Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Uto Nov 06, 2018 1:34 pm

First topic message reminder :



Originalno objavljena 1989. godine, autobiografija jazz-glazbenika Milesa Davisa, u suradnji s Quincyjem Troupeom, po opće prihvaćenom mišljenju jedno je od najznačajnijih djela svoga žanra. Unutar njegovih hvaljenih korica nalazi se čitavo bogatstvo Davisovih osobnih ispovjedi: osvrta na vlastitu ekscentričnu osobnost, kao i osebujan pogled na glazbu. Također, ovo djelo podastire čitav niz utjecaja na Davisovo stvaralaštvo, ali i pojašnjava pozadinu njegovih glazbenih ostvarenja, suradnji i nastupa. Quincy Troupe mnogo je vremena proveo u razgovoru s legendom jazz-glazbe, opširno dokumentirajući Davisova živopisna sjećanja, što je urodilo izrazito iskrenom autobiografijom, u kojoj će svaki čitatelj dobiti iznimnu priliku upoznati se s buntovnim afroameričkim glazbenikom golemog utjecaja na posvemašnji povijesni tijek kreativnog glazbenog izričaja.

Pisana slobodnim stilom i namijenjena širokom krugu čitateljstva, priča se čita u jednom dahu, kao svjedočanstvo čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos ne samo jazzu, nego i cjelokupnoj glazbenoj sceni posljednjih šezdeset godina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:45 am




Finale je ponovo svoja vrata otvorio u svibnju 1946. Bird je na trubu stavio Howarda umjesto mene i iz nekog razloga taj mi se mjesec usjekao u pamćenje. Bird je u sastavu imao Howarda, Reda Callendera, Dodoa Marmarosu i Roya Portera. Jako je propao u fizičkom smislu, naočigled svih, ali još je genijalno svirao.
Počeo sam izlaziti s mlađim glazbenicima iz Los Angelesa - Mingis som, Artom Farmerom i, naravno, Luckyjem Thompsonom, s kojim sam se najviše družio tijekom boravka na Zapadnoj obali. Mislim da sam odsvirao jednu gažu s Birdom u travnju, no nisam potpuno siguran. Čini mi se da sam svirao u klubu Carver, unutar kampusa UCLA. Koliko se sjećam, tada su svirali i Mingus, Lucky Thompson, Britt Woodman i možda Arv Garrison. Posao se u Los Angelesu teško nalazio pa sam se do svibnja, ili je to bio lipanj, umorio od života u tom gradu. Scena je bila umrtvljena. Ništa novoga nisam mogao naučiti.
Arta Farmera upoznao sam u uredima crnačkog sindikata, u crnačkom kvartu koji se nalazio u središtu Los Angelesa. Mislim je bila riječ o Localu 767. Razgovarao sam s trubačem Sammyjem Yatesom, koji je svirao u bendu Tinyja Bradshawa. Još su neki dečki stajali uokolo i zapitkivali me što se događa s novom mjuzom, bebopom, i kako je u New Yorku. Zanimale su ih te stvari. Odgovarao sam im ono što sam znao.
Sjećam se da je sa strane stajao jedan jako miran i povučen tip kojemu nije moglo biti više od sedamnaest ili osamnaest godina. Slušao je sve što sam govorio, upijajući svaku riječ. Već sam ga viđao po jam sessionima. Bio je to Art Farmer. Svirao sam s njegovim bratom blizancem i doznao da i Art svira trubu i krilnicu. Kratko smo porazgovarali o glazbi. Svidio mi se jer je bio stvarno pristojan tip i prilično je dobro svirao za nekog tako mladog.
Najčešće sam ga sretao u Finaleu. Bolje sam ga upoznao tek poslije, nakon što se preselio u New York. No prvi sam ga put sreo u Los Angelesu. Velik broj mladih glazbenika iz Los Angelesa, koji su ozbiljno shvaćali sviranje i glazbu, prilazio bi mi i postavljao pitanja o tome što se događa u New Yorku. Znali su da sam često svirao s velikim facama pa su željeli čuti nešto o mojim iskustvima.
Do ljeta 1946. radio sam s bendom Luckyja Thompsona u plesnoj dvorani Elks, južnije na Central Avenue, gdje nas je slušala crnačka publika iz Wattsa. Bile su to guzice koje su inače slušale country, ali im se svidjela i naša glazba jer su na nju mogli plesati. Mingus je u tom bendu svirao bas. Lucky bi lokal unajmljivao triput na tjedan i oglašavao nastupe približno ovako: “Zvijezde Luckyja Thompsona predstavljaju briljantnog mladog trubača Milesa Davisa, koji je ovdje posljednji put svirao s Bennyjem Carterom.” Čovječe, kako je to bilo smiješno. Lucky Thompson bio je prava ljudina. Gaže smo svirali negdje tri-četiri tjedna, a tada je Lucky otišao s bendom Boyda Raebuma.
U to sam vrijeme gostovao na Mingusovom albumu Baron Mingus and His Symphonic Airs. Mingus je bio genijalni luđak - nikad nisam shvatio što je želio reći tim naslovom. Jednom mi je pokušao objasniti, no mislim da čak ni on sam nije znao što mu je prolazilo glavom kad je smišljao taj naslov. Ipak, Mingus ništa nije činio napola. Ako bi odlučio da napravi budalu od sebe, to bi napravio bolje od svih koji su to ikad pokušali. Mnogima se nije sviđalo to što Mingus sam sebe naziva Baronom, no meni to uopće nije smetalo. Mingus je možda bio luckast, ali je također bio i ispred svog vremena. Jedan od najboljih basista svih vremena.
Charles Mingus bio je pravi kučkin sin koji nije podnosio ničija sranja. Upravo to sam cijenio kod njega. Mnogi ga nisu podnosili, ali mu se nisu to usudili reći u facu. Meni to nije predstavljalo problem. Nije me uplašilo to što je golem. Zapravo je bio nježan, pristojan tip koji ne bi ni mrava zgazio, sve dok se netko s njim ne bi počeo zajebavati. A tada, pazi ga se! Cijelo smo se vrijeme svađali i vrištali jedan na drugoga. No Mingus mi nikad nije zaprijetio
da će me udariti. Kad je 1946. Lucky Thompson napustio grad, Mingus je postao moj najbolji prijatelj u Los Angelesu. Zajedno smo vježbali i neprestano razgovarali o glazbi.
Bird me zabrinjavao jer je pio kao smuk i počeo se debljati. Bio je u tako lošem fizičkom stanju da se, prvi put otkad sam ga upoznao, to odrazilo i na njegovo sviranje. Sad je već pio litru viskija na dan, što je bio znatni pomak od tričetvrt litre na početku. Vidite, narkići imaju svoje rutine. Prvo moraju zadovoljiti svoju naviku. I tek tada mogu funkcionirati, svirati, pjevati, što god. No Bird je ispao iz svoje rutine tijekom boravka u Kalifomiji. Kad dođete u novu sredinu i kad ne možete stalno pronalaziti to što vam je potrebno, počnete pronalaziti neke druge stvari - njemu je to bilo piće. Bird je bio narkić. Njegovo je tijelo tražilo heroin, bilo je naviknuto na njega. No istodobno, tijelo mu nije bilo naviknuto na sva ta učestala opijanja. Jednostavno je pomahnitao. Dogodilo mu se to tada u Los Angelesu, a poslije i u Chicagu i Detroitu.
Počelo je biti očito kad je Ross Russell organizirao još jedno snimanje za Dial Records, u srpnju 1946. Bird nije bio u stanju svirati. Howard McGhee, koji je tog dana trebao svirati trubu, okupio je bend. Birda si mogao samo žaliti - nije bio u stanju odsvirati ni note. Boravak u Los Angelesu, zanemarivanje, nedostatak bilo kakve droge, opijanje litrama viskija i gutanje amfetamina na kraju je uzelo danak i potpuno ga iscrpilo. Izgledao je ispijeno i ja sam stvarno mislio da je s njim gotovo. Mislio sam da će umrijeti. Poslije se te večeri, nakon snimanja, vratio u hotelsku sobu i tako se napio da je zaspao s cigaretom u ustima i zapalio krevet. Kad je ugasio vatru i istrčao gol na ulicu, policija ga je uhitila. Mislili su da je neki luđak i odveli ga u državnu bolnicu Camarillo. Ondje je zadržan čak sedam mjeseci. To mu je vjerojatno spasilo život iako su mu ondje radili raznorazna zajebana sranja.
Kad su na taj način odveli Birda, svi smo iz branše bili stvarno šokirani, posebno glazbenici u New Yorku. No ono što je zapravo užasnulo svakoga od nas bila je šok-terapija kojoj je Bird bio podvrgnut u Camarillu. Jednom su mu pustili toliko struje u tijelo da je gotovo odgrizao vlastiti jezik, Nisam shvaćao zašto mu daju elektrošokove. Tvrdili su da mu to pomaže. No umjetniku kao što je bio Bird ta je šok-terapija pomogla samo u tome da ga još više razjebe. Iste su stvari radili i Budu Powellu kad se razbolio, i nije mu uopće pomoglo. Bird je bio u tako lošem stanju da su mu doktori rekli da će umrijeti ako dobije jaču prehladu ili upalu pluća.
Nakon što je Bird napustio scenu često sam znao vježbati s Charliejem Mingusom. Pisao je melodije koje smo Lucky, on i ja uvježbavali. Mingusu se živo jebalo koja vrsta glazbenog ansambla izvodi njegove stvari - želio je samo da se ta njegova sranja neprestano vrte i sviraju. Često sam se svađao s njim zbog svih tih naglih harmonijskih promjena u njegovim pjesmama.
“Mingus, ti si takva usrana lijenčina, stari, toliko da ne želiš usklađivati stvari. Samo - bam!
lupiš akord, što je katkad stvarno zgodno, ali čovječe, nije baš da pali svaki prokleti put!”
Nasmijao bi se na te riječi i rekao mi: “Miles, samo sviraj to sranje tako kako sam ga napisao.” Poslušao sam ga. Tada je to sve zvučilo jako čudno. No Mingus je, baš kao i Duke Ellington, bio ispred svog vremena.
Znao je svirati raznolike pizdarije. Odjednom bi počeo pisati neobičnu mjuzu, gotovo preko noći. Mislim, ništa u glazbi i zvuku nije “pogrešno”. Možete lupiti što god vam padne na pamet, bilo koju vrstu akorda. Sjetite se sjebanih stvari koje je znao svirati John Cage, ispuštajući svu silu neobičnih zvukova i šumova. Glazba je otvorena za razne stvari. Znao sam mu se podrugivati: “Mingus, zašto sviraš na taj način?” Recimo, svirao bi “My Funny Valentine” u duru, a ta se melodija zapravo mora svirati u d-molu. Samo bi nabacio onaj svoj slatki smiješak i nastavio po svome. Mingus je bio ljudina i pol, čovječe, čisti genij. Obožavao sam ga.
No da se vratim svojoj priči. Tijekom ljeta 1946. - mislim da je bio kolovoz - u Los Angeles doputovao je bend Billyja Eckstinea. Fats Navarro bio je njihov stalni trubač, no napustio je bend i ostao u New Yorku. Zato me B. potražio - Dizzy mu je rekao da sam u Los Angelesu - i pitao me želim li svirati u njegovu bendu. “Hej, Dick” - B. me zvao Dick -“dakle, sad si spreman, seronjo?”
“Aha”, odgovorio sam mu.
“Dick, dat ću ti 200 dolara tjedno, svirao ti ili ne svirao. No nemoj to nikome otkriti”, rekao mi je. “Ako se izlaneš, ubit ću boga u tebi.”
“Okej”, potvrdio sam, široko se cereći.
Vidite, B. me pitao da se pridružim njegovu bendu još prije nego što sam napustio New York. Stvarno me želio. Zbog toga mi je u Los Angelesu i ponudio toliku lovu. Prije sam uživao svirajući u malim sastavima, a Freddie Webster rekao mi je: “Miles, znaš da je svirka s B.-om smrt za tebe. Ako odeš za njim, kreativni glazbenik u tebi jednostavno će presahnuti. Nećeš moći raditi ono što ti želiš. Nećeš moći svirati ono što ćeš ti poželjeti. Oni odlaze u Južnu Karolinu, a tebi se to neće svidjeti. Ne možeš se ceriti kao klaun. Nisi čiča Tomo i napravit ćeš nešto zbog čega te će bijelci tamo htjeti upucati. Zato, nemoj to činiti. Reci mu da ne želiš ići s njim.”
Ja sam ga poslušao jer je Freddie bio moj najbolji kompić i usto vrlo pametan. Kad sam pokušao reći da ni B. ne trpi ničija sranja, pa zašto onda ne bi i njega ustrijelili tamo dolje na Jugu, Freddie mi je odgovorio: Miles, B. je zvijezda koja zarađuje silne pare. Ti nisi u tom rangu. Zato se nemoj trpati u isti koš s njim, još ne.” Zbog svega toga mi je B. tom prilikom rekao: “Dakle, Dick. Jesi li sad spreman, seronjo?” kad me pitao da se pridružim njegovu bendu u Los Angelesu.
Podjebavao me jer nisam postao član benda još onda u New Yorku. No uvažio je moje mišljenje i odbijanje.
U bendu su saksofone svirali Sonny Stitt, Gene Ammons i Cecil Payne Linton Gamer - brat Errolla Gamera - bio je na klaviru, Tommy Potter na basu i Art Blakey na bubnjevima. Trubačku sekciju činili su Hobart Dotson, Leonard Hawkins, King Kolax i ja.
Dotad je B. već postao jedan od najslavnijih pjevača u Sjedinjenim Državama, uz bok Franku Sinatri, Natu Kingu Coleu, Bingu Crosbyju i ostalim velikanima. Crnkinje su ga smatrale seks-simbolom, zvijezdom. I bjelkinje su ga također tako percipirale, ali nisu ga u tolikoj mjeri voljele ili kupovale njegove ploče kao što su to činile crnkinje. Bio je grubi kurvinski sin koji nije trpio da mu itko sere po glavi, ni žensko ni muško. Jednostavno bi sastavio sa zemljom prvog koji bi prešao granicu podnošljivog.
No B. se radije smatrao umjetnikom nego zvijezdom. Mogao je zaraditi brdo love za sebe da je odustao od benda i počeo nastupati samostalno, kao pjevač. Ta je postava benda, baš kao i sve prije nje, bila vrlo čvrsta i disciplinirana. Rasturili bi svaku stvar koju je B. poželio da sviraju. Bend bi počeo izvoditi stvarno dobre stvari nakon što bi B. otpjevao svoje numere. Samo bi stajao pokraj sa širokim osmijehom na usnama, uživajući u tome što svaki od svirača izvodi. B.-ov bend nikad nije mogao pošteno snimiti svoju svirku. Producente je više zanimao
B. kao pjevač pa su stavljali naglasak na njega i popularnu glazbu. Morao je izvoditi pop-stvari kako bi bend i dalje nastupao.
Koliko se sjećam, B. je imao orkestar od 19 svirača, a u ono su se vrijeme veliki ansambli raspadali zbog nedostatka novca. Jednog mi je dana,, tijekom stanke od tjedan dana bez
nastupa, B. donio gomilu novca. Rekao sam mu: “B., ne mogu uzeti tu lovu, čovječe, pa ostali momci još nisu primili plaću.”
B. se samo nasmiješio i stavio novac natrag u džep. Nikad mi više nije ponudio takvo što. Nije stvar bila u tome da nisam mogao potrošiti lovu. Mogao sam je potrošiti na svoju obitelj
Irene je bila u East St. Louisu s dvoje klinaca, Cheryl i Gregoryjem. No jednostavno nisam mogao uzeti lovu znajući da ostali momci još nisu bili plaćeni za svoje nastupe.
Kad nismo odrađivali plesnjake i druga sranja diljem Los Angelesa, razbijali smo se u manje grupice i svirali u malim klubovima, kao što je bio Finale. Ostali smo tako u Los Angelesu oko dva-tri mjeseca, nakon čega smo se vratiti u New York, u kasnu jesen 1946. Kratko smo se zadržali i u Chicagu.
S B.-ovim sam bendom nastupao po cijeloj Kalifomiji pa je i moja reputacija polako rasla. Kad sam se spremio da s bendom napustim Los Angeles, Mingus se ozbiljno naljutio na mene. Mislio je da napuštam Birda, koji je još bio zatvoren u Camarillu. Pitao me kako se mogu vratiti u New York bez Birda. Pobjesnio je kao furija. Ništa na to nisam mogao reći pa sam šutio. Zatim je rekao da mi je Bird bio poput “tate”. Odgovorio sam mu da ne mogu više ništa učiniti za Birda. Sjećam se svojih riječi: “Slušaj, Mingus, Bird je u mentalnoj ustanovi i nitko nema pojma kad će moći izaći. Znaš li možda ti, stari? Bird je potpuno sjeban, zar ne shvaćaš?”
No Mingus se nije predavao: “Već sam ti rekao. Miles, Bird je tvoj otac u glazbenom smislu. Ti si jedan šupak. Miles, taj te je čovjek stvorio.” Opet sam mu odgovorio: “Jebi se, Mingus. Nije me napravio nikakav jebeni probisvijet, crnčugo, već moj pravi otac. Bird je možda bio u situaciji da mi pomogne, i to je učinio. No ta me ništarija nije stvorila, stari. Zato zajebi s time. Dosta mi je ovog prenapuhanog Los Angelesa. Moram se vratiti u New York, gdje se događaju prave stvari. I nemoj se zabrinjavati oko Birda, Mingus. Bird će shvatiti čak i ako ti ne budeš shvaćao.”
Taj razgovor s Mingusom doista me potresao jer sam ga volio, a vidio sam da ga moj odlazak duboko dira. Odustao je od nagovaranja da ostanem. Ipak, mislim da je ta svađa ozbiljno narušila naše prijateljstvo. Svirali smo zajedno i nakon tog incidenta, ali više nismo bili bliski kao prije. Međutim, ostali smo prijatelji, bez obzira na razne tvrdnje onih koji su o nama pisali u svojim knjigama. Ti autori nikad nisu razgovarali sa mnom. Kako bi onda mogli znati što sam ja mislio o Charlieju Mingusu? Poslije nas je život odveo različitim putevima - Mingus i ja otišli smo svaki na svoju stranu, kao i većina drugih ljudi. No bio je moj frend, čovječe, i on je sam toga bio svjestan. Možda se nismo u svemu slagali, čak i prije svađe oko Birda, ali smo uvijek bili prijatelji.
Počeo sam šmrkati kokain dok sam svirao u B.-ovu bendu. Hobart Dotson, trubač koji je sjedio do mene, navukao me na to. Jednog mi je dana ponudio kristaliće čistog kokaina. bili smo u Detroitu, na povratku kući u New York. Na heroin me prvi navukao - koji sam konzumirao i dok sam bio u B.-ovu bendu - Gene Ammons, u puhačkoj sekciji. U sjećanju mi je ostalo prvo ušmrkavanje kokaina. Nisam imao pojma što je to, čovječe. Znao sam samo da mi se odjednom sve razbistrilo, osjetio sam iznenadan nalet energije. Kad sam prvi put probao heroin, samo sam dremuckao i nisam znao što mi se događa. Čovječe, koji čudan osjećaj. No osjećao sam se potpuno opušteno. Šuškalo se o tome da ćete svirati kao Bird ako počnete uzimati heroin. Mnogo je glazbenika upravo zato i probalo heroin. Vjerojatno sam samo čekao da me dotakne njegov genij. Ipak, gadno sam pogriješio što sam se upetljao u to sranje.
Sarah Vaughan do tog je vremena već napustila bend, a njezino je mjesto zauzela pjevačica Ann Baker. Dobro je pjevala. Također, bila je prva žena koja mi je rekla da “uzdignuti kurac nema savjesti”.
šta.Jednostavno bi otvorila vrata moje hotelske sobe, ušla i pojebala me. Prava ženska, nema
Obično smo putovali autobusom i ako bi B. uhvatio nekoga kako spava otvorenih usta,
ubacio bi mu u usta soli i tako ga probudio. Čovječe umrli bismo od smijeha pri pogledu na tog jadnika koji bi se zakašljao pri čemu bi mu, jebote, očne jabučice gotovo iskočile van. Ajme, čovječe, B je znao biti urnebesno zabavan.
Bio je tako uredan i sređen tih godina da su žene doslovno plazile po njemu. Zgodan do te mjere da sam katkad pomišljao da izgleda poput neke curice. Mnogo je ljudi dijelilo moje mišljenje jer je B. bio tako zgodan da je izgledao premekano. Unatoč tome, bio je jedan od najžešćih gadova koje sam sreo u svom životu. Jednom smo tako bili u Clevelandu ili Pittsburghu - čekali smo B.-a u autobusu ispred hotela, spremni da krenemo. Kasnili smo u polasku gotovo sat vremena. B. se pojavio na izlazu iz hotela, ruku pod ruku s finom damom. Rekao mi je: “Hej, Dick, ovo je moja ženska.”
Ona je prozborila nešto u smislu: “Imam ime, Billy, reci mu moje ime.”
B. se okrenuo i odbrusio joj: “Kurvo, začepi!” Odjebao ju je na licu mjesta.
No ona je nastavila: “Slušaj, ti ljigavče, da nisi tako zgodan, slomila bih ti taj bijedni vrat, ti folirantska mrcino.”
B. je samo stajao na mjestu, smijao se i odgovorio joj: “Ma zaveži, kučko. Čekaj samo dok se malo odmorim. Razbucat ću ti tu usranu guzicu jednom zasvagda!” Žena je pobjesnila kao furija.
Poslije, u New Yorku, nakon što se bend raspao, nalazio sam se s B,-om i ružio s njim po klubovima u Ulici. Tada sam već šmrkao koku pa bi B. kupio svu silu tog sranja. Prodavali su je u sićušnim paketićima. B. bi prebrojavao paketiće i govorio mi: “Koliko ti paketića imaš, Dick?”
Kad sam bio mlađi, imao sam problem sličan B.-ovu - bio sam previše ljepuškast u licu. Te davne 1946. izgledao sam tako mladoliko da su ljudi govorili kako imam ženske oči. Kad bih ušao u trgovinu alkoholnih pića da sebi ili nekom drugom kupim viski, uvijek bi me pitali koliko imam godina. Rekao bih im da imam dvoje djece, ali bi prodavači još željeli vidjeti moju osobnu iskaznicu. Bio sam sitan i imao lice djevojčice. Za razliku od mene, B. je bio sofisticiran i ženskaroš. Od njega sam naučio i kako se odnositi prema ljudima koje niste željeli u svojoj okolini. Jednostavno ste im trebali reći da odjebu i maknu vam se iz vidokruga. To je bilo to. Sve drugo bilo je gubljenje vremena.
Na povratku u New York prošli smo kroz Chicago, Cleveland, Pittsburgh i neke druge gradove, zaboravio sam koje. Kad smo stigli u Chicago, otišao sam kući da vidim svoju obitelji
i prvi put svog sina.
Bilo je božično vrijeme pa sam blagdane proveo sa svojima. Nakon toga bend je ostao zajedno prva dva mjeseca 1947., a onda smo se raspali. Do mene su doprle dobre vijesti: časopis Esquire nominirao me za nagradu Nova zvijezda u kategoriji trubača, vjerojatno zbog nastupa s Birdom i B.-ovim bendom. Dodo Marmarosa osvojio je tu nagradu u kategoriji klavira, Lucky Thompson za tenor-saksofon, a sva smo trojica svirali s Birdom. Bila je to gadna godina, ali u neku ruku i dobra.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:46 am





Peto poglavlje
Opet sam bio u New Yorku, Ulica je ponovo otvorila svoja vrata. Iskusiti 52. ulicu između 1945. i 1949. bilo je kao čitanje knjige o budućnosti glazbe. U jednom su klubu nastupali Coleman Hawkins i Hank Jones. Imali ste i Arta Tatuma, Tinyja Grimesa, Reda Aliena, Dizzyja, Birda, Buda Powella, Monka, sve njih u jednoj ulici, katkad i iste večeri. Mogli iste ići kamo god biste poželjeli i slušati veličanstveno jebene stvari. Bilo je nevjerojatno. Pisao sam nešto za Saru Vaughan i Budda Johnsona. Hoću reći, svi su bili ondje. Danas ne možete slušati takve velikane sve zajedno na jednom mjestu. Ne pruža vam se ta mogućnost.
No 52. ulica bila je nešto drugo kad se sve to događalo. Sva bi mjesta bila krcata ljudima, a klubovi nisu bili veći od obične sobe. Bile su to skučene prostorije pretrpane ljudima. Klubovi su se nizali jedan za drugim, s obje strane ulice. Three Deuces bio je preko puta Onyxa, a s druge strane nalazio se klub Dixieland. Čovječe, unutra je bilo kao da ste u Tupelu u Mississippiju. Sve je bilo puno bijelih rasista. Onyx i klub Jimmyja Ryana mogli su se također smatrati rasističkim mjestima. No na drugoj strani ulice, odmah uz Three Deuces, nalazio se Downbeat Club, a do njega crnački Monroe’s Uptown House. Dakle, na jednom ste mjestu imali sve te klubove koji su se nizali jedan za drugim i u kojima ste svake večeri mogli slušati face kao što su bili Erroll Garner, Sidney Bechet, Oran Hot Lips Page, Earl Bostic. Svirao se tu i drukčiji džez, u drugim klubovima.
Scena je bujala. Kažem vam, smatram da nikad više nećemo biti u prilici doživjeti takvu veličanstvenu svirku na jednom mjestu.
I Lester Young zalazio je na ta mjesta. Upoznao sam Preza kad je prolazio kroz St. Louis i svirao u Rivieri, prije nego što se preselio u New York. Zvao me Midget17. Lesterov je zvuk i pristup bio sličan onome Louisa Armstronga, samo što je on svirao tenor-saks. I Billie Holiday imala je isti zvuk i stil, pa i Budd Johnson i bijelac Bud Freeman. Svi su oni imali isti tečni i opušteni stil sviranja i pjevanja. To je stil koji mi se sviđa, kad teče, kad se osjeti lakoća izvedbe. Jednostavno vas preplave zvuk i tonovi. Taj stil u sebi ima određenu mekoću pristupa i koncepta izvođenja glazbe, a naglasak je na jednom tonu. Takvom me načinu sviranja poučio Clark Terry. Svirao sam kao on sve dok nisam došao pod utjecaj Dizzyja i Freddieja, prije nego što sam razvio vlastiti stil. No s opuštenim načinom sviranja upoznao me upravo Lester Young.
Dakle, neko sam se vrijeme samo muvao okolo, a onda sam snimio ploču s Illinoisom Jacquetom u ožujku 1947. Imalo smo paklenu trubačku sekciju - ja, Joe Newman, Fats Navarro i još dvojica, mislim da je bila riječ o Illinoisovu bratu Russellu Jacquetu i Marionu Hazelu. Dickie Wells i bili Doggett bili su na trombonima, a Leonard Feather, glazbeni kritičar, svirao je klavir. Bilo mi je drago što ponovo sviram s Fatsom.
Dizzy ih je zvao u svoj bend koji je svirao bebop. Producent i aranžer benda bio je Walter Gil Fuller, koji je nekad pisao za B,-ov bend. Gil je bio pravi jebeni majstor u tome pa se digla prašina i zanimanje za ono što je radio Dizzyjev sastav. U travnju je Billy Shaw, Dizzyjev menadžer, dogovorio nastup u McKinley Theatreu u Bronxu. Ta mi se gaža urezala u sjećanje jer je Gil Fuller sredio najbolju trubačku sekciju koja je ikad nastupala u jednom bendu. Svirali smo ja, Freddie Webster, Kenny Dorham, Fats Navarro i Dizzy osobno. Max Roach bio je na bubnjevima. Upravo smo se spremali odraditi gažu. Bird se vratio u New York i pridružio se bendu. Izišao je iz Camarilla u veljači i visio po Los Angelesu taman toliko dugo da snimi dva

17 engl. patuljak, kepec

albuma za Dial i ponovo se vrati drogi. No bile su to katastrofalne ploče na koje je Ross Russell nagovorio Birda. Zašto je Ross izradio Birda na taj način? Čovječe, upravo zbog toga nisam podnosio Rossa Russella. Bio je to mršavi gad koji je razjebavao Birda. Kad se Bird vratio u New York, više nije bio u tako očajnom stanju kao u Los Angelesu jer nije previše pio i nije si toliko često davao šuteve, tek se poslije opet počeo više drogirati. Ipak, još je uzimao razna sranja za dizanje.
Ipak, čovječe, trubačka sekcija - cijeli bend prve večeri - jednostavno je bio prava pravcata rasturačina, kužite što hoću reći? Glazba je bila posvuda, uvukla bi se u svačije tijelo, vibrirala je u zraku. Bilo je tako dobro svirati sa svima na taj način. Svidjelo mi se, bio sam tako uzbuđen što sviram sa svim tim velikanima da jednostavno nisam znao što mi je činiti. Bio je to jedan od najuzbudljivijih i najduhovnijih trenutaka u mom životu, a mogao se usporediti jedino s prvim nastupom u B.-ovu bendu u St. Louisu Sjećam se rulje koja je te prve večeri slušala i plesala do iznemoglosti. U zraku se osjećalo uzbuđenje uzrokovano očekivanjem glazbe koja se tek trebala odsvirati. Teško je to opisati. Sve je pucketalo od elektriciteta - čaroban osjećaj. Osjećao sam se sjajno što nastupam u tom bendu. Kao da sam tek stigao, našao se u društvu glazbenih bogova i postao jedan od njih. Osjećao sam se počašćeno i ponizno. Svi se ondje okupili samo radi glazbe. Zbog toga je to bio tako sjajan osjećaj.
Dizzy je želio da bend ostane “čist”, a osjećao je da bi Bird mogao izvršiti negativan utjecaj. Te je večeri, na prvom nastupu u McKinleyju, Bird bio na pozornici i klatio se u polusvjesnom stanju, svirajući samo solaže. Nije puštao nikoga da svira prije njega. Čak su se i oni iz publike zajebavali na Birdov račun dok se on onako klimao gore na pozornici. Zbog toga ga je Dizzy, kojemu je Bird već ionako dozlogrdio, otpustio odmah nakon prvog nastupa. Nakon toga je Bird razgovarao s Gilom Fullerom i obećao mu da će ostati čist pa je od Gila tražio da to prenese Dizu. Gil je otišao Dizzyju i pokušao s njim razgovarati i nagovoriti ga da Bird ipak ostane. Ja sam također otišao do Diza i rekao mu da bi bilo dobro zadržati Birda u nekom svojstvu, kako bi za sitnu lovu nastavio pisati pjesme, mislim da je bila riječ o stotinu dolara tjedno. No Dizzy je odbio rekavši kako nema love da plaća Birdu i da jednostavno moramo nastaviti bez njega.
Koliko se sjećam, u McKinley Theatreu svirali smo nekoliko tjedana. U međuvremenu, Bird je okupio novi bend i pitao me hoću li mu se pridružiti. Pristao sam. Objavljene su dvije ploče koje je Bird snimio za Dial u Los Angelesu. Svirao sam na jednoj, a Howard McGhee sudjelovao je na drugoj, mislim da je bilo tako. Objavljene su potkraj 1946. i postale su veliki džez-hitovi. Dakle, 52. ulica ponovo je širom otvorila vrata svojih klubova, Bird se vratio u grad i vlasnici lokala željeli su upravo njega. Nastala je prava potražnja za Birdom. Ponovo su u modi bili mali bendovi i mislilo se da će Bird privući velik broj ljudi. Ponudili su mu 800 dolara na tjedan za nastupe tijekom četiri tjedna u Three Deuces. Bird je uzeo mene, Maxa Roacha, Tommyja Pottera i Dukea Jordana na klaviru. Meni i Maxu platio je 135 dolara tjedno, a Tommyju i Dukeu 125 dolara. Bird je zarađivao kao nikad prije u svom životu, čak 280 dolara tjedno. Nije mi smetalo što tjedno zarađujem 65 dolara manje nego u B.-ovu bendu, jedino mi je bilo važno da sviram s Birdom i Maxom, da zajedno stvaramo dobru mjuzu.
Sve u svemu, dobro sam se osjećao, a Bird je bio čiste glave - nije više bio u luđačkom raspoloženju kao onomad u Kaliforniji. Smršavio je i činilo se da je bio sretan s Doris. Ona je otputovala u Kalifomiju da bude s njim kad ga otpuste iz Camarrila i pravila mu je društvo u vlaku kad su se vraćali na Istok. Čovječe, Doris je stvarno voljela svog Charlieja Parkera. Sve bi učinila za njega. Bird je izgledao sretnije i spreman da odradi ugovoreno. Počeli smo svirati u travnju 1947., na zajedničkim svirkama uz trio Lennieja Tristana.
Stvarno sam bio sretan što ponovo sviram s Birdom jer je u ono vrijeme svirka s njim iz mene izvlačila ono najbolje. Bio je u stanju svirati toliko različitih stilova i pritom nikad nije ponavljao istu glazbenu ideju. Nije bilo kraja Birdovoj kreativnosti i glazbenim predodžbama. Izokrenuo bi iz temelja ritam-sekciju svake večeri. Recimo da smo svirali blues. Bird bi se uključio u 11. taktu. Ritam-sekcija svirala je uobičajeno, a Bird bi svirao tako da bi zvučilo kao da je ritam-sekcija na 1 i 3 umjesto na 2 i 4. Nitko nije mogao držati korak s Birdom tih godina, osim možda Dizzy. Svaki put kad bi to Bird napravio, Max bi vrištao na Dukea da i ne pokušava pratiti Birda. Želio je da Duke ostane ondje gdje jest jer u suprotnom ne bi bio u stanju držati korak s Birdom i razjebao bi cijeli ritam. Duke je to stalno činio kad ne bi slušao. Vidite, kad bi Bird zabrazdio svojim putem na jednoj od tih nevjerojatnih solo-dionica, sve što je ritam- sekcija morala napraviti bilo je da ostane gdje jest i svira točno određenim, pravilnim ritmom. Bird bi se eventualno vratio na pravi ritam, i to u pravo vrijeme. Kao da je to i planirao u svojoj glavi. Jedini je problem ležao u tome što to nije mogao nikome objasniti. Jednostavno ste se morali prepustiti glazbi. Svašta se toga u glazbenom smislu moglo dogoditi kad ste svirali s Birdom. Naučio sam da sviram samo ono što sam znao i rastegnem to malo naviše - malo više od onoga što sam bio u stanju odsvirati. Morali ste biti spremni na sve.
Približno tjedan dana prije prve svirke, Bird je sazvao probu u studiju Nola. Mnogo je glazbenika tog vremena imalo probe u tom studiju. Kad je sazvao probu, nitko mu nije povjerovao. Bird to nikad prije nije činio. Na prvoj su se probi pojavili svi osim Birda. Čekali smo nekoliko sati, a onda sam ja poveo probu.
Zamislite sad - premijerna večer, klub Three Deuces krcat ljudima. Nismo tjedan dana vidjeli ni čuli Birda, no dušu smo ispustili vježbajući. Dolazi nam ta crnčuga, topi se od osmjehivanja i takvog sranja, pitajući nas izvitoperenim britanskim akcentom jesmo li svi spremni za svirku. Kad je došlo vrijeme da se bend popne na scenu i počne prašiti, on nas pita: “Što sviramo?” Ja mu kažem. On kima, odbrojava početak i odsvira svaki jebeni ton u točnom tonalitetu, baš kako smo uvježbavali. Taj je kučkin sin potpuno rasturio sviranjem. Nije ispustio nijedan takt, nijednu notu, cijelu večer nije promašio nijedan tonalitet. Bilo je to nešto za pamćenje.
Svi smo u bendu bili jebeno zaprepašteni. Svaki put kad bi nas pogledao, zurili smo u njega potpuno šokirani, a on bi se samo nasmijao kao da nam govori: “Zar ste sumnjali?”
Nakon što smo odsvirali prvi set pjesama Bird nam je pristupio i rekao - ponovo tim izvitoperenim britanskim naglaskom - “Vi, momci, svirate prilično dobro večeras, osim što ste na nekoliko mjesta ispali iz ritma i promašili nekoliko tonova.” Samo smo buljili u jebenog nitkova i prasnuli u smijeh. Bila je to fascinantna svinjarija koju je Bird i inače izvodio na pozornici. Nakon nekog vremena čak ste i očekivali takvo što. A ako ne bi izveo jednu od svojih fora, tek tada bi vas iznenadio do jaja.
Bird je često svirao kratkim i snažnim izdisajima. Puhao je snažno kao neki luđak. Poslije je i Coltrane tako svirao. U svakom slučaju, katkad bi se Max Roach znao zateći između taktova. A ja nisam znao što dovraga to Bird radi jer nikad prije nisam čuo takvo što. Jadni Duke Jordan i Tommy Potter, bili su izgubljeni kao mala dječica - uostalom, poput svih drugih, samo još malo više. Kad bi Bird tako svirao, bilo bi to kao da glazbu slušate prvi put. Nikad nisam čuo da netko tako svira. Poslije smo Sonny Rollins i ja pokušali postići nešto slično, i ja i Trane, svirajući kratke, snažne nalete glazbenih fraza. No kad je Bird tako svirao, bilo je to neopisivo žestoko. Mrzim rabiti tu riječ - “opako” - no što reći kad je bilo upravo tako. Bio je glasovit po svom načinu sviranja kombinacija tonova i glazbenih fraza. Prosječni glazbenik pokušava razviti nešto logičnije, ali ne i Bird. Sve što je svirao - kad je bio raspoložen i kad je doista svirao - bilo
je zastrašujuće, a bio sam ondje svake večeri! Nismo mogli neprestano, cijele večeri, govoriti: “Sto? Jesi li čuo ovo!” Jer u tom slučaju ništa ne bismo mogli odsvirati. Došli smo do te točke da smo, kad je Bird svirao nešto zaista žestoko, jednostavno zažmirili. To bi nas odvelo još korak dalje, iako smo već bili stvarno daleko. No već nakon nekoliko sekundi bio je to opet još samo jedan radni dan s tim opakim kučkinim sinom. Potpuno nestvarno.
Već sam rekao da sam uvježbavao bend i držao ga na okupu. Upravljanje tim bendom navelo me da shvatim što moraš činiti kako bi imao sjajan bend. Ljudi su govorili da je to bio najbolji bebop-bend u široj okolici. Zato sam bio osobito ponosan što sam vođa benda. Još nisam navršio dvadeset jednu godinu 1947., ali sam stvarno brzo učio o tome što zapravo čini dobru glazbu.
Bird nikad nije govorio o glazbi, osim jedanput kad se posvađao s mojim prijateljem koji je svirao klasičnu glazbu. Rekao je frajeru da s akordima možeš postići što god poželiš. Nisam se složio, rekao sam mu da ne možeš odsvirati d u petom taktu B-bluesa. Bird je tvrdio da se to može. Poslije, jedne večeri u Birdlandu, slušao sam kako Lester Young to izvodi, no on je pritom nategnuo ton. I Bird je bio ondje u tom trenutku – samo je pogledao prema meni pogledom tipa “Pa rekao sam ti da se može”, koji bi vam uputio kad bi dokazao da niste bili u pravu. To je bilo sve što je Bird rekao o toj temi. Znao je da se takvo što može postići jer je to radio i prije. No ne bi ustao i pokazao kako to učiniti - baš ništa ne bi napravio. Jednostavno bi pustio da to sami skužite, a ako u tome niste uspjeli sami niste uspjeli i gotovo.
Mnogo sam naučio od Birda, hvatajući u letu sitnice iz načina na koji je on svirao ili nije svirao glazbene fraze ili teme. No kao što sam rekao nikad s Birdom nisam puno razgovarao, nikad više od petnaestak minuta odjednom, osim ako je bila riječ o novcu. Rekao bih mu ravno u facu: “Bird, ne zajebavaj me oko novca.” Ipak, uvijek je to činio.
Nikad mi se nije sviđalo kako Duke Jordan svira klavir, ni Maxu se nije sviđalo, ali ga je Bird unatoč svemu ipak ostavio u bendu. Ja i Max željeli smo Buda Powella na klaviru. Bird ga nije uzeo jer se on i Bud nisu podnosili. Bird bi odlazio u Monkovu kuću i pokušavao razgovarati s Budom, no Bud bi samo sjedio i ne bi mu uputio nijednu jedinu riječ. Ipak, Bud bi dolazio na gaže, s crnim šeširom na glavi, odjeven u bijelu košulju, crno odijelo i crnu kravatu, s crnim kišobranom u rukama, skockan kao crni vrag. Ni s kim ne bi razgovarao, osim sa mnom ili Monkom, ako je bio ondje. Bird bi ga preklinjao da se pridruži sastavu, a Bud bi samo zurio u njega i ispijao svoje piće. Čak se ne bi ni nasmiješio Birdu. Samo bi sjedio u publici pijan kao majka, potpuno ušlagiran heroinom. Bud bi uvijek pretjerao s drogama i neprestano je bio nafiksan, baš kao i Bird. No bio je genijalan pijanist - uvjerljivo najbolji od svih brbop-pijanista.
Max je uvijek dolazio u sukob s Dukeom Jordanom jer je ovaj svaki put sjebao tempo cijelog benda. Max bi tako pobjesnio da je želio fizički nasrnuti na Dukea. Ovaj nije slušao. Samo bi svirao. Bird bi učinio nešto svoje, a Duke bi onda izgubio na vremenu. To bi razjebalo Maxa, ako ja pritom ne bih brojio za njega. Vrištao bi na Dukea: “Razguli od ovoga, kopile jedno, opet si sjebao tajming.”
Dukea Jordana zamijenili smo Budom Powellom na ploči koju smo negdje u svibnju 1947. snimili za Savoy. Mislim da se album zvao Charlie Parker All Stars. Na njemu je sudjelovala redovita Birdova postava, svi osim Dukea. Za taj sam album napisao pjesmu “Donna Lee” - prvu stvar koja se našla na nekoj ploči. No kad je ploča objavljena, na njoj je kao kompozitor bio naveden Bird. Ipak, nije to bila Birdova omaška. Diskografska kuća jednostavno je pogriješila, a ja nisam izgubio nikakav novac na tome ili nešto slično.
Bird je još bio vezan ugovorom s Dial Recordsom kad je snimio tu ploču za Savoy, no ta vrsta zapreke Birda nikad nije spriječila da čini što god poželi. Otišao bi s onim tko je u
određenom trenutku imao lovu u džepu. Bird je 1947. snimio četiri albuma na kojima sam i ja sudjelovao, mislim da su tri bila za Dial, a jedan za Savoy. Te je godine Bird bio vrlo aktivan u glazbenom smislu. Neki smatraju da je 1947. bila najbolja Birdova godina. Ne znam je li tomu doista tako, a zapravo i ne volim nagađati o drugima. Znam samo da je Bird tada rasturao i proizvodio sjajnu mjuzu. Ipak i nakon toga je bilo trenutaka kad je također svirao odlično.
Preko pjesme “Donna Lee” upoznao sam Gila Evansa. Čuo je tu melodiju i došao do Birda da vidi što bi se s njom dalo učiniti. Bird mu je rekao da to nije njegova stvar, već moja. Gil je želio vidjeti notni zapis pjesme kako bi mogao napisati njezin aranžman za orkestar Claudea Thornhilla. Tada sam ga i sreo prvi put, kad mi je prišao radi aranžmana pjesme "Donna Lee”. Rekao sam mu da dajem zeleno svjetlo ako mi nabavi kopiju aranžmana pjesme “Robbin’s Nest”, koji je napravio Claude Thornhill. Nabavio ga je za mene i nakon što smo neko vrijeme razgovarali i međusobno se ispipavali shvatili smo da se meni sviđa kako Gil piše pjesme a da se njemu sviđa kako ja sviram. Sluh nam je funkcionirao na isti način. Ipak, nije mi se svidjelo to što je Thornhill napravio s Gilovim aranžmanom “Donne Lee”. Bilo je presporo i previše uglađeno za moj ukus. No u drugim sam primjerima mogao čuti mnogo šire mogućnosti Gilova aranžiranja i pisanja pa mi je onda aranžman “Donne Lee” manje smetao iako ne mogu reći da mi se nešto posebno svidio.
Dakle, mislim da je ploča za Savoy s Birdom bila moja najbolja snimka dotad. Bio sam sve samopouzdaniji, sigurniji u svoje sviranje, a i radio sam na vlastitu stilu. Utjecaj Dizzyja i Freddieja Webstera bio je sve slabiji. No upravo mi je Three Deuces, sviranje iz večeri u večer s Birdom i Maxom, stvarno pomoglo da nađem vlastiti izričaj, da ispustim vlastiti glas. Novi su glazbenici neprestano dolazili i svirali s bendom pa smo se uvijek morali prilagođavati različitim stilovima. Bird je strašno volio takve upade, a i meni je katkad bilo drago sudjelovati u zajedničkoj svirci. No više me zanimao rad na poboljšanju zvuka benda nego svirka s hrpom raznih luzera svake noći. Bird je potekao iz tradicije Kansas Cityja i držao se toga u Minton’su i Heatwaveu u Harlemu - bila je to navika koja mu se uvijek sviđala i s kojom je bio na “ti”. Ipak, kad bi se svirci pridružio frajer koji nije znao svirati, e tada je to bila smetnja i gnjavaža.
Svirka s Birdom i to što sam bio viđen i slušan svake večeri u 52. ulici utrlo mi je put za snimanje vlastitog nosača zvuka. Ploča se zvala Miles Davis All Stars. Snimio sam je za Savoy. Charlie Parker svirao je tenor-saksofon, John Lewis klavir, Nelson Boyd bas, a Max Roach bubnjeve. U studio smo ušli u kolovozu 1947. Za album sam napisao i aranžirao četiri stvari: “Milestones”, “Little Willie Leaps”, “Half Nelson” i “Sippin’ at Bell’s”, pjesmu o baru u Harlemu. Snimio sam i album s Colemanom Hawkinson. Bio sam vrlo zaposlen te 1947.
Irene se vratila u New York s naše dvoje djece pa smo našli stan u Queensu koji je bio mnogo veći od mjesta na kojem smo prije živjeli. Dotad sam već počeo šmrkati koku, piti i pušiti. Nisam pušio travu jer mi se nikad nije svidjela. Još se nisam navukao na heroin. Zapravo, Bird mi je jednom prilikom rekao da će prebiti boga u meni ako me uhvati da si uštrcavam heroin. U nevolje su me počele uvlačiti sve te silne ženske koje su se neprestano motale oko benda i mene. Ipak, još me nisu zanimale u tolikoj mjeri. Glazba me snažno usisala u svoj svijet, toliko da sam ignorirao čak i Irene.
U Lincoln Squareu, plesnoj dvorani koja se nalazila na mjestu današnjeg Lincoln Centera, održao se veliki koncert koji je okupio brojne džeziste. Čovječe, kakav je to zvjezdani koncert All Stars bio. Art Blakey, Kenny Clarke, Max Roach, Ben Webster, Dexter Gordon, Sonny Stitt, Charlie Parker, Red Rodney, Fats Navarro, Freddie Webster i ja. Mislim da je ulaznica stajala nešto oko 1,5 dolara - za samo toliko mogli ste ući i poslušati sve te velike glazbenike. Neki su iz publike plesali, a neki samo slušali.
Tog se koncerta sjećam jer je to bila jedna od posljednjih prilika da se čuje Freddieja Webstera, jedan od njegovih posljednjih nastupa u New Yorku. Freddie je umro 1947. i njegova me smrt duboko potresla. I druge, naravno, posebno Diza i Birda. Webs - kako smo ga zvali - umro je u Chicagu od predoziranja heroinom koji je bio namijenjen Sonnyju Stittu. Sonny je neprestano žicao lovu kako bi mogao nabavljati drogu. Isto je činio i u Chicagu kad su on i Freddy ondje nastupali. Koga god da je taj put užicao lovu, taj je uredio da mu se isporuči neko potpuno sranje, vjerojatno sumporna kiselina ili strihnin. Ne znam o čemu je zapravo bila riječ. U svakom slučaju, Sonny je tu robu dao Freddieju. Uštrcao si je to sranje i umro. Dugo sam vremena bio strašno potresen njegovom smrću. bili smo poput braće, ja i Freddie. Često razmišljam o njemu, još uvijek.
U studenome 1947. zaputili smo se na turneju u Detroit. Trebali smo svirati u ondašnjem klubu El Sino, no otkazali su nam gostovanje nakon što se Bird pojavio u klubu i uprskao stvar. Kad je otišao iz New Yorka, Bird je imao problema s nabavom heroina. Tada bi se počeo opijati, što je učinio i te večeri pa nije bio u stanju svirati. Posvađao se s menadžerom kluba i demonstrativno izišao van, otišao natrag u hotel i toliko se razbjesnio da je zavitlao saksofon kroz prozor - instrument se na ulici razletio u komadiće. Billy Shaw kupio mu je drugi saksofon, nov novcati Selmer.
Nakon što smo se vratili u New York i snimili novu ploču (na kojoj je gostovao J. J. Johnson) sastav se ipak vratio u Detroit kako bi ispunio ugovorne obaveze prema klubu El Sino. Ovaj put sve je prošlo u najboljem redu, a Bird je rasturao sa svirkom. Na toj je turneji s našom grupom nastupali i Betty Carter. Napustila nas je odmah nakon te gaže i pridružila se bendu Lionela Hamptona. Mislim da je Birdu tada u Detroitu Teddy Reig predložio da snimi još jedan album za Savoy. Billy Shaw, koji je imao velik utjecaj na Birda i bio, mislim, nekakva vrsta njegova menadžera, savjetovao mu je da prestane snimati za male kuće kao što je bio Dial i pridruži se velikim igračima, poput Savoya. Vidite, svatko je bio svjestan toga da Američko udruženje glazbenika18 zagovara zabranu snimanja zbog natezanja oko ugovora i autorskih prava. Zato je Bird - kojemu je uvijek bila potrebna lova - potpisao s Reigom i Savoyem, i istog trena ušao u studio. Mislim da je to bilo one nedjelje prije Božića.
Nakon što je završio tu ploču - ako se dobro sjećam, album se zvao Charlie Parker Quintet
i onu koju smo snimili u Detroitu Bird je otišao u Kalifomiju kako bi se pridružio kocertnoj turneji Jazz at the Philharmonic Normana Granza, po jugozapadnim dijelovima SAD-a. Za Božić sam otišao u Chicago u posjet sestri i njezinu mužu Vincentu Wilburnu. Poslije toga sam se vratio u New York i ponovo počeo svirati s Birdom. On je u međuvremenu otišao u Meksiko i oženio se Doris, nije se pojavio na dogovorenom koncertu i zajebao Normana Granza. Bird je na turneji najavljivan kao zvijezda. Bio je glavna atrakcija pa su ljudi poludjeli kad se uopće nije pojavio i iskalili se na Normanu. No Bird nije mario za takva sranja. Uvijek se uspijevao izvući spikom i ponovo zadobiti nečije povjerenje.
Pucao je od samopouzdanja nakon turneje Philharmonic. Upravo su ga proglasili alt- saksofonistom godine u časopisu Metronome. Nikad ga nisam vidio tako sretnog. Ponovo smo svirali u Three Deuces, a redovi su svake večeri postajali sve duži. No meni se nekako činilo da bi Bird usrao motku svaki put kad bi se približio tome da si zaista sredi život. Kao da se bojao započeti s normalnim životom, kao da bi ljudi mogli pomisliti da je malograđanin ili takvo što. Bila je to tragična stvar jer je Bird bio takav genij i dobra osoba - naravno, kad je to želio biti.

18 engl. American Federation of Musicians

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:47 am





Ipak, neprestano uzimanje heroina počelo je uzimati svoj danak. Dileri su nas posvuda pratili. Cijela je ta usrana situacija počela izmicati kontroli 1948.
Sjećam se jedne zgode, kad smo 1948. zapalili u Chicago da sviramo u Argyle Show Baru. Bend se okupio i bio spreman za svirku, no Birda još mje bilo. Kad se pojavio, bio je toliko pun heroina i alkohola da nije mogao svirati. Napola je spavao gore na pozornici. Ja i Max odsvirali smo po Četiri takta, pokušavajući ga razbuditi. Pjesma je trebala biti u F-duru, no Bird bi počeo svirati različitu melodiju. Duke Jordan, koji ionako nije imao pojma o sviranju, počeo bi pratiti Birdov zasrani početak. Bilo je užasno pa su nas najurili. Bird je isteturao iz kluba i popišao se u telefonskoj govornici misleći da je zahod. Vlasnik kluba - bijelac - rekao nam je da lovu možemo pokupiti u uredima crnačkog sindikata. Mislim, u Chicagu su imali snažan crnački sindikat, zar ne? A mi smo bili bez prebijene pare. No nisam se zabrinjavao jer je moja sestra živjela u Chicagu pa sam mogao biti kod nje. Ona i muž dali bi mi nešto novca. No brinuo me ostatak benda. Bird nam je rekao da se sutradan nađemo s njim u jednom lokalu u kojem su se okupljali crni glazbenici i da će nam dati lovu.
Ušetao se u ured sindikalnog predsjednika Graya i rekao mu da želi svoj novac. Imajte na umu da nitko od tih frajera tamo nije volio Birdovu mjuzu. Smatrali su ga precijenjenim narkićem, sjebanim do srži, kužite! Kad je Bird predsjedniku Grayu rekao to što je imao reći, Gray je iz ladice izvukao pištolj. Rekao nam je da odjebemo iz njegova ureda ili će nas izrešetati ko pse. Dakle, otprašili smo odande stvarno munjevito. Na izlasku mi je Max Roach rekao: “Ne brini se. Bird će nabaviti lovu.” Max je vjerovao da Bird može učiniti što god poželi. Bird se želio vratiti unutra i pokazati frajeru svoje, ali ga je Duke Jordan zaustavio. To crno kopile Gray ne bi se ustezalo da na licu mjesta ustrijeli Birda jer je bio bijeda od čovjeka i bolio ga je kurac za to kakav je glazbenik Bird bio.
Ipak, Bird se osvetio vlasniku kluba Argyle nešto poslije, već te godine kad smo se vratili da odradimo gažu. Dok su ostali svirali, Bird je odložio saksofon nakon jedne solo-dionice, odšetao se s pozornice i otišao u predvorje Argylea. Ušao je u telefonsku govornicu u predvorju kluba i zapišao je od stropa do poda, čovječe. Želim reći - stvarno si je dao oduška u pišanju. Sve je iscurilo van i razlilo se po usranom tepihu. Nakon toga iz govornice je izišao nasmiješen, povukao zatvarač na hlačama i vratio se na podij. Bijelci su samo blejili. Zatim je mirno nastavio svirati i rasturio do kraja. Te noći nije bio drogiran, samo je vlasniku želio poručiti - bez ijedne izgovorene riječi - da se s njim ne može zajebavati. I znate što? Vlasnik kluba nije ni zucnuo, ponašao se kao da nije vidio to što je Bird upravo učinio. Platio mu je svirku. No od Birda nikad nismo dobili ni prebijeni novčić od te gaže.
Otprilike u to vrijeme 52. ulica počela je polako propadati. Publika je i dalje dolazila u klubove kako bi mogla slušati mjuzu, ali posvuda je bilo policije. Na ulicama je bila strašno puno protuha pa je policija na vlasnike vršila pritisak da naprave čistku u svojim klubovima. Policija je počela privoditi neke glazbenike i mnogo uličara koji su se potucali uokolo. Ljudi su dolazili da čuju Birdovu grupu, no ostali sastavi nisu nailazili na dobar odjek publike. Neki klubovi u Ulici prestali su puštati džez i pretvorili se u striptiz-lokale. Također, prije je u klubove zalazilo mnogo vojnika koji su se željeli dobro provoditi, a sad - kad je rat bio gotov - svi su postali mnogo ukočeniji i povučeniji, nije više bilo toliko obzirnosti.
Glazbena scena mnogo je izgubila propadanjem Ulice i stalnom zabranom snimanja. Glazba se nije zapisivala i dokumentirala. Ako bebop niste mogli čuti u klubovima, tada bi vam on izblijedio iz sjećanja. Redovito smo svirali na nekoliko mjesta, u Onyxu i Three Deuces. No Bird se zajebavao s našom lovom i to nas je ubijalo u pojam. Prije sam u Birda gledao kao u Boga, no i to se u međuvremenu promijenilo. Napunio sam dvadeset dvije, imao vlastitu
obitelj, upravo sam osvojio Esquireovu New Star Award za 1947. u kategoriji trubača godine i podijelio prvo mjesto s Dizzyjem prema izboru kritičara časopisa Down Beat. Nisam se umislio
počeo sam spoznavati tko sam ja zapravo u glazbenom smislu. Bird je izbjegavao da nas plati za ono što smo odradili i to nije bilo u redu. Nije uopće bio pošten prema nama i ja to više nisam želio podnositi.
Sjećam se da je bend jednom iz Chicaga otišao na gažu u Indianapolis. Max i ja dijelili smo sobu i posvuda smo išli zajedno. Na putu smo se zaustavili u maloj zalogajnici negdje u Indiani, da nešto pregrizemo. Sjedili smo tako i jeli, svaki sa svojim mislima, kad su ušla četvorica bijelaca i sjeli preko puta nas. Pili su pivo i postajali sve omamljeniji, smijali su se i razgovarali glasnije od svih ostalih gostiju, kao što to inače i čine nacugani primitivci. Bio sam iz East St. Louisa i znao sam s kakvom vrstom bijelaca imamo posla, ali Max - dečko iz Brooklyna - nije ni slutio kakvi su to ljudi. Bilo mi je odmah jasno da su to sve odreda neuki i glupavi kreteni. A pivo ih je činilo još gorima, shvaćate? U svakom slučaju, jedan od njih se nagnuo prema nama i rekao: “Što vi dečki tu radite?”
Max, koji je bio vrlo inteligentan ali nije imao pojma što nam se sprema, okrenuo se tipu i odgovorio mu smiješeći se: “Mi smo glazbenici.” Vidite, Max nije shvaćao da je riječ o zajebanciji primitivnih bijelih seljačina. Bio je iz Brooklyna i nikad se prije nije susreo s takvim sojem ljudi. Tada je bijelac postavio još jedno pitanje: “Zašto nam ne zasvirate nešto ako ste tako dobri?” Kad je to rekao, znao sam što nam slijedi pa sam jednostavno povukao stolnjak sa svime na njemu i bacio ga prema fukari prije nego što je itko od njih nešto uspio reći ili učiniti. Max je bacao stvari i vrištao. Ti bijeli dečki bili su tako šokirani da su samo sjedili širom otvorenih usta, ne prozborivši ni riječi. Kad smo otišli, Maxu sam savjetovao: “Sljedeći put ih samo ignoriraj, ovo ti nije tvoj Brooklyn.”
Kad smo stigli u Indianapolis, već sam zbog svega bio bijesan kao pas. Došao je i Bird, a nakon što smo odsvirali svoje rekao nam je da nema love i da moramo čekati do sljedeće gaže jer mu vlasnik nije ništa platio. Svi su popušili tu spiku, no ja i Max popeli smo se do Birdove sobe. Njegova žena Doris također je bila ondje. Kad smo ušli, vidio sam Birda kako ispod jastuka stavlja hrpetinu novčanica. U tom je trenutku izlanuo: “Nemam love. Ovo trebam radi nečeg drugoga. Platit ću vam kad se vratim u New York.”
Max mu je rekao: “Okej, Bird, kako god ti kažeš.”
No ja nisam mogao šutjeti: “Daj, Max, uzima našu lovu, ponovo. Sere.”
Max je samo slegnuo ramenima, ne izgovorivši ni riječi. Uvijek je držao Birdovu stranu, bez obzira na to što bi Bird učinio. Nisam se predavao: “Želim svoju usranu lovu, Bird.”
Bird, koji me zvao Junior, odgovorio je: “Nećeš dobiti ni novčića, Junior, ništa, ni prebijene pare.”
Max se ponovo oglasio: “Ma da, kužim, Bird, mogu čekati, potpuno te kužim. Mogu se strpiti. Miles, hajde, pa Bird nas je učio zanatu.”
Dohvatio sam pivsku bocu, razbio je i bocom u ruci zaprijetio Birdu: “Govnaru jedan, daj mi ono što mi pripada ili ću te ubiti istog časa.” Ščepao sam ga za ovratnik.
Posegnuo je ispod jastuka munjevitom brzinom, dao mi lovu i rekao mi, smješkajući se kao da je pojeo govno: “Vidiš kako si poludio, zar ne. Jesi li ti to vidio, Max? Miles se razbjesnio na mene nakon svega što sam učinio za njega.”
Max je držao njegovu stranu, spašavajući situaciju: “Miles, Bird te je samo testirao da vidi što misliš. Ma daj, nije time ništa zlo mislio.”
U tom sam trenutku počeo ozbiljno razmišljati i odvagivati da napustim grupu.
Bird je cijelo vrijeme bio nadrogiran, nije nam plaćao, a ja sam crnčio kao pas da bend održim na okupu i da budemo u stanju odsvirati pristojnu glazbu. A on se zajebavao. Osim toga, sve mi je više smetalo što se tako odnosi prema meni. Doris, njegova žena, izgledala mi je baš kao Popajeva Oliva. Nisam podnosio da mi itko sa strane soli pamet. Posebno ako govori sranja koja inače možete čuti od bijelaca kad si umisle da su gazde. Takva je bila i Doris. Bila je draga i sve to, držala je Birdovu stranu, ali se ponašala kao šefica, posebno prema crncima. Kad bismo putovali nekamo na gažu, Bird bi je poslao na kolodvor s kartama. Mogli ste vidjeti tu gaduru koja je bila navlas ista Popajeva Oliva kako stoji usred postaje Penn i gazduje skupini genijalnih glazbenika kao da nam je rođena majka ili tako nešto. Nisam mogao podnijeti da se ružne ženetine ponašaju kao da sam njihovo vlasništvo. No Doris je to imponiralo, da bude okružena svim tim finim i uglađenim crncima. Za nju je to bio raj na zemlji. A Bird je za to vrijeme bio negdje drugdje, nadrogiran ili se pokušavao urokati. Jednostavno je bio bešćutan.
Budući da je 52. ulica naglo gasnula, džez-scena polako se selila u 47. ulicu i na Broadway. Jedno od mjesta zvalo se Royal Roost, vlasnik mu je bio tip po imenu Ralph Watkins. Izvorno je to bila rupa u kojoj se posluživala piletina. No 1948. Monte Kay je s Ralphom razgovarao o tome da Symphony Sid producira cjelovečernji koncert u tom lokalu. Monte Kay bio je mladi bijelac koji se muvao džez-scenom. U tim je danima, na početku, tvrdio da je crnac svjetlije puti. No kad je došao do neke love, predomislio se i ponovo postao bijelac. Zaradio je milijune producirajući crne muzičare. Dakle, Sid je odabrao utorak i dogovorio koncert na kojemu smo trebali svirati ja i Bird, Tadd Dameron, Fats Navarro i Dexter Gordon. U klubu je postajao odvojeni prostor u kojem se nije točio alkohol pa su i mladi ljudi mogli doći, sjesti i poslušati mjuzu za samo devedeset centi. I Birdland je poslije učinio to isto.
Tada sam upoznao i Dextera Gordona. Dexter je na Istok došao 1948. (ili negdje približno u to vrijeme) pa smo on, ja i Stan Levey počeli zajedno izlaziti. Prvi sam ga put sreo u Los Angelesu. Dexter je bio pravi kicoš i znao je vražje dobro svirati, te smo se smucali uokolo i odlazili na jam sessione. Stan i ja smo 1945. kratko vrijeme živjeli zajedno i postali smo dobri prijatelji. Njih su se dvojica već bili navukli na heroin, ali ja sam još bio čist. Odlazili bismo dolje u 52. ulicu i klatarili se. Dexter je bio jako trendi tip, vrlo dotjeran, u tim odijelima širokih ramena koja su u to vrijeme nosili baš svi. Ja sam na sebi imao svoja trodijelna odijela Brooks Brothers, za koja sam mislio da su također super modema. Znate već, stil St. Louisa i slična sranja. Crnje iz St. Louisa pratila je reputacija pravih mahera kad je sinoda bila u pitanju. Zato mi nitko ništa nije mogao prigovoriti.
No Dexter nije smatrao da je moj stil odijevanja baš tako moderan i trendi. Uvijek mi je govorio: “Jim” - to je bio izraz koji su glazbenici tog doba naveliko rabili - “ne možeš se muvati okolo s nama i tako izgledati, s time na sebi. Zašto ne staviš na sebe neko drugo sranje, Jim? Moraš si nabaviti neku obleku. Moraš otići u F & M’s”, trgovinu odjećom na Broadwayu u središtu grada.
“Zašto, Dexter, pa ovo su baš opaka odijela. Skupo sam platio to sranje na sebi.”
“Miles, nije tako jer to sranje na tebi uopće nije prava stvar. Vidiš, nema to veze s lovom; stvar je u tome da odjeća bude u trendu, Jim, a to sranje koje imaš na sebi nije ni blizu toga da bude trendi. Moraš nabaviti neka od onih odijela širokih ramena i košulje Mr. B. ako želiš biti pravi frajer, Miles.”
Na to sam mu rekao, povrijeđen i sjeban: “Ali, Dex, stari, ovo su fina odijela.” “Znam da ti misliš kako su to pravi komadi, Miles, ali nije tako.
Ne mogu dopustiti da se u mom društvu nalazi frajer koji nosi takva seljačka sranja kao što su ta odijela na tebi. I ti sviraš u Birdovu bendu? Najstrašnijem bendu na svijetu? Čovječe, trebao bi biti upućeniji.”
To me povrijedilo. Uvijek sam skidao kapu Dexteru jer sam mislio da je baš cool frajer - jedan od najopuštenijih i najskockanijih mladih džezista na glazbenoj sceni tih godina. Tada mi je jednog dana rekao: “Stari, zašto ne pustiš brkove? Ili bradu?”
“Kako, Dexter? Pa gotovo da uopće nemam dlaka, osim nešto kose n| glavi i rijetkih dlaka ispod ruku i oko kurca! Moja obitelj ima indijanske krvi, a crncima i Indijancima ne raste brada, ne mogu odlakaviti po licu Prsa su mi glatka kao bebina guza, Dexter.”
“Dakle, Jim, moraš se za to pobrinuti. Ne možeš se s nama klatariti i izgledati tako kako sad izgledaš, jer ćeš me samo osramotiti. Zašto si ne nabaviš neku cool obleku budući da si tako ćosav i golobrad?”
Uštedio sam četrdeset sedam dolara i otišao do centra u F & M’s. Kupio sam si sivo odijelo podstavljenih ramena u kojemu sam izgledao sitno, kao da mi je odijelo preveliko. To je ono odijelo koje imam na svim slikama iz 1948., dok sam svirao u Birdovu bendu, ali i na svojim promo-fotkama iz tog razdoblja. Nakon što sam nabavio to odijelo u F & M’su Dexter mi je prišao cereći se onim svojim širokim osmijehom, nadvio se nad mene, potapšao me po leđima i rekao: “Aha, Jim, sad već na nešto nalikuješ, sad si pravi šminker. Sad možeš s nama.” Bio je to frajer i pol.
Sve sam više preuzimao vodstvo nad Birdovim bendom jer njega nikad nije bilo, osim kad je trebalo svirati i pokupiti lovu. Dukeu sam svaki dan pokazivao akorde nadajući se da će uspjeti pohvatati to sranje, no taj čovjek jednostavno nije slušao što mu se govori. Nikad si nismo sjeli. Bird ga nije želio najuriti, a ja to nisam mogao jer bend nije bio moj. Cijelo sam vrijeme Birda molio da ga se riješi. Umjesto Dukea Jordana, ja i Max željeli smo Buda Powella u bendu. No Bird je zapeo za Dukea.
No i s Budom je bilo problema. Jedne večeri, nekoliko godina prije, Bud se otputio u plesnu dvoranu Savoy u Harlemu, odjeven u svoje crno odijelo koje je obožavao nositi. S njim su išli i njegovi dečki iz Bronxa, koji su, kako se on volio hvalisati, “bili u stanju prebiti boga u svakom živom stvoru”. Dakle, otišao je u Savoy bez ijedne pare u džepu, a izbacivač na ulazu, koji ga je inače poznavao, rekao mu je da ne može ući bez love. Zamislite, rekao je to Budu Powellu, najboljem mladom džez-pijanistu na svijetu, a Bud je bio svjestan toga koliko vrijedi. Zato je jednostavno prošao pokraj tog kurvinskog sina. Izbacivač je tada učinio ono za što je i bio plaćen. Raspolovio je Budu glavu, raskolio je pištoljem kao lubenicu.
Nakon tog incidenta Bud se počeo ušlagiravati heroinom kao da mu je to posljednje što će učiniti na ovom svijetu, a zapravio je bio posljednja osoba koja bi to smjela činiti jer bi od heroina načisto poludio. Također, prije nikad nije pio, a sad se počeo opijati kao da je bunar bez dna. Počeo se luđački ponašati, imao je bijesne ispade i tjednima ni s kim ne bi prozborio ni riječi, pa čak ni s majkom ili svojim starim prijateljima. Na kraju ga je majka poslala na psihijatrijski odjel njujorške bolnice Bellevue, bilo je to 1946. Počeli su sa šok-terapijama. Doktori su također ozbiljno mislili da je Bud poludio.
I to je bilo to. Nakon terapija elektrošokovima Bud više nikad nije bio isti, ni kao glazbenik ni kao osoba. Prije nego što je otišao u Bellevue sve što je svirao imalo je određenu nepravilnost u sebi: njegova je glazba nekako uvijek zvučala drukčije. Čovječe, nakon što su ga tresnuli po glavi i podvrgnuli ga šok-terapijama njegova je kreativnost isparila - bilo bi bolje da su mu odrezali ruke umjesto kreativnosti. Katkad bih se zapitao jesu li mu bjelački doktori
namjerno davali elektrošokove, samo kako bi ga uništili kao osobu, odvojili ga od njega samoga, kao što su to učinili i s Birdom. No Bird i Bud nisu bili isti. Dočim je Bird bio prgavac, Bud je bio pasivan. Bird je preživio šok-terapije, Bud nije.
Prije nego što se sve to dogodilo, Bud Powell bio je opak igrač, pravi genijalac. Bio je karika koja nedostaje - posljednja kockica koja je našem bendu nedostajala da postanemo možda najbolja bebop-grupa svih vremena. S Maxom koji je gurao Birda i Birdom koji je gurao Buda, sa mnom koji sam nadgledao i lebdio nad svom tom sjajnom mjuzom - čovječe, prebolno je čak i razmišljati o tome. Al Haig, pijanist kojega je Bird u grupu uzeo 1948., svirao je poprilično dobro. Bio je sasvim u redu. I John Lewis, koji je tada također svirao s nama, i on je svirao sasvim pristojno. No Duke Jordan samo je zauzimao prostor. Tommy Potter znao je tako stezati i grliti bas, kao da guši nekoga koga mrzi iz dna duše. Uvijek smo mu govorili: “Tommy, daj toj ženi malo zraka!” Unatoč tome, Tommy nije bio loš. No da je Bud bio s nama, dakle, što da još kažem - na kraju nije zasvirao s našim bendom, a mogao je.
Iz nekog je razloga Budova majka imala povjerenja u mene, sviđao sam joj se. U to je vrijeme prilično mnogo ljudi gajilo simpatije prema meni, hoću reći da sam se sviđao raznim ljudima. Katkad mislim da je uzrok tome činjenica da sam još onda u East St. Louisu radio kao raznosač novina. Imali ste svoju svakodnevnu rutu i morali ste naučiti razgovarati sa svim sojevima ljudi. Zato me možda voljela i Budova majka - uvijek kad bih je ugledao, zastao bih i porazgovarao s njom. Nakon što je Bud sišao s uma meni bi dopustila da ga katkad nekamo odvedem. Znala je da jedva popijem koju čašicu i da se ne drogiram kao većina rulje koja se uvijek motala oko Buda.
Navratio bih do njega i potajno mu donio bocu piva - više nije mogao podnijeti jer bi naprosto poblesavio od pića. Pijuckao bi pivo i sjedio pokraj mene, ne prozborivši ni riječi. Samo bi sjedio ispred svog klavira u njihovu stanu u aveniji St. Nicholas u Harlemu. Zamolio bih ga da mi odsvira
“Cherokee” i on bi mi odsvirao tu pjesmu, što reći, odsvirao bi je jednostavno briljantno. Svirao je klavir kao čistokrvni, rasni konj koji briljira na utrci - čak i nakon što je obolio. Pokušavao bi svirati i tako bolestan jer nikad nije pomislio da to nije u stanju. No bez obzira na to koliko je genijalno mogao odsvirati “Cherokee” ili bilo što drugo, nakon bolesti više nikad nije svirao kao prije. Nije znao kako svirati, čovječe, ma Bud nije znao ni što se dogodilo, barem ne u svojoj glavi. I Bird je bio takav Zapravo, Bird i Bud bili su jedini glazbenici koje sam poznavao a koji su funkcionirali na taj način.
Katkad, dok sam živio u Harlemu, Bud bi svratio do mog stana u 147. ulici. Ne bi rekao ni riječi. Jednom je svakodnevno dolazio puna dva tjedna. Ne bi nikome uputio nijednu jedinu riječ, ni meni ni Irene ni našim klincima. Samo bi sjedio i zurio pred sebe, dok mu je na licu titrao umilni osmijeh.
Godinama poslije, 1959., krenuli smo na turneju, ja, Lester Young - te je godine Lester umro - i Bud. Bud nikome nije ništa govorio, samo bi sjedio i smješkao se. Često je zurio u glazbenika koji se zvao Charlie Carpenter. Jednom je Bud tako sjedio, kao i obično, bez ijedne progovorene riječi, smješkajući se Charlieju. Charlie ga je pitao: “Bud, čemu se stalno smješkaš?” Bud mu je, s istim izrazom lica, odgovorio: “Tebi.” Lester Young pao je na guzicu od smijeha jer je Charlie bio tužnjikavi tip i zamislite apsurda - zbog toga se Bud zapravo i smiješio cijelo vrijeme.
Prije toga, nakon što su ga pustili iz ludare u koju su ga zatvorili, Bud je jedne večeri svratio da posluša Birdov bend - nosio je svoje uobičajeno crno odijelo, crni kišobran, bijelu košulju, crnu kravatu, crne cipele, crne čarape i crni šešir. U pauzi smo nakratko izašli i vidjeli ga kako
stoji ondje, sav skockan i trijezan. Vidite, Bird nije želio Buda u svom bendu, ne zato što mu se nije sviđalo kako Bud svira. Maxu i meni rekao je da ga ne želi u bendu jer je “previše ušlagiran”. Dakle, možete li zamisliti kako Bird za nekoga govori da je “previše ušlagiran”? Ušlagiran kao on sam?
Taj smo mu put Max i ja rekli: “Bud, ostani tu, odmah se vraćamo. Ne idi nikamo.” Samo nam se iscerio, bez ijedne riječi. Utrčali smo u klub, odradili svoj set pjesama i rekli Birdu: “Bud je vani, čist kao suza.”
Bird nam je odgovorio: “A da? Ne vjerujem.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:47 am




Počeli smo ga uvjeravati: “Ma daj, Bird, hajde da ti pokažemo.” Na kraju smo ga ipak odvukli van i zatekli Buda kraj automobila, gdje smo ga i ostavili - izgledao je kao zombi. Pogledao je Birda i zakolutao očima, naprosto su mu se prevrnule u glavi. Tada je počeo kliziti prema dolje uz bočnu stranu jebenog auta i završio na tlu. “Bud, gdje si bio?” pitao sam ga. Samo je promumljao nešto o tome kako je svratio u tavernu White Roose iza ugla. Napio se u tako malo vremena.
Poslije, kad je već otišao predaleko da bi se mogao vratiti u ovaj svijet, jedva da bi progovorio koju riječ s nekim. Potpuno ponižavajuće. Bio je jedan od najboljih pijanista stoljeća.
Dotad su stvari u bendu već krenule nizbrdo. Bird bi svako malo svoj saksofon. Većinu vremena nije ga uopće imao pa je posuđivao tuđe saksofone. Situacija je toliko izmakla kontroli da je tip iz kluba Three Deuces, mislim da je bio portir ili nešto slično, svaki dan odlazio u zalagaonicu da otkupi Birdov saks i vraćao ga u trgovinu nakon što bi Bird odsvirao svoje.
Nekako u to vrijeme Maxu i meni postalo je jasno da možemo nastaviti samostalno jer nam je već bilo preko glave tih Birdovih djetinjastih i glupavih pizdarija. Jedino što smo željeli bila je dobra mjuza, a Bird se ponašao kao budala, kao neki jebeni klaun. Ponašao se prema nama kao prema stoci, kao da smo neka niža bića, a mi smo znali da možemo više i bolje.
Jednom je došao na gažu u Three Deuces sa zakašnjenjem, otišao ravno u garderobu i otvorio konzervu sardina i krekere. Vlasnik ga je pokušao požuriti, da što prije izađe na scenu, a Bird je samo ležerno jeo, cereći se kao neka usrana budala, znate što hoću reći? Vlasnik ga je molio da ode svirati, a Bird mu je ponudio krekere. Čovječe, bilo je to tako smiješno za gledati. Previjao sam se od smijeha do iznemoglosti. Na kraju je izišao iz garderobe i zasvirao. Ipak, napravio je budalu od vlasnika, koji to nikad nije zaboravio. Bird je nakon toga grupu prebacio u Royal Roost i nikad više nismo ponovo zasvirali u Three Deuces.
Od rujna 1948. do prosinca iste godine, mislim da je to bilo upravo tada, nastupali smo u Royal Roostu. Bilo je dobro u Roostu jer je Symphony Sid prenosio naše gaže u eter pa nas je čula i brojnija, radijska publika. Počeo sam nastupati i s drugim sastavima, ali i s vlastitim bendom. Tijekom tog razdoblja svirao sam ono što sam i inače izvodio s Birdom i ostalim grupama, no svirao sam i vlastitu glazbu koja se poprilično razlikovala od drugih stvari. Tražio sam svoj stil, i to me zapravo najviše i zanimalo.
Upravo te godine, 1948., Birdov sastav snimio je svoj prvi album, ako me sjećanje služi - bilo je to u rujnu. Nagovorio sam Birda da na ploči Dukea Jordana zamijeni Johnom Lewisom. Duke se strašno razbjesnio na mene, ali mene nije jako diralo njegovo mišljenje jer me zanimala samo glazba. I Curly Russell također je svirao na toj ploči.
Poslije se sastavu pridružio Al Haig, kao stalni član i Dukeova zamjena. Bilo je to negdje u prosincu 1948. Nisam baš bio oduševljen time što je Bird doveo Ala. Ništa osobno nisam imao protiv njega, ali smatrao sam da su John Lewis i Tadd Dameron jednostavno bolji pijanisti.
Mislim da je Birdova odluka imala veze s tim da se pokaže kako on, a ne ja, sve drži pod kontrolom. Svi su znali koga sam ja želio vidjeti kao člana grupe pa je za Birda ta odluka vjerojatno bila povezana sa spašavanjem obraza. Ipak, nisam siguran da je bilo baš tako. Bird i ja nikad nismo previše razgovarali, možda najviše petnaestak minuta otkad sam ga upoznao. A te 1948 razgovarali smo rjeđe neko ikad prije. Nakon što nam se pridružio AL Haig Bird je Tommyja Pottera zamijenio Curlyjem Russellom. Tad je promjenio mišljenje i Curlyja ponovo zamijenio Tommyjem.
Odmah nakon toga u Roost sam doveo deveteročlanu grupu, nonet. Imao sam Maxa Roacha, Johna Lewisa, Leeja Konitza, Gerryja Mulligana Ala McKibbona na basu i vokal Kennyja Hagooda. Također, svirali su i Michael Zwerin na trombonu, Junior Collins na francuskom rogu i bili Barber na tubi. Počeo sam surađivati s Gilom Evansom neko vrijeme prije toga pa sam njega zadužio za aranžmane.
Gil je prestao aranžirati za bend Claudea Thomhilla u ljeto 1948. Nadao se da će moći pisati i raditi aranžmane za Birda.
No Bird nikad nije imao vremena poslušati to što je Gil radio - zadoljavao je samo svoje potrebe, negdje nešto pojesti i popiti, i biti u blizini 52. ulice budući da je Gil imao stan odmah preko puta u 55. ulici. Kad je Bird napokon poslušao Gilovu mjuzu, svidjela mu se. No tada se Gil predomislio i nije više želio raditi s Birdom.
Gil i ja već smo počeli zajedničku suradnju i sve je krenulo baš kako treba. Tražio sam poticaj kako bih mogao svirati sola više u stilu koji sam čuo. Moja mjuza bila je malo sporija i ne tako intenzivna kao Birdova. Potaknule su me rasprave s Gilom o eksperimentiranju sa suptilnijim harmonijskim slogovima. Gerry Mulligan, Gil i ja počeli smo razgovarati o tome da okupimo svoju grupu. Smatrali smo da je devet svirača prava mjera za jedan bench Gil i Gerry odlučili su koji će instrumenti biti zastupljeni u bendu čak i prije nego što sam se ja uključio u diskusiju. No teorija, glazbena interpretacija i repertoar koji bi bend trebao svirati bili su moja ideja.
Unajmio sam dvorane za probe, dogovorio termine proba s glazbenicima i stvar se pokrenula. Radio sam sporadično na tome s Gilom i Gerryjem od ljeta 1948., sve dok u siječnju i travnju 1949. te ponovo u ožujku 1950. nismo snimili materijal. Dogovorio sam nam neke poslove i stupio u kontakt s Capitol Recordsom u vezi sa snimanjem ploče. No rad s Gilom gurnulo me u drugu sferu - zainteresiralo me pisanje i komponiranje. Svirao bih svoje stvari za Gila na klaviru u njegovu stanu.
Kad smo počeli okupljati nonet, želio sam da na alt-saksofonu bude Sonny Stitt. Sonnyjev zvuk bio je vrlo sličan Birdovu pa mi je on prvi pao na pamet. No Gerry Mulligan želio je Leeja Konitza jer je imao laganiji zvuk mnogo mekši od grubog bebop-zvuka. Smatrao je da će upravo takav zvuk izdvojiti i naš album i cijeli bend od svih drugih. Gerry je osjećao da bi svi - ja, Al McKibbon, Max Roach i John Lewis - okupljeni u jednoj grupi i svi potekli iz bebopa, mogli jednostavno oživjeti staru stvar i ponovo je postaviti na noge pa sam poslušao njegov savjet i u bend uzeo Leeja Konitza.
Max se družio s Gilom, Gerryjem i sa mnom, okupljali smo se kod Gila a dolazio je i John Lewis pa su svi oni točno znali što želimo od cijele stvari. Isto je bilo i s Alom McKibbonom. Željeli smo dobiti i J. J. Johnsona, no on je bio na turneji s bendom Illinoisa Jacqueta pa mi je na pamet pao Ted Kelly, koji je svirao trombon u Dizzyjevu bendu. No već je imao dogovoreno nešto drugo i nije nam se mogao pridružiti. Zato je izbor pao na bijelca Michaela Zwerina, koji je bio čak i mlađi od mene. Upoznao sam ga jedne večeri u Minton’su dok se ubacivao u svirku pa sam ga pitao može li sutradan doći na probu u Nola’s Studio. Došao je i upao u bend.
Vidite, cijela ideja začela se kao običan eksperiment, pokusna suradnja. Nakon toga me dosta crnih glazbenika napadalo jer nisu imali posla, a ja sam u svom bendu zapošljavao bijelce. Loptu sam im vratio vrlo jednostavno: rekao sam im da ću svakoga od njih uvijek primiti u bend ako može svirati dobro kao Lee Konitz - upravo ih je on najviše razbjesnio jer se uokolo muvao priličan broj crnih alt-saksofonista - i da će me pritom zaboljeti ona stvar je li taj svirač mali zeleni koji riga crvenu vatru. Uzimam tog i tog probisvijeta radi dobre svirke, a ne zbog njegove boje. Kad sam im tako rekao, mnogo je njih odustalo i nije me više gnjavilo. No nekoliko ih je ipak ustrajalo, bili su tako bijesni na mene.
Dakle, Monte Kay dogovorio nam je dva tjedna svirke u Royal Roostu. Već prve večeri dogovorio sam s klubom da ispred ulaznih vrata stave natpis “Nonet Milesa Davisa u aranžmanu Gerryja Mufligana, Gila Evansa i Johna Lewisa”. Borio sam se kao lav s Ralphom Watkinsom, vlasnikom Roosta, da to napravi. Isprva nije želio ni pomisliti da nam to dopusti jer je smatrao suludim da plaća devetoricu gadova kad ih može platiti samo petoricu. No Monte Kay nagovorio ga je da promijeni mišljenje. Watkins mi se nije pretjerano sviđao, ali sam skidao kapu njegovoj odluci da riskira. U Royal Roostu svirali smo dva tjedna potkraj kolovoza i u rujnu 1948., Nastupajući uz glavnu atrakciju večeri - orkestar Counta Basieja.
Mnogo je ljudi iz publike našu mjuzu smatralo vrlo čudnom. Sjećam se da je Barry Ulanov iz časopisa Metronome bio malčice zbunjen glazbom koju smo izvodili. Count Basie bio je nasuprot našem bendu i svaku večer nas je slušao - naša mu se glazba svidjela. Rekao mi je da je “polagana i neobična, ali dobra, stvarno dobra”. I mnogim se drugim glazbenicima svidjelo to što su mogli čuti, uključujući i Birda. Posebno smo se svidjeli Peteu Rugolu iz Capitol Recordsa pa me pitao želimo li snimiti ploču za Capitol kad se ukine zabrana snimanja.
Nešto poslije, istog tog rujna, u Roost sam doveo drugi sastav - ovaj put svirali su Lee Konitz, Al McKibbon, John Lewis, Kenny Hagood i Max Roach. Symphony Sid prenosio je gažu i snimio je pa je naša svirka ostala zabilježena na ploči. Ta je grupa prašila pravi hepening, čovječe. Dali smo sve od sebe taj jedan put kad smo zajedno svirali, znate već. Max je rasturio svojom izvedbom.
Nekako u isto vrijeme Gil je zapao u kreativnu krizu. Trebalo mu je tjedan dana da napiše tek osam taktova. Na kraju je ipak došao k sebi i napisao pjesmu “Moon Dreams” i neke dijelove za “Boplicity” na ploči Birth of the Cool. Album Birth of the Cool nastao je kao rezultat sessiona na kojima smo pokušali dobiti zvuk sličan onome benda Claudea Thornhilla. Željeli smo postići upravo takav zvuk, jedina je razlika bila u tome što smo ga željeli minimalizirati do krajnjih granica. Smatrao sam da bi to trebalo zvučiti kao vokalni kvartet: sopran, alt, bariton i bas. Morali smo se pobrinuti za tenor, polualt i polubas. Ja sam bio sopran, a Lee Konitz alt. Imali smo još jedan registar francuskim rogom te baritonom koji je davala bas-tuba. Na vrhu svega bili su alt i sopran - Lee Konitz i ja. Također smo ubacivali i francuski rog za dobivanje alta, bariton-saksofon za baritonski registar i bas-tubu za dobivanje basa. Sastavu sam prilazio kao zboru, zboru koji je zapravo kvartet. Mnogo njih je bariton-saksofon stavljalo u pozadinu, no to nije instrument koji se ostavlja na začelju, kao što je to tuba. Tuba je bas-instrument. Želio sam instrumente koji zvuče poput ljudskih glasova, i uspio sam u tome.
Katkad bi se Gerry Mulligan preklopio i dublirao s Leejem, a katkad i sa mnom i Billom Barberom, koji je uvijek bio u pozadini na bas-tubi. Nekad bi se popeo u viši registar, a nekad bismo ga mi digli nešto više. I sve je šljakalo.
Naš je nonet dobio jedan dan snimanja u studiju - koliko se sjećam, bio je to siječanj 1949. Kai Winding zamijenio je Michaela Zwerina, koji se morao vratiti fakultetskim obavezama, AL Haig na klaviru je zamijenio Johna Lewisa, a Joe Shulman zauzeo je mjesto Ala McKibbona.
Mislim da smo na prvom sessionu snimili pjesme “Jeru”, “Move”, “Godchild” i “Budo”. Nismo upotrijebili nijedan Gilov aranžman na tom sessionu jer je Pete Rugolo prvo želio snimiti pjesme bržeg i srednjeg tempa. Prvi je session prošao gotovo bez ijedne zapreke i pogreške. Svi su dobro odsvirali svoje dionice a Max je sve zajedno bodrio i gurao naprijed. Sviđalo mi se kako su tog dana svirali. Capitol Recordsu također se prilično svidio snimljeni materijal pa je objavio pjesme “Move” i “Budo” na ploči od 78 okretaja, otprilike mjesec dana nakon sessiona, a “Jeru” i “Godchild” objavljene su u travnju. Poslije smo odradili još dva sessiona u studiju, jedan u ožujku ili travnju 1949., a drugi 1950. No tada je bend već pretrpio mnoge promjene.
J. J. Johnson zamijenio je Kaija Windinga na trombonu; Sandy Siegelstein svirao je francuski rog umjesto Juniora Collinsa, a Sandyja je zamijenio Gunther Schuller; Al Haig napustio je bend, a klavir je umjesto njega svirao John Lewis; Johna Shulmana na basu zamijenio je Nelson Boyd, kojega je naknadno zamijenio Al McKibbon; umjesto Maxa Roacha bubnjeve je svirao Kenny Clarke, kojega je poslije ponovo zamijenio Max; a na posljednjem je snimanju vokale pjevao Kenny Hagood. Na sva tri snimanja jedine konstante bili smo ja, Gerry Mulligan, Lee Konitz i bili Barber.
Ja i Gil napisali smo “Boplicity”, ali smo je pripisali mojoj majci Cleo Henry, jer sam je želio objaviti u drugoj izdavačkoj kući, a ne u onoj s kojom sam potpisao ugovor. Zato sam jednostavno stavio njezino ime uz tu pjesmu.
Birth of the Cool postao je kolekcionarski album, što je, mislim, bilo motivirano Birdovom i Dizzyjevom glazbom. Bird i Diz svirali su modeme, stvarno brze komade, a ako niste brzo hvatali stvari, niste mogli uloviti humor ili osjećaj u njihovoj mjuzi. Njihov zvuk nije bio melodiozan i nije imao harmonijske linije koje ste laganini mogli pjevušiti na ulici sa svojom djevojkom pokušavajući se izboriti za njezin poljubac. Bebop nije imao ljudskost Dukea Ellingtona. Nije imao čak ni prepoznatljiv obrazac. Bird i Diz bili su sjajni, fantastični, izazovni - ali nisu bili milozvučni i melodiozni. No Birth of the Cool bio je različit jer ste sve mogli i čuti i pjevušiti istodobno.
Birth of the Cool proistekao je iz crnačkih korijena. Temeljio se na glazbi Dukea Ellingtona. Pokušavali smo dobiti zvuk sličan onome Claudea Thomhilla, no on je svoj stil izgradio na zvuku Dukea Ellingtona i Fletchera Hendersona. Gil Evans bio je veliki obožavatelj Dukea i Billyja Strayhoma, a upravo je on pisao aranžmane za Birth of the Cool. Duke i Billy obično su izvodili takvo duplanje akorda, što smo radili i na Birthu. Uvijek ste mogli čuti Dukea kako to radi i uvijek bi doveo tipove čiji je zvuk bio prepoznatljiv. Ako su svirali solo-dionice u Dukeovu bendu, uvijek ste mogli točno reći tko je tko, samo na temelju onoga što ste čuli. Ako bi svirali u nekoj sekciji, i u tom biste slučaju još bili u stanju reći tko je tko u sekciji, samo po njihovu zvuku. Ugrađivali su vlastitu osobnost u određene akorde.
Upravo smo to učinili i na Birthu. Mislim da je baš zbog toga stekao takav status. Bijelci su tada voljeli slušati glazbu koju su mogli shvatiti, to jest voljeli su mjuzu koju su mogli čuti bez napora. Bebop nije proistekao iz bjelačke kulture i zbog toga je većini bijelaca bilo teško slušati ono što se u glazbi događalo. Bila je to crnačka stvar u punom smislu te riječi. Birth ne samo da se mogao pjevušiti nego su na njemu sudjelovali bijelci, koji su i svirali i odigrali važne uloge. Svidio se bijelim kritičarima. Svidjelo im se to što su imali dojam da upravo oni imaju prste u tome što se događa, da nekako sudjeluju u svemu tome. To bi se moglo usporediti sa situacijom u kojoj se netko rukuje s vama, ali to čini dulje i intenzivnije. Mi smo malo nježnije protresli uši naše publike, laganije i tiše nego što su to činili Bird ili Diz, i svoju smo glazbu pogurali malo više prema mainstreamu, učinili je pristupačnijom širem krugu ljudi. Samo je u tome bila stvar.
Već potkraj 1948. moje je strpljenje u odnosu s Birdom bilo na izmaku, no još sam se držao i trudio nadajući se da će se on promijeniti stati na noge jer sam jednostavno obožavao svirati s njim kad je on zaista svirao. No kako je njegova slava rasla, na nastupima je sve češće izvodio solo-dionice, ostavljajući ostatak benda iza sebe. Znao sam da na taj način priskrbljuje sebi više love, no trebali smo biti grupa i svi smo za njega žrtvovali mnogo toga. Jedva da bi nas upoznao s onim što smo trebali odsvirati na gažama, a kad bi završio svoj solo-nastup, jednostavno bi napustio pozornicu i ne pogledavši nas. Uopće ne bi odbrojavao tempo pjesme pa nismo imali blagog pojma što on to namjerava odsvirati.
Od njega se očekivalo samo da se pojavi na pozornici i zasvira. No uvijek bi nekako uspio zasrati. Sjećam se jedne svirke u klubu Three Deuces, Bird me gledao tim svojim zamornim, razdražujućim pogledom kojim bi vas počastio kad ne bi bio zadovoljan zbog nečega - u pitanju ste mogli biti vi, razlog je mogla biti činjenica da se diler nije pojavio kad je trebao, mogla je biti riječ o tome da mu ženska nije dobro popušila kurac, mogao je biti kriv vlasnik kluba, netko iz publike, ma u pitanju je moglo biti bilo što, ali to nikad, baš nikad niste mogli znati. Bird je svoje osjećaje uvijek skrivao ispod maske - jedne od najboljih maski koje sam imao prilike vidjeti. Dakle, da se vratim na svoju priču - zurio je tako u mene i nagnuo se da mi kaže kako ja sviram preglasno. Ja, koji sam tada svirao nevjerojatno tiho i prigušeno? Pomislio sam da je Bird zasigurno poludio govoreći mi da ja sviram preglasno. Nikad poslije nisam to komentirao, jer koji sam ja kurac uopće trebao govoriti. Na posljetku, bio je to njegov bend.
Bird je uvijek govorio da mrzi pomisao na to da je samo zabavljač, no kao što sam već rekao, postao je tek puki spektakl i parada. Nije mi se sviđalo što bijelci ulaze u klub u kojem sviramo samo da gledaju kako Bird od sebe pravi budalu misleći da će možda učiniti nešto glupo, samo da se svi od srca nasmiju. Kad sam ga prvi put sreo, Bird je možda i izgledao pomalo budalasto, ali se nije ponašao glupo kao poslije. Sjećam se da je jednom prilikom najavljivao pjesmu koju ćemo svirati i najavio je kao “Liži pičkicu svoje mame”. No ljudi iz publike nisu vjerovali da je rekao takvo što, kao da ga nisu dobro čuli. Prava sramota. Nisam došao u New York da bih radio s klaunovima.
No kad je iz čista mira počeo uništavati bend, nakon što sam toliko vremena proveo uvježbavajući nas u njegovoj odsutnosti - samo da bih slušao kako se bijelci ismijavaju jer su mislili da je taj prizor jako smiješan - prevršio je mjeru, nisam to više mogao podnositi. Razbjesnio me, prestao sam ga poštovati. Volio sam Charlieja Parkera kao glazbenika - možda ne toliko kao osobu - volio sam ga kao kreativnog, inovativnog glazbenika i umjetnika. No počeo se preobražavati u jebenog komedijaša, i to izravno pred mojim očima.
U mom su se životu počele događati i druge stvari. Čak se i majstoru osobno, Dukeu Ellingtonu, sviđalo to što radim, to što sam svirao te 1948., jer je poslao jednog tipa po mene. Nisam ni poznavao Dukea; viđao sam ga jedino na pozornici i preslušao sve njegove ploče. Jako mi se sviđao, zbog svoje glazbe, svog stava i stila. Bio sam polaskan kad je poslao tog frajera da me dovede u njegov ured kako bismo razgovarali. Koliko se sjećam, frajer se zvao Joe - rekao mi je da se sviđam Dukeu, da mu se sviđa moj stil odijevanja, da mu se sviđa kako se nosim. Mislim, bilo je to prilično uzbudljivo za jednog dvadesetdvogodišnjaka, pogotovo što je dolazilo iz usta jednog od idola. Čovječe, gotovo mi se glava otkotrljala s ramena kad sam čuo to sranje, ego mi se vinuo visoko u visine. Joe mi je dao adresu Dukeova ureda, u staroj zgradi Brill na uglu Broadwaya i 49. ulice.
I tako sam otišao do Dukea, skockan u pravoj šminkerskoj maniri, popeo se stubama do njegova ureda, zakucao na vrata i preda mnom se stvorio Duke, u kratkim hlačicama, a ženska mu je sjedila u krilu. Gledao sam osobu koju sam smatrao najvećom, najsamosvjesnijom,
najsređenijom facom u glazbenom biznisu, sjedio je u svom uredu u kratkim hlačicama sa ženom u krilu i širokim osmijehom na licu. Čovječe, to me sranje uzdrmalo do temelja. Rekao mi je da me ima u vidu za jesen, što se tiče glazbe, i da me želi u svom bendu. Čovječe, to me dotuklo. Bilo mi je nevjerojatno drago, osjećao sam se stvarno polaskanim. Hoću reći, zaprepastilo me to što me jedan od mojih idola uopće pita da budem u njegovu bendu, najboljem bandu na glazbenoj sceni. Jednostavno me osupnulo to što je on uopće pomislio na mene, što je čuo za mene i što mu se svidjelo moje sviranje.
No morao sam mu reći da ne mogu pristati na tu ponudu jer sam upravo završavao album Birth of the Cool. To sam mu i rekao, i to je bila prava istina, ali stvarni razlog zbog kojeg nisam otišao s Dukeom - zbog kojeg nisam mogao otići s Dukeom - bilo je to što se nisam želio staviti u glazbenu kutiju, svirati uvijek istu glazbu, jednu večer za drugom. Misli su mi bile negdje drugdje. Želio sam poći drugim smjerom, različitim od onog kojim je on išao, iako sam volio Dukeovu glazbu i potpuno ga respektirao.
No to mu nisam mogao reći. Zato sam mu jednostavno rekao da moram završiti Birth of the Cool, i on je to shvaćao. Rekao sam mu i da je jedan od mojih idola te da sam počašćen što me se uopće sjetio. Nadao sam se da mi neće zamjeriti što nisam pristao. Rekao mi je da se ne brinem, da moram poći putem koji je za mene najbolji.
Kad sam izišao iz Dukeova ureda, Joe me pitao što se dogodilo, a ja sam mu odgovorio da nakon svirke u velikom bendu Billyja Eckstinea ne mogu još jednom prolaziti kroz istu stvar. Rekao sam mu da toliko cijenim i divim se Dukeu da ne želim raditi s njim. Nakon tog susreta više nikad nisam bio nasamo s Dukeom, nikad više nisam s njim razgovarao i katkad se pitam što bi se dogodilo da sam se pridružio njegovu bendu. Sigurno je samo jedno - odgovor na to pitanje nikad neću doznati.
U tom sam razdoblju često odlazio Gilu Evansu i slušao što mi on ima reći o glazbi. Gil i ja odmah smo se skužili. Mogao sam razumjeti njegove ideje o glazbi, a on je mogao pohvatati ono što sam mu ja o tome imao reći. S Gilom se nikad nije povelo pitanje o boji kože, uvijek je bila riječ samo o glazbi. Nije mario koje ste boje. Bio je jedan od prvih bijelaca koje sam upoznao, a koji su imali takav stav. Bio je Kanađanin i možda je to imalo neke veze s njegovim razmišljanjima.
Bez obzira na Birth of the Cool, ja i Gil postali smo stvarno dobri prijatelji.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:48 am



Gil je bio tip kojega ste rado imali u svojoj blizini jer je uviđao stvari koje bi svima drugima izmicale. Volio je slikarstvo i pokazivao mi stvari koje nikad dotad nisam vidio. Ili bi slušao određenu orkestraciju i govorio mi: “Miles, slušaj čelo na ovom mjestu. Što misliš, kako je još mogao odsvirati taj pasaž?” Cijelo bi vas vrijeme poticao na takva razmišljanja., Jednostavno bi ušao u problematiku glazbe i na vidjelo izvukao stvari koje druga osoba ne bi uopće čula ni zamijetila. Telefonom bi me probudio u tri sata ujutro i rekao mi: “Ako ikada budeš depresivan, Miles, samo poslušaj ‘Springs ville’” (sjajna pjesma koju smo stavili na album Miles Ahead). I tada bi poklopio slušalicu. Gil je bio mislilac, i ja sam tu njegovu stranu istog trena zavolio.
Upoznao sam ga jer je dolazio slušati Birda, dok sam još bio u bendu. Došao bi s punom vrećicom rotkvica koje bi posolio i tako ih jeo. Bio je to visok, mršav bijelac iz Kanade, sav moderan i trendi. Želim reći da nisam znao nijednog bijelca kao što je bio Gil. Naviknuo sam se gledati crnce, još tamo u East St. Louisu, koji su dolazili s vrećama punim sendviča od svinjske glavurde pržene na roštilju, vadili ih i jeli upravo ondje gdje bi se zatekli, u kinu, klubu ili bilo gdje drugdje. No nositi rotkvice po noćnim klubovima i jesti ih izravno iz vrećice, posoljene, i da to usto čini jedan bijeli klinjo? Bio je to Gil u brzoj 52. ulici po kojoj su se vrzmali
svi ti super skockani crni glazbenici u plisiranim nabranim hlačama i dugim sakoima, a on s tom svojom kapom na glavi. Čovječe, Gil je bio frajer i pol.
Gilov stan u prizemlju 55. ulice bio je okupljalište brojnih glazbenika. Taj je brlog bio tako mračan da niste mogli znati je li vani noć ili dan. Max, Diz Bird, Gerry Mulligan, George Russell, Blossom Dearie, John Lewis, Lee Konitz i Johnny Carisi neprestano su visjeli kod Gila. U stanu je imao golemi krevet koji je zauzimao mnogo prostora i čudnu mačketinu koja je uvijek bila tu negdje. Bilo bi nas posvuda, sjedili bismo i razgovarali o glazbi ili se svađali oko nečega. Sjećam se da je u to vrijeme Gerry Mulligan bio neprestano ljut zbog nečega, zbog raznih stvari. No bio sam i ja pa bismo se s vremena na vrijeme posvađali. Ništa ozbiljno, samo smo testirali jedan drugoga. Gil je bio poput mame kvočke svima nama. Sve nas je smirivao jer je i sam bio opušten i smiren tip. Bio je pozitivna osoba, jednostavno je volio biti okružen glazbenicima. Svi smo ga rado imali u svojoj blizini jer nas je mnogo čemu naučio, o tome kako se brinuti za ljude, o glazbi, posebno o aranžiranju. Mislim da je čak i Bird ostao neko vrijeme kod njega. Gil je mogao podnijeti Birda kad nitko drugi to ne bi bio u stanju.
Dakle, krenuo sam drugim smjerom, udaljavajući se od Birda. Kad su stvari krenule nizbrdo u prosincu 1948., već sam razbistrio glavu - odlučio sam što želim učiniti i što ću doista i učiniti. Duh benda već je bio na niskim granama u trenutku kad sam odlučio da odlazim. Bird i ja jedva da smo razgovarali, a u grupi je vladala neka napetost koja je rezultirala neugodnim scenama. Na posljetku, neposredno prije Božića jedna je jebena kap prelila čašu. Bird i ja posvađali smo se u Three Deuces oko love. Sjedio je u klubu, prežderavao se hrpetinom pečenih pilića, opijao se i bio mortus ušlagiran heroinom, a meni nije platio već nekoliko tjedana. I eto Birda, ceri se kao neki masni cerigradski mačak, nevjerojatno sličan Budi. Pitao sam ga za svoj novac, a on je samo nastavio jesti piletinu, kao da me uopće nema. Kao da sam neki slugan. Zato sam gada zgrabio za ovratnik i rekao mu nešto u smislu: “Plati mi sada, govno jedno, ili ću te sastaviti sa zemljom, a ja ne serem bezveze, crnčugo.” Otišao je i donio mi novac vrlo brzo, ne sve što mi je dugovao, ali mi je platio barem tu polovinu.
Nakon otprilike tjedan dana, baš prije Božića, svirali smo u Royal Roostu. Prije nego što smo se popeli na podij, posvađali smo se oko ostatka love koju mi je dugovao. Bird je gore glumio budalu, pucajući dječjim pištoljem na Ala Haiga, ispuštajući zrak iz balona u mikrofon. Publika se smijala i Bird se također smijao jer je mislio da je zabavan. Ja sam se jednostavno pokupio i otišao s podija. I Max je te večeri napustio bend, no poslije se vratio, sve dok nije došao Joe Harris i zauzeo njegovo mjesto. Ja sam se također nakratko vratio, no na kraju, nedugo nakon toga, na moje mjesto u Birdovu bendu došao je moj stari prijatelj Kenny Dorham.
Kad sam napustio bend, mnogi su pisali o tome da sam tek tako iznebuha odšetao s pozornice i da se nikad nisam vratio. To nije bila istina. Nisam napustio bend za vrijeme gaže. Nikad to na taj način ne bih izveo; tako se profesionalac jednostavno ne ponaša, a ja sam uvijek vjerovao u profesionalan pristup poslu. No Birdu sam dao naslutiti da mi je muka od toga što se događa i da me sve to umara, rekao sam mu da želim otići, i na kraju sam to i učinio.
Nedugo poslije, kad mi je došao Norman Granz i ponudio meni i Maxu pedeset dolara za jednu noć svirke, da se s Birdom pridružimo turneji Jazz at the Philharmonic, odbio sam. Kad je to ponudio Maxu, ovaj ga je htio napucati u facu. No dao sam mu savjet: “Max, moraš samo reći ne, ne moraš prijetiti i prebiti bijednika.” Poslušao me. Max je poludio jer Norman nije volio ni ozbiljno prihvaćao glazbu koju smo inače svirali i novac to nije mogao nadomjestiti. Ipak, Norman je želio Birda u svom programu, želio je da se ovaj osjeća ugodno s ljudima koji ga okružuju. Trebali su bubnjara, pijanista i basista, a Bird je na trubi želio mene. Norman je za
klavir već imao Errolla Garnera, ali Bird je mogao svirati s bilo kime pa nije bilo važno tko je pijanist, dok god je mogao nabijati po tipkama., Erroll je čak i znao svirati pa je to bila pozitivna stvar u svemu. No ja nisam mogao pristati na ono što su Norman ili Bird željeli od mene pa sam kratko i jasno odbio. Nije bilo lako odbiti Birda, ali sam to ipak učinio. Mislim da mi je to što sam mu tada rekao ne poslije pomoglo u osobnom smislu, pomoglo mi je da spoznam kako sam sebe dovoljno poznajem.
Nakon što sam napustio Birda samo sam prešao ulicu i dobio posao u klubu Onyx. Na tenor-saksofonu bio je Sonny Rollins, bubnjeve je svirao Roy Haynes, bas Percy Heath, a klavir Walter Bishop. Pokušavao sam da se ne osvrćem iza sebe.
Poslije smo ja i Bird zajedno svirali još dva ili tri puta, čak smo zajednički snimili i neke ploče. Nisam mu ništa zamjerao; ne pripadam takvom soju ljudi. Jednostavno više nisam želio sudjelovati u Birdovim sranjima. Mislim da je negdje oko 1950. Red Rodney zauzeo mjesto Kennyja Dorhama u Birdovu bendu, a Bird mu je znao govoriti kako mu je žao što se tako ponašao prema svima nama. Kenny mi je potvrdio istu priču, čak nam je Bird obojici to priznao nekoliko puta. No to ga ipak nije spriječilo da iste pizdarije radi u svakom bendu koji je osnovao poslije našeg.
U siječnju 1949. Metronome je okupio sastav All Stars kako bi snimio ploču čim zabrana snimanja prestane biti važeća, što se i dogodilo prvog radnog dana 1949. Ja sam svirao trubu, zajedno s Dizzyjem i Fatsom Navarrom, na trombonu su bili J. J. Johnson i Kai Winding, na klarinetu Buddy de Franco, na alt-saksofonu Bird, na klaviru Lennie Tristano, bubnjeve je svirao Shelly Manne, te još nekoliko njih. Dirigirao je Pete Rugolo. RCA je snimio ploču pod nazivom Metronome All Stars.
Bird se na sessionu ponašao vrlo neobično. Ustrajavao je da odsvira extra takeove jer je tvrdio da ne razumije aranžman. No razumio je on to sranje. Izmišljao je i izvodio samo zato da zaradi nešto više love. Novi ugovor za snimanje imao je ograničenje od tri sata, koje je postavio sindikat, sve iznad toga bilo je vremensko prekoračenje i kršenje ugovora. Zato je Bird sa svojim produženjima i ostalim sranjima produžio session za otprilike tri sata više od dopuštenog, i svi su zaradili veću lovu. Poslije su jednu pjesmu nazvali “Overtime”, u sjećanje na ono što je Bird tada izveo.
Bila je to zapravo usrana ploča, a iznimka je bila ono što smo ja, Fats i Dizzy odsvirali. Sve se svirače ograničavalo jer je bilo mnogo solista, a tada se snimalo na ploče od 78 okretaja. No ono što je trubačka sekcija odsvirala, mislim da je to bila prava stvar. Ja i Fats odlučili smo da pratimo Dizzyja i sviramo kao i on, umjesto da krenemo svojim vlastitim stilovima. Tako smo uspjeli skinuti i slijediti Dizzyja, da je on jedva mogao znati kad je prestao a kad smo mi nastavili. Čovječe, ta trubačka soliranja ispunila su cijeli prostor. Bilo je to sjajno slušati. Nakon tog sessiona mnogo je glazbenika shvatilo da sam u stanju svirati i Dizzyjevim načinom i razvijati vlastiti stil. Oni - Dizzyjeva stara garda - iskazali su mi duboko poštovanje nakon što su čuli tu ploču.
Nakon gaži u Onyxu počeo sam svirati u Royal Roostu s bendom Tadda Damerona. Tadd je bio sjajan aranžer i kompozitor, a također i vrlo profinjen pijanist. Bio je to siguran posao - trebalo mi je nešto takvo nakon što sam napustio Birda, jer sam morao uzdržavati obitelj. Fats Navarro redovito je svirao trubu kod Tadda, ali je sad već bio totalni narkić i izgubio je strašno puno na težini. Cijelo je vrijeme bio bolestan i propustio mnogo gaža. Tadd je napisao čitavu hrpu komada za trubu Fat Girla19, no već u siječnju 1949. Fat Girl bio je previše bolestan da bi

19 Nadimak Fatsa Navarra, pravim imenom Theodore Navarro (1923. - 1950.). (op. prev.)

mogao svirati pa sam ja zauzeo njegovo mjesto. Još bi svratio i katkad zasvirao, ali više nije bio kao nekad.
Nedugo nakon što smo Tadd i ja zajedno svirali u Royal Roostu pridružio sam se bendu Oscara Pettiforda. Nastupali smo u Three Deuces s Kaijem Windingom na trombonu. Sammy Kaye i Irving Alexander, vlasnici kluba Three Deuces, otvorili su u siječnju 1949. novi klub na Broadwayu i nazvali ga Clique. Nadali su se da će okupiti džezističku rulju koja se iz 52. ulice premjestila na Broadway, no klub su morali zatvoriti samo šest mjeseci nakon otvaranja. Novi vlasnici uzeli su lokal u najam i na istom mjestu u ljeto 1949. otvorili Birdland.
No da nastavim dalje. Bend Oscara Pettiforda imao je nekoliko sjajnih glazbenika, u njemu su svirali Lucky Thompson, Fats Navarro, Bud Powell i ja. No članovi benda nisu bili zainteresirani za to da nastupaju kao grupa. Svi su svirali duge solaže i ostala sranja pokušavajući istisnuti tipa koji je sljedeći na redu. Sve je to bilo prilično zajebano, prava sramota, a moglo se izroditi u nešto sasvim drugo.
Početkom 1949. Tadd i ja smo grupu odveli u Pariz, glavni grad Francuske, i svirali gdje i Bird, kao što smo to već činili i u Royal Roostu. Bilo je to moje prvo putovanje izvan SAD-a i zauvijek je promijenilo moja stajališta o mnogim stvarima. Pariz mi se svidio, a svidio mi se i način na koji su se odnosili prema meni. Kupio sam si nova odijela, dao sam ih sašiti pa sam bio siguran da sam sad svoj, čovječe.
U bendu smo svirali ja, Tadd, Kenny Clarke, James Moody i francuski basist po imenu Pierre Michelot. Naš je bend bio hit pariškog Jazz Festivala, zajedno sa Sidneyjem Bechetom. Ondje sam upoznao i Jean-Paula Sartrea, Pabla Picassa i Juliette Greco. Nikad se u životu nisam tako dobro osjećao. Iznimke su bili trenuci kad sam prvi put čuo Birda i Diza u B.-ovu bendu i dok sam svirao u Dizzyjevu big bendu gore u Bronxu. No onda je bila riječ samo o glazbi. Ovo je bilo drukčije. U Parizu je bila riječ o životu. Juliette Greco i ja smo se zaljubili. Irene mi je mnogo značila, ali se nikad prije u životu nisam osjećao tako kao u Parizu.
Juliette sam upoznao na jednoj od proba. Došla bi, sjela i slušala glazbu. Nisam imao pojma da je ona slavna pjevačica, nisam znao baš ništa o njoj. Bilo je jednostavno prekrasna dok je tako sjedila - duga crna kosa, lijepo lice, sitna, sa stilom, tako različita od drugih žena koje sam sretao u životu. Izgledala je drukčije i drukčije se nosila. Zato sam i pitao jednog tipa tko je uopće ona.
Rekao mi je: “Što želiš od nje?”
Odgovorio sam mu: “Što time hoćeš reći, što ja želim od nje? Želim je upoznati.” Na to mi je rekao: “Dakle, moraš znati da je ona jedna od onih egzistencijalista.”
Pa sam mu rekao, ondje na licu mjesta: “Stari, jebeš sva ta sranja. Nije me briga što je ona. Ta je cura prekrasna i želim je upoznati.”
Umorio sam se od čekanja da nas netko upozna pa sam jednom prilikom kad je ponovo došla na probu jednostavno podigao kažiprst i pozvao je da dođe k meni, što je ona i učinila. Kad sam napokon uspio progovoriti koju riječ s njom, rekla mi je da ne voli muškarce, ali da joj se ja sviđam. Nakon toga postali smo nerazdvojni.
Nikad se dotad nisam tako osjećao. Bila je to sloboda života u Francuskoj, gdje me se tretiralo kao ljudsko biće, kao nekoga važnog. Čak je i bend, glazba koju smo izvodili, ondje zvučio bolje. Sve je mirisalo drukčije. Naviknuo sam se na miris pariške kolonjske vode, a miris Pariza podsjećao me na miris svježe kuhane kave. Poslije sam otkrio da isti taj miris možete osjetiti i na Francuskoj rivijeri, u rano jutro. Nikad prije nisam osjetio takve miomirise. Kao da ste zajedno smiješali kokos, limetu i rum. Gotovo tropska aroma. U svakom slučaju, u Parizu
mi se sve činilo nekako drukčije, kao da je došlo do neke promjene. Čak sam se zatekao kako i pjesme najavljujem na francuskom jeziku.
Juliette i ja često smo se zajedno šetali uz rijeku Seinu, držali smo se za ruke i ljubili se, gledajući jedno drugo u oči pa smo se opet ljubili i stiskali jedno drugome ruke. Bilo je čarobno, kao da sam hipnotiziran i u nekom transu. Nikad to prije nisam činio. Uvijek me zanimala samo glazba pa nikad nisam imao vremena za bilo kakvu romansu. Glazba je bila moj cijeli život, sve dok nisam upoznao Juliette Greco. Ona me naučila kako je to voljeti nekoga drugoga, a ne samo glazbu.
Juliette je vjerojatno bila prva žena koju sam volio kao nekoga ravnog sebi, kao ravnopravno ljudsko biće. Bila je predivna osoba. Međusobno smo komunicirali izrazima lica i govorom tijela. Ona nije govorila engleski, a ja nisam znao francuski jezik. Razgovarali smo očima, prstima, takvim stvarima. Kad tako komunicirate s nekim, znate da vam ta osoba ne može srati. Morate se pouzdati u osjećaje. Bio je travanj u Parizu, a ja sam bio zaljubljen.
Kenny Clarke odmah je, na licu mjesta, odlučio da ostaje ondje i rekao mi da sam budala ako se odlučim vratiti u Sjedinjene Države. Bio sam tužan jer sam napuštao nešto lijepo: svake bih večeri izlazio u klubove sa Sartreom i Juliette, samo bismo sjedili na terasama kafića, pili vino, jeli i razgovarali. Juliette me zamolila da ostanem. Čak je i Sartre rekao: “Zašto se ti i Juliette ne vjenčate?” Ipak sam otišao. Ostao sam ondje tjedan-dva, zaljubio se u Juliette i u Pariz, a onda sam sve napustio.
Kad sam bio spreman da krenem, na aerodromu je bilo mnogo tužnih i obješenih lica, uključujući i moje. Kenny mi je mahao na odlasku. Čovječe, u avionu sam bio toliko deprimiran što se vraćam u ovu zemlju da cijelim putem nisam mogao progovoriti ni riječi. Nisam znao da će me to sranje pogoditi tako ubitačno. Bio sam toliko deprimiran kad sam se vratio da sam se, čak i prije nego što sam toga postao svjestan, navukao na heroin. Trebalo mi je četiri godine da se oduprem i riješim te ovisnosti - prvi put izgubio sam kontrolu nad svojim životom i nevjerojatnom brzinom počeo tonuti prema smrti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:48 am








Šesto poglavlje
Kad sam se u ljeto 1949. vratio u Sjedinjene Države, uvjerio sam se da je Kenny Clarke bio u pravu - ništa se nije promijenilo. Ne znam zašto sam mislio da bi moglo biti drukčije od onoga prije - mislio sam da bi se stvari mogle promijeniti zato što sam doživio drukčije iskustvo u Parizu. Još sam živio u prividu onoga što mi se ondje dogodilo. No duboko u sebi znao sam da je u Sjedinjenim Državama sve ostalo isto. Prošlo je tek nekoliko tjedana. Ipak, živio sam u iluziji da se možda ipak dogodilo čudo.
U Parizu sam shvatio da nisu svi bijelci isti, da su neki puni predrasuda, a drugi nisu. Naslućivao sam to nakon što sam upoznao Gila Evansa i neke druge ljude, no tek sam se u Parizu u to doista i uvjerio. Za mene je to bila važna spoznaja, postao sam svjestan toga što se u političkom smislu događa oko mene. Počeo sam zapažati stvari koje su mi prije izmicale, stvari političke prirode - što se stvarno događa ljudima crne boje kože. Već sam i prije bio upoznat s tim problemom, zahvaljujući odrastanju uz oca. No toliko sam bio zaokupljen glazbom da uopće nisam obraćao pozornost na takve stvari. Tek kad bi me nešto udarilo ravno u facu, tek bih onda nešto i učinio glede toga.
U to su vrijeme dvojica najmoćnijih crnih političara bili Adam Clayton Powell iz Harlema i William Dawson iz Chicaga - Adama sam viđao u Harlemu jer je stvarno volio glazbu. Ralph Bunche upravo je dobio Nobelovu nagradu. Joe Louis tada je već neko vrijeme bio boksački prvak u teškoj kategoriji i bio je osobni junak svakog crnca - i mnogih bijelaca, naravno. Za njim u popularnosti nije daleko zaostajao ni Sugar Ray Robinson. Obojicu ih se često moglo vidjeti u Harlemu. Ray je imao klub na Sedmoj sveniji. Jackie Robinson i Larry Doby igrali su bejzbol u prvim ligama. Došlo je do promjene, crncima su se u ovoj zemlji počele događati važne i dobre stvari.
Nikad nisam bio previše političan, ali znao sam kako bijelci tretiraju crnce i bilo mi je mučno vratiti se u takvu sredinu, u kojoj bijelci tako šikaniraju crnce. Potpuno vas dotuče kad jednom shvatite kako nemate nikakvu moć da promijenite postojeće stanje stvari.
A u Parizu - jebote - sve što smo ondje svirali, dobro ili loše, bilo je dočekano s odobravanjem i prihvaćeno. Ni to nekad nije dobro, no tako je bilo, a kad smo se vratili u Sjedinjene Države, nismo mogli naći posao. Međunarodne zvijezde, a nisu mogle dogovoriti gažu. Bijeli glazbenici koji su kopirali moj Birth of the Cool uspjeli su dogovoriti nastupe. Čovječe, ta me usrana situacija duboko pogodila, dirnula ravno u dušu. Održali smo nekoliko svirki ovdje-ondje i, koliko se sjećam, uvježbavali smo bend od osamnaest glazbenika tog ljeta, ali to je bilo sve. Te 1949. napunio sam tek dvadeset tri i od života sam očekivao mnogo više. Samodisciplina mi je bila poljuljana, izgubio sam osjećaj da imam kontrolu nad svojim životom i počeo sam se polako gubiti. Nije stvar bila u tome da nisam bio svjestan toga što mi se događa. Bio sam i te kako svjestan, ali mi više nije bilo stalo. Imao sam toliko samopouzdanja da sam uistinu osjećao kako sve konce držim u rukama, čak i kad bih gubio kontrolu. No vaš se um može i poigrati s vama. Kad sam počeo tako vrludati, pretpostavljam da sam iznenadio sve one koji su mislili da nogama stojim čvrsto na zemlji. No i mene je samoga iznenadila brzina kojom sam na kraju potpuno izgubio kompas.
Sjećam se da sam se počeo danonoćno potucati po Harlemu nakon što sam se vratio iz Pariza. Na glazbenoj sceni droga je bila sveprisutna i mnogo je glazbenika duboko zabrazdilo, posebno u heroin. Ljudi - glazbenici - u nekim su se krugovima smatrali poželjnima ako su uštrcavali žuto. Neki od mlađih tipova, kao što su bili Dexter Gordon, Tadd Dameron, Art
Blakey, J. J. Johnson, Sonny Rollins, Jackie McLean i ja osobno - svi mi zajedno - počeli smo duboko tonuti u heroin približno u isto vrijeme. Unatoč činjenici da je Freddie Webster umro od nekog loše smiješanog smeća. Osim Birda, na heroinu su bili i Sonny Stitt, Bud Powell, Fats Navarro, Gene Ammons, da i ne spominjem Joeja Guya i Billie Holiday. Njih se dvoje drogiralo cijelo vrijeme. Mnogo je bijelaca iz branše također gadno zabrazdilo u droge - Stan Getz, Gerry Mulligan, Red Rodney i Chet Baker. No tada su mediji pokušavali stvoriti dojam da se samo crni glazbenici drogiraju i upleću u takve stvari.
Nikad nisam zabrijao po tome da ću moći svirati kao Bird ako si dam šut heroina. Znao sam mnogo glazbenika koji su vjerovali u to, a jedan od njih bio je i Gene Ammons. Nije me to privuklo heroinu. Preko ruba me gurnula depresija u koju sam upao nakon što sam se vratio u Ameriku. Povratak je bio uzrok, a nedostajala mi je i Juliette.
Tu je bio i kokain, koji su uglavnom ušmrkavali Latinoamerikanci. Tipovi kao Chano Pozo gadno su se navukli na bijeli prah. Chano je svirao udaraljke u Dizzyjevu bendu. Bio je crnac s Kube i najopakiji svirač conge tih vremena. No bio je i nasilnik. Uzimao bi drogu od drugih i ne bi im platio. Ljudi su ga se bojali jer je izučio zanat u uličnim borbama i mogao vas je prebiti za tren oka. Bio je ljudeskara od čovjeka i opak igrač, a sa sobom je obično nosio svoju nožinu. Terorizirao je cijeli Harlem. Smrtno je nastradao 1948. nakon što je po glavi opaučio nekog dilera kokaina, Latinoamerikanca, gore u Harlemu, u Rio Cafeu na aveniji Lenox oko 112. ili
113. ulice. Frajer je Chana tražio lovu koju mu je ovaj dugovao i Chano ga je jednostavno tresnuo ravno u facu. Diler je zgrabio pištolj i izrešetao ga na mrtvo ime. Čovječe, njegova nas je smrt sve potresla. To se dogodilo prije mog odlaska u Pariz, no taj je incident u pravoj mjeri oslikavao ono što se događalo na narkomanskoj sceni.
Potraga za šutom po predgrađima još me više udaljila od obitelji. Preselio sam ih u stan u četvrti Jamaica u Queensu, a nakon toga u St. Albans. Vozio sam se amo-tamo u svom dodgeu sa sklopivim krovom iz 1948. -Sonny Rollins taj je automobil zvao Plavim demonom.
Irene i ja ionako nismo imali nikakav obiteljski život. Nismo imali brdo love s kojom bismo nešto započeli, trebali smo prehraniti dvoje djece i sebe. Nikad nismo nikamo zajedno išli. Katkad bih samo zurio u prazno nekoliko sati, cijelo vrijeme razmišljajući o glazbi. Irene bi si umislila da razmišljam o drugoj ženi. Pronašla bi vlasi kose na mom odijelu ili kaputu pa bi kunula i psovala da odlazim van i ševim se s nekim. Jedan od razloga što me Irene optuživala za afere s drugim ženama bilo je i to što sam otkupio odijela od Colemana Hawkinsa, notornog ženskaroša koji je po svojoj odjeći nakupio svu silu vlasi. No tada me žene nisu nešto posebno zanimale. Ulazili bismo u svađe koje zapravo nisu imale nikakvog smisla. Obično bi me to do kraja raspizdilo. Stvarno sam volio Irene i sve to. Bila je vrlo draga osoba, dobra žena, ali za nekog drugog. Stvarno je bila otmjena i naočita dama. No ja sam želio nešto drugo. Ja sam, ne ona, počeo Šarati uzduž i poprijeko. Nakon što sam upoznao Juliette Greco počeo sam shvaćati što želim od žene. Ako to i nije Juliette, onda će to biti žena koja o životu razmišlja na njezin način, žena njezina stila, i u krevetu i izvan njega. Bila je neovisna, mislila je svojom glavom, a to mi se sviđalo. Doslovno sam ostavljao Irene da sjedi kod kuće s klincima jer nisam želio biti ondje, s njima. Čak sam i prestao dolaziti kući, a jedan od razloga takvog mog ponašanja bilo je to što sam se osjećao tako loše da nisam mogao pogledati svoju obitelj u oči. Irene je imala golemo povjerenje u mene, potpuno mi je vjerovala. Gregory i Cheryl, klinci, bili su još mali i nisu bili svjesni svega što se oko njih događa. No Irene je i te kako znala i svega bila svjesna Vidjelo joj se u očima.
Ostavio sam je na brizi pjevačice Betty Carter. Da nije bilo Betty Carter, ne znam što bi Irene učinila. Mislim da zbog mog ponašanja prema Irene tih dana Betty Carter čak ni dan-
danas nema neko sjajno mišljenje o meni. Ne mogu joj zamjeriti jer sam tih godina bio pravi bezvrijedni, kukavni gad koji je odustao od uzdržavanja svoje obitelji. Nisam mislio baš tako grubo ostaviti Irene na cjedilu, no gadno sam se navukao na heroin i snove o željenoj ženi, i nisam mogao razmišljati ni o čemu drugome.
Kad uzimate heroin bez prestanka, izgubite želju za seksom i ženama, barem se to meni dogodilo. No činilo se da oni poput Birda žele seks bez obzira na to apstiniraju li od heroina ili si daju šuteve svaki dan. Kao da im to nije predstavljalo neku razliku. Uživao sam u seksu s Irene - kao što sam s užitkom uzimao i Juliette. No nakon što sam se počeo drogirati nisam ni pomišljao na seksanje niti sam uživao u seksu kad je do njega došlo. Jedina stvar o kojoj sam mogao razmišljati bilo je kako da dođem do još malo heroina.
Još se nisam fiksao u vene, ali bih ušmrkavao i udisao sav heroin koji bih uspio nabaviti. Jednom sam stajao na uglu ulice u Queensu, a nos mi je curio kao otvorena slavina. Osjećao sam se loše, kao da me trese groznica i napada prehlada. Odnekud se pojavio jedan uličar, inače moj prijatelj, koji je sebe nazivao Matinee i pitao me što radim. Rekao sam mu da ušmrkavam heroin i koku, i da to činim svakodnevno iz dana u dan, ali da baš danas nisam stigao otići na Manhattan gdje sam inače nabavljao robu. Matinee me pogledao kao neku budalu i rekao mi da sam postao ovisnik.
“Kako to misliš, ovisnik?” pitao sam ga.
Matinee mi je odgovorio: “Nos ti curi, trese te groznica, slabo ti je. Postao si jebeni ovisnik, crnčugo.” Kupio mi je nešto heroina u Queensu. Nikad prije nisam kupovao heroin u Queensu. Ušmrkao sam robu koju mi je Matinee nabavio i odmah mi je bilo bolje. Nije me više treslo, nos mi je prestao curiti i nisam više osjećao slabost u tijelu. Nastavio sam sa šmrkanjem, no kad sam ponovo naletio na Matineeja, ovako mi je rekao: “Miles, ne trati to malo novca na nabavljanje robe koju ušmrkavaš, jer će ti ionako biti zlo. Idi i šutni se, osjećat ćeš se mnogo bolje.” Bio je to početak četverogodišnje strave i grozote.
Nedugo zatim morao sam redovito nabavljati dop, znao sam da će mi pozliti ako ne dođem do novog šuta. Kad bi mi pozlilo, osjećao sam se kao da imam gripu. Curio bi vam nos, zglobovi bi vam pucali od boli, a ako si ne biste uštrcali nešto heroina u vene, vrlo brzo biste počeli povraćati. Bilo bi vam užasno. Zbog toga sam pod svaku cijenu nastojao izbjeći to stanje.
Na početku sam si sam uštrcavao heroin. Onda sam počeo izlaziti i družiti se s drugim džanerima. Ja, plesač stepa po imenu Leroy i tip kojeg smo zvali Laffy nabavljali smo dop u 110., 111. i 116. ulici, gore u Harlemu. Klatarili smo se po barovima kao što su bili Rio, Diamond, Sterling’s, biljarska sala LaVant’s, po takvim mjestima. Ušmrkavali bismo koku uz heroin, cijeli dan bez prestanka. Kad nisam bio s Leroyem, družio sam se ili sa Sonnyjem Rollinsom ili s Walterom Bishopom - a poslije i s Jackiejem McLeanom ili bi mi se pridružio Philly Joe Jones, koji se također tih dana muvao uokolo.
Kupili bismo doze heroina u vrijednosti od tri dolara i uštrcali ih. Fiksali smo se s četiri ili pet doza dnevno, ovisno o tome koliko smo love trenutačno imali kod sebe. Odlazili bismo u stan Fat Girla u Cambridge Hotel u 110. ulici, između Sedme avenije i Lenoxa, ili katkad u kuću Waltera Bishopa, i tamo se fiksali. Često smo morali otići do Bishopove kuće da uzmemo svoje “stvari” - igle i nešto čime smo vezali ruke kako bismo mogli “ubosti”, to jest kako bi nam vene u koje smo uštrcavali drogu iskočile van i tako postale vidljive. Katkad bismo bili toliko urokani da smo ta svoja pomagala zaboravljali u Bishopovoj kući. Onda bismo se klatili oko Minton’sa i gledali plesače stepa koji su se međusobno nadmetali.
Volio sam gledati i slušati stepere. Glazba im je vrlo bliska jer pri izvođenju svojih koraka proizvode vrlo specifične zvukove. Vrlo su slični bubnjarima i možete mnogo toga naučiti samo slušanjem ritmova koje daju svojim udarcima. Steperi su po danu obično dolazili ispred Minton’sa uz hotel Cecil i natplesavali jedan drugoga na pločniku. Osobito se sjećam duela između plesača koji se zvao Baby Laurence i stvarno visokog suhonjavog tipa po imenu Ground Hog. Baby i Ground Hog bili su narkići pa su često plesali ispred Minton’sa radi droge jer su ih dileri rado gledali. Robu bi im davali besplatno ako bi se iskazali u plesu. Oko njih je uvijek bila okupljena rulja, a oni bi plesali kao sumanuti. Baby Laurence tako je rasturao, čovječe, teško je i opisati koliko je bio dobar. No ni Ground Hog nije se dao, nije uzmicao pred Babyjem. Bio je stvarno skockan i upicanjen kao paradni konj, znate već, odjeća i sve na njemu bilo je besprijekorno. I Buddy Briggs bio je sjajan plesač stepa, kao i tipovi po imenu L. D., Fred i Sledge te Step Brothers. Većina njih bili su ovisnici, iako baš nisam siguran za Step Brothers. U svakom slučaju, ako niste bili upućeni, ne biste imali pojma o plesu ispred Minton’sa. Ti su steperi znali govoriti o Predu Astaireu i svim ostalim bijelcima plesačima kao da je riječ o običnim ništarijama, ma oni doista nisu bili ništa u usporedbi s umijećem tih frajera ispred Minton’sa. Ipak, bili su crni i nisu se mogli ni ponadati prilici da zaplešu za pravi novac i slavu.
Dotad sam već postao prilično slavan i hrpa glazbenika počela mi je ljubiti guzicu kao da sam netko jako važan. Vodio sam brigu o tome koji stav zauzeti, moram li stajati ovako ili onako, trebam li trubu držati u ovom ili onom položaju dok sviram. Trebam li učiniti ovo ili ono, obratiti se publici, lupkati desnom ili lijevom nogom. Trebam li lupkati nogom unutar svoje cipele, kako nitko ne bi vidio da to činim? Takva su me sranja zanimala kad sam navršio dvadeset četiri godine. Osim toga, dok sam bio u Parizu, otkrio sam da nisam baš tako sjajan svirač, što su tvrdili mnogi seronje staroga kova. Ego mi je narastao i bio mnogo veći nego prije. Promijenio sam se. Više nisam bio povučen, preobrazio sam se u samosvjesnu osobu.
Do 1950. preselio sam se natrag na Manhattan i odsjeo u hotelu America, dolje u 48. ulici. Mnogo je glazbenika živjelo ondje, pa tako i Clark Terry, koji je na kraju ipak došao u New York. Clark je svirao u bendu Counta Basieja, mislim da je tako bilo, pa je često bio na putu. I Baby Laurence često je visio u tom hotelu. Zapravo, u njemu je živio priličan broj raznoraznih narkića.
Već sam duboko zaglibio u heroin i počeo izlaziti sa Sonnyjem Rollinsom i njegovom bandom iz Sugar Hill Harlema. Toj su rulji pripadali, osim Sonnyja, pijanist Gil Coggins, Jackie McLean, Walter Bishop, Art Blakey (koji je zapravo bio iz Pittsburgha, ali se stalno smucao Harlemom), Art Taylor i Max Roach, koji je bio iz Brooklyna. Mislim da sam tijekom tog razdoblja upoznao i Johna Coltranea, dok je svirao u jednom od Dizzyjevih bendova. Koliko se sjećam, prvi sam ga put čuo u klubu gore u Harlemu.
Dakle, Sonny je imao odličnu reputaciju među brojnim mladim glazbenicima u Harlemu. Ljudi iz Harlema, ali i svi drugi, obožavali su Sonnyja Rollinsa. Bio je legenda, gotovo Bog mnogim mladim glazbenicima. Neki su smatrali da saksofon svira na razini samog Birda. Ja sam bio svjestan jednog - bio je vrlo blizu Birdovu umijeću. Agresivan, inovativan svirač koji je uvijek bio pun svježih ideja u vezi s glazbom. Sviđalo mi se njegovo sviranje, ali je također i pisao genijalne stvari. (No mislim da je poslije Coltraneov način sviranja počeo utjecati na njega i primorao ga da promijeni svoj stil. Da je samo nastavio onim putem kojeg se držao kad sam ga prvi put čuo, mislim da bi bio čak i bolji svirač od onoga što je danas - a mora se priznati da još stvarno odlično svira.)
Sonny se upravo vratio s nastupa u Chicagu. Poznavao je Birda, a Birdu se doista sviđao Sonny ili Newk, kako smo ga zvali, jer je bio strašno sličan Donu Newcombeu, bacaču Brooklyn
Dodgersa. Jednog smo se dana ja i Sonny u taksiju vraćali iz nabave dopa, kad se taksist, bijelac, naglo okrenuo, pogledao u Sonnyja i rekao: “Kvragu, pa vi ste Don Newcombe!” Čovječe, frajer je bio potpuno uzbuđen. Ja sam bio zaprepašten jer mi to prije nikad nije palo na pamet. Taksistu smo složili užasnu spačku. Sonny je počeo pričati kakve će lopte te večeri bacati Stanu Musialu, sjajnom udaraču St. Louis Cardinalsa. Sonny je tog dana bio raspoložen za psine pa je taksistu rekao da će mu na ulazu u studio ostaviti karte na njegovo ime. Taksist nas je nakon tih riječi gledao kao bogove.
Dobio sam posao u plesnoj dvorani Audobon pa sam zamolio Sonnyja da se pridruži bendu, na što je on i pristao. U bendu je svirao i Coltrane, a na bubnjevima bio je Art Blakey. Sva su se trojica - Sonny, Art i Coltrane - u to vrijeme fiksali golemim količinama heroina pa me druženje s njima vuklo sve dublje prema dnu.
Dotad je Fats Navarro već postao zagriženi narkić, što je bilo jadno za gledati. Lena, žena Fat Girla, cijelo je vrijeme bila zabrinuta za njega. Bila je bjelkinja. Imali su malu curicu po imenu Linda. On je bio pravi veseljak, nizak i debeo, prije nego što ga je droga uništila. No sad je bio sama kost i koža, muvao se uokolo s tim strašnim kašljem koji ga je izjedao i iznutra nagrizao tijelo. Doslovno bi se sav stresao svaki put kad bi zakašljao. Bilo ga je tužno vidjeti u tom izdanju. Bio je tako sjajan frajer, čovječe, i genijalan trubač. Stvarno sam ga volio. Katkad smo se družili i katkad zajedno drogirali. Ja, Fat Girl i Ben Harris, još jedan trubač. Fat Girl nije ga mogao podnijeti. Znao sam to, no smatrao sam da Benny i nije tako loš. Nakon što bismo uzeli drogu sjeli bismo i razgovarali o glazbi, o starim danima u Minton’su kad bi Fat Girl otpuhnuo svakoga tko bi provirio kroz vrata. Govorio bih mu sranja - tehnička sranja - o trubi zato što je, znate već, Fat Girl bio rođeni muzičar, prirodni genij za sviranje pa bih mu ja pokazivao razne stvari. Recimo, nije mogao odsvirati baladu ni za lijek. Rekao sam mu da svira mekše ili da preokrene neke od akorda. On je mene zvao Millie. Uvijek je govorio kako će se promijeniti, skinuti s heroina, ali nikad nije. Nikad se nije uspio otrgnuti.
Fat Girl snimio je u svibnju 1950. svoju posljednju ploču, zajedno sa mnom. Umro je samo nekoliko mjeseci nakon te svirke, sa samo dvadeset sedam godina. Bilo ga je žalosno slušati taj posljednji put, kako pokušava pogoditi tonove koje je inače svirao kao od šale. Ako me sjećanje služi, ploča se zvala Birdland All Stars jer se u tom klubu održavala svirka. Taj smo put svirali J. J. Johnson, Tadd Dameron, Curly Russell, Art Blakey, Fat Girl , saksofonist po imenu Brew Moore i ja. Poslije sam snimio i ploču sa Sarom Vaughan - svirao sam trubu u bendu Jimmyja Jonesa. Nekako u to vrijeme, mislim da sam svirao u još jednom All Star bendu s Fat Girlom, i to je vjerojatno bio posljednji put da smo nas dvojica zajednički nastupali. Nisam siguran, no mislim da je također bila riječ o Ali Star-bendu u Birdlandu, a svirali su Dizzy, Red Rodney, Fat Girl i Kenny Dorham na trubi, J. J., Kai Winding i Bennie Green na trombonu, Gerry Mulligan i Lee Konitz na saksu, Art Blakey na bubnjevima, Al McKibbon na basu i Billy Taylor na klaviru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:49 am





Sjećam se da su svi svirali jebeno fenomenalne solo-dionice, a onda smo sve zajebali kad smo pokušali svirati zajedno. Ako se dobro sjećam, nitko nije znao aranžmane, koji su bili izvađeni iz notnih zapisa Dizzyjeva big banda. Vlasnici Birdlanda bend su željeli nazvati Dizzy Gillespie’s Dream Band, no Diz nije pristao jer se nije želio nikome nametati i nikoga uvrijediti. Tada su predložili da se bend nazove Symphony Sid’s Dream Band. Pa vidite li kakva su rasistička govna neki bijelci? Čak je i Sid bio previše svjestan svega i cool tip da bi pristao na takvo što. Na kraju su bend nazvali Birdland Dream Band. Mislim da su snimili neke nastupe tog benda.
Nakon toga, koliko me sjećanje služi, zasvirao sam u Black Orchid Clubu, koji se tada zvao Onyx. U bendu sam imao Buda Powella, Sonnyja Stitta i Wardella Graya, čak mislim da je bubnjeve svirao Art Blakey, iako nisam potpuno siguran. Sve se to događalo negdje oko lipnja 1950. Znam samo da je Fat Girl umro u srpnju.
Potkraj tog ljeta, 52. ulica zatvorila je vrata svojih klubova, onda je Dizzy raspustio svoj veliki bend i činilo se da se glazbena scena raspada na komadiće. Počeo sam vjerovati da se sva ta sranja događaju s nekim razlogom iako nisam imao pojma o kakvom je razlogu riječ. Vidite, vrlo sam intuitivna osoba. Uvijek sam imao sposobnost predviđanja stvari. No zajebao sam kad sam trebao predvidjeti što će mi se dogoditi s drogom. Prema numerolozima, ja sam broj šest, savršena šestica, a šestica je brojka Zvijeri. Mislim da u sebi imam mnogo vražjeg. Nakon što sam to shvatio postalo mi je jasno da vrlo teško mogu održati odnose s drugim ljudima - čak i sa ženama - više od šest godina. Ne znam o čemu je tu točno riječ, nazovite to praznovjerjem ako hoćete. No u svojoj glavi vjerujem da su sve te pizdarije prava pravcata istina.
Te 1950. navršavao sam šestu godinu života u New Yorku pa mi se u glavi možda rodila misao da su mi se sve te usrane zajebancije trebale dogoditi i da baš ništa nisam mogao učiniti oko toga. Želio sam se prestati fiksati gotovo od početka, od trenutka kad sam shvatio da sam potonuo u ovisnost. Nisam želio završiti kao Freddie Webster ili Fat Girl. No nisam si mogao pomoći i samo tako prestati.
Šutovi heroina promijenili su me kao osobu - od ugodne, tihe, iskrene i brižne osobe prometnuo sam se u svoju suprotnost. Takvim me učinio heroin, pritisak da ga nabavim pod svaku cijenu. Učinio bih sve samo da mi ne pozlije, što je značilo da moram nabaviti heroin i fiksati se njime cijelo vrijeme, danju i noću.
Lovu sam počeo nabavljati od kurvi, kako bih mogao zadovoljiti svoje potrebe i nastaviti se drogirati. Počeo sam ih podvoditi, čak i prije nego što mi je postalo jasno u što sam se zapravo upustio. Bio sam ono što se moglo nazvati “profesionalnim narkićem”. Živio sam samo za novi šut. Čak sam i poslove odabirao na temelju toga koliko sam lako mogao doći do droge. Pretvorio sam se u jednog od najboljih uličara jer sam morao doći do heroina svaki dan, bez obzira na cijenu koju sam morao platiti.
Čak sam jednom opelješio Clarka Terryja kako bih došao do sitniša i nabavio si nešto droge. Vrzmao sam se oko hotela America, u kojem je živio i Clark, sjedio sam na rubu pločnika i mozgao o tome kako bih i gdje mogao doći do love i nafiksati se. U tom je trenutku naišao Clark. Nos mi je curio a oči su mi bile crvene i podli vene krvlju. Kupio mi je nešto za doručak, odveo me u svoju hotelsku sobu i rekao mi da prilegnem malo. Kretao je na turneju s Countom Basiejem i morao me ostaviti samog. Rekao mi je da slobodno ostanem koliko želim, dok ne dođem k sebi, i da samo zaključam vrata kad budem odlazio. Toliko smo bili bliski. Znao je u što sam se upetljao, ali je zaključio da ga nikad ne bih svjesno zajebao, kužite? Pogrešno.
Čim je Clark otišao na bus, pretražio sam sve njegove ladice i ormare, i uzeo sve što sam mogao ponijeti. S trubom i hrpom odjeće otišao sam ravno u zalagaonicu i ono što nisam mogao založiti prodao sam za siću koju su mi ponudili, pristao sam na sve. Čak sam Phillyju Joeju Jonesu prodao košulju u kojoj ga je poslije vidio i Clark. Poslije sam doznao da Clark nije ulovio autobus. Čekao ga je, ali je autobus iz nekog razloga kasnio. Vratio se u hotelsku sobu da provjeri je li mi bolje i zatekao širom otvorena vrata. Nazvao je kući u St. Louis i rekao svojoj ženi Pauline, koja je još ondje živjela, da nazove mog oca i kaže mu da sam u groznom stanju. Kad ga je nazvala, otac joj je održao prodiku.
“Jedina stvar koja s Milesom ne štima ti su prokleti glazbenici kao što je i tvoj muž, s kojima se druži”, rekao joj je. Otac je vjerovao u mene i bilo mu je teško prihvatiti da sam duboko zaglibio u nevolje pa je okrivio Clarka. Otac je mislio da zapravo Clark snosi odgovornost za to što sam se uopće i počeo baviti glazbom.
No Clark mu nije zamjerio - poznavao je mog oca, znao je odakle dolazi, i što je najvažnije od svega, oprostio mi je što sam mu učinio. Znao je da mu to nikad ne bih napravio da mi nije bilo zlo. No neko sam vrijeme ipak izbjegavao mjesta na koja je Clark inače zalazio. Kad smo na kraju ipak naletjeli jedan na drugoga, ispričao sam mu se. Nakon toga smo se nastavili ponašati kao da se ništa nije dogodilo. To je pravi prijatelj. Još dugo nakon tog incidenta, svaki put kad bi me zatekao za barom, sa sitnišem na pultu, uzeo bi tu lovu kao nadoknadu za ono što sam mu ukrao Čovječe, bilo je to urnebesna zafrkancija.
Irene i ja kasnili smo s plaćanjem najamnine u hotelu America. Založio sam mnoge usrane stvari, uključujući i svoju trubu pa sam posuđivao trubu od Arta Farmera za deset dolara po večeri. Jednom sam je trebao posuditi iste večeri kad je i Art svirao pa me odbio, a ja sam se stvarno uzrujao. Kad mi je i posuđivao trubu, dolazio bi do lokala gdje sam svirao i preuzimao je od mene. Nije mi vjerovao i nije dopuštao da je zadržim preko noći Kasnio sam i s plaćanjem otplate svog auta. Ljudi koji su mi prodali Plavog demona stalno su prijetili da će mi ga oduzeti pa sam uvijek iznalazio tajna mjesta na kojima bih se mogao parkirati. Sve se oko mene počelo raspadati.
S Irene i klincima sam se 1950. u Plavom demonu odvezao natrag u East St. Louis. Rekli smo si da ćemo time raskrstiti s New Yorkom i možda se uspjeti trgnuti zajedničkim snagama. No podsvjesno sam znao da je između nas gotovo. Ne znam kako se Irene osjećala tih dana, no znam da joj je bilo dosta svega i da se umorila od mojih budalaština.
Čim smo stigli u East St. Louis i parkirali Plavog demona ispred očeve kuće, novčarska tvrtka oduzela mi je automobil i uklonila ga s ceste. Svi su se pitali što se to događa, no nitko ništa nije rekao. Počele su kolati glasine da sam se zakvačio za drogu, no nitko to još nije glasno izrekao i objavio. U svakom slučaju, ljudi iz East St. Louisa nisu često viđali ovisnike pa nisu imali pojma kako ovisnik izgleda ili kako se ponaša. Za njih sam još bio samo Miles, uvrnuti glazbenik i sin doktora Davisa koji je živio u New Yorku sa svim ostalim uvrnutim glazbenicima. Ili sam samo imao takav dojam, ne znam.
Prijatelj mi je rekao da je Irene trudna i da nosi dijete drugog muškarca. Ovaj sam put bio siguran da dijete ne može biti moje, jer se nisam seksao s njom. Prijatelj mi je rekao da ju je vidio kako izlazi iz jednog njujorškog hotela s tim tipom. Nikad nismo ozakonili svoju vezu pa se i nismo morali razvoditi. Na kraju nismo se svađali ili pravili neke ispade - naša je priča jednostavno bila svršena.
Znate, Irene me slijedila u New York i obično je sa mnom išla posvuda, primjerice do ujaka Ferdinanda (očeva brata) koji je živio u Greenwich Villageu. Ujak Ferd bio je pijanac. Znali smo izlaziti zajedno s njegovim prijateljima - crncima novinarima. Ti su se tipovi ubitačno opijali i nije mi baš bilo drago da ona gleda sve te teturajuće tipove koji su bili pijani kao majke, a posebice što je tom društvu pripadao i ujak. Jednom me majka pitala što to radim. Kad sam joj rekao da izlazim s ujakom Ferdom, komentirala je: “Oh, vas dvojica zajedno, mogu reći samo
slijepac vodi slijepca.” Majka mi je pokušavala reći da smo on i ja od iste sorte - ovisničke.
No tada mi je rekla da je moj “fiks” zapravo glazba. Poslije je to postao heroin i odjednom mi je bilo jasno što mi je to onda davno majka pokušavala reći.
Dakle, Irene je ostala u East St. Louisu i ondje je 1950. rođen Miles IV. Vratio sam se nakratko u New York i dobio posao u bendu Billyja Eckstinea. Dogovorili su nastupe u Los Angelesu pa sam i ja krenuo s njima. Bio mi je potreban stalan izvor prihoda, a ništa bolje nije mi se nudilo. Glazba koju je izvodio B. nije mi bila po ukusu, no u bendu je bio Art Blakey i neki drugi glazbenici koje sam cijenio pa sam pomislio kako će to šljakati dok se ne priberem i ne dođem k sebi.
Los Angeles bio je posljednja postaja na toj turneji koja se sastojala od dugih autobusnih ruta koje su išle od jednoga grada do drugog. Nismo znali gdje na putu možemo nabaviti drogu
nisam redovito uzimao dobru robu i počeo sam misliti da sam se riješio ovisnosti. bili smo na putu prema aerodromu Burbank - u društvu su bili Dexter Gordon, Blakey i mislim Bird. Art je želio da negdje stanemo i kupimo nešto droge od jednog poznatog tipa. To smo i učinili, ali nas je na aerodromu zaustavila policija. Pratili su nas od dilerove kuće. Ubacili su nas u policijski auto i rekli nam: “U redu, znamo tko ste i što radite.” Svi su ti murjaci bili bijelci i čisti kao suza. Pitali su nas za imena. Rekao sam im svoje, Bird je dao svoje, Dexter svoje, a kad je došao red na Blakeyja, rekao im je da se zove Abdullah Ibn Buhaina, što je bilo njegovo muslimansko ime. Policajac je sve zapisao i rekao: “Prestani srati i reci mi svoje američko ime, svoje pravo ime!” Blakey je odgovorio da mu je upravo rekao svoje pravo ime. Murjak je pobjesnio, sve nas priveo i strpao u zatvor. Mislim da bi nas pustio da je Blakey tipu ipak rekao svoje pravo ime. Sad smo bili u buksi i morao sam nazvati oca da mi pomogne i izvuče me odande. Nazvao je doktora Coopera, svog prijatelja iz Los Angelesa, zubara s kojim je zajedno išao na fakultet. Doktor je stupio u kontakt s odvjetnikom Leom Brantonom. Odvjetnik je došao i izvukao me van.
Na ruci sam imao ožiljke od brojnih uboda iglom, što je policija primijetila, ali u tom trenutku nisam bio ušlagiran. To sam i priznao Leu Brantonu, a on mi je rekao nešto što me šokiralo i uzdrmalo iz temelja. Prema njegovim riječima, Art je policiji rekao da je meni bila potrebna droga, kako bi se on mogao što lakše izvući. Nisam mu povjerovao, ali mi je i jedan od murjaka potvrdio da odvjetnik govori istinu. Ništa nisam rekao Artu, i ovo je sad prvi put da o tome govorim u javnosti.
Prvi su me put uhitili zbog nečega, prvi sam put otišao u zatvor, što mi se uopće nije svidjelo. Dehumaniziraju te, osjećaš se tako prokleto bespomoćno iza tih čeličnih šipki dok ti je život u rukama nekih tipova kojima se živo jebe za tebe. Neki su od tih bijelih čuvara totalni rasisti - mlatnut će te gdje stignu, ubit će te kao muhu na zidu ili te zgnječiti kao običnog žohara. Zbog toga je vrijeme provedeno u zatvoru za mene bilo svojevrsno otkrivenje, događaj koji mi je otvorio oči.
Nakon izlaska iz zatvora neko sam se vrijeme zadržao u Los Angelesu s Dexterom. Nešto smo sitno radili, no to je sve bilo jako kratko. Dexter nije prestajao s heroinom i uvijek je znao gdje se može nabaviti stvarno dobra roba. Tako sam se i ja opet počeo svakodnevno fiksati.
Kad sam prvi put došao u Los Angeles, upoznao sam Arta Farmera a kad sam se vratio 1950., upoznao sam ga još bolje. Nakon što sam neko vrijeme bio s Dexterom unajmio sam sobu u hotelu Watkins, koji se nalazio u četvrti West Adams, u blizini Zapadne avenije. Kad bih se našao s Artom, razgovarali bismo o glazbi. Mislim da sam mu upravo ja prvi spomenuo Clifforda Browna, o kojem sam negdje čuo. Smatrao sam da je dobar i da bi ga Art volio čuti. Clifford još nije postao poznat, no mnogo glazbenika oko Phillyja već je počelo pričati o njemu. Art je bio stvarno drag tip, i danas je takav, poprilično tih ali vraški dobar trubač.
Potkraj te godine časopis Down Beat objavio je priču o tome kako heroin i droga uništavaju glazbenu scenu, a u članku se moglo pročitati i to kako smo Art Blakey i ja uhićeni
u Los Angelesu. Dakle, time je sve izašlo u javnost i ja više nisam mogao dogovoriti nastup ni za lijek. Vlasnici klubova jednostavno su me stavili na led.
Uskoro sam se umorio od Los Angelesa pa sam se ponovo vratio na istočnu obalu. Zaustavio sam se kod kuće na neko vrijeme, a tada sam nastavio do New Yorka. No ondje za mene nije bilo baš ničega, osim što sam se nastavio fiksati sa Sonnyjem Rollinsom i ostalim tipovima iz Sugar Hilla. Nisam dogovarao ni održavao nikakve gaže.
Čekanje suđenja u Los Angelesu bilo je mučno jer je itko teško mogao povjerovati u moju nevinost. Negdje oko Božića napokon sam došao do posla - svirao sam s Billie Holiday u čikaškom klubu Hi-Note. Potrajalo je dva-tri tjedna i odlično sam se zabavljao.
Bilo je to sjajno iskustvo. Dok sam odrađivao gažu, bolje sam upoznao i nju i džez- pjevačicu Anitu O’Day, inače bjelkinju. Otkrio sam da je Billie vrlo ugodna, krasna, iznimno kreativna osoba. Imala je tako senzualne usne i u kosi je uvijek nosila bijelu gardeniju. Bila je prelijepa, ali to nije bilo sve - zračila je seksipilom. Ipak, nije joj bilo dobro, uništila se drogama, a to sam zaključio jer sam i ja bio u sličnom stanju. Unatoč svemu, bila je vrlo topla osoba s kojom ste ugodno osjećali i koju ste rado imali u svojoj blizini. Godinama poslije, kad joj je zdravlje bilo ozbiljno narušeno, znao sam je posjećivati u njezinu domu na Long Islandu, pomagao sam joj koliko je to bilo u mojoj moći. Poveo bih i svog sina Gregoryja, kojega je obožavala, pa bismo satima sjedili i razgovarali, ispijajući čašicu za čašicom džina.
Mladi bijelac po imenu Bob Weinstock osnovao je novu diskografsku kuću po imenu Prestige, s namjerom da izdaje džezističke naslove. Želio je da za njega snimim ploču, no nikako me nije mogao pronaći. Jednom je poslovno putovao u St. Louis i budući da je znao odakle potječem, uzeo je telefonski imenik i redom je zvao sve ljude prezimena Davis u East St. Louisu i St. Louisu sve dok nije dobio mog oca, koji mu je rekao da trenutačno radim u Chicagu. Neposredno prije Božića 1950. zaskočio me u klubu HiNote, gdje sam svirao s Billie. Potpisali smo jednogodišnji ugovor koji je stupao na snagu u siječnju, kad sam se i planirao vratiti u New York. U igri nije bilo mnogo love - mislim negdje oko 750 dolara - no pružila mi se šansa da okupim grupu prema svom nahođenju, postavim glazbu koju sam želio snimiti i pritom si još stavim nešto novca u džep. Ostatak vremena u Chicagu proveo sam razmišljajući koga ću uzeti za snimanje.
U siječnju 1951. oslobođen sam svih optužbi i s leđa mi je pao golem teret. No šteta je već bila učinjena. Oslobađajuća presuda nije ispunila novinske naslove Down Beata kao prvi put, kad me murja privela, a što se tiče vlasnika klubova, za njih sam bio samo još jedan narkić u nizu.
Mislio sam da će se snimke s nonetom pozitivno odraziti na moju karijeru, i to se i dogodilo, ali samo do određene mjere. Capitol Records, koji je snimio sessione noneta, nije zaradio toliko novca koliko je planirao pa nisu bili zainteresirani za snimanje još materijala. Nisam imao potpisan ekskluzivni ugovor s Capitolom pa sam mogao sklopiti dogovorom s Prestigeom, što sam i učinio. Još me nisu prepoznali i priznali, a smatrao sam da to na neki način ipak zaslužujem. Već potkraj 1950. izabran sam u postavu All Star Banda, prema mišljenju čitatelja časopisa Metronome. Svi su članovi tog benda slavnih bili bijelci, osim mene i Maxa. Čak ni Bird nije upao - izabrali su Leeja Konitza umjesto njega, Kaija Windinga umjesto
J. J. Johnsona i Stana Getza umjesto plejade genijalnih crnih tenor-sak-sofonista. Bilo mi je čudno što su izabrali mene, a ne primjerice Dizzyja. Osim toga, mnogo je bijelih glazbenika poput Stana Getza, Cheta Bakera i Davea Brubecka - na koje su stanoviti utjecaj izvršile i moje ploče - snimalo punom parom. Glazbu koju su svirali počeli su nazivati cool jazzom. Držalo se da je to neka vrsta alternative bebopu, to jest crnačkoj muzici - hot jazzu, što je u glavama
bijelaca bilo izjednačeno s crncima. Bila je to uvijek jedna te ista priča prežvakana mnogo puta
crnačka stvar opet je bila ukradena i iskorištena.
Bird je 1950. prekinuo s Doris Sydnor - Popajevom Olivom - i počeo živjeti s Chan Richardson. Chan je bila dobrodošlo poboljšanje nakon Doris; barem je bila oku ugodna i kužila je glazbu i glazbenike. Doris mkad nije. Bird baš i nije izgledao sjajno - no istinu govoreći, ni ja se nisam mogao pohvaliti svojim izgledom. Natukao je prilično kilograma i izgledao mnogo stariji nego što je ustvari bio. Neuredan život počeo ga je na kraju ipak sustizati. Preselio se u centar, u Istočnu 11. ulicu, i činilo se da mu je krenulo nabolje. Potpisao je ugovor za novu ploču, za veliku diskografsku kuću Verve, i pitao me želim li u siječnju 1951. snimati s njim. Pristao sam i radovao se zajedničkom radu. S optimizmom sam gledao na godinu koja je dolazila, želio sam svoj život i glazbu pokrenuti s mrtve točke, a ugovor s Prestigeom samo mi je dodatno podizao raspoloženje. Četrdeset deveta bila je najgora godina mog života. Zaključio sam da mi nema drugog puta nego prema gore. Dno sam već dotaknuo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:50 am









Sedmo poglavlje
Vratio sam se u New York pun elana i energije. Nisam imao svoj stan pa sam odsjeo kod bubnjara Stana Leveya dok ne stanem na svoje noge. Sredinom siječnja 1951., negdje oko sedamnaestog u mjesecu, odradio sam tri snimanja u jednom danu: jedno s Birdom za Verve Records rano ujutro, onda svoju ploču za Prestige i na kraju snimanje za Sonnyja Rollinsa. Na Birdovu sessionu svirali smo Bird, ja, Walter Bishop na klaviru, tip po imenu Teddy Kotick na basu i Max Roach na bubnjevima. Bird je tog dana bio u dobroj formi i odlično je svirao. Kao i svi ostali. Glazba je imala latinskoameričku podlogu i bila je zapravo vrlo zanimljiva. Bio je to jedan od najorganiziranijih sessiona koje je Bird dogovorio. Sve je išlo glatko iako po starom dobrom običaju prije snimanja nije održano puno proba. Sjećam se da sam tog dana pomislio kako je Birdu napokon krenulo. Izgledao je sretno, i to je bio dobar znak.
Nakon što sam odradio snimanje za Birda otišao sam snimiti session za Prestige - prvi sam put organizirao svirku i okupio svoju postavu. Uzeo sam Sonnyja Rollinsa, Bennieja Greena, Johna Lewisa, Percyja Heatha i Roya Haynesa. Producentu Bobu Weinstocku nije se svidjelo što sam pozvao Sonnyja jer ga je smatrao nespremnim. Ipak, nakon razgovora sa mnom promijenio je mišljenje - čak sam ga uvjerio da bi Sonnyju trebao pružiti priliku za samostalno snimanje pa je pao dogovor da se sve snimi još istoga dana.
Taj put nisam svirao najbolje jer me svladao umor nakon sessiona s Birdom. Zapamtio sam taj dan jer je vani bilo hladno i gnjecavo, kad imate osjećaj da snijeg još nije odlučio želi li biti snijeg - potpuno razjeban, hladan i vlažan dan. Ponovo sam se počeo fiksati heroinom pa moje tijelo nije bilo u najboljem stanju, nisam imao snage za sviranje. Ipak, mislim da su svi drugi dobro izveli svoje dionice - posebno Sonny u nekoliko pjesama. Bob Weinstock znao je da sam narkić, no bio je voljan preuzeti rizik da bih se na kraju mogao i predomisliti.
John Lewis morao je otići sa Sonnyjeva sessiona pa sam na kraju sjeo za klavir. Postava je bila ista kao i na mom snimanju. Nakon što je sve bilo gotovo zezali su me da sam klavir svirao bolje od trube na vlastitu sessionu. Mislim da je taj put Sonny snimio jednu pjesmu, a ja četiri, i to je bilo to. Na kraju, kad je sve završilo, osjećao sam se stvarno dobro. Opet sam bio u New Yorku, ponovo sam svirao i imao ugovor za snimanje još dvije ploče. Sjećam se što mi je prolazilo kroz glavu dok smo se Sonny i ja kroz bljuzgu probijali prema predgrađu gdje smo namjeravali nabaviti nešto heroina: “Kad bih se samo mogao riješiti te ovisnosti, sve bi možda krenulo nabolje.” No bio sam daleko od toga da odbacim drogu i duboko u sebi toga sam bio i te kako svjestan.
Kako bih mogao spojiti kraj s krajem i financirati svoju ovisnost, počeo sam transkribirati ploče kako bi se mogli napraviti notni zapisi melodije, i to prvih osam taktova svake pjesme, za što sam dobivao od dvadeset pet do trideset dolara. Bila je to laka lova, nije bilo naporno i posao sam mogao obaviti u samo nekoliko sati. Sa zarađenim novcem u džepu odlazio bih do predgrađa i ušlagirao se. No uskoro čak ni to nije bilo dovoljno da si nabavljam dovoljno droge. Zdravlje mi je bilo narušeno i nije više bilo mnogo gaža koje sam mogao dobro odsvirati - usnik mi nije ležao na usnama kao prije. Truba je vrlo zahtjevan instrument. Niste mogli dobro svirati bez održavanja dobre tjelesne kondicije. Također, prije sam strašno pazio na to što i kako odijevam, a sada bih na sebe nabacio prvu stvar koja mi se našla pod rukom, samo da pokrijem golotinju. Palo mi je na pamet kako sam bio stvarno cool prije nego što sam se uvalio u ta sranja s heroinom, izgledao sam baš dobro s valovitom kosom koja mi se spuštala do ramena. Sranje, nitko nije mogao poreći da sam zgodan ko sam vrag. No kad me heroin počeo cijediti i
uzimati ono najbolje od mene, sve se raspalo - uključujući i moje držanje - pa više nisam uspijevao ni održavati kosu i redovito je kovrčati jer nisam imalo love za takav luksuz. Nakon nekog vremena potpuno sam se zapustio - kosa mi se izlizala i uništila, stršala je kao da mi iz glave rastu igle. Nalikovao sam na dikobraza kojega je netko izludio do daske. Tih pet dolara koje sam inače trošio na to da dovedem kosu u red sada sam uštrcavao u ruku i hranio zahtjevno čudovište u svom tijelu.
Šutirao sam si heroin u vene da to čudovište unutra ne bi ogladnjelo, oslabilo me i izazvalo mučninu. Te davne 1951. još nisam bio spreman da samome sebi priznam kako sam bolestan pa sam nastavio kliziti niz tu dugačku, mračnu, sklisku stazu prema još dubljoj ovisnosti.
Nekoliko dana nakon snimanja za Prestige vratio sam se u studio i s izabranom postavom Metronome All Stars 1951. snimao za Capitol Records. Svirka nije bila ništa spektakularno, ništa vrijedno spomena. Morao se postići profesionalni zvuk i na tome je stalo - nije se zatresla zemlja ni išta slično. Sjećam se da su nagazili Lennieja Tristana i da smo izvodili neke stvari od Georgea Shearinga. Sve zajedno, uspjeli smo dobiti samo nekoliko minuta čvrsto strukturirane i aranžirane mjuze. Ništa se i nije moglo izroditi iz takve atmosfere. To je sranje moralo biti odrađeno samo radi publiciteta, ja i Max - jedini crnci među jedanaest glazbenika - trebali smo pogurati bijelce i poslužiti samo kao simboli. Zapravo i nije bilo važno, osim što su bijelci u svoje džepove strpali većinu love. Svi su znali gdje je prava akcija - ondje gdje sviraju crnci. Pokupio sam svoju lovu i otišao se urokati.
Otprilike mjesec dana poslije okupio sam svoj bend i dogovorio nastupe u Birdlandu. Sa mnom su bili Sonny Rollins, Kenny Drew, Art Blakey, Percy Heath i Jackie McLean. Bud Powell rekao mi je da bih trebao uzeti Jackieja jer ga je poznavao i visoko cijenio. Viđao sam Jackieja u blizini jer je bio iz Sugar Hilla gore u Harlemu. Dobro je poznavao Sonnyja Rollinsa - dolazili su iz istog susjedstva, u okolici avenije Edgecombe. Jackie još nije bio napunio dvadeset godina kad smo svirali tu gažu u Birdlandu. No već je rasturao, svirao je ko sam vrag. Te prve noći bio je tako uplašen i ušlagiran da je nakon odsviranih sedam-osam taktova svoje solo-dionice posve iznebuha odjurio s podija i nestao kroz stražnja vrata. Predočite si tu situaciju, ritam- sekcija nastavlja svirati, a publika ostaje širom otvorenih usta pitajući se što se to kvragu događa. Sišao sam s pozornice da vidim što se dogodilo s Jackiejem iako sam podsvjesno znao da mu je vjerojatno mučno od heroina, znao sam da se Jackie drogira. Oscar Goodstein, vlasnik Birdlanda, slijedio me. Vani je Jackie iz petnih žila povraćao u kantu za smeće, bljuvotina je samo nadirala iz njega. Pitao sam ga je li mu dobro - on mi je samo kimnuo da je sve u redu. Rekao sam mu da obriše saksofon i da se vrati na svirku. Mogli smo čuti kako ritam-sekcija polako održava melodiju. Oscar je stajao sa strane s gađenjem na licu i zgranuto promatrao Jackieja. Rekao mu je u prolazu: “Klinac, evo, obriši si lice”, dobacio mu ručnik te se okrenuo i vratio u klub prije nas. Jackie se vratio na pozornicu i te večeri sasvim rasturio. Hoću reći, te je noći dao sve od sebe i sve nas oduševio.
Nakon te gaže vratio sam se na Long Island, gdje smo Stan Levey i ja dijelili stan, no Jackie mi nije izlazio iz glave. Sutradan sam ga nazvao i zamolio da izađe, da zajedno prođemo nekoliko pjesama. Došao je. Nakon toga sam ga zamolio da se pridruži bendu koji sam sastavljao - Art Blakey Sonny Rollins, Percy Heath i Walter Bishop - a onda smo postali cimeri i s kraćim prekidima to ostali dvije do tri godine.
Počeli smo često zajedno izlaziti, ja i Jackie, fiksali se i odlazili na kinopredstave u 42. ulici. Kad sam se odselio od Stana Leveya, većinom sam odsjedao po raznim hotelima, s kurvama koje su mi davale ono što mi je trebalo da nahranim ovisnika u sebi. Živio sam u University Hotelu u 20. ulici, neprestano sam odlazio i vraćao se u hotel America u 48. ulici. Jackie i ja
jurcali smo podzemnom napušeni ko majke, smijali smo se prolaznicima, njihovim staromodnim cipelama i odjeći koju su nosili. Dovoljno je bilo da samo pogledamo nekoga i prasnemo u smijeh ako bi nam se učinio smiješnim. Jackie je bio čudan tip, čovječe, i često je pravio budale od drugih ljudi. Katkad bih ostajao s njim i njegovom djevojkom, dolje u 21. ulici, kad sam bio previše urokan da bilo gdje krenem. Otišli bismo u Stillman’s Gym i gledali kako boksači treniraju, no najčešće bismo se ponašali kao prijatelji u nevolji - kupovali dop i fiksali se. Kad sam se spario s Jackiejem, imao sam pune dvadeset četiri, počeo puniti dvadeset petu, a već sam prošao i učinio mnogo toga. Njemu je bilo tek devetnaest i još nigdje nije bio, ništa iskusio. Mene je već pratila kakva-takva reputacija pa se Jackie ugledao na mene, ponašao se prema meni s određenim respektom, kao prema nekome starijem.
Družio sam se i sa Sonnyjem Rollinsom. Sjećam se da smo često znali izlaziti u lokal koji se zvao Bell’s (“Sippin’ at Bell’s” pjesma je koju sam napisao u spomen na to mjesto). Bila je to prvorazredna, otmjena gostionica u 140. ulici na Broadwayu, čiji su gosti sve odreda bili fina gospoda. Nekad bismo ostajali u Sonnyjevu stanu, ondje u Edgecombeu. Ušlagirali bismo se i uživali u prekrasnom pogledu koji se iz njegova stana pružao na park s druge strane. S tog ste mjesta mogli vidjeti i stadion Yankeeja.
Ako se nismo zadržavali u Sonnyjevu domu ili kod Waltera Bishopa, odlazili bismo k Jackiejevim roditeljima (sviđali su mi se njegovi majka i otac) ili bismo sjedili na malom trgu kod St. Nicholasa i 149. ili 150. ulice - posebno ljeti. Klapu smo činili ja, Jackie, Sonny, Kenny Drew, Walter Bishop i Art Taylor.
Volio sam se klatariti po Harlemu - visjeti po klubovima, u parku na križanju 155. ulice i St. Nicholasa, odlaziti na plivanje s Maxom u Colonial Pool na aveniji Bradhurst oko 145. ulice. Svi smo se fiksali i postojalo je mnogo mjesta na kojima bismo uzimali šuteve, čak i u kući Arta Taylora. Njegova majka, vrlo ugodna dama koja mi je bila vrlo draga, radila je cijeli dan pa smo imali cijelu kuću samo za sebe.
Kad bi djelovanje dopa malo popustilo, odlazili bismo do Buda Powella, sjedili i slušali kako svira. On bi nas dočekao, bez ijedne riječi, ali s golemim osmijehom preko cijelog lica. Išli bismo i u noćni klub Sugar Ray Robinsona. To je mjesto brujilo od živosti, da i ne spominjem Small’s Paradise, Lucky’s i ostale razvikane klubove. Mnogo sam vremena provodio u Harlemu, nastojeći doći do heroina. Dop je bio moja ljubljena djevojka.
Nakon gaže u Birdlandu, ako me sjećanje dobro služi, snimao sam s Leejem Konitzom za Prestige, ovaj put kao gostujući svirač. Taj put svirao sam s Maxom Roachom, Georgeom Russellom i nekim tipovima čija sam imena zaboravio. Odradili smo neke od Georgeovih kompozicija i aranžmana - uvijek je bio vrlo zanimljiv skladatelj. Sjećam se da smo svi odsvirali prilično dobro, ali ne tako da bude za pamćenje. Za mene je to bio samo još jedan posao koji mi je donio nešto love. Vlasnici klubova stavili su me na crnu listu - jedino mi je Oscar Goodstein, vlasnik Birdlanda, dopustio da sviram više od jedne gaže.
U Birdlandu sam u lipnju svirao sa J. J. Johnsonom, Sonnyjem Rollinsom, Kennyjem Drewom, Tommyjem Potterom i Artom Blakeyjem. Mislim da je subotnji session snimljen i pušten u njihovu redovitom prijenosu subotom uvečer. Tog su dana svi dobro svirali iako sam još bio svjestan tjelesne slabosti koja je utjecala na moje sviranje. U rujnu smo ja i Eddie Lockjaw Davis dogovorili nastup benda u Birdlandu, u kojemu su svirali Charlie Mingus, Art Blakey, Billy Taylor i tenor-saksofonist po imenu George Big Nick Nicholas. Dobro smo to izveli. Svirao sam bolje nego inače.
Uvijek mi se sviđalo kako Lockjaw svira, još otkako sam ga prvi put čuo gore u Minton’su. Imao je takav energičan stil. Ako ste mislili svirati s Lockjawom, tada vam je bilo bolje da ne
seruckate previše jer bi vas doveo u nepriliku i osramotio, baš kao i Big Nick. Nick nikad nije stekao neku veliku reputaciju, a svi su na sceni tih godina znali da može i te kako rasturiti i dobro odsvirati; nikad mi nije bilo jasno zašto se Nick nije više probio i postao poznat. Bio sam okružen svom tom silnom energijom pa sam se vjerojatno i više trudio na gažama, već dugo vremena nisam dobio takav poticaj. Vidite, Lockjaw je bio jedan od starijih glazbenika na sceni. Isto je vrijedilo i za Big Nicka, koji je prije svirao s Dizzyjem i vodio sjajan "kućni” bend u Harlemu, u klubu Small’s Paradise. Redovito je ondje svirao s Monkom i Birdom. Zbog toga se i nisam mogao zajebavati s tim dečkima, oni bi vam jednostavno dali nogom u guzicu i sprašili vas iz kluba ako ste zabušavali. Iako sam neprestano bio ušlagiran, ipak sam bio svjestan toga da me štiti reputacija kad sam svirao s tim tipovima. Vježbao sam i dao sve od sebe za nastupe u Birdlandu, svirao sam najbolje što sam mogao.
Bilo je tako dobro ponovo svirati s Mingusom. Još otkako je napustio trio Reda Norva, motao se besciljno New Yorkom ništa ne radeći. Dobivao bi koji poslić tek s vremena na vrijeme pa sam mislio da će mu svirka u Birdlandu pomoći da se sredi. Bio je sjajan basist. No s njim je bilo teško izaći na kraj, posebno kad je o glazbi bila riječ jer je u svojoj glavi imao točno zacrtane predodžbe o tome što je dobro a što loše, a pritom se nije libio svakome u facu sasuti ono što misli. U tom smo pogledu nas dvojica bili vrlo slični. Pristup glazbi bio nam je katkad nešto drukčiji. No bilo mi je baš drago što ponovo zajedno sviramo jer je Mingus uvijek bio domišljat, uporan i maštovit glazbenik.
Drugo snimanje za Prestige bilo je dogovoreno za listopad 1951. i želio sam napraviti bolju ploču nego prvi put. Osim toga, Prestige je na tom snimanju trebao upotrijebiti novu tehnologiju pod nazivom “microgroove”. Bob Weinstock rekao mi je da ta tehnologija omogućuje rušenje vremenske granice od tri minute koje nam je dopuštala ploča od 78 okretaja. Mogli smo produljiti naša sola, kao što ih sviramo uživo u klubovima. Trebao sam biti jedan od prvih džezista koji će napraviti snimke na 331/3 okretaja, koje su se dotad rabile isključivo za izvedbe uživo pa sam bio uzbuđen zbog slobode koju mi je omogućila ta nova tehnologija. Već me umarao ubitačni trominutni ritam koji je pred muzičare stavljala tehnologija od 78 okretaja. Nije bilo mjesta za uistinu slobodnu improvizaciju - morali ste brzo započeti sa svojom solo-dionicom i brzo iz nje izići. Bob mi je rekao da će album producirati Ira Gitler. Uzeo sam Sonnyja Rollinsa, Arta Blakeyja, Tommyja Pottera, Waltera Bishopa i Jackieja McLeana za to snimanje - bio je to Jackiejev studijski debi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:50 am



S tom sam postavom snimio svoje najbolje stvari nakon dugo vremena. Vježbao sam i održavao česte probe s bendom, tako da su se svi dobro upoznali i s materijalom i s aranžmanima. Sonny se na tom albumu pokazao u najboljem mogućem svjetlu, isto kao i Jackie McLean. Album je dobio ime Miles Davis All Stars, a katkad bi naslov skratili i zvali ga jednostavno, Dig. Na toj ploči našle su se pjesme “My Old Flame”, “It’s Only a Paper Moon”, “Out of the Blue” i “Conception”. I Mingus je došao u studio, sa svojim basom - odsvirao je nekoliko taktova u pozadini pjesme “Conception”. Njegovo se ime ipak nije našlo na albumu jer je potpisao ekskluzivni ugovor s diskografskom kućom Verve. Svratio je i Charlie Parker i sjeo za miks-pult. Budući da je Jackieju McLeanu to bilo prvo snimanje, već je na početku bio poprilično živčan, a kad je ugledao Birda - poživčanio je od muke. Bird je bio njegov idol pa mu je prišao i pitao ga što radi tu, na što mu je Bird odgovorio da se samo mota uokolo i sluša. Čovječe, mora da ga je Jackie to pitao tisuću puta. No Bird je shvaćao o čemu je riječ i nije se dao smesti, ostao je sasvim miran. Jackie je želio da Bird ode jer se drukčije nije mogao smiriti. No Bird mu je nastavio govoriti da samo tako nastavi dalje, da odlično zvuči, na taj ga način ohrabrujući. Ubrzo se Jackie uspio opustiti i smiriti - na kraju je rasturio svirkom.
Svidjelo mi se kako sam odsvirao stvari na Digu, nekako sam sve više uspijevao pronaći svoj zvuk. Nisam zvučio poput drugih i dobivao sam natrag boju svog tona - posebno u pjesmi “My Old Flame”, koja zahtijeva vrlo muzikalan pristup. Sjećam se da mi se svidjelo i ono što sam postigao u pjesmama “It’s Only a Paper Moon” i “Blueing”. Novi duži format bio je stvoren za moj stil sviranja. No kad smo na kraju balade napustili studio, vani me dočekalo isto sranje.
Našao sam se u neprohodnoj magluštini, ušlagiran većinu vremena pa sam ostatak 1951. i početak 1952. proveo podvodeći ženske jer mi je očajno trebala lova za drogu. U jednom sam trenutku na ulici imao čitavu regimentu kurvi koje su radile za mene. Još sam se smucao od jednog hotela do drugog. No nije to bilo tako kao što se misli - te su žene željele da budu s nekim i sviđalo im se da taj netko budem upravo ja. Vodio sam ih na večere i slična sranja. Znalo bi se dogoditi da se i poseksamo, ali to je bilo tek sporadično jer je heroin uzeo svoj danak i ugasio mi seksualnu želju. Prema prostitutkama sam se jednostavno ponašao kao i prema svima drugima. Poštovao sam ih i one bi mi zauzvrat davale lovu. Žene su mislile da sam zgodan i prvi put u svom životu počeo sam i sam vjerovati u to. bili smo baš poput neke obitelji, ja i uličarke. No lova koju sam od njih dobivao nije bila dostatna za moje potrebe. Vrlo brzo ostajao sam suh i potpuno švorc.
Do 1952. postalo mi je jasno da se moram pokušati skinuti s droge. Uvijek sam volio boks pa sam pomislio da bih mogao pokušati s time. Ako budem svakodnevno trenirao, možda ću uspjeti ozbiljno promijeniti nešto i riješiti se ovisnosti. Otprije sam poznavao Bobbyja McQuillena, trenera u Gleason’s Gymu u središtu Manhattana. Odlazio bih u tu dvoranu, on i ja sjeli bismo i pričali o boksu. Bobby je bio vrhunski boksač u velter-kategoriji dok nije ubio tipa u ringu. Tada je odustao od mečeva i počeo trenirati druge boksače. Jednog sam ga dana, početkom 1952., zamolio da počne i sa mnom trenirati. Rekao je da će razmisliti. Otišao sam pogledati meč u Madison Square Gardenu i poslije otišao do svlačionice boksača kojeg je Bobby trenirao, u namjeri da doznam njegov odgovor. Bobby me tada pogledao s takvim gnušanjem u očima i rekao mi kako mu ne pada na pamet da trenira ovisnika. Odgovorio sam mu da se ne fiksam - možete me samo zamisliti kako stojim ondje nafiksan kao mila majka, napola obuzet drijemežom koliko sam bio ušlagiran. Rekao mi je da ga ne mogu zavarati i da bih se trebao vratiti u St. Louis i pokušati se skinuti s droge. Na kraju mi je rekao da se nosim iz svlačionice i dođem k sebi.
Još nitko nije na taj način razgovarao sa mnom, posebno kad je bila riječ o mom drogiranju. Čovječe, imao sam osjećaj da sam u njegovu društvu manji od makova zrna. Uvijek sam se klatio u društvu glazbenika koji su također bili ovisnici, a oni koji se nisu fiksali ne bi ni riječi rekli narkićima. Kad sam tu usranu prodiku čuo vlastitim ušima, čovječe, nisam k sebi mogao doći.
Nakon što mi je Bobby očitao bukvicu, u proplamsaju lucidnosti, nazvao sam oca i rekao mu da dođe po mene. Poklopio sam slušalicu i nastavio se ušlagiravati.
Jedne večeri svirali smo u Downbeat Clubu. Na alt-saksofonu bio je Jackie McLean, Jimmy Heath svirao je tenor-saksofon, njegov brat Percy Heath bio je na basu, Gil Coggins na klaviru i Art Blakey na bubnjevima. Pogledom sam prelazio preko ljudi u publici i ugledao oca - stajao je ondje u kišnom kaputu - kako me fiksira pogledom. Znao sam da izgledam usrano jer sam dugovao lovu na sve strane, a svirao sam na posuđenim instrumentima. Mislim da sam te noći trubu posudio od Arta Farmera. Vlasnik kluba imao je mnoštvo potvrda iz zalagaonice koje sam mu davao kao jamstvo kad bih posuđivao novac. Bio sam u strašnom stanju i toga sam bio svjestan. I ocu je sve bilo jasno. Gledao me zgađeno, tako zgranuto da sam se u tom trenutku osjećao kao obično govno. Došao sam do Jackieja i rekao mu: “Otac mi je došao, tu

je dolje, čovječe. Završi ovaj set, idem nakratko porazgovarati s njim.” Jackie je kratko potvrdio: “U redu”, zablejavši se kao tele u šarena vrata. Mora da sam mu izgledao malo pomaknuto.
Sišao sam s podija, a otac me slijedio do garderobe. S nama je ušao i vlasnik kluba. Otac me pogledao ravno u oči i rekao mi da užasno izgledam te da se te noći s njim vraćam u East St. Louis. Vlasnik je ocu rekao da moram odraditi nastupe do kraja tjedna, no otac je ostao pri svome - odvratio mu je da ništa neću odrađivati i da se klub mora pobrinuti i pronaći nekoga tko će me zamijeniti. Dogovorili smo se da umjesto mene uskoči J. J. Johnson, kojeg sam pozvao istog trena. Pristao me zamijeniti na trombonu.
Tada je vlasnik pokazao na svežanj potvrda iz zalagaonice pa mu je otac ispunio ček i okrenuo se prema meni te mi kratko rekao da pokupim svoje stvari. Protisnuo sam “U redu”, ali sam se morao nakratko vratiti unutra i reći bendu što se dogodilo. Rekao je da će me pričekati.
Nakon što je set završio povukao sam Jackieja McLeana sa strane i rekao mu da će J. J. zauzeti moje mjesto i odsvirati dogovorene nastupe do kraja tjedna. “Nazvat ću te kad se vratim, sad je stari došao po mene i ne mogu se izvući, moram s njim.” Jackie mi je poželio sretan put pa sam s ocem uhvatio prvi vlak za East St. Louis. Ponovo sam se osjećao kao dječarac koji na put kreće sa svojim tatom. Nikad se prije nisam tako osjećao i vjerojatno do dan-danas nisam doživio nešto slično.
U vlaku sam mu obećao da ću se riješiti dopa i da mi je potreban samo kratak odmor, te da će kod kuće sve sjesti na svoje mjesto jer mi droga neće biti nadohvat ruke. Otac je tada živio u Millstadtu u Illinoisu, na svojoj farmi, a kupio je i stan u St. Louisu. Neko sam se vrijeme zadržao na farmi, jahao konje i radio slična sranja pokušavajući se opustiti i odmoriti. No te su mi pizdarije brzo dosadile, a usto mi je bilo sve gore jer me moj Jones20 zvao k sebi. Povezao sam se s nekim ljudima koji su znali gdje nabaviti heroin. Prije nego što sam se okrenuo oko sebe, ponovo sam se počeo urokavati i posuđivati lovu od oca za nabavu droge, po dvadesetak-tridesetak dolara.
Upravo u to vrijeme počeo sam se družiti s Jimmyjem Forrestom, fantastičnim tenor- saksofonistom iz St. Louisa. I on je bio narkić i znao je gdje potražiti najbolju robu. Počeli smo zajedno često svirati u klubu Barrelhouse, koji se nalazio u četvrti Delmar u St. Louisu. Gosti su većinom bili bijelci. Ondje sam upoznao jednu mladu, finu, bogatu bjelkinju čiji su roditelji posjedovali tvornicu cipela. Jako sam joj se svidio, a ona je bila puna love.
Jednom me mučnina tako opako svladala da sam otišao u očevu ordinaciju i zatražio ga nešto novca. Rekao je da od njega više neću dobiti ni novčića i da mu je moja sestra Dorothy rekla kako ću svu lovu potrošiti samo na dop. Isprva otac nije želio povjerovati u to da se još drogiram, jer sam mu rekao da sam prestao s time, no nakon što mu je Dorothy rekla da mu lažem odlučio je da mi više ne da je nikakvu lovu.
Kad mi je otac to rekao, jednostavno sam se izgubio, čovječe, počeo sam ga psovati na pasja kola, nazivati ga svom silom pogrdnih imena. Prvi put u svom životu učinio sam takvo što. Iako je nešto duboko u meni govorilo da se ne ponašam tako, potreba za heroinom bila je jača od bojazni što proklinjem svog oca. Dopustio mi je da ga prokunem i ispsujem a da ništa nije ni rekao ni učinio. Ljudi u njegovoj ordinaciji sjedili su šokirani, širom otvorenih usta. Tako sam bijesno i glasno psovao da nisam ni primijetio da otac nekoga naziva telefonom. Prije nego što si rekao keks, u ordinaciju su ušla dvojica golemih crnčuga, zgrabili me i odveli u zatvor u

20 sleng heroin

Belleville u Illinoisu. Ondje sam ostao tjedan dana, lud kao puška, previjajući se od mučnine sve te dane i povraćajući dušu iz sebe. Mislio sam da umirem. No nisam umro i prvi sam put pomislio da bih se mogao riješiti ovisnosti preko noći - morao sam samo čvrsto odlučiti da to i učinim.
Moj je otac u East St. Louisu bio neka vrsta šerifa pa je uredio da uhićenje ne bude službene prirode i zbog toga to privođenje nije ostalo zabilježeno u mom dosjeu. Naučio sam svašta o krađi i džeparenju od kriminalaca s kojima sam dijelio ćeliju. Čak sam se i potukao s tipom koji me uporno zajebavao i nije želio ostaviti na miru. Jednostavno sam ga opaučio i nakon toga svi su me gledali s određenim respektom. Ali tada čovječe, kad su shvatili da pred sobom imaju Milesa Davisa - većina ih je slušala moju glazbu - počeli su me i te kako uvažavati. Nakon toga više me nisu gnjavili budalaštinama i glupim zajebancijama. A onda sam pušten. Prvo što sam učinio vani bilo je da se pošteno ušlagiram. No otac je odlučio da će poduzeti i nešto drugo u vezi s mojim problemom - odvest će me u savezni zatvor za ovisnike i osobno me izručiti na rehabilitaciju. Kad sam ga onomad ispsovao na pasja kola, pomislio je da sam skrenuo i da ozbiljno trebam pomoć. Složio sam se s njim kad mi je priopćio svoju odluku.
Odvezli smo se u Lexington u Kentucky u očevu novom cadillacu, a s nama je bila i njegova druga žena Josephine (djevojački Hanes). Rekao sam ocu da ću pokušati s rehabilitacijskim programom jer mi je stvarno loše i jer ga ne želim još više razočarati - već sam ga razočarao u dovoljnoj mjeri. Zaključio sam da ću se možda tako uspjeti riješiti ovisnosti koja me potpuno iscrpila, ali i udovoljiti svom ocu. No heroin me već potpuno izmoždio, bilo mi je stvarno mučno. Otkad sam pušten iz zatvora uzeo sam ga samo onaj jedan jedini put pa sam možda mislio da je pravo vrijeme za obračun s tom gadarijom koju sam pokušavao izbaciti iz svog života.
Kad sam stigao u Lexington, shvatio sam da moram dobrovoljno pristati na program liječenja jer me nisu uhitili pod optužbom počinjenja kriminalnog djela. No nisam to mogao učiniti, nisam mogao i nisam želio sam sebe strpati u zatvor, bez obzira na to je li riječ o rehabilitaciji ili čemu drugom; sranje, nije mi ni na kraj pameti bilo da se dobrovoljno prijavim u buksu. Zatvor mi se nikad nije pretjerano sviđao, a budući da nisam uzeo dop već gotovo dva tjedna, vjerojatno sam mislio da sam se već izliječio od ovisnosti. (Neki glazbenici koji su se u to vrijeme liječili u Lexingtonu poslije su mi rekli kako su načuli glasine da dolazim te su neki od njih sišli do ulaza da me pozdrave i shvatili da ipak nisam primljen.) Danas si priznajem da sam to činio samo radi svog oca, da njega zadovoljim, a ne radi sebe. Uvjerio sam ga da mi je sad već sasvim dobro pa mi je dao i nešto love. Nije mi čak ni zamjerio što sam mu izgovorio onakve riječi - barem mi to nikad više nije spomenuo - jer je znao da sam bolestan. No bio sam svjestan toga da mu nije bilo svejedno kad taj put nisam ostao u Lexingtonu - iako mi nije rekao ni riječi - jer sam mogao vidjeti zabrinutost na njegovu licu kad smo se pozdravili. Poželio mi je sreću - rastali smo se, on i njegova žena odvezli su se u Louisville u posjet njezinu ocu. Ja sam se vratio u New York.
Još dok sam bio na putu nazvao sam Jackieja McLeana i rekao mu da dolazim. Razgovarao sam i s Oscarom Goodsteinom iz Birdlanda – već mi je zakazao termin nastupa pa sam morao okupiti grupu. Želio sam Jackieja i Sonnyja Rollinsa u bendu, no Jackie mi je rekao da je Sonny u zatvoru i da je pritvoren zbog droge ili nečeg takvoga. U svakom slučaju, rekao sam Jackieju da na bubnjevima imam Connieja Kaya, ali da mi je potreban i pijanist i basist za prvi nastup u Birdlandu. Jackie je na tu prvu gažu doveo Gila Cogginsa i Connieja Henryja. Također mi je rekao da mogu živjeti kod njega. Čim sam se vratio u New York, opet sam se navukao na drogu; ne odjednom, već postupno pa sam prije nego što si rekao keks ponovo bio u istim govnima.
Zavaravao sam se time što sam isprva učinio mali pomak misleći da sam se riješio ovisnosti. Poludio sam na sebe što ipak nisam ostao u Lexingtonu. Ipak, bio sam sretan što sam opet u New Yorku jer sam podsvjesno znao da mogu odabrati samo jedan od dva puta: ili se skinuti s droge ili umrijeti. Budući da još nisam bio spreman za vječna lovišta, zaključio sam da ću se na kraju, prije ili poslije, ipak riješiti droge iako nisam imao blagog pojma kad će to biti. Kad sam u zatvoru doslovce preko noći prestao uzimati dop, počeo sam vjerovati da se mogu skinuti ako samo čvrsto odlučim da ću to i učiniti. No jedno je reći a drugo učiniti - nisam mogao ni zamisliti koliko je teško nešto odlučiti i toga se držati.
U New Yorku je Symphony Sid organizirao koncertnu turneju i pitao me želim li se pridružiti. Pristao sam jer sam definitivno trebao lovu. U svibnju sam počeo s nastupima u Birdlandu, s grupom koju mi je pomogao okupiti Jackie McLean - svirali smo ja, Jackie, Connie Kay na bubnjevima, Connie Henry na basu, Gil Coggins na klaviru i frajer po imenu Don Elliott na melofonu21.
Nismo imali vremena za probe jer sam se tek vratio, a mislim da se to moglo vidjeti i na našim nastupima. No sjećam se da je jedne večeri u publici sjedio Bird i aplaudirao svemu što bi Jackie odsvirao, čak i ako je bilo pogrešno, što se zapravo rijetko događalo jer je Jackie na tom nastupu jednostavno svirao fantastično. U jednom je trenutku Bird čak došao do Jackieja i poljubio ga u vrat ili obraz nakon što smo dovršili taj set. Cijelo to vrijeme Bird mi se nije obratio ni jednom jedinom riječju, što mi je vjerojatno poprilično zasmetalo i uzrujalo me iako u to, nakon toliko godina, nisam potpuno siguran. Jednostavno me iznenadilo jer dosad nisam imao Prilike vidjeti Birda da se tako ponaša. Pitao sam se je li ušlagiran ili nešto slično, kad je tolikim intenzitetom pljeskao Jackieju, bio je jedini iz publike koji je to radio. Jackie je svirao dobro, ali nije svirao baš tako prokleto dobro. Kopkalo me zašto se Bird tako ponaša - možda me pokušavao izbaciti iz takta ili naljutiti jer se toliko ceri Jackieju a mene ignorira. Ti Birdovi aplauzi upućeni Jackieju na kraju su doveli do toga da su glazbeni kritičari počeli obraćati pažnju na Jackiejevo sviranje. Upravo ta večer Jackieja je ucrtala na glazbeni zemljovid i njegovo ime upisala na popis slavnih.
Iako je Jackie svirao zaista fenomenalno, još je imao određenih problema s disciplinom i svladavanjem nekih pjesama. Kratko vrijeme nakon te gaže u Birdlandu gadno smo se posvađali u studiju gdje smo snimali, i to zbog toga što nije želio svirati “Yesterdays” ili “Woody ‘n’ You”. Jackie je bio prirodno nadaren, iznimno nadaren, no bio je nemoguća lijenčina Rekao bih mu da odsvira određenu pjesmu, a on bi mi hladno odgovorio da je “ne zna svirati”.
“Što hoćeš time reći - ne znaš je svirati? Nauči je”, rekao bih mu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:51 am




A on bi mi počeo nešto srati o tome da su neke pjesme iz prethodnog vremenskog razdoblja, da je on “mladi frajer” i da ne vidi razloga zašto bi morao učiti “te stare govnarije”.
“Stari”, uvjeravao bih ga, “mjuza nema razdoblja, glazba je glazba. Volim tu pjesmu, ovo je moj bend, ti si u mom bendu, ja sviram tu pjesmu pa se potrudi da je naučiš, tu pjesmu i sve druge, sviđalo se to tebi ili ne. Nauči ih.”
Godine 1952. odradio sam i prvo snimanje za Blue Note, diskografsku kuću Alfreda Liona (ugovor s Prestigeom nije bio ekskluzivan i nije me priječio da snimam i za druge kuće). Gil Coggins na tom je sessionu svirao klavir, J. J. Johnson trombon, Oscar Pettiford bas, Kenny Clarke - koji se vratio iz Pariza - bio je na bubnjevima, a Jackie je svirao alt-saksofon. Bio sam uvjeren da smo na tom albumu svi dali sve od sebe i napravili sjajan posao; mislim da sam i ja

21 Limeni puhači instrument koji se često rabi umjesto home u marching-bendovima. (op.
prev.)

dobro odradio svoje dionice. Snimili smo pjesme “Woody ‘n’ You”, Jackiejevu “Donnu” (koja se na drugom albumu zvala “Dig”, a navedena je kao moja stvar), “Dear Old Stockholm”, “Chance It”, “Yesterdays” i “How Deep Is the Ocean”. Jackie je opet izvodio ista sranja dok smo snimali “Yesterdays”. Potpuno sam popizdio i bešćutno ga obasuo psovkama, da sam čak u jednom trenutku pomislio da će se rasplakati. Nijednom je nije dobro odsvirao pa sam mu jednostavno rekao da preskoči tu melodiju - zbog toga na tom albumu on i ne svira tu stvar. Mislim da je to bila jedina ploča koju sam snimio 1952.
Jednom smo otišli svirati u klub u Philadephiji, ja i Jackie, Art Blakey, Percy Heath i, koliko se sjećam, Hank Jones na klaviru. Dakle, u klub su u jednom trenutku ušli Duke Ellington, Paul Quinechette, Johnny Hodges i ostali članovi Dukeova benda. Rekao sam sam sebi: “Čovječe, moramo ga dobro odsvirati, sad ili nikad.” Najavio sam pjesmu “Yesterdays”. Počeo sam melodiju s Jackiejem, odsvirao svoju solo-dionicu i pokazao mu da počne svoju solažu. Obično baš na toj pjesmi nisam Jackieju dopuštao da svira, no po ne znam koji put obećao mi je da će se potruditi i naučiti je. Želio sam provjeriti drži li do svoje riječi.
Počeo je seruckati s melodijom i opet sve zasrao, kužite? Nakon što smo završili taj set počeo sam predstavljati članove benda preko mikrofona obično sam u starim dobrim vremenima izvodio takva sranja - i kad sam došao do Jackieja, rekao sam: “Dame i gospodo, Jackie McLean, ne znam kako je zaradio svoju sindikatsku iskaznicu budući da nikad nije naučio svirati ‘Yesterdays’.” Publika nije bila načisto šalim li se ili sam ozbiljan, treba li aplaudirati Jackieju ili izviždati kučkinog sina. Nakon svirke Jackie me zaskočio u parku iza kluba gdje smo si Art i ja ubrizgavali dop u vene i rekao mi: “Miles, to nije bilo u redu, stari, tako me poniziti pred Dukeom, čovječe, pred tipom koji mi je poput jebenog tate, koji me stvorio kao glaz benika, ti gade prokleti!” Plakao je od muke!
Odgovorio sam mu: “Odjebi, Jackie, ti si jedna velika, usrana beba! Uvijek sereš o tome kako si mlad i kako ne možeš naučiti nešto od stare mjuze. Jebeš to, a jebi se i ti! Rekao sam ti, mjuza je mjuza. Zato bi ti bilo bolje da naučiš svirati ili ćeš brzo otperjati iz ovog jebenog benda, razumiješ ti mene? Nauči svirati ono što se od tebe traži. Kažeš da je Duke bio u publici i da sam te ponizio kad sam te predstavio onakvim riječima. Jebeni luzeru, sam si sebe ponizio kad nisi uspio dobro odsvirati ‘Yesterdays’. Čovječe božji, pa zar ti misliš da Duke Ellington ne zna kako ide ta pjesma? Jesi poblesavio? Nisam te ja osramotio, osramotio si sam svoju jebenu guzicu. A sada, odjebi s tim cmizdrenjem, idemo natrag u hotel.”
Jackie se polako smirio, a ja sam mu ispričao istinu o tome kako sam nekad davno, kad sam prvi put upao u B.-ov bend, morao obavljati poslove za B.-a dok bi on sjedio s nekom prekrasnom mačkom. Ispričao sam mu kako bi me B. zazvao: “Gdje si, Miles?” i naložio da mu donesem odijela ili ulaštim cipele tako da se sjaje ili bi me poslao po cigarete; kako bi me B. posjeo na sanduk kole tijekom svirke, kad sam bio tek friški novak u trubačkoj sekciji. A sve to zato što je on bio voditelj benda, a ja sam bio najmlađi frajer u bendu, obični klinac, te kako me time primorao da uistinu zaslužim svoj status - on je bio glavni i mogao mi je priređivati takva sranja. Rekao sam Jackieju: “Zbog toga mi nemoj ništa prigovarati i soliti mi pamet o tome što sam rekao tebi ili o tebi, stari, jer ti još nisi ni počeo skupljati bodove i otplaćivati svoje dugove. Ti si jedno razmaženo derište i morat ćeš naučiti svirati ovu mjuzu ili ćeš lijepo odjebati iz mog benda.”
Bio je zabezeknut, ali nije rekao ni riječi na sve to. Da je Jackie samo zucnuo u tom trenutku, ubio bih boga u njemu jer sam mu govorio stvari koje su mu mogle samo pomoći, nipošto ne odmoći.
Poslije, kad je Jackie već napustio bend, odlazio bih ga poslušati i Pritom bi svaki put odsvirao nekoliko starih stvari, posebno “Yesterdays”. Nakon završenog seta prišao bi mi i pitao kako je odsvirao te pjesme. Dotad je već postao pravi maher i mogao je rasturiti baš svaku jebenu stvar! Odgovorio bih mu: “Odsvirao si sasvim pristojno za jednog mladića”, na što bi se on previjao od smijeha. Kad su ga pitali gdje je studirao i učio svirati, Jackie bi odgovarao: “Na sveučilištu Milesa Davisa.” Mislim da to sve govori.
Te sam godine kao zamjenu za Jackieja katkad uzimao Johna Coltranea. Želio sam imati dvojicu tenor-saksofonista i jednog alta, ali nisam mogao plaćati trojicu puhača. Zato su na svirci u plesnoj dvorani Audubon (gdje je poslije ubijen Malcolm X) tenor-saksofone svirali Sonny Rollins i Coltrane. Sjećam se da je Jackie poživčanio kad sam mu rekao da će Trane svirati umjesto njega: mislio je da sam ga najurio. No nije bilo tako-jednostavno nisam mogao platiti trojicu puhača i shvatio je kad sam mu objasnio da će ga Trane zamijeniti samo tu večer. No Sonny je te večeri bio fantastičan, potpuno je ubio u pojam Tranea, što mu je Trane istom mjerom vratio nekoliko godina poslije.
Ipak, nakon tih nemilih događaja između mene i Jackieja nešto je između nas puklo i stvari više nikad nisu bile kao nekada. Moje kritiziranje i psovanje stavilo je na kušnju naše prijateljstvo, udaljili smo se pa je Jackie na kraju i napustio bend iako smo katkad znali zasvirati i nakon tih incidenata.
Jackie me upoznao s mnoštvom dobrih svirača, kao što je Gil Coggins. Prokleto dobar pijanist. No odlučio je da se počne baviti nekretninama jer mu se baš i nije svidio život glazbenika, a ni lova tih godina nije bila redovita, nisi se mogao pouzdati u stalan prihod novca. Gil je bio stvarno ugodna osoba, tip iz srednje klase koji je vodio računa o imovinskoj sigurnosti. Sviđao mi se njegov stil sviranja i zasigurno bi, da se time nastavio baviti, postao jedan od najboljih pijanista tih vremena. Nije mi se svidio na prvu loptu, kad me Jackie upoznao s njim. A tada je zasvirao sa mnom, pratio me u pjesmi “Yesterdays”, i ja sam u trenu bio na koljenima. Koliko se sjećam, upoznao sam ga kad sam se vratio u New York, nakon što me otac vodio u Lexington. Poslije me Jackie upoznao i s basistom Paulom Chambersom i bubnjarom Tonyjem Williamsom. Mislim da sam tom prilikom upoznao i bubnjara Arta Taylora, i to preko Jackieja ili Sonnyja Rollinsa, iako mislim da me i s njim upoznao Jackie. Njih su me dvojica povezala s mnogim tipovima iz Harlemova Sugar Hilla. Ti glazbenici iz Sugar Hilla stvarno su dobro svirali u to vrijeme. Strašno moderni i trendi tipovi.
Osim poneke odsvirane gaže, vrijeme sam provodio drogirajući se. Pedeset druga bila je još jedna užasna godina - činilo se da je svaka sljedeća godina sve gora nakon vrhunca 1949. Počeo sam sumnjati u sebe, prvi put, u svoju vještinu i disciplinu - prvi sam se put počeo pitati postoji li uopće šansa da uspijem u glazbi, imam li dovoljno snage u sebi da prevladam teškoće i preživim.
Mnogo bijelaca glazbenih kritičara govorkalo je o džezistima bijelcima, običnim imitatorima, riječima koje su veličale te jebene seronje. Stan Getz, Dave Brubeck, Kai Winding, Lee Konitz, Lennie Tristano i Gerry Mulligan bili su opisivani kao bogovi ili nešto slično. A neki od tih bijelih tipova bili su narkići kao i mi, no nitko nije pisao o tome, dok su se o nama pisale svakakve stvari. Nije se obraćala pozornost na činjenicu da su i bijelci narkići, sve dok Stan Getz nije bio uhvaćen u pokušaju provale u ljekarnu kako bi došao do nešto droge. To je sranje punilo novinske stupce i naslove dok sve nije palo u zaborav pa se opet nastavilo govoriti samo o tome kako su crni glazbenici sve odreda narkići.
Ne želim reći da su ti tipovi bili loši glazbenici, dapače, bili su baš suprotno od toga - Gerry, Lee, Stan, Dave, Kai, Lennie, svi su bili dobri u tome što su radili. No nisu započeli s nečim
novim i toga su i sami bili svjesni, a nisu ni bili najbolji u tome što je već učinjeno. Najviše mi je smetalo što su svi kritičari počeli govoriti o Chatu Bakeru iz benda Gerryja Mulligana kao da je riječ o dolasku mesije, Isusa Krista glavom i bradom. A zvučio je navlas kao i ja - ma i lošije od mene, čak i kad sam bio u najgoroj narkićkoj fazi. Katkad se pitam je li on doista svirao bolje od mene, Dizzyja i Clifforda Browna, koji je stvarno bio dobrodošlo osvježenje na sceni. Bio sam svjestan toga da je Clifford bio za za klasu bolji od svih drugih mladih svirača, barem sam to ja tako zaključio. No Chet Baker? Čovječe, to jednostavno nisam mogao shvatiti. Kritičari su se prema meni počeli odnositi kao prema nekome iz stare garde, znate na što mislim, kao da sam tek puki odbljesak sjećanja - i to u smislu lošeg sjećanja - a bilo mi je samo dvadeset šest godina te davne 1952. Katkad sam o sebi čak i razmišljao kao o nekome čije je vrijeme prošlo, tko je nekad palio i žario a sad je pokopan u dubinama sjećanja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 10:54 am





Osmo poglavlje
Dogovorili smo se da početkom ljeta 1952. - ako me sjećanje dobro služi - krenemo na turneju Symphony Sida, koja je trebala obuhvatiti nekoliko gradova. Osim mene na trubi, u Sidovu bendu okupljenom za tu turneju svirali su Jimmy Heath - Percyjev brat - na tenor- saksofonu, J. J. Johnson na trombonu, Milt Jackson na vibrafonu, Percy Heath na basu i Kenny Clarke na bubnjevima. Zoot Sims nikako nije mogao ići s nama pa su ga zamijenili Jimmyjem Heathom. Jimmyja sam upoznao još dok sam svirao s Birdom u bendu, kad smo 1948. putovali u Philadephiju i svirali u klubu Downbeat. Jimmy bi obično Birdu posuđivao svoj saksofon jer je Birdov ležao u zalagaonici, ali bi uvijek čekao dok ne završimo s nastupom i uzimao svoj instrument jer nije vjerovao Birdu da ga prvom prilikom neće odnijeti i založiti. Bird bi poslije svirke hvatao prvi vlak za New York jer u Phillyju narkići nisu bili nimalo sigurni - policija bi ih istog trena privela.
Jimmy je imao sitna stopala i obično je nosio cipele da te glava zaboli. A znao se i odijevati vraški dobro. Navratio bih do njega uvijek kad bih išao u Philly, Jimmyjev rodni grad. Njegova je majka obožavala nas džeziste. Osim Percyja i Jimmyja, tu je bio i Albert ili Tootie, kako su ga nazivali svi glazbenici, inače bubnjar. Braća Heath potjecala su iz obitelji glazbenika i usto im je majka sjajno kuhala pa je mnogo glazbenika često svraćalo u njihovu kuću. Jimmy je imao veliki bend koji je iznjedrio Coltranea.
Bili su to jebeno dobri kučkini sinovi, skockani i na mjestu.
Osim toga, Jimmy je bio debelo na heroinu pa smo se on i ja vjerojatno počeli zajedno fiksati čak i prije nego što se on pridružio turneji Symphony Sida, ne znam. Možda sam Jimmyja predložio za bend samo zato što mi je odgovaralo da u bendu bude još jedan narkić, ovisnik o heroinu. Dotad su se svi iz benda već skinuli s dopa. Na kraju, nakon što se Zoot - koji je u međuvremenu napustio bend - također skinuo s droge, jedino sam se ja još fiksao.
Svi smo nekako kužili da bismo se trebali nazvati nekako drukčije promijeniti naziv benda The Symphony Sid All Stars, no baš ništa nismo mogli učiniti ako smo htjeli dobiti svoju lovu. Zbog radijskih prijenosa iz Birdlanda Sid je bio slavniji od svih nas, njegov je glas noću ulazio u domove ljudi, predstavljajući im sjajnu mjuzu koja je s vremenom mijenjala živote tih istih ljudi. Bio je slavno ime, svi su mislili da nas je on otkrio, da je ova genijalna mjuza postojala zbog njega. Mogu priznati da su bijelci možda i dolazili gledati naš nastup zato što je u njemu sudjelovao i bijelac poput Sida. No crnci su dolazili vidjeti i slušati nas, većina tih svirki bila je namijenjena upravo crncima. Plaćao nas je približno 250-300 dolara na tjedan, što je bila pristojna cifra u to doba. No on je zarađivao dvostruko ili trostruko više samo zbog svog imena i zato što bi tijekom nastupa izgovorio tih nekoliko riječi. Svima je to stvarno išlo na kurac.
Svirali smo u Atlantic Cityju. Sjećam se da na toj gaži nismo imali pijanista jer je nekako Miltov vibrafon zauzeo to mjesto pa smo zapravo imali zanimljivu glazbenu postavu. Kad bi netko stvarno poželio da čuje klavir, ja ili drugi dečki zasvirali bismo ga kao pratnju pa je za sve nas to bilo novo iskustvo iz kojeg smo dosta naučili. Ako nitko nije želio klavir u svojoj numeri, tada bi onaj tko bi svirao jednostavno odlutao okolo, što je značilo da se može svirati pjesma po želji, samo s bubnjem i basom u pozadini, između vas i praznog prostora na kojem je obično stajao klavir. Bilo je to kao da se šetate ulicom, vrijeme je čisto i sunčano, a na putu vam se neće ispriječiti nitko i ništa. Upravo to ja i podrazumijevam pod lutanjem - kad morate upotrijebiti svoju maštu. Sviranje bez klavira oslobađa glazbu. Na toj sam turneji shvatio da klavir katkad smeta, da ga ne trebate kad želite dobiti slobodniji, otvoreniji zvuk.
Nakon Atlantic Cityja svirali samo u Apollo Theatreu u 125. ulici u Harlemu, što je bila čista rasturačina od svirke. Čovječe, mjesto je bilo krcato crnjama koji su obožavali - hoću reći, stvarno obožavali - to što smo radili, što smo svi zajedno svirali. Sjećam da sam te noći prvi put nakon dugo vremena svirao gotovo iznad svojih mogućnosti, ponijela me gomila. Čovječe, bili smo u svojoj briji, ja sam otkupio natrag svoja odijela iz zalagaonice pa mi nitko nije mogao tvrditi kako se to ne događa, dok je oko nas bilo toliko sjajno raspoloženih ljudi koji su nam pljeskali. Sredio sam se kod Rogersa gore na Broadwayu. Bio sam skockan i rasturio svirkom u Apollo Theatreu s grupom sjajnih glazbenika. Bio sam ušlagiran i trebao sam zaraditi pristojnu svotu novca, i što bi još jedan crnjo mogao poželjeti?
Tada smo stvarno krenuli na put, u mjesta kao što je Cleveland, plesna dvorana Graystone u Detroitu i sve tako, i tada su stvari krenule po zlu jer nam je, meni i Jimmyju, bilo teško nabaviti heroin, nismo imali posrednike za nabavu. Naši nastupi nisu se mogli nazvati koncertima, više su bili plesnjaci, a Sid je najavljivao cijeli spektakl. Jedino je to i činio, osim što je skupljao lovu i isplaćivao nas.
Tamo gore na Srednjem Zapadu nismo mogli doći do droge ili bismo se dobrano namučili da je nabavimo. Katkad bismo kasnili na nastupe pa bi bend morao početi bez nas. To se događalo i tijekom stanki, između setova. Ja i Jimmy pronašli bismo nekoga u publici tko je imao drogu pa bismo trčali u hotelsku sobu da se ušlagiramo i zakasnili na nastavak. Ubrzo su drugi dečki u bendu počeli šiziti i govoriti nam da se trgnemo i priberemo. Jimmyjev brat Percy posebno mu je zagorčavao život neprestanim kritikama. No svi bi se zajedno na kraju obrušili na mene. Preko glave im je bilo toga da pokrivaju Jimmyja i mene. Posebno su me na piku imali Kenny, Milt i Percy.
Također, prilično se sranja nakupilo između Sida i ostalih glazbenika. Sid se nije ni pojavio na nastupu u Buffalu pa smo njegovih 200 dolara podijelili između sebe. Odveo nas je u sindikat kad mu nismo željeli dati lovu i izgubio spor. Tada smo, dok smo svirali u Chicagu, otkrili da je Sid dogovorio nastup za 2000 dolara, a nama je rekao da je dobio tek 700. Milt Jackson načuo je razgovor između Sida i vlasnika kluba. Sid je bio menadžer turneje, dobivao je čak i naknadu kao naš agent, što je tada iznosilo pet ili deset posto ukupnog iznosa, plus njegov honorar kao najavljivača - i, prema njegovu mišljenju, kao prave zvijezde - cijelog spektakla, za što je također dobivao lovu. Uzimao bi cijeli taj honorar i svih 1300 dolara, koliko je iznosila razlika između 700 i 2000 dolara. Sve se to slijevalo u njegov džep.
Za to smo vrijeme nas šestorica dobivali oko 500 dolara po večeri, koje smo dijelili na šest dijelova, a on je uzimao 200 dolara po nastupu samo da bi najavio našu svirku, šetuckao okolo i pravio se važan, uz ostala sranja. Kad smo mu to rekli i suočili ga s tom nepravednom situacijom, sve je zanijekao, poludio i rekao nam da smo nezahvalni. Pa zar to nije tipično ponašanje jednog bijelca? Kad smo se na kraju vratili u New York, svima je već bilo dosta Sidove proračunate i podmukle zajebancije. Nitko ga nije mrzio, jednostavno ga više nismo htjeli gledati u svojoj blizini.
Kad je turneja završila dolaskom u New York, Sid je J. J.-u dugovao pedeset dolara i J. J. ga je pitao kad će mu ovaj to vratiti. Sid ga je odjebao. Bio je takav arogantni seronja. J. J. je zato ustao i izbio Sidu one njegove umjetne zube iz usta, a onda su se dograbili i počeli valjati po podu. Nisam to vidio vlastitim očima, no Milt mi je opisao što se dogodilo kad smo se ušlagirani vratili te noći. Onda je Sid pozvao neke gangstere, koji su odmah i došli u klub, da prebiju boga u J. J.-u, možda čak i da ga ubiju Stajali smo tako kad su svi ti tipovi nahrupili unutra, kao da su upravo došli iz scene nekog gangsterskog filma. Veliki šeširi, cigare, crna odijela i ostala sranja, a izgledali su kao da cigle mogu drobiti golim rukama. Pitali su me jesam li ja s J. J.-om, a ja
sam im odbrusio da ako mu se slučajno išta dogodi, e tada će imati posla sa mnom. Svi su se dečki okupili i stali iza J-a. Sid, zbog kojeg se cijelo to sranje i dogodilo i koji je snosio krivnju, smirio je sve u prostoriji i vratio lovu J-u, no unatoč tome situacija je bila dosta škakljiva i zastrašujuća.
Tada sam izlazio s bjelkinjom po imenu Susan Garvin, plavušom s velikim, prekrasnim sisama koja je strašno nalikovala na Kim Novak. Poslije sam joj posvetio pjesmu “Lazie Susan”. Bila je dobra prema meni jer mi je davala sitno love, bila je dobra ženska. Voljela me. I ona je meni bila jako draga, ali zbog moje ovisnosti nismo se često seksali iako sam uživao s njom kad bi došlo do seksa. Imao sam i druge djevojke, cure koje su mi davale lovu, čitavu ergelu takvih. No sa Susan sam provodio najviše vremena. Također sam se povremeno viđao s bogatom bjelkinjom, istom onom curom koju sam upoznao u St. Louisu - došla bi me vidjeti u New York. Nazovimo je Alice jer je još među živima pa joj ne želim stvarati probleme, a osim toga i udana je. Obje su bile profinjene i obje su mi davale lovu. No Susan mi se više sviđala i često smo zajedno obilazili klubove.
Osim tih nekoliko stvari, ništa se posebno nije dogodilo te 1952. Još sam pokušavao dovesti svoj život u red. No postoji jedna priča koja se pojavila nekako u to vrijeme, a za koju Cecil Taylor tvrdi da se uistinu i dogodila iako se ja toga stvarno ne sjećam. Priča se tiče Joeja Gordona, stvarno izvrsnog trubača iz Bostona, odakle je potekao i Cecil Taylor. Dakle, Cecil kaže da je Joe jedne večeri došao u Birdland kako bi zasvirao sa mnom. Ubrzo sam sišao s podija jer je Joe svirao fantastično - a Bird je došao do mene i rekao mi: “Čovječe, ti si Miles Davis, pa ne možeš dopustiti da ti netko to napravi.” Vjerojatno sam se tada vratio do podija i motao se gore neko vrijeme. Netko je napisao da me taj tip zajebavao samo zato što sam ga promatrao iz svoje “iskrivljene perspektive kojoj sam bio podložan te 1952.” Zaista se ne mogu sjetiti da se to ikada dogodilo. Možda i jest, ali nisam u to baš siguran. (Čuo sam da je Joe Gordon poslije poginuo u požaru, ne znam je li to bila istina jer ga više nikada nisam sreo.U svakom slučaju, nikad nije postigao nešto više, osim što je jednom svirao s Theloniousom Monkom na jednom od njegovih albuma. Tako da on ne može osobno potvrditi tu priču, bar koliko je meni poznato, a onaj drugi tip - Cecil Taylor - zamrzio me od onog trenutka kad sam mu rekao da nema pojma o sviranju pa je svašta i govorio, samo da mi napakosti.)
Devetsto pedeset treća počela je sasvim solidno - snimio sam ploču za Prestige sa Sonnyjem Rollinsom (koji je pušten iz zatvora), Birdom (koji se na albumu pojavio pod imenom Charlie Chan), Walterom Bishopom i Percyjem Heathom, a na bubnjevima je bio Philly Joe Jones (s kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio). Bird je imao ekskluzivni ugovor s diskografskom kućom Mercury (mislim da je dotad već napustio Verve) pa je na ploči morao biti potpisan pseudonimom. Bird se skinuo s heroina jer je Red Rodney bio uhićen i poslan u zatvor u Lexingtonu pa je Bird mislio da ga policija promatra i prati. Umjesto uštrcavanja velikih doza heroina, sada je pio enormne količine alkohola. Sjećam se da je na probi popio litru votke pa je u trenutku kad je tehničar namještao vrpcu za snimanje Bird već bio potpuno sjeban, više nije bio pri sebi.
Sve je izgledao kao da session vode dvojica. Bird se prema meni ponašao kao prema vlastitom djetetu ili članu njegova benda. No to je bilo moje snimanje pa sam mu morao pokazati gdje mu je mjesto. To nije bilo lako jer me neprestano gnjavio zbog ovoga ili onoga. Bio sam tako bijesan da sam mu oštro prigovorio, rekao sam mu da ja to njemu nikad nisam radio na njegovim snimanjima. Rekao sam mu da sam se uvijek ponašao profesionalno na njegovim govnarskim svirkama. I znate li što mi je taj seronja rekao? Rekao mi je nešto u stilu:
“U redu, Lily Pons22... za ljepotu se moramo malo pomučiti - iz školjke se rađa biser.” Rekao mi je to onim svojim iskrivljenim, lažnim britanskim akcentom. I u tom je trenutku taj pokvarenjak iznebuha zaspao. Opet sam se toliko razljutio da sam počeo griješiti. Ira Gitler, koji je producirao ploču za Boba Weinstocka, izišao je iz upravljačke kabine i rekao mi da sviram usrano. U tom mi je trenutku svega bilo toliko preko glave da sam počeo pakirati svoju trubu i htio istog trena otići, kad me Bird pitao: “Miles, što to radiš?” Rekao sam mu što mi je Ira sasuo u lice, a Bird je na to samo odmahnuo: “Ma daj, Miles, haj’mo svirati.” Na kraju smo ipak odsvirali neke stvarno dobre stvari.
Mislim da smo album završili u siječnju 1953. Sjećam se da sam ubrzo nakon toga snimio još jednu ploču za Prestige-tenor-saksofone svirali su Al Cohn i Zoot Sims, tip po imenu Sonny Truitt bio je na trombonu, John Lewis na klaviru, Leonard Gaskin na basu, a Kenny Clarke na bubnjevima. Bob Weinstock naprosto je poživčanio zbog onoga što se s Birdom dogodilo na posljednjem albumu pa je okupio skupinu mnogo “pristojnijih” glazbenika, barem što se tiče studijskog snimanja - tipove koji se neće ušlagirati ili od sebe praviti budale. No ja i Zoot bili smo narkići pa smo morali uzeti dop prije snimanja. Na kraju je sve prošlo u najboljem redu, svi su prilično dobro odsvirali svoje stvari. Gotovo da nitko nije solirao na albumu - mislim da sam ja imao jednu solo-dionicu i jednu John Lewis, no album smo u cjelini odsvirali zajednički, kao ansambl. Svirao sam dobro mnogo bolje, i to nakon dugo vremena.
Nedugo nakon tog albuma snimio sam još jedan za Blue Note - svirali su J. J., Jimmy Heath na tenor-saksofonu, Gil Coggins na klaviru, Percy Heath na basu i Art Blakey na bubnjevima. Sjećam se upravo te svirke jer smo, osim glazbe koju smo svirali, ja i Jimmy Heath pokušavali iznaći način kako da kupimo nešto heroina od pijanista Elma Hopea, koji je živio s one strane, u 46. ulici, i dilao na malo. Snimali smo u susjedstvu i željeli smo doći do heroina i ušlagirati se prije snimanja. Jimmyju i meni već je bilo zlo jer smo trebali nahraniti naša gladna čudovišta. Rekli smo Alfredu Lionu, producentu i vlasniku diskografske kuće Blue Note, da Jimmy mora nabaviti usnike za svoj instrument. Onda sam Alfredu rekao da i ja moram poći s Jimmyjem jer mu netko mora pomoći nositi kutiju s usnicima. Mislim, čovječe, znate valjda da kutija za usnike ne može biti veća od komada sapuna pa vam je onda jasno da nešto tako malo ne moraju nositi dvojica. Ne znam je li nam Alfred povjerovao ili nam je jednostavno išao niz dlaku. Dakle, dok smo snimali tu ploču bili smo ušlagirani kao mile majke. I Art Blakey bio je urokan, no nakon sranja koje se dogodilo u Los Angelesu kad su nas priveli i kad me Art cinkao da spasi vlastitu guzicu nikad se više nisam s njim drogirao.
Snimili smo jednu od pjesama Jimmyja Heatha pod nazivom “CTA”, što su bili inicijali jedne mješanke, dijelom Kineskinje i dijelom crnkinje, s kojom je hodao, a koja se zvala Connie Theresa Ann. Sjećam se da smo jednom ja, Jimmy i Philly Joe odrađivali gažu u Reynolds Hallu u Phillyju - ja sam bio sa Susan, bjelkinjom i finom damom, Jimmy je imao Connie, a Philly Joe je hodao s jednom krasnom Portorikankom. Sve su bile lijepe kao slike i svi su na nastupu bili oduševljeni tim curama. Zvali smo ih “United Nations Girls”.
Obavio sam još jedno snimanje 1953., te još jedno kad su snimali gažu u Birdlandu na kojoj sam mijenjao Dizzyja u njegovu bendu. Odsvirao sam dvije noći u Birdlandu i odradio snimanje između tih dvaju nastupa pa sam bio u prilično dobrom stanju tih dana što se tiče kondicije - snage i tehnike sviranja - jer sam redovito nastupao. Snimali smo s kvartetom - ja, Max Roach, John Lewis i Percy Heath, a ploču je objavio Prestige. Imao sam priliku da rastegnem svoje dionice za to snimanje jer sam bio glavni solist. Osim toga, Charlie Mingus

22 američka sopranistica francuskog podrijetla (1898. - 1976.) (op. prev.)

svirao je klavir u jednoj stvari, mislim da je bila riječ o pjesmi “Smooch”. Na tom su albumu svi napravili dobar posao i odlično odsvirali svoje pasaže.
No razbjesnili su me nastupi u Birdlandu, ne zbog glazbenika u bendu koji su sve odreda bili fini momci nego zbog pjevača koji se zvao Joe Carroll i koji je uvijek od sebe pravio budalu. Volio sam Dizzyja, ali nisam mogao podnijeti sranja koja je izvodio zbog bijelaca. Ipak, bila je to njegova stvar jer je bend bio njegov. No kad sam dvije večeri zaredom morao gledati Carrolla, od te mi se usrane budalaštine dizao želudac. Ipak, lova mi je bila potrebna, a za Dizzyja bih učinio bilo što. Odlučio sam, upravo tada na licu mjesta, da nikad neću sudjelovati u takvim sranjima. Kad ljudi dolaze da me slušaju, dolaze radi toga da poslušaju moju mjuzu, i ništa drugo.
Moja je ovisnost počela poprimati gadne razmjere. Policajci bi tada već rutinski dizali rukave moje košulje i pregledavali mi ruke u potrazi za svježim ubodima igle. Narkići su zbog toga dop počeli uštrcavati u vene na nogama. Kad bi vas policija maknula s podija i počela pregledavati, čovječe, to bi sranje bilo tako ponižavajuće. Posebno su gadni bili prema glazbenicima u L.A. i Phillyju - čim biste rekli da ste glazbenik, svi ti policajci bijelci odmah bi zaključili da ste narkić.
Snalazio sam se i oslanjao na pomoć žena; svaki put kad mi je nešto bilo užasno potrebno, morao bih otići do neke ženske da mi to i nabavi. Da nije bilo žena koje su me pomagale, ne znam kako bih preživljavao iz dana u dan - morao bih krasti, što je većina narkića i činila. No čak i uz njihovu pomoć, radio sam stvari kojih sam se poslije sramio, primjerice ono što sam napravio Clarku Terryju ili kad sam opelješio Dextera Gordona kako bih mogao kupiti malo heroina. Cijelo sam vrijeme radio takve stvari. Založio bih sve što bi mi došlo pod ruku. Katkad bih zalagao i tuđe stvari pa ih nepovratno izgubio - intrumente, odjeću, nakit - jer nisam mogao nabaviti lovu da ih otkupim. Nisam morao krasti i riskirati odlazak u zatvor iako je nakon priče u Down Beatu o Artu Blakeyju i meni, te nakon što je Cab Calloway ispričao razna sranja o nama narkićima Allanu Marshallu, što je poslije objavljeno u časopisu Ebony, gdje je spomenuo i moje ime uz hrpu drugih imena, bilo isto kao i da smo u zatvoru. Nitko nas nije želio zaposliti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:05 am



Bilo je dovoljno loše izvoditi tu vrstu glazbe koju smo svirali, no bilo je još gore pritom biti i ovisnik. Ljudi se me počeli gledati na drugi način, kao da sam prljav ili nešto slično. Gledali su me sa žaljenjem i izrazom užasa, drukčije nego prije. Novinari su u taj članak o narkićima stavili moju i Birdovu sliku. Nikad nisam oprostio Allanu Marshallu ni Cabu Callowayu što su u članku iznijeli takve usrane gadosti. To nas je stajalo previše, toliko boli i patnje. Mnogo ljudi o kojima je govorio nikad se nije oporavilo od tog blaćenja, jer je on tada bio vrlo popularan i svi su slušali ono što je imao reći.
Uvijek sam smatrao da bi se narkotici trebali legalizirati jer u tom slučaju ne bi bilo toliko problema na ulicama. Hoću reći, zašto bi netko poput Billie Holiday morao umrijeti u pokušaju da se riješi ovisnosti, pokušavajući krenuti ispočetka? Smatram da joj je droga trebala biti dostupna, možda na recept, pa onda ona ne bi trebala grčevito tragati za dopom na ulici. Isto je vrijedilo i za Birda.
Jedne večeri u kasno proljeće ili ljeto 1953. stajao sam ispred Birdlanda. Bilo je to nakon, ili čak u vrijeme nastupa na kojima sam mijenjao Dizzyja. Dakle, neki su tvrdili da se taj incident dogodio 1953. u Kalifomiji - u pravu su što se tiče godine, ali navode krivu lokaciju. Dogodilo se u New Yorku. Stajao sam ispred Birdlanda ušlagiran i pun droge, u polusvjesnom stanju, na sebi sam imao neku prljavu, staru, otrcanu odjeću. Naišao je Max Roach, pogledao me i rekao mi da “dobro izgledam”. Tada mi je u džep stavio nekoliko novih novčanica od sto dolara,
kužite? Stajao je ispred mene skockan kao mladoženja, izgledao je kao milijun dolara, a sve to jer je vodio računa o sebi.
A Max i ja bili smo poput braće, zar ne? Čovječe, sve me to tako ponizilo da nisam uzeo lovu i otišao se urokati, što bih inače napravio, već sam nazvao oca i rekao mu da dolazim kući jer ponovo želim pokušati dovesti svoj život u red. Otac je uvijek držao moju stranu i bio mi podrška pa mi je i ovaj put rekao da dođem kući. Poslušao sam ga i uhvatio prvi sljedeći bus za St. Louis.
Kad sam se vratio u East St. Louis, počeo sam se ponovo viđati sa svojom djevojkom Alice. No kao što se već i prije dogodilo, ubrzo mi je sve dosadilo pa sam se vratio fiksanju. Ne previše, ali dovoljno da se uznemirim. Potkraj kolovoza ili početkom rujna 1953. Max Roach me nazvao iz New Yorka ili Chicaga i rekao mi da s Charliejem Mingusom odlazi u Los Angeles kako bi zauzeo mjesto Shellyja Mannea u sastavu Howarda Rumseyja, Lighthouse All Stars. Prolazio je kroz East St. Louis i volio bi se zaustaviti da me vidi. Rekao sam mu da slobodno navrati, da može prenoćiti na farmi mog oca u Millstadtu. bili su šokirani veličinom očeva posjeda, time što imamo sluškinju i kuharicu i takvim sranjima, time da otac ima krave, konje i svinje nagrađivane na stočnim sajmovima. Odjenuo sam ih u svilene pidžame. No u svakom slučaju, bilo je dobro da smo se uspjeli naći. Max je bio sređen kao i obično i vozio je nov novcati oldsmobile jer je već tada počeo dobro zarađivati. Osim toga, imao je curu s brdom love, koja mu je novac davala šakom i kapom.
Ostali smo budni cijelu noć i razgovarali o glazbi. Čovječe, imali smo pravi pravcati tulum. Kad sam ih vidio takve, shvatio sam koliko mi nedostaju tipovi sa scene, glazbenici iz New Yorka. Nisam više nalazio zajedničkih tema sa starim prijateljima iz East St. Louisa, nismo više imali zajedničkih sličnosti iako sam ih doista volio, kao rođenu braću. Nisam se više mogao motati tim gradom; nisam se uklapao jer sam iznutra bio Njujorčanin, mozak mi je tako funkcionirao. Kad su Max i Mingus sutradan bili spremni da nastave put, odlučio sam krenuti s njima. Otac mi je dao nešto love i tako sam otišao u Kalifomiju.
Vožnja prema Kalifomiji bio je doživljaj i pol. Ja i Mingus cijelo smo se vrijeme prepirali i svađali, a Max je na sebe preuzeo ulogu posrednika. Ulazili smo u rasprave o bijelcima, a Mingus bi samo jebeno ispalio kad bi se povela priča o tome. Tada je Mingus bio striktan što se tiče bijelaca - nije ih podnosio, pogotovo bijele muškarce. Što se tiče seksa, mogao je podnijeti bjelkinje ili Azijke, no to što je volio bjelkinje nije imalo nikakve veze s njegovom antipatijom prema američkim bijelcima, osobama koje su se ubrajale u WASP-ovce23. Tada smo Max, Mingus i ja poveli raspravu o životinjama. Ponukao nas je Mingus koji je o bijelcima govorio kao da nisu ništa drugo do zvijeri. Mingus je želio razgovarati o stvarnim, živim životinjama pa je rekao: “Ako vidite životinju na cesti, a vi vozite novi auto i vidite tu beštiju pred sobom, hoćete li skrenuti da je ne pogazite i tako skršiti svoj novi auto, ili ćete pokušati zakočiti ili ćete naprotiv jednostavno udariti tu životinju? Što biste vi napravili?”
Max je rekao: “Dakle, ja bih udario gada, što bih inače trebao napraviti, zakočiti i zajebati stvar ako je iza mene drugi auto, skršiti svoju novu kantu?”
Mingus mu je odgovorio: “Vidite, imate iste predodžbe kao i bijelci - upravo tako oni razmišljaju. On bi pregazio jadnu životinju također, ne bi uopće mario je li crknula ili ostala živa. Ja? Potpuno bih skršio svoj auto, samo da ne pregazim tu jadnu bespomoćnu životinju.” Tako je tekla konverzacija cijelim putem do Kalifornije.

23 engl. White Anglo-Saxon Protestant ili bijeli anglosaksonski protestant, često pogrdan naziv za bijelce višeg društvenog položaja i velike financijsko-društvene moći. (op. prev.)

U jednom trenutku, negdje usred ničega, mislim da je bila riječ o Oklahomi, ostali smo bez piletine koju nam je za put pripremio moj otac pa smo se zaustavili da nešto prigrizemo. Rekli smo Mingusu da ode i donese nam nešto za jelo jer je bio stvarno svijetle puti pa su domaći mogli pomisliti da je tek neki stranac. Znali smo da ne možemo jesti na tom mjestu pa smo mu rekli da nam donese nekoliko sendviča. Mingus je izišao iz auta i ušao u restoran. Napomenuo sam Maxu da ga možda nismo smjeli pustiti samog budući da je bio lud ko puška.
Odjednom, evo ti ga Mingusa van iz restorana, bijesan tako da mu je para izlazila na uši: “Te bijele jebene hulje ne dopuštaju nam da jedemo unutra, dignut ću u zrak tu njihovu usranu rupu!”
Rekao sam mu: “Stari, molim te, sjedi. Mingus, samo sjedi ovdje i začepi ta pogana usta bar ovaj put. Ako pisneš još samo jednu riječ, razbit ću ti ovu bocu na glavi, na kraju ćemo završiti u buksi zbog tvoje brbljave labrnje.”
Utišao se na trenutak jer bi u ovoj vukojebini od države crnca ustrijelili a da pritom ne bi ni trepnuli, tako je to bilo u ono vrijeme. Mogli su se izvući jer su ondje oni bili zakon. Takva su se sranja događala cijelim područjem, sve do Kalifomije, odakle je bio Mingus.
Mislio sam da bolje poznajem Mingusa, no prevario sam se. S Maxom sam već putovao pa smo obojica znali što možemo očekivati od onog drugog. No nikad nisam putovao s Mingusom pa nisam imao blagog pojma kakav je izvan pozornice, iako smo imali nesuglasica oko Birda onomad u Kalifomiji. Ja sam bio tih i nisam puno govorio, a takav je bio i Max. A Mingus? Čovječe, taj je kučkin sin brbljao bez prestanka. Dugo bi mogao govoriti o nečemu stvarno ozbiljnom, a katkad bi njegove teme bile naprosto trivijalne. Nakon nekog vremena to mi je laprdanje počelo gadno ići na živce pa sam zbog toga i zaprijetio da ću mu razbiti bocu o glavu, to više zaista nisam mogao podnijeti. No Mingus je bio krupan gad pa mislim da ga nisam zastrašio ili takvo što. Ipak, začepio je - bar za neko vrijeme - a onda opet počeo mljeti bez prestanka.
Kad smo stigli u Kalifomiju, svi smo bili izmoždeni pa smo Mingusa iskrcali a ja sam s Maxom otišao u njegovu hotelsku sobu. Max je svirao u Lighthouseu u gradiću Hermosa Beach, udaljenom samo jedan blok od oceana. Posudio je Mingusu automobil, no ovaj ga je sredio, odbio mu je kotač. Što mislite, kako mu je to uspjelo? Zaletio se u hidrant pokušavajući izbjeći pješaka. Čovječe, smijao sam se tako da mi je srce gotovo otkazalo jer smo upravo o tome razgovarali na putu, o dvojbi trebamo li skršiti auto ili riskirati da pregazimo čovjeka. No Max je popizdio, čovječe, pa su se opet posvađali.
U Kalifomiji su mi se dogodile neke lijepe stvari. Znao sam zasvirati s nekim glazbenicima u Lighthouseu, nekoliko puta, i ti su sessioni bili snimljeni. Tada je Chet Baker iz Kalifomije slovio kao najbolji mladi trubač na džez-sceni. Svirao je na sessionu u Lighthouseu istog dana kad i ja. Tad smo se i upoznali, i pritom se činilo da mu je neugodno zato što je nedavno proglašen najboljim trubačem za 1953., prema izbom čitatelja časopisa Down Beat. Mislim da je bio svjestan toga kako je nagradu zapravo trebao dobiti Dizzy ili netko drugi. Nisam mu to osobno zamjerio iako sam bio bijesan na ljude koji su mu dali svoj glas. Chet je bio sasvim pristojan tip, opušten i dobar svirač. No obojica smo znali da je mnogo toga prekopirao od mene. Poslije mi je rekao da je taj prvi put, kad me upoznao, bio vrlo živčan jer sam i ja bio u publici.
Druga dobra stvar koja mi se dogodila na tom putovanju u Kalifomiju bila je Frances Taylor. Poslije je postala mojom ženom - bila je prva žena s kojom sam sklopio brak. Trudio sam se oko svog izgleda, mnogo više nego kad sam bio u New Yorku, pa sam na sebe nabacio neke zgodne krpice i uredio si kosu, nako vrcao je i doveo u red. Jednog mi je dana došao
Buddy, draguljar s kojim sam se družio, i poveo me sa sobom. Morao je isporučiti kutiju nakita
rođendanski dar jednog bogatog bijelca - djevojci koja je plesala u plesnoj trupi Katherine Dunham. Buddy mi je ispričao da je ta plesačica prava mačka i da se zove Frances te da želi da je i ja vidim. Kad smo stigli na Sunset Boulevard, Frances se spustila stepenicama i Buddy joj je uručio kutiju s nakitom. Dok je od Buddyja uzimala kutiju, gledala me i smiješila se. Bio sam skockan cakum-pakum. Ona je bila tako prekrasna da mi je oduzela dah pa sam uzeo komadić papira, nažvrljao svoje ime i broj telefona, pružio joj papirić i rekao da ne mora tako buljiti. Sva se zarumenjela i pogledavala me preko ramena dok se uspinjala stepenicama. Znao sam da sam joj se odmah svidio, na prvu loptu. Buddy je nastavio trabunjati o njoj cijelim putem natrag, o tome kako je bilo očito da sam joj se jako svidio.
Max je tada izlazio s ljepuškastom crnkinjom koja se zvala Sally Blair i koja ga je naprosto izluđivala. Bila je iz Baltimorea, prekrasna žena, kao da pred sobom imate Marilyn Monroe tamnije puti. Max je s njom imao mnogo nevolja. Morao sam zadržati ozbiljno lice pred Maxom i ne smijati se jer je on bio vrlo osjetljiv na neke stvari. Nije dopuštao da se s njim itko zajebava, nijedna od cura s kojima je bio. No Sally ga je izluđivala svojim ponašanjem pa se Max dao u potragu za nekom drugom.
Upoznao je Julie Robinson (sadašnju ženu Harryja Belafontea) i jako mu se svidjela. Rekao mi je da Julie ima prijateljicu kojoj me želi predstaviti. Počeo mi je govoriti nešto o tome kako je ta djevojka krasna i sve tako. Pristao sam da se svi zajedno nađemo vani.
Mojom su glavom tada prolazile misli o tome kako mogu dobiti svaku koju poželim. I tako, izašli smo da se nađemo s curama, kad odjednom, evo ti Frances. Kad me ugledala, rekla je: “To si bio ti s Buddyjem, došli ste u moj motel, a on mi je donio onaj nakit.” Potvrdio sam: “U pravu si.” Istog trena pali smo jedno drugome u zagrljaj. Max se šokirao. Rekao je da mi je upravo o toj djevojci govorio, da me s njom želio upoznati. Naš prvi susret bila je čista slučajnost. No nakon što nas je Max spojio shvatio sam da sam još onda, pri prvom susretu, znao da će nešto biti od nas, a i Frances mi je poslije priznala to isto.
Na tom prvom spoju Max i Julie sjedili su na prednjim sjedalima Maxova automobila, a Frances, ja i još jedna plesačica po imenu Jackie Walcott sjeli smo iza. Vozikali smo se uokolo i odjednom je Julie rekla da osjeća kako bi mogla vrištati iz sveg glasa. Max joj je na to rekao: “Vrišti ako ti se vrišti.” I Julie ga je poslušala, počela je vrištati iz sveg glasa.
Na to sam rekao Maxu: “Čovječe, pa jesi ti lud? Zar ne znaš gdje smo?
Tu smo na Beverly Hillsu, mi smo crni a ona je bijela. Policija će nam naravnati leđa. Prestanite s tim usranim budalaštinama.” Odmah je prestala s vrištanjem. Te smo večeri imali ludi provod. Otišli smo do B.-ove kuće, partijali cijelu noć i slušali njegova sranja. Ovako je bulaznio: “Dick, gdje ste pokupili ove ružnjikave kučke? Čovječe, pa to su obične kravetine.” Tako se B. zezao i bilo je zabavno.
Uskoro sam pronašao i vezu za nabavu heroina pa sam u Lighthouse u Hermosa Beachu dolazio ušlagiran i to je Maxa dovodilo u strašno neugodne situacije. U to je vrijeme Maxu sve krenulo uzlaznom putanjom. Moja ovisnost ponovo me vukla prema dnu, ali još to sam sebi nisam želio priznati. U svakom slučaju, zamislite sljedeći prizor: ja vani s Maxom - mislim da mu je upravo tog dana bio rođendan - u Lighthouseu. Stajali smo ispred zgrade. Pohađao sam sate džuda dok sam još živio u East St. Louisu, sa sobom sam imao nož te sam mu htio pokazati kako ga mogu oduzeti nekome tko me želi njime ubosti. Pružio sam mu nož i rekao mu da se ponaša kao da me njime želi ubosti. Kad je krenuo na mene, oduzeo sam mu nož, pograbio ga i prebacio preko ramena, kužite? Na to je rekao: “Čovječe, Miles, svaka ti čast.” Vratio sam nož u džep i istog trena zaboravio na njega.
Poslije smo stajali za šankom i ispijali piće, kad je Max rekao: “Ti plaćaš ovu rundu.” Odgovorio sam mu u šali: “Ne zezaj, imaš love i još ti je rođendan, dakle ti častiš.” No šanker, koji me nije podnosio, načuo je naš razgovor pa mi je rekao, nakon što je Max otišao na podij svirati: “Hajde, stari, lovu na sunce.” Odgovorio sam mu da će Max platiti kad odsvira svoj set pjesama. Počeli smo se natezati, on meni, ja njemu, sve dok mi šanker na kraju nije rekao: “Razbit ću te, prebit ću boga u tebi, samo kad završim sa smjenom.” Bio je bijelac, kužite? Max se vratio i pitao frajera: “Zašto mu prijetiš? Ništa ti nije napravio.” Max mu je platio, no frajer se već bio dobrano raspizdio. Na to se Max počeo smijati i pogledao me kroz smijeh: “Aha, pa zar ti nisi opak igrač! Da vidimo kako ćeš srediti ovog opičenjaka.” Tada se vratio na pozornicu da završi svoj posljednji set. Frajer se nije zaustavljao i trabunjao je nešto o tome kako će mi isprašiti dupe pa sam mu rekao: “Ne moramo čekati da završiš smjenu, pizdo gadna, možeš se izvući iza tog šanka odmah pa da to riješimo na licu mjesta.” I evo budale, skočio je ravno preko šanka. Primijetio sam da je tip ljevoruk pa sam se samo malo izmaknuo da me ne dohvati šakom, tresnuo ga po glavi i zavitlao ga svom snagom prema sjedalima, među goste kavane. Max je stajao na podiju šokirano se smješkajući. Ljudi su počeli vrištati i spašavati svaki sebe u sveopćoj gunguli. Odjednom se pojavila klapa tipa kojeg sam nabio i zaskočila me, a onda je netko pozvao policiju.
Cijelo to vrijeme Max se nije maknuo s pozornice. Cijelo to vrijeme nije prestao svirati. Prije nego što su mi frajerovi frendovi uspjeli nauditi, izbacivač kluba prekinuo je metež.
Došla je policija. Svi u klubu bili su bijelci, osim mene i Maxa. Tada crncima nije ni bio dopušten
ulazak u Lighthouse. Policija me odvela u postaju i ondje sam im rekao da me tip nazvao “crnom jebenom cmčugom” - što je bila istina - i prvi krenuo na mene. Tek tada mi je kroz glavu prošlo da imam nož u džepu. Usrao sam se od straha jer sam znao da će, nađu li oružje, moja guzica zasigurno zaglaviti u zatvoru. No nisu me pretražili. A onda sam se sjetio da je moj ujak William Pickens visoko-pozicionirani dužnosnik u NAACP-u pa sam policajcima to rekao i oni su me tek tako pustili. Upravo u to vrijeme u policijsku postaju ušetao se Max i odveo me kući. Bio sam bijesan kao pas pa sam mu i rekao: “Gnjido usrana, kako si im mogao dopustiti da me samo tako odvedu.” Na to se Max odvalio od smijeha.
Stvari su opet krenule nizbrdo, čak se i Max umorio od sranja koja sam izvodio. Nazvao sam oca, po ne znam koji put, i zamolio ga da mi pošalje lovu za put kući. Ovaj sam put čvrsto odlučio da se skinem s droge i jedino mi je to bilo na pameti dok sam kretao na put.
Kad sam stigao u East St. Louis, otišao sam ravno na očevu farmu u Millstadtu. I sestra je došla iz Chicaga pa smo sve troje krenuli na dugu šetnju oko imanja. Na kraju mi je otac rekao: “Miles, da te je maltretirala neka žena, tada bih ti mogao reći jedino da uzmeš neku drugu ili da ostaviš ovu s kojom si sada. No ta stvar s drogom, ne mogu učiniti ništa više za tebe, sine, osim da ti pružim svoju ljubav i podršku. Ostatak moraš učiniti sam.” Kad mi je izgovorio te riječi, on i sestra samo su se okrenuli i ostavili me samog. Otac je na farmi imao kućicu za goste s malim dvosobnim stanom. Uselio sam se u nju. Zaključao sam vrata i ostao unutra dok nisam istjerao neman iz sebe.
Bilo mi je mučno. Želio sam vrištati, ali nisam mogao jer bi odmah doletio otac iz svoje velike bijele kuće u blizini da provjeri je li sve u redu. Zbog toga sam sve to morao zadržati duboko u sebi. Čuo sam ga vani, prolazio je pokraj kućice za goste, zaustavljao bi se i osluškivao da provjeri što se događa. Kad bih čuo da tako prolazi, ne bih ništa izustio, samo bih se šćućurio i ležao u tami, obliven znojem.
Bilo mi je užasno zlo dok sam se pokušavao skinuti. Svaki djelić mog tijela mučio se, sav sam se ukočio, vrat i noge, svaki zglob u svom tijelu osjećao sam kao težinu. Kao da bolujem
od artritisa ili neke gadne gripe, samo još gore. Nemoguće je opisati taj osjećaj. Svaki je zglob postao bolan i ukočen, a niste ga smjeli ni dotaknuti jer bi vas svaki dodir primoravao na vrištanje. Nitko vas nije mogao ni pokušati masirati. Tu vrstu boli poslije sam ponovo osjetio nakon operacije, kad su mi ugrađivali umjetni kuk.
Ne možete spriječiti taj bolni osjećaj, zaustaviti taj žestoki i oštri osjećaj boli. Osjećate da biste svakog trena mogli umrijeti i kad bi vam netko mogao jamčiti da ćete umrijeti za dvije sekunde, bez razmišljanja biste pristali na tu pogodbu. Prihvatili biste taj dar smrti i odbacili mučenje života. U jednom sam trenutku čak pokušao skočiti kroz prozor - stan je bio na drugom katu - tako da ostanem bez svijesti i ugrabim bar malo sna. No zaključio sam da ću, s obzirom na to kakve sam sreće, samo slomiti jebenu nogu i bespomoćno ostati ležati, i dalje svjestan svoje patnje.
To je tako trajalo sedam ili osam dana. Nisam mogao jesti. Svratila je i moja cura Alice pa smo se čak i poševili, no jebo mi pas mater ako mi od toga nije bilo još gore. Nisam doživio orgazam već dvije ili tri godine. Imao sam osjećaj da su mi jaja eksplodirala od boli, posvuda me boljelo. Agonija se nastavila još nekoliko dana, a onda sam pokušao popiti malo soka od naranče, no povratio sam sve što bih popio.
Jednog dana sve je bilo gotovo, samo tako. Gotovo. Napokon gotovo. Osjećao sam se mnogo bolje, dobro i čisto. Izišao sam, udahnuo čisti, slatki zrak i odšetao se do očeve kuće. Kad me ugledao, očevim se licem proširio osmijeh, pali smo jedan drugome u zagrljaj i zaplakali. Znao je da sam istjerao čudovište iz sebe. Sjeo sam za stol i pojeo sve što mi je bilo na vidiku, osjećao sam nevjerojatnu glad. Mislim da nikad u životu nisam toliko pojeo, ni prije ni poslije. Tada sam sjeo i počeo razmišljati kako da svoj život napokon dovedem u red, što neće biti nimalo laka zadaća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:06 am





Deveto poglavlje
Odmah sam otišao u Detroit, čim sam se skinuo s droge. Nisam mogao krenuti u New York, nisam imao povjerenja u sebe da budem u tom gradu gdje je sve bilo nadohvat ruke. Zaključio sam da čak i ako pokleknem, heroin koji mogu nabaviti u Detroitu neće biti toliko čist kao onaj do kojeg mogu doći u New Yorku. Nekako sam si predočio da bi mi Detroit mogao pomoći, a bila mi je potrebna svaka, pa i najmanja pomoć koju sam mogao dobiti.
U Detroitu sam počeo svirati u nekim lokalnim klubovima s Elvinom Jonesom na bubnjevima i Tommyjem Flanaganom na klaviru. Uzeo sam nešto heroina ondje, no roba nije bila jaka i nije se lako mogla naći. Još dop nisam potpuno izbacio iz svoje glave, no bio sam blizu, i bio sam svjestan toga.
Ondje sam ostao oko šest mjeseci. Malo sam odrađivao i svodnički posao. Imao sam dvije- tri prijateljice. Čak sam ponovo mogao uživati u seksu. Jedna od djevojaka bila je dizajnerica koja mi je svesrdno pokušala pomoći, koliko je to bila u stanju. Ne želim je ovdje imenovati - danas je vrlo istaknuta osoba. Odvela me u sanatorij da razgovaram sa psihijatrom. On me pitao masturbiram li kada, na što sam niječno odgovorio. Nije mi povjerovao. Rekao mi je da bih to trebao svakodnevno raditi, a ne uštrcavati si heroin. Pomislio sam da bi vjerojatno on trebao zatvoriti svog jebenog sebe u tu ludaru, ako je to sve što mi je taj govnar imao reći.
Masturbirati da prekinem s ovisnošću? Sranje, bio sam uvjeren da je taj jebeni kučkin sin lud ko puška.
Bilo je užasno teško prekinuti začarani krug ovisnosti. Na kraju sam ipak uspio. No trajalo je prokleto dugo jer jednostavno nisam mogao prekinuti samo tako, odjednom. Tonuo bih i padao, govorio si da sam čist i tada počinjao sve iznova.
Imao sam jednog stvarno prostog i vulgarnog prijatelja. Zvao se Freddie Frue, barem smo ga mi tako zvali. Dakle, odsjedao sam u hotelu i nikad ne bih jeo. On je bio moj kontakt za drogu u Detroitu. Freddie bi došao gore do mene i donio mi moj paketić, dozu za taj dan. Bilo je teško prekinuti s ovisnošću upravo zbog tipova kao što je bio on, ali i zato što sam bio slab. Morao sam riješiti problem sam sa sobom, u svojoj glavi iznova zauzeti čvrst stav i odlučiti da se više neću drogirati. Čak sam pomišljao i na ženidbu, zaključio sam kako bi mi to moglo pomoći - razmišljao sam da zaprosim Irene. Otputovao sam u St. Louis i pitao oca može li nas vjenčati. No tada sam iznova promislio. Predomislio sam se i nisam to učinio - ustao sam, napustio St. Louis i vratio se u Detroit.
U Detroitu sam upoznao zgodnu mladu djevojku. Bila je stvarno slatka i prekrasna. No zajebavao sam je i tlačio kao što sam se zajebavao sa svim ženama koje sam poznavao u to vrijeme. Ako nisu imale love, nisam želio da mi dođu na oči jer zvijer još nije sjahala s mojih leđa. Malo je popuštala svoj stisak, no još nije odustala od mene. Još sam razmišljao kao narkić.
Znao sam tipa po imenu Clarence koji je bio uključen u kladioničarske krugove u Detroitu. Znao bi mi govoriti: “Stari, zašto to radiš toj djevojci? Ona je stvarno dobra cura i brine se za tebe. Zašto se onda ponašaš tako govnarski prema njoj?” Pogledao bih ga i odbrusio mu: “Koji mi kurac govoriš?”
Zamislite sad toga golemoga gangsterskog nitkova, okruženog svojim dečkima kamo god da krene. Iz džepa mu vire cijevi pištolja i ostala sranja, a ja mu se otvoreno suprotstavljam, kužite? Vidite, nisu to bile moje riječi, iz mene je progovarala droga. Frajer me zaista čudno pogledao, kao da pokušava odlučiti treba li me ustrijeliti ili me se riješiti na neki drugi način. No cijenio me zato što je volio glazbu i sviđalo mu se kako je sviram. Odgovorio mi je: “Rekao
sam, zašto se ponašaš tako odvratno prema njoj? Jesi li sad jasno i glasno čuo pitanje koje sam ti postavio?”
Mogao sam misliti samo na sljedeći fiks pa sam mu odvratio: “Jebi se. Ne tiče te se što ja radim, gledaj svoja posla.”
Pogledao me kao da me samo djelić sekunde dijeli od metka u glavi. No tada se u njegovim hladnim očima pojavio tračak sažaljenja. Proučavao me na trenutak, gledajući me kao da pred sobom ima ofucanog psa koji je upravo dopuzao s ulice. “Stari, tako si jebeno patetičan, žaljenja vrijedan, mizerni kučkin sin koji ne zaslužuje živjeti. Pogledaj se, ti si jedan obični usrani narkić, bijedna i kukavna ništarija. Da mislim kako će to uroditi nekim plodom, sad bih te prebio na mrtvo ime i vukao tu tvoju jebenu guzicu po cijelom Detroitu. No reći ću ti samo jedno: budeš li tu damu ponovo počeo zajebavati, onda ću ti napraviti nešto mnogo gore od ovih riječi, na tvoju veliku žalost, ti govno jedno džankersko!” I onda se okrenuo i otišao.
Čovječe, potpuno me razjebalo, jer je tip bio u pravu od prve do posljednje riječi. Kad se ušlagiraš, onda ti više jednostavno nije stalo jer samo pokušavaš izbjeći bol, da ti ne bude zlo. No nakon tog incidenta, kad me Clarence tako žestoko posramio, stvarno sam nastojao promijeniti ponašanje i upristojiti se.
U Detroitu je dop bio užasno loše kvalitete - Philly Joe to je najbolje izrazio riječima: “Trebao si kupiti čokoladicu Hershey i uštedjeti si lovu” -jer je destiliran i miješan mnogo puta. Postupno njegovo djelovanje sve više slabi - ubrizgavanje više nije imalo nikakvog efekta, osim što je na mojoj ruci rastao broj ubodnih rupa. Fiksao sam se samo radi tog usranog osjećaja koji imate kad zabadate iglu u ruku. I tada, posve iznenada, nisam više želio bušiti nove rupe na ruci pa sam i prestao.
U Detroitu je bilo nekoliko dobrih glazbenika i s nekima sam počeo svirati. To mi je zaista mnogo pomoglo, jer se većina njih nije drogirala. Mnogo me glazbenika u Detroitu cijenilo zbog raznih stvari koje sam postigao. I to je bila jedna od stvari koja mi je davala snage da ostanem “čist” - zaista su me cijenili, a budući da su bili “čisti”, zbog njih sam i ja takav želio ostati. Bio je tu genijalni trubač Clair Rockamore, mislim da se tako zvao. Čovječe, ta je baraba genijalno svirala svoj instrument. Bio je jedan od najboljih trubača koje sam čuo u životu. Također, sjajno sam se slagao s Elvinom Jonesom. Ljudi su se gurali da čuju naše nastupe u skučenom klubu koji se zvao Blue Bird.
Jedna od stvari koju sam želio razjasniti tijekom svog boravka u Detroitu bila je priča o meni, Cliffordu Brownu i Maxu Roachu u džez-klubu Baker’s Keyboard Lounge. Svirao sam u Blue Birdu sedam mjeseci kao solist - kao gostujući solist - u kućnom bendu Billyja Mitchella. U bendu su svirali Tommy Flanagan na klaviru i Elvin Jones na bubnjevima. Često je dolazila i s nama nastupala Betty Carter, a bili su tu i Yusef Lateef, Barry Harris, Thad Jones, Curtis Fuller i Donald Byrd. Bio je to stvarno moderan grad što se tiče glazbe. Kad bi Max svraćao u grad s Cliffordom i njihovim novim sastavom - Richiejem Powellom (Budovim mlađim bratom) na klaviru, Haroldom Landom na tenor-saksofonu i Georgeom Morrowom na basu - Max bi me zamolio da s njima katkad zasviram u Baker’su.
No priča je potpuno krivo iznesena kad su neki počeli tvrditi da sam posrćući upao u klub
mokar od kiše, s trubom u smeđoj papirnatoj vrećici - popeo se na podij i počeo svirati “My Funny Valentine”. Rekli su da mi je Brownie - tako smo zvali Clifforda - dopustio da sviram jer me žalio, da je utišao bend i prekinuo pjesmu koju su upravo svirali, a onda sam ja opet posrćući i zanoseći se sišao s podija i odbauljao natrag u kišu. Pretpostavljam da bi to bila prekrasna filmska scena, no moram reći da se ipak nije dogodila. Prije svega, nikad ne bih tako upao na Maxovu i Browniejevu gažu a da ih ne pitam mogu li s njima zasvirati. Nadalje,
zasigurno ne bih uokolo po kiši nosio svoju trubu u usranoj smeđoj papirnatoj vrećici jer mi je moj instrument bio previše važan da bih se prema njemu tako odnosio. Također, ne bih dopustio da me Max vidi u tako jadnom stanju - kako hodam uokolo sa svojim stvarima u papirnatoj vrećici. Moj mi ponos ipak nije dopuštao da padnem tako nisko.
Istina o Baker’su bila je potpuno drukčija: Max me zamolio da nastupim jer je volio slušati kako sviram u stilu Freddieja Webstera. Znao sam svirati kao Freddie i mogao sam zujati trubom u njegovu stilu, sasvim nisko u donjem registru - kao da svirate jezikom i dobivate zujeći zvuk. Jedino sam taj put svirao s bendom. I zaista nemam pojma kako se rodila ta lažna priča. To je samo legenda. Možda sam i bio narkić, ali nisam se baš tako zajebavao i od sebe pravio budalu - bio sam na putu izlječenja.
I na posljetku, riješio sam se svoje ovisnosti jednom za svagda jer mi je primjer dao Sugar Ray Robinson - mislio sam si, ako je on mogao sebe tako disciplinirati, tada i ja to mogu. Uvijek sam volio boks, a posebno sam volio i cijenio Sugara Raya - bio je veliki boksač, klasa za sebe i pravi gospodin. Usto je bio zgodan i ženskaroš - mnoge su ga htjele za sebe. Zapravo, Sugar Ray bio je jedan od samo nekoliko idola koje sam imao. Kad biste vidjeli njegovu sliku u novinama - kako izlazi iz limuzine sa zgodnim mačkama ispod ruke, sav sređen i skockan, pomislili biste da je riječ o nekom otmjenom pripadniku džetseta. No kad je trenirao za meč, ne biste u njegovoj blizini mogli vidjeti nijednu pripadnicu ljepšeg spola, a kad bi ulazio u ring da se bori, nikad se ne bi smiješio kao na fotografijama po kojima su ga svi znali. U ringu je bio vrlo ozbiljan, sav posvećen poslu koji mora odraditi.
Odlučio sam da ću i ja biti baš takav, ozbiljan kad je o poslu riječ i vrlo discipliniran. Odlučio sam i da je kucnuo čas da se vratim u New York i krenem ispočetka. Sugar Ray bio mi je predodžba junaka koju sam stalno imao na pameti. Zbog njega sam počeo vjerovati kako sam dovoljno jak da se ponovo suočim s New Yorkom. Njegov me primjer vodio i davao mi snage da prebrodim neke stvarno teške dane.
U veljači 1954. vratio sam se u New York, nakon približno pet mjeseci boravka u Detroitu. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se stvarno dobro. Dobro mi je išlo s trubom i tehnikom sviranja, opet sam ušao u Štos jer sam svirao svaku večer i napokon se riješio i heroina. Osjećao sam se snažno, energično i krepko, i u glazbenom i u tjelesnom smislu. Bio sam spreman na sve, imao sam osjećaj da mogu učiniti što god poželim. Unajmio sam hotelsku sobu. Koliko se sjećam, odmah sam nazvao Alfreda Liona u Blue Note Records i Boba Weinstocka u Prestige te im rekao da sam spreman i da bih rado nešto snimio. Također, priznao sam im da sam se riješio ovisnosti i da bih želio snimiti nekoliko albuma samo s kvartetom - klavir, bas, bubnjevi i truba - i oni su objeručke prihvatili taj prijedlog, bilo im je drago što me čuju.
Njujorška džez-scena promijenila se dok me nije bilo. MJQ - Modem Jazz Quartet - tada je vladao scenom: svirali su “opuštenu” komornu džez-mjuzu koja je sve više uzimala maha. Ljudi su još govorili o Chetu Bakeru, Lennieju Tristanu i Georgeu Shearingu, svim tim stvarima koje su proistekle iz ploče Birth of the Cool. Dizzy je još svirao, fenomenalan kao uvijek, no Bird je potpuno propao i sjebao se - bio je debeo, umoran, loše je svirao kad bi se uopće udostojio doći na nastup. Menadžeri Birdlanda čak su mu zabranili pristup u taj klub nakon što je izazvao gadnu i bučnu svađu s jednim od vlasnika - a zamislite, Birdland je nazvan upravo po njemu.
Nakon povratka u New York samo mi je sviranje bilo na pameti, razmišljao sam jedino o tome da snimam ploče i nadoknadim sve to silno izgubljeno vrijeme. Prva dva albuma snimljena te godine - Miles Davis, Vol. 2 za Blue Note i Miles Davis Quartet za Prestige - mnogo su mi značila. Ugovor s Prestigeom još nije stupio na snagu pa sam mogao snimiti ploču za Blue
Note s Alfredom Lionom, što mi je zaista bilo potrebno jer sam još bio kratak s lovom. Imao sam osjećaj da sam žestoko odradio ta dva albuma. Na bubnjevima bio je Art Blakey, Percy Heath iz MJQ-a na basu te mladi pijanist po imenu Horace Silver, koji je svirao s Lesterom Youngom i Stanom Getzom. Mislim da mi je Art Blakey skrenuo pozornost na Horacea, prilično ga je dobro poznavao. Horace je odsjedao u istom hotelu kao i ja - hotelu Arlington u 25. ulici blizu Pete avenije - tako da smo se i nas dvojica s vremenom dobro upoznali. Horace je u svojoj sobi imao pijanino pa bih ondje često svirao i komponirao. Bio je malo mlađi od mene, mislim tri ili četiri godine. Znao sam mu objasniti neke stvari i pokazati mu par trikova na klaviru. Sviđao mi se njegov stil sviranja jer je u njemu imao neku funky-notu, sinkopiran ritam koji sam obožavao u to vrijeme. Pogurao bi me u mojim solima, dao mi snažan pozadinski ritam, a s Artom na bubnjevima nisi se mogao zajebavati - morao si se prihvatiti posla i zasvirati. Horace je na tom prvom albumu svirao kao Monk u pjesmi “Well, You Needn’t” i pratio me u baladi “It Never Entered My Mind”.
Zajedno smo odsvirali i “Lazy Susan”.
Potpisao sam trogodišnji ugovor s Bobom Weinstockom i diskografskom kućom Prestige Records. Cijenio sam to što je Bob Weinstock učinio za mene još prije, na počecima - dao mi je šansu kad su svi u glazbenoj industriji mislili da sam obično govno, uz iznimku Alfreda Liona, koji je uvijek bio pošten prema meni. Lova koju mi je Bob dao za te prve ploče snimljene za Prestige nije bila naročita - koliko se sjećam, dobio sam 750 dolara po albumu, a pritom je on želio i moja autorska prava, na što nisam mogao pristati. No ta sitna lova ipak mi je pomogla u nabavljanju droge još tamo 1951., a ploče koje sam snimio poslije su mi pomogle da postanem dobar šef benda, pomogle su mi da lakše shvatim kako se ploče - dobre ploče - snimaju. Dobro smo se slagali, no on je uvijek želio provoditi svoju volju i govoriti mi što i kako da činim, kako da snimam svoje ploče pa sam mu često morao reći: “Ja sam glazbenik a ti si producent pa se bavi tehničkom prirodom posla, a meni prepusti kreativni dio.” Kad je bilo očito da ne shvaća što mu govorim, jednostavno bih rekao: “Jebi se, Bob, samo odjebi odavde i ostavi nas same.” Da to nisam učinio, ne bismo postigli da Sonny Rollins, Art Blakey (i poslije Trane i Monk) sviraju to što su na kraju i odsvirali, jer je Bob želio da sviraju i snimaju nešto potpuno drukčije od sessiona koje su napravili za Prestige.
Većina bijelih producenata jednostavno je uvijek željela postići da stvari zvuče više bjelački pa ste se korak po korak morali izboriti za to da zadržite crnački zvuk. Bob je želio raditi zamorna sranja, neke kvazibjelačke govnarije. No počeo se mijenjati nakon nekog vremena - toliko mogu reći za njega. Nikad nije isplaćivao pristojne honorare - čak ni poslije, kad smo stvarali sva ta jebena remek-djela - a od mene je tražio da se odreknem svega zbog tog sitniša koji mi je davao. Tako su tretirali džez-muzičare - pogotovo crne džeziste - tih godina. Ni danas većini njih nije ništa bolje.
Dogodilo se da sam izgubio svoju trubu pa sam je nekoliko puta morao posuditi od Arta Farmera. Na posuđenoj trubi svirao sam “Blue Haze” na albumu Miles Davis Quartet za Prestige. Snimali smo dolje u 31. ulici. Tog se snimanja sjećam jer sam želio ugasiti sva svjetla kad smo svirali “Blue Haze”, tako da svi mogu osjetiti točno određeno raspoloženje koje sam želio postići tom pjesmom. Kad sam ih zamolio da ugase sva svjetla u studiju, netko je dobacio: “Ako ih ugasimo, nećemo moći vidjeti Arta ili Milesa.” Bila je to zajebancija. Rekli su to jer smo Art Blakey i ja bili izrazito tamni. Sjećam se da je na tom sessionu bio i Art Farmer, kao i na sljedećem u travnju. Mislim da je tada Bob Weinstock kao tehničara zaposlio Rudyja Van Geldera. Rudy je živio tamo prijeko, u Hackensacku u New Jerseyju, pa smo snimali baš tamo, u njegovoj kući, u dnevnom boravku. Upravo je ondje snimljena i većina Prestigeovih albuma,
sve dok Rudy nije sagradio drugi, veći studio. Taj prvi je bio tek skučena prostorijica. Dakle, da se vratim priči - posuđivao sam trubu Arta Farmera sve to vrijeme, sve dok se jednom nije slučajno dogodilo da smo dogovorili gaže u isto vrijeme. Došao sam po trubu, no Art je također imao nastup. Posvađali smo se oko toga. Plaćao sam mu deset dolara po jednom nastupu pa sam smatrao da imam ekskluzivno pravo korištenja trube, čak i u odnosu na njega. Poslije toga posuđivao sam trubu od Julesa Colombyja, sve dok nisam nabavio vlastitu. Jules je radio u odjelu pakiranja i završne obrade ploča, bio je svirač amater i brat Bobbyja Colombyja, koji je poslije svirao u grupi Blood, Sweat and Tears.
Na tom travanjskom sessionu za Prestige, Arta Blakeyja na bubnjevima zamijenio je Kenny Clarke jer sam želio da svira metlicama. Kad je bila riječ o mekom sviranju bubnja metlicama, nitko to nije mogao izvesti bolje od Klooka. Na tom sam snimanju svirao sa sordinom pa sam u pozadini želio meki ritam, ali meki ritam u stilu swinga.
Nešto poslije tog mjeseca snimio sam Walkin’ za Prestige i znate što? Čovječe, taj je album preokrenuo cijeli moj život i karijeru naglavce. Sa mnom su na tom sessionu svirali J. J. Johnson i Lucky Thompson jer sam želio dobiti snažan zvuk, a njih su dvojica to mogla i postići. Znate, Lucky je bio odličan za onu stvar Bena Webstera, ali i za pjesmu u stilu bebopa. I J. J. je postigao snažan zvuk i ton svog trombona, a svirali su još i Percy Heath na basu, Art na bubnjevima i Horace na klaviru. Koncepte glazbe za album razvijali smo u mojoj i Horaceovoj sobi u hotelu Arlington. Mnogo toga proizašlo je izravno s Horaceova starog pijanina. Nakon što smo završili s tim sessionom odmah nam je bilo jasno da smo napravili nešto stvarno dobro - čak su i Bob Weinstock i Rudy bili uzbuđeni zbog toga što smo na kraju dobili - no zapravo i nismo naslućivali pravu težinu tog albuma sve dok, malo poslije iste godine, nije objavljen. Ta je ploča bila jebeno fantastična, čovječe, s Horaceom koji je rasturao svojim funky-stilom na klaviru i Artom koji je na bubnjevima u pozadini naše svirke odsvirao opake ritmove. Genijalno smo to odradili. Želio sam glazbu na tom albumu vratiti žestini i improvizaciji bebopa, mjuzi koju su svijetu predstavili Diz i Bird. No istodobno sam tu mjuzu želio pogurati u drugu vrstu bluesa, više u funky-điru, onu vrstu ritma koji je mogao stvoriti Horace. A usto smo ja, J. J. i Lucky svemu dali poseban štih i zaokružili taj jedinstveni zvuk - sve nas je to zajedno, svi ti stilovi, moralo odvesti prema nečem potpuno novom. Tako je i bilo.
Upravo u to vrijeme Capitol Records objavio je snimke ostalih sessiona “Birth of the Cool” koje smo snimali 1949. i 1950. Capitol je stavio osam od dvanaest pjesama na jednu longplejku i nazvao ga Birth of the Cool. Bio je to presedan - prvi put netko je mjuzu nazvao takvim imenom. Izostavili su pjesme “Budo”, “Move” i “Boplicity”, i to me razbjesnilo. No ploča je objavljena, a i naslov albuma Birth of the Cool lako je ulazio u uho i bio fora za to vrijeme pa je velik broj ljudi - posebno kritičara, i to bijelaca - počeo obraćati pozornost na mene. Počeo sam razmišljati o tome da okupim stalni bend s kojim bih odlazio na turneje. Želio sam Horacea Silvera na klaviru, Sonnyja Rollinsa na tenor-sakso-fonu, Percyja Heatha na basu i Kennyja Clarkea na bubnjevima. No Sonny je bio ovisnik i uvijek je bio ili na putu u zatvor ili upravo pušten iz njega pa je bilo teško računati na Sonnyja i sve zajedno organizirati. No ipak sam se tih godina bavio tom mišlju i pokušavao doći do rješenja.
U ljeto 1954. ponovo sam ušao u studio radi nove ploče za Prestige, ovaj put sa Sonnyjem, Horaceom, Percyjem i Klookom na bubnjevima. Odlučio sam da je za zvuk koji sam taj put želio dobiti Klook posjedovao dimenziju više od Arta Blakeyja - bio je suptilniji od Arta. Ne želim reći da je Klook bio bolji bubnjar od Arta, već samo da je njegov stil sviranja bio upravo ono što sam u tom trenutku želio.
Otprilike u to vrijeme pojavio se pijanistički stil koji mi se iznimno svidio. Bio sam oduševljen sviranjem i glazbenim konceptima Ahmada lamala, za kojeg me 1953. zainteresirala moja sestra Dorothy. Nazvala me iz telefonske govornice u čikaškom klubu Persian Lounge da mi kaže: “Junior” (obitelj me nije zvala Miles sve donedavno, nakon što je otac preminuo), “upravo sad slušam jednog pijanista, zove se Ahmad Jamal, i mislim da će ti se jako svidjeti.” Otišao sam ga poslušati jednom dok sam bio u onom kraju - bacio me na koljena svojim konceptom upotrebe prostora u glazbi, lakoćom dodira, umjerenim stilom i načinom na koji je frazirao tonove, akorde i pasaže. Osim toga, svidjele su mi se i pjesme koje je svirao: standardne stvari “Surrey with a Fringe on Top”, “Just Squeeze Me”, “My Funny Valentine”, “I Don’t Wanna Be Kissed”, “Billy Boy”, “A Gal in Calico”, “Will You Still Be Mine”, “But Not for Me”, ali i neki njegovi originali poput “Ahmad’s Blues” i “New Rhumba”. Obožavao sam njegov lirski stil na klaviru, način na koji je svirao i frazirao pri usklađivanju raznih dionica u svojim sastavima. Smatrao sam da je Ahmad Jamal sjajan pijanist koji nikad nije dobio pozornost kakvu zaslužuje.
U ljeto 1954. još nisam bio pod snažnim utjecajem Ahmadova sviranja, tek poslije taj će utjecaj znatno ojačati. No već me oduševio u toj mjeri da sam na taj album za Prestige uvrstio i pjesmu “But Not for Me”. Sve ostale stvari koje smo odradili za taj session napisao je Sonny Rollins. Ljudina je bio taj Sonny Rollins. Briljantan. Zanimala ga je Afrika pa je izokrenuo riječ Nigeria i pjesmu nazvao “Airegin”, snimili smo je na tom sessionu. Njegova druga stvar zvala se “Doxy”. Zapravo, donio je note sa sobom i preradio ih na licu mjesta, u studiju. Otkinuo bi list papira i zapisao takt, notu, akord ili izmjenu akorda. Ušli bismo u studio i ja bih Sonnyja pitao: “Gdje je pjesma?” On bi mi odgovorio: “Nisam je još napisao” ili “Nisam je još završio.” Dakle, odsvirao bih ono što je imao i onda bi on nekamo otišao, zabio se u neki kut, piskarao dijelove melodije po komadićima papira i ubrzo se vratio te mi rekao: “Okej, Miles, gotovo je.” Jedna od pjesama koju je napisao na taj način bila je i “Oleo”. Naslov je dobila po oleomargarinu, što je tada bila vrlo popularna novotarija - jeftina zamjena za maslac.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:06 am



Upotrijebio sam sordinu, a izostavili smo bas; Horace bi uletio s klavirom kad bismo mi prestali svirati. To tu melodiju čini jedinstvenom.
Pjesme smo izvodili na poseban način, izvođenjem nečega što smo nazivali peeking24. Podijelite rifove, kao što je chichirif, razbijete ih i izmjenjujete ritam: svirate ih malo u ritmu, malo izvan njega. To možete izvesti stvarno dobro samo ako ste bubnjar i pol. Imali smo Kennyja Clarkea i nitko takve trikove nije mogao odsvirati bolje od Klooka.
Iako se više nisam fiksao heroinom, još sam, s vremena na vrijeme, znao uzimati kokain jer sam smatrao da me to ne može ponovo gurnuti u ovisnost. Mogao sam početi i prestati kad god bih htio, a nije mi bilo zlo kad droge ne bi bilo. Posebno mi je godio kad sam stvarao i morao boraviti u studiju dulje vrijeme. Na tom smo snimanju zato imali nešto tekuće koke. Bio je to dobro odrađeni session pa je moje samopouzdanje raslo iz dana u dan. No bio sam razočaran jer još nisam mogao oformiti i financirati bend iako se iz benda koji smo imali u studiju mogao razviti sjajan ansambl. Kenny je bio vjeran MJQ-u, a Percy, Art i Horace raspravljali su o okupljanju grupe sljedeće godine. Dakle, preživljavao sam tako što smo Philly Joe Jones i ja išli od grada do grada i svirali s lokalnim glazbenicima. Philly bi otišao prije mene i okupio nekoliko tipova pa bih stigao i ja da svi zajedno odsviramo gažu. No većinu vremena to mi je strašno dizalo živac jer ti glazbenici nisu poznavali aranžmane, a katkad nisu imali

24 engl. kljucanje

pojma ni o pjesmama na repertoaru. Stvari još nisu sjele na svoje mjesto, ne onako kako bi prema mom mišljenju moglo biti.
Tijekom tog razdoblja odsvirali smo mnogo jam sessiona u Birdlandu. U tim prilikama našlo bi se mnogo koke, svi su je glazbenici uzimali. Upravo sam ondje shvatio da trubač koji šmrče mnogo koke ima problema sa suhim ustima - morao sam se neprestano točiti tekućinom kako mi se usta ne bi osušila. Moje su usne možda i bile ukočene i obamrle, ali sam mogao biti siguran da mi neće ponestati kreativnih ideja, jedna za drugom samo su mi frcale iz glave.
U ovisničkoj fazi, vlasnici klubova tretirali su me kao bezvrijedno smeće, a ni kritičari nisu bili daleko. No sada, 1954., kad sam osjetio da sam sve snažniji i nakon što sam se skinuo s heroina, zaključio sam da više ne moram podnositi njihova glupa sranja. Taj je osjećaj bio duboko u meni - nije to bilo nešto što sam znao da osjećam ili mislim. U meni se nakupilo mnogo gnjeva zbog stvari koje su mi se dogodile u posljednje četiri godine; jedva da sam ikome mogao vjerovati pa sam pomislio da to ima veze s mojim stavovima. Kad bismo odlazili na gaže, bio sam prema gadovima hladan kao špricer: plati me i ja ću svirati. Nisam želio ljubiti nečiju guzicu i zbog nekoga izvoditi taj glupavi klaunovski cerek. U to sam vrijeme čak prestao i najavljivati pjesme jer sam osjećao da uopće nije bitan naslov neke melodije, već samo i jedino glazba koju smo svirali. Ako su znali o kojoj je pjesmi riječ, zašto bih je onda uopće morao najavljivati? Prestao sam se obraćati publici jer nisu došli da slušaju moje govorancije, već da čuju glazbu koju sviram.
Mnogo je ljudi mislilo da sam dalek i hladan, što sam i bio. No prije svega, stvar je bila u tome što nisam znao kome mogu vjerovati. Bio sam nepovjerljiv i to je bio dio moje osobnosti kojem se osvjedočilo mnogo ljudi - vrlo sam se oprezno družio s onima koje nisam dobro poznavao. A zbog svoje narkomanske prošlosti, uvijek sam se pokušavao zaštititi na taj način i ne ostvarivati bliske kontakte s mnogo ljudi. No oni koji su me dobro poznavali znali su da nisam onakav kakvim me opisuju novinski članci.
Uvjerio sam Bobbyja McQuillena da sam se skinuo s droge, da sam sad dovoljno “čist” za boks i da bi me mogao početi trenirati. Odlazio bih u sportsku dvoranu uvijek kad bih za to ugrabio priliku, a Bobby me poučavao boksanju. Žestoko me trenirao. Sprijateljili smo se, ali je većinom igrao ulogu trenera jer sam želio naučiti boksati poput njega.
Odlazili bismo zajedno na boksačke mečeve i treninge u Gleason’s Gym u središtu grada ili Silverman’s Gym gore u Harlemu u 116. ulici blizu Osme avenije (koja se danas naziva Bulevar Fredericka Douglassa, iznad 110. ulice), na četvrtom ili petom katu zgrade na samom uglu.
I Sugar Ray često je trenirao ondje pa kad bi došao na trening, svi bi prestali s onim što rade i gledali majstora.
Bobby je znao sve o okretanju, tako ja to zovem, zaokretanju kukova i nogu kad udarite tipa. Ako biste se tako zaokrenuli pri slanju udarca, protivnika biste udarili mnogo jače, vaš bi udarac bio mnogo snažniji. Bobby je bio poput Blackbuma, trenera Joeja Louisa, koji je Joeja naučio kako da se okreće prilikom zadavanja udarca. Zbog toga je Joe protivnike mogao srušiti samo jednim udarcem. Zato mislim da je Bobby to morao naučiti od Joeja jer su se njih dvojica poznavali i bili iz istoga grada, Detroita. I Johnny Bratton to je izvodio. Sugar Ray također je znao tu foru s okretanjem. Bio je to jednostavno jedan od onih poteza koje su u borbi rabili veliki boksači.
Taj potez morate neprestano vježbati, uvijek iznova, sve dok ga ne svladate, dok ne postane tek refleksni, instinktivni pokret. Kao da vježbate glazbeni instrument, morate
ustrajati na vježbanju, vježbati i samo vježbati, bez prestanka. Mnogi su mi rekli da je u meni boksački duh, da razmišljam kao boksač, što je vjerojatno istina. Mislim da sam agresivan u pogledu onoga što mi je važno, kad je primjerice riječ o sviranju i glazbi ili o tome da radim ono što ja želim. Bez oklijevanja ću nasmuti na nekoga fizički ako samo pomislim da mi je učinio nažao. Uvijek sam bio takav.
Boks je znanost, uživam u gledanju mečeva između dvojice tipova koji točno znaju što rade. Recimo, kad gledate boksača koji zadaje direkt suparniku. Ako ovaj drugi izbjegne taj direkt, pomakne se ulijevo ili udesno, vi morate znati u kojem će se smjeru pomaknuti i zadati udarac u trenutku kad protivnik pomakne glavu, tako da se nađe točno na udaru vaše ruke. To je čista znanost i preciznost, a ne tek tamo neko jebeno divljaštvo, kako neki tvrde.
Bobby me poučavao stilu Johnnyja Brattona, jer sam upravo tu tehniku želio svladati. I u boksu postoje stilovi, baš kao i u glazbi. Joe Louis imao je svoj stil, Ezzard Charles imao je stil, Henry Armstrong imao je svoj i Johnny Bratton svoj, kao i Sugar Ray Robinson, Muhammad Ali, Sugar Ray Leonard, Marvelous Marvin Hagler, Michael Spinks, a poslije i Mike Tyson. I stil Archieja Moorea, koji je nalikovao na igru skrivača, bio je nešto posebno.
Sve što radite morate raditi sa stilom - književnost, glazba, slikarstvo, moda, boks, bilo što. Neki su stilovi spretni, kreativni, maštoviti i inovativni, a neki nisu. Sugar Ray Robinson svojom je vještinom ujedinio sve to - bio je to najprecizniji boksač kojeg sam imao priliku gledati. Bobby Mc-Quillen rekao mi je da bi Sugar Ray Robinson četiri do pet puta u svakoj od prve dvije-tri runde protivniku smještao zamku, samo da vidi kako će ovaj reagirati. Ray bi se otvarao i posezao za protivnikom, a pritom bi ostao izvan njegova dohvata, tako da provjeri koliko mu je potrebno za nokaut pa njegov protivnik i nije bio svjestan toga što se događa sve dok se - BUM! - ne bi zatekao kako broji zvijezde. Tada bi, u nekom drugom meču, protivnika snažno udario sa strane - BUM! - nakon što bi ga navukao da udari nekoliko direkta i, naravno, promaši. Toj bi strategiji pribjegavao u prvoj rundi. Tada bi izveo niz udaraca u glavu pušioničara nakon što bi ga udario još osam do devet puta sa strane. Po glavi bi ga izbubetao četiri do pet puta, a onda bi se usredotočio na snažne udarce pod rebra i onda ponovo u glavu. Tako da do četvrte ili pete runde pušioničar nije imao blage veze što će mu sljedeće Ray prirediti i na koji dio tijela stuštiti udarce. Osim toga, dotad su ga glava i rebra već neizdrživo boljeli.
To se ne može samo tako naučiti, samo od sebe. Takve vam stvari netko mora pokazati, kao kad nekome pokazujete kako se ispravno svira glazbeni instrument. Nakon što ste naučili svirati svoj instrument na pravilan način možete eksperimentirati i svirati na koji god način poželite jer ionako čujete glazbu i zvukove, znate što želite svirati. No prvo morate naučiti kako se opustiti i dopustiti da se dogodi sve što se - i u glazbi i u boksu - mora dogoditi. Tome su me u glazbi naučili Dizzy i Bird, ali i Monk, Ahmad Jamal i Bud Powell.
Kad sam odlazio gledati treninge Sugara Raya gore u 116. ulici, ondje je uvijek bio i jedan stari crnac kojeg su zvali Soldier25. Zapravo i ne znam koje mu je bilo pravo ime. Ray je slušao samo svog trenera i Soldiera. Kad bi Ray ušao u ring, Soldier bi kliznuo do njega i šaptao mu nešto na uho, a Ray bi samo kimao gore-dolje. Nitko nikad nije doznao što mu je Soldier u tim prilikama govorio, no Ray bi se vratio u ring i namlatio nekog jadnika, prebio bi ga na mrtvo ime kao da mu je ovaj nešto učinio ženi. Obožavao sam gledati Raya u akciji, idolizirao sam ga. Kad sam mu jednom prilikom tog ljeta priznao da je on bio glavni razlog moje odluke da prekinem s drogiranjem, razvukao je lice i glasno se nasmijao.

25 engl. vojnik

Sjećam se da sam izlazio u kafić Sugara Raya gore na Sedmoj aveniji (koja se danas zove Adam Clayton Powell Jr. Boulevard) oko 122. ili 123. ulice. I Ray bi bio ondje. U taj su bar zalazili mnogi rado viđeni ljudi i prekrasne žene, boksači i velike face iz podzemlja. Svi bi oni tako stajali, laprdali i pričali gluposti, odašiljali tajne signale jedni drugima, svi odjeveni po posljednjoj modi. Nekad bi jedan drugi boksač izazvao Raya na neki način, nakon čega bi Ray pogledao govnara i rekao: “Ne vjeruješ mi da sam prvak? I ovdje to tvrdiš? Ovdje, dok stojim i razgovaram s tobom? Želiš da ti to dokažem, baš ovdje i baš sada, gdje zajedno stojimo, dok ti se obraćam?” Samo bi stajao na mjestu, uspravnih ramena, razmaknutih nogu, držeći jednu šaku u drugoj ispred sebe, ljuljajući se naprijed-natrag na petama, skockan ko sam vrag, s cerekom na usnama, unatrag zalizane kose - izvinuo bi usne u neiskren i izvitoperen osmijeh, što je činio obično kad bi nekoga izazivao da kaže bar jednu pogrešnu riječ. Veliki su boksači osjetljivi i razdražljivi, baš kao i veliki umjetnici - uvijek druge stavljaju na kušnju. Sugar Ray bio je kralj i bio je svjestan toga.
Znao je doći i svima govoriti kako sam ja veliki glazbenik koji želi postati boksač, i na to bi se nasmijao onim svojim prodornim cerekom. Volio se kretati u društvu glazbenika jer je obožavao svirati bubnjeve. Došao bi do mene kad bi Johnny Bratton boksao - Ray je znao da sam lud za Johnnyjem Brattonom - i pitao me: “Što će tvoj dečko učiniti?”
Odgovorio bih mu pitanjem: “U vezi s čim?”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:07 am





“Ma znaš, Miles, kako će proći u ovom meču? Mislim da je taj tip presnažan za njega, ima malo previše kila za velter, Johnnyjevu kategoriju.” Johnny je boksao u srednjoj kategoriji, a Ray se s tim tipom iz Kanade borio čak deset rundi. U tom trenutku Ray bi zastrugao nogama, uspravio ramena i zauzeo boksački stav, stisnuo šake ispred sebe i spustio ih do prepona te me hladno pogledao, ravno u oči, a onda bi se iscerio i rekao mi: “Što kažeš na to, Miles, da tu stojiš i tvrdiš mi da Johnny može pobijediti?”
Mislim, znao je da neću reći nijednu jedinu riječ protiv Johnnyja, a ja bih naravno rekao: “Aha, mislim da će pobijediti!” Sugar bi na licu zadržao taj svoj hladni i ravnodušni osmijeh. I na kraju bi rekao: “Dobro, Miles, vidjet ćemo, da znaš samo, i te kako ćemo vidjeti.”
Kad je Johnny Bratton u prvoj rundi nokautirao frajera iz Kanade, samo sam rekao: “Dakle, Ray, pretpostavljam da je Johnny znao što mu je činiti, a?”
“Aha, valjda jest. Ovaj put. No pričekaj malo, kad uđe u ring sa mnom - neće biti te sreće.” Kad je Ray doista i pobijedio Johnnyja Brattona, došao me potražiti, stao ispred mene u onoj svojoj poznatoj pozi, klateći se na petama naprijed-natrag i rekao mi podmuklo se smiješeći: “Dakle, Miles, što sad imaš reći o svom dečku?” I tada bi prasnuo u smijeh, ispuštajući tako prodorne i pištave zvukove da sam pomislio kako se guši, da će se srušiti mrtav ispred mene.
Zašto toliko govorim o Sugaru Rayu i spominjem ga? Zato što je 1954. Ray zauzimao najvažnije mjesto u mom životu, naravno, uz glazbu. Počeo sam primjećivati da se ponašam poput njega, znate, da zauzimam njegove poze. Preuzeo sam čak i njegov arogantan stav.
Ray je bio hladnokrvan, bio je najbolji, bio je sve što sam i sam želio postati te 1954. Kad sam prvi put došao u New York, bio sam vrlo discipliniran. Sve što sam sad morao učiniti bilo je da se vratim na put kojim sam krenuo prije nego što sam se ulovio u zamku droge i doveo u usrani položaj narkića. Zato više nisam želio slušati bilo koga. Držao sam se svog Soldiera, isto kao i Sugar Ray - moj čovjek, na kojeg sam se mogao osloniti, bio je Gil Evans. Također, odlučio sam da svakoga tko mi počne laprdati nevažne stvari jednostavno odjebem. To me vratilo na pravi put.
Od svih ljudi koje sam znao, Gil Evans jedini je mogao shvatiti što želim postići u glazbi, što mi je na pameti kad sviram. Recimo, kad bi me došao slušati, sjeo bi do mene i rekao: “Miles, znaš i sam da uspijevaš svojom trubom dobiti ugodan, otvoreni zvuk i melodiju. Zašto to bolje ne iskoristiš?” I tada bi ustao i otišao, samo tako, a ja bih ostao razmišljajući o tome što mi je upravo rekao. Odjednom bi mi postalo jasno, tada i na tom mjestu, da je Gil u pravu. Ili bi došao i prošaptao - uvijek u povjerenju, tako da ga nitko drugi ne bi mogao čuti - “Miles, nemoj im dopustiti da sami muziciraju. Odsviraj nešto tako da im se nametneš, daj da se i tvoj zvuk čuje.” Kad bih svirao s bijelcima, znao mi je savjetovati: “Stavi svoj zvuk u prvi plan”, to jest htio je reći da svoj zvuk stavim ispred te njihove bjelačke mjuze i osjećaja. Želio je da naglasim svoje sviranje i stavim ga ispred svega, i tako naglasim crnački element mjuze. Znao sam da me Gil zapravo samo želi ojačati i podsjetiti me da ne smijem zaboraviti.
Počeo sam redovito odlaziti na treninge 1954., da mi i tijelo i um ostanu u jednom komadu, da se održim i psihički i fizički. Već sam bio svjestan toga da je ta snaga duboko zakopana u meni, jer se očitovala i prije dolaska u New York - i dok sam prvi put boravio u njemu - a izgubio sam je nakon Pariza 1949. Također sam shvatio da je sretan onaj tko ima svog Soldiera ili Gila Evansa, nekoga dovoljno bliskog da vas povuče za kaput kad nešto krene po zlu. Jer inače, tko zna što bih napravio ili što bi od mene postalo da nisam imao nekoga poput Gila koji me podsjećao na ono što je doista važno? Duboko u svojoj nutrini uvijek sam isti - no ta moja istinska srž nije izlazila na vidjelo kad sam se fiksao. U ovisničkoj fazi to nisam bio ja, nije to bio onaj pravi, istinski Miles. Kad se riješio te agonije, jednostavno sam se vratio sam sebi; pokušao sam se i dalje razvijati, što me zapravo najviše i zaokupljalo kad sam došao u New York, čemu sam se od početka najviše posvećivao - da oslobodim svoje potencijale i poradim na osobnom razvoju.
Tog je ljeta u New York doputovala i Juliette Greco - na sastanak s producentima koji su radili na filmskoj adaptaciji knjige Emesta Hemingwaya I sunce se ponovo rađa. Željeli su Juliette za taj film. U to je vrijeme već proglašena najvećom francuskom ženskom zvijezdom - ili je barem bila vrlo blizu toj tituli - pa je imala luksuzni apartman u hotelu Waldorf-Astoria, dolje na Park aveniji. Nazvala me. Nismo se vidjeli još od 1949., a u međuvremenu se dogodilo mnogo toga. Izmijenili smo nekoliko pisama, preko zajedničkih prijatelja slali poruke jedno drugome, i to je u principu bila cijela naša komunikacija. Zanimalo me kako će djelovati na mene nakon svih tih godina, a siguran sam da je i ona razmišljala na sličan način. Nisam bio siguran je li joj poznato kroz kakva sam sranja sve prošao i nisam mogao dočekati da saznam jesu li se govorkanja o mojim problemima s heroinom proširila i do Europe.
Pozvala me da svratim do nje. No sjećam se da sam bio pomalo oprezan zbog svega što se dogodilo prije, kad sam napustio Pariz i kad mi je jedino ona bila na pameti, zavukla mi se i u srce i pod kožu. Bila je prva žena koju sam istinski volio, a kad smo se razdvojili, gotovo da mi je srce prepuklo, rastanak od nje poslao me ravno prema dnu, u pakao heroina. Duboko u srcu žudio sam za tim da je vidim - morao sam je vidjeti. Ipak, za svaki slučaj, sa sobom sam poveo i prijatelja, bubnjara Arta Taylora. Na taj sam način mogao kontrolirati situaciju, najbolje što sam mogao.
Odvezli smo se u Waldorf u malom rabljenom sportskom automobilu MG koji sam tada vozio i zaturirao motorom kad smo ulazili u garažu. Čovječe, kako smo digli živac svim tim bijelcima tamo - dvojica crnčuga čudna izgleda ulijeću MG-om u Waldorf. Došetali smo se do recepcije i sve su se glave u predvorju hotela okrenule za nama, kužite? Njihovi jebeni mozgovi bili su šokirani prizorom dvojice crnčuga u glavnom predvorju Waldorfa, a nije riječ o pomoćnom osoblju. Došao sam do recepcije i pitao za Juliette Greco. Čovjeku iza pulta nije
bilo jasno: “Koja Juliette?” Mislim, taj je usrani kreten izgledao kao da ne vjeruje da mu se to događa, mora da je mislio: “Taj crnjo ispred mene zasigurno je potpuno lud.” Ponovio sam njezino ime i rekao mu da je pozove. To je i učinio, ali dok je birao broj, uputio mi je jedan od pogleda tipa “Ma ne mogu vjerovati”. Kad mu je Juliette rekla da nas pošalje gore, u njezin apartman, mislio sam da će se seronja srušiti mrtav na licu mjesta.
Dakle, prošli smo utihnulim predvorjem, kao da hodamo mauzolejem, pozvali lift i popeli se do Juliettine sobe. Otvorila nam je vrata, obgrlila me rukama i udijelila mi veliki poljubac. Upoznao sam je s Artom, koji je stajao iza mene šokiranog izraza, i vidio kako joj se lice objesilo, iščezla je sva radost iščekivanja. Hoću reći, znao sam da nije željela vidjeti tog crnju u tom trenutku i na tom mjestu. Bila je vidno razočarana. Ušli smo, a ona je izgledala jebeno dobro, ljepše nego što sam je pamtio. Srce mi je ubrzano tuklo, pokušao sam smiriti osjećaje pa se činilo da je moja reakcija na Juliette hladna. Ufurao sam se u svoju ulogu crnje svodnika. Najviše zato što sam bio užasnut, no na taj svodnički stav počeo sam se oslanjati još onda u narkićkoj fazi.
Rekao sam joj: “Juliette, daj mi nešto love, potrebno mi je nešto novca odmah!” Posegnula je za svojom torbom, izvadila nekoliko novčanica i pružila mi ih. No bila je vidno šokirana, lice joj se smrzlo, kao da ne vjeruje vlastitim očima. Uzeo sam lovu i obišao je, hladno je promatrajući - no u meni je gorjelo, želio sam je zgrabiti i voditi ljubav s njom, no bio sam užasnut onime što bi mi se zbog toga moglo dogoditi, prestravljen mogućnošću da neću biti u stanju ovladati emocijama.
Nakon petnaestak minuta rekao sam joj da imam posla i da moram ići. Pitala me hoće li me opet vidjeti i želim li možda ići s njom u Španjolsku, gdje je trebala snimati novi film. Odgovorio sam joj da ću razmisliti o tome i poslije joj se javiti. Mislim da nikad nije doživjela takvo što, da se nitko prema njoj nije tako ponašao - toliko ju je mnogo muškaraca željelo i žudjelo za njom da je vjerojatno mogla dobiti sve što bi poželjela. Dok sam išao prema vratima, još me jednom pitala: “Miles, hoćeš li se sigurno vratiti?”
“Ajde, kučko, začepi više; rekao sam da ću te poslije nazvati!”
No u sebi sam se nadao da će nekako iznaći način i zadržati me. Ipak, toliko sam je mučio i iživljavao se na njoj tijekom tog prvog susreta nakon dugo vremena - bila je previše šokirana da učini išta drugo osim da me pusti. Poslije sam je nazvao i rekao joj da sam previše zauzet i da ne mogu s njom u Španjolsku, ali da ću je potražiti poslije, kad me put nanese u Francusku. Bila je toliko zgranuta i užasnuta da nije znala što da učini pa se složila s tim da se vidimo poslije, ako i kada dođem u Francusku. Dala mi je svoju adresu i broj telefona, poklopila slušalicu i tako je završilo.
Na kraju smo se ipak našli i nastavili ljubavni odnos još mnogo godina. Objasnio sam joj zašto sam se tako ponašao u Waldorfu, što me tada mučilo, a ona je shvatila i oprostila mi iako je priznala da je bila nevjerojatno zbunjena i razočarana mojim ponašanjem. U jednoj sceni filma iz njezine kasnije faze - mislim da je bila riječ o filmu Jeana Cocteaua - Juliette stavlja moju sliku na stolić pokraj svog kreveta i jasno se vidi o čijoj je slici riječ.
Bila je to jedna od posljedica moje ovisnosti i droge koja me iz temelja promijenila - sakrio sam se duboko u sebe kako bih se zaštitio od onoga što sam smatrao neprijateljskim svijetom. A katkad, kao u slučaju Juliette Greco, nisam bio načisto tko mi je neprijatelj a tko prijatelj, i u mnogo slučajeva nisam ni zastao da otkrijem tko je tko. Uglavnom sam bio hladan kao špricer prema svima oko sebe. To je bio moj način da se zaštitim - gotovo nikoga nisam puštao da zaviri u moje osjećaje i emocije. Dugo sam se vremena oslanjao na taj obrambeni mehanizam.
Na Badnjak 1954. ušao sam u studio s Miltom Jacksonom, Theloniousom Monkom, Percyjem Heathom i Kennyjem Clarkeom; snimili smo ploču za Prestige pod nazivom Miles Davis and the Modern Jazz Giants. Snimanje smo obavili u studiju Rudyja Van Geldera u Hackensacku. Oko tog snimanja pojavilo se mnogo krivih tumačenja i nejasnoća; pojavila su se govorkanja o tome da je na snimanju došlo do napetih situacija i bijesnih ispada između Theloniousa Monka i mene. Većina tih nagađanja obično su sranje i glasine koje ljudi ponavljaju sve dok tvrdnje ne postanu činjenice. Tog dana doista se dogodilo nešto - dobra mjuza koju smo uspjeli odsvirati. No ovdje ipak želim razjasniti jednom za svagda što se to dogodilo između mene i Monka.
U jednom sam mu trenutku rekao da svira manje i iza mene, da me ne prati u stopu, osim u pjesmi “Bemsha Swing”, melodiji koju je on i napisao. Rekao sam mu to jer Monk nikad nije znao pratiti puhačke instrumente. (Jedini saksofonisti koji su u kombinaciji s njim dobro zvučili bili su John Coltrane, Sonny Rollins i Charlie Rouse.) Prema mom mišljenju, Monk nije bio sposoban za dovoljno žestoku svirku s većinom puhača, a problem je posebno bio izražen s trubačima. Trube imaju ograničen opseg tonova pa zaista morate pogurati ritam-sekciju, što nije bio Monkov stil. Čak i u slučaju da svira baladu, trubaču je potrebna žestoka ritam-sekcija. Morate dobiti ono nešto, tako da sve gruva, što nije bio Monkov par rukava. Zato sam mu samo rekao da se odmori dok ja sviram jer se nisam dobro osjećao kad bih čuo kako prati, a na tom sam snimanju jedini ja svirao puhački instrument. Želio sam čuti lagani korak ritam- sekcije, bez zvuka klavira. Želio sam čuti prostor u glazbi. Upravo sam počeo primjenjivati koncept upotrebe prostora u glazbi - kompoziciji i aranžmanima - koji sam pokupio od Ahmada Jamala pa smo čak i snimili pjesmu koju sam obožavao i koju je on često svirao - “The Man I Love”.
Na tom je albumu Monk svoje dionice odsvirao dobro i prirodno, na način koji sam i želio čuti od njega. Jednostavno sam mu rekao što želim postići, što je zapravo i on sam zamislio i ionako odlučio odsvirati. Zato sam mu na početku to i rekao, da počne sa svojim dijelom malo poslije, nakon mene. Monk je to i učinio. Nije izbila nikakva svađa. I zbog toga mi nije jasno kako se izrodila priča o tome da smo se Monk i ja tako žestoko posvađali i da je skoro došlo do fizičkog obračuna.
Hoću reći, Monk je uvijek govorio lude stvari i hodao okolo kao da je malo pukao. No to je bilo njegovo uobičajeno ponašanje, bio je to pravi Monk, i svi koji su ga poznavali prihvaćali su ga baš takvoga. Mogao je iznebuha početi govoriti sam sa sobom pred hrpom drugih ljudi, rekao bi sve što bi mu palo na pamet. No bio je i veliki performer, pravi umjetnik, a svojim luckastim ponašanjem zapravo je držao druge podalje od sebe. Možda je nešto prišapnuo nekome na tom sessionu, tek da ih malo pojebe u zdrav mozak. Znam samo ovo: Monk je bio poput male bebe. U sebi je čuvao mnogo ljubavi i znam da me volio, kao i ja njega. Ne bi se potukao sa mnom ni da sam mu nagazio na stopalo svom snagom i ostao tako tjedan dana - jednostavno nije bio takva osoba. Monk je bio plemenita osoba, nježan, obziran i krasan, iako je bio jak kao bik. Da sam ikad spomenuo da ću napucati Monka posred lica - što nikad nisam ni pokušao - tada bi netko zasigurno priskočio, uhvatio me i mene zatvorio u ludaru jer bi Monk u suprotnom istog časa dohvatio moje mršavo dupe i zavitlao me kroza zid.
Tog smo dana odsvirali sjajne stvari pa je i ta ploča bila predodređena da postane klasik, isto kao i pjesme “Walkin’” i “Blue ‘n’ Boogie”. No tek sam na albumu Modern Jazz Giants shvatio kako stvoriti osjećaj za prostor ne rabeći klavir, jednostavno puštajući druge da svingaju. Taj sam koncept rastegnuo i još ga više počeo upotrebljavati poslije, 1954. i 1955. - u tom mi se trenutku još nije sve sasvim sleglo, tek su mi poslije neke stvari postale jasnije.
Devetsto pedeset četvrta bila je sjajna godina, dobro mi je išlo - iako to tada nisam shvaćao, sve je išlo kao podmazano. Riješio sam se ovisnosti i svirao sam bolje nego ikada, a nekoliko albuma objavljenih te godine, recimo Birth of the Cool i Walkin’, nagnali su sve muzičare da naćule uši i ponovo me zamijete, više nego ikad prije. Kritičari su svoje glave još zabijali negdje drugdje, no nekolicina je ljudi ipak počela kupovati moje albume. To sam zaključio na temelju činjenice da mi je nekako u to vrijeme Bob Weinstock dao približno tri tisuće dolara predujma za sljedeću ploču, što je bilo više od bilo kojeg njegova honorara u prošlosti. Imao sam osjećaj da se polako probijam prema vrhu, ali prema vlastitim pravilima. Nisam ugrozio svoj integritet radi uspjeha i priznanja. Ako nisam pristajao na takvu liniju manjeg otpora prije, onda se zasigurno neću prodati za sitne pare ni u budućnosti.
U 1955. sam ušao u dobrom raspoloženju. A onda je u ožujku umro Bird, što nas je sve ubilo u pojam. Znalo se da je u prilično lošem stanju, da više ne može svirati, da se jako udebljao i da neprestano pije i drogira se pa je svima bilo jasno da ne može nastaviti na taj način još dugo. Ipak, sve nas je šokiralo kad je umro tako kako je umro u apartmanu barunice Pannonice de Koenigswarter na Petoj aveniji. Upoznao sam je 1949. u Parizu, kad me došla slušati. Obožavala je crnačku glazbu, čovječe, a posebice Birda.
Situaciju je dodatno zagorčao moj boravak u zatvoru, kamo me smjestila Irene zbog neplaćanja alimentacije, pa sam upravo u zatvoru na Rikers Islandu čuo za Birdovu smrt, i to od Harolda Lovetta, koji će poslije postati moj odvjetnik i najbolji prijatelj. Harold se cijelo vrijeme motao džez-scenom, tada je bio odvjetnik Maxa Roacha pa je na Rikers Island došao u pokušaju da me izvuče iz bukse. Mislim da ga je poslao Max, a možda je došao i na vlastitu inicijativu, kad je čuo da sam uhićen. U svakom slučaju, rekao mi je da Bird više nije među živima - sjećam se da me ta vijest pogodila tako da sam bio ošamućen, potpuno down. Prije svega, nalazio sam se u zatvoru okružen ludim kučkinim sinovima - upravo kad se sve činilo svijetlim i blistavim, kad je sve govorilo u prilog tome da mi je napokon krenulo - pa me valjda i to deprimiralo do boli. Kao što sam rekao, znao sam da je Birdu sve lošije, znao sam da mu je zdravlje na izmaku - posljednji put kad sam ga vidio, čovječe, bio je u užasnom stanju - pa pretpostavljam da me sve to jednostavno gadno potreslo tek kad je zaista i umro. Bio sam u toj buhari tri dana i za to vrijeme Bird se tamo negdje samo srušio mrtav.
Harold me izvukao novcem koji je dobio od Boba Weinstocka, za neke gaže koje mi je dogovorio dolje u Phillyju - natjerao ih je da mi plate unaprijed. Poslije sam doznao da je Harold vozio cijelim putem do Phillyja i natrag, samo da dođe do te love. Učinio je to iako me zapravo nikad nije upoznao. Kad sam ugledao kako ulazi u moju ćeliju na Rikers Islandu, pogledao sam ga kao da se znamo godinama i rekao: “Aha, znao sam da da ćeš baš ti doći, znao da ćeš to biti ti.” To ga je razbjesnilo jer se nisam iznenadio, no kao što sam već rekao, uvijek sam bio u stanju da predvidim takva i slična sranja.
Ušli smo u njegov kestenjasti chevrolet iz 1950. i odvezli se ravno u Harlem, u Sportsman’s Bar, klub Sugara Raya. Nakon što smo neko vrijeme bili ondje Harold me odbacio do stana moje djevojke Susan u Village, u ulici Jones. Tada sam shvatio da mi se taj tip sve više sviđa, vidio sam kako se ponaša prema Sugaru Rayu kad smo došli u njegov klub, uvjerio sam se u to koliko je oštrouman i okretan. Počeli smo se družiti i ubrzo je počeo voditi moje poslove.
Nakon što je Bird umro na taj način mnogo se njih pokušalo skinuti s heroina, što je bilo dobro. No to me samo još više rastužilo, to što je Bird umro na takav način jer, čovječe, bio je pravi genij i toliko je toga još mogao dati. No život je takav. Bird je bio pohlepni gad i nikad nije znao kad treba stati, to ga je i ubilo - njegova pohlepa.
Bird je trebao imati mali pogreb i tihu ceremoniju, barem je to Chan tako zamislila, iako ja nisam planirao ići na ičiji ukop. Nisam volio ići na sprovode, volio sam zadržati sjećanje na živu osobu, onakvu kakva je bila za života. No čuo sam da je stigla Doris - Popajeva Oliva - i sve razjebala, pretvorila sve u usrani cirkus i izgurala Chan iz cijele priče. Čovječe, bilo je apsurdno i žalosno gledati taj prizor jer je Bird nije vidio ni čuo godinama. Popajeva Oliva samo se pojavila, zahtijevala da preuzme njegovo tijelo i sva ostala sranja, te željela organizirati veliki pogreb u Etiopskoj baptističkoj crkvi u Harlemu. To je bilo u redu jer je to bila crkva Adama Claytona Powella. No onda je Doris izjavila kako ne želi da se na pogrebu čuje džez ili blues (kao i poslije na pogrebu Louisa Armstronga, gdje nitko nije mogao svirati). Diz mi je rekao da se nad Birdovim tijelom mogla čuti samo neka grozna, kretenska glazba, dok je on ležao u prugastom odijelu i kravati koje mu je kupila Doris. Čovječe, Birdov pogreb na kraju su pretvorili u neku usranu ceremoniju. Dok su članovi počasne pratnje iznosili lijes, netko se poskliznuo pa je malo falilo da tijelo ispadne iz lijesa. Možda to i nije bilo slučajno. Čovječe, Bird je na taj način protestirao protiv cijele te usrane, glupave parade.
Tijelo su tada poslali i Birda pokopali u Kansas Cityju, gradu koji je Bird mrzio iz dna duše. Natjerao je Chan da mu obeća kako ga ni pod koju cijenu neće ondje pokopati. Oni koji su prisustvovali ukopu poslije su rekli da je bilo užasno, da su ga pokopali u brončanom lijesu i da mu je tijelo bilo ispod nekog komada stakla koje je propuštalo svjetlost. Jedan mi je tip rekao da se činilo kako “Birdovu glavu okružuje aureola”. Čovječe, ta je govnarija raspizdila mnoge koji su se Birdu klanjali kao božanstvu - to je sranje bilo samo šećerna glazura na kolaču, samo površinska caklina koja je skrivala pravog Birda.
Bird je bio mrtav, a ja sam morao nastaviti sa svojim životom. U lipnju 1955. okupio sam kvartet i ušao u studio da zajedno snimimo još jednu ploču za Boba Weinstocka. Želio sam pijanista koji njeguje stil sličan onome Ahmada Jamala pa sam odlučio uzeti Reda Garlanda, s kojim me upoznao Philly Joe još tamo 1953., na sessionu koji je Bird nazvao “Charlie Chan”. Zanimao ga je boks i imao je onaj lagani dodir koji sam tražio od pijanista i klavira. Bio je iz Teksasa i već je nekoliko godina svirao u okolici New Yorka i Phillyja. Tako su se i sreli on i Philly Joe, prilikom turneje po tim gradovima, a meni se jako svidio jer je bio cool i držao do sebe. Red je znao da volim Ahmada Jamala, da je to tip pijanista koji tražim pa sam ga zamolio da pokuša postići upravo taj Ahmadov zvuk, a usto je Red mogao dati najbolje od sebe upravo kad bi svirao na taj način. Philly Joe na tom je sessionu bio na bubnjevima, a Oscar Pettiford na basu. Na kraju je od toga ispao zgodan mali album, Miles Davis Quartet, koji je uistinu pokazao Jamalov utjecaj na moje ondašnje shvaćanje glazbe. Jamal je uvijek svirao dvije pjesme, “Gal in Calico” i “Will You Still Be Mine”, a kad ih je Red odsvirao s tim točno određenim Jamalovim osjećajem i dodirom, taj se album poprilično približio onome što sam želio čuti i postići. Ta specifična vrsta umjerenosti koju je Jamal imao u sebi, ta lakoća, uspjela se izraziti i na tom albumu. Kad netko kaže da sam uvelike bio pod Jamalovim utjecajem, u pravu je - no na umu morate imati da me taj osjećaj privukao i prije te da sam svirao na taj način mnogo prije nego što sam uopće čuo za Ahmada Jamala. On je zaslužan samo u tom smislu što je na neki način refokusirao moj stil, usmjerio me na putu kojim sam odavno krenuo. Jednostavno me ponovo vratio samome sebi.
Koliko god da sam obožavao glazbu kojom sam se sad bavio, mislim da je moje ime u klubovima još bilo na crnim listama, a i mnogo je kritičara vjerojatno još smatralo da sam obični narkić. U to doba popularnost mi je još bila na niskim granama, no i to se počelo mijenjati nakon nastupa na Newport Jazz Festivalu 1955. Bio je to prvi festival koji je organizirao bračni par Elaine i Louis Lorillard. Producirao ga je George Wein. Koliko se sjećam, George je bio iz Bostona. Za prvi festival George je odabrao Counta Basieja, Louisa Armstronga, Woodyja
Hermana i Davea Brubecka. Okupio je i All-Star bend u kojem su svirali Zoot Sims, Gerry Mulligan, Monk, Percy Heath, Connie Kay, a poslije je uključio i mene. Odsvirali su nekoliko stvari bez mene i ja sam im se onda pridružio na “Now’s the Time”, pjesmi posvećenoj uspomeni na Birda. Tada smo svirali Monkovu stvar “‘Round Midnight”. Svirao sam je sa sordinom i svi su pali na guzicu. Fenomenalna stvar. Publika je ustala na noge i dugo mi pljeskala, ovacije su dolazile sa svih strana. Kad sam sišao s pozornice, svi su me gledali kao kralja - prilazili su mi ljudi, pljuštale su ponude za snimanje ploča. Svi su se glazbenici prema meni odnosili kao prema nekom božanstvu, a sve samo zbog solo-dionice s kojom sam imao problema prije mnogo godina i koju sam mukotrpno svladavao. Čovječe, kako je to bilo dobro, gledao sam u sve te ljude u publici ispred sebe, vidio kako u jednom trenutku ustaju i aplaudiraju zbog onoga što sam odsvirao.
Te smo noći zaružili na tulumu u onoj golemoj usranoj palači. Svi smo bili ondje, svi ti silni bogataši bijelci razmiljeli su se kućerinom. Sjedio sam u kutu, zaokupljen svojim mislima, kad mi je prišla Elaine Lorillard, organizatorica festivala okružena mnoštvom nasmiješenih faca blesastih bijelaca, i rekla mi nešto u smislu: “O pa tu je dečko koji je tako prekrasno svirao. Kako se zoveš?”
Gledao sam je, stoji i ceri se kao da mi je učinila neku jebenu uslugu, kužite? Zato sam je pogledao i rekao: “Odjebi, nisam ti ja nikakav usrani dečko! Zovem se Miles Davis, i bolje ti je da to zapamtiš ako želiš ikad više progovoriti još koju riječ sa mnom.” Nakon što sam joj to izgovorio lagano sam se udaljio i ostavio ih šokirane, sve do jednog, kao da ih je netko polio hladnom vodom. Nisam želio biti neugodan ili slično, no nazvala me “dečkom” a ja jednostavno nisam mogao podnijeti takvo što.
Otišao sam odande, zajedno s Haroldom Lovettom, s kojim sam i došao. Odvezli smo se natrag u New York s Monkom i na tom smo se putovanju Monk i ja jedini put u životu posvađali. U automobilu mi je rekao da te noći nisam dobro odsvirao “Round Midnight”. Odgovorio sam da ima pravo, ali da se ni meni također nije svidjelo kako me on pratio na klaviru, ali mu to nisam rekao pa zašto mi onda on počinje srati o tome? Nastavio sam i rekao mu da se ljudima svidjelo to što su čuli pa su se zbog toga i digli na noge i aplaudirali mi uz ovacije oduševljenja. Na kraju sam mu rekao da iz njega progovora jedino zavist.
Naravno, sve sam mu to izgovorio u šali, cijelo sam se vrijeme smiješio. Pretpostavljam da je on pomislio kako pravim budalu od njega, ismijavam ga, podrugujem mu se. Rekao je vozaču da zaustavi automobil i izišao iz njega. Znao sam koliko je Monk tvrdoglav - jednom kad zapne za nešto, ne odustaje, ništa ga ne može razuvjeriti - pa sam vozaču rekao nešto u smislu: “Ma, jebeš toga govnara. Potpuno je skrenuo. Idemo.” I odvezli smo se. Ostavili smo Monka na tom mjestu gdje je mogao uloviti trajekt i odvezli se u New York. Sljedeći put kad sam ga vidio, ponašao se kao da se baš ništa nije dogodilo. Znate, Monk je katkad bio takav, potpuno otkvačen, vrlo čudna biljka. Nikad više nismo nijednom riječju spomenuli taj incident u automobilu.
Nakon nastupa u Newportu klupko se počelo odmotavati i dobre stvari slijedile su jedna za drugom. George Avakian, džez-producent za Columbia Records, želio je da za njih potpišem ekskluzivni ugovor. Rekao sam mu da nemam ništa protiv sklapanja dogovora s Columbijom jer su mi ponudili fenomenalne stvari, no nisam mu spomenuo da već imam dugoročni ugovor s Prestige Recordsom. Kad je to doznao, pokušao je pregovarati s Bobom Weinstockom, no Bob je tražio hrpu novca i mnoge druge pogodnosti. Čovječe, moram priznati da me cijela ta situacija počela fascinirati. Ti su kurvini sinovi govorili o lovi, stvarnoj lovi, pa je sve počelo poprimati pozitivne obrise. Bio sam u dobroj poziciji i počelo me se spominjati u dobrom
svjetlu, umjesto da se mnome ispiru usta, da me se sažvače i ispljune. Tražili su me da okupim grupu za Cafe Bohemia, glanc novi džez-klub u Greenwich Villageu. Odlično sam se osjećao, uza svu tu pozitivnu pozornost, bio je to stvarno fenomenalan osjećaj.
Snimio sam ploču s Charliejem Mingusom za njegovu diskografsku kuću Debut. Počelo se govorkati da je Mingus jedan od najboljih živućih basista, a bio je i sjajan kompozitor. No nešto je na tom sessionu krenulo po zlu i ništa se nije složilo ni sa čim pa svirka nije donosila nikakvu dobru vibru, nije se osjetilo nikakvo strujanje u zraku. Ne znam u čemu je bila stvar - možda u aranžmanima - no nešto je definitivno bilo krivo. Mingus je na bubnjevima imao Elvina Jonesa, a zna se da je taj jebeno dobri džezist mogao zapaliti atmosferu baš svime čega bi se prihvatio.
U to sam vrijeme već održavao probe sa svojim bendom s kojim sam namjeravao premijerno svirati u Cafeu Bohemia pa sam možda bio pomalo rastresen na snimanju Mingusove ploče. Tenor-saksofon trebao je svirati Sonny Rollins, klavir Red Garland, na bubnjevima je bio Philly Joe Jones, ja na trubi, a priključio nam se i mladi basist Paul Chambers, kojeg mi je preporučio Jackie McLean i koji je radio s kvintetom Georgea Wallingtona. Paul je u New Yorku bio tek nekoliko mjeseci, a već je svirao s J. J. Johnsonom i Kaijem Windingom u njihovoj novoj grupi. Svi su oduševljeno govorili o Paulu, koji je inače bio iz Detroita. Kad sam ga čuo, odmah sam znao da je riječ o opako dobrom kučkinom sinu.
Počeli smo s nastupima u Bohemiji u srpnju 1955., ako se dobro sjećam. Mjesto je iz večeri u večer bilo krcato. Nakon angažmana u Bohemiji Oscar Pettiford u taj je klub doveo i kvartet u kojem je alt-saksofon svirao Julian Cannonball Adderley. Često sam u Bohemiju odlazio samo zato da nekamo izvedem svoju curu Susan. No Cannonball me jebeno zaprepastio svojim bluesom, a nitko za njega prije nikad nije čuo. Svima je odmah bilo jasno da je taj krupni gad jedan od najboljih svirača u bližoj i daljoj okolici. Čovječe, taj bi vas zagrijao u hipu, toliko je bio žestok.
Često bismo zajedno sjedili i razgovarali jer je bio stvarno ugodan tip, a k tome je bio nevjerojatan alt-saksofonist. Kad je počeo privlačiti sve veću pozornost i kad su ga producenti brojnih diskografskih kuća počeli salijetati, pokušao sam mu objasniti tko je tko i s kim se može a s kim se ne može zajebavati. Predložio sam mu Alfreda Liona kao osobu od povjerenja, koja će ga osim toga ostaviti na miru u studiju. No nije me slušao. Rekao sam mu i za Johna Levyja, koji će poslije postati njegov menadžer. Potpisao je za Mercury-Emarcy, kuću koja mu je uvijek nalagala što da svira i snima. Na kraju su ti govnari zajebali Cannonballa do srži pa gotovo da nije mogao svirati stvari po svojoj želji ili sposobnosti. Ti ljudi jednostavno nisu imali pojma što da učine s njegovim talentom.
Došao je s Floride, gdje je bio učitelj glazbe, pa je smatrao da mu nitko ne može soliti pamet o mjuzi. Bio sam nekoliko godina stariji od Cannonballa i na njujorškoj glazbenoj sceni prisutan mnogo dulje od njega. Naučio sam mnogo glazbenih fora tako što sam se motao oko brojnih genijalnih kučkinih sinova, upoznao sam se sa stvarima koje ne možeš naučiti u fakultetskoj predavaonici - zbog toga sam i napustio Juilliard. No Cannonball je mislio da je sveznajuć pa kad bih mu spomenuo da je izveo neke doista bezvezne akorde - rekao bih mu da mora mijenjati pristup i način sviranja tih stvari - samo bi me lagano odjebao. Dotad je već počeo ozbiljno slušati Sonnyja Rollinsa pa je shvatio da je to što mu govorim prava pravcata istina. Nakon što sam u jednom intervjuu objavljenom nedugo nakon našeg verbalnog prepucavanja za njega rekao da ne zna akorde ali da i te kako zna svirati, došao je do mene i ispričao se što me nije poslušao kad sam mu to rekao prvi put.
Znao sam da je stvoren za moj bend kad sam ga prvi put čuo kako svira. Znate, imao je u sebi tog nekog bluesa, a ja sam volio čuti odjeke malo bluesa. No istovremeno sam bio zabrinut
za Sonnyja Rollinsa u svom bendu. Ne zbog njegova sviranja ili nečeg sličnog, već zato što je počeo spominjati - ponovo - da će zauvijek napustiti New York. Zbog toga sam razmišljao o zamjeni ako Sonny ode. No onda se Cannonball vratio svom učiteljskom zanimanju na Floridi i sve nas zajebao, i nije se vratio sve do sljedeće godine.
U kolovozu, nakon gaže u Bohemiji, vratio sam se u studio kako bih snimio još jednu ploču za Prestige. Ovaj sam put na alt-saksofon uzeo Jackieja McLeana, na vibrafonu bio je Milt Jackson, Percy Heath na basu, Art Taylor na bubnjevima i Ray Bryant na klaviru jer sam želio postići bebop-zvuk. Sjećam se da se Jackie potpuno ušlagirao i zbog toga uplašio kako neće biti u stanju svirati. Ne znam zašto se to dogodilo, no nakon tog snimanja nikad više nisam pozvao Jackieja da mi se pridruži.
Na tom smo sessionu snimali dvije Jackiejeve kompozicije: “Dr. Jackie” i “Minor March”. A onda je u “Bitty Ditty”, melodiji Thada Jonesa, Art imao malo problema s tajmingom. No znao sam da će s time izići na kraj. Art je senzibilna duša i nemojte pokušavati da ga prejako nagazite jer bi to doista mogao uzeti k srcu. U jednom mi je trenutku prišao Jackie, sav urokan i nikakav, i rekao mi: “Miles, što se ovdje događa? Prema meni se tako ne ponašaš, kao sad prema Artu kad je zajebao. Istog trena mi daš do znanja da sam pogriješio. Kako to da se ne istresaš na Artu kao što se istresaš na meni?”
Pogledao sam ga - Jackie mi je bio jako dobar prijatelj iako smo krenuli različitim putevima jer se on i dalje gadno drogirao, a ja sam prestao - i odgovorio mu: “Što je s tobom, stari, sila ti je pišati ili što?” Jackie je poludio, spakirao svoj saksofon i odjurio iz studija. Zato na tom albumu on svira samo dvije pjesme.
Dok smo radili na tom albumu, dogodila se stravična stvar - mladog crnca, četrnaestogodišnjeg dečka iz Chicaga po imenu Emmett Till linčovala je u Mississippiju skupina bijelaca, i to samo zato što je malac razgovarao s jednom bjelkinjom. Tijelo su bacili u rijeku. Kad su ga pronašli i izvukli iz vode, bio je sav napuhnut. Slikali su ga i sve objavili u novinama. Čovječe, to je bio čisti užas, sve nas je u New Yorku šokirao taj stravični događaj. Želudac mi se izokrenuo. No to je crncima samo pokazalo, još jednom, što bijelci u ovoj državi doista misle o njima. Nikad neću zaboraviti fotografije tog dječaka, urezale su mi se u sjećanje tako duboko da će me proganjati do kraja života.
Za rujan sam dogovorio nastupe u nekim klubovima, a kad je došlo vrijeme da počnemo raditi, Sonny Rollins nestao je kao što je i rekao da će učiniti. Neki su mi rekli da je otišao u Chicago, no nisam mu mogao ući u trag. (Poslije sam otkrio da se sam prijavio u Lexington kako bi se jednom zauvijek riješio ovisnosti.) Očajnički mi je bio potreban tenor-saksofonist pa sam pokušao s Johnom Gilmoreom, koji je svirao sa skupinom Sun Ra’s Arkestra. Odselio se u Philadephiju, a poznavao ga je Philly Joe, svirao je s njim u nekoliko navrata i preporučio ga meni. Gilmore je došao na nekoliko proba, no nije išlo, iako je fenomenalno svirao. Jednostavno se nije uklopio u ono što sam zamislio i želio postići, nekako taj njegov zvuk nikako nisam mogao spojiti s ostatkom benda.
A onda je Philly Joe doveo Johna Coltranea. Upoznao sam Tranea još onomad na gaži u Audubonu prije nekoliko godina. Te ga je noći Sonny pomeo u vjetar. Zato, kad mi je Philly rekao da će ga dovesti, nisam baš pomahnitao od uzbuđenja. No nakon nekoliko proba - i ja sam mogao čuti koliko je Trane napredovao od one noći kad je Sonny njime obrisao pod i višestruko ga nadsvirao - rekao mi je da se mora vratiti kući pa je otišao. Mislim da isprva nismo našli zajednički jezik zato što je Trane volio postavljati bezbroj usranih pitanja o tome što treba a što ne treba svirati. Čovječe, zajebi takva sranja - smatrao sam ga profesionalnim glazbenikom i uvijek sam želio da oni s kojima sviram, bez obzira na to o kome je riječ, pronađu
vlastito mjesto, vlastitu glazbenu nišu. Vjerojatno su mu moja šutljivost i zli pogledi bili odbojni pa su ga na kraju i otjerali.
Gotovo da nismo zaživjeli kao grupa kad se Trane vratio u Philly, gdje je nastavio svirati s Jimmyjem Smithom. Kad smo potkraj rujna 1955. morali održati dogovorenu gažu u Baltimoreu, praktički smo ga na koljenima molili da dođe i pridruži se bendu. Počeo sam surađivati s tvrtkom Shaw Artists Corporation, koja je u to vrijeme dogovarala nastupe za glazbenike, jer su me odjednom svi počeli zivkati i tražiti. Milt i Billy Shaw ugovarali su datume i mjesta. No već na početku rekao sam im - inače, bili su bijelci - što ja želim od njih, nije mi padalo na pamet da radim ono što oni žele od mene. Tih su godina bijelci još crncima govorili što im je činiti, no ja to nisam pušio i odmah sam im to skresao u lice.
Dodijelili su mi Jacka Whittemorea, tipa koji je bio zadužen za mene i moje nastupe. Nakon nekog smo se vremena i sprijateljili, no unatoč tome Harold Lovett cijelo ga je vrijeme motrio kao kobac, jer bez obzira na to što mi se Jack s vremenom jako svidio, nisam želio da me se iskoristi na bilo koji način. Upravo je Jack dogovorio prvu turneju mog benda, još kad je u bendu svirao i Coltrane - obišli smo Baltimore, Detroit, Chicago, St. Louis i onda se vratili u New York i odradili svirke u Cafeu Bohemia.
Nakon što smo sve to isplanirali, i nakon što se Sonny Rollins nije vraćao, dok se Trane vratio u Philly da svira s orguljašem Jimmyjem Smithom, našli smo se u ćorsokaku jer nismo imali tenora. Onda je Philly Joe ipak nazvao Tranea i zamolio ga da dođe svirati. Trane je bio jedini koji je znao sve pjesme s repertoara, a ja nisam mogao riskirati i uzeti nekoga tko nije znao te pjesme. Ubrzo nakon što smo počeli surađivati i zajedno svirati, shvatio sam da je taj tip jebeno dobar igrač koji je u bend donio upravo ono što sam trebao, pravi zvuk tenora koji je mogao istaknuti moju trubu.
Tada još nismo imali pojma da je Trane još i prije nego što smo ga nazvali odlučio da će nam se vratiti i poći s nama na turneju, samo ako ga pozovemo. Više mu se sviđala glazba koju smo mi izvodili nego ono što je svirao s Jimmyjem Smithom - zaključio je kako u mom bendu ima dovoljno prostora da dođe do izražaja. No mi to tada još nismo znali. Zato su Trane i njegova tadašnja cura Naima Grubbs malo zavlačili Phillyja Joea prije nego što je pristao da se nađemo u Baltimoreu. A onda, kad smo stigli na mjesto susreta i kad je došao i Trane, imali smo što i vidjeti - Naima i on vjenčali su se, i svi smo stajali na mjestu rezerviranom za kuma, cijeli bend, čovječe. Kao grupa, i na pozornici i izvan nje, fenomenalno smo se slagali.
Sad je postava bila sljedeća: Trane na saksofonu, Philly Joe na bubnjevima, Red Garland na klaviru, Paul Chambers na basu i ja na trubi.
Brže nego što sam to zamišljao u najluđim snovima, naša je glazba počela zvučiti nevjerojatno. Bilo je tako dobro da su mi cijele večeri trnci prolazili kroz tijelo, a glazba je isto tako djelovala i na ljude u publici. Čovječe, atmosfera je vrlo brzo postala jezovita, tako zastrašujuća da sam se nekoliko puta morao uštipnuti kako bih provjerio sanjam li ili se to doista i događa. Kritičar Whitney Balliett izjavio je nedugo nakon te zajedničke svirke da Coltrane ima “suhi, neujednačeni zvuk koji Davisa ističe i ukrašava, kao što žičani okvir lijepo uokviruje dragi kamen.” No ubrzo je Trane postao mnogo više od toga. Tek je malo vremena trebalo proći i postao je pravi dijamant, a ja sam toga i te kako bio svjestan, kao i svi oni koji su ga čuli kako svira.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu