Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Uto Nov 06, 2018 1:34 pm

First topic message reminder :



Originalno objavljena 1989. godine, autobiografija jazz-glazbenika Milesa Davisa, u suradnji s Quincyjem Troupeom, po opće prihvaćenom mišljenju jedno je od najznačajnijih djela svoga žanra. Unutar njegovih hvaljenih korica nalazi se čitavo bogatstvo Davisovih osobnih ispovjedi: osvrta na vlastitu ekscentričnu osobnost, kao i osebujan pogled na glazbu. Također, ovo djelo podastire čitav niz utjecaja na Davisovo stvaralaštvo, ali i pojašnjava pozadinu njegovih glazbenih ostvarenja, suradnji i nastupa. Quincy Troupe mnogo je vremena proveo u razgovoru s legendom jazz-glazbe, opširno dokumentirajući Davisova živopisna sjećanja, što je urodilo izrazito iskrenom autobiografijom, u kojoj će svaki čitatelj dobiti iznimnu priliku upoznati se s buntovnim afroameričkim glazbenikom golemog utjecaja na posvemašnji povijesni tijek kreativnog glazbenog izričaja.

Pisana slobodnim stilom i namijenjena širokom krugu čitateljstva, priča se čita u jednom dahu, kao svjedočanstvo čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos ne samo jazzu, nego i cjelokupnoj glazbenoj sceni posljednjih šezdeset godina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:17 am









Šestnaesto poglavlje
Od 1975. do početka 1980. nijednom nisam u ruke uzeo svoju trubu - čak četiri godine nisam je uhvatio nijedan jedini put. Došao bih do nje, gledao je i razmišljao o tome da je ipak pokušam zasvirati. No ubrzo sam prestao i s time. Jednostavno mi je isparila iz mozga jer sam se počeo baviti drugim stvarima - stvarima koje većinom nisu bile dobre za mene. No ipak sam radio te stvari, i kad se sad osvrnem iza sebe - ne osjećam nikakvu krivnju što sam činio sve to.
Glazba me neprestano zaokupljala od dvanaeste ili trinaeste godine. Jedino sam o njoj razmišljao, živio sam za samo za nju, jedino me ona gurala naprijed, bila je sve što sam potpuno i bezuvjetno volio. Njome sam bio opsjednut trideset šest ili trideset sedam godina, bez prestanka, a sada sam - u četrdeset devetoj godini - trebao pauzu, trebao sam drugu perspektivu svega što sam radio, i to kako bih krenuo od nule i napokon si ponovo sredio život, sabrao sve na hrpu i zakrpao sve rupe. Želio sam svirati mjuzu, no želio sam je svirati na drugi način nego prije, želio sam cijelo vrijeme nastupati u velikim dvoranama umjesto da i dalje sviram u malim džez-klubovima. Kako su stvari tada stajale, sa sviranjem u skučenim džez- klubovima bilo je gotovo jer su moja mjuza i njezini zahtjevi jednostavno prerasli takve prostore.
Jedan od važnih momenata bilo je i moje zdravlje - bilo mi je sve teže stalno nastupati jer mi je kuk bio sve gore, nikako bolje. Mrzio sam što moram onako našepavati po pozornici, trpjeti tu groznu bol i trpati se drogom. Muka živa. U meni još ima puno ponosa - što se ogleda i u mom izgledu i u načinu na koji se predstavljam prema van. Zbog toga me strašno pogađalo što izgledam tako kako izgledam i što sam fizički slab, a pogotovo nisam mogao podnijeti to sažaljenje u očima ljudi, njihove samilosne poglede. Jednostavno nisam podnosio takve pizdarije, čovječe.
Nisam mogao svirati ni dva tjedna u komadu a da bar jednom u tom razdoblju nisam morao otići u bolnicu. Opijao sam se, šmrkao bez prestanka i ševio po cijele noći. Ne možete sve to raditi i pritom stvarati mjuzu kakvu želite. Morate odabrati samo jedno od toga. Jednom mi je Artie Shaw ovako rekao: “Miles, treći koncert ne možeš odsvirati u krevetu.” Želio je reći ovo: ako odradiš dva koncerta i usto radiš svu silu drugih sranja, tada ćeš treći koncert morati odraditi u krevetu jer ćeš biti razbijen. Nakon nekog vremena ševa se svede samo na sise, guzice i pičkice, ništa više od toga. Nakon nekog vremena u tom činu više uopće nije bilo osjećaja jer sam toliko emocija udahnuo u svoju mjuzu. Jedina dobra stvar bila je to što nikad nisam supijano posrtao i teturao po pozornici - sviranje zahtijeva velik napor pa bi to sranje od alkohola isparilo kroz pore na mojoj koži. Nikad se ne bih napio iako sam se oblokavao pićem, ali bih sutradan, uvijek točno u podne, dušu ispovraćao iz sebe. Tony Williams svratio bi do mene u neko doba ujutro i u 11.55 rekao bi: “U redu, Miles, imaš još točno pet minuta, tvoje vrijeme za povraćanje nastupa.” Izišao bi iz sobe, a ja bih točno u podne ušao u kupaonicu i ispovraćao se.
Glazbena industrija imala je i svoje naličje - poslovno - koje je bilo vrlo kruto i neugodno, zahtjevno i rasističko. Nije mi se sviđao Columbijin odnos prema meni, kao ni ponašanje ljudi koji su u vlasništvu imali džez-klubove. Tretirali su vas kao roblje jer su vam isplaćivali neku mizeriju, jedva sitniš, osobito ako ste bili crni. Svoje bijele zvijezde uzdizali su u nebesa, kao da su kraljevi i kraljice, što mi je bilo osobito mrsko, posebno zato što su ovi svoju mjuzu ukrali od crnaca i pokušavali je profuravati na crnački način. Diskografske kuće još su gurale svoja bjelačka sranja na štetu crnačke glazbe i pritom su i te kako dobro znali da je ta mjuza otuđena
i preuzeta od crnaca. No nimalo nisu marili zbog toga. Diskografske kuće zanimalo je jedino zgrtanje para i izrabljivanje takozvanih crnačkih zvijezda na plantažama glazbe, tako da njihove bijele zvijezde mogu samo doći i požeti sve što bi crnci zamislili. Sve me to ubijalo u pojam, to me oslabilo više od tjelesne boli, psihički me osakatilo - pa sam jednostavno digao ruke od svega.
Zarađeni novac uložio sam poprilično mudro, a Columbia mi je još plaćala nekoliko godina, i nakon što sam izišao iz glazbene industrije. Imali smo dogovor pa su me mogli zadržati kao svog autora, što je bilo dovoljno da mi i dalje pristiže nešto love i od autorskih prava. U sedamdesetima moj je ugovor s Columbijom podrazumijevao honorar veći od milijun dolara za snimanje albuma, plus tantijeme od prodanih ploča. Osim toga, uza sebe sam imao nekoliko bogatih bjelkinja koje su se pobrinule da mi novca ne uzmanjka. Tijekom tih četiri ili pet godina izbivanja s glazbene scene, kokain sam trošio šakom i kapom (u jednom trenutku na njega sam davao približno 500 dolara na dan), i ševio uzduž i poprijeko - baš svaku žensku koju bih uspio dovesti u kuću. Bio sam ovisan i o tabletama kao što su percodan i seconal, a o piću da i ne govorim - u sebe sam najviše točio Heinekene i konjak. Koku sam najčešće ušmrkavao, no katkad bih i koku i heroin istovremeno uštrcavao u nogu - što se naziva speedball, a ubilo je primjerice i Johna Belushija. Nisam često izlazio, a kad sam i išao negdje van, odlazio sam u kasnonoćne barove gore u Harlemu, gdje bi se samo nastavio ušlagiravati i životariti od danas do sutra.
Ne mogu se pohvaliti da sam nešto previše revan u pospremanju stvari iza sebe, niti se mogu pohvaliti da pretjerano držim do čistoće i urednosti, i to zato što nikad nisam bio prisiljen da se o tome samostalno brinem. Kad sam bio mlađi, tu su bile majka ili sestra Dorothy, a poslije je otac imao spremačicu koja je čistila. Uvijek sam držao do osobne higijene, no brigu oko kuće nikad nisam svladao i - iskreno - nisam ni pomišljao da bih se toga mogao prihvatiti. Kad sam počeo živjeti sam nakon što sam prekinuo s Frances, Cicely, Betty, Marguerite i Jackie, spremačice koje su čistile kuću jednostavno su nakon nekog vremena prestale dolaziti, vjerojatno zato što sam se ponašao poput mahnitog luđaka. Tjerao sam im strah u kosti i nisu željele ostajati same sa mnom. Dolazila bi čistačica s vremena na vrijeme, ali nijednu nisam mogao zadržati dulje vrijeme jer je čišćenje za mnom bila mučna i teška rabota. Kuća je bila u kaosu, posvuda je ležala razbacana odjeća, u sudoperu su bile hrpe prljavog posuđa, pod su prekrivale stare novine i časopisi, u svakom kutu ležale su pivske boce, smeće i ostaci hrane. Žohari su slavili. Katkad bih nagovorio nekog da dođe ili bi jedna od mojih cura došla i malo počistila, no većinu vremena kuća je bila prljava i zapuštena, atmosfera je bila mračna i sumorna, kao da živim u tamnici. Živo mi se jebalo zbog toga jer se nisam zamarao razmišljanjem o takvim stvarima, osim u iznimno rijetkim trenucima trezvenosti i zdrave pameti.
Postao sam pustinjak, gotovo da uopće nikamo nisam izlazio. Jedina mi je veza s vanjskim svijetom bio televizor - koji nisam gasio ni na sekundu - te novine i časopisi. Katkad su informacije stizale i od nekolicine starih prijatelja koji bi svratili da me vide i provjere je li sve u redu, frendova kao što Max Roach, Jack DeJohnette, Jackie Battle, Al Foster, Gil Evans (Gila i Ala viđao sam češće od bilo koga drugog), Dizzy Gillespie,
Herbie Hancock, Ron Carter, Tony Williams, Philly Joe Jones, Richard Pryor i Cicely Tyson.
Dosta sam toga saznavao iz njihovih usta, no katkad ih unatoč svemu ne bih puštao unutra.
Promijenio sam i nekoliko menadžera u tom razdoblju. Uzeo sam Marka Rothbauma, koji je neko vrijeme radio za mog bivšeg menadžera Neila Reshena, a poslije je postao menadžer Willieja Nelsona. Tu se uvijek motao i Jim Rose, moj menadžer za turneje. No tip koji mi je
najčešće bio pri ruci i koji je obavljao razne poslove za mene bio je mladi crnac Eric Engles. Poznavao sam njegovu majku. Eric mi je bio najveća podrška tijekom tih godina šutnje i mučaljivosti. Ako si ne bih skuhao jelo ili to ne bi napravila jedna od mojih cura, Eric bi skočio do Cellara, restorana u vlasništvu mog frenda Howarda Johnsona, i donio mi pohanu piletinu. Bilo ga je dobro imati pri ruci jer tijekom tog razdoblja ne bih iz kuće izlazio po šest mjeseci, pa i dulje.
Kad bi moji stari prijatelji svratili da me posjete, bili bi šokirani zateknutim prizorom. No ne bi rekli ni riječi jer su vjerojatno slutili da bi ih jednostavno izbacio van kad bi mi nešto nabacili u tom smislu, što bih ja bez imalo oklijevanja doista i učinio. Nakon nekog vremena mnogi od tih starih frendova glazbenika naprosto su prestali dolaziti, jer ih često ne bi ni pustio unutra. Bilo im je preko glave tog sranja pa su jednostavno odustali i prestali svraćati. Počele su se širiti glasine o tome da sam duboko zabrazdio u droge i da sav novac trošim na njih, što nije bilo daleko od istine. Seks i droge u mom su životu zaposjele mjesto koje je prije njih zauzimala mjuza, bio sam nezasitan i u jednom i u drugom, od jutra do sutra.
Imao sam toliko žena u to vrijeme da se većini njih izgubio svaki trag, ne pamtim im čak ni imena. Kad bi ih danas sreo na ulici, vjerojatno većinu ne bih čak ni prepoznao. Bile su sa mnom jednu noć, već sutradan ih više nije bilo, i to je bilo to. Većina njih samo je nejasni obris, zamućena slika u mom sjećanju. Potkraj tog mučaljivog razdoblja u moj se ljubavni život vratila Cicely Tyson, iako mi nikad nije prestala biti prijateljica koju bih viđao s vremena na vrijeme. Posjećivala me i Jackie Battle, da provjeri kako sam, no više nismo bili ljubavnici, tek jako dobri prijatelji.
Privlačio me i seks koji neki ljudi nazivaju kinky, znate na što mislim, odlaženje u krevet s više ženskih. Katkad bih samo gledao ženske kako se maze i uživao u tome, neću sad lagati i nijekati da mi se to nije sviđalo. Napaljivalo me i uzbuđivalo - a u tom sam razdoblju definitivno bio ovisan o uzbuđenjima.
Vidite, svjestan sam toga da će ljudi koji ovo budu čitali vjerojatno pomisliti da sam mrzio žene ili da sam polupao lončiće ili čak i oboje. No nisam mrzio žene - volio sam ih, možda i previše. Uživao sam u njihovu društvu - i još je tako - radeći ono o čemu mnogo muškaraca samo mašta i potajno žudi raditi s mnoštvom prekrasnih žena. Za te su muškarce to samo pusti snovi, neka vrsta skrivene fantazije, no ja sam te sanje u svom životu pretočio u stvarnost. I mnogo žena mašta o takvim stvarima, primjerice da završe u krevetu s nekoliko zgodnih muškaraca - ili žena - i rade sve ono o čemu su dotad samo fantazirale u svojim potajnim maštanjima. Ja sam samo radio ono što mi je nalagala moja imaginacija, udovoljavao sam svojim najskrivenijim željama i zahtjevima. Radio sam to u privatnosti svoja četiri zida i nikoga time nisam povrijedio, a žena s kojom sam bio u krevetu to je željela u istoj mjeri kao i ja, možda čak i više.
Znam da će ovo što sad ovdje govorim naići na osudu i neodobravanje u Sjedinjenim Državama, zemlji koja je strašno konzervativna i sudržana što se seksa tiče. Svjestan sam toga da će većina ljudi to proglasiti grijehom protiv Boga. No ja na stvari ne gledam tako. Provodio sam se kao nikad u životu i nikad nisam zažalio zbog svog ponašanja. Niti me peče savjest. Priznajem da je i prekomjerno uživanje kokaina imalo neke veze s tim - kad šmrčete kvalitetan kokain, morate utažiti seksualni nagon. No nakon nekog vremena sve vam to ipak postanu samo rutinske, zamorne stvari, dosada živa - ali tek nakon što se dobro iživite.
Mnogi su zaključili da sam pošandrcao ili da sam vrlo blizu tome da skrenem s uma. Čak je i moja obitelj počela sumnjati da tu nisu čista posla. Sa sinovima nikad nisam bio u gorim odnosima - koji zapravo nikad i nisu bili onakvi kakvi bi trebali biti - osobito s Gregoryjem, koji
je sebe počeo nazivati Rahmanom. Priuštio mi je silnu žalost - nekoliko su ga puta uhitili, upadao bi u razne vrste problema i nezgoda, ukratko - bio je pravi davež. Znam da me volio i želio biti poput mene. Pokušavao je svirati trubu, no bio je tako loš da je to bilo nešto prestrašno za slušati pa bih zavrištao na njega da prestane. Neprestano smo se svađali, a ja sam i te kako dobro znao da mu moje drogiranje nikako ne može biti pozitivan primjer. Znam da nisam bio doličan i prikladan otac, no na to se nikad i nisam furao, baš nikad.
Na kraju sam 1978. opet završio u zatvoru zbog neplaćanja alimentacije. Ovog me puta iza rešetaka strpala Marguerite jer joj nisam davao ni novčića za Erina. Morao sam platiti
10.000 dolara da izađem iz bukse pa sam nakon toga pazio da nikad više ne zanemarim tu dužnost. Posljednjih nekoliko godina Erin živi kod mene i putuje sa mnom, preuzeo sam punu brigu oko njega.
Kad nisam imao koke, fitilj bi mi bio stvarno kratak i sve bi mi išlo na živce. Nisam si mogao pomoći. Nisam ništa slušao u tom razdoblju niti sam išta čitao. Samo bih šmrkao koku, ali bih se umorio i od toga te poželio zaspati, a za to su mi bile potrebne tablete. Uzeo bih tablete, no ni s njima ne bih uspio zaspati pa bih izišao u četiri ujutro i glavinjao ulicama kao vukodlak ili Drakula. Odlazio bih u rupe koje bi radile do ranih jutarnjih sati, ušmrkavao još koke i pritom nisam očima mogao vidjeti sve te priproste probisvijete u prčvarnicama, bilo mi je dosta tog polusvijeta. Zato sam se što prije vraćao kući s nekom droljom ispod ruke, ušmrkao nešto, popio tabletu za spavanje.
Sve se svodilo samo na manevriranje od jednog do drugog kraja, odbijao sam se kao loptica gore-dolje, gore-dolje. Zapravo su u meni bile četiri osobe - Blizanac sam pa su već od početka u meni živjela dva lica. Dvije osobe bez koke i dvije s kokom. Istovremeno sam u sebi nosio četiri različite osobe - dvije su imale savjest, a dvije su toga bile lišene. Pogledao bih se u ogledalo i ugledao jebeni film, pravi pravcati horror. U ogledalu sam vidio sva svoja lica. Cijelo sam vrijeme halucinirao. Vidio sam stvari kojih nije bilo, čuo sranja koja nisu bila stvarna. Četiri dana bez sna i bespoštedno drogiranje gurnut će vas s one strane i napraviti vam užasne stvari.
U to sam vrijeme radio neka sasvim čudna sranja, previše uvrnuta da bih sad sve mogao opisati. No reći ću vam nekoliko primjera. Jednom sam bio stravično paranoičan od tolikog ušmrkavanja, nakon sati i sati bez imalo sna. Vozio sam se svojim ferrarijem po West End aveniji i u jednom trenutku prošao pokraj policajaca u patrolnim kolima. Već su me znali - svi su murjaci u mom kvartu znali s kim imaju posla - pa su nakratko popričali sa mnom. Kad sam odmaknuo nekoliko blokova dalje, počela me pucati paranoja - bio sam uvjeren da su se urotili protiv mene kako bi me priveli i zatvorili zbog droge. Pogledao sam dolje prema pretincu na vratima i ugledao bijeli prah. Nikad iz kuće nisam iznosio koku. Bila je zima, sniježilo je pa je nešto snijega izvana ušlo i u automobil. No nisam to shvatio - pomislio sam da je to na vratima koka koju mi je netko podmetnuo samo da bi me ščepali. Ulovila me panika, zaustavio sam se posred ceste, utrčao u neku zgradu na West Endu i potražio portira kojega nije bilo. Uletio sam u lift i otišao do sedmog kata, gdje sam se sakrio u ostavu za odlaganje smeća. Satima sam bio šćućuren u toj prostorijici, a ferrari je ostao stajati nasred West Enda s ključevima u motoru. Nakon nekog vremena došao sam k sebi. Automobil je i dalje bio na istom mjestu na kojem sam ga ostavio nekoliko sati prije.
I drugi sam put napravio to isto: sa mnom se u liftu zatekla jedna žena. Glavom mi je sijevnula pomisao da sam još u svom ferrariju pa sam joj rekao: “Kučko, što ti radiš u mom prokletom autu!” Udario sam je i istrčao iz zgrade. Droga vam radi takva uvrnuta sranja, prisiljava vas na neshvatljivo ponašanje. Žena iz lifta nazvala je policiju - uhvatili su me i zatvorili nekoliko dana na odjel za šenute pameću u bolnici Roosevelt, a onda su me pustili.
Drogu sam nabavljao od jedne bijele dilerice i katkad - kad ne bi bilo nikoga kod mene - odlazio bih do nje po nešto koke. Jedanput sam bio bez love pa sam je zamolio da platim poslije. Uvijek sam joj redovito plaćao i kupovao sam stvarno hrpu robe od nje, no ovaj put rekla mi je: “Nema love, nema kokaina, Miles.” Pokušao sam je nagovoriti, no ona nije uzmicala ni za pedalj. Tada ju je nazvao portir i rekao joj da pušta gore njezinog dečka. Zamolio sam je još jedanput, no sve uzalud. Nije mi preostalo ništa drugo nego da legnem na njezin krevet i da se počnem skidati. Znao sam da je njezinom dečku poznata moja reputacija ženskaroša i što bi drugo mogao pomisliti kad me vidi na njezinom krevetu ko od majke rođenog? Sad će ona mene početi preklinjati da odem, kužite? No ja sam samo ležao - u jednoj sam ruci držao svog malog, a drugu sam ispružio prema njoj tražeći dop - i pritom sam se cerio od uha do uha, jer sam znao da će mi sada sigurno dati ono što želim. Nisam se prevario. Psovala mi je sve po spisku dok sam izlazio van, a kad su se vrata lifta otvorila, njezin je dečko prošao pokraj mene i uputio mi jako čudan pogled koji je govorio, znate već, nešto poput “Je li taj crnjo poševio ovu moju?” Više nijednom nisam otišao onamo.
Nakon nekog vremena sve mi je to dosadilo. Bilo mi je već dosta toga da se svatko sa mnom može zajebavati. Kad ste tako ušlagirani cijelo vrijeme, ljudi vas počnu iskorištavati. Nikad nisam pomišljao na smrt iako sam čuo da se poprilično njih koji su šmrkali goleme količine tog sranja često bavilo mislima o umiranju. Više nitko od mojih starih prijatelja nije dolazio, osim Maxa i Dizzyja, koji bi svratili samo da provjere je li sve u redu. Počeli su mi nedostajati svi ti tipovi, moji stari frendovi, stari dani, mjuza koju smo svirali. Jednog sam dana izvadio slike svojih starih pajdaša - Birda, Tranea, Dizzyja, Maxa - i postavio ih po cijeloj kući.
Negdje oko 1978. počeo me nazivati i posjećivati George Butler, koji je nekad radio za Blue Note Records, a sad je bio u Columbiji. U Columbiji su se stvari u međuvremenu promijenile. Ekipu više nije vodio Clive Davis. Glavni u kompaniji sad je bio Walter Yetnikoff, a Bruce Lundvall bio je predvodnik takozvanog džezističkog ogranka unutar tvrtke. U ekipi je bilo i nekoliko tipova iz stare garde s kojima sam radio prije nego što sam se povukao, recimo Teo Macero i još nekolicina njih. Kad im je George počeo govoriti da bi me htio nagovoriti na povratak i snimanje, mnogo njih reklo je da je to izvan svake pameti i da bi svaki trud bio bačen u vjetar. Nisu vjerovali da ću ikad više zasvirati. No George si je stavio u zadatak da me uvjeri kako je povratak moguć. Nije mu bilo lako. Na početku sam bio totalna flegma, potpuno nezainteresiran za ono o čemu je govorio - mora da je pomislio kako je sve to nagovaranje uzaludno. No bio je toliko prokleto ustrajan i tvrdoglav, ali i vrlo ugodan kad bi navratio do mene ili me nazvao telefonom. Katkad bismo samo sjedili pred televizorom i u tišini gledali program.
Zapravo nije bio tip frajera s kakvima sam se družio tih godina. George je jako konzervativan tip koji ima doktorat iz glazbe. Bio je akademski tip, zatvoren i rezerviran, jako opušten. No bio je i crnac, činio se iskrenim i iskreno je volio mjuzu koju sam radio u prošlosti.
Katkad bismo spontano počeli razgovor i dotaknuli se i teme o mom povratku, o tome da ponovo počnem svirati. Isprva o tome nisam želio govoriti, no što je vrijeme više odmicalo, sve mi se više misli o povratku počelo motati glavom. A onda jednog dana - počeo sam nešto petljati po klaviru, lupivši nekoliko akorda. Bio je to dobar osjećaj! Sve sam više počeo razmišljati o glazbi, ponovo mi je zaokupila misli.
Otprilike u to vrijeme ponovo je počela navraćati i Cicely Tyson. U međuvremenu mi je prestala dolaziti, no sad sam je počeo viđati sve češće. Bili smo strašno bliski u duhovnom smislu. Nekako je uvijek znala kad mi nije baš dobro, kad sam u nekoj od svojih faza, bolestan i jadan. Svaki put kad bi mi bilo loše, jednostavno bi se nacrtala pred vratima jer je mogla
osjetiti da nešto sa mnom ne štima. Čak i onda kad sam nastradao u Brooklynu, priznala mi je kako je osjećala da mi se nešto dogodilo. Često sam si govorio da u obzir dolazi samo Cicely ako mi ikad ponovo padne na pamet ženidba nakon razvoda s Betty. Počela je sve češće dolaziti i ja sam se nakon nekog vremena prestao viđati s drugim ženama. Pomogla mi je da sve te krvopije najurim iz svoje kuće - na određeni me način štitila i počela se brinuti o tome da jedem prave stvari i da ne pijem previše. Pomogla mi je da se skinem s kokaina. Hranila me zdravom klopom, s puno povrća i prirodnih sokova. Skrenula mi je pozornost na akupunkturu koja mi je pomogla da se riješim bolova u kuku i da se vratim u formu. Odjednom sam počeo jasnije rasuđivati - ponovo sam bio u stanju razmišljati i baviti se glazbom u svojoj glavi.
Cicely mi je pomogla da napokon shvatim svoj ovisnički karakter te kako si ne smijem dopustiti da ikad više uzmem drogu, makar i rekreativno ili u društvu. Tu sam lekciju shvatio, no ipak bih još povukao koju lajnu, a ni danas se nisam sasvim riješio te navade. No barem sam smanjio količinu, i to uz njezinu pomoć. Počeo sam piti rum-kolu umjesto konjaka, no Heinekena se nisam tako lako odrekao, još smo se neko vrijeme zajedno družili. Cicely me čak skinula i s cigareta - naučila me da su i one svojevrsna droga. Priznala mi je da joj smeta moj zadah i smrad cigareta, i da zbog toga izbjegava moje poljupce. Rekla je da se više nećemo ljubiti ako ne prestanem pušiti pa sam se ostavio i cigareta.
Razlozi mog povratka glazbi bili su brojni, a jedan od najvažnijih bio je moj nećak Vincent Wilburn, sestrin sin. Vincetu sam još kao sedmogodišnjaku poklonio set bubnjeva - bila je to ljubav na prvi pogled. Kad mu je bilo devet godina, dopustio sam mu da odsvira jednu pjesmu sa mnom i bendom na jednom nastupu u Chicagu. Zvučio je prilično dobro za jednog klinca. Nakon završene srednje škole upisao je Glazbeni konzervatorij u Chicagu. Vrlo je ozbiljno pristupao glazbi još od malih nogu. Dorothy bi se stalno žalila da on i njegovi prijatelji dane i noći provode dolje u podrumu svirajući cijelo vrijeme. Rekao sam joj da ga pusti na miru, jer sam i ja bio isti takav. Nazvao bih s vremena na vrijeme i on bi mi preko telefona nešto odsvirao. Uvijek je znao svirati i imao to nešto u sebi. Dao bih mu poneki savjet, rekao mu što da radi i u čemu nikako ne smije pogriješiti. Tijekom te četiri godine mog izbivanja sa scene, dok uopće nisam svirao, Vincent bi dolazio u New York i ostajao neko vrijeme sa mnom. Uvijek bi me molio da odsviram nešto za njega, da mu pokažem ovo i ono. U to mi se vrijeme baš i nije sviralo pa bih mu samo rekao: “Ma ne, Vincent, nisam ti sad baš za to.” No ni on se nije lako predavao. “Ujače Miles” - uvijek me zvao “ujakom Milesom”, čak i nakon što je ušao u moj bend - “zašto ne zasviraš bar nešto?” Katkad mi je zaista išao na živce tom usranom spikom. Dok je bio kod mene, glazba je bila sveprisutna, stalno bi mi je naturao na nos, a ja sam se sve više veselio njegovim posjetima.
Bilo je pakleno skinuti se sa svih tih droga, no na kraju sam uspio - imao sam snažnu volju kad bih nešto naumio i zadao si da to moram riješiti. To mi je i pomoglo da preživim. Tu sam snagu volje naslijedio od majke i oca. Uzeo sam si malo odmora i pritom doživio puno zabavnih trenutaka - ali i patnje i bolne muke - a sad sam bio spreman da se vratim glazbi, da vidim čega sam se to odrekao. Znao sam da je mjuza još tu negdje, u najmanju sam ruku osjećao da je još u meni i da me nikad nije napustila, no nisam mogao dati ruku u vatru da je baš tako. Vjerovao sam svojoj sposobnosti i volji da krenem dalje. Tijekom tih sušnih godina mnogi su tvrdili da sam u međuvremenu zaboravljen. Neki su me ljudi jednostavno otpisali. No nikad nisam obraćao pažnju na takve svinjarije.
Doista sam vjerovao u sebe, u svoju sposobnost da pokrenem stvari u glazbi. Ništa mi nije bilo nemoguće i nesvladivo, osobito što se tiče glazbe. Znao sam da ponovo mogu uzeti trubu i staviti je u usta, kad god to poželim, jer moja je truba dio mene - isto kao što su to moje oči
ili ruke. Bio sam svjestan toga da će mi trebati vremena za povratak u staru formu kako bih mogao nastaviti od mjesta na kojem sam zapeo u vrijeme kad sam stvarno svirao. Znao sam da sam u međuvremenu izgubio ambažuru i nešto od vještine sviranja, jer je pauza bila poprilično duga. Trebalo je vremena da postignem onaj stupanj umješnosti na kojemu sam bio prije povlačenja iz svijeta glazbe. Ipak, bio sam potpuno spreman kad sam početkom 1980. nazvao Georgea Butlera.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:18 am








Sedamnaesto poglavlje
Odlučio sam se vratiti i ponovo početi svirati, ali nisam imao bend. No za početak imao sam dosta - Ala Fostera na bubnjevima i Petea Coseyja na gitari. AL i ja dugo smo razgovarali o mjuzi koju sam želio svirati. Bila mi je u glavi, no u ovoj sam je fazi ipak morao čuti, bend ju je morao odsvirati kako bih se uvjerio da je stvarna. Znao sam da moram pokušati s nečim drugim i otići korak dalje od onoga što sam posljednje svirao, no također sam bio svjestan toga da se ne mogu vratiti onome otprije - još starijoj mjuzi prije uvođenja struje u bend. Još nisam znao koga da uzmem jer me nije bilo poprilično dugo, nisam ništa slušao pa nisam znao tko se mota uokolo i tko doista ima nekog pojma o sviranju. Sve mi je bilo u magli, no to me nije previše brinulo jer se takvi problemi najčešće riješe sami od sebe. Jedna od prvih stvari koje sam rekao Georgeu Butleru bila je da želim napraviti nekoliko proba i poslušati što mi se to vani nudi.
On je trebao biti moj producent u Columbiji. Prekrižio sam Tea Macera, s njim je bilo gotovo. Rekao sam da ću raditi samo s Georgeom i nijednim drugim, i nitko nije imao ništa protiv. Osim toga, George me uvjerio da mi se neće plesti u ono što ću raditi u studiju - imao je povjerenja u moju glazbenu pronicavost i ukus. Bilo mi je jako drago što ću ponovo ući u studio, dobro sam se osjećao zbog toga. Dogovorili smo snimanje za početak proljeća 1980.
Ugovor iz 1976. još je bio na snazi, no želio sam pregovarati oko novog ugovora - unatoč svemu, Columbia na to nije pristala. Iako smo uglavili datum studijskog snimanja, mnogo je njih bilo skeptično i sumnjalo da ću se tog dana doista i pojaviti. Drugi su me ljudi pokušavali dovući u studio radi ovog ili onog projekta, no nakon nekog vremena ja bih sasvim prestao razgovarati s njima pa su prestali zvati. Ti su ljudi smatrali da moje ime na ugovoru ne znači da ću poštovati njegove odredbe i pojaviti se prema dogovoru. Samo su rekli da jedva čekaju dan ugovorenog snimanja, da vide hoću li se pojaviti u studiju - pa tek kad me vide svojim vlastitim očima, mene od krvi i mesa, tek će onda povjerovati da je to doista i moguće. Georgeu je trebalo gotovo godinu dana da me nagovori na povratak.
Kad sam se napokon odlučio na povratak, George Butler je s Columbijom dogovorio da mi pošalju dar - veliki klavir Yamaha. Jednog dana samo su se nacrtali s klavirom kod mene u Zapadnoj 77. ulici. Bio je to prekrasan instrument na kojemu sam često prebirao melodije dok sam radio na novim pjesmama, no smiješna stvar oko tog klavira bila je činjenica da u svom bendu više nisam rabio akustični klavir. Nisam čak imao ni pijanista u bendu. No bio sam zahvalan na daru i cijenio taj čin, pogotovo zato što je taj klavir bio prekrasan instrument.
U travnju je moj nećak Vincent Wilburn doveo svoje čikaške prijatelje da sviraju sa mnom: Randyja Halla, Roberta Irvinga i Feltona Crewsa. Ostao je do lipnja i nakon što smo se uigrali snimili smo album The Man with the Horn. Vincent je svirao bubnjeve u nekim pjesmama. Dave Liebman rekao mi je za Billa Evansa, saksofonista koji je svirao na tom snimanju i poslije postao član stalne postave mog benda. Dave je bio Billov učitelj - kad mi je rekao da Bili zna svirati, odmah sam pristao da mi ga pošalje. Uvijek sam se uzdao u preporuke glazbenika koje sam cijenio, osobito ako su već svirali sa mnom. Znali su točno što želim i očekujem od ljudi s kojima radim.
Za to smo snimanje dobili i pjevačicu Angelu Bofill, kao prvu zamjenu za Randyja Halla, koji je zajedno s Robertom Irvingom napisao naslovnu pjesmu “The Man with the Hom” i još nekoliko melodija. Ja sam za taj album napisao tri pjesme, posvećene ženama koje sam poznavao: “Aida”, “Ursula” i “Back Seat Betty”, napisanu za Betty Mabry. Osjećaj govori sam
za sebe. Napisao sam i ostale pjesme na ploči. Nakon što su se stvari pokrenule popustio sam i dopustio da se Teo Macero vrati - mislim da je upravo on dovukao Barryja Finnertyja i Sammyja Figuerou; Barry je svirao gitaru a Sammy udaraljke. Ni jedan ni drugi nisu mi bili poznati, nisam znao baš ništa o njima, no čuo sam Sammyja na albumu Chaka Khan - koju sam jednostavno obožavao - i jako mi se svidjelo to što je ondje napravio. Zato ga je Teo i pozvao. Sjećam se kad je Sammy prvi put došao k nama u studio - ušao je i počeo razgovarati sa mnom. Rekao sam mu tek:
“Sviraj, ne pričaj.” Rekao je da mora uštimati bubnjeve. Ponovio sam mu svoje riječi i savjetovao mu da se opusti i svira. Odgovorio je: “Ali, Miles, bubnjevi mi zvuče užasno kad ih ne uštimam, neću ih tako svirati.” Nisam se dao i ponovio mu po ne znam koji put: “Pizdo, bolje ti je da sviraš!” Zasvirao je i dobio posao.
Tehnika mi nije bila na zavidnoj razini jer čitavu vječnost nisam svirao pa sam počeo rabiti wah-wah. Jednog dana netko mi je sakrio wah-wah - mislim da je to bio baš Sammy, jer me uvijek pokušavao odgovoriti i uvjeriti da mogu i bez njega. Na prvu me loptu taj čin raspizdio, no počeo sam svirati bez njega i ubrzo je sve bilo u najboljem redu i krenulo svojim tokom.
Svirka s tom grupom vratila me glazbi, ponovo me dovela u doticaj s mjuzom. Kad sam napustio sviranje, glavom mi se nisu motale melodije, nisam ih uopće čuo jer si nisam dopuštao da razmišljam o glazbi. No nakon određenog vremena u studiju s tim tipovima ponovo sam začuo melodije u sebi, što je bio stvarno dobar osjećaj. Osim toga, bilo mi je jasno da se nisam udaljio od mjuze i uzmaknuo iako trubu nisam zasvirao gotovo pet godina. Još je bila tu, sva ta sranja koja sam učio tijekom silnih godina sviranja - instrument i kako mu pristupiti - sve mi je to još bilo u krvi, kolalo u meni. Jedina stvar na kojoj sam morao poraditi bila je tehnika i vještina sviranja, bilo je nužno da postignem stupanj do kojeg sam već prije došao, morao sam se vratiti u formu.
Nakon što sam odradio snimanje s Vincentom i njegovim prijateljima znao sam da u bend ne mogu uzeti nikoga drugog doli Vincenta, Billa Evansa i Bobbyja Irvinga. Poslušao sam snimljene materijale i shvatio da trebamo nešto drugo, drukčiju vrstu glazbe, ako želimo zgotoviti album. Unatoč svem tom silnom vremenu provedenom u studiju, samo dvije pjesme s tog sessiona ušle su na album. Nije stvar bila u tome da ti drugi dečki nisu bili dobri glazbenici, bili su. Jednostavno, trebao sam nešto drugo kako bih zadovoljio svoja htijenja. Zato sam pozvao Ala Fostera da odsvira bubnjeve na tim pjesmama, a Bill Evans doveo je Marcusa Millera. Zadržao sam Sammyja Figuerou i Barryja Finnertyja, kao i Billa Evansa, pa smo počeli s probama u mojoj kući.
Probe su tekle stvarno glatko i svi su svirali onako kako sam želio, osim Barryja Finnertyja dok smo uvježbavali posljednju pjesmu na albumu. Tom smo prilikom kao i svake večeri imali probu kod mene. Barry je svirao to sranje na gitari koje mi se nije nimalo svidjelo pa sam mu i rekao da ga ne svira, no on je i dalje nastavio po svom, svirajući onako kako mu se prohtjelo. Nakon što je to učinio nekoliko puta zaredom rekao sam mu da ide van i za svoju dušu odsvira sve što mu padne na pamet i po svojim željama, ali da se nakon toga vrati i svira ono što ja želim od njega.
Vidite, Barry je jako dobar muzičar, no usto je i jako samouvjeren i tvrdokoran tip koji ne podnosi kad mu netko govori što mora svirati. Vratio se nakon nekog vremena, počeli smo svirati sve ispočetka i on je ponovio istu stvar pa sam mu rekao da se više ne mora truditi. Otišao sam u kuhinju uzeo bocu Heinekena i izlio mu pivo na glavu. Počeo mi je govoriti nešto o tome da ga je mogla stresti struja jer u rukama ima električnu gitaru. Na to sam mu samo rekao: “Odjebi s takvim sranjima, kad sam ti rekao da ne sviraš taj akord, ništarijo jedna, to
sam i mislio, a ako ipak to moraš svirati, onda ga sviraj vani na ulici, kao što sam ti i rekao.” Nakon tih mojih riječi frajer se naprosto smrznuo, prestravljen do srži. Sutradan smo išli u studio snimati i bio mi je potreban gitarist - na kraju sam uzeo Mikea Sterna. Mislim da ga je u bend doveo saksofonist Bill Evans. Bio je drugi gitarist na albumu The Man with the Horn, a poslije sam ga zadržao u stalnom postavu.
Sviđao mi se način na koji zvučimo kao cjelina, no osjećao sam da udaraljke nisu to što bi trebale biti i da trebamo drugog svirača. Na umu mi je bio Mino Cinelu, perkusionist s Martiniquea, koji je i zauzeo Sammyje-vo mjesto. Mino je nalikovao na neku primadonu - svijetle puti, kovrčave kose, prava curica. No sviđao mi se njegov stil pa sam prihvatio i sve ono što je išlo s njim - odlučio sam da trpim sva ta njegova smiješna sranja. Upoznao sam ga u Mikell’su, jednom njujorškom klubu u koji sam često zalazio. Klub vode Mike i Pat Mikell (Mike je crnac, a Pat je zgodna i prepredena Talijanka; David, brat Jamesa Baldwina, bio je šanker u tom klubu dugi niz godina). Nalazi se na križanju Avenije Columbus i 97. ulice, i ondje ste uvijek mogli poslušati sjajnu mjuzu, posebno vikendima. U Mikell’su mogli ste očekivati svašta što se tiče glazbe. Sjećam se da je jedne večeri - tu noć nisam nastupao - svirao Hugh Masekela, a onda je stigao i Stevie Wonder i zasvirao s njim do ranih jutarnjih sati. Isto je znao raditi i Sly Stone kad je bio u gradu i kad je Hugh nastupao u tom klubu. Minu sam prvi put čuo u svibnju 1981. u Mikell’su - svirao je s grupom Civily Jordon and Folk. Ondje sam prvi put čuo i gitarista Cornelia Dupreea, koji je sa mnom snimio Get Up With It, album posvećen Dukeu Ellingtonu. Svirao je u Mikell’su s grupom po imenu Stuff, vrlo dobrim bendom. U svakom slučaju, kad je Mino došao u grupu, sve je počelo sjedati na svoje mjesto. Sad sam već naslućivao da ćemo na kraju imati “samo takav” bend, kakvog nismo ni sanjali.
Bili Evans, pijanist s kojim sam mnogo svirao, umro je u ljeto 1980. Njegova me smrt zaista dotukla - s vremenom se navukao na drogu i postao narkić, a mislim da je i umro zbog komplikacija povezanih s drogom. Godinu dana prije Billove smrti umro je i Charlie Mingus; koliko je samo mojih prijatelja otišlo na taj način. Katkad mi se čini da nas je samo nekoliko od te stare garde ostalo na ovom svijetu. Pokušavao sam ne misliti na prošle dane - kako biste ostali mladi u srcu, morate zaboraviti na prošlost, bar ja tako vjerujem.
Nisam se sasvim ostavio droge u to vrijeme iako sam znatno smanjio količinu. Najviše sam volio šampanjac, pivo, konjak i kokain, bili su to moji omiljeni načini da se pošteno ušlagiram. Zaista sam uživao u njima. No znao sam da jednog dana više neću moći uživati ni u čemu od toga - doktor mi je rekao da povrh svih mojih boljki i poteškoća imam još jednu brigu na leđima: dijabetes. Alkohol je strogo zabranjen dijabetičarima. Bilo je samo pitanje vremena kad ću morati prekinuti sa svime. Iako sam toga bio duboko svjestan, još nisam bio emotivno spreman napraviti prvi korak i okanim se svih tih navika.
U proljeće 1981. osjećao sam se spremnim da ponovo nastupim u javnosti. Mislio sam da smo za takvo što spremni i ja i moj bend. Zato sam nazvao menadžera Marka Rothbauma i rekao mu da zvrcne Freddieja Taylora, promotora iz Bostona, koji nam je dogovorio nastup u malom klubu u Cambridgeu, lokalu koji se zvao Kix. Pristao sam svirati i na Newport Jazz Festivalu Georgea Weina prvog vikenda u srpnju pa će gaža u Kixu, dogovorena za posljednja četiri dana u lipnju, biti dobra uvertira festivalu i svojevrsno zagrijavanje. Morali smo okupiti i ljude za turneju - imao sam dobru ekipu prije nego što sam se povukao iz posla, tipove kao što su bili Jim Rose i Chris Murphy. Kad ste na cesti, dobra ekipa za turneje gotovo je jednako važna kao i dobar bend jer se ti ljudi brinu za svakodnevna sranja o kojima glazbenici ne razmišljaju - organiziraju i postavljaju sve na svoje mjesto, brinu se da stvari teku glatko tako da glazbenici moraju razmišljati samo o jednom, o tome da dobro sviraju. Jim Rose, koji je
počeo voziti taksi kad sam se povukao iz glazbe, načuo je od jedne crnkinje koju je vozio da ću svirati na Newportu pa je nazvao Marka Rothbauma, koji je sasvim slučajno upravo pokrenuo potragu za njim. Smatrao sam da je Jim bio najbolji menadžer za turneje kojega sam ikad imao. Znao je svratiti nekoliko puta tijekom godina moje odsutnosti, no na kraju smo izgubili doticaj jedan s drugim. Kad se pristao vratiti, čovječe, kakvo je to olakšanje bilo. I Chris Murphy se vratio - i on je u međuvremenu taksirao. Kad sam ugledao te tipove - obojica su bili dugokosi
samo sam ih zagrlio, bilo mi je užasno drago što su se vratili i što ih ponovo vidim.
Kupio sam novi novcati kričavo žuti ferrari 308 GTSI, sportski automobil s pomičnim krovom. Jim Rose i ja vozili smo ga do Bostona, a Chris je vozio kamion s potrebnom opremom. Čim smo Jim i ja krenuli od kuće, uzeli smo malo koke i nakon što smo prešli Most Georgea Washingtona nagazio sam na gas i zapalio kao da me sto vragova goni. Znam da je to Jima prestravilo jer sam zaista pretjerao s brzinom. No pritom sam otkrio da napokon počinjem gubiti interes za kokainom jer sam u Bostonu dao nekome svoju zalihu i odbio kad mi ju je poslije netko ponudio. Tako sam znao da polako dobivam bitku protiv te grozote.
Ostatak benda doletio je u Boston, a ja sam samo želio da me svi vide kako na posao dolazim u velikom stilu, u svom novom ferrariju. Želio sam da znaju kako sam se uistinu vratio iako sam odsjeo odmah preko puta kluba i svake večeri morao samo prijeći cestu da dođem na gažu. Malo šoubiza katkad uopće nije naodmet.
U bendu su svirali Marcus Miller, Mike Stem, Bill Evans, AL Foster i Mino Cinelu. Svi su se sasvim pristojno uklopili. Već prve večeri stvorili su se redovi, no mnogo je njih samo čekalo da vide hoću li se stvarno pojaviti i zasvirati. Nakon što sam se pojavio mjesto je bilo krcato - ljudi su miljeli svud uokolo. Čovječe, plakali su kad bi me vidjeli i nastavili plakati kad bih zasvirao. Bilo je to nevjerojatno. Jedne večeri u publici se našao i jedan sitni crni bogalj - imao je cerebralnu paralizu i sjedio u svojim kolicima. Izgledao je kao da ima trideset pet godina, no mogao je imati i manje ili više, bilo je teško procijeniti. Svirao sam blues, a on je sjedio odmah ispred pozornice. Svirao sam njemu jer sam bio siguran da on uistinu shvaća što je to blues. Na pola svoje solaže pogledao sam frajera u oči i shvatio da plače. Posegnuo je svojom osušenom rukom, sav se tresući, te tom svojom drhtavom rukom dodirnuo moju trubu, kao da je blagoslivlja - kao da mi da je blagoslov, udjeljuje, i trubi i meni. Čovječe, gotovo da sam se izgubio u tom trenutku i na tom mjestu, malo je nedostajalo da se slomim i zaplačem. Želio sam se upoznati s tipom, no kad sam ga izišao potražiti, već su ga odveli. Vidite, bilo mi je svejedno hoću li nekoga upoznati ili neću, posebno ako je bila riječ o muškarcu, no tom sam tipu želio reći koliko mi je ta njegova gesta značila. Ono što je on učinio, kad je posegnuo rukom na taj način, moglo je doći samo iz srca onoga koji razumije. Želio sam mu zahvaliti jer mi je njegov pokret rukom značio jako puno - sviranju sam se vratio nakon brojnih nedaća kroz koje sam prošao i s radošću sam prihvatio ispruženu ruku. Kao da mi je tim pokretom želio reći da je sve u redu i da je moje sviranje lijepo i snažno kao i uvijek dosad. To mi je bilo potrebno, i to upravo u tom trenutku, kako bih mogao nastaviti dalje.
Mislim da smo za ta četiri dana dobili 15.000 dolara po večeri, što je bila pristojna lova za klub s približno 425 mjesta za sjedenje. Održali smo po dva nastupa svake večeri pa je i klub zaradio lijepu svotu novca. Nakon toga otišli smo na Newport Jazz Festival u njujorškom Avery Fisher Hallu. Mnogi su glazbeni kritičari omrznuli ono što smo tada odsvirali - tvrdili su da nisam svirao dovoljno dugo. S druge strane, mnogima se svidjelo pa smo bili kvit. Zaradili smo dobru lovu u Newportu, mislim oko 90.000 dolara za dva nastupa. Oba su bila rasprodana, što nam je svima godilo. U rujnu sam otputovao u Japan, gdje su mi platili 700.000 dolara za osam
nastupa, plus putne troškove, klopu i hotele. Bilo je to doista sjajno putovanje. Svi su jako dobro svirali, a japanski je narod obožavao to što smo radili.
Columbia je u jesen 1981. objavila album The Man with the Horn. Iako se ploča dobro prodavala, glazbenim se kritičarima ta glazba općenito nije svidjela. Tvrdili su da zvučim slabunjavo i nemoćno te da sam “tek sjena onog prijašnjeg sebe”. Bio sam svjestan toga da moram dati vremena svom sviranju, da je potrebno neko vrijeme da se vratim u formu. Osjećao sam da sam svakim danom sviranja sve snažniji i vježbao sam doista svakodnevno. No Columbia je smatrala da se na sceni vjerojatno neću zadržati previše dugo pa je poslala ekipu koja je trebala snimiti sve moje nastupe uživo, protiv čega nisam imao ništa protiv. Znao sam da se neću povući sve dok me zdravlje ne izda. Osjećao sam se mnogo bolje nego prije iako to samo po sebi nije ništa značilo.
Cicely Tyson većinu je ljeta proboravila u mojoj kući, barem onda kad je bila u gradu. Imala je jednu kuću u Malibuu u Kalifomiji, odmah do mora, te drugu kuću u ljetovalištu Gurney’s u Montauku na Long Islandu, na obali oceana. Cicely je u međuvremenu, otkad smo prekinuli, postala velika zvjerka. Snimila je mnogo filmova i zaradila brdo love, vjerojatno je bila slavnija od mene. No i ja sam na određeni način djelovao na nju - hoću reći, naglasak u filmu The Autobiography of Miss Jane Pittman iz 1974. postigla je na temelju kopiranja mog glasa, načina na koji ja govorim - odatle joj i glas u tom filmu. U svakom slučaju, boravila bi kod mene uvijek kad bi se zatekla u gradu.
Na Dan zahvalnosti 1981. Cicely i ja vjenčali smo se u kući Billa Cosbyja u Massachusettsu. Vjenčao nas je Andrew Young. Obredu su prisustvovali Max Roach, Dizzy Gillespie, Dick Gregory i još nekoliko poznatih osoba, među njima i moj menadžer Mark Rothbaum. Bila je to lijepa svečanost, no ako ste vidjeli slike s tog vjenčanja, mogli ste zaključiti da mi je stvarno bilo loše. Lice mi je bilo sivkasto, kao da sam na korak od smrti. I Cicely je toga bila svjesna. Rekao sam joj da se osjećam stvarno grozno, kao da bih mogao umrijeti svake sekunde. Tog sam ljeta uštrcao nešto dopa u nogu i zajebao cijelu stvar. Počeo sam nekoliko puta tjedno odlaziti na terapiju doktoru Phillipu Wilsonu u New York Hospital kad bih bio u New Yorku, ali i doktoru Chinu, kojeg mi je preporučila Cicely. Doktoru Wilsonu išao sam na fizikalnu terapiju, a drugom doktoru radi ljekovitih trava i akupunkture. Još sam pušio tri do četiri kutije cigareta dnevno. Jednog me dana doktor Wilson jednostavno pitao želim li ostati živ. Odgovorio sam mu: “Aha, naravno da želim živjeti.”
Na to mi je ovako rekao: “Dakle, Miles, ako želiš živjeti, moraš prekinuti sa svime, uključujući i pušenje.” Bio je uporan i neprestano mi je ponavljao jedno te isto, no ja sam i dalje nastavljao po svome.
Čak sam završio u krevetu s jednom poznanicom, i to pet dana nakon vjenčanja sa Cicely, jer me Cicely više nije privlačila u seksualnom smislu. Cijenio sam je kao ženu i promatrao kao jako dobru prijateljicu, no bilo mi je potrebno i seksualno pražnjenje, što od nje nisam dobivao. Seks sam zato tražio na drugim mjestima. U siječnju je Cicely otišla u Afriku da snimi neku vrstu filmske kampanje za Ministarstvo vanjskih poslova. Nakon što je otputovala dao sam si oduška i ponovo se počeo opijati. Tada sam već prestao s uzimanjem kokaina, ali sam ga zamijenio pivom u golemim količinama. No tada me udarila kap i paralizirala desnu ruku. Nazvao sam to moždanim udarom iako ga neki drugi nazivaju “sindromom medenog mjeseca” - smatra se da nastupa kad spavate zagrljeni s nekim pa taj pritisak na vašu ruku i šaku zaustavlja cirkulaciju i protok krvi te uništava živce u ruci. Ne znam što se točno dogodilo - znam samo da sam jedne večeri, nakon što je Cicely otišla, posegnuo za cigaretom i u tom su mi se trenutku prsti i šaka zakočili, više ih nisam bio u stanju svinuti. Pomislio sam: “Koji je ovo kurac?!” Mogao sam
zatvoriti šaku, ali je više nisam mogao otvoriti. Usrao sam se od straha. Cicely mi je poslije rekla da je tog trenutka osjetila nešto tamo u Africi i, naravno, telefon je zazvonio - začuo sam njezin glas kako me pita što nije u redu. Odgovorio sam joj da ne mogu micati šakom ni prstima. Rekla mi je da joj to zvuči kao moždani udar i odmah se vratila natrag.
Trebao sam znati da nešto nije u redu jer se zaista nisam osjećao dobro, a već neko vrijeme pišao sam krv. Kad smo se vratili s japanske turneje, zaradio sam upalu pluća i letio cijelu noć i cijeli dan kako bih se na vrijeme vratio u New York radi snimanja televizijske emisije “Saturday Night Live”. Sjećam se da me prije snimanja Marcus Miller pitao: “Što te boli?”, a ja sam mu odgovorio: “Radije me pitaj što me ne boli!” Bilo mi je tako loše da sam morao sjesti, imao sam gadan osjećaj da više neću imati snage ustati. Prešetao sam cijelu emisiju, i dok sam svirao ali i dok nisam svirao - naprosto sam hodao cijelo vrijeme. Svi su vjerojatno mislili da nešto sa mnom nije u redu, da sam poludio ili takvo što, no ja sam samo nastojao ostati pribran, to je bio jedini način da izdržim do kraja i ostanem koliko-toliko normalan. Ukočenost i obamrlost šake i prstiju počeo sam osjećati odmah nakon snimanja te emisije. Možda sam trebao učiniti nešto, ali nisam. Zato sam nakon tog moždanog udara ili što god da je to bilo, nakon liječnikovih upozorenja i Cicelyna prigovaranja da me više neće htjeti ljubiti takvog, s tim odvratnim zadahom cigareta iz usta, odlučio da je dosta i da prekidam sa svime, isto kao što sam onomad prekinuo s heroinom. Svega sam se ostavio doslovno preko noći.
Bila je to 1982., a liječnik mi je usto rekao i da postoji velika opasnost od još jednog moždanog udara ako se u sljedećih šest mjeseci budem ijednom seksao. E to je bilo gadno jer mi se mali dizao sam od sebe - seks je između ostalog služio i za takve trenutke. Ako ne iskoristiš priliku i na licu mjesta ne riješiš tu situaciju, piši kući propalo. Nisam mogao ništa, no Cicely mi je rekla: “Ako baš ne želiš da išta radimo, čekat ću.” I čekala je - šest mjeseci.
Još sam bio slab i nisam mogao svirati. Nisam imao dovoljno snage ni da ravno pišam. Mokraća mi se slijevala niz noge. Doktor Chin dao mi je neke ljekovite biljke i tvrdio da će me one pročistiti u sljedećih pola godine. Počeo sam ih uzimati i iz mene je počelo izlaziti svakojako sranje, sluz i svašta nešto. Doktor Chin također je rekao da će mi se nakon šestomjesečnog uzimanja tih trava probuditi i želja za seksom. U sebi sam pomislio: “Ma sere.” No bio je u pravu jer sam nakon točno šest mjeseci ponovo osjetio želju. U međuvremenu mi je otpalo jako puno kose, što me potpuno zbediralo jer sam uvijek bio ponosan na svoj izgled i pomalo se razmetao njime.
U sljedeća dva do tri mjeseca nakon moždanog udara nisam mogao micati prstima pa sam odlazio tri ili četiri puta tjedno na fizikalnu terapiju u bolnicu New York. Na terapije me vozio Jim Rose. Čovječe, bilo je to nešto najstrašnije što mi se dogodilo u životu jer sam mislio da više nikad neću moći svirati s takvim ukočenim i nepokretnim šakama i prstima. Ako i nisam o tome mislio cijelo vrijeme, moram priznati da su mi se takve jezovite misli katkad prikradale, gmizale i zavlačile mi se u glavu. To mi je bilo strašnije od pomisli na smrt - živjeti u stanju kad mozak zna i hoće, a tijelo ne može svirati ono što mu glava nalaže. Tako sam neko vrijeme uzimao ljekovite trave i odlazio na fizikalnu terapiju, nisam pio ni pušio, jeo sam zdravu domaću hranu, mnogo se odmarao i pio vodu Perrier umjesto piva ili žestice - i u moje se prste počeo vraćati život. Počeo sam ponovo svakodnevno plivati, prije sam to redovito radio, što mi je pomoglo da povećam kapacitet pluća i tjelesnu izdržljivost. Nakon nekog vremena mogao sam osjetiti da mi se snaga vraća u tijelo, da se zaista oporavljam i vraćam u prijašnju formu.
U travnju 1982. ponovo sam okupio bend za europsku turneju koju smo planirali za početak svibnja. Znao sam da izgledam kao smrt na dopustu. Skroz sam se osušio i izgubio većinu kose - virilo je samo nekoliko pramenova. Zalizao sam to malo kose prema natrag i na
kraju stavio i umetke. Većinu sam vremena bio toliko slab da sam morao sjediti i svirati. Bilo je dobrih dana, kad sam se bolje osjećao, ali bilo je i takvih dana da sam želio samo sjesti na avion i vratiti se kući, stvarno mi je bilo loše.
No bend je svirao sve bolje, dečki su bili sve uigraniji. Pokušavao sam nagovoriti Ala Fostera da bubnjeve svira više na funk-toru, no imao sam dojam da me uopće ne sluša. Osim toga, sve je ostalo u bendu išlo kao podmazano i tehnika mi je bila sve bolja, svakim danom sve snažnija. Kad sam se dobro osjećao, hodao bih uzduž i poprijeko po pozornici, svirajući u bežični mikrofon koji je bio zakvačen za trubu. No klavijature sam uvijek svirao sjedeći na stolcu. Iako nisam izgledao nimalo zdravo, zapravo sam se osjećao mnogo krepkije i snažnije, prvi put nakon dugo vremena. Prilično sam izgubio na težini jer sam držao dijetu - jeo sam samo ribu i povrće, hranu koja nije debljala. Zbog toga sam izgledao tako krhko i nejako.
Zdravlje mi nije bilo sjajno, no priče o moždanom udaru uspjeli smo zadržati podalje od novina i ostalih medija. Nitko nije imao pojma o tim problemima, sve dok nekoliko mjeseci poslije nije objavljen intervju koji sam dao Leonardu Featheru, u kojem sam priznao da ništa ne mogu sa svojom šakom. Kad je taj intervju objavljen, već smo završili europsku turneju.
Ispostavilo se da su najveći problem na toj turneji bile Cicely i njezina prijateljica, koje su nas pratile cijelim putem kroz Europu. Čovječe, kakve su to gnjavatorice bile s tim svojim preseravanjima, kao da su primadone: “Daj mi ovo”, “Daj mi ono”, daveći našu ekipu zahtjevima za Perrierom i sličnim svinjarijama. Kupovale su odjeću kao da je sutra ujutro sudnji dan a tome im ovisi život. Ja i ostatak benda - petorica nas - te cijela ekipa tehničara imali smo svaki po dvije torbe, a Cicely i njezina frendica uskoro su zajedno nakupile više od osamnaest torbi. Situacija je stvarno bila apsurdna. Chris i Jim, moja dva glavna čovjeka u tehničkoj ekipi, kao i Mark Allison i Ron Lorman (još dvojica iz ekipe) - morali su se brinuti o svojoj brojnoj opremi, ali i o svoj toj silnoj prtljazi Cicely i njezine frendice. Jim i Chris pobjesnili su što ih se tako pravi budalama. Zarađivao sam 25.000 dolara po jednoj večeri pa sam i Jimu i Chrisu izdašno plaćao to što su morali obavljati. No nije bilo te love koja bi mogla nadoknaditi to kako su se Cicely i njezina frendica ponašali prema njima. Jim i Chris mislili su da ću ih vjerojatno najuriti ako mi se požale na Cicely budući da mi je bila žena. Možda bih to i napravio da su mi što spomenuli, ne znam.
Cicely se jako promijenila otkad je postala poznata glumica i velika zvijezda. Bila je užasno zahtjeva, gnjavila je ljude oko sebe i otežavala im na sve moguće načine, prema mnogima se ponašala kao da su nule, ma pravi davež. Mislim, svjestan sam toga da i mene prati glas neugodnog čovjeka koji se prema ljudima oko sebe ne ponaša baš uvijek lijepo. No ja ne zajebavam ljude okolo samo zato što sam slavan i samo zato što mislim da to mogu raditi. Za razliku od toga, Cicely se počela preseravati nakon što je postala velika faca - sve oko sebe davila je i maltretirala. Prema ljudima iz ekipe na toj europskoj turneji ponašala se kao da su joj sluge.
Stvarno mi je počela ići na živce - kad smo stigli u Rim, Jimu sam rekao da želim odvojenu hotelsku sobu. Tri sam dana ostao u toj drugoj sobi, a Cicely pojma nije imala gdje sam. Nakon što sam u sobi proboravio tri dana trebali smo održati dogovoreni koncert pa sam joj se pridružio u našoj zajedničkoj sobi. Rekao sam joj da mi je bio potreban odmor i da ćemo se vidjeti nakon koncerta.
Još jedan kratki odmor od Cicely imao sam i u Parizu - zamolio sam Jima Rosea da me odvede mojoj staroj djevojci Juliette Greco. Ostali smo jako dobri prijatelji i uvijek bih je rado potražio kad sam bio u Parizu. Još se bavila svojom furkom i bila velika zvijezda u Francuskoj.
Sjeli bismo i razgovarali što sam radio kad nisam svirao, o starim danima i o tome čime se ona bavi. Bilo ju je tako dobro ponovo vidjeti, uvijek je bilo tako s njom.
Počeo sam puno crtati na toj europskoj turneji. Na početku sam tek pomalo črčkao i šaruckao. Cicely mi je ljeto prije bila kupila blokove za crtanje, no nisam ih iskoristio. Na tom putovanju, kad nisam mnogo razmišljao o glazbi i sviranju, glavom su mi se sve više počele vrzmati misli o crtanju i slikanju. Na početku sam bio uvjeren da je riječ o nekoj terapeutskoj fori, o nečemu čime ću skratiti vrijeme sad kad više ne pušim, ne pijem i ne šmrčem. Morao sam se nečim zabaviti, samo da ne počnem ponovo razmišljati o tim stvarima, da mi ne pamet ne padne da bih opet mogao početi s tim.
Nakon povratka glazbi shvatio sam da su se počele događati stvari koje sam već predvidio. Sve više glazbenika okretalo se gitari kao glavnom instrumentu, i to zbog utjecaja pop-glazbe, ali i zato što se većina klinaca danas sve više palila na taj instrument. Osim toga, uz gitaru si mogao pjevati. Glazbenici nove generacije uglavnom su svirali električnu gitaru, bas-gitaru ili električni klavir. Ili su, u suprotnom, samo pjevali ili pisali popularne pjesme. Tim su se smjerom kretali nadareni crni klinci i nitko nije mogao ništa učiniti ili to promijeniti.
Sve je manje crnih glazbenika sviralo džez, a meni je bilo jasno i zašto - džez je postao mjuza za muzeje. Odgovornost za to snosi velik broj glazbenika i kritičara, upravo su oni dopustili da se to dogodi. Nitko ne želi umrijeti prije nego što kucne njegov čas, znate što hoću reći, a pogotovo kad vam je dvadeset jedna - no upravo to se događalo onima koji su odabrali džez. Barem je tako meni izgledalo. Jedini način da se to doista i ne dogodi bio je da ti mladi ljudi ponovo razviju sluh, a ja nekako nisam vidio da se to i događa. Više čak nisam ni odlazio slušati većinu džez-sastava jer su svirali samo jedne te iste glazbene fraze koje su se svirale još tamo od Birda, uvijek jedno te isto, stalno iznova - i možda nešto onoga što je Coltrane donio na scenu i ono što je Ornette svirao svojedobno. Bilo je dosadno slušati takva sranja. Ti su glazbenici postali žrtve kritičara, a većina glazbenih kritičara obične su lijenčine koje ne žele previše naporno raditi kako bi shvatili modemi glazbeni izričaj i jezik. To bi od njih iziskivalo previše rada pa svaki put samo popljuju stvari, valjda im je lakše samo se obrušiti na nešto. Glupavi i bezdušni kritičari uništili su hrpu sjajne mjuze i glazbenika koji jednostavno nisu bili dovoljno snažni i odvažni, koji nisu imali muda da kažu: “Odjebite lijepo svi skupa.”
Iako je džez-scena naoko stagnirala, nekoliko dobrih mladih glazbenika zaista je obećavalo, recimo Lester Bowie i braća Marsalis, Wynton i Branford. Wynton je svirao trubu i svi su govorili da je jedan od najboljih trubača koji se na sceni pojavio nakon dugo vremena. Mislim da je u to vrijeme svirao s bendom Arta Blakeyja. Branford je bio stariji brat, svirao je saksofon, i to također s Artom Blakeyjem. Prvi sam put za njih čuo oko 1981., iz usta nekih glazbenika koje sam poznavao. Ne znam što se dogodilo s Freddiejem Hubbardom, mogao sam dati raku u vatra da će od njega postati izvrstan trubač. Mnogo fenomenalnih trubača već je otišlo sa scene: Lee Morgan ubijen je, Booker Little umro je mlad, isto kao i Clifford Brown, a Woody Shaw dotaknuo je dno ovisnosti prije nego što je mogao biti s pravom prepoznat kao velika faca. No tu su bili i tipovi poput Jona Faddisa i svirača iz Mississippija Olu Dara, za koje sam čuo samo riječi hvale, ali ih nikad nisam čuo kako sviraju. Dizzy je još bio fantastičan, kao i Hugh Masekela, Art Farmer i nekoliko dragih tipova.
Neki od novih trendova u glazbi bili su mi zanimljivi iako sam shvatio da se najzanimljivije stvari događaju u bjelačkoj rock-glazbi. Prilično dobrih stvari bilo je i u fusionu, osobito neke stvari koje je radio bend Weather Report, Stanley Clarke i još nekoliko faca. No vidio sam prostora i za novu vrstu glazbe. Njušio sam da bi neke stvari koje su postigli s rapom mogle biti stvarno interesantne, no to će očito morati pričekati još neko vrijeme. Bio je tu i Prince, kojeg
sam tada čuo prvi put. Njegove su stvari bile nešto najbolje što sam čuo 1982., u vrijeme svoje europske turneje. Eto, naišao sam na nekoga tko je bio različit od dragih i radio drukčiju mjuzu pa sam odlučio pripaziti na ono što radi.
U proljeće 1982. vratili smo se u Sjedinjene Države i onda tijekom ljeta odradili turneju po Americi i Kanadi. Sviranje me vraćalo u stara formu - ponovo sam ulazio u grif tehnike sviranja, moja je truba opet imala stari zvuk i boju. Stvari su se razvijale bolje od očekivanog. Priuštio sam si i kratak odmor pa sam sa Cicely otišao u Limu u Peru, gdje je Cicely bila članica žirija na natjecanju za Miss Universe. Ta tri do četiri dana samo sam plivao i izležavao se oko bazena, odmarao se i jeo fenomenalne morske plodove. Čak sam ponovo počeo nalikovati na samog sebe, jedino ta jebena kosa nije htjela ponovo narasti, što me dovodilo do ludila.
Većinom smo svirali pjesme s albuma We Want Miles, koje smo snimili uživo na toj prvoj turneji 1981. Neke od tih pjesama bile su “Jean-Pierre” (ime je dobila po Francesinom sinu), “My Man’s Gone Now” (iz Porgy and Bess), “Back Seat Betty” i “Fast Track”. Svirali smo i melodiju “Kix”, koja je ime dobila po bostonskom klubu.
Ploča We Want Miles objavljena je potkraj ljeta 1982., a u jesen 1982. bend sam ponovo okupio u studiju na snimanju albuma Star People (mislim da su to posljednja dva albuma koja sam radio s Teom Macerom). Na tom smo sessionu snimili pjesmu “Come and Get It”, koju smo počeli svirati kao uvodnu pjesmu na nastupima uživo. Na taj sam album stavio i pjesmu “Star on Cicely” koju je aranžirao Gil Evans. Naslovna pjesma “Star People” dugačka je blues- melodija i duboko sam uvjeren da sam pogodio solaže koje sam u njoj odsvirao.
Posljednje pjesme za album Star People snimili smo potkraj 1982. i početkom 1983., gitaru je u njima svirao John Scofield pa sam ga na kraju i zadržao u bendu. Barry Finnerty tada je već otišao. John je prvu gažu s nama odradio u New Havenu u Connecticutu, pri kraju godine, i ostao s nama i na nastupu u Felt Forumu u Madison Square Gardenu posljednjeg dana 1982. Tu smo gažu svirali zajedno s Robertom Flack. Sviđalo mi se kako John Scofield svira - rafinirano, s određenom finoćom. Johna mi je preporučio Bill Evans, saksofonist iz benda, kao što mi je skrenuo pozornost i na Mikea Sterna. Smatrao sam da dvojica gitarista različitih stilova mogu stvoriti napetost koja u glazbi može biti i te kako dobrodošla. Zaključio sam da bi Mike od Johna mogao štošta naučiti o umjerenosti stila. U pjesmi “It Gets Better” na albumu Star People John je bio glavni solist, a Mike je svirao u pozadini. I to je bila blues-pjesma. Sada sam sa Johnom Scofieldom u bendu počeo svirati više bluesa jer je Mike ipak bio više okrenut rocku. Blues je bio Johnova furka, uz primjesu dobrog džeza pa sam se uz njega lako mogao prebaciti na blues, bio je to dobar osjećaj.
John je došao u bend, a Marcus Miller napustio ga je - to me jako povrijedilo jer je Marcus bio najbolji basist kojeg sam imao nakon dugo vremena. Osim toga, bio je jako zabavan kurvin sin koji nas je sve opuštao. Bio je jednostavno toliko drag tip da ste ga uvijek rado imali u svojoj blizini, a usto i vrlo zreo i stvarno zaljubljen u glazbu. Taj je govnar znao svirati četiri ili pet instrumenata - gitaru, bas, saksofon i još nekoliko njih. Bio je jako tražen, slovio je kao jedan od najboljih studijskih glazbenika u Sjedinjenim Državama i svi ga su željeli ugrabiti za svoje albume. Također se puno bavio produciranjem i pisanjem pa sam bio svjestan da mu moj bend ne može donijeti toliko love koliko je on zaista mogao zaraditi. (Nešto poslije ipak će se vratiti.)
Marcus je preporučio tipa po imenu Tom Barney, koji je u bendu ostao mjesec do dva i svirao na jednom sessionu za ploču Star People. Nakon njega uzeo sam Darryla Jonesa iz Chicaga, na preporuku svog nećaka Vincenta. Darryl je tada imao tek devetnaest godina. Doputovao je u New York u svibnju 1983. i došao k meni u kuću. Rekao sam da ćemo malo pokušati zasvirati, no ako mi se ne svidi to što budem čuo, to ipak neće značiti da ne zna svirati.
Pustio sam jednu od naših ploča i rekao mu da svira po melodiji koju čuje. Onda sam pustio blues i zamolio ga da i to pokuša odsvirati. Nakon toga sam ga pitao zna li svirati blues iz B, na što je on počeo nešto svirati, ali jako malo, i odmah prestao. Ponovo sam mu postavio pitanje: “Znaš li svirati blues iz B?” Počeo je svirati nešto sporije nego prije. Zamolio sam ga da pokuša svirati još sporije, i zaista je još malo usporio. Otišao sam s Vincetom u svoju spavaću sobu i rekao mu da taj mali seronja zaista zna svirati, neka mu kaže da je dobio gažu. Vincent je izišao i rekao to Darrylu, no ovaj je to želio čuti i iz mojih usta. Onda sam izišao i ja, bubnuo ga u rame i rekao mu da je prošao.
U to sam vrijeme napravio još neke promjene pa sam tako promijenio i menadžere. Najurio sam Marka Rothbauma nakon jednog okršaja i na Cicelynu preporuku uzeo Židove iz Philadephije, braću Blank - Lestera, Jerryja i Lesterova sina Boba, koji je također radio s njima. Ipak, volio sam ružiti uokolo s Markom Rothbaumom. Jednom je mene i Cicely odveo u Las Vegas 1982. i upoznao me s Williejem Nelsonom i njegovom ženom Connie. Mark je vodio Williejeve poslove, a radio je i za Emmylou Harris, Krisa Kristoffersona i neke druge velike face. U Las Vegasu bilo nam je sjajno. Jako sam se zbližio s Williejem Nelsonom. Stajao je objema nogama na zemlji i stvarno je bio kuler prema meni. Uvijek mi se sviđao njegov stil pjevanja. Nakon tog našeg prvog susreta, Willie je došao na moj nastup u klub Red Rocks u Denveru, država Kolorado. Još je u nekoliko navrata poslije toga svraćao na moje gaže.
U proljeće 1983. bend je ponovo zapalio za Europu. Chris Murphy napustio nas je u Torinu u Italiji - više nije mogao očima vidjeti Cicely ni podnositi njezino ponašanje. Sada su Blankovi vodili posao, pokušah su uštedjeti baš na svemu, škrtarili na sve moguće načine i šparali svaki cent. No turneja je imala svoju cijenu ako se željelo da sve ide kao podmazano, a oni su lovu imali u svojim rukama i njome raspolagali po svom nahođenju. Tada sam počeo uviđati da sam grdno pogriješio kad sam ih uzeo. Ispostavilo se da su Blankovi strava i užas od menadžera jer nisu uspjeli pohvatati konce i dogovorili su samo nekoliko nastupa. Mislim da smo tijekom cijele 1983. u Europi odsvirali tek nekoliko gaža, uključujući i japansku turneju u svibnju, to je bilo sve što smo uspjeli odraditi. Eto koliko su ti tipovi bili nesposobni.
U ovom razdoblju svog života Cicely i ja živjeli smo na broju 315 Zapadne 70. ulice dok je moja kuća u Zapadnoj 77. ulici bila u rasulu. Ondje smo živjeli sve dok se nismo preselili u Kalifomiju, u Malibu, gdje je Cicely imala kuću na plaži. Utukao sam prilično love na renoviranje kuće u 77. ulici, tako da sve bude uređeno kako je Cicely željela. No ironično, na kraju sam ipak morao prodati kuću pod pritiskom braće Blank - prisilili su me na taj potez jer sam im dugovao lovu. Iskreno, mislim da je Cicely stajala iza devastacije moje kuće jer je jedino tako mogla ondje krenuti ispočetka - da ne mora misliti o silnim ženama koje su kroz kuću prošle prije nje. Kad sam vidio u kakvom je stanju kuća, sve razrušeno i okrenuto naglavce, neko vrijeme nisam mogao doći k sebi, koliko me to dotuklo.
No barem je mjuza koju smo svirali djelovala dobro na mene. Dečki iz benda svirali su nevjerojatno i bilo mi je strašno ugodno u njihovu društvu. Iskrsnuo je samo jedan problem: svi su odreda čitali kritike koje su tvrdile da to što sviramo nije ono pravo. Sve su to bili mladi glazbenici, pokušavali su stvoriti reputaciju i mislili su da sviraju s nekim koga će svi uokolo obožavati. Očekivali su da glazbeni kritičari pjevaju hvalospjeve o glazbi koju smo svirali. No kritičari nisu nalazili riječi hvale, što je dečke poprilično uzdrmalo. Morao sam ih spustiti na zemlju i objasniti što kritičari doista misle meni - bar neki od njih.
Rekao sam im da su takozvani kritičari istu stvar napravili i Birdu kad je počeo svirati svoju fantastičnu mjuzu te da su isto tako kritizirali i Tranea i Phillyja Joea dok su svirali u mom bendu. Nisam ih slušao onda pa ih sasvim sigurno ne namjeravam slušati ni sada. Nakon toga
sam s dečkima u bendu postao još bliži, a oni su na posljetku prestali obraćati pažnju na piskaranje kritičara.
S bendom sam bio u stanju komunicirati samo pogledom. Taj im je pogled govorio da promijene pristup i počnu svirati drukčije nego prije pa je ubrzo glazba doista počela nalikovati na nešto. Slušao sam što svaki od njih svira. Neprestano sam slušao i ako je bilo što odskakalo i otišlo u stranu, istog bih trena to čuo i pokušavao to ispraviti, dok smo još svi u tome. Upravo to i radim kad okrenem leđa publici - ne mogu se zamarati pričanjem i preseravanjem s publikom dok sviram jer im glazba govori sama za sebe kad sve ide kao po loju. Ako je publika kulerska i ako doista sluša ono što im se svira, onda je i svjesna toga da je mjuza prava i da je vrijedi doživjeti. Kad se to poklopi, jednostavno pustite da stvari same teku i uživate u prizoru pred sobom.
Od svih dečki u svom novom bendu najbliži sam bio s Alom Fosterom jer je on bio najdulje sa mnom. Bio je odista produhovljen tip s kojim ste se izvrsno osjećali. Upravo mi je AL bio veza s glazbenom scenom za vrijeme izbivanja. Razgovarali smo gotovo svaki dan tijekom tih nekoliko godina. Imao sam potpuno povjerenje u njega, neograničeno sam mu vjerovao. Teško se mogu opustiti s ljudima koje ne poznajem dobro, a ne mogu im sasvim vjerovati ni kad se malo bolje upoznamo. Možda to ima neke veze s krajem iz kojeg dolazim. Ljudi oko East St. Louisa ne prihvaćaju nikoga samo tako. Ako se smiju i razgovaraju s vama, to je samo krinka ispod koje vas odmjeravaju i provjeravaju. Mislim da u svemu tome bitnu ulogu igra seoski mentalitet. Ljudi sa sela skeptični su prema strancima, ne vjeruju im, a i ja sam takav bez obzira na to koliko sam se u međuvremenu promijenio i kultivirao. Većinu svog života glazbenici iz mojih bendova bili su mi ujedno i najbolji frendovi, a isto je bilo i s dečkima u tom bendu. Sviđali su mi se Bill Evans i Darryl Jones (i Marcus Miller prije nego što je otišao). Bio mi je drag i John Scofield te Mike Stem, iako sam ga morao pustiti. Svi smo bili jako bliski - zajedno protiv riječi kritike.
Album We Want Miles osvojio je Grammy za 1982. (dodijeljen nam je 1983.), a čitatelji časopisa Jazz Forum proglasili su me džezistom godine. Svirali smo u Japanu i na nekim američkim i kanadskim festivalima, a potkraj ljeta i početkom jeseni 1983. počeli smo slagati pjesme za ploču Decoy, od kojih su neke snimljene na svirkama uživo. Kad smo počeli snimati u studiju, doveo sam još dva glazbenika: Branford Marsalis svirao je sopran-saksofon, a Robert Irving (koji je prvi put sa mnom surađivao na albumu The Man with the Horn) bio je na sintesajzeru, instrumentu koji sam želio u bendu. Gil Evans napravio je neke aranžmane. Želio sam da Branford postane stalni član benda, no nije mogao prihvatiti moju ponudu jer je imao dogovor sa svojim bratom Wyntonom i svirao s njim. Branforda sam čuo kad smo zajedno svirali na gaži u St. Louisu. Mislim da je nastupao s Herbiejem Hancockom, Wyntonom, Tonyjem Williamsom i Ronom Carterom, okupljenima u sastav koji su nazvali Reunion band. Svidjelo mi se njegovo sviranje pa sam ga zamolio da zajedno odradimo nekoliko studijskih snimanja.
U jesen 1983. bend sam poveo u Europu, gdje smo imali dogovoreno nekoliko nastupa. Ta je turneja bila nešto posebno jer je publika bila oduševljena što me vidi i zaista je uživala u mjuzi. Pogotovo se sjećam nastupa u Varšavi u Poljskoj. Nismo morali proći čak ni carinske formalnosti - samo su nas pustili preko granice. Svi su nosili bedževe “Želimo Milesa”50. Jurij Andropov, vođa Sovjetskog Saveza, poslao je svoju osobnu limuzinu (ili neku vrlo sličnu njoj) da me vozika po Varšavi, kamo god da sam poželio ići. Rekli su mi da je moj veliki obožavatelj

50 engl. We Want Miles

i da me smatra jednim od najvećih glazbenika svih vremena. Također su mi rekli da bi želio doći na koncert, ali da je previše bolestan i slab. Poslao mi je svoje pozdrave i poželio svu sreću na koncertu, izrazivši žaljenje što ne može doći i poslušati svirku. Smjestili su me u najbolji varšavski hotel i prema meni se odnosili kao prema kralju. Kad sam završio koncert, ljudi su u publici samo stajali i smiješili se, te mi na kraju jednoglasno poželjeli da poživim još stotinu godina. Čovječe, bio je to koncert za pamćenje!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:18 am




Osamnaesto poglavlje
Kad sam se vratio u Sjedinjene Države, Cicely i ljudi iz Columbije organizirali su mi u studenome 1983. proslavu u Radio City Music Hallu, pod naslovom “Miles Ahead: A Tribute to an American Music Legend”, u koprodukciji s Udruženjem za crnačku glazbu. Domaćin je bio Bill Cosby, a nastupili su i brojni glazbenici: Herbie Hancock, J. J. Johnson, Ron Carter, George Benson, Jackie McLean, Tony Williams, Philly Joe Jones i hrpa drugih. Okupili su čak i All-star bend pod ravnanjem Quincyja Jonesa - Slide Hampton aranžirao je nekoliko aranžmana Gila Evansa s albuma Porgy and Bess i Sketches of Spain. Dekan Sveučilišta Fisk uručio mi je počasni doktorat iz glazbe.
Sve je sjelo na svoje mjesto i doista sam uživao u proslavi. Onda su od mene tražili govor, no jedino čemu sam se mogao dosjetiti bilo je “Hvala” pa sam jedino to i rekao. Mislim da je takav stav raspizdio neke od prisutnih jer su pomislili da sam nezahvalan, a zaista to nisam bio. Nisam mogao držati dugačke govore jer to jednostavno nisam bio ja. Rekao sam ono što sam doista i mislio, i to iz dubine svog srca. Prije nego što su me tražili da govorim, odsvirao sam polusatni set sa svojim bendom. Željeli su da sviram s dečkima iz stare ekipe, no na to nisam mogao pristati jer nisam vjerovao u osvrtanja i povratke. Bila je to prekrasna noć, bio sam neizmjerno sretan što su mi na taj način iskazali golemu čast. No odmah nakon te proslave ponovo mi je postalo loše, morao sam odmah natrag u bolnicu, na još jednu operaciju kuka. Tom sam prilikom zaradio i upalu pluća. Posljedica svega bilo je šest mjeseci oporavka i izbivanja sa scene.
Kad sam se vratio u formu, počeli smo s uobičajenim koncertima i svirkama, a Decoy je osvojio Grammyja za najbolji album. AL Foster na neko je vrijeme napustio bend jer nije želio svirati bubnjeve onako kako sam to od njega zahtijevao. Nikad mu se nije sviđala rock-furka. Molio sam ga i preklinjao da svira onaj funky backbeat, ali on to jednostavno nije želio pa sam na bubnjeve stavio svog nećaka Vincenta Wilbuma, koji se u tome snalazio kao riba u vodi. Nisam mogao podnijeti što AL odlazi, jer smo nas dvojica stvarno bili jako bliski, no glazba ipak dolazi prije svega. AL i Vincent naizmjence su 1985. svirali na mom sljedećem albumu You’re Under Arrest. Vincent se stalnoj postavi benda pridružio 1985. (mislim negdje u ožujku), odmah nakon što je AL zauvijek otišao, a s nama je ostao sljedeće dvije godine.
U studenome 1984. osvojio sam Sonning Music Award za životno djelo i postignuća u glazbi. Nagrada mi je dodijeljena u Danskoj, a bio sam prvi džez-glazbenik i prvi crnac uopće koji je dobio tu nagradu. Obično se dodjeljivala klasičarima - prije mene osvojili su je Leonard Bernstein, Aaron Copland i Isaac Stem. Bio sam strašno sretan i počašćen što mi je udijeljena ta čast. Željeli su da snimim ploču s najboljim danskim glazbenicima pa sam se u veljači 1985. vratio da je snimimo, a za tu su prigodu Danci okupili i veliki orkestar. Glazbu je napisao danski skladatelj Palle Mikkelborg. Bila je to mješavina orkestralne i elektroničke glazbe na sintesajzerima. Sa sobom sam poveo i Vincenta kako bi na bubnjevima dobio točno određeni zvuk. Na tom je albumu svirao i on. John McLaughlin bio je na gitari, a Marilyn Mazur na udaraljkama. Columbia ga je trebala objaviti, no za njih sam sad bio otpadnik pa sam morao tražiti dotaciju od Nacionalne zaklade za umjetnost kako bih mogao završiti abum koji je trebao nositi ime Aura.Bio je to početak kraja mog odnosa s Columbijom. Taj album označio je prekretnicu, ali i način na koji se prema meni ponašao George Butler, a jedan od uzroka bio je i Wynton Marsalis. Wynton mi je bio stvarno drag kad smo se upoznali. Još je to zgodan mladić, samo je
malo zbrkan. Znao sam da fenomenalno svira klasičnu glazbu i sjajno tehnicira na trubi, fantastično je svladao tehničke vještine. No da biste postali stvarno dobar džez-muzičar, morate u sebi imati više od toga, morate osjećati glazbu i shvaćati život, što možete razviti tek na temelju stvarnog života i vlastitog iskustva. Smatrao sam da mu je nedostajalo upravo to da postane potpuni glazbenik. No nikad nisam bio ljubomoran na njega ili nešto slično. Ma sranje, čovječe, bio je tako mlad da mi je mogao biti sin, želio sam mu samo sve najbolje.
Kako je postajao slavniji, tako je počeo iznositi svakakve stvari - pričati prljave, nepristojne pojedinosti - o meni, takve gadosti koje nikad ne bih uputio nekom glazbeniku koji je utjecao na mene i kojega istinski cijenim. Prepirao sam se s mnogim glazbenicima koje nisam podnosio i javno istupao protiv njih, ali nikad nisam stao protiv nekoga tko je na mene utjecao na takav način kao što sam ja djelovao na Wyntonov stil sviranja. Isprva me iznenadilo kad mi je u medijima počeo zadavati udarce, a onda sam poludio.
George Butler bio je i moj i njegov producent pa sam počeo osjećati da je više zaokupljen Wyntonovom mjuzom nego mojom. Georgeu se sviđalo to klasično sranje pa je gurao Wyntona da što više snima na tu foru. Wyntonu se pružala mogućnost da puno svira jer je izvodio klasičnu glazbu i već je sve osvojio sve moguće nagrade, i u klasičnim i u džez- kategorijama. Mnogi su mislili da sam zbog toga ljubomoran na Wyntona. Nisam bio ljubomoran, jednostavno nisam smatrao da svira baš tako dobro koliko se pričalo.
Mediji su Wyntona pokušavali prikazati u boljem svjetlu u odnosu od mene. Uspoređivali su me s njim, ali nikad s nekim bijelim trubačem kao što je primjerice Chuck Mangione. Isto kao što uspoređuju Richarda Pryora, Eddieja Murphyja i Billa Cosbyja međusobno. Ne uspoređuju ih s glumcima kao što je recimo Robin Williams ili s nekim drugim bijelcem. Kad je Bill Cosby prvi put osvojio sve one silne nagrade za svoju televizijsku seriju, mogli ste čuti muhu u letu na cememoniji dodjele nagrada jer su ga odbile gotovo sve druge televizijske kuće. Sjećam se tog trenutka jer smo i Cicely i ja bili ondje. Bijelci žele vidjeti kako crnci pužu uokolo i glume ponizne i servilne čiča Tome. Ili ih žele vidjeti kako bjesne i bacaju drvlje i kamenje jedni na druge, što se događalo između Wyntona i mene.
Dakle, bijelci su uzdizali u nebesa Wyntona i veličali njegovu klasičnu glazbu, u čemu nije bilo ničeg lošeg. No onda bi se okrenuli oko sebe i davali mu u domeni džeza prednost u odnosu na Dizzyja i mene, pri čemu je on dobrano bio svjestan toga da se ne može mjeriti sa svim onim što smo Dizzy i ja napravili, i što ćemo još napraviti u budućnosti. Najgore u svemu tome bilo je to što je Wynton slušao sve te bjelačke govnarije i povjerovao u njih. Ako nastavi tako, potpuno će ga sjebati. Natjerali su ga čak da popljuje i vlastitog brata zbog toga što ovaj svira mjuzu koju želi svirati. Dakle, mora vam biti potpuno jasno da su to mutna posla jer Branford stvarno zna svirati.
Nagovorili su Wyntona da počne svirati neku staru, odumrlu europsku mjuzu. Zašto ne svira nešto od američkih crnih kompozitora, stavi njih u prvi plan? Ako diskografske kuće stvarno žele da im crnci sviraju klasične stvari, zašto onda ne odaberu crne klasične skladatelje ili čak i bijele klasičare, umjesto što se drže tog zastarjelog sranja? Ne kažem da ta glazba nije dobra, no toliko se puta izvodila, a opet je uvijek iznova forsiraju. Wynton svira to njihovo odavno ocvalo sranje, stvari koje svatko može odsvirati. Sve što moraš učiniti jest vježbati, vježbati i vježbati, do iznemoglosti. Rekao sam mu da ne želim pognuti leđa i svirati tu mjuzu, da bi oni trebali biti sretni i zadovoljni što netko tako talentiran kao on pristaje svirati to ubibože zamorno sranje.
Wynton je trebao nešto naučiti iz njihovih postupaka prema meni i svim onim tipovima koji su bili prije njega - pokušavaju te srediti i tobom obrisati pod ako fulaš samo jednu jedinu
jebenu notu. Odustao je od vlastitog puta u muzici i pristao da svira njihove svinjarije, a i vrijeme mu istječe jer još mora puno toga naučiti o improvizaciji. Zaista ne shvaćam zašto se našoj glazbi ne može izraziti dužno poštovanje kao europskoj klasičnoj glazbi. Beethoven je mrtav sve ove godine, a još se govori o njemu, proučavaju ga i sviraju njegovu glazbu. Zašto ne govore o Birdu, Traneu, Monku, Dukeu, Countu, Fletcheru Hendersonu ili Louisu Armstrongu kao što govore o Beethovenu? Sranje, pa njihova je mjuza klasična. Sad smo svi Amerikanci, i prije ili poslije bijelci će se morati pomiriti i s time i sa svim onim fantastičnim stvarima koje su crnci napravili u ovoj zemlji.
Bijelci također moraju prihvatiti da mi stvari radimo ponešto drukčije. Naša glazba nije ista petkom i subotom navečer. Ni naša hrana nije ista. Većina crnaca ne sjedi tamo gore i sluša Billyja Grahama51 i sve one jadne propovjednike koji zvuči navlas isto kao Ronald Reagan. Mi se ne zamaramo takvim sranjima, baš kao ni Wynton, duboko u sebi. No natjerali su ga da povjeruje kako je to i njegova spika, da je to jako moderno i cool. Stvar je u tome da nije, barem meni to nije baš neka fora.
Potkraj 1984. i početkom 1985. snimio sam album You’re Under Arrest. Bila je to posljednja ploča koju sam službeno napravio za Columbiju. Tog je puta Bob Berg zamijenio Billa Evansa na saksofonu, Steve Thornton uskočio je na mjesto Mine Cinelua, a moj nećak Vincent Wilburn svirao je bubnjeve na snimanju umjesto Ala Fostera. I pjevač Sting gostovao je na tom albumu jer je Darryl Jones već snimao s njim pa me zamolio može li ga dovesti, protiv čega nisam imao ništa protiv. Sting je na albumu glumio francuskog policajca i dao mu svoj glas. Stvarno je ugodan tip iako tada nisam imao pojma da pokušava dovući Darryla u svoj bend na mjesto basista.
Koncept ploče You’re Under Arrest proizišao je iz problema koje crnci imaju s policajcima, gdje god da se nađu. Policija me uvijek zajebavala i imala na piku dok bih se recimo vozio Kalifornijom. Nije im se svidjelo kad bi me vidjeli kako se vozikam uokolo u žutom ferrariju od
60.000 dolara, što sam radio upravo u vrijeme dok sam snimao tu ploču.
Osim toga, nisu mogli podnijeti što ja, cm takav kakav jesam, živim u kući koja se nalazila na samoj plaži u Malibuu. I tako se stvorio koncept albuma You’re Under Arrest - ugrožen si samo zato što si dio ulične scene, ugrožen si politički. Izvrgnut si prijetećoj grozoti nuklearnog holokausta - a povrh svega ugrožen si u duhovnom smislu. Nuklearna prijetnja stvarno je zajebana stvar u ovim našim vremenima, to i zagađenje gdje god da se okreneš. Zagađena jezera, oceani, rijeke; zagađeno tlo, drveće, ribe, sve čega se možeš sjetiti.
Hoću reći, razjebali su sve iz temelja jer su tako prokleto pohlepni. Govorim o bijelcima koji sve to čine, a rade ta sranja po cijeloj kugli zemaljskoj. Razjebavaju ozonski omotač, prijete svakome da će ispustiti svoje bombe, neprestano pokušavaju čistiti tuđa govna i šalju vojske kad ljudi ne žele odustati od svoga. Sramota jedna, kukavno je i bijedno, ali i opasno to što rade, što su radili svih ovih godina, jadno je zajebavati se tako sa svima. Zato u pjesmi “Then There Were None” sintesajzer stvara zvukove slične vjetru koji svom silinom zavija i urliče, čime smo htjeli dočarati nuklearnu eksploziju. Nakon sintesajzera čujete osamljeni zvuk moje trube koja predstavlja bolni plač malog djeteta ili tužno naricanje osobe koja je preživjela eksploziju bombe. Zbog toga se čuju i zvona, dočarana otegnutim, žalobnim zvukom. Ta zvona

51 Evangelički svećenik Billy Graham, znan i kao “Američki pastor”, jedan je od najutjecajnijih kršćana, poznat po vatrenim propovijedima pred golemim masama, po medijskim istupima i povezanosti s politikom, (op. prev.)

žale za mrtvima, oplakuju ih. Ubacio sam i odbrojavanje: “5, 4, 3, 2...”, a onda, na kraju ploče, čujete moj glas: “Ron, mislio sam da pritisneš onaj drugi gumb.”
Ploča You 're Under Arrest prošla je stvarno dobro - u samo nekoliko tjedana prodano je više od 100.000 primjeraka. No situacija s Columbijom nimalo mi se nije sviđala. Kad mi se pružila prilika da se prebacim u Warner Bros. Records, rekao sam svom novom menadžeru Davidu Franklinu da to i napravimo. David je bio Cicelyn menadžer, ona mi ga je i preporučila. Već sam odlučio da mi poslove vodi crnac. No David je zajebao s pregovorima - previše je popustio Warneru, recimo pristao je da im ustupi prava na sve moje albume. Dali su nam hrpu love da prijeđemo u Warner Bros., u igri je bilo sedam znamenki, samo da potpišemo. No nimalo mi se nije svidjela ideja da odustanem od svojih prava u korist diskografske kuće. Zbog toga na novim albumima nećete vidjeti moje pjesme - Warner Bros. ima pravo na korištenje tih melodija, ne ja. Dakle, dok ne ispregovaramo i prebrodimo tu zapreku, na mojim albumima uvijek ćete viđati samo tuđe stvari.
Od 1984. do 1986. odrađivao sam uobičajene turneje diljem svijeta. Ništa se novoga nije događalo, po ne znam koji put svirali smo po mjestima koja sam vidio već toliko puta pa mi ta putovanja nisu donosila nikakve nove spoznaje, sve je to bilo već viđeno. Nestalo je uzbuđenja. Sve je postalo rutina pa me samo glazba još mogla držati da nastavim dalje. Ako je mjuza dobra, onda je puno bolje i lakše izići nakraj sa svime oko sebe. Ako mjuza ne štima, e onda to malo komplicira i otežava stvari jer dugotrajna turneja može i te kako postati zamorna i dosadna. No ja sam naviknut i na to. Zapravo, otkad me privuklo slikarstvo, mnogo sam vremena na tim putovanjima znao utrošiti na posjete muzejima, atelijerima slikara i kipara, a često sam i kupovao umjetnine. Bilo mi je to nešto novo i jednostavno sam uživao u tome, jer sam si mogao priuštiti da kupujem umjetničke predmete po svijetu. Stvaram prilično dobru međunarodnu kolekciju umjetnina koje držim i u svojoj kući u Malibuu i u njujorškom stanu.
Sve više me zaokuplja crtanje i slikanje - kad sam kod kuće, time se bavim čak nekoliko sati na dan. Ali i kad sam na putu. Slikanje djeluje umirujuće na mene, a posebno uživam gledajući kako se nešto rađa iz moje mašte. To smatram nekom vrstom terapije, mozak mi je zaokupljen nečim pozitivnim dok nisam u svojoj glazbi. Postao sam opsjednut slikanjem, isto kao što me začarala glazba i sve drugo do čega mi je stalo. Recimo, volim dobre filmove pa ih pokušavam gledati što više.
Ne . čitam mnogo, nikad i nisam, nikako da nađem vremena za knjige. No čitam sve časopise kojih se uspijem dokopati, isto kao i dnevne novine. Iz njih crpim strašno puno informacija. Osim toga, volim gledati CNN - televizijske vijesti pratim od jutra do sutra. No ono što pročitam uzimam sa zadrškom - jednostavno nikad nisam vjerovao većini autora jer ih je priličan broj neiskrenih i nečasnih, osobito novinara. Čovječe, izmislit će bilo što, samo da dobiju dobru priču. Mislim da se moje nepovjerenje prema piscima razvilo zbog loših iskustava s novinarima na koje sam u prošlosti znao naletjeti, posebno s onima koji su pisali sve one silne laži o meni. Većinom su to bili bijelci. No volim pjesnike i neke romanopisce. Uvijek sam volio poeziju, osobito onu crnih pjesnika 1960-ih, kao što su Last Poets, LeRoi Jones, Amiri Baraka - jer je ono o čemu su ti pjesnici govorili i pisali prava pravcata istina, iako znam puno njih - što crnaca što bijelaca - koji nisu željeli priznati da u tome ima istine, ni onda ni danas. No bila je to cijela cjelcata istina, i svi koji su bar malo upućeni u događaje u ovoj zemlji i koji su svjesni istine, i te kako dobro znaju da je ono što su ti pjesnici pisali bila nepatvorena istina.
Sjećam se da smo jednom putovali na gostovanje u Japan - mislim da je to bilo 1985. - i meni je pozlilo na putu, baš u Anchorageu na Aljasci, jer sam se prejeo slatkiša koje nisam smio jesti dok smo bili u Francuskoj. Lud sam kad su u pitanju dobri kolači i slastice, a Francuzi su,
koliko je meni poznato, u tome zaista najbolji. Upravo smo bili odsvirali koncert u Francuskoj i poletjeli za Japan, a ja sam u avion donio brda slatkiša. Dijabetičar sam i dobrano znam da to nikako ne bih smio raditi, no katkad si zaista ne mogu pomoći jer sam prilično opsesivan tip. Nakratko smo se zaustavili u Anchorageu i u tom sam trenutku već upadao u šećerni ili inzulinski šok. Simptomi su bezvoljnost, slabost i drijemež kao kod narkomana. Jim Rose odfurao me u bolnicu jer je i te kako bio svjestan mog zdravstvenog stanja i motrio me kao kobac. Ljudi iz Japan Airlinesa nisu me htjeli pustiti natrag u avion dok ne dođem k sebi.
Bilo je to jezivo iskustvo pa sam poslije toga počeo uzimati šuteve inzulina svaki dan. Zbog toga sam imao i dosta problema s imigracijskim službenicima u nekim državama jer su mislili da su moje inzulinske šprice pribor za uštrcavanje heroina ili drugih narkotika. Jednom sam potpuno ispalio od bijesa na aerodromu u Rimu u Italiji, kad su me carinski službenici maltretirali zbog šprica i lijekova koje moram uzimati zbog zdravstvenih tegoba. Počeo sam psovati na sav glas. Dijabetes je vrlo ozbiljna bolest koja vas može ubiti pa sam morao jako paziti što jedem. Što ste stariji, bolest poprima ozbiljnije razmjere - gušterača počinje odlaziti kvragu, možete dobiti čak i rak. Prekida vam se cirkulacija u rukama, nogama i prstima, a ja ionako imam jako lošu cirkulaciju, osobito u nogama, koje su tanje od najtanjih štapića koje možete zamisliti. Sjećam se svojih pohoda po bolnicama - liječnici bi pokušavali izvući nešto krvi iz mojih ruku i nogu. Nisu uspijevali naći nijednu jedinu venu, prije svega zato što sam dugo bio narkić pa su vene dosta propale, a i zato što su mi noge i ruke strašno mršave. Bockali bi me po cijelom tijelu pokušavajući pronaći venu. Jednog je dana Jim Rose rekao: “Pokušajte na stopalu i ako uspijete, izvadite mu krv tako.” Pokušali su i otad me stalno bodu u stopala i na taj mi način vade krv.
Čovječe, posvuda po tijelu imam ožiljke, osim po licu. Faca mi je u prilično dobrom stanju. Sranje, često bih se pogledao u ogledalo i rekao sam sebi: “Miles, ti si baš zgodan kučkin sin!” Ozbiljno, faca mi je skroz pristojna a nikad nisam radio ništa na njoj, nikakve operacije ni zatezanja lica. No drugdje po tijelu pun sam ožiljaka i svi moji frendovi koji me poznaju već neko vrijeme tvrde da im volim pokazivati svoje ožiljke. Možda i volim. Smatram ih svojim ordenima, medaljama časti, oni govore o mom preživljavanju, pričaju priču o tome kako sam ustrajao i izišao na kraj sa svakakvim zalima i pizdarijama, kako sam se othrvao užasnim nedaćama i stao na noge, pritom radeći najbolje što sam umio. Ponosan sam na svoje ožiljke, i to zato što mi govore kako nisam dopustio da me ta svakojaka sranja satru, pokazuju mi da možeš pobijediti ako se daš u to svim svojim srcem, ako si uporan i iz dna duše pokušavaš ostati na pravom tragu.
Cicely i ja do 1985. već smo počeli jako puno vremena provoditi u Malibuu, prvo u njezinoj vikendici, a onda u kući koju sam uskoro kupio. Kuća je bila odmah na rubu oceana, a ispred nje nalazila se naša privatna plaža. Mojem je kuku odgovarala topla klima, a osim toga mnogo sam se više odmarao u Kalifomiji - jednostavno nije bilo toliko hektično kao u New Yorku. Riješio sam se braće Blank, svojih bivših menadžera, i spriječio da i dalje raspolažu mojom lovom. U New Yorku sad bismo boravili u Cicelynu stanu na četrnaestom katu zgrade na Petoj aveniji, na križanju sa 79. ulicom, koji je gledao na Central Park. Stan je bio jako zgodan, ali meni je nedostajala moja kuća u Zapadnoj 77. ulici. Osim Davida Franklina, koji je sad bio i moj i Cicelyn menadžer (osim s nama, radio je i s Robertom Flack, Peabom Brysonom i Richardom Pryorom, sve dok se na kraju ipak nisu razišli), zadržao sam i Petera Shukata kao svog odvjetnika (sa mnom je bio od 1975.) i Stevea Ratnera kao osobnog knjigovođu i poslovnog menadžera. Za mene je i dalje radio i Jim Rose kao menadžer za turneje.
No 1985. moj je odnos sa Cicely krenuo stranputicom i počeo se urušavati. Pogoršanje nije nastupilo naglo, već su se neko vrijeme stvari kuhale ispod površine, i to zbog mnoštva raznih sitnica. Bilo je znakova da naš odnos ni u duhovnom smislu nije stajao baš najbolje.
Cicely i ja zapravo se uopće i nismo trebali vjenčati jer prema njoj nikad nisam imao onaj osjećaj, ma znate već, nikad me nije seksualno privlačila; mislim da bi nam bilo puno bolje da smo ostali samo prijatelji. No ona je bila uporna i inzistirala da sklopimo brak, a morate znati da je Cicely jako tvrdoglava i odlučna žena koja u većini slučajeva dobije što želi. Kod Cicely mi je zaista smetala ta njezina ustrajnost i želja da kontrolira baš svaki dio mog života, recimo s kim sam se družio, tko su mi bili prijatelji, tko bi mi dolazio u kuću i takve stvari. Druga stvar koja mi je užasno išla na živce bio je njezin odnos prema stvarima koje sam joj kupovao. Često sam joj kupovao darove, narukvice, satove i prstenje, znate kako to ide, fini nakit, odjeću i razne predmete. No poslije sam doznao da bi ona nakon što bih joj kupio neki skupocjeni dar puno puta vraćala te dragocjenosti, dobila povrat novca i zadržala ga za sebe. Poslije sam shvatio da je i drugima također dozlogrdilo njezino ponašanje, bilo im je preko glave njezina preseravanja.
Jednog dana 1985. u našu kuću u Malibuu stigao je paket. Bio je naslovljen na Cicely - otvorila ga je i unutra ugledala krvavi bodež. Oboje smo počeli hvatati dah. Užasnulo me to što sam vidio i pitao je što to treba značiti. Nije mi htjela ništa reći, samo da će se pobrinuti za to. U paketu je bila i poruka, no nikad mi nije dopustila da je pročitam niti mi je rekla što je u njoj pisalo. Ni dan-danas nemam pojma što se taj put dogodilo, i danas mi je to misterij. No kako god, bez obzira na to o čemu je bila riječ, nije značilo ništa dobro. Nakon što sam to doživio i nakon što mi ona nikad nije priznala što se iza toga krilo počeo sam se stvarno čudno osjećati u njezinu društvu.
Cicely je bila jako ljubomorna za ženu koja zauzima tako važno mjesto u mom životu, no nakon nekog vremena više nije zauzimala to mjesto iako je odbila mnoge filmske ponude samo da bude što više sa mnom. Kao da su unutar Cicely živjele dvije potpuno različite žene - jedna draga i ugodna, a druga potpuno sjebana. Primjerice, često je dovodila svoje prijatelje, kad god bi joj to palo na pamet, no istovremeno nije željela da meni dolaze moji. A imala je stvarno nekoliko prijatelja koje nisam mogao vidjeti ni nacrtane. Jednom smo se tako svađali oko nekog njezinog prijatelja - prebio sam je na mrtvo ime. Pozvala je policiju, otišla u podrum i sakrila se dolje. Kad je došla policija, pitali su me gdje je Cicely. Rekao sam: “Tu je negdje. Pogledajte dolje u podrumu.” Murjak je sišao dolje, ubrzo se vratio i pitao me: “Miles, dolje nema nikoga osim neke žene koja neće razgovarati sa mnom. Ne želi zucnuti ni riječi.”
Odgovorio sam mu: “To je ona i upravo izvodi ulogu života.” Murjak je rekao da kuži - nije se činilo da je ozlijeđena ili nešto takvo. Rekao sam: “Hoću reći, nije ništa strašno; pljusnuo sam je samo jedanput.”
Murjak nije odustajao: “Vidi, Miles, znaš da moramo pronjuškati kad primimo takve pozive.”
“U redu, a ako ona ubije boga u meni, hoćeš li i onda doći s puškama na gotovs, isto ovako?” želio sam znati.
Nasmijao se i otišao. Sišao sam u podrum i rekao Cicely: “Rekao sam ti da kažeš svom prijatelju da više ne zove u ovu kuću. Dakle, ako mu ne kažeš ti, ja ću mu to reći.” Otrčala je do telefona, nazvala ga i rekla mu: “Miles ne želi da se družim s tobom.” I prije nego što sam toga postao svjestan, ponovo sam je udario. Nikad mi više nije napravila takvu svinjariju. Stvari sa Cicely počele su se stvarno urušavati nakon incidenta s jednom ženom - bjelkinjom - koja mi je bila samo prijateljica. Upoznao sam je u liftu zgrade na križanju Pete avenije i 79. ulice, gdje
smo Cicely i ja tada živjeli. Bilo je to 1984., kad sam se oporavljao nakon operacije kuka i još uokolo hodao na štakama. Jednostavno smo počeli razgovarati i sprijateljili se. To je bilo sve. Pozdravio bih je i nakratko se zaustavio da popričamo kad bih je vidio u prolazu. Cicely je s vremenom postala ljubomorna na nju. Na kraju je zaskočila ženu usred bijela dana i premlatila je. Žena je u tom trenutku bila sa svojim sedmogodišnjim sinom. Cicely je mislila da imam nešto s njom, uvjerila je sebe da mutim s njom sa strane. A doista s tom ženom nisam imao ništa.
Poslije nekog vremena, bilo je to već 1986., neposredno prije koncerta s B. B. Kingom u njujorškom Beacon Theatreu, posvađao sam se sa Cicely - usred svađe zaskočila me s leđa i iščupala mi umetke s glave. Bila je to kap koja je prelila čašu. Još smo neko vrijeme ostali zajedno i izlazili skupa, no kad se sad osvrnem iza sebe i ponovo promislim o svemu, jasno mi je da to bio početak kraja. To je sranje toliko izmaknulo kontroli da je netko, mislim da je to ipak bila Cicely, nazvao National Enquirer i novinarima rekao da sam imao aferu sa ženom koju je Cicely premlatila. Enquirer je nazvao moju prijateljicu iz lifta, ali ona nije željela davati nikakvu izjavu. Cicely ju je čak pokušala i sama nazvati, praveći se da je novinarka Enquirera. Čovječe, potpuno bolesna svinjarija. Ubrzo je Cicely morala otputovati u Afriku, prije svega zbog potreba snimanja jednog filma, ali i zato stoje 1985. i 1986. obnašala dužnost ambasadorice dobre volje UNI-CEF-a pa je morala obići područja ugrožena sušom u Africi. Poklonio sam joj rolls-royce kad se vratila. Kad su joj ga isporučili, nije mogla vjerovati vlastitim očima. Pomislila je da se to netko neslano našalio s njom.
Cicely je snimala filmove i televizijske serije u kojima je igrala uloge aktivistica i slične role, glumila je likove koji drže do crnačke stvari i brinu o dobrobiti crnaca. A prava je istina da u stvarnom životu nije ni približno takva. Obožava se družiti s bijelcima, voli slušati njihove savjete o svemu i svačemu, i vjeruje gotovo svemu što joj oni kažu.
Nakon što se sve to izdogađalo jednostavno sam joj rekao da gleda svoja posla i nastavi po svome, a mene ostavi na miru. Još smo nekoliko puta zajedno izišli, jednom sa Sammyjem Davisom ml. i njegovom ženom Altovise, te zajedno pogledali Sammyjev nastup u Las Vegasu. Zapravo, na toj sam predstavi nakon dugo vremena sreo i svoju prvu ženu Frances. Izgledala je sjajno kao i obično, a kad je prišla do našeg stola da nas pozdravi, Cicely je opet potonula u jednu od svojih faza, dubokih bezdana bojazni. Napetost se mogla rezati nožem. Frances je uvijek imala nos za takve stvari i odmah je shvatila što je na stvari pa je ostala jako kratko i brzo se udaljila. Vidio sam je i sljedeće večeri, na koncertu Harryja Bela-fontea. Poslije smo Cicely i ja otišli na zabavu poslije koncerta, a onamo je došla i Frances jer je bila jako bliska s Belafonteima. Rekao sam joj da sam zadnjih mjesec dana Cicely stalno zvao “Frances”, kao da je na djelu neka vrsta frojdovske omaške, kad podsvjest izbija u prvi plan i stavlja vam riječi u usta. Što je bilo točno. Zato što mi je Frances još bila prirasla srcu. Ipak, svima je bilo jako čudno kad sam to rekao.
Ja i Cicely bili smo na izlasku pa valjda zapravo uopće nisam mario što joj to govorim jer mi je donijela mnogo muke i jada. Osim toga, kad sam rezimirao svoj život, shvatio sam da je Frances bila najbolja žena koju sam imao i da sam grdno pogriješio kad smo se rastali. Sad mi je to sasvim bjelodano. Mislim da su ona i Jackie Battle bile nešto najbolje što mi se dogodilo tih davnih dana, suludih i šašavih. No to nisam osjećao i za Cicely, unatoč tome što mi je stvarno pomogla da se izvučem u jednom trenutku, priznajem. Ipak, to što mi je spasila život ne znači da ima pravo upravljati mojim životom, zbog čega je sve krenulo krivim smjerom.
Jednom smo 1984. ili 1985. (zaboravio sam kad je to točno bilo) Cicely i ja otišli na jedan tulum. Ondje je bila i Leontyne Price - prišla nam je i počela razgovarati s nama. Nisam vidio
Leontyne već neko vrijeme, no uvijek sam bio jedan od njezinih obožavatelja jer je, prema mom mišljenju, najbolja pjevačica svih vremena, najveća operna pjevačica ikad. Imala je takav glas da je mogla otpjevati baš sve. Leontyne je tako dobra da se smrznete. Osim toga, znala je svirati klavir, pjevati i govoriti svu silu jezika. Čovječe, umjetnica i pol. Obožavam njezinu Toscu. Izlizao sam tu njezinu ploču, slušajući sam uništio čak dva kompleta. Mislim, možda ja ne bih volio svirati Toscu, ali sam jednostavno obožavao način na koji je to radila Leontyne. Često sam se pitao kako bi zvučala da je pokušala pjevati džez. Trebala bi biti nadahnuće svakom muzičaru - crncu, bijelcu, bez obzira. Znam samo da je meni vječna inspiracija.
U svakom slučaju, nakon što smo kratko porazgovarali na toj zabavi Leontyne se okrenula Cicely i rekla joj: “Curo, imaš premiju, osvojila si glavni zgoditak, dijete. Ja sam ovog usranog nitkova ganjala godinama!” Morate imati na umu da je Leontyne izravna ženska. Ide ravno u glavu i kaže sve što joj je na pameti. To mi se jako sviđa kod nje, jer sam i ja isti takav. Kad joj je Leontyne to rekla tim riječima, Cicely se samo nasmiješila, ne znajući što da kaže na to. Mislim čak da Cicely nije ni shvatila što ova priča, da je Leontyne “zgoditkom” smatrala mene.
Darryl Jones 1985. napustio je bend, nakon što je sa Stingom snimio album Dream of the Blue Turtles. Nakon njega u Parizu je sa Stingom snimio i film Bring on the Night i onda počeo istodobno svirati gaže s obojicom, sa Stingom i sa mnom. Jednom sam ga, tijekom europske turneje u ljeto 1985., pitao što bi napravio kad bi istog dana imao dogovoren nastup i sa mnom i sa Stingom. Darryl mi je odgovorio da nema pojma. Rekao sam kako mu je bolje o tome malo promisliti jer će se to prije ili poslije dogoditi. Mogao sam shvatiti zašto Darryl razmišlja o napuštanju benda - Sting mu je obećavao veliku lovu, mnogo veću od one koju sam mu ja mogao ponuditi. Pomislio sam da je to pravi pravcati deja vu, znate na što mislim, upravo sam to i ja činio kad bih želio nekog glazbenika za sebe. A sada to isto netko radi meni. Kad smo u kolovozu 1985. stigli u Tokio, John Scofield već mi je priopćio odluku da više neće ići na turneje sa mnom, a sad sam se morao zamisliti i nad mogućnošću Darrylova odlaska. Zaputio sam se pješice do svoje hotelske sobe u središtu Tokija, dok su se slušalice mog walkmana vukle po tlu. Darryl me vidio i rekao: “Hej, gazda (mnogo me mojih glazbenika zove “gazdom”), slušalice ti se vuku dolje po zemlji!”
Zgrabio sam slušalice, okrenuo se i odgovorio Dairylu: “Što te boli kurac? Ti ionako više nisi s nama, što ti to onda znači? Idi i preseravaj se pred svojim novim šefom, Stingom!” Bio sam ljut na Darryla jer razmišlja o odlasku - stvarno mi se sviđao njegov stil i slutio sam da će se odlučiti za Stinga, predosjećao sam da će se baš tako stvar odigrati. Bio sam svjestan toga da su ga moje riječi povrijedile, lice mu se izobličilo od boli. Hoću reći, Darryl mi je bio poput rođenog sina, morate to shvatiti, a on i moj nećak Vincent bili su jako bliski. No nanio mi je duševnu bol, bio sam povrijeđen što će otići od mene i svirati sa Stingom. Mogao sam potpuno shvatiti to sranje oko love, a mogao sam uvidjeti i onu intelektualnu razinu. No u tom trenutku nisam si to mogao emotivno objasniti pa sam tako reagirao zbog svog jada i muke. Poslije je došao u moju sobu - dugo smo razgovarali i svaka je kockica sjela na svoje mjesto. Prije nego što je krenuo, ustao sam i rekao: “Hej, Darryl, sve kužim, stari moj. Bog te blagoslovio u svemu što budeš radio, čovječe, znaš da te volim - i tebe i tvoje sviranje.”
Prije nego što je naš odnos otišao potpuno kvragu, Cicely mi je u svibnju 1986. priredila veliku zabavu u povodu mog 60. rođendana. Organizirala ju je na jahti u Marini del Rey u Kalifomiji, i stvarno me iznenadila. Nisam pojma imao što se sprema, sve dok nisam stigao na jahtu i vidio okupljeno mnoštvo, svi su bili tu na jednom mjestu: Quincy Jones, Eddie Murphy, Camille Cosby, Whoopi Goldberg, Herbie Hancock, Herb Alpert, Billy Dee Williams i njegova žena, Roscoe Lee Browne, Leonard Feather, Monte Kay, Roxie Roker, Lola Falana, žena
Sammyja Davisa Altovise, gradonačelnik Los Angelesa Tom Bradley (koji mi je u ime grada dodijelio počasnu nagradu) i Maxine Waters, kalifornijska političarka podrijetlom iz St. Louisa. I moj menadžer David Franklin bio je ondje, kao i sva sila drugih, uključujući i Moa Ostina, predsjednika Warner Bros. Recordsa. Došli su mi i brat i sestra, i moja kći Cheryl.
Najbolje što mi se na zabavi dogodilo bio je trenutak kad mi je Cicely darovala sliku umjetnika Artisa Lanea koja je prikazivala moju majku, oca i djeda. To me stvarno dimulo i nakratko nas ponovo zbližilo. Bilo je jako lijepo od Cicely što se sjetila i dala je izraditi jer nisam imao nijednu sliku svojih roditelja. Uvijek ću cijeniti i u sjećanju čuvati njezin dar, jer se potrudila oko te slike i dala je napraviti za mene. A osim toga, zabava je bila pravo iznenađenje. Časopis Jet objavio je veliki prilog o mom rođendanskom slavlju na četiri ili pet stranica, s mnoštvom slika. Bio je to sjajan tulum na kojemu sam se stvarno dobro proveo i uživao, pogotovo zato što sam vidio da se i drugi odlično provode. Mislim da je ta zabava iznenađenja pridonijela tome da Cicely i ja još neko vrijeme ostanemo zajedno, što se ne bi dogodilo da nije bilo te proslave.
Svoj prvi album za Warner Bros. snimio sam 1986. Bio je to Tutu, nazvan tako u čast nadbiskupa Desmonda Tutua, dobitnika Nobelove nagrade za mir. Pjesma “Full Nelson” dobila je ime po Nelsonu Mandeli.
Na početku smo mislili da ćemo album nazvati Perfect Way, ali Tommyju LiPumi, mom novom producentu u Warneru, taj naziv nije sjeo pa je predložio da bude Tutu, što mi se svidjelo na prvu loptu. Isprva nisam mario kako će se ploča zvati, no nakon što sam čuo prijedlog za Tutu, rekao sam si - to je to, to je prava stvar. Na tom sam albumu prvi put u pravoj mjeri surađivao s Marcusom Millerom. Sve je počelo s notama koje mi je poslao pijanist George Duke. Ipak, spletom okolnosti nismo stavili Georgeovu mjuzu na taj album, ali je Marcus čuo te stvari i napisao nešto u tom stilu. Rekao sam mu da napiše još nešto. Ubrzo je došao s novim stvarima, ali mi se ni to nije svidjelo pa smo se tako natezali gore-dolje, lijevo- desno - sve dok na kraju nismo došli do nečega što nam je obojici bilo po volji.
Kad smo snimali Tutu, ništa unaprijed nismo određivali - koju ćemo mjuzu i kako svirati. Jedino oko čega smo se unaprijed složili bio je tonalitet pjesme koju sviramo. Marcus je na toj ploči napisao većinu stvari, no ja sam mu sugerirao svoje želje - recimo, da ovdje želim čuti sve svirače zajedno, da ondje želim četiri takta. S Marcusom se nisam trebao pretrgnuti od posla jer je on točno znao što volim i želim. Jednostavno bi posložio pjesme, nakon čega bih došao i ja te preko toga snimio svoje dionice. Marcus i Tommy LiPuma ostajali bi budni cijelu noć i stavljali mjuzu na traku, a onda bih došao ja i nasnimio svoju trubu preko toga što bi oni prethodno napravili. Prvo su programirali i snimili bubnjeve, onda bas-bubanj pa dva do tri druga ritma, i na kraju klavijature.
Marcus je tada doveo tipa Jasona Milesa, genija za programiranje sintesajzera. Počeo je raditi na našoj mjuzi i zalaufao cijelu stvar samo tako. Sve se počelo dobro razvijati, a riječ je doista bila o grupnom naporu. George Duke aranžirao je većinu glazbe na albumu Tutu. Doveli smo i hrpu drugih glazbenika - Adama Holzmana na sintesajzeru, Stevea Reida na udaraljkama, Omara Hakima na bubnjevima i udaraljkama, Bernarda Wrighta na sintesajzerima, Paulinha da Costu na nekim vrstama udaraljki, Michaela Urbaniaka na električnoj violini, ja sam naravno bio na trubi, a Marcus Miller na bas-gitari i svemu ostalome.
Ideja da odvučem cijeli bend u studio nije mi se tada nimalo svidjela - shvatio sam da bi sve to bila prevelika gnjavaža u tom trenutku. Bend se tog dana ne bi osjećao dobro na snimanju, to jest mogao sam to potvrditi bar za neke ljude iz benda. Morali ste se pomiriti s time. A ako se jedan ili dvojica glazbenika ne osjećaju dobro taj dan, izbacit će iz takta i sve
ostale. Ili baš tog dana ne bi bili zainteresirani za stil koji ste željeli ili trebali postići na snimanju ploče koju ste tog trenutka radili, što bi također moglo uzrokovati probleme. Glazba je za mene ponajviše stvar stila i ako netko ne može odsvirati ono što ga zamolite ili što tog trenutka trebate, onda vas gleda sav u čudu, osjeća se loše i nesigurno. Morate ih poučiti onome što želite od njih, morate im odmah na licu mjesta - u studiju - pokazati pred svima ostalima što trebaju napraviti, što mnogo glazbenika ne može podnijeti pa se razbjesne i polude. To može kočiti stvari, koje se počinju otezati unedogled. Stari način snimanja na koji smo navikli previše je kaotičan i problematičan, a i traje previše. Neki tvrde da im nedostaje spontanost, entuzijazam i uzbuđenje koje se rađa na snimanju s bendom izravno u studiju. Možda su u pravu, možda u tome ima istine, ne znam. Znam samo da nova tehnologija olakšava cijeli proces i znatno pojednostavnjuje postupak kroz koji smo prije prolazili. Ako je glazbenik pravi profesionalac, dat će najbolje od sebe i odsvirati onako kako vi želite, čak i u slučaju da svira samo svoju dionicu preko već snimljenog materijala ostalih članova benda. Hoću reći da kučkin sin može čuti što je već odsvirano, zar ne? Što je zapravo jedino važno za mjuzu koju svira ansambl glazbenika - čuti što ostali rade i muzicirati s njima.
Sve je to stvar stila i onoga što ti i tvoji producenti želite postići i čuti na ploči. Tommy LiPuma sjajan je producent za ono što on želi čuti na ploči. No meni se više sviđa sirovo sranje, živa svirka, neobrađena i nedotjerana mjuza, volim kad se lopta spusti i kad se vratimo starim, zaraslim stazama, a to nikako nije ono što se njemu sviđa ili što on može razumjeti. Nisam želio riskirati i dovoditi sebe, bend i Tommyja u raznorazne neugodne situacije koje su se rađale kad bih pokušavao svoj stalni bend dovesti u studio i snimiti pjesme po svome, snimiti mjuzu koja se sviđa meni, ali ne i Tommyju - radije smo postupili drukčije i snimali odvojeno sve dionice: ja, Marcus i tko god da nam je na albumu bio potreban i koga smo odlučili uzeti. Najčešće je to bio Marcus, koji je svirao sve instrumente, jer taj je opaki seronja znao svirati gotovo sve: gitaru, bas, saksofon, klavir, a s Jasonom Milesom također je programirao i sintesajzer. Imao je takvu koncentraciju u studiju, čovječe, da se smrzneš. Taj je jebeni govnar stvarno bio jedan od najfokusiranijih ljudi koje sam upoznao. Ništa mu nije moglo promaknuti - radio je po cijele dane i noći a da mu koncentracija ne bi popustila ni za milimetar. Znao je kako i druge natjerati da daju sve od sebe. Silno se zabavljao dok je radio, smijao bi se tvojim pričama i šalama, tako da su svi u blizini bili opušteni i dobro raspoloženi. I na kraju bi bez problema zgotovio posao, ploča bi perfektno bila dovršena.
I Tommy LiPuma bio je takav. Talijan kojemu je strast bila skupljanje slika. Samo ga nahranite s malo tjestenine i napojite bocom dobrog vina - i taj će tip rasturiti i odraditi sjajan posao. Mogao se bez problema usredotočiti na posao i koncentrirati se u studiju, a bio je vrlo sličan Marcusu po tome što je uvijek bio nasmijan i veseo, i pritom bi vas zajašio da odsvirate svoj solo više od tisuću jebenih puta. To biste i učinili jer ste i te kako dobro znali da je to najbolje što možete napraviti kako biste dobili sjajnu ploču, ali i zato što su obojica bili fantastični tipovi i dobre duše. Ne biste skužili koliko vas je sve to umorilo, sve dok se sutradan ne biste probudili sasvim izmoždeni, tako da ni guzicu ne biste mogli dići iz kreveta pa biste psovali i na pasja kola psovali te usrane kurvine sinove.
Marcus mi se sviđao i zato što je bio nevjerojatno ljubazan i drag tip. Kad se trebao oženiti, nazvao me i pitao što da radi jer je živčan dozlaboga i nikako se ne uspijeva smiriti. Savjetovao sam mu da popije malo soka od naranče, napravi nekoliko sklekova i ako ga to ne smiri, neka sve ponovi još jednom. Čovječe, tako je prasnuo u smijeh da mu je čak i jebena slušalica ispala iz ruke. No poslušao me i poslije mi rekao da ga je to doista smirilo i opustilo. Zaista je smiješan tip, jako se voli smijati pa sam mu uvijek pričao smiješne priče kad bismo se našli zajedno jer sam ga obožavao gledati i slušati kako se smije. Marcus je uvijek iz mene izvlačio ono najbolje,
razotkrivao je i na vidjelo izvlačio moju zabavnu i smiješnu stranu. I u studiju smo bili sjajna ekipa, fenomenalno smo se slagali. Marcus je bio duboko u glazbi, toliko je kužio stvari da je čak i hodao u tempu - nikad nije fulao tempo, bez obzira na to čime se bavio. Zbog toga se više nisam brinuo oko odlazaka u studio, jer sam sad znao da ću ondje biti s ljudima koji znaju kako se pobrinuti o svemu.
Prince je želio da ubacimo i njegovu pjesmu na Tutu, čak je i napisao jednu posebno za tu ploču, no kad smo mu poslali snimku i kad je čuo o čemu je tu riječ, zaključio je da se njegova stvar tu ne uklapa. Prince ima izrazito visoke glazbene standarde, poput mene. Zato je jednostavno povukao pjesmu namijenjenu za taj album dok ne budemo u mogućnosti poslije napraviti nešto primjerenije za takvu melodiju. I Prince je snimao za Warner Bros. - preko ljudi iz te diskografske kuće doznao sam da on obožava moju mjuzu i da sam mu jedan od glazbenih idola. Bio sam sretan kad sam to čuo i počašćen što me on promatra u tom svjetlu i respektira na taj način.
Nakon što je Darryl Jones, basist mog benda, otišao na turneju sa Stingom prvo sam uzeo Angusa Thomasa na njegovo mjesto, a onda i Feltona Crewsa. Mike Stern i poslije Robben Ford svirali su gitaru umjesto Johna Scofielda. Darryl bi me nazvao s vremena na vrijeme kad bi se našao u gradu, a na kraju me jednog listopadskog dana 1986. - mislim da sam baš nekako u to vrijeme gostovao u emisiji Dick Cavett Show - nazvao u New York i rekao mi da trenutačno ne svira ni za koga. Pitao sam ga zašto se onda ne vrati, da ponovo radimo zajedno, i tako smo se dogovorili. Robben Ford nije ostao predugo s nama. Marcus Miller poslao mi je snimku jednog gitarista po imenu Joseph Foley McCreary, skraćeno Foley. Bio je iz Cincinnatija. Poslušao sam traku i istog trena shvatio da je mali genijalac, baš onakav kakvog tražim, a usto je bio i crnac. Stil mu je bio pomalo sirov, no zaključio sam da na tome možemo poraditi i ispraviti sve što je prijeko potrebno. U kolovozu 1985. u bend smo doveli i udaraljkašicu Marilyn Mazur. Prvi sam put na nju naletio u Danskoj, kad sam osvojio Sonning Award, još onda kad sam snimao još neobjavljeni album Aura s Palleom Mikkelborgom. Nakon što me nazvala primio sam je u bend, ali sam na udaraljkama zadržao i Stevena Thomtona jer sam od njega dobivao onaj toliko željeni afrički zvuk koji sam jednostavno obožavao. U jesen 1986. bend je imao ovu postavu: Bob Berg na tenor-saksofonu, Darryl Jones iza na basu, Robben Ford na gitari, Adam Holzman i Robert Irving na klavijaturama, Marilyn Mazur i Steve Thornton na udaraljkama, Vince Wilburn na bubnjevima i ja na trubi.
S tim sam bendom nastupio na koncertu Amnesty Internationala u ljeto 1986., na stadionu Giantsa u Meadowlandsu u New Jerseyju. Dan prije svirali smo na Playboy Jazz Festivalu u Los Angelesu - na pozornicu smo se popeli oko jedanaest sati navečer. U Newark smo došli rano ujutro, no nitko nas ondje nije dočekao. Uzeli smo limuzinu i kombi da nas sve odbace do hotela. Kad je došlo vrijeme za naš nastup, odvezli smo se u Meadowlands. Cijelo je jutro pljuštalo - sve je bilo mokro. Čovječe, mjesto je bilo krcato, sve je bilo puno do posljednjeg mjesta. Bill Graham koordinirao je sve oko pozornice i izvođače. Bila je postavljena jedna od onih pokretnih pozornica koja se okreće - jedna grupa svira pred publikom, a druga se priprema sa suprotne strane, na drugoj pozornici. To teoretski funkcionira sasvim pristojno ako zamislimo da sve ide svojim tijekom i da kiša ne pljušti kao iz kabla. Svaki put kad bi nas pokušali staviti gore i pripremiti pozornicu za nastup vjetar bi zapuhao i s krova izlio vodu po našoj opremi. Jim Rose i njegova ekipa jednostavno nisu mogli osposobiti pozornicu za nastup. Čuo sam da Bill Graham vrišti na Jima da požuri s pripremama, no zašutio je kad mu je netko pokazao vodu koja se slijevala s krova. Onda je skužio.
Cijela ta strka bila je jedna velika ludnica, jer se sve izravno prenosilo na televizijskim programima diljem kugle zemaljske. Nismo mogli napraviti ni tonsku probu prije nastupa, baš ništa. No nekako je sve proteklo glatko i u najboljem redu. Mislim da je tom prilikom i Santana svirao s nama, svirali smo ukupno dvadesetak minuta. Čini se da se ljudima jako svidjelo to što su čuli.
Nakon nastupa prišlo mi je mnogo njih, svjetski popularnih bijelih rock-zvijezda, samo da me pozdrave. Svi dečki iz grupe U2, Bono, Sting, svi članovi benda Police, Peter Gabriel, Ruben Blades. Svakakvi tipovi. Neki od njih izgledali su istinski uplašeni što staju pred moje lice, a netko mi je pripomenuo da su neki od njih bili u strahu zbog toga što me pratio glas grubog neotesanca koji samo želi da ga se ostavi na miru. Tog sam se dana sjajno osjećao i bio sam neizmjerno sretan što mogu vidjeti neke od glazbenika koje dotad nisam bio upoznao. Bio je to ugodan završetak tog dana koji je prijetio da se izrodi u katastrofu zbog silne kišurine koja na početku nije obećavala ništa dobroga.
Te su se godine dogodile i neke druge stvari. Sudjelovao sam u emisiji “Great Performances” televizijske kuće PBS - bio je to televizijski šou od sat i pol koji se prenosio diljem Amerike. Televizijska ekipa pratila me svud i posvud i snimila cijeli koncert na New Orleans Jazz and Heritage Festivalu. Intervjuirali su me non-stop. Trebali smo odraditi i plesnu numeru koju sam uvježbavao s Georgeom Faisonom, no nije uspjelo. Napisao sam i glazbu za film Street Smart u kojem su glumili Christopher Reeve, glumac koji je utjelovio Supermana, i Morgan Freeman. Tu sam filmsku mjuzu dovršavao na kraju 1986. i početkom 1987.
Još se nešto dogodilo 1986. a što smatram vrijednim spomena - incidentna situacija između mene i Wyntona Marsalisa. Bili smo u Vancouveru u Kanadi, na festivalu na kojem smo obojica nastupali. Svirali smo u otvorenom amfiteatru koji je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Wynton je trebao svirati sutradan navečer. Zamislite sad tu situaciju - gore sam i sviram iz petnih žila trudeći se napraviti što bolji posao. Odjednom sam osjetio nečiju prisutnost, osjetio sam kako mi se netko sve više približava, krajičkom oka opazio pokret tijela i naslutio da rulja kao da svaki tren očekuje provalu oduševljenja i skandiranje, takvo što. A onda sam shvatio da mi Wynton nešto šapuće na uho - još sam pokušavao svirati kao da ništa nije bilo - “Rekli su mi da se popnem.”
Tako sam pobjesnio na njega što mi je priredio tu svinjariju i samo sam rekao: “Stari, odjebi s pozornice.” Pogledao me djelomice u šoku jer sam mu se tako obratio. Nakon što sam mu tako odbrusio dodao sam: “Čovječe, koji kurac radiš ovdje gore? Razguli s ove pozornice!” A onda sam zaustavio bend. U tom smo trenutku svirali neke stvari za koje sam, kad se on tako iznebuha pojavio, pokušavao bendu dati neki uvod, šlagvort, dati im kratke natuknice. On se u to ne bi mogao uklopiti. Wynton nije znao svirati ono što smo tada pokušavali dobiti. Nije to bio njegov stil pa bismo morali pribjeći određenim prilagodbama zbog njegova načina sviranja, zbog načina na koji bi nam se priključio.
To što je Wynton tada napravio samo mi je pokazalo da uopće nema poštovanja prema starijima. Prije svega, dovoljno sam stas da mu budem otac, a on je još i prije govorio svakakve koještarije o meni u novinama, na televiziji i u raznim časopisima. Nikad mi se nije ispričao zbog tog preseravanja i gadarija koje je napričao o meni. Nismo bili baš jako bliski frendovi, kao što sam to bio s Dizzyjem, Maxom i nekim drugim tipovima. Dizzy i ja bili smo tako dobri da nikad ne bih mogao ni pomisliti da mu napravim takvu spačku, a ni on meni. Prvo bismo jedan drugoga pitali u facu. Wynton misli da se glazba sastoji od toga da dođeš i samo tako otpuhneš čovjeka s pozornice. No nije tako. Glazba nije natjecanje i nadmetanje, glazba je suradnja - zajedno radite stvari i prilagođavate se jedan drugome. Definitivno nije riječ o
rivalstvu, tako gledam na stvari. Takvim stavovima i uvjerenjima u glazbi nema mjesta, barem kad bi se mene pitalo.
Zbog sebičnosti i nedostatka poštovanja nisam previše podnosio ni Omettea Colemana, koji je na specifičan način pokušavao svirati trubu i violinu kad se prvi put pojavio na sceni. Hoću reći, pa taj čovjek nije znao svirati nijedan od ta dva instrumenta. Bio je to uvredljivo, šaka u oko ljudima kao što smo ja i Diz. Ja se sigurno ne bih došetao na pozornicu i pokušavao svirati saksofon ako ga ne znam svirati.
Prije, u dobrim starim danima, svi veliki trubači kao što su Fat Girl i Dizzy, zapravo svi mi koliko nas je bilo, cijelo smo vrijeme zajednički svirali i improvizirali. A sad, ti su dani prohujali, vremena su se promijenila. Više nije ni približno isto kao kad smo mi, stara garda, prašili tih davnih dana. Ma istina je da smo pokušavali srezati jedan drugoga, no isto smo se tako jako dobro poznavali i međusobno izmjenjivali pozitivne vibre - ljubav je bila u zraku, i to se i te kako osjetilo. Čak i onaj put kad je Kenny Dorham došao u klub Cafe Bohemia i pomeo me s pozornice prvu večer, a ja njemu već sutradan vratio istom mjerom. U toj vrlo osobitoj vrsti natjecanja bilo je mnogo poštovanja i ljubavi.
No tako nije s Wyntonom (barem ja nisam mogao prepoznati tu vrstu uvažavanja i poštovanja prema meni), i teško da se to može zapaziti kod bilo kojeg od mladih glazbenika danas. Svi odmah žele postati zvijezde i važne face. Svi žele razviti i imati ono što nazivaju vlastitim stilom. No sve što ti mladi tipovi rade nije ništa drugo doli sviranje tuđih sranja, kopiranje svih onih silnih prohoda i fraza koje su neki drugi frajeri već zapisali. Postoji tek šačica njih koji razvijaju vlastiti, osebujan stil. Kenny Garrett, moj alt-saksofonist, jedan je od njih.
Još jedno zanimljivo iskustvo imao sam 1986. - sudjelovao sam na snimanju jedne epizode serije Poroci Miamija glumeći svodnika i dilera. Kad sam odradio tu ulogu, netko me pitao kako sam se osjećao dok sam glumio, a ja sam ovako odgovorio: “Kad ste crni, onda glumite cijelo vrijeme.” I to je živa istina. Crnci u ovoj zemlji svoje uloge glume iz dana u dan, samo kako bi se uspjeli snaći u životu i preživjeti. Da bijelci znaju što većina crnaca doista misli i što im je na umu, nasmrt bi se prestrašili. Crnci nemaju moći da naglas kažu te stvari pa i dalje nose maske i genijalno glume samo kako bi preživjeli još jedan usrani dan.
Glumiti nije baš tako teško. Znao sam kako odigrati ulogu svodnika jer sam tu ulogu već svladao, u davno prohujalim danima. Don Johnson i Phillip Michael Thomas, glumci u seriji, samo su mi rekli: “Stari, nije to ništa, moraš samo lagati, Miles. Samo lagati. Misli o tome na taj način”, i ja sam ih poslušao. Igrati svodnika bio je mačji kašalj jer se u svakom muškarcu nalazi malo toga garda.
Nije mi se nešto posebno svidjelo što sam morao glumiti svodnika iako sam i to nekako prevalio preko svojih leđa. Nije mi se svidjela ideja koja je potkrepljivala neko stereotipno stajalište o crncima, stereotip koji je proširen među mnogima. U toj sam epizodi zapravo glumio biznismena, muškog pandana nekoj madame. U glavu sam si utuvio da ne tumačim ulogu svodnika, već poslovnog čovjeka pa sam tako i odglumio svoju rolu. Cicely mi je čak rekla da joj se jako svidjelo to što sam snimio, da misli kako sam bio stvarno dobar, što mi je dalo krila i sjajan osjećaj jer sam cijenio njezino mišljenje kao glumice i umjetnice.
Snimio sam i reklamu za Hondu i ta mi je jedna reklama donijela veće priznanje od bilo čega što sam dotad napravio. Nakon što sam snimio Poroke Miamija i reklamu za Hondu ljudi koji nikad prije nisu čuli za mene počeli su mi se obraćati na ulicama, crnci i bijelci, Portorikanci i azijski klinci, ljudi koji nikakvog pojma nisu imali o tome što sam postigao - počeli su mi prilaziti i razgovarati sa mnom, ali tek nakon snimanja serija i reklame. Čovječe, zar to nije pravi zajeb. Nakon što si napravio svu tu mjuzu, ljudima unio nešto radosti u živote svojim sviranjem,
postao svjetski poznata faca - nakon svega toga otkriješ kako je samo jedna jedina reklama dovoljna da te smjesti na istaknuto mjesto u glavama ljudi. Danas je u ovoj zemlji jedino važno da se pojaviš na televiziji i u tren oka si poznatiji i cjenjeniji od nekoga tko slika fantastične slike, stvara fenomenalnu glazbu, piše izvrsne knjige ili genijalno pleše. Ljudi su me već zvali “gospodine Tyson” ili bi mi govorili: “Znam tko ste. Vi ste tip koji je oženio Cicely Tyson!” Ti bi ljudi to zaista iskreno rekli. Sve mi je to bila određena životna škola: netko bezvrijedan i netalentiran pojavi se na televiziji ili u filmovima, što mu jamči da će ga se priznati i cijeniti više od nekog genija koji se nikad nije pojavio na ekranu.
Do kraja 1986. odradio sam uobičajenu rundu festivala diljem Sjedinjenih Država i Europe. Tutu se dobro prodavao, čime sam bio iznimno zadovoljan. Album se svidio mnogima, čak i nekim glazbenim kritičarima i starim obožavateljima koji su me godinama kritizirali i bili mi za petama. Dobro raspoložen ušao sam u 1987. iako sam morao naći zamjenu na gitari za Gartha Webbera (Robben Ford iz benda je otišao prije jer se oženio, a i želio je snimiti vlastitu ploču; preporučio je Gartha Webbera, koji je bio strašno drag tip i pritom rasturao na gitari). Mino Cinelu još je prije napustio bend, ali sad se želio vratiti i ponovo svirati na udaraljkama pa sam odlučio da ga ponovo dovedem umjesto Stevea Thorntona. Iz benda je otišao i Bob Berg jer mu se nije svidjelo to što sam doveo još jednog saksofonista, tipa po imenu Gary Thomas. Bilo je dobro da je otišao jer sam nakon njegova odlaska uzeo Kennyja Garretta, koji je svirao alt- saksofon, sopran-saksofon i flautu. Kenny je svirao s Artom Blakeyjem prije nego što se pridružio meni i odmah mi je na prvo slušanje bilo jasno da je to jedan od onih fantastičnih mladih svirača.
Sve što sam 1987. još trebao bio je gitarist koji zna svirati ono što je meni trebalo - bio sam siguran da ću već nekako doći do njega ili nje. Još nisam bio zadovoljan načinom na koji je moj nećak Vincent svirao bubnjeve jer je neprestano padao u tempu, a ako je postojala stvar koju organski nisam podnosio kod bubnjara, onda je to loš time. Pokušavao sam mu predočiti što mislim o tome tako što sam mu svake večeri iznova ponavljao da griješi i isticao kad bi pogriješio. Znao sam da se jako trudi i da je sve od sebe, no nisam želio slušati isprike - sve što sam od njega tražio bilo je to da više ne griješi. To što mi je nećak samo je zakompliciralo cijelu situaciju i još mi više otežalo jer smo bili bliski - volio sam ga kao rođenog sina. Bio sam tu još otkad se rodio i poklonio sam mu prvi set bubnjeva, stvarno mi je bio prirastao srcu. Zato je to bilo jako teška situacija, jedna od onih za koje sam gajio nadu da će se riješiti same od sebe, i to u korist svih nas.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:20 am






Devetnaesto poglavlje
Početak 1987. bio je obilježen jednim događajem: Cicely me odvela u Washington na zabavu na koju su je pozvali predsjednik Reagan i njegova žena Nancy. Dodjela nagrada za životno djelo Rayu Charlesu i još nekim istaknutim ljudima bila je organizirana u Kennedy Centeru. Cicely i ja otišli smo pružiti podršku Rayu i upotpuniti njegovu proslavu. Ray nam je bio prijatelj dugi niz godina i jednostavno samo obožavao njegovu glazbu. Samo sam zbog toga otišao u Washington - nikad mi se nije pretjerano sviđala ta vrsta političkih preseravanja.
Večerali smo u Bijeloj kući s Predsjednikom i državnim tajnikom Georgeom Schultzom. Pri upoznavanju s Predsjednikom, poželio sam mu svako dobro i sreću u njegovim nastojanjima, na što mi je rekao: “Hvala, Miles, jer sreća mi je u svakom slučaju potrebna.” Nakon što sam ga i osobno upoznao zaključio sam da je prilično ugodan i ljubazan tip. Mislim da je radio najbolje što je umio. Pa on je političar, čovječe, koji je stjecajem okolnosti prevagnuo na desnu stranu. Drugi su se priklonili lijevoj opciji. Većina političara bezočno vara narod i zemlju. Nije bitno je li riječ o republikancima ili demokratima - svi se tim poslom bave samo zato da ugrabe što se ugrabiti dade. Političari više ne mare za američki narod. Razmišljaju samo kako da se što prije obogate, kao i svi pohlepni i gramzivi ljudi.
Reagan je prema nama bio jako ljubazan, uljudan i učtiv. No Nancy je u sve to unosila određeni šarm. Činila mi se jako srdačnom osobom.
Toplo me pozdravila, a ja sam njoj poljubio ruku. To joj se očito svidjelo. Nakon toga su me upoznali s predsjednikom Bushom i njegovom ženom, ali njezinu ruku nisam poljubio. Kad me Cicely poslije pitala zašto nisam poljubio ruku Barbare Bush, rekao sam joj da sam pomislio kako mu je to mama, a ne žena. Cicely me pogledala kao da sam prošvikao. No ja ne znam te ljude, ne radimo iste stvari, kao što ni oni mene ne poznaju. Cicely vodi brigu o takvim sranjima i to joj je važno, za razliku od mene - uopće se ne zamaram takvim stvarima. Kvragu, pa ti su ljudi Rayu Charlesu dodijelili nagradu za životno djelo, a većina njih nije pojma imala tko je on zapravo.
Do Bijele kuće vozili smo se limuzinom, a sa mnom u društvu bio je i Willie Mays. U automobilu smo bili ja, Willie, Cicely, udovica Freda Astairea te Fred MacMurray i njegova žena, mislim da je bilo tako. Kad smo ušli u automobil, jedna je od tih bjelkinja izvalila: “Miles, vozač limuzine kaže da mu se sviđa kako pjevaš i da ima sve tvoje ploče.” Pobjesnio sam u sekundi, pogledao Cicely i rekao ispod glasa: “Cicely, zašto si me dovela ovamo, zar da me ovako vrijeđaju i rugaju mi se?” Ona je samo šutjela i gledala ravno pred sebe, ukočena osmijeha na licu.
S nama je u autu bio i Billy Dee Williams pa smo se Billy, Willie i ja počeli zezati - špikali smo uobičajena crnačka sranja koja crnci i inače međusobno razmjenjuju, znate već kakva je to spika. No to je Cicely smetalo i sramotilo je. Fred MacMurray sjedio je u prednjem dijelu limuzine, bilo mu je stvarno loše, gotovo da nije mogao stati na noge. S nama su iza sjedile dvije bjelkinje, kužite? Jedna se okrenula prema meni i rekla mi: “Miles, znam da je tvoja mamica sigurno ponosna što ćeš upoznati Predsjednika.”
Odjednom je zavladala tišina, grobni muk. Znao sam da se svi u sebi pitaju zašto se ta žena od svih prisutnih govnara obratila upravo Milesu? Šutjeli su i čekali da razbucam tu usranu babuskaru.
Okrenuo sam joj se i uzvratio: “Slušaj, moja majka nije nikakva jebena mamica, slušaš li ti što ti kažem?! Ta je riječ potpuno zastarjela i ljudi je više ne rabe. Moja je majka bila otmjena
i pristojna, više nego što ćeš ti to ikada biti, a otac mi je bio liječnik. Da se nikad više na taj način nisi obratila nekom crncu, nadam se da ti je to jasno?” Dok sam to izgovarao, ni u jednom trenutku nisam povisio ton glasa. No ona je i te kako dobro znala što joj govorim jer sam je cijelo vrijeme gledao ravno u njezine proklete oči - da pogledi mogu ubijati, ona bi se već srušila mrtva. Shvatila je poruku i ispričala se. Nakon toga sam ušutio.
Došli smo na večeru koju je organizirao državni tajnik i za stolom sam sjedio s Joan, ženom bivšeg potpredsjednika Mondalea, Jerryjem Lewisom, nekim trgovcem umjetnina i jednom stvarno dragom, samosvjesnom i ljupkom ženom, mislim da je to bila žena Davida Brinkleyja, koja je i te kako dobro znala što se događa. Na sebi sam imao modemi, dugački crni smoking japanskog dizajnera Kohshina Satoha. Na leđima je imao crvenu zmiju obrubljenu bijelim šljokicama. Također sam nosio dva Kohshinova prsluka od sukna, jedan crveni i jedan bijeli, i preko njih srebrne lančiće, a dolje crne sjajne kožne hlače. Kad sam otišao u zahod da se olakšam, svi su drugi na sebi imali neko staromodno sranje pa me nisu mogli očima podnijeti. No jedan mi je tip prišao, rekao da mu se sviđa moja obleka i pitao me: “Tko ti je to napravio?” Rekao sam mu, nakon čega je otišao sasvim zadovoljan, no svim onim ostalim konzervativnim bijelcima samo je para izlazila na uši od bijesa.
Na toj nas je večeri bilo samo desetak crnaca, uključujući one koje sam već spomenuo i Quincyja Jonesa. Mislim da su ondje također bili Clarence Avon i njegova žena. I Lena Home. Ako se moglo nabrojiti dvadeset crnaca, puno sam rekao.
Za stolom za kojim sam sjedio, političareva žena rekla je neku ludost o džezu, nešto kao: “Podržavamo li tu umjetničku formu samo zato što je nastala u ovoj zemlji i je li to umjetnost u svom pravom obliku, ili džez jednostavno blaziramo i ignoriramo zato što je odavde, a ne iz Europe, ali i zato što potječe od crnaca?”
To je došlo kao grom iz vedra neba. Ne volim takva pitanja jer ih postavljaju oni koji pokušavaju ispasti jako pametni, a zapravo ih boli briga za takve stvari. Pogledao sam je i rekao: “Što je to? Vrijeme za džez ili nešto slično? Zašto se preseravaš i postavljaš mi takva pitanja?”
Odgovorila je: “Pa vi ste džez-muzičar, zar ne?” Rekao sam: “Ja sam muzičar, i to je sve.” “Hoću reći, dakle vi ste glazbenik, svirate glazbu...”
“Stvarno vas zanima zašto se džez-glazbi u ovoj zemlji ne pridaje dovoljno pozornosti i priznanja?”
Rekla je: “Da, zanima me.”
“Džez je ovdje zanemaren jer bijelci žele dominirati nad svime. Bijelci rado gledaju druge bijelce u pobjedničkom pohodu, baš kao i vi, ali ne mogu odnijeti prevagu kad je o džezu i bluesu riječ jer su crnci stvorili tu mjuzu. Kad sviramo u Europi, bijelci nas ondje cijene jer su dobrano svjesni toga tko je što učinio, i to uvažavaju. No većina bijelih Amerikanaca neće to priznati i reći da su crnci zaslužni za tu glazbu.”
Zabuljila se u mene, pocrvenjela kao rak i procijedila: “U tom slučaju moram vas pitati što ste to vi tako važnoga napravili u svom životu? Zašto ste ovdje?”
E dakle, ne mogu podnijeti takvo preseravanje od neke potpune neznalice koja želi biti u trendu i koja vas gura u situaciju u kojoj joj se morate obraćati na taj način. Sama je za to bila kriva. Zato sam joj odbrusio: “E pa znajte da sam pet-šest puta promijenio smjer glazbenih kretanja pa pretpostavljam da je to ipak nešto, a pritom mi se uopće ne sviđa predodžba o sviranju samo i jedino bjelačkih kompozicija.” Pogledao sam je hladan kao špricer i postavio pitanje: “A sada, reci mi što si ti napravila u svom životu, osim što si bijela a što meni u životu uopće ne igra nikakvu ulogu, reci mi dakle po čemu si ti poznata i slavna?”
Počela se grčiti i trzati usnicama. Bila je toliko izvan sebe da nije mogla progovoriti ni riječi. Zavladala je smrtna tišina, zrak se mogao rezati nožem. Ta je žena, pripadnica najvišeg društvenog sloja, pričala gluposti i ispala prvoklasna budala. Čovječe, kako deprimirajuće.
Ray Charles sjedio je gore uz Predsjednika dok je ovaj cijelo vrijeme pogledavao uokolo ne znajući kako da se ponaša. Bilo mi ga je žao. Reagan je djelovao potpuno zbunjeno.
Bila je to jedna od najžalosnijih, potpuno zasranih situacija kojima sam nazočio. Nisam se mogao otresti osjećaja koji sam imao dolje u Washingtonu - osjećaja smetenosti i srama što ti bijelci koji su vodili ovu državu nisu shvaćali baš ništa o crncima, a ruku na srce - i nisu željeli znati baš ništa! Bilo je odvratno naći se u situaciji da morate nešto objasniti glupavim bijelcima koji zapravo i ne žele ništa naučiti, no koji istodobno misle da im je dužnost postavljati blesava pitanja. Zašto bih se ja morao loše osjećati zbog nekog neukog pizduna? Mogu slobodno otići u trgovinu i kupiti ploče onih kojima dodjeljuju nagrade i koje pozivaju na svoja primanja. Mogu uzeti knjigu u ruke, pročitati je i nešto naučiti. No to im je valjda previše - odati nam poštovanje koje zaslužujemo. Ostaju tupoglavci, a ja i mnogi drugi crnci žderemo se zbog njihove neupućenosti i neznanja. A Predsjednik cijelo vrijeme sjedi ondje gore i nema pojma što bi rekao. Čovječe, trebali su mu nešto suvislo napisati kako bi kazao bar nešto, no čini se da oko njega nema nijedne jedine osobe koja bi ga mogla savjetovati. Tek hrpetina jadnih seronja koji se ukočeno smiješe i ponašaju se sve nekako jako dolično i primjereno.
Na odlasku sam rekao Cicely: “Da ti nije palo na pamet da mi više ikad priuštiš ovakve pizdarije, da se ja zbog bijelaca moram osjećati ovako usrano. Radije bih da mi srce stane zbog nekog drugog sranja nego da se troši na tako jadne gluposti. Dođe mi da se ovog časa ferrarijem zabijem u autobus ili nešto drugo.” Nije ni zucnula, ni slova izustila. Ali čovječe, nikad neću zaboraviti kako je Cicely plakala dok je Ray slušao onu slijepu i gluhu djecu iz Škole Raya Charlesa kako pjevaju, a bijelci samo buljili u nju pokušavajući se odlučiti trebaju li ipak zaplakati ili se bar pretvarati ili nešto treće. Nakon što sam to vidio prošaptao sam Cicely: “Idemo van čim ovo sranje završi. Ti se možeš nositi s ovakvim svinjarijama, ja ne.”
To je bila kap koja je prelila čašu - nakon toga znao sam da je između nas gotovo, više nisam želio imati baš ništa s njom. Od tog smo trenutka zapravo počeli živjeti odvojenim životima.
Nešto poslije te iste 1987. raskinuo sam i sa svojim menadžerom Davidom Franklinom zbog njegova odnosa prema poslu i načina na koji je rješavao stvari. Već sam zaratio i s Jimom Roseom, onda kad sam ga tresnuo zbog svađe oko love koja je i počela s Davidom. Jim je otišao pa sam 1987. morao uzeti novog menadžera za turneje - Gordona Meltzera.
Stvar s Jimom Roseom ovako je ispala. Jim je nakon naših nastupa uvijek prikupljao lovu pa sam ga tako i nakon te presudne gaže (potkraj 1986. ili početkom 1987., u Washingtonu) zamolio da učini isto. Rekao mi je da je novac već dao pomoćniku Davida Franklina dolje u Atlanti. Nisam se dao i rekao sam Jimu ovim riječima: “Jebeš njih dvojicu, to je moja šuška i izvoli je dati meni.” Postavio sam se tako jer su se s mojom lovom u posljednje vrijeme počele događati čudne stvari i zbog toga sam želio da novac vidim vlastitim očima. Odbio je dati mi lovu pa sam ga klepio po glavi i lovu jednostavno uzeo. Jim je nakon toga dao otkaz. Bilo mi je užasno mrsko što je između Jima i mene uopće moralo doći do toga, jer je Jim uz mene bio i u dobru i u zlu. U svakom slučaju, kupio sam stan u New Yorku, u južnom dijelu Central Parka, i mnogo drugih stvari, počeo sam zaista obraćati pažnju na to kako se moja lova vrti.
Na kraju sam najurio Davida i uzeo Petera Shukata kao menadžera, ali i kao odvjetnika. Suočio sam se s problemom s kojim se katkad susretnu mnogi koji zarađuju silne novce -
shvatiš da ovisiš o drugim ljudima kad je u pitanju postupanje s vlastitom lovom. Sve se to događalo tijekom razdoblja konačnog prekida sa Cicely.
Kad sam Cicely i Davida Franklina izbacio iz svog života, osjećao sam se vidno bolje. Već sam s Marcusom Millerom počeo raditi na glazbi za Siestu, film čija je radnja bila smještena u Španjolsku, u kojem su glumile Ellen Barkin i Jodie Foster. Glazba je trebala biti pomalo poput mjuze koju smo Gil Evans i ja napravili za album Sketches of Spain. Zamolio sam Marcusa da pokuša napisati mjuzu s trunkom tog osjećaja. U međuvremenu, Tutu je 1987. osvojio Grammy, zbog čega sam se osjećao sjajno. Odrađivali smo uobičajene nastupe na festivalima i koncerte diljem Sjedinjenih Država, Europe, Južne Amerike i Dalekog istoka - po Japanu, a u novije vrijeme i po Kini. Sad smo već održavali koncerte i u Australiji i na Novom Zelandu.
Stvar koja mi se najviše urezala u sjećanje te godine (osim što je moj bend svirao zaista fantastično), bio je odlazak na koncert u norveški grad Oslo u srpnju. Doletjeli smo u Oslo, iskrcali se iz aviona i imali što vidjeti na izlazu - čopor reportera koji nas je čekao. Hodali smo preko piste prema zgradi zračne luke kad nas je iznebuha presreo neki tip i rekao: “Oprostite, gospodine Davis, ondje vas čeka automobil. Ne morate proći carinsku kontrolu.” Pogledao sam u smjeru koji je pokazivao i ugledao jebeno dugačku limuzinu, jednu od najdužih koje sam ikada vidio. Ušao sam u automobil, provezli smo se preko piste i izravno ušli u grad. Nisam se morao zamarati čak ni carinskim formalnostima. Tu proceduru u Norveškoj zaslužuju samo monarsi, predsjednici drugih država, premijeri, kraljevi i kraljice, takve face. To mi je rekao producent festivala. A onda je dodao: “A ta je čast pripala i Milesu Davisu.” Čovječe, svijet oko mene odmah je postao ljepši. Hoću reći, nisam si mogao pomoći da tu večer potpuno ne rasturim, a kako drukčije?
Diljem Europe primali su me i tretirali na taj način - kao da sam pripadnik neke kraljevske obitelji. Niste mogli postupiti drukčije doli dati sve od sebe kad bi se ljudi prema vama ponašali s takvim poštovanjem. Na isti su me način dočekivali i u Brazilu, Japanu, Kini, Australiji, na Novom Zelandu. Jedino mjesto gdje mi nisu pokazali dužno poštovanje i cijenili moj rad kao drugdje bile su Sjedinjene Države. Razlog takvom ponašanju krio se u činjenici što sam bio crnac i što nisam pristajao na kompromise, a bijelci - pogotovo muškarci - ne vole vidjeti tu osobinu kod crnaca, posebno kod crnih muškaraca.
No 1987. događale su mi se i jako bolne stvari, a jedna od najmučnijih bio je trenutak kad sam morao otpustiti svog nećaka Vincenta. Već neko vrijeme bio sam svjestan toga kako ću morati pustiti Vincenta da krene svojim putem jer je i dalje loše svirao. Pokazivao bih mu kako da ispravi te pogreške, no on to jednostavno nije slušao i nastavljao bi po svome. Dao bih mu da sluša snimke, no on ih nije želio čak ni poslušati. Bilo mi je jako teško da mu to kažem jer sam ga iskreno volio, no morao sam tako postupiti upravo radi glazbe. Nakon što sam mu rekao da mora napustiti bend pustio sam da stvar odleži nekoliko dana i tek onda nazvao njegovu majku, moju sestru Dorothy, te i njoj rekao što je na stvari. Kazao sam joj da Vincent više nije član benda i pitao je zna li već što se dogodilo, je li joj Vincent rekao da više nije u bendu. Odgovorila je: “Ma kakvi, nije mi ništa rekao.” Tada sam joj rekao da dolazim svirati u Chicago. A ona će meni na to: “Molim te, Miles, mogao bi mu barem dopustiti da ovdje svira, zbog svih tih njegovih frendova, bit će to ponižavajuće za njega.”
“Dorothy, glazba ne trpi prijatelje u tom smislu. Vincentu sam godinama govorio što da radi i on me nije želio poslušati, morao sam mu reći da ode. Žao mi je.”
Tada je Dorothyn muž, Vincentov otac i moj dobar prijatelj čitav niz godina, Vincent stariji, uzeo slušalicu i zamolio me da mu pružim još jednu priliku. Rekao sam: “Ne, ne mogu.” Nakon što je Vincent slušalicu ponovo prepustio Dorothy pitao sam je dolazi li na moj koncert.
Odgovorila je da misli kako neće doći jer će vjerojatno ostati kod kuće s Vincentom. Odbrusio sam joj: “Dobro, ako je tako, Dorothy - lijepo odjebi!”
Rekla je: “U redu onda, poklopi slušalicu - nisam ja tebe zvala, već ti mene!”
To sam i napravio. Takve se pizdarije često događaju između brata i sestre koji se vole. To je stvar emocija. Osim toga, u cijelu je priču bio uključen i njezin sin jedinac. Dobro sam je poznavao. Zato se nisam previše uzbudio kad se nitko od njih nije pojavio na koncertu iako me to ipak malo streslo.
Otpustio sam Vincenta početkom ožujka i doveo sjajnog bubnjara iz Washingtona, Rickyja Wellmana. Poslušao sam ploču koju je snimio s grupom Chuck Brown and the Soul Searchers, nakon čega sam Mikeu Warrenu, svom osobnom tajniku (također iz Washingtona), rekao da ga nazove i kaže da bih ga želio dovesti u svoj bend. Odgovorio je da mu se ideja sviđa pa sam mu poslao snimke i rekao mu da ih nauči te smo se našli. Ricky je dugo svirao nešto što se zove go-go52 glazba. No imao je posebnu žicu u sebi, koju sam želio osjetiti i u svom bendu.
Bend koji sam imao 1987. bio je jebeno dobar, čovječe. Obožavao sam način na koji su svirali. Posvuda su nas voljeli slušati. Vidite, sve je bilo isprepleteno u onome što su svirali, znate na što mislim, Ricky se natjecao s Minom Cineluom, Darryl Jones probijao se kroz to sranje i davao temelj cijeloj stvari, dok su Adam Holzman i Robert Irving svirali svoje na sintesajzeru, ja i Kenny Garrett (katkad i Gary Thomas na tenor-saksofonu) provlačili smo zvukove svojih instrumenata, a Foley, moj novi gitarist, svirao je onaj funky blues-rock funk, gotovo kao da slušate mjuzu Jimija Hendrixa. Svi su bili sjajni i ja sam, najiskrenije vam ovo kažem, napokon našao gitarista kojeg sam tražio. Svatko je u bendu mogao ostvariti dijalog sa svima drugima, i to od početka, što je bilo fantastično. S bendom je sve štimalo, zdravlje me služilo, a i sve drugo u mom je životu išlo svojim tijekom.
Te 1987. stvarno sam se zainteresirao za glazbu Princea, mjuzu grupe Cameo i Larryja Blackmona, te za karipski bend Kassav. Jako su mi se sviđale stvari koje su radili. No najdraži mi je bio Prince pa sam čim sam ga čuo poželio da jednom zasviramo zajedno. Prince je potekao iz škole Jamesa Browna, kojega strašno volim upravo zato što je znao postići fenomenalne ritmove. Prince me podsjetio na njega, a Cameo na Slyja Stonea. No Prince je uz to u sebi imao i malo od Marvina Gayea, Jimija Hendrixa i Slyja, pa čak i mrvicu Little Richarda. On je kombinacija svih tih tipova i Dukea Ellingtona. Na određeni me način podsjetio i na Charlieja Chaplina i Michaela Jacksona, kojeg sam također volio kao izvođača. Prince je u sebi sažimao tako mnogo različitih stvari, kao da ih je sposoban sve postići - pisati, pjevati, producirati i svirati, glumiti u filmovima, producirati i režirati, a usto i on i Michael stvarno znaju fantastično plesati.
Obojica su opaki kurvini sinovi, no Prince mi je ipak malo bolji u smislu one njegove sveobuhvatne glazbene energije. Osim toga, u jednakoj je mjeri izvrstan i u sviranju, pjevanju ili pisanju. U onome što radi ima malo crkvenog štiha. Svira gitaru i klavir, i radi to nevjerojatno dobro. No posebnim ga čini crkveni štih koji čujem u njegovoj mjuzi, taj orguljaški prizvuk. To je po svemu sudeći crnački štih, nikako ne bjelački. Prince doista i jest poput crkvenog utočišta za raskalašene i živahne tipove. On je mjuza ljudi koji izlaze tek nakon deset ili jedanaest sati navečer. Faca je, to je pravi groove. Kada Prince vodi ljubav, u glavi vjerojatno čuje bubnjeve umjesto Ravela. Naravno, nije bijelac. Njegova je mjuza nova, ukorijenjena je u godinama od 1988. do 1990., odražava te godine i proizlazi iz njih. Moje je mišljenje da bi Prince mogao biti novi Duke Ellington našeg vremena, kad bi samo nastavio istim putem.

52 Suvrstica funka, nastala u Washingtonu i okolici u drugoj polovici 1970-ih. (op. prev.)

Kad me Prince zamolio da dođem u Minneapolis i ondje dočekam novu 1988. te da pritom možda i zasviramo pjesmu ili dvije, prihvatio sam njegov poziv. Ako želite postati veliki glazbenik, morate imati sposobnost da se prilagodite i rastegnete, za što je Prince i te kako bio sposoban. Otišao sam u Minneapolis s Foleyjem. Čovječe, Prince se ondje pakleno dobro smjestio, imao je kompleks i pol. Opremu za snimanje zvuka i filmova, plus stan u kojem sam ja odsjeo. Činilo se da njegov prostor zauzima barem pola stambenog bloka. Imao je sve. Organizirao je koncert kako bi pomogao beskućnicima Minneapolisa, a cijena upada bila je 200 dolara po osobi. Koncert se održao u njegovu novom kompleksu Paisley Park Studios. I bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. U ponoć je Prince otpjevao “Auld Lang Syne” i zamolio me da se popnem na pozornicu i s bendom nešto zasviram. Udovoljio sam njegovoj molbi, a nastup je snimljen.
Prince je vrlo ugodan, pomalo sramežljiv i plah, pravi mali genij. Točno zna što može, a što ne može napraviti u glazbi, ali i u svemu ostalome. Sa svime uspijeva izići na kraj jer udovoljava svačijim iluzijama. U sebi ima tu vulgarnu i besramnu notu, kao da se u jednom liku spajaju osobine i svodnika i kurve, neka vrsta transvestitske furke. No kad zapjeva one svoje funky opscene i eksplicitne stvari o seksu i ženama, izvodi to jako visokim glasom, gotovo kao da pjeva žena. Kad ja nekome kažem “odjebi”, taj je spreman istog časa pozvati policiju. No kad Prince to kaže svojim piskutavim ženskim glasićem, svatko tvrdi kako je to tako slatko i dražesno. Pritom se ne izlaže cijelo vrijeme oku javnosti - većini je ljudi tajnovit i nedokučiv. Isto je i sa mnom i s Michaelom Jacksonom. No Prince nosi baš pravo ime, čovječe, pravi je princ od čovjeka kad ga malo bolje upoznate.
No ipak me šokirao kad je rekao da želi sa mnom snimiti cijeli album. Poželio je i da naša dva benda odrade zajedničku turneju. To bi bilo strašno zanimljivo. Ne znam kada ili hoće li se taj plan ikada realizirati, no ta zamisao o turneji je definitivno nešto o čemu vrijedi razmisliti.
Šezdeset drugi rođendan slavio sam u jednom restoranu u New Yorku i Prince je došao na tu zabavu. Došli su i svi dečki iz Camea, Hugh Masekela, George Wein, Nick Ashford i Valerie Simpson, Marcus Miller, Jasmine Guy i tipovi iz mog benda koji su se tog dana zatekli u gradu; Peter, moj odvjetnik i menadžer; Gordon, moj menadžer za turneje i Michael, moj osobni pomoćnik. Na toj rođendanskoj večeri bilo nas je ukupno tridesetak. Bilo je strašno opušteno i ugodno.
Devetsto osamdeset osma bila je sve u svemu dobra godina, osim jedne stvari - Gil Evans, vjerojatno moj najbolji i najstariji prijatelj, u ožujku te godine umro je od posljedica upale potrbušnice. Znao sam da je Gil bolestan - na kraju više gotovo da nije mogao ništa ni vidjeti ni čuti. Čak je otputovao u Meksiko da provjeri može li mu netko pomoći i izliječiti opaku bolest. No Gil je bio svjestan toga da će ubrzo umrijeti, kao što je to i meni samome bilo jasno. Ipak, o tome nikada nismo otvoreno razgovarali. Dogodilo se da sam dan prije nego što je umro nazvao njegovu ženu Anitu i pitao je: “Gdje je dovraga Gil?” Rekla mi je da je otišao u Meksiko, a onda je sutradan nazvala i kazala mi da je zvao njezin sin, koji je otputovao s njim, i rekao joj da Gil svašta pokušava. Dan poslije je nazvala i rekla da je Gil mrtav. Čovječe, u meni se otvorio ponor, rana koja nikad nije zarasla.
Tjedan dana nakon što je umro razgovarao sam s njim, a razgovor je tekao nekako ovako. Bio sam u svom njujorškom stanu, sjedio sam na krevetu gledajući Gilovu sliku na stolu koji se nalazio nasuprot krevetu, uz prozor. Svjetlo je plesalo i prosipalo se kroz prozor. Odjednom mi je na pamet palo pitanje koje sam želio postaviti Gilu pa sam to i učinio: “Gil, zašto si umro na takav način, dolje u Meksiku?” I onda sam ga čuo: “To je jedini način na koji sam to mogao
napraviti, Miles. Morao sam otići dolje do Meksika kako bih mogao umrijeti.” Znao sam da je to on jer sam njegov glas mogao prepoznati bez greške. Njegov mi je duh govorio.
Gil mi je stvarno bio važan, i kao prijatelj i kao glazbenik - njegovo i moje shvaćanje glazbe bilo je navlas isto. Volio je sve stilove, kao i ja, od etnoglazbe do plemenskih ritmova. Godinama smo znali razgovarati i planirati kako ćemo nešto poduzeti - nazvao me samo dva mjeseca prije nego što je preminuo i rekao da je spreman za projekt o kojem smo razgovarali prije dvadesetak godina. Mislim da su to bile neke stvari koje je želio napraviti još od Tosce. Nisam pretjerano želio sada raditi takvo što, no tako je on funkcionirao. Gil je bio moj najbolji prijatelj, no nikad nije bio sasvim svoj kad je trebalo nešto organizirati pa mu je trebala čitava vječnost da se pokrene s mrtve točke. Trebao je živjeti negdje drugdje, ne u ovoj zemlji. Da se rodio negdje drugdje, zasigurno bi mu odali priznanje kao nacionalnom blagu, subvencionirali bi ga i financijski potpomagali, bilo vlada bilo neka druga umjetnička zaklada na državnoj razini. Trebao je živjeti u nekom gradu kao što je Kopenhagen gdje bi ga istinski cijenili. Još je držao - negdje - pet ili šest pjesama koje sam ja napisao, a za koje je namjeravao napisati aranžmane. Za mene Gil nikada nije umro.
Dok je bio na ovom svijetu, uvijek je bio švorc - nije imao novca za ono što je želio raditi.
Osim toga, morao je uzdržavati kuću i sina, kojeg je nazvao mojim imenom.
Gil će mi jako nedostajati, ali ne na onaj način na koji ljudima nedostaju drugi ljudi. Umrlo je toliko njih s kojima sam bio strašno blizak pa nekad pomišljam da jednostavno više nemam tih osjećaja u sebi, da je nešto u meni presahnulo. Kvragu, neposredno prije nego što je Gil umro preminuo je i James Baldwin, ali još kad me put nanese u južnu Francusku neprestano mislim kako moram ići posjetiti Jimmyja. A onda se prenem i shvatim da ga više nema. Ne, o Gilu ne želim misliti kao o mrtvom čovjeku, kao što ni o Jimmyju ne želim misliti na taj način - jer moja glava jednostavno ne funkcionira tako. Strašno će mi nedostajati, no ne mogu si pomoći - Gil je još u mojoj glavi, kao i Jimmy, kao i Trane, Bud, Monk, Bird, Mingus, Red, Paul i Wynton, kao i svi oni genijalni kurvini sinovi, kao Philly Joe - kao svi oni koji više ne hodaju ovim svijetom. Svi su moji najbolji frendovi mrtvi. No ja ih mogu čuti, mogu se prebaciti u njihove glave, u Gilovu glavu.
Čovječe, kakva je ljudina Gil bio. Jednom me Cicely gnjavila i optuživala za ovo i za ono, spočitavala mi je što se družim i izlazim s raznoraznim ženama pa sam se požalio Gilu. Nažvrljao je nešto na komadić papira i pružio mi ceduljicu uz riječi: “Daj joj ovo.” Poslušao sam ga, nakon čega me Cicely prestala jebati u mozak, što je najčešće i radila. Znate li što je napisao na papirić? “Možda me voliš, ali me ne posjeduješ. I ja tebe možda volim, ali te ne posjedujem.” Takav je prijatelj bio Gil, netko za koga bih mogao dati ruku u vatru da me stvarno razumio i volio onakvog kakav jesam.
Siesta se počela prikazivati 1988. Film je došao i otišao bez ikakve zapažene reakcije, prestao se prikazivati skoro prije nego što je uopće došao u kina. Gotovo se ista stvar dogodila sa još jednim filmom za koji sam isto tako napisao glazbu - Street Smart prikazivao se malo dulje od Sieste, a i dobio je jako dobre kritike - kritičarima se čak svidjela i moja mjuza. No Siestu su pokopali iako se glazba koju smo Marcus i ja napravili za taj film svima svidjela.
Još mi se jedna divna stvar dogodila 1988. Dana 13. studenoga u palači Alhambra u Granadi u Španjolskoj proglašen sam vitezom i članom Malteških vitezova, vojnog reda čiji je puni naziv Vitezovi Velikog križa u službi suverenog jeruzalemskog, rodoskog i malteškog vojnog hospitalnog reda svetog Ivana ili skraćeno Suvereni malteški vojni red. Ustoličen sam zajedno s trojicom Afrikanaca i jednim liječnikom iz Portugala. Moram priznati da nemam blagog pojma što sve te riječi iz naziva reda zapravo znače, no rečeno mi je da kao član viteškog
reda mogu bez vize ući u trideset do četrdeset zemalja. Također su mi rekli da mi je ta počast dodijeljena jer imam određene kvalitete, jer sam klasa za sebe, zato što sam genij. Zamolili su me samo jedno: da ne budem isključiv i da prema nikome ne gajim predrasude, te da nastavim raditi to što cijelo vrijeme radim - to jest da nastavim pridonositi jedinoj kulturno relevantnoj činjenici za koju je Amerika zaslužna - džezu, ili kako ja volim reći, crnačkoj mjuzi.
Bio sam počašćen dodijeljenom nagradom, no na sam dan svečane ceremonije bilo mi je tako loše da sam jedva jedvice uspio doći. Bolovao sam od onoga što se naziva atipičnom upalom pluća ili akutnim bronhitisom. Čovječe, to me sranje izbacilo iz stroja na čak nekoliko mjeseci, zbog te sam gadarije morao otkazati i cijelu zimsku turneju početkom 1989., što me samo po sebi stajalo više od milijun dolara. Odležao sam čak tri tjedna u bolnici u Santa Monici u Kalifomiji. Ugurali su mi cjevčice u nos i u ruke, igle su virile sa svih strana. Svatko tko je želio ući u moju sobu morao je nositi masku na licu jer je postojala opasnost od zaraze klicama koje su sa sobom izvana mogli donijeti posjetitelji, pa čak i liječnici ili sestre. Priznajem da sam bio poprilično zdrman i narušena zdravlja, ali nisam bio zaražen sidom kao što su oni iz usrane, tračerske mizerije od časopisa Star tvrdili. Čovječe, to je bilo nešto prestrašno, kakve su mi užasne stvari podmetale te novine. Svi ti napisi mogli su doći glave mojoj karijeri, ali i sjebati mi život općenito. Ta me priča taknula u žicu i razbjesnila do srži kad sam doznao što su nadrobili. Naravno, ništa od toga nije imalo veze sa zdravom pameću i istinom, ali mnogo ljudi to nije znalo pa su povjerovali u ono što im se plasiralo novinskom pričom.
Kad su me u ožujku pustili iz bolnice, otišao sam kući u Malibu, kamo su ubrzo došli i moja sestra Dorothy, brat Vemon i nećak Vince, koji je prije svirao bubnjeve u mom bendu, kako bi se brinuli o meni. Dorothy mi je kuhala i pomagala mi da opet stanem na svoje noge. Ondje je s nama bila i moja cura - jahali smo konje i odlazili u duge šetnje. Ubrzo je upala pluća posustala i napustila moje tijelo - osjećao sam se dovoljno dobro da se vratim turneji, bio sam kao novi.
Nedugo nakon toga na ceremoniji u Metropolitan Museum of Art u New Yorku primio sam 8. lipnja Nagradu za umjetnost guvernera države New York za 1989., a dodijelio ju je guverner Mario Cuomo. Mislim da je te godine na istoj dodjeli nagradu primilo još jedanaest osoba i organizacija. Bio sam veoma ponosan što mi je još jedanput bila dodijeljena takva počast.
Otprilike u to vrijeme objavljena je i treća ploča koju sam snimio za Warner, album Amandla. Kritike su bile dobre, a ni prodaja nije zaostajala. Columbia je u isto vrijeme najavila da će u rujnu 1989. objaviti Auru. Taj sam album snimio još davne 1985. i otad su me struje odnijele u druge glazbene vode, udaljio sam se od glazbenog koncepta koji sam njegovao na toj ploči. U glazbi se gotovo svakodnevno događaju promjene i pojavljuju nove stvari, bar mi se tako čini. No Aura je dobar album i jedva čekam da vidim kakve će reakcije izazvati, posebno jer na tržište izlazi s odmakom od četiri godine.
Danas se moj mozak može bolje koncentrirati, a tijelo mi je poput antene. To mi izrazito pomaže i u slikanju, čime se, kako vrijeme protječe, sve više bavim. Slikam pet-šest sati dnevno, vježbam i na trubi nekoliko sati, a strašno puno i skladam. No slikanje me privlači kao magnet, zaronio sam u to do kraja pa sam svoja platna počeo izlagati i na samostalnim izložbama. Imao sam nekoliko takvih izložbi u New Yorku 1987., a 1988. izlagao sam svoje slike diljem svijeta. Nekoliko puta u Njemačkoj, jednom u Madridu u Španjolskoj i nekoliko puta u Japanu. Ljudi kupuju moje slike, koje dostižu cijenu od čak 15.000 dolara. Madridska izložba bila je potpuno rasprodana, a u Japanu i Njemačkoj prodao sam većinu izloženih slika.
Slikanje mi pomaže i u glazbi. Čekam da Columbia izbaci Auru, ploču s mjuzom Pallea Mikkelborga koju sam napravio u Danskoj. Mislim da je to pravo remek-djelo, istinski sam u to
uvjeren. Također, pišem za bend, no to su pjesme koje ne snimamo. Upoznao sam tipa iz Kalifomije, Johna Bighama, fantastičnog kompozitora. John je mladi crnac, od neke dvadeset tri godine, a piše jednostavno predivnu funky-mjuzu. Inače je gitarist. Glazbu piše pomoću računala i kad mi pokuša objasniti što to uopće radi, na koji način sklada, negdje putem definitivno se pogubim u svim tim silnim tehničkim i kompjutorskim terminima. No John ima jedan problem - ne zna kako završiti i zgotoviti stvari. Zato sam mu rekao: “Johne, nemoj time razbijati glavu, pošalji mjuzu meni i ja ću je Analizirati.” Sluša me i radi tako. Muči se s orkestracijama. Kao da čuje tonove koje je nemoguće zamisliti. Neprestano mi govori da želi naučiti sve moguće stvari, sve o orkestraciji i ostalim čudesima, no ja mu uporno govorim da se ne zabrinjava zbog toga jer ja dobro znam kako riješiti takve stvari. Čak i kad bi naučio i prokljuvio te pojedinosti, bojim se da bi to znanje moglo razbjebati njegov urođeni dar za glazbu. Znate, to se katkad događa.
Tipovi kao što su Jimi Hendrix, Sly ili Prince možda ne bi postigli to što su uspjeli postići da su znali sve tehničke pojedinosti i kvake, jer bi im se ta znanja ispriječila na njihovu putu - da su znali to što zapravo nisu znali, to bi ih vjerojatno odvelo u drugom smjeru.
Bez obzira na to kojim smjerom ide moja mjuza, uvijek pokušavam čuti i doznati nešto novo. Jednom sam tako pitao Princea: “Gdje je bas--linija u onoj stvari?”
Rekao mi je: “Miles, ne pišem ih i ako je ikad čuješ, dići ću basista u zrak jer mi bas-linija samo smeta.” Pritom mi je rekao i da to ne bi nikome drugome priznao - no svjestan je toga da i ja to vrlo dobro shvaćam jer je isti koncept čuo u mojoj mjuzi. Kad mi na pamet padne neka glazbena ideja, odmah je iskušam na sintesajzeru. Zapisujem glazbene figure na bilo čemu - na svemu što mi se zatekne pod rukom - jednom kad ih čujem. Smatram da se kao umjetnik još razvijam i to je ono što sam oduvijek želio - uvijek ići samo prema naprijed i razvijati se.
Bio sam prisiljen 1988. najuriti basista Darryla Jonesa iz benda. Počeo je dramatizirati, što je bilo previše zabavljački i šoubizerski za moj ukus i stil kojeg se bend kao cjelina držao. Uvijek je morao nešto popravljati, trgati žice na svom basu pa bi morao ustati i pozirati pred svima izvodeći scenu kao da očekuje da se nešto dogodi. Taj je govnar tako dramatizirao, posebno kad je istupio iz Stingova benda, te goleme rock and roll arene koja nije ništa drugo nego šoubiz. Darryl mi je stvarno bio drag - vrlo je ugodan tip, na svom mjestu. No nisam bio zadovoljan njegovim sviranjem, nije to ono što sam očekivao od njega. Na njegovo sam mjesto doveo frajera po imenu Benjamin Rietveld s Havaja. Bend je napustio i Mino Cinelu te otišao svirati u novi Stingov bend. Isprva sam ga zamijenio udaraljkašem Rudyjem Birdom, no onda se vratila Marilyn Mazur pa sam otpustio Rudyja. Danas je moj stalni perkusionist Munyungo Jackson. Novo je lice u bendu i Kei Akagi na klavijaturama. Kenny Garrett još svira saksofon, Ricky Wellman je na bubnjevima, Adam Holzman na klavijaturama, a Foley na sofo-basu.
Trudim se da sokovi mog umjetničkog izražavanja i dalje obilno teku. Volio bih jednog dana napisati kazališni komad, možda mjuzikl. Čak sam eksperimentirao s nekim reperskim stvarima, jer smatram da ta glazba sa sobom donosi žestoke ritmove. Čuo sam da je Max Roach izjavio kako bi sljedeći Charlie Parker možda mogao izniknuti iz rap-melodija i ritmova. Katkad te snažne ritmove jednostavno ne možete izbaciti iz glave. Puno sam slušao Kassav, karipsku grupu koja svira “zouk”53. Veličanstveni su i mislim da su pomalo utjecali i na glazbeni izričaj albuma Amandla, što na jeziku južnoafričkog naroda Zulu znači “sloboda”.

53 Glazbeni žanr izrazite ritmičnosti, potekao od kreolskog življa Karipskog otočja, (op. prev.)

Jedina stvar koja me 1988. pokopala i bacila u depresiju, osim hospitalizacije zbog upale pluća koju sam već spomenuo, bio je razvod sa Cicely. Kad smo se odlučili vjenčati, obećali smo si da nećemo jedno drugome praviti probleme kao svi ostali - svaki od nas imao je vlastiti izvor prihoda i zarađivao svoju lovu - rekli smo si da ćemo se oboje držati vlastitih karijera. No prekršila je danu riječ. Nije trebala na mene tako huškati svoje odvjetnike, koji su mi pod nos podmetali papire za razvod u svakoj mogućoj prilici. Bilo je užasno naporno izbjegavati ih, sve dok se nisam uspio malo pribrati i dovesti svoj život u red. Cijela je ta situacija ipak mogla proći malo miroljubivije i smirenije. No sad je to mučno razdoblje iza mene, dogovor o raspodjeli imovine potpisan je 1988., a razvod je postao pravomoćan 1989., zbog čega sam neizmjerno sretan. Sada se mogu posvetiti i drugim ženama u svom životu.
Upoznao sam jednu ženu s kojom mi je jako ugodno. Mnogo je mlađa od mene, više od dvadeset godina. Ne izlazimo van tako često jer je ne želim izlagati uobičajenim sranjima koja moraju trpjeti žene u mom društvu. Ne želim ovdje iznositi njezino ime jer našu vezu želim zadržati daleko od očiju javnosti. No moram reći da je vrlo draga, brižna žena koja me voli upravo takvog kakav jesam. Dobro nam je zajedno iako je svjesna toga da me ne posjeduje i da imam pravo viđati se s drugima ako to poželim. Prije nekoliko godina upoznao sam još jednu divnu ženu u Izraelu, dok sam ondje nastupao. Ona je kiparica i vrlo je talentirana. S vremena na vrijeme nađemo se u Americi i provedemo nešto vremena zajedno. I ona je vrlo ugodna i dobra osoba iako je ne poznajem toliko dobro kao svoju Njujorčanku, koja mi je ipak na prvom mjestu.
Kad danas čujem džez-muzičare i njihovu svirku, sve one silne fraze i solaže koje smo svirali prije ne znam koliko godina, nekako mi ih dođe žao. Hoću reći, kao da idete u krevet s nekom stvarno ostarjelom i nemoćnom osobom oko koje se širi smrad ustajalosti. Nemojte to shvatiti kao kritiku starih ljudi, jer i ja nezaustavljivo starim. No moram biti iskren - ta me mjuza podsjeća upravo na takav prizor starosti i potrošenosti. Mnogo ljudi moje dobi voli se okružiti starim i zagušljivim namještajem. Ja naprotiv volim novi namještaj u stilu Memphisa - sjajne i blještave komade i tehnološke novotarije, mnogo onoga što nam dolazi iz Italije. Jarke boje i dugačke, glatke i minimalističke linije. Ne podnosim pretrpanost ni mnogo namještaja u jednom prostoru. Volim moderne stvari. Uvijek moram biti u špici događaja, prednjačiti u novome i avangardnome jer jednostavno funkcioniram na taj način, uvijek sam bio takav.
Volim izazove i nove stvari - takva me dinamika puni energijom. Od svega je, ipak, glazba uvijek bila na prvom mjestu, bila je nešto blagotvorno i iscjeljujuće, u tjelesnom i duhovnom smislu. Kad dobro sviram, kad bend dobro svira - onda sam većinu vremena jako dobro raspoložen, a i zdravlje me dobro služi. Još svakodnevno učim. Mnogo čemu me uče Prince i Cameo. Primjerice, sviđa mi se kako Cameo odrađuje nastupe uživo. Njihove žive svirke započinju lagano, no morate vidjeti kad se koncert počinje približavati sredini, kad mjuza uzme zalet i jednostavno leti i navaljuje. Još dok mi je bilo petnaest, naučio sam da svirka, nastup uživo, mora imati početak, sredinu i kraj. Ako to znate, vaši nastupi bit će napeti od početka do kraja. Imat ćete 10 za početak, 10 u sredini i 10 za kraj, s različitim promjenama raspoloženja, što, naravno, ne možete isplanirati.
Kad sam vidio kako Cameo uobličuje i ističe druge muzičare, isto to primijenio sam i na svojim nastupima. Na početku bismo otvorili svirku kao bend, onda bih ja zasvirao, nakon mene bend i onda opet ja. Benny bi tada udario bas, a Foley svirku na svojoj gitari, što vas je prenosilo na druga mjesta zbog njegova vrlo osobitog zvuka izoštrenog mješavinom funka, bluesa i rocka. Nakon što bismo odsvirali nekoliko pjesama bacili bismo se na stvar “Human Nature”, što bi označilo promjenu u koracima. Bio je to kraj, neka vrsta završetka prvog seta.
Tada bismo promijenili priču. Od tog trenutka sve bi otišlo u druge sfere, ali uz groove. Ta bi se atmosfera promijenila nakon što Benny i ostatak benda, posebno Foley, završe svoje - tada bih ja počeo svirati. Dok je Darryl Jones još nastupao u bendu i svirao stvarno moderne i cool stvari, obično bismo se nas dvojica nadsviravali, a katkad bih to radio i s Bennyjem. Najčešće je upravo Benny spuštao loptu i održavao ravnotežu, u čemu je taj kurvin sin stvarno briljirao. (Jednog će dana biti fantastičan basist. Gotovo da je već postigao tu razinu sviranja.) A onda bi svi počeli sa svojim solažama, svirajući ih naizmjence.
Billy Eckstine prije mnogo je godina meni i pjevaču rekao da se samo ušetamo u aplauz kad se ljudima sviđa ono što čuju od tebe. Ovako je govorio pjevaču benda: “Nemoj čekati da se stiša, jenja i zamukne.” To i činim sada kad se prolomi pljesak - jednostavno se ušetam u njega. Započinjem drugu pjesmu dok ljudi još plješću svom snagom. Čak i ako ne počnete baš sjajno novu numeru, oni to ne mogu čuti jer uokolo još odjekuje aplauz. Dakle, samo krenete i uronite ravno u njega. Toga se držimo na svirkama uživo i na taj način sve doista šljaka i teče glatko. Ljudima diljem svijeta to se sviđa, što je pravi pokazatelj onoga što radite - barometar su ljudi, ne kritičari. Ljudi u publici nemaju neki potajni plan i skrivene motive. Daju svoju lovu kako bi vas vidjeli i ako im se ne svidi ono što radite, to vam daju do znanja, i to istog časa.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:20 am








Dvadeseto poglavlje
Mnogo me ljudi pita kamo glazba danas smjera i koji su njezini putevi u budućnosti. Smatram da će je obilježiti kratke fraze. Ako samo malo pozornije poslušate, svi vi koji imate uši na glavi to možete uočiti. Glazba se neprestano mijenja. Mijenja se jer se mijenjaju vremena i dostupna tehnologija, materijali od kojih se izrađuju predmeti, kao što su recimo plastični automobili umjesto metalnih. Zato, kad danas čujete nesreću, ona vam zapravo i zvuči drukčije, ne čujete više onaj lom i kršenje metala i čelika koje ste mogli čuti u četrdesetima i pedesetima. Glazbenici otkrivaju zvukove i iskorištavaju ih pri sviranju pa će i glazba koju stvaraju biti drukčija. Novi instrumenti kao što su sintesajzeri i svi ostali uređaji na kojima ljudi sviraju na kraju čine razliku i sve mijenjaju. Instrumenti su prije uglavnom bili drveni, nakon toga metalni, a danas se izrađuju od tvrde plastike. Ne znam što će sljedeće doći na red, no u budućnosti će zasigurno doći do nečeg novog. Najlošiji glazbenici ne čuju današnju glazbu pa je i ne mogu odsvirati. Tek kad počnem doista slušati gornji registar, tek tada ću ga moći i odsvirati. Mogu svirati jedino u srednjim i nižim registrima jer je to sve što mogu čuti. Isto se događa i sa starim glazbenicima koji pokušavaju svirati modernu glazbu. I ja sam bio takav, prije nego što su mi u bend došli Tony, Herbie, Ron i Wayne. Natjerali su me da glazbu počnem slušati na drugi način, na čemu sam im silno zahvalan.
Mislim da Princeova glazba teži budućnosti, njegova mjuza i mnogo toga što rade u Africi i na Karibima. Glazbenici kao što su Fela iz Nigerije i Kassav s Karipskog otočja. Mnogo bijelih glazbenika i bendova uzima i iskorištava prilično toga od njih, primjerice Talking Heads, Sting, Madonna i Paul Simon. Mnogo dobre mjuze dolazi i iz Brazila. No najviše tih glazbenih strujanja događa se oko Pariza, jer ondje se mota i svira sve čudo afričkih i karipskih glazbenika, posebno oni koji govore francuskim jezikom. Oni koji govore engleskim odlaze u London. Netko mi je nedavno rekao kako Prince razmišlja da preseli nešto od svoje opreme i poslovanja nekamo u okolicu Pariza, tako da može upijati većinu onoga što se događa na toj sceni. Zbog toga i tvrdim da je on jedan od najvažnijih glazbenika koji utiru put prema budućnosti. Prince i te kako dobro shvaća da se zvuk mora promatrati kao svjetski i međunarodni fenomen - sve je već ondje, ta mjuza već živi među pripadnicima brojnih naroda.
Volim biti okružen gomilom mladih glazbenika i svirati s njima, a jedan od razloga jest i to što sam shvatio da je velik broj glazbenika stare garde tek gomila lijenih seronja, koji se opiru promjeni i koji se grčevito drže starih navada jer su previše lijeni da pokušaju s nečim drugim. Slijepo slušaju glazbene kritičare koji im govore da se ne miču i ostanu na svom mjestu, samo zato što se njima to sviđa. I kritičari su obične lijenčine. Ne žele čak ni pokušati shvatiti svu onu mjuzu koja se razlikuje od ustaljenih formi. Stara garda ne miče se sa svog mjesta, a njezini pripadnici postaju obični muzejski artefakti ispod staklenog zvona, na sigurnom, vrlo je lako prokužiti čime se to bave dok uvijek iznova sviraju to zamorno i otrcano, istrošeno sranje. A onda se počnu vrzmati uokolo i govoriti kako su električni intrumenti i elektronički zvuk potpuno razjebali i glazbu i tradiciju. Dakle, ja nisam poput njih, a takvi nisu bili ni Bird, Trane, Sonny Rollins ili Duke, takvi nisu bili ni svi oni koji su težili stvaranju i nastojali stvarati i dalje. Bebop se u cijelosti ticao promjene, pokrenuo je evoluciju. U tome se nije moglo naći nimalo mjesta za mirno stajanje i ušuškavanje u sigurnost. Ako želite nastaviti stvarati, morate biti pripravni na promjene. Življenje je pustolovina i izazov. Kad mi netko priđe i zamoli da odsviram pjesmu u stilu “My Funny Valentine”, neku staru stvar koju sam vjerojatno napisao dok su oni okolo ševili djevojku koja je zauzimala posebno mjesto u njihovu životu pa je ta mjuza upotpunila taj trenutak i pomogla im da se oboje sjajno osjećaju - to mogu razumjeti.
Ipak, kažem im da odu i kupe si ploču. Ja više nisam u toj furki i moram nastaviti sa životom koji je najbolji za mene, a ne onim koji njima odgovara i koji je za njih najbolji.
Ljudi moje dobi koji su me znali slušati još “u ona davno prohujala vremena” više čak i ne kupuju ploče. Kad bih morao ovisiti o njima što se tiče broja prodanih albuma - čak i kad bih svirao baš po njihovom ćefu - mogao bih mirne duše umrijeti od gladi i fulati priliku da doprem do ljudi koji doista kupuju ploče: do mladih ljudi. Pa čak i da sam želio svirati te stare melodije, nisam više mogao pronaći nikoga tko bi znao svirati na taj način. Oni koji su još živi imaju vlastite bendove i sviraju ono što sami odaberu. Siguran sam da ne bi htjeli odustati od toga i samo tako pristati da dođu u bend koji ja vodim.
George Wein u jednom je trenutku poželio da ponovo okupim Herbieja, Rona i Waynea te da organiziramo zajedničku turneju. Odmah sam mu rekao da to neće šljakati jer bi iskrsnulo mnoštvo problema kad bi morali svirati kao gostujući, pridruženi glazbenici u mom bendu. Turneja bi možda i mogla donijeti brdo love, no što zato? Glazba nije samo zarađivanje i mlaćenje para. Riječ je o posebnom osjećaju, osobito što se tiče glazbe koju mi sviramo.
Uzmite nekoga kao što je Max Roach, koji mi je gotovo poput rođenog brata. Kad bi Max danas napisao neku stvar i zamolio me da je odsviram s recimo Sonnyjem Rollinsom ili nekim sličnim, nisam siguran da bih mogao na to pristati jer više ne sviram na taj način. Nije riječ o tome da ne volim Maxa, naprotiv. No ako bismo se ipak željeli dogovoriti o takvom zajedničkom snimanju, Max bi morao napisati stvar koja bi odgovarala obojici. Evo još jednog primjera. Prije podosta godina pružila mi se prilika da radim s Frankom Sinatrom. Poslao je nekoga po mene u Birdland, gdje sam tada svirao. No tada nisam mogao pristati na njegovu ponudu jer nismo bili na istim valnim dužinama i nisu nas zanimale iste stvari. Hoću reći, nije stvar u tome da ne volim Franka Sinatru, no radije ga slušam nego da mu stanem na žulj jer sviram ono što ja želim svirati. Slušajući Franka naučio sam frazirati, od velike mi je pomoći bio njegov koncept fraziranja, kao i koncept Orsona Wellesa.
No uzmite nekoga kao što je Palle Mikkelbord ondje u Danskoj, s kim sam napravio album Aura. Motajući se u njegovoj blizini možete čuti gotovo sve, bilo što. Ista je stvar i s Gilom Evansom. Ono što je Gil napravio za novi Stingov album naprosto je nevjerojatno dobro, pogotovo za Stinga. Sjećate se što se dogodilo prilikom glasovanja čitatelja u Playboyu za najbolje džez-izvođače, nakon što je Sting snimio tu ploču s Gilom? Čitatelji - većinom bijelci - izabrali su Stingovu grupu kao najbolju u kategoriji džez-benda godine. Zar to nije fantastično! Crnačka grupa nikako ne bi mogla biti priznata i prepoznata na taj način kad bi, recimo, prešla s fusion-džeza na rock. Bijelci ni u kom slučaju ne bi njima dali svoj glas za najbolje face. No za Stinga bi dali glas, samo tako. Stingov posljednji album bio je prava rasturačina, no na njemu ne čujete nikoga drugoga osim njega, a on nije džez-muzičar. Uzmite pjesmu koju Sting napiše
riječi te pjesme govore vam što da mislite. No uz instrumentalnu kompoziciju možete misliti što god vam padne na pamet, ništa vas ne ograničava. Možemo to usporediti s čitanjem Playboya: ne morate ga pročitati kako biste znali u koji položaj staviti svoju djevojku ako s njom želite voditi ljubav. Takve su stvari stvorene za lijene ljude. Većina popularne glazbe svodi se samo na “Bejbi, volim te. Dođi k meni i daj mi to”. Postoje milijuni ploča s takvim riječima pjesama. Sve je to postalo jedan veliki klišej koji kopira golemi broj ljudi - ne rade ništa osim što kopiraju klišeje jedan od drugoga. Zbog toga je teško biti originalan u studiju - baš zbog svih tih silnih ploča koje se vrte i koje svi slušaju.
Nije mi se sviđala mjuza koju je Trane svirao potkraj svog života. Nikad nisam slušao njegove ploče nakon što je napustio moj bend. Svirao je jednu te istu stvar uvijek iznova, tu jednu stvar koju je počeo svirati još dok je bio sa mnom. U početku je grupa u kojoj su svirali
Elvin Jones, McCoy Tyner i Jimmy Garrison bila sasvim u redu. No onda su postali klišej sami sebi i, po mom mišljenju, nitko nije svirao ništa posebno osim Elvina i Tranea. Nije mi se sviđalo to što je McCoy počeo raditi nakon nekog vremena, jer se njegovo sviranje svodilo samo na bjesomučno lupanje po onom jadnom malom koncertnom klaviru, što meni nije bilo nimalo simpatično ni cool. Hoću reći, tipovi kao što su Bill Evans, Herbie Hancock i George Duke znali su kako svirati taj instrument. No sve što su Trane i njegovi kompanjoni radili bilo je modalno sviranje, što sam ja već svladao. McCoy je vrlo brzo izgubio osjećaj. Postao je jednoličan, čak je i Traneovo sviranje nakon određenog vremena postalo monotono kad biste sjeli i slušali ga dovoljno dugo. Ubrzo u tom njihovom izričaju nisam mogao vidjeti ni čuti išta vrijedno pažnje, a usto mi se nije sviđalo ni ono što je pokušavao Jimmy Garrison. No mnogima se svidjelo, što je u neku ruku sasvim u redu. Kad su Elvin i Trane zajednički svirali u duetu, e to je tada bila baš prava stvar. Ipak, to je samo mišljenje i uvijek postoji mogućnost da sam u krivu.
Danas je zvuk izrazito drukčiji, strašno se promijenio od vremena kad sam se počeo baviti glazbom i sviranjem. Pojavili su se efekti i slična sranja. Kao u filmu Smrtonosno oružje s Dannyjem Gloverom i Melom Gibsonom, gdje su neke scene snimali u metalnoj prostoriji. Javnost se pomalo navikava na zvečanje čelika, a tipovi s Karipskog otočja, iz Trinidada konkretno, pišu upravo takvu mjuzu, za čelične bubnjeve i slične instrumente. I sintesajzeri su sve promijenili i naglavce izokrenuli, sviđalo se to glazbenim puritancima ili ne. Te će se promjene zadržati, a vi jedino možete odlučiti hoćete li biti dijelom toga ili odustati od svega. Ja sam odabrao i ostao u krugu jer je svijet u neprestanoj mijeni. Ljudi koji se ne mijenjaju naći će se u situaciji koja je zadesila i folk-glazbenike, koji sviraju jedino u muzejima i u svojim lokalnim prčvarnicama. Glazba i zvuk izišli su iz uskih okvira i postali svjetski, međunarodni fenomeni pa zaista nema smisla pokušavati se vratiti u neki brlog gdje smo nekad čamili. Čovjek se nikad ne može vratiti u majčinu utrobu iz koje je jednom ispao.
U glazbi je važan tajming i razumijevanje svega ritmom. Nešto može zvučiti dobro čak i ako je kineskom, sve dok su prave stvari na pravom mjestu. No koliko god ljudi moju mjuzu pokušavali učiniti složenom, meni se sviđa njezina jednostavnost. Tako je ja čujem iako njima možda i zvuči zamršeno.
Obožavam bubnjare. Od Maxa Roacha strašno sam puno naučio o bubnjevima dok smo svirali s Birdom i doslovno živjeli zajedno na gostovanjima i turnejama. Uvijek mi je pokazivao raznorazna sranja. Naučio me da bubnjar uvijek mora imati na umu da zaštiti ritam, mora u sebi imati tu mjeru i ritmičnost, mora sačuvati groove. Način na koji možete očuvati groove jest ubacivanje udarca između udaraca. Recimo: “bang, bang, sha-bang, sha-bang”. Kad ubacite “sha” između “banga”, dobijete udarac između udarca i taj mali ukras da je težinu i značenje cijelom ritmu. Kad bubnjar to nije u stanju izvesti, tada nema groovea, nema magije ritma, a nema ništa gore na ovom svijetu od bubnjara koji u sebi ne nosi taj ritam, koji nema tu vještinu groovea. Čovječe, takva je usrana kob ravna smrti.
Vidite, Marcus Miller ona je vrsta glazbenika i umjetnika koja najbolje predstavlja situaciju danas. U stanju je odsvirati baš sve i otvoren je prema svemu što u sebi sadržava glazbu. Vrlo dobro shvaća stvari kao što je činjenica da u studiju ne morate imati bubnjara uživo. Možete programirati ritam-mašinu i možda uzeti bubnjara da uživo svira uz taj ritam, ako to želite. Ritam-mašina dobra je stvar jer uvijek možete uzeti ono što stroj svira na jednom mjestu i staviti taj ritam na drugo mjesto - uvijek je riječ o istom tempu. Mnogi bubnjari naviknuli su se da gube tempo ili da se previše žure, što može potpuno sjebati ono što radite. Ritam-mašine nikad ne zeznu pa su fantastične za potrebe snimanja. No morao sam imati i pravog, sjajnog bubnjara kao što je Ricky Wellman, koji je tu da pojača dojam i svemu podari posebnu notu. U
glazbi koju izvodimo uživo sekcije se neprestano mijenjaju, što da je poticaj bubnjaru koji se može mijenjati u pokretu, tijekom svirke. Kad svirate uživo, morate zadržati pažnju i zanimanje za taj trenutak i to mjesto, a u takvoj situaciji fantastičan bubnjar koji zna što radi bolji je od ritam-mašine.
Već sam naglasio da su mnogi džez-glazbenici obične lijenčine. Bijelci su arogantni i šalju krivu poruku kad im kažu: “Ne moraš učiti, ti imaš urođeni dar. Jednostavno uzmi trubu i puši.” No to je daleko od istine. Također, nemaju ni svi crnci ritam u sebi. Postoji hrpetina bijelih frajera koji sviraju ko sam vrag, praše i rasturaju, posebno u nekim rock-grupama. Bubnjari u tim bendovima ne gube se u tempu, a pritom mogu bez imalo problema svirati i uz ritam- mašinu. No mnogo crnih džez-bubnjara ne želi i ne zna tako svirati. Žele ostati “prirodni” jer im to poručuju glazbeni kritičari i objašnjavaju im da je upravo to ono što jesu.
Uvijek sam se smatrao na određeni način povlaštenim zbog načina na koji čujem mjuzu. Ne znam odakle je to došlo, jednostavno je uvijek bilo tako i ne pada mi na pamet da tu sposobnost dovodim u pitanje. Isto kao što bez pogreške mogu čuti kad vrijeme iscuri za jedan udarac ritma ili kad čujem da Prince svira bubnjeve umjesto da pušta isprogramirani bubanj. To je jednostavno nešto što sam uvijek imao u sebi. Hoću reći, mogu početi u jednom tempu, prekinuti i otići na spavanje, probuditi se i vratiti sviranju, i to u istom tempu kao i prije spavanja. Nikad se nisam pitao jesam li u pravu ili krivu o takvim stvarima. I to zato što se odmah zaustavljam čim skužim da tempo ne valja, da je otišao ukrivo. Hoću reći, sam sebe prekidam i priječim da bilo što činim. Kad tehničar zvuka napravi lošu montažu, kad loše spoji vrpcu - sav se smrznem jer odmah čujem tu nepravilnost.
Za mene su i glazba i život samo i jedino stvar stila. Recimo, ako želite izgledati i osjećati se bogataški, na sebe stavljate točno određenu obleku - baš te cipele, košulju ili kaput. Stilovi u glazbi stvaraju razne vrste osjećaja u ljudi. Ako želite da se netko osjeća na određeni način, onda svirate točno taj stil. I to je sve. Zbog toga se dobro osjećam kad sviram za razne vrste ljudi jer od njih kupim sitnice koje mogu iskoristiti u sviranju. Postoje i mjesta na kojima još nisam svirao, a volio bih, mjesta kao što su Afrika i Meksiko. Volio bih svirati za ljude koji žive ondje, što ću jednog dana i ostvariti.
Kad odem iz ove zemlje, sviram drukčije i zato što se ljudi drugdje ponašaju posve drukčije prema meni, s respektom i poštovanjem. Veoma to cijenim, što se odražava i u mom sviranju. Želim ih usrećiti i postići da se dobro osjećaju jer se i ja dobro osjećam u njihovu društvu. Najviše volim svirati u Parizu, Riju, Oslu, Japanu, Italiji i Poljskoj. U Sjedinjenim Državama volim nastupati u New Yorku, Chicagu, okolici San Francisca i Los Angelesu. Ljudi ondje nisu previše loši, no katkad se ipak sa mnom malo previše zajebavaju, znaju me dozlaboga iziritirati.
Kad bih prestao svirati, do ušiju bi mi dopirali brojni komentari: “Miles je prestao svirati, što ćemo sad?” Pretpostavljam da tako razmišljaju zbog nečega što je i Dizzy jednom primijetio. Rekao je: “Ako gledaš Milesa, gledaj i muzičare oko njega - Miles je odgojio lidere, i to mnogo njih.” Vjerujem da u tome ima istine. Zato je mnogo glazbenika i gledalo u mene tražeći naznake i upute. No to mi nije bio nikakav teret, to što me mnogi smatraju predvodnikom, izvidnicom i vođom, da tako kažem. Nije to bila samo moja zasluga. Nisam na svojim plećima morao ponijeti sav teret. Bilo je i drugih, takvih kao Trane i Ornette. Čak i u mojim bendovima nije sve ležalo na meni, nikad nije bilo tako. Recimo, uvijek sam mogao sve podijeliti s tipovima kao što su Philly Joe i Trane. Philly Joe odredio bi tajming i natjerao Paula Chambersa da svira, a Red Garland obično bi mi govorio koje balade želi svirati, a ne obratno
on bi to rekao meni, a ne ja njemu. Cijelo to vrijeme Trane bi samo sjedio bez ijedne riječi, no kad bi zasvirao - ma sve se prašilo. Nikad nije puno govorio. Bio je strašno sličan Birdu kad
bi došlo do razgovora o glazbi. Obojica su voljela razgovarati samo sa svojim saksofonima. U bendu koji sam imao s Herbiejem, Tonyjem, Ronom i Wayneom, Tony bi uvijek organizirao i uredio sva moguća sranja, a mi smo ga samo slijedili. Svi su oni pisali stvari koje je bend svirao, a nešto smo od toga napisali i zajednički. No s Tonyjem u bendu nikad se nismo gubili u tempu
ako bi nešto i krenulo nenadanim smjerom, bio je to tek brži tempo, pri čemu bi ritam ostao nepoljuljan. U bendu s Keithom Jarrettom i Jackom DeJohnetteom njih su dvojica diktirali u kojem će se smjeru zvuk razvijati i što će svirati, zacrtavali su ritmove na kojima su sve temeljili. Prepravljali su i mijenjali mjuzu, a onda bi ta ista mjuza sama sebe pogurala u nešto sasvim drukčije. Nitko drugi nije mogao izvesti takvo što i odsvirati stvari na taj način, jer u bendu nisu imali Keitha i Jacka. Ista stvar događala bi mi se sa svakim bendom koji bih okupio.
No s time sam se valjda rodio, s tim darom - znate već, sa sposobnošću da uspijem ujediniti nekoliko frajera koji zajedno mogu stvoriti kemiju, a onda ih pustiti da odu svojim putem; dopustiti im da sviraju što umiju, pa čak i iznad toga. Nisam na početku, kad bih tipove okupljao u jedan bend, sa sigurnošću mogao znati kako će svi zajedno zvučiti. No mislim da je važno uzeti inteligentne glazbenike jer ako odaberete razborite kreativce - onda se glazba može vinuti visoko gore pod nebesa.
Baš kao što je Traneov stil bio samo njegov i poseban, tako su se isto Bird i Diz mogli pohvaliti osobitim stilom pa ni ja nisam želio zvučiti kao netko drugi, već sam uvijek nastojao biti samo svoj. Želio sam biti vjeran sebi, što god to značilo. No u glazbi je to vrlo specifično: imam izražen osjećaj za raznorazne fraze i kad doista uživam u nečemu, kao da se stapam s tim, postajem jedno s onim što sviram. Fraza postaje ja. Sviram stvari na svoj način, a onda pokušam nadvladati sam sebe i krenuti čak i korak dalje. Najteža pjesma koju sam u životu morao odsvirati bila je “I Loves You, Porgy” jer sam morao postići efekt ljudskog glasa zvukom i fraziranjem na svojoj trubi. Dok sviram, u glavi vidim boje i razne predmete. Kad čujem nečiju pjesmu, uvijek se pitam zašto je kompozitor određenu notu stavio baš na to mjesto i zašto je pribjegao onome i ovome u toj pjesmi. Za moj je zvuk zaslužan Elwood Buchanan, moj profesor u srednjoj školi. Volio sam čak i način na koji bi držao instrument. Ljudi su mi rekli da zvuk moje trube nalikuje na ljudski glas, što sam i želio da bude, baš takav.
Najbolje ideje o novim kompozicijama padale bi mi na pamet noću. Takav je bio i Duke Ellington. Pisao je cijelu noć i spavao cijeli dan. Mislim da je mogući razlog toj navadi činjenica da noću sve utihne pa možete blokirati sve one sitne zvukove koji vas okružuju i koncentrirati se samo na glazbu. Također sam mišljenja da bolje skladam u Kalifomiji jer je ondje tako tiho, a ja živim tik uz ocean. Barem mi tako odgovara sada, u ovoj životnoj fazi. Prije ću odabrati Malibu nego New York kad je o pisanju novih pjesama riječ.
Svirao sam neke akorde koje su dečki iz mog benda nazvali “majlsovskim akordima”. Na taj način možete odsvirati svaki akord, svaki zvuk a da on ne zvuči pogrešno, sve dok netko ne odsvira nešto krivo u pozadini. Znate, stvar koja se svira u pozadini akorda određuje gdje će se što uklopiti ili baš i neće. Jednostavno ne možete svirati gomilu nepovezanih akorda i ostaviti ih takve samo tako. Morate ih vratiti natrag, do razine koja će ih odrediti i dati im smisao. Recimo, ako sviramo u molu, obično im pokažem sve mogućnosti koje se u tom slučaju mogu iskoristiti i odsvirati, od flamenca do passacaglije, barem je neki tako nazivaju. Passacaglia je glazbena forma u kojoj imate istu bas-liniju, a ja sviram pravilne trozvuke kako bi solist mogao svirati molski akord. Za takvo što morate imati osjećaj. Isto sam to radio i s Traneom. Ako poslušate Hačaturjana, ruskog kompozitora, i Hernspacha, briljantnog britanskog skladatelja - shvatite da obojica sviraju i skladaju u molskom akordu. Postoji brdo raznoraznog sranja koje možete svirati samo ako se malo više pozabavite materijom i bolje je proučite.
Smatram da su veliki glazbenici vrlo slični velikim borcima koji su svladali vještine samoobrane. U njihovim se glavama razvio veći smisao za teoriju, baš kao kod afričkih glazbenika. No mi nismo u Africi i ne sviramo neke tamo jednostavne napjeve. U osnovi onoga što sviramo nalazi se točno određena teorija. Ako u osnovu stavite smanjene akorde, ti će akordi otvoriti jednoličnu pjesmu, tako da možete dublje prodrijeti u nju i graditi različite melodije. Danas to možete čak i bolje izvesti jer ljudi tu fantastičnu glazbu slušaju posljednjih dvadeset godina pa im je već ušla u uho. Coltrane, ja, Herbie Hancock, James Brown, Sly, Jimi Hendrix, Prince, Stravinski, Bernstein. A onda, imate i tipove kao što su Harry Parch i John Cage. Cageova mjuza ječi poput stakla i predmeta koji se urušavaju i padaju uz štropot. Mnoge već zanima takva glazba. Dakle, pripremljen je teren i ljudi su spremni za sijaset raznoraznih vrsta glazbe. Ako mogu probaviti Marthu Graham - ono što radi i ono što je radila s Cageom još tamo 1948. na Juilliardu kad sam ih oboje upoznao - onda su stvarno spremni za svakojaka sranja.
No put još utiru crnačke snage, uzmite u obzir samo break-dance, hip-hop i rap. Čak je i mjuza koja se danas stavlja u reklame sasvim cool i na mjestu, čovječe. U nekima od njih čak se čuje i baptistički gospel. Smiješno je to što stavljaju bijelce da pjevaju ta sranja pa cijela stvar djeluje otrcano i istrošeno. Pokušavaju izgledati poput nas, pjevati i svirati poput nas. Zbog toga crni umjetnici trebaju pokušati s nečim drugim i odabrati drugi pristup. Ljudi u Europi, Japanu i Brazilu ne padaju na te spike. Samo glupani u ovoj zemlji mogu popušiti takve budalaštine.
Jako volim putovati iako više ne toliko kao prije jer sam se zaista naputovao u svom životu, no katkad još odem nekamo jer na taj način možete upoznati razne vrste ljudi i iskusiti doista raznolike kulture. Jedna od stvari koju sam zapazio jest da crnci imaju strašno puno sličnosti s Japancima. I jedni i drugi vole se smijati. Ni Japanci ni crnci nisu toliko uštogljeni i napeti kao bijelci. Crnca se uvijek smatra čiča Tomom kad se počne smijati u društvu bijelaca, no Japance se ne promatra na taj način jer imaju lovu i moć. Azijci osim toga imaju i specifične oči koje nisu toliko ekspresivne drugima, posebno to vrijedi za Kineze. Imate osjećaj da vas nekako čudno gledaju. No skužio sam kako japanske žene škicaju muškarce onako sa strane, krajičkom oka pa sada mogu zamijetiti takve stvari.
Za mene su najfinije žene na svijetu Brazilke, Etiopljanke i Japanke. Pod time mislim na specifičnu mješavinu ljepote, ženstvenosti, inteligencije i načina na koji se kreću, načina na koji nose svoje tijelo, te poštovanja prema muškarcima. Žene iz Japana, Etiopije i Brazila cijene muškarce i ne pokušavaju se ponašati poput njih - barem one žene koje sam ja upoznao. Mišljenja sam da većina Amerikanki ne zna kako se postaviti prema muškarcu, osobito crnkinje, većinom one starije. Mnoge se samo natječu s vama, bez obzira na to što činite za njih. Mislim da razlog takvog ponašanja leži u izgledu njihove kose - u ovoj im se zemlji ispire mozak jer nemaju dugu, plavu, ravnu kosu pa te žene steknu dojam i uvjere same sebe da nisu lijepe, iako je to samo hrpa gluposti. Mislim da se to pogotovo odnosi na starije crnkinje koje kupuju sve te bjelačke pizdarije za uljepšavanje. Velik broj mlađih crnkinja koje sam upoznao ne mari za to, samosvjesne su, s objema nogama na zemlji i nemaju problema koje tište većinu tih starijih žena. No mnoge od njih također imaju ozbiljnih problema oko svog izgleda. Većina crnkinja smatra da svi crnci žele bjelkinje i žude za njima iako ih ovi drže kao kap vode na dlanu i ophode se prema njima kao prema kraljicama. To ih može potpuno sjebati. Mnogo bjelkinja svoje muškarce tretira bolje od crnkinja jer nemaju taj zazor, osjećaj sputanosti i frustracije kao crnkinje. Znam da to izluđuje strašno puno crnkinja, no to je samo moje mišljenje, govorim samo onako kako ja gledam na te stvari.
Vidite, velik broj crnkinja sebe vidi kao učiteljice ili majke svojim muškarcima. Moraju stvari imati u svojim rukama, pod kontrolom.
Frances je bila jedina crnkinja u mom životu koja nije zauzela takav stav. Nikad nije učinila nešto slično, nikad se nije tako ponašala tijekom svih sedam godina našeg zajedništva. Bila je stvarno cool i nikad ništa oko sebe nije smatrala konkurencijom ili nečim s čime se treba natjecati jer je bila i te kako sigurna u sebe, krasila ju je velika količina samopouzdanja. Kad vjerujete u sebe - kad znate da ste naočiti i ženstveni i da muškarci mogu samo sliniti za vama kad vas vide - onda nemate problema u odnosu s njima, možete bez problema njima upravljati. Frances se oslanjala na svoje tijelo, dobrano svjesna toga da sjajno izgleda jer je bila plesačica
kad bi hodala ulicom, nije nimalo sumnjala u to da će svojom pojavom zaustaviti promet. Usto je bila i umjetnica, a mnoge ženske umjetničke duše mogu šire i dublje razumjeti stvari, horizonti su im nekako prošireni.
Za razliku od takvih žena, mnogo onih crnkinja koje vole šefovati i koje nemaju samopouzdanja užasan su davež. Uvijek im je netko potencijalna konkurencija i uvijek nešto jebeno imaju za izlanuti. Ako vas neki muškarac izazove i vi pobjesnite, možete se uhvatiti ukoštac s njim, mislim na to da se fizički obračunate s njim. No sa ženama je drukčije. Ako popizdite zbog njih, ne možete ih samo tako premlatiti. Morate nekako izgladiti situaciju. No ako popustite i izgladite stvar previše puta, ako pustite da one i dalje furaju tu spiku sve-ja- znam i provuku se s tim svojim natjecateljskim stavom, one će vam se i dalje unositi u lice s onim svojim naškubljenim, jako napućenim usnama, gurati vas i gurati sve dalje preko ruba. A onda, lako je moguće da poludite i tresnete ih. Često sam ulazio u takve situacije s mnogim napornim ženama pa sam na nekoliko njih i dignuo ruku. No ne volim kad se dovedem u to stanje ili kad to radim ženama. Kad vidim da me obuzima osjećaj bijesa, jednostavno izbjegavam provokacije bilo kakve vrste.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:20 am




Također, mnogo crnkinja ne zna kako se nositi s umjetnikom - posebno one malo staromodne, ukotvljene u nekom prošlom vremenu, ili one koje su duboko ogrezle u svojim karijerama. Umjetnik u svakom trenutku može u glavi vrtjeti neki svoj film. Zato se ne možeš tek tako zajebavati s umjetnikom i odvlačiti ga od njegovih misli ili onoga što u tom trenutku stvara i radi. To se sranje može izroditi u nešto užasno ako umjetnik ima ženu koja ne poštuje te trenutke u kojima mora biti nasamo sa svojom kreativnošću. Mnogo žena starije generacije to ne razumije jer se umjetnička profesija nije cijenila dok sam ja bio mlad. No bjelkinje su se kretale u umjetničkim krugovima već dulje vrijeme i shvaćale su važnost umjetnosti u društvenim zbivanjima. Zbog toga crnkinje moraju još puno toga učiti i nadoknaditi propušteno. Ne sumnjam da će u tome i uspjeti. U međuvremenu ljudi poput mene moraju raditi ono što njih, to jest nas, čini sretnima. Družit ću se s onima koji me razumiju i cijene.
Većina Afrikanki koje sam upoznao nisu ni slične američkim crnkinjama. Razlikuju se od njih i znaju se mnogo bolje odnositi prema svojim muškarcima. Obožavam tamnopute afričke žene Etiopije i, mislim, Sudana. Imaju one visoke, naglašene jagodice i ravne noseve pa se na mojim slikama i crtežima nalaze upravo njihova lica. Iman, afrička manekenka, prototip je takve ženske afričke ljepote. Nevjerojatno je lijepa, otmjena i graciozna. A onda imate i drugu vrstu crnačke ljepote - žene punih usana, krupnih očiju i specifičnog oblika glave, baš poput Cicely. Ona u privatnom životu lice razvlači u poseban izraz, koji nikad nećete vidjeti u filmovima, osobito kad se razbjesni ili kad se ja razbjesnim na nju. To mi je bilo tako senzualno vidjeti. Nekad sam se pretvarao da se jako ljutim kako bi ona napravila takav izraz lica. Obožavao sam ga.
Volim flertovati sa ženama. Od njih možete mnogo toga dobiti samo jednim migom. Baš je zgodno flertovati a da ne morate nijednom otvoriti usta niti reći ijednu riječ. Uvijek sam po ženinim očima mogao znati zanimam li je ili uopće ne trza, posebno kad ugledate ili osjetite pogled koji je više od pukog zurenja. Zapadnjačke žene svojim očima rade ono što Japanke postižu svojim tijelima. Ako ugledate taj sitan mig u očima Zapadnjakinja i ako se suglasite s njim, tada reagirate na vidljiv način. Ako ne trznete, tada jednostavno okrenete glavu na drugu stranu. No ako u toj komunikaciji očima osjetite višu dimenziju, duhovnu stranu i određenu povezanost, tada se zagrijete i nastojite postići uspjeh kod te žene.
Žene koje volim imati u svojoj blizini moraju se znati lijepo i uznosito držati, moraju biti vitke i svjesne svog tijela, poput plesačica. Sve se to ogleda u načinu na koji ta žena hoda i kreće se, u načinu na koji se odijeva. Mogu to vidjeti i prepoznati u tren oka. Vani se mota mnogo finih žena koje u sebi nemaju tu kvalitetu koja se meni sviđa. No onda ih mora krasiti određena seksualna energija, elektricitet koji mi govori da se u njima skriva nešto posebno. Katkad se to ogleda u njihovim usnama, kao što je slučaj sa Jacqueline Bisset. Njezina je seksualnost ispisana krupnim slovima preko cijelog njezina lica, a i Cicely me neko vrijeme privlačila na sličan način. Kad to ugledam na nekoj ženi, nešto me stegne u trbuhu. Kao da me nešto pregazilo, osjećaj koji je sličan euforiji nakon ušmrkavanja lajne kokaina - i to one malo veće. Slutnja da ću možda biti s nekim takvim ispunjava me osjećajem posvemašnjeg oduševljenja. Taj je osjećaj toliko dobar da mi je gotovo ugodniji od orgazma. Ništa se s tim ne može usporediti.
Sviđa mi se način na koji japanske žene koketiraju s muškarcem. Neće zauzeti položaj izravno pred tvojim očima, već se se povući u krajnji kut, i to ondje gdje ih ne možete vidjeti krajičkom oka, onako sa strane. Stajat će tako, na mjestu gotovo nedohvatljivom pogledu vaših očiju, no ipak će stajati. Također, neće vas gledati direktno u oči. To je vrlo zanimljivo.
Recimo da se u prostoriji nalaze četiri žene iz Azije i vi razgovarate sa svakom od njih, no s jednom možda pet minuta dulje nego s ostalima - ostale će se tri jednostavno premjestiti drugdje. Samo će se povući i početi cirkulirati na nekom drugom mjestu.
Volim žene. Nikad u odnosima s njima nisam trebao pomoć i nikad mi nije bio problem naći žene. Jednostavno volim biti u njihovu društvu, razgovarati i motati se oko njih. No nikad nisam šarao s djevojkom nekog od glazbenika. Nikada. Čak i ako nisu dugo bili zajedno. Nikad nisi mogao znati kad će ti netko od njih zatrebati i možda morati zasvirati u tvom bendu. Zasigurno si nitko ne želi priuštiti sranja koja mogu stati na put sviranju i glazbi. No sve druge žene - osim pravih i iskrenih prijateljica - nalaze se na tržištu i postaju potencijalni plijen.
Ipak, žene znaju biti i veoma čudne, a mnogo puta dobijete krivi dojam pa pomislite da su ovakve ili onakve, što uopće ne odgovara pravom stanju stvari - nisu ono što se čine da jesu. Žene petljaju s drugim ženama, tako da to ljudi oko njih čak i ne zapažaju. Tome sam često bio svjedok dok sam svirao u klubovima. Smatrao sam da sve te fine curice dolaze dolje u klubove kako bi dobro promotrile i pokupile nekog glazbenika. Onda sam shvatio da većina njih u klubove dolazi samo da vide jedna drugu. A ja mislio da dolaze zbog mene, da mene vide i poslušaju mjuzu, a ono tropa. Glazbenici su dozlaboga umišljeni govnari kad je riječ o njihovoj slici u javnosti, osobito kad je u pitanju ženski dio publike. To su najveći egomanijaci od svih umjetnika jer misle da su upravo oni “najnaj” i da su sranja koja izvode nešto najvažnije na ovom svijetu. Smatraju da im žene ne mogu odoljeti jer u ustima ili rukama drže tamo neki instrument. Uvjereni su da ih žene promatraju kao božji dar s neba. Mnogo je toga čak i istina
zaključio sam to na temelju činjenice da hrpe ljudi vise oko nas i ispunjavaju nam sve želje, daju nam što poželimo i takve stvari. Barem mi glazbenici vjerujemo u to jer se ljudi prema
nama doista tako i ponašaju. No morate znati da je to jasno i mnogim ženama koje vole žene. Kuže da će mnoštvo drugih dama nastojati biti u našem društvu pa se i one priključuju toj sceni, tako da mogu uhvatiti koju žensku i za sebe.
U prošlosti sam izlazio s raznim ženama, svih rasa i boja kože, a vjerojatno sam u istom omjeru bio i s bjelkinjama i s crnkinjama. Kad je riječ o boji kože žene s kojom imam vezu, onda me rasno pitanje uopće ne zanima. Kao što stara izreka kaže: “Ukrućeni kurac nema savjesti”, tako ni ja nemam svijest o rasi kad je o ženama riječ. Iako sam uvijek ženio crnkinje, to nije bilo pitanje rasne osviještenosti. Ako me pitate kakvim ženama dajem prednost, reći ću vam da preferiram žene koje imaju put moje majke, možda malo svjetliju. Ne znam zašto je tome tako, no takav sam vam ja. Mislim da sam imao samo jednu djevojku koja je bila tamnija od mene, a onda možete samo pretpostaviti koliko je bila crna, jer je moja koža crnja od najcrnje noći.
Amerikanke su najsmjelije od svih žena na svijetu kad je o muškarcima riječ. Izravno će vam pristupiti, bez imalo ustezanja, ako se stvarno zainteresiraju i padnu na vas. Osobito ako ste slavni poput mene. One uopće ne mare kakav će dojam ostaviti i nemaju nimalo srama. No takva me preseravanja samo ohlade. Sve čine samo da mi se uvuku u krevet, uguraju se u novinske članke i pokušaju doći što bliže mom bankovnom računu - da im počnem kupovati darove i sve tako. No takva sranja namirišem s kilometra. Nekad bi me u prošlosti takve skrivene namjere znale i prevariti, ali danas više ne. Ne petljam se sa ženama koje mi tako prilaze. To mi je užasno odbojno. Želim da u tim trenucima žene budu bar toliko pametne i dopuste mi da pomislim kako ja biram njih.
Bijelci u Americi sve ti skrešu u lice jer misle da su božanski dar s neba u odnosu na sav ostali jebeni svijet. Bolesno je i žalosno što razmišljaju na taj način, ne kuže koliko su neki od njih zaostali, glupavi i neuljudni u takvom shvaćanju. Misle da vam samo tako mogu pristupiti i upetljati se u vaš biznis jer su oni bijeli, a vi to niste. To često čine dok letim avionom, samo ti se unesu u facu. Uvijek se vozim prvom klasom pa sam svjestan toga da se pitaju što uopće ondje radim, pogotovo ako me tog trena nisu prepoznali. Čudno me pogledavaju. Jednom sam tako letio avionom i jedna bjelkinja uporno je zurila u mene pa sam je pitao sjedim li možda na nečemu što je njezino. Samo se usiljeno nasmiješila i ostavila me samog. No imate i bijelaca koji su sasvim u redu i koji se ne preseravaju na taj način. Postoje fantastični ljudi bez obzira na to koje su boje kože, ali isto tako ima i običnih glupavih budala svih boja kože. Neki od najvećih tupoglavaca koje sam upoznao bili su upravo crnci. Osobito oni koji vjeruju u sve one napuhane laži koje o njima šire bijelci. Može vam se smučiti nad tim jadnim kurvinim sinovima kad shvatite da tako razmišljaju.
Amerika je takvo golemo rasističko leglo, toliko prožeto rasizmom da je sve skupa bijedno i kukavno. Kao da ste u Južnoafričkoj Republici, samo što je danas situacija malo više uglancana i sanirana - pa na prvi pogled nemate dojam da je na snazi takav rasizam. Osim te sitne površinske razlike, sve je drugo isto. Uvijek sam u sebi imao osjećaj za rasistička sranja. Mogu ih namirisati. Mogu ih osjetiti kako mi dahću za vratom, bez obzira na to gdje se nalaze. A budući da sam takve naravi, mnogo bijelaca poludi na mene, pogotovo muškarci. Razbjesne se još više kad im odbrusim da su prešli granicu. Uzimaju zdravo za gotovo da u ovoj zemlji mogu crncima praviti raznorazna sranja.
Pogledajte samo što se događa s američkim klincima, koliko su zabrazdili u drogu, osobito crnci. Jedan od razloga takvog zastranjenja, barem kad je o crnim klincima riječima, jest činjenica da ta djeca ne znaju ništa o svojim precima i svom naslijeđu. Sramota je kako se naša zemlja odnosila prema crncima i našem doprinosu ovom društvu. Mislim da bi škole trebale klince upoznati s džezom ili crnačkom glazbom. Klinci bi trebali znati da je jedini američki
izvorni doprinos svjetskoj kulturi upravo glazba koju su naši crni praočevi donijeli iz Afrike, glazba koja se onda u Americi počela mijenjati i razvijati. Afrička bi se glazba trebala proučavati u istoj mjeri kao i europska (“klasična”) glazba.
Kad djeca u školama ne uče o vlastitu naslijeđu, onda i ne mare za školu. Okreću se drogama i cracku jer nitko za njih zapravo ne mari. Osim toga, u dilanju droge vide mogućnost lake zarade pa se ubacuju u podzemlje i počinju se ponašati u skladu s tim svijetom. Sve mi je to poznato jer sam se i ja kretao u tim krugovima dok sam bio ovisnik. Razumijem te klince i način na koji razmišljaju. Znam da se mnogo njih ubacuje u krugove podzemlja jer su svjesni toga da se od bijelaca ne mogu nadati pravednosti i poštenoj igri. Bave se sportom ili glazbom, postaju zabavljači ili sportaši, jer im je to jedina šansa da zarade mnogo novca i pobjegnu iz sredine u kojoj se nalaze. Jedini su putevi bijega sport, zabava ili podzemlje. Zbog toga toliko i cijenim Billa Cosbyja jer on radi pravu stvar, da je pravi primjer time što kupuje umjetnine koje su izradili crnci i pomaže crnačke koledže. Kad bi barem više crnaca koji imaju love slijedilo njegov primjer. Kad bi recimo pokrenuli izdavačku ili diskografsku kuću, neki posao koji će zaposliti crnce i temeljito pročistiti usranu predodžbu koju bijelci imaju o crnim Amerikancima. Crncima je to i te kako potrebno.
U Europi i Japanu iznimno cijene crnačku kulturu, poštuju naš doprinos svjetskoj kulturi. Jasno im je kako stvari stoje. No bijeli Amerikanci radije će u prvi plan gurati bijelca kao što je Elvis Presley, koji je sam po sebi samo kopija crnca - a neće pogurati pravu stvar. Dat će svu svoju lovu rock-bendovima, reklamirat će ih i objavljivati njihove ploče, dodijelit će im hrpu nagrada samo zbog toga što pokušavaju što više nalikovati na crne umjetnike. No to je u redu jer svi zapravo znaju da je cijelo sranje pokrenuo Chuck Berry, a ne Elvis. Znaju da je Duke Ellington bio kralj džeza, a ne Paul Whiteman. Svi to znaju. No to neće moći pročitati u povijesnim knjigama, sve dok ne budemo imali dovoljno utjecaja da napišemo vlastitu povijest i sami ispričamo svoju priču. Nitko drugi to neće učiniti umjesto nas i napraviti to onako kako se treba napraviti.
Primjerice, Bird za života nije dobio priznanje kakvo je doista i zaslužio. Tek nekoliko bijelih glazbenih kritičara, kao što su Barry Ulanov i Leonard Feather, prepoznalo je Birda i bebop. No za većinu je bijelih kritičara pravi čovjek bio Jimmy Dorsey, kao što su to danas Bruce Springsteen ili George Michael. Osim na nekoliko mjesta, jedva je netko čuo za Charlieja Parkera. No mnogo je crnaca - pogotovo onih svjesnih onoga što se oko njih događa - znalo za njega. Kad su bijelci napokon saznali za Birda i Diza, bilo je već prekasno. Duke Ellington, Count Basie i Fletcher Henderson nikad nisu dobili priznanje koje su svakako zaslužili. Louis Armstrong morao se početi ceriti kao neki klaun da bi mu na posljetku odali priznanje. Bijelci često spominju to kako je John Hammond otkrio Bessie Smith. Sranje, kako ju je on mogao otkriti kad je ona već bila ondje? Da ju je on stvarno “otkrio” i napravio sve što je trebao napraviti, a što je napravio za ostale bijele pjevače - onda ona ne bi umrla na onakav način, na nekoj zabačenoj cesti Mississippija. Imala je nesreću i iskrvarila na licu mjesta jer je nijedna bolnica za bijelce nije htjela primiti, samo zato što je bila crnkinja. Mogli bismo se isto tako zapitati i kako je Kolumbo to otkrio Ameriku kad su Indijanci već bili ondje? Kakvo je to sranje, ali sranje za koje su izričito krivi bijelci?
Policija me neprestano zajebavala - zaustavljajući me u automobilu iz dana u dan. Te se govnarije crncima svakodnevno događaju u ovoj zemlji. Baš kao što je Richard Pryor jednom rekao: “Ako ste crnac i čujete bijelca kako vas doziva ‘Hej ti’, bolje vam je da ustanete i izgubite se, jer znate da vam se loše piše.”
Sjećam se da me jednom došao vidjeti komičar Milton Berle, dok sam svirao u klubu Three Deuces. U to sam vrijeme još svirao s Birdom u bendu. Mislim da je to bilo negdje 1948. U svakom slučaju, Berle je sjedio za stolom i slušao nas, a netko ga je iz društva u jednom trenutku pitao što misli o bendu i mjuzi. Nasmijao se i okrenuo grupi bijelaca koji su s njim bili u društvu i rekao da smo mi “lovci na glave”, što je trebalo značiti da smo jebeni divljaci. Bio je uvjeren da je izvalio nešto strašno smiješno, a ja se kao danas sjećam svih onih bijelih faca koje su nam se smijale. Dakle, nikad to neću zaboraviti. Nakon otprilike dvadeset pet godina slučajno sam ga ponovo sreo u avionu - obojica smo se vozili u prvoj klasi. Ustao sam i predstavio se. Rekao sam: “Miltone, zovem se Miles Davis i inače sam glazbenik.”
Počeo se smiješiti i odgovorio mi: “O, naravno, znam tko ste. Stvarno volim vašu glazbu.” Činilo se da je sretan što sam mu pristupio.
A onda sam mu kazao ovo: “Miltone, napravio si nešto i meni i dečkima iz benda s kojima sam svirao prije dosta godina, a što pamtim i dan-danas, i uvijek sam si govorio da ću ti, ako se ikada nađemo na bliskoj udaljenosti, opisati kako sam se osjećao te večeri zbog onoga što si tada rekao.” Počeo me gledati nekako čudno jer nije imao pojma o čemu govorim i što je rekao te večeri. Mogao sam osjetiti kako mi se dio onog potisnutog bijesa i jada ponovo vraća, što se zacijelo odražavalo i na mom licu. Objasnio sam mu što je rekao prije toliko godina i kako su nam se svi iz njegova društva smijali. Sada se njegovo lice zajapurilo i oblilo crvenilom jer mu je bilo neugodno, a vjerojatno je i zaboravio sve u vezi s time. Zato sam mu na posljetku rekao: “Nije mi se svidjelo to kako si nas nazvao te večeri, Miltone, i nikome iz benda također nije bilo drago čuti kad sam im rekao kakve si nam riječi uputio. Nisam samo ja to čuo, i neki od mojih dečki bili su dovoljno blizu da te čuju.”
Izgledao je jadno i ništavno, a onda je procijedio: “Užasno mi je, užasno žao.”
Na to sam rekao: “Znam da ti je žao. No žao ti je tek sad, žao ti je tek nakon što sam ti ja to rekao, jer ti onda nije bilo nimalo stalo do žaljenja.” Nakon tih sam se riječi okrenuo i vratio do svog mjesta, i više mu nisam uputio nijednu jedinu riječ.
Eto, o tome vam govorim. Neki bijelci - ali i crnci također - u jednom će ti se trenutku smijati u facu, a već u sljedećem se okrenuti i reći ti da te vole. Neprestano to čine - pokušavaju takvim i sličnim sranjima isfuravati metodu “zavadi pa vladaj”. No je ne zaboravljam tako lako ono što nam se u ovoj zemlji događalo. Židovski narod neprestano podsjeća cijeli svijet na ono što mu se dogodilo u Njemačkoj. Zato i crnci moraju podsjećati ljude diljem svijeta na to što su doživjeli u Sjedinjenim Državama, ili kako mi je James Baldwin jednom rekao, “to što bi trebale biti Sjedinjene Države”. Moramo pripaziti na takve i slične tehnike “podijeli pa vladaj”, koje su bijelci svih ovih godina primjenjivali na nama, držeći nas podalje od našeg pravog unutarnjeg ja i naše stvarne unutrašnje snage. Znam da su se ljudi umorili od slušanja takvih stvari, no crnci moraju ustrajati na tome, i dalje neprestano ponavljati iste riječi, bacajući ljudima ravno u facu sve činjenice o našem položaju, sve dok se nešto ne napravi oko toga kako su se ponašali prema nama. Te im stvari jednostavno stalno moramo gurati pod nos, držati ih neprestano ispred njihovih očiju i ušiju, kao što to Židovi rade. Moramo im otvoriti oči i natjerati ih da shvate koliko su nam zla nanijeli svih ovih godina, ali i koliko nam zala i danas tovare na leđa. Jednostavno moramo svima njima dati do znanja da mi i te kako dobro znamo što to oni čine i da se nećemo smekšati i odustati sve dok se oni ne prestanu tako ponašati.
Što sam stariji, to sve više učim o svojoj trubi, ali i o mnogim drugim životnim stvarima. Nekad sam volio piti i stvarno sam uživao u kokainu, no danas više i ne pomišljam na takve stvari. Ni na cigarete. Jednostavno sam prestao s njima. S kokainom mi je bilo nešto teže prestati, no i tome sam na posljetku stao na kraj. Riječ je samo o snazi volje, o vjerovanju da
možete napraviti sve što poželite. Kad nešto ne želim učiniti, kažem sam sebi: “Jebeš to.” Stvar je u tome da sve moraš napraviti sam, svojom voljom. Nitko drugi takve stvari ne može učiniti umjesto tebe. Drugi ti možda mogu pokušati pomoći, ali u najvećem broju slučajeva stvari moraš sam izgurati do kraja.
U načinu na koji razmišljam i živim svoj život ništa nije nemoguće. Misli su mi uvijek usredotočene na stvaranje. Moja budućnost počinje svako jutro nakon buđenja. Počinje u tom trenutku - kad se probudim i ugledam prve zrake svjetla. Zahvalan sam na tome i ne mogu dočekati da se razbudim, jer me vani svaki dan čeka nešto novo, neke nove stvari koje treba napraviti i pokušati odraditi. Svaki dan otkrijem nešto kreativno što bih mogao učiniti sa svojim životom. Glazba je i blagoslov i prokletstvo. No ja je volim, ne bih želio da je drukčije.
U svom sam se životu tek nekoliko puta pokajao i osjetio tek nešto malo krivnje. Ne želim govoriti o tim situacijama zbog kojih sam osjetio kajanje. Sada sam opušteniji sam sa sobom, ali i sa svima oko sebe. Mislim da sam postao ugodniji i pažljiviji. Ljudima još ne vjerujem, no nisam više tako sumnjičav kao prije, a također sam i manje neprijateljski nastrojen. Ipak, još jako držim do vlastite privatnosti i ne volim biti okružen masom ljudi koje ne poznajem. No ne zaskačem ljude kao što sam to prije radio i ne kunem ih na pasja kola. Kvragu. Danas čak i predstavljam članove svog benda na koncertima i uputim poneku riječ publici.
Počeo me pratiti glas osobe s kojom se teško može izići na kraj. Unatoč tome, ljudi koji me stvarno poznaju shvaćaju da to baš i nije tako, jer se sasvim lijepo slažemo. Ne volim cijelo vrijeme biti u središtu pozornosti. Jednostavno radim ono što moram napraviti, i to je to. Imam nekoliko dobrih prijatelja, kao što su Max Roach, Richard Pryor, Quincy Jones, Bill Cosby, Prince, moj nećak Vincent i još nekoliko njih. Mislim da mi je Gil Evans bio najbolji prijatelj kojeg sam imao. I momci iz mog benda dobri su mi prijatelji, kao i moji konji ondje u Malibuu. Volim konje i druge životinje. No ljudi koji me doista najbolje poznaju jesu dečki s kojima sam odrastao prije toliko godina u East St. Louisu iako ih više gotovo uopće ne viđam. Često mislim na njih i kad se katkad sastanemo, imam osjećaj kao da se nikad nismo ni rastali. Razgovaraju sa mnom kao da sam upravo prešao preko praga njihove kuće.
Mogu mi reći svakakva sranja o tome što sviram, a ja ću prije poslušati njih nego glazbene kritičare. Svjestan sam toga da oni znaju što pokušavam postići i kako bih trebao zvučiti. Kad bi Clark Terry, kojeg smatram jednim od najboljih frendova, došao do mene i rekao mi da sviram za kurac, čovječe, ozbiljno bih shvatio to njegovo mišljenje. Primio bih to k srcu. Ista je stvar i s Dizzyjem, koji je moj mentor i jedan od najbliskijih prijatelja na cijelom svijetu. Kad bi mi on rekao nešto o mom sviranju, poslušao bih. Ipak, uvijek sam bio takav i furao svoj stil, cijeli život. Nitko nije o meni mogao ništa loše reći mojim trendovima, jer ga oni ne bi čak ni saslušali. Ista je stvar i sa mnom - neću trpjeti i slušati neka grozna sranja o nekome koga poznajem.
Glazba mi je uvijek bila poput nekog prokletstva jer sam uvijek osjećao snažnu potrebu da je sviram. Uvijek mi je bila na prvome mjestu u životu, i još je tako. Dolazi prije svega. No sklopio sam neku vrstu mirovnog pakta sa svojim glazbenim demonima pa ipak mogu živjeti nešto opuštenijim životom. Mislim da mi je strašno puno pomoglo slikanje. Demoni su još tu negdje, no sada znam za njihovo postojanje i kada žele da ih se nahrani. Zato mislim da većinu stvari u svom životu uspijevam držati pod kontrolom.
Strašno držim do svoje privatnosti, što je prilično skupo - mnogo se love mora utrošiti na držanje privatnog života daleko od očiju javnosti kad si slavna osoba poput mene. To je stvarno iznimno teško, zbog čega i moram zarađivati toliko novca - na taj način štitim svoj život od
udara javnosti. Slava ima svoju cijenu - kako god da uzmete, platiti morate: duševnim zdravljem, duhovnom dimenzijom i pravim novcem.
Ne izlazim često, a pogotovo ovih dana. U životu sam dovoljno iskusio i nauživao se takvih stvari. Ljudi mi dolaze pokušavajući se fotografirati sa mnom. Jebeš takva sranja. Zato ljudi u žarištu interesa i ne mogu živjeti normalnim životom - zbog načina na koji im se neki ljudi miješaju u život. To jednostavno nije normalno. I to je jedan od razloga zašto ne volim izlaziti. Ali kad sam sa svojim konjima ili dobrim prijateljima, mogu se opustiti i ne zabrinjavati se puno oko toga. Imam konja Karu, jednog koji se zove Kind of Blue i još jednog, Geminija. Njega krasi fantastičan duh jer u njegovim venama teče nešto arapske krvi. Njega najviše volim jahati. No on mi ipak u ovom slučaju čini uslugu jer mi dopušta da ga jašem - nisam baš vješt u tome. Još učim, i on to osjeti. Kad napravim krivi korak, kao da me pogleda i kaže: “Kojeg vraga ovaj kurvin sin opet radi na meni? Zar ne zna da sam profesionalac?” Jako volim životinje, razumijem i ja njih i one mene. A ljudi? E, ljudi su čudni.
Uvijek sam imao sposobnost predviđanja stvari - znam što će se dogoditi i prije nego što se dogodi. Uvijek. Vjerujem da neki od nas mogu predvidjeti budućnost. Primjerice, jednom sam plivao u United Nations Plaza Hotelu u New Yorku i sa mnom je u bazenu bio i jedan bijelac. Iznebuha me pitao: “Pogodi kamo idem?” Odgovorio sam mu: “Idete u New Orleans.” Što je bila istina! Čovječe, moj ga je odgovor potpuno sjebao. Zaustavio se, pogledao me stvarno čudno i pitao kako to znam. Nisam mu znao odgovoriti. Jednostavno sam znao kamo ide. Ne znam zašto i ne postavljam pitanja o tome. Samo znam da sam uvijek imao tu sposobnost.
Mogu reći i da sam intuitivan - vidim i zapažam stvari koje drugi ne vide. Čujem stvari koje drugi ne čuju i ne misle da su važne sve dok mnogo godina poslije i oni sami na posljetku ne počnu slušati i zapažati iste te stvari. No tada sam ja već negdje drugdje, a ono što oni sad gledaju u mojoj je glavi već prekrio zaborav. Ostajem u tijeku i na čelu svega upravo zbog te sposobnosti da zaboravljam nevažne stvari. Uopće mi nije važno što neki misle da je nešto važno ako ja mislim drukčije. To je samo njihovo mišljenje. Ja imam svoje i obično vjerujem sebi, više od svega vjerujem onome što osjećam i čujem u svojoj glavi kad se povuku usrana pitanja o meni i tome što radim.
Za mene je glazba čitav moj život, a glazbenici koje sam poznavao, volio i zbog kojih sam postao to što jesam čine moju obitelj. I moji su krvni srodnici moja obitelj jer je ipak riječ o roditeljima, rođacima i zajedničkoj krvi. No za mene su obitelj i ljudi s kojim sam povezan svojom profesijom - drugi umjetnici, glazbenici, pjesnici, slikari, plesači i pisci - no ne i glazbeni kritičari. Mnogi ljudi nakon svoje smrti ono nešto novca što imaju ostavljaju krvnim srodnicima, svojim nećacima, tetama, sestrama ili braći. No ja u to ne vjerujem. Ako ćeš već nešto ostaviti iza sebe, onda mislim da to treba ostaviti ljudima koji su ti pomogli da postigneš to što si učinio. Ako su to kojim slučajem krvni rođaci, to je u redu, ali ako vam oni nisu pomogli u ostvarivanju nauma, onda nisam pobornik toga da im išta ostavljate. Znate, razmišljao sam o tome da novac ostavim Dizzyju ili Maxu, ili tako nekome, pa čak i da ga rasporedim u ruke onih nekoliko djevojaka koje su mi puno pomogle. Ne bih želio da ljudi nađu nekog moj rođaka u Louisiani ili tko zna gdje i kojeg nikad u životu nisam vidio, te da mu daju moju lovu kad već budem ispod zemlje, a samo zato što našim venama teče ista krv. Jebeš to!
Novac želim podijeliti s ljudima koji su mi pomogli da prođem kroz sve ovo sranje kroz koje sam morao gaziti, koji su mi pomogli da budem još kreativniji - a morate znati da sam tijekom života imao nekoliko stvarno plodnih razdoblja u stvaralačkom smislu. Prvo takvo razdoblje bilo je od 1945. do 1949., što je bio samo početak. Tada, nakon što sam se skinuo s
droge, od 1954. do 1960. proživio sam vraški plodne trenutke i stvarao sjajnu mjuzu. Ni godine od 1964. do 1968. nisu bile tako loše, no moram reći da sam mnogo toga crpio od Tonyja, Waynea i Herbieja i njihovih ideja o tome kako bi glazba trebala zvučiti. Ista se stvar dogodila i dok sam snimao ploče Bitches Brew i Live-Evil, jer su i one plod utjecaja raznih umjetnika i stvari - Joe Zawinul, Paul Buckmaster i ostali - a ja sam morao samo skupiti sve to na jednom mjestu i napisati nekoliko pjesama. Ipak, smatram da je ono što proživljavam danas, u ovom trenutku, najkreativnije razdoblje kroz koje sam ikada prolazio - slikam, pišem glazbu i sviram najbolje što znam.
Ne volim se nikome u facu nabacivati s Bogom, kao što se ni meni ne sviđa da mi netko nameće takve stvari.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra taj Sre Nov 07, 2018 11:21 am



No da imam neke vjerske potrebe, mislim da bih se odlučio za islam - prešao bih na muslimansku vjeru. No o tome ne znam ništa više od bilo koje druge religije. Nikad me to nije zanimalo, to da vjeru iskorištavam kao štaku koja će mi pomoći u hodu kroz život. Moram priznati da mi se ne sviđaju mnoge stvari koje se u religijskim sustavima konstantno događaju. Ne čine mi se previše duhovnima, više se tiču novca i moći, a to mi se gadi, ne mogu to progutati.
No vjerujem da je čovjek duhovno biće i da postoje duhovi. Uvijek sam vjerovao u to. Vjerujem da me posjećuju majka i otac. Također, vjerujem da mi isto tako dolaze i svi oni glazbenici koje sam nekad poznavao a koji danas više nisu među živima. Kad radite s velikim glazbenicima, oni su uvijek dio vas - ljudi kao što su Max Roach, Sonny Rollins, John Coltrane, Bird, Diz, Jack DeJohnette, Philly Joe. Strašno mi nedostaju, zapravo sve više što sam stariji, oni među njima koji više ne hodaju ovom zemljom: Monk, Mingus, Freddie Webster i Fat Girl. Postanem ljut kad pomislim na one koji leže pod zemljom pa pokušavam ne misliti na njih. No njihove duše i dalje obilaze oko mene, još su ovdje i prenose ono što su bili i na druge žive ljude. To je neka vrsta duhovne spike, no i oni su dijelom zaslužni za ono što sam danas. Sve je to pohranjeno u meni, sve stvari koje sam od njih naučio. Glazba je stvar duha i duhovnosti, ali i stvar osjećaja. Vjerujem da je njihova mjuza još tu negdje, znate što hoću reći. Sranja koja smo zajedno svirali moraju biti negdje u zraku, lebdjeti tu negdje uokolo jer smo je mi ispuhali iz sebe - ta je mjuza zapravo bila magična, pretočila se u duhovnu dimenziju.
Često sam sanjao da gledam oblike kao što su dim ili oblaci, a moj um od njih onda stvara razne slike. To i danas činim kad se ujutro probudim i želim vidjeti majku, oca, Tranea, Gila ili Phillyja, bilo koga. Jednostavno samom sebi kažem: “Želim ih vidjeti” i oni su ondje, mogu razgovarati s njima. Katkad se dogodi da se pogledam u ogledalo i vidim svog oca. To mi se događa još od njegove smrti, kad mi je napisao ono pismo. Definitivno vjerujem u ljudsku dušu, ali ne razmišljam o smrti - toliko toga još moram napraviti pa si ne mogu dopustiti da se sad zamaram još i takvim mislima.
Danas osjećam još veću potrebu da sviram i stvaram glazbu, mnogo veću nego prije, kad sam tek počinjao. Osjećaj je još intenzivniji. Kao da je riječ o prokletstvu. Čovječe, izluđuje me mjuza koju zaboravljam, izluđuje me kad je pokušavam zapamtiti. Ne mogu se oduprijeti, kao da me nešto tjera na to - odlazim u krevet razmišljajući o glazbi i ujutro se budim s pomišlju na to. Te su misli uvijek sa mnom. Zapravo mi je i drago što me ta strast nije napustila - osjećam se stvarno blagoslovljenim zbog toga. Osjećam da sam u naponu kreativne snage te da sam svakim danom sve snažniji. Svaki dan vježbam i većinom jedem zdravu hranu. Katkad pokleknem i udovoljim svojoj slabosti za crnačkom hranom, klopi kao što su roštilj, pohana piletina i iznutrice, ma znate već, uglavnom hrani koju ne smijem jesti - slatke pite od krumpira, lisnato povrće, svinjske nožice - takvoj klopi. No više ne pijem, ne pušim i ne drogiram se, osim što pijem lijekove koje mi je liječnik propisao za dijabetes. Sretan sam i zadovoljan jer nikad u sebi nisam osjećao tako snažnu kreativnu silu. Osjećam da najbolje tek dolazi. Kao što kaže Prince kad govori o postizanju onog pravog, o tome kako doći do glazbe i ritma - nastojat ću “da se mjuza i ritam slože ujedno”, buraz, jednostavno ću i dalje pokušavati da se moja mjuza sjedini u jedno, trudit ću se svakodnevno dok sviram. Da se sjedini. Na kraju.

Clark Terry, Billy Eckstine. Dizzy Gillespie, Charlie Parker John Coltrane, Max Roaeh i gomile drugih prolaze u dugoj divljoj, ponekad smiješnoj, češće šokantnoj paradi kojoj ljubitelji jazza neće moći odoljeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu