Potonulo groblje-Goran Tribuson

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 12:19 pm

First topic message reminder :




  Nakon izlaska iz zatvora, junak ovoga romana, Ivan Hum odlučuje se vratiti u svoj rodni grad, mjesto koje gotovo da i ne poznaje. Traumatični nestanak oca i smrt majke te njegov boravak u ustanovama za preodgoj i zatvoru stvorit će od njega osamljenu i neobičnu osobu. A potraga za prošlošću pokrenut će niz neobičnih događaja koji će mnogo puta graničiti sa stvarnošću...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 12:36 pm



 
 15


  Izašavši iz umobolnice, duboko sam udahnuo zrak kako bih se oporavio od zagušljivosti i mirisa truleži što su ispunjavali staro zdanje. Krenuo sam šumom prema mjestu gdje su ostala kola, a u hladnoći i kiši, koja mi se niz šešir slijevala za vrat, pronašao sam blagotvoran dah svježine, koji mi je u ovom času bio i te kako potreban. Čak sam i vodu što mi je smočila čarapu, kad sam neoprezno stao u mlaku, držao dobro došlim osvježenjem. Tad sam, ne misleći na bijesne lisice o kojima je govorio Javorovski, sjeo na vlažan usputni panj i pokušao predahnuti. Ne od umora nego od napetosti kojim me prožeo taj suvišni posjet napuštenoj ludnici. Sve što mi je ludi psihijatar rekao o sudbini majke i o mojoj navodno beščasnoj pretpovijesti, držao sam izmišljotinom, ili posljedicom pogrešnog prenošenja davno zaboravljenih događaja. Ta tobožnja dječja nasilnost, o kojoj je govorio, uglavnom ništa bitno u mom životu nije mogla objasniti, ništa osim zatvora. Ali, djelo koje sam počinio počinili su i oni koji nikakve agresivnosti nikad nisu pokazivali. Ono malo ranog domskog sjećanja nije sadržavalo nikakvog nasilništva, dapače, čini mi se da sam bio sasvim miran, poslušan domski gojenac.
  I tad, dok sam obuzet pretraživanjem sjećanja sjedio na golom šumskom panju, podigao sam glavu prema nebu i shvatio da se događa nešto sasvim neobično. Vrlo brzo, kako se to kadšto vidi u filmovima, oblaci koji su danima skrivali svod naglo su se pokrenuli, razmaknuli i nada mnom se ukazao dio otvorenog, vedrog noćnog neba, neka vrsta raspukline u crnilu oblaka, sred koje je zasjao pun mjesec i razbacao iskrivljene, istršale sjenke ogoljena granja svud oko mene. Dok sam gledao u sjajni mjesec, iznenada mi je pred očima projurio prizor iz prvih dana mog domskog djetinjstva. Gol do pojasa, ruku svezanih o metalne rubove, ležao sam nauznak na bijelom krevetu u sobi jednako bijelih zidova, dok je s moje desne strane palucao i kvrckao električni aparat nepoznate namjene, aparat u koji sam se bojao pogledati. Neka žena u bijeloj kuti, čije crta lica ne pamtim, prišla je mom krevetu, uzela nešto što je podsjećalo na usne štitnike protiv hladnoće, ili na slušalice, i postavila mi to na sljepoočnice. Čuo sam još tihi kvrcaj prekidača i zujanje, a nakon toga je kroz te slušalice mojim tijelom prostrujalo nešto tako strašno da sam u tom času pomislio da je to ta smrt o kojoj su odrasli tako često pripovijedali.
  Primijetio sam da sam znojan, pa sam skinuo šešir i raskopčao kaput dok je mjesečina slabila i polako zamirala među oblacima, a na mene ponovo padala tama, kao što biva u kazalištu nakon posljednjeg čina, kad zgasnu svi oni jaki reflektori.
  Bio sam u šumi, u noćnoj mrklini, svjestan uspomene koja bolje da se nikad nije ni javila: tamo u tom davnom, prokletom domu mene su liječili!
  Potrčao sam ne mareći za šešir koji je ostao pokraj panja, uskočio u kola i panično pobjegao iz šume u kojoj je stajala poluporušena ludnica svetog Andrije.
  Kad sam zakočio ispred Marilinine kuće, dobra stara studena kiša ponovo je padala, a odvratnom mjesecu nije bilo ni traga, kao da su hiroviti vjetrovi razgrnuli načas oblake samo radi mene.
  Ušao sam u tamno predvorje gdje su sjene predmeta titrale pod blijescima pokvarene ulične rasvjete, što je dopirala kroz prozore na kojima je netko navečer zaboravio spustiti platnene zavjese. Zastao sam i osluhnuo. Odozgo, iz Marilinine sobe u potkrovlju, dopirali su meki, umorni operni glasovi. Bio je to onaj sjetan, mističan napjev vodene vile Rusalke, koja sred zelene treperave svjetlosti razgovara s mjesecom. Vodene sam vile najradije zamišljao kao zelene, pospane ljepotice hladne puti, koje nemaju daha i nikad te ne gledaju u oči. Korak po korak, nevoljko i neodlučno, uspinjao sam se stubištem, trudeći se da ne otkrijem svoju nazočnost. U časovima kad bi zamirao kristalni vokal što je tumačio svoju tužnu sudbinu, začuli bi se i zvuči koji nisu pripadali gramofonskim zarezima. Kad sam zastao na odmorištu, ti su zvuči zadobili neporecivo značenje: bili su to Marilinini ljubavni jecaji, pomiješani sa škriputanjem žicanog madraca. Lecnuo sam se, pokušao im pridati neki drugi smisao, ali nije išlo... nisam mogao varati sama sebe. Iznenadih se koliko me ta spoznaja rastužila. Premda je naša privremena veza podrazumijevala dogovor o potpunoj slobodi, pretpostavljao sam da ga Marilina neće zlorabiti sve dok budem pod njenim krovom. Zavukao sam se duboko u sjenu ormara što je stajao na odmorištu, ne znajući što da radim. Obje strane stubišta činile su mi se poput nekog neprekoračivog zida: nisam mogao gore, nisam mogao dolje!
  Međutim, ubrzo, jecaji su prestali, prestalo je škripanje madraca, samo se gramofonska ploča svejednako okretala, ispunjavajući prostor usponom Rusalkina završnog pjeva. Sad mi je i ta uzvišena opera zvučala sasvim isprazno, tek kao prosti, mehanički zbroj tonova koji ne pokriva nikakav dojmljiviji sadržaj.
  Potom su se, valjda da nekako razriješe moju neodlučnost, otvorila ulazna vrata i u predvorje ušao meni nepoznat čovjek u radničkom kaputu kakav su nosili graditelji mosta.
  Ne paleći svjetlo, proderao se iz sveg glasa:
  — Druže Grabar! Druže Grabar!
  Stajao sam mirno u sigurnoj sjeni ormara, gledajući prema Grabarovoj sobi koja je bila dolje, u prizemlju. Ali, iz sobe nije izlazio nitko, Grabar je zacijelo bio negdje vani.
  Tad su se, kad je čovjek i po treći put viknuo, otvorila vrata Marilinine sobe i na njima se ukazala sjena inženjera Grabara.
  — Što je? — rekao je i prišao ogradi drvenog stubišta. Bio je raskuštran, samo u kratkim bijelim gaćama.
  — Na gradilištu je poginuo radnik! Tehnički traži da odmah dođete! Čekam vas napolju u džipu!
  — Idem! — odvratio je Grabar i vratio se u sobu, valjda da se odjene.
  Minutu-dvije kasnije, odjeven i počešljan, protutnjao je mračnim stubištem i nestao vani, ne zamijetivši me u debeloj sjeni ormara. Odmah za njim izjurila je i Marilina i dotrčala do prvog kata, vičući:
  — Janez, zaboravio si sat!
  Bila je u kratkoj poluprozirnoj spavaćici i u ruci je držala sat, čije su zelene brojke jedva primjetno svjetlucale u mraku stubišta. Zatim se okrenula i pogledi su nam se sreli u mraku. Prepala se i trgnula, a onda me prepoznala i odahnula.
  — Ti!? — rekla je i pokrila usta rukom, kao da se stidi, ili kao da joj je neugodno. Nakon toga me, valjda da se iskupi, blago uhvatila za ruku i pozvala u sobu.
  — Hodi!
  — Neću! — rekoh glasom u kojem je bilo dječačke uvrijeđenosti.
  — Zašto?
  — Sad... nakon ovog?
  — Čekaj! — naljuti se ona. — Naši su računi čisti! Nisam ti obećala ništa više od onog što sam ti dala.
  Što sam mogao, popustio sam i priznao poraz, kao što mi se redovito događalo kad su u pitanju bile žene. Krenuo sam za nj om u njenu sobu, legao na onaj isti krevet na kojem je maloprije jecala pod uznojenim Grabarovim tijelom, i zabuljio se u strop. Prišla mi je, zavukla toplu ruku pod moju košulju i počela se igrati maljama na mojim prsima.
  — Nemoj! — prošaptao sam umolno. Te noći između nas je dolazilo u obzir sve osim nježnosti.
  — Potišten si — rekla je blago. — To je zbog onoga što sam učinila, ili si nešto doznao?
  — Doznao sam da ovo ovdje nisam ja — rekoh, čudeći se promuklosti i nesigurnosti vlastita glasa.
  — Nego?
  — Nego nešto što je ostalo od medicinskog tretmana.
  Po njenom pogledu vidio sam da me ne razumije, ali da suosjeća, a to mi je bilo najvažnije. Mislim da sam joj u tom času oprostio što je spavala s Grabarom, kao i sve ostalo. Tiho je ustala i stavila na gramofon onu poznatu pjesmu u kojoj napaćeni zbor sužnjeva pjeva nešto o mislima, koje bi trebale poletjeti na krilima zlatnim, a zatim se brže vratila i sjela do mene, šuteći u tami.
  — Samo jedno bih htjela da znaš — izusti bojažljivo. — Htjela bih da znaš da te nisam prevarila. Ja sam naprosto takva. Radim to s kim hoću i kad hoću. Nikad ti nisam pričala ni o vjernosti, ni o budućnosti, ni o sličnim glupostima.
  — Grabar ti nešto znači?
  — Nitko mi ništa ne znači... na onaj način koji podrazumijeva tvoje pitanje... Ali, svi ste mi na neki način važni.
  Zašutjela je, a onda je nakon nekog vremena pokušala leći do mene.
  — Nemoj, molim te! — rekoh. — Ostani još koji čas tako, a zatim ću otići...
  — Dobro — prošapta pokorno.
  — Samo sam te nešto htio pitati.
  Promatrala me bez riječi, čekajući pitanje.
  — Kako ti je umrla majka?
  Odmah sam shvatio da je moje pitanje nije ostavilo ravnodušnom. Možda je znala nešto o smrti majke što mi nije mogla reći, ili je moje pitanje probudilo u njoj tužne i neugodne uspomene.
  — Glupo — reče naposljetku glasom punim čudne ravnodušnosti. — Bilo je to prije sedam godina... ljeti... Izašla je s ocem u šetnju, gore, u šumu... Misleći da je to neko šumsko voće, jela je nekakve crne bobice. Mnogo ih je pojela iako ju je otac upozoravao da je neoprezna i lakomislena. Zašli su dublje u šumu i njoj je nakon pola sata pozlilo...
  — Otrovala se?
  — Da — pognula je glavu ali nije zaplakala. Poslije sam doznala da su te bobice plod najotrovnije biljke koja se uopće može naći u našim krajevima. Zove se beladona. Deset do dvadeset bobica mogu usmrtiti odrasla čovjeka, a mama ih je po jela mnogo, mnogo više.
  — A otac? — upitah. — Kako to da otac nije jeo?
  — Ne znam — zamisli se ona. — Navodno nije pojeo nijednu.
  Trebalo bi dobro poznavati biljke što nas okružuju, pomislih, a potom mi na pamet pade jedan jedini čovjek u ovom kraju za koga sam bio siguran da ih uistinu poznaje.
  — Je li tvoj otac poznavao doktora Javorovskog? — upitah je, znajući da će joj takvo pitanje zazvučati nesuvislo.
  — Kako da ne! — reći će ona. — Neko vrijeme bili su i više nego dobri, ali su se poslije njihovi odnosi pokvarili. Otac je bio majstor za gubljenje prijatelja.
  Ustao sam i krenuo prema vratima njene sobe, nedvojbeno joj pokazujući da ovu noć ne namjeravam podijeliti s njom. Ćutio sam da me želi pitati kamo ću, ili zašto odlazim, ali sam znao da se neće usuditi. Unatoč našem dogovoru o kojem je govorila, pretpostavljao sam da se osjeća kriva i u tome sam uživao.
  Dok sam silazio niza stubište, začuo sam kako su iznad mene zaškripala vrata; znao sam da je izašla za mnom, kao što je maloprije izašla za Grabarom, ali za mnom nije viknula. Ja, naime, nisam nosio sat, i u njenoj sobi nisam zaboravio ništa.
  Ne skidajući se, legao sam nauznak na krevet i zatvorio oči, ali sam ih umah otvorio i ustao. Čudan, lud strah me obuzeo; pomislio sam da će mi netko iz mraka staviti na sljepoočnice onaj aparat nalik na slušalice, kroz koji će proći bol što mijenja čovjekovu narav. Upalio sam svjetlo i pripalio cigaretu, a zatim se nasmijao svojoj mori i ponovo ugasio svjetlo. Crveni žar cigarete obasjavao je moju sobu. Vani je bio mrak, ulična žarulja konačno je pregorjela.
  Kroz usnulu kuću, u kojoj smo bdjeli jedino ona i ja, tiho se i po tko zna koji put razlijegao zbor Verdijevih plačnih i neutješnih sužnjeva.
  Pokrio sam glavu jastukom i čvrsto odlučio da više u životu neću slušati tu prokletu opernu glazbu. Kad sam, uznojen od topla, nabita perja, odbacio jastuk, začuo sam kako su vrata u predvorju tresnula i kako je netko ušao. Bila su to, po svemu sudeći, dva muškarca zaokupljena razgovorom. Mučen radoznalošću, ustao sam i prislonio uho na vrata, kako bih što bolje čuo njihov razgovor.
  — Druže inženjeru, rekli su mi ovdašnji ljudi da bi bilo dobro da noću ostavimo nekog u blizini mrtvačnice — rekao je neki nepoznati čovjek.
  — Ali, zašto? — odvratio je inženjer Grabar.
  — Pa, našeg će radnika noćas dovesti...
  — Znam. Ali, zašto bi netko morao biti tamo!? — čudio se Grabar.
  — Zato... što kažu da ovdje ima nekakav luđak koji noću uznemiruje mrtve — odvratio je onaj drugi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 12:37 pm



 16


  Krenuo sam da još jednom posjetim Gašpara. Bio je to zaludan posjet, posjet od kojeg se nisam imao čemu nadati, ali me činjenica što je meni rekao nešto što se ne govori drugima tjerala na neku vrstu prisnosti. Mislio sam kako bi mu valjalo reći da su zli glasi o njemu poprimili takve razmjere da mu valja biti na najvećem oprezu. Prije toga sam odlučio otići do one benzinske crpke na kojoj sam se zaustavio prije no što sam došao u grad, jer je kazaljka na mjeraču goriva pokazivala da sam se približio nuli.
  — Vraćate se? — upitao me radnik na crpki, koji me, začudo, prepoznao.
  — Ne danas, ali za koji dan svakako! — rekao sam i pružio mu ključić poklopca spremnika.
  — Pun? — upitao je, ne gledajući me više.
  Potvrdio sam, a zatim se odšetao do stražnje strane kućice. S ovog mjesta rijeka se nije vidjela, ali je o njenoj blizini govorila silna količina vode što je prekrila livadu.
  — Tamo je iza šumarka! — doviknuo mi je radnik, spazivši me kako promatram vodom pokrivenu livadu.
  — Šta to?
  — Pa, rijeka — reče stavljajući poklopac na mjesto. — Sutra ili prekosutra voda će stići do pumpe, pa ćemo morati zatvoriti. Posljednji put smo to doživjeli prije četiri godine. Prokleta rijeka!
  Platio sam gorivo, a on mi je vratio ključić.
  — Bolje da što prije napustite grad — rekao je, i sam zamišljen nad vodom koja je nadolazila.
  — Mislite, zbog rijeke?
  — Da — spremno će on — a i inače. Nije to neka osobito ugodna sredina...
  Ne znajući na što točno misli, sjeo sam u kola, napravio krug i krenuo natrag. Vozio sam polako i oprezno jer je cesta bila skliska, premda kiša nije padala. Kad sam već bio nadomak gradu, u blizini prvih kuća, kraj ceste sam primijetio nešto što me nagnalo da stanem. Izašao sam iz kola, vratio se dvadesetak metara i pogledao na opkop kojim je završavala cesta. U blatu, vjerojatno odbačena udarcem automobila, ležala je uginula patka. Stajao sam nekoliko časaka nad njom, a potom se sagnuo, pokupio je i odnio u prtljažnik »Opela«. Jedna suluda namisao nije mi davala mira.
  Iako su govorili da ludi Gašpar neizmjerno mnogo vremena provodi lutajući po grobljima, tog sam ga dana zatekao u kući. Sjedio je za radnim stolom i pisao nešto u debelu bilježnicu. Vidjevši me kako ulazim, nemalo se iznenadio, ali je brzo ostavio posao i ponudio mi da sjednem na svoje staro mjesto. Rekao je »staro mjesto«, premda sam kod njega bio tek drugi put u životu.
  — Drago mi je što ste ponovo došli — reče glasom u kojem naslutih iskrenost. — Znate, uz moju je malenkost u ovoj tupoj sredini vezano toliko ružnih i morbidnih priča da se nimalo ne bih čudio da uopće niste došli.
  — Upravo sam zbog tih priča i došao! — po kušah se odmah opravdati. — Sinoć je poginuo radnik na mostu. Znam pouzdano da su postavili čuvara u mrtvačnicu kako bi pokojnika poštedjeli... vašeg uznemiravanja...
  — Bože sveti! — skanjivao se on. — Šta to u meni vide!? Strašno! Vidite, u nekoj normalnoj sredini ja bih imao ugled i znanstvenički status, a ovdje me svode na nekakvog pljačkaša leševa. Ali, što ćete kad svoje eksperimente moram obavljati ilegalno! No, dragi gospodine, ni to me neće spriječiti u mojim nakanama!
  — Ne bi li bilo bolje da na neko vrijeme ipak prestanete? — prekinuh ga. — Osobno mislim da biste se mogli skloniti na neko sigurnije mjesto, gdje vas ne poznaju.
  — Zar sad kad sam nadomak cilju? — začudi se on. Odmah sam shvatio da ga neće bili lako nagovoriti.
  — Ili, možda biste se u međuvremenu mogli baviti nekom drugom vrstom pokusa...
  — Na što mislite?
  — Manje provokativnom vrstom pokusa. Je ste li ikad pokušali izvesti laboratorijski pokus oživljavanja mrtvih životinja?
  Zamišljen, on se pogladi po bradi, a zatim ustane i ushoda se po sobi. Vidio sam da je uzrujan. Napokon priđe jednoj polici. Izvadi iz drvene kutije lulu i pribor, pa zapali.
  — Nekoć davno sam i to pokušao, ali su rezultati bili krajnje dvojbeni. Naime, osnovno je pita nje imaju li životinje uopće dušu, i kakve je kvalitete.
  — Ne razumijem.
  — Da vam pojasnim — poče on, a zatim nastavi hodati i pričati kao da drži predavanje učenicima i sljedbenicima. — Pretpostavimo li da i životinje imaju dušu, nemamo dokaza da su joj titraji isti kao u ljudske duše. Ukoliko nisu, morao bih imati instrumente sasvim drugačijih performansi. Osim toga, pitanje je da li je duša, recimo jedne guske — besmrtna!
  — Rekli ste guske! kazah. A zašto ne patke?
  On me začuđeno pogleda, a onda se nasmije:
  — I guska je patka! Mislim, u toj perspektivi.
  — Govorim sasvim ozbiljno. U prtljažniku automobila imam pregaženu patku. Pretpostavljam da bi bila sasvim prikladan objekt eksperimenta.
  Moj prijedlog nije ga se osobito dojmio; svejednako je hodao po sobi da bi naposljetku zastao kod stola i ugasio lulu.
  — Donesite je — reče, ne skidajući pogleda s lule koju je čistio nad velikom pepeljarom.
  Kad sam se vratio s uginulom patkom, već me čekao na hodniku, u bijelom laborantskom haljetku.
  — Pođite za mnom — reče mirno i povede me stubištem koje je vodilo u podrum. Na dnu stubišta nalazila su se metalna vrata, koja je brzo i spretno otključao i uveo me u prostoriju.
  Zastao sam iznenađen onim što sam vidio. Podrum je bio pravi, veliki, bogato opremljeni laboratorij. Na sredini stropa nalazio se velik reflektor, poput onih u operacijskim dvoranama, ispod reflektora bio je velik mramorni stol, a oko stola sva sila uređaja koji su podsjećali na one što ih je rabio na groblju: šuplji cilindri od lakog metala, kompleksni sistemi njihaljki, rezonatori sa žicama i bez njih, staklene konkavne prizme, drvene polulopte s unutarnje strane presvučene sjajnom metalnom folijom i još štošta drugo. Zidovi laboratorija podsjećali su na stjenke tonskih studija; bili su presvučeni stiroporom, valovitom plastikom, raznolikim stošcima i kubusima.
  — Ovo je profaniranje mog eksperimentalnog rada! — reče on tužno i uze iz moje ruke mrtvu pticu, pa je odmah položi nasred stola u središtu prostorije. Nakon toga priđe pultu s prekidačima i polugama i suzi svjetlo reflektora tako da je padalo samo na uginulu patku, dok je ostali dio prostorije utonuo u polumrak.
  — Morate se smiriti, jer i najmanji zvuk može proizvesti interferenciju koja će upropastiti po kus.
  Stao sam kao ukopan, jedva dišući, a on je počeo prilaziti instrumentima i puštati ih u pogon. Njihaljka sa stotinjak viškova začas se počela nepravilno gibati, strune su na rezonatorima zatitrale, a kroz šuplje cilindre kao da je tiho počeo šištati zrak. Nakon toga je povukao jednu polugu i konkavne su se prizme počele dizati i spuštati u nepravilnom ritmu. Napokon se i sam udaljio i stao do mene u mrak.
  Zadivljen i pomalo uplašen, promatrao sam nebrojene predmete kako se, svaki u svom ritmu, kreću, ali sam vrlo brzo uvidio da pojedinačna gibanja utječu jedna na druga, i da se ritmovi neprekidno izmjenjuju. Ubrzo su svi ti mobili počeli proizvoditi sasvim čudne i jedva čujne zvuke, koji kao da su se odbijali od konkavnih reflektora i ponovo nestajali u sveopćem njihanju i kovitlanju, u čarobnoj i pomalo jezivoj orkestraciji gibanja i zvukova. Sve, baš sve se micalo, osim jadne pregažene patke koja je ležala na stolu, jednako mrtva kao što je bila i prije.
  Zatim su se Gašparovi instrumenti počeli polako smirivati, da bi nakon desetak minuta posve zanijemjeli i stali.
  — Eto vidite — reče Gašpar, sliježući rameni ma. — Rezultata nema! Radio sam to prije desetak godina sa hrčcima, insektima, uginulim psom i ježevima. Jedino je na ježu bilo nečeg što bi se dalo protumačiti kao nekakav rezultat...
  Pogledah ga upitno.
  — Negdje pri kraju pokusa ježeve su se bodlje uvukle... ali... moglo se raditi i o mehaničkoj kontrakciji mrtvog mišića. Nikad nisam uspio protumačiti tu pojavu, nedostajalo mi je znanja iz ani malne fiziologije...
  Nakon toga prišao je uginuloj patki, uhvatio je za noge, odnio je do visokog prozora, otvorio ga i bacio patku u dvorište.
  — Uskoro će početi zaudarati — rekao je mir no, a potom zatvorio prozor i poveo me napolje.
  Kad smo izlazili, na onom dijelu zida do samog izlaza spazio sam nešto što me tako iznenadilo da sam morao zastati. Na tom mjestu, u drvenom okviru, visila je stara fotografija na kojoj su bili muškarac i žena u kupaćim kostimima, do koljena u vodi, na nepoznatoj mi plaži.
  Prišao sam bliže i pročitao tušem ispisan kaligrafski tekst u dnu fotografije. Pisalo je:
  GAŠPAR I ANA FUCHS
  na crikveničkoj plaži, 1962. godine
  — Što je to? — pogledah ga, dok mi je stotinu pretpostavki sijevalo glavom.
  — To smo ja i moja jadna Ana... godinu dana nakon toga je umrla... Znate, sve sam uspio preboljeti osim njene smrti. Priznajem, u mom dvadesetogodišnjem radu nadahnjivala me i vodila silna nada da ću jednog dana...
  Vidio sam kako mu je u oku zasjalo nešto kao suza, a po drhtavom glasu shvatio sam da je uspomena na tu ženu za njega i više no bolna. Pogledao sam još jednom fotografiju; žena je djelovala krhko i bojažljivo, imala je dobar i krotak pogled i kao da se pomalo stidjela što je slikaju u kupaćem kostimu, premda je on bio jednodijelan i prema današnjim mjerilima više no pristojan.
  — Vi se zovete Fuchs? — upitah ga čudeći se kako se svih ovih dana uopće nisam pozabavio njegovim identitetom.
  — Da. To je njemačko prezime.
  — A tko vam je bio Josef Fuchs?
  — Tata.
  Začudilo me i dirnulo to što je rekao »tata«, jer sam pretpostavljao da će čovjek njegovih godina i obrazovanja radije reći »otac«.
  — Čuo sam podosta o tom čovjeku — nastavih — ali mi ni nakraj pameti nije bilo da bi vam mogao biti otac. Čitao sam i njegov Razgovor s mrtvima.
  — Je li? — reče on kao da ga to previše ne zanima. — Prosječna knjiga. Ali, druga tatina knjiga prava je poslastica. Jednu od kopija rukopisa posjeduje i gradska knjižnica.
  — Čuo sam da je vaš otac ubijen... u ludni... to jest u bolnici.
  Ah, to su izmišljotine! Tata je umro prirodnom smrću.
  — Kako znate? — pogledah ga značajno.
  — Da ga je netko ubio, on bi mi to zacijelo rekao.
  Nakon toga naprosto me izgurao iz svoje podrumske prostorije, koja mu je služila kao laboratorij, i poveo me gore, u stan. Budući da sam sve vrijeme bio u kaputu, rekao sam mu da bih sada krenuo kući, čemu se on nije uopće usprotivio nego me mirno ispratio do izlaza. Na rastanku sam ga još jednom upozorio kako bi bilo najpametnije da prekine sa svojom sablasnom praksom i na neko se vrijeme pritaji.
  — Mislim da ću vas poslušati — reče dobro dušno, ali ne baš uvjerljivo, a zatim mi se nagne bliže i kao u povjerenju reče: — Prije toga ću izvesti još jedan pokus.
  — Kakav?
  — Definitivno sam se dogovorio s gospođicom Kovak da ću pokušati revitalizirati njenog brata.
  — Samo to ne! — uhvatih se u očaju za glavu.
  — Zašto ne? — nije mu bilo jasno. — U ovom slučaju imam pismeni pristanak najužeg srodni ka. Samo, trebala bi mi pomoć...
  — Kakva pomoć?
  — Fizička! Naime, pokus bih htio izvesti ovdje, u laboratoriju...
  Okrenuo sam se uzrujan zbog nepromišljenosti njegove namjere i bez pozdrava krenuo napolje. Nisam namjeravao pomagati mu u tom nakaznom i gnusnom poslu, uvjeravajući sam sebe da će mi biti najpametnije da u njegovu kuću više ne navraćam.
  Dok sam tako razmišljao, palo mi je na pamet propušteno značenje onog što je maloprije kazao o tome da bi mu otac zacijelo kazao da ga je netko ubio. Je li se šalio, ili zabunio, ili je stvarno i nakon očeve smrti bio s njim u vezi? U kakvoj vezi?
  Došavši do dvorišnih vrata, usudio sam se osvrnuti. On je već bio otišao, a kuća je utonula u gluhi provincijski mrak jer su prozori radne sobe bili s druge strane. Pa ipak, jedan je prozorčić na razini zemlje bio osvijetljen. Zaboravio je ugasiti svjetlo u podrumskom laboratoriju, shvatih u času, pa krenuh na ulicu. Tad mi jedna sasvim šašava stvar pade na pamet pa se vratih. Išao sam polako i neodlučno prema osvijetljenom prozorčiću. Kako sam prilazio svjetlu, bivao sam sve oprezniji i koračao sve sporije. Gledao sam na sve strane, koliko mi je slabo svjetlo dopuštalo da vidim. I tad, dva metra dalje, pri slabom svjetlu prozora, spazih ono što sam se bojao da ću spaziti. U vlažnoj, uveloj travi, neprirodna i čudno nagnuta, poput preparirane ptice, uspravna na ukočenim nogama, stajala je mrtva patka i promatrala me praznim, beživotnim očima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 12:38 pm



 
 17


  Ta kasna jesen uistinu je bila loše razdoblje, i za mene i za grad u kojem sam se tako nepromišljeno obreo. Hladan vjetar i kiše gotovo da nisu prestajali, a zloćudna rijeka bujala je i širila se brzinom kakvu jedva da je tko pamtio. Gradom se pronijela priča da je desetak kilometara uzvodno od grada rijeka prouzročila klizanje brežuljka na kojem je stajalo improvizirano cigansko naselje, koje se naprosto odronilo i nestalo u bujici. Inženjer Grabar mi je za doručkom pričao da je stojeći na mostu promatrao kako rijekom plove dijelovi kućica od lesonita, valovite ljepenke i plastike, šatorskih krila, dijelovi zaprega, šarene deke i jedna naduta konjska lešina. Pijući čaj i žvačući kruh namazan maslacem, kao da je uživao u tome da mi osobito zorno opiše kako izgleda lešina utopljena konja, što je mene samo uzrujalo i pokvarilo mi tek, koji ionako nije bio osobit. Izlio sam čaj u slivnik i izašao u predvorje. Iz Marilinine sobe nije dopirala operna glazba, što je gotovo sigurno značilo da nije kod kuće. Pomislih kako je zacijelo već otišla u knjižnicu, ali se dosjetih da je nedjelja, dan kad knjižnica ne radi.
  — Noćas nije bila kod kuće — dobaci mi iz kuhinje Grabar, shvativši zbog čega sam zastao u predvorju. To »noćas« osobito je naglasio, baš onako da zazvuči dvosmisleno, valjda stoga što me želio bocnuti i kazati mi kako ni on nije stranac u Marilininu krevetu. — Ne znam jeste li primijetili — nastavi, stojeći na vratima kuhinje s komadom kruha u ruci — kako se u posljednje vrijeme čudno ponaša.
  — Ne pazim na takve stvari — rekoh drhtavim glasom, koji me odmah demantirao.
  — Znam! Znam! Ali, mi bismo se kao njeni ukućani morali zabrinuti. Nešto se s njom događa. Gledao sam je onako postrance i zaključio da se sprema nekamo... na put... ili tako nešto...
  — Njena stvar — rekao sam, trudeći se da djelujem što ravnodušnije, brzo navukao kaput i izašao.
  Za desetak minuta bio sam na groblju, nadajući se da će mi poslovični grobljanski mir donijeti spokoj i bar na tren me spasiti od suludih misli što su mi se rojile po glavi, tako da sam posljednjih dana jedva uspijevao usnuti. Premda me se, osim majčina groba i vlastite prošlosti, nijedna od ovih prokletih stvari u rodnom gradu nije trebala ticati, sve sam više bio zabavljen tuđim intrigama, prošlošću i tajnim značenjima onoga što sam slučajno uspio doznati. Ovaj je grad naprosto bio kao i rijeka koja ga je godinama ugrožavala; blatna bujica koja ispod neprozirne površine nosi nadute lešine i komade tuđih života.
  Došavši na groblje, nemalo sam se začudio kad sam vidio kolik je dio groblja progutala nabujala rijeka. Nekoliko najdonjih redova grobova naprosto je nestalo, dok su od priličnog dijela parcela ostali samo spomenici i križevi što su stršili iznad nemirne vode.
  Otac Maksimilijan, dobri duh groblja, dočekao me u svom starom krznenom kaputu i s dotrajalim kišobranom iznad glave, i nasmijao se srdačno, pokazujući da mu je uistinu drago što me ponovo vidi, pa makar i na tako tužnom mjestu kakvo je gradsko groblje.
  — Nitko više ne dolazi na groblje — reče glasom u kojem se vidjelo da mu je žao zbog toga. Jednostavno, boje se rijeke!
  — A vi, vi se ne bojite?
  — Ne znam kako da vam odgovorim. Bojim se koliko i sveg drugog, što će reći da se bojim u jednom metafizičkom smislu. U materijalnom ne! Uostalom, rijeka nikad nije došla ovamo gore, do moje crkve.
  Kao da je znao da sam nakanio prošetati grobljem, on me uhvati pod ruku i povede glavnom stazom. U toj gesti, u stisku ruke, bilo je neke prisnosti i povjerljivosti, tako da sam mirno krenuo, nastojeći se prilagoditi njegovom klimavom i sporom staračkom koraku.
  — Jeste li pronašli grob vaše majke? — upita me povjerljivo.
  — Nisam.
  — Premalo ste tražili — reče on sa žaljenjem. — I niste pustili srcu da vas vodi. Znate, moje intimno mišljenje, koje nema veze s mojim vjerskim pogledima, jest da se grobovi bližnjih pronalaze lako... ako pustite srcu da vas vodi. Pedesetih godina imao sam nadasve čudan slučaj. U grad je došla Njemica srednjih godina da potraži grob sina, koji je u onom poslijeratnom kaosu strijeljan negdje u našoj zemlji. Znala je da je strijeljan, ali nije znala kada i gdje. Pitao sam je zastoje došla baš ovamo. I znate što mi je rekla? Otkako je dobila obavijest Wehrmachta da joj je sin proglašen nestalim, i da je najvjerojatnije strijeljan, ona je svake noći sanjala malo groblje pored velike rijeke. Došla je u našu zemlju i obišla nekoliko mjesta uz velike rijeke, sve dok nije došla i ovamo. Čim je ušla na grobljanska vrata, osjetila je da je na pravom mjestu.
  — Pronašla ga je?
  — Jest. Bio je upisan u knjigu i uspjela mu je kosti prenijeti u domovinu.
  — Nadam se da sadašnji upravitelj groblja tada još nije bio...
  — Ah, ne — nasmije se on. — On je tada još nosio kratke hlačice. Eto, to vam je moj savjet! Treba se samo zaputiti ovim zamršenim stazama i, misleći na majku, pustiti srcu da vas vodi. Ali, ako me moja staračka pronicavost ne vara, vi ste sve manje zabavljeni majčinim grobom, a sve više nekim drugim stvarima. Nisam li u pravu?
  — Jeste — rekoh teška srca.
  — A što vas to muči?
  Nisam znao valja li priznati, ali su dobrodušnost i mir što su iz njega izbijali, učinili svoje.
  — U ovom gradu događaju se čudne stvari koje nadilaze moj razbor. Naprosto ih ne mogu pojmiti...
  — Sinko! — upozori me on. — Sve oko nas nadilazi naš razbor. To je stoga što je u tlocrt svijeta ucrtana namjera koja je nama nejasna...
  — Ali, kako? Mislio sam da vaše svete knjige sve objašnjavaju.
  On me pogleda kao što učitelj gleda nadobudna učenika, i zastane malo, a potom me ponovo uhvati pod ruku.
  — Sve je jasno u glavama priprostih vjernika i nedoučenih seoskih svećenika. I menije nekad davno sve bilo jasno. Ali, kako starim, sve mi se više čini da je u svetim knjigama iskazana jedna, da tako kažem, didaktička i utilitaristička strana demijurške nakane, a pravi razlozi ne samo što su skriveni nego su onkraj naših rasudnih moći...
  On naglo ušuti i meni se učini da je preda mnom prvi svećenik skeptik koga sam imao čast upoznati.
  — Kad sam vas pitao za onog ludog Gašpara... onog što se vrzma po grobljima... vi ste sigurno znali da pokušava oživiti mrtve? Da onim svojim čudnim spravama pokušava dušu vratiti u tijelo...
  — Znao sam.
  — I što vi mislite o tome?
  On je nekoliko časaka premišljao, a zatim je izbacio ruku izvan dosega kišobrana, kao da želi provjeriti pada li još kiša. Zatim sklopi kišobran i stavi ga pod ruku.
  — Mislim da je on žrtva krive pretpostavke reče napokon.
  — Objasnite mi!
  — Pa, tako, on je očajnik koji viče u gluhu noć. Nema duše koju bi mogao satjerati u tijelo. Kad umre čovjek, umre i duša. Nakon smrti je ništavilo.
  Iznenadih se njegovim riječima; zar se pod popovskom mantijom krije nihilist? Prosvjedovao sam baš kao da je on meni dirnuo u vjeru.
  — Ali, kako! Zar duša nije besmrtna?
  — Dabome da nije! — odreže on. — To o besmrtnosti duše je platonistička besmislica, koja je do te mjere inficirala kršćanstvo da i mnogi svećenici tumače stvari sasvim pogrešno. Nema duše bez tijela! Duša i tijelo umiru zajedno, da bi tek jednog dana u neizvjesnoj budućnosti uskrsnuli. Taj dan uskrsnuća je sudnji dan i zato Gašpar Fuchs ne može nikakvu dušu uloviti u svoje cilindre i njihaljke i vratiti je u tijelo!
  — Znači li to da ćemo svi poslije smrti biti definitivno mrtvi?
  — Ma koliko vas to razočaralo, upravo je tako!
  — Ali, ja sam vidio da je Gašparu uspjelo...
  Maksimilijan me pogleda prijekorno ali isto dobno i radoznalo.
  — Izveo je pokus na patki i patka je... nakon pokusa, patka je stajala kao da je živa...
  On se nasmije, pa dobrodušno i strpljivo nastavi:
  — Želite li reći da samo patka ima besmrtnu dušu?
  — Ne, ne! — zbunih se.
  — Sinko, rekli ste: »Patka je stajala kao da je živa«. U vašoj rečenici je već implicite tvrdnja: »Patka je bila mrtva«. Nije li tako? Mnoge mrtve stvari se doimaju kao da su žive. Tako je bilo i s vašom i Gašpar ovom patkom! Nego, vidim da ste se zbližili s tim Gašparom.
  — Slučajno! Držite li da je to nepoćudno?
  — Nepoćudnosti ima samo u politici — mirno će on. — S mojeg stanovišta, nema čovjeka s kojim bi bilo nepoćudno zbližiti se!
  — Ali, jednom ste rekli da je on prokletnik koji prkosi Božjim zakonima.
  — No, no! — reče on kao da se brani. — Recimo da je i to bilo kazano s didaktičkim namjerama. Oprostite mi na tom pomalo inkvizicijskom tonu. Nisam vas poznavao, pa sam mislio da je tako za vas bolje. Kao što je bolje, primjerice, voziti oprezno, iako nema Božjeg zakona koji bi ograničavao brzinu automobila na četrdeset kilometara.
  Dopalo mi se to njegovo objašnjenje pa mu odlučih ispričati još nešto što me sve više mučilo.
  — Vidite, oče, ja sam u ovom gradu slučajni prolaznik i nemam prava miješati se u sudbine njegovih žitelja, ali...
  — Samo nastavite — reče on dok smo se šljunkovitom stazom spuštali prema rijeci. — Ne morate toliko inzistirati na općenitim konstatacijama.
  — Mislim da sam prozreo jednu nečasnu igru koja je ovdašnjim vlastima i žiteljima promakla. Vi zacijelo poznajete stanovitog doktora Javorovskog, kao što ste morali poznavati i pokojnog gospodina Kovaka.
  On klimne potvrdno glavom, ali ne reče ni crne ni bijele.
  — Jesu li Javorovski i pokojni Kovak bili u dobrim odnosima? — upitah ga radoznalo.
  — Znači, to vas muči — mirno će svećenik. Moram vam reći da su bili u izvanredno dobrim odnosima. Pogotovo nakon smrti Kovakove žene. Vi znate da Javorovski poput vuka samotnjaka živi u sobi napuštene ludnice. E, pa on tamo ne bi mogao živjeti da ga pokojni Kovak nije izdašno pomagao. Mislim, novčano, materijalno... Kao da mu je nešto dugovao. Ali, zašto vas to tako zanima? To stvarno nema veze s razlozima vašeg do laska u grad.
  — Sve što ste rekli potkrepljuje moje sumnje! — rekoh živahno, zadovoljan onim što mi je is pričao. — Mislim da sam otkrio zločin, ucjenu i krađu, niz prljavih radnji, čije je posljedice osjetila Kovakova kćerka Marilina...
  — Sinko, zar ćete mi sad i vi pričati o tom nestalom zlatu? — reći će on iznenada.
  Zadrhtao sam uzbuđen zbog spoznaje da i on nešto zna o onom što pokušavam rekonstruirati.
  — Znači, i vi nešto znate?
  — Znam sve — mirno će otac Maksimilijan. Kovak je možda bio zao čovjek, ali dobar vjernik koji se iskreno pokajao. Bio sam uz njega kad je ležao na samrti.
  — Onda ćete mi reći što se zbilo?
  On uzdahne, pa cokne jezikom kao da negoduje.
  — Znam da se podosta razlikujem od ostalih svećenika, da pričam svašta i često pokušavam na svoj način tumačiti i primjenjivati zakon Božji... Zbog toga sam i imao problema s našim, da tako kažem, vlastima. Ali, ne mislite valjda da sam spao na to da bih odao ispovjednu tajnu?
  — Znači, ne možete mi reći?
  — Ni u kom slučaju!
  — Dobro! Nema veze! — pokušao sam se snaći. Važno je da sve znate. Hoćete li bar poslušati ono što se, kako ja mislim, dogodilo?
  — Pa, ako vam je baš do toga stalo — slegne on ramenima — na menije da vam ugodim.
  Tad sam mu ispričao sve što me mučilo u vezi s tajnom Kovakova zlata, tajnom zbog koje vene moja prolazna i kratkotrajna Marilina.
  — Kovak je radi meni nejasnih namjera od lučio ubiti svoju ženu, ali nije znao na koji način. Pretpostavljam da je želio odabrati način koji će ga pouzdano isključiti iz kruga sumnjivih. Ne znam bi li uopće pronašao takav način da se nije pojavio njegov prijatelj doktor Javorovski, inače poznavalac čudne moći ljekovitog i drugog bilja. Rekao mu je da povede ženu u šumu i nagovori je da jede crne bobice biljke koja se zove, ako se ne varam — beladona. Plan je uspio, ali je stari Kovak jednu stvar smetnuo s uma: imao je živog svjedoka svojeg nedjela! Javorovski, koji je, pretpostavljam, čovjek bez moralnih obzira, čovjek kome stvari poput prijateljstva, povjerenja, lojalnosti ne znače ništa, osjetio je da drži Kovaka u šaci, pa ga je počeo ucjenjivati, musti mu pare, zlato... sve čega se mogao dokopati. Jest da je na neki način bio suučesnik, ali se nije imao čega bojati, jer ga je status duševna bolesnika štitio od mogućeg zatvora. I na koncu, kompletna se Kovakova imovina preselila u izbu ludog psihijatra. Postoji još jedna varijanta... po kojoj je Javorovski naprosto ukrao Kovaku zlato. Kovak je to doznao ali ništa nije mogao uraditi. Opet iz straha da ga Javorovski ne prijavi vlastima...
  Zastao sam, sve više razmišljajući u kojoj mjeri moja priča pokriva stvarnost, ili bolje reći mračnu prošlost, a koliko je tlapnja čovjeka slabo upućenog u događaje. Otac Maksimilijan me slušao, valjda zadovoljan statusom onog koji sve zna, a igrom pogodnih okolnosti ne mora reći ništa.
  — To ste tako živahno ispričali da mi se u jednom času učinilo da ste pravi literat.
  Promatrao sam ga pomno, istražujući hoću li u njegovu izrazu pronaći nešto što bi mi potvrdilo da sam u pravu.
  — I što kažete? — upitah ga žudno.
  — Rekoh vam da ništa ne mogu kazati.
  — Slušajte, oče Maksimilijane! — pokušah mu predočiti razloge radi kojih me zanima istina. — Pouzdano znam da se Marilina obratila Gašparu Fuchsu ne bi li oživio njena brata, sve zbog toga što želi saznati gdje je zlato. Pomislite samo na kakav se grozan čin spremaju: potajno će ga ekshumirati...
  — Grozno! — strese se on.
  — Grozno i uzaludno! — nastavih. — Kad bih joj rekao da je zlato kod Javorovskog, zacijelo bih je spriječio u toj suludoj namjeri, koja, osim toga, nije nimalo bezazlena... Kad biste vi...
  — Dobro znadete da vam ne smijem reći!
  — I ne morate mi reći — nastavih brzo. — Ja ću otići do Javorovskog, primorati ga da vrati Marili ni imovinu koja joj pripada i sve će biti u redu! Marilina misli da će tako pronaći sreću, da će preobraziti sebi život. Ne morate mi odavati ispovjednu tajnu. Možete me samo savjetovati, možete mi, bez obzira na ono što ste čuli, i na ono što znate, reći: hoću li na taj način uraditi dobro djelo?
  On žmirne i osmjehne se ovlaš, pokazujući da je sasvim svjestan mog naivnog, nagovaračkog trika, a potom mi, na moje veliko iznenađenje, tiho i suučesnički reče:
  — Uradit ćete dobro u onoj mjeri u kojoj zlato može uistinu donijeti nekom sreću i preobraziti mu život. U protivnom, uradit ćete nešto sasvim loše!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 12:39 pm



 
 18


  Kao nekom zabunom ili hirom okašnjele jeseni, iznenada je zatoplilo. Zapuhao je topao vjetar, nebo su zaparale neuobičajene jesenske munje, a kiše se oborile na grad još žešće. Narogušeni oblaci brzo su prelijetali svod, noseći potmulu tutnjavu, koja se s vremena na vrijeme praznila neugodnim bljeskovima, što su mirnom predvorju Marilinina doma davali nekakav nestvarni izgled. Dostavljač mjesnog ureda, koji je na malom motoru već od jutros obilazio sve kuće, pred večer je i nama donio uredbu o proglašenju najvišeg stupnja pripravnosti, rekavši, između dvije rakije, da se jesenas rijeka ne šali, premda za ovu kuću, koja je prilično visoko, nema neke prave opasnosti. U jednom času učinilo mi se da opasnost nije tako velika da bi ljude trebalo alarmirati na ovaj način, nego da se samo radi o onoj potrebi vlasti da od svega pravi problem, da svemu pridaje preveliku važnost i neprekidno u svim stvarima pronalazi klicu mogućih opasnosti. Uostalom, ljudi u ovom kraju žive već stotinama godina i poznaju ćudi rijeke toliko dobro da su im upute raznih nadleštava posve suvišne.
  S prvim sumrakom stigao je inženjer Grabar i rekao da se rijeka kod mosta prelila preko zaštitnog nasipa, preplavila livade oko baraka, tako da se radovi na mostu obustavljaju do daljnjeg. Zbog toga on, skupa s radnicima, odlazi na prisilni godišnji odmor, o čemu je htio obavijestiti Marilinu i otkazati sobe. Strahovao je da će je to oneraspoložiti, jer joj je najamnina, uz više nego bijednu knjižničarsku plaću, predstavljala kakvu-takvu materijalnu sigurnost. Ali, prevario se! Prevario se naprosto zbog toga što Marilina uopće nije bila kod kuće, iako je vrijeme kad se obično vraćala iz biblioteke već odavno bilo prošlo.
  Priznajem, žudio sam da ponovo vidim Marilinu. Ponajprije stoga što sam joj želio reći kako znam, ili bar nagađam, gdje se nalazi njeno zlato, ali i zbog toga što sam negdje u dnu duše ćutio kako je moguće da će se dogoditi neočekivane stvari, zbog kojih će se naš odnos ipak promijeniti. Jedna od takvih stvari bio je i skori, možda već noćašnji odlazak Grabara i radnika, nakon kojeg će kuća ostati prazna. Mislio sam da bi nas ta neočekivana samoća mogla uputiti jedno na drugo.
  Poslije osam sati postao sam zabrinut za Marilinu. Neko vrijeme pokušavao sam se boriti protiv iracionalne brige, uvjeravajući se kako mi Marilina nije ništa, kako ionako uskoro odlazim, i kako je sve što sam u ovih nekoliko tjedana doživio u rodnom gradu tek trica prikladna za zaborav, za onaj isti zaborav u kojem je iščeznula gotovo posvema moja rana dječačka prethistorija. Zatim sam stao nagađati gdje se mogla zadržati u ovo doba kad vani bjesni prava oluja. Isprva sam mislio kako bi bilo sasvim pogrešno tražiti je, ponajprije stoga što sam se bojao da je ne zateknem u okolnostima koje bi mi mogle donijeti još više briga. Nisam, naime, imao pojma o tome koga sve poznaje, s kim ima veze, i s kim spava. Na koncu sam ipak svladao neodlučnost, obukao kaput s kapuljačom i izašao. Kiša je tako padala da sam je, htio-ne htio, morao potražiti automobilom.
  Glavni gradski trg bio je prazan i mračan, jer je oluja oštetila javnu rasvjetu, tako da se kroz gustu kišu jedva naziralo slabo svjetlo doma, gostionice i milicijske postaje. Zaustavio sam automobil ispred knjižnice, pomišljajući da se radi kakva prijekog posla zadržala u njoj. Mrak na prozoru govorio mi je da sam se prevario, ali sam svejedno izašao iz automobila i pokušao ući.
  Vrata biblioteke bila su otključana. Protrnuo sam, pomislivši da joj je pozlilo, da se možda srušila u nesvijest a da to nitko nije doznao, naprosto zbog toga što u knjižnicu rijetko tko ulazi. Ali, odmah shvatih da sam se prevario, jer u tom bi slučaju svjetlo zacijelo ostalo upaljeno.
  Ipak sam ušao u knjižnicu i pritisnuo prekidač.
  Unutra je sve bilo u najboljem redu: police s uredno poslaganim knjigama, čist radni stol, prazna vješalica za kapute. Pomislivši da ću možda kakav trag pronaći u njenom radnom stolu, otvorio sam prvu ladicu. Ali, u njoj nije bilo ničeg neobičnog: uredski pribor, jedan ljubavni roman u šarenom ovitku, kutija jeftinih keksa, ženski češalj i pudrijera. U drugoj ladici nalazila se hrpa papira za pisanje, a ispod njega tanka bilježnica ukoričena u platneni uvez ljubičaste boje. Zacijelo ručni rad. Izvukao sam bilježnicu i, na svoje veliko iznenađenje, pročitao zlatnim slovima utisnut naslov:
  Josef Fuchs
  POVRATAK MRTVIH
  1960.g.
  U taj sam se čas sjetio kako sam već na nekoliko mjesta čuo da uz prvu spiritističku studiju tajnovitog gospodina Fuchsa postoji i njegovo drugo rukopisno djelo. Sada je bilo tu, preda mnom. Godina nastanka, shvatih obuzet nelagodom, bijaše ujedno i godina njegove smrti.
  Sjeo sam za Marilinin stol, otvorio bilježnicu i počeo čitati gusto otipkanih četrdesetak stranica što su nosile tako neobičan naslov. Što sam dublje ulazio u knjigu, to sam bivao sve nespokojniji, ustrašeniji. Jezik, nezgrapne fraze, grub stil, podsjećali su me na prvu knjigu, Razgovor s mrtvima, ali je sadržaj nadilazio sva moja očekivanja. Uz mnogo slika, grafikona, nacrta i matematičko-fizikalnih izvoda, autor je objašnjavao kako je ljudska duša neka vrsta perpetualiziranih titraja, odnosno mehaničko-akustički perpetuum mobile. Na tako shvaćenu dušu, sugerirao je autor Josef Fuchs, može se djelovati raznim mehaničkim i akustičkim spravama, koje su uglavnom bile i nacrtane. Smisao tog djelovanja, tog akustičkog utjecaja na dušu, koja i nakon smrti prebiva u gravitacijskoj sferi tijela, jest, ni manjeni više, u tome da se duša reflektira u njenu materijalnu pretpostavku, u neživo tijelo. Kako to valja uraditi, i o tome je razmišljao pokojni autor djela. Na dva načina, pisao je, tretmanom na počivalištu, ili laboratorijskim tretmanom, koji se moraju izvesti uz pomoć sasvim precizne i detaljno opisane tehnologije. Zatim je nadugačko bila opisana tehnologija i postupci, dakle sve ono što sam imao priliku pratiti one noći kad je Gašpar Fuchs pokušavao oživiti pregaženu patku. Ono što je bilo najzačudnije u knjizi, jest to da je raspravljala o metafizičkom fenomenu uz minucioznu primjenu znanstvenih (ili pseudoznanstvenih) pretpostavki, termina i postupaka, bez ikakve magijske, okultne ili paraznanstvene natruhe.
  Kad sam došao do pretposljednje stranice, bio sam svjestan začudne činjenice: Gašpar Fuchs bio je epigon, epigon lika i djela svoga davno preminulog oca. Njegova neobična teorija i morbidni pokusi bili su već odavno zapisani, objašnjeni i ilustrirani u knjizi Povratak mrtvih, što ju je pred samu smrt napisao misteriozni Josef Fuchs.
  Zatim sam okrenuo i posljednji list, iza kojeg me čekalo najveće iznenađenje. Pokazalo se da ni Gašparov otac nije bio pravi i izravni autor sulude teorije. Ovdje je pisalo doslovno slijedeće:
  Ove sam spoznaje dobio iz onostranosti, od duša preminulih s kojima sam, izloživši se anatemi svete Katoličke crkve, razgovarao uz pomoć spiritističkih kontakata u razdoblju od 27. ožujka 1956. do 7. lipnja 1959. Neka mi Bog oprosti ako je moje mišljenje, da ovaj odsječak tajnog znanja može pomoći ljudima, bilo pogrešno.
  Josef Fuchs, v.r. 18. prosinca 1959.
  Kao da se radi o nečem kužnom, brzo sam sklopio bilježnicu, vratio je namjesto, ugasio svjetlo i izjurio napolje.
  Kako bih što prije zaboravio knjigu, strašnu u svom besmislu, nagazio sam na gas i krenuo gore, prema šumi, u kojoj je bila napuštena umobolnica. Ne sjećam se više jesam li tamo krenuo kako bih doktoru Javorovskom skresao svu istinu u lice, ili sam se nadao da je i Marilina došla do iste spoznaje, pa se uputila na isto mjesto.
  Osamljena umobolnica s osvijetljenim prozorom sobe ili, bolje rečeno jazbine doktora Javorovskog, činila mi se mirnijom i bezopasnijom no one noći kad se nada mnom ukazao pun mjesec, i kad sam u svakom naokolnom grmu ćutio nazočnost bijesne lisice. Samo što je ovaj put sve bilo nekako vlažnije i blatnije, jer guste kiše, jasno, nisu poštedjele ni tu uzvisinu. Vrata koja sam one noći nesmotreno srušio, još su uvijek ležala na istom mjestu, ali cičavih i navodno bijesnih štakora nije bilo na stubištu, koje sam osvijetlio baterijskom svjetiljkom što sam je sasvim sračunato bio ponio sa sobom. Tek se na vrhu stubišta skutrila jedna od tih ružnih životinja, ližući nešto na podu. Ali, čim sam joj prišao na korak-dva, hitro se i plašljivo udaljila. Osvijetlio sam baterijom prljav pod od raspuknuta parketa i shvatio da je životinja lizala nešto nalik na krv.
  Premda mi je razum govorio da se valja smjesta okaniti ovog mjesta, nekakav me čudan nagon povukao na drugu stranu. Nakon nekoliko časaka stajao sam pred psihijatrovom sobom, čija su vrata bila otvorena, sudeći po slomljenoj bravi — nasilno!
  U sobi je vladao strašan nered. Bolnički krevet, slomljen na spojištima, ležao je naprosto razvaljen, plahte i deke bile su razderane, vitrina razbijena, a pod pokriven staklom od razbijenih bočica u kojima je Javorovski čuvao svoje tinkture, sjemenke i korjenčiće. U prvi mah pomislio sam da je neuravnoteženi psihijatar u nastupu ludila naprosto demolirao svoje obitavalište, a potom nekamo nestao, ali ubrzo sam shvatio da nije tako. Doktor Javorovski bio je kod kuće.
  Bio je iza vrata u poluležećem stavu, nepokretan, i buljio je u mene praznim očima usred izgrebanog i izubijanog lica. Bijela mu je košulja bila rasparana i pretvorena u tanke trake zakrvavljene tkanine: zacijelo djelo nečije britve ili oštrih noktiju. Jedan očni kapak bio mu je naprosto otkinut, a nedostajao mu je i dio desne usne resice. Po ogrebotini na zglobu lijeve ruke vidjelo se da mu je netko strgao sat s ruke. Bio je nedvojbeno mrtav. Reklo bi se da ga je napala i unakazila pandžama divlja zvijer. Ali, koja je zvijer mogla napraviti takav silan nered u sobi? I zbog čega?
  Ustuknuo sam i izašao na hodnik, gdje sam dugo povraćao po podu, pri čemu mi je ispala svjetiljka iz ruke i ugasila se. Iz mraka su me radoznalo promatrale sitne, svjetlucave oči štakora. Sagnuo sam se i napipao bateriju, moleći Boga da je ostala čitava i uporabljiva. Imao sam sreću. Pritisnuo sam prekidač i proradila je. Vratio sam se u sobu i ponovo osvijetlio leš nesretnog psihijatra, sve uvjereniji da te silne ogrebotine i posjekotine ipak nisu mogle prouzročiti smrt. Svladavajući gađenje, prišao sam mu bliže i zabacio mu beživotnu glavu u stranu, pazeći da se ne zakrvavim. S obje strane vrata imao je velike crne podljeve, po čemu se jasno vidjelo da je zadavljen.
  Proklinjući vlastitu glupost koja me dovela namjesto zločina, izbauljao sam iz sobe, napustio umobolnicu i posrćući kroz blatnu šumu nekako se dokopao automobila. Iako sam oduvijek bio miran, staložen i pouzdan vozač, ovog sam puta neoprezno ogrebao lijeva vrata, ne primijetivši deblo kraj puta kojim se izlazilo iz šume. Ne razmišljajući o nepotrebnoj šteti koju sam prouzročio, jurio sam prema centru grada i zaustavio se tek pred restoranom na trgu. Izvadio sam iz pretinca pored upravljača kutiju tableta za smirenje i otišao u restoran zatražiti čašu vode. Nakon toga sam se vratio u kola i ostao mirno sjediti za upravljačem, sve dok tableta nije počela djelovati.
  Gnusan je bio zločin što sam ga vidio, ali mene je uznemirilo nešto posve drugo. Iznakažen leš zadavljenog čovjeka izazvao je u meni takvo gađenje da sam čak i povraćao, ali unatoč tom gnušanju, negdje duboko u meni, negdje u onom kutku koji je iza svih misli, namjera i razbora, probudilo se nešto što sam držao zaboravljenim i prevladanim, probudio se čudan i neobjašnjiv osjećaj tihe ugode. Zar je osam zatvorskih godina proteklo uludo, pomislio sam i odlučio da se vratim kući.
  Spazivši svjetlo u Marilininom prozoru, živnuo sam. Ne razmišljajući mnogo, uletio sam u kuću i zastao iznenađen.
  U predvorju je gorjelo svjetlo, kuća je, čini se, bila prazna, a ona je upravo silazila niza stube. Bila je lijepa, dotjerana, odjevena mnogo pomnije i svečanije no inače. Nosila je skup kaput, vjerojatno od devine dlake, kašmirski šal, a na glavi otmjen šešir široka oboda kakav u filmovima nose opasne i fatalne žene. U jednoj je ruci držala putnu torbu, zbog trošnosti pomalo nepodudarnu s otmjenom odjećom, a u drugoj drveni kovčežić na kojem bijaše naslikan prekooceanski parobrod, iznad kojeg je stajao dobro mi poznat logotip CUNARD LINE.
  Zadrhtao sam, zbunio se i zastao, što zbog njene iznenadne i neprijeporne ljepote, što zbog drvenog kovčežića.
  I ona je zastala i pogledala me kao da se pita što bih ja od svega toga mogao znati.
  — Odlazim! — rekla je, premda je nisam ništa pitao. — Zauvijek! — dodala je i sišla u predvorje.
  Obasjane jakim lusterom, oko mene su sjale dobro poznate stvari u njenom predvorju, stol, škrinje, američke slike; radijatori gonjeni kotlom iz podruma isijavali su toplinu, a u kuhinji je kvrckao hladnjak. Svojom nepatvorenom opstojnošću stvari kao da su htjele opovrgnuti njenu namjeru o odlasku, kao da nekim svojim tajnim jezikom pitaju kako će nakon njenog odlaska sve to opstojati i dalje.
  — Što je to? — upitao sam je i pokazao na drveni kovčežić.
  — Putne sitnice — rekla je nesigurnim glasom.
  — Što je to? — ponovio sam odrješitim, zapovjedničkim glasom.
  — Pusti me! viknula je ljutito.
  — Reci mi odmah što je u njemu!
  Uhvatio sam je za lakat tako čvrsto da je jauknula.
  — Zlato! — priznala je. — Ali, to se tebe ne tiče!
  — Otkuda ti?
  — Iskopala sam ga u vrtu.
  — Lažeš! — viknuo sam.
  Pokušala je krenuti prema vratima ali sam je uspio zaustaviti.
  — Otkuda ti? — ponovio sam pitanje.
  — Našla sam ga u podrumu — rekla je gotovo plačući. — Pusti me, molim te! To zlato mi je sve! Moram pobjeći s ovog prokletog mjesta. Šuti i pusti me da odem! Evo, mogao bi i ti sa mnom! Zašto ne? Uzmi stvari pa bježimo tvojim kolima! Samo što prije, samo što prije! U ovom kovčegu je naša budućnost...
  Ošamario sam je da zaustavim tu bujicu riječi, a ona me začuđeno pogledala, zaplakala, prišla mi bliže i položila glavu na moje rame.
  — Taj sam kovčeg vidio u umobolnici kod doktora Javorovskog. Znam da ga je na neki ne pošten način otuđio od tvog oca i da pripada tebi. Samo, jedna je stvar u svemu čudna, a ona te priječi da tako lako i jednostavno odeš...
  Povukla se korak-dva i otrla suze.
  — Javorovski je ubijen! — rekao sam. I to tako okrutno da više uopće nema lica...
  — Ni... nisam ja — promucala je glasom kojem sam vjerovao.
  — Otkuda ti onda zlato?
  — Nećeš mi vjerovati... ne, nećeš mi vjerovati... — govorila je brzo i isprekidano, pokušavajući se izmaknuti i pored mene izaći iz kuće.
  — Tko?
  — On... tu je negdje vani... ne bi bilo dobro da ga sretneš... iako je živ, nije više isti...
  Nisam pouzdano znao na koga misli, ali sam pretpostavljao. Zar je to ipak moguće, upitao sam se i, obeshrabren valjda, odmaknuo se u stranu, propustivši je da prođe. Sišla je niz onih nekoliko stuba, zastala na tren i okrenula se meni.
  — Znaš — rekla je kao da još uvijek premišlja — možda bi ipak mogao poći sa mnom... unatoč svemu...
  — Unatoč čemu? — upitah, ne znajući na što misli.
  — Teško mi je to reći — otpovrnula je, spremna da ode. A onda, kao da je smogla dovoljno hrabrosti, nadoda: — Postoje neki stari ljudi u gradu koji te se još sjećaju... onako kao kroz maglu... Kažu da su te odveli u dom zato što si ubio stariju sestru... gurnuo sije u rijeku... Oprosti, Ivane!
  Pokrio sam lice rukama i u tom času čitav se film odvrtio pred mojim očima. Da, sve što je rekla bila je čista, nepatvorena istina! Kad sam spustio ruke i pogledao prema njoj, nje više nije bilo. Izlazna vrata, šibana kišom, škripala su i lagano se njihala na vjetru.
  Ne premišljajući mnogo, sada već spreman da ipak krenem s njom, izjurio sam iz kuće i potrčao smjerom u kojem sam mislio da je otišla. Ali, bio je takav mrak da njenu visoku priliku nisam mogao nazreti. Zakrenuo sam iza ugla, a zatim pokušao pretrčati cestu, ali sam se spotaknuo o nešto veliko, meko i nepomično, o nešto što je ležalo na rubu nogostupa, i pao potrbuške u blato. Udarivši trbuhom o tlo, načas sam ostao bez zraka, a kad sam povratio dah, osjetio sam jaku bol u koljenima. Izvukao sam iz džepa bateriju i ustanovio da sam poderao hlače na koljenima, koja su još k tome i krvarila. Zatim sam, radoznao da vidim o što sam se to spotaknuo, posvijetlio prema rubu nogostupa.
  Izvaljen na leđa, u crnom odijelu, s bijelom košuljom i kravatom oko vrata, nepomično je ležao mlad muškarac s brazgotinom na obrazu, ličini mi se da sam negdje već vidio to lice, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Uhvatih ga za ruku ne bih li mu pomogao da se pridigne, ali učas ustuknuh. Ruka mu je bila meka, beživotna, hladna kao i kiša što nas je neumorno škropila. Tad primijetih nešto neobično na njegovim prstima, pa ih osvijetlili baterijskom svjetiljkom. Zastao sam kao da ne vjerujem svojim očima: na prstima je imao poduže nokte, okrvavljene. Iako sam držao da je to nečasno, na brzinu mu pretresoh džepove, ali u njima ne nađoh ništa osim ručnog sata. Prinio sam ga bliže bateriji. Bio je to stari mehanički švicarski sat, vjerojatno zlatan, s fosforescentnim brojkama i remenom što podsjeća na tigrovo krzno. Na poleđini bijahu ugravirane samo dvije riječi: JAVOROVSKOM - KOVAK.
  Ne znajući što da radim, bezglavo sam utrčao u prvu kuću i viknuo isprepadanim ukućanima da je tu dolje pod njihovim prozorom čovjek... zacijelo mrtav!
  Kako to obično biva, izašli su napolje baš svi, a zatim su pozvali i druge susjede. Oko lesa ubrzo su se počeli skupljati ljudi iz okolnih kuća, gonjeni radoznalošću koju potiče svaki neobičniji događaj.
  Jedan od muškaraca uzeo mi je bateriju i prišao čovjeku, koji je svejednako nepokretan ležao u blatu. Zatim je brzo ustuknuo i predao svjetiljku drugome.
  Stajao sam nijem, napeto iščekujući što će reći. Oko nas je već bilo petnaestak ljudi, koji su bili brže-bolje izmiljeli iz svojih kuća. Neki su držali kišobrane, neki se zagrnuli kaputima ili šalovima, a neki su naprosto stajali gologlavi i kisnuli. Uskoro su se pojavili i svjetlosni mlazovi drugih svjetiljaka, koji su u drhtavim rukama prelijetali preko neobičnog prizora.
  — Nema sumnje... to je Aleksandar Kovak rekao je jedan od ljudi.
  — Ali, otkuda on ovdje? — upita drugi.
  — Vi ste ga ovdje pronašli? — obrati mi se treći, starkelja s kariranom kapom na glavi.
  — Pao sam preko njega — rekoh, pokazujući kako sam sav blatan, i kako su mi koljena na hlačama poderana.
  — Nešto mi tu nije jasno — reče starkelja.
  — Što? — upitah glasno.
  — To što je Aleksandar Kovak sahranjen prije osam mjeseci. Netko ga je iskopao i donio ovamo.
  — A što mislite, tko? — upita jedan od radoznalaca ironično.
  I tad, u sve većem žamoru iznenađenih i uzrujanih ljudi koji su sve glasnije negodovali, prvi put čuh kako je netko spomenuo ime Gašpara Fuchsa, čovjeka koji je izašao na zao glas svojim misterioznim obilaženjem groblja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 1:02 pm




 
 19


  Tek ujutro mi je spoznaja o nepopravljivosti Marilinina odlaska doprla do svijesti i ispunila me neobičnom mješavinom sjete, nemoći i srdžbe. Svi dijelovi njezina enterijera, na koji sam se i nehotice bio navikao, sada su jednostavno bili lišeni svakog smisla. Ništa me više nije vezalo uz ovo mjesto i napokon sam neopozivo odlučio otići iz ove kuće i iz ovog grada. Polako sam pakirao stvari, trudeći se da ne mislim na jezive događaje što su se odigrali u posljednja dvadeset četiri sata. Njih će objašnjavati netko drugi, a ja ću otići daleko, gdje će sve izblijedjeti i nestati. Od jeziva ubojstva u umobolnici i sulude indicije da ga je počinio na kratko vrijeme oživljeni pokojnik, više me trebalo brinuti ono što sam netom doznao o sebi. Ali, nastojeći da budem optimist, tješio sam se govoreći sam sebi da sve to pripada nekom drugom, bivšem Ivanu Humu, jer ja sam već okajao svoju prošlost i platio sve račune.
  Marilinina kuća bila je prazna, i to je bila praznina koja se osjeća. Inženjer Grabar i ja bili smo jedine žive duše u njoj, i što je važno napomenuti — duše na odlasku! Grabar je načas prekinuo spremati svoje stvari kako bi otišao u obližnji dućan po putne sitnice, a ja sam svratio u kuhinju kako bih nam skuhao čaj. Obojica smo čaj držali sasvim besmislenim napitkom, ali smo u tom zajedničkom pijuckanju vidjeli ritual prikladan činu rastanka. Pošto je izašao, pristavio sam vodu u kuhinji, koja po Marilininu odlasku više nije bila ničija, i ta me činjenica sasvim zbunila, tako da sam se među kuhinjskim sitnicama odjednom počeo sve slabije snalaziti. Nisam mogao naći čaj, cjedilo mi je ispalo iz ruke u sudoper, a umjesto šećera zamalo da nisam u pune šalice usuo po žličicu soli. Zatim sam sjeo za kuhinjski stol, zapalio cigaretu i pušeći promatrao kako se čaj u šarenim i neukusnim šalicama polako hladi. Ćutio sam umor od probdjevene noći, i u jednom času poželio da se i Grabar više ne vrati. Para što se dizala s vrućeg čaja bila je sve rjeđa, i znao sam da se neću moći dugo boriti sa snom. Tako je i bilo, oslonjen o neudoban naslon drvene stolice ubrzo sam zaspao, a probudio sam se tek kad je ušao Grabar i namjerno tresnuo kuhinjskim vratima.
  — Mislite li da je linč u današnje vrijeme moguć? — upitao me, istresajući svoj provijant na kuhinjski stol.
  Pogledao sam ga zbunjen i bunovan, san u koji sam utonuo bio je kratak ali dubok.
  — Izgleda da čitav grad gnjevno bruji o jednoj svinjariji što se noćas zbila.
  — Ne razumijem — rekoh, premda sam se polako pribirao i počinjao naslućivati o čemu bi mogla biti riječ. — A koga bi to linčovali?
  — Pa, onog luđaka što se mota po grobljima... mislim da se zove Gašpar Fuchs...
  — A zašto? Što je uradio?
  — Ne znam točno. Ako sam dobro razumio što pričaju, čini se da je ubio jednog još većeg luđaka, koji je stanovao u sobi napuštene ludnice. Ah, kako su ti ljudi surovi u svojoj primitivnosti! Ne možete ni zamisliti s kakvim su užitkom prepričavali detalje tog ubojstva. Grozno! Ali, ono što začuđuje još više, to je da njihov gnjev nije toliko izazvalo to ubojstvo koliko jedna druga stvar...
  — Koja?
  — Taj je Gašpar navodno oskvrnuo nečiji grob... iskopao leš i ostavio ga negdje na ulici. Sad, to je samo po sebi nastrano i grozno, ali držim da bi ubojstvo moralo izazvati veće zgražanje, premda nijedno ni drugo nije razlog za linč. Bože moj, pa imamo valjda organe gonjenja, zakone, sudove i te stvari.
  — Ali, to nije istina! — zinuo sam iznenađen razmjerima glasina o događaju koji se zbio na sasvim drugačiji način.
  — Vi kao da o tome nešto znate? — reče on.
  — Gašpar Fuchs nije nikog ubio! — brzao sam i ne razmišljajući što govorim. — On je samo na nevjerojatan način uspio oživiti mrtvaca, koji je ubio doktora Javorovskog i time izmirio neke stare račune...
  — Znači, po vama je mrtvac ubojica! — reče Grabar tobože ozbiljno, pa srkne malo hladnog čaja.
  — Tako se bar čini... — rekoh, požalivši što sam tako nešto rekao pred čovjekom koji to ne može razumjeti.
  — Nadam se da ste se šalili — reći će Grabar ozbiljno. — U protivnom bih morao podosta mijenjati svoj sud o vama.
  — Dakako da sam se šalio — uzdahnuh, potpisujući bezuvjetnu predaju.
  — Ali, ako nešto o tome pobliže znate, ne biste smjeli oklijevati...
  — Zašto?
  — Pa, zato što se, kako se priča, svjetina već skuplja pred kućom toga gospodina Fuchsa. Ako mu možete pomoći, bit će to za njega velika stvar — reče on, sumnjičavo me gledajući.
  Pretpostavljam da je mislio da ću nehajno odmahnuti rukom i nastaviti piti čaj, ali sam ustao, navukao na sebe kaput, blatan od noćašnjeg pada, i izjurio napolje.
  Do Gašparove kuće trebalo mi je nekoliko minuta nešto brže vožnje, a kad sam izašao iz kola, shvatio sam da govorkanja što mi ih je prenio Grabar, nisu bila bez osnove. Ispred kuće i po dvorištu stajalo je već pedesetak gnjevnih ljudi negodujući, psujući i svađajući se s Gašparom, koji je, zbunjen i uplašen, stajao na kućnom pragu i pokušavao objasniti svjetini što se zapravo zbilo. Jasno, taj njegov pokušaj bio je nerazuman, sulud i suvišan, jer se svjetini ne mogu objasniti ni mnogo očiglednije i jednostavnije stvari, ako ona na njih gleda drugačije. Prekidali su ga u pola rečenice i vikali mu da je strvinar, sotona, oskvrnitelj i štošta slično, što bi zacijelo i pristajalo čovjeku koji, gonjen nastranim nagonima iskopava mrtve, ali nikako čudaku koji se dovinuo do čuda. U još jednoj stvari inženjer Grabar bio je u pravu. Naime, uplašenom Gašparu jedva da je tko i spočitavao ubojstvo u ludnici, svi su samo govorili o oskvrnutom grobu Aleksandra Kovaka. Kad je jedan od najgnjevnijih građana doviknuo Gašparu da ga treba upljeskati, i za tu svoju primjedbu zavrijedio pljesak prisutnih, sagnuo sam se prema dječaku što je stajao malo podalje, i ponudio mu poveću novčanicu ako otrči do trga i pozove miliciju. On je to rado prihvatio jer uopće nije shvaćao što se to događa. Kad je žagor najopasnijih prijetnji poprimio takve razmjere da je do neravnopravna obračuna ostalo vrlo malo, osjetio sam potrebu da se umiješam, naivno misleći kako je Gašparova sudbina u mojim rukama.
  — Čekajte, nije on kriv! — viknuo sam, stojeći negdje na začelju.
  Ljudi su se okrenuli i zašutjeli, čekajući što ću reći.
  — On je učinio čudo! Ako mu nešto uradite, bit će to nepravedno!
  — A tko si ti da to smiješ tvrditi? — upitao me jedan od ljutitih bukača, očito nezadovoljan što sam ih na tren omeo u pravedničkom gnjevu.
  — Kako se zoveš? Ti nisi odavde! — dodao je nečiji glas iz gomile.
  — Zovem se Ivan Hum, i znam da...
  — Tko si ti da nam popuješ i učiš nas pameti? — prekine me osobito ljutit muškarac, koji se od mah potom uspeo na stubište do preplašenog Ga špara i upro prstom u mene. — Znamo mi sve o tebi! Ti imaš najmanje prava da se miješaš! Zar misliš da se prošlost može sakriti?
  Potom se, kao da mu se ne činim vrijednim njegova pogleda, okrenuo na drugu stranu i obratio gomili pravednika:
  — Taj isti Ivan Hum vratio se iz zatvora gdje je proveo osam godina, a sada nam drži prodiku. A znate li zašto je bio u zatvoru? Zato što je ubio ženu! E, sad, pitam ja vas, trebamo li mi slušati njega, ili ga zamoliti da se udalji dok je još vrijeme?
  — Tako je! — viknuli su svi, gotovo uglas, i pitanje moje poželjnosti bilo je riješeno.
  — On govori istinu! — okuraži se Gašpar. Počinio sam čudo i oživio mrtvaca...
  — Ma nemoj! — prekine ga onaj isti tip koji je ocijenio i pitanje moje podobnosti. — Onda bi mogao oživiti i moju pokojnu babu!
  Razlegao se glasan smijeh jer je primjedba sadržavala nešto od onog meni teško shvatljivog pučkog humora.
  Ali, Gašpar se i dalje borio za svoju kožu, što sam držao važnim jer sam se nadao da će policija doći prije no što se dogodi nešto neželjeno. Uspio je odgurati onog tipa sa stubišta i ponovo se obratiti masi:
  — Spreman sam vam to i dokazati! Pomozite mi da uzmem pribor, pa ćemo poći na groblje i ja ću vam demonstrirati na koji sam način oživio...
  Prekinula ga je rulja, ali ne negodovanjem nego smijehom. Pokrio sam lice rukama, uvjeren da je Gašpar zaigrao na pogrešnu kartu. Ako je noćas uspio, tko može garantirati da će uspjeti i danas, pogotovo što je godinama radio jalovo, bez imalo uspjeha. Njegova je samouvjerenost bila velik rizik, jer će se bijesna masa, ne uspije li, držati još i prevarenom.
  Ali, smijeh je prešao u negodovanje, negodovanje u pogađanje i cjenkanje, i na koncu je, na moje čuđenje, nekakav dogovor utanačen. Radoznalost svjetine nadvladala je njihov bijes, i oni su, skupa s Gašparom, noseći njegov čudan pribor, krenuli na groblje.
  Kad je uzbuđena, zbijena povorka prošla pored mene, Gašpar me u prolazu pogledao značajnim pogledom, u kojem je bilo i samouvjerenosti, i tuge, i straha, a ja sam, postiđen, ustuknuo, svjestan da taj pogled nikad neću zaboraviti.
  Za tili čas prostor oko Gašparove kuće bio je posve pust i ja sam, umjesto da se vratim kući i napustim grad, polako i neodlučno ušao u njegovu kuću. U radnoj sobi sve je bilo isto kao i prije, tek malo pustije, jer je Gašparova osobitost davala biljeg stvarima. Vrata ostave, u kojoj je držao garnituru svojih akustičkih sprava, bila su otvorena, pa sam ih tiho i oprezno zatvorio. Zatim sam uzeo ključeve obješene o kukicu i sišao dolje, u podrumski laboratorij, gdje je sve ostalo nedirnuto, baš kao da smo netom izveli pokus s mrtvom patkom. Shvatio sam da je na brzinu pokupio opremu iz ostave, ne dirajući ništa što je kao stalna instalacija bilo postavljeno u laboratoriju. Zanjihao sam radoznalo jedno klatno, a onda pričekao da se smiri. Prišao sam potom kontrolnom pultu, sa strahopoštovanjem razgledajući prekidače i poluge. Možda bih nakon toga i bio izašao da mi pogled nije pao na debelu crnu bilježnicu, na kojoj je pisalo:
  ZABILJEŠKE GAŠPARA FUCHSA
  To je zacijelo njegova radna bilježnica, evidencija bezbrojnih pokusa koje je ovdje, i na mnogim grobljima, u toku niza godina izvodio. Otvorio sam bilježnicu i bestidno zavirio u tuđu tajnu, a potom odmah ustuknuo, shvativši da sam se prevario. To nisu bile bilješke o pokusima nego bilješke o njegovoj Ani, o onoj Ani čiji je fotos visio na zidu laboratorije. Začudila me njihova količina: gotovo tri stotine stranica sjećanja na pokojnu suprugu, čija ga je smrt naprosto slomila. Bila je to prava dugačka ljubavna storija »post mortem«, posvećena čistim sjenkama nestale prošlosti. Tu su bili pobilježeni ljubavni snovi o njoj, časovi očaja iz kojih je bježao misleći uporno na dane kad su bili zajedno i kad su bili sretni. Detaljno su bile opisane noći u kojima se oznojen budio, uvjeren da je čuo njen glas, ili tek tih i prepoznatljiv zvuk njena koraka. Čitava bilježnica bila je povijest boli i ludila od kojeg je obolio, ne mogavši u tim predugim godinama odvratiti pažnju i misli od nje, od svoje pokojne žene. U tom sam času shvatio sve, shvatio sam zbog čega se latio očeva oproštajnog zapisa i nastavio živjeti samo za to da pronađe način kako bi mrtve mogao vratiti u život. Pa ako je noćas i uspio, mislio sam dalje, to nije bilo zbog smiješnih i nevjerojatnih mehaničko-akustičkih teorija njegova oca, nego naprosto zbog lude, očajničke i uporne volje, koja na kraju uspijeva ostvariti sve, pa čak i ono što prkosi i Božjim i prirodnim zakonima.
  Kad sam zaklopio teku, primijetio sam da se u laboratoriju događa nešto neobično. Sama od sebe zanjihala su se klatna, a za njima i prizme, da bi se ubrzo kroz ovalne cilindre probio zvuk uskovitlana zraka. Prekidači na komandnoj ploči počeli su proizvoljno kvrckati, a poluge skakati i mijenjati položaj. Neobuzdano, uskovitlano gibanje začas je zahvatilo sve instrumente, a mukli, prodorni zvuk, sličan bolnim fijucima vjetra, razlegao se iz okomito postavljenih rezonatora. Stajao sam nijem i uzbuđen sred tog kovitlaca, nesposoban da išta uradim. Sklonio sam se u stranu da me ne pogodi koji od predmeta, jer su se klatna njihala tako žestoko da je postojala opasnost da iskoče iz svojih ležišta. Kad je gibanje bilo najburnije, a zvuk iz rezonatora nepodnošljivo visok, iznenada, samo od sebe, prsnulo je staklo na uramljenoj fotografiji Gašpara i Ane i rasulo se po podu. Odmah nakon toga svi su se mobili nevjerojatno brzo zaustavili i prostorijom je ponovo zavladao mir. Prišao sam brže-bolje fotografiji, koja se jedva držala u razvaljenom drvenom okviru, i užasnut shvatio da na njoj više ničeg nema. Bio je to tek mutan, taman fotografski papir, posve nalik na onaj što ga dobijemo nakon razvijanja neoprezno osvijetljene fotografske emulzije.
  U tom času imao sam u glavi samo jedno rješenje: ova neobuzdana bura bila je zapravo duša Gašpara Fuchsa, koja je prohujala laboratorijem i nestala tamo kamo duše valjda odlaze.
  O onom što se zbilo s Gašparom doznao sam nešto kasnije, a dalo bi se sabiti u nekoliko jasnih i jednostavnih rečenica. Na groblju je uredno porazmjestio svoje instrumente u namjeri da priprostom, gnjevnom i pravedničkom puku dokaže svoju ispravnost. Na nesreću, kao što se moglo i očekivati, pokus nije dao nikakva rezultata, pa se Gašpar pokušao bijegom spasiti pred gomilom spremnom da se obračuna s njim. Mjesto pokusa bilo je sasvim blizu nabujale rijeke, i on se, preskačući panično preko jednog grobnog okvira, okliznuo i pao u brzu vodu, izgubivši život na isti način kao i Aleksandar Kovak, kao i... kao i moja nesretna sestra koju sam gurnuo iz dječačke obijesti, nesvjestan mogućih posljedica svoga nerazumnog postupka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 1:02 pm




 20


  Pogledao sam još jednom gore, prema Marilininoj sobi u potkrovlju, uredno pozatvarao vrata svih soba i kuhinju, ugasio centralno grijanje i polako izašao napolje. Bio sam posljednji koji je napustio tu čudnu kuću. Osjećao sam se pomalo kao kapetan broda što tone, na koga je došao red da skoči u sigurnost čamca za spašavanje. Izašao sam pod trijem i primijetio da je nakon iznenadne i hirovite jesenske oluje počeo padati snijeg. Nakon grmljavine i pljuskova, snijeg je značio mir i spokojstvo. Natukao sam kapuljaču na glavu i zaključao vrata, a potom zastao, ne znajući što bih s ključem. Razmišljao sam nekoliko časaka, a zatim ga, obuzet osjećanjem zaludnosti i izgubljenosti, bacio u bačvu s kišnicom što je stajala ispod slomljena oluka. Činilo se na tren da će ga plastični držač zadržati na površini vode, a onda je ipak u brzoj spirali potonuo na dno. Podigao sam putnu torbu sa tla i odnio je do prtljažnika automobila. Ušao sam u kola, okrenuo ključić i uključio brisače kako bi obrisali već podeblju snježnu naslagu s vjetrobrana i krenuo.
  Nakon nekoliko minuta zaustavio sam kola u parku i izašao napolje. Groblje na kojem nisam uspio pronaći majčin grob bilo je jedino mjesto u gradu koje sam želio još jednom posjetiti. Potajno sam se nadao da ću naići i na dobrog oca Maksimilijana i oprostiti se s njim prije no što odem. Dobra je stvar kad na odlasku imaš nekog kome možeš reći zbogom.
  Ušao sam kroz nadsvođen ulaz i jednim pogledom promotrio groblje koje je mirno ležalo preda mnom. Kroz snježnu zavjesu što je bivala sve gušća, zamijetio sam da je već popriličan dio groblja progutala rijeka, koja se, nabujala, široka i opasna, valjala svojim vjekovječnim meandrom. Stajao sam nekoliko časaka i gledao, razmišljajući o svim onim konačnim i neumitnim stvarima o kakvima se na groblju razmišlja.
  Ako ovako nastavi, rijeka će naprosto odnijeti groblje — začuo sam glas iza sebe i brzo se okrenuo. Bio je to upravitelj groblja, koji mi je svojedobno bio ponudio onu čudnu i nepoštenu pogodbu. Okrenuo sam mu se, ali njega nije naročito dirala moja nazočnost. Zaogrnut kabanicom, šljapkajući visokim gumenim čizmama, odbrzao je za svojim poslom. Jedva sam ga stigao upitati nije li otac Maksimilijan negdje na groblju, a on mi je, umjesto odgovora, pokazao rukom u teško odredivom smjeru, što je valjda trebalo značiti da je svećenik negdje u blizini.
  I stvarno, otac Maksimilijan je s druge strane, u podnožju crkvena zabata, palio voštane svjećice, slažući ih u pravilne redove. Bio je u svojoj otrcanoj bundi, obrazi su mu bili rumeni od hladnoće, a po trepavicama mu se hvatale meke pahuljice vlažnog snijega.
  — Odlazite? — rekao je i pogledao me načas, ali nije prekinuo s poslom. U mom izgledu nije bilo ničeg po čemu bi mogao zaključiti da odlazim, čak ni putnu torbu nisam imao uza se, ali je on to valjda nagađao, jer je morao biti obaviješten o svemu što se proteklih dana zbilo. Klimnuo sam glavom i pričekao da popali ostale svjećice, a zatim smo se zajedno uputili grobljanskom stazicom. Po njegovoj sućutnoj šutnji učini mi se da sve zna i da razumije svaki moj postupak.
  — Poznato vam je što se dogodilo s Gašparom Fuchsom? — rekao sam, ćuteći suvišnost vlastitog pitanja.
  — Jadni Gašpar! — uzdahnuo je.
  — Ali, zbog onog čime se bavio... ne bi trebao zaslužiti vaše sažaljenje — rekoh, lagano ga provocirajući.
  — Postoje mnoge stvari koje ljudi ne zaslužuju reče on značajno. Ali, sažaljenje nikad nije jedna od njih! Poznavao sam Gašpara Fuchsa mnogo bolje no što vi možete i pretpostaviti. Jest da se bavio mračnim i nečasnim stvarima, ali više od svega toga on je patio. A to je najvažnije imati na umu kad procjenjujete ljude. Kad mu je umrla Ana, činilo mu se da užas što ga je doživio neće izdržati dulje od minute. A izdržao je gotovo tri deset godina. Znate li koliko ima minuta u trideset godina?
  — Ipak, trud mu je bio nagrađen...
  — Kako to mislite? — upita me pošto je malo porazmislio.
  — Tako! Na koncu je uspio oživiti pokojnika.
  — Ah, pa to su tlapnje! Ne mislite valjda da je to istina?
  Silazili smo polako pravilnom stazom koja je zbog silno nabujale rijeke vodila pravo u vodu. Osjećao sam potrebu da mu objasnim sve što sam vidio i doživio, iako sam predosjećao da me neće rado slušati.
  — Mislim da sam u pravu. Gašpar i Marilina noću su ekshumirali leš njenog brata Aleksandra. Gašpar ga je uspio oživiti, nakon čega je... uskrsli Aleksandar otišao u umobolnicu, zadavio Javorovskog, pokupio zlato i donio ga sestri. Nakon toga je... čini se... ponovo umro. Valjda stoga što se u Gašparovom reanimacijskom postupku potkrala neka greška.
  — Reanimacijski postupak! reče on ironično, pa se nasmije. — Eh, baš ste fantast! Gledajte ovako, ja imam mnogo razumnije i logičnije objašnjenje. Gašpar je poludio i učinio dvije grozne ali posve odvojene stvari. Oskvrnuo je Aleksandrov grob, iskopao leš i ostavio ga na cesti. Nakon toga, ili možda prije, ubio je Javorovskog... Možda baš zbog toga što se govorkalo da mu je Javorovski prije tridesetak godina pogrešnim medicinskim tretmanom ubio oca.
  — A zlato? Marilina je otputovala sa zlatom koje je bilo kod Javorovskog.
  — I za to postoje mnoga razumna objašnjenja — reče on mirno i samouvjereno. — Marilina je nekim od mnogih načina mogla zaključiti da je Javorovski otuđio zlato njena oca. Mogla ga je sama pronaći i uzeti. Prije smrti Javorovskog, a možda čak i poslije. Eto, zar to nije logičnije od vaše sanjalačke tlapnje?
  Zastali smo. Sada smo već bili nekoliko koraka od vode. On je gledao nekamo u stranu, uživajući valjda u nepogrešivoj logici svoga objašnjenja, a ja, ja sam odlučio ići do kraja.
  — Tako se na prvi pogled čini — rekoh zato što sam bio na potezu. — Ali, postoji jedna stvar koja potkrepljuje moju, a opovrgava vašu priču. Pogledajte ovo!
  Izvadio sam iz džepa zlatan sat sa šarenim remenom što sam ga pronašao u mrtvačevu odijelu. Pružio sam ga ocu Maksimilijanu.
  On radoznalo prihvati sat i poče ga razgledati. Zatim ga obrne, pa se zagleda u ugravirana slova.
  — Piše »Javorovskom - Kovak«! rekoh, sumnjajući da će svojim staračkim vidom uspjeti da pročita tako sitna slova. — Taj sat bio je vlasništvo psihijatra Javorovskog. One sam ga noći pronašao u džepu pokojnog Aleksandra Kovaka. To je jasan dokaz da je uskrsnuli Aleksandar bio u umobolnici i da je on ubio psihijatra. Eto, iza vaše priče je logika, a iza moje materijalni dokaz!
  Pretpostavljao sam da ću ga zbuniti, ali je on, svejednako miran, razgledao sat i tiho se smješkao.
  — U jednom imate pravo! — reče on. — Iza moje priče je logika, a iza vaše dokaz. Kad ne bi bilo tog dokaza, moja bi priča bila istinita, a vaša obična ludost. No, pogledajte kako ćemo razriješiti tu dilemu!
  Pogledao sam ga sav u čudu, ali nisam stigao uraditi ništa. On je mirno, ali brzo i odlučno zamahnuo rukom i bacio ručni sat u rijeku. Sat je bućnuo i nestao u blatnoj vodi.
  — Eto, sad je iza moje priče logika, a iza vaše više nije ništa!
  — Zašto ste to uradili? — snebivao sam se, ali bez ljutnje. Negdje u dnu duše mora da sam ćutio kako je njegov potez ipak razuman i mudar.
  — Zato što je moja priča prihvatljivija od vaše. Što mislite, što bi se dogodilo kad bismo svim čudima, kojima smo s vremena na vrijeme svjedoci, dali legitimitet? Naš život i svijet bili bi tako zakrčeni neobjašnjivim i zagonetnim pojavama da bismo se uvijek iznova morali pitati o njihovom smislu. Bog nam s vremena na vrijeme dopusti da zavirimo iza didaktičke kulise očiglednog i samorazumljivog, a mi mu onda iz zahvalnosti odgovaramo zaboravom, tumačeći čudo, što smo ga upravo vidjeli, tlapnjom, optičkom varkom, snom, prenapetim živcima i slično... Ovisno o našoj volji i sposobnosti da pronađemo rješenje koje će nam vratiti sigurnost i mir. Kad bi bilo drugačije, stvarnost što nas okružuje postala bi ambijent sasvim neprikladan za život.
  Slušao sam ga, neprekidno se pitajući treba li njegovu logiku prihvatiti ili se protiv nje pobuniti. Shvaćao sam da je i problem mog divljeg maka nešto što pronalazi odgovor tek u ovom obzoru. Zaboravim li na zlatan sat s tigrastim remenom, morat ću zaboraviti i na fantomski cvijet što sam ga časkom ugledao sred vlažnog i pustog polja, uz sivu, kišom ispranu cestu.
  — Ali, što je onda s istinom? — upitao sam ga, ali ni to ga pitanje nije previše zabrinulo. Djelovao je kao čovjek koji ima u pripremi rješenje za svaki problem, i odgovor na svako pitanje.
  — Sinko, Bog nam nalaže da budemo istinoljubivi, ali nam ne brani da budemo praktični reče, pa me uhvati pod ruku i povede natrag, prema grobnim parcelama do kojih rijeka nikad neće doprijeti. — Morate mi sad reći — nastavi zbog čega ste tako dugo ostali u gradu?
  Æutio sam da će mi postaviti takvo pitanje, jer je moj izgovor o majčinom grobu i meni samom bivao sve neuvjerljiviji. Nije bilo razloga da mu slažem.
  — Isprva sam mislio potražiti mamin grob... zatim sam tražio zaposlenje. Poslije mi se učinilo da je žena koju sam ovdje upoznao kriva za moje odugovlačenje. Nakon toga su me počele zanimati tajne vezane uz vlastitu... pa i uz tuđu prošlost...
  Promatrao me znatiželjno, kao da zna da je postojalo još nešto preče.
  — A onda... onda, kad sam shvatio čime se bavi Gašpar Fuchs, poželio sam doznati je li tako nešto uopće moguće. Kao i on... negdje u dnu duše sam i sam želio vratiti... neke živote... koje sam protiv svoje volje oduzeo...
  Možda bih i zaplakao da me nije povratio njegov umirljivi i sućutni glas.
  — Ostali ste zbog vrlo složenih i, kako bih rekao, mnogostrukih razloga. Nadam se da ću vas obradovati ako vam bar jedan od njih ispunim. Pođite sad za mnom, da vam pokažem što sam jučer otkrio.
  Ne znajući na što cilja, pošao sam za njim preko jednog humka, prema malom prostoru okruženom čempresima. Prekoračili smo nizak kameni spomenik, a onda se on sagnuo i pokazao mi na star, natruo križ, koji je vrijeme tako nagnulo da je gotovo položen ležao, oslonjen o čempres. U sredini križa bila je zabijena metalna pločica ovalna oblika s jedva čitljivim slovima. Da bih pročitao što piše, morao sam se i ja sagnuti, gotovo kleknuti. Već gotovo iščezlom bojom, koja je nekoć morala biti srebrna, pisalo je ime moje majke, a ispod njenog i ime moje nesretne sestra. Osjetivši nelagodu, strah i kajanje, ustao sam, zadrhtao i pogledao oca Maksimilijana, ne znajući što bih mu rekao...
  — Ne morate ništa govoriti — odmahne on rukom, kao da je opet prozreo moje namjere. — To su stvari o kojima se ne može pripovijedati.
  — Mo... morao bih krenuti — promucao sam, iznenada obuzet bjegunačkim porivom.
  — Razumijem — složi se on i polako krene za mnom.
  Koračali smo šutke prema izlazu, da bismo zastali gore, pored crkve.
  — Ne brinite ništa! Vjernici donose dosta cvijeća u crkvu, pa ću ja pokatkad odnijeti nešto i na taj grob. U znak našeg kratkotrajnog poznanstva. Po vama vidim da se više nećete vraćati... pa ću ja onda... nekako...
  Sad mi se učini da se i on pomalo zbunio, što nije bilo nimalo slično njemu, pa je otkopčao jedno dugme na bundi i opet ga brzo zakopčao, potapšao me po ramenu, okrenuo se i brzo zamakao u crkvu.
  Eto, odlazim iz grada, pomislio sam, a da se baš ni s kim nisam uspio onako pravo oprostiti. Ali, možda je tako i bolje, možda je moj kratki boravak ovdje i bio takav da ne zahtijeva srdačne oproštaje. Vratio sam se automobilu i, zavalivši se na meko sjedalo, napokon sam uspio osjetiti neku vrstu olakšanja. Umjesto da odmah krenem, izvadio sam cigaretu i mirno je popušio. Potom sam izbacio opušak, upalio motor i lagano vozeći pošao prema izlazu iz grada. Kad sam stigao do onog mjesta gdje sam proveo noć u automobilu, osjetio sam potrebu da još jednom pogledam groblje na obali, na kojem je pokopano moje rano dječaštvo. Zaustavio sam kola i uspentrao se na betonski zid groblja, upravo na ono mjesto s kojeg sam ga prvi put ugledao.
  Stajao sam na ogradi i promatrao nešto što nikad u životu nisam vidio. Okrutna rijeka, koja je tolikim, bezmjernim godinama potkopavala obalu meandra na kojem se nalazilo groblje, najposlije je učinila svoje. Brežuljak se raspukao i kao ogromno blatno klizište krenuo u široku i brzu vodu, koja je gutala svoj neobični plijen. Spomenici su polako polijegali, križevi se rušili, čempresi se prigibali zemlji i sve zajedno lako i neumitno putovalo prema rijeci i nestajalo u njenim valovima i brzacima. Samo je crkva, nedirnuta i uspravna, i dalje ponosno stajala na vrhu padine, kao da zna da nekakav svjedok i spomen svemu uvijek mora ostati. Daleko, dolje dokle mi je pogled sezao, vidio sam kako na nemirnu površinu ponovo izbija ono što je pod njom nestalo. Poput nestvarnih lađa i čunova, rijekom su plutali i poskakivali drveni križevi, lijesovi, ostaci grobljanskih vijenaca i drvene klupe na kojima su nekoć odmor tražili revni poštovaoci svojih mrtvih. Premda je slika bila čudna, snovita, sasvim vrhunaravna, ubrzo sam u njoj nazreo logiku koja mi je u času odgonetnula i objasnila sve. Nije rijeka potkopala obalu i odnijela groblje, nego je groblje samo odlučilo napustiti ovaj mali, bezobzirni grad i negdje daleko nizvodno pronaći prikladnije mjesto za spokojan san svojih zanavijek usnulih stanara. To mirno, zaboravljeno i nedužno groblje kao da je panično bježalo izvan dohvata drznika, koji su svojim čudnim spravama, ispraznim teorijama i nepromišljenim nakanama htjeli pomesti granice svjetova, granice bez kojih ni život ni smrt više nemaju nikakva očiglednog smisla. Daljina mi nije dopuštala da vidim jesu li dugogodišnji pokusi Gašpara Fuchsa ostavili kakav trag na tužnim izbama pokojnika i njihovim trošnim tijelima, ali sam, poučen mudrim riječima oca Maksimilijana, držao da je tako bolje. Skočio sam s ograde, okrenuo leđa groblju i odlučio uraditi baš onako kako mi je rekao svećenik: »Bog nam nalaže da budemo istinoljubivi, ali nam ne brani da budemo praktični!« Jedino što mi se u ovom času činilo praktičnim bilo je da krenem, i tamo negdje, u svim onim dalekim gradovima u kojima nikad nisam bio, ipak pokušam pronaći Marilinu Kovak.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Potonulo groblje-Goran Tribuson

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu