Noćna smjena-Goran Tribuson

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:19 am





 Istraga o ubojstvu kćerke zagrebačkog poduzetnika razotkriva mračniju stranu hrvatske poratne svakodnevice. Privatni istražitelj Nikola Banić, poznat iz tri prijašnja romana, naći će se u svijetu sumnjivog sjaja novih hrvatskih bogataša, u okruženju droge, prijevara, ratnog profiterstva, ali i loše sakrivene socijalne bijede. Tražeći odgovore na mnogobrojna pitanja Banić će razriješiti i neke svoje unutrašnje konflikte i dileme.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:20 am

Uspomeni na Doca

 
 
  Hey, thank’s a lot! This is your world.
 We just live in.
 Mathew, u The Saint of Fort Washington

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:21 am






 
 
 1.


  Bilo je kolovoških trideset pet stupnjeva u hladu. Odvjetnik Hercegović, u pretoplom zelenom odijelu i s čvrsto zavezanom šarenom kravatom, neumjereno se znojio i, mašući spisom ispred lica, pokušavao se osvježiti nekom vrstom umjetnog propuha. Takva žega već u deset prijepodne nije obećavala dobar dan, čak ni u razmjerno dobro zasjenjenom prolazu kinematografa Apolo. Shvativši valjda da će se u suprotnome onesvijestiti od vrućine, odvjetnik razveže kravatu, uredno je smota i stavi u džep pa zamoli čašu vode. Mogao je biti pedesetih godina, imao je snažnu šiju, oveći trbuh i kratke noge, te je podsjećao na isluženog hrvača teške kategorije. Banić šutke ustane, okrene se i otvori slavinu iznad umivaonika što je bio postavljen iza njegova radnog stola. Voda je bila mutna od kamenca i pretopla, tako da je odvjetnik s gađenjem otpio nekoliko gutljaja i odložio čašu na stol.
  – Gospodine Baniću – reče on pribravši se malko od toplotnog udara – to što biste trebali napraviti za mog klijenta na stanoviti je način delikatno, pa vas molim da postavljate što manje pitanja. Vašu ćemo diskreciju nagraditi uvećanim honorarom. Da budem posve izravan, kolika je vaša tarifa?
  – Tristo na dan... plus troškovi.
  – Kuna!?
  – Da... ne mislite valjda maraka!?
  – Znači, ne ide vam baš posao – nasmije se Hercegović – mislim, kad ste tako jeftini. Pa za te novce ne rade ni vodoinstalateri! Evo, moj bi vam klijent za taj jednokratni trud bio spreman platiti tisuću njemačkih maraka...
  – Kako se zove vaš klijent? – upita Banić glasom u kojemu je pokušao potisnuti svaku radoznalost.
  – I to je jedno od tih suvišnih pitanja – tiho će odvjetnik gurajući pred Banića otvorenu kuvertu u čijem se prorezu vidjela nova novčanica od tisuću maraka. – Ako se ne varam, Amerikanci bi za to rekli in advance.
  Ne taknuvši plavu kuvertu, Nikola Banić ga je sveudilj promatrao pitajući se tko je taj čovjek i što zapravo hoće.
  – Kako me ne biste držali bizarnim čudakom, objasnit ću vam o čemu je riječ – nastavi odvjetnik. – Prije mjesec dana moj se klijent rastao od vrlo bogate žene koja je vlasnica tvrtke Omniart, tvrtke, dakle, koja se bavi izvozno-uvoznim poslovima s umjetninama. Zbog raznih pravnih okolnosti od bivše supruge nije dobio ništa, osim stanovite, vrlo vrijedne memorabilije koju bi večeras u deset sati trebalo preuzeti u upravi Omniarta.
  – Pa zašto je ne preuzme sam? – primijeti Banić paleći posljednji Marlboro što ga je izvukao iz kutije na stolu.
  – Zato što sam čin preuzimanja podrazumijeva niz neugodnosti, pa i određenu opasnost. Naime, iako je njegova bivša supruga u načelu pristala, moj se klijent boji da bi taj pristanak mogao biti i klopka. U igri su i njezina braća, koja bi se, doznaju li, zacijelo protivila takvoj transakciji...
  – Vrlo ste jasni i precizni – ironično primijeti Banić pa uzrujano ustane i priđe prozoru, zagledavši se u filmske plakate kojima je bio načičkan zid nasuprot njegovoj poslovnici. Nekoć, dok se kino još zvalo Kozara, plakati su najavljivali šareno pornografsko smeće i izgledali su tako da su roditelji s malodobnom djecom u velikom luku zaobilazili to mjesto. Sada je posvuda bio izvješen sami američki visokobudžetni kič. Vrelim asfaltom prolaza protrči bosonogo dijete u šarenim gaćicama i Baniću se učini da su tragovi dječjih stopala ostali u mekom tlu. Dopuši cigaretu, baci je van, a potom sjedne na prozorsku dasku.
  – Naravno, za gospođino ime ne smijem pitati; što je ta memorabilija, također me se ne tiče... Hoćete li mi bar kazati gdje je Omniart ili se od mene očekuje da ne postavljam nezgodna pitanja te ga sam počnem minuciozno i diskretno tražiti po gradu?
  – Memorabilija nije veća od videokasete, a Omniartova je uprava u Bogišićevoj ulici – nastavi odvjetnik ne obazirući se na ironiju u Banićevu glasu. – I svakako ponesite revolver! Objasnio sam da je opasnost glavni razlog zbog kojega primopredaju izbjegavamo obaviti sami. Evo, tu vam je adresa...
  – Ne očekujete, valjda, da ću ih tamo, poput Brucea Willisa, sve posmicati i donijeti vam memorabiliju uprljanu njihovom još toplom krvlju!?
  Odvjetnik uzdahne, obriše rukavom znojno čelo i otpije još malo iz pretople čaše.
  – Ah, vi ste beskrajno težak čovjek! Bit ćete tamo točno u deset navečer, kako je dogovoreno, predstavit ćete se kao čovjek odvjetnika Hercegovića, uzet ćete paketić i odmah ga donijeti u moju kancelariju. Revolver vam je zbog onih jedan posto mogućnosti da stvari krenu po zlu.
  Hercegović iz nutarnjeg džepa izvadi posjetnicu i stavi je na stol pokraj papirića s Omniartovom adresom. Na oba su se papira vidjeli tragovi njegovih vlažnih prstiju.
  – Sve mi je ovo beskrajno sumnjivo, a bojim se i da nadilazi moje zakonske ovlasti. Mislim da ću vas morati odbiti – hladno će Banić, vrativši se svom radnom stolu.
  Hercegović ponovno uzdahne pa na stol, do ona dva, stavi i treći papir – novčanicu od petsto njemačkih maraka. Kao u nekom filmskom filažu, Banićevom glavom prolete ovomjesečne obveze: stanarina, Nikina alimentacija, računi American Expressa, novi akumulator... Bez riječi izvuče ladicu, izvadi iz nje punomoć i stavi je pred odvjetnika. On se nasmije, izvuče iz džepa nalivpero koje bljesne zlatnim sjajem i stavi na papir mrlju koja je trebala biti potpis.
  – Smiješno – reče ustavši od stola – obično meni drugi potpisuju punomoći, a sad i sam moram...
  Ne pričekavši da se potpis osuši, Banić presavine papir i vrati ga u stol, ne osvrnuvši se za zajapurenim, znojnim odvjetnikom koji je izišao iz ureda i zatvorio za sobom vrata.
  Posao koji je nakon gotovo tromjesečne stanke dobio doimao se nadasve neobičnim, ali si je tu neobičnost nastojao protumačiti mistifikacijama kakvima su odvjetnici obično vrlo skloni. Za svaki slučaj odluči provjeriti njegovu vjerodostojnost, uzme posjetnicu što je ležala na stolu, otvori novi telefonski imenik i s olakšanjem shvati da se podaci slažu: Stjepan Hercegović stvarno je bio odvjetnik s uredom u Gundulićevoj ulici. Zatim, zadovoljan što je konačno ipak nešto zaradio, pospremi devizni honorar u džep, spusti zelenu platnenu roletu tako da je soba utonula u mrak, skine košulju, uvali se u naslonjač, pusti kasetu s Coltraneovim baladama, nadajući se da će ipak uspjeti odrijemati sred kipućega ljetnog pakla što se obrušio na Zagreb.
  U sedam navečer se otuširao, navukao iznošene traperice i čistu majicu i izišao do kafića Kico, sanjajući veliku bocu ledenoga piva u ugodnom okružju novog air-conditiona. I prije no što je ušao u lokal, kroz otvoreni je prozor spazio poznatu hispanofizionomiju bivšeg kinooperatera Paka. Nekako baš u vrijeme kad su koitalne filmske majstorije izbacili iz Apola i otjerali ih na debelu periferiju, ostavio je i Pako kinooperaterski posao. Istini za volju, da je netko ozbiljnije pročačkao po upravi kina, možda bi došao i do neke druge verzije događaja, do toga da je Pako zapravo izbačen zbog mnogih neugodnih propusta koji su mu se u poslu događali, no Banić je prijateljskom dobrohotnošću pristajao na Pakovu priču, u kojoj se tvrdilo kako im je »rekel sve kaj ih prati« i »zalupil vratima«, dok su oni klečali na koljenima i preklinjali ga da kao vrstan kadar ostane. Ipak, prekinuvši radni odnos u Apolu, Pako je ostao u svojoj podstanarskoj sobici u prolazu kina, i nitko nikad nije doznao uz pomoć kakve je financijske alkemije uspijevao plaćati ne baš malu najamninu. Doduše, Pako se bavio raznim poduzetničkim pustolovinama, za koje se moglo reći da su dobro svršile već samim time što zbog njih nije završio u zatvoru. Počesto je baš zbog »poduzetništva« bio prisiljen ostajati u nekoj vrsti ilegale, kloniti se strogo Britanskog trga i izbjegavati poslovne partnere koji bi dolazili šakama ili batinama naplatiti »dividendu«.
  Na preglasno ugođenom radiju smještenom iza šanka, razdvojene glazbenim blokovima, nizale su se kratke vijesti o uspostavi civilnih odnosa u oslobođenom Benkovcu, Drnišu, Glini i drugim manjim mjestima; u svakoj se ponavljala fraza prema kojoj se »život polako vraća« te se obvezno naglašavalo da je neki crkveni uglednik posvetio ovo ili ono. Pako je stajao uz poviši stol, a pred njim su bili čaša gemišta i četvrtasti paketić umotan u smeđi pakpapir.
  – I ti imaš memorabiliju! – našali se Banić uprijevši prstom u paketić.
  Pako, koji baš da je i znao što je to memorabilija, nije mogao razumjeti tu aluziju, pogleda začuđeno Banića, a potom razmota paketić u kojem su se nalazila dva odeblja snopa papirića na čijoj su crnoj podlozi bila otisnuta žuta slova Rolling Stones i Voodoo Lounge.
  – Detektiv, buš gemišt?
  – Pivo! – vikne Banić konobarici Zdenki, pa se zagleda u misteriozni sadržaj Pakova omota. Papirići su neodoljivo podsjećali na ulaznice.
  – Dvjesto ulaznica za koncert Rolling Stonesa u Budimpešti. Po trideset maraka svaka. To ti je šest somova maraka minus soma za izradu, brat bratu, pet somova maraka profita! Dobar posel, kaj veliš? – reče Pako očekujući Banićevo mišljenje.
  – Kakvi troškovi? – upita Banić.
  – Za tiskanje. Zdrukal ih je na laserskom printeru jedan frajer s Trešnjevke za soma. Gle, papir je sto posto original. A vidi kak mu je perfektno ispal zlatotisak. Vrhunski falsifikat!
  – Dilaš lažne ulaznice? To je kažnjivo – reče Banić uzimajući hladnu bocu piva što ju je upravo donijela konobarica.
  – Zdenka, oćeš kartu za Stonese? – upita Pako pružajući konobarici jednu od onih dvije stotine ulaznica. – Za tebe je zabadav...
  – To me ne zanima! – odbrusi konobarica s nadmoćnim prezirom. – Ako imaš za Olivera, to bih uzela, ali ovi...
  – Oliver!? Kak se neko ko peva i drži do sebe može zvat Oliver? To je ime za deterdžent, kaj ne? – zamisli se Pako, pa potom kucne svojom čašom o Banićevu.
  – I kome ćeš to prodati? – upita Banić, i sam provjeravajući kvalitetu patvorene ulaznice.
  – Nikom! – odreže Pako ljutito. – Koncert je bil prekjučer, a idiot je karte završil jutros. Ni stigel prije. Jebi ga, odličan maher, al spor ko smrt.
  – Znači, izgubio si tisuću maraka?
  – Frajer je ipak bil pošten – objašnjavao je Pako – pa mi je priznal petsto maraka na penale kaj je prekoračil rok.
  – I to je nešto – lakonski će Banić, dok je Pako zgrabio onih dvjesto ulaznica i bacio ih u košaru za smeće pokraj šanka.
  – Pako, opet mi praviš smeće! Nosi to van! – vikala je konobarica, ali je Pako uopće nije slušao. Izlio je u sebe gemišt i, ljutito zalupivši vratima, izišao.
  Već je padao mrak kada se Banić u svom stančiću iznad ureda još jedanput istuširao i sasvim nevoljko obukao jedino odijelo i zavezao jedinu, još k tome – neizglačanu – kravatu. Trebao je obaviti posao za odvjetnika Hercegovića i njegova anonimnog klijenta, pa mu se nekako činilo da zbog poslovne ozbiljnosti mora obući mrsko mu odijelo. Otvori ormarić do kreveta u kojemu se nalazio njegov Smith&Wesson, ali se ipak predomisli i zalupi ladicom, misleći kako revolver opasne situacije kadšto učini još opasnijima. Posao koji je trebao obaviti činio mu se više dostavljačkim ili poštarskim no istražiteljskim, pa je to više izišao sasvim miran i bez pucaljke. Zaputio se gore prema Rokovu perivoju, gdje je običavao parkirati svoj »novi stari« renault 4.
  Naletio je na nju baš na najraskopanijem dijelu Britanskog trga, koji su tog ljeta, poput dobrog dijela gradskog središta, obnavljali. Bila je u širokoj muškoj košulji i trošnim trapericama, imala je sasvim kratku frizuru i dva velika oka u kojima se zrcalilo žutilo gradske rasvjete. U jednom časku, zaboravivši valjda da mu već podulje vrijeme nije žena, tako se obradovao da ju je gotovo zagrlio, u drugom je već brže-bolje navukao na lice onaj službeni izraz koji sprečava svaku prisnost.
  – Lidija! Nisi otišla na more? – upita je vadeći iz džepa kutiju cigareta.
  – Zar ti Nika nije javila da smo se predomislile? – upita ona, značajno promatrajući kako on brzopleto i nespretno pokušava zapaliti cigaretu. Kao da je uživala u njegovoj zbunjenosti, držeći je valjda dobrim znakom da on i nakon tolikih godina razdvojenosti još uvijek nije ravnodušan prema njoj.
  – Ah, da, rekla mi je – reče on, i sâm nesiguran je li mu doista rekla.
  – Hoćeš li me pozvati na kavu? – upita Lidija. – Baš sam pošla k tebi. Moramo porazgovarati.
  Sjeli su u kafić, jedan od onih kakvima je val privatnog poduzetništva preplavio Zagreb, i ona je naručila vinjak, dok je on samo zapalio cigaretu, osjećajući kako ga u posljednje vrijeme susreti s Lidijom čine pomalo neurotičnim.
  – Nika želi napustiti fakultet – reče Lidija gledajući ga prodorno preko čašice u kojoj se ljeskala rumena tekućina. – Nije položila nijedan ispit i tvrdi kako joj je medicine pun kufer.
  – Pa neka studira nešto drugo.
  – Kako možeš biti tako ravnodušan? – prekori ga ona. – Ti si joj otac i morao bi porazgovarati s njom.
  – Nisam ravnodušan, samo sam praktičan. Mislim, ako ne podnosi medicinu, može studirati nešto drugo. Pa i Komarov je sin napustio medicinu i sada je uspješan na stomatologiji...
  – Komarov je sin s medicine otišao na elektrotehniku, pa na pravo, pa na agronomiju... i sada radi kao skladištar u Unikonzumu! – ljutilo ju je njegovo nepoznavanje stvari. – Štos je u tome što više uopće ne želi studirati. Želi raditi.
  – Ni to nije loše – mirno će Banić otresajući pepeo.
  – Možda bi joj Tamarin mogao pronaći kakav prikladan posao... On još uvijek ima veza...
  – Da sam znala da ćeš biti takav, ostala bih kod kuće! – rekla je Lidija više razočarana no ljuta. – Dobro znaš da sam Tamarina ostavila, da smo se rastali prije nepune tri godine. Ne očekuješ valjda da ću bivšeg muža moljakati da mi zaposli kćer.
  – Znam da si se razvela... ali, opet, znam da će on i danas napraviti sve što zatražiš od njega.
  – Čuješ li me, rekla sam ti da neću od bivšeg muža moljakati usluge! – razljuti se Lidija.
  – Pa, i ja sam ti bivši muž – promrmlja Banić zaboravljajući da je rekao nešto sasvim neprilično i uvredljivo. Iako je uistinu bio bivši muž, Nika je ipak bila njegova, a ne Tamarinova kći.
  Lidija ga pogleda srdito, popije svoj vinjak i bez pozdrava iziđe na Ilicu.
  – Dobro ste razljutili damu – lukavo primijeti konobar koji se u praznom lokalu hladio ventilatorom što je zujao na šanku. Banić ga pogleda, a zatim brzo ustane i požuri za Lidijom.
  – Trebalo bi platiti! – podvikne konobar. – Ili možda imate pokaz?
  Banić priđe šanku i iz džepa izvuče dvije novčanice, jednu od tisuću, drugu od petsto maraka.
  – Nemate nešto sitnije? – začudi se konobar držeći u rukama novčanice kakvima se obično ne plaća piće u usputnim birtijama. – Hoćete li da vam razmijenim ili ćete zasjesti i popiti ostatak?
  Uvidjevši kako je Banić sasvim ravnodušan spram njegovih ugostiteljskih duhovitosti, konobar se odgega u sporednu prostoriju, a zatim se brzo vrati s ostatkom novca. Zgrabivši novac, Banić hitro iziđe na Ilicu, ali tu više nije bilo ljutite Lidije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:22 am


 
 2.

  Zaustavio je automobil u Bogišićevoj ulici, baš ispred kuće na čijem je ulazu bila ploča s natpisom Omniart d.d. Shvati odmah da je riječ o jednoj od onih novih tvrtki koje su u nedostatku poslovnog prostora otkupljivale veće stanove i u njima obavljale svoju djelatnost. Bilo je nešto čudno u tome što su se oko ulaza u takve tvrtke, uglavnom otmjenih i pomodnih naziva, mogli vidjeti klinački grafiti ili oslonjeni bicikli, dok se iz susjednih stanova širio prodoran miris gulaša ili kuhanog bakalara. Želeći biti poslovno ozbiljan, Banić se odluči pojaviti u Omniartu upravo onako kako je bilo dogovoreno – točno u deset sati. Imao je još malo vremena pa iziđe iz automobila ne bi li provjerio zgradu u kojoj je trebao obaviti čudan posao. Prozori prizemlja bili su mračni i imali su spuštene rebrenice; tu je zacijelo živio netko tko je imao dovoljno novca i živaca da ovaj burni kolovoz provede na moru. Na prvom katu, prema onome što je pisalo na ploči, nalazio se Omniart i ondje su sva četiri prozora bila osvijetljena i otvorena, dapače čula se i tiha mediteranska melodija koja je sasvim dobro pristajala uz sparnu ljetnu noć. Prozori iznad Omniarta bili su otvoreni, ali u sobama nije bilo svjetla. Banić zapali još jednu cigaretu, vrati se do automobila i kroz otvoreni prozor izvuče aktovku u koju je namjeravao spremiti paketić koji će, bude li sve u redu, dobiti u upravi. Iz susjednog dvorišta lajao je dosadni pas, a tamo negdje u daljini podno Sljemena nisu se više vidjele zvijezde i pomalo je sijevalo. Bila je to varava nada da bi mogla pasti kiša i bar malo rashladiti ovaj pregrijani grad.
  Točno u deset Banić otvori vrata zgrade i uđe u mračno stubište. Kao i u tolikim starim zgradama, stubišna rasvjeta nije radila, tako da si je put do prvog kata morao osvijetliti džepnim upaljačem. Na lijevom kraju stubišta bila su išarana vrata s izbijenim poklopcem špijunke, a na desnome skupocjena hrastova vrata s modernim logom Omniarta. Desno od ulaza vidjelo se slabašno svjetlo zvonca.
  Banić pritisne tipku i stubištem se razlegne prodorna i sasvim indiskretna zvonjava, primjerenija provincijskoj školi no modernoj tvrtki koja drži do sebe. Iako je bilo nevjerojatno da takvu zvonjavu nitko nije čuo, vrata su i dalje bila zatvorena. Pokuša stoga još jedanput, pristojno i odmjereno kratko, pa kad se ni tada nitko nije odazvao, on nalegne na zvonce i pusti ga da bjesomučno zvoni cijelu minutu. Posljedak je bio isti: tiho, mračno stubište i neumoljivo zatvoren ulaz. I baš kad se namjeravao okrenuti i otići te odnijeti odvjetniku Hercegoviću njegovih tisuću i pol maraka, sjeti se kako je honorar već počeo trošiti, pa još jedanput pozvoni, a potom, za svaku sigurnost, lupi šakom nekoliko puta po vratima. Ni ovaj put nitko nije izišao, ali su se vrata, kako ih je valjda prejako lupio, polako otvorila i otvorila mu put u osvijetljeni hodnik.
  Osjećajući se pomalo kao noćni tat, pomalo kao uljez, Banić uđe u prvu prostoriju. Bio je to ultramoderno namješten ured s halogenim svjetiljkama i nizom od četiri velika kompjutora. Na zidu je bio kuglasti zvučnik s kojega se čuo neki od novih zabavnih hitova. Uza zid su bile poredane police s plastificiranim registratorima različitih boja. Mučen neodoljivom radoznalošću, Banić izvuče iz korica jedan od registratora i pogleda u nj. Bio je prazan. Potom izvuče drugi i treći, ni u njima nije bilo ničega. I četvrti je registrator bio prazan, samo su se na njegovim šipkama vidjeli ostaci papira, baš kao da je netko nasilno izvadio sadržaj. Priđe potom kompjutoru, obnavljajući u glavi svoja oskudna računalna znanja. Uključi ga, a na zaslonu se pojavi natpis: disc empty.
  U drugoj se sobi nalazio stol za sastanke s deset stolaca, a u kutu još jedan manji stol na kojem je bio kompjutor. I njegov je disk bio prazan. Na podu pokraj stola ležala je hrpica razbacanih disketa. Uzme jednu, ubaci je u flopy i zatraži joj direktorij. Na zaslonu je pisalo bad CRC i nijedna od ostalih disketa nije bila uporabljiva.
  Pokuca na vrata treće sobe, nadajući se da bi u njoj moglo koga biti. Kako mu nitko nije odgovorio, odškrine vrata iza kojih ga zateče još veća praznina; u sobi nije bilo baš ničega i izgledala je kao da su je netom napustili soboslikari i parketari.
  U četvrtoj sobi, na čija vrata više nije ni kucao, nalazili su se radni stol s uređajem za umnožavanje, trosjed i ono što službenici obično zovu klupskom garniturom. Pokraj prozora bio je postavljen veliki staromodni trokrilni ormar otvorenih vrata i prazne unutrašnjosti. Kaljeva peć iza radnog stola bila je još topla i Banić se sagne ne bi li provjerio zašto ju je netko po ovoj pasjoj vrućini uopće ložio. U peći su bile gomile spaljenog papira, zapravo slojevite naslage pepela koje su se na nekim mjestima još žarile. Bio je to jasan znak da je netko prije stanovitog vremena bio ovdje te da je otišao ne pogasivši svjetla i ne zaključavši vrata.
  Jasno, nigdje nije bilo ničega što bi oblikom ili sadržajem podsjećalo na »memorabiliju« koju je vlasnica trebala isporučiti Baniću. Shvativši kako će se morati vratiti neobavljena posla, on pogasi sva svjetla, iziđe na stubište i polako zatvori ulazna vrata, primijetivši tek tada da je brava na vratima oštećena nasilnim otvaranjem. Sav u čudu, spusti se mračnim stubištem, i da mu u džepu nisu bile one njemačke marke, zacijelo bi pomislio kako je žrtva nečije neslane šale.
  Vozio je dobro osvijetljenom Zvonimirovom ulicom prema središtu i grad mu je, pun neona i zastava izvješenih zbog munjevite pobjede u akciji »Oluja«, djelovao nekako svečano i prisno. Jedino što mu je uistinu smetalo bila je ova pasja vrućina koja čak ni noću nije popuštala. Tamo iznad Sljemena prestalo je bljeskanje, pa je tako i sitna nada u noćašnju kišu propala. Uključio je radio na kojemu su u poodmaklim vijestima ponovno pričali o tome kako je neki bog ponovno otvoren i posvećen, i on, već pomalo ojađen uvijek jednim te istim sadržajima, prebaci tipku na tape pa se unutrašnjošću »četvorke«, koju je tog proljeća kupio u Sloveniji, razliju mistični tonovi saksofona Colemana Hawkinsa. Prava glazba za nepodnošljivo vruću noć!
  Odvjetnikov stan u Gundulićevoj našao je vrlo lako, bio je u blizini evangeličke crkve, i Hercegovićevo se ime dalo lako pročitati na osvijetljenoj pločici pokraj ulaza. Popeo se na četvrti kat zgrade koja nije imala dizala i nekoliko puta pozvonio na vratima s metalnom pločicom na kojoj su bili Hercegovićevo ime i titula. Za nekoliko časaka na poluotvorenim se vratima pojavila plava glavica naočita dečka koji nije mogao imati više od deset godina.
  – Koga trebate? – upita dječak.
  – Gospodina Stjepana Hercegovića, sine – Banić je nastojao zadobiti dječakovo povjerenje.
  – Gospodine, sada je pola jedanaest i deda već spava.
  – Žao mi je – ispričavao se Banić – ali tvoj mi je gospodin deda rekao da mu se svakako javim čim obavim posao koji mi je povjerio.
  Dječak ga pogleda sav u čudu.
  – Povjerio vam je posao!?
  – Da. Mogu li konačno ući?
  – Ali on je bolestan! Ne vjerujem da vam je mogao povjeriti ikakav posao.
  – Jesu li ti tata i mama kod kuće?
  – Otišli su u kino gledati Lion Kinga.
  – Oni su otišli gledati Disneyja, a ti si kod kuće!? – začudi se Banić.
  – Netko mora biti s dedom, a ja ne volim crtiće.
  – No, dobro, povedi me onda do dede. Obećavam da se neću zadržati dulje od pet minuta.
  Dječak slegne ramenima i povede Banića kroz hodnik koji je odisao vlagom i bolešću. Zastane pred vratima na kojima je bio obješen metalni anđeo i uvede Banića u sobičak u kojemu osim velikog kreveta i stilskoga noćnog ormarića nije bilo drugog pokućstva. Na lijepom, ali nepraktičnom noćnom ormariću stajala je svjetiljka s okruglim staklenim sjenilom, a na krevetu, obasjan njezinom slabom svjetlošću, ležao je nepomičan starac šiljate brade, upalih očiju i tupa bolesničkog pogleda.
  – On umire od raka već šest mjeseci – reče dječak.
  – Budan je, ali mislim da vas uopće ne primjećuje.
  – Oprosti, momče – reče Banić, ustukne i odmah potom iziđe u memljivi hodnik. Čovjek koji je umirao u ovoj sobici, jedva većoj od zidnog ormara, možda je bio odvjetnik Stjepan Hercegović, ali nikako nije mogao biti onaj neznanac koji je jutros platio Baniću tisuću petsto maraka da donese tajanstveni paketić iz Omniarta. Svjestan da je, eto, danas baš ni za što zaradio popriličan novac,
  Banić se spusti do automobila nadajući se da će taj nadasve glupi slučaj što prije zaboraviti.
  Kasno navečer, prije no što će usnuti, zazvoni mu telefon. Banić hitro ustane, ponadavši se da se to javlja pravi Hercegović, koji će mu objasniti sve besmislice što ih je tijekom večeri doživio, ili bar Lidija kojoj se htio ispričati zbog večerašnje nenamjerne drskosti. No obje su se njegove nade izjalovile...
  – Jeste li vi Nikola Banić koji je prije mjesec dana reklamirao u novinama istražiteljske i policijske usluge? – govorio je glas iz slušalice.
  – Nešto slično sam oglašavao – objasni Banić, još ne vjerujući da mu se na takav način osmjehnula poslovna sreća: dva angažmana u istom danu!
  – Pa gdje ste vi, čovječe? Zovem vas cijelu večer.
  – Imao sam noćnu smjenu. Što trebate?
  – Ništa telefonom! Dođite lijepo sutra u deset do mene da porazgovaramo o poslu.
  – Kaže se: molim vas, dođite – pouči ga Banić, izloživši se opasnosti da izgubi posao prije no što ga je i dobio.
  Umjesto da se naljuti, čovjek s druge strane prasne u smijeh.
  – Ha, ha, ha! Mole samo bijednici koji ništa nemaju! Ja ne molim nego plaćam! Ja sam Valerijan Mandić! Razumijete?
  Prilično uvjerljiv argument, pomisli Banić, pa izvadi iz ladice olovku da zapiše adresu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:23 am




 
 3.


  Iako je nebo bilo čisto optimističko plavetnilo, a vijesti na radiju niska političkih i gospodarskih trijumfa, Baniću se sve više činilo kako je u, patetično rečeno, šarenom kolaču života sve više gorkih sastojaka. Tržnicu pokraj koje je živio već od rana jutra obilazile su otužne spodobe loše odjevenih umirovljenika, prebirući po gomilama odbačena povrća ne bi li iz njih izdvojili ono što još nije sasvim trulo; vijesti o otpuštanjima, famoznim odlascima »na čekanje« i beskrupuloznoj pljački cijelih tvornica dopirale su sa svih strana, a štrajkovi i drugi oblici nezadovoljstva suzbijani su vještinom koja je bila ravna onoj iz prijašnjeg režima. Ozarena lica TV voditelja uvjeravala su puk kako brizi nema mjesta, kako je put u sutrašnje blagostanje već obilježen te kako treba samo usput porješavati nekoliko problema, pa spremno pohrliti u Arkadiju koja nam se smiješi. Znao je Nikola Banić da on sâm nije nikakvo mjerilo, da je nadomak opasnih pedesetih, kad nepovjerenje, nezadovoljstvo i stalno gunđanje na sve postojeće postaju nekom vrstom životnog stava. Možda stvari i nisu tako loše, znao se umirivati, možda sam samo ja loš i dotrajao, preumoran da sudjelujem u općem kolu zadovoljstva. I, konačno, dvije su stvari u ovom traljavom svijetu ipak u redu: pospane i zamišljene balade velikog maga Johna Coltranea i gotovo sasvim novi rabljeni renault 4, koji besprijekorno radi, bez obzira na činjenicu da i sam pripada nekoj vrsti automobilske povijesti. I baš kad je zamirala Coltraneova It’s Easy to Remember, Banićev se automobil stade spuštati u dolinu sred koje se smjestila velebna kućerina Valerijana Mandića, čovjeka koji ga je sinoć pozvao tvrdeći kako nikoga ne moli, ali svakoga plaća.
  Sudeći po njegovoj kući u, treba li reći, sjevernom dijelu grada, Valerijan Mandić nije mogao pripadati staležu koji svakoga dana zaviruje pod tezge piljarica ili se veseli kad mu vlada uz slavodobitnu halabuku pokloni pedeset kuna mirovinskog dodatka. Asfaltni put obrubljen nizom niskih svjetiljki vodio je kroz netom zasađenu bijelu šumicu mladih breza, potom je blago vijugao između otmjenih čempresa i neke druge ukrasne crnogorice, da bi se zatim ustremio na pročelje žute dvokatne kuće što je podsjećala na dvorac kojega od bolje stojećih iliraca. Ispred kuće bilo je parkirano nekoliko luksuznih automobila, a desno, uz niski dograđeni trijem, vidjelo se plavetnilo bazena okruženog nečim što je mogao biti samo bijeli mramor. Podalje iza bazena nazirala su se dva crvena teniska igrališta ograđena visokom mrežastom ogradom, a iza njih drvene barake koje su, kako se Baniću činilo, mogle biti i konjušnice. Dobar dio te nove klase došao je u metropolu s kamenjara i nitko nije znao dovoljno uvjerljivo protumačiti njihovu upravo opsesivnu strast za tenisom.
  Banić zaustavi kola ispred kućice s rampom, podignute stotinjak metara ispred Mandićeva zdanja. Iz kućice se poput guštera izvuče golemi snagator u tijesnim plavim hlačama i bijeloj košulji strašno napetoj preko čvrste trbušine. Mrlje znoja na košulji širile su mu se od pazuha sve do mjesta gdje bi mu bio struk da je bio mršaviji. Imao je debilno čelo Frankensteinove novotvorine i šiju Mikea Tysona, a dobrodušni izraz lica što ga je nekako uspio namjestiti činio se čistim, uvježbanim falsifikatom.
  – Vraški vruće – promrmlja debeli prišavši vratima Banićeva automobila.
  – Što se malo ne osvježite u onom bazenu?– primijeti Banić, a debeli se kiselo nasmije. Iako se to po njegovu tupavom izrazu ne bi moglo očekivati, čini se da je ipak razumio ironiju.
  – Osobnu! – pruži debeli ruku.
  Banić mu preda svoju osobnu iskaznicu i radnu dozvolu, a debeli se vrati u kućicu. Bio je tako zdepast da se u jednom trenu činilo kako se uopće neće moći uvući unutra. Vidjelo se da u ruci drži telefonsku slušalicu, da o nečemu dugo i opširno govori, da nekoliko puta provjerava podatke iz osobne iskaznice, da bi nakon desetak minuta prtljanja izišao i vratio se Baniću.
  – Ako vam je teško ući u kućicu, zašto se prije toga ne namažete sapunom? – dobaci mu Banić.
  – Iziđite! – odrješitim će glasom debeli.
  – Zašto bih izišao? – bunio se istražitelj.
  – Da provjerim nosite li oružje!
  – Oho! – zafućka Banić. – Što ste vi? Vojna baza? Ili vam je predsjednik države svratio na gablec?
  Bez ikakva smisla za tu vrstu humora, debeli zavuče ruku kroz prozor automobila i nemilosrdno zgrabi Banića za vrat.
  – Iziđi da te pregledam ili se gubi!
  Nemajući druge, Banić izvuče iz pepeljare neugašeni Marlboro i pritisne ga svom snagom na podlakticu debelog čuvara. Debeli vrisne, odmakne ruku, a potom bijesno zgrabi retrovizor »četvorke« i otrgne ga lako kao da bere cvijet.
  – Što je, ne voliš Marlboro? – naceri se Banić.
  – Iziđi da ti slomim vrat! – vikao je čuvar i slinio po opeklini.
  – Slušaj me, debeli – hinio je strogost Banić – javi gazdi da me nitko neće pregledavati i da nemam oružje. Ako ne može bez pregleda, ja odlazim.
  Čuvar nešto promrmlja pa ponovno nestane u tijesnoj kućici. Vidjelo se kako debelim prstima prebire po sitnim telefonskim tipkama, a zatim se rampa polako podigne. Banić upali motor i polako krene prema parkiralištu, dobacivši usput zluradi osmijeh debelom čuvaru.
  Unutrašnjost kuće, bolje reći dvorca, bila je izložba skorojevićkog neukusa i kiča. Uza zidove prostranog predvorja kočili su se konfekcijski antički kipovi, slike su zacijelo bile preuzetno amatersko nedjelo raznih anonimusa, uz ulja su visjeli gobleni, a uz tapiserije jeftine reprodukcije Mona Lise i Ivekovićevih žanr-scena iz hrvatske prošlosti. Tepisi su pripadali različitim stilovima, od vjerojatno pravih perzijskih sagova pa do onih iz Name i Vuteksa. Jedino što je u cijelom predvorju bilo stvarno savršeno bio je moćni air-condition koji je taj ambijentalni užas čvrsto držao na sedamnaest Celzijevih stupnjeva.
  Vlasnik tog carstva, moćni poslovni čovjek i poduzetnik Valerijan Mandić, dočekao ga je u nekoj vrsti radne sobe za koju bi se moglo reći sve prije nego da je bila jednostavno i funkcionalno namještena. Njezino neautentično pokućstvo sigurno je bilo iznimno skupo i pripadalo je raznim, uglavnom nespojivim stilovima, jednako nespojivim kao što su bile i boje Mandićeva sakoa, košulje i kravate. Valerijan Mandić morao je imati znatno više od pedeset godina, ali je još bio u snazi, premda bi se prije moglo reći da je grdosija nego atlet. Govorio je sporo, gledajući u sugovornika pomalo tupo, baš kao da mu pola razgovora nije baš jasno.
  Banić sjedne u ponuđeni fotelj i odluči pustiti Mandića da mu podrobno objasni razloge zbog kojih ga je pozvao.
  – Dakle, vi ste taj Nikola Banić... privatni istražitelj – reče Mandić nalaktivši se na stol i spojivši prste desne i lijeve ruke. – S obzirom na to da se bavite tim poslom, vjerojatno ste zanat ispekli u bivšoj policiji.
  Banić potvrdi kimanjem glave.
  – Znači s komunjarama. To vas baš ne čini osobom kojoj bih poklonio previše svog povjerenja. Cijeli sam život ratovao protiv vas komunista.
  – Imate pravo – pokajnički će Banić. – Moram vam odmah priznati da sam svojedobno bio član poznate zločinačke organizacije pionira, kao i da sam 1959. nosio Titovu štafetu na relaciji Bjelovar – Križevci.
  Telefon na Mandićevu stolu zazvoni i on podigne slušalicu. Kao i svi primitivci, i on se derao u telefon kao da nema mnogo povjerenja u finu elektroniku.
  – Ako on kaže, onda odmah kupite! Ma, hajde, molim te, četrdeset tisuća maraka nije ništa za tako malo rabljenu stvar!... Čuo si me, kupite... na njegovu dušu... Živio mi ti!
  Mandić odloži slušalicu i zagleda se u svoga gosta, kao da još uvijek razmišlja o kupnji koju je upravo dopustio. Vidjelo se da njegovu ironičnu primjedbu nije ni shvatio ili ju je već zaboravio.
  – Da, zbog njih sam morao provesti više od deset godina u emigraciji. U Njemačkoj. Bio sam član jedne naše frankfurtske emigrantske udruge i nemalo sam puta vidio Udbina pseta na djelu...
  – Nadam se da me niste zvali zbog toga – prekine ga Banić.
  – Zvao sam vas zbog kćeri. S njom imam velikih problema. Imate li djece?
  – Imam.
  – No, onda vam roditeljske brige nisu strane.
  – Oprostite, ali pedagoškom se djelatnošću ne bavim...
  – Znam – lupi Mandić šakom po stolu. – I ne zajebavajte! Ova je kuća puna ozbiljnih ljudi koji ne trpe zajebavanje!
  – Jasno mi je. Jednog sam već upoznao na ulazu – mirno će istražitelj. – Radije mi objasnite što vas muči.
  On duboko uzdahne, uhvati se za glavu, pa počne:
  – Imam sedamnaestogodišnju kćerku Maru, jedinicu. Sam je odgajam jer joj je majka umrla prije petnaest godina. U posljednje vrijeme mala mi pravi silne probleme, izbiva iz kuće, vucara se okolo s čudnim društvom, troši puno love, pa i ovo, vidite, i ovo sam našao u njezinoj sobi...
  Mandić otvori ladicu stola i pred Banića baci vrećicu s malo bijelog praha. Banić gurne prst, zahvati malo praha pa ga lagano lizne. Premda nije bio sto posto siguran, učini mu se da je riječ o heroinu.
  Telefon na stolu ponovno zazvoni.
  – Bogamu, pustite me na miru!... Kako, nije stigla narudžba!? Pa poslao sam je u utorak!... Slušajte, hoću tu robu do ponedjeljka... Ne, rekao sam, franko skladište!
  – Oprostite, Baniću – nastavi Mandić spuštajući telefonsku slušalicu. – Posao je posao. Nego, gdje sam ono... da, i sve to ne bi bilo ništa da mi prije petnaestak dana nisu počele pristizati prijeteće poruke.
  – Čime vam prijete?
  – Evo, tu su dvije – reče Mandić izvlačeći papiriće iz ladice stola.
  Banić uzme to što je on nazvao prijetećim porukama. Poruke su bile ispisane na neuredno istrgnutim kockastim papirićima od kakvih su izrađene matematičke bilježnice. Na jednoj je nevještim rukopisom i s obiljem pravopisnih pogrešaka pisalo: Gade ako mi u roku od tjedan dana ne daš 20 tisuća dem, ubiću tvoju jedinicu Maru. Donesi novac u petak na Cvijetni Trg u 16 i 30 i naš će ti čovijek priči.
  A na drugoj je stajalo: Gade nisi donjeo novac. Imaš šansu sutra u 18 sati na istom mjestu. Kada daš novac puštamo ti kćerku na miru.
  – Ne djeluju baš uvjerljivo – zamišljeno će Banić. – Osim s vama, čovjek je i u žestokom sukobu s pravopisom. Jeste li možda bili na zakazanome mjestu?
  – Jesam, ali mi nitko nije prišao.
  – Primili ste samo dvije poruke?
  – Primio sam ih sedam, ali je prvih pet odnijela policija.
  – I što su rekli? – zanimalo je Banića.
  – Nisu pokazali pretjerano zanimanje – odmahne Mandić rukom kao da ni o novim policajcima nema baš najbolje mišljenje. – Kazali su da netko zbija neslane šale, da će izviditi, da će pripaziti na malu. Dva-tri dana tu se u okolici vrzmalo nekoliko njihovih ljudi, a onda su sasvim nestali. Vidite, ono što me ponajviše zabrinulo jest to što je uz svaku od poruka bila priložena i poneka Marina sitnica: ukosnica, crvenilo za usne, dugme vjetrovke... što znači da je nitkov stalno u njezinoj blizini.
  – I što bih ja trebao učiniti?
  – Što biste trebali učiniti!? – čudio se Mandić kao da je stvar sama po sebi jasna. – Pa trebali biste je zaštititi.
  – Žao mi je – krene Banić kao da će ustati. – To ja ne radim, to je posao za zaštitare. Imate Sokole, Tigrove i što ja znam kako se sve ne zovu.
  – Kako ne razumijete, dragi gospodine – nije se dao Valerijan. – Ako uzmem kojega od njih, taj će zaigrati flastera. Zalijepit će se uz malu tako da bez njega neće moći ni na zahod. A ja želim diskretnu pasku, takvu koju ni ona neće primijetiti. I to ne neprekidnu, nego samo kad dulje izbiva... ili kad ide, da tako kažemo, na rizičnija mjesta, na ples, na kakav domjenak i slično.
  Banić ušuti, vidjelo se da razmišlja, da ni sam ne zna kakvu će odluku donijeti. Mandić shvati njegovu dvojbu, pa nastavi:
  – Čuo sam da uzimate tristo kuna na dan, a ja bih vam, vidite, bio spreman platiti isto toliko, ali maraka. Jasno, uza sve to i troškove koje biste imali. Evo, tu sam vam spremio mali predujam za prvi tjedan.
  Rekavši to, Mandić gurne pred istražitelja dvije novčanice od tisuću maraka. Pred Banićevim se očima ponovno zavrti kaleidoskop mjesečnih potreba, dugova i skromnih investicija.
  – Vidite – reče Banić vadeći cigaretu iz kutije – bit će strašno blesavo motriti vašu kćer i čekati hoće li joj se što dogoditi. Možda bi bilo djelotvornije pronaći onoga koji piše ta pisma...
  Iritantna zvonjava telefona još jedanput ispuni sobu.
  – Dobro, skinite mi te usrane male dioničare s vrata – opet je vikao poduzetnik. – Ako ne možete dokupiti tih pet posto, onda niste ni za što!... Pa ponudite svakome tko je voljan prodati bar dvostruko od nominale, a onda, od direktora do čistačice, sve pod nož! Ha, ha, ha!
  Mandić spusti slušalicu pa upre prstom u Banića.
  – Čovječe, to mi se sviđa! To zbilja nije loša ideja.
  – Ja na sve to gledam ovako: ta pisma zacijelo piše netko od vaših prošlih ili sadašnjih neprijatelja, netko tko vam želi nauditi... Možete li se sjetiti kome ste sve u životu nagazili na prste? Tko su vam neprijatelji?
  – Komunisti su mi oduvijek bili najljući neprijatelji – srdio se Mandić. – Protiv njih se borim od malih nogu.
  – To je u redu – umirivao ga je Banić. – Ali, znate, sasvim je mala mogućnost da vam ta pisma šalju Stipe Šuvar i Jakov Blažević. Ili Dušan Dragosavac, primjerice. Pod neprijateljima sam mislio na one osobne, intimne, dakle na ljude koje uglavnom poznajete.
  – Nemam nikakvih neprijatelja! Ja sam dobrotvor! Milijune maraka pomoći donio sam ovoj zemlji i ovom narodu kad mu je bilo najpotrebnije.
  Izgovorio je to s takvom narcisoidnom sigurnošću i odlučnošću da je Baniću odmah bilo jasno kako ima toliko neprijatelja da ih do večeri ne bi uspio nabrojiti.
  – Dobro, onda ćete mi dati te papiriće i dopustiti mi da vas posjetim kojega od idućih dana kako bismo podrobnije popričali o ljudima iz vaše i Marine okoline. Jer, sve to sigurno radi netko tko vam je vrlo blizu. Samo, kad sljedeći put dođem, reći ćete onom debelome na ulazu da me zaobiđe u širokom luku.
  – Ah, pustite vi Đuru! – veselo će Mandić. – To je dobričina, jedan od prvih banijskih dragovoljaca. Zove se Vakumec, a svi ga zovu Vakum, jer nema baš mnogo u glavi... Drag je i pošten, ali pametan... e, to baš nije... No, dogovoreno, neće vas više uznemiravati.
  – I još nešto – nastavi Banić. – Kako ću prepoznati vašu kćer?
  – Maru!? – začudi se poduzetnik, a potom mu valjda i samome postade jasno da je istražitelj nikad nije vidio. – Evo, tu je! Dođite!
  Valerijan ga pozove do prozora i prstom mu pokaže dolje prema bazenu. Na rubu je sjedila izazovna plavuša u minijaturnom dvodijelnom kupaćem kostimu. Ništa na njoj nije govorilo da ima tek sedamnaest godina.
  – Ako i po gradu ide u te dvije sićušne krpice, onda je u redu – promrmlja Banić. – U suprotnome će mi trebati koja novija fotografija.
  Valerijan nešto ljutito promrmlja, a potom odmah pritisne tipku na radnom stolu. Za nekoliko časaka na vratima se pojavi mrtvozornička prilika slabašna muškarca u crnom odijelu i s debelim naočalama na nosu.
  – Ovo je moj savjetnik, doktor Sironić, mozak svih mojih pothvata – ceremonijalnim će glasom Valerijan, dok je čovjek u crnome, poput vjerna psa, stajao na vratima i čekao gazdinu zapovijed. – Doktor Sironić će vam dati Marine nove fotografije i podrobno vam objasniti kamo mala izlazi, kakve su joj navike i slično. U redu?
  Malo poslije, kad su u jednoj od sporednih prostorija pretraživali po brdu obiteljskih fotografija, Banić upita ozbiljnoga i šutljivog Sironića:
  – Gdje je vaš gazda nabavio sve te silne antičke kipove? Mislim da ih ni Grci nemaju toliko.
  – Priznajem, nije baš čovjek od ukusa – nasmije se Sironić. – Zamislite, imao je ideju da im se svima nadomjeste ruke. Ali ostavimo to! Želim vas upozoriti da dobro pripazite. Strašno je osjetljiv na Maru, a ona... ona je sklona brzim i površnim poznanstvima...
  – Oho! – iznenadi se Banić. – A vi, vi ste njezin doktor?
  – Zašto bih bio?
  – Gazda vas je predstavio kao doktora. Mislio sam...
  – Prevarili ste se – prekine ga Sironić. – Nisam doktor. Zapravo, doktor sam samo za stvari kojima se gazda bavi, pa me tako zove od milja...
  – A čime se gazda bavi?
  Umjesto da mu odgovori, Sironić se nekako pakosno i dvosmisleno nasmije, pa mu pruži dvije Marine portretne fotografije, a potom ga brzo izgura u predvorje puno lažnih antičkih statua. Ondje je već stajao gotovo dva metra visok muškarac napadno riđe kovrčave kose. I on je bio jak i podebeo, ali ne kao debil iz kućice na ulazu. Imao je opasan i podmukao izraz lica te sako zadebljan ispod lijevog pazuha, baš kao da tu drži futrolu s revolverom.
  – To je naš Aldo Kokot, kojega svi zovu Tromblon – objasni Sironić. – Čovjek silno zaslužan za našu stvar... i za Hrvatsku.
  Sa svim tim dobrotvorima na grbači domovini se uistinu dobro piše, pomisli Banić pa krene.
  – Tromblon, isprati gospodina do auta! – naredi Sironić kovrčavom tipu, a on krotko krene ispred Banića.
  Dakle, upoznao sam i trećeg Mandićeva kućnog psa, mislio je koračajući iza širokih Tromblonovih leđa, pomalo sretan što napušta taj novokomponirani poslovni raj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:25 am



 
 4.


  Unutrašnjost luksuznog diskokluba First izgledala je Baniću poput marsovske metropole; ništa takvo nikad nije vidio, ništa slično nije poznavao i ništa mu se od svega toga nije sviđalo. Laseri i ritmizirana raznobojna svjetlost, mladež u odjeći od šarene plastike i kompjutorizirani ravni ritam po kojemu se ljudska tijela klate i previjaju do iznemoglosti. Ruku na srce, od svega mu je najstrašnija bila glazba, jer kao fanatik džeza nije mogao shvatiti da glazbeni tijek može ići neprekidanom ravninom, bez spuštanja i bez podizanja. Obožavao je onu prevrtljivost i nepredvidivost džeza, kad te smireni bas, umirući glasovir i metlice na bubnjevima uvjeravaju da sve nestaje i da je svemu kraj, a onda se odnekud javi saksofon, zaurla vrlo visoko, pa se stane obrušavati, povlačeći prateća glazbala u neumoljiv tempo. A ovdje je sve bilo nezanimljivo ravno poput cirkularne pile ili usisavača za prašinu, koji je netko, otišavši na more, zaboravio isključiti. Ali kako i najstrašnija pustinja ima pokoju oazu, Banić pronađe šank koji je sred tog kompjutorskog kaosa djelovao kao razmjerno pristojno i civilizirano mjesto. Šanker je bio proćelav, imao je staromodni prugasti prsluk i leptir kravatu, i uz Banića je sigurno bio daleko najstariji čovjek u tom prostoru. Okruženi gomilom uzbibane mladeži, kao da su se obradovali jedan drugome.
  – Što ima za piće? – upita Banić dovoljno glasno da se od glazbe moglo čuti.
  – Klinčadija loče Red Bull, Flying Horse i druga energetska sranja, ali pretpostavljam da bi se vama od toga digao želudac.
  Nekoliko glasova sa strane veselo je tražilo upravo ta »energetska sranja« s vinjakom ili viskijem, pa kad ih je poslužio, sredovječni se šanker vrati Baniću i namigne mu.
  – Imam u pričuvi nekoliko ledenih boca Plzenj-Urquella. Što kažete na to?
  – Iz vaših usta u Božje uši! Dajte jednu meni, drugu vama.
  – To su vam one od nul’ trideset tri! – ponovno namigne šanker.
  – Oh, dajte onda svakome po dvije.
  Dok su pijuckali pivo čija je zlatna boja bila plemenitija od svih onih što su bljeskale po tijelima robotiziranih plesača, šanku priđe mladić odjeven u uske hlače i ružičastu bluzu, koja je zacijelo morala biti kupljena u prodavaonici ženske odjeće. Baniću se učini da ima umjetne trepavice te da je zbog frizure morao bar dva sata prosjediti u frizerskom salonu.
  – Jean, daj mi, molim te, viski i crvenog bika!
  Šanker ga pogleda mrko, nalakti se na pult i izdere:
  – Bjež’! Nisi platio ni prvu rundu!
  – Zašto si takav, dušo? – nježnim će glasom mladić.
  – I ne zovi me Jean, ’bem ti boga! – bio je posve određen šanker.
  Kad je mladić otišao bez pića, okrene se on Baniću.
  – Potroše lovu na taj jebeni Ecstasy pa misle da mogu cugati badava.
  – Ecstasy!?
  – Da. To je neko smeće što ga žderu da ih podigne. Od čega mislite da mogu tako tancati satima? A vi, vi ste ovdje sigurno zbog djeteta?
  – Ne... zapravo da.
  – Ne stidite se – umirivao ga je šanker. – Kad bi bar više roditelja zavirilo ovamo da vide što im djeca rade, ne bi bilo loše. A koje je vaše?
  – Ona tamo cura – reče Banić i pokaže prstom prema Mari Mandić, koja je desetak metara dalje razgovarala s dvjema djevojkama i ženskastim mladićem koji je maločas pokušao iskamčiti piće.
  – Vi ste tata od Mary!? – zine šanker od iznenađenja. – Vi ste, dakle, onaj tvorničar novca Mandić, pardon... onaj poduzetnik!
  – Zapravo, ja sam joj tetak – smete se Banić. – A ona, ona se ne zove Mary nego Mara.
  – Mislite da se ja zovem Jean? – ljutitim će glasom šanker. – Zovem se Ivo, ali me svi zovu Jean, kao što i vašu Maru... Ali, slušajte, nije dobro što vam se nećakinja druži s tim pederom.
  – Kojim?
  – Kako kojim!? – sve uzrujanijim glasom govorio je šanker Ivo. – S onim koji je maločas žicao piće. To vam je društvo kojemu ništa nije strano. Mislim da se i fiksaju. Dođite jedanput poslije fajrunta da vam pokažem što sve čistačica Barica pronađe u zahodu, pa će vam biti jasno... Ne, s Gracijom se ne treba družiti.
  – Gracija!?
  – Da, tako se zove topli bratac. Nego, hoćemo li još koje pivo? Znate, za ovu pasju vrućinu B-vitamin iz piva najbolja je prevencija od dehidracije organizma.
  – Može – složi se Banić. – A one dvije... tamo s Marom, vidite one dvije?
  – Vidim, vidim – otpovrne Ivo otvarajući nove boce plzenjskog zlata. – I to vam je tuga, jad i bol. Zapravo, danas vam se žensku djecu, ako hoćete imati miran san, isplati dati isključivo u samostan, sve ostalo je užas i noćna mora. Ona visoka je Štuka. Ta vam sto posto vremena provodi ovdje, a otkud joj novac, vrag neka zna. Osim toga, kad nekoga zovu Štuka, tu onda nešto smrdi. Sigurno ste i sâmi ribič, pa već znate što je u riječnom svijetu štuka, grabljivica koja ždere sve što joj je u vidnom polju.
  – A ona druga?
  – To je Zizi! Ona pokušava napraviti pjevačku karijeru i važna je kao dokaz.
  – Kakav dokaz? – upita Banić paleći Marlboro.
  – Kao dokaz da svatko može snimiti jebeni cd! – odbrusi Ivo, pa požuri poslužiti klinčadiju novim limenkama vitaminsko-mineralnog eliksira. Potom se vrati i mirno nastavi piti svoje pivo.
  – Evo, pazite sad taj užas! – pokaže Ivo prema podiju na koji se Zizi popela. – Pjeva nekakva sranja koja su glazbeno i tekstualno jednostavnija od dječjih brojalica. En-ten-tini je prema njezinim pjesmama čisti Mozart. Čujte, ja sam vam odrastao na Micku Jaggeru i Jimu Morrisonu i meni je ovo tu sve sami smrdljivi drek!
  – Zašto uopće radite ovdje? – upita ga Banić, iznenađen njegovom gorčinom.
  – Jebi ga! Za soma maraka! Magistrirao sam fiziku i radio sam u institutu ni za pola te plaće. Petnaest kolega zapalilo je van, a ja sam zbrisao u ovaj elektronički geto. I sad sam osuđen na noćnu smjenu, a po danu ćorim. Radite li i vi kad u noćnoj smjeni?
  – Uglavnom.
  – Onda znate njezine prednosti. Noću su ti čula izoštrenija, a mozak radi triput preciznije, hipersenzibiliziran si na svaki šum, osjećaj... i te stvari. Ljudi iz noćne smjene bolje razumiju svijet oko sebe i zato su opasniji za vlast – tumačio je Ivo.
  Ono što je pjevala Zizi uistinu je bilo nepodnošljivo, ali se ipak bar pedeset klinaca klimatalo u tom ritmu. Banić potraži pogledom Maru, pa s laganom jezom shvati da je više nema u dvorani.
  – Na kraju, kad ovi bahati frajeri bariranim čekovima pokupuju cijelu zemlju – nastavi Ivo svoj solilokvij – ostat će nešto sirotinje da im šljaka za par kuna, a svi s faksom zbrisat će u inozemstvo. Na fakultetima će morati predavati bravari, a ljude će liječiti soboslikari... To je logika mesnice u kojoj je kila mišića duplo skuplja od kile mozga premda se mozak puno teže nađe.
  – Niste li vidjeli Maru? – zaustavi ga Banić.
  – Maločas je s Gracijom i onom Štukom izišla van. Sigurno su otišli na neko drugo mjesto.
  – Oprostite – žurio je Banić. – Moram za njom!
  Izbroji novac pred iznenađenim Ivom, pa izjuri van.
  – Dođite opet! – vikao je za njim šanker, ali to Banić sred klimaksa Zizine pjesme nije mogao čuti.
  Čim je izišao na parkiralište, zapljusne ga topli zrak ljetne noći. Promotri brzo parkiralište i s olakšanjem spazi Maru kako s društvom ulazi u svoj žuti fiat Uno. Slijedio ih je, neprekidno se bojeći da će izići iz grada, gdje njegova »četvorka« više neće moći pratiti brzi talijanski auto. Nasreću, žuti se auto zaustavi na parkiralištu hotela Intercontinental.
  Nikola Banić, raznim životnim okolnostima osuđen na usputne hamburgere, hot-dogove ili neukusne konzerve što se otvaraju u tišini samačke kuhinje, nikad se nije dobro snalazio u sladunjavim nazivima Intercontijevih restorana, pa je, slijedeći potajno Maru, sjeo u nešto čemu ponovno nije znao ime. Nenametljivo se uvukao u separe do onoga u kojemu je sjedila Mara s prijateljima i naćulio uši ne bi li pohvatao komadiće njihova razgovora. No u njihovu razgovoru nije bilo gotovo ničega što bi bilo blagodat za istražiteljeve uši. Gracija je blebetao o umijeću gospođe Alide, očito neke mondene frizerke, opisivao sjaj i glazuru pojedinih lakova za nokte, koje, uzgred, večeras nije uspio dotjerati, i slično. Štuka je šutjela dostojanstvenim mirom kakvome su neobično vični praznoglavi, i tek bi se tu i tamo uključila u razgovor kratkim komentarima poput uistinu!, kolosalno!, ma nemoj mi reći!
  Požalivši već zbog toga što je zasjeo u lokal s kojim ga inače ništa pod kapom nebeskom nije vezalo, Banić se okrene i u kutu prostorije spazi priliku sasvim neprikladnu za gospodski spleen tog otmjenog hotela. Imao je isposničko lice s kratkom bradicom ili s tek nekoliko dana neobrijanim obrazima, bio je povisok, mršav, ali jak, nosio je strašno iznošenu majicu s natpisom Fruit of the Loom, kakve su se nosile dobrano prije ovog rata, traperice, zacijelo marke Levi’s i gumene natikače kakve su se za nekoliko kuna mogle kupiti u prizemlju većih robnih kuća. Vjerojatno nije imao ni četrdeset godina. Gledao je prema Marinu stolu i moglo se očekivati da će njegovi prvi problemi nastati kad se pojavi konobar, poslovično nesnošljiv prema proleterskom looku. I sam već pomalo uzrujan vlastitom senzibiliziranošću na socijalne slučajeve, Banić svrne pogled s neugledno odjevena čovjeka u kutu pa usmjeri pozornost na Maru. Ona je upravo tada nesigurnim glasom punim bojazni govorila nešto što je istražitelja moralo zanimati.
  – Tako se bojim! Mislim da me uvlači u neku svoju igru koja neće dobro završiti.
  – Daj mu nogu! – kratko će Gracija. – Kad te se konačno riješi, možda baci oko i na mene, ha, ha, ha!
  – Idiote! – zasikće Mara. – Katkad mi se čini da nije sa mnom zbog mene nego zbog nečega do čega može doći uz moju pomoć.
  – Do love tvog tatice! Ha, ha, ha! – cerekao se Gracija.
  – Bože, hoće li netko izbaciti ovog pedera!? – s gađenjem će Mara, pa dometne još nešto što Banić nije uspio čuti, jer se pred njim pojavio konobar.
  – Što izvoli gospodin?
  – Hladno pivo! – brzo će Banić, nastojeći ga se što prije riješiti.
  – Oprostite, ali ovdje je postavljeno samo za jelo.
  – Onda mi donesite burek od mesa! – reče Banić, nimalo ne skrivajući da mu konobar ide na živce.
  – Po to ćete morati skočiti do Kulen Vakufa. Ceste su upravo oslobođene.
  – Onda donesite bilo što! – odbrusi Banić, a konobar se lukavo nasmije i uljudno povuče.
  Za susjednim stolom Mara je plakala i sve o čemu su dotad razgovarali bilo je za istražitelja nepovratno izgubljeno. Sućutni Gracija pokušavao ju je utješiti, pa čak i zagrliti, ali je to Mandićevu kćer toliko uzrujalo da je zgrabila torbicu i izjurila iz restorana. Vidjevši kako se Gracija i Štuka ne miču sa svojih mjesta, Banić polako ustane i pođe za njom. Dospio je zamijetiti kako ulazi u ženski zahod. Krene za njom, osvrne se i s olakšanjem shvati da je hodnik prazan. Ne želeći pobuditi ničiju sumnju, otvori vrata muškog zahoda, uđe u nj i zapali cigaretu. Glavom mu sijevne misao kako još od gimnazijskih dana nije pušio u zahodu. Čekao je da mala iziđe; ne zatvorivši dokraja vrata, nadao se da će je čuti. Nakon što je popušio prvu cigaretu, učini mu se da se predugo zadržala. Ipak zapali i drugu, pa kad je i nju ugasio u zidnoj keramičkoj pepeljari, pomisli kako bi bilo pametno provjeriti što se zbiva. Znao je da će na taj način prokockati svoju anonimnost i da je više neće moći nadzirati na tako jednostavan način. I već kad je bio siguran da mu poslovna obveza nalaže da uđe u ženski zahod i provjeri nije li djevojka napravila kakvu nesmotrenost, ona mirno iziđe i zaputi se natrag prema restoranu. Isprva pomisli krenuti za njom, ali ga neki radoznali vražićak u glavi pritjera da zaviri u zahod. Nasreću, kao i hodnik, bio je prazan! Otvorio je prvu kabinu, potom drugu i treću, ali ni u jednoj od njih nije bilo ništa sumnjivo. I kad je već pomislio da trati vrijeme, dosjeti se, uđe u prvu kabinu, neobično lako podigne poklopac vodokotlića i spazi kako na površini vode pliva plastična šprica kakvu rabe narkomani. Zatvori brzo vrata kabine i iziđe.
  Već na hodniku zatekne metež i dernjavu. Iz restorana je upravo istrčao onaj tip u iznošenoj majici i gumenim natikačama te spretno pojurio prema stubištu. U ruci je držao žensku torbicu, istu onakvu kakvu je Mara nosila u zahod. Nekoliko je glasova vikalo: »Drž’te ga!« i »Ukrao je torbicu!« Za lopovom je istrčao vižlasti Gracija i uspio ga dostići na prvom odmorištu. I zacijelo bi Gracija te večeri postao Marinim herojem zaštitnikom da se tip s torbicom nije okrenuo i dobro odmjerenim udarcem u bradu nokautirao nadobudnog homoseksualca. I tad, dok se obnevidjeli Gracija pokušavao dignuti s poda, pogled loše odjevenog tipa susretne se s Banićevim. Da, Banić ga je možda mogao i sustići, ali se u tako nešto nije htio miješati; on je imao »mandat« da se brine za djevojku, a ne za njezinu torbicu.
  Ostavivši na miru čovjeka koji je u kratkom vremenu napustio hotel, istražitelj se vrati u svoj separe i nastavi slušati razgovor Mare i Štuke.
  – Što si imala unutra? – pitala je Štuka.
  – Što sam imala!? Znaš što sam imala! Bile su još tri doze i tisuću kuna.
  – Tisuću kuna!? – snebi se Štuka.
  – Ma jebeš tisuću kuna! – opsuje Mara.
  Opipavajući bolnu čeljust, stolu priđe Gracija.
  – Dobro me odalamio... Ali obavijestio sam recepciju. .. već su pozvali policiju...
  – Isuse! – prošapće Mara. – Idiot je zvao policiju! Idemo brzo odavde!
  – Kretenu! – okomi se Štuka na Graciju. – Kao da ne znaš što je imala u torbici!
  Mara brzo ustane i pođe prema izlazu. Štuka ju je slijedila, neprekidno kimajući glavom kao da očajava nad Gracijinom glupošću. Pa kad je i peder pošao za njima, ona se ljutito okrene i pred svima se izdere na njega:
  – Nosi se kući! Večeras si napravio dosta pizdarija!
  I baš kad je odlučio ustati, pred Banićem se pojavi konobar stavljajući na stol veliki pladanj s poklopcem od rostfraja. Podigne poklopac i pred iznenađenim se istražiteljem pokaže veliki crveni jastog koji se pušio u grimiznom umaku.
  – Gospodin je rekao da donesem bilo što.
  – Pametno ste postupili – mrmljao je Banić prebirući po džepovima. – Koliko sam dužan?
  – Osamsto kuna, molim.
  Baniću se smrkne pred očima; za toliki je novac jeo dva tjedna. Izvadi konačno iz džepa dvjesto maraka i tutne ih konobaru u ruku.
  – Ostatak zadržite! – reče brzo pa pojuri za Marom i njezinom družbom.
  – Čekajte! – derao se za njim konobar. – To nije dosta! Nedostaje još sedamdeset kuna.
  – Možete pojesti jastoga, prodajem vam ga za te novce! – dobaci Banić, sjurivši se niz stubište.
  Ali njegova je žurba bila uzaludna jer se te večeri ništa više nije dogodilo. Gracija je, zaradivši konačno od Štuke šamar, ostao u prizemlju hotela, Štuka se pak otputila nekamo u mrak, a Mara je sjela u auto i krenula kući. Vozio je polako za njom sve do Mandićeve kućerine s bazenom, teniskim igralištem i ostalim glupostima, pa kad je vidio kako je parkirala auto i nestala u zgradi, polako se okrenuo i pošao natrag u grad. Usput sred mračnih čempresa zamijeti tamnu priliku kovrčave kose pa uspori. Pokraj auta prođe Aldo Kokot, iliti Tromblon, nasmije se Baniću i simbolično mu odsalutira, očito zadovoljan što tako pomno bdije nad sigurnošću gazdine kćeri.
  Kada je stigao do svog unajmljenog stančića u prolazu kina Apolo, bila je već ponoć, pa ga je to više iznenadilo svjetlo na njegovu prozoru. U sobici je sjedila njegova kći Nika i pijuckala pivo koje je našla u hladnjaku.
  – Isuse, što radiš tako kasno? – upita on umorno se ispruživši preko kreveta.
  – Kasno!? Pa u ponoć tek počinje život. Imaš koji Marlboro?
  On izvuče iz džepa zgužvanu kutiju cigareta i baci je prema njoj.
  – Slušaj, Nika, ideš li ti kada u First!
  – U First!? – začudi je očevo pitanje.
  – Da, tamo gdje jedu Ecstasy, piju nekakvog crvenog bika i plešu uz kompjutoriziranu dosadu.
  Ona zapali cigaretu i zagonetno ga pogleda.
  – Postaješ star i konzervativan. To ti je techno.
  – Ne znam što je. Pitam te: ideš li ili ne?
  – Ne.
  – Hvala Bogu! – lakne njemu.
  – Ali, znaš, ta je glazba super. I mnogo raznolikija od tvog Cheta Bakera.
  Nije imao snage svađati se s njom na temu džeza i techna.
  – Mama mi kaže da napuštaš faks.
  – Napuštam – reče ona bez ikakva straha; baš kao da je tako što savršeno razumno i pametno.
  – To nije baš mudra odluka.
  Ona priđe krevetu, sjedne do njega i mazno mu se privine na grudi. Bože, već je prava žena, pomisli on, užasnut svim tim godinama što su tako brzo prošle.
  – Ja sam tvoja kći.
  – I!? – zine on, kao da mu nije jasno što je time htjela kazati.
  – Pa mi Banići skloni smo, tako... ne baš razumnim rješenjima. Mama je već nešto drugo...
  On htjede prosvjedovati, ali se sjeti kako je večeras potrošio dvjesto maraka na jastoga kojega je jedva pomirisao.
  – Čini mi se da starim – nastavi ona s klinačkom sjetom u glasu ne mičući glavu s njegovih grudi. – Sve je manje stvari koje me zanimaju i vesele...
  – A studij medicine je među posljednjima – dometne on.
  Ona potvrdno kimne i gorko se nasmiješi.
  Tu smo, dakle, pomisli on, nesretna ljubav i pripadajući Weltschmerz. Ali, jasno, budući da se uvijek trudio biti dobar i suosjećajan otac, rezultat svoje spoznaje morao je prešutjeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:26 am




 5.


  Kada je vani trideset pet u hladu, u čajnoj kuhinji u kojoj vriju špageti zacijelo je sto stupnjeva, mislio je Banić nespretno otvarajući konzervu s umakom od rajčice i bosiljka. Nakon deset minuta sruči vrelu tjesteninu u cjediljku, protrese je, prebaci u zdjelu umazanu od jučerašnjega identičnog ručka, pa sve zalije umakom i pospe ribanim parmezanom. Da su ga pozvali u koju od onih televizijskih emisija u kojima gosti pokazuju vlastita kulinarska umijeća, kuhani špageti s kupovnim umakom bili bi jedino čime bi se mogao podičiti pred gledateljstvom. Jeo je malo, tek onoliko koliko se po pasjoj vrućini dalo pojesti, pa se potom prihvatio ledenog piva, kojega je uvijek bar pokoja boca morala biti u hladnjaku. Zatim se, samo u kupaćim gaćicama, svalio na krevet i zapalio Marlboro. Da je kojim slučajem bio vješt peru, činilo mu se kako bi o ledenom pivu, Marlboru i džezu mogao ispisati opsežne filozofske eseje. Na kasetofonu su se vrtjele pozne talijanske snimke Cheta Bakera, a opori dim Marlbora bio je ponajboljim pomagalom da se otputuje u mistične prostore pjesme, dok je ledeno pivo značilo buđenje, povratak boljim sastavnicama stvarnosti.
  No kako su svi užici tijela časoviti, iz popodnevnog ga je snatrenja prenula prodorna zvonjava telefona. Podigao je slušalicu i začuo zabrinuti, gotovo panični glas Valerijana Mandića.
  – Morate hitno za Marom! Otišla je u Rijeku!
  – Sigurni ste? – upita Banić, koji se nadao da će razmažena klinka i ovo pasje popodne provesti na bazenu svojega doma.
  – Siguran sam! Ostavila mi je poruku da ide i da se sutra vraća... Ali tko će imati živaca čekati do sutra!
  – Možda je ondje sigurnija nego ovdje.
  – Ne zanimaju me vaša nagađanja – ljutio se Valerijan. – Jedno od onih prijetećih pisama imalo je baš riječki žig. Smjesta krenite za njom. Boga mu, pa pošteno vas plaćam!
  – Ali kako da je nađem? Rijeka ima gotovo dvjesto tisuća stanovnika, od kojih velika većina ne poznaje vašu kćer.
  – Otišla je žutim fiatom – objašnjavao je Valerijan.
  – U Rijeci ima prijateljicu u Đakovićevoj ulici broj sedam i rodicu u Cara Emina, na samom kraju... Budete li imali sreće, na jednoj od tih adresa naići ćete na njezin auto. I nikako je ne ispuštajte iz vida!
  – A ako je ne nađem?
  – Ako je ne nađete, ne pojavljujte mi se pred očima! – izdere se Mandić pa spusti slušalicu.
  Banić pomisli kako je lijepo mogao za sitni novac voditi u šetnju pse bogatih Zagrepčana, a ne baviti se ovim glupavim njuškanjem, pa se, ljut na samoga sebe, sjuri pod tuš. Potom, još pomalo mokar, navuče traperice i majicu, strpa odijelo i dvije košulje u torbu, a povrh toga nekoliko kaseta i Smith&Wesson, zatvori torbu, uzme isprave i sve one marke koje nije dospio razmijeniti, pa krene prema mjestu gdje je ostavio automobil. U automobilu je bilo toplije nego u pećnici, ali ipak hladnije nego u visokoj peći. Otvori sve prozore pa krene, duboko u duši poželjevši jedan cjelodnevni pljusak.
  Promet na autocesti bio je rijedak; iako su nakon uspješne akcije oslobađanja krajiških prostora dežurni optimisti predviđali turističku eksploziju, kao da nitko više nije išao na more. Na radiju je svirala ona pjesma s refrenom »lupi petama« i Baniću se, premda nije imao osobita smisla za tu vrstu glazbe, učini da je u stihovima neko elementarno poštenje kojim se od Boga moli da zaštiti sirotinju i golubove, dok se bogate prepušta njihovoj lovi i vezama, što zna biti jednako učinkovito. Pronađe potom vijesti u kojima je čuo kako Srbi oko Sarajeva opet započinju svoje topničke orgije, pa ih u tom smislu međunarodna zajednica strogo opominje i traži te ovo, te ono...
  Oko Delnica je prestigao dva dosadna šlepera i češki trailer koji je izgledao kao da je stigao iz onih dana kada su na Jadran iz te zemlje dolazili samo članovi ck i njihova svojta.
  Sa slabom nadom da će u velikom lučkom gradu pronaći malu poduzetnikovu kćer, stigao je u Rijeku. Spuštajući se prema gradu, spazio je sivu tvornicu papira, zapjenjenu svijetlozelenu Rječinu i zaustavio se doskora pokraj gradskog kanala s kojega se, sred teške zapare kasnog popodneva, širio neugodan smrad. Jednog od malobrojnih prolaznika zapitao je gdje se nalazi ulica koja ga je zanimala, a potom, našavši je, osjeti neočekivano zadovoljstvo, spazivši pokraj jedne od kuća parkirani žuti fiat Uno zagrebačke registracije. Našavši parkiralište s kojega je imao dobar pregled, zavali se u naslon, nabije na nos tamne naočale koje je rijetko i nerado nosio, pa se prepusti dokolici čekanja. Fiat Uno je svejednako mirovao, iz kuće nitko nije izlazio.
  Nakon pola sata čekanja osjeti kako mu lice miluje lagani vjetar koji je dolazio odozdo s morske strane. Isprva jedva osjetan, vjetar uskoro zapuše jače, a nakon desetak minuta pretvori se u topli vihor koji je cestom nosio papiriće od sladoleda, stare novine i kotrljao prazne limenke od piva i sokova. Škure na okolnim kućama brzo su se počele zatvarati, jedna je žena s prozora žurno skidala mokro rublje, a starčić sa štapom, na pločniku preko puta, brzo je tapkao prema nadstrešnici ispred kuće. Banić proviri kroz prozorčić i pogleda prema nebu. Bilo je puno tmastih oblaka koji su prigušeno titrali nabijeni elektricitetom. Bilo je nedvojbeno da nailazi nevera. I tek što je sklonio glavu u sigurnost automobila, zagluši ga snažna grmljavina, a po krovu se prospe gusta i teška kiša, koja se nakon nekoliko minuta pretvori u pravi prolom oblaka.
  Nadajući se da Mara neće izlaziti po tom nevremenu sličnom smaku svijeta, Banić se iskrade iz auta i pojuri do kafića u kojemu su se u taj čas upalila svjetla. Iako je bio poprilično brz, za šank je stigao već gotovo mokar do kože.
  – Ča ste se malo osvježili? – upita ga žena za šankom.
  – Hladno pivo – reče on, izvlačeći novac iz džepa.
  – More li riječko?
  – Ne more! Dajte neko strano.
  Žena stavi pred njega bocu Budweisera, a potom mu vrlo uslužno razmijeni sto maraka.
  – Imate li možda telefon?
  Gostioničarka zaroni pod šank, pa izvuče stari crni telefonski aparat i tresne njime o pult.
  – Samo, bez međunarodnih razgovora!
  Banić okrene Mandićev broj. Telefon je neko vrijeme zvonio, a zatim se začuje Valerijanov glas.
  – Našao sam je – reče Banić.
  – Hvala Bogu! – čuo se Valerijanov težak uzdah olakšanja.
  – Ne znam koliko ću ovdje morati čekati. Pada li vam na pamet kamo bi se mogla zaputiti?
  – Ništa mi ne pada na pamet – nakon podulje stanke će Valerijan. – Osim ako... znate, kad je bila mala, često smo iz Njemačke dolazili na Cres... Imala je tamo i neke prijatelje. Možda krene na Cres. Iako bih rekao da će prije u Zagreb... Pazite mi na nju. Ako sve dobro završi, galantno ću vam nadoknaditi troškove.
  Banić mu obeća kako Maru neće ispuštati iz vida, pozdravi ga, a zatim se vrati hladnom pivu. Vani je i dalje lijevalo kao da se nebo otvorilo. Gostioničarka dohvati metlu i počne mesti prostoriju u kojoj, osim nje i Banića, nije bilo nikoga. Popivši pivo, Banić kupi još četiri boce, stavi ih pod ruku, iziđe iz kafića i potrči prema svojoj »četvorki«. Godila mu je posve mokra odjeća što mu se lijepila po tijelu i veselio se kiši onako kako to znaju samo djeca. I prije no što će ući u auto, pod brisačem spazi crveni papirić. Misleći kako mu je to policajac ostavio kaznu, uzme papirić i zagleda se u nj. Na njemu je netko jarkim crvenilom za usne napisao njuškalo. Sledi se shvativši što bi to trebalo značiti, pogleda ispred sebe i zamijeti da je Marin fiat nestao.
  Bacivši boce piva na pod automobila, sjedne brzo za upravljač i iz sve snage nagazi na papučicu gasa. Nije imao previše izbora, pojurio je prema Martinščici, južnom izlazu iz grada, nadajući se da je Valerijan imao pravo kad je nagađao kako bi mu kći mogla krenuti na Cres. Cesta je bila skliska, prepuna vode što je presporo otjecala kroz lošu kanalizaciju, tako da se Banićev auto, nenavikao na brzine veće od sto na sat, zanosio i klizao po mokrom asfaltu. Znao je kako je suludo očekivati da će stara »četvorka« stići fiat, ali se ipak nadao da je klinka za volanom manje iskusan i odvažan vozač od njega.
  Dok se približavao Krčkome mostu, kiša je svejednako padala, a vjetar je bio toliko jak da se pobojao kako će most biti zatvoren.
  – Nije li maločas ovuda prošao žuti fiat Uno zagrebačke registracije? – upita čovjeka u naplatnoj kućici.
  – S plavušom i muškarcem? – zaškilji tetovirani službenik žvačući gumu.
  – Valjda! – začudi Banića podatak da je s malom i nekakav muškarac.
  – To je jedino što je prošlo – reče čovjek pružajući mu tiket. – Nekad ih je u ovo doba godine bilo od početka do kraja mosta... jedan za drugim, a danas samo taj fiat i ova vaša starudija. Pa daj ti onda živi od turizma. A svake nas zime jebu da će iduće ljeto biti bolje...
  Nemajući vremena za njegovu tužbalicu, Banić plati i pojuri vlažnom cestom. Iako mu je laknulo što je Mara prešla most, sve ga je više mučilo to što ne zna gdje će odsjesti. Jest da je njezin otac slutio kako će na Cres, ali je ipak mogla odsjesti i tu negdje na Krku, u Malinskoj, Njivicama, Vrbniku, Puntu i bog-te-pitaj gdje. Ipak, gonjen valjda profesionalnom intuicijom, odluči poći ravno do trajektne luke za Cres. Nakon što je dvadesetak minuta tjerao svoju jadnu »četvorku« kao vrag grešnu dušu, skrene s glavne ceste i nastavi prema Valbiski. Srce mu je snažno tuklo dok se spuštao prema trajektnom pristaništu, približavajući se onome mjestu s kojega puca dobar pogled na cijelu uvalu. Ugledavši žuti fiat, shvati da ipak ima sreće, pa kad je taj fiat kao posljednji ušao na trajekt, koji je odmah napustio luku i krenuo prema susjednom otoku, shvati i to da je sreća katkad sasvim relativna stvar.
  Spustio se do lučice i izišao iz auta. Čovjek koji je u plastičnoj kabini prodavao brodske karte rekao mu je da će sljedeći trajekt krenuti otprilike za jedan sat.
  Otputi se do metalne gljive o koju se vežu brodovi, sjedne na nju pa osloni glavu o dlanove. Kiša je posve prestala, jenjao je i vjetar, tako da se more u trenu smirilo. Polako je padao mrak i on je lijepo mogao vidjeti u daljini svjetla velikog trajekta koji mu je tako red pred nosom odveo Maru Mandić. Ali čudesan večernji smiraj trajao je tek minutu-dvije, a onda je, isprva polako, a potom sve žešće – okrenulo na buru. Vratio se u auto i otvorio još jednu bocu piva.
  Kad mu je auto dodirnuo cresko tlo, bilo je već deset sati i puhala je snažna bura. Kamo sad, pitao se, u koje se od jebenih creskih mjesta skrila Mara Mandić? Bila je već druga polovica kolovoza, Primorje je zjapilo prazno i mala je mogla lijepo birati između tridesetak hotela i nekoliko stotina ili tisuća privatnih soba na Cresu i Lošinju. Ipak, bio je to dan kad je imao sreće, kad je, kako se to kaže, Bog bio uz njega od trena kad je poželio kišu, pa sve do kasne večeri, kad je ispred creskog hotela Cresa spazio parkirani žuti fiat Uno.
  Odvezao je svoj auto podalje od hotela, uzeo putnu torbu s rezervnom odjećom i revolverom te se oprezno ušuljao u posve prazno hotelsko predvorje. Nigdje šareno odjevenih turista, nigdje vesele hotelske glazbe što svira pretpotopne hitove, ni ostalih pouzdanih znakova dobre sezone. Osvijetljena diskretnim svjetlom, na recepciji je sjedila mala crnokosa djevojka i zabavljala se čitajući strani modni časopis.
  – Buona serra! Che cosa volete? – upita recepcionarka vidjevši ga kako bojažljivo prilazi.
  – Vi ste sigurno Zdenka? – reče Banić, pokazavši joj odmah da nije Talijan.
  – A zašto bih bila? – nasmije se ona neobičnom gostu.
  – Sve zagrebačke recepcionarke, frizerke i konobarice zovu se Zdenka ili Ružica.
  – Nažalost, ja sam Maja. Mogu li vam pomoći?
  – Možete – šaptao je Banić kao da je riječ o strašno povjerljivoj stvari. – Vidite, prije sat-dva ovamo su došli moji zagrebački prijatelji... onim tamo žutim autom.
  – Aha! – shvati recepcionarka. – Da ih pozovem?
  – Ni za Boga! – priprijeti on prstom. – Htio bih ih iznenaditi. Onoj plavoj curi sutra je rođendan pa sam joj pripremio veliko iznenađenje. Nemaju pojma da sam na Cresu. Znate, oni misle da sam u Johannesburgu.
  – U Johannesburgu!? – zine Maja od iznenađenja. – I kako da vam pomognem?
  – Dajte mi sobu do njihove – reče Banić, ravnajući polako novčanicu od sto kuna na glatkom pultu recepcije. Vidjelo se da ona razumije njegovu gestu.
  – Evo, dvjesto dva na drugom katu. Oni su u dvjesto tri – reče djevojka pruživši mu ključ s velikim drvenim privjeskom u obliku creske kule.
  Banić uzme ključ, pa preko pulta gurne osobnu iskaznicu ispod koje je bila novčanica. Potom zahvali, zgrabi torbu, pa pojuri nečujno uza stube, baš kao osoba koja nekome priprema iznenađenje.
  U sobi se temeljito istušira, objesi mokru odjeću o prozorske kvake, pa potom počne istraživati stijenku što je dijelila njegovu sobu od Marine. Pokuša pronaći ono slabo mjesto kroz koje bi se moglo čuti što se događa u susjednoj sobi. Prislonio je uho valjda na stotinu mjesta, ali se ni na jednome ništa nije čulo. Možda već spavaju, pomisli, a potom iziđe na balkon i pogleda prema susjednoj sobi. Jasno, sobe su bile identične, imale su jednake balkone, ali se s jednoga na drugi nije moglo bez iznimno opasne vratolomije. Da je detektiv s filma, ili bar iz romana, pomisli, zacijelo bi bio spreman na spektakularna rješenja, ovako se morao povući i razmisliti o nečemu jednostavnijem. Pomišljao je da ode do prizemlja i malo prošvrlja po hotelskim prostorijama, ali se bojao da bi i nehotice mogao naletjeti na svoju štićenicu. Ceduljica što ju je našao pod automobilskim brisačem upućivala je na to kako ona možda već i zna da je netko prati. Legne stoga radije u krevet, ugasi svjetlo i stade osluškivati tišinu. Bila je to neka vrsta vježbanja discipline sluha, a s dolaskom noći sve se nekako bolje čulo jer su se zvuci doimali bližima i jasnijima. Možda je imao pravo šanker Ivo kad je ljude iz noćne smjene držao nadmoćnijom kastom. Ali premda to nije želio, tišina ga uljulja u san.
  Kad ga je probudila buka, nije mogao znati koliko je dugo spavao. Refleksno je skočio do zida i prislonio uho uza nj. Iz Marine su se sobe čuli udarci i stenjanje, potom pad teškog predmeta i deranja tkanine. Čuo je još i sasvim tihi ženski šapat, ali nije mogao razaznati riječi, zatim se šapat pretvorio u vrisak, a nešto veliko i teško kao da se strovalilo na pod.
  Skočio je i u mraku poskidao već suhu odjeću s prozora, nastojeći se što prije odjenuti. U nezakopčanim hlačama, bosonog i s naopako navučenom majicom, nemajući vremena tražiti revolver, izjurio je na hodnik osvijetljen slabom noćnom rasvjetom. Vrata susjedne sobe bila su poluotvorena i unutra je bilo upaljeno svjetlo koje je na vidljivom dijelu zida ocrtavalo veliku sjenu.
  I to je bilo posljednje što je mogao vidjeti. Snažan, prodoran bol sijevnuo mu je zatiljkom, ispunivši mu vidno polje sitnim kovitlavim iskricama. Stigao je tek opipati stražnji dio glave, ravnodušan spram činjenice da se silnom i nezaustavljivom brzinom približava podu. Osjetio je još meku toplinu tepiha koja mu je omotala lice, a čas poslije bio je već negdje drugdje, gdje su mrak i ravnodušnost jedine sigurne stvari.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:27 am




 6.


  – Gospodine, gospodine! – drmusao ga je netko gurajući mu se u san. Teškom je mukom otvorio oči i odmah osjetio jaku glavobolju. Nad njim se nadvio visoki sijedi starac u prugastoj pidžami što je podsjećala na one bolničke.
  – Zaspali ste tu na hodniku, a to je nezdravo – govorio mu je starac koji nije mogao vidjeti čvorugu na Banićevu zatiljku. – Prehladit ćete se, a sve se to pod stare dane plaća. Da sam u mladosti bio pametniji, zar mislite da bih sada svake noći išao mokriti pet do šest puta?
  – Tko ste vi? – upita Banić, još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazi i što se zbilo.
  – Vinko Majurec – mirno će stari. – Mi smo umirovljenička ekskurzija po nekakvoj povlaštenoj cijeni... sedam dana u sedam rata. Išao sam mokriti i tu sam vas našao kako spavate. Jeste li možda pijani?
  – Koliko je sati? – upita Banić.
  – Evo, već će za pet minuta biti dva i deset. Prvi put sam mokrio u dvanaest, a idući ću put valjda oko četiri.
  Banić polako sjedne i pogleda oko sebe. Glava ga je nepodnošljivo boljela, a u vidnom su mu polju titrale mrljice. Tad spazi otvorena vrata Marine sobe i svega se sjeti, ustane i uđe u sobu.
  Soba je bila u općem neredu i svaki bi istražiteljski nevježa mogao zaključiti da se tu odigrala nekakva bitka. Stolić i jedan od naslonjača bili su prevrnuti, jastuk napunjen spužvastim komadićima ležao je rasparan pokraj noćnog ormarića, a posteljina na krevetu bila je zgužvana, natopljena krvlju i na nekoliko mjesta razderana. Na podu spazi ostatke rastrgane ženske torbice. U njoj su bile Marina putovnica, osobna iskaznica, nešto kozmetike i novčarka s podebljim svežnjem kuna. Do kreveta je ležala lagana ženska ljetna cipela, a do nje grudnjak poprskan krvlju. Tapison na podu bio je pun krvavih mrlja i činilo se da su nastale tako što je netko vukao okrvavljeno tijelo po podu.
  Shvativši da nema vremena za ozbiljnije pretraživanje, vrati se u svoju sobu, pokupi na brzinu sve stvari pa ih onako zgužvane baci u torbu i iziđe na hodnik.
  – Oprostite – obrati mu se starčić koji je još bio tu. – Razgovarajući s vama, pomalo sam se smeo, tako da više ne znam na kojoj je strani hodnika zahod. Biste li mi to mogli ispitati?
  – Mogao bih, ali naplaćujem tristo kuna na dan, plus troškovi – odrecitira Banić baš onako kako je činio pri ugovaranju poslova.
  Spusti se do prazne recepcije u prizemlju pa nekoliko puta lupne po zvoncu. Iz pokrajnje sobe izviri pospano Majino lice.
  – Niste ništa vidjeli? – upita je uzrujano, znajući da mu vrijeme istječe poput pijeska u klepsidri.
  Ona zaniječe kimanjem glave.
  – Niste vidjeli kad su izišli s tijelom?
  – Tko je izišao? – upita recepcionarka glasom u kojemu se nazirao strah.
  – Oni iz sobe dvjesto tri!
  Shvativši da ona nema pojma o tome što se zbilo, da je velik dio noći zapravo prespavala u susjednoj prostoriji, Banić potrči prema izlazu, a potom, dosjetivši se, zastane i dovikne recepcionarki:
  – Istog trena pozovite policiju! Ja ću ih pokušati naći.
  Čim se našao u burom dobrano rashlađenoj noći, zamijeti kako na hotelskom parkiralištu više nema žutog fiata. Glavom bez obzira potrči prema ulici u kojoj je sinoć ostavio auto. Ubaci stvari na stražnje sjedalo, okrene ključ i pritisne papučicu gasa.
  Približavajući se glavnoj otočkoj cesti, shvati da brzo mora pronaći odgovor na jedno važno pitanje: na koju su stranu krenuli? Da je bio Indijanac, zacijelo bi izišao na raskrižju i udubio se u odgonetanje tragova, ovako se pak mogao poslužiti samo logikom i intuicijom. Kako je pretpostavljao da u ovo doba noći više nema trajekata za Krk, krene nadesno, na lošinjsku stranu. Za manje od pola sata stigao je već do mostića u Osoru. Zaustavi auto i potrči uzanim osorskim uličicama, nadajući se naivno da će nabasati na žuti fiat Uno. I uistinu, pokraj galerije spazi jednoga. Bio je posve jednak, samo je imao talijansku registraciju Bergama. Ponada se potom da će mu od pomoći biti okašnjeli pijanac koji je teturao uličicom do galerije. Upita ga nije li kojim slučajem vidio žuti fiat, a pijanac se, umjesto da odgovori, prelomi u struku i počne glasno bljuvati po uglačanom kamenu nogostupa.
  Nije imao drugog izbora, sjedne u auto i prijeđe na lošinjsku stranu. Uska vijugava cesta što se provlačila kroz gustu lošinjsku vegetaciju branila mu je da vozi brže od osamdeset na sat. Cesta je krivudala poput zmije i nestajala pod njegovim kotačima, i ništa, baš ništa sumnjivo nije se dalo naslutiti kroz prljavi vjetrobran. Počeo je već pomišljati kako se prevario, kako je žuti auto otišao na drugu stranu, prema Valunu ili Porozini, a onda, onda mu pozornost zaokupi automobilski kotač što je ležao uz sam rub ceste. Zakoči brzo i vrati se desetak metara natraške. S lijeve strane ceste, uza sam kotač, vidjelo se polomljeno i poleglo mediteransko grmlje te razbacano kamenje što je moralo pripadati suhozidu. Ostavi auto na malom proširenju i vrati se do mjesta koje mu je privuklo pozornost.
  Na jednome od onih kamena spazi žuti trag automobilske boje pa se zagleda dolje prema moru. Iako je bio popriličan mrak, mogao je nazreti da se od mjesta na kojemu je stajao pa sve do obale pružala strma provalija obrasla niskim raslinjem i rijetkim borovim stablima. Vrati se do auta, u prtljažniku pronađe baterijsku svjetiljku, pa se počne polako spuštati prema moru. Pedesetak metara prije obale naiđe na mlado stablo, srušeno kao da ga je netko prepilio. Sagne se i osvijetli tlo na kojemu je bilo mnogo sitnih zrnaca vjetrobranskog stakla. Crne mu slutnje projure glavom pa požuri dolje, premda to na tako strmom kamenjaru nije išlo ni brzo ni lako.
  Nakon nekoliko minuta bio je na samoj obali. Kako ga je baterijski snop brzo uvjerio, i tu je sve bilo puno sasvim jasnih tragova: komadić žutog lima, dio ispušne cijevi, staklo, podosta ulja i miris benzina koji je navlažio kamen. Osvijetli zatim tamnu površinu vode, ali se na burom uznemirenome moru nije mogla nazreti nikakva mrlja od onoga što je trebalo iscuriti iz motora. Nije imao pojma o tome koliko bi more ovdje moglo biti duboko, ali mu se činilo da bi ronjenje u mraku bila čista ludost, pogotovo stoga što je od trena nesreće moralo proći previše vremena a da bi netko u autu bio živ. Očajan zbog svega što mu se dogodilo, ponajprije zato što je djevojka, povjerena mu na brigu, najvjerojatnije stradala, sjedne na obalni kamen, odloži bateriju, pa iz džepa izvuče cigarete i šibice. Ali, kako se to kaže, nesreća nikad ne dolazi sama – i cigarete i šibice bile su premokre da bi mogao pušiti.
  Nije znao koliko je tako sjedio uz obalu kad su se, s prvim svjetlom praskozorja, gore na cesti začule sirene policijskog auta. Isprva se pobojao da će policajci projuriti pokraj ovoga mjesta, ali su oni ipak stali, zacijelo spazivši »četvorku«, automobilski kotač i druge tragove nesreće. Gore na cesti vidio je bljeskanje plavih svjetala i čuo zatvaranje automobilskih vrata. Učini mu se da su stigla dva auta.
  Izdere se iz sve snage ne bi li ga tako zamijetili, a potom ih strpljivo pričeka. Bila su dvojica i, srećom, jedan je od njih bio pušač.
  Zapalivši drhtavim prstima dobivenu cigaretu, Banić im ispriča tko je i što se dogodilo.
  – U autu ih je bilo dvoje? – upita mlađi od policajaca, premda je Banić vrlo podrobno prepričao cijeli događaj.
  – E, ti se, Boga mi, više neće kupati! Ovo im je zadnja turistička sezona.
  Banića isprva začudi policajčeva hladna ironija, ali se odmah dosjeti da je ovo za njih samo jedna od mnogih nesreća na koje su osuđeni i koje tijekom radnog vijeka moraju gledati, opisivati i istraživati.
  – Ništa mi tu ne možemo. Mi smo prometnjaci, a ovdje je, kako ste rekli, bilo i nasilja – reče stariji policajac.
  – Pričekat ćemo da dođe inspektor iz Rijeke. Trebat će i ronioci i dizalica – dometne mlađi – a to će potrajati. No ovima unutra više se ne žuri...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:28 am



 
 7.


  U jedanaest sati bura se već smirila, ali je nebo bilo i dalje sivo, puno oblaka kojima se nije vidio kraj. Uz obalu, tamo gdje je potonuo automobil, bila je već sva sila svijeta, inspektor Družijančić, nekoliko policijskih stručnjaka, službenih fotografa, dva ronioca s barkom, lokalni prometni policajci, pa čak i dva riječka novinara. Ogrnut vjetrovkom što ju je donio iz automobila, Banić je sjedio malo postrani, nastojeći što manje sudjelovati u tome, njemu već i predobro poznatom ritualu i što više slušati i pamtiti pojedinosti o kojima se neprekidno razgovaralo. Na sreću, u svom paketu prve pomoći našao je i nekoliko plivadona, tako da mu je i glavobolja popustila.
  Inspektor Družijančić bio je tih i mrk čovjek koji je stalno nešto mrmljao sebi u bradu i govorio kratkim, škrtim rečenicama. Osobito mu je, čini se, smetala Banićeva nazočnost, jer je u njemu gledao samo obično amatersko njuškalo koje je možda i vlastitom nesmotrenošću skrivilo ovu nesvakidašnju nesreću.
  Desetak metara od obale pojavi se glava ronioca koji se upravo vratio iz dubine. Izvadio je disalicu iz usta i obratio se inspektoru:
  – Auto je na osam metara dubine, ali tijela nema nigdje.
  – Otvorite prtljažnik! – vikne Banić kojega nitko nije ništa pitao. Inspektor se okrene i prijekorno ga odmjeri pogledom od glave do pete.
  – Znate li što znači otvoriti prtljažnik karamboliranog vozila pod tim tlakom? – hladno će Družijančić. – Osim toga, oni znaju svoj posao. Oni su profesionalci, a ne amateri koji samo njuškaju naokolo.
  Ronilac zagrize disaljku i nestane pod vodom. Banić primijeti kako se dvojica prometnih policajaca došaptavaju i pokazuju prema obzoru. I sâm pogleda što im je to zaokupilo pozornost i u daljini spazi brod koji se zibao na laganim valovima.
  – Stiže dizalica! – vikne policajac inspektoru koji pogleda u tom smjeru, promrmlja nešto, pa nastavi uzrujanim koracima mjeriti obalu.
  Na morskoj se površini ponovno pojavi roniočeva glava; po boji maske vidjelo se da je to onaj drugi. Izvadi disalicu iz usta pa zapliva prema obali. Policajci mu pomognu da iziđe jer je kamena obala bila prilično nepristupačna.
  – Otvorili ste prtljažnik? – upita inspektor.
  – Kakav prtljažnik!? – čudio se ronilac. – Pa prtljažnik se raspao od udarca i njegov poklopac leži pet metara od automobila. Našao sam ovo...
  Ronilac pruži inspektoru mrežastu vreću nalik na one u kakvima Međimurci prodaju krumpir. U njoj su bile stvari koje je pri prvom ronjenju uspio naći u automobilu. Banić ustane i diskretno zaviri ne bi li i on vidio što je unutra.
  U vreći je bila ženska cipela, identična onoj što ju je Banić vidio u hotelskoj sobi, poderana plahta s koje more još nije uspjelo oprati krvave mrlje te veliki polukružni rožnati držač za kosu.
  – To je hotelska plahta! Pogledajte znak! – govorio je policajac koji je stajao do inspektora Družijančića. – Onaj tamo rekao je da su je najvjerojatnije iznijeli umotanu u plahtu.
  »Onaj tamo« odnosilo se na Banića, koji se nije htio miješati u razgovor. Držao je da im je rekao sve što je mislio da im treba reći.
  – To što nema tijela – nastavi policajac – znači li to da u autu nije bilo nikoga? Da je gurnut... onako prazan?
  Drugi se policajac nasmije njegovoj naivnosti.
  – Tako može zaključivati samo žabar koji se rodio negdje podno Papuka! Znaš li ti kako su ovdje jake morske struje? Prije pet godina ovdje... to jest tamo, petsto metara dalje... sletjela je talijanska turistkinja. Znaš kad su je našli? Nakon dva mjeseca. Vidiš, tamo kod one punte u daljini... deset kilometara dalje...
  – Dobro, dobro – nije se predavao prvi policajac.
  – Ali ako je cura ubijena već u hotelu, možda ju je ubojica stavio u auto, u prtljažnik, recimo... i gurnuo auto niz strminu...
  – To je već vjerojatnije – složi se njegov kolega. – Što vi mislite, inspektore?
  – Mislim na to – reče polako Družijančić gledajući prema brodu dizalici koji se sad mogao jasnije vidjeti – kako mi žena kod kuće peče kozletinu na koju ću zbog ove pizdarije zakasniti i jesti je hladnu.
  Jedan od fotografa na ovećem je ravnom kamenu složio stvari što ih je ronilac donio s dna spremajući se da ih snimi.
  – Pazi na blendu! – upozori ga nadobudni policajac.
  – Ono od prošlog tjedna izgledalo je kao da si snimao u mraku babina dupeta.
  – Jebala te blenda! – promrmlja fotograf namještajući fotoaparat.
  Sad se na obali pojavio i drugi ronilac. Vidjelo se da mu je već dosta hladne vode te da ništa važno nije našao.
  – Šefe, išao sam petsto metara u smjeru struje, ali ništa nisam našao. Treba popodne naručiti ekipu pa da sve detaljno pretraže.
  Inspektor ne odgovori nego prstom pokaže na brod dizalicu čiji se motor već sasvim jasno čuo.
  – Ah, da! – promrmlja ronilac, namjesti masku pa se vrati u hladnu vodu.
  – Mora zavezati sajlu dizalice za auto. Kako bi ga inače izvukli? – tumačio je jedan od policajaca.
  Nakon nekoliko minuta, teško brekćući, brod se pokušavao namjestiti u položaj iz kojega će biti najlakše spustiti sajlu i zavezati potonuli automobil. Djelovao je sporo i nespretno, ali je ipak nakon stanovitog vremena uspio zauzeti položaj koji su mu odredili ronioci.
  – To će potrajati – tumačio je onaj isti policajac koji se pačao baš u sve. – Bio sam na tri ovakva očevida.
  Okrenuvši leđa sporom poslu vađenja potonulog auta, inspektor Družijančić priđe Baniću.
  – Sve ste mi ispričali, ali mi još niste dali da provjerim vaše papire.
  Iz nutarnjeg džepa vjetrovke Banić izvuče svoju osobnu iskaznicu i dozvolu za rad, koja je u određivanju onoga čime se on smije baviti bila krajnje nejasna. K tome je od stalnog nošenja u džepu bila u stanju gotovo potpunog raspadanja.
  – I vi kažete da vam ovo papirno smeće dopušta da štitite ljude?
  – Dopušta.
  – E, tad ste je baš krasno zaštitili! Njezina će oca sigurno razveseliti vaš rad. Znate, već smo mu javili.
  Banić protrne, znao je da taj neugodni susret neće moći izbjeći.
  – Nekad ste bili policajac? – upita Družijančić.
  – Bio sam inspektor.
  – A zašto više niste?
  – Izbacili su me zbog narkomanije, sodomije, pedofilije i ikebane – reče Banić, siguran u to da Družijančić pretežit dio tih riječi nije ni razumio.
  – Zadržat ću vašu dozvolu – reče inspektor spremajući pohabani papirić u džep. – I budite sigurni da ćemo još popričati!
  – Nećemo! – otpljune Banić ustranu. – Zaboravljate zakon i poslovne uzuse. Budete li me trebali, morat ćete službeno zatražiti od zagrebačkog Mup-a da me ispita. A ondje rade svi moji kumovi, stričevi i nećaci... i svi su u »središnjici«! Znate valjda kojoj!
  Inspektor ga prezirno pogleda ne znajući laže li ili govori istinu, a zatim izvadi dozvolu iz džepa i baci je na tlo.
  – Inspektore, inspektore – trčao je niz padinu mladi policajac, koji je sve to vrijeme proveo gore na cesti dežurajući uz radiovezu. – Sad su javili iz laboratorija! Tragovi krvi u hotelu odgovaraju onome što nam je javio Zagreb. Krv pripada toj maloj... Mari Mandić!
  – Imate li megafon? – upita inspektor jednoga od svojih policajaca.
  – Zašto? – upita on.
  – Zato da ga date idiotu, pa da preko njega viče o izvještajima.
  Mladi policajac, očito početnik, tek pristigao iz škole, dotrči do Družijančića i ponosno ga pogleda, kao da je ta analiza krvi bila njegova zasluga.
  – Bože, ti si trebao biti kolporter, a ne policajac – promrmlja inspektor, okrene mu leđa i zagleda se u dizalicu čije je vitlo radilo, a sajla bila napeta. I uistinu, ubrzo se površina vode zažuti, pokaže se auto iz kojega je, kako ga je dizalica podizala, sa svih strana curila voda. Prednji mu je dio bio sav zgužvan od udaranja u kamenje, vjetrobrana i ostalih stakala nije bilo, gume su mu bile poderane, a poklopac prtljažnika otpao.
  Znajući da mu neće dopustiti da se mota oko auta i zaviruje u nj, Banić se čvršće zaogrne vjetrovkom pa polako krene gore prema cesti. Vidio je još novinare kako škljocaju svojim aparatima, ronioce kako konačno izlaze iz vode, policajce kako se pokušavaju ukrcati na brod, a onda im je definitivno okrenuo leđa znajući da će cijeli dan čačkati po autu, slikati ga sa svih strana i da na kraju ništa pametno ni korisno neće doznati.
  I kad je već bio gotovo nadomak ceste, iza leđa začuje korake i razgovor, pa naćuli uši. Bila su to ona dva policajca koja su se prepirala o tome je li u autu bilo ljudi. Jedan od njih rekao je nešto što je Banić mogao sasvim jasno čuti:
  – Znaš što je rekao ronilac? Da je upravljač bio zaglavljen kukom kako bi auto zadržao smjer.
  U tom času i Banić je znao da Marin ubojica nije mogao biti u autu u času kad je krenuo smrtonosnom strminom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:29 am




 
 8.


  Nakon dana sreće dolazi dan nesreće, mislio je Banić, i ta je dijalektika na određeni način bila dobra uzme li se u obzir činjenica da postoje i ljudi čiji život čine samo dani nesreće. Da, na neki je način dobra, a na neki zapravo – užasna! U samo nekoliko dana bio je posloprimateljem dvaju sasvim suvišnih i posve glupavih poslova. Kao posljednja budala tumarao je poslovnim prostorom stanovitog Omniarta, a kad je taj posao uspio zaboraviti, prihvatio se još blesavijega – čuvanja nekoga koga zapravo nije ni imao šanse sačuvati. Ali to je tako i ništa se tu više ne može promijeniti. Bolni sarkazam i beznađe kompozicije Ghost of a Chance Lestera Younga, njegov površan i nekako distanciran saksofonski solo, bili su tek okvir u kojemu je Banićevo samoispitivanje dobivalo još gorči prizvuk. Nije bilo izlaza, there’s no way out, kako u jednoj stvari šapće Billy Holliday. Znao je to Banić, znao je, naime, da se konačno mora suočiti s ucviljenim ocem Valerijanom Mandićem.
  Kada je ušao u njegov velebni posjed, padala je monotona kiša, sasvim nalik na one dosadne jesenske, za koje čovjek misli da nikad neće stati. Začudo, kućica pokraj rampe bila je prazna. Po površini bazena što je ležao odmah do vile prštale su kišne kapi i voda je bila olovno-sive boje i mutna. Kakvu su samo promjenu u jedan ambijent mogli unijeti jedna smrt i jedna kiša!
  Ušavši u ono veliko predvorje, odmah shvati da je neumjereni velepoduzetnik Mandić smrt vlastite kćeri pretvorio u patetičnu i pompoznu predstavu. Nagi pseudoantički kipovi bili su prekriveni teškom crnom tkaninom, valjda stoga što je njihova golotinja odudarala od duha žalobnih ceremonija, a slike, sve baš, od onih autentičnih, pa do reprodukcija koje su se kvalitetom mogle mjeriti s onima s bombonijera, imale su preko gornjega desnog ugla crni flor obrubljen tankom srebrnom niti. Takvo što Banić nikad prije nije vidio, ali, istini za volju, u domove ljudi koji su pripadali Mandićevu staležu rijetko je i zalazio.
  Dočekao ga je »doktor« Sironić u skupom crnom odijelu koje je, možda, s obzirom na njegov stas, kupio u »Braci i seki«. Sironić je bio tih, odmjeren i dostojanstven i na reveru je, kakve li ludosti, imao crni flor koji se zbog crnine odijela jedva nazirao.
  – Molim vas da dođete u moju radnu sobu – nakloni se Sironić i povede ga prema jednome od hodnika kojima se izlazilo iz predvorja.
  – Osobno sumnjam – nastavi on – da bi bilo pametno da u ovom času izlazite gazdi na oči. Znate, njegovo je srce slomljeno i njegov život više nema smisla. Prijepodne je čak govorio kako će napustiti ispraznosti svjetovnog života i povući se u samostan.
  – Zašto ne nabavi jedan preko Ureda za privatizaciju? – prošapće Banić uzrujan takvom patetikom.
  – Molim!? – glasno će Sironić, koji je morao shvatiti istražiteljevu ironiju.
  – Zaboravite – povuče se Banić, pa uđe u Sironićevu sobu.
  – Vidite – rekao je Sironić čim se udobno smjestio u meki stolac – doznali smo policijsku verziju događaja. Ona je suhoparna i nejasna. Vi ste cijelo vrijeme, da tako kažem, nesretnoj djevojci bili za petama, pa bi nas zanimalo vaše mišljenje. Kako zapravo interpretirate događaje u hotelu?
  Banić se nakašlje pa izvadi kutiju Marlbora.
  – Smijem li pušiti?
  – Molim vas da se suzdržite – hladno će i neprijazno Sironić. – Umjesto da pušite, radije govorite. Moje je vrijeme, nažalost, ograničeno. Već navečer putujem na Lošinj da gospodinovim novcem utrostručimo posao traganja za tijelom. Angažirali smo dva ronilačka športska kluba.
  – Ovako – reče Banić, ne znajući odakle da počne. – Ne znam tko je čovjek koji je s njom unajmio sobu. Morali su se upisati u hotelsku knjigu, ali su se mogli poslužiti lažnim dokumentima ili izmišljenim imenima. Pretpostavljam da je uživao njezino povjerenje, ako ne i nešto više. Držim da ju je negdje poslije ponoći hladnokrvno ubio, stavio u prtljažnik automobila, a automobil gurnuo u provaliju.
  – Što mislite, zbog čega ju je ubio?
  – Imam premalo podataka da bih gradio ikakve konstrukcije. Zbog novca očito nije. Naime, u sobi je ostao novčanik... U njemu čak i nije bilo novca zbog kojega vrijedi ubiti...
  – Koliko, po vama, čovjek treba imati novca da bi ga vrijedilo ubiti?
  – To je akademsko pitanje – nasmije se Banić, iako situacija nije uopće trpjela smijeh. – Kako se uzme. Ima ljudi koje bi vrijedilo ubiti i bez novca. Tako, iz osobnog zadovoljstva.
  – Nadam se da to nije aluzija – zaškilji Sironić na jedno oko, pa se sa zanimanjem zagleda u Banića.
  – Ne daj Bože! – brzo će Banić, poigravajući se otvorenom kutijom cigareta. – Ja vam ništa više ne mogu reći.
  Riječka je policija obavila očevid, pri čemu, što je sasvim razumljivo, mene nisu puštali da njuškam naokolo...
  – Da, to i nije bio vaš zadatak – kuckao je Sironić prstima po stolu. – Vi ste trebali djevojku samo zaštititi. Zašto to niste napravili? Znate, s obzirom na iznos koji vam je plaćen, držim da je moje pravo da vam kao zastupnik gospodina Mandića postavim takvo pitanje.
  – Imate to pravo – mirno će Banić vadeći iz džepa zgužvane novčanice. Izbroji dvije tisuće maraka, stavi ih na stol, pa ih kažiprstom lagano gurne prema Sironiću. – Znam da vi i vaš gazda prezirete svaki posao u kojemu ne možete zaraditi dvorac, mramorni bazen i gomilu pseudoantičkih kipova bez ruku, pa tako prezirete i moj. Ali ovo što ja radim trudim se obavljati profesionalno i savjesno. Ja nisam mogao leći između njih dvoje i budno paziti što će tip tijekom noći raditi. Najbolje što sam mogao bilo je da uzmem sobu do njihove i držim ih na oku. Kada sam primijetio da se u njihovoj sobi nešto događa, izjurio sam na hodnik, ali me netko mlatnuo drškom revolvera po glavi. To se inače zove ozljeda na radu. Svaki zadnji jebeni šljaker u ovoj zemlji za tu stvar ima pravo tražiti naknadu, a kakvo pravo imam ja? Da me preslušava poslodavčev sluga kojemu je smisao života da ždere mrvice s velepoduzetnikova stola!
  Sironić stisne usne, ali ne reče ništa. Valjda je držao da je i srdžba neprimjerena tužnoj atmosferi.
  – I još nešto! Uspjeh mog posla ovisio je i o stupnju moje nezamjetljivosti. A oni, oni su znali da ih pokušavam slijediti i nadzirati. Podatak pak o tome mogao je doći samo odavde, ispod ovog krova.
  – Gospodine, naš je razgovor završen! – ustane Sironić. – Uzmite svoj neodrađeni honorar i napustite ovo mjesto!
  Banić ustane, ljutito pripali cigaretu, okrene leđa sitnom Sironiću i, ne taknuvši marke što su ležale na stolu, krene prema vratima.
  U taj čas vrata se širom otvore i na njima se pojavi tjelesina rudlavog snagatora kojega su zvali Tromblon.
  – Gazda želi vidjeti gospodina – izdeklamira Tromblon naučenu rečenicu pa prstom pokaže Banića. – Ovu moralnu mirazliju...
  – Valjda mizeriju! – ispravi ga Sironić.
  – Što ja znam – zbuni se snagator. – Svima sam vam stoput rekao da ne upotrebljavate strane riječi koje ne mogu zapamtiti. Kao da nemamo naš lijepi hrvatski jezik.
  Prostorija u koju je Tromblon uveo Banića bila je velika primaća soba čiji su zidovi od stropa do poda bili presvučeni golemim količinama crne tkanine, onako kako se to čini u otmjenijim mrtvačnicama. Nasred sobe bio je postavljen veliki stilski stol prekriven tamnim stolnjakom i pun raznih otmjenih jestvina. Za stolom je sjedio Valerijan Mandić, a nekoliko metara iza njega rođaci, svi u propisanoj crnini. Uza zid je stajao stolčić presvučen tamnoplavom svilom, a na njemu, okružena brojnim zapaljenim svijećama – slika pokojne djevojke. Vosak sa svijeća kapao je i cijedio se po skupoj svili, ali to očito nikoga nije zanimalo. Prizor je bio sulud, podsjećao je na renesansnu sakralnu slikariju.
  – Nikola Banić – reče Valerijan jedva ga i pogledavši. – Anđeo zaštitnik naše jadne Mare. Sjednite, Baniću!
  Kao da je sve bilo unaprijed dogovoreno, Tromblon uzme stolac i prinese ga stolu s jelom. Banić se ne pomakne s mjesta.
  – Evo, dao sam prirediti sva Marina omiljena jela. Gledajte, pržene orade, juha od šparoga, punjena teleća prsa, torta od sira, slatko od dunja, breskve sa šlagom, čak i jagode u vinu...
  Govorio je polako, nerazgovijetno, sebi u bradu, baš kao Marlon Brando u svojim najgorim filmovima.
  – Sve sam dao prirediti, a nje, moje male jedinice, nema. Otputovala na nebo svojoj mami. Sjednite onda vi i jedite, Baniću... jer vašom zaslugom nje nema... no, sjednite!
  Tromblon odmakne malo stolac kao da poziva Banića da sjedne.
  – Oprostite – reče Banić – ljeti izbjegavam kazalište.
  Bijesan zbog nečuvene uvrede, Mandić ustane, priđe stolu, zgrabi ga objema rukama i prevrne svu onu hranu na pod. Rođaci u crnini, kako je i red, zapanjeni bijesom svog »kuma«, ponikoše glavama, baš kao da se pretvaraju da uopće ne prisustvuju tom neugodnom incidentu.
  S nedogorjelom cigaretom u ruci, Banić se okrene i brzo iziđe. Još je jedan posao bio završen.
  Kod kuće, u prolazu kina Apolo, već ga je čekao policajac u civilu. Mogao mu je biti vršnjak, djelovao je naočito i obrazovano. Banić mu otvori vrata i pusti ga u svoj ured.
  – To vam je ured!? – reče policajac kao da je iznenađen neuglednošću prostora. – Prošao je komisijski pregled?
  Ne odgovorivši, Banić mu tutne u ruke svoju dozvolu, sjedne za stol i uključi kasetofon, i to prilično glasno. Neobuzdanije stvari Charleyja Parkera mogu i te kako ometati ljude u razgovoru.
  – Imamo prijavu da nesavjesno obavljate svoj posao. Navodno ste prihvatili zadatak zaštite klijenta koji je samo nekoliko dana poslije ubijen gotovo pred vašim očima.
  Banić otvori hladnjak pa izvadi dvije hladne limenke Heinekena. Jednu od njih dobaci policajcu koji je spretno uhvati.
  – Znate li kakvu je zaštitu imao John Kennedy? – upita ga Banić otvarajući poklopac limenke. – Znate li kakvu je zaštitu imao Aldo Moro? Ili talijanski tužitelji koji su krenuli na mafiju kao grlom u jagode? Pa, vidite, svejedno su ih sve ubili.
  – Možete li stišati taj kasetofon?– upita policajac kojemu se, očito, pivo više sviđalo od Charleyja Parkera.
  – Ne mogu. Morat ćemo govoriti glasnije.
  – Posve vas razumijem – nasmije se policajac, koji je zacijelo gajio simpatije prema vuku samotnjaku koji sam radi ono za što se policija koristi cijelim ekipama stručnjaka. – Nitko nije cijepljen protiv neuspjeha. Ali da budem iskren, netko moćan radi na tome da vam se oduzme dozvola. Budite oprezni!
  – Niste baš osobito lojalni prema onima koji su vas poslali – reče Banić stišavši ipak kasetofon.
  – Nisam previše zadovoljan onime čime se bavim. Katkad pomislim krenuti vašim stopama...
  – Nije ih vrijedno slijediti – mirno će Banić vadeći iz stola dva plivadona jer se bol u zatiljku ponovno javila. Usitni ih zubima pa ih proguta s hladnim pivom.
  – Odlično pivo – reče policajac u civilu odlažući praznu limenku na stol. – Ali, ova glazba baš ne ide uz glavobolju.
  Rekavši to, policajac iziđe, a Banić osloni glavu o dlanove čekajući da bol popusti. I baš kad mu se učinilo da mu se glava razbistrila, telefon na stolu oglasi se neugodnom zvonjavom. Nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Na pomolu je bio nov posao. Slušao je pozorno i bilježio.
  – Ja sam Mihael Mandić, Valerijanov brat i stric pokojne Mare. Imam za vas dobar posao ako ste slobodni da me sutra prijepodne posjetite. Zapišite moju adresu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:30 am




 9.


  Dom Mihaela Mandića bio je lijepo dvoetažno samostojeće zdanje na Tuškancu, uređeno strogom i suzdržanom otmjenošću koja ne bode prolaznika u oči, što je redovita pojava s ostalim zdanjima u tom dijelu grada. Čovjek bi na prvi pogled možda i pomislio kako u kući stanuje skromnija osoba, ali čim bi u glavi zavrtio iznose kakvima se na Tuškancu plaća samo građevno zemljište, odmah bi od takve pomisli odustao. Veliko dvorište s ukrasnim biljem i nekoliko stabala, prilaz, pa i samo pročelje zgrade djelovali su staro i autentično, tu nije bilo skorojevićkih dogradnji ni zahvata, ludorije poput teniskog igrališta ili bazena nagrdile bi odmjerene proporcije ambijenta. Jasno, na ulazu nije bilo antipatičnog snagatora, parlafona ili kakvoga zaštitnog uređaja, čak su i dvorišna vrata bila otključana i blago odškrinuta kao da pozivaju namjernika da uđe u taj sklad.
  Unutrašnjost kuće također je imponirala dobrim i nenametljivim ukusom; slike po zidovima, stari zagasiti portreti u ulju, morali su pripadati istom autoru i zacijelo su predstavljali obitelj nekadašnjega ili sadašnjeg vlasnika zgrade, dok je pokućstva bilo razmjerno malo, sve je pripadalo istom stilu i bilo je dobro održavano. Mihael Mandić, koji se pojavio iz jedne od nusprostorija, bio je visok, dobro građen čovjek, star malo manje od šezdeset godina. Imao je prosijedu kosu, za čovjeka te dobi možda malo predugu, energične crte lica i naočale s tankim srebrnim okvirima. Bio je odjeven u laki tamnoplavi kućni ogrtač koji je sezao gotovo do poda i ispod kojega su se vidjele bijele tenisice. Vjerojatno tek malo stariji od brata, djelovao je građanskije i produhovljenije, pa mu je bio vrlo malo nalik.
  – Vi ste sigurno gospodin Nikola Banić – reče pogledavši došljaka preko okvira naočala, baš kao što rade ljudi kojima su naočale samo pomagalo pri čitanju. – Ako jeste, sjednite u ovaj trosjed, ako niste, recite brzo tko ste.
  – Jesam – otpovrne Banić, pa sjedne prekriživši noge.
  – Do prije neki dan nisam imao pojma da se i u nas otvaraju agencije poput vaše. Zagrebački privatni detektiv, još uvijek mi to zvuči nekako nestvarno, ha, ha, ha!
  – Nisam detektiv baš u tom smislu – mrzovoljno će Banić. – Bavim se privatnim prikupljanjem dokaza i tako... posredovanjem u poslovima koji podrazumijevaju neki osobni rizik...
  – Dobro, dobro, nisam ni mislio da ste Rip Kirby – reče Mihael otvarajući ormarić s pićem. – Ovako u trapericama djelujete vrlo nekonvencionalno. Pretpostavljao sam da će doći gorila u stereotipnom sivom odijelu. Recite, u piću ste konvencionalist ili naginjete bizarnom ukusu nemogućih koktelnih kombinacija?
  Banić uoči složen, pomalo pompozan ton njegovih rečenica, kojima kao da je želio kazati: ja sam obrazovan, nisam kao moj primitivni brat.
  – No, recite, rado bih vas ponudio pićem.
  – Pivo – promrmlja istražitelj.
  – Bravo, to je primaran, neiskvaren ukus! Kao i vino! Sunce, vrenje grožđa ili pak hmelja, piće sa snagom zemlje, bez tehnološkog odoriranja i koloriranja. I sam ću vam se pridružiti.
  Rekavši to, Mihael zatvori vratašca ormarića, priđe velikom američkom hladnjaku koji je tiho preo u hodniku i iz njega izvuče dvije orošene boce. Otvori ih, stavi na stolić ispred Banićeva trosjeda, pa sjedne na stolac koji je Banić držao primjerkom bidermajera.
  – Pit ćemo iz boca. Slažete se? Brušene štamprle i teške kristalne čaše izmislili su u hedonističkom smislu impotentni ljudi koji nisu znali uživati u tekućinama. Stari su Nijemci, pa i Česi, poznavali tu jednostavnu mudrost, pa su pili prirodu iz zemlje, što njihove kupe od pečene gline zapravo i jesu.
  Koliko riječi, pomisli Banić, za nešto tako jednostavno, za nešto što bi Pako riješio sa »Stari, buš pivo?«. Pogleda etiketu i pomisli: iako u ovoj zemlji mnogo toga ne štima, uvoz piva je u svom zlatnom razdoblju. Kilkeny nije bilo ni crno ni svijetlo pivo; bilo je ukusno, ali ga se nije moglo popiti više od dvije do tri boce.
  – Da vam bude jasno – počne Mihael. – Odmah vam moram kazati kako sa svojim bratom Valerijanom, za kojega ste radili, već niz godina uopće ne razgovaram. Mi smo dva svijeta, vatra i voda, jin i jang, da ne kažem Kain i Abel.
  – Koji je od vas Kain? – upita Banić ne mogavši svladati vlastiti cinizam.
  – Ha, ha, ha! – nasmije se Mihael. – Lucidni istražitelj! Tko bi rekao da i toga ima! S bratom sam u takvim odnosima da jučer, u ovom teškom trenutku, nisam čak ni otišao k njemu. Premda sam s Marom bio u vrlo prisnoj vezi.
  – Tad ste propustili dobru predstavu.
  – Mogu misliti! – spremno će Mihael. – U vlastitoj malograđanskoj neumjerenosti mora da je upriličio faraonsku pogrebnu ceremoniju... premda pogreba uopće neće biti.
  – Možda bi bilo bolje da prijeđemo na stvar – predloži Banić, kojemu je irsko pivo sve manje godilo. – Zašto ste me uopće zvali? Pretpostavljao sam da ću nakon ovog incidenta biti strašno omražen u cijeloj obitelji Mandić.
  – No, da – reče on, prstom gladeći orošenu bocu. – Latili ste se posla koji niste uspješno obavili, ali vam ja ništa ne zamjeram. Držim da Marina smrt nije vaša krivnja. Ja bih naprosto htio da pronađete ubojicu.
  – Ali to je posao policije. Nikad ne prihvaćam takve angažmane.
  – Pustite vi policiju! – rasrdi se Mihael. – Ništa oni neće pronaći, možda čak ni tijelo. To su komunjare koje je iz milicije u policiju pretvorio modni kreator, zamijenivši im odore i zvijezdu šahovnicom. Morate znati da neću biti nimalo škrt dođete li mi nakon nekog vremena, recimo nakon mjesec dana, i kažete mi: ubojica je taj i taj. Kad ga označite, sve ostalo je moja briga. Bit će to kao da mu je sova u praskozorje triput huknula pod prozorom. Razumijete?
  – Razumijem – naježi se Banić. – Smijem li pušiti?
  – Ne pušim, ali uživam u dimu drugih pušača. Ha, ha, ha, to vam je neka vrsta pušačkog voajerstva! Zar ne?
  – Moja je pretpostavka da je djevojku mogao ubiti netko od Valerijanovih neprijatelja. Mislim da ih je morao imati...
  – I te koliko! – složi se Mihael. – Ali to je tako dugačak popis da bismo na nj potrošili cijeli dan. Morate znati da je i djevojka imala vlastiti život u kojemu je moglo biti kandidata za ubojicu. Ali, pitajte, trudit ću se da vam odgovorim na sve što znam.
  – Vaš je brat proveo deset godina u Njemačkoj? – upita Banić. – Bili ste s njim?
  – On je bio u Frankfurtu, a ja u Stuttgartu. Rijetko smo se viđali. Ja sam inženjer elektronike, specijaliziran za složene medicinske uređaje. On se oduvijek bavio trgovinom, ulaganjima, preprodajom, lihvom, dok sam ja noćima rastavljao tanane, sićušne dijelove medicinskih aparata. Tajna njegova bogatstva leži u spretnom i bešćutnom mešetarenju koje iza sebe ostavlja gomilu žrtava ispražnjenih lisnica, a tajna mojega su tri priznata i patentirana tehnološka unapređenja na jednom tipu takozvanih umjetnih pluća i na nekoliko tipova umjetnih bubrega, kao što biste vi laici rekli. On se vratio u domovinu kako bi nastavio s beskrupuloznim biznisom, a ja sam se vratio da bih trošio veliki royalty što mi redovito doznačuju proizvođači medicinskih pomagala. I taj dio naših curriculuma vitae svjedoči o našim beskrajnim i nepremostivim svjetonazornim razlikama. On se okružuje nalickanim kičerajem, kipićima od prešane kamene prašine, nacionalnim žanr-sličicama, a ja sam suzdržani kolekcionar autentičnih umjetnina. No time vas neću zamarati.
  – I nemojte – složi se Banić paleći cigaretu. – U tim sam stvarima nepopravljiva neznalica. Nažalost, moji zidovi ne vape za slikama nego za soboslikarom. Otkada se ne slažete s bratom? Mislim, što je priroda vašeg sukoba, ako se zanemare različiti pogledi na umjetnost?
  – Vidite, od početka sam ga osuđivao zbog njegova nepodnošljivo autoritativnog odnosa prema ženi, to jest Marinoj majci.
  – Ona je umrla prije petnaest godina – uplete se Banić.
  – Da, tako vam je on rekao – nevoljko se nasmije Mihael. – A znate li kako je umrla? Ako ne znate, ja ću vam reći! Od gušenja! Od gušenja koje uzrokuju konopac oko vrata i u očaju odgurnuti stolac.
  – Objesila se? – zine Banić.
  – Objesila se nakon tri godine braka, što govori o njezinoj nevjerojatnoj izdržljivosti. Ni strpljivi Job ne bi dulje izdržao. Živjeti s mojim bratom Valerijanom, gospodine Baniću, znači pojmiti samoubojstvo kao sasvim prihvatljiv oblik eutanazije.
  – A kći? Kakav je bio s njom?
  – Is njom je bio gad, ah na jedan, rekao bih, dijametralno suprotan način. Znate, postoje ljudi koji vas ubijaju pakošću, mržnjom i zlostavljanjem. Ah postoje i oni koji će to isto učiniti ljubaznošću, popustljivošću i umiljavanjem. Maru je uništavao upravo na takav način, puštajući je da pliva u izobilju, u komforu, ispunjavajući svaku njezinu suludu želju i dajući joj beskonačnu slobodu kakva se djeci ne smije dopustiti. Vama je svakako jasno da toj sirotoj sedamnaestogodišnjakinji nisu bile strane stvari o kojima njezini vršnjaci i ne sanjaju. Mislim na seks, drogu, neumjereno rasipanje novca i slične stvari.
  – Imate li o tome nekih podrobnijih znanja? – zanimalo je Banića.
  – Nemam! – otpovrne on. – Ah što su znanja? Ljudi ne stvaraju vlastite svjetove samo od znanja nego i od indicija, od jasnih spletova indicija. A njih imam i previše.
  – Na primjer?
  – Na primjer – zastane Mihael kao da premišlja treba li taj dio prljavog rublja uopće rasprostirati pred istražiteljem, a potom ipak nastavi: – U posljednje je vrijeme živjela, doduše sporadično, u iznajmljenom stanu s vrlo opasnom osobom, s nekakvim dečkom koji je bio upleten u razne opačine, među kojima je trgovina halucinogenima možda samo porok nižeg reda.
  – Znate li kako se zove? Ih bar gdje je taj stan?
  – Nažalost, ne znam – slegne Mihael ramenima. – Rekoh li vam da raspolažem samo indicijama? Vjerujte, ja nisam osoba koja bi indiskretno i beskrupulozno zavirivala u tuđu privatnost, čak ni kad je u pitanju privatnost malodobne nećakinje. No njezino društvo to zacijelo zna. Zavirite malo, skoknite na ta mjesta i sve će vam se otvoriti. Sve vam to govorim stoga što u krugu tih ljudi mora biti i njezin ubojica. Drugog puta nema.
  – Vaš brat tvrdi da je primao prijeteća pisma...
  – Jest. A tko bi ih mogao slati ako ne neki od Marinih kvaziprijatelja? Dakle, hoćete li malo zaviriti u taj labirint i pronaći ubojicu? Toliko bar dugujem njezinoj sirotoj majci.
  – Pokušat ću – tiho izusti Banić tješeći sama sebe da je svaki posao tek posao, a zarada samo zarada.
  Vidno zadovoljan njegovom odlukom, Mihael Mandić ustane i iz hladnjaka donese još dvije boce irskog piva, premda se Baniću više nije pilo. Potom, nakon što ih je otvorio, ode do starinskoga radnog stola koji je imao rolo od letvica, otključa ga, izvadi iz njega bijelu kuvertu, donese je i stavi na stol pred istražitelja.
  – Tu sam vam pripremio i mali predujam od tri tisuće maraka. Čim to potrošite, molim vas da mi svakako javite, kao što ćete mi se, uostalom, javiti čim nešto saznate.
  Banić nemarno presavine kuvertu i strpa je u stražnji džep traperica, pa ustane i ne taknuvši otvoreno pivo.
  – Sjednite još časak – zaustavi ga Mihael. – Nismo gotovi. Moram vas upozoriti na još jednu stvar o kojoj biste trebali voditi brigu. Kako sam vam već rekao, pokojna Mara posjećivala me bar jedanput u mjesecu i redovito se zadržavala po sat, dva. Svojedobno, otprilike prije mjesec dana, odnijela je odavde nekoliko vrijednih predmeta, obvezavši se da će ih uredno vratiti. Naravno, nisam je pitao zašto joj trebaju, nego sam prilično nesebično pristao na tu posudbu. Sada nitko ne zna gdje su.
  Jedino sam siguran da nisu u kući mojega brata; to je, naime, bio uvjet pod kojim sam joj ih posudio...
  – Kakvi su to predmeti? – postavi Banić pitanje koje je držao sasvim umjesnim.
  – Zapravo, to su... – okolišao je Mihael – vrlo vrijedni predmeti, ali mi je do jednoga osobito stalo. To je vrlo stara crkvena relikvija izrađena od skupih kovina i ukrašena različitim dragim kamenjem. Njezino je podrijetlo iznimno delikatno i za vas je bolje da o tome što manje znate. Budite uvjereni da za takvu diskreciju imam sasvim opipljive razloge.
  – Nije li ukradena?
  – Ah, pa tako ne razgovaraju gospoda! – uzbudi se Mihael, ali se Baniću činilo da je i to uzbuđenje vješto odglumljeno.
  – Tog se predmeta svakako dokopao netko od Marinih nazoviprijatelja, pa pretpostavljam da će se vrlo brzo pojaviti kao nekakav oblik ponude... u novinama... na crnom tržištu... Vama to i nije važno, želim samo da to registrirate i javite mi gdje je i kod koga je. Ostalo je moja briga. Dakle, moja je želja dvostruka: da pronađete Marina ubojicu i da nađete taj predmet.
  – To je kao nekakva igra pronalaženja tajanstvenog predmeta – bunio se Banić. – Kako mislite da ću pronaći nešto za što uopće ne znam čemu služi ni kakav oblik ima?
  – Važno je samo da doznate pokušava li tko od Marinih prijatelja prodati kakvu umjetninu...
  – Ako mi ne kažete što je to, vratit ću vam kuvertu s novcem i zaboraviti ovaj razgovor – ustrajao je Banić i uistinu je bio spreman udovoljiti vlastitoj tvrdoglavoj prirodi, iako su mu novci što ih je već držao u stražnjem džepu trebali.
  – K vragu! – uzrujano će Mihael Mandić. – Uistinu ste uporni! To je neka vrsta križa. Je li vam to dosta? Ako ga nađete, zaradili ste više no što možete i zamisliti. A ako i dalje budete ovako bezobrazno tvrdoglavi, uvući ćete se u neprilike kakve također ne možete ni zamisliti.
  Zadovoljan što ga je uspio natjerati da svuče zmijsku košuljicu smirene i dostojanstvene pristojnosti, Banić ponovno ustane i uz nevoljki pozdrav napusti njegov tuškanački dom. I dok je palio motor svoje »četvorke«, sve mu se više činilo kako odmjerenom estetu Marin ubojica nije ni upola toliko važan koliko izgubljena sakralna dragocjenost.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:48 am




 
 10.


  Kad je Nikola Banić ujutro ušao u kafić Kico, u njemu je bilo neobično živo. Za stolom do šanka sjedili su Pako, ostarjeli štemer Kembra, koji je još šezdesetih godina ispred tog kina tržio »kartu više« i izazivao tučnjave, te mali »pukljavi« gospon Marijan, inače lokalni televizijski inkasator. Marijan je osobito volio piti s Pakom jer se s njim, kao s jedinim čovjekom koji u ovom dijelu Zagreba nije posjedovao televizor, nikad nije uspio posvaditi prilikom dosadnog žicanja pretplate. Pako je bio strašno ljut i vikao je na visokog Kembru.
  – Kaj me jebeš, zakaj bi bil komunjara ak sam rekel da je religija opijum za narod!? Kaj misliš da su to zmislila ona njihova braća Marx? To sam izumil ja sam! Opijum, i basta!
  Kembra, čiju su štemersku eksplozivnost polako rastočile godine, govorio je polako i tiho, tako da ga Banić nije mogao dobro čuti. Umjesto da im se pridruži, Banić uzme pivo na šanku, ode do svojega stalnog mjesta uz prozor, zapali cigaretu, pa nastavi pratiti njihovu prepirku. Pako je bio strašno ljut i vikao je na Kembru.
  – Ma kaj mi ti pričaš!? Tebe nisu ni puštali u crkvu da se ne poštemaš s velečasnim! Ti da veruješ u Boga koga nisi nikad videl!? A evo, gospona Marijana su svi vidli kad po kućama žica lovu za onog Vrdoljaka, pa mu niko ne veruje. Ma pusti ti tu filozofiju!
  Pako je tako žestoko gestikulirao da je u jednom trenu uspio prevrnuti svoj i Marijanov gemišt. I tko zna što bi se dogodilo da pritom nije spazio Banića, pa je Kembri i gosponu Marijanu pokazao »bosanski grb« i prišao istražitelju.
  – Primići! – siktao je Pako kroz nos. – To kaj je televizija puna popova njima je čist u redu! Ne znam zakaj uopće taj pukljavi Marijan skuplja pretplatu za televiziju, trebal bi je skupljat za Kaptol. Svet je pun tipova kaj su još jučer cinkali na Komitet one kaj su za Božić kitili bor, a sad su na misi od matineje pa do zadnje predstave. Slušaj me, detektiv, kad grad preplave zalagaonice i popovi, to ti je najbolji znak da je sve otišlo u kurac. Zalagaonice ti poćapaju sve materijalno, a popovi ti dojdu s reversom za dušu koju moraš vratit tam gore. A tak je baš sad kod nas! Si videl novu zalagaonicu u Ilici?
  Banić ga pokuša umiriti; iz iskustva je znao da se to najlakše postiže ako mu se naruči gemišt, pa tako učini. Pijuckajući razrijeđeni rizling, Pako promijeni temu.
  – Znaš, ona pušionica s kartama za Stonse bila je čisti moj zajeb. Sve sam delal u zadnji čas. Osnova pravog biznisa je u pravovremenosti. Sve stvari treba zrihtat par meseci unapred. Kužiš?
  To što je Pako tumačio načela pravog biznisa Baniću se činilo jednako suludim kao kad bi, primjerice, slijepac objašnjavao načela fotografije u boji ili gluhi načela kvadrofonije. Ipak, nije ga htio prekidati.
  – Zakaj ti to uopće pripovedam? Zato kaj sam pred tim da uletim u jedan bravurozan posel. Našel sam tipa kaj mi nevjerojatno jeftino nudi par tisuća petardi...
  – Petardi!? – začudi se Banić. – Pa do Nove godine ima više od četiri mjeseca.
  – I kaj!? – nije se dao Pako. – Pa o tom ti i pripovedam. Kaj, da ih kupim za Božić? Pa da se zajebem kao s kartama za Stonse? Sad je pravo vreme, ionak ih treba dobro osušit.
  – Osušiti!?
  – Kaj misliš da bi mi ih dal za bagatelu da nisu skroz mokre? Sam bi ih zdilal! Bedak ih je držal u podrumu, u kartonskoj kutiji, kraj kace za zelje koja je propuštala.
  – Dobro, zašto mi sve to pričaš? – upita Banić zapanjen tako nevjerojatno glupim planom.
  – Treba mi malo početnog kapitala. Kužiš, valjda, da sam s onim lažnjacima za Stonse kompletno skrahiral. Ne bu ti žal! Posudiš mi pet stotki, a ja ti ih vrnem posle Nove godine i dobiš još dvadeset posto od prodaje.
  Banić izvadi iz stražnjeg džepa petsto kuna, pruži ih Paku, pa potom odmah iziđe bojeći se da bi se njegove poslovne potrebe u suprotnome mogle naglo povećati.
  Već nakon deset minuta zaustavio je auto ispred gimnazije u Križanićevoj ulici. Ugasio je radio preko kojega je NATO ponovno žestoko prijetio razuzdanim bosanskim Srbima i pošao širokim stubištem prema ulazu u školu. Znao je da nastave nema, ali je pretpostavljao da se potkraj kolovoza u školi ipak može pronaći podosta osoblja. Podvornik mu je rekao kako ne zna ni za kakvu Maru Mandić, ali ga je obavijestio da je ravnatelj već u svojoj sobi. Zatrpan brojnim papirima, prvi čovjek škole otpravio ga je u zbornicu, gdje se nalazila gospođa Jelačić, koja je, bar kako se njemu činilo, bila razrednica tražene učenice.
  Gospođa Jelačić uistinu je sjedila u polumračnoj zbornici i sređivala nekakve papire. Imala je valovitu plavu kosu, prijazan pogled i neprekidno se smješkala.
  – Mara nam je problem nad problemima – rekla je razrednica. – Sjednite, vi ste joj sigurno otac. Nisam vas imala prilike upoznati jer ste uporno odbijali moje pozive. Vidite, vaša je mala u petom mjesecu napustila školu, a da nama nitko nikakvu ispričnicu nije donio. Ipak smo je izvukli samo s dva popravka i ako se dvadeset sedmog pojavi s minimalnim znanjem...
  – Neće se pojaviti – prekine Banić bujicu njezinih riječi.
  – Kako, molim?
  – Neće se pojaviti jer više nije živa.
  – Bože dragi! – sklopi Jelačićka ruke. – Što se dogodilo?
  – Čini se da je ubijena. Prije nekoliko dana... na Lošinju.
  – I vi to tako hladno... Dakle, niste joj otac?
  – Nisam – prizna Banić. – Ja sam neka vrsta privatnog istražitelja. Unajmio me njezin stric. Želite li vidjeti moju radnu dozvolu?
  – Ne, ne... ne treba. Vjerujem vam. Ah, slutila sam da s tom malom neće dobro završiti. Uvijek sam se protivila takvom odgoju u kojemu se sve što djetetu treba pokušava zamijeniti novcem i obiljem.
  – Imate pravo – sućutno će Banić.
  – Ipak me to strašno pogodilo – nastavi gospođa Jelačić, još uvijek pod dojmom loših vijesti što ih je donio istražitelj. – Mogu li vam kako pomoći?
  – Moram razjasniti mnogo stvari, a ne znam odakle da počnem – iskrenim će glasom Banić. – Znate li s kim se družila?
  – Ni s kim iz razreda. Bila je neka vrsta stranog tijela. Nije voljela nikoga i, nažalost, čini se da nitko nije volio nju. Bila je poprilično bistra, pisala je krasne poetske sastavke, ali nikad nije učila... imala sam dojam da je baš ništa od svega gradiva ne zanima. A kad te baš ništa ne zanima, tad si za školu izgubljen.
  – Načuo sam da je imala problema s narkoticima – pogleda je Banić, ali je ona njegovo pitanje dočekala s ravnodušnim mirom.
  – Malo vam znam o tome. Prošle je godine jedan radnik MUP-a posjetio školu i raspitivao se o tome. Rekao je da je mala na liječenju i da će se za mjesec dana vratiti. Kada se vratila, uspjela je nekako završiti razred, ali je o liječenju nitko ništa nije pitao.
  – Ima li još što? – upita Banić, razočaran što gotovo ništa važno nije saznao.
  – Mislim da je imala dečka... ali ne iz naše škole. Negdje u proljeće, mislim krajem travnja, predavala sam u svom razredu povijest kad ju je dolje pod otvorenim prozorom netko počeo glasno dozivati. Izišla sam na prozor i spazila mladića koji je stajao pokraj zelenog automobila i zvao je. Zatvorila sam prozor i okrenula se. I znate što se dogodilo? Dok sam ja bila na prozoru, Mara je pobrala stvari i pobjegla sa sata.
  – Sjećate li se kako je dečko izgledao? – zanimalo je istražitelja. – Možda pamtite boju kose, uzrast... tako nešto...
  Ona se duboko zamisli, ali se ni po čemu nije moglo zaključiti da bi se nečega korisnog mogla sjetiti.
  – Ne, stvarno ne znam – prizna na kraju.
  – A auto?
  – Da, auto... vidite, imao je isti auto kao i moj šogor, samo zeleni...
  – A kakav auto ima vaš šogor?
  Ona ga pogleda bespomoćnim pogledom. Vidjelo se da kao prava profesorica povijesti zna sve o ratovima i mirovima, o tome tko se kada rodio ili umro, ali o autima je znala samo to da imaju otprilike četiri kotača te da se razlikuju po boji.
  – Čekajte! – sine joj spasonosna ideja. – Odmah ćemo saznati! Prišla je telefonu i okrenula nekoliko brojeva.
  – Franjo, ja sam, bok... Dobro, nema veze... Ne, ne, moja Inga to nije mogla kazati... Ma znaš da je Bobi uvijek dobrodošao... Kada?... U srijedu... No, to će već ići... Ne, reci joj da to nije dovoljna metraža jer je flanel jednostruk.
  Banić ustane pa počne uzrujano premještati težinu s jedne noge na drugu, vidjevši kako taj telefonski razgovor nikako ne vodi pravom sadržaju. I, konačno, kad su mu se već sve nade istopile, ona ga, onako usput, upita za automobil.
  – Ima nekakvu Asconu – reče ne odmičući slušalicu, pa se potom brzo vrati razgovoru sa šogorom, ne mareći za Banića koji je već napuštao zbornicu.
  Kasno navečer, drugi put u životu, otišao je u mondeni First i odmah se zalijepio za šank, držeći ga jedinim prihvatljivim mjestom u tom klubu.
  – Ivo je u hladnjaku uvijek imao i po nekoliko ledenih boca Plzenja – reče niskome smeđokosom mladiću koji je te večeri radio na Ivinu mjestu.
  – Imam samo Tuborg. Hoćete? – službenim će glasom šanker tresući se pomalo u ritmu grozne glazbe.
  – Može – složi se Banić. – A gdje je Ivo?
  – Neće ga više biti – nasmije se smeđokosi. – Otišao je jer je našao bolji posao.
  – A gdje?
  – U Torontu. Znate da je fizičar? E, rekao je da je to najbliže mjesto gdje trebaju tu struku.
  Znači i on, pomisli Banić pa odgurne pivo koje mu je, čini se, tog časa prisjelo. Uistinu, za nekoliko godina, osim velepoduzetnika i nešto jeftine radne snage, u ovoj tužnoj zemlji neće više biti nikoga.
  Platio je nepopijeno pivo, izdržao nekoliko glazbenih brojeva među kojima, na sreću, nije bilo onoga perspektivne Zizi, a zatim je izišao, žaleći što je na tako glup način potrošio petnaestak minuta života.
  Ipak, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine! S crvenom plastičnom perikom na glavi, namazanih trepavica, odjevena u žutu majicu i iste takve tajice, pred ulazom u First, u nedvojbeno izazovnoj pozi, oslonjena o zid, stajala je Štuka. Shvativši odmah da ga nije prepoznala, Banić joj priđe i upita je:
  – Hoćete li poći sa mnom?
  Ona ga odmjeri od glave do pete; vidjelo se da je zbunjuju njegove godine te da ni po čemu ne pripada društvu koje je tumaralo suludom utrobom Firsta. Odgovori mu zagonetnim glasom:
  – Bolje da si najdeš kega štafelijega od mene...
  Prepoznavši stih iz popularne pjesme, Banić se nasmije pa ponovi pitanje:
  – Ne zezam se, biste li malo pošli sa mnom?
  – To će vas koštati sto maraka. Naravno, ako imate sobu.
  Oho, tu smo, pomisli istražitelj, kojemu ni na kraj pameti nije bilo kakvim se poslom bavi izazovna djevojka, inače posve nalik na dobre curice koje nisu mogle zamisliti život bez tog lokala. Kao da je stručnjak u tim stvarima, Banić izvuče iz džepa sto maraka, smota ih u valjčić nalik na cigaretu, gurne ih u njezin džepić, pa krene prema parkiralištu, siguran da ga ona krotko prati.
  Poslije, kad su već jurili u mrak utonulim Tuškancem, ona mu se nagne tako blizu da mu je usnama taknula ušku, pa prošapće:
  – Ako nemate sobu, može i u autu.
  – A da nemam auto, moglo bi i na biciklu – odvrati on, pa skrene jednim od tuškanačkih odvojaka. Kad je zaustavio, primijeti da se ona, očito uplašena, bojažljivo stisnula u kut auta. Naokolo je bio tako mrkli mrak da je uistinu bilo neozbiljno i opasno ući u auto nepoznatog muškarca.
  – Ništa se ne boj – umiri je on ponudivši joj cigaretu. – Htio bih ti postaviti samo nekoliko pitanja, a onda te odvesti natrag. Jasno, novčanicu možeš zadržati.
  Banić otvori prozorčić, a unutrašnjost auta ispuni svjež tuškanački vjetar koji je mirisao na vlažne krošnje. Uistinu je bilo neobično kako se vrijeme tako brzo i nenadano promijenilo. Bio je to pouzdan znak da je ljeto na kraju i da se bliži duga i dosadna jesen.
  Pripali joj cigaretu, a ona bojažljivo upita:
  – Niste valjda policajac?
  – Nisam. Samo sam privatni istražitelj. Unajmio me stric Mare Mandić.
  – Imala je strica!? – začudi se Štuka. – Nikad nije govorila o njemu.
  – Znaš što se dogodilo s Marom?
  Ona potvrdi glavom, pa povuče dim, promatrajući Banića poput preplašene mačke koja je spremna na najmanji šum skočiti i pobjeći.
  – Vas ne smeta to čime se bavim? Nećete me prijaviti?
  – To me se ni najmanje ne tiče. Zanima me s kim je Mara živjela.
  – S ocem... – prošapće ona.
  – Ali je imala i stan s nekim tipom – pokaže on da zna i više no što je Štuka mogla misliti.
  – Povremeno je živjela s Princom. Ali se on već desetak dana nigdje ne pojavljuje. Mora da je u inozemstvu zbog robe.
  – Zbog robe!? – začudi se istražitelj, iako je nagađao o čemu je riječ. – Trguje drogom?
  Ona potvrdno kimne glavom, još uvijek suzdržana i uplašena.
  – Taj Princ ima nekakvo ime i prezime?
  – Valjda ima, ali ga ja ne znam. Sumnjam da ga itko zna. Svi ga zovu samo Princ.
  – I koliko ta njihova ljubavna veza traje?
  – Nisam sigurna. Isprva su je krili. Mislim tri ili četiri mjeseca. Ja sam bila dobra s Mary, ali me njezin Princ nije podnosio. Kao ni ja njega. Išla sam k Mary samo kad njega nije bilo kod kuće.
  – Znaš, dakle, gdje je taj stan! – poveseli se Banić.
  Ona zamukne kao da se prekorava zbog brzopletosti. Činilo se da je zbog straha spremna surađivati, ali samo do određene mjere. Koliko god mrzila Princa, čudan joj istražitelj ni po čemu nije mogao biti bliži od sitnog trgovca drogom.
  – Znam. Ali mislim da je Mary... da ga je ona prije dva tjedna napustila. Bar mi je rekla da više ne ide na Trešnjevku.
  – Znači, stan je na Trešnjevci – reče Banić paleći motor. – Pokazat ćeš mi gdje je, pa možeš ići. U redu? To će ti uistinu biti najlakše zarađena stotka.
  Vozili su se vlažnim ulicama praznoga grada i ubrzo zašli u čudne spletove trešnjevačkih uličica.
  – Ovdje – reče ona, pokazujući na jednu od ulica sjeverno od Trešnjevačkog placa. Banić skrene i ubrzo se zaustavi ispred dvokatne zgrade u kojoj nije moglo biti više od šest ili osam stanova.
  – Tamo, ona dva prozora u prizemlju – pokaže Štuka prstom. – Ona dva na kojima su spuštene rebrenice. Rekla sam vam da ga nema, da je negdje vani.
  Banić iziđe iz auta, upali cigaretu pa se ispitivački zagleda u zgradu. Na cijeloj su zgradi samo dva prozora bila osvijetljena. Priđe ulaznim vratima i pokuša ih otvoriti. Bila su zaključana. Mogao ih je možda otvoriti i silom, mogao je nekome pozvoniti, ali odluči da će ipak biti pametnije dođe li danju. Okrene se prema »četvorki« i spazi Štuku kako mu prilazi pokazujući nešto na kolniku dvadesetak metara od zgrade.
  – Tu mu je auto. Ona zelena Ascona.
  – Dobro, pogledat ćemo Asconu – reče on mirno očekujući da će i ona poći za njim. Umjesto toga, Štuka mu se obrati molećivim glasom:
  – Gospodine, mogu li ja sad ići? Pokazala sam vam ono što ste tražili.
  – Idi – odvrati on približavaj ući se Prinčevu autu. Nije više pogledao prema Štuki, čuo je samo brze odjeke njezinih potpetica i znao je da bježi prema Trešnjevačkom placu, radosna što se ipak sretno izvukla.
  Zelena Ascona bila je parkirana ispod ulične svjetiljke tako da je malo svjetla padalo i u njezinu unutrašnjost. Banić izvadi nožić iz džepa, razvali bravu i sjedne u auto. Znao je da bi netko mogao zamijetiti kako prčka po tuđem autu, pa se odluči za onu najdrskiju provalničku strategiju: otvori vrata, upali radio i pojača ga tako da se ludi rap orio cijelom ulicom.
  U autu nije bilo ništa zanimljivo, pogotovo ne onih stvari kojima se Princ, čini se, bavio. Pronašao je rukavice za vožnju, one bez vrhova prstiju, kakve više nitko ne kupuje i ne nosi, potom papirić od čokolade, lopaticu za skidanje leda sa stakla, nekoliko kaseta s imenima koja mu ništa nisu govorila i druge svakovrsne vozačke sitnice. I tada na gumenom podnom štitniku spazi zgužvani plavi papirić. Podigne ga i shvati da je to kuverta. Pokuša je izravnati i osjeti da je tvrda jer se unutra nešto nalazilo. Otvori je i u njoj nađe zgužvanu polaroidnu fotografiju, već izblijedjelu od vremena, na kojoj se ipak sasvim jasno mogao vidjeti kombi obojen smeđim, žutim i zelenim maskirnim bojama. Vrati sliku u kuvertu, a zatim, prije no što će je spremiti u džep, primijeti da na njoj nešto piše. Prinese je bliže i u rasutoj žutoj svjetlosti ulične svjetiljke pročita sitna verzalna slova. Pisala je samo jedna jedina riječ: mogul.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:49 am



 
 11.


  Drugo jutro ponovno je bilo poprilično hladno, padala je kiša i puhao vjetar malo neuobičajen za kraj kolovoza. Počeo je onaj ružniji dio ljeta, i Banić je, prije no što će izići, morao dobro promisliti hoće li uzeti samo laganu vjetrovku ili će ispod nje obući i pulover. Bilo je već pola devet kad ga je nazvala Lidija i zamolila da se navečer svakako nađu. U njezinu glasu nije bilo ni trunke ljutnje i po tome je znao da je sve već zaboravila. Vani, pred raskopanim trgom, naišao je na staricu s cekerom koja je, iako je bilo prilično hladno, ipak bila pretoplo odjevena. Imala je na sebi nešto između stare pelerine i zimskoga kaputa, a staračka joj je punđa bila omotana vunenom maramom. Od kiše se štitila kišobranom čije su žice vapile za generalnim popravkom.
  – Oprostite, gospodine – presretne ga starica – ali ovdje je bio plac. Što su učinili s njim?
  – Raskopali su ga – ravnodušno će Banić. – I tako će valjda ostati do jeseni.
  – Bila sam u bolnici na Svetom Duhu više od dva mjeseca. Ondje vam se jako fino jede. Jučer sam stigla doma i nisam ni znala da su napravili ovaj užas. Što ću sad?
  – Imate tržnicu gore na Dolcu.
  – Znam, ali tamo odmah na brzinu sve pometu i odnesu. .. – lakovjerno će ona, da bi odmah umuknula, svjesna valjda da je neznancu otkrila prirodu svog zanimanja za tržnicu. Zacijelo je pripadala onom golemom sirotinjskom pokretu koji se prehranjuje po gradskim tržničama, tražeći među otpacima uporabljiv list salate, nedovoljno trulu papriku i obrezane vrškove mladog luka. Znajući dobro da se jadima svijeta pojedinac ne može uspješno suprotstaviti, Banić joj se pristojno nakloni i ode na svoju stranu.
  Petnaestak minuta kasnije bio je već pred kućom koju je Štuka označila kao tajno prebivalište Mare i Princa. Mara i Princ, pomisli Banić, baš kao naslov dječje bajke iz domaće baštine.
  Zidovi oko ulaza bili su išarani grafitima i Baniću nikako nije bilo jasno kakve veze s trešnjevačkom klinčadijom imaju natpisi kao što su Salt’n’Pepa, Metalica ili Inner Circle. Pločica sa zvoncima i popisom stanara jedva se držala u svom ležištu i samo na jednome mjestu nije bilo prezimena. Bilo je sasvim jasno da pripada upravo stanu koji ga je zanimao.
  Vrata zgrade bila su otključana i Banić uđe u hodnik prizemlja, našavši odmah vrata koja su morala pripadati stanu sa spuštenim rebrenicama. Kao što je mogao očekivati, ni na tim vratima ništa nije pisalo. Nagne se nad špijunku, ali je unutra bio samo neprozirni mrak. Uhvati kvaku i pokuša otvoriti vrata, ali mu to nije uspjelo, čak ni kad ih je dva-tri puta dobro protresao. I baš kad je izvadio nožić ne bi li njime otvorio bravu, na susjednim se vratima pojavi debela žena s pregačom i viklerima u kosi. Promatrala ga je ljutito i sumnjičavo.
  – Kaj tu delate? Nema nikog doma!
  – Vi ste? – okrene joj se Banić strogo i autoritativno.
  – Kobasić... Ravijojla Kobasić. A tko ste, prosim fino, vi?
  – Policija! – odreže on još odlučnije. – Hoćete li da vam pokažem službenu iskaznicu?
  – Isuse i Marijo! – uplaši se gospođa Kobasić. – Ni potrebno, ni potrebno... A kaj trebate? Su možda ovi tu kaj skrivili?
  – To se još ne zna – reče Banić pa polako priđe uplašenoj domaćici. – Tko im je iznajmio stan?
  – Je, kak se uzme – zbuni se Kobasićka. – Praf za praf, ja sam im ga iznajmila, jer su moja deca prešla u Njemačku. Ali sam to zaboravila prijavit. No sutra bum to napravila, časna reč, drug... gospon policajac.
  – Nisam došao radi toga.
  Gospođi Kobasić kao da se svalio kamen s leđa, duboko uzdahne i pozove Banića na kavu.
  – Ne pijem kavu na dužnosti! – odbije on, i sam svjestan kako je rekao veliku glupost.
  – Kaj, ni kavicu vam ne daju!? O, Bože moj, to je zato da stalno budete spremni za te Srbe. Ali i to bu se skoro sredilo. Bute vidli.
  – A kako se zovu ti vaši? Ti kojima ste iznajmili stan?
  Vidjelo se da se gazdarica ponovno našla na sto muka.
  – Ne znam. Došli su prije tri meseca i platili za pola godine unapred. U markama. I zakaj bi ih onda i pitala? Mislim da se zoveju Ivica i Marica. Joj, ne! Ona se zove Mara, a on je Ivica... Ne, on se zove nekak čudno... Kao onaj od one Dijane iz Londona kaj se razišla od njega jer ju je tukel...
  – Princ? – pomogne joj on.
  – Točno tak! Princ. Lepo ime, kaj ne?
  – I otkad ih nema?
  – Pa tak... – zamisli se žena s viklerima u kosi. – Jedno petnaest dana. Kol’ko ja znam. Al’ ne virim vam ja stalno i ne kontroliram ih...
  Banić je bio uvjeren da ona pripada osobama koje neprestano zaviruju i sve imaju pod nadzorom te da ih, ako ona tako kaže, sigurno nema petnaest dana.
  – I ne primaju poštu, nitko ih ne traži, nitko im ne dolazi, ne ostavlja poruke...?
  – Bil je jedan! – dosjeti se ona, voljna da pomogne policajcu, ne bi li se on što prije maknuo odavde. – Al’ taj im ni prijatel. Lupal je po vratima, a kad sam se naluknula, pokušaval je šrafcigerom otprt vrata. Morala sam pozvat vaše dečke. Znate, ja s našom hrvatskom policijom jako dobro surađujem, a tak bum i s vama, sve vam bum rekla ak’ me, prosim fino, ne prijavite kaj sam ove tu zaboravila...
  Već pomalo umoran od njezine verbalne bujice, Banić se vrati strogom, službenom tonu.
  – I jesu li ga uhitili?
  – Jesu, kak nisu!? Pokušal im je zbrisat, al’ su ga zgrabili tam prek, kod picerije. Otimal se, al’ su ga brzo sredili.
  – Kad se to dogodilo?
  – Tak, pred jedno... – zamisli se ona. – Pa tak, baš negde kak su otišli, prije okoli dva tjedna. Znate, ja si mislim, pa sad je leto, deca su mlada, pak su sigurno prešli nekam na more.
  – Imate pravo – zamisli se istražitelj. – Ona... ta Mara... ona je zbilja na moru.
  – No, vidite – zadovoljno će gospođa Kobasić ponosna što je njezina pretpostavka bila točna. – A zakaj ih onda tražite? Mislim, kad znate da su na moru.
  – Tako... rutinska provjera – promrmlja Banić ostavljajući gospođu Kobasić sretnu što ljubopitljivi policajac ipak odlazi.
  U jedanaest sati, iako je takve posjete izbjegavao, ušao je u svoj bivši ured, tamo gdje je prije pet godina radio. Na hodnicima je zatekao sve nova, mlada lica, pa se već uplašio da ni Komara neće naći na njegovu mjestu. Ali stari drug još iz davnih dana bio je u svojoj sobi i uistinu se obradovao ugledavši Nikolu Banića na vratima.
  – Sjedni, starino! – veselio se Komar. – Hoćeš li što popiti?
  – Ne – reče Banić sjedajući na stolac i promatrajući sobu u kojoj baš ništa više nije bilo isto. Novi namještaj, nove slike, kompjutori, Ericssonovi telefoni, novi memorandumi...
  – Čekaj, pozvat ću dečke da te vide. Sigurno će se obradovati!
  – Ma koga ćeš pozvati? – nasmije se Banić njegovoj naivnosti. – Svi su novi. Od starih ste ostali valjda samo ti, Stipetić i Vinko Dogan. Sumnjam da bi mi se ijedan obradovao.
  – Pa jest – složi se Komar. – Ali Stipetić je dobar kadar... Sjećaš se, počeo je kod tebe.
  – Nikad nisi znao procijeniti ljude – odmahne Banić rukom. – Dogan je dobar, iako je baraba. A Stipetiću kao istražitelju ne bih dao ni da mi ujutro pod krevetom traži šlape, a kamoli nešto ozbiljnije.
  – Dobro, dobro! – popuštao je Komar poznavajući dobro prijateljevu čudnu narav. – Kako je Lidija, kako Nika? Reci, ti i Lidija ste još uvijek... mislim, još uvijek ste separirani, da tako kažem...
  – Trajno smo separirani, da tako kažeš... A Nika... luda... namjerava napustiti fakultet i zaposliti se.
  – A što ćeš, djeca kao djeca – umirivao ga je Komar. – Vidiš, i onaj je moj napustio fakultet i zaposlio se. I, Boga mi, dobro napreduje. Već je šef nabavnog parka...
  – E, pa lijepo. Čestitam! – reče Banić znajući da to što mu je sin »šef nabavnog parka« zapravo znači da je skladištar.
  – Slušaj, Komar! – odluči Banić prekinuti taj bedasti verbalni koloplet. – Ti si moj najbolji prijatelj i svi naši nesporazumi rezultat su moje zajebane naravi, i za to ti se unaprijed ispričavam, ako treba i za idućih trideset godina. Došao sam zbog sasvim određene, zapravo koristoljubive namjere. Trebam tvoju pomoć.
  Banić izvadi papirić i stavi ga na stol pred Komara. Na papiriću je bila adresa i datum.
  – Što s tim? – upita Komar, kojemu je uvijek trebalo dosta objašnjavati.
  – Na toj je adresi neki tip pokušao provaliti u tuđi stan. Žena iz susjednog stana pozvala je policiju i tip je uhićen. Idi, molim te, do glavnog kompjutora i zamoli ženske da ti provjere. Strašno mi je važno da dobijem ime tog tipa i njegovu adresu.
  – Nije potrebno, sad smo svi u mreži – pohvali se Komar i uključi kompjutor na stolu. – Ali, Nikola, o ovome nikome ni riječi!
  – Kao grob! – reče Banić podižući prste kao da priseže.
  – Evo ga! – radosno će Komar. – Taj access radi ko Bog!
  – Kakav access?
  – Program. Baza podataka. Evo, priveden je neki Boris Vitez, star trideset šest godina, bez zaposlenja, na neki način ratni veteran, zapravo bivši dragovoljac s Banije... i tako dalje... i tako dalje... Nadimak mu je Grom.
  – Zašto je pokušao provaliti?
  Komar zaškilji i zagleda se u zaslon; vidjelo se da je slabijeg vida i da mu kompjutor zadaje podosta problema.
  – Zašto ne uzmeš naočale?
  – Nema to veze – promrmlja Komar. – Izvrsno vidim. Evo, htio je provaliti zato što su mu oni iznutra bili dužni neke novce... ali se ispostavilo da je pogriješio adresu... odnosno da ti koji su mu dužni uopće ne stanuju u toj zgradi.
  – I to je sve? – razočarano će Banić. – Što je poslije bilo s njim?
  – Ništa. Proveo je noć u stanici, a potom je pušten...
  – Ima li adresu?
  – Nažalost, ne. Tužna priča. Nezaposlen i beskućnik. Ali bio je u ZNG-u. Pokušaj potražiti u kojoj od veteranskih udruga. Možda je član neke od njih.
  – Komar, za ovo te vodim na ručak – reče Banić ustajući.
  – Čekaj malo! – zaustavi ga Komar. – Ma ovaj je program zbilja savršen! Što sve ne pokazuje! Evo, pogledaj!
  Banić se približi zaslonu i zaviri u plavkastu masku, ali nikako nije mogao shvatiti što tu ima fantastično.
  – U ovom tu malome meniju piše da je jučer netko ulazio u bazu i tražio isti podatak. Vidiš, čak ga je i isprintao.
  – I što to znači?
  – To znači da se netko od naših također zanima za Borisa Viteza.
  – Odlično – zaključi Banić, pa prilično nezadovoljan napusti policijsku zgradu. Namjeravao je pronaći neko zgodno mjesto gdje bi mogao nešto prigristi, ali mu je pozornost zaokupila gužva ispred susjedne prodavaonice televizora. Prišao je bliže i preko ramena znatiželjnika ugledao grozne prizore što su se vidjeli na sedam ili osam televizijskih prijamnika: žene koje leže u lokvama krvi, mrtav mladić presavijen preko metalne ograde uz pločnik, starčić koji leži i zapomaže pokazujući da mu nedostaje cijela potkoljenica...
  – Što je bilo? – upita mladića koji je stajao ispred njega.
  – Srbi su ponovno pogodili središte Sarajeva – otpovrne mladić pa pljune na pločnik i opsuje.
  Već je pao mrak kada je zaustavio auto ispred Šumskog dvora i požurio kako ga Lidija ne bi predugo čekala. Začudo, iako je većina ljudi sjedila unutra, Lidija ga je čekala sjedeći u vrtnom dijelu restorana, ogrnuta mekom bijelom vestom čije je rukave zavezala na grudima. Došla je desetak minuta prije njega i već mu je naručila pivo. Otpio je nekoliko gutljaja i pogledao je. Djelovala mu je nekako čudno, večeras je bilo u njoj neke nesvakidašnje bezbrižnosti, mirnoće, nečega što se ne da opisati, nečega što u nje već dugo, predugo nije zamijetio. Zapravo, učini mu se da ga sve ove godine ona svejednako voli, ali uvijek samo do one granice koja njemu odgovara. I odjednom primijeti da mu je nekako neugodno, da krivi sebe što je njihov brak propao, učini mu se da nešto mora kazati, popraviti niz zabluda i ispričati se, ali ipak ne uradi ništa nego samo zapali Marlboro.
  – Baš sam te promatrala kad si dolazio – započne ona – i pomalo ti zavidjela. Još si uvijek vrlo privlačan, očuvao si liniju i uspravan hod, imaš bore koje naglašavaju tvoju muževnost i sjedine koje te čine nekako mudrijim. Čini mi se da bi se svaka klinka mogla zaljubiti u tebe. A ja, ja se iz dana u dan mučim s linijom. Danas sam pojela salatu i biftek i ništa više. Zašto muškarci izgledaju najbolje u godinama kad žene tako na očigled stare?
  – Lidija, udvaraš li mi to? – upita je on u šali.
  Ona se nasmije pa se bolje umota u svoju široku vestu.
  – Ne udvaram. Samo ti zavidim. Nije mi jasno kako uspijevaš održati duhovnu ravnotežu i taj izgled, tražeći od života samo dvije stvari: pivo i Marlboro.
  – I džez – dometne on.
  – Ah, da! Gotovo sam zaboravila. Crni magovi krivudave buke koju nikad nisam mogla razumjeti. Reci, bi li me više volio da sam u životu pokazala više zanimanja za Cheta Bakera i Dextera Younga?
  – Lestera – ispravi je on, spretno izbjegavši odgovor. Iako mu je časak prije bilo drago kad ju je ugledao u mraku ispod staroga divljeg kestena, sada se već počeo vrpoljiti u pletenom stolcu, pobojavši se da bi ovaj razgovor mogao krenuti u kojem od neželjenih smjerova. Za takvo što ona je bila prava majstorica.
  – Što je s Nikom? – upita on paleći još jednu cigaretu. – To je bio razlog zbog kojeg si željela da se vidimo.
  – Ništa osobito! – odmahne ona rukom kao da je riječ o nevažnim stvarima. – Napustit će faks, zaposliti se i tako... Danas popodne sve mi je ispričala. Čisti klinački stereotip. Zaljubila se u nekog klipana, hodala s njim tri mjeseca i sad ju je ostavio.
  – I ja sam to pomislio – reče on, pomalo uvrijeđen što se Nika prije povjerila majci, a ne njemu. – Hodali su tri mjeseca. To je prilično dugo, jesu li... znaš, nije ti rekla?
  – Bože, Nikola – nasmije se ona shvativši što ga muči. – Pa to je ipak nisam mogla pitati...
  – Da, da, jasno – lupkao je on prstima po stolu. – I što ćemo sad? Mislim, s njom...
  – Ništa! Neka radi što želi. Neka napusti faks, neka se zaposli! Svejedno! Dovoljno je odrasla da sama donosi odluke. Što god napravila, ima sve šanse da u životu bude sretnija od tebe i mene.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:49 am




 
 12.


  U udruzi invalida Domovinskog rata bili su pomalo službeni, ali su ipak poduzeli sve ne bi li pronašli podatke o nekadašnjem ratniku Borisu Vitezu. No sve što su uspjeli bilo je samo njegovo ime na beskonačno dugačkoj listi bojovnika ranjenih u jesen 1991. U središnjem kompjutoru službe nije bilo nikakva traga da se javljao, zahtijevao nešto, tražio pomoć ili slično.
  – Popriličan je kaos vladao 1991., pa nam je još i danas ta godina slabije obrađena od ostalih – tumačila mu je mlada službenica kvrckajući po tipkovnici kompjutora. – Bilo je i ranjenih koje nitko nije evidentirao i onih koji se nikad nisu javili radi ostvarivanja kakvih prava. Usto, ako je i bio ranjen, nije nužno da je i invalid. Sigurni ste da je invalid?
  – Nisam – otpovrne Banić svejednako držeći cedulju s Vitezovim imenom. – Siguran sam samo da mi treba njegova adresa.
  – Pokušajte na drugome mjestu. Postoje evidencije u veteranskim udrugama, u Ministarstvu obrane, pri Crvenom križu i drugim međunarodnim udrugama... To je popriličan posao, tako velik da bi se privatni detektiv imao čime baviti.
  – Da, da – zamisli se Banić. – A da angažiram kojega?
  – Ako ih uopće u nas ima – nasmije se službenica.
  Za računalom u Crvenom križu sjedio je povisok mladić prave kompjutoraške fizionomije, visoka čela, debelih naočala i glave jako izbačene naprijed, tako da mu je nos gotovo dodirivao zaslon monitora. Primjenjujući razne »makrokomande«, kako je nazivao hitro prelijetanje prstiju preko tipkovnice, pročešljao je bazu u svim smjerovima, ali nije našao nikakvog Borisa Viteza zvanoga Grom. Predložio je da ga pokuša potražiti primjenjujući najtipičnije pogreške u pisanju vlastitih imena, pretpostavljajući da je netko mogao pogrešno utipkati ime, ali ni ta se polusatna pretraga nije isplatila.
  Najveća od veteranskih udruga imala ga je u kompjutoru, ali je ondje bila navedena njegova daruvarska adresa, gdje je živio do samog rata. Da je adresa prastara, dalo se zaključiti i po tome što je ulica nosila ime nekakvoga vojvođanskog korpusa ili brigade.
  – Nažalost, ne mogu vam pomoći – sažalno je kazala krupna plavuša pokraj čije se tipkovnice nalazio napola pojeden sendvič. – Pokušajte negdje drugdje.
  Ima li još koje mjesto gdje nisam bio, mislio je Banić na rubu očaja. Sat na zidu pokazivao je pola dva: u traženju je proveo punih šest sati, a da sada nije bio pametniji ni za jedan podatak o Vitezu.
  Djevojka koja je radila za kompjutorom do plavuše sa sendvičem, zacijelo nešto mlađa, ali prilično razroka, digne prste s tipkovnice i pogleda prema kolegici.
  – Biba, ako sam dobro čula, tražite Borisa Viteza?
  Plavuša, kojoj je sad Banić znao i ime, okrene se i potvrdno kimne glavom.
  – Gospodinu treba adresa. Zašto pitaš? – reče Biba.
  – Zato što su ga neki dan tražili. Prvo je bio nekakav visoki u civilu, inače djelatnik Mup-a, a oko podne nazvali su iz Doma za nezbrinutu djecu...
  Banić živne pa se uplete u razgovor.
  – Iz kakvog doma?
  – Pa rekla sam vam. Iz Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu. Tražili su podatke o radnom odnosu, primanjima ili nešto slično... ali im nisam mogla pomoći.
  – A zašto im je to trebalo? – zanimalo je istražitelja.
  – Zato što je u tom domu Vitezova malodobna kći.
  – Rekli ste u Lovranu! – zamalo će veselim glasom Banić, pa, ostavljajući ceduljicu s Vitezovim imenom na pultu ispred Bibe, brzo iziđe iz zgrade.
  Preskočivši ručak, u pola tri zaustavio je auto ispred trešnjevačke zgrade u kojoj su do prije dva tjedna živjeli Mara i nepoznati mladić kojega su svi zvali Princ. Dvadesetak metara od kuće, na onom istome mjestu, još je uvijek stajala uredno parkirana zelena Ascona. Banić uđe u zgradu nadajući se da će gospođa Kobasić ovaj put manje dosađivati. Jasno, mora da ga je ugledala čim je zaustavio auto, pa ga je dočekala vireći kroz odškrinuta vrata. Uistinu je bila jedna od onih groznih osoba kojima malo što promakne. Čitajući o ratu što se vodio na ovim prostorima i u susjednoj Bosni, naišao je na brojne reportaže o tome kako su pojedine postrojbe iznenadile one neprijateljske, kako se netko ušuljao negdje ili kriomice prošao kroz neprijateljske crte. Da su na stražarska mjesta i promatračke čuke postavljali gospođe Kobasićke, to se nikad ne bi dogodilo.
  – Kaj ste opet došli? – javi mu se ona vireći s praga. – Nemate sreće, još se nisu vrnuli s mora.
  Zauzevši ponovno stav strogoga i odlučnog policajca, Banić brzim korakom priđe Kobasićkinim vratima i priprijeti joj prstom.
  – Opet ih niste prijavili! U stalnom ste raskoraku sa zakonom, tako da bi vaša neodgovornost mogla završiti i suzama! Ja ću malo pogledati po stanu, a vi se vratite svom gulašu.
  – Kak znate da kuham gulaš? – začudi se Kobasićka njegovoj vidovitosti.
  – Osjeti se miris već od Trešnjevačkog placa. Hajde, unutra! I o ovome nikome, ali nikome, ni riječi!
  – Šutila bum kak zalivena – reče ona prekriživši se, premda je Baniću bilo jasno da će već sutra bar polovica Trešnjevke znati što se ovdje zbilo.
  Znajući da baba više neće izlaziti na hodnik, Banić izvadi nožić i primijeni vještinu kojoj su ga naučili oni što ih je nekoć, dok je još radio u »narodnoj miliciji«, hvatao i uhićivao zbog različitih provalnih nedjela. Ne postoje nekorisna znanja i nikad ne znaš kada će ti koje od njih zatrebati, mislio je dok je brava polako popuštala. Ušao je, zatvorio za sobom vrata i odahnuo, zadovoljan što je konačno na mjestu na kojemu je njegova bivša štićenica Mara vjerojatno provela podosta vremena.
  Stan je bio malen, imao je samo jednu sobu, oveću kuhinju i malu kupaonicu. Znajući da nije pametno podizati rebrenice, Banić uđe u sobu i upali svjetlo. Starinski drveni krevet nije bio pospremljen, preko zgužvane deke ležala je neuredno odbačena muška pidžama, a na jastuku otvoreni magazin s fotografijama automobilâ. Sudeći po svemu, u njemu je posljednji put spavala samo jedna osoba, najvjerojatnije muškarac. U plakaru je bilo nešto muške odjeće, a na stolu nekoliko zgužvanih kuna, nož na oprugu i čaša s tragom crnog vina. Preko stolca je bila prebačena majica s logotipom skupine Black Sabath, a na tamnoj komodi cigaršpic i pepeljara puna opušaka bez filtra. Banić se zagleda u pepeljaru, podigne je i pomiriši, ali osim mirisa izgorjela duhana, ništa drugo nije mogao osjetiti. Na zidu je bilo povješano dosta starinskih vjerskih sličica i manjih goblena koji su, kao i namještaj, morali pripadati stanodavki, gospođi Kobasić, a među njima, kao uočljiv kontrast, stajao je čavlićima pribijen poster srednje veličine na kojemu je bio crnac s gitarom. U donjem dijelu postera, očito istrgnutoga iz nekog od časopisa za mladež, pisalo je Prince. Ispod postera nalazila se polica koja je nekoć najvjerojatnije pripadala onome što na selu zovu psiha, samo što iznad nje nije bilo velikog zrcala. Na polici je stajalo nekoliko vrlo ružnih predmeta od grube, crne keramike koje je sigurno izradio anonimni kipar amater. Jedan je predmet imao oblik svijećnjaka, drugi loše obrađenog križa, a treći je podsjećao na kratko kraljevsko žezlo. Na crnoj glazuri predmeta bile su iscrtane nepravilne šare što su podsjećale na urese s narodnih nošnji. Banić uzme svijećnjak i pogleda mu podnožje na kojemu je ponosni autor bijelom bojom napisao ime i godinu: J. Anić, 1990. Iako se u kiparstvo nije ni najmanje razumio, Banić s prezirom vrati svijećnjak na njegovo mjesto, primijetivši pritom da je i na ostalim artefaktima isti potpis i ista godina.
  U kupaonici je tiho tekla voda iz nedovoljno zatvorene slavine, poklopac školjke bio je podignut, a zavjesa na tuš-kadi pokidana. Na staklenoj polici iznad umivaonika bilo je nešto jeftine muške kozmetike, jednokratnih nožića za brijanje, engleski šampon za kosu, paketić prezervativa i dvije-tri bočice ženskog parfema. Preko kromiranog držača bio je prebačen veliki ručnik kakav se može vidjeti na plažama i ružičaste ženske gaćice. Sve u svemu, obično, prosječno i nedostatno za bilo kakve zaključke.
  Banić je znao da je droga, kojom je Princ po svemu sudeći trgovao, ako je uopće i bila u stanu, negdje dobro skrivena. Ali nije imao vremena za podrobno pretraživanje najskrovitijih kutaka niti ga je to uopće zanimalo.
  Uđe potom u kuhinju i upali svjetlo. Prostorija je bila tako čista i uredna da je odmah shvatio kako se tu, osim kave, ništa drugo nije kuhalo. Naime, na plinskom se štednjaku nalazila prazna džezva od vatrostalnog stakla, a do nje limenka gotovo puna crnog praha. U zidnim policama nije bilo nikakva posuđa, a slavina iznad sudopera bila je neispravna. Preko stolića za koji je moglo sjesti dvoje ljudi bio je prebačen bijeli stolnjak s crvenim šestinskim ukrasima, a ispod stola, uza sam zid, ležao je veliki Magnum s prigušivačem na cijevi. Banić se sagne i pruži ruku prema revolveru, ali se ipak predomisli. Duh policijskog inspektora, koji je još uvijek tinjao negdje u njegovoj nutrini, nije mu dopuštao da na tako glup način upropasti dragocjene dokaze. Odluči ostaviti revolver da na istome mjestu dočeka policiju; on ionako s daktiloskopskim nalazima ne bi imao što raditi. Ali ako je revolver tu, pomisli, gdje je onda leš, premda nije bilo nužno da uz svaki revolver na ovome svijetu ide i po jedan leš! Zapravo, da je leša i bilo, mislio je dalje, nakon petnaest dana od njega bi se širio tako nepodnošljiv smrad da bi to okolina morala zamijetiti.
  Velik dio kuhinje zauzimala je golema tristolitarska škrinja za duboko zamrzavanje, po čemu se dalo zaključiti da su oni koji su tu živjeli prije Princa i Mare bili nepopravljivi žderači mesa i druge zamrznute hrane. Motor škrinje tiho je i ravnomjerno preo, kontrolne su lampice svijetlile, i Baniću se odjednom učini sumnjivim to što škrinja u kuhinji ljudi koji uopće ne kuhaju nije isključena. Podigne stoga njezin poklopac.
  U škrinji se, čudno sklupčan, naguran zapravo, nalazio posve zaleđen leš golog muškarca. Pojedini su mu dijelovi tijela bili prekriveni sitnim ledenim prahom, glava mu je bila okrenuta nagore, prema poklopcu, a tupe staklaste oči duboko smrznutog pokojnika kao da su uporno zurile u Nikolu Banića. Na čelu mu je bilo mnogo tamnih grudica leda, i Banić odmah shvati da je to mjesto kroz koje je prošao metak. Zaista neobičan način spremanja pokojnika, pomisli istražitelj nad prizorom čija je grozota bila umanjena njegovom bizarnošću.
  – To je, dakle, Princ – izusti tiho, premda je znao da je takav zaključak možda preuranjen.
  Zatim na dnu škrinje nešto zasvjetluca, nešto što nije bio led. Kroz usku pukotinu Banić teškom mukom progura ruku, napipa hladan predmet i izvuče ga. Bio je to kromirani ključić čiji je gornji bakelitni ili plastični dio bio slomljen. I to je nešto, pomisli, spremajući ključić u stražnji džep traperica. Zatim odmah spusti poklopac škrinje i rupčićem obriše znoj s čela. Vrati se u sobu i na podu pokraj komode spazi telefonski aparat. Sjedne na parket, nasloni se na zid, okrene dva broja što pripadaju policiji i obavijesti ih o trešnjevačkoj adresi na kojoj mogu naći lijep, dobro očuvan i duboko zamrznut leš.
  – Kakve su to blesave šale? – derao se dežurni policajac. – Tko ste vi?
  – Ne morate žuriti, on može još dugo izdržati ovako ! – odbrusi mu Banić pa spusti slušalicu.
  Znajući da će za četvrt sata stan biti preplavljen policijom, iziđe na hodnik, zatvori vrata i, ne javljajući se dosadnoj kućevlasnici, napusti zgradu.
  Stigavši kući, shvati da danas neće moći ručati iako od jučer nije ništa pojeo. Popije pola boce piva, razmišljajući o tome kako se stvari sve više zapetljavaju. Princ, sasvim sigurno, nije bio taj koji je ubio Maru. I njega i nju ubio je netko treći, premda su ih mogle ubiti i dvije osobe. Zapali cigaretu zaričući se da danas više neće misliti ni na Maru ni na Princa. Radije priđe telefonu i nazove
  989, gdje su mu odmah dali telefonski broj lovranskog Doma za nezbrinutu djecu. Drhtavim prstima okrene devet brojeva i dobije dom čijoj se pomoći nadao. Oni su znali sve što ga je tog trena zanimalo. Vitezova šestogodišnja kći bila je njihova štićenica, zvala se Sonja i otac ju je prilično redovito posjećivao. A otac, Boris Vitez, kako su mu rekli, trenutačno je stanovao kod neke žene u Grebengradskoj ulici. Znali su čak i ulični broj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:50 am




 13.


  Rano ujutro počela je padati kiša, za njezinim tihim rominjanjem začula se i buka građevnih strojeva koji su uništavali Britanski trg, a potom je uslijedilo i ono najglasnije – snažna eksplozija koja je uzdrmala cijelu zgradu. Banić skoči iz kreveta, navuče hlače i izjuri van. Cijeli prolaz kina Apolo bio je u gustom oblaku prašine, ispred Pakove sobe bilo je mnogo šute i otpalih cigala, a okvir njegova prozora ležao je na drugoj strani, ispod plakata za filmove koji su tek dolazili. Ubrzo se i Pako pojavi na prozoru, prekorači ono malo zida što je ostalo i kroz oblak prašine krene prema Baniću. Bio je crn u licu, košulja mu je bila poderana, a malje na grudima spaljene.
  – Detektiv, si videl, bile su prava roba! Sam ti rekel?
  – Što to? – začudi se Banić njegovoj smirenosti.
  – Petarde! Uopće nisu bile prevlažne. Osušil sam ih u roru, a onda sam ih išel isprobat. Jedna mi je pala u...
  – Isuse! – zavapi Banić zapanjen Pakovom ludošću. – Što će reći vlasnica?
  – Zato sam baš i krenul k tebi – mirno će on. – Naime, situacija se tak zakomplicirala da bum pak moral na par dana u ilegalu. Daj se ti malo zauzmi kod stare da mi ne da nogu. Oba smo neoženjeni, al’ na tebe nekak bolje gleda. Buš?
  – Dobro, dobro – promrmlja Banić, koji je već znao što to znači »zauzeti se kod stare«. Morat će ugađati bogatoj usidjelici, hvaliti joj frizuru, ten i novi kostim, platiti popravak zida i prozora, pa čak i zaostalu stanarinu, a onda, kad sve bude sređeno, kad potroši more love, doći će Pako iz ilegale i reći: »Čuj, stari, kaj bi mi mogel uletit s jedno sto do dvesto maraka, našel sam tipa kaj za bagatelu prodaje pedeset komada knjige Bilo je časno živjeti s Titom. Znaš, ima dost komunjara koji bi to platili suhim zlatom. Imaš dvadeset posto!«
  – Stari si drug! – veselo će Pako, pa se vrati u svoju sobu da uzme stvari koje su mu potrebne za nekoliko dana života u »ilegali«.
  Kućica u Grebengradskoj djelovala je kao uprizorena povijest zagrebačke periferije. Imala je drvenu ogradu, malo dvorište sa zapuštenim travnjakom, prazan kokošinjac i neravan krov s mnogo propalih crepova koje je netko zamijenio četvrtastim komadima lima. Žbuka s kuće na mnogim je mjestima otpala, tako da se tu vidjela gola cigla, okviri na prozorima bili su sasvim oljušteni, a pojedina su razbijena stakla bila zamijenjena debelim kartonima. Iako je djelovala nekako izvan vremena i prostora, ipak se na Trešnjevci moglo pronaći još takvih zdanja što su pobuđivala nostalgiju, ali i tugu.
  Nikola Banić otvori dvorišna vrata i preko nogostupa od uleknute cigle prijeđe onih nekoliko koraka što su ga dijelili od ulaza u trošnu kućicu. U prorez vrata bio je zataknut kartončić na kojemu je pisalo: Vraćamo se za pol sata. Već na prvi pogled Baniću se taj nevješti radnički rukopis učini nekako poznatim, a potom se odmah i dosjeti: ista je ruka vjerojatno napisala i prijeteće poruke koje je primao Valerijan Mandić.
  Banić stane pod malu nadstrešnicu, zapali cigaretu i odluči pričekati Borisa Viteza.
  I uistinu, došao je već nakon petnaestak minuta u pratnji visoke, mršave žene koja je imala neurednu kosu i jednostavnu sirotinjsku haljinu kakva se, valjda, još jedino može dobiti u centrima za humanitarnu pomoć. Ali unatoč svojemu prosječnom, nezanimljivom izgledu, imala je velike živahne plave oči koje su pametno gledale sugovornika. Vitez i Banić pogledali su se pogledom ljudi koji se otprije znaju. Naime, Boris Vitez bio je čovjek koji je one večeri u Intercontinentalu onako drsko ukrao torbicu Mare Mandić i spretno nokautirao njezina homoseksualnog pratioca.
  Osjećajući, valjda, da je Banićeva nazočnost važna, Vitez mu otvori vrata i pusti ga u skromni dom.
  – Čija je ovo kuća? – upita istražitelj čim je sjeo za stol od grubih jelovih dasaka na kojemu nije bilo nikakva stolnjaka.
  – Moja – reče žena. – Zapravo, moje bake. Boris živi sa mnom tri mjeseca. Otkako smo se upoznali. A zašto ga trebate?
  – Višnja, molim te, ne govori umjesto mene! Punoljetan sam! – grubo će Boris, u čijim se riječima ćutjela prijeka narav.
  Banić izvadi iz džepa kartončić na kojemu je pisalo »Vraćamo se za pol sata« i tutne ga domaćinu pod nos.
  – Svaki bi sudski grafolog u tren oka ustvrdio da je ovaj rukopis identičan onome kojim su pisane ucjenjivačke prijetnje Valerijanu Mandiću. I to bi bilo sasvim dostatno da se onoga tko je to pisao uhiti i optuži za ucjenu i ubojstvo.
  Vitezovo se lice zamrzne od iznenađenja. On ustane, iz vitrine starinskog kredenca izvadi bocu rakije i dvije čašice u kakvima se inače prodaje senf. Jednu stavi ispred Banića, drugu ispred sebe.
  – Boris nije nikoga ubio... – tihim će glasom žena. – On ne bi travku zgazio. Samo kad biste ga bolje poznavali...
  – Višnja, ušuti! – izdere se Boris, pa izlije rakiju u grlo pokretom kojim se baca voda u miješalicu. – Vi niste policajac? – promrmlja, gledajući u Banića koji nije ni taknuo svoju čašicu rakije.
  – Nisam. Ali ako odem na policiju i ispričam sve što znam, posljedice za vas bit će iste kao i da jesam. Recite mi, pokušali ste provaliti u Marin stan kako biste došli do njezinih sitnica i njima potkrijepili ozbiljnost ucjenjivačkog pisma? Iz istih ste joj razloga ukrali i torbicu?
  – Da – prizna tiho Boris, znajući valjda da tom čovjeku nema što lagati, da je otkriven te da ga još samo istina može spasiti.
  – A zašto ste to radili? Mislim, zašto ste uz pisma stavljali ukosnice, gumbe i što ja znam... Tko vam je dao tu ideju?
  – Vidio sam to u jednom filmu.
  – Bez veze! – nasmije se Banić. – Nikad ne smijete život prilagođavati onome što vidite u kinu.
  – Vidjeli smo i na televiziji – umiješa se Višnja, a on je ovaj put ne ukori.
  – Dobro, sve mi je jasno. To što ste radili strašno je glupo, ali ipak dojmljivo. Tražili ste dvadeset tisuća maraka. Valerijan Mandić mi je rekao kako je dva puta dolazio na naznačeno mjesto s novcem, ali mu se nitko nije javio.
  – Znam da je dolazio... – tiho će Boris dolijevajući si rakiju. Dok je prinosio čašicu ustima, ruke su mu drhtale, ali se Baniću činilo da bi mu bez rakije drhtale još jače.
  – Zašto mu se niste javili? Zašto niste uzeli taj novac?
  Boris se rasrdi, pogleda Višnju u oči kao da od nje očekuje pomoć, a onda dlanom raspali po stolu tako jako da su se od udarca prevrnule i boca i čaše.
  – To je zato što sam takav jebeni čovjek! Ne mogu si pomoći, ne mogu si pomoći!
  Baniću se čak učini da će se taj snažni tip rasplakati, ali se on ipak nekako smiri, podigne brzo bocu i čašice, pa nastavi.
  – Bio sam siguran da će mi uspjeti. S pravom sam odlučnošću napisao sva ta pisma, došao do sitnica koje su pripadale gadovoj kćeri, a onda kad bi trebalo uzeti novac... e, onda se u meni neki vrag pobunio, pa bih se pitao: trebam li..., smijem li to ja..., neće li mi se to osvetiti...?
  – Prije tjedan dana, dakle onog dana kad je Mara ubijena – počne Banić prateći njegove reakcije – gdje ste bili?
  On se zamisli, pogleda u strop kao da u sebi računa, pa potom odgovori:
  – U Rijeci. Išao sam kćeri u Lovran.
  – Znači, mogli ste lijepo skoknuti do Cresa i ubiti je...
  – Ubiti je!? – skoči Vitez. – Ali zašto bih to učinio? Imao sam razloga da uzmem novac njezina oca... ali da bih je ubio... pa to je previše! Gospodine, ja sam ionako tu bedastu ideju definitivno napustio.
  I Baniću se učini da Vitez ima pravo. Tâ on je, po svemu sudeći, bio šeprtlja, sasvim nesposobna za onako sofisticirano ubojstvo.
  – Možda – razmišljao je naglas istražitelj – možda je i tako, ali budite uvjereni da policija neće pokazati ovoliko razumijevanja koliko pokazujem ja...
  – Ako vi niste policajac – upita Višnja, koja je sve vrijeme mirno sjedila ruku prekriženih u krilu – tko ste onda?
  – Običan privatni istražitelj koji radi za honorar i nema nikakvih ovlasti. Unajmio me stric pokojne Mare da pokušam pronaći njezina ubojicu i neke obiteljske dragocjenosti.
  Po praznom Borisovu pogledu odmah se vidjelo da on ne zna ni za kakve dragocjenosti. Jedino što je znao bio je taj djetinje naivan plan zbog kojega se sada gorko kajao.
  – Ako niste policajac – nastavi Višnja – znači da ga ne morate prijaviti. Bilo bi strašno kad biste ga prijavili. On više nikad ne bi dobio skrbništvo nad Sonjom, a to bi ga ubilo. A bez svoje kćeri neće moći živjeti.
  Boris je šutio, a u očima kao da su mu se caklile suze, ili je to bio samo sjaj kakav zna izazvati alkohol.
  – Zašto ne možete dobiti skrbništvo? – okrene mu se Banić, već pretpostavljajući kako će mu odgovoriti kakvom tužnom životnom pričom.
  – U jesen 1991. otišao sam s dečkima kao dragovoljac na Baniju. Sjećate se kakvo je to ludo vrijeme bilo. Nismo bili organizirani i u prvo vrijeme svi smo naređivali, ali i slušali naređenja. Jednostavno, osjećali smo da je domovina u smrtnoj opasnosti i da je to naš rat. Od tih nesretnih i hrabrih dečki, od postrojbe iz Visovca, mislim da smo živi trojica ili četvorica. U studenome sam teško ranjen pa sam četiri mjeseca proveo po bolnicama i toplicama. U međuvremenu me ostavila žena pobjegavši s drugim čovjekom u Švedsku. Našu trogodišnju kćer ostavila je kod babe u Daruvaru. Babaje nakon mjesec dana umrla, a malu su prebacili u lovranski dom. Kad sam izišao iz bolnice, saznao sam da sam izgubio posao, a novi nisam mogao naći, to više što su mi oslabili i živci. Sva vrata na koja sam pokucao ostala su zatvorena. Ako bih nešto i našao, bilo je to na crno, kratkoročno i strašno bijedno plaćeno. Gospodine, bili su prema meni takvi kao da sam se vratio iz srpske, a ne iz hrvatske vojske... Kad sam pokušao uzeti Sonju, rekli su da mi je ne mogu dati jer nemam materijalnu osnovu da se brinem za nju...
  – I zato ste pokušali doći do dvadeset tisuća maraka?
  Umjesto njega, odgovori Višnja.
  – Da ste ga samo vidjeli kakav je bio kad su mu proljetos ponovno odbili dati Sonju. Noćima nije spavao, izlazio bi, pio po birtijama i upadao u tučnjave. Sad se malko smirio, ali ako ne dobije dijete, on će jednostavno umrijeti od tuge...
  – Pusti to! – prekine je on, zacijelo postiđen. Potom nastavi okrenut prema Baniću. – Znate, gospodine, kad se čovjek osjeti prevarenim, a prevarenih i zaboravljenih danas je stvarno previše, onda najprije pokuša nešto učiniti, kad to ne ide, rasplače se, a nakon plača ustane na noge, hvata ga bijes pa kreće ne bi li pravdu ostvario sam. I tad ponovno pucaju glave, teče krv, gore kuće, a dim kulja prema nebu...
  Banić se naježi pri pomisli koliko će još revolucija nezadovoljnika protutnjati ovim prostorima prije no što se sve smiri i prije no što ljudi prihvate stvarnost sa svim njezinim nesavršenostima.
  – U redu, ali jedna mi stvar nije jasna – prekine Banić njegovu ispovijed. – Zašto ste odabrali baš Valerijana Mandića i njegovu kćer? Koliko sam čuo, on je dobrotvor koji se vratio iz Njemačke da pomogne domovini.
  – Malo morgen! – odbrusi Vitez pa još jedanput snažno potegne, ovaj put iz boce.
  – Boris! – zavapi Višnja. – Obećao si da ćeš manje piti!
  – Obećao sam! A što sve meni nisu obećali! – izdere se on tako da se Banić poželio što prije maknuti s ovoga mjesta.
  – Njegovi su ljudi dolazili u jesen 1991. na naše crte – nastavi Vitez. – Dobrotvor je trgovao oružjem i prodavao ga braniteljima. Vlasnik stočne farme iz Visovca dao je sav imutak da nas opskrbi kalašnjikovima, zoljama, streljivom... Mandićev šleper bio je šareni dućan u kojemu se sve to moglo nabaviti. A pričalo se da je sve to još ljetos prodavao i Srbima. Kako idiotski! Borili smo se tamo i krvarili u njegovu aranžmanu, s puškama koje nam je svima prodavao... Jasno, poslije je shvatio da dolaze nova, sređenija vremena, pa se povukao iz te rabote, ali novac što ga je zaradio neizmjeran je, a na svakoj je novčanici i Sotonin potpis.
  – Vi biste to mogli dokazati? – upita Banić.
  – Ne budite smiješni! – prekori ga Vitez tonom upućenijega i realnijega. – Tko bi to mogao dokazati!? Kada bih i pokušao, tko zna u kojem bi mi noćnom jarku bio kraj.
  Razoružan Vitezovom gorčinom, Banić ustane i natoči si rakiju koju inače nikad nije pio, čak ni kad ga je mučio želudac. Iskapi čašicu, a potom, kako se previše približio izlazu, osjeti snažan udarac vrata koja je netko iznenada i svom silinom otvorio, pa se spotakne o stolac i padne na pod. Jedan od policajaca koji su upali u prostoriju već je iznenađenom Vitezu namaknuo lisice, a drugi je zgrabio Višnju i zavrnuo joj ruku. Ona je na sav glas vrištala:
  – Pustite ga! On nikome nije učinio nikakvo zlo! On se samo borio za svoju domovinu i želi svoju kćer!
  Za policajcima u sobu uđe i inspektor Vinko Dogan, pogleda Viteza s lisičinama, potom Višnju koja se svejednako otimala, ali ipak najveće zadovoljstvo pokaže spazivši Nikolu Banića kako leži na podu.
  – Oho, i privatnik je tu! – nasmije se zlobno. – Sherlock Holmes traži tragove na podu! Hajde, Nediljko, pusti curu, a ovu dvojicu odvedi da se dobro naspavaju i odmore, kako bi bili orniji za razgovor.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu