Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Uto Nov 06, 2018 1:34 pm



Originalno objavljena 1989. godine, autobiografija jazz-glazbenika Milesa Davisa, u suradnji s Quincyjem Troupeom, po opće prihvaćenom mišljenju jedno je od najznačajnijih djela svoga žanra. Unutar njegovih hvaljenih korica nalazi se čitavo bogatstvo Davisovih osobnih ispovjedi: osvrta na vlastitu ekscentričnu osobnost, kao i osebujan pogled na glazbu. Također, ovo djelo podastire čitav niz utjecaja na Davisovo stvaralaštvo, ali i pojašnjava pozadinu njegovih glazbenih ostvarenja, suradnji i nastupa. Quincy Troupe mnogo je vremena proveo u razgovoru s legendom jazz-glazbe, opširno dokumentirajući Davisova živopisna sjećanja, što je urodilo izrazito iskrenom autobiografijom, u kojoj će svaki čitatelj dobiti iznimnu priliku upoznati se s buntovnim afroameričkim glazbenikom golemog utjecaja na posvemašnji povijesni tijek kreativnog glazbenog izričaja.

Pisana slobodnim stilom i namijenjena širokom krugu čitateljstva, priča se čita u jednom dahu, kao svjedočanstvo čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos ne samo jazzu, nego i cjelokupnoj glazbenoj sceni posljednjih šezdeset godina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Uto Nov 06, 2018 1:35 pm



Prolog
Čujte. Bio je to najbolji osjećaj u mom životu - naravno, ne računaju se situacije kad na sebi nisam imao odjeće. Iskusio sam ga kad sam prvi put čuo zajedničku svirku Diza i Birda u St. Louisu u Missouriju, još tamo 1944. Bilo mi je osamnaest i upravo sam maturirao u srednjoj školi Lincoln. Svirali su s one strane Mississippija, u East St. Louisu u Illinoisu.
Kad sam čuo Diza i Birda u B.-ovu bendu, rekao sam si: “Što? Što je ovo!?” Čovječe, to je sranje bilo tako ubitačno da sam se prenerazio. Mislim, Dizzy Gillespie, Charlie Yardbird Parker, Buddy Anderson, Gene Ammons, Lucky Thompson i Art Blakey - svi zajedno u jednom bendu, a da ne spominjem B.-a: Billy Eckstine glavom i bradom. Bio je to pravi kurvin sin. Čovječe, to mi je sranje prostrujilo cijelim tijelom. Glazba me ispunila od glave do pete - bilo je to ono što sam želio čuti. Način na koji je bend izvodio mjuzu - jedino sam takvu glazbu želio slušati. Bila je to prava stvar. I da ja tamo gore sviram s njima.
Već sam čuo za Diza i Birda, bila mi je poznata njihova glazba - posebno Dizzyjeva, jer sam učio svirati trubu i sve tako. No znao sam i za Birda. Znate, imao sam jednu Dizzyjevu ploču Woody ‘n You i ploču Jaya Mc-Shanna Hootie Blues na kojoj je svirao i Bird. Na njima sam prvi put čuo Diza i Birda, i nisam mogao vjerovati kako sviraju. bili su strašni. Osim tih albuma, imao sam i jednu ploču Colemana Hawkinsa, jednu ploču Lestera Younga i jednu Dukea Ellingtona na kojoj je bas svirao Jimmy Blanton, koji je također bio prokleto dobar govnar. I to je bilo to. To su bile sve ploče koje sam imao. Dizzy je tada bio moj idol. Pokušavao sam odsvirati svaki solo koji je Diz izvodio na tom albumu. No sviđali su mi se i Clark Terry, Buck Clayton, Harold Baker, Harry James, Bobby Hackett i Roy Eldridge. Poslije je moj idol na trubi bio Roy. No 1944. bio je to Diz.
Bend Billyja Eckstinea došao je u St. Louis i svirao u klubu Plantation, u vlasništvu nekih gangstera bijelaca. Tada je St. Louis bio pravi gangsterski grad. Kada su B.-u rekli da mora ići okolo do stražnjih vrata kao i svi drugi crnci, jednostavno je ignorirao nitkove i cijeli bend uveo na prednja vrata. B. nije mogao podnositi ničija sranja. Istog trena bi uzvratio i odjebao svakoga govnara. Imao je pravo. Zaboravite izgled plejboja i mišljenje koje je imao o sebi. B. je bio žilav. Takav je bio i Benny Carter. Njih bi dvojica začas prizemljili svakog za koga bi pomislili da ih ponižava. No koliko god je Benny bio neugodan - a doista je bio - B. je bio još neugodniji. Ti su gangsteri iz Plantationa odmah na licu mjesta najurili B.-a i doveli Georgea Hudsona koji je u svom bendu imao Clarka Terryja. Nakon toga je B. svoj bend odveo na drugi kraj grada, u Rivieru Jordana Chambersa, klub rezerviran za crnačku publiku u St. Louisu, smješten na uglu avenija Delmar i Taylor - u crnačkom dijelu St. Louisa. Jordan Chambers, tada najmoćniji crni političar u St. Louisu, jednostavno je rekao B.-u da dovede bend u njegov klub.
Kad se proširio glas da će svirati u Rivieri, a ne u Plantationu, odmah sam pokupio svoju trubu i zaputio se onamo da vidim mogu li nekako iskoristiti priliku, možda i zasvirati s članovima benda. Tako sam s prijateljem Bobbyjem Danzigom, također trubačem, otišao u Rivieru, s namjerom da pokušam ući na probu. Vidite, već sam imao reputaciju u okolici St. Louisa - znalo se da sviram pa su me zaštitari prepoznali i pustili mene i Bobbyja da uđemo. Čim smo ušli, pristupio mi je čovjek s pitanjem sviram li trubu. Rekao sam mu: “Aha, sviram.” Želio je znati imam li člansku iskaznicu sindikata. Odgovorio sam mu: “Aha, imam i iskaznicu.” Na to je tip rekao: “Hajde, trebamo nekoga tko svira trubu. Naš se trubač razbolio.” Odveo me do podija i stavio note pred mene. Znao sam čitati note, ali sam imao problema kad bih morao svirati po njima jer sam pokušavao slušati što drugi sviraju.
Taj tip koji je izronio pred mene u tom klubu bio je Dizzy. Isprva ga nisam prepoznao. No čim je počeo svirati, bilo mi je jasno o kome je riječ. I kao što sam rekao, nisam bio u stanju čitati note - pa čak ni razgovarati o svirci - kad sam slušao Birda i Diza.
Sranje, nisam ih samo ja slušao na taj način - cijeli je bend doživljavao orgazmički vrhunac svaki put kad bi Diz i Bird svirali - posebno Bird. Hoću reći, taj je frajer bio nevjerojatan. I Sarah Vaughan ondje se našla, također jebeno dobra kučka. I onda i danas. Sarah je zvučala kao Bird i Diz, a njih su dvojica svirala baš sve! Mislim, njih bi dvojica promatrala Saru kao da je ona samo još jedna truba uz njihove dvije. Znate što hoću reći? Ona bi pjevala “You Are My First Love”, a Bird bi izvodio solo. Čovječe, da su barem svi mogli čuti kako je to sranje dobro zvučilo!
U to bi vrijeme Bird izvodio osam taktova solo-svirke. No ono što bi on odsvirao u tih osam taktova bilo je nešto sasvim drugo, nezamislivo. Dok bi svirao, jednostavno bi sve druge ostavio za sobom, u prašini. Pričajte mi o zaboravljanju - sjećam se da su se ostali glazbenici u bendu zaboravili priključiti na vrijeme sa svojom dionicom jer bi se izgubili slušajući Birda. Stajali bi tako gore na podiju širom otvorenih usta. Kvragu. Bird je tada svirao tako prokleto dobro.
Isto bi se dogodilo i kad bi svirao Dizzy. I Buddy Anderson, također. Imao je to nešto u sebi, taj stil blizak načinu sviranja koji se i meni sviđao. Te davne 1944. slušao sam sve te jebeno dobre stvari, sve njih na istom mjestu i u isto vrijeme. Kvragu, ti su kurvini sinovi bili strašni. Kako su samo prašili! Da samo znate kako su svirali za te crnce u Rivieri. Crnački živalj u St. Louisu obožavao je njihovu glazbu, no željeli su da ono što slušaju bude dobro odsvirano. Znali ste kako se svira u Rivieri. Znali ste što možete očekivati od prve do posljednje note.
B.-ov bend promijenio je moj život. Na tom mjestu u tom trenutku odlučio sam da moram napustiti St. Louis i otići živjeti u New York, grad u kojem se nalaze svi ti opaki glazbenici.
Koliko sam god u to vrijeme volio Birda, moram priznati da ne bih bio ovdje gdje sam danas da nije bilo Dizzyja. Cijelo mu vrijeme to govorim, a on se na to samo smije. Dizzy me vodio posvuda sa sobom kad sam prvi put došao u New York. Bio je baš čudan u to vrijeme. Ma čudan je i danas. No tada je bio nekako drukčiji. Recimo, plazio bi jezik ženama na ulici i sranje - plazio bi ga baš bjelkinjama. Hoću reći, ja sam iz St. Louisa, a on je jezik plazio bijelcima, bijelim ženama. Rekao sam si: “Diz mora da je lud.” No nije bio, znate. Ne zapravo. Bio je drukčiji, ali ne lud.
U Dizovu sam društvu prvi put zakoračio u lift. Odveo me na vožnju liftom na Broadway, negdje usred Manhattana. Volio se voziti liftovima i zbijati šale sa svakim tko bi se našao u blizini, ponašao se kao luđak i nasmrt plašio bijelce. Čovječe, bio je pravi igrač. Odlazio sam i Dizovoj kući, a Lorraine, njegova žena, nikome ne bi dopuštala da dugo ostane, osim meni. Svaki bi me put ponudila večerom. Nekad bih prihvatio ponudu, nekad ne. Uvijek sam bio čudan u pogledu toga što ću i gdje jesti. No u svakom slučaju, Lorraine bi obično nečim pokazala kao da upozorava: “Ne sjedaj tu!” Tada bi Dižu rekla: “Što radiš sa svim ovim kretenima u mojoj kući? Goni ih odavde i to odmah!”
U tom bih trenutku i ja ustao da odem, a ona bi mi rekla: “Ne ti, Miles, ti možeš ostati, ali svi ostali govnari moraju van.” Nije mi bilo jasno zašto sam joj se sviđao, ali je bilo baš tako.
Znate, činilo se da ljudi toliko vole Dizzyja da su često samo željeli biti u njegovu društvu. No bez obzira na to tko je bio u njegovoj blizini, Dizzy me uvijek posvuda vodio sa sobom. Znao bi reči: “Hajde, ideš sa mnom, Miles.” I tako bismo otišli do njegova mjesta za prodaju karata ili bilo gdje drugdje, ili kao što sam već rekao, otišli bismo se voziti liftom, iz čista mira i bez nekog posebnog razloga. Dizzy je izvodio svu silu čudnih budalaština.
Recimo, obožavao je ići do mjesta na kojem se u početku snimala televizijska emisija Today, kad je njezin domaćin bio Dave Garroway. Bio je to studio na razini ulice, tako da su ljudi emisiju mogli gledati s pločnika, i to kroz velike staklene prozore. Dizzy bi prišao prozoru za vrijeme snimanja - snimali su uživo tih dana - i isplazio jezik te izvodio grimase čimpanzi u studiju. Čovječe, zajebavao bi se s tom čimpanzom, J. Fredom Muggsom, toliko da bi životinja na kraju poblesavila. Počela bi vrištati, skakati gore-dolje i pokazivati zube, a svi u studiju pitali bi se što se to dovraga događa. Čimpanza bi podivljala svaki put kad bi pogledala Dizzyja. No Dizzy je bio stvarno fenomenalan i jako sam ga volio, i danas ga volim.
U svakom slučaju, bilo je trenutaka u mom životu za koje bih mogao reći da su mi donijeli gotovo isti osjećaj kao i te noći 1944., kad sam prvi put čuo Diza i Birda, ali mi se nikad to nije ponovilo tim intenzitetom. Uvijek je to bio samo približan osjećaj, ali ne i potpun, do kraja. Ipak, još tragam za njime, osluškujući i osjećajući, uvijek iznova pokušavajući da se uživim i doživim taj osjećaj glazbom koju sviram iz dana u dan. Još se sjećam tog vremena kad sam bio samo jedan klinjo koji je još pišao u gaće, klinac koji se klatario sa svim tim sjajnim glazbenicima, sve odreda idolima koji su to ostali do dana današnjeg. Klinac koji je upijao sve oko sebe. Čovječe, bilo je to nešto posebno.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:34 am




Prvo poglavlje
Prve stvari koje se sjećam iz svog djetinjstva, dok sam još bio sasvim mali, jest plamen, plavi plamen kako se pruža uvis iz plinske peći koju je netko uključio. Možda sam to bio i ja, dok sam se igrao i muvao oko peći. Zapravo se ne sjećam tko je upalio peć. U svakom slučaju, šokirao sam se kad je plavi pamen zašištao i suknuo uvis iz plamenika, uplašio sam se jer se sve to dogodilo tako neočekivano, nenadano. Taj je događaj najdalje sjećanje do kojeg mogu doprijeti; sve prije toga samo su magloviti obrisi, znate već, kad je sve uronjeno u tamu. No taj plamen iz peći u mom je sjećanju jasan i čist kao i glazba u mojoj glavi. Bilo mi je tri godine.
Vidio sam taj plamen i osjetio njegovu toplinu blizu lica. Prvi put u životu obuzeo me strah, istinski strah. No sjećam se da sam u isto vrijeme osjetio neku vrstu pustolovine i, također, neku vrstu neobičnog ushita. Pretpostavljam da me to iskustvo odvelo nekim novim unutarnjim putevima, na mjesta na kojima nikad prije nisam bio. Do neke granice, možda do ruba mogućeg. Nisam znao i nikad prije o tome nisam pokušao razmišljati. Strah koji me cijelog preplavio bio je skoro pa poziv, izazov da krenem prema nečemu što mi je bilo potpuno nepoznato. Mislim da se tada, u tom trenutku, izrodila moja osobna filozofija života i predanost svemu u što vjerujem. Nisam siguran i ne znam, ali mislim da to može biti moja istina. Tko zna? Kvragu, što sam tada znao o bilo čemu? Od tog sam trenutka u svojoj glavi uvijek vjerovao i mislio da se moram kretati prema naprijed i udaljavati se od topline plamena.
Kad se danas osvrnem unatrag, ne sjećam se baš puno svojih prvih nekoliko godina - zapravo, nikad se baš nisam volio nešto posebno osvrtati iza sebe. No jedno znam - godinu dana nakon što sam se rodio strašni tornado pogodio je St. Louis i uništio ga do temelja. Čini se da se sjećam nečega iz tog vremena - nečega što je pohranjeno na dnu mojih uspomena. Možda upravo zbog toga katkad na površinu isplovi moja nagla ćud kad izgubim konce i podivljam; taj je uragan iza sebe ostavio nešto od svoje nasilne kreativnosti u meni. Možda je ostavio nešto od svojih snažnih vjetrova. Znate, za sviranje trube potreban je moćan i silovit dah. Vjerujem u misterije i nadnaravne pojave, a tornado je dovoljno misteriozan i nadnaravan.
Rodio sam se 26. svibnja 1926. u Altonu u Illinoisu, riječnom gradiću na Mississippiju koji se nalazi približno 40-ak kilometara sjeverno od East St. Louisa. Ime sam dobio po ocu koji je također nazvan po svom ocu, mom djedu. Zovem se Miles Dewey Davis III., no svi su me u obitelji zvali Junior1. Uvijek sam mrzio taj nadimak.
Otac je bio iz Arkanzasa. Odrastao je na farmi koju je posjedovao njegov otac, Miles Dewey Davis I. Djed je bio knjigovođa, vrlo dobar u svom poslu pa je radio za bijelce i poprilično zarađivao. Na početku prošlog stoljeća kupio je dvjestotinjak hektara zemlje u Arkanzasu. Kad je kupio svu tu silnu zemlju, bijelci tog područja, koji su ga prije uzimali kako bi doveli svoje financije u red i uskladili poslovne knjige, sad su se okrenuli protiv njega. Otjerali su ga s njegove zemlje. U njihovim glavama crnac nije trebao posjedovati svu tu zemlju i sav taj novac. Nije trebao biti pametan, pametniji od njih. Nije se promijenilo baš puno od tada; stvari tako stoje čak i dan-danas.
Većinu života djed je živio pod stalnom prijetnjom bijelih ljudi. Čak je i svog sina, mog ujaka Franka, iskorištavao kao tjelesnog čuvara, da ga zaštiti od neprestanih prijetnji. Otac i djed rekli su mi da su Davisovi uvijek znali iskoristiti pozitivnu priliku i biti u prednosti. Ja sam

1 mlađi

im vjerovao. Rekli su mi da našu obitelj čine posebni ljudi - umjetnici, poslovnjaci, profesionalci i glazbenici - koji su svirali za vlasnike plantaža, u davno doba dok ropstvo još nije bilo ukinuto. Djed je tvrdio da su ti Davisovi svirali klasičnu glazbu. Zbog toga moj otac nije mogao svirati ili slušati glazbu nakon ukidanja ropstva, jer je djed govorio: “Crncima su dopuštali da sviraju samo u krčmama i jeftinim barovima2.” Zapravo je mislio reći da oni - bijelci - više nisu željeli slušati kako crnci izvode klasičnu glazbu; željeli su jedino slušati njihove duhovne pjesme ili blues. E sad, ne znam koliko je u tome istine, no tako mi je otac pričao.
Otac mi je jednom rekao da je njemu njegov otac govorio da uvijek prvo prebroji novac, bez obzira na to gdje ga stekao ili od koga ga dobio, kako bi se uvjerio je li sve na broju. Rekao mu je da ne može nikome vjerovati kad je o novcu riječ, pa čak ni vlastitoj obitelji. Jednom je prilikom djed ocu dao tisuću dolara, barem mu je tako rekao, i poslao ga u banku s tim svežnjem novčanica. Banka je bila udaljena pedesetak kilometara od mjesta gdje su živjeli. Vani je bila paklena vrućina, približno 38 stupnjeva u hladu - pravo arkanzaško ljeto. Dio puta išao je pješice, dio je jahao. Kad je stigao do banke, otac je prebrojio novčanice i shvatio da je u svežnju samo 950 dolara. Prebrojio je još jednom i opet dobio isti iznos: 950 dolara. Vratio se kući, toliko prestravljen da se gotovo usrao u gaće od straha. Odmah je potražio djeda i rekao mu da je izgubio 50 dolara. Djed je samo mimo stajao, pogledao ga i izustio: “Jesi li prebrojio novac prije nego što si krenuo? Jesi li siguran da je u svežnju bilo svih tisuću dolara?” Otac je zanijekao jer nije prebrojio novac prije nego što se zaputio u banku. “Točno”, rekao mu je djed, “jer sam ti dao upravo 950 dolara. Ništa nisi izgubio. Zar ti nisam rekao da novac uvijek prebrojiš, bez obzira na to od koga ga primaš, pa čak i od mene? Ovdje je 50 dolara. Prebroji. A sad se vrati i položi novac u banku kao što sam ti rekao.” Ono što moram naglasiti u cijeloj ovoj priči nije samo činjenica da je banka bila udaljena čak pedeset kilometara, već da je bilo neizdrživo na toj prokletoj žezi, gore nego u samom paklu. Od mog je djeda bilo bešćutno što je to tražio od mog oca. No nekad baš morate biti tako bešćutni. Bila je to lekcija koju moj otac nikad nije zaboravio, a poslije je naučeno prenio i na vlastitu djecu. Zbog toga danas uvijek prebrojavam svoj novac.
Moj je otac rođen 1900. u Arkanzasu, isto kao i moja majka Cleota Henry Davis. Ondje je pohađao i osnovnu školu. Otac i njegova braća i sestre nisu išli u srednju školu, već su je preskočili i odmah krenuli na koledž. Diplomirao je na Baptističkom koledžu u Arkanzasu, Sveučilištu Lincoln u Pennsylvaniji i na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta Northwestern, tako da je moj otac stekao tri diplome, a ja se sjećam sebe kako gledam sve te jebene diplome na zidu njegova ureda i, već kao tinejdžer, govorio sam sebi: “Dovraga, nadam se da od mene neće tražiti da učinim to isto.” Sjećam se također da sam negdje vidio sliku njegove klase na North-westemu i da sam izbrojio samo tri crne face među svim diplomcima. Na Northwestemu je diplomirao u dobi od dvadeset četiri godine.
Njegov brat Ferdinand otišao je na Harvard i onda na neki fakultet u Berlinu. Bio je godinu- dvije stariji od mog oca i, baš poput njega, preskočio je srednju školu. Upisao se izravno na fakultet nakon što je prijamni ispit položio s najvišim ocjenama. No bio je i genijalan tip; cijelo vrijeme sa mnom je razgovarao o Cezaru i Hanibalu, i o crnačkoj povijesti. Proputovao je cijeli svijet. Bio je veći intelektualac od mog oca, zavodnik i pravi igrač, urednik časopisa Color. Bio je tako pametan da sam se u njegovoj blizini osjećao gotovo kao tupan; bio je jedina osoba koja je na mene tako djelovala u mladosti. Ujak Ferdinand, pak, bio je nešto posve drugo. Volio sam biti u njegovoj blizini, slušati ga kako priča o svojim putovanjima i svojim ženskama. A bio


2 engl. honky-tonks (op. prev.)


je otmjen i gizdav, pravi kučkin sin. Moju je majku izluđivalo to što sam u njegovu društvu dangubio i provodio toliko vremena.
Otac i majka vjenčali su se nedugo nakon što je on završio studij na Northwesternu. Ona je svirala violinu i klavir. Njezina je majka, moja baka, poučavala orgulje u Arkanzasu. Nije često spominjala svog oca, tako da ne znam mnogo o obitelji s njezine strane - ona nikad nije mnogo govorila o tome, a ja je nisam pitao. Ne znam zašto. Ipak, nakon onoga što sam čuo o njima i susreta s nekoliko majčinih rođaka dobio sam dojam da su majčini pripadali srednjoj klasi i držali se pomalo uobraženo.
Moja je majka bila prekrasna žena. Imala je u sebi određenu otmjenost i ljepotu koja bi se mogla nazvati karipskom, poput lijepe džez-pjevačice Carmen McRae, tamne, preplanule i glatke kože. Imala je visoke jagodice i ravnu kosu. Krasile su je krupne izražajne oči. Ja i moj brat Vemon vrlo smo joj slični. Nosila je ogrtače od nerca i dijamante; bila je vrlo glamurozna žena koja se razumjela u razne vrste šešira i ostalih modnih dodataka, a svi majčini prijatelji činili su mi se glamuroznima isto kao i ona. Uvijek je pazila kako se odijeva i u tome uspijevala. Svoj izgled zahvaljujem majci, no od nje sam naslijedio i ljubav prema lijepoj odjeći i određeni smisao za stil. Pretpostavljam da biste mogli zaključiti kako sam i umjetnički talent, kakve god on vrste bio, također naslijedio od svoje majke.
No nisam se s njom baš najbolje slagao. Možda zato što smo oboje bili jake i neovisne osobe. Činilo se da se cijelo vrijeme samo svađamo. Volio sam svoju majku; no ona je bila posve drukčija od mene. Ni kuhanje joj nije išlo od ruke. Ipak, kao što sam rekao, volio sam je iako nismo bili bliski. Imala je svoje mišljenje o tome kako bih trebao postupati i kako se ponašati, a ja sam pak imao svoje. Takav sam bio još odmalena. Mogli biste sad reći da sam više nalikovao na majku nego na oca. No u sebi nosim i dio njega.
Otac se prvo doselio u Alton u Illinoisu, gdje smo se rodili ja i moja sestra Dorothy, a tada se obitelj preselila u East St. Louis, na ugao 14. ulice i Broadwaya, gdje je otac otvorio zubarsku ordinaciju, i to iznad Dautove drogerije. Na početku smo živjeli u stražnjem dijelu iste zgrade, iza njegove ordinacije.
Druga stvar koja me podsjeća na East St. Louis i na to kako je ondje bilo živjeti te davne 1917. jesu rasni nemiri u kojima su ti ludi, bolesni bijeli ljudi pobili sve te crnce. Vidite, St. Louis i East St. Louis bili su - i još su to - veliki gradovi s mnoštvom skladišta, klaonica i pogona za preradu mesa, gradovi u kojima se kolju goveda i svinje za opskrbu trgovina i supermarketa, restorana i svega ostalog. Goveda i svinje dolaze čak iz Teksasa ili iz nekog drugog područja iz kojeg već dolaze pa ih onda kolju i pakiraju upravo u St. Louisu i East St. Louisu. O tome je vjerojatno bila riječ u rasnim nemirima u East St. Louisu 1917.: crni radnici zamijenili su bijelce u klaonicama i pogonima za preradu mesa. Bijeli radnici na to su poludjeli i krenuli u divlji pohod ubijanja svih tih crnaca. Iste te godine crnci su se borili na bojištima Prvog svjetskog rata kako bi Sjedinjenim Državama pomogli u borbi na strani demokracije. Slali su nas u rat da se borimo i umiremo tamo negdje za njih; a ovdje su nas ubijali bez ikakva razloga. I dan-danas je tako. Sada mi recite da to nije kurvinski. U svakom slučaju, možda je nešto od toga ostalo zapamćemo duboko u meni i ogleda se u mojoj osobnosti, a očituje se u načinu na koji gledam većinu bijelaca. Ne sve bijelce, jer postoji poprilično sjajnih bijelih ljudi. No način na koji su tada pobili sve te crnce - jednostavno su ih ustrijelili kao što su to činili sa svinjama ili psima lutalicama. Postreljali ih u njihovim domovima, pucali na malu djecu i žene. Spalili kuće i sve živo u njima, povješali crnce po uličnim stupovima. Crnci koji su preživjeli taj masakr pričali su i svjedočili o njemu. Kad sam došao u East St. Louis, crnci koje sam poznavao ni na trenutak nisu zaboravili što su im bijeli bolesnici učinili još tamo 1917.

Moj brat Vernon rodio se iste one godine u kojoj je burza doživjela slom i u kojoj su svi ti bogati bijelci počeli iskakati kroz svoje prozore na zgradama Wall Streeta. Bila je to 1929. Već smo otprilike dvije godine živjeli u East St. Louisu. Mojoj starijoj sestri Dorothy tada je bilo pet godina. Bilo nas je troje: Dorothy, Vemon i ja u sredini. Uvijek smo bili bliski, cijelog svog života, moja sestra, moj brat i ja, čak i kad bismo se svađali.
Ugodno je bilo živjeti u takvom susjedstvu, u kućama u nizu, kao što su one u Philadelphiji i Baltimoreu. Bio je to dražestan gradić. Nažalost, više nije takav. No sjećam se da je tada, u vrijeme mog djetinjstva, bio baš takav - ugodan za život. Ljudi iz susjedstva bili su različitog podrijetla, bilo je tu Židova i Nijemaca, Armenaca i Grka koji su živjeli u našoj blizini. Preko puta ulice, dijagonalno od naše kuće, nalazila se trgovina sa špecerajem Golden Rule, koju su držali Židovi. Na jednoj strani bila je benzinska crpka na koju su neprestano, s uključenim sirenama, dolazila vozila hitne pomoći da natankaju gorivo. Do nas, u susjednoj kući, živio je očev najbolji prijatelj, liječnik John Eubanks. Doktor Eubanks bio je tako svijetle puti da se mogao prodati za bijelca. Njegova žena Alma, ili Josephina, više se ne sjećam kako se zvala, također je bila vrlo svijetla, gotovo bijela. Bila je to fina dama, žućkaste puti, slična glumici i pjevačici Leni Home, kovrčave crne, blistave kose. Majka bi me nekad znala poslati po nešto do njihove kuće, a doktorova je žena sjedila ondje prekriženih nogu i izgledala tako jebeno božanstveno. Imala je sjajne noge i nije ih se libila pokazivati. Zapravo, bila je komad od glave do pete! No da se vratim na priču, ujak Johnny - tako smo zvali njezina muža, doktora Eubanksa - darovao mi je prvu trubu u životu.
Odmah do drogerije u prizemlju naše kuće, između naše zgrade i kuće ujaka Johnnyja, nalazila se gostionica u posjedu Johna Hoskinsa, crnca kojeg su svi zvali ujak Johnny Hoskins. Svirao je saksofon u stražnjem dijelu gostionice. Svi bapci iz susjedstva odlazili su na to mjesto da piju, razgovoraju i slušaju glazbu. I ja sam ondje, dok sam bio još sasvim mlad, svirao jedanput ili dvaput. U blizini je, niz ulicu, bio i restoran koji je držao crnac po imenu Thigpen. Nudio je ukusnu, tradicionalnu crnačku hranu; mjesto je bilo zaista ugodno. Njegova kći Leticia i moja sestra Dorothy bile su dobre prijateljice. Odmah do restorana jedna njemačka gospođa držala je trgovinu tekstilne robe. I bilo je to sve u ulici Broadway koja se protezala sve do Mississippija. Tu je bio i Deluxe Theatre, obližnja kinodvorana u 15. ulici koja je išla do ulice Bond, dalje od rijeke. Uzduž cijele 15. ulice, koja se paralelno s rijekom protezala do Bonda, nalazile su se brojne vrste trgovina i sličnih lokala, u vlasništvu crnaca, Židova, Nijemaca, Grka i Armenaca, koji su najčešće držali čistionice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:35 am




Na uglu 16. ulice i Broadwaya jedna grčka obitelj držala je ribarnicu i prodavala najbolje sendviče od lososa u East St. Louisu. Sin vlasnika bio je moj dobar prijatelj. Zvao se Leo. Hrvali smo se svaki put kad bismo se sreli. Obojici nam je u to vrijeme bilo šest godina. Nažalost, poginuo je kad je izgorjela kuća u kojoj su živjeli. Sjećam se kako su ga iznijeli na nosilima i kako mu se koža ljuštila s tijela. Izgorio je kao kobasica kad je ispržite. Čovječe, bilo je tako groteskno sve to, stravično sranje. Poslije, kad bi me netko pitao o tome - je li mi Leo nešto rekao kad su ga iznijeli, sjećam se da bih odgovorio: “Nije rekao: ‘O, bog, Miles, kak’ si mi, haj’mo se hrvati’ ni išta sličnoga.” Bio sam šokiran zbog svega jer smo obojica bili približno istih godina, iako mislim da je Leo ipak bio malo stariji. Bio je sladak dječačić. Baš smo se dobro zabavljali.
Prva škola koju sam pohađao zvala se John Robinson. Nalazila se na križanju 15. ulice i Bonda. Dorothy, moja sestra, jednu je godina pohađala katoličku školu, nakon čega se i ona prebacila u John Robinson. Vrlo brzo, u prvom razredu, sprijateljio sam se i stekao dugogodišnjeg najboljeg prijatelja. Zvao se Millard Curtis i godinama nakon što smo se upoznali posvuda smo se muvali zajedno. bili smo iste dobi. Poslije sam upoznao još dobrih
prijatelja u East St. Louisu, kad sam se počeo više zanimati za glazbu - prijatelja glazbenika - jer se Millard nije bavio glazbom. No njega sam znao najdulje i toliko smo stvari zajedno prošli da smo bili gotovo poput braće.
Prilično sam siguran da je i Millard bio na proslavi mog šestog rođendana. Zapamtio sam tu rođendansku zabavu jer su mi moji dečki, momci s kojima sam se tada družio, rekli da se odemo malo klatariti uz autocestu - na drvene skele koje su se protezale preko reklamnih panoa oblijepljenih raznoraznim reklamama. Odlazili bismo na to mjesto i penjali se na drvene konstrukcije, sjedili smo na skelama dok su nam se stopala klatila u zraku i jeli krekere i konzerviranu šunku. Dakle, dečki su mi predložili da bismo mogli skoknuti do skela jer ću poslije imati rođendansku zabavu pa nitko taj dan neće ići u školu. Hoću reći, pripremali su mi rođendansku zabavu iznenađenja, no svi su moji prijatelji za to znali i sve mi unaprijed izbrbljali. Mislim da je to bilo za moj šesti rođendan, a možda i sedmi. Sjećam se da je i jedna zgodna curica po imenu Velma Brooks bila na toj rođendanskoj zabavi. Ona i sva sila drugih slatkih djevojčica u kratkim haljinicama, vrlo sličnih minicama. Ne sjećam se da su mi došli bijeli prijatelji i prijateljice; možda ih je i bilo nekoliko - možda Leo, prije nego što je stradao, i njegova sestra, ne znam - no ne sjećam se sa sigurnošću da je itko od bijelaca doista i bio.
Stvarni razlog zbog čega se sjećam upravo te zabave jest poljubac - prvi sam se put poljubio s nekom djevojčicom. Ljubio sam se sa svim djevojčicama, no dugi poljubac s Velmom Brooks najviše mi se urezao u pamćenje. Čovječe, kako je bila slatka. No tada je moja sestra Dorothy sve pokušala uništiti tako što je otrčala i izbrbljala majci da ljubim Velmu Brooks i plazim po njoj. Sestra mi je to činila cijelog života; uvijek je mene ili brata Vemona cinkala zbog nečega. Nakon što je majka poslala oca da riješi situaciju i prekine Velmu i mene u ljubljenju rekao joj je: “Da on ljubi dječaka kao što je Quinn mlađi, e to bi bilo nešto o čemu vrijedi razgovarati. No ako ljubi Velmu Brooks, onda ne treba dizati paniku: očekuje se da jedan dečko to i čini. Dakle, dok god ga ne ulovite da ljubi Quinna mlađeg, sve je u najboljem redu.”
Sestra je nakon tih njegovih riječi srdito odjurila, širom otvorenih usta, i dobacila mi preko ramena: “Neka, neka, on je tu ljubi pa bi ga netko baš i mogao zaustaviti prije nego što joj napravi dijete.” Poslije mi je majka rekla da sam zločesti dječak jer sam na taj način ljubio Velmu i da to ne bih trebao ubuduće raditi jer ako bude i ubuduće morala trpjeti takvo ponašanje, onda neće više željeti tolerirati tako zločestog sina. I nakon toga je ubila boga u meni.
Nikad nisam zaboravio taj dan. U djetinjstvu mi se često javljao osjećaj da me nitko ne voli jer mi se činilo da me uvijek zbog nečega tuku, za razliku od mog brata Vemona, kojega nikad nisu tukli. Hoću reći, njegova stopala jedva da su doticala pod. Sestra i majka, ali i svi drugi prema njemu su se odnosili kao prema crnoj lutkici. Bio je dozlaboga razmažen. Svaki put kad bi Dorothy u posjet došle njezine prijateljice, sve bi ga zajedno kupale, češljale i odijevale u haljinice, kao da je riječ o bebi lutkici.
Prije nego što sam se počeo baviti glazbom, ozbiljno me zanimao sport - bejzbol, američki nogomet, košarka, plivanje i boks. Bio sam sitni, mali mršavko s najtanjim nogama na svijetu - noge su mi takve i dan-danas. No toliko sam volio sport da me nisu mogli preplašiti i otjerati ljudi koji su bili krupniji i veći od mene. Zapravo, nikad i nisam bio netko koga je lako zastrašiti, a ne - nikako. A kad mi se netko sviđao, onda mi se sviđao, bez obzira na sve drugo. No ako mi se niste svidjeli, tada mi se niste svidjeli. Ne znam zašto je tome tako, no takav sam vam ja. Takav sam oduvijek. To sviđa li mi se netko ili ne uvijek mi je bilo pitanje dobre vibre, više duhovna stvar. Neki ljudi kažu da sam arogantan, no uvijek sam bio samo svoj; nisam se baš puno promijenio.

Dakle, Millard i ja uvijek smo gledali da malo zaigramo američki nogomet ili bejzbol. Igrali smo i igru koja se zvala indian bali - vrstu bejzbola s trojicom-četvoricom igrača u jednoj ekipi. Kad nismo igrali “indijansku loptu”, igrali bismo obični bejzbol na nekom od slobodnih igrališta ili lepezastih terena za bejzbol. Igrao sam na poziciji međubaznog igrača (shortstop) i rasturao samo tako. Stvarno sam mogao prilično dobro hvatati lopte, a bio sam i poprilično dobar udarač, iako nisam baš udario mnogo home runova jer sam bio sitan. Čovječe, obožavao sam i bejzbol i plivanje i nogomet i boks.
Sjećam se kako smo vježbali oduzimanje lopte u američkom nogometu na malim travnatim dijelovima između pločnika i ruba ograde. To smo najviše prakticirali u 14. ulici ispred kuće Tilforda Brooksa, koji je poslije doktorirao glazbu i danas živi u St. Louisu. Onda bismo otišli preko ceste i igrali se ispred Millardove kuće. Čovječe, kako smo se samo naguravali, padali na glavu, razbijali ih i krvarili kao priklani krmci. Gulili smo noge i svoje mame dovodili do ludila. No bilo je tako zabavno, čovječe, bilo je urnebesno zabavno.
Volio sam plivati, ali i boksati. Čak su mi i danas to najomiljeniji sportovi kojima se volim katkad zabaviti. Iskorištavao sam svaku priliku za plivanje, a i danas iskoristim svaki mogući trenutak da zaplivam. No boks je doista zauzimao i zauzima posebno mjesto u mom srcu. Jednostavno ga obožavam. Ne mogu objasniti zašto. Čovječe, slušao bih prijenos svakog meča Joea Louisa, kao i svi drugi. Nagurali bismo se oko radija čekajući da čujemo glas najavljivača koji bi opisivao kako je Joe nokautirao nekoga govnara. A kad bi to učinio, sav taj prokleti crnački živalj East St. Louisa jednostavno bi pomahnitao, slavio na ulicama, opijao se, plesao i pritom jako bučio.
No bio je to veseli metež. Isto su učinili - no ne tako glasno - kad je pobijedio Henry Armstrong jer je on dolazio s one strane rijeke, iz St. Louisa, pa su ga zbog toga smatrali lokalnim crncem, gradskim junakom. Svaka čast njemu, no Joe Louis bio je prava ljudina.
Iako sam volio boks, nisam se kao klinjo upuštao u borbe. Bubali smo se šakama, znate već, udarali se međusobno prsa o prsa, no ništa ozbiljnije od toga. bili smo baš kao i svaka druga normalna klapa klinaca koja je odrastala i usput se zabavljala.
No oko East St. Louisa klatile su se bande, gadne bande kao što su bili Termiti. A bilo je dosta opakih i prijeko u St. Louisu. Nije bilo jednostavno odrastati u takvoj surovoj okolini kao što je bio East St. Louis jer se uokolo motalo mnogo sumnjivih tipova, crnih i bijelih, koji nisu podnosili ničija sranja. I tako, nisam se tukao sve negdje do tinejdžerske dobi. U mladosti nisam bio član nijedne bande jer me više zanimala glazba. Čak sam se prestao baviti i sportom zbog glazbe. Nemojte me krivo shvatiti. Nije da se nisam tukao. Obično bih se potukao s govnarima i seronjama, najčešće zbog toga što su me posprdno zvali Buckwheat3 - jer sam bio nizak, mršav i tamnoput. Nisam volio to ime pa sam započinjao kavgu sa svakim tko bi me tako nazvao. Nisam volio sve ono što se skrivalo iza tog imena, sve ono što je to ime predstavljalo, tu glupu Our Gang usranu predodžbu bijelaca o crncima. Znao sam da ja nisam poput tih likova, da su moji preci bili netko i nešto i da svatko tko me tako nazove pokušava napraviti budalu od mene i ismijati me. Čak sam i tada bio svjestan toga da se moraš boriti kako bi se zaštitio i obranio to što jesi. Zato sam se i tukao. Poprilično često. Ali nikad nisam bio član neke bande. I ne mislim da sam arogantan, samo sam svjestan sebe i toga što jesam. Znam što želi m, oduvijek sam to znao, barem koliko mi sjećanje seže. Ne može me se lako zastrašiti. No tada,

3 Lik sitnog crnog dječačića iz serijala kratkometražnih američkih filmova 1930-ih i 1940- ih Our Gang, koji je utjelovio Billie Thomas, dječja glumačka zvijezda, (op. prev.)

dok sam još bio dijete, nekako se činilo da sam svima drag, unatoč tome što nikad nisam puno govorio; pa ni danas nisam nešto jako razgovorljiv.
Ni u školi nije bilo baš jednostavno i lako snaći se, baš kao ni na ulici. Uz ulicu u kojoj sam živio postojala je škola samo za bijelce, mislim da se zvala škola Irving, čista kao suza. Crni klinci nisu je mogli pohađati, ali smo morali proći pokraj nje na putu do svoje škole. Imali smo dobre učitelje i učiteljice, kao što su primjerice bile sestre Turner u školi John Robinson koju sam pohađao. Bile su praunuke Nata Tumera i, baš poput njega, rasno osviještene. Učile su nas da budemo ponosni na sebe. Učitelji su bili dobri, ali su sve škole za crnce redom bile sjebane, s neispravnim zahodima koji cure na sve strane i sve tako. Kako su samo odvratno smrdjeli, čovječe, kao afričke septičke jame blizu nastambi siromašnih. Mislim, zbog tog sranja nisam uopće mogao jesti za vrijeme boravka u toj osnovnoj školi, odmah mi se sve dizalo na povraćanje tada - ali i danas, kad se toga samo sjetim. Ponašali su se prema nama, crnim klincima, kao da smo stoka. Neki ljudi s kojima sam išao zajedno u školu tvrde da nije bilo baš tako loše, no ja svoja sjećanja ne mogu promijeniti.
Zbog toga sam volio putovati djedu u Arkanzas. Čovječe, tamo vani na poljima mogao si se šetati bos a da ne strahuješ da ćeš nagaziti na hrpu govana pa da ti se niz nogu cijedi ta ljepljiva i smrdljiva masa, kao što mi se to znalo dogoditi u osnovnoj školi.
Moja bi majka često - sad mi se tako čini - stavila mene, brata i sestru na vlak, dok smo bili još jako mali, i poslala nas djedu. Svakome od nas troje na odjeću bi pričvrstila ceduljicu s imenom, dala nam kutijice s hranom - piletinom - i ukrcala nas na vlak. Ajme, čovječe, ta bi piletina nestala čim bi vlak napustio stanicu. Poslije bismo skapavali od gladi cijelim putem do odredišta na koje smo putovali. Uvijek bismo prebrzo pojeli tu piletinu. Bila je to navika koje se nikad nismo riješili. Nikad nismo naučili da piletinu polako jedemo. Bilo je toliko dobro i ukusno da jednostavno nismo mogli čekati. Plakali bismo cijelim putem do djedove farme, gladni i mahniti. Kad bismo stigli kod djeda, uvijek sam ondje želio i ostati. Od njega sam na dar dobio prvoga konja.
Djed se na svojoj farmi u Arkanzasu bavio uzgojem riba. Cijeli bismo dan lovili ribu, posvuda su bile kante i bačve pune riba. Čovječe, cijeli božji dan jeli bismo prženu ribu, ima li što bolje od toga? Kako je ta riba bila prokleto ukusna. Od jutra do večeri samo bismo jurili amo-tamo. Jahali smo konje. Rano smo lijegali u krevet. Rano bismo ustajali. I svaki dan to iznova ponavljali. Čovječe, kako je bilo zabavno na djedovoj farmi. Djed je bio visok oko metar i osamdeset, tamne puti, krupnih očiju - on i otac bili su vrlo slični, samo je djed bio viši. Baka se zvala Ivy, a mi smo je zvali Miss Ivy.
Sjećam se kako smo radili sve one silne gluposti koje nismo ni mogli zamisliti u gradu kao što je bio East St. Louis. Jednom smo ja i moj ujak Ed, očev najmlađi brat koji je bio godinu dana mlađi od mene, krenuli da razbucamo gotovo sve djedove lubenice. Išli smo od jednog do drugog nasada lubenica i razbili sve na što smo naišli. Izvadili bismo srce lubenice, njezin središnji dio, pojeli nešto, ali smo uglavnom većinu ostavljali nepojedenu. Mislim da je meni bilo deset, a njemu devet godina. Poslije, kad smo se vratili kući, umrli smo od smijeha kao dvojica najvećih kretena. Kad je djed otkrio što smo učinili, rekao mi je: “Imaš zabranu jahanja od tjedan dana.” To me zauvijek naučilo pameti i spriječilo da ikad više pokušam tako uništavati lubenice. Baš kao i moj otac, i djed je bio posebna sorta - nije podnosio da mu itko sere po glavi.
Kad mi je bilo devet-deset godina, počeo sam svakog vikenda raznositi novine, rutom koja mi je bila dodijeljena, kako bih zaradio nešto džeparca. Nije baš da me nužda tjerala na to jer je u to vrijeme moj otac već zarađivao prilično dobro. Jednostavno sam želio zarađivati i ne
moljakati roditelje kad mi je novac bio potreban. Uvijek sam bio takav, uvijek sam želio biti neovisan i samostalno u nečemu uspjeti. Nisam puno zarađivao, možda šezdeset pet centi na tjedan, no bio je to moj novac. Mogao sam si kupiti slatkiše. Jedan džep bio mi je pun slatkiša, a drugi pun pikula. Mijenjao bih slatkiše za pikule, a pikule za slatkiše, sok i gume za žvakanje. Nekako sam još tada shvatio da uvijek moraš sklapati dogovore - zapravo se ne sjećam od koga sam to naučio, možda od svog oca. Sjećam se da je u doba Velike depresije mnogo ljudi bilo gladno i siromašno. No ne i moja obitelj jer se otac dobro brinuo o obiteljskim financijama.
Novine sam dostavljao najboljem majstoru za roštilj u East St. Louisu, starcu Piggeaseu. Njegov se lokal nalazio negdje oko 15. ulice i Broadwaya, gdje su uglavnom bili smješteni i ostali restorani i zalogajnice. Gospodin Piggease pripremao je najbolji roštilj u gradu jer je svježe meso nabavljao iz svih tih silnih klaonica u St. Louisu i East St. Louisu. Njegov umak za roštilj bio je zaista nevjerojatan. Čovječe, to je sranje bilo tako dobro da i dan-danas u sjećanje mogu prizvati njegov okus. Nitko nije pravio umak za roštilj kao gospodin Piggease, nitko - ni onda ni danas. Nitko nije znao kako ga priprema, nitko nije znao što stavlja u njega. Nikad nikome nije otkrio tu tajnu. A kako je tek pravio umak za kruh - koji je isto tako bio jebeno ukusan! I riblji sendviči bili su mu famozni. Njegovi sendviči s lososom mogli su se mjeriti sa sendvičima Leova oca.
Gospodin Piggease svoj je roštilj nudio u običnoj daščari. Unutra je odjednom moglo stati samo desetak ljudi. Sam je od cigli napravio podlogu za roštilj. Sagradio je i dimnjak pa se dim i miris drvenog ugljena širio uzduž 15. ulice. Svatko si je do kraja dana priuštio sendvič ili jedan od onih ukusnih ražnjića sa žara. Hrana je bila spremna oko šest sati; sve bi složio i pripremio. U šest bih došao do njega, dao mu njegove novine, čikaški Defender ili pitsburški Courier - oba su lista bile novine za crni živalj. Dao bih mu te novine, a on meni dvije svinjske njuške - svaka je stajala petnaest centi. No gospodin Piggease volio me, mislio je da sam pametan pa mi je nekad dopustio da prođem samo s deset centi ili mi je ubacio još jednu njušku ili sendvič od svinjskog uha - otud je dobio i nadimak Mr. Pig Ears4 - ili rebarca, što god bi mu tog dana palo na pamet ili mu bilo pod rukom. Nekad bi ubacio i komadić pite od slatkog krumpira ili ušećereni jam5 i malo mlijeka. Onda bi sve to stavio na papirnati tanjur koji bi upio svu tu jebeno božanstvenu aromu, između kriški mirisnog, ukusnog kruha koji bi mu došao iz pekarnice. Tada bi sve to zajedno zamotao u novinski papir, i to od jučerašnjih novina. Čovječe, kako je to bilo dobro. Deset centi za sendvič od lososa, petnaest centi za njušku. Uzeo bih tu svoju klopu, sjeo pokraj i popričao s njim nakratko, dok je on bio za pultom i prodavao hranu. Mnogo sam naučio od gospodina Piggeasea, no uglavnom me učio - kao i moj otac - kako izbjeći nepotrebna sranja.
Ipak, najviše sam naučio od oca. Bio je prava ljudina. Zgodan, otprilike moje visine, možda malo puniji od mene. Kako je stario, počeo je gubiti kosu - što se prema mom mišljenju nije baš sjajno odrazilo na općeniti dojam njegova izgleda. Bio je to dobro odgojeni muškarac finih manira koji je volio lijepe stvari, odjeću i automobile, baš kao i moja majka.
Otac je bio rasno osviješten, vrlo osjetljiv na crnačka pitanja. U ta su vremena ljude poput mog oca nazivali “borcem za crnačka prava”6. Ipak, nije baš bio čiča Toma. Neki od njegovih razrednih kolega na Sveučilištu Lincoln, primjerice Nkrumah iz Gane, postali su predsjednici svojih država ili visoko rangirani dužnosnici svojih vlada. Zato je moj otac imao puno veza s

4 gospodin Svinjske Uši
5 vrsta jestive zeljaste biljke (op. prev.)
6 engl. race man

one strane oceana, u Africi. Više mu se sviđao Marcus Garvey nego politika NAACP-a7. Osjećao je da je Garveyjevo djelovanje dobro za cmačko stanovništvo jer je upravo on 1920-ih godina privukao i okupio toliki broj crnaca. Otac je smatrao da je to bilo od iznimne važnosti i nije podnosio način na koji su ljudi poput Williama Pickensa iz NAACP-a razmišljali i govorili o Garveyju. Pickens je bio rođak, ujak - koliko se sjećam, s majčine strane - pa bi nekad, kad bi prolazio kroz St. Louis, nazvao majku i svratio do nas. Mislim da je u to vrijeme bio na visokom položaju u NAACP-u, tajnik ili takvo što. U svakom slučaju, sjećam se da je jednom nazvao majku i najavio se, što je moj otac komentirao riječima: “Jebeš Williama Pickensa - taj kučkin sin nikad nije učinio nešto takvo kao Marcus Garvey, a Marcus Garvey jednostavno je okupio sve te crne ljude kako bi učinili nešto za sebe, i to je najviše što su crnci zajednički postigli u ovoj državi. Ovaj pušioničar mu proturječi. Ma jebeš kretenčinu, jebeš i njega i njegove glupe ideje.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:36 am





Majka je bila drukčijeg mišljenja: srcem i dušom zalagala se za crnačka prava, ali je na to gledala kao i netko iz NAACP-a. Mislila je da je moj otac previše radikalan, pogotovo poslije kad se počeo aktivno uključivati u politiku. Ako sam od majke naslijedio osjećaj za stil i lijepu odjeću, onda mislim da sam od oca pokupio većinu svojih stajališta, osjećaj odakle potječem i tko sam, samosvijest i ponos zbog toga što sam crnac. Ne kažem da majka nije bila vrlo ponosna žena, i te kako je bila. No većinu sam tih osobina i način gledanja na određene stvari pokupio od oca.
Otac nije podnosio da mu itko previše sere. Sjećam se da mu je jednom zbog nečega u ordinaciju svratio bijelac. Bio je to jedan od trgovaca koji je ocu prodavao zlato i pribor za zubarsku praksu. Čekaonica je bila puna ljudi kad je došao. Otac je iza prijamnog pulta imao natpis “Ne ometajte”, koji je bio istaknut uvijek kad je na stolici imao pacijenta. Natpis je bio obješen, no bijelac mi je, nakon što je čekao približno pola sata, rekao - bilo mi je četrnaest ili petnaest godina i taj sam dan ocu pomagao radeći na prijamnom pultu - “Ne mogu više čekati. Idem unutra.” Odgovorio sam mu: “Na natpisu piše ‘Ne ometajte’, zar ne znate što to znači?” Čovjek me jednostavno ignorirao i ušao u ordinaciju u kojoj je otac popravljao zube pacijentu. Čekaonica je bila krcata crncima koji su znali da moj otac ne tolerira takva sranja. Smješkali su se i zavalili u svoje stolce, čekajući što će se dogoditi. Istog časa kad je bijelac ušao u ordinaciju, zagrmio je očev glas: “Koji kurac radiš ovdje? Zar ne znaš čitati, seronjo? Ti glupi bijeli kučkin sine! Istog trena da si odjebao odavde!” Bijelac je strelovito izišao iz ordinacije, gledajući me kao da sam lud ili još gore. Zato sam govnaru dobacio dok je izlazio: “Rekao sam ti da ne ulaziš, glupane.” Bio je to prvi put da sam bijelca starijeg od sebe počastio pogrdom.
Drugom prilikom otac je otišao potražiti bijelca koji me pratio i nazvao cmčugom. Otišao ga je potražiti s napunjenom sačmaricom. Nije ga uspio pronaći, a ja ne smijem ni pomisliti što se moglo dogoditi da ga je pronašao. Otac je bio prava faca. Bio je to nepokolebljivi kučkin sin, ali je istodobno bio i nekako čudan, znate, u načinu na koji je gledao na stvari. Recimo, na putu od East St. Louisa do St. Louisa nikad nije prelazio preko određenih mostova - govorio je da je to zato što je znao tko ih je sagradio, sve sami lopovi koji zasigurno nisu gradili čvrste i sigurne mostove jer su vrlo vjerojatno mutili s lovom i građevinskim materijalom. Zapravo je vjerovao da će se ti mostovi jednog dana srušiti i završiti u vodama Mississippija. Do posljednjeg dana svog života vjerovao je u to i uvijek ga je zbunjivala činjenica da se ti mostovi nikad nisu srušili. Naravno, nije bio savršen. Ali je bio ponosan muškarac i vjerojatno je kao crnac bio i te kako

7 engl. National Association for the Advancement of Colored People - Nacionalno udruženje za promicanje prava ljudi druge boje kože (op. prev.)

ispred svog vremena. Sranje, čak je običavao igrati golf, i to u ono vrijeme. Često sam mu pomagao nositi štapove dok je igrao na golf-terenu u Forest Parku u St. Louisu.
Bio je jedan od stupova crnačke zajednice East St. Louisa jer je bio liječnik i bavio se politikom. On i doktor Eubanks, njegov najbolji prijatelj, i još nekoliko istaknutih crnaca. Tijekom mog djetinjstva otac je bio poprilično utjecajna i moćna osoba u East St. Louisu. Nešto od te važnosti prešlo je i na njegovu djecu, i vjerojatno je zbog toga mnogo ljudi u East St. Louisu - crnih ljudi - brata, sestru i mene tretiralo na poseban način. Hoću reći, nije da su nam ljubili guzice ili takvo što. No prema nama su se većinom odnosili nekako drukčije nego prema drugim ljudima. Očekivali su da postanemo netko i nešto. Pretpostavljam da nam je taj posebni tretman pomogao da razvijemo pozitivno stajalište o sebi. To je vrlo važno za crne ljude, posebno mlade crnce - koji većinu vremena slušaju sve same negativne stvari o sebi.
Kad je bila riječ o disciplini, otac je tu bio vrlo određen i strog. Utuvio nam je u glavu da se moramo pribrati i biti svoji. Mislim da sam naglu narav naslijedio upravo od njega. No nikad me, nijednom, nije istukao. Najluđa stvar koju sam od njega doživio dogodila se kad mi je bilo osam-devet godina - kupio mi je bicikl, mislim da je to bio moj prvi bicikl. Uvijek sam bio spreman na neku psinu pa sam i ovaj put pokušavao bicikl voziti niz stubište. Još smo živjeli na uglu 15. ulice i Broadwaya, tek smo se poslije preselili u kuću na raskrižju 17. ulice i Kansasa. Dakle, vozio sam se biciklom niz te doista strme stube i u ustima držao kamišu. Strmoglavio sam se tako brzo da se nisam mogao zaustaviti - zabio sam se izravno u vrata garaže iza naše kuće. Kamiša mi se svom snagom zabila u usta i potpuno mi razbila i raskrvarila usnice. Dakle, kad je otac shvatio što se dogodilo, tako je poludio da sam mislio da će me ubiti.
Još se jednom prilikom užasno naljutio na mene. Naložio sam vatru u šupi - ili je to bila garaža, ne sjećam se više - i gotovo zapalio kuću. Ništa mi nije rekao, ali da je tada mogao ubijati pogledom, već bih davno bio mrtav. Poslije, kad sam već malo odrastao i mislio da znam voziti, autom sam u rikverc prešao na drugu stranu ceste i zabio se u telefonski stup. Prijatelji su me učili vožnji, ali mi otac nije dopuštao da vježbam jer još nisam imao dozvolu. Pa sam se tako, kakav sam već bio - svojeglav - želio sam uvjeriti u to mogu li voziti. Kad je otac doznao kako sam skršio automobil, samo je odmahivao glavom.
Najsmješnija stvar koju pamtim od svih svojih spački dogodila se kad me otac odveo s one strane rijeke, u St. Louis, da mi kupi novu odjeću. Mislim da mi je bilo jedanaest ili dvanaest godina, i odjeća me upravo počela zanimati. Dakle, bilo je vrijeme oko Uskrsa i otac je želio da sve troje, i ja i sestra i brat, pristojno izgledamo u crkvi. Zbog toga me odveo u St. Louis i kupio mi plisirano sivo dvoredno odijelo, čizme Thom McAn, žutu prugastu košulju, modemu kapu i mali kožni novčanik u koji mi je stavio trideset penija. Bilo mi je jasno da sam upicanjen i sređen, zar ne?
Kad smo se vratili kući, otac je otišao gore da uzme nešto iz svoje ordinacije. Osjećao sam kako me žulja onih trideset penija u netom kupljenom novčaniku. Mislim, jasno vam je da sam jednostavno morao potrošiti taj novac - sređen i skockan kakav sam već bio, zar ne? Dakle, otišao sam u Dautovu drogeriju i rekao vlasniku, gospodinu Dominicu, da za dvadeset pet centi želim kupiti sočne čokoladne vojnike - svoj omiljeni slatkiš u to vrijeme. Mogli ste dobiti čak tri čokoladna slatka vojnika za jedan peni pa sam za taj novac dobio sedamdeset pet slatkiša. Sada sam imao svoju veliku vreću slatkiša i stajao ispred očeve ordinacije, bistar kakav sam već bio, i trpao u sebe slatke vojnike nevjerojatnom brzinom. Pojeo sam ih toliko da mije pozlilo pa sam ih počeo pljuvati iz usta. Vidjela me Dorothy, moja sestra, i pomislila da pljujem krv te otrčala ocu i sve mu rekla. On je sišao i pitao me: “Dewey, što to radiš? Ljudi će doći do mene i pomisliti da sam ubio nekoga, pomislit će da je sva ta čokolada osušena krv, brzo dolazi gore.”
Sljedeće godine, opet oko Uskrsa, mislim da je tako to vrijeme, otac mi je opet kupio odjeću za crkvu, plavo odijelo s kratkim hlačama i čarapama. Dok smo ja i sestra išli prema crkvi, vidio sam dečke iz svoje klape koji su se igrali u napuštenoj tvornici. Pitali su me da im se pridružim pa sam sestri rekao da nastavi bez mene i da ću je brzo dostići. Ušao sam u zgradu napuštene tvornice i odjednom je oko mene bilo tako mračno da uopće nisam znao gdje se nalazim. Spotaknuo sam se, pao i počeo puzati. Pao sam u lokvu prljave vode tako odjeven, u svečanoj novoj odjeći. A usto je bio i Uskrs. Možete samo zamisliti kako sam se osjećao. Na kraju nisam uopće otišao u crkvu. Vratio sam se kući i otac mi ništa nije učinio. Samo mi je rekao: “Ako se ikada više tako spotakneš i unerediš a da je situacija takva da to ne smiješ učiniti, ubit ću boga u tebi.” To me naučilo pameti i nikad više nisam učinio neko takvo doista budalasto sranje. Rekao mi je: “Mogao si pasti u kiselinu ili nešto slično. Mogao si već biti mrtav, na putu prema nekom nepoznatom mračnom mjestu. Da više nikad nisi učinio takvo što.” I nisam.
Nije ga uopće brinula odjeća. Nije se zamarao time što sam je uništio. Zabrinuo se samo za mene. Nikad to nisam zaboravio, to da ga je zanimalo samo jesam li ja dobro. Uvijek smo bili na istoj valnoj dužini. Uvijek mi je bio stopostotna potpora, što god da sam želio napraviti, pa vjerujem da je to povjerenje koje je imao u mene dovelo i do jačanja mog vlastitog samopouzdanja.
No majka bi prebila boga u meni i zbog najmanje sitnice. Toliko je bila opsjednuta batinama da je jednom, kad me nije mogla istući jer je bila bolesna ili nešto slično, rekla ocu da to učini umjesto nje. Odveo me u drugu sobu, zatvorio vrata i rekao mi da se derem iz petnih žila. “Viči, kao da dobivaš batine”, sjećam se da mi je rekao. Sjećao se i kako sam se derao iz sve snage i kako je on sjedio gledajući me čeličnog pogleda. Čovječe, kako je to bila smiješna zajebancija. No sad kad razmišljam o tome, gotovo da bi mi bilo draže da me prebio nego da me gledao tim svojim pogledom koji je prolazio kroz mene kao da ne postojim. Osjećao bih se kao nula kad bi me tako gledao. Taj je osjećaj bio gori od svih batina koje sam ikad dobio.
Majka i otac nikad se nisu dobro slagali. O većini stvari imali su različita mišljenja. Neprestano su se klali, još otkad sam bio mali. Jedina stvar koja ih je doista povezala i približila bila je moja ovisnost o heroinu. Kad su doznali za moju ovisnost, nekako se činilo da su zaboravili na svoje razlike i zajednički prionuli pokušavajući me spasiti. No to je bila iznimka. Osim tada, uvijek mi se činilo da reže jedno na drugo i grizu se kao pas i mačka.
Sjećam se da bi majka hvatala stvari i bacala ih na oca, govoreći mu svu silu nepoćudnih i nepristojnih riječi. Nekad bi i otac tako poludio da bi joj odgovorio istom mjerom i bacio nešto na nju, što god bi mu se našlo pod rukom - radio, ukrasno zvonce, bilo što. A ona bi vrištala: “Hoćeš me ubiti, Dewey!” Sjećam se da je nakon jedne takve svađe otac izišao iz kuće da se smiri i ohladi. Kad se vratio, majka mu nije htjela otvoriti vrata i pustiti ga unutra - a on je zaboravio ključ. Stajao je vani vrišteći joj da mu otvori, a ona je uporno ostajala pri svome. Imali smo staklena ulazna vrata, jedna od onih kroz koja se može vidjeti unutra. Tako je pobjesnio na nju da ju je udario šakom u usta, i to ravno kroz staklo. Udarac je bio tako jak da joj je izbio nekoliko zuba. Bilo je najbolje kad nisu bili blizu jedno drugome, no ipak su si zagorčali živote dok se na kraju ipak nisu razveli.
Mislim da je problem dijelom ležao i u tome što su majka i otac imali različitu narav i temperament. No nije riječ bila samo o tome. Razvili su tipičan odnos liječnika i njegove žene
- otac je vrlo rijetko bio kod kuće. To nama klincima nije previše smetalo jer smo uvijek nečim bili zaokupljeni. No mislim da je to jako smetalo našoj majci. Nakon što se počeo baviti i
politikom kod kuće je boravio još manje. Osim toga, činilo mi se da se uvijek svađaju oko novca iako se moj otac mogao smatrati imućnim čovjekom. Ako uzmemo u obzir da je na posljetku ipak bio crnac, i to u ono vrijeme.
Sjećam se njegove kandidature za zastupnika države Illinois. Ušao je u tu političku utrku jer je želio zatvoriti vatrogasnu službu na području gdje se nalazila njegova farma u Millstadtu. Neki su ga bijelci željeli potkupiti da ne prijavljuje kandidaturu, no on se svejedno kandidirao i izgubio. Majka ga je napala što nije prihvatio novac. Rekla je da smo taj novac mogli iskoristiti za ljetovanje ili štogod slično. Osim toga, poslije je poludjela na njega jer je većinu svog imetka izgubio kockajući se - otac je prokockao više od milijun dolara. Usto, majka nikad nije podržavala sva ta radikalna politička sranja kojima se bavio moj otac. No nakon što su se razišli priznala mi je da bi, ako bi opet morala prolaziti kroz isto, ipak drukčije postupala prema mom ocu. No za takve je odluke tada bilo prekasno.
Čini se da ništa od tih problema koji su mučili naše roditelje nije spriječilo da se mi - ja, sestra i brat - dobro zabavljamo, iako - kad sad gledam unatrag - mislim da baš i nije bilo tako. Ti su problemi ipak na određeni način utjecali i na nas, ali nisam siguran točno na koji način. Jednostavno mislim da ih je bilo mučno gledati kako se iz dana u dan svađaju. Kao što sam već rekao, majka i ja jednostavno nismo bili na istim valnim dužinama pa pretpostavljam da sam je okrivljavao za sve probleme. Znam da je očeva sestra Corrine također okrivljavala upravo nju jer joj se moja majka nikad nije sviđala.
Teta Corrine imala je puno novca i sveg ostalog sranja, no svi su mislili da je ubibože čudna. I ja sam to mislio. Njih su dvoje bili bliski, otac i njegova sestra. Iako je ona bila protiv toga da otac oženi moju majku, ljudi su govorkali da je nakon vjenčanja teta rekla: “Bože, pomozi toj sirotoj ženi. Ne zna u kakvu se nevolju uvalila.”
Teta Corrine bila je doktorica metafizike ili nečeg vrlo sličnog. Njezin se ured nalazio odmah pokraj očeve ordinacije. Na ulazu je stajao natpis “Dr. Corrine, čita i liječi”8 i crtež otvorenog dlana. Ljudima je proricala sudbinu. Unutra bi zapalila svu silu svijeća i sličnog sranja, i usto još i pušila cigarete. Čovječe, možete je samo zamisliti u toj prostoriji iza gustih oblaka dima, dok priča uvrnuta sranja. Ljudi su je se plašili - neki su mislili da je vještica ili neka vrsta vudu-kraljice. No teta me voljela. Zacijelo je mislila da sam ja bio čudan, jer bi počela paliti sve te svijeće i pušiti cigarete čim bih ušao u taj njezin ured. Stvarno, bila je prava pravcata kučka - mislila je da sam ja čudan.
Svi smo - brat, sestra i ja - voljeli umjetničke stvari u djetinjstvu, posebno Vemon i ja, ali i Dorothy. Dok sam bio mali - prije nego što sam se ozbiljno počeo baviti glazbom - ja, Dorothy i Vemon organizirali bismo vlastita natjecanja talenata. Još smo živjeli na uglu 15. ulice i Broadwaya kad smo se počeli tako igrati. Mislim da mi je bilo devet ili deset godina. U svakom slučaju, upravo sam počeo svirati trubu i upoznavati se s tim instrumentom. Već sam rekao da mi ju je poklonio ujak Johnny. Dakle, svirao bih trubu - tako kako sam je tada uopće mogao svirati - a Dorothy bi bila za klavirom. Vemon bi plesao. I urnebesno bismo se zabavljali. Dorothy je znala svirati nekoliko crkvenih napjeva. Više od toga nije znala. Većinu smo vremena zadirkivali jedno drugo - znate već, govorili si smiješna sranja - kako se to inače radi u talent-showu, a ja sam bio sudac. Čovječe, šta sam im radio, nisam ih štedio. Vernon bi uvijek pjevao, crtao i plesao. On bi pjevao, a Dorothy bi plesala. Majka ju je tada već upisala u školu plesa. Ukratko, takvim smo se sranjima zabavljali. No kad sam odrastao, malo sam se uozbiljio, pogotovo što se tiče sviranja.

8 eng. “Dr. Corrine, Reader, Healer”

Prvi sam put doista počeo obraćati pažnju na glazbu zbog radijske emisije Harlem Rhythms. Bilo mi je tada već sedam ili osam godina. Emisija se obično puštala u 8.45 svakog dana pa sam često zbog toga kasnio u školu. No morao sam slušati tu emisiju, čovječe, morao sam. Većinom su se puštali crnački bendovi pa kad bi nekad pustili bijelce, odmah bih ugasio radio, osim ako su glazbenici bili Harry James ili Bobby Hackett. No unatoč svemu, program je bio doista sjajan. Puštali su sve genijalne crnačke bendove, a sjećam se da su me fascinirale snimke Louisa Armstronga, Jimmieja Lunceforda, Lionela Hamptona, Counta Basieja, Bessie Smith, Dukea Ellingtona i hrpe ostalih jebeno dobrih govnara u toj emisiji. Zato sam, kad mi je bilo devet ili deset, počeo pohađati privatne sate glazbe.
No prije nego što sam počeo učiti svirati, sjećam se kako je glazba zvučala još tamo u Arkanzasu, kad sam išao djedu, posebno u crkvi subotama navečer. Čovječe, to je sranje bilo tako jebeno nevjerojatno. Mislim da mi je bilo šest-sedam godina. Hodali bismo tim mračnim seoskim putevima i odjednom bi se začula glazba, koja kao da je došla eto tako, niotkuda, kao da izvire iz okolnih sablasnih stabala za koje se govorkalo da duhovi žive u njima. Dakle, išli bismo tako cestom - s kim god da sam bio, s jednim od svojih stričeva ili s rođakom Jamesom
- i sjećam se da bi netko svirao gitaru, na način B. B. Kinga. Sjećam se muškaraca i žena koji su pjevali i govorili o seksu! Sranje, kakva je to glazba bila, pogotovo kad bi koja ženska zapjevala. Mislim da je to nešto ostalo u meni, znate na što mislim? Ta vrsta glazbe, taj blues, crkvene pjesme, ti teški ritmični tugaljivi zvuci seoskih cesta, taj južnjački ruralni zvuk i ritam srednjeg Zapada. Mislim da mi se ta glazba počela uvlačiti pod kožu upravo na tim sablasnim arkanzaškim sporednim cestama, nakon što bi sunce zašlo a sove se počele oglašavati svojim muklim hukovima. Zato, kad sam počeo pohađati satove glazbe, vjerojatno sam već imao neku ideju o tome kakav zvuk želim izvući iz svoje glazbe.
Kad se malo bolje promisli, glazba je zapravo vrlo neobična. Teško mi je odrediti u kojem se točno trenutku počela razvijati moja strast prema glazbi. Mislim da se barem neka iskra morala pojaviti na tim zabitim seoskim putevima u Arkanzasu i tijekom slušanja radijskih emisija Harlem Rhythms. Kad sam jednom ušao u glazbu, potpuno sam joj se dao - više nikad nisam imao vremena za bilo što osim za nju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:38 am






Drugo poglavlje
Kad sam navršio dvanaest godina, glazba je već postala važna stvar u mom životu. Vjerojatno onda nisam shvaćao koliko mi je glazba postala važnom, no kad se sad osvrnem iza sebe, zaista uviđam koliko mi je značila. Još sam igrao i bejzbol i američki nogomet, još sam visio sa svojim prijateljima, Millardom Curtisom i Damellom Mooreom. No ozbiljno sam pristupio satovima trube i doista učio svirati svim svojim srcem. Sjećam se da sam išao u izviđački kamp blizu Waterlooa u Illinoisu, kad mi je bilo negdje dvanaest ili trinaest godina. Bio je to kamp Vander-venter. Gospodin Mays, glavni izviđač, znao je da sviram trubu. Dodijelio mi je zadatak oglašavanja budnice i povečerja. Sjećam se kako sam pucao od ponosa kad me to zamolio, izabravši upravo mene od svih. Mislim da sam već tada svirao sasvim pristojno.
No svoju sam sviračku vještinu u punom smislu razvio tek nakon što sam završio više razrede škole Attucks Junior High i krenuo u srednju školu Lincoln. Elwood Buchanan, moj prvi stvarno dobar učitelj, predavao mi je u Lincolnu. Lincoln je bio i viša i niža srednja škola pa sam u njoj počeo s nižim razredima srednje škole i ostao sve do mature. Kad sam počeo svirati u školskom orkestru, bio sam najmlađi od svih. Gospodin Buchanan u tom je razdoblju mog života izvršio najveći utjecaj na mene, naravno, nakon oca. Definitivno je bio osoba koja me tada na velika vrata uvela u svijet glazbe. Znao sam da želim postati glazbenik. Jedino sam to želio biti.
Gospodin Buchanan bio je jedan od očevih pacijenata i prijatelja po čašici. Otac mu je rekao da me jako zanima glazba, a posebno truba. Na to mu je učitelj rekao da če me uzeti pod svoje, i to je bilo to. Još sam išao u školu Attucks kad sam počeo pohađati satove sviranja kod gospodina Buchanana. Poslije, kad sam krenuo u srednju školu Lincoln, učitelj je još pazio na mene i vodio brigu da ostanem na pravom putu.
Otac mi je za trinaesti rođendan kupio novu trubu. Majka je željela da mi kupe violinu, no očevo je mišljenje nadvladalo. Zbog toga su se gadno posvađali, a majka je ubrzo prešla preko svega. No zapravo je gospodin Buchanan bio zaslužan za novu trubu, jer je znao koliko silno želim svirati.
Upravo u to vrijeme pojavile su se sve jače i češće trzavice s majkom. Dotad smo se uvijek sporili oko nevažnih i sitnih stvari. No odjednom je sve krenulo nizbrdo. Stvarno nisam znao što se to s njom događa i zbog čega je takva. Mislim da je dio problema ležao u tome što nije bila iskrena prema meni. Još se prema meni pokušavala ponašati kao prema maloj bebi, isto kao što se ponašala i prema mom bratu Vernonu. Mislim da je djelomice i zbog toga Vernon poslije postao homoseksualac. Žene - moja majka, sestra i baka - uvijek su se prema njemu ponašale kao prema curici. Ali ja nisam želio trpjeti takva sranja od nje. Sa mnom si mogao biti iskren i izravan ili mi se uopće ne obraćati. Kad su problemi postali očiti, otac je majci rekao da me pusti na miru. I doista, često me puštala na miru, no sjećam se i nekoliko zaista gadnih svađa. Unatoč svemu, majka mi je ipak kupila dvije ploče, albume Dukea Ellingtona i Arta Tatuma. Neprestano sam ih slušao, što mi je poslije pomoglo da bolje shvatim džez.
Gospodin Buchanan već me u školi Attucks poučavao trubi, prije nego što sam upisao srednju školu Lincoln, pa sam se mogao uvrstiti među napredne svirače. Već sam svirao poprilično dobro. U srednjoj školi nastavio sam s učenjem, i to kod sjajnog njemačkog učitelja Gustava, koji je živio u St. Louisu i svirao prvu trubu u Simfonijskom orkestru St. Louisa. Strašno
opak svirač. Također, izrađivao je i odlične usnike za trubu pa čak i danas rabim jedan od oblika usnika koje je izrađivao.
Orkestar u srednjoj školi Lincoln, pod ravnanjem gospodina Buchanana, bio je čista rasturačina. Imali smo paklene komiste i trubače. Toj smo sekciji pripadali ja, Ralaigh McDaniels, Red Bonner, Duck McWaters i Frank Gully, koji je svirao prvu trubu i bio jebeno dobar u tome. Bio je otprilike tri godine stariji od mene. Ja sam bio najmanji i najmlađi u orkestru pa su se neki klinci namjerili na mene i odabrali me za svoju žrtvu. No ni ja baš nisam bio nevinašce, izvodio sam svakakve psine i gluposti s ljudima - bacao kuglice od papira i lupao ljude po glavi dok nisu gledali. Znate već, sranja koja izvode klinci i tinejdžeri, ništa od toga nije bilo jako ozbiljno.
Činilo se da im se sviđa moj zvuk, što sam pokupio od gospodina Buchanana, od njegova načina sviranja. Svirao je komet. Zapravo, Red i Frank, ali i svi ostali koji su svirali komet ili trubu u orkestru obično su naizmjence svirali na Buchananovu instrumentu - mislim da sam bio jedini u sekciji kornista koji je svirao na vlastitu instrumentu. No iako su svi odreda bili stariji od mene, a preda mnom je bilo još mnogo učenja, svi su me ohrabrivali, sviđao im se moj zvuk, način na koji prilazim sviranju. Uvijek su mi iznova govorili da sam vrlo domišljat i maštovit s instrumentom.
Gospodin Buchanan od nas je zahtijevao da sviramo samo marševe i slična sranja. Uvertire, pozadinsku glazbu, marševe Johna Philipa Souse. Nije nam dopuštao da sviramo džezističke stvari dok je on u blizini, no kad bi na trenutak izišao iz prostorije gdje smo vježbali, pokušali smo odsvirati neke džezističke komade. Jedna od najmodernijih stvari kojima me naučio gospodin Buchanan bila je da sviram bez vibrata. Isprva sam obično svirao vibrato jer je tako svirala većina trubača tog vremena. Jednog dana svirao sam upravo tim stilom i sve je prštalo od vibrata, kad je gospodin Buchanan utišao cijeli orkestar i rekao mi: “Gle, Miles. Nemoj se ovdje poigravati tim glupostima tipa Harry James svirajući tim silnim vibratom. Prestani tresti tim tonovima i trzati njima, jer ćeš se ionako sasvim dovoljno tresti kad ostariš. Sviraj čisto, razvij svoj vlastiti stil, jer to doista i možeš postići. Dovoljno si nadaren da budeš samo svoj.”
Čovječe, nikad nisam zaboravio te riječi. No tada su me, u tom trenutku, njegove riječi povrijedile i zasmetale mi. Jednostavno mi se sviđalo kako svira Harry James. No nakon tog događaja počeo sam zaboravljati na Jamesa i otkrio da je gospodin Buchanan bio u pravu. U svakom slučaju, njegov je savjet bio dobar za mene i moj način sviranja.
S vremenom sam u srednjoj školi počeo vrlo ozbiljno gledati na to što i kako se odijevam. Počeo sam se brinuti o svom izgledu, pokušavajući izgledati moderno i sve što ide uz to jer su nekako u to vrijeme cure počele obraćati pozornost na mene - iako sam se već s četrnaest godina i te kako zanimao za njih. Zato sam se i počeo stvarno mondeno odijevati, dugo vremena birajući koju ću odjeću kupiti i odjenuti u školu. Nas nekoliko frendova - koji smo se zanimali za odjeću - počeli smo gruntati što je moderno a što ne. Ja sam još tada volio stil odijevanja Freda Astairea i Caryja Granta pa sam stvorio svojevrsni mondeni kvazicmački britanski izgled: odijela Brooks Brothers, šminkerske cipele, hlače visoko položenog struka, košulje visokog ovratnika koji je bio tako krut i uštirkan da sam jedva mogao pomicati vrat.
Jedna od najvažnijih stvari koja mi se dogodila u srednjoj školi - osim glazbene pouke gospodina Buchanana - bilo je putovanje s orkestrom u Carbondale u Illinoisu, gdje sam upoznao trubača Clarka Terryja. Postao je moj idol, svirački uzor. Bio je stariji od mene, a poznavao je i gospodina Buchanana, s kojim je katkad pio. Dakle, otišli smo svirati u Carbondale, a ja sam vidio tog tipa, otišao ravno do njega i pitao ga svira li trubu. Okrenuo mi
se i pitao me kako znam da je trubač. Rekao sam da ga mogu prepoznati po izgledu njegovih usnica. Na sebi sam imao odoru školskog orkestra, a Clark je nosio vrlo trendseterski kaput i prokleto lijep šal oko vrata. Na nogama je imao modeme šminkerske cipele, a na glavi šeretsko naheren, opako dobar šešir. Rekao sam da i iz daljine mogu vidjeti da je trubač po tom supermodemom sranju koje ima na sebi.
Nekako mi se čudno nasmiješio i rekao mi nešto, no zaboravio sam već što. Kad sam ga nakon toga upitao nešto oko sviranja, dao mi je košaricu uz riječi da ne želi “razgovarati o sviranju trube dok sve te ljepuškaste djevojčice skakuću uokolo.” Clarka su tada već jako zanimale cure, za razliku od mene. Tako da su me njegove riječi stvarno povrijedile. Kad smo se sljedeći put sreli, priča je bila potpuno drukčija. No nikad nisam zaboravio taj prvi susret i njegov kicoški cool izgled. Odlučio sam da ću i ja tako jednom izgledati, sređen baš kako treba, pa čak i bolje, kad se samo jednom priberem i postanem sasvim svoj.
Počeo sam se družiti i izlaziti s prijateljem Bobbyjem Danzigom. Bobby je bio približno mojih godina i pakleno dobar trubač. Obično smo izlazili, slušali mjuzu i svirali kad god se za to pružila prilika. Posvuda smo išli zajedno, obojica smo pazili na svoju odjeću, a zapravo smo se i odijevali vrlo slično. No on je ipak bio otvoreniji od mene. Začas bi odjebao seronje. Čovječe, ušli bismo u klub i slušali bend, a ako je trubač stajao krivo ili ako je bubnjar loše postavio bubnjeve, Bobby bi rekao: “Idemo odavde, čovječe, ovi govnari ne znaju svirati. Vidi samo kako se drži ovaj trubač. Stav je potpuno usran. Sad znaš da taj kučkin sin ne zna svirati kad se tako drži na podiju kao što je ovaj! Idemo odavde!”
Čovječe, Bobby Danzig bio je ljudina i pol. Bio je sjajan trubač, ali još bolji džepar. Uskočio bi na jedan od onih tramvaja koji su prolazili St. Louisom i nakon što bi vozilo došlo do svog okretišta Bobby bi ušićario tristo dolara, pa i više ako mu je dan bio dobar. Upoznao sam ga sa šesnaest godina, mislim da je i njemu bilo toliko. Zajedno smo se učlanili u sindikat i posvuda ružili zajedno. Bobby je bio moj prvi najbolji prijatelj glazbenik, moj nerazdvojni partner. Kao što sam već rekao, upravo sam s njim otišao u Rivieru na audiciju za bend Billyja Eckstinea, a trubu je stvarno rasturao. Poslije sam se sprijateljio s Clarkom Terryjem, no Clark je bio otprilike šest godina stariji od mene pa smo i imali različite prioritete i sklonosti. Za razliku od njega, Bobby je bio baš poput mene, zanimale su nas iste stvari i zajedno smo ih prolazili. Jedino me nikad nije zanimalo džeparenje kao njega. Bio je najbolji u tome, boljeg od njega u dizanju love nikad nisam upoznao.
Poznavao sam još jednog sjajnog trubača, Levija Maddisona. Moj učitelj Gustav obično ga je dizao u nebesa. Levi je bio njegova zvijezda, ali Čovječe, bio je stvarno genijalno kurvinsko kopile na trubi. Tih godina, oko 1940., St. Louis bio je rasadište sjajnih trubača, a Levi je bio jedan od najboljih, ako ne i najbolji. No Levi je bio i potpuno otkvačen kučkin sin koji se cijelo vrijeme samo smijao sebi u facu. Kad bi se počeo nečemu smijati, nitko ga ne bi mogao zaustaviti. Mnogi su rekli da se cijelo vrijeme samo smije jer je malodušan. Ne znam zbog čega bi Levi bio malodušan, ali znam da je sjajno svirao trubu. Volio sam ga gledati. Njegova je truba bila prirodni produžetak njegova tijela. Tih je godina puno trubača iz St. Louisa sviralo na taj način - Harold Shorty Baker, Clark Terry, pa i ja također. Svi smo tako svirali, a ja sam to nazvao “stilom St. Louisa”.
Levi bi se uvijek smiješio s tim nekim luđačkim izrazom u očima. Kao da je bio odsutan duhom. Neko bi vrijeme bio vani, a onda bi ga opet zatvorili u ludnicu na nekoliko dana. Nikad nikoga nije ozlijedio, nije bio nasilan ili bilo što slično. Možda tada ljudi jednostavno nisu bili toliko oprezni. Poslije, kad sam se iz St. Louisa odselio u New York, posjetio bih Levija svaki put kad bih se vratio u rodni grad. Nekad ga je bilo teško pronaći. Ipak, kad bih ga pronašao, uvijek
bih ga zamolio da stavi trubu na usta samo zato što sam obožavao način na koji je to činio i držao trubu. On bi moju želju ispunio s velikim osmijehom na licu.
Jednom sam isto tako došao u posjet svojima i kao i uvijek potražio Levija. Nisam ga uspio pronaći. Tada su mi rekli da se jedan dan samo počeo smijati i nije se mogao zaustaviti. Odveli su ga u sanatorij iz kojega više nikad nije izišao. Ili ga barem nitko više nikad nije vidio. Kad se samo sjetim kakav je Levi bio na trubi, čovječe, kakav je to vražji glazbenik bio. Kad bi počeo svirati, čuli biste onaj posebni zvuk, jasne i blistave tonove, znate o čemu govorim? Nitko drugi to nije imao u sebi, a ja još tragam za takvim zvukom. Gotovo da ga i ja uspijevam izvesti, taj zvuk, ali je Levijeva truba zvučala nekako zaobljenije - nešto između trube Freddieja Webstera i mog zvuka. Levi je posebno zračio kad bi uzeo svoju trubu, znali biste da ćete čuti nešto što nikad prije u životu niste imali prilike čuti. Samo je nekoliko svirača imalo tu sposobnost. Dizzy se time mogao pohvaliti, a mislim da sam i ja to postizao. No Levi je ipak bio poseban. Pravi pravcati frajer koji je doista znao svirati. Da nije prolupao i na kraju bio zatvoren u ludaru, ljudi bi i danas govorili o njemu.
Gustav bi mi govorio da sam najgori trubač na svijetu. No poslije, kad je Dizzy zaradio rupu na usnici koja mu nikako nije mogla zarasti pa je otišao Gustavu da mu zamijeni usnik, rekao je kako mu je Gus priznao da nije imao boljeg učenika od mene. Znam samo da mi Gus to nikad nije rekao u facu.
Možda je Gus mislio da ću se više truditi ako mi kaže da sam najlošiji učenik kojega je ikad imao. Možda je mislio da će tako izvući ono najbolje iz mene. Ne znam. No nije mi to puno smetalo. Dok god sam mu plaćao 2,5 dolara za pola sata poučavanja, mogao je reći što je god poželio. Gus je bio izvrstan tehničar. Mogao je u jednom dahu odsvirati kromatsku ljestvicu čak dvanaest puta zaredom - dvanaest tonova odsvirati dvanaest puta samo jednim udahom. Nije se to moglo samo tako izvesti, bio je to svirač i pol. Nakon određenog vremena rada s njim stekao sam sigurnost u sebe. Znao sam da želim biti glazbenik i sve što sam radio težilo je samo tom cilju.
U srednjom školi počeo sam se družiti s pijanistom Emmanualom St. Claireom Dukeom Brooksom. (Njegov nećak Richard Brooks, proglašen za najboljeg sezonskog igrača američkog nogometa, danas je ravnatelj osnovne škole Miles Davis.) Nadimak Duke dobio je zato što je znao svirati sve skladbe Dukea Ellingtona. Obično je svirao s basistom Jimmyjem Blantonom u lokalu koji se nalazio preko puta kuće u kojoj sam tada živio. Lokal se tada zvao Red Inn. Duke Brooks bio je dvije-tri godine stariji, no izvršio je velik utjecaj na mene jer se kužio u nove glazbene trendove koji su se počeli pojavljivati tih godina.
Bio je ludilo od pijanista. Čovječe, taj je kučkin sin svirao kao Art Tatum. Učio me akordima i sličnim sranjima. Živio je u East St. Louisu i imao vlastitu sobu u roditeljskoj kući, uz trijem. Išao bih do njegove kuće i slušao ga u vrijeme pauze za ručak, dok sam još išao u srednju školu Lincoln. Živio je dva ili tri bloka od škole. Često je pušio travu, mislim da je bio prva osoba koju sam upoznao a koja je motala džoint. Ipak, nikad nisam s njim zapalio. Zapravo, nikad nisam baš nešto uživao u travi. Tada pogotovo, kad još ništa nisam probao, čak nisam ni pio tih godina.
Duke je poginuo kad je pokušao uskočiti na vlak negdje u Pennsylvaniji. Bio je u jednom od vagona natovarenih šljunkom i pijeskom. Čuo sam da je to sranje palo na njega i ugušilo ga. Mislim da se ta nesreća dogodila 1945. Još mi nedostaje, i čak i dan-danas često mislim na njega. Bio je strahovito dobar glazbenik i da nije poginuo, rasturao bi na glazbenoj sceni.
Počeo sam svirati prevladavajućim trubačkim stilom koji sam slušao u okolici St. Louisa. Ja, Duke i bubnjar Nick Haywood - koji je imao grbu na leđima - svirali smo zajedno. Obično
smo kopirali crne dečke koji su svirali u bendu Bennyja Goodmana. Benny je imao crnog pijanista koji se zvao Teddy Wilson. No Duke je svirao genijalnije od Teddyja Wilsona. Već tada je svirao kao Nat King Cole. Bio je užasno vješt, baš kao on.
Jedine nove ploče koje smo tada dobivali većinom su bile ploče iz džuboksa koje smo kupovali za pet centi. Ako niste imali novca da ih kupite, onda vam je preostajalo samo da stojite pokraj džuboksa, slušate i tako hvatate melodiju. Tada sam svirao samo po sluhu. U svakom slučaju, naša mala grupa svirala bi pjesme kao što je “Airmail Special”. Svirali bismo je sa svim onim cool ritmičkim naglascima. Duke je tako prašio na klaviru da sam bio prisiljen pratiti njegov ludo dinamični stil.
Negdje u to vrijeme počeo se u okolici East St. Louisa pomalo širiti dobar glas o meni pa sam stekao reputaciju trubača koji obećava. Ljudi - glazbenici - smatrali su da znam svirati, ali nisam bio dovoljno tašt da to i naglas priznam. S vremenom sam počeo shvaćati da znam svirati isto toliko dobro kao što bilo koji govnar zna hodati. Vjerojatno sam zaključio da mogu čak i bolje od toga. Kad sam došao do toga da sviram po notama i pamtim dijelove melodije, shvatio sam da imam fotografsko pamćenje. Ništa nisam zaboravljao. Također sam od vremena kad sam učio kod gospodina Buchanana napredovao i kao solist družeći se s tipovima kao što su bili Duke Brooks i Levi Maddison. Znate, mnoge su stvari počele sjedati na svoje mjesto. Neki od najboljih glazbenika iz okolice East St. Louisa počeli su me tražiti da sviram s njima. Počeo sam misliti da sam najveći cooler u okolici.
Jedan od razloga zbog kojih nikad naglas nisam priznao svoju kvalitetu vjerojatno je bio gospodin Buchanan, koji mi je još visio za vratom zahtijevajući od mene sve više i više u orkestru škole Lincoln. Iako se zauzimao i sve više oslanjao na mene nakon što je Frank Gully maturirao - većinom sam svirao vodeće dionice - ipak bi se katkad znao obrušiti na moje sviranje. Rekao bi da se ne čujem dovoljno glasno ili bi mi rekao da me katkad uopće ne čuje. No uvijek je bio takav - strog prema vama, posebno ako je znao da možete bolje. Jednom prije, kad sam bio još mlađi i kad su svi mislili da ću biti zubar, rekao je mom ocu: “Doc, Miles neće postati zubar. Bit će glazbenik.” Već tada je vidio nešto u meni, već na početku. Poslije mi je rekao da je stvar bila u mojoj radoznalosti, u tome što sam želio znati toliko toga o glazbi, to je bila moja prednost. To me vuklo prema naprijed sve ovo vrijeme.
Duke Brooks, Nick Haywood, još neki tipovi i ja često smo svirati u lokalu Huff’s Beer Garden. I Frank Gully katkad je svirao s nama. Subotama smo čak znali zaraditi i nešto sitniša. No nije to bilo ništa vrijedno spomena. Samo smo iz čiste zabave odrađivali te džez-gaže. Svirali smo na raznim mjestima u East St. Louisu: u društvenim klubovima, crkvenim feštama, na bilo kojem mjestu na kojem je bilo prigode za sviranje. Katkad smo znali zaraditi i šest dolara za jednu noć. Obično smo vježbali u mom podrumu. Čovječe, prašili smo stvarno glasno. Sjećam se da je jednom moj otac došao u Huff’s da nas čuje. Sutradan mi je rekao da je od svega čuo samo bubnjeve. U svakom slučaju, pokušavali smo odsvirati sve melodije Harryja Jamesa. No ubrzo sam napustio bend jer se u njemu nije ništa važno događalo, izuzev Dukeova majstorskog sviranja.
Samo mi je glazba bila na pameti. Za mene su zbog glazbe po strani ostali i sukobi bandi i sva ostala sranja, a i sportom sam se bavio sve manje. Svaki slobodni trenutak posvećivao sam vježbanju - potucajući se uokolo u želji da naučim svirati i klavir. Učio sam kako improvizirati i uroniti duboko u džez. Želio sam postati toliko dobar da mogu svirati stvari koje sam čuo u izvedbi Harryja Jamesa. Vrlo sam se brzo umorio od slušanja raznih seronja koji nisu znali odsvirati nijednu cool notu novotrendovske mjuze. Neki od tipova koji baš i nisu imali nekog
pojma o glazbi počeli su mi se smijati kad sam pokušao izvoditi nove stilove i novu mjuzu. No bolio me kurac za to što su oni među sobom govorili. Znao sam da sam na pravom tragu.
Negdje u šesnaestoj godini dobio sam priliku da odradim gaže izvan svoga grada - primjerice, u mjestu kao što je Belleville u Illinoisu. Majka mi je dopustila da sviram vikendima. Svirao sam s tipom po imenu Pickett. Obično smo svirali govnarije kao što su “Intermezzo”, “Honeysuckle Rose” i “Body and Soul”. Samo bih svirao melodije jer se ništa spektakularnije nije događalo. Zaradili bismo nešto sitniša. No cijelo sam vrijeme učio. Pickett je svirao roadhousemyim, glazbu koja se najčešće izvodila u jeftinim noćnim lokalima, glazbu koju su neki nazivali i honky-tonk. Znate već. Sranja koja se sviraju u crnačkim klubovima tipa bucket of blood9. Sam je naziv govorio da su u tim lokalima često izbijale tučnjave i krvavi obračuni. No nakon nekog vremena dojadilo mi je da zapitkujem kad ću se moći osloboditi - i svirati prave, jebeno dobre stvari koje su me doista zanimale. Vrlo sam brzo odustao i napustio Pickettov bend.
Kad mi je bilo otprilike petnaest ili šesnaest godina, naučio sam svirati kromatske ljestvice. Kad sam počeo izvoditi ta sranja, svatko živ u blizini Lincolna zaustavio bi se i pitao me što to radim. Počeli su me gledati drugim očima. Osim toga, ja i Duke počeli smo održavati sessione10 u Brooklynu u Illinoisu - odmah uz cestu koja je vodila od East St. Louisa. Jedan od očevih najboljih prijatelja bio je gradonačelnik Brooklyna pa mi je dopustio da sviram iako sam bio premlad za odlazak u klubove. Poprilično stvarno dobrih glazbenika sviralo je na riječnim brodovima na Mississippi od New Orleansa do St. Louisa. Bilo ih je i po noćnim okupljalištima Brooklyna, otvorenima cijelu noć. Čovječe, ta su mjesta uvijek bila krcata i puna života, posebno vikendima.
East St. Louis i St. Louis bili su seoski gradovi puni seljaka. Oba su grada bila stvarno konzervativna i malograđanska, posebno njihovi bijeli stanovnici - prave seljačine i rasisti do srži. Crnci iz okolice East St. Louisa i St. Louisa također su bili seljaci, no nekako trendi u svom seljačizmu. Bilo je to prilično moderno mjesto. Mnogo je ljudi iz tog područja i te kako imalo stila još prije toliko godina - a vjerojatno ga imaju i danas. Crnci iz tog područja na određeni su način drukčiji od crnaca iz drugih mjesta. Mislim da sam postao to što jesam upravo zbog ljudi koji su me okruživali - posebno crnih glazbenika - koji su putovali amo-tamo iz New Orleansa. St. Louis također je blizu Chicaga i Kansas Cityja. Ljudi bi u East St. Louis donosili različite stilove iz svih tih gradova.
Crnce je tada odlikovala određena modernost i svjesnost. Kad bi St. Louis noću utihnuo, svi bi iz njega prešli u Brooklyn da slušaju glazbu i tulumare cijelu noć. Ljudi iz East St. Louisa i St. Louisa ubijali su se od posla u tim svojim klaonicama i tvornicama za preradu mesa. Možete si onda misliti kako bi podivljali nakon što bi napustili hale. Nisu željeli slušati baš nikakva glupa sranja od bilo koga, a seronju koji bi im servirao glupave govnarije satrli bi na licu mjesta. Zbog toga su bili vrlo ozbiljni kad je bila riječ o tulumarenju i slušanju glazbe. I zbog toga sam volio toliko svirati gore u Brooklynu. Ljudi su stvarno slušali ono što ste svirali. Ako niste svirali ništa posebno, ljudi bi vam u Brooklynu veoma brzo to i dali do znanja. Uvijek mi se sviđala iskrenost i ne mogu podnijeti da se ljudi ponašaju ikako drukčije.

9 Doslovno “kanta krvi” ili u prenesenom značenju “sve puno krvi” - u slengu označava barove, obično jeftine, u koje zalaze muškarci i u kojima često dolazi do nasilnih obračuna, (op. prev.)
10 Izvedba u kojoj glazbenici improviziraju, na temelju unaprijed odabrane teme ili akorda,
a često i bez ikakvog prethodnog dogovora ili odabranog obrasca, (op. prev.)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:39 am




Nekako u to vrijeme počeo sam pomalo zarađivati, ništa puno. Moji učitelji u Lincolnu znali su da sam sasvim ozbiljan u svojoj namjeri da postanem glazbenik. Neki od njih čuli su me vikendima u Brooklynu ili na nekim drugim jam sessionima. Da se nisam toliko trudio u školi, znao sam da mi majka i otac uopće ne bi dopustili da sviram. Zato sam još marljivije učio.
Kad mi je bilo šesnaest, upoznao sam Irene Birth, koja je također pohađala srednju školu Lincoln. Imala je nevjerojatno lijepa stopala. Uvijek sam padao na slatka mala stopala. Bila je visoka oko 1,65 m i teška približno 45 kg. Mršavica, ali jako lijepo građena - imala je tijelo plesačice. Koža joj je bila nekako žućkasta. Znate već, svijetle puti, ali nekako vulgarno svijetle. Osim što je bila zgođušna i trendi, lijepo građena, njoj su me zapravo privlačila njezina stopala. Bila je malo starija od mene - mislim da je bila rođena 12. svibnja 1923. - i nekoliko razreda ispred mene. No sviđao sam joj se i ona je meni bila draga - bila mi je prva prava cura koju sam imao.
Živjela je na Goose Hillu, dijelu East St. Louisa koji se nalazio preko puta klaonica i torova u kojima su držali krave i svinje nakon što bi ih istovarili s vlakova. Susjedstvo su činili siromašni i crnci. U zraku je uvijek visio doista ogavan vonj spaljenog mesa i dlake. Smrad gnojiva i kravljeg dreka miješao se s mirisom smrti. Bože, bio je to tako neobičan i odbojan smrad. U svakom slučaju, njezin se kvart nalazio poprilično daleko od mog, no obično sam pješačio do njega, samo da je vidim. Nekad sam išao sam, a nekad s prijateljem Millardom Curtisom, koji je dotad već imao zvjezdani status igrača američkog nogometa i košarke, mislim da je čak bio kapetan nogometne momčadi.
Stvarno sam bio zacopan u Irene. S njom sam doživio i prvi orgazam. Sjećam se kad sam prvi put svršio - mislio sam da moram na zahod pa sam skočio i otrčao u kupaonicu. Imao sam mokre snove i prije, kad sam mislio da će mi se muda rasprsnuti. Ali, čovječe, nikad nisam doživio nešto takvo kao taj prvi orgazam.
Irene i ja obično bismo se vikendima vozili tramvajem do St. Louisa, mostom preko rijeke Mississippi. Odlazili bismo sve do ulica Sarah i Finney - u ono vrijeme to je bio najbogatiji crnački dio St. Louisa - i do Comet Theatrea, najboljeg kina za crnce u gradu. Cijeli izlet stajao nas je približno četrdeset centi, za oboje. Obično sam posvuda sa sobom nosio svoju trubu jer sam mislio da bi mi se mogla pružiti prilika da zasviram. Uvijek sam želio biti spreman ako bi se pružila prilika, što se nekad doista i događalo.
Irene je plesala u jednoj od onih plesnih skupina kojih je bilo prilično u okolici East St. Louisa. Stvarno je znala plesati. Ja nikad nisam bio dobar plesač. No iz nekog sam razloga s Irene mogao plesati - činilo se da može izvući ono najbolje iz mene a da se pritom ne spotičem i posrćem uokolo, i pravim budalu od sebe. Zapravo, postizala je da sve izgleda kao da znam što radim. Irene je bila jedina cura - osim moje sestre Dorothy - s kojom sam mogao plesati. Nisam volio plesati jer sam tih godina bio previše sramežljiv.
Irene je odrasla s majkom, koja je bila dobra žena, snažna i profinjena kao Irene. Njezin otac, Fred Birth, bio je sitni ulični kladioničar. K tome i kockar, stvarno visok tip. Irene je imala mlađeg polubrata, Freddieja Birtha, kojega sam učio svirati trubu. Prilično je dobro svirao, ali sam bio jako strog s njim, kao što je gospodin Buchanan bio prema meni. Kad sam napustio Lincoln, Freddie je postao prva truba u školskom orkestru. Danas je ravnatelj škole u East St. Louisu. Freddie mlađi izrastao je u vrlo zgodnog i samosvjesnog tipa.
Irene je imala i malog brata Williama, mislim da mu je tada bilo pet ili šest godina, kojega sam obožavao. William je bio zaista sladak dječarac kovrčave kose, ali je bio jako mršav i neprestano je kašljao. Bolovao je od gadne upale pluća ili nečeg sličnog. Jednoga ga je dana došao pregledati doktor jer mu je bilo jako loše. Irene je znala da pomišljam na to da postanem
liječnik - nastavljajući očevim stopama, ali s medicinske, ne zubarske strane (što je bilo poznato samo nekolicini ljudi) - pa me pozvala da i ja prisustvujem pregledu. Doktor je došao, bacio pogled na Williama i hladnokrvno rekao, bez trunke osjećaja, da se više ništa ne može učiniti. Rekao je da će William umrijeti prije jutra. Čovječe, to me sranje razbjesnilo i jebeno izbacilo iz takta. Ma, nije mi bilo jasno kako uopće netko može reći takvo što i pritom biti tako hladan. Sve se u meni okrenulo, čovječe. William je umro sutradan, u ranim jutarnjim satima, u majčinu naručju kod kuće, a da ga doktor nije ni poslao u bolnicu, i to je sranje užasno djelovalo na mene.
Nakon što se to dogodilo otišao sam ocu i pitao ga kako doktor može doći u posjet Williamu i reći njegovoj obitelji da će njihovo dijete umrijeti prije nego što jutro svane i pritom baš ništa ne učiniti u vezi s tim. On je liječnik, zar ne? Zar zbog toga što nemaju novca ili je posrijedi nešto drugo? Znajući da postavljam ta pitanja jer pomišljam na studij medicine, otac mi je odgovorio: “Ako odeš liječnicima sa slomljenom rukom, oni će ti je jednostavno odrezati umjesto da je namjeste, jer im namještanje ruke mnogo teže pada. Namještanje ruke od njih zahtijeva mnogo veći napor. Zato im je jednostavnije da je odrežu. Taj liječnik pripada jednoj vrsti doktora. Takvih ima mnogo na ovom svijetu. Miles, ta vrsta ljudi medicinom se bavi samo radi prestiža i novca. Oni ne vole svoj posao kao što ga volim ja ili neki od mojih prijatelja. Nećeš ići tom doktoru ako se ozbiljno razboliš. Tom doktoru idu jedino siromašni crnci. Takvi liječnici i taj doktor kojeg si upoznao nimalo ne mare za te ljude. Zato je bio tako hladan prema Williamu i njegovoj obitelji. Uopće mu nije stalo do njih, razumiješ li to?”
Kimnuo sam u znak potvrde. Ali, čovječe, to me sranje šokiralo, iz temelja protreslo sve u meni. Poslije sam doznao da taj doktor ima golemu kućerinu, da je bogat i da ima vlastiti avion. Sve te gadarije stekao je na ljudima - siromašnim crncima za koje nije mario ni pišljiva boba. Zlo mi je bilo od toga. Razmišljao sam o Williamovoj smrti i o onome što mi je otac rekao, o tome kako neki liječnici postupaju. Jednostavno nisam mogao razumjeti kako netko može gledati u ljudsko biće čije srce još kuca i samo tako reći da će ta osoba umrijeti do jutra, a pritom i ne pokušati pomoći, učiniti bilo što - barem pokušati umanjiti bol i umirućem olakšati posljednje trenutke. Nekako se mi se činilo, tada, kako svatko ima šansu da preživi ako mu srce još kuca. Odlučio sam da želim postati liječnik kako bih mogao spasiti živote onih kao što je William.
No znate kako to već ide. Kažete da želite biti ovo, da želite biti ono. I tada, na kraju, pojavi se nešto sasvim drugo i prijašnje vam ideje jednostavno otpuhne iz glave, posebno kad ste tako mladi. Glazba je jednostavno izbacila medicinu iz moje glave. To jest, ako je medicina uopće ikad bila na prvom mjestu.
Po glavi mi se motalo da ću se baviti nečim drugim ako ne postanem glazbenik do svoje dvadeset četvrte. U mojoj je glavi to nešto drugo bila upravo medicina.
No da se vratimo Irene. Mislim da nas je Williamova smrt još više zbližila. Nakon toga bili smo nerazdvojni. Posvuda je išla sa mnom. Ipak, ocu se Irene nikad nije sviđala. Majci jest. Zaista mi nije jasno zašto je otac nije volio, ali eto - nije mu se sviđala. Možda je mislio da ta cura nije dovoljno dobra za mene. Možda je mislio da je prestara i da će me samo iskoristiti. Ne znam što mu se motalo po glavi, no to nije utjecalo na moje osjećaje prema Irene. Stvarno sam bio zaljubljen u nju.
Upravo je Irene bila ta koja me odvažila na to da, kad mi je bilo sedamnaest, nazovem Eddieja Randlea i pitam ga mogu li svirati u njegovu bendu. Blue Devilsi Eddieja Randlea bili su sjajni - čovječe, ti su kučkini sinovi prašili sve u šesnaest. bili smo kod nje kad mi je rekla da se neću to usuditi učiniti - rekao sam joj da mi doda telefon i nazvao ga. Kad se Eddie javio,
jednostavno sam mu rekao: “Gospodine Randle, čuo sam da trebate trubača, zovem se Miles Davis.”
Odgovorio je: “Aha, trebam. Dođi da te čujem.”
Tako je i bilo. Otišao sam do kluba Elks u središtu St. Louisa, gdje se nalazio i klub Rhumboogie. Bio je na drugom katu, na kraju dugačkog i strmog stubišta, u odvojenoj zgradi. Bila je to crnačka zajednica pa je mjesto bilo krcato crncima duboko opsjednutima glazbom. Tu je svirao i Eddie Randle. Njegov su bend najavljivali i kao Orkestar Rhumboogie. Na audiciji sam bio sa još jednim trubačem i na kraju dobio posao.
Blue Devilsi svirali su brzu plesnu glazbu, a u njemu je sviralo toliko dobrih glazbenika da su mnogi dolazili kako bi nas slušali, bez obzira na to kojom su se vrstom glazbe sami bavili. Došao je Duke Ellington i čuo Jimmyja Blantona, sjajnog basista - svirao je s nama jednu večer i na licu mjesta ponudio Jimmyju posao.
U bendu je alt-saksofon svirao Clyde Higgins, jedan od najopakijih kurvinih sinova koje sam čuo u svom životu. Njegova žena Mabel svirala je klavir s Blue Devilsima. Bila je velika glazbenica i sjajna žena. No bila je golema, deblja od najdeblje kučke, a Clyde je bio tanak, tanji od jebenog štapića. Sve u svemu, Mabel je bila nešto posebno, predivna osoba. Proveo sam s njom mnoge sate i mnogo toga naučio. Pokazala mi je mnoštvo trikova na klaviru, što mi je pomoglo da brže stasam u glazbenom smislu.
Još je jedan tip sjajno svirao alt-saksofon - Eugene Porter. Bio je gotovo isto toliko dobar kao Clyde. No bio je mlađi od njega i nije svirao u bendu, no često je bio na svirkama. Inače, Eddie Randle opako je svirao trubu. No Clyde Higgins tako je rasturao da je pomeo sve pred sobom na audiciji za gažu s bendom Jimmieja Lunceforda, na koju je otišao zajedno s Eugeneom Porterom. Vidite, Clyde je bio mršavko, vrlo tamne puti i nekako je bio sličan majmunu. Tih je godina mnogo bendova koji su svirali za bijelce rado primalo glazbenike svijetle puti pa je Clyde bio previše crn da svira u njima. Eugene je poslije pričao kako je sve to izgledalo na audiciji: Clyde je Luncefordu rekao da svira saksofon, na što su mu se svi počeli smijati i zvati ga “majmunčićem”. Dali su mu da odsvira najteži mogući komad. Clyde, kolosalan umjetnik kakav je već bio, odsvirao je skladbu kao daje riječ o nečemu što nije vrijedno spomena. Barem je tako Eugene poslije pričao. Kad je Clyde završio, svim tim facama u Luncefordovom bendu labrnje su se objesile i ostale širom otvorene. Lunceford im je zato rekao: “Ha, kako vam se ovo sviđa?” Od sto glasa, glasa čuti bilo nije. Ipak, Clyde nije dobio gažu. Eugene jest, i to zato što je bio zgodniji i svjetlije boje kože, ali i stvarno sjajan alt- saksofonist. No Clydeu Higginsu nije bio ni do koljena. I svima je okolo govorio da je Clyde trebao proći audiciju i dobiti gažu. Tih su godina stvari tako stajale i protiv toga se nije moglo.
Svirka s Eddiejem Randleom bila je jedan od najvažnijih koraka u mojoj karijeri. Tek s bendom Eddieja Randlea doista sam se počeo razvijati kao svirač, više se baviti pisanjem i aranžiranjem. Postao sam glazbeni ravnatelj benda jer je većina drugih tipova u bendu redovito odrađivala dnevne gaže pa nisu imali vremena za odabir glazbe. Bio sam zadužen za organizaciju proba i uvježbavanje benda. U Rhumboogieju su nastupali i ostali umjetnici - plesači i zabavljači, pjevači i slična sranja. Bend je zato katkad sudjelovao u izvedbama nekih drugih predstava pa sam ga morao pripremiti i na to. Išli smo i na turneje i svirali uzduž i poprijeko šireg područja St. Louisa i East St. Louisa. Na tim sam putovanjima sreo velik broj sjajnih glazbenika koji su nas dolazili slušati. Puno sam naučio u bendu Eddieja Randlea, a zarađivao sam više nego ikad - od 75 do 80 dolara tjedno.
U bendu Eddieja Randlea ostao sam oko godinu dana, mislim od 1943. do 1944. Zvao sam ga Bossman jer je upravo to i bio - šef - a sastav je vodio čvrstom rukom. Od njega sam naučio
puno o tome kako se upravlja bendom. Obično smo svirali glazbene komade i aranžmane Bennyja Goodmana, Lionela Hamptona, Dukea Ellingtona i svih onih sjajnih džezista koji su se tada mogli čuti. Oko St. Louisa postojalo je mnogo izvrsnih bendova, kao što su bili Jeter-Pillars Band i bend Georgea Hudsona. Čovječe, oba su ta benda rasturala. No Ernie Wilkins, aranžer Blue Devilsa dok sam ja nastupao s bendom, i Jimmy Forrest proizišli su iz benda Eddieja Randlea pa se vjerojatno može reći da je on - Eddie Randle - bio na čelu genijalnih glazbenika. I George Hudson bio je opak trubač.
St. Louis je, baš poput New Orleansa, grad koji je iznjedrio velike trubače, možda zbog toga što u St. Louisu postoji mnogo orkestara limene glazbe. Znam samo da je taj grad izrodio neke od doista nenadjebivih trubača, a u mojoj su mladosti trubači iz ostalih krajeva dolazili svirati na jam sessione u St. Louisu. Nažalost, čujem da se danas mnogo toga promijenilo.
Sjećam se da sam u Rhumboogieju ponovo naletio na Clarka Terryja - bila je to posve druga priča od one kad smo se sreli prvi put. Sada je on došao u Rhumboogie da čuje mene kako sviram. Spomenuo sam mu to kad mi je došao s pohvalama: “Aha, govnaru, sad mi govoriš ta sranja, a kad sam te prvi put sreo u Carbondaleu, nisi se udostojio sa mnom prozboriti ni riječ - ja sam taj klinjo koji ti je pristupio ondje.” Dakle, čovječe, samo smo se obojica nasmijali na to i do danas ostali dobri prijatelji. Rekao mi je da rasturam i da doista znam svirati, a u to su mi vrijeme njegove riječi mnogo značile. Već sam stekao određeno samopouzdanje, no to što mi je Clark rekao samo mi je dalo još vjetra u leđa. Nakon što smo se sprijateljili posvuda smo zajedno izlazili, bilo nas je po cijelom St. Louisu - odlazili bismo na jam sessione pa kad bi ljudi čuli da smo se Clark i ja zaputili na neko mjesto, taj bi se klub vrlo brzo napunio i ubrzo bio krcat ljudima. Clark Terry pokazao mi je sve na džez-sceni St. Louisa vodeći me sa sobom uvijek kad bi odlazio na gaže. Mnogo sam naučio slušajući ga kako svira trubu. Pokazao mi je i kako se svira krilnica, koju sam čak neko vrijeme i svirao, a nazvao sam je “svojom debelom djevojkom” zbog njezina specifično širokog oblika.
No i ja sam utjecao na Clarka - katkad bi posuđivao moju krilnicu i zadržao je nekoliko dana jer sam ja radije svirao običnu trubu. Tako je i počeo svirati krilnicu i nije prestao do dana današnjeg, a može se reći da je jedan od najboljih svirača krilnice na svijetu, ako ne i najbolji. Cijelo to vrijeme Clark mi je bio vrlo drag - ni danas se to nije nimalo promijenilo - a mislim da Clark isto osjeća i prema meni. Svaki put kad bih dobio novu trubu, odnio bih je Clarku da je namjesti i podesi ventile, što je znao bolje nego itko drugi. Čovječe, Clark je razvio vlastiti način zatezanja i otpuštanja opruga ventila trube - samo bi nekako zategnuo opruge, a moja bi truba nakon toga zvučala potpuno drukčije. Zvuk trube tada bi odjednom postao čaroban, čovječe. Clark je izvodio čarolije s tim sranjem. Volio sam ga jer je znao namjestiti moje ventile. Na svom je instrumentu uvijek rabio Heimove usnike koje je oblikovao Gustav, jer su bili vrlo tanki i uz to vrlo duboki, a davali su glasan, zaokružen, topao zvuk. Svi su trubači St. Louisa svirali na takvim usnicima. Jednom sam izgubio svoj usnik i Clark mi je dao novi. Nakon toga, svaki put kad bi uspio nabaviti usnik viška, donio bi ga meni u St. Louis.
Kao što sam već rekao, dok sam svirao u bendu Eddieja Randlea, mnogi su veliki i sjajni glazbenici znali doći i slušati nas - ljudi kao što su bili Benny Carter i Roy Eldridge, i trubač Kenny Dorham, koji je potegnuo iz dalekog Austina u Teksasu da me čuje kako sviram. Čuo je priče o meni čak tamo, u dalekom Teksasu. Dolazio je i Alonzo Pettiford, također trubač, brat basista Oscara Pettiforda. Bio je iz Oklahome, jedan od najopakijih trubača tog vremena. Čovječe, kako je taj pizdun mogao brzo svirati - niste mu mogli jasno vidjeti prste, samo njihove mutne oblike. Stvarno je brzo svirao, tim modernim, vještim i okretnim stilom iz Oklahome. A tu je bio i Charlie Young, koji je svirao i saksofon i trubu, a oba je instrumenta svirao stvarno
dobro. A sreo sam i Presidenta Lestera Younga, koji bi došao čak iz Kansas Cityja da svira u St. Louisu. Trubu u njegovu bendu svirao je Shorty McConnell, a nekad bih i ja došao sa svojom trubom na njihovu gažu i ponešto odsvirao. Čovječe, sviranje s Prezom bilo je nenadmašno iskustvo. Dosta sam naučio od njegova načina sviranja saksofona. Zapravo, pokušao sam čak i neke od njegovih fraza na saksofonu primijeniti na svoju trubu.
Tu se povremeno znao zateći i Fats Navarro, koji je dolazio s Floride ili iz New Orleansa. Nitko nije znao tko je taj čovjek, no taj je govnar znao svirati tako da sam se mogao zakleti kako nikoga prije nisam čuo da svira na taj način. Bio je mlad, mojih godina, no već je uznapredovao i razvio vlastiti koncept sviranja. Fats je bio u bendu Andyja Kirka i Howarda McGheeja, i također je bio fantastičan trubač. Jedne smo se noći zatekli na istom jam sessionu koji je na kraju ispao jebeno dobar, preokrenuli smo sve naglavačke. Mislim da je to bilo negdje oko 1944. Nakon što sam čuo bend Howard je postao moj idol, na neko vrijeme zamijenivši na tronu Clarka Terryja, sve dok nisam imao prilike čuti Dizzyja.
Nekako u to vrijeme upoznao sam i Sonnyja Stitta. Svirao je u bendu Tinyja Bradshawa i u pauzama između svojih gaza u klubovima u kojima je nastupao dolazio bi do Rhumboogieja da ulovi nešto naše svirke. Kad je Sonny Stitt čuo bend i moju svirku, predložio mi je da krenem na turneju s bendom Tinyja Bradshawa. Čovječe, pričajte mi o uzbuđenju - nisam mogao dočekati da dođem kući i pitam roditelje smijem li ići. Osim toga, Sonny mi je rekao da nalikujem na Charlieja Parkera. Svi članovi benda imali su zalizanu kosu, nosili su šminkerska odijela - smokinge i bijele košulje - a ponašali su se i govorili kao da su najopakiji kučkini sinovi na svijetu. Znate na što mislim? Jebeno su me impresionirali. Kad sam napokon došao kući i pitao roditelje, odlučno su mi zabranili da ikamo idem jer još nisam bio završio srednju školu. Na turneji bih zarađivao samo 60 dolara, što je bilo 25 dolara manje od love koju sam imao s Blue Devilsima Edddieja Randlea. Mislim da me najviše impresionirala ideja odlaska na put i turneja s velikim bendom.
Usto su svi izgledali tako šmekerski i na sebi imali ta genijalna šminkerska sranja. U svakom slučaju, tada sam imao takav dojam. Slične ponude dobivao sam i od Illinois Jacqueta, McKinney’s Cotton Pickersa i A. J. Sullivana, da im se pridružim na putovanjima s njihovim bendovima. I njih sam morao odbiti dok ne maturiram. Čovječe, tako sam se želio požuriti i završiti srednju školu pa da mogu nastaviti sa svirkom i svojim životom. Još sam bio prilično tih. Još nisam bio nešto razgovorljiv. No iznutra sam se ipak mijenjao. I užasno me zanimala odjeća - bio sam skockan i uredan kao pravi šminker, ili kao što smo znali govoriti u St. Louisu, uredniji od ofucanog psa11.
Stvari su se za mene odlično razvijale, u smislu glazbe, ali situacija kod kuće i nije bila baš tako sjajna. Roditelji su se svađali više nego ikad a rastava je bila na vidiku. Na kraju su se i rastavili, negdje oko 1944., već sam zaboravio koje je to točno godine bilo. Moja sestra Dorothy upisala je koledž na Fisku, a dotad su poznanici u East St. Louisu već shvatili da je Vemon na dobrom putu da postane homoseksualac. Tada je to bila govnarija neke druge vrste.
Otac je kupio farmu od 120 hektara u Millstadtu u Illinoisu, još prije nego što su se on i majka rastavili. No ona nije voljela boraviti ondje, sa svim tim konjima, kravama i svinjama koje su odnijele nagrade na stočnim sajmovima, a koje je uzgajao moj otac. Majku nije zanimao seoski život kao mog oca. Počeo je provoditi sve više vremena na svojoj farmi, i to je vjerojatno još više ubrzalo njihovu rastavu. Majka nikad nije kuhala ili radila kućanske poslove. Imali smo kuharicu i sluškinju. No činilo se da je ni to ne čini sretnom.

11 engl. cleaner than a broke-dick dog

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:40 am






Meni se sviđalo boraviti u Millstadtu - jahati konje i sve to. Bilo je tako mimo i prekrasno. Uvijek su mi se sviđala takva sranja. Zapravo, sve me to podsjećalo na vrijeme koje sam provodio kod djeda, samo što je njegova farma bila još veća od očeve. Kuća je bila bijela, sa stupovima u kolonijalnom stilu, a imala je čak dvanaest ili trinaest prostorija koje su se protezale na dva kata, a uz nju se nalazila i gostinska kućica. Bilo je to zaista predivno mjesto, s mnogo travnjaka, drveća i cvijeća. Jako sam volio odlaziti onamo.
Nakon što su se majka i otac razveli moj odnos s majkom još se više pogoršao. Ostao sam s njom nakon rastave, ali nekako se činilo da se ne možemo složiti baš ni oko čega, a budući da oca nije bilo u blizini da je drži podalje od mene, često smo vrištali jedno na drugo i svađali se. Bio sam sve neovisniji, no mislim da je stvarni uzrok problema s majkom bio odnos s Irene Birth, mojom djevojkom.
Majci se Irene sviđala, no popizdila je kad je Irene zatrudnjela. Planirala je da se upišem na koledž, a nova je situacija značila problem. Kao što sam već rekao, otac nije volio Irene iako se poslije malo ohladio i zbližio s njom. Kad sam doznao da je Irene trudna, otišao sam ocu i rekao mu što se dogodilo, a on mi je odvratio: “Pa? U čemu je problem? Pomoći ću ti da to riješiš.”
Ja sam mu odgovorio: “Ne, tata, neće to tako moći. Sam ću se za to pobrinuti. Ja sam odgovoran za to, moram se postaviti kao muškarac i riješiti to sam.” Otac je zastao na trenutak i rekao mi: “Slušaj, Miles, beba čak možda i nije tvoja jer znam s kojim se sve crnčugama ona uokolo jebala. Nemoj misliti da si samo ti bio s njom. Postoje i drugi, i to mnogo drugih.” Znao sam da Irene muti sa strane sa još jednim tipom koji se zvao Wesley, zaboravio sam mu prezime, a bio je stariji od mene. I znao sam da je izlazila s bubnjarom po imenu James - sitnim mršavim tipom - koji je gesto svirao u okolici East St. Louisa. Povremeno sam je viđao s njim. No ponavljam, Irene je bila zgodna i popularna među muškarcima. Dakle, otac mi nije rekao ništa što ja već nisam znao. No bio sam uvjeren da je beba moja i da činim pravu stvar time što je priznajem kao svoju. Otac je stvarno poludio što je Irene ostala trudna. Mislim da je to bila jedna od stvari koja se između njih ispriječila i na kraju onemogućila da se doista zbliže. Maturirao sam na Lincolnu u siječnju 1944. iako nisam dobio svjedodžbu do lipnja. Te smo godine dobili naše prvo dijete, kći Cheryl.
U međuvremenu, zarađivao sam približno 85 dolara tjedno svirajući u bendu Eddieja Randlea i s nekim drugim ljudima pa sam si za svoju lovu kupovao šminkerska odijela Brooks Brothersa. Imao sam i novu trubu i, sve u svemu, nije mi išlo tako loše. No problemi s majkom izmicali su kontroli, znao sam da moram nešto učiniti oko toga i uz to se pobrinuti za svoju obitelj. Irene i ja nikad nismo sklopili građanski brak, no ipak smo živjeli kao muž i žena. Počeo sam uviđati i neke druge stvari u odnosima žena i muškaraca. Također sam počeo ozbiljno razmišljati o napuštanju St. Louisa i preseljenju u New York.
Marghuerite Wendell (poslije prva žena Willieja Maysa) često je radila na ulazu Rhumboogieja. Postali smo dobri prijatelji. Bila je iz St. Louisa i jedna od najdojmljivijih žena koje sam upoznao. Prilazila bi mi i govorila mi kako sve žene, njezine prijateljice, misle da sam zgodan. No nisam obraćao mnogo pažnje na takva sranja. To mi je samo govorilo da me te kučke ozbiljno misle odvući u krevet. Znate na što mislim? Sjećam se jedne od njih, Ann Young, za koju se poslije pokazalo da je nećakinja Billie Holiday. Jedne mi je noći prišla i rekla da me želi odvesti u New York i kupiti mi novu trubu. Odgovorio sam joj da imam novu trubu i da ne trebam nikoga da me vodi u New York jer ionako onamo planiram sam otići. Dakle, ta je kučka na to sasvim prošvikala i rekla Marghueriti da sam budala. Marghuerite se samo nasmijala jer je znala kakav sam bio.
Dok sam nastupao u bendu Eddieja Randlea, ondje se motala jedna plesačica po imenu Dorothy Cherry, a bila je zgodnija od deset drugih gadura. Čovječe, bila je tako lijepa da su joj frajeri slali ruže svaku večer. Svi su je željeli jebati. Bila je egzotična plesačica i obično smo svirali nakon njezine točke u Rhumboogieju. Jedne sam večeri prolazio pokraj njezine garderobe i ona me pozvala da uđem. Dakle, ta je kučka ima slatku, visoko podignutu guzicu i duge noge, a kosa joj se spuštala niz leđa - bila je to zgodna žena indijanske ljepote. Tamne puti, fenomenalnog tijela i predivnog lica. Mislim da mi je tada bilo oko sedamnaest godina, a njoj dvadeset tri ili dvadeset četiri. Da se vratim na trenutak kad me pozvala da uđem u njezinu garderobu - rekla mi je da joj netko mora držati ogledalo ispod njezine mačkice dok se dolje brije. To sam i učinio. Držao sam ogledalo dok se ona brijala i nije mi bilo na pameti da pokušam nešto drugo. Začulo se zvono, što je značilo da je stanka gotova i da je vrijeme da bend ponovo zasvira. Poslije sam bubnjaru rekao što se dogodilo, zbog čega me on prilično čudno pogledao i upitao: “I, što si učinio?” Odgovorio sam mu da sam joj samo držao ogledalo. Na to mi je odvratio: “To je sve? Ništa drugo nisi učinio?”
Što sam drugo mogao reći osim: “Aha, to je bilo sve, što sam još trebao učiniti?” Bubnjar, kojemu je bilo oko dvadeset šest ili dvadeset sedam, samo je odmahnuo glavom, počeo se smijati i rekao mi: “Hoćeš reći da je pokraj svih tih seksualnih ovisnika u ovom bendu ona baš tebi dopustila da joj držiš to prokleto ogledalo? Ajme, čovječe, koja je to kučka!” Tada se okrenuo da potraži nekoga kome će to ispričati. Neko vrijeme nakon toga dečki iz benda gledali su me nekako čudno. Shvatio sam da u šoubiznisu stvari tako stoje, zar ne, svi jedni drugima uskaču.
No nakon što sam poslije o tome razmislio nije mi bilo jasno: kad me ta zgodna kučka pozvala da joj pridržim ogledalo i kad sam gledao u tu njezinu slatku mačkicu - što joj je bilo na pameti? Nikad nisam otkrio. Ona je mene gledala tako prepredeno i vragolasto kao što žene gledaju muškarce s aurom nevinosti. Kao da se pitaju kako bi bilo da ta nevinašca pouče svemu što znaju. No tada sam bio glupav u pogledu žena - osim s Irene - i nisam znao kad se na mene gleda kao na seksualni objekt.
Nakon završetka srednje škole napokon sam bio slobodan da radim što poželim, i to barem godinu dana. Odlučio sam da se pokušam upisati na Juilliard School, glazbeni konzervatorij u New Yorku. No nisam ga mogao upisati do rujna, a morao sam proći i audiciju kako bih se upisao. Zato sam odlučio da što više sviram i putujem prije nego što odem na Juilliard.
U lipnju 1944. odlučio sam napustiti bend Eddieja Randlea i početi svirati s grupom iz okolice New Orleansa - Six Brown Catsima Adama Lamberta. Njegovali su modemi stil swinga, a s njima je nastupao i Joe Williams, slavni džez-pjevač koji je u to doba još bio nepoznat.
Njihov trubač, Tom Jefferson, osjetio je nostalgiju za New Orleansom dok je bend nastupao u Springfieldu u Illinoisu i odlučio se vratiti kući. Ponudili su mi da zauzmem njegovo mjesto i obećali dobru zaradu. I tako, otišao sam s njima u Chicago - tada sam i prvi put posjetio taj grad.
Nakon nekoliko tjedana svirke s bendom vratio sam se kući jer mi se nije svidjelo to što su svirali. Bilo je to tada kad je u St. Louisu gostovao bend Billyja Eckstinea i kad sam dobio priliku da sviram s njima dva tjedna. To me doista učvrstilo u odluci da odem u New York i upišem juilliard. Majka je željela da odem na Fisk, gdje je studirala i moja sestra Dorothy. Uvjeravala me da je glazbeni odsjek na Fisku sjajan i pričala o zboru Fisk Jubilee Singers. No nakon što sam čuo i imao priliku svirati s Charliejem Parkerom, Dizzyjem Gillespiejem, Buddyjem Andersonom (trubač kojeg sam zamijenio u bendu u St. Louisu - dobio je
tuberkulozu, vratio se u Oklahomu i više nikad nije nastavio svirati), Artom Blakeyjem, Sarom Vaughan i gospodinom B.-om osobno, znao sam da moram otići u New York, gdje se sve događalo i gdje je bila prava akcija. No otac je ipak morao izgladiti svađu između majke i mene oko odluke o nastavku školovanja pa iako je Juilliard bio svjetski poznata škola, to mojoj majci nije značilo baš ništa. Željela je da idem na Fisk, gdje bi me sestra mogla držati na oku. No ja na to nisam mogao pristati.
East St. Louis i St. Louis u međuvremenu su mi postali tako depresivni da sam morao otići nekamo iako to i nije bilo baš najpametnije. Posebno sam se loše osjećao nakon što je Clark Terry otišao i pridružio se marincima. Neko vrijeme bio sam u tako lošem psihičkom stanju da sam pomišljao da i ja stupim u vojsku i dobijem priliku da sviram u odličnom orkestru Ratne mornarice, gore na Velikim jezerima. Čovječe, imali su Clarka, Willieja Smitha, Roberta Russella, Emieja Royala i braću Marshall, ali i cijelo čudo drugih tipova koji su znali svirati s bendom Lionela Hamptona i Jimmieja Lunceforda. Nisu morali prolaziti tešku obuku ili odrađivati dodijeljene im zadatke; od njih se samo tražilo da sviraju. Otišli su u kamp za obuku, i to je bilo to. No na kraju, znate već, rekao sam si, jebeš to, jer Bird i Dizzy nisu bili ondje, a ja sam želio biti upravo tamo gdje su bili i oni - to je bilo ono što sam želio više od svega. Oni su bili u New Yorku pa ću i ja dići guzicu i onamo otperjati. Te 1944. bio sam užasno blizu odluci da pristupim mornarici nakon što sam završio srednju školu. Katkad se pitam što bi se dogodilo da sam donio tu odluku, umjesto odluke o preseljenju u New York.
U ranu jesen 1944. napustio sam East St. Louis i otišao u New York. Morao sam položiti audiciju za upis na Juilliard - u čemu sam s lakoćom uspio. Dva tjedna svirke s B.-ovim bendom u St. Louisu mnogo su mi značila, no malo me povrijedilo što me B. nije poveo da sviram s njima u Čikaškom Regal Theatreu. B. je umjesto mene uzeo Mariona Hazela budući da se Buddy Anderson nije vratio. Malo mi je poljuljao samopouzdanje. No ponovo sam počeo svirati u okolici East St. Louisa i St. Louisa pa su mi te gaže prije odlaska u New York pomogle da obnovim vjeru u sebe. Osim toga, Dizzy i Bird rekli su mi da ih potražim ako ikada posjetim Veliku Jabuku. Znao sam da sam naučio sve što se naučiti dalo od svirke oko St. Louisa, znao sam kako je vrijeme da krenem dalje. U ranu jesen 1944. spakirao sam stvari i ukrcao se na vlak za New York, svjestan, duboko u sebi, da imam što pokazati tim kučkinim sinovima gore u New Yorku. Nikad se nisam plašio novih izazova i nisam bio preplašen kad sam došao u taj grad. No znao sam da se moram pribrati ako se već želim uhvatiti u koštac s velikim dečkima. Također, znao sam da ću u tome i uspjeti. Smatrao sam da trubu mogu svirati s kim god poželim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:40 am






Treće poglavlje
U New York stigao sam u rujnu 1944., ne 1945. godine, kao što su napisali mnogi folirantski pisci koji pišu o meni. Drugi svjetski rat samo što nije završio. Mnogo je mladića otišlo boriti se s Nijemcima i Japancima, i mnogi se od njih nikad nisu vratili. Ja sam imao sreće, rat je bio pred svršetkom. U New Yorku i njegovoj okolici bilo je mnogo vojnika u uniformama. Tog se vrlo dobro sjećam.
Bilo mi je osamnaest, u mnogim sam stvarima još bio zelen i zapišavao gaće - primjerice, oko žena i droge. No bio sam svjestan svoje kvalitete sviranja, znao sam da dobro sviram trubu i nisam se uplašio života u New Yorku. Ipak, grad mi je otvorio oči u pogledu mnogo čega - sve te visoke zgrade, buka, automobili, gradski probisvijeti i vucibatine kojima ste neprestano bili okruženi. Ritam New Yorka bio je brži od bilo čega što sam vidio u svom životu - mislio sam da su St. Louis i Chicago pretrpani i ubrzani, ali ništa se nije moglo usporediti s New Yorkom. To je bila prva stvar na koju sam se morao naviknuti, svi ti silni ljudi. No vožnja podzemnom željeznicom bila je fenomenalno zanimljiva i uzbudljiva - zbog svoje brzine.
Na početku sam odsjeo u hotelu Claremont na Riverside Driveu, odmah preko puta memorijalnog centra Grant’s Tomb. Konzervatorij Juilliard ondje mi je našao smještaj. Nakon toga unajmio sam sobu na križanju 147. ulice i Broadwaya, u kući s više soba za iznajmljivanje koju su rentali Bellovi, ljudi iz East St. Louisa koji su poznavali moje roditelje.
Bili su to jako dragi ljudi, soba je bila prostrana i čista, a stajala me samo dolar tjedno.
Otac je platio najamninu i dao mi još nešto džeparca dovoljno da mi potraje mjesec ili dva.
Prvi tjedan u New Yorku prošao je u potrazi za Birdom i Dizzyjem, Čovječe, posvuda sam tražio tu dvojicu protuha, potrošio sam sav novac i nisam ih pronašao. Morao sam nazvati kući i tražiti oca još nešto love. Odmah mi je poslao. Još sam bio čist, nisam pušio, pio niti se drogirao, Zanimala me samo moja glazba, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Kad je počela nastava na Juilliardu, vozio sam se podzemnom do 66. ulice, gdje se nalazio konzervatorij. Od početka nije mi se svidjelo na Juilliardu. Ta sranja koja sam ondje čuo bila su za mene odviše bjelačka. Osim toga, više me zanimalo što se događa na džez-sceni, to je bio pravi razlog mog dolaska u New York - da postanem dijelom džezističke glazbene scene oko Minton’s Playhousea u Harlemu i onoga što se zbivalo u 52. ulici, koju su svi oni u svijetu glazbe nazivali “Ulicom”. Zbog toga sam bio u New Yorku, da upijem i usišem što više iz tih džezističkih događaja; Juilliard je bio samo dimna zavjesa, usputna stanica, izlika pod kojom sam se želio približiti Birdu i Dižu.
U 52. ulici pronašao sam Freddieja Webstera, koga sam upoznao još u St. Louisu, na gostovanju benda Jimmieja Lunceforda. Tada sam otišao i čuo Savoy Sultanse u Savoy Ballroomu u Harlemu - zajedno smo ih otišli pogledati. Rasturali su, bolje od svih drugih govnara. No ja sam još pokušavao pronaći Birda i Dizzyja pa iako mi se svidjelo to što sam čuo i vidio, nisam samo zbog toga došao u New York.
Jednog dana palo mi je na pamet da pokušam pronaći konjske štale. Otac i djed držali su konje, i budući da sam većinu života proveo jašući, volio sam te životinje, a pogotovo jahati na njima. Pomislio sam da bih ih mogao pronaći u Central Parku pa sam hodao uzduž i poprijeko cijelog parka, od 110. do 59. ulice, tražeći štale s konjima. Nisam ih pronašao. Na kraju sam pitao policajca gdje mogu pronaći konje i on me uputio da pokušam negdje oko 81. ili 82. ulice. Zaputio sam se onamo i uzjahao nekoliko konja. Radnici u štalama gledali su me čudno, pretpostavljam zato što je bila rijetkost da crnac samo tako dođe kako bi jahao. No to je bio njihov problem, ne moj.
Otišao sam u Harlem da provjerim i klub Minton’s, koji se nalazio u 118. ulici između St. Nicholasa i Sedme avenije. Minton’s se nalazio na prvom katu zgrade hotela Cecil u kojem su odsjedali brojni glazbenici. Bilo je to vrlo trendovski, moderno mjesto. Prvi koga sam ugledao na uglu St. Nicholasa i 117. ulice bio je frajer kojeg su svi zvali Collar. Bio je u parkiću Dewey Square, gdje su se okupljali glazbenici i drogirali se.
Nikad nisam doznao njegovo pravo ime. Collar je bio iz St. Louisa. Ondje je bio kralj deksedrina, a Birda bi opskrbljivao i deksedrinom i muškatnim oraščićima12 i raznim sranjima kad bi ovaj prolazio kroz St. Louis. Dakle, kao što rekoh, ugledao sam Collara ondje u Harlemu, upicanjenog kao paradnoga konja - u klasičnoj bijeloj košulji i crnom svilenom odijelu, kosa mu je bila zalizana i spuštala se do ramena. Rekao mi je da je u New Yorku jer želi svirati saksofon u Minton’su. No sjećam se da u St. Louisu nije baš sjajno svirao. Jednostavno je želio živjeti životom glazbenika. Bio je stvarno čudna biljka kad se sve uzme u obzir. Ugledao sam ga kako ondje stoji, pokušavajući ugrabiti koju svirku u Minton’su, svjetskoj crnačkoj džez-prijestolnici. Collar u tome nikad nije uspio. Nitko u Minton’su nije obraćao pažnju na njega.
Klub Minton’s i hotel Cecil bili su prvorazredna mjesta s mnogo stila. Ljudi koji su onamo zalazili bili su krema crnačke zajednice Harlema. Ta golema rustikalna zgrada preko puta Dewey Squarea zvala se Graham Court. Mnogo crnaca s vrha društvene ljestvice živjelo je u prostranim, prekrasnim stanovima - znate već, liječnici, pravnici i crnci tipa “najvažniji među nevažnima”. Mnogo ljudi iz okolnih kvartova koji bi potegnuli čak od Sugar Hilla dolazilo bi u Minton’s. U toj su okolici tih godina živjeli najbogatiji crnci, sve do 1960-ih, kad je droga ušla na velika vrata i uništila cijeli kvart.
Ljudi koji su dolazili u Minton’s nosili su odijela i kravate jer su kopirali način odijevanja faca kao što su bili Duke Ellington ili Jimmie Lunceford. Čovječe, bili su elegantniji od najsređenijih kurvara. Za ulazak u Minton’s niste morali platiti ništa. Stajalo vas je nešto oko dva dolara ako biste sjeli za jedan od stolova prekrivenih bijelim platnenim stolnjacima na kojima je stajalo cvijeće u malim staklenim vazama. Bilo je to zgodno mjesto - mnogo ljepše od klubova u 52. ulici - u koje je moglo stati stotinjak osoba. Obično se u njemu posluživala samo večera, a hranu je pripremala golema crnkinja, kuharica po imenu Adelle.
I hotel Cecil bio je vrlo pristojno mjesto, gdje su odsjedali brojni crni glazbenici koji su u grad dolazili izvana. Cijene su bile razumne a sobe velike i čiste. Osim toga, na usluzi je bilo nekoliko prvoklasnih uličarki i Prostitutki koje su se klatile u okolici pa ako je frajer poželio da ga umoči, mogao je platiti finu damu i unajmiti sobu.
Minton’s je tih godina bio prava meka za džeziste u usponu, ne kao što je to poslije bila Ulica. Bio je to Minton’s, gdje su glazbenici zaista brusili zanat i tek tada odlazili na Ulicu. Pedeset druga ulica mogla se lako usporediti s onim što se događalo u Minton’su. U 52. ste išli da zaradite lovu i da vas zapaze bjelački glazbeni kritičari i bijelci. No u Minton’s ste dolazili ako ste željeli izgraditi reputaciju među glazbenicima. Minton’s je odjebao mnoge bitange, sprašio ih i samo su nestali - pa nitko za njih više nikad ne bi čuo. No istodobno je usmjerio mnoge glazbenike i od nj] napravio velike face.
U Minton’su sam ponovo naletio na Fatsa Navarra, s kojim bih često zaglavio na svirci. Tu je bio i Milt Jackson. Eddie Lockjaw Davis, tenor-saksofonist, bio je na čelu klupskog benda. Jebeno dobar džezist.

12 Muškatni oraščići najčešće se rabe kao začin pri spravljanju jela i slastica, ali i kao opojna
droga zbog psihotropnih efekata i snažnog halucinogenog djelovanja, (op. prev.)

Vidite, veliki umjetnici kao što su bili Lockjaw, Bird, Dizzy i Monl kraljevi Minton’sa, nikad nisu svirali uobičajena sranja. To su činili kaki bi eliminirali svu silu onih koji nisu dobro svirali.
Ako biste se popeli na pozornicu u Minton’su a da niste znali svirati ne samo da biste se osramotili jer bi vas ljudi ignorirali ili izviždali, mogli ste usto pokupiti i batine. Jedne je noći jedan frajer koji nije imao pojma o sviranju ustao kako bi pokušao odsvirati nešto svoje - zapravo sami obično sranje - bez ikakvog svog stila, samo da namami poneku kurvicu, svirajući bilo što. U publici je sjedio i redoviti gost, obični tip s ulice koji je jednostavno volio slušati glazbu - kad se taj glupi govnar popeo na pozornicu, čovjek je samo tiho ustao od svog stola, ščepao ga i odvukao s pozornice te ga prebio na mrtvo ime u predvorju koje je razdvajalo hotel Cecil od inton’sa. Mislim, stvarno je ubio boga u njemu. Tada mu je rekao da više nikad i ne pokuša dovući guzicu na podij Minton’sa dok god ne bude znao odsvirati nešto vrijedno slušanja. Eto, takav je bio Minton’s. Ili si se iskazao ili si morao začepiti, trećeg puta nije bilo.
Vlasnik kluba Minton’s Playhouse bio je crnac po imenu Teddy Hill. U tom se klubu rodio bebop. Bio je to glazbeni laboratorij bebopa. Nakon što se izbrusio u Minton’su proširio se gradom do 52. ulice - i svirao u klubovima Three Deuces, Onyx i Kelly’s Stable - gdje su ga mogli čuti i bijelci. No od svega se mora zapamtiti samo jedno: bez obzira na to koliko je glazba dobro zvučila tamo dolje u 52. ulici, nije bila tako žestoka ni inovativna kao u Minton’su. Stvar je bila u tome da ste morali ublažiti novitete i promjene za bijelce tamo dolje u gradu jer oni nisu mogli probaviti pravu stvar. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, bilo je i sasvim pristojnih bijelaca koji su bili dovoljno hrabri da svrate u Minton’s. No bilo ih je svega nekoliko i rijetko su se pojavljivali.
Bijelci uvijek pokušavaju sebi prisvojiti nešto nakon što to oni otkriju, a ja stvarno ne podnosim takve govnarije. Kao da nešto nije ni postojalo prije nego što su oni doznali za to - što je u većini slučajeva uvijek prekasno pa oni zapravo uopće nisu zaslužni za sve što se dogodilo. Tada pokušavaju prisvojiti sve zasluge, pokušavaju iz igre izbaciti sve crnce. Upravo su to pokušali učiniti i s klubom Minton’s Playhouse i Teddyjem Hillom. Nakon što je bebop oduševio i izazvao ushit bijeli glazbeni kritičari postavili su se kao da su oni otkrili tu glazbu - i nas - tamo dolje u 52. ulici.
Užasno mi se gade takva nepoštena sranja. A kad otvoreno progovoriš o tome ili ne ideš niz dlaku tim rasističkim govnarijama, tada si radikalan, crnac koji izaziva nevolje. Tada te pokušavaju izopćiti iz svega. No glazbenici i ljudi koji doista vole i uvažavaju bebop i istinu - znaju da se prava stvar dogodila tamo gore u Harlemu, u Minton’su.
Svaku večer nakon nastave odlazio bih ili u Ulicu u centru grada ili u Minton’s u Harlemu. Nekoliko tjedana nisam nigdje mogao pronaći ni Birda ni Dizzyja. Išao sam u klubove 52. ulice kao što su bili Spotlite, Three Deuces, Kelly’s Stable i Onyx, sve se nadajući da ću nabasati na njih. Sjećam se svog prvog posjeta klubu Three Deuces - mislio sam da je to veće mjesto, a zapravo je bilo tako skučeno. Imao je takvu reputaciju na džez-sceni da sam mislio kako će biti sav u plišu i sličnim sranjima. Podij je bio uzak prostor na koji je jedva mogao stati klavir i ni u snu ne biste mogli pomisliti da bi mogao primiti cijeli sastav glazbenika. Stolovi za goste bili su nagurani i stisnuti jedan uz drugi, sjećam se da sam pomislio kako to mjesto nije ništa drugo nego mala zabačena vukojebina jer su East St. Louis i St. Louis imali modernije i ljepše klubove. Bio sam razočaran izgledom lokala, ali ne i glazbom koju sam u njemu čuo. Kad sam prvi put došao u klub, svirao je Don Byas, pakleno dobar tenor-saksofonist. Sjećam se da sam sa strahopoštovanjem slušao kako svira na toj majušnoj pozornici.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:42 am




Tada mi se napokon pružila prilika da dođem do Dizzyja. Dobio sam njegov broj i nazvao ga. Sjetio me se i pozvao me u svoj stan na Sedmoj aveniji u Harlemu. Odmah mi je bilo lakše
što sam ga napokon pronašao. No ni Dizzy već neko vrijeme nije vidio Birda i nije znao kako da stupi u kontakt s njim, gdje da ga potraži.
I dalje sam tražio Birda. Jedne večeri muvao sam se oko ulaznih vrata kluba Three Deuces kad je naišao vlasnik i pitao me što tražim ondje. Valjda sam izgledao mlado i nevino, još mi ni brkovi nisu bili narasli. U svakom slučaju, rekao sam mu da tražim Birda, na što mi je on odgovorio da ga unutra neću naći i da moram imati osamnaest godina ako hoću ući. Rekao sam mu da sam napunio osamnaest i da samo želim naći Birda. Tada mi je frajer počeo srati o tome kako je Bird jedan razjebani kučkin sin, o tome kako je ovisnik i sve tako neka sranja. Pitao me odakle sam i kad sam mu rekao, počeo mi je soliti pamet da se moram vratiti kući. Tada me oslovio sa sine”, što nikad nisam podnosio, pogotovo od neke bijele protuhe koju čak nisam ni poznavao. Zato sam mu rekao da odjebe, okrenuo se i otišao. Bila mi je poznata Birdova gadna heroinska ovisnost, taj bijeli govnar nije mi rekao ništa što već nisam znao.
Nakon što sam otišao iz kluba Three Deuces krenuo sam uz ulicu do Onyxa i uhvatio Colemana Hawkinsa. Čovječe, Onyx je bio krcat ljudima. Svi su oni došli vidjeti Hawka, koji je u tom klubu redovito nastupao. Nisam poznavao nikoga pa sam se opet vrtio oko ulaznih vrata, kao i u Three Deuces, tražeći poznato lice, znate već kako to ide, možda nekoga iz B.-ova benda. No nikoga nisam prepoznao.
Kad je Bean - tako smo zvali Colemana Hawkinsa - nakratko uzeo stanku, došao je do mene. Do dana današnjeg ne znam zašto je to učinio Pretpostavljam da je to bila sretna pauza za mene. Dakle, da nastavim, znao sam tko je on pa sam započeo razgovor i predstavio se - rekao sam mu da sam svirao u B.-ovu bendu još tamo u St. Louisu i da sam sad u New Yorku i da pohađam Juilliard, ali da očajnički pokušavam doći do Birda, Rekao sam mu da želim svirati s Birdom, koji mi je još onda u St. Louisu rekao da ga potražim kad stignem u New York. Bean se na to nasmijao i odgovorio mi kako sam premlad da se družim s nekim takvim kao što je Bird. Čovječe, izludio me tim sranjima. Te sam riječi slušao drugi put iste večeri. Nisam više želio slušati istu prodiku, čak i ako dolazi od nekoga koga volim i poštujem kao Colemana Hawkinsa. Imam stvarno kratak fitilj pa je sljedeće što sam rekao Colemanu Hawkinsu bilo nešto u stilu: “Dakle, znate li gdje ga mogu naći ili ne znate?”
Čovječe, mislim da je Hawk bio šokiran time što mu se sitni crni pizdun kao što sam ja obratio na taj način. Samo me gledao, odmahnuo glavom i rekao mi kako je najbolje da Birda potražim u Harlemu, i to u Minton’su ili u klubu Small’s Paradise. Na kraju je rekao: “Bird rado džezira na tim mjestima.” Okrenuo se da ode, a onda je dodao: “Najbolji savjet koji ti mogu dati jest da završiš studij na Juilliardu i zaboraviš na Birda.”
Čovječe, ti prvi tjedni u New Yorku bili su koma - tragao sam za Birdom i pokušavao odrađivati studijske obaveze. Onda mi je netko rekao da Bird ima prijatelje u Greenwich Villageu. Otputio sam se tamo u pokušaju da ga ipak pronađem. Obišao sam kavane u ulici Bleecker. Sretao sam umjetnike, pisce, sve te dugokose, bradate bitničke pjesnike. Nikad dotad u životu nisam upoznao takve ljude. Taj izlet u Village bio mi je svojevrsna edukacija.
Dok sam se klatario Harlemom, Villageom i 52. ulicom, počeo sam upoznavati ljude kao što bili Jimmy Cobb i Dexter Gordon. Dexter me zvao “slatkišem” jer sam cijelo vrijeme pio mliječne napitke i jeo kolače, pite i gumene bombone. Čak sam se i sprijateljio s Colemanom Hawkinsom. Počeo sam mu se sviđati, pazio je na mene i pomagao mi koliko je mogao da pronađem Birda. Sad je Bean već shvaćao da sam vrlo ozbiljno prilazio glazbi, i to je poštovao. No Birda još nije bilo na vidiku. Čak ni Diz nije znao gdje je.
Jednog dana do ruku su mi došle novine u kojima je pisalo da će Bird nastupiti na jam sessionu u klubu Heatwave u Harlemu, u 145. ulici.
Sjećam se da sam Beana pitao misli li da će se Bird ondje doista i pojaviti, a Bean se samo nacerio, prepredeno kako je samo on znao, i rekao mi: “Kladim se da ni Bird nema pojma hoće li doista biti ondje ili neće.”
Te sam večeri otišao u Heatwave, nekonvencionalni mali klub usred nekonvencionalnog kvarta. Sa sobom sam ponio i svoju trubu u slučaju da naletim na Birda - ako me se bude sjetio, možda će mi i dopustiti da zasviram s njim. Birda nisam zatekao, ali sam upoznao neke druge glazbenike: Aliena Eagera, bijelca koji je svirao tenor-saksofon, Joeja Guya, sjajnog trubača, i Tommyja Pottera, basista. Nisam tražio striktno njih pa gotovo da i nisam obraćao pažnju na njihovu svirku. Jednostavno sam našao slobodno mjesto i oči prikovao za vrata, čekajući Birda. Čovječe, sjedio sam ondje gotovo cijelu noć, a on se nije pojavio. Odlučio sam nakratko izići i udahnuti svježeg zraka. Stajao sam ispred kluba, na uglu ulice, kad sam iza sebe začuo glas: “Hej, Miles! Čuo sam da me tražiš!”
Okrenuo sam se, a ispred mene stajao je Bird, ofucaniji od nekog propalice. Na sebi je imao prnje koje su izgledale kao da se danima nije presvlačio. Lice mu je bilo podbuhlo a oči natečene i crvene. No bio je strašan tip pa čak i kad je bio pijan ili razjeban, vidjelo se da je riječ o svjetskom čovjeku. Osim toga, odisao je samopouzdanjem koje krasi one ljude koji su svjesni toga da su majstori svog zanata. No bez obzira na to kako je doista izgledao, propalo i blizu smrti, meni se te večeri ipak činio sasvim pristojnim frajerom, nakon toliko vremena koje sam proveo u potrazi za njim - jednostavno mi je bilo drago što ga vidim pred sobom. A još kad se sjetio gdje me sreo i odakle me poznaje, bio sam najsretniji seronja na svijetu.
Rekao sam mu koliko ga je bilo teško pronaći - on se na to samo nasmiješio i odgovorio mi da se mnogo skitao. Odveo me u Heatwave, gdje su ga svi dočekali kao kralja, što je i bio. A budući da sam i ja bio s njim i da me obgrlio rukom preko ramena, svi su se i prema meni odnosili s poštovanjem. Nisam svirao te večeri. Samo sam slušao. Ajme, čovječe, bio sam zadivljen načinom na koji se Bird promijenio istog trenutka kad je uzeo saksofon. Sranje, od nekoga tko je izgledao kao da je na dnu, potpuno izvan sebe, prometnuo se u osobu iz koje je prštala čista snaga i ljepota. Bila je to začuđujuća transformacija koja se dogodila čim je Bird počeo svirati. Tada mu je bilo dvadeset četiri godine, no izgledao je mnogo stariji kad nije svirao, pogotovo izvan pozornice. Njegov bi se izgled sasvim promijenio čim bi ustima primaknuo saks. Mogao je rasturati čak i kad bi bio mrtav pijan i kad bi kljucao od pospanosti nakon uzimanja heroina. Bird je stvarno bio jedinstven, netko i nešto.
Dakle, nakon što sam te večeri zaružio s Birdom sljedećih nekoliko godina neprestano sam se motao u njegovoj blizini. On i Dizzy postali su moji najvažniji uzori i učitelji. Bird se čak uselio k meni na neko vrijerme, dok u prosincu 1944. u New York nije došla i Irene. Kao grom iz vedra neba pokucala je na jebena vrata i odjednom je bila tu - moja joj je majka rekla da dođe. Zato sam Birdu pronašao sobu u istoj zgradi, gore na uglu 147. i Broadwaya.
No nisam mogao pratiti Birdov način života - opijanje, prejedanje i drogiranje. Danju sam morao pohađati nastavu dok je on ležao potpuno sjeban. No unatoč svemu, naučio me mnogo čemu u glazbi - akordima i ostalim sranjima - što bih uvježbavao na klaviru dok sam bio na konzervatoriju.
Gotovo svake noći odlazio bih nekamo s Dizom ili Birdom, svirajući sa džezistima i upijajući sve oko sebe. I kao što sam već spomenuo, upoznao sam Freddieja Webstera, sjajnog trubača koji je bio približno moje dobi. Otišli bismo dolje u 52. ulicu i zadivljeno slušali kakvim luđačkim tempom Dizzy može svirati na trubi. Čovječe, nikad nisam čuo nešto tako opako kao što je bila ta njihova svirka u 52. ulici i u harlemskom Minton’su. Bilo je tako dobro da je bilo zastrašujuće.
Dizzy mi je počeo pokazivati jebeni dobre trikove na klaviru kako bih razvio osjećaj za harmoniju.
Bird me upoznao s Theloniousom Monkom. Njegovo fraziranje u solo-dionicama i izvođenje niza vrlo neobičnih akorda jednostavno bi me oborilo s nogu, potpuno me razjebalo. Nisam mogao doći k sebi: “Kvragu, što taj kurvinski sin izvodi?” Monkovo fraziranje uvelike je utjecalo na moje soliranje nakon što sam čuo njegove solaže.
U međuvremenu me sve više počelo izbacivati iz takta ono o čemu se govorilo na Juilliardu. To jednostavno nije bilo za mene. Već sam rekao da je Juilliard bio samo izgovor da dođem u New York kako bih bio u blizini Dizzyja i Birda, no želio sam provjeriti što zapravo mogu ondje naučiti. Svirao sam u školskom simfonijskom orkestru. Svirali bismo otprilike dvije note svakih devedeset taktova, i to je sve u svemu bilo to. Želio sam više, bilo mi je potrebno više od toga. Osim toga, znao sam da nijedan bjelački simfonijski orkestar neće primiti malog crnog bijednika poput mene, bez obzira na to koliko sam dobar ili koliko mi se glazba uvukla pod kožu.
Više sam učio potucajući se vani pa mi je nakon nekog vremena škola jednostavno dosadila. A k tome su ondje bili tako jebeno okrenuti samo prema bijelcima, sve sami rasisti. Sranje, više sam mogao naučiti na jednoj svirci u Minton’su nego za dvije godine studiranja na Juilliardu. Nakon što je sve završilo podvukao sam crtu i zaključio da sam na Juilliardu naučio samo hrpu bjelačkih stilova, sve u svemu ništa novoga. A pritom sam zbog njihovih predrasuda i sranja bjesnio i bio potpuno smeten.
Sjećam se jednog predavanja na satu povijesti glazbe - nastavu nam je držala bjelkinja. Stajala je ispred studenata govoreći da su crnci počeli svirati blues jer su bili siromašni i morali brati pamuk. Zbog toga su bili tužni i eto kako se blues razvio - iz njihove tuge. Ruka mi je poletjela u zrak, ustao sam i rekao: “Ja sam iz East St. Louisa i moj otac je bogat, on je zubar, a ja sviram blues. Moj otac nikad nije brao pamuk, a ja se jutros nisam probudio tužan i zbog toga počeo svirati blues. Iza toga se krije nešto mnogo veće.” Dakle, kučka je pozelenjela i više nije zucnula ni riječi. Čovječe, učila nas je sranjima iz knjige koju je napisao netko tko kurca nije znao o tome što govori. Upravo su se takve govnarije događale na Juilliardu i nakon nekog vremena umorio sam se od toga.
O glazbi sam imao svoje mišljenje: ljudi kao što Fletcher Henderson i Duke Ellington bili su pravi geniji u aranžiranju američke glazbe. Ta žena nije čak ni znala tko su bile te face, a ja nisam imao vremena da je tome poučim. Pa ona je treba učiti mene! Zato, umjesto da slušam što mi ona i ostali učitelji govore, pogledavao sam na sat i razmišljao o tome što ću raditi te večeri i kad će Bird i Diz sići u centar. Razmišljao sam o tome da odem kući i presvučem se za izlazak u Bickford’s na uglu 145. ulice i Broadwaya te da usput pojedem juhu za 50 centi kako bih imao snage za svirku do kasno u noć.
U Minton’s bi ponedjeljkom navečer Bird i Dizzy dolazili na zajednički jam pa bi se ondje skupilo čak tisuću vucibatina koji su pokušavali ući da slušaju Birda i Dizzyja i sviraju s njima. No većina glazbenika koji su znali nekog boga ni pomišljali nisu da zasviraju kad bi Bird i Dizzy dolazili na jam. Samo bi sjedili u publici, slušali i učili. Pratila ih je ritam-sekcija - Kenny Clarke na bubnjevima, a nekad i Max Roach, koga sam ondje i upoznao. Curly Russell svirao bi bas, a na klaviru ih je nekad pratio Monk. Čovječe, ljudi bi se pograbili za prokletim sjedalima. Ako biste se na trenutak pomaknuli, izgubili biste mjesto i morali se ponovo prepirati i svađati. Kako je to bilo dobro. Zrak je pucketao koliko je bio naelektriziran.
Stvari su u Minton’su stajale ovako: ponijeli biste svoju trubu sa sobom i nadali se da će vas Bird i Dizzy pozvati na podij da zajedno zasvirate. A kad vam se to i dogodi, bolje da uopće
ne trubite. Ja nisam. Prvi put kad sam zasvirao na tom mjestu baš i nisam briljirao, no dao sam sve od sebe stilom koji sam odabrao a koji se razlikovao od Dizzyjeva, iako sam u to vrijeme bio pod utjecajem njegova načina sviranja. Ljudi bi gledali Birda i Dizzyja, čekajući njihov mig - ako bi se nasmijali nakon što biste završili s sa svirkom, to je značilo da ste dobro svirali. Nasmiješili su se nakon što sam prvi put odsvirao svoje - u tom sam trenutku zakoračio na njujoršku džezističku scenu. Nakon toga dobio sam status zvijezde u usponu. Cijelo sam vrijeme mogao svirati s velikim dečkima.
Takve su mi se misli rojile glavom dok sam prisustvovao nastavi na Juilliardu, umjesto da se usredotočim na ono čemu se me poučavali. Zato sam na kraju i napustio konzervatorij. Ništa me nisu naučili i nisu znali išta čemu bi me mogli naučiti jer su imali goleme predrasude o crnačkoj glazbi. A zapravo sam želio naučiti što više upravo o glazbi svojih predaka.
Dakle, nakon nekog vremena počeo sam nastupati gore u Minton’su kad god bih to poželio, a ljudi bi me dolazili slušati. Stekao sam reputaciju. Kad sam prvi put došao u New York, mislio sam da bi svi glazbenici ondje o glazbi trebali znati nešto više, a ispostavilo se da baš i nije tako. Šokiralo me otkriće da su stariji dečki - Dizzy, Roy Eldridge i dugokosi Joe Guy - jedini koje mogu poslušati i nešto od njih naučiti. Očekivao sam da će svi jebeno rasturati, a na kraju sam bio iznenađen činjenicom da sam o glazbi znao više od većine njih.
Osim toga, nakon što sam već neko vrijeme živio i svirao u New Yorku shvatio sam, a što prije nisam imao pojma, da mnogo crnih glazbenika tada nije znalo baš ništa o glazbenoj teoriji. Bud Powell bio je jedan od nekolicine poznatih koji je znao svirati, ali i pisati i čitati note, i to u mnogim glazbenim vrstama. Većina stare garde mislila je da oni koji pohađaju školu nužno počnu svirati na bjelački način. Prevladavalo je i mišljenje da gubite osjećaj za sviranje ako naučite nešto od teorije. Nisam mogao vjerovati da tipovi kao što su Bird, Prez, Bean, sve te tako iskusne face, ne odlaze u muzeje ili knjižnice kako bi posudili note i tako provjerili što se događa u glazbi. Ja bih odlazio u knjižnicu i posuđivao note i partiture svih velikih svjetskih glazbenika, kao što su bili Stravinski, Alban Berg, Prokofjev. Želio sam vidjeti što se događalo u svim vrstama glazbe. Znanje je sloboda, a neznanje je ropstvo - i ja jednostavno nisam mogao vjerovati da netko može biti suočen sa slobodom izbora, a pritom to i ne iskoristiti. Nikad nisam shvaćao zašto crnci ne iskoriste svaku moguću usranu priliku koja im se pruža. Moglo bi se reći da to progovara mentalitet geta i ljudima nalaže da nisu predodređeni za određene stvari, da su te stvari rezervirane isključivo za bijelce. Kad bih drugim glazbenicima govorio sve to, lagano bi me odjebali. Znate što hoću reći? Zato sam uskoro jednostavno nastavio svojim putem i prestao im spominjati takve stvari.
Eugene Hays bio mi je dobar frend. I on je bio iz St. Louisa, a studirao je klasični klavir na Juilliardu, na istom konzervatoriju kao i ja. Bio je genij. da je slučajno bio bijelac, danas bi bio jedan od najcjenjenijih svjetskih pijanista klasične glazbe. No bio je crn i uvelike ispred svog vremena. Pa je dobio frišku figu - ništa mu nisu omogućili. On i ja potpuno smo iskoristili prednosti tih glazbenih zbirki i knjižnica. Zapravo, iskoristili smo sve što smo mogli.
U međuvremenu, družio sam se s glazbenicima kao što su bili Fats Navarro - kojeg su svi zvali Fat Girl - i Freddie Webster, a nekako sam se zbližio i s Maxom Roachom i J. J. Johnsonom, slavnim trombonistom iz Indianapolisa. Svi smo pokušavali dobiti svoje diplome i doktorate na Sveučilištu Minton’s, na kojem se poučavao bebop, a pod starateljstvom profesora Birda i Diza. Čovječe, ta su dvojica mogla odsvirati takva nevjerojatno genijalna sranja.
Poslije jednog jam sessiona otišao sam kući odspavati. Nedugo zatim netko mi je pokucao na vrata. Ustao sam iz kreveta i pospano otišao do vrata, mahnit i bijesan kao pas. Otvorio sam
vrata i ugledao J. J. Johnsona i Bennyja Cartera. Svaki je u ruci imao olovku i papir. Pitao sam ih: “Što vas dvojica vucibatina želite od mene u cik zore?”
Odgovorio je J. J.: “‘Confirmation’. Miles, otpjevuši mi ‘Confirmation’, daj da ga čujem.”
Seronja se čak nije udostojio ni pozdraviti me, kužite? Samo je to izvalio. Bird je upravo napisao “Confirmation” i svi su džezisti jednostavno obožavali tu melodiju. Možete li zamisliti, u šest sati ujutro te su se dvije protuhe nacrtale pred mojim vratima. Večer prije improvizirali smo na temu “Confirmationa”, ja i J. J., na jam sessionu. A sada me on moli da mu pjevuckam melodiju, u šest sati ujutro.
Počeo sam pjevušiti kroz san, u F-duru. U tom je tonalitetu pjesma i napisana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:43 am



Tada me J.J. pitao: “Ali, Miles, ispustio si jednu notu. Gdje je druga nota, koja je druga nota melodije?” Sjetio sam se i rekao mu o kojoj je noti riječ.
Odgovorio mi je: “Hvala, Miles”, nešto zapisao i onda otišao. J. J. je bio tako čudna biljka, čovječe. Cijelo mi je vrijeme priređivao takva sranja. U svojoj je glavi zamislio da znam kako Bird tehnički izvodi svoje stvari jer sam pohađao Juilliard. Nikad nisam zaboravio kako se to jutro pojavio pred mojim vratima pa se čak i danas, kad se sjetimo te situacije, tome slatko nasmijemo. No to je samo jedan primjer toga kako su svi bili zaraženi Birdovom i Dizzyjevom mjuzom. Živjeli smo s njom iz dana u dan, dizali se i lijegali s njom.
Ja i Fat Girl često smo zajedno nastupali u Minton’su. Bio je jako krupan i debeo sve dok se neposredno prije smrti jednostavno nije istopio, izgubio svu kilažu. Ako mu se nije sviđala svirka koju je u Minton’su izvodila neka ništarija, Fat Girl jednostavno bi frajeru zapriječio put do mikrofona. Samo bi se bočno okrenuo i blokirao onoga tko bi mu se našao na putu, a meni bi mahnuo da počnem sa svirkom. Frajeri bi poludjeli i pobjesnjeli na Fat Girla, no on za to uopće nije mario, a tipovi bi ubrzo shvatili da neće moći odsvirati svoje. Vrlo bi se brzo i ohladili, čim bi im to postalo jasno. No tih prvih dana u New Yorku najviše sam se zbližio s Freddiejem Websterom. Stvarno mi se sviđalo to što Freddie uspijeva izvuči iz trube. Svirao je stilom kojeg su se držali glazbenici iz St. Louisa - proizvodeći glasan, snažan zvuk, ali nije volio svirati previše tonova u brzom tempu. Više je volio svirati srednjim tempom, pogotovo balade - kao i ja. Sviđao mi se njegov način sviranja, to što se ne rasipa tonovima i dobiva snažni, topli, meki zvuk. Pokušavao sam svirati kao on, ali bih vibrata i shakeova. Bio je približno devet godina stariji od mene, a ja bih mu često pokazivao sve čemu bi me naučili u Juilliardu o tehnici i kompoziciji, što se na konzervatoriju moglo dobro svladati. Freddie je bio iz Clevelanda i kao dječak igrao se s Taddom Dameronom. Zbližili smo se kao rođena braća, vrlo slični jedan drugome. bili smo gotovo iste visine i često si međusobno posuđivali odjeću.
Freddie je imao mnogo pičkica. Žene su mu bile najvažnija stvar u životu, uz glazbu i heroin. Čovječe, ljudi bi mi dolazili s pričom kako je Freddie nasilnik s pištoljem kalibra .45 za pojasom i sličnim sranjima. No svi koji su ga dobro poznavali znali su da u tome nema istine. Hoću reći, nije trpio nikakve govnarije, ali nije se potucao uokolo i pravio sranja. Čak je neko vrijeme i živio sa mnom nakon što se Bird odselio. Freddie je uvijek govorio što mu je na pameti i nije trpio ničiju zajebanciju. Bio je kompliciran tip, no unatoč svemu stvarno smo se dobro slagali. bili smo bliski u tolikoj mjeri da sam mu često plaćao stanarinu. Sve što je bilo moje bilo je i njegovo. Starci su mi slali otprilike 40 dolara na tjedan, što je u ono vrijeme bila fina svota novca. Sve što nisam potrošio podijelio bih s Freddiejem. Prijelomna točka u mom životu zbila se 1945. Počelo mi se događati mnoštvo stvari, otvorile su mi se mnoge mogućnosti. Prije svega, družio sam se sa sve većim brojem glazbenika i počeo zalaziti u sve više klubova pa sam 1945. s vremena na vrijeme počeo piti i pušiti. I svirati sa sve više ljudi. Ja i Freddie, Fat Girl, J.
J. i Max Roach džezirali smo uzduž i poprijeko New Yorka i Brooklyna, gdje god bi nam se pružila
prilika. Svirali bismo dolje u centru u 52. ulici do ponoći ili sat dulje. Tada, nakon što bismo završili s tom svirkom, odlazili bismo u predgrađe, u Minton’s, Small’s Paradise ili Heatwave i svirali do fajrunta - do četiri, pet, šest sati ujutro. Nakon što bismo cijelu noć probdjeli na jam sessionima nisam išao leći, već bih s Freddiejem ostajao budan, razgovarajući o mjuzi i glazbenoj teoriji, o pristupu trubi kao intrumentu. Na Juilliardu bih prespavao sva ona potpuno usrana i bezvezna predavanja, dosadna do bola, posebno predavanja iz zborskog pjevanja. Samo bih sjedio zijevajući i drijemajući.
Nakon predavanja sjeo bih s Freddiejem i nastavili bismo s pričom o glazbi. Jedva da sam spavao. A s Irene kod kuće, pa dobro, morao sam katkad ispuniti dužnosti koje sam kao muž imao, znate već, biti s Irene i slična sranja. I Cheryl bi plakala. Bio je to pakao, sranje samo takvo.
Te 1945. često sam s Freddiejem Websterom odlazio dolje do centra kako bismo uhvatili Diza i Birda ondje gdje bi imali dogovorenu svirku. Mislili smo da ćemo propustiti nešto važno ako ne budemo na gaži. Čovječe, sve se to sranje s njima tako brzo događalo, to što su svirali i radili, da ste jednostavno morali biti prisutni da pohvatate sve konce. Potanko smo promatrali, s tehničke strane gledišta, što to oni čine. bili smo nešto kao istraživači zvuka. Mogli smo odrediti točan tonalitet čak i kad bi vrata zaškripala.
William Vachiano bio je moj učitelj, inače bijelac, koji mi je često pomagao. No najviše su ga zanimala sranja kao što je “Tea for Two” pa bi me katkad zamolio da mu odsviram takve melodije. Nekoliko smo se puta gadno posvađali, a glas o tome pronio se glazbenom scenom New Yorka i postao legenda koja se poslije prepričavala. Bio je poznat kao sjajan učitelj naprednih studenata, kakvim su i mene smatrali. No međusobno smo si često pokazivali zube. Rekao bih mu: “Hej, čovječe, trebao bi me čemu naučiti, dakle zavrni rukave i preskoči uobičajena sranja.” Ajme, kad bih mu rekao takvo što, Vachianu bi bijes kiptio iz ušiju i sav bi se zacrvenio u licu. No ipak sam mu izlanuo što mi je bilo na pameti.
Krv mi je mogla prokolati venama tek svirkom s Birdom. Mogao sam sviruckati i razgovarati, jesti i izlaziti s Dizzyjem, jer je on bio strašno drag tip. No Bird je bio pohlepna hulja. Nikad si nismo imali nešto posebno reći. Voljeli smo zajedno svirati, i to je bilo to. Bird vam nikad ne bi rekao što da svirate. Od njega ste mogli učiti samo tako što biste ga gledali i tako pokupili genijalna sranja za koja je bio sposoban. Nikad s vama ne bi nasamo razgovarao o mjuzi. Ipak, nekoliko smo puta započeli razgovor o tome dok je živio sa mnom i tako sam usput i pokupio neke stvari, no najviše sam naučio gledajući ga kako svira.
Za razliku od Birda, Dizzy je obožavao do besvijesti laprdati o mjuzi pa sam tako prilično toga naučio i od njega. Bird je možda bio duh pokretač bebop-pokreta, ali Dizzy je bio njegova glava i ruke, onaj koji je sve to skupa držao na okupu. Hoću reći, bio je u potrazi za mladim snagama, pronalazio nam gaže i dogovarao slična sranja, razgovarao s nama, a pritom uopće nije bilo važno što je bio devet ili deset godina stariji od mene. Nikad se prema meni nije odnosio svisoka. Ljudi su Dizzyja obično ušutkivali jer je djelovao ludo i usrano. No on zapravo nije bio lud, samo ubibože čudan i stvarno zainteresiran za pitanja crnačke povijesti. Svirao je afričku i kubansku glazbu mnogo prije nego što je ta mjuza postala Popularna i drugdje. U Dizzyjevu stanu - na broju 2040 Sedme avenije u Harlemu - po cijele su se dane okupljali brojni glazbenici. Znalo nas je biti toliko da bi njegova žena Lorraine počela izbacivati te vucibatine van. Mnogo sam vremena proveo kod njih. Često je onamo zalazio i Kenny Dorham, pa Max Roach i Monk.
Upravo me Dizzy ponukao da naučim svirati klavir. Stajao bih ondje i gledao Monka kako izvodi čudne ekshibicije s intervalima i nizovima akorda. A kad bi Dizzy vježbao, čovječe, upijao
bih svaku prokletu sekundu, kako je to samo bilo dobro. No i ja sam Dizu pokazivao stvari, recimo caku koju sam naučio na Juilliardu - egipatsku mol-ljestvicu13. S egipatskom ljestvicom samo mijenjate snizilice i povisilice ondje gdje želite snižene ili povišene tonove pa imate dvije snizilice i jednu povisilicu, zar ne? To znači da ćete svirati Es i As i tada će F biti povišen. Upotrebljavate tonove po želji, kao u C-duru egipatske ljestvice. To vam sranje izgleda pomalo čudno jer imate dvije snizilice i povisilicu. No da je vam slobodu da se poigravate melodijom a da pritom ne mijenjate osnovni tonalitet. Pridobio sam Dizzyja za to - međusobno smo se nadopunjavali. Ipak, ja sam od njega naučio mnogo više nego što je on od mene.
Bird je uvijek zabavljao sve oko sebe jer je bio pravi genij svoje glazbe, a mogao je ljude nasmijavati do besvijesti govoreći nekim čudnim britanskim naglaskom kojim se često služio. No istovremeno nije baš bilo jednostavno biti u njegovoj blizini jer vas je uvijek pokušavao nasamariti ili izvući nešto, jer je gadno bio na drogi. Uvijek je posuđivao novac od mene kako bi si nabavio heroin, viski ili nešto drugo što mu je tog trenutka bilo potrebno. Kao što sam već rekao, Bird je bio lakomi prasac, kao i većina genija. Želio je sve i odmah. Kad mu je očajno trebao šut heroina, čovječe, Bird bi za njega učinio baš sve. Navukao bi me na tanak led i čim bi se udaljio od mene, odmah iza prvog ugla zaustavio bi nekog drugog i ispričao mu istu tužnu priču o tome kako mu treba nešto love da otkupi saksofon iz zalagaonice pa bi opelješio i druge za još nešto love. Nikad nikome nije vraćao posuđeni novac pa je u tom smislu Bird bio jebeno naporan kad ste ga takvog morali trpjeti.
Jednom sam ga ostavio u svom stanu i otišao na konzervatorij, a kad sam se vratio, imao sam što vidjeti: ta je jebena protuha založila moj kovčeg i dremuckala, u napola svjesnom stanju, nakon još jednog šuta. Drugom je prilikom založio svoje odijelo kako bi si nabavio još heroina, a onda je posudio moje odijelo jer je imao svirku u Three Deuces. No ja sam bio sitnije građe od Birda pa možete samo zamisliti kako je izgledao gore na pozornici s prekratkim rukavima i nogavicama, koji su mu dosezali jedva do pola nadlaktice i potkoljenice. To mi je tada bilo jedino odijelo pa sam morao ostati u stanu dok Bird iz zalagaonice nije otkupio svoje odijelo a meni vratio moje. Ta bi nakaradna vucibatina takav hodao uokolo cijeli dan, a sve zbog malo heroina. Ipak, oni koji su ga te večeri slušali poslije su rekli da je Bird svirao kao da na sebi ima smoking. Baš su zbog toga svi tako voljeli Birda i trpjeli njegova sranja. Bio je najbolji alt-saksofonist svih vremena. Jednostavno je bio takav - genijalac, glazbenik do jaja, čovječe, a istovremeno i jedan od najprefriganijih i najpohlepnijih mutikaša svib vremena, barem od onih na koje sam naletio tijekom svog života. Bird je bio faca i pol.
Jednom smo išli na svirku dolje u centar, u Ulicu - Bird je sa sobom navlačio neku bijelu kučku, koja je s nama sjela u taksi. Već je bio ušlagiran s prilično heroina i onda je navalio na jebenu piletinu - svoju omiljenu hranu - zalijevajući meso viskijem, a kurvi je rekao da se spusti niže i popuši mu kurac. Onda se još nisam zajebavao s takvim sranjima - jedva da sam nekad nešto popio i mislim da sam tek počeo pušiti - a sasvim sigurno se još nisam navukao na drogu jer mi je bilo tek devetnaest i nisam još dolazio u dodir s tim gadostima. U svakom slučaju, Bird je shvatio da mi nije baš ugodno gledati kako gadura nateže njegov kurac dok on plazi po njezinoj mačkici. Pitao me je li sa mnom sve u redu i smeta li mi njegovo ponašanje. Odgovorio sam mu da mi taj prizor i nije baš nešto i da mi je mučno gledati kako ženska liže i slini nad njegovim kurcem kao pas koji se dokopao kosti dok on stenje između dvaju zalogaja piletine pa sam mu na kraju i rekao: “Da, smeta mi.” I znate što mi je taj ljigavac odgovorio? Rekao mi je da bih trebao okrenuti glavu i ne obraćati pozornost ako mi nešto smeta. Nisam mogao

13 pentatonska skala (ljestvica od pet tonova) (op. prev.)

vjerovati vlastitim ušima, povjerovati da mi je taj gad rekao takvo što. Taksi je bio skučen, svi smo zajedno sjedili na stražnjem sjedalu - kako sam uopće mogao okrenuti glavu od odvratnog prizora? Mogao sam jedino proturiti glavu kroz prozor, što sam i učinio, iako sam još morao slušati kako te ništarije stenju i uzdišu, a Bird pritom još i zdušno mljacka i žvače pečenu piletinu. No ostajem pri svome, ipak je bio faca i pol, priznajem.
Skidao sam kapu Birdu kao sjajnom glazbeniku iako mi se kao osoba nije sviđao. No on se prema meni ponašao kao prema vlastitom sinu - on i Dizzy bili su mi poput očeva. Bird mi je uvijek govorio da sam u stanju svirati s bilo kim. Gotovo da me nekad odgurivao na pozornicu, da sviram s nekim za koga se nisam osjećao spremnim, recimo s Colemanom Hawkinsom, Bennyjem Carterom ili Lockjawom Davisom. Možda sam i imao povjerenja u sebe za svirku s većinom ljudi, no ipak mi je bilo samo devetnaest i imao sam osjećaj da sam premlad za džeziranje s velikim sviračima - iako takvih veličina prema kojima sam osjećao strahopoštovanje nije bilo previše. Bird je često jačao moje samopouzdanje govoreći mi da je i sam prolazio kroz ista sranja u mladosti, dok je još bio u Kansas Cityju.
Prvo snimanje imao sam zakazano u svibnju 1945., i to s Herbiejem Fieldsom. Čovječe, bio sam tako živčan da nisam bio sposoban ni za kakvu svirku. Čak ni za zajedničko sviranje u bendu
- nisam trebao izvoditi nijedan solo. Sjećam se da je tog dana na basu bio Leonard Gaskin, a pjevao je Rubberlegs Williams. Pokušao sam to snimanje izbaciti iz glave pa sam zaboravio tko je još tog dana svirao sa mnom.
Nekako u to vrijeme imao sam zakazanu i svoju prvu stalnu gažu u noćnom klubu. Svirao sam mjesec dana sa sastavom Lockjawa Davisa u klubu Spotlite u 52. ulici. Već sam i prije s njim nekoliko puta svirao u Minton’su pa je znao što od mene može očekivati. Također u to vrijeme - možda malo prije tih gaža, ne sjećam se točno - počeo sam nastupati s bendom Colemana Hawkinsa u Downbeat Clubu u 52. ulici. Sa sastavom je nastupala i pjevačka zvijezda Billie Holiday. Bio sam čest gost na njihovim svirkama jer se Joe Guy, Beanov stalni trubač, upravo vjenčao s Billie Holiday. Katkad bi bili toliko urokani i bjesomučno se ševili da bi Joe propustio gažu. Tako i Billie. Kad se Joe ne bi pojavio, Hawk bi uzeo mene kao zamjenu. Kod Hawka bih svaku večer, tamo dolje u Downbeatu, provjerio je li se Joe pojavio. Ako nije, sjeo bih s bendom i odsvirao njihov repertoar.
Volio sam svirati s Colemanom Hawkinsom i pratiti Billie. Oboje su bili sjajni glazbenici, stvarno kreativni do jaja. No nitko nije svirao kao Bean. Proizvodio je tako moćan, zaokružen zvuk. Lester Young – Prez - svirao je jako lagano, a Ben Webster izvodio je razne vrste neobično zajebanih akorda, znate na što mislim, kao da ih izvodi na klaviru jer je također svirao i klavir. A tu je bio i Bird, koji je također svirao na osobit način, proizvodeći vrlo poseban zvuk. No Hawku sam se toliko svidio da se Joe malo pribrao i prestao propuštati gaže. Tada sam počeo redovito svirati s Lockjawom.
Kad su nastupi s Lockjawom završili, ljudi su me počeli pozivati na, svirke u Ulici. Situacija se promijenila - bijelci, bijeli glazbeni kritičari, počeli su shvaćati da se iza bebopa krije nešto važno, da nije riječ o tamo nekoj bezveznoj glazbi. Počeli su spominjati Birda i Dizzyja, i pisati o njima, ali samo kad su ovi svirali u Ulici. Hoću reći, pisali su i govorili i o Minton’su, ali tek nakon što su od Ulice napravili mjesto na koje zalaze bijelci i troše silne pare kako bi poslušali novu glazbu. Oko 1945. mnogo je crnih glazbenika sviralo dolje u 52. ulici jer ih se dobro plaćalo i jer ih se spominjalo u medijima. Otprilike u to vrijeme klubovi u 52. ulici - kao što su bili Three Deuces, Onyx, Downbeat Club, Kelly’s Stable i drugi - počeli su biti važniji glazbenicima od klubova gore u Harlemu.
Ipak, mnogim se bijelcima baš i nije svidjelo to što se događalo u 52. ulici. Nisu shvaćali što se to događa s glazbom. Mislili su da je na djelu invazija crnčuga iz Harlema pa je oko bebopa počela izbijati sve veća rasna napetost. Crnci su počeli izlaziti s finim, bogatim bijelim kučkama. One bi u javnosti plazile po tim crnčugama, koji su bili skockani ko sam vrag i govorili sva ta uglađena i trendovska sranja. Možete samo zamisliti koliko bjelaca, pogotovo muškaraca, nije moglo smisliti te govnarske novitete.
Postojalo je nekoliko bijelaca glazbenih kritičara, recimo Leonard Feather i Barry Ulanov - urednici glazbenog časopisa Metronome - koji su shvaćali što se to kuha oko bebopa, kojima se sviđao taj novi pravac u glazbi i koji su o bebopu pisali pozitivne stvari. No ostatak tih kritičara bili su obične bijele fukare - nisu mogli podnijeti to što smo radili. Nisu shvaćali glazbu.
Mrzili su i glazbenike, nisu ih razumjeli. Unatoč svemu, ljudi su se gužvali u klubovima kako bi slušali našu glazbu, a Dizzyjeva i Birdova skupina u Three Deuces bila je najžešća rasturačina u New Yorku.
Bird je sam po sebi bio gotovo poput boga. Ljudi su ga posvuda slijedili. Imao je čak i svoju svitu. Okruživale su ga sve vrste žena i utjecajne dilerske njuške, a ljudi su ga darivali raznim stvarima. Bird je smatrao da tako i treba biti. Samo je uzimao šakom i kapom. Počeo je propuštati svirke, pa i cijele gaže. To je izluđivalo Dizzyja jer je, iako je možda djelovao pomalo opičeno, Dizzy uvijek bio organiziran i ozbiljno pristupao poslu. Nije vjerovao u propuštanje gaža. Zato bi sjeo s Birdom, preklinjao ga da se pribere i prijetio mu da će od svega odustati ako se Bird ne promijeni. Bird se promijenio nije pa je na kraju Diz ipak odustao, što je označilo kraj prve slavne bebop-grupe.
Dizzyjev odlazak iz grupe šokirao je sve u svijetu glazbe i naljutilo mnoge glazbenike koji su ih voljeli slušati na zajedničkim svirkama. Svi su shvatili da je gotovo i da više nikad neće čuti sva ta genijalna sranja koja su bili u stanju zajedno odsvirati, osim ako ih budemo slušali na snimkama ili nakon ponovog okupljanja. Tome se nadalo mnogo ljudi, uključujući i mene, koji sam zauzeo Dizzyjevo mjesto.
Kad je Dizzy napustio bend za vrijeme serije gaža u klubu Three Deuces, pomislio sam da će ih Bird odvesti natrag u Harlem, no nije to učinio, barem ne odmah. Mnogo vlasnika klubova u 52. ulici počelo je Birda zapitkivati tko će mu svirati trubu u bendu nakon što je Dizzy otišao. Sjećam se da smo jednom bili u klubu čiji je vlasnik postavio upravo to pitanje, a Bird se okrenuo meni i odgovorio mu: “Evo mog trubača, stoji pred vama, Miles Davis.” Često sam se šalio s Birdom govoreći: “Da se nisam pridružio bendu, ti uopće ne bi ni imao posao, čovječe.” On bi se samo nasmijao jer je Bird obožavao dobru šalu i podjebavanje. Katkad to baš i nije išlo glatko - prihvaćanje mene kao zamjene - jer su vlasnici klubova željeli samo dvojac Birda i Dizzyja. No vlasnik kluba Three Deuces dogovorio nam je nastupe u listopadu 1945. Grupu je činio Bird na saksofonu, AL Haig na klaviru, Curly Russell na basu, Max Roach i Stan Levey na bubnjevima i ja na trubi. Bila je to ista ritam-sekcija koju su imali Bird i Dizzy prije nego što je Dizzy odustao. Sjećam se da smo s gažama u Three Deuces počeli za približno dva tjedna. Baby Laurence, plesač stepa, bio je zabavljač. Pokupio bi četvrtinke i osminke u ritmu benda i naprosto rasturao. Baby je bio najbolji step-plesač kojeg sam imao prilike gledati, zapravo čuti
jer je njegovo stepanje zvučilo baš poput nekog džez-bubnjara. Bio je plesač i pol.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:43 am



Bio sam užasno živčan kad smo počeli svirati prvu ozbiljnu seriju dogovorenih gaža, toliko da sam Birda svake večeri prije svirke pitao mogu li odustati. Već sam svirao s njim, no to je bila moja prva prava plaćena gaža u njegovu bendu. Pitao bih ga: “Što bih ja trebao činiti?”, jer je taj govnar svirao užasno opako. Kad bi Bird svirao melodiju, ja bih ga samo pratio i dopuštao mu da on vodi jebenu igru, da pjeva melodiju i upravlja svime. Na što bi to nalikovalo
ja koji pokušavam voditi predvodnika glazbe? Ja da vodim Birda - zasigurno se šalite? Čovječe, usrao sam se od straha da ću zajebati. Nekad bih se ponašao kao da ću odustati svakog časa jer sam pomišljao da bi me Bird mogao najuriti. Zato sam namjeravao otperjati prije nego što me on otjera, no Bird bi me uvijek ohrabrio da ostanem govoreći mi da sam mu potreban i da mu se sviđa kako sviram. Ostao sam i učio. Znao sam sve što je inače Dizzy svirao. Mislim da me Bird zato i uzeo u bend - a i zato što je želio drukčiju vrstu zvuka. Neke komade koje je svirao Dizzy mogao sam i ja odsvirati, a neke druge Dizzyjeve stvari jednostavno nisam znao odsvirati. Zato nisam svirao one improvizacije za koje sam znao da ih ne mogu odsvirati, jer sam već na početku shvatio da moram razviti vlastiti stil sviranja instrumenta, bez obzira na to kakav taj stil bio.
Ta prva dva tjedna s Birdom bila su paklena, ali su mi i pomogla da zaista brzo stasam. Bilo mi je devetnaest, a svirao sam s najopakijim alt-saksofonistom u povijesti. Zbog toga sam se osjećao stvarno dobro. Možda sam se i bio usrao od straha, ali mi je istovremeno ojačalo samopouzdanje, iako tada još nisam bio toga svjestan.
Kako je vrijeme prolazilo, Bird me više nije mogao naučiti mnogo toga. Rado sam svirao s njim, no niste mogli kopirati njegove ekshibicije jer su bile originalne, samo njegove. Sve što sam tih godina naučio o džezu, naučio sam od Dizzyja i Monka, nešto i od Beana, ali od Birda zasigurno ne. Vidite, Bird je bio solist. Isfuravao je svoju priču. Bio je nekako izoliran, samo svoj. Od njega niste ništa mogli naučiti, osim ako ste ga kopirali. Mogli su ga kopirati samo saksofonisti, no čak ni oni to nisu činili. Jedino su mogli pokušati usvojiti Birdov pristup, njegov koncept. No na trubi niste s istim osjećajem mogli odsvirati ta sranja koja je Bird izvodio na saksofonu. Mogli ste naučiti note, ali na kraju to uopće ne bi zvučilo isto. Čak ga i sjajni, izvrsni saksofonisti nisu mogli kopirati. Sonny Stitt je pokušao, poslije i Lou Donaldson, a na kraju i Jackie McLean.
No Sonny je više naginjao stilu Lestera Younga, a Bud Freeman obično je svirao vrlo slično Sonnyju Stittu. Mislim da su se Jackie i Lou svojim sviranjem najviše približili Birdovoj mjuzi, ali samo što se tiče njihova zvuka, ne i onime što su svirali. Nitko nije mogao svirati kao Bird, ni onda ni danas.
Najveći utjecaj na moje shvaćanje glazbe, uz Dizzyja i Freddieja Webstera, izvršili su Clark Terry svojim pristupom sviranju trube i Thelonious Monk svojim osjećajem za harmoniju - njegov način sviranja akorda bio je nešto posebno. No Dizzy je ipak najviše djelovao na mene. Jednog dana, nedugo nakon što sam prvi put došao u New York, pitao sam Dizzyja nešto o jednom akordu, na što mi je on rekao: “Zašto ne sjedneš i ne odsviraš ga na klaviru?” Poslušao sam ga. Znate, pitao sam ga za akorde, no već sam ih imao u svojoj glavi, jedini je problem bio u tome što ih još nisam odsvirao. Kad sam prvi put nastupio s Birdovim bendom, znao sam sve što je Dizzy svirao s Birdom. Proučavao sam sva ta sranja u dubinu, uzduž i poprijeko. Nisam ih mogao odsvirati u višem registru, ali sam znao sve što je Dizzy svirao. Nisam mogao svirati visoko kao on jer još nisam imao razvijenu tehniku sviranja i nisam čuo tonove u tako visokom registru. Uvijek sam bolje i jasnije čuo srednje registre tonova koje sam proizvodio.
Jednom sam ga pitao: “Čovječe, zašto ne mogu svirati kao ti?” Odgovorio mi je: “Zapravo sviraš kao ja, no za oktavu niže. Sviraš akorde.” Dizzy je bio samouk, ali je o glazbi znao baš sve. Zato, kad mi je rekao da sve čujem niže, u srednjem registru, imalo je smisla jer nisam čuo više tonove, znate to? Sada ih mogu čuti, ali onda nisam za to bio sposoban. Nedugo nakon tog razgovora nastupao sam izvodeći solo na trubi. Kad lsam završio, pristupio mi je Dizzy i rekao: “Miles, sad si snažniji; tehnika ti se znatno poboljšala od onda kad sam te prvi put čuo.” Mislio je reći da sad sviram u višim registrima i snažnije nego prije.
Kako bih mogao nešto odsvirati, moralo mi je zvučiti dobro. Uvijek sam tako funkcionirao. Ton je morao biti u istom registru u kojem je bio i akord kad bih ga ponovo odsvirao, barem tada. U bebopu svi su svirali doista brzo. No ja nikad nisam volio svirati hrpetinu mjera i ostala sranja. Uvijek sam nastojao odsvirati najvažnije tonove u akordu, rastaviti akord na sastavne dijelove. Slušao sam glazbenike koji su svirali sve te silne mjere i note, od čega baš ništa niste mogli zapamtiti, ništa što bi vam se urezalo u sjećanje.
Vidite, glazba je stvar stila. Recimo, da sam imao priliku svirati s Frankom Sinatrom, morao bih svirati onako kako on pjeva ili na neki način dopuniti njegov način pjevanja. No sigurno ne bih otišao i s Frankom Sinatrom prašio ubitačnom brzinom. Naučio sam mnogo o fraziranju još tada, slušajući kako su frazirali Frank, Nat King Cole, pa čak i Orson Welles.
Želim reći da su svi ti tipovi svojim glasom jebeno dobro oblikovali glazbeni niz, rečenicu ili frazu. Eddie Randle savjetovao mi je da odsviram frazu i tada udahnem ili da sviram onako kako udišem. Dakle, u pratnji pjevača sviralo se kao što je to činio Harry Sweets Edison uz Franka. Kad bi Frank prestao pjevati, Harry je počeo svirati. Malo prije i malo poslije, no nikad dok je ovaj pjevao - nikad se nije sviralo preko pjevačeva glasa. Svirali ste samo između, u stankama pjevanja. A kad biste svirali blues, jednostavno ste morali svirati s osjećajem - morali ste osjetiti taj fluid.
Sve sam to naučio još u St. Louisu pa sam uvijek nastojao svirati ponešto drukčije od većine drugih trubača. Ipak, htio sam svirati visokoj brzo kao Dizzy, da samome sebi dokažem kako ja to mogu. Mnogo džezista znalo me kritizirati u tim danima bebopa jer su njihove uši mogle uhvatiti samo ono što je izvodio Dizzy. Mislili su da se sviranje trube svodi samo na to. A kad bi se pojavio netko poput mene, pokušavajući nešto drugo riskirao je da će ga prezreti i poniziti.
Ipak, Bird je želio nešto drukčije nakon što je Dizzy napustio bend. Želio je drukčiji pristup sviranju trube, drukčiji koncept i zvuk. Želio je nešto potpuno suprotno od onog što je radio Dizzy, želio je nekoga tko bi upotpunio njegov zvuk i istaknuo ga. Zato je izabrao mene. On i Dizzy bili su vrlo slični u načinu sviranja, jebeno brzi, izmjenjivali su mjere tako brzo da ih nekad gotovo niste mogli razlikovati. No kad je Bird počeo svirati sa mnom, sav taj prostor bio je rezerviran samo za njega, za njegove zajebancije na saksofonu, a da se pritom nije morao brinuti za Dizzyja, koji je uvijek bio tu negdje. Dizzy mu nije davao prostora. Zajedno su briljirali, možda su time čak i ostvarili vrhunac svoje suradnje, najbolje što su zajedno postigli. No ja sam Birdu i te kako davao prostora, što je zapravo i želio nakon što se razišao s Dizzyjem. Nakon što smo počeli s gažama u Three Deuces neki su još radije željeli vidjeti Diza na mome mjestu. Bilo mi je to sasvim razumljivo.
Naš se sastav vrlo brzo preselio niz ulicu, u Spotlite Club. Na klaviru više nije bio AL Haig - zamijenio ga je Sir Charles Thompson - a Bird je umjesto Curlyja Russella doveo basista Leonarda Gaskina. Nismo ondje dugo svirali jer je policija zatvorila Spotlite i još neke klubove u 52. ulici zbog pizdarija oko droge i lažnih dozvola za točenje alkohola. No mislim da je stvarni razlog zatvaranja tih klubova na nekoliko tjedana bilo to što im se nije sviđalo da im se toliko crnčuga mota središtem grada. Nije im se sviđalo što se toliko crnih muškaraca petlja s bogatim, finim bjelkinjama.
Taj dio 52. ulice bio je na početku tek niz trokatnica ili četverokatnica s kamenom fasadom. U toj jebenoj ulici nije bilo ničeg otmjenog. Prije su u toj četvrti živjeli bogati bijelci, između Pete i Šeste avenije. Netko mi je rekao da je s tim bilo gotovo negdje oko razdoblja prohibicije, kad su se bogataši odselili a zgrade pretvorile u sjedišta malih privatnih tvrtki i klubova koji su se obično nalazili u prizemlju. Klubovi su postali jako popularni tijekom 1940-
ih, kad u igri više nisu bili veliki sastavi, već mali bendovi. bili su previše skučeni da bi mogli primiti velike bendove. Na podij je jedva mogao stati peteročlani sastav, što je mnogo manje od bendova s deset ili dvanaest glazbenika. Takvi su klubovi stvorili novu vrstu glazbenika, koji su se osjećali sasvim ugodno u malobrojnom okruženju.
U takvu sam klupsko-glazbenu atmosferu uletio kad sam počeo svirati u Ulici.
No mali klubovi kao što su bili Three Deuces, Famous Door, Spotlite, Yacht Club, Kelly’s Stable i Onyx privlačili su uličare i raskalašene svodnike s mnoštvom kurvi, bitnika i dilera. Hoću reći, takvih ljudi - i crnaca i bijelaca - bilo je u Ulici koliko hoćeš. Protuha je bilo posvuda i radili su što god bi poželjeli. Svima je bilo poznato da podmićuju policiju i s tim nije bilo nikakvih problema dok god su uličari bili uglavnom bijelci. No kad se glazba iz predgrađa preselila u centar, s tom su scenom u centar grada došli i crni probisvijeti, barem većina njih. Takav razvoj situacije nije se nimalo svidio murjacima, bijelcima. Droga i dozvola za točenje alkohola bio je samo paravan budući da se stvar ipak ticala brojnih crnih glazbenika, iza čega se skrivao stvarni razlog - rasizam. No tada se to nije smjelo priznati.
U svakom slučaju, nakon što je Spotlite Club zatvoren Bird je grupu odveo u Minton’s u Harlemu. Ondje sam počeo mnogo bolje svirati. Na znam zašto, možda zato što su me slušali crnci, tipovi s moje strane crte. Ipak, ne bih mogao staviti ruku u vatru da je to bio pravi razlog. Znam samo da sam imao više povjerenja u sebe i u svoje sviranje pa iako je cijelo vrijeme Bird dobivao burne ovacije i glasne aplauze i slične izraze odobravanja, činilo se da se publici sviđa i moje sviranje. Čak su mi nekoliko puta burno zapljeskali. Bird se smiješio kad bih ja svirao, kao i ostali glazbenici u bendu. Još sam se mučio s melodijama kao što su “Cherokee” ili “A Night in Tunisia”, koje je Diz jednostavno rasturao jer su te pjesme bile stvorene za njegov način sviranja. No bio sam dovoljno dobar pa sam većinom mogao odsvirati takve pjesme a da publika ne primijeti moje spoticanje i nesigurnost. Kad bi se u publici pojavili Freddie Webster ili Diz, znali bi da imam problema s tim melodijama, ali se nikad ne bi zbog toga obrušavali na mene i kritizirali me iako bi mi uvijek dali do znanja da znaju i primjećuju kako se baš i ne snalazim.
Mnogo ljudi - uključujući i bijelce - otišli su za bendom i dolazili na te gaže u Harlemu. Možda je i to jedan od razloga što klubovi u 52. ulici nisu dugo ostali zatvoreni - vlasnici bijelci počeli su se žaliti kako gube lovu zbog crnčuga u Harlemu. Dakle, Ulica se otvorila nedugo nakon što je Bird otišao u Harlem i ponovo počela vabiti bijelce natrag. Ako postoji nešto što ujedinjuje bijelce i zbija im redove, onda je to činjenica da ne mogu podnijeti pogled na crnce s novcem za koji misle da pripada njima. Počeli su misliti da posjeduju crne glazbenike jer su im oni donosili silnu lovu. Proširio se glas da će ta nova pravila bijelce, vlasnike klubova, opaliti po džepu, i kako je moguće da će im posao propasti zbog Harlema. Ipak, kad su klubovi ponovo otvorili svoja vrata, činilo se da se sve promijenilo - u međuvremenu, dok nas nije bilo, nestalo je i magije, čarobne energije koju smo unosili. Možda sam u krivu, no činilo mi se da je zatvaranje Ulice bio početak kraja za sve što se nekad tamo događalo. Bilo je samo pitanje vremena kad će sve do kraja presahnuti.
Dakle, s takvim sam se svijetom susreo i morao baktati na početku svog boravka u New Yorku, i u predgrađu i u centru grada. Hoću reći da sam pritom morao manevrirati i s Juilliardom, potpuno drugim svijetom od onog u kojem sam svirao bebop. Bird je bio apsolutni kralj cijele scene, jer je bio pravi primjer svega onoga što se ondje i tada događalo, što je taj svijet predstavljao - šutirao se heroinom, ševio kurve, posuđivao novac kako bi mogao nabavljati heroin, sve te ubitačne gadosti. Nikad nisam sreo nekoga tko je radio nastranija i ogavnija sranja.
U jesen 1945. odlučio sam napustiti Juilliard, a prvi kojem sam to rekao bio je Freddie Webster. Freddie je bio čvrst i pristojan momak. Rekao mi je da moram nazvati oca i reći mu svoju odluku prije nego što to učinim. Već sam odlučio da se ispišem i da to tek poslije kažem ocu. No kad mi je Freddie dao svoj savjet, morao sam još jednom o svemu dobro razmisliti. Izložio sam mu svoje dvojbe: “Ne mogu nazvati svog starog i reći mu: ‘Slušaj, tata, radim s nekim frajerima koji se zovu Bird i Dizzy pa ću napustiti školu.’ Ne mogu zasrati na taj način. Moram otići kući i reći mu to osobno, u facu.” Freddie se složio. Odlučio sam tako i učiniti.
Uhvatio sam vlak i vratio se u East St. Louis, ušetao se u očevu ordinaciju u kojoj je bio istaknut znak “Ne ometajte”. Naravno, bio je šokiran što me vidi, no moj bi otac uvijek u takvim situacijama ostao cool. Samo je rekao: “Miles, što kvragu radiš ovdje?”
Odgovorio sam mu: “Slušaj, tata. U New Yorku se svašta događa. Glazba se mijenja, pojavljuju se novi stilovi, a ja želim biti dio toga, s Birdom i Dizom. Došao sam ti reći da napuštam Juilliard jer me tamo uče samo bjelačkim stvarima, što me uopće ne zanima.”
“U redu”, rekao je, “dok god znaš što radiš, sve štima. Samo, što god radio, radi to dobro.” Tada mi je rekao riječi koje su mi se zauvijek urezale u pamćenje: “Miles, čuješ ovu pticu kroz prozor? To je ptica rugalica. Ona ne pjeva svoju pjesmu. Kopira zvukove drugih, a znam da ti to ne želiš. Želiš biti svoj čovjek, imati svoj vlastiti zvuk. Zapravo se jedino o tome i radi. Zato, uvijek budi svoj, a ne netko drugi. Ti znaš što ti je činiti i ja vjerujem tvojoj odluci. I nemoj se brinuti. Nastavit ću ti slati novac dok ne staneš na svoje noge.”
Izgovorio je te riječi i vratio se svom poslu. Bilo je to nešto posebno, čovječe. Ocu sam bio neizmjerno zahvalan što je bio tako pun razumijevanja. Majci se ta cijela priča nije svidjela, ali s vremenom je naučila da ne komentira ono što sam doista nakanio učiniti. Zapravo, imao sam dojam da smo nekako postali prisniji. Hoću reći, jednom prilikom otišao sam u posjet svojima i otkrio da majka zna svirati blues na klaviru. Dotad nisam imao pojma da je ona sposobna za to, da zna svirati tu vrstu glazbe. Kad sam tog Božića došao kući s Juilliarda i zatekao je da svira blues, rekao sam joj da mi se sviđa to što čujem i da nisam znao da zna svirati klavir na taj način. Nasmiješila mi se i rekla: “Gle, Miles, postoji mnogo stvari o meni koje ti ne znaš.” Oboje smo se samo nasmijali, a ja sam prvi put uvidio da u tome ima istine.
Majka je bila prelijepa žena, mislim u fizičkom smislu, a kako je starila, počela se isticati i njezina duhovna dimenzija. Imala je poseban stav i držanje. Lice joj je izražavalo njezin čvrsti stav. Tu sam osobinu naslijedio od nje i što je bila starija, taj je stav postajao sve izraženiji i ljepši, a ona i ja postajali smo sve privrženiji jedno drugome. No unatoč tome što sam toliko duboko bio u glazbi, roditelji gotovo nikad nisu zakoračili ni u jedan noćni klub, čak ni da me vide kako sviram.
Prije nego što sam napustio Juilliard, poslušao sam Dizzyjev savjet da uzmem sate klavira. Pohađao sam i predavanja iz simfonijskog sviranja trube, što mi je doista pomoglo u sviranju. Trubači Njujorške filharmonije držali su predavanja pa sam neke stvari pokupio i od njih.
Kad kažem da mi Juilliard nije pomogao, želim reći da me nije usmjerio prema shvaćanju što doista želim svirati. Zato sam zaključio da u toj školi više ništa nisam mogao učiniti ni naučiti. Gotovo nikad nisam žalio zbog svojih odluka. Događalo se da požalim, ali ne često. No kad sam te jeseni 1945. otišao s Juilliarda, nisam osjećao nikakvo žaljenje. Hoću reći, svirao sam s najvećim svjetskim džez-glazbenicima, i je li bilo razloga da zbog nečeg žalim? Nije. Zato se i nisam osjećao loše. Nikad nisam zažalio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:44 am






Četvrto poglavlje
Otprilike u isto vrijeme, u jesen 1945., producent Savoy Recordsa Teddy Reig želio je s Birdom dogovoriti datum snimanja za diskografsku kuću Savoy. Bird je pristao snimiti album i pitao me da sviram trubu na njemu; Dizzy je već na nekim pjesmama svirao klavir. Thelonious Monk i Bud Powell nisu mogli ili željeli sudjelovati; Bud se zapravo nikad nije previše dobro slagao s Birdom. Zato je za neke pjesme, na kojima nije surađivao Dizzy, klavir odsvirao Sadik Hakim, Curly Russell bio je na basu, Max Roach na bubnjevima, a Bird na alt-saksofonu. Ploča se zvala Charlie Parker’s Reboppers. Bio je to sjajan album, barem prema mišljenju priličnog broja ljudi, i zasigurno je ostavio tragove mog imena u bebopu kao glazbenom pravcu.
No privođenje ploče kraju bilo je nešto posve drugo, čovječe. Sjećam se da je Bird želio da sviram “Ko-Ko”, melodiju koja se temeljila na varijacijama pjesme “Cherokee”. Bird je znao da sam se tada mučio s “Cherokeejem”. Kad je rekao kako želi da odsviram upravo tu melodiju, odbio sam, nisam to namjeravao ni pokušati. Zbog toga na ploči Charlie Parker ’s Reboppers Dizzy svira trubu u pjesmama “Ko-Ko”, “Warmin’ up a Riff’ i ‘Meandering”. Nisam htio objaviti svoja ograničenja i tako se osramotiti. Smatrao sam da nisam spreman za pjesme u tempu “Cherokeeja”, ali to nisam htio razglasiti na sva zvona.
Na snimanju se dogodilo nešto smiješno. Dok je Dizzy genijalno svirao svoje solo-dionice, zaspao sam na prokletom podu i propustio tu fenomenalnu svirku. Poslije, kad sam melodiju čuo na ploči, čovječe, mogao sam samo tresti glavom i smijati se. To što je Dizzy odsvirao tog dana bilo je nenadjebivo.
No cijela je svirka sama po sebi bilo vrlo čudna, jer su neprestano pristizali uličari i dileri, tražeći Birda. Koliko se sjećam, snimanje je bilo odrađeno u jednom danu. Bio je kraj studenoga, dan kad nismo nastupali pa mislim da je vjerojatno bila riječ o ponedjeljku. Dakle, u studio su pristizali svakakvi tipovi, a Bird bi u društvu dilera nestao u smjeru kupaonice i pojavio se ponovo tek za sat-dva. U međuvremenu, dok ga nije bilo, svi ostali muvali su se uokolo, čekajući da se Bird trgne iz drijemeža. Vratio bi se sav razjeban i u banani. No nakon što bi došao k sebi Bird bi rasturio i paklenski odsvirao svoje dionice.
Sjećam se reakcija nekih kritičara kad je ploča ugledala svjetlo dana, koji su me pokopali, posebno glazbeni kritičar časopisa Down Beat. Zaboravio sam njegovo ime, no pamtim što je rekao o meni - kako sam kopirao stvari od Dizzyja, i to potpuno pogrešno, i da će me na kraju to skupo stajati. Ne osvrćem se puno na kritike, no tada su me riječi tog tipa malo dimule jer sam bio mlad i zelen, a sudjelovanje na tom albumu i kvalitetno odrađen posao bili su mi strašno važni. Bird i Dizzy rekli su mi da ne; obraćam pažnju i zanemarim te usrane kritičare, i ja sam ih poslušao; cijenio sam to što su oni - Bird i Dizzy - imali reći o mom sviranju. Tip koji je nasrao tu kritiku u Down Beatu vjerojatno nikad nije zasvirao nijedan instrument u svom životu. Možda se u tom trenutku u meni začela odbojnost prema glazbenim kritičarima, još tada kad su me tako hladno ponizili, dok sam još bio mlad i pred sobom imao još mnogo toga za naučiti. bili su bešćutni prema meni, nisu iskazali nimalo milosti. Mislio sam da nije u redu biti toliko strog prema nekome tako mladom i neiskusnom, i pritom ga nimalo ne ohrabriti i potaknuti.
Iako je naš profesionalni odnos dvojice glazbenika bio sve bolji, odnosi na privatnom planu bili su sve lošiji. Već sam rekao da je Bird jedno vrijeme živio sa mnom, no ne toliko dugo kao što su neki pisali. Hoću reći, sredio sam mu sobu u istoj zgradi u kojoj sam živio sa svojom obitelji. On bi neprestano silazio u naš stan, posuđivao novac i razna sranja, jeo ono što bi
Irene skuhala, pijan bi zaspao na kauču ili podu. Osim toga, kad bi navraćao, uvijek bi sa sobom dovlačio razne ženturače i kurve, dilere i glazbenike narkiće.
Nikad nisam shvaćao zašto je Bird činio te užasne, destruktivne pizdarije. Čovječe, mogao je puno bolje. Bio je intelektualac. Čitao je knjige, poeziju, povijest, takve stvari.
Mogao je razgovarati o svemu, s bilo kim. Taj seronja nipošto nije bio ni glup ni neznalica ili nepismena budala. Bio je jako osjećajan. No imao je u sebi destruktivnu crtu koja je često izranjala na površinu. Bio je genij, a većina je genija sebična i pohlepna. Znao je govoriti i razna politička sranja, ali i zajebavati druge, praviti se glup i onda do kraja sjebati pušioničara. Posebno je to volio raditi bijelcima. Ismijavao bi ih kad bi ovi shvatili da su popušili. Bio je baš poseban - vrlo komplicirana osoba.
No najviše sam mu zamjerio što je iskoristio moju ljubav i poštovanje koje sam mu iskazivao kao glazbeniku. Dilerima bi govorio da ću ja platiti njegove dugove. Ti bi frajeri dolazili po svoje, a nekad su izgledali tako opako kao da će me svakog trena sastaviti sa zemljom. Te su zajebancije bile opasne. Na kraju sam i Birdu i tim vucibatinama rekao da mi više ne dolaze u kuću. Toliko je izmaknulo kontroli da se Irene vratila u East St. Louis, no vratila se u New York čim je Bird prestao svraćati tako često. Nekako u to vrijeme Bird je upoznao Doris Sydnor i uselio se u njezin stan, negdje na aveniji Manhattan. Kad se Bird odselio od mene, a prije nego što se Irene vratila iz East St. Louisa, sa mnom je neko vrijeme živio Freddie Webster, s kojim bih noćima razgovarao o svemu i svačemu. S njim je bilo mnogo lakše nego s Birdom.
U pauzama između nastupa s Birdom svirao sam i s Colemanom Hawkinsom i Sir Charlesom Thompsonom u Minton’su. Bila je to jesen 1945. Već sam rekao da mi je bilo super svirati s Beanom, čovječe, taj je svirao tako dobro i usto je bio predivna osoba. Uvijek se dobro odnosio prema meni, kao prema rođenom sinu. Ajme, Bean je prokleto dobro svirao balade, posebno one koje su zvučile kao “Body and Soul”. Bio je iz Saint Josepha u Missouriju, gradića blizu Kansas Cityja iz kojeg je došao i Bird. Sva smo trojica - Bird, ja i Bean - bili sa Srednjeg Zapada. Mislim da je to imalo veze s našom svirkom i vrlo sličnim odnosom prema glazbi, a katkad - barem što se tiče Birda - i sličnim društvenim navikama: slično smo razmišljali i imali zajednički pogled na stvari. Bean je bio ugodan tip, jedan od najdivnijih ljudi koje sam upoznao, a naučio me i mnogo o glazbi.
Osim toga, često mi je davao odjeću. Pitao bih ga koliko mu dugujem za kaput ili košulju, a on bi mi obično zaračunao pedeset centi po komadu odjeće ili nešto sitno. Odjeću je kupovao u trendovskoj trgovini na Broadwayu blizu 52. ulice, a onda bi je davao meni za bijednu siću. Recimo, dao bi mi jedan od svojih modernih ogrtača za samo deset dolara. Kad smo jednom zajedno bili dolje u Phillyju, Bean me upoznao s Nelsonom Boydom i Charliejem Riceom (mislim da je bio bubnjar, ne sjećam se više). Taj je Charlie sam šio svoja odijela i nekad bi sašio koje i za Beana. Čovječe, kad se samo sjetim tih fenomenalnih odijela. Pitao sam ga: “Kvragu, Charlie, zašto i meni ne sašiješ jedno?” Rekao mi je da donesem samo materijal i napravit će mi odijelo, besplatno. Donio sam mu materijal. Sašio mi je mrak dvoredno odijelo koje bih mogao nositi do smrti. Čak mislim da na većini slika iz razdoblja od 1945. do 1947. na sebi imam odijelo Charlieja Ricea. Poslije sam uvijek, kad sam bio pri parama, krojačima davao šiti svoja odijela.
Dok sam svirao s Beanom, bolje sam se upoznao i s Theloniousom Monkom - on je također svirao u bendu. Denzil Best bio je na bubnjevima. Jako mi se sviđala Monkova melodija “Round Midnight” i želio sam je naučiti svirati. Zato sam ga svake večeri nakon svirke pitao: “Monk,
kako sam je večeras odsvirao?” A on bi mi odgovorio, vrlo ozbiljno: “Nisi dobro.” Sljedeće večeri dobio bih isti odgovor, i večer poslije, i tako dalje. To je tako trajalo neko vrijeme.
“Ne možeš je svirati na taj način”, rekao bi mi, a katkad bi te riječi popratio ozlojeđenim, razdražljivim izrazom lica. Jedne večeri, kao i svake druge, postavio sam mu isto pitanje, a on mi je odgovorio: “Da, tako je trebaš svirati.”
Čovječe, skoro sam poletio od sreće, sretan kao malo dijete. Uspio sam skinuti zvuk. To je jedna od najtežih stvari u glazbi. Pjesma “Round Midnight” bila je vrlo teška jer je imala složenu melodiju, a vi ste morali sve zajedno spojiti u jednu cjelinu, tako da dobro zvuči. Morali ste svirati tako da možete čuti akorde i promjene, a istodobno čuti i gornje tonove - bila je to jednostavno melodija koju ste morali čuti. Nipošto nije bila riječ o običnoj 8-taktnoj melodiji ili motivu, mijenjala se i zastajkivala, tužnjikavo, tipično molski. Melodija se teško učila i pamtila. Još je mogu svirati, no danas baš i ne žudim za tim da je sviram, osim možda kad vježbam, u samoći. Posebno mi je bilo teško pohvatati sve te harmonije. Morao sam slušati pjesmu, svirati je i improvizirati tako da Monk može čuti melodiju.
O improviziranju sam učio od Beana, Monka, Dona Byasa, Luckyja Thompsona i Birda. Bird je bio tako sjajan i maštovit improvizator da je mogao pjesmu potpuno izokrenuti. Ako niste bili veliki poznavatelj glazbe, niste mogli znati gdje se kvragu Bird upravo nalazi i kad improvizira. Vidite, Bean, Don Byas, Lucky Thompson - svi su oni njegovali isti stil.
Uletjeli bi sa solo-dionicom i počeli improvizirati. Melodiju ste još nekako mogli i čuti tijekom njihove improvizacije. No kad je svirao Bird, bila je to potpuno druga priča, nešto sasvim nevjerojatno, svaki put bilo je drukčije. Bio je broj jedan među majstorima svog ranga.
Recimo to ovako. Postoje slikari, ali postoje i najveći slikari među velikim slikarima. Mislim da su nas u ovom stoljeću najviše zadužili Picasso i Dali. Bird je bio poput Dalija, mog omiljenog umjetnika. Volim ga jer se iz njegovih prikaza smrti zrcali začudna mašta. Znate, jako me zanimala ta vrsta slikovitih prikaza, a u njegovim sam slikama posebno volio nadtealne scene. Način na koji se Dali služio nadrealizmom uvijek je u sebi nosio određenu nepravilnost i nesavršenost, i upravo se zbog toga - barem po mom mišljenju - razlikovao od drugih, sjetite se samo njegova prikaza ljudske glave unutar ženske dojke. Dalijeva platna imala su tako sjajan završni premaz, bila su tako glatka. Za razliku od njega, Picassove su slike, ne uzimajući u obzir njegova kubistička djela, odavale izraziti afrički utjecaj, a meni je bilo sasvim jasno o čemu je tu riječ. Zato mi je Dali bio mnogo zanimljiviji, naučio me drukčijem pogledu na stvari. Bird je na mene izvršio sličan utjecaj, ali u glazbenom smislu.
Imao je pet ili šest stilova, i svi su bili različiti. Nekad je svirao kao Lester Young, nekad kao Ben Webster, nekad na način koji je Sonny Rollins nazivao “pecking”, kad trubač rabi iznimno kratke fraze (danas se Prince služi tim stilom), a upotrebljavao je još najmanje dva stila koja sad ne mogu objasniti. Monk je imao sličan pristup, samo kao skladatelj i pijanist; ne baš kao Bird, ali vrlo slično.
Ovih dana često razmišljam o Monku jer se sva glazba koju je napisao može primijeniti i staviti u nove ritmove koje danas rabe i sviraju brojni mladi glazbenici - Prince, ja u posljednje vrijeme, mnogi drugi. Bio je sjajan glazbenik i inovator, posebno na području komponiranja i skladanja.
Monk je usto bio i čudan svat, čovječe, jer je uspijevao ritam davati pokretima nogu i stopala. Obožavao sam ga gledati kako svira klavir - ako ste samo pažljivo gledali njegova stopala, mogli ste odmah znati je li se uživio u glazbu ili nije. Ako su se njegova stopala neprestano micala, sav je bio u mjuzi; ako ne, tada to nije bilo to. Kao da gledate i slušate
bubnjanje svetih i crkvenih napjeva, znate na što mislim - ritam. Većina njegove glazbe podsjeća me na današnju karipsku mjuzu, njegovi naglasci, ritmičnost i način na koji je pristupao melodiji. Vidite, mnogo tipova tvrdi da Monk nije svirao tako dobro kao Bud Powell jer su svi mislili da je Bud bolji u tehničkom smislu, samo zato što je bio brži na klaviru. To je prokleto krivo, potpuno krivi način gledanja na stvari jer su njih dvojica imala različite stilove. Monk je svirao neke stvarno modeme i dobre stvari, isto kao i Bud Powell. No bili su različiti. Bud je svirao više kao Art Tatum, a svi su bebop-pijanisti bili ludi za Artom. Monk je bio sličniji Dukeu Ellingtonu i njegovom stride-pristupu. No Monkov ste stil mogli čuti i u Budovoj svirci. Obojica su bila prokleti genijalci. Jedino što su imali različite stilove. Kao što su se razlikovali Bird i Bean ili Picasso i Dali. Ipak, Monkove su stvari bile nešto posebno, osobito njegov pristup kompoziciji, vrlo inovativan.
Možda će vam čudno zvučiti da smo Monk i ja bili vrlo bliski kao kolege glazbenici. Često mi je pokazivao svoje nove pjesme i objašnjavao mi ih ako nešto nisam shvatio. Sve sam ih upoznao i smijao im se jer su bile čudne, nekako neobične. Monk je imao fenomenalan smisao za humor, u glazbenom smislu. Bio je odista inovativan glazbenik čija je glazba bila ispred svog vremena. Njegovu glazbu danas možete prilagoditi fusionu14 ili još popularnijim stilovima - možda ne sve njegove pjesme, ali je moguće adaptirati sve one skladbe koje u sebi imaju ono jebeno nešto. Znate već, mislim na crnačke ritmove koje genijalno izvodi James Brown. Monk je u sebi to imao i izražavao svojim kompozicijama.
Bio je vrlo ozbiljan glazbenik. Kad sam ga tek upoznao, često je bio ušlagiran, do vrha nakljukan deksedrinom. Barem sam tako čuo. No kad me učio glazbi - a poprilično sam toga od njega naučio - nisam primjećivao da je tako često bio nadrogiran. Bio je jako krupan, snažna vucibatina - visok gotovo 190 cm i težak više od 90 kg. Nije podnosio da mu itko sere po glavi. Poslije sam čuo priče da smo seja i on gotovo potukli zbog toga što sam ga prekorio prilikom sviranja pjesme “Bags’ Groove”. Bio sam šokiran jer smo Monk i ja prije svega bili vrlo bliski, a kao drugo - bio je prevelik i presnažan pa nisam mogao ni pomisliti da bih pokušao odmjeriti snage s njim. Sranje, ma čovječe - mogao me zgromiti da je to htio. Istina, nešto sam mu bio prigovorio prilikom svirke. No to se odnosilo na sviranje, ne na njega osobno. I on je uvijek znao prekoriti svoje kolege.
Iako je bio sjajan glazbenik, nekad mi je smetao način na koji bi me pratio, nije mi odgovaralo kako svira akorde u ritmu. Znate, morali ste svirati kao Coltrane da biste mogli svirati s Monkom - uza sve te fraze i nepovezana sranja koja je izvodio. Sada mi se čini da je ta zajebancija bila nešto uistinu odlično. Bila je vrhunac te usrane glazbe. Jedini je problem bio u tome što je ipak bila različita.
Monk je bio tih i miran tip. S Beanom je katkad ulazio u dubokoumne razgovore.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:45 am



Bean je volio zadirkivati i peckati Monka zbog raznih stvari. Monk bi to pušio jer je volio Beana i jer je
tako krupan, jak i prijetećeg izgleda - zapravio iznutra bio strašno mekan, miran i nježan, predivna osoba, gotovo uzvišen. No da je bilo obratno i da je Monk zajebavao Beana, ovome se to vjerojatno nimalo ne bi svidjelo.
Prije o tome nisam razmišljao, ali danas, kad malo pogledam unatrag, shvaćam da gotovo nitko od kritičara nije shvaćao Monkovu glazbu. Čovječe, Monk me poučio glazbenoj kompoziciji više nego itko drugi iz 52. ulice. Sve mi je pokazao - ovaj akord sviraj na ovaj način, napravi ovo, iskoristi ono, postupi ovako. Ne bi to rekao baš tim riječima, već bi jednostavno sjeo za klavir i pokazao mi na licu mjesta. S Monkom ste morali biti brzi i čitati između redaka

14 14 Stil koji uključuje džez-elemente i žestoke rock-ritmove. (op. prev.)

jer taj nikad nije bio previše razgovorljiv. Jednostavno bi radio što i inače radi, i to na vrlo neobičan način. Ako se niste odnosili ozbiljno prema onome što vi činite i prema onome što vam je on pokazivao - ne govorio - tada biste sami sebe zapitali: “Što? Što je to bilo? Što on to radi?” Sve bi učas bilo gotovo ako se ne biste usredotočili. Jednostavno bi vas prešišalo. I to bi bilo to. Povratka nije bilo. Monk je tada bio stvarno prava faca. Bio je čovjek koji nije mogao i nije želio podnositi bilo kakva sranja. U meni je vidio nekoga tko ozbiljno pristupa stvarima u zato mi je dao sve što je mogao, a to je doista bilo mnogo. Iako se nisam previše družio s Monkom i ostvario dublji kontakt s njim u nekom prijateljskom smislu - nikad se nije upuštao u takve odnose, nipošto - ipak je u glazbenom smislu bio zreliji, moj učitelj, i zato sam odista osjećao duboku bliskost s njim, a mislim da je osjećaj bio obostran. Duboko sam uvjeren da za nekog drugog ne bi učinio to što je učinio za mene. Možda griješim, ali mislim da je bilo baš tako. No iako je Monk bio fenomenalan džezist, vjerojatno je izgledao čudno ljudima koji ga nisu poznavali, kao što su nakon određenog vremena i mene čudno gledali ljudi koji me nisu poznavali.
I Sir Charles Thompson bio je neobična biljka, no na drugi način - Monkova se čudnovata osobitost temeljila na njegovoj mirnoći, povučenosti. Sir Charles stavio bi me da sviram trubu, Connie Kay bio bi na bubnjevima, a on sam bi se prihvatio klavira. Dotad nikad nisam imao priliku čuti takvu kombinaciju instrumenata, no to nimalo nije diralo Sir Charlesa - koji je sam sebe proglasio “vitezom”. Na svoj je način bio vrlo poseban, no tih i miran zasigurno nije bio.
Mnogo je džezista dolazilo i sviralo s nama u Minton’su u tom kratkom razdoblju dok sam nastupao s bendom Sir Charlesa. Glazbenici kao što su Bird, Milt Jackson, Dizzy i bijelac po imenu Red Rodney, koji je opako dobro svirao trubu. Često je s nama svirao i Freddie Webster, a sjećam se i kad je prvi put u Minton’s došao Ray Brown i sve pomeo svojom svirkom. Sir Charles u svom je bendu imao mnoštvo dobrih glazbenika. Poniknuo je iz ere swinga, stasao je u toj vrsti glazbe - kad su rasturali glazbenici kao Buck Clayton, Illinois Jacquet i Roy Eldridge. Klavir je svirao na način Counta Basieja. No kad je to htio, znao je kopirati kratke fraze u stilu Buda Powella. Volio je svirati s plesačima. Znam da se njegov način sviranja sviđao i Gilu Evansu. I meni je neko vrijeme odgovarao taj stil, no ja sam se kretao u drugom glazbenom pravcu, više me zanimala mjuza koju su tzvodili Bird i Dizzy, barem u ono doba.
Kad sam počeo svirati s Birdovim bendom, počeo sam se svakodnevno družiti s Maxom Roachom. On, J. J. Johnson i ja često smo cijelu noć tumarali ulicama, sve dok u ranim jutarnjim satima ne bismo završili u Maxovu brlogu u Brooklynu ili kod Birda. I drugi su se džezisti, Milt Jackson, Bud Powell, Fats Navarro, Tadd Dameron i Monk, a katkad i Dizzy, slično odnosili. Sve smo međusobno dijelili, uzajamno davali i primali.
Ako je nekome bilo nešto potrebno, recimo poticaj, glazbeno nadahnuće ili lova, dijelili smo sve što smo imali. Kad bi Max, na početku angažmana u Birdovu bendu, mislio da propuštam nešto u svirci, povukao bi me za stražnji dio odijela i tako upozorio da nisam nešto odsvirao. I ja bih isto učinio kad bi se to njemu dogodilo.
Na jam sessionima, uzduž i poprijeko Harlema i Brooklyna, sjajno bismo se zabavljali svirajući s drugim glazbenicima naše dobi. Prije sam se najčešće motao u blizini tipova starijih od mene, koji su me nečemu mogli naučiti. Kad sam došao u New York, pronašao sam grupu dečki približno svoje dobi, od kojih sam mogao i nešto naučiti, ali s kojima sam istovremeno mogao podijeliti ono što sam znao. Prije se nisam često družio s mlađim tipovima. Bio sam, u glazbenom smislu, mnogo napredniji od njih i nisu mi ništa novoga mogli pokazati - većinom je bilo obratno, ja sam drugima pokazivao i učio ih novim stvarima. Pripadam onoj vrsti ljudi koji uvijek žele naučiti nešto drugo - nove, inovativne stvari. Zato sam s Maxom i ostalim
džezistima koje sam imenovao mogao cijelu noć sjediti, svirati i razgovarati o glazbi. Uvijek sam se nalazio u tome, sviđalo mi se to.
New York tada je bio drukčiji, mogli ste krstariti ulicama u potrazi za raznolikim jam sessionima na koje ste mogli doći zasvirati. Svi poznati džezisti bili bi ondje i ponašali se kao svi drugi. Danas više nije tako, ali onda nijedna faca nije mogla biti tako velika i važna da ne bi mogla doći i zasvirati na jam sessionu. Osim toga, svi su klubovi bili povezani, surađivali su jedan s drugim, bez obzira na to je li riječ o klubovima u 52. ulici ili u Harlemu - Lorraine’s, Minton’s, Small’s Paradise, svi klubovi u okolici Sedme avenije. Nisu bili raštrkani uokolo kao danas. Najvažnije nam je bilo da budemo dio dira. Mislim da se danas mnogo toga promijenilo.
Uvijek sam bio spreman na rizik, kad je bila riječ o glazbi, a poslije, kako sam stario, preuzimao sam rizike i u osobnom životu. No te davne 1945. riskirao sam pretežno u glazbenom smislu. I Max Roach tada je bio takav. Smatrali su nas facama koje tek dolaze, onima koji će rasturiti do kraja. Maxa su svi smatrali budućim Kennyjem Clarkeom, koji je u to doba smatran najboljim bebop-bubnjarom - Kennyja Clarkea zvali su Klook. Mene su proglasili budućim Dizzyjem Gillespiejem. Mislim, je li u tome bilo istine ili nije, ne bih znao reći. Prenosim samo što se tada govorkalo među glazbenicima i ljudima koji su dolazili slušati bebop.
Kritičari su me još pokapali i mislim da je razlog tomu djelomice ležao u mojoj naravi i stavu - nikad se nisam cerio i micao se nekome s puta, nikad nisam ljubio ničije guzice, pogotovo ne kritičarske. Većina kritičara svoje mišljenje temelji na tome je li određena osoba dobra i draga prema njima. Osim toga, tada su većinom kritike pisali bijelci koji su se bili naviknuli da se crni glazbenici fino ponašaju prema njima pa bi onda o njima pisali lijepe stvari. Zbog toga je mnogo tipova ljubilo njihove guzice, cerilo se na poozornici i zabavljalo publiku, umjesto da jednostavno sviraju svoje instrumente - zbog čega su i bili gore na podiju.
Koliko god da sam volio Dizzyja i Louisa Satchma Armstronga, uvijek sam mrzio način na koji se odnose prema publici - to njihovo kešenje i cerenje. Znao sam zašto to rade - htjeli su zaraditi lovu, u jednakoj su mjeri bili i zabavljači i trubači. Morali su prehranjivati obitelj. A usto su obojica voljela glumiti klaunove - Dizzy i Satch jednostavno su bili takvi. Nemam ništa protiv toga jer su oni to sami htjeli raditi. No meni se to nije sviđalo i nije mi se to nužno moralo svidjeti. Došao sam iz potpuno druge društvene i klasne sredine - ja sam sa Srednjeg Zapada, a Dizzy i Satch potječu s juga. Zbog toga na bijelce gledamo malo drukčije. Osim toga, bio sam mlađi od njih i nisam morao prolaziti kroz sranja koja su oni morali progutati kako bi postali prihvaćeni u glazbenoj industriji. Širom su otvorili vrata za tipove poput mene, bio sam svjestan toga da je dovoljno samo svirati trubu - što je bila jedina stvar koju sam želio. Nisam se smatrao zabavljačem, za razliku od njih dvojice. Nisam svirao samo radi toga da neka neuka, rasistička, bijela ništarija napiše par lijepih riječi o meni. A ne, nisam namjeravao trgovati svojim principima za takvo što. Želio sam da me prihvate kao dobroga glazbenika, a za to nije bilo potrebno da se čovjek smiješi na sceni, već samo da dobro svira trubu. Toga sam se držao onda, a to činim i danas. Kritičarima mogu samo poručiti: uzmi ili ostavi.
Zbog toga me mnogo kritičara nije baš mazilo u toba - a ni danas - jer su me percipirali kao arogantnog crnčića. Možda sam to i bio, ne znam, ali znam da mi ni na kraj pameti nije bilo da pišem o onome što sviram, a ako to nisu mogli ili željeli, onda ih jebeš takve. U svakom slučaju, Max i Monk dijelili su moje mišljenje, kao i J. J. i Bud Powell. Zbližio nas je upravo taj stav o nama samima i o našoj glazbi.
U to smo vrijeme već stekli određenu reputaciju. Ljudi su nas pratili i išli za nama gdje god da smo svirali - u Harlemu, dolje u centru u Ulici, »nekad i s one strane, u Brooklynu. Dolazilo
je i mnogo žena, samo da poslušaju Maxa i mene. No ja sam bio s Irene i onda sam još vjerovao da bi muškarac trebao biti samo s jednom ženom. Dugo sam vjerovao u ta sranja, sve dok se nisam promijenio, kad sam počeo uzimati heroin i iskorištavati žene za nabavu droge. No tih davnih godina vjerovao sam u odnos jedan-na-jedan, jedan muškarac i jedna žena. Ipak, još i tada trzao sam na neke žene, kao što su bile Annie Ross i Billie Holiday.
Klubovi u Ulici ostali su zatvoreni tijekom druge polovice 1945. pa su Dizzy i Bird odlučili napustiti New York i otići u Los Angeles. Dizzyjev agent Billy Shaw uvjerio je vlasnika jednog noćnog kluba da će bebop senzacionalno odjeknuti na zapadnoj obali. Mislim da se vlasnik kluba zvao Billy Berg. Dizzyju se svidjela ideja o širenju bebopa u Kaliforniju, no nije želio ni pomisliti na to da se ponovo uhvati u koštac s Birdovim pizdarijama. Isprva je ustuknuo, ali kad mu je rečeno da je uvjet i Birdovo sudjelovanje, Dizzy je napokon popustio i pristao na dogovor. Grupu su činili Dizzy, Bird, Milt Jackson na vibrafonu i AL Haig na klaviru, Stan Levey na bubnjevima i Ray Brown na basu. U Kalifomiju su se otputili vlakom, mislim da je to bilo u prosincu 1945.
Budući da su se stvari u New Yorku usporile, odlučio sam se vratiti u East St. Louis i odmoriti se od svega. Zatvorio sam svoj stan na uglu 147. ulice i Broadwaya. Irene i Cheryl krenule su sa mnom pa smo stvarno trebali veći prostor. Odlučio sam da se o tome pobrinem kad se vratim u New York. U East St. Louis došli smo upravo uoči Božića.
U siječnju sam još bio kod kuće, kad je u grad stigao Benny Carter sa svojim velikim bendom - imali su dogovorene nastupe u Rivieri. Otišao sam pozdraviti bend i budući da sam otprije poznavao Bennyja, pustili su me u njihove prostorije iza pozornice. Bilo mu je drago što me vidi i odmah me pitao želim li se priključiti bendu. Bennyjev bend bio je stacioniran u Los Angelesu. Budući da su ondje bili Dizzy i Bird, nazvao sam Rossa Russella u New York, koji je vodio računa o svim Birdovim nastupima i terminima, i rekao mu da odlazim u Los Angeles te da želim potražiti Birda i Dizzyja. Dao mi je Birdov broj. Odmah sam ga nazvao i rekao mu da dolazim u L.A.
Jedno vam mora biti jasno: želio sam jedino pronaći Birda, nedostajala mi je prava svirka. Samo sam ga zbog toga nazvao, nije postojao drugi razlog. No Bird mi je počeo govoriti nešto o tome da ću se pridružiti bendu, o tome da ćemo ja, on i Dizzy svirati zajedno. Rekao mi je da je pred zaključenjem dogovora za snimanje s Dial Recordsom i da to rješava Ross Russell, te da želi da i ja dođem na snimanje. Bio sam polaskan njegovim riječima, što me hvali na taj način. A tko ne bi bio sretan da ga najopakiji kurvinski sin na sceni tako hvali i da pritom želi svirati s vama? No kad ste razgovarali s Birdom, uvijek je postojala mogućnost da se iza toga kriju neki drugi razlozi, da vas pokušava nasamariti forom koja nema veze s glazbom. Nije mi palo na pamet da bih mogao zauzeti Dizzyjevo mjesto. Volio sam ga. Znao sam da su Bird i Dizzy imali nekih problema i nesuglasica u prošlosti, no nadao sam se da su to riješili, kao i toliko puta prije toga.
Nisam imao blagog pojma da su Bird i Ross Russell već razgovarali o tome da me iskoriste. Bird je želio drugu vrstu trubača, stila drukčijeg od Dizzyjeva. Želio je nekoga s nešto opuštenijim stilom koji svira u srednjem registru, nekoga poput mene. To sam shvatio tek kad sam stigao u Los Angeles.
Čim smo stigli, Benny Carter imao je dogovoren nastup u Orpheum Theatreu. Nakon što smo odsvirali dogovoreno bend se privremeno raspustio sljedeće gaže. Benny je okupio manju grupu svirača iz cijelog benda: mene, trombonista Ala Greya i još neke tipove kojih se ne sjećam. Mislim da je s nama svirao i frajer Bumps Meyers. Počeli smo nastupati u manjim klubovima oko L.A. i svirati u radijskim emisijama. No nije mi se sviđala mjuza koju smo svirali
s Bennyjem iako mu tada to nisam želio priznati. Benny je bio strašno drag tip, sviđao mi se njegov stil sviranja, no nikako nisam mogao prihvatiti način sviranja ostalih ljudi u bendu. Osim toga, na početku, kad smo tek stigli u L.A., živio sam s Bennyjem. Nisam mogao samo tako ustati i otići. Jedno vrijeme nisam znao što mi je činiti. Nisam s velikim veseljem svirao u Bennyjevu bendu jer se njihov repertoar sastojao od staromodnih melodija i aranžmana. Znate, Benny je bio genijalan glazbenik. No nije imao samopouzdanja, nije imao povjerenja u to kako svira i nekad bi me pitao zvuči li kao Bird. Odgovorio bih mu: “Ne, zvučiš poput Bennyja Cartera.” Ajme, čovječe, kad bih mu tako odbrusio, Benny bi se previjao od smijeha.
S Birdom sam svirao u after-hours klubu Finale, dok sam još nastupao s bendom Bennyja Cartera. Finale je bio na drugom katu, a do njega se dolazilo stubama, koliko se sjećam. Nije to bio velik prostor, no bio je ugodan i po mom mišljenju funky jer se puštala takva, nekonvencionalna mjuza, a glazbenici su partijali i silazili među publiku. Obično se njihova svirka prenosila uživo na radiju. Bird je uvjerio tipa po imenu Foster Johnson, umirovljenog vodviljskog plesača koji je vodio klub, da ga primi u bend. Klub Finale nalazio se u dijelu Los Angelesa koji se zvao Mali Tokio. Odmah uz tu japansku četvrt nalazio se i crnački dio grada. Mislim da je klub Finale bio smješten u ulici South San Pedro. No da se vratim svirci uklubu Finale - ja sam svirao trubu, Bird je bio na alt-saksofonu, Addison Farmer - brat blizanac trubača Arta Farmera - svirao je bas, Joe Albany klavir, a na bubnjevima bio je Chuck Thompson. U klub je na svirku dolazilo mnoštvo dobrih glazbenika. Često je svraćao Howard McGhee. Vodio je klub nakon dogovora s Fosterom Johnsonom. Sonny Criss, alt-saksofonist, također je dolazio na svirke, kao i Art Farmer, basist Red Callender i Redov štićenik - ludi genijalni gad Charlie Mingus.
Čovječe, Charlie Mingus obožavao je Birda, gotovo nikad nisam vidio takvu ljubav prema nekome. Možda je još samo Max Roach toliko volio Birda. No Mingus - sranje - dolazio je vidjeti i slušati Birda gotovo svaku večer. Nikad mu nije bilo dosta, nikad ga se nije zasitio. I ja sam mu se Poprilično sviđao. Mingus je isto tako znao svirati bas i svima je bilo jasno, kad bi ga jednom čuli, da će nešto biti od njega, da će na kraju rasturati, kao što je i bilo. Znali smo da će na kraju doći u New York, što je i učinio.
Dosadila mi je glazba koju smo svirali u Bennyjevu bendu. Nije to bila prava mjuza. Prijatelju Luckyju Thompsonu povjerio sam koliko mi se zgadio taj bend. Rekao mi je da sve napustim i da se preselim k njemu Lucky je paklenski svirao saksofon, a upoznao sam ga u Minton’su. Bio je iz Los Angelesa i vratio se kući iz New Yorka. Dopustio sam mu da nekoliko puta odsjedne kod mene dok je bio u New Yorku. Imao je kuću u Los Angelesu pa sam se preselio k njemu.
Bio je to početak 1946. i moja djevojka Irene, koja je ostala u East St. Louisu, nosila je naše drugo dijete Gregoryja. Sad sam morao razmišljati o uzdržavanju obitelji i lovi. Prije nego što sam napustio njegov bend, Benny me pitao trebam li novca. Čuo je da sam nesretan. Jednostavno sam mu rekao: “Ma ne, stari, samo želim otići.” Bio je povrijeđen, a ja sam se osjećao bijedno jer me upravo on doveo u Kaliforniju i računao je na mene. Bio je to prvi put da sam tako naglo napustio bend s kojim sam nastupao. Zarađivao sam približno 143 dolara na tjedan. No bilo mi je mučno, nisam se osjećao lagodno u Bennyjevu bendu. Nikakav novac nije me mogao usrećiti dok god sam svirao te usrane aranžmane Neila Heftija u repertoaru Bennyjeva benda.
Tako sam ostao bez ijednog novčića u džepu. Uselio sam se k Luckyju na neko vrijeme, a onda sam počeo živjeti s Howardom McGheejem. Postali smo veliki frendovi, a on je od mene želio naučiti sve o trubi i glazbenoj teoriji. Howard je živio sa svojom djevojkom Dorothy,
bjelkinjom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:45 am




Bila je prekrasna - izgledala je poput glumačke zvijezde. Mislim čak da su bili u braku, nisam siguran. Dakle, Howarda je opremila novim automobilom, uvijek je imao pune džepove para, a na sebi glanc novu odjeću. Čovječe, Howard je bio frajer i pol. U svakom slučaju, Dorothy je imala prijateljicu, plavušu, mrak žensku koja je strašno nalikovala na Kim Novak, samo je bila još otmjenija. Zvala se Carol, jedna od djevojaka Georgea Rafta.
Često je dolazila u Howardovu kuću, a Howard je želio da se spetljam s njom. Dotad sam vodio ljubav tek s dvije-tri žene. Počeo sam pomalo i pušiti u to vrijeme, no još nisam znao pravo ni opsovati nekoga. Možete zamisliti, Carol je dolazila da me vidi, a ja uopće nisam obraćao pozornost na nju. Sjedila bi i gledala me dok bih ja vježbao trubu, što sam zapravo radio cijelo vrijeme.
Howard bi se vratio kući nakon što bi Carol otišla, a ja bih mu rekao: “Howarde, znaš da je bila Carol.”
“Pa što?” odvratio bi Howard.
“Pa što?” rekao bih. “Što misliš time reći - ‘Pa što?’” “I što si učinio, Miles?”
“Ništa”, odgovorio bih mu. “Ništa nisam učinio.”
“Slušaj, Miles”, Howard bi na kraju rekao, “ta je cura bogatašica.
Hoću reći, ako dolazi, znači da joj se sviđaš, zato učini nešto. Misliš da dolazi ovamo i u Luckyjevu kuću trubeći svojim cadillacom samo tako, stari? Zato, kad sljedeći put dođe, poduzmi nešto. Slušaš li što ti govorim, Miles?”
Došla je ubrzo nakon našeg razgovora i zatrubila svojim novim cadillacom. Pustio sam je unutra i ona me pitala treba li mi što. Cadillac se sjajio ispred kuće, spuštena krova, a ona finija od najotmjenije dame. Nisam još mutio s bjelkinjama u to vrijeme pa sam vjerojatno bio malo uplašen. Možda sam samo jednom poljubio bijelu curu u New Yorku. No još nikad nisam spavao ni s jednom. Zato sam joj rekao da mi ništa ne treba. Ona se okrenula i otišla. Kad se Howard vratio kući, rekao sam mu da je svratila Carol i pitala me trebam li štogod.
“I što?” pitao me Howard.
“Rekao sam joj da mi ništa ne treba. Nisam želio lovu ni išta drugo.”
“Koji si ti luđak, budalo jedna”, odvratio mi je Howard, bijesan do jaja. “Kad opet dođe i ti mi kažeš takvu budalaštinu a nemaš prebijene pare, stari, odrezat ću ti taj tvoj usrani nos. Ovdje više nigdje ne možemo svirati. Crnački sindikat ne želi da sviramo jer smo previše moderni. Sindikat bijelaca ne voli nas jer smo crnci. A pred tobom stoji bjelkinja, kučka koja ti želi dati lovu, tebi koji si gol ko crkveni miš, i ti si je na kraju odbio? Ako opet tako usereš stvar, priklat ću te, ti folirantsko govno, čuješ li ti mene, shvaćaš li što ti želim reći? Bolje za tebe da razumiješ, jer se ne zajebavam.”
Znao sam da je Howard drag i sve to, ali nije podnosio glupa sranja. Sljedeći put kad je Carol svratila i pitala me trebam li love, rekao sam joj: “Aha.” Kad mi je ponudila novac, ja sam ga i uzeo.
Rekao sam to Howardu, a on mi je na to samo odvratio: “Dobro.” Poslije toga sam razmišljao što mi je Howard želio reći, koliko mi je ta usrana situacija zasmetala - to što mi je ona dala lovu. Nikad se prije nisam doveo u tako odvratnu situaciju. No prvi sam se put našao u takvoj neprilici, da nisam uopće imao love. Nakon toga Carol mi je poklanjala džempere i slična sranja jer su noći u Los Angelesu postale prohladne. Nikad nisam zaboravio razgovor koji sam vodio s Howardom. Zapamtio sam ga od riječi do riječi. Što mi se rijetko događa.
Nakon što sam napustio Bennyjev bend napokon sam se priključio Birdu i neko vrijeme s njim svirao. O Birdu je za vrijeme njegova boravka u Los Angelesu brigu vodio i Howard McGhee. Bird je jedno vrijeme živio s Howardom kad se nakon svirke s Dizzyjem u klubu Billyja Berga probio i postao poznat. Glazba koju su Diz i Bird izvodili u Bergovu klubu privukla je pažnju i oduševila, no Dizzy se želio vratiti u New York. Kupio je avionske karte za cijeli bend - i za Birda - kako bi odletjeli natrag u New York. Svi su pristali, željeli su se vratiti. Ali u posljednjoj je minuti Bird odlučio unovčiti svoju kartu i kupiti si šut heroina.
U rano proljeće 1946., mislim da je bio ožujak, Ross Russell je Birdu dogovorio snimanje za Dial Records. Ross se pobrinuo da Bird bude trijezan, mene je stavio na trubu, Luckyja Thompsona na tenor-saksofon, tipa po imenu Arv Garrison na gitaru, Vica McMillana na bas, Roya Portera na bubnjeve i Dodoa Marmarosu na klavir.
U to je vrijeme Bird pio jeftino vino i fiksao se heroinom. Ljude na zapadnoj obali bebop nije zanimao toliko kao Njujorčane - mislili su da je sranje koje sviramo i izvodimo vrlo čudno. Osobito su tako gledali na Birda. Bio je švorc, izgledao je loše i otrcano i svi koji su znali tko je on, znali su da je riječ o jebenom genijalcu koje uopće ne mari ni za što i ni za koga. Oni ostali, kojima je rečeno da je Bird prava zvijezda, mogli su samo vidjeti pijanog tipa bez prebijene pare koji na pozornici svira čudne pizdarije. Mnogo njih nije popušilo svu tu famu o tome da je Bird genij pa su ga jednostavno ignorirali, i mislim da je to narušilo njegovo samopouzdanje i vjeru u to što radi. New York je napustio kao kralj, no u Los Angelesu bio je samo još jedan uvrnuti pijani crnac bez ijednog novčića u džepu koji svira tamo neke neobične stvari. Los Angeles je grad sagrađen na slavnim zvijezdama, a Bird zasigurno nije izgledao kao neka zvijezda.
No na tom snimanju koje je Ross dogovorio za Dial Bird se pribrao i odsvirao nevjerojatno dobro, jednostavno rasturio. Sjećam se da smo noć prije u klubu Finale održali probu. Pola večeri proteklo nam je u raspravi o tome što ćemo svirati i tko će što svirati. Nije bila moguća proba na sam dan snimanja pa su glazbenici popizdili što će svirati stvari koje nisu dobro poznavali. Bird nikad nije znao suvislo objasniti ljudima što od njih očekuje. Jednostavno bi doveo nekoga za koga bi mislio da može odsvirati ono što treba i sve prepustio glazbeniku. Ništa ne bi zapisao, možda tek konturu melodije. Sve što je želio bilo je odsvirati nešto, pokupiti lovu, što prije otići i nabaviti si nešto heroina.
Bird bi svirao melodiju koju je želio. Drugi su glazbenici morali zapamtiti što je on odsvirao. Bio je stvarno spontan, ravnao se prema svom instinktu. Nije se prilagodio zapadnjačkom načinu uzajamne suradnje glazbenika u skupini i organizaciji svakog detalja. Bird je bio veliki improvizator i smatrao je da otud potječe dobra mjuza i da se veliki glazbenici time moraju baviti. Držao se svog koncepta “jebeš sve što je zapisano”. Sviraj što znaš, sviraj to dobro i sve će sjesti na svoje mjesto - što je suprotno od zapadnjačkog koncepta zapisivanja glazbe.
Sviđalo mi se kako to Bird radi. Mnogo sam naučio od njega upravo na taj način. Poslije će mi to biti od velike pomoći u osmišljavanju vlastitoga koncepta glazbe. Čovječe, to sranje ima vajde, funkcionira. No ako imate nekoliko tipova koje ne shvaćaju što se događa ili se ne mogu nositi sa svim tim slobodnim izražajem koji im nudite i sviraju što oni žele, tada se iz toga neće izroditi ništa dobroga. Bird bi dovodio frajere koji nisu mogli svladati tu zamisao, koncepciju glazbe. Dovodio bi ih i na studijska snimanja i na svirku uživo. Zbog toga se povela žučna rasprava i u klubu Finale, večer prije dogovorenog snimanja.
Snimali smo u Hollywoodu, u studiju Radio Recordersa. Bird je bio u pravom raspoloženju tog dana, rasturao je. Snimili smo “Night in Tunisia”, “Yardbird Suite” i “Ornithology”. Dial je objavio “Ornithology” i “Night in Tunisia” na ploči od 78 okretaja u travnju te godine. Sjećam
se da je tog dana Bird snimio i pjesmu “Moose the Mooch”, nazvanu po tipu koji je Birdu nabavljao heroin. Mislim da je taj diler dobio otprilike pola autorskog honorara s te ploče jer je Birda opskrbljivao heroinom. (Vjerojatno je to na određeni način bilo naznačeno i u Birdovu ugovoru.)
Koliko se sjećam, svi su tog dana dobro odsvirali svoje dionice, svi osim mene. Bilo je to moje drugo snimanje s Birdom i nije mi bilo jasno zašto nisam svirao dobro, a mogao sam. Možda sam bio živčan. Zapravo, nije bila riječ o tome da sam svirao užasno. Ali sam mogao bolje. Ross Russell - folirantski gad kojeg nikad nisam mogao podnijeti jer je bio obična krvopija, pijavica koji nikad ništa nije učinio osim što je Birdu samo sisao krv kao vampir - rekao je nešto u smislu toga da sam uprskao. Jebeš to bijelo blebetalo. On nije bio glazbenik i kako je onda mogao znati što se Birdu sviđa?! Rekao sam Rossu Russellu da me može poljubiti u dupe.
Sjećam se da sam tog dana svirao sa sordinom15 kako bih dobio zvuk koji se razlikuje od Dizzyjeva. No čak i sa sordinom, još sam zvučio poput Dizzyja. Bio sam ljut na sebe jer sam želio postići svoj zvuk. Još sam vjerovao da sam nadomak tomu da iz trube izvučem vlastiti ton. Čak i tada jedva sam čekao da postanem samo svoj, a bilo mi je tek devetnaest. Bio sam nestrpljiv i prema sebi i prema svemu drugome. No zadržao sam to u sebi, a oči i uši držao sam širom otvorene kako bih što više naučio.
Nakon što smo snimili tu ploču, mislim da je to bilo nekako u isto vrijeme, možda početkom travnja, policija je zatvorila Finale koji su tada vodili Howard i Dorothy McGhee. Howard je neprestano bio na udaru bijelih policajaca koji su ga zajebavali jer je bio oženjen bjelkinjom. Kad je Bird počeo živjeti u njihovoj garaži i opijati se, okružen svim tim svodnicima, dilerima i uličarima, policiji to nije promaknulo pa je reagirala. Howard i Dorothy počeli su se sve više družiti s brojnim sumnjivim tipovima. bili su žilav par i nisu promijenili ponašanje. Policija je zatvorila Finale s obrazloženjem da se ondje dila droga - što je bila istina. No nikad nisu uhitili nikoga. Klub je zatvoren zbog sumnji u određene kriminalne radnje.
Na početku nije postojalo mnogo mjesta na kojima su džez-glazbenici mogli svirati, posebno crni džezisti. Nije se moglo gotovo ništa zaraditi. Ubrzo mi je otac počeo slati lovu pa se moglo izdržati. Ipak, situacija baš i nije bila sjajna. U to je vrijeme u Los Angelesu bilo teško nabaviti heroin. To me nije zabrinjavalo jer ga nisam uzimao, ali Bird je već dobrano zaglibio. Dotad je već postao stvarno teški ovisnik i počeo je s mučnim odvikavanjem. Jednostavno je nestao. Nitko nije znao da živi kod Howarda, a Howard nikome nije rekao da se Bird pokušava “skinuti”. Kad je napokon odbacio heroin, Bird se okrenuo drugoj gadnoj ovisnosti - počeo je piti. Jednom mi je rekao da se pokušava skinuti s heroina i da nije uzeo šut već tjedan dana. No imao je osam litara vina na stolu, prazne litrenke viskija u kanti za smeće, bennyje16 razasute po stolu i pretrpanu pepeljaru iz koje su ispadali opušci.
Bird je i prije prilično pio, no nikad se nije tako opijao kao kad se skinuo s heroina. Počeo je piti tričetvrtlitrenke bilo kojeg pića kojeg bi se uspio dočepati. Volio je viski, koji bi nestao istog trenutka kad bi ga se dočepao. No još se više opijao vinom. Poslije mi je Howard rekao da ga je to održalo kad se skidao s droge - pio je porto. Onda je počeo uzimati tablete, benzedrin, što mu je uništilo tijelo.

15 Prigušivač (op. prev.)
16 sleng amfetamini u obliku tableta - kemijski stimulansi koji djeluju na središnji živčani sustav (op. prev.)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu