kirurzima. Bio je već mrak, padao je gust snijeg, i ona ga je nekako izvukla iz kuće, polegla na saonice, utoplila ga dekom i potrčala prema bolnici, vukući za nju preteške saonice s dječakom koji je neprekidno jaukao. Nije imala telefon, nije se željela ponižavati i moljakati naokolo po susjedstvu bi li tko bio tako dobar da pozove hitnu pomoć, pa joj ništa drugo nije ni preostalo. Nevolja je bila u tomu što je veći dio puta, što ga je morala prevaliti od svoje kuće na Plinari pa do obližnje bolnice, čini uzbrdica tako da je do odredišta stigla bez daha, mokra od znoja, lica crvena poput meksičke paprike. Zastala je pred prijamnom kancelarijom i obratila se nekakvom blesanu koji je upravo večerao sarmu na radnome mjestu:
  — Mali ima slijepo crijevo! — rekla je teškom mukom, uhvatila se za grudi, srušila se nauznak u dubok snijeg i umrla.
  — Imam ga i ja — rekao je službenik, odložio zdjelu s večerom, obrisao usta džepnom maramicom i podigao telefonsku slušalicu.
  Nakon tog tužnog incidenta Karlo je ostao živjeti sam u babinoj kući, podmirujući svoje troškove novcem što ga je slala majka iz Njemačke. Te su potrebe bile male, jer je živio skromno te se obrazovao i odgajao sam, uspijevajući u tome točno onoliko koliko je i mogao. Njegova općepoznata naivnost bila je dokaz da u njemu postoji neka iskonska dobrota. Toj naivnosti zahvaljuje i vlastiti nadimak. Naime, negdje nakon babine smrti, dok je gledao crtić o obitelji Kremenko, uspjeli su ga stariji klipani uvjeriti kako je taj film napravljen po istinitom događaju, pa su ga otada svi zvali Krema. Dakle, po prapovijesnoj Akcijskoj obitelji, a ne po slastici u koju se oblače torte i razni kolači.
  Od novca što mu ga je poslala majka ujesen 1991. kupio je kalašnjikov i pridružio se nekom poluparavojnom odredu. Bilo bi možda pretjerano kazati da se odazvao »zovu domovine«, jer se više radilo o klinačkom erosu spram avanture i opčinjenosti takozvanim oružjem duge cijevi. S tim se automatom vrzmao po raznim zaleđima Domovinskoga rata, baveći se poslovima o kojima se govorkalo, ali se čini da ga nikada nije upotrijebio, što je dobra okolnost, jer se radilo o rumunjskom ih bugarskom vojnom smeću namijenjenom švercu. Poslije se, nakon Oluje i punoljetnosti, priključio civilnoj policiji, što je strašno važno, budući da je tako uspio prebroditi vrijeme u kojem se figure nalik njemu češće priključuju popravnom domu, odnosno kaznenoj ustanovi.
  Policiju je držao ubitačno dosadnom jer je ona na Plinari takva i bila — more sitnijih prijestupa na koje se smiješno i osvrtati, nešto krupnijih stvari na koje je pametnije zažmiriti jer iza njih redovito stoje moćnici ih kakav njima sličan opasan soj. Baš se zbog te dosade uvukao u razne sitnije prljavštine za koje se nadao da će mu život učiniti zanimljivijim. Reketirao je na sitno po bircevima, negdje za gablec i piće, drugdje za redovitu napojnicu, organizirao je utjerivanje dugova te ga nadzirao, ali se zbog plave odore uglavnom u nj nije izravno uključivao. Uzimao je postotak od stanovitog nespretnog plinarskog dilera, ah je to presahnulo kad su ovog uhvatili i ponosno ga uslikali za televiziju, skupa s nekoliko grama bijeloga praha. Nešto više novca dalo se namaknuti prodajom revolvera zaostalih iz rata, ah je taj biznis bio u naglom padu zbog pooštrenog nadzora i smanjenog interesa na tržištu. Jedne se pak sezone udružio s grupicom propalih studenata u uzgajanju polja konoplje dolje ispod groblja. Dok su oni radili, njegova je dužnost bila da žmiri jer je bio jedini čiji je pogled na plantažu mogao biti opasan po usjeve. Od tog je posla jedne jeseni digao dobar novac, druge je sve potukla strašna tuča koja se dvaput sručila na grad, treći su im put uvalili krivo sjeme. No, najveća nevolja policajca Karla Morta zvanog Krema nije bila ni dosada, ni potučena konoplja, ni pohvatani dileri, ni sve tanji i slabiji reket, nego osoba s kojom je bio bolesno povezan i koja je također nosila »filmski nadimak«.
  Pojednostavljeno rečeno, glavni dio ženskoga življa na Plinari mogao se naći po birtijama ili u velikoj tvornici čarapa u kojoj gotovo da i nije bilo muške radne snage. Uz male iznimke, po birtijama je kolao pokvarljiv dio ženske mladeži, dok su u tvornici mahom radile uzorite i skromne cure. Negrita je, na žalost, pripadala spomenutim iznimkama. Radila je u tvornici premda bi po naravi i sklonostima nekako više pripadala svijetu plinarskih birtija. Bila je skladno, dapače i izazovno građena, te je u svemu poštivala stereotip te izazovnosti. Od dugih nogu, skladne stražnjice, pa do velikih i uspravnih grudi i površno kopiranog dvosmislenog pogleda tamnokosih razvratnica iz filmova.
  Kao da je nisu radili mama i tata, nego kostimografi i šminkeri televizijskih trakavica. Ime joj se negdje zagubilo, a nadimak je dobila po junakinji meksičke sapunice koja u svih dvjestotinjak epizoda radi razne opačine, pokušavajući što više napakostiti plavokosoj junakinji. Crnokosa negativka se zvala Carla Negrita, a čedna plavuša Angela Regina, i to što je spomenuta dama iz tvornice čarapa dobila nadimak Negrita bio je živi dokaz da se njezina okolina razumije u simboliku i karakterologiju toga žanra.
  Negrita iz sapunice spavala je sa svim muškarcima iz svoje okoline, dok je Kreminoj Negriti u tom pogledu nedostajalo nekoliko trofeja. Tu nezgodnu okolnost, kako to obično biva, znali su svi osim onoga koga se to ponajviše tiče, njenog muža, policajca Kreme. Tko ne zna, možda si i nema čime razbijati glavu, ah Krema je sumnjao, što je možda još gore no da je znao. U njemu su se sudarale dvije prirode koje su mu upropaštavale život. Naivan po prirodi, uljuljkivao se u tome kako su sve njegove sumnje isprazne, kako su tuđe aluzije zlonamjerne, a Negritino izazovno, gotovo prostačko ponašanje tek mladenački hir. S druge pak strane, radoznala ga je narav gonila da pazi na svaki njen korak, da je slijedi, uhodi i vreba ne bi li je ulovio u užasnom deliktu preljuba. Znao je naglo banuti u kuću, kao da želi provjeriti nije li koji muškarac kod nje, kopao joj po torbici da vidi nosi li prezervativ za brzinsku ševu, ili kakav drugi kompromitirajući materijal, a osobito je često provjeravao njezino erotsko rublje, koje je jako voljela i kupovala ga u popriličnim količinama, tako da se znao ozbiljno zabrinuti ako u ormaru nije bilo zelenih ili ružičastih tangi, crnog čipkastog grudnjaka ili neke druge seksi delicije, razmišljajući već kako je tu stvar kao trofej odnijela nekakva tipčina koja se na brzinu zadovoljila među nogama njegove ljubljene Negrite, koju je zvao Hani ili Bejbi. Kremini su se ljubavni jadi samo povećah otkako je stanoviti pretvorbeni hajduk, poznat kao doktor Črnko, kupio i na brzu ruku upropastio tvornicu čarapa, tako da su sve ženske preko noći ostale bez posla. Ne, nije on očajavao zbog toga što njegova novopečena žena više nema plaću, što ne donosi ni pare u kućni proračun, nego zbog toga što je dobila bezmjerno mnogo slobodnog vremena koje može ispuniti najrazličitijim brakolomnim avanturama dok on dirinči u policiji, smuca se po Plinari i obavlja razne besmislene zadatke. Isprva ju je pokušao imobilizirati djecom i kućanskim poslovima, ali se stvari s njenom poželjnom gravidnošću nisu micale s mjesta, tako da je već stao pomišljati kako koristi neku njemu nepoznatu kontracepciju, ne želeći se zbog djeteta odreći silnih ljubavnika. A kada je doznao da je po zatvaranju tvornice čarapa dobila popriličnu otpremninu, kao i to da su sličnu otpremninu dobile samo četiri radnice, bio je više no siguran da je tu lovu dobila zato što se nalazi u Črnkovoj osobnoj milosti, koju je zaslužila najdelikatnijim ljubavnim uslugama.
  Ljubomornom se čovjeku život u trenu pretvori u nepodnošljiv pakao sred kojeg se nepovratno silazi s uma, pa je i Krema sa strahom pomislio kako je i sam polako na tom putu. Pokušao se prisiliti na smirenost i ravnodušnost pa dva dana nije uopće zavirivao u njezin ormar. Trećega je, onako usput, ustanovio da nedostaju tange na cvjetiće i tamnocrveni grudnjak kroz koji se izvrsno vide bradavice. Poludio je od iznenadne navale ljubomornoga bijesa, premišljajući je li pametnije da ubije nju ili sebe, ili možda oboje. Nakon toga je otišao do Robyja Flekača, koji je trebao pouzdane zaštitare za održavanje reda na njegovoj prvoj ultimate fight borbi, koja se trebala održati u napuštenoj tvornici čarapa, čija je hala pretvorena u gledalište s velikim borilačkim ringom. Jer, u posljednje se vrijeme Krema sve više bavio tim zaštitarskim poslovima. Zakon mu je dopuštao da bude policajac ili zaštitar, on je pak odlučio da će po potrebi biti i jedno i drugo. Najprije policajac, a kad se ukaže prilika — bolovanje i zaštitarski fuš! Bolovanje mu je redovito potpisivao stanoviti doktor Štrbac, preplašen zbog nekih stavova o srpskoj državotvornosti, koje je sasvim neoprezno iznosio u prvoj polovici 1991. Dakle, i ta su bolovanja bila jedan od Kreminih reketa.
  *

  Jurica Heinz nije bio kosook, niti je imao žutu pût, niti je volio borilačke vještine, niti je znao što su to shinto i sepuku, pa su ga ipak svi redom zvali Japanac, jer se razumio u elektroniku bolje od ikoga na Plinari. Jest da u tom smislu konkurencija nije bila bog zna kakva, ali je Japanac zbilja bio pravi čarobnjak. I sad je u blizini podignutoga ringa mijenjao membrane na isluženim mikrofonima, a iz zmijolikog kaosa kablova vadio prave konektore i pikao ih u pojačala što ih je povezao sa setom zvučnika koji su se nalazili na konzolama učvršćenima o zid tvorničke hale. Čak je određenu količinu zvučnika postavio s vanjske strane zgrade.
  — Ako sve bude rasprodano — tumačio je Japanac — nije zgorega da razočarani dio publike može vani u dvorištu pratiti prijenos borbe za svjetsku titulu.
  U toj se pretpostavci mogla iščitati silna Japančeva naivnost jer je karata bilo toliko da se ni najveći optimistični utopisti ne bi ponadali rasprodanoj dvorani.
  — Hoće to raditi? — upita Roby Flekač maloga Japanca dok je nadzirao nekakvog priučenog tapetara koji je postavljao podlogu za ring. Podloga je bila jeftina, loša, pretvrda i svaka bi komisija odmah zabranila borbu na njoj. Svaka osim one koja je pripadala borilačkoj federaciji koja se nadala potaknuti razvoj ovoga čudnog sporta u tranzicijskim zemljama, ulažući male, a izvlačeći velike novce. Zapravo, ta komisija i nije obavila svoj posao, jer je posjetila ovo mjesto tjedan dana prerano, kada se i nije imalo što vidjeti. Zakolutali su samo očima, upisali u svoje papire da je baš sve u okvirima dopuštenoga, zatražili da se u kupaonici maknu limene kante i osposobi dotok vode, a nakon toga ostavili Robyju Flekaču nekakav službeni papir i otputovali natrag u Berlin. Roby je slutio da je cijela ta kombinatorika oko nove asocijacije kriminal, ali je držao da je kriminal u sportu nekako prihvatljiv te da ga zbog zarade na mečevima te vrste neće nitko progoniti plati li samo kakav simbolični porez.
  — Sredio sam to najbolje što sam mogao. Sve je super! Kao iz pičke! — rekao je ponosno Japanac, i po tom je izrazu sa sigurnošću mogao zaključiti kako je služio vojni rok u JNA, jer tamo je taj »ko’ iz pičke« bio sinonim za sve što je savršeno.
  Potom se, nakon što je okrenuo nekoliko sklopki i potenciometara, začulo strašno krčanje iz svih zvučnika te mikrofonijski cvilež od kojeg se ježi koža. Svi u dvorani instinktivno pokriju uši, a Japanac hitro spusti zvuk, poru- meni u licu kao da mu je neugodno, pa se sagne prema mikrofonima pokušavajući baršunastim glasom izgovoriti onih nekoliko ritualnih budalaština koje se u takvim prilikama izgovaraju:
  — Proba... jedan... dva... tri...
  Naravno, mikrofon iz mladosti Ive Robića više nije bio kadar proizvoditi nikakve baršunaste tonove i mali je Japanac djelovao smiješno, trudeći se izvući iz stare krame ono što znalci zovu sound.
  — Šefe — rekao je uz pomoć razglasa Robyju — tko će voditi konferansu da mu znam ispravno namjestiti ekvilejzere? Znate, ekvilizacija mora uvijek biti u skladu s bojom glasa. Recimo, Elton John ima dva tipa koji mu štelaju ekvilejzere...
  — Baš s njim i pregovaramo — zamišljenim će glasom Roby, nabije šake u džepove pa se zamišljeno ushoda oko ringa.
  »Koji vam je kurac! Tko će razumjeti tog Francuza!« zasigurno bi rekao Cimbo da je bio ovdje. Ali nije, jer su ga poslali po plakate za meč što ih je tiskao neki mračni tip, koga je Cimbo odnekle poznavao, i od kojega je uspio izmusti cijelu stvar za pola cijene. Ali, Japanac ipak nije bio ovca kao Cimbo pa se samo nasmijao i zadubio u svoj mikspult i more polovnih uređaja koji su radili poput starca na samrti, mlitavo i nepouzdano.
  Kroz širok tvornički ulaz, nalik rešetkastim vratima kaznionice, padao je gust snop sunčevih zraka i u njemu se, u blagoj protusvjetlosti, kao u kakvom filmu, pojavila figura policajca Karla Morta Kreme. Bio je u službenoj odori na kojoj su bile vidljive dorade što su mu trebale naglasiti čvrstinu butina, stas i širinu ramena. Takve su intervencije u službi bile zabranjene, ali se nitko od pretpostavljenih nije imao volje gnjaviti s tvrdoglavim policajcem koji se i prečesto pozivao na svoje tobožnje ratne zasluge. Krema prođe pokraj Robyja, lako se popne na ring i počne nevješto skakutati kao da se bori sa zamišljenim protivnikom. Djelovalo je to glupo i neumjesno, tako da je Roby otpljunuo ustranu, prišao Japancu i namignuo mu. Ovaj isprva nije shvatio, a onda se samo nasmijao i odvrnuo potenciometar na maksimum. Iznenadno krčanje i cvilež zamalo su pomeli policajca s ringa. Pokupio je kapu koja mu je pala na pod, a zatim je ljutito upro prstom prema mjestu gdje je Japanac postavljao opremu.
  — Idiote, jebat ću ti mater! Šta, ne znaš kontrolirat tu struju?
  Zatim je prekoračio konopce i spustio se u parter ispred prvoga reda. Ispao je pomalo smiješan, mogao je izudarati tog tehničara s debelim naočalama, ali je imao i previše prijava zbog tučnjava na javnim mjestima. Pogotovo se ovdje nije htio zamjerati ljudima, ovdje gdje je trebao raditi kao šef sigurnosti i dignuti neku lovu na crno. Petsto eura za dan posla činilo mu se i više no pristojnim, premda je njegova Negrita takvu svotu znala spiskati i u mnogostruko kraćem vremenu.
  — Radit ću na tekmi — rekao je važno Krema. — Ali samo kao šef sigurnosti! To smo dogovorili? Ne? U protivnom ne mogu... Da mi još zapovijeda kakav klinac...
  — U redu — odvrati Roby. — Ali, što će ti reći tvoji u policiji? U radnom si odnosu, a radiš kao zaštitar.
  — Je 1’ to tvoja briga? — odbrusio je izazivački, a zatim je, ne bi li zazvučao još opasnije, dodao još nekoliko puta: —Je 1’ to tvoja briga? Je 1’ to tvoja briga?
  — Are you talking to me? — rekao je Japanac Robyju potiho. — Imitira De Nira, samo što je to skroz demode. Sad se furaju drugi štosovi, Van Damme, Jackie Chan, Seagal... i šta ti ja znam...
  Policajac je ipak čuo što je Japanac rekao, pa je pojurio prema njemu, zgrabio ga za revere, povukao pa odgurnuo da bi ga na koncu ipak pustio na miru. Zapravo, ništa se strašno nije dogodilo, ali je tehničar zavapio:
  — U pičku materinu, sve mi je sjebao! Pola sata namještam ekvilejzere!
  — To ti je opomena da ne zajebavaš vlast! — rekao mu je Krema, pažljivo si popravljajući odoru. Potom se okrenuo Robyju podjednako autoritativno:
  — Ako mi netko kaže da radim u fušu, znaš što ću mu reći? Znaš što?
  Roby slegne ramenima. Zbilja nije mogao znati.
  — Reći ću mu — nastavi policajac — da sam i 1991., dok su ostali drkali kurac pokraj kamina, u fušu oslobađao Medvedište... Pa da pobrojimo, majku im jebem, sve te fiiševe!
  — Imaš pravo — pomirljivo će Roby premda je o tom njegovom »fušu« znao iznimno malo. Sjećao se samo govorkanja da su u akciji oslobađanja tog sela zapravo Srbi oslobođeni privatnog vlasništva. Ali, nije sada htio potezati detalje svete akcije nego je radije osornom murjaku pružio novčanicu od sto eura kao predujam.
  — Trebaš potvrdu?
  — Jebeš potvrdu! — odmahnuo je rukom Roby. — Svoji smo!
  U taj je čas zazvonio mobitel u Kreminom džepu. On ga je izvadio, pogledao tko zove, a potom se udaljio nekoliko koraka i stao govoriti tiše. Ipak su ga mogli sasvim dobro čuti.
  — Dobro, Hani, znaš da ne volim kad se sama samca- ta skitaš po gradu... da je to opasno za tebe... da sam u politici i da bi ti zbog toga netko mogao.... Slušaj, jebemu, pa ti me uopće ne slušaš... Pa naravno da me ne slušaš... jer da me slušaš, ne bi se tako čudila... Ma kakvo.... ma kakvi... pa znaš da je to meni još uzbudljivije nego tebi... Ne, ne želim da ideš sama... Naravno, da ti ne naređujem, ali te ne pustim samu...
  Japanac pogleda u Robyja pa namigne. Prst mu je bio na onom potenciometru i mogao je pustiti decibela koliko ga volja, ali mu je Roby rukom pokazao kako to baš i nije pametno. Obojici je bilo jasno s kim razgovara, i zbog toga im je suzdržani smiješak titrao na licu.
  Sada je policajac bivao sve uzrujaniji, glas je kontrolirao sve teže, pa su neželjeni slušatelji mogli uživati u grotesknom razgovoru.
  — Pa, jebemu sunce, kako me ne bi zanimalo kakve ćeš tange kupiti! Pa imam valjda i ja nešto za kazati!... Ne, ne, Bejbi, sasvim sam dobronamjeran... Želim vidjeti kako ti stoje... Valjda se i mene tu nešto pita... Pridonijet ću toj seksi avanturi sa sto eura koje sam baš izdvojio... Ne, ne i ne! Čekaj me! Dolazim s ovoga mjesta!
  Sklopio je na brzinu mobitel i pohitao prema onoj svjetlosnoj zavjesi što se spuštala preko rešetkastoga ulaza. Uspio se tek okrenuti i dobaciti kratku ispriku:
  — Sori, dečki! Zovu me u bazu!
  Zatim je izišao.
  Onaj tip koji je dotjerivao pod po ringu se uspravi i zamišljeno promrmlja:
  — Tako je govorio drug Tito...
  — Zajebava ga droca od žene, a majmun je ljubomoran — okrene se prema njemu Roby Flekač. — Kakve veze s tim ima drug Tito?
  — Rekao je ženi da dolazi s ovoga mjesta — tumačio je tip. — I drug Tito je govorio »mogu vam kazati s ovoga mjesta«. Stalno. Već je svima išao na živce s tom besmislicom, jer se ionako ne može govorit s nekog mjesta, gdje nisi... Ali, eto, nije htio umrijet, pa nije htio... A što ćete, zapravo, skoro nikom se ne mili umrijeti.
  Pričao bi on još o pokojnom maršalu, jer je baš po svemu djelovao kao jedan od njegovih upornih poštovatelja, ali se na vratima pojavio Cimbo s rolom plakata pod rukom. Šutke, poput ljudi koji se nadaju da će ostaviti veleban dojam, prišao je stolu pokraj miksete, razvezao rolu i ponosno razmotao plakate.
  Roby Flekač je samo protrnuo. Već izdaleka je vidio nemoguću kombinaciju ružičaste podloge i zelenih slova, a sama pomisao na sve ono što se može naći na plakatima promotri li ih se izbliza, ispunila ga je najtamnijim slutnjama. Prešao je tih nekoliko sudbonosnih koraka gotovo žmireći kao da pokušava odgoditi šok koji ga čeka. I tad je otvorio oči i ugledao velika neukusna slova puna vitica i ukrasa, kojima je bila ispisana obavijest o borbi za TITULU SVJECKOG PRVAKA. Pogledao je prijekorno Cimbu, a ovaj je samo naivno žmirnuo.
  — Ne brini, ova svečana slova imaju istu cijenu kao i obična.
  — Da, to je u redu... — rekao je Roby razmišljajući o novcima koje je upravo bacio u dim. — Ali... ne piše li se možda ta borba... kao »borba za svjetskog prvaka«?
  — Pa to i piše! — zine Cimbo kao da se ne da zafrkavati. — Borba za svjeckog prvaka! I to između onog Turčina i našeg, hrvatskog prvaka, Petra Gvozdenog. Što, ne vidiš dobro? Trebaš cvikere?
  Roby pogleda malo pomnije i shvati da je i taj njegov Petar Gvozdeni naveden kao »hrvački prvak«, da je meč zakazan u ispravan dan, ali ne i godinu, te da će se zapravo održati u ovo doba lani, i to u »tvornici larapa«, kao i to da Turčin zapravo nije viceprvak nego viceadmiral Njemačke...
  I ne zamjećujući njegovu skamenjenost, Cimbo se sagne i s plakata podigne nešto crno nalik treščici, zadovoljan što je to samo strani predmet na papiru, a ne mrlja. Potom uzdahne kao da se riješio velike brige:
  — Jebote, usro sam se od straha! Već sam pomislio da je idiot sjebao plakat.
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 1:02 pm





  Nebo se naoblačilo i za časak je stalo lijevati kao iz kabla. Ulazeći u kolodvorsku zgradu Roby Flekač pomisli kako je ta kiša ovaj put dobro došla, jer bitno smanjuje šansu da bi ga tkogod mogao vidjeti. Osobito se bojao novinara, premda je mogućnost da bi se baš oni pojavili ovdje u vrijeme dolaska brzog vlaka iz Munchena bila nešto najmanje vjerojatno. Kako bi oni, odnosno ta tobožnja javnost, primila podatak da kandidat za svjetskoga prvaka po novoj verziji stiže drugim razredom putničkoga vlaka, s kovčegom utegnutim kožnim remenom, da mu je u rukama Kaufhoffova vrećica s jeftinim sendvičima, a u džepu plastična boca tople i ishlapjele fante? Trebao mu je neki drugi publicitet, a ne ovakav, groteskni, sirotinjski, ali je na žalost bio svjestan da vrstu publiciteta može birati tek ako plati, a on je već ovoga trenutka bio u dugovima koji su se činili nenadoknadivim. I sam je na kolodvorskom kiosku kupio jeftin sendvič u plastici, mlako piće, novine i šteku cigareta, znajući da će vlak iz Njemačke kasniti i da će mu novine sasvim dobro doći dok bude sjedio vani pod natkrivenim peronom.
  S tridesetak minuta zakašnjenja vlak je konačno stigao i umorni se borac, tobožnji viceprvak ujedinjene Njemačke, sa svojim podvezanim putnim kovčegom teško spustio niz metalne stube zadnjega vagona. Spazio je Robyja i polako pošao prema njemu, kao da očekuje kako će ovaj pritrčati i uzeti mu prtljagu. Ali, fućkaj ti to; Roby je menadžer promotor, a došljak tek anonimni fajter koji je za malu lovu dogovorio atraktivan poraz na početku druge runde. I zato Roby čeka da Kurdy The Third došepesa do njega. Vidi se da je umoran i u lošem stanju jer onako golem i mastan, debelih ruku i nogu oko kojih naprosto puca iznošeno prugasto odijelo, jedva da nosi svoj »prtljag«.
  — Krisgot Hanzi — kaže mu Roby i s nevjericom promatra njegovo blijedo lice i oči pune crvenih žilica. Gotovo da ne vjeruje da je to isti čovjek s kojim je dogovarao meč, koliko je u tih nekoliko tjedana propao. Njegovo Hanzi, kako ga zove Roby, ne dolazi od Hans, nego je odabrano tek tako, zbog jednostavnosti, jer mu višesložno kurdsko ime nitko i ne može zapamtiti, pa ga zovu Hanzi, ili Turčin, premda nije Turčin nego Kurd iz turske Anadolije. Ali, onima tamo u Berlinu takve stvari predstavljaju nevažnu okolnost. Kad ga je Roby nagovorio da pristane izgubiti ultimate fight za razmjerno sitne novce, te mu ostavio četiri japanske videokasete da uvježba osnovne zahvate, postavilo se pitanje njegovog »umjetničkog imena«. Moralo je biti nešto lako izgovorljivo, a istovremeno zvučno i zastrašujuće, tako da se smrzneš od same pomisli da takvom zmaju uđeš u ring. Dok su se opijah u gostionici Vila Velebita u Kaiserstrasse, neki im je Hasanefendić, još pijaniji od njih, rekao da ima kod nekakvog engleskoga pisca jedan Richard The Third, koji se »najebao matere svima i pobio skoro cijeli kazališni ansambl«, te da bi Hanziju bilo zgodno nadjenuti baš takvo estradno, borilačko ime. Recimo, Kurdy The Third, pa će sva publika s jezom u žilama dojuriti na finalni meč. Poslije je u toj birtiji izbila grozna tučnjava, jer je nekakav učitelj za naše đake tvrdio da to nije nikakav finalni meč, kad nije bilo ni polu, a boga mu, ni četvrtfinala.
  — Zist du Roby das ihbm zer krank und niht berajt fir grose meč? Hir ih habe dajne kazete und ih brauhe halbhonorar fir krankenhaus darum ih bin one ferziherung...
  — Gut Hanzi, gut. Aber, pička li mu materina, ne možeš sad kazat da si došao po pola love i da se nećeš borit. To je onda kurac od dogovora! Unfer und švanckontrakt!
  — Vas? Niks fršten — promuklim će glasom Hanzi.
  — Majn gute frojnd ist ajn berimtšpecijalist fir der- matologiše probleme — nagovarao ga je dalje Roby. — Van vir komen nahauze er vizitirt du und gibt di gute medicine gane one calen. Ma, kurac, das ist kajn problem, kajn krankenhajt ajgentlih!
  Obojica su zamišljeno prošli kroz kolodvorsku zgradu i zastali na izlazu suočeni s nečim što je djelovalo kao prolom oblaka. Hanzi je s olakšanjem spustio kovčeg na tlo i kroz zavjesu kiše pogledao prema parkiranim taksijima. Zatim je uljuljkan u vlastite misli rekao glasom u kojem je bilo straha:
  — Ja, das ist kajn krankhajt! Das ist ajn tojfelverk!
  Poslije su šutke sjedili u taksiju jer im i nije bilo stalo do razgovora, s obzirom na to da se među njima ispriječila nenadana Hanzijeva bolest koja nije nikom odgovarala. Roby je usto bio u sve tamnijim raspoloženjima jer s tim prokletim mečom više ništa nije bilo u redu. Njemački Turčin, podrijetlom Kurd, zbog nekakvog je dermatitisa pokušavao izbjeći borbu, domaći borac komu je bila namijenjena titula svjetskog prvaka, bio je idiot koji je k tomu i mucao, karata je bilo prodano toliko da se gledateljima mogao popuniti dnevni boravak nekog malo većeg stana, a nijedna od televizijskih postaja nije se zanimala ni za prijenos, niti za snimku susreta. Dolazile su samo sumnjive tipčine s lokalne televizije čiji je signal dopirao do padine najbližega brijega. A i oni nisu nudili skoro ništa. Tek podjelu novca od reklama koje bi promotor trebao sakupiti svojim vlastitim snagama.
  — Income od comertialsa dijelimo fifty-fifty. Je 1’ to O.K.? — govorio je stalno napirlitani producent s kanticom gela u kosi, koji nije mogao gutati slinu pa je govoreći prskao pljuvačku svud naokolo. — Ali in advance jer bismo equipment dopunili s još jednom kamerom tako da imamo full transmission s dvije vizure.
  — Dajte, recite tom vašem Cigiću da ne dira prstima okolo po kolima i sicu... — proturio je kroza zube taksist. Vidjelo se da ga je sve to poduže mučilo i da se dosta teško odlučio na tako grubu rečenicu. Svi smo u duši u raznoj mjeri rasisti, ali nam je to teško pokazati pred drugima.
  — Koji vam je vrag?! — otrese se Roby na zadriglog ćelavca kome su otkucavale posljednje minute radnoga staža. — Nije Cigić! A da i je, svi smo jednaki!
  — Kurac smo jednaki! — odbrusi vozač. — Šta ne vidite da je bolestan? Ufurat će mi nekakvu zarazu u kola pa mi je onda odzvonilo. Vozit ću vas badava, samo ako ništa ne bude dirao.
  Roby se malko zamisli, a onda mu se učini da je sred financijske katastrofe jedna besplatna taksi usluga svijeća u beskrajnom tamnom moru nevolja, pa se obrati svom borcu:
  — Hanzi, hende vek fonales!
  Poslije, u Cimbovom stanu, u kojem je Roby odlučio ostaviti Hanzija da se odmori tih nekoliko dana što su ga dijelili od meča, svukao je gorostasni Kurd svoj pulover, zatim košulju i dvije majice te im pokazao desnu ruku.
  Izgledala je veoma ružno. Zahvaćena nekakvim kožnim promjenama imala je otoke poput guste intenzivne urtikarije i jarko crvena mjesta nalik golom, rasječenom životinjskom mesu te se činilo kao da je netom izvučena iz vatre čiji je crveni sjaj prešao na nju. Roby se već unaprijed pripremio, odlučivši kazati kako je dermatitis obično sranje a ne prava bolest, kako će se sve to povući pred kremama, oblozima od kamilice i kupkama, ali kada je vidio o čemu se radi, odluči kako je ipak pametnije šutjeti. Lice doktora Krausa, koji je bio Robyjev drug iz davnog petog ce, nije mu ulijevalo baš previše optimizma. Taj tip, koga su od osnovne do gimnazije svi osim roditelja zvali Papak, bio je Robyjeva zadnja nada, jer je naivno vjerovao kako će iz stražnjeg džepa izvući čarobnu mast i objaviti kako je Kurd koga drže Turčinom spreman za velebni masakr. Ali Papak kao Papak! Navukao je na ruke plastične rukavice i stao pregledavati došljakovu crvenu desnicu, kimajući glavom i tiho uzdišući. Vidjelo se da mu se sve to nimalo ne sviđa. A potom se, valjda da u cijelu stvar unese dodatnu napetost, okrenuo prema Robyju i stao ga ispitivati o stvarima u kojima je bio najranjiviji.
  — Ti si valjda čuo kako radnice iz tvornice čarapa namjeravaju zauzeti pogone i napraviti revoluciju protiv Črnka? Već imaju »komitet narodnog spasa«. Samo se čeka da nabave giljotinu i ufuraju je u tvornički krug.
  — Zašto mi to pričaš? — otrese se Roby.
  — Zašto ti pričam?! Zato što će se tvoj ring, gledalište i sva ta sranja naći usred revolucionarnog vihora i preokreta. Kako ćeš onda održati meč? Nisam čuo da su se u Zimskom dvorcu za onih deset dana koji su uzdrmali svijet održavale revolucionarne sportske igre.
  — Joj, Papak, sad me i ti jebeš! Nemam veze ni sa kakvim Zimskim niti Ljetnim dvorcem! Radije mi reci što je s ovim blentavim tipom?
  Papak pogleda još jednom Kurdovu pocrvenjelu ruku pa se odmakne od njega, skine plastične rukavice i baci ih u kantu za smeće.
  — On kuži naš jezik?
  — Ne kuži — tiho će Roby.
  — Nemam pojma — slegne ramenima doktor. — Takvo nešto nisam vidio ni u literaturi, niti u praksi. Ali imam osjećaj da je zajebano do neba. Nije ni alergija ni dermatitis. To je nešto što kao da dolazi iznutra i kompletno ga slama. Puls mu je poludio, oči su mu žute, jetra natečena, usna šupljina bijela od nekakve bakterijske monokulture. Ma, šta da ti pričam, možda sutra više neće ni hodati...
  — I što da radim? Zar nemaš nekakvu kremu? Jebe- mu mater, trebam nekoga za borbu!
  — Onda ti je najbolje da se boriš sam. Imaš više šanse od njega. Čuj, sad idem jer ne bih htio biti predugo u njegovoj blizini. A i tebi ne bih preporučio...
  Papak napravi kiselu facu i krene ka izlazu. Roby ga još jednom molećivo zazove:
  — Baš ništa nemaš?
  — Ne... Jedino što ti mogu napraviti je da ti ne naplatim pregled. Kužiš? I ništa više!
  — Dobro, dobro... — pokušavao se pribrati Roby. — Hoćeš karte za meč? Evo, imam za tebe i Dragicu prvi red...
  Roby se maši za džep, ali ga liječnik pretekne:
  — Čuj, ako će ti se ovaj crvenoruki boriti, onda zbilja ne bih uzeo te karte... Jedino ako se ti odlučiš pa izađeš u ring...
  — Odi u kurac! — otpljune Roby na pod baš kad se na vratima pojavio nasmijani Cimbo s pladnjem, džezvom i četiri šalice.
  — Gospodin Turčin sigurno najviše preferira tursku kavu više od nessa.
  A zatim je spazio doktora Krausa kako odlazi i iskreno se začudio:
  — Kamo idete? Pa tek je stigla kavica.
  — Ne mogu — odvratio je doktor s vrata. — Pazi, tamo u kanti za smeće su plastične rukavice. Najbolje je da ih izvadiš s kakvim štapom i baciš u vatru.
  Cimbo ga začuđeno pogleda. Ništa mu nije bilo jasno. Potom mu se pogled zaustavi na Hanzijevoj goloj ruci. Nakon toga mu je pladanj s kavama ispao iz ruku.
  Policajac Krema u dobro izglačanoj i dotjeranoj odori, s tako ulaštenim cipelama da se čovjek ispred njih mogao obrijati i počešljati, sjedio je poput dokonog kauboja u udobnom stolcu salona Intimite, gdje je njegova Negrita isprobavala razne stvari koje je namjeravala kupiti. Bio je okružen sve samim ženskim svijetom koji je kupovao izazovnu, seksi odjeću, od gaćica što stanu u naprstak pa do skupih talijanskih haljina na kojima je polovica tekstil a polovica dekolte. Ta mu je situacija godila, premda je njegovu ljubomornu narav draškala pomisao kako pola tih cura kupuje nešto što bi trebalo podjariti njihove ljubavnike, a ne muževe.
  — Treba li gospodin nešto? — upitala ga je kratko ošišana djevojka u majici s logotipom trgovine. Kremi se učinilo da mu se pritom nekako dvosmisleno nasmiješila.
  — Kako to mislite... pa vi prodajete samo ženske kr... stvari...
  — Pa i muškarci kupuju ženske stvari. Sinoć je neki starčić kupio pola tuceta svilenih tangi. Tako što se ne kupuje za kćer, premda je i pomisao da će ih on nositi malo...
  »Zeza li me mala?« pomisli Krema, ali ga u taj čas prekine Negrita koja ga je zvala iz jedne od prugastim platnom pregrađenih kabina.
  Ustao je, dobacio curi pogled kojim kao da je htio reći »zapamtit ćemo te, mala«, pa se odvukao do kabine. Zastao je kao da nije siguran nalazi li se pred pravom zavjesom, a onda mu je ona pomogla i zazvala još jedanput.
  Bio je ljut na nju, i zbog toga što je toliko kupovala, i zbog toga što je u kupnju htjela bez njega, i mislio ju je kazniti bar sitnom pakosti, ali ga je i ovaj put pogled na njezino savršeno tijelo posve razoružao. Zadrhtao je ugledavši je u oskudnom ružičastom grudnjaku i tangama koje su se sastojale od končića i nekakvih mekih, poluprozimih trokutića. Poželio je odmah sve to skupa zdrapati s nje i uzeti je tu u kabini, ali se onda ipak sjetio da je dostojanstveno uvrijeđen, pa ju je prekorio:
  — Koji ti je kurac da isprobavaš gaćice? Pa gdje se to radi?
  — Majmune! To je kupaći kostim! — rekla je ona dovoljno glasno da ju čuje čitav dućan. — Moram vidjeti kako ću izgledati na plaži u Malinskoj.
  Dakle, već je odlučila i gdje će ljetovati, ozlovolji se Krema, jer tu Malinsku nije volio. Zabio si je u glavu da ga je tamo prošle sezone prevarila s nekim tipom iz Vinkovaca, koji je svirao s bendom na hotelskoj terasi. Ali, što je mogao? Onaj dolje u gaćama javljao mu je da je situacija ponovno alarmantna te se neće izdržati pred neprijateljskim provokacijama, pa ju je zgrabio za nabreklu stražnjicu baš u času kada se oglasila službena motorola u njegovu džepu. Ostavio se odmah bludnih misli i javio se gospodinu načelniku. Slušao je nešto što je bilo između savjeta i naredbe, ah ipak sličnije naredbi, pa je tek rekao:
  — A u tri pičke materine!
  Potom je Hitro sklopio uređaj, dok je Negrita radoznalo buljila u njega.
  — Poludjele babe okupirale su tvornicu, dovukle nekakav sindikat, ne puštaju nikoga unutra i postavljaju milijun uvjeta! Pička im materina, moram hitno tamo!
  Krenuo je van iz kabine, a ona je, onako u kupaćem kostimu koji bi se jedva dao izvagati na apotekarskoj vagi, pojurila za njim i sustigla ga nasred salona.
  — Čekaj! Idem s tobom! To su sve moje cure! Moram im pomoći!
  — Kurac im moraš pomoći! — odbrusio je on ljutito.
  — Ti si dobila krasnu otpremninu i za tebe je sva ta čaraparska bagaža jednostavno mrtva! Slomit ću ti noge ako se samo pojaviš tamo!
  Predstava je bila sjajna, sve one žene s raznobojnim odjevnim predmetima u rukama buljile su radoznalo u njih.
  — Ti ćeš mi zabraniti, glupi cajkane!
  Sada se nekoliko prodavačica potiho nasmijalo. Čovjek uvijek na neki način uživa u tuđoj sramoti i tu pokazuje izvornu zluradost svoje prirode.
  — Ionako ćemo te jebene babe ispendrekati i baciti van prije nego ta pizdarija dobije politički karakter! — otresao se on na nju, a nekoliko je žena, shvativši valjda o čemu se radi, zafućkalo u znak prosvjeda, premda gospođe koje kupuju skupo donje rublje možda i nemaju prava na tu vrst solidarnosti. Krema je samo porumenio u licu i izjurio iz lokala bijesan na svoju ženu koju će već nekako kazniti. Ako ne drugačije, a ono kada se uvuče u one dvije ružičaste krpice.
  Kada se nešto poslije pojavio na Plinari, policajcu je odmah postalo jasno da su u međuvremenu stvari postale dramatične. Tvornica je uistinu bila zaposjednuta, dvorišna vrata zabravljena, opasana lancem i osigurana lokotom s kakvim bi se namučio i iluzionist Copperfield. Pročelje zgrade bilo je dekorirano različitim parolama posve nalik onima koje su se nekoć lijepile po nalogu partije, a nekoliko se žena u radničkim kutama stisnulo nasred dvorišta oko debele četrdesetogodišnjakinje koju su zvali »gospođa Rezneki« ili »Pregovaračka«. Novinara još nije bilo, nešto slučajnih radoznalaca promatralo je s pločnika ovu predstavu, a ispred ulaza stajalo je dvadesetak policajaca. Među njima je bio i ćelavi tip u iznošenom sivom odijelu s prugastom kravatom oko vrata. Krema ga je znao kao kancelarijskog štakora s nekom polušefovskom titulom. Zvao se Gnjidić i bio je pregovarač i koordinator policijskih akcija koje obično završavaju svečanim i prijetvornim mirenjem države i radnika, te sramotnim otpuštanjem nevažnih tipova.
  — Pička im materina! Razumijem što traže razgovor s tim lopovom Crnkom — govorio je Gnjidić koji je već zacijelo pregovarao s ojađenim radnicama. — Ali žele da im dođe resorni ministar, pa predsjednik vlade, pa Mesić, pa onda da nadbiskup organizira molitvene skupove...
  Jebote, pitao sam ih žele li generalnog sekretara Ujedinjenih naroda...
  — I što su rekle? — upita Krema.
  — Gadure su me sterale u onu stvar! Da im pička materina! — odvrati Gnjidić.
  Možda sat kasnije na poprištu zbivanja, koja mu nimalo nisu odgovarala, pojavio se i Roby Flekač. Revolucija proizvođačica čarapa do kraja je smanjivala njegove šanse da se meč održi. Da je kojim slučajem borba bila osigurana, ovaj bi događaj možda bio spasonosan, jer bi se svi troškovi lako pokrili iz police. Ali, odakle Robyju lova za skupa osiguranja? On je bio čovjek bez ikakvih veza bačen u carstvo nepotizma i protekcije, tako da nije mogao doći čak ni do te smiješne pregovaračke osobe u sivom odijelu, nego je sve svoje nade usmjerio na Kremu koga je spazio pokraj rešetkaste tvorničke ograde.
  — Slušaj me, Krema, sad sve ovisi o tebi — zavapio je pred čovjekom koga je držao starim prijateljem, premda na Plinari ta vrst srodstva i nije imala neki dublji sadržaj.
  — Moraš me pustiti da razgovaram s tvojim šefom. Upravo mi je stigao borac iz Berlina, naš prvak je spreman, asocijacija je potvrdila licence, televizije su dale pristanak, meč se mora održati... jednostavno mora!
  — I što bih ja trebao napraviti? — rekao je Krema još uvijek ljut na ženu koja ga je teško osramotila pred kupcima grudnjaka i gaćica. —Ja sam tu naprosto nemoćan.
  — Ako se meč ne održi, međunarodna asocijacija će kazniti Hrvatsku — kao da ga nije čuo Roby. — Ti dobro znaš da smo na pragu Europe i da Europa ne prihvaća tu vrst neodgovornosti. Ne mo’š Europi danas obećat jedno, a sutra reć da te boli kurac! Moraš reći šefu da rastjera te histerične babetine! Pa neće valjda one krojiti sudbinu zemlje i odlučivat kad ćemo u Europu, Nato, Unicef, Geto...
  — Daj, pogledaj tog tipa — upre policajac prstom prema Gnjidiću koji je stajao postrance, brisao si nos i potiho prduckao. — Misliš da on nešto može? Pa on je autsajder kao i mi svi.
  — Slušaj! Reci im da tamo unutra imam zarobljene svoje ljude! Tapetara koji sređuje ring, malog Japanca koji drka po zvučnicima...
  — Šefe, tu sam! —javi se mag za razglase i elektroniku uopće, veselo potežući Robyjev rukav. Baš kao da mu je drago što može pokazati šefu kako se izvukao iz revolucionarnog vihora.
  Roby se okrene i primijeti da Japanac ima plavicu na oku te da mu je rukav sakoa rašiven.
  — Što ti je to? — zine Roby.
  — Ništa, gazda! Ona me gospođa Rezneki nokautirala, a onda su me njene cure stabale. Ali fućkaš mene! Razglas im je ostao u rukama, a one ne razlikuju diodu i čio- du, pojačalo i glačalo... Eno, šta ne čujete?
  Tamo iz tvorničkog kruga, sa zvučnika što ih je Japanac postavio izvan zgrade, začuje se drndavi turbofolk koji odleti nekamo preko njihovih glava, potom ga smijeni nepodnošljivo krčanje da bi na kraju sve utihnulo. Kao da je netko pokušavao izvesti nešto s razglasom, ali mu nije išlo.
  Dolje pokraj ceste zaustavi se jedna terenska Lada s oznakom PRESS, a za njom i Berlingo iz kojeg poispadaju ljudi, od kojih su neki nosili kamere i tonsku opremu. Roby isprva protrne od sreće, ali se odmah potom osvijesti, shvativši da novinari ne dolaze radi »meča za svjeckog prvaka«, nego radi pobune lokalnih proizvođačica čarapa.
  — I budući prvak svijeta je tu — javi se Japanac i pokaže mu kako dolje iza novinarskog vozila nailazi visoka, pomalo zdepasta, ali zastrašujuća figura u trenirci, sa sportskom torbom o ramenu. Bio je to Petar Gvozdeni, prvak Hrvatske u nepostojećoj disciplini, čije je pravo građanski ime zvučalo mnogo prozaičnije i jednostavnije — Alfonso Perić.
  Alfonso je bio u pravom smislu Robyjev izum, i Roby ga se sjetio listajući stare novine. Imao je Alfonso četrdeset dvije godine, što je bila beznadna starost za nekoga tko je trebao postati svjetski prvak, braniti godinama titulu, lomiti protivnicima nosove, glave i ruke, te vratiti pare koje su u njega uložene, tako da mu je Roby zapovjedio da o svojim godinama ne govori ništa. A ako se baš bude inzistiralo, neka kaže kako je u boljoj polovici tridesetih, ma što to imalo značiti.
  Alfonso je imao bizarnu sportsku biografiju punu neobičnih, tragičnih događaja. U mnogim je stvarima bio sasvim jedinstven, ali ta je jedinstvenost, na žalost, bila posve groteskna. Počeo je kao amater i postao prvakom lokalne Škole učenika u privredi, gdje mu uspješan dio karijere naprasno prestaje. Boksao je potom u prvoj, pa u drugoj ligi, i ti su se nastupi svodili ili na sjedenje na klupi ih na munjevite nokaute koje nije davao nego primao. Brzo je shvatio da taj sport nije za njega pa je preselio u Düsseldorf i prešao u profesionalce. Kao profesionalac imao je sedam mečeva i sve ih je izgubio nokautom u prvoj rundi, od kojih tri u prvoj minuti, a jedan u sedmoj sekundi. Nakon toga mu je nekakva liječnička komisija zabranila bavljenje boksom, što je on držao strašnom nepravdom i dokazom korumpiranosti asocijacije koja darovitima ne da naprijed. Za takav je stav imao dobre razloge, od kojih je najvažniji bio taj što je bio beznadno glup. Na tu se urođenu glupost nadovezala još jedna stvar, koja je bila izravna posljedica svih tih nokauta — počeo je mucati što nikome nije htio priz... priz... priznati. U ultimatefightu, za koji nisu važile zabrane boksačkih asocijacija, vidio je priliku za konačnu afirmaciju te je spremno pristao na Robyjeve uvjete: petsto eura plus titula svjetskog prvaka. Tko bi to odbio?
  — Gaz... gazda, došao sam tre... trenirati. Al imam jedan prob... problem... — rekao je Alfonso.
  — A tko ih nema? — uzvratio je Roby do koljena u govnima. — Hajde, reci!
  — Ne bih... bih se htio zzz... zvati Petar Gvoz... zdeni... Jer, kad kažem da je to pppp... po Petru Svačiću, svi me zovu Sra... Sračić.
  Roby više i nije slušao svog borca koji zacijelo ni ovoga puta neće doći do pobjede premda je sve dogovoreno i plaćeno. Nije ga slušao jer se ispred ulaza u tvornicu pojavio veliki crni Mercedes iz kojega je iskočio živahni čovječuljak u crnom odijelu. Bio je to doktor Črnko, vlasnik tvornice od kojega se tražilo da vrati strojeve i organizira nastavak proizvodnje čarapa. Sada je, zasigurno po nalogu vlasti, došao odglumiti pregovore s bijesnim radnicama, premda su svi bili sto posto sigurni da im ništa dobro ne želi.
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 1:03 pm





  Turskog Kurda Hanzija ostavio je Roby kod Cimba, obećavši mu kako će ga što prije prebaciti u grad u koji od boljih hotela premda mu takvo što nije bilo ni nakraj pameti. Pogotovo ne sada kad je stao odbijati borbu i gnjaviti ga da mu se isplati zajamčeni dio. To što je u ugovor unesena klauzula o »zajamčenom dijelu«, držao je Roby svojom neoprostivom pogreškom. Zajamčeni dio postoji ako je meč kvalitetno osiguran, a ovaj to nije bio. Mogao je lukavi Kurd, mislio je Roby napuštajući Cimbovu kuću, i simulirati bolest, povući svoj zajamčeni dio i zbrisati natrag u Njemačku. Pa da, tako je, sve je više uvjeravao sama sebe kako ga Hanzi pokušava prevariti, premda je sasvim dobro vidio tu groznu crvenu ruku s kojom bi i hollywoodski šminkeri imali bar dan posla. A opet, mislio je dalje, idiot od liječnika rekao je kako takvo što nije vidio ni u literaturi ni u praksi. Kako je to moguće? Nije li to možda znak da se ne radi o bolesti nego o namještaljci?
  Cimbo nikada nije bio baš neki dobar domaćin. Zaboravljao je ponuditi goste, ili ih je uporno nutkao onim što ne vole, ili, što je još gore, nečim čime se goste ne nudi. Ne možete reći gostima: »Jeste li za malo grah salate?« Kad su mu dolazile ženske, znao je navaljivati na cure kojima nije bilo nakraj pameti da imaju bilo što s njim, dok je one koje su došle baš zbog seksa gnjavio razgovorima kako se pravi sataraš, mogu li se krvavice napraviti i bez krvi, i treba li ženama dopustiti da rade na pneumatskom čekiću. S vremenom su mu ljudi posve prestali dolaziti tako da mu je stan postao još zapuštenijim no što je trebao biti. Kurd Hanzi za njega je predstavljao pravo čudo jer nije imao pojma s kojeg bi dijela svijeta mogao dolaziti, odnosno gdje se nalazi njegova zemlja, ako uopće i postoji. Bio je zbilja nešto posve posebno. Govorio je njemački koji Cimbo uopće nije razumio, zatim kurdski za koji uopće nije znao da postoji, a imao je i sasvim crvenu desnu ruku poput nekog lutka kojega su u tvornici krivo obojili. Usto je bio i kandidat za titulu svjetskog prvaka u ultimate fightu i Cimbo je, začudo, poželio da taj čudni došljak smlavi našeg nacionalnog prvaka, pa da se može naokolo hvaliti kako je svjetski prvak prije povijesnog meča odsjeo baš kod njega, kako su do dugo u noć pili crno vino razrijeđeno vodom i razrađivali taktiku pobjedonosne borbe. A kad bi ga tkogod zapitao na kojem su to jeziku razgovarali, Cimbo bi već nešto izmislio, nešto bedasto i samo njemu slično, nešto kao:
  — On zna češki, a moja je prabaka Čehinja, pa sam taj jezik i ja trebao naučiti...
  A onda se ugrizao za jezik i prekorio sama sebe zbog toga što je protiv našeg prvaka, i što bogohuli na domovinu za koju su poginuli Freljac, Gama i Seroliver, pa potiho zapjeva:
  — Zovi, samo zovi.... svi će sokolovi...
  Hanzi, koji je svejednako sjedio u crvenom trosjedu, što ga je u kuću dovukla već poodavno mrtva »omama«, podigne glavu i pogleda ga s izrazom boli i radoznalosti.
  Cimbo se s nelagodom nasmiješi, pa počne objašnjavati:
  — Sokolovi... ptice... pti-ce!
  Zamahivao je rukama kao da leti i cupkao ne bi li Kurdu objasnio o čemu se tu radi.
  — Pjesma... junačka... Heroizmus iz Hrvacien... Rat... drrrrm... drrrm... buum!
  Kurd Hanzi uzdahne pa se zavali dublje u fotelju kao da se želi što manje pokretati. Disao je teško, a oči su mu suzile, što je Cimbo u prvi mah posve neopravdano pripisao ganutosti uzvišenim osjećajima koje je potaknula pjesma o hrvatskoj materi i njenim sokolovima. Ruke su mu se tresle, osobito ona koju su zahvatile promjene, i na kojoj je svaki čas zavrtao rukav i provjeravao što se s njom događa.
  Sad Cimbi kao da je postalo jasno u čemu je problem. Čovjek je najvjerojatnije gladan! Tko zna koliko je dugo putovao i kada je zadnji put jeo? Da, gladan je, a ne zna kako bi to rekao, što zbog nepoznavanja jezika, što zbog lijepa ponašanja.
  — Kužim, gladni ste — rekao je gotovo radosno, a onda pošao prema kuhinji dometnuvši: — Minutu pliz, dođem ekspres!
  U kuhinji mu je proradio mozak pa se dosjetio čak i toga kako bi taj čovjek mogao biti neke vjere koja brani svinjetinu, pa mu je odlučio spraviti nešto drugo, premda, zapravo, svinjetine nije ni imao. Našao je dva jaja, ispekao ih na ulju, dodao krišku tri dana staroga kruha, neoguljeni krastavac i četiri prutića »domino napolitanki«. Stavio je sve to na pladanj, predomislio se pa sam pojeo dvije napolitanke, a zatim ponio jelo u sobu da nahrani Hanzija.
  U sobi je imao što vidjeti. Kao da maloprije nije uopće kunjao od umora i bolesti, Kurd Hanzi se svukao u sportske gaćice i svom je snagom radio sklekove. Stenjao je, dahtao, a zbog njegove su se pogoleme mase podne daske svijale i ljuljale poput čuna na vodi. Činilo se da se čovjek posve oporavio te da je s njim sve u redu, osim što mu je desna ruka i dalje bila jednako crvena.
  I baš kad je Cimbo spustio pladanj na stol, duboko razmišljajući kako da mu ljubazno ponudi kaloričan i ukusan obrok, Hanzi je naglo ustao, zakrkljao, izgubio ravnotežu i pao nauznak na kauč. Pod njegovim teretom jedna je noga kauča popustila pa se Hanzi strovalio na pod, ostavši tamo ležati kao da je upravo preminuo. No, naravno, nije bio mrtav, jer se ubrzo začulo njegovo tiho stenjanje i jecanje, što ih je ispuštao bezuspješno se pokušavajući pridići. Uspio se nakon par minuta prevaliti na leđa, a zatim se stao batrgati po podu poput kakvog velikog kukca koji se žeh preokrenuti na noge i pobjeći. Onda se malo primirio i zagledao u Cimbu koji je svejednako stajao pokraj stola, ne znajući što bi bilo najpametnije učiniti. Tad mu je polurazgovijetno rekao nešto što Cimbo nije mogao razumjeti:
  — Agre sure leksom dure meselejek i mensure...
  — Svakako... svakako... — zbunio se Cimbo i odmah izišao u hodnik, prišao telefonu, uzeo ceduljicu na kojoj mu je Roby napisao telefonski broj liječnika i podigao slušalicu. Okrenuo je tih nekoliko brojeva i liječnik se smjesta javio:
  — Doktor Kraus, izvol’te!
  Cimbo se istoga časa zbuni, jer je očekivao da je liječnik kazati »ovdje Papak«, kako ga je Roby i zvao. Umjesto toga, glupi je doktor hladno i službeno naveo titulu i prezime. Zapravo, ne samo da se Cimbo zbunio, nego je i premro od straha. Nije znao kako sada razgovarati s liječnikom, kako mu priznati da je pacijentu loše, ali da on ne zna točno na što se tuži, jer se nisu mogli dogovoriti u pogledu jezika kojim bi razgovarah.
  — K vragu! Tko to tamo šuti? — pitao je doktor Kraus uzrujano, i u tom je trenutku Cimbo bio još sigurniji da se neće javiti. I baš kad je htio spustiti slušalicu, liječnik opsuje i sam prekine vezu. Odahnuvši, Cimbo zaviri u kuhinju. Kurdy The Third djelovao je poput borca koji nastoji ustati nakon teškog nokauta. Uspio se nekako prebaciti na trbuh i podići na koljena, ali sve što je pokušao nakon toga, nije slutilo na dobro. Nije čak ni zamijetio Cimba na vratima. Obrisao je podlakticom desne ruke usta na kojima je ostalo podosta krvi, za koju Cimbo nije znao potječe li s usta ili s ruke zahvaćene čudnom bolesti. Ipak bi trebao nazvati Robyja, pomisli, nadajući se da će Roby spasiti situaciju koju on više nije mogao nadzirati. Usto mu se sve manje sviđalo da bude sam s čovjekom koji mahnita od nepoznate bolesti.
  Čim ga je nazvao, Roby je odmah otklopio mobitel i iz slušalice su se začuli metež, vika, skandiranje, vrištanje, tako da Cimbo u prvi mah i nije bio siguran je li okrenuo pravi broj. Imao je prastari aparat s kružnim brojčanikom koji je često nazivao ono što bi se njemu samom prohtjelo. Sred te galame začuo se Robyjev glas:
  — Ovdje se događaju strašne pizdarije! Ne znam gdje mi je dupe, gdje glava! Cimbo, samo si mi još ti trebao!
  Cimbo nije mogao zucnuti od iznenađenja.
  — Što sad šutiš? — derao se Roby Flekač.
  — Kako si... kako si znao da sam ja?
  — Cimbo, ti si zbilja kreten! Vidim ti broj na mobaču.
  — Aha... — reče Cimbo, premda mu to objašnjenje nije uopće bilo jasno. — A gdje si to... Ja to, naime, ne vidim...
  — Gdje sam?! Pa, pred tvornicom čarapa! Radnice su osvojile tvornicu i traže neki kurac od Vlade!
  — Čuj, Roby... to si ti? Zar ne?
  — Nego tko bi bio! — derao se Roby.
  — Vidiš, ovom tu nije dobro. Mislim da ima nekakav napad, a ja ne znam što bih s njim.
  — Zašto nisi zvao Papka? — ukori ga Roby. — Jesam ti ostavio broj?
  — Ma, zvao sam... ali se nitko ne javlja — slaže Cimbo. — A frajeru je zbilja zlo. Sav se trese... kao da ima drhtavicu...
  — Skinite mi se i ti i on! — nije više imao živaca Roby. — Ako se trese, a ti ga utopli! Topla kupelj i sve je sređeno!
  Nakon što je Roby prekinuo vezu, Cimbo se vrati u sobu svejednako ponavljajući sebi u bradu »topla kupelj i sve je sređeno«. To je bio oblik mentalnog treninga jer je uz pomoć tog rituala ponajbolje pamtio što mu valja učiniti. Srećom, Hanziju je bilo toliko bolje da se uspio nekako uspraviti, ali se svejedno nesigurno njihao, a koljena su mu klecala. Cimbo ga uhvati oko pasa i pazeći da mu ne dotakne onu bolesnu ruku, pomogne mu da se nekako dovuče do kupaonice. Bilo je to teško i naporno, jer je čovjek bio jak i krupan, tako da su se nekoliko puta ozbiljno zaljulja i zamalo izgubili ravnotežu. A kad ga je Cimbo spuštao u kadu, Kurd je dobrano opalio potiljkom po teškoj starinskoj miješalici za vodu. No, kad se Hanzi ipak našao u kadi, pola je posla bilo obavljeno. Cimbo mimo pusti vodu na najjače, ne bi h što prije ispunio kadu i olakšao čovjeku život. A kad je Hanzi vrisnuo i počeo bolesno drhtati i opirati se, Cimbo se dosjeti kako mu je bojler u kvaru već više od godine dana, te da nikada i neće biti popravljen jer je serviser rekao da je to stari drek s tisuću pokvarenih dijelova te da ga je najpametnije preraditi u metalni golubinjak. Ne mogavši više slušati Kurdovo zapomaganje, Cimbo ode iz kupaonice pokušavajući riješiti veliki problem — kako zagrijati vodu u kadi? Ma koliko se mučio tražeći odgonetku, nikakvo mu mudro rješenje nije padalo na pamet. Uopće nije bio čovjek za brza, funkcionalna i inteligentna rješenja. A kad se konačno vratio u kupaonicu, Kurd je mimo ležao u hladnoj vodi, koja je do vrha ispunila kadu, i tupo ga promatrao. Po njegovu se izrazu lica nije dalo zaključiti je li mu ovako dobro ili loše, voli li više toplu ili hladnu vodu. Ali, Cimbo je oduvijek slušao svog mentora Robyja, pa kako je ovaj rekao da ga utopli, Cimbo ga je odlučio utopliti. Začudo, rješenje je došlo nekako samo od sebe. Dok je zatvarao hladnu vodu, gore na ormariću spazio je električni grijač za vodu koji je imao metalni dio nalik violinskom ključu, dršku i starinski platnom izolirani kabel. Taj je grijač, kao i onaj crveni trosjed, nabavila omama u davnim vremenima, a Cimbo je slijepo vjerovao da su starinske stvari najkvalitetnije stvari.
  *

  Policajcu Kremi bilo je već više no dosta kaotičnih zbivanja oko zaposjednute tvornice čarapa, tim više što je znao da ih u ovakvim situacijama načelnici znaju držati i po dvije smjene za redom. Ipak se nadao kako bi se stvari mogle riješiti i ranije uz pomoć specijalaca i izbacivanja obijesnih curetina s tuđega posjeda. Te stvari ionako idu lako; kad zvekneš i izneseš van prvog, ostali već idu sami od sebe. Znao je to Krema, ta tolike je oficirske stanove iselio zadivljujućom brzinom i prije no što su stigli pravomoćni papiri.
  — Mort! Dolazi ovamo! — začuo je kako ga zove šef Gnjidić i odmah se javio, ponadavši se da je kucnuo čas za akciju, premda specijalaca još nije bilo na vidiku.
  — Izvol’te!
  — Vidiš li ti taj kaos, dječače? — mirno će šef, stavljajući u usta mentol bombon. — Čitav kvart je ovdje. Kao da pleše medvjedica.
  — Mislite, kao da igra mečka? — ispravi ga Krema.
  — Mort! Nemoj me ispravljati! — resko će Gnjidić.
  — Tako kažu Srbi! Mi valjda imamo svoj hrvatski jezik?
  — Dobro... vidim... — pomirljivim će glasom Krema.
  — Ako vidiš — podigne glas šef— onda odmah skupite dečke i odmaknite od ograde te jebene radoznalce bar deset metara. Dolazi gospodin državni tajnik jer ženske ne vjeruju onom šuftu Črnku!
  — Šta, zar nisu htjele razgovarati s predsjednikom Vlade i države?
  — Ah! — odmahne Gnjidić rukom. — Jedno je htjeti a drugo moći. I ja sam htio pojebati pola Hollywooda pa ništa od toga.
  »Ima tamo tipova koji bi ti priuštili taj užitak«, htjede mu reći Krema, ali onda ipak krene prema mnoštvu koje se naguralo i zapriječilo sve prilaze. A gospoda državni tajnici ne guraju se kroz svjetinu nego dolaze u tamnim kolima sjedeći na stražnjem sjedalu i češući jaja.
  — A novinari? — okrene se ka Gnjidiću.
  — Njih pusti ako imaju uredne papire! Inače će nam opet jebat mater i pisati da smo svi skupa u istom mafijaškom kolu.
  Nešto poslije, baš kada je raspoloživa jedinica policajaca uz malo sile uspjela osloboditi prilaze tvornici čarapa, pojavio se i crni Audi s državnim tajnikom i polako ujezdio u tvorničko dvorište, kroz vrata koja su cure iz »revolucionarnog komiteta« za tu prigodu nakratko otvorile. Tajnik je, koliko se vidjelo kroz staklo automobila, djelovao mimo i staloženo, kao čovjek koji u svojoj torbi ima svu silu spretnih rješenja za nemile probleme. Krema ga je znao kao osobu koju su novine progonile kao aktera obiteljskoga nasilja. Magazini su pisali kako tuče ženu, a on i žena su pak na tiskovnim konferencijama odgovarali kako je to himbena laž i podvala oporbe.
  Vidio je Krema nešto poslije kako su se dolje kod ulaza rukovah radnička pregovaračica, gospođa Rezneki, vlasnik Črnko, nekakav sindikalni šef i državni tajnik te kako su, poput dobro raspoložena društva koje se zaputilo na bilijar, ušli u tvornicu.
  I tad kao da ga je grom ošinuo. Preko čistine što je dijelila gomilu radoznalaca od ograde prešla je i njegova žena Negrita u svojoj staroj, odavna nerabljenoj plavoj kuti i zaputila se prema ulazu. Policajac je nije zaustavljao jer je u njoj morao prepoznati ženu svog kolege. Ah, ako je on nije zaustavio, učinio je to Krema koji je skočio hitro poput kobre i ispriječio joj se na putu bijesno prosiktavši:
  — Kamo si se zaputila, nesrećo?
  — Idem mojim curama! Sada su u takvoj situaciji da im moram pomoći!
  — Što im ti imaš pomagati! — trudio se Krema da baš ne prsne od bijesa. — To više nisu tvoje cure! Ti ovdje već dugo ne radiš! Otišla si uz otprem... otpremninu...
  Ta »otpremnina« zamalo mu je poput velikog masnog i ljepljivog valjuška zastala u grlu. Čim bi je spomenuo, odmah bi mu pred licem iskrsnuo prizor u kome njegova žena, gola, znojna, uspuhana, u tuđem krevetu odrađuje baš tu veliku otpremninu.
  Sada se i ono malo dežurnih radnica koje su štitile pristup tvornici zainteresiralo i prišlo ogradi ne bi li bolje čule raspravu između policajca i žene u plavoj kuti.
  — To nije važno! Zbilja si u krivu! Kao i uvijek! Kakve veze ima to što sam otpuštena s otpremninom? Sada moramo biti zajedno, sve kao jedna! Sve mi koje smo ovdje potrošile zdravlje!
  — Ma potrošile ste vi... sad bih vam rekao... — promrmlja Krema, koji i inače ženama nije priznavao nikakvu konstruktivnu društvenu ulogu. — Onda valjda trebaju doći i penzionerke?
  — Svi, baš svi trebaju doći! — derala se Negrita. — I penzionerke! I one koje su prešle u drugu firmu! I one koje su otpuštene! I one koje su umrle!
  — Ne trebamo tu kurvu! doviknula je sad jedna od žena koje su se stisnule s unutarnje strane ograde. — Tu su poštene radnice, a ne jebačice!
  U Kremi je ključao parni kotao čija se temperatura nezadrživo penjala prema crvenoj crti. Okrenuo se prema curama iz tvornice znajući da mora braniti čast vlastite žene ma kakva ona bila. Ako ne zbog nje; a ono zbog sebe sama, jer se na tu neugodnu primjedbu okupljeno mnoštvo nasmijalo.
  — Daj, začepi, ti gaduro! — viknuo je potegnuvši palicu. — Tko je najveća jebačica u pogonu, to se zna! Ih se možda ne zna?
  — Je, je! — vriskala je policajčeva žena, koja nije ni slutila da bi baš na ovom mjestu mogla doživjeti takvu provalu nesolidarnosti. — Ona se tucala sa svima! Baš sa svima!
  To »svima« u tvornici čarapa baš i nije podrazumijevalo neki veliki blud, jer je tu radilo svega nekoliko muškaraca, ali je cura ipak zašutjela, pogotovo stoga što je Krema sada krenuo prema njoj.
  — Bježi unutra, mater ti jebem prostačku! Sad ću preskočiti ogradu i prebiti te kao krepano kljuse!
  Začudo, iako nitko ne bi mogao preskočiti ogradu, radnice su zanijemile, ustuknule korak, dva, a potom se bez riječi prosvjeda povukle prema zgradi. Iako je njegov izljev bijesa djelovao groteskno, nitko se među okupljenom svjetinom nije nasmijao i to je osokolilo Kremu pa se okrenuo prema njima i autoritativno podviknuo:
  — Šta ste se tu okupili? Ne pleše medvjedica!
  Konačno se vratio glavnom krivcu vlastite uzrujanosti, svojoj ženi koja je stajala pred njim pognute glave, kao da se kaje i kao da više nema volje uplitati se u ženske radničke revolucije. Gotovo da mu je bilo žao kad ju je vidio kako je plaha i krhka pa joj je samo dobacio:
  — Briši i čekaj me doma!
  I dok je ona nestajala u gužvi radoznalaca, Krema polako krene prema skupini policajaca koja se stisnula oko Gnjidića. Čuo ih je kako poluglasno govore da će sve to državni tajnik srediti. Kao, on će znati s njima zato što zna i s vlastitom ženom. Potom kako će sigurno natjerati Črnka na nekakav ustupak te kako će i Vlada obećati neku novu tvornicu, bolja zaposlenja ili kakvu sličnu fantaziju. I tad se zaorilo sa zvučnika što ih je Japanac postavio ispred zgrade. Isprva je to bio prodoran zvuk mikrofonije, a potom i razmjerno razumljivi glasovi onih što su pregovarali u glavnoj hali.
  — ...Naravno da morate biti konstruktivni, gospodine Črnko... vi u prvo vrijeme trebate staviti u mirovanje ugovor o prodaji strojeva i prekid... — čuo se glas koji je morao pripadati državnom tajniku. Zatim je sve nestalo u pištanju, nakon čega se uz ritmično kvrckanje začuo glas one Reznekice, pregovaračice koja je zastupala prevarene radnice:
  — Ja vam ne vjerujem ništa, jer ste šuft još od prijašnjeg režima i da pravna država radi, bili biste već odavno iza rešetaka! Ali, jebe se državi za vaše marifetluke kad ste svi skupa zlizani kao krmača i praščići...
  Oni koji su dotad vjerovali da se tamo unutra spremaju preko razglasa obratiti javnosti, nakon nekoliko prostakluka shvatih su da se stvar otela nadzoru te da je razglas netko uključio sasvim nenamjerno.
  Sada je iz zvučnika doprla bujica riječi druge ojađene pregovaračice. Ona se na rubu plača derala na nekoga, zasigurno na vlasnika Črnka:
  — Ma što pričate o otpremninama! Otpremnine su dobile samo prasice koje ste pojebali, vi odvratna nakazo!
  — I jesam! — čulo se kako je na kraju strpljenja odbrusio Črnko. — Da si bila pametna, i ti bi dobila!
  Kremi se ponovno smrači pred očima; on zaškrguće zubima i stegne šake. Eto tu, tu pred tolikim ljudima, pred novinarima i kolegama, njegove su slutnje dobile konačan oblik i potvrdu. Njegova se ljubljena Negrita, kojoj je potajice brojao tange i grudnjake, za pogolemu otpremninu poševila sa starim mongoloidnim lopovom. I to je ta ševa koja otvara cijeli ponor sumnji. Ako je takvo Što napravila s nakazom, što je tek radila s drugim mladim i zgodnim tipovima? Htio je poludjeti od bijesa, smišljajući što će sve izgovoriti ženi kad se vrati kući, no začudo, najviše je bio ljut na antipatičnog Japanca jer je u njemu vidio krivca što je grozna istina izišla na vidjelo baš poput tajne cara Trajana, tako da je svi mogu čuti.
  Držeći se kao da nema nikakve veze s onim što se maloprije moglo čuti s razglasa postavljenog za ultimate fight, Krema se okrene i polako napusti grupicu ljudi u plavim odorama. Nije znao kamo bi. Morao je ostati ovdje, jer je zadatak bio takav, a njemu se išlo nekamo drugamo, bilo kamo, na kraj svijeta ako treba.
  I tad mu je prišao Roby Flekač i zamalo mu pao u naručje. Bio je vidno uzbuđen, vjerojatno i uplašen, a glas mu je djelovao krotko i molećivo:
  — Nešto pametno treba napraviti s tim ženama i s tom tvornicom. U protivnom sam ispušio sve što imam i što ću imati u životu. Ti ni nemaš pojma kakvi sve tipovi stoje iza ovog posla... mislim tamo u Berlinu. Pa i ti ćeš tu nešto inkasirati! Krema, pa ti si nekakva vlast... Molim te kao Boga, zar ne možeš ništa učiniti?
  — Mogu — zaškrguće policajac zubima. — Mogu ubiti onog tvog Japanca!
  *

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 1:04 pm





  Cimbo nikada nije bio stručnjak za kućanska pomagala, pogotovo ne za električna. Znao je razmjerno sigurno uključiti radioaparat, promijeniti žarulju, gurnuti utikač u utičnicu, znao je podesiti jačinu grijanja na tosteru i glačalu, ali ih, na žalost, nije posjedovao. Starinski električni grijač za vodu djelovao je sasvim jednostavno. Grijaća spirala bila je od masivna metala, kabel je bio dugačak, a od sofisticiranih dodataka imao je tek kontrolnu lampicu koja se nije trebala regulirati nego samo gledati. Pokušao ju je isprobati, ali se naivno bojao da bi se mogao opeći. Osim toga, ležala je tamo gore na ormaru godinama, čak i desetljećima, tako da se nije imala kada pokvariti, jer je jedva i bila korištena. Najpametnije će biti, mislio je, ako je što prije uključi i ubaci bolesnom Hanziju u vodu.
  Prišao je kadi i začudio se vidjevši kako je Hanzijevo lice poplavjelo od hladnoće. Čak mu je i ruka djelovala manje crveno, a više ljubičasto. Donja mu je usnica podrhtavala, a oči živo pratile svaki Cimbov pokret, ali se nije moglo odrediti je li u tom pogledu radoznalost, strah, negodovanje, strepnja, ravnodušnost ili nešto sasvim deseto.
  — Odmah će vam biti bolje — objasni mu Cimbo sućutnim glasom. — Odmah toplo... šnel gut... niks kaput...
  I dok je uključivao grijalicu u struju, učinilo se da ga malko trese, ali je to pripisao vlastitim prenapetim živcima. Konačno, najobičnijim uvidom u uređaj utvrdio je da kontrolna lampica svijetli, te da je u tom smislu sve u najboljem redu. Ispustio je stoga sasvim mirno uređaj koji je bućnuo u vodu i potonuo. Nešto je pritom sijevnulo i zacvrčalo, a Kurd se nekoliko puta naglo trznuo kao da ga je netko ubo šiljastim predmetom. Na licu je imao izraz koji Cimbo nikako nije znao objasniti, pitajući se govori li to da je čovjeku gore ili mu se situacija konačno stabilizirala.
  — Još ćeš se ti tako oporaviti da ćeš boksati u nedjelju! Vidjet ćeš! Niks boks nego onaj ultimajfaj! Gut?
  Ali, Hanzi nije uopće reagirao na njegove trapave utjehe, nego je ležao u vodi te mu je tek tu i tamo po koji dio tijela nekontrolirano zavibrirao. A onda je klonuo pa je skliznuo niz stijenku velike kade tako da mu se lice našlo pod vodom.
  — Hanzi, utopit ćeš se! — vrisnuo je Cimbo i pojurio da ga spasi. Kad ga je zgrabio za tjeme, nešto strašno moćno udarilo ga je i odbacilo tako snažno da je odletio do zida kupaonice i tamo se srušio.
  — Jebote! — uzviknuo je. — Bolestan si, u pičku materinu!
  Teškom mukom je ustao i pogledao prema kadi. Hanzi je i dalje ležao glave prekrivene vodom, ali mu ruka više uopće nije bila crvena, tako da se Cimbo stao pitati je li ga upravo izliječio ili ubio. Kako se nije ćutio dovoljno pametnim da nađe odgovor na tako složeno pitanje, izišao je u hodnik da nazove Robyja Flekača i obavijesti ga kako više ne želi imati nikakve veze ni s njim ni s njegovim Kurdom, nego neka smjesta dođe i odvede ga odavde. Onako zbunjen i uplašen okrenuo je krivi broj i otamo se opet javio doktor Kraus. Spustio je slušalicu i krenuo nazvati Robyja kad mu se iznenada učinilo da osjeća miris paljevine. Odložio je slušalicu i pogledao gore prema zidu iznad ulaznih vrata. Tamo je gorjela stara razvodna ploča napravljena od drvene oplate. I tad je konačno shvatio što je napravio. Uspio je strujom ubiti kandidata za titulu svjetskog prvaka u ultimate flghtu i na taj je način ušao među one koji su, uglavnom nesvjesno, radili protiv velikog sportskog projekta, koji je na Plinari pokušao promovirati berlinski povratnik Roby Flekač.
  Nemajući ništa pametnije ipak je nazvao Robyja. Otamo se ponovno začula galama i Robyjev uzrujan glas. Ne želeći se s njim nadmudrivati, rekao je samo:
  — Dođi si odmah po svog Kurda! Tobože neki borac, a skroz neotporan na najobičniju struju iz grijalice!
  Zatim je sjeo na stolac koji se nalazio uz telefon i pošutio malo da mu se slegnu i srede dojmovi. Potom je ustao, otišao u sobu, pojeo još one dvije domino napolitanke, bacio hladna jaja i ostalu hranu u kantu za smeće i izvadio iz ormara staru putnu torbu od smeđeg skaja pa u nju stao trpati najnužnije stvari. Shvatio je da je konačno došao i taj sudbonosni trenutak kada treba potrpati prnje u torbu i zauvijek napustiti Plinaru.
  *

  Krema se vratio kući u jedanaest navečer, zlovoljan što je izgubio toliko vremena, što su mu se dogodile sve te gluposti i što na kraju ništa nije bilo riješeno jer su radnice objavile da do daljnjega ostaju u tvornici, s čime se policija morala kukavički pomiriti. Da se samo njega pitalo, obračunao bi on sa svim tim antipatičnim drocama, pa i šire, ako bi baš trebalo. Ali, prvo treba početi od vlastita praga, mislio je dok je prolazio hodnikom prema kuhinji, gdje je morao ispiti jedan veliki konjak kako bi sve stvari doveo na pravo mjesto. Stan je bio sav u polumraku, osvijetljen stolnim svjetiljkama ili svjećicama, a iz sobe je dopirala čeznutljiva pjesma jedne od novih pjevačica na koju se Krema stopostotno palio. Zapazio ju je na televiziji u slobodno snimljenim spotovima pa joj je umjesto imena dobro upamtio sise i stražnjicu. Ušao je u kuhinju, otvorio hladnjak i natočio si vinjak u veliku čašu od češkog kristala, skoro do vrha. Bio je načisto puknuo i natočio bi si i preko vrha da je to bilo fizički moguće. I tad je spazio upaljen svijećnjak na stolu i spremljenu večeru: pečeni krumpir, pržena svinjska rebra i grah salatu, baš ono što je ponajviše volio. Iza tanjura bila je i boca šampanjca, a o bocu oslonjena kuverta na kojoj je pisalo njegovo ime. U prvi je čas protrnuo, pomislivši kako je Negrita zbrisala od kuće ostavivši mu oproštajno pismo i oproštajnu večeru. Ali je odmah potom začuo kako je tamo u sobi promijenila CD. Sad ga je hvatala na stare stvari Olivera Dragojevića, koga je on volio premda u svojoj lozi nije imao ništa dalmatinsko, osim što je volio pršut.
  Sjedne i izvadi si na tanjur pozamašnu količinu onog krumpira i masnih hrskavih rebarca, koje je Negrita radila s preljevom od meda i soje. Sve je još bilo toplo i on odmah shvati da je za takvo što morala čekati čitavu večer, podgrijavati više puta jelo i na prozoru vrebati da ga zatekne dok dolazi. To je bila velika žrtva i njemu iznenada postane toplo oko srca od saznanja da je netko toliko mislio na njega. A zatim se trgne, prekoravajući sebe sama zbog gluposti i sentimentalnosti. Pa naravno da je sve to napravila! Jednostavno, osjećala se krivom!
  Osjetio je njezinu prisutnost, znao je da je tiho na prstima došla i zastala na kuhinjskim vratima, njemu za leđima, ali se pravio da je ne zamjećuje. Jeo je glasno mljackajući i čekao da ona povuče prvi potez. Večera je stvarno bila ukusna, ali bi mu još više prijala da je situacija bila normalna. Ali da je situacija bila normalna, padne mu rta pamet, sad bi se ona izležavala pred nekom jebenom serijom, a on bi si pekao jaja na oko ili otvarao konzervu tunjevine.
  — Kako je prošlo tamo u tvornici? — upitala ga je tiho.
  — Ništa još nije prošlo — odvrati on punim ustima ne okrećući glavu. Trudio se da ostane hladan, da je ne primjećuje previše, da na taj način pokaže svoj prijezir. Bila je to njegova jalova osveta u kojoj je možda više patio od nje.
  — Babe su još tamo, vlast je navodno obećala da će stvar uzeti hitno u razmatranje i za dva dana objaviti svoj stav, a gomila je otišla kući gledati televiziju. Jedino je Črnko stradao. Kad je izlazio, napala ga je gomila razjarenih žena i prebila ga. Kad smo intervenirah, već je bio sav poderan, sa šljivama na očima, iščupanih pramenova kose i gol od pojasa... naniže... Zdrapale su mu i hlače i gaće.
  — Pravo mu budi! — reče ona zadovoljno.
  On odreže komad mesa i nož mu nekako neugodno zacvili po površini tanjura.
  — Nije u redu da tako govoriš — zadrhti mu glas. — Dao ti je zbilja veliku otpremninu. Časna riječ, zbilja fine pare! Ne znam što bih sve napravio za tu svotu.
  Ona shvati kamo on cilja pa zašuti. Par časaka poslije sasvim odlučno nastavi:
  — Ma možeš misliti! Silna lova! A što bi ti to za nju napravio?
  — Pa ne znam ovoga časa — kiselo će on. — Ah znam da bi se neke cure za tu lovu i pojebale sa starim gadom. Malo izgleda ljigavo... ali što... opereš se... a lova je u torbici.
  — Isuse, Krema! Pa zar vjeruješ tom gadu?! Čula sam što je rekao na razglasu i za to ćemo ga sve skupa tužiti za uvredu i pretrpljenu bol. Pa ti me ne poznaješ! Zar misliš da postoji lova za koju bih legla s tim ljigavcem? Evo, ako misliš da sam takva, možeš mi dati revolver i iz ovih stopa idem ubiti tog gnjusa. Prvo njega, a onda sebe!
  Glas joj je bio na rabu plača i tu je Krema bio najtanji. Istoga je časa povjerovao u sve i požalio što je načeo tu blesavu temu. Mogla mu je u ovom trenutku kazati kako je popodne letjela s pticama oko tornja katedrale, a nakon toga časkom riješila kvadraturu kruga i on bi joj bezrezervno povjerovao sve do najmanje sitnice.
  — Dobro, dobro... — promrmljao je on i izvadio si još malo krumpira.
  — Je 1’ ti fino?
  — Da. Mogla si u grah baš staviti bučino ulje — prigovaralo mu se. Ako je i odustao od glavne optužbe, još je uvijek mogao iznijeti sijaset malih.
  Zaobišla je stol i sjela mu nasuprot. Pogledao ju je i lagani mu je srh prošao od grla do nožnog palca. Iako je kuhinja bila slabo osvijetljena titravim plamenom svijeća, vidio je da si je dotjerala frizuru, namazala lice, podebljala crvenim usne baš onako kako on voli i zaogrnula se novim poluprozirnim kućnim haljetkom pod kojim su se sasvim jasno i slobodno njihale njezine prekrasne zvona- ste dojke.
  — A Roby? Što će biti s njegovim... s onim... ultimat?...
  — Tko jebe Robyja! — reče on, gledajući kako joj se sa svakom riječi grudi miču pod onom svilom ili nekom sličnom mekom tkaninom. Uistinu, Roby je bio zadnje na što bi čovjek u ovakvoj situaciji mislio. — Ništa neće biti od te njegove pizdarije! Sve mu je propalo, čak i avans koji mi je dao.
  — Zašto? — čudila se ona. — Pa možda glupače već sutra izađu iz tvornice.
  Kremi prođe kroz glavu prizor u kojem Negrita u plavoj kuti prelazi preko ceste kako bi se pridružila pobunjenicama. Tad nije govorila o njima kao o glupačama. Ali, nije to ovaj čas htio potezati, jer je previše bio zaokupljen njezinim dojkama i kažiprstom kojim je lupkala po velikoj metalnoj naušnici.
  — Ako i odu — doda on — opet neće biti ništa od meča jer mu je borca ubila struja.
  — Kako to?
  — Kod Cimba... nešto su se zajebavali sa starim elektrogrijačem. Nije skroz jasno jer je Cimbo nestao...
  — Budale! Nikad ne bih pristala na električni bojler! Naš plinski je baš super! Cijelo popodne sam ležala u kadi. Čista sam kao anđeo.
  On je pogleda ove večeri prvi puta bez trunke srdžbe. Uistinu je čitav dan potrošila na njega, da ga napali, zavede i odvede u krevet. I u tome će uspjeti, mislio je on, sto posto će uspjeti!
  — Zašto ne jedeš sa mnom? — upita je on. — Stvarno je dobro.
  Ona ga pogleda nekim zagonetnim, dvosmislenim pogledom kakav je morala naučiti u sapunicama, pa se nagne preko stola i prišapne mu:
  — Ja se večeras nadam nečem mnogo boljem.
  Prestao je žvakati i pogledao je. Bilo je jasno što želi i njemu se učini kako je ta želja čista i naivna, baš poput želje djevojčice koja sanja o poljupcu najljepšeg dječaka u razredu. Prekori sebe sama što je bio takav idiot sumnjajući da se potucala sa starim Crnkom za lovu.
  — Zar nećeš otvoriti kuvertu?
  On se nasmije pa ne obrisavši prste uzme omotnicu oslonjenu o bocu šampanjca i otvori je. Bilo mu je više no čudno da bi ta cura, zapravo njegova žena, pisala ljubavna pisma ili blesave pjesmice, ali, eto, i takve se stvari događaju. No, u kuverti uopće nije bilo pismo nego male zelene tange od tkanine lake kao veo.
  — Zamastit ćeš ih, mali praščiću! — nasmije se ona, hitro mu otme gaćice iz ruku i odjuri u sobu.
  Ostao je sam za kuhinjskim stolom s jelom koje se već ohladilo i sa šampanjcem koji se pregrijao. Znao je da bi sad trebao pojesti sve što mu je pripravila, popiti nešto, skinuti se, otuširati, oprati zube, namirisati se ispod pazuha... Zavrtjelo mu se u glavi od pomisli na sve te grozne, besmislene poslove. I to baš sada, u ovom času, kada je ona tamo u sobi zacijelo već odbacila svoj haljetak i navukla tange njegovih snova. I umjesto da obavi cijeli taj higijenski raspored, on, koji zapravo i nije razumijevao draži čekanja i odgađanja užitka, krene hodnikom prema spavaćoj sobi, brzo skidajući odjeću sa sebe i bacajući je po podu.
  Stajala je u polutamnoj sobi uz prozor i tek se po sićušnom zelenom trokutiću ponad njezine stražnjice moglo zaključiti da nije gola, nego da je odjenula gaćice koje stanu u poštansku kuvertu. Stajala je tako, jer je znala da njega silno uzbuđuje mogućnost da bi je tamo dolje s ulice mogao tkogod vidjeti. A potom se okrenula i u par koraka mu prišla, zagrlila ga i stisnula svoje tvrde grudi o njegova rutava prsa. Onaj što je ostao ukliješten između njihovih trbuha stao je sve više bujati, penjati se i upozoravati da nešto moraju s njim učiniti. Ona ga uzme u šaku, a on je, pobojavši se da bi sve moglo prerano završiti, odgurne prema krevetu tako da je pala nauznak i povukla ga za sobom. On je pao glavom na njezino međunožje i stao je pohlepno lizati preko mekih gaćica kao da ih i nema na tom mjestu.
  — Brzo! Brzo! — zavapila je ona glasom žednoga, povukla ga k sebi i omotala nogama oko bedara.
  Njemu neki vrag ipak nije dao mira pa joj se zagledao u lice kao da je ima na monitoru kakvoga detektora laži te je sasvim tiho upitao:
  — Ono s otpremninom... zbilja nije istina?
  — Ludice! — stegne ga ona čvrsto u svoju klopku. — Pokraj tebe ovakvoga!
  Sitne zelene tange nisu im bile nikakva smetnja i on, pronašavši lako prolaz, uđe u nju s blaženom mišlju kako je na kraju svakog dana ipak najljepše utonuti u toplu ljepotu svijeta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Mustra taj Uto Sep 04, 2018 1:04 pm



 
 5. Idiot u bijegu


  Ako imate nešto što bi vam bilo važno, lijepo ili drago, nikada nemojte dati Cimbi na čuvanje, govorili su godinama na Plinari. I ta uzrečica nije bila ni prispodoba, ni stilska figura, nego nešto što se uistinu striktno poštivalo, jer takav je zao glas uživao taj čovjek. Poštivalo se sve dok jednoga dana njegov prijatelj Roby Flekač nije prepustio svog, navodno važnog ultimate fight borca Cimbi na čuvanje. I to samo na nekoliko sati, od trenutka kad ga je doveo s munchenskoga brzoga vlaka da predahne, osvježi se i opere pa sve do trena kad će mu rezervirati neki bolji hotel u gradu. Cimbo ga je zdušno preuzeo, nahranio, smjestio u kadu, a potom mu starom električnom grijalicom pokušao zagrijati vodu u kojoj je ležao, te ga pritom uspješno usmrtio uz pomoć strujnog udara od dvjesto dvadeset volti. Nije to Cimbo napravio namjerno, ali u takvim slučajevima odsustvo namjere nikad nije od neke praktične koristi, ni za krivca ni za žrtvu. Naravno, nije mu to bilo prvo zlo što ga je počinio u dobroj vjeri, ali je bilo prvo zbog kojega je odlučio napustiti Plinaru, svoj domicil, jedino mjesto gdje se mogao osjećati sigurno. A kad čovjek odluči ostaviti domicil, onda je to prvi znak da su stvari s njim krenule po zlu. Ali, treba se vratiti njegovim korijenima i nevjerojatnoj osobnoj historiji koja ga je učinila plinarskom znamenitošću prvoga reda.
  Cimbo je rođen one godine kada su Rolling Stonesi objavili Satisfaction, što je volio ponavljati kao živopisan biografski podatak, premda mu ta pjesma, kao i ostale, nije značila baš ništa. Čak ni metaforika njezina refrena (I can’t get no satisfaction), jer je Cimbo, kroz kakve god havarije i brodolome prolazio, bio sasvim zadovoljna osoba. Precizno rečeno, rodio se ispod plinarskoga groblja, u najvlažnijem dijelu Plinare, po kojem se u gotovo svako doba godine moralo hodati kroz vodu do gležnja, ili bar gacati po ljepljivom blatu. Moglo bi se kazati da je odrastao u močvarištu, da nije znao što su to suhe cipele i čarape, da je biološki precizno poznavao mijene koje prolazi punoglavac prije no što postane žaba, navike vodenih zmija i tipove gljivica koje zahvaćaju nožne prste koji su neprekidno prepušteni vlazi. Ovdje su se igrali neobičnih igara, gradili su sojenice, bacali jedni drugima za vrat pijavice, ubijali zmije hitrim udarcem čavla učvršćenog na letve kakve su se mogle ukrasti na plinarskim skladištima, tražili po plitkoj vodi lubanje preplitko ukopanih vojnika i strijeljanih civila koje su, ovdje iza grobljanske ograde, na brzu ruku ubijale razne vojske. Vucarajući se kroz naplavljene livade, vrzmali su se oko plinarskih skladišta po kojima su ležale sve redom opasne, otrovne i nepoželjne supstance, od azbesta koji izaziva čudne i neobjašnjive bolesti, preko živog vapna i kalcijevog karbida, pa sve do ugljene prašine i cementa koji tjeraju na kašalj i pospješuju silikozu, od koje čovjek na kraju iz bolesnih pluća izbacuje krv i grude kamenja. Znali su gdjekad poduzimati i vojne pohode sve do plinskog spremnika i tamo prije zamišljenih bitaka paliti velike logorske vatre, sve dok ih ne bi rastjerali uspaničeni čuvari, vičući kako će plamena iskra preskočiti na plin, detonirati čitavo spremište i dići bar pola grada u zrak.
  Mnogo se slabo odgojene i ulici prepuštene klinčadije okupljalo u ovom najvlažnijem i najnezdravijem dijelu Plinare, kako bi se igrali igara od kojih se njihovim roditeljima dizala kosa na glavi. Znalo se dogoditi da bi poslije igre otišli u grad u kino s barskom zmijom pod kaputom i tamo je pustili da gmiže između nogu posjetitelja. I sam Cimbo bio je kažnjen ukorom kada je na školskoj priredbi posvećenoj nekom državnom prazniku pokušao izvesti dobro uvježbanu točku brzog skidanja pijavica s nogu, i to uz pomoć benzinskog upaljača kakvi su se kupovali na Duhanovim kioscima. Drugi je put, za okladu, pojeo skoro polovicu svoje cipele, čija se koža već toliko razmočila da je nije trebalo ni kuhati, te je u toj vještini pretekao i samoga Charleya Chaplina, koji je istu stvar izvodio uz pomoć dugotrajne termičke obrade.
  No, premda se dolje ispod groblja sakupljalo toliko mnogo zaboravljene i zapuštene djece, na ovom se neprikladnom i neugodnom prostoru, sred vlage i blizine groblja, dizala tek jedna jedina kuća, ona koju je Cimbova omama kupila za male novce negdje oko 1960., kada su je gradske vlasti već pomišljale srušiti. Naime, čak i uz groblje, kuća je djelovala kao neugodno ruglo i bila na posve zlu glasu, jer joj se bivši vlasnik objesio o stropnu gredu, gdje su ga našli tek desetak dana nakon strašnoga čina. Tako je kuća podno groblja postala »obješenikovom kućom« ili »kućom obješenoga« te je nitko nije htio ni pogledati, a kamoli kupiti. Isto kao i o »kući u kojoj stanuje vrag«, i o njoj su po četvrti kolale razne mistične priče. Govorilo se kako noću u njoj neki ženski glas potiho i suzdržano plače, a bilo je općepoznato da niti jedno drvo u njezinoj blizini nema ni cvata niti kakva ploda te da kroz njezin otvoren tavan i za najmirnijega vremena pušu nekakvi orkanski vihori.
  Cimbina omama bila je neobična žena, opasan tip neljubazne babe koja se nikoga ne boji i nikome ne ostaje dužna, ni na riječi ni na udarcu. Izgledala je kako kakav samonikli ljudski korov, suha, žilava i smežurana poput fosila ili petrificirane povijuše iz nekih davnih vremena. Bila je više nalik umirovljenom majstoru wrestlinga, indijanskom vraču ih kakvom nadnaravnom biću iz predratnih ilustriranih izdanja bajki nego onom što patetični blesani nazivaju »ljepšim spolom«. Kažu da je po cijeli dan pušila iz nekakve rukotvorne lule, da je mazala cinkovu mast na kruh, psovala kao kočijaš, davila štakore jednim stiskom šake, a gljivice među nožnim prstima liječila barutnim prahom iz patrona lovačke puške. Iako to zvuči nevjerojatno, bila je u ljubavnoj vezi s lugarom koji je nadzirao šumu što je započinjala tamo gdje je prestajala Plinara te da je bit te veze bila sasvim čudna. Navodno da je baba morala imati bar jednog muškog stvora koga će zlostavljati, a on se bojao prekinuti vezu jer je s pravom mislio kako bi je to moglo jako razljutiti. No, lugar Kajfeš ipak se izvukao iz nezgodne ljubavne afere na elegantan, reklo bi se povijesno utemeljen i plemićki način, kad ga je početkom sedamdesetih duboko u šumi napao i rastrgao vepar. Premda omama nije bila zakonski nasljednik, Kajfešovi drugovi donijeli su joj za uspomenu lugarev šešir i pušku sačmaricu.
  To što su joj dali šešir djelovalo je nekako plemenito i bilo je sasvim dobro jer je ona u ljetnim popodnevima znala sjediti pred kućom s tim šeširom natučenim na čelo, odmarajući udove i sušeći mokre cipele, pružajući tako uzgrednim prolaznicima smiješnu i zabavnu sliku. Osobito ako je pritom i pušila svoju jeftinu lulu. Što se pak lugareve sačmarice tiče, ta se intervencija pokazala mnogo gorom. Već i to što je bila prijeke naravi i u zavadi sa svima bilo je dostatan signal da joj se stvar opasna poput puške ne bi trebala davati u ruke. Naime, godinu dana nakon što joj je stradao ljubavnik, jedan glupi poštar odlučio se našaliti na račun babe koja je nosila lugarski šešir i pušila lulu. Pokucao joj je na vrata prvoga travnja i viknuo:
  — Gospođo, penzija!
  A kad je ona izišla i mrko ga pogledala, znajući da mirovine ne dolaze prvog, nego bar desetak dana kasnije, poštar se samo vedro nasmijao, pjevno uskliknuo »aprilili!« i uručio joj opomenu za neplaćenu struju. Ona se bez riječi vratila u kuću, uzela sačmaricu, došla natrag na vrata gdje je poštar još uvijek čekao da preuzme račun, podigla dvocijevku i sprašila mu nekoliko stotina metalnih zrna u grudi. Takav »plotun« možda bi preživio uhranjeniji medvjed, poštar pak nije imao nikakve šanse.
  — Aprilili — rekla je mimo, uzela svoj račun umrljan krvlju i zatvorila vrata.
  Dva sata poslije sproveli su je u pritvor. Dopustili su joj da uzme najnužniji pribor, šešir i lulu, premda je ona naivnom upornošću željela ponijeti i sačmaricu.
  Ušla je bez riječi u plavi policijski kombi s lisicama na rukama, svjetla na krovu vozila su se upalila i zarotirala, i to je bilo zadnji put da ju je Cimbo vidio. Poslije je neko vrijeme živio na njenoj slavi jer je junačka priča o ludoj babi koja nosi šešir, puši lulu i ubija poštare kao mačiće nadrasla čak i legendu o njihovoj kući kao o samoubojičinu domu. Ali, ni to nije bilo dugoga vijeka. Literatura, čak i ona usmena, strašno brzo hlapi, pa se Cimbo morao vratiti stvarnosti, koja se sada doimala još težom i kompliciranijom jer u kući više nije bilo omame, čija je energičnost rješavala kućne, pa i druge probleme te činila život nekako manje neizvjesnim. Zapravo, ostao je samo s mamom Janom koja je bila tiha, blijeda, anemična i preplašena, više nalik biljci koja raste u tmini nego ljudskom biću. Majka nije bila kadra ništa riješiti i ni o čemu odlučiti, čak ni o tako jednostavnim stvarima kao što su — treba li jaje kuhati tri ili pet minuta, gori li peć duže ako je natrpaš drvima ili ugljenom. Poslije je Cimbo shvatio da majka nije samo plahoga, nego i blago retardiranog karaktera te da nije kadra brinuti se za sebe samu, a kamoli za njih oboje. Ubrzo se stoga u kući pojavila debela cura razlivenih sisa i čvrsta, vojničkoga koraka, koja je rekla da upravo stiže sa starateljstva u svrhu općeg dobra cijele kuće. Mamu Janu je tjerala da je oslovljava kao »drugaricu socijalnu«, a Cimba da ju zove samo »teta Rajka«. Ona je dolazila na kratko, sređivala nekakve tekuće poslove, uglavnom se izdirala na uplašenu mamu dok je za Cimbu pokazivala mnogo više zanimanja i pažnje. Znala je čak ozbiljno poraditi i na njegovoj edukaciji, ali se radilo o tipu gradiva koji on nikako nije mogao smjestiti u školsku shemu znanja. Tako ga je učila što je to klitoris i gdje je točno smješten, pokazivala mu kako se najlakše prevlaci kožica preko glavića, ali se redovito ljutila što je nakon svih tih lekcija njegov pimpek bio posve istih dimenzija kao i prije. Stoga mu je jednom ljutito kazala »pederu jedan!« i pljusnula ga, što je bilo bolno. Od bezobraznih stvari Cimbo se još sjećao kako je iza zatvorenih vrata slušao kad je ta »drugarica socijalna« tjerala njegovu majku da prizna tko je otac djeteta, odvratni razvratnik sa željeznice ili prijetvorni pop Pušek iz lokalne župe, ali je njegova jadna mama samo plakala i ništa nije htjela priznati. Vikala je još ta gadura kako zna da je mama imala stanovite odnose i s jednim i s drugim te kako se baš zbog tog očinstva vodi stalan rat između popa i radnika s plinarske brklje.
  Cimbo je sve to dobro razumio, ali je bio sklon lako zaboravljati stvari koje ga nisu zanimale. Tko ti je zapravo otac jedna je od takvih stvari, nevažno akademsko pitanje, ako baš nijednog od kandidata za tu dužnost nemaš pri ruci da te vole, pomognu ti i brinu za tebe. Zapravo, Cimbo nije bio oduvijek bedak. Imao je i on svoju podugačku lucidnu fazu kada je pokazivao veoma visok stupanj inteligencije i interes za rješavanje raznih apstraktnih, logičkih i matematičkih problema. Tako je znao u nekoliko sekundi izvaditi treći korijen peteroznamenkastih brojeva na dvije decimale, igrao je šah na razini takozvanih majstora, na poznati Einsteinov problem s pet kuća, isti je čas kazao kako »Nijemac uzgaja ribe«, dok je čuvenu Rubikovu kocku mogao dovesti u red za manje od minute. Trebao je čak ići s drugom nastavnikom na državno prvenstvo iz matematike, ah su zabunom sjeli u krivi vlak.
  Cimbov vrtoglav pad u kretenizam podudara se s majčinom smrću i u toj podudarnost nema nikakve metafizike. Majka je umrla od plućne embolije u godinama kada je Cimbo bio jedva punoljetan. Bio je sunčan ljetni dan, oko iskopane rake okupilo se tek desetak ljudi, a Cimbo je mirno stajao u društvu neke sasvim daleke rodbine i zanesen svojim mislima brzo okretao šarene stranice kocke kojom je čuveni Mađar sludio svijet. Od rake pri dnu groblja pa do Cimbove kuće jedva da je bilo pedesetak metara i da nije bilo grobljanske ograde, nekom bi se moglo učiniti kako pokojnu Janu pokapaju u njezinom vlastitom dvorištu. Lijes je polako spušten u raku, konopci su izvučeni i u tom trenutku nespretnom je dječaku ispala njegova šarena igračka u otvoren grob. Cimbo se nagnuo da vidi kamo se to survala Rubikova kocka, a potom je izgubio ravnotežu, skliska zemlja kao da mu se izmaknula ispod nogu i on je naglavce pao u raku, udarivši snažno glavom u mamin lijes.
  Završio je u bolnici s kontuzijom lubanje i teškim potresom mozga, a kad je nakon dva tjedna izišao, više uopće nije znao igrati šah, matematika ga je prestala zanimati, a Rubikovu kocku nije htio ni pogledati, koliko ga je podsjećala na pokojnu majku.
  Od tog ljeta Cimbo slovi kao lokalni blesan. Možda je to nepravedno s obzirom na ono što je bio prije, ali u toj se sferi stare zasluge jednostavno ne priznaju.
  Vrijeme od tog događaja pa sve do nehotičnog ubojstva tobožnjeg majstora borilačkog sporta iz nekog od dijelova raskomadanog Kurdistana ispunjeno je raznim stvarima koje se svode na pojednostavljenu konstataciju: Cimbo je preživio! Ako se komu takva tvrdnja učini ishitrenom, neka zaviri u kraj Faulknerova romana, u kojem umjesto riječi »preživio« stoji jednako općenita fraza »su izdržali«.
  Dakle, Cimbo zna da mora napustiti Plinaru, ali ne baš točno zbog čega. On nije ispunjen ni kajanjem ni strahom od zatvora, najmanje pak potrebom da se posve inkognito skrasi negdje drugdje, da otpočne novi život, da zaboravi stare i upozna nove ljude... Ne, ništa od toga Cimbo precizno ne zna, ali svejedno trpa stvari u stari ruksak, za koji i ne zna odakle i od kada je u kući u kojoj nitko nikada nije imao izletničkih poriva. U ruksak trpa razne potrebne stvari kao što su rezervna odjeća, suha hrana, piće, nož, ali još više nepotrebnih, kao što su šestar, tablete za raskuživanje vode, penkala s golom ženskom, zvonce za bicikl i pet jeftinih »gedore« ključeva. Na kraju, na vrh ruksaka stavlja dvije vunene kapice s takozvanom pufnom ili coflekom, po kakvima je toliko prepoznatljiv da mnogi govore kako je s takvom kapom rođen. Začudo, sa sobom ne uzima novac, premda stanovitu, veoma malu količinu drži u ormaru u nekadašnjoj maminoj sobi. Zbog nekih mutnih stvari što ih je vidio u filmovima i televizijskim serijama, čini mu se da bi po novcu mogao biti otkriven, te da je novac pri bijegu izdajnički element. Ne zna to objasniti, ali je skoro posve siguran da je tomu tako i da se o toj stvari i nema što razmišljati.
  Predvečer izlazi iz kuće, prelazi tiho preko dvorišta i tapkajući po vodi spušta se na cestu, gotovo radostan što je posvuda gusta magla koja mu ovaj put ide na ruku. Uskoro napušta Plinaru i krećući se posve zbrkano i iracionalno mijenja tramvaje, autobuse, vraća se gdje je bio, odvozi se tamo gdje ne bi trebao biti, baš kao da se iznenada počeo bojati opakih i lukavih špijuna koji vršljaju po njegovu tragu. Konačno dolazi i do željezničkog kolodvora, a da mu ni samom nije jasno kako i zašto se obreo ovdje. Nikako nije mislio putovati vlakom, čak se i ne sjeća kada se zadnji put koristio ovim prijevoznim sredstvom. Valjda onda kad su išli u Novi Vinodolski na ljetovanje u odmaralište nekakve socijalne udruge i kada se, ugledavši more, toliko rasplakao da su ga drugi dan morali vratiti kući na Plinaru.
  Ali, sada mu pogled pada na tlo po kojem laki povjetarac nosi novčanicu od tisuću kuna. Cimbo je brzo poklopi nogom, pa je podigne i radoznalo pogleda u odsjaju slabe peronske rasvjete. Sada misli da zna — providnost ga je dovela ovamo! Doturila mu novce i tako ga uputila da odavde krene vlakom. Ali, kamo?
  — Na more! — kaže samom sebi, i u jednom mu se trenu učini da je to savršeno logično. Usud mu daje priliku da popravi ono što je uprskao. Ako je nekoć plakao zbog mora, sada će sasvim sigurno biti ushićen njime!
  — Što je? — upita ga neljubazan tip na šalteru prodaje željezničkih karata.
  — Jednu... za more... — nesigurno će Cimbo.
  — Ma, nemoj mi reć! — ljuti se službenik. — Za koje more? Imamo Crveno... pa Tirensko... Sargaško... Ih možda za Crno, Mrtvo, Egejsko?
  — Možda... možda za Novi Vinodolski... Je 1’ to može?
  — Nema vlaka za Novi Vinodolski! Nisu još izgradili prugu. A i ne isplati se čekati jer je noćas neće sigurno izgraditi.
  — Ali, možete uzeti kartu za Rijeku — smiluje se konačno službenik nad Cimbom kome su u očima već zaiskrile suze. — Otamo možete autobusom.
  Čovjek mu pruži papirić sa željezničkom kartom što Cimba veoma začudi.
  — Zar su sada takve?
  — A kakve bi trebale biti?
  — Pa... kad sam... kad sam zadnji puta putovao — stidljivo će Cimbo — izgledale su kao mah kartonski pravokutnici. Skroz mali...
  Poslije, kasno noću, Cimbi se učini da se već predugo voze kroz nekakav brežuljkast kraj te da je sasvim izgledna opasnost da je sjeo u krivi vlak. Premda to zvuči kao glupa metafizika, blizina mora već bi se morala ćutjeti. Ili kao teret, ili pak kao rasterećenje duše. Potražio je stoga konduktera i uspio ga naći kako spava u praznom kupeu. Bio je oslonjen o tapecirano sjedalo, imao je raširene noge i veliku vlažnu mrlju na hlačama.
  — Pardon. Vozi li ovaj vlak do mora? — upitao ga je Cimbo, pritom stidljivo gledajući nekamo ustranu. Nije htio da kondukter shvati kako je primijetio da se u snu pomokrio u hlače.
  — Vozi po Zagorju — odbrusi kondukter. — Odite van na prvoj stanici pa potražite vezu za more.
  — A kakvu to?
  — Što vam ja znam! — slegne ramenima kondukter.
  — Možda vam je najbolji autostop.
  Nakon pola sata Cimbo je stajao uz cestu koju su sa svih strana okruživali kupasti bregovi. Magle više nije bilo i gore na nebeskom stropu sjao je mjesec. Ne puni, nego onaj, znatno manji, za koji Cimbo nije znao kako se zove. Promet je bio malen, neznatan i nitko nije htio stati na podignuti Cimbov palac. Što je bilo najgore, nije imao pojma tomu gdje je more, i u kojem smjeru mora krenuti, tako da je malo stopirao s jedne, a malo s druge strane ceste.
  A kad je već skoro izgubio nadu da će ga itko povesti, začuje ćuka negdje u krošnjama pokraj ceste, a odmah zatim i zvuk automobilskog motora. Iz mraka izjuri veliki crni automobil i zaustavi se upravo pokraj Cimbe.
  — Idete li na more? — upitao je naivno, pokazujući željezničku kartu koju je držao među prstima desne ruke.
  Iz automobila su izašla dva muškarca kojima nije mogao razaznati dob, niti im vidjeti lica. Stali su ga bez ikakva povoda tući šakama, a kada je pao na tlo, nastavili su to raditi nogama.
  — Nisam ga htio ubiti! Nisam mogao znati da je grijač pokvaren! Omama nikad nije kupovala neispravne stvari — jaukao je.
  — Koga si to ubio? — unese mu se u lice jedan od nasilnika, vadeći mu iz džepa smotak s preostalim novcem.
  — On se zove Hanzi, ah nije Turčin, premda ima njemačko ime... — promuca Cimbo, sluteći da to baš i nije rečenica koja bi mogla radikalno promijeniti njegov položaj.
  — Ovaj ima ptice pjevice u glavi! — reče tip, spremi ukradeni novac u džep, a Cimbu opali nogom pravo u lice i on izgubi svijest.
  Kad je tko zna koliko vremena kasnije otvorio oči, osjetio je hladnoću i shvatio da leži na podu nekakvog vozila punog očišćenih životinjskih polovica. Te polovice, koliko mu se činilo, pripadale su uglavnom svinjama i telcima, a o neke od klinova bile su obješene i velike svježe šunke što su se pri vožnji njihale kao da će svakoga časa pasti.
  Kad je hladnjača stala, vrata su se otvorila i dva ljubazna čovjeka u kožnim jaknama objasnili su Cimbi kako su ga našli uz cestu, pokupili ga i poveli na mjesto koje povremeno opskrbljuju mesom.
  Cimbo se bez riječi odmaknuo ustranu i pogledao kakvo je to mjesto gdje će završiti sve te obrađene polovice i sve te lijepe šunke. I tad se pred njim, sred zelenog zagorskog pejzaža, ukaže crvena zgrada, neka čudna mješavina pitomog samostana i jezive tamnice, i on odmah shvati da mu je ovo mjesto poznato i da je tu već bio. Tu stanuje i Delon, pomisli, shvaćajući da se s ovim zagorskim pejzažom na mističan način zatvara krug započet s onih tisuću kuna, što ih je povjetarac donio pred njegove noge još tamo na željezničkom kolodvoru. Da, bio je to prst Božji, premda na koncu puta nije osvanuo ispred široke morske površine nego ispred zloglasnog zatvora.
  — Imao sam dobar san — reče on prijevoznicima mesa. — Sve ću priznati.
  Nije znao da ponavlja tuđe riječi. Nisu to znah ni tipovi iz hladnjače, koji su se malko odmaknuli od njega jer je samo spominjanje priznanja ukazivalo da se radi o opasnom tipu.
  Sat nakon toga Cimbo je sjedio u prijamnoj kancelariji zatvora, dajući iskaz službeniku koji je rekao da se zove Pletikosa. Imao je ispred sebe stari pisaći stroj i zbog toga kao da mu je bilo malo neugodno.
  — Vidite... taj stroj... Kompjutori su mnogo bolji, ali mi je trenutno u kvaru.
  — Ne razumijem se u kompjutore — hladno će Cimbo. — Premda sam nekoć bio dobar s Rubikovom kockom.
  Vidjelo se odmah da čovjek nikada nije čuo za takvu kocku. Možda bi ga i pitao štogod u pogledu toga, ali se činilo da mu se žuri.
  — Dakle, vi kažete da ste ubili čovjeka?
  Soba je bila velika i prazna i takvo je pitanje moralo odjeknuti jer je u njemu bile nešto od one sudbinske patetike koja operira sve samim velikim stvarima. Ali nije odjeknulo. Cimbo je u pogledu te stvari imao samo nekoliko jednostavnih izjava.
  — Ubio sam ga uz pomoć domaće struje koju plaćam sa zakašnjenjem od dva mjeseca. Ali, nisam kriv ni ja ni omama. Ona je kupila taj neispravni grijač, ali to nije mogla znati. Doduše, ona je kriva po drugoj osnovi. Ubila je poštara na temelju neslane šale i za to služila kaznu sve dok nije umrla.
  — Čekajte malo! — zaustavi ga čovjek koji je pokušavao sav taj njegov nered pretvoriti u suvisle otkucaje pisaćeg stroja. — Kažete da ste ubili čovjeka, ali da niste krivi?
  jesam! To je sve jako relativno. Recimo, imam ovdje prijatelja koji je dva puta ubio čovjeka uz pomoć naglog rezanja desne ruke. On to nije htio napraviti, ali se bez njegove prisutnosti takav incident nikada ne bi dogodio. Zato, bio on kriv ili nedužan, zapravo je kriv pa upravo i služi tu drugu kaznu...
  — U redu... zaboravimo na to! — hvatao se čovjek iz zatvorske administracije za glavu. — Idemo ponovno od početka. Zovete se?
  — Valerijan Flekač.
  — Dakle... Va-le-ri-jan Fle... — kuckao je čovjek po pisaćem stroju. — Godina rođenja?
  — Zapravo, zovem se tako kako sam rekao, ali mi prezime ne priznaju Delon i Roby. Navodno da mi je otac njihov otac, ali oni to negiraju, dok ostali misle da je. Osim onih koji misle da mi je tata velečasni Pušek... al’ onda se ne bih zvao Flekač. A možda ni Valerijan. Zapravo, nekako me najčešće zovu Cimbo i to nitko ne poriče. Kažu »glupi Cimbo« premda sam nekad znao složiti Rubikovu kocku za dvadeset sedam sekundi. Sve dok mi nije pala u grob.
  Čovjek koji je rekao da se zove Pletikosa odgurne pisaći stroj žestinom kojom kao da je želio kazati kako mu je ovoga slučaja već navrh glave. Ustao je, zapalio cigaretu, ushodao se po sobi, a zatim se vratio do stola i ljutito izvukao papir iz stroja.
  — Slušajte vi! Nemojte se zajebavati! Ako ste baš koga i ubili, ne možete tek tako u zatvor! Prvo vas treba uhititi, pa odrediti pritvor, pa istraga, pa podizanje optužnice, pa onda suđenje, presuda, žalba, viša instanca, priziv, vrhovni sud, pravomoćnost, čekanje na odsluženje! Da ga jebeš ne možete u zatvor prije tri, četiri godine... ako i to...
  — Ali, zašto — čudio se Cimbo — kad ja sve priznajem?! I što je bilo i što nije! Sudovi su pušionice! Zašto gubiti toliko vrijeme? Evo, ja pristajem da sam od ovoga časa na odsluženju kazne u iznosu koji vama odgovara. Nemojte da se svi skupa gnjavimo s advokatima, žalbama, ročištima, svjedocima... Čemu to? Evo, časna riječ, sve priznajem.
  — Nikad nisam čuo takvo nešto... — izusti čovjek tiho i zagleda se u neobičnog tipa koji je zahtijevao robiju po svaku cijenu, ovdje i odmah.
  — Niste, jer ljudi ne vode računa o tomu kako je svijet nepredvidiv, opasan, neprijateljski... Čisto ludilo! Krv na krv! Moja baba je ubila poštara, pekarskom radniku je manevarka odsjekla ruku, Kurda je spržila struja, tip koji bi mi trebao biti otac skočio je s plinskog spremnika, a ja sam pao u mamin grob i sjebao pola moždanih stanica...
  Pletikosa ga je gledao kao da je hipnotiziran.
  — Tu je sve sigurno i fino. Ovo je jedino mjesto gdje te ne vreba zatvor. Već sam bio ovdje kod Delona. Nosio sam mu kožnu jaknu bez rukava i kožni rukav bez jakne. Tu se smije pušiti, ne mora se raditi, fino se postupa, čak s vegetarijancima, može se slikati, premda ti čuvar nekad zamrlja sliku... Ali, što je to prema opačinama sa slobode?
  Pletikosa mu priđe, uhvati ga pod ruku i izvede na hodnik gdje ga posjedne na klupicu kakve se mogu naći u provincijskim liječničkim ordinacijama opće prakse. Cimbo ostane sjediti na tvrdoj klupi dugo, dugo, sve dok svjetla s prozorčića nisu postala zagasitija, a zidovi sivi. Iz kancelarija su polako odlazili ljudi, napuštajući zgradu jer je bilo očito da im radno vrijeme završava. Tamo dolje na dnu hodnika najdulje su se zadržali neki tipovi iz ureda s čijih je vrata dopirao splet takozvanih lakih nota. Napokon su i oni izišli, a kojih pola sata kasnije upalila su se i svjetla na stropu.
  U sedam se na ulazu u hodnik pojavila šepava žena u bijeloj kuti i s poslužavnikom na kojem su bili šalica čaja, dva komada kruha i masni sir zamotan u staniol. Hodala je polako, šepesala zapravo, treskajući onim pladnjem tako da se čaj iz šalice prelijevao preko ruba i močio kruh. Onda je negdje na polovici zastala, pogledala prema pladnju, shvatila valjda da je skoro sav čaj prolila, pa je samo uzdahnula i još se sporije vratila tamo odakle je i došla.
  — Tko zna je li taj pladanj bio namijenjen meni? — pitao se Cimbo, ali nije bilo jednostavnog načina da dođe do odgovora.
  Negdje oko devet ustao je da malo protegne noge, a onda je naletio na vrata s oznakom toaleta. Ušao je u toalet i prišao pisoaru iznad kojeg je bio prozorčić na kojem su se vidjele metalne rešetke i noćno nebo osuto zvijezdama. Mokrio je dugo i na koncu uzdahnuo zakopčavši rasporak hlača. A kad je izašao iz zahoda, naletio je na starca u trošnom kaputu, predugačkih rukava, s rijetkom kosom i neurednom bradicom. Starac je na prsima stiskao žuti kartonski fascikl, a u ruci je držao olovku koja je s jedne strane imala grafitni vrh, a s druge okruglu gumicu.
  — Vi ste taj? — upitao je starac tihim drhtavim glasom.
  — Jesam — odvrati Cimbo prostodušno, i ne primijetivši kako u starčevu pitanju nema nijednog elementa po kojem bi mogao zaključiti da baš njega traži. — Vi ste s policije... ili iz zatvora?
  — Ni jedno ni drugo! To je samo revizija — reče starac blago pa ga povede u jednu od nusprostorija. — Ne bojte se... to će kratko trajati.
  Soba u koju su ušli djelovala je kao bivša kancelarija koju kao da su ispraznili, ostavivši u njoj samo uredski stol i stolicu. Stol bio je tik pod prozorom, a stolac pet metara nasuprot, uza sam ulaz. Nemajući kamo sjesti, starac spusti svoj žuti fascikl na stol pa se svejednako stojeći zadubi u njegov sadržaj. Proučavao je nekakve papire, gledao ih, mrštio se, okretao ih i unosio se u njihovu poleđinu. Cimbo ga je pažljivo promatrao čudeći se njegovoj starosti. Pretpostavljao je da ljudi tih godina već odavno uživaju u mirovini.
  — Vi tvrdite da ste električnim udarom ubili Kurda iz Berlina koji je trebao nastupiti u takozvanoj ultimate fight borbi? U nekakvoj bivšoj tvornici čarapa, ako je točno navedeno? — rekao je starac, stavio ruku na prsa i nakašljao se.
  — Da... ali...
  — Nemojmo gubiti vrijeme na objašnjavanja kad u revizijskom spisu sve lijepo piše. Ubili ste čovjeka i sada biste sve priznali i otišli u zatvor?
  — Tako bi bilo najpravednije — tiho će Cimbo.
  — Možda — zamisli se starac. — Možda... kad ovdje ne bi pisalo da ste pritom i sami stradali.
  — Kako?! — čudio se Cimbo. — To što sam tu znak je da nisam stradao! To je očigledno!...
  — Ništa nije očigledno! — prekine ga starac, oslonivši se dlanovima o stol. — Vjerujte meni! Baš u takve se slučajeve dobro razumijem. Rekao sam vam da sam iz revizije.
  Cimbo je šutio gotovo ne vjerujući u ono što čuje. A onda, kako se stari oslonio desnom rukom o stol, predugački rukav kaputa u jednom mu je trenutku lagano otkrio šaku. S jezom u grlu Cimbo zamijeti kako starom na toj šaci nedostaje mali prst, pa se upita nisu li svi tipovi iz revizije takvi. Spodobe s greškom na desnoj ruci!
  — Kad je oštećenik preminuo pod udarom električne struje — nastavi stari, lagano spuštajući rukav kako bi prikrio svoj nedostatak — jeste li ga doticali? I jeste li tada bili odbačeni naponskim djelovanjem prema zidu?
  — Je... jesam... — zamuca Cimbo.
  — E, onda ste, kako tu piše, naprosto mrtvi! To što tvrdite da ste živi samo je vaš umišljaj i mi vam u toj vašoj subjektivističkoj tlapnji ne možemo nikako pomoći. Da samo znate koliko mrtvaca misli da je živo!
  — I što sad?
  — Riječju — nastavi starac zaklapajući fascikl — kao pokojnik ne možete u zatvor. Samo živi idu u zatvor. Zapravo, više se i nemate prava zadržavati na ovome mjestu!
  Iako je htio protusloviti i boriti se za svoja prava, njime je ovladala čudna slabost pa je polako otvorio vrata i izišao na hodnik gdje su ga dva zatvorska čuvara uhvatila pod ruku i izvela iz zatvorske zgrade.
  Začudio se kad je vidio da je vani ponovno pala magla pa je odlučio polako krenuti prema kolodvoru, shvativši konačno da s Plinare neće tako lako pobjeći. Ali, što zbog magle, što zbog prenapetih živaca, još jednom je pogriješio te je umjesto prema kolodvoru krenuo prema maglovitoj šumi i tamo se negdje po ponoći definitivno izgubio. Čitav ostatak noći srljao je kroz guštik, spoticao se o panjeve, zapletao o povijuše i gusto grmlje koje mu je paralo odjeću i greblo udove. A ujutro, kad je zlatno sunce odskočilo iznad obzora, nekako brzo i pompozno, prekrasan mu se prizor ispriječio na putu. Sred zelenosrebrne šume borova, pune vilinskoga praha, slijevao se blistavi slap u tisućama svijetlećih kaskada, pun zamamne pjene i kristalnih kapi. Tlo je kao kakav skupocjen sag bilo prekriveno gustom mirisnom mahovinom, prošaranom kolonijama raznobojnog cvijeća, šarenim gljivicama što su se poput malih veselih skulptura nazirale kroz bujno zelenilo. Uz jezerce u koje su se slijevali rukavci slapa pasli su jeleni iz čijih je gubica izlazila para nalik svadbenim koprenama, a zrakom, koji je bio prekriven aureolom sitnih kapi, što ih je odaslao vodopad, letjele su i pjevale ptičice najfantastičnijih boja i perja, praveći svojim putanjama nešto što je neodoljivo podsjećalo na notno crtovlje glazbenih majstora.
  Cimbi, izgubljenom noćnom duhu koji luta, sred tog izmišljenog rajskog savršenstva padne na pamet možda prva lucidna pomisao, pomisao kako je sav taj fantazmagorični sklad jednostavno lijep do gađenja.
  Zagreb/Veli Lošinj, 2006.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kuća u kojoj stanuje vrag

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu