Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 10:55 am

First topic message reminder :

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 25719010

Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Više od četrdeset godina, u razdoblju između 1969. i 2012, Mevlut na istanbulskim ulicama prodaje kiselo mleko, bozu, pilav, čuvar je parkinga. Posmatra kako ulice ispunjavaju različiti ljudi, kako se veliki deo grada ruši i nanovo gradi, kako svet pristiže iz Anadolije i stiče bogatstvo; s druge strane biva svedokom preobražaja, političkih trvenja i prevrata kroz koje zemlja prolazi. Uvek ga kopka šta je izvor nečeg što ga čini drukčijim od ostalih, tog čudnog osećaja u njemu. Ali nikada ne prestaje da misli na prodaju boze u zimskim večerima i na to ko je u stvari ona koju voli. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, roman Čudan osećaj u meni daje sliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:09 am



12. UZIMANJE DEVOJKE SA SELA


MOJA KĆI NIJE NA PRODAJU


Korkut. Posle prošlogodišnjeg rata i požara većina alevita je za šest meseci napustila mahalu. Neki su otišli na druga udaljena brda, na Oktepe, neki drugi van grada u Gazi Mahalu. Nek im je srećan put. Daće bog da tamo ne muče policiju i žandarmeriju naše države. Ako se moderni međunarodni autoput primiče tvom kokošinjcu i bespravnoj kući bez tapije brzinom od osamdeset kilometara na sat, onda samo sebe možeš da zavaraš rečima „Jedini put je revolucija!“
Kada je otišla odavde razularena levičarska banda, smesta je porasla cena dokumenata koje su muhtari izdavali. Pojavili su se preduzimljivi koji su želeli da ograde nove placeve i naoružane grupe. Oni koji se nisu mašili za džep kada je stari Hamit Vural rekao da kupimo tepih za džamiju, oni koji su ga iza leđa olajavali govoreći „Pustio je alevite iz Bingola i Elaziga da pobegnu, konfiskovao je placeve, neka onda“, odmah su prikupili parcele i dokumentaciju prema novim planovima gradnje. Tako se i gospodin Hamit upustio u nove građevinske poduhvate na Kultepeu. Otvorio je još jednu novu pekaru za hleb na Harmantepeu i za mladiće koje je doveo iz sela ne bežeći ni od kakvog troška dao da se napravi internat s televizorom, malom džamijom i salom za karate. Po povratku iz armije postao sam ekonom gradnje tog internata i šef nabavke u radnji građevinskog materijala. Subotom je Hadži Hamit zajedno s nacionalistički orijentisanim momcima u menzi internata ručavao pilav s mesom, jogurtom i salatom. Ovde mu zahvaljujem i što mi je velikodušno pomogao da se oženim.
Abdurahman-efendija. Mnogo se trudim ne bih li starijoj kćeri Vedihi, koja je napunila šesnaest godina, našao nekog odgovarajućeg. Naravno da je najprikladnije da to obave žene dok peru veš, u hamamu, na pijaci, u gostima, ali kako moje sirotice nemaju majku, tetku po majci i po ocu, stvar je pripala ovom robu. Čujem da su oni koji znaju da sam samo s tim ciljem seo u autobus i otišao u Istanbul odmah počeli da pričaju da tragam za bogatim mužem za moju lepu Vedihicu, da ću napuniti džep mladoženjinom nevestninom i da ću ga potrošiti na rakiju. Razlog zbog kojeg zavide i ogovaraju bogalja kao što sam ja jeste to što sam jedan blažen čovek koji, uprkos tome što je krivog vrata, ume da bude srećan sa svojim kćerima, koji uživa u životu i ume da potegne čašu. Lažu oni koji kažu da sam pio i tukao svoju ženu i da sam došao u Istanbul da na Bejogluu opelješim žene ne gledajući na svoj krivi vrat. Otišao sam u kafane u koje su ujutru svraćali prodavci kiselog mleka u Istanbulu. Čovek, prirodno, ne može da kaže „Tražim muža za svoju kćer!“ Najpre pita za zdravlje, a ako uveče, nakon što se malo sprijateljimo, odemo u krčmu, reč po reč, flaša po flaša i razgovor otpočne. Tokom tih razgovora mogu da hvaleći se u pijanstvu izvadim iz džepa i pokažem sliku moje Vedihice koju smo napravili u Akšehiru u fotografskoj radnji „Kristal“.
Stric Hasan. Vadio sam iz džepa i s vremena na vreme gledao fotografiju devojke iz Gumušderea. Lepo devojče. Jednog dana sam je u kuhinji pokazao Safiji. „Šta kažeš, Safije?“ upitao sam je. „Priliči li ova devojka Korkutu? Kći našeg Krivovratog Abdurahmana. Otac joj je došao u Istanbul čak do moje piljare. Malo je posedeo. Nekad je bio vredan čovek, ali snaga ga je izdala; povio se pod obramicom za prodaju kiselog mleka i vratio se u selo. Očito je da je sada i bez para. Abdurahman-efendija je pravi lisac.“
Tetka Safije. Moje dete Korkut je mnogo izmaltretirano – te gradilište, te internat, te auto, te vožnja, te karate, ali, mašala, on je mnogo čvrst i uz to je baš ponosan. Kad bih mu rekla „Napunio si dvadeset šest godina, da odem u selo i pogledam ti devojku, rekao bi ne, ja ću je sam naći u gradu.“ A da kažem „Dobro, nađi ti u Istanbulu devojku kojom ćeš se oženiti“, on će reći da želi urednu i poslušnu devojku, a takve u gradu nema. Tako sam ja u jednom uglu radija uglavila sliku lepe kćeri Krivovratog Abdurahmana. Kada dođe kući, moje dete Korkut od umora uopšte ne odvaja oči od televizora, a na radiju samo sluša prenos konjskih trka.
Korkut. Niko ne zna, uključujući i moju majku, da se kladim na konje. Kladim se ne radi kocke, nego iz zadovoljstva. Pre četiri godine za jednu noć smo dozidali jednu sobu. Tu sedim sam i slušam prenos konjskih trka. Dok sam jednom tako gledao u tavanicu, kao da se na ivicu radija spustila neka svetlost. Osetio sam da ta devojka s fotografije gleda u mene i da će mi taj pogled u životu uvek pružati utehu. Duša mi se beše ispunila osećanjem dobra.
Kasnije sam u razgovoru pitao majku: „Majko, ko je ta devojka na radiju?“ Rekla je: „Iz našeg je kraja, iz Gumušderea! Kao anđeo je, zar ne? Da ti je uzmem?“ „Ne želim devojku iz sela“, odgovorio sam. „A pogotovo mi ne znači jedna od onih koje na sve strane dele svoje slike.“ „Uopšte nije takva“, rekla je majka. „Njen krivovrati otac nikome ne pokazuje njenu sliku, ljubomoran je na nju, kaže da s vrata vraća prosce. Tvoj otac mu je s mukom uzeo iz ruke fotografiju znajući koliko je lepa ta stidljiva devojčica.“
Poverovao sam u tu laž. Možda i vi pouzdano znate da je laž i smejete se što se tako lako dam prevariti. Da vam stoga kažem sledeće: Oni koji se svemu podsmevaju ne mogu istinski ni da se zaljube niti istinski veruju u Alaha. Previše su gordi. Biti zaljubljen i voleti Alaha je takvo božansko osećanje da čovek ostaje bez ijedne druge opsesije izuzev same devojke.
Zove se Vediha. Posle nedelju dana sam rekao majci: „Ja tu devojku ne mogu da zaboravim. Hajdemo u selo da razgovaramo u potaji s njenim ocem pre nego što je vidim.“
Abdurahman-efendija. Kandidat za zeta je nervozan dečko. Odveo me je u gostionicu. Nisam rekao da je ona moja kći, moja mezimica, oni to ne razumeju, došli su do malo para u Istanbulu i razmazili se. Vređa mi samopoštovanje to što jedan skorojević karatista, koji ima novca, jer se dodvorava Hadži Hamit-begu iz Rizea i vozi ford, misli da će novcem zaslužiti ruku moje kćeri. MOJA KĆI NIJE NA PRODAJU rekao sam nekoliko puta. Čuli su i za susednim stolom, namrštili su se i pogledali, a zatim nasmejali kao da je to neka šala.
Vediha. Šesnaest mi je godina, više nisam dete i znam kao i svi da otac želi da me uda, ali se pravim da ne znam. Ponekad sanjam da me neki zao muškarac prati sa zlim namerama… Pre tri godine sam završila osnovnu školu u Gumušdereu. Da sam otišla u Istanbul, ove godine bih završila gimnaziju, ali u našem selu još nema ni srednje škole ni devojke koja ju je završila.
Samiha. Imam dvanaest godina i idem u zaviršni razred osnovne škole. S vremena na vreme moja starija sestra Vediha dolazi po mene u školu. Kada smo se jednog dana vraćale kući, neki čovek se zalepio za nas. Dok smo zajedno išle ništa ne progovarajući, ni ja se kao ni moja starija sestra nisam okretala i gledala za sobom. Umesto da idemo pravo kući, krenule smo ka piljari, ali nismo ušle u nju. Prošle smo kroz onu mračnu ulicu, pored ove ćorave kuće i ispod smrznutog platana i kroz zabačenu mahalu došle kući. Čovek je stalno išao za nama. Moja sestra se uopšte nije smejala. „Glupak!“ rekla sam ljutito ulazeći u kući. „Muškarci su glupači.“
Rajiha. Meni je trinaest godina. Prošle godine sam završila školu. Vediha ima mnogo prosaca. Ovaj put je iz Istanbula. Tako kažu, ali je u stvari sin prodavca kiselog mleka iz Dženetpinara. Vediha obožava da ide u Istanbul, ali ja nikako ne želim da joj se on dopadne, da se uda i ode. Kada se ona uda, doći će red na mene. Imam još tri godine, ali kada budem Vedihinih godina, neće trčati za mnom kao za njom, i da trče, molim, ne želim nijednog. „Kako si ti pametna, Ra jiha“, govore mi. Kroz prozor smo gledali kako se Vediha i Samiha vraćaju iz škole s mojim krivovratim ocem.
Korkut. Ponizno sam gledao kako se moja ljubljena vraća iz škole s mlađom sestrom. Srce mi se ispunilo još jačom ljubavlju kada sam je sada prvi put video uživo, a ne na fotografiji. Figura, stas, duge ruke su joj bile kako treba, zahvaljivao sam Svivešnjem Alahu na tome. Shvatio sam da ću biti nesrećan ako se ne oženim njome. Nervirao sam se misleći da će se lukavi krivovrati cenkati i učiniti da mi ljubav na nos izađe.
Abdurahman-efendija. Mladoženja je navalio pa smo se još jednom sastali u Bejšehiru. Nisam rekao da se nećeš cenkati ako si zaljubljen. Idući u restoran sav sam se tresao od pomisli da su dobra i loša sreća moje Vedihice i drugih mojih kćeri u mojim rukama. Seo sam i, pre nego što sam popio prvu čašu, još jednom sam ponovio: „Izvini, mladiću, ja te odlično razumem, ali moja lepa KĆI NIPOŠTO NIJE NA PRODAJU.“
Korkut. Tvrdoglavi Abdurahman-efendija je nabrojao šta sve traži pre nego što je iskapio prvu čašu. Da se ja, otac, Sulejman, da se svi potrudimo, zadužimo, prodamo kuću na Dutepeu i plac koji smo ogradili na Kultepeu, opet ne bismo mogli sve da damo.
Sulejman. Moj stariji brat je u Istanbulu rešio da će za njegove ljubavne jade lek biti samo novac i moć Hadži Hamit-bega, te smo mu prilikom prve posete internatu upriličili jednu karate predstavu. Obrijani, potpuno čisti i jednoobrazno obučeni radnici su se dobro borili. Gospodin Hamit je za ručkom stavio mene i mog starijeg brata da sedimo s njegove leve i desne strane. Kad god bih pogledao belu bradu tog prosvetljenog čoveka, koji je dva puta išao na hadžiluk, koji ima toliko zemlje, imovine i radnika i koji je osnivač naše džamije, bio sam srećan što sam mu toliko blizu. A on se prema nama ponašao kao da smo mu sinovi. Pitao nas je za oca. („Zašto nema Hasana?“ pitao je setivši mu se imena.) Raspitivao se za stanje naše kuće, za sobu koju smo poslednju napravili, polusprat na koji smo izašli i spoljne stepenice, pa čak i za mesto prazne parcele koju su moj otac i stric Mustafa zajedno obeležili i za koju su zajedno od muhtara uzeli potvrdu. On je u stvari znao gde su ti placevi, čiji su placevi pored i unakrst svakog od njih, kuće koje su tu napravljene i nedovršene, kod kojih je došlo do svađe među ortacima, ko je sve za godinu dana podigao koje zgrade i radnje, pratio ih je do zida i dimnjaka, dokle je došao električni vod, do koje ulice na brdu je stigla voda i kuda će proći kružni put, sve je to znao.
Hadži Hamit Vural. „Mladiću, zaljubio si se, mnogo te muče ljubavni jadi, je li tako?“ pitao sam ga dok je on stidljivo krio pogled. Stideo se ne zbog toga što se zaljubio do ušiju nego zato što su drugovi saznali za njegovu ljubavnu čežnju i što sam ne može to da reši. Okrenuo sam se njegovom debelom bratu: „Daće bog da nađemo lek za patnje tvog starijeg brata. Ali on je napravio jednu grešku, a ti je nećeš napraviti. Kako se zoveš? Sulejmane, sine, ako hoćeš neku devojku da voliš svim srcem kao tvoj stariji brat, volećeš je posle ženidbe. Hajde, žuri ti se, posle veridbe, ne posle dogovora o sklapanju braka… U najmanju ruku pošto se ugovori otkupnina. Ali ako se kao tvoj brat zaljubiš pre toga i onda sedneš s devojčinim ocem da se pogađaš, prevejani očevi će ti tražiti kule i gradove. U našem svetu postoje dve vrste ljubavi. Prva je kada se zaljubiš u nekoga, a da ga uopšte ne poznaješ. Većina parova se nikada ne bi zaljubila jedno u drugo da su se pomalo poznavali pre venčanja. Zato Prorok nije smatrao da se zbližavaju pre nego što se uzmu. A ima onih koji se zaljube, jer su posle venčanja proveli zajednički život, a i to je rezultat braka pre koga se nisu poznavali.“
Sulejman. „Ja ne mogu da se zaljubim u devojku koju ne poznajem, gospodine“, rekao sam. „Jesi li rekao devojku koju poznajem ili koju ne poznajem?“ upitao je prosvetljeni Hadži Hamit-beg. „Najbolja ljubav je u stvari ona koja se oseća čak ne prema onoj osobi koju poznaješ, već prema onoj koju nikada nisi video. Slepci se, na primer, duboko zaljubljuju.“ Gospodin Hamit se glasno nasmejao. I njegovi radnici su se priključili smehu bez razumevanja. Dok smo brat i ja polazili, s poštovanjem smo poljubili blagoslovenu ruku Hadži Hamit-bega. Kada smo ostali sami, moj stariji brat me je snažno udario pesnicom po ramenu: „Videćemo s kakvom devojkom u gradu ćeš se ti upoznati i oženiti.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:10 am



13. MEVLUTOVI BRKOVI


VLASNIK PLACA BEZ TAPIJE


Da se Korkut umalo nije oženio jednom devojkom iz susednog sela Gumušdere, Mevlut je saznao vrlo kasno čitajući pismo koje je njegova najstarija sestra napisala ocu u Istanbul u maju 1978. godine. Ona je već petnaest godina pisala ocu pisma u Istanbul, katkad u pravilnim razmacima, a katkad kad joj dune. Mevlut je ocu čitao pismo pažljivim i ozbiljnim glasom kakav je imao dok mu je čitao novine. Kada su saznali da je devojka iz Gumušderea razlog Korkutove posete, obojica su osetili neku čudnu zavist, pa čak i bes. Zašto im Korkut nije javio? Kada su posle dva dana otac i sin otišli na Dutepe i od Aktašovih saznali drugu stranu priče, Mevlut je razmišljao da bi mu život u Istanbulu bio mnogo lakši kada bi i sam imao moćnog gazdu, zaštitnika poput Hadži Hamita Vurala.
Mustafa-efendija. Prošle su dve nedelje otkako smo otišli kod Aktašovih i saznali da će se Korkut oženiti uz Hadži Hamitovu podršku, kada se moj stariji brat, dok smo u njegovoj bakalnici čavrljali, odjednom uozbiljio i na brzinu mi, ispričao da će novi kružni put proći kroz Kultepe, da u tom delu brda katastar nije navraćao, a i da dođe, koliko god da podmitiš službenike katastra, to zemljište će neizbežno biti upisano kao put, znači na tim grebenima niko nema tapiju i neće je imati, zbog čega država dok bude prosecala put s po tri trake u jednom i u drugom smeru neće isplatiti ni pare za eksproprijaciju.
„Shvatio sam da će nam plac na Kultepeu otići badava“, reče on, „pa sam ga prodao Hadži Hamitu Vuralu koji je skupljao hartije za placeve na tom vencu. Bog bio zadovoljan njime, čovek je široke ruke, dobro ga je platio!“
„Šta! Prodao si moj plac, a da me nisi pitao?“
„Nije to tvoj plac, Mustafa. Zajednički je. Ja sam ga ograđivao, ti si mi pomogao. I muhtar je ispravno učinio, uz datum i potpis na dokumentu koji je izdao napisao je imena obojice, kao i na drugim papirima. I dokument je dao meni. A ti ništa nisi rekao na to što je dao meni. Ali kroz godinu dana taj papir ne bi ništa vredeo. Kao što znaš, više niko ne diže nove bespravne kuće, ni kamen ne postavlja, jer će se rušiti. Ni ekser niko ne zabada.“
„Pošto si prodao?“
„Smiri se malo. Ne viči dok razgovaraš sa starijim bratom…“ govorio je kada je u dućan ušla neka žena i zatražila pirinač. Hasan je gurao plastičnu lopaticu u džak s pirinčem i punio papirnu kesu kada sam ja u besu izleteo napolje. Vratio sam se kući. Čovek može da postane ubica. Ja na ovom svetu nemam ništa drugo osim polovine tog placa i ove udžerice! Nikome nisam rekao. Ni Mevlutu. Sutradan sam ponovo otišao u bakalnicu. Hasan je presavijao stare novine i od njih pravio fišeke. „Pošto si prodao?“ Opet nije mogao da mi kaže. Noću nisam mogao da spavam. Jednog jutra posle nedelju dana bakalnica je bila prazna, pa je najednom izbrbljao po kojoj ceni je prodao plac. Šta? Kaže da će mi dati polovinu. Bio je toliko podao da sam samo ovo mogao da kažem: JA NE MOGU DA PRIHVATIM TAJ IZNOS. „Ionako nemam kod sebe toliko“, uzvratio je moj stariji brat Hasan. „Ženimo Korkuta, nadajući se najboljem!“ „Kako? Znači, ti ženiš sina novcem od mog placa!“ „Jadničak Korkut se baš zaljubio, pa pričali smo ti!“ rekao je on. „Ne ljuti se, doći će red i na tvog sina, ćerka Krivovratog ima dve mlađe sestre. Da jednu udamo za Mevluta. Sta će biti s njim?“ „Ne mešaj se ti oko Mevluta“, odgovorio sam. „On će još da završi gimnaziju i onda da odsluži vojsku. Da je bilo prikladne cure ti bi je ionako odmah uzeo za svog Sulejmana.“
Mevlut je od Sulejmana saznao da je prodat plac bez tapije koji su njegov otac i stric ogradili pre trinaest godina. Po Sulejmanovom mišljenju ionako nije moglo da postoji nešto što se zove „vlasnik placa bez tapije“. Kako niko na toj parceli nije imao kuću pa čak ni posađeno drvo, bilo je nemoguće da se papirom dobijenim pre toliko godina zaustavi državni put sa šest traka. Kada je o tome čuo od oca pre dve nedelje, pretvarao se da za to prvi put čuje. Pridružio se očevom gnevu i ljutio se što su Aktašovi bez pitanja prodali papire za zajednički plac. Kada na to doda činjenicu da su oni uspešniji i bogatiji u Istanbulu, osećao je gnev i besneo što mu je pričinjena lična nepravda. Ali shvatao je da ne može da prebriše i odbaci strica i njegove sinove i da bi bez njih u gradu ostao sam-samcit.
„Slušaj ti mene, ako još jednom odeš kod strica bez moje dozvole, ako se budeš viđao s Korkutom i Sulejmanom, biće to samo preko mene mrtvog“, zapretio mu je otac, „u redu?“
„U redu“, uzvratio je Mevlut. „Kunem se.“
Za kratko vreme se pokajao što se zakleo, jer je ostao sam daleko od stričeve kuće i Sulejmanovog drugarstva. Više nije bilo ni Ferhata, koji je prošle godine završio gimnaziju i s porodicom napustio Kultepe. Posle očevog odlaska u selo u junu, jedno vreme je sam s kutijom „sudbina“ šetao po čajdžinicama i parkovima u koje su išle porodice s decom, ali je novac koji bi zaradio samo premašivao ono što svakog dana potroši, ne mogavši da sakupi ni četvrtinu onoga što je zarađivao radeći isti posao s Ferhatom.
Početkom jula 1978. Mevlut se autobusom vratio u selo. Prvih dana bio je srećan s majkom, starijim sestrama i ocem. Ali celo selo se spremalo za Korkutovu svadbu i to ga je uznemiravalo. Pešačio je brdima sa starim prijateljem, ostarelim psom Kamilom. Prisetio se mirisa osušene trave, hrastovih stabala, hladne vode što teče između stena. Ali nikako nije mogao da iz sebe odagna osećanje da se u Istanbulu nešto dešava i da sam propušta ta zbivanja i priliku da zaradi i obogati se.
Jednog popodneva je uzeo dve papirne novčanice koje je čuvao u jednom kutku debla platana u bašti. Saopštio je majci da odlazi u Istanbul. Nije se osvrtao na njene reči „Da ti se otac ne ljuti!“ „Ima mnogo posla!“ odgovorio je. Popodne je uspeo da se bez pozdrava s ocem ukrca u autobus koji je došao iz Bejšehira. Dok je u kasabi čekao autobus za Istanbul, pojeo je patlidžan s mlevenim mesom u narodnoj kuhinji preko puta džamije Ešrefoglu. Te noći u autobusu osećao je da je najzad isključivi gospodar svog života i sudbine, da je jedan stasao muškarac, i uzbuđen razmišljao o neograničenim mogućnostima života pred sobom.
Kada se vratio u Istanbul, uvideo je da je za mesec dana ostao bez nekih mušterija. To se ranije nije događalo. Da, neke porodice bi navukle zavese i nestale, neke bi otišle u vikendice. (Bilo je prodavaca kiselog mleka koji su išli za svojim kupcima u letnja naselja – na Prinčevska ostrva, Erenkoj, Suadije.) Ali prodaja leti u suštini ne bi ovoliko pala, jer su bifei uzimali jogurt i kiselo mleko. Mevlut je u leto 1978. spoznao da ulična prodaja kiselog mleka nema budućnost dužu od nekoliko godina. Na ulicama je sve manje viđao vredne prodavce s keceljom iz očeve generacije ili mlade ambiciozne mlekadžije koji traže druge poslove iz sledeće generacije kao što je i on bio.
Ali činjenica da je prodaja kiselog mleka postala teža nije Mevluta učinila srditim i svadljivim poput njegovog oca. Nikada nije izgubio nasmešeni izraz lica koji je čak i u njegovim pesimističnim i usamljeničkim danima uveseljavao mušterije. Dopadalo mu se da mu tetke na ulazima novih visokih stambenih zgrada na čijim vratima piše „Zabranjeno za prodavce“, portirke, stare veštice koje vole da kažu „Lift zabranjen za prodavce“, čim ugledaju Mevlutovo lice do detalja objašnjavaju kako će da otvori vrata lifta i kako se pritiska koje dugme. Na kuhinjskim vratima, na stepenišnim odmorištima, po ulazima zgrada viđao je mnoge mlade služavke i portirke koje su ga gledale s divljenjem. Ali nije znao čak ni kako bi razgovarao s njima. To neznanje krio je i od samog sebe u želji da „bude vaspitan“. U stranim filmovima je gledao mlade muškarce koji su bili kadri da opušteno razgovaraju s devojkama svog uzrasta i želeo je da bude poput njih. Ali nije mnogo voleo strane filmove u kojima nije bilo jasno ko je dobar, a ko loš. Dok je masturbirao zamišljao je mnogo više strankinje koje je viđao u stranim filmovima i domaćim časopisima. Voleo je da onaniše bez preterane strasti dok mu je jutarnje sunce grejalo krevet i polunago telo i istovremeno razmišlja o svojim fantazijama.
Dopadalo mu se da bude sam kod kuće. Bio je sopstveni gospodar makar dok mu otac ne dođe. Menjao je mesto stola s jednim kraćim nogarom koji se ljuljao, peo se na stolicu i na garnišni popravljao zavesu koja je visila u jednom uglu, ređao u orman kuhinjske potrepštine i posuđe. Mnogo više je brisao i čistio kuću nego što je to činio u vreme kada je živeo zajedno s ocem. Ali nije uspevao da iz sebe odagna osećanje da je to mesto s jednom sobom smrdljivije i rasturenije nego ikada. Voleo je svoju samoću, svoj miris – miris prljavštine – i u svojoj krvi takođe osećao ono što je njegovog oca oteralo u samoću i mrzovolju. Već je imao dvadeset jednu godinu.
Svraćao je u kafane Kultepea i Dutepea. Nekoliko jutara je odlazio na obližnju radničku pijacu, jer je voleo da se priključi svojim vršnjacima iz mahale koje je poznavao i momcima koji su dremali gledajući televiziju u kafani. Svako jutro u osam sati je otvarana radnička pijaca na praznoj parceli na ulazu u Medžidijekoj. Tu su dolazili nekvalifikovani radnici koji su po dolasku iz sela jedno vreme bili zaposleni u nekoj radionici, no ubrzo su ostali bez posla, jer nisu želeli da im plaćaju osiguranje, dolazili su i oni koji su prihvatali da rade bilo šta i utočište nalazili u kućama svojih rođaka na nekom od brda. Mladići koji su se stideli što su bez posla, mrzovoljni i neumešni koji nisu uspevali da redovno rade na nekom poslu, ujutru bi dolazili na tu parcelu i pušeći čekali poslodavce koji su kamionetima dolazili iz svih delova grada. Među momcima koji su ubijali vreme u kafanama bilo je onih koji su zbog celodnevnih poslova odlazili u udaljene krajeve grada i koji su zarađivali novac kojim su se hvalili, ali je Mevlut prodajući kiselo mleko za pola dana prikupljao novac blizu onog koji bi oni zaradili za dan.
Po isteku jednog od dana u kojima se osećao usamljenim i bespomoćnim, otišao je da nađe Ferhata pošto je tepsije, obramicu i pribor ostavio u nekom restoranu. Dva sata je išao do Gaziosmanpaše na kraju grada, crvenim autobusom gradskog saobraćajnog preduzeća koji je zaudarao na znoj i bio pun upakovane ribe. Iz radoznalosti je pogledao frižidere koje su piljari koristili kao izlog i shvatio da su firme koje proizvode kiselo mleko preuzele i ta mesta. A u sporednim ulicama u izlogu nekog frižidera mogla se videti tepsija kiselog mleka koje se prodavalo na kilogram.
Smrkavalo se kada je minibusom stigao do mahale Gazi koja se nalazila van grada. Išao je peške do džamije, na drugi kraj naselja koje se prostiralo na okomitoj uzbrdici. Šuma iza brda bila je neka vrsta prirodne i zelene granice kojom se Istanbul završavao, ali bilo je očito da su doseljenici u grad s krajeva i uglova kraduckali šumsko zemljište uprkos bodljikavoj žici. Mevlutu se učinilo da je mahala sa zidovima prekrivenim revolucionarnim parolama, slikama sa srpom i čekićem i crvenom petokrakom još siromašnija od Kultepea i Dutepea. Poput pijanca je tumarao ulicama u strahu od nečeg neodređenog s mišlju da će među alevitima proteranim s Kultepea naići na neko poznato lice i ulazio u kafee gde je bila najveća gužva. Ali uprkos tome što je tražio raspitujući se po imenu, nije mogao da dođe do vesti o Ferhatu niti je sreo koga poznatog. Pošto se dobrano smrklo, mahala Gazi koja čak nije imala ni ulično osvetljenje ispunila ga je još većom setom od neke zabačene anadolske kasabe.
Kod kuće je onanisao do jutra. Uradio je to jednom i nakon što se ispraznio i rasteretio, razmišljao je sa stidom i krivicom da to više neće raditi. Samom sebi se kleo u to. Plašio se da posle izvesnog vremena neće više moći da se drži zakletve i da će upasti u greh. Najbolji način da u to bude siguran bio je da odmah još jednom izdrka i da tu lošu naviku zaboravi do kraja života. Tako je posle dva sata još jednom masturbirao, poslednji put.
Ponekad ga je glava navodila da misli o onome o čemu u suštini uopšte nije želeo da misli. Preispitivao se da li Alah postoji, ili su mu na umu bile najbezobraznije reči, ili mu je pred očima bilo kako se čitav svet u jednom prasku raspada na delove kao u filmovima. Je li o tome sam mislio?
Retko se brijao pošto nije išao u školu. Osećao je da mrak u njegovoj duši koristi svaku priliku da izađe napolje. Dve nedelje se uopšte nije obrijao. Kada je njegov neobrijan izgled počeo da plaši dobre mušterije kojima je bilo stalo do kiselog mleka s kajmakom i čistoće, rešio je da se obrije. Kuća više nije bila mračna kao ranije. (Nije se sećao zašto je ranije bila mračna.) Ipak je ogledalo za brijanje izvadio napolje kao što je činio njegov otac. Pošto je obrijao bradu, prihvatio je ono što mu je od samog početka prebivalo u nekom kutku svesti. Obrisao je penu na licu i vratu. I pogledao u ogledalo: Sada je imao brkove.
Mevlutu se nije dopalo kako izgleda s brkovima. Nije se sebi činio „lepim“. Nestalo je onog deteta bebećeg lica koje su svi smatrali ljupkim i postao je jedan od miliona muškaraca koje je viđao na ulici. Da li bi se takav dopao mušterijama koje ga doživljavaju prisnim, tetkama koje ga pitaju da li studira, zabrađenim devojkama služavkama koje ga značajno gledaju u oči? Iako ih uopšte nije dotakao žiletom, imao je oblik brkova kao i svi drugi. Više nije bio neko koga bi tetka uzela u krilo i poljubila; to mu je slamalo srce, shvatao je da je na početku nečega posle čega nema nazad, ali je u isti mah osećao da mu to novo izdanje uliva snagu.
Sada je, za nevolju, otvoreno i često mislio na ono na šta je posredno mislio dok je onanisao i o čemu je u osnovi sebi uvek zabranjivao da razmišlja: imao je dvadeset jednu godinu i u životu nije spavao ni s jednom ženom. Lepa, zabrađena devojka besprekornog morala kojom bi želeo da se oženi, ne bi s njim spavala pre udaje. A ni on zapravo ne bi želeo da se oženi devojkom koja bi s njim legla pre braka.
Ali prva tema nije bio brak, nego zagrliti dobru ženu, poljubiti je, biti kadar voditi s njom ljubav. Mevlut je tu želju i brak video kao odvojene stvari, ali nije mogao da ima polni odnos bez braka. Mogao bi da se ozbiljno druži s nekom od devojaka koje ga gledaju sa zanimanjem (mogli bi da idu u park, u bioskop, da negde popiju piće), da kod nje stvori iluziju da će se oženiti njome (to je verovatno bio najteži deo) i da potom spava s njom. Ali takvu neodgovornost mogli bi da urade samo sebični muškarci zle duše, a ne Mevlut. Nadasve bi posle toga starija braća i otac uplakane devojke mogli da ubiju Mevluta. Jedino su devojke koje se nisu pokrivale mogle da spavaju s muškarcima, a da od toga ne prave problem i da to njihova porodica ne primeti. Mevlut je znao da se nijedna devojka rođena i odrasla u gradu nikada ne bi zanimala za njega (koliko god da mu brkovi lepo stoje). Poslednji način bio je da ode u javnu kuću na Karakoju. Tamo nikada nije išao.
Krajem leta, u pola noći, pošto je prošao pored vrata bakalnice strica Hasana, neko je pokucao na njegova vrata. Kada je ugledao Sulejmana, Mevlutova duša se ispunila radošću. I dok je iskreno grlio brata od strica, video je da je i Sulejman pustio brkove.
Sulejman. „Ti si moj brat“, rekao mi je Mevlut i tako me zagrlio da su mi oči zasuzile. Nasmejalo nas je to što smo u isto vreme pustili brkove, a da to nismo znali.
„Ali pustio si ih u levičarskom fazonu!“ rekao sam ja.
„Kako?“
„Pusti foliranje, levičari puštaju brkove tako da su im krajevi obrijani u obliku trougla. Jesi li se ugledao na Ferhata?“
„Ni pa koga se nisam ugledao. Oblikovao sam ih onako kako mi je došlo… Onda si ih i ti potkresao kao idealisti.“
Pogledali smo jedan drugom brkove uzevši ogledalo s police.
„Ne dolazi na svadbu u selu“, rekoh mu, „ali ćeš doći na Korkutovu svadbu koja će biti za dve nedelje u Sali za svadbe ’Vrh’ na Medžidijekoju. Ne upravljaj se prema stricu Mustafi, ne budi prgav, ne svađaj se s nama i ne deli porodicu. Vidi kako su Kurdi i aleviti međusobno solidarni. Najpre svi zajedno prave kuću za jednog, pa onda za drugog, pa na kraju za trećeg. Ako neko nađe negde neki posao, odmah zove k sebi ostale iz sela i plemena.“
„I mi smo ovamo tako došli iz sela, pa šta!“ primeti Mevlut. „Vi Aktašovi ste, mašala, zaradili, ali mom ocu i meni, iako toliko radimo, nikako ne pođe za rukom da iskoristimo blagodeti Istanbula. I plac nam je odleteo.“
„Nismo zaboravili da imaš pravo na plac, Mevlute. Hadži Hamit Vural je vrlo pravedan čovek koji mnogo voli da pomogne. Da njega nije bilo, moj stariji brat Korkut ne bi mogao da nađe novac da se oženi. Krivovrati Abdurahman-efendija ima još dve lepe kćeri. Hajde da tebe oženimo starijom, kažu da je mnogo lepa. Ko će te oženiti, pružiti ti dom, ko će te štititi? Čovek ne može da izdrži samoću u gradu.“
„Ja ću sam naći devojku i oženiti se, ne treba mi ničija pomoć“, uzvratio je Mevlut tvrdoglavo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:10 am


14. MEVLUT SE ZALJUBLJUJE


DO TAKVOG SUSRETA DOLAZI SAMO AKO ALAH HOĆE


Mevlut je otišao na Korkutovu i Vedihinu svadbu krajem avgusta. Bilo mu je teško da samom sebi objasni kako je promenio odluku. U svadbeno jutro je obukao sako koji je kupio na sniženju od jednog krojača koga je njegov otac poznavao. Stavio je i svetloplavu kravatu koju je njegov otac nosio o praznicima i kada je išao u državne službe. Novcem koji je ostavio na stranu kupio je dvadeset maraka od jednog kujundžije na Šišliju.
Sala za svadbe „Vrh“ bila je na strmom putu između Dutepea i Medžidijekoja. Tokom onih leta kada je radio kao prodavac s Ferhatom, Mevlut se s drugom uvukao dva-tri puta u tu salu na kraju svečanosti sunećenja koje su priređivali opština i radnički sindikati i majstorskih i radničkih svadbi koje su podržavale gazde. Tu je popio besplatnu limunadu, pojeo biskvit, ali to mesto pored kojeg je često prolazio nije ostavilo traga u njegovom sećanju. Kada je sišao niz stepenice i ušao u salu, na trenutak nije mogao da udahne od buke zbijene mase i malog orkestra kao i vrućine u sali pod zemljom i nedostatka vazduha u njoj.
Sulejman. Ja, moj stariji brat, svi mi smo se mnogo obradovali kada smo na svadbi ugledali Mevluta. Moj brat beše obukao krembelo odelo i ljubičastu košulju. Vrlo dobro se ophodio prema Mevlutu, sa svima ga je upoznao, doveo ga za naš sto za kojim su sedeli mladi muškarci. „Ne osvrćite se na njegovo bebi-lice, gospodo“, rekao je. „Ovo je najstameniji čovek u našoj porodici.“
„Mevlute, pošto si pustio brkove, ne priliči ti da piješ više čistu limunadu“, rekao sam ja. Pokazao sam mu flašu ispod stola, uzeo njegovu čašu i nalio je votkom. „Jesi li ikada pio pravu rusku komunističku votku?“ „Ja u životu nisam popio ni tursku votku“, odgovorio je Mevlut. „Da se ne napijem ako je i ta rakija jaka.“ „Nećeš se napiti, naprotiv, opustićeš se, dići ćeš glavu i možda naći hrabrosti da pogledaš oko sebe.“ „Gledam oko sebe!“ rekao je Mevlut. Ali nije gledao. Čim mu je limunada s votkom dotakla jezik, trgao se kao da je pojeo biber, ali se pribrao. „Ja ću staviti na Korkuta dvadeset maraka, ali ustručavam se da ne pomisli da je malo.“ „Odakle ti te marke, čoveče, da te uhvati policija i zatvori“, plašio sam Mevluta. „Ne, svi ih uzimaju. Ako držiš novac u turskoj valuti, onda si ovca, svaki dan inflacija pojede polovinu“, uzvratio je on. Okrenuo sam se ljudima za stolom. „Ne dajte da vas zavara Mevlutovo ovako naivno lice“, rekao sam im. „Taj čovek je najdovitljiviji i najškrtiji prodavac na svetu. Da jedna cicija kao što si ti da dvadeset maraka… to je velika stvar… Digni ruke najzad od tog prodavanja kiselog mleka, Mevlute. Svima su nam očevi bili mlekadžije, ali mi već sada imamo svoje poslove.“ „Ne brinite, i ja ću jednog dana započeti sopstveni posao. „Tada ćete se zapitati zašto vi to niste uspeli da smislite.“ „Šta će da bude tvoj posao, reci, Mevlute.“ „Mevlute, hajde budi mi ortak!“ rekao je Bokser Hidajet. (Dobio je taj nadimak, jer mu je nos bio kao u boksera, a o koncu je visilo da bude izbrisan iz školske evidencije jer je, baš kao i moj brat, jednim udarcem pesnicom nokautirao hemičara Fevzija Naduvenka.) „Nisam ja kao ovi otvorio bakalnicu ili radnju za prodaju doner-ćevapa. Ja imam ozbiljnu radnju za prodaju građevinskog materijala“, rekao je Hidajet. „To nije tvoj, nego dućan tvog zeta“, rekoh, „i mi imamo toliko.“ „Gospodo, devojke gledaju.“ „Gde?“ „One za stolom za kojim ti sedi snaha.“ „Hej, ne gledajte svi zajedno“, rekoh ja. „Oni su sada moja porodica.“ „Mi i ne gledamo u stvari“, reče Bokser Hidajet, nastavljajući da gleda. „Goveče, ove devojke su baš mlade. Mi nismo osnovci.“ „Pažnja, stigao je Hadži Hamit, gospodo.“ „I šta da radimo?“ „Da ustanemo i otpevamo himnu?“ „Sakrijte flašu, nemojte piti čak ni iz čaše za limunadu. On je vrlo pribran, odmah će primetiti. Mnogo se ljuti na takve stvari i odmah sledi kazna.“
Kada je Hadži Hamit Vural ušao sa svojim ljudima, Mevlut je gledao devojke koje su sedele daleko, za mladinim stolom. Sve glave se behu okrenule ka Hadži Hamitu koji je čim je ušao bio okružen svetom koji mu je ljubio ruku.
I Mevlut bi želeo da kada napuni dvadeset pet godina bude u mogućnosti da se oženi lepom devojkom poput Vedihe. A i to se moglo, naravno, samo ako se zaradi novac i dobije zaštita ljudi poput Hadži Hamita. Shvatao je da je za to potrebno da odsluži vojsku, da neprekidno radi, da napusti mlekadžijstvo i da ima neki posao, radnju.
Na kraju je počeo da gleda pravo u sto za kojim je mlada sedela. U njegovoj ohrabrenosti bilo je udela koliko pića, toliko naraslog žamora brojnog sveta i kretanja u sali. Ali osećao je i da će ga Alah štititi i da mu je sudbina naklonjena.
Mevlut će se čak i posle mnogo godina, kao da gleda film, sećati tih trenutaka i kretnji za stolom lepih devojaka, koje je ponekad teško mogao da vidi zbog onih koji su mu zaklanjali vidik. Ali bio je to film čije reči i slike nisu uvek bile jasne.
„Devojke u stvari i nisu toliko mlade“, rekao je jedan glas za stolom. „Sve su stasale za udaju.“
„I ona s plavom maramom?“ „Gospodo, ne gledajte toliko direktno, molim vas“, rekao je Sulejman. „Polovina tih devojaka će se vratiti u selo, a polovina će ostati u gradu.“ „Gde u gradu stanuju, brate?…“ „Ima onih koje stanuju na Gultepeu, ima i onih koje stanuju na Kuštepeu.“ „Odvešćeš nas tamo…“ „Kojoj biste od ovih cura želeli da napišete pismo?“ „Nijednoj“, rekao je jedan pošten mladić koga Mevlut nije poznavao. „Toliko su daleko da ih čak i na razaznajem.“ „Pa napiši pismo ako su ti daleko.“
„U krštenici naše snahe Vedihe stoji da joj je šesnaest godina, ali joj je u stvari sedamnaest“, veli Sulejman. „A sestre joj imaju petnaest i šesnaest godina. Krivovrati Abdu rahmanefendija je učinio da upišu da su mu kćeri mlađe da bi sedele s ocem kod kuće i ugađale mu.“
„Kako se zove najmlađa?“
„Ona je najlepša, da.“
„Starija nije ništa.“
„Jedna je Samiha, druga Rajiha“, reče Sulejman.
Mevlut se začudio što mu je srce poskočilo i uzbudio se.
„I druge tri devojke su iz njihovog sela…“ „Dobra je i ona s plavom maramom…“ „Nijednoj od tih devojaka nije manje od četrnaest godina.“ „To su deca“, umeša se Bokser. „Da sam im ja otac, još im ne bih dao da se pokriju.“
„U našem selu devojke povezuju maramu kada završe osnovnu školu“, reče Mevlut ne mogavši da savlada uzbuđenje.
„Najmlađa je ove godine završila osmoletku.“
„Koja je ta, ona s maramom?“ upita Mevlut.
„Ona lepa, mlada.“
„Iskreno rečeno, ja se neću ženiti devojkom sa sela“, reče Bokser Hidajet.
„Ni devojka iz grada se neće udati za tebe.“
„Zašto?“ Hidajet će uvređeno. „Ti znači poznaješ mnogo devo jaka iz grada?“
„Mnooogo.“
„Ne računaju se devojke koje ti dolaze u radnju kao mušterije, sinak, ne zavaravaj se uzalud.“
Mevlut je zajedno sa slatkim biskvitima popio još jednu limunadu s votkom koja je mirisala slično naftalinu. Kada je stao u red da preda poklon mladi i mladoženji i stavi dar u nakitu, mogao je da dugo posmatra zapanjujuću lepotu snahe Vedihe kojom se Korkut oženio. Njena mlada sestra Rajiha, koja je sedela za devojačkim stolom bila je lepa poput starije sestre. Što je Mevlut više gledao u pravcu stola s mladim devojkama i što je više video Rajihu, u sebi je otkrivao želju snažnu koliko je snažna želja da živi i u isti mah se stideo plašeći se neuspeha u životu.
Dok je na Korkutov rever zabadao dvadeset maraka iglom s kukicom koju mu je Sulejman dao, nije bio kadar da pogleda lepo lice svoje snahe i postideo se svog stida.
U povratku ka svom stolu, uradio je nešto što uopšte nije planirao: prišao je da čestita Abdurahman-efendiji koji je sedeo zajedno sa svojim seljacima iz Gumušderea. Bio je vrlo blizu devojačkog stola, ali tamo uopšte nije gledao. Abdurahman-efendija je bio vrlo elegantan; beše obukao belu košulju s visokom kragnom koja je skrivala njegov krivi vrat i otmen sako. Bio je naviknut na neobično ponašanje mladih muškaraca prodavaca i mlekadžija kojima se u glavi vrtelo od devojaka. Pružio je ruku Mevlutu poput nekog age i Mevlut ju je poljubio. Da li je to videla njegova lepa kći?
Mevlut za trenutak nije uspeo da se suzdrži te je bacio pogled ka stolu s devojkama. Srce mu je zakucalo kao ludo; osetio je i strah i radost. Ali je u isti mah osetio i razočaranje. Za stolom dve stolice behu prazne. Mevlut zapravo nije iz daljine mogao da vidi nijednu od devojaka oko stola. Zato je koračao gledajući ka stolu ne bi li dokučio koja je ta koja nedostaje…
Samo što se nisu sudarili. Bila je najlepša među devojkama. Verovatno i najmlađa. Izgledala je kao dete.
Mevlut i ona su se na tren pogledali u oči. Imala je sasvim čestit, iskren pogled, detinje crne oči. Uputila se ka očevom stolu i otišla.
Bio je zbunjen, ali je odmah shvatio da je to njegova životna sudbina. Do takvog susreta dolazi samo ako Alah hoće, prosuđivao je. Mučio se da se pribere, gledao je prema stolu njenog krivovratog oca, ne bi li ponovo ugledao de vojku, ali nije mogao da je vidi od gužve. Sada je bila mnogo daleko. S druge strane, i da joj ne vidi lice, u duši je osećao kretnje devojke u daljini i poigravanje plave marame poput mrlje. Dolazilo mu je da svakom govori o toj lepoj devojci, o tom neverovatnom susretu, o pogledu njenih crnih očiju.
Pre nego što je svadba završena, Sulejman je saopštio da su „Abdurahman-efendija i njegove kćeri Samiha i Rajiha kod nas još nedelju dana pre nego što se vrate u selo.“
Mevlut je narednih dana neprestano mislio na crnooku devojku detinjeg lica i na ovu rečenicu. Zašto mu je to Sulejman rekao? Šta bi bilo ako bi bez povoda tek onako otišao kod Aktašovih kao što je nekada često radio? Da li bi još jednom mogao da vidi tu devojku? Da li je ona primetila Mevluta? Ali sada je trebalo naći dobar izgovor za odlazak, jer bi Sulejman odmah shvatio da je došao da vidi lepu devojku i možda bi je sakrio od Mevluta. A možda bi terao šegu, pa čak sve upropastio izvlačeći se na to što je ona suviše mlada. Ako bi rekao da se zaljubio u nju, velika je verovatnoća da bi i Sulejman rekao da je zaljubljen u nju, pa čak da se prvo on zaljubio tako da ne bi dozvolio da joj se Mevlut približi. On je nedelju dana neprestano prodavao kiselo mleko i tražio uverljiv razlog da ode Aktašovima, ali nije uspeo da ga nađe.
Rode su se vratile, avgust je prošao, prošle su prve dve nedelje septembra, a Mevlut niti je svratio u gimnaziju, niti je zamenio marke skrivene u madracu i upisao se na pripreme za upis na univerzitet, kao što je zamišljao pre godinu dana. Nije uzeo ni uverenje od okružnog doma zdravlja koje je Skelet tražio prošle godine da bi mu zamrznuo status. Sve to je značilo da njegov školski život, koji je ionako praktično okončan već dve godine, neće moći da se nastavi čak ni u viziji. Uskoro bi u selo mogli da dođu žandarmi iz vojnog odseka.
Mevlut je mislio da njegov otac neće lagati žandarme kako bi mu odložio vojsku i da će reći „Nek ide u armiju i posle se oženi!“ Osim toga, otac, koji bi to rekao, nije imao novca da ga ženi. A Mevlut je pak želeo da se što pre oženi tom devojkom. Imena mladih sestara rimovala su se s imenom Vediha. Pogrešio je, ponašao se kao slabić, nije mogao da smisli neki izgovor i ode kod Aktašovih. Obuzelo bi ga kajanje, a onda se smirivao izvesnom logikom: da je otišao kod Aktašovih i video Rajihu, možda devojka ne bi pokazala naklonost prema njemu, i zbog toga bi mogao da doživi veliko razočaranje. Ipak, dok je išao ulicama s mlekarskom obramicom na leđima, bilo mu je dovoljno da pomisli na Rajihu pa da mu teret bude lakši.
Sulejman. Moj stariji brat me je pre tri meseca ugurao u firmu za građevinski materijal Hadži Hamita Vurala. Sada ja vozim firmin kamionet marke ford. Juče, oko deset sati ujutru, išao sam iz radnje na Medžidijekoju nekog bakalina iz Malatije od koga sam kupio cigarete (ne kupujem ih u našoj bakalnici jer moj otac ne odobrava što pušim) kad mi neko kuca u desno staklo: Mevlut! E žalosti, jadničak moj, natovario obramicu na leđa i ide u grad da prodaje kiselo mleko. „Uskači!“ rekoh. Odmah je obramicu i tepsije stavio pozadi i ušao. Pružio sam mu cigaretu i pripalio mu je automatskim upaljačem. Mevlut me je prvi put video za volanom, ne može da veruje. Ulicom po kojoj on nosi trideset kilograma kiselog mleka brzinom od četiri kilometra na sat mi kao da klizimo izrovanim putevima brzinom od šezdeset kilometara na sat – Mevlut je gledao u brojčanik. Pričali smo o svemu i svačemu, ali on je bio snebivljiv, na umu mu je bilo nešto drugo. Na kraju je pitao za Abdurahman-efendiju i njegove kćeri.
„Vratili su se u selo, naravno“, rekoh.
„Kako se beše zovu Vedihine sestre?“
„Zašto pitaš?“
„Onako…“
„Ne ljuti se na mene, Mevlute, Vediha je sada moja snaha. I devojke su svastike mog starijeg brata… One su sada u porodici…“
„Zar ja nisam član porodice?“
„Naravno… Zato ćeš mi sve reći.“
„Hoću, svakako… Ali i ti se zakuni da nikome nećeš reći.“
„Kunem se u Alaha, u svoj narod, u svoju zastavu da ću čuvati tvoju tajnu.“
„Ja sam se zaljubio u Rajihu“, reče Mevlut. „Najmlađa, s crnim očima je Rajiha, je li tako? Sreli smo se dok sam išao prema stolu njenog oca. Jesi li i ti video, zamalo da se sudarimo. Izbliza sam je pogledao u oči. Najpre sam mislio da ću je zaboraviti. A onda nisam mogao.“
„Šta nisi mogao da zaboraviš?“
„Njene oči… Kako me je gledala… Jesi li video da su nam se na svadbi putevi ukrstili?“
„Video sam.“
„Je li to po tvom mišljenju bila slučajnost ili ne?“
„Ti si se zaljubio u Rajihu, sinko. Zar ja to da ne znam?“
„Mnogo lepa devojka, zar ne?… Hoćeš li da joj predaš ako joj napišem pismo?“
„Ali oni više nisu na Dutepeu. Pa rekao sam ti da su se vratili u selo…“ Mevlut se tako sneveslio da sam rekao: „Učiniću nešto za tebe. Samo, šta ako nas uhvate?“ Njegov molećivi pogled me je dirnuo. „U redu, videćemo“, rekao sam.
Uzeo je obramicu i tepsije preko puta kasarne na Harbiji i radosno izašao iz kamioneta. Verujte da me duša boli zbog toga što u našoj porodici ima još neko ko po ulicama prodaje kiselo mleko.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:11 am



15. MEVLUT NAPUŠTA KUĆU


DA JE SUTRA VIDIŠ NA ULICI, DA LI BI MOGAO
DA JE PREPOZNAŠ?


Mustafa-efendija. Nisam mogao da verujem kada sam saznao da je Mevlut išao na Korkutovu svadbu u Istanbulu. Sav sam se bio preznojio od muke. Sada sam na putu za Istanbul, kad god se autobus zaljulja glava mi svaki čas udara u hladno staklo: Kamo sreće da nikada nisam otišao u Istanbul, mislim se, da nikada nisam kročio van sela.
Kada je Mevlut ušao u kuću, jedne večeri početkom 1978. godine, malo pre nego što je vreme zahladnelo i počela sezona boze, zatekao je oca kako sedi u mraku. Mislio je da je kuća prazna, jer su u mnogim domovima gorela svetla. Zato je u prvi mah pomislio da se uplašio i da je u kući neki lopov. Ali srce, koje mu je jako lupalo, podsetilo ga je da strah potiče otuda što otac zna da je išao na svadbu. Nije bilo moguće da nešto tako ostane skriveno od njega, pošto su svi koji su došli na svadbu – u suštini celo selo – bili jedni drugima rod. Vrlo je verovatno da mu je otac sada bio još ljući, jer je znao da Mevlut zna za tu drugu okolnost – što je otišao na svadbu znajući da će mu otac saznati za vest.
Dva meseca se ne behu videli. Tako duge rastavljenosti oca i sina nije bilo od kako je pre devet godina Mevlut došao u Istanbul. Mevlut je znao da su drugovi i saputnici uprkos svim očevim džandrljivostima i beskrajnim međusobnim natezanjima – ili baš zbog toga. Ali video je i da je ocu dosta ćutanja koje kažnjava i nastupa besa.
„Dođi ovamo!“
Mevlut je otišao. Ali otac mu nije udario šamar kao što je Mevlut očekivao. Pokazao je na površinu stola. Mevlut je u polumraku samo video svežnjeve novčanica od po dvadeset nemačkih maraka. Kako ih je otac našao u madracu?
„Ko ti je ovo dao?“
„Ja sam zaradio.“
„Kako si zaradio ovoliko para?“ Njegov otac je ostavljao u banku ušteđeni novac, koji je gubio vrednost, jer je banka davala kamatu od trideset tri posto dok je inflacija bila osamdeset posto. Ali on tvrdoglavo nije prihvatao da mu ušteđevina propada. Nije želeo da nauči kako se kupuju devize.
„Nije to mnogo para“, reče Mevlut. „Hiljadu šest stotina osamdeset maraka. Ima i od prošle godine. Skupio sam prodajući kiselo mleko.“
„I novac si sakrio od mene. Lažeš li ti mene? Jesi li ikada krao?“
„Živ mi ti…“
„Zakleo si se da nećeš ići na svadbu govoreći: živ mi ti.“
Mevlut je gledao preda se osetivši da mu od oca dolazi šamar. „Ne udaraj me više, imam dvadeset jednu godinu.“
„I šta s tim?“ upita otac i udari Mevlutu šamar.
Šamar mu nije stigao do lica nego do ruke i lakta, pošto je podigao laktove da se zaštiti. Njegov otac, kome je dozlogrdilo, beše pobesneo. Dva puta zaredom je pesnicom snažno i odlučno udario Mevluta po ramenima. „Gubi se iz moje kuće, dangubo!“ povikao je.
Mevlut se od siline druge pesnice i zaprepašćenja povukao dva koraka unazad. Srušio se na krevet na leđa. Sklupčao se na krevetu kao što je radio u detinjstvu. Lako je podhrtavao leđa okrenutih ocu. Ovaj je pomislio da plače. Mevlut ga nije pobedio.
Želeo je da odmah uzme svoje stvari i ode (zamišljajući to računao je da će ga otac zadržati kajući se), a istovremeno je strahovao da će se otisnuti na put bez povratka. Ako hoće da ide iz te kuće, trebalo bi da ode ujutru hladne glave, a ne sada u besu. Ono što mu je sada jedino davalo nadu bila je Rajiha. Treba da negde ostane sam i smisli pismo koje će joj napisati.
Mevlut se nije pomerio s mesta na kom je ležao. Računao je da će se ako ustane ponovo možda sukobiti s ocem. Ako bi došlo do takvog sukoba i ako bi dobio novi šamar ili bubotku, bilo bi nemoguće da ostane u kući.
Sa mesta na kom je ležao čuo je kako njegov otac hoda gore-dole po jedinoj prostoriji u kući, kako sebi naliva čašu vode i čašu rakije i kako pali cigaretu. Tokom devet godina koje je proveo u toj kući – naročito dok je išao u srednju školu – ti šumovi koje je otac pravio u kući dok je on bio napola budan, gunđanje sebi u bradu, disanje, kašalj koji nikada nije prestajao u zimskim danima kada je prodavao bozu, pa čak i noćno hrkanje, ulivali su Mevlutu sigurnost i mir. Ali sada nije uspevao da oseti iste emocije prema ocu.
Zaspao je u odeći. Voleo je da zaspi u odeći onda kada bi ga otac u detinjstvu istukao i naveo na plač, ili kada bi prodavao po ulicama i žestoko se umorio i potom učio.
Kada se ujutru probudio, oca nije bilo kod kuće. U mali kofer koji je odnosio i donosio iz sela stavio je čarape, košulje, pribor za brijanje, pidžamu, prsluk i papuče. Pošto je uzeo sve što je hteo, začudio se što je kofer i dalje poluprazan. U jedne stare novine uvio je svežnjeve maraka koje su stajale na stolu, smestio ih u plastičnu kesu na kojoj je pisalo ŽIVOT i stavio je u kofer. Dok je izlazio iz kuće u srcu mu je bilo samo osećanje slobode, a ne strah i krivica.
Otišao je pravo kod Ferhata, u mahalu Gazi. Za razliku od prvog dolaska jedne večeri pre godinu dana, dve osobe je pitao za kuću Ferhatovih i pronašao je bez po muke. Nekoliko meseci od masakra alevita, Ferhat i njegovi roditelji su uspeli da svoju kuću prodaju jednom od ljudi Hadži Hamita Vurala, a da ne budu mnogo zakinuti. Nastanili su se u mahali Gazi u koju su se doselili aleviti i Kurdi iz svih delova grada i zemlje.
Ferhat. Mevlut nije mogao, ali ja sam na sreću na kraju završio gimnaziju. Nisam uspeo da dobijem dobru ocenu na prijemnom ispitu za fakultet. Pošto smo došli ovamo, jedno vreme sam stajao na parkingu fabrike čokolada i bombona u kojoj su naši radili u računovodstvu, ali se jedan razbojnik iz Ordua tu loše poneo prema meni. Na neko vreme sam s drugovima iz naselja pristupio jednoj organizaciji. Zašto kažem „organizacija“ poput novina koje ne pišu ime partije da ne bi bila reklama: zvala se TMLKHP-MLC. Nije bila za mene. Iako sam shvatio da nisu za mene, osećam krivicu što sam i dalje uz njih iz straha i poštovanja prema njima. Dobro je što je Mevlut došao s izvesnim kapitalom. Obojica smo shvatali da nam ni mahala Gazi baš kao ni Kultepe neće biti od koristi. Paljenje i pljačkanje alevitskih mahala u Kahramanmarašu u decembru 1978. i pokolj alevita pokrenuo je mahalu Gazi i ujedno doneo nove snage i političko organizovanje. Ako bismo se pre nego što odemo u vojsku smestili u centru grada, negde oko Karakoja ili Takšima, mislili smo da bismo mogli više da radimo i više da zaradimo i da bismo vreme provodili zarađujući novac u masi ljudi na pločnicima, a ne na putevima i u autobusima.
Restoran Karliova bio je negdašnja mala grčka krčma na Tarlabašiju na Bejogluu, iza ulice Nevizade. Kadri Karliovali, konobar iz Bingola, koji je restoran preuzeo od vlasnika koji je napustio grad zajedno s Grcima proteranim za jednu noć 1964. godine od premijera Ismet-paše, došao je na ivicu bankrota pošto je petnaest godina vodio restoran tako što je u podne davao kuvana jela obližnjim krojačima, kujundžijama, sitnim zanatlijama na Bejogluu, a uveče služio rakiju i meze redovnim večernjim pijancima srednjeg staleža koji su išli na piće i u bioskop. Opasnost od zatvaranja nije dolazila samo od pornografskih filmova u bioskopima koji su s Bejoglua udaljavali mase srednjeg sloja, i političkog terora na ulicama. Naprasiti i škrti gazda hteo je da izbaci s posla jednog perača sudova dečjeg uzrasta za koga je verovao da je ukrao nešto iz kuhinje i sredovečnog konobara koji je podigao glas da ga zaštiti, na šta su četvorica zaposlenih, nezadovoljnih svojim poslom, iz solidarnosti raskrstila s njim i otišla. Kako je vlasnik restorana koji je od Mevlutovog oca kupovao kiselo mleko bio Kurd alevit i poznanik Ferhatove porodice, dvojica drugova su odlučila da do odlaska u armiju srede restoran ostarelog i umornog gazde. To bi za njih mogla biti dobra prilika.
Preselili su se u stari stan u koji je vlasnik restorana smeštao perače sudova dečjeg uzrasta, potrčkala dečjeg uzrasta i mlade kelnere, i koji je zbog otpuštenih s posla bio takoreći potpuno prazan. Ta trospratna grčka zgrada na Tarlabaši ju bila je u stvari projektovana pre osamdeset godina za jednu porodicu. Ali posle paljenja pravoslavnih crkava u blizini u događajima 6-7. septembra 1955. godine i pohare jevrejskih, grčkih i jermenskih radnji, srozala se zajedno s mahalom i gipsanim zidovima podelila na male stanove. Umesto pravog vlasnika s tapijom koji je sada živeo u Atini i koji nije mogao lako da dođe u Istanbul, kiriju za stanove je uzimao neki čovek iz Surmene koga Mevlut nijednom nije video.
U jednoj sobi s ležajem u stanu boravila su dvojica dečaka, svršenih osnovaca iz Mardina, koji su u restoranu prali sudove, jedan od četrnaest, drugi od šesnaest godina. Mevlut i Ferhat su izbacili ležajeve po drugim sobama i po sopstvenom nahođenju opremili po jednu sobu onim što su našli na raznim stranama. To će biti prva Mevlutova soba u kojoj će, em živeti odvojeno od porodice, em će živeti sam. Od jednog starinara na Čukurdžumi kupio je jedan rashodovani tronožac i s gazdinom dozvolom preneo iz restorana jednu stolicu. Pošto se restoran uveče zatvori oko ponoći, ponekad bi priređivali zakusku s peračima sudova (sir, koka-kola, leblebije, led, mnogo cigareta) i s njima dva-tri sata pili i zajedno se smejali. Od njih su saznali da se stara svađa u restoranu zapodela ne zbog lopovluka perača sudova, nego otuda što je na videlo izbila veza između dečka perača i gazde i što su se konobari koji imaju ležajeve u stanu žestoko naljutili i suprotstavili. Tražili su da im tu priču ispričaju još koji put. To je bio dobar početak da osete pritajenu mržnju prema svom vremešnom gazdi iz Bingola.
San dvojice dečaka iz Mardina bio je da se bave prodajom punjenih dagnji. Svi prodavci punjenih dagnji u Istanbulu i Turskoj bili su iz Mardina. Stalno su ponavljali da su posao punjenja dagnji učili od svih, iako Mardin ne izlazi na more, i to su objašnjavali time što su Mardinci dovitljivi i bistri.
„Ipak, sinko, svi prodavci đevreka u Istanbulu su iz Tokata, ali još nisam video nekoga da to objašnjava kao dokaz umešnosti Tokaćana!“ rekao je Ferhat kada mu je bilo dosadno od cvrkutavog mardinskog lokalpatriotizma tih dečaka. „Punjena dagnja i đevrek nisu isto“ odgovarala su deca. „Svi pekari su iz Rizea i ponose se time“, davao je drugi primer Mevlut. Na njega su imale uticaja nepouzdane priče i tračevi koje su ti momci, od njega mlađi sedam-osam godina koji su završili osnovnu školu i došli u Istanbul, neprestano pričali o gazdi i drugim konobarima, njihovo bučno i nemirno ponašanje, najčešće je verovao u ono što je od njih slušao o ulicama, Istanbulu i Turskoj:
U pozadini tako oštrih kritika države novinara Dželala Salika je američko-ruski rat i to što je gazda lista Milijet Jevrejin. Debeli čovek koji u uglu Aga džamije prodaje balone od pene na duvanje koga svi Istanbulci poznaju po tome kako kaže „leteći balon“, naravno, bio je policajac u civilu. Ali njegov osnovni zadatak bio je da prikrije dvojicu policajaca u civilu u suprotnom uglu ulice, od kojih je jedan čistač cipela, a drugi Arnautin, prodavac iznutrica. Ostaci pilava s kokošijim mesom i kokošije supe, koje konobari u mlečnom restoranu „Hunkjar“ tik do bioskopa „Saraj“ vrate u kuhinju, nisu se bacali u smeće, nego su se u alumini jumskim lavorima provlačili kroz toplu vodu i ispirali, da bi se od njih ponovo pravili dodaci pilavu ili specijaliteta od pilećih grudi i služili gostu. U pozadini toga što je horda ljudi iz Surmene, koji su zavladali kućama negdašnjih Grka s tapijama koji su izbegli u Atinu, izdavala većinu tih kuća menadžerima bordela, ležali su odlični odnosi između njihovih vlasnika i policijske stanice Bejoglu. Uskoro će CIA specijalnim avionom poslati u Teheran ajatolaha Homeinija da smiri narodni ustanak koji je ovih dana počeo. Uskoro će doći do vojnog udara i general Tajar, komandant Prve armije, biće proglašen za predsednika.
„Ama lažete“, rekao je jednom Ferhat.
„Ma kakvi, brate. Kada je komandant prve armije dolazio u javnu kuću u ulici Siraselviler br. 66, tamo je bio jedan naš zemljak iz Mardina. Odatle znam.“
„Naš veliki general Tajar je postao komandant istanbulske armije, zašto bi on išao u bordel? Svodnici bi mu doveli na vrata najdivniju ženu koju poželi.“
„Brate, paša se verovatno plaši svoje žene, naš drug iz Mardina ga je svojim očima video na broju 66… Ti ne veruješ, nipodaštavaš Mardince, ali da jednom dođeš u Mardin, udahneš tamošnji vazduh, popiješ vodu, budeš naš gost, više ne bi poželeo da odeš iz Mardina.“
Ferhat, koji bi se ponekad razbesneo, pitao bi: „Kada je Mardin tako sjajno mesto, zašto ste ga napustili i došli čak do Istanbula?“, na šta su se momci perači sudova smejali kao da je to neka šala.
„Mi smo iz sela. Došli smo u Istanbul, a da nismo ni svratili u Mardin“, rekao je ozbiljno jedan od njih te večeri. „U Istanbulu nema nikoga ko bi nam pomogao osim Mardinaca… Mi im tako eto zahvaljujemo.“
Ponekad bi Ferhat prekorevao te simpatične dečake perače sudova i grdio ih govoreći: „Em ste Kurdi, em vam je društvena svest ravna nuli. Hajde u sobu i lezite“, i oni bi otišli.
Ferhat. Ako pažljivo pratite ovu priču, sigurno ste shvatili da se čovek ne može lako da naljuti na Mevluta, ali ja jesam. Jednog dana mu je otac došao u restoran, a njega nije bilo; kada sam ga pitao gde je, Mustafa-efendija mi je ispričao da je Mevlut otišao na Korkutovu svadbu. Kada sam čuo da se Mevlut opet spetljao s Vuralovima, kojima su ruke uprljane krvlju tolikih mladića, pomislio sam da to više neću moći lako da svarim. Otrčao sam kući pre nego što je došao da se ne bih svađao u restoranu pred konobarima i gostima. Kada sam kod kuće na Mevlutovom licu ugledao nevin izraz, prošla me je polovina besa. „Na svadbi si Korkutu dao pare“, rekao sam.
„Shvatio sam, moj otac je dolazio u restoran“, rekao je Mevlut dižući glavu sa smese za bozu koju je pripremao za veće. „Je li bio ožalošćen, moj otac? Šta misliš, zašto je tebe obavestio da sam išao na svadbu?“
„Mislim da je ostao sam. Želi da se vratiš kući.“
„Želi da se posvađam s tobom i da ostanem u Istanbulu sam, bez prijatelja, kao on. Da idem?“
„Ne idi.“
„Kada dođe do politike, na kraju sam uvek ja kriv“, reče Mevlut. „Ne razumem sada sve to. Zaljubio sam se. Stalno mislim na nju.“
„Na koga?“
Mevlut je najpre ćutao, a zatim progovorio: „Večeras ću ti ispričati.“
Ali pre nego što se kasno uveče našao s Ferhatom u spavaonici konobara i perača sudova i seo da popriča uz rakiju, Mevlut je morao da radi ceo dan. U jednom običnom danu u zimu 1979. godine, Mevlut je najpre išao na Tepebaši i kupovao sirovu bozu iz kamioneta boza džijske radnje „Vefa“ koja već dve godine ostavlja bozu u mahalama prodavaca, zatim se vraćao kući i pripremao bozu koju će uveče prodavati dodajući u nju šećer i stalno misleći na pismo koje će da napiše Rajihi, a od dvanaest do tri sata je išao u restoran Karliova i radio kao konobar. Između tri i šest sati je starim mušterijama i trima restoranima sličnim Karliovi ostavljao kiselo mleko s kajmakom, a potom išao kući i malo spavao misleći na pismo koje će napisati Rajihi. U sedam sati je ponovo išao u restoran Karliova.
Pošto bi tri sata tu radio, znači taman kada bi počinjale svađe između pijanih, srditih, nestrpljivih i džangrizavih ljudi, Mevlut bi skidao kecelju i izlazio na hladne i mračne ulice da prodaje bozu. Nije se žalio na taj rad na kraju dana, jer su ga čekale mušterije ljubitelji boze, jer je voleo da noću sam hoda ulicama i zbog toga što je od prodaje boze zarađivao više nego od kelnerisanja i prodaje mleka zajedno.
Uz to je oduševljenje večernjom kupovinom boze od uličnog prodavca nasuprot stagniranju prodaje kiselog mleka bilo sve rasprostranjenije. U tome je bilo uticaja oružanih nacionalističko-komunističkih sukoba po ulicama. Porodicama koje su već strahovale da subotom izađu na ulicu mnogo se više sviđalo da s prozora gledaju bozadžiju na trotoaru i da, iščekujući ga, slušajući njegov dirljiv glas i pijući njegovu bozu zamišljaju stara dobra vremena. Iako je prodaja kiselog mleka postala teža, stari prodavci iz Bejšehira su zahvaljujući bozi još dobro zarađivali. Mevlut je u samoj bozadžinici „Vefa“ čuo da ima mnogo prodavaca i u mahalama u koje su ranije bozadžije retko svraćale, poput Balata, Kasimpaše, Gaziosmanpaše. Grad je noću ostajao naoružanim bandama s plakatima, psima, skupljačima kojima je posao bio da preturaju po kantama za smeće, a Mevlut se posle buke u restoranu i gužve na Bejogluu, silazeći niz jednu mračnu i tihu nizbrdicu iza Ferikoja, osećao kao u svojoj kući, u svom svetu. Ponekad bi se grane nekog golog drveta, premda nije bilo nikakvog vetra, same od sebe pomakle, učinila bi mu se poznatom politička parola ispisana na nekoj presahloj česmi na kojoj je mermer, slavina, sve bilo izlomljeno, dok bi sova koja bi se oglasila s malenog groblja pozadi džamije izazivala u njemu jezu. Tada bi Me vlut viknuo „Bozaaa“ ka beskonačnim starim vremenima. Katkad bi ovlaš pogledao kroz razmaknute zavese neke omanje kuće i zamišljao kako će u budućnosti i sam živeti s Rajihom u jednoj takvoj kući, snevajući o predstojećim lepim vremenima.
Ferhat. „Ako je devojka – Rajiha beše, je li tako? – odista u četrnaestoj godini, još je vrlo mlada“, rekao sam.
„Ali nećemo se smesta venčati“, odgovorio je Mevlut. „Ja ću najpre da idem u vojsku… Kada se vratim, ona će stasati za udaju.“
„Zašto bi jedna devojka, i to mnogo lepa, koju ti uopšte ne poznaješ, čekala da se vratiš iz vojske?“
„Razmišljao sam o tome i, imam dva odgovora“, reče Mevlut. „Prvo, ne mislim da je to što smo su nam se na svadbi sreli pogledi bila samo sudbina. Morala je to biti i njena namera. Zašto je otišla od svog stola prema ocu, baš kada sam ja bio tamo? Ako je i to slučajnost, po mom mišljenju, i Rajiha je sigurno kao i ja pomislila da taj susret, taj uhvaćeni pogled, ima neko naročito značenje.“
„Kako su vam se to susreli pogledi?“
„Pogledaš nekoga u oči i osetiš da ćeš s njim provesti čitav život…“
„Eto, piši o tom osećanju“, rekao je Ferhat. „Kako te je pogledala?“
„Nije pogledala preda se, kao krivac, kako bi učinile sve devojke kad sretnu muškarca… Pogledala me je dostojanstveno, pravo u oči.“
„A kako si ti pogledao nju? Pokaži, kako si je pogledao?“
Mevlut me je pogledao tako osećajno i tako iskrenog izraza, kao da je pred njim bila Rajiha, a ne ja, da me je to dirnulo.
„Ferhate, bolje ćeš ti napisati to pismo od mene. Tvoja pisma su imala uticaja čak i na devojke iz Evrope.“
„Dobro, ali moraš mi reći najpre šta si našao u toj devojci. Šta ti se kod nje sviđa?“
„Nemoj da Rajihu nazivaš tom devojkom. Volim sve kod nje.“
„U redu, reci nešto od toga…“
„Crne oči… Pogledali smo se iz velike blizine.“
„To ću napisati… Drugo… Znaš li još nešto?“
„Ne znam ništa više – nismo se još venčali…“ Mevlut je uzvratio sa smeškom.
„Da je sretneš na ulici, da li bi mogao da je prepoznaš?
„Iz daljine ne bih. Ali odmah bih je prepoznao po očima. Svi zapravo znaju koliko je ona lepa.“
„Ako svi znaju koliko je ta devojka lepa – neće je prepustiti tebi, htedoh da kažem, ali rekoh samo – imaš težak posao.“
„Učiniću sve za nju.“
„Ali ja pišem pismo.“
„Hoćeš li da napišeš to pismo, a da me ne vređaš?“
„Hoću. Ali neće moći s jednim pismom, to znaš.“
„Da donesem olovku i papir?“
„Stani da najpre porazgovaramo i razmislimo šta ćemo da napišemo.“
Nedugo zatim razgovor nam je ostao nedovršen, jer su na vrata ušla deca perači sudova iz Mardina.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:11 am


16. KAKO SE PIŠE LJUBAVNO PISMO


ČAROBNE STRELE KOJE IZLEĆU IZ TVOJIH OČIJU


Bilo im je potrebno mnogo vremena da sastave prvo pismo Rajihi. Kada su napisali to prvo pismo, februara 1979. godine, na ulici na Nišantašu ubijen je Dželal Salik, čuveni kolumnista lista Milijet, a u Teheran je avionom stigao ajatolah Homeini pošto je iranski šah napustio zemlju. Deca perači sudova iz Mardina, koja su ove događaje pretpostavila još pre nego što su se desili, pridruživala su se Mevlutovim i Ferhatovim noćnim razgovorima s hrabrošću koju su stekla od svojih predviđanja i davala ideje na temu ljubavnog pisma.
Ono što je razmenu ideja činilo otvorenom za svakoga bio je Mevlutov beskrajni optimizam. Nije se ljutio kada su terali šegu s njegovom ljubavlju, smeškao se. „Kupi joj ušećerenu jabuku na poklon“, ili „Nemoj da joj napišeš da si kelner, nego da radiš u prehrambenoj industriji“, ili „Napiši da je tvoj stric preuzeo vaš plac“. Kod takvih upadica Mevlut nikada nije bio neodlučan, već je, pošto se iskreno nasmeje, ozbiljno nastavljao da raspravlja o temi.
Posle višemesečnih diskusija, prosudili su da pisma treba da se zasnivaju na onome što Mevlut zna o Rajihi, a ne na njegovim fantazijama o ženama. Kako su oči bile jedino što je on o njoj znao, bilo je najlogičnije obrađivati tu temu u pismima.
„Dok noću idem mračnim ulicama, odjednom pred sobom vidim te oči“, rekao je jedne večeri Mevlut. „Tvoje oči“ zapisao je u konceptu pisma Ferhat, kome se ta rečenica mnogo dopala. Ferhat je u stvari rekao da ne treba da pominje hodanje po mračnim ulicama da je ne bi podsetio na prodavanje boze, ali Mevlut nije poslušao. Rajiha će jednog dana ionako saznati da je Mevlut bozadžija.
„Čarobne strele koje izleću iz tvojih očiju zabadaju mi se u srce i porobljavaju me“, napisao je Ferhat kao drugu rečenicu posle beskonačne neodlučnosti. „Magične“ je bila odviše knjiška reč, ali jedan od dečaka iz Mardina joj je dao legitimitet rekavši: „Kod nas se koristi ta reč.“ Dve nedelje su im bile potrebne da se odluče na te dve rečenice. Mevlut je noću, prodajući bozu, napamet ponavljao u sebi te dve rečenice i gubio strpljenje razmišljajući kakva treba da bude treća.
„Postao sam tvoj zarobljenik, otkako mi se tvoj pogled zario u srce prestao sam da mislim na bilo šta drugo osim na tebe.“ Bila je to rečenica oko koje su se i Mevlut i Ferhat odmah sporazumeli; trebalo je da Rajiha shvati zašto je susret njihovih pogleda učinio Mevluta zarobljenikom.
Jedne od noći u kojoj su pisali tu treću rečenicu, onaj opušteniji i vedriji od perača sudova iz Mardina je postavio pitanje: „Brate, ti stvarno po ceo dan misliš na tu devojku?“ Mevlut je na trenutak ostao nem, pa je pitanje obrazložio gotovo izvinjavajući se: „Na kraju krajeva, o čemu bi mislio kad si devojku video samo na tren?“
„Pa to i pišemo, glupane!“… reče Ferhat s nepotrebnom ljutnjom koja je štitila Mevluta. „Misli na njene oči…“
„Ma ne, brate, nemoj me pogrešno shvatiti, ja odobravam ljubav brata Mevluta, poštujem je, ali izvini što sam izneo ovu ideju, čini mi se da je čovek još zaljubljeniji ako devojku poznaje.“
„Kako to?“ upita Ferhat.
„Imamo jednog druga iz Mardina, radi gore u fabrici lekova „Edžzadžibaši“. Svaki dan na pakerskom odeljenju viđa jednu devojku svojih godina. Ona kao i druge devojke u pakeraju nosi plavu kecelju. Naš Mardinac i ta devojka svakodnevno rade osam sati jedno naspram drugog i uz to razgovaraju o onome što posao nalaže. Naš drugar isprva gaji čudna osećanja, hemija mu se kvari, odlazi u stacionar. Dakle, najpre i ne shvata da je zaljubljen u tu devojku. Ne može to da prihvati ni kao pomisao. Devojka nema lepe ni oči niti bilo šta. Ali se strahovito zaljubio samo što je devojku viđao i družio se s njom svaki dan. Je li to moguće?“
„I šta je posle bilo?“ upita Mevlut.
„Dali su je drugom. A on se ubio kada se vratio u Mardin.“
Mevlut se na trenutak preplašio da će doživeti istu sudbinu. U kojoj meri je Rajiha nameravala da im se pogledi susretnu? U noćima u kojima nije pio rakiju Mevlut je iskreno priznavao slučajnu prirodu njihovog susreta. Ali kada bi osetio ljubav iz dubine duše, govorio bi da je tako uzvišeno osećanje moguće samo ako Alah to hoće. A Ferhat je žarko želeo da Mevlut kaže da je u pogledu na tren bilo neke Rajihine namere. Tako su napisali rečenicu: „Pomislih, da nisi imala okrutnu nameru, ne bi mi značajnim pogledom mogla preseći put i ukrasti mi srce poput razbojnika.“
U rečenici je bilo lako reći Rajihi „ti“, dok na početku pisma nikako nisu mogli da odluče kako će joj se Mevlut obraćati. Jedne noći Ferhat je došao s knjigom Najlepša ljubavna pisma i primeri pisama. Povišenim glasom je čitao načine oslovljavanja koje je odabrao sa stranica knjige ne bi li ga uzeo za ozbiljno, ali se Mevlut stalno protivio. Nije mogao da se obraća Rajihi s „Gospođo“. A i „Poštovana gospodo“, „Mlada gospođice“ je bilo isto tako čudno. (Ipak je reč „mlada“ bila na mestu.) „Draga moja“, „Lepotice moja“, „Prijatelju moj“, „Anđele moj“, „Jedina moja“ – takve stvari je Mevlut smatrao prisnim. (Knjiga je bila puna opomena da prva pisma ne budu familijarna.) Te večeri je uzeo knjigu od Ferhata i počeo pažljivo da je čita. Iako su se Mevlu tu dopali uvodi kao što su „Ti, sanjiva pogleda“, „Ti, vragolastog pogleda“, „Ti, tajanstvenog pogleda“, pribojavao se da bi mogli biti pogrešno shvaćeni. Tek su posle više nedelja, kada su napisali devetnaest rečenica i završili pismo, odlučili da je najbolje obraćanje s „Ti, čežnjiva pogleda“.
Videvši da je knjiga koju je doneo inspirisala Mevluta, Ferhat je potražio nove. Pošto je obišao prašnjave magaci ne starih knjižara u ulici Babiali, koje su u provinciju slale knjige na omiljene teme kao što su narodna poezija, priče o pelivanima, islam i seks, šta treba da radimo prve bračne noći, Lejla i Medžnun, islamsko tumačenje snova, pronašao je šest pisanih vodiča za pisanje ljubavnih pisama i doneo ih svom drugu. Mevlut je dugo dugo gledao slike na papirnim koricama starih knjiga, poze plavookih, smeđokosih, bledolikih žena noktiju i usana obojenih u crveno i muškaraca s kravatama, nalik na one u američkim filmovima, brižljivo kuhinjskim nožem sekao mirisne požutele strane i kada je imao vremena, znači ako bi mogao da ostane sam ili ujutru pre nego što ode da prodaje kiselo mleko, ili uveče pošto se vrati iz prodaje boze, pažljivo čitao primere pisama i savete autora zaljubljenima.
Knjige koje su veoma mnogo ličile jedna na drugu imale su zajedničku strukturu: pisma su bila poređana prema situacijama u kojima bi se zaljubljeni mogli naći poput prvog susreta, pogleda, viđenja, sastanka, sreće, čežnje, rasprave. Mevlut je čitajući poslednje stranice tih knjiga, kako bi u pismima mogao da pronađe izraze i fraze koje može da upotrebi, saznao da svaka ljubavna priča neminovno mora da prođe kroz različite faze. On i Rajiha su još bili na početku. U nekim knjigama su zajedno s pismima koja će napisati zaljubljeni muškarac bili i devojčini odgovori na njih. U Mevlutovoj mašti oživljavali su različiti ljudi koji su preživljavali ljubavnu patnju, užitak u koketiranju, razočaranje. Dok je otkrivao tuđe živote kao da čita roman, poredio je svoju situaciju s ljudskim osećanjima tih ličnosti.
Druga tema koja mu je privlačila pažnju bile su ljubavi koje su se završile krahom, rastankom. Mevlut je iz tih knjiga naučio da na kraju „ljubavnih avantura koje se ne završe brakom“ strane mogu tražiti nazad ljubavna pisma koja su jedna drugoj pisale.
„Sačuvaj bože, ako bi stvari krenule rđavo i Rajiha zatraži natrag pisma koja bi meni pisala, dao bih joj“, rekao je jedne večeri posle druge čaše rakije. „Ali ja nikada neću tražiti nazad ono što ću joj napisati, to može da ostane kod Rajihe do sudnjeg dana.“
Na koricama jednog vodiča bio je naslikan jedan filmski par iz Evrope sa svežnjem pisama uvezanih ružičastom trakom na stolu tik ispred njih dok je vodio emotivnu i u isti mah žestoku ljubavnu raspravu. Mevlut je odlučio da se prihvati pisanja Rajihi onoliko pisama koliko ih je bilo u tom debelom svežnju, u najmanju ruku sto pedeset – dvesta. Shvatio je da hartija, miris, koverat i, naravno, poklon koji će uz njih poslati treba da zavedu Rajihu. Raspravljali su do jutra. Na primer, tokom čitave tužne jeseni do zore su istraživali gde da kupe i koji će miris ako ga nanesu biti bolji i isprobavali neke jeftine parfeme.
U danima kada su doneli odluku da će najsmisleniji poklon uz pismo biti đinđuva u obliku pravog oka, Mevluta je uspaničilo jedno drugo pismo. Kada mu je jedne večeri Sulejman uručio pismo od grube slamnate hartije stavljeno u državni koverat koje je išlo iz ruke u ruku, njegov sadržaj je bio poznat mnogima. Zbog odsluženja vojnog roka, država je u selu potražila Mevluta koji je bio prekinuo vezu s gimnazijom „Ataturk“.
U danima kada je Mevlut išao s Ferhatom u Sultanhamam i Kapali čaršiju da odabere đinđuvu i maramicu koje će poslati Rajihi, iz policijske stanice Bejoglu u restoran su došla dvojica policajaca u civilu i raspitivala se za njega. Iako nisu bili spremni, zaposleni u restoranu su rekli: „A, on? Vratio se u selo!“, kao što u takvim situacijama svi postupaju u Istanbulu.
„Trebaće im dva meseca da sada pošalju žandarme u selo i ustanove da nije ni tamo“, rekao je Kurd Kadri. „Oni tvojih godina što beže od vojske su ili uglađeni bogataški sinovi koji ne uspevaju da izdrže pritisak ili oni koji su se s dvadeset godina poslužili lukavstvom i počeli da zarađuju novac, pa ne mogu da ispuste dizgine puneći bisage. Koliko ti je godina, Mevlute?“
„Dvadeset dve.“
„Kao mazga si. Idi u vojsku. Gotovo je s ovim restoranom. I ono što zarađujete nisu pare. Plašiš li se armije, batina? Ne boj se, dobijaćeš pomalo batine, ali vojska je pravedna. Ako si poslušan, neće mnogo tući momka čistog lika kao što si ti.“
Mevlut je odlučio da odmah ode u vojsku. Sišao je do vojnog odseka Bejoglu u kvartu Dolmabahče i, dok je pokazivao pismo tamošnjem komandantu, drugi komandant, čiji čin nije mogao da utvrdi, blago ga je prekorio što se pojavio na pogrešnom mestu. Mevlut se uplašio, ali ga nije obuzeo užas. Kada je izašao na ulicu, osetio je da će se i posle vojske vratiti normalnom životu.
Pomislio je da će mu otac s radošću dočekati tu njegovu odluku. Otišao je na Kultepe i video ga. Izljubili su se i izmirili. Prazna kuća izgledala mu je još setnije i tužnije. Mevlut je tada spoznao koliko voli tu sobu u kojoj je proveo deset godina života. Otvorio je kuhinjski orman; stara kriva šerpa na polici, zarđali svećnjak i tupi nož i viljuška su ga duboko dirnuli. Sasušeni git na prozoru što gleda na Dutepe mirisao je u vlažnoj noći poput stare uspomene. Ali prepao se da će noć provesti tu s ocem.
„Ideš li kod strica?“ upitao ga je otac.
„Ne, uopšte ih ne viđam“, odgovorio je Mevlut znajući da otac zna da to nije tačno. Da je to ranije bilo, ne bi odmah mogao da izgovori jednu tako smelu laž o nekoj tako osetljivoj temi i pronašao bi odgovor koji bi oca malo rastužio, ali koji ne bi bio lažan. Na vratima je učinio ono što je radio od praznika do praznika: poljubio je iz poštovanja oca u ruku.
„U vojsci ćeš napokon postati čovek!“ rekao je Mustafa-efendija ispraćajući sina.
Zašto je otac u poslednjem trenutku izrekao tu rečenicu koja je trebalo da ga omalovaži i slomi mu srce? Dok je išao s Kultepea prema autobuskoj stanici, Mevlutu su oči bile vlažne kako zbog toga tako i zbog dima lignita.
Kada je posle tri nedelje otišao u vojni odsek na Bešiktašu, saznao je da će obuku imati u Burduru. Na trenutak je zaboravio gde je Burdur i savladala ga je panika.
„Brate, ništa ne brini, iz Harema svake večeri polaze četiri autobusa za Burdur“, rekao je neupadljiviji od momčića iz Mardina i nabrojao nazive firmi. „Najbolji je Gazanfer Bilge“, reče i nastavi: „Kako je to lepo. Ideš u vojsku, a u srcu ti je ime tvoje drage i u mislima njene oči. Ako imaš voljenu kojoj pišeš pisma, vojska će ti vrlo lako proći, brate… Otkud znam? Jedan naš drug iz Mardina…“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:11 am



17. MEVLUTOVI VOJNIČKI DANI


JE LI OVO OVDE TVOJA KUĆA?


Mevlut je služeći vojni rok koji je trajao blizu dve godine naučio tako mnogo stvari o provincijskim gradovima, vojsci, o tome kako prebivati, a ne skretati pažnju među drugim muškarcima i u masi da je davao za pravo izreci da se ne može biti „čovek“ dok se ne ode u vojsku. Čak je počeo da istu tu misao iskazuje na malo drukčiji način: „Ne može se postati čovek, a da se ne ode u vojsku.“ U suštini, u vojsci je tek otkrio bit i krhkost ponajviše sopstvenog tela i muškosti.
Mevlut ranije, dakle pre nego što je postao čovek, nije pravio razliku između svog tela, duha i misli, nazivajući sve to svojim „ja“. A u vojsci je još kod prvog pregleda shvatio da neće moći u potpunosti da poseduje svoje telo, i da će čak i ako ga prepusti komandantima, barem moći da spasi duh i da će zahvaljujući tome moći da ima sopstvene misli i vizije. Kod čuvenog prvog pregleda na kome će vojske biti oslobođeni jadnici koji su bolesni, a toga nisu svesni (tuberkulozni prodavci, kratkovidi radnici, gluve jorgandžije) i bogati dovitljivci koji u stvari nisu bolesni, ali podmićuju doktore i tako izbegavaju vojsku, jedan stari lekar je videvši da se Mevlut stidi, rekao: „Skini odeću, sinko, ovo je vojna jedinica, svi smo muškarci.“
Mevlut je imao poverenja u tog slatkorečivog doktora i svukao se, misleći da će odmah biti pregledan. Ugurali su ga, međutim, u red s drugim besposlenim i siromašnim muškarcima koji su na sebi imali samo gaće kao i on. Nisu dozvoljavali nikome da negde sa strane ostavi atletsku majicu i pantalone zbog krađe. Poput vernika što ulaze u džamiju, ljudi u redu su uzeli u ruke svoje cipele sastavivši ih đon o đon i čekali držeći na rukama presavijene komade odeće na čijem vrhu je bio stavljen izveštaj s pregleda koji će lekari koji ga obavljaju potpisati i zapečatiti.
Pošto je dva sata čekao u hladnom hodniku u redu koji uopšte nije napredovao, Mevlut je saznao da u ordinaciji nema više doktora. Nije bilo ni jasno kakav je to pregled; neki su govorili da je pregled vida, da će oni koji se vešto pretvaraju da su kratkovidi biti spaseni vojske, a neki su preteći kazivali da „kada doktor dođe neće nam pregledati oči nego dupeta, a pederi će biti izdvojeni bez mogućnosti da služe vojsku“. Mevlut se tako prepao opasnosti da drugi bace pogled pa čak i upere prst na njegovo najintimnije mesto ili da bude izdvojen u stranu kao peder (ovaj drugi strah će mu se tokom čitavog vojnog roka povremeno vraćati), da je zaboravio stid od svoje nagote i počeo da priča s drugim golim muškarcima u redu. Saznao je da je većina došla sa sela kao i on, da živi u bespravno podignutim naseljima i da svi, čak i najjadniji i najgluplji imaju neku „vezu“ kojom se ponosito hvale. I sam se setio gospodina Hadži Hamita koji nije ni imao pojma da je on otišao u vojsku i saopštio hvaleći se da ima vrlo čvrstu vezu koja treba da obezbedi da mu bude ugodno u vojsci.
Tako je od prvog dana pojmio da će ga stalno pominjanje da ima vezu zaštititi od agresivnosti i podrugljivosti drugih redova. Jednom je brkajliji poput sebe u redu (dobro da sam pustio brkove, mislio je Mevlut) objašnjavao da Hadži Hamita Vurala svi poznaju, da je veoma pravedan i da je čovek koji voli da pomogne i čini dobra dela, da je komandant povikao: „Tišina!“ Svi su zaćutali tresući se. „Ne pričajte kao žene u hamamu. Ne smejte se. Budite dostojanstveni. Ovo je vojska. Ne kikoćite se kao cure.“
Mevlut se polubudan u autobusu za Burdur stalno pri sećao tog trenutka u bolnici. Neki su kada je komandant došao pokrili golotinju odećom i cipelama, neki drugi su se pravili da su ga se strašno uplašili i još više smejali čim je otišao. Mevlut je znao da će moći da se slaže s ta dva tipa ljudi, ali je strahovao da će se u vojsci osećati vrlo otuđenim i usamljenim ako su svi takvi.
Ali sve do završetka obuke i polaganja zakletve nije uspeo da nađe vremena ni da se oseća usamljenim ni otuđenim. Svaki dan je dva-tri sata trčao pevajući zajedno s četom, preskakao prepone, pravio gimnastičke pokrete nalik na one na koje ih je terao Ćoravi Kerim u gimnaziji i učio posao stotinama puta salutirajući stvarnim ili zamišljenim vojnicima.
Batine od komandanta, koje je više puta u strahu prizivao pre nego što je otišao u vojsku, tri dana otkako je stupio u garnizon pretvorile su se u nešto obično, što se često ponavljalo pred Mevlutovim očima. Uprkos tolikim opomenama starijeg vodnika, jedan glupan je pogrešno držao kapu i dobijao zbog toga šamare; jedan drugi tupan je krivio prste prilikom salutiranja, pa je dobijao pljusku; drugi je tokom obuke po hiljaditi put mešao levu i desnu stranu, zbog čega je slušao komandantove omalovažavajuće psovke i ujedno izazivao smeh cele desetine dok je ležao na zemlji i sto puta radio trbušnjake.
Dok su uveče pili čaj, Emre Šašmaz iz Antalije je primetio: „Brate, da mi je neko pričao ne bih verovao koliko u ovoj zemlji ima glupih i neukih ljudi.“ Imao je radnju za prodaju rezervnih delova za automobile i, kako je bio ozbiljan, Mevlut je prema njemu osećao poštovanje. „I dalje ne mogu da shvatim kako su neki toliko tupavi. Oni se ni batinama ne mogu opametiti.“
„Brate, dobijaju li oni toliko batina što su toliko glupi ili su toliko glupi od toga što dobijaju toliko batina, to je prava tema o kojoj treba da raspravljamo“, odbrusio je Ahmet iz Ankare. I on je imao galanterijski dućan. Mevlut je razumeo da treba da bude vlasnik najmanje jedne radnje da bi mogao da dâ generalni sud o glupacima. U suštini mu nije prijalo mudrovanje tih odabranih s kojima je bio slučajno u istoj desetini. Ćaknuti komandir četvrte čete je jednog vojnika iz Dijarbakira koga je nervirao (u vojsci su bile zabranjene reči Kurd i alevit) toliko mučio da se jadni soldat dok je izdržavao kaznu u ćeliji obesio kaišem. Mevlut se naljutio na sopstvenike malih dućana jer ih nije ražalostilo to samoubistvo kao njega i što su vojnika koji je komandira uzimao za ozbiljno i ubio se nazvali „šašavim“. Kao i većina redova, i sam je povremeno pomišljao na samoubistvo, da bi potom, kao i svi, uspevao da napravi neki vic i sve zaboravi. Kada su istih dana u podne dvojica dućandžija, Emre i Ahmet, veselo izlazili iz kantine, naleteli su na majora kome u tom momentu nisu bile sve koze na broju. Mevlut je ćutke i s uživanjem gledao kako dobijaju po dva šamara od pretpostavljenog po svojim dobro izbrijanim obrazima zbog toga što su im nepropisno stajale kape.
„Kada odslužim vojsku, naći ću onog pedera majora i oterati ga u mesto rođenja“, rekao je Ahmet iz Ankare dok su uveče pili čaj.
„Ma mene baš briga, brate, zar u vojsci ima logike“, dodao je Emre iz Antalije.
Mevlut je osetio respekt prema političkoj dovitljivosti i zrelosti Antalijca koji je brzo zaboravio šamar. Ali „U vojsci nema logike“ nije bila njegova nego komandirska parola. U situacijama kada su postavljali pitanje logike naređenja koja su izdavali, komandanti bi se razbesneli: „Ako treba, dva vikenda ću da vas kažnjavam, a da nema nikakvog razloga i logike, sve ću da vas nateram da se vučete po blatu, život ću da vam uništim“, vikali su i sprovodili u delo to što su govorili.
Posle nekoliko dana Mevlut je dobio svoj prvi šamar i odmah prosudio da batine nisu toliko opasna stvar koliko je on to u svojoj uobrazilji preuveličavao. Kako ništa nije imalo da se radi, desetina upućena da čisti krug skupila je sve što je bilo bačenih šibica, opušaka i suvog lišća. Svi su se bili raštrkali i u nekom ćošku pušili, kada se pred njima stvorio jedan komandir, kao džin, koji je povikao: „Šta je bre ovo?“ (Mevlut još nije uspevao da prepozna čin po prugama na epoletama.) Postrojio je desetinu i svojom ručerdom svakom od deset vojnika udario po jedan šamar. Mevluta je strašno zabolelo, ali je bio zadovoljan, jer je ne praveći od toga problem prebrodio ono čega se toliko plašio – svoje prve batine. Visoki Nazmi iz Nazilija, koji je bio ispred desetine, od siline udarca je poleteo i izgledalo je da će ubiti čoveka od besa. Mevlut je poželeo da ga uteši: „Pusti, brate“, rekao mu je, „vidi, marim li ja, bilo pa prošlo.“
„Pa tebe i nije udario jako kao mene“, reče Nazilijac ljutito. „Imaš lepo lice kao žena, eto zato je to.“
Mevlut je pomislio da bi to moglo biti tačno.
„Bilo ono lepo, ružno, zgodno, neobično, vojska ne pravi razliku. Svakoga dovede u red“, rekao je drugi.
„Oni s istoka, crnomanjasti, mračnog pogleda, više dobijaju batine, gospodo, ne zavaravajte se.“
Mevlut se nije uključivao u diskusiju o batinama. Ubedio je sebe da šamar koji je dobio nije nešto što bi mu vređalo ponos, jer nije proistekao iz njegove greške.
Ali posle dva dana, u jednoj „nedisciplinovanoj“ situaciji, dok je išao zamišljen (koliko li je prošlo otkako je Sulejman dostavio Rajihi pismo?) i raskopčane uniforme, zaustavio ga je jedan potporučnik. Dlanom i nadlanicom je udario Mevlutu dva brza šamara. I još je rekao „glupane“. „Je li ovo ovde tvoja kuća, iz koje si čete?“ Nastavio je i ne saslušavši Mevlutov odgovor.
Lako je za dvadeset meseci vojnog roka dobio još batina i šamara, to je Mevlutu najviše slomilo srce. Smatrao je da je potporučnik u pravu. Da, tada nije obratio pažnju ni na kapu, ni na pozdrav ni na način hoda, jer je mislio na Rajihu.
Te noći Mevlut je pre svih otišao na spavanje, pokrio se jorganom do glave i s tugom razmišljao o svom životu. Sada je svakako želeo da bude u stanu na Tarlabašiju zajedno s Ferhatom i dečacima iz Mardina, ali ni to nije u stvari bila njegova kuća. Potporučnik je, izgleda, na to ciljao kada je pitao „Je li ovo ovde tvoja kuća“. Jedino što mu je kao kuća padalo na pamet bila je udžerica na Kultepeu u kojoj je zamišljao da njegov otac sada drema gledajući sam televiziju, a ni na to još nije imao tapiju.
Ujutru je nasumice otvarao neki od vodiča za pisanje pisama koje je krio ispod džempera na dnu ormana, minut -dva čitao jednu stranicu koja će mu tokom dana angažovati maštu i s onim što mu je ostalo u glavi tokom nesnosne obuke i beskonačnih trčanja smišljao reči pisama koje će pisati Rajihi. Učio je napamet lepe reči koje je smišljao poput političkih osuđenika koji u zatvoru pišu pesme bez papira i olovke, da bi ih vikendima kada izađe u grad brižljivo pisao i slao poštom na Dutepe.
Bila je velika sreća da uopšte ne svraćajući u kafee i bioskope u koje su išli svi vojnici sedne za sto u jednom uglu međugradske autobuske stanice i da Rajihi piše pisma. Mevlut se ponekad osećao kao pesnik.
Kada je završio četvoromesečnu obuku, naučio je da koristi pešadijsku pušku G3, da raportira (malo bolje od svih), salutira, ne skreće na sebe pažnju, da se povinuje naređenjima (koliko i svi), da se snalazi i da slaže i bude dvoličan gde treba (malo manje od svih).
Nije mogao da prosudi da li mu ne polazi za rukom da neke stvari uradi dobro zbog neumešnosti ili zbog sopstvenih moralnih problema. „Gledajte u mene, ja sada idem i vratiću se za pola sata, a četa će nastaviti da vežba bez pauze“, govorio je komandir. „U redu?“
„Razumem!“ vikala je ćela četa.
Ali čim bi se komandir izgubio iza ugla žute zgrade štaba, polovina čete bi odmah legla ne zemlju i počinjala da puši i ćereta. Polovina preostale polovine je nastavljala s vežbanjem sve dok se ne uveri da se komandir neće iznenada vratiti, a druga polovina se pravila da nastavlja (Mevlut je bio jedan od ovih poslednjih). Pošto su terali šegu s onima koji su verujući u obuku iskreno nastavljali, pa čak i zbog toga što su ih uz komešanje i pitanje „Jesi li lud?“ gurali, na kraju niko nije izvršavao komandirovo naređenje. Zašto je sve to bilo potrebno?
Dok su jedne večeri pili čaj, trećeg meseca vojnog roka, Mevlut je skupio hrabrost i postavio to filozofsko-etičko pitanje vlasnicima dućana.
„Ti si stvarno mnogo naivan, Mevlute“, rekao je Antalijac.
„Ili si folirant koji se većma pravi naivan“, dodao je Ankaranin.
„Da sam kao oni imao makar malu radnju, ja bih sigurno završio gimnaziju i fakultet i služio vojsku kao oficir“, razmišljao je Mevlut. Uviđao je da i ako bi se izdvojio od ovih dućandžija prema kojima nije osećao poštovanje, opet bi mu među drugim drugovima koje bi našao pripala samo uloga „glupog dečka dobrog lica koga šalju da donese čaj“. Opet bi svojom kapom držao posude za čaj sa slomljenom drškom.
Žrebom je izvukao tenkovsku brigadu u Karsu. Bilo je i srećnika koji su izvukli zapad, pa čak i Istanbul. Pričalo se i da je to izvlačenje namešteno. Ali Mevlut nije osetio ni zavist ni bes, niti se sekirao što će provesti šesnaest meseci na istoku, u najhladnijem i najsiromašnijem gradu Turske na ruskoj granici.
U jednom danu je otišao u Kars promenivši autobus u Ankari i ne svraćajući čak ni u Istanbul. U julu 1980. godine Kars je bio krajnje bedan grad s pedeset hiljada stanovnika. Dok je s koferom u ruci išao s autobuske stanice u garnizon u samom centru grada, opazio je da su ulice prekrivene levičarskim političkim parolama i setio se da je potpise ispod nekih viđao na zidovima na Kultepeu.
Vojni garnizon se Mevlutu učinio mirnim i spokojnim. Vojnici u gradu, izuzev onih u službi nacionalne bezbednosti, bili su van političkih borbi. Ponekad je žandarmerija pravila racije u stočarskim selima i farmama proizvođača sira da bi uhvatili militantne levičare, ali ti žandarmerijski odredi su bili daleko.
Na pitanje komandira tokom jutarnje smotre u prvom mesecu od dolaska u grad rekao je da je u civilistvu radio kao konobar. Tako je počeo da radi u restoranu Doma armije. To ga je držalo podalje od čuvanja straže na hladnoći i nasumičnih i nesuvislih naređenja dosadnih komandira u četi. Imao je napokon vremena da dok niko ne gleda za malim stolom u spavaonici i za stolovima restorana Doma armije piše Rajihi pisma. Slušao je na radiju anadolske narodne pesme i melodiju tipa „nihavend“ Erola Sajana koju je pevala Emel Sajin „Onaj prvi pogled koji ispuni srce ne zaboravlja se“ i punio stranice. Većina vojnika koji su ostajali u komandi i spavaonicama kao „pisari“, „bojadžije“, „mehaničari“ i koji su izgledali kao da nešto rade, imali su u skrivenom džepu mali tranzistor. Mevlut je nadahnut narodnim pesmama Anadolije, kombinovanim sa muzičkim ukusom koji se te godine razvio, napisao mnogo pisama svojoj dragani počinjući ih s „koketna pogleda“, „oka poput srne“, „koja gledaš čežnjivo“, „crnooka“, „čežnjiva pogleda“, dražesna pogleda“, „prodorna pogleda“, „magična pogleda“.
Što ih je više pisao, sve više mu se činilo da Rajihu poznaje još od detinjstva i da imaju zajedničku duhovnu prošlost. Kao da je u svakom pismu reč po reč i rečenicu po rečenicu uspostavljao bliskost između sebe i nje i osećao da će u budućem životu doživeti to o čemu je maštao.
Potkraj leta, dok se u kuhinji raspravljao s jednim kuvarem zbog nekog tanjira s jelom od patlidžana i mesa, što je naljutilo kapetana, jer je bilo hladno, neko ga je uhvatio za ruku i povukao. Bio je to neko ogroman kao džin pa se Mevlut u trenutku prestravio.
„Majko moja, pa to si ti, Mohini“, rekao je potom.
Dva drugara su se zagrlila i izljubila.
„Narod oslabi u vojsci i postane kost i koža, a ti si se ugojio.“
„Radim kao konobar u Domu armije“, uzvratio je Mevlut. „Udebljao sam se u kuhinji kao mačka u mesari.“
„A ja radim u frizerskom salonu u Domu armije.“
Mohini beše došao u Kars pre dve nedelje. Nije uspeo da završi gimnaziju, pa ga je otac dao za šegrta u jednu žensku frizernicu, tako da je bilo izvesno da će postati frizer. Naravno da je bilo lako u Domu armije farbati kosu u plavo oficirskim ženama. Ali kada bi on i Mevlut dobijali izlaz u grad i gledali fudbalsku utakmicu u čajdžinici preko puta hotela Azija, Mohini je počeo da se žali.
Mohini. Moj posao u frizernici Doma armije u suštini nije bio težak. Jedini problem predstavljale su finese u ukazivanju pažnje svakoj ženi prema činu njenog muža: napraviti najlepšu frizuru i reći najprijatnije reci kratkonogoj ženi komandanta našeg garnizona generala Turguta, a malo manje suvonjavoj ženi generala ispod njega, potrošiti manje vremena i truda na žene majora – vodeći računa o rangu majora – sve to me je učinilo nervnim bolesnikom. Ispričao sam Mevlutu kako sam jednog dana onako malo želeo da pohvalim tamnosmeđu kosu lepe žene jednog mladog oficira, na šta su me sve, počev od žene generala Turguta, strahovito ponizile i smoždile.
Pažljiva supruga našeg majora bi rekla: „Kako si napravio boju kose ženi generala Turguta, e nek moja boja bude svetlija.“ Znao bih ko gde igra karte, ko kog dana prima goste, gde se zajednički gleda koja serija i iz koje pekare će se poručiti kakve gurabije. Pevao sam na rođendanima dece nekih od njih, bivao mađioničar, išao u kupovinu za gospođe kojima nije prijalo da izlaze van zidova garnizona, pomagao kod zadataka iz matematike kćeri jedne druge.
„A šta se ti, kao, razumeš u matematiku, čoveče, Mohini?“ rekao je neotesano Mevlut koji me je prekinuo u pola reči. „Ili tucaš generalovu ćerku?“
„Sram te bilo, Mevlute… U vojsci su ti se iskrvarili i jezik i duh. Svi vojnici koji izađu iz štaba i u Domu armije nađu neki lagodan posao, koji trpe grdnje i omalovažavanja dok rade kao posluga u generalskim kućama uveče u četi da bi spasili ponos govore: „Večeras ću da jebem generalovu ćerku.“ Veruješ li ti tim izmišljotinama?… Osim toga, general Turgut je pravedan vojnik koji uopšte ne zaslužuje te ružne reci. On me uvek štiti od zla i razmaženosti svoje žene. U redu?“
To su bile najpoštenije reci koje je čuo od nekog vojnika za vreme odsluženja vojnog roka. Mevlut se postideo. „General jeste u suštini dobar čovek“, rekao je. „Izvini. Dođi da te poljubim i ne ljuti se.“
Čim je to izgovorio, shvatio je ono što je i od samog sebe krio: od poslednjeg puta kada ga je video u gimnaziji do tada, Mohini je postao feminiziran, ispostavilo se da je pritajeni homoseksualac. Da li je on toga bio svestan? Da li je trebalo da Mevlut pokaže da je primetio? Na trenutak su se ukipljeni i bez reči pogledali u oči.
General Turgut je brzo saznao da su vojnik frizer njegove žene i vojnik konobar u restoranu školski drugovi. Tako je Mevlut počeo da odlazi u generalovu kuću zbog specijalnih zadataka. Ponekad bi farbao kuhinjski orman, ponekad se s decom igrao zaprežnih kola i vozara (u Karsu su umesto taksija postojala zaprežna kola). Komandiru čete i upravniku Doma armije dato je na znanje da će Mevlut nekih dana ići generalovoj kući radi priprema za prijem koji će prirediti, što je za kratko vreme uzdiglo Mevluta na nivo „generalovog štićenika“, što je u svačijim očima bio najviši stupanj. On je uživao gledajući kako se ogovaranjem taj novi i poštovani status brzo proširio, najpre u četi, a potom i u celom garnizonu. Oni koji su kada bi ga videli govorili „Šta ima novo, ti s bebi-facom?“, koji bi ga iz čista mira saleteli i vređali kao da je peder, najpre su prestali sa svojim pošalicama. Potporučnici su počeli da se prema Mevlutu ponašaju pažljivo kao prema bogataškom sinu koji je greškom dopao Karsa. A neki su ga molili da od generalove žene izvuče tajni datum manevara koji će se održati na ruskoj granici. Od tada ni čvrgu nisu udarili Mevlutu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:12 am



18. VOJNI UDAR


GROBLJE U INDUSTRIJSKOJ ZONI


Manevri, čiji je tajni datum izazivao znatiželju, nisu mogli da budu izvedeni, jer je u noći 12. septembra izbio još jedan vojni puč. Da je nešto vanredno posredi Mevlut je shvatio po potpuno praznim gradskim ulicama, iza zidova. Vojska je objavila vanredno stanje u čitavoj Turskoj i zabranu izlaska na ulice. Tokom dana je pratio televizijska saopštenja naciji generala Evrena. Činilo mu se da je to što su ulice, koje su bile pune seljaka, zanatlija, nezaposlenih, uplašenih građana i policajaca u civilu, sada bile prazne, košmar u njegovoj glavi. Uveče je general Turgut okupio ceo garnizon i saopštio da su nepromišljeni političari koji se staraju samo za svoje interese i glasove doveli zemlju na rub provalije, ali da su rđavi dani prošli, da oružane snage koje su jedini i stvarni gospodari zemlje neće dozvoliti da Turska potone i da će biti kažnjeni svi teroristi i političari separatisti. Dugo je govorio o zastavi, o krvi palili boraca kojom je obojena i Ataturku.
Kada je posle nedelju dana saopštenjem emitovanim preko televizije objavljeno da je general Turgut predsednik opštine Kars, Mevlut i Mohini su pošli u zgradu opštine koja je bila udaljena deset minuta od garnizona. General je izjutra ostajao u garnizonu i komandovao operacijama izvođenim protiv komunista u svetlu informacija koje su stizale od dostavljača i nacionalne obaveštajne službe, a pre ručka je svojim džipom prelazio u opštinu smeštenu u jednu staru rusku zgradu. Ponekad je taj put prelazio zajedno s obezbeđenjem, radosno slušao reči zahvalnosti vlasnika radnji koji su izlazili preda nj u uverenju koliko je dobar državni udar, davao željnima da mu poljube ruku i sam čitao pisma koja su mu davana čim bi stigao u štab. Važan posao generala, kao predsednika opštine i komandanta vanrednog stanja u oblasti i garnizona, bio je da pošto malo preispita dojave o zloupotrebama i korupciji preda osumnjičene vojnom tužiocu. A tužilac je s lakoćom pokretao postupak, jer je, kao i general, postupao po logici da će biti oslobođeni optužbe, ako su nevini, i pretio hapseći odmah sve protiv kojih je pokrenut postupak.
Vojnici nisu mnogo maltretirali bogataše koji su činili zloupotrebe. A politički prestupnici, komunisti koje su najčešće zvali „teroristima“ mučeni su batinanjem po tabanima. Krici koje su ispuštali mladići, koje je policija izvodila iz sklepanih kućica po kojima je vršila racije, dok su podvrgavani mučenju na saslušanju, čuli su se u garnizonu ako bi vetar duvao s te strane, a Mevlut, koji je ćutke išao ka Domu armije bi s osećanjem krivice gledao u zemlju.
Posle Nove godine na jednoj jutarnjoj smotri, novi potporučnik je pomenuo Mevlutovo ime.
„Mevlut Karataš, Konja, na zapovest, komandiru“, ustao je i povikao Mevlut. Salutirao je i stao mirno.
„Konjanine, dođi do mene“, naredio je potporučnik.
„Ovaj nije čuo da sam ja generalov štićenik“, pomislio je Mevlut. Iako u životu nikada nije otišao u Konju, kako je Bejšehir administrativno pripadao Konji, svaki dan su mu govorili Konjanine te Konjanine. To je Mevlutu išlo na živce, ali nikada nije pokazivao.
„Konjanine, primi moje saučešće, otac ti je umro u Istanbulu“, rekao je novi potporučnik. „Idi u četu, nek ti kapetan da odsustvo.“
Mevlutu su dali nedelju dana odsustva. Dok je na stanici čekao da krene autobus za Istanbul, popio je čašu rakije. U autobusu koji se truckao očni kapci su mu spontano padali s nekom čudnom težinom. Padao je u san u kojem je čuo očeve prekore što nije uspeo da stigne na sahranu i zbog drugih krivica u životu.
Otac mu beše umro u snu. Komšije su ušle i našle ga mrtvog posle dva dana. Prazan krevet bio je sav u neredu, kao da je otac na brzinu izašao iz kuće. Kuća je za Mevlutove vojničke oči izgledala neuredna i jadna. Ali osetio je onaj jedinstveni miris kakav nigde nije osetio: bio je to miris njegovog oca, Mevlutovog sopstvenog tela, njihovog daha, prašine, šporeta, čorbi koje su se na njemu kuvale tokom dvadeset godina, prljavog veša, starih stvari, njihovih života. Mevlut je mislio da će ostati satima u sobi, sećati se oca i plakati, ali tuga ga je tako teško pritisla da je izleteo napolje.
Sahrana Mustafa-efendije obavljena je dva sata posle Mevlutovog dolaska na Kultepe, za vreme popodnevne molitve u džamiji Hadži Hamita Vurala na Dutepeu. Mevlut beše sa sobom poneo civilno odelo, ali ga nije obukao. Oni koji su ga tužno gledali nasmešili su se videvši ga u vojničkoj uniformi za izlazak u grad ne bi li ga utešili.
Mevlut je na leđima nosio tabut do grobnog mesta. Nabacao je lopate zemlje preko očevog tela. U momentu je pomislio da će zaplakati, ali se okliznuo i samo što nije pao u raku. Na sahrani je bilo četrdesetak ljudi. Sulejman je zagrlio Mevluta. Seli su na jedan drugi grob. Po grobnim pločama Mevlut je video da je groblje u Industrijskoj zoni pečalbarsko groblje. Čitajući rasejano natpise, shvatio je da na groblju na kome su sahranjeni pokojnici sa svih brda i koje se zato brzo uvećavalo, nije bilo nijedne osobe rođene u Istanbulu. Većina ovde sahranjenih bila je rođena u Sivasu, Erzindžanu, Erzurumu i Gumušhaneu.
Sa majstorom za nadgrobne spomenike na izlazu dogovorio se bez pogađanja da se napravi spomenik srednje visine. Inspirisan natpisima koje je netom čitao, napisao je na papiru i dao kamenorescu: Mustafa Karataš (1927-1981). Dženetpinar, Bejšehir. Mlekadžija/Bozadžija. Fatiha njegovoj duši.[14]
Bio je svestan da ga vojnička uniforma čini simpatičnim i ujedno vrednim poštovanja. Kada su se vratili u mahalu, izašli su u čaršiju Dutepe i uputili se u kafane i dućane. Mevlut je osetio koliko je vezan za sve te ljude koji su ga grlili i koji su se čvrsto držali Kultepea i Dutepea. Ali je sa zapre pašćenjem spoznao da mu u srcu obitava i gnev blizak mržnji prema njima, pa čak i prema stricu i njegovim sinovima. Teško se savladavao da im iz čista mira ne opsuje sve po spisku kao svi u vojsci.
Za večerom je tetka svima za stolom pričala koliko Mevlutu lepo stoji vojnička uniforma. Šteta što mu majka nije mogla da dođe iz sela i vidi sina kako izgleda. Iako je toliko bio znatiželjan, Mevlut nije pitao za Rajihu za tri-četiri minuta u kojima je ostao u kuhinji nasamo sa Sulejmanom. Zajedno sa ostalima gledao je televiziju i ćutke jeo piletinu s krompirom.
Zamišljao je da uveče napiše Rajihi pismo na klimavom stolu. Ali kada se vratio na Kultepe i ušao u kuću, to trošno mesto u koje njegov otac više neće kročiti učinilo mu se toliko žalosnim da je legao na krevet i zaplakao. Dugo, dugo je plakao ne mogavši da dokuči da li plače za ocem ili zbog svoje usamljenosti u životu. Zaspao je u vojničkom odelu.
Ujutru je svukao uniformu i obukao civilnu odeću koju je stavio u kofer skoro pre godinu dana. Otišao je na Bejoglu, u restoran Karliova. Ali atmosfera tamo nije bila prijateljska. I Ferhat je posle njega otišao u vojsku, većina kelnera se promenila; stari su bili zauzeti podnevnim gostima. Tako je Mevlut izašao ne uspevši da doživi „Povratak u Karliovu“ o čemu je maštao dok je u vojsci bio na straži i ubijao vreme.
Krenuo je ka bioskopu Eljazar, udaljenom deset minuta. Ulazeći unutra, ovaj put se uopšte nije postideo muškaraca u predvorju. Prošao je kroz masu muškog sveta držeći glavu uspravno i gledajući mnoge u oči.
Spustio se na sedište, zadovoljan što se oslobodio pogleda drugih, i što će u mraku ostati sam s nevaljalim ženama na platnu, što će biti samo oko koje netremice gleda. Odmah je osetio da su mu razgovori puni psovki muškaraca u vojsci i beda njihovih duša promenili način gledanja na žene na filmskom platnu. Sada se osećao grubljim, ali normalnijim. Neko je glasno napravio neku neukusnu šalu u vezi s filmom i odgovorio dvosmisleno na reči jednog glumca, i on je konačno mogao da prsne u smeh zajedno s masom. Između dva filma upalila su se svetla i Mevlut je, osmotrivši, video da su oko njega muškarci koje je i ranije često viđao, kratko ošišani kao i on, vojnici na odsustvu kao i on. Gledao je tri filma u bioskopu od početka do kraja. Izašao je dok je trajala nova erotska scena, s jedenjem grožđa, u nemačkom filmu koji je počeo da gleda od sredine. Vratio se kući i masturbirao do večeri.
Uveče je bio umoran od osećanja krivice i usamljenosti, pa je otišao na Dutepe stričevoj kući.
„Ne brini, sve je u redu“, rekao mu je Sulejman kada su ostali sami. „Rajiha s ushićenjem čita tvoja pisma. Kako si naučio da pišeš tako lepa pisma? Hoćeš li jednog dana da ih pišeš i za mene?“
„Hoće li mi Rajiha odgovoriti?“
„Želi, ali ne piše… Otac joj se mnogo ljuti na tako nešto. Kada su poslednji put došli – bilo je to pre vojnog udara – video sam izbliza koliko kćeri vole oca. Primili smo ih u ovoj našoj novoj sobi.“
Sulejman je otvorio vrata sobe u kojoj su nedelju dana boravili Krivovrati Abdurahman i njegove dve kćeri kad su došli iz sela. Upalio je svetio i pokazao sobu poput kustosa u muzeju. Mevlut je ugledao dva kreveta u sobi.
Sulejman je razumeo šta Mevluta brine. „Otac mi je spavao u ovom, a devojke prvu noć zajedno u ovom krevetu, ali nisu mogle da stanu. Za Rajihu smo uveče prostirali postelju na podu.“
Mevlut je na trenutak postiđeno pogledao mesto gde je bio prostrt Rajihin krevet. Na podu u kući Sulejmanovih su bile pločice i tepih.
I Vediha je saznala za pisma i obradovala se tome. Ona nije bila prisna s Mevlutom da bi s njim podelila to da zna za pisma i da bude poštonoša, ali se prijatno osmehivala kada bi ga god videla. Mevlut je iz toga zaključivao da je Vediha na njegovoj strani i mnogo se radovao.
Uz to, snaha Vediha je bila zaista veoma lepa. Mevlut se malo poigrao s njenim prvim sinom Bozkurtom, koji je rođen u danima kada je radio u restoranu Karliova, i drugim sinom Turanom, koji se rodio dok je bio u vojsci. Vediha se još više prolepšala posle rođenja drugog sina i postala zrela i privlačna. Na Mevluta je uticala ljubav koju je pokazivala prema sinovima i osećao sličnu nežnost, u najmanju ruku pažnju starije sestre koju mu je ukazivala, što mu se dopadalo. Povrh toga, razmišljao je da je Rajiha lepa bar koliko Vediha, pa čak i lepša od nje.
Većinu vremena u Istanbulu proveo je pišući Rajihi nova pisma. Posle vojnog udara, Istanbul se promenio. Opet su izbrisani i očišćeni svi politički natpisi na zidovima, udaljeni putujući prodavci s glavnih ulica i trgova, zatvorene javne kuće na Bejogluu, s ulica počišćeni prevaranti koji prodaju švercovani viski i američke cigarete. I saobraćaj je bio bolji. Više niko nije mogao da staje gde je hteo. Mevlut je neke od tih promena smatrao pozitivnim, ali se na neki čudan način osećao tuđincem u gradu. Možda je to zbog toga što nemam posao, mislio je.
„Zamoliću te nešto, ali nemoj me pogrešno shvatiti“, rekao je sutradan uveče Sulejmanu. Otac mu više nije bio tu i svake večeri je komotno odlazio stričevoj kući.
„Ja tebe nikada nisam pogrešno razumeo, Mevlute“, odvratio je Sulejman. „Ali ti si uvek pogrešno shvatao to kako sam ja tebe dobro razumeo.“
„Možeš li da mi nađeš jednu njenu sliku?“
„Rajihinu? Ne mogu.“
„Zašto?“
„Ona je mlađa sestra moje snahe.“
„Da imam sliku pisao bih joj još lepša pisma.“
„Veruj mi, Mevlute, čovek ne može napisati bolja od ovih tvojih.“
Sa Sulejmanovom pomoći izdao je kuću na Kultepeu jednom bliskom rođaku Vuralovih. Mevlut je odustao od pravljenja ugovora pošto je Sulejman rekao: „Čovek je poznat, zar ćeš da plaćaš porez, nema potrebe!“ Ionako nije bio jedini naslednik kuće koja nije imala čak ni tapiju, nego su to bile njegova majka i sestre. Nije hteo da čačka ta pitanja.
Pre nego što je izdao kuću, skupio je očeva odela i košulje čiji mu je miris dopro do nozdrva dok ih je smeštao u kofer. Legao je sklupčan na krevet, ali nije plakao. Osećao je neku ozlojeđenost prema svetu, nekakav gnev. Shvatio je da se neće vraćati na Kultepe i u tu kuću kada odsluži vojsku. Ali kada je došlo vreme da krene u Kars, pobunio se s nekim trzajem koji je došao iz dubine. Nije želeo ni da obuče uniformu ni da odsluži preostali vojni rok. Gnušao se i komandanata i svih onih hvalisavaca. Sa strahom je spoznao kako su neki od njih postali dezerteri. Obukao je vojničku uniformu i krenuo na put.
Za svojih poslednjih meseci u Karsu napisao je Rajihi četrdeset sedam pisama. Imao je na pretek vremena: ušao je u odred vojnika koji je komandant uzeo k sebi u opštinu. Kontrolisao je kantinu kojom je rukovodila opština i malu čajdžinicu i ujedno bio lični konobar generala Turguta u opštini. To je bio lak posao, pošto se general nije tu hranio zbog odsustva bezbednosti i preterane pedantnosti. Mevlut je sam kuvao generalov čaj, sam kuvao kafu s jednom kockom šećera, ostavljajući je da dva puta izbije pena, svojom rukom mu je davao gazirano piće. General je jednom najpre pred Mevluta stavio zemičku koju je kupio u pekari, a drugi put gurabije koje su stigle iz opštine i naučio ga na šta treba da obrati pažnju.
„Probaj prvo ti malo ovo… Da nas ne otruju ovi u opštini.“
Želeo je da piše Rajihi šta sve doživljava u vojsci, ali svaki put se toga pribojavao i sastavljao joj poetičnije rečenice s još pogleda oštrog poput noža, još magičnih očiju. Mevlut je do poslednjeg dana svoga vojnog roka, koji nikako nije dolazio, a i kada je došao nikako nije prolazio, pisao ta pisma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:12 am



19. MEVLUT I RAJIHA


TEŠKO JE OTETI DEVOJKU


Mevlut, koji je završio vojni rok 17. marta 1982. godine, stigao je u Istanbul prvim autobusom iz Karsa. Iznajmio je drugi sprat jedne stare grčke kuće na Tarlabašiju, dve ulice ispod spavaonice restorana Karliova. Počeo je da radi kao konobar u jednom običnom restoranu. Na buvljaku u Ulici Čukurdžuma kupio je jedan sto (nije se klimao), od starinara koje je obilazio od vrata do vrata, četiri stolice od kojih su dve bile iste i, s naročitim trudom, veliki krevet s drvenim uzglavljem. Na drvenom uzglavlju starog pohabanog kreveta bile su izrezbarene ptice i cveće. Počeo je da namešta sobu obloženu linoleumom, sanjajući srećno gnezdo u kome će jednoga dana živeti spokojno s Rajihom.
Jedne večeri, početkom aprila, Mevlut je u stričevoj kući video Abdurahman-efendiju. U isti mah se sedeći u čelu stola sa salvetom oko vrata nalivao rakijom i veselo igrao s unucima Bozkurtom i Turanom. Mevlutu je bilo jasno da je došao sam iz sela, bez kćeri. Kod kuće opet nije bio stric Hasan koji je poslednjih godina svake večeri izlazio iz kuće pod izgovorom da ide na molitvu i koji je odlazio u bakalnicu i čekao kupce gledajući sam televiziju. S poštovanjem je pozdravio budućeg tasta, a i Abdurahman-efendija njega; ali Mevluta nije čak ni primetio.
Korkut i Abdurahman-efendija su žučno zapodeli razgovor o bankarima. Mevlut je među mnogim čuo imena bankara Hadžija, bankara Iba. Ako nećeš da ti novac pri inflaciji od sto posto bude obezvređen, treba da ga povučeš iz banke koja daje vrlo nisku kamatu i da ga uložiš kod tih bankara što liče na piljare koji su tek pristigli sa sela. Svi su davali vrlo visoke kamate, ali koliko im je verovati?
Abdurahman-efendija je već tada iskapio treću čašu i pripovedao da je svaka njegova kći svetska lepotica i da ih on veoma dobro školuje u selu. Kada je Vediha povela sinove da ih stavi da spavaju rekavši „Aman, oče, dosta je“, i on je krenuo za njima.
„Ti idi i čekaj me u kafani“, rekao je Sulejman kada su ostali sami za stolom.
„Šta opet mutite?“ upitala je tetka Safije. „Ne petljajte se u politiku pa činite kakve hoćete gluposti. Treba vas ženiti.“
Mevlut je preko televizije, u kafeu, saznao da su zaratile Argentina i Engleska. Zadivljeno je gledao engleski nosač aviona i ratne brodove kad ga je našao Sulejman.
„Abdurahman-efendija je uzeo novac od jednog bankara i došao u Istanbul da ga uloži kod jednog još goreg bankara. Ne možemo da dokučimo ima li novca, da li je to tačno. A uz to kaže da ima „jedan dobar posao!“
„Kakav dobar posao?“
„Ima navodno neki čovek koji prosi Rajihu“, odgovorio je Sulejman. „Jedan od seoskih bankara. Čovek je ranije bio prodavac čaja. Stvar je ozbiljna. Pohlepni Krivovrati očas će dati kćer bankaru. On ti ne sluša ništa. Moraš da otmeš svoju Rajihu, Mevlute.“
„Stvarno? Svega ti, Sulejmane, pomozi mi da otmem Rajihu.“
„Misliš da je lako oteti devojku?“ upitao je Sulejman. „Napravićeš grešku, neko će biti ubijen, doći će do krvne osvete, narod će se godinama međusobno ubijati i uz to se hvaliti čašću. Možeš li da preuzmeš odgovornost za to?“
„Ja sam primoran“, uzvratio je Mevlut.
„Da, primoran si“, potvrdio je Sulejman. „Ali da niko ne pomisli da si cicija. Šta ćeš da daš za jednu devojku za koju bi toliki bogataši dali bogatstvo – osim maramice?“
Posle pet dana našli su se na istom mestu, Sulejman je preko televizije gledao Engleze koji su preuzeli Foklandska ostrva, a Mevlut je izvadio papir iz džepa i stavio ga na sto.
„Uzmi i pogledaj“, rekao je ponosno. „Nek bude tvoje.“
„Šta je to?“ upita Sulejman. „Aha, potvrda od muhtara za tvoju kuću. Daj da vidim. U stvari, na njoj je i ime mog oca. Zajedno su ogradili plac. Zašto si je doneo? Nemoj se igrati ovim papirom samo da se praviš važan. Ako jednog dana budu davali tapije za tu padinu, dobićeš je na osnovu njega.“
„Daj to Krivovratom Abdurahmanu…“ reče Mevlut. „Reci njenom ocu da njegovu ćerku niko ne voli koliko ja.“
„Reći ću mu, ali stavi to u džep“, posavetova ga Sulejman.
„Nisam ovo doneo da se pravim važan, nego zbilja“, nastavi Mevlut.
Kada se sutradan ujutru Mevlut otreznio, najpre je pogledao u džep sakoa. Nije mogao da bude pametan da li da bude zadovoljan ili tužan što je kod njega ostao dokument koji su njegov otac i stric Hasan dobili od muhtara pre petnaest godina.
„Zahvali snahi Vedihi i nama, važi?“ rekao je Sulejman posle deset dana. „Zbog tebe je otišla čak u selo. Da vidimo da li će sve biti kao što ti želiš. Poruči mi jednu rakiju.“
Vediha beše odvela u selo svoja dva sina, trogodišnjeg Bozkurta i dvogodišnjeg Turana. Mevlut je smatrao da će deci biti dosadno u blatnjavom selu bez tekuće vode, u koje su otišli prvi put i u kome svaki čas nestaje struje i da će se odmah vratiti, ali desilo se upravo suprotno. Mevlut je dva puta sedmično nestrpljivo odlazio na Dutepe noseći se mišlju da se snaha Vediha konačno vratila iz sela, ali tamo nije zaticao nikoga osim polumračne tihe kuće i tetke Salije.
„Očito da je snajka radost ove kuće, ali nismo toga svesni“, rekla je tetka Safije Mevlutu, koji je jednom prilikom svratio kasno uveče. „Otkako je Vediha otišla, ni Korkut ne dolazi nekih večeri. Ni Sulejmana nema kod kuće. Ima čorbe od sočiva, da ti je podgrejem? Gledaćemo televiziju. Vidiš li ti, Kašteli je pobegao i svi bankari su propali. Imaš li novca kod nekog bankara?“
„Otkud meni pare, tetka Safije?“
„Ne sekiraj se… Nikada u životu ne brini za novac, jednog dana ćeš, kako-tako, zaraditi koliko želiš. Sreća ne ide s parama. Vidi koliko Korkut zarađuje, ali su on i Vediha svaki dan kao pas i mačka… Žao mi je vala Bozkurta i Turana koji ne vide ništa drugo osim svađe. Šta ćemo… Daće bog da to tvoje bude dobro.“
„Šta to moje?“ upita Mevlut. Okrenuo je glavu od televizora, srce mu se ubrzalo, ali tetka Safije ništa nije prozborila.
Posle tri dana, Sulejman mu je saopštio da ima lepe vesti. „Snaja Vediha se vratila iz sela. Rajiha je veoma zaljubljena u tebe, dragi moje Mevlute. Zahvaljujući tvojim pismima. Uopšte neće onog bankara za koga otac želi da je uda. Bankar je formalno propao, ali je novcem svojih klijenata kupio dolare i zlato koje je negde zakopao. Kada se ta oluja stiša i novine zaborave temu, on će izvaditi novac iz dvorišta u kome ga je zakopao i živeti s Rajihom kao kralj dok se pohlepni tikvani budu baktali po sudovima. Ponudio je Krivovratom džak para. Ako dobije dozvolu od njenog oca, odmah će napraviti zvanično venčanje i ostati u Nemačkoj s Rajihom dok se bura ne stiša. Propali podli bankar, nekadašnji prodavac čaja, sad uči nemački negde gde se krije i traži od Rajihe da nauči nemački toliko da u Nemačkoj kupuje u mesari koja ne prodaje svinjsko meso.“
„Nitkov, podlac“, reče Mevlut. „Ako ne uspem da otmem Rajihu, ubiću ga.“
„Nema potrebe da ikoga ubiješ. Ja ću da uzmem svoj kamionet, otići ćemo u selo i oteti Rajihu“, uzvratio je Sulejman. „Ja ću za tebe sve da sredim.“
Mevlut je zagrlio i poljubio brata od strica. Tokom noći nije mogao da spava od uzbuđenja.
Kada su se ponovo sastali, Sulejman je sve bio udesio: u četvrtak posle večernjeg ezana, Rajiha će sa zavežljajem doći u dvorište iza kuće.
„Hajdemo odmah na put“, reče Mevlut.
„Sedi na stolicu, sinko. Našim kamionetom put traje samo jedan dan.“
„Može da pada kiša, vreme je poplava… A osim toga, treba da izvršimo i pripreme u Bejšehiru.“
„Nema potrebe za pripremama. Dok se bude smrkavalo, naći ćeš devojku koja te čeka u stražnjem dvorištu njenog Krivovratog oca. Ja ću vas kamionetom odvesti u Akšehir i ostaviti na železničkoj stanici. Vas dvoje, ti i Rajiha, doći ćete vozom, ja ću se vratiti sam, da njen otac ne posumnja u mene.“
Čak i to što je Sulejman rekao „ti i Rajiha“ bilo je dovoljno da Mevluta opije od sreće. Još ranije je uzeo odsustvo tamo gde je radio i produžio ga za nedelju dana „zbog jednog porodičnog problema“. Gazda je gunđao kada je treće nedelje zatražio neplaćeno odsustvo. Mevlut je na to rekao: „Onda me otpusti!“
Posao u običnom restoranu kao što je bio taj, mogao je da nađe kad poželi. Imao je na umu i posao sa sladoledom. Upoznao je bio jednog prodavca voljnog da mu počev od meseca ramazana iznajmi tricikl i opremu za sladoled.
Sredio je stan; trudeći se da se stavi na Rajihino mesto, zamislio je kakvu će videti kuću i na šta će obratiti pažnju kada uđe na vrata. Da li da kupi neki prekrivač za krevet ili je o tome trebalo Rajiha da odluči? Kad god bi u kući pomislio na Rajihu, razmišljao je da će ga videti u gaćama, atletskoj majici i košulji, a tu bliskost je priželjkivao i ujedno je se stideo.
Sulejman. Sve sam sredio – mog starijeg brata, Vedihu, majku. Uzeo sam kamionet i rekao im da me neće biti dan-dva. Uveče poslednjeg dana povukao sam ustranu našeg gospodina mladoženju koji je leteo od sreće.
„Mevlute, momče, sad s tobom razgovaram kao neko s devojčine strane, a ne kao tvoj najbolji prijatelj i brat od strica. Dobro me slušaj. Rajihi još nije osamnaest godina. Ako joj se otac mnogo razbesni i kaže „Neću oprostiti otmičaru svoje kćeri“ i ako za tobom pošalje žandarme, ti ćeš se sakriti dok ona ne napuni osamnaest godina, ali nećeš moći da se venčaš njome. Ali daj mi reč da ćeš na kraju, pre ili kasnije sklopiti s Rajihom građanski brak.“
„Časna reč“, izusti Mevlut. „Venčaću se s njom i pred imamom.“
Dok su ujutru putovali kamionetom, Mevlut je bio vrlo raspoložen, zbijao je šale, znatiželjno gledao svaku fabriku i most koje bi ugledao i govorio „Stisni gas, brže“. Pričao je i pričao. Posle nekog vremena glas mu je utihnuo.
„Šta je bilo, mali, plašiš li se što ćeš oteti curu? Ulazim u Afjon. Ako noćas budemo spavali u kamionetu, policija će posumnjati i odvešće nas u stanicu. Video sam ovde jedan jeftin hotel, ja ti plaćam, važi?“
Ispod hotela Nezahat bio je restoran u kojem se služilo piće. Sedeli smo u toku noći, ja sam dovršavao drugu čašu, kad gle, Mevlut opet priča o mučenju u vojsci. Nisam mogao da se suzdržim.
„Slušaj, ja sam Turčin, ne dam reč da se kaže za moju armiju, u redu?“ rekao sam. „Da, može biti da se preteralo u mučenju, batinanju, hapšenjima sto hiljada ljudi, ali ja sam zadovoljan vojnim udarom. Vidi, nije samo Istanbul, cela zemlja se stišala, zidovi su potpuno čisti, nema više levice i desnice, zločina, najzad se saobraćaj u Istanbulu odvija nesmetano, zatvoreni su bordeli, s ulica su počišćeni prostitutke, komunisti, prodavci marlbora, crnoberzijanci, mafijaši, krijumčari, makroi, prodavci. Nemoj sad da se uvrediš, prihvati da ulična prodaja u ovoj zemlji nema budućnost, dragi moj Mevlute. Čovek je na najlepšem i najskupljem mestu u gradu platio kiriju, trudio se i otvorio lepu piljaru, a ti ćeš da se namestiš na pločnik ispred njegovih vrata i prodaješ krompir i paradajz koje si doneo iz sela… Je li to pravedno? Vojska je u sve to uvela red i disciplinu. Da je Ataturk poživeo, posle fesa i kapice zabranio bi ulično prodavanje u celoj Turskoj počev od Istanbula. Toga nema u Evropi.“
„Upravo suprotno“, uzvrati Mevlut. „Kada je jednom došao iz Ankare, Ataturku su se istanbulske ulice učinile isuviše tihim i…“
„Povrh toga, ako mu naša armija skine toljagu s leđa, ovaj narod biva zaveden ili komunistima ili trči verskim fanaticima. Tu su i Kurdi koji hoće da kroje kartu. A šta tvoj Ferhat radi, vidiš li ti?“
„Ne znam.“
„Taj Ferhat je stvarno nitkov.“
„On mi je prijatelj.“
„Ako je tako, dragi Mevlute, ne vozim te u Bejšehir, pa da vidimo kako ćeš da ugrabiš curu.“
„Nemoj, Sulejmane“, ustuknuo je Mevlut.
„Momak, pazi, ja tebi sređujem da bez po muke dođeš do devojke lepe kao ruža, lepotice nad lepoticama. Čeka te sa zavežljajem u ruci u bašti kao što želiš. I to nije sve, vozim te kao sluga kamionetom specijalno sedam stotina kilometara čak do devojčinog sela da je otmeš. Ja plaćam benzin. Ja sam platio hotel u kom si večeras i rakiju koju piješ. A ti, ni jedan jedini put, čak ni iz šale ne kažeš ’U pravu si, Sulejmane, Ferhat je zao. Ti si ispravan, Sulejmane’ to nikako ne kažeš. Ako si toliko pametan i iznad mene kao kad smo bili deca, zašto dolaziš i moliš da ti pomognem?“
„Oprosti, Sulejmane“, molio je Mevlut.
„Kaži još jednom.“
„Sulejmane, oprosti.“
„Oprostiću, ali moram da čujem opravdanje.“
„Moje jedino opravdanje jeste da se bojim.“
„Slušaj, nema čega da se plašiš. Kada se ispostavi da je Rajiha pobegla… oni će, naravno, potrčati prema našem selu. A vi ćete se popeti na planinu. Možda će tek da bi se reklo opaliti iz puške. Ne boj se, ja ću vas s druge strane planine čekati u kamionetu. Rajiha će sesti pozadi da me ne vidi i ne prepozna. Jednom se u Istanbulu vozila u njemu, ali devojka je, one ne prave razliku među vozilima. Naravno, o meni nema razgovora. Ti misli šta ćeš da radiš kada posle bekstva i povratka u Istanbul ostaneš sam u sobi s devojkom i toga se plaši. U životu nisi spavao ni s jednom ženom, zar ne, Mevlute, a?“
„Ne, Sulejmane, ne plašim se ja toga, nego da će devojka odustati i da neće doći.“
Sutradan ujutru najpre smo pogledali železničku stanicu u Akšehiru. Odatle smo za tri sata kroz blatnjave planinske puteve doprli do našeg sela. lako je želeo da vidi majku, Mevlut nije želeo da privlači pažnju, plašeći se da se stvar ne upropasti, tako da čak nismo ni svratili. Poizdalje smo se primakli selu Gumušdere i privukli kući Krivovratog Abdurahman-efendije i njegovom dvorištu sa srušenim zidom. Vratili smo se nazad. Malo sam odvezao kamionet i povukao se ukraj puta.
„Malo ima do večernje molitve i smrkavanja“, rekao sam. „Nema čega da se pribojavaš. Srećno, Mevlute.“
„Bog bio zadovoljan tobom, Sulejmane“, rekao mi je on. „Moli se za mene.“
Izašao sam s njim iz kamioneta. Zagrlili smo se… Umalo da mi poteku stiže. S ljubavlju sam gledao za njim dok je zemljanim putem išao prema selu, želeći da do kraja života bude srećan. Nedugo zatim će svakako saznati da mu je sudbina drugačija. Odvezao sam kamionet na mesto gde ćemo se sastati misleći šta će da uradi. Da sam Mevlutu želeo zlo, da sam mu podvaljivao kao što neki od vas misle, ja mu ne bih vratio dokument za kuću na Kultepeu koji mi je dao kada je u Istanbulu jedne noći pijan tražio da mu sredim za Rajihu, zar ne? Ta kuća za koju sam našao kirajdžiju je sve Mevlutovo bogatstvo. Ne računam njegovu majku i starije sestre u selu. I one su u stvari naslednice pokojnog strica Mustafe, ali ja se ne mešam.
Dok je Mevlut bio u srednjoj školi, pre izlaska na važan ispit osećao bi na čelu i licu da mu srce bije kao vatra. Dok je sada išao ka selu Gumušdere, takvo mnogo intenzivnije osećanje mu je obuhvatilo čitavo telo.
Na bregu odmah izvan sela naišao je na groblje. Zašao je medu spomenike i seo na ivicu jednog groba. Gledajući stari, mahovinom obrasli, ali kitnjasti i tajanstveni spomenik, pomislio je na svoj život. „Bože, nek Rajiha dođe, molim te da dođe“, ponavljao je. Želeo je da moli čitajući molitvu, ali nijedna od molitvi koje je znao nije mu čestito padala na pamet. „Ako Rajiha dođe, naučiću napamet Kuran Časni i postati hafiz. Sve molitve ću da čitam kao vodu“, rekao je samom sebi. Istrajno i snažno se molio osećajući se malim i jadnim Alahovim robom. Beše čuo da vredi biti istrajan u molitvi.
Nedugo posle smrkavanja Mevlut se primakao srušenom zidu. Stražnji prozor bele kuće Abdurahman-efendije bio je mračan. Stigao je deset minuta ranije. Dok je čekao da se upali lampa kao znak, osetio se kao da je na početku svog života, baš kao prvog dana kada je pre trinaest godina došao iz sela s ocem u Istanbul.
Onda su zalajali psi i prozor na kući se jednom osvetlio i jednom zacrnio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:12 am




IV DEO


(jun 1982. – mart 1994)



„Bivao je potresen kada je u spoljnom svetu nalazio tragove onoga što je do tada mislio da je obična i samosvojna bolest njegove glave.“

Džejms Džojs, Portret umetnika u mladosti[15]





1. VENČANJE MEVLUTA I RAJIHE


SAMO NAS SMRT MOŽE RASTAVITI


Sulejman. Šta mislite, kada je Mevlut shvatio da devojka koju je oteo nije lepa Samiha, s čijim se pogledom jednom susreo na venčanju moga starijeg brata, nego njena starija sestra Rajiha koja nije bila lepa? Čim se u mraku u bašti na selu sreo s Rajihom? Ili kada joj je ugledao lice dok su zajedno trčali po brdima i dolinama? Da li je to spoznao kada je seo do mene u kamionet? Pitao sam ga u kamionetu „Je li nešto rđavo“ i „Ćutiš ko zaliven“ da bih to dokučio. Ali Mevlut nije odavao glasa.
Dok je sišavši iz voza prelazio brodom zajedno s mnogobrojnim svetom od Hajdarpaše do Karakoja, u Mevlutovoj glavi nisu bili brak i venčanje nego to što će na kraju on i Rajiha ostati sami u jednoj sobi. Smatrao je detinjastim to što Rajiha obraća pažnju na kretanje preko mosta Galata, na beli brodski dim, a iz glave nikako nije mogao da izbaci da će malo kasnije ući u kuću i tamo ostati nasamo.
Kada je ključem koji je čuvao u džepu poput dragulja otvorio vrata stana na Tarlabašiju, Mevlut je osetio da se za tri dana u kojima je otišao u selo i vratio se stan pretvorio u neko drugo mesto: stan koji je bio takoreći prohladan početkom juna sada je na letnjoj žezi bio preterano zagrejan, stari linoleum na podu odavao je mešavinu mirisa jeftine plastike, voska i kanapa. Spolja je dopirala vreva sveta i saobraćaja na Bejogluu i Tarlabašiju koju je Mevlut uvek voleo.
Rajiha. „Imamo divnu kuću“, rekla sam. „Ali treba je malo provetriti.“ Kada nisam uspela da okrenem zasun i otvorim prozor, Mevlut je dotrčao i pokazao mi kako radi gvozdena zapinjača. Odmah sam uvidela da će se stan ako se dobro opere praškom i vodom i očisti paučina iščistiti od nesanice, strahova i đavola u Mevlutovoj mašti. Čim smo izašli na ulicu da kupimo arapski sapun, plastičnu kofu i otirač za noge, oslobodili smo se napetosti što ćemo ostati sami u kući i opustili se. Predveče smo šetali od zabačenih ulica Tarlabašija do Riblje pijace i ujedno razgledali izloge, ulazili u radnje, gledali rafove i kupovali. Kupili smo sunđere za kuhinju, žicu, četke i deterdžente i čim smo se vratili kući odmah se dali u veliko spremanje. Toliko smo se predali poslu da smo zaboravili na stid koji smo osećali od ostajanja nasamo u stanu.
Predveče sam bila sva u znoju. Mevlut mi je pokazao kako da šibicom upalim bojler, kako se otvara plinska boca, koja slavina se odvrće za toplu vodu. Popeli smo se na stolicu da bismo zavukli upaljenu šibicu kroz mračni otvor bojlera. Mevlut me je posavetovao da dok se kupam malo odškrinem prozorčić s mat staklom koji gleda na mračni prostor stambene zgrade.
„Ako ovoliko otvoriš, em će zatrovani vazduh izaći napolje, em tebe neće niko videti…“ rekao je šapatom. „Ja izlazim na ulicu na sat vremena.“
Mevlutu je bilo jasno da Rajiha, koja je još bila u odeći u kojoj je pobegla iz sela, neće moći da se svuče i okupa dok je on kod kuće. Ušao je u jednu od kafana što izlaze na Ulicu Istiklal. To mesto bi za zimskih večeri bilo puno portira, igrača tombole, šofera i umornih prodavaca, a sada je bilo prazno. Mevlut je gledajući čaj ispred sebe mislio na Rajihu koja se kupa. Odakle je zaključio da ima beo ten? Dok je gledao Rajihin vrat! Zašto je polazeći rekao „sat vremena“? Vreme je vrlo sporo prolazilo. Na dnu čaše Mevlut je ugledao delić listića za čaj.
Popio je jedno pivo ne želeći da se vrati kući pre jednog sata i produžio put po sporednim ulicama Tarlabašija. Mevlut je osećao zadovoljstvo što je deo tih ulica u kojima deca igraju fudbal i psuju, majke sede s tepsijama u krilima na ulazima malih trospratnih kuća i trebe pirinač i u kojima svako svakog poznaje.
Na jednoj parceli se pogađao s prodavcem koji je prodavao lubenice ispod jednog čardaka i zastora od crnog platna. Kucnuo je mnoge lubenice i pokušavao da utvrdi koliko su zrele. Preko jedne lubenice mileo je mrav. Mevlut bi okrenuo lubenicu u rukama, a mrav bi ostajao dole, ali ne bi padao, ubrzao bi i ponovo izlazio na gornji deo lubenice. Tražio je da mu prodavac izmeri lubenicu ne puštajući da mrav padne, ušao tiho u kuću i ostavio je u kuhinji.
Rajiha. Izašla sam iz kupatila, obukla novu čistu odeću, okrenula leđa vratima, ispružila se na krevet nepokrivene glave i zaspala.
Mevlut je tiho prišao. Dugo dugo je gledao kako Rajiha leži na krevetu znajući da taj trenutak nikada neće moći da zaboravi. Telo i noge u odeći su joj bili graciozni i lepi. Ramena i ruka su joj se lako pomerali pri svakom udahu. Mevlut je u jednom času osetio da se pretvara da spava. U odelu za grad tiho i pažljivo se opružio na drugoj strani bračnog kreveta.
Srce mu je brzo udaralo. Ako sada počnu da vode ljubav – što nije bio siguran kako će izvesti – zloupotrebio bi Rajihino poverenje.
Rajiha je verovala Mevlutu, predala mu je čitav svoj život i iako se još nisu venčali, pa čak ni vodili ljubav, razvezala je maramu i pokazala mu svoju dugu lepu kosu. Dok je gledao njenu dugu kovrdžavu kosu, samo zbog tog poverenja i predavanja osetio je da će se vezati za nju i da će je mnogo zavoleti. Nije bio sam na svetu. Dok je posmatrao Rajihino disanje bio je van sebe od sreće. Uz to je Rajiha čitala Mevlutova pisma i ona su joj se dopala.
Zaspali su u odeći. U po noći u mraku su se zagrlili, ali nisu vodili ljubav. Mevlut je shvatao da bi polni odnos mogao lakše da se dogodi u noćnom mraku. Ali želeo je da prvi put vodi ljubav s Rajihom na svetlosti dana, gledajući je u oči. A kada su se ujutru izbliza pogledali u oči, oni su se postideli i smišljali sebi druge poslove.
Rajiha. Sutradan ujutru sam ponovo poslala Mevluta u kupovinu. Ja sam izabrala plastični prekrivač za sto sličan mušemi, jorgansku navlaku s plavim cvetovima, plastičnu korpicu za hleb od imitacije pruća kao i plastični cedilnik za limun. Mevluta je umorilo to što sam sa zanimanjem gledala papuče, šolje, tegle, slanike, što sam mogla da gledam iz zadovoljstva, a da ništa ne kupim. Vratili smo se kući. Seli na ivicu kreveta.
„Niko ne zna da smo ovde, zar ne?“ upitala sam ga.
Na to me je Mevlut tako pogledao svojim detinjim licem da sam rekla „U šporetu je jelo“ i otrčala u kuhinju. Umorila sam se i opružila na krevet kada je sunce popodne zagrejalo majušni stan.
Kada je i Mevlut legao pored nje, po prvi put su se zagrlili i poljubili. Kada je na Rajihinom inteligentnom licu spazio izraz malog deteta koje je nešto skrivilo, poželeo ju je još više. Ali kad god bi im se javila želja koja je rasla, oboje bi se postideli i uspaničili. Mevlut je zavukao ruku pod njenu haljinu i na trenutak uhvatio Rajihinu levu dojku. Okrenuo je glavu.
Rajiha ga je odgurnula. Mevlut se uvredio i ustao s kreveta.
„Ne brini, nisam se naljutio!“ rekao je odlučno izlazeći na ulazna vrata. „Sad ću doći.“
U jednoj od uličica iza Aga džamije bio je jedan Kurd skupljač starih stvari koji je završio školu za imame i pro povednike u Ankari. On je za četiri-pet kuruša na brzinu venčavao one koji su sklopili građanski brak, ali su za svaki slučaj želeli i verski brak, nesrećnike koji su se zaljubili u Istanbulu iako su u selu imali drugu ženu, konzervativne mladiće i devojke koji su se sastajali krijući se od roditelja i starije braće i koji nisu mogli da se suzdrže dok su se družili, pa su otišli predaleko i gušili se od osećanja krivice. Govorio je da je hanefija, jer je samo neko ko pripada hanefitskoj versko-pravnoj školi mogao da venča mlade koji nisu mogli da dobiju dopuštenje od svojih roditelja.
Mevlut je čoveka našao dok je dremao glave uronjene u novine Akšam koje je držao u rukama u zadnjem delu mračnog dućana punog rebara starih radijatora, poklopaca peći, delova zarđalih motora.
„Hodža-efendijo, želim da se oženim po pravilima naše vere.“
„Razumem, ali čemu panika?“ upitao je hodža. „Za drugu ženu si em siromašan em suviše mlad.“
„Oteo sam devojku!“ odgovorio je Mevlut.
„Naravno uz devojčin pristanak?…“
„Zaljubljeni smo jedno u drugo.“
„Ima mnogo nasilnika bez časti koji na silu otmu devojku, a govore o ljubavi. Ti podlaci koji su s devojkom na silu prevare devojčinu bespomoćnu porodicu i na kraju se i ožene…“
„Kakve to veze ima?“ uzvratio je Mevlut. „Mi ćemo se po sopstvenoj volji i ako bog da iz ljubavi venčati.“
„Ljubav je bolest“, rekao je hodža. „Hitan lek je, u pravu si, brak. Ali nakon što temperatura izazvana tifusom padne, čovek se istog časa pokaje što treba čitavog života da uzima bljutav lek, kao da uzima kinin.“
„Ja se neću pokajati“, odgovorio je Mevlut.
„A zašto onda žuriš? Još nisi proveo prvu bračnu noć s devojkom?“
„To ćemo posle venčanja po propisu“, rekao je Mevlut.
„Ili devojka nije lepa, ili si ti neki mnogo naivan čovek. Kako se zoveš? Lep si dečko, popij čaj.“
Mevlut je popio čaj koji je doneo šegrt ubledelog lica i ogromnih zelenih očiju. Želeo je da skrati priču, ali je hodža kao deo cenkanja počeo da priča kako sve ide rđavo. Za nevolju, sve je manje mladih koji sklapaju verski brak, jer se ljube i drže za ruke i koji za obedom u kućama, u koje se uveče vraćaju odvojeno, kriju od majki i očeva da su se tog jutra venčali.
„Ja nemam mnogo novca!“ saopštio je Mevlut.
„Jesi li zato oteo devojku? Pokvarenjaci lepi poput tebe odbace devojku rečju ‘slobodna si’ pošto se naslade njome. Koliko znam devojaka koje su poput ruže, ali bez pameti, koje su se ili ubile zbog takvih kao što si ti ili su dopale fabrike.“
„Kada napuni osamnaest godina obavićemo i građansko venčanje“, rekao je Mevlut s osećanjem krivice.
„Dobro. Sutra ću vas venčati, sevap je. Gde da dođem?“
„Zar ne bi moglo da to ovde uradimo, a da ne dovodim devojku?“ upitao je Mevlut prelazeći očima po prašnjavoj starinarnici.
„Neću uzimati naknadu za sebe, ali hoću za salu“, rekao je starinar.
Rajiha. Izašla sam iz kuće pošto je Mevlut otišao i od jednog uličnog prodavca koga sam slučajno našla kupila dva kilograma smekšanih ali jeftinih jagoda i u piljari uzela šećer u prahu. Očistila sam jagode pre nego što se Mevlut vratio i skuvala džem. Kada je stigao kući, radosno je pomirisao paru od jagoda sa šećerom, ali nije ni pokušao da mi se približi.
Predveče me je Mevlut odveo u bioskop „Lale“ koji je prikazivao dva domaća filma. Malo sam otplakala kada mi je u pauzi imeđu dva filma s Huljom Kočjigit i Turkan Soraj, u sali koja je od vlage bila skoro sasvim mokra, rekao da ćemo se sutra venčati. Ali i drugi film sam pažljivo odgledala. Bila sam mnogo srećna.
„Hajde da odmah obavimo bar versko venčanje dok ne dobiješ dozvolu od oca ili dok ne napuniš osamnaest godina da niko ne pokuša da nas rastavi…“ predložio je Mevlut kada se film završio. „Imam jednog poznanika starinara. Venčanje ćemo obaviti u njegovoj radnji. Pitao sam, uopšte nema potrebe da ti dolaziš… Reći ćeš da si nekog ovlastila i to je to.“
„Ne, želim da dođem na venčanje“, rekla sam ja mršteći se. Nasmešila sam se potom da se Mevlut ne prepadne.
Kada su se Mevlut i Rajiha vratili kući, skinuli su odeću ne pokazujući se jedno drugom, poput dvoje stranaca primoranih da dele istu hotelsku sobu u nekom provincijskom hotelu i obukli spavaćicu i pidžamu. Ugasili su lampu ne gledajući se u oči i legli jedno pored drugog na krevet, Rajiha opet okrenuta leđima ostavljajući pažljivo prazninu između njih. Mevlut je osećao nešto između radosti i straha. Zaspao je malo pošto je pomislio da do jutra neće moći da zaspi od uzbuđenja.
Kada se probudio usred noći bio je uronjen u miris guste pare od jagoda koja je dopirala iz Rajihine kože i dečjeg biskvita koji je dolazio od njenog vrata. Behu se oznojili na vrućini i postali plen proždrljivih komaraca. Tela su im se spontano privila jedno uz drugo. Mevlut koji je gledao napolju tamnoplavo nebo i neonske svetiljke pomislio je na trenutak da lete negde izvan sveta, da su se u nekoj praznini bez sile zemljine teže vratili u svoje detinjstvo, kad ga je Rajiha odgurnula i rekla:
„Još se nismo venčali.“
Od jednog starog konobara, koga je poznavao iz restorana Karliova, Mevlut je čuo da se Ferhat vratio iz vojske. Ujutru ga je uz pomoć jednog od perača sudova iz Mardina pronašao u jednoj siromašnoj bećarskoj spavaonici na Tarlabaši. Tu je boravio s kelnerima deset godina mlađim od sebe, momcima iz Tunđželija i Bingola koji su išli u srednju školu i prali sudove i koji su većinom bili Kurdi i aleviti. Mevlut nije mogao da tu smrdljivu i zagušljivu kuću dovede u vezu s Ferhatom, bilo mu ga je žao, ali laknulo mu je kada je saznao da odlazi kući svojih roditelja. Mevlut je naslutio da je tu napravio neku vrstu smeštaja za drugare, da su u pozadini toga posao sa švercovanim cigaretama koji je otežan posle vojnog udara, trgovina drogom koju su zvali „trava“, a pomalo i politički gnev i solidarnost, ali nije mnogo postavljao pitanja. Ferhat beše toliko pod uticajem onoga što je video i doživeo u vojsci kao i priča svojih poznanika koji su dospeli u zatvor u Dijarbakiru i bili mučeni, da se dao u politiku.
„Treba da se oženiš“, rekao mu je Mevlut.
„Treba da upoznam u gradu neku devojku, da je upecam“, odgovorio je Ferhat, „ili da je otmem iz sela. Nemam para za ženidbu.“
„Ja sam je oteo“, nastavio je Mevlut. „Otmi i ti. Pa da posle radimo zajedno, postanemo dućandžije i obogatimo se.“
Mevlut mu je ulepšano i izmenjeno ispričao kako su Rajiha i on pobegli. U njegovoj priči nije bilo ni Sulejmana ni njegovog kamioneta. Rekao je da je sa svojom ljubljenom tokom celog jednog dana, dok ih je devojčin otac jurio, s rukom u ruci išao po blatu sve do železničke stanice u Akšehiru.
„Je li Rajiha lepa kao što smo pisali u pismima?“ upitao je Ferhat uzbuđeno.
„Još je lepša i pametnija“ odgovorio je Mevlut. „Ali devojčina strana, Vuralovi, Korkut, Sulejman, su nam za petama čak i u Istanbulu.“
„Podli fašisti“, rekao je Ferhat i smesta prihvatio da bude svedok na venčanju.
Rajiha. Obukla sam dugu cicanu haljinu na cvetiće i čiste pantalone od pamučnog štofa. Stavila sam ljubičastu maramu koju sam kupila u zabitim sokacima Bejoglua. Našli smo se s Ferhatom u bifeu „Crno more“ u Ulici Istiklal. Bio je to visok učtiv čovek širokog čela. Poručio nam je po jednu čašu soka od višanja. „Čestitam, snajka, dobro si izabrala muža“, rekao je on. „Čudan je čovek, ali ima zlatno srce.“
Starinar u čijoj radnji smo se okupili pronašao je još jednog svedoka iz susedne bakalnice. Iz fioke je izvadio pohabanu svesku s natpisom ispisanim starim pismom na koricama. Otvorio ju je i sve pitao za ime i ime oca što je sve jedno po jedno polako zapisao. Svi smo znali da nema nikakvu zvaničnu težinu, ali čovek je na sve nas ostavio utisak ozbiljnošću kojom je ispisivao arapska slova.
„Koliko si dao za otkupninu neveste? Koliko ćeš dati ako se razvedeš? pitao je starinar.
„Kakvu otkupninu?…“ upita Ferhat. „Pa devojku je oteo.“
„Ako se razvedeš koliko ćeš joj dati?“
„Nas samo smrt može rastaviti“, odgovorio je Mevlut.
„Za prvo ćeš napisati deset Rešat zlatnika, a za drugo sedam republikanskih zlatnika“[16], rekao je drugi svedok.
„To je previše“, umešao se Ferhat.
„Izgleda da ja neću moći da sklopim brak u skladu sa šerijatom“, rekao je starinar i prešao u ulazni deo radnje za vagu. „Svako zbližavanje je blud ako brak nije u skladu s verom. A i devojka je isuviše mlada.“
„Ja nisam mlada, imam sedamnaest godina!“ rekla sam ja i pokazala krštenicu koju sam ukrala iz očevog ormana.
Ferhat je povukao starinara u jedan ugao i u džep mu stavio novčanicu.
„Ponavljajte za mnom“, rekao je starinar.
Mevlut i ja smo gledajući se u oči dugo dugo ponavljali arapske reči.
„Bože! Blagoslovi ovaj brak!“ uzviknuo je starinar dok je završavao ceremoniju. „Podari razumevanje, slogu, ljubav između ova tvoja dva uboga roba i istrajnost u njihovom braku. Sačuvaj, Gospođe, Mevluta i Rajihu od mržnje, nesloge i rastave!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:13 am



2. MEVLUT KAO PRODAVAČ SLADOLEDA


NAJSREĆNIJI DANI NJEGOVOG ŽIVOTA


Čim su ušli u kuću legli su u krevet i vodili ljubav. Oboma je laknulo, jer je ono što su mnogo želeli i zbog čega su brinuli, a što nikako nisu mogli da urade, sada posle venčanja bilo dužnost koju su drugi od njih očekivali. Oboje su se stideli kad su ugledali nago telo jedno drugog (ne svako mesto) i kad su jedno drugom dodirivali ruke, grudi, delove tela koji su goreli poput vatre, ali je osećanje da je to neminovnost ublažavalo i stid. „Da, baš izaziva stid“, govorili su im pogledi. „Ali, za nevolju, moramo to učiniti.“
Rajiha. Bar da je soba bila zamračena! Nije mi se dopadala smetenost koju sam osetila kada su nam se pogledi sreli. Izbledele zavese nisu bile dovoljne da zaklone jako letnje popodnevno sunce. Jednom-dvaput sam odgurnula Mevluta, jer je u nekim trenucima bio isuviše požudan i grub. S druge strane, meni se i dopadalo Mevlutovo odlučno ponašanje pa sam se prepuštala. Dva puta sam videla onu Mevlutovu stvar i malo sam se uplašila. Zagrlila sam moga Mevluta oko lepog i nevinog vrata kao da grlim bebu, da mi oči ne bi zastajele na gromadi dole.
I Mevlut i Rajiha su iz verske nastave koju su pohađali u selu znali da nasuprot onome što su čuli od prijatelja, između muža i žene ne može biti ničeg nedoličnog, ali su se ipak sramili kad su im se pogledi susreli. Shvatili su ubrzo da će se taj sram smanjiti, da će prihvatiti polni čin kao nešto ljudsko, da će to, štaviše, smatrati zrelošću.
„Mnogo sam ožedneo“, rekao je Mevlut kao da se guši neko vreme.
Kao da su se znojili ćela kuća, zidovi, prozori, tavanice.
„Pored bokala je čaša“, rekla je Rajiha dobrano se skrivajući pod čaršavom.
Mevlut je iz Rajihinog pogleda osetio kao da na svet ne gleda iz svog tela nego izvan njega. I sam je puneći čašu na stolu osetio da je samo duh, da je izašao iz sopstvenog tela. Kao što je polni akt nešto vrlo skaredno i bestidno, tako je dajući svojoj ženi čašu vode shvatio da može imati i nešto posve religiozno i duhovno. Pod izgovorom pijenja vode, gledali su jedno drugom obnažena tela s osećanjem prepuštanja. Stideći se i ujedno čudeći se životu.
Mevlutu se činilo da se od Rajihine blistavo bele kože sobom širi neka svetlost. Razmišljao je da je moguće da je on napravio ružičaste i bledoljubičaste mrlje na njenoj koži. Ponovo su se pokrili čaršavom, zagrlili se uz olakšanje spoznaje da je sve u redu. Iz Mevlutovih usta, same od sebe, izlazile su umilne reči koje prethodno uopšte nije pripremio.
„Dušo moja“, rekao je Rajihi. „Jedina moja, mnogo si slatka…“
Te reči je izgovarao šapatom, kao da odaje tajnu, i verujući u njih, a ne glasno kao što su joj ih govorile majka i starije sestre dok je bila mala. Kao da su dozivale Rajihu u panici nekoga ko se izgubio u šumi. Voleli su se do jutra uopšte ne paleći svetiljke, spavajući, budeći se, ustajući u mraku i pijući vodu. Najdivnije u braku je bilo to što je čovek mogao da vodi ljubav kada želi i koliko želi.
Kada su izjutra na čaršavima videli mrlje boje višnje, Mevlut i Rajiha su se postideli i ujedno obradovali, a da jedno drugome nisu pokazali šta osećaju, jer je to bio očekivani znak da je Rajiha bila nevina. O tome nikada nisu razgovarali, ali se Mevlut uvek sećao na šta podseća ta boja dok je zajedno s Rajihom ujutru pripremao sladoled od višnje koji će uveče prodavati tokom leta.
Rajiha. Mi postimo za svaki Ramazan – Mevlut od godine kada je završio osnovnu školu i ostao u selu, a ja od kada sam bila još mlada, od moje desete godine. Jednom prilikom dok smo bile deca, Samiha i ja smo zadremale čekajući iftar, a mojoj starijoj sestri Vedihi se toliko zacrnelo pred očima od gladi da se srušila na zemlju zajedno s tepsijom u ruci poput minareta u zemljotresu. Od tada smo naučile da se čim nam se smrači pred očima od posta spustimo i sednemo na pod. Ponekad bismo se radi zabave malo ljuljale kao da se svet vrti, iako nam se ne bi smračilo, i bacale na zemlju i smejale. Svako ko posti, pa čak i deca, zna da se parovi preko dana ne primiču jedno drugom. Ali kada je Ramazan počeo, tri dana otkako smo se venčali, Mevlut i ja smo posumnjali u ono što znamo.
Hodža efendijo, da li je celivanje ruke kršenje posta? Nije! A poljubac u rame? To svakako nije prekršaj. U vrat venčane žene? Poljubac u njen obraz? Vera toleriše ljubljenje s poštovanjem, ako ne ideš dalje od toga. Čak ni poljubac u usta ako nije vlažan nije prekršaj u vreme posta, rekao nam je starinar koji sklapa verske brakove. Mevlut njemu najviše veruje, budući da nas je on venčao, govorio je, samo je on nadležan, i niko drugi. U našoj religiji postoji način da se sve iskrivi. Vediha mi je pričala da dečaci koji poste i koji se u dugim toplim letnjim danima nekud izgube, u šumu, u korito rečice, i malo se bezobrazno igraju sami sa sobom, rezonuju na sledeći način: „Imam efendija kaže ne prilazite svojoj ženi, a ne kaže ne prilazite sebi…“ A možda u knjizi uopšte nema zabrane vođenja ljubavi za Ramazan.
Sigurno ste već shvatili: Mevlut i ja nismo mogli da u dugim i toplim ramazanskim danima vladamo svojom dušom i prepustili smo se ljubavi. Ako je to greh, prihvatam, ja mnogo volim mog lepog milog Mevluta. Nikome ne činimo ništa nažao! Htela bih da pitam sve koji za nas kažu da smo grešnici; Šta mislite, šta u vreme posta koji čoveka ošamućuje, kod svojih kuća rade desetine hiljada mladih koje na brzinu venčaju neposredno pre Ramazana i koji prvi put u životu vode ljubav?
Mevlut je od Hizira, koji se za Ramazan vratio u svoje selo u Sivasu, uzeo sladoledžijska kolica na tri točka, kašike s dugim drškama i drveno bure. Poput mnogih uličnih prodavaca koji su odlazili u selo i vraćali se, ali nisu želeli da izgube redovne mušterije, i Hizir je svakog leta određivao drugog prodavca kome će prepustiti kolica i svoje kupce.
Kako je verovao u Mevlutovo poštenje i urednost, Hizir je od njega tražio vrlo malo za najam. Pozvao je Mevluta svojoj kući u jednoj zabačenoj uličici iza Dolapderea i zajedno sa svojom sićušnom i okruglom ženicom iz Gumušhane s kojom se Rajiha očas sprijateljila objasnio mu kako prave sladoled, kako treba neprestano i sa skladom koji iz duše dolazi okretati kofu da bi se dobila prava gustina, kako se u limunov sok može ubaciti malo limunske kiseline i malo boje u sok od višnje. Po Hizirovom mišljenju, sladoled su volela deca i odrasli koji su i dalje sebe smatrali decom. Osetljiva tačka posla bila je koliko u ukusu sladoleda toliko u prodavčevoj veselosti i dosetkama. Seo je za sto i na karti koju je pažljivo nacrtao objasnio Mevlutu stavljajući mu znake na koje će ulice izaći, u koje vreme i u kojim uglovima ulica je gužva, kada će biti dobro da stane i prodaje. Dok je Mevlut svake večeri gurajući sladoledžijska kolica prelazio od gornjeg dela Tarlabašija ka Ulici Istiklal i Siraselviler, imao je pred očima tu kartu koju je znao napamet.
Na malim sladoledžijskim kolima ofarbanim u belo pisalo je istim crvenim slovima


HIZIROV SLADOLED

Jagoda, Višnja, Limun, Čokolada, Šlag



Ponekad, kada bi se Mevlut prilično uželeo Rajihe, a neke od ovih vrsta potkraj večeri nestalo, pa bi neki kupac mudrovao Mevlutu koji bi rekao „Nema od višnje“ – „Zašto onda piše višnja?“ Mevlut ne bi rekao „Nema“, već bi želeo da kaže „Ja i nisam napisao“, ali ne bi ništa odgovorio, mislio bi na Rajihu i osećao se srećnim. Kod kuće je ostavljao staro zvono koje mu je ostalo od oca i mahao veselijim i bučnijim zvonom koje mu je dao Hizir i to onako kako ga je naučio – tresući ga poput maramice zahvaćene olujom dok je okačena na konopac za veš i vikao „Krem sladoled!“ u melodiji kojoj ga je Hizir podučio. Ali deca koja bi krenula za njim čim bi čula zvono vikala bi: „Sladoledžijo, ti nisi Hizir.“
„Ja sam njegov brat, Hizir je otišao u selo na svadbu“, govorio bi deci koja su iskakala poput džina iza uglova ulica, prozora kuća, s drveća, džamijskih dvorišta u kojima su se igrala žmurke i iz mraka.
Kako Mevlut nije bio voljan da kolica ostavlja sama i nije mogao da lako ulazi u kuće i kuhinje, porodice koje su kupovale sladoled su uglavnom slale nekoga dole. Mevlut je odmah spoznao koliko je delikatan i težak posao na svetlosti uličnih svetiljki s pažnjom kakvog apotekara koji pravi lek pripremiti mešani sladoled od više vrsta napisan pojedinačno na papiru za brojnu porodicu koja je po služavci poslala sedam-osam praznih čaša za čaj vitkih u struku na velikim poslužavnicima optočenim srebrom ili sedefom ili u korpama koje vise na kanapu. Ponekad bi se, dok se ne završi jedna porudžbina, iz ulice pojavljivale jedna do dve nove mušterije, a deca okupljena oko Mevluta poput muva zalepljenih za tanjir pekmeza koja su neprestano govorila bi gubila strpljenje i postajala nemirna. A ponekad, kao za vreme noćne molitve tokom Ramazana, niko živ ne bi ostao ne samo oko njegovih sladoledžijskih kolica nego i na ulici; sva deca, stričevi koji gledaju fudbal na televiziji, veseli gosti, brbljive tetke, razmažene devojčice i naposletku stidljiva i nervozna muška deca neke brojne porodice koja je po služavci slala dole tepsiju bi s hrabrošću koja je zapanji vala Mevluta celom svetu na sav glas s petog sprata obznanjivali koliko u sladoledu koji žele treba da bude od višnje, koliko sa šlagom, koja vrsta treba da se stavi na dno, a koji na vrh korneta. Ponekad bi ga uporno pozivali gore gde bi bio svedok radosti dece koja su skakala oko mnogoljudne porodične trpeze, na vratima bogataške kuhinje u neredu, na tepisima. U nekim kućama su po zvonjavi zvona kojim je Mevlut mahao odmah zaključivali da je taj dole Hizir, pa bi tetke i čike gledajući u Mevlutove oči s jednog sprata iznad otpočinjali razgovor: „Hizirefendija, kako si, mašala odlično izgledaš“. A Mevlut to ne bi kvario već bi odgovarao da im se dopadne: „Bogu hvala, došli smo sa svadbe u selu… ovaj Ramazan je baš blagodatan“ da bi se odmah posle toga osetio krivim.
Suštinsko osećanje krivice koje ga je mučilo za vreme Ramazana donelo je svakako to što je u vreme posta podlegao nečastivom i vodio ljubav s Rajihom. Naslućivao je da to osećanje ima dublji izvor, jer su i on i Rajiha bili pametni da shvate da preživljavaju najsrećnije dane svog života i da su odrasli toliko da nikakva griža savesti ne bi mogla da sakrije njihovu sreću: osećao se kao neko ko je greškom primljen u Raj iako to nije zasluživao.
Pre nego što bi bilo pola jedanaest i pre nego što bi došao do polovine označenog puta na Hizirovoj karti, osetio bi iz dubine duše da mu Rajiha nedostaje. Šta li je u tom trenutku radila kod kuće? Posle druge nedelje Ramazana, u vreme koje im je ostajalo od pravljenja sladoleda i vođenja ljubavi, dva puta su posle podne išli u bioskope u sporednim ulicama na Bejogluu koji su po ceni jednog velikog sladoleda prikazivali tri zabavna filma s Kemalom Sunalom i Fatmom Girik. Možda se Rajiha ne bi dosađivala kod kuće čekajući ga ako bi Mevlut kupio neki dobar polovni televizor.
Svake noći je na samom kraju dolazio do jednog stepenišnog odmorišta koje je gledalo na desetine hiljada osvetljenih prozora u Istanbulu. Sa tog mesta na kome će otac i sin posle dvanaest godina biti pokradeni od razbojnika, kao što je ispričano na početku naše knjige, Mevlut je gledajući na tankere što u mraku prolaze kroz Bosfor i svetleće natpise razvučene između minareta, razmišljao koliko je srećan što ima dom u Istanbulu i što ga u tom domu čeka slatka devojka poput Rajihe. Kako bi završio sa sladoledom na dnu kante, očima bi izabrao najdovitljivije među decom koja su došla za njim poput gladnih galebova što prate ribarski čamac i pitao ih: „Izvadi da vidim šta imaš u džepu?“ I da sitnina nekoliko mališana poput njega nije bila dovoljna, uzeo bi je i kada bi im tutnuo u šake po jedan poveći sladoled, polazio bi natrag. Mevlut nije popuštao deci koja uopšte nisu imala novca, koja su govorila „Čika Hizire, daj barem prazan kornet!“, koja su molila i terala s njim šegu imitirajući ga. Znao je da ako bi nekome dao besplatan sladoled, sutradan nikome ne bi mogao da ga proda.
Rajiha. Čula bih da se Mevlut vratio dok bi vukao kolica u stražnje dvorište i odmah sišla. Dok bi on lancem vezivao prednji točak za bademovo drvo, ja bih iznosila gore kofu za sladoled (svaki put bih rekla „Mašala, potpuno je prazna!“), krpe za pranje i kašike za sladoled. Čim bi ušao u kuću, Mevlut bio hitro skidao kecelju i bacao je na pod. Dopadalo mi se što je Mevlut bio nestrpljiv da se vrati radosti našeg doma i što je kecelju s džepom punim para bacao na pod, jer se neki ljudi s poštovanjem odnose prema novcu koji su sami stekli, baš kao prema parčetu hartije na kojem je napisano ime našeg proroka i podižu ga na poviše mesto kao parče hleba koje je palo na zemlju. Poljubila bih ga.
Dok je Mevlut u letnjim jutrima izlazio na ulice da potraži jagode, višnje, dinje i kupi materijal za sladoled kod piljara Arnautina, ili ako tu nema onda na Ribljoj pijaci, ja sam obuvala cipele i povezivala maramu. „Hajde i ti!“ pozivao bi me Mevlut praveći se da je samo njegova odluka da me izvede na ulicu. Posle Ramazana Mevlut je počeo da prodaje sladoled i popodne.
Ako bih opazila da se Mevlut stidi i snebiva zbog mene na ulicama, ja bih ostajala malo iza dok bi se on sretao i ćaskao s prijateljima na vratima berbernica, stolarskih radionica i autolimarskih radnji. Ponekad bi mi rekao „Ti se malo strpi i stani ovde“ i ulazio u neki dućan i ostavljao me da čekam. Ja bih gledala one što rade u radionici za izradu plastičnih lavora koje bih videla kroz otvorena vrata i zabavljala se. Što je bio dalje od kuće, Mevlut bi bio opušteniji i pokazivao mi loše bioskope u zabitim uličicama, neki drugi restoran u kojem je radio s Ferhatom, objašnjavao mi, ali bi se unezverio kada bi naišao na neko poznato lice na Taksimu ili Galatasaraju. Da li zbog toga što smo bili rđav čovek koji je oteo devojku i glupa devojka koju je obrlatio? „Hajde da se vratimo najzad“, govorio bi Mevlut ljutito idući ispred mene, dok bih se ja trudila da ga stignem otpozadi i dokučim zašto se za sitnicu toliko odjednom iznervirao. (Čitav život prošao mi je u nastojanju da shvatim zašto se Mevlut odjednom iznervira.) Kada počnemo da zajedno čistimo voće, peremo ga i gnječimo, Mevlut se brzo smekša, ljubi mi vrat i obraze i tera me i na stid i na smeh govoreći da su najslađe višnje i jagode na drugom mestu. Pravili bismo se da je soba koja se uopšte ne zamračuje – iako se trudimo i trudimo da navučemo zavese – mračna i da uopšte ne možemo da vidimo jedno drugo i VODILI LJUBAV.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:15 am



3. MEVLUTOVA I RAJIHINA SVADBA


BEDNI MLEKADŽIJA POSTAJE BOZADŽIJA


Abdurahman-efendija. Teško je ocu kome je kći oteta. Odmah treba da vičeš na sav glas, pucaš u mrak da ne kažu alapače „Otac je u stvari znao“. Bilo je to pre četiri godine, tri naoružana razbojnika su usred bela dana otela jednu lepu devojku iz sela Pinarbaši dok je radila na njivi. Otac joj je otišao kod tužioca, od njega zatražio nalog da žandarmerija krene u poteru, danima prolivao suze misleći ko zna šta su njegovoj kćeri na silu uradili i opet nije uspeo da se spasi opanjkavanja „otac joj je u stvari znao“. Često sam pitao Samihu ko je taj što je oteo Rajihu i rekao, ako mi pukne film prebiću ga, naravno ne bih im udario ni šljagu, nisu mi verovali i nisam uspeo da dobijem odgovor.
Sišao sam u Bejšehir da ne bude priča po selu i otišao kod tužioca. „Nemaš čak ni ćerkinu krštenicu, čoveče“, rekao je tužilac. „Očito je svojevoljno pobegla. Ako hoćeš, pokrenuću postupak, jedino zbog toga što je mlađa od osamnaest godina. Poslaću žandarme za njom. Ali posle ćeš smekšati, poželećeš da oprostiš zetu priželjkujući da se bar venčaju, a postupak će biti u toku. Idi ti sad lepo u kafanu, sedi i malo razmisli, pa ako si čvrsto rešio, ja sam tu.“
Idući u kafanu, ušao sam u narodnu kuhinju „Slomljena kutlača“ i pojeo čorbu od sočiva. Oslušnuo sam razgovor za susednim stolom i shvatio da se priprema borba petlova u Udruženju ljubitelja životinja, pa sam krenuo za njima. Tako sam se vratio u selo, a da tog dana nisam mogao da donesem odluku. Prošlo je mesec dana i netom posle Ramazana stigla je vest od Vedihe: Rajiha je u Istanbulu, dobro je, trudna je, odbegla je Mevlutu, bratu od strica Vedihinog muža Korkuta. Taj glupavi Mevlut nema ni prebijene pare, Vediha ga je videla. Iako sam rekao „Nikad joj neću oprostiti“, Vediha je odmah znala da ću joj oprostiti.
Vediha. Jednog popodneva posle Šećer-bajrama Rajiha je došla kod nas na Dutepe, a da se Mevlutu nije javila. Rekla je da je mnogo srećna s Mevlutom i da je ostala trudna. Zagrlila me je i zaplakala. Ispričala mi je da je mnogo usamljena, da se svega boji, da želi da živi kao u selu s mlađim sestrama, brojnom porodicom, medu drvećem i kokoškama, dakle u nekoj kući s baštom na našem Dutepeu, a ne u majušnom stanu u stambenoj zgradi u kome se sve raspada. Ono što je moja mila Rajihica stvarno želela bilo je da naš otac ne kaže „Nema svadbe za pobegulju“, da joj oprosti, da dozvoli da se obavi građansko venčanje i napravi svadba. Da li bih ja to mogla sve lepo da sredim pre nego što joj dete u stomaku ne poraste suviše i to tako da stišam Korkuta i mog svekra Hasana, a da nikako ne uvredim oca? „Videćemo“, odgovorila sam. „Ali molim te, opet se zakuni i ti da nikada ni ocu niti ikom drugom nećeš reći da smo ti Sulejman i ja donosili Mevlutova pisma.“ Odmah se zaklela optimistična Rajiha. „U stvari, svi su srećni što sam pobegla i udala se“, rekla je. „Sada je red na Samihu.“
Korkut. Otišao sam u Gumušdere i posle kratkog pogađanja ubedio mog krivovratog tasta koji je počeo da plače da „oprosti“ Rajihi. Iako me je njegovo ponašanje kao da sam ja umešan u Rajihino bekstvo najpre iznerviralo (kasnije sam po držanju Krivovratog zaključio da moja žena Vediha i moj brat Sulejman imaju s tim veze), moj tast je u stvari bio zadovoljan Rajihinom udajom, samo je bio pomalo uzrujan što je dozvolio da Mevlut uzme devojku badava. Da bi se sve lepo završilo dao sam reč da ću mu pomoći da popravi srušeni baštenski zid i, naravno, da ću poslati u selo Mevluta i Rajihu da zatraže oproštaj i poljube ga u ruku. Kasnije sam mu po Vedihi poslao hiljadu lira.
Čim je saznao da je Krivovrati Abdurahman-efendija postavio uslov da dođe u selo s Rajihom i da mu celivaju ruku da bi mu oprostio, Mevluta je obuzeo nemir. Tokom te posete će mu se pogled sigurno sresti s pogledom lepe Samihe kojoj je pisma i namenio, pocrveneće kao ruža i neće uspeti da sakrije stid. Mevlut je u autobusu Istanbul-Bejšehir toliko razmišljao o tom stidu koji se primicao da nije okom trenuo dok je Rajiha tokom putovanja koje je trajalo četrnaest sati spavala kao top. Još teže mu je bilo da sakrije svoju uznemirenost od Rajihe koja je letela od sreće što se sve lepo završilo i što će videti oca i mlađu sestru. Strahovao je da će Rajiha spoznati istinu čak i ako o tome bude razmišljao. Baš zato mu je ta stvar u glavi postajala još veća, baš kao strah od pasa. Rajiha beše primetila da joj je muž uznemiren. Usred noći, dok su pili čaj kada je autobus pravio pauzu na pumpi i odmorištu Dagbaši, konačno je pitala muža: „Šta je, zaboga reci!“ „Ima neki čudan osećaj u meni“, odgovorio je Mevlut. „Sto god da uradim, osećam se samim samcitim na ovom svetu.“ „Dok sam ja uz tebe, više se nikada nećeš tako osećati“, rekla je Rajiha majčinski. Mevlut je video da se Rajihin odraz koji se odražavao na staklima čajdžinice nežno privio uz njega i shvatio da taj trenutak neće nikada moći da zaboravi.
Najpre su otišli u Mevlutovo selo Dženetpinar i tu ostali dva dana. Njegova majka je Rajihi spremila najlepši krevet i izvadila sudžuk od oraha koji Mevlut najviše voli. Svaki čas je ljubila snahu, hvatala je za šaku, ruku, jednom čak i za uvo, pokazivala Mevlutu i pitala: „Kako je lepa, zar ne?“ Mevlutu se dopadala ta majčinska nežnost u kojoj nije mogao da uživa otkako je s dvanaest godina otišao u Istanbul, ali je ujedno osećao neki bes, čak omalovažavanje kojima nije znao uzrok.
Rajiha. Toliko sam se za pedeset dana uželela moga sela, kuće, bašte, pa čak i stare seoske škole, drveća, mojih kokošaka da sam u jednom trenutku nestala iz vida. Mevlut je zatražio oprost od moga oca poput simpatičnog deteta u onoj sobi u kojoj sam palila i gasila svetiljku da mu dam znak one večeri kada sam mu odbegla. Način na koji je poljubio ruku mom tatici me je toliko usrećio da nikada neću moći da zaboravim. Kasnije sam ušla s poslužavnikom u ruci i poslužila kafu poput neudate devojke koja se poletno smeši gostima koji su došli kao provodadžije. Kada je Mevlut od napetosti popio toplu kafu duvajući u nju i ne čekajući da se ohladi kao da pije limunadu, iz očiju su mu potekle suze. Sneveselio se kada je dok su razgovarali o svemu i svačemu shvatio da ću do svadbe ostati u selu kod oca i Samihe i da ću doći u Istanbul kasnije s njima za svadbu, kao prava mlada.
Mevlut je bio kivan što je Rajiha do tog trenutka krila od njega da će sada ostati u selu. Bio je u stvari vrlo zadovoljan što Samihu uopšte nije video u kući dok je srdito išao ka svom selu posle posete koju je instinktivno skratio. Radovao se što se za sada spasao stida ali se i sekirao zato što ta stvar nije rešena nego samo odložena do svadbe u Istanbulu. Da li je to što nikako nije uspeo da je vidi u kući značilo da je i Samiha pobegla od stida i da je želela da se ta tema zaboravi? Rajiha je pomenula ime svoje mlađe sestre, ali ona se iz nekog razloga nije pojavila.
Mevlut je sutradan u povratku u Istanbul mirno spavao u autobusu koji je išao cimajući se u mraku poput starog svemirskog broda. Probudio se kada je stao na istoj tački Dagbaši. Kada je seo za sto istog restorana kod koga su u dolasku stali i u kome su popili čaj, shvatio je koliko mnogo voli Rajihu. Pedeset dana je bilo dovoljno da Mevlut spozna da je toliko zaljubljen u Rajihu koliko nije video ni u jednom filmu niti čuo u bilo kojoj bajci.
Samiha. Sve nas je obradovalo to što je moja starija sestra Rajiha našla poštenog muža koji je zaljubljen u nju i lep poput deteta. Došla sam s ocem i Rajihom u Istanbul na svadbu. I tokom ovog drugog mog dolaska ostali smo kod naše sestre Vedihe. Nas tri sestre smo se tako zabavljale među ostalim ženama u noći kane da su nam suze tekle iz očiju od smeha. Rajiha je imitirala kako otac svakoga prekoreva; Vediha kako se Korkut nervira i psuje u saobraćaju dok vozi. Ja sam imitirala kako prosci koji su dolazili kući da me prose nisu znali gde bi stavili pakovanje bombona i bocu kolonjske vode koju su kupili kod trgovca tekstilom Afana preko puta džamije Ešrefoglu u Bejšehiru. To što red za udaju posle Rajihe dolazi na mene otežalo mi je život: smeta mi što mi otac stoji nad glavom poput stražara i što nas kad god se otvore vrata sobe u kojoj smo pravili veče kane posmatra dvadeset radoznalih očiju. Sviđa mi se što kandidati za mladoženju značajno gledaju iz daljine kao da su do smrti zaljubljeni u mene (neki dok to rade dodiruju brkove vrhovima prstiju), a zatim se prave kao da uopšte ne gledaju, ali mi idu na živce oni koji misle da je preče da ostave utisak na mog oca, a ne na mene.
Rajiha. Sedela sam na stolici usred mnoštva bučnih žena. Na sebi sam imala ružičastu haljinu koju smo Mevlut i ja kupili na Aksaraju i po kojoj su moje sestre izvezle cveće i čipku, na glavi veo koji mi je stavila Vediha, pred očima poluprovidni zar, tako da sam kroz otvore u muslinu mogla da gledam vesele devojke koje su pevale i igrale. Iako su sve devojke i žene pokušavale da me rastuže govoreći „Ah, jadna Rajiha, iz roditeljskog doma odlaziš u nepoznato, nisi više dete, postaješ odrasla žena, ah jadna!“ i za to vreme mi stavljale kanu, preko glave prelazile tanjirom sa sitnim novcem i upaljenim svećama – ja uopšte nisam mogla da zaplačem. Mislila sam da ću prsnuti u smeh dok su Vediha i Samiha dolazile, sklanjale mi veo i gledale jesu li mi u očima suze. Brinula sam se više da će one zavidne povesti reč o mom nabreklom trbuhu, jer, kad god moje sestre obznane „Ne plače“, druge žene u krugu oko mene dobace „Mašala, ne misli na prošlost, sva je oduševljena.“ Mnogo sam se trudila da zaplačem; setila sam se majčine smrti, kako smo išli na groblje, ali nisam mogla da prolijem suzu.
Ferhat. Kada me je Mevlut pozvao na svadbu, pocepao sam pozivnicu i bacio rekavši „Pusti to!“ Mevlutu je zbog toga bilo žao. Ali želeo sam da još jednom vidim salu za svadbe „Vrh“. Učestovovao sam na mnogo levičarskih sastanaka na tom prostranom mestu u suterenu. Tuče na kongresima i generalnim odborima koji su počinjali pesmama socijalističkih partija i udruženja i „Internacionalom“, a završavali se pesničenjem i ratom stolicama, nisu izazivali nacionalisti koji su upadali na sastanke s toljagama u rukama nego različite skupine, pristalice Sovjeta ili Kine u okviru levičarskih organizacija kojima nije bilo dosta međusobnog bespoštednog prebijanja. Kada su posle ratnog okršaja 1977. godine levičari s Kultepea pretrpeli poraz, i sva ta mesta uz podršku države prešla u ruke desničara, mi smo izgubili tlo pod nogama.
Mevlut je sakrio od Ferhata da salu za venčanja „Vrh“ vodi jedan čovek blizak Vuralovima i da je zahvaljujući njima moglo da se organizuje to veče.
„Ti se dobro snalaziš i s levičarima i s desničarima“, opet ga je podbadao Ferhat. „Sa tim sposobnostima ćeš biti dobar zanatlija.“
„Ja želim da budem vlasnik radnje“, rekao je Mevlut. Jedno vreme je sedeo do Ferhata. Ispod stola ga je poslužio votkom najpre s limunadom, a onda bez nje. „Nas dvojica ćemo jednog dana otvoriti najlepšu radnju u Turskoj“, rekao je svom prijatelju grleći ga i ljubeći.
Dok je pred opštinskim službenikom koji je obavljao građansko venčanje izricao „Da“, Mevlut je osetio da s poverenjem može prepustiti čitav svoj život Rajihinim rukama i inteligenciji. Shvatao je da će i to što je tokom svadbe cupkao za ženom ne žaleći se ni na šta – kao što će biti tokom celog njihovog braka – olakšati njegov život i ujedno učiniti srećnim dete u njemu (ne ono u Rajihinom stomaku nego ono u Mevlutovoj duši). Posle pola sata, međutim, pošto se sa svima izljubio, poljubio je ruku Hadži Hamitu Vuralu, koji je bio smešten za jedan sto sa svojim ljudima kao neki političar s obezbeđenjem, i svim muškarcima koji su bili za istim tim stolom.
Dok je sedeo s Rajihom na crvenoj plišanoj fotelji sa zvezdicama, postavljenoj na sredini sale za mladu i mladoženju, Mevlut je u delu u kojem je bilo više od polovine muškaraca video mnoga poznata lica: većina su bili stari prodavci kiselog mleka iz očeve generacije s ramenima spuštenim od nošenja obramice i pogrbljenim leđima. Pošto je bilo gotovo s prodavanjem kiselog mleka, najsiromašniji i najneuspešniji su ujutru radili na drugim poslovima, a uveče prodavali bozu kao Mevlut. Neki su napravili udžerice (ponekad bi se rušile i ponovo pravile), pa im je laknulo, jer su ta mesta sada dobila na vrednosti, te su otišli u penziju ili se vratili u selo. Neki su posedovali i kuće u selu koje su s velike udaljenosti gledale na Bejšehirsko jezero i kuće u starim divljim naseljima. Oni su pušili marlboro. Novac onih koji su se dali zavesti reklamama u novinama, kockanjem s Poslovnom bankom, predavanjima u osnovnoj školi i koji su ono što su svakog dana zarađivali, paru po paru, ulagali u banku, u trenutku je nestao u poslednjoj inflaciji. A i novac onih koji su novac ulagali kod privatnih bankara da se to ne bi desilo, takođe je ispario. Sinovi nekih od njih, baš kao Mevlut, još uvek su radili kao prodavci, mada je Mevlut bio svestan da su među tim brojnim muškarcima mnogi koji su se istrošili posle četvrt veka rada kao prodavci, a da ništa nisu uštedeli i da čak ni u selu nisu stekli nekakvu kuću ili baštu. I njegova majka je sedela za istim stolom s tim ostarelim umornim ženama prodavaca koje žive na selu. Mevlutu je bilo teško da ih gleda.
Zasvirala je muzika i Mevlut se priključio masi muškaraca koji su igrali u sredini. Dok je poskakivao i cupkao, krajičkom oka je pratio kretanje Rajihine ljubičaste marame; Rajiha se u ženskom delu sale ljubila između stolova sa zabrađenim devojkama, strinama i tetkama. Tražeći Rajihu, primetio je Mohinija koji je u poslednjem trenutku stigao iz vojske na svadbu. Nedugo posle početka ceremonije predaje poklona, u dobrano zagrejanoj sali je nastalo komešanje. Kao da je opijena od limunade, buke i zagušljivosti vlažne sale, u masi je nestalo reda. „Ako ne bih pio i svaki čas gledao u Vuralov sto, ne bih mogao da podnesem ovoliko fašista“, rekao je Ferhat koji je ispod stola pružio Mevlutu votku s limunadom. Mevlut je popio jednu čašu, a da to ni ko nije primetio. U jednom trenutku je pomislio da je izgubio Rajihu. Potom ju je ugledao i potrčao ka njoj. Izlazila je na vrata koja su vodila ka toaletima s dve devojke koje su imale marame u istoj boji kao i ona:
„Bata Mevlute, toliko se radujem za vas oboje kad god vidim koliko je Rajiha srećna…“ rekla je jedna od devojaka. „Izvini, nisam mogla da čestitam u selu.“
„Moja mlađa sestra Samiha, zar je nisi prepoznao?“ upitala je Rajiha kada su ponovo seli u crvene fotelje. „Ono što je stvarno lepo to su njene oči. Sada je mnogo srećna u Istanbulu. Ima toliko prosaca, prima toliko pisama da su Vediha i otac u čudu šta da rade.“
Sulejman. Isprva sam pomislio da Mevlutu majstorski polazi za rukom da bude miran. Ne, Mevlut nije prepoznao lepu Samihu kojoj je napisao toliko pisama.
Mohini. Mevlut i Rajiha su tražili da na ceremoniji uručivanja poklona budem i zapisničar i voditelj. Kada god objavim s mikrofonom u ruci „Preduzimač iz Rizea, naš biznismen i veliki dobrotvor, graditelj džamije na Dutepeu, gospodin Hadži Hamit Vural, stavlja mladoženji švajcarski ručni sat (u stvari je kineska proizvodnja)!“ masa gostiju na svadbi koja puca od muke s cigaretom u ruci i limunadom u rukama se uskomeša i razveseli, počne da ogovara i da se smeje, a cicije, koje su mislile da mogu da se provuku tako što će dati na poklon nešto malo para, shvate da će se obrukati pa pripremaju veću papirnu novčanicu.
Sulejman. Nisam mogao da verujem svojim očima kada sam u gužvi video Ferhata. Da smo znali da će dovesti tog bednika s izgovorom „On mi je prijatelj, konačno je smekšao!“, čoveka koji je pre pet godina s novcem iz Moskve kovao planove kako da sa svojim četnim drugovima u nekom ćošku pritisnu i počiste moju stariju braću, zar bismo nosili Mevlutova pisma, sredili mu ovaj brak i napravili svadbu?
Drug Ferhat je vrlo pokunjen, tako izgleda. Ne može da kao ranije pogleda čoveku pravo u oči okrećući brojanice u ruci poput svežnja ključeva u razbojničkoj pozi komuniste tek izašlog iz zatvora i govoreći razmetljivo, ja sve znam najbolje. Posle vojnog udara od pre dve godine većina tih komunističkih drugova je ili strpana u zatvor ili obogaljena mučenjem. Snalažljivi koji nisu želeli da budu mučeni su otperjali u Evropu. Naš drug Ferhat, koji osim kurdskog ne govori nijedan drugi jezik, umekšao je stavove, jer ne bi mogao da se ulizuje borcima za ljudska prava i opstane u Evropi, pa je ostao ovde. Uostalom, kao što kaže moj stariji brat: pametan komunista čim se oženi zaboravi na ideje i zarađuje pare; a glupi, pošto zbog tih glupih ideja nikako ne mogu da zarade pare, oni kao Ferhat nađu one bez prebijene pare poput Mevluta i posao im je da ih uče pameti.
I još ovo mislim. Mi muškarci na primer tek tako osudimo čoveka: za bogatog čoveka koji dođe u posetu konaku da prosi lepu devojku u koju je zaljubljen, ali koji kada uđe na vrata vidi da ta devojka ima još lepšu i mlađu sestru i odmah na istom mestu zaprosi od oca ne prvu nego tu drugu devojku koja sa strane igra školice, kažemo da je pravi nitkov; ali bar čoveka možemo da razumemo. Dobro, kako da shvatimo one poput Mevluta koji kada vide da devojka koju su oteli u noćnoj tmini, posle niza godina pisanja suzama natopljenih ljubavnih pisama, nije lepa devojka u koju su se zaljubili nego njena starija sestra i koji ne kažu ni reč?
Druga stvar koja je Mevluta činila srećnim bila je Rajihina nepomućena detinja radost. Ona se nije kao mlade koje je viđao na drugim svadbama izveštačeno divila novčanicama koje su stavljane na nju, već se iskreno radovala. Dok je Mohini objavljivao svaku paru, zlatnik i nakit stavljane na mladu i mladoženju trudeći se da bude zabavan („Od najmlađeg dede među mlekadžijama pedeset američkih dolara!“), deo mase je kao što se radilo na svim svadbama pljeskao napola podrugljivo, a napola iz učtivosti.
Dok su neko vreme svi gledali ka nečemu drugom, Mevlut je ispod oka odmerio Rajihu. Učinili su mu se lepim ne samo njene šake, ruke, uši, nego i nos, usta, lice. Njena jedina mana bila je što je sada bila mnogo umorna, ali joj je dobronamerno držanje savršeno pristajalo. Rajiha nije mogla nikome da poveri na čuvanje plastičnu kesu punu poklona, koverata i paketa, već ju je stavila na ivicu fotelje na kojoj je sedela. Mala i prefinjena ruka sada joj se odmarala u krilu. Mevlut se setio kako je tu ruku držao dok su zajedno bežali po planini i kako ju je prvi put pažljivo pogledao na železničkoj stanici u Akšehiru. Sada mu se činilo kao da je dan kada je oteo Rajihu bio pre mnogo godina. Za tri meseca su se toliko mnogo voleli, toliko mnogo zbližili i toliko razgovarali i zajedno se smejali da je Mevlut sa zaprepašćenjem spoznao da nikoga ne poznaje kao Rajihu. Muškarci koji su igrajući pravili upadljive pokrete prema devojkama izgledali su mu kao deca koja ne poznaju život. Osim što je osećao kao da je godinama poznaje, Mevlutu je od sada s vremena na vreme prolazilo kroz glavu da je zapravo pisao pisma nekome poput nje, štaviše da ih je pisao njoj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:16 am



4. PILAV S LEBLEBIJAMA


OSTACI JELA SU UKUSNIJI


Mevlut i Rajiha su kod kuće videli da su mnogi koverti koji su na svadbi razmetljivo ubacivani u kesu za poklone bili prazni, ali se tome nisu začudili. Mevlut, koji nije mogao da veruje ni bankama ni bankarima, kupio je Rajihi zlatnu narukvicu od najvećeg dela novca. Uz to je dao pare i za jedan očuvan crno-beli televizor koji je kupio na Dolapdereu da se ona ne dosađuje dok ga uveče čeka kod kuće. Muž i žena su se ponekad držali za ruke dok su zajedno gledali televiziju. Mevlut je počeo ranije da se vraća kući, jer nije bilo nikoga ko bi kupovao sladoled na ulici subotom uveče kada se prikazivala Mala kuća i nedeljom kada je na programu bila serija Dalas.
Pošto se početkom oktobra Hizir vratio iz sela i uzeo svoja sladoledžijska kolica, Mevlut je neko vreme šetao besposlen. Ferhat posle svadbe beše nestao. Više nije donosio Mevlutu vesti o novom poslu za koji je govorio „Biće dobra para“ za koji niko nije znao, kao što je nekada radio kada bi se sreli u kafanama na Tarlabašiju. Mevlut je kucao na vrata restorana na Bejogluu u kojima je nekada radio, svraćao kod glavnih konobara i gazda restorana koji su popodne sređivali račune s olovkom i papirom u ruci, čitali novine u nekom uglu i popunjavali sportsku prognozu, ali nije mogao da dobije novu ponudu za dobro plaćen posao kakav je priželjkivao.
U gradu su otvarani novi i skupi restorani, nije da nisu, ali u njih su primani oni koji su učili u turističkim školama i znali toliko engleski da pojme razliku između yes i no, a ne oni koji su obučavani da rade odmalena i dolazili iz sela da rade bilo kakav posao. Početkom novembra, posle dve nedelje rada u jednom restoranu, Mevlut je svojevoljno napustio posao. Obrecnuo se na jednog gosta s kravatom koji je mudrovao da ljuta pasta nije bila dovoljno ljuta i potom kajući se skinuo i bacio kecelju. Ali to nije bila emotivna reakcija nekoga ko je bio nesrećan i sit svega. Proživljavao je najsrećnije dane svog života, uskoro je trebalo da postane otac i s kapitalom koji je napravio od nakita sa svadbe imao je novu investiciju u pilav s leblebijama koji je trebalo da obezbedi budućnost njegovog sina.
Jedan kelner beše upoznao Mevluta s jednim prodavcem iz Muša koji se šlogirao posle višegodišnjeg prodavanja pilava s leblebijama i ostao nesposoban da stoji na nogama. Bolesni Mušlija je želeo da proda kako svoja kolica tako i pravo da stoji s njima i prodaje iza pristaništa za trajekte Kabataš za koje je tvrdio da je konačno njegovo „pravo“. Mevlut je iz iskustva znao da je pravo na parkiranje, na kome su insistirali svi prodavci koji su ustupali svoja kolica, preterano. Svaki prodavac, koji je uspeo da nekoliko dana parkira svoja kolica u nekom ćošku tako što bi to izmolio od opštinske policije i nešto malo dao, iskreno bi počeo da veruje da je taj ćošak njegova uknjižena svojina, a ne narodna ili državna. Uprkos tome, posle višegodišnjeg bavljenja prodajom idući ulicama s obramicom na leđima, Mevlut je bio obuzet vizijama o posedovanju određenog mesta u gradu poput nekog vlasnika dućana i iskreno je verovao u budućnost posla. Bio je svestan da je malo nasamaren, ali nije mogao da se više pogađa sa starim Mušlijom. Otišao je dva puta s Rajihom u straćaru iza Ortakoja u kojoj je čovek stanovao pod kiriju zajedno s bubašvabama, miševima, eks pres-loncima i sinom koji je mucao i naučio posao. Jednog dana je Mevlut dogurao kolica do kuće. Od jednog trgovca na veliko na Sirkedžiju kupio je džak pirinča i džak leblebija i nagurao ih između kuhinje i televizora.
Rajiha. Ja sam pre nego što uveče legnem lepo potapala leblebije u vodu, budila se ujutru uz pomoć budilnika u tri sata i videvši da su leblebije smekšale stavljala ih u šerpu na tihu vatru. Onda smo ih poklapali i Mevlut i ja bismo ponovo spavali zagrljeni spokojno slušajuši šištanje šerpe koja se ohladila. Ujutru sam pirinač najpre malo pržila na ulju, kao što nas je Mušlija naučio, a onda ga parila na jakoj vatri. Kada Mevlut ujutru izađe u kupovinu, ja sam malo barila kokošije meso u ključaloj vodi, a zatim ga okretala na ulju. Onda sam noktima i vrhovima prstiju pažljivo skidala kosti i kožu s nekih kokošaka i onako kako mi dođe pržila majčinu dušicu i biber, ponekad kada imam inspiraciju jedno-dva čena belog luka, a poneku glavicu sam delila na četiri dela i stavljala na ivicu pilava.
Kada bi se Mevlut ujutru vratio iz kupovine s torbama voća i paradajza, dugo bi udisao miomiris koji je Rajiha napravila u kući i milovao ruku, leđa i nabrekao ženin trbuh koji je sve više rastao. Mevlutove mušterije, činovnici s kravatama ili u suknjama koji su radili u bankama i poslovnicama na Findikliju, bučni đaci i studenti u blizini, građevinski radnici u okolini i vozači i putnici koji su želeli da ubiju vreme čekajući u redu za parobrod ili trajekt – nisu se žalili na Rajihinu piletinu. Mevlut se trudio da razgovara s redovnim kupcima koje je za kratko vreme stekao, na primer s crnookim momkom koji je radio kao bezbednjak na ulazu u Akbanku i čije je telo podsećalo na kasu, s gospodinom Nedimom u beloj uniformi koji je na pristaništu prodavao brodske karte ili sa službenicima koji su ga uvek gledali sa smeškom kao da s njim teraju šegu, otpočinjao razgovor o poslednjim događajima poput penala koji na poslednjoj utakmici nije dosuđen Fenerbahčeu i slepoj devojci koja je znala sve odgovore u jučerašnjem kvizu. Besplatnim obrocima s dosta pilećeg mesa i svojom slatkorečivošću učinio je da ga prihvate i opštinski policajci.
Kao iskusni prodavac koji je znao da je razgovor s mušterijama deo posla, Mevlut se nikada nije upuštao u političke teme. Ono što ga je činilo srećnim mnogo više od zarade, što je uvek osećao u vreme kada je prodavao kiselo mleko i bozu, jeste kada neka mušterija ponovo dođe po pilav s piletinom koju je pojela pre nekoliko dana (to je bilo vrlo retko) i to mu dobronamerno saopšti (što je bilo još ređe).
Imao je osećanje da velika većina njegovih kupaca dolazi kod njega jer je jeftin, a i blizu je, a neki su mu to i otvoreno govorili. Ako bi s vremena na vreme neka mušterija dobrog srca rekla „Pilavdžijo, mašala, još osećam ukus u ustima“, Mevlut bi bio tako srećan da bi nekoliko dana zaboravljao da se zamisli nad činjenicom da u stvari uopšte ništa ne zarađuje od prodaje pilava, što je pokušavao da prikrije, koliko od Rajihe toliko i od sebe. Slutio je da nema nikakve korist i da to što je Mušlija osam godina stajao na istom mestu i umro švorc i bolestan nije plod njegove nesposobnosti.
Rajiha. Mevlut je u većini dana donosio uveče kući polovinu leblebija, pilećih bataka i pilava koje sam kuvala ujutru. Ta pobelela krilca, male pileće polutke, delove kože kojima je masnoća promenila boju ja sam iznova kuvala zajedno s hranom koju sam pripremala za sutradan. I pilav sam ponovo parila. Pilav koji bih po drugi put kuvala na tihoj vatri bio bi još ukusniji. Mevlut to što radim ne bi nazivao „ponovnim kuvanjem“ nego „vaspitavanjem“ kao što su govorile vođe u ćeliji i bogati osuđenici koji su tražili da se rđavo jelo iz zatvorske kuhinje ponovo skuva s dobrim maslinovim uljem, začinima i biberom iz tajnog skrovišta. To je naučio od jednog bogatog Kurda iz Džizrea koji je izašao iz zatvora i sada vodi auto-parking. Mevlut je voleo da dok ja kuvam u kuhinji istakne činjenicu koja je bila vrlo poznata među istanbulskim svetom koji je punio stomak kod uličnih prodavaca, a to je da su ostaci jela ukusniji. Ali ja bih se na to ljutila i govorila: „To što se neko jelo ponovo kuva, jer nije pojedeno, ne znači da je za otpad.“ Kupci više vole dva-tri puta preprženu pileću kožicu, leblebije smekšane dugim barenjem, pa čak i nekoliko puta pržene i na vatri okretane pileće iznutrice od svežih i čistih komada; posipaju ih senfom i kečapom i sliste samo tako.
Od oktobra je počeo i da svake večeri prodaje bozu.
Kako je neprestano pešačio dok ju je prodavao, pred očima su mu promicale lepe slike i neobične misli: Tih dana je otkrio da se u nekim mahalama mrdaju senke drveća iako se nijedan list ne miče, da su čopori pasa hrabriji i agresivniji u naseljima sa skršenim ili ugašenim uličnim svetiljkama i da se rimuju poslednji slogovi oglasa za obrezivanje i privatne časove zalepljenih na električne stubove i vrata. Osluškivanje šta mu grad govori noću i tumačenje jezika ulica ispunjavali su Mevluta ponosom. Moć imaginacije mu je pak slabila dok je ujutru čekao nepomično na hladnoći s rukama u džepovima iza kolica s pilavom; shvatao je da je svet prazan i besmislen i, pribojavajući se duboke praznine koja je u njemu rasla, priželjkivao da se smesta vrati Rajihi. Možda je Rajiha u tom trenutku kod kuće trpela rane porođajne bolove. Ali Mevlut bi rekao u sebi „Da se još malo strpim“ i, ne mogavši da se uzdrži, išao oko zastakljenih kolica za pilav s ogromnim točkovima praveći krugove; onda bi stao i dok bi čekao prebacivao bi težinu s leve na desnu nogu i ponovo gledao u švajcarski sat na ruci.
Rajiha. „Taj sat ti je stavio da mu sve ide kao po loju“, govorila bih kada bih ugledala da je Mevlut opet okupiran poklonom Hadži Hamita Vurala. „Naravno, da bi ne samo tebe nego i tvog strica i njegove sinove naterao da se osećate dužnim prema njemu.“ Kada bi se popodne vratio kući, kuvala bih Mevlutu čaj od lipe čije sam cvetove skupljala s drveća u dvorištu jermenske crkve. On bi video da sam pripremila bozu sa svim što treba, odmah uključivao televizor, pio obilno zaslađen čaj od lipe gledajući čas geometrije za gimnazije, što je bilo jedino na programu, i spavao neprekidno kašljući sve do večere. Tokom sedam godina u kojima je prodavao pilav, ja sam kuvala leblebije i pirinač, kupovala piletinu, barila, čistila, pržila; i bozu koju će uveče prodavati ja sam šećerila dok ne dobije gustinu, ja sam tokom dana prala kašike, krčage, tanjire, sve posude. Osluškivala sam dete u stomaku, pazila da ne povratim u pilav od smrada dok sam pržila piletinu i brinula o kutku s kolevkom i jastukom koji sam napravila za dete. Mevlut je kod nekog starinara pronašao jednu staru knjigu pod naslovom Islamska imena za vaše dete. Pre večere bi u pauzama za reklame na televiziji okretao njene stranice, glasno čitao Nurulah, Abdulah, Sadulah, Fazlalah i gledao u mene da bi dobio odobravanje, a ja nikako nisam mogla da mu kažem da će naše dete biti devojčica, da mu ne bih slomila srce.
Vediha, Samiha i ja smo to saznale u Dečjoj bolnici na Šišliju kuda smo otišle sve tri. Samiha, koja je videla da se sekiram, rekla je kada smo izašle na ulicu: „Baš te briga, zaboga. Ionako je dovoljno muškaraca na ulicama ovog grada.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:16 am



5. MEVLUT POSTAJE OTAC


NE IZLAZI IZ KAMIONETA


Samiha. Došla sam s ocem iz sela u Istanbul na Rajihinu svadbu, ali se nismo vratili nazad. Opet smo otac i ja u istoj sobi kod moje starije sestre Vedihe. Svako jutro kada se probudim, utonem u misli gledajući u senke bokala i boce kolonjske vode na stolu: toliko sam u selu imala prosaca da je otac pomislio da ću biti bolje sreće ako ostanemo u Istanbulu… Ali osim Sulejmana, u Istanbulu do sada nisam nikoga drugog videla… Ne znam šta je otac uzeo od Sulejmana i Korkuta, šta su mu obećali. Ali oni su mu platili veštačke zube. Pre nego što zaspi, stavlja ih u jednu čašu; dođe mi da dok čekam da se probudi otvorim prozor i izbacim ih napolje. Ujutru pomažem Vedihi u kućnim poslovima, pletem za zimu i popodne gledamo televiziju kada počne program. Otac se ujutru igra s Bozkurtom i Turanom, ali nastaje svađa s unucima kad ga vuku za bradu i kosu. Vediha, otac, Sulejman i ja, svi zajedno smo jednom išli na Bosfor i jednom na Bejoglu u bioskop i na puding.
Jutros se Sulejman igrajući se ključevima kamioneta ford kao brojanicama stvorio preda mnom i rekao mi da će oko podne ići preko puta na Uskudar da uzme šest kesa cementa i gvožda, da će preći most preko Bosfora i da ako hoću mogu i ja da idem. Pitala sam sestru Vedihu. „Kako hoćeš“, rekla je. „Molim te pazi!“ Šta je htela da kaže? Pošto otac i Vediha nisu ništa prozborili kada je Sulejman seo tik do mene dok smo gledali film u bioskopu „Šaraj“, da li se njegova ruka svesno zavlačila uz moju nogu poput opreznog raka, obratila sam pažnju, da li je to bilo slučajno i ništa nisam mogla da zaključim. Ali sada, dok prelazimo most preko Bosfora na podnevnom suncu u ledenohladnom i blistavom zimskom danu Sulejman se prema meni ponaša odveć gospodski i fino i kaže mi: „Samiha, ako hoćeš da pređemo u desnu traku da bolje vidiš dole.“ Tako primiče kamionet ford uz krajnju desnu stranu mosta da pomišljaj da ćemo u trenutku pasti pravo na ruski brod s crvenom zastavom koji prolazi ispod.
Pošto smo prešli bosforski most, idući dalje užasnim izrovanim putem iza Uskudara, nije više bilo ni lepote ni velelepnih turističkih mesta. Videla sam fabrike od betona ograđene bodljikavom žicom, radionice s razbijenim prozorima, kuće ružnije i oronulije od onih u selu i na desetine hiljada kanti koje čoveka navode da se zapita padaju li zarđale kante s neba.
Zaustavili smo se na beskrajnoj ravnici prekrivenoj udžericama. Svako mesto je mnogo ličilo na Dutepe (znači bilo je bedno) i ujedno je bilo novije i ružnije. „Ovde je ogranak građevinske firme Aktašovih koju smo ortački osnovali s Vuralovima“, rekao mi je Sulejman; izašao je iz auta i taman kada se zaputio ka ružnoj zgradi, okrenuo se i doviknuo mi kao da preti: „Ni slučajno ne izlazi iz kamioneta!“ To je, naravno, u meni probudilo snažnu želju da izađem iz vozila. Ali unaokolo nije bilo nijedne žene, pa sam nepomično čekala na svom mestu na prednjem sedištu kamiona.
Kao što u povratku zbog saobraćaja nije bilo vremena za ručak, tako me Sulejman nije mogao dovesti do kuće. Došavši na početak Dutepea, ugledao je drugove i zaustavio kamionet u mestu. „Stigli smo u mahalu, sada ćeš lako da se popneš uz našu uzbrdicu“, rekao mi je. „Evo ti novac da mojoj majci kupiš hleb u pekari!“
Dok sam se s hlebom u ruci lagano pela ka bespravno napravljenoj kući Aktašovih, koja je već ličila na betonsku kuću, mislila sam na to što kažu da ono što je teško kod braka sklopljenog provodadžisanjem nije to što se devojka udaje za nekoga koga i ne poznaje, nego što tog koga uopšte ne poznaje mora da voli… Ali u stvari trebalo bi da bude lakše da se devojka uda za nekoga koga uopšte ne poznaje, jer, verujte, što više poznajete muškarce teže ih je voleti.
Rajiha. Bezimeno žensko dete u mom stomaku je postalo ogromno i otežava mi čak i sedenje. Prekinula sam Mevluta jednog predvečerja dok je čitao stranice knjige u ruci: „Hamdulah – onaj koji hvali; Ubejdulah – Alahov rob; Sejfulah – Alahov mač, vojnik“. „Mevlute, dušo, zar ta knjiga nema deo sa ženskim imenima?“ „Aaa, tačno, ima“, odgovorio je Mevlut poput muškarca koji je prvi put primetio da u restoranu u koji ide godinama postoji „porodični salon“ na gornjem spratu namenjen ženama. Kao god što bi kroz odškrinuta vrata bacio žuran i sramežljiv pogled na ženski deo, tako je ovlaš pogledao zadnje stranice knjige i nezainteresovan se ponovo vratio muškim stranicama. Zato mi je moja sestra Vediha, živa bila, kupila još dve knjige u jednoj elegantnoj knjižari-prodavnici igračaka na Šišliju: u knjizi s nacionalističkim imenima koja potiču iz srednje Azije poput Kurtdžebe, Alparslan, Atabek, devojčice i dečaci su opet odvojeni stranicama po sistemu harem-selamluk. A u Savremenom vodiču kroz imena dečaci i devojčice su sedeli pomešani kao na bogataškim evropejskim svetkovinama i privatnim gimnazijama, ali je Mevlut čitao i smejući se odbacivao imena poput Simge, Suzan, Mine, Irem i jedino ozbiljno uzimao muška imena kao što su Tolga, Hakan, Kilič.
Ali nipošto iz svega ovoga i ne pomišljajte da je Mevlut bio razočaran kad nam se u aprilu rodila kći, kojoj smo dali ime Fatma, i da se prema meni rđavo odnosio što mu nisam rodila sina. Bilo je upravo suprotno. Mevlut se toliko radovao bebi, da je počeo da na sav glas i sasvim iskreno svima priča da je zapravo od početka želeo devojčicu. Pozvao je Šakira, koji je fotografisao pijance u krčmama na Bejogluu i u trku razvijao i izrađivao fotografije u starinskoj laboratoriji u našoj ulici, da dođe kod nas i da ga fotografiše dok se smeje pokazujući sve zube i drži Fatmu kao kakav džin. Mnogim mušterijama je podelio besplatan pilav pokazujući sliku koju je zalepio na staklo kolica govoreći „Dobio sam devojčicu.“ Svake večeri, čim dođe kući, uzimao bi Fatmu u krilo, poput časovničara očima primicao njenu levu ručicu, dugo gledao kako su joj savršeni prstići i govorio: „Ima i nokte.“ Dok bi poredio svoje i moje prste s prstima bebe, nikako ne bi mogao da poveruje u Alahovo čudo i ljubio bi nas obe sa suzama u očima.
Mevlut je bio mnogo srećan, ali u duši je osećao nešto čudno čega Rajiha nije bila svesna. Od nekih mušterija koje su videle Fatmine fotografije zamagljene parom na staklu pilavdžijskih kolica i govorile „Mašala, kako lepa beba“ krio je da je dete žensko. Ali bilo je potrebno dosta vremena da bude kadar da prizna da je osnovni uzrok njegove uznemirenosti ljubomora koju je osećao prema bebi. Na samom početku je pomišljao da ga obuzima neopravdan bes kad se budio dok je Rajiha noću ustajala i dojila Fatmu. Tokom leta se često prepirao s Rajihom što nikako nisu uspevali da spreče komarce koji su prodirali kroz mrežu i ujedali bebu. Mevlut je kasnije spoznao da ga obuzima čudno osećanje dok Rajiha naslanja svoju ogromnu dojku na bebina usta i s njom umilno razgovara. Uzrujavalo ga je kada Rajiha pogleda dete s nežnošću, štaviše s divljenjem, jer je želeo da Rajiha tako gleda samo njega. Bio je kivan na nju, a nije mogao da joj to kaže. Rajiha i beba su sada bile jedno biće. Mevlut se osećao beznačajnim.
A on je, međutim, imao potrebu da u kući stalno čuje od svoje žene koliko je značajan. Otkako se Fatma rodila, Rajiha više uopšte nije govorila: „Mevlute, mašala, danas si napravio dobar pazar“; „Mevlute, kako si pametno smislio da ostatak pekmeza staviš u bozu umesto šećera“; „Mevlute, dobro si upecao opštinske službenike, bravo!“ Mevlut je za Ramazan bio po ceo dan u kući. Želeo je da zaboravi ljubomoru neprekidno ujutru vodeći ljubav, ali je postajao napet, jer je Rajiha „sve“ radila pred detetom. „Prošlog leta si se plašila da ne vidi Alah, ovog leta se plašiš da ne vidi dete!“ viknuo je Mevlut jednom. „Ustani i promešaj sladoled.“ Mevlutu se mnogo sviđalo da gleda kako Rajiha opijena srećom zbog deteta i ljubavi poslušno ustaje iz kreveta i meša sladoled obema rukama držeći dugačku kašiku i kako vena na lepom vratu njegove žene iskače od napora. U isti mah je povremeno ljuljao kolevku koja mu je stajala uz uzglavlje.
Samiha. Dosta je prošlo od kako smo došli u Istanbul. Još smo kod moje sestre na Dutepeu. Moj otac noću mnogo hrče tako da ne mogu da spavam. Sestra kaže da će već početi da nas ogovaraju ako ne napravimo veridbu. Sulejman mi je kupio zlatnu narukvicu. Prihvatila sam poklon.
Rajiha. Mevlut je toliko bio ljubomoran na to što dojim Fatmu da sam najpre izgubila volju, a potom i mleko. Pošto sam prestala da je dojim, početkom novembra sam ostala trudna. Šta ću sad da radim? Nikako ne mogu da kažem Mevlutu dok ne saznam da mi je dete u stomaku muško. A šta ako nije muško? Nisam mogla da budem sama kod kuće, mislila sam da odem kod sestre Vedihe i da popričam i sa Samihom. Prepala sam se kada sam telefonirala iz pošte na Taksimu i saznala za vest, te sam se vratila kući.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:16 am



6. SAMIHINO BEKSTVO


ZA ŠTA U ŽIVOTU ČOVEK ŽIVI


Vediha. Samiha se popodne iznenada pojavila na vratima naše sobe s maramom na glavi i koferom u ruci. Drhtala je kao prut. „Šta je bilo?“ upitala sam.
„Sestro, ja sam se zaljubila u drugog, bežim s njim, stigao je taksi.“
„Šta? Jesi li luda? Pazi šta radiš!“
Zaplakala je, ali je bila vrlo odlučna. „Ko je on? Otkud sad taj čovek? Gledaj, Sulejman je mnogo zaljubljen u tebe, nemoj mene i oca dovoditi u tešku situaciju“, rekla sam joj. „I šta znači to što bežiš taksijem?“
Moja sestra, zaslepljena ljubavlju od uzbuđenja, nije mogla da govori. Uhvatila me je za ruku i odvela u sobu u kojoj je boravila s ocem. Na sto je pažljivo ostavila narukvicu koju joj je dao Sulejman i marame s ljubičastim cvetovima i gazelama. Kao nema mi je pokazala rukom.
„Samiha, otac će se oduzeti kada se vrati kući“, rekla sam. „Uzeo je od Sulejmana poklone i novac za veštačke zube i za mnoge druge stvari, to znaš. Hoćeš li to da uradiš našem tatici?“ Nije odgovorila, gledala je preda se. „Otac i ja ćemo do kraja života živeti sa stidom“, rekla sam.
„I Rajiha je pobegla, ali se na kraju sve lepo završilo.“
„Ali nije bilo nikoga ko je hteo Rajihu, ko je napravio dogovor o braku“, nastavila sam. „A ti nisi kao Rajiha, ti si vrlo lepa. Otac nikome nije dao reč za Rajihu i uzeo novac. Ovde će pasti krv.“
„Ja nemam pojma o dogovoru“, rekla je ona. „Zašto otac daje reč, a da ne pita mene, zašto uzima pare?
Odozdo se začula sirena taksija. Išla je ka vratima. „Samiha, ti znaš, zar ne, da će me Korkut nedeljama tući što si ti pobegla. Ruke i noge će mi biti sve u modricama, to znaš, zar ne, Samiha?“
Samiha. Zagrlile smo se i zaplakale… Toliko mi je bilo žao sestre i toliko sam se plašila…
Vediha. „Vraćaj se u selo s ocem!“ rekla sam. „A onda ćeš da bežiš! Sada će ovde svu krivicu da pripišu meni, misliće da sam ja to udesila. Ovi će me ubiti, ti to znaš, Samiha. Ko je taj čovek?“
Samiha. Dala sam sestri za pravo. „Stani da otkažem taksi“, rekla sam. Ali dok sam izlazila iz kuće, ponovo sam uzela kofer u ruke. Vediha, koja je s prozora videla kofer u mojoj ruci dok sam išla prema kapiji preklinjala me je plačući: „Ne idi, Samiha, mila moja sestro, ne idi!“ Kada sam izašla kroz dvorišna vrata i uvukla se u taksi, nisam znala šta da radim i šta da kažem. Razmišljala sam da kažem „Odustala sam, moja sestra plače“, ali su se vrata taksija otvorila i povukli su me unutra. Nisam uspela ni da se okrenem niti da poslednjim put pogledam svoju stariju seju.
Vediha. Samihu su na silu uvukli u kola. Videla sam s prozora svojim očima. „Upomoć“, povikala sam. Stignite je, mene će okriviti! Razbojnici otimaju moju mlađu sestru, upomoć!
Sulejman. Ja sam budeći se iz popodnevnog sna u kući video da kod stražnjih vrata čeka neki auto… Bozkurt i Turan su se igrali u dvorištu… Čuo sam da Vediha viče i trči u dvorište.
Vediha. Ta koliko mogu da trčim u papučama na nogama… Zaustavite taksi, vikala sam. Samiha, izađi, dušo, izađi iz tog auta!
Sulejman. Potrčao sam za njima. Nisam uspeo da ih stignem! Umreću od besa. Vratio sam se, uskočio u kamionet, upalio i nagazio gas. Kada sam sišao niz padinu i stigao pred naš dućan, crni auto je okrenuo i otišao čak prema Medžidijekoju. Ali još nije bilo gotovo. Samiha je časna devojka, ona će malo potom da iskoči iz taksija. Još nije pobegla, nije oteta. Vratiće se ona. Nemojte pogrešno da shvatite. Molim vas ne pišite i NE PREUVELIČAVAJTE PISANJEM, pomislio sam. Ne kaljajte čestitu devojku. Iz daljine sam video da je crni auto otišao, ali nisam uspeo da ga stignem. Ispružio sam se ka ladici, izvadio pištolj kirikkale i dva puta pucao u vazduh. Ne pišite, jer nije tačno da je pobegla. Pogrešno će se shvatiti!
Samiha. Ne, dobro oni razumeju. Pobegla sam. I to svojom voljom. Tačno je sve što ste čuli. Ni ja ne mogu da verujem. Zaljubila sam se! Ljubav me je na ovo naterala. Dobro sam se osećala kada je zapucalo. Da li zbog toga što je strela konačno odapeta? I naši su dva puta opalili u vazduh, što znači da i mi imamo pištolj, ali kada smo stigli u Medžidijekoj, oružje je sakriveno. Sulejman je izgleda bio onda u kući, krenuo je kamionetom za nama, plašim se, ali znam, više neće moći da nas pronađe u saobraćajnoj gužvi. Sada sam presrećna. Videli ste: mene niko ne može da kupi… Na sve sam mnogo ljuta!
Sulejman. Prilično sam pritisnuo gas kada sam se našao na otvorenom putu. Prokletstvo, kada se odjednom pojavio kamion, savio sam volan udesno i, neizbežno, udario sam u zid! Malo sam se ošamutio. Gde smo? Ne pomerajući se nastojao sam da shvatim. Udario sam se u glavu. Tu smo! Samiha je pobegla. Radoznala deca su odmah iz zabave dolazila do kamioneta… Udario sam glavom u ogledalo, s čela mi lije krv, ali ubacio sam u rikverc, nagazio gas i krenuo za njima.
Vediha. Kada su čula pucnje, deca su radosno pohrlila u baštu kao da je ispaljen praznični vatromet. Bozkurte, Turane, vikala sam za njima, ulazite u kuću, zatvorite vrata. Nisu slušali, jednog sam ošamarila, drugog sam na silu uhvatila za ruku i uvela u kuću. Pitala sam se da li da zovem policiju. Ali Sulejman je pucao; je li ispravno zvati policiju. „Šta gledate, prokleti bili, zovite oca!“ naredila sam. U stvari, zabranila sam im da bez dozvole pipaju slušalicu, da se ne igraju svaki čas telefonom. Bozkurt je okrenuo broj i obavestio Korkuta: „Tata, tetka Samiha je pobegla drugom!“
I ja sam plakala, ali nije da nisam mislila da je Samiha dobro učinila – to nek ostane među nama. Da, jadni Sulejman se strašno zaljubio u nju. Ali Sulejman nije ni najpametniji ni najzgodniji muškarac na svetu. Već sada je pomalo debeljušan. Samiha je smatrala da su njegove duge zavrnute trepavice, koje će se nekim devojkama mnogo dopasti, glupe i ženskaste. Osnovna muka bila je ta što je Sulejman, iako je toliko bio zaljubljen u nju, za inat činio sve ono što bi Samihu razbesnelo. Zašto se muškarci loše ponašaju prema devojci u koju su se zaljubili? Samiha nije mogla da podnese onu Sulejmanovu nadmenost, kada se svaki čas pravi važan, jer ima para i mudruje. Nije se predala čoveku koga nije mogla da voli, bravo za moju mlađu sestru, ali da vidimo da li je muškarac kome je odbegla razuman? Sumnjam: oteti devojku taksijem usred grada nije stvar inteligencije. Čemu u Istanbulu kolima navaliti na vrata kao u selu!
Samiha. Dok se auto kretao po Istanbulu, meni je sve izgledalo lepo: gradska gužva, ljudi koji su trčeći tamo-ovamo prolazili između autobusa, devojke koje su slobodno nosile suknje, konjska zaprega, parkovi i stare velike stambene zgrade; sve mi se sviđa. Iako je znao da uživam da se vozim po Istanbulu njegovim kamionetom, Sulejman me je vrlo retko izvodio nekud u grad (a to sam mnogo želela), a znate li zašto? Želeo je da bude blizak sa mnom, ali je razlog bio i to što bi mu se poštovanje prema devojci koja bi se pre udaje isuviše zbližila s nekim muškarcem umanjilo. Ja ću se udati za čoveka u koga sam se zaljubila, u koga ću se zaljubiti, u redu? Nisam marila za novac, poslušala sam glas srca i do kraja ću snositi posledice onoga što sam učinila.
Sulejman. Pre nego što je moj kamionet stigao u Medžidijekoj, prešli su čak na Šišli. Vratio sam se kući, parkirao kamionet trudeći se da budem miran. Još nisam verovao onome što vidim, jer nisam smatrao verovatnim da će se neko usuditi da usred Istanbula, usred bela dana, otme moju verenicu. Pošto bi takvom smrt bila kraj, niko u suštini ne može da uradi nešto tako suludo.
Samiha. Niti je Dutepe „usred“ Istanbula niti sam se ja obećala Sulejmanu, kao što znate. Ali, da, tačno, kraj mu može biti smrt, ali kraj svačijeg života će biti takav i, pošto i mi to znamo, pogledajte koliko daleko bežimo. Istanbul nema kraja. Zametnuli smo tragove, stojimo u nekom bifeu i pijemo jogurt iz tetrapaka. Brkovi mog dragog su beli od jogurta. Ne trudite se uzalud, neću reći kako se zove i nikada vam neće poći za rukom da nas pronađete.
Sulejman. Vratio sam se kući i Vediha je gazom pritisla ranu na mom čelu. Potom sam izašao u stražnje dvorište i ispalio dva metka u deblo duda. Onda je nastupila ona čudna tišina. Neprestano sam mislio da će se Samiha vratiti s tašnom u ruci, kao da se ništa nije desilo. Uveče su svi bili kod kuće. Neko je isključio televizor, kao za pogreb, i ja sam shvatio da je ono što me boli upravo ta tišina. Moj stariji brat je neprekidno pušio. Krivovrati Abdurahman-efendija je bio pijan, Vediha je plakala. Izašao sam u noć i, gledajući niz Dutepe, na svetlosti Istanbula zaklinjao se Alahu da ću se osvetiti za ovo. Tamo negde, među milionima svetala, iza nekog prozora je Samiha. Toliko me boli sama pomisao da me ne voli, da pomišljam da je na silu oteta i poželim da smesta pobijem te podlace. Naši preci su prestupnike podvrgavali mučenju pre nego što ih ubiju – u ovakvim trenucima čovek bolje poima značaj tradicije.
Abdurahman-efendija. Kako je to biti otac kćeri koje stalno beže? Malo me je stid, ali osećam i ponos. One se odvažno udaju za muškarce koje su odabrale same, a ne za one koje su im birali drugi. Da su imale majku, one bi rekle šta ih muči i izabrale bi najpogodnijeg bez potrebe da beže… Kao što svi znaju, za udaju je važnije poverenje nego ljubav. Plašim se šta će uraditi sirotoj Vedihi kad se ja vratim u selo. Moja najstarija kći je visprena, mada to ne pokazuje, pa će se možda izvući od kazne.
Sulejman. Još više sam zaljubljen u Samihu otkako je pobegla. Bio sam zaljubljen u nju pre bekstva, jer je lepa i pametna i što se svakome sviđa. To je bilo normalno. A sada sam zaljubljen što me je ostavila i pobegla. I to je, naravno, još normalnije, mada ja ne mogu da izdržim bol. Ujutru odlazim u dućan i zamišljam da se Samiha vratila kući, da ću je zateći ako sada potrčim i odem tamo i da ćemo se venčati uz veliku svadbu.
Korkut. Jednom-dva puta sam nabacio da je „teško oteti devojku ako mu neko iz kuće ne pomogne“, ali se Vediha pravila luda. Ona je samo plakala i govorila: „Otkud ja znam, velik je ovo grad.“ Jednom sam ostao nasamo s Abdurahman-efendijom. „Neki očevi najpre od nekoga uzmu novac, pograbe ga, a onda kada se pojavi bogatija prilika prodaju kćer bogatome pa se prave da je ona pobegla. Nemojte me nikako pogrešno razumeti, Abdurahman-efendijo, vi ste poštovan čovek, ali zar na to Samiha uopšte nije pomislila dok je bežala?“ pitao sam ga. „Prvo ću je ja pitati da mi za to položi račun“, odgovorio je. Potom se naljutio na mene i prestao da svraća na večeru. Tada sam rekao Vedihi: „Ko joj je od vas pomogao ne znam, ali ti zabranjujem da izlaziš iz kuće sve dok ne saznam kome je i gde Samiha pobegla.“ „E pa ionako mi ne dozvoljavaš da izađem iz mahale, a sada više nema ni izlaska iz kuće“, rekla je. „Mogu li da izlazim u dvorište?“
Sulejman. Jedne večeri sam stavio u kamionet Abdurahman-efendiju, saopštio mu da ima nešto o čemu treba da razgovaramo i okrenuo volan ka Bosforu. Otišli smo na Sarijer, u riblji restoran „Tarator“ i seli u jedan ugao daleko od akvarijuma. „Abdurahman-efendijo“, počeo sam mu dok smo pili po čašu rakije, još pre nego što su stigle pržene dagnje, „stariji ste od mene, vi to znate. Za šta u životu čovek živi?“ Pošto je još u putu primetio da razgovor može otići u rđavom pravcu, Abdurahman-efendija je dugo tražio najbezazleniji odgovor. „Za ljubav, dete!“ odgovorio je. „I još?“ „Za prijateljstvo“, razmislio je i nastavio. „I još?“ „Za sreću, dete moje. Za Alaha… Za otadžbinu, narod…“ Prekinuo sam ga: „Čovek živi za čast, tatice!“
Abdurahman-efendija. Nisam rekao da ja u stvari živim za svoje kćeri. Bio sam blag prema tom ljutitom momku, jer sam mu donekle davao za pravo, a još više ga žalio. Toliko smo pili da su mi uspomene koje sam zaboravio plutale poput podmornica u dalekom akvarijumu. Na izmaku noći sam se osmelio i rekao: „Sulejmane sine, mnogo si povređen, ljut si, razumem te. I ja sam tužan i ljut, jer je i mene Samiha ostavila u teškoj situaciji. Ali ovde nema govora o časti, o ponosu koji treba osvetlati! Tvoja čast ni na koji način nije ukaljana. Samiha nije bila ni tvoja žena, a ni tvoja verenica. Da, kamo sreće da ste se venčali, a da se uopšte niste upoznali. Siguran sam kao u svoje ime da biste tada bili srećni. Ali nije ispravno da sada postavljaš pitanje ponosa. Kao što svako zna, reči poput pitanja časti u osnovi su izgovori smišljeni da se ljudi lagodno međusobno ubijaju. Hoćeš li ti da mi ubiješ kćer?“
„Izvinite, tata“, usprotivio se Sulejman. „Zar ja nemam prava ni da jednog dana uhvatim tog podlaca koji je oteo Samihu i zatražim da mi položi račun? Zar taj tip mene nije ponizio?“ „Nemoj pogrešno da shvatiš, sine.“ „Imam li ili nemam pravo?“ „Smiri se, dete.“ „Zaista je teško biti smiren pred onima koji nas varaju koristeći sistem koji smo mi došavši iz sela svojom krvlju i životom uspostavili u ovom odvratnom gradu.“ „Sinko, da mogu, ja bih Samihu uhvatio za uvo i doveo kući. I ona sigurno zna da je učinila nešto pogrešno. Čak je možda večeras dok mi ovde pijemo docupkala nazad s tašnom u ruci.“ „Da vidimo da li ćemo je ja i moj stariji brat primiti.“ „Zar je nećete primiti ako se moja ćerka vrati?“ „Ja imam čast.“ „Ako je niko nije taknuo…“
Pili smo dok se mehana nije zatvorila u toku noći. Ne znam kako je bilo, Sulejman je stojeći na nogama neko vre me tražio od mene oproštaj, ljubio mi ruku iz poštovanja, a ja sam obećavao da će ovaj razgovor ostati među nama. Čak sam rekao i da neću reći Samihi. Sulejman je malo plakao. Način na koji se mrštim, pokreti mojih ruku mnogo liče na Samihine. „Očevi liče na svoje kćeri“, rekao sam ponosno.
„Mnogo sam grešio, mnogo sam se pravio važan, nisam uspeo da budem prijatelj s njom“, rekao je Sulejman. „A i ona je bila mnogo oštrog jezika. Niko nam nije otkrio tajnu tog teškog posla – kako se razgovara s devojkama. Ja sam s njom razgovarao kao s nekim muškarcem samo bez psovanja. Nije išlo.“
Pre polaska na put, Sulejman je otišao da se umije. Kada se vratio, bio je zaista trezan. U povratku, saobraćajci su nas opkolili na Istinji i izvukli dobar bakšiš.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:17 am



7. DRUGA KĆI


KAO DA JE ŽIVOT BIO NEŠTO ŠTO SE
DRUGOME DOGAĐA


Mevlut je dugo bio izvan života i svih tih vesti. Još ne beše izgubio oduševljenje za posao. Bio je optimista poput „investitora koji veruju u ideju“, omiljenih junaka knjiga tipa „Uspešni poslovni čovek“. Verovao je da će više zarađivati ako u izlog kolica na tri točka stavi jaču svetiljku, ako se dogovori s prodavcima jogurta, čaja, kole, koji su se čas skupljali čas nestajali oko njega, ako bude uspeo da s mušterijama povede neposrednije, iskrenije razgovore. Mevlut se mnogo trudio da nađe redovne kupce u okolini Kabataša i Findiklija. Nije se mnogo nervirao zbog nepravde kada mu velike poslovnice u kojima su mnogi zaposleni ručavali s nogu nisu ukazivale pažnju, ali se ljutio kada su mali poslovni prostori tražili račun. Nastojao je da uspostavi prijateljske odnose s računovođama i upravnicima preko portira, poslužitelja, ljudi iz obezbeđenja i prodavaca čaja. Ra jiha je jedne večeri saopštila Mevlutu da je ponovo trudna i da će dete opet biti žensko.
„Gde si saznala da je žensko? Opet ste vas tri išle u bolnicu?“
„Nismo nas tri, nije bila Samiha. Ona je pobegla drugom, da se ne bi udala za Sulejmana.“
„Šta?“
Rajiha mu je ispričala što je znala.
Mevlut je te iste noći krstario Ferikojem uzvikujući bozaaa kao da hoda u snu, kada su ga noge spontano odvukle na groblje. Bila je mesečina; čempresi i spomenici su katkad sijali poput srebra, a katkad bili crni kao zift. Negde na sredini groblja stupio je na neku betonsku stazu, osećajući kao da je u snu krenuo nekim putem. Ali onaj koji je išao po groblju nije bio on nego neko drugi; kao da je život bio nešto što se drugome događa.
Sto je više išao to se nizbrdica na groblju sve više odvijala poput tepiha, i Mevlut je silazio strminom koja je postajala sve oštrija. Ko li je bio čovek kome je Samiha pobegla? Da li će Samiha tom čoveku reći jednoga dana: „Mevlut se oženio mojom starijom sestrom pošto mi je godinama pisao ljubavna pisma misleći na moje oči.“ Da li je to Samiha znala?
Rajiha. „Prošli put si prešao sva muška imena i na kraju je dete bilo devojčica“, rekla sam Mevlutu dajući mu knjigu s islamskim imenima. „Ako ovaj put pređeš preko svakog ženskog imena ponaosob, možda će biti dečak. Ima li žensko ime koje sadrži reč Alah, to ćeš da pogledaš!“ „Nema žensko ime s rečju Alah!“ odgovorio je Mevlut. Prema knjizi, devojčice su najviše mogle da dobijaju imena žena proroka Muhameda. „Ako svake večeri budemo jeli pilav, možda ćemo jednog dana postati Kinezi“, dobacila sam Mevlutu. Oboje smo se nasmejali, a on je uzeo dete u naručje i poljubio u obraze. Tek kada sam ga na to upozorila, primetio je da Fatmu bockaju njegovi brkovi i da se sprema da zaplače.
Abdurahman-efendija. Fevzije je ime pokojne majke mojih kćeri. Ja sam ga predložio Rajihi za njihovu drugu ćerku. Ne gledajte na to da su joj sada tri kćeri u Istanbulu i da su se dve pobunile i pobegle od kuće i ne pomišljajte ni slučajno ko zna kakve je sve avanture Fevzije doživela, počivala u miru. Ona se s petnaest godina udala za mene koji sam bio prvi muškarac koji ju je zaprosio i spokojno živela do svoje dvadeset treće godine, a da nije kročila izvan našeg sela Gumušderea. Dok sada, vraćajući se nazad u selo, sa suzama u očima još jednom vidim da ni ja nisam uspeo da nađem utočište u Istanbulu, tužno gledam kroz prozor autobusa i kažem kamo sreće da se kao ni Fevzije ni ja nikada nisam makao iz sela.
Vediha. Korkut retko razgovara sa mnom, slabo svraća kući, duri se na sve što kažem. Korkut i Sulejman su svojim ćutanjem i aluzijama tako zastrašili mog oca da je jadničak spakovao kofer i vratio se u selo. Potajno sam mnogo plakala. Tako je za mesec dana ostala prazna soba u kojoj su bili otac i Samiha. Ponekad uđem unutra i gledam u jednom uglu očev, a u drugom Samihin krevet i u isti mah se stidim i lijem suze. Kada god pogledam kroz prozor na grad, zamišljam kuda je Samiha pobegla i s kim je. Bravo, dobro da si pobegla, Samiha.
Sulejman. Prošao je pedeset jedan dan otkako je Samiha pobegla; još nema nikakvih vesti. U tom proteklom periodu sam neprestano pio rakiju. Ali ne za večerom da mi se brat ne ljuti, nego ili tiho u svojoj sobi kao da uzimam lek ili na Bejogluu. Ponekad sednem u kamionet, pritisnem gas i pokušavam da sve zaboravim.
Ponekad idem na pijacu četvrtkom da za radnju kupim eksere, farbe, gips. Kada kamionet uđe u tamošnji dućandžijski promet i reku ljudi, potrebni su mi sati da izađem. A povremeno na nekom brdu iza Uskudara skrenem volan prema nekoj ulici: kuće napravljene od blokova; betonski zidovi; neka džamija; neka fabrika; neki trg; nastavljam put; neka banka, neki restoran; neko autobusko stajalište; ali nema Samihe. Ali u meni narasta osećanje da bi mogla biti tu negde i vozeći kamionet osećam se kao da brzo vrtim upravljač u sopstvenom snu.
Mevlutova i Rajihina druga kći Fevzije rodila se lako u avgustu 1984. godine bez potrebe za dopunskim bolničkim troškovima. Mevlut je bio toliko srećan da je na kolica za prodaju pilava napisao PILAV DVEJU DEVOJČICA. Nije se žalio ni na šta drugo osim na buku svojih kćeri koje su noću zajedno plakale, nedostatak sna i Vedihino mešanje u sve, jer je pod izgovorom nove bebe često dolazila u kuću.
„Ostavi taj posao s pilavom, pridruži se našima pa da Rajiha napokon dobro živi, gospodine zete“, rekla je jednom prilikom Vediha.
„Naši poslovi, hvala bogu, idu veoma dobro“, odgovorio je Mevlut. Naljutio se i na Rajihu koja je uputila pogled koji je govorio „To nije tačno“ i posle Vedihinog odlaska gunđao „Šta se ona meša u našu intimu?“, poželeo da zabrani da Rajiha ide na Dutepe i viđa sestru, Sulejmana i Korkuta, mada nije mnogo insistirao, znajući da tu nije u pravu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:17 am



8. KAPITALIZAM I TRADICIJA


MEVLUTOV SREĆNI PORODIČNI DOM


Krajem februara 1985. na kraju jednog dugog i hladnog dana u kojem je došlo do zastoja u poslu, taman što je Mevlut skupio tanjire za pilav i čaše i hteo da se s Kabataša vrati kući, Sulejman je prišao kamionetom. „Svi su dali poklon za novu ćerku, stavili joj đinđuvu protiv uroka, samo sam ja to zanemario“, rekao je Sulejman. „Dođi u auto da malo proćaskamo. Kako su poslovi? Zar ti nije hladno napolju?“
Čim je seo u prednji deo kamioneta, Mevlut se setio da je Samiha često sedela na tom prednjem sedištu pre nego što je pre godinu dana pobegla i nestala i da su Sulejman i lepooka Samiha tim kamionetom zajedno često tumarali po Istanbulu.
„Dve godine prodajem pilav i nikada nisam seo u mušterijin auto“, rekao je. „ovde je mnogo visoko, vrti mi se u glavi, da izađem ja.“
„Sedi, imamo nešto da popričamo!“ uzvratio je Sulejman. Uhvatio je Mevlutovu ruku koja se ispružila ka ručici vrata. Uperio je pogled u oči svog prijatelja iz detinjstva s osećanjem poraza i nesreće u ljubavi.
Mevlut je po pogledu svog brata od strica shvatio da mu kaže: „Na kraju smo kvit!“ Bilo mu ga je žao i odmah je spoznao istinu koju je dve i po godine nastojao da od njega sakrije: svakako da je bilo igre koju je Sulejman na neki način njemu priredio u tome što je mislio da se lepooka devojka ne zove Samiha nego Rajiha. Da je Sulejman mogao da se oženi Samihom, kao što je planirao, i Mevlut i Sulejman bi se pretvarali da takve prevare nije bilo, da niko ne bi ispaštao…
„Mašala, dragi moj Sulejmane, poslovi s bratom ti odlično idu, a mi nikako ne uspevamo da se olako obogatimo. Pola Vuralovih novih zgrada je prodato još dok ni temelj nije završen.“
„Hvala bogu, mi zarađujemo novac“, odgovorio je Sulejman. „Ali želimo da i ti zaradiš. I brat tako misli.“
„A koji je to posao? Da kuvam čaj u Vuralovoj kancelariji?“
„Hoćeš li da kuvaš čaj?“
„Stiže mušterija“, reče Mevlut i izađe iz automobila. Napolju nije bilo nijedne mušterije. Ali Mevlut se okrenut leđima Sulejmanovom kamionetu malo bavio kao da priprema tanjir za kupca. Na jedan tanjir je kašikom stavio pilav, pogladio ga odozgo drugom stranom kašike i smekšao. Bio je zadovoljan kada je osetio da dok je gasio plinsku bocu u kolicima na tri točka Sulejman izlazi iz kamioneta i dolazi za njim.
„Ako ne želiš, nemojmo uopšte razgovarati, ali bih da lično dam bebi ovaj poklon“, rekao je Sulejman. „I da je tako vidim.“
„Ako ne znaš put do moje kuće, sledi me“, uzvratio je Mevlut i gurnuo kolica.
„Da natovarimo kolica pozadi u kamionet?“ upitao je Sulejman.
„Nemoj da potcenjuješ ovaj restoran na tri točka. I kuhinja i šporet su veoma osetljivi, a uz to još i mnogo teški.“
Dok je duvajući gurao kolica uzvišicom Kazandži prema Taksimu, kao što je bilo svakog popodneva između četiri i pet sati u povratku kući (svakog dana bi to iznosilo dvadeset minuta), Sulejman mu je kamionetom prišao s leđa:
„Mevlute, da ih vežem za branik pa da te polako vučem.“
Bilo je to iskreno i prijateljski, ali Mevlut je išao dalje kao da ga uopšte ne čuje. Posle nekoliko koraka parkirao je svoj restoran na točkovima uz ivicu trotoara i povukao kočnicu. „Ti idi na Taksim i čekaj me kod autobuske stanice Tarlabaši.“
Sulejman je pritisnuo gas kamioneta, popeo se uzvišicom i izgubio u trenutku. Mevlut se sekirao misleći da će Sulejman videti kako mu je kuća bedna. U stvari, dopalo mu se to što je Sulejman bio snishodljiv. Krajičkom svesti mu je prolazila misao da će zahvaljujući njemu uspeti da se približi Vuralovima i da će možda tada moći da živi lagodnije s Rajihom i decom.
Zavezao je kolica lancem za drvo u dvorištu iza kuće. Blago je prekoreo Rajihu koja je zakasnila da mu pomogne rekavši: „Gde si ti!“ Našao ju je gore u kuhinji s opremom za pilav u rukama. „Dolazi Sulejman s poklonom za dete! Aman, sredi kuću da lepo izgleda!“ rekao joj je Mevlut.
„Pa šta!“ odgovorila je Rajiha. „Neka vidi onako kako nam je.“
„Dobro nam je“, prihvatio je Mevlut. Oraspoložio se kada je video svoje ćerke i nasmejao. „Ma da nas ne ogovara. Da provetrimo, smrdljivo je.“
„Ne otvaraj prozor. Devojčice će se prehladiti“, rekla je Rajiha. „Hoću li da se stidim našeg mirisa? Zar njihova kuća na Dutepeu ne smrdi isto ovako?“
„Ne smrdi. Oni stanuju u kući s ogromnom baštom na Dutepeu, sa strujom, vodom, gde je sve cakum-pakum. Ali mi smo ovde mnogo srećniji. Jesi li pripremila bozu? Bar skloni te pelene.“
„Izvini, s dvoje dece ne mogu da postignem i bozu i pilav i piletinu i sudove i veš i sve redom.“
„Korkut i Sulejman hoće izgleda da mi ponude posao?“
„Kakav to posao?“
„Bićemo ortaci. Vodićemo bife za čaj kod Vuralovih.“
„Po mom mišljenju, takve ponude i nema, a Sulejman hoće da nas ispita kome je Samiha pobegla. Ako te toliko obožavaju zašto taj posao nisu smislili ranije?“
Sulejman. Ja sam u stvari bio svedok kako Mevlut na Kabatašu na vetru zamišljeno čeka mušterije i nikako nisam želeo da ga rastužim. Kako nisam mogao da se parkiram na Taksimu, skrenuo sam kamionet u sporednu ulicu i s tugom iz daljine posmatrao kako se Mevlut gurajući kolica za pilav polako penje, nemoćan da se uspne uz uzbrdicu.
Malo sam prošvrljao mahalom Tarlabaši. Posle vojnog udara 1980. godine, naš general koji je bio gradonačelnik izgubio je živce i proterao van grada stolarske i autolimarske radionice. Zatvorio je kao legla zaraze i samačke stanove u kojima su bili smešteni perači sudova po restoranima na Bejogluu. Tako su i ove ulice ostale prazne. Tada su Vuralovi tu tražili jeftine lokacije koje treba da se zatvore i na kojima će se ubuduće graditi, ali su odustali, jer su tapije na kuće bile u rukama Grka koji su za jednu noć 1964. godine poslati u Atinu. Ovdašnja mafija je još moćnija i svirepija od razbojnika na Dutepeu. Za pet godina ova mesta je popunila banda bez kuće i kućišta, tu se tako nastanila sirotinja koja je iz Anadolije došla u Istanbul, Kurdi, Cigani, doseljenici, da su ulice postale još gore nego što je naš Dutepe bio pre petnaest godina. Da bi se ovo ovde dobro počistilo potreban je još jedan vojni udar.
U kući sam poklon (lutku-bebu) predao Rajihi. Jedina soba bila je u tolikom haosu da mi se zavrtelo u glavi: pelene, tanjiri, noše, veš, džakovi leblebija, pakovanja šećera, plinska boca, kutije dečje hrane, flaše deterdženta za veš, sudovi, boce mleka, plastične kante, kreveti, jorgani, sve je bilo tako izmešano da je poprimilo jednu boju poput stvari koje se okreću u veš-mašini.
„Mevlute dragi, pričala mi je snaha Vediha, ali joj nisam verovao. Sada vidim svojim očima; ti, mlada i deca imate tu divnu porodičnu sreću… to je ono što me je danas najviše usrećilo.“
„Zašto nisi verovao kada ti je Vediha pričala?“ upitao je Mevlut.
„Kada vidim ovu vašu porodičnu sreću pomišljam da se što pre i ja oženim.“
„Zašto nisi verovao, Sulejmane?“
Rajiha je poslužila čaj i nabacila: „Sulejmane, brate, teško je tebe navesti da ti se devojka dopadne. Daj sedi.“
„Ja se u stvari devojkama nikako ne sviđam“, rekao sam ne sedajući.
„Moja sestra Vediha kaže: ’Sve lepe devojke su zaljubljene u Sulejmana, ali Sulejmanu se ni jedna ne sviđa.’“
„Vediha mi, mašala, pomaže, a posle stalno ovako priča? Koja je ta lepa devojka koja se zaljubila u mene?“
„Sestra Vediha je vrlo dobronamerna.“
„Znam ja to, ta devojka nije bila za nas; navijala je za Fenerbahče“, odjednom sam izgovorio. Smejao sam se zajedno s njima čudeći se svojoj dosetljivosti.
„Dobro, bila je i jedna visoka.“
„Ti baš sve znaš, mašala… Ona je bila mnogo moderna, Rajiha, nije bila za mene.“
„Sulejmane, brate, zar se ti ne bi oženio nekom valjanom, lepom devojkom koja ti se sviđa, ako joj je glava nepokrivena?“
Mevlut se oglasio s drugog kraja sobe: „Rajiha, odakle vadiš sada te teme?… Gledao je gustinu boze. „Je li s televizije?“
„Rajiha, nemoj sada da me prikazuješ kao uobraženka kome se ne sviđaju devojke. Skoro da sam rekao „da“ Kasimovoj kćeri iz Kastamonua koja je spremačica.“
Rajiha se namrštila: „I ja mogu da radim kao spremačica“, rekla je ponosno. „Je li greh ako čovek pošteno radi?“
„E da vidimo da li ću ja da dozvolim?“ dodao je Mevlut.
„Ja u stvari kod kuće radim i kao spremačica, i kao služavka, i kao kuvarica restorana na tri točka i kao majstor za bozu“, uzvratila je Rajiha smešeći se. Okrenula se Mevlutu: „Daj mi neki dokument u prisustvu notara ili ću da stupim u štrajk. Toga ima u zakonu.“
„Kakve veze ima i da je po zakonu i da nije. Država se ne može mešati u našu kuću!“ bio je odvažan Mevlut.
„Mašala, Rajiha, ti toliko mnogo znaš, znaš i šta mene interesuje“, rekao sam pažljivo.
„Sulejmane, braco, nemamo mi pojma ni gde je ni s kim je Samiha pobegla. Ne ispipavaj nas uzalud. Posebno se brat Korkut rđavo poneo prema mom jadnom ocu misleći da on zna…“
„Hajde, Mevlute, da malo posedimo i popričamo u gostionici „Čardak“ na uglu“, predložio je Sulejman. „Ali pazi da Mevlut ne pije mnogo, važi?“ napomenula je Rajiha. „Posle jedne čaše on sve ispriča. On nije kao ja.“
„Ja odlično znam koliko ću da pijem!“ rekao je Mevlut. Beše uznemiren što mu je žena odviše prisna sa Sulejmanom i pomirljiva prema njemu i što nije propisno pokrila glavu. Očito da je Rajiha mnogo češće odlazila na Dutepe nego što mu je govorila i zbližavala se sa srećnim životom tamo. „Večeras nemoj da potapaš leblebije“, rekao je Mevlut autoritativno, izlazeći na vrata.
„Ionako je pilav koji sam ti jutros dala došao kakav je i bio“, uzvratila je Rajiha tvrdoglavo.
Sulejman isprva napolju nije mogao da nađe mesto gde je parkirao kamionet. Lice mu je sinulo kada ga je posle dva koraka ugledao.
„Ne parkiraj ovde, deca će ti ukrasti ogledalo“, upozorio ga je Mevlut. „Čupaju oznaku ’ford’… Gore to prodaju prodavcima rezervnih delova, kače ih oko vrata kao ukras. Da je bio mercedes, ne bi ga propustili, zdipili bi amblem.“
„Mercedes svakako nije ulazio u ovu mahalu u njenoj istoriji.“
„Nemoj ti da mnogo potcenjuješ ovu mahalu. Nekada su ovde živeli najinteligentniji, najveštiji majstori Grci, Asirci. Esnaf koji je oživeo Istanbul.“
Gostionica „Čardak“, koja je bila stari grčki restoran, bila je tri ulice iznad prema Bejogluu, ali Mevlut i Rajiha nijedanput tu nisu seli i ručali. Kako je bilo rano, restoran je bio prazan. Seli su za jedan sto.
Sulejman je poručio po jednu duplu rakiju (Mevluta nije čak ni pitao) i meze (beli sir, pržene dagnje) i odmah prešao na stvar:
„Hajde da najzad zaboravimo svađe naših očeva oko imovine. Prenosim ti pozdrav mog starijeg brata Korkuta… Želimo da s tobom ozbiljno razgovaramo o poslu.“
„O kakvom poslu?“
Umesto odgovora, Sulejman je podigao čašu rekavši „Živeli“. I Mevlut je učinio isto, ali je popio gutljaj i čašu vratio na sto.
„Šta je… Zar nećeš da piješ?“
„Pijan se ne izlazi pred mušteriju. Malo kasnije će početi da me iščekuju moji kupci boze.“
„A uz to mi i ne veruješ, misliš da ću ti izvući reč iz usta ako budeš pio, zar nije tako?“ upitao je Sulejman. „Vidi, zar sam ja ikome odao tvoju veliku tajnu?“
Mevlutovo srce je zakucalo. „A šta je ta moja velika tajna?“
„Ti, Mevlute, toliko imaš poverenja u mene da si stvar ćak i zaboravio. Veruj mi, i ja sam zaboravio i nikome nisam ispričao. Ali da te podsetim na neke druge stvari da bi mi verovao: jesam li te ja savetovao i pomogao ti kada si se zaljubio na Korkutovoj svadbi ili nisam?“
„Jesi, naravno…“
„Došao sam svojim kamionetom čak iz Istanbula u Akšehir da bi ti oteo devojku, je li tako?“
„Bog bio zadovoljan s tobom, Sulejmane… Zahvaljujući tebi sam sada izuzetno srećan.“
„Jesi li stvarno srećan?… Nekad čovek nečemu teži, ali ne bude to, nego nešto drugo… A čovek ipak kaže da je srećan.“
„A zašto bi čovek koji nije srećan rekao da jeste…“
„Zato što ga je stid… Zato što bi bio još nesrećniji da to prihvati. Ali to ne važi za tebe. Ti si vrlo zadovoljan svojim životom s Rajihom… Ali sada ćeš ti meni da pomogneš radi moje sreće.“
„Pomoći ću ti na isti način.“
„Gde je Samiha?… Šta misliš, hoće li mi se vratiti?… Kaži mi istinu, Mevlute.“
„Izbij tu devojku iz glave“, odgovorio je Mevlut posle izvesnog ćutanja.
„Kad kažeš izbij je iz glave, da li nešto izlazi iz čovekove glave? Naprotiv, još više se lepi. Moj stariji brat i ti ste se oženili starijim sestrama, vama je lako. Ja nisam uspeo da upecam treću sestru. Kada sad kažem sebi da je zaboravim, još više mislim na Samihu. Nikako mi iz pameti ne izlaze njene oči, držanje, njena lepota. Šta da radim? Nema u stvari ništa drugo osim tog čoveka koji me je ponizio…“
„Kog čoveka?“
„Tog kučkinog sina koji mi je oteo Samihu. Ko je on?… Reci mi istinu, Mevlute. Ja ću se osvetiti tom tipu.“ Pošto je Sulejman podigao čašu pokretom kao da sklapa mir, Mevlut je hteo ne hteo iskapio čašu.
„Ohh bre… baš je dobra“, rekao je Sulejman. „Zar nije tako?“
„Da večeras ne idem na posao, pio bih vala…“ uzvratio je Mevlut.
„Mevlute, godinama si me zvao nacionalistom, fašistom, ali vidi, ti si taj koji se plaši rakije kao istinskog greha. Šta je bilo s onim tvojim drugom komunistom koji te je navukao na vino?… Kako se beše zvao onaj Kurd?…“
„Sulejmane, ostavi te stare priče, pričaj mi o tom našem novom poslu.“
„Na kakvom bi ti poslu želeo da radiš?“
„Nema tu nikakvog posla, zar ne… Došao si ovamo da izvučeš ko je oteo Samihu.“
„Arčelik ima tricikle, one motocikle na tri točka, s tim treba da radiš posao s pilavom“, rekao je Sulejman bezdušno. „Prodaju ih na mesečne rate. Mevlute, da imaš kapital, gde bi i kakav bi dućan otvorio?“
Mevlut je znao da to pitanje ne treba da uzima za ozbiljno, ali nije mogao da se suzdrži. „Otvorio bih radnju za prodaju boze na Bejogluu.“
„Ima li tolike tražnje za bozom?“
„Znam da ako se dobro napravi i ponudi, onaj ko je jednom popije piće je ponovo“, rekao je Mevlut s entuzijazmom. „Da ti kažem kao kapitalista… Boza ima veliku budućnost.“
„Da li ti te kapitalističke savete daje drug Ferhat?“
„To što se danas boza malo pije uopšte ne znači da se sutra neće piti. Čuo si istorijsku priču o dvojici kapitalista prodavaca cipela koji su išli u Indiju? Jedan je rekao ’Ovde narod ide bosonog, oni neće kupovati cipele’ i vratio se nazad.“
„Zar tamo nema kapitalista?“
„Drugi je rekao ’Ovde ima pola milijarde bosih ljudi, znači postoji veliko tržište’. Izdržao je i obogatio se. Tako ja ono što izgubim ujutru na pilavu s leblebijama, uveče uzmem i više na bozi…“
„Postao si dobar kapitalista“, rekao je Sulejman. „Ali da te podsetim da je boza u vreme Osmanlija zamenjivala alkohol i da se zato mnogo pila. Boza nisu cipele Indusa kojih nema… Više nema potrebe da sebe obmanjujemo da u bozi nema alkohola. Alkohol je ionako dozvoljen.“
„Ne, pijenje boze apsolutno nije samozavaravanje. Svi je mnogo vole“, rekao je Mevlut uzbuđen. „Ako je prodaješ u modernoj, čistoj radnji… Koji posao predlaže tvoj brat?“
„Korkut ne može da odluči da li da radi sa svojim starim drugovima idealistima ili da kandidati budu iz ANAP-a“,[17] odgovorio je Sulejman. „Zašto si mi malopre rekao ’Izbij Samihu iz glave’, to mi reci.“
„Pa eto pobegla je nekome…“ promrmljao je Mevlut. „Ljubavni jad je veliki jad“, dodao je iskreno.
„Ti mi ne pomažeš, ali ima ko mi pomaže. Pogledaj ovo.“ Iz džepa sakoa Sulejman je izvadio staru zgužvanu crnobelu fotografiju i dao je Mevlutu.
Na njoj je bila preterano našminkana žena umorna od života koja je pevala pred mikrofonom s crnim kolutovima oko očiju. Bila je pokrivena. Nije bila lepa.
„Sulejmane, ova dama je od nas starija najmanje petnaest godina!“
„Ne, od nas je starija samo tri-četiri godine. Da je poznaješ, ne bi joj dao više od dvadeset pet. Mnogo je dobar, razuman čovek. Viđam je dva-tri puta nedeljno. Naravno, nećeš reći Rajihi i Vedihi, a ni do Korkutovih ušiju svakako ne treba da stigne. Ti i ja imamo zajedničkih tajni po mnogim pitanjima, zar ne?“
„Zar ti nisi želeo da se oženiš devojkom koja ti priliči? Zar s Vedihom ne tražiš pristojnu devojku kojom bi se oženio? Otkud ti sad ta pevačica?“
„Još sam neoženjen, nisam uspeo da se oženim. A ti ne budi ljubomoran.“
„Na šta da budem ljubomoran?“ upitao je Mevlut. Ustao je. „Vreme je za bozu.“ Napokon je shvatio da neće započeti posao s Korkutom i da je Sulejman došao da ispita šta zna o Samihi, kao što je Rajiha pretpostavila.
„Hajde sedi, makar još minut-dva. Šta misliš, koliko ćeš čaša večeras prodati?“
„Večeras ću da izađem s dva krčaga dopola puna. Siguran sam da ću sve prodati.“
„Onda ti ja plaćam ceo jedan krčag. Koliko je to čaša? Svakako, malo ćeš spustiti cenu.“
„Zašto ti kupuješ?“
„Sedi, druži se sa mnom, dajem ti pare da se ne smrzavaš po ulicama.“
„Ne treba mi tvoja milostinja.“
„Ali meni mnogo treba tvoje drugarstvo.“
„Onda ćeš mi dati trećinu novca za krčag“, rekao je Mevlut i seo. „Od tebe neću da uzimam zaradu. To je cena. Ni ti nećeš reći Rajihi da sam sedeo s tobom i pio. Šta ćeš s bozom?“
„Šta ću?“ zapitao se Sulejman zamišljeno. „Šta znam… Daću je nekome… ili ću je prosuti.“
„Gde?“
„Gde? Pa zar nije moja, bratac? U nužnik.“
„Sram te bilo, Sulejmane…“
„Pa šta? Zar ti nisi kapitalista? Ja tebi dajem tvoje pare.“
„Dabogda nemao nikakve koristi od svih para koje si zaradio u ovom Istanbulu, Sulejmane.“
„Kao da je boza nešto sveto.“
„Da, boza je nešto sveto.“
„Nosi se ti, boza je alkoholno piće izmišljeno da bi muslimani pili alkohol i prilagođeno njima – kao što svi znaju.“
„Ne“, usprotivio se Mevlut dok mu je srce sve jače tuklo. „U bozi nema alkohola.“ Osetio je da mu se na licu pojavljuje specifičan hladnokrvni izraz i laknulo mu je.
„Šališ se?“
Tu laž Mevlut je za šesnaest godina koliko prodaje bozu saopštavao dvema vrstama ljudi:
Konzervativcima koji su želeli kako da piju bozu tako i da veruju da ne čine greh. Inteligentni među njima znali su da je boza u stvari s alkoholom, ali su se ponašali kao da je ono što Mevlut prodaje, poput koka-kole bez šećera, neki naročit pronalazak, kao da će greh, ako u njoj ima alkohola, biti pripisan lažljivom Mevlutu.
Ateistima i evropejcima kojima je želja bila i da piju bozu i da prosvetle glupog seljačkog prodavca. Inteligentni među njima su znali da Mevlut u suštini zna da u bozi ima alkohola, ali su želeli da postide pobožnog i lukavog seljaka koji je lagao da bi zaradio pare.
„Nee, uopšte se ne šalim. Boza je sveta“, rekao je Mevlut.
„Ja sam musliman“, rekao je Sulejman. „Ono što je sveto treba da bude u skladu s mojom verom.“
„Nije sveto samo ono što je islamsko nego i sve ono drevno što nam je ostalo od naših predaka“, nastavio je Mevlut. „U nekim noćima u polumraku u nekoj pustoj ulici naiđem na neki stari zid čije je kamenje obraslo mahovinom. Dušu mi obuzme neka dobrota, razdraganost. Uđem u groblje, ne znam da čitam stara arapska slova na spomenicima, ali osećam se dobro kao da sam se pomolio.“
„Ma hajde, Mevlute, ti se plašiš pasa na groblju.“
„Ja se ne plašim čopora pasa. Oni znaju ko sam. Šta je moj pokojni otac govorio onima koji su tvrdili da u bozi ima alkohola?“
„Šta je govorio?“
Mevlut je svesrdno imitirao oca: „’Da u njoj ima alkohola, ja je ne bih prodavao, gospodine’“ govorio je otac.
„Oni nisu znali da je boza alkoholno piće“, uzvratio je Sulejman. „Da je boza blagoslovena kao sveta voza iz Zem-zema,[18] narod bi je pio čašu za čašom, a ti bi danas bio bogataš.“
„Ne treba da je svi piju da bi bila sveta. Mnogo malo ljudi u suštini čita Kuran Časni. Ali u golemom Istanbulu ipak uvek ima jedna osoba koja ga čita, a milioni ljudi se osećaju dobro zamišljajući toga kako ga čita. Dovoljno je da ljudi shvataju da je boza piće njihovih predaka. Bozadžijin glas ih na to podseti i osete se dobro.“
„Zašto se osete dobro?“
„Ne znam“, odgovorio je Mevlut. „Ali, hvala bogu što zahvaljujući tome piju bozu.“
„Mašala, Mevlute, ti si znači poznat.“
„Jeste, tako je“, rekao je Mevlut ponosno.
„Ali, na kraju slažeš se da mi bozu prodaš po ceni koštanja. Samo se protiviš da se prospe u nužnik. U pravu si, u našoj religiji greh je bacati, podelićemo je sirotinji, ali ne znam hoće li narod piti nešto zabranjeno u čemu ima alkohola.“
„Ako ćeš da mi vređaš bozu pošto si mi godinama pridikovao o nacionalizmu i izigravao fašistu, na pogrešnom si putu, Sulejmane…“
„Da, čim se obogatiš odmah ti zavidijivci kažu da si na pogrešnom putu.“
„Ne, ja ti ne zavidim. Ti si s potpuno pogrešnom ženom, Sulejmane…“
„Ti odlično znaš da nema veze koja je prava, a koja je kriva.“
„Ja sam se oženio. Hvala bogu, vrlo sam srećan“, rekao je Mevlut ustajući. „A ti nađi valjanu devojku i oženi se što pre. Hajde zdravo.“
„Neću se ženiti dok ne ubijem hulju koja je otela Samihu“, doviknuo je Sulejman za njim. „Reci to onom Kurdu.“
Mevlut je išao kao mesečar. Rajiha bese spustila dole krčage boze. Uzeo je obramicu, zavezao krčage i mogao da izađe na ulice. Ali otišao je gore u kuću.
Rajiha je dojila Fevzije. „Je li te naterao da piješ?“ pitala je šapatom da ne preplaši dete.
Mevlut je u glavi osećao moć rakije.
„Uopšte nisam pio. Stalno je pitao kome i gde je Samiha pobegla. Ko je taj koga naziva Kurdom?“
„Šta si ti rekao?“
„Šta da kažem, ja ništa ne znam.“
„Samiha je pobegla Ferhatu!“ rekla je Rajiha.
„Šta?… Zašto si to od mene krila?“
„Sulejman je poludeo“, odgovorila je Rajiha. „Da samo čuješ šta sve priča kod kuće na Dutepeu… Ubiće onoga ko je oteo Rajihu ako ga nađe.“
„Ma ne… On to samo priča“, rekao je Mevlut. „Hvalisavi Sulejman nikoga ne bi mogao da ubije.“
„Zašto si tako ljut i uzbuđen?“
„Nisam ni uzbuđen ni ljut“, povikao je Mevlut. Tresnuo je vratima i izašao. Iza leda je čuo bebin plač.
Mevlut je bio potpuno svestan da mu je potrebno da noćima hoda mračnim ulicama da bi mogao da svari ono što je malopre saznao. Iako te noći na tim mestima nije bilo mušterija, išao je od sporednih uličica Ferikoja do Kasimpaše. U jednom momentu se izgubio, sišao nizbrdicama, da bi se pred njim između dve drvene kuće ukazalo majušno groblje. Seo je između spomenika i popušio cigaretu. Spomenik s velikim turbanom još iz osmanskog doba ispunio ga je poniznošću. Morao je da zaboravi na Samihu i Ferhata. Hodajući dugo te večeri, ubedio je sebe da neće patiti zbog novosti. Ionako bi zaboravljao na sve muke u životu kad bi došao kući, zagrlio Rajihu i zaspao. A i ono zbog čega je patio na ovome svetu bilo je to posve čudno osećanje u njemu. Tako su se i psi na groblju prijateljski ponašali prema Mevlutu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:18 am



9. MAHALA GAZI


OVDE ĆEMO SE SAKRITI


Samiha. Da, istina je da sam pobegla za Ferhata. Ćutim već dve godine da ne otkrijem gde se nalazimo. A zapravo imam mnogo toga da ispričam.
Sulejman je bio strašno zaljubljen u mene. Tačno je da zaljubljenost za mnoge muškarce znači zaglupljenost. Sulejman je tako postao čudan naročito u danima koji su prethodili mom bekstvu da su mu se usta sušila od uzbuđenja dok je razgovarao sa mnom. Ali nikako nije umeo da izgovori prijatne reči koje bi me usrećile iako je to toliko želeo. Pravio je glupave šale koje bi kakav huligan zbijao s mlađim bratom; iako je voleo da izlazi sa mnom, on bi kada god sednem u kamionet naklapao u stilu: „Aman, samo da nas ne vide“, „Otišlo je mnogo benzina“.
Kod kuće sam ostavila poklone koje sam od njega dobila. Moj otac sigurno nema nameru da vrati zube koje je on dao da se naprave. Dobio je i druge darove i pomoć… I to je razlog zbog kojeg se otac naljutio na mene što sam pobegla. Ali i ja sam, iskreno rečeno, ljuta što su svi mislili da sam prilika za Sulejmana, a da mene nijednom nisu pitali.
Ferhat me je prvi put video iz daljine na Rajihinoj i Mevlutovoj svadbi; ja njega čak uopšte nisam ni primetila. I nije mogao da me zaboravi. Tako je rekao jednog dana kada je došao na Dutepe, presreo me i izjavio mi u lice da je zaljubljen u mene i da će se oženiti mnome.
Iako je bilo toliko muškaraca koji su hteli da sklope brak sa mnom, ali koji se nisu usuđivali ni da mi priđu, meni se dopalo njegovo tako hrabro držanje. Rekao je da studira, ali da radi u restoranu, s tim što nije rekao da je konobar. Odnekud je našao broj i telefonirao kući na Dutepe. Kad bi ga Sulejman i Korkut uhvatili, usta i nos bi mu bili krvavi, kosti bi mu polomili, ali Ferhat nije mario, opet je zvao u želji da se sastane sa mnom. Ako je Vediha bila kod kuće, ja se ne bih javljala. „Alo… Alo?… Alo, alo!“ govorila bi moja sestra Vediha gledajući jednim okom u mene. „Ne odgovara… Sigurno je onaj isti tip. Pazi, Samiha, grad je pun probisveta željnih avanture.“ Ja nisam odgovarala. I Vediha je znala i razumela da ja više volim probisveta avanturistu nego priglupog i debelog bogataša.
Ako Vediha i otac ne bi bili kod kuće, ja bih se javljala na telefon pošto je Bozkurtu i Turanu bilo zabranjeno da ga diraju. Ferhat je kratko razgovarao telefonom. Postojalo je jedno mesto iza stadiona Ali Sami Jen, gde me je čekao ispod jednog duda. Tu su bile stare konjske štale i u njima su boravili beskućnici. Postojala je jedna bakalnica u kojoj mi je Ferhat kupovao flašicu soka od pomorandže. Ispod poklopca bismo gledali da li smo dobili nagradu. Nikada nisam pitala koliko zarađuje od posla u restoranu, ima li ušteđevinu, gde ćemo stanovati. Ja se tako zaljubljujem.
Kada sam sela u taksi s Ferhatom i njegovim drugom, nismo odmah otišli u mahalu Gazi. Najpre smo se obrnuli oko bučnog Trga Taksim da zavaramo trag ako bi nam Sulejman s kamionetom još bio za petama, zatim smo se spustili na Kabataš. Dopalo mi se plavetnilo mora. Uzbuđeno sam gledala brodove, putnike, vozila dok smo prelazili most na Karakoju. U isti mah sam strahovala što sam prekinula vezu s ocem i sestrama i otišla u nepoznato i želela da plačem, i u srcu vrlo jasno osećala da je čitav grad moj i da ću živeti veoma srećno.
„Hoćeš li me izvoditi u grad, Ferhate, hoćemo li izlaziti zajedno?“ upitala sam ga.
„Koliko ti budeš želela, lepotice moje“, odgovorio je Ferhat. „Ali sada idemo svojoj kući.“
„Sestro, veruj mi, napravila si odličnu stvar“, rekao je njegov drug koji je vozio taksi. „Nisi se uplašila kada je pucano, zar ne?“
„Ona se ne plaši!“ odgovorio mu je Ferhat.
Prešli smo u Gaziosmanpašu koji se nekada zvao Tašlitarla. Dok smo se peli prašnjavim zemljanim putem, osetila sam kao da svet kuću po kuću, dimnjak po dimnjak, drvo po drvo postaje stariji. Videla sam jednospratne kuće koje su izgledale staro još dok su pravljene, prazne i žalosne parcele, zidove napravljene od blokova, lima, komada drveta i pse koji su lajali na prolaznike. Putevi su bili zemljani, baš te prostrane, kuće retke; to mesto je bilo nalik na selo s tim što su, za razliku od sela, vrata, prozori, svaka stvar bili odbačeni, iščupani i doneti iz starih kuća u Istanbulu. I ljudi su bili užurbani kao da su tu došli privremeno pre nego što odu u svoje prave kuće koje će jednoga dana kupiti u Istanbulu. Videla sam žene koje su nosile i izbledele teget pantalone poput mene i one koje su nosile suknje. Videla sam stare tetke u šalvarama i s čvrsto povezanim maramama; videla sam pantalone poput cevi, duge suknje, kapute.
Kuća s četiri zida i dva prozora koju je Ferhat iznajmio bila je na sredini uzvisine. Kroz prozor pozadi video se plac u daljini koji je Ferhat ogradio kamenjem. Ako bi za letnjih noći izašao krupan mesec, primetili bismo s mesta na kome smo ležali da se plac svetluca poput fosforne aveti budući da je Ferhat bio prekrečio kamenje. Šaputao bi: „Zove nas plac“ i pričao mi o kući koju ćemo tu napraviti kada prikupimo dosta para. Pitao bi me koliko treba da ima soba, da li kuhinja treba da gleda nadole ili nagore, a ja sam razmišljala i odgovarala.
Prve večeri kad sam pobegla za njega, Ferhat i ja smo spavali ne skinuvši odeću i nismo vodili ljubav. Pošteno delim ove intimne stvari s vama, čitaocima romana, jer želim da čitalac izvuče ljudsku pouku iz moje priče. Dopalo mi se to što me je Ferhat milovao po kosi dok sam ja noću plakala. Nedelju dana smo spavali u odeći, a da se uopšte nismo voleli. Jedne noći na prozoru se pojavio galeb. Pošto je more bilo veoma daleko, iz toga sam zaključila da će nam Alah oprostiti. Iz Ferhatovog pogleda sam osetila da je shvatio da ću mu se dati.
Moju ljubav i poštovanje prema njemu uvećavalo je to što me nikada nije prisiljavao. Ali ipak sam mu rekla: „Ako ne sklopiš sa mnom građanski brak kada napunim osamnaest godina, ubiću te.“
„Pištoljem ili otrovom?“
„To ja znam“, odgovorila sam.
Poljubio me je kao na filmu. Zbunila sam se jer sam se prvi put u životu poljubila u usta s nekim muškarcem i nisam mogla da nastavim da govorim.
„Koliko još imaš do osamnaestog rođendana?“
Ponosno sam izvadila krštenicu iz kofera i rekla da imam još sedam meseci i dvanaest dana.
„Ako se sa sedamnaest godina još nisi udala, znači da si ostala usedelica“, rekao je Ferhat. „Ako budemo vodili ljubav, Alah će se sažaliti na nekog kao što si ti i neće ti to upisati kao greh.“
„Ne znam hoće li ili neće… Ali ako nam Alah prašta što se ovde krijemo, oprostiće nam jer nemamo nikoga izuzev jedno drugo.“
„Neee“, uzvratio je Ferhat. „Na ovom brdu imam mnogo rođaka, rodbine, poznanika. Nismo sami.“ Čim je on rekao „sami“, ja sam briznula u plač.
Ferhat me je tešio milujući mi kosu kao što je moj otac radio dok sam bila dete. Ne znam zašto, to me je još više rasplakalo.
Nisam uopšte tako želela, ali sramežljivo smo vodili ljubav. Bila sam malo rasejana, ali sam se brzo privikla na novi život. Pitala sam se šta kažu moje sestre i otac. Ferhat je pred podne izlazio iz kuće i odlazio starim prašnjavim minibusom nalik na onaj u našem selu da radi kao konobar u modernom restoranu „Velikodušnost“ u kome se služilo piće na Gaziosmanpaši. Ujutru je kod kuće preko televizije pratio nastavu na fakultetu. Dok je Ferhat pratio predavanje, ja sam takođe gledala profesora na ekranu.
„Nemoj da sediš pored mene dok slušam predavanje, ne mogu da se koncentrišem“, govorio je Ferhat. Ali i da ne sednem do njega, on bi brinuo tada u kom sam uglu jedine prostorije, jesam li otišla levo ili sam otišla desno, dajem li kokoškama napolju u kokošinjcu sredinu hleba, i nikako ne bi mogao da se usredsredi na predavanje.
Kako smo se voleli, šta sam sve radila da ne ostanem trudna pre braka, to vam neću pričati, ali sam pričala Rajihi kada sam ne javljajući se Ferhatu išla Rajihinoj i Mevlutovoj kući na Tarlabašiju. Mevlut nije bio kod kuće, jer je izlazio da sa svojim kolicima prodaje pilav. Nekoliko puta je tamo dolazila i moja starija sestra Vediha. Dok bi Rajiha pripremala bozu i pržila piletinu, mi bismo se igrale s decom, gledale televiziju i slušale savete koje je Vediha davala svojim mladim sestrama.
„Nikada ne verujte muškarcima“, upadala bi svaki put u reč moja starija sestra Vediha. Već je pušila. „Samiha, pazi da ne ostaneš trudna s Ferhatom pre nego što se venčate u opštini. Ako se ne venča s tobom u opštini kada napuniš osamnaest, ne ostaj ni minuta uz kučkinog sina Ferhata. Tvoja soba na Dutepeu ti je spremna. Rajiha, i ti pazi da ne kažeš ni Mevlutu ni Sulejmanu da se ovde sastaju i uz smeh provode tri sestre. Hoćete li cigaretu, odagnava nervozu i bes. Sulejman je i dalje ljut kao ris. Ne možemo da mu nađemo prikladnu devojku, nijedna mu se ne sviđa, još ne može da te zaboravi, razrdraženo govori da će ubiti Ferhata, sačuvaj bože.“
„Vediha, Samiha, čuvajte vi malene da ja izađem na pola sata“, govorila bi Rajiha. „Tri dana iz kuće nisam izašla.“
U prvo vreme kada god bih se vratila nazad, mahala Gazi bi mi se činila kao neko drugo mesto. Na primer, primetila sam mladu ženu koja nosi farmerke kao ja; pobegla je s drugim da se ne bi udala za čoveka koga ne želi i koja je kao ja stavljala opušteno maramu. Bila je jedna kurdska žena koja je uživala da priča da je iz Malatije i da su joj policija i žandarmerija za petama. Dok smo išle s česme s kantama punim vode u rukama, pričala mi je o bolovima u bubrezima, škorpijama u skladištu drva i o tome da se čak i u snu penje uzbrdo.
Mahala Gazi je bila strma uzvišica na kojoj je bilo ljudi iz svih gradova, svih krajeva, svih profesija (većina je bila bez posla), svih plemena, bratstava, svih jezika. Iza brda je bila jedna šuma, ispod nje brana i zeleno jezero koje je gradu davalo vodu. Pošto se brzo proširila vest da ničija kuća neće lako biti srušena ako si u dobrim odnosima s alevitima, Kurdima i fanatičnom Tarikijskom zajednicom, koja je kasnije došla, na toj uzvišici su živeli svakakvi ljudi i žene. Ali niko nije olako govorio odakle je. I ja sam poslušala Ferhatov savet i onima koji bi me pitali nekad govorila da sam iz jednog, a nekad iz drugog kraja.
Ferhat je išao do Gaziosmanpaše i u Istanbul nikada nije silazio u strahu od Sulejmana (nije uopšte znao da ja silazim – među nama budi rečeno), govorio je da štedi zarađeni novac, ali nije imao ni račun u banci. Kada on ode, ja sam čistila kuću sa zemljanim podom (na kraju prvog meseca otkrila sam da tavanica u kući postaje viša što se pod više briše), menjala mesto crepova i limova na krovu koji je prokišnjavao čak i kada kiša nije padala i dočekivala veče pokušavajući da zaustavim vetar koji je duvao kroz rupe između izlomljenih blokova, kamenova i plašljivih guštera čak i u tihim danima bez oblačka kada si ni list nije micao. U nekim noćima kroz otvore je umesto vetra dopiralo zavijanje vukova, a s krova umesto vode tekla blatnjava tečnost puna zarđalih eksera. Kada u zimskim večerima krici galebova, što se spuste na čunak peći i greju narandžaste noge i zadnjice, nadjačaju glasove američkih gangstera i policajaca na crno-belom televizoru, mene samu u kući uhvate strah i tuga dok razmišljam o ocu koji se vratio u selo.
Abdurahman-efendija. Drago moje dete, lepa moja Samiha. Osetio sam da mi tvoj glas zvoni u ušima dok sam dremao za stolom čak u seoskoj kafani i gledao televiziju i shvatio da si dobro i zdravo i da se ne žališ na onog kučkinog sina koji te je oteo. Srećan sam, dete moje. Proklete pare. Udaj se za koga želiš, čedo, neka bude alevit ako hoće, dovoljno je da dođeš u selo s mužem i poljubite mi ruku. Ko zna gde si… Ne znam da li dopiru do tebe moja osećanja i reči?
Ferhat. Kada sam video da Samihu samu kod kuće obuzima strah dok ja do kasno radim kao konobar u modernom restoranu „Velikodušnost“, dozvolio sam joj da uveče ide kod naših komšija iz Sivasa Hajdara i Zelihe i da s njima gleda televiziju. Hajdar je bio alevit, radio je kao portir u jednoj novosagrađenoj zgradi na Gaziosmanpaši, a žena mu je pet puta nedeljno prala stepenište u zgradi i pomagala ženi jednog pekara gore na spratu u kuhinji i oko sudova. Na Samihu je ostavljalo utisak to što su Hajdar i Zeliha ujutru zajedno izlazili iz kuće i odlazili na posao, što su se uveče vraćali istim autobusom i čitav dan razgovarali jedno s drugim i družili se. Jedne večeri, dok smo se peli našom uzvišicom i dok su nam se kosti tresle od kao metak hladnog vetra koji je duvao s Crnog mora, Samiha mi je rekla da u zgradi u kojoj radi Hajdareva žena traže i druge žene za dnevne poslove.
Kod kuće sam stavio tačku na tu temu. „Bolje da ostanemo gladni nego da ti radiš kao spremačica!“ rekao sam joj.
U ruci mi je bio stari zarđali bandaš točka. Ostavio sam ga među delovima starih vrata, gvoždem, žicama, metalnim kantama, ciglama i glatkim kamenjem, u ćošku u kome sam skupljao materijal za kuću koju ću jednog dana napraviti na placu oivičenom fosfornim kamenjem.
Svi su prikupljali ko vrata, ko dimnjak, da uz pomoć stanovnika mahale, blok po blok, zidaju svoje kuće kada su pre šest godina tu preovladali levičari, aleviti i Kurdi. Pre njih mahala Gazi je bila pod vlašću Laza[19] Nazmija. Laz Nazmi je 1972. godine s dvojicom ljudi iz Rizea, odakle je i sam bio, otvorio jednu radnju na ovom praznom brdu prekrivenom trnjem i šikarom. Prodavao je po visokim cenama ciglu, blokove, cement i drugi građevinski materijal beskućnicima koji su došli iz Anadolije i želeli da na državnoj zemlji sagrade kućerak. Pošto se sa svojim gostima družio i savetovao ih, njegov je dućan, u kojem je služio čaj (kasnije će pored njega otvoriti i čajdžinicu), u početku bio sastajalište doseljenika u Istanbul iz svih delova Anadolije, naročito iz Sivasa, Karsa i Tokata, željnih da podignu udžericu za sebe kao sklonište koje čine četiri zida i krov.
Oko njegovih radnji i čajdžinice bili su izloženi drvena vrata, stubići balustrada, prozori, izlomljeni mermer, delovi patosa, gvozdene balkonske ograde, stari crep, sve što je Laz Nazmi skupljao od ljudi koji su rušili građevine u Istanbulu koje je obilazio svojim čuvenim zaprežnim kolima s gumenim točkovima. Za te stvari stare sto – sto pedeset godina, od kojih su neke bile zarđale, a neke trule, Laz Nazmi je držao visoke cene baš kao i za cement i ciglu u svom dućanu. Nazmi i njegovi ljudi motrili su na zemljište koje bi ogradili oni koji bi taj novac dali, koji bi iznajmili njegova zaprežna kola i prevozili materijal, kao i na udžericu koju bi podigli.
Udžerice cicija i pronicljivih koji nisu davali novac za ograđivanje koji je tražio i koji su govorili „Naći ću sam jeftiniji građevinski materijal“ bile bi srušene ili jedne noći kada u okolini nije bilo žive duše ili uz pomoć policajaca iz policijske stanice Gaziosmanpaša. Nekoliko dana pošto bi otišli rušitelji i policajci, Laz Nazmi bi posetio nepromišljenog sunarodnika koji bi plakao na razvalinama kuće i pričao mu koliko mu je žao: on je drug s glavnim komesarom stanice Gaziosmanpaša, uveče u kafani igraju karte, da je ranije znao, sprečio bi rušenje kuće.
Važne veze Laza Nazmija povećale su broj posetilaca njegove čajdžinice budući da su dosezale do policije i nacionalističke partije na vlasti. Usled povećanja zađevica – „gde je tvoj plac — gde počinje moj“ — među onima koji su od njega kupovali građevinski materijal i podizali objekte na državnoj zemlji, Laz Nazmi je počeo da vodi protokol poput upravnika katastra u svojoj kancelariji, koju je posle 1978. godine zvao „ofisom“. Onima koji su od njega kupovali dozvolu da ograde plac izdavao je po jedan dokument koji je ličio na državne tapije. Da bi uvećao važnost dokumenata, stavljao bi na njih fotografiju vlasnika kao što je na državnim tapijama (otvorio je i malu ekspresnu fotografsku radnju), pažljivo upisivao ime starog vlasnika (tu je ponosno stavljao svoje ime), površinu zemljišta i mesto i udarao pečat crvenim mastilom koji je dao da mu izradi jedan prodavac kancelarijskog materijala na Gaziosmanpaši.
„Kada država jednog dana bude ovde delila tapije, gledaće u moje zapise i tapije“, govorio bi ponekad Nazmi s ponosom. Objašnjavao bi držeći govore besposlenima koji su u njegovoj čajdžinici igrali domine, da je na usluzi građaninu koji je bez igde ičega došao u Istanbul iz najsiromašnijeg sela u oblasti Sivas i koliko je srećan zbog toga što ga u jednom trenutku može učiniti vlasnikom placa i tapije. Onima koji ga pitaju „Kada će doći struja, brate Nazmi?“ odgovarao bi da su radovi u toku i stvarao utisak da će biti kandidat vladajuće partije na izborima, ako mahala Gazi postane opština.
Jednoga dana, iza mahale, na praznim bregovima koje Nazmi još ne beše isparcelisao, pojavio se visok, bledunjav čovek sanjalačkog pogleda. Zvao se Ali. Nije svraćao u radnju i kafanu Laza Nazmija, nije se mešao ni u šta, ni u tračeve po naselju, ali je živeo sam na udaljenom zemljištu gde je prestajao grad, na kome se polako širio s blokovima, šerpama, svetiljkama na gas i krevetima. Dvojica nervoznih brkatih ljudi Laza Nazmija želeli su da ga podsete da sva ta mesta imaju vlasnika.
„Vlasnik zemlje nije ni Laz Nazmi, ni Turčin Hamdi, ni Kurd Kadir, ni država“, rekao im je Ali. „Alah je vlasnik svega i celog sveta i ove države. A mi smo samo njegovi smrtni robovi na ovom prolaznom svetu!“
Ljudi Laza Nazmija su jedne noći podsetili nerazboritog Alija da mu je poslednja rečenica istinita tako što su mu ispalili metak u glavu. Pedantno su zakopali njegovo telo malo podalje od akumulacionog jezera kako ne bi bilo materijala za gradske novine koje obožavaju da obrađuju temu da oni koji žive u udžericama zagađuju lepo zeleno jezero koje podmiruje potrebe Istanbula za vodom. Ali telo su pronašli kangalski psi[20] iz mahale koji su ratovali s gladnim vukovima što su se u zimskim danima uvlačili u mahalu. Tako je policija stavila šapu na slučaj i uhapsila ne brkate ljude Laza Nazmija nego Sivaslije koji su stanovali u kući najbližoj jezeru i podvrgla ih mučenju. Policija se nije obazirala na nepotpisane dojave žitelja mahale da iza svega može biti Laz Nazmi; po iskustvu i navici odvodila je u stanicu one koji stanuju u kućama u blizini zelenog jezera i najpre ih batinala po tabanima, a zatim nastavila da ih muči prostim električnim napravama.
Kada je jedan Kurd iz Bingola tokom mučenja preminuo od srčane kapi, stanovništvo mahale se pobunilo i napalo čajdžinicu Laza Nazmija. Nazmi se provodio na nekoj svadbi u svom selu u Rizeu. Njegovi naoružani ljudi su se uspaničili ne znajući šta da rade. Razbežali su se nemoćni da učine bilo šta drugo do da ispale kuršum u vazduh. Za događaje u mahali Gazi čuli su mladići levičari, marksisti i maoisti iz različitih istanbulskih četvrti i s univerziteta i došli da predvode „spontani pokret naroda“.
Ferhat. Za dva dana okupirana je kancelarija Laza Nazmija; studenti su zaplenili njegove zemljišne knjige, a mogućnost da svako ko ode u mahalu Gazi i kaže „Ja sam siromašan levičar“ (nacionalistička štampa je pisala „svako ko kaže ’Ja sam bezbožnik’“) bude vlasnik zemlje, brzo se raščula u celoj Turskoj, naročito među Kurdima i alevitima. Ja sam tako tada pre šest godina oivičio fosfornim kamenjem svoj plac. Ipak, pošto sam bio ubeđen kao i svi drugi da će Laz Nazmi uz podršku države jednoga dana doći, osvetiti se i preuzeti svoje placeve, nisam se tamo nastanio. Ionako je Bejoglu, gde sam s Mevlutom radio kao konobar, bio toliko daleko od mahale Gazi da je put autobusom do tamo i natrag trajao pola dana.
I dalje smo strahovali od Sulejmanovog gneva. Niko nam nije pomagao da se pomirimo s Aktašovima (zbog tog pitanja sam se ljutio na Mevluta, Rajihu i Vedihu). Tako smo se Samiha i ja tiho venčali uz sirotinjsku svadbu u mahali Gazi. Naravno, za razliku od Mevlutove i Rajihine svadbe, nama na našoj nisu stavljali zlato i stotinarke dolara. Nisam mogao da pozovem Mevluta i žalio sam što mi najbolji prijatelj nije došao na svadbu, a, sem toga, on se dobrano primakao Aktašovima. Ljutio sam se na njega što se iz interesa slizao sa fašistima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:19 am



10. BRISANJE GRADSKE PRAŠINE


OTKUDA, BOŽE, OVA PRLJAVŠTINA?


Samiha. Ferhat izbegava najlepše delove naše priče kao intimne, jer misli na to šta će drugi reći. Svadba nam je bila siromašna, ali je lepo prošla. Za mene smo iznajmili belu venčanicu u prodavnici odeće „Bela sultanska venčanica“ na drugom spratu plave zgrade na Gaziosmanpaši. Kao što tokom čitave svadbe nisam ništa pogrešila, tako nisam ni slušala dosađivanje umornih, ružnih i pakosnih žena koje su mi direktno govorile „Ah, čedo, koliko si lepa devojka, šteta za tebe!“ ili koje su upućivale upitne poglede pošto tako nešto nisu mogle da dobace: „Toliko si lepa da nam uopšte nije jasno zašto se udaješ za jednog siromašnog kelnera.“ Pogledajte me: Ja nisam ničiji rob, harem, zarobljenik… Pogledajte me: Shvatite šta znači biti slobodan. Ja sam na kraju pokupila Ferhata kada se napio kao majka pijući rakiju ispod stola. Uzdigla sam glavu i bacila dostojanstven pogled na zavidne žene i masu očaranih muškaraca (među njima su bili besposličari i dangube koji su došli na besplatnu limunadu i suve kolače).
Kada su posle dva meseca došli kod nas Hajdar i njegova žena Zeliha i navalili na mene, zaposlila sam se kao spremačica u zgradi na Gaziosmanpaši. Ferhat je povremeno pio s Hajdarom, muž i žena su nam došli i na svadbu. Znači, za naše dobro su želeli da ja radim. Ferhat se najpre opirao, jer se stideo da bude muž koji je dva meseca od venčanja naterao devojku koju je oteo da radi kao spremačica. Ali jednog kišnog jutra svi zajedno smo seli u minibus za Gaziosmanpašu. I Ferhat je zajedno s nama došao u portirski stan u zgradi „Lepotica“ u kojoj su radili Zeliha, njena porodica i rođaci. Nas tri žene i tri muškarca pušili smo i pili čaj u portirskom stanu u podrumu koji je bio manji i od našeg jednosobnog kućerka i koji nije imao nijedan prozor. Onda me je Zeliha odvela do broja 5 da radim. Penjući se uza stepenice stidela sam se što ću ući u nepoznat stan i plašila se što se rastajem od Ferhata. Otkako sam pobegla za njega, bili smo kao prilepljeni jedno za drugo. Prvih dana kada sam se zaposlila, Ferhat je svako jutro dolazio sa mnom i čekao me predveče pušeći u portirskom stanu. U četiri sata bih izašla iz broja 5 i sišla u zagušljivi podrum, a on bi me odatle ili odvodio do minibusa ili predavao Zelihi i Hajdaru. Pošto bi bio siguran da sam ušla u minibus, trčao bi u restoran „Velikodušnost“. Ali posle tri nedelje, najpre ujutru, a pred zimu i uveče, već sam izlazila i vraćala se sama.
Ferhat. Upadam na minut da ne steknete pogrešno mišljenje o meni. Ja sam vredan i častan muškarac koji zna svoje odgovornosti i nikada neću zažmuriti pred tim da mi žena u suštini radi van kuće. Ali Samiha je često govorila da se kod kuće dosađuje i da želi da radi; ona to krije od vas, ali mnogo je plakala. Uz to smo postali kao porodica s Hajdarom i Zelihom, a i oni su sa stanarima u zgradi „Lepotica“ kao rod, štaviše kao braća. Pošto je Samiha rekla „Ja sada idem, ti gledaj predavanje na televiziji!“, pustio sam je da ide sama na posao. I to je, naravno, pojačalo osećanje krivice koje sam imao kada mi u glavu nikako nije ulazila lekcija iz računovodstva na televiziji i kada nisam stigao da poštom pošaljem domaće zadatke u Ankaru. I sada brinem, jer mi je teško da u glavi držim sve brojke koje na času matematike na tabli ispisuje profesor kome iz ogromnog nosa i ušiju izbijaju bele dlake što se vide čak i na televiziji. Sve te muke podnosim, jer Samiha i od mene više veruje da će sve biti drugačije ako jednoga dana steknem univerzitetsku diplomu i nađem službu u nekoj državnoj ustanovi.
Samiha. Moja prva „poslodavka“ iz broja 5 s kojom me je Zeliha upoznala bila je jedna tužna i nervozna žena. „Uopšte ne ličite“ rekla je gledajući sumnjičavo mene i Zelihu. Kao što smo ranije odlučile, ja sam joj rekla da sam Zelihina rođaka s očeve strane, kako bi imala poverenja u mene. Gospođa Nalan je odmah poverovala u moju dobru nameru, samo što nikako nije u početku mogla da veruje da ću uspeti da tako pouzdano obrišem prašinu. Do pre četiri godine sama je brisala prašinu, jer zapravo nije ni imala novca. Kada joj je pre četiri godine stariji sin umro od raka kao srednjoškolac, gospođa Nalan je objavila bespoštedni rat prašini i mikrobima.
„Jesi li obrisala ispod frižidera, unutar bele lampe?“ pitala bi me iako je videla da sam prašinu na tim mestima malopre očistila. Kako smo bili u strahu da će i drugi sin dobiti karcinom od prašine, hvatala bi me panika kada bi se primicalo vreme detetovog dolaska iz škole, pa bih još žustrije radila, povremeno trčala na prozor i na ulicu istresala krpe za prašinu s gnevom onih koji kamenuju đavola. „Bravo, bravo, Samiha!“ govorila bi gospođa Nalan da me obodri. Imala je običaj da razgovara telefonom i da istovremeno vrhom prsta pokazuje čestice prašine koje su mi promakle. „Otkud, bože, ova prašina, ova prljavština!“ govorila bi bespomoćno. Tada bih osećala krivicu kao da je prašina moje delo ili da potiče iz divljeg naselja, jer je prstom mahala prema meni, ali sam je ipak volela.
Pošto sam stekla njeno poverenje, gospoda Nalan me je posle drugog meseca pozivala tri dana nedeljno. Konačno me je ostavljala kod kuće s deterdžentima, kofama i krpama i odlazila u kupovinu ili na kartanje s drugaricama s kojima je neprestano razgovarala telefonom. Ponekad bi se tiho vraćala kući pod izgovorom da je nešto zaboravila, radovala se videvši da nastavljam da vredno uklanjam prašinu i govorila: „Bravo, Alah bio zadovoljan s tobom!“ Ponekad bi počinjala da plače, dok bi dugom krpom za prašinu trljala srebrni ram za fotografiju svog pokojnog sina koja je stajala na televizoru tik do porcelanske figurice psa, te bih ja ostavljala krpu koja mi je bila u ruci i tešila je.
Jednoga dana, malo pošto je gospoda Nalan izašla, Zeliha je došla da me poseti. Kada je videla da radim bez prestanka, pitala me je „Jesi li ti luda“, pustila televizor i sela ispred njega. Ja sam pak nastavila da radim. Posle toga je Zeliha dolazila kod mene kad god njena gospoda izađe u grad (ponekad su njena gospođa i moja gospođa Nalan išle zajedno). Prepričavala bi ono što je gledala na televiziji meni koja sam brisala brašinu, preturala po frižideru i nešto ubacivala u usta i govorila da je spanać na maslinovom ulju dobro skuvan, ali da se kiselo mleko ukiselilo (stizalo je iz bakalnice u staklenoj tegli). Kada bi Zeliha preturala po ormanima gospođe Nalan i počinjala da priča o njenim gaćama, brushalterima, maramicama, stvarima za koje nismo tačno mogle pojmiti šta su, ja bih dolazila do nje, slušala je i veoma se zabavljala. Sasvim pozadi u jednoj od fioka gospođe Nalan, među maramama i ešarpama nalazila se jedna amajlija ispisana svračijim rukopisom koja se čitala i u koju se duvalo. U jednom drugom skrivenom kutku, među starim krštenicama, poreskim rešenjima i fotografijama našle smo izrezbarenu drvenu kutiju koja je iznutra vrlo prijatno mirisala, a za koju nismo mogle biti sigurne kakve je vrste. U nahtkasni uz uzglavlje kreveta Zeliha je među kutijama lekova muža gospođe Nalan i bočica sirupa za kašalj pronašla neku čudnu tečnost boje duvana. Obema nam se najviše dopao miris iz te ružičaste boce na kojoj je bila slika Arapkinje ogromnih usana (možda je bio lek, a možda i otrov kao što je Zeliha rekla), ali ga u strahu nismo nanele na ruke. Dok sam posle mesec dana sama preturala po uglovima kuće (volela sam da gledam slike umrlog sina gospođe Nalan i njegove stare školske zadatke), opazila sam da boca nije na mestu.
Jednoga dana, dve nedelje kasnije gospođa Nalan me je povukla u jedan ćošak. Saopštila mi je da je Zeliha po želji njenog muža (ja nisam u stvari mogla da dokučim čijeg muža) prestala da radi i da, iako pouzdano zna da sam nedužna, u toj situaciji, na nesreću, ni ja neću moći da nastavim s poslom. Ja nisam tačno mogla da shvatim situaciju, ali pošto je ona zaplakala, zaplakala sam i ja.
„Čedo, ne plači, smislili smo nešto lepo za tepe!“ rekla je s optimizmom Ciganke koja gata i govori „Vidim ti svetlu budućnost!“ Jedna vrlo uglađena i bogata kuća je tražila ženu vrednu, poštenu i pouzdanu poput mene. Gospođa Nalan je htela da me pošalje i trebalo je da ja odmah odem bez reči.
Ferhat se protivio mom novom radnom mestu, jer je bilo mnogo daleko, a ne ja. Sada sam još ranije ustajala ujutru i stizala na prvi minibus koji je išao na Gaziosmanpašu pre nego što se razdani. Tu bih posle pola sata čekanja sedala u autobus za Taksim. Tukli smo se i gurali laktovima na vratima da bismo uspeli da nađemo mesto za sedenje tokom tog putovanja dugog više od sat vremena autobusom koji je uglavnom bio dupke pun. Volela sam da kroz prozor gledam ljude koji idu na posao, prodavce koji odlaze u svoje mahale gurajući ručna kolica, čamce na Zlatnom rogu, a najviše decu koja idu u školu. Pažljivo sam čitala krupna slova na novinama okačenim po izlozima piljara, zidne oglase i ogromne reklamne panoe. Rasejano bih u glavi ponavljala izražajne poruke ispisane na automobilima i kamionima, osećala da grad sa mnom razgovara. Dopadalo mi se da razmišljam o tome da je Ferhat proveo detinjstvo na Karakoju, u samom središtu grada i tražila od njega kod kuće da mi priča o tim vremenima. Pošto je uveče dolazio kasno, sve smo se manje viđali.
Na Taksimu bih pre nego što sednem u novi autobus kupovala đevrek od prodavaca ispred pošte i jela ga ili u autobusu dok gledam kroz prozor ili ga čuvala u plastičnoj torbi da ga pojedem uz čaj skuvan u kući u koju sam išla. „Doručkuj ako nisi“, govorila bi ponekad gazdarica. Iz frižidera bih vadila malo sira i maslina. Ponekad ništa ne bi rekla. Dok bih u podne pržila uštipke od mesa za gospođu, ona bi mi govorila: „Stavi sebi tri komada, Samiha.“ Sebi bi odvajala pet komada od kojih bi četiri pojela. Kada bih ja u kuhinji pojela komad koji je ostao u tanjiru, obe bismo pojele po četiri.
Ali Gospođa (tako sam je zvala ne obraćajući joj se imenom) nije obedovala sa mnom za istim stolom i, dok bi ona jela, meni to nije bilo dopušteno. S trpezarijskih vrata bih posmatrala dok ruča, jer je želela da budem na udaljenosti s koje bih čula kada kaže „Gde je so, biber; uzmi i donesi to“, ali ne bi razgovarala sa mnom. S vremena na vreme bi postavljala isto pitanje, „Odakle si?“ i odmah zaboravljala odgovor. Ja bih rekla „Iz Bejšehira“, a ona bi pitala „Gde je to, nikada nisam bila tamo“, pa bih naposletku odgovarala da sam iz Konje. „Aaa da, i ja ću jednoga dana ići u Konju, posetiću Mevlanu[21]“, govorila bi. Kasnije su i u druge dve kuće na Šišliju i Nišantašu pitali za Mevlanu kada bih po menula Konju, ali nikako nisu želeli da klanjam. Zeliha mi bese dala savet da odgovorim odrično ako me pitaju „Klanjaš li?“
U tim kućama, u koje sam otišla, jer me je Gospođa preporučila, nisu želeli da koriste isti toalet sa mnom. U svim tim starim kućama bio je mali toalet za poslugu koji sam ponekad delila s mačkom, a ponekad sa psom. U njemu sam ostavljala svoju plastičnu ručnu tašnu i kaput. Katkad sam, kada ostanem sama u kući, tukla mačku koja nije silazila iz Gospođinog krila i koja je iz kuhinje krala hranu što sam uveče Ferhatu prepričavala.
Jedno vreme sam uveče ostajala kod nje na Sišliju, jer se razbolela, a i zato što bi sigurno našla neku drugu ako ne bih stalno bila uz nju. Imala sam malu i čistu, bez sunčeve svetlosti, sobu koja je gledala između dve zgrade i mirisnu posteljinu, što mi se dopadalo. Kasnije sam se na to navikla. Pošto mi je bilo potrebno četiri-pet sati da odem na Šišli i vratim se, nekih večeri bih ostajala kod Gospođe, ujutru joj služila doručak i potom odlazila na posao u drugu kuću. Ali u suštini sam priželjkivala da se što pre vratim u Gazi, kod Ferhata, za jedan dan bih se uželela naše kuće i stvari. Volela sam da popodne rano napravim pauzu i šetam po gradu, a da ne sedam odmah u autobus ili da ne promenim autobus na Taksimu. Ipak, pribojavala sam se da će me videti na ulicama neko s Dutepea i javiti Sulejmanu.
Kada bi me ostavili samu kod kuće, ponekad bi mi govorili: „Samiha, vrati se kući kada završiš posao, ne gubi vreme u klanjanju i s televizijom.“ Katkad bih radila sa silnom željom da uklonim svu prašinu celog grada, da bi mi se potom misao nečim zaokupila pa bih usporila. Iza najniže fioke u ormanu u kojem su stajale Gospodinove košulje i atletske majice videla sam strašno bezobrazne slike muškaraca i žena u jednom časopisu na stranom jeziku i to takve da sam se postidela pred sobom što sam ih uopšte videla. Ispod češlja u neobičnoj kutiji koja je mirisala na badem u levom uglu Gospođinog ormana za lekove bila je jedna strana novčanica. Volela sam da gledam porodične albume, stare fotografije sa svadbe, iz škole, s letnjeg raspusta nagurane u neku fioku i otkrivam mladalačko izdanje ukućana kod kojih sam radila.
U svakoj kući, u nekom kutku u prašini, bilo je gomila bačenih i zaboravljenih starih novina, praznih flaša, nikada neotvorenih kutija, za koje su govorili da ih ne diram kao da je reč o nečem religioznom i svetom. U svakoj kući je bilo takvih ćoškova kojima ne bi trebalo prilaziti i dirati ih. Gledala sam ih iz radoznalosti kada nikoga nije bilo, ali nisam dodirivala šuštave papirne novčanice, republikanske zlatnike, sapune čudnog mirisa i kutije s bubama koje su stavljali da me iskušaju. Gospodin sin je skupljao male plastične vojnike, raspoređivao ih u redove na svom krevetu i tepihu i oduševljeno im komandovao da ratuju. Volela sam kada se dete prepusti igri i zaboravi na sve, a kada bih ostala sama i ja bih se igrala vojnicima. Mnoge porodice su kupovale novine zbog kupona i jednom nedeljno tražile od mene da ih isecam. Neki su me jednom mesečno slali s isečenim kuponima u novinarnicu na uglu i tražili da čekam pola dana u redu da bi dobili poklon poput emajliranog čajnika, ilustrovanog kuvara, jastučnice s cvetovima, sprave za ceđenje limuna, hemijske olovke koja peva. U ormanu koji je mirisao na naftalin u kojem je Gospođa, koja je ceo dan provodila ogovarajući preko telefona, čuvala vunene stvari, nalazio se neki električni kuhinjski uređaj, koji se poput ovih besplatnih poklona nije vadio niti koristio već se brižljivo čuvao budući da je bio evropske proizvodnje, ma koji gost da je bio. Ponekad bih, kao da nešto tražim i samo što ga nisam našla, gledala priznanice koje su ispadale iz koverata koje sam pronalazila u dnu ormana, vesti isečene iz novina, oglase, devojačke haljine, donji veš, zapise u sveskama. Ponekad mi se činilo kao da su ta pisma i beleške meni napisani, da se na fotografijama i ja nalazim. Ili sam osećala kao da sam ja odgovorna za to što je Gospođin sin ukrao majčin crveni ruž i stavio ga u svoju fioku i osećala vezanost i ujedno i gnev prema tim ljudima koji su mi otkrivali svoju intimu.
A ponekad bi mi usred dana nedostajao Ferhat, naša kuća, izgled fosfornog placa iz kreveta u kome smo zajedno ležali. Dve godine otkako sam se zaposlila kao bedinerka, onih dana kad sam, sve češće, ostajala da prenoćim, ljutila sam se na Ferhata što nikako ne uspeva da me izvuče iz života porodica u koje sam se sve više uplitala, od njihovih okrutnih sinova i razmaženih kćeri, piljarskih šegrta i mladih portira koji me odmah spopadnu vičući lepa moja, majušnih soba za poslugu u kojima sam se budila u znoju kada radi grejanje.
Ferhat. Počev od prve godine počeo sam da sedim za pisarskim stolom u restoranu Velikodušnost“ na Gaziosmanpaši. U tome je bilo uticaja onoga čemu je i Samiha mnogo pridavala značaja, što studiram na univerzitetu pa makar dopisno i preko televizije. Ali dok bi restoran uveče prijatno mirisao na rakiju i čorbu i bio bučan i natrpan, gazdin brat bi sedao za sto i svime sâm upravljao dodajući tome kasu i sopstveni džep… Prema naređenju gazde koji je imao drugi restoran na Aksaraju (mi smo bili ispostava) i koje je jednom mesečno ponavljano kako majstorima u kuhinji i peračima sudova, tako i nama konobarima i njihovim pomoćnicima, nijedan tanjir prženog krompira, čoban-salate, prženih mesnih valjušaka, pilava s piletinom, nijedna čaša rakije, malo pivo, čorba od sočiva, nijedan tanjir pasulja, praziluka s mesom, nije se smeo staviti na sto gosta dok ga pisar smesta ne zabeleži. Nije bilo lako pridržavati se tog gazdinog propisa, jer je restoran „Velikodušnost“ bio uhodana institucija s četiri prozora koji su gledali na Bulevar Ataturk (na svakom su bile razmaknute zavese od tila) s brojnim oduševljenim gostima (u podne zanatlijama koje su ručavale kuvano jelo, a da nisu pili piće, a uveče masom muškaraca koja je umereno pila rakiju)… Kada sam ja sedeo za zapisničarskim stolom, znači oko podne, nastala bi takva užurbanost da ponekad nisam uspevao da stignem da zapišem za koji broj stola ruke konobara odnose tanjire s kokošjim mesom i povrćem, celerom na maslinovom ulju, pireom od boba, pečenom polandom. Tada bi konobari po gazdinom naređenju napravili red ispred mog stola i čekali da upišu porudžbine (nestrpljivi gosti bi vikali: „Jelo se hladi!“) ili bi za minut odlagali gazdino pravilo i spuštali na sto tanjire i videvši da mi je tako lakše, podsećali me u prolazu: „Ferhate, brate, za sedamnaest punjena paprika i cigara-burek, za šesnaest dva puta puding od belog pilećeg mesa, mleka i pirinčanog brašna.“ Tako se problem reda ne bi rešavao, već bi se samo odložio, dakle konobari bi ono što su spuštali na stolove ovoga puta po redu, ali u stvari u istom trenutku i u isti glas diktirali: „Salata za šesticu, salata od krastavca i kiselog mleka za osmicu.“ Ponekad zapisničar ne bi uspeo da stigne sve što mu se kaže, jer neki trče s rukama punim tanjira, ponekad bi pogrešno zapamtio, ponekad bi izmislio, kao što ja radim, a ponekad bi ga bilo baš briga kao mene za predavanja na televiziji koja ne razumem. Ako bi račun bio manji, konobari se nikada ne bi žalili što su neke porcije zaboravljene, jer su znali da dobijaju veći bakšiš. A gazda je tražio da se njegovo pravilo poštuje ne zbog toga što je izgubio novac nego da se ne bakće s pijanim gostima koji bi govorili „Doneli ste nam jednu porciju prženih dagnji umesto dve.“
Kako sam za večeru radio ne kao zapisničar nego kao konobar, znao sam sve trikove koje bi mogao napraviti zlonamerni kelner, na šta bih obraćao pažnju dok sam u podne bio zapisničar. Najlakši vid snalažljivosti kojoj sam i ja uveče povremeno pribegavao bio je da gostu dam jednu i po porciju, znači šest valjuški od mesa, da na račun stavim jednu porciju i to u poverenju prijateljskim tonom kažem gostu i izvučem veći bakšiš. Sav bakšiš u restoranu „Velikodušnost“ skupljao se u jednoj kutiji i tobože delio na ravne časti (najpre bi gazda uzimao deo), ali niko od konobara ne bi u tu kutiju ubacivao sav bakšiš koji dobije, nego bi dobijeni deo bakšiša krili u drugom džepu pantalona ili belih kecelja. Ali to pitanje nije dovodilo do optuživanja i svađa. Nijedan kelner ne bi trpao nos u džep kolege, jer bi onaj koga uhvate bio izbačen s posla, a i zato što su to svi radili.
Ja sam uveče motrio na stolove na ulazu, a drugi posao mi je bio da pomažem gazdi koji je sedeo za zapisničarskim stolom.
To nije bila dužnost glavnog kelnera nego neka vrsta glavnog kontrolora u gazdino ime: „Pogledaj da li je gotov đuveč za sto broj četiri, mnogo gunđaju“, govorio bi gazda, a ja bih ulazio u kuhinju iako je konobar za sto broj četiri bio Hadi iz Gumušhane i, saznavši da je majstor koji stoji u dimu masnog mesa na roštilju ozbiljno shvatio posao, vraćao se za sto broj četiri i sa simpatičnim izrazom lica smejući se objašnjavao da đuveč samo što nije stigao. Ako bih mogao da pitam, pitao bih da li da bude manje zapečen ili da još sačekaju, da li da bude s belim lukom ili bez njega. Ako to nije moguće, saznao bih koji klub vole i priključio se razgovoru o fudbalu za stolom i pričao da se postavljaju zamke našem timu, da su sudije potkupljene i da nam u nedelju nije dosuđen penal.
Kada bi glupi Hadi, kao i uvek, pogrešnim i zakasnelim porcijama doveo do pobune gostiju za stolom, ja bih stizao i ne mareći za stvarnog poručioca uzimao iz kuhinje pun tanjir prženog krompira ili velikog morskog raka u đuveču koji je klokotao u ulju i stavljao ih pred njih na račun kuće. Ponekad bih pažljivo i ceremonijalno (govoreći posebno „Konačno stiže meso na roštilju) ostavljao na sto nekih pijanaca veliku porciju mešanog mesa na žaru koja je ostala bez naručioca, iako je oni nisu naručili, i stavljao je na račun. Pijanci zauzeti razgovorom o fudbalu, politici i skupoći protiv toga se nikada ne bi bunili. U kasne sate bih razdvajao zavađene, smirivao one koji su pravili buku u restoranu pevajući uglas, rešavao svađe „Otvori prozor, ne, uključi televiziju, isključi je“, grdio konobarske pomoćnike koji nisu istresli pune pepeljare na stolovima („Momče, vidi dvanaesticu, hajde, hajde…“), nalazio konobare i perače sudova koji skriveni puše u kuhinji, po hodnicima, na vratima, u skladištu pozadi i pogledom ih slao na svoje mesto.
Povremeno bi gazde susednih advokatskih kancelarija i arhitektonskih biroa svojim zaposlenima zajedno sa ženama poručivali ručak ili bi neka zabrađena majka želela da svoje nestašne sinove nahrani valjušcima od mesa i napoji jogurtom, Njih bih stavljao da sede za stolovima odmah do vrata koje smo rezervisali za porodice. Velika ambicija našeg gazde, koji je na zidove okačio tri Ataturkove slike od kojih se na jednoj smeši, a na druge dve ima strog pogled i civilno odelo, bila je da u „Velikodušnost“ dolaze žene kao gosti. U gazdinim očima je vrlo veliki dogadaj predstavljalo to kada bi za večerom uz rakiju neka žena mogla mirno da sedi s muškarcima i kada bi bila zadovoljna tom noći u kojoj nije bilo dobacivanja i svađe i ponovo došla. Ali, na nesreću, ovo drugo se nikada nije desilo u diskutabilnoj istoriji „Velikodušnosti“. Sutradan posle posete neke gošće gazda bi nesrećan i ljut imitirao kako su je gledali drugi muškarci u restoranu „poput vola koji bulji u voz“, i tražio od nas konobara da se ne usplahirimo kada ponovo dođe neka takva žena, da se ne sjatimo oko nje, da se ponašamo kao da je to nešto sasvim normalno, da učtivo opomenemo muškarce koji za drugim stolovima razgovaraju uz psovke i povike i da zaštitimo ženu od uznemirujućih volovskih pogleda. Ovu poslednju zapovest je bilo najteže sprovesti.
Kada u kasnim noćnim satima poslednji pijani gosti nikako ne bi umeli da ustanu i odu, gazda bi mi govorio: „Hajde, ti idi, dug ti je put“. U povratku sam mislio na Samihu s čežnjom i osećanjem krivice i zaključivao da je greška što radi kao spremačica. Kajao bih se što sam joj dozvolio da radi kada bih ponekad ujutru kada ustanem video da je odavno otišla na posao, patio bih i proklinjao to što nemam para. Dok bi poslepodne perači sudova i konobarski pomoćnici od kojih su trojica delila jedan samački stan trebili pasulj i ljuštili krompir uz smeh i brbljanje, ja bih sedao za sto u uglu, uključivao televizor pred sobom i sav se pretvarao u uvo u nastojanju da razumem program Turske radio-televizije RAČUNOVODSTVO NA DALJINU. Ponekad bih shvatao lekciju, mada nikako nisam mogao da odlučim kako da popunim prazna mesta u testu koji sam dobijao pismom, pa bih ustajao od stola, izlazio iz Velikodušnosti“ kao mesečar i, dok bih bespomoćan i besan išao ulicama Tašlitarle, zamišljao bih da kao na filmu silom oružja otimam taksi i pronalazim Samihu ma gde da se na Šišliju nalazila kuća u kojoj radi i da je odvodim u našu novu kuću u nekoj drugoj zabačenoj mahali u gradu. Ta nova kuća mi se u glavi mešala s vizijama kuće s četvora vrata i dvanaest soba koju ću da napravim na mom fosfornom placu koji vidimo kroz stražnji prozor, od novca koji sam štedeo. Ili bih u pet sati uveče, pre nego što bih obukao elegantno konobarsko odelo i počeo da služim, dok bi se svi zaposleni u restoranu „Velikodušnost“, od perača sudova do glavnog konobara okupili oko šerpe postavljene na sredinu dugog stola u samom dnu sale i jeli čorbu od povrća, krompira i mesa sa svežirn hlebom, osećao žal i kajanje što se iscrpljujem na tom dalekom mestu, kada u centru grada mogu da započnem sopstveni posao.
Gazda, koji bi video da sam nestrpljiv da izađem iz Velikodušnosti“ kada se Samiha vraćala uveče kući, govorio bi: „Hajde, skidaj kecelju i idi kući, gospodine mladoženjo“. Osećao bih zahvalnost za njegovu dobrotu. Drugi konobari, njihovi pomoćnici, perači sudova, svi behu videli Samihinu lepotu kada je nekoliko puta došla u restoran. Bilo mi je jasno da su mi zavideli na sreći dok su mi se obraćali s mladoženjo i smejali mi se, a ja bih, čekajući uveče autobus za Gazi, koji nikako nije stizao (behu organizovane prve autobuske ture ka našoj mahali), patio što nisam mogao da ostvarim tu sreću i postajao još nestrpljiviji. Pomišljao bih da sam učinio nešto pogrešno i hvatao bi me strah.
Autobus koji je išao do četvrti Gazi kretao se toliko sporo, toliko je gnjavio na stanicama da sam klatio nogama na sedištu. Kada bi na nekoj od poslednjih stanica neko ko nije želeo da propusti autobus povikao „Šoferu, šoferu, stani“, šofer bi zapalio cigaretu, autobus bi čekao, a ja ne bih uspevao da ostanem na mestu nego sam ustajao. Uzbrdicu od poslednje stanice do kuće prelazio bih trčećim korakom zaboravivši na umor. Tišina crne noći, blede svetiljke kućeraka u daljini, smrdljivi dim lignita koji se pušio iz nekolikih dimnjaka, sve se pretvorilo u znakove da me Samiha kod kuće čeka. Pošto je danas sreda, sigurno je bila kod kuće. Možda je od umora legla i zaspala kao što je uglavnom bivalo. Mislio sam na to kako je lepa dok spava. A možda me je čekala sa skuvanim čajem od lipe i uključenim televizorom kao što je ponekad činila. Pred očima bi mi bilo njeno pametno i drugarsko ponašanje pa bih počinjao da trčim. Bio bih ubeđen da će Samiha neizostavno biti kod kuće ako potrčim.
Ako ne bi bila, odmah bih popio rakiju da smirim bes i bol koje osećam i okrivio sebe. Dok bih se sutradan uveče vraćao kući iz restorana iz koga sam uspeo da izađem ranije, ponovo bih preživeo isto nestrpljenje.
„Izvini“, govorila bi Samiha videvši to. „Juče je Gospoda imala gošću… Mnogo je navaljivala da ostanem da spavam i dala mi je ovo!“ Ja bih stavljao ustranu novčanice koje mi je pružila i govorio uzbuđen: „Više nećeš ići na posao, više nikada nećeš izaći iz ove kuće. Hajde da nikada ne izađemo iz ove kuće do sudnjeg dana.“
U prvim mesecima Samiha bi me pitala: „A šta bismo onda jeli?“ Kasnije je smejući se odgovarala: „U redu, više neću ići na posao.“ Naravno, ujutru je odlazila da radi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:19 am



11. DEVOJKE KOJE NE IZLAZE PRED PROVODADŽIJE


SVRATILI SMO U PROLAZU


Sulejman. Sinoć sam bio kod čika Asima u Umraniji. Čika Asim je prijatelj mojih roditelja, stari prodavac kiselog mleka. Promućuran je. Znao je da na vreme ostavi posao i otvori bakalnicu. Sada je u penziji. Uveče mi je pokazao stabla topole koje je posadio u bašti svoje kuće u Umraniji i orahovo drvo koje je sada ogromno dok je pre dvadeset godina kada je ogradio taj plac bilo mali izdanak. Buka obližnje fabrike cevi i njena svetla dopiru do bašte i sve čine neobičnim i prijatnim. Obojica smo se u noći prilično napili. Njegova žena beše zaspala u kući.
Čika Asim mi je pokazao baštu i rekao: „Daju mnogo za zemljište, ali daće još i više, jeftino sam prodao jedan deo i sada se kajem.“ Njegova bakalnica je pre petnaest godina bila na Tophani, a stan koji je iznajmljivao na uzvišici Kazandži. Tri puta mi je ispričao da je bio pametan, jer će jednoga dana uknjižiti taj plac i da će vredeti, pa je došao iz grada i ogradio ga. Tri puta je takođe rekao da su mu ćerke „hvala bogu“ udate i da su mu zetovi dobri ljudi iako ne kao ja. Te reći su, naravno, značile „Nemam kćer da je udam za tebe, sine, zašto si večeras tako naprečac došao čak s Dutepea?“
A i to, kao i sve drugo, podsetilo me je na Samihu. Prošle su dve godine otkako je pobegla od mene. Jednog dana, naći ću ja naposletku tipa koji ju je oteo, onog nitkova Ferhata, i debelo će mi platiti što me je ponizio i osramotio pred svima, to je drugo. Čak i sada s vremena na vreme zamišljam kako mi se Samiha vraća s koferom u ruci, ali mi drugi glas u meni govori da to nije moguće i uzdržavam se. Od te muke spasile su me Melahat i Vediha. Vediha je, hvala joj, krenula u akciju da me oženi.
Vediha. Cela porodica je odlučila da je ženidba najbolji način da Sulejman zaboravi na patnju zbog Samihe. Jedne večeri je bio kod kuće pijan. „Sulejmane“, rekla sam, „vidi, izlazili ste zajedno ti i Samiha, a da se niste venčali, malo ste se družili, ali na kraju nije išlo. Možda je ispravnije da se oženiš nekom koju uopšte ne znaš, devojkom koju ćeš jednom videti na brzinu… Ljubav dolazi posle braka.“ „Tačno je, vala, ima li neka nova devojka; koja je?“ rekao je najpre radosno. A potom se odmah usprotivio: „Ja se zasigurno neću ženiti ćerkom nekog drugog mlekadžije iz našeg sela, snajka.“ „Tvoj stariji brat Korkut i brat od strica Mevlut oženili su se kćerima mlekadžija. Šta fali nama mlekadžijskim ćerkama?“ „Ne, snajka, ja vas tri sestre uopšte ne gledam tako.“ „A kako nas gledaš?“ „Nemoj pogrešno shvatiti…“ „Ne shvatam te pogrešno, Sulejmane. Ali otkud ti to da ćemo ti uzeti devojku sa sela?“ upitala sam ga prekorno. Sulejman voli i priželjkuje da ga jaka žena malo izgrdi.
„Za mene više nema devojke koja je napunila osamnaest godina i završila gimnaziju u Istanbulu. Takvoj se ne sviđa ništa što ja kažem, za sve kaže nije tako nego ovako… Onda ista devojka kaže hajde zajedno da izađemo, da odemo u bioskop kao da nas nisu upoznale provodadžije nego kao da smo se sami upoznali na fakultetu i ujedno kaže jao da ne vide moji roditelji, ne može tako, ne može ovako… Nije meni lako.“
Objasnila sam Sulejmanu da uopšte ne brine i da Istanbul vrvi od devojaka željnih da se udaju za zgodne, uspešne, bistre momke kao što je on.
„Gde su?“ upitao je iskreno.
„One su kod svojih kuća, Sulejmane, kod svojih majki, malo izlaze na ulicu. Ako me budeš slušao, ja ću otići i naći ti najslađu i najlepšu i pokazati ti je, pa ćemo ti uzeti onu koja ti se najviše sviđa, onu koja je najlepša.“
„Vediha, mnogo si dobra, ali ako hoćeš pravo, ja ne mogu da se zagrejem za poslušne devojke koje sede uz majku kao jagnjad.“
„A baš takvu si voleo, zašto nisi Samihi rekao dve slatke reći, zašto je nisi pridobio?“
„Nisam mogao, eto !“ rekao je pošteno. „Što sam se ja više trudio, Samiha me je sve više ismevala svojim oštrim jezikom.“
„Sulejmane, prevrnuću nebo i zemlju da ti nađem devojku kakvu želiš. Ako ti se dopadne, ovaj put ćeš se savršeno ponašati prema njoj, važi?“
„Važi, ali šta ako se devojka razmazi?“
Sulejman. Veđiha i ja smo kamionetom koji sam ja vozio išli da gledamo devojke. Oni koji se u to razumeju rekli su mi da bi dolazak moje majke dao težinu našoj delegaciji, ali ja to nisam želeo. Moja bi majka svojim ponašanjem i odećom isuviše podsećala na selo. Vediha je nosila plave farmerke ispod suknje koju uvek oblači i tamnoteget dugi laki kaput u kome je nikad dotad nisam video. Kada na glavu stavi maramu potpuno iste boje, čovek bi mogao pomisliti da je neka doktorka koja je povezala maramu ili žena sudija. Vediha je toliko volela da izlazi iz kuće da je kada sam pritisnuo gas krenuvši na put i malo pojurio kamionetom po istanbulskim ulicama zaboravila zašto i kuda smo pošli. Gledala je svaki kutak grada u želji da zadovolji željne oči, neprestano pričala i zasmejavala me.
„Sestro Vediha, ovo nije gradski nego privatni autobus, zato su mu vrata uvek otvorena“, govorio sam dok sam polako išao i trudio se da zaobiđem s leve strane autobus ispred nas u koji su uskakali putnici. „Aman, pazi, da ne udarimo nekoga, ovo su ludaci“, govorila bi smejući se. Kada bi videla da sam se ućutao dok smo prilazili mahali u koju smo hteli da idemo, govorila bi: „Ne brini, Sulejmane. Valjana je cura, meni se dopala. Ali ako se tebi ne bude svidela, odmah ćemo izaći i gotovo. U povratku ćeš malo provozati svoju seju.“
Vediha bi najpre pronalazila devojke s kojima je uspostavljala prijateljske odnose svojom neposrednošću i dobro dušnošću, pa bismo posle zajedno odlazili u njihove četvrti. Devojke su većinom, kao i ja, u selu išle u osnovnu školu i došle u Istanbul ili su učile negde u nekom divljem naselju gorem i od sela. Bilo je i onih koje su marljivošću nastavljale gimnaziju i onih koje nisu bile dovoljno pismene. Ali zapravo većina nije bila u uzrastu da završi gimnaziju, a i kada dođu u taj uzrast nijedna nije želela da i dalje stanuje s roditeljima u tim hladnim, sirotinjskim kućicama s pećima. Dopadalo mi se to što mi je Vediha govorila da se devojke u stvari žale na roditelje i da žele da pobegnu od kuće, ali sam ponekad slutio da to ne važi za sve njih.
Vediha. Nisam mu govorila „Sulejmančiću, valjane devojke nisu svojeglave, a svojeglave nisu valjane“. Nisam mu govorila da ako tražiš devojku koja ima ličnost poput Samihe, nećeš je naći kako čeka muža pored majke. I da ima svoj svet prema sebi, svoju ličnost i da sluša sve što ti kažeš – ni toga nema, Sulejmane, nisam mu govorila. Nisam mu rekla ni Sulejmane, uopšte nema ni takve koja je nevina i koja bi se ujedno povinovala tvojim požudnim prohtevima (ja sam se udala za starijeg brata tog Sulejmana, ne zaboravite). Nisi svestan, ali tebi je u suštini potrebna devojka otkrivene glave, ali, naravno, ti ni nju nećeš, ni to nisam govorila i to osetljivo pitanje nikada nisam pokretala. Korkut mi je najlakše davao dozvolu da izađem na ulicu kako bih Sulejmanu pronašla devojku. Posle nekog vremena i Sulejman se privikao na raskorak između svojih želja i stvarnosti.
Kada žele da udaju ili ožene svoje kćeri i sinove, porodice najpre gledaju po svojim selima, među svojim rođacima, po svojim ulicama i mahalama. Devojka, koja zbog neke svoje mane, za koju znaju svi u naselju, ne može da nađe muža u svojoj ulici, kaže da će se udati za nekoga u gradu koga uopšte ne poznaje. Neke to prikrivaju razmetljivo govoreći o slobodi. Zato sam malko pazila na te devojke koje su pričale o slobodi, pitajući se kakvu li to manu imaju. Naravno, i devojka i njena porodica su nas zbog istih sumnji i razloga (zato što smo i mi išli u druge ulice) odmeravali i pokušavali da dokuče koji su nedostaci koje mi krijemo. Upozoravala sam Sulejmana da su one kojima ne polazi za rukom da nađu muža među svojim poznanicima, ako nemaju mane, isuviše ambiciozne.
Sulejman. Bila je jedna devojka koja je išla u gimnaziju i stanovala na drugom spratu novosagrađene zgrade u jednoj sporednoj ulici na Aksaraju. Ne samo da nas je dočekala u školskoj odeći (pokrivene glave) nego je tokom naše posete sela za sto na kojem je držala otvoren udžbenik iz matematike i svesku i rešavala matematički zadatak. Mi smo zauzeli pozu daljih rođaka koji su svratili u prolazu, a ona fine devojke koja ukazuje pažnju gostima iako ima mnogo da uči.
Behidže, koja stanuje iza Bakirkoja, tokom naše kratkotrajne posete pet puta je ustala sa stolice, razmicala zavese od tila i dugo kroz prozor gledala decu koja su na ulici igrala fudbal. „Behidže voli da gleda kroz prozor“, rekla je njena majka zvaničnim tonom kao što mnoge majke čine, nagoveštavajući da je ta njena sklonost siguran dokaz koliko će biti fantastična mlada.
U kući koja gleda na džamiju Pijale-paša na Kasimpaši nijedna od dveju sestara, koje su se tokom naše kratkotrajne posete neprestano kikotale, ujedale za usne da se ne bi još više smejale i koje su nas gledale i sašaptavale se, nije bila kandidatkinja za mladu. Prava devojka koju smo došli da vidimo, kao što mi je Vediha rekla pošto smo izašli iz kuće, bila je najstarija sestra sraslih obrva, koja je, dok smo mi pili čaj i jeli gurabije s bademom, ušla na vrata i prošla pored nas tako tiho, poput kakvog duha, da ja ne da nisam primetio da li je lepa ili ružna potencijalna mlada kojom treba da se oženim nego nisam bio svestan ni da je prošla na korak od mene. „Čovek ne treba da se ženi devojkom koju nije primetio“, rekla je kasnije Vediha dok smo se vraćali kući vozikajući se kolima. „Ja sam u stvari pogrešila, ona tebi ne odgovara.“
Vediha. U krvi nekih žena, kao Božji dar, od rođenja je sposobnost da provodadžišu i usreće druge. Ja uopšte nisam bila takva. Ali naučila sam taj posao kada je Samiha pobegla pošto je otac uzeo novac od Korkuta i Sulejmana, jer sam se plašila da će me kazniti, a i bilo mi je žao glupog Sulejmana. A nadasve sam volela da izlazim iz kuće i vozikam se Sulejmanovim kamionetom.
Započinjala sam temu govoreći da moj muž ima mlađeg brata i da je odslužio vojsku. S najvećom ozbiljnošću i veličajući ga do neba pričala bih da je Sulejman mnogo pametan, tako zgodan, tako gospodstven i koliko samo vredan.
Pošto je Sulejman rekao „Tako kaži“, ja sam govorila i „pobožni su to ljudi“. To se sviđalo očevima, ali nisam sigurna da je to bila reklama i za devojke. Objašnjavala sam: „Obogatili su se u gradu i ne žele da se žene nekom iz sela.“ Ponekad sam govorila „Imaju neprijatelje u selu“, ali je to plašilo neke porodice. Svakoga na koga bih naišla pitala bih: „Tražim devojku, znate li neku?“ Nisam nailazila na mnogo ljudi, jer me je Korkut vrlo retko izvodio iz kuće. Svako je na kraju tako nalazio svoju ženu ili muža, ali se polovina ponašala kao da je venčanje uz pomoć provodadžija bilo nešto strašno sramotno.
Ono što sam najčešće slušala bilo je da postoji devojka baš onakva kakvu tražim, ali da ona, za nevolju, nikada neće prihvatiti da izađe pred provodadžije i da se uda preko njih. Za kratko vreme smo shvatili da je najbolji metod da odemo da vidimo devojku bez ikakve najave, s logikom svratili smo u prolazu. Trebalo je da kažemo da je Sulejman imao nekog posla za građevinsku firmu u kojoj je direktor… Ili je taj i taj naš zajednički prijatelj rekao da nema govora da ne svratimo, ako dolazimo na Aksaraj…
Lako rešenje je moglo da bude i da se u kući u koju smo otišli ponašamo kao da smo gosti nekog trećeg, pa smo svratili u prolazu kada je taj svratio. Taj poslednji metod koji sam navela, dakle pomoć jednog provodadžije drugom, ličio je na pomoć jednog oglašivača drugom radi iznajmljivanja stana. Pre nego što bi drugi provodadžija, koji je uvek bio pun poleta i oduševljenja, smislio i rekao u skladu s trenutnim osećanjem za lepo pod kojim smo izgovorom zajedno s njim, objasnio bi uz preterivanje svima u kući u koju smo otišli da vidimo devojku ko smo mi. U svim tim malim, oronulim kućama uvek je bilo mnoštvo radoznalih žena koje su činile majke, tetke, rođake, sestre, prijateljice i bake. Provodadžija bi govorio da smo iz porodice Aktaš koja je medu najuglednijim porodicama u Konji, da smo vrlo uspešni u građevinskom poslu, da smo svratili u prolazu, da Sulejman vodi mnoge poslove. A Sulejman, koji je samo bio glavni za volanom kamioneta, pomalo bi verovao u te laži.
Svi su znali da je laž, ali niko nas nije pitao: „Kad ste već svratili u prolazu, zašto se Sulejman obrijao, naneo sladunjavi muški parfem, obukao praznični sako i stavio kravatu ?“ A ni mi nismo njih pitali: „Kada već niste znali da ćemo doći, zašto ste ovako lepo sredili kuću i izvadili najvredniji gostinski servis i nove navlake za fotelje?“ To su bile laži izgovarane za svečanosti. To što govorimo neistinu ne bi značilo da nismo iskreni. Imali smo razumevanja za one lične i poštovanja za one zvanične. Ionako su sve te prazne priče bile radi glavne ceremonije do koje će malo potom doći. Uskoro će se devojka i mladić sresti. Da vidimo da li će se dopasti jedno drugome? Ono što je još važnije, da li će sav taj svet presuditi da odgovaraju jedno drugome? Naravno, svako se sećao da je u životu doživeo nešto slično.
Nedugo potom došla bi devojka obučena u lepu odeću, poneka s najlepšom maramom i snebivljivo sedala sa strane u masi trudeći se da ne privuče pažnju. Ponekad bi se tu našlo toliko radoznalo žensko dete istog uzrasta da su nam iskusne majke i tetke na odgovarajući način stavljale do znanja da je razlog naše posete ulazak postiđene devojke da nam oko ne bi ostalo prikovano za pogrešnu.
„Dušo, jesi li učila, gde si bila, vidi imamo goste.“
Tokom tih kućnih poseta – koje su trajale četiri-pet godina uz neodlučnost i razočaranja, Sulejmanu se nikako nije sviđalo kada kažu „devojka koja uči“, jer su ga od pet gimnazijalki koje su ga zanimale dve odbile navodeći školu kao izgovor („Šteta, naša ćerka želi da završi gimnaziju.“)
Ponekad bi izlazile devojke koje bi postidele majke koje kažu „Vidi, stigli su nam gosti!“ govoreći: „Znamo, mama, još od jutros praviš pripreme!“ I meni kao i Sulejmanu dopadalo se njihovo ljutito i pošteno ponašanje, ali sam po tome što ih je Sulejman zaboravljao posle izvesnog vremena shvatala da se pribojava njihovih oštrih jezika.
Od nekih devojaka smo krili razlog posete, jer su odlučno odbijale da izađu pred provodadžije. Jednom je jedna vrlo gruba i nesimpatična devojka pomislila da smo zaista ostavili poklon njenom ocu (bio je konobar), i nije se čak ni zainteresovala. Za drugu smo bili prijatelji lekara njene majke. Jednog prolećnog dana otišli smo u jednu staru drvenu kuću na Edirnekapiju blizu zidina. Devojka, koja nije imala pojma da joj je majka ugostila provodadžiku i potencijalnog mladoženju, igrala je s društvom na ulici između dve vatre. Devojčina tetka, koja je izašla na prozor, do viknula joj je: „Dođi, dušo, donela sam ti kifle sa susamom!“ i pozvala je gore kod nas. Ona je odmah došla. Bila je magične lepote. Ali uopšte nije obratila pažnju na nas. Taman što je htela da izađe iz sobe da nastavi nedovršenu igru na ulici pošto je gledajući televiziju na brzinu ubacila dve kifle u stomak, majka joj je saopštila: „Stani, vidi, imamo goste, sedi malo.“
Devojka je na trenutak sela bez razmišljanja. Zatim je bacila pogled na mene i Sulejmana s kravatom i ljutito po vikala: „Opet su došli da me gledaju. Majko, zar ti nisam rekla da ne želim provodadžije?“
„Ne viči tako na majku…“
„Ovo su provodadžije, zar ne?… Ko je ovaj čovek?“
„Pokaži poštovanje… Videli su te, dopadaš im se, došli su s drugog kraja grada da razgovaraju. Znaš kakav je saobraćaj. Ostani i sedi.“
„O čemu ću da razgovaram s njima?… Treba da se udam za ovog debeljka?“
Tresnula je vratima i izašla.
Poslednja od naših sve ređih poseta bila je ova u proleće 1989. godine. Sulejman je u stvari s vremena na vreme opet dolazio k meni i nastavljao da govori „Snajka, oženi me.“ Svi smo već znali za Mahinur Merjem i nisam verovala u njegovu iskrenost. A i ljutila sam se na njega što je još govorio o osveti Samihi i Ferhatu.
Mahinur Merjem. Iako oni koji odlaze u kazina i mesta za zabavu s muzikom uopšte ne pamte moje ime, moguće je da su ga jednom čuli. Ja sam kći jednog skromnog činovnika, poštenog, vrednog ali srditog oca. Kada je naša grupa na Međugimnazijskom takmičenju u pop-muzici lista Milijet ušla u finale, u vreme kada sam bila dobra učenica ženske gimnazije na Taksimu, ime mi je pomenuto u novinama. Dželal Salik je u Milijetu za mene napisao „Ona ima baršunast glas jedne zvezde.“ To je nešto najviše što je o meni rečeno u mom muzičkom životu. Zahvaljujem pokojnom gospodinu Dželalu i onima koji su omogućili da sa svojim umetničkim imenom zauzmem mesto u ovoj knjizi.
Pravo ime mi je Melahat. Na nesreću, iako sam toliko želela, moja muzička karijera posle gimnazije nije tekla na isti način. Kako moj otac nije razumeo te moje težnje i želeo da me uda videvši da nisam uspela da se upišem na fakultet i kako me je često tukao, ja sam s devetnaest godina pobegla od kuće i udala se za onoga za koga sam sama želela. Prvi muž mi je bio kao ja: otac mu je bio sluga u opštini Šišli, ali je i on bio zainteresovan za muziku. Nažalost, i taj moj prvi i drugi brak i potonje veze bili su neuspešni zbog strasti prema muzici, besparice i muškaraca koji stalno obećavaju, a ne uspevaju nijedno obećanje da održe. Mogla bih da napišem roman o svim tim muškarcima koje sam upoznala, ali bi me odmah optužili da vređam turski narod. I Sulejmanu sam vrlo malo ispričala. Ne bih ni vama da oduzimam vreme.
Pre dve godine sam insistirala da pevam tursku pop-muziku na jednom ozloglašenom mestu u zabačenoj uličici na Bejogluu, ali niko nije dolazio i bila sam poslednja na spisku. Promenila sam lokaciju verujući gazdi jednog drugog malog kazina koji mi je rekao da ću biti vrlo uspešna ako pređem na tursku umetničku ili narodnu muziku, ali iskreno rečeno opet sam bila na začelju. Tu sam upoznala Sulejmana, u noćnom klubu „Pariz“ kao jednog od upornih muškaraca koji su između pesama želeli da se upoznaju sa mnom. U „Pariz“ dolaze muškarci razočarani u ljubav, oni koji ne mogu da prihvate nesreću koja ih je snašla, a vole alaturka muziku uprkos nazivu kluba. Naravno da ga isprva nisam blagonaklono gledala. Ali pogađalo me je to što je sam, što dolazi svako veče, što mi šalje bukete cveća, što je uporan i bezazlen.
Sulejman plaća stanarinu za stan na četvrtom spratu zgrade u ulici Džihangir Sormagir. Pošto uveče popije dve čaše, Sulejman mi kaže: „Hajde dođi, da te provozam kamionetom.“ On ne shvata da kamionet nije romantičan, ali ne marim. Pre godinu dana sam napustila pevanje umetničke muzike i posao pevačice u malim noćnim klubovima. Ako me Sulejman podrži, želela bih da se ponovo vratim lakoj turskoj muzici. A nije ni mnogo važno.
Mnogo volim da se noću vozim po gradu Sulejmanovim kamionetom. I ja kao i on iskapim dve čaše i, kada se na cvrcamo, nas dvoje postanemo dobri drugari i pričamo šta nam padne na pamet. Kada se udalji od porodice i straha od starijeg brata, Sulejman postane simpatičan i zabavan.
On me vozi strmim padinama koje se spuštaju na Bosfor, provlači kroz uske uličice, skreće kamionet levo i desno.
„Nemoj, Sulejmane, zaustaviće nas policija jednog dana!“ kažem ja.
„Ne brini ti, svi su oni naši ljudi“, kaže on.
Ponekad kažem kao što on želi: „Aj, nemoj, Sulejmane, pašćemo i poginuti.“ Jedno vreme smo svako veče ponavljali taj razgovor.
„Zašto se plašiš, Melahat, misliš da ćemo odista sleteti s puta?“
„Sulejmane, kažu da još prave novi most preko Bosfora. Možeš li da veruješ?“
„A šta je tu za neverovati? Kada smo došli iz sela, govorili su, ovi neće ništa uraditi, bedne mlekadžije“, bio je uzbuđen Sulejman. „A sada isti ti ljudi nas mole ‘brate, prodaj mi onaj plac’ i ubacuju uticajne posrednike da pitaju ima li posla. Da ti ispričam kako sam postao siguran da će i ovaj drugi most kao i prvi na kraju biti napravljen i pušten u rad?
„Ispričaj, Sulejmane.“
„Pošto su pokupovali sve parcele na Kultepeu i Dutepeu, Vuralovi sada kupuju placeve na kružnom putu oko mosta, odatle znam… Još nije ni počela konfiskacija zemljišta za kružni put. Ali su parcele Vuralovih iza Umranije i u mahalama Saraj i Čakmak već sada desetostruko skuplje. Sada ću da pojurim nizbrdicom. Ne boj se, Melahat, važi?“
Ja sam pomogla da Sulejman zaboravi mlekadžijsku kćer u koju se bio zaljubio. Kada smo se upoznali, nije uspevao da misli ni na šta drugo sem na nju. Pričao mi je bez trunke stida kako je sa snahom Vedihom obilazio mahalu po mahalu u gradu i kako su tražili devojku da se oženi njome, a ja sam ga slušala smejući se, isprva stoga što su mu se moji prijatelji podsmevali i mislila neka se samo oženi da ga se kurtališem. A sada bi mi, iskreno govoreći, bilo žao da se Sulejman oženio. Uprkos tome, uopšte ne marim što on ide da gleda devojke. Jedne noći, kada je bio trešten pijan, Sulejman mi je sam priznao da nema šanse da oseti požudu prema zabrađenim devojkama.
„Ne sekiraj se, to je stanje koje se često viđa, naročito kod oženjenih muškaraca“, tešila sam ga. „To je, Sulejmane, bolest koja se sve više širi pod uticajem fotografija stranih žena na televiziji, u novinama i časopisima, nemoj to da preuveličavaš kao ličnu opsesiju.“
On nije shvatao moju opsesiju. „Sulejmane, ne sviđa mi se što razgovaraš sa mnom kao da mi naređuješ“, govorila sam ponekad.
„A ja sam mislio da ti se sviđa…“ odgovarao bi Sulejman.
„Dopada mi se kada se igraš oružjem, ali ne kada sa mnom razgovaraš tako grubo i bezosećajno.“
„Jesam li ja grub? Jesam li bezosećajan, Melahat?“
„Imaš ti osećanja, ali kao i svi turski muškarci, ne umeš da ih izraziš, Sulejmane. Na primer, ne umeš da kažeš ono što najviše želim da čujem.“
„Da se udaš za mene? Odobravaš li nošenje marame?“
„Ne, to sada nije tema. Reci to drugo što nikako ne uspevaš.“
„Ha, shvatio sam!“
„Ako si shvatio, reci onda, Sulejmane… Nije to tajna koju niko ne zna… Vidi, svi su već čuli… Sulejmane, i ja znam da ti mene u stvari mnogo voliš.“
„A što pitaš ako znaš?“
„Ništa ja ne pitam. Želim da mi to još jednom kažeš, i to je sve… Zašto ne možeš da izgovoriš, Melahat, ja tebe mnogo volim?… Nemaš jezik? Hoćeš li upasti u dugove?“
„Melahat, što ti više tako radiš, ja, eto, još više to ne mogu da izgovorim.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:23 am


12. NA TARLABAŠIJU


NAJSREĆNIJI ČOVEK NA SVETU


Mevlut, Rajiha i njihove dve kćeri Fatma i Fevzije noću su spavali zajedno u istom krevetu. Kuća je bila hladna, a ispod jorgana prijatno toplo. Ponekad bi devojčice pospale još dok je Mevlut uveče izlazio da prodaje bozu. Kada bi se kasno uveče vratio, našao bi dve ćerkice kako i dalje spavaju u istom položaju. Rajiha bi gledala televiziju sedeći na ivici kreveta pokrivena dopola, jer je bila ugasila peć.
Pored prozora su bila dva odvojena kreveca za decu, ali čim bi ih tu stavili, dve devojčice bi zaplakale u strahu od samoće. Mevlut je imao veliko poštovanje prema njihovim protestima i govorio Rajihi: „U ovom uzrastu se plaše samoće, vidiš li ti?“ Deca se behu navikla, čim bi zaspala u velikom krevetu ne bi se probudila ni da topovi pucaju. Ali u svojim krevetićima bi se uznemireno budile na najmanji šum i počinjale da plaču, budile Mevluta i Rajihu i ne bi ućutale ako ih ne stave u veliki krevet. I Mevlut i Rajiha su posle izvesnog vremena uvideli da je za sve bolje da spavaju zajedno.
Mevlut beše kupio staru Arčelikovu peć na gas. Ona bi u stvari mogla da zagreje sobu kao hamam, ali ako bi mnogo gorela pravila bi veliki trošak za gas. (Rajiha bi na peć stavljala šerpu s jelom kad bi htela da ga podgreje.) Kupovala je gas tri ulice niže, u dućanu jednog Kurda na Dolapdereu. U godinama u kojima se rasplamsao rat na istoku, Mevlut je video kako kurdske izbeglice, porodica za porodicom, ulicu za ulicom, pune Tarlabaši. To su bili surovi ljudi, nipošto umereni poput Ferhata. U ratu su im spaljena sela opustela. Mevlut je od tada manje odlazio u te mahale, jer ti novi siromašni ljudi nikada nisu uzimali bozu. Kasnije se udaljio od njih i zbog toga što su se na te ulice bili navadili prodavci hašiša, pilula i droge, deca beskućnici koja su ušmrkivala razređivač.
Otkako je Ferhat početkom 1984. taksijem oteo Samihu, Mevlut ga nije video godinama. To je bilo čudno posle intenzivnog druženja u detinjstvu i mladosti: Mevlut je povremeno mrmljao nešto što je Rajihi objašnjavalo tu situaciju i govorio „Oni su otišli veoma daleko.“ Mevlut je vrlo retko jasno razmišljao o tome da su pisma koja je pisao misleći na Ferhatovu ženu Samihu stvarni razlog za udaljenost.
Povrh toga, bilo je tačno i da se između njih isprečio i Istanbul koji se širio ne znajući da stane. Pola dana bi trajalo da sednu u autobus, vide jedan drugoga i vrate se nazad. Mevlut je čeznuo za Ferhatom dok se osnovni razlog zbog kojeg je bio ljut na njega neprestano menjao. Zašto mi se Ferhat ne javlja, pitao se. I to je bio dokaz da je i te kako kriv. Kada je saznao da je srećan u mahali Gazi u kojoj žive tek venčani, štaviše da Ferhat radi kao konobar u jednom restoranu na Gaziosmanpaši, Mevluta je obuzela zavist.
Pošto bi nekih večeri dva sata prodavao bozu, Mevlut bi zamišljao sreću koja ga čeka u kući ne bi li još malo izdržao da radi na pustim ulicama. Kada bi samo pomislio na miris kreveta i sobe, glasove koje su kćeri Fatma i Fevzije ispuštale ispod jorgana, dodire između njega i Rajihe dok one spavaju, međusobno dodirivanje njihove kože koje je peklo kao opržaj, osećao bi da su mu oči gotove da zasuze od sreće. Kada bi se vratio kući, poželeo bi da što pre obuče pidžamu i legne u veliki topli krevet. Dok bi zajedno gledali televiziju, pričali bi o tome koliko je uradio, o atmosferi na ulicama, o svemu na šta je naišao u domovima u kojima je prodao bozu. Nikada ne bi veče doveo do kraja a da ne položi Rajihi račun za taj dan i ne prepusti se njenom saosećajnom i pažljivom pogledu.
Dok bi gledali televiziju, Mevlut bi tiho rekao „Kažu da je previše šećera“, ciljajući na bozu za taj dan. „Ee, šta da radim, boza od juče je bila mnogo kisela“, odgovarala bi Rajiha kao i uvek i branila smesu koju je sama pripremila. Ili bi Mevlut rekao da ga je zbunilo što su ga pitali u nekom stanu u koji su ga pozvali čak u kuhinju. „Jesi li ti ovo kupio?“ rekla je jedne noći neka starija gospođa pokazujući na njegovu kecelju. Na šta je mislila? Na boju kecelje? Ili na to da je to ženski odevni predmet?
Poput gradskih senki koje je noću viđao na ulicama, poput zabačenih ulica nalik na divlje stenje, Mevlut je posle jedan sat po ponoći viđao da se ceo svet pretvorio u neko tajanstveno mesto sačinjeno od senki: ti automobili što na televiziji jure jedan drugoga bili su čudni koliko i mračne zabite ulice; u kom li su delu sveta bile te daleke i crne planine u levom uglu ekrana; zašto je taj pas trčao, zašto je na televiziji pas koji trči, zašto je usamljena žena tu plakala sama?
Rajiha. Ponekad bi usred noći Mevlut ustajao iz kreveta, uzimao i pripaljivao cigaretu sa stola u kraju sobe, razmicao zavese i pušio posmatrajući ulicu. Ja bih ga s mesta na kome sam ležala videla na svetlosti ulične svetiljke, pitala se o čemu razmišlja i priželjkivala da se vrati u krevet. Ako bi Mevlut utonuo u misli i ne bi se vračao u krevet, ustajala bih s mesta, pila čašu vode i pokrivala devojčice. Tada mi se Mevlut vraćao u krevet kao da se postideo svojih misli. „Nije ništa“, govorio bi katkad. „Tako, razmišljam.“
Za letnjih večeri, Mevlut je bio zadovoljan životom, jer je s nama. Ali, on to ne govori, pa da kažem ja: Leti smo manje zarađivali nego zimi. Mevlut je kod kuće po čitav dan držao otvorene prozore ne mareći za muve, buku („Napolju je tiše“, govorio je) i prašinu od rušenja koje se preduzimalo zbog bulevara koji se prosecao iznad nas; istovremeno je slušao televiziju i ćućorenje devojčica koje su se igrale u dvorištu iza kuće, na ulici, na drvetu. Umešao bi se odozgo kada bi se među njima rasplamsala svađa. Ako bi se nekih večeri naprečac rasrdio i iznervirao, izlazio bi tresnuvši vratima (devojčice su se na to već bile navikle, ali su se ipak svaki put pomalo plašile), odlazio u kafanu da igra karte ili sedao na uske stepenice od tri basamaka što se od uličnih vrata spuštaju na pločnik i pušio. Ponekad bih i ja silazila za njim i sedala do njega. Nekad bismo zajedno s decom silazili na ulicu. Dok bi se one igrale na ulici ili u dvorištu s drugovima koji su se u trenutku stvorili odasvud, ja bih sedela na stepeništu i na svetlosti ulične svetiljke tačno iznad nas čistila pirinač za pilav koji će Mevlut prodavati na Kabatašu.
Tako smo sedeći na stepenicama razvili prijateljski odnos s komšinicom Rejhan koja živi niže u ulici dve kuće preko puta nas. Jedne noći je Rejhan Abla[22] pomolila glavu kroz istureni prozor i rekavši „A, vaša ulična lampa je jača od naše u kući!“ uzela ručni rad, sišla na ulicu i sela pored mene na stepenište. Rejhan Abla je govorila „Ja sam s istoka, ali nisam Kurtkinja“, ali je krila odakle je tačno kao što je krila godine. Bila je od mene starija najmanje deset-petnaest godina. Ponekad bi zadivljeno gledala moje ruke koje su čistile pirinač i govorila: „Rajiha, imaš ruke poput deteta, nemaš nijednu boru, mašala. I još se brzo kreću poput krila goluba… Kada bi radila ručni rad, veruj mi, zaradila bi više nego ja danas i tvoj anđeoski muž. A moj je inače tako kivan što ja od ovog ručnog rada zaradim više od njegove policijske plate…“
Kad joj je bilo petnaest godina, otac ju je ne pitavši nikoga u jednom danu dao nekom trgovcu valjane vune. Sa zavežljajem u ruci nastanili su se u Malatiji, a ona više nikada nije videla roditelje i porodicu. Ljutila se na njih što su je tako na brzinu prodali i nije prihvatala izgovor da su bili izuzetno siromašna porodica sa sedmoro dece, tako da je još raspravljala s njima kao da su tu pred njom: „Kako ima dobrih roditelja koji ni jedan jedini put ni iz daljine ne pokazuju svoje kćeri, a kamoli da ih daju za one koje ne žele, Rajiha“, govorila bi klimajući glavom, ali ne odvajajući oči od prefinjenog posla u rukama. Ljutila se na oca i što nije postavio uslov građanskog venčanja kada ju je prodavao prvom mužu. Drugom mužu, za koga je pobegla i udala se za njega, sama je postavila taj uslov i uspela. „Kamo sreće da sam ga uslovila i batinama“, govorila je ponekad smejući se. „Znaj koliko ti Mevlut vredi.“
Rejhan Abla bi se ponekad pravila da ne može da veruje da uopšte postoji muškarac koji nikada ne podiže ruku poput Mevluta. Ponovo je tražila da joj ispričam kako sam našla svog „anđeoskog muža“ – kako smo se ugledali jednom iz daljine na nekoj svadbi i dopali jedno drugome, kako mi je Mevlut iz vojske preko posrednika slao pisma. Pošto ju je njen drugi muž tukao uvek pošto bi popio rakiju, ona bi uveče, dok bi on sedeo i pio, čekala da iskapi prvu čašu. Kada bi krenule ružne reči, uspomene na saslušanja iz policijske službe, optužbe za nerazumevanje, što su bili prvi nagoveštaji batina, ona bi ustajala od stola, uzimala ručni rad i dolazila kod mene. Katkad bih ja bila gore i, po rečima njenog muža (brat Nedžati), koji bi učtivo govorio „Rejhan, ljubavi, molim te dođi kući, obećavam da neću piti“, zaključivala da Rejhan Abla sedi dole na stepeništu. A nekad bih i ja uzimala devojčice i silazila do nje na stepenice. „Aman, dobro da si došla, hajde da sedimo zajedno, onaj moj će još malo da se napije i zaspi“, govorila bi Rejhan Abla. A u zimskim večerima, kada je Mevlut prodavao bozu, sedela bi s devojčicama ispred televizora i do kasnih sati ih zabavljala i zasmejavala jedući semenke i pričajući im priče. Svaki put bi se nasmešila Mevlutu, kada bi došao kasno govoreći „Mašala, ne bilo uroka vašoj porodičnoj sreći!“
Mevlut je ponekad naslućivao da proživljava najsrećnije godine svog života, ali je to saznanje držao samo u jednom krajičku svesti. Ako bi mislio da je srećan, mogao bi to da izgubi. Ionako je u životu bilo toliko mnogo stvari zbog koje bi se čovek razbesneo i gunđao i koje bi učinile da zaboravi svoju trenutnu sreću. Išlo mu je na živce to što Rejhan Abla sedi do kasno i u sve zabada nos. Nerviralo ga je što Fatma i Fevzije započnu svađu dok gledaju televiziju i najpre stanu da viču, a potom da plaču. Ljutio se na nitkove koji kažu „Sutra uveče imamo goste, očekujemo devet-deset čaša boze“, a sutradan uveče se vrata i zidovi zaodenu tišinom, a oni mu i ni vrata ne otvore dok na hladnoći zvoni zvoncetom. Besneo je kada je na televiziji video majku dečaka iz Kutahije ubijenog u napadu kurdskih militanata na vojne kamionete u Hakariju koja je plakala grcajući. Živcirali su ga plašljivci koji su se ustezali da kupe pilav i piju bozu na istanbulskim ulicama, jer je u Sovjetskoj Ukrajini eksplodirao Černobil pa je vetar doneo kancerozne oblake iznad grada. Nervirao se kada je video da su devojčice plastičnoj lutki ponovo iščupale ruku koju je popravio tankom bakarnom žicom izvučenom iz plastičnog omotača električnog kabla. Imao je strpljenja kada se na ekranu pojavi sneg, jer se antena pomera na vetru, ali je gubio živce kada bi slika na ekranu imala senku i bila sva pobrkana. Ljutio se kad iznenada u mahali nestane struje, baš dok se peva pesma. Nerviralo ga je kada počne reklama za kiselo mleko „život“ usred vesti o atentatu na premijera Ozala, dok se atentator na koga je policija ispalila metke drhteći i odskakujući uvija na zemlji (tu scenu je Mevlut video najmanje dvadeset puta); tada bi govorio Rajihi koja je sedela pored njega: „Ovi podlaci su svojim kiselim mlekom s pesticidima uništili prodavce na ulici.“
Ako bi Rajiha rekla: „Uzmi devojčice sutra ujutru, izvedi ih u grad da ja na miru počistim kuću“, Mevlut bi zaboravio sve te nevolje. Osećao se najsrećnijim čovekom na svetu dok je išao ulicama s Fevzije u naručju i Fatminom ručicom u svojoj žuljevitoj ruci. Mevluta bi ushićivalo da zadrema slušajući razgovor dece pošto se vrati iz prodaje pilava, da se zatim probudi i igra s devojčicama (pogodi čija je ovo ruka, šuge) ili da ga dok razmišlja o tim radostima noću na ulici zaustavi neka potpuno nova mušterija i kaže „Bozadžijo, daj jednu čašu!“
Tih godina, kad je sa zahvalnošću i bez ikakvog preispitivanja prihvatao blagodeti koje mu je život spontano pružao, Mevlut je samo nejasno primećivao – kao što primećuje da godišnja doba prolaze i da lišće žuti i opada – kako vreme lagano protiče, kako se neka stabla suše, kako iznenada nestaju neke drvene građevine, da su na praznim parcelama, na kojima su deca igrala fudbal, a prodavci i nezaposleni spavali u podne, podignute zgrade sa šest-sedam spratova, da su na ulicama okačeni još veći reklamni panoi i plakati. Kao što je tek u poslednjem trenutku uvideo da se opet završila sezona boze ili fudbalska liga ili je poslednje sedmice u nedelju uveče shvatio da će Antalijaspor ispasti iz lige 1987. godine. Ili, kao što je spoznao kada jednog dana nikako nije mogao da pređe s jedne strane ulice Hala Skargazi na drugu, da se posle vojnog udara 1980. godine na ulicama u gradu polako pravi mnogo nadzemnih prelaza i da se na tim prelazima postavljaju gvozdene ograde na ivicama pločnika za usmeravanje građana na te prelaze. Mevlut je iz kafanskih razgovora i televizijskih diskusija čuo da će gradonačelnik otvoriti široki bulevar od Taksima do Tepebašija i da će taj bulevar povezati Taksim i Šišhane tako što će proći pet ulica iznad njihove ulice, duž Tarlabašija, ali nije mislio o tome kao o nečemu stvarnom. Ionako je većinu informacija, koje je Rajiha donosila od starosedelaca mahale i glagoljivih žena, Mevlut znao s ulica, iz onoga o čemu se razgovaralo u kafani, od starih Grkinja koje su živele u stogodišnjim memljivim i mračnim zgradama između Cvetnog pasaža, Riblje pijace i Engleskog konzulata.
Niko nije želeo da se seća i priča o tome, ali nekada je Tarlabaši bila grčko-jermensko-jevrejska i sirijačka mahala. Pre šezdeset godina, početkom dvadesetih godina dvadesetog veka, na grebenu Ferikoj, u ulici Kurtuluš, koja predstavlja drugu stranu doline što se spušta na Zlatni rog iza Taksima i kojom protiče potok s drugim nazivom u svakoj četvrti (Dolapdere, Biledžikdere, Papazkopru, Kasimpaša Deresi[23]), koji je zaboravljen zajedno sa svim tim nazivima, jer je prekriven betonom, živeli su samo Grci i Jermeni. Prvi udarac nemuslimanima s Bejoglua posle proglašenja Republike zadat je porezom na imovinu 1942. godine. Vlada, koja je u Drugom svetskom ratu bila dobrano otvorena za nemački uticaj, razrezala je većini hrišćanskog stanovništva Tarlabašija previsoke poreze, te je muškarce Jermene, Grke, Asirce i Jevreje koji nisu uspeli da ih plate pohapsila i poslala u radne logore u Aškaleu. Mevlut je često slušao priče apotekara, majstora za izradu nameštaja, Grka čije su porodice tu stolećima živele, a koji su prepuštali dućan šegrtu Turčinu ne mogavši da plate porez i odlazili u logor ili pak mesecima nisu izlazili iz kuće da ih ne bi uhapsili u uličnim racijama. Većina Grka je otišla u Grčku posle pohare i rušenja crkava i radnji, proterivanja sveštenika i silovanja žena od masa sa štapovima i zastavama u rukama 6. i 7. septembra 1955. godine za vreme spora između Grčke i Kipra.
A i oni koji nisu tada otišli bili su prinuđeni da odlukom vlade 1964. godine za dvadeset četiri sata napuste svoje domove i zemlju.
Te priče su pričali šapatom stari stanovnici mahale, pošto se u krčmi u kasne sate dobro napiju, ili oni koji su se žalili na ljude useljene u prazne kuće. Mevlut beše čuo reći da su „negdašnji Grci bili bolji od Kurda“. Pošto je vlada gledala skrštenih ruku, sada su na Tarlabaši dolazili Afrikanci i siromasi, pa ćemo videti šta će još biti.
Ali kada bi neki od Grka poslatih u Grčku došli u Istanbul, na Tarlabaši, da obiđu svoje kuće za koje su još imali tapije, ne bi bili posebno dobro dočekani. Niko nije želeo da im kaže: „U vašu kuću su se uselili siromasi iz Bitlisa, iz Adane koji su se doselili iz Anadolije!“, tako da su čak i oni najdobronamerniji sa stidom bežali od svojih starih znanaca. Bilo je onih koji su besneli što će pokušati da im naplate kiriju, koji su zauzimali neprijateljski stav, ali i onih koji su se međusobno grlili u kafani i sa suzama se prisećali starih dobrih vremena koja su zajedno proživeli. Ali ti emotivni trenuci su bili kratki. Mevlut je viđao kako raznorazne razbojničke bande, koje zajedno s državom i policijom organizuju provale i useljavanje u prazne kuće Grka i njihovo iznajmljivanje siromasima iz Anadolije, nameštaju da deca na ulici zvižde i bacaju kamenje na Grke koji posećuju svoje nekadašnje domove. U takvim situacijama Mevlutu je najpre, kao i svakome, dolazilo da kaže: „Stanite, deco, ne činite to, sramota je.“ Ali bi se smeo setivši se da njegove reči neće uspeti da dopru do dece, kao i da je iza onih koji ih huškaju i njegov gazda. Misleći na nepravdu za koju nije znao šta je tačno poput „A i Grci su inače zauzeli Kipar“, udaljio bi se s lica mesta napola postiđen, a napola gnevan.
Rušenja su obznanjivana upotrebom izraza koji su se odnosili na čistoću i modernost što svima zvuče prijatno. Trebalo je da budu počišćeni razbojnici, Kurdi, Cigani, lopovi useljeni u kuće bez vlasnika, srušena legla droga i opi jata, švercerska skladišta, javne kuće, samačke sobe, ruine koje su prikrivale nezakonite poslove, i da se umesto njih napravi ulica sa šest traka kojom ćeš za pet minuta stići od Tepebašija do Taksima.
Nisu se odveć glasno čuli glasovi advokata Grka koji su se parnicama opirali odlukama o konfiskaciji, studenata nekoliko univerziteta koji su se borili za zaštitu stogodišnjih zgrada i udruženja arhitekata. Gradonačelnik, koji je sa sobom poveo i novinare, seo je za volan jednog vozila za rušenje i uz aplauze počeo da buldožerom na kome je bila okačena turska zastava ruši jednu od starih građevina za koju je sudska odluka o rušenju zakasnela. Za vreme uklanjanja zgrada stvarala se prašina koja je ulazila čak i kroz zatvorene prozore Mevlutove kuće koja je bila pet ulica niže. Oko buldožera nije manjkalo radoznale mase sveta koju su činili besposleni, prodavci za tezgama, posmatrači u prolazu, deca i prodavci koji su im nudili jogurt, đevrek, kukuruz.
Mevlut je želeo da svoja kolica za pilav drži dalje od prašine. Tokom godina rušenja nikada nije svratio na bučna mesta s mnogo ljudi. Njega je najviše pogodilo uništenje velikih stambenih zgrada, starih šezdeset-sedamdeset godina, koje su se nalazile na delu ka Taksimu u bulevaru sa šest traka koji se otvarao. Kada je tek bio došao u Istanbul, na džinovskoj reklami na fasadi tih zgrada koje su gledale na Taksim, s visine od šest-sedam spratova neka beloputa žena svetlokestenjaste kose i dobrog srca nudila je Mevlutu kečap „tamek“ i „luks“ sapun. Mevlut je voleo kako mu se žena osmehuje s tihom ali istrajnom nežnošću i dopadalo mu se da im se pogledi sretnu kad god izađe na Trg Taksim.
Osetio je tugu i što je zajedno sa zgradom koja je nosila ženu svetlosmede kose srušen i bife „Kristal“ ispod nje, čuven po svojim sendvičima. „Kristal“ je bio bife u kome se prodavalo najviše jogurta u Istanbulu. Mevlut je dva puta (jednom je bio počašćen) pojeo hamburgere sa zaljućenim mesom i sosom od paradajza koji su bili njegov pronalazak i uz njih popio i jogurt. Kiselo mleko za pravljenje jogurta davala su dvojica krupne braće s nadimkom Beton iz Imrenlera, susednog sela Dženetpinaru. Braća Abdulah i Nurulah Beton nisu za sebe vezala samo bife „Kristal“, nego niz velikih restorana i bifea na Taksimu, Osmanbeju i Bejogluu koji su kupovali velike količine kiselog mleka, i već do sredine sedamdesetih zaradili mnogo novca, pre nego što su firme za proizvodnju kiselog mleka počele da ga razvoze kamionima u staklenim posudama i drvenim gajbama. Ogradili su placeve na Kultepeu, Dutepeu i azijskoj strani Istanbula, da bi potom za dve godine bili počišćeni s tržišta i ulica zajedno s uličnim prodavcima kiselog mleka. Po tome što je rušenje bifea „Kristal“ video kao kaznu kojom su kažnjeni, Mevlut je shvatio da je bio ljubomoran na braću Beton koji su bili mnogo sposobniji od njega, vešti i bogati toliko da nisu ni imali potrebe da noću prodaju bozu.
Mevlut je već dvadeset godina bio u Istanbulu. Žalio je kad god bi video kako je s novim putevima, rušenjima, zgradama, velikim reklamama, radnjama, podzemnim i nadzemnim prelazima za tih dvadeset godina nestalo staro lice grada koje je poznavao i na koje je navikao, ali se još više radovao osećajući da je u tom gradu za njega nešto napravljeno. Nije doživljavao grad kao mesto napravljeno pre njega u koje je došao izvana. Sviđalo mu se da zamišlja Istanbul kao mesto stvoreno dok je on u njemu živeo i još lepše, čistije i modernije u budućnosti. Voleo je one koji su stanovali u negdašnjim zgradama starim pola veka, napravljenim dok je bio u selu ili još pre nego što se rodio, s liftom, radijatorima i visokim tavanicama i nikada nije zaboravljao da su se ti ljudi bolje ophodili prema njemu. Ali sećao se da je u tim starim istanbulskim građevinama još bio stranac u gradu. Strahovao je da će napraviti nešto pogrešno, jer su se portiri starih stambenih zgrada, iako ne svesno, ponašali prema njemu s većim potcenjivanjem od svih. S druge strane, voleo je staro: atmosferu na grobljima koja je otkrivao prodajući bozu u perifernim četvrtima, džamijske zidove obrasle mahovinom, nerazumljive natpise na osmanskom jeziku na presahlim česmama sa začepljenim mesinganim slavinama.
Ponekad bi mu na pamet padalo da dok svi koji su došli u grad postaju bogati i stiču imovinu, kuću, plac, on iako toliko radi, može samo da preživljava i da od prodaje pilava u suštini ne može da zaradi novac. Tada je razmišljao da bi to što nije zadovoljan srećom koju mu je Alah podario predstavljalo nezahvalnost. Nekada je, što je bilo retko, po preletu roda shvatao da se smenjuju godišnja doba i da je zima prošla i osećao da polako stari.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:23 am



13. SULEJMAN PRAVI NEVOLJE


JE LI TAKO NEŠTO BILO ILI NIJE?


Rajiha. Više ne mogu da svoje devojčice Eatmu i Fevzije stavim u autobus (jedna karta za obe) i odvedem ih na Dutepe da vide tetku Vedihu, da na ulici i u bašti jedu dud, trče i igraju se. Kada sam poslednji put otišla, bilo je to pre dva meseca, Sulejman me je u jednom trenutku sabio u ćošak i najpre pitao za Mevluta. Ja sam mu rekla da je dobro. A onda je kao i uvek šaleći se poveo reč o Ferhatu i Samihi.
„Ni mi ih ne viđamo od kada su pobegli, veruj mi Sulejmane“, slagala sam kao uvek.
„Ja u stvari verujem da ih ne viđaš“, uzvratio je Sulejman. „Ni Mevlut više ne želi da vidi Ferhata i Samihu. A znaš li zašto?“
„Zašto?“
„I ti to znaš, Rajiha. Mevlut je ona pisma iz vojske pisao zapravo Samihi.“
„Kako?“
„Dok sam ih davao Vedihi da ih tebi da, nekoliko pisama mi je zapalo za oko pa sam ih pročitao. Oči koje je Mevlut tu opisivao nisu tvoje oči, Rajiha.“
Dok je to govorio, cerio se kao da se zajedno zabavljamo na naš ustaljeni način. I ja sam prsnula u smeh, kao da je to bila šala. Čak mi je i Alah pomogao pa nisam ostala bez reći, te sam rekla: „Ako je Mevlut Samihi pisao pisma, zašto si ih ti donosio meni?“
Sulejman. Ja u stvari nisam želeo da unesrećim Rajihu. Ali naposletku važnije od svega je znati istinu, zar ne? Rajiha toga dana sa mnom više nije razgovarala, pozdravila se s Vedihom, povela svoje kćeri i otišla. Kada dođu kod nas, ja ih ponekad stavim u kamionet i žurno odvezem do autobuske stanice Medžidijekoj da ne zakasne i da Mevlut ne zametne svađu što kod kuće nikoga nema. Ali toga dana Rajiha mi čak nije rekla ni zbogom. Uopšte ne mislim da će, kada stigne kući, pitati Mevluta „Jesi li ti ona pisma u stvari pisao Samihi?“ Najpre će malo plakati. Ali ako potom malo razmisli, doći će do zaključka da je tačno ono što je od mene saznala.
Rajiha. Dok smo se vraćale kući autobusom Medžidijekoj-Taksim, Fevzije mi je sedela u krilu, a Fatma pored mene. I da ništa ne kažem, devojčice odmah vide da im je mati nesrećna i uznemirena. Namrštila sam se i rekla im idući ka kući: „Nemojte tati reći da smo išle kod tetke Vedihe, važi?“ A možda, pomislila sam, Mevlut ne želi da idem na Dutepe da bi me držao dalje od Sulejmanovih laži. Ali čim sam kod kuće ugledala Mevlutovo dobro detinje lice shvatila sam da Sulejman laže. Kada su sutradan ujutru devojčice izašle u dvorište da se igraju, na um mi je palo kako me je Mevlut pogledao na železničkoj stanici u Akšehiru i uznemirila sam se… Sulejman je tog dana vozio kamionet.
Ali laknulo mi je kada sam izvadila pisma iz kutka u kome sam ih čuvala i krenula da čitam: moj mili Mevlut razgovara sa mnom kada ostanemo sami u našoj kući baš onako kako je u tim pismima pisao. Osetila sam se krivom što sam poverovala u Sulejmanovu izmišljotinu. Ali sam se opet zbunila kada mi je na pamet palo da mi je Sulejman donosio pisma i da me je on preko Vedihe ubedio da pobegnem. „Ni ja više nikada neću da idem na Dutepe“, rekla sam u sebi.
Vediha. Jednog dana u podne, nedugo pošto je Mevlut izašao da prodaje pilav, izašla sam iz kuće nikome ne govoreći, sela u autobus i otrčala na Tarlabaši kod Rajihe. Kada me je videla, moja sestra se tako obradovala da su joj suze krenule. Pržila je piletinu obavijena dimom i mirisom, glave zavijene poput kuvara, s ogromnom viljuškom u ruci. U isti mah je vikala na kćeri koje su pravile nered. Poslala ih je u baštu pošto sam ih poljubila i pomazila. „Deca su jedna za drugom bile bolesne, pa zato nismo mogle da dođemo“, rekla je. „Mevlut nema pojma o našim posetama.“
„E, Rajiha, ni Korkut me uopšte ne pušta iz kuće, pogotovo ne na Bejoglu. Kako ćemo se viđati?“
„Tvoji dečaci, Bozkurt i Turan, jednom su mnogo maltretirali moje devojčice“, rekla je Rajiha. „Kada su Fatmu vezali za drvo, gađali je strelom i rasekli joj obrvu… One se sada već plaše tvojih sinova.“
„Ne brini više, Rajiha; ja sam ih dobro istukla i naterala ih da se zakunu da neće pipnuti tvoje devojčice. Ionako su Bozkurt i Turan sada u školi do četiri po podne. Reci mi istinu, Rajiha, da li zato ne dolaziš kod nas ili te Mevlut ne pušta?“
„Mevlut nije ništa kriv. Vidi ti u stvari one Sulejmanove smutnje i spletke. Tobože je Mevlut pisao iz vojske pisma Samihi, a ne meni.“
„Draga moja Rajiha, pusti te Sulejmanove gluposti…“
Rajiha je s dna pletene korpe za šivenje u jednom potezu izvadila svežanj pisama i nasumično otvorila jedan požuteli koverat: „Mila dušo, jedina moja, lepooka Rajiha“, čitala je i zaplakala.
Sulejman. Razbolim se kada Mahinur prigovara najviše mojoj porodici i kaže da smo svi koliko juče živeli na selu. Kao da sama nije ćerka službenika, barska dama, nego pašinska kći i gospođa doktor. Posle dve čaše mi upadne u reč: „Jesi li ti bio čobanin u selu?“ i strašno ozbiljno podiže obrve kao da je zanima. „Opet si preterala s pićem“, kažem ja.
„Ja? Ti piješ mnogo više od mene, kada popiješ ne uspevaš da vladaš rukama. Ako se još jednom napiješ, prebiću te.“
Vratio sam se kući. Majka i Vediha su preko televizije gledale kako se ljube Gorbačov i Buš. Korkuta nije bilo, pa sam razmišljao da popijem poslednju čašu kad me je Vediha pričepila u kuhinji.
„Slušaj ti, Sulejmane“, počela je. „Ako Rajihu odagnaš iz ove kuće, neću ti oprostiti. Jadnica veruje tvojim lažima i glupavim šalama i plače.“
„Dobro, Vediha. Neću više razgovarati s Rajihom. Ali da se pre svega setimo šta je tačno bilo, pa da posle lažemo da ničije srce ne bi bilo slomljeno.“
„Sulejmane, pretpostavimo da je Mevlut zaista video Samihu, zaljubio se u nju, ali je u zaglavlju pisma pisao Rajiha, jer je pogrešno mislio da se zove Rajiha.“
„Da, tačno tako…“
„Ne, velika je verovatnoća da si ga ti svesno doveo u zabludu…“
„Ja sam samo pomogao da se Mevlut oženi.“
„I ko ima koristi od sećanja na sve to sada?… Osim rastuživanja jadne Rajihe?“
„Vediha, toliko si se trudila da mi nađeš odgovarajuću devojku. Prihvati i sada istinu.“
„Ništa nije bilo od onoga što ti kažeš“, rekla je Vediha sa strogim izrazom lica. „Reći ću to i tvom starijem bratu. Ova stvar se ovde završava. U redu?“
Kao što primećujete, kada Vediha hoće da me zaplaši, pominje muža, ne kao „Korkuta“, nego kao „tvog starijeg brata“.
Rajiha. Negde usred dana, na primer dok pripremam toplu oblogu, jer će prijati Fatmi koju boli uvo, odjednom zaboravim na ono što radim, otrčim do kutije za šivenje, izvučem jedno pismo iz svežnja i čitam kako je Mevlut za moje oči rekao „setne poput planina u Karsu“. Nekih noći čekam da se Mevlut vrati kući i dok jednim uvom slušam što priča Rejhan Abla i osluškujem kako devojčice u krevetu dišu uz krkljanje i kašljanje, odjednom, kao da sanjam, ustajem s mesta i čitam kako je Mevlut za mene napisao „Ne želim više druge oči, ne želim više drugo sunce“. Dok ujutru na Ribljoj pijaci s Fatmom i Fevzije posmatram kako prodavac kokošijeg mesa Hamdi kolje kokoške, čerupa im perje i prlji im kožu u smradu, bude mi lakše kada se selim da je Mevlut za mene rekao „mirisna poput ruže i mošusa, mirisna poput svoga imena“.[24] Ako u danima u kojima južni vetar ceo grad obavije mirisom kanalizacije i mahovine, a nebo dobije boju pokvarenog jajeta, postanem potištena, čitam šta je Mevlut napisao za moje oči – „tamne poput tajanstvenih noći i bistre poput izvora“.
Abdurahman-efendija. Kako je život u selu postao isprazan otkako sam poudavao kćeri, odlazim u Istanbul u pogodno vreme. Onako polubudan, u autobusima koji se tresu i zveckaju poput čamca, s tugom razmišljam idem li ja to tamo gde me ne žele. U Istanbulu boravim kod Vedihe i trudim se da koliko je moguće budem daleko od smrknutog Korkuta i njegovog oca bakalina Hasana, koji što više stari sve više liči na duha. Ja sam umorni starac bez prebijene pare, u životu nisam odseo u hotelu. Smatram neumesnim da čovek plati da bi se jedne noći sklupčao negde sa strane i prespavao.
Nije tačno da su mi Sulejman i Korkut dali poklone i novac u naknadu da se moja kći Samiha uda za Sulejmana i da sam im podvalio kada je Samiha pobegla. Da, Korkut je dao pare za moje zube, ali ja sam tu velikodušnost shvatio kao poklon muža moje ćerke Vedihe, a ne kao otkupninu za moju lepu kćer. Drskost je i pomisliti da bi otkupnina za lepoticu kao što je Samiha mogla biti zubna proteza.
Pri ulasku i izlasku iz kuće Aktašovih, vodio sam mnogo računa da izbegnem Sulejmana, kome još nije bilo dosta tih tema, kad me je jedne noći uhvatio u kuhinji dok sam nešto prezalogajivao. Iz nekog razloga smo se zagrlili i poljubili poput oca i sina. Pošto mu je otac odavno bio zaspao, radosno smo u ćošku u kome ju je krio, iza limenog sanduka za krompir pronašli pola flaše rakije. U jednom trenutku, ne sećam se kako je bilo, malo pre jutarnjeg ezana, primetio sam da Sulejman neprestano ponavlja isti refren. „Tatice, ti si častan čovek, kaži pošteno, je li tako nešto bilo ili nije? Mevlut je u stvari Samihi pisao ljubavna pisma.“
„Sulejmane, dete moje, nije važno ko se u koga u početku zaljubio. Ono što je važno u braku jeste biti srećan posle venčanja. Zato je naš prorok zabranio da se devojka i momak upoznaju i uzalud vode ljubav i troše svoju strast pre nego što se venčaju, a i Kuran Časni je zabranio da odrasle devojke idu otkrivene glave…“
„Sasvim tačno“, potvrdio je Sulejman. Po mom mišljenju, ne zbog toga što mi je davao za pravo nego zato što nikada nije uspevao da se suprotstavi recima u kojima se pominje Prorok i Kuran Časni.
„A uz to u našem svetu“, nastavio sam, „nema značaja kome je isprva napisano ljubavno pismo, jer se pre venčanja devojka i mladić nisu poznavali. Pismo je forma, a srce je ono što je suštinski važno.“
„Znači, Mevlut je pisao pisma ciljajući na Samihu, a sudbina je htela da to bude Rajiha, to nema veze?“
„Nema.“
„Kod Alaha, vrlo je važna namera njegovog roba“, rekao je Sulejman mršteći se. „Alah prihvata post nekoga ko je ostao gladan jer je imao NAMERU da posti, a ne zato što nije mogao da nade hleb. Prvo je NAMERAVAO, a drugo nije.
„U Alahovim očima Mevlut i Rajiha su dobri robovi. Ne brini“, rekao sam. „Zadovoljan je njima. Alah voli skromnog roba koji je srećan i zna da se zadovolji malim. Zapravo su srećni što ih voli, zar nije tako? Ako su srećni, nije više na nama da nešto kažemo, zar ne, Sulejmane, sine?“
Sulejman. Ako Rajiha veruje da su ona pisma odista njoj pisana, zašto nije tražila od Mevluta da je isprosi od oca? Odmah bi se venčali, bez ikakve potrebe da bude oteta. Jer i nije imala drugih prosaca. Uprkos tome, priča se da bi Krivovrati Abdurahman tražio mnogo novca… A onda bi Rajiha ostala neudata i on ne bi mogao da proda mlađu kćer Samihu, koja je u stvari lepša. Toliko je prosto. (Kasnije se zapravo ispostavilo da ni najmlađa kći neće doneti pare, ali to je drugo pitanje.)
Abdurahman-efendija. Posle nekog vremena otišao sam kod najmlađe kćeri, na sasvim drugi kraj građa, u mahalu Gazi. Pošto se Sulejman i dalje držao toga kao pijan plota, sakrio sam da idem kod Samihe i Ferhata i napravio se kao da se stvarno vraćam u selo. Sa Vedihom sam se zagrlio i izljubio kao da ću možda umreti u selu i preseliti se na drugi svet. Sa torbom u ruci ušao sam u autobus za Taksim na Medžidijekoju. Kad god bi se vozilo našlo u zastoju, putnici stešnjeni i ošamućeni u dupke punom autobusu su vikali „Majstore, otvori vrata“, ali vozač nije otvarao govoreći „Nismo na stanici“. Posmatrao sam te česte svađe bez ikakvog mešanja. U autobusu u koji sam kasnije ušao bili smo tako zgnječeni poput sardina u konzervi da sam bio tanak kao flis-papir kada sam izašao na Gaziosmanpaši. Odatle sam plavim minibusom stigao do mahale Gazi u vreme smrkavanja.
Kao da je ovaj kraj grada bio hladniji i mračniji, a oblaci niži i strašniji. Popeo sam se uz uzvišicu kao da trčim, inače je cela mahala bila jedno uzvišenje. Žive duše nije bilo i osećao se miris šume i jezera koji su se nalazili na mestu na kojem prestaje grad. Između kuća poput aveti vladala je tišina golih planina.
Zagrlio sam svoju lepu kćer koja je otvorila vrata i, ne znam zašto, zaplakali smo. Odmah mi je bilo jasno da moja kći Samiha plače, jer je nesrećna i sama. Čak i te večeri njen muž Ferhat je mogao da dođe kući tek u ponoć i stropoštao se kao mrtvac i zaspao. Muž i žena toliko mnogo rade da im na kraju ne preostaje ni snage ni srca da sednu u autobus i sastanu se u toj kući na vrhu planine. Ferhat je naposletku dopisno završio fakultet i izvadio i pokazao mi diplomu Univerziteta Anadolija. Daće bog da posle toga budu srećni. Ali već prve večeri sam ostao bez sna. Taj Ferhat neće umeti da usreći moju jadnu Samihicu, moju lepu pametnu ćerku. Nemojte me pogrešno razumeti, krivim tog čoveka ne zbog toga što mi je oteo kćer, nego zato što je primorava da radi kao služavka.
Ali Samiha nije prihvatala da je posao spremačice razlog njenoj nesreći. Činilo se da je veoma zadovoljna svojim životom, pošto bi joj muž ujutru otišao da radi (kakav god da je imao posao). Zbog mene je uzela slobodan dan. Ispržila mi je jaja u tiganju. Sa stražnjeg prozora pokazala mi je fosforni plac koji je njen muž ogradio. Izašli smo u bašticu kućerka na vrh brda; okolina je bila uokvirena brdima ispunjenim na brzinu napravljenim kućama nalik na bele kutije. Sasvim u daljini, u magli i fabričkim dimovima, samo su se nazirale linije grada, poput stvorenja koje se nejasno vidi, jer leži u blatu. „Tu su ona brda preko puta, oče“, rekla je Samiha i pokazala na mnoštvo straćara u okolini. Drhtala je; bilo joj je hladno. „Kada smo pre pet godina došli ovamo, tatice, sva ta brda bila su potpuno prazna.“ Samiha je zaplakala.
Rajiha. „Reći ćete uveče ocu da su deda Abdurahman i tetka Vediha dolazili ovamo da vas vide, ali nećete reći da je dolazila tetka Samiha, važi?“ upitala sam kćeri. „Zašto?“ zapitala je Fatma izigravajući kao i uvek mudricu. Namrštila sam se i lagano odmahivala glavom levo-desno, kao i inače kada mi prekipi pa ih ćušnem, i Fatma i Fevzije su ućutale.
Kada su došli otac i Samiha, jedna se popela dedi na grudi, a druga sela tetki u krilo. Otac je seo i počeo da se igra s Fatmom igara s prstićima: „Devojka je pobegla“, „Ko je svinja, ko je pop?“, izvadio iz džepa ogledalo, sat s lancem, upaljač koji ne pali i počeo da joj postavlja zagonetke. A Samiha je tako snažno zagrlila Fevzije i toliko ju je ljubila da je bilo sasvim jasno da je mojoj mlađoj sestri neophodno da živi u kući s mnogo čeljadi i da rodi troje-četvoro dece, da bi mogla da ublaži patnju zbog usamljenosti. Ona je ljubila moje devojčice i ujedno povremeno pričala „O, kakvu samo ručicu ima, vidi ovde ima mladež!“, a ja sam svaki put brinula i gledala Fevzijinu ruku i mladež na Fatminom vratu.
Vediha. „Hajde, neka vam tetka Samiha pokaže drvo koje govori, pozadi, i neka vas odvede u dvorište sirijačke crkve“, rekla sam i one su otišle. Taman što sam htela da kažem Rajihi da se više ne plaši Sulejmana, da su se Bozkurt i Turan smirili i da dođe kod nas sa devojčicama, otac je pokrenuo sasvim drugu temu, a ja sam se strašno naljutila na njega.
Abdurahman-efendija. Ne razumem zašto se ljute na mene. Šta može biti prirodnije od toga da jedan otac ne misli ni na šta drugo do na sreću svojih kćeri? Samiha je s devojčicama izašla u dvorište, i tada sam sam Rajihi i Vedihi sa opštio da posle pet dana boravka tamo više nisam mogao da podnesem nesreću njihove potpuno same sestre čak na drugom kraju grada, ni to što u njihovu jednosobnu udžericu ne ulazi ništa drugo osim hladnoće, tuge i utvara i da sam odlučio da se vratim u selo.
„Nek ne bude da sam to ja rekao, ali vašoj sestri je potreban istinski muž koji će je usrećiti.“
Rajiha. Ne znam kako se desilo te sam se toliko naljutila da su mi najednom izletele reči koje će slomiti srce mog tatice, i sama sam se začudila. „Oče, ne kvari kćeri brak“, rekla sam. NIJEDNA OD NAS NIJE NA PRODAJU, rekla sam.
Shvatila sam i da je otac u suštini u pravu, da jadna Samiha čak nema snage da sakrije svoju nesreću. Glava mi je sama za sebe mislila, a da ja to nisam htela: Da li je to što je Samiha, kojoj su u čitavom našem detinjstvu i mladosti svi govorili „najlepša od vas, najveća srcolomka, najlepša devojka na svetu“, sada bez novca, deteta, nesrećna i to što smo Mevlut i ja, za razliku od nje, sada srećni, neki ispit koji je Gospod upriličio da iskuša našu veru ili je to njegova pravda na ovome svetu?
Abdurahman-efendija. Vediha je čak uzviknula KAKAV SI TI TO OTAC. „Zar će ijedan otac da uništi gnezdo da bi prodao kćer i uzeo nevestninu?“ Tako su mi teško pale te reći da sam pomislio da je najbolje da se napravim da ih nisam čuo, ali nisam mogao. „Sram te bilo“, rekao sam joj. „Patnja koju sam godinama podnosio, poniženje koje sam doživeo nisu bili da bih vas prodao i zaradio, nego da bih vam našao dobre muževe koji će vam omogućiti da živite dobro. Otac koji traži novac od čoveka koji želi da se oženi njegovom kćeri, traži jedino da naplati troškove koje je imao da tu kćer odgaji, pošalje je u školu, odene je i obezbedi da bude dobra majka. Kao što pokazuje koliko kandidat za zeta vrednuje mladu, taj iznos je jedini novac koji se u društvu odvaja za obrazovanje ženske dece. Svi očevi u ovoj zemlji, čak i najmoderniji, zariču se da imaju muško, a ne žensko dete, idu šejhovima i traže da im vračaju, obilaze džamije i mole se Alahu. Ali zar se ja nisam veselio, za razliku od tih muškaraca zle duše, kada mi se svaka kći rađala? Jesam li makar ijednom udario šljagu bilo kojoj od vas? Šta više, jesam li jednom viknuo na vas, jednom rekao nešto što bi vas povredilo, jesam li ikada povisio glas da ostavi ožiljak na vašoj koži nežnoj poput ruže? Zar vi sada ne volite svog oca? Ako je tako, neka umrem!“
Rajiha. U bašti su moje devojčice pokazivale tetki Samihi magičnu kantu za đubre, slomljenu saksiju kroz koju prolazi voz u obličju kišne gliste, limeni dvorac uplakane limene princeze koja odgovara ako je jednom udariš tako što dva puta zadrhti i zaplače. „Da sam ja rđav čovek koji je kćeri zatvorio u kavez i sakrio ih, zar bi mogle da se pred mojim nosem dopisuju s nekim probisvetom, a da to čak ni moja duša ne oseti?“ upitao je otac.
Abdurahman-efendija. Sve te ružne reči su svakako teško padale jednom časnom ocu kao što sam ja. Zatražio sam rakiju još dok se nije začuo ni ezan u rano popodne. Rajiha je ustavši i otvorivši vrata frižidera rekla „Mevlut ne pije rakiju, tatice“ i zadržala vrata. „Ako hoćeš, da odem da ti kupim flašu Nove rakije?“ Zatvorila je frižider.
„U tvom frižideru nema ničega čega bi trebalo da se stidiš… Samihin frižider je još prazniji.“
„Većina hrane u našem frižideru su viškovi pilava s leblebijama i piletinom koje Mevlut nije uspeo da proda“, rekla je Rajiha. „I bozu odskora stavljamo noću u frižider, jer se brzo kvari.“
Ošamućen, bacio sam se u fotelju sa strane kao da sam obnevideo, kao da mi je svest zaokupljena nekom čudnom uspomenom. Neko vreme sam spavao i dok sam u snu na belom konju prolazio kroz stado ovaca, shvatao sam da su ovce u stvari oblaci. U trenutku mi je nos počeo bolno da narasta, poput nozdrva konja koga sam jahao – i probudio sam se. Fatma se beše zalepila za moj nos i vukla ga.
„Šta radite!“ povikala je Rajiha.
„Tatice, hajde da odemo u bakalnicu i kupimo ti flašu rakije“, rekla je moja draga ćerka Vediha.
„Neka idu i Fatma i Fevzije s nama i pokažu dedi put do prodavnice.“
Samiha. Rajiha i ja smo s leđa gledale dok je moj pogrbljeni otac koji se beše smanjio išao u bakalnicu držeći devojčice za ruke. Taman kada su hteli da skrenu uzbrdo na uglu uzane uličice, u momentu su osetili da smo na prozoru, okrenuli se i mahnuli nam. Kada su otišli, Rajiha i ja smo zajedno sele, kao što smo radile u detinjstvu, ne govoreći ništa, ali osećajući da se razumemo. U detinjstvu smo ponekad terale šegu i ljutile Vedihu pa bismo ućutale kada bi nas izgrdila i sporazumevale se namigujući jedna drugoj, ali sada sam shvatila da to nećemo moći i da su ta vremena iza nas.
Rajiha. Samiha je prvi put u životu zapalila cigaretu preda mnom. Rekla je da tu naviku nije primila od Ferhata nego iz bogataških kuća u kojima je radila. „Ne brini za Ferhata“, rekla je. „Ima fakultetsku diplomu, ima poznanike i rodbinu u službi za naplatu struje u opštini, počeo je da radi, uskoro će nam biti lakše, nemoj ništa da brineš za nas. I pazi da se otac ne vrati kod Sulejmana. Ja sam dobro. To je to.“
„Znaš li šta mi je nedavno rekao onaj ludi Sulejman?“ upitala sam je. Iz kutije za šivenje izvadila sam svežanj koverata obmotan trakom. „To su pisma, koja mi je Mevlut slao iz vojske… Navodno, Mevlut ih nije slao meni nego Samihi.“
Pre nego što je išta mogla da prozbori, pootvarala sam koverte koje sam izvukla iz svežnja i nasumice čitala listove koje sam iz njih izvadila. Dok sam bila u selu i kada otac nije bio kod kuće, čitala sam Samihi rečenicu-dve iz tih pisama. Smeškale smo se jedna drugoj. Ali pošto sam malo pročitala, shvatila sam da ni ja, ni Samiha ne uspevamo ni da se smešimo. Baš naprotiv, dok sam čitala da su „oba moja crna oka po jedno sunce tuge“ pomislila sam da ću u trenutku zaplakati, steglo me je u grlu i istog časa sam uvidela da sam pogrešila rekavši Samihi za laž koju je Sulejman širio.
Samiha je govorila: „Ne govori gluposti, Rajiha, kako je to uopšte moguće?“, ali me je u isti mah gledala kao da bi to što kažem moglo biti istina. Dok sam ja čitala pisma, Samiha je osećala ponos kao da Mevlut govori o njoj, osetila sam ja to. I prekinula sam čitanje. Nedostajao mi je moj Mevlut. Shvatila sam da je Samiha iz te daleke mahale ljuta na sve nas, čak i na mene. Zapodenula sam razgovor na sasvim drugu temu, jer je trebalo da se Mevlut uskoro vrati kući.
Samiha. To što je Rajiha pričala o mužu i rekla da će uskoro doći… I to što me je Vediha pogledala i rekla „A mi ionako sada idemo s tatom“… Sve to me je najpre povredilo, a zatim učinilo nesrećnom… Sada sedim kraj prozora u autobusu za Gaziosmanpašu i tužna sam. Obrisala sam suzne oči krajem marame. Iskreno rečeno, osetila sam da su želele da odem pre nego što Mevlut dođe. Mevlut je ona pisma meni u stvari pisao! Što sam ja kriva? Da sve to kažem, rekle bi u horu „Zaboga!“ i s iskrenom brigom. „Kako pomišljaš na takve stvari, Samiha, mi tebe mnogo volimo!“ rekle bi. Tu moju preosetljivost bi, naravno, povezale s tim što Ferhat nikako ne uspeva da zaradi nešto novca, što ja radim kao bedinerka i što nemamo dece. Ne marim ja u stvari, sve ih volim. Ipak sam nekoliko puta pomislila da bi moglo biti da je Mevlut meni zaista pisao pisma. Čak sam rekla u sebi „Nemoj, Samiha, ne misli, sramota je“. Ali pomislila sam više od nekoliko puta. Misli jedne žene, kao i njeni snovi, nisu nešto čime bi ona mogla da vlada; moje misli trče jedna tamo jedna ovamo poput uspaničenog lopova koji je u mraku ušao u kuću.
Noću u maloj sobi za poslugu bogataške kuće na Šišliju, dok golubovi što nepomično sede u mračnom svetlarniku stambene zgrade uzdišu, razmišljala sam šta bi rekao Ferhat ako sazna. Prolazilo mi je kroz glavu da je to možda moja draga Rajiha rekla da bih se ja dobro osećala. Kada sam se jedne noći kasno vratila kući mrtva umorna isto tako umornim autobusima i zatekla Ferhata kako sedi kao leš ispred televizora, poželela sam na trenutak da ga protresem i probudim pre nego što zaspi.
„Znaš li šta mi je skoro Rajiha rekla?“ upitala sam ga. „Znaš ona pisma koja je Mevlut slao Rajihi… Ta pisma je Mevlut pisao misleći na mene u stvari.“
„Od samog početka?“ oglasio se Ferhat i skrenuo pogled s televizora ka meni.
„Da, od samog početka.“
„Prva pisma Rajihi sam napisao ja, a ne Mevlut.“
„Šta?“
„Šta zna Mevlut o pisanju ljubavnih pisama. Došao je kod mene pre nego što je otišao u vojsku i rekao da se zaljubio, tako da sam ja napisao ta pisma.“
„Jesi li ih pisao meni?“
„Ne. Mevlut je, naravno, tražio da ih pišem Rajihi“, odgovorio je Ferhat. „Dugo mi je pričao daje zaljubljen u nju.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:24 am



14. MEVLUT NA DRUGOM UGLU


SUTRA UJUTRU ĆU RANO DA IH UZMEM NATRAG


Mevlut je u zimu 1989, sedme godine svoga bavljenja pilavom, počeo češće da uviđa da mlada generacija zazire od njega. Tim ljudima je ponekad govorio: „Da vam vratim pare ako vam se moj pilav nije dopao.“ Ali među tim mladim zaposlenima nije bilo onih koji su želeli novac natrag. Još siromašnije, smelije i gnevnije mušterije, usamljenici koji se ni od koga nisu stideli, tražili su upola cene za tanjir koji su ostavili nepojeden, čemu se i Mevlut povinovao. Deo netaknutog i nepojedenog pilava kao i čiste komade kokošijeg mesa jednim je pokretom vraćao na svoje mesto u vitrini ne dozvoljavajući da to iko, pa čak ni on sam vidi, dok bi zagađene, doticane komade skupljao u jednoj kutiji i davao mačkama ili ih bacao u kantu za otpatke pre nego što se vrati kući. Uveče kod kuće ženi ne bi govorio da je neke dopola pojedene porcije vratio. Mevlut je smatrao da u njoj ne leži krivica, jer je Rajiha već šest godina s istom pažnjom i brižljivošću kuvala pilav i piletinu. Trudio se da shvati zašto ti novi ljudi ne jedu oduševljeno njegov pilav kao oni stari. Na um su mu padali mnogobrojni razlozi:
Pogrešno uverenje o tome da su ulični prodavci „prljavi“ brzo se na nesreću širilo na nove generacije preko televizije i štampe. U reklamama se toliko često ponavljalo da je roba firmi za proizvodnju mleka, kiselog mleka, umaka, sudžuka i konzervi pravljena u mašinama „bez dodirivanja rukama“ i da je „apsolutno čista“ da je Mevlut nekih večeri u kući vikao u televizor: „Ma nosi se!“, što je plašilo Fatmu i Fevzije, jer je ostavljalo utisak da je televizor nešto živo. Neke mušterije bi pre nego što bi kupile pilav očima proveravale jesu li tanjiri, čaše, viljuške i noževi čisti. Mevlut je znao da te sumnjičave mušterije čistunci koji su ga tako vređali, sasvim lagodno jedu iz jednog velikog tanjira na sredini stola kad su među poznanicima i rođacima. S ljudima s kojima su bili intimni i bliski moglo je i bez higijene.
Mevlut je za poslednje dve godine shvatio da je pilav s nogu u vreme ručka imao u sebi nešto delikatno, poput „odavanja sirotinjskog utiska“. Povrh toga, ako je pilav s leblebijama bio glavno jelo, a nije bilo ni đevreka ili zemičke da se povremeno ubaci u usta, to i nije bio jelo koje bi zasitilo. Pilav s leblebijama nema ni neobičan, egzotičan ukus poput punjenih dagnji sa suvim grožđem i cimetom, na primer. lako su do pre dve godine punjene dagnje bile skupo jelo koje se nalazilo samo u nekim posebnim gostionicama i lokalima s mezetlukom i koje Mevluta nije zanimalo ni da ga proba, zahvaljujući Mardincima pretvorilo se u jeftinu uličnu hranu koju su svi konzumirali. A prošle su i godine u kojima su poslovni prostori pravili porudžbine od uličnog prodavca. Zlatne godine uličnih prodavaca koji su prodavali specijalitete iz osmanskog doba, kao što je arnautska džigerica, pečena jagnjeća glava, ili ćufte na ražnju, ostale su u prošlosti zbog tih novih službenika koji naročito vole plastični pribor za jelo koji se upotrebi i baci. Iako se dešavalo da ranije ulični prodavac ćufti na ulazu u neku veliku poslovnicu, naposletku postane vlasnik ćuftedžinice u koju bi na ručak dolazile njegove dugogodišnje mušterije.
Mevlut je svake godine dok bi vreme postajalo hladnije, a pre nego što otpočne sezona boze, od trgovaca na veliko na Sirkedžiju kupovao džak leblebija dovoljno veliki za celu godinu. Ove godine nije imao dovoljno kapitala da kupi taj veliki džak. Možda se prihod od pilava nije smanjivao, ali nije mogao da pokrije troškove za ishranu i odeću devojčica. Postepeno su se uvećavali izdaci koje je Mevlut pravio katkad s iskrenim uzbuđenjem, a katkad s osećanjima krivice i nedovoljnosti za tipitip žvakaće gume, čokolade golden, super sladoled u kutiji – zbog kojih bi se Mevlut smesta iznervirao kada bi na televiziji čuo njihove čudne evropske nazive – bombone u obliku cveta, medvediće na baterije koji su se dobijali isecanjem kupona iz novina, raznobojne šnalice za kosu, satove igračke i ogledala. Da nije bilo onoga što je uveče zarađivao u sezoni boze, prihoda od kirije koja je stizala od kuće njegovog pokojnog oca na Kultepeu, i ušteđevine koju su obezbeđivale Rajiha i Rejhan Abla radeći ručni rad za prodavnice veza, bilo bi im teško da plate stanarinu za svoj stan i kupe lož-ulje za peć koju su punili kantom i levkom.
Gužva na Kabatašu je bivala ređa posle ručka. Mevlut je počeo da za sebe traži drugo mesto na kome bi prodavao od dva do pet sati. Otkako je prosečen bulevar na Tarlabašiju, stan u kojem su stanovali kao da se udaljio umesto da bude bliži Ulici Istiklal i Bejogluu i status mu je opao. Ulice koje su ostale u gornjem delu novog puta u mahalama na Tarlabašiju u jednom su se trenutku napunile noćnim klubovima, barovima, lokalima u kojima se svirala muzika i pio alkohol; porodice i sirotinja behu se odatle udaljili, a te ulice u kojima su porasle cene nekretnina postale su deo najvećeg centra zabave u Istanbulu. Ulice dole niže nisu uspele da dobiju deo tog kolača. Naprotiv, gvozdene ograde postavljene na ivice pločnika i sredinom ulice kako pešaci ne bi prelazili saobraćajnicom sa šest traka i betonski zidovi gurnuli su mahalu u kojoj su stanovali Mevlutovi još niže, ka Kasimpaši i sirotinjskim radničkim četvrtima među poslednjim ostacima starog brodogradilišta.
Kako Mevlut dok bi se u predvečerje vraćao kući nije mogao da s kolicima pređe betonske zidove nad ulicom od šest traka i gvozdene ograde niti da se popne na nadzemne prelaze i s njih side, više nije mogao da ide prečicom kroz gužvu u Ulici Istiklal, već je put produžavao prema Talimhani. Zatvaranje Istiklala za vozila (pripreme se nikako nisu završavale i ulica je bila sva u rupama), izuzev za tramvaj koga su nazivali „nostalgičnim“ (Mevlut nije voleo tu reč) i otvaranje prodavnica velikih stranih robnih marki učinili su da je prodavcima bilo teže da tu izađu. Žandarmi opštine Bejoglu u plavim uniformama i s crnim naočarima nisu dali živa mira prodavcima đevreka, kaseta, dagnji, ćufti, badema, majstorima za popravku upaljača, prodavcima hleba sa suđžukom i sendviča i to ne samo u glavnoj ulici nego i u bočnim sokacima. Jedan prodavac arnautske džigerice, koji nije krio svoje veze s policijskom stanicom Bejoglu, beše jednom prilikom rekao Mevlutu da su svi ulični prodavci koji su uspeli da se održe u okolini Ulice Istiklal ili stalni policajci u civilu ili policijski doušnici koji svakodnevno redovno dostavljaju informacije.
Nezaustavljive mase na Bejogluu, koje su odlučno tekle ulicama poput rukavaca kakve nepresušne reke, ponovo su promenile svoje puteve, pravce i brzinu, kao što je vrlo često bivalo, i ljudi su počeli da se skupljaju na drugim uglovima i raskrsnicama, kao u rukavcima reke koja je promenila korito. Na nova mesta sabiranja najpre bi dolazili putujući prodavci, i dok bi njih jurila policija, otvarali bi se bifei sa sendvičima i ćevapima, za njima radnje s doner-ćevapom, kiosci za prodaju cigareta i novina, bakalnice u sporednim ulicama bi krenule da ispred vrata prodaju doner i sladoled, piljare bi noću počele s prodajom, a na pojedinim mestima bi stala neprestano da svira domaća pop-muzika. Mevlut je primećivao da su sve te manje i veće promene stvorile vrlo zgodne kutke na ulicama na koje ranije nikada nije obraćao pažnju.
U jednoj uličici na Talimhani, između neke napuštene stare grčke kuće i ugla na kome su se gomilale daske s nekog gradilišta, pronašao je jedno izolovano mesto gde bi parkirao svoja kolica. Neko vreme je poslepodne dovlačio svoja kolica za pilav do te zabiti i stao da iščekuje. Građani koji su stajali u redu na vratima zgrade Elektrodistribucije preko puta da bi platili račun, ponovo uključili isključenu struju i tražili da se postavi strujomer, za kratko vreme su otkrili prodavca pilava. Taman što je Mevlut pomislio da če u poslepodnevnim satima moći da ostvari mnogo veću prodaju ako od tada bude stajao tu, a ne na Kabatašu, čuvar gradilišta koji se prvih dana besplatno hranio u zamenu za ćutanje, udaljio ga je rekavši da to „njegove gazde ne žele“.
Prešao je dve stotine metara dalje, u jedan prolaz tik uz ostatke pozorišta „Šan“ koje je izgorelo pre dve godine. Dok je jedne hladne zimske noći 1987. godine gorela zgrada teatra stogodišnjeg drvenog bioskopa „San“, koja je pripadala nekoj jermenskoj zadužbini, Mevlut je prodajući bozu s Taksima ugledao plamen i, kao i čitav grad, došao da posmatra požar. Mnogo se govorkalo, ali se nije moglo i dokazati, da je pompezna zgrada u kojoj su se nekada održavali koncerti evropske muzike zapaljena, jer je na scenu bila postavljena neka predstava u kojoj su ismevani religijski poklonici. Mevlut tada po prvi put beše čuo za reč „religijski poklonik“. Predstava koja je hulila na islamsku veru svakako nije smela da bude tolerisana, ali se paljenje grandiozne stare zgrade tada učinilo Mevlutu preteranim. Dok je čekao mušterije, smrzavajući se na hladnoći, ponekad su mu padale na pamet zlosrećne priče – o duhu čuvara koji je unutra izgoreo, o tome da će svako ko je bio srećan u tom starom pozorištu prerano skončati, i razborito prihvatao činjenicu da niko neće doći u to neupadljivo skriveno ćoše da bi pojeo pilav s piletinom. Strpeo se pet dana. Potom je odlučio da potraži drugo ćoše u kome će parkirati svoja bela kolica.
Dugo je na Talimhani, iza Elmadaga, u sokacima što se spuštaju do Dolapderea, u okolini Harbije gledao jedan zabit kutak za svoj restoran na točkovima. To su još uvek bile ulice u kojima je noću bilo stalnih kupaca boze, ali su se danju Mevlutu činile kao neka sasvim druga mesta. Ponekad je kolica ostavljao na čuvanje frizeru pored izgorelog teatra ne bi li lakše prolazio između radnji s auto-delovima, bakalnicama, malim javnih kuhinjama, trgovcima nekretninama, tapetarima, električarskim radnjama. I na Kabatašu ih je ostavljao prijatelju koji je prodavao dagnje ili nekom poznaniku kada je želeo da ode u klozet ili prošeta dva koraka, ali bi se hitro vraćao da ne izgubi mušteriju. Ovde se, međutim, Mevlut trkom udaljavao od kolica kao da beži. Taj utisak je poticao iz njegovih snova. Uz osećanje krivice, imao je želju da zaboravi kolica.
Jednog dana je na Harbiji, na pločniku ispred sebe ugledao Neriman. Srce mu je ponovo zalupalo čemu se začudio. To je bilo zbunjujuće osećanje kao da se čovek na ulici sreće sa sopstvenom mladošću. Povrh toga, kada se žena na trenutak okrenula ka izlogu i pogledala, Mevlut je iz cuga shvatio da to nije Neriman nego neka druga. Istovremeno je, pre neki dan, baš kad je prolazio preko puta turističkih agencija na Harbiji, spoznao da mu je Neriman u nekom kutku svesti i u magnovenju uspomena na neko vreme su mu pred očima oživele slike dana od pre petnaest godina u kojima još ne beše izgubio viziju da će steći gimnazijsku diplomu: istanbulske ulice koje su tada bile mnogo praznije; zadovoljstvo koje je osećao dok je sam kod kuće masturbirao; osećanje dubine koje je imao zahvaljujući tome što mu je srce bilo krcato samoćom; ulice u jesen ispunjene opalim lišćem sa stabala kestena i platana; one stare mušterije koje su se saosećajno ponašale prema Mevlutu, dobronamernom detetu – prodavcu kiselog mleka… Iskreno je pomislio koliko je pre petnaest godina bio srećan, jer se sada uopšte nije sećao usamljenosti i tuge koje je osećao u srcu i stomaku dok je sve to preživljavao. Osetio je neko čudno kajanje, kao da je straćio život. A bio je tako srećan s Rajihom.
Kada se vratio do izgorelog pozorišta, kolica s pilavom nisu bila na mestu. Mevlut nije mogao da veruje svojim očima. U oblačnom kišnom danu smrkavalo se ranije nego ikad. Ušao je u frizernicu u kojoj su svetla već gorela.
„Kolica su ti odvezli žandarmi“, rekao je berberin. „Iako sam rekao da ćeš odmah doći, nisu me slušali.“
Mevlutu se to prvi put događalo u njegovoj karijeri prodavca.
Ferhat. U danima kada je Mevlut dozvolio opštinarima da mu tamo kod nas uzmu kolica za pilav, ja sam počeo da kao inkasant odlazim u zgradu Elektrodistribucije na Taksimu koja je bila nalik na hotel Hilton. Ali nikako se nismo sretali. Da li bih ga zvao da sam znao da parkira kolica u ulicama u našoj okolini? Ne znam. Iznošenje čak i same tvrdnje da je Mevlut svoja ljubavna pisma u stvari pisao mojoj, a ne svojoj ženi odmah me je nagnalo da osetim da treba da razjasnim svoje lične i službene ideje kad je o tome reč.
Kako znam da je Mevlut na Korkutovoj svadbi samo jednom nasumice iz daljine video druge kćeri Abdurahman-efendije, za mene nema nikakvog značaja na koga je Mevlut ciljao u svojim ljubavnim pismima. Nisam znao da je maštao o Samihi dok je otimao Rajihu. Postideo se i to od mene sakrio. Dakle, lično mislim da nemam zbog čega da se sekiram. Ali sa stanovišta službenog stava, obojica smo u suviše teškoj situaciji da bismo se družili: Mevlut zbog toga što je pisao ljubavna pisma devojci koja će kasnije postati moja žena. Ja, što sam nagovorio i oteo devojku u koju se Mevlut zaljubio i koju nije mogao da osvoji. Kakvi god da su im lični stavovi, u našoj zemlji dvojici muškarca u toj „službenoj“ situaciji teško je da se ne potuku čim se sretnu na ulici, a kamoli da se rukuju i druže.
Mevlut se onog dana kada mu je opštinska policija odnela pilavdžijska kolica vratio uveče kući na vreme. Rajiha isprva nije primetila da nije dovezao kolica i privezao ih za bademovo drvo u dvorištu iza kuće. Ali kada je videla muževljevo lice odmah je shvatila da ih je zadesila nesreća.
„Nije ništa“, rekao je Mevlut, „ujutru ću ih uzeti natrag.“
Devojčicama, koje nisu razumele ništa od onoga što se govorilo, ali koje su sve primećivale, a da im se i ne kaže, objasnio je da je kolica ostavio kod jednog drugara majstora u donjoj mahali, jer je ispao zavrtanj iz točka. Dao im je po jednu žvakaću gumu sa sličicom. Tako su se za večeru do mile volje najeli taze pilava i piletine koju je Rajiha pržila za sutradan.
„Da bar ovo sačuvamo za mušterije za prekosutra“, rekla je Rajiha. Nepojedeno kokošije meso pažljivo je stavila u šerpu i vratila u frižider.
Jedan redovan stari kupac, kome je te večeri dao bozu, na kuhinjskim vratima je rekao: „Večeras se, vala, pila rakija, nismo uopšte hteli da uzimamo bozu, Mevlut-efendija, ali glas ti je bio tako tužan, tako dirljiv, da nismo mogli da odolimo.“
„Ono što prodaje bozu jeste glas prodavca“, odgovorio je Mevlut ponavljajući rečenicu koju je hiljadama puta izrekao svojim kupcima.
„Jesi li dobro? Koja od ćerki treba da pođe u školu?“
„Hvala bogu, odlično smo. Starija će na jesen da krene u osnovnu školu.“
„Bravo. Nećeš ih udavati dok ne završe gimnaziju, zar ne?“ upitala je starija ženska mušterija dok je lagano zatvarala vrata.
„Obe kćeri ću da pošaljem na studije“, odgovorio je Mevlut u pravcu vrata koja su se polako zatvarala.
Ali ni ti prijatni razgovori ni druge stare mušterije koje su se slučajno te večeri ljubazno ponašale prema njemu ni na trenutak nisu uspeli da mu pomognu da zaboravi na bol zbog oduzimanja kolica. Pitao se gde su i razmišljao da će ih razdrndati, da će možda ostati na kiši i da će neko ukrasti plinski rešo. Nije mogao da zamisli svoja kolica, a da ne budu pored njega.
Sutradan se zaputio u policijsku upravu opštine Bejoglu. U staroj drvenoj i dotrajaloj ali velelepnoj zgradi iz osmanskog doba nalazilo se nekoliko prodavaca kojima su, kao i njemu, zaplenjena kolica ili stoličica. Jedan starinar koga je jednom ili dvaput sreo na ulicama Tarlabašija začudio se što su Mevlutu oduzeli kolica. Nisu se lako plenila kolica i roštilji prodavaca koji su imali modernu vitrinu i koristili plinsku bocu ili roštilj na ćumur poput prodavaca pilava, ćufti, kukuruza, kestena, jer su oni, baš kao i Mevlut, i mogli da stoje onde gde su ionako stalno stajali, zahvaljujući poklonima koje su davali policajcima i besplatnoj hrani.
Toga dana ni Mevlut, a ni drugi prodavci nisu mogli da preuzmu svoja zaplenjena kolica i stoličice. „Oni su ih rasturili u delove“, rekao je jedan ostareli prodavac lahmadžuna i time izrazio verovatnoću o kojoj Mevlut nije želeo ni da razmišlja.
Pošto opštinski propisi zasnovani na zdravstvenim razlozima i novčane kazne koje u inflaciji nisu više imale nikakvog značaja, nikako nisu bili dovoljni da odvrate ulične prodavce, opštine su za nauk drugima rasparčavale oduzete tezge neposlušnih prodavaca i uništavali robu koju su prodavali kao nezdravu. Zato su ponekad izbijale tuče, pesničenja pa čak i potezanje noževa; pojedini prodavci su pribegavali samospaljivanju i štrajku glađu pred opštinom, ali to je bilo retko. Zaplenjene tezge prodavaca vraćane su samo pred izbore da se ne bi gubili glasovi ili zahvaljujući ličnim vezama. Napuštajući opštinu prvog dana, iskusni prodavac lahmadžuna je rekao da će sutradan dobiti novu kutiju.
Mevlut je bio kivan na onog prodavca koji nije mogao da pronađe nekog poznatog i koji je smesta realistično prihvatio da neće moći da dobije natrag svoju robu. Sam nije imao novca da kupi nova kolica na tri točka i u njih smesti plinski štednjak. Čak i da obezbedi pare, nije verovao da će mu posao donositi dobit. Ali iz nekog razloga je mislio da bi mogao da se vrati svom starom životu ako bi uspeo da povrati kolica, ne mogavši nikako da prihvati da bi njegova bela kolica mogla biti rashodovana poput nesrećnih žena koje nikako nisu verovale da su im muževi koji se ne vraćaju iz rata u stvari odavno izginuli. Naprotiv, zamisao da ga kolica čekaju u nekom opštinskom skladištu, na nekom betonskom prostoru ograđenom žicom bila mu je živa pred očima poput neke fotografije.
I sledećeg dana je otišao u opštinu Bejoglu. Kada je službenik koji je pitao „Gde su ti uzeli kolica?“ rekao da izgorelo pozorište ne pripada opštini Bejoglu nego opštini Šišli, Mevlutovo srce je ispunila nada. U opštini Šišli bi uz pomoć Korkuta i Vuralovih mogao da nade nekog poznatog. Te noći sanjao je kolica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:25 am



15. UVAŽENI EFENDIJA


UČINJENA MI JE GOLEMA NEPRAVDA


Rajiha. Prošle su dve nedelje, a da o kolicima za prodaju pilava nikakvu vest nismo uspeli da dobijemo. Mevlut je do posle ponoći prodavao bozu, ujutru se rano budio i ležao u krevetu i do podne se u pidžami igrao žmurke i šuge s Fatmom i Fevzije. Šestogodišnja Fatma i petogodišnja Fevzije su bile svesne nečeg rđavog, jer se u kući više nisu kuvali ni pilav s leblebijama niti pržila piletina i nije bilo i deci omiljenih belih kolica na tri točka vezivanih svake večeri za stablo badema. I one su se dobrano predavale igri kao da bi i od sebe prikrile činjenicu da im je otac bez posla; vikala sam na Mevluta kada bi u kući nastali jače vrištanje i vikanje:
„Odvedi ih makar do Kasimpaše u park da malo uzmu vazduh.“
„Daj pozovi Vedihu“, govorio je Mevlut tiho. „Možda ima nešto novo.“
„Nek Mevlut ode u opštinu Šišli“, rekao je jedne večeri Korkut. „Tamo na drugom spratu ima jedan Vuralov čovek iz Rizea i on će mu pomoći.“
Mevlut te noći nije mogao da spava od radosti. Ujutru je rano ustao, obrijao se, obukao čisto praznično odelo i pešice otišao na Šišli. Kada se domogne svojih belih kolica, on će ih ofarbati, ukrasiti i više se nikada od njih neće odvojiti i ostaviti ih bez vlasnika.
Rizelija s drugog sprata opštinske zgrade bio je važan večito zauzet čovek i galamio je na građane što su stajali u redu. Pošto ga je ostavio da pričeka pola sata, pozvao je Mevluta dajući mu znak prstom. Sišli su mračnim stepeništem, Rizelija napred, a Mevlut pozadi. Izašli su u neko dvorište prošavši kroz uske hodnike što su mirisali na dezinfekciono sredstvo za čišćenje, zagušljive sale pune činovnika koji su čitali novine i kantinu od koje je čitav suteren zaudarao na zagorelo ulje i sudove.
Mevlut se uzbudio videvši prodajna kolica u jednom uglu mračnog dvorišta između mračnih zgrada. Idući na tu stranu, video je da su dvojica opštinskih službenika u drugom uglu sekirom rastavljala jedna kolica, a da je drugi slagao točkove, drvene delove, rešo ili vitrinu.
„Šta je bilo, jesi li izabrao?“ upitao je Rizelija koji mu je prišao.
„Ovde nema mojih kolica“, odgovorio je Mevlut.
„Zar tvoja kolica nisu uzeli pre mesec dana? Ovde ih sutradan rasklapamo u delove. I tvoja su, ne zameri, rasturena. Ovo su kolica koja su policajci juče kamionom pokupili s ulica. Da ih svakog dana skupljaš, u gradu bi izbila pobuna. Da ih uopšte ne skupljaš, cela Anadolija bi došla na lakšim da prodaje krompir. Ne bi ostalo ni Bejoglua, niti ijedne čiste ulice. Kada bismo svakome vratili kolica, on bi sutradan ponovo izbio nasred Taksima… Ti uzmi odavde neka kolica koja ti se dopadaju pre nego što se rasklope…“
Mevlut je pogledao očima kupca. Jedna su poput njegovih imala vitrinu, debele čvrste točkove i bila su od dobrog drveta. Nisu imala plinski rešo, sigurno je ukraden. Ali ta kolica su bila novija i bolje održavana od njegovih. Na trenutak se osetio krivim.
„Ja želim svoja kolica.“
„Zemljače, radio si kao prodavac bez dozvole na zabranjenom mestu. Kolica su ti oduzeta i na nesreću rasturena u delove. Sada ti dajemo besplatno druga, jer imaš vezu. Uzmi ih da zaradiš za hleb, da ti deca ne ostanu gladna.“
„Ne želim“, odgovorio je Mevlut.
Vlasnik lepo održavanih kolica je pored razglednica s turskom zastavom i Ataturkom u ugao vitrine zaglavio sliku poznate igračice Seher Seniz. Mevlutu se ovo poslednje nije dopalo.
„Jesi li siguran da ne želiš?“ upitao je Rizelija.
„Siguran sam“, potvrdio je Mevlut vraćajući se nazad.
„Čudan si ti čovek… Otkud poznaješ Hadži Hamita Vurala?“
„Znamo se“, rekao je Mevlut trudeći se da izgleda tajanstveno.
„E pa ako su blizak s Hadži Hamitom, ako si njegov štićenik, mani se ulične prodaje, idi i od njega traži posao. Da si šef nekog dela na jednom gradilištu tog čoveka zaradio bi za mesec dana ono što ne bi kao prodavac mogao za godinu.“
Napolju, na trgu, život se odvijao sa svom svojom uobičajenošću. Mevlut je video bučne autobuse, žene u kupovini, ljude koji su punili upaljače, prodavce lutrije, učenike u jednoobraznim blejzerima koji su se gurkali i smejali, jednog prodavca koji je na trotočkašu prodavao čaj i sendviče, policajce, gospodu s kravatama. Osetio je bes prema tom svetu poput nekoga ko posle smrti devojke koju je voleo nikako nije kadar da podnese da život za druge ljude protiče u svoj svojoj običnosti. I službenik iz Rizea je prema njemu pokazao nepoštovanje i govorio s visine.
Šetao je ulicama besciljno i ozlojeđeno, kao u gimnazijskim godinama. Kada se smrzao u jednom nepoznatom kvartu na Kurtulušu, ušao je u jedan kafe i sedeo tri sata gledajući televiziju. Kupio je bio paklicu cigareta maltepe, neprestano pušio i računao. Trebalo je da obodri Rajihu da radi ručni rad.
Kući je krenuo kasnije nego ikada. I Rajiha i ćerke su po Mevlutovom licu shvatile da kolica nisu vraćena, da ih nema više – da su pokojna. Mevlut im ništa nije rekao. Stan je bio u žalosti. Rajiha je napravila pilav i piletinu misleći da će sutra ići da prodaje, pa su to ćutke jeli. „Kamo sreće da sam uzeo ona očuvana kolica koja su mi davali džaba!“ pomislio je Mevlut. Sigurno je i njihov vlasnik sada negde u gradu bio ophrvan sumornim mislima.
Duša mu se stisla. Osećao je da mu se bliži neizbežan talas nekog velikog mraka i da će ga progutati. Pre nego što se sasvim smrklo i pre nego što je bio uhvaćen u taj mračni talas, uzeo je obramicu i krčage s bozom i izašao na ulicu: hodanje ga je razveseljavalo, a i što bi brže išao i glasnije vikao u mrak „Boozaa!“, bolje se osećao.
Zapravo, otkako su mu zaplenjena kolica, izlazio je na ulice mnogo pre večernjih televizijskih vesti. Spuštao se pravo tek prosečenom ulicom do mosta „Ataturk“, tražio nove kvartove na drugoj strani Zlatnog roga ne bi li uvećao prihode, ubrzavao korak katkad usplahireno, katkad poletno, katkad srdito.
To su bile ulice kojima je išao s ocem prvih godina od dolaska u Istanbul dok su izjutra kupovali bozu u bozadžinici „Vefa“. Tada nisu zalazili u zabačene uličice, a noću nikada nisu ni svraćali u te mahale. Zavese u dvospratnim drvenim kućama bez boje s doksatom čvrsto se navlače, svetiijke se rano gase, niko ne pije bozu, a ulice posle deset sati potpadaju pod vlast čopora pasa koji od davnina, još od osmanskih vremena vladaju tim mahalama.
Pošto pređe most „Ataturk“, izlazio je na Zejrek i brzo išao zabačenim ulicama ka okolini Fatiha, Čaršambe, Kara-đumruka. Dobro se osećao kad god bi viknuo „Boozaaa“. Većine starih drvenih kuća od pre dvadeset pet godina nije bilo, a umesto njih su napravljene betonske stambene zgrade od četiri-pet spratova poput onih na Ferikoju, Kasimpaši i Dolapdereu. U tim zgradama bi se razmicale zavese i otvarali prozori, mada ne baš često, i Mevlut bi bio dočekivan sa zanimanjem kao neki neobični glasnik iz prošlosti.
„Bozadžinica ’Vefa’ nam je tako blizu, ali nikad nam ne padne na pamet da svratimo i kupimo bozu. Ali kada smo čuli tvoj dirljivi glas, nismo mogli da odolimo, bozadžijo. Pošto ti je čaša? Odakle si?“
Iako su prazne parcele ispunjavane zgradama od betona i groblja nestajala na neki čudan način, iako su i u najzabačenijim četvrtima velike kante zauzimale mesto gomilica smeća koje su bacane po uglovima ulica i postepeno rasle u visinu, Mevlut je opažao da čopori pasa i dalje noću gospodare tim ulicama.
Ali nije mogao da pojmi da u nekim mračnim sokacima čopori pasa zauzimaju odbojan, štaviše neprijateljski stav prema njemu. Ako bi dremali u nekom ćošku ili preturali po smeću, psi bi se uspravili kada bi začuli Mevlutove uzvike „boza“ i bat njegovih koraka, zbili redove poput vojnika neke armije koja prelazi u borbeni stroj, osmatrali Mevluta i ponekad režeći pokazivali zube. On je to njihovo nervozno držanje povezivao s tim što tim ulicama bozadžije nikada ne prolaze.
Jedne večeri setio se da je negde u tim četvrtima bila kuća s linoleumom na podu nekog šejha kod koga ga je otac vodio da mu baje kada je Mevluta obuzimao strah od pasa, u vreme kada su zajedno prodavali bozu dok je bio dete. Otac ga je odveo starom šejhu kao da ga pokazuje lekaru. Mevlut beše saslušao savete starog šejha, koji bi morao biti odavno pokojni, naježio se dok mu je čitao i duvao i zahvaljujući tom čoveku s ogromnom bradom čije kuće i mahale sada nije mogao da se seti, oslobodio se straha od pasa koji mu je bio u srcu.
Shvatao je da treba da nedeljno odvoji jednu-dve večeri samo za drugu obalu Zlatnog roga, da bi mogao da ube di te porodice u tim starim četvrtima koje su se pogađale, jer im je boza skupa, postavljale nepotrebna pitanja da li je s alkoholom i koje su gledale Mevluta kao neko sumnjivo stvorenje ne bi li kupili više boze.
Slika njegovih belih kolica često mu je bila pred očima. Bila su skladnija i osobenija od drugih prodajnih kolica koja je viđao na ulicama. Nije mogao da veruje da su bezđušno razvaljena sekirama. A možda su se sažalili na kolica kao što su se sažalili na njega i dali ih drugom prodavcu pilava koji je imao vezu. Taj gotovan bi mogao biti neki iz Rizea; Rizelije su štitile jedan drugog.
Te večeri niko nije kupio bozu, niko ga nije pozvao. Grad je u tom kraju bio nalik na uspomenu: drvene kuće, ulice zamagljene dimom peći, razrušeni zidovi. Mevlut nije mogao da se seti kako je tu došao ni gde se tačno nalazi.
Otvorio se prozor neke trospratnice i na njemu se pojavio jedan mlad muškarac. „Bozadžijo, bozadžijo… Dođi gore.“
Gore su ga primili u stan. Dok je izuvao cipele, osetio je da je unutra gužva. Bilo je neke žute svetlosti, što je bilo lepo. Ali izgledalo je poput državnog stana: Mevlut je video šest-sedam osoba koje su sedele za dva stola.
Bili su vrlo zauzeti tekstom pred sobom, ali su bili srdačni. Okrenuli su se i pogledali u Mevluta i nasmejali se poput većine ljudi koji dugo nisu videli bozadžiju.
„Baš smo se obradovali kada smo ugledali našeg brata bozadžiju“, rekao je jedan stariji čovek srebrne kose i dobroćudnog lica, smešeći se Mevlutu.
Drugi kao da su mu bili studenti. Puni poštovanja, ozbiljni, ali veseli. Čovek srebrne kose je sa svojim studentima sedeo za istim stolom. „Ima nas sedmoro“, rekao je. „Svima po čašu.“
Jedan od njih je poveo Mevluta u kuhinjicu. On je brižljivo napunio sedam čaša. „Ima li nekoga ko ne želi cimet i leblebije?“ upitao je one unutra.
U frižideru koji je student otvorio i zatvorio nije bilo alkoholnog pića. Mevlut je shvatio da u kući nema žene ili porodice. Čovek srebrne kose je došao u kuhinju. „Koliko smo dužni?“ upitao je i ne sačekavši Mevlutov odgovor izbliza ga pogledao u oči. „Bozadžijo, glas ti je bio mnogo žalostan, dirnuo nas je.“
„Učinjena mi je golema nepravda“, odgovorio je Mevlut u želji za iskrenim razgovorom. „Uzeli su mi kolica za pilav, možda su ih demontirali, možda su ih dali nekom drugom. Jedan činovnik iz Rizea u opštini Sišli je bio neučtiv prema meni, ali da vas ne uznemiravam svojim mukama večeras.“
„Ispričaj, ispričaj“, rekao je čovek srebrne kose. Njegov iskren pogled govorio mu je: „Žao mi je zbog tebe i sa zanimanjem te slušam.“ Mevlut je rekao da su njegova jadna kolica tužna u nekim tuđim rukama u gradu. I da ne pomene da kuburi s novcem, shvatio je da je to čovek razumeo. Međutim, ono važnije što ga je mučilo bilo je što ga je opštinski službenik iz Rizea, što su ga važni ljudi (čovek srebrne kose ih je podrugljivo nazvao „štovani ljudi“) potcenjivali, što se nisu stavili na njegovo mesto. Seli su na dve stoličice u kuhinji jedan preko puta drugog.
„Čovek je najuzvišeniji plod drveta vaseljene“, rekao je starac srebrne kose slušajući Mevluta pažljivo. Nije govorio sebi u bradu kao da se moli poput starih pobožnih ljudi. Mevlutu se dopalo što razgovara učeno s njim poput nekog naučnika i što ga ujedno gleda u oči kao stari prijatelj.
„Čovek je najplemenitije biće. Niko ne može da uništi dragulj koji imaš u srcu. S dopuštenjem Svevišnjeg, naći ćeš ti i svoja kolica… Naći ćeš ih, ako Bog da.“
Mevlut je bio ponosan što mu jedan tako mudar i važan čovek poklanja vreme i što ga unutra čekaju studenti, ali je s druge strane osećao da ta pažnja možda potiče iz sažaljenja, pa je postajao uznemiren.
„Studenti vas čekaju, profesore“, rekao je. „Da vam ne oduzimam još vremena.“
„Neka čekaju“, odgovorio je starac srebrne kose. Izgovorio je još nekoliko reči koje su se urezale Mevlutu u dušu: Nerazrešivi čvorovi razvezali bi se voljom Svevišnjeg. Svaka teškoća rešila bi se njegovom moći. Možda je hteo da kaže i lepše reči, ali kada je opazio da se Mevlut vrpolji kao da je na iglama (odmah se pokajao što je pravio te nervozne pokrete), ustao je i zavukao ruku u džep.
„Profesore, ne mogu da uzmem novac od vas.“
„A ne, Bog neće biti zadovoljan, a ni ja to ne prihvatam.“
Navaljivali su jedan na drugog poput gospode koja na vratima kažu „Posle vas, a ne, posle vas“. „Bozadžijo, primi molim te ovaj novac sada“, rekao je čovek. „Kada sledeći put dođeš, obećavam, neću ti nuditi novac. Mi razgovaramo svakog četvrtka uveče.“
„Bog bio zadovoljan s vama“, zahvalio je Mevlut pomislivši da to nije pravi odgovor. Mevlut je u nadahnuću poljubio ogromnu smežuranu ruku dobrodušnog čoveka. Na njoj su bile krupne pege.
Kada se kasno vratio kući, bilo mu je jasno da taj susret neće moći da opiše Rajihi. U narednim danima poželeo je da joj kaže da mu nikako ne izlaze iz glave reči tog dobroćudnog čoveka i da zahvaljujući njemu uspeva da istrpi žal za kolicima, ali se uzdržao. Rajiha bi mogla da mu slomi srce rekavši nešto podrugljivo.
Mevlutu je stalno na umu bila žuta svetlost koju je video u stanu srebrnokosog čoveka na Čaršambi. Šta još beše tamo video? Na zidovima su bili lepi stari natpisi. Dopalo mu se i to što su studenti koji su sedeli ozbiljni oko jednog stola bili puni poštovanja.
Naredne nedelje su mu se još češće priviđala njegova bela kolica dok je noću prodavao bozu na istanbulskim ulicama. Jednom je na jednoj vijugavoj uzbrdici Tepebašija potrčao kada je primetio da neki Rizelija gura bela kolica, ali je i pre nego što je stigao do njega shvatio da se prevario: njegova bela kolica nisu bila prosta i zdepasta kao ova, bila su mnogo elegantnija.
U četvrtak uveče je odmah otišao gore kada su ga pozvali dok je prolazio pored kuće na Čaršambi iza Fatiha i vikao „Boo-zaa“. U kratkotrajnoj poseti naučio je sledeće: Studenti su starog čoveka srebrne kose oslovljavali s „Profesore“, dok su drugi koji su dolazili i odlazili iz stana govorili „Uvaženi efendijo“; studenti su na stolu trščanim perima i mastilom iz mastionice ogromnim slovima ispisivali tekst kao da slikaju. Bila su to arapska slova kojima je zapisan Kuran Časni. U stanu je bilo i drugi starih i svetih stvari koje su se Mevlutu dopale: starinski pribor za kafu; na zidovima rukopisne ploče nalik na slova i reči koje su iscrtavali na stolu; sedefom optočen čiviluk za pokrivala za glavu; hamamski časovnik s velikom kutijom koji je svojim kuckanjem nadjačavao svaki šapat; uramljene fotografije Ataturka i nekih poput njega vrlo ozbiljnih, namrštenih, ali bradatih značajnih ličnosti.
Za istim stolom u kuhinji, Mevlut je u kratkotrajnom razgovoru na pitanje Starog gospodina rekao da nije uspeo da nađe kolica, da ih i dalje ozbiljno traži i da trenutno još nema jutarnjeg posla. (Prekratio je tu priču da ne pomisli da tu traži posao i da želi pomoć.) Od mnogih tema o kojima je petnaest dana razmišljao da ih pokrene i pita, uspeo je da nađe vremena da pokrene samo jednu: Dugo hodanje ulicama svake večeri postalo je već više potreba, nego profesionalna navika. Glava, moć imaginacije, ideje, slabije su funkcionisale ako uveče ne bi izašao na ulice i dugo dugo šetao.
Uvaženi efendija je podsetio da je rad bogosluženje. Želja Mevlutove duše da hoda do sudnjeg dana bila je znak i ishod toga da će na svetu samo od Alaha stići pomoć, da se ona samo od Njega može tražiti. Mevlut će to protumačiti u smislu da od Njega potiču čudne misli koje mu u hodu prolaze kroz glavu, zbog čega će postati nespokojan.
Kada je Uvaženi efendija posegnuo rukom ka džepu da mu da novac, Mevlut ga je podsetio da je boza čast od njega kao što su se ranije bili dogovorili.
„Kako se zoveš?“ upitao je Uvaženi efendija zahvalno.
„Mevlut.“
„Kakvo blaženo ime!“ Išli su iz kuhinje prema vratima stana. „Jeste li Mevlidhan?“[25] upitao je Uvaženi efendija tako da ga čuju studenti.
Mevlut je napravio izraz koji pokazuje da nažalost ne može da odgovori na pitanje, jer ne zna šta to znači. Đaci za stolom su se nasmejali njegovom prostosrdačnom poštenju.
Uvaženi efendija je rekao da svi znaju da je Mevlid naziv dugih pesama koje slave rođenje Proroka. A Mevlidhan je malo poznato i predivno ime koje se daje onima koji izvode muziku za te pesme – mesnevije. Ako jednoga dana kada mu se rodi sin, Mevlut njemu da ime Mevlidhan, sudbina će tom detetu biti naklonjena. A nadasve, svakog četvrtka uveče neizostavno su iščekivali Mevluta, te više nije bilo potrebe da s ulice uzvikuje „boza“.
Sulejman. Vediha mi je ispričala da Mevlut, koji je izgubio kolica i nije uspeo da iskoristi protekciju Vuralovih, traži povećanje kirije od zakupca koga sam ja smestio u njegovu jednosobnu kuću na Kultepeu i da, ako ništa drugo, zahteva malo para unapred. Kasnije me je pozvao telefonom.
„Slušaj“, počeh ja, „tvoj stanar je jedan jadnik iz Rizea, Vuralov čovek, smatra se i našim, kad kažemo da izađe, on će izaći bez reči, i ti to znaš. Mnogo se plaši gospodina Hamita. A ni stanarina mu nije niska, svakog meseca ti daje, šaljemo ti je po Vedihi, nema poreza, ne izvrdava. Misliš da ćeš naći boljeg?“
„Trenutno nemam poverenja u Rizelije, Sulejmane, ne zameri, nek izađe.“
„Čoveče, kako si ti bezdušan, čovek se oženio, dobio dete, hoćemo li sad da ga izbacimo na ulicu?“
„Je li se iko u Istanbulu sažalio na mene?“ zapitao je Mevlut. „Nemoj shvatiti pogrešno. Dobro, u redu, nemoj nikoga sada izbacivati na ulicu.“
„Naravno, nama je uvek bilo žao tebe i voleli smo te“, rekao sam ja pažljivo.
Mesečna stanarina koju je Vediha donosila od Sulejmana bila je dovoljna najviše za nedeljne kućne troškove Mevlutove porodice. Kirija za mart, i rano dospele kirije za april i maj, koje je Vediha donela posle telefonskog razgovora između Mevluta i Sulejmana, bila je viša nego što je bilo potrebno. Mevlut se nije mnogo obazirao na povećanje stanarine koje je izvedeno s lakoćom – dakle na pomoć Aktašovih, Sulejmana i Korkuta. Tim novcem je kupio polovna ali dobra sladoledžijska kolica, bure za led, gvozdenu kolu i mašinu za mešanje sladoleda i odlučio da leto 1989. godine provede prodajući sladoled.
I Fatma i Fevzije su išle zajedno s Mevlutom u donju mahalu da kupe sladoledžijska kolica; dovezli su ih kući uz smeh i igru. I Rejhan Abla koja je bila svedok njihovog veselja je izašla na prozor i niko je nije razuverio kada je demonstrirala preteranu radost kao da su pronađena kolica za prodaju pilava. Dok je Mevlut u dvorištu pozadi farbao i popravljao kolica zajedno s kćerima, televizija je uveče prikazivala pobunjenike koji su ispunili Trg Tjenanmen u Pekingu. Mevlut je osećao divljenje prema hrabrosti prodavca koji je početkom juna sam preprečio put i zaustavio tenkove na trgu. Šta li je prodavao taj prodavač koji je zaustavio tenkove dok je u svakoj ruci imao po jednu kesu? Vrlo verovatno – pilav kao ja – pomislio je Mevlut. Ali Kinezi su pripremali pirinač na sasvim drugačiji način, kao što je Mevlut video na televiziji, tako što su ga dugo parili, ne stavljajući u njega leblebije i piletinu kao Rajiha. Rekao je pobunjenicima „Svaka čast!“, ali je i dodao da ne treba mnogo kontrirati državi; da nema države, naročito u siromašnim zemljama, niko ne bi štitio siromaha i prodavca. Život sirotinje i prodavaca u Kini je bio dobar, njihov jedini problem su bili komunisti koji nisu znali za Boga.
Za sedam godina koje su protekle otkako je Mevlut utekao i oženio se Rajihom, velike kompanije koje proizvode mleko, čokoladu i šećer, konkurišući jedna drugoj, dale su besplatne zamrzivače svim bakalnicama, poslastičarnicama, bifeima sa sendvičima i cigaretama i to prvo u Istanbulu. Od maja meseca, vlasnici su te rashladne uređaje iznosili pred dućane, tako da niko nije kupovao od uličnog prodavca sladoleda. Opštinski službenici, koji su oduzimali i rasturali kolica, jer je zauzeo pločnik ako bi stajao pet minuta na istom uglu, nisu govorili ni reč za te frižidere velikih firmi koji su otežavali kretanje na trotoarima. Na televiziji su kao da nikada neće stati reklamirane vrste sladoleda čudnih naziva tih firmi. Dok je prolazio sporednim ulicama gurajući kolica, deca su zapitkivala Mevluta: „Sladoledžijo, imaš li flintu? Imaš li raketu?“
Kada bi bio dobre volje, Mevlut bi odgovarao: „Ovaj sladoled bolje leti od svih vaših raketa.“ Zahvaljujući tom odgovoru polazilo mu je za rukom da nešto i proda. Ali većinom se rano uveče neraspoložen vraćao kući, prekorevao Rajihu koja je silazila da mu pomogne kao pre sedam godina pitajući je „Zašto se devojčice još uvek bez nadzora igraju na ulici u ovo doba?“, ostavljao tako sladoledžijska kolica dok bi se Rajiha dala u potragu za njima, peo se gore i s tugom gledao televiziju pre nego što zaspi. U jednom od tih depresivnih momenata, beše video na televiziji kako se polako pomiču džinovski talasi nekog mora napravljenog od njegovih mračnih vizija. Hvatala ga je panika pri pomisli da više neće moći da nade novac da deci kupi knjige, sveske, odeću, hranu za kuću i lož ulje za peć ako mu na jesen ne pođe za rukom da nađe dobar posao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:25 am



16. BIFE „BINBOM“


PAZI DA TE NE PREVARE


Krajem avgusta Rajiha je saopštila mužu da jedan stari ugostitelj iz Trabzona, blizak Vuralovima, traži da zaposli nekoga poput Mevluta. On je postiđen shvatio da su njihove novčane nevolje opet bile tema za stolom Aktašovih.
Rajiha. Rekla sam Mevlutu: „Traže nekoga ko se razume u restorane i hranu i ko je uz to pošten, u današnje vreme nije im lako da nađu nekog takvog u Istanbulu. Pazi da te ne prevare dok budeš pregovarao o plati. Vidi, i ove devojke traže svoje“, opomenula sam ga što je u danima kada je počeo da radi kao upravnik Fatma pošla u osnovnu školu. Išla sam s njim na svečani prijem. Poredali su nas ukraj dvorišnog zida osnovne škole „Pijale-paša“ na Kasimpaši. Direktor je ispričao da je ta školska zgrada bila konak paše koji je još pre četiri stotine pedeset godina od Francuza i Italija na osvojio ostrva u Sredozemnom moru, da je sam napao neprijateljski brod i izgubio se iz vida i kako ga je sam zauzeo dok su svi mislili da je zarobljen. Ali đaci ga nisu slušali, pričali su među sobom ili su se privijali uz roditelje u strahu od svega što će ih snaći. Fatma se uplašila dok je ulazila u školu, s drugim đacima držeći se za ruke i zaplakala. Mahali smo za njom dok se nije izgubila u zgradi. Bio je oblačan, hladan dan. Dok smo se vraćali, na uzvišici sam u Mevlutovim očima opazila suze i olovne oblake. Ne svrativši kući otišao je pravo u bife da radi kao „upravnik“. Samo sam tog dana pred podne ponovo sišla na Kasimpašu, pokupila Fatmu na školskim vratima i dovela je kući. Bila je opsednuta učiteljevim brkovima i prozorom u učionice. Narednih dana je išla u školu i vraćala se zajedno s drugim devojčicama iz kvarta.
Reč „upravnik“ koju je Rajiha rekla napola saosećajno, a napola podsmešljivo najpre je upotrebio gazda Tahsin, Trabzonac, vlasnik lokala, a ne Mevlut. U stvari, kao što je sam trojicu radnika koji su radili u njegovom majušnom bifeu nazivao „personalom“, tražio je da ga i personal oslovljava kao „kapetana“, kao što bi pristajalo nekome ko je s Crnog mora, a ne kao „gazdu“. Ali taj zahtev nije urodio drugim plodom do time da su ga zaposleni u bifeu još češće zvali „gazda“.
Mevlut je za kratko vreme spoznao da ponuda za posao koja mu je data potiče iz nepoverenja koje je gazda osećao prema svom personalu. Gazda Tahsin je svake večeri dolazio u radnju pošto bi kod kuće večerao s porodicom i tražio da preuzme kasu od lica koje je zvao „upravnik“. Poslednja dva sata je sam brinuo o kasi i sam zatvarao radnju. Za razliku od dinamičnih bifea s mnogo sveta koji su bili otvoreni dvadeset četiri sata u Ulici Istiklal, pored Binbom bifea koji se nalazio unutar bočne uličice posle večernjih sati prolazili su samo zalutali, pijanci i oni koji su tražili cigarete i alkohol.
Mevlutov posao bio je da svako jutro u deset sati dođe u radnju, sedne za kasu, da do pola osam – osam sati uveče čuva novac i račune i nadgleda da li je u radnji sve u redu. Iako je bio tesan, mali dućan udaljen od glavne ulice, Binbom bife nije loše poslovao. Njegovi gosti bili su zaposleni u lokalima, fotografskim radnjama i reklamnim firmama, noćnim klubovima s muzikom i jeftinim restoranima po poprečnim ulicama, kao i oni koji su svraćali u prolazu. Ali sumnjičavi gazda je podozrevao da ga njegov personal na neki način vara.
Mevlut je za kratko vreme osetio da u gazdinoj uznemirenosti postoji nešto opipljivije od toga što bogataši misle da im sirotinja koja im služi neprestano podvaljuje. Najrasprostranjeniji oblik podvale na koju je gazda upozorio Mevluta bila je ta što su zaposleni pravili mnogo veći broj sendviča od iste količine hleba, kačkavalja, mlevenog mesa, turšije, kobasice i sosa od paradajza nego što je opština dozvolila i gazda predvideo i što su razliku trpali u džep. Kapetan Tahsin je protiv te prevare razvio jednu meru koju je ponosno objasnio Mevlutu. Vlasnik pekare „Tajfun“, koji je bio iz Rizea i koji je „Binbomu“ prodavao hleb za sendviče i hamburgere, svakoga dana je telefonirao kapetanu i saopštavao brojke za taj dan. Na taj način se sprečavalo da zaposleni naprave više tosta kradući kačkavalj i više hamburgera kradući mleveno meso. Personal je mogao da isto uradi i sa stvarima poput soka od pomorandže, nara ili jabuke, ali pošto tu nije bilo prijatelja pekara koji bi utvrdio broj čaša, trebalo je da upravnik Mevlut otvori četvore oči.
Ono na šta je Mevlut trebalo naročito da pazi bilo je da se ništa ne proda, a da se ne otkuca na kasi, koja se koristi u celom gradu otkako je pet godina ranije postala velika novina. Koliko god da ukradu kačkavalja i koliko god da u sok od pomorandže ispod tezge stave zašećerene vode, kapetan je smatrao da nikada neće moći da ga prevare, sve dok naposletku dobije račun iz kase. Kao preventivnu meru protiv kupovine bez računa, Kapetan je povremeno u radnju slao jednog prijatelja koga niko nije poznavao. Pošto bi tajni inspektor bifea nešto pojeo, tražio bi popust na kasi govoreći da „ne traži račun“, kao što su svi u Istanbulu stalno radili. Ako upravnik za kasom ne bi dao račun, videlo bi se da je novac stavio u džep i odmah bi bio izbačen s posla kao što je bilo s prethodnim upravnikom.
Mevlut nije gledao na „personal“ kao na prepredenjake koji bi prevarili gazdu Trabzonca kada bi našli načina. Video ih je kao dobronamerne radnike na brodu koji ih je hranio i kojim su zajednički kormilarili. Uvek se smešio i uživao da drugovima oda priznanje za uspeh govoreći iskreno: „Ispekao si tost kao na suncu, bravo“, ili „Doner je baš hrskav.“ Poput vojnika koji raportira kapetanu, Mevlut je bio iskreno ponosan dok je uveče polagao račun gazdi ako bi dućan dobro radio tog dana i napravio obrt.
Svake večeri je, pošto gazdi preda radnju, trčeći išao kući i kašikom jeo činiju čorbe od sočiva ili tarane koju je Rajiha stavljala pred njega gledajući krajičkom oka televiziju koju je celog dana gledao takođe krajičkom oka. Mevlut se kući nije vraćao gladan, u bifeu je kao i svi mogao da jede tost i doner u lepinji koliko je hteo, te mu kućno jelo nije bilo posebno važno. Jedući čorbu, s velikim zadovoljstvom je čitao Fatmine udžbenike, slova, brojeve i rečenice koje je ispisivala u sveske s belim listovima (kada je Mevlut išao u školu sveske su bile od žutog slamnatog papira) svojim sitnim ali predivnim rukopisom. Opet je, kao i uvek, izlazio iz kuće svake večeri posle završenih vesti i do jedanaest — pola dvanaest na ulicama prodavao bozu.
Pošto je imao prihode kao upravnik, nije se mučio da proda još više boze niti je ulazio u zabačene ulice u kojima su mu psi pokazivali zube i režali na njega da bi našao nove mušterije u starim četvrtima na drugoj strani Zlatnog roga. Jedne letnje večeri je sa sladoledžijskim kolicima posetio Starog gospodina i njegove učenike. Zvonio je na njihova vrata kada god je osećao potrebu za razgovorom, pošto bi iz sladoledžijskih kolica stavio sladoled u vitke čaše za čaj na poslužavniku koji je dobio od njih. Kada su nastupile zimske hladnoće, nastavio je s posetama izgovarajući se bozom. Naterao ih je da prihvate da im neće uzimati novac za sladoled ili bozu kod svake treće posete ne bi li naglasio da tu dolazi radi razgovora, a ne zbog trgovine. Jedan drugi posetilac je to okarakterisao kao „poklon tekiji“. Razgovori sa Starim gospodinom zvali su se „prijateljskim ćaskanjem“.
Mevlut je posle gotovo godinu dana od svoje prve posete spoznao da je stan u kome je Uvaženi efendija davao privatne časove kako bi studente naučio starom pismu i kaligrafiji u isto vreme mala tekija u kojoj se okuplja mnoštvo vernika očaranih njime. Razlog zbog kojeg je to tako kasno saznao bio je koliko tajnovitost i ćutljivost ljudi koji su dolazili u tekiju – stan u stambenoj zgradi – toliko i odsustvo njegove želje da to sazna. Bio je toliko zadovoljan što je Uvaženi efendija svakog četvrtka odvajao makar pet-šest minuta za njega, slušao njegove muke i s njim razgovarao, da se klonio svega što bi moglo da pomuti tu sreću. Mevlut je dobio poziv od jednog posetioca za „Razgovore utorkom“ kada je Uvaženi efendija razgovarao sa svakim ko bi pokucao na njegova vrata i kojima je redovno prisustvovalo dvadeset pet – trideset lica, ali nije otišao.
Kada bi ga obuzeo strah da ima posla s nečim nezakonitim, ponekad bi se umirivao pomislivši: „Da su to zli ljudi koji rade nešto rđavo, zar bi na zid stavljali veliku sliku Ataturka!“ Ali za kratko vreme je shvatio da je slika Ataturka na zidu okačena da bi, ako jednog dana upadne policija, mogli da kažu: „Posredi je greška, mi mnogo cenimo Ataturka!“ kao što je bilo s fotografijom Ataturka s kalpakom na ulazu u komunističku ćeliju u koju je neko vreme u godinama provedenim u gimnaziji na Kultepeu ulazio s Ferhatom. Jedina razlika bila je u tome što su komunisti neprestano vređali Ataturka (Mevlutu se nikako nisu sviđale te ružne reči), premda su do kraja verovali u njega, dok pobožni nikada nisu govorili protiv Ataturka iako uopšte nisu verovali u njega. Mevlut je više voleo ovo drugo i nije se dao zavesti rečima nekih grubijana i ekscentričnih studenata u smislu da je „Ataturk kao imitator Zapada alfabetskom revolucijom učinio kraj našoj lepoj umetnosti kaligrafije staroj pet stotina godina“.
Mevlut nije smatrao dovoljno ozbiljnim studente koji su se na svaki način ulagivali Uvaženom efendiji ne bi li privukli njegovu pažnju i dopali mu se, a koji su čim bi izašli iz sobe počinjali da ogovaraju i pričaju o televizijskom programu. To što ni u jednoj sobi koje je mogao da vidi u tekiji nije bilo televizora video je kao dokaz da se tu rade opasne stvari koje državi nisu po volji i ponekad zbog toga osećao strah. Kada jednog dana ponovo dođe do vojnog udara, dok se budu hapsili komunisti, Kurdi i pobornici religije, ljudi koji dolaze u tekiju bi mogli da zapadnu u nevolju. S druge strane, Uvaženi efendija ni jedan jedini put mu nije rekao ništa što bi se moglo smatrati političkom propagandom ili poukom.
Rajiha. Kada je Mevlut počeo da radi kao upravnik, a Fatma pošla u osnovnu školu, imala sam više vremena koje sam odvajala za ručni rad. Sada sam već radila ručni rad, ne u panici kako da sastavim kraj s krajem, nego zato što mi se radilo i što mi se sviđalo da zaradim koju paru. Ponekad je stranica nekog časopisa koja mi je pokazivala šta da izvezeni i u kom uglu zavese stvarala sliku… A ponekad su samo govorili „Kako hoćete“. Ako je do mene, ponekad mi ništa nije padalo na pamet pitajući se „Šta da radim, šta da vezem“, pa bih prazno gledala u ugao zavese. Katkad bi mi na um padale šare, znaci, cveće, srne što beže s polja sa šestougaonim oblacima: vezla bih ih na svemu što nađem, na zavesi, jastučnici, navlaci za jorgan, stolnjaku, salveti.
„Stani, Rajiha, udahni, opet si se zanela“, govorila bi ponekad Rejhan Abla.
Rajiha je dva-tri puta nedeljno poslepodne, oko dva-tri sata uzimala Fatmu i Fevzije za ruke i vodila ih u bife gde im je tata radio kao upravnik. Kćeri tokom dana skoro da uopšte nisu viđale Mevluta izuzev redovnog vremena kada je svraćao kući da pojede čorbu za večeru. Kada bi Fatma otišla u školu, Mevlut se još ne bi probudio, a kada bi se uveče u pola jedanaest – dvanaest vratio kući, devojčice bi spavale. U stvari, i Fatma i Fevzije su želele još češće da idu u bife, ali je njihov otac odlučno zabranio da same dolaze i postavio uslov da ni za trenutak ne puštaju majčinu ruku dok dolaze s njom. I Rajihi je bilo zabranjeno da izlazi na Bejoglu, pogotovo na Ulicu Istiklal. Dok su trčeći prelazile s jedne na drugu stranu Istiklala, i Rajiha i devojčice su osećale da beže koliko od saobraćaja toliko i od brojnog muškog sveta na Bejogluu.
Rajiha. Da kažem kada je došlo na red: tokom pet godina koliko je radio kao upravnik bifea Mevlutu nisam uveče davala samo čorbu. Često sam mu spremala menemen[26] s dosta majoneza i bibera, pržen krompir, cigara-burek, boraniju sa šargarepom. I vi znate da Mevlut voli krompir s piletinom iz rerne. Pošto više ne prodaje pilav, jednom bih mesečno za Mevluta i devojčice kupovala piletinu od Hamdija, prodavca živinskog mesa, koji nam ga je davao po sniženoj ceni.
Pravi razlog zbog koga je Rajiha s kćerima dva-tri puta nedeljno dolazila popodne u bife Binbom, o kome se u porodici vrlo retko govorilo, bio je tost s kačkavaljem i kobasicom, doner u lepinji, koje su tu jele, kao i jogurt i sok od pomorandže koje su tu pile.
U prvim mesecima Mevlutovog rada na mestu upravnika Rajiha je osećala potrebu da kaže: „Svratile smo u prolazu!“ „Dobro ste uradile“, govorio bi ponekad neko od zaposlenih u bifeu. Posle prve posete su ne pitajući devojčice grejali, pripremali i stavljali pred njih ono što su volele. Rajiha nikada ništa nije jela, a kada su joj zaposleni bez pitanja pripremali i služili je nečim poput donera u lepinji i tosta s kačkavaljem ljubazno se smešeći, ona je uvek odbijala govoreći da je upravo ručala kod kuće. Mevlut je osećao ponos zbog tog principijelnog stava svoje supruge i nije imao običaj da kaže „Pojedi, dušo, jedno parče“, kao što je personal od njega očekivao.
U danima u kojima je počeo da otkriva da je personal bifea Binbom u potonjim mesecima varao i podvaljivao gazdi, kapetanu Tahsinu iz Trabzona, doner u lepinji koji su devojčice besplatno jele počeo je da muči Mevlutovu savest.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:26 am



17. ZAVERA PERSONALA


TI SE NI U ŠTA NE MEŠAJ


Uprkos svim strogim merama gazde Tranbzonca, Mevlut je posle nove 1990. godine počeo da otkriva da su zaposleni u Binbomu do tančina razvili prevaru koja se zasnivala na vrlo jednostavnoj logici: Svaki dan su iz budžeta koji su među sobom formirali – dakle svojim novcem – kupovali hleb iz druge pekare, brižljivo ga punili materijalom kupljenim u drugim radnjama i tako pravili svoje proizvode i sami ih prodavali, a da to gazda ne primeti. Ti hamburgeri i sendviči s donerom su se svakog dana u podne u paketima u tajnosti slali lokalima u okolini, kao da se šalje droga. Novac se nije davao u kasu na koju je Mevlut pazio, već bi ga kasnije skupljao Vahit koji je obilazio ponaosob te lokale sa sveskom u ruci i beležio predloge koje se tiču jela. Taj tajni sistem koji je besprekorno funkcionisao iziskivao je mnogo pažnje da bi ga Mevlut primetio. Bilo je potrebno da prođe jedna duga zima da bi personal shvatio da je Mevlut primetio sve te podvale, ali da nastavlja da sedi bez da ih prijavi gazdi.
Mevlut je prvih meseci mislio da, ako se kuje zavera, to najlakše može da izvede Mikrob (to mu je bio nadimak, pravo ime niko nije koristio), kapetanov najmlađi radnik. Mikrob, koji se tek bio vratio iz vojske, vodio je kuhinju-skladište bifea ispod zemlje. U toj prljavoj i zastrašujućoj pećini od dva i po s dva metra on je spremao hambrgere, sos, jogurt i ostalo, pržio krompir, a takođe, iako ne baš pažljivo, prao aluminijumske tanjire i staklene čaše – tačnije bi bilo reći da ih je provlačio kroz vodu – i istovremeno stizao da pomogne kada se gore napravi gužva i radio sve poslove od stavljanja tosta u toster do služenja jogurta mušteriji kojoj se žurilo. Mevlut je višak hleba koji je stizao iz druge pekare prvi put primetio u Mikrobovoj kuhinji punoj miševa i bubašvaba.
Mevlut nije voleo Vahita i nije mu se dopadalo što pilji u svaku doteranu ženu. Ali među njima se uspostavljala neka spona koja ih je vezivala i koja je uznemiravala Mevluta time što je postajala sve dublja što je vreme više prolazilo. Zbližilo ih je to što su obojica gledala televiziju da ubiju vreme kada nije bilo mušterija i što su im se u emotivnim sekvencama slike (bivalo je to pet-šest puta dnevno) na trenutak susreli pogledi. Mevlutu se ubrzo činilo da Vahita poznaje godinama. Postajao je uznemiren zbog te bliskosti koja je proisticala iz toga što su delili iste emocije koje su dolazile s televizije, jer je Vahit bio računovođa prevarantskog sistema. Ponekad je mislio da prevarant Vahit neće moći da pojmi ta prefinjena osećanja. A ponekad mu je, razmišljajući kao upravnik, kroz glavu prolazilo da mu se možda grešni radnik ulizuje koristeći tu televizijsku saosećajnost.
Mevlut je u danima kada je primetio prve naznake prevare počeo da opaža da se njegovo sopstveno oko (na neki čudan način ne dva oka), koje je motrilo na Vahita i druge zaposlene, odvaja od nega samog i posmatra ga (Mevluta) nezavisno, po sopstvenoj volji. Ponekad bi se osećao kao neko isuviše stisnut medu ljudima u tom bifeu. Oko bi tada pratilo Mevluta. Ponekad bi sebe smatrao izveštačenim. Neke mušterije Binbom-a jele su svoje sendviče s donerom gledajući se u ogledalu.
Možda se dok je prodavao pilav vajkao na hladnoću, stajanje na nogama po vasceli dan, na nemoć da postigne dovoljno dok je prodavao sladoled, ali je bio slobodan. Mogao je da fantazira o čemu je hteo, da se ljuti na svet kada je hteo, kao da su mu osećanja vladala telom. A sada kao da je bio vezan lancima za taj dućan. U trenucima neraspoloženja tokom dana, kada bi oči odvajao od televizora i trudio se da nešto zamisli, tešio bi se time što će uveče videti svoje kćeri i prodavati bozu. Uz to bilo je mušterija, svih ljudi u gradu koje je voleo da viđa svake večeri. Mevlut je shvatao da slike koje postanu žive u njegovoj glavi u hodu, ožive i u glavama ljudi u gradu kad poviče „Boozaaa“ i da ga zbog toga zovu gore i kupuju bozu od njega.
U godinama upravnikovanja Mevlut se uveče pretvarao u još strastvenijeg i još agilnijeg prodavca boze. Dok je ka polumračnim ulicama uzvikivao „Boo-zaa“, osećao je da se ne oglašava samo prozorima s navučenim zavesama, neomalterisanim i neokrečenim zidovima, đavolskim psima za koje je slutio da se kriju po ćoškovima i porodicama iza prozora, nego svetu u svojoj glavi. Uzvikujući „Boo-zaa“ bilo mu je kao da mu raznobojne slike u glavi izlaze na usta poput balona što uokviruju reči u stripovima i roje se na umornim ulicama. Jer, reči su bile stvari, a svaka pojedinačna stvar jedna slika. Dok je noću prodavao bozu, naslućivao je da su ulica kojom je koračao i svet u njegovoj glavi napokon jedna celina. Ponekad mu se to stresno saznanje činilo kao sopstveno otkrovenje ili kao naročita svetlost koju je Alah samo Mevlutu podario, kao neko ozarenje. U večerima kada bi smeten izlazio iz bifea, Mevlut je u hodu prodajući bozu u senkama grada otkrivao svet svoje duše.
Jedne je noći, posle jednog od običnih dana u kojima nije bio kadar da prelomi šta treba da učini protiv zavere u Binbomu, vikao „Boozaa“, kad se u mraku otvorio prozor i razlila prijatna narandžasta svetlost. Jedna krupna crna senka mu je rekla da dođe gore.
Bila je to jedna stara grčka zgrada iza Ferikoja. Mevlut se setio da je jednog popodneva dok je s ocem prodavao kiselo mleko, u danima kada je tek bio došao u Istanbul, ušao u tu zgradu (zgrade i ploče s nazivima na njima imale su mesto u njegovom sećanju kao i kod mnogih prodavaca). Zgrada se zvala SAVANORA. U njoj je bila ista prašina, miris vlage i prženog ulja. Kroz vrata otvorena na drugom spratu stupio je u jednu prostranu, vrlo svetlu sobu. Stari stan je sada bio pretvoren u krojačku radionicu. Video je deset-dvanaest devojaka kako sede za mašinama. Bilo ih je još u dečjem uzrastu, ali je većina bila Rajihinih godina. Mevlutu je sve izgledalo zastrašujuće poznato – od labavog povezivanja marama na glavama do odsutnog i ozbiljnog izraza koji im se pojavljivao na licu dok su radile. Dobroćudni čovek koji se ukazao na prozoru bio im je gazda: „Bozadžijo, ove vredne devojke su moja deca; radiće junački sve dok ih ujutru minibus ne odveze kućama da bi postigle da urade porudžbinu za Englesku“, rekao je on. „Daćeš im najbolju bozu, najsvežije leblebije, zar ne? Odakle si, da čujem?“ Iako je pažljivo pogledao gipsani reljef, veliko ogledalo s pozlaćenim ramom i luster od veštačkog kristala, što su ostali od grčkih porodica koje su tu nekada živele, Mevlut će pomisliti, kada god se kasnije – posle mnogo godina – bude setio te sobe, da luster i ogledalo u stvari nije video i da ga sećanje vara. Sećaće se devojaka koje su radile za šivaćim mašinama kroz lica njegovih kćeri Fatme i Fevzije u potonjim godinama.
Fatma i Fevzije su već svako jutro kao starija i mlađa sestra oblačile zajedno crne đačke kecelje, pozadi zakopčavale dugmetom bele kragne od mešavine pola sintetike i pola pamuka koje su uvek stajale kao da su tek uštirkane, tako što su dolazile jedna drugoj iza leđa, uzimale školske torbe koje je Mevlut kupio na sniženju u jednoj radnji na Sultan-hamamu (koju je upoznao u vreme kada se u gimnaziji bavio „sudbinom“ zajedno s Ferhatom), stavljale šnale u kosu i izlazile iz kuće u sedam i četrdeset pet, kada je Mevlut u pidžami ustajao iz kreveta.
Pošto devojčice odu u školu, Mevlut i Rajiha su dugo i do mile volje vodili ljubav. Kao i u prvoj godini braka, oni gotovo da i nisu ostajali nasamo u svojoj sobi i voleli se otkako im je druga ćerka Fevzije malo porasla. Da bi mogli da ostanu sami u stanu trebalo je da devojčice odu kod ne ke komšinice, na primer Rejhan Able, ili da ih Vediha ili Samiha neko jutro rano povedu u šetnju. U letnjim danima se moglo desiti da satima nema devojčica zabavljenih igrom s drugaricama u nekoj od komšijskih bašti. Kada bi im se s proleća ili leti ukazala takva prilika, oni bi se na trenutak pogledali, Mevlut bi pitao „Gde su?“, Rajiha bi odgovarala „Zanele su se u igru u susednoj bašti“, na šta bi Mevlut rekao „Videćeš, sad će jedna da iskoči“, te ne bi uspeli da se opet vrate u početne srećne dane svog braka.
Jedino pogodno vreme kada su Mevlut i Rajiha mogli redovno da vode ljubav u svom jednosobnom stanu, već šest godina bili su noćni štiti kada su devojčice bile u najdubljem snu u svojim krevetima u drugom uglu sobe. Ako bi Rajiha još čekala Mevluta kada se uveče kasno vrati iz bozadžiluka i ako mu kaže nešto milo umesto da gleda televiziju, Mevlut bi to shvatio kao poziv da vode ljubav pa bi pažljivo gasio sve sijalice pošto se uveri da devojčice zbilja spavaju. Muž i žena su se tiho, pažljivo i ne dužeći mnogo – jer je Mevlut stvarno bivao umoran – voleli. A neki put bi se posle nekoliko sati sna spontano grčevito uhvatili jedno za drugo u spavaćici i pidžami i tiho vodili ljubav ne idući do kraja, ali s iskrenom dubinom. Sve su manje imali seksualne odnose zbog tih teškoća, ali su i to smatrali prirodnom posledicom braka.
Pošto su sada imali vremena, a i Mevlut je bio manje umoran zahvaljujući poslu upravnika, vodili su ljubav sa strašću iz prvih dana braka. Bili su opušteniji, jer su se poznavali i jedno drugom verovali, a i zato što su se manje stideli jedno drugog. Zbližavalo ih je to što su sami u stanu; iznova ih je obuzelo ono jedinstveno poverenje, osećanje koliko je velika sreća što su u životu našli jedno drugo.
Ta sreća je u Rajihinim očima dobrano umanjila trač koji je Sulejman širio, premda ga nije mogla potpuno eliminisati. I dalje ju je povremeno obuzimala sumnja i tada je vadila svežanj pisama i čitala jedno-dva, pa bi joj bilo lakše verujući snazi Mevlutovih lepih reči.
Ta sreća koju je proživljavao bračni par pošto bi devojčice otišle u školu, sve sa vremenom u kojem bi popili kafu ili čaj za jedinim stolom u sobi (Mevlut je za doručak jeo tost s kačkavaljem i paradajzom u Binbomu) ne bi premašivala sat i po, jer je trebalo da Mevlut u deset sati ujutru bude tamo. Tako je u tim časovima radosti i prijateljstva počeo da priča Rajihi za skovanu zaveru u bifeu.
Rajiha. Najpre sam mu rekla: „Ti se ni u šta ne mešaj. Vidi sve, ali pravi se da ništa ne vidiš, šta te briga.“ Ali Mevlut je s pravom govorio: „Ali gazda me je tamo stavio da vidim i da mu sve to kažem. I gazda je čovek Vuralovih… Da mi ne kažu da nisam mogao da vidim lopovluk pred nosom?“ „Vidiš, Mevlute, svi su oni ortaci. Ako nekoga prijaviš gazdi, svi će uglas reći da je Mevlut pravi prevarant i gazda će odmah poverovati. I tada će te izbaciti s posla. I Vuralove ćeš osramotiti.“ Kada sam god to rekla, videla sam da se Mevlut plaši i bilo mi ga je žao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:26 am



18. POSLEDNJI DANI U „BINBOMU“


DVADESET HILJADA OVACA


U noći 14. novembra 1991. godine na najužem delu Bosfora pred Anadoluhisarom sudario se jedan libanski brod koji je išao na jug s filipinskim brodom koji je s tovarom kukuruza izlazio na Crno more i potonuo. Pet mornara se utopilo. Prema onome što je Mevlut sutradan, u petak ujutru, saznao s televizije koju je gledao zajedno s personalom bifea Binbom, jeste to da se na potonulom libanskom brodu nalazilo dvadeset hiljada ovaca.
Istanbulci su bili obavešteni o nesreći zahvaljujući ovcama koje su udarile u bosforska pristaništa, Rumelihisar. Kandili, vojnu gimnaziju „Kuleli“, obale Bebeka, Vanikoja, Arnavutkoja. Neke su ovčice dospele žive do obale, ušle u prostor za držanje čamaca u starim vilama što još nisu bile izgorele, u marine modernih restorana otvorenih na mestima ribarskih kafana i bašte uz vile na obali u koje su čamci izvlačeni da prezime, da bi odatle prešle u gradske ulice. Bile su iznurene i besne. Na blatnjavoj koži krem boje nekih od njih bile su tamnozelene mrlje od nafte, na umornim i tankim nogama koje su se s mukom micale boja rđe i neka tečnost gustine boze, a u očima duboka patnja. Mevlut je na trenutak očaran pogledao u oči ovce koje su zauzele skoro čitav televizijski ekran u bifeu Binbom i u svojoj duši takođe osetio patnju.
Neke ovce su spasli građani Istanbula koji su posle ponoći saznali za nesreću, posedali u čamce i potrčali u pomoć; premda su neke dobile vlasnika u tim novim domovima, većina je uginula ne dočekavši jutro. Putevi, molovi pored vila, bašte, čajdžinice na obali Bosfora bili su puni utopljenih ovaca koje su u mnogim Istanbulcima poput Mevluta budile želju da pritrče u pomoć.
Mevlut je čuo priče i vesti da su neke od ovaca koje su uspele da stignu do gradskih ulica na neki glup način napadale ljude, da su uginule na nogama, da su ulazile u džamijska dvorišta, svetilišta, groblja, da su nagovestile strašni sud koji će stići 2000. godine, da su se obistinila predskazanja pokojnog kolumniste Dželala Salika koji je pogođen metkom zbog svojih napisa. Mevlut se često sećao sudbine ovaca dok je gledao televiziju tokom godina provedenih u Binbomu. Poput ribara koji su svakog dana pronalazili novi leš zakačen za mreže i koji su u tim stvorenjima koja su dostizala džinovske dimenzije, naduvavajući se kao balon u vodi, što je vreme više odmicalo otkrivali nagoveštaj nesreće, i Mevlut je smatrao ovce znakom nečeg dubljeg.
Ono što je stvar naduvavalo, što se uvlačilo u snove celog grada bila je tvrdnja da je većina od dvadeset hiljada ovaca ostala zatvorena u ambarima potopljenog broda, da je još živa i da čeka pomoć. Mevlut je pažljivo pratio intervjue napravljene s roniocima koji su uranjali u brod, ali nikako nije mogao da stvori sliku kako ovce stoje u utrobi broda, na tom mračnom mestu. Da li je tamo bilo mračno, da li je smrdelo, ili je tamo bio neki svet nalik na san? Stanje ovaca podsećalo ga je na proroka Junusa u utrobi ribe. Jesu li ovce koje su otišle u to mračno mesto bile grešne? Da li je bilo bliže Raju ili Paklu? Svevišnji je poslao ovcu proroku Ibrahimu da ne žrtvuje sina. Dobro, a zašto je u Istanbul poslao dvadeset hiljada ovaca?
U dom Mevlutovih retko je ulazilo i juneće i jagnjeće meso. Mevlut jedno vreme nije jeo doner u lepinji. Ali ta netrpeljivost prema mesu ostala je u njemu kao tajna, a da nije dospela na nivo morala i bila potpuno zaboravljena jednog dana kada se hrskavi doner u Binbomu nije potrošio i kada ga je personal podelio.
Osećao je da vreme brzo protiče, da je ostario trudeći se da prati zavere u bifeu Binbom i da se polako pretvorio u nekog drugog. Treće godine otkako je počeo da radi kao upravnik, u zimu 1993. Mevlut je konačno shvatio da neće moći da prijavi zaposlene gazdi zbog njihovih podvala. Jednom ili dva puta je pokušao da ispriča Uvaženom efendiji svoju moralnu odgovornost u vezi s tim, ali nije uspeo da od njega dobije odgovor koji bi ga umirio.
Mevluta je zbunilo i to što su neki radnici otišli izgovarajući se razlozima poput vojske, drugog bifea koji daje bolju platu, loših odnosa. U stvari, uprkos tim promenama, prevarantski sistem se nastavljao otvarajući rane u Mevlutovoj savesti s istom odlučnošću i odvažnošću.
Osoba koju je Mevlut trebalo da prijavi gazdi, organizator i izvršilac prevare, bio je Muharem, poznat personalu kao „Debeli“. Debeli je u stvari bio izlog i lice, simbol bifea Binbom, izdanje junaka koga su zajednički stvorili i razvili bifei za prodaju doner-ćevapa i sendviča na Taksimu i Ulici Istiklal, samo jadnije i primenjeno na sporednu ulicu. On je upravljao malim doner-ćevapom u izlogu (znači okretao ga kada je gotov, pazio da ne izgori i rezao ga) i pravio teatralne pokrete dugim nožem za sečenje donera, kao što rade prodavci sladoleda iz Maraša, ne bi li privukao pažnju prolaznika, a naročito turista na ulici. A uz to, nijedan turista nije svraćao u tu bočnu uličicu.
Mevlut je ponekad povezivao njegov trud za tako mali prihod s potrebom da od njega i od svih sakrije da je vođa bande. Ali kako se u svom životu prodavca sreo s veoma malo ljudi koje bi mučila savest pošto bi napravili prevaru, neki put je mislio i sasvim suprotno. Znači, debeli Muharem je majstorski podvaljivao gazdi, a da to nikome nije dao da vidi, ali nije smatrao da je to neki moralni prestup, pa čak ni nešto sramno. U danima bremenitim politikom kada je bombom ubijen novinar Ugur Mumdžu, Debeli je, saznavši da je Mevlut svestan situacije, rekao da on taj mehanizam vidi kao zaštitu svojih prava bez ikakvog uznemiravanja gazde radnika bifea koji nisu dovoljno plaćeni i koji se okrutno drže na poslu bez osiguranja. Na Mevluta je taj snažni levičarski politički govor ostavio takav utisak da je osetio poštovanje prema Debelom. I da jeste prevarant, Mevlut ne bi mogao da ga prijavi gazdi, policiji, državi.
Kada su u julu u Sivasu verski fanatici napali alevite i ubili trideset pet lica u hotelu Madimak među kojima su bili pisci i pesnici, Mevlut je opet osetio čežnju prema svom drugu iz mladosti i poželeo da s njim razgovara o politici i psuje zle ljude kao što su radili u gimnazijskim danima. Od Rajihe je čuo da je Ferhat ušao u opštinu, da je radio na naplati električne energije, da je istupio iz opštinskog kadra kada je posao sa strujom privatizovan uspevši da se zaposli u privatnoj firmi i da je počeo da zarađuje dosta para. S jedne strane nije želeo da veruje da Ferhat mnogo zarađuje, a onda, kada je u to sa zavišću poverovao, potcenjivao je Ferhata znajući da se mnogo novca zaradi odjednom jedino nepoštenjem (kao u Binbomu) i prevarom. Mevlut beše video mnogo ljudi koji su se u mladosti zanosili komunizmom, a postali kapitalisti kada se ožene. Većina njih je bila pametnija od komunista.
U jesen je Vahit počeo da se približava Mevlutu i da mu priča mnoge stvari, napola se žaleći, a napola preteći. Sam on je bio nedužan. Mevlut ne bi trebalo njega da prijavi gazdi. Ako to učini, i Vahit bi prijavio njega. Pošto je to poslednje izjavio, pogledao je Mevluta kao da kaže „Takav je život!“, kao što je činio u najdirljivijem trenutku scena rušenja mosta u Mostaru u Bosni, koje je televizija tih dana neprestano emitovala. Vahit je želeo da se oženi i bio mu je potreban novac. A uz to, nije ga tlačio samo gazda iz Trabzona, nego i Debeli i ostali. Zato što je iz prevarantskog sistema malo dobijao. Staviše, Debeli, koji je bio pravi gazda, bio je još gori čovek od kapetana iz Trabzona. Ako ne budu dali Vahitu što mu pripada, on će otići gazdi i ispričati mu za zaveru koju je Debeli skovao.
Mevlut se začudio tim novim saznanjima. Vahit je u stvari pretio Mevlutu onde gde je bio najslabiji, preko Vuralovih. Preterivanje kome je gazda pribegavao ne bi li zaplašio personal i naterao ih da osete da je novi upravnik Mevlut nepotkupljiv čovek, sada se okrenulo i koristilo protiv Mevluta. Gazda je nekih večeri primajući kasu hvalio Mevluta drugim zaposlenima: Mevlut iz Konje je pošten, moralan, veoma častan čovek. U njemu ima čistote i autentičnosti anadolskog čoveka. Gazda je o tome govorio kao da je on prvi u Istanbulu otkrio čoveka Anadolije. Kad te Anadolac jednom zavoli i poveruje ti, život bi za tebe dao.
I Vuralovi su bili vrlo časni ljudi. Objašnjavao je tako da Mevlut baš zato, dakle zato što je čovek Vuralovih, nikada neće uraditi nešto pogrešno i da će onoga ko tako bude radio zajedno s Vuralovima vrlo strogo kazniti. Iz načina na koji je govorio, videlo se da Vahit veruje da su pravi vlasnici bifea Binbom Vuralovi s Crnog mora i da su njihovo oruđe ne samo Mevlut, nego i gazda Trabzonac. Mevlut nije nalazio da je taj stav čudan, jer je tokom života koji je proveo kao prodavac video da velika većina od desetina hiljada ljudi s kojima se susretao u Istanbulu veruje da iza svakog posla i svake čarke stoji neki drugi pokrovitelj.
Jednog hladnog jutra u februaru, Mevlut koji se uspavao pošto su devojčice otišle u školu, otišao je na posao dvadeset minuta kasnije nego obično. Video je da su vrata Binbom-a zatvorena. I brava na vratima je bila promenjena, pa nije mogao ni da uđe. Prodavac sušenog voća, koji je bio dva dućana niže, ispričao mu je da je u noći u radnji izbila tuča i da su došli policajci iz stanice Bejoglu. Zaposleni u lokalu su se potukli s ljudima koje je doveo gazda Trabzonac i završili su u stanici. Tu su se kasno u toku noći pod pritiskom policije izmirili, a Trabzonac je došao s bravarom, odakle god da ga je našao, promenio bravu i na izlog okačio natpis ZATVORENO ZBOG RENOVIRANJA.
„To je zvanična verzija“, pomislio je Mevlut. Deo svesti mu je bio zauzet mišlju da je izbačen s mesta upravnika jer je tog jutra zakasnio. Vrlo je verovatno da je gazda primetio tajni sistem zaposlenih, ali i to je mogla biti pogrešna ideja. Želeo je da odmah ode kući i sve ispriča Raji hi, da podeli muku ako je opet ostao bez posla, ali nije to učinio.
Tokom jutra je besciljno tumarao, sedeo u kafeima za koje uopšte nije znao, preračunavao se. U njemu je bilo nesreće i krivice, ali i radosti koju posle izvesnog vremena od sebe nije mogao da sakrije. Osećao je slobodu i gnev koje je osećao kada bi kao gimnazijalac pobegao iz škole. Već dugo nije u podne besposlen šetao gradom. Spustio se na Kabataš lak kao pero. Na mestu na kome je godinama prodavao pilav bila su sada tuđa kolica s pilavom i leblebijama. Video je prodavca kod velike stare česme, ali nije želeo da se približava. U trenutku je osetio da iz daljine posmatra sopstveni život. Da li je čovek zarađivao novac? Bio je fin poput njega.
Konačno beše završen i otvoren park pozadi. Mevlut je seo na jednu klupu i osetio koliko je njegovo stanje teško. Pogled mu se zadržavao na maglovitoj senci dvorca Topkapi u daljini, grandioznim olovnim utvarama džamija, velikim limenim i gvozdenim brodovima što se tiho gube, galebovima što se stalno oko nečega raspravljaju i krešte. Osećao je da mu se lagano, s nezadrživom odlučnošću primiče tuga poput onih džinovskih talasa u okeanu koje je gledao na televiziji. Samo bi Rajiha mogla da ga uteši. Mevlut ne bi mogao da živi bez Rajihe.
Posle dvadeset minuta bio je kod kuće na Tarlabašiju. Rajiha ga čak nije ni pitala šta radi kod kuće u to doba. Mevlut se ponašao kao da je pod nekim izgovorom pobegao iz bifea i došao kući da vode ljubav. (Nekoliko puta je to uradio.) Četrdeset minuta su zaboravili na ceo svet, čak i na decu.
Još pre nego što je uspeo da pokrene temu, Mevlut je video da je Rajiha čula za vesti od Vedihe koje je svratila tog jutra. Pošto je natuknula „Još nemate telefon“, Vediha je ispričala da je neko od zaposlenih u radnji prijavio gazdi da mu je priređeno veliko pokvarenjaštvo. Kapetan Tahsin je skupio svoje ljude i prijatelje iz Trabzona, upao u dućan i zaštitio svoju robu. Tuča je izbila između Debelog i gazde Tahsina za vreme upada zbog neke zadevice. Zato su odvedeni u policijsku stanicu, ali su se naposletku izmirili. Doušnik je izneo da je Mevlut bio svestan podvala tih pokvarenjaka koji su varali gazdu, ali da je naplaćivao svoje ćutanje. Tahsin Trabzonac je u to poverovao i požalio se Hadži Hamitu Vuralu na Mevluta.
Korkut i Sulejman su, naravno, objasnili sinovima Hadži Hamita da je Mevlut pošten čovek koji se nikada ne bi spustio na takav nivo i odbacili tu prljavu optužbu koja bi okaljala porodicu. Ali Aktašovi su se naljutili na Mevluta zbog te stvari koja bi mogla da im pokvari odnose s Hadži Hamitom. A Mevlut se sada ljutio na Rajihu koja je pričala te loše vesti bez ikakvog ublažavanja, čak kao da im daje za pravo.
Rajiha je to odmah primetila. „Ne sekiraj se, snaći ćemo se“, rekla je. „Mnogi prodavci zavesa i devojačke spreme traže vez.“
Mevlutu je najviše bilo žao što Fatma i Fevzije neće moći da popodne u bifeu jedu tost sa sudžukom i kačkavaljem i sendvič s doner-ćevapom. I zaposleni su ih mnogo voleli i upućivali im lepe reći. Debeli je svaki put izvodio imitacije zasmejavajući ih dugim nožem za sečenje donera. Sledeće nedelje Mevlut je od torokala čuo da su Debeli i Vahit na njega strašno kivni, da o njemu govore i kao o nekome ko je nešto ušićario i kao o prevejancu koji je zaposlene prijavio gazdi, ali je ostao nem pred tim klevetama.
Nekoliko puta je uhvatio sebe kako mašta o druženju s Ferhatom. Mevlut bi nešto pitao, a Ferhat bi davao objašnjenje pa makar ga njime rastužio. Ferhat bi ga najbolje posavetovao kako da se zaštiti od igara varalica u bifeu. Ali to je bila isuviše optimistična jadikovka na temu drugarstva. Mevluta su posle njegove tridesete godine ulice naučile da je muškarac u životu vuk samotnjak. Ako bi imao sreće, imao bi i vučicu po imenu Rajiha. Pravi lek za usamljenost koju su stvarale ulice bile su, naravno, opet ulice. Mevlut je postao melanholičan, jer je za pet godina koje je proveo u bifeu Binbom bio daleko od gradskih ulica.
Vodio je ljubav s Rajihom pošto bi ujutru kćeri poslao u školu, zatim je svraćao po čajdžinicama tražeći posao, a uveče rano izlazio da prodaje bozu. Dva puta je svratio u tekiju na Čaršambi. Uvaženi efendija je za tih proteklih pet godina ostario i počeo manje da sedi na svom mestu za stolom, a više u fotelji uz ivicu prozora. Na rubu fotelje nalazilo se dugme koje je automatski otvaralo vrata s ulice. Na zid trospratne zgrade bilo je zašrafljeno ogromno kamionsko bočno ogledalo kako bi Uvaženi efendija mogao da ne ustajući iz fotelje vidi ko je na uličnim vratima. Još pre nego što je Mevlut u obe posete viknuo „Boo-zaa“, video ga je u ogledalu i otvarao vrata. Bilo je novih studenata i posetilaca. Nisu mogli o mnogo čemu da razgovaraju. Mevlut oba puta nije uzeo novac, što niko pa ni Uvaženi efendija nije primetio, i nikome nije rekao da je napustio posao upravnika.
Zašto je nekih noći želeo da ulazi u zabačena groblja u mahalama na periferiji i sedi ispod stabala platana na mesečini? Zašto ga je ponekad jurio veliki crni talas sličan onome koji je video na televiziji i zašto se gušio u tuzi nalik na džinovski talas od koga najčešće nije uspevao da utekne? Čopori malih pasa su mu sada pokazivali zube, režali na njega i lajali ne samo u kvartovima na drugoj strani Zlatnog roga nego i na Kurtulušu, Šišliju, Džihangiru. Zašto je Mevlut počeo da se pribojava pasa, i zašto su oni to naslutili i zarežali na njega? Ili zašto su najpre psi zarežali na Mevluta, a on počeo da se plaši primetivši da je režanje sve glasnije?
Opet su bili izbori; grad je sav bio okićen zastavama, kolone automobila s megafonima iz kojih su se čule pesme i himna, koji su svojom bukom svima dosađivali, izazivali su zastoje u saobraćaju. Dok je bio na Kultepeu, glasao je za onu partiju koja će u mahalu dovesti put, struju, vodu, autobus. Odluku o tome koja je to partija donosio je Hadži Hamit Vural koji se pogađao za te poslove za žitelje mahale.
Mevlut se držao podalje od izbora pod utiskom priča da u kuće onih koji se upišu u državni registar da bi glasali dolaze poreznici. Zapravo, kao što nije mrzeo nijednu partiju, tako ni od jedne partije nije imao nikakvih zahteva osim da treba da se „Dobro postupa prema uličnim prodavcima.“ Ali pošto je pre dvaju izbora vojska na vlasti objavila policijski čas i popisala celu zemlju kuću po kuću i sobu po sobu i kako je pretila da će biti uhapšeni oni koji ne glasaju, Rajiha je uzela krštenice i oboje ih upisala u birački spisak.
Pošto su na opštinskim izborima u martu 1994. godine biračke kutije za njihov kvart bile u osnovnoj školi „Pijale-paša“ u koju su išle devojčice, Mevlut je radosno otišao na glasanje i poveo Rajihu, Fatmu i Fevzije. U Fatminoj učionici se nalazila kutija i solidna masa sveta. A Fevzijina učionica je bila prazna. Njih četvoro su ušli i seli u klupe. Smejali su se tome kako je Fevzije imitirala učiteljicu i zadivljeno gledali crtež koji je napravila na času i koji se učiteljici dopao pa ga je okačila u uglu NAŠ DOM: Fevzije je nacrtala dva dimnjaka na crvenom krovu kuće i tursku zastavu, a u bašti stablo badema i izgubljena kolica za prodaju pilava. Na slici nije bilo lanaca kojima su kolica vezivana za drvo.
Kada su sutradan novine napisale da su u Istanbulu izbore dobile teokrate, Mevlut je pomislio jednom ili dva puta: „Ako su teokrate, ukloniće stolove s pijancima što se šire po pločnicima Bejoglua i prodavci će lako prolaziti i narod će kupovati bozu.“ Dok je posle dva dana jedne noći prodavao bozu, Mevlut je doneo odluku da napusti bozadžiluk zato što su ga prvo napali psi, a potom su ga opljačkali i oteli mu novac i švajcarski sat.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:26 am



V DEO


(mart 1994. – septembar 2002)



„U raju je isto šta smera srce i šta smera jezik.“

Ibn Zerhani, Mudrosti izgubljenih tajni





1. BOZA DVA PAŠENOGA


ČASNA NACIONALNA STVAR


Čitaocima savetujem da ponovo pročitaju II deo našeg romana zato što je priča sada dospela do iste tačke. Mevluta je potreslo to što je u sredu u noć 30. marta 1994. godine doživeo i napad pasa i što je opljačkan ostao bez sata koji mu je pre dvanaest godina dao Hadži Hamit Vural kao svadbeni dar. Sutradan ujutru, pošto su Fatma i Fevzije otišle u školu, još jednom je u razgovoru s Rajihom pomislio da je umesna odluka da prestane da se bavi prodajom boze. Ne bi mogao da se kreće mračnim ulicama dok mu je u srcu strah od pasa.
S druge strane, pitao se da li je slučajnost to što je iste noći i opljačkan i što su ga napali psi. Da je najpre bio pokraden, a potom izložen napadu pasa, mogao bi da razmišlja logikom da se uplašio, pa su onda psi osetili njegov strah i napali ga. Prvo su ga, međutim, napali psi, a opljačkan je dva sata posle toga. Što se više trudio da uspostavi vezu između ta dva događaja, Mevlut se sve više prisećao članka koji je kao srednjoškolac pročitao u školskoj biblioteci. Tekst u starom časopisu Duh i materija odnosio se na to da psi čitaju ljudima misli. Ali Mevlut je setivši se njega brzo shvatio da će mu biti vrlo teško da se okane te teme.
Rajiha. Kada je Mevlut prestao da prodaje bozu u strahu od pasa, prvom prilikom sam otišla kod Vedihe na Dutepe.
„Ovi naši su posle događaja s bifeom ljuti na Mevluta, više mu neće nalaziti posao i neće biti dobri prema njemu“, rekla je Vediha.
„Mevlut je ljut na njih“, rekla sam ja. „Uostalom, na umu mi nisu vaši nego Ferhat. On izgleda dosta zarađuje u Elektrodistribuciji. On će Mevlutu da nađe posao. Ali sve dok se ne ohladi i ne pozove Mevluta, on mu nikada neće otići na noge.“
„A zašto to?“
„Znaš ti zašto…“
Vediha ju je pogledala kao da kaže da razume.
„Aman, Vediha, ti ćeš najbolje da pripremiš i Samihu i Ferhata“, rekla sam. „Ferhat i Mevlut su bili mnogo dobri drugovi. A koliko Ferhat zarađuje toliko želi i da to pokaže, pa neka pomogne starom drugu.“
„Nekada ste Samiha i ti zajedno bile protiv mene“, podsetila je Vediha. „Ali sada je na meni da budem između vas dve.“
„Između mene i Samihe nema ničega“, uzvratila sam. „Problem je u muškoj sujeti.“
„Oni to ne nazivaju sujetom nego čašću“, rekla je Vediha. „I odmah se pokvare.“
Rajiha je posle nedelju dana saopštila mužu da su pozvani da u nedelju zajedno s kćerima odu kod Samihe i Ferhata i da će Samiha napraviti bejšehirski ćevap.
„Ono što ti zoveš bejšehirskim ćevapom je lepinja s mesom i orasima“, primetio je Mevlut. „Poslednji put sam to jeo pre dvadeset godina. Otkuda sad to?“
„Pa i Ferhata si poslednji put video pre deset godina!“ odgovorila je Rajiha.
Mevlut je bio bez posla. Otkako je opljačkan u njega se uvukla neka ozlojeđenost, postao je osetljiviji. Uveče nije izlazio da prodaje bozu. Ujutru je tražio za sebe odgovarajući posao u restoranima i bifeima na Tarlabašiju i Bejogluu, ali je to činio nehajno i srdito.
Jednog sunčanog nedeljnog jutra u praznom gradskom autobusu u koji su ušli na Taksimu, nije bilo više od troje-četvoro ljudi koji su kao i oni išli u posetu zemljacima na drugom kraju grada. Rajihi je laknulo kada je čula da Mevlut objašnjava Fatmi i Fevzije koliko je smešan čika Ferhat, njegov drug iz detinjstva.
Trenutak susreta sa Samihom i Ferhatom, koji je Mevlut izbegavao već deset godina, prebrodili su bez ikakvog stida zahvaljujući Fatmi i Fevzije. Pošto su se dva drugara zagrlila, Ferhat je uzeo Fevzije u naručje i svi zajedno su izašli iz kuće i otišli na plac koji je Ferhat pre petnaest godina oivičio belim kamenovima, kao da su došli u posetu da vide plac na kome će se praviti kuća.
Male devojčice su bile srećne zbog šume na kraju grada, obrisa udaljenog Istanbula u izmaglici, bašti u kojima su kokodakale kokoške, šetali pilići i psi; neprestano su trčale na sve strane. Mevlut je pomislio da Fatma i Fevzije koje su rođene i odrasle na Tarlabašiju u životu nikada nisu videle njivu što smrdi na đubrivo, seosku kuću, pa čak ni voćnjak. Bio je srećan što njegove ćerke zadivljeno gledaju sve – drveće, čekrk na bunaru, crevo za navodnjavanje, pa čak i umornog i starog magarca ili limove, čak i kitnjaste gvozdene ograde izvučene iz starih istanbulskih kuća koje su se koristili za baštenske zidove.
Shvatao je da je pravi razlog njegove sreće taj što može da bez povređenog ponosa nastavi da se druži s Ferhatom i što je mogao tu da dođe, a da ne rastuži Rajihu. Ljutio se na sebe zato što se godinama bespotrebno sekirao i preuveličavao tu stvar ko je kome pisao pisma. Samo je pazio da ne ostane nasamo sa Samihom.
Dok je Samiha donosila na sofru bejšehirski ćevap, Mevlut je seo u najadaljeniji ugao stola. Osećao je radost koja je ublažavala muke zbog besposlenosti i besparice. Sve mu je bivalo lakše što je više pio rakiju koju mu je Ferhat sipao u čašu uz smeh i zbijanje šala. Ipak, bio je oprezan: malo je govorio zato što še plašio da ne kaže nešto pogrešno.
Uspaničio se kada mu se zavrtelo u glavi od pića i rešio da ništa ne priča. Samo je slušao razgovor za stolom (pričalo se o kvizu na televiziji koju su devojčice uključile) i zadovoljavao potrebu za brbljanjem time što je u sebi razgovarao sam sa sobom.
U jednom momentu je pomislio: „Da, ja sam sve Samihi pisao pisma, naravno bio sam opčinjen njenim očima!“ Nije gledao na tu stranu, ali, da, Samiha je bila prelepa; i oči su joj bile toliko lepe da daju za pravo svim Mevlutovim pismima.
Ali dobro je što ga je Sulejman prevario i u zaglavlju Mevlutovih pisama stavljao Rajiha, iako je on tako mislio na Samihu. Mevlut je samo s Rajihom mogao biti srećan. Bog ih je stvorio jedno za drugo. Mnogo ju je voleo; Mevlut bi umro da nije Rajihe. Lepe devojke poput Samihe komplikovane su i zahtevne, one iz nepojmljivih razloga mogu čoveka da unesreće. Lepe devojke se smire samo ako se udaju za bogatog muškarca. No, dobra devojka kao što je Rajiha volela je svog muža i ako nije bio bogat. Samihi je sada, posle godina rada kao spremačica bilo lakše kada je Ferhat ušao u posao naplate struje i osetio paru.
„A šta bi bilo da sam pisma naslovio na Samihu, a ne na Rajihu?“ pitao se Mevlut. Da li bi Samiha pobegla s njim? Priznao je sebi u pijanom stanju, trezveno i sa zavišću da Samiha ne bi odbegla za njega.
„Dosta je, nemoj više piti“, rekla je Rajiha tiho Mevlutu na uvo.
„Ne pijem“, šapnuo je iznerviran.
Samiha i Ferhat bi mogli pogrešno da shvate to što Rajiha izgovara tako nepotrebne reči.
„Pusti, Rajiha, nek pije kako hoće“, rekao je Ferhat „Ostavio je bozadžiluk, pa proslavlja…“
„Sad već ima ljudi koji robe bozadžije na ulici“, oglasio se Mevlut. „Nisam u suštini zadovoljan što sam prestao.“ pretpostavljao je da im je Rajiha nešto pričala o njegovoj situaciji i da su tu došli da za njega nađu posao i osećao se postiđenim. „Želeo bih da mogu da do kraja života prodajem bozu.“
„U redu, Mevlute, hajde da do kraja našeg života prodajemo bozu!“ prihvatio je Ferhat. „Ima jedan dućančić u Ulici Imam Adnan. Mislio sam da prodajem doner-ćevap. Bolja je ideja da otvorimo radnju za prodaju boze. Dućan je ostao slobodan kada vlasnik nije uspeo da izmiri dug.“
„Mevlut odlično vodi bife“, rekla je Rajiha. „Sad već ima i iskustva.“
Mevlutu se nije dopala Rajihina komunikativnost kojom je mužu udešavala posao. Ali u tom trenutku nije imao snage da u drugima nalazi krivicu i bude neraspoložen. Ništa nije izustio. Osećao je da su Rajiha, Samiha i Ferhat između sebe unapred nešto odlučili. U stvari je bio zadovoljan tom situacijom. Ponovo će biti upravnik. Bilo mu je jasno da ne treba da sada pijane glave pita kako to da je Ferhat toliko novca zaradio da može da otvori radnju na Bejogluu.
Ferhat. Čim sam dobio diplomu, zaposlio sam se u upravi Elektrodistribucije uz jednog rođaka alevita iz Bingola. Kada je zakonom donetim 1991. godine došlo do privatizacije firmi za distribuciju električne energije, preokrenula se sreća vrednih i komunikativnih. Neki od nas su odmah prihvatili uslove za penzionisanje. Uzeli su svoj novac i otišli. A drugi su ostali kao starinski činovnici i odmah bili izbačeni s posla. A entuzijasti poput mene su se savesno ponašali.
Država je godinama dovlačila električne vodove u svaki deo Istanbula, u najzabačeniju straćarsku mahalu, čak u jazbine pod kontrolom najokorelijih razbojnika. A građanin je godinama koristio struju i na svaki način podvaljivao da je ne bi plaćao. Kako država nije uspevala da od građanina prevaranta naplati struju, prodaja je privatizovana i dugove koje nije mogla da naplati prenela je na privatnu firmu u kojoj sam bio službenik. Uz to su doneli zakon koji je predvideo visoku mesečnu kamatu za neplaćene dugove za struju kako bi pripazili i izmirili dugove oni koji se ne plaše blagajnika kao što sam ja, bezobraznici koji čak s njima zbijaju šale. Samsunac koji je u svom dućanu u Ulici Imam Adnan prodavao novine, cigarete i sendviče, bio je dovitljiv, ali ne i talentovan prevarant. Dućan je u stvari pripadao jednom starom Grku koga su poslali u Atinu. Samsunac koji je ušao u napušteno mesto nije imao ni tapiju ni ugovor za kiriju, ali je sredio s nekim u opštini i postavio brojilo. Onda je razvukao ilegalni vod van brojila i povezao ga s tosterom i dve ogromne električne peći koje su grejale dućan kao hamam. Kada sam ga uhvatio, trebalo je da proda stan na Kasimpaši ako je hteo da plati kaznu za nelegalno korišćenje i nakupljene dugove zajedno s kamatom zbog inflacije kao što je zaprećeno novim zakonom. Umesto toga, bifedžija iz Samsuna je sve napustio i otišao.
Prazan dućan bio je manji čak od polovine Binbom-a, s mestom za dve mušterije koje bi sedele za stolom i pile bozu. Rajiha je opet kao nekada u kući šećerila bozu pošto devojčice pošalje u školu, prala krčage i išla u kupovinu za radnju o kojoj se starala. Mevlut je svako jutro odlazio u jedanaest sati, otvarao radnju, sređivao okolo pošto u to doba izjutra niko nije pio bozu i s uživanjem na stalak ređao čaše, staklene bokale, posude za cimet koje je kupio po ugledu na bozadžinicu „Vefa“.
Kada su odlučili da dućan pretvore u bozadžinicu, sezona boze se završavala, ali je vreme još dugo bilo hladno, pa je interesovanje bilo veliko kada su posle pet dana na brzinu otvorili. Posle tog početnog trgovačkog uspeha, Fer hat je uložio u dućan, obnovio frižider koji su koristili kao izlog, dao da se ofarbaju spoljna fasada i vrata (u boju boze na Mevlutovo insistiranje), stavio jednu svetiljku tačno iznad vrata koja bi noću privukla pažnju mušterija i od kuće doneo jedno ogledalo.
Setili su se da radnja treba da ima i naziv. Što se Mevluta ticalo, bilo je dovoljno da se iznad nje velikim slovima napiše BOZADŽINICA. Ali im je pametni firmopisac koji je opsluživao moderne lokale na Bejogluu objasnio da takav naziv neće imati komercijalnog uspeha. Upitao je dvojicu drugova za prošlost, i kada je poveo razgovor i saznao da su se oženili dvema sestrama, odmah je dao ime radnji:

BOZA DVA PAŠENOGA


S vremenom taj naziv se promenio u „Pašenozi“. Kao što su se dogovorili za dugim ručkom uz rakiju u mahali Gazi, Ferhat je ulagao kapital (prazan dućan na Bejogluu bez izdataka za struju i kiriju), a Mevlut kapital za poslovanje (bozu, šećer, leblebije, cimet, koje je dva puta nedeljno kupovao) i svoj i Rajihin rad. Zarada je trebalo da se deli na ravne časti između dvojice starih prijatelja.
Samiha. Posle tolikih godina u kojima sam radila kao bedinerka, Ferhat nije želeo ni sada da radim u Mevlutovoj radnji. „Ma pusti to, boza u radnji ne ide“, govorio bi ponekad i to mi je slamalo srce. Ali u prvim mesecima se mnogih večeri brinuo za radnju, išao da pomogne Mevlutu i uveče se kasno vraćao kući. I ja sam brinula, pa sam išla tajeći to od Ferhata. Ali niko nije hteo da kupuje od dveju zabrađenih žena. Tako smo i mi za kratko vreme postali jedan od hiljada bifea u Istanbulu u kojima su se muškarci za tezgom na pred starali o mušterijama, uzimali i vraćali novac, a u pozadini žene s maramama bile zauzete šporetom i sudovima. Ali mi smo prodavali bozu.
Deset dana od otvaranja „Pašenoga“ konačno smo napustili mahalu Gazi i preselili se u jedan stan s grejanjem koji je Ferhat iznajmio u Ulici Čukurdžuma. U okolini su bili starinari, tapetari, bolnica i apoteke. Kada pogledam s prozora, videla bih deo Ulice Siraselviler i masu sveta koja izlazi na Taksim i dolazi otuda. Popodne bih se dosađivala u stanu i odlazila u „Pašenoge“. Tačno u pet sati, Rajiha bi išla kući, da joj ćerke ne budu same u kući kad se smrkne, a i zato da pripremi večeru, a i ja bih izlazila da ne ostajem sama s Mevlutom. Nekoliko puta sam ostala u dućanu posle Rajihe, ali mi je Mevlut okrenuo leđa. Samo je povremeno pogledao u ogledalo. I ja sam gledala u naše ogledalo i ništa nisam govorila s njim. Kasnije bi dolazio Ferhat, koji je znao da sam tu; posle nekog vremena se beše privikao da odlazim u radnju. Meni se mnogo dopadalo da Ferhat i ja budemo sami u lokalu i da se zajedno trudimo da uslužimo mušterije. Prvi put smo radili zajedno kao muž i žena. Ferhat je komentarisao svakog gosta koji je došao i pio čašu boze: onaj glupak je duvao u čašu misleći da je boza nešto što se pije toplo kao salep. Prethodni je bio glavni u jednog prodavnici cipela u ulici; Ferhat im je povezao struju. Trećeg je izazvao da priča pošto mu je dao besplatno još jednu čašu samo zato što je s uživanjem ispio bozu i naturao ga da priča uspomene iz vojske.
Dva meseca posle otvaranja „Pašenoga“ svi su spoznali da posao neće biti profitabilan, ali to među sobom nisu pominjali. U jednom danu u bozadžinici „Pašenozi“ prodavalo se najviše tri puta više od onoga što je u hladnim zimskim večerima prodavao Mevlut u svojini starim dobrim vremenima. Ta zarada je mogla biti samo polovina mesečnih prihoda jedne porodice bez dece. Uz to, to je bio posao za koji nisu plaćali kiriju, a i kojim je Ferhat vezama koje je u okruženju uspostavio zatvorio vrata mita i korupcije poput opštine i finansijskih službi. Jednu uličicu ispod Ulice Istiklal, na tako prometnom mestu čovek bi mogao da proda što god da stavi na tezgu.
Mevlut nikada nije gubio nadu. Mnogi koji su u prolazu ulicom videli tablu zastali su i popili jednu čašu, a većina mu je u lice govorila koliko je dobro postupio što je otvorio jednu takvu radnju. Mevlut je uživao da razgovara sa svim vrstama mušterija od majki koje prvi put daju deci da probaju bozu do pijanaca, od pametnjakovića koji daju časove do manijaka koji u sve sumnjaju.
„Boza se pije uveče, bozadžijo, šta radite izjutra ovde?“ „Pravite li ovo kod kuće?“ „Cena vam je visoka, čaše su male, treba da stavite još leblebija.“ (Mevlut je brzo naučio da vlasnika dućana ne zaobilazi kritika koje je pošteđen ulični bozadžija.) „Svaka čast, radite jednu časnu, štaviše nacionalnu stvar.“ „Ja sam sada spustio u stomak malu klub rakiju. Šta će biti ako ovo popijem, a šta ako ne popijem, bozadžijo?“ „Izvinite, da li treba da popijem bozu pre jela ili posle kao desert?“ „Bozadžijo brate, znaš li da reč boza dolazi od engleske reći booze?“ „Imate li kućnu dostavu?“ „Zar ti nisi sin mlekadžije Mustafa-efendije? Pomagao si ocu. Bravo!“ „U našoj mahali je bio jedan ulični bozadžija, ali je prestao da navraća.“ „Slušaj, ako se boza prodaje u radnji, šta da radi ulični prodavač?“ „Bozadžijo, vikni ovako, boo-zaa da deca čuju i nauče.“
Ako bi mu bilo sve potaman, Mevlut ne bi izneverio znatiželjnu mušteriju, naročito porodicu s decom, te bi smejući se vikao „Boo-zaa“. Većina mušterija koje su izjavljivale „Radite veliki posao“ i držale junačke govore o tradiciji i Osmanlijama nije ponovo dolazila. Mevluta je zapanjivao broj sumnjičavih koji su svojim očima želeli da se uvere da li je čaša dobro oprana i agresivnih koji su pitali da li je sastav dobar za zdravlje. Nije se čudio onome koji je rekao da prvi put u životu pije bozu i posle prvog gutljaja kaže „uuuh“, a ni onima koji su ostavljali čašu nepopijenu rekavši „mnogo kiselo“ ili „preslatko“. Nekima se nije dopadala, pa su komentarisali „Ona koju sam sinoć kupio od uličnog prodavca je prava.“ Pojedini su ostavljali čašu ne dovršivši je do kraja govoreći „Mislio sam da se to pije toplo.“
Mesec dana od otvaranje Ferhat je svakog drugog dana predveče svraćao u dućan i malo nadgledao poslove. Selo njegovog oca je ostalo pusto tokom borbi između vojske i kurdskih gerilaca na istoku, tako da mu je baba po ocu koja ne zna turski došla u Istanbul. Ferhat je pričao Mevlutu kako s njom natuca kurdski. Kurdi koji su se posle spaljivanja njihovog sela doselili u Istanbul nastanjivali su se polako u nekim ulicama i osnivali odrede. Pričalo se da će novi islamistički gradonačelnik zatvoriti gostionice koje su postavljale stolove na trotoare i lokale s alkoholnim pićima. Leto se približavalo, počeli su da prodaju i sladoled.
Rajiha. I mi smo kao Ferhat i Samiha iz kuće doneli jedno ogledalo u radnju. Primetila sam da tokom nekih popodneva Mevlut ne gleda iz radnje na ulicu nego u naše ogledalo pored prozora. Obuzela me je sumnja. Dok je on bio na ulici, ja sam otišla do mesta gde je stalno sedeo i kada sam kao Mevlut pogledala u ogledalo, videla sam Samihino lice i oči tačno iza mojih leda. Zamislila sam da se njih dvoje uz pomoć ogledala gledaju u oči ne dajući da ja to primetim i osetila ljubomoru.
Možda grešim, ali to mi se vrzmalo po glavi. Osim toga, nema nikakve potrebe da Samiha popodne dolazi u radnju dok ja radim s Mevlutom. Zar su im sada potrebne pare – dok Ferhat šeta sa svežnjevima novčanica u džepu koje uzima od kradljivaca struje – da se Samiha toliko zanima za dućan? Dok ja predveče izlazim da stignem kući i devojčicama, za mnom odmah stiže Samiha, ali ponekad je toliko zaneta poslom da zaboravlja: četiri puta je u radnji ostala sama s Mevlutom pošto sam ja otišla.
U stvari, Samihi je na umu stan koji su tek iznajmili na Džihangiru, a ne dućan. Jednog predvečerja sam povela kćeri i pomislila da svratim. Samihe nije bilo u stanu; nisam mogla da se uzdržim pa sam s devojčicama otišla u lokal. Tamo je bio Mevlut, ali ne i Samiha. On me je pitao: „Zašto si došla ovamo u ovo doba? Rekao sam ti da ne dovodiš ovamo decu?“ Kazao je to ne kao moj stari anđeoski Mevlut, nego kao neki zlikovac. Mnogo me je to povredilo i tri dana nisam otišla u dućan. Naravno, pošto mene nije bilo, ni Samiha nije mogla da ode onamo, tako da je odmah došla kući da me obiđe. „Šta se desilo, sestro, zabrinula sam se“, rekla je. Bila je vrlo iskrena. Postidela sam se zbog svoje ljubomore i odgovorila: „Bolesna sam.“ „Znam da ti nije ništa. I Ferhat je neprijatan prema meni“, rekla je ne zato što želi da mi izvuče reći nego zato što je moja pametna sestra odavno shvatila da onima poput nas nevolja uvek dolazi od muževa. Kamo sreće da nema tog dućana i da budem sama s Mevlutom kao nekada.
Sredinom oktobra ponovo su počeli da prodaju bozu. Mevlut je rekao da bi bilo bolje da prodaju samo bozu, cimet i leblebije, a da sklone sa šanka sitnice kao što su sendviči, pecivo, čokolada. Ali, kao i uvek, on je među njima imao najviše optimizma i nisu ga poslušali. Mevlut je jednom-dva puta nedeljno uveče prepuštao radnju Ferhatu i odnosio bozu starim redovnim mušterijama. Po isteku rata na istoku, tu i tamo po Istanbulu su se dešavale eksplozije, protestne šetnje, noću su na redakcije novina bacane bombe, ali Bejoglu je i dalje bio pun sveta.
Prvi je pobožni bravar preko puta njih rekao da je krajem novembra objavljen jedan tekst o njihovoj radnji u listu Iršad. Mevlut je otrčao do kioska za novine u ulici Istiklal. U dućanu je s Rajihom od početka do kraja pregledao novine.
U kolumni pod naslovom „Tri nova dućana“ najpre je hvaljen lokal „Boza dva pašenoga“, zatim su predstavljene radnja za prodaju durumdžuja otvorena na Nišantašu i radnja koja je trebalo da na Karakoju prodaje samo gulač i ašuru.[27] Podsećanje na naše negdašnje navike koje smo zaboravili imitirajući Zapad i sećanje na naše pretke bio je sveti zadatak. Ako kao civilizacija želimo da ostanemo privrženi svom nacionalnom biću, idealima i veri, trebalo bi da najpre ostanemo verni svojim jelima i pićima.
Čim je predveče Ferhat kročio u lokal, Mevlut mu je radosno stavio novine pred oči. Izneo je mišljenje da posle tog teksta stiže mnogo novih mušterija.
„Pusti to“, rekao je Ferhat. „U radnju ne dolazi niko ko čita Iršad. Nemamo ni adresu. Postali smo oruđe ogavnih islamističkih novina.“
Mevlut nije primetio da je Iršad islamistička novina niti da je u tekstu na delu bila propaganda.
Ferhat je primetio da ga prijatelj nije razumeo i iznervirao se. Uzeo je u ruke novine. „Pogledaj ove naslove, čoveče: Hamza i rat na Uhudu… Namera, Sudbina i Volja u islamu… Zašto je hadžiluk obavezan…“
Jesu li to bile štetne teme? Uvaženi efendija je veoma lepo govorio o tim temama i Mevlut je voleo njegove reći. Dobro da je sakrio od Ferhata da je viđao Uvaženog efendiju. Možda bi i za Mevluta rekao „ogavni islamista“.
„Šta je uradio Fahretin-paša perverznom špijunu Lorensu?… Masoni, CIA i Crveni… Englez borac za ljudska prava je ispao Jevrejin!…“ nastavio je Ferhat da besno čita stranice Iršada.
Dobro da Mevlut nije rekao Uvaženom efendiji da mu je ortak u poslu alevit. Uvaženi gospodin je mislio da je Mevlutov ortak sunitski Turčin; ako bi se razgovor makar malo približio temama kao što su aleviti, šiiti u Iranu, halifa Alija, Mevlut bi odmah skretao razgovor na drugu stranu da Uvaženi efendija ne bi o njima rekao nešto rđavo.
„Uz Iršaci za samo trideset kupona Tumačenje Kurana Časnog u pet boja s plastificiranim koricama“, čitao je Ferhat. „Sinko moj, da ovi dođu na vlast prvo će da zabrane ulične prodavce kao u Iranu. Jednog-dvojicu poput tebe će obesiti.“
„Nee“, odgovorio je Mevlut tvrdoglavo. „U bozi ima alkohola, ali imaju li nešto protiv?“
„Alkohol u bozi nema značaja, zato je to“, rekao je Ferhat.
„Da, pored tvoje Klub rakije ne mari što u bozi ima nečeg verom zabranjenog“, nastavio je Mevlut.
„Šta je, alkohol te muči? Ako je alkohol greh, svejedno je koji je stepen. Moraćemo i mi da zatvorimo ovaj dućan.“
Mevlut je osetio pretnju. Ta radnja je otvorena zahvaljujući Ferhatovom novcu.
„Ti si možda glasao za ove islamiste?“
„Ne, nisam“, slagao je Mevlut.
„Glasaj za koga hoćeš“, rekao je Ferhat potcenjivački u maniru gazde.
Obojica su izgubila volju. Ferhat neko vreme uveče nije svraćao u lokal. Zato Mevlut nije mogao da napusti prodaju boze i uveče je doprema starim redovnim mušterijama.
Dosađivao se u radnji onda kada noću niko nije svraćao. Međutim, Mevlutu nije bilo dosadno u noćima u kojima je prodavao bozu, pa čak i u sasvim pustoj ulici u kojoj se nijedan prozor nije otvarao i niko nije uzimao bozu. Moć mašte mu je radila i hodu i podsećala ga da su džamijski zidovi, drvene kuće koje se ruše, groblja na ovom svetu neka druga skrivena vaseljena.
U listu Iršad beše objavljena jedna slika te vaseljene u Mevlutovoj glavi. Naravno, ta slika je štampana u novinama s drugim ciljem, radi dekoracije serije članaka pod naslovom „Drugi svet“. Mevlut je onda kada je noću ostajao sam u radnji otvarao novine koje su donele vest o „Pašenozima“ i gledao tu sliku na jednoj drugoj stranici.


Zašto su spomenici stajali nakrivljeni? Šta je bio smisao toga što je svaki nadgrobni kamen bio drukčiji, a neki tužno iskrivljen? Šta je bilo ono belo što se odozgo spuštalo poput svetlosti? Zašto su čempresi i starine budili u Mevlutu lepa osećanja?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:27 am



2. SA DVE ŽENE U MAJUŠNOM DUĆANU


DRUGA BROJILA, DRUGE PORODICE


Rajiha. Samiha je i dan-danas mnogo lepa. Neki bezobraznici dok ujutru uzimaju kusur hoće da joj dotaknu prste. Zato im novac ne stavljamo u ruke nego u pljosnatu staklenu posudu. Uglavnom ja spremam jogurt kao što pripremam bozu i vodim računa o šanku. Meni ne dosađuju. Ponekad ujutru niko ne dođe. Katkad dođe neka starija žena, seda primaknuta uz električnu peć i poručuje čaj. Tako smo i mi počeli da služimo čaj. Jedno vreme je dolazila neka prijatna žena koja je svaki dan išla na Bejoglu u kupovinu i uz smešak nas pitala: „Vi ste sestre, zar ne? Ličite; čiji je muž dobar, a čiji rđav?“
Jednom je došao neki mangup i u rano jutro s cigaretom u ruci zatražio bozu. Pošto je popio tri čaše, počeo je da dosađuje neprestano gledajući Samihu: „Ima li u bozi alkohola ili se meni iz drugog razloga vrti u glavi?“ Da, teško je voditi dućan bez muškarca. Ali niti je to Samiha rekla Ferhatu niti ja Mevlutu.
Ponekad bi Samiha usred dana govorila: „Ja idem, Rajiha, ti ćeš da se pobrineš o ženi za stolom i pokupiš prazne čaše.“ Kao da je ona gazdarica, a ja kelnerica… Da li je bila svesna da imitira bogatašice iz kuća u kojima je nekada radila? Ponekad sam išla njihovoj kući na Firuzagi. Ferhat bi uvek rano izlazio, pa je Samiha predlagala da idemo u bioskop. Nekad smo gledale televiziju, a nekad bi Samiha se dala za toaletni sto s ogledalom koji je tek bila kupila, pa bi se za njim šminkala, a ja je posmatrala. „Dođi i našminkaj se i ti, Rajiha“, govorila bi gledajući me iz ogledala uz smeh. „Ne brini, neću reći Mevlutu.“ Šta je time htela da kaže? Da razgovara s Mevlutom dok mene nema u radnji, štaviše da o meni pričaju? Sve sam uzimala za zlo, na sve sam bila ljubomorna i prolivala suze.
Sulejman. Predveče sam silazio niz Ulicu Imam Adnan kada mi se pogled prikovao za dućan s leve strane. Nisam mogao da poverujem svojim očima.
Ferhat je nekih večeri pio i svraćao u radnju. Govorio je tada Mevlutu: „Kakvi smo mi bili nekada, druškane, zar nije tako? Kakve smo plakate lepili zajedno, kako smo se tukli!“ Mevlut je to smatrao preterivanjem; voleo je da se seća prodavanja „sudbine“, a ne tuča zbog politike. Ali nije ispravljao Ferhata. Ispunjavalo ga je većim ponosom to što je zauzimao važno mesto u uspomenama iz mladosti svog druga – koji ih je već sada pretvarao u legendu – nego da bude okrivljen pitanjem „Jesi li ti, Mevlute, glasao za islamiste?“
Često je bivalo da satima trućaju o islamistima koji su otišli da ratuju u Bosni, o premijerki Tansu Čiler, bombi koja je eksplodirala pored božične jelke u poslastičarnici hotela „Marmara“ (policija jedan dan optuživala islamiste, a sutradan Kurde). Ponekad, kada se nijedna mušterija ne bi pojavila pola sata – četrdeset minuta u najprometnijem delu večeri, znali su da satima diskutuju i zabavljaju se nekom besmislenom temom o kojoj ništa nisu znali (da li spikeri na televiziji sve govore iz glave ili na plejbek kao pevači koji otvaraju usta dok u pozadini svira ploča) ili nekom tvrdnjom (da li je bilo municije u pištoljima za pojasevima policajaca koji su nasrnuli na demonstrante na Trgu Taksim, ili su pištolji bili za ukras?).
Mevlut je uramio i okačio tekst o radnji koji je izašao u novinama (a i sliku „Drugi svet“ iz istih novina), kao što su radili i dragi bifei na Bejogluu. (Poput bifea koji prodaju doner-ćevap na glavnoj ulici, zamišljao je da urami strane novčanice koje bi dobio od turista i da njima ukrasi zidove, ali, na nesreću, još nijedan turista ne beše došao.) Ferhat je video da je na zid okačen tekst iz lista Iršad. Da li bi moglo biti da Ferhat retko dolazi u dućan zato što mu nije pravo što je članak okačen? Bilo mu je jasno da Ferhata doživljava kao gazdu i bio je kivan na sebe i sopstvenu slabost.
Ponekad je razmišljao da je Ferhat otvorio radnju da bi njemu učinio. U trenucima slabosti govorio je sebi: „Ferhat je otvorio taj lokal s osećanjem krivice zato što je oteo devojku kojom sam ja želeo da se oženim.“ Ali kada bi se razbesneo na njega, govorio bi: „Ma kakva dobrota! Postao je kapitalista, ima kapital. Od mene je naučio da je boza dobra investicija.“
Tokom dve snežne vetrovite nedelje krajem januara 1995. godine Ferhat nijednom nije došao u radnju. Jedne večeri svratio je u prolazu. Nije čak ni saslušao Mevlutove reči da prodaja trenutno dobro ide. „Mevlute dragi, nekih večeri nikako ne mogu da svratim, ti to znaš. Nemoj da kažeš svastiki da retko dolazim. Razumeš ti…“
„Kako? Ma daj sedi, čoveče.“
„Nemam vremena. Najbolje da ništa ne kažeš ni Rajihi… Sestre ne kriju tajne jedna od druge…“ Ferhat je uzeo tašnu koju je koristio za naplatu struje i izašao iz dućana.
„Kako zapovedate“, povikao je Mevlut za njim. Ferhat nije imao vremena ni da sedne i proćaska sa starim drugom. Nije čak ni primetio podrugljivost u rečima „kako zapovedate“ koje su Mevlutu izletele. Te reči je Mevlutov otac upućivao samo najuglednijim i najimućnijim mušterijama. Ali Mevlut u životu nijednom svom kupcu nije rekao „Kako zapovedate“. Nije mislio da Ferhat od druženja s prevarantima i mafijašima i jurnjave za ženama ima vremena da misli o tim finesama.
Kada se vratio kući i video Rajihu kako gleda televiziju utišanog tona i kćeri kako spavaju slatkim snom, Mevlut je shvatio zbog čega se najviše ljutio na Ferhata: zato što je noću ko zna kuda sve išao dok je kod kuće imao moralnu i lepu ženu. Kao što je rekao Uvaženi efendija, sigurno je u tome bilo uticaja rakije i vina. Istanbul je bio stecište Ukrajinki koje su se bavile švercom, migranata iz Afrike, svakovrsnih čudaka koji su čoveku pili krv, nemorala i korupcije, što je vlast samo nemo posmatrala.
Tako je Mevlut u jednom trenutku spoznao zašto je Samiha tužna iako joj je muž naglo zaradio toliki novac. Motrio je iz ogledala na Samihu, a da to nije primećivala i video koliko je potištena.
Ferhat. Možda Mevlut, čitalac Iršada, misli da jurim ženske dok kod kuće imam ženu lepoticu i mudricu poput Samihe, da sam, dakle, nemoralan i šupljoglav. Ali to nije tačno. Zato što ne jurim za ženama.
Samo sam se zaljubio. A žena u koju sam se zaljubio je nestala. Svakako ću je jednog dana naći u Istanbulu. Ali da najpre opišem poslove i prilike koje su se pojavile pred blagajnicima posle privatizacije elektrodistribucije, kako bi se moj izbor i ljubavna priča bolje razumeli.
Sulejman. I dalje često izlazim na Bejoglu, ali ne da pijem i rasteram brige, nego radi posla. Ljubavni jadi su me odavno prošli. Dobro sam, odavno sam zaboravio mladu služavku; srećno sam zaljubljen u zrelu ženu koja je umetnica i pevačica.
Ferhat. Kada je naplata struje poverena privatnim firmama i inkasantima, ja nisam bio za petama mučenicima koji su bespravno koristili struju. Naprotiv, cilj su mi bili drski bogataši. Držao sam se podalje od bespravnih naselja koliko je to bilo moguće. Izbegavao sam skrajnute uličice u kojima je živela sirotinja koja bi se smrzla i pomrla u zimskim noćima, kada ne bi imala struju, zabačenih i oronulih mesta; kada sam spoznao da je nelegalno povezana električna peć jedino što greje život i dom nekog jadnika bez posla i njegove žene s troje dece koji žive na hlebu i vodi, naučio sam da okrenem glavu na drugu stranu.
Ali isekao sam struju onome ko nije plaćao račun iako je živeo u kući s osam soba koja gleda na Bosfor, sa sve poslugom, kuvarima i vozačima. Ali uopšte nisam oprostio krađu čoveku koji je u stanu u zgradi staroj osamdeset godina u kojoj je nekada živeo bogat svet nabije kao sardine šezdeset siromašnih mladih devojaka i do jutra ih drži da prišivaju rasjferšluse. Ruka mi nije zadrhtala kada sam video da se krade struja za pekaru luksuznog restorana koji gleda na ceo Istanbul; za tekstilne mašine jedne fabrike tkanine za zavese koja ima rekordni izvoz i za napajanje krana jednog preduzimača s Crnog mora koji je došao sa sela i hvali se kako sada podiže zgradu od četrnaest spratova. Isekao sam im struju i uzeo im novac. U firmi Jeditepe Elektrik T. A. Š. je bilo mnogo mladih inkasanata idealista spremnih da uzimaju od bogatih i da zažmure kada struju kradu siromasi. Od njih sam mnogo naučio.
Sulejman. Razgovaram s noćnim klubovima koji muziku shvataju ozbiljno da bi Mahinurin talenat došao do izražaja. Najbolji je noćni klub „Sunce“. Ponekad ne mogu da se uzdržim i prođem pored radnje naših prijatelja bozadžija. Nemojte da me pogrešno shvatite, ne da bih plakao zbog ljubavnih jada, nego, naravno, da bih se smejao…
Ferhat. Razmaženi bogataš zanemari da plati račun ili zbog nebrige ili mu račun ponekad ne stigne poštom ili se zagubi. Dug narasta i narasta zajedno s kamatom uvećanom za stopu inflacije. Najkraći put da se takvi nauče pameti jeste da im se pozvoni na vrata i bez ikakvog upozorenja – cak – isključi struja. Dok je posao sa strujom i naplatom bio u rukama države, bogati i moćni čak nisu ni odgovarali na pretnju „Biće vam isečena struja“ niti na nju obraćali pažnju. Kada bi neki pošteni inkasant s velikim trudom na kraju uspeo da im iseče struju, makar to bilo jednom u hiljadu slučajeva, prvo što bi ti gadovi uradili ne bi bilo da dođu u zgradu na Taksimu i izmire svoje dugove, nego da smesta telefoniraju političarima koje poznaju i zatraže da se blagajnik izbaci s posla. Posle privatizacije su shvatili da će njihova dugovanja naplatiti surovi kapitalista, poput njihovih starih, a ne država, pa su počeli da nas se pribojavaju. Zato što se naše gazde iz Kajserija ne osvrću na finoću razmaženih bogataša iz Istanbula i njihove suze. Pre tog novog zakona o privatizaciji, inkasanti čak nisu ni imali ovlašćenje da isključe struju. Ja ga sada imam. Najlakše je da se svima koji ne plate račun stavi do znanja gde im je mesto tako da im se struja isključi u petak predveče, pred vikend. Dva dana neka ostanu bez streje, i naučiće šta su red i zakon i da treba da slušaju. Prošle godine, kad smo imali spojenih deset dana odmora za Novu godinu i Kurban-bajram, odlučio sam da se razračunam s jednim od takvih.
U četiri sata sam otišao u suteren bogataške zgrade u ulici Gumušsuju. U najmračnijem uglu uzanog i prašnjavog hodnika zarđalo električno brojilo stana broj dvanaest radilo je caka-caka poput starih mašina za veš. „Da li je neko iz stana broj jedanaest tu?“ upitao sam portira.
„Gospođa je kod kuće…“ odgovorio je portir. „Brate, šta radiš, nećeš valjda da im isključiš struju!“
Nisam ga slušao. Da izvadim šrafciger, klešta i specijalni ključ iz torbe s alatom i isečem vam struju treba mi manje od sto sekundi. Strujomer stana broj jedanaest je stao.
„Za deset minuta ćeš otići gore“, rekao sam portiru. „Reći ćeš da sam još u kvartu i da ako hoće mogu da me nađu i dovedu. Ja sam u kafeu na početku uzvišice.“
Posle petnaest minuta, u kafe je ušao portir i rekao da je gospodi vrlo žao i da me čeka u stanu. Rekao sam mu da kaže da sam „zauzet drugim brojilima i drugim porodicama i da ću pokušati da dođem ako nađem vremena“. Pitao sam se da li da sačekam dok ne padne mrak. Kada se u zimskom danu rano smrkne, mogu da zamisle šta znači deset dana ostati bez struje u mraku. Neki odu u hotel. Kad bih vam ispričao, da li biste saslušali smešnu priču o ciciji, njegovoj ženi sa šeširom i četvoro dece koji su mesecima ostali u hotelu „Hilton“ uporno tražeći vezu?
„Brate, Gospođa se veoma uznemirila. Večeras ima prijem.“
Svi kojima se isključi struja se uzbude, žene zovu muževe; neki postanu agresivni, neki se pokunje, neki bez okolišenja nude mito, neki i ne znaju da ga daju. „Gospodine službeniče“, kaže većina, ne znajući da smo morali da damo ostavku na položaj službenika posle privatizacije, „ako vam sada u gotovini platim kaznu, da li biste nam pustili struju?“ U našoj zemlji čak i najgluplji građanin na kraju nauči da daje mito. Ako ne prihvatiš mito, neki povećaju iznos; drugi počnu da prete govoreći „Znaš li ti ko sam ja!“ Većina se zbuni i ne zna šta da radi. Kazna gospođe iz stana broj jedanaest uvećana dvadeset puta sa stopom inflacije je bila visoka. Toliko novca nije spremno u kući. Ako me ne ubedi u tih sat vremena, ostaće s mužem i decom bez struje u deset najhladnijih zimskih dana.
Ako su tačne priče koje se pričaju, pojedine žene u nekim divljim perifernim mahalama na kraju odu u krevet s inkasantima koji im zvone na vrata i hoće da im isključe struju. Ali to nikada nije bilo i ne verujte u te izmišljotine.
Naplatioca odmah prepoznaju po tašni i hodu prašnjavim ulicama u sirotinjskim četvrtima. Najpre mu pošalju decu koja krenu za strancima i lopovima. Deca koja viču „Odlazi!“ i bacaju na njega kamenje ga malo zastraše. Utom mu ludak iz mahale zapleti smrću. Neki drugi, pijanac ispreči se pred inkasanta i kaže: „Šta tražiš ovde?“ Ako krene prema nelegalnim žicama razvučenim do visokih električnim vodova, razbojnici i obližnji psi mu preseku put i nauče ga pameti. Bande političkih aktivista održe govor i ošamute ga; i žitelji mahale se naviknu na njega prateći ga u stopu. Na koncu, ako blagajnik uspe da ostane nasamo sa siromašnom ženom koja ne može da plati dug, ni bašta, a ni kućna vrata nikada nisu zatvorena. Ionako su deca koja o svemu stignu da u trenutku jave kafani u mahali u bašti. Čudo je da inkasant izađe živ iz mahale ako je zatvorio kućna vrata i ostao sam sa ženom.
Ispričao sam sve ovo da vi koji ste spremni da čujete jednu ljubavnu priču nemate pogrešna očekivanja. Ovde kod nas ljubav je najčešće jednostrana. Gospođa koja živi u stanu s pogledom na Bosfor u ulici Gumušsuju nekada nije primećivala inkasanta električne struje. A sada će ga primetiti ako joj isključi.
Izašao sam iz kafea i došao. Ušao sam u lift s drvenim vratima. Uzbudio sam se dok se izanđali lift nalik na zlatni kavez uz stenjanje peo ka broju jedanaest.
Sulejman. Jednog ledenog popodneva krajem februara konačno sam svratio kod „Pašenoga“ kao obična mušterija.
„Bozadžijo, je li ti boza kisela ili slatka?“
Mevlut me je odmah prepoznao i povikao. „Eh, Sulejmane! Ulazi.“
„Srećan rad, devojke“, rekao sam opušteno poput starog prijatelja koji je svratio u prolazu. Samiha je stavila maramu s roze listovima.
„Dobro došao, Sulejmane“, rekla je Rajiha uplašena da ne napravim incident.
„Samiha, čestitam, udala si se, nek je sa srećom.“
„Hvala, braco Sulejmane.“
„Prošlo je deset godina, sinko“, umešao se Mevlut štiteći Samihu. „Sada ti je palo na pamet da čestitaš?“
Mevlut-efendija je bio srećan s dve žene u majušnom dućanu. „Aman, pazi, čuvaj radnju da ne propadne i zatvori se kao „Binborn“, samo što nisam rekao, ali sam se uzdržao i ponašao staloženo.
„Pre deset godina svi smo bili mladići“, rekao sam. „Čovek sebi dok je mladić uvrti nešto u glavu, a posle deset godina ne može da se seti zašto i kako je to uvrteo. U stvari sam želeo da dođem s poklonom i čestitam, ali mi Vediha nije dala vašu adresu. Rekla mi je da stanujete strašno daleko, u mahali Gazi.“
„Napokon su se preselili na Džihangir“, rekao je priglupi Mevlut. Nisam rekao da to nije Džihangir, sinak; to je sirotinjski kvart Čukurdžuma. Biće jasno da sam naterao naše klince da prate Ferhata. „Ruke vam se pozlatile, boza vam je zaista izvrsna“, rekao sam probajući čašu koju su stavili preda me. „Da ponesem malo i drugarima.“ Tražio sam da mi naspu litar u jednu veliku flašu. Tako sam ovom posetom pokazao tim prikanima da sam se najzad otarasio stare opsesivne ljubavi, čak sam to pokazao i samoj mojoj uveloj ljubavi. A pravi cilj mi je bio da upozorim Mevluta. Kada je izašao napolje da me isprati, zagrlio sam ga i poljubio. „Reci onome da pripazi“, poručio sam njegovom omiljenom drugu.
„Kako?“
„Zna on.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:27 am




3. FERHATOVA LJUBAV PREMA STRUJI


HAJDE DA POBEGNEMO ODAVDE


Korkut. Pokojni stric Mustafa je na placu koji je davne 1965. godine ogradio zajedno s mojim ocem uspeo da napravi samo jednu jednosobnu kuću. Iako je Mevlut došao iz sela da pomogne ocu, nisu uspeli da mnogo uznapreduju. Ponestalo im je daha. A mi smo na placu na Dutepeu najpre napravili dvosobnu kuću. Otac je u bašti zasadio topole kao one u selu, sada bi ih skoro video ako pogledaš sa Šišlija. Kada se i majka doselila iz sela na Dutepe 1969. godine, za jednu noć smo dodali kući jednu lepu sobu, a kasnije još jednu u kojoj sam slušao prenos konjskih trka na radiju. Kada sam se oženio Vedihom 1978. dodali smo jednu veliku sobu s kupatilom kao i gostinsku sobu, tako da je kuća stalnim širenjem postala nalik na dvorac. U našoj dvorskoj bašti sama su nikla dva stabla duda i jedna smokva. Povisili smo i baštenski zid. Napravili smo gvozdenu kapiju.
Pre šest godina pogledasmo, a poslovi nam, bogu hvala, idu kako treba. Na ovim brdima svi tako rade, pa smo se i mi uzdajući se u tapiju (konačno smo imali i tapiju) nad celom kućom nadgradili još jedan sprat. Napravili smo spoljne stepenice na tom drugom spratu da se majka od jutra do mraka ne sekira kuda Vediha ide, da li su se deca vratila kući. Otac, majka i Sulejman su se najpre oduševljeno preselili na gornji sprat, jer je nov i ima lep pogled. Ali moji roditelji su se vratili dole govoreći da su im stepenice teške, da je tu mnogo prostrano, prazno, hladno i da su mnogo usamljeni, ja sam gore stavio najnovije i najskuplje kupatilo kao što je Vediha želela i postavio plave pločice, ali nisam mogao da se spasem njenog naklapanja „Hajde da se preselimo u grad.“ Koliko god da sam govorio „I ovo ovde je već grad, i ovo ovde je Istanbul“, Vediha nije slušala. Neka bogataška kopilad u gimnaziji na Šišliju su terala šegu s Bozkurtom i Turanom zato što stanuju u bespravno podignutoj kući. Rekao sam joj: „Moji roditelji neće doći na Šišli. Ne mogu da ostave svoju baštu u kojoj vetar ćarlija, svoju bakalnicu, kokoške, drveće. Hoćemo li da ih ovde ostavimo same?“
Vediha u međuvremeno prigovara da stalno kući kasno dolazim, da ponekad uopšte i ne dolazim, da po deset dana zbog posla odem i ne vratim se, preuveličava tlapnje, tipa razroka žena ofarbana u plavo u kancelariji na Šišliju.
Da, s vremena na vreme me nema deset dana, dve nedelje, ali ne jurim za građevinskim poslovima: bili smo u Azerbejdžanu. Tarik i drugi nacionalisti iz starog pokreta, drugovi turske patriote su mi rekli: „Država nam je poverila ovaj sveti zadatak, ali para nema.“ Ankara je rekla da pomoć potraže od privatnog sektora. Zar je trebalo da odbijem kada su turske patriote od mene zatražile pomoć? U Rusiji je komunizam bio gotov, ali je predsednik države Alijev bio iz KGB-a i član Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Tobože je Turčin, ali nastoji da i dalje Turke kači Rusima za rep. U Bakuu smo imali tajne sastanke s ratnim poglavicama. Elčibej, prvi demokratski predsednik Azerbejdžana koji je dobio većinu glasova azerbejdžanskog naroda (oni su svi u osnovi Turci, ali su se među njih umešali Rusi i Iranci), svrgnut je pučem po modelu KGB-a i ne mogavši da obavlja svoju dužnost vratio se u svoje selo. Uplašio se izdajnika i nesposobnjakovića koji su neprijatelju prodali rat s Jermenijom i ruskih agenata koji su izveli puč i svrgnuli ga. Nije želeo da razgovara s nama smatrajući nas ruskim agentima, tako da sam ubijao vreme s Tarikom po hotelima i barovima u Bakuu. Pre nego što sam uspeo da odem u Elčibejevo selo, poljubim u ruku blago slovenog čoveka i kažem „I Amerika nam pruža podršku, budućnost Azerbejdžana je na Zapadu“, stigla je vest da je propao naš alaturka udar. Neki iz Ankare su se uplašili i Alijevu javili da smo došli da napravimo puč. Saznali smo da Elčibej ne samo da neće učestvovati u našem puču nego da ne može da izađe ni u baštu ispred kuće. Odjurili smo pravo na aerodrom i vratili se u Istanbul.
Ta avantura me je naučila sledećem: Da, ceo svet je neprijatelj Turcima, ali Turci su sami sebi najveći neprijatelji. Devojke iz Bakua su u stvari od Rusa koje preziru naučile svaku vrstu slobodnog ponašanja. Ali na kraju će prednost dati Azerbejdžancima. Ako je tako, gospođo, nema smisla da se zbog tebe izlažem opasnosti. Jednom rečju, to što sam odmah dobrovoljno ušao u ovu stvar zapravo mi je olakšalo poslove u vladi i partiji. A Sulejman se izmotava s prilikom koju od toga ima.
Tetka Safije. Kada ni ja ni Vediha nismo uspele da mu nađemo prikladnu devojku, Sulejman ju je sam našao. Više ne svraća kući. Mnogo nas je stid i ujedno strah da će se dogoditi nešto pogrešno.
Rajiha. I Ferhat je dolazio dok je dućan radio u hladna zimska predvečerja. A ja sam sa Samihom uzimala devojčice i odlazila kod njih. One su obožavale kako njihova tetka brblja i poznaje sve zvezde s televizije pa im priča ko je s kim pobegao, o odeći i filmovima, kako ponekad jednoj kaže očešljaj se ovako, a drugoj stavi šnalu onako, i katkad im kaže „A, radila sam u kući ovog čoveka, žena mu je stalno plakala.“ Kod kuće su je imitirale i podražavale tetkin govor da sam se jednom tako iznervirala da umalo nisam rekla „Nemojte da budete kao tetka“, ali sam se uzdržala da me ne savlada ljubomora. Imala sam želju da pitam „Da li se Samiha i Mevlut gledaju kada u radnji ostanu sami ili se pretvaraju da su se slučajno pogledali u ogledalu?“ ali nikako nisam mogla. Tako kad god ljubomora počne da mi truje dušu, ja otvorim pisma koja mi je Mevlut pisao iz vojske i počnem da ih čitam.
Juče me je obuzela podmukla sumnja, pitala sam se da li se Mevlut milo nasmešio meni ili mojoj sestri izlazeći iz bozadžinice, pa sam kod kuće brže-bolje uzela i pročitala jedno Mevlutovo pismo: „Nema drugog oka koje bih pogledao, lica kome bih uputio osmeh, vrata pred kojima bih molio osim tvojih!“ Tako mi je pisao Mevlut. „Tvoj pogled me je privukao tebi poput magneta, postao sam tvoj rob, Rajiha, moje oči ne vide drugo osim tebe“, pisao je takođe. „Jedan tvoj pogled me je učinio robom koji ne prihvata da bude pušten na slobodu.“
Poput gazde koji u bifeu dovikuje šegrtima, Mevlut ponekad kaže jednoj od nas: „Uzmite te prljave čaše“. Ako kaže meni, ljutim se zašto kaže meni i ne daje taj mučni posao Samihi; ako kaže Samihi, nerviram se zašto mu prvo ona pada na pamet.
Mevlut je bio svestan moje ljubomore. Zato je i vodio računa da ne ostaje nasamo sa Samihom u radnji, da za nju ne pokazuje bilo kakvo interesovanje. A i to me je opet navodilo na sumnju, jer „znači da ima nečeg na šta treba paziti i što treba sakriti!“ Jednog dana Samiha je ušla u prodavnicu igračaka i devojčicama kupila vodeni pištolj kao da su dečaci. Kada je Mevlut uveče došao kući, počeo je da se igra s njima. Sutradan ujutru pošto su devojčice otišle u školu, a Mevlut u dućan, htela sam da taj pištolj na vodu bacim u đubre (i mene su mnogo prskali), ali nisam mogla da ga nađem, očito ga je Fatma stavila u torbu i odnela u školu. Uzela sam ga otuda sledeći noći dok je spavala i sakrila ga u jedan ćošak. Sledeći put Samiha je došla u kuću s lutkom koja peva i otvara i zatvara oči. Fatma je punila trinaest godina, zar će još da se igra lutkama? Nisam to rekla. Decu nije zanimala pa je lutka ionako nestala.
Ali ono što mi je najviše zadavalo bol, znajući čak i da nije tačna, jeste pomisao „Da li su sada Mevlut i Samiha sami u radnji?“ Nikako nisam mogla da izbijem sebi iz glave tu pogrešnu misao, zato što je Sulejman, znalac tračeva s Bejoglua, ispričao Vedihi da Ferhat uveče dolazi kući kasno i da pije i razbacuje novac kao muškarci na filmu koji pate zbog ljubavi.
Ferhat. Stari lift s ogledalom nalik na zlatni kavez se zaustavio. Bilo je to mnogo davno, kao u snovima, ali ljubav se uvek čini čoveku kao da se juče dogodila. Prija mi da pokucam na vrata tak-tak-tak kao musketari u istorijskim filmovima koji dolaze da ubiju umesto da pozvonim na vrata stanova kojima sam isključio struju.
Služavka je otvorila vrata. Rekla je da gospodina kći ima temperaturu (to je najrasprostranjenija laž) i da gospođa ubrzo stiže. Seo sam na stolicu koju mi je služavka pokazala i pogledao na Bosfor. Taman da pomislim da je razlog za dirnutost i ozarenje koje sam u duši najednom osetio taj dinamični i setni prizor, kada je pravi razlog ušao u sobu poput svetlosti: imala je crne teksas pantalone i belu košulju.
„Izvolite, gospodine službenice, portir Erdžan mi je rekao da želite da razgovaramo“, rekla je.
„Mi više nismo službenici“, rekao sam ja.
„Zar ne dolazite iz Elektrodistribucije?“
„Posao sa strujom je privatizovan, gospođo…“
„Razumem…“
„Ni mi nismo želeli da bude tako…“ rekao sam usiljeno. „Ali isključio sam vam struju. Imali ste neplaćen račun.“
„Ruke vam se pozlatile. Ne sekirajte se, molim vas. To nije vaša greška. Bilo da je gazda država ili privatna kompanija, vi ste tu da slušate.“
Nisam mogao da odgovorim na taj otrovan i tačan komentar. Zato što sam se često zaljubljivao do ušiju istovremeno često misleći da sam zaljubljen do ušiju. Prikupio sam svu snagu i slagao: „Nažalost, zapečatio sam brojilo dole… Da sam znao da vam je kći bolesna, nikada vam ne bih isekao struju.“
„Šta da radimo, desilo se, gospodine službeniče…“ uzvratila je. Imala je ozbiljan i nepopustljiv izraz lica poput žena sudija u turskim filmovima. „Ne brinite, radite svoj posao.“
Na trenutak smo zaćutali. Kako nije rekla nijednu od reći za koje sam vozeći se liftom mislio da ću ih čuti u stanu, nijedan od odgovora koje bih napamet izgovorio mi nije padao na pamet. Pogledao sam u sat. „Desetodnevni raspust će za dvadeset minuta zvanično početi.“
„Gospodine službeniče“, rekla je tvrdoglavo, „ja na nesreću u životu niti sam mogla da dam mito niti sam mogla da tolerišem one koji ga daju. Živim da budem primer svojoj kćeri.“
„Ipak, gospođo“, odgovorio sam, „važno je da svi vi spoznate koliko su časni ljudi koje potcenjujete nazivajući ih službenicima.“
Dok sam se kretao prema vratima besneo sam znajući da žena u koju sam se zaljubio nipošto neće reći „Stanite.“
Napravila je dva koraka ka meni. Osetio sam da je među nama sve moguće. Ali još u tom trenutku sam znao da je to nemoguća ljubav.
Ipak, ono što ljubav drži u životu jeste to što je nemoguća.
„Gospodine službeniče, pogledajte te ljude“, rekla je i rukom kroz prozor pokazala na grad. „Ono što ovih deset miliona ljudi u Istanbulu drži na okupu jeste novac za hleb, interes, račun, kamata, vi to znate bolje od mene. Ali postoji samo jedna stvar koja čoveka drži na nogama u toj vrevi – a to je ljubav.“
Okrenula je leđa i otišla ne pruživši mi priliku da odgovorim. Za prodavce i inkasante zabranjeno je da se voze starinskim liftom naniže u starim stambenim zgradama. Razmišljao sam dok nisam stepenicama sišao.
Spustio sam se do zagušljivog podruma i otišao do kraja hodnika. Ruka mi se ispružila da zapečati strujomer do koga je struja bila isključena. Ali moji vešti prsti su napravili sasvim suprotno i u trenutku su čvrsto povezali isečene kablove, te je brojilo stana broj dvanaest proradilo.
„Brate, dobro si uradio što si im dao struju“, rekao je portir Erdžan.
„Zašto?“
„Gospođin gospodin, Sami iz Surmene, vrlo je uticajan na Bejogluu. Svuda ima poznanika… On bi te prisilio. Ti s Crnog mora su svi mafijaši.“
„Nema, naravno, ni bolesne devojčice, zar ne?“
„Ma kakve devojčice, moj brate… Još se nisu ni venčali… Surmenac u selu ima i ženu i odrasle sinove s njom. I oni znaju za Gospođu, ali ništa ne kažu.“
Rajiha. Dok smo jedne večeri devojčice, njihova tetka Samiha i ja posle večere gledale televiziju, ušao je Ferhat i mnogo se obradovao ugledavši nas zajedno. „Rajiha, tvoje kćeri svakog meseca rastu da se golim okom vidi, Fatma, ti si već postala mlada devojka“, rekao je. Kada sam se ja oglasila rekavši „Idemo, devojke, zadržale smo se, hajdemo kući“, on je uzvratio „Stani, Rajiha, sedi još. Mevlut ostaje do kasno u dućanu, jer će možda dva-tri pijanca svratiti i kupiti bozu.“
Nisam volela da tera šegu s Mevlutom pred mojim ćerkama. „U pravu si, Ferhate, naš hleb je postao drugima zabava. Hajde, cure, idemo kući.“
Mevlut je bio ljut pošto smo kasnile. „Nema izlaska na Istiklal, za devojčice je zabranjeno“, rekao je. „A ni ti nećeš izlaziti na ulicu pošto padne mrak.“
„Devojčice kod tetke jedu ćufte, šnicle, pečenu piletinu, znaš li ti to?“ izletelo mi je. Ja sam se plašila Mevlutovog besa i tako nešto u suštini ne bih rekla, ali Bog me je naterao da kažem.
Mevlut se naljutio i tri dana nije sa mnom razgovarao. A ni mi predveče nismo išle kod tetke Samihe nego smo sedele kod kuće. U vreme kada sam osećala ljubomoru, stavljala sam na platna za devojačku spremu okrutne poglede koji porobljavaju u trenu, oči koje presreću poput razbojnika, koje sam stalnim čitanjem Mevlutovih pisama naučila napamet, a ne ptice izrezane iz stranica časopisa. Oči su visile na drveću poput krupnih plodova i između njih su letele ljubomorne ptice. Na grane sam stavljala snuždene crne oči poput narcisa. Na jednom velikom jorganu izvezla sam mitološko drvo na kome je iza svakog lista procvetalo na stotine očiju nalik na đinđuve. Između lišća mog srca sam napravila putanje. Izvezla sam oči poput sunca: trag crne svetlosti što izleće kao strela iz svake trepavice. Rukom sam na hrpama platna navezla putanju kojom vijuga između isprepletanih grana smokava. Ali ništa od toga nije moglo da ublaži moj gnev!
„Mevlut nas ne pušta da dođemo vašoj kući, Samiha… Dođi ti kod nas dok je on u dućanu“, rekla sam jedne večeri.
Tako je moja mlada sestra počela da nam dolazi s paketima ćufti i lahmadžuna. A posle nekog vremena umišljala sam da Samiha ovoga puta ne dolazi samo da vidi moje kćeri nego i Mevluta.
Ferhat. Samopouzdanje mi se poljuljalo kada sam izašao na ulicu. Za dvadeset minuta sam se zaljubio i ujedno bio prevaren. Pokajao sam se zato što gospođi nisam isključio struju. Selvihan. Tako ju je portir zvao; na računu nije stajalo ime.
Često zam zamišljao da je Selvihan u rukama nekog okorelog razbojnika u mafijaškom stilu. Trebalo je da je zaštitim. Da bi neko poput Sulejmana mogao da se zaljubi treba najpre da vidi sliku žene u rubrici za „zagorele“ u časopisu Pazar, i da potom uz pomoć novca nekoliko puta spava s njom i veže se. Mevlutu uopšte ne treba da devojku poznaje, treba samo da je uzgred vidi toliko da o njoj može da mašta. A da bi se oni poput mene zaljubili u neku ženu potrebno je da sednu i s njom odigraju partiju šaha. Bio sam nevešt u početnim potezima. A trebalo je da priredim Selvihan igru, da je ulovim. Uz pomoć jednog iskusnog drugara ljubitelja rakije i razgovora u odeljenju računovdstva i evidencije počeo sam da pregledam poslednje kartice, bankarske uplate i zapise u arhivu.
Sećam se da sam tokom mnogih večeri kod kuće gledao Samihu koja je bila prava lepotica i pitao se „Zašto neko ko ima takvu ženu stalno misli na metresu u stambenoj zgradi s pogledom“. Dok smo nekih noći zajedno kod kuće pili, podsećao sam Samihu da smo oboje mnogo propatili ali da smo se na kraju vratili u centar grada kao što smo želeli.
„Sada imamo i novac“, govorio sam. „Možemo šta poželimo. Šta da radimo?“
„Hajde da pobegnemo odavde“, odgovarala bi Samiha. „Hajdemo negde gde nas niko neće moći da pronađe, gde nas niko ne poznaje.“
Iz tih reći sam dokučio da je Samiha bila srećna zato što smo bili sami samciti u našim prvim mesecima u mahali Gazi. U gradu sam imao drugove stare levičare, umorne poput nas, od kojih su neki bili maoisti, a neki rusofili. Ako su posle dugotrajnih stradanja pronašli način i zaradili koju paru, govorili su: „Još malo ćemo da prištedimo, pa ćemo da pobegnemo iz Istanbula na jug.“ Maštali su o seoskom imanju među maslinjacima, vinogradima i vrtovima u nekom okrugu na Sredozemlju u koji kao ni ja u životu nikada nisu otišli. I mi smo snevali da bi Samiha konačno zatrudnela i da bismo dobili dete ako bismo imali imanje na jugu.
„Strpljivo, strpljivo, zarađujemo, još malo da stisnemo zube i napunimo bisage. Kupićemo veliko imanje na jugu“, govorio sam ja izjutra.
„Dosadno mi je uveče kod kuće“, prigovarala je Samiha. „Izvedi me jedno veče u bioskop.“
Jedne večeri mi je bilo dosta priče s Mevlutom u radnji. Bio sam pripit i otišao sam u zgradu u ulici Gumušsuju. Najpre sam zvonio u portirov stan poput policajca koji pravi raciju.
„Šta se desilo, mislio sam da je bozadžija, je li nešto kako ne treba?“ pitao je portir Erdžan koji je video da gledam strujomere. „Aa, brate, oni iz broja jedanaest su otišli.“
Strujomer stana broj jedanaest se nije pomerao. Na tren sam se osetio kao da je svet stao.
Otišao sam kod iskusnog računovođe ljubitelja rakije u zgradi na Taksimu. Upoznao me je s dvojicom starih činovnika koji su brinuli o arhivama kompanije koja je osamdeset godina distribuirala struju u Istanbulu i starim registrima popunjavanim rukom. Uzeli su svoje otpremnine i otišli u penziju – jedan sa sedamdeset dve, drugi sa šezdeset pet godina – ova dvojica mudrih službenika su se posebnim ugovorom vratili u svoje davnašnje kancelarije i prihvatili ideju da novoj generaciji blagajnika objasne trikove koje su Istanbulci za osamdeset godina razvili s velikom kreativnošću ne bi li obmanuli Elektrodistribuciju i blagajnike. Kako sam bio vredan mlad inkasant sa zadovoljstvom su mi dugo pričali sve što znaju. Sećali su se raznih priča, mahala, žena, pa čak i ljubavnih tračeva u pozadini svakog trika. Naravno, trebalo je da radim i s najnovijim registrima, a ne samo u arhivu. Znao sam da ću jednog dana u nekoj kući u Istanbulu, iza nekih vrata naći
Selvihan. Zato što svako u tom gradu ima jedno srce i jedno električno brojilo.
Rajiha. Opet sam trudna, nemam pojma šta da radim. U ovim godinama me je strašno stid pred kćerima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra Pet Nov 02, 2018 11:28 am




4. DETE JE NEŠTO SVETO


DA JA UMREM, PA SE TI OŽENI SAMIHOM


Mevlut nikada nije zaboravio priču koju mu je Ferhat ispričao jedne noći u vreme kada su vodili „Bozu dva pašenoga“:
„U najgorim danima vojnog udara dok su Dijarbakirci bili zastrašeni kricima usled mučenja u zatvoru, iz Ankare je u grad došao neki čovek u uniformi inspektora. Tajanstveni posetilac je upitao taksistu Kurda, koji ga je vozio od aerodroma do hotela, kakav je život u Dijarbakiru. A vozač je navodno rekao da su svi Kurdi vrlo zadovoljni novim vojnim režimom, da ne veruju u drugu do u tursku zastavu i da je gradski živalj presrećan posle hapšenja separatista terorista. ’Ja sam advokat’, rekao je posetilac iz Ankare. ’Došao sam da branim one koji su mučeni u zatvoru i koje su dali da ih rastrgnu psi zato što su govorili kurdski.’ Na to je vozač preuzeo suprotnu poziciju u odnosu na početnu izjavu. Ispričao je potanko o mukama na koje se stavljaju Kurdi u zatvorima, o onima koje žive bacaju u lagume i tuku do smrti. Ne mogavši da se savlada, advokat iz Ankare je prekinuo taksistu. ’Ali malopre si sasvim suprotno govorio’, primetio je. Taksista iz Dijarbakira je na to odgovorio: ‘Gospodine advokatu, u pravu ste. Ono što sam prvo rekao je moje formalno mišljenje. A ono drugo je moj lični stav.’“ Mevlut je jedne večeri, kada su zajedno opsluživali mušterije, poželeo da s Ferhatom prodiskutuje tu priču koja mu je bila smešna kad god je se seti kao da je prvi put čuje. Ali on je uvek bio zauzet i pamet mu je bila negde drugde. Možda je Ferhat manje svraćao u dućan zato što ga je nerviralo Mevlutovo moralisanje. Mevlutu s vremena na vreme izlete reći koje se Ferhatu ne sviđaju – o rakiji i vinu, o jurenju žena, o odgovornostima oženjenog čoveka, na šta mu Ferhat dobaci: „Šta je, je li to piše Iršad?“ Mevlut mu je nekoliko puta rekao da te novine uopšte ne čita, da ih je kupio samo zato što je u njima izašao lep tekst o radnji, ali ga Ferhat nije slušao nego je samo potcenjivački klimao glavom. Jednom prilikom Ferhat se narugao slici „Drugi svet“ s čempresima, nadgrobnim spomenicima i svetlošću koju je Mevlut okačio na zid. Zašto je Mevlut toliko voleo teme omiljene starcima, groblja i starine?
Uviđao je da su mnogi levičari i aleviti poput Ferhata uznemireni, pa čak i zaplašeni, što je više rastao broj glasova i pristalica partija koje su vodile proislamističku politiku. „Na koncu će najpre zabraniti alkohol, a to će izneti na videlo značaj boze“, rezonovao je napola u šali, a napola u zbilji. Nije se upuštao u diskusiju s onima koji su čajdžinicama pokretali tu temu, a ako bi bio primoran, izgovarao je te reči koje su izazivale bes kod uspaničenih pristalica Ataturka.
Mevlut beše počeo da misli da su pisma koja je pisao iz vojske takođe razlog iz koga Ferhat ne dolazi u dućan. U sebi je razmišljao: „Kada bi neko tri godine iz vojske mojoj ženi pisao ljubavna pisma, ni ja tog čoveka ne bih želeo svakodnevno da viđam.“ U večerima kada bi shvatio da Ferhat konačno neće doći u lokal, podsećao bi se da ne svraća čak ni u njegov stan. Zato je Samiha, koja je ostajala sama kod kuće, dolazila kod Mevlutovih da se druži s Rajihom i devojčicama.
Kada mu je jedne večeri bilo jasno da Ferhat opet neće doći, pa makar i kasno, Mevlut se iznervirao i postavši nestrpljiv rano zatvorio dućan i vratio se kući. Samiha se malo pre nego što je Mevlut stigao vratila u svoj stan. Ona je, izgleda, stavljala neki parfem, ili su tako mirisali pokloni deci, što je Mevlutu došlo do nosa.
Kada ga je Rajiha rano pred sobom ugledala, nije se obradovala kao što je Mevlut zamišljao. Naprotiv, savladala ju je ljubomora. Dva puta je pitala muža zašto je rano došao kući. Mevlut ni sam nije mogao da odgonetne zašto se iz čista mira rano vratio. Smatrao je nelogičnim da Rajiha bude ljubomorna. Bio je veoma pažljiv da njima troma (znači i Samihi) u „Pašenozima“ ne pokvari raspoloženje. U radnji je vodio računa da ne ostane sam sa Samihom, dok je posla radi s Rajihom razgovarao toplo i blisko, sa Samihom je uvek razgovarao zvanično i na distanci kao s personalom u „Binbomu“. Ali ispostavilo se da te mere nisu bile dovoljne. Mevlut je sada uviđao da je upao u ćorsokak: ako se ponaša kao da nema ničega, na šta bi trebalo da bude ljubomorna, dolazio bi u situaciju kao da nešto krije i radi ispod žita, a to je njegovu ženu činilo još ljubomornijom. Ako bi se pravio kao da Rajiha ima pravo što je ljubomorna, Mevlut bi prihvatao krivicu koja ne postoji. Rajiha se uzdržala pošto devojčice u kući nisu spavale i uspela je da to zabašuri, a da ne nastane još veća svađa te večeri kada se Mevlut rano vratio.
Rajiha. Jednog podneva dok sam radila porudžbine za devojačku spremu zajedno s komšinicom Rejhan Ablom, otkrila sam joj donekle, mada sramežljivo, da sam ljubomorna. Dala mi je za pravo. Rekla mi je da bi svaka žena bila ljubomorna ako je pored njenog muža lepa žena poput Samihe i da nije krivica u meni. Naravno, te reči su me učinile još ljubomornijom. Rejhan Abla me je savetovala da ne treba da svoju ljubomoru držim u sebi i da se grčim, nego da je jasno predočim Mevlutu i podsetim ga da treba da pripazi. I ja sam rešila da tu temu pokrenem pred Mevlutom pošto devojčice odu u školu. Međutim, posvađali smo se.
„Šta ti je?“ upitao je on. „Zar ne mogu da dođem svojoj kući kada hoću?“
Ja u stvari ne verujem svemu što čujem od Rejhan Able, naravno da misleći na svoju dragu sestru Samihu ne mislim da su lepe žene bez dece opasnost za ceo svet. Rejhan Abla mi beše rekla da Samiha u suštini ublažava bol zato što ne može da ima decu i ujedno uživa i trpi bol zbog ljubomore dok se igra s Fatmom i Fevzije i dok im priča priče. „Pribojavaj se jalovih žena, Rajiha, zato što je u pozadini njihovog ćutanja veliki gnev“, rekla mi je. „Nije ona tako naivna kad tvojim kćerima kupuje ćufte u prodavnici.“ Nešto od toga čemu me je Rejhan naučila ja sam u besu rekla Mevlutu povišenim glasom. A on je uzvratio: „Nije u redu da tako govoriš o svojoj mlađoj sestri.“
Znači, Samiha je odmah upecala mog blentavog Mevluta i on joj odmah drži stranu, je li tako? Ja sam još jače vikala: „Ona je NEPLODNA! Ako si ti na njenoj strani, onda ti tako kažem.“ Mevlut je rukom napravio pokret kao da kaže „Odvratna si, pih!“, napravio zgađen izraz lica kao da sam buba.
Manijak koji je njoj pisao pisma, a posle se mnome oženio! Ne, nisam to rekla. Ne znam kako se desilo, dok sam urlala, gađala sam ga u glavu kutijom čaja filiz koja je stajala sa strane. Povikala sam DA JA UMREM PA SE TI OŽENI SAMIHOM, VAŽI? Ali ja neću ostaviti svoje kćeri maćehi. I ja kao i vi vidim da Samiha poklonima, pričama, svojom lepotom i novcem već sada zavodi moje ćerke, ali da to kažem, odmah će svi, na čelu s vama, uglas reći: „Aa, otkud ti to, Rajiha? Zar devojčice ne mogu da se malo smeju i igraju sa svojom tetkom?“
Utom je Mevlut pokušao da me nadviče: „DOSTA JE BILO, URAZUMI SE MALO!“
„Pošto sam razumna, ja od sada više ne dolazim u dućan. Tamo smrdi.“
„Gde?“
„Boza dva pašenoga… SMRDI. Muka mi je tamo.“
„Od boze ti je muka?“
„Smučila mi se tvoja boza…“
Na Mevlutovom licu se pojavio tako grozan izraz da sam se prepala i odjednom prozborila JA SAM TRUDNA. Nisam to u stvari uopšte htela da mu kažem, htela sam da se sama oslobodim toga u sebi kao Vediha, ali reč mi je prešla preko usana pa sam nastavila.
„Dete mi je u stomaku, Mevlute, stid me je od Fatme i Fevzije u ovim godinama. A i ti uopšte nisi pazio“, krivila sam ga. Pokajala sam se još dok sam to izgovarala, ali dopalo mi se da vidim da je Mevlut smekšao.
Aaa, Mevlut-efendijo, u dućanu sanjariš o svastici, praviš se važan smejuljeći se glupo, a sad će se videti šta radiš sa ženom kod kuće pošto ujutru deca odu u školu. Svi će reći „Mevlut ne dangubi, mašala!“ Samiha koja nikako ne može da zatrudni će biti ljubomorna na treću bebu u mom stomaku.
Mevlut je seo kraj mene na ivicu kreveta, ruku stavio na moje rame i privukao me k sebi. „A je li muško ili žensko? Nemoj da trudna dolaziš u radnju“, rekao je slatko i nežno. „Ni ja neću ići u taj lokal. Vidi, zbog njega se svađamo. Lepše je i unosnije uveče na ulicama prodavati bozu, Rajiha.“
Jedno vreme smo razgovarali „Ne, ti idi, idi ti, ja neću, ti nemoj, ići ćeš ti“. Razgovarali smo nešto tipa „Ti si me zapravo pogrešno shvatio, niko nije ništa kriv“.
„Samiha se u stvari pogrešno ponaša“, rekao je Mevlut. „Nek više ne dolazi u dućan. Ferhat i ona više nisu kao mi, vidi taj miris koji Samiha stavlja…“
„Kakav miris?“
„Ostavila je miris u celoj kući kada sam sinoć došao, što god da je stavila“, rekao je i nasmejao se.
„Znači, juče si došao ranije da osetiš njen miris!“ uzvratila sam i zaplakala.
Vediha. Jadna Rajiha je ostala bremenita. Jedno jutro je došla na Dutepe i rekla: „Joj, sestro, stidimo se dece, pomagaj smesta i odvedi me u bolnicu.“
„Kćeri su ti u uzrastu za udaju, Rajiha. Ti se primičeš tridesetoj, Mevlut četrdesetoj. Šta vam je, mila moja? Još niste naučili šta se radin, a šta se ne radi?“
Rajiha je ispričala niz poverljivih stvari koje do sada nije ni smatrala vrednim pomena. Dotakla se Samihe i požalila na nju. Tada sam zaključila da se to dete u stvari nije pojavilo kao posledica Mevlutove nepažnje nego Rajihinih trikova, ali joj to, naravno, nisam rekla.
„Draga moja Rajiha, dete je radost u porodici, uteha ženi, najveća sreća u životu, molim te, rodi i to“, molila sam je. „Ponekad se mnogo ljutim na Bozkurtove i ‘Puranove bezobrazluke. Vidi šta su sve radili tvojim kćerima. Veruj da sam umorna od toga što godinama sinovima lupam šamare ne li se malo urazumilil, ali oni su mi jedini životni motiv, moja duševna hrana. Sačuvaj bože, umrla bih da im se nešto desi. Sada se briju, kopkaju po bubuljicama, više majci ne dozvoljavaju da ih dodirne, čak ni da ih poljubi, jer su postali ljudi… Da sam još dvoje rodila, danas bih mališane uzela u krilo, mazila ih i milovala i bila još srećnija pa ne bih obraćala pažnju na Korkutovu zloću. Sada se kajem zato što sam godinama radila one kiretaže… Mnogo je žena koje su se pokajale i zažalile zbog kiretaže, ali u svetskoj istoriji nema žene koja se pokajala zato što ima dete. Rajiha, kaješ li se što si rodila Fatmu? Kaješ li se što si rodila Fevzije?“
Rajiha je zaplakala. Rekla je da Mevlut nije sposoban da zaradi novac, da nije uspeo kao upravnik, da je sada prestravljen da ni bozadžinica neće imati uspeha, da ne bi mogli da sastave kraj s krajem da nije ručnog rada koji radi za prodavnice devojačke spreme na Bejogluu, da neće roditi dete uzdajući se da će mu Bog dati sredstva za život i da je odlučna u tome. Ionako u jednosobnom stanu u kojem njih četvoro žive stisnuti od jutra do mraka nema apsolutno mesta za novog člana.
„Mila moja Rajihice“, kazala sam, „u teškim vremenima tvoja sestra Vediha će ti sigurno pružiti svaku pomoć koju budeš tražila. Ali dete je nešto sveto, postoji odgovornost za to. Idi i još jednom razmisli kod kuće. Iduće nedelje ću pozvati i Samihu da porazgovaramo.
„Nemoj da zoveš Samihu, sestro, ona me ionako nervira. Nek ne zna da nosim dete. Ona je jalova i biće ljubomorna. Odluka je moja. Nemam o čemu ponovo da razmišljam.“
Ispričala sam Rajihi da je general Kenan Evren tri godine posle vojnog udara iz 1980. godine učinio jednu dobru stvar i priznao neudatim ženama pravo da u bolnicama izvrše abortus pre nego što prođe deset nedelja. To pravo je najviše išlo u prilog hrabrim gradskim momcima koji su mogli da vode ljubav pre braka. Da bi udate žene iskoristile to pravo bilo je potrebno da ubede svoje muževe i dobiju potpis koji dokazuje da su saglasni da se prekine trudnoća. Muževi mnogih žena na Dutepeu nisu davali potpis govoreći čemu to, grehota je, dete će nas gledati u budućnosti, tako da su žene posle dugotrajnih svađa s muževima rađale četvrto i peto dete. Neke žene su pobacivale uz pomoć primitivnih metoda koje su naučile jedna od druge. „Ako Mevlut ne potpiše papir, nemoj slučajno da poveruješ ženama u mahali i uradiš tako nešto, važi li? Kasnije ćeš zažaliti“, rekla sam mlađoj sestri.
Uz to, ima i muškaraca kao što je Korkut kojima uopšte ne smeta da potpišu taj pristanak, i to sam ispričala Rajihi. Mnogi muškarci ostavljaju žene trudnim smatrajući da „Ionako postoji kiretaža!“ zato što je mnogo jednostavnije potpisati nego se zaštititi. Korkut me je posle donošenja novog zakona tri puta bespotrebno ostavio u drugom stanju. Tri puta sam imala kiretažu u dečjoj bolnici i, naravno, pokajala sam se kada smo došli do malo para. Tako sam naučila šta treba reći lekaru u bolnici i potom od koga uzeti koji papir.
„Rajiha, najpre ćemo da odemo kod muhtara i uzmemo ti potvrdu da si u braku s Mevlutom, onda ćemo da odemo u bolnicu i uzmemo potvrdu s potpisima dva lekara da si trudna i jedan prazan formular koji ćemo da odnesemo i damo Mevlutu da potpiše, u redu?“
Tako je nastavljena svađa između Mevluta i Rajihe s istom emotivnošću i besom, ali o tome da li da Rajiha rodi, ili ne rodi bebu, iscrtavajući putanju još nejasniju od ljubomore. Kako ni u dućanu niti pored devojčica nisu mogli da razgovaraju, imali su mogućnost da raspravljaju o tome jedino ujutru pošto deca odu u školu. To bi se pre moglo nazvati sporazumevanjem znakovima nego raspravom: od reči su veću težinu imali mrgođenje, pravljenje kiselog lica, grimase, namrštenost i zbog toga su oboje mnogo više pazili na lica nego na reči jedno drugog. Nedugo zatim Mevlut je sa žaljenjem spoznao da je Rajiha koja je sve više postajala nestrpljiva i ćudljiva njegovu neodlučnost između dva pola shvatila kao „zamajavanje“.
Mevlut je s druge strane bio uzbuđen mišlju da beba može biti muško i sanjario. Zvaće se Mevlidhan. Setio se da je Babur Han osvojio Indiju zato što je imao trojicu sinova lavovskog srca i da je Džingiskan postao vladar koji je ulivao najveći strah na svetu zahvaljujući četvorici vernih sinova. Stotinama puta je ponovio Rajihi da njegov otac nije imao uspeha u svojim prvim godinama u Istanbulu, jer nije imao muško dete i da je bilo prekasno kada je Mevlut stigao iz sela da mu pomogne. Ali reč „prekasno“ podsećala je Rajihu samo na prvih deset nedelja u kojima je kiretaža bila legalna.
Nekada su vodili ljubav i bili presrećni u onim trenucima jutra pošto im kćeri odu u školu. A sada su se neprestano raspravljali i svađali. Jedino ako bi Rajiha plakala, Mevluta bi obuzimalo osećanje krivice, pa bi grlio i tešio ženu govoreći „Za sve će se naći rešenje“, a zbunjena Rajiha je govorila da će možda biti najbolje da rodi bebu, da bi se odmah potom pokajala zato što je to rekla.
Mevlut je smatrao da je u pozadini Rajihine tolike odlučnosti da abortira nekakva reakcija na njegovu besparicu i neuspešnost u životu, pa čak neka vrsta kazne i to ga je povređivalo. Kao da bi se videlo da u njihovim životima ništa ne nedostaje ako bi je ubedio da rodi dete. Čak će se ispostaviti da su srećniji od Aktašovih. Zato što Korkut i Vediha imaju samo dvoje dece. Jadna Samiha nikako nije imala dece. Onaj ko je srećan bi imao mnogo dece. Nesrećni bogataši, baš kao Evropljani koji govore da Turska treba da vrši kontrolu rađanja, zavide siromasima na deci.
Ipak, jednog jutra Mevlut nije mogao da otrpi Rajihino navaljivanje i suze i zaputio se mahalskom muhtaru da uzme potvrdu da su venčani. U kancelariji nije bilo muhtara čiji je pravi posao bio da posreduje u prometu nekretnina. Pošto nije želeo da se praznih ruku odmah vrati kući i Rajihi, Mevlut je besciljno prošetao ulicama Tarlabašija: oči su mu po navici stečenoj u vreme kada je bio bez posla tražile neka prodajna kolica na prodaju, prijatelja dućandžiju koji bi radio kraj njih ili stvari koje bi jeftino pazario. U poslednjih deset godina ulice Tarlabašija su se napunile prodajnim kolicima od kojih je polovina danju bila vezana lancima i stajala neuposlena. Kako noću nije izlazio da prodaje bozu, Mevlutov duh je postao nekako skučen. Pomalo je izgubio poriv da oseti hemiju ulica.
Dok je ispijao čaj koji mu je poslužio starinar Kurd koji je pre trinaest godina venčao njega i Rajihu i koji mu je davao savete o vođenju ljubavi za vreme Ramazana, porazgovarao je s njim o verskim stvarima i novom gradonačelniku. Beše povećan broj gostionica koje su postavile stolove na ulice Bejoglua. Pokrenuo je i pitanje kiretaže pred starinarem. „Ima toga u Kuranu, kiretaža je veliki greh“, pričao je dugo starinar, ali ga Mevlut nije uzimao mnogo za ozbiljno. Da je tako veliki greh, zar bi toliko sveta radilo kiretažu?
Ipak mu se nešto o čemu je starinar govorio vrzmalo po glavi: uznemiravalo ga je to što duše dece koja su pre rođenja izvađena iz majčine utrobe nestrpljivo skaču s jedne na drugu granu po drveću poput sirotih ptica i uzbuđeno skakuću i menjaju mesta kao mali vrapčići. Ali to nikada nije progovorio pred Rajihom, zato što je njegova žena mogla da ne poveruje da muhtar odista nije čovek na mestu.
Kada je posle četiri dana otišao drugi put, muhtar je objasnio da krštenica njegove supruge više nije važeća i da Rajiha, ako od države očekuje neku uslugu (Mevlut mu nije rekao da je kiretaža ta usluga), treba da kao i svi izvadi novu krštenicu. Te stvari su plašile Mevluta. Najveći savet njegovog pokojnog oca bio je da se drži dalje od državne evidencije. Mevlut nikada državi nije platio porez. A oni su mu zaplenili bela kolica i rasturili ih u delove.
Rajiha koja je bila ubeđena da će Mevlut naposletku dati potpis potreban za kiretažu, brinula je što joj je muž sam u dućanu te je početkom aprila stala da dolazi u „Pašenoge“. Jednog popodneva svratila je u radnji i to pokušala da sakrije od Mevluta, ali bez uspeha. Mevlut je obrisao tragove ženinog povraćanja, a da niko od mušterija nije primetio. A ni Rajiha u tim poslednjim danima svog života više nijednom nije došla u lokal.
Muž i žena su medu sobom zaključili da će biti dobro da Fatma i Fevzije, koje se posle podneva vraćaju iz škole malo svrate u „Pašenoge“ ne bi li oprale čaše i pospremile. Rajihina muka bila je kako da kćerima objasni da ne uspeva da ide u dućan i pomogne njihovom ocu.
Rajiha je osećala da će se utoliko lakše rešiti trudnoće ukoliko ih manje zna za nju, u prvom redu njene ćerke.
Mevlut je u radnji uposlio kćeri kao kuvarice i bolničarke koje iz pozadine pružaju podršku frontu. Jedan dan je dolazila Fatma, a drugi Fevzije. On im je davao da peru čaše, sređuju nered, ali ih je iz očinske ljubomore držao dalje od služenja mušterija, naplate pa čak i razgovora s njima. Družio se s njima i dugo razgovarao o tome šta su radile u školi, koje komičare imitatore i lakrdijaše na televiziji vole, koje serije i filmove gledaju i koje scene im se dopadaju.
Fatma je bila pametnija, ozbiljnija i tiša. Umela je da misli na one što ulaze i izlaze iz „Pašenoga“, stanje na ulici, prosjaka na uglu, portira koji prodaje švercovane stvari, pa čak i na budućnost dućana i majku kod kuće, a prema ocu je osećala zaštitničku nežnost koju je Mevlut duboko ose ćao. Ako bi jednog dana imao uspešnu radnju (naravno, da je Fatma muško) mogao bi pouzdano da je prepusti dvanaestogodišnjoj kćeri, kao što je kod kuće s ponosom govorio Rajihi.
A jedanaestogodišnja Fevzije je još bila dete: nije joj se sviđao nijedan posao koji je iziskivao bilo kakvo mučenje, poput čišćenja, pranja, sušenja, volela je da zabušava i nalazila način da sve uradi olako i površno. Mevlut je uvek želeo da je prekori, ali je znao da neće slušati, jer bi prasnuo u smeh umesto da se iznervira. Uživao je da s Fevzije razgovara o mušterijama koje svraćaju u dućan.
Ponekad bi dolazila neka mušterija i boza joj se ne bi dopala. Ostavljala bi je posle dva gutljaja, izgovarala grube reći, pokušavala manje da plati, a Mevlut bi o tom sitnom incidentu dva-tri dana razgovarao sa svojim devojčicama. Nekad bi pažljivo slušali dva muškarca koji razgovaraju o tome šta da rade gadu koji im je poslao nenaplativ ček; nekad dvojicu drugara koji se klade u kladionici za konjske trke dve ulice dalje, a nekad trojicu prijatelja koji su ušli u radnju, jer napolju pada kiša i govore o filmu. Ono što je Mevlut najviše voleo bilo je da kćeri, koja god da je u lokalu, da novine koje je neka od mušterija zaboravila i da im da da mu ih čitaju nasumice, kao da im je otac nepismen (kao deda Mustafa koga nikada nisu videle) i da sluša gledajući kroz prozor. Ponekad bi ih prekidao u čitanju i skretao im pažnju na neku tačku govoreći „Vidiš li“ i preko novina im držao mala predavanja o životu, moralu, odgovornosti.
Katkad bi neka od devojčica snebivljivo ocu otkrivala neku svoju muku (da profesor geografije ima pik na nju, da želi da kupi nove cipele umesto starih koje su zinule sa strane), a Mevlut bi, shvativši da neće biti kadar da reši problem, govorio: „Ništa se ne sekiraj, i to će biti jednog dana“ i „Ako držiš čisto srce, ionako će se sve što želiš na kraju i dogoditi“ i tom maksimom završavao. Jedne večeri je shvatio da njegove ćerke uglas teraju šegu s tim rečima, ali umesto da se naljuti zato što je došao u situaciju da bude otac s kim se šegače, samo se nasmejao srećan što se još jednom osvedočio da su mu kćeri pametne i duhovite.
Mevlut je svako veće pre smrkavanja rizikovao da dućan ostavi prazan na pet-šest minuta; uzimao je za ruku kćer koja je tog dana došla i iz jednog trka je prevodio od ulice Istiklal do Tarlabašija. Pošto joj kaže „Ti ćeš sada da ideš, a da se ne zamajavaš“, gledao bi za njom dok se ne izgubi iz vida i potom se trčeći vraćao u „Pašenoge“.
Kada se jedne večeri vratio u dućan pošto je ispratio Fatmu, zatekao je Ferhata kako unutra puši. „Oni koji su nam dali ovaj grčki dućan prešli su na stranu preko puta“, rekao je. „Cena, kirija za ovo ovde raste, dragi moj Mevlute. U ovoj radnji što god da prodaješ – čarape, doner, gaće, jabuke, cipele zaradi se deset puta više nego što mi zaradimo.“
„Mi zapravo ništa i ne zarađujemo…“
„Tako je. Dižem ruke od dućana.“
„Ali kako?“
„Moramo da zatvorimo.“
„A šta ako ja ostanem?“ upitao je Mevlut stidljivo.
„Jednog dana će doći banda koja iznajmljuje grčku imovinu. I razrezaće ti kiriju kako im drago… Ako ne daš, uništićete…“
„Zašto tebi nisu upisali?“
„Zato što sam im ja radio poslove sa strujom, povezivao na mrežu napuštene kuće i procenjivao ove prazne i stare lokale, Ako odmah ispraznite lokal, roba će biti spasena. Najpre sve iznesite, prodajte, radite šta znate.“
Mevlut je odmah zatvorio radnju, u bakalnici kupio malu flašu rakije i večerao s Rajihom i ćerkama. Već godinama njih četvoro nisu zajedno seli za sto i večerali. Mevlut je gledao televiziju i šalio se smejući se i kao da donosi dobru vest radosno im saopštio da je odlučio da se vrati večernjoj uličnoj prodaji boze, da su on i Ferhat zatvorili lokal, da večeras ne rade i da zbog toga pije rakiju. Da Rajiha nije rekla „Samo da se sve dobro svrši“, niko ne bi imao osećaj da je čuo nešto loše. Mevlut je zbog toga bio kivan na svoju ženu.
„Ne mešaj Alaha dok pijem rakiju…“ rekao je. „Sve nam je u redu.“
Sutradan ujutru je uz Fatminu i Fevzijinu pomoć kući preselio kuhinjske stvari. Mevlut se naljutio kada je neki starinar Čukurdžume dao sasvim malo novca za šank, sto i stolice, te je našao jednog poznanika stolara, ali su te izanđale stvari bile jeftinije i od cene drveta. Malo ogledalo je doneo kući. A teško ogledalo s ramom obojenim srebrnom bojom koje je Ferhat kupio i koje su Fatma i Fevzije držale s dve strane poslao je kući njihove tetke. Vest isečenu iz lista Iršad i stavljenu u ram i prizor groblja sa spomenicima, čempresima i svetlošću okačio je na zid u kući, jednu do druge odmah iza televizora. Pogled na sliku „Drugi svet“ činio je Mevluta srećnim.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk - Page 2 Empty Re: Čudan osećaj u meni - Orhan Pamuk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu