Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Uto Nov 06, 2018 1:34 pm

First topic message reminder :



Originalno objavljena 1989. godine, autobiografija jazz-glazbenika Milesa Davisa, u suradnji s Quincyjem Troupeom, po opće prihvaćenom mišljenju jedno je od najznačajnijih djela svoga žanra. Unutar njegovih hvaljenih korica nalazi se čitavo bogatstvo Davisovih osobnih ispovjedi: osvrta na vlastitu ekscentričnu osobnost, kao i osebujan pogled na glazbu. Također, ovo djelo podastire čitav niz utjecaja na Davisovo stvaralaštvo, ali i pojašnjava pozadinu njegovih glazbenih ostvarenja, suradnji i nastupa. Quincy Troupe mnogo je vremena proveo u razgovoru s legendom jazz-glazbe, opširno dokumentirajući Davisova živopisna sjećanja, što je urodilo izrazito iskrenom autobiografijom, u kojoj će svaki čitatelj dobiti iznimnu priliku upoznati se s buntovnim afroameričkim glazbenikom golemog utjecaja na posvemašnji povijesni tijek kreativnog glazbenog izričaja.

Pisana slobodnim stilom i namijenjena širokom krugu čitateljstva, priča se čita u jednom dahu, kao svjedočanstvo čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos ne samo jazzu, nego i cjelokupnoj glazbenoj sceni posljednjih šezdeset godina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:07 am




Deseto poglavlje
Zajednička je suradnja i mene i Coltranea lansirala u legende. Ta me grupa u pravom smislu te riječi smjestila na svjetski glazbeni zemljovid, među najvažnije glazbenike svijeta. Snimili smo sjajne albume za Prestige, a poslije i za Columbia Records - George Avakian napokon je došao na svoje. Ne samo da me taj bend učinio slavnim nego me je također smjestio među one koji dobro zarađuju - rekli su da je riječ o lovi o kojoj dotad nijedan drugi džez-glazbenik nije mogao ni sanjati. Ne znam što da kažem o tome, no tako se govorilo. To mi je razdoblje donijelo i naklonost kritičara, jer je većina glazbenih kritičara doista sa simpatijama gledala na taj bend. Uglavnom su im se svidjele moje i Traneove izvedbe, što nas je sve u bendu - čiji su članovi bili još Philly Joe, Red, Paul - sve do jednoga učinilo zvijezdama.
U kojem god bismo se klubu pojavili i svirali, sve je bilo krcato, nisu svi uspjeli ni ući pa su okolne ulice bile preplavljene, dugački redovi protezali su se uokrug, a ljudi su stajali i čekali bez obzira na to je li kišilo ili sniježilo, pržilo li sunce ili se hladnoća uvlačila u kosti. Bilo je to nevjerojatno, čovječe. Čitava plejada slavnih lica dolazila bi svaku večer, svi bi oni nahrupili da nas poslušaju. Poznate face kao što su Frank Sinatra, Dorothy Kilgallen, Tony Bennett (on se čak jedne večeri popeo na podij i zapjevao s mojim bendom), Ava Gardner, Dorothy Dandridge, Lena Home, Elizabeth Taylor, Marlon Brando, James Dean, Richard Burton, Sugar Ray Robinson, da spomenem samo neke od njih.
Kad su kritičari počeli izražavati pozitivno mišljenje o grupi i odobravati našu mjuzu, činilo se da se u državi dižu neki novi vjetrovi - nova se svijest počela rađati u ljudima, crnima i bijelima. Martin Luther King predvodio je bojkot autobusne kompanije dolje u Montgomeryju u Alabami, i svi su ga crnci slijedili. Marian Anderson bila je prva crnkinja koja je zapjevala u Metropolitan Operi. Arthur Mitchell postao je prvi crnac koji je zaplesao u plesnoj trupi koju su činili uglavnom bijelci - New York City Ballet. Marlon Brando i James Dean - nove zvijezde na filmskom nebu - njegovali su onaj toliko poznati buntovni imidž “bijesnog mladog čovjeka”. Buntovnik bez razloga u ono je vrijeme bio stvarno veliki film. Crnci i bijelci počeli su se okupljati i udruživati, a u svijetu glazbe predodžba podložnog čiče Tome polako je počela blijedjeti. Odjednom, činilo se da svi žude za tim da budu bijesni, drski, samosvjesni i stvarno besprijekorni, svi su željeli biti sofisticirani i kultivirani. Pojam “buntovnika” postao je poželjan, a ja sam bio takav kakav sam bio - možda je i to pridonijelo mom statusu medijske zvijezde. Ne moram ni napominjati da sam bio mlad, zgodan i da sam se dobro nosio.
Buntovan i cm, nisam pristajao na ustaljene norme ponašanja ni prihvaćao pritiske okoline, bio sam drzak, samosvjestan i žestok, ali i rafiniran i besprijekoran, kakvim god imenima nazivali te osobine - bio sam sve to, i više od toga. No istodobno sam rasturao na svojoj trubi i okupio sjajnu grupu pa mi nisu skidali kapu samo zbog buntovnog imidža. Svirao sam trubu i vodio najopakiji bend na džezističkoj sceni tog vremena, bend koji je bio kreativan, pun ideja, krajnje složan, s izraženom umjetničkom notom. Upravo to je, prema mom mišljenju, dovelo do toga da su nas prepoznali.
Na prvoj turneji potkraj rujna 1955., kad se grupi pridružio Coltrane, sjajno smo se zabavljali, družili, zajednički išli na klopu, šetali se Detroitom. Paul Chambers bio je iz Detroita, a i ja sam neko vrijeme ondje živio pa nam je to bio svojevrsni povratak kući. Moj čovjek Clarence, kladioničar, dovodio bi svake večeri sve svoje dečke da nas slušaju. Detroit je bio pravi tulum za sve nas. Onda smo otišli u Chicago, svirali smo u Sutherland Loungeu u dijelu grada poznatom kao South Side. I tamo je bilo fenomenalno zabavno jer sam ondje poznavao
hrpu ljudi, uključujući i moju sestru Dorothy koji je u Chicagu živjela i radila kao učiteljica. Dovodila bi mnoštvo svojih poznanika na naše nastupe.
Jedino što me na tom prvom putovanju deprimiralo, stvarno bacalo u očaj, bio je Paul Chambers, koji se spetljao s Doris Sydnor, Birdovom bivšom ženom. Ona je imala sobu u Sutherland Hotelu i ondje su se sastajali. Rekao sam Paulu da mi ne dovodi tu kučku na oči - mogao je raditi što ga je volja, samo da mene ne petlja s njom jer mi se gadio i sam pogled na nju. Zato ju je i držao dalje od mene. Ipak, mislim da je bio pomalo razočaran što nisam podnosio Doris. Vjerojatno je zaključio da je ona dobitak, perje kojim se može okititi jer je bila riječ o Birdovoj bivšoj. Ali, čovječe, bila je ružna ko sam vrag i nikad nisam mogao dokučiti što je Bird u njoj vidio - ili što je zgodni, krupni frajer kao što je Paul vidio u njoj. Pretpostavljam da je imala ono nešto, ono što se na površini ne može vidjeti. Možda je bila dobra u krevetu.
Iz Chicaga smo se zaputili dolje u St. Louis jer smo imali dogovorene gaže u klubu Peacock Alley. Već vam je jasno da sam se ja u tom gradu ludo proveo, ali i svi drugi. Činilo se da su baš svi iz East St. Louisa došli preko rijeke u St. Louis da me tog tjedna usred listopada vide kako sviram. Svi dečki s kojima sam išao u školu pojavili su se u klubu pa je bilo stvarno fenomenalno.
Bio sam sretan što me moja obitelj može vidjeti u tom izdanju, što se može uvjeriti da mi dobro ide, čistog i bez droge, besprijekorno skockanog, sa svojim bendom iza sebe i zarađenom lovom u džepu. Vidio sam da su otac i majka ponosni na mene, posebno nakon što sam im ispričao sve o ugovorima za snimanja koje sam sklopio s Columbijom i svemu ostalome. Columbia je za njih bila velika zvjerka, no i meni je to mnogo značilo. U svakom slučaju, u St. Louisu je sve prošlo u najboljem redu, išlo mi je kao po loju dok smo ondje gostovali - ali i cijela turneja protekla je kao podmazana.
Mislim da je mnogo njih očekivalo da s bendom zasvira i Sonny Rollins. Nitko u St. Louisu nije čuo za Tranea pa je dosta ljudi bilo razočarano što ga vide i čuju. A onda, kad je zasvirao, pomeo je sve one koji su imali nešto protiv, iako ga neki još ne mogu prožvakati.
Kad se Sonny Rollins nakon nekog vremena iz Lexingtona vratio u New York, Trane je već postao inventar benda - zauzeo je mjesto rezervirano za Sonnyja. Također, Trane je dotad postao takav maher da je čak i Sonny bio prisiljen odstupiti i promijeniti stil - koji je inače bio sjajan - te se vratiti vježbanju instrumenta. Čak je nekoliko puta otišao na Brooklynski most - što mi je sam priznao - kako bi našao osamu i mimo mjesto na kojem je mogao vježbati.
A onda smo se vratili u New York i premijemo nastupili u Cafeu Bohemia, klubu dolje u Villageu u ulici Barrow. Bend je sjajno odsvirao, a Trane je jednostavno briljirao. George Avakian iz Columbia Recordsa svraćao je gotovo svake večeri da nas sluša. Obožavao je taj bend, smatrao je da je riječ o doista sjajnoj grupi, a posebno mu se sviđao način na koji je Coltrane svirao. Sjećam se da mi je jedne večeri rekao kako mu se čini da Trane “raste u visinu i tjelesno jača sa svakom notom koju odsvira”, da mu se čini kako “svaki akord gura do krajnjih granica, van u prostor.”
Koliko god da je Trane fantastično zvučio, Philly Joe u istoj je mjeri bio pokretačka sila, zaslužan za mnoge stvari koje su se u međuvremenu dogodile. Vidite, znao je svaki moj korak, sve što sam namjeravao odsvirati; predosjećao je i unaprijed naslućivao moje postupke, znao je što mislim. Katkad bih mu rekao da svoju frazu ne svira sa mnom, već nakon mene. Ta je stvar koju je izvodio nakon što bih ja nešto odsvirao - rim shot26 - postala poznata kao “Philly lick” i proslavila ga, izbacila ga ravno u vrh bubnjarske zajednice. Nakon što je sa mnom počeo

26 engl. udarac po okviru doboša

svirati na taj način tipovi iz drugih bendova govorili bi svojim bubnjarima: “Stari, daj mi taj Philly lick nakon što završim sa svojom dionicom.” Ipak, ostavljao sam mu dovoljno prostora što se tiče glazbenog izričaja kako bi se mogao sam pronaći i ispuniti rupe. Philly Joe bio je tip bubnjara za kojeg sam bio siguran da je koristan i prijeko potreban za vrstu glazbe koju izvodimo. (Čak i nakon što je napustio bend i otišao osluškivao sam sve bubnjare s kojima sam poslije njega svirao kako bih uhvatio makar malo od Phillyja Joea u njima.)
Philly Joe i Red Garland bili su istih godina, otprilike tri godine stariji od mene. Coltrane i ja rođeni smo iste godine, ja nekoliko mjeseci prije. Paul Chambers bio je naša beba u bendu, bilo mu je tek dvadeset, no svirao je kao da to radi čitavu vječnost. Takav je bio i Red - imao je nešto od laganog dodira Ahmada Jamala i nešto od Errolla Garnera, a sve je zaokruživao vlastitim osebujnim stilom koji je davao fantastične rezultate. Dakle, sve je nekako išlo glatko.
Najbolja stvar te godine dogodila se kad mi je Columbia dala predujam od 4000 dolara za prvu ploču koju sam kod njih trebao snimiti, plus 300.000 dolara svake godine. No Prestige me nije želio izgubiti i prepustiti Columbiji, ne nakon toga što su me uzeli i podržali kad me nitko drugi nije htio, a njihov je ugovor bio na snazi još približno godinu dana. Columbia je željela da u studio uđemo istog časa pa je nekako, a doista nemam blagog pojma kako mu je to uspjelo, George Avakian uvjerio Boba Weinstocka da dopusti snimanje u sljedećih šest mjeseci, uz dogovor da Columbia neće objaviti nikakav materijal dok mi ne istekne važeći ugovor s Prestigeom. U međuvremenu, dugovao sam Prestigeu četiri albuma koja sam morao snimiti sljedeće godine (na kraju, za Prestige sam snimio ukupno četiri i pol albuma). Potkraj listopada 1955. počeli smo snimati za Columbiju i istovremeno smo svirati u Cafeu Bohemia, ali prema dogovoru nijedna pjesma nije objavljena do svibnja 1956. George je mislio da će Prestige raskinuti ugovor sa mnom, ali Bobu nije bilo ni nakraj pameti da to učini.
Želio sam prekinuti s Prestigeom jer me uopće nisu plaćali - ne onoliko koliko sam mislio da vrijedim. Dogovorili su se sa mnom doslovno za kikiriki, dok sam još bio narkić, i nikad mi nisu nabacili nešto više. Kad se proširio glas da napuštam Boba, mnogo je njih mislilo da sam se bešćutno i hladno ponio nakon što sam, u razdoblju kad nitko nije ni htio čuti za mene, za njega snimio silne ploče. No morao sam gledati prema naprijed i početi razmišljati o svojoj budućnosti pa jednostavno nisam mogao odbiti lovu koju mi je Columbia nudila. Hoću reći, bio bih budala da sam odbio tu ponudu. Osim toga, sve su mi to nudili bijelci pa zašto bih se onda imalo dvoumio o ponuđenoj prilici? Cijenio sam sve što su Bob Weinstock i Prestige do tog trenutka učinili za mene. No uza sav taj novac i pogodnosti koje mi je nudila Columbia, shvatio sam da je pravi trenutak za korak dalje.
U studenome sam ušao u studio da ispunim svoje obaveze prema Prestigeu. Na tom smo sessionu snimili pjesme “There is No Greater Love”, “Just Squeeze Me”, “How Am I to Know”, “Stablemates”, “The Theme” i “S’posin”, sve standardne melodije, a kolekcija se zvala Miles. Dugo se vremena mislilo da je to prva ploča tog benda budući da smo tajili prvo odrađeno snimanje za Columbiju. Ta ploča za Prestige vrlo je dobro ispala, no ni blizu onome što ćemo za njih snimiti u sljedećih nekoliko puta.
Došla je 1956. i ja sam iskreno uživao u svirkama s tom grupom, ali uživao sam i u solo- dionicama svakoga od svirača, slušajući ih zasebno. Ipak, vlasnici klubova i dalje nisu željeli povisiti honorare, i dalje su džezistima plaćali mizernu crkavicu kao i prije. Zato sam Jacku Whittemoreu rekao da želimo veću lovu jer su klubovi krcati ljudima. Vlasnici su se isprva lecnuli, ali su onda i oni shvatili o čemu im govorimo. Također, Jacku sam rekao da više ne želim svirati one “četrdeset-dvadeset” setove koje su vlasnici zahtijevali od svih svirača. Set ste morali početi dvadeset minuta nakon punog sata i svirati do isteka tog sata i onda se
ponovo vratiti dvadeset minuta poslije te početi s drugim setom. Katkad se tijekom večeri znalo odsvirati i četiri do pet setova pa ste bili izmoreni kao pseto. To je i bio jedan od razloga čestog uzimanja droge - posebno kokaina - jer je takav ritam izmjenjivanja setova bio ubitačno naporan. Vlasniku jednog kluba u Philadephiji jednom sam jednostavno rekao da ću odsvirati tri seta i ništa više. Odgovorio mi je da neće pušiti tu spiku pa sam mu skresao da onda od dogovora neće biti ništa. Vrlo je brzo promijenio mišljenje, nakon što je vidio redove koji su se protezali oko kluba.
Tijekom tog razdoblja održali smo koncert za koji sam dobio nešto oko 1000 dolara. Organizator je bio tip po imenu Robert Reisner (od kojeg sam jednom tražio 25 dolara kao rezervni svirač, jer me zamolio da sviram na njegovoj manifestaciji koja se zvala “Open Session” pa sam cijeli dan samo sjedio i čekao, i na kraju nisam ništa ni odsvirao). Poslije je napisao knjigu o Birdu u kojoj je samo srao. Dakle, Reisner je želio organizirati još jedan nastup nakon što se prvi rasprodao u rekordnom roku. Zato je Jacku Whittemoreu ponudio 500 dolara za drugi koncert. Jacku sam poručio da neću pristati na takve uvjete jer će dvorana opet biti puna, i zašto bih onda išao puhati u svoju trubu za polovicu cifre koju sam dobio za prvi koncert? Preko Jacka sam tipu poručio da uzetom pregradi polovicu Town Halla, dvorane u kojoj smo svirali, ako mi ne namjerava isplatiti ostatak love. Kad su organizatori to čuli, pristali su dati i drugu polovicu kolača.
Organizatori i vlasnici klubova često su u to vrijeme džezistima priređivali takve spačke, pogotovo ako ste bili crni. No danas možemo zaraditi bez obzira na to kada i gdje svirali, popušta se i udovoljava našim zahtjevima. Zbog toga me i pratila reputacija osobe s kojom se jako teško može nešto dogovoriti. Držao sam se svojih prava i nisam dopuštao da me bilo tko zajebe. Harold Lovett za mene je rješavao poprilično toga i bio je tako dobar u pregovaranju, čovječe. Svi su se vlasnici klubova odreda tresli pred njim. Harold je za mene razmrsio mnoga sranja i izravnao mnoge račune pa sam vrlo brzo shvatio da je važno imati dobrog odvjetnika kojemu možete vjerovati i pozvati ga u bilo kojem trenutku. Od tog sam trenutka uvijek iza sebe imao takvu osobu.
Jednom sam nokautirao organizatora po imenu Don Friedman - bilo je to tek poslije, 1959.
jer me želio kazniti s naplatom penala od 100 dolara zbog kašnjenja iako još uopće nije došao red na naš nastup. Nazvao sam Harolda nakon što sam srušio Dona. Harold je bio stvarno prefrigan, slatkorječiv i galamljiv govnar - zato je i mogao razmrsiti svako klupko, što je redovito i činio. Još prije tog sukoba dogodilo se da sam morao otkazati gažu u Torontu jer je vlasnik kluba, kojemu se nije svidjelo kako Philly Joe Jones svira, od mene tražio da ga se riješim. Trane i Paul Chambers već su bili na putu. Došli su u Toronto i nisu imali gdje svirati. Čovječe, popizdili su na mene. No objasnio sam im svoje razloge i shvatili su da sam morao to napraviti.
Odmah nakon tog incidenta u Torontu, u veljači ili ožujku 1956., bio sam podvrgnut prvoj operaciji grla i bio sam prisiljen raspustiti grupu tijekom razdoblja oporavka. Imao sam dobroćudne izrasline na grlu koje su se morale odstraniti. Već mi je neko vrijeme to smetalo. Nakon što sam otpušten iz bolnice naletio sam na tipa iz jedne diskografske kuće koji me pokušavao uvjeriti da sklopimo dogovor. Razvila se žučna rasprava - u jednom sam trenutku podignuo glas u želji da naglasim ono što sam govorio i glas mi je puknuo. Zapravo, nakon operacije nisam smio prozboriti ni riječ najmanje deset dana, a ovdje ne samo da sam govorio nego sam galamio. Nakon tog incidenta moj je glas zauvijek ostao obilježen specifičnim hrapavim šaputanjem. Na početku mi to smetalo, neprestano sam na to mislio, no na posljetku sam se jednostavno opustio i prihvatio takvo stanje, nastavio živjeti s tim.
U svibnju sam ponovo trebao snimati za Prestige, ali sam se u međuvremenu prvi put u životu sasvim opustio, nastojeći se odmoriti. Kupio sam bijeli mercedes-benz i preselio se na broj 881 na Desetoj aveniji, uz 57. ulicu. Bio je to zgodan jednosobni stančić, posebno jednom neženji. Sastojao se od velike sobe i kuhinje. Tada je u istoj zgradi živio i John Lewis, a Diahann Carroll i Monte Kay živjeli su odmah preko puta mene, s druge strane hodnika. Već sam zarađivao neku lovu, no bilo je to daleko od onoga što sam smatrao da zaslužujem i da bih trebao dobivati. Dave Brubeck zarađivao je mnogo više od mene. Ipak, ponovo sam se počeo pristojno oblačiti: odijela Brooks Brothers i talijanska odijela šivana po mjeri. Jedne sam se večeri tako dobro sredio da sam se sam sebi divio u ogledalu. I Harold Lovett bio je sa mnom u društvu. Te sam večeri imao dogovorenu gažu i zajedno smo se onamo zaputili. Rekao sam mu: “Pogledaj me u ovom plavom odijelu, ko slika sam, čovječe.” Kimnuo je da mi pokaže kako se slaže, a ja sam bio tako dobro raspoložen da sam došao do vrata i zaboravio svoju trubu. Krenuo sam van, glave visoko u oblacima, kad je Haroldov glas zagrmio iza mene: “Hej, Miles, misliš da te u Bohemiji žele vidjeti tako skockanog, ali bez trube?” Čovječe, pokidao sam se od smijeha.
Izlazio sam sa Susan i otprilike stotinu drugih žena, barem mi se činilo da ih je bilo toliko. No Frances Taylor - plesačica koju sam 1953. upoznao u Los Angelesu - nije mi izlazila iz glave. Sreli bismo se s vremena na vrijeme, neprestano je putovala sa svojom plesnom trupom. Strašno sam trzao na nju, no nikad nije bila u blizini na neko dulje vrijeme. Jednostavno sam čekao povoljnu priliku dok se ne skrasi u New Yorku, a i sama je priznala da bi to željela učiniti.
U proljeće 1956. snimio sam ploču sa Sonnyjem Rollinsom, Tommyjem Flanaganom (tog je dana Tommy slavio rođendan), Paulom Chambersom i Artom Taylorom. Bila je to polovica sessiona koju sam dugovao Prestigeu. Tada sam u svibnju reorganizirao svoj stalni bend koji su činili Trane, Red, Philly Joe i Paul pa smo se vratili snimiti još jednu ploču za Prestige, i to u Hackensacku u New Jerseyju, kod Rudyja Van Geldera. Dobro se sjećam tog sessiona jer je jako dugo trajao i svi smo odlično svirali. Sve smo odsvirali iz prvog pokušaja, nije bilo ponavljanja. Snimali smo kao da sviramo setove u noćnom klubu. To je ona snimka na kojoj Tranea čujete kako na ploči izgovara: “Mogu li dobiti otvarač za pivsku bocu?” i pitanje upućeno Bobu Weinstocku: “Kako je bilo, Bob?” i “Zašto?”, nakon što me Bob povukao za nogu u želji da mi pokaže kako pjesmu moramo ponovo odsvirati. Sljedeći mjesec potajno smo se ušuljali u studio Columbije i snimili još tri ili četiri stvari za njih, koje su poslije objavljene na ‘Round About Midnight, mom prvom albumu za Columbiju.
Nakon što sam napravio neke preinake u bendu vratili smo se u Cafe Bohemia i svaku večer od ranog proljeća do kraja jeseni 1956. punili klub do posljednjeg mjesta. S lovom koji sam sad zarađivao mogao sam Irene redovito slati novac za naše troje djece i tako je držati podalje od sebe. Svirka u Cafeu Bohemia dolje u Villageu uvukla me u neke druge vrste društvenih situacija i odnosa s ljudima. Umjesto društva svodnika i uličara najgore vrste, sad sam se našao okružen brojnim umjetnicima - pjesnicima, slikarima, glumcima, dizajnerima, filmašima, plesačima. Slušao sam o ljudima kao što su Allen Ginsberg, LeRoi Jones (danas Amiri Baraka), William Borroughs (koji će napisati Goli ručak, roman o narkiću) i Jack Kerouac.
Clifford Brown poginuo je u automobilskoj nesreći u lipnju 1956., zajedno s pijanistom Richiejem Powellom, mlađim bratom Buda Powella. Čovječe, bilo je to užasno tužno, Brownie i Richie da su tako umrli, tako prokleto mladi. Brownieju još nije bilo ni dvadeset šest. Svi su oduševljeno govorili o tom mladom trubaču koji je svirao u Phillyju i okolici, a znao je rasturiti dobrom svirkom. Mislim da sam ga prvi put čuo dok je svirao u bendu Lionela Hamptona, i odmah sam znao da će od njega biti nešto, da će se izdvojiti iz mase drugih. Držao se vlastita
stila i postao bi ime, da je samo poživio. Pročitao sam negdje tvrdnje o tome kako se ja i Brownie nismo mogli složiti jer smo jedan drugome bili konkurencija. To sranje nipošto nije točno. Obojica smo bili trubači i trudili smo se svirati najbolje što smo mogli. Brownie je bio zgodan, ljubazan, sređeni tip s kojim vam nije moglo biti neugodno u društvu. Živio je uredno, nije bio tip koji je često izlazio i ružio vani. Nas smo se dvojica sasvim lijepo slagali kad bismo bili zajedno, on je cijenio mene a ja njega. Nismo bili bliski frendovi koji provode mnogo vremena zajedno, no nije se moglo reći da osjećamo međusobnu odbojnost i antipatiju. Browniejeva smrt potresla je i potpuno razjebala Maxa Roacha jer su on i Brownie imali sjajnu grupu, a budući da su stradali i Richie i Brownie, Max je grupu raspustio. Sve je to stvarno napravilo kolaps u Maxovoj glavi i mislim da više nikad nije zasvirao na isti način. On i Brownie bili su stvoreni jedan za drugoga upravo zbog načina na koji su svirali: stvarno brzo pa su se međusobno nadopunjavali. Uvijek sam smatrao da izvrsni trubači trebaju izvrsne bubnjare kako bi iz njih mogli izvlačiti ono najbolje. Barem znam da je to uvijek vrijedilo u mom slučaju. Max mi je cijelo vrijeme govorio da obožava svirati s Browniejem. Njegova smrt doista je snažno utjecala na Maxa i dugo se nije uspio izvući iz bezdana u koji ga je sve to gurnulo.
Ljetne gaže u Cafeu Bohemia primicale su se kraju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:08 am





Potkraj rujna vratili smo se u studio i za Columbiju snimili ‘“Round Midnight” i “Sweet Sue” (u aranžmanu Tea Macera, koji će poslije postati moj producent u Columbiji). Teo je “Sweet Sue” dobio od Leonarda Bemsteina, koji je pokušavao snimiti džez-album What is Jazz? pa je Teo uzeo verziju Bixa Beiderbeckea. Na tom sam sessionu snimio i pjesmu “Ali of You”. Dakle, nakon tog snimanja imali smo spremne dvije prekrasne balade - “All of You” i ‘“Round Midnight” - za album ‘Round About Midnight. Pjesma “Sweet Sue” završila je na albumu Basic Miles.
Nakon toga sam snimio nekoliko pjesama kao gostujući izvođač s grupom koja je sebe nazivala Puhačkim ansamblom Društva za džez i klasičnu glazbu27. Bio sam glavni solist na tom albumu, a snimali smo za diskografsku kuću Columbia. Tada, nekoliko dana nakon tog sessiona, ponovo smo ušli u studio - Trane, Red, Philly Joe, Paul i ja - da odradimo posljednje snimanje za Prestige. Kao i obično, otišli smo u studio Rudyja Van Geldera u Hackensacku. Taj smo put snimili - sve odjednom, na jednom dugotrajnom sessionu - “My Funny Valentine”, “If I Were a Bell” i ostale pjesme koje su se poslije pojavile na Prestigeovim albumima Steamin’, Cookin’, Workin’ i Relaxin’. Svi ti albumi objavljeni su potkraj listopada 1956. Oba su sessiona iznjedrila sjajne stvari i danas sam jako ponosan na sve što smo tada odsvirali. No te su svirke označile i kraj suradnje s Prestigeom. Bio sam spreman da krenem dalje.
Nakon što sam neko vrijeme bio prisutan na glazbenoj sceni osvjedočio sam se i vidio što se dogodilo drugim sjajnim glazbenicima, kao što je bio Bird. Shvatio sam jednu važnu stvar - uspjeh u toj industriji uvijek ovisi o tome koliko ste ploča prodali, koliko ste novca zaradili onima koji upravljaju tom industrijom. Mogli ste biti sjajan glazbenik, inovativan i utjecajan umjetnik, no nitko vas nije šljivio ni pet posto ako se niste svidjeli bijelcima koji su imali novac. Stvarna lova ležala je u dominantnom američkom trendu, prevladavajućim i općeprihvaćenim vrijednostima, a Columbia Records služio je kao medij takvih vrijednosti u ovoj državi. Prestige to nije bio - ta je kuća napravila sjajne ploče, ali izvan mainstreama.
Kao glazbenik i umjetnik, uvijek sam svojom glazbom želio doprijeti do što većeg broja ljudi. Nikad se toga nisam sramio. I to zato što nikad nisam držao da je vrsta glazbe koja se naziva “džezom” namijenjena samo malobrojnim skupinama ljudi ili da je predodređena da

27 engl. The Brass Ensemble of the Jazz and Classical Music Society

postane muzejski eksponat zaključan ispod staklenog zvona kao ostale mrtve stvari koje su nekad bile smatrane umjetnošću. Uvijek sam smatrao da bi džez trebao doći do što više ljudi, kao i takozvana popularna glazba, a zašto i ne bi? Nikad se nisam ubrajao u one koji su mislili da je manje više - što vas manje ljudi čuje, to ste bolji jer je ono što radite previše složeno da bi se moglo razumjeti u široj populaciji. Mnogi su džez-glazbenici javno izjavili da razmišljaju na takav način, da će ugroziti svoju umjetnost ako izraze želju da dopru do većeg broja slušatelja. Ipak, potajno su ipak željeli da ih čuje što više ljudi. Mislim, neću ih sad ovdje prozivati. Nije to toliko važno. No moje je mišljenje da glazba nema granica, nije ograničena u rastu i razvoju, ne sputava svoju kreativnost. Dobra glazba je dobra glazba bez obzira na to o kojoj je vrsti glazbe riječ. Uvijek sam mrzio kategorije. Oduvijek. Mislim da u glazbi nema i nikad nije bilo mjesta kategoriziranju.
Zato nikad, baš nikad nisam požalio što je sve više ljudi počelo uživati u tome što radim. To što je glazba koju sviram postajala sve popularnijom nije značilo da je moja glazba manje kompleksna od neke druge vrste glazbe koja nije postala tako omiljena među ljudima. Popularnost nije moju glazbu učinila manje vrijednom ili više vrijednom. Columbia mi je 1955. postala svojevrsna ulaznica s kojom sam mogao zakoračiti u svijet većeg broja slušatelja - kad se taj prolaz otvorio, stupio sam s one strane i nikad se nisam osvrnuo. Želio sam samo puhati u svoj rog, stvarati glazbu i umjetnost, glazbom prenositi svoje osjećaje.
I naravno, sklapanje dogovora s Columbijom značilo je i više love - no što je loše u tome da ste plaćeni za ono što radite i u tome da ste za to dobro plaćeni? U siromaštvu, teškim vremenima i bluesu nisam vidio baš ništa. Nikad si to nisam poželio. Uvidio sam pravo lice siromaštva i jada kad sam uronio u pakao heroina, i nisam to želio ponovo iskusiti. Dok god sam od svijeta bijelaca mogao dobiti ono što mi je bilo potrebno, i to pod vlastitim uvjetima, odbivši da se prodam svim onim ljudima koji bi me rado iskoristili - dotle sam slijedio svoj put i nastojao činiti ono što sam smatrao realnim. Kad stvarate nešto samo svoje, čovječe, ni nebo vam ne može biti granica.
Nekako u to vrijeme upoznao sam bjelkinju koju ću ovdje zvati Nancy. Bila je Teksašanka, prostitutka čiji su klijenti bili oni iz visoke klase, a živjela je na Manhattanu u golemom penthouseu koji je gledao na Central Park, u dijelu New Yorka koji se naziva West Eighties28. Upoznao nas je domaćin Cafea Bohemia, crnac po imenu Carl Lee. Zaljubila se u mene. Bila je nevjerojatno profinjena, iskrena i otvorena u pogledu svega, a ipak nije podnosila ničija sranja pa ni moja (iako mi je većinom pružala sve što bih poželio). Bila je prava slatkica, crne kose, stvarno putena i privlačna. Nancy je bila prvoklasna žena i jedna od onih ljudi koji su me čvrsto držali podalje od droge.
Nancy nikad nije radila na ulici - njezini klijenti dolazili su iz najviših slojeva društva, bili su to utjecajni ljudi - većinom bijelci - čija imena ovdje neću spominjati. Recimo samo da je bila riječ o nekima od najvažnijih, najmoćnijih i najbogatijih muškaraca u zemlji. Obožavali su je, što mi je postalo potpuno razumljivo nakon što sam je bolje upoznao. Bila je topla, brižna i vrlo inteligentna, a usto i vrlo vrlo uglađena, vrlo seksi, ona vrsta žene za kojima muškarci žude. U krevetu je bila prava tigrica, toliko strastvena i žestoka da biste poželjeli zaplakati od užitka. Istinski me voljela i nikad joj nisam morao platiti ni novčića da bih bio s njom. Postali smo dobri prijatelji, shvaćala je kroz što prolazim i što želim raditi. Podržavala me 150 posto.
Izvukla me iz mnogih neprilika tijekom razdoblja naše veze. Često sam bio na putu odrađujući gaže pa kad bih negdje zapeo, nazvao bih Nancy da joj kažem kako sam u stisci, a

28 područje od Zapadne 80. do Zapadne 89. ulice (op. prev.)

ona bi mi rekla: “Daj, izvuci guzicu odande! Koliko ti love treba?” Istog bi mi trena poslala koliko god da mi je trebalo.
Nakon što smo u listopadu 1956. snimili posljednje pjesme za Prestige počeli smo opet nastupati u Cafeu Bohemia, a između mene i Coltranea počele su se javljati brojne trzavice. Ispod površine već su se neko vrijeme kuhala razna sranja. Čovječe, bilo je mučno gledati kako se Trane loše ponaša prema samome sebi - dotad je već dobrano zabrazdio u heroin i opijao se do krajnjih granica. Kasnio je na nastupe, glavinjao i dremuckao na pozornici. Jedne sam se večeri tako razbjesnio na njega da sam ga u svlačionici bubnuo po glavi i zabio mu šaku u trbuh. Te je večeri došao i Thelonious Monk - svratio je u svlačionicu da nas pozdravi i vidio što sam napravio Traneu. Kad je shvatio da Trane neće reagirati, već da sjedi ukopan na mjestu kao neka golema beba, Monk ga je ščepao za ovratnik. Ovo je rekao Traneu: “Stari, dok god sviraš saksofon, ne moraš trpjeti ovako nešto - dođi i sviraj sa mnom kad god poželiš. A ti, Miles, ne bi ga smio tako tući.”
Bio sam tako bijesan da nisam nimalo mario za ta sranja koja je Monk izgovorio, jer, prije svega, to se njega uopće nije ticalo. Te sam večeri najurio Tranea, a on se vratio kući u Philadephiju da se pokuša skinuti s droge. Nije mi bilo drago što sam ga morao otpustiti, no nisam vidio drugo rješenje u danim okolnostima.
Na Coltraneovo mjesto došao je Sonny Rollins i s nama odradio gaže u Bohemiji do kraja tjedna. Nakon posljednje svirke raspustio sam bend i ukrcao se na avion za Pariz, gdje sam bio pozvan da promoviram, uz Lestera Younga, All-star skupinu glazbenika koja je uključivala Modem Jazz Quartet (Percy Heath, John Lewis, Connie Kay i Milt Jackson) te velik broj francuskih i njemačkih glazbenika. Obišli smo Amsterdam, Zurich u Švicarskoj, Freiburg u Njemačkoj (neki grad u Schwarzwaldu) i Pariz.
U Parizu sam se ponovo sreo s Juliette Greco, koja je dotad već postala stvarno velika kabaretska i filmska zvijezda. Isprva je pomalo strepjela od našeg susreta - zbog toga što sam se onako ponio prema njoj kad smo se posljednji put vidjeli u New Yorku - no objasnio sam joj zašto sam se tako ponašao i ona mi je oprostila. Ponovo smo bili zajedno i bilo nam je stvarno dobro, kao i prvi put. Naravno, obnovio sam prijateljstvo i sa Jean-Paulom Sartreom - uživali smo u zajedničkom druženju i razgovorima, kako u njihovim domovima, tako i vani u kafićima. Komunikacija je tekla na lošem francuskom i lošem engleskom, a pomagali smo si znakovima i gestama, prstima i rukama.
Nakon koncerta u Parizu mnogo je glazbenika otišlo u klub St. Germain, tada vrlo popularno džezističko mjesto na lijevoj obali. Poveo sam Juliette sa sobom pa smo otišli poslušati Dona Byasa, sjajnog američkog crnog saksofonista, koji je te večeri ondje svirao. Mislim da su s nama bili i svi članovi MJQ-a te Kenny Clarke. U svakom slučaju, pridružili su nam se i Bud Powell te njegova žena Buttercup. Svima je bilo drago što ponovo vidimo Buda, koji se za stalno preselio u Pariz. I on i ja bili smo presretni što vidimo jedan drugoga pa smo se samo grlili i ponašali se kao davno izgubljena braća koja se pronalaze nakon dugog niza godina. Nakon nekoliko pića i mnogo riječi netko je predložio da Bud zasvira. Sjećam se da sam zbog toga bio presretan jer Buda nisam čuo već jako, jako dugo. Otišao je do klavira i počeo svirati pjesmu “Nice Work If You Can Get It”.
No nakon žestokog i sjajnog početka nešto se dogodilo i njegova je izvedba otišla kvragu. Zvučilo je užasno. Bio sam šokiran, kao i svi oni koji su te večeri bili ondje. Nitko nije ništa rekao, svi su se samo pogledavali kao da ne mogu vjerovati vlastitim ušima. Nakon što je završio na trenutak je klubom zavladala mukla tišina. Onda je Bud ustao, obrisao znoj s lica bijelom maramicom i lagano se naklonio. Kad je to napravo, svi smo mu zapljeskali jer nismo
znali što drugo učiniti. Čovječe, bilo je jednostavno žalosno slušati ga kako svira tako jadno. Dok je silazio s pozornice, Buttercup je ustala da ga pozdravi, zagrlila ga te su razmijenili nekoliko riječi. Izgledao je stvarno potišteno, kao da je svjestan toga što se upravo dogodilo. Vidite, tada je već bio ozbiljno bolestan - obolio je od šizofrenije i bio je tek obična sjena čovjeka koji je nekada bio. Dovela ga je natrag do mjesta gdje smo svi sjedili. Čovječe, svima je bilo užasno neugodno što ga vide takvoga, previše neugodno da kažu ijednu riječ pa smo se samo kiselo smješkali, pokušavajući sakriti ono što u sebi stvarno mislimo. Vladala je apsolutna tišina. Potpuni muk. Mogli ste čuti muhu u letu.
A onda sam poskočio na noge, prišao Budu, zagrlio ga i rekao: “Bud, sad ti je jasno da ne smiješ svirati kad piješ toliko - sad si toga svjestan, zar ne?” Pogledao sam ga ravno u oči i rekao to dovoljno glasno da su svi mogli čuti. On je samo kimnuo glavom i razvukao usne u onaj tajanstveni, odsutni osmijeh, karakterističan za luđake, te sjeo natrag. Buttercup se ukopala na mjestu, na rubu suza, zahvalna što sam to učinio. I tada, odjednom, začuli su se glasovi, svi su počeli nešto govoriti i sve se opet vratilo u normalu, kao prije Budova sviranja. Znate, nisam mogao ostati sjediti u tom trenutku i šutjeti kao svi drugi. Čovječe, bio mi je prijatelj i jedan od najboljih pijanista svih vremena, sve dok ga nisu prebili i poslali u Bellevue. Sad je bio u Parizu, u stranoj zemlji, među ljudima koji možda nisu shvaćali što mu se dogodilo
a možda i nisu marili za to - te su mislili da je Bud samo još jedna pijana propalica. Bilo je to žalosno gledati, čovječe, vidjeti i slušati Buda u tom izdanju. Tu scenu neću zaboraviti do kraja svog života.
U prosincu 1956. vratio sam se u New York i ponovo okupio bend te smo krenuli na dvomjesečnu turneju. Obišli smo Philadelphiju, Chicago, St. Louis, Los Angeles i San Francisco, gdje smo čak dva tjedna svirali u klubu Blackhawk.
U jesen 1956. već su mi dozlogrdili i Trane (koji se vratio u bend) i Philly Joe, počeli su mi stvarno ići na živce svojim džankerskim sranjima - neprestano su kasnili, a katkad se uopće ni ne bi pojavili na gaži. Trane bi se na podiju klimatao u polusvjesnom stanju, potpuno ušlagiran heroinom. U to su se vrijeme Trane i njegova žena Naima već nanovo iz Philadephije preselili natrag u New York pa bi on uspio nabaviti neka gadna i jaka sranja koja inače nije mogao dobiti u Phillyju. Stanje mu se pogoršalo nakon što se preselio u New York, i to jako brzo. Nisam imao moralnih ograda oko Tranea i svih tih urokavanja heroinom jer sam sve to i sam prošao, znao sam da je riječ o bolesti koje se jako teško možeš riješiti. Ipak, uopće ih nisam žalio što su se doveli u tu situaciju. Počeo sam ih opominjati i kritizirati što kasne i tako bauljaju podijem - rekao sam im da to više neću tolerirati ni podnositi.
Zarađivali smo 1250 dolara tjedno u trenutku kad se Coltrane vratio u bend - a ti su se tipovi scenom klatili u polusvjesnom stanju. Nisam si mogao dopustiti takva sranja! Ljudi su ih gledali kako bauljaju i zaključili da sam se ja ponovo vratio drogiranju - znate na što mislim, s kim si, takav si. A ja sam bio čist kao suza, osim što bih katkad pošmrkao nešto koke. Odlazio sam na treninge, održavao dobru kondiciju, nisam previše pio i vodio sam računa o poslu. Razgovarao sam s njima, pokušavajući ih navesti da shvate što rade cijelom bendu, ali i sebi samima. Traneu sam rekao da producenti diskografskih kuća dolaze da ga slušaju, da razmišljaju o sklapanju ugovora s njim, no kad ga vide takvoga gore na podiju kako se klati i trese - onda se ipak predomisle i drže podalje. Činilo se da shvaća što mu ja to cijelo vrijeme govorim, no i dalje se nastavio fiksati heroinom i piti kao smuk.
Da je to bio netko drugi, otpustio bih ga istog časa, nakon samo nekoliko takvih sranja. No Trane mi je bio drag, stvarno mi je bio prirastao srcu iako se on i ja nikad nismo družili u tolikoj mjeri kao primjerice Philly Joe i ja. Trane je bio krasna osoba, vrlo ugodan tip, u
duhovnom smislu i sve to. Niste si mogli pomoći, morali ste ga voljeti i brinuti se o njemu. Pretpostavljao sam da zarađuje više nego ikad u životu pa sam razgovarao s njim misleći da će prestati, što se ipak nije dogodilo. To me pogodilo. Poslije sam doznao da je loš utjecaj na Tranea izvršio upravo Philly Joe, dok su zajedno svirali u bendu. Ispočetka, kad je Trane tek počeo uzimati to sranje, nisam obraćao pažnju na to kako se ponaša jer smo sjajno svirali, a on i Philly uvijek bi mi iznova obećavali da će prekinuti. No stvari su bile sve gore i gore. Katkad bi Philly Joe svirao u tako očajnom stanju, pozlilo bi mu pa bi mi prošaptao: “Miles, sviraj neku baladu, imam osjećaj da ću svaki čas povratiti, moram u zahod.” Otišao bi s pozornice, ispovraćao se i vratio kao da se ništa nije dogodilo. Izvodio bi svakakva glupa sranja.
Sjećam se da smo jednom prilikom Philly Joe i ja otišli na turneju na kojoj smo usputno dogovarali gaže, još tamo 1954. ili početkom 1955. bili smo samo nas dvojica, u potrazi za lokalnim bendovima. Oni bi nam platili 1000 dolara i mi bismo održali gažu. Već sam se skinuo s droge u to doba. Mislim da smo baš bili u Clevelandu i pokušavali se vratiti u New York. Joe si je nekoliko sati prije dao šut pa je to sranje već počelo popuštati svoj stisak. Kad sam stigao na aerodrom da kupim karte za avion, Joe je već bio na rubu. Stajao sam i brojio lovu pred jednom slatkom bijelom mačkicom iza šaltera za prodaju karata, kad sam naišao na krivotvorenu novčanicu - tada smo ih zvali “grimiznim novčanicama”29 - bez koje nismo imali dovoljno love za naše karte. Sve sam učinio da nas ne prevare, da nam taj jebeni organizator ne uvali krivotvorenu lovu. Philly Joe bio je odmah pokraj mene - pogledao sam ga, i on je opazio tu novčanicu te odmah znao o čemu razmišljam. Djevojci je počeo laskati, govoriti joj kako je zgodna i slatka, počeo joj mljeti o tome kako smo mi glazbenici i da želimo napisati pjesmu o njoj jer je eto tako privlačna, te je pitao možemo li znati njezino ime. Žena je razvukla osmijeh od uha do uha, a ja nisam oklijevao ni časa dok sam joj pružao lovu. Nije čak ni prebrojila novčanice jer je pokušavala što brže napisati svoje ime.
Došli smo do karata i kad smo se krenuli ukrcati, Philly je već računao koliko će nam trebati do New Yorka jer je morao što brže doći do dopa i dati si šut prije nego što mu postane zlo. No na putu do New Yorka avion je skrenuo prema Washingtonu jer je New York bio zameten snijegom. Philly je već bio u avionskom zahodu i povraćao. Kad smo stigli u Washington, ponovili su nam istu priču - New York je pod snježnom mećavom i avioni ne mogu slijetati. Vratili su nam lovu za karte pa smo krenuli uhvatiti vlak za New York. No Philly je poznavao nekog tipa u Washingtonu i počeo me preklinjati da odemo do tipove kuće. Od bijesa mi je para počela ići na uši. No on je sa sobom imao svoje kutije s bubnjevima i bilo mu je previše loše da ih nosi okolo. Pokušao sam i svoje i njegove stvari ukrcati u taksi i sjebao si ručni zglob. U međuvremenu, Joe je ponovo otišao na zahod da povraća. Napokon smo ušli u taksi, otišli do tipove kuće dok je snijeg padao i padao, te smo ga još morali i pričekati jer tip nije bio kod kuće. Philly je opet povraćao u dilerovoj kupaonici - njegova žena poznavala je Phillyja i pustila nas je unutra. Frajer se napokon pojavio i Philly je dobio svoju robu. Morao sam mu platiti. Uvijek sam uza sebe imao nešto keša sa strane, ali nikad to nisam rekao Phillyju jer bi me zasigurno pokušao ugnjaviti da dođe do love.
Napokon smo se ukrcali na vlak za New York. Ne samo da sam bio bijesan ko sam vrag, već me ručni zglob bolio kao da je slomljen. Kad smo stigli i trebali otići svaki na svoju stranu, rekao sam Phillyju: “Stari, da mi više nikad to nisi učinio, jesi me čuo?” Uperio sam mu prste u lice, iskolačenih očiju, stojeći tako ispred postaje Penn, usred golemih snježnih nanosa.

29 engl. purple bills

A Philly mi je ovako odgovorio, sav povrijeđen, ranjenog izraza lica: “Miles, zašto mi se tako obraćaš? Stari, pa braća smo. Volim te. Znaš i sam kako se osjećaš kad ti pozlije! Osim toga, što je najvažnije, ne bi se smio ljutiti na mene, morao bi biti ljut na sav ovaj snijeg, stari, upravo je snijeg kriv za sva sranja kroz koja smo prošli. Zato, stari, budi bijesan na Boga a ne na mene, ja sam ti brat koji te voli.”
Kad sam čuo te riječi, gotovo da sam riknuo od smijeha, bilo je to urnebesno smiješno - ispalio je to tako brzo i samosvjesno. No kući sam ipak otišao bijesan kao pas i zakleo sam se da ću se ubuduće nastojati držati što dalje od takvih pizdarija.
Poslije se opet dogodila ista stvar, kad smo bili na turneji s bendom. Obično sam dolazio sat ranije u hotel gdje je odsjedao Philly Joe - morao sam ga pokupiti - sjedio bih u predvorju i gledao kako se odjavljuje na recepciji. Uvijek je zapričavao recepcionara, pregovarajući s njim i pokušavajući sniziti račun, što je bilo zaista zabavno gledati. Rekao bi recepcionaru da je madrac bio spaljen i prije njegova dolaska. Onda bi tip na recepciji rekao: “Možda je to i istina, no što je sa ženskom koju ste gore dovodili?”
Joe bi na to odgovorio: “Nije ostala, a uostalom, nije ni došla zbog mene.” “No zvala vas je”, recepcionar se ne bi predavao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:08 am



“Zvala me da stupi u kontakt s gospodinom Chambersom, koji je već napustio vaše prostore.”
I tako bi se natezali: “Tuš nije radio tri dana” ili “Dvije svjetiljke od četiri nisu radile” - bilo što je moglo biti na tapetu. No na kraju bi Joe uvijek uštedio od dvadeset do četrdeset dolara na tjedan pa bi tu lovu utrošio na kupnju dopa.
Jednom, mislim da je to bilo u San Francisco, to sranje nije upalilo. Sjedio sam preko puta ulice, u kavani, i ugledao Phillyja Joea kako baca torbe i svoje ostale stvari kroz stražnji prozor hotela. Tada je sišao niz stubište i razgovarao s recepcionarom. Stajao sam vani i čuo kako mu tip na recepciji govori da mora platiti jer mu je istu spačku napravio i prošli put, te da će otići gore i zaključati njegovu sobu, sa svim stvarima unutra, dok god Joe ne plati. Joe mu je kratko odvratio: “U redu” i uvjerio ga da ide posuditi novac od frenda koji se nalazi na drugom kraju grada. Izišao je iz hotela hineći ozlojeđenost, dok je hotelski namještenik išao gore da zaključa sobu. Joe je otrčao do stražnje strane hotela, pokupio svoje torbe i otišao otkidajući se od smijeha.
Philly Joe bio je pravi kučkin sin. Da je bio advokat i još usto bijelac, postao bi predsjednik Sjedinjenih Država, jer morate pričati sto na sat i podnositi svakakva sranja ako želite doći do tog položaja - a Philly je bio poznat po tome, imao je toga u sebi napretek.
No s Coltraneovim sranjima niste se mogli zajebavati, njegova sranja nisu bila nimalo smiješna. Joe je bio takav - mogli ste se od srca nasmijati njegovim pizdarijama, no s Traneom je sve bilo pomalo patetično. Svirao je u odjeći koja je izgledala kao da je u njoj spavao i nije ju skidao danima, sav je bio zgužvan i prljav. Kad je katkad i bio u donekle svjesnom stanju na podiju - kopao bi nos i katkad to iz nosa čak stavljao u usta. Nisu ga zanimale ženske kao mene i Phillyja. Zanimalo ga je samo sviranje, sav je bio u glazbi pa ne bi primjećivao žensko čeljade čak ni ako bi se ona skinula i stala gola ravno ispred njega. To samo govori koliko se koncentrirao na ono što svira. Za razliku od njega, Philly Joe bio je pravi ženskar. Sav nakićen i skockan pa kad bismo bili gore na podiju, privlačio bi gotovo isto toliko pogleda kao i ja. Bio je vrlo originalan i osebujan. No Trane je bio sasvim drukčiji, prava suprotnost - živio je samo za svoju glazbu, živio je za to da svira. Takav je bio.
Na tom putovanju nisu me mučili samo Philly Joe i Trane, njihovo drogiranje; nešto drugo još me više deprimiralo. Zarađivao sam 1250 dolara na tjedan, što jednostavno nije bilo dovoljno za mene i bend. Uzimao sam 400 dolara tjedno za sebe, a ostatak davao ostalima. Na toj turneji svi su članovi benda nakupljali velike račune za šankom trošeći više love nego što su zarađivali (u trenutku kad sam napokon najurio Phillyja iz benda, mislim da je dugovao negdje oko 30.000 dolara).
I eto, svirao sam i nisam imao nikakve koristi od toga. Tonuo sam sve dublje u dugove, a klubovi su bili krcati ljudima, redovi bi se protezali cijelom dužinom bloka! Zato sam si rekao, jebeš sve, ako mi ne budu platili to što tražim, više neću svirati. Nazvao sam Jacka Whittemorea i rekao mu da više neću svirati za 1250 dolara tjedno. Na to mi je odgovorio: “U redu, no moraš odsvirati još ovaj put jer si potpisao ugovor.” Bio je u pravu što se toga tiče, no nisam namjeravao nastaviti i dogovarati nove nastupe po toj cijeni. To sam mu i rekao, te ubuduće tražio 2500 dolara tjedno - obećao je da će vidjeti što se može učiniti oko toga. Uspjeli smo. Tih 2500 dolara na tjedan bilo je previše za jedan crnački bend. Mnogo vlasnika klubova zbog toga se razbjesnilo na mene, ali su mi udovoljili i dali što sam tražio.
Kad je o računima za cugu bila riječ, Paul Chambers bio je najgori. Dao bih mu njegov dio od zarade i onda mu donio još i račun sa šanka koji je trebao podmiriti, što bi on odbio platiti. Jednom sam ga morao tresnuti posred usta, toliko mi je dignuo živac. Paul je bio stvarno drag tip, ali je jednostavno bio nezreo.
Jednom smo svirali u gradu Rochesteru u državi New York, a klub u kojem smo nastupali nije dobro zarađivao. Poznavao sam ženu koja ga je vodila i bila je jako draga prema meni još prije, kad nisam bio tražen pa sam joj rekao da mi ne mora platiti. Vratio sam joj lovu jer si zbog toga nisam morao otkidati od usta, ali sam joj rekao da mora platiti drugima, što je i učinila. Katkad sam tako postupao ako klubu nije dobro išlo i ako je vlasnik bio dobar prema meni. Dakle, prilikom tog putovanja u Rochester, Paul je pio zombieje30 jedan za drugim. Pitao sam ga: “Zašto piješ takva sranja? Paul, zašto toliko piješ?”
A on mi odgovara: “Ma ‘ajde, stari, pijem sve što poželim. Mogu popiti deset ovakvih i neće mi ništa biti.”
“Onda ih popij, i to na moj račun”, rekao sam. Pristao je na dogovor: “U redu.”
Popio ih je pet ili šest i rekao mi: “Vidiš, nije mi ništa.” Nakon toga smo otišli nešto pojesti
Paul, ja i Philly Joe. Svi smo naručili špagete i Paul je svoj tanjur zalio ljutim umakom. Rekao sam mu: “Stari, zašto to radiš?”
Odgovorio mi je: “Zato što volim ljuti umak, eto zašto.”
Philly Joe i ja započeli smo razgovor o nekoj temi, kad sam začuo prasak, zvuk loma. Pogledao sam okolo i imao što i vidjeti - Paulova glava ležala je licem nadolje u tanjuru punom špageta, ljutog umaka i svega ostalog. Zombieji su mu udarili u glavu, ravno u mozak. Gad je bio mrtav pijan. Uštrcao si je dop, popio sve te silne zombieje i na kraju to nije mogao izdržati. (Tako je i umro 1969. - droge, opijanje, neumjerenost i razuzdani život na samom rubu - a tek je bio zagazio u tridesete.)
Drugom prilikom nastupali smo u Quebecu u Kanadi i trebali smo svirati u sklopu varijetea. Paul je bio pijan ko majka i u jednom je trenutku prišao prilično ostarjelim bjelkinjama - hoću reći, stvarno starim damama - i rekao: “Što vi, djevojke, imate u planu večeras nakon predstave?” Poludjele su na to i otišle se požaliti vlasniku. Predložio sam mu:

30 koktel od nekoliko vrsta ruma, likera i voćnih sokova (op. prev.)

“Očito je da je moj čovjek pogriješio, a svirka na ovakvom mjestu, u ovakvoj varijetetskoj predstavi, nije ono što doista želimo raditi. Zašto ne bismo sad odmah na ovom mjestu odustali od toga - platite nam što nas ide i mi odlazimo.” Složio se sa mnom. No Joe nije bio u nimalo dobrom stanju - pozlilo mu je jer ondje nije mogao doći do heroina. Nije kod sebe više imao tog sranja i nitko drugi nije imao ni grama. Imali smo avionske karte, ali nismo mogli napustiti Quebec jer je sve bilo zameteno snijegom, a nismo imali dovoljno love da svima kupimo karte za vlak. Zato sam nazvao svoju curu Nancy i ona nam je odmah poslala potrebnu lovu.
Kad smo se napokon u ožujku 1957. dokopali New Yorka, takva su sranja ipak prevršila svaku mjeru pa sam na posljetku ponovo najurio Tranea, a Philly Joe slijedio ga je u stopu. Trane je otišao svirati s Monkom u klubu Five Spot, a Philly se samo muvao okolo i povremeno svirao, jer je već stekao epitet zvijezde. Tranea je još jednom zamijenio Sonny Rollins, a na bubnjeve sam stavio Arta Taylora. Nije mi bilo baš lako ponovo otpustiti Tranea, no još je teže bilo vrata pokazati Phillyju Joeu jer smo bili najbolji frendovi i svašta smo zajedno proživjeli. No situacija je u tom trenutku bila takva da nisam imao izbora.
Tijekom posljednja dva tjedna u Cafeu Bohemia, prije nego što sam dao nogu Traneu i Phillyju Joeu, dogodilo se nešto čega se i dan-danas vrlo jasno sjećam. Jedne je večeri svratio trubač Kenny Dorham i pitao me može li sa mnom zasvirati. Kenny je bio genijalac na trubi - razvio je fenomenalan stil, samo svoj. Sviđao mi se zvuk i boja njegove trube. Bio je istinski kreativac, maštovit, pravi umjetnik na toj trubi. Nikad nije dobio pažnju kakvu je zasluživao, nikad mu nisu odali priznanje kakvo je trebao dobiti. Ipak, nisam dopuštao bilo kome da dođe i svira s mojim bendom. Morali ste znati dobro svirati, a Kenny je bio i te kako sposoban za takvo što, rasturio bi svirkom. Osim toga, znao sam ga čitavu vječnost. Te je večeri klub kao i inače tih dana bio dupkom pun. Nakon što sam odsvirao nekoliko stvari predstavio sam Kennyja, koji se nakon toga popeo na podij i zasvirao kao najopakiji kučkin sin. Istog trena svi su zaboravili na ono što sam ja svirao, Kenny je toliko bio dobar. Pobjesnio sam ko sam vrag, jer nikome ne bi bilo drago da mu netko drugi upadne na gažu i rasturi sve iz temelja. U publici je bio i Jackie McLean pa sam otišao do njega i pitao ga: “Jackie, kakav sam bio?”
Znao sam da me Jackie voli i da obožava moj stil sviranja pa sam bio siguran da me neće namjerno zajebati. Pogledao me ravno u oči i rekao: “Miles, Kenny večeras svira tako prekrasno da ti zvučiš tek kao blijeda kopija samog sebe.”
Čovječe, njegove su me riječi potpuno pokopale. Napustio sam klub a da nikome nisam rekao ni slova - bio je to posljednji set te večeri. Razmišljao sam o tome što se dogodilo jer me krasio silan ponos. Bacio sam pogled na Kennyja dok je izlazio, cerio se naširoko i nadugačko, a hodao je kao da je visok tri metra. Znao je što se upravo dogodilo - čak ako ljudi u publici toga i nisu bili svjesni. Znao je i ja sam znao što se dogodilo.
Vratio se sljedeću večer, što sam i pretpostavljao, kako bi pokušao ponoviti jučerašnju stvar jer je znao da me sluša najbrojnija i najpoželjnija publika u gradu. Pitao me može li opet zasvirati s nama. Ovaj sam ga put pustio da svira prvi, a onda sam se popeo i ja te mu isprašio guzicu sto na sat. Vidite, večer prije pokušao sam se prilagoditi njegovu stilu jer sam želio da se osjeća ugodno i prihvaćeno. I on je znao što ja činim i zašto to radim. No sljedeće večeri nagazio sam ga pošteno pa on čak nije bio ni svjestan toga što ga je pregazilo. (Ista se stvar ponovila i jednom poslije, 1960-ih u San Franciscu, i taj je dvoboj na kraju također završio neriješeno, koliko se sjećam.) Tada se to tako radilo, ljudi su te pokušavali samljeti na jam sessionu. Katkad si pobijedio a katkad izgubio, no nakon što si takvo što iskusio s fenomenalnim sviračem kao što je bio Kenny, morao si iz toga izvući određenu pouku. Nešto
si trebao naučiti ili jednostavno nisi bio spreman napredovati u glazbenom smislu, iako si katkad morao proći kroz stvarno škakljivu situaciju.
U svibnju 1957. vratio sam se u studio s Gilom Evansom - snimili smo Miles Ahead. Bilo je sjajno ponovo raditi s Gilom. Nakon što smo napravili Birth of the Cool samo bismo se povremeno vidjeli. Razgovarali smo o tome da se ponovo okupimo i zajedno snimimo album pa smo tako i došli do koncepta za Miles Ahead. Kao i obično, jako sam volio raditi s Gilom jer je bio nevjerojatno pedantan i kreativan, a u njegove sam glazbene aranžmane imao potpuno povjerenje. Bili smo sjajna ekipa, što je najbolje pokazao rad na ploči Miles Ahead. Gil i ja tvorili smo fantastičnu glazbenu fuziju, zajedno smo bili nešto posebno. Ovaj smo put radili s velikim bendom - Paul Chambers i ostali svirači bili su uglavnom studijski glazbenici. Poslije, nakon što je Miles Ahead objavljen, do mene je svratio Dizzy da me vidi i zamoli za jednu ploču jer je svoju toliko vrtio da se izlizala u samo tri tjedna! Rekao je da mu je to “nešto najbolje”. Čovječe, bio je to jedan od najvećih komplimenata u mom životu, da netko kao što je Dizzy to kaže o nečemu što sam ja napravio.
Dok sam snimao Miles Ahead, nastavio sam s nastupima u Cafeu Bohemia sa Sonnyjem Rollinsom na tenor-saksofonu, Artom Taylorom na bubnjevima, Paulom Chambersom na basu i Redom Garlandom na klaviru. Svirali smo zajedno cijelo ljeto, diljem Istočne obale i Srednjeg Zapada. Kad sam se vratio u New York, često sam odlazio dolje do kluba Five Sport i slušao Tranea i Monkov bend. Tada je Trane već poradio na sebi i riješio se droge bez postupnog odvikavanja - gotovo preko noći, baš poput mene - boraveći u majčinoj kući dolje u Phillyju. Ma čovječe, stvarno je genijalno svirao i dobro se uklopio s Monkom (i Monk je bio fenomenalan). Monk je imao doista solidnu grupu - Wilber Ware na basu i Shadow Wilson na bubnjevima. Trane je bio savršeni saksofonist za Monkovu mjuzu upravo zbog načina na koji je Monk svirao. Trane je bio u stanju ispuniti taj prostor akordima i tonovima. Bio sam strašno ponosan na njega jer se napokon riješio opake ovisnosti i redovito, bez kašnjenja dolazio na dogovorene gaže. Koliko god da mi je uvijek bilo drago svirati sa Sonnyjem u bendu - i Artom Taylorom također - ipak to nije bilo isto kao svirati s Traneom i Phillyjem Joeom. Shvatio sam da mi nedostaju.
U rujnu se opet promijenila ekipa mog benda: Sonny je otišao jer je želio okupiti vlastiti sastav, a nakon jedne svađe u Cafeu Bohemia bend je napustio i Art Taylor. Art je bio svjestan toga da volim Phillyjev stil. No bio je i jako osjećajan tip pa sam se pokušao domisliti načinu kako da mu kažem da svira na točno određeni način, što bi dalo malo žešću mjuzu, ubrzalo je i podebljalo za recku-dvije - a da ga pritom ne uvrijedim. Vrdao sam i aludirao, spominjao hi- hat i druga sranja pokušavajući objasniti što želim od njega, i pritom sam bio svjestan toga da mu sve to ide na živce. No Art mi je bio drag pa sam bio manje izravan nego inače, kad sam nekome nešto želio reći. Ovaj sam put okolišao i obilazio kao mačak oko vruće kaše.
U svakom slučaju, tako je to trajalo nekoliko dana, i onda sam treću ili četvrtu večer izgubio strpljenje. Klub je bio pun filmskih zvijezda - mislim da su nas te večeri slušali Marlon Brando i Ava Gardner (iako su zapravo oni uvijek bili ondje gdje smo mi svirali). Osim toga, svi Artovi dečki iz susjedstva došli su da ga poslušaju. Set je počeo i nakon što sam završio svoj solo stao sam odmah do Arta, kraj njegove činele, s trubom zataknutom ispod ruke, slušajući, što sam uvijek i činio, te mu dajući neke sugestije. Uopće nije obraćao pažnju na mene. Bio je živčan, njegovi su dečki bili tu negdje. No nije me uopće bilo briga za te pizdarije jer sam želio da svira točno onako kako je trebalo i ne preglasno na čarlston-čineli, što je inače redovito radio. Zato sam mu i rekao nešto o čineli, a on mi je uputio pogled koji je jasno govorio: “Jebi
se, Miles, skini mi se s kurca!” Promrmljao sam mu ispod glasa: “Ma ti jebeni govnaru, zar ne znaš kako je Philly izvodio taj prokleti break!”
Art se tako razbjesnio da je istog trena, usred pjesme, prestao svirati, ustao od bubnjeva, sišao s podija, otišao u stražnji dio za izvođače i poslije, nakon što je set završio, došao gore, spakirao svoje bubnjeve i otišao. Svi su zanijemili, uključujući i mene. Već sljedeće večeri na njegovo sam mjesto doveo Jimmyja Cobba, a Art i ja više nikada nismo razgovarali o tome što se te večeri dogodilo. Nijednom riječju više to nismo spomenuli, a vidio sam ga mnogo puta nakon toga.
Potkraj tog tjedna ili sljedećeg, najurio sam i Reda Garlanda te na klavir stavio Tommyja Flanagana. Zamolio sam Phillyja da se vrati, i on mi je udovoljio želji, a onda sam Sonnyja zamijenio Bobbyjem Jasparom, saksofonistom iz Belgije koji se oženio mojom starom prijateljicom Blossom Dearie. Pitao sam Tranea da se ponovo pridruži bendu, no on je imao neke obaveze prema Monku i nije ga u tom trenutku mogao napustiti. Tu je bio i Cannonball Adderley, koji se vratio u New York i s kojim sam također razgovarao o ponovnoj suradnji (cijelo ljeto vodio je jednu grupu, sa svojim bratom Natom, inače kometistom), no ni on nije mogao početi odmah, već eventualno u listopadu. Zato sam morao nastaviti s Bobbyjem Jasparom dok Cannonball ne uspije riješiti svoje stvari i prijeđe k meni. Bobby je bio vrlo dobar glazbenik, ali meni jednostavno nije odgovarao, nije bio pravi tip za ono što sam ja tražio. Kad mi je Cannonball javio da može početi raditi sa mnom, u listopadu sam ga uzeo i otpustio Bobbyja.
Glavom mi se motala ideja o tome da grupu proširim i od kvinteta napravim sekstet, s Traneom i Cannonballom na saksofonima. Čovječe, mogao sam čuti glazbu u svojoj glavi i znao sam da ću napraviti pravu stvar ako uspijem u tome. Stvar još nije sazrela da bi se mogla i realizirati, ali imao sam špurijus da će vrlo skoro doći red i na to. U međuvremenu, krenuli smo na putovanje s grupom koju sam imao, s Cannonballom na alt-saksofonu, i održali turneju pod nazivom “Jazz for Modems”. Koliko se sjećam, turneja je trajala približno mjesec dana, a završili smo je zajedničkim nastupom s ostalim bendovima u Carnegie Hallu.
Nakon toga sam se ponovo zaputio u Pariz kao gostujući solist, nastupajući nekoliko tjedana. Na tom sam putovanju upoznao francuskog filmaša Louisa Mallea, upoznala nas je Juliette Greco. Rekao mi je da je oduvijek bio veliki ljubitelj glazbe i kako želi da mu napišem glazbu za njegov novi film Lift za gubilište (u francuskom izvorniku Ascenseur pour l’echafaud, u Americi se prikazivao kao Elevator to the Gallows ili Frantic, a u Velikoj Britaniji kao Lift to the Scaffold). Pristao sam, što mi je na kraju bilo vrijedno iskustvo jer nikad prije toga nisam radio filmsku glazbu. Gledao bih nemontirane isječke iz filma i zapisivao ideje koje bi mi padale na pamet. Budući da je u filmu bila riječ o umorstvu i da je konačni proizvod trebala biti napetica, glazbenike sam okupio u staroj, vrlo sumornoj i mračnoj zgradi. Mislio sam da ću tako najlakše postići željenu atmosferu, što mi je na kraju i uspjelo. Svima se svidjelo ono što sam napravio s glazbom za taj film. Poslije je Columbia objavila Jazz Track, album s glazbom iz tog filma, na kojem se nalazila i pjesma “Green Dolphin Street”.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:09 am





Dok sam u Parizu pisao glazbu za Malleov film, svirao sam u klubu St. Germain, s Kennyjem Clarkeom na bubnjevima, Pierreom Michelotom na basu, Barneyjem Wilenom na saksofonu i Reneom Urtregerom na klaviru. Sjećam se tih nastupa jer su brojni francuski glazbeni kritičari poludjeli kad se nisam oglasio s podija i najavljivao melodije, što je bila praksa i što su svi činili, jer sam smatrao da glazba govori sama za sebe. Mislili su da sam arogantan i bahat, da se s prezirom odnosim prema njima. Naviknuli su se na sve te silne crne glazbenike koji su dolazili svirati pa su se na pozornici cerili i pravili budale od sebe. Samo je jedan kritičar shvaćao što ja
to radim i nije se okomio na mene - bio je to Andre Hodeir, po mom mišljenju jedan od najboljih glazbenih kritičara koje sam upoznao. U svakom slučaju, ništa me od tih pizdarija nije zabrinjavalo pa sam jednostavno nastavio ići putem koji sam si zacrtao. Čini se da to nije smetalo ni ljudima koji su me dolazili slušati jer je klub svake večeri bio krcat.
Često sam se viđao s Juliette i mislim da smo upravo tijekom tog mog boravka u Parizu odlučili da ćemo ostati samo ljubavnici i dobri prijatelji. Njezina je karijera bila u Francuskoj i voljela je živjeti u toj zemlji, a meni važne stvari sve su se odreda događale s one strane oceana, u Americi. Pariz mi je stvarno bio prirastao srcu, no samo kao mjesto koje volim posjećivati, sumnjao sam da bih ondje mogao živjeti i raditi kao glazbenik. Osim toga, imao sam za primjer glazbenike koji su se preselili u Pariz - činilo mi se da su nešto putem izgubili, neku energiju i oštrinu koju su imali dok su živjeli u Americi. Ne znam, no možda je s time povezana činjenica da si kod kuće okružen poznatom kulturom koju možeš osjetiti svakim dijelom svog bića, jer si iz nje potekao. Da sam ostao živjeti u Parizu, ne bih mogao samo tako otići i svake večeri poslušati sjajan blues ili ljude kao što su Monk, Trane, Duke i Satchmo, što sam u New Yorku mogao. Iako je i u Parizu bilo dobrih, klasično obrazovanih glazbenika, oni ipak nisu čuli i osjetili glazbu kao neki američki muzičar. Zbog svega toga nisam mogao ostati živjeti u Parizu i Juliette je to shvaćala.
Kad sam se u prosincu 1957. vratio u New York, bio sam spreman iznova krenuti dalje sa svojom glazbom. Zamolio sam Reda da se vrati i dobio ga natrag. Kad sam čuo da je gotovo s Monkovim nastupima u klubu Five Spot, nazvao sam Tranea i rekao mu da i njega želim natrag, na što je on kratko odgovorio: “U redu.” Čovječe, kad sam to čuo, znao sam da će se izroditi nešto sjajno, da ćemo napraviti genijalno sranje - osjetio sam to u kostima. Tako je i bilo. Od prve do posljednje note.
Sve što se u sferi malih džezističkih skupina dotad dogodilo korijene je vuklo od Louisa Armstronga, preko Lestera Younga i Colemana Hawkinsa sve do Dizzyja i Birda, a i bebop je u svom temelju proistekao iz tih tendencija. Ono što su svi svirali 1958. većinom je proizišlo iz bebopa. Album Birth of the Cool otišao je donekle u drugom smjeru, no većim dijelom temeljio se na onome što su Duke Ellington i Billy Strayhom već napravili - samo je glazbu donekle učinilo “svjetlijom”, tako da je bijelci mogu bolje probaviti. I druge stvari koje sam napravio, kao što su “Walkin’” i “Blue ‘n’ Boogie” - koje je kritika proglasila tvrđim bopom - jednostavno su se vratile bluesu i nekim već učinjenim stvarima iz tvornice Birda i Dizzyja. Bila je to sjajna mjuza, dobro odsvirana i sve što je uz to išlo, no glazbene ideje i koncepti već su bili prokušani
dano im je tek malo više prostora.
Od svih stvari koje sam postigao s grupom od samo nekoliko glazbenika, mjuza koju smo napravili na albumu Modern Jazz Giants bila je najbliže onome što sam trenutačno želio raditi
želio sam postići određenu vrstu “razvučenog” zvuka koji smo dobili na pjesmama “Bags’ Groove”, “The Man I Love” i “Swing Spring”. Hoću reći, mjuza bebopa u sebi ima mnogo tonova. Diz i Bird svirali su mnoštvo stvarno brzih tonova i izmjena akorda jer su oni tako doživljavali i čuli sve oko sebe - takav je bio i zvuk njihovih instrumenata: brz, sasvim pri vrhu gornjeg registra. Njihov koncept glazbe bio je uvijek više, nikad manje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:10 am





Jedanaesto poglavlje
Ja pak želio sam tonove nekako ograničiti i spustiti loptu, jer sam uvijek bio mišljenja da većina glazbenika svira previše ili predugo (iako to nije vrijedilo za Tranea jer je on svirao tako dobro pa sam ga jednostavno obožavao slušati). Glazbu nisam doživljavao na taj način. Čuo sam je u srednjim i nižim registrima, kao i Coltrane. Morali smo napraviti nešto što bi bilo usklađeno s onim u čemu smo najbolji, nešto prilagođeno našem zvuku.
Želio sam da mjuza koju je ta nova grupa trebala svirati bude slobodnija, više modalna, više afrička ili istočnjačka, a manje zapadnjačka. Želio sam da svirači nadiđu sebe, da zavire onkraj sebe. Vidite, ako glazbenika postavite u položaj u kojem mora napraviti nešto drugo od onoga što radi cijelo vrijeme, on će to vjerojatno i učiniti - no kako bi u tome uspio, mora početi i razmišljati na drugi način. Mora upotrijebiti svoju maštu, biti kreativniji, inovativniji - mora više riskirati. Mora svirati iznad razine onoga što zna - mnogo iznad toga - što ga može odvesti s one strane, izvan predjela koji su mu poznati i izvan mjesta koja je dosad posjećivao, u nove predjele u kojima se upravo nalazi - i prema novim područjima kojima teži, pa i mnogo mnogo dalje! U tom će slučaju biti slobodniji, očekivat će drukčije stvari, predosjećat će pojavu nečeg drukčijeg i bit će svjestan toga da će doista i doći do promjene. Uvijek sam glazbenicima u svom bendu govorio da sviraju što znaju i da onda pokušaju odsvirati više od toga. U tom se slučaju može dogoditi baš sve i upravo se na tom mjestu rađa velika umjetnost i dobra glazba.
Druga stvar koje morate biti svjesni jest da je to bio prosinac 1957. a ne prosinac 1944., stvari su se promijenile, zvuk je postao drukčiji, ljudi nisu na isti način slušali i čuli mjuzu kao prije. Uvijek je tako bilo - svako vrijeme ima svoj stil; ono što su Bird i Diz radili bio je stil njihova vremena - i bio je fenomenalan. No sad je došlo vrijeme, kucnuo je čas za nešto sasvim drugo.
Ako je neka grupa bila predodređena za to da promijeni koncept glazbe i odvede je u sasvim drugom smjeru, prema novim vidicima, naprijed u svježi početak - onda je to bila ta grupa. Nisam mogao dočekati da počnemo zajedno svirati, tako da se možemo upoznati s onime što će svaki glazbenik donijeti sa sobom, da se naviknemo na to da slušamo jedan drugoga u toj mješavini raznih zvukova, da međusobno otkrijemo slabe i jake točke, snagu i slabost onog drugog. Uvijek je potrebno određeno vrijeme da se svirači prilagode zajedničkoj svirci, da se priviknu jedan na drugoga - zato bih uvijek novi bend poveo na turneju, van na cestu na neko vrijeme, prije nego što bismo ušli u studio.
Ideja koju sam imao za taj sekstet bila je da zadržimo ono što smo Trane, Red, Joe, Paul i ja već postigli, te da svemu tome pridodamo i malo bluesa koji je u tu mješavinu donio Cannonball Adderley pa da na kraju taj konačni zvuk malo i razvučemo. Smatrao sam da će taj Cannon-ballov alt-saksofon obojen bluesom, u opreci s Traneovim harmoničnim načinom sviranja koje je vrvjelo akordima i slobodnijom formom na kraju stvoriti novi glazbeni dojam, novu vrstu zvuka, pogotovo zato što je Coltraneov zvuk već krenuo novim smjerom. Također, želio sam toj glazbenoj mješavini dati više prostora, primijeniti koncepte koje sam pokupio od Ahmada Jamala. Svoju sam trubu promatrao kao zvuk koji leluja nad tom mješavinom svega i svačega, koji zasijeca u sve njih, i osjećao sam da će ta naša mjuza imati golemu težinu i potencijal, ako samo sve uspijemo izvesti kako treba.
U toj su grupi svi već imali dvogodišnje iskustvo zajedničkog sviranja, svi osim Cannonballa. No jedan zvuk mogao je sasvim promijeniti način na koji bend čuje sam sebe, mogao je iz temelja izmijeniti ritam, tajming cijelog benda, čak i u slučaju da ostatak benda
zajedno nastupa i svira već čitavu vječnost. Kad dodate ili oduzmete samo jedan jedini zvuk, dobijete nešto sasvim novo, potpuno drukčiju zajedničku sliku.
Potkraj prosinca 1957., baš nekako u božično vrijeme, krenuli smo na turneju, a prva postaja bio je Sutherland Lounge u Chicagu. Uvijek sam nastojao u Chicagu biti oko Božića, tako da mogu to vrijeme provesti s obitelji. Došao je i brat Vernon iz East St. Louisa te moja djeca koja su tada živjela u St. Louisu pa smo se svi zajedno okupili u kući moje sestre Dorothy u Chicagu, a svratili su i neki tipovi s kojima sam odrastao a koji su tada živjeli u Chicagu.
Čitav smo se tjedan družili, pili i jeli. Znate kako to ide, provod je bio samo takav. Kad je sekstet premijerno nastupio u Sutherlandu, moj stari školski prijatelj Darnell, koji je inače svirao klavir, dovezao je svoj gradski autobus čak iz Peorije u Illinoisu i parkirao ga ispred našeg hotela, gdje je stajao puna tri dana! Svaki put kad bismo svirali u Chicagu on bi se pojavio. Prijatelj Boonie vodio me na najbolji roštilj u gradu jer smo bili iz East St. Louisa, grada roštilja, pa nikad nisam odbijao dobar roštilj, pogotovo iznutrice na roštilju. Stvarno obožavam dobru staru crnačku kuhinju, kelj i kupus, ušećereni jam, kukuruznu pogaču, grah i pohanu piletinu - sve to - i sa strane hrpa nekog ubitačno ljutog umaka.
Od početka turneja je bila čista rasturačina. BUM! TRES! Pogodili smo ravno u sridu, razorili smo cijelo jebeno mjesto i u tom sam trenutku znao da će bend biti potez i pol. Te prve noći u Chicagu počeli smo s bluesom - Cannonball je samo stajao širom otvorenih usta, slušajući kako Trane svira taj neobični komad u blues-izvedbi. Pitao me što sviramo i ja sam mu rekao “blues”.
Nije mu bilo jasno: “Mislim, nikad nisam čuo da netko svira blues na na taj način!” Vidite, bez obzira na to koliko je puta već odsvirao neku pjesmu, Trane bi uvijek iznašao načina da je svaku večer odsvira drukčije. Nakon što je set završio rekao sam Traneu da odvede Cannonballa u kuhinju i pokaže mu što je radio. Poslušao me, no supstituirali smo toliko stvari u modusu od dvanaest taktova pa je bilo lako moguće - ako niste pažljivo slušali na početku solo-dionice - da izgubite nit kad počnete obraćati pozornost i na kraju ne shvatite što se dogodilo. Cannonball mi je rekao da je ono što je Trane svirao zvučilo poput bluesa, ali to zapravo uopće nije bio blues, već nešto sasvim drugo. To ga je samo razjebalo jer je Cannonball bio svirač bluesa.
Ipak, Cannonball je brzo učio, dok biste pljesnuli dlanom o dlan on bi već skužio kako stvari stoje. Upijao je kao spužva, sve je živo usisavao. Što se tiče blues-stvari, trebao sam mu reći da je kvaka u tome da Trane jednostavno tako svira - potpuno osebujno i ekscentrično - jer je Cannonball bio jedini član grupe koji još nikad nije svirao s Traneom. No kad je Cannonball pohvatao što se događa, uskočio je ravno tamo gdje treba i fantastično odradio svoje. Njih su dvojica imala potpuno različit pristup sviranju, no istodobno su i jedan i drugi bili sjajni u svojim izvedbama. Na početku, kad je Cannonball tek pristigao u bend, svima se odmah jako svidio taj krupni, dobrodušni tip koji se uvijek smijao i prema svima bio susretljiv, pravi džentlmen, oštrouman i duhovit.
Nakon što je bio s nama već neko vrijeme te nakon što se vratio i Trane bend je počeo zvučiti sve gušće i teže, kao kad žena na sebe stavi previše šminke. Kemija je učinila svoje - svi su se međusobno pokušavali nadigravati, gotovo od početka njihovo je sviranje prelazilo granice onoga što su znali. Trane bi svirao neko uvrnuto, genijalno sranje, a Cannonball bi tu istu stvar odveo u drugom smjeru, nakon čega bih ja svoj zvuk spustio ravno u srednji registar ili bih se vrtio oko njega, ili što god. A onda bih svirao stvarno brzo ili zazujao u stilu Freddieja Webstera. To bi Tranea odvelo u neke potpuno druge sfere, pa bi se opet vratio s nečim drugim, kao i Cannonball. Paul bi se usidrio među svim tim kreativnim tenzijama puhača, Red
bi sviruckao svoje lagano, trendi sranje, a Philly Joe sve bi to zajedno gurao svojim modernim napikavanjem te nas ponovo poslao dalje svojim spretnim i okretnim rimshot-udarcima31, opako dobro izvedenima, takozvanim “Philly lickovima". Čovječe, kako je to bilo cool, nestvarno i fenomenalno. Svi su se glatko nadovezivali na svakoga, izvodili svakakve vrste vještih sranja, sve što ste mogli zamisliti. Ja sam im pritom govorio stvari kao primjerice: “Ne puštajte F do posljednje dobe. U modusu možete odsvirati pet doba više nego u slučaju da ga pustite, kao što se događa s četiri dobe. Pustite ga na posljednjem taktu, znate već, i naglasit ćete takt.” I oni bi me slušali. Bilo je to vještije od najvještijeg, klizilo je glatko kao da balansirate na ledu.
Trane je bio najglasniji, najbrži saksofonist kojeg sam imao prilike čuti. Mogao je istovremeno svirati i jako brzo i jako glasno, što je vrlo teško postići. Većina se svirača pri glasnom sviranju jednostavno zaglavi. Vidio sam mnogo saksofonista koji su se zapetljali u same sebe kad bi pokušali svirati na taj način. No Trane je uspijevao, i to fenomenalno. Kao da ga je obuzimala neka tajanstvena sila u trenutku kad bi stavio saks u usta, kao da je na djelu neka vrsta opsjednutosti. Bio je tako strastven - vatren i žestok - a ipak nekako tih i nježan kad nije svirao. Ugodan tip, sve u svemu.
Jednom me načisto prestravio. Bili smo u Kalifomiji kad je poželio otići zubaru i ugraditi si zub. Trane je mogao odjednom odsvirati dva tona pa sam zaključao da se zasluga za to može pripisati nedostatku jednog zuba. Smatrao sam da mu upravo to da je taj njegov posebni zvuk. Kad mi je rekao da se sprema posjetiti zubara da mu ovaj ugradi taj jedan zub, gotovo me obuzela panika. Rekao sam mu da imamo probu upravo tada kad je dogovorio termin. Zamolio sam ga može li ga odgoditi. “A-a”, rekao je, “ma kakvi, stari, ne mogu doći na probu, pa idem zubaru.” Pitao sam ga kakvu točno ugradnju planira napraviti, na što mi je odgovorio: “Trajni implantat.” Pokušao sam ga nagovoriti da ipak razmisli o protezi koju bi mogao vaditi svake večeri prije svirke. Pogledao me kao da sam prošvikao. Otišao je zubaru i vratio se s tako širom osmijehom na licu da ste imali dojam kako su mu usta puna bijelih klavirskih tipki. Na nastupu te večeri - mislim da smo svirali u Blackhawku - odsvirao sam svoj prvi solo te se povukao u stražnji dio uz Phillyja Joea, čekajući da Trane počne svoju dionicu, gotovo u suzama znajući da je usrao motku. No kad je odrapio mjuzu i kad je sve zazvučilo navlas isto kao prije, ne moram vam ni reći kakav mi je kamen pao sa srca!
Dok je bio u mom bendu, Trane nikad nije ništa napisao. Sve se svodilo samo na sviranje. Često smo na probama i na putu do mjesta održavanja gaže razgovarali o glazbi. Pokazivao bih mu razne trikove, a on bi uvijek samo šutio i ponavljao te stvari. Rekao bih mu: “Trane, evo nekoliko akorda, ali ih nemoj svirati baš uvijek tako, može? Katkad počni od sredine i nemoj zaboraviti da ih možeš odsvirati u trozvucima. To znači da možeš dobiti osamnaest, devetnaest različitih stvari u dva takta.” On bi samo sjedio ondje, širom otvorenih očiju, upijajući sve što sam mu pokazivao. Trane je bio inovator, jedan od onih ljudi kojima morate reći pravu stvar. Zato bih mu i govorio da krene od sredine jer je njegova glava ionako funkcionirala na taj način. Želio je da ga se izazove pa ako biste mu sranje predstavili na pogrešan način, on vas ne bi slušao. No Trane je također bio jedini svirač koji je mogao odsvirati akorde koje bih mu dao a da pritom uopće ne zvuče kao akordi.
Nakon gaže vratio bi se u svoju hotelsku sobu i vježbao dok bi ostali zaružili vani. Satima bi vježbao, i to nakon što bi odsvirao puna tri seta na nastupu. Nešto poslije, 1960., dao sam

31 Perkusionistička tehnika kojom bubnjar palicom istovremeno udara i po obruču i po membrani bubnja. Obično se rabi za naglašavanje pojedinih tonova, (op. prev.)

mu sopran-saksofon koji sam dobio od poznanice u Parizu, žene koja se bavila prodajom antikviteta, i to je i te kako utjecalo na njegov tenorski stil. Prije nego što je dobio taj sopran, još je svirao poput Dextera Gordona, Eddieja Lockjawa Davisa, Sonnyja Stitta i Birda. Njegov se stil promijenio nakon što je zasvirao na novom saksofonu. Odjednom, više nije zvučio kao drugi - njegov je novi zvuk bio potpuno jedinstven. Otkrio je da na sopranu može svirati lakše, lepršavije i brže nego na tenoru. To ga je iz temelja izokrenulo jer na tenoru nije mogao postići stvari koje je radio na altu te zato što je sopran-saksofon zapravo ravan instrument. A budući da je više volio niži registar, također je shvatio da sa sopranom može bolje razmišljati i slušati nego s tenor-saksofonom. Vrlo brzo njegov je sopran-saks zvučio gotovo kao ljudski glas, pomislili biste da to ljudski glas ječi žalopojkom, kuka i nariče.
Iako mi je Trane bio prirastao srcu, nismo se puno družili nakon što bismo odsvirali svoje i sišli s podija - odabrali smo različite životne stilove. Prije je njegova duboka ovisnost o heroinu bila razlog tome što si nismo baš najbolje sjeli, ja sam se upravo skinuo s dopa, a on se još fiksao. Sada je bio čist i gotovo nikad nije izlazio, već bi se vraćao u svoju hotelsku sobu i vježbao. Glazbi je uvijek pristupao vrlo ozbiljno i uvijek je strašno puno vježbao. No sada je to čak prešlo u drugu dimenziju, kao da je na nekoj važnoj misiji. Često mi je govorio da je dovoljno brljao i zabrljao, da je već potratio previše vremena te da nije posvećivao dovoljno pozornosti svom osobnom životu, obitelji i, povrh svega, glazbi. Bio je posvećen samo i jedino svojoj glazbi i sebi kao glazbeniku te vlastitom razvoju. Samo mu je to bilo na pameti. Nije ga mogla zavesti ženska ljepota jer je već bio zaveden - očaran ljepotom glazbe, a moglo se reći da je doista vjeran toj svojoj ženi. Ja sam funkcionirao na drugim razinama - čim bi s glazbom bilo gotovo, već bih se nacrtao na vratima u potrazi za nekom zgodnom damom s kojom ću provesti noć. Cannonball i ja sjedili bismo i razgovarali, katkad i izlazili u provod, kad ne bih bio zauzetom ženama. Još sam bio prijatelj s Phillyjem, no on je bez prestanka ganjao taj svoj nesretni dop - on, Paul i Red još se toga nisu okanili. Ipak, svi smo u bendu bili bliski i jako smo se dobro slagali.
Ponovo smo se vratili u New York. Cannonball je s kućom Blue Note potpisao ugovor za snimanje ploče pa me zamolio da tog dana i ja sviram na sessionu. Izišao sam mu u susret. Ploča se zvala Something Else i dobro je ispala. Želio sam u studio dovesti i svoju grupu pa smo u travnju snimili pjesme “Billy Boy”, “Straight, No Chaser”, “Milestones”.
Za album Milestones, objavljenom za Columbiju. Svirao sam klavir u pjesmi “Sid’s Ahead” jer je Red poludio na mene kad sam mu pokušao nešto sugerirati i napustio snimanje. No sve u svemu jako mi se svidio zvuk koji je bend postigao na toj ploči, znao sam da imamo nešto posebno. Trane i Cannon zaista su pošteno otprašili svoje, dotad su se već doista navikli jedan na drugoga.
Bila je to također prva ploča na kojoj sam glazbu u cijelosti počeo pisati u modalnom32 obliku - primjerice, na naslovnoj pjesmi “Milestones” služio sam se upravo tim oblikom. Modalna glazba temelji se na sedam tonova određene ljestvice, i to na svakom od tih tonova. Ljestvica se gradi na svakom od tih tonova, to jest na jednom osnovnom tonu od njih sedam. Skladatelj i aranžer George Russell običavao je govoriti da se u modalnoj glazbi C nalazi na mjestu na kojem bi se trebao nalaziti F. Kaže da cijela klavirska struktura počinje sa F. O modalnom obliku naučio sam sljedeće: kad sviraš na taj način i kreneš u tom smjeru, tada

32 Modalni džez oslobođen je čvrstih okvira melodije i harmonije, omogućuje da svaki instrument u bendu improvizira - pristup se temelji na melodijskim improvizacijama, a ne na promjeni akorda. Ukratko, modalni pristup znači povratak melodiji, (op. prev.)

možeš tako nastaviti u beskraj. Ne moraš se brinuti o changesima i sličnim sranjima. Možeš mnogo više učiniti s melodijskom linijom. Kad svirate u modalnom načinu, onda je glavni izazov koji se pred vas postavlja zapravno melodična inventivnost - koliko domišljati možete postati u melodijskom smislu. To se ne može usporediti s osnovnim znanjima o akordima - znate da je s akordima gotovo na kraju harmonijske cjeline od trideset dva takta pa ne možete učiniti baš ništa osim ponoviti ono što ste već odsvirali, samo ovaj put s varijacijama. Maknuo sam se od takvog shvaćanja i uronio u melodičnije načine sviranja. Upravo sam u modalnom načinu uočio brojne mogućnosti.
Nakon što je Red Garland demonstrativno otišao našao sam novog pijanista po imenu Bill Evans.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:10 am




Nisam bio ljut na Reda, samo sam shvatio da je minuo trenutak u kojem je on mogao pridonijeti zvuku koji sam želio od benda. Trebao sam pijanista koji se zanimao za modalnu stvar, a Bill Evans bio je upravo to. S njim me upoznao George Russell, koji je s Billom studirao. Georgea sam poznavao još iz starih vremena, dok smo se družili u Gilovoj kući u 55. ulici. Sve sam dublje ulazio u modalnu tematiku pa sam Georgea pitao poznaje li nekoga tko na klaviru može odsvirati takve stvari koje su me zanimale i on mi je preporučio Billa.
Sa svijetom modalne glazbe upoznao sam se gledajući izvedbu Afričkog baleta33 iz Gvineje. Ponovo sam se počeo viđati s Frances Taylor; sada je živjela u New Yorku i plesala u jednoj plesnoj predstavi. Naletio sam na nju u 52. ulici i bilo mi je stvarno drago što je opet vidim. Odlazila je na sve plesne predstave u gradu i ja bih išao s njom.
U svakom slučaju, išli smo na predstave Afričkog baleta, koje su me potpuno izbacile iz takta onim što članovi radili - koracima, onim letećim skokovima i svime ostalim. Te sam večeri čuo kako sviraju kalimbu34 i pjevaju tu pjesmu s drugim plesačima, čovječe, bilo je to nešto posebno, snažno i puno energije. Bilo je prekrasno. A tek njihov ritam! Ritam plesača nije se mogao opisati riječima. Odbrojavao sam dok sam ih gledao. Bila je to čista akrobatika. Imali su jednog bubnjara koji ih je promatrao kako plešu, kako izvode svoje skokove i okrete i sve to nešto, a kad bi plesači odskočili, on bi zabubnjao DA DA DA DA BUM! u tom opako dobrom ritmu. Lupio bi po bubnju i kad bi doskočili na tlo. Čovječe, uspio je uloviti sve njihove pokrete, sve što su plesači radili na sceni. I drugi su ih bubnjari pratili. Udarali bi ritmove kao što su 5/4, 6/8 i 4/4, ritam bi se mijenjao i iskakao. To je bilo ono ključno, ona tajna, onaj skroviti element u njima samima. Afrička ritmičnost. Znao sam da to ne bih mogao izvesti samo na temelju promatranja njihova plesa jer nisam Afrikanac, no jako mi se sviđalo to što su radili. Nisam ih želio kopirati, ali su mi dali ideju, na temelju njihova plesa uvidio sam koncept.
Kad je Bill Evans - katkad smo ga zvali Moe - postao članom benda, bio je tako tih, čovječe. Jednog sam mu dana, tek da vidim kako će reagirati, rekao: “Bille, ti znaš što ti je činiti, zar ne, što se od tebe zahtijeva u ovom bendu?”
Pogledao me sav u čudu i zbrci, odmahnuo glavom i odgovorio: “Ne znam, Miles, što moram raditi?”
Rekao sam mu: “Bille, znaš da smo svi ovdje poput braće i da smo svi u ovoj kaši zajedno pa onda i od tebe očekujem da se uklopiš, da sudjeluješ u zajedničkim stvarima, kužiš što ti hoću reći? Moraš se poševiti s nama.” Mislim, sad sam se malo našalio, ali je Bill bio mrtav ozbiljan, baš kao i Trane.

33 eng Ballet Africaine
34 engl. finger (thumb) piano, afričko glazbalo iz porodice idiofona (udaraljki) (op. prev.)

Gruntao je o tome petnaestak minuta, vratio se i rekao mi: “Miles, razmišljao sam o tome što si mi upravo rekao, no ja to jednostavno ne mogu, ne mogu i točka. Želio bih svima ugoditi i sve usrećiti u ovom bendu, no neke stvari ne mogu progutati.”
Pogledao sam ga, nasmiješio mu se i uzviknuo: “Moj čovjek!” Tada je shvatio da sam ga samo zajebavao.
Bill je sa sobom donio golemo znanje o klasičnoj glazbi, o velikanima kao što su Rahmanjinov i Ravel. Upravo mi je on i savjetovao da poslušam talijanskog pijanista Artura Michelangelija i odmah sam se zaljubio u njegovo sviranje. Bill je u sebi imao neku tihu, prigušenu vatru koju se osjetila u njegovu sviranju klavira i koju sam jednostavno obožavao. Način na koji je prilazio glazbi, zvuk koji je proizvodio svojim prstima bio je kristalno čist, kao da slušate pjenušanje vode koja se spušta niz djevičansko čisti slap. Ponovo sam morao poraditi na promjeni zvuka benda zbog Billyjeva stila - morali smo uzeti u obzir ponešto drukčije melodije, prije svega one mekše. Bill je svirao ispod ritma, i to mi se sviđalo, način na koji je s bendom izvodio ljestvice. Redovo sviranje nosilo je ritam, a Bill je sada to nekako umekšao, povukao se i suzdržao, što je odgovaralo modalnom smjeru kojim sam krenuo. Sviđalo mi se što Bill to radi čak i bolje. Ipak, još sam bio blizak i Redovu stilu pa sam ga nekoliko puta pozvao da zasvira s nama, a najviše mi se uklapao u sliku kad smo se držali Ahmadove spike. I Bill je mogao pomalo pratiti Ahmadov stil, iako je u tim svirkama zvučio pomalo divlje.
U proljeće 1958. prekinuli smo s nastupima u Cafeu Bohemia, gdje smo svirali čak dvije godine, i otišli u Village Vanguard, klub u vlasništvu tipa po imenu Max Gordon. Rulja koja nas je dolazila slušati u Bohemiju samo se preselila u Vanguard i punila taj klub iz večeri u večer, dok god smo nastupali ondje. Prešao sam u Vanguard jer mi je Max dao više love od Bohemije. Prije premijemog nastupa morao mi je dati tisuću dolara predujma u kešu jer u suprotnom ne bismo zasvirali.
No najvažnija stvar koja mi se dogodila u proljeće 1958. bila je Frances Taylor, koja se vratila u moj život. Čovječe, bila je to predivna žena, dovoljno mi je bilo samo da budem u njezinoj blizini. Riješio sam se svih drugih žena i tijekom tog vremena bio samo s njom. Bili smo nevjerojatno kompatibilni - u horoskopu sam Blizanac, a ona Vaga. Ta se žena riječima nije mogla opisati, bila je jednostavno nevjerojatna. Poprilično visoka, puti boje meda, predivne kože, meke i glatke poput svile, osjećajna i umjetnička duša. Vrlo elegantna, graciozna i ljupka. Kad je tako opisujem, zvuči kao da je bila savršena, zar ne? E pa, odnio me vrag ako nije bila na korak do savršenstva. I svi su je drugi jednostavno obožavali. Znam da se jako sviđala Marionu Brandu i Quincyju Jonesu, koji se tada već pojavio na sceni. Quincy joj je čak dao i prsten, a ipak nije znao ono što je meni bilo poznato. Naime, Frances i ja počeli smo zajednički živjeti u mom stanu gore na Desetoj aveniji, a zaustavljali bismo promet gdje god da smo se pojavili.
Mercedes-benz zamijenio sam bijelim ferrarijem s pomičnim krovom koji me stajao nešto oko 8000 dolara, što je u ono vrijeme bila poprilična svota para. I tako smo se vozili gradom, ona i ja, u tom spektakularnom autu. Jebeni gad kao ja - crnjo tamniji od najcrnje noći - vozika se uokolo s takvom ljepoticom od ženske! Kad bi zakoračila iz te mrak pile od auta, činilo se kako je sva u nogama - imala je tako dugačke, prekrasne plesačke noge, a kretala se i imala držanje prave plesačice. Čovječe, kakav je to prizor bio, ljudi su zastajali kao ukopani i gledali je širom otvorenih usta, slineći i gutajući je pogledom.
Skockao bih se svaki put kad sam bio u javnosti, svaki je detalj morao biti na svom mjestu, a takva je bila i Frances. Časopis Life čak me uvrstio u svoje međunarodno izdanje kao primjer
crnca koji čini nešto za svoj narod. To je bilo sasvim u redu. No uvijek sam se pitao zašto priču o meni nisu stavili i u američko izdanje časopisa.
Frances je bila iz Chicaga, također sa Srednjeg Zapada, pa smo se možda i zbog toga tako brzo sparili i sjeli jedno drugome, nikad nismo morali trošiti vrijeme na objašnjavanje nekih stvari. I ona je bila crna, što je također pridonijelo našem slaganju, iako mi boja kože nikad nije igrala važnu ulogu u odnosima sa ženama - ako su bile prave ženske, onda su bile prave i za mene, bez obzira na boju kože. Isto mišljenje imam i prema muškarcima, dobar prijatelj je dobar prijatelj, bio on bijel ili cm.
Frances je dobro utjecala na mene - smirila me i maknula s ulice, omogućila mi je da se više koncentriram na glazbu. Zapravo sam bio vuk samotnjak, a i ona. Uvijek bi mi govorila: “Uvježbavali smo ovo četiri godine, Miles, pa hajdemo se potruditi da i uspije.” Toliko sam je volio da sam prvi put u životu osjetio ljubomoru. Sjećam se da sam je jednom, kad se vratila izvana, udario samo zato što je spomenula nešto u smislu toga da je Quincy Jones zgodan. Prije nego što sam postao svjestan što se uopće dogodilo, srušila se na pod od siline udarca, istrčala iz stana gola golcata i pobjegla u stan preko puta, u kojem su živjeli Monte Kay i Diahann Carroll. Dali su joj nešto odjeće pa je otišla do Gila Evansa i ondje provela noć jer je strahovala da ću razbiti vrata Diahann i Montea i ponovo je napasti. Gil me nazvao i rekao mi da je kod njega, na sigurnom. Poslije sam joj rekao da više nikad ne izgovori ime Quincyja Jonesa preda mnom, i doista, nikad ga više nije spomenula.
Verbalno smo se prepucavali i svađali, kao i svi parovi, no tada sam prvi put podignuo ruku na nju - iako ne i posljednji. Svaki put kad bih je udario osjećao sam se kao govno jer mnogo puta ona uopće nije bila kriva, već su za ispad bili zaslužni moj temperament i ljubomora. Hoću reći, nikad prije nisam bio ljubomoran, tek sam s njom doživio taj osjećaj. Prije nje uopće nisam mario kako se žena ponaša i što radi - nije me bilo briga jer me zanimala samo glazba. Sad se situacija promijenila - počelo me dirati, što mi je bilo potpuno novo iskustvo, teško za shvatiti u pojedinim trenucima.
U trenutku kad smo počeli ozbiljnu vezu, ona je bila zvijezda, na putu da postane doista slavna, vjerojatno najbolja crna plesačica. Kad je osvojila nagradu za najbolju plesačicu, za brodvejsku ulogu u mjuziklu Priča sa zapadne strane35, sa svih su strana počele pljuštati ponude. No odgovorio sam je od prihvaćanja bilo kakvih ponuda jer sam želio da ostane sa mnom kod kuće. Poslije ju je Jerome Robbins osobno zamolio da sudjeluje u snimanju filmske verzije predstave, ali joj nisam dopustio da prihvati ponudu. Nisam je pustio da nastupi ni u mjuziklu Golden Boy nakon što ju je Sammy Davis ml. osobno pozvao na suradnju dok smo svirali u Philadephiji. Sutradan ujutro održavale su se probe i audicija pa ju je on zamolio da svrati. Sljedeće jutro, u osam sati, bili smo na autocesti u mom ferrariju, na putu kući u New York. To je bio moj odgovor.
Jedino što sam želio bilo je da bude uz mene cijelo vrijeme. Nije se dala i svađala se sa mnom oko toga govoreći mi da i ona također ima karijeru, da je i ona umjetnica, no ja jednostavno nisam želio slušati sranja koja bi nas mogla razdvojiti. Ubrzo je prestala poticati i spominjati tu temu te je počela držati sate plesa za ljude kao što su Diahann Carroll i Johnny Mathis. To mi nije smetalo jer smo svaku večer bili zajedno kod kuće.
Frances je iza sebe već imala jedan brak i sinčića po imenu Jean--Pierre, koji je živio u Chicagu s njezinim roditeljima, Maceom i Ellen, dok se ona bavila svojom plesnom karijerom. Jednog dana, kad smo već neko vrijeme živjeli zajedno, nazvao je njezin otac iz Chicaga i želio

35 engl. West Side Story

razgovarati sa mnom. Neko je vrijeme vrdao i okolišao, obilazio kao mačak oko vruće kaše, a onda je prešao izravno na stvar i pitao kad mislim oženiti Frances. Rekao mi je: “Vidi, Miles, ja na to gledam ovako: ako se s nekim skrasiš dovoljno dugo, živiš s njim i isprobaš kako je to biti zajedno, onda znaš čini li ti to zadovoljstvo, znaš da ćeš nastaviti tako ili odustati od svega. Dakle, što je s tobom i Frances, što ćete vas dvoje učiniti, kad ćete se vjenčati?”
Njezin mi je otac bio drag, vrlo ugodan muškarac. Poznavao sam ga i uvijek smo razgovarali kao muškarac s muškarcem. Znao sam da se brine o svojoj kćeri jer je bio takav tip osobe pa sam mu ovako odgovorio: “To se tebe uopće jebeno ne tiče, Maceo. Frances to ne smeta pa što ti onda imaš s tim, stari? Oboje smo odrasle osobe, to ti je valjda jasno!”
Nije rekao više ni riječi o tome neko vrijeme, no ipak je sporadično znao staviti tu temu na dnevni red pa bih mu ja odbrusio na isti način kao prvi put, sve dok se ipak na kraju nismo vjenčali, nešto poslije.
Kad sam je još prije, prvi put nakog duljeg vremena, susreo u New Yorku, Frances je plesala u operi Porgy i Bess u City Centeru. Često sam je išao gledati i upravo mi je ondje pala na pamet ideja da napravimo album s aranžmanima iz opere Porgy i Bess, koji smo Gil i ja na kraju i snimili u ljeto 1958. Veza s Frances na mene je snažno utjecala i na drugi način, koji nije bio izravno povezan s glazbom - cijelo sam vrijeme odlazio na njezine plesne predstave pa sam se stvarno zainteresirao i za ples i za kazalište, jer smo počeli često odlaziti i na kazališne predstave. Čak sam i napisao pjesmu posvećenu njoj, koju sam nazvao “Fran Dance”, a snimili smo je na albumu s pjesmom “Green Dolphin Street”. Nakon što je završio njezin angažman u Porgy i Bess nastupala je u mjuziklu Mr. Wonderful sa Sammyjem Davisom ml.
U to su vrijeme ljudi već počeli govorkati o “karizmi Milesa Davisa”. Ne znam kako se to sranje uopće počelo povlačiti uokolo, no bilo je posvuda rašireno. Čak su i glazbeni kritičari sjahali s mojih leđa i mnogi su me nazivali “nasljednikom Charlieja Parkera”.
Prvo važno snimanje tog seksteta s Billom Evansom u bendu odradili smo u svibnju 1958., ploča se zvala Jazz Track i sadržavala je pjesme “Green Dolphin Street”, “Stella by Starlight”, “Love for Sale” i “Fran Dance”. Philly Joe ponovo nas je napustio pa ga je na tom snimanju zamijenio Jimmy Cobb, koji je već jedanput radio sa mnom kad je nakratko zamijenio Arta Taylora na nastupima u Cafeu Bohemia. Svima su već dozlogrdile Phillyjeve narkićke pizdarije i jednostavno ga nismo više takvog mogli podnositi. Na posljetku je otišao i osnovao vlastiti bend u kojem bi s vremena na vrijeme zasvirao i Red Garland. Meni je nedostajao taj famozni Phillyjev potez, onaj njegov “Philly lick” po rubu bubnja. Jimmy je bio dobar bubnjar koji je zvuk benda upotpunio i obogatio vlastitim stilom, koji je u grupu donio nešto svoje. Budući da sam ja svirao s ritam-sekcijom, nastojao sam ih nadsvirati, i znao sam da će Paul, Bill i Jimmy reagirati na to i pokušati nadsvirati mene, zajedno mi isprašiti guzicu. U tom mi je segmentu Philly jako nedostajao, no znao sam da ću s vremenom zavoljeti i naviknuti se i na Jimmyja.
Columbia je sve pjesme koje smo snimili na sessionu “Green Dolphin Street” stavila na stranu B ploče s glazbom za film Louisa Mallea Elevator to the Gallows i ovdje je objavila pod naslovom On Green Dolphin Street. To je bila prva ploča koju je novookupljena grupa odradila kao bend. Nakon toga, u lipnju, gostovao sam na albumu velikog orkestra Francuza Michela Legranda, koji je radio za Columbiju. Coltrane, Paul Chambers i Bill Evans također su svirali na tom albumu. U to smo vrijeme svirali posvuda po New Yorku, u klubu Vanguard, te smo poslije nastupili i na Newport Jazz Festivalu.
Vratio sam se i s Gilom ušao u studio u želji da snimimo album Porgy and Bess. Počeli smo potkraj srpnja i radili sve do sredine kolovoza. Na tom albumu nisam surađivao s Traneom i Cannonom jer bi njih dvojica previše dominirali, previše bi se isticali u saks-sekciji. Želio sam
samo jasne i izravne tonove. Nitko se nije mogao uskladiti s njihovim zvukom pa sam jednostavno uzeo tipove koji su svirali bljedunjavo i prosječno, što je baš odgovaralo takvim bljedunjavim i prosječnim pjesmama. Nisam pozvao ni Billa Evansa jer na snimanju nisam predvidio zvuk klavira. No uzeo sam Paula i Jimmyja Cobba, a dobro mi je došao i Philly Joe u nekoliko pjesama. Ostali glazbenici bili su uglavnom studijski svirači, a jedan od njih, svirač tube Bill Barber, već se pojavio na albumu Birth of the Cool. To je zapravo bilo sjajno jer sam se na nekim mjestima morao jako približiti zvuku ljudskog glasa, trebao sam postići taj dojam instrumentima. To nije bio nimalo lak zadatak, no uspio sam. Gilovi aranžmani bili su sjajni. Napravio je aranžman za pjesmu “I Loves You, Porgy”, napisao mi je ljestvicu koju sam trebao svirati. Bez ijednog akorda. Iskoristio je dva akorda za neki drugi slog pa su moje pasaže u kombinaciji s tim akordima davale veliku slobodu i prostor da se čuju i druge stvari.
Osim za Ravela i svu silu drugih glazbenika, Bill Evans zapalio me i za Arama Hačaturjana, armenskog skladatelja. Često sam ga slušao, a posebno me zaintrigiralo njegovo korištenje raznoraznih ljestvica. Klasični skladatelji, barem neki od njih, dugo su vremena pisali glazbu na taj način, za razliku od džez-glazbenika. Džezisti su mi uvijek davali melodije s akordima, a ja ih onda nisam želio svirati. Glazba je bila pregusta, zbijena - jednostavno, bilo je previše toga u njoj.
Dakle, snimili smo album Porgy and Bess, te se nakon toga otputili u Philadelphiju gdje smo imali dogovorene svirke u klub Showboat. Ondje je policajac odjela za narkotike pokušao privesti Jimmyja Cobba i Coltranea zbog droge, no svi su bili čisti. Jednom su čak i mene krenuli zajebavati oko toga, tražeći drogu za vrijeme jedne od gaža. Samo sam spustio gaće i rekao tim usranim gadovima da mi pregledaju šupak budući da to sranje nisu mogli pronaći ni na jednom drugom mjestu. Čovječe, svi su u toj policiji u Philadelphiji bili odvratni kučkini sinovi, prcali bi vas u mozak, a bili su najkorumpiraniji podlaci na planetu, ali i zatucani rasisti.
No stvari su u grupi krenule nizbrdo. Nakon otprilike sedam mjeseci Bill nas je želio napustiti jer je mrzio sva ta putovanja uzduž i poprijeko, a i planirao je pokrenuti nešto svoje. I Cannonball je govorio nešto u tom stilu, želio je ponovo okupiti svoju staru grupu, čak je i Coltrane počeo osjećati da je vrijeme za promjenu. Što se tiče Cannona, nije mu se sviđalo što igra ulogu drumskog menadžera, isplaćuje ljude i sve to. No to je radio samo zbog toga što ga je krasila čista glava za takve stvari i ja sam doista imao puno povjerenje u njega. Davao sam mu dodatnu lovu zato što je vodio brigu o tome pa je zapravo zarađivao više od svih drugih u bendu, osim mene. Kad je tek došao u bend, rekao je da će ostati samo godinu dana, po toj računici do listopada 1958. Uvjerio sam ga da ostane još samo malo i on se složio, no Harold Lovett i ja morali smo uložiti prilično napora da ga zadržimo.
Jedna od stvari koja je utjecala na Billovu odluku da napusti bend, a koja me iskreno povrijedila, bila su sranja koja su mu nametali neki crnci zbog toga što je bio jedini bijelac u našem bendu. Mnogi su nam crnci to zamjerali jer sam imao vrhunski mali džezistički sastav i najbolje plaćao svoje ljude pa sam onda valjda trebao imati i crnca na klaviru. Mislim, ne pušim takva sranja, uvijek sam u svojoj grupi želio samo najbolje svirače i nisam razbijao glavu oko toga jesu li crni, bijeli, plavi, crveni ili žuti. Dok god su mogli odsvirati ono što sam tražio od njih, to je bilo to. No bio sam svjestan toga da su te primjedbe snažno odjeknule u Billovoj glavi i da se zbog toga nije osjećao baš najbolje. Bill je bio vrlo osjećajan i nije trebalo puno da ga nešto takne u žicu. Mnogo je ljudi govorilo da ne svira dovoljno brzo i dovoljno žestoko, da je previše mek i slabunjav. Zato se na vrhu svih tih sranja i smjestila ta primjedba o čestim putovanjima i želja da osnuje vlastitu grupu, da svira vlastitu mjuzu, kamo su također težili Coltrane i Cannonball.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:11 am



Svake smo večeri svirali isti program i mnogo je tih stvari bilo standardno, to jest moja mjuza. Znao sam da oni žele svirati svoje stvari i izgraditi vlastiti identitet u glazbenom smislu. Nisam ih okrivljavao što misle na taj način. No imali smo najbolji sastav na sceni, bio je to moj bend i nastojao sam ga održati na okupu što sam dulje mogao. U tome je ležao problem, no to se nakon određenog vremena događalo s većinom bendova. Ljudi jednostavno nadrastu jednu druge, kao što se dogodilo sa mnom i Birdom pa na kraju svatko mora poći svojim putem.
Bill je u studenome 1958. napustio bend i odselio se bratu u Louisianu. Ubrzo se vratio i osnovao vlastitu grupu. Vrlo je brzo u bend doveo Scotta LaFara na basu i Paula Motiana na bubnjevima, proslavio se s tom grupom i osvojio brojne Grammyje. Bio je sjajan pijanist, no ipak mislim da više nikad nije postigao tako dobar zvuk kao dok je svirao sa mnom. Neobično je to s bijelcima - ne svima, ali s većinom njih - uspiju se snaći u crnačkom bendu ali odlaze i počinju svirati s bijelcima, bez obzira na to koliko se crni tipovi dobro odnosili prema njima. Isto je postupio i Bill, ja ne tvrdim da je mogao dobiti crnce koji bi bili bolji od Scotta i Paula, samo kažem da sam se osvjedočio i vidio kako se to s bijelcima uvijek iznova ponavlja.
Zamolio sam Reda Garlanda da uskoči na Billovo mjesto dok mu ne nađem zamjenu - ostao je tri mjeseca, a onda otišao i osnovao vlastiti trio. Dok je svirao u bendu, Red bi odlazio i na turneje s nama, a onda smo se svi vratili i gostovali u Town Hallu, čak je i Philly Joe svirao na toj gaži jer je Jimmy Cobb bio bolestan. Bilo je to poput ponovnog okupljanja i svi su dali sve od sebe. No opet smo krenuli na put pa sam se morao dogovoriti s Traneom, koji je sad već ozbiljno namjeravao otići. Čak se počeo i opuštati, svirati bolje i s više samopouzdanja nego ikad prije. Osim toga, bio je sretan, ostajao bi kod kuće i nabacivao kile. Počeo sam ga zezati zbog viška kilograma, no te ga stvari uopće nisu dirale, znate na što mislim, nimalo nije mario za sitnice kao što su tjelesna težina, odjeća i sva druga sranja koja idu uz to. Jedino ga je glazba zanimala, nije mario ni za što drugo osim za to kako zvuči njegova mjuza. Počeo sam se zabrinjavati jer je jeo brda slatkiša, što mu je bila zamjena za drogu, pa sam mu ponudio da od mene kupi opremu za vježbanje kako bi mogao poraditi na svojim kilogramima.
Trane me običavao zvati “učiteljem” i bilo mu je teško priznati da želi otići - to sam doznao od drugih ljudi kojima je izrazio svoju želju. No na posljetku mi je ipak rekao što ga muči pa smo se nagodili - preporučio sam mu Harolda Lovetta kao menadžera koji mu je trebao pomoći u rješavanju njegovih financijskih poslova. Harold mu je tada s Nesuhijem Ertegunom sredio ugovor za snimanje u Atlantic Recordsu - Nesuhi je oduvijek bio Traneov obožavatelj, još od njegovih prvih koraka u našem bendu. Trane je odrađivao neke stvari za Prestige kao prvi čovjek benda, što sam mu ja omogućio, no kao i obično - Bob Weinstock plaćao je bijednu crkavicu. Harold je za Tranea utemeljio izdavačku kuću (zadržao ju je do svoje smrti 1967., kao i suradnju s Haroldom Lovettom kao svojim menadžerom). Mislio sam si ovako: ako Trane već započinje svoj biznis, onda o njemu mora nešto i naučiti, mora imati nekoga kome može vjerovati. Kako bih Tranea zadržao što dulje u bendu, zamolio sam Jacka Whittemorea, svog agenta, da dogovori nastupe za Traneovu grupu kad god mi ne bismo svirali, i tako je i bilo. Sve u svemu, početkom 1959. Trane je bio u odličnom položaju - pred sobom je imao vlastitu, neovisnu karijeru pa je počeo putovati i nastupati. Ako nije svirao sa mnom, uvijek je mogao negdje zasvirati, i to kao gazda, predvodeći vlastiti bend.
Cannonball je učinio isto pa smo u grupi 1959. imali trojicu ljudi s vlastitim bendovima, što je donekle zakompliciralo cijelu situaciju. Trane je svog bubnjara pronašao u Elvinu Jonesu, mom starom prijatelju iz Detroita, i neprestano ga je kovao u nebesa - a ja sam i te kako bio svjestan toga koliko je Elvin dobar. Cannon je svirao sa svojim bratom Natom, obojica su znala što žele postići i kamo smjeraju. Bilo mi je drago zbog njih, ali krivo zbog mene - naslućivao
sam zlokobne događaje, znao sam da će uskoro svemu biti kraj. Lagao bih kad bih rekao da me to nije ispunjavalo tugom jer sam od sveg srca volio svirati s tim bendom, smatrao sam da je to najbolji mali bend svih vremena ili u najgorem slučaju najbolji bend koji sam imao prilike poslušati.
U veljači sam pronašao novog pijanista, zvao se Wynton Kelly. Bio je još jedan pijanist koji mi se jako sviđao - ime mu je bilo Joe Zawinul (koji je poslije ipak zasvirao sa mnom). Ipak, u tom se trenutku bendu pridružio Wynton. Došao je s Karipskog otočja, s Jamajke, a neko je vrijeme svirao s Dizzyjem. Sviđao mi se Wyntonov stil, bila je to kombinacija Reda Garlanda i Billa Evansa, a mogao je odsvirati gotovo sve. Osim toga, rasturao je kad bi pratio solista, čovječe, bio je jebeno dobar u tome. Cannonball i Trane obožavali su ga, baš kao i ja.
Wynton nam se pridružio prije nego što sam se zaputio u studio i snimio Kind of Blue, no već sam planirao da taj album snimim s Billom Evansom na klaviru, osmislio sam ga na temelju njegova stila i on je već pristao da svira tom prilikom. U studio smo ušli prvog ili drugoga dana mjeseca ožujka 1959. Na albumu Kind of Blue svirao je sekstet - Trane, Jimmy Cobb, Paul, Cannon, ja i Wynton Kelly - no Wynton je svirao samo u jednoj pjesmi, “Freddie Freeloader”. Ta je pjesma nazvana po crncu kojeg sam poznavao, a koji je uvijek nastojao nešto besplatno ušićariti od vas i uvijek se muvao džez-scenom, bilo ga je posvuda. Bill Evans svirao je ostale pjesme.
Album Kind of Blue snimili smo tijekom dvaju sessiona - jednog u ožujku i drugog u travnju. U pauzi između dvaju snimanja, s Gilom Evansom i velikim orkestrom snimio sam televizijsku emisiju u kojoj smo izvodili pjesme s albuma Miles Ahead.
Kind of Blue također je bio rezultat modalnog pristupa koji sam počeo razvijati na albumu Milestones. Ovaj sam put dodao nešto malo novog zvuka koji mi je bio u sjećanju još iz Arkanzasa - urezao mi se u pamćenje dok smo se vraćali kući iz crkve, kad sam čuo seljane kako pjevaju gospele, duhovne crnačke pjesme. Vratio mi se taj osjećaj i počeo sam se prisjećati kako je zvučila ta glazba, kakvom mi se činila u tom trenutku. Upravo je taj osjećaj bio ono čemu sam se pokušavao što više približiti. Taj je osjećaj kolao mojim krvotokom, mojim stvaralačkim bićem, a ja sam zaboravio da se on još nalazi ondje, u meni. Napisao sam taj blues pokušavajući se vratiti tom osjećaju koji sam doživio kao šestogodišnjak, dok sam s rođakom hodao mračnom arkanzaškom cestom. Napisao sam oko pet taktova melodije i snimio je pa na to dodao neku vrstu brzog prohoda u miks, jer je to bio jedini način da postignem zvuk afričke kalimbe. No vi nešto napišete, onda tipovi to prerade i melodiju svojom kreativnošću i maštom odvedu sasvim drugim smjerom, a vama jednostavno promakne i izbjegne prvotna namjera, smjer kojim ste željeli poći. Pokušavao sam napraviti jednu stvar, a na kraju sam postigao nešto sasvim drugo.
Nisam napisao glazbu za Kind of Blue, već sam napravio skice onoga što bi svaki od nas trebao odsvirati - želio sam mnogo spontanosti u izvedbi, baš poput onoga čega sam se sjećao iz predstave Afričkog baleta i međusobne interakcije plesača, bubnjara i svirača kalimbe. Sve je bilo odrađeno iz prvog pokušaja, što je samo dokazivalo razinu svačije izvedbe. Bilo je jednostavno prekrasno. Neki su ljudi uokolo pričali da je Bill sudjelovao na komponiranju glazbe za album Kind of Blue. To nije istina - sve na njemu moje je djelo, i koncept je moj. Njegova zasluga leži u tome što mi je skrenuo pozmost na neke od skladatelja klasične glazbe koji su me se dojmili i utjecali na moj rad. No Bill je te stvari koje smo snimili prvi put vidio kad sam mu pružio skicu da je pogleda, kad i svima drugima. Nismo čak ni uvježbavali ono što smo trebali odsvirati - imali smo tek Petak ili šest proba u posljednje dvije godine - jer sam uza se imao sjajne glazbenike i samo je na taj način bend mogao funkcionirati.
Bill je na Kind of Blue svirao u molskom modusu. Pripadao je onoj vrsti svirača koji bi svirajući s vama doista i završio sve što bi započeo, no pritom bi sve odveo još malo dalje. Podsvjesno ste to i te kako dobro znali iako bi to uvijek unijelo malo tenzije u svačiju izvedbu, što zapravo i nije bilo loše. A budući da smo se silno zainteresirali za Ravela (posebno njegov “Koncert za lijevu ruku i orkestar”) i Rahmanjinova (“Koncert br. 4”), odjeci svih tih sfera bili su tu negdje u našoj mjuzi. Kad sam ljudima govorio da nisam uspio dobiti ono što sam htio postići na Kind of Blue, da sam promašio točno određeni zvuk afričke kalimbe kojega poslije nije bilo u onome što sam na kraju dobio, gledali bi me u nevjerici kao nekog luđaka. Svi su tvrdili da je ta ploča remek-djelo - i meni se uvukla pod kožu - pa su mislili da im želim podvaliti. No pokušao sam im objasniti što sam želio postići s većinom pjesama na albumu, posebno u “All Blues” i “So What”. Jednostavno sam fulao, nisam uhvatio tu toliko željenu notuBillie Holiday umrla je u srpnju 1959. i dobro se sjećam tog dana. Nisam je baš dobro poznavao, nismo se previše družili niti se posjećivali. No Billie je voljela mog sina Gregoryja. Bio je milo dijete i ona ga je takvim smatrala. Znao sam da se ona i njezin muž ne slažu najbolje jer mi je jednom prilikom rekla: “Miles, rekla sam mu da me ostavi na miru. Može uzeti našu kuću, sve što imamo, samo neka me pusti na miru.” No to je bilo sve čega se sjećam od naših osobnih razgovora. Rekla mi je još da voli muškarce građene kao Roy Campanella, hvatač Brooklyn Dodgersa još iz stare ere, jer je smatrala da takva vrsta muškaraca posjeduje seksualnu težinu koju je voljela osjetiti kad bi vodila ljubav s nekim. Sviđale su joj se kratke, široke, krupne muške noge, niska guzica, bikovska građa. Iz toga što mi je rekla zaključio sam da je Billie stvarno voljela seks i uživala u njemu, sve dok droga i alkohol nisu ubili i taj njezin snažni seksualni nagon.
Sjećam se također da je bila topla i draga žena, glatkog lica i svijetlosmeđeg tena, pomalo nalik na indijanske žene, prije nego što joj je droga potpuno uništila lice. Ona i Carmen McRae izgledom su me podsjećale na moju majku, Carmen čak i više od Billie. Zaista, Billie je bila predivna žena prije nego što su je alkohol i droga iscrpili i slomili.
Posljednji sam je put vidio živu početkom 1959., kad je došla u Birdland, gdje sam nastupao. Pitala me da joj dam nešto novca kako bi si mogla kupiti heroin, a ja sam joj dao što sam imao. Mislim negdje oko sto dolara. Njezin muž John (zaboravio sam mu prezime) podržavao je njezino drogiranje kako bi je mogao držati na uzdama. On je sam bio ovisnik o opijumu. Pozivao bi me da dođem k njemu, da zajedno legnemo i popušimo koji dim opijuma. Nikad nisam prihvatio poziv, nijednom u svom životu nisam probao pušiti opijum. Droga je uvijek bila kod njega, čuvao ju je kod sebe i davao je Billie po svom nahođenju - na taj ju je način kontrolirao i manipulirao njome. John je bio jedan od onih okretnih, grubih uličnih laktaša iz Harlema koji bi za novac učinili baš sve.
“Miles”, Billie mi je govorila, “to jebeno govno od čovjeka odmaglilo je sa svom mojom lovom. Možeš li mi posuditi nešto sitno za fiks? Očajno ga trebam.” Dao bih joj što sam imao kod sebe jer je tada već izgledalo strašno loše, potpuno je propala, izmučena i iscrpljena, oronula lica i unezvjerena pogleda. Otopila se. Rubovi usana objesili su joj se s obje strane. Bila je sva izgrebana. Prije je imala sjajno, dobro građeno tijelo, no sada je već poprilično izgubila na težini, a lice joj je bilo podbuhlo od pića. Čovječe, nije mi bilo svejedno vidjeti je u takvom stanju.
Kad sam je išao slušati, uvijek bih je zamolio da mi pjeva “I Love You, Porgy”, a u trenutku kad bi pjevala stih “ne dopusti da me dodiruje svojim prljavim rukama” - mogli ste gotovo opipati njezinu emociju, osjetiti ono što je nosila u sebi. Način na koji bi pjevala tu pjesmu
ispunjavao bi vas i užitkom jer je bilo jednostavno prekrasno, ali i neizmjernom tugom. Billie je svima bila strašno draga.
Ona i Bird umrli su na isti način. Oboje su dobili upalu pluća. Billie su jednom prilikom u Philadelphiji uhitili zbog droge i zadržali je u zatvoru preko noći. Možda i nekoliko dana, više se ne sjećam. No znam da je odležala u zatvoru. Zamislite samo kako se morala znojiti u ćeliji i tresla ju je drhtavica i sve ono što ide uz to. Kad se pokušavate skinuti s droge, načas vam je jako vruće i znojite se, a već sljedeći trenutak trese vas drhtavica i groznica pa ako vam se ne pruži potrebna medicinska pomoć upala pluća neizbježna je. Upravo to se dogodilo i Billie i Birdu. Kad se netko bori sa svojom ovisnošću - uzima, prestaje, uzima, prestaje - pa kao u takav oslabljen organizam nakon silnih prekida droga ipak uđe, onda vam nema spasa. Ubije vas, što se dogodilo Billie i Birdu, jednostavno su se predali tom sranju koje ih je dugo mrcvarilo. Umorili su se od svega kliznuli iz ovog svijeta.
Osim smrti Billie Holiday, moglo bi se reći da mi je 1959. bila sjajna godina, osjećao sam se kao da stojim na vrhu svijeta. Novi sekstet Wyntonom Kellyjem na klaviru premijerno je nastupio u dupkom punom Birdlandu. Svake su večeri u publici bile poznate osobe poput Ave Gardne i Elizabeth Taylor, a često su ti ljudi svraćali iza, do naše garderobe, samo da nas pozdrave. Coltrane je ušao u studio i nekako u to vrijeme snimio Giant Steps, otprilike dva tjedna nakon posljednjeg sessiona za album Kings of Blue, i učinio je upravo istu stvar kao i ja na snimanju Kind of Blues - u studio je došao sa skicama mjuze, tek šturim obrisima onoga što su glazbenici trebali odsvirati i što naravno nikad prije nisu čak ni čuli. To mi je bio kompliment. Svirali smo i u dvorani Apollo Theatrea u Harlemu, kao jedan od glavnih bendova, a onda smo se zaputili u San Francisco i proveli oko tri tjedna u Blackhawku, koji je svake večeri bio krcat do posljednjeg mjesta, a redovi ljudi razlijevali su se okolnim ulicama.
U San Franciscu je Trane dao intervju novinaru po imenu Russ Wilson te mu je rekao kako se ozbiljno bavi mišlju da napusti grupu, što je Wilson objavio u novinama već sljedeći dan. No Trane nije stao samo na tome, izlanuo se i o zamjeni u liku Jimmyja Heatha. Jimmy Heath doista je zamijenio Tranea kad je ovaj otišao, no smatram kako nije bilo u redu da Trane nekom novinaru iznosi stvari koje sam mu privatno povjerio. To me stvarno razbjesnilo i Traneu sam rekao da to više nikad ne napravi. Hoću reći, jesam li se ja ikada ponio tako bezobrazno i nisko prema njemu? Rekao sam mu da sam za njega učinio sve što je bilo u mojoj moći, ponašao sam se prema njemu kao prema rođenom bratu, a on mi je ovako vratio i nekom tamo bijelcu ispričao sve o mom poslu. Rekao sam mu da ode ako želi otići, ali da mi to kaže prije nego što počne okolo svima pričati ta sranja te da ne laje o tome tko bi ga trebao zamijeniti. Tranea su počeli naveliko veličati i pisati mu hvalospjeve, bio sam svjestan toga da mu je bilo teško procijeniti i ne učiniti krivi korak na svoju ruku. Unatoč svemu, sve se više udaljavao od grupe. Kad smo tog ljeta svirali na Playboy Jazz Festivalu u Chicagu, nije nastupio s nama jer je imao drugih obaveza. Ipak, Cannonball je taj put jednostavno rasturio izmjenjujući svoje solaže s mojima. Tog dana početkom kolovoza svi smo sjajno odradili svoje dionice pa kad smo se vratili u New York, svi su samo pričali o tome kako smo genijalno zvučali, čak i bez Tranea u svojim redovima.
Potkraj kolovoza ponovo smo počeli nastupati u Birdlandu, i to pred punom dvoranom. Publika je mogla samo stajati, nije bilo mjesta za sjedenje. Pee Wee Marquette, slavni patuljasti voditelj i najavljivač, inače maskota kluba Birdland, svake je večeri s podija predstavljao Avu Gardner, a ona bi nam dobacivala poljupce i onda poslije dolazila i iza pozornice i ljubila me. Jednom je Pee Wee došao u naše prostorije i rekao mi da me Ava traži

ispred, želi da se vratim kako bi mogla razgovarati sa mnom. Nije mi bilo jasno pa sam ga pitao: “Čemu to, zašto želi razgovarati samnom?”
“Ne znam, rekla je da te želi odvesti na svoju zabavu.” Rekao sam: “U redu, Pee Wee, dovedi je ovamo.”
Doveo ju je iza, cereći se od uha do uha, i ostavio je sa mnom. Zezala se sa mnom i odvela me na tu zabavu jer sam joj bio jako drag. Zabava je bila dosadna pa sam je upoznao s golemim crncem po imenu Jesse, koji je sjedio na mjestu s kojeg je imao dobar pogled na Avu Gardner
nevjerojatno lijepu ženu, tamnu i senzualnu, predivnih punih usana mekih kao baršun. Čovječe, kakav je to komad i pol ženske bio, prava vruća mačka. Rekao sam joj: “Ava, poljubi ga u taj jebeni obraz, tako da te prestane tako gutati pogledima, pa taj je spreman da ima dijete s tobom sad i ovdje.” Poljubila ga je u obraz i nakon toga su počeli razgovor. Tada je poljubila mene, a on se od toga naprosto smrznuo na mjestu. Ubrzo smo napustili zabavu. Nismo tu noć proveli zajedno niti išta slično. Ipak, bila je jako draga osoba, stvarno draga, i da je meni bilo do toga, završili bismo i u krevetu. Jednostavno ne znam zašto se na kraju nije ništa dogodilo - doista nije, iako je prilično mnogo njih bilo spremno dati ruku u vatru da smo spavali zajedno.
Jedina negativna stvar koja se provlačila tim razdobljem bilo je to što je Trane još gunđao o tome da će napustiti bend, no već su se svi naviknuli na njega kao takvog. I tada se nešto važno dogodilo, stvarno jedna potpuno zajebana situacija koja je moj život izokrenula naglavce i stubokom promijenila moje stavove, ponovo me učinila ogorčenim i ciničnim, i to upravo u trenutku kad sam stvarno počeo misliti da su se stvari u ovoj zemlji pokrenule s mrtve točke, da su se napokon počele mijenjati.
Upravo sam završio snimanje za radijski prijenos u čast Dana oružanih snaga, znate već kako to ide, program Glasa Amerike i sva ta sranja oko toga. Otpratio sam van jednu zgodnu bjelkinju po imenu Judy, da joj pomognem dozvati taksi. Ušla je u njega, a ja sam ostao stajati ispred Birdlanda sav u vodi jer je to bila strahovito topla, sparna i zagušljiva kolovoška večer. Naišao je jedan policajac, bijelac, i rekao mi da se pokupim. U to sam se vrijeme intenzivno bavio boksom pa sam si nešto mislio, ma moram tresnuti tog usranog ljigavca jer mi je odmah bilo jasno na što cilja. No umjesto toga samo sam rekao: “Da se pokupim, zašto? Radim ovdje dolje. Ovdje tu ispred piše moje ime, Miles Davis”, pokazao sam na svoje ime istaknuto na ulazu, osvijetljeno blještavim lampicama.
Odgovorio je: “Ne zanima me gdje radiš, rekao sam da se pokupiš odavde! Ako se istog časa ne makneš, privest ću te.”
Zagledao sam se u njega ne skidajući pogled, ravno u oči, i nisam se pomaknuo ni centimetra. Odbrusio je: “Uhićen si!” Posegnuo je za lisicama, ali je istodobno i zakoračio unatrag. Vidite, boksači su me upozorili na sljedeće: ako vas tip namjerava napasti, najlakše ćete vidjeti na čemu ste ako krenete prema njemu. Bilo mi je jasno, prema njegovu držanju, da je policajac bivši boksač. Zato sam se nagnuo bliže jer mu nisam želio dati nimalo prostora da me pogodi u glavu. Posrnuo je, sve su mu stvari pale na pločnik, a meni je sijevnulo kroz glavu: o sranje, pomislit će da ga zajebavam i vučem za nos. Pričekao sam da mi stavi lisice na ruke jer su mu sve stvari bile na tlu. Tada sam mu se približio pa nije bio u mogućnosti da me sjebe. Odjednom se oko nas okupila hrpa ljudi, rulja kao da je iz zemlje izniknula, i tom je trenutku bijeli detektiv posegnuo i BUM! TRES! -pogodio me ravno u glavu. Nisam ni primijetio da mi se približava njegova ruka. Oblila me krv, slijevajući se po mom kaki odijelu. Sjećam se da je u tom trenutku iz kluba izišla Dorothy Kilgallen, unezvjerena izraza na licu - Dorothy sam poznavao već godinama, čak sam i izlazio jedno vrijeme s njezinom dobrom prijateljicom Jean
Bock - govoreći mi: “Miles, što se dogodilo?” Nisam bio u stanju reći ni riječi. Ondje se nekako našao i Illinois Jacquet.
Gotovo da je izbila ulična buna pa se policija usrala i požurila da makne moju guzicu s tog mjesta. Odveli su me u 54. policijsku postaju gdje su me fotografirali tako okrvavljenog. Dakle, sjedio sam ondje, ljut kao pas, kužite? A oni mi u postaji ovako govore: “Misliš da si mudrica, jelda?” Izazivali su me, znate, pokušavali su me tako razbjesnjeti da reagiram pa da me ponovo mogu dohvatiti po glavi. No ja sam samo sjedio, sve mimo prihvaćao, promatrajući svaki njihov pokret.
Pogledao sam na zid i ugledao plakat koji je reklamirao putovanja za časnike u Njemačku, kao da je riječ o turneji. Rat je završio prije četrnaestak godina. A oni su, zamislite, odlazili tamo da se uče policijskim sranjima. Reklamirali su to u brošurama - vjerojatno su ih ondje učili kako da budu još pakosniji i podliji, da crncima ovdje rade isto ono što su nacisti činili Zidovima ondje. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima da se ta usrana obavijest nalazi na tom zidu, a oni su nas kao trebali štititi. Samo sam pomogao prijateljici da dozove taksi, ništa više, ona je igrom slučaja bila bjelkinja, a bijelom klipanu u liku policajca nije se svidjelo što vidi crnca u toj ulozi.
Nazvao sam svog odvjetnika Harolda Lovetta, bilo je oko tri sata ujutro. Policija me optužila za opiranje uhićenju i napad na policijskog službenika. Mene! A nisam učinio ništa takvoga! Bilo je jako kasno i Harold stvarno ništa nije mogao učiniti u tom trenutku. Odveli su me u centar, u policijsku središnjicu, pa je Harold ujutro došao dolje do Centre Streeta, gdje sam ga čekao u pritvoru.
Taj je događaj ispunio naslovnice svih njujorških dnevnih novina, a optužbe su se redom ponavljale u svim naslovnim rečenicama. Nekako se tu našla i slika, slavna slika, na kojoj napuštam zatvor s povezom preko cijele glave (odveli su me u bolnicu da mi zašiju glavu), dok Frances - koja je došla da me vidi kad su me premještali u središnju policijsku postaju - hoda ispred mene ponosno i uzdignute glave.
Kad je Frances stigla u policijsku postaju i vidjela me tako prebijenog, počela je histerizirati i vrištati. Policajcima vjerojatno ništa nije bilo jasno, možda su pomislili da je došlo do greške
predivna žena pa zapomaže nad crnčugom. Ubrzo je došla i Dorothy Kilgallen i u svojoj kolumni sutradan napisala tekst o tom događaju. Policiju je prikazala u vrlo negativnom svjetlu, što mi je u određenoj mjeri pomoglo.
Očekivao bih takvu vrstu sranja oko opiranja uhićenju i svega ostalog primjerice u East St. Louisu (prije nego što je postao naseljen većinom crncima), ali ne i ovdje u New Yorku, koji je bio poznat kao najopušteniji i najotvoreniji grad na svijetu. No ipak, opet ponavljam, živio sam među bijelcima i naučio sam svoju lekciju - kad si cm, pravde nema. Ni za lijeka.
Na saslušanju me okružni tužilac pitao: “Kad vam je policajac rekao ‘Uhićeni ste’, a vi ste ga pogledali, što je značio taj pogled?”
Harold Lovett, moj odvjetnik, odgovorio je: “A što znači to pitanje ‘Što je značio taj pogled?’” Pokušavali su dokazati da sam namjeravao udariti policajca ili takvo što. Moji me odvjetnici nisu pozvali za svjedoka jer su smatrali da će sudac bijelac i bjelačka porota moj sigurni stav i samopouzdanje zamijeniti za aroganciju i oholost, ali i zbog moje nagle ćudi kojoj nisu mogli vjerovati. Taj me incident zauvijek promijenio, učinio me još ogorčenijim i ciničnijim nego prije. Trojici sudaca trebalo je dva mjeseca da zaključe i donesu odluku kako je moje uhićenje bilo protupravno, nakon čega su odbačene sve optužbe protiv mene.
ije radio odštetne zahtjeve pa mi je preporučio drugog odvjetnika, koji je pak zaboravio podnijeti tužbu prije zakonski predviđenog roka i predmet je otišao u zastaru. Zakasnili smo i izgubili prokletu parnicu, što me razbjesnilo preko svih granica, no po tom se pitanju više ništa nije dalo učiniti.
Policija mi je poništila dozvolu za nastupe u kabareima pa neko vrijeme nisam mogao svirati u njujorškim klubovima. Moj je bend posljednji dogovoreni nastup odsvirao bez mene, a klub je izdao javno priopćenje u kojem je objasnio što se dogodilo i zbog čega ne mogu svirati. Čuo sam da su dečki iz benda dali sve od sebe na toj gaži, produljili nastup i svirali sve i svašta, svaku melodiju izveli su na način koji bi vjerojatno odabrali za vlastitu grupu. Cannonball i Coltrane glasno su najavljivali moje pjesme nakon što sam otišao pa znam da je bilo ludo. No nakon što je to sranje nekoliko dana punilo naslovnice njujorških novina sve se smirilo. Mnogo je njih zaboravilo na incident iste sekunde. Ipak, mnogo glazbenika i mojih poznanika - crnaca i bijelaca - nije zaboravilo, smatrali su me junakom koji se hrabro držao u sukobu s policijom.
U to su vrijeme neki ljudi - bijelci - već počeli govorkati da sam uvijek “ljut”, da sam “rasist” ili tvrditi neka slična smiješna sranja. Dakle, nisam bio rasist ni prema komu, no to ne znači da sam bio spreman podnositi sranja od nekoga samo zato što mu je koža bijele boje. Nisam se kesio, kreveljio i uokolo hodao s prstom u guzici preklinjući za milostinju, nisam smatrao da sam manje vrijedan od bijelaca. I ja sam živio u Americi, i ja sam pokušavao ugrabiti i iskoristiti svaku priliku koja mi se pružila.
Cannonball je potkraj rujna napustio bend pa smo ponovo bili kvintet. Nikad se više nije vratio. Svi su drugi ostali. Cannonov nagli odlazak značio je i promjenu zvuka benda kao cjeline pa smo se vratili starom pristupu - stilu koji smo njegovali prije prelaska na modalni izričaj. S Wyntonom Kellyjem na klaviru imali smo kombinaciju Reda Garlanda i Billa Evansa, i zato smo mogli krenuti u svakom smjeru kojim bismo poželjeli poći. No bez zvuka Cannonova alt-saksa u mješavini svega nekako sam se našao u slijepoj ulici ideja koje sam imao za malu skupinu glazbenika i njihov zvuk.
Osjećao sam da mi je potreban odmor. Neprestano sam bio u potrazi za novim stvarima, novim izričajima, novim izazovima koji su se postavljali pred moje zamisli o tome kako bi mjuza treba zvučiti, i u većini slučajeva u tome bih uspijevao. Možda je za to bio zaslužan i samački život, kad sam iz dana u dan visio po svirkama i slušao što je trenutačno aktualno, kad sam bio u središtu događaja. Sada sam često ostajao kod kuće s Frances, odlazio na večernje zabave, živio u zajednici s nekim. No preostalo je još nešto čemu sam se morao posvetiti. Obavezao sam se da potkraj 1959. s Gilom Evansom počnem rad na albumu koji smo nazvali Sketches of Spain.
Do toga je došlo sasvim slučajno. Bio sam 1959. u Los Angelesu, gdje je, u dolini San Fernando, živio i moj prijatelj Joe Montdragon, sjajan studijski basist. Otišao sam ga posjetiti. Joe je bio meksički Indijanac španjolskih korijena, vrlo zgodan tip. Kad sam došao njegovoj kući, upravo je svirala ploča Concierto de Aranjuez španjolskog skladatelja Joaquina Rodriga, a on mi je rekao: “Miles, poslušaj ovo, možeš i ti to!” I tako sam sjedio kod njega, slušao mjuzu i pogledavao Joea, govoreći sam sebi: kvragu, te melodijske linije tako su izražajne. Odmah sam znao da ih moram snimiti jer su mi jednostavno ostale u glavi. Kad sam se vratio u New York, pozvao sam Gila i prokomentirao svoju zamisao s njim. Dao sam mu ploču da vidim što on misli o svemu, što se s tim uopće može napraviti. I njemu se jako svidjelo, no priznao je da trebamo još materijala kojim ćemo ispuniti album. Nabavili smo ploču s glazbom peruanskih Indijanaca i vrtjeli njihovu frazu. Na albumu je to pjesma “The Pan Piper”. Onda smo uzeli španjolski marš “Saeta” koji se u Španjolskoj svira petkom, kad narod maršira i slavi Boga
pjevanjem vjerskih napjeva. Trubači su odsvirali marš u pjesmi “Saeta”, isto kao što se radilo u Španjolskoj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:11 am





U Španjolskoj su živjeli crnci, Mauri, jer su narodi Afrike prije mnogo godina pokorili tu zemlju. U andaluzijskom području snažno je izražen afrički utjecaj u glazbi, arhitekturi i cjelokupnoj kulturi, a ljudima je kolalo mnogo afričke krvi. Zbog toga i imate mnogo crnačkih i afričkih elemenata u njihovoj glazbi, u osjećaju koji budi ta glazba - u instrumentima kao što su gajde, trube i bubnjevi.
“Saeta” je bila andaluzijska pjesma, što je na španjolskom jeziku značilo strijela, jedna od najstarijih vrsta religijskih napjeva u Andaluziji. Obično se pjeva samostalno, bez ikakve pratnje, tijekom vjerskih svečanosti Velikog tjedna u Sevilli, a govori o Kristovoj patnji. Procesija se polako kreće ulicom, a pjevačica stoji na balkonu, čvrsto rukama stežući željeznu ogradu, i gleda dolje na procesiju koja se zaustavlja ispod njezina balkona dok ona pjeva pjesmu. Moja je truba trebala biti njezin glas. Nakon moje dionice trube zasviraju snažni tuš i tako signaliziraju da procesija može nastaviti svojim putem. Cijelo vrijeme trajanja pjesme prigušeni zvuk bubnjeva prati pjevača. Kraj pjesme dobiva marševski prizvuk jer se upravo to i događa - procesija maršira dalje, ostavljajući utihnulu ženu na balkonu nakon što je otpjevala svoje. Moja je truba u toj pjesmi trebala zvučiti i radosno i sjetno, što je bilo vrlo teško postići.
Hoću reći, to je bio moj najteži zadatak na albumu Sketches of Spain - odsvirati na trubi one dijelove koje bi netko trebao otpjevati, posebno kad je to moralo biti ad libitum36, što je zapravo i bilo većinu vremena. Problem je bio svirati između teksta i pjevačkih dijelova. Znate, unutra imate svu silu arapskih ljestvica, crnačkih afričkih ljestvica koje se čuju. One se usklađuju i svijaju, obrću se, vijugaju i pomiču. Kao da ste u Maroku. Ono što ih je učinilo posebno teškima bila je činjenica da sam ih mogao pokušati odsvirati samo jedanput ili dvaput. Ako takvu pjesmu svirate uvijek iznova, ako je pokušavate odsvirati iz trećeg ili četvrtog puta, onda gubite osjećaj koji želite ugraditi u tu pjesmu i željeni dojam polako blijedi.
Ista se stvar u određenoj mjeri ponovila i u pjesmi “Solea”, u kojoj sam također morao postići nešto slično. “Solea” je osnovni oblik flamenca. To je pjesma o samoći, čežnji i žaljenju. Vrlo je bliska američkom, crnačkom osjećaju u bluesu. I ona potječe iz Andaluzije, i ona u svojim korijenima nosi afričke odjeke. No “Saetu” ipak nisam zasvirao sve dok Gil nije izveo stvar načistac.
Prije svega, morao je reorkestrirati cijelu pjesmu jer su partitura i dionice svih instrumenata bile zbijene i jebeno guste. Napisao ih je sa svim mogućim pojedinostima u glazbenom smislu pa ako bi netko samo udahnuo, i to je bilo zabilježeno. Gil je u notama imao i pojedinosti, udarce i taktove na mikrorazini. Partitura je bila tako gusto ispisana da se jedan od trubača - moj omiljeni bijelac među trubačima Bernie Glow - zacrvenio kao rak pokušavajući je odsvirati. Poslije mi je rekao da mu je to bio jedan od najtežih pasaža u životu, ikada. Rekao sam Gilu da napiše drugi aranžman, no nije mu bilo jasno što ne valja s ovim prvim, nije mogao razumjeti zašto je Bemieju bilo tako teško odsvirati taj aranžman.
Znate, Gil je bio od onih koji će potratiti dva tjedna kako bi savršeno napisao tek osam taktova neke melodije. Prolazio bi uvijek isti niz tonova, i iznova ih prerađivao i opet iznova. Tada bi se tome opet vratio, i ponovo ispočetka i opet iznova. Mnogo sam puta morao stajati nad njim i doslovno mu oduzeti usrane note jer bi utrošio čitavu vječnost kolebajući se i dvojeći što ostaviti a što izbaciti. Bio je pravi pravcati perfekcionist.

36 latin. proizvoljno, po osjećaju

Nakon što je Bernie pocrvenio i poljubičastio od napora jednostavno sam otišao Gilu i rekao mu: “Gil, ne moraš ovu mjuzu pisati na taj način. Glazbenicima je to teško izvesti, sve je tako zbijeno. Ne moraš inzistirati na tome da trube savršeno zvuče jer su trubači klasično izobraženi i nerado izostavljaju tonove, nerado griješe u propisanom načinu izvedbe.” Tome nije imao što prigovoriti. U početku smo trubače pogrešno odabrali jer su svi imali klasično obrazovanje. Upravo je u tome ležao problem. Morali smo ih uvjeravati da melodiju ne moraju odsvirati točno onako kako je napisana, od note do note. Gledali su nas - najviše Gila - kao da smo skrenuli pameću. Nisu mogli samo tako improvizirati, nikako im nije išlo. Samo su buljili u Gila pogledom koji je govorio “Koji kurac on to nama govori? Ovo je koncert, zar ne?” Zasigurno su nas smatrali munjenima kad bismo im pokušali objasniti da moraju “svirati ono čega u notama nema”. A mi smo samo željeli da oni osjete mjuzu, da je pročitaju i odsviraju, no ti trubači iz prve postave za to jednostavno nisu bili spremni pa smo ih morali zamijeniti, i zbog toga je Gil morao napisati nove dionice i reorkestrirati partituru. Sljedeće čega smo se prihvatili bio je odabir trubača koji su ujedno bili i klasičari i sposobni da osjete mjuzu. Bilo ih je samo nekoliko - kao u nekom marchingbandu koji izvodi marševe i koračnice. Nakon što smo promijenili trube i reorkestrirali note - Bemie je još bio ljubičast u licu dok bi svirao, no on, Ernie Royal, Taft Jordan i Louis Mucci naprosto su rasturili ploču - i sve je proteklo u najboljem redu. Na tom sam albumu svirao i trubu i krilnicu.
Nakon toga red je došao na bubnjare - morali smo uzeti svirače koji su mogli postići željeni zvuk; želio sam da doboš zvuči poput trganja papira, deranja onih malih čvrstih svitaka. Tog se zvuka sjećam još tamo iz St. Louisa iz parada Veiled Prophet, onih marširajućih autentičnih bubnjara tog kraja. Zvučali su kao škotski bendovi. Ipak, nije moglo biti zabune - bili su to afrički ritmovi jer su i gajde podrijetlom iz Afrike.
To je značilo da moramo dobiti zbor pravih, autentičnih bubnjara koji bi mogli svirati pratnju Jimmyju Cobbu na bubnjevima i Elvinu Jonesu na udaraljkama. Imali smo vrlo specifičan zvuk koji su nam davali bubnjari, izvorni bubnjari, i imali smo Jimmyja i Elvina koji su svirali svoje uobičajene stvari, solaže i ostalo. Autentični bubnjari ne mogu solirati jer nemaju sposobnost glazbene imaginacije potrebne za improvizaciju. Baš poput ostalih klasičara, sviraju samo ono što stavite pred njih. To je klasična glazba - glazbenici sviraju samo ono što se nalazi pred njima i ništa više. Mogu pamtiti i imaju robotsku sposobnost automatike. U klasičnoj glazbi stvari ovako stoje: ako jedan glazbenik iskače iz mase, ako nije poput drugih, ne ponaša se automatski poput robota i drugi ga roboti ismijavaju, posebno ako je crn. U tome je cijela stvar, to je srž klasične glazbe izražena jezikom glazbenika koji je sviraju
jedno veliko robotsko sranje. A ljudi ih slave kao da je riječ o nečem veličanstvenom. Hoću reći, postoje nevjerojatni glazbeni komadi sjajnih klasičnih skladatelja - a postoje i fantastični svirači u tom svijetu iako moraju postati solisti da zasluže takav epitet - no još je to automatsko sviranje i većina njih toga je u dubini svoje duše i te kako svjesna iako to nikad ne bi priznali u javnosti.
Zbog toga je nužno imati ravnotežu na albumima kao što je bio Sketches of Spain između glazbenika koji znaju čitati note i svirati ih bez imalo ili tek s mrvicom osjećaja, i onih drugih koji sviraju ravno iz srca, s pravim dubokim osjećajem. Mislim da je savršen spoj kad glazbenik zna i čitati note i osjetiti ih. U mom je slučaju situacija sljedeća - ako sviram po notama, ta mjuza u sebi neće imati dubljih osjećaja. No ako samo slušam i sviram po tome što čujem, onda će glazba titrati od siline mojih osjećaja. Otkrio sam da što se tiče glazbe na albumu Sketches of Spain moram proći partituru nekoliko puta, poslušati glazbu još nekoliko puta i tek nakon toga zasvirati. Za mene je stvar bila samo u tome da znam o čemu je riječ da bih tu
materiju poslije mogao odsvirati. Čini se da sam uspio pogoditi žicu i naći pravu formulu jer se ploča svidjela svima.
Nakon što smo završili s radom na Sketches of Spain u meni nije ostalo ništa, potpuno sam se ispraznio. Sve su emocije presahnule i nisam više želio slušati tu glazbu nakon što sam se toliko namučio da dobro odsviram to mukotrpno sranje. Gil je rekao: “Idemo poslušati vrpce.” No ja sam mu odgovorio: “Ti idi slušati vrpce jer ih ja ne želim čuti.” I doista ih nisam čuo dok nisu objavljene na ploči nakon više od godinu dana. Želio sam krenuti naprijed, ususret nečemu drugome. Kad sam na posljetku čuo to što smo snimili, moja je glava bila u nekim drugim glazbenim oblacima pa i nisam imao neko mišljenje o konačnom rezultatu. Moram priznati da sam ploču pomno poslušao tek jedan jedini put. Hoću reći, možda se ploča i vrtjela na našem kućnom gramofonu - Frances ju je stvarno obožavala - no samo sam jednom sjeo i na miru je poslušao, pročešljao svaku melodiju uzduž i poprijeko. Ploča mi se svidjela, zaključio sam da je svatko svoju dionicu dobro odsvirao i da je Gil napravio mrak aranžman, no sve u svemu taj album nije nešto presnažno djelovao na mene.
Joaquin Rodrigo, skladatelj djela Concierto de Aranjuez, izjavio je da mu se ploča nije pretjerano svidjela iako me on - njegova skladba - zapravo nadahnula na snimanje albuma Sketches of Spain. Budući da je on imao autorska prava za jednu pjesmu s ploče, rekao sam njegovu zastupniku: “Baš ćemo vidjeti hoće li mu se svidjeti nakon što mu počnu stizati golemi čekovi s isplatama tantijema.” Nikad više nisam čuo ništa o njemu niti mi se on ikada poslije bio javio.
Jedna žena rekla mi je da je otišla u posjet jednom starom, umirovljenom toreadoru koji je uzgajao bikove za arenu. Pričala mu je o ploči koju je snimio crni američki glazbenik, no on nije htio povjerovati da stranac, jedan Amerikanac - pogotovo crnac - može napraviti takvu ploču budući da je za to potrebno poznavati španjolsku kulturu, uključujući i znanja o flamenco-glazbi. Pitala ga je može li mu pustiti ploču i on je pristao. Sjedio je i slušao. Nakon što se ploča odvrtjela do kraja ustao je iz stolca, obukao svoju toreadorsku opravu i stavio svu potrebnu opremu, izišao i borio se s jednim od svojih bikova, prvi put od umirovljenja. Ubio je bika. Kad ga je upitala zašto je to učinio, rekao je da ga je glazba toliko ponijela da je jednostavno morao izići i uhvatiti se u koštac s bikom. Bilo mi je teško povjerovati priči te žene iako se ona zaklinjala da je to živa istina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:12 am









Dvanaesto poglavlje
Nakon ploče Sketches of Spain ni Gil ni ja nismo se neko vrijeme željeli vraćati u studio. Zašli smo u 1960. i Norman Granz je meni i mom bendu dogovorio europsku turneju. To je trebalo biti prilično dugo gostovanje, od ožujka do kraja travnja.
Trane nije želio ići u Europu i bilo je samo pitanje dana kad će napustiti bend, u svakom slučaju prije odlaska na put. Jedne me večeri nazvao jedan novi tenor-saksofonist na sceni, tip po imenu Wayne Shorter, te mi ispričao kako mu je Trane rekao da trebam novog tenor- saksofonista i da mi ga Trane preporučuje. Bio sam u šoku. Počeo sam spuštati slušalicu, a onda sam ipak rekao nešto u smislu: “Da trebam saksofonista, imao bih ga!” I onda sam tresnuo slušalicom. BUM!
Prvom sam prilikom Traneu rekao: “Ne govori drugima da me tako nazivaju, a ako želiš otići, onda jednostavno otiđi, nitko te ne drži, no ipak razmisli - zašto to ne napraviš nakon povratka iz Europe?” Da je tada otišao iz benda, to bi me zaista dovelo u bezizlaznu situaciju jer nitko drugi nije znao pjesme, a ta mi je turneja bili strašno važna. Odlučio je da ipak krene s nama, no cijelo je vrijeme na turneji samo grintao, prigovarao, žalio se i izolirao od drugih. Nagovijestio mi je da će napustiti grupu nakon povratka u Ameriku. No prije nego što je otišao, dao sam mu onaj sopran-saksofon koji sam već prije spomenuo i on je počeo svirati na njemu. Već sam mogao čuti kako će to djelovati na njegov tenor, kako će ga zapravo revolucionizirati. Uvijek sam se šalio s njim da ne bi nikad došao do tog sopran-saksofona da je ostao kod kuće, to jest da nam se nije pridružio na turneji pa mi je dužan do kraja života. Čovječe, umirao bi od smijeha kad bi se toga sjetio, dok mu suze ne bi navrle na oči, a onda bih ja dodao: “Trane, ne šalim se.” On bi me čvrsto zagrlio, željeznim stiskom, i samo ponavljao: “Miles, u pravu si što se toga tiče.” No to je bilo tek poslije, kad je već imao svoju grupu koja je ubijala svojom svirkom.
Čim smo se u svibnju vratili u Sjedinjene Države, Trane je napustio bend i premijerno je sa svojom grupom nastupio u klubu Jazz Gallery. U ljeto 1960. ponovo sam okupio grupu, a na Traneovo mjesto došao je moj stari znanac Jimmy Heath, koji je upravo izišao iz zatvora, kamo su ga smjestili zbog droge.
Trane je prije svirao u velikom bendu koji je Jimmy oko 1948. okupio u Phillyju, a onda su obojica otišla svirati s Dizzyjevim bendom. Znali su se dakle već prilično dugo. Jimmy je od 1955. do 1959. boravio iza rešetaka pa ga na sceni uopće nije bilo cijelo to vrijeme. Kad mi je Trane rekao da sad stvarno napušta bend, spomenuo mi je da je Jimmy upravo pušten iz bukse i da vjerojatno treba koju gažu, ali da također zna svirati poprilično toga s našeg repertoara.
No moja je mjuza otišla daleko naprijed otkad ju je Jimmy svirao još tamo 1953. na albumu Miles Davis All Stars pa sam pomislio da bi mu možda bilo teško izaći iz okvira bebopa koji je onda svirao. No na kraju sam ipak zaključio da imamo dovoljno vremena i da sam voljan Jimmyju pružiti šansu. Trane je uvijek cijenio Jimmyjevo sviranje, i ja također. Osim toga, bio je to vrlo cool frajer, zabavan, uvijek dobro skockan i vrlo inteligentan.
Bili smo u Kalifomiji pa sam ga nazvao i zamolio da se pridruži bendu. Rekao je da bi mu bilo jako drago i ja sam mu poslao avionsku kartu.
Prvo mjesto na kojem smo svirali bio je Jazz Serville Club u Hollywoodu. Kad je Jimmy stigao, počeo sam mu pokazivati što trenutačno radimo i odmah sam shvatio da nema blagog pojma o čemu je tu zapravo riječ. Hoću reći, znao je što je modalna glazba, no bilo mi je jasno da je nikada prije nije svirao, da mu je to bilo nešto potpuno novo. Svirao je pjesme s mnogo
harmonijskih promjena koje su se rastakale pa je sve uvijek završavalo na isti način. A mi smo svirali ljestvice i modalne stvari. Iz nekog se razloga sjećam da je na toj gaži bio i Cannonball, dok se Jimmy isprva borio s pjesmama, pokušavajući se prilagoditi modusnim zahtjevima koje su svi drugi već svladali. Nakon nekog vremena čuo sam kako se opušta i polako uranja u mjuzu. Vratili smo se na Istok i svirali u French Licku u Indiani (seljačkom gradiću iz kojega je potekao i košarkaš Larry Bird), u Regal Theatreu u Chicagu i na nekoliko drugih mjesta.
Kad smo se vratili na Istok, Cannonball nas je zauvijek napustio, a Jimmy je otišao do Phillyja da vidi svoju obitelj prije nego što se zaputimo u Chicago na Playboy Festival. Tada mu je njegov socijalni radnik rekao da ne smije izaći izvan radijusa od sto kilometara oko Philadelphije, takva su bila pravila njegova uvjetnog otpusta. To je potpuno sjebalo Jimmyjevu glazbenu karijeru tijekom dugog niza godina. Nije čak mogao doći ni u New York na svirku, a bio je čist kao suza za vrijeme cijele turneje, nije činio nikakva sranja, samo bi došao na nastup, odsvirao svoje i vratio se u hotelsku sobu. S nama je zarađivao više novca nego ikada u životu, a taj socijalni radnik, neki talijanski frajer, to mu je onemogućio. Čovječe, život je katkad potpuno usran, pogotovo ako ste crnac.
Kad mi je Jimmy ispričao te pizdarije, nazvao sam neke prijatelje u Philadelphiji da provjere može li se što učiniti, no sve je bilo uzalud. Nisam mogao podnijeti što Jimmy napušta bend na taj način jer se upravo počeo ufuravati u modusnu spiku, i mislim da bi na kraju nešto od njega i bilo. Znam samo da ga je to povrijedilo, a ni meni nije bilo svejedno, osjećao sam veliki gubitak.
Počeo sam razmišljati o onom drugom tipu kojeg mi je Trane preporučio - Wayneu Shorteru. Nazvao sam ga i pitao može li doći svirati u bend. No tada je već svirao s Artom Blakeyjem i Jazz Messengersima pa nije mogao prihvatiti moju ponudu. Zato sam uzeo Sonnyja Stitta, koji je svirao i tenor-saksofon i alt-saksofon. Pridružio nam se nekako u vrijeme kad smo se spremali na drugu europsku turneju na kojoj nam je prva postaja bila London.
Tih sam dana doživio još jedan šok - doznao sam da majka ima rak. Vratila se 1959. u East St. Louis sa svojim mužem Jamesom Robinsonom. Liječnici su rak otkrili tijekom operacije kojoj se podvrgnula te godine, i to nas je sve jako zabrinulo. No zvučala je vrlo krepko i snažno kad smo se čuli telefonom, a i kad sam je uživo vidio, izgledala je poprilično dobro.
Prilikom europske turneje 1960. prvi sam put posjetio London i svi su koncerti u tom gradu svake večeri bili ispunjeni do posljednjeg mjesta. Svirali smo u dvoranama koje su mogle primiti od tri do osam tisuća ljudi. I Frances je pošla sa mnom i jednostavno obarala s nogu svakog tko bi je okrznuo pogledom. Čovječe, svakog bi dana u britanskim novinama osvanula priča o tome kako je divna. Fenomenalna stvar. O njoj se pričalo gotovo u istoj mjeri kao i o meni. Opisivali su je u pozitivnom ozračju, no na mene su se neprestano obrušavali. Ispočetka mi nije bilo jasno zašto. Proglašavali su me arogantnim, tvrdili da ne volim način na koji Englezi govore, da me moraju štititi tjelesni čuvari, a zapravo su jedine osobe oko mene, uz članove benda, bili Frances i Harold Lovett. Rekli su da ne podnosim bijelce, pisali su svakakve govnarije. A onda mi je netko rekao da engleski tisak tako piše samo o slavnim osobama. Nakon toga sam se malo opustio. Poslije Engleske otišli smo u Švedsku i Pariz, a onda se vratili u Sjedinjene Države i tako završili turneju.
Posebno se sjećam svirke u Phillyju jer smo ondje Jimmy Heath i ja imali bliski susret s policijom. Vidite, Jimmy je također obožavao automobile, mislim da je u to vrijeme imao sportski automobil triumph. U svakom slučaju, u Philly sam se taj put dovezao u svom ferrariju
posvuda sam s njim išao tih dana, na sve svoje gaže koje nisu bile na Zapadnoj obali (poslije sam se čak i na te gaže vozio u jednom od svojih ferrarija). Pokupio sam Jimmyja i tijekom
vožnje počeli smo razgovarati o mjuzi i svemu ostalome pa sam se vjerojatno njemu požalio da Sonny Stitt griješi u pjesmi “So What”, uvijek bi se sjebao na toj melodiji i zbog toga bih, svaki put kad smo se sreli, Jimmyju to uvijek naglasio. Dakle, vozili smo se u mom ferrariju, ja sam mu na Broad Streetu pokazivao koliko brzo mogu nagaziti tu pilu iako je na tom mjestu ograničenje brzine iznosilo oko 40 kilometara na sat. Uvjeravao sam Jimmyja da taj auto može proći kroz sve semafore u nizu prije nego što se na njima upali crveno ili žuto svjetlo. Nagazio sam gas i potjerao ga 90 kilometara na sat prije nego što je Jimmy mogao trepnuti, kužite? Oči su mu gotovo ispale iz glave, toliko ih je iskolačio, dok smo uspjeli proći kroz sva jebena svjetla. Automobil se kretao tako brzo i nisko ležao na cesti da je gotovo zviždao cestom. Jurili smo nevjerojatnom brzinom, pokušavajući dostići izmjenu svjetla na semaforu pa sam po logici stvari trebao skuriti kočnice ako naglo stanem, zar ne? No znao sam što radim, znao sam da će kočnice izdržati i da ćemo se uspjeti zaustaviti na vrijeme, u jednoj jebenoj sekundi. Jimmyjeve oči gotovo da su mu ispale iz duplji jer je strahovao da ćemo projuriti ravno kroz crveno svjetlo. Stisnuo sam kočnicu usporavajući sa 100 kilometara na sat i zaustavio se točno na milimetar ispred semafora, kao što sam bio uvjeren da ću uspjeti, a Jimmy nije mogao vjerovati svojim očima. U trenutku kad smo stali, ugledali smo dvojicu policajaca u civilu iz odjela za narkotike koji su sjedili u neoznačenom automobilu. Zaustavili smo se točno pokraj njih. Okrenuli su glave, ugledali nas i rekli: “Pa to su oni jebivjetri Miles Davis i Jimmy Heath u onom usranom autu.” Rekli su nam da stanemo sa strane, pokazali svoje značke i naložili nam da priđemo njihovu automobilu. Poslušali smo ih jer nisam želio da Jimmyja uvalim u govna - bio je na uvjetnoj slobodi. Prišli smo im i oni su nas provjerili, znate kako to već ide, detaljno su nas pretražili i ispipali, nisu ništa našli pa su nas na kraju pustili. Čovječe, kakva je to gnjavaža bila.
Mnogo se toga dogodilo i promijenilo 1960., uključujući i pojavu novog crnog alt- saksofonista Ornettea Colemana, koji je došao u New York i naglavce izokrenuo svijet džeza. Jednostavno se pojavio i sve iz temelja razjebao. Ubrzo niste mogli doći do mjesta u klubu Five Spot, gdje je svake večeri nastupao s Donom Cherryjem, koji je svirao na plastičnoj džepnoj trubi (mislim da je i Ornette imao plastični alt-saksofon), Charliejem Hadenom na basu i Billyjem Higginsom na bubnjevima. Svirali su mjuzu koju su svi počeli nazivati raznim imenima: “free jazz”, “avangarda” ili “nova stvar”, i slično. Mnogo “zvjezdanih” faca koje su me prije dolazile gledati - poput Dorothy Kilgallen i Leonarda Bernsteina (koji je, tako su mi rekli, jedne večeri naglo poskočio i rekao: “To je najveća stvar koja se ikad dogodila u džezu!”) - sada su išli gledati i slušati Ornettea. Svirali su u Five Spotu pet ili šest mjeseci pa dok bih boravio u gradu, išao sam provjeriti kako zvuče, čak sam nekoliko puta i zasvirao s njima.
Mogao sam svirati doslovno s bilo kime, u svim stilovima - ako ste svirali na jedan način, mogao sam odsvirati taj stil - jer sam do tog vremena već svladao sve trubačke stilove. Ono što je Don Cherry radio bio je samo još jedan stil u nizu. No Ornette je tada mogao svirati na samo jedan način. Shvatio sam to već nakon nekoliko slušanja pa bih jednostavno sjeo s njima i zasvirao ono što bi oni svirali. Bio je to tek određeni tempo, jedna posebna pjesma koja se svirala tih dana. Zaboravio sam kako se zvala. Don me zamolio da sviram i ja sam udovoljio toj njegovoj molbi. Strašno sam se sviđao Donu, bio je to sasvim pristojan tip.
No Ornette je bio ljubomoran kao pas, čovječe. Ljubomoran na uspjeh drugih glazbenika. Ne znam što s njim nije bilo u redu. Njegovo mišljenje - jednog saksofonista - da se samo tako može uzeti truba i violina i zasvirati na njima bez imalo uvježbavanja zapravo podcjenjuje sve te silne svirače koji su majstori na svojim instrumentima. Nije nimalo hvale vrijedno sjediti i pompozno raspravljati o tim sviračima a da istodobno pojma nemate o čemu zapravo govorite, čovječe. No, znate, glazba je ionako samo zbir zvukova. Violina je sasvim dobar instrument i
pretpostavljam da možete izići na kraj sa sviranjem violine ako njome pokušavate samo ispuniti praznine, čak i u slučaju da je doista ne znate svirati. Ne mislim na sviranje solo-dionica ili bilo čega sličnog, već da samo s vremena na vrijeme trznete koju notu ovdje ili ondje. No ako ne znate svirati trubu, onda to zvuči stvarno užasno. Ljudi koji su majstori svog zanata trubu znaju svirati čak i u slučaju da svi drugi instrumenti utihnu. Dok god svirate u ritmu, čak i da vam truba nije dobro podešena, dok god pratite ritam, možete uspjeti i dobro odsvirati to što je pred vama. Jedino je važno da se držite stila. Ako svirate baladu, svirajte baladu. No Ornette to nije mogao postići jer mu je taj instrument bio potpuna nepoznanica, nije o trubi imao blagog pojma. Ipak, Ornette je sve u svemu bio cool tip, samo da nije bio tako ljubomoran.
Ornette i Don osobno su mi bili vrlo dragi, a mislim da je Ornette u neku ruku svirao čak i malo bolje od Dona. Ipak, u njihovu sviranju nisam vidio ni čuo ništa tako revolucionarno, i nisam krio svoje mišljenje. Trane je scenu pratio još više od mene, više se muvao uokolo promatrajući i slušajući, no nije ništa rekao, za razliku od mene. Čitava svita mladih svirača i kritičara skočila mi je za vrat kad sam spustio Omettea na zemlju, etiketirali su me kao “staromodnog” i na vrat mi natovarili svu silu drugih sranja. No nisam si mogao pomoći - nikako mi nije sjela njihova mjuza, posebno ono što je svirao Don Cherry na onoj svojoj trubici. Meni je to jednostavno izgledalo tako kao da tip svira svu silu nota i pritom izgleda strašno ozbiljno, a onda ljudi padaju na takvo što jer će lako popušiti sve što ne razumiju, samo ako je stvar dovoljno napuhana. Žele biti u trendu i modemi, uvijek žele biti u toku s novim događanjima tako da se ne može reći kako su nazadni. Takve su tendencije posebno karakteristične za bijelce, a naročito u slučajevima kad crnci uspijevaju u nečemu što ovi uopće ne kuže. Ne žele priznati da crnac uspijeva napraviti nešto o čemu oni nemaju blagog pojma. Neće uzeti u obzir mogućnost da crnac može biti malo - ili mnogo - inteligentniji od njih. Ne mogu to podnijeti i sami sebi priznati da tako stoje stvari pa onda trčkaraju uokolo naklapajući kako je nešto super, sve dok se ne pojavi sljedeći “novitet” pa onda još jedan, i još jedan, i tako unedogled. Mislim da se upravo to dogodilo kad je Ornette pomeo grad i sve bacio na koljena.
Hoću reći, ono što je Ornette učinio nekoliko godina poslije, e to je bila prava stvar, i to sam mu i priznao. No ono što je radio na početku bila je tek spontanost izvedbe, sviranje “slobodne forme”, eksperimentiranje i međusobno poigravanje idejama. U tome nema ničega lošeg, no to je bila stara stvar, već prije iskušana, samo što su je oni svirali bez ikakve forme ili strukture - to je bilo od iznimne važnosti za ono što su radili, a ne ono što su svirali.
Mislim da se Cecil Taylor na sceni pojavio otprilike u isto vrijeme kad i Ornette, možda malo poslije. On je na klaviru izvodio sve ono što su Ornette i Don radili sa saksom i trubom. Ono što sam mislio o njima dvojici mislio sam i o Cecilu. Prošao je klasičnu izobrazbu i znao je svirati klavir, u tehničkom smislu, no njegov mi se pristup nikako nije sviđao, jednostavno mi nije legao. Svirao je hrpetinu tonova samo da bi se vidjelo kako ih može odsvirati - razmetao se svojom tehnikom i ništa više. Sjećam se da nas je - mene, Dizzyja i Saru Vaughan - jednu večer netko nagovorio da odemo poslušati Cecila Taylora u Birdland. Napustio sam klub već nakon nekoliko taktova, sve mi je bilo jasno. Nisam ga mrzio ili nešto takvo, ni danas ga ne mrzim - jednostavno mi se ne sviđa ono što radi, to je sve. (Netko mi je jednom rekao da su Cecila pitali kako mu se sviđa moje sviranje i on je odgovorio: “Svira poprilično dobro za jednog milijunaša.”
Dakle, to je bilo baš šaljivo - do tog trenutka nisam imao pojma da čovjek ima tako razvijen smisao za humor.)
Sonny Stitt napustio je bend negdje početkom 1961. Na njegovo sam mjesto doveo Hanka Mobleyja pa smo se u ožujku 1961. zaputili u studio da snimimo ploču Someday My Prince Will Come. Na njoj je gostovao i Coltrane - svirao je na tri ili četiri stvari - i Philly Joe, koji je odsvirao jednu pjesmu. Ostatak benda bio je u istom sastavu: Wynton Kelly, Paul Chambers, Jimmy Cobb i Hank Mobley na dvije ili tri stvari. Producent Teo Macero počeo je na Porgy and Bess te poslije i na Sketches of Spain spajati i lijepiti magnetofonsku vrpcu, a isto je učinio i na tom albumu. Na tim smo albumima naknadno snimili solo-dionice - Trane i ja smo nakon zajedničkog sessiona odsvirali još neke dijelove na svojim instrumentima. Bio je to jako zanimljiv postupak kojem smo često pribjegavali na kasnijim pločama.
Ploča Someday My Prince Will Come označila je i jedan prijelomni trenutak - od tog sam albuma od Columbije počeo zahtijevati da na naslovnice stavljaju slike crnkinja. Naslovnicu Someday My Prince Will Come krasila je Frances. (Poslije je Frances završila na još dvije naslovnice mojih albuma; Betty Mabry bila je na Filles de Kilimanjaro, Cicely Tyson na albumu Sorcerer, a Marguerite Eskridge na Miles Davis at the Fillmore.) Hoću reći, bio je to moj album i ja sam bio Francesin princ, a pjesma “Pfrancing” s tog albuma napisana je za nju. Sljedeće s čime sam se obračunao bili su uglavnom stupidni tekstovi na omotima ploča, a što sam pokušavao učiniti već dulje vrijeme. Vidite, uvijek sam smatrao da se o mom albumu ne može reći ili napisati ama baš ništa, da nitko za to nije spreman. Sve što sam želio bilo je da se moja mjuza sluša i da slušatelji sami stvore svoje mišljenje o njoj, sami zaključe sviđa li im se ili ne. Nikad nisam podnosio da netko piše o onome što sam na albumu odsvirao pokušavajući objasniti što sam ja to pokušavao učiniti. Glazba govori sama za sebe.
U proljeće 1961. - mislim u travnju - odlučio sam da se odvezem u Kalifomiju, na gažu u Blackhawk, klub u San Franciscu. Dok sam bio u New Yorku, svirao sam u džez-klubu Village Vanguard, no počeo sam se dosađivati jer mi se nimalo nije sviđala mjuza koju je u bendu svirao Hank Mobley. Gil i ja pomalo smo radili na albumu koji smo željeli napraviti za Columbiju. Osim toga, ama baš ništa nije se događalo, sve se nekako usporilo.
Nije mi bilo zabavno svirati s Hankom, jednostavno me nije poticao ni na koji način, mašta mi uz njega nikad nije proradila. U to sam vrijeme počeo izvoditi jako kratke solaže, nakon čega bih odmah napuštao podij. Ljudi su se žalili jer su dolazili da poslušaju moje sviranje ili vide nešto što su smatrali da bih trebao raditi. Od mene su napravili zvijezdu pa su ljudi dolazili samo da me gledaju, da vide što ću ovaj put napraviti, što imam na sebi, da možda čuju nešto neprilično iz mojih usta ili posvjedoče ispadu u kojem ću možda psovati nekoga, kao da sam neki čudak u staklenom kavezu u nekom usranom zoološkom vrtu. Čovječe, to me sve polako počelo deprimirati. Usto, počeli su me mučiti neizdrživi bolovi pa sam ubrzo otkrio da je uzrok tome bolest pod nazivom anemija srpastih stanica, zbog čega sam zaradio artritis u zglobovima, a posebno mi je bolan bio lijevi kuk. To mi je smetalo i iritiralo me, a činilo se da ni vježbanje ne donosi nikakve pomake, ništa mi nije pomagalo. Zato sam odlučio da sjednem u automobil i odvezem se do Kalifomije, samo da se malo smirim i opustim, i to preko Chicaga i St. Louisa, prije nego što ostatak benda dođe na dogovorenu gažu. Pomislio sam da bi moglo biti zabavno. Osjećao sam da mi je potrebna promjena.
Columbia nas je snimala u Blackhawku, no sva ta oprema raširena po cijelom klubu smetala je mojim dečkima u bendu, a i meni baš nije bilo drago što je tamo. Svi su neprestano provjeravali glasnoću slušanja i ostala sranja, što je moglo upropastiti tajming. No ondje se našao i tip po imenu Ralph J. Gleason, pisac i kritičar, koji mi je bio stvarno drag. Uvijek mi je bilo drago da ga vidim i porazgovaram s njim. On, Leonard Feather i Nat Hentoff bili su jedini glazbeni kritičari koji nisu pisali poput budala. No ostali su bili smeće.

Nakon nastupa u Blackhawku u travnju 1961. vratili smo se u New York, gdje smo imali dogovoren datum za Carnegie Hall, čemu sam se radovao, željno ga iščekujući. Ovaj put nismo trebali nastupiti samo mi, kao malobrojna skupina glazbenika, već je na koncertu trebao svirati i veliki orkestar pod ravnanjem Gila Evansa i izvesti mnogo toga s albuma Sketches of Spain.
Bila je to fantastična noć u kojoj se slavila glazba. Te me večeri razjebao samo jedan incident, kad je Max Roach s ostalim prosvjednicima došao i sjeo gore na pozornicu. Čovječe, toliko mi je zasmetalo da nisam bio u stanju svirati. Koncert je bio dobrotvorne naravi, u korist Zaklade za pomoć Africi37, no Max i njegovi prijatelji smatrali su to financiranjem skupine iza koje stoji CIA ili neka druga organizacija koja radi na podržavanju kolonijalizma u Africi. Nisam mario što Max misli da je ta udruga samo marionetsko oruđe u rukama Sjedinjenih Država jer su je činili uglavnom bijelci, kužite? Ono što mi je išlo na živce bilo je to što se tako zajebava s mjuzom - došao je i sjeo na pozornicu baš u trenutku kad smo mi trebali nastupiti, u rukama držeći te proklete transparente. Upravo sam počeo svirati kad sam ga ugledao kako se penje gore i to mi je strašno diglo živac. Nije mi bilo jasno što je Maxa natjeralo na takav čin, zašto je to uopće napravio. Max mi je bio poput rođenog brata i poslije je priznao da mi je samo želio pokazati u što se upuštam i s kime sam se spetljao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:14 am





Rekao sam mu da je trebao odabrati drugi način da mi to istakne, s čim se složio. Nakon što su ga maknuli s pozornice vratio sam se gore i odsvirao planirano.
Max i ja nedugo smo nakon tog incidenta ponovo jedan drugome stali na žulj i došli u sukob. Kao što već i prije kazao, Maxa je strašno pogodila smrt Clifforda Browna, još tamo 1956., počeo je piti i činiti razna sranja. U međuvremenu se nismo puno sretali, nisam ga često viđao u takvom izdanju. Oženio se pjevačicom Abbey Lincoln. Iz nekog je razloga dobio dojam da ja nešto mutim oko nje pa mi je pokušao vratiti istom mjerom i poševiti Frances. Došao bi i lupao na naša vrata dok mene nije bilo zahtijevajući da uđe. Jedne je noći došao i čak pokušao provaliti, srušiti vrata, što je stvarno preplašilo Frances pa mi je to odmah ispričala. Isprva nisam mogao vjerovati svojim ušima, no na posljetku sam shvatio da mi ne laže. Ušao sam u auto i otišao potražiti Maxa. Pronašao sam ga u klubu Sugara Raya u Harlemu. Pokušao sam mu objasniti da sam njegovoj Abbey Lincoln učinio samo jednu jedinu stvar: jednom sam je ošišao. Netko je Maxu rekao da sam “kresnuo” Abbey - i on je odmah pomislio da sam je poševio, protumačio je to tako. Kad je počeo vrištati na mene i zgrabio me za gušu, jednostavno sam ga dohvatio aperkatom i srušio na pod. Raširio se dolje koliko je dugačak i širok. Vrištao je, dok sam se ja jedanput ili dvaput pokušavao istrgnuti iz njegova stiska, ali me nije puštao. Morate znati da su bubnjari jaki kao bikovi, čovječe, a Max nikad nije dopuštao da mu itko previše sere po glavi. Znao sam to. I Frances je bila ondje - ljudi su nas gledali kao da smo potpuno skrenuli.
Čovječe, bilo je stvarno neugodno naći se u takvom klinču. Taj Max Roach koji je histerično kričao na mene u tom klubu nije bio onaj pravi Max, kao što ni ja nisam bio sav svoj svih onih godina dok sam se drogirao - taj narkić nije bio pravi Miles Davis. Iz Maxa je progovarala droga i zato nisam imao osjećaj da udaram stvarnog Maxa, svog prijatelja, kad sam ga onako tresnuo i srušio na pod. No to me sranje ipak pogodilo, bolno mi se urezalo u srce pa sam odmah otišao kući i te noći plakao kao malo dijete u Francesinu naručju, cijele noći. Bila je to jedna od najtežih i najemotivnijih, najmučnijih stvari koje sam doživio u cijelom svom životu. No nakon nekog vremena sve se vratilo na staro, sve je ponovo krenulo svojim uobičajenim tokom. Ni Max ni ja nismo spominjali što se dogodilo te noći.

37 engl. African Relief Foundation

Frances i ja sjajno smo se slagali 1961., dobro nam je išlo. Još prije sam joj pripremio iznenađenje u Birdlandu - poklonio sam joj safirni prsten zamotan u wc-papir. Bila je šokirana jer to uopće nije očekivala. Mislim da je te večeri u Birdlandu pjevala Dinah Washington. Osim toga, često sam ostajao kod kuće i Frances poučavao kuhanju. Kužio sam se u kuhanje. Jednostavno sam obožavao finu papicu i mrzio sam neprestano odlaziti u restorane pa sam samostalno naučio pripremati hranu, proučavanjem kuharica i vježbanjem, isto kao kad učite svirati instrument. Znao sam skuhati glavninu poznatih francuskih jela - obožavao sam francusku kuhinju - i sve američke crnačke specijalitete. Najomiljenije jelo bio mi je čili koji sam nazvao Miles’s South Side Chicago Chili Mack. Servirao sam ga sa špagetima, naribanim sirom i krekerima od kamenica. Naučio sam Frances kako da pripremi to jelo i ubrzo je sve znala skuhati bolje od mene.
Nekako u to vrijeme preselili smo se u Zapadnu 77. ulicu, na broj 312, u zgradu u kojoj je prije bila smještena ruska pravoslavna crkva. Još 1960. kupio sam tu peterokatnicu, no nismo se odmah preselili jer se zgrada morala renovirati.
Nalazila se s one strane rijeke Hudson, između Riverside Drivea i Avenije West End. Imala je i podrum, u kojem sam uredio dvoranu za vježbanje i glazbenu prostoriju u kojoj sam mogao održavati probe a da pritom ne smetam nikome u kući. Na prvom katu nalazila se velika dnevna soba i golema kuhinja. Iznad su se nalazile spavaonice do kojih je vodilo stubište. Na gornja dva kata uredio sam stanove koje smo iznajmljivali. U stražnjem dijelu imali smo i mali vrt. Dotad smo se već lijepo potkožili i imali dovoljno love za ugodan život. Zarađivao sam približno
200.000 dolara godišnje. Nešto sam novca uložio i u dionice - neprestano sam provjeravao kako stojim s njihovom vrijednošću, skačem li ili padam.
Kuća nam je bila potrebna jer su s nama živjela sva naša djeca: moja kći Cheryl, sinovi Miles IV. i Gregory te Francesin sin Jean-Pierre. Često je dolazio i moj brat Vemon i zadržavao se kod nas neko vrijeme, a to su činile i moja sestra i majka. Čak je i otac došao jedanput ili dvaput.
Nisam često viđao majku, no kad bismo se našli, sve bi to nadoknadila, čovječe. Ne bi zatvarala usta ni na jednu jedinu sekundu. Sjećam se da je jednom prilikom neki tip Marc Crawford pripremao veliki članak o meni za časopis Ebony, baš dok sam gostovao u čikaškom klubu Southerland Lounge. Za stolom smo sjedili Marc, ja, majka, sestra Dorothy i njezin muž Vincent. Majka mi je rekla: “Miles, bar bi se mogao nasmiješiti publici kad ti već tako zdušno plješću. A plješću ti zato što te vole, vole to što sviraš jer predivno sviraš.”
Odgovorio sam joj: “Što želiš da budem, čiča Toma?”
Oštro me pogledala i zadržala taj svoj oštri pogled čitavu minutu na meni, te mi na kraju kazala: “Ako ikada čujem da se patnički i podložnički ponašaš, istog ću trena doći i smlaviti te vlastitim rukama.” Dakle, svi su se za stolom samo ukipili jer su je dobro znali. Oči Marca Crawforda samo su se raširile i prijetile da će nas sve progutati. Nije bio načisto trebali li zapisati te riječi ili ne. Eto, upravo je takva bila moja majka, potpuno otvorena i iskrena.
Te 1961. godine osvojio sam još jednu nagradu za najboljeg trubača, prema izboru čitatelja časopisa Down Beat, a usto su mi dodijelili i nagradu za najbolji combo - najbolju malu džez-skupinu. Traneova nova grupa s Elvinom Jonesom, McCoyem Tynerom i Jimmyjem Garrisonom osvojila je nagradu na najbolji novi combo, a Trane je proglašen najboljim tenor-- saksofonistom i najboljom novom zvijezdom na sopran-saksofonu. Sve je išlo glatko i imalo prilično dobre izglede, osim moje anemije srpastih stanica. Ta me bolest nije mogla ubiti, no bila je dovoljno ozbiljna da me deprimira i oteža mi život. Ipak, na sve drugo nisam se mogao požaliti.
Dolazilo me slušati mnogo glumaca. Marlon Brando svake je večeri svraćao u Birdland - slušao je mjuzu i očima gutao Frances. Sjećam se da bi cijelu noć sjedio za njezinim stolom, razgovorao s njom i kesio se kao školarac dok bih ja gore svirao. Redovita gošća Birdlanda bila je i Ava Gardner, a svraćali su i Richard Burton te Elizabeth Taylor. U Birdland je često svraćao i Paul Newman, ne samo da sluša mjuzu nego i da promatra i proučava moje ponašanje za film o glazbenicima koji je upravo snimao -Paris Blues. Dok sam svirao u Los Angelesu, često je dolazio i Laurence Harvey - parkirao bi svoj bijeli rolls-royce (s ljubičastim sjedalima) točno ispred kluba, mislim da je bila riječ o klubu It. Klub je bio u vlasništvu crnca po imenu John T. McClain (njegov sin, također John T. McClain, jedan je od ponajboljih producenata danas, radi primjerice za Janet Jackson i A & M Records), kojeg smo zvali John T. Također, uživao sam i u svojoj novoj kući u New Yorku. Svraćao bi Coltrane, zasvirali bismo ponešto dolje u podrumu. Dolazio bi i Cannonball. Čuo sam da je Bili Evans gadno zastranio na heroinu, od čega mi je bilo zaista mučno, čovječe, sjećam se da sam o tome s Billom razgovarao još davno, kad je tek počeo eksperimentirati s tom drogom, no valjda me nije shvaćao ozbiljno. To me užasno potreslo jer je Bili bio fenomenalan glazbenik, a navukao se na tu gadost kad su se svi drugi, čak i Sonny Rollins i Jackie McLean, očistili i skinuli s tog zla.
Upravo je Bili izravno utjecao na to, barem tako mislim, da se u mojoj kući uvijek mogla čuti klasična glazba. Bilo je tako umirujuće razmišljati i raditi uz zvuke klasike. Hoću reći, netko bi očekivao da će kod mene posvuda odjekivati džez pa bi se iskreno iznenadili kad bi došli i vidjeli da cijelo vrijeme zapravo slušam klasiku, i to Stravinskog, Artura Michelangelija, Rahmanjinova, Isaaca Sterna. I Frances je voljela klasičnu glazbu, a mislim da se nemalo iznenadila kad je nakon nekog vremena shvatila da dijelimo isto mišljenje i sklonosti.
Frances i ja 21. prosinca 1960. napokon smo sklopili brak. Kupila si je vjenčani prsten sa pet obruča. Ja nisam vjerovao u nošenje vjenčanog prstena pa ga nikad nisam ni kupio. Bio je to moj prvi službeni brak. Sve je to jako usrećilo Francesine roditelje i ja sam u jednom trenutku shvatio da mi je strašno drago zbog njih. I mom je ocu i majci bilo jako drago što smo se vjenčali, jer su oboje jako voljeli Frances, kao i svi drugi.
Iako su mi u privatnom životu cvjetale ruže, s mjuzom baš i nije bilo tako - nisam se mogao pohvaliti da mi ide u tom razdoblju mog života. Hank Mobley 1961. napustio je bend i meni je trebalo prilično vremena da mu nađem zamjenu, Rockyja Boyda, koji se nije pokazao baš sretnim rješenjem. Kao što sam rekao, dotad sam već stekao status zvijezde među širokim masama. U siječnju 1961. časopis Ebony objavio je veliki članak o meni na sedam stranica, s mnoštvom fotki mene, moje obitelji i prijatelja u novoj kući, slika moje majke i oca, koje su ga prikazivale na njegovoj farmi svinja, u vrlo otmjenom i bogatom izdanju, i sve tako. Bila je to velika stvar, prikazala me u pozitivnom svjetlu i uzdigla pred ostalim crncima. No ništa mi od toga nije puno značilo jer se moja mjuza nije micala s mjesta, što me sve više razjebavalo. Počeo sam piti, mnogo više nego prije, a uzimao samo i lijekove protiv bolova zbog anemije srpastih stanica. Uzimao sam i sve više kokaina, i to zato što me depresija gadno uzdrmala.
No 1962. J. J. Johnson više nije bio zauzet, a vratio se i Sonny Rollins te odradio nekoliko gaža pa sam na kraju uspio okupiti dobar sekstet - uz njih dvojicu tu su bili i Wynton Kelly, Paul Chambers, Jimmy Cobb i ja. Krenuli smo na turneju. Svirali smo u Chicagu - bila je to polovica mjeseca svibnja - pa smo prošli i kroz East St. Louis kako bih mogao posjetiti oca. Nije mu bilo dobro. Frances je također bila s nama jer je htjela posjetiti svoje u Chicagu pa smo na put krenuli svi zajedno.
Moj je otac doživio prometnu nesreću prije nekoliko godina - mislim da se to dogodilo 1960. - vlak se zaletio u njegov automobil dok je prelazio jedan od onih neobilježenih seoskih
pružnih prijelaza. Posljedice su bile gadne jer ga nije moglo pokupiti vozilo hitne pomoći namijenjeno za bijelce pa je morao čekati crnačko vozilo koje ga je tek nakon nekog vremena prevezlo u bolnicu. Nisu me o tome odmah obavijestili jer su mislili da ozljede nisu suviše ozbiljne. Osim toga, u tom sam trenutku svirao na turneji i nisu me željeli gnjaviti i uznemiravati. Kad sam ga slučajno nazvao tjedan dana nakon nesreće, pitao sam ga kako je, a on mi je tek tako rekao: “Oh, ma udario me vlak.” To je rekao tek tako, kao da se ništa nije dogodilo, kužite?
Nije mi bilo jasno: “Što? Što se dogodilo?”
“Ništa. Samo me vlak udario. Žena me odvela na pregled, rekli su da je sve u redu.” Nakon nesreće nije mogao uzeti baš ništa a da mu se ruke ne tresu.
Posegnuo bi za predmetom i nagnuo se prema naprijed da ga uzme, ali nije uspijevao. Njegova mi je žena govorila da mu je sve lošije pa sam ga odveo u New York da ga pregleda neurokirurg, no on nije znao reći što s ocem nije u redu. Otac je sad bio poput nekog dementnog starog boksača - nije dopuštao da mu itko pruži ruku i pomogne. Jednom sam mu prilikom htio nešto dohvatiti, a on mi je odbrusio: “Zar je tako teško shvatiti da netko ne želi tvoju pomoć?”
Više nije mogao ravno hodati, nije mogao raditi. Kad sam 1962. svratio do njega, izgledao je isto kao i kad sam ga vidio posljednji put, tresao se i drhtao, i nije želio da mu itko pomogne niti da išta napravi za njega. Sam sebi nije mogao pomoći, sam nije mogao ništa napraviti, a ipak nije odustajao nego je još pokušavao i žalio se svaki put kad bi netko učinio nešto za njega jer je bio jako ponosan čovjek. Neprestano mi je govorio da će pobijediti to nešto u sebi što ga uništava, što god to bilo, i da će se vratiti na posao kad to svi budemo najmanje očekivali.
Upravo smo se opraštali i kretali u Kansas City kad mi je pružio pismo. Automatski sam ga pružio Frances i zagrlio oca, nakon čega smo otišli. Potpuno sam zaboravio na pismo. Tri dana poslije svirali smo u Kansas Cityju kad mi je prišao J. J. i rekao: “Bilo bi dobro da sjedneš.”
Pogledao sam ga i postavio pitanje: “Čemu, dovraga, što mi hoćeš reći?” No mogao sam naslutiti da je riječ o nečem čudnom zbog načina na koji me gledao, potišteno i turobno. Sjeo sam i osjetio zebnju oko srca. “Otac ti je preminuo, stari. Sad su nazvali klub i rekli vlasniku, otac ti je upravo umro.” Samo sam ga gledao, sasvim šokiran i procijedio: “Ne seri! Prokletstvo! Čovječe!” Nikad to neću zaboraviti. Rekao sam samo: “Ne seri!” Nisam znao što me to snašlo, nisam plakao niti išta slično. Bio sam samo nekako omamljen, obamro, vjerojatno još u stanju sumnje i nevjerice.
A onda sam se sjetio pisma. Otišao sam ravno u hotelsku sobu i pitao Frances gdje je pismo. U njemu je pisalo: “Nekoliko dana nakon što ovo pročitaš ja ću biti mrtav, zato se pobrini za sebe, Miles. Volio sam te od sveg srca i bio jako ponosan na tebe.” Čovječe, to me dokrajčilo. Plakao sam, nisam mogao prestati plakati, čovječe, grcao sam dugo, najduže. Bio sam bijesan na sebe što sam zaboravio pročitati pismo sve te dane. Osjećao sam se smrvljeno, stvarno loše, osjećao sam veliki teret krivnje. Bio sam frustriran - tako jebeno frustriran, ne biste vjerovali koliko - što nisam bio sposoban da pomognem svom ocu kad je obolio, i to nakon što je on toliko puta pomogao meni. Mogao sam iz njegova rukopisa vidjeti koliko mu je bilo loše jer su slova bila nesigurna, drhtava i neravna. Samo sam sjedio i čitao pismo, od početka do kraja pa opet od početka, i tako ne znam koliko puta, a onda sam ga ponovo čitao i na kraju spremio. Umro je u dobi od šezdeset godina. Mislio sam da će živjeti zauvijek jer je uvijek bio tu za mene, uvijek kad sam ga trebao. Bio sam svjestan toga da sam imao sjajnog oca, hoću reći zaista fenomenalnog oca, i morao je biti opak igrač da mi na taj način kaže da
će tako umrijeti. Nije izgledao baš dobro kad sam ga posljednji put vidio i nakon što sam malo razmislio o tom posjetu - u glavi odvrtjevši svaku sliku koju sam pronašao u zakucima svog sjećanja - sjetio sam sa nečega što sam vidio u očevim očima, taj specifični pogled koji ljudi - duhovni ljudi, ljudi sa sela - imaju u svojim očima kad nešto gadno ne štima. Imao je taj pogled u očima kad sam se pozdravljao s njim, taj nevoljni pogled koji je govorio “Vjerojatno se više nećemo vidjeti”. No u tom trenutku to nisam povezao. Ta me spoznaja još više ojadila, osjećao sam se još više krivim, što sam vlastitog oca ostavio na cjedilu kad me najviše trebao. Da sam samo obratio pažnju! Vidio sam taj pogled u očima i prije, mnogo puta, sjećam ga se iz posljednjeg susreta s Birdom, i s nekim drugim ljudima kad me taj pogled očaja vrebao.
Očev pogreb u svibnju 1962. bio je jedan od najvećih, ako ne i najveći crnački sprovod u East St. Louisu. Ceremonija se održala u dvorani srednje škole Lincoln. Sve je bilo krcato, čovječe, ljudi su došli sa svih strana, svi liječnici, zubari, odvjetnici koji su ga poznavali, mnogo ljudi iz Afrike koje je upoznao na fakultetu, mnogo bijelaca, imućnih osoba. Vidio sam ljude koje nisam susreo godinama. Sjedio sam u prvom redu s ostalim članovima obitelji. Već sam prošao kroz fazu žalovanja i tuge pa nije bilo toliko bolno i neugodno sjediti ondje i gledati ga posljednji put. Gotovo da sam imao osjećaj kako samo spava u lijesu. Brat Vernon, koji je bio još i luđi od mene, počeo je zbijati šale na račun izgleda nekih žena na pogrebu. Rekao je: “Miles, pogledaj kako ova kučka nastoji prikriti da ima guzicu kao trokrilni ormar.” Svrnuo sam pogled, bila je to živa istina pa sam se zagrcnuo i skoro ugušio od smijeha. Čovječe, taj je crnjo od mog brata bio potpuno otkvačen. Ipak, sve nas je malo opustio, a ja sam ponovo osjetio svu dubinu gorčine i tuge kad su oca odnijeli i položili ga u grob. Kad su ga spuštali u zemlju, odjednom sam osjetio svu bol spoznaje da ga vidim - njegovo tijelo - posljednji put na ovoj zemlji. Nakon tog trenutka mogao sam ga gledati samo na slikama ili oživiti u svojim mislima.
Vratio sam se u New York i pokušao raditi, samo da što manje vremena mislim na oca. Svirali smo u Vanguardu, raznim mjestima na Istočnoj obali. Nastupao sam po klubovima i često odlazio na vježbanje, a u srpnju te godine snimio sam Quiet Nights s Gilom Evansom. (Odradili smo i neke druge sessione u kolovozu i studenome.) Nisam osjećao mjuzu koju smo snimili za taj album, nisam osjećao baš ništa. Bio sam svjestan toga da me to što radimo više nije zanimalo kao prije. Na toj smo ploči pokušali postići i neki novi bossa nova zvuk.
Tada je Columbia došla na briljantnu zamisao da snimimo ploču za Božić, mislili su da će postići nešto genijalno ako na album stave onog luckastog pjevača Boba Dorougha, uz Gilove aranžmane. Tenor-saksofon svirao je Wayne Shorter, na trombonu je bio tip po imenu Frank Rehak, a na bongosima Willie Bobo pa smo u kolovozu snimili i taj album. Bolje da što manje govorim o toj ploči, nije nešto za podičiti se, ali sam na tom sessionu prvi put imao priliku svirati s Wayneom Shorterom, što mi je bilo zaista pozitivno iskustvo - svidjelo mi se ono što radi.
Gil i ja smo album Quiet Nights posljednji put pokušali privesti kraju u studenome, no jednostavno nije išlo, neće pa neće. Činilo nam se da smo svu energiju potrošili u vjetar pa smo jednostavno odustali. Columbia ga je ipak objavila, samo da zaradi nešto love, no da je bilo po mom i Gilovom, pustili bismo da sve ostane bunkerirano na vrpcama u arhivi. Ta me govnarija tako razljutila da dugo vremena nisam progovorio ni riječi s Teom Macerom. Na toj je ploči jednostavno sve maksimalno sfušao, nije se držao partitura, svakome je stajao na putu i kočio ga, pokušavajući ljudima sugerirati što bi trebali svirati i slična sranja. Jednostavno je trebao guzicu držati podalje od svirača, zavući se u svoju upravljačku kabinu i srediti nam dobar zvuk, umjesto što nas je obilazio kao mačak oko vruće kaše i sve nas skupa grdno zajebavao. Počeo sam razmišljati da tog kurvinog sina najurim nakon te ploče. Nazvao sam Goddarda
Liebersona, tadašnjeg predsjednika nadzornog odbora Columbije. No kad me Goddard izravno pitao želim li doista da otpuste Tea, odustao sam, jednostavno mu to nisam mogao napraviti na taj način.
Prije tog posljednjeg sessiona za album Quiet Nights u studenome, na posljetku sam pristao i na intervju za časopis Playboy. Marc Crawford, autor članka i priče o meni u časopisu Ebony, upoznao me s Alexom Haleyjem, koji je želio napraviti intervju sa mnom. Isprva mi se to nije činilo dobrom idejom. Alexa je zanimalo zašto.
Rekao sam mu: “To je časopis za bijelce. Bijelci obično postavljaju pitanja samo da vam proniknu u mozak, da vide što i kako razmišljate. Nakon toga ne žele povjerovati u vaše odgovore na pitanja koja su vam postavili, ne žele vjerovati da doista imate takvo mišljenje.” Nakon toga sam mu priznao da je drugi razlog mog nepristajanja na intervju činjenica da se u Playboyu ne mogu vidjeti crnkinje ni tamnopute žene, kao ni Azijke. “Unutra imate”, kazao sam mu, “samo plavuše s velikim sisama i ravnim guzicama, ako se to uopće može nazvati guzicom. Tko u vražju mater želi gledati takve ženske cijelo vrijeme? Crnci vole velike guzice, kužite, mi volimo zgrabiti žensku i poljubiti je u usta, a bjelkinje uopće nemaju usana koje bi se mogle tako poljubiti.” I tako smo počeli razgovarati, Alex je sa mnom išao posvuda, u dvoranu za vježbanje primjerice, čak je i u ring ušao sa mnom i primio nekoliko udaraca u glavu. E, to me zaista impresioniralo. Zato sam mu ovako rekao: “Slušaj, stari, ako ti ispričam sve što te zanima, zašto ne bih mogao imati udjela u cijeloj stvari, ipak ću ti podastrijeti sve te informacije koje oni žele čuti?” Rekao mi je da to neće ići, da ne može to napraviti. Zato sam mu rekao da ću na intervju pristati samo ako mi za njega plate 2500 dolara. Složili su se i intervju je odrađen.
No nije mi se svidjelo to što je od intervjua na kraju ispalo. Alex je izmislio neke stvari, iako je tekst bio zanimljiv. Tako naprimjer piše o tome kako je mali obojeni trubač - ja - uvijek pušio od bijelih trubača kad se trebao izabrati najbolji trubač u Illinoisu. Mislio je na događaj iz srednje škole - natjecanje za All State Music Band. Alex je napisao da sam zbog toga očajavao. Jebeš takva sranja! To uopće nije bila istina. Možda sam izgubio, ali nisam bio ljut jer sam znao da sam jebeno dobar u tome što radim, isto kao i onaj bijelac. Uostalom, gdje je uopće njegova guzica sada? Nije mi se svidjelo što je Alex tako napuhao i nacifrao cijelu priču. Alex dobro piše, ali je vrlo dramatičan. Poslije sam shvatio zašto to radi - jednostavno piše na taj način, to je njegov novinarski stil, no o tome nisam imao pojma kad je radio priču o meni.
U prosincu 1962. odsvirali smo i posljednju gažu u Chicagu - ja, Wynton, Paul, J. J. i Jimmy Cobb; Jimmy Heath došao je na jednu svirku umjesto Sonnyja Rollinsa, koji nas je ponovo napustio u želji da okupi vlastitu grupu te da se vrati i još malo poradi na svom sviranju. Mislim da su ga nekako u to vrijeme i čuli kako vježba ispod Brooklynskog mosta visoko gore među nosačima greda; barem se tako šuškalo. Svi su osim mene i Jimmyja Cobba spominjali mogućnost napuštanja benda, neki su htjeli zaraditi više love a drugi su se željeli osamostaliti i krenuti svojim putem. Ritam-sekcija željela je svirati kao trio pod Wyntonovim vodstvom, a
J. J. je htio ostati u okolici L.A. jer je na studijskim snimanjima mogao zaraditi dobru lovu i pritom biti kod kuće sa svojom obitelji. Sve je ostalo samo na Jimmyju Cobbu i meni, a nas dvojica nismo mogli činiti bend.
Morao sam otkazati nastupe u Philadephiji, Detroitu i St. Louisu, dogovorene za početak 1963. Svaki put kad bih otkazao gažu, organizatori su me tužili za troškove pa sam im svima zajedno morao platiti više od 25.000 dolara. Već sam prije imao dogovoren Blackhawk u San Franciscu, no odlučio sam da za tu gažu ipak ne uzmem Paula i Wyntona. Imao sam problema s njima jer su željeli veći honorar, a usto su željeli svirati svoju mjuzu. Tvrdili su da su se već
umorili od sviranja mojih stvari, željeli su nešto novo i svježe pa su počeli sve više zanovijetati i tražiti. No mislim da je u pozadini svega, prema mom mišljenju, bila Wyntonova želja da se nametne kao vođa, svoj čovjek - nakon pet godina sviranja sa mnom smatrao je da je spreman prihvatiti se te odgovornosti. Mislim da su se on i Paul jednostavno željeli iskobeljati iz cijele stvari i mog šefovanja jer je ostatak ekipe već napustio bend.
Zamolio sam upravu Blackhawka da odgodi nastup za tjedan dana kako bih se mogao malo pribrati, i oni su mi udovoljili. Skupio sam novu ekipu, a iz prethodnog benda ostao mi je samo Jimmy Cobb. No nakon nekoliko dana otišao je i on, i pridružio se Wyntonu i Paulu. Sad sam imao glanc novi bend.
Uzeo sam Georgea Colemana na saksofonu jer sam zaključio da trebam krenuti redom, od početka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:14 am



Preporučio mi ga je Coltrane i Coleman je pristao da dođe u bend. Pitao sam ga s kojim bi ljudima volio svirati pa mi je preporučio Franka Stroziera na alt-saksu i Harolda Mabema na klaviru. Trebao sam još basista. Još davne 1958. u Rochesteru u državi New York upoznao sam Rona Cartera (koji je inače bio iz Detroita) kad je nakon nastupa došao iza pozornice; on je još iz Detroita poznavao i Paula Chambersa. Ron je u to vrijeme studirao bas na konzervatoriju Eastman School of Music. Ponovo sam ga sreo u Torontu nekoliko godina poslije, sjećam se da je s Paulom dugo razgovarao o našem repertoaru. U to smo vrijeme bili zaokupljeni modalnim pristupom i pločom Kind of Blue. Nakon diplome Ron je došao u New York i pomalo svirao, a ja sam ga ponovo vidio dok je nastupao s Artom Farmerom i kvartetom Jima Halla.
Paul mi je još prije spominjao da Ron izvodi majstorije na basu. Kad je Paul već bio pred odlaskom, a znao sam da Ron svira, otišao sam ga poslušati da vidim kako zvuči i oduševio se onim što sam čuo. Pitao sam ga želi li doći u moj bend. Nije želio iznevjeriti Arta, ali mi je rekao da ako ja pitam Arta i Art se složi, onda će mu biti drago da se pridruži mom bendu. Nakon odsviranog seta pristupio sam Artu i on je dao zeleno svjetlo, iako nevoljko jer nije želio pustiti Rona.
Prije nego što sam napustio New York, još sam jednom poslušao svirače koji su se trebali pridružiti bendu i održao generalnu probu pa sam tako i okupio sve te sjajne glazbenike iz Memphisa - Colemana, Stroziera i Mabema. (Svi su išli u istu školu sa sjajnim mladim trubačem Bookerom Littleom, koji je vrlo brzo nakon završetka školovanja obolio od leukemije i preminuo, te pijanistom Phineasom Newbomom. Pitam se što su im radili tamo dolje, kad je iz jedne jedine škole poniknulo toliko izvrsnih glazbenika?) Nisam morao preslušavati Rona jer sam ga već čuo kako svira, no ipak je prisustvovao probama. Čuo sam i jednoga genijalnog sedamnaestogodišnjeg bubnjara koji je svirao s Jackiejem McLeanom. Taj se klinac zvao Tony Williams i potpuno me oborio s jebenih nogu, koliko je opak bio. Istog trena poželio sam da pođe sa mnom u Kalifomiju, no nije mogao odmah krenuti jer je morao odraditi dogovorene gaže za Jackieja. Rekao mi je da ima Jackiejev blagoslov da se pridruži mom bendu nakon što odradi te nastupe. Čovječe, ponovo sam počeo treperiti, potpuno me digla mjuza tog malog gada. Kao što već rekao, trubači vole svirati s dobrim bubnjarima, a ja sam već na početku definitivno mogao čuti da preda mnom stoji jedan od najžešćih kurvinih sinova koji je ikad sjeo za bubnjeve. Tony je bio moj prvi izbor, a za prvo ga je vrijeme zamijenio Frank Butler iz Los Angelesa, dok Tony ne odradi svoje obaveze i ne prijeđe k nama.
Svirali smo u Blackhawku i sve je išlo prilično dobro s obzirom na to da je ekipa bila svježe okupljena iako sam odmah skužio da Mabern i Strozier nisu svirači po mom ukusu. Bili su to vrlo dobri glazbenici, ali za neki drugi bend - jednostavno bi se bolje uklopili u drugu vrstu benda. Sljedeću gažu trebali smo svirati u Los Angelesu, u klubu John T’s It, i ondje sam odlučio
da snimimo nešto. Umjesto Mabema na klaviru, uzeo sam sjajnog pijanista iz Engleske koji se zvao Victor Feldman, taj je potpuno rasturao. Također je svirao vibrafon i bubnjeve. Na snimanju smo odradili i dvije njegove pjesme: “Seven Steps to Heaven” i “Joshua”. Želio sam da dođe u bend za stalno, no zarađivao je silnu lovu studijskim snimanjima u Los Angelesu pa bi bio na gubitku da je došao k meni. Vratio sam se u New York u potrazu za pijanistom. Potragu sam uspješno završio i našao Herbieja Hancocka.
Upoznao sam ga prije otprilike godinu dana kad ga je trubač Donald Byrd doveo k meni kući u Zapadnoj 77. ulici. Herbie je upravo počeo svirati u Donaldovu bendu. Zamolio sam ga da mi odsvira nešto na klaviru i odmah sam skužio da tip svira stvarno dobro. Kad sam ostao bez pijanista i trebao naći novoga, prvo sam pomislio na Herbieja i nazvao ga da svrati. Želio sam čuti kako će zvučiti uz Tonyja Williamsa i Rona Cartera.
Svi smo se okupili i nekoliko dana zajedno svirali, iz dana u dan, a ja bih ih slušao preko intercoma koji sam ugradio u svoju glazbenu sobu i sustav provukao kroz cijelu kuću. Čovječe, genijalno su zvučali zajedno. Treći ili četvrti dan svirke sišao sam dolje do njih da zajedno odsviramo nekoliko stvari. Ron i Tony već su bili u bendu. Rekao sam Herbieju da sutradan dođe u studio. Upravo smo završavali Seven Steps to Heaven. Herbie me pitao: “Znači li to da sam unutra?”
“Snimaš ploču sa mnom, zar ne?” odgovorio sam mu.
Odmah sam znao da će ta grupa žariti i paliti. Prvi put u dugo vremena osjećao sam uzbuđenje, sav sam drhtao iznutra - ako su mogli tako dobro zasvirati u samo nekoliko dana, kako li će tek prašiti za nekoliko mjeseci? Čovječe, mogao sam čuti kako se mjuza razliježe na sve strane. Završili smo album Seven Steps to Heaven pa sam nazvao Jacka Whittemorea i rekao mu da nam dogovori što više gaža do kraja ljeta, što je on sasvim solidno odradio.
U svibnju 1963. završili smo novi album i krenuli na put - trebali smo svirati u Showboatu u Philadephiji. Sjećam se da je u publici sjedio i Jimmy Heath. Nakon što sam završio svoj solo sišao sam dolje i pitao ga što misli o bendu jer sam njegovo mišljenje iznimno cijenio. “Čovječe, sjajni su, no ja sigurno ne bih poželio da se svaku večer penjem gore i sviram s njima. Miles, ti će jebeni gadovi zapaliti sve oko sebe!” Upravo sam to i ja mislio, samo što si nisam mogao pomoći - obožavao sam svirati s tom ekipom. Čovječe, tako su brzo sve hvatali i kopčali. Jimmy je bio u pravu - kolosalno su svirali. Nakon Philadelphije svirali smo u Newportu, Chicagu, St. Louisu (VGM je poslije objavio ploču Miles Davis Quintet: In St. Louis), i na još nekoliko mjesta.
Nakon višetjedne turneje po Sjedinjenim Državama zaputili smo se u gradić Antibes na jugu Francuske, blizu Nice na obali Sredozemnog mora, te nastupili na lokalnom festivalu. Čovječe, bacili smo ih na koljena. Tony ih je sve pomeo jednim potezom jer nitko još nije čuo za njega, a Francuzi se ponose time što drže korak s najnovijim događajima u džezu. Taj je momak zapalio vatru u svim članovima benda. U njegovom sam društvu svirao tako da sam zaboravio na bolove u zglobovima, koji su mi zadavali sve više muke. Počeo sam shvaćati da bi Tony i njegova grupa mogli odsvirati sve što požele. Tony je uvijek bio u središtu svega, zvuk svih ostalih svirača kao da se vrtio i komešao oko njega. Imao je u sebi nešto posebno, čovječe.
Upravo sam zbog njega počeo ponovo izvoditi “Milestones” u javnosti, naprosto je obožavao tu stvar. Nedugo nakon što je postao član benda priznao mi je da album Milestones smatra “najpotpunijim džez-albumom svih vremena” i da se “duh te ploče nalazi u svakome tko svira džez”. Bio sam toliko zaprepašten da sam mogao samo procijediti: “Ma zajebavaš!?” A onda mi je rekao da je prva mjuza u koji se zaljubio bila baš moja mjuza. Bio mi je prirastao srcu, kao rođeni sin. Tony je svirao po sluhu, a svirao je jednostavno fantastično, i to stvarno opake stvari samo prema onome što je čuo. Svake je večeri mijenjao stil sviranja i svake večeri
svaki ton odsvirao u drugom tempu. Čovječe, morao si biti stvarno na oprezu kad si svirao s Tonyjem Williamson, morao si obraćati pozornost na sve što bi on učinio ili bi te izgubio u trenu pa bi na kraju ispao iz tempa i tajminga te bi rezultat svega stvarno očajno zvučio.
Nakon Antibesa (CBS-France snimio je naš nastup i objavio ga pod naslovom Miles Davis in Europe) vratili smo se u Sjedinjene Države i u kolovozu otišli na Monterey Jazz Festival u sjevernoj Kalifomiji, malo južnije od San Francisca. Dok smo bili ondje, Tony je zasvirao s dvojicom starijih glazbenika: Elmerom Snowdenom, gitaristom u kasnim šezdesetima, i Popsom Fosterom, basistom koji je već zagazio u sedamdesete godine života, koliko se sjećam. Njihov se bubnjar uopće nije pojavio. Zato je Tony sjeo i zasvirao s tom dvojicom svirača za koje nikad prije nije čuo i nikad prije nije čuo njihovu mjuzu. Pokazao se jebenim igračem - naprosto je izokrenuo naglavce i Popsa i Elmera i sve živo na festivalu. Toliko je taj mali gad bio dobar. Čim je odsvirao session s njima dvojicom, pridružio se nama i stvarno rasturio do kraja. Sve ste to mogli doživjeti od jednog sedamnaestogodišnjaka za kojeg nitko prije početka te godine nije čuo. Mnogi su već počeli nagađati da će Tony postati najbolji bubnjar svih vremena. A ja vam kažem ovo: imao je i te kakav potencijal i nikad nisam svirao s boljim bubnjarom. Hoću reći da je čak bilo pomalo i jezivo. No ni Ron Carter, Herbie Hancock i George Coleman nisu bili za baciti pa sam bio svjestan toga da smo pokrenuli vražje dobru stvar.
Neko sam vrijeme ostao u Kalifomiji i radio s Gilom Evansom na jednoj partituri. Bila je to glazba za predstavu pod nazivom Time of the Barracuda, u kojoj je glavna zvijezda bio Laurence Harvey. Spremali su predstavu u Los Angelesu pa smo Gil i ja odsjeli u hotelu Chateau Marmont u zapadnom Hollywoodu. Laurence bi katkad svratio da posluša glazbu koju smo stvarali. Uvijek je bio moj veliki obožavatelj, često bi dolazio na moje svirke u Los Angelesu i od srca je želio da upravo ja izvedem tu mjuzu. Ja sam ga pak cijenio kao glumca i smatrao sam da je pisanje za tu predstavu bila dobra ideja. Završili smo glazbu, ali je onda predstava otkazana jer se Laurence nije mogao dogovoriti s nekim drugim ljudima, iako nikad nisam doznao zašto je cijela stvar propala. Platio nam je za odrađeni posao i Columbia je snimila tu mjuzu, ali je nikada nije objavila. Pretpostavljam da je još negdje na magnetofonskim vrpcama u arhivi. Svidjelo mi se to što smo napravili. Na snimanju smo imali cijeli orkestar, a ploču je producirao Irving Townsend. Sindikat glazbenika vjerojatno je želio da na predstavi bend svira uživo umjesto da se pušta snimljena mjuza pa je dogovor oko predstave na kraju ipak neslavno završio. Nakon tog posla Gil i ja više nismo često surađivali u stvaranju glazbe. Ostali smo bliski prijatelji, a ja sam sa svojim novim bendom krenuo potpuno drugim smjerom.
James Robinson, muž moje majke, umro je u East St. Louisu u kolovozu 1963. Nisam išao na pogreb jer se to mene stvarno nije ticalo. No razgovarao sam telefonom s majkom i nije mi zvučala baš najbolje. Kao što sam već rekao, imala je rak i nije bilo nikakvih poboljšanja što se toga tiče. Ništa nije obećavalo svjetliju budućnost, a smrt njezina muža samo je pogoršala tu ionako lošu situaciju. Otac je umro godinu prije pa su joj se glavom vrzmale tko zna kakva sranja dok smo razgovarali telefonom. Majka je bila stvarno stamena žena, no prvi put u životu ozbiljno me zabrinula. Nisam to lako prihvatio jer se ne bi moglo reći da sam inače tip koji se pretjerano brine za bilo što pa sam te crne misli pokušavao izbaciti iz glave. A onda se dogodilo takvo sranje da smo svi odjednom bili sjebani sto posto.
Osvojio sam još jednu nagradu časopisa Down Beat u kategoriji trubača godine, a moj novi bend završio je na drugom mjestu, u stopu prateći Monkov bend u kategoriji najbolje džez-grupe. Nisam više želio ići na studijska snimanja jer sam, prije svega, još bio bijesan na Tea Macera, koji je razjebao Quiet Nights na onako đubretarski način, ali i zbog toga što su me studijska snimanja počela umarati, jednostavno sam poželio svirati što više uživo. Uvijek sam
nekako smatrao da glazbenici sviraju mnogo bolje uživo pred publikom pa su me ta studijska sranja stvarno počela zamarati. Umjesto studija, dogovorio sam humanitarni nastup, i to u korist kampanje za građanska prava koju je sponzorirao NAACP, Kongres rasne jednakosti38 i Studentski odbor za nenasilno koordiniranje39. Bio je to vrhunac ere građanskih prava, a crnačka svjesnost bila je u usponu. Koncert se održao u Dvorani filharmonije u veljači 1964. i Columbia je trebala snimati cijeli događaj.
Što reći, te smo večeri jednostavno rasturili cijelo mjesto. To kako smo te večeri sve odsvirali, nadmašili smo sami sebe - i to svi do jednoga. Mnogo pjesama svirali smo u brzom tempu i nijednom nismo fulali tajming, niti jedan jedini put. George Coleman te je večeri svirao bolje nego ikada, barem koliko se ja sjećam. Zrak se mogao rezati od kreativnog naboja kojim je odisala cijela večer, o kojoj ljudi, iskreno rečeno, nisu ni imali pojma da postoji. Neko vrijeme nismo svirali zajedno kao bend, svatko se bavio nekim svojim poslovima. Osim toga, koncert je bio humanitarnog karaktera pa neki od dečki nisu baš blagonaklono prihvatili činjenicu da za svirku neće biti plaćeni. Jedan od njih - neću ga ovdje prozivati jer ima sjajnu reputaciju pa mu ne želim zagorčati, a i uopće nije tako loš frajer kad se sve uzme u obzir - ovako mi je rekao: “Gle, stari, daj mi što mi pripada i ja ću pridonijeti kako znam i umijem, ali neću svirati u korist nekog drugog. Znaš, Miles, ja ne zarađujem toliko love kao ti.” Diskusija je tako trajala i trajala. Svi su se na kraju složili da to odradimo, no samo taj jedan jedini put. Kad smo se popeli gore da sviramo, frcale su iskre jer su svi pobjesnili međusobno jedan na drugoga pa mislim da je taj bijes stvorio vatru, neku napetost koja se ogledala u sviranju svakog od nas, i možda je to jedan od razloga što smo svi zasvirali takvom žestinom.
Otprilike dva tjedna nakon koncerta, posljednjeg dana veljače u muklo doba noći nazvao je Vemon i rekao Frances da je majka upravo preminula u bolnici Bames u St. Louisu. Frances mi je rekla tu vijest rano ujutro, kad sam se vratio kući sa svirke. Znao sam da su majku primili u bolnicu, mislio sam je ubrzo otići posjetiti, ali nisam znao da je stanje bilo tako ozbiljno. Prokletstvo, opet sam to učinio. Nisam pročitao očevu poruku kad mi ju je pružio, a sada nisam otišao vidjeti majku dok sam imao priliku, prije nego što je umrla.
Pogreb se trebao održati za nekoliko dana pa smo Frances i ja rezervirali let za East St. Louis. Avion je polako rulao pistom neposredno prije polijetanja, ali se zaustavio i vratio na polazno mjesto jer je pilot morao nešto provjeriti. Kad su ga vratili do mjesta za ukrcavanje, jednostavno sam izišao i otišao kući. Pilot je govorio da su se pojavili problemi s motorom, a ja sam praznovjeran oko takvih sranja. Avion koji nije uzletio zbog problema s motorom značio mi je samo jedno: bolje da nikamo i ne krenem.
Frances je otišla na pogreb koji se održao u Afričkoj metodističkoj episkopalnoj crkvi sv. Luke u East St. Louisu. Ja sam se samo vratio kući i cijelu noć plakao kao malo dijete, plakao dok nisam isplakao svaku suzu iz svog tijela, sve dok mi nije pozlilo. Znam da se priličan broj ljudi začudio kad se nisam pojavio na majčinu sprovodu, a nekima od njih to ni dan danas nije jasno, vjerojatno su zaključili da mi nije stalo do majke. No jako sam je volio, od nje sam puno toga naučio i strašno mi nedostaje. Iskreno, tek kad sam doznao da je umrla, tek onda sam shvatio koliko sam je volio, prije nisam bio svjestan svojih osjećaja. Katkad, kad sam potpuno sam kod kuće, nekako osjećam njezinu prisutnost kao topli povjetarac koji ispunjava prostoriju, i onda razgovara sa mnom, zanima je kako sam. Imala je sjajan duh i vjerujem da taj njezin duh i danas pazi na mene. Ona također zna i razumije zašto nisam došao na pogreb.

38 eng. Congress of Racial Equality (CORE)
39 engl. Student Nonviolent Coordinating Committee (SNCC)

Slika majke koju ću uvijek nositi sa sobom jest slika snažne i prekrasne žene. Tu sliku želim zadržati u sjećanju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:14 am



U to su se vrijeme pokvarili i odnosi između mene i Frances, počeli su ići nizbrdo. Ona je željela zajedničko dijete, a ja nisam htio više djece pa smo se često svađali oko toga. To bi lančano dovelo do drugih sranja pa bismo se gadno pograbili. Sve me boljelo od posljedica anemije srpastih stanica, počeo sam sve više piti i šmrkati strašno puno kokaina. Ta je kombinacija ubitačna i može vas beskrajno razdražiti jer zbog koke ne možete spavati, a kad djelovanje koke pokušate ublažiti alkoholom, ajme, na kraju završite s gadnim mamurlukom a još ste razdražljivi u vražju mater. Već sam rekao da je Frances bila jedina žena na koju sam bio ljubomoran. Zamislite sad kombinaciju ljubomore, drogiranja i opijanja - čak sam mislio da se ševi sa svojom frendicom lezbijkom, plesačicom, i sasuo sam joj to u lice. Blenula je u mene kao da sam šenuo pameću, što u to vrijeme i nije bilo daleko od istine. No ja toga nisam bio svjestan - mislio sam da je sa mnom sve u najboljem redu i da mi ide kao po loju.
Nisam želio nikamo ići, čak ni ljudima koje smo poznavali, poput Julie i Harryja Belafontea, a koji su živjeli odmah iza ugla. Nisam želio vidjeti ni Diahann Carroll pa kad me Frances molila da odemo nekamo _ govorio bih joj da su tu Roscoe Lee Browne, inače izvrstan glumac, i Harold Melvin, sjajan frizer - pa neka ide s njima. Oni bi je zato izvodili van. Nadalje, ja nisam plesao i zbog toga nisam želio da itko drugi pleše s njom. Zamislite kakva sam joj sranja priređivao. Sjećam se da smo se jednom zatekli u noćnom klubu u Parizu gdje je jedan francuski komičar zaplesao s Frances. Ostavio sam je, samo tako, na plesnom podiju i vratio se u hotel u kojem smo odsjeli. Morate znati da sam Blizanac i da u jednom trenutku mogu biti stvarno drag i mio, a već u sljedećem pretvaram se u nešto sasvim drugo. Ne znam zašto se katkad tako ponašam, jednostavno sam takav i sebe prihvaćam kao takvog. Kad bi stvari doista izmakle kontroli, Frances bi otišla do kuće Harryja i Julie Belafonte dok se ne bih ohladio.
A tu su bile i sve te ženske koje su me zvale kući. Ako bi Frances podigla slušalicu dok bih razgovarao s nekom od njih, poludio bih na to i opet bismo se svađali i potukli. Pretvorio sam se u sliku i priliku Fantoma u operi. Šuljao sam se tunelom ispod svoje zgrade, sav paranoidan i sjeban do srži, katkad bih se prenuo i sam sebe dolje zatekao kao da sam neki pomahnitali luđak. Bio sam konfuzan i u kaosu, a činilo se da stvari postaju sve gore. U kuću su s pošiljkama kokaina dolazili ljudi čudna izgleda, što se Frances nije nimalo sviđalo.
Djeca su zasigurno shvatila što se događa i kamo to sve ide. Kći Cheryl studirala je na sveučilištu Columbia, a Gregory je nešto pokušavao s boksom. Bio je jako dobar boksač i ja sam ga poučio svakakvim sranjima i potezima koje sam znao. Idolizirao me i želio biti poput mene, čak je htio početi svirati trubu. No savjetovao sam mu da mora slijediti vlastiti put, pronaći sebe u onome što radi. Želio je biti profesionalni borac, ali mu ja to nisam namjeravao dopustiti - strahovao sam da bi se mogao ozlijediti. Osobno nisam imao ništa protiv boksa, volio sam ga, no za Gregoryja sam želio nešto bolje, iako nijedan od nas dvojice pojma nije imao što bi to moglo biti. Poslije je otišao u Vijetnam. Ne znam zašto je taj dečko to učinio, samo je rekao da mu je potrebno malo discipline. U tom trenutku u svom životu nije vidio nikakvog cilja. Mali Miles bio je premalen da bi osjetio napetost između mene i Frances, no ostali su klinci znali što se događa i patili zbog toga. Iako Frances nije bila njihova biološka majka, bila je vrlo dobra prema njima i oni su je obožavali. Nekako sam osjećao da bismo Frances i ja na kraju možda ipak mogli prevladati probleme.
No tada je pukla tikva, a kola su krenula nizbrdo kad je George Coleman otišao iz benda. Tony Williams nikad nije volio Georgeov stil i sve se u bendu nakon nekog vremena počelo okretati oko Tonyja. George je i te kako dobro znao da se Tonyju ne sviđa njegovo sviranje.
Katkad, kad bih završio svoj solo i krenuo da se maknem u pozadinu, Tony bi mi rekao: “Povedi Georgea sa sobom.” Tony ga nije podnosio jer je George sve svirao u gotovo savršenoj maniri, a Tony nije volio takve saksofoniste. Sviđali su mu se glazbenici koji griješe, primjerice kad ne pogode tonalitet. A George je samo svirao akorde. Bio je glazbenik i pol, ali ga Tony nije podnosio. Želio je nekoga tko teži drukčijim stvarima, poput primjerice Omettea Colemana. Ornetteova grupa bila je Tonyjev omiljeni bend. Volio je i Coltranea. Mislim da je upravo Tony doveo Archieja Sheppa jedne večeri u Vanguard, da zasvira s nama, ali je ovaj bio toliko užasan da nisam mogao učiniti ništa drugo već se maknuti s pozornice. Nije znao svirati, a meni nije bilo ni nakraj pameti da stojim gore s nekom jebenom neznalicom.
Drugi razlog Georgeova odlaska bio je moj kuk - toliko me mučio da katkad nisam mogao svirati na gaži pa je bend morao nastupiti kao kvartet. George se žalio da Herbie, Tony i Ron sviraju preslobodno kad mene nije bilo. Nisu htjeli svirati na uobičajen način dok sam bio odsutan i osjećali su da im se George našao na putu. George je mogao svirati slobodnim stilom kad je to želio - stvar je bila samo u tome da on to nije želio. Draži mu je bio tradicionalni pristup. Jedne je večeri u San Franciscu svirao slobodnim stilom, vjerojatno samo da svima dokaže kako to može, što je Tonyja raspizdilo do kraja.
Želio bih razjasniti govorkanja o tome kako sam u bend želio dovući Erica Dolphyja kad je George otišao. Eric je bio krasan tip, barem koliko je bilo suditi po njegovu karakteru, no nikad mi se nije sviđalo kako svira. Ne kažem da nije znao svirati, jednostavno nisam podnosio način na koji je svirao. Mnogo ih je obožavalo njegov stil - znam recimo da se Traneu sviđao, te Herbieju, Ronu i Tonyju. Kad je George otišao, Tony je predložio Ericovo ime, no ja ga čak nisam ni uzeo u obzir, nisam čak ni promislio o toj mogućnosti. Tony je ozbiljno tipovao za Sama Riversa jer ga je znao još iz Bostona a i Tony je bio takav - uvijek je gurao svoje poznate. Poslije, negdje oko 1964. Eric Dolphy je preminuo, a ja sam pretrpio brojne kritike kad su me u blindfold-testu Leonarda Feathera, u časopisu Down Beat, citirali gdje kažem da je Eric svirao “kao tip kojem je netko nagazio na stopalo”. Taj je broj časopisa objavljen upravo negdje u vrijeme Ericove smrti i svi su smatrali da je to bilo jako bešćutno od mene. No nisam htio da tako ispadne, spornu izjavu dao sam mjesecima prije.
Moj prvi izbor zamjene za Georgea bio je Wayne Shorter, ali ga je Art Blakey postavio na mjesto glazbenog direktora njegovih Jazz Messengersa pa nije mogao doći k meni. Zato smo uzeli Sama Riversa.
Putovali smo u Tokio, gdje smo imali zakazano nekoliko koncerata. Bilo je to moje prvo putovanje u Japan, na koje je krenula i Frances, te na njemu naučila sve o japanskoj hrani i kulturi. Tada sam već imao menadžera za turneje koji se zvao Ben Shapiro - skinuo je dosta tereta s mojih leđa i brinuo se o raznim stvarima: isplaćivao je svirače, rezervirao hotele i letove, takve stvari. To mi je ostavljalo dosta slobodnog vremena da se opustim i uživam. Nastupili smo u Tokiju i Osaki. Nikad neću zaboraviti dolazak u Japan. Let je trajao ubibože dugo. Zato sam sa sobom ponio koku i tablete za spavanje, i odjednom uzeo oboje. Naravno, nisam mogao zaspati pa sam počeo piti. Kad smo sletjeli u Japan, na aerodromu nas je dočekala gomila ljudi. Sišli smo s aviona i dok su mi govorili “Dobro došao u Japan, Miles Davis”, ja sam dušu ispovraćao. Nisu časili ni časka. Dali su mi neke lijekove, prizvah me k svijesti i ponijeli se prema meni kao prema kralju. Čovječe, uživao sam kao nikad u životu, i od tog trenutka cijenim i obožavam japanski narod. Nemam riječi za te divne ljude. Uvijek su me držali kao kap vode na dlanu, a koncerti su uvijek bili odlično odrađeni i uspješni.
Kad sam se vratio u Sjedinjene Države, bol je jednostavno nestala, nisam više patio. Bio sam u Los Angelesu kad sam primio sjajne vijesti koje sam čekao već neko vrijeme: Wayne
Shorter napustio je Jazz Messengerse. Nazvao sam Jacka Whittemorea i rekao mu da nazove Waynea. U međuvremenu, rekao sam svima u bendu da mu se također jave jer se i njima u istoj mjeri sviđao Wayneov stil sviranja. Počeli su ga zvati sa svih strana da se pridruži bendu. Kad me napokon nazvao, rekao sam mu da dođe k nama. Kako bih bio siguran da će to i učiniti, poslao sam tom kurvinom sinu kartu prvog razreda kako bi mogao doći sa stilom - toliko sam ga silno želio u bendu. Kad je na posljetku i došao, počela se događati prava stvar, počela se događati mjuza. Naš prvi zajednički nastup trebao se održati u areni Hollywood Bowl. To što sam ipak dovukao Waynea vidno mi je popravilo raspoloženje jer sam znao da će se od njegova dolaska izroditi nešto stvarno dobro. Tako je i bilo, počela se događati odlična glazba, i to vrlo brzo nakon što nam se Wayne pridružio.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:15 am




Trinaesto poglavlje
Stvari su se u zemlji počele mijenjati, i to stvarno brzo, ritam promjene bio je sve brži. I glazba je 1964. također doživjela brojne promjene.
Mnogo je njih počelo govorkati da je džez mrtav, optužujući avangardni “slobodni stil” koji su svirali glazbenici poput Archieja Sheppa, Alberta Aylera i Cecila Taylora, a na temelju činjenice da taj stil nije imao melodijsku liniju, nije bio liričan i niste ga mogli pjevušiti ispod glasa. Dakle, ne kažem da ti glazbenici nisu ozbiljno pristupali tome što su radili. No ljudi su im polako počeli okretati leđa. Coltrane je još žario i palio, isto kao i Monk, publika ih je još rado prihvaćala. No avangardni free jazz (čak je i Trane odustao od toga prije svoje smrti) nije bio ono što je većina njih željela slušati.
Prije samo nekoliko godina svirali smo prijelomne i vodeće stvari na glazbenoj sceni, popularnost nam je rasla i počela zahvaćati sve šire mase, a onda je sve to počelo zastajkivati kad su glazbeni kritičari - bijelci - uskratili podršku slobodnom stilu, gurajući ga sve više u zapećak. Džez je nekako tih godina počeo gubiti svoju publiku i više nije bio prihvaćan u tolikoj mjeri.
Umjesto džeza, mnogo je ljudi počelo slušati rock-glazbu, pojavili su se neki novi ljudi: Beatlesi, Elvis Presley, Little Richard, Chuck Berry, Jerry Lee Lewis, Bob Dylan, a Motown-zvuk počeo je izazivati oduševljenje publike - Stevie Wonder, Smokey Robinson, Supremesi, James Brown također su počeli drmati scenom. Mislim da su bijelci zapravo s određenom namjerom počeli proguravati free jazz - mnogo je njih smatralo da su glazbenici poput mene jednostavno postajali suviše popularni i moćni unutar zamašnjaka glazbene industrije. Morali su pronaći način da mi srežu krila. Sviđala im se melodioznost i liričnost koju smo postigli na ploči Kind of Blue, ali je njezina popularnost i utjecaj bio previše za njih, to ih je sve skupa prestravilo.
Kad su ti kritičari počeli promicati avangardnu mjuzu i kad publika nije baš dobro reagirala, kritičari su je odbacili kao vrući krumpir. No tada su već gotovo svi počeli zazirati od onoga što je većina nas džezista radila - odjednom je džez bio prošlo svršeno vrijeme, nešto što je davno umrlo i što možete jedino staviti pod stakleno zvono i proučavati u muzejima i ropotarnicama. Sasvim iznenada na čelo svih medija izbio je rock ‘n’ roll (u samo nekoliko godina u prednji plan probio se i hard rock). “Bijeli” rock ‘n’ roll koji su ukrali od crnačkog ritma i bluesa, od faca kao što su Little Richard i Chuck Berry, od specifičnog zvuka Motown Sounda. Odjednom se “bijela” pop-glazba probila u prve redove, gurali su je na televiziji i posvuda. Prije toga, takozvana bjelačka američka popularna glazba nije vrijedila ni pišljiva boba. Sad su okrali druge pa su zazvučali kao spoj svega i svačega: malo novog zvuka, malo ovoga, malo onoga, malo poskočica, malo trendovskog sranja. No još je ta mjuza bila konzervativna i malograđanska, još nije zatalasala. Odjednom se stvorilo određeno mišljenje o džezu - da je nemelodičan i nepjevan - i za cijelu silu ozbiljnih glazbenika nastupila su teška vremena.
Zatvorio se velik broj džez-klubova pa je mnogo džezista napustilo zemlju i otišlo u Europu. Red Garland vratio se kući u teksaški Dallas žaleći se da više nema gdje svirati. Wynton Kelly naglo je umro, a Paul Chambers bio je na izdisaju (ako već u to vrijeme nije i umro).
Još nisam mogao vjerovati da Ornette Coleman, Cecil Taylor, John Coltrane i svi ti drugi stjegonoše avangardnih kretanja dotad već nisu shvatili da su ih kritičari bijelci i te kako iskoristili.
Meni se nije baš sviđao popriličan broj stvari koje su se događale, čak ni stvari kojima se bavio Trane - više sam preferirao mjuzu koju je radio u mom bendu, prve dvije ili tri godine.
Sad se može činiti da je tada svirao za sebe, a ne za grupu. No ja sam uvijek bio mišljenja da samo zajednički napori grupe stvaraju mjuzu i pokreću kotač događaja.
U svakom slučaju, mjuza koju smo radili s novom grupom u najboljem je slučaju nailazila na nezainteresiranost i ravnodušnost iako su naši koncerti zaista bili dupkom puni, a ploče se prodavale prilično dobro. Mislim da je sve to krenulo tim smjerom jer sam bio slavna osoba pa su ljudi dolazili gledati glasovita crnačkog buntovnika od kojeg se moglo svašta očekivati. Neki su ipak još dolazili slušati glazbu, mnogo je bilo i onih kojima se nije sviđalo to što čuju, no većina publike bila je jednostavno nezainteresirana. Naša je mjuza bila istraživačkog karaktera, no vremena su se promijenila. Svi su se počeli paliti na mjuzu uz koju se moglo plesati.
Morate znati da ljudi u bendu znače razliku - ono što bend čini sjajnim upravo je kvaliteta glazbenika. Ako imate talentirane, vrsne muzičare koji su voljni naporno raditi, svirati i međusobno surađivati, onda možete stvoriti sjajan bend. Posljednjih godina Trane je u mom bendu počeo svirati sam za sebe, posebno potkraj. Kad se to počne događati, nestaje magije u bendu a ljudi koji su dotad uživali u zajedničkom radu prestaju mariti i sve im postaje svejedno. To je prijelomna točka na kojoj se bend počinje raspadati a glazba koju sviraju postaje pohabana, istrošena, otrcana.
Znao sam da su Wayne Shorter, Herbie Hancock, Ron Carter i Tony Williams sjajni glazbenici i da će uspjeti funkcionirati kao grupa, kao glazbena cjelina. Iznadprosječan bend od svih zahtijeva žrtvu i kompromis - bez toga jednostavno nema ničega. Smatrao sam da oni to mogu i nisam se prevario. Ako imate prave tipove koji sviraju prave stvari u pravo vrijeme - onda imate jebeno dobru ekipu, imate sve što vam je potrebno.
Ako sam ja tom bendu značio nadahnuće, mudrost i poveznicu koja je sve zajedno držala na okupu, onda je Tony bio vatra, kreativna iskra; Wayne je bio čovjek ideje, konceptualizator i oblikovatelj glazbenih zamisli do kojih smo zajedno dolazili a Ron i Herbie bili su sidra, oni su sve to zadržavali na sigurnom terenu. Ja sam bio tek predvodnik koji nas je sve skupa okupio. Svi su oni bili mladi tipovi, a iako su oni učili od mene, i ja sam mnogo od njih i učio i naučio - o novim strujanjima, o slobodnom stilu i free jazzu. Ako želite postati i ostati dobar glazbenik, neprestano morate biti otvoreni novim stvarima, svemu onome što se trenutačno događa. Morate biti sposobni za upijanje novog ako se želite nastaviti razvijati i svoju mjuzu prenositi dalje. Kreativnost i genijalnost u bilo kojem obliku umjetničkog izražavanja ne poznaju dobne granice - ili imate to nešto u sebi ili nemate, a zrelost i nakupljanje godina neće vam pomoći da pronađete to u sebi. Bilo mi je kristalno jasno da moramo pokušati s nečim drugim. Znao sam da imam priliku svirati s genijalnim mladim glazbenicima koji i te kako kuže što se to novoga valja iza brda.
Wayne je isprva bio poznat kao džezist koji svira stilom free jazz, no sviranje s Artom Blakeyjem toliki niz godina i iskustvo glazbenog ravnatelja benda donekle ga je vratilo na stare staze. Želio je svirati slobodnijim stilom nego što je to bilo moguće u Artovu bendu, no istodobno se nikako nije želio u cijelosti prebaciti na avangardu. Wayne je uvijek eksperimentirao s formom, nije pripadao onima koji su radili potpuno bez forme. Upravo sam zbog toga smatrao da je savršen za viziju puta kojim je moja glazba trebala poći.
Wayne je još po nečemu bio poseban - koliko je meni bilo poznato, jedino je on pisao mjuzu slično kao i Bird, bio je jedan jedini. Pisao je i bilježio u hodu, a sve je bilo na svom mjestu. Lucky Thompson često nas je slušao i komentirao: “Jebem ti sve, ovaj dečko zna pisati glazbu!” Nakon što je došao u bend, sve je krenulo nabolje, počeli smo više i brže napredovati jer je Wayne bio rođeni kompozitor. Pisao je partiture, dionice za svakoga od nas, i to upravo tako kako je on zamislio da bi trebale zvučiti. Odsvirali bismo ih baš tako kako bi ih on i napisao,
osim u slučajevima kad bih ja nešto išao mijenjati. Nije vjerovao da će mnogi svirači dobro interpretirati njegovu glazbu pa bi napisao cijelu partituru i svi bi svoje dionice jednostavno prekopirali iz nje, radije nego da prolazimo kroz melodiju i promjene te na taj način rješavamo problem glazbe i njezine interpretacije.
Wayne je u bend također donio dašak radoznalosti u odnosu na glazbena pravila. Ako ta pravila nisu funkcionirala, onda bi on raskinuo s njima, ali s određenom mjerom i smislom za glazbu - shvaćao je da sloboda u glazbi znači sposobnost ovladavanja pravilima kako bi ih se prilagodilo i pokorilo u vašu korist i u skladu s vašim afinitetima i ukusom. Wayne je uvijek bio tamo negdje, u nekom svom svemiru kružio je oko vlastita planeta. Svi su drugi u bendu stajali svojim nogama čvrsto na zemlji. No Wayne u bendu Arta Blakeyja nije bio u mogućnosti raditi ono što je mogao kod mene - činilo se da je u mom bendu procvjetala njegova sposobnost komponiranja. Zato i mislim da je svojim aranžmanima kompozicija koje smo snimali stekao status intelektualnog katalizatora glazbenih ideja u bendu.
Svake večeri naučio bih nešto novo zajedničkom svirkom. Jedan od razloga je bila i činjenica da je Tony Williams bio strašno napredan bubnjar. Poslušao bi ploču i istog je trenutka zapamtio od prve do posljednje note, sve solo-dionice, apsolutno sve. Jedini mi je on u bendu uvijek govorio: “Stari, pa zašto ne vježbaš!” Fulao bih tonove i sve to, pokušavajući držati korak s tim malim govnarom. Zato me i nagnao da ponovo počnem vježbati nakon što sam prestao a da toga zapravo i nisam bio svjestan. Čovječe, mogu vam reći samo jedno: kad je trebalo zasvirati bubnjeve, nije mu bilo ravna - Tony Williams bio je jedan i jedini. Nitko mu nije dosezao do koljena ni prije ni poslije. Kučkin sin je rasturao. Tony je svirao baš on top of the beat, uvijek djelić sekunde “na naprijed”, što je svemu davalo svojevrsnu oštrinu, jer znate
njegovo je sviranje doista u sebi i imalo tu oštrinu i žestinu. Cijelo je vrijeme Tonyjevo sviranje odisalo poliritmijom, potpuno neovisnim i različitim ritmovima. U njemu su se križali utjecaji raznih glazbenika kao što su Art Blakey, Philly Joe Jones, Roy Haynes i Max Roach. To su bili njegovi idoli i u njemu je ostalo barem malo od svakoga od njih. No njegov je stil zasigurno bio samo njegov, jedinstven među svim ostalima. Kad je tek došao k meni, nije svirao sock cymbal40 pa sam ga nagovorio da ga počne rabiti. Također sam mu rekao da se počne služiti stopalom jer je stalno slušao Maxa i Roya, a Max se nije služio stopalom. No Art Blakey jest. (Jedini svirači koji su u to vrijeme tako svirali bili su Tony, Alphonse Mouzon i Jack DeJohnette.)
Ron je bio manje muzikalan od Tonyja, u smislu da je mogao odsvirati ono što bi čuo. Nije poznavao glazbene forme kao Tony i Herbie Hancock, no ipak je imao određenu energiju koju su Wayne i Herbie trebali. Tony i Herbie uvijek su imali izravni vizualni kontakt, no ne bi uspjeli funkcionirati kao cjelina bez Rona. Ronu je trebalo četiri do pet dana da uđe u srž problema i svlada materiju, a kad bi na kraju uspio, čovječe, bolje ti je bilo da otvoriš četvere oči. Taj bi seronja tako zaprašio da si mogao jedino ustati i razvaliti vlastitu guzicu ili bi te on ostavio daleko iza sebe, što bi bio stvarno gadan prizor. Naravno, svačiji je ego bio prevelik da bi si netko dopustio takvu sramotu. Tony bi odredio tempo, a Herbie je bio poput spužve. Sve što biste svirali odlično bi zvučilo u tandemu s njim - sve bi upijao. Jednom sam ga upozorio da su mu akordi previše zbijeni i gusti, a on mi je odgovorio: “Čovječe, katkad nemam blagog pojma što sviram.”
“Onda, Herbie, nemoj ništa svirati ako ne znaš što svirati. Znaš, jednom sve pusti - pa ne moraš svirati cijelo vrijeme!” Pripadao je onom soju ljudi koji će piti i piti bez prestanka sve dok ne popiju i posljednju kap iz boce, samo zato što je boca ispred njih. Herbie je isprva bio

40 hi-hat (op. prev.)

baš takav - svirao bi i svirao i opet svirao jer je mogao svirati, a usto mu nikad nije ponestajalo ideja i obožavao je svirati. Čovječe, taj bi govnar toliko svirao taj klavir da bih mu prišao nakon što bih završio svoju dionicu i glumio da mu se spremam istog časa odrezati obje ruke.
Kad je prvi put došao u bend, rekao sam Herbieju: “Stavljaš previše tonova u jedan akord. Akord je već izgrađen, isto kao i zvuk. Zbog toga ne moraš odsvirati sve osnovne tonove u dubokom registru. Ron ih svira.” Ipak, to je bilo jedino što sam mu morao reći, osim što sam ga katkad morao upozoravati da malo uspori, da ne svira prebrzo. I da ne svira previše - nekad je bolje da ništa ne sviraš, čak i ako si gore na podiju cijelu noć. Nemoj svirati samo zato što na raspolaganju imaš osamdeset osam tonaliteta. Pijanisti i gitaristi, čovječe, oni rade takva sranja: uvijek sviraju previše pa ih neprestano moraš vraćati i bremzati. Jedini gitarist čije mi je sviranje sjelo i koji je to dobro radio bio je Charlie Christian. Električnu gitaru svirao je kao da je riječ o puhačkom instrumentu i uvelike je utjecao na moj trubački stil. I basist Oscar Pettiford svirao je slično Charlieju Christianu, i upravo je Oscar taj koncept uveo u tehniku sviranja modernog basa koja je vrlo slična sviranju gitare. Oscar i Jimmy Blanton. Charlie Christian utjecao je na moje sviranje trube, a djelovao je i na Dizzyja Gillespieja i Cheta Bakera, da ne spominjem kakav je utjecaj izvršio na fraziranje Franka Sinatre i Nata Kinga Colea.
Nisam morao pisati mjuzu za bend - trebao sam samo aranžirati glazbu tako da je možemo odsvirati nakon što bi je oni napisali, i svakoj pjesmi dati završni touch. Wayne bi nešto napisao, pružio meni i otišao. Ne bi mi baš ništa objasnio. Samo bi procijedio kroz zube: “Evo, gospodine Davis, napisao sam neke nove pjesme.” Gospodine Davis! Pogledao bih to sranje na papiru i shvatio da gledam u jebeno dobru stvar. Često bi se na turnejama dogodilo nešto slično: začuo bih kucanje na vratima svoje hotelske sobe i preda mnom bi se stvorio jedan od tih pakleno dobrih balavih seronja, s golemim svežnjem novih pjesama koje sam trebao pregledati. Pružili bi mi papire i otišli, kao da se nečega boje. Zamislio bih se sam nad sobom: zašto su dovraga ti frajeri tako prestravljeni, a tako su jebeno dobri?
Tipovi koji napišu pjesmu obično žele da je čuju u nečijoj solo-izvedbi pa se unutra nalaze razne verzije solaža. No mnogo stvari koje su pisali nisu bile takve, nisu sadržavale mnogo različitih solo-dionica pa i nisam postupao s njima na takav način. Bile su napisane više za skupno muziciranje ansambla i specifičnu vrstu sloga, takve stvari. Prvu stvar odsvirate u 8/8, a tada slažete akorde i ostalo. Ipak, mijenjao bih stvari u hodu. Često Herbieju ne bih dopustio da odsvira nijedan akord, samo solažu u srednjem registru, te dao basu da to sve usidri pa je cijela stvar zvučala potpuno genijalno, a sve zato što je Herbie znao da može to izvesti. Vidite, Herbie je dospio korak iza Buda Powella i Theloniousa Monka, i iskreno - još nisam čuo da je netko krenuo njegovim stopama.
Jedan od prvih preduvjeta koji morate osigurati ako želite dobiti fantastičan bend jest povjerenje u ostale članove benda - morate im vjerovati da mogu napraviti što se napraviti treba, da su sposobni za sve što kažete da se mora odsvirati. Imao sam takvu vjeru u Tonyja, Herbieja i Rona - da mogu odsvirati baš sve što poželimo izvesti, sve što se odluči odsvirati u tom trenutku. To proizlazi iz činjenice da nismo svirali baš cijelo vrijeme, tako da je glazba bila svježa. Također, svi su se u bendu međusobno slagali i na sceni i izvan nje, što uvijek strašno puno pomaže. Ron bi se držao po strani i strpljivo čekao dok se Herbie i Tony ne bi uskladili pa bi tek onda počeo otkrivati što to uopće Herbie i Tony rade. Primjerice, Ron bi počeo svirati veliku septimu u basu pa bi on i Herbie to zacementirali, Tony bi se uhvatio iste fraze, a onda bismo i ja i Wayne također kopali po tome. Wayne bi samo sjedio na svom mjestu i izgledao nevino poput anđela, ali onda bi zgrabio saksofon i pretvorio se u jebeno čudovišteNakon nekog vremena počeli su si zavirivati u misli i prekapati po njima, a onda bi Tony, Herbie i Ron stavili sve pod ključ.
Kad smo nastupali u Hollywood Bowlu, od početka je atmosfera bila nabrijana i sviranje na nivou, a kako je koncert odmicao, mjuza je bila sve bolja i bolja. Jednom kad biste se naviknuli jedni na druge, niste mogli uperiti prst i reći: to je to, ovo je prijelomni trenutak u kojem je bend od dobrog postao fenomenalan. Događalo se to samo od sebe, postupno i sasvim nesvjesno. U bendu su svirala petorica, a znalo se dogoditi da nešto pukne samo dvojicu. Tada bi ostali to čuli i zapitali se: “Što? Što je to bilo?” Učinili bi nešto s time što su ta dvojica započela. I onda bi to nešto bilo u svima.
Volio sam taj bend, čovječe, ako bismo svirali neku pjesmu cijelu godinu i vi ste je recimo čuli početkom te godine, kad biste je ponovo slušali potkraj iste godine - niste je nikako mogli prepoznati. Kad sam svirao s Tonyjem, pravim malim genijalcem, morao sam tijekom svog sviranja reagirati na ono što bi on svirao. Ta je uzajamnost vrijedila za cijeli bend. Zbog toga je taj zajednički stil mijenjao ono što je svaki od nas zasebno svirao, i to svake večeri tijekom zajedničkih nastupa.
Način na koji sam svirao prije nego što su ti dečki došli u bend počeo mi je stvarno ići na živce. Kao par omiljenih cipela koji nosite cijelo vrijeme, a onda nakon nekog vremena osjetite silnu želju da ih promijenite, da ih jednostavno morate maknuti sa sebe. U vezi s Ornetteom Colemanom postojala je jedna dobra stvar: njegove glazbene ideje i melodije nisu ovisile o stilu, a takva neovisnost i sloboda može stvoriti dojam spontane kreacije. Imao sam gotovo savršen smisao za melodijski poredak. No onda sam otkrio zanimljivu stvar nakon što sam se detaljno pozabavio nekim stvarima koje je Ornette svirao i koje je spominjao - posebno nakon što se Tony pridružio bendu i kad sam dobio priliku poslušati što Tony ima reći o onome što je Ornette radio - kad bih svirao jedan ton na svojoj trubi, zapravo sam ih svirao četiri - gitarska sola transponirao sam na svoju trubu. Dok sam svirao s Tonyjem, prvo bih naglasio backbeat- ritam41 na bubnjevima koji je prevladavao nad svime, kao u afričkoj glazbi. U zapadnjačkoj muzici tog vremena bijelci su pokušavali zatomiti i potisnuti ritam jer je dolazio iz Afrike, a tada je baš sve bilo obojeno rasnim predrasudama. No ritam je poput disanja. To sam počeo shvaćati tijekom rada u toj grupi, što me samo usmjerilo i pokazalo mi čemu trebam težiti.
Što se tiče osobnog druženja i prijateljstva, vjerojatno sam bio najbliži Ronu jer je on bio zadužen za blagajnu benda i obično se vozio sa mnom na putovanjima, a katkad bi imao i ulogu vozača. Vozili smo se zajedno i dolje u St. Louis kad smo imali dogovorene gaže u blizini, i mislim da je on jedini iz benda upoznao moju majku prije njezine smrti. Upoznao je i sve moje školske prijatelje, od kojih su neki postali velike face među gangsterima.
Kad smo bili gore na pozornici, uvijek sam stajao blizu Rona jer sam želio čuti njegovo sviranje. Prije sam obično uvijek stajao pokraj bubnjara, no sad se više nisam brinuo o tome što Tony svira - mogli ste lako čuti sve što bi on odsvirao - a ista je stvar vrijedila i za Herbieja. No u to vrijeme još nismo imali pojačala pa bi katkad bilo teško čuti Rona. Uz njega sam stajao i da mu pružim podršku jer su svi spominjali samo mene, Waynea, Herbieja i Tonyja, dočim se o Ronu nije previše govorilo pa ga je to nekad znalo ozlojediti i uzrujati.
Herbie, Tony i Ron svaku bi noć u svojim hotelskim sobama razgovarali o tome što su upravo odsvirali, a razgovor bi se protegao do ranih jutarnjih sati. Sutradan bi se vratili na podij i sve odsvirali malo drukčije. Zato sam svake večeri morao biti spreman i reagirati na te promjene.

41 Ritam koji stavlja naglasak na 2. i 4. dobu u 4/4 taktu, karakterističan za džez. (op. prev.)

Glazba koju smo zajedno stvarali mijenjala se iz večeri u večer - ako ste je čuli jučer, danas to više nije bilo ni približno isto. Čovječe, nevjerojatno je bilo kako se to sranje počelo mijenjati jednu večer za drugom. Čak ni mi nismo znali kamo to sve ide. No znali smo da se zasigurno krećemo novim smjerom i da će vjerojatno biti prihvaćeno od publike, što je bilo dovoljno da svi budemo nabrijani dok cijela priča traje.
U četiri godine odradio sam šest studijskih snimanja s tom grupom: E.S.P. (1965.), Miles Smiles (1966.), Sorcerer (1967.), Nefertiti (1967.), Miles in the Sky (1968.) i Filles de Kilimanjaro (1968.). Zapravo, snimili smo mnogo više materijala od onog što je na kraju objavljeno (nešto od tih neobjavljenih stvari poslije je objavljeno na pločama Directions i Circle in the Round). Postoje i brojne snimke žive svirke koje će, pretpostavljam, Columbia objaviti kad čelnici procijene da im se to najviše isplati u financijskom smislu - vjerojatno nakon što već budem pod zemljom.
Bilježnica s pjesmama koje bismo svirali svake večeri kolala je među članovima benda i već se pomalo izlizala i pohabala. Publika je dolazila slušati stvari koje bi čula na albumima - što je stvaralo gužve na ulazu - pjesme poput “Milestones”, ‘“Round Midnight”, “My Funny Valentine”, “Kind of Blue”. No bend je želio svirati stvari koje smo snimili u studiju, ali koje nikad nismo izvodili uživo; bio sam svjestan toga da im je to bolna točka. Ipak, kužio sam odakle takvo mišljenje jer smo se grdno namučili sa stvarima kao što su “Kilimanjaro”, “Gingerbread Boy”, “Footprints”, “Circle in the Round”, “Nefertiti”, svim tim fantastičnim pjesmama koje smo odradili u studiju. Napravite novu stvar, ispišete sve njezine dijelove i dionice, podijelite to sviračima da ih odsviraju i snime. Vježbali smo te komade i u hodu odlučivali koje ćemo dijelove ostaviti, a što se mora mijenjati pa bismo opet u partituru ispisivali sve te silne promjene.
Pisali bismo nove stvari, onda bismo ih malo mijenjali pa opet pisali nove, i tako naizmjence pisali i mijenjali tijekom proba, jer nikad prije nismo vidjeli melodiju koju smo uvježbavali. Bio je to problem tehničke naravi. Je li to ton G ili A? Je li taj ton na drugoj ili trećoj dobi u taktu? Uspijevali smo tako sve odrađivati u hodu. A onda, kad na kraju tu mjuzu zapravo nikad ne zasvirate uživo pred publikom koja je može čuti, onda vam nakon sveg tog posla i muke dođe da zaplačete. Jedna je stvar u svemu tome zapravo bila smiješna: pjesme koje smo obično snimali uživo i svirali svake večeri jednostavno bi postajale sve brže i brže pa bi nakon nekog vremena brzina doista ograničavala ono što smo s njima mogli učiniti - definitivno ih više nismo mogli odsvirati brže od postignutog. Umjesto da uživo razvijamo novu mjuzu koju smo odsvirali i u studiju, pronalazili smo načine da nam stara mjuza postigne novi zvuk, da zvuči friško kao i nova mjuza koju smo snimali.
Dobro sam plaćao članovima benda - na početku, tamo negdje 1964., dobivali su 100 dolara na noć, a do trenutka kad smo se raspali honorar se povećao na 150 do 200 dolara po nastupu. Ja sam zarađivao veću lovu, ali sam i plaćao svoje svirače više nego itko drugi u istom biznisu. Dečki su također bili dobro plaćeni za studijska snimanja, a njihova je reputacija mogla samo rasti jer su svirali sa mnom. Nije da se hvalim, stvari su tako stajale pa što da sad lažem i umanjujem svoje zasluge. Ako si svirao sa mnom, jednog dana vodit ćeš vlastiti bend - govorilo se da ti je poslije svirke sa mnom zacrtano da završiš kao vođa vlastita benda. Takve su mi glasine laskale, ali daleko od toga da sam ih sam poticao. No priznajem da mi nije bio nikakav problem prihvatiti tu ulogu koju su mi namijenili.
Sranja koja su se u bendu događala katkad su bila stvarno šaljive zgode. Jedina nevolja koja me snašla s tim bendom, na početku zajedničkog rada, bila je činjenica da je Tony bio premlad da svira u klubovima. Klubovi u kojima smo nastupali morali su imati poseban dio za
maloljetnike u kojima su se služila bezalkoholna pića. Kako bih na prvi pogled Tonyja učinio bar malo starijim, nagovorio sam ga da pusti brkove, a jednom sam mu čak rekao da nabavi cigaru. Ipak, mnogo nas klubova nije htjelo zaposliti jer je Tony svojim godinama kršio pravila o dobnoj granici.
Sve se u bendu okretalo oko Tonyja, a on je obožavao kad bi svi svirali pomalo out. Zbog toga mu se toliko i sviđao Sam Rivers. Volio je kad bi si svirač dao oduška i nije mario ako bi pritom griješio, dok god bi zdušno svirao na svoj način, a ne konzervativno i uštogljeno. U tom smo smislu Tony i ja bili vrlo slični.
Herbie je bio lud za elektroničkim sranjima pa kad bismo otišli nekamo na turneje i gostovanja, mnogo bi vremena utrošio na nabavu raznih sitnica i uređaja. Želio je apsolutno sve snimati pa bi uvijek sa sobom nosio mali magnetofon. Zato je i često kasnio na gaže iako nikad ne bi došao prekasno i zeznuo stvar - što mu se nije događalo zbog droge ili sličnih gadosti - već bi se ušetao u trenutku kad bismo odsvirali prvu notu prve pjesme te večeri. Pogledao bih ga onako iskosa, sijevajući očima, a prvo što bi on učinio na pozornici bilo bi da se zavuče ispod prokletog klavira i namjesti magnetofon kako bi mogao zabilježiti svaki odsvirani ton. Dok bi on sve namjestio, mi bismo već odsvirali tri četvrtine pjesme pa on na kraju ne bi odsvirao ni notu te prve pjesme. Zbog toga na početku velikog broja naših snimki uživo uopće ne čujete klavir. U bendu smo se uvijek zezali na račun toga, bez obzira na to je li Herbie taj put zakasnio ili nije.
Sjećam se da je jednom prilikom Tony kupio novi magnetofon i svima ga pokazivao. Kad ga je pokazao Herbieju, ovaj mu je počeo objašnjavati kako ta stvarčica radi i kako se njome upravlja. To je Tonyja potpuno izbacilo iz takta jer nam je sam želio reći sve o novom magnetofonu. No već je bilo gotovo, Herbie je rekao svoje, a Tony je pobjesnio kao furija. Kad bi se Tony na nekoga naljutio, odbijao bi ga pratiti u solo-dionicama. Zato sam Ronu rekao: “Gledaj samo što će se dogoditi večeras, Tony neće ni podignuti palicu kad Herbie bude izvodio svoj solo.” Naravno, kad je Herbie počeo svirati solo, Tony ga je jednostavno ignorirao i pustio da se sam snalazi, ne pružajući mu baš nikakvu podršku. Herbie je sav u čudu Tonyja pogledavao i pokušavao dokučiti što se događa, dok je Tony samo visoko uzdignuo glavu i Herbieja ostavio na cjedilu. Tony bi nekad poživčanio i zbog Waynea jer bi se ovaj na pozornicu popeo nacvrcan i fulao tonove pa bi Tony u tim trenucima jednostavno prestao svirati. Tony je bio takav - ako se naljutio na vas, niste od njega mogli baš ništa očekivati gore na podiju. No čim bi došao red na nekoga drugoga, Tony bi sa sviranjem nastavio točno tamo gdje je stao prije prekida.
Jedno smo večeri svirali u klubu Village Vanguard i vlasnik Max Gordon želio je da na trubi pratim pjevačicu. Rekao sam mu da sasvim sigurno nemam namjeru pratiti bilo koju pjevačicu. No rekao sam mu da pita Herbieja i ako Herbie pristane, ja ću mu to drage volje i dopustiti. Tako je i bilo - Herbie, Tony i Ron pratili su pjevačicu na instrumentima i ljudima se to jako svidjelo. Ja nisam svirao, a nije ni Wayne. Pitao sam Maxa tko je ta žena, znate, nisam pojma imao kako se zove. Max mi je odgovorio: “Zove se Barbra Streisand i jednog će dana biti velika zvijezda.” Zato danas svaki put kad je negdje vidim kažem sam sebi: “Prokletstvo” i samo odmahnem glavom.
Frances i ja smo 1964. u našoj kući organizirali zabavu za Roberta Kennedyja - vodio je izbornu utrku za senatora New Yorka i naš zajednički prijatelj Buddy Gist pitao me mogu li to učiniti. Na zabavu su došle brojne face - Bob Dylan, Lena Home, Quincy Jones, Leonard Bernstein - i do dana današnjeg ne mogu se sjetiti da sam taj put doista i vidio Kennedyja. Ljudi
kažu da je bio ondje u mojoj kući, no ako to i jest istina, ja se doista ne sjećam da sam ga sreo i upoznao.
No sjećam se da sam tog dana upoznao nekog drugog - pisca Jamesa Baldwina. Doveo ga je Marc Crawford, njih su dvojica bili dobri prijatelji. Sjećam se da sam osjećao strahopoštovanje prema njemu jer je bio prokleto dobar pisac, napisao je tolike genijalne knjige pa nisam bio pametan što bih mu rekao. Poslije sam doznao da se on isto tako osjećao u vezi sa mnom. No stvarno mi se jako svidio već na prvu loptu, a i ja njemu. Iznimno smo cijenili jedan drugoga. Obojica smo bili jako povučeni. Mislim da smo bili slični u tolikoj mjeri da je netko mogao pomisliti kako smo braća. Kad kažem da smo obojica bili povučeni, mislim na određenu vrstu umjetničke sramežljivosti, kad zazirete od ljudi koji bi vam mogli oduzeti vrijeme. Uočio sam tu osobinu u njemu, shvatio sam da je i on i te kako svjestan toga. I evo me u društvu s Jamesom Baldwinom, u mojoj jebenoj kući. Čitao sam njegove knjige, sviđalo mi se ono što je imao reći, cijenio sam to. Kad sam ga bolje upoznao, otvorili smo se jedan drugome i postali stvarno dobri prijatelji. Svaki put kad bih išao u južnu Francusku, svirati u gradić Antibes, uvijek bih dan-dva proveo u Jimmyjevoj kući u St. Paul de Venceu. Sjedili bismo tako u njegovoj golemoj prekrasnoj kući i izmjenjivali razne vrste priča, brbljali do iznemoglosti. Tada bismo otišli u njegov vrt okružen vinskim trsovima i priča bi počela iznova. Nedostaju mi ti naši susreti, pogotovo danas kad odem u južnu Francusku a njega tamo više nema. Bio je prava ljudina.
Situacija s Frances u to je vrijeme već postala neizdrživa, brak nam je bio pakao. Jedan od razloga za takvo urušavanje našeg odnosa bila je činjenica da me gotovo uopće nije bilo - odlazio sam na duge turneje, a ni dugi boravak u Los Angelesu dok sam snimao Seven Steps to Heaven nije pomogao razrješenju sve lošije situacije. Činilo se da hladnoća pojačava bol u kuku koja me mučila pa sam pokušavao što više boraviti u toplijim predjelima, no to je bio samo dio problema. Bila je tu i droga, piće te druge žene s kojima sam se još viđao i sve to zajedno prouzročilo je pogoršanje odnosa. I ona je počela sve više piti pa su naše svađe postale stvarno neizdržive. Počeo sam zalaziti u barove gdje bih se ubijao od ušmrkavanja koke, a Frances to zaista nije podnosila. Odlazio sam tako od kuće i na nekoliko dana, čak se ne bih javio ni telefonom. Frances bi poživčanila od brige pa bi na kraju potpuno izgubila živce od svega toga. Kad bih se i vratio kući, bio bih tako umoran i iscrpljen od dvodnevnog izbivanja da bih zaspao za stolom, sa žlicom u ruci. Belafonteovi su nas pozvali na svoju božičnu zabavu 1964. - u to sam doba godine uvijek nastupao u Chicagu pa je to bio jedan od rijetkih Božića kod kuće - na koju smo otišli, ali ja na zabavi nisam progovorio ni riječi. Bio sam ušlagiran, išlo mi je na živce što se uopće nalazim na tom mjestu među tim ljudima. To je Frances jako povrijedilo jer je Julie bila jedna od njezinih najboljih prijateljica.
Počela je voditi svoj život, izlaziti sa svojim prijateljima i prijateljicama, ganjati vlastite interese, i ja je nisam krivio. Možda smo jednostavno bili previše dugo u braku. Fotografija nas dvoje na naslovnici albuma E.S.P. - ja sjedim i gledam je, a ona stoji pokraj mene - snimljena je u našem vrtu tek tjedan dana prije nego što je otišla, po posljednji put. U to sam vrijeme halucinirao da je netko u mojoj kući. Tražio sam ga u ormarima, zagledavao ispod kreveta i sad se polako prisjećam kako sam svakoga ostavljao vani da se smrzava - svakoga osim Frances - jer sam bio u potrazi za zamišljenom osobom. Zamislite samo kako je, onako lud kao puška, s mesarskim nožem u rukama vodim dolje u podrum u potrazi za nekim tko je samo privid, uobrazilja moje ludosti. Počela je glumiti luđakinju oponašajući mene, kazavši mi: “Imaš pravo, Miles, u kući je netko, idemo pozvati policiju.” Policija je pretražila kuću i gledala me kao luđaka. Čim je policija stigla, Frances je napustila kuću i smjestila se kod prijatelja.
Nagovarao sam je da se vrati kući. Ponovo su se zaredale glasne svađe. Klinci jednostavno nisu znali što napraviti, ostajali bi u svojim sobama i plakali. Mislim da je sve to skupa negativno utjecalo na moje sinove Gregoryja i Milesa IV., jako ih je povrijedilo, bila je to situacija s kojom se naprosto nisu mogli nositi. Cheryl je bila jedina od moje troje djece koja je iz sveg tog sranja izišla bez gadnih posljedica, no svjestan sam toga da čak i ona nosi poneki ožiljak.
Nakon naše posljednje svađe, kad sam pivsku bocu bacio na drugi kraj sobe i rekao joj da želim večeru na stolu kad se vratim, odsjela je neko vrijeme kod prijatelja i onda se odselila u Kalifomiju, smjestila se kod pjevačice Nancy Wilson i njezina muža. Nisam pojma imao gdje se nalazi sve dok novine i televizijske postaje nisu prenijele vijest da se viđa s Marlonom Brandom. Otkrio sam da živi kod Nancy i nazvao je, razgovarao s njom - zamolio sam jednu drugu ženu da je nazove u moje ime. Rekao sam joj da dolazim k njoj i poklopio slušalicu. Tek sam tada shvatio koliko sam se ružno ponašao prema njoj i da s tim mora biti gotovo. Ništa se više nije moglo reći, zato nisam ni pokušavao. No sad ipak mogu nešto reći. Frances je bila najbolja žena koju sam imao u životu i može se reći da je svaki onaj koji je dobije pravi pravcati srećković. Sad mi je to kristalno jasno, i žalim samo zbog toga što to onda nisam znao ni shvaćao.
Kuk sam operirao u travnju 1965. - zamijenili su mi zglobnu glavicu dijelom kosti iz potkoljenice, no stvar nije šljakala pa su operaciju morali ponoviti u kolovozu iste godine. Ovaj su mi put ugradili plastični zglob.
Dečki iz benda sad su već stekli zavidnu reputaciju pa nisu imali nikakvog problema s nalaženjem posla dok sam bio kod kuće na oporavku i gledao televizijske izvještaje o neredima42 u Wattsu.
Nisam svirao sve do mjeseca studenoga 1965., kad sam nastupio u klubu Village Vanguard. Reggie Workman svirao je bas jer Ron - koji mi je redovito priređivao takva sranja - nije mogao ili nije želio odustati od dogovora s nekim drugim. Bio je to veliki povratak na scenu i publika je stvarno dobro prihvatila mjuzu. Nakon te gaže u prosincu smo se otputili u Philly i Chicago, gdje smo svirali u klubu Plugged Nickel i ondje čak i snimili ploču. Upravo u tom trenutku u biznis se vratio i Teo Macero pa je on i odradio to snimanje. Columbia još ima magnetofonske vrpce koje nikad nisu objavljene za javnost, a snimljene su taj put. Ron nam se pridružio na toj gaži i svi su svirali kao da nikad nismo imali tu dugačku pauzu. Kao što sam rekao, uvijek sam vjerovao da su povremene pauze dobre za bend ako u njemu sviraju dobri glazbenici koji vole svirati zajedno. To jednostavno nekako osvježi glazbu, što se dogodilo i u Plugged Nickelu, iako smo zapravo ondje svirali isti repertoar kao uvijek. Glazba koju su ljudi slušali 1965. imala je slobodniju formu nego ikada - činilo se da svi na neki način falšaju i izlaze izvan ustaljenih okvira. Taj se stil već bio ukorijenio.
U siječnju 1966. dobio sam upalu jetre i morao sam mirovati sve do ožujka. Tada sam se s grupom zaputio na turneju, prema zapadu, i ponovo Ron Carter nije mogao poći s nama pa sam poveo Richarda Davisa. Ovog puta svirali smo dosta gaža po fakultetima koje nisu bile tako naporne kao svirke po klubovima. Već sam se stvarno umorio od klupske scene - svirao sam uvijek na istim mjestima, viđao iste ljude i opijao se istim sranjima koja su se tada pila. Upala jetre malo me naučila pameti i odmaknula od raznih govnarija, ali nisam se ostavio baš

42 Crnački nemiri u predgrađu Los Angelesa zbog rasne diskriminacije i neljudskih uvjeta života, u kolovozu 1965. Ubijeno je nekoliko desetaka ljudi, a više tisuća ih je ranjeno i uhićeno. Losanđeleska policija u toj je pobuni iskazala neviđenu okrutnost prema građanima, (op. prev.)

svih štetnih stvari, još ne. Svirali smo na Newport Jazz Festivalu, a onda sam u studenome snimio ploču Miles Smiles. Na tom albumu doista možete čuti kako idemo korak dalje, kako širimo vidike.
Negdje 1966. ili 1967. - više se ne sjećam točno kada - upoznao sam Cicely Tyson dok sam se šetao Riverside Parkom. Znao sam da glumi tajnicu u televizijskoj seriji East Side/West Side, u kojoj je glumio i George C. Scott. Impresionirala me jer je nosila afro-frizuru i izgledala jako pametno na televiziji. Sjećam se da me kopkalo kakva je zapravo u stvarnom životu. Krasila ju je drukčija vrsta ljepote, koju obično ne zapažate u crnkinja na televiziji - zračila je ponosom, iz nje je probijala neka vrsta unutrašnje vatre koja vas je morala zaintrigirati. Pri prvom susretu ona mi je nešto rekla, na što sam ja dodao nekoliko riječi, tek da je natjeram da ponovi ono što je već rekla. Pogledala me nekako zavjerenički jer je znala kako želim da opet izgovori te riječi, samo da mogu gledati njezine usne koje bi se tako slatko napućile. Publika nikad nije mogla vidjeti taj njezin pogled u filmovima. Cicely ga je krila i nije to izvodila kad bi glumila. Mislim da je to bio pogled koji nije vidio nitko osim mene - barem mi je tako ona priznala. Bila je iz Harlema, no roditelji su joj bili podrijetlom s Karipskog otočja pa je i ona razmišljala poput prave kreolke, ponosna na svoje afričko naslijeđe.
Ispočetka smo bili samo prijatelji, nije to bilo ništa ozbiljno. Šetao sam se Riverside Parkom, spuštajući se iz svoje Zapadne 77. ulice s prijateljem Corkyjem McCoyom, umjetnikom iz Los Angelesa. Ugledao sam Cicely. Sjedila je na klupi u parku i ustala kad me vidjela. Možda sam je i sreo jedanput ili dvaput, mislim s Diahann Carroll ili Dianom Sands, zaboravio sam. Upoznao sam je s Corkyjem - pomislio sam da bi se ona i Corky mogli svidjeti jedno drugome. Nakon što je Frances otišla nisam gajio nikakve osjećaje ni prema jednoj ženi ili, što se toga tiče, prema praktički bilo čemu, osim što mi je bilo stalo do ljudi u mom bendu i vrlo maloj skupini prijatelja. No Cicely nije ni pogledala Corkyja. Buljila je u mene jer je znala da nisam više s Frances, nakon čega je rekla: “Dolaziš ovamo svaki dan?”
Odgovorio sam: “Aha.” Vidio sam zanimanje u njezinim očima, no nisam se više želio petljati sa ženama, pa ni sa Cicely. Onda sam joj ipak rekao da to nije istina i da ne dolazim svakodnevno u park, već da svraćam samo četvrtkom.
“U koje vrijeme?” zanimalo ju je. Još nije ni okrznula pogledom Corkyja. Pomislio sam u sebi, o sranje. Unatoč svemu, rekao sam joj kad se obično šetam parkom. Svaki put nakon toga kad bih odlazio u park ondje bi bila i ona ili bi se vrlo brzo pojavila. Rekla mi je gdje živi i uskoro smo se počeli viđati. Bila je jako draga i nisam je želio zavaravati pa sam joj tako i objasnio: “Gle, Cicely, ništa se od ovoga neće izroditi. U meni nema više ničega. Više ništa ne osjećam. Znam da sam ti drag i sve to, želiš da naša veza bude malo ozbiljnija, ali ja jednostavno ne mogu popraviti stvari, ne mogu učiniti ništa s tom prazninom koju sad nosim u sebi.” No Cicely je bila strpljiva i uporna, jedna stvar vodila je drugoj jer je Cicely bila žena koja bi vam se zavukla pod kožu, potekla vašim venama i ušla vam u glavu. Počeli smo izlaziti i isprva se super zabavljali. Dugo smo se samo družili, bez seksa. Tada mi je Cicely pomogla da se ostavim žestokih pića pa sam dugo nakon toga pio samo pivo. Jednostavno bi pripazila na mene, dala si u zadatak da mi pomogne na taj način. Nakon kratkog vremena potpuno mi se uvukla u život, a onda polako i u poslovne stvari (no nikad ne bi ništa govorila o svojim poslovima). Kad sam 1967. snimio album Sorcerer, stavio sam njezino lice na naslovnicu i svima je bilo jasno da smo zajedno, svakome tko to još nije znao.
Posljednjih nekoliko godina boravio sam po nekoliko mjeseci godišnje u Los Angelesu. U bend je početkom 1967. došao Joe Henderson jer sam eksperimentirao sa sekstetom sa dva tenor-saksofona. Baš nekako u to vrijeme prestao sam voditi brigu o pauzama između pjesama
pa sam sve svirao bez prekida, samo bih kliznuo iz jedne stvari u drugu. Moja se mjuza protezala od jedne melodije do druge pa jednostavno nisam želio kvariti ugođaj stalnim zastajkivanjima i prekidima. Odmah bih počeo sa sljedećom melodijom, bez obzira na tempo, i nastavio je tako svirati. Moji nastupi postali su više kao glazbene suite, što je dopuštalo više vremenski neograničenih improvizacija. Mnogo je njih kužilo te novitete, no bilo je i onih koji su mislili da je stvar jebeno preradikalna i da definitivno gubim razum.
U travnju sam odradio neke gaže u Kalifomiji - i ponovo bez Rona Cartera pa je umjesto njega svirao Richard Davis. Odsvirali smo jedan neprekinuti set u Berkeleyju ispred otprilike deset tisuća ljudi u jednoj sportskoj dvorani nakon što je kišna oluja sve primorala da uđu unutra. Taj je set izazvao neviđenu mahnitost publike, rasturili smo skroz-naskroz. Šokiralo me kad je čak i Down Beat objavio fantastičnu kritiku.
Nakon Berkelyja smo svirali u Los Angelesu i ondje je Buster Williams zamijenio Richarda Davisa na basu. Hampton Hawes, prijatelj koji je živio u Los Angelesu, skrenuo mi je pozornost na tog basista. Kad smo svirali u klubu Both And Club u San Franciscu, Hampton je nagovorio Herbieja Hancocka da ustane od klavira i s nama odsvirao nekoliko pjesama. Bio je totalni luđak na klaviru, genijalac svoje vrste koji nikad nije dobio zasluženo priznanje za svoje klavirsko umijeće. Umro je 1977. i do posljednjeg dana ostali smo jako dobri prijatelji. Svirali smo tako uzduž Zapadne obale dok se nismo vratili u New York i u svibnju 1967. snimili album Sorcerer. Ron Carter pojavio se u studiju i tom smo prilikom, tijekom tri svibanjska dana, snimili i ploču Nefertiti. Ovaj sam put na naslovnicu albuma stavio svoju fotografiju. Tek s tim albumom publika je počela shvaćati da je Wayne Shorter doista genijalan kompozitor. Tog smo mjeseca odradili još jedan session u studiju i snimili jednu stranu albuma Water Babies, a na ostatku albuma svirali su drugi glazbenici jer ploča nije objavljena sve do 1976.
U srpnju je umro Coltrane, što nas je sve potreslo, ne mogu vam reći koliko. Coltraneova smrt sve nas je šokirala, pogotovo zato što se dogodila posve iznenada. Znao sam da ne izgleda baš sjajno te da je nabacio mnogo kilograma kad sam ga posljednji put vidio, nedugo prije nego što je preminuo. Znao sam da više ne nastupa često u javnosti. No nisam imao pojma da je tako ozbiljno bolestan, čak nisam znao da ga uopće nešto muči. Pretpostavljam da je samo njih nekoliko znalo do koje je mjere situacija s njegovim zdravljem ozbiljna iako nisam siguran da je itko naslućivao takav kraj. Mislim da ni Harold Lovett - naš zajednički odvjetnik - nije ništa znao. Trane se u pogledu svega držao samozatajno, ja ga i nisam imao prilike često viđati jer je bio zauzet svojim stvarima i problemima, a i ja sam imao dovoljno svojih briga. Osim toga, ni ja nisam bio baš najboljeg zdravlja, sjećam se da sam pri našem posljednjem susretu spomenuo nešto o tome kako te bolest živog izmuči. No on nije rekao ni riječi o sebi, nije dao ni naslutiti da se ne osjeća baš sjajno. Trane je bio doista tajnovit u pogledu tih stvari i u bolnicu je otišao samo dan prije nego što je izgubio bitku sa životom. Umro je 17. srpnja 1967. Imao je cirozu jetre i toliko ga je boljelo da to mučenje više nije mogao podnositi. Traneova glazba i ono što je svirao posljednje dvije ili tri godine svoga života za mnoge je crnce bilo simbol žestine, strasti, gnjeva, srdžbe i pobune koju su i sami osjećali, a posebno su joj bili naklonjeni mladi crnci intelektualci i revolucionari tog vremena. Svojom je glazbom izražavao sve ono što su H. Rap Brown, Stokeley Carmichael, Crne pantere43 i Huey Newton govorili riječima, sve ono što su Last Poets i Amiri Baraka opjevali svojom poezijom. Bio je ldčonoša njihovih ideja u džezu, pretekao je i mene u tom smislu. Svirao je iznutra, na površinu je izvlačio osjećaje i izražavao ih buntom i pobunom - “burn, baby, burn” - što je 1960-ih nicala diljem zemlje. Mnogi mladi crnci jedini su smisao vidjeli u revoluciji - afro-frizure, šarena dashiki

43 engl. Black Panthers

tradicionalna afrička odjeća, black power i visoko uzdignute šake. Coltrane je bio njihov simbol, njihov ponos - njihov predivni, crni, revolucionarni ponos. Prije nekoliko godina ja sam simbolizirao takve vrijednosti, sada je to bio on, što mi je bilo sasvim normalno i prihvatljivo.
Taj su put slijedili i mnogi bijelci, intelektualci i revolucionari, ali i Azijci. Čak je i njegov pomak prema području duhovne glazbe, primjerice na ploči A Love Supreme koja je bila poput molitve - naišao na odobravanje i utjecao na one koji su bili za mir, na hipije i sličnu publiku. Čuo sam da je svirao i na mnogim skupovima ljubavi44 koji su izazivali pomamu i oduševljenje bijelaca diljem Kalifornije. Njegova je mjuza uistinu dopirala do raznih društvenih skupina. Prihvaćali su je razni sojevi ljudi, što je stvarno bilo fenomenalno i ispunjavalo me ponosom iako mi se ono što je prije radio mnogo više sviđalo. Jednom mi je priznao da je čak i njemu ta glazba iz ranijeg razdoblja bila mnogo draža od one koje je radio poslije. No Trane je bio u neprestanoj potrazi pa ga je njegova putanja nosila sve dalje i dalje - više se nije mogao okrenuti i vratiti iako smatram da je to vjerojatno u jednom trenutku čak i poželio.
Njegova smrt unijela je kaos u free-formu džeza jer je on bio predvodnik tog novog stila. Bio je poput Birda tim glazbenicima koji su se smatrali “out", znate na što mislim - svima njima koji su se smatrali “slobodnima”, izvan glavne struje, vani na vjetrometini: njima je Trane bio poput Boga glavom i bradom. Kad je umro, ponovila se ista stvar kao i s Birdom i beboperima koji su uvijek imali uperene poglede u Birda tražeći da ih on usmjeri iako je i Bird već davno izgubio kompas. Ornette Coleman još je uvijek svirao pa su se neki okrenuli njemu. No većini je upravo Trane bio zvijezda vodilja - nakon što je otišao ti su mi se glazbenici činili kao ljudi koji su se iznebuha našli usred oceana, u trošnom čamcu bez kompasa i vesla. Čini se da je mnogo onoga što je Trane u glazbi simbolizirao i što se poistovjećivalo s njegovim imenom na kraju umrlo s njim. Iako su neki od njegovih učenika nastavili prenositi njegovu poruku, uspijevali su je prenijeti sve malobrojnijoj publici.
Isto kao i s Birdom, i o Traneovoj me smrti obavijestio Harold Lovett. Traneova me smrt užasno ojadila i ražalostila ne samo što je bila riječ o sjajnom i fenomenalnom glazbeniku - Trane je zaista bio posebna, predivna osoba, jednostavno sam ga obožavao. Nedostaje mi, njegov duh i kreativna maštovitost, njegov istraživački i inovativni pristup onome što je radio. Bio je genijalan, isto kao i Bird, no istodobno je bio nezasitan i u životu i u svojoj umjetnosti - posebno se to ticalo droge, alkohola i glazbe - što ga je na kraju i ubilo. No ostavio nam je svoju glazbu, od koje svi možemo nešto naučiti.
U zemlji je ponovo sve bilo uzburkano i nestabilno - baš sve. Glazba, politika, rasna pitanja, sve. Činilo se da nitko nema pojma kamo stvari idu, svi su bili zbunjeni i smeteni - čak i priličan broj umjetnika i glazbenika koji su odjednom imali više slobode nego što smo je mi ikad imali u profuravanju svoje stvari. Kao da je Traneova smrt u ljude unijela neku zbrku, toliki je utjecaj imao na mnoštvo ljudi. Čak je i Duke Ellington zašao u duhovne vode, slično onome što je Trane napravio na albumu A Love Supreme, kad je 1965. napisao pjesmu “In the Beginning God” i svirao je u crkvama diljem Sjedinjenih Država i Europe.
Nakon Traneove smrti Dizzy Gillespie i ja sa svojim smo bendovima dogovorili nastupe u klubu Village Gate cijelog mjeseca kolovoza, a redovi su se protezali cijelim blokom oko kluba. Svratio je i Sugar Ray Robinson u društvu s Archiejem Mooreom, starim prvakom iz St. Louisa. Sjećam se da sam zamolio Dizzyja da ih predstavi s pozornice, a on mi je odvratio da sam ja obožavatelj boksanja pa zašto to onda ne bih sam učinio. No nisam se usudio to napraviti pa

44 engl. love-ins - skupovi na kojima se slavila ljubav, ali katkad i oblik političkog aktivizma (op. prev.)

se na kraju Dizzy ipak prihvatio te zadaće. Mjuza koju su naši bendovi svirali tijekom tih nastupa komentirala se po svim ujujorškim kuloarima.
Mislim da sam ondje upoznao i Hugha Masekelu, izvrsnog trubača iz Južnoafričke Republike. Upravo je stigao u Sjedinjene Države i stvarno mu je dobro krenulo. Bio je Dizzyjev prijatelj, koji mu je vjerojatno i financijski pomagao dok je Hugh ovdje pohađao glazbenu školu. Sjećam se da smo se jedne večeri vozili prema predgrađu, a on je bio sav u čudu i pun strahopoštovanja što se našao u istom automobilu sa mnom. Priznao mi je da sam bio njegov junak, i njemu i ostalim crncima u Južnoafričkoj Republici kad sam se onako hrabro suprotstavio onom policajcu ispred Birdlanda, a sjećam se i svog iznenađenja što su oni u Africi uopće znali za te stvari koje su se događale tako daleko od njih. Hugh je već tada imao vlastiti pristup sviranju trube, postizao je vlastiti osebujni zvuk. Smatrao sam to pozitivnim iako nisam bio siguran da je američku glazbu svirao previše dobro. Svaki put kad bih ga vidio govorio bih mu da ustrajava na svom stilu, a ne da pokušava svirati ono što je ovdje uobičajeno. Mislim da mu je nakon nekog vremena u uši počelo ulaziti ono što sam mu govorio jer je počeo vidno bolje zvučiti.
Nakon gaža u Village Gateu s Dizzyjem krenuo sam do kraja 1967. na turneju po Sjedinjenim Državama i Europi. Bila je to dugačka turneja koju je okupio George Wein i putujuću manifestaciju nazvao Newport Jazz Festival in Europe. No sudjelovalo je previše grupa i ubrzo se cijela stvar raspala. Na turneju su krenuli Thelonious Monk, Sarah Vaughan i Archie Shepp, zajednom sa svom silom drugih kurvinih sinova. (Čak sam nekoliko puta i zasvirao s Archiejem, na zamolbu Tonyja Williamsa, no još nisam mogao progutati ono što je on svirao.) U Španjolskoj smo se George Wein i ja gadno posvađali oko love. George mi je bio drag i poznavao sam ga čitav niz godina, no mogli smo se podičiti priličnim brojem sukoba tijekom godina jer nisam trpio neka njegova sranja i nikad mu se to nisam libio sasuti u lice. George je zapravo u redu, većinom je sasvim staložen tip, a i učinio je strašno mnogo i za mjuzu i za mnogo glazbenika prema kojima nije škrtario, pa ni prema meni. Stvar je bila samo u tome da nisam podnosio sranja koja je katkad znao izvoditi.
Čim sam se vratio u New York svojoj grupi, počeli smo u prosincu 1967. snimati, uz pojačanje u vidu Gila Evansa - koji je napravio aranžmane nekih pjesama - i mladog gitarista po imenu Joe Beck. Mjuzu sam već polako gurao u smjeru gitarističkog zvuka jer sam počeo intenzivno slušati Jamesa Browna - obožavao sam način na koji je u svojoj glazbi rabio gitaru. Blues mi se oduvijek sviđao i uživao sam dok sam ga svirao pa sam u to vrijeme također slušao i Muddyja Watersa i B. B. Kinga te pokušavao iznaći način da taj zvuk nekako ukomponiram u svoju mjuzu. Naučio sam strašno mnogo od Herbieja, Tonyja, Waynea i Rona, nekako mi se sleglo sve to što sam upijao od njih posljednje tri godine zajedničkog sviranja. Sada sam počeo razmišljati o drugim načinima pristupa glazbi koju sam želio svirati - nekako sam osjećao da je vrijeme za promjenu, no još nisam bio načisto s tim kakva bi to promjena trebala biti. Naslućivao sam da bi to trebalo imati neke veze s uvođenjem zvuka gitare u moju mjuzu, a počelo me zanimati i kako bi električni instrumenti mogli pronaći svoje mjesto u glazbi. Vidite, svakog ponedjeljka išao bih slušati Muddyja Watersa u Chicagu, dolje na uglu 33. ulice i avenije Michigan, kad god bi ondje svirao i ja se zatekao u gradu - bio sam svjestan toga da nešto od onoga što je on postizao i ja moram iskoristiti u svojoj mjuzi. Znate na što mislim, zvuk bubnjeva od jednog i pol dolara, harmonike i dvoakordnog bluesa. Morao sam se tome vratiti zato što je glazba koju smo sad svirali jednostavno postala previše apstraktna. Bilo je sasvim cool svirati tu mjuzu, no ipak sam se želio vratiti zvuku iz kojeg sam potekao.
Na jednom je studijskom snimanju Herbie prvi put sjeo za električni klavir. Čuo sam Joeja Zawinula na tom instrumentu, dok je svirao u grupi Cannonballa Adderleyja, i jako mi se svidjelo - po mom mišljenju, bila je to budućnost. No prelazak na električne instrumente utjecao je i na raspad mog benda nešto poslije i lansirao me prema drugoj vrsti glazbe.
Joe Beck svirao je sasvim pristojno, ali mi nije mogao pružiti ono što sam u tom trenutku trebao. Doveo sam još jednog mladog gitarista, Georgea Bensona, na druge sessione - nakon što sam prvo odradio snimanje sa svojim standardnim kvintetom - koje smo odsvirali u siječnju, veljači i ožujku 1968. Jedna od pjesama na kojoj je svirao George zvala se “Paraphernalia” i objavljena je na albumu Miles in the Sky nešto poslije te godine. Ostatak pjesama objavljen je podosta kasnije.
Želio sam čuti jaču i izraženiju bas-liniju. Ako možeš čuti bas-liniju, tada je čujna i svaka nota u zvuku koji proizvodiš. Zato smo i promijenili bas-linije u pjesmama koje smo svirali - varirali smo ih. Napisao bih bas-liniju i onda smo je mogli varirati na taj način da dobijemo nešto jači zvuk od onog koji proizvodi peteročlani bend. Upotrebom električnog klavira, dok bi Herbie svirao bas-liniju i akorde uz dionice gitare, kojemu bi se također pridružio i Ron, i to u istom registru - imao sam dojam da glazba zvuči nekako svježije i drukčije. Imao sam pravo. Kad sam taj album snimio na taj način, osvježivši ga drugim zvukom, počeo sam se približavati onome što će kritičari poslije nazvati fusion. No ja nisam pretendirao na ništa takvo, jednostavno sam isprobavao svježiji, noviji pristup.
Nekako u to vrijeme Columbia je Gila i mene pozvala da snimimo džez-verziju glazbe iz filma Doctor Dolittle. Vidite, Porgy and Bess bio je moj najprodavaniji album pa je neki stvarno mutavi gad ondje došao na pomisao da bi i Doctor Dolittle ponovio uspjeh prodaje. Nakon što sam poslušao to sranje mogao sam reći samo: “Nema šanse, Jose.”
Poveo sam bend i Gila u Kalifomiju, u Berkeley - održali smo koncert ondje, i to s velikim orkestrom. Columbia je snimila tu svirku uživo, no magnetofonske vrpce nalaze se još negdje duboko u njihovim bunkerima.
Neposredno prije nego što smo se početkom travnja zaputili prema Kalifomiji na taj koncert, u Memphisu je ubijen Martin Luther King ml. Zemlja je ponovo potonula u nasilje, posvuda su počeli izbijati neredi. King je osvojio Nobelovu nagradu za mir, bio je genijalni vođa i divan čovjek, no ja jednostavno nikad nisam mogao prihvatiti njegovu nenasilnu filozofiju tipa okreni drugi obraz. Ipak, on koji se držao takvih stajališta pa da bude ubijen na takav način, tako nasilno - baš poput Gandhija - bila je to prokleta sramota. Bio je nešto poput američkog sveca, a bijelci su ga unatoč svemu ubili jer su ga se uplašili što više nije govorio samo o crncima, već je svoju poruku primijenio i na kritiku Vijetnamskog rata, prava radnika i svega drugog lošeg. U trenutku kad je umro, obraćao se baš svima, a onima gore to se nije nimalo sviđalo. Da se nastavio obraćati samo crncima, s njim bi i dalje sve bilo u redu, no postupio je isto kao i Malcolm kad se vratio iz Meke, i zbog toga je također ubijen, siguran sam u to.
Kad smo se vratili u New York, u svibnju sam se ponovo našao u studiju kako bih završio album Miles in the Sky, s Herbiejem, Wayneom, Ronom i Tonyjem. U lipnju, nakon što je Miles in the Sky bio zgotovljen, ponovo smo ušli u studio i počeli rad na albumu Filles de Kilimanjaro. Nakon toga cijelo smo ljeto bili na turneji i album završili tek poslije, u rujnu.
Stvari se nisu dobro razvijale za mene i Cicely - prekinuli smo jer sam upoznao prekrasnu mladu pjevačicu i kantautoricu Betty Mabry, čija se fotografija nalazi na naslovnici albuma Filles de Kilimanjaro. Na toj se ploči nalazi i pjesma “Mademoiselle Mabry”, nazvana po njoj. Čovječe, opet sam bio zaljubljen do ušiju i dobro sam se osjećao u njezinu društvu. Kad sam je upoznao, bilo joj je dvadeset tri godine, a potjecala je iz Pittsburgha. Jako ju je zanimala nova,
avangardna pop-glazba. U veljači 1968. završene su sve formalnosti oko razvoda s Frances pa smo se Betty i ja vjenčali u rujnu te godine dok je grupa odrađivala gažu u klubu Plugged Nickel. Vjenčali smo se u gradiću Gary u Indiani, a uz mene su bili i brat i sestra.
Betty je izvršila golemi utjecaj na mene, kako na privatnom tako i na glazbenom planu. Upoznala me s glazbom Jimija Hendrixa - i s njim osobno - ali i s ostalim trendovima crnačke rock-glazbe i glazbenika. Tu su bili i Sly Stone i neki drugi tipovi koje je poznavala, a i ona je sama bila fantastična. Da je Betty prisutna na ovoj sceni danas, bila bi nešto poput Madonne, nešto poput Princea, samo u ženskom obličju. Ona je začela sva ta današnja glazbena strujanja i počela je pjevati pod novim prezimenom, kao Betty Davis. Jednostavno je bila ispred svog vremena. Također mi je pomogla da promijenim i stil odijevanja. Brak je potrajao tek godinu dana, no ta je godina bila ispunjena hrpom novih stvari i iznenađenja.
Sve mi je to pomoglo da pronađem pravi put i u svojoj glazbi, a moglo bi se reći, i u životu općenito.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:16 am





Četrnaesto poglavlje
Može se reći da je 1968. bila godina puna mijena, no najviše mi je uzbuđenja ipak donosilo ono što se događalo s mojom mjuzom, kao što je i općenito glazba tog vremena bila jednostavno nevjerojatna. Te su me stvari odvele u budućnosti, prema albumu In a Silent Way.
Mnogo se toga u glazbi mijenjalo 1967. i 1968., počelo se događati strašno puno novih stvari. Jedan od takvih noviteta bila je i glazba Charlesa Lloyda, koji je postao jako popularan. Kad je njegov bend bio na vrhuncu popularnosti, u njemu su svirali Jack DeJohnette i mladi pijanist po imenu Keith Jarrett. Charles je bio vođa, ali su zapravo ta dvojica tipova bili zaslužni što se cijela stvar uopće pokrenula. Svirali su kombinaciju džeza i rocka, što je sve zajedno zvučilo vrlo ritmično. Charles nikad nije bio glazbenik koji se nešto posebno isticao, no postizao je vrlo specifičan zvuk svojim saksofonom - lepršav i lagan - koji je sasvim lijepo pristajao uz ono što su Keith i Jack svirali u pozadini. Njegova je glazba bila strašno popularna nekoliko godina pa su im počeli obraćati sve veću pozornost. Naše su grupe dijelile podij u klubu Village Gate potkraj 1967. i početkom 1968. Čovječe, mjesto je bilo puno puncato. Poznavao sam Jacka još otkad je u mom bendu katkad znao zamijeniti Tonyja pa kad je Charlesova grupa bila u gradu, uvijek bih je odlazio slušati. Čak me počeo optuživati da mu pokušavam ukrasti ljude. Charles se na sceni nije zadržao previše dugo, no zaradio je poprilično love u razdoblju dok je bio tražen. Čuo sam da se obogatio i da se danas bavi prodajom nekretnina pa neka mu je sa srećom. Te davne 1968. najviše sam slušao Jamesa Browna, kolosalnog gitarista Jimija Hendrixa i jednu grupu koja je upravo bila objavila hit “Dance to the Music” - Sly and the Family Stone. Na čelu grupe bio je Sly Stewart iz San Francisca. To što je on radio bilo je jednostavno nevjerojatno, u njegovim je stvarima bilo svakakvog funky-sranja, kakvog ti srce poželi. No ipak me prije svega zainteresirao Jimi Hendrix, i to kad mi je Betty Mabry skrenula pozornost na njega.
Jimija sam upoznao nakon što me nazvao njegov menadžer s molbom da mu pokažem kako sviram i približim mu svoju mjuzu. Sviđalo mu se ono što sam napravio na albumu Kind of Blue, uz neke druge stvari, pa je zbog toga onome što radi želio dodati nešto džez- elemenata. Sviđalo mu se i kako je Coltrane zvučio, kako se probijao kroz silne slojeve zvuka, te je i gitaru svirao na sličan način. Osim toga, čuo je i svoju gitaru u zvuku moje trube. I tako smo počeli surađivati. Betty se jako sviđala ta glazba - poslije sam otkrio da joj se Jimi sviđao i u fizičkom pogledu - pa je Jimi počeo svraćati k nama.
Bio je to stvarno ugodan tip, tih ali žestok, zapravo nije bio baš onakav kakvim su ga ljudi zamišljali. Bio je prava suprotnost te divlje i luđačke slike koju je predstavljao na pozornici. Kad smo se počeli zbližavati i razgovarati o glazbi, shvatio sam da on uopće ne zna čitati note. Betty mu je priredila zabavu 1969. u mojoj kući u Zapadnoj 77. ulici. Nisam mogao doći jer sam tu noć imao dogovoreno snimanje pa sam mu ostavio neke note o kojima smo trebali popričati naknadno. (Neki su poslije pisali razne svinjarije o tome kako se nisam pojavio na zabavi priređenoj u njegovu čast jer nisam mogao podnijeti da se u mojoj kući priređuje zabava za drugog muškarca. To su sve govnarije koje nemaju veze sa zdravom pameću.)
Kad sam nazvao kući iz studija da se čujem s Jimijem oko tih nota koje sam mu ostavio, shvatio sam da ih on uopće ne razumije. Mnogo je sjajnih glazbenika koji ne poznaju note - i crnaca i bijelaca - dosta sam ih i poznavao, ali sam ih cijenio i svirao s njima. Zbog toga o Jimiju nakon te spoznaje nisam počeo razmišljati na drugi način, to ga nipošto nije umanjilo u mojim očima. Jimi je bio fenomenalan, rođeni glazbenik - samouk. Kupio bi stvari od svih oko sebe, a
pritom je upijao i shvaćao munjevitom brzinom. Samo jednom bi nešto čuo, i već bi to imao u malom prstu. Razgovarali bismo i ja bih mu objašnjavao uobičajena tehnička sranja poput: “Jimi, vidi, kad sviraš smanjeni akord...” U tom bih trenutku ugledao kako mu lice preplavljuje zbunjeni izraz pa bih rekao: “U redu, sve OK, zaboravi.” Jednostavno bih odsvirao akord na klaviru ili na trubi, i on je u djeliću sekunde shvatio što sam mu želio reći. Imao je urođenu sposobnost, dar da čuje glazbu. Zato bih mu sve prvo odsvirao, na taj mu način pokazujući sve što bih mu želio pojasniti. Pustio bih mu svoju ili Traneovu ploču i objašnjavao mu što smo na pojedinim mjestima radili. Počeo je pa svoje albume primjenjivati stvari koje sam mu rekao. Rezultat je bio fantastičan. Međusobno smo utjecali jedan na drugoga - on na mene, ja na njega - što uvijek dovede do sjajne glazbe. Ovaj onome pokaže nešto, onaj ovome i s tog mjesta kreću dalje sa svojom mjuzom, razvijajući se i napredujući.
No Jimi je isto tako bio blizak hillbillyju - country glazbi bijelih brđana, stanovnika zaostalijih planinskih krajeva. Zbog toga je u svom bendu imao i dvojicu Engleza jer je mnogo tih bijelaca iz Engleske obožavalo američku hillbilly-mjuzu. Osobno mislim da je najbolji zvuk uspio postići s Buddyjem Milesom na bubnjevima i Billyjem Coxom na basu. Jimi je često svirao ta indijanska sranja ili bi svirao one smiješne melodijice koje bi duplicirao na svojoj gitari. Sviđalo mi se kad bi takva sranja duplicirao za oktavu na taj način. Obično je, kad bi bio s onim bijelim engleskim tipovima, cijelo vrijeme svirao mjerom od šest osmina, zbog čega mi je zvučio u hillbilly-štosu. Taj je koncept furao samo s njima. No kad je počeo svirati s Buddyjem i Billyjem u grupi Band of Gypsies, mislim da je napokon pokazao ono što je cijelo vrijeme radio. No diskografskim kućama i bijelcima više se sviđao kad je u svom bendu imao bijele tipove. Isto kao što većina bijelaca više voli spominjati razdoblje u kojem sam radio s nonetom
recimo stvari s ploče Birth of the Cool ili kad sam snimio one druge albume s Gilom Evansom ili Billom Evansom jer je publika uvijek voljela vidjeti bijelce do grla u crnim govnima pa da mogu reći kako i bijelcima pripadaju zasluge. No Jimi Hendrix potekao je iz bluesa, isto kao i ja. Zbog toga smo se odmah i skužili. Bio je fenomenalan blues-gitarist. I on i Sly bili su genijalci, s urođenim darom za glazbu - svirali su po sluhu.
Dakle, u mojoj su se glavi stvari tako posložile što se tiče glazbe. Prije svega, moralo mi je sjesti ono što sam trebao svirati. Nadalje, morao sam pronaći prave muzičare. Bio je to proces sviranja s različitim ljudima u kojem sam tražio svoj put, odabirao kojim ću smjerom krenuti. Provodio sam vrijeme slušajući i osjećajući što mi neki ljudi mogu odsvirati i dati, a što ne mogu, birao sam i odabirao one koji će se moći uklopiti, a eliminirao one za koje sam bio siguran da se neće uspjeti prilagoditi. Ljudi sami sebe eliminiraju kad se ništa ne događa - ili bi barem trebali to učiniti.
Grupa se razišla negdje potkraj 1968. Nastavili smo svirati na gažama, odradili smo i poneki koncert - barem u postavi koja je uključivala Herbieja, Waynea, Tonyja i mene - no bend se praktički definitivno raspao kad je Ron odlučio zauvijek otići jer nije želio svirati električni bas. Herbie je već snimio pjesmu “Watermelon Man” i želio je okupiti svoju grupu. I Tony je razmišljao na isti način. Obojica su napustila grupu potkraj 1968. Wayne je sa mnom ostao još nekoliko godina.
Bilo je to sjajno iskustvo za sve u bendu, svi smo naučili štošta. Bendovi ne ostaju na okupu vječno pa iako mi nije bilo svejedno kad su otišli, zaključio sam kako je doista kucnuo čas da svaki od nas krene svojim putem. Iza sebe nismo ostavili zlu krv i to je u svakom slučaju bilo najbolje čemu smo se mogli nadati.
Promjene u bendu nastupile su u srpnju 1968., kad sam Rona Cartera na basu zamijenio Miroslavom Vitousom, mladim basistom iz Čehoslovačke. (Ron je sa mnom odradio još
nekoliko snimanja, no s bendom više nije nastupao po klupskim svirkama.) Miroslav je bio samo privremena zamjena dok nije došao Dave Holland. Davea sam vidio i čuo u lipnju 1968., na koncertu koji sam održao u Engleskoj, i odmah me oborio s nogu. Budući da sam znao kako će nas Ron vrlo skoro napustiti, zamolio sam Davea da razmisli hoće li nam se pridružiti. Imao je već neke druge dogovore pa kad je potkraj srpnja trebao odraditi i posljednje obaveze, nazvao sam ga u London i pitao ga želi li sad doći. Stigao je i prvi put s nama zasvirao u klubu Counta Basieja gore u Harlemu. Želio sam pronaći svirača za električni bas zbog specifičnog zvuka koji je obogaćivao cijeli bend. Još sam bio u potrazi za nekim tko bi na kraju taj instrument svirao cijelo vrijeme u mom bendu jer nisam znao hoće li Dave možda poželjeti da svira nešto drugo. No zasad je mogao zamijeniti Rona na dogovorenim gažama pa sam rješavanje problema ostavio za poslije - razmišljat ću o problemu tek kad se doista i pojavi.
Počeo sam surađivati i s dvojicom pijanista - Chick Corea i Joe Zawinul svirali su na nekoliko studijskih snimanja te godine. Na nekim od tih sessiona svirala bi čak trojica pijanista
Herbie, Joe i Chick. Na nekoliko snimanja imao sam i dvojicu basista - Rona i Davea. S vremena na vrijeme počeo sam surađivati i s Jackom DeJohnetteom na bubnjevima umjesto Tonyja Williamsa, a na naslovnice svojih albuma stavljao sam rečenicu "Directions in Music by Miles Davis”, tako da nitko ne bi mogao dvojiti čija se kreativna sila nalazi u pozadini i tko je nadzirao cijeli proces stvaranja. Nakon što je Teo Macero sfušao stvar s pločom Quiet Nights želio sam imati kontrolu nad svakim komadom koji bi se na kraju našao na albumu. Sve sam više rabio električne instrumente za postizanje željenog zvuka pa sam smatrao da bi fraza "Directions in Music by Miles Davis" sasvim lijepo isticala ono što sam želio stvoriti.
Joe Zawinul svirao je električni klavir u pjesmi “Mercy, Mercy, Mercy”, na kojoj je surađivao i Cannonball Adderley - jako mi se svidio zvuk tog instrumenta i želio sam ga i u svom bendu. Chick Corea počeo je svirati električni klavir Fender Rhodes nakon što mi se pridružio, a također i Herbie Hancock, kojemu je Rhodes odmah dobro “legao”. Herbie je ionako uvijek obožavao elektroničke uređaje pa se na Rhodesu snašao kao riba u vodi. Za razliku od njega, Chick baš nije bio sasvim siguran želi li ga svirati pa sam ga morao nagovoriti. Nije volio da mu popujem o tome koji će instrument svirati dok se s njim nije dobro upoznao, no onda mu se električni klavir doista i svidio pa je čak i izgradio reputaciju na njemu.
Vidite, Fender Rhodes ima samo jedan zvuk, ali vrlo osobit. Ima svoj sound. Uvijek znate da je riječ baš o Fender Rhodesu. Lud sam za zvukom koji svojom glazbom proizvodi Gil Evans pa sam želio dobiti zvuk Gila Evansa, ali u malom bendu. To je zahtijevalo instrument sličan sintesajzeru kojim možete stvoriti razne instrumentalne zvukove. Čuo sam taj zvuk u svojoj glavi: uzeli bismo bas-liniju i napisali slogove koje je Gil postizao sa svojim Big bandom. Harmoniju bismo dobili pomoću sintesajzera, što bi rezultiralo time da cijeli bend zvuči punije. Tada bismo samo duplali bas i sve bi funkcioniralo bolje nego da imate obični klavir. Nakon što sam si to tako složio u glavi i predočio kako će to utjecati na moju glazbu klavir mi više nije ni bio potreban. Nije stvar bila u tome da želim elektriku pod svaku cijenu, što je mnogo njih tvrdilo: da u svoj bend želim uvesti malo električnog sranja. Ne, želio sam samo taj zvuk Fender Rhodesa - on mi je mogao dati ono što obični klavir nije mogao. Isto je vrijedilo i za električni bas - dao mi je točno ono što sam želio čuti u to vrijeme, za razliku od kontrabasa, koji nije davao zvuk koji sam tražio. Glazbenici moraju svirati instrumente koji najbolje odražavaju vrijeme u kojem žive, moraju iskoristiti tehnologiju koja vam doista može podariti ono što želite čuti. Ima i čistunaca koji hodaju okolo i rogobore o tome kako će električni instrumenti razoriti i uništiti glazbu. Glazbu može upropastiti samo loša glazba, a ne instrumenti koje glazbenici odabiru. Ne vidim ništa loše u električnim instrumentima sve dok imate sjajne muzičare koji će ih znati pravilno svirati.
Nakon što je Herbie u kolovozu 1968. napustio bend na njegovo je mjesto uskočio Chick Corea. Mislim da me na njega upozorio Tony Williams jer su i jedan i drugi bili iz Bostona pa ga je Tony poznavao još otprije. Radio je sa Stanom Getzom, a kad sam ga pozvao da mi se pridruži, nastupao je sa Sarom Vaughan. U prvoj polovici 1969. Tonyja je na bubnjevima zamijenio Jack DeJohnette pa smo zapravo imali novi bend, a od stare garde ostali smo samo ja i Wayne (iako su Herbie i Tony i dalje dolazili na studijska snimanja).
U veljači 1969. ponovo smo se našli u studiju: Wayne, Chick, Herbie, Dave, Tony umjesto Jacka na bubnjevima (želio sam čuti Tonyjev zvuk), Joe Zawinul i jedan novi gitarist - mladi Englez po imenu John McLaughlin, koji je u Ameriku došao da se pridruži novoj grupi Tonyja Williamsa koja se zvala Lifetime (orgulje je u njoj svirao Larry Young).
Dave Holland Tonyja i mene upoznao je s Johnom kad smo bili onomad u Engleskoj, ondje smo ga i prvi put čuli. Dave je Tonyju posudio snimku Johnove svirke i Tony mi ju je pustio. Čuo sam ga i s Tonyjem gore u klubu Counta Basieja, mali je jednostavno rasturao pa sam ga zamolio da dođe na snimanje. Priznao mi je da me sluša već prilično dugo i da će možda biti previše živčan da uđe u studio s jednim od svojih idola. Ovako sam mu rekao: “Samo se opusti, sviraj kao onda kod Counta Basieja i sve će biti u redu.” Poslušao me.
Bio je to session za ploču In a Silent Way. Nazvao sam Joea Zawinula i rekao mu da nešto glazbe donese u studio jer su mi se jako sviđale njegove kompozicije. Donio je pjesmu pod nazivom “In a Silent Way”, koja je postala naslovna pjesma albuma. (Ostale dvije stvari na albumu su moje.) Snimio sam još nekoliko njegovih pjesama, primjerice “Ascent” i “Directions” na zajedničkom snimanju u studenome 1968. “Ascent” je bila vrlo slična pjesmi “In a Silent Way”, samo što nije bila toliko snažna, nije imala tu težinu. Kad je Joe donio “In a Silent Way”, odmah mi je bilo jasno što •smjera, samo što je ovaj put bolje složio cjelinu. (U pjesmama koje sam napisao za session u studenome 1968., recimo u pjesmi “Splash”, možete čuti da se krećem prema ritmičnijem zvuku, kombinaciji bluesa i funka.)
Promijenili smo ono što je Joe napisao u pjesmi “In a Silent Way”, srezali sve akorde, upotrijebili njegovu melodiju i obavili stvar. Želio sam postići zvuk sličniji rocku. Na probama smo je svirali onako kako ju je Joe napisao, no meni nije legla jer su je svi ti akordi jednostavno zakrčili. Mogao sam jasno čuti da je melodija koju je Joe napisao - a koja je bila skrivena grajom i bukom - bila zaista prekrasna. Kad smo je snimali, jednostavno smo izbacili notne zapise koji su sadržavali akorde i svima rekli da sviraju samo melodiju, da se jednostavno prepuste. Bili su iznenađeni što rade na taj način, no već od onih davnih dana kad nitko još nije bio čuo za Kind of Blue znao sam sljedeće: ako imate tu sreću da radite s pravim glazbenicima - a ja sam bio te sreće, i onda i sada - oni će se snaći u svakoj situaciji i odsvirati više od onoga što stavite pred njih i iznad onoga za što sami misle da su sposobni. Upravo sam to učinio i na ploči In a Silent Way - rezultat je bio fenomenalna i svježa mjuza.
Joe nije bio zadovoljan time što sam učinio s njegovom kompozicijom, mislim da mu se ni danas ne sviđa. No stvar je šljakala i lijepo se uklopila, što je zapravo jedino i važno. Danas mnogi tu Joevu stvar smatraju klasikom i početkom fusiona. Da sam tu pjesmu ostavio u obliku u kojemju je Joe zamislio, mislim da je ne bi veličali na taj način. Uzdizali su je u nebesa nakon što je In a Silent Way objavljen i može se s pravom reći da je to album koji smo Joe i ja napravili zajedničkim snagama. Nekima se ne sviđa moj način rada. Neki glazbenici katkad osjećaju da im ne dajem dovoljno prostora, da im ne priznajem zasluge na primjeren način. No nije tako, uvijek sam pokušavao istaknuti zasluge onih koji su nešto učinili za mene. Ljudi su uokolo bjesnili jer sam se potpisao kao aranžer pjesme In a Silent Way, no uistinu jesam aranžirao glazbu tako što sam je promijenio na upravo opisani način.
Nakon što smo završili In a Silent Way poveo sam bend na turneju -Wayne, Dave, Chick i Jack DeJohnette bili su članovi nove postave mog benda. Čovječe, da su bar snimili živu svirku tog benda, bilo je to fenomenalno čuti. Mislim da su Chick Corea i nekoliko drugih snimili neke od tih svirki uživo, no Columbia je pošteno zajebala cijelu stvar.
Bili smo na turneji cijelo proljeće, sve do kolovoza, kad smo se vratili i ponovo ušli u studio te snimili Bitches Brew.
Šezdeset deveta bila je godina kad su se rock i funk prodavali kao halva, što se krasno vidjelo i na Woodstocku. Na tom je koncertu bilo nevjerojatnih 400.000 ljudi. Tolika gomila na jednom koncertu zatalasala je cijelu scenu koja je pomahnitala u apsolutno svakom segmentu, a posebna je ludost obuzela ljude koji su štancali ploče. Samo im je jedna stvar bila na pameti: kako svim tim ljudima uvaljivati ploče cijelo vrijeme? Ako nam to dosad nije uspijevalo, kako to onda sad izvesti?
Takva je bila atmosfera u svim diskografskim kućama. Istodobno, ljudi su se naguravali po stadionima kako bi uživo čuli i vidjeli svoje zvijezde. Činilo se da džez-glazba vene naočigled, i što se tiče prodaje ploča ali i živih svirki. Prvi put nakon dugo vremena dogodilo se da nisam rasprodao nastupe i napunio mjesta na kojima sam svirao. U Europi smo uvijek rasprodali sve do posljednjeg mjesta, ali u Sjedinjenim Državama mnogo smo puta te 1969. svirali u polupraznim klubovima. Bila je to jasna poruka. Kad bih s jedne strane stavio uobičajenu tiražu svojih ploča, a s druge strane brojke koje su postizali Bob Dylan ili Sly Stone, usporedba je bila smiješna. Njihova prodaja probijala je plafon. Clive Davis, predsjednik Columbia Recordsa, potpisao je 1968. ugovor s bendom Blood, Sweat and Tears te 1969. s grupom Chicago. Pokušavao je Columbiju povesti u budućnost i privući brojne mlade potencijalne kupce. Nakon neugodnog početka stvari su krenule glatko jer je razmišljao kao umjetnik, a ne samo kao kruti biznismen. Imao je dobar osjećaj za ono što se oko njega zbivalo i mislim da je zapravo bio sjajan tip.
Počeli smo razgovarati o tome kako osvojiti to mlado tržište, kako se mijenjati. Predložio je da bih do nove publike mogao doprijeti tako da sviram ondje gdje se ta mladež okuplja, na mjestima kao što je Fillmore. Kad smo prvi put razgovarali o tome, pobjesnio sam na njega jer sam mislio da time ponižava i mene i sve ono što sam dotad napravio za Columbiju. Razgovor sam zaključio time što sam mu rekao da ću naći drugu diskografsku kuću i napustiti ih. No nisu me pustili. Nakon što smo neko vrijeme raspravljali i potezali drž’ ne daj na kraju smo ipak spustili loptu i smirili se, ponovo smo si postali dobri. Nakratko sam čak razmišljao i o tome da prijeđem u Motown Records jer mi sviđalo to što rade pa sam zaključio da bi ondje mogli shvatiti što pokušavam postići i poboljšati stvari.
Ono što Clive nikako nije mogao progutati bio je dogovor s Columbijom koji mi je dopuštao da podignem avans autorskih prava na temelju prodanih tiraža - uvijek kad bih trebao lovu, nazvao bih Columbiju i uzeo predujam. Clive je mislio da kompaniji ne zarađujem dovoljno da bih imao takav tretman. Možda je i bio u pravu, sad kad se osvrnem i iz ove perspektive promotrim te stvari, no samo u strogo poslovnom smislu, nikako ne i u onom umjetničkom. Znao sam da Columbia neće propasti zbog takvog dogovora. Budući da sam prodavao približno 60.000 primjeraka svakog objavljenog albuma - što im je bilo sasvim dovoljno dok se ne bi pojavila nova ploča - smatrali su da to ne opravdava odluku da mi i dalje nastave davati lovu.
Takva je klima vladala u Columbiji prema meni prije nego što sam počeo snimati Bitches Brew. Nisu shvaćali jednu stvar: nije mi bilo ni nakraj pameti da postanem prošlost, nisam još bio spreman na to da me se stavi na Columbijinu takozvanu listu klasika. Vidio sam budućnost
svoje glazbe i krenuo sam je ostvariti kao i svaki put prije toga. Ne radi Columbije i izvještaja o broju prodanih ploča, ne radi dodvoranja i pridobivanja mladih bijelaca i potencijalnih kupaca. Nisam odustajao upravo radi sebe, radi onog što sam želio i trebao u vlastitoj mjuzi. Ja sam želio promijeniti smjer, morao sam promijeniti smjer radi sebe kako bih i dalje mogao vjerovati u ono što sviram, kako bih i dalje mogao voljeti svoju glazbu.
Kad sam u kolovozu 1969. ušao u studio, slušao sam rock-glazbu i funk, ali i Joea Zawinula i Cannonballa, koji su svirali stvari poput “Country Joe and the Preacher”. Upoznao sam još jednog Engleza u Londonu, tipa po imenu Paul Buckmaster. Zamolio sam ga da svrati katkad i pomogne mi u osmišljavanju albuma. Sviđalo mi se ono što je tada radio. Eksperimentirao sam i pisao kompozicije s nekoliko jednostavnih izmjena akorda za tri klavira. Jednostavna stvar, no zapravo je bila i pomalo čudna jer sam se tijekom rada na tome sjetio kako se Stravinski na kraju vratio jednostavnim formama. Zapisivao sam te stvari, recimo jedan akord i bas-liniju te otkrio da su uvijek različite - što ih više sviramo, to su sve raznolikije. Napisao bih akord, pauzu, možda još koji akord pa bi se ipak ispostavilo da što više sviram tu kombinaciju, to se ona sve upornije mijenja. Takve su se stvari počele događati na studijskom sessionu 1968., na kojem su bili Chick, Joe i Herbie. Stvari su se opet na isti način počele ponavljati na snimanjima za ploču In a Silent Way. Počeo sam razmišljati o nečem većem, o kosturu pjesme. Napisao bih akord preko dvije dobe, a oni bi druge dvije imali na raspolaganju. Dakle, išlo bi jedan, dva, tri, da-dum, kužite? Tada bih naglasak stavio na četvrtu dobu. Možda bih katkad imao i tri akorda u prvom taktu. U svakom slučaju, rekao sam glazbenicima da mogu napraviti sve što požele, odsvirati sve po sluhu, ali da to moram imati, to što odsviraju, u obliku akorda. Oni bi točno znali što mogu napraviti pa bi to i učinili. Odsvirali bi taj akord, i to tako da zvuči bogato, kao da je u njemu hrpa svega.
Objasnio sam im to na probama i podijelio im skice koje nitko od njih dotad nije vidio, baš kao što sam učinio na snimanju albuma Kind of Blue i In a Silent Way. Počeli smo rano izjutra u Columbijinu studiju u 52. ulici i snimali puna tri kolovoška dana, od jutra do mraka. Producentu Teu Maceru rekao sam da jednostavno pusti snimanje i snimi sve što odsviramo, rekao sam mu da sve snimi i da nas ne prekida svojim ulascima i zapitkivanjima. “Samo ti ostani u režiji i pobrini se da nas snimiš”, rekao sam mu. Poslušao me, nijednom nas nije zajebao i sve je snimio kako sam ga zamolio, posao je obavio stvarno dobro.
Kad smo počeli svirati, uzeo sam redateljsku palicu u ruke, baš poput pravog dirigenta, pa bih, kako se glazba razvijala i dolazila na svoje, ili zapisivao pojedine dionice ili bi sviraču rekao da svira drukčije od onog što sam čuo. Mjuza je istodobno bila i labava i čvrsta. Ležerna, ali budna - svi su bili pripravni na raznorazne mogućnosti koje su se mogle pojaviti. Dok se glazba razvijala, čuo bih nešto za što bih pomislio da se može proširiti ili potisnuti. To je snimanje bilo pravi primjer razvoja jednog kreativnog procesa, živuća kompozicija. Bilo je poput fuge ili motiva koji bismo svi izmjenjivali i iskušavali. Nakon što bismo motiv razvili do određene točke rekao bih drugim glazbenicima da se priključe i odsviraju nešto drugo, recimo Benny Maupin izveo bi nešto na bas-klarinetu. Da sam se bar tada sjetio da napravimo videosnimku cijelog sessiona jer bi to bila prava stvar, a ja bih rado ponovo pregledao što se zbivalo u kojem trenutku, kao što se pregledavaju snimke nogometnih ili košarkaških utakmica. Katkad bih Teu rekao da prekine snimanje i da vrpcu vrati unatrag tako da mogu preslušati što smo napravili. Kad bih poželio nešto drugo na određenom mjestu, jednostavno bih doveo drugog glazbenika i ponovo bismo snimili taj dio.
Bio je to sjajan session, čovječe, na kojemu nisu iskrsnuli nikakvi problemi, bar koliko se ja sjećam. Kao da smo na jednom od onih starih jam sessiona koje smo svirali gore u Minton’su,
još onda u onim davnim danima bebopa. Svi su bili uzbuđeni kad bismo svake večeri napuštali studio nakon cjelodnevne svirke.
Neki su pisali da je ploča Bitches Brew bila ideja Clivea Davisa ili Tea Macera. To je laž jer ni jedan ni drugi nisu imali apsolutno ništa s bilo kojim dijelom procesa nastajanja tog albuma. Ponavljam, opet su bijelci pokušavali pripisati zasluge drugim bijelcima, i to nezasluženo, jer je ta ploča postala prijelomni koncept, inovativna stvar za to vrijeme. Bijelci će pokušati iznova napisati povijest nakon što je nešto već učinjeno, kao i toliko puta do sada.
Ono što smo napravili na albumu Bitches Brew zapravo i ne možete napisati u takvom obliku da bi ga orkestar mogao odsvirati. Zbog toga ga i nisam cijeloga ispisao, ali ne zato što nisam znao što točno želim - znao sam da ono što želim mora biti rezultat procesa, a ne nekog unaprijed izaranžiranog sranja. Taj se session temeljio na improvizaciji i zbog toga je džez toliko fantastičan. Svaki put kad se vani mijenja vrijeme, ono će promijeniti i vaše raspoloženje i stajališta prema mnogo čemu pa će tako i glazbenici drukčije svirati, osobito u slučajevima kad im ne servirate sve na tanjuru. Isto tako, i stajalište glazbenika jest glazba koju svira. U Kalifomiji, dok ležite na plaži, ne čujete ništa osim huka valova koji se odbijaju o žalo. U New Yorku okružuju vas zvuci automobila i njihovih truba te žamor ljudi koji ne zatvaraju svoja usta, takva sranja. U Kalifomiji gotovo nikad nećete čuti razgovor ljudi na ulici. Kalifornija je blaga i ugodna - povezujemo je sa suncem, vježbanjem i predivnim ženama na plažama koje pokazuju svoja vruća seksi tijela i krasne, dugačke noge. Ljudi su ondje preplanuli jer su cijelo vrijeme vani na suncu. I ljudi u New Yorku izlaze van, no riječ je o nečem sasvim drugom jer se sve događa u zatvorenim prostorima. U Kalifomiji sve se događa vani, na otvorenom, pa i glazba iz tih predjela odražava otvoreni prostor i ceste koje se pružaju unedogled, što ne možete čuti u njujorškoj mjuzi, koja je obično intenzivnija i energičnija.
Nakon što sam završio rad na ploči Bitches Brew Clive Davis predstavio me Billu Grahamu, vlasniku klubova Fillmore u San Franciscu i Fillmore East u New Yorku. Bill je želio da prvo nastupim u San Franciscu, i to s grupom Grateful Dead. Tako je i bilo. Taj mi je koncert u neku ruku otvorio oči - te se večeri okupilo pet tisuća ljudi, većinom mladih, bijelih hipija koji jedva da su ikad čuli za mene, ako su uopće i čuli. Svirali smo prije Grateful Deada, a prije nas je nastupila još jedna grupa. Mjesto je bilo krcato masom omamljenih, ušlagiranih bijelaca koji su se samo šetuckali i nastavili razgovarati dok smo počinjali svirku. No ubrzo su se svi utišali, naćulili uši i stvarno počeli slušati mjuzu. Odsvirao sam nešto s albuma Sketches of Spain, a onda sam se prebacio na stvari s Bitches Brew, što ih je bacilo na koljena. Nakon tog koncerta svaki put kad bih svirao u San Franciscu na gažama bi se uvijek pojavilo stvarno mnogo mladih bijelaca.
Bili nas je onda pozvao natrag u New York - trebali smo s Laurom Nyro nastupati u Fillmore Eastu. No prije te svirke Bill nam je dogovorio nastup u Tanglewoodu s Carlosom Santanom i grupom koja se zvala Voices of East Harlem. Te se gaže sjećam jer smo malo zakasnili i dovezli se mojim lamborghinijem. Napokon sam stigao - koncert je bio na otvorenom - i vidio da do pozornice vodi prljava, makadamska cesta. Sjurio sam se tom cestom i podigao prašinu koja je frcala sa svih strana. Zaustavio sam se u golemom oblaku prašine, a Bill me čekao ispred, sav crven od brige. Izišao sam iz automobila, u svom krznenom kaputu do poda. Bill me gledao opasnim pogledom, kao da će me živog odrati, kužite? Samo sam mu rekao: “Bille, što je? Očekivao si da netko drugi izađe iz auta?” Pao je na guzicu od smijeha.
Gažama koje sam odrađivao za Billa u tom razdoblju uspio sam proširiti krug publike. Svirali smo raznim slojevima stanovništva. Rulja koja je išla gledati Lauru Nyro i Greateful Dead
bila je pomiješana s onima koji su dolazili slušati mene. Te su svirke bile dobre za svakoga od nas.
Bill i ja dobro smo se slagali, no bilo je i povišenih tonova jer je Bill bio jebeno krut biznismen, a ni ja nisam bio tip koji je dopuštao da mu previše seru. Zato je i dolazilo do sukoba. Sjećam se da smo jednom 1970. - a možda i više puta - svirali u Fillmore Eastu kao predgrupa onom jadniku Steveu Milleru. Koliko se sjećam, u programu su tada nastupili i Crosby, Stills, Nash i Young, ipak malo bolji glazbenici od Millera. Dakle, Steve Miller iza sebe nije imao nijednu vrijednu stvar za koju se moglo uhvatiti pa sam bio ogorčen i ljut kao pas jer sam morao svirati kao predgrupa tom nesposobnom tikvanu samo zato što je imao jednu ili dvije kukavne i traljave ploče. Odlučio sam zakasniti tako da on mora nastupiti prvi - kad smo napokon počeli svirati, naprosto smo sažgali cijelo jebeno mjesto i svi su skužili o čemu je riječ, uključujući i Billa!
Tako je to trajalo nekoliko večeri - svaki bih put zakasnio i Bill bi mi prodikovao da je takvo ponašanje “neuljudno prema umjetniku”, takva sranja. I posljednje sam večeri ponovio istu stvar. Kad sam napokon stigao, vidio sam da Bill kipi od bijesa jer me nije čekao unutra kao inače, već ispred Fillmorea. Počeo mi je opet srati o tome kako “ne poštujem Stevea” i sve tako. Samo sam stajao i gledao ga, hladan kao špricer, i ovako mu odbrusio: “Hej, dušo, ovo je večer kao i svaka druga, a ti dobro znaš da je dosad sve proteklo u najboljem redu, istina?” Nije mogao ništa prigovoriti tom rezonu jer smo i tu večer sravnili sve sa zemljom svojom svirkom.
Nakon tog nastupa ili malo poslije počeo sam polako shvaćati da većina rock-glazbenika nema blagog pojma o glazbi. Nisu je studirali, nisu znali svirati različite stilove - nisu čak ni spominjali mogućnost čitanja nota. No bili su popularni i prodavali gomile ploča jer su javnosti davali određeni zvuk, zvuk koji se tražio. Zato sam posložio stvari na ovaj način: ako njima to uspijeva - da dopru do tih silnih ljudi i prodaju hrpetine ploče a da pritom pojma nemaju što zapravo rade - onda to mogu i ja, samo puno bolje. Svidjelo mi se svirati u većim dvoranama, a ne samo u noćnim klubovima cijelo vrijeme. Ne samo da možeš zaraditi više love i svirati brojnijoj publici nego si se ujedno riješio i brige sviranja u zagušljivim i zadimljenim prostorima noćnih klubova.
Preko Billa sam upoznao i članove grupe Grateful Dead. Fenomenalno sam se složio s njihovim gitaristom Jerryjem Garcijom, razgovarali smo o glazbi - što vole oni a što ja - pa mislim da smo na kraju svi mnogo toga naučili, nekako sazreli. Jerry Garcia obožavao je džez, otkrio sam da mu se strašno sviđa moja mjuza i da je sluša već neko vrijeme. Sviđali su mu se i drugi džez-glazbenici, poput Omettea Colemana i Billa Evansa. Laura Nyro izvan pozornice bila je jako tiha i povučena, mislim da sam je čak možda na neki način zastrašio. Kad se sad osvrnem iza sebe, smatram da je Bill Graham tim koncertima učinio važne stvari za glazbu, nekako je otvorio ljude - različiti ljudi imali su priliku čuti razne vrste glazbe koje inače nikad ne bi mogli čuti na jednom mjestu. Billovi i moji putevi nisu se ponovo prepleli sve do 1986. ili 1987., kad smo zajedno radili koncerte za Amnesty International.
Otprilike u to vrijeme upoznao sam Richarda Pryora, mladog crnog komičara koji je izvodio uvodne točke na nekim našim koncertima. Čovječe, kako je smiješan čovac bio. Još nije bio slavan, no ja sam bio siguran da će jednog dana postati velika zvijezda. Imao sam jak špurijus oko toga, osjećao to u kostima. Bendu sam dogovorio gažu u Village Gateu i uzeo Richarda da prije naše svirke održi uvodnu točku. Zaboravio sam gdje sam ga prvi put čuo, jednostavno sam želio da svi shvate koliko je taj kučkin sin dobar u tome što radi. Platio sam mu iz vlastita džepa i producirao cijeli hepening. Mislim da smo u tom klubu nastupali dva
vikenda, a bend i Richard naprosto su cijeli klub preokrenuli naglavce. Prvo je nastupio Richard, nakon toga je publika mogla čuti indijsku glazbu koju je izveo jedan svirač sitara, a onda je zasvirao i moj bend. Cijela je stvar doživjela veliki uspjeh pa sam na tome čak i zaradio nešto. Nakon toga smo Richard i ja postali dobri prijatelji, zajedno smo izlazili, ušlagiravali se i fantastično se provodili. Mnogi se komičari pretvaraju u živu dosadu kad se ugase svjetla pozornice, ali Richard - i Redd Foxx - urnebesni su i gore na podiju i kad siđu s njega. Richard je svoju ženu često ostavljao kod mene u kući kad bi morao ići na turneje i gostovanja jer tada još nije imao svoj stan. Kako je samo smiješan bio, čovječe, pišali ste u gaće kad bi Richard počeo valjati fore.
Dogodilo se da sam na Billa Cosbyja prvi put slučajno naletio na Čikaškom aerodromu. Nakon što smo se poslije bolje upoznali i postali bliski prijatelji rekao mi je da smo se prvi put vidjeli još tamo u Phillyju, kad me dolazio slušati. Priznao mi je da sam izvršio velik utjecaj na njega, no ja se ne mogu sjetiti da smo se tada upoznali. U to je vrijeme snimao seriju I Spy i bio velika zvijezda. Volio sam gledati tu seriju. Kad smo se sreli na tom aerodromu, rekao sam mu samo koliko mi se sviđa ta serija. Sjećam se da je on meni ovako kazao: “Hvala, Miles, samo se nadam da će mi prije kraja serije dati neku žensku s kojom ću nešto imati. Ponašaju se kao da crnci ne idu u krevet sa ženama ili da nemaju ljubavni život poput bijelaca. Nadam se da će mi jednom dati ljubavnu scenu s nekom ženom, da će u scenarij staviti bar jednu scenu ljubljenja.” I to je bilo to. Govorio mi je to u hodu, žureći se da uhvati let, a i ja sam se morao požuriti na svoj avion. Sjećam se da sam u sebi pomislio: aha, istinu zbori. No mislim da mu se želja nikad nije ostvarila.
U poslu i glazbi sve je išlo svojim tijekom, stvari su se sasvim dobro razvijale, no to se nije moglo reći i za moj brak - s Betty sam bio u sve lošijim odnosima. Počela mi je lagati i izvlačiti mi lovu. Potpisivala bi razne stvari dok sam bio na putu, znate već, dovodila bi frendove u hotel i stavljala moje ime na njihove račune. Počela mi je stvarati sve više problema. Harold Lovett, moj odvjetnik, počeo je strašno puno piti i više si nismo bili jako dobri i bliski. Zajebavao se malo previše, no nisam mu okrenuo leđa jer je bio uz mene kad su me svi drugi bili napustili. Ipak, njegove su mi svinjarije već stvarno počele ići na živce. Betty mu se nikad nije sviđala i često mi je govorio da sam s njom samo zato što je ista Frances. To je bila istina, posebno kad biste je ugledali s nekoliko metara. Harold je zaključio da sam s njom samo iz tog razloga. Smatrao je da nema manira i da me samo iskorištava, a na kraju se ispostavilo da je bio u pravu
barem jednom.
Sjećam se europske turneje potkraj ljeta 1969., nakon što smo završili rad na albumu Bitches Brew. Naletio sam na Billa Cosbyja i njegovu ženu Camille. Svirali smo u Antibesu, bar mislim da je bilo tamo, a Bill je ondje bio na ljetovanju. Došao je s Camille na naš nastup i poslije smo svi zajedno otišli zajedno u jedan klub. Bill i Camille plesali su gore na podiju, dok je Betty plesala s nekim Francuzom i bila poprilično napušena. Camille je na sebi imala prekrasni bijeli čipkani rupičasti kombinezon koji je nalikovao na košarkašku mrežicu. Dok su oni tako plesali, Betty je divljala i skakala posvud uokolo te petom nagazila u jednu od tih rupa na donjem dijelu Camilleina kombinezona i razderala ga po cijeloj dužini. Nije čak ni primijetila što je učinila. Kad je shvatila što je napravila, ispričavala se i posipala pepelom, a ja sam Billu rekao da ću platiti štetu, no Bill i Camille nisu htjeli ni čuti za to - Bill je rekao da je riječ o nesretnom slučaju i da im je žao zbog Betty. No meni je bilo jasno da je Betty pretjerala i potpuno izgubila kompas, a cijela me ta usrana situacija osramotila tako da sam skoro propao u zemlju.
Znate, Betty je bila premlada i previše divlja za ono što sam ja od žene očekivao. Navikao sam na staložene, profinjene, otmjene žene kao što su bile Frances ili Cicely, koje su se mogle snaći u svim situacijama. No Betty je bilo slobodnog duha - talentirana kao sam vrag - rokerica i žena s ulice koja je navikla na druge stvari. Bila je bestidna i vulgarna, sve joj se vrtjelo oko seksa, iako nisam to znao na početku, kad sam je tek upoznao - a ako i jesam nešto naslućivao, naprosto nisam obraćao pozornost. No svakakve je gluposti izvodila cijelo vrijeme i uza sve druge prostačke stvari koje mi je priređivala, u jednom trenutku naprosto mi je prekipjelo - bila mi je puna kapa njezina ponašanja.
Nakon što smo se rastali od Billa i Camille zaputili smo se u London da vidimo Sammyja Davisa ml., koji je ondje imao premijeru mjuzikla Golden Boy. Susreo sam se i s Paulom Robesonom - potražio bih ga uvijek kad bih se našao u Londonu, sve dok se on na kraju nije vratio u Sjedinjene Države. Družio sam se s ljudima iz viših slojeva, ali Betty se nije ugodno osjećala u njihovu društvu. Voljela se družiti samo s rokerima, što je isto u redu, no ja sam uvijek imao priličan broj prijatelja koji nisu pripadali glazbenoj branši, a Betty se s njima nije znala nositi pa smo se i nas dvoje sve više međusobno udaljavali.
Nakon što smo se vratili u New York upoznao sam jednu prekrasnu Španjolku koja me htjela odvući u krevet. Otišao sam do njezina stana i ondje mi je rekla da se Betty viđa s njezinim dečkom. Kad sam je pitao kako je ime tom njezinom dečku, doznao sam odgovor: Jimi Hendrix. Ta je cura bila plavuša, lijepa ko slika. Skinula je sve sa sebe, a ja sam pomislio kako je to tijelo koje ne smije čekati. Ovako sam joj rekao: “Ako Betty hoće ševiti Jimija Hendrixa, to je njihova stvar s kojom ja ne želim imati baš ništa, a to također ne bi trebalo imati baš nikakve veze s nama.” Na to mi je rekla da me može poševiti mirne duše jer Betty ševi njezina frajera.
Odgovorio sam joj: “To baš i neće ići, jer ja nikoga ne ševim samo tako. Ako ćeš me poševiti, tada ćeš to učiniti zato što ti to želiš, a ne zato što se Betty ševi s Jimijem.”
Navukla je odjeću na sebe pa smo nastavili razgovarati. Čovječe, nije očekivala da ću joj to reći, potpuno sam je razjebao. Bila je strašno privlačna i navikla je da se muškarci otimaju za nju. No ne i ja, nikad nisam funkcionirao na taj način. Ništa mi nije značilo ako je neka ženska zgodna, ni sada ni prije, jer sam uvijek bio okružen lijepim ženama. Ako bih se i zainteresirao za neku, onda je ta dama morala imati nešto u glavi i razmišljati i o nečem drugom, a ne samo o tome kako je krasna i divna.
Nakon tog događaja moj je odnos s Betty krenuo nizbrdo svom silinom. Nakon što sam joj rekao da znam za nju i Jimija zatražio sam razvod. Odgovorila mi je: “Ma ne, ne želiš se razvesti od ovakve mačke, i sam si svjestan toga da ne želiš dići ruke od ovakve premije!”
“Stvarno? Pa, kučko, razvodim se od tebe - već sam dobio i papire - bolje ti je da ih potpišeš jer je to za tvoje dobro!” Potpisala je papire i to je bio kraj našeg braka.
Betty i ja razišli smo se 1969., no naš je odnos već neko vrijeme bio na ledu i stvari su bile sve gore i gore pa sam se još prije počeo viđati s dvije prekrasne, sjajne žene - Marguerite Eskridge i Jackie Battle - i obje su dale trajni pečat mom životu. Bile su to stvarno produhovljene žene, zainteresirane za zdravu hranu i takve stvari. Također, obje su bile povučene i mirne, ali pritom vrlo snažne i sigurne u sebe. Osim toga, te profinjene i drage žene sa mnom nisu bile zato što su htjele biti s velikom facom, već zbog toga što im je istinski bilo stalo do mene. Iako je Betty fizički bila prekrasna, nije imala nimalo povjerenja u sebe. Bila je prvorazredna groupie-djevojka, vrlo talentirana, ali uopće nije vjerovala svom talentu. Jackie i Marguerite nisu imale takvih problema pa sam s njima bio stvarno opušten.
Margurite sam prvi put vidio u publici na jednom svom koncertu - odmah sam poslao frenda do nje s porukom da bih želio porazgovarati s njom i častiti je pićem. Koliko se sjećam, riječ je bila o jednom njujorškom noćnom klubu, Village Gateu ili Village Vanguardu. Susret se dogodio na početku 1969. Marguerite je bila jedna od najljepših žena koje sam vidio u životu. Počeli smo izlaziti. No ona me željela samo za sebe, željela je vezu koja neće uključivati nikoga sa strane. Morao sam istodobno održavati vezu s Jackie, ali tako da ona ne sazna da se viđam s nekim drugim. Počinjali smo vezu i prekidali je nekih četiri godine. Jedno je vrijeme živjela u stanu u mojoj zgradi u Zapadnoj 77. ulici. No život glazbenika uopće joj se nije svidio, svi ti klubovi, alkohol i droga. Sve se odvijalo prebrzo za nju. Bila je uistinu povučena, vegetarijanka, podrijetlom iz Pittsburgha, isto kao i Betty. Čovječe, iz Pittsburgha su dolazili pravi komadi. Bile su joj dvadeset četiri kad smo se upoznali. Stvarno je bila divna, znate, tamnoputa, visoka, glatke kože, prekrasnih očiju i kose. Savršena tijela. Bili smo zajedno oko četiri godine, a iz te se veze rodio i moj najmlađi sin Erin.
U listopadu 1969. doživjeli smo jedan incident u Brooklynu. Upravo smo završili svirku u bruklinškom Blue Coronet Clubu pa sam Marguerite odvezao njezinoj kući u Brooklynu (još se nije preselila u stan u mojoj zgradi). Sjedili smo ispred njezine kuće, razgovarali i ljubili se - znate već, uobičajene stvari koje radi jedan ljubavni par - u mom automobilu, kad se pokraj nas parkirao auto u kojem su sjedila trojica crnih frajera. U prvom trenutku uopće nisam obratio pažnju misleći da su to vjerojatno neki tipovi koji su upravo bili na svirci i poželjeli da me pozdrave. No sljedeće čega se sjećam jesu pucnjevi, nakon čega sam osjetio oštru bol na lijevoj strani. Tip mora da je ispraznio bar pet metaka u mene, a sreću u nesreći bila je da sam u tom trenutku na sebi imao široko krojeno kožno odijelo. Da nije bilo te kožne jakne i činjenice da su me pokušali ustrijeliti kroz vrata masivnog ferrarija, već bih se preselio na onaj svijet. Bio sam tako šokiran i nisam se stigao čak ni uplašiti. Nijedan od metaka nije pogodio Marguerite, što mi je stvarno bilo drago, no zamrla je od straha.
Ušli smo u kuću i pozvali policiju, koja je ubrzo i došla - dvojica bijelaca koja su odmah pretražila moj automobil iako sam zapravo ja bio žrtva i onaj na kojega su pucali. Rekli su da su u mom autu našli nešto trave, uhitili i Marguerite i mene te nas priveli u policijsku postaju. Na kraju su nas ipak pustili bez podizanja optužnice jer nisu imali nikakvih drugih dokaza.
Dakle, prije svega, svi oni koji me poznaju znaju da nikad nisam podnosio travu, nisam je pušio jer mi se nije sviđala. Bila je to samo hrpa govnarija koju su mi pokušavali natovariti. Jednostavno nisu mogli podnijeti da vide crnca u skupom, stranom automobilu, u društvu s prekrasnom ženom. Nisu znali kako da mi natovare sranje na vrat. Kad su pregledali moj dosje, vjerojatno su shvatili da sam glazbenik i da sam u prošlosti imao problema s drogama pa su odlučili da mi pokušaju, eto samo tako iz čiste obijesti, prišiti neku svinjariju. Možda su se nadali promaknuću na temelju toga što su uhapsili jednog slavnog crnju. Ja sam ih pozvao - da sam i imao drogu sa sobom, zasigurno bih je se riješio prije dolaska policije. Toliko blesav nisam bio.
Ponudio sam 5000 dolara nagrade za informaciju o onome tko je pucao na mene. Nekoliko tjedana poslije, dok sam sjedio u jednom baru u predgrađu, prišao mi je tip i rekao da je frajer koji je pucao na mene upravo ubijen, ustrijelio ga je netko kome se nije svidjelo to što je napravio. Ne znam ime tipa koji mi je to ispričao, a nije mi rekao ni ime napadača koji bi trebao biti mrtav. Znam samo to što mi je rekao i nikada ga više nisam vidio. Poslije sam doznao da su me upucali jer se nekim crncima, promotorima iz Brooklyna, nije svidjela činjenica da bijelci kupe vrhnje i dobivaju organizacije svih događaja. Kad sam te kobne večeri svirao u Blue
Coronetu, zaključili su da sam šupak koji ne dopušta crncima da promoviraju i organiziraju gaže.
Hoću reći, mogao sam izaći na kraj s crncima koji bi mi tako upali i pokušali izvesti neku akciju. No nitko me nije upozorio, kao grom iz vedra neba pojavili su se neki tipovi pokušavajući me izrešetati zbog nečega o čemu nisam imao nikakvog pojma. Čovječe, život vas katkad tako zaskoči iza ugla. Nedugo nakon tog incidenta počeo sam posvuda nositi metalne boksere, dok me nakon otprilike godinu dana nisu uhitili na Manhattanu u južnom dijelu Central Parka - na automobilu nisam imao registracijsku naljepnicu i kad me policija počela pretraživati, iz torbe su mi ispali ti metalni bokseri. Priznajem da na automobilu doista nisam imao registracijske naljepnice, a auto mi zaista i nije bio registriran. No murjaci u patrolnim kolima to nisu mogli vidjeti jer su bili sasvim s one strane ceste, tek poslije su se okrenuli i dovezli natrag do mene.
Ponavljam, zaustavili su se i vratili natrag jer sam sjedio u svom crvenom ferrariju, na glavi sam imao turban, na sebi hlače od zmijske kože i kaput od ovčje kože, uz mene je sjedila zgodna ženska - mislim da je to opet bila Marguerite - i to ispred hotela Plaza. Dvojica bijelih murjaka ugledala su taj prizor i vjerojatno pomislila da sam diler, pa su se zbog toga i vratili. Nepotrebno je naglašavati da se ne bi osvrnuli, samo bi nastavili svojim putem, da su u ferrariju umjesto mene spazili bijelca.
I Jackie Battle bila je vrlo posebna žena. Toj curi iz Baltimorea bilo je devetnaest ili dvadeset godina kad smo se upoznali, a upoznao sam je kad i Marguerite. Jackie sam sreo u Ujedinjenim narodima, radila je kao tajnica jednog mog poznanika. Često sam je viđao na koncertima jer ju je glazba strašno zanimala, a i sama je bila umjetnica - bavila se slikanjem, grafikom i dizajnom. Bila je prelijepa žena, visoka i svijetle puti - prekrasne kože - s izražajnim očima i zaraznim osmijehom, jake karizme, a moram priznati da nikad nisam sreo nekoga tako snažne karme. Počeli smo izlaziti. Bila je vrlo zrela za svoje godine, već je bila potpuno izgrađena kao ličnost - samo svoja - znala je što želi od života i nije podnosila ničija sranja. Sviđalo mi se što je blaga, istančana i smirena iako se ispod toga skrivala veoma snažna osoba koja je znala cijeniti svoju vrijednost. Bila je iznimno lijepa, no volio sam je i poštovao zbog onog što je imala u glavi. Način na koji je razmišljala o stvarima i pogledi koje je imala o svijetu bili su vrlo posebni. Iskreno joj je bilo stalo do mene iako ju je kokain izluđivao. Jednom mi je liječnik u Phoenixu prepisao koku. Čovječe, roba je bila od najčišće vrste. Uzimao sam ga kao sumanut pa sam tako ušlagiran otišao i na koncert i odradio ga do kraja. Kad sam se vratio, zatekao sam Jackie u gadnom stanju - bila je potpuno urokana golemim količinama tableta za spavanje, skoro u nesvijesti. Mislim, Jackie se nije drogirala, droge je uopće nisu zanimale. Nakon što sam je priveo k svijesti pitao sam je: “Jackie, što ti bi da samo tako popiješ sve moje tablete za spavanje? Mogla si se ubiti!”
Ona mi je ovako odgovorila, sa suzama u očima: “Ako ti sebe ubijaš uzimanjem toliko koke i ostalog sranja, onda ja želim umrijeti prije tebe. Zato sam ih uzela. Tim tempom završit ćeš pod zemljom vrlo brzo, a ja ne želim ostati sama na ovom svijetu, bez tebe.”
Čovječe, to me pogodilo ravno u žicu. Šokiralo me kao grom iz vedra neba. Sjetio sam se koke i odmah otišao u kupaonicu da provjerim svoju skrivenu zalihu, no droge nigdje nije bilo. Vratio sam se i pitao je gdje je koka, a ona mi je odgovorila da je sve pobacala u zahod. E to me zaista dirnulo u živac. Čovječe, bila je ženska i pol.
Njezina je obitelj - majka Dorothea i brat Todd Mickey Merchant -živjela u New Yorku i s vremenom smo se upoznali i zbližili. Brat joj je također sjajan umjetnik, naslikao je čak nekoliko slika za mene. Znao bih nazvati njezinu majku i zamoliti je da mi pripremi bamiju - fenomenalno je kuhala - a ona bi skuhala jelo i donijela mi ga kući. Ako je morala nekamo ići,
hranu bi ostavila kod nekog od poznatih pa bih je ja usput pokupio. Bili su vrlo povezani kao obitelj i svi su zaista vrlo posebni. Kad sam počeo izlaziti s Jackie, njezin me brat pitao: “Cmjo, što dovraga tražiš s mojom sestrom?”
A ja sam mu odgovorio: “Što ti dovraga time misliš reći, što ja tražim s tvojom sestrom?
Što bilo koji muškarac traži s krasnom, zgodnom ženskom?”
Na to je rekao: “U redu, stari, no nemoj se zajebavati okolo i ševiti iza leđa moje sisterice, kužiš, jer meni puca kurac za to jesi li slavan ili nisi - samo se probaj ševiti sa strane i meni ćeš morati odgovarati.” No da se vratim priči - kad sam prekinuo s Betty, uza sebe sam imao dvije predivne mlade produhovljene žene, Jackie i Marguerite. Kad se sad malo zagledam unatrag, možda od mene nije bilo u redu što sam se s obje viđao u isto vrijeme, jer tko zna što se moglo dogoditi da sam pažnju posvetio samo jednoj. Ipak, ne volim nagađati o takvim stvarima.
Članovi grupe držali su se pravila da se na turneje ne vode djevojke, jer sam zaključio da im one previše odvlače pažnju. No ja sam to pravilo kršio i vodio svoje cure pa su nastale trzavice s Wayneom, Chickom i Jackom - svi su željeli povesti svoje dame sa sobom. Smatrao sam da je to moj bend i da imam puno pravo određivati pravila. Nisu mi smetale njihove ženske sve dok ih ne bi ometale u sviranju, što se najčešće i događalo.
Prije nego što smo se zaputili u Kalifomiju nazvao me Jack i rekao mi da će sa sobom povesti svoju ženu Lydiu, koja je tada bila u osmom mjesecu trudnoće. Prvo me pokušao nagovoriti da otkažemo turneju jer je tvrdio da se Lydia može poroditi svaki čas i da mora biti uz nju kad se to dogodi. Odmah sam mu rekao da turneju ne mogu odgoditi i zbog toga ju je želio povesti sa sobom. Problem je bio taj da Jack nije funkcionirao s njom u blizini, nije svirao na isti način kad bi Lydia bila uz njega. Počeo bi stilizirati i izvoditi sranja, mijenjao bi uobičajeni način sviranja jer se pokušavao kulirati. Sukobili smo se zbog Lydie i Jack je prijetio da će napustiti turneju. Na posljetku sam mu ipak dopustio da je povede i nasadi je ispred jebenih bubnjeva ako mu je to po volji, samo da svira te proklete bubnjeve. Svađa se nastavila i na letu prema Kalifomiji. Moja cura Jackie uplela se u svađu i držala stranu Jacka i Lydie pa sam zaprijetio da ću i njoj dati nogom u guzicu i poslati je kući. No Jackie je ustrajala u svom mišljenju, svađala se i durila jer joj ništa nije moglo utjerati strah u kosti. Na kraju sam popustio.
Stigli smo u Los Angeles, nakon što smo usput svratili na Monterey Jazz Festival i u San Francisco. U Los Angelesu svirali smo u Shelly’s Manne-Hole. Tada nam se pridružila i Wayneova cura Anna Maria, uz Lydiu i Jackie, koje su već bile s nama. Onda je došla i Chickova cura Jane Mandy. Jack se cerio i glumatao pa sam slutio da od toga neće biti ništa, da će opet igrati samo na stil. Sviđalo mi se kako Jack svira, no kad bi se pojavile žene, taj bi kučkin sin jednostavno umislio da je fora i svirao bi za rulju, a ne za bend. No niste mu to mogli baš tako reći u facu.
Lydia je na prva dva nastupa bila iza pozornice. I ona je umjetnica, i to vrlo dobra, a usto i jako mila osoba. Bila mi je strašno draga. No kad bi se pojavila iza pozornice, u Jacka bi ušlo neko sranje, i to mi nije bilo nimalo drago - Jack u tim trenucima ne bi nikako svirao. Treću večer vidio sam da je sjela odmah uz naš podij. Spustio sam se u publiku i Jacku preko Shellyja poručio: “Ako se Lydia ne makne odande, nećemo svirati.”
Vidite, redovi su se vani protezali skroz cijelim blokom pa je Shelly i to uzeo u obzir. No meni je na pameti bila samo mjuza koja će se čuti jer je Lydia bila ondje gdje je već bila i tako utjecala na to da Jack svira frajerski, a ne fenomenalno kao inače. Jack je kipio od bijesa misleći da se previše zajebavam s njegovom obitelji pa je sad već postalo prilično gusto. Ubrzo su svi u bendu riknuli od smijeha - čak i Shelly - a onda se Shelly popeo i doslovno kleknuo pred mene
i počeo me moliti. “Molim te, sviraj. Miles, molim te da sviraš.” Tada je cijela ta usrana situacija i meni postala urnebesno smiješna. Popeo sam i zasvirao, a i Jack je te noći stvarno vrhunski odsvirao svoje. Nagađam kako mi je želio pokazati da nisam bio u pravu i da može dobro svirati i dok je njegova žena u blizini. Nakon tog incidenta odustao sam od pravila da članovi benda ne smiju voditi cure na turneje, sve dok njihova blizina ne bi počela negativno utjecati na svirku. Poslije je i Keith Jarrett često pravio ista sranja kad je došao u moj bend. Njegova žena išla bi s nama na gostovanja pa bi on svirao svinjarije za koje je smatrao da su jako fora, a on i njegova dama pogledavali su se kao da je riječ o najgenijalnijoj stvari na svijetu. No meni to nije bilo ništa impresivno - Keith je svirao obično slatkasto sranje pa sam mu ipak morao reći da me nije bacio na koljena. Zato je i prestao s time.
Počeo sam mijenjati gledišta o mnogim stvarima, recimo o izgledu svoje garderobe. Svirao sam po klubovima i zadimljenim prostorima - dim bi se uvukao u svaki komadić odjeće. Osim toga, svi su se na koncertima počeli odijevati malo slobodnije i opuštenije, bar što se tiče rock- glazbenika, pa je i to na neki način utjecalo na moje stavove. Svi su se furali na crnačku stvar, znate već, stvari oko pokreta crnačke svjesnosti pa se nosilo mnogo afričkih i indijanskih stvari. Počeo sam odijevati afričke dashiki-košulje, kaftane i široke halje, te indijanske prsluke jednog tipa po imenu Hernando, Argentinca koji je imao trgovinu u Greenwich Villageu. Ondje je Jimi Hendrix najčešće nabavljao odjeću. Tako sam od tog tipa i ja počeo kupovati široke indijanske košulje, od crnog dizajnera Stevena Burrowsa nabavljao sam hlače od antilopa, a cipele sam kupovao u Londonu, u trgovini Chelsea Cobblers. (Ondje je radio tip po imenu Andy, koji ti je za samo jednu noć mogao napraviti najfenomenalniji par cipela koji ste mogli zamisliti.) Odustao sam sam od kulerskih odijela Brooks Brothers jer me privukla ta nova furka koja je po mom mišljenju bila primjerenija tim vremenima. Shvatio sam da se u novoj odjeći mogu lakše kretati po sceni. Želio sam biti pokretljiviji na podiju, micati se i svirati uvijek na drugom mjestu jer su gore postojale točke na kojima se glazba mnogo bolje čula, gdje se zvuk širio bolje. Počeo sam istraživati prostor scene i pronalaziti takva mjesta.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:17 am








Petnaesto poglavlje
S albumom In a Silent Way iz 1969. za moju je mjuzu počelo iznimno kreativno razdoblje. Ta je ploča u mojoj glavi otvorila mnoge vidike i sljedeće četiri godine glazba je samo navirala. Mislim da sam tih godina u studio ulazio barem petnaestak puta i snimio desetak albuma (neki su bili objavljeni prije drugih, no sve smo ih snimili tijekom tog četverogodišnjeg razdoblja): In a Silent Way, Bitches Brew, Miles Davis Sextet: At Fillmore West, Miles Davis: At Fillmore, Miles Davis Septet: At the Isle of Wight, Live-Evil, Miles Davis Septet: At Philharmonic Hall, On the Corner, Big Fun, Get Up With It. (Albumi Directions i Circle in the Round objavljeni su tek poslije iako smo ih snimili u istom razdoblju kao i te prethodne ploče.) No glazba je na tim albumima bila vrlo raznolika, što je prouzročilo goleme probleme većini glazbenih kritičara. Kritičari su vrlo skloni da sve klasificiraju i trpaju u striktno označene ladice, stavljaju vas u pregrade u svojim glavama tako da vas lako mogu pronaći i izvući po potrebi. Ne trpe mnogo promjena jer ih to primorava da zagriju stolac kako bi mogli shvatiti što zapravo pokušavate napraviti. Kad sam se počeo brzo i intenzivno mijenjati, mnogo je kritičara sasulo drvlje i kamenje na mene jer nisu razumjeli što to pokušavam postići. No nikad me nije jako diralo to što kritičari piskaraju pa sam jednostavno nastavio gledati svoja posla i raditi po svome pokušavajući se razviti kao glazbenik.
Wayne Shorter u kasnu jesen 1969. napustio je bend pa sam nas sve raspustio na neko vrijeme dok mi se nije pružila prilika da pronađem zamjene. Na Wayneovo je mjesto došao saksofonist Steve Grossman, bijeli mladić iz Brooklyna. Wayne mi je unaprijed najavio da će otići. Zato sam već na studijskom snimanju u studenome imao Stevea Grossmana na umu i želio sam čuti kako njegov saks zvuči s ostatkom benda. Doveo sam i brazilskog udaraljkaša iz Brooklyna po imenu Airto Moreira. Airto je u Americi živio već nekoliko godina i svirao u bendu Cannonballa Adderleyja, zajedno s Joeom Zawinulom. Na njega su mi pozornost skrenuli ili Cannonball ili Joe (danas se više ne sjećam kako sam došao do Stevea). Airto je sjajno svirao udaraljke i otad je u mom bendu uvijek bio bar jedan perkusionist. Taj mi je dečko pokazao što takav talent i poseban zvuk može napraviti za cijeli bend. Na početku je svirao preglasno i nije slušao što se događa s glazbom, kako joj ostali svirači pristupaju. Rekao bih mu da prestane nabijati i tako glasno udarati te da malo više sluša što se oko njega događa. Tada neko vrijeme ne bi svirao ništa pa bih opet morao doći do njega i reći mu da ipak nešto i zasvira. Mislim da me se bojao pa sam ga samo zbunio kad sam mu rekao da ne svira toliko jako. No onda je počeo malo više osluškivati glazbu - kad je ponovo zasvirao, ubacivao se na prava mjesta u pravom trenutku.
Tijekom tog razdoblja i u sljedećih pet godina snimao sam s mnoštvom različitih glazbenika (i surađivao s mnogo njih u svom bendu) jer sam uvijek bio u potrazi za najboljom kombinacijom i iskušavao što bi moglo najbolje zvučiti. Svirao sam s toliko njih da im se već počeo gubiti trag u mom sjećanju, no mogu reći da su jezgru činili ovi glazbenici: Wayne Shorter (čak i nakon što je napustio bend) i Gary Bartz, Steve Grossman, Airto Moreira, Mtume Heath, Bennie Maupin, John McLaughlin, Sonny Sharrock, Chick Corea, Herbie Hancock, Keith Jarrett, Larry Young i Joe Zawinul na klaviru i klavijaturama; Harvey Brooks, Dave Holland, Ron Carter i Michael Henderson na basu; Billy Cobham i Jack DeJohnette na bubnjevima te tri Indijca: Khalil Balakrishna, Bihari Sharma i Badal Roy. Tu su zatim bili i Sonny Fortune, Carlos Garnett, Lonnie Liston Smith, Al Foster, Billy Hart, Harold Williams, Cedric Lawson, Reggie Lucas, Pete Cosey, Cornell Dupree, Bernard Purdee, Dave Liebman, John Stobblefield, Azar Lawrence i Dominique Gaumont.Ti su glazbenici svirali u svim mogućim kombinacijama, neki
su svirali češće, a neki možda tek jedanput. Na sceni su svi oni ubrzo postali poznati pod nazivom “Miles’s Stock Company Players”.
Zvuk glazbe mijenjao se istom brzinom kojom sam izmjenjivao i muzičare, no još sam bio u potrazi za kombinacijom koja će mi dati željeni zvuk. Jack DeJohnette dao mi je određeni duboki groove, lagani i zarazni ritam s kojim sam se jednostavno obožavao stopiti, no onda mi je Billy Cobham dao žešći, rock-zvuk. Dave Holland svirao je kontrabas i ja sam se lako mogao poistovjetiti s njegovim uljuljkavajućim ritmom, što nisam mogao postići kad je Harvey Brooks uveo svoj električni zvuk bas-gitare. Isto je vrijedilo i za Chicka, Herbieja, Joea, Keitha i Larryja. Promatrao sam to kao proces snimanja glazbe koja se događala, bilježenja svih tih zvukova koji su se prelijevali iz moje glave.
A onda su me 1970. pozvali da nastupim na ceremoniji dodjele Grammyja koju je prenosila i televizija. Nakon što sam odsvirao svoje voditelj Merv Griffin doletio je do mene, zgrabio me za ručni zglob i počeo blebetati neka grozno stupidna sranja. Čovječe, bilo je užasno ponižavajuće. Počeo sam odgurivati tog lajavog gada, istog trena, tijekom televizijskog prijenosa uživo. Uletio mi je brbljajući neke uobičajene budalaštine koje televizijski voditelji govore jer nemaju što drugo reći, jer ne znaju ništa drugo reći - ili jednostavno ne mare - o tome što vi zapravo radite. Blebeću samo da nečim ispune vrijeme. Takve govnarije nimalo ne podnosim pa nakon te blamaže nisam gostovao u previše talk show emisija, pristao sam da dođem samo kod Johnnyja Carsona, Dicka Cavetta i Stevea Aliena. Steve je bio jedini od njih trojice koji je znao ponešto o poslu kojim se bavim. Barem je pokušao svirati klavir, a i znao je postavljati inteligentna pitanja.
Johnny Carson i Dick Cavett nisu pokazali nimalo razumijevanja za ono što sam pokušavao postići - bili su ugodni tipovi, no o glazbi nisu imali blage veze. Većina tih TV voditelja trudi se komunicirati samo s umornim, ostarjelim bijelcima iz neke vukojebine za koju nitko nikad nije čuo. Moja je mjuza za njih bila stvarno previše jer su njihove uši bile naučene na Lawrencea Welka45. Te emisije u svoje bi redove pripuštale crnce samo ako bi se ovi cerili od uha do uha i glumili klaunove, poput Louisa Armstronga. Jedino su to mogli progutati. Sviđao mi se Louisov stil sviranja trube, čovječe, no nisam ni najmanje podnosio to kako se na silu kesio samo kako bi se dodvorio nekim istrošenim bijelcima. Ajoj, kako sam mrzio to njegovo kreveljenje, jer ipak je Louis bio sasvim na mjestu, bio je svjestan toga što crnci predstavljaju, bio je stvarno pozitiva od čovjeka. No u glavama ljudi zadržala se jedino slika na kojoj se on ceri s malog ekrana.
Kad bih i počeo prihvaćati pozive za takve televizijske emisije, bio sam svjestan toga da bih nitkovima morao reći kako su toliko jadni da je šteta na njih potrošiti ijedne riječi, a znao sam da takav komentar zasigurno ne bi željeli čuti. Zato sam pretežno odbijao ponude te vrste. Ubrzo mi je čak i show Stevea Allena postao previše bjelački obojen i preglup da bih se time zamarao. Bio sam gost u njegovoj emisiji samo zato što je Steve ipak bio dolično i pošteno ljudsko biće. Usto sam ga i poznavao već prilično dugo. No za nastupe mi je plaćao samo bijednu crkavicu na temelju sindikalne tarife. Ubrzo sam sasvim prestao prihvaćati ponude za takve emisije, što je rasrdilo ljude iz Columbije, koji su takva gostovanja gledali kao priliku za oglašavanje i prodaju još više ploča.

45 Američki glazbenik i voditelj poznate TV emisije u kojoj se puštala popularna glazba i lake note - polke, valceri i razni evergrini. Emisija je bila namijenjena obiteljskoj zabavi, a promicala je konzervativne i malograđanske vrijednosti, (op. prev.)

Moj se sin Gregory 1970. vratio iz Vijetnama, gdje je bio dvije godine. Vratio se kao druga osoba. Počeo je živjeti sa mnom i stvorio mi brojne probleme i glavobolje, i izvukao svu silu para. Na kraju se preselio na gornje katove moje zgrade u Zapadnoj 77. ulici, u jedan od praznih stanova za iznajmljivanje. Nakon Vijetnama neprestano je upadao u nevolje. I Gregory i njegov brat Miles IV. na leđa su mi natovarili mnogo problema i tuge. Obojicu ih volim, no duboko sam razočaran, to je sve što mogu reći. Njihova sestra Cheryl diplomirala je na sveučilištu Columbia, vratila se u St. Louis i podarila mi unuke - predaje ondje u jednoj školi. Sretan sam zbog nje. No klinci svojim roditeljima mogu prouzročiti gorak osjećaj nezadovoljstva i priznajem da sam na kraju bio jako razočaran dvojicom najstarijih sinova. Možda sam i ja njih iznevjerio i razočarao jer su morali gledati sva ta sranja kroz koja smo Frances i ja prolazili. No bez obzira na to što se događa ili se dogodilo, trebali su se zbrojiti i dovesti svoje živote u red
radi sebe, jer na posljetku to mogu učiniti samo oni sami, nitko drugi. Gregory je bio dobar boksač - osvojio je čak neke naslove u vojsci - no nisam želio da se time bavi u životu, što ide meni na dušu; priznajem, pogriješio sam. Sada mogu reći samo da žalim zbog toga i nadati se da će se obojica skrasiti i srediti svoje živote.
Do 1970. počeo sam zarađivati između 350.000 i 400.000 dolara godišnje - od dionica, albuma, tantijema i gaža. Preuredio sam kuću, sve je bilo u zavijucima i krugovima, barem na dva kata s mojim prostorijama. Iz Los Angelesa dofurao sam prijatelja Lancea Haya, koji je to sve osmislio i složio. Želio sam da sve bude oblo, bez oštrih bridova i s vrlo malo namještaja. Počeo je s kupaonicom u koju je stavio pločice u imitaciji crnog mramora, s velikom kadom ugrađenom u pod i trodijelnim svijenim stropom ukrašenim štukatorom koja je nalikovala na viseće stalaktite. Ugradio je i male okrugle brodske prozore. Čovječe, tako je fenomenalno sve ispalo pa sam mu rekao da se prihvati i ostatka kuće. Napravio je cilindričnu kuhinju i obložio je drvenim elementima i imitacijom mramora. Stavio je otomane, posvuda umetnuo mediteranske lukove, podove popločio i ukrasio plavim tepisima.
Mene je oduševio. Osjećao sam se kao negdje na Mediteranu, imao sam osjećaj da je New York miljama daleko. Kad bi me pitali zašto sam kuću tako preuredio, odgovorio bih: “Jednostavno sam se umorio kuće u stilu Georgea Washingtona.” Želio sam živjeti u kući s okruglim stubištem, a ne se više penjati četvrtastim stepenicama oštrih kutova. I “Circle in the Round”, pjesma koju sam napisao, poniknula je iz istog koncepta.
Tog sam proljeća snimio album Jack Johnson, na kojem se nalazila glazba iz filma o životu poznatog boksača. Glazbu sam namijenio bubnjaru Buddyju Milesu, no on se nije pojavio i preuzeo je. Dok sam pisao te pjesme, odlazio sam u Gleason’s Gym i trenirao s Bobbyjem McQuillenom, koji se sad zvao Robert Allah (prešao je na islam). Dakle, na umu sam imao taj jedan boksački potez - kretnju izmicanja kojom se služe boksači. Taj pokret gotovo da je poput plesnih koraka ili zvuka klopotanja vlaka. Zapravo, podsjetilo me to na osjećaj vožnje vlakom pri brzini od 120 kilometara na sat, kad čujete uvijek isti ritam dok kotači dodiruju tračnice, tadan-tan, tadan-tan, tadan-tan zvuk kotača koji prelaze preko pragova tračnica. U glavi sam imao sliku vlaka kad bih pomišljao na velike boksače kao što su Joe Louis ili Jack Johnson. Kad zamišljate kako vam se približava golemi teškaš, kao da vlak juri prema vama.
Nakon što sam si stvorio takvu predodžbu u glavi mi se pojavilo sljedeće pitanje: ako je glazba u određenoj mjeri crnačka, ima li ona u sebi crnački ritam, može li ritam vlaka u tom smislu biti crnački, može li Jack Johnson zaplesati u tom ritmu? Jack Johnson volio je tulumariti, dobro se provoditi i plesati. Jedna od pjesama na tom albumu - “Yestemow” -nazvana je prema Jamesu Finneyju, mom frizeru - koji se također brinuo i o kosi Jimija Hendrixa. Dakle, da zaključim, glazba se savršeno uklapala u film. No kad se album napokon pojavio u prodaji,
pokopali su ga od početka. Nije bilo baš nikakve reklame. Mislim da je jedan od razloga bio i taj što se na tu glazbu moglo plesati. Ploča je sadržavala mnogo stvari koje su svirali i bijeli rock-glazbenici pa vjerojatno nisu željeli da jedan crni džezist također radi tu vrstu glazbe. Osim toga, kritičari nisu znali što bi s takvim albumom. Zato ga Columbia i nije reklamirala. Mnogo je rokera poslušalo ploču - poslije su mi prilazili i priznavali da je jednostavno obožavaju - ali u javnosti o tome nitko nije rekao ni riječ. Početkom 1970. snimio sam pjesmu “Duran”, bio sam uvjeren da imam hit, no Columbia je nije objavila jako dugo vremena, sve do 1981. Pjesma je dobila ime po velikom panamskom boksačkom prvaku koji se zvao Roberto Duran.
Početkom ljeta za električnim klavirom u bendu počeo je svirati tandem - Chick Corea i Keith Jarrett zajedno su izvodili takva sranja da bi naprosto rasturili svaku stvar. Zajedno su tako svirali nekih tri ili četiri mjeseca. Keith je imao i vlastiti bend dok je svirao sa mnom, no nije dolazilo do upletanja i sukoba jer smo vodili računa da se nastupi ne održavaju u isto vrijeme pa je Keith mogao svirati na dvije strane. Mislim da ideja o dvojici pijanista nije baš dobro sjela Chicku iako mi to nikad nije priznao niti što napomenuo. Znao sam što Keith svira još i prije nego što je došao u bend, a znao sam i dokle može ići i koje su mu granice. Prije nego što je došao k meni naprosto nije podnosio električne instrumente, no s vremenom promijenio je mišljenje. Osim toga, naučio je kako može proširiti vidike i svirati više različitih stilova. U svibnju je s bendom odradio studijsko snimanje, a poslije krenuo i na turneju.
Pokušavao sam svirati glazbu koji mi je sada počela sve više ležati - mjuzu koja se svirala po svratištima uz cestu, plesni ragtime i sinkopirani funky-ritam na koji su se ljudi zabavljali na plesnjacima petkom i subotom navečer. No moji su dečki bili glazbenici koji su se naviknuli na džezistički stil pa im je ta mjuza bila nešto novo. Znate, stvarima treba vremena da se razviju, ne možete tek tako naučiti nove stvari, svladati ih preko noći. One moraju postati dio vas, ući vam u tijelo, prokolati krvotokom prije nego što budete u stanju da ih dobro odsvirate. No polako su kužili u čemu je stvar pa se nisam previše brinuo.
Tog sam ljeta pristao sudjelovati u rođendanskom hepeningu u povodu 70. rođendana Louisa Armstronga. Diskografska kuća Flying Dutchman pozvala je mene i hrpu drugih glazbenika da pjevamo na albumu koji je trebao biti objavljen na dan Popsova rođenja. Pristao sam i svi smo zajedno zapjevali - Ornette Coleman, Eddie Condon, Bobby Hackett, mislim da je bio i Dizzy, i još nekoliko njih. Inače ne pristajem na takve stvari, no to je bilo za Popsa, koji je uistinu bio fenomenalan tip. Ne možete odsvirati baš ništa na trubi a da on na neki način nije utjecao na to, čak ni modema sranja. Ne mogu se sjetiti nijedne prilike na kojoj bi on sfušao u sviranju ili loše zvučio. Nikada. Nijedan jedini put. Imao je sjajan osjećaj za mjuzu i uvijek bi svirao točno u pravom ritmu. Obožavao sam njegov vrlo specifičan stil i sviranja i pjevanja. Nikad se nismo bolje upoznali, sreo sam ga samo nekoliko puta - jednom na nekom velikom koncertu na kojem je bila hrpa ljudi, a drugi put on je došao poslušati jednu moju svirku i prišao mi poslije te rekao da mu se jako svidjelo moje sviranje. Čovječe, imao sam osjećaj da bih mogao skakati od sreće kad sam to čuo. Ipak, nije mi se svidio način na koji su ga mediji prikazivali - cijelo se vrijeme samo cerio od uha do uha - a i rekao je neke stvari o modernoj glazbi koje mi baš i nisu legle: kritizirao je mnoge tipove koji su se bavili modernim stvarima. Tada sam rekao: “I Pops je u svoje vrijeme bio pionir u mnogim stvarima pa ne bi smio samo tako odbacivati te stvari.” Sljedeće godine, 1971., Louis Armstrong umro je i njegova žena potpuno je zasrala motku kad nije dopustila da se na pogrebu zasvira džez. Pops je rekao kako
želi da ga pokopaju uz zvuke džeza, onako kako to rade u New Orleansu46, no njegovoj se ženi to nije svidjelo pa je učinila sve da pogreb što više nalikuje na bjelačku ceremoniju. Čovječe, sramota jedna.
U lipnju 1970., ako se dobro sjećam, počeli smo u studiju raditi na albumu koji će poslije biti nazvan Live-Evil.
Pristupio sam mu kao svojevrsnom nastavku ploče Bitches Brew iako će se na kraju izroditi u nešto sasvim drugo. Cijelo sam vrijeme učio kako svirati trubu uz taj novi električni zvuk, što mi je otvorilo mnoge nove vidike. Recimo, električni klavir Fender Rhodes ublažuje trubu, njoj je to uvijek potrebno jer zveči i ječi, ima taj neki metalni i prodorni zvuk koji probija uši. Znate, Dizzy je imao bubnjara koji je to rješavao zakovicama na čineli - imao ih je oko dvadeset četiri pa bi činela vibrirala kad bi je bubnjar udario, a interval između tonova i činele bio je ispunjen posebnim vibrirajućim zvukom koji se Dizzyju posebno sviđao. No i Fender Rhodes radio je isto, samo još bolje - kad biste na električnom instrumentu lupili akord, jasno biste ga čuli, savršeno jasno.
Za Live-Evil na umu sam imao istu vrstu glazbenih fraza kao i za Bitches Brew, samo sam ih još malo više doradio jer sam ih pisao dok smo snimali, u hodu. U pjesmi “What I Say” dao sam taj bubnjarski ritam Jacku DeJohnetteu, jednu malu frazu koju sam želio čuti tijekom cijele pjesme. U toj sam frazi jednostavno želio sve obuhvatiti, no da u tome istodobno ima i neke vatre. Prema mom mišljenju, ta je pjesma označila cijeli album, dala mu određenu notu, ritam koji sam želio. Što je, znate, zapravo i vrlo neobično jer sam na tom albumu sve čuo i doživljavao u gornjem registru. U pjesmi “What I Say” odsvirao sam mnogo visokih tonova na trubi, tonova koje inače ne sviram iz prostog razloga što ih ne čujem. Ipak, kad sam počeo svirati tu novu mjuzu, počeo sam ih stalno zamjećivati.
U to sam vrijeme toliko svirao da sam mnoge stvari odrađene u studiju zapravo zaboravio, a katkad mi se slike samo preklapaju i miješaju jedna s drugom pa ne mogu razlučiti što je bilo s čim. No sjećam se da smo na albumu Live-Evil u jednoj pjesmi izokrenuli moje ime pa smo dobili “Sivad” umjesto Davis, a drugu smo pjesmu nazvali “Selim” umjesto Miles. “Evil” je naopako “live”47, a neke su pjesme doista i snimljene uživo, u klubu Cellar Door u Washingtonu. Te izokrenute suprotnosti nosile su koncept albuma: dobro i loše, svjetlost i tama, prirodno i apstraktno, rođenje i smrt. To sam pokušavao poručiti i dvjema slikama na naslovnici, s prednje i stražnje strane. Netko uranja u ljubav i doživljava preporod, a nekoga dotiče opačina i osjećaj smrti.
Album Bitches Brew prodao se brže od bilo kojeg drugog albuma koji sam snimio i ponio titulu najprodavanijeg džez-albuma u povijesti. Svi su bili nabrijani jer je mnogo mladih obožavatelja rock-glazbe kupilo ploču i pričalo o njoj. To je bilo dobro. Cijelo smo ljeto bili na turneji i svirali u velikim dvoranama s Carlosom Santanom, chicano-gitaristom48 koji je svirao latino-rock. Čovječe, taj je kučkin sin i te kako znao rasturiti publiku. Sviđalo mi se kako svira, a usto je bio jako drag i simpatičan. Dobro smo se upoznali i zbližili tog ljeta, a i poslije smo ostali u kontaktu.

46 Jedinstvena tradicija New Orleansa, pri čemu se u pogrebnoj povorci izvode mračne i sumorne žalobne pjesme, koje poslije zamjenjuju glasne i razuzdane melodije.
Ti su običaji kombinacija afričke duhovne tradicije, glazbe koju su donijeli francuski doseljenici i afroameričke kulture, a danas su prepoznatljiva atrakcija tog grada. (op. prev.)
47 engl. živo, aktivno, živahno, pokretno, uživo
48 naziv za Amerikance meksičkog podrijetla (op. prev.)

Obojica smo snimali za Columbiju. Na koncertima sam svirao prije Carlosa, kao uvod u njegov nastup, što mi nije nimalo smetalo jer mi se sviđalo to što je radio. Čak i kad ne bismo nastupali zajedno i ako sam bio u istom gradu gdje bi on svirao, obavezno bih otišao da ga poslušam. U to je vrijeme, mislim, snimao svoj album Abraxas pa sam znao otići u studio i slušati što se zbiva. Carlos mi je rekao da je od mene naučio sve o tome kako u glazbi iskoristiti tišinu. Družili bismo se i izlazili zajedno - ja, on i glazbeni kritičar Ralph Gleason.
U kolovozu 1970. svirao sam na Festivalu Isle of Wight u Engleskom kanalu. Pokušali su organizirati manifestaciju sličnu Woodstocku pa su pozvali sve moguće rock i funk-izvođače, poput Jimija Hendrixa, grupe Sly and the Family Stone te hrpetinu bjelačkih rock-bendova na golemu farmu koja se nalazila na istoimenom otoku uz južnu obalu Engleske. Na koncert su pristigli ljudi iz cijelog svijeta - tvrdili su da je bilo više od 350.000 posjetitelja. Nikad prije nisam stao pred toliko ljudi. Dotad je moja mjuza već dobrano uronila u svijet udaraljki i ritma. Ljudima se izgleda sviđao razvoj situacije, posebno kad smo se bacili na doista pravi ritam. Neki su kritičari komentirali da sam rezerviran i hladan, no to me nije doticalo - takav sam bio cijeli život, uvijek sam se držao istog kursa.
Na taj sam koncert poveo i Jackie Battle. Morao sam je nagovarati jer joj se nije išlo.
Čovječe, danima sam je uvjeravao.
Ondje je bio i Jimi Hendrix. Trebali smo se naći u Londonu poslije koncerta, da razgovaramo o albumu koji smo napokon odlučiti zajedno napraviti. Prije nekog vremena bili smo na korak od odluke da napokon zajednički snimimo jednu ploču, i to s producentom Alanom Douglasom, no nekako nam je novac uvijek izmicao ili bismo imali posla preko glave pa nikako nismo uspijevali uglaviti sve pojedinosti do kraja. Često smo zajedno svirali kod mene u kući, neobavezno improvizirali i poigravali se glazbom. Na kraju smo se ipak složili da je vjerojatno kucnuo pravi trenutak da nešto zajedno i snimimo. Dok smo se nakon koncerta probijali prema Londonu, ceste su bile zakrčene masom ljudi pa na sastanak nismo uspjeli stići u dogovoreno vrijeme - kad smo stigli do Londona, Jimija ondje više nije bilo. Trebao sam odmah ići u Francusku, mislim da je tako bilo, kako bih odradio još nekoliko gaža, te se nakon toga vratiti u New York. Nazvao me Gil Evans i rekao mi da će se on i Jimi naći pa želi da i ja dođem, da se svi zajedno dogovorimo kako ćemo izvesti cijelu stvar. Rekao sam mu da dolazim. Čekali smo Jimija da dođe, uzalud - ubrzo smo doznali da je umro u Londonu, ugušivši se u vlastitoj bljuvotini. Čovječe, koji prokleti način da odeš s ovog svijeta. Jednostavno nisam mogao shvatiti zašto mu nitko nije rekao da se alkohol i tablete za spavanje ni u kojem slučaju ne smiju miješati. To je sranje ubojito - došlo je glave Dorothy Dandridge i Marilyn Monroe, ugasilo je život i moje dobre prijateljice Dorothy Killgalen i ubilo Tommyja Dorseyja. Jimijeva smrt posebno me pogodila jer je bio tako mlad i toliko je toga još bilo pred njim. Odlučio sam otići na njegov pogreb u Seattle iako sam iz dna duše mrzio pokope. Bilo je toliko grozno i mučno da sam si rekao kako više nikad neću otići na nijedan sprovod - i održao sam riječ.
Propovjednik bijelac nije čak ni znao Jimijevo ime i stalno ga je krivo izgovarao, nazivajući ga čas ovako, čas onako. Čovječe, potpuno ponižavajuće. Osim toga, taj jebeni gad nije uopće imao blage veze o tome tko je bio Jimi niti je imao ikakvog pojma o njegovu talentu. Nisam mogao podnijeti što je netko kadar toliko oskvrnuti takvog genijalca kao što je bio Jimi Hendrix, nakon svega što je napravio za glazbu.
Chick Corea i Dave Holland otišli su iz benda odmah nakon Jimijeva ukopa pa sam uzeo basista Michaela Hendersona. Michael je svirao u bendu Stevieja Wondera i s Arethom Franklin. Poznavao je fraze na basu koje sam želio čuti pa sam bio istinski sretan što sam ga dobio u bend. No prije nego što nam se pridružio za stalno, nekoliko gaža odradio je i Miroslav
Vitous kao zamjena za Davea. Onda je Gary Bartz uskočio umjesto Stevea Grossmana, što je značilo da sam ponovo imao glanc novi bend.
Udaljavao sam se od koncepta soliranja kao glavnog obilježja zvuka jednog benda, sve sam se više približivao predodžbi benda kao ansambla, jedne cjeline. Želio sam uključiti i gitarista Johna McLaughlina, no njemu se sviđalo to što je radio u Lifetimeu, bendu Tonyja Williamsa. No dobio sam ga za svirku s našim bendom u klubu Cellar Door u Washingtonu, gdje nam se pridružio na gaži nešto poslije te godine. Snimke s te gaže smiksane su na albumu Live-Evil. Već sam počeo redovito rabiti i wah-wah49 na svojoj trubi jer sam se tako mogao prilično približiti zvuku koji je Jimi postizao na gitari kad bi upotrebljavao wah-wah pedalu. Trubu sam uvijek svirao kao gitaru, a wah-wah je zvukove tih dvaju instrumenata činio još bližim. Posvuda su počeli nicati brojni fusion-bendovi koji su kombinirali razne glazbene žanrove: Wayne Shorter i Joe Zawinul osnovali su grupu Weather Report, Chick Corea imao je bend Return to Forever, grupa Herbieja Hancocka zvala se Mwandishi, a nešto poslije svoj je sastav osnovao i John McLaughlin, bend po imenu Mahavishnu Orchestra. Svi su sad nešto pjevušili o miru i ljubavi. Čak sam i ja na neko vrijeme prestao piti i drogirati se - bacio sam se na zdravu hranu i počeo voditi brigu o sebi. Pokušao sam prestati i s cigaretama, no njih mi je bilo najteže ostaviti, teže od bilo čega drugoga.
Čitatelji časopisa Down Beat proglasili su me 1971. Džezistom godine, a mom bendu dodijelili su naslov Benda godine. Dobio sam i najviše glasova u kategoriji najboljeg trubača. Ne zamaram se previše takvim stvarima iako mi je jasno što te nagrade mogu značiti za nečiju karijeru. Nemojte me krivo shvatiti. Drago mi je što sam ih osvojio, no to nije nešto što bi me pretjerano oduševilo i udarilo mi u glavu.
Airto Moreira napustio je bend početkom 1971. pa sam uzeo Mtumea, sina Jimmyja Heatha, da ga zamijeni na udaraljkama. Neko vrijeme nismo svirali jer bendu morate dati vremena da se ljudi naviknu jedni na druge prije nego što krenete u studio s njima. Otišli smo na turneju da se pokušamo uskladiti i stvari dovesti u red.
Mtume je bio lud za poviješću, a znao sam ga otprije, preko njegova oca, pa smo često razgovarali. Pričao bih mu stare legende, dok bi on meni govorio o raznim događajima iz afričke povijesti, što ga je stvarno zanimalo i o čemu je prilično toga znao. Osim toga, i njega je poput mene mučila nesanica. Zato sam ga mogao nazvati recimo u četiri sata ujutro, jer sam znao da je budan. Mtume je 1975. morao otići na operaciju koljena i ležao je neko vrijeme u bolnici. Rekao sam mu da imamo dogovorenu svirku i da se mora pojaviti. Nije bio siguran da će moći ustati i to odraditi. Zato sam mu predložio da ga odvedem na Jamajku, gdje ću ga izliječiti i dići na noge. Poslao sam limuzinu po njega, ukrcali smo se na avion i odletjeli na Jamajku, gdje smo desetak dana plivali i odmarali se. Poznavao sam jednog iscjelitelja ondje, preporučio mi ga je prijatelj koji je i sam imao strašnih problema s kukom - meni je zaista pomogao raznim masažama i ljekovitim travama. Mtume se sasvim oporavio i bez problema odradio gaže s nama. Bio mi je poput sina - znao sam ga odmalena i odrastao mi je pred očima.
Otišli smo na uobičajene turneje koje smo i inače odrađivali tijekom godine te posvuda imali sjajnu publiku. Svirali smo u Hollywood Bowlu s grupom The Band koja je u to doba žarila i palila - često su pratili i Boba Dylana na njegovim turnejama. Na tom je koncertu naš bend svakom pjesmom sve više eksperimentirao sa slobodnim formama, približavajući se free-stilu pa mislim da smo mnogima u publici udarili u žicu.

49 Gitarska pedala koja mijenja rezonanciju tonova i tako izobličuje zvuk, kao da se čuje ljudski glas koji zavija “uaaa, uaaa, uaaa”. Svjetski poznatim učinio ga je Hendrix, (op. prev.)

Jedno sam shvatio nakon Jimijeve smrti: bez obzira na to što je bio genijalan muzičar, bez obzira na to koliko sam ja osobno obožavao njegovu mjuzu - i način na koji je svirao gitaru - tek šačica mladih crnaca čula je za njega jer je, tako su mislili, zagazio duboko u bjelački rock. Crne klince zanimao je Sly Stone, James Brown, Aretha Franklin i sijaset fenomenalnih crnačkih grupa u Motownu. Nakon gomile nastupa u dvoranama u kojima se izvodio bjelački rock nešto me počelo kopkati - zašto ne bih pokušao svoju mjuzu približiti tim mladim crncima. Zanimao ih je funk, glazba na koju su mogli plesati. Trebalo mi je neko vrijeme da doista uđem u cijeli koncept i razvijem ga, no s tim novim bendom počeo sam ozbiljno razmišljati da nešto i učinim.
Jack DeJohnette potkraj 1971. napustio je grupu, približno u isto vrijeme kad i Keith Jarrett. Želio sam da bubnjar svira određene funk-ritmove, što su radili i svi drugi u bendu. Nisam bio pristalica toga da bend cijelo vrijeme improvizira i svira free-stvari jer je u mojoj glavi sve glasniji bio taj plesni funk groove zvuk. Vidite, Jack je bubnjeve rasturao kad bi svirao groove - stvarno je bio jebeno dobar u tome, no istovremeno je želio raditi i druge stvari, svirati malo slobodnije, nametati ritam i biti svoj pa je na kraju i otišao iz benda. Nakon njega htio sam iskušati kako s bendom zvuči Leon Ndugu Chancier (koji je poslije u osamdesetima svirao na albumima Michaela Jacksona i Stevieja Wondera). Chancier je u ljeto 1971. otputovao u Europu sa mnom, no nije se dobro uklopio pa sam Jacka De-Johnettea zamolio da se vrati na neko vrijeme i odsvira još nekoliko gaža s nama. Isto tako i Billy Hart. No nakon što su stalnu postavu napustili i Gary Bartz, Keith i Jack uzeo sam muzičare iz funk-grupa, ne džeziste jer sam naumio krenuti drugim putem. Ti su tipovi bili posljednji pravi, čisti džez-svirači u mojim bendovima, više nikad u nekom od svojih bendova nisam okupio takav profil glazbenika.
Prošla je i 1971., a kuk je me iznova počeo mučiti. Protekla godina nije bila loša, no imao sam dojam da mi stvari nekako izmiču. Osim toga, u jednom sam intervjuu izjavio da je Columbia Records rasističko leglo, što je bila istina. Izgledalo je da ih zanima samo bjelačka glazba pa su to i gurali. Ljudi iz diskografske kuće poludjeli su na te moje riječi, no ipak sam obnovio ugovor s njima i potpisao trogodišnji sporazum za 300.000 dolara, što je bilo 100.000 dolara godišnje i tantijeme od autorskih prava. Želio sam da malo poguraju i crnačku glazbu kao što su bili poduzetni prema bjelačkom rocku i tom ubitačno jadnom hillbily-seljačizmu koji su snimali. Početkom šezdesetih za Columbiju je radila čak i Aretha Franklin, prije nego što je prešla u Atlantic, ali nikad nisu znali gdje bi s njom, što i kako je gurnuti. Postala je velika zvijezda nakon što je napustila Columbiju, a isto je to mogla biti i ondje. Samo sam rekao istinu i pravo stanje stvari, a oni su odmah pobjesnili. Jebeš ih takve! Želio sam samo da se malo trgnu i nešto pokrenu, no nije bilo pomoći.
Sve me više počeo zanimati razvoj crnačkog zvuka, glava mi je bila zaokupljena samo takvim mislima - što više ritma u mjuzi, više funka a manje bjelačkog rocka. Upoznao sam Slyja i on mi je poklonio jedan od svojih albuma koji mi se svidio na prvu loptu. Dao mi je i album Rudyja Raya Moorea - urnebesno smiješnog komičara za ono vrijeme, besramnog i vulgarnog, znate već. Ljudi u Columbiji u vlasništvu su imali i Epic - diskografsku kuću za koju je snimao Sly - i željeli su da ja nekako utječem na Slyja, da se malo požuri sa snimanjem. No Sly je glazbu pisao na svoj način. Inspiraciju je dobivao od glazbenika iz svoje grupe. Kad bi nešto napisao, to bi bilo namijenjeno svirci uživo, a ne studijskim sessionima. Nakon što je postao slavan još su se svi ti ljudi i glazbenici muvali i oko njegove kuće i u studiju gdje bi snimao. Bio sam na nekoliko tih sessiona na kojima je posvuda bilo mnoštvo cura i hrpe koke, tjelesnih čuvara i gorila s pucaljkama opaka izgleda. Rekao sam da ne mogu ništa učiniti - Columbiji sam rekao da ga ne mogu nagovoriti i ubrzati cijelu stvar. Zajedno smo pošmrkali nešto koke i to je bilo sve.
Kad sam prvi put čuo Slyja, gotovo sam izlizao prve dvije ili tri njegove ploče - singlice “Dance to the Music”, “Stand” i “Everybody Is a Star”. Ovako sam rekao Ralphu Gleasonu: “Poslušaj ovo. Stari, ako znaš nekoga tko je u ovom biznisu, bolje ti je da ga nagovoriš da uzme Slyja. Ralph, taj je tip nešto sasvim posebno.” To se dogodilo prije nego što je Sly postao zaista velika faca. Napisao je nekoliko genijalnih stvari, onda je stao i više nije pisao jer ga je koka potpuno razjebala, a usto i nije bio školovani glazbenik.
Na pameti su mi bili upravo Sly Stone i James Brown kad sam u lipnju 19.72. počeo snimati ploču On the Corner. U to su vrijeme svi furali neku vrstu “ulične odjeće”, znate na što mislim, platformerice - cipele s golemim đonom žute i kričavo žute boje - marame oko vrata, trake oko glave, prsluci od neštavljene kože i te fore. Crnkinje su nosile usko pripijene haljine tako da su im one njihove goleme guzice stršile kao kante. Svi su slušali Slyja i Jamesa Browna, istovremeno se pokušavajući kulirati poput mene. Ja sam sebi bio najveći uzor i model, uz sitnu primjesu Slyja, Jamesa Browna i Last Poetsa. Poželio sam snimiti te silne ljude koji dolaze na koncert, odjeveni u svakakvu odjeću, posebno crnce. Poželio sam ponovo vidjeti svu tu živopisnu obleku i žene koje pokušavaju prikriti svoje guzičetine, zašušuriti ih u slojeve odjeće.
Privukle su me glazbene teorije Karlheinza Stockhausena, njemačkog avangardnog skladatelja, ali i rad Paula Buckmastera, engleskog skladatelja kojeg sam 1969. upoznao u Londonu. Strašno sam se zainteresirao za njih obojicu i prije nego što sam krenuo raditi album On the Corner, a Paul je čak ostao neko vrijeme sa mnom dok sam ga snimao. Dolazio je i u studio. Paula je zanimao Bach pa je i meni skrenuo pozornost na njega. Ornette Coleman već je prije spominjao nešto o mogućnosti sviranja na tri ili četiri načina, međusobno neovisna, i sad sam počeo shvaćati da u tome ima istine jer je i Bach također tako komponirao. Sve je moglo zvučiti stvarno funky i fantastično. Ono što sam odsvirao na albumu On the Corner nije se moglo nazvati nijednim imenom niti svrstati u neki žanr iako su ljudi pomislili da je riječ o funku jer nisu znali kojim bi to drugim imenom mogli nazvati. Zapravo je ta mjuza bila kombinacija svega i svačega - miks koncepata Paula Buckmastera, Slyja Stonea, Jamesa Browna i Stockhausena, nekih predodžbi koje sam pokupio iz Ometteove mjuze, ali i svoje mjuze. Stvar je bila u upotrebi glazbenog prostora, u slobodnom povezivanju glazbenih ideja s ritmovima i improvizacijom. Sviđalo mi se kako Paul Buck-master iskorištava ritam i glazbene fraze, isto kao i Stockhausen.
Eto, takav je bio koncept, shvaćanje koje sam želio pokazati i iskazati glazbom na albumu On the Corner. Bila je to glazba na koju ste mogli tapkati nogom i tako dobiti još jednu bas- liniju. Također, želio sam se maknuti iz malih klubova i upravo je sviranje takve glazbe malo- pomalo izlazilo izvan okvira dotadašnje klupske scene. Sva ta elektronička oprema i zvuk koji je proizvodila bili su previše za skučene klubove, poput primjerice džez-klubova u kojima sam dotad najčešće nastupao. S druge strane, shvatio sam i da je jako teško akustične instrumente svirati u velikim dvoranama jer nema govora da vas itko čuje kako svirate. S akustičnim instrumentima u tim golemim prostorima jednostavno niste mogli čuti fraziranje i sve što je uz to išlo. Nije bilo šanse da čujete sve tonove na klaviru tijekom svirke nekog velikog benda. Publika koja sluša akustične instrumente jako napreže uši jer je navikla slušati instrumente čiji je zvuk pojačan. Blok puhačkih instrumenata počeo je rabiti viši registar, i to je postalo pravilo. Sve se više počela upotrebljavati plastika, a ona da je drukčiji zvuk. Glazba se počela mijenjati i odražavati ono što se danas događa na širem planu. Sve se češće čula električna mjuza jer su ljudske uši tako čule i slušale zvukove, bile su naprosto prilagođene električnom zvuku. Zvuk je otišao nebu pod oblake, kvaka je bila upravo u tome.
Odlučio sam da se u potpunosti posvetim električnom zvuku (Yamaha mi je 1973. dala opremu). Već prije kupio sam jedan stvarno jeftin razglas koji je bio sasvim dostatan za klubove u kojima sam tada svirao, no nije bio ni približno dobar za velike dvorane, jer se članovi benda međusobno uopće nisu mogli čuti. Zato je zvuk odjednom postajao sve “viši” - ljudi tada bolje osjete stvari. (No danas se Prince ipak vraća nižim registrima jer ima onaj svoj dupli bas. U Princeovoj mjuzi ne čujete bas-liniju jer se služi basom na klavijaturama i dublira ih običnim basom, kao što to radi i Marcus Miller.)
Na taj je način elektronička glazba doprla i do mene. Prvo sam nabavio Fenderovu bas- gitaru, poslije klavir, a onda sam morao zvuk svoje trube prilagoditi tim instrumentima. Nakon toga sam trubu ozvučio mikrofonom. Ubrzo sam počeo rabiti i wah-wah da zvuk trube bude što sličniji gitari. Na kraju su kritičari počeli govoriti da više ne mogu čuti moj zvuk, moju boju. Rekao sam im da odjebu. Ako ne sviram što bubnjar želi, ovaj više neće svirati za mene. Ako me ne može čuti, onda ni on neće moći svirati. Tako je cijela ta špika s groove-zvukom i počela u mom slučaju. Svoje sam sviranje prilagođavao svim tim novim elementima.
Kad sam počeo svirati poštujući novi ritam - sintesajzere, gitare i sve te nove stvari - morao sam se prije svega naviknuti na njega. Isprva nisam imao osjećaja za njega jer sam bio naviknut na stari način sviranja, kao što su to radili Bird i Trane. Sviranje novih ritmova bio je postupni proces, polagano napredovanje. Ne možeš samo tako odjednom raskrstiti s dosadašnjim načinom sviranja. Na početku uopće ne čujem zvuk. Za to je potrebno vrijeme. Kad doista počneš zamjećivati novi zvuk, imaš osjećaj da nasrće na tebe i navaljuje, no to čini polako. U novoj mjuzi, i prije nego što toga postaneš svjestan, zatekneš se kako sviraš već četiri ili pet minuta, što je prilično dugo. No pritom ne trebaš izgubiti pluća, jer imaš pojačalo. Što nježnije sviraš trubu na koju je priključeno pojačalo, to ona više zvuči kao truba. Isto je tako i s miješanjem boja na slikarskom platnu: ako upotrijebiš previše raznih boja, dobit ćeš veliku kaljužastu mrlju. Ozvučena truba ne zvuči dobro ako derete svom snagom i svirate je jako brzo. Zato sam i naučio svirati dvotaktne fraze i u tom sam smjeru krenuo sa svojom novom mjuzom. Bilo mi je jako zanimljivo jer sam učio u hodu, baš kao onda kad su u mom bendu bili Herbie, Wayne, Ron i Tony. Samo je ovaj put sve nadolazilo iz mene, zbog čega sam se osjećao stvarno dobro.
Umjesto Jacka DeJohnettea na bubnjeve je došao Al Foster. Naletio sam na njega kad sam otišao u klub Cellar u 95. ulici na Manhattanu da posjetim starog prijatelja Howarda Johnsona, koji mi je nekad prodavao odjeću u trgovini Paul Stuart. Howard je poslije postao vlasnik kluba i restorana pa bih odlazio kod njega na klopu jer se ondje mogla pojesti najbolja pohana piletina na svijetu (i još je tako). Tako sam jedne večeri također otišao nešto prigristi kod Howarda, upravo kad je svirao bend basista Earla Maysa, koji je nekad svirao u jednom od Dizzyjevih bendova. Taj mali bend bio je doista fantastičan. Tip po imenu Larry Willis svirao je klavir, zaboravio sam tko su bili ostali glazbenici, ali je na bubnjevima bio Al Foster. Oborio me s nogu jer je imao tako nevjerojatan groove-zvuk koji se savršeno uklapao u svirku cijelog benda. Upravo sam tako nešto tražio pa sam ga pitao želi li se pridružiti mom bendu i pristao je. Još prije toga rekao sam ljudima iz Columbije da dođu u Cellar i da ih snime. Tako je i bilo. Producent je bio Teo Macero, a snimljeni materijal vjerojatno je u bunkeru s hrpom mojih drugih snimljenih stvari.
Al Foster nije sudjelovao na snimanju albuma On the Corner, prvo što je snimio sa mnom bila je ploča Big Fun. Al je bio u stanju prirediti teren za sve druge muzičare i nakon toga održavati svoj groove u vječnost. Bio je jako sličan Buddyju Milesu - želio sam da moj bubnjar
svira baš poput njega. Sviđao mi se i Billy Hart, no AL Foster je imao sve što sam od bubnjara želio dobiti.
Albumima On the Corner i Big Fun doista sam se potrudio da svoju mjuzu približim mladim crncima. Upravo oni kupuju ploče i dolaze na koncerte, a ja sam počeo razmišljati o budućnosti i stvaranju nove publike. Već sam uspio privući mnoštvo mladih bijelaca, koji su nakon albuma Bitches Brew počeli dolaziti na moje koncerte pa sam pomislio da ne bi bilo nimalo loše kad bih uspio te brojne mlade ljude zajedno okupiti da slušaju moju glazbu i uživaju u grooveu.
U to je vrijeme bend napustio i Gary Bartz, te su se između 1972. i sredine 1975. u stalnoj postavi izmjenjivali Carlos Garnett, Sonny Fortune i Dave Liebman. Sviđao mi se Daveov i Sonnyjev stil. No svi ti mladi frajeri u bendu prema meni su se ponašali kao da sam im bog ili rođeni otac.
U srpnju sam imao još jedan bliski susret s policijom, i to zbog svađe s jednom od svojih stanarki, inače bjelkinjom. Posvađala se s Jackie Battle pa sam joj odbrusio da gleda svoja jebena posla. Cijela je stvar prerasla u veliku deračinu, stigla je policija i uhitila me na vlastitom posjedu. Da je žena bila crnkinja, situacija bi se riješila samo tako. No nije - a cijelu je pizdariju zapravo zakuhala ta bjelkinja, urlajući na sve živo. Policija je tvrdila da sam je udario, no za to nisu imali dokaza pa su me morali pustiti. Poslije mi se ženska ispričala jer mi je prouzročila sve te probleme. Ako ste crnac u ovoj zemlji i porječkate se s bjelkinjom, nema ni govora da prepirka prevagne u vašu korist, u većini slučajeva, što je prava sramota. Trebali bi regrutirati više čestitih ljudi u redove policijskih službenika jer je taj posao previše važan - ne možemo si dopustiti da nam se uokolo s pištoljem i dozvolom za ubijanje šeta neki tamo bijeli rasist.
Taj me incident podsjetio na trenutak kad sam se tek doselio u kuću u Zapadnoj 77. ulici
na vrata mi je pozvonio jedan bijelac kojeg sam pozvao da mi obavi neke sitne posliće po kući. Otvorio sam vrata i on me pitao: “Gdje je vlasnik?” Možete li me zamisliti, onako skockanog i upicanjenog kako stojim na vratima, a on hladno pita može li vidjeti vlasnika kuće. Naprosto nije mogao povjerovati da bi crnac mogao posjedovati takvu kuću baš u tom kvartu. Ako ste crnac, podrazumijevalo se da ćete upadati u brojne takve situacije.
Imao sam nesuglasica i s ljudima iz odbora za dodjelu Grammyja 1971. jer sam izjavio da većina tih nagrada odlazi u ruke bijelaca koji kopiraju crnačke fore, čija je mjuza tek jadna imitacija, a ne prava glazba. Rekao sam i da bismo crnim umjetnicima trebali dodjeljivati nagrade Mammy. Daj glazbenicima te njihove nagrade i satri ih izravno na televiziji. Uživo. Nisam mogao podnijeti način na koji su se odnosili prema crnim glazbenicima, upravo time što su sve te silne Grammyje šakom i kapom dijelili bijelcima koji su se trudili ponašati kao crnci. Ta je svinjarija bila strašno zamorna i odvratna, no istog bi se trena naljutili na tebe da ste makar i zucnuti nešto o tome. Trebao bi kao hladno gledati kako ti oduzimaju zasluge, škrgutati zubima, ali se pritom nipošto ne razbjesniti i stoički podnositi svoju muku dok oni zarađuju svu silu para i pobiru slavu. Baš čudno razmišljaju ti bijelci, većina njih. Čudno i izopačeno.
Nešto prije te godine morao sam na operaciju žuči zbog nakupljenog kamenca, a k tome sam i prekinuo s Marguerite Eskridge. Nije joj se sviđao moj tempo života i činjenica da sam se viđao i s drugim ženama. No mislim da joj se ponajviše nije svidjelo što me uvijek morala čekati, sjediti i očekivati da se pojavim. Sjećam se jednog našeg putovanja u Italiju, bili smo u avionu kad se ona naglo rasplakala. Pitao sam je zašto plače i bila je iskrena prema meni: “Želiš da i ja budem član benda, a ja to ne mogu. Ne mogu skakati na svaki tvoj mig - ti pucneš prstima i ja doletim. Ne mogu držati korak s tobom.”
Čovječe, Marguerite je bila toliko lijepa da bi je ljudi tijekom naših gostovanja u Europi jednostavno počeli slijediti uokolo. Voljela je posjećivati muzeje i sjećam se da su jednom
prilikom - moglo je to biti u Nizozemskoj - neki ljudi koji su se zatekli u muzeju zinuli na nju, blejili i zurili kamo god da bi pošla. Takve su joj situacije bile užasno neugodne. Bila je manekenka, ali zapravo nije pripadala tom svijetu, nisu je zanimale stvari koje zaokupljaju ljude u tim vodama. Marguerite je bila posebna žena i u svom ću srcu uvijek imati mjesta za nju. Neposredno prije nego što smo prekinuli rekla mi je da je slobodno nazovem ako je budem trebao i ona će doći, no ne može više trpjeti svakodnevna sranja i sve te ljude oko mene. Posljednji smo se put seksali kad je zatrudnjela s našim sinom Erinom. Nakon što mi je rekla da je trudna kazao sam joj da ću ostati s njom, no ona je odlučila da to nije potrebno. Imala je Erina i sama se maknula iz moje svakodnevne rutine. Viđao bih je s vremena na vrijeme, no počela je živjeti svoj vlastiti život i krojiti ga prema svom nahođenju. Cijenio sam to. Bila je to prava produhovljena dama koju ću zauvijek voljeti. Poslije se preselila u Colorado Springs te povela i našeg sina Erina. I danas živi ondje.
Nakon što se Marguerite povukla Jackie Battle i ja gotovo da smo postali ekipa. Još sam se povremeno družio s drugim ženama, no većinom sam bio samo s njom. S Jackie sam imao sjajan odnos. Moglo se reći da je potekla mojim venama, toliko smo bili bliski. Nikad nisam takvo što osjećao za neku ženu, osim za Frances. No priuštio sam joj svakakve stvari i znam da je sa mnom bilo jako teško. Uvijek me nastojala držati podalje od koke pa bih se katkad prestao drogirati na neko vrijeme, no ubrzo bi sve počelo ispočetka. Jednom prilikom na letu prema San Franciscu u avionu mi je prišla stjuardesa i dala mi kutiju šibica punu koke koju sam pošmrkao odmah na licu mjesta. Čovječe, katkad bi potpuno pošašavio od tog smeća - našmrkao bih se koke i drmnuo sedam-osam tuinala (tableta za smirenje) pa bi mi se odjednom počeli pričinjavati zvukovi, zavirivao bih ispod tepiha i iza radijatora, zavlačio se ispod kauča. Mogao bih se zakleti da čujem ljude u kući.
Izluđivao sam Jackie takvim ponašanjem, posebno kad bih ostao bez koke. Tražio bih je u autu, preturao po njezinoj torbi jer bi ona svaki put skrivala i bacala drogu kad bi je pronašla. Jednom sam isto tako ostao sasvim suh, a trebao sam putovati nekamo. Pomislio sam da je Jackie zasigurno skrila nešto koke u svoju torbicu pa sam je počeo preturati da provjerim ima li bar nešto dopa u njoj. Našao sam paketić deterdženta u prahu Woolite - sjećam se kako sam ga razderao uvjeren da je unutra kokain jer sam ugledao bijeli prah. Probao sam ga i shvatio da je ipak riječ samo o sapunu, posramljen do krajnjih granica.
U listopadu 1972. skršio sam automobil na West Side Highwayu. Jackie nije bila sa mnom
spavala je kod kuće, gdje sam i ja u tom trenutku trebao biti. Koliko se sjećam, upravo smo se vratili s puta, s neke svirke, i svi smo bili pomalo skršeni. Nisam bio pospan iako sam popio tabletu za spavanje. Jackie je ostala kod mene pa sam joj predložio da odemo nekamo van, no ona je bila umorna i samo je željela leći. Krenuo sam bez nje, zaputio se u neku rupčagu u Harlemu koja je radila do jutarnjih sati. Tijekom vožnje zaspao sam za volanom, zabio se svojim lamborghinijem u ogradu i slomio oba gležnja. Kad su nazvali Jackie i rekli joj što se dogodilo, u bolnicu je dojurila ljuta kao pas.
Jackie i moja sestra Dorothy, koja je doletjela iz Chicaga da pomogne u toj situaciji, očistile su cijelu kuću dok sam bio u bolnici. Pronašle su polaroide sa snimkama žena u raznim škakljivim pozama. Često sam samo gledao što su sve te žene u stanju učiniti tako ušlagirane. Nisam ih tjerao da to rade niti ih nagovarao - ponašale bi se tako jer su mislile da mi tako ugađaju, a poslije su mi ostavljale fotke za uspomenu i dugo sjećanje. Te su slike užasno uzrujale Jackie i Dorothy. No ni meni se nije svidjelo što su njih dvije samo tako upale u moju kuću i njuškale po mojim privatnim stvarima. U to sam vrijeme kuću cijelo vrijeme držao zamračenu, jer je i moje raspoloženje bilo slične nijanse - tmurno i neutješno.
Taj je incident bio kap koja je prelila čašu - Jackie je na posljetku dozlogrdilo sve to skupa i nije više željela trpjeti ispade svakojake vrste. Telefon je neprestano zvonio, žene su nazivale od jutra do mraka. Marguerite je živjela u stanu na katu, spuštala bi se dolje da čuva kuću kad bismo Jackie i ja odlazili na turneje. U bolnici sam ležao gotovo tri mjeseca, a kad sam se vratio kući, morao sam još neko vrijeme hodati uz pomoć štaka, što je još više sredilo moj ionako bolesni kuk.
Kad sam se vratio iz bolnice, Jackie me natjerala da se zakunem kako ću se napokon ostaviti droge, što sam joj nakon poprilično oklijevanja svečano obećao. A onda sam ponovo osjetio stravičnu potrebu za dopom. Jednog me dana Jackie odvela u vrt u stražnjem dijelu kuće. Bio je prekrasan jesenji dan, ni prehladan ni prevruć. Spavao sam u bolničkom krevetu kako bih noge mogao držati u povišenom položaju ili ih po potrebi spustiti. Jackie je van iznijela i svoj krevet kako bi se mogla odmarati u vrtu pokraj mene kad bi vani preko dana bilo toplo. Naravno, noću bismo spavali unutra. I tog dana opuštali smo se u stražnjem vrtu, a Dorothy, moja sestra, spavala je unutra na katu. Odjednom me spopala nesavladiva želja za kokainom. Ustao sam na štake i nazvao prijatelja koji je ubrzo i došao, pokupio me i odveo da nabavimo nešto dopa. Otišli smo i obavili svoje, a kad sam se vratio kući, zatekao sam Jackie i svoju sestru kako histeriziraju jer su zaključile da sam vjerojatno otišao nabaviti drogu. Obje su bile bijesne kao furije, ne mogu vam ni opisati gnjev koji je iz njih izbijao. Dorothy je ostala, ipak sam joj ja bio brat, no Jackie je istog trena otišla i vratila se u svoj stan koji nikad nije otkazala, te podigla slušalicu tako da je ne mogu nazvati - nije željela čak ni razgovarati sa mnom. Kad sam je napokon uspio dobiti na telefon, molio sam je da mi se vrati, no nije htjela ni čuti. Kad Jackie kaže ne, to i misli. Znao sam da je gotovo - bio sam kukavan i bijedan kao nitko na svijetu. Dao sam joj majčin prsten još prije. Želio sam ga natrag pa sam poslao Dorothy po njega.
Sve što mi je Jackie govorila bilo je na mjestu. No sad sam ostao bez nje, a život me u sljedeće dvije godine gurao u sve mračnije predjele. Koka mi je bila otac i majka, drogirao sam se od jutra do mraka, bez trenutka pauze - uronio sam u bol koja nije posustajala. Počeo sam s vremena na vrijeme izlaziti s jednom ženom - zvala se Sherry Peaches Brewer. Bila je prelijepa. U New York je došla iz Chicaga i nastupala na Broadwayu u mjuziklu Hello Dolly, s Pearl Bailey i Cabom Callowayom. Družili smo se svi zajedno, a Sherry je bila jako draga cura i izvrsna glumica. Poslije sam hodao s manekenkom Sheilom Anderson, visokom i zgodnom ženskom. No sve sam se više povlačio u sebe i vrijeme volio provoditi sam.
Već sam zarađivao približno pola milijuna dolara godišnje, no i trošio sam poprilično love na te svoje eskapade. Silne sam novce trošio na kokain. Nakon one automobilske nesreće sve mi je krenulo nizbrdo, život mi je postao nejasan i maglovit.
Columbia je 1972. objavila ploču On the Corner, no nisu je pretjerano gurali i reklamirali pa nije prošla baš dobro iako smo svi od nje očekivali mnogo više. Glazba je na tom albumu bila namijenjena mladim crncima, no ljudi iz Columbije tretirali su ga kao i svaki drugi džez- album pa su ga i reklamirali na takav način i proguravali ga samo na radijske postaje koje su puštale džez. Crni klinci nisu slušali te kanale - slušali su R & B postaje i radijski program s rock- glazbom. Columbia je album usmjerila prema vremešnijoj džez-populaciji - staroj gardi - koja nikako nije mogla shvatiti što ja to pokušavam postići. Takav je pristup bio čisto gubljenje vremena - oni su željeli čuti moju staru mjuzu, koju ja više naprosto nisam svirao. Nije im se svidio On the Corner - što je bilo sasvim očekivano, drugom se i nisam mogao nadati jer ta nova mjuza jednostavno nije bila za njih. Ta je ploča bila još jedan kamen smutnje u odnosima s Columbijom, bolna točka koja je postala samo još jedan problem u nizu. Kad je Herbie Hancock nakon godinu dana izdao svoj album Headhunters koji je planuo i prodavao se kao
alva, svi su u Columbiji napokon priznali: “Aaa. O tome je dakle Miles cijelo vrijeme govorio!” No za ploču On the Corner bilo je prekasno - prošla baba s kolačima - pa me popularnost Headhuntersa samo još više raspizdila.
Dok sam se oporavljao od prometne nesreće, bacio sam se na proučavanje Stockhausena i njegova shvaćanja glazbe. Ulazio sam sve dublje u tematiku izvedbe kao procesa. Glazbu sam uvijek pisao imajući na umu njezinu cirkularnost, a uz pomoć Stockhausena shvatio sam da više nikad ne želim počinjati s osam taktova i završiti s osam taktova jer na taj način nikad ne mogu završiti pjesmu - ona samo traje i traje. Neki su tih godina počeli izražavati sumnju u moje napore - mislili su da pokušavam napraviti previše, da istovremeno pokušavam uvesti suviše novih stvari. Smatrali su da bih trebao ostati ondje gdje jesam, prestati se razvijati i iskušavati svakakve novitete. No kod mene to nije moglo proći, jednostavno nisam funkcionirao na taj način. To što mi je 1973. bilo četrdeset sedam nije značilo da se moram zavaliti u neki stolac za ljuljanje i prestati razmišljati o zanimljivim stvarima i načinu kako da ih postignem. Morao sam nastaviti s onim što sam uvijek radio ako sam i dalje želio samog sebe smatrati kreativnim umjetnikom.
Stockhausen mi je pomogao da glazbu shvatim kao proces odbacivanja i dodavanja. Svi znamo da riječ “da” ima smisla samo ako prije toga kažemo “ne”. Strašno sam puno eksperimentirao, primjerice rekao bih bendu da svira ritam i drži ga, ali da ne reagira na ono što se pritom događa - da reagiranje prepuste meni. U neku ruku, postao sam vodeći glas u bendu - smatrao sam da sam i te kako zaslužio pravo na to. Kritičari su mi užasno išli na živce
govorili su da sam zatajio, da želim vratiti mladost, da nemam pojma što radim, da želim biti poput Jimija Hendrixa, Slyja Stonea ili Jamesa Browna.
No kad su nam se pridružili Mtume Heath i Pete Cosey, iz benda su isparili europski senzibiliteti. Sad smo bili duboko u afričkoj stvari, duboko u afroameričkom grooveu, sa snažnim naglaskom na bubnjevima i ritmu, umjesto inzistiranja na individualnim solažama. Od trenutka kad smo se Jimi Hendrix i ja posve zbližili, poželio sam upravo taj zvuk jer vas gitara može odvesti duboko u blues. No budući da u bend nisam mogao dobiti Jimija ili B. B. Kinga, morao sam dovući sljedeće po redu iz niza najboljih svirača, a većina takvih u to su vrijeme bili upravo bijelci. Bijeli gitaristi - barem većina njih - ne umiju svirati ritam-gitaru tako kao crni frajeri, no nisam mogao pronaći nijednog crnca koji bi mogao svirati onako kako ja želim a da pritom nije zauzet u vlastitom bendu. (Tako je i ostalo sve dok u bend nije došao moj današnji gitarist Foley McCreary.) Među kandidatima bili su Reggie Lucas (koji je danas velika producentska faca, producira Madonnine ploče), Pete Cosey (koji je stilom sviranja bio blizak Jimiju i Muddyju Watersu) i tip iz Afrike po imenu Dominique Gaumont.
S tim sam bendom krenuo u istraživanje jednog akorda, tek jednog jedinog akorda u cijeloj pjesmi pokušavajući postići da baš svi svladaju te malešne, neznatne, jednostavne stvari kao što je ritam. Odabrali bismo jedan akord i razvijali ga pet minuta - varijacijama, poliritmijom, takvim zahvatima. Recimo da AL Foster svira u 4/4 mjeri, Mtume može svirati u 6/8 ili 7/4, a gitaristi bi ih mogli pratiti u drugoj vremenskoj signaturi ili u drugom ritmu, i to potpuno različitom. S tim jednim akordom uspjeli bismo izvesti čudo stvari. Znate li da je glazba čista matematika, kužite? Odbrojavanje doba i vremena, takve stvari. Onda bih zasvirao preko toga, ispod i kroz sve to, a pijanist i basist svirali bi u nekim drugim sferama. Svi su morali biti vrlo oprezni i budno pratiti što onaj drugi svira. Tada mi je Pete dao toliko željeni zvuk Jimija Hendrixa i Muddyja Watersa, a Dominique je postigao točno određeni afrički ritam. Smatram da je od svih nas mogao postati jedan stvarno dobar bend da smo samo ostali zajedno, ali nismo. Zdravlje mi je bilo narušeno i kočilo me u radu.
Počeo sam se ozbiljno baviti mišlju da se 1974. povučem iz glazbe. Bio sam u Sao Paulu u Brazilu, pio goleme količine votke i pušio marihuanu - što inače nisam radio, ali mi je bilo tako dobro i uvjeravali su me da ću se zaista fenomenalno provesti. Osim toga, uzeo sam nešto percodana protiv bolova i ušmrkao poprilično koke. Kad sam se vratio u hotelsku sobu, pomislio sam da me upravo strefio srčani udar. Nazvao sam recepciju i oni su odmah poslali liječnika koji me smjestio u bolnicu. Intubirali su me, provukli cjevčice kroz nos i priključili me na infuziju. Ljudi u bendu bili su prestravljeni, bili su uvjereni da umirem. Sam sebi sam rekao: To je to. No izvukao sam se taj put, prebrodio tu krizu. Menadžer turneje Jim Rose svima je rekao da mi je zbog toliko droge srce vjerojatno počelo snažno lupati i da će mi već sutra biti bolje. Tako je i bilo. Te su večeri morali otkazati naš nastup i odgoditi ga za sutradan. Kad sam zasvirao, svi su zinuli u čudu.
Jednostavno nisu mogli vjerovati da sam u stanju tako dobro svirati. Jedan dan balansiram na rubu smrti, a već sutradan potpuno rasturim svirkom. Gledali su me kao što sam ja nekad gledao Birda, zaprepašteni do srži. Ipak, baš takve okolnosti stvaraju legende. A tek žene - Brazilke su bile prekrasne i omogućile su mi provod života. Plazile su po meni i u krevetu bile prave tigrice. Uživale su u vođenju ljubavi.
Kad smo se vratili iz Brazila, krenuli smo na turneju po Sjedinjenim Državama s grupom Herbieja Hancocka. Herbiejev je album bio pravi hit - bio je omiljen među crnim klincima. Dogovorili smo se da naš bend nastupa kao njegova predgrupa. No duboko u sebi osjećao sam gorčinu, bio sam dozlaboga ozlojeđen. Kad smo svirali na sveučilištu Hofstra na Long Islandu u New Yorku, Herbie - jedan od meni najdražih ljudi na kugli zemaljskoj, jednostavno ga obožavam - svratio je u moju garderobu samo da me pozdravi. Rekao sam mu da nije član benda i da je garderoba zabranjena zona za sve koji nisu u bendu. Kad sam poslije o tome malo bolje razmislio, shvatio sam da je iz mene govorio jad i bijes jer sam nastupao kao predgrupa svom bivšem sviraču, kojemu sam ja nekad bio glavni. No Herbie je sve to shvaćao i poslije smo riješili nesporazum.
S Herbiejem sam putovao uzduž i poprijeko države, a turneja je jednostavno pomela sve pred sobom. Publiku su većinom činili mladi crnci, što je bilo dobro. To sam želio i na kraju i dobio. Moj bend tada je već postao vruća roba, zapalio bi publiku za tren oka. No kuk mi je bio koma, a sva ta silna pojačala počela su mi sve više smetati. Bilo mi je dosta svega, a k tomu mi je tjelesno zdravlje bilo ozbiljno narušeno, osjećao sam se prilično loše.
Svirali smo u New Yorku i u mnogim drugim gradovima. Na popisu tih gradova našao se i St. Louis. Na zabavi nakon koncerta pojavila se i Irene, majka moje djece. Počela je pljuvati po meni, sipati drvlje i kamenje pred cijelom obitelji, prijateljima i glazbenicima. Suze su mi navrle na oči. Sjećam se izraza na licima koja su me okruživala, kao da samo čekaju da nasrnem na Irene. No nisam to mogao učiniti jer sam i te kako dobro znao odakle izvire sva ta bol i patnja
činjenica je da su naši sinovi, i jedan i drugi, bili čisti promašaji, za što me smatrala glavnim krivcem. Iako je bilo ponižavajuće čuti to tako, pred svim tim ljudima, bio sam svjestan toga da su neke od izrečenih stvari sušta istina. Plakao sam jer sam znao da takvu odgovornost moram prihvatiti, nije mi bilo druge. Bilo je to veoma bolno iskustvo.
Odmah nakon tog susreta s Irene u St. Louisu samo sam se srušio pa su me hitno odvezli u bolnicu Homer G. Phillips. Puknuo mi je čir. Stigao je i moj prijatelj, doktor Weather i sanirao ga. Za sve je bilo krivo piće, tablete i droga, sva ta sranja koja sam godinama unosio u sebe. Već sam i prije često pljuvao krv, ali nisam obraćao pažnju na to sve dok nismo došli u St. Louis. Toliko su me puta primali u bolnicu i otpuštali iz nje da mi je gotovo sve to bila rutinska stvar. Upravo sam se bio vratio s operacije u kojoj su mi uklanjali čvorove iz grla. A sad sam eto
ponovo završio u bolnici. Sutradan smo trebali svirati u Chicagu pa smo morali otkazati i taj nastup.
Kad sam odsvirao sve dogovorene gaže s Herbiejem i vratio se u New York u ljeto 1975., ozbiljno sam se počeo baviti mišlju da prestanem svirati. Svirao sam u Newportu 1975. i na Schaefer Music Festivalu u Central Parku. Bilo mi je toliko loše da sam morao otkazati dogovoreni koncert u Miamiju. No otkazao sam prekasno - svi moji glazbenici i njihova oprema već su bili ondje pa su organizatori koncerta zadržali svu opremu i razglase te nas pokušali tužiti zbog otkazivanja. Odmah nakon tog incidenta odlučio sam odustati od glazbe. Bend su tada činili AL Foster na bubnjevima, Pete Cosey na gitari, Reggie Lucas na gitari, Michael Henderson na basu, Sam Morrison (koji je upravo uskočio umjesto Sonnyja Fortunea) na saksofonu i Mtume na udaraljkama. Ja sam svirao i mjestimično duplao na klavijaturama.
Odustao sam najviše zbog zdravstvenih problema, no i zato što sam bio psihički iscrpljen od svih tih sranja kroz koja sam prolazio silnih godina i cijelog tog vremena bavljenja glazbom. Bio sam isušen, umjetnik u meni bio je izmožden i umoran. Ništa više nisam mogao dati u glazbenom smislu, sve što sam imao reći - rekao sam. Bio sam svjestan toga da mi je potreban odmor pa sam si ga priuštio - prvi odmor od početka profesionalnog bavljenja glazbom. Mislio sam da ću se vjerojatno bolje i psihički osjećati ako mi se barem malčice popravi tjelesno zdravlje i kad opet stanem na svoje noge. Bio sam bolestan i umoran od hodočašćenja bolnicama, unutra pa van, muvajući se stalno bolničkim hodnicima pa onda opet na pozornicu i s nje. Počeo sam u očima ljudi oko sebe zamjećivati sažaljenje, gledali bi me nekako sažalno i samilosno, a taj pogled nisam vidio još od svoje ovisničke faze. To ni najmanje nisam želio. Odustao sam od stvari koju sam volio najviše u životu - od svoje glazbe - dok ne budem bio u stanju sve postaviti na svoje mjesto i srediti se.
Planirao sam da ću stvari riješiti za šest mjeseci, no što sam dulje bio odsutan, sve sam više dvojio trebam li se uopće vratiti na scenu. Što sam dulje ostajao po strani, sve sam dublje tonuo u mračan svijet, gotovo isto toliko mračan kao i onaj iz kojeg sam se izvukao kad sam se očistio od droge. Još jedanput morao sam proći tim dugačkim, bolnim i mučnim putem koji je vodio gore, prema zdravom razumu i svjetlosti. Na kraju, trebalo mi je šest godina da se izvučem iz te tame, no čak i nakon svih tih godina - još sam sumnjao u to mogu li doista prijeći sav taj put i vratiti se.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu