Novi život - Orhan Pamuk

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Novi život - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sub Nov 03, 2018 3:04 pm

First topic message reminder :



,,Jednog dana sam pročitao jednu knjigu i ceo život mi se promenio." Ovako počinje uzbudljiv, lirski i magični roman Orhana Pamuka Novi život. To je izvanredna priča o mladom junaku koji se pod snažnim uticajem jedne knjige potpuno prepušta svetlosti koja blješti sa njenih stranica i počinje da traga za novim životom koji mu ona obećava. Junak se tako zaljubljuje, prekida studije, napušta dotadašnji život, odlazi iz Istanbula i kreće na beskrajna putovanja autobusom po zabačenim provincijskim gradićima, gde se susreće sa političkim prevarama i ubistvima, trgovačkim organizacijama, špijunima, paranoičnim teorijama zavere. Ulazi u novi život kroz vrata koja se sa jedne strane otvaraju ka tajnama Jedinstvenog trenutka, Života, Smrti, Pisanja i Nesreće, a sa druge, ka detinjstvu, dečijim stripovima, Anđelu koji se ukazuje na mestu saobraćajnih nesreća, poeziji Dantea i Rilkea. Novi život predstavlja parabolu o ljubavi, književnosti i fanatizmu i još jednom nam potvrđuje da je Orhan Pamuk jedan od najoriginalnijih stvaralaca današnjice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Novi život - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sub Nov 03, 2018 3:16 pm





15


Jedne sam večeri toliko jako poželio čuti taj šapat da sam ugasio televizor i tiho uzeo knjigu koja se nalazila tik do kreveta, pritom ne probudivši suprugu koja je rano zaspala. Sjeo sam za stol za kojim smo uvijek večerali i gledali televiziju, te sam iznova počeo čitati vođen jednom novom željom. Tako sam se sjetio da sam je prvi put pročitao u sobi u kojoj sada spava moja kći. Toliko sam jako želio da ista svjetlost iz knjige okupa moje lice, da je maštanje o novome svijetu u meni oživjelo. Osjetio sam neko pomicanje i užurbanost koji će mi otkriti tajnu šapta što vodi u srce knjige.
Kao i one večeri kada sam je prvi put pročitao, našao sam se na ulici. U jesenjoj večeri mračne ulice bile su mokre, a na nogostupima tek pokoji prolaznik na povratku kući. Kada sam došao na trg kod postaje u Erenkoju, ugledao sam dobro mi znane izloge malih trgovina mješovitom robom, otrcane kamione, stari plastificirani stolnjak koji je vlasnik voćarnice rasprostro kako bi prekrio sanduke s narančama i jabukama na nogostupu, plavu svjetlost što je dopirala iz mesnice i veliku staru grijalicu u ljekarni. Sve je bilo na svome mjestu.
Nekoliko je mladića gledalo televiziju u kafiću u kojem sam se tijekom studentskih dana viđao s prijateljima iz četvrti. Hodao sam ulicom i kroz poluotvorene zastore u dnevnim sobama obitelji koje još nisu bile zaspale vidio kako svijetlost s tv ekrana, koja je bila čas plava, čas zelena a potom crvena, obasjava čemprese, mokre stupove ulične rasvjete i metalne ograde balkona.
Hodao sam tako, promatrajući svjetlost tv ekrana kroz poluotvorene zastore, zaustavio se pred zgradom u kojoj je živio striko Rifki, i dugo gledao u prozor na drugom katu. Na trenutak sam se osjetio slobodno, kao kad bih se s Džanan na nasumce odabranom mjestu iskrcao iz autobusa u koji smo se nasumce bili ukrcali. Kroz razmaknute zastore mogao sam vidjeti sobu koju je obasjavala svjetlost s televizora, ali ne i udovicu strike Rifkija koju sam mogao zamisliti kako sjedi u naslonjaču. Ovisno o prizoru na ekranu, soba je na trenutke bila žarko crvena, a na trenutke obasjana žutom bojom smrti. Pomislio sam da tajna knjige i života počiva ondje, u toj sobi.
Odlučno sam se popeo na zid koji je odvajao nogostup od dvorišta zgrade. Ugledao sam glavu tete Ratibe i televizor koji je gledala. Sjedila je napola okrenuta prema naslonjaču pokojnog supruga te je, baš kao što bi to činila moja majka, pognula glavu, ali za razliku od nje nije plela, već pušila. Dugo sam je gledao i sjetio se dvojice koji su se prije mene uspeli na taj zidić kako bi provirili kroz prozor njihova stana.
Pritisnuo sam jednu od tipki na ulazu u zgradu: Rifki Hat. Ubrzo nakon toga prozor na drugome katu otvorio se, žena je provirila i pitala:
“Tko je?”
“Teta Ratibe, ja sam”, rekao sam i povukao se nekoliko koraka unatrag, prema mjestu koje je osvjetljavala ulična svjetiljka, kako bi me mogla vidjeti.
“Osman, sin gospodina Akifa, željezničara.”
“Osmane!” rekla je, pritisnula tipku i otvorila ulazna vrata. Sa smiješkom me dočekala i poljubila u obraze. “Hajde, spusti glavu”, rekla je te mi je, nakon što sam se sagnuo, s previše žara pomirisala kosu i poljubila me, baš kao što je to činila dok sam bio dijete.
Ta gesta me podsjetila na tugu koju je čitavog života dijelila sa strikom Rifkijem; nisu imali djece, a kasnije sam se sjetio da se, otkako je prije sedam godina umrla moja majka, nitko prema meni nije ponašao kao da sam dijete. Najednom sam se osjetio toliko spokojno da sam joj poželio reći nešto prije nego što me išta pita.
“Teta Ratibe, hodao sam ulicom, vidio svjetlo i poželio vas doći pozdraviti, iako je ovako kasno.”
“Baš dobro da si došao”, rekla je. “Sjedni ovamo, pred televizor. Noću ne mogu spavati pa gledam ovo. Vidiš li ovu ženu za pisaćim strojem? Prava je zmija. Loše stvari zadesile su našeg junaka, policajca. Ovi ljudi žele dići u zrak čitav grad... Jesi li za čaj?”
Međutim nije odmah otišla kuhati čaj. Neko smo vrijeme zajedno gledali televiziju. “Vidi ovu besramnicu”, rekla je i pokazala američku ljepoticu u crvenoj odjeći na ekranu. Ljepotica je svukla dio odjeće i dugo se ljubila s nekim muškarcem, a kasnije smo ih kroz oblak dima, koji smo teta Ratibe i ja proizveli, promatrali kako vode ljubav. U trenutku je nestala s ekrana, kao i brojni automobili, mostovi, pištolji, noći, policajci i druge ljepotice. Nisam se sjećao jesmo li Džanan i ja zajedno gledali taj film, ali osjećao sam da me sjećanja na sve filmove koje smo zajedno pogledali bole.
Kada je teta Ratibe otišla u kuhinju po čaj, shvatio sam da u toj kući moram naći ono što će mi pomoći da otkrijem tajnu knjige i svog tužnog života, kako bih se spasio od boli i malo odahnuo. Je li kanarinac koji je drijemao u krletci u kutu bio isti onaj kanarinac koji je nervozno skakao gore dolje dok me u djetinjstvu striko Rifki zabavljao u toj sobi ili je novi, kupljen nakon što su prvi i drugi uginuli? I stare, pažljivo uokvirene slike vagona i lokomotiva nalazile su se na svome mjestu na zidu, no kako sam ih u djetinjstvu uvijek viđao na radosnom dnevnom svijetlu dok sam slušao šale strike Rifkija i trudio se riješiti njegove zagonetke, rastužio sam se kada sam na svjetlosti što je dopirala s televizora vidio da su ova umorna, stara prometala, od kojih je većina izašla iz uporabe, zaboravljena i da se na njima skupila prašina. U jednoj polovici komode s vitrinom nalazio se komplet čašica za liker i pola boce likera od maline, a pored njih, između željezničarskih odličja i upaljača u obliku lokomotive, aparat za poništavanje karata strike Rifkija, koji bi izvadio i dao mi da se igram, dok sam bio dijete i kada bismo mu otac i ja došli u posjet. Kada sam u zrcalu iza minijaturnih vagona, pepeljare od imitacije kristala i rasporeda vožnje vlakova starih dvadeset i pet godina vidio da se u drugom dijelu komode nalazi tridesetak knjiga, srce mi je počelo glasno tući.
Pomislio sam kako su to sigurno knjige koje je striko Rifki čitao dok je pisao Novi život. Uzbuđenje me posve obuzelo, kao da sam nakon svih tih godina i putovanja autobusom uspio naći neki konkretan Džananin trag.
Dok smo ispijali čaj i gledali televiziju teta Ratibe pitala je za moju kćer, a kasnije i kakva je moja supruga osoba. Promrmljao sam nešto, osjećajući krivnju zbog toga što je nismo bili pozvali na vjenčanje, rekao joj da je moja supruga zapravo kći jedne obitelji koja živi u našoj ulici i tada se sjetio da sam djevojku koja će mi kasnije postati supruga prvi put ugledao u vrijeme kada sam prvi put čitao knjigu. Što je bila veća slučajnost? To što sam tu tužnu djevojku, koja će mi kasnije postati supruga, ugledao onog dana kada sam prvi put čitao knjigu ili to što sam se sjetio te slučajnosti i godinama nakon vjenčanja otkrio skrivenu geometriju svog života, sjedeći u naslonjaču strike Rifkija? Ona je tada bila kći obitelji koja se doselila u prazan stan u zgradi prekoputa naše. Viđao sam ih kako večeraju pod svjetlošću jake, gole žarulje i gledaju televiziju. Sjetio sam se da sam pomislio kako djevojka ima smeđu kosu i kako je tv ekran zelene boje.
Dok sam uranjao u slatku zbunjenost vezanu uz pamćenje, slučajnost i život, teta Ratibe i ja smo razgovarali o tračevima u našoj četvrti, novootvorenoj mesnici, mome brijaču, starim kinima i prijatelju koji je preuzeo očevu prodavaonicu cipela, razvio je u tvornicu i odselio iz četvrti nakon što se obogatio. Naš razgovor o tome kako je život istrošen prekidala je povremena šutnja, a tv ekran obilovao je prizorima pucnjave, vike, strastvenog vođenja ljubavi, rušenja aviona, eksplozija tankera s benzinom, koji su redom poručivali da je bez obzira na sve, uništavanje nužno, no nismo mislili da se to odnosi na nas.
U sitne sate, kada je cviljenje, zapomaganje i smrtne hropce zamijenio obrazovni film o crvenim i crnim rakovima na Božićnom otoku u Indijskom oceanu, u maniri oštroumnog detektiva pažljivo sam prišao temi, krećući se postrance poput opreznog raka na ekranu.
Skupio sam hrabrost i rekao: “U dobra stara vremena sve je bilo lijepo.”
“Život je lijep ako si mlad”, rekla je teta Ratibe. Međutim nije mogla reći ništa lijepo o mladosti koju je provela sa strikom Rifkijem - možda zato što sam joj postavljao pitanja vezana uz dječje priče, duh ljudi koji rade za željeznicu, tekstove i stripove strike Rifkija.
“Tvoj striko Rifki pokvario nam je mladost svojim hobijem, pisanjem i crtanjem.”
Prvih je godina, zapravo, dobro prihvaćala to što suprug piše za časopis Željeznica, zato što se na taj način spašavao od dugih putovanja na koja odlaze inspektori, a ona ne bi morala danima kod kuće čekati da se vrati. U jednom trenutku odlučio je na zadnjim stranicama časopisa nacrtati strip za djecu djelatnika željeznice, kako bi ih uvjerio da je upravo željeznica ono što će spasiti našu zemlju. “Neka djeca su stvarno voljela taj strip, zar ne?” pitala je teta Ratibe i prvi put se nasmiješila pa sam joj rekao kako sam obožavao čitati te pustolovine i kako napamet znam cijeli serijal Pertev i Peter.
“Ali trebao je ostati na tome”, prekinula me. “Nije sve to trebao tako ozbiljno shvatiti.” Mislila je da je njezin suprug pogriješio u trenutku kada je strip doživio popriličan uspjeh, prihvativši lukavu ponudu izdavačke kuće Babiali i odlučivši izdavati poseban strip. “Radio je danonoćno. Premoren bi se vraćao iz inspekcija ili posla u upravi, odmah zatim bi sjedao za stol i radio do jutra.”
Ti stripovi su u početku bili čitani, no nedugo nakon početnog uspjeha izgubili su na popularnosti zbog stripova u kojima se svi Kanovi, Karaoglani, Hakani i ostali turski ratnici bore s Bizantincima. “Pertev i Peter su neko vrijeme bili popularni pa smo nešto i zaradili, međutim pravo bogatstvo zaradio je onaj lopov, izdavač”, rekla je teta Ratibe. Isti taj lopov želio je da se striko Rifki ostavi priča u kojima se turska djeca u Americi igraju kauboja i željezničara te da crta junake poput Kanova, Karaoglana i Hakana koji su u to vrijeme bili vrlo popularni. "Neću nacrtati strip u kojem se barem jednom ne pojavljuje vlak”, rekao je striko Rifki. Tako je prekinuo odnos sa svojim nevjernim izdavačem. Neko je vrijeme crtao stripove kod kuće, tražio drugog izdavača, ali je kasnije odustao zbog nedostatka interesa.
“Gdje se nalaze te neobjavljene pustolovine?” pitao sam, razgledavajući sobu.
Nije odgovorila. Gledala je težak put napaćene ženke crnog raka koja mora proći cijeli otok kako bi izlegla oplođena jajašca u prikladnom trenutku tijekom plime.
“Sve sam ih bacila”, rekla je. “Pune ormare slika, časopisa, kaubojskih avantura, knjiga o Amerikancima i kaubojima, filmske časopise iz kojih je kopirao odjeću, sve one Perteve i Petere i ne znam što sve još ne... On nije volio mene, nego njih”, rekla je.
“Striko Rifki je jako volio djecu.”
“Da, volio je djecu. Bio je dobar čovjek, volio je sve. Ima li danas takvih ljudi?”
Nakratko je zaplakala, možda zato što je osjećala krivnju što je rekla nešto loše o pokojnome suprugu. Dok je gledala kako nekoliko mladih rakova na tv ekranu, izbjegavši snažne valove i galebove uspijeva stići do obale, obrisala je oči i nos rupčićem koji se u trenutku samo stvorio u njezinoj ruci.
U tome je trenutku oprezni detektiv rekao: “Striko Rifki je napisao i Novi život, knjigu za odrasle, no čini se da ju je objavio pod drugim imenom.”
“Gdje si to čuo?” prekinula me. “Takva knjiga ne postoji.”
Pogledala me, srdito zapalila cigaretu, snažno otpuhnula dim i ljutita sjedila u tišini pa je detektiv u meni mogao samo zašutjeti.
Jedno vrijeme uopće nismo razgovarali, no svejedno nisam mogao ustati i otići. Čekao sam da se nešto dogodi i nadao se da će mi se konačno ukazati skrivena geometrija života.
Kada je obrazovni film završio, tješio sam se mišlju da je puno gore biti rak nego čovjek. Teta Ratibe naglo je i odlučno ustala, uzela me za ruku i povukla prema komodi. “Pogledaj”, rekla je. Upalila je visoku stolnu lampu, a na zidu sam ugledao uokvirenu fotografiju.
Na stubama ispred željezničkog kolodvora na Hajdar Paši četrdesetak muškaraca u jednakim sakoima, hlačama te s jednakim kravatama, od kojih je većina imala i iste brkove, gledalo je u kameru i smješkalo se. “Željeznički inspektori”, rekla je teta Ratibe. “Vjerovali su da će se ova zemlja razviti s pomoću željeznice.” Prstom je pokazala jednog od njih i rekla: “Rifki.”
Izgledao je kao što sam ga u djetinjstvu zapamtio i baš kao što sam ga tijekom svih ovih godina zamišljao. Bio je natprosječno visok, mršav, zgodan i pomalo tužan, ali i sretan što se nalazi među ostalim djelatnicima i što im sliči. Lagano se smješkao.
“Slušaj, ja nemam nikoga”, rekla je teta Ratibe. “Nisam ti mogla doći na vjenčanje pa uzmi barem ovo.” U ruku mi je stavila srebrnu posudu za slatkiše. Prije neki dan sam vidjela tvoju ženu i kći na postaji. Kakva lijepa žena! Poštuješ li je?”
Gledao sam posudu za slatkiše u svojim rukama. Da sada kažem da me progonio osjećaj krivnje i nedostatnosti, čitatelj mi možda ne bi povjerovao. Reći ću samo da sam se sjećao, pritom ne znajući čega. Cijela soba, ja i teta Ratibe, smanjeni, zaokruženi i istanjeni ogledali smo se na površini srebrne posude. Nije li čarobno vidjeti svijet, kroz logiku neke druge leće, a ne kroz ključanice koje nazivamo očima? Pametna djeca to intuitivno shvate, a pametni odrasli tome se smiju. Čitatelju, jedna polovica moga uma je bila negdje drugdje, a druga je razmišljala o nečemu posve drugom. Je li se i vama to ikada dogodilo? To je kao kad imate osjećaj da ćete se nečega sjetiti, i baš u trenutku kada biste trebali shvatiti čega ste se to sjetili, iz nekog nepoznatog razloga odgodite sjećanje.
“Teta Ratibe, mogu li uzeti one knjige?” pitao sam te sam, zaboravivši zahvaliti, pokazao na knjige koje su se nalazile u drugom dijelu komode.
“Što ćeš s njima?”
“Pročitat ću ih”, rekao sam. Nisam joj rekao: “Ja sam ubojica, noću ne mogu spavati”, nego: “Noću čitam. Televizija mi umara oči, ne mogu je gledati.”
“Dobro, uzmi”, rekla je sumnjičavo. “Ali kada ih pročitaš, vrati ih da komoda ne bude prazna. Pokojnik ih je stalno čitao.”
Nakon što sam u društvu tete Ratibe pogledao film o negativcima u gradu anđela, Los Angelesu, bogatašima ovisnim o kokainu, nesretnoj mladoj glumici u usponu, kojoj prljavi trikovi nisu strani, nadobudnim policajcima te lijepim ženama i muškarcima koji u trenutku odluče voditi ljubav, sretno i nevino poput rajske djece te zatim jedni drugima iza leđa govore grozne stvari, vratio sam se kući u kasni sat, noseći veliku plastičnu vrećicu dupkom punu knjiga i srebrnu posudu za slatkiše na čijoj su se površini odražavali svijet, knjige, ulične svjetiljke, stabla čempresa s kojih je padalo lišće, tamno nebo, tužna večer, mokra ulica, moja ruka koja nosi vrećicu i noga koja se kreće.
Knjige sam pažljivo poredao na stol u dnevnoj sobi, za kojim sam godinama tijekom fakultetskih dana pisao zadaće, prvi put pročitao Novi život i koji se u vrijeme kada je majka bila zdrava nalazio u stražnjoj sobi. Poklopac srebrne posude za slatkiše zaglavio se i nije se mogao otvoriti pa sam i nju stavio pored knjiga, zapalio cigaretu i s užitkom promatrao prizor. Bile su to trideset i tri knjige među kojima su bili priručnici; Počela sufizma, Dječja psihologija, Kratka povijest svijeta, Veliki filozofi i veliki mučenici, Ilustrirana sanjarica, prijevodi Danteovih, Ibn Arabijevih i Rilkeovih dijela iz serijala svjetskih klasika koje je objavljivalo Ministarstvo kulture i besplatno ih dijelilo upravama i ministarstvima, antologije kao što su Najljepše ljubavne pjesme i Pripovijetke iz domovine, primjerak Sherlocka Holmesa, prijevodi djela Julesa Verna i Marka Twaina sa šarenim koricama te naslovi kao što su Kon-Tiki, I genijalci su bili djeca, Posljednja postaja, Domaće ptice, Odaj mi tajnu te Tisuću ijedna zagonetka.
Iste sam ih večeri počeo čitati te sam nakon toga shvatio da su poslužile kao inspiracija za neke izraze, vizije i prizore iz Novog života ili da su izravno preuzeti iz njih. Striko Rifki je iskoristio te knjige za pisanje Novog života, s jednakom lakoćom kao što je za svoje ilustrirane dječje priče uzimao slike i sadržaj stripova kao što su Kapetan Miki, Pekos Bili i Usamljeni rendžer.
Dat ću nekoliko primjera:
Anđeli nisu mogli shvatiti misterij nastanka vladara kojeg nazivamo čovjek.
IBN A RABI, Dragulj poslaničke mudrosti

Bili smo bliske duše i suputnici, bili smo bezuvjetni saveznici.
NEŠATI AKKALEM, I genijalci su bili djeca

Tako sam se vratio u samoću svoje sobe i počeo razmišljati o toj gracioznoj djevi. Zaspao sam misleći na nju, a pred očima mi se ukazala sjajna vizija.
DANTE, Novi Život

Jesmo li možda ovdje da kažemo: kuća, most, izvor, vrata, vrč, voćka, prozor - najviše: stup, toranj...ali da kažemo, shvati, o, da kažemo tako, kao što stvari same nikad u sebi ne mišljahu da jesu.
RILKE, Devinske elegije

Ali u blizini nije bilo kuća, niti se vidjelo išta osim ruševina. Činilo se kao da ove ruševine nije stvorilo vrijeme već cijeli niz nesreća.
JULES VERNE, Bezimena obitelj

U ruke mi je dospjela jedna knjiga. Ako si je pročitao, vidio si daje ukoričena, a ako nisi, postaje klupko zelene svilene. Čitao sam brojeve i slova u njoj i na temelju rukopisa shvatio da ju je napisao sin alepskog kadije šejha Abdulrahmana. Kada sam se kasnije pribrao, shvatio sam da pišem poglavlje koje sada čitate te da je poglavlje koje je napisao šejhov sin i koje sam u snu pročitao, išto kao i ovo u knjizi koju pišem.
IBN A RABI, Mekanska otkrivenja

Ljubav je tako utjecala na mene, da se moje tijelo posve opustilo i često kretalo usporeno, poput kakva predmeta.
DANTE, Novi Život

Zakoračio sam u dio života nakon kojeg oni koji se žele vratiti, ne smiju nastaviti.
DANTE, Novi Život

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Novi život - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sub Nov 03, 2018 3:17 pm









16


Mislim da je jasno da smo došli do dijela koji služi kao apologija samoj knjizi. Mjesecima sam iznova i iznova čitao trideset i tri knjige nagomilane na mome stolu. Podcrtavao sam riječi na požutjelim stranicama, pisao bilješke u bilježnice i na komade papira te odlazio u knjižnice u kojima su podvornici gledali posjetitelje pogledom koji pita: “Što ti radiš ovdje?!”
Poput mnogih drugih tužnih ljudi koji su u jednom trenutku puni entuzijazma uskočili u vrevu života i koji nisu uspjeli naći ono što su tražili, otkrivao sam tajne skrivenog šapata s pomoću svega što sam pročitao, maštanja i izraza koje sam u tekstovima uspoređivao jedne s drugima, poredavši ih stvarao nove veze među njima i ponoseći se zamršenošću mreže njihovih odnosa koju sam, kao da iglom kopam bunar, strpljivo osmislio, nastojao se osvetiti životu zbog svega što sam propustio. Oni koji su u knjižnicama gradova islamskog svijeta vidjeli police prepune rukom pisanih apologija i osvrta na druge knjige, umjesto da se čude, neka samo bace pogled na tužne mase na ulicama.
Svaki put kada bih se tijekom čitanja susreo s nekom novom rečenicom, motivom ili idejom koji su iz neke druge knjige dospjeli u knjižicu strica Rifkija, razočarao bih se poput sanjarski raspoloženog mladića koji je shvatio da anđeoska djevojka iz njegovih snova uopće nije neiskvarena, a kasnije bih poput prave žrtve ljubavi, želio vjerovati da ono što na prvi pogled nije izgledalo čisto i nepatvoreno, upućuje na jednu očaravajuću tajnu ili jedinstvenu mudrost.
Dok sam iznova čitao Devinske elegije i te druge knjige, zaključio sam da sve mogu riješiti uz pomoć anđela. Možda je razlog tome bio taj što su mi nedostajale večeri koje sam proveo sa Džanan i što sam se sjetio da je pričala o anđelu, a ne to što me anđeo iz elegija podsjetio na anđela iz knjige strike Rifkija. U noćnoj tišini gradske četvrti, prilično dugo nakon što su oni dugi teretni vlakovi uz neumoran zvuk okretanja kotača prošli na svome putu prema jugu, poželio bih čuti zov svjetla i pokreta života kojeg sam se rado prisjećao, okrenuo bih leđa posudi za slatkiše koja je odražavala mene kako sjedim za stolom na kojem su se papiri pomiješali s bilježnicama i pušim te upaljeni televizor, a zatim bih otišao do prozora i kroz zastore gledao u noć. Prigušena svjetlost koja je dopirala s uličnih svjetiljki ili iz stanova u zgradi prekoputa, odrazila bi se u sitnim kapima na prozoru.
Tko je bio taj anđeo čiji glas sam želio čuti iz srca tišine? Kao i striko Rifki, nisam govorio nijedan drugi jezik osim turskog, ali nisam mario za to što sam zatrpan lošim i proizvoljnim prijevodima, koji su s prolaznim uzbuđenjem pogrešno prevođeni nekim opskurnim jezikom. Odlazio sam na razna sveučilišta, ispitivao zlovoljne profesore i prevoditelje koji su me ukorili zbog amaterizma, pronalazio adrese u Njemačkoj, na koja sam slao pisma, a kada sam od pristojnih i osjećanih ljudi primio odgovor, želio sam se uvjeriti da se krećem prema središtu neke tajne.
U slavnom pismu poljskom prevoditelju svoga djela, Rilke je napisao da je anđeo iz Devinskih elegija puno sličniji prikazu anđela u islamu nego u kršćanstvu, a striko Rifki je to doznao iz kratkog predgovora koji je napisao sam prevoditelj. Na temelju pisma koje je Rilke iz Španjolske poslao Lou Andreas-Salomé iste godine kada je počeo pisati Devinske elegije, saznao sam da je Rilke sa “zaprepaštenjem” čitao Kuran, te sam zato i ja neko vrijeme bio zakupljen njime, no ondje se nisam susreo s pričama koje sam čuo od majke, starijih žena iz naše četvrti i prijatelja pametnjakovića. Anđeo Azrail\'7b13\'7d, s čijim se likom često susrećemo u novinskim karikaturama i na prometno-edukativnim plakatima na satu tehničke kulture, u Kuranu se čak ni ne spominje imenom, već ga se samo naziva Anđelom smrti. Nisam se susreo s novim informacijama o arhanđelu Mikailu niti o Israfilu koji će puhnuti u trubu i najaviti Sudnji dan. Nijemac s kojim sam se dopisivao zaključio je tu priču, poslavši mi datoteku punu prikaza kršćanskih anđela» koje je fotokopirao iz knjiga o umjetnosti, kao odgovor na moje pitanje jesu li anđeli s “dva, tri ili četiri krila”, koji se spominju na početku trideset i pete sure Kurana, karakteristični samo za islam. Izuzev neznatnih razlika vezanih uz činjenicu da se u Kuranu anđeli spominju kao posebna vrsta bića, a demoni i čuvari pakla smatraju pripadnicima anđeoskog roda, te da je prema Bibliji veza između Boga i anđela bila snažnija, u islamu i kršćanstvu nije bilo razlika koje bi upućivale na to da je Rilke imao pravo.
Pa i pak, pomislio sam da se, čak i ako to nije bio slučaj kod Rilkea, striko Rifki možda sjetio onih ajeta\'7b14\'7d sure El Tekvir koji govore o tome kako je “knjiga u kojoj sve piše” sišla s neba te kako se između noćne tmine i danjeg svjetla, “među zvijezdama koje se skrivaju, koje se kreću i gube iz vida” Muhamedu ukazao Džibril, dok je davao konačan oblik svojoj knjizi. Međutim to se dogodilo jednog od onih dana kada sam već danima čitao i kada sam, poistovjećujući sve sa svime, mislio da mala knjiga strica Rifkija nije dio samo trideset triju knjiga koje su se nakupile na mom stolu, već svih knjiga koje postoje. Dok sam razmišljao o lošim prijevodima, fotokopijama i bilješkama na stolu, u kojima nije bilo govora samo o Rilkeovom anđelu, već i o tome zašto su anđeli lijepi, apsolutnoj ljepoti koja isključuje fatalnost i slučajnost, Ibn Arabiju, nadljudskim karakteristikama anđela, njihovim grijesima, sposobnosti da budu i ovdje i ondje, vremenu, smrti i životu nakon smrti, prisjećao sam se da sve to nisam pročitao samo u knjižici strike Rifkija već i u pustolovinama Perteva i Petera.
Pred kraj zime, nakon večere čitao sam jedno Rilkeovo pismo po tko zna koji put. U njemu je pisalo: “Čak su i naši bake i djedovi, kuću, bunar, poznati toranj, svoju odjeću i ogrtač doživljavali neusporedivo intimnije.”
Sjećam se da sam u jednom trenutku pogledao oko sebe i osjetio ugodnu vrtoglavicu. Stotine crno-bijelih anđeoskih sjena promatrale su me s knjiga na stolu, i sa svih mjesta na koja ih je moja neuredna kćer odnijela; s prozorskih pragova, prašnjavih radijatora, niskog stolića s jednom nogom i tepiha, da bi se na kraju odrazile u posudi za slatkiše. Bile su to blijede crno-bijele fotokopije reprodukcija pravih slika anđela naslikanih vodenim bojama, koje su stoljećima ranije načinjene u Europi. Pomislio sam kao su mi puno draže od originala.
“Sakupi anđele, idemo na kolodvor gledati vlakove”, rekao sam svojoj trogodišnjoj kćeri.
“Hoćemo li kupiti i karamele?”
Uzeo sam je u naručje, otišli smo u kuhinju koja je mirisala na deterdžent i pečenje, te rekli majci da idemo gledati vlakove. Digla je glavu s posuđa i nasmijala se. Svidjelo mi se šetati s kćerkom u naručju na svježem proljetnom zraku. Radovao sam se pri pomisli da ću kada se vratim kući gledati nogometne utakmice, a navečer sa suprugom nedjeljni filmski program. Slastičarnica Život na trgu ispred kolodvora pozdravila se od zime; u izlogu staklena vitrina za sladoled ukrašena kornetima. Izvagali su nam sto grama karamela Mabel. Odmotao sam jednu i stavio je u usta svoje nestrpljive kćeri. Popeli smo se na peron.
Točno u devet sati i šesnaest minuta Gunej Ekspres najavio se uz zaglušujuću buku motora, koja kao da je dopirala odnekle duboko iz zemljine nutrine, i svjetlima koja su se odražavala na zidu i potpornjima mosta, a kako se približavao kolodvoru kao da je postajao tiši, te je nošen zastrašujućom snagom svojih motora iznenada bez zaustavljanja prošao ispred nas, dvoje malih smrtnika, podigavši oblak prašine. U njegovim osvijetljenim vagonima, koji su prolazili proizvodeći humaniju buku, vidjeli smo putnike oslonjene o sjedala i prozore, one koji su vješali jakne, razgovarali, palili cigarete, te ne vidjevši nas, u tren oka prošli i nestali. Stajali smo u tišini, osjećajući povjetarac koji je za sobom ostavio vlak i dugo gledali u crvena svjetla na stražnjem dijelu vlaka.
“Znaš li kamo ide taj vlak?” pitao sam kćer.
“Kamo?”
“Prvo u Izmit, a poslije u Biledžik.”
“Onda?”
“U Eskišehir pa u Ankaru.”
“Onda?”
“U Kajseri, Sivas i Malatju.”
“Poslije?” veselo je ponovila moja smeđokosa kći, dok je zaigrano i tajanstveno gledala jedva primjetna crvena svjetla posljednjeg vagona.
A njezin je otac, pokušavajući se prisjetiti svake postaje vlaka, vidio svoje djetinjstvo. Imao sam jedanaest ili dvanaest godina kada me otac u jedno predvečerje odveo k stricu Rifkiju. Dok su on i otac igrali tavlu, u ruci sam držao kolačić koji mi je dala teta Ratibe i promatrao kanarinca u krletci te sam kucnuo po staklu barometra čije vrijednosti tada još nisam znao čitati i tumačiti. Upravo kada sam skinuo jedan od časopisa s police i uronio u stare avanture Perteva i Petera, striko Rifki me pozvao te, kao i svaki put kada bismo došli, počeo ispitivati iste stvari.
“Nabroji postaje između Jolčatija i Kurulana!”
“Jolčati, Uluova, Kurk, Sivirdže, Gezin, Maden”, počeo sam, te ih sve nabrojio, ne propustivši ni jednu.
“A između Amasje i Sivasa?”
Nabrojio sam ih bez zastajkivanja; naučio sam ih napamet, jer je striko Rifki bio rekao da svako pametno tursko dijete mora znati raspored vožnje vlakova.
“Zašto vlak koji kreće iz Kutahije, prolazi kroz Afijon kako bi stigao u Ušak?”
Odgovor na to pitanje nisam naučio iz rasporeda vožnje, nego od strike Rifkija. “Zato što je vlada nažalost napustila svoju politiku vezanu uz željeznicu.”
“Posljednje pitanje”, rekao je striko Rifki sa sjajem u očima. “Putujemo od Četinkaje do Malatje.”
“Četinkaja, Demiriz, Akgedik, Ulugunej, Hasan Čelebi, Hekimhan, Kesikkopru...” počeo sam nabrajati i zašutio.
“Dalje?”
Šutio sam. Otac je gledao kocke u ruci i figure na ploči, i tražio izlaz iz teške situacije u igri.
“Koja postaja slijedi nakon Kesikkoprua?”
Kanarinac u krletci se oglasio.
“Hekimhan, Kesikkopru...” počeo sam, ali opet se nisam mogao sjetiti sljedeće postaje.
Uslijedila je duga tišina. U trenutku kada sam pomislio da ću zaplakati, striko Rifki je rekao: “Ratibe, daj mu karamelu, možda se sjeti.” Teta Ratibe mi je donijela karamele. Kao što je striko Rifki bio rekao, čim sam ubacio karamelu u usta, sjetio sam se imena postaje nakon Kesikkoprua.
Ni dvadeset pet godina nakon toga, dok je u naručju držao lijepu kćer i gledao crvena svjetla na stražnjem dijelu posljednjeg vagona Gunej Ekspresa, naš tupavi Osman nije se mogao sjetiti imena sljedeće postaje. Međutim dugo sam se prisiljavao sjetiti te sam želeći prizvati i potaknuti asocijacije, samome sebi rekao: Kakva slučajnost! 1) Vlak koji je prošao ispred nas sutra će proći kroz onu postaju čijeg se imena ne sjećam. 2) Teta Ratibe me ponudila karamelama u istoj onoj srebrnoj posudi za slatkiše koju mi je godinama kasnije poklonila. 3) Jedna karamela je u ustima moje kćerke, a sto grama karamela u mojoj ruci.
Dragi čitatelju, toliko sam uživao u tome što se tijekom proljetne večeri moja prošlost i budućnost presijecaju u točki koja je daleko od nesreće, a obamrlo je pamćenje zatajilo, da sam samo ostao stajati kako bih se sjetio imena postaje.
“Pas”, rekla je kasnije kći u mome naručju.
Otrcani, jadni pas lutalica njuškao je rub mojih nogavica, a povjetarac je rashlađivao mirnu večer nad četvrti. Uskoro smo se vratili kući, ali nisam odmah otrčao do srebrne posude s karamelama. Poškakljao sam kći, mazio je, odveo na spavanje te sa suprugom gledao prizore poljubaca i ubojstava u nedjeljnom filmu. Nakon što je supruga otišla spavati, pospremio sam knjige, anđele i papire na stolu te dok mi je srce glasno tuklo čekao da se sjećanju zgusnu i poprime oblik.
Ožalošćena žrtva ljubavi i knjige u meni počela je prizivati sjećanja pa sam uzeo posudu za slatkiše. Nešto u mojim gestama podsjećalo je na način na koji pretenciozni glumac gradskog teatra u ruci drži lubanju nekog seljaka, koja oponaša Yorickovu lubanju, ali ne zbog neprirodnosti geste, nego zbog ishoda. Koliko li je samo misterij zvan pamćenje podložan kontroli: odmah sam se sjetio.
Čitatelji koji vjeruju u slučajnost, kao i oni koji vjeruju da striko Rifki stvari ne bi prepustio slučajnosti i pukoj sreći, vjerojatno su već pretpostavili da je sljedeća postaja bila Viranbag. Sjetio sam se i da je striko Rifki rekao bravo, nakon što sam s karamelom u ustima, gledajući u posudu za slatkiše, izgovorio ime postaje.
Zatim su kocke pokazale šesticu i peticu, te je u jednom potezu ocu oduzeo dvije figure i rekao: “Akife, tvoj sin je vrlo pametan! Znaš li što ću jednog dana učiniti?” Otac ga međutim nije slušao, već je gledao u oduzete figure i situaciju na ploči.
“Napisat ću knjigu, i glavni lik nazvati po tebi”, rekao je striko Rifki.
“Knjigu kakva je i Pertev i Peter?” pitao sam dok mi je srce brzo tuklo.
“Ne, knjigu bez slika, ali u njoj ću ispričati tvoju priču.” U nevjerici sam zanijemio, nisam mogao ni zamisliti kakva će to knjiga biti.
U tome se trenutku oglasila teta Ratibe i rekla: “Rifki, nemoj opet zavaravati djecu.”
Nisam shvatio je li uistinu bilo tako, ili je to samo bio trenutačan plod moje dobronamjerne mašte kojim me željela utješiti. Istoga trenutka poželio sam otrčati i pitati tetu Ratibe. Otišao sam do prozora, noseći srebrnu posudu u ruci, te sam, promatrajući ulicu koja je opustjela, dugo razmišljao; ne znam bi li se to moglo nazvati razmišljanjem ili pričanjem u snu. 1) U istome trenutku upalila su se svjetla u tri različita stana 2) Pas kojeg smo bili vidjeli na kolodvoru, šepireći se prošao je ispred zgrade. 3) Bez obzira na zbunjenost koja je upravljala mojim prstima i rukama, oni su se pokrenuli i bez puno muke - ah, pogledaj! - otvorili poklopac srebrne posude.
Priznajem da sam na trenutak pomislio da ću, baš kao što se događa u bajkama, u posudi naći amajlije, čarobno prstenje i otrovno grožđe, međutim u njoj se nalazilo sedam karamela Novi život, koje sam pamtio iz djetinjstva i kakve se više nisu mogle naći čak ni u malim trgovinama i prodavaonicama slatkiša u najzabačenijim gradićima. Na svakoj od njih nalazio se anđeo, njihov zaštitni znak; sedam je anđela pristojno sjedilo na rubovima sedam slova Ž, a svoje su lijepe noge elegantno ispružili u prazninu između riječi Novi i Život. Sa zahvalnošću su gledali kako ih spašavam iz posude za slatkiše, čiju su tamu godinama morali podnositi, i slatko se smješkali.
Uz dosta poteškoća pažljivo sam gulio karamele koje su s vremenom postale tvrde poput kamena, nastojeći pritom ne ozlijediti anđele na omotima. S unutarnje strane svakog omota nalazile su se rimovane pjesmice, međutim ne bi se moglo reći da su mi pomogle bolje shvatiti život i knjigu. Na primjer:
Iza kuća
Svud je tmina
Dragi, treba meni
Šivaća mašina
U tišini noći počeo sam ponavljati te besmislice. Kako ne bih posve sišao s uma otišao sam u sobu u kojoj je spavala moja kći, tiho otvorio ladicu na dnu staroga ormara i u polumraku napipao onaj zaboravljeni višenamjenski predmet iz djetinjstva koji je s jedne strane bio ravnalo, s druge otvarač za pismo, i na čijem se tupom vrhu nalazilo povećalo, izvadio ga i na svjetlosti stolne svjetiljke, poput kakvog inspektora koji proučava krivotvorene novčanice, pažljivo proučio anđele na omotima karamela. Nisu me podsjetili na anđela koji ispunjava želje, mirne anđele s četiri krila s perzijskih minijatura, anđele koje sam prije puno godina mislio da ću ugledati kroz prozor autobusa, ni na stvorenja s crno-bijelih fotokopija. Želeći nešto učiniti, pamćenje me uzalud podsjetilo da su u mome djetinjstvu te karamele u vlakovima prodavala djeca. I baš kada sam dolazio do zaključka da su ti anđeli ukradeni iz nekog stranog časopisa, pažnju mi je privuklo ime proizvođača s ruba omota.
SASTOJCI: Glukoza, šećer, biljno ulje,
maslac, mlijeko i vanilija. Karamele
Novi život proizvodi Bomboni i gume
za žvakanje Anđeo d.d., Čičeklidere 18, Eskišehir.
Sljedeće sam večeri putovao u Eskišehir. Nadređenima u Gradskom uredu rekao sam da se razbolio moj daleki rođak koji nema nikog osim mene, a supruzi da me moji umobolni nadređeni šalju u daleke, puste gradove. Razumijete, zar ne? Ako život nije besmislena priča luđaka, ako život nisu nasumične šare koje je, uzevši olovku u ruke, nacrtalo neko dijete kao što to ponekad učini moja trogodišnja kći, ili pak, lanac okrutnih i nelogičnih besmislica, tada iza svih naoko slučajnih dosjetki koje je striko Rifki napisao u svom Novom životu, postoji neka logika. U tom je slučaju veliki Stvoritelj, koji mi već godinama iz nekog razloga u različitim situacijama šalje anđela, za mene osmislio plan, a ako posve obični, tužni junak kakav sam ja, izravno od proizvođača dozna zašto se na omotu karamela koje je volio u djetinjstvu nalazi lik anđela, umjesto da u sjeti preostalih proljetnih predvečerja svog života priča o okrutnoj slučajnosti, moći će besjediti o smislu života i pronaći utjehu.
Spomenuo sam slučajnost: prije očiju, srce koje je glasno tuklo primijetilo je da je vozač zadnjeg modela autobusa Mercedes kojim sam putovao u Eskišehir, isti onaj vozač koji je četrnaest godina prije usred pustopoljine u sićušnom gradiću s krhkim minaretima pokupio mene i Džanan te nas odvezao u blatnjavi grad koji je kiša poplavila i pretvorila u močvaru. Moje oči i ostatak tijela pokušavali su se prilagoditi komfornim novotarijama kojima su posljednjih godina opremljeni autobusi; zujanje klima-uređaja, posebna svjetla iznad svakog sjedala, poslužitelji odjeveni poput hotelske posluge i bezličan okus hrane zapakirane u šarene plastične omote, servirane na poslužavnicima i ubrusima s krilatim logotipom turističke agencije. Putnici su dodirom prsta pretvarali svoja sjedala u ležajeve koji su se pružali u krila onih manje sretnih u sjedalu iza njih. Budući da su uspostavljene brze autobusne linije, koje su vozile od kolodvora do kolodvora, ne zaustavljajući se kod restorana punih muha, autobusi su bili opremljeni malim kabinama sa zahodom, koje su izgledale kao smrtonosna električna stolica. Na ekranima televizora svako malo prikazivane su reklame na kojima su se pojavljivali autobusi turističke agencije koji su nas vukli u asfaltom popločeno srce pustopoljine, pa bi putnik koji u autobusu drijema i gleda televiziju mogao puno puta vidjeti kako je lijepo putovati autobusom i u polusnu gledati televiziju. Divlja pustopoljina koju smo Džanan i ja nekoć gledali kroz prozore, bila je pripitomljena brojnim panoima s reklamama za cigarete i automobilske gume te je kroz zatamnjena stakla autobusa mijenjala boju; na trenutke je bila mutno smeđa, ponekad tamno zelene boje, a na trenutke boje sirove nafte koja me podsjećala na groblja. Pa ipak, svaki put kada bih se približio tajnama života koji mi je izmakao i zabačenim gradićima kojih se ostatak civilizacije nije sjećao, znao sam da još uvijek živim, odlučno dišem, te da sam - sada ću iskoristit jedan arhaizam - u potrazi za nekim ufanjima.
Mislim da pogađate kako moje putovanje nije završilo. Na adresi Čičeklidere br. 18 gdje su se nekoć nalazili uredi i pogon tvrtke Bomboni i žvakaće gume Anđeo d.d. nalazila se zgrada sa šest katova koja je korištena kao dom za đake medrese “Imam Hatip”. U arhivu gospodarske komore Eskišehira stari činovnik ponudio me lipovim čajem u kojem je bilo gaziranog soka Santi. Nakon što je satima pretraživao spise obavijestio me da je tvrtka Bomboni i žvakaće gume Anđeo d.d. prije dvadeset i dvije godine napustila Eskišehir, kako bi nastavila sa svojim aktivnostima pod okriljem trgovačke komore u Kutahji.
U Kutahiji se ispostavilo da je tvrtka nakon sedam godina obustavila proizvodnju. Da mi kojim slučajem nije palo na pamet otići u matični ured u sklopu gradske vijećnice i u gradsku četvrt Menzilhane, ne bih doznao da je jedina kći gospodina Sureje, osnivača tvrtke Bomboni i žvakaće gume Anđeo, prije petnaest godina odselila u Malatju, rodni grad svoga supruga. U Malatji sam, pak, saznao sam da je prije četrnaest godina dotična tvrtka doživjela svoje posljednje uspješne godine te se sjetio da smo se Džanan i ja na ovdašnjim autobusnim kolodvorima susreli s njihovim posljednjim karamelama.
Kada su karamele Novi život posljednji put postale popularne u Malatji i njezinoj okolici, kao da je riječ o posljednjim novčićima koje je dalo iskovati pokleknulo carstvo, u biltenu trgovačke komore izašao je članak o karamelama koje su se nekoć konzumirale u cijeloj Turskoj i tvrtki koja ih je proizvodila. U njemu je pisalo da su u malim trgovinama i prodavaonicama duhana te karamele ponekad koristili umjesto sitnih kovanica. Potom je u časopisu Malatja Ekspres objavljeno nekoliko oglasa u kojima su se pojavili anđeli te baš prije nego što su ih svi, baš kao i nekada, počeli kupovati i poput kovanica nositi u džepovima, cijela priča završila je pojavom dobro reklamiranih proizvoda s voćnim ekstraktom velike multinacionalne kompanije, koje je na televiziji zanosno jela američka zvijezda lijepih usana. Iz lokalnih novina saznao sam da su tvrtkini kotlovi, strojevi za pakiranje i ime prodani. Na temelju informacija koje sam dobio od rodbine njegova zeta pokušao sam shvatiti kamo je nakon Malatje otišao proizvođač karamela Novi život, gospodin Sureja. Istraga me vodila dalje na istok, u zabačene gradove i izgubljene gradiće čija se imena ni ne spominju u srednjoškolskom atlasu. Poput onih koji su nekoć od kuge bježali u udaljenje gradiće, gospodin Sureja i njegova obitelj pobjegli su daleko u mračne gradove, kao da bježe od šarenih proizvoda sa stranim imenima, koji su se zahvaljujući potpori televizije i reklama, poput zarazne, smrtonosne bolesti donesene sa Zapada proširili cijelom zemljom, te nestali.
Ukrcavao sam se u autobuse i iskrcavao iz njih, ulazio u autobusne kolodvore, prolazio kroz središta gradića te šetao po matičnim uredima, uredima lokalnih upravitelja, stražnjim ulicama te malim trgovima ukrašenim česmama i stablima, na kojima su se nalazili kafići i mačke. Neko sam vrijeme mislio da svi gradovi i ulice po čijim sam nogostupima hodao i svi kafići u kojima sam pio čaj nose tragove trajne urote koja je ta mjesta vezala uz križare, Bizant i Osmanlije. Nasmiješio sam se poduzetnoj djeci koja su mi, pomislivši da sam turist, pokušala prodati novootisnute bizantske kovanice, nisam mario za brijača koji mi je na šiju prolio previše kolonjske vode Jeni Urart boje mokraće i nisam se začudio vidjevši da su monumentalna vrata jednog od sajmova koji su posvuda nicali, iščupana i donesena s hititskih ruševina. Moja mašta nije morala omekšati poput asfalta po kojem sam koračao na podnevnoj vrućini, da zaključim kako na prašnjavoj staklenoj ploči optike Zeki, koja je bila veličine čovjeka i napravljena od naočala, ima i prašine koju je za sobom ostavila križarska konjica.
Ponekad bih, pak, osjetio da su te povijesne i konzervativne urote, koje su ovaj kraj ostavili netaknutim, na izmaku snaga te bih shvatio da su tržnice koje su Džanan i meni prije četrnaest godina djelovale čvrsto i statično poput seldžučkih tvrđava, male trgovine, i ulice iznad kojih se vješalo rublje, pometene vjetrom koji puše sa Zapada. Svi oni akvariji i ribe okruženi spokojnom tišinom na najistaknutijem mjestu restorana u središtu grada, iznenada su nestali slijedeći neku skrivenu naredbu. Tko je proteklih četrnaest godina odlučio da sjajna slova s brojnih panoa od pleksiglasa neće vrvjeti samo u glavnim, nego i prašnjavim, sporednim ulicama? Tko je dao posjeći stabla na gradskome trgu? Tko je naredio da sve željezne ograde na balkonima betonskih zgrada koje poput zatvorskog zida okružuju Atatürkov spomenik, budu istog oblika i rekao djeci da kamenjem obasiplju autobuse koji prolaze. Kome je palo na pamet da otrovnim antiseptikom zasmrdi hotelske sobe? Tko je diljem zemlje dijelio kalendare na kojima anglosaske ljepotice među svojim dugim nogama drže kamionske gume, i odlučio da na novim mjestima kao što su dizala, mjenjačnice i čekaonice, građani jedni druge moraju prijeko gledati kako bi se osjećali sigurno?
Rano sam ostario, brzo se umarao, malo hodao, kao da nisam primjećivao kako se moje tijelo sporo kreće kroz velike gužve te sam, čim bih ih vidio, zaboravljao lica onih koje sam odgurivao i koji su mene odgurivali ramenima na uskim nogostupima i bezbrojna imena odvjetnika, stomatologa i financijskih savjetnika na natpisima koji su se izmjenjivali iznad moje glave. Nisam mogao shvatiti kako su se oni mali nevini gradići i minijaturne ulice po kojima smo Džanan i ja zaigrano hodali, očarani kao da šećemo po stražnjem vrtu čija vrata nam je jednom davno otvorila milosrdna starija gospođa, pretvorili u strašne pozornice koje su, oponašajući jedne druge, vrvjele znakovima opasnosti i upozorenja.
Vidio sam mračne barove i pivnice otvorene na mjestima na kojima biste ih najmanje očekivali; na uglovima koji su gledali prema dvorištima džamija ili staračkim domovima. Vidio sam rusku manekenku lijepih očiju koja je s koferom punim haljina putovala od grada do grada, te u autobusima, lokalnim kinima i na tržnicama sama priređivala modne revije. Haljine koje je nosila kasnije bi prodavala ženama s maramama i velovima na glavi. Primijetio sam da su afganistanske doseljenike koji su u autobusima prodavali primjerke Kurana veličine malog prsta, zamijenile gruzijske i ruske obitelji koje su prodavale plastične šahovske setove, dalekozore od bakelita, medalje za ratne zasluge i kaspijski kavijar. Vidio sam oca djevojke u trapericama koja je nakon prometne nesreće, koju smo tijekom jedne kišne večeri Džanan i ja preživjeli, umrla držeći ruku svoga voljenog; i dalje ju je tražio. Vidio sam utvarna kurdska sela, napuštena zbog neobjavljenog rata i topničke jedinice koje pod paljbom drže mračne dijelove stjenovitih planina. U jednoj igraonici u kojoj se okupljaju djeca koja bježe iz škole, besposlena mladež i lokalni genijalci kako bi testirali svoje sposobnosti, okušali sreću i ispitali granice svoje srdžbe, vidio sam videoigru u kojoj je bilo potrebno sakupiti dvadeset tisuća bodova prije nego se ukaže ružičasti anđeo, kojeg je osmislio jedan Japanac, a nacrtao jedan Talijan, i slatko nasmiješi nama nesretnicima, koji u tami prašnjave igraonice pune plijesni pritišćemo gumbe i pomičemo upravljačku ručicu, kao da nam obećava donijeti sreću. Vidio sam čovjeka koji je zaudarao na sapun za brijanje OPA kako sriče tekst kolumne preminulog novinara Dželala Salika, pronađen nakon njegove smrti. U gradićima koji su se nedavno obogatili i u kojima su velike stare drvene kuće srušene i pretvorene u betonske zgrade, vidio sam novopridošle bosanske i albanske nogometaše kako u društvu svoje djece i lijepih plavokosih supruga sjede u kafićima na trgovima i piju Coca Colu. Učinilo mi se da u trošnim gostionicama, na tržnicama prepunim ljudi, u staklu izloga ljekarni u kojima su bili izloženi pojasevi za herniju i u kojem se odražavala prodavaonica prekoputa, te noćnim morama i snovima o sreći u koje sam noću uranjao u hotelskim sobama ili sjedalima autobusa, vidim Seikovu ili Serkisofovu sjenu te bih se uplašio.
Kad sam već načeo tu temu, moram spomenuti da sam prije nego što sam dospio u Son Pazar, koji je bio moja posljednja destinacija, svratio u zabačeni gradić Catik kojem je dr. Narin želio dati središnje mjesto u zemlji. Međutim ondje sam zatekao grad koji se zbog rata, migracija, čudnog gubitka pamćenja, velikih skupina ljudi, straha i mirisa - iz mojih riječi sigurno možete zaključiti da nisam moga shvatiti što je sve bio razlog te da sam zbunjeno lutao kroz gužvu - toliko promijenio, da sam se uplašio da će nestati i sva moja sjećanja vezana uz Džanan. Japanski digitalni satovi u izlogu ljekarne jasno su mi dali do znanja da su urota protiv Velike zavjere i organizacija agenata dr. Narina odavno propali, a prodavaonice bezalkoholnih pića, automobila, sladoleda i televizora s imenima napisanim stranim slovima i riječima, poredane u centru grada, išle su tome u prilog.
Pa ipak, nesretan i budalast junak kakav jesam, pokušao sam dokučiti smisao života u toj zemlji zaborava te sam, pomislivši da ću naći neko prohladno sjenovito mjesto u kojem ću moći oživjeti svoja sjećanja na Džananino lice, osmjeh, pokoju riječ, hodao prema konaku u kojem je nekoć sa svojim ljupkim kćerima živio dr. Narin i drvetu murve iz mojih sretnih sjećanja. U dolini su postavili električne stupove i doveli struju, ali u blizini uopće nije bilo kuća, mogle su se vidjeti samo ruševine. Činilo se kao da te ruševine nije stvorilo vrijeme već cijeli niz nesreća. Dok sam gledao reklamni pano za banku Akbank smješten na jednom od brdašaca na koje smo se dr. Narin i ja jednom davno uspeli, u čudu sam počeo razmišljati kako je dobro što sam ubio Džananinog bivšeg dragog, koji je mislio da će doseći spokoj koji donosi vječnost te pronaći tajnu života - nazovite to kako god želite- ako godinama neprestano bude prepisivao iste retke. Spasio sam ga od toga da vidi te prljave prizore, utopi se u moru videoreklama i slova s reklamnih panoa te oslijepi u ovom svijetu bez svjetlosti. Dobro, a tko je mene namjeravao okupati svjetlom i spasiti iz ove zemlje ograničene izopačenosti i umjerene surovosti? Anđeo čije sam nevjerojatno raskošne boje vidio na kinoplatnu svoje mašte i čije sam riječi mogao čuti u svome srcu, nije se javljao niti mi davao znake.
Linija vlaka za grad Viranbag bila je ukinuta zbog kurdskih pobunjenika. Ubojica se nakon svih ovih godina nije namjeravao vratiti na mjesto zločina, no autobusom koji vozi danju morao sam proći kroz područje u kojem je PKK\'7b15\'7d imao snažan utjecaj, kako bih stigao u Son Pazar. Doznao sam da ondje živi unuk gospodina Sureje, čovjeka koji je dao ime karamelama Novi život i dosjetio se da na njih smjesti anđela. Prizor s autobusnog kolodvora ukazivao je na to da ni ovdje nije bilo ničega vrijednog sjećanja, no za svaki slučaj glavu sam posve približio novinama Milijet, kako netko ne bi vidio ubojicu i sjetio ga se.
Dok smo s prvim jutarnjim svjetlom napredovali prema sjeveru, planine su postale šiljaste i strmije, a ja nisam mogao shvatiti je li autobusom zavlada tišina zbog straha ili nam se svima zavrtjelo u glavi od vožnje krivudavom cestom na okrutnoj planini. S vremena na vrijeme zaustavili bismo se kako bi nas vojnici legitimirali ili ostavili nekog od putnika koji je zatim u društvu oblaka dugo hodao da stigne do svoga zabačenog, pustog sela. S divljenjem sam piljio u mirne planine oguglale na stoljetnu okrutnost. Prije nego što čitatelj, koji je u čudu podigao obrve nakon što je pročitao prethodnu rečenicu, prijekorno odbaci ovu knjigu koju je do kraja strpljivo čitao, želim reći da ubojica koji uspješno prikriva svoj zločin, ima pravo napisati takvu priprostu rečenicu.
Mislim da PKK nije imao snažan utjecaj u gradiću Son Pazaru. Moglo bi se reći da ni suvremena civilizacija nije imala velik utjecaj na taj gradić, jer sam se odmah po izlasku iz autobusa susreo s čarobnom tišinom koja kao da je izašla iz zaboravljenih priča o spokojnim gradićima i sretnim sultanima. Nije bilo znakova i slova s reklamnih panoa banaka i distributera sladoleda, hladnjaka, cigareta i televizora koji bi me s trgova pozdravljali i u meni rađali osjećaj da sam se nakon dugog putovanja, eto, opet našao na istome mjestu. Vidio sam mačku; odveć zadovoljna životom, polako se lizala ispod sjenice kafića s pogledom na raskrižje koje je zasigurno bilo trg u tome gradiću. Ispred mesnice sretni mesar, ispred male trgovine bezbrižni trgovac, a ispred voćarne sneni voćar i muhe. Sjede pod blagim jutarnjim suncem kao da su spoznali blagoslov postojanja, najjednostavnije aktivnosti kojom se svi bave i spokojno nestajali u zlatnoj svjetlosti na ulici. Stranac kojeg su krajičkom oka slijedili odmah se prepustio toj bajkovitoj sceni i pomislio da će se Džanan, koju je nekoć ludo volio, iza prvog ugla iznenada pojaviti s vragolastim osmjehom na licu, noseći u ruci satove kakve su nosili naši djedovi i svežanj starih časopisa.
U prvoj sam ulici primijetio tišinu vlastitoga uma, u drugoj me ulici pomilovala vrba čije su se grane svile do zemlje, a u trećoj sam vidio prekrasnog dječaka dugih trepavica, a onda mi pade na pamet da bih iz džepa mogao izvaditi papir i pitati ga kako da dođem na adresu koju tražim. Nisam shvatio je li mu abeceda moga prljavog svijeta bila toliko strana ili nije znao čitati. Međutim kada sam pogledao papir vidio sam da je adresa koju sam dvjesto kilometara južnije dobio od jednog lokalnog upravitelja, nečitko napisana. Počeo sam sricati: “Ulica ziya tepe\'7b16\'7d ”, ali i prije nego što sam završio, kroz doksat je provirila neka stara vještica i rekla: “Ta ulica je ondje, na onoj uzbrdici.”


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Novi život - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sub Nov 03, 2018 3:17 pm




17


Dok sam razmišljao kako je ta uzbrdica kraj moga dugogodišnjeg putovanja, po njoj se prije mene počela uspinjati konjska zaprega s metalnim spremnicima dupkom ispunjenim vodom. Pretpostavljao sam da prevozi vodu do nekog gradilišta na uzvisini. Promatrao sam zapregu koja se uspinjala tresući se i pitao se zašto su ti spremnici iz kojih se prolijevala voda izrađeni od cinka, a ne od plastike? Poglede nisam razmijenio sa zaposlenim vozačem zaprege, već s konjem; osjećao sam se posramljeno. Griva mu je bila natopljena znojem, bio je srdit i bespomoćan, vukući teret toliko se mučio da bi se moglo reći da je patio. U jednom sam trenutku u njegovim krupnim, tužnim očima vidio svoj odraz i shvatio da mu je puno gore no meni. Uz zveket metalnih spremnika, zvuke kotača na kamenoj ulici i uspuhivanje moga obamrlog bića uspinjali smo uz Sjajni brijeg. Zaprega je ušla u malo dvorište u kojem se miješala žbuka, a ja u slabo osvijetljeno, tajanstveno dvorište i kuću tvorca karamela Novi život dok je sunce nestajalo iza tamnog oblaka. U toj kamenoj dvorišnoj kući ostao sam šest sati.
Gospodin Sureja, tvorac karamela Novi život, koji je mogao otkriti tajnu moga života, bio je jedan od onih osamdesetogodišnjih staraca koji s velikim zadovoljstvom na dan mogu popušiti dva paketa cigareta Samsun, uživajući pritom kao da je riječ o eliksiru života. Dočekao me kao da sam dugogodišnji prijatelj njegova unuka te počeo pričati dugu priču o mađarskom nacističkom špijunu koji je jednog zimskog dana došao u njegovu trgovinu u Kutahiji, kao da nastavlja neku priču koju je jučer upola prekinuo. Kasnije je besjedio o trgovinama slatkiša u Budimpešti, identičnim šeširima koje su nosile žene na jednome balu održanom u tridesetim godinama u Istanbulu, pogreškama koje Turkinje čine u želji da se uljepšaju i tome zašto se njegov unuk, koji je stalno izlazio iz prostorije i vraćao se, nikako ne može oženiti, spomenuvši pritom i detalje vezane uz dva raskidanja zaruka. Bilo mu je drago kada je čuo da sam oženjen pa mi je dao do znanja da to što mladi djelatnik osiguravajućeg društva, kao što sam ja, tijekom putovanja na kojima organizira zemlju, dovodi je u red te upozorava građane na predstojeće katastrofe, pristaje biti odvojen od supruge i djeteta, smatra iskazom pravog domoljublja.
Nakon dva sata rekao sam mu da ne radim za osiguravajuće društvo i da me zanimaju karamele Novi život. Uzvrpoljio se na stolcu, te me okrenut prema prigušenoj svjetlosti koja je dopirala iz vrta, na tajanstveni način pitao govorim li njemački. Ne pričekavši moj odgovor rekao je: “Schachmatt.” Objasnio je da je riječ šahmat europska složenica nastala križanjem perzijske riječi šah, što znači kralj, s arapskim mat, što znači ubijen. Mi smo Zapad naučili igrati šah; kao duhovnu borbu dobra i zla u nama koju na svjetovnom ratnom polju jedna s drugom vode bijela i crna vojska. A što su oni učinili? Vezira su pretvorili u kraljicu, a slona u lovca; no to nije ono važno. Vratili su nam šah predstavljajući ga kao pobjedu vlastitog uma i ideje racionalizma. Danas nastojimo razumjeti vlastitu osjećajnost s pomoću njihovog intelekta i smatramo da to znači biti civiliziran.
Jesam li primijetio - njegov unuk jest - da rode, koje početkom ljeta putuju na sjever i u kolovozu se vraćaju na jug u Afriku, lete na većim visinama nego prije, u sretna stara vremena? Razlog tome je što su se gradovi, planine, rijeke i čitave zemlje iznad kojih mašu krilima, pretvorili u bijedna mjesta koja ne žele vidjeti. Dok je s ljubavlju pričao o rodama, prisjetio se jedne francuske umjetnice na trapezu dugih, mršavih nogu, koja je prije pedeset godina došla u Istanbul te je počeo pričati o starim cirkusima, sajmovima i slatkišima koji su se prodavali na njihovim vratima, prizvavši pritom kolorit i detalje, više nego nostalgiju.
Dok smo za ručkom na koji su me pozvali jeli i pili hladni Tuborg, gospodin Sureja ispričao je kako je tijekom osmog Križarskog rata skupina vitezova u središnjoj Anatoliji bila stjerana u škripac te kako su se ušavši u jednu od pećina spustili ispod površine zemlje. Kako je njihov broj tijekom stoljeća rastao, djeca i unuci tih vitezova proširili su pećine, kopali rupe pod zemljom, pronalazili nove pećine i osnivali gradove. Ponekad bi prerušene uhode iz te zemlje labirinata u kojoj su živjele stotine tisuća ljudi križarskog roda i u kojoj sunce nije sjalo, kradomice dolazile u naše gradove i na naše ulice tebi propovijedali o uzvišenosti zapadnjačke civilizacije kako bi oni koji pod nama ruju, vidjevši da su nam i umovi izrovani, spokojno mogli izaći na površinu. Pitao me znam li da se te uhode nazivaju OPA i rekao da postoji sapun za brijanje koja nosi to ime.
Je li gospodin Sureja rekao kako je Atatürkovo uživanje u prženom slanutku bilo velika nevolja za našu zemlju ili sam tada to samo zamišljao? Nisam shvatio je li dr. Narina spomenuo on ili sam ja aludirao na njega nekom asocijacijom. Rekao je da je pogreška dr. Narina bila ta što je poput kakvog materijalista vjerovao u stvari i mislio da će čuvajući ih očuvati i duh koji nestaje. Kao što kažu; kad bi to bilo moguće, nebeska bi svjetlost obasjavala buvljake. Svjetlo. Ta se riječ koristila u imenima mnogih proizvoda; svjetiljke, tinte, a svi su, naravno, bili kopije. Kada je dr. Narin shvatio da sa stvarima neće moći očuvati i naš duh, počeo je s terorom. To je, naravno, odgovaralo Amerikancima; nitko nije bio uspješniji u tome od CIA-e. Na mjestu gdje se nalazio njegov konak danas nema ničeg. Sve njegove kćeri su pobjegle i nestale. Njegova se organizacija raspala, a možda je i svaki od ubojica, kao što to obično biva kada propadne veliko carstvo, proglasio svoju autonomnu kneževinu. Možda baš zato to sjajno područje koje su kolonijalni umovi, koristeći lukavu taktiku, nazvali Bliski Istok, danas obiluje ubojicama neiskusnih kneževa. Vršak cigarete nije uperio u mene već u praznu fotelju pred mene i time ukazao na paradoks: povijest autonomije tih tvorevina završila je.
Dok se noć spuštala nad slabo osvijetljeno dvorište, produbljujući tišinu kao da se spušta nad groblje, odjednom je zapodjenuo temu koju sam već satima čekao. Prepričavao je kako je jedan japanski katolički misionar kojeg je sreo u blizini Kajserija u dvorištu džamije pokušao provesti rutinsko pranje mozga, a onda je najednom promijenio temu. Nije se mogao sjetiti kako je smislio čarobno ime Novi život, ali smatrao ga je prikladnim jer su karamele stanovnike ove zemlje već dugo podsjećale na izgubljenu prošlost, omogućivši im da osjete jedan novi okus i postojanje drukčije osjećajnosti. Suprotno od onog što se misli, karamele i sama riječ nisu uvezene iz Francuske niti su imitacije. Riječ kara\'7b17\'7d ionako je jedna od osnovnih riječi leksika ljudi koji već desetcima tisuća godina žive na ovim prostorima, ona je prefiks za nekoliko stranica riječi u rječniku i označava i ono dobro i ono loše. Približno tisuću od nešto više od deset tisuća rimovanih pjesmica koje je tijekom trideset i dvije godine proizvodnje stavio na omote kara-mela, sadržavalo je tu riječ.
“Dobro, a anđeo?” pitao je nesretni putnik, strpljivi djelatnik osiguravajućeg društva i bespomoćni junak.
Gospodin Sureja odgovorio je odrecitiravši osam od deset tisuća tih pjesmica. Ti nevini anđeli koji su bili uspoređivani s ljepoticama, podsjećali na uspavane djevojke, bili obavijeni bajkovitom magijom i postupno dobivali sve više dječjih atributa, zbog čega su mi postali odbojni, mahali su mi iz njihovih stihova. Rekao je da je sam napisao stihove. Napisao je približno šest tisuća pjesmica s karamela Novi život. Tijekom zlatnih godina, kada je prodaja dosegla nevjerojatne razmjere, na dan bi ih napisao dvadeset. Nije li i car Anastazije, koji je dao iskovati prve bizantske kovanice, na njih s jedne strane dao otisnuti svoj lik? Dok me gospodin Sureja podsjećao na to kako su se u malim trgovinama diljem zemlje, u staklenkama koje su se nalazile između vaga i blagajna držala njegova djela, kako su proizvode s njegovim pečatom milijuni ljudi nosili u džepovima i kako su korišteni umjesto kovanica, rekao je da je baš kao imperator koji je jednom davno dao iskovati novac, osjetio okus vladanja, izobilja, bogatstva, lijepih žena, popularnosti, sreće; ukratko svih lijepih stvari u životu. Zato mu polica osiguranja i neće koristiti pa je za utjehu mladome djelatniku osiguravajućeg društva objasnio zašto je na karamele stavljao anđele. U mladosti je često odlazio u kina na Bejogluu i uživao u filmovima s Marlene Dietrich. Obožavao je film Der Blaue Engel, sniman prema remekdjelu njemačkog pisca Heinricha Manna, koji je kod nas prikazivan pod imenom Mavi Melek. Gospodin Sureja pročitao je i roman Professor Unrat. Unrat kojeg je u filmu glumio Emil Jannings, skromni je srednjoškolski učitelj koji se jednog dana zaljubi u uličarku. Ta žena izgleda kao anđeo, ali...
Je li se to vani začuo snažan vjetar što svija krošnje? Ili je to moj um slušao kako ga vjetar nosi? Baš kao što dobronamjerni učitelj zanesenom učeniku, zbunjenom toliko da mu se može progledati kroz prste, kaže “nisam ništa vidio”. Prizor iz mladosti okupan svjetlošću koja je prštala iz knjige Novi život kada sam je prvi put čitao, prošao je pored mene poput sjajnih svjetala nepristupačnog veličanstvenog broda koji nestaje u tmini. U tišini svoga uma, znao sam da gospodin Sureja prepričava dirljivu radnju filma i romana, ali kao da ništa nisam vidio ni čuo.
Ušao je unuk, upalio svjetiljku, a ja sam odjednom primijetio još tri detalja 1) Luster na stropu bio je isti kao i onaj kojeg Anđeo svake večeri poklanja nekom sretniku, dijeleći pritom jedinstvene životne savjete. 2) Toliko se smračilo, da dugo uopće nisam vidio starca. 3) Ni on mene nije vidio, bio je slijep.
Mogu li prijezirnog čitatelja, koji sumnja u moju inteligenciju i čudi se što šest sati nisam primijetio da je čovjek slijep, jednako agresivno pitati je li on bio dovoljno fokusiran na sve prethodne dijelove knjige koju sada tako prijeteću drži u rukama. Da vidim, možete li se sada sjetiti boja iz prizora u kojem se anđeo prvi put pojavljuje? Možete li odmah reći kako je popis tvrtki strike Rifkija u njegovom dijelu Junaci željeznice poslužio kao inspiracija za Novi život? Jeste li primijetili indicije pomoću kojih sam shvatio da je Mehmet razmišljao o Džanan u trenutku kada sam ga ubio? Kod onih kojima je život krenuo krivim putem, tuga se očituje kao ljutnja prerušena u pamet, a ta želja za pameću na kraju sve pokvari.
Duboko u tuzi, primijetio sam da je starac slijep, vidjevši kako gleda prema lusteru koji je sjao iznad naših glava. Prvi put sam ga promatrao s poštovanjem, divljenjem, a istini za volju i sa zavišću. Bio je visok, mršav, otmjen i prilično živ za svoje godine. Ruke su mu i dalje bile vješte, bio je bistar te je ubojici zanesenjaku za kojeg je ustrajno mislio da je djelatnik osiguravajućeg društva mogao pripovijedati šest sati, a da ni u jednom trenutku ne bude dosadan. U uzbudljivoj i sretnoj mladosti uspio je učiniti nešto. Unatoč tome što se njegov uspjeh otopio u ustima i želucima milijuna ljudi i što je šest tisuća pjesmica bilo bačeno u smeće zajedno s omotom, imao je optimističnu sliku o svome mjestu na svijetu, a k tome je sa osamdeset i nešto sitno godina s užitkom pušio dvije kutije Samsuna.
U tišini je osjetio moju tugu s pomoću intuicije karakteristične za slijepce pa me pokušao razveseliti. Da, to je život; ne smijemo zaboraviti da je satkan od nevolje, ljubavi, samoće, veselja, tuge, svjetla, smrti, ali i jedva primjetne sreće. Rekao je da su u osam sati na radiju vijesti, da će ga njegov unuk upaliti i pozvao me da ostanem na večeri.
Ispričao sam se rekavši da me sutra u gradiću Viranbagu čeka priličan broj ljudi koji žele otvoriti policu osiguranja. U hipu sam izašao iz kuće, prošao kroz dvorište i našao se na ulici. U prohladnoj proljetnoj večeri koja je dala naslutiti da su zime ondje oštre, osjećao sam se usamljenije od tamnih stabala čempresa u dvorištu.
Pitao sam se što da sada radim. Doznao sam ono što sam morao, kao i ono što uopće nije bilo važno, i došao do kraja svih tajni, avantura i putovanja koje sam mogao osmisliti. Dio života koji mogu nazvati budućnošću bio je obavijen tamom, baš kao i zaboravljeni gradić Son Pazar, koji je izuzev nekoliko uličnih svjetiljki počivao daleko od veselih noći, radosne gužve i dobro osvijetljenih ulica. Začuo sam glasan lavež i počeo silaziti niz brdo. Dok sam čekao autobus koji će me vratiti među panoe banaka, reklame za cigarete, boce gaziranih sokova i televizijske ekrane, besciljno sam prošetao po tom gradiću na kraju svijeta. Budući da se nisam previše nadao da ću dosegnuti smisao i jedinstvenu stvarnost svoga života, svijeta i knjige, šetao sam ulicama i našao se među prizorima koji ni na što nisu upućivali. Kroz otvoreni prozor promatrao sam obitelj kako okupljena za stolom objeduje. Posve uobičajeno. S kartona obješenog na zid džamije pročitao sam vrijeme održavanja tečaja za učenje Kurana. U kafiću sa sjenicom, primijetio sam da se gazirani sok Budak uspješno opire, unatoč svim naletima Coca Cole, Schweppsa i Pepsija, ne mareći previše za to. U svjetlosti koja je dopirala iz radionice, promatrao sam majstora kako namješta kotač bicikla i njegovog prijatelja s cigaretom u ruci. Ne znam zašto kažem da su bili prijatelji, možda su među njima vladali neprijateljstvo i napetost. Nisu bili interesantni. Čitatelju koji sada pomišlja da sam pesimist, reći ću da mi ih je u svježini sjenice bilo interesantnije promatrati.
Došao je autobus, a ja sam praćen tim osjećajem napustio Son Pazar. Vijugavim putem uspeli smo se na stjenovite planine i spustili se s njih zabrinuto osluškujući cviljenje kočnica. Nekoliko puta su nas zaustavili, izvadili smo osobne iskaznice i pokazali ih vojnicima kako bismo se osjećali sigurno. Kada smo za sobom ostavili planine, vojnike i nadzorne točke te kada je autobus na širokoj mračnoj ravnici počeo sumanuto ubrzavati, u buci motora i cviljenju kotača počele su se razabirati tužne note jedne stare, meni dobro znane melodije.
Ne znam je li to bilo zato što sam putovao u jednom od onih velikih, izdržljivih i bučnih Magirusa kojima smo se Džanan i ja nekoć vozili, zato što smo prolazili preko loše asfaltirane ceste na kojoj se kotači okreću osam puta u sekundi proizvodeći pritom ono karakteristično stenjanje ili možda zato što su se na ekranu u filmu Ješilčam\'7b18\'7d produkcije, među glumcima koji se ne uspijevaju sporazumjeti i plaču, pojavljuju plava i siva boja moje prošlosti i budućnosti. Nisam znao zašto. Možda je razlog bio taj što sam instinktivno sjeo na sjedalo broj 37 kako bih u skrivenom poretku slučajnosti pronašao značenja koja inače nisam mogao naći i zato što sam ispruživši se prema sjedalu u kojem bi inače sjedila ona, vidio baršunastu noć koja je nam je nekoć djelovala privlačno i tajanstveno koliko i knjiga i život.
Kada su kapi kiše tužnije od mene počele udarati u prozor, zavalio sam se u sjedalo i posve se prepustio glazbi svojih sjećanja. Kako je moja tuga rasla, tako je i kiša počela sve jače padati, te se prije ponoći pretvorila u pljusak praćen vjetrom koji je udarao u naš autobus i munje koje su bile ljubičaste, baš kao i cvjetovi tuge koji su cvali u mome umu. Kiša je ulazila kroz prozore, a stari autobus prošao je pored benzinske crpke koja je nestala u pljusku i blatnjavih sela koja su opsjedale vodene prikaze te je usporivši skrenuo na odmorište. Nakon što nas je obasjalo plavo svjetlo neonskih slova natpisa restorana Rijeka sjećanja, vozač je rekao: “Obavezna pauza od pola sata.”
Namjeravao sam nepomično sjediti i gledati taj srceparajući film koji sam nazivao svojim sjećanjima, ali zvuk kapi kiše na krovu Magirusa toliko je intenzivirao moju tugu, da sam se uplašio da neću izdržati. Izašao sam zajedno s drugim putnicima, koji su, zaštitivši glave novinama i plastičnim vrećicama, skakali kroz blato.
Pomislio sam kako je dobro što idem među ljude, što ću pojesti juhu i puding te se zabaviti opipljivim užicima ovoga svijeta, jer se tako neću neprestano osvrtati za dijelom života koji sam ostavio za sobom, već ću duga svjetla racionalizma svoga uma okrenuti prema dijelu koji se pruža preda mnom i sabrati se. Uspeo sam se dvije stube, osušio kosu rupčićem, ušao u osvijetljeni restoran koji je mirisao na ulje i dim cigareta te začuo zvuke glazbe koja me potresla.
Sjećam se da sam se u beznađu zgrčio poput iskusnog invalida koji, predosjetivši srčani udar, pokušava poduzeti sve mjere kako bi ga odagnao, ali nisam mogao reći da ugase glazbu na radiju samo zato što smo Džanan i ja, držeći se za ruke nakon prometne nesreće koja nas je spojila, slušali tu istu pjesmu, niti sam mogao povikati da sa zida maknu sliku lokalne umjetnice koju smo Džanan i ja gledali i smijuljili se dok smo objedovali u tom istom restoranu. U džepu nisam imao tabletu nitroglicerina koja bi mi dobro došla u slučaju napada tuge pa sam uzeo tanjur juhe od leće, komad kruha i duplu rakiju, stavio ih na poslužavnik i povukao se za stol u kutu. Slane suze kapale su u juhu, a ja sam je miješao.
Pustite me, neću svoju bol pokušati pretvoriti u ljudski ponos blizak svim čitateljima, kao što to čine oni koji oponašaju Čehova, već ću je u maniri istočnjačkog pisca pokušati iskoristiti kao medij za prenošenje pouke. Ukratko; želio sam se udaljiti od svih i predstaviti se kao netko poseban tko ima posve drukčiji cilj od ostalih. U ovom okruženju to smatraju nečim neoprostivim. Rekao sam si da sam ovaj neostvarivi san usvojio iz stripova strike Rifkija, koje sam u djetinjstvu čitao. Tako sam još jednom razmislio o onome što je čitatelj sklon izvlačenju pouka odavna pomislio; sve stvari koje sam pročitao u djetinjstvu pripremale su me za Novi život, to je bio razlog zašto je ostavio tako dubok dojam na mene, no kako poput kakvog starog pripovjedača poučnih priča sam nisam vjerovao u pouku koju sam izvukao, moja životna priča ostala je samo moja, a ta mi činjenica nije olakšavala bol. Do ovoga okrutnog zaključka koji se polako rađao u mome umu, srce je odavno došlo: slušao sam glazbu na radiju i počeo neutješno plakati.
Shvativši da moje stanje ne ostavlja dobar dojam na suputnike koji su žlicom grabili juhu i jeli pilav, neprimjetno sam otišao u zahod. Nakon što sam se umio mlakom i mutnom vodom koja je štrcala iz slavine i posve mi smočila odjeću, ispuhao sam nos i vratio se za stol.
Kada sam ih malo kasnije krajičkom oka pogledao, vidio sam da su se moji suputnici koji su sjedili za stolovima i gledali me krajičkom oka, opustili. Odjednom mi je prišao stari prodavač sa slamnatom košarom u ruci, koji je zajedno s njima piljio u mene i pogledao me ravno u oči.
“Ma zaboravi na to. I to će proći. Uzmi jedan bombon od metvice, godit će ti”, rekao je.
Na stol je stavio vrećicu bombona Okus raja.
“Koliko koštaju?”
“Poklanjam ti ih.”
Kada dijete na ulici zaplače, dobronamjerni stariji gospodin da mu bombon. Baš kao jedno takvo dijete, s krivnjom sam pogledao starijeg gospodina koji je prodavao bombone. Iako taj gospodin možda i nije bio puno stariji od mene.
“Danas smo posve poraženi. Zapad nas je progutao i pregazio. Postao je dijelom naših juha, slatkiša i donjeg rublja, uvukao se u sve naše pore i upropastio nas. Ali jednog dana za tisuću godina osvetit ćemo mu se, te ćemo stati na kraj uroti i izbaciti ga iz naših juha, žvakaćih guma i duša. Pojedi taj bombon i ne plači uzalud”, rekao je.
Je li to bila ta utjeha koju sam tražio? Poput djeteta na ulici koje ozbiljno shvaća priču dobronamjernog gospodina, neko sam vrijeme razmišljao o njegovim riječima. Kasnije sam se sjetio misli Ibrahima Hakkija i ranih renesansnih pisaca i tako našao novu priliku za utjehu. Pomislio sam kako su možda imali pravo kada su tvrdili da je tuga tamna, štetna tekućina koja se širi od želuca prema mozgu pa sam odlučio više pažnje posvećivati jelu i piću.
U juhu sam namrvio kruh i počeo je jesti. Oprezno sam popio gutljaj rakije i tražio još jednu uz krišku dinje. Sve dok autobus nije krenuo, jeo sam i pio poput opreznog starca koji pazi na želudac. Sjeo sam na jedno od praznih sjedala u prednjem dijelu autobusa. Mislim da ste shvatili: želio sam za sobom ostaviti sjedalo broj 37, na koje sam uvijek sjedao, i sve druge tragove prošlosti. Zaspao sam.
Kada se autobus pred jutro zaustavio, probudio sam se iz dugog, čvrstog sna i ušao u jednu od zabačenih ispostava civilizacije; novootvoreno, moderno uređeno odmorište. Razveselio sam se vidjevši prizore s kalendara, lijepe, dobronamjerne djevojke na reklamama za Coca Colu, banku, automobilske gume, šarena slova s reklama koja su me glasno dozivala, fotografije tustih hamburgera većih od peciva, žarko crvenih i žutih sladoleda te onih plavih boje snova, iznad staklene vitrine na koju je neki pametnjaković napisao: SELF SERVICE.
Kupio sam kavu i sjeo u kut. Pod snažnim svjetlima gledao sam kako mala dama iz plastične bočice na svoje pržene krumpiriće ne uspijeva izliti kečap i majku kako joj pomaže. Sjedile su prekoputa, ispod tri upaljena televizora. I na mome stolu nalazila se plastična bočica istog kečapa Altan. Zlatno žuta slova na njoj obećavala su mi da ću, skupim li u roku od tri mjeseca trideset poklopaca, koje je bio toliko teško otvoriti da je djevojčica uprljala haljinicu kada je konačno uspjela, pošaljem ih na niže navedenu adresu i budem izvučen, ići na sedmodnevni izlet u Disneyland na Floridi. U tome trenutku na televizoru postignut je gol.
Dok sam s ostalim muškim društvom koje je čekalo u redu za hamburgere i sjedilo za stolovima gledao usporeni snimak pogotka, obuzeo me osjećaj optimizma koji nije bio površan, već racionalan koliko je to bilo potrebno za život koji je bio preda mnom. Volio sam gledati nogometne utakmice na televiziji, nedjeljom ljenčariti po kući, ponekad navečer piti, ići s kćerkom na kolodvor i gledati vlakove, kušati novu marku kečapa, čavrljati, voditi ljubav sa ženom, pušiti te kao što sam u tom trenutku učinio, sjesti i u miru piti kavu. Ako pripazim na sebe i poživim koliko i navodni proizvođač slatkiša, gospodin Sureja, imam gotovo pola stoljeća u kojem ću do mile volje moći uživati u tim stvarima... Na trenutak sam osjetio jaku čežnju za domom, suprugom i kćeri. Maštao sam o tome kako ću se igrati s kćeri kada se u nedjelju oko podneva vratim kući, zamišljao sam slatkiše koje ću joj kupiti u slastičarnici na stanici, kako ću predvečer s iskrenom čežnjom i zdušno voditi ljubav sa suprugom dok se malena igra u dvorištu te kako ćemo kasnije zajedno gledati televiziju, smijuljiti se i maziti je.
Kava me bila dobrano razbudila. U potpunoj tišini koja pred jutro zavlada autobusom samo smo vozač i ja, s desne strane iza njegovih leđa, bili budni. S bombonom od metvice u ustima i širom otvorenih očiju, piljio sam u ravnu asfaltiranu cestu usred pustopoljine, koja je izgledala kao da nema kraja, brojao isprekidane crte po sredini, gledao u svjetla kamiona i autobusa koji su s vremena na vrijeme prolazili i nestrpljivo očekivao da svane dan. Za manje od pola sata ugledao sam prve znake zore kroz desni prozor, to je značilo da putujemo prema sjeveru. Prvo je granica između neba i zemlje postala jedva primjetno vidljiva, a ubrzo zatim i svilenkasto crvena, te je ne osvijetlivši pustopoljinu, počela osvjetljavati rub mračnog neba. Ta crvena linija s primjesama ružičaste bila je toliko tanka, nježna i neobična da su neumorni Magirus, koji je poput divljeg konja punom brzinom grabio prema tami, i putnici koje je prevozio u jednom trenutku bez razloga počeli paničariti. Nitko toga nije bio svjestan, čak ni vozač koji je piljio u cestu. Za nekoliko minuta jedva primjetna svjetlost u blizini obzora koji je postao još crveniji, kao da je osvijetlila rubove i donje dijelove tamnih oblaka. Dok sam u jedva primjetnoj svjetlosti promatrao fantastične oblike koje su poprimali ti srditi oblaci iz kojih tijekom dugog noćnog putovanja po autobusu nije prestajala padati kiša, primijetio sam nešto; budući da je pustopoljina i dalje bila posve mračna, zbog prigušene svjetlosti u autobusu istovremeno sam na širokom staklu koje se nalazilo odmah ispred mene mogao vidjeti odraz svoga lica i tijela te čarobno crvenilo, fantastične oblake i isprekidane linije na cesti koje su se neumorno ponavljale.
Dok sam gledao linije koje su osvjetljavala duga svjetla našeg autobusa, sjetio sam se istog onog refrena koji iscrpljeni putnik nalazi u dubini duše i ponavlja dok se stupovi električne rasvjete jednolično izmjenjuju, kotači satima okreću jednakom brzinom, motor nesmiljeno cvili, a život ponavlja istom mjerom. U sebi sam ponavljao: Što je život? Vrijeme. Što je vrijeme? Nesreća. Što je nesreća? Život, novi život. U čarobnom trenutku, kada su svjetlost u autobusu i ona vanjska postale jednako jake, pitao sam se kada će s vjetrobranskog stakla nestati moj odraz i kada će se u posve mračnoj pustopoljini moći pojaviti obrisi prve štale i drveta. Zaslijepila me svjetlost.
U tome novome svjetlu s desne strane vjetrobranskog stakla ugledao sam anđela. Bio mi je blizu, a opet tako daleko. Pa ipak, shvatio sam da je to snažno, blijedo svjetlo ondje zbog mene. Unatoč tome što je Magirus svom brzinom napredovao kroz pustopoljinu, anđeo se nije udaljavao od mene, niti mi se približavao. Zbog sjajne svjetlosti nisam mogao vidjeti kako točno izgleda, ali zbog osjećaja zaigranosti, slobode i lakoće koji se rađao u meni shvatio sam da ga poznajem.
Nije sličio anđelima na iranskim minijaturama ni onima na karamelama. Nije bio poput onih fotokopiranih anđela, niti je sličio onome kojeg sam godinama želio čuti svaki put kada bih maštao.
U prvom trenutku poželio sam mu nešto reći i razgovarati s njime. Možda je razlog tome i dalje bio onaj jedva primjetan osjećaj zaigranosti i iznenađenosti. Međutim nisam ništa rekao, već sam se zabrinuo. Osjećaj bliskosti, prijateljstva i samilosti koji me pratio od prvog trenutku i dalje je živio u meni. Nadao sam se da će me to učiniti spokojnim te sam, pomislivši da je riječ o trenutku koji već godinama iščekujem, uzalud tražio da mi otkrije tajnu vremena, nesreće, spokoja, teksta i novog života kako bih potisnuo strah koji je u meni rastao brže od brzine kojom se kretao autobus.
Anđeo je bio nemilosrdan, jednako koliko i fantastičan i udaljen. Ne, nije želio biti nemilosrdan; bio je samo svjedok i ništa više. U nevjerojatnoj jutarnjoj svjetlosti vidio me kako paničarim na prednjem sjedalu Magirusa koji napreduje kroz poluosvijetljenu pustopoljinu, i to je sve. Osjetio sam neizdrživu snagu sveg nemilosrđa i nemoći.
Instinktivno sam se okrenuo prema vozaču i vidio da je cijelo vjetrobransko staklo osvijetlila neobično jaka svjetlost. Sedamdesetak metara ispred nas dva kamiona su prolazila jedan kraj drugog, a njihova duga svjetla obasjavala su nas. Velikom brzinom su nam se približavali. Shvatio sam da je nesreća neizbježna.
Prisjetio sam se iščekivanja spokoja nakon prometnih nesreća koje sam doživio prije puno godina i osjećaj prelaska koji kao da je sniman usporenom tehnikom. Sjetio sam se putnika koji nisu bili ni ovdje ni ondje, kako se s blaženstvom pomiču kao da bratski dijele vrijeme koje je došlo iz raja. Ubrzo će se svi sneni putnici probuditi, a jutarnju tišinu prekinut će sretni vrisci i povici. Na pragu dvaju svjetova, kao da otkrivamo vječne šale prostora u kojem nema gravitacije, zajedno ćemo primijetiti krvave unutarnje organe, razasuto voće, raskomadana tijela, češljeve, cipele i dječje knjige prosute iz potrganih kofera.
Ne, ipak ne svi zajedno. Sretni putnici sa stražnjih sjedala na desnoj strani autobusa preživjeli su jedinstven trenutak koji je uslijedio nakon snažne eksplozije. Ja sam sjedio u prvome redu, gledao u svjetla kamiona kao da u strahu i s čuđenjem zaslijepljen gledam u nevjerojatnu svjetlost koja pršti iz knjige. Odmah sam preselio u novi svijet.
Shvatio sam da je to kraj moga života. Međutim želio sam se vratiti kući, nisam želio umrijeti i kročiti u novi život.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Novi život - Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sub Nov 03, 2018 3:18 pm


O AUTORU


Orhan Pamuk dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2006. Njegov roman Zovem se Crvena osvojio je književnu nagradu IMPAC Dublin 2003. Djela su mu prevedena na više od pedeset jezika. Živi u Istanbulu.


\'7b1\'7dDželal Salik izmišljeni je kolumnist koji piše za novine Milijet. Jedan je od glavnih likova Pamukovog djela Crna knjiga.
\'7b2\'7dCanan (džanan) - na turskom može značiti i “ljubav” i “Bog”.
\'7b3\'7dNarin - tr. sitan, sićušan, krhak, delikatan.
\'7b4\'7d Canan (džanan) - jedno od značenja: Bog.
\'7b5\'7dTr. Giil - ruža; Gulizar - Ruža, Gulendam - Ružica, Guldžihan - Rozana.
\'7b6\'7d Sehur - obrok koji se tijekom mjeseca posta jede prije zore.
\'7b7\'7dSufijski red osnovan u 14. stoljeću. Naziv je dobio po svome osnivaču Muhamedu Behaudinu Nakšibendiju Buhariji. Njegovi sljedbenici smatraju da je sve što postoji na svijetu Allah.
\'7b8\'7d Hafiz - osoba koja napamet zna Kuran.
\'7b9\'7d Šadrvan - javna česma u dvorištima džamija i medresa.
\'7b10\'7d Iftar - obrok koji se za ramazana uzima neposredno nakon zalaska sunca.
\'7b11\'7d Šejh - poglavar sufijskog reda.
\'7b12\'7d Tr. makinist - kinooperater i strojovođa.
\'7b13\'7dAzrail - biblijski Uriel; Mikail - biblijski Mihael; Israfil - biblijski Rafael; Džibril - biblijski Gabrijel.
\'7b14\'7d Ajet - stih od kojih su sastavljene sure, poglavlja kurana
\'7b15\'7d PKK - zabranjena Kurdska radnička stranka.
\'7b16\'7d Ziya - stara turska riječ za Svjetlost; tepe - brijeg.
\'7b17\'7d Tr. kara - crn, taman, zemlja.
\'7b18\'7d Ješilčam - metonimija za tursku filmsku industriju u periodu 1950.-1970.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Novi život - Orhan Pamuk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu