Anonimne ovisnice o cipelama

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:56 am




Helene Zaharis ima muža političara koji financije drži čvrsto u svojim rukama i poništava njezine kreditne kartice kako bi je mogao kontrolirati. Lorna Rafferty je do grla u dugovima i ne može se riješiti ovisnosti o eBayu. Sandra Vanderslice bori se s agorafobijom i plaća račune za cipele radeći na seksi telefonu, a Jocelyn Bowen je baka u obitelji iz pakla. Ona pojma nema koja je razlika između platforme i potpetice, ali sve bi učinila da nakratko pobjegne iz zajedničkog kućanstva.
Naizgled nespojivo društvo od četiri potpuno različite žene koje povezuje samo strast prema fenomenalnim cipelama susreće se svakog utorka. Dok one trguju cipelama, nevidljive niti prijateljstva omataju im srca, i svaka od njih uspjet će, uz pomoć ostalih “anonimki“, pronaći način da se suoči sa svojim problemima.
Zabavna, osjećajna i inspirativna, knjiga Anonimne ovisnice o cipelama idealna je za svaku ženu koja se ikada suočila s traženjem idealnog para. A takvih nas je kao što znamo puno više nego što bismo htjele priznati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:56 am

Mojoj majci, Connie Atkins, i njezinoj partnerici u šopingu, Ginny Russell — pravim ovisnicama o cipelama. Vjerojatno su i sada u nekoj trgovini obućom!
I Jen Enderlin, mojoj urednici i prijateljici.


Zahvale



Pisanje je samotno iskustvo, ali život, ako imate sreće, nije. Želim zahvaliti nekim prijateljicama koje su me nasmijavale, očuvale mi zdrav razum te bile inspiracija za prijateljstva opisana u ovoj knjizi: mojim sestrama, Jacquelyn i Elaine McShulskiks; prijateljicama koje poznajem gotovo koliko i svoje sestre, Jordani Carmel i Nicki Singer; susjedama i prijateljicama koje su me uvijek iznova spašavale, čuvajući djecu, pripremajući napitke (ili oboje), Amy Sears i Carolyn Clemens; i velikodušnim dušama koje su pročitale, još jednom pročitale, savjetovale i suosjećale — često uz zakusku — kroz mnoge godine i mnoge knjige, Elaine Fox, Annie Jones, Marshi Nuccio, Mary Blayney, Meg Ruley i Annelise Robey.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:57 am




1.


Poglavlje



Seks u kutiji. Upravo to. Dekadentan seks od kojeg vam trnci prolaze kralježnicom, a srce zastane.
Lorna Rafferty odmakne zaštitni papir i opojan miris kože ispuni joj nosnice; onaj poznati osjećaj uzbuđenja prožme je do srži. Taj osjećaj — to ushićenje — ne blijedi, bez obzira na to koliko puta ponovila ovaj ritual.
Dotaknula je čvrsto prošivenu kožu i nasmiješila se. Nije si mogla pomoći. Uživala je u tom grešnom, senzualnom zadovoljstvu, kao pravi hedonist. Koža joj je bridjela od glave do pete.
Prešla je prstima po glatkoj površini, klizeći preko elegantnog luka sandale, poput mačke koja se protezala na podnevnom suncu i sa zadovoljstvom se nasmiješila na oštar ali ugodan ubod potpetice. Da. Daaa.
To je tako seksi.
Naravno, znala je da je to pogreška. Dvanaest godina katoličke škole ipak nije bilo uzalud; platit će cijenu za ovaj grijeh, ovo poslije.
Ali dovraga sve, ipak je ovo planirala godinama.
Taj će dug morati stati u red skupa s mnoštvom ostalih. U međuvremenu, Lorna je za utjehu imala ove Delmanove sandale s platformom, otvorenim prstima i remenčićima oko gležnjeva. Što se nje tiče, može odšetati ravno u pakleni oganj, ove su cipele jednostavno za umrijeti.
Jedina stvar koje se mogla sjetiti povezane sa svojom majkom bile su njezine cipele. Crno-bijele oksfordice. Male roza sandale s vrlo niskim petama. I Lornine omiljene: duge, uske satenske cipele, s petama u obliku zareza u stilu art decoa i sićušnim mašnama na vrhu prstiju koje su s godinama od njezina vjenčanja već lagano izgubile boju.
Kad bi zatvorila oči, Lorna je i dalje mogla vidjeti svoja mala stopala ugurana u te cipele s petama koje su izdajnički kloparale dok je prelazila preko izblijedjelog orijentalnog saga kroz spavaću sobu svojih roditelja, prema nejasnom obrisu zlatne kose, širokom osmijehu i dašku parfema Caron’s Fleurs de Rocaille koji ju je jedini podsjećao na mamu.
Od svih stvari koje su je podsjećale na majku i svih onih kojih se nije sjećala, Lorna je bila sigurna u samo jednu stvar: ljubav prema cipelama je očigledno bila nasljedna.
Polako je izvadila Delmanove sandale iz kutije, mentalno potiskujući sjećanje na pružanja kreditne kartice prodavačici i čekanja — kao kockar koji sve stavlja na crveno — na zeleno svjetlo Rulet komisije za kreditne kartice.
I ovaj je put dobila zeleno.
Potpisala je račun, obećavajući (samoj sebi): Da, naravno da ću ih platiti! Nema problema! Moja sljedeća plaća otići će na te cipele, uz izraz lica koji ostavlja dojam nekoga tko račun za karticu uvijek plaća u punom iznosu i čija egzistencija ni u jednom trenutku zbog toga nije ugrožena.
Pffff.
Zanemarila je onaj drugi glas koji je govorio: Ne bih trebala ovo činiti, evo obećat ću ovdje i sada, Bogu ili kome god treba, da ako mi ova transakcija prođe, neću nikada više trošiti novac koji nemam.
Najbolje je ne razmišljati o posljedicama.
Kad bi napor odvraćanja misli o novcu sagorijevao kalorije, Lorna bi nosila konfekcijski broj 32.
Neko se vrijeme divila sandalama u ruci, a onda ih je obula.
Ahhh.
Čarobno.
Zadovoljstvo koje će, ako se prema njemu bude odnosila kako treba, trajati cijeli život. Zadovoljstvo za koje će uvijek biti spremna i raspoložena.
Pa što onda ako se za njih morala zadužiti? Do sljedeće plaće već će imati nešto novca na računu. A u roku od nekoliko godina, možda tri, četiri najviše — čak i ako ne bude previše pazila na trošenje — riješit će se duga u potpunosti.
A ove delmanice će biti jednako dobre onda kao i sada. I vjerojatno će vrijediti dvostruko. Možda čak i više. Pravi su klasik. Bezvremene.
Dobra investicija.
Nedugo nakon te misli, dok je sjedila u blagovaonici — dnevnom boravku svog malog stana u gradu Bethesda, državi Maryland — ugasila su se svjetla.
Prvo što joj je palo na pamet bilo je da su joj iskopčali struju. Ali ne... platila je račun nedavno. Je li nekako previdjela oluju? Ljeta u području D.C.-ja bila su poznata po vrućini i vlazi, a ovi rani kolovoski dani nisu bili nikakva iznimka. Svi građani su, kao i ona, plaćali mjesečno za struju koje povremeno — u najgorem slučaju ljeti — ne bi bilo satima, a ponekad čak i cijeli dan.
Ustala je s kauča i oteturala u svojim delmanicama do stolića u hodniku gdje se punio mobitel. Nazvala je elektroenergetsku tvrtku nadajući se da će joj reći kako je došlo do preopterećenja mreže i da će sve uskoro biti riješeno. U tom će slučaju možda otići do trgovačkog centra i ubiti sat-dva u klimatiziranom prostoru prije nego što ode na posao, razmišljala je birajući broj na starom ružičastom telefonu za princeze kojemu je šaputala tajne još od svoje dvanaeste godine.
Nakon deset minuta i otprilike četrnaest automatskih biranja, javila joj se zastupnica tvrtke koja se predstavila samo kao gđa Sinclair, izrekavši riječi kojih se duboko u sebi pribojavala sve to vrijeme.
“Gospođo, struja vam je isključena zbog nepodmirenog računa.”
OK, kao prvo, ovo gospođo je bilo tako snishodljivo. A kao drugo — nepodmiren račun? To je nemoguće. Nije li prije nekoliko tjedana, nakon što je primila nekoliko dobrih napojnica radeći kao konobarica, došla kući i platila svu onu hrpu računa? Kad je to bilo? Sredinom srpnja? Početkom srpnja? Definitivno poslije četvrtog.
Ili, čekaj, možda je to bilo poslije Dana sjećanja. Ma, jednog od tih neradnih dana. Obula je one preslatke ružičaste Guccijeve sandale.
Zagledala se upitno u hrpicu pošte na stoliću pokraj vrata — toliko se toga nagomilalo u tako kratkom vremenu — pa lukavo upitala: “Koji vam je datum zabilježen kao posljednja uplata?”
“Dvadeset osmi travnja.”
Odvrtjela je misli unatrag kao u uvodu jednog od onih loših filmova iz tridesetih. OK, srpanj otpada, možda račun za struju nije bio među onima koje je platila. Možda je izvršila uplatu ranije, prije toga, možda u lipnju? Zar je moguće da je možda čak bilo i u svibnju?
Ali sigurno nije u travnju! Ne! Nema šanse. Uvjerena je da je došlo do pogreške.
“To je nemoguće! Ja...”
“Poslali smo vam opomenu petnaestog svibnja i petog lipnja,” izjavila je gđa Sinclair s neodobravanjem, “a devetog srpnja smo vam poslali opomenu pred isključenje u kojoj piše da ćemo vam, ako do danas ne podmirite dug, isključiti struju.”
U redu, sjećala se maglovito da je u jednom trenutku krenula platiti račune kad joj je Nordstrom poslao obavijest o rasprodaji.
Taj je dan bio sjajan. Dva para cipela marke Bruno Magli po nevjerojatnoj cijeni. Tako udobne da bi gotovo dva kilometra mogla pretrčati u njima.
Ali definitivno je platila račun sljedeći mjesec.
Ma sigurno.
Zar ne?
“Pričekajte minutu, samo da provjerim spise.” Lorna je čeprkala po računalu, pritisnula gumb kako bi ga uključila, da bi nakon punih pet sekunda shvatila da je računalo, koje je sadržavalo podatke o njezinim uplatama, radilo na istu onu struju za koju ju je ova iritantna žena na drugoj strani linije zakidala. “Sigurna sam da bih se sjećala da ste mi poslali opomenu pred isključenje.”
“Aha.”
Bilo je lako zamisliti gđu Sinclair kao zlobnog malog trola koščatog lica i kovrčave kose, kako sjedi pod mostom. Želiš struju? E pa, morat ćeš prvo prijeći preko mene. Riješi mi ovu zagonetku: Kad si posljednji put platila komunalije?
Lorna je razdraženo uzdahnula i posegnula za novčanikom. Već je ovo prošla. “Dobro, zaboravite, samo mi recite što trebam učiniti da mi opet vratite struju? Mogu li platiti preko telefona?”
“Da. To bi bilo osamsto sedamnaest dolara i dvadeset šest centi. Možete platiti Visom, MasterCardom ili Discoverom.”
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da probavi to što je čula. Pogreška. Pogreška. Sigurno nekakva pogreška.
“Osamsto dolara?” glupavo je ponavljala.
“Osamsto sedamnaest i dvadeset šest.”
“Nisam čak ni bila ovdje tijekom jednog tjedna u lipnju.” Ocean City. Tjedan espadrila i grčkih cipela na vezanje zbog kojih se osjećala kao da provodi godišnji na Mediteranu. “Kako sam mogla potrošiti osamsto dolara struje? To jednostavno nije moguće.” Nešto je sigurno pogrešno ovdje. Morali su zamijeniti nečiji račun s njezinim. Sigurno je to.
Možda je to skupni račun za cijeli kat njezine zgrade.
“U to je uključena naknada ponovnog spajanja od sto pedeset dolara, dvjesto pedeset dolara pologa na vaših tristo devedeset osam dolara i četrdeset tri centa, te još kamate od osamnaest dolara i...”
“Što je naknada ponovnog spajanja?” Nikada prije to nisu tražili.
“Naknada za ponovno uključivanje struje nakon što smo je isključili.”
Ma to je nevjerojatno.
“Zašto?”
“Gđice Rafferty, morali smo vam isključiti struju, a sada je moramo opet uključiti.”
“I što, kao da za to nije potreban tek jedan klik?” Mogla je zamisliti izraz lica gđe Sinclair dok sjedi pokraj velikog prekidača za ponovno uključivanje struje. “Želite da za to dam sto pedeset dolara?”
“Gospođo,” evo ga opet, taj odvratni snishodljivi ton, “možete učiniti što god izaberete. Ako to uključuje struju, morat ćete platiti osamsto osamnaest dolara i tri centa.”
“Hej, samo malo”, Lorna je prekine. “Prije minutu ste mi rekli da je osamsto sedamnaest i nešto.”
“U međuvremenu je računalo pribrojilo današnje kamate.”
U stanu je postajalo vruće. Teško je reći je li to zbog klima-uređaja koji se isključio ili zbog iznerviranosti ovom gđom Sinclair — za koju je upravo zaključila da nije udana i da je gđa samo imenica, jer se vjerojatno već godinama nije seksala, a možda nikada.
Zapravo, Sinclair joj vjerojatno i nije pravo prezime. Vjerojatno ga koristi kao pseudonim da je ljudi ne bi poslije hvatali u namjeri da je ubiju nakon ovakvih telefonskih razgovora.
“Mogu li razgovarati s vašim nadređenim?” upitala je Lorna.
“Mogu srediti da vas netko nazove u roku od dvadeset četiri sata, gospođo, ali to neće promijeniti iznos vašeg računa.”
Osim nadodanih kamata, naravno.
Lorna je izvukla svoju Visu iz novčanika. Bila je gotovo još uvijek topla od kupnje Delmanovih sandala. “Dobro.” Bitka je završena. Lorna je izgubila. Kvragu, nije izgubila samo bitku, već i cijeli rat. “Platit ću Visom.” S pretpostavkom da će joj odobriti.
Na djelić sekunde Lorna kao da je načula zadovoljstvo u glasu gđe Sinclair koja je potom rekla: “Vaše ime, kao što stoji na kartici...?”
Nakon što je poklopila slušalicu gđi Sinclair, Lorna je odlučila pregledati hrpu pošte kraj vrata ne bi li provjerila postoji li doista kakva obavijest o isključenju struje. Nekako je sve do tog trenutka i dalje bila napola uvjerena da se radi o pogrešci.
I stvarno se radilo o pogrešci. Zapravo, nakon što je otvorila sve omotnice, zamijetila je golemu, ružnu hrpu pogrešaka, sve odreda njezinih.
Istinu govoreći, Lorna je već neko vrijeme bila svjesna toga da mora pregledati sve papire. A ta hrpetina pošte stajala je ondje pokraj vrata kao na vatri dok ju je ona pokušavala ignorirati, kao i tupu bol koju je osjećala u dnu želuca svaki put kad bi prošla pokraj nje ili pomislila na nju tijekom noći kad nije mogla spavati. Nije imala novca da plati račune, ali je stalno mislila da će ga se nekako uskoro dokopati, na ovaj ili onaj način. Sljedeća plaća, jedna noć dobrih napojnica. Međutim, njezino trošenje bilo je iznad njezinih mogućnosti, čega je itekako bila svjesna.
Samo, nije znala da je situacija tako ozbiljna.
Za ime Božje, što je sve kupovala tim novcem?
I zašto se osjećala tako praznom?
Nije pretjerivala. Rijetko je izlazila, a i nije da je cijelo vrijeme sjedila kući ulijevajući Dom Pérignon u čašu. Jedina stvar koja se možda mogla smatrati nepotrebnom bile su cipele koje je tu i tamo kupovala. To jest, ako se cipele uopće mogu smatrati nepotrebnima.
Naravno, s vremena na vrijeme bi pronašla stvarno fenomenalan par i onda je morala kupiti dva para, za svaki slučaj. Kao što je bilo s onim Maglijevim cipelama prošlo ljeto. Ali ozbiljno, jedan je par stajao tek djelić njezine stanarine. Kako je na kraju od toga došlo do nekoliko desetaka tisuća dolara?
Do tog je trenutka vjerovala da će smanjiti dug. Novac će stići, a ona će pokupiti račune, platiti ih i sve će biti u redu. Znala je dobiti po dvjesto pedeset, neki put čak i tristo dolara napojnica tijekom jedne večeri u restoranu. Kolovoz je uvijek bio najlošiji za poslovanje, ali čim stigne rujan, znala je da će opet dobro zarađivati.
Ali zbrajajući račune, shvatila je da nikada neće uspjeti zaraditi dovoljno da se izvuče iz ovoga. Bilo je tu zakasnina, prekoračenja, kamata... za dvije od njezinih pet kreditnih kartica kamatna stopa podignuta je za trideset posto. Od sto šezdeset četiri dolara minimalne uplate na jednoj, sto šezdeset dva dolara bile su samo kamate. Čak je i Lorna bila svjesna toga da će plaćanje glavnice od dva dolara mjesečno potrajati godinama.
A to je isključivo uz pretpostavku da više uopće ne koristi karticu.
Bila je u problemu.
Ovdje se radilo o ozbiljnom, vrlo ozbiljnom dugu.
A započelo je tako nevino, s platnom karticom robne kuće Sears koju su joj ljubazno poslali na kućnu adresu tijekom prve godine faksa. Odrastajući u vrlo udobnom dijelu D.C.-ja, u predgrađu Potomac, Maryland, uvijek je pretpostavljala da će u najmanju ruku živjeti životom više srednje klase u predgrađu, možda ga i nadmašiti. To je trebala biti početna točka njezina života, a ne vrhunac.
Stoga joj je, nakon što je dobila kreditnu karticu, bilo sasvim prirodno otići i kupiti nekoliko stvarčica koje će poslije sama platiti.
Prvo što je kupila bio je par crvenih kedsica. Ugledala ih je izložene na plastičnom podlošku i odmah se vidjela kako šeće u njima obalom zaljeva Chesapeake u društvu prijatelja, kože potamnjele od sunčanja, dok joj duga plava kosa svjetluca kao na kutiji Clairol Hydrience 02 beach blonde boje za kosu, a njezin novi dečko — sin bogate obitelji koja je bila vlasnik lanca trgovina automobilima, kojih je bilo po cijelom području D.C.-ja — bio je toliko zaljubljen u nju da ju je namjeravao zaprositi, nakon čega će živjeti sretno do kraja života.
Po cijeni od samo jedanaest dolara i devedeset devet centi, plus pet posto poreza i tek šesnaest posto kamata na karticu Searsa, te su se kedsice doimale kao stvarno dobra investicija. Otplatit će ih prije nego što uopće dobije prvo bankovno izvješće.
Međutim, na izlasku iz robne kuće bilo je još nekoliko stvari koje su joj zapele za oko; novi Sony Walkman koji je bio prava bagatela za devedeset devet dolara, a tko bi joj mogao zamjeriti i kupnju malih srebrnih naušnica — mislim ono, bile su u obliku slatkih malih japanki...
Nažalost, Lorni je malo usfalilo kad je trebalo platiti račun, dečko ju je nogirao nekoliko tjedana poslije, nakon što ju je spektakularno prevario s njezinom najboljom prijateljicom na njezinoj vlastitoj rođendanskoj zabavi, tako da je ljeto provela obavljajući različite poslove u zatvorenim prostorima, pa nikada nije ni stigla potamnjeti, a kosa joj je izrasla u svijetlosmeđu i bila sva suha i ravna od umjetnog okruženja u poslovnim zgradama, umjesto zlatne valovite koju je zamišljala kako joj vijori od lica dok stoji na pramcu brodića i plovi udobno u svoju sretnu budućnost.
Kako god, ubrzo je upoznala novog muškarca — jednog koji je volio plesati salsu. A obuća je bila veličanstvena. Cipele Stiletto, pa sandale koje su se vezale visoko oko noge; taj je čovjek bio ispunjenje svakog sna. Istina, nije baš bilo jeftino, ali tko bi mogao zalijepiti cijenu na snove?
Naravno da se i taj san jednom okončao, a Lorna se probudila i stekla fakultetsko obrazovanje kao solo cura. No to ne znači da na tom putu nije bilo sjajnih cipela — treba joj odati priznanje za pokušaj bavljenja baletom (nije stigla do profesionalnih cipelica, ali su i obične balerinke bile prava zabava), zatim džezerice (one punog đona, ali i kao čizme) te steperice (bučna lakirana koža!). Bila je užasna kao plesačica, ali sve te cipele... ah cipele!
Tako je Lorna postojano nastavila marširati u budućnost iz jednog para prigodnih cipela u drugi, nadajući se kako će napokon pronaći princa na bijelom konju koji će pristajati uz njezine cipelice. Zauzvrat, ona će živjeti lagodnim životom kućanice više srednje klase — s dvoje ili troje djece, zlatnim retriverom, ogromnim ormarom u spavaonici i bez ikakvih financijskih problema.
Ali nije tako ispalo. Dečki su dolazili i odlazili. Kako su došli, tako su i otišli. A u međuvremenu su joj ljudi prestali govoriti: “Mlada si, trebaš se zabavljati!” i počeli pitati “Dakle... kad se planiraš skrasiti?” Nakon što je nogirala posljednjeg frajera — dragog ali dosadnog dosadnog dosadnog Georgea Manninga, koji je po zanimanju bio odvjetnik — njezina kolegica Bess joj je rekla sve osim što ju je izravno nazvala glupačom: “Pa dobro, možda je dosadan, ali nosi Brooks Brothers 1 i plaća račune!”
Ali to Lorni nije bilo dovoljno. Nije mogla ostati s pogrešnim muškarcem samo zato što joj je nudio financijsku sigurnost, bez obzira na to koliko je ona bila primamljiva. Stoga je nastavila živjeti kao da će se odgovor pojaviti iza nekog ugla i odnijeti sve njezine probleme. U njezinoj glavi, rješenje je uvijek bilo tu, nadomak ruke.
Zato Lorna nije učinila ni približno onoliko koliko je mogla da bi sama pronašla rješenje i zauzdala svoje potrošačke navike, prije nego što stvari posve izmaknu kontroli. Kao kockar koji je nastavljao udvostručivati iznos vjerujući da mu se sreća jednom mora osmjehnuti, statistički govoreći, Lorna je nastavila s udvostručivanjem svojih problema sve dosad, kad je shvatila da su joj karte tako loše, da će izgubiti što god učinila.
Nalazila se u stvarnoj krizi. Ako ne promijeni nešto i ako to ne promijeni odmah, ubrzo će stvarno bankrotirati.
Ne u smislu ne mogu si priuštiti ove sandalice ili grah i riža na meniju sljedećih nekoliko mjeseci, već pravi pravcati bankrot u smislu valoviti karton na temperaturi ispod nule topliji je od šperploče, zato se drži Searsova ulaza za dostavu kako bi se na vrijeme dokopala kartona od hladnjaka.
Morala je poduzeti nešto.
I to odmah.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:58 am






2.


Poglavlje



“Dakle, uzimaš kontracepcijske tablete i puštaš ga da misli kako pokušavaš zatrudnjeti?”
Helene Zaharis pažljivo je slušala. Pitanje nije bilo upućeno njoj, iako je vrlo lako moglo biti. Zapravo, bilo je toliko točno da je na trenutak pomislila kako ju je netko prokužio i sjeo za njezin stol da bi je ucjenjivao.
Ali nije bilo tako, razgovor se vodio između dvije dvadesetineštogodišnjakinje za stolom pokraj njezina u Café Rougeu, gdje se Helene trebala naći na ručku sa suprugom senatora Cabota.
Nancy je kasnila, na svu sreću, jer je Helene razgovor koji se vodio nedaleko od nje smatrala daleko zanimljivijim od onog koji bi neizbježno vodila s Nancy, o konjskim utrkama koje se u listopadu održavaju u Middleburgu, ili o tome koji je političar u posljednje vrijeme predložio smanjenje poreza. Ili njegovo povećanje.
Ili o bilo kojoj drugoj vrućoj temi koja je trenutačno bila popularna unutar američkog političkog sustava.
Ništa od toga nije privlačilo Heleninu pozornost.
“Nije baš da pati.” Žena koja je očigledno uzimala tablete smijuljila se i ispijala ružičasto piće. “Samo će se morati malo više potruditi... i dulje.”
Prijateljica se nasmiješila kao da uživa u dijeljenju ove sočne tajne. “Onda ćeš prestati uzimati tablete?”
“Naposljetku. Kad budem spremna.”
Druga žena odmahne glavom smiješeći se. “Imaš petlje, curo. Samo pazi da u međuvremenu ne pronađe te tablete.”
“Nema šanse.”
“Gdje si ih sakrila?”
Pričvrstila sam ih ljepljivom trakom na stražnju stranu ladice svog noćnog ormarića, pomisli Helene.
“U svojoj torbici”, odgovori žena s ružičastim pićem, Slegnuvši ramenima. “Tamo ih nikada ne bi tražio.”
Krivi potez. Početnička pogreška. Muškarci će poštovati granice privatnosti sve dok ne posumnjaju u nešto. Zatim će torbica biti prvo mjesto koje će provjeriti. Čak i oni najgluplji.
Da Helene sakrije nešto u svoju torbicu, Jim bi to odmah pronašao. Tu granicu pristojnosti je već davno prekoračio.
Naježila se pri pomisli na ono što bi učinio kad bi shvatio da pokušava osujetiti njegove pokušaje reprodukcije.
Ali Helene je bila čvrsta u svojoj odluci. Nije željela dijete. Bilo bi to užasno nepošteno, prije svega prema djetetu, posebno zato što je jedini razlog zbog kojeg ga Jim želi taj kako bi se kočoperio uokolo sa svojom savršenom malom obitelji tijekom kampanja.
Camelot 2008.
Nekada je sanjala o djetetu. Čeznula je za tim da u naručje primi to malo toplo tjelešce i poljubi njegove malene bucmaste prstiće. Napravi mu sendvič s maslacem od kikirikija svaki dan za užinu u školi i umetne u torbu poruku na kojoj piše Volim te.
O, da, Helene je nekada maštala o djetetu. I obiteljskoj idili. I još mnogočemu što je poslije sažvakano i ispljunuto u vašingtonskoj političkoj mašineriji.
Sad više ne bi imala srca uvući nevino dijete u sve to skupa.
“Mogu li vam barem donijeti piće?” upita je mlađahna konobarica. Bila je nervozna i nalikovala na nekoga tko je tek dobio posao pa želi učiniti sve kako treba, iako nema pojma što bi to trebalo biti. Helene je to prepoznala. Prije petnaest godina je i sama bila takva.
“Ne, hvala, u redu je. Pričekat ću svoju...”
“Gospođice!” drekne pripiti biznismen nekoliko stolova dalje. Pucne prstima kao da doziva psa. “Koliko puta moram tražiti prokletu irsku kavu prije nego što mi je donesete?”
Konobarica nesigurno skrene pogled s Helene na čovjeka, a zatim opet natrag, dok su joj se suze stvarale u očima.
“Oprostite, gospodine, provjerila sam, ali kava još nije gotova.”
“Za kvalitetu je potrebno vrijeme”, uzvrati Helene svojim najšarmantnijim osmijehom. Kreten nije zaslužio nikakvo ugađanje, ali ako se netko ne uplete, koštat će ovo jadno djevojče posla.
“I mnogo je nas koji danas želimo nešto naručiti. Nije njezina krivnja.”
Kao što je i predvidjela, muškarac se nasmijao, pritom otkrivši ružne žute zube. Helene bi se okladila na posljednji dolar da je tip osobe koja puši cigare. “Ti si vatrena damica. Daj da te počastim jednom rundom.”
Helene se ponovo nasmiješila, kao da je apsolutno polaskana pažnjom ovog komada. “Još jedno piće i neću se moći odvesti kući”, slagala je.
“Ova draga djevojka je već toliko puta otrčala do bara i natrag da joj se već sigurno vrti u glavi.” Nadoda konobarici: “Ne trebam ništa sad. Hvala.”
Djevojka je djelovala zbunjeno, ali duboko zahvalno, dok se okretala da ode.
“Hej, što kažeš na to da se ti i ja nađemo negdje poslije”, stari je počeo predlagati, ali ga je prekinuo dolazak Heleninog društva za ručak.
“Helene, draga, tako mi je žao što kasnim. U Georgetownu je bila takva gužva jutros.”
Helene je ustala, a Nancy Cabot je poljubila zrak s jedne i s druge strane njezina obraza, odišući teškim staromodnim parfemom Shalimar. Okrznula je pogledom žutozubog starca koji je očigledno prepoznao Nancy, jer je potom složio grimasu i namignuo Helene.
“Ma nije problem uopće”, reče Helene Nancy, te obje sjednu. “Sjedila sam ovdje i jednostavno uživala u okruženju.”
“Ovo je predivno mjesto, nije li?” Nancy nakratko pogleda kroz prozor odakle se u daljini pod vedrim plavim nebom mogao nazreti Washingtonov spomenik2.
Na trenutak se Helene učinilo da bi Nancy mogla reći nešto filozofski duboko o veličanstvu grada, pa je skupa s njom uprla pogled u daljinu.
Međutim, ovaj put nije bilo tako. “Stvarno bih voljela kad bismo mogli maknuti one dotrajale zgrade tamo.” Pokazala je na jug, na siromašnu četvrt u kojoj su se svi stanovnici trudili kako bi poboljšali njezin izgled.
“Daj im vremena”, odgovori Helene, tonom koji nije odavao koliko joj je doista stalo, da ne bi došla u sukob s ovotjednim prijedlozima svog supruga. “Program gradskog poboljšanja napreduje iznenađujuće dobro.”
Nancy se nasmijala, iz čega se dalo zaključiti kako zapravo misli da je Helene samo sarkastična. “Usput, htjela sam ti reći.
Mislim da smo napokon pronašli prikladno mjesto za DAR večeru na kojoj ćemo prikupljati dobrovoljne priloge.”
“O?” Helene se pokušala doimati zainteresiranom, iako je osjećala kao da bi svaki čas mogla zaspati. Bila je zainteresirana za to jednako kao i Nancy za gradsku obnovu. Jedina razlika bila je u tome što je Helene primorana glumiti zainteresiranost, iako bi se najradije grleno i iz srca nasmijala, baš kao i Nancy maloprije.
“Što imaš na umu?”
“Kuću Hutchinson u Georgetownu. Znaš li na što mislim? Na križanju Galwaya i M-a.”
“O, da, to je prekrasno.” Nije znala ništa o kući, ali je znala da će, ako prizna svoje neznanje, uslijediti dugo predavanje o povijesti kuće Hutchinson, njezinu pokućstvu, ljudima koji su živjeli tamo i, naravno, njezinoj cijeni. Iskreno, Helene nije bila sigurna koliko će još uspjeti zadržati ljubaznu mirnoću u svom izrazu.
“A sad, što se tiče tihe aukcije”, Nancy počne, ali je prekine dolazak konobarice.
“Ja ću Manhattan”, Nancy će, te podigne obrve u smjeru Helene, na način kojim da je nagovijestiti kako nema u planu piti sama.
“Šampanjac koktel”, odvrati Helene, pomislivši kako je to posljednja stvar na svijetu koju sada želi. “I čašu vode”, nadoda, s namjerom usredotočivanja na vodu, umjesto na koktel. “Hvala ti.”
Dok je prolazio pokraj njihova stola, jedan konobar na trenutak je širom otvorenih očiju pogledao u Helene.
“Muškarci te primjećuju”, Nancy prokomentira, jasno neodobravajućim tonom.
Tihi zvuci udaraca pribora za jelo o fino porculansko posuđe i prigušeni glasovi koji su mrmljali posljednje sočne tračeve američkog političkog kruga na trenutak ispune zrak, postavši glasniji nego maloprije.
“Naručila sam šampanjac”, Helene će veselo. “Zbog toga se ljudi uvijek pitaju koji je povod. To je sve što primjećuju.”
Čini se da je taj odgovor zadovoljio Nancy. “Vratimo se onome o čemu smo pričale. Slavimo činjenicu da smo pronašle savršeno mjesto za prikupljanje dobrotvornih priloga. Dakle. Porazgovarajmo sad o tvojoj ulozi u svemu tome, može?”
Helene nije bila raspoložena za ono što je slijedilo. Uvijek je mrzila ovakve vrste razgovora koji su se svodili na neku dobrotvornu svrhu koju nije podupirala, ali je ipak morala biti na raspolaganju. Nije imala izbora nego ponuditi najviše što je mogla, kako ne bi osramotila ili bilo kako naudila imenu Zaharis.
Zbog toga je ponekad sve to skupa mrzila još više.
Konobarica im je donijela pića, a Helene je podigla svoju čašu kako bi nazdravila Nancy kao trenutačnoj predsjednici DAR-a — žabolikoj ženi koja je jednom izjavila pred nekoliko ljudi da je Helene “jednom prodavačica, uvijek prodavačica” — i progutala ako se nju pita, jedini gutljaj.
Nakon dvadeset minuta Nancyna monologa na temu bivših predsjednika DAR-a, Helene je odustala i ispila koktel dokraja.
Zašto ne? To joj je bila prilika da radi nešto drugo osim da glupavo kima u Nancynu smjeru i tu i tamo se lažno smije na njezine dosadne šale.
Iznenađujuće je koliko je često Helene morala voditi ovakve razgovore, s obzirom na to koliko su joj neugode donosili. No ono što ju je još više iznenađivalo, bilo je to kako su svi bili nesvjesni koliko se dosađuje. Usprkos tome, čavrljanja su bila ogroman dio njezina života, a kako je Jim nastavljao svoju putanju prema sve višim političkim položajima, činilo se da svemu tome neće tako skoro doći kraj.
Stoga je Helene prihvatila svoju sudbinu što je mirnije mogla. Ljudi iz Jimova kruga povodili su se za vlastitim interesima. Bila je prava rijetkost susresti nekoga — bez obzira na starost, spol, rasu ili seksualno opredjeljenje — tko ne bi pregazio vlastitu baku samo da bi stigao do cilja.
Svatko tko bi rekao da Helene ne plaća cijenu života kućanice bio je totalno lud.
Nancy je nastavila govoriti.
Helene se nastavila smješkati i mahnula konobarici da joj donese još jedan koktel.
Poslije su je čekale paklene muke zato što je isključila mobilni telefon.
Helene se naslonila u krutom stolcu od umjetne kože koji se nalazio u odjelu za cipele robne kuće Ormond — što je bila njezina nagrada za dvosatnu ulogu slušateljice Nancy Cabot — i premetala pomisao na ljutnju svog muža poput komada nakita o kojem razmišlja da li da ga kupi.
Mrzio je kad je nije mogao dobiti na telefon.
S druge strane, ona je naučila mrziti svaku situaciju kad je uspije dobiti. A to mu je, u posljednje vrijeme, uspijevalo sve više i više. Bez obzira na to gdje se nalazila ili što radila, činilo se da joj telefon uvijek zazvoni u najgore moguće vrijeme.
Jednom prilikom, dok je vozila konzerve hrane u grkokatoličku crkvu za pomoć javnoj kuhinji, zastala je na trenutak kako bi se divila smirujućoj ljepoti u obliku novog vitraja, s okruglom ikonom koja je prikazivala Bogojavljenje, kad joj je zazvonio mobitel.
Dok je balansirala s četiri papirne vrećice organske hrane — sve što je tih dana Jim htio jesti, iako je to tek trebao postati najnoviji trend prehrane — skupa sa svojom torbicom i ključevima, mučeći se na dugoj, ciglom popločanoj stazi koja je vodila od prilaznog puta do ulaznih vrata, zazvonio joj je mobitel, međutim bio je namješten na vibru pa ju je neočekivana vibracija tako zastrašila da je ispustila vrećice s jajima.
A drugi put, dok je nosila domaću pileću juhu s rezancima ljudima prikovanim za krevet, u dom Holy Transformation, taman je dodavala u mikrovalnoj ugrijanu juhu jednom starijem pacijentu s dijabetesom kad je mobitel opet zazvonio, prepavši je, zbog čega je vruću juhu prolila po pacijentu, i po svojim — što je u tom trenutku bilo manje važno, ali ipak otežavajuće — Ballyjevim salonkama.
Čak je i danas nazvao dok je bila na ručku s Nancy, pretvorivši jedan besmisleni razgovor u dva, govoreći joj da ima kasni sastanak te da će doći kući tek iza večere, pa da ga stoga ne čeka i večera bez njega.
Nancy je mislila — ali jednako tako i neprestano govorila — kako je drag jer je nazvao, premda Nancy uopće ne govori Jimovim jezikom. Nije znala da “kasni sastanak” znači doći kući bazdeći na miris nečijeg tuđeg parfema i martinije.
To licemjerje je čak bilo vrijedno psihološke studije.
Jim Zaharis (pravo ime mu je Demetrius, ali je odlučio da je ono previše etno za američku politiku) karizmatski je mlađi senator iz Marylanda, koji se spremao na napadački sprint do višeg položaja. U gradu kao što je Washington, sve što javna ličnost — što uključuje i njihove supruge — učini može postati predmet izrugivanja, a on nipošto nije želio da ga Helene osramoti na bilo koji način.
Ipak, kao mnogi sjajni ali glupi muškarci prije njega, vjerovao je da su njegove indiskrecije nevidljive, dok je istovremeno bio veoma zabrinut oko toga što Helene radi dok je u javnosti.
Nikada, nikada nije učinila ništa što bi makar upućivalo na skandal, otkako se udala za njega. Nije ga varala s čistačima bazena, nije imala nijednu lezbijsku aferu, nije trgovala informacijama... ništa.
Premda, to nije značilo da nema baš nikakvih tajni. Ali barem ih je zakopala.
Međutim, donijela je odluku kad se udala za njega, iako je tada bila previše naivna da bi to u potpunosti razumjela. Nije to bila odluka da će biti fina kućanica, nego nešto još gore. Trofejna supruga, što je značilo da mora izgledati dobro; povremeno odraditi koju dobro vidljivu dobrotvornu aktivnost; povremeno se priključiti damama koje ručaju u country klubovima; sponzorirati lokalno sirotište; i, što je najvažnije od svega, šutjeti dok se komadići njezine duše raspadaju.
Helene je naučila biti strahovito dobra u svim tim stvarima.
“Helene!”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:58 am




Trgne je iz sanjarenja vedar, razdragan glas. Okrene se i ugleda Suzy Howell, okružnu vijećnicu, i njezinu kćer tinejdžericu.
“Suzy.”
“Sjećaš se Lucy, zar ne?” odvrati Suzy, pokazujući na zlovoljnu tinejdžericu, spuštene crne kose, previše izblijedjele od tretmana svim tim modernim bojama koje prodaju u današnje vrijeme.
Djevojka je izgledala posve neprikladno u ovakvom butiku cipela, a što je još gore, činilo se da je i sama toga svjesna.
“Da, sjećam se.” Helene je bila zaboravila djevojčino ime pa joj je bilo drago što ga je Suzy spomenula. “Kako si Lucy?”
“Dob...”
“Sjajno je”, Suzy je prekine, zabljesnuvši kćer pogledom koji bi imao više učinka da joj lice nije bilo zamrznuto Botoxom. “Zapravo, prijavila se na Sveučilište Miami, Ohio. Ti si studirala ondje, zar ne?”
O, ne. Ovo nipošto nije razgovor koji bi Helene željela voditi. Posebice ne sad dok je još uvijek omamljena od ručka s Nancy.
“Da, jesam”, Helene će polagano, nadajući se da se neće osjetiti šampanjac u njezinu zadahu. Zatim, zato što su Suzy i Lucy izgledale kao da znaju mnogo više o mjestu nego ona, nadoda: “Neko vrijeme.”
“O, nisi diplomirala tamo?”
“Ne, pohađala sam ondje samo prvu godinu. Davno je to bilo.”
“Ah.” Suzy se doimala razočaranom. “Gdje si onda diplomirala?”
Helene je znala da je trebala napraviti bilješke za svoju izmišljenu prošlost. “Sveučilište Marshall”, reče, zbog toga što je David Price studirao ondje, a ona ga je posjetila dovoljan broj puta da bi poznavala izgled kampusa.
David Price bio je ljubav njezina života sve dok nije odlučila da će joj biti bolje bez njega, pa je otišla.
Nema sumnje da je na kraju dobila ono što je i zaslužila.
“U Zapadnoj Virginiji”, Helene dovrši, osjetivši melankoliju u vlastitom glasu.
“Zapadna Virginia!” Suzy je izgledala kao da joj je Helene upravo rekla da se školovala u jednoj od zemalja Trećeg svijeta. “Moj Bože, kako je kraljica maturalne večeri iz Ohija završila ondje?”
Helene se nasmiješila bez trunke iskrenosti. “To je vrlo dobro pitanje.”
“Ne želim ići u Zapadnu Virginiju”, Lucy je frktala na mamu, bez naznake isprike za Helene koju je možda time uvrijedila.
To je ovdje bilo uvriježeno mišljenje o Zapadnoj Virginiji. Luđačka predodžba da je Zapadna Virginia ispunjena bezubim seljačinama koji se žene svojim sestričnama.
Suzy se nasmijala na kćerkinu primjedbu, bolno dajući do znanja da dijeli Lucyno zaprepaštenje u pogledu te ideje. “Ne brini, dušo, nećeš morati.” Uzvratila je Helene pretjerano blještavim osmijehom. “Bi li mogla napisati pismo preporuke za Lucy? Miami, Ohio, mislim.”
“Bit će mi drago.” Što je drugo mogla reći? Ništa. Posao joj je bio da govori da. “Ali,” na brzinu se sjetila, “možda bi Jimova preporuka mogla biti značajnija.”
Tračak svjetlosti pojavio se u Suzynu oku. “Misliš li da će biti voljan to nam učiniti?” Očigledno joj je to bilo na umu cijelo ovo vrijeme.
Helene se uopće nije morala brinuti ni za što.
“Ma sigurna sam.” Sve će učiniti samo da se čuje za njegovo ime. Uvijek se potpisivao u stvarima do kojih mu uopće nije bilo stalo. Kao što je njihov bračni ugovor, primjerice.
“Reći ću njegovoj tajnici da te nazove”, Helene je obećala.
“Hvala ti puno, Helene.” Suzy laktom gurne kćer u rebra. “Je li tako? Nije li lijepo to što će gđa Zaharis učiniti?”
“Hvala”, Lucy će tupo.
“Nema problema.” Helene joj uputi svoj najljubazniji osmijeh. Promatrala ih je dok su odlazile, razmišljajući kako joj je ovih dana život pun ovakvih izvještačenih susreta. Ljudi su je samo htjeli iskoristiti kao vezu jer je imala utjecaja, ali to je u redu, jer je njezin suprug jednako tako iskorištavao te prilike u vlastitu korist. A Helene je jako, jako davno sklopila sporazum sa svemirom da će sudjelovati u igri, u zamjenu za financijsku sigurnost.
Tako su svi bili zadovoljni. Zapravo, kako je ispalo, svi osim Helene. Da joj je prije deset godina netko rekao kako će joj život izgledati danas, nikada mu ne bi povjerovala. Ali on se mijenjao u malenim, jedva vidljivim koracima, sve dok se jednog dana nije probudila i shvatila da živi u nekoj ludoj, uvrnutoj bajci.
Bilo je to loše, ali alternativa — život koji je živjela prije Jima — bila je još uvijek strašno bistra u njezinim mislima.
Možda je to bila njezina slabost, ali nema te cijene koju ne bi platila da izbjegne povratak u taj život. A da je Jim znao istinu o tome, nema cijene koju on ne bi platio.
Zauzvrat, Helene je mogla kupiti što god bi joj se svidjelo. A to je ono što ju je i dovelo ovdje, u odjel cipela robne kuće Ormond, gdje bi nekako završila barem triput tjedno.
Zadovoljstvo koje je dobivala ovdje bilo je prolazno — ponekad ne bi trajalo dulje od vožnje kući s novim kutijama i vrećicama — ali početno uzbuđenje je nikad ne bi iznevjerilo.
Predugo je živjela bez toga da bi sve uzimala zdravo za gotovo.
Sad, dok je sjedila i čekala tamnokosog prodavača — kako mu je ono ime, Louis? — da joj donese hrpu cipela koje je zatražila u veličini 38, pitala se je li život vrijedan toga.
Mogućnost kupovanja svega što želiš definitivno ima svojih prednosti, osobito nakon svih onih godina patnje kroz koje je prošla. Sad je sve lako. I to je utješno.
Ne kupuje samo stvari. Čak je i ovako ošamućena šampanjcem to mogla razumjeti. Kupovala je lijepe uspomene. U životu lišenom emocionalne topline činila je sve što je mogla kako bi doživjela trenutke kojih se poslije mogla prisjećati kao ugodnih.
Kao nečeg više od pukog trošenja vremena između rođenja i smrti.
Toliko su je puta znali primamiti mirisi određenih parfema, prirodni losion za tijelo, odjeća u kojoj izgleda ubojito fantastično, ili — većinu vremena — par cipela koji bi je podignuo, doslovno i figurativno, u nebeske visine.
“Oprostite, gđo Zaharis”, glas je prekine u razmišljanju.
Louis. Ili Luis. Dovraga, možda je skroz pogriješila. Možda je Bob.
“Da?” upitala je pažljivo, pazeći da mu se ne obrati imenom, jer je šansa da će pogriješiti ipak bila velika.
“Bojim se da vam je kartica odbijena.” Držao je oprezno njezinu American Express karticu kao da drži mrtvog pauka kojeg je upravo pronašao na salati Cezar. Odbijena? To je nemoguće.
“Mora da se radi o pogrešci”, rekla je. “Pokušajte ponovno.”
“Provukao sam je tri puta, gospođo.” Nasmiješio se, očito se ispričavajući, na što je ona primijetila da mu je jedan od kutnjaka izrazito tamnosive boje. “Autorizacija je odbijena.”
“Račun od šesto dolara?” pitala je u nevjerici. Kartica čak nema ni limit!
Potvrdio je kimanjem. “Možda je kartica prijavljena kao izgubljena, a vi nemate zamjensku?”
“Ne.” Posegnula je u torbicu i izvukla novčanik. Bio je prepun novčanica od jednog i pet dolara — stara navika iz vremena kad se, imajući te novčanice, osjećala bogatom — i kreditnih kartica. Izvukla je srebrni MasterCard i predala ga prodavaču.
“Poslije ću se pozabaviti time. Pokušajte s ovom. Ne bi trebalo biti nikakvih problema.” U glasu joj se osjećao prizvuk osornosti za koju nije pamtila kad ju je stekla. Zapravo, njezin je glas često odjekivao nestrpljivošću, premda ni sama nije točno znala zašto, iako joj je padala na pamet nezgodna teorija da bi to mogao biti odraz njezine osobne nesreće, umjesto nezadovoljstva uslugom koju je primala.
Tamnokosi prodavač — zašto ovdje ne nose pločice s imenom? — veselo je odlepršao s njezinom kreditnom karticom, a Helene se u međuvremenu naslonila u stolcu uvjerena da će se svaki čas vratiti s malenim računom za potpis, nakon čega će moći otići skupa sa svojim stvarima.
Ili možda, bolje rečeno plijenom, kako je to nazvala njezina terapeutkinja dr. Dana Kolobner. A i činjenica jest da se tako osjećala. Mogla je to slobodno priznati. Isprva bi samo željela zadovoljiti potrebu. Ali, nekoliko sati poslije, zadovoljstvo je počelo jenjavati i trebala je više. Zapravo... ne. Nije ona ništa trebala. Helene je bila dovoljno realistična da zna kako nije u pitanju potreba nego želja.
Ponekad je čak razmišljala o tome kako bi mogla sve odbaciti i jednostavno se pridružiti mirovnim snagama. Ali možda je u trideset osmoj godini ipak bila prestara za takvo što. Možda je to tek još jedna od mnogobrojnih prilika koje je propustila dok je trošila najbolje godine života na muškarca koji je nije volio. Kojeg ni ona nije voljela. Barem ne više.
Prodavač se vratio, opet je prekinuvši u razmišljanju. Ali nešto se promijenilo u njegovu izrazu. Kao da je izgubio jedan sloj ljubaznosti. “Bojim se da ni ova ne prolazi”, rekao je držeći karticu između kažiprsta i palca dok joj ju je predavao natrag.
“To ne može biti”, odgovorila je, dok joj se stari ali dobro poznat osjećaj pojavio u želucu. Iskopala je još jednu karticu, onu koja je služila samo za hitne slučajeve.
Jasno da je ovo bio hitan slučaj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:59 am




Dvije minute poslije prodavač se opet vratio; ovaj put na licu mu se očitovala prezriva distanciranost. Predao joj je karticu... koja je bila izrezana na četiri savršeno jednaka dijela.
“Naredili su mi da je prerežem”, rekao je grubo.
“Tko?”
Slegnuo je uskim koščatim ramenima pod jaknom koja mu uopće nije pristajala. “Banka. Rekli su da je kartica ukradena.”
“Ukradena!”
Kimnuo je i podignuo pretjerano počupanu obrvu. “Tako su rekli.”
“Mislim da bih znala da mi je netko ukrao karticu.”
“I ja to mislim, gospođo Zaharis. U svakom slučaju, to je poruka koju sam primio, i morao sam sukladno s njom djelovati.”
Nesrazmjerno je zamjerala njegovu snishodljivom tonu, pa je pokušala zadržati ljutnju na licu. “Znate, mogli ste mi se obratiti prije rezanja kartice.”
Odmahnuo je glavom. “Bojim se da nisam. Morao sam to učiniti na licu mjesta, inače bi trgovina bila sankcionirana.”
Sranje. Sigurna je da je uživao u rezanju njezine kartice, a posebno u trenutku kad joj je morao predati sve te dijelove. Ovakav tip ljudi poznavala je još otprije.
Prostrijelila ga je poraženim pogledom pa izvadila mobitel iz torbice. “Ispričajte me, molim vas. Moram obaviti jedan poziv.”
“Naravno.”
Promatrala ga je dok je odlazio, u strahu da će brojiti do pet i vratiti se natrag kako bi je oblijetao i osuđivao. Ali dok je išao sve dalje, djevojka je izvirila glavom kroz vrata i rekla: “Javier te zove, Luis. Kaže da ti je pukla cijev i da ti curi voda.”
Luis. Helene je ovaj put zapamtila to ime, kako bi znala koga će imenovati kad bude pisala žalbu voditelju odjela.
Izvadila je iz novčanika jednu od odbijenih kreditnih kartica i birala broj s poleđine kartice, nervozno unoseći brojeve dok napokon nije dobila ljudsko biće na liniji.
“Wendy Noelle pri telefonu, kako vam mogu pomoći?”
“Nadam se da možeš Wendy”, Helene je rekla najnježnijim tonom kojim je mogla, s obzirom na okolnosti. “Iz nekog razloga danas su mi odbijene kartice, a ne mogu shvatiti zašto.”
“Vrlo rado ću vam pomoći oko toga, gospođo. Možete li pričekati trenutak?”
“U redu.”
Helene je čekala dok joj je srce udaralo, a glazba za čekanje na telefonskoj liniji bubnjala po glavi skupa s glazbom u robnoj kući.
“Gospođo Zaharis?” Bankovna službenica javila se nakon što je prošlo pola pjesme Barryja Manilowa, koja se natjecala s glazbenom podlogom pjesme “Love will keep us together” iz zvučnika robne kuće.
“Da?”
“Gospođo, ta kartica je prijavljena kao ukradena.” Djevojka je bila ljubazna. Zvučala je kao da joj je iskreno žao. “Deaktivirana je.”
“Alija nisam nazvala i prijavila krađu”, Helene je prigovorila. “I upravo se nalazim u trgovini u kojoj mi ne žele prihvatiti karticu.”
“Ne možete je koristiti ako je prijavljena kao ukradena.”
Helene je odmahnula glavom, iako je žena na drugom kraju linije nije mogla vidjeti. “Možda se radi o nekakvoj vrsti krađe identiteta.” Bilo je to jedino objašnjenje koje joj je imalo smisla. “Tko je nazvao i prijavio krađu?”
“Deme... Deme-et-tris...”
“Demetrius?” Helene je upitala u nevjerici.
“Da, Demeter’s Zaharis”, žena je mumljala. “Nazvao je da bi prijavio krađu kartice.”
“Zašto?” Helene je upitala prije nego što se uspjela zaustaviti, iako je znala da ne postoji odgovor na to pitanje. Barem ne onaj koji bi je zadovoljio.
“Bojim se da ne znam.”
“Je li zamjenska kartica poslana preko noći?” Počela je pomalo osjećati paniku. “Možete li odobriti kupnju s novim brojem kartice?”
“Gospodin Zaharis je zatražio da zasad ne šaljemo drugu karticu.”
Helene je oklijevala, posve zapanjena. Htjela je prigovoriti, reći da je došlo do pogreške i da se netko predstavio kao Jim i nazvao da bi otkazao karticu, ali je duboko u sebi znala da nije tako. Jim joj je to namjerno učinio. Zahvalila je ženi, poklopila slušalicu i smjesta birala Jimov osobni broj. Javio se nakon što je četvrti put odzvonilo.
“Zašto si prijavio krađu moje kreditne kartice?”
“Tko je to?”
Mogla je zamisliti njegovo samozadovoljno lice dok joj se podsmjehivao. “Zašto si”, ponovila je grubljim glasom, “otkazao sve moje kreditne kartice?”
Čula je kako mu stolac škripi dok je prebacivao težinu. “Daj da te pitam nešto”, rekao je, glasa natopljenog sarkazmom. “Postoji li išta što bi željela izbaciti iz sebe? Skinuti kamen sa srca. Možda nešto što mi tajiš?”
Želudac joj se stisnuo u čvor. Što je saznao?
“Na što ciljaš, Jime?” O, Bože, toliko je toga što bi moglo biti u pitanju.
“O, pa mislim da znaš.”
Previše mogućnosti joj je dolazilo na um. “Ne, Jime, ne pada mi na pamet ništa što bi zasluživalo ovakvu kaznu i ponižavanje u javnosti. Misliš da bi ti moglo koristiti to što ti žena pokušava platiti ukradenom kreditnom karticom?”
“Ne kao što bi mi koristila — ne znam, čekaj — aha, obitelj.” Tišina se spustila između njih kao loptica za stolni tenis koja je skakutala taman izvan dohvata. Jim ju je prvi uhvatio.
“Zvuči li ti to poznato?” Stolac mu je opet zaškripao i mogla ga je zamisliti kako se ponovno premješta, sad već vidno uzrujan.
“Mislio sam da pokušavamo zatrudnjeti. Ispada da smo se samo” — gotovo je mogla vidjeti njegovo pokušavam-izgledati-ležerno-ali-zapravo-kipim-od-bijesa slijeganje ramenima — “ševili.”
Složila je grimasu zbog načina na koji je ispljunuo tu riječ. “Nisam stekla dojam da ti je loše.”
Nije se dao tako lako odvući s teme. “Lagala si mi, Helene.”
“O čemu to, točno?”
“Kao da ne znaš.”
“Lud si”, rekla je, najbolja obrana je dobra — ili barem snažno argumentirana — uvreda.
“Sumnjam.”
“Onda mi objasni o čemu govoriš.” Bila je na pola puta da mu kaže kako samo blefira, kad je rekao: “Saznao sam za tablete.”
Krivnja i bijes u isti su mah prostrujali njezinim venama. “Zašto si kopao po mom noćnom ormariću?”
“Ormariću? Išao sam danas predati recept u ljekarnu u G ulici kad su me upitali hoću li ti podignuti novu dozu tableta!”
O, sranje. Sranje, sranje, sranje. Otkrivena je. Mogla je i dalje nastaviti s laganjem, reći da se radi o starom receptu ili pogrešci ljekarnika, ali već je previše otkrila. Uhvaćena je i ne postoji način na koji bi se izvukla.
“Čekaj”, rekla je, već prekasno. “Koje tablete?”
“Kontracepcijske tablete. Uzimaš ih već mjesecima pa mi nemoj ni pokušati zanijekati.”
Bila je u dilemi. Da li da ipak pokuša zanijekati sve ili da jednostavno prizna istinu? “Bilo je to iz medicinskih razloga”, laž koju je izrekla zvučala joj je gotovo kao istina. “Morala sam izjednačiti razinu hormona kako bih mogla zatrudnjeti.”
Njegov smijeh je zvučao strašno. “Da je to istina, već bi mi rekla prije.”
“Da, zato što si ti tako topao i prijateljski raspoložen čovjek s kojom je tako lako razgovarati?” grubo je upitala.
“Lažljivice.”
“Ti kažeš. I sad me dakle kažnjavaš.”
“Možeš se kladiti u to.”
Naježila se od njegove hladnoće. Kako je dovraga završila u braku s ovakvim muškarcem?
“Koliko dugo?” upitala je.
“Koliko misliš da će ti trebati da zatrudniš?”
“Ti to mene zezaš? Uskratit ćeš mi novac sve dok ne zatrudnim?” Nema šanse da će to učiniti. Neće mijenjati djetetovu budućnost za užitak šopingiranja.
“Dat ću ti džeparac”, Jim je uzvratio. “Za osnovne potrebe. Recimo, sto dolara tjedno.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:59 am




“Stotku.”
“Znam, to je velikodušno.”
Za brak s njim zarađivala bi znači otprilike šezdeset centi po satu.
“Prezirem te”, rekla je i zaklopila telefon. Pogledala je uokolo po trgovini, u bogate i skromne kupce koji su se muvali onuda, bezbrižni i zadovoljni, posve nesvjesni muke kroz koju je prošla u proteklih nekoliko godina. Iako su vjerojatno neki od njih bili u sličnom položaju.
Kao ona žena ondje, recimo. Ljepotica. Prelijepa da bi se rodila bogata. Kupljena je. Gotovo da joj piše na čelu. Tijekom godina, Helene je naučila razlikovati lažnjake od originala. Kao što je i sama bila. Kopije su uvijek nosile sjenu nesigurnosti preko svojih lijepih lica.
Poput Helene. Nekako, unatoč bankovnom računu koji je dijelila s Jimom, nikada nije u potpunosti uspjela dohvatiti taj opušteni osjećaj bezbrižnog trošenja koji je većina Ormondovih mušterija, čini se, uživala. Uvijek je nekakva vrsta prijetnje visjela nad njezinom glavom.
Prijetnja Jimova neodobravanja.
Ali nema veze. Nema namjeru živjeti od njegove milosti, niti će ovisiti o njegovom raspoloženju. I definitivno se neće držati njegovih zapovijedi.
Kao u snu, sagnula se i stavila svoje cipele Jimmy Choo u kutiju cipela marke Bruno Magli i zamijenila poklopac.
Ustala je, osjećajući se kao da pliva protiv struje Jimova neodobravanja učinivši jednu tako malenu gestu. Da, srušio ju je. Ponizio čak, a onda prepustio trgovačkom pomoćniku da joj objavi vijest. Ali neće dobiti ovu rundu. Neće joj staviti uzicu oko vrata rezanjem kreditnih kartica.
Zakoračila je, i dalje razmišljajući o simbolici iskoračenja izvan Jimove kontrole, umjesto o činjenici da i dalje nosi cipele koje tehnički nije platila. Ali vratit će se, govorila je samoj sebi dok je radila još jedan korak. Ormond neće ni primijetiti da je otišla; znala je iz vlastitog maloprodajnog iskustva trgovine odijelima Garfinkels — gdje je sasvim slučajno upoznala Jima — da su sigurnosni senzori kod vrata smješteni na polovici tjelesne razine jer je to mjesto blizu kojeg većina kradljivaca nosi svoja dobra.
Ali Helene nije bila kradljivica. Ona je bila redovna mušterija, koja je vjerojatno ostavila na desetke tisuća dolara u njihovoj blagajni. Kvragu, čak im je ostavila savršeno dobar par cipelica Jimmy Choo, dok je isprobavala njihove Maglice.
To je ono što je trebala učiniti. Cipele Bruno Maglis koje je nosila na sebi bile su tako prokleto udobne. Međutim, to pravilo nije vrijedilo za sve. Neki su ih ljudi smatrali neudobnima, ali oni s pravilno oblikovanim stopalima su ih obožavali. Pa tko onda ne bi htio nastaviti hodati u njima?
Možda je to bilo pomalo nategnuto. Nije hodala jer se dobro osjećala u cipelama; hodala je jer je osjećaj bijega bio dobar.
Kasnije će platiti te cipele, bez problema. Čim dođe kući i dokopa se nešto gotovine ili urazumi ludog Jima da joj opet dopusti koristiti kartice, vratit će se, objasniti im da je slučajno izašla u njihovim cipelama i jednostavno ih platiti.
Nema problema.
Nije da ih pokušava ukrasti, za ime Božje. Gotovo se zagrcnula na tu pomisao. Nije ništa ukrala već trideset godina, a iako je tada bila prilično dobra u tome, nema namjeru vratiti se lošoj staroj navici.
Srce joj je luđački udaralo i osjetila je navalu rumenila u obrazima. Jim neće pobijediti ovaj put. To je tako uzbudljivo. Trebala bi ući u auto, kupiti bocu šampanjca i otići na rt Haines popiti je, dok usput promatra polijetanje zrakoplova s Reaganova aerodroma. Tko ju je ono odveo na spoj da vidi sve to prije mnogo godina? Woody? Da, on. Bio je tako sladak. Vozio je Porsche 914 kad su takvi automobili još bili cool. Pitala se što se uopće s njim dogodilo...
Bila je već gotovo na izlazu, mogla je vidjeti zvijezdama ispunjen sumrak iznad narančasto-ružičastog horizonta, i gotovo je mogla osjetiti ljekoviti vjetar na koži kad je sirena alarma počela zavijati.
To ju je na sekundu izbacilo iz ravnoteže. Alarm je bio tako glasan. Zar je imao i rotirke?
Krivnja je zapljusnula Helene, zbog čega se ukočila, ali je ipak nastavila hodati. Hodala je, s mukom nastojeći ignorirati zvuk. Naposljetku, to je bio zvuk koji je većina stalno ignorirala — kako mušterije tako i zaposlenici — ponavlja se nebrojeno puta dnevno.
Ipak, sljedeći alarm nije mogla ignorirati: korake koji su joj se približavali i muški glas koji joj je rekao: “Oprostite, gospodo. Imamo problem. Možete li se vratiti natrag u trgovinu sa mnom, molim vas?”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:59 am





3.


Poglavlje



“Nosim crvene kožnate štikle...” Sandra Vanderslice tapkala je bosonoga po svom stanu u četvrti Adams Morgan, s telefonom prislonjenim uz uho, prema kuhinji gdje se i zaustavila. Posegne prema hladnjaku i vrlo tiho otvori vrata.
“Uuu, srce”, reče muškarac na drugoj strani telefonske linije. “Volim te u crvenom. Jesi obukla i one slatke male crvene tange?” Sandra je pažljivo izvadila sok iz hladnjaka i nastavila gugutati: “Da, srce, baš kako voliš.” Nagnula je čašu da je ne bi čuo dok ulijeva. Šezdeset mililitara soka. Toliko smije popiti. Ostatak čaše će napuniti vodom.
“Skidam ih s tebe zubima.”
Susretljivo zastenje odvijajući čep na boci narančina soka. “O, da, da, da!” Gutljaj. “Izluđuješ me!” Uputila se natrag u dnevnu sobu pred TV. “Mhmmm. Daaaa.”
“Sad te ližem.”
“Mmmm.”
“Sviđa ti se?”
“O, dušo, tako si dobar.” Tako je često izgovarala te riječi da su već automatski izlazile iz nje. Više nisu imale značenja. Bila je to samo mantra koju je ponavljala kako bi zaradila dolar i četrdeset pet centi za minutu kao operaterka na vrućoj liniji.
Vruće, baš.
Ponovno je zastenjala, nadajući se da će ovaj put zvučati kao da zaista za to ima razloga, pa sjela na kauč. “Ahhh... ahh.”
Uzela je daljinski upravljač, pritisnula dugme za isključivanje zvuka i započela s pretraživanjem programa, dok se nije zaustavila na reprizi sinoćnjeg Daily Showa.
“Savršeno”, rekla je, više sebi nego pozivatelju, nakon čega je nastavila s jecajima i uzdisajima koje su njezini pozivatelji toliko voljeli — i kopirali — dok je ona, čitajući s dna ekrana, gledala kako Jon Stewart intervjuira posljednjeg političara koji je bio optužen za prijevaru.
“Imaš tako dobar okus”, mumljao je sav zadihan. “Mogao... bih... ovako... cijeli prokleti dan.”
“Slobodno daj”, gugutala je, razmišljajući o onim čizmama Pliner koje je gledala na internetu. Stoje sto sedamdeset pet dolara. “Samo... nastavi...” Devina dlaka ili crne? Možda će ovaj frajer izdržati dovoljno da si kupi oba para. Ma ne, trebalo bi mu skoro dva sata da pokrije tek jedan par. Niti jedan njezin pozivatelj nije bio toliko izdržljiv. Pokušat će ga zadržati što je dulje moguće, nadajući se još kojem poduljem razgovoru, a nakon toga bi mogla isključiti telefon. “Daj... daj mi.” Zadahtala je malo jače, što je privuklo pažnju njezina perzijskog mačka Merlina, koji joj je skočio u krilo i prolio čašu soka.
“Sranje!” viknula je prije nego što se uspjela zaustaviti. Na sreću, to se svidjelo njezinu pozivatelju “Burtu”.
“Ooooo, da. Pričaj mi prostote”, graknuo je. “Hoćeš da te još malo ližem? Ha? Sviđa ti se to? Evo, sisam ti klitoris.”
Nekada davno Sandru bi ovakav način izražavanja ozbiljno uznemirio, jer je odrasla u strašno konzervativnoj obitelji, u kojoj je riječ prokletstvo bila najgora moguća psovka koja se čuvala samo za ozbiljne situacije.
Ali sad je to, kao i njezin telefonski dijalog, bilo samo buka. Buka koja joj je pomagala da sastavi kraj s krajem. Najamnina, hrana, komunalne usluge i mnogobrojne kataloške i internetske kupnje.
Nije to bio loš život.
“Ah!” cviljela je, skidajući sa sebe ljepljivu majicu natopljenu sokom. To je vjerojatno bilo prvi put da za vrijeme poziva skida išta sa sebe. “Ah! Aaaaahh!”
“Tako si vlažna!”
“Jesam”, složila se, gužvajući majicu kako bi se obrisala malenim dijelom koji je još bio suh. “Tako sam mokra. I imam okus na voće”, nadodala je, da zabavi malo samu sebe.
“Imaš.”
Uzdahnula je.
“Sad ću te ševiti. Sad ću te jako ševiti, kujo.”
Zakolutala je očima. Veliki, opaki dečko. Vjerojatno je u stvarnom životu manji od miša. Zapravo, zamišljala je da ima dominantnu ženu ili, još bolje, šeficu koja ga je uspjela pošteno zastrašiti pa se sad iskaljuje na drugima. A ona mu to dopušta. Za visoku cijenu.
“Ooo, Burte. Tako si velik, tako čvrst.”
“Reci to opet. ”
I rekla je, nadodavši još nekoliko pridjeva, a zatim na sekundu odložila telefon kako bi nešto obukla. Zgrabila je prvu stvar koja joj se našla pri ruci — usku bluzu koju je već neko vrijeme namjeravala baciti, ali ju je ipak zadržala, u nadi da će jednog dana opet moći stati u nju — odjenula je i zgurala telefon na mjesto između vrata i ramena dok se zakopčavala. Zapravo joj nije bilo jasno zašto se toliko trudila oko odijevanja jer je ionako bila sama. Uvijek je bila sama. Vjerojatno bi mogla provesti punih trideset šest sati gola a da se ne nađe u situaciji u kojoj bi joj zaista zatrebala odjeća.
Osim možda da bi izbjegla Merlinovo bockanje i grebanje.
Jedino bockanje koje je doista imala prilike osjetiti. O, Bože, nema smisla razmišljati o tome.
Burt je dosegao krešendo baš kad je zakopčala posljednji gumb koji je potom ostao stajati tako nekoliko trenutaka, nakon čega se otkopčao. Došlo joj je da zaplače. No umjesto toga odlučila je učiniti ono što inače čini u ovakvim situacijama da bi se osjećala bolje.
Odlučila je otići u kupnju.
Uključila je računalo, ponudivši još koji jecaj i uzdisaj, dok je strast njezina pozivatelja prelazila u smrtnu agoniju. Nakon što je “Burt” napokon svršio, bio je željan da poklopi što prije — zvučao je kao da je zabrinut da će ga netko uhvatiti, vjerojatno šefica koju je Sandra zamišljala maloprije — pa je zaustavila štopericu.
Dvadeset sedam minuta.
Nije sjajno, ali znala je imati i znatno manju minutažu; obično su to bili dečki u pubertetu, tako da je, sve u svemu, ipak bila zadovoljna.
Pogledala je u vrijeme na kompjutorskom ekranu. Bilo je dvanaest i četrdeset pet. Imala je zakazan dogovor tek u četiri sata, tako da će sljedeća tri sata moći potrošiti na pozive i narudžbu novih cipela prije nego što FedEx krene večeras.
Hvala Bogu na tako unosnom poslu. Muškarci su obožavali “Penelope” — kako im se predstavljala — a zašto i ne bi? Fotografija koju je dala objaviti za katalog bila je ubojita. Penelope je imala usne Angeline Jolie, nos Julije Roberts, oči i oblik lica isti kao i onaj Catherine Zete-Jones, frizuru iz srednjih osamdesetih, po uzoru na glumicu Farrah Fawcett (razbarušenu, ne raščupanu) i tijelo Cindy Crawford iz 1991.
Sandra je sama kreirala Penelope u Photoshopu, dodavši sitni detalj, tako što je zamijenila Catherininu ušnu školjku svojom. Samo da bi se na jedan maleni način mogla poistovjetiti s Penelope.
Bilo je tako zabavno biti visoka, mršava i prekrasna — makar samo u svojoj mašti i svim onim nebrojeno osamljenim, napaljenim muškarcima — jer je Sandra sama cijeli svoj život bila tek prosječne visine i daleko iznad prosječne težine.
Činjenica da su njezini roditelji bili veoma imućni te živjeli na jednom od posjeda u blizini prestižnog Potomac Easta3, Sandri nikada nije donijela dobrobit kad se radilo o društvenom prihvaćanju. U osnovnoj školi njezin fizički izgled inspirirao je nadimke kao što su Sandra Mraz, a nakon nezgodnog iskustva s izleta na farmu dobila je nadimak Muu.
Ljudi su je također često uspoređivali — neizbježno i s neodobravanjem — s njezinom starijom, vrlo privlačnom sestrom Tiffany. Tiffany, navijačica, kraljica maturalne večeri, prosječna učenica koju su svi nastavnici pamtili kao zvijezdu zbog njezina blještavog osmijeha i društvene osobnosti.
Dok je Sandrina kosa bila ispranosmeđe boje, poput poljskog miša, Tiffany je bila plavuša tamnozlatne kose, s finim prirodnim pramenovima koji su varirali od boje jagode do boje žita. Sandrin nos je bio ravan i ne osobito vrijedan pažnje, a Tiffanyn tanak, blago prćast, za kakav su žene odlazile na plastičnu operaciju. Sandra je imala tamnosmeđe oči, boje kave, a Tiffany? Zelene poput trave. Opet jedna od onih stvari koje većina žena može postići samo umjetnim putem.
Odrastanje sa sestrom bilo joj je kao da se našla uhvaćena u “prije i poslije” onih reklama za mršavljenje, s neuravnoteženim odnosom prema Tiffany, koji se protezao čak i na njihove roditelje. Govorili su joj da je u krivu, ali je ona mislila da to nitko ne može bolje vidjeti od tinejdžerice koja, željna pažnje, promatra kako svaki komadić odlazi njezinoj privlačnijoj sestri, umjesto njoj.
Tiffany je sad bila trudna pa se Sandra nadala da će se početi primjećivati do obiteljskih blagdana, tako da se barem jednom u životu ne mora osjećati vidljivo upadljivom zbog svoje zaobljenosti. Možda bi to čak i promijenilo njezin odnos s roditeljima, premda je i u to sumnjala, jer će zlatno dijete sad dobiti platinastu bebu.
Usprkos svemu, Sandra je u svemu tome vidjela savršenu priliku za pridruživanje Čuvarima težine, makar samo preko interneta. Dok se Tiffany bude debljala, Sandra će postajati sve tanja.
To bi bilo lijepo, za promjenu.
Razmišljala je o tome dok je pripremala jelo prema receptu Čuvara težine, njoke od indijskih krumpira s gorgonzolom i orasima. Bilo je tako ukusno. Jedini je problem u tome što je količina preporučena za serviranje tako mala.
Sandra je bila prilično sigurna da nije jedina čuvarica težine koja se tako osjećala. Čak i dok je nosila konfekcijski broj 36 (dok još nije bila trudna), Tiffany je mogla pojesti četiri puta više a da se ni grama ne udeblja.
Razlika je u tome što se Sandra mora držati određene veličine porcije, o čemu Tiffany nikada ne bi niti razmišljala.
Sandra je odavno shvatila kako život jednostavno nije uvijek pošten. I ako ima namjeru izgubiti koji kilogram, ili postići bilo što drugo u životu, morat će igrati po nekim glupim, pristranim, prevarantskim i krivo postavljenim životnim pravilima.
Telefon se oglasio karakteristično dvostrukom zvonjavom. Još jedna mušterija.
Sandra je zgrabila plastičnu vilicu — držala ih je pri ruci baš za ovakve prilike, s obzirom na to da su bile znatno tiše od onih od nehrđajućeg čelika koje bi zveckale u posudi — te požurila do mjesta gdje je ostavila telefon.
Udahnula je, brzo se psihički prebacila na ulogu Penelope i pritisnula gumb za razgovor.
“Ovdje Penelope”, zacičala je. Penelope je nekada bila takva. Bila je tako ushićena kad bi dobila poziv, gotovo kao Marilyn Monroe. “Kako se ti zoveš?”
“Hej, Penny”, rekao je poznati glas. “Ovdje Steve. Steve Fritz.” O, Steve. Rekla mu je već milijun puta da se ne bi trebao predstavljati svojim pravim imenom kad razgovara s ljudima koje ne poznaje preko telefona. Ali opet, možda mu to i nije bilo pravo ime.
“Hej, Steve”, odzdravila je toplo, s olakšanjem odbacivši seksi glas. Steve je bio govornik. Htio je suosjećanje, nikad seks. Bilo joj je drago kad bi nazvao, iako se ponekad osjećala loše zbog toga što je plaćao dva dolara i devedeset devet centi po minuti, kako bi predao svoj metaforički šešir i kaput glumici na kraju radnog dana.
“Još jedan od onih dana”, rekao je s uzdahom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:00 am




“Žao mi je, srce”, Sandra će, namještajući se u stolcu. “Što se dogodilo?” Nije bila Penelope tijekom ovakvih poziva, ali nije bila niti Sandra. Bila je... pa, teško je reći tko točno. Nije baš glumila nečiju majku, ali se ponašala brižno i nekako u skladu s tim. Bila je samopouzdana. Kao netko tko je uspješno prebrodio sve životne poteškoće i izašao iz toga kao mudrija i vedrija osoba.
Definitivno ne Sandra.
“Sjećaš se onoga što sam ti rekao u vezi s Dwightom? Frajerom iz prostorije za pošiljke koji uvijek dobaci neki glupi komentar kad mi donese katalog s videoigricama?”
“Da, taj kreten.” Mrzila je takve ljude. Išla je u školu sa stotinama takvih. “Što se dogodilo?”
“Pa.” U glasu mu se osjećala napetost. “Mislim da je stavio moje ime na newsletter za transseksualce.”
“O, ne.” Budala. Prava budala. Frajeri poput Dwighta zagorčavali su život onima kao što je Steve, kako bi se sami osjećali bolje zbog svojih jadnih života.
Vjerojatno je i sama razgovarala s tim Dwightom.
Vjerojatno je bio jedan od onih koji su voljeli da ih se tuče po stražnjici jer su bili “zločesti”.
Steve još nije završio. “Napravio je cijelu predstavu kad mi je danas donio to pismo. To znači da ću biti na svim mogućim čudnim mail listama, a on će to objaviti svima čim nešto stigne.”
Jadan Steve. Najradije bi mu rekla da se upiše na tečaj borilačkih vještina i razbije zube tom bijedniku, ali pročitala je previše vijesti u crnoj kronici o ljudima koji su završili mrtvi zbog savjeta koje su dobili od ljudi kao što je ona. Steve se činio kao drag čovjek, ali nikako nije mogla smetnuti s uma činjenicu da zove operaterku vruće linije umjesto nekog prijatelja. “Moraš reći svom šefu.”
“Kažem li šefu, samo ću još više privući pažnju zbog činjenice da sam se uopće našao na toj mailing listi. Što ako ne povjeruje da Dwight stoji iza toga? Nije da to mogu dokazati.”
“Znam, ali ako si stvarno na tim listama i ako ti sumnjivi mailovi nastave dolaziti, tvoj šef će saznati za to bez obzira na to spomeneš li mu ti to ili ne. Zato bi bilo bolje da to čuje od tebe, zar ne?”
Uslijedila je tišina. Sandra je znala da je vjerojatno svjesnija od Stevea koliko će ga te sekunde tišine stajati. Ali nije se smjela petljati s mušterijama i, iako bi ponekad upozorila Stevea na novac, bila je zabrinuta da bi zbog toga mogla imati problema.
“Možda mi neće povjerovati.”
“Možda neće, ali veća je vjerojatnost da hoće ako to čuje od tebe. Razmisli malo: da pokušavaš to sakriti od njega, bi li mu onda ukazivao na to?”
Tišina.
“Steve?”
“Pretpostavljam da si u pravu...”
“I on će to uvidjeti.”
“Ne znam, Penny. Nije tako bistar.”
Uzdahnula je. Radio je u uredu prepunom Dwightova. Vječna srednja škola.
Bio je to jedan od glavnih razloga zbog kojeg je radila to što je radila, umjesto da se jednostavno pridružila ostatku štakora iz Beltwaya na njihovim radnim mjestima.
“Steve, jesi li ikada razmišljao o tome da se zaposliš negdje drugdje?”
Opet tišina. “Razmišljao sam.”
“Možda bi još malo trebao razmisliti o tome. Nema razloga da trpiš sve to. Radiš u tvrtki mrežne tehnologije, zar ne?”
“Postavljamo računalnu mrežu i bazu podataka, uglavnom velikim maloprodajnim i nabavnim pogonima.”
Nije bila sigurna što to točno znači, ali znala je da se radi o visokoj tehnologiji. “Onda se kladim da su tvoje vještine tražene. Osobito u ovom gradu.” Već su ustanovili da živi u Washingtonu, poput nje, ali mu nikad nije rekla gdje. “Izvuci se iz toga i nađi ljude koji će te zaposliti.”
“Ne izlazim baš puno.”
“Trebao bi”, rekla je s empatijom, iako je bila svjesna da je licemjerno. “To je važno. Nemoj se toliko zapetljati pa da se poslije ne znaš izvući. Važno je probiti se.”
Nekima. Drugima, poput Sandre, život se svodio na provođenje vremena u zatvorenom prostoru. Da nije imala ovaj posao, vjerojatno bi radila nešto što ne zahtijeva puno komunikacije i socijalne interakcije. Jednostavno je bila takva. Uvijek ju je čudilo kad bi joj roditelji pričali da je kao malena bila pravo društveno dijete, jer čim je krenula u školu — što su neka od njezinih najranijih sjećanja — nije htjela ništa više nego ostati u kući i skrivati se od druge djece. Više je voljela čitati nego igrati se vani s djecom.
Ali opet, možda problem nije bio toliko u njezinoj nedruštvenosti, koliko u tome što su je drugi ismijavali.
Sandra se nije mogla sjetiti situacije u kojoj se nije osjećala loše u društvu drugih ljudi. Je li to zbog ismijavanja njezine “guzaste guze” — i svih ostalih jednako nemaštovitih ali zvučnih imena — dok je pohađala nastavu ili zbog vlastitog unutarnjeg dijaloga, koji bi bio ljubazniji od onog njezinih školskih kolega, ali ipak dovoljno grub kad je bila u društvu svoje obitelji — nikad nije shvatila.
Neki su se ljudi sa svojim traumama iz djetinjstva nosili tako što bi se direktno suočili s njima, probili se kroz njih, pa potom isplivali na drugu stranu potpuno drukčiji od onog što su bili prije nego što su krenuli na put transformacije kojoj su se ljudi oduševljeno divili.
Drugi su se s time nosili potiho, normalno ako već ne zadivljujuće, pokušavajući ne razmišljati o problemima iz prošlosti.
A onda su tu bili i oni koji su ugazili u katran tako duboko da ga nisu mogli skinuti sa svojih cipela. U nekim okolnostima su se čak činili normalnima, ali tu je uvijek postojao nekakav problem s karakterom. U ekstremnim, ekstremnim slučajevima — kao što je Ted Bundy recimo — u pitanju su bila serijska ubojstva ili kanibalizam.
Ali svi ostali ekstremni slučajevi imali su svoje osobne demone s kojima su se morali boriti; obično nitko drugi ne bi nastradao. Možda se radilo o strahu od pasa (cinofobija); strahu od javnog nastupa (glosofobija); ili pak onesposobljavajućem strahu od vidri (lutrafobija).
Sandru nisu mučile vidre.
Ne, Sandrin strah bio je onaj od napuštanja sigurnosti svog doma.
Agorafobija.
Zapravo, zahvaljujući čudima internetskog šopinga i isporuke namirnica, stan nije napustila već tri mjeseca.
O, Sandra je imala problema. Nijedan od njih nije bio prevelik, preozbiljan, premračan, ali pridodaju li se tome problemi s težinom, samopouzdanjem, sramežljivošću i osjećajem da su roditelji oduvijek više voljeli njezinu sestru, sve zajedno rezultira neurotičnom osobom koja se nalazi u pravoj opasnosti da postane pustinjak promatrač.
Nije to željela.
Znala je da se mora promijeniti.
Samo nije znala točno kako će to postići.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:00 am







4.


Poglavlje



Lorna je hodala kroz trgovački centar Montgomery s parom cipela koji će, kad se uzmu u obzir dva dolara glavnice i kamata koje već otplaćuje, otplaćivati nekih dvanaest godina.
Bilo je gadno.
U trgovačkom centru je bilo ugodno svježe i veselo, prenosio se zvuk ljudskih razgovora i glazbene podloge, uključujući mirise čokoladnih keksa, hamburgera, prženih krumpirića i kineske hrane. Obično bi ovakva atmosfera podigla Lornino raspoloženje, ali se ovaj put, dok je hodala prema odjelu cipela Ormond, osjećala kao da nosi ogroman teret na leđima.
Morala je vratiti Delmanice.
Nije imala izbora.
“Želim ih vratiti”, rekla je kad je stigla do pulta u trgovini. Tamo je stajao Luis, isti prodavač kod kojeg je i kupila cipele — visok, pomalo grub muškarac zgodnog lica, malenih očiju i tamne kose, s frizurom u stilu mafijaša iz 1940-ih.
Nekako joj nije djelovao tako prijeteće kad joj je nudio onih trideset posto popusta na Delmanice.
“Tek ste ih kupili.”
“Znam to.” Nasmiješila se u stilu a što se tu može? “Ali stvarno ih moram vratiti. Jednostavno nisu za mene.”
“Što nije u redu s njima?”
Bilo je jasno da Luis nije neki tinejdžer zaposlen u Wal-Martu koji je slijedio proceduru i ništa nije shvaćao osobno. Ne, Luis je namjeravao istjerati sve načistac; namjeravao je doći do korijena problema — vjerojatno na najneugodniji mogući način, otkopavajući sve njezine financijske dvojbe — prije nego što je pusti.
Iako njegov izazivajući stav nije bio iznenađujući — imala je dovoljno staža u šopingu da prepozna one koji rade na postotak — svejedno ju je iritirao. Ono što ju je nerviralo još više bio je osjećaj da mu mora ponuditi objašnjenje, tom sitnom licemjeru, samo da bi se zaštitila od osuđivanja.
“Ne pristaju mi uz kombinaciju odjeće za koju sam mislila da hoće.”
Podignuo je tamnu obrvu, a Lorna ga je u glavi zamislila kako stoji pred zrcalom za uvećavanje i čupka mjesto gdje mu se spajaju obrve. “To je crna koža.”
“Da,” prisilila se progutati sljedeće objašnjenje, “je.” Plava haljina, pomislila je, ali nije rekla. Kriva crna boja. Kopče su srebrne, a ja ću nositi zlatnu. Milijun bijednih laži joj je palo na pamet, ali je ipak odšutjela. Neće mu priuštiti zadovoljstvo detaljno razrađenog obrazloženja.
S pogledom neprikrivenog gađenja, Luis je ispružio ruku, našto mu je ona pružila račun i kreditnu karticu.
Lorna je stajala ondje i čekala, moleći Boga da ta transakcija što prije završi, kako bi se mogla pokupiti odande zauvijek. Što je uopće s tim Ormondom? Zašto je imala dojam kao da imaju jednog jedinog prodavača? Svaki put kad bi ušla unutra, nadala se da će naići na drugog prodavača, ali u devedeset posto slučajeva tu je bio samo Luis.
Uspio je izvršiti povrat novca na račun, predao je Lorni natrag karticu s računom te skinuo kutiju cipela s pulta, zabljesnuvši je pogledom koji je protumačila kao kaznu. Možda ju je to što je uopće morala vratiti cipele učinilo dodatno osjetljivom, ali što god da je bilo u pitanju, kad je izišla iz trgovine, osjećala se kao da će zaplakati.
Mrzila je samu sebe zbog toga što se uopće osjećala tako, kad je na svijetu bilo toliko ljudi s mnogo većim i ozbiljnijim problemima.
Ali Lorna nije bila blesava, iako je minus na njezinu računu pokazivao suprotno. Sad kad je znala gdje se nalazi i kakvu je užasnu pogrešku napravila, bila je apsolutno odlučna u namjeri da je ispravi. Prerezat će svaku karticu, raditi prekovremeno — jest će grah i rižu svaki dan, ako će joj to pomoći da sakupi novac i otplati dugove.
Jedina stvar koja ju je zabrinjavala, a znala je kako je jadno i sramotno da tako nešto uopće može i pomisliti, bila je činjenica da više uopće neće smjeti kupovati cipele.
One su je činile sretnom.
I nije se namjeravala ispričavati za to.
Neki su ljudi pili, neki su se drogirali, neki su pak bili ovisnici o seksu, a neki su činili zaista gnusne stvari jedni drugima, samo kako bi se osjećali bolje. Uspoređujući se sa svime time, novi par cipela s Ferragamo potpisom, tu i tamo još neke Uggsice... nije joj se činilo tako strašnim.
Neće proći puno vremena, a svaki par koji je dosad kupila bit će iznošen, i što će onda?
Jadna Lorna, bez cipela, presiromašna da bi obnovila đon svojih salonki.
Nakon što je stigla kući i provjerila sekretaricu, vidjela je da ima propušten poziv i poruku od kolegice s posla koja ju je molila da je večeras zamijeni u restoranu. Zahvalna za priliku što će odmah moći krenuti u akciju otplaćivanja duga, preuzela je smjenu.
Devet sati poslije posluživala je posljednju mušteriju, hvalisavca Ricka, koji je cijelu večer sjedio za stolom pokraj šanka naručujući svaki sat jedan sok i porciju prženih kolutića luka. Već ga je i prije posluživala. Mnogo puta, zapravo. Došao bi jednom tjedno i nekako uvijek završio u njezinu dijelu. Koji peh. Frajer je ostavljao bijedne napojnice.
Međutim, ono što je još gore jest da je volio pričati. Bla bla bla. Želio je znati sve o ljudima za šankom i u restoranu. Pretpostavljala je da pokušava naći curu, ali se nije činilo kao da ima puno sreće. Nije ni čudo. Lik sigurno nikad u životu nije platio piće nekom drugom.
I u tom trenutku Rick je bio jedino što je stajalo između nje i odmora, tako da ju je totalno iritirao. Laknulo joj je kad je napokon zatražio račun.
“Želite li možda još nešto?” upitala ga je, nadajući se da će reći ne.
I rekao je. “Samo račun.”
Izvukla ga je iz džepa, odložila na stol i rekla: “Pokupit ću kad budete spremni.”
“Dobro, slatkice, sad sam spreman.” Pogledao je račun, otvorio novčanik pa izvukao desetku i nekoliko novčanica od jednog dolara. “Zadrži ostatak.”
Mrzila je usiljenost, ali su je naučili da bude pristojna, bez obzira na cijenu. “Hvala puno.” Spremila je novac u džep.
Sasjeći će taj dug u komadićima, ako bude potrebno.
Kasnije te večeri Lorna je sjela za šank, natečenih, umornih nogu, kako bi prebrojila napojnice.
“Loša večer?” upita je, promatrajući je, barmen po imenu Boomer. Bio je mrga od čovjeka, oko 195 centimetara visine, stjenovitog lica, ali vodenoplavih očiju koje su nekako uvijek djelovale suosjećajno. Pričalo se da su ga Redskinsi odabrali prije nekoliko desetljeća, ali se ozlijedio u kampu za obuku pa od tada radi po različitim barovima.
Lorna nije znala je li to istina, jer Boomer nikad nije govorio o sebi ni svojoj prošlosti, ali s obzirom na njegovu veličinu, mogla je povjerovati.
“Da vidimo”, rekla je, tapšući malenu nakupinu novčanica na površini šanka. “Stol prepun umišljenih ljepotica koje su cijelu večer očijukale s glazbenicima i potrošile stotinu dolara na koktele Bellini ostavile su pet dolara, a onaj kujin sin Earl Joffrey” — Earl Joffrey je lokalni voditelj vijesti s reputacijom osobe koja da je najmanje napojnice — “doslovce je ostavio sitniš. Sedamdeset šest centi.”
“Jesi li mu vratila u novčanicama od jednog dolara?” Boomer upita, istovarujući hrpu krigla u sudoper. “Uzvratiš li mu na velike novčanice malima, stvarno se naljuti.”
“Znam. Dala sam mu sedamnaest novčanica od jednog dolara.”
Boomer je isuo napola praznu bocu piva i bacio je u koš za recikliranje uz odjek. “I sedamdeset šest centi.”
Suho se nasmiješila. “Da, i sedamdeset šest centi. Jeftini gad. Nemoj gledati vijesti na šestom kanalu.”
“Nikad i ne gledam.”
“Ni ja.” Tod, jedan od Lorninih kolega, zaustavio se i položio račun na šank. “Posljednji večeras. Trideset četiri posto napojnice. Vidio sam Earla kad je dolazio večeras i samo sam se molio da ne sjedne u moj dio.” Nježno je gurnuo Lornu. “Žao mi je, mala.”
Zakolutala je očima i stavila ruke oko njegova rokerski mršavog struka.
“Nije ti žao.”
“Dobro, nije.” Stisnuo ju je. “Zato što ja imam spoj večeras.”
“Sad? Kasno je!”
“Nije za sve nas ovdje, mama.” Tod se nasmijao.
Prisjetila se tog osjećaja uzbuđenja zbog odlaska na spoj. Sad joj se to činilo stotinama godina daleko.
“Upoznao sam savršenog frajera”, Tod je nastavio. “Naći ćemo se u Stetstonu u jedan i trideset. A onda... tko zna?”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:00 am



“Ja znam.”
“Skužila si me.” Ispalio je. Bio je tip čovjeka koji ništa ne skriva. “Hej, živi, voli, smij se i poševi, zar ne?”
U mislima je prekrižila stavke koje trenutačno za nju ne vrijede pa je, postavši još depresivnija, poljubila Toda na rastanku, rekavši mu da se zabavi i za nju. Nije ni sumnjala da hoće.
“Nisam baš siguran za tog momka”, Boomer će, nakon što je Tod otišao. “Nadam se da se pazi.”
“Ne brini se, razgovarala sam ja s njim. Drolja je, ali oprezna drolja. S druge strane ja sam umorna časna sestra.”
“Barem ćeš tako ostati zdrava.” Boomer joj se nježno nasmiješio.
“Da, hoću.” Uzdahnula je i spremila novac u torbicu. “Idem kući.” Ustala je. “Reci ljudima da se nudim za preuzimanje smjena, hoćeš li? Ako koga treba zamijeniti, samo im daj moj broj.”
Boomer, koji je brisao čašu za vino, zastao je i pogledao je. “Zar si u nekoj nevolji? Nešto što je gore od solo statusa i umora?”
Lorna se nasmiješila. “Ne, sve je u redu. Zaista.”
Boomer se nije doimao uvjerenim. “Odakle onda potreba za dodatnim radom? Ako trebaš zajam, mogu...”
“O, ne, Bože, ne.” Nasmijala se. “Boomeru, tako si drag, ali ne, hvala.” Zašto je bio tako financijski stabilan, Lorna nikada neće shvatiti. Vjerojatno ima više veze s njegovom nogometnom prošlošću nego s barmenskim radom, to je sigurno. “Radim više kako bih pokušala otplatiti neke dugove.”
“Ah.” Kimnuo je s razumijevanjem. “Dugovi na kreditnim karticama?”
“Aha.”
Napravio je stanku, a zatim rekao: “Ne želim se petljati tamo gdje mi nije mjesto, dušo, ali nedavno je ovdje bio jedan lik, prije nekoliko tjedana, koji radi kao kreditni savjetnik. Jesi ikad čula za to?”
Kreditni savjetnik. Zvuči kao nešto što stoji sto pedeset dolara po satu. I uzima kreditne kartice. “Što točno radi taj savjetnik?”
Boomer se nasmiješio. “Prije svega, pije puno Fuzzy Navelsa. Ali rekao mi je da njegova tvrtka pomaže ljudima s dugom, tako što ga stavlja pod kontrolu i omogućuje niže kamatne stope.”
Pomislila je na dvije kreditne kartice koje su imale dvadeset devet posto, pa sjela natrag. “Stvarno? Kako?”
“Sve mi je ispričao o tome.” Boomer umorno kimne. “Stvarno mislim sve. Dogovaraju se s tvrtkama. Pretpostavljam da su bankari shvatili da im se bolje naplatiti s pet posto kamata nego se ne naplatiti s petnaest i nešto posto.”
Petnaest posto. To bi joj sad došlo kao poklon. Ali pet posto? Lorna nije trebala kalkulator da bi izračunala kako manja kamatna stopa znači brže rješavanje problema.
“Znaš li možda kako se zove ta tvrtka?”
“Ostavio je posjetnicu. Imam je ovdje negdje.” Boomer je otišao do blagajne, otvorio je i izvukao posjetnicu iz jednog odjeljka. Dodao ju je Lorni preko bara.
PHIL CARSON, VIŠI KONZULTANT, METRO CREDIT SAVJETNIČKE USLUGE. Ispod toga je bilo naznačeno da je u pitanju NEPROFITNA TVRTKA.
“Zadrži je”, reče Boomer, gledajući je tako ozbiljno da nije mogla odbiti.
“OK. Hvala.” Spremila je posjetnicu u torbicu, skupa s mršavim napojnicama, svjesna toga da će sve zaboraviti prije nego što uopće stigne kući. “Zašto ti je uopće dao svoju posjetnicu?”
Boomer se zasmijuljio. “Htio je zapravo da je proslijedim Marcy. Mislim da se zapalio za nju.”
Naravno. A tko ne bi? Marcy je plavokosa seks-bomba koja redovno odlazi kući sa stotinama dolara napojnica, a povremeno i s imućnom starijom gospodom u potrazi za silikonski ispunjenim košaricama veličine 85 E i diskrecijom. Marcy je, po određenoj cijeni, nudila oboje.
A to nije cijena koju bi Phil Carson, neprofitni kreditni savjetnik, rado platio.
“Vjerojatno bi joj je trebao i dati”, kaže Lorna, posežući natrag za posjetnicom.
Boomer je podignuo ruku kako bi je zaustavio. “I jesam. Bacila je jedan pogled i rekla da nema šanse.” Zločesto se nasmiješio. “Mislim da ju je riječ neprofitna odbila.”
Lorna se nasmijala. “Pa, hvala. Možda u tome ima neke providnosti. Njezin gubitak bi mogao biti moj dobitak.” Razmislila je o tome na trenutak. “Ili moj gubitak, ovisno o tome s koje strane gledamo.” Uzdahnula je. “Idem. Ne zaboravi me imati na umu za dodatne smjene.”
“Neću”, reče Boomer, kimnuvši. Zatim je usredotočeno pogleda svojim plavim očima, zbog čega osjeti neki val brige. “A ti mene nećeš zaboraviti ako ti bude potrebna pomoć, zar ne? Gadan je ovo svijet, i užasava me pomisao da se netko tako drag sam suočava s njim.”
Lorna se nasmije, iako je osjećala nadolazak suza. Impulzivno se nagne preko šanka i zagrli Boomera. “Hvala ti, Boomeru. Najbolji si.” Kad se povukla natrag, primijetila je da mu je lice pocrvenjelo sve do ovratnika.
“Hajde.” Gestikulirao je čašom vina koju je brisao. “Bježi.”
Lorna je stigla kući u dva ujutro. Čim je uključila svjetla laknulo joj je što je struja došla — otišla je do računala te ga uključila, unatoč iscrpljenosti koju je osjećala.
Morala je povući narudžbu nekoliko pari cipela koje je nedavno naručila preko interneta.
Progutavši knedlu, kliknula je mišem na Shoezoo.com, stranicu na kojoj je provela tako mnogo lijepih sati u prošlosti. Kliknula je na svoj račun, nakon čega su se pojavile riječi DOBRO DOŠLA NATRAG, LORNA.
To bi je obično nasmijalo, ali noćas ju je samo rastuživalo. A sama tuga zbog nečega tako plitkog činila je da se osjeća još gore.
Kliknula je na svoju posljednju narudžbu — što nije bio lak zadatak, jer je imala oko dvadeset pet narudžbi — i potražila ikonu OTKAŽI.
Bila je tu. Premda malena, naravno. Kao da su dovoljno dobro poznavali svoje kupce da su znali kako će nerado kliknuti.
Lorna je kliknula na hiperlink koji joj je otvorio narudžbu. Ružičaste sandale Ferragamo s remenom za kopčanje na peti i mašnom. Već se mogla zamisliti kako ih nosi na nekoj prekrasnoj vrtnoj ljetnoj zabavi, gdje su muškarci roštiljali s pregačama na kojima je stajao natpis POLJUBI KUHARA, a žene pijuckale vino i smijale se svojim muškim kolegama dok su se djeca natjeravala uokolo po rubovima dvorišta, vrištala i smijala se, trčeći kroz prskalice za vodu ili se klizala po vlažnoj površini.
Nije to ništa glamurozno; to je pravi život. Stvarni pravi život.
Jednom u prošlosti i Lorna je vjerojatno bila jedno od te sretne djece, jer se osjećaj da tako izgleda biti odrastao toliko ukorijenio u nju da ga se više nije mogla otresti.
Sandale — koje su joj se odjednom činile važnije nego ikad — inače su stajale tristo osamdeset dolara, ali su snižene na sedamdeset pet. Samo toliko za ovo prekrasno bezvremensko nosivo umjetničko djelo! Određivale su vrijeme, mjesto u povijesti. Bez njih je osjećala neracionalnu sigurnost da će izgubiti nešto važno. Otkazivanje narudžbe bilo je kao odustajanje od sjajne investicije. Kao vratiti se u 1970. godinu i reći Billu Gatesu da su mu ideje prerizične.
Možda je trebala još malo razmisliti o svemu. Možda zaista nije bilo potrebno otkazati sve te narudžbe, s obzirom na to kako su povoljne. Umjesto toga, možda se samo mogla zakleti da više nikada neće razgledavati.
Ostavila je pokazivač da titra na ekranu, pa je ustala i počela koračati amo-tamo, kako bi razmislila o mogućnostima koje ima. Nije bilo nikakve sumnje: tih sedamdeset pet dolara bio bi stvarno dobro utrošen novac. Zapravo, mogla bi ih, teoretski, samo držati u kutiji i prodati jednog dana kao antikvitet. To bi zapravo imalo smisla.
Odlučila je da će provjeriti poštu kako bi vidjela postoji li nešto zbog čega bi se morala odreći ove sitne ugode. Račun za struju je plaćen. A prilično je sigurna da je platila i plin. A s obzirom na činjenicu da joj je kreditna kuća West Bethesda propustila nedavno plaćanje struje, po svoj prilici to bi značilo da su joj kreditne kartice — ili barem jedna od njih — još važeće.
Otišla je do malene hrpe pošte i počela prebirati po njoj.
Za oko joj je zapela jedna povratna adresa: CAPITAL AUTO LOANS.
Želudac joj se okrenuo.
Prošlo je mjesec ili dva otkako je uplatila auto. Capital Auto uvijek je bio tako labav u pogledu plaćanja da je jednostavno propustila platiti. S kamatnom stopom manjom od šest posto nije joj imalo smisla otplaćivati.
Poderala je omotnicu, pripremajući se na dvomjesečnu vrijednost isplate, u najgorem slučaju. Dvjesto sedamdeset osam puta dva. Petsto šezdeset šest dolara. Imat će toliko... uskoro.
Ali kad je otvorila pismo, podebljane riječi iskočile su pred nju kao u filmu. OZBILJAN PRIJESTUP. TREĆA OPOMENA. ZAPLJENA 22. LIPNJA.
Danas je bio 22. lipnja. Uzet će joj auto.
Lorna je zgužvala papir i zavitlala ga u zid, izvikujući riječi koje bi uzrokovale mjesečnu kaznu u katoličkoj školi.
Kako se dovraga to dogodilo? Dok joj je srce užurbano lupalo, počela je brže koračati, pokušavajući shvatiti što će sa sobom. Napokon se izvalila na kauč — onaj koji će joj vjerojatno uzeti sljedeći mjesec, ako je suditi po ovom mjesecu — i zabila glavu u ruke.
Što će poduzeti?
Nema šanse da ponovno ode k svojoj maćehi. Lucille je Lorni jasno dala do znanja da je onih deset tisuća dolara zajma koji joj je dala nakon očeve smrti sve. Sve što će Lorna ikada dobiti u nasljedstvo. A to je vjerojatno i pošteno, jer je bar dio novca od životnog osiguranja otišao na otplatu hipoteke na očevu kuću.
Prije sedam godina tih joj se deset tisuća dolara činilo kao pojas za spašavanje i, iako je Lorna mrzila to što će ih morati potrošiti na otplatu vlastitog lakomislenog duga, zaklela se da nikad više u životu neće kupiti nešto kreditnom karticom.
Kako je uspjela sve to ponoviti opet i opet i opet, nije joj bilo jasno. Ali bilo je tu nekoliko valjanih razloga — neki račun za lijek, kupovina hrane — taman dovoljno da bi se ponovno navukla. Dovoljno da počne razmišljati na način “pa nije da ću propasti za još samo nekoliko dolara”.
Financijska smrt u dolarima.
Lorna je, razmišljajući, tapkala prstima. I razmišljala. Morala je smisliti nešto. Bilo što. Možda bi mogla prodati nakit, zaposliti se na još nekim mjestima, opljačkati neke trgovine...
Ostat će bez auta!
Kako će se, pobogu, onda kretati uokolo?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:01 am




Odgovor joj je došao tako brzo i jasno da je to bilo zastrašujuće: trebat će joj vraški udoban par cipela za hodanje.
Nakon te misli, neko je vrijeme uslijedila tišina; preplavio ju je taj užasan osjećaj spoznaje.
Ovo je bio pravi zajeb.
Imala je problem.
Počela je otkazivati jednu narudžbu za drugom, a da si nije dopustila da ponovno razmisli, pritom plačući kao malo dijete koje gleda kako mu odnose božićne darove.
Završila je s time pa uzela posjetnicu koju joj je Boomer dao ranije. Onu za koju je mislila da je nikad neće upotrijebiti.
Phil Carson, kreditni savjetnik.
Uz razuman oprez koji je koristila uvijek u životu, osim kad se radilo o kupovini cipela, potražila je njegovo ime na internetu, u potrazi za znakovima vjerodostojnosti, kao i prevare.
Tvrtka mu se nalazila na popisu Better Business Bureau4. To je bilo dobro. Još bolje, ime mu se nigdje ne pojavljuje u negativnom kontekstu. Čini se da je u poslovnom smislu išao samo prema gore, pa ga je odlučila nazvati odmah ujutro.
Nakon što nazove Capital Auto radi otplate zajma. I plati k reditnom karticom preko telefona.
A onda je, u mrklom mraku, dok se nije mogla osjećati jadnije, osim u slučaju smrtnog slučaja, Lorni sinula jedna ideja.
Prijavila se na lokalnu stranicu Greglist.biz, koji je služio kao oglasna ploča za sve, od osobnih usluga do usluga čuvanja djece, čišćenja ili prodaje upotrijebljenih madraca. Bilo je tu svega, od prodaje bizarnih predmeta nalik na smežurane glave, do grupe za potporu ljudima ovisnima o Twinkiejima. Ne o Ho Hosovima5.
Niti o Ding Dongsima6. Nikakvim Little Debbiesima7. Nitko ne šljivi ovisnike o sljezovim kolačićima. Samo ovisnike o Twinkijima8.
Lorna uopće nije sumnjala u to da negdje na stranici postoji i posebna grupa za podršku ljudima koji jedu samo narančaste dijelove bombona u obliku zrna kukuruza.
Upravo je to činilo Greglist savršenim mjestom za oglas koji je namjeravala ondje postaviti, a koji će, ako bude imala samo malo sreće, vratiti makar jedan dio njezina života natrag u kolosijek.

ANONIMNE OVISNICE O CIPELAMA — Jeste li kao i ja?
Volite cipele, ali ih više ne možete kupovati? Ako nosite broj 38 i zainteresirane ste za razmjenu svojih manolica za maglice ili neke druge, utorak navečer, područje Bethesde, e-mail Shoegirl2205@aol.com ili nazovite 301-555-5801.
Možda možemo pomoći jedna drugoj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:01 am






5.


Poglavlje



Helene se tuširala gotovo sat vremena kad je stigla kući te večeri, pokušavajući saprati sjećanje — i miris — poslijepodneva u uredu zaštitarske službe u Ormondu. Smrdio je na jeftinu kavu, vrući stiropor, ljepilo za gipsane zidove i na nešto što je mirisalo poput urina.
Sjedila je kao ukopana dok je prištavi debeli mladi zaštitar tipkao izvješće, a riječi krađa i uhićenje iskakale su s njegova kompjutorskog ekrana.
Mogla je štošta reći. Da se zbunila zbog cijelog debakla s kreditnom karticom pa je slučajno zamijenila cipele, da je išla u auto po drugu karticu, ali se nije sjetila izuti cipele; mogla je čak reći i da se osjećala posramljeno i da joj je bilo potrebno malo svježeg zraka, pa je zato namjerno ostavila drugi par cipela kako bi znali da će se vratiti.
Ali Helene se nije htjela služiti tim isprikama. Možda poslije i hoće, ali u tom je trenutku odlučila samo sjediti mirno, ne priznajući niti odbacujući optužbe. Poslije se pitala zašto je tako postupila, ali u tim trenucima se osjećala tako dotučeno da nije imala snage učiniti ništa drugo osim čekati.
Nije se mogla ni pomaknuti, sve dok joj nije prišao voditelj trgovine koji ju je prepoznao. Znajući tko je njezin muž i kakvo bi mu javno poniženje sve ovo skupa donijelo, i njemu i prodajnom mjestu, odlučio ju je pustiti, mrmljajući da je sve to skupa samo neka vrsta nesporazuma.
Oboje su znali — jednako kao i zaštitari, jezivi prodavač i gomila drugih kupaca, te svi oni ljudi koji će slušati ovu priču iz druge ruke — i treće — da se nije radilo ni o kakvom nesporazumu.
Dom nije bio nikakvo utočište. Jima nije bilo, a Teresa, sluškinja, ponašala se uobičajeno hladno pristojno, nakon što je Helene ušla na glavni ulaz.
Otišla je na kat u svoju spavaću sobu. Jim je to zvao budoar, ali su oboje znali da je to njezin privatni prostor, jednako kao što je i on imao svoj.
Skinula je odjeću, složila je, ušla pod vrući tuš, nasapunala se, stavila regenerator, obrijala noge i pazuha, pa se temeljito isprala, dopustivši si kratak luksuz vruće vode da joj klizi po leđima.
Nakon toga je odjenula ogrtač, počešljala se i osušila kosu, presvukla se u spavaćicu, iščetkala zube i očistila ih koncem, stavila La Mer hidratantnu kremu na lice, pa pospremila sve prije nego što je napokon sjela na rub kreveta.
I zaplakala.
Dala si je dobrih deset minuta da sve to izbaci iz sebe i proživi onoliko duboko koliko je trebala prije nego što se umirila. Nakon deset minuta, uspravila se, ispljuskala lice hladnom vodom, ponovno nanijela kremu i nastavila se ponašati kao da se ništa nije dogodilo.
Uz malo sreće nitko neće saznati za ovo. Donijela je laptop na krevet, uključila ga i sjela ispred njega. Utipkala je adrese svih lokalnih stranica s vijestima, Washingtonpost.com, Gazette.net, UptownCityPaper.net, i tako dalje, unoseći svoje ime u svaku tražilicu da vidi hoće li se pojaviti neka nova vijest.
Srećom, nije ih bilo. Ni na jednom mjestu na kojem je mislila da bi se možda mogla pojaviti. Ni na onim najskrivenijim.
S velikim olakšanjem ušla je na web-stranicu Greglist.biz i započela svoju omiljenu on-line aktivnost: traženje stanova u njezinu omiljenom području grada. Često je maštala o svom vlastitom malom stanu, gdje bi mogla pobjeći od Jima i svojih dužnosti “nečije žene”. I možda se to nekako, jednog dana, i ostvari.
Možda kad bi bila malo inovativnija i poduzela nešto novo, nešto što bi joj donijelo novac bez kompromitiranja Jimova položaja u društvu.
Utipkala je “Adams Morgan”, jedno od njezinih najdražih susjedstva u Washingtonu; zatim “Tenleytown”; “Woodley Park”; i konačno “Bethesda”.
Pojavljivale su se uobičajene ponude stanova i kuća u tim područjima, a velik dio njih već je vidjela i prije, ali ovaj put, nakon što je utipkala “Bethesda”, pojavilo se nešto što nikad prije nije vidjela.
Anonimne ovisnice o cipelama.
Ironija toga odmah ju je pogodila, tako da joj je prvi impuls bio vratiti se natrag i opet provjeriti vijesti kako bi se uvjerila da nisu pokupili njezinu priču o krađi. Ali to je bilo smiješno. Ovo nema nikakve veze s time. To je samo slučajnost.
Helene je bila skeptična kad se radilo o vudu-magiji, proricanju budućnosti i znakovima, ali ovaj put to nije mogla zanijekati: ovo je sigurno bio znak.
A činjenica da ju je sam oglas prvi put iskreno nasmijao nakon tako mnogo vremena, ni sama nije znala točno koliko, navela ju je na pomisao da bi makar mogla zapisati informaciju prije nego što se izgubi negdje u mračnim prostranstvima arhive Greglista.
Nije se namjeravala priključiti. Helene je oduvijek bila samotnjak. Ali će ipak zadržati informaciju pri ruci.
Za svaki slučaj.
Helene je možda bila iznurena, ali dužnosti vezane uz Bijelu kuću oduvijek su joj bile dosadne. Međutim, nisu bile ništa u usporedbi s jednoličnim afterpartyjima koje su ona i Jim često morali obilaziti.
Bili su na putu na primanje koje je priredila Mimi Lindhofer u samom srcu Georgetowna kad se Helene poskliznula u svojoj staklenoj cipelici i pala ravno na dupe na svojem karmičkom nogostupu.
“Danas sam primio vrlo zanimljiv poziv”, rekao je Jim, kao da će je obavijestiti da njegov broker misli da treba uložiti u slaninu.
“Da?” upitala je odsutno, promatrajući neobičan krajolik Georgetowna kroz prozor auta. Često se pitala kako bi bilo živjeti u jednoj od ovih udobnih, medenih gradskih kućica.
Opet, nitko ne bi mogao živjeti u njima bez gomile novca, a ako je Helene išta naučila tijekom proteklog desetljeća, onda je to da ljudi koji imaju novac i nisu baš najugodnije društvo za život.
“Jesi li mi namjeravala reći za incident koji se dogodio u trgovini?” Jim je upitao, i dalje tako ležeran da se zapitala koliko uopće zna o svemu.
Helenino je srce panično udaralo u ritmu Morseova koda. “O, dragi Bože, stvarno sam zaboravila na to”, slagala je. “Možeš li vjerovati da su oni ljudi zaista mislili da pokušavam ukrasti par cipela?”
Okrznuo ju je pogledom iz profila od kojeg joj se sledila krv u žilama. “Je li se to dogodilo prije ili poslije našeg razgovora o kreditnim karticama?”
“Ma poslije”, rekla je, uzvraćajući na njegov hladni pogled frigidnim tonom. “Krenula sam u auto po gotovinu. Valjda sam bila tako rastrojena zbog suprugove igre da sam zaboravila da imam na sebi cipele.” Lice joj je gorjelo, kao i u trenutku kad se oglasio onaj alarm. Bila je zahvalna što je u autu mračno. “Ono što je još gluplje jest da sam ostavila skuplje cipele unutra, pa je trebalo biti očito da ću se vratiti.” Mrzila je nazivati osoblje trgovine glupim samo zbog toga što su je uhvatili, ali u ovom je životu vrijedilo pravilo — zgazi ili budi zgažen. “Kreten”, promrmljala je prezrivo.
“I mislio sam da postoji logično objašnjenje”, odvratio je Jim s olakšanjem. “Pobrinut ću se da moja tajnica iz odnosa s javnošću dobije činjenice, za svaki slučaj.” Lupkao je prstima po volanu. “Ali moram reći da sam se, kad sam prvo čuo za to, pobojao zbog tvoje prošlosti... Pa, znaš...”
Kujin sin. Da, znala je.
Bojao se da će svi ostali shvatiti ono što je on već odavno znao: da nije dovoljno dobra za njega.
Helene je primijetila da je fotograf — bilo ih je uvijek barem nekoliko tijekom događaja kao što je bio ovaj — koji se već bio pojavio na zabavi kod Rossijevih, sad ponovno ovdje kod Lindhofersa. Što je čudno, jer su ovakve zabave bile materijal za vijesti samo ako se ništa važnije nije događalo. Obično bi jednu ili dvije fotografije ugurali u “Style Watch” rubriku Washington Posta, a povremeno bi se, ako bi zabava bila dovoljno dobra ili kad bi se pojavila neka filmska zvijezda, fotografije pojavile u časopisu Vanity Fair.
Jednako tako, kad bi se pojavila mrtva stažistica u C&O Kanalu ili s tragovima DNK nekog političara na haljini, iskoristile bi se neke fotografije, ali, općenito govoreći, bile su zanimljive poput fotografija E-liste glumaca i na kraju bi jednostavno završile u smeću.
Zato je bilo čudno vidjeti istog fotografa na dvije zabave iste večeri. Još je neobičnija bila činjenica da je taj fotograf izgledao prilično dobro — plave kose, pristojan — na neki svoj poseban način, što se za većinu njih nikako nije moglo reći.
Stoga se Helene, kad joj je prišao nakon nekoliko sati dosade i još nekoliko čaša chardonnaya, na trenutak osjetila polaskanom.
“Gospođo Zaharis”, rekao je, kimnuvši.
Podignula je jednu obrvu. “Vi ste...?”
“Gerald Parks.”
“Gospodine Parks.” Pružila je ruku, svjesna toga da je pijana, ali dopustivši si trenutačni užitak laganog flerta.
“Vi ste fotograf.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:01 am




“Da, jesam.” Podignuo je fotoaparat i usmjerivši ga prema njoj, pritisnuo gumb, zabljesnuvši je blicem.
Trepnula je, a njegova je silueta nekoliko trenutaka prijeteći lebdjela pred njom. Pitala se je li bio drzak, ili joj je samo laskao? S obzirom na užasan tjedan koji je imala iza sebe, odlučila se za ovo drugo. “Zar ne možete pronaći nešto zanimljivije što biste fotografirali, osim mene?”
“Zapravo, gospođo Zaharis, mislim da ste vi vrlo zanimljivi.”
Uzela je čašu šampanjca s poslužavnika konobara u prolazu. “Možda ne izlazite dovoljno.”
Ako je Gerald Parks i namjeravao nešto reći na to, Jimov dolazak ga je prekinuo.
Objesio je ruke oko Helene, kao da je njegova svojina. “Srce.” Poljubio ju je u obraz, grebući je bradom. U javnosti, oni su bili slika bračnog blaženstva.
“Tko je tvoj prijatelj?”
Htjela ga je pitati je li došao k njoj zbog toga što razgovara s drugim muškarcem ili zato što taj muškarac ima fotoaparat u rukama, kojim bi mogao, kad bi htio, zabilježiti Jimov skok na više dužnosti, ali se umjesto toga odlučila za pravi odgovor supruge političara i sa smiješkom rekla: “Ovo je Gerald Parks. On je fotograf.”
“To sam shvatio.” Jim je kimnuo u smjeru fotoaparata pa jače stisnuo Helene oko struka. “Fotografirate moćnike ili supruge?”
“Neki od tih moćnika i jesu žene”, Helene istakne, poželjevši još jednu čašu šampanjca, jer je ona koju je upravo uzela bila već prazna.
Jim se zasmijuljio. “U pravu si, jesi me.” Kimnuo je Geraldu kao muškarac muškarcu i dodao: “Kao što medicinske sestre i stjuardese mogu biti muškarci.”
“Stjuardi.”
Jimov se osmijeh sledio. “Što?”
“Ako su muškarci stjuardese,” Helene će, “onda su stjuardi.” Bila je svjesna nespretno strukturirane rečenice, ali jednom kad je izašla iz njezinih usta, nije više znala kako bi je ispravila.
Bilo je vrijeme za povratak kući i odlazak u krevet.
Jim se grleno nasmijao. “Touché, srce. Vatrena si večeras. Učini mi uslugu, može? Donesi mi viski.”
Razriješena je svoje dužnosti ljupke supruge. Za jednu ili dvije čaše vina prešla je granicu sramoćenja i Jim ju je želio udaljiti od svakoga pred kim bi ga slučajno mogla dovesti u nepriliku.
Nažalost, znala je da je u pravu. Bila je dvije čaše iznad uglađenog ignoriranja prdaca, a samo jednu od pjevanja karaoka. Budući da nije bilo načina za trenutačno otrežnjenje, složila se s (ime da je najbolje odmaknuti se.
“Naravno”, rekla je, odmičući njegovu ruku sa svog struka snažnije nego što je bilo potrebno. Okrenula se kako bi se nasmiješila Geraldu i uhvatila mu pogled, osjećajući gotovo kao da dijele tajni trenutak za koji nije željela da njezin suprug sazna. “Ispričajte me, gospodine Parks.”
Kimnuo je, a Helene je primijetila kako prstom prelazi po okidaču, iako ga nije pritisnuo.
Shvatila je to kao njihovu tajnu gestu.
Bože, stvarno je bila pijana.
Probila se do bara i zatražila čašu vina kako bi ublažila posljedice šampanjca koji je upravo iskapila. Jim nije želio viski. Dovraga, nije čak ni pio na ovakvim događajima. Samo je volio izgledati kao da pije, kako ga nitko ne bi optužio da je liječeni alkoholičar ili, još gore, da je nedovoljno muževan. Furanje na Johna Waynea savršeno je pristajalo Ronaldu Reaganu, pa zašto onda ne bi funkcioniralo i u slučaju Jima Zaharisa.
Otpila je gutljaj vina i pogledala naokolo ne bi li ugledala nekog dovoljno podnošljivog s kim bi razgovarala. U istom je času ugledala desetero ljudi koje je inače izbjegavala, pa je ščepala Jimovu mlađahnu upravnu asistenticu dok je prolazila pokraj nje.
“Pam!”
Pam se zaustavila, okrenula prema Helene i za nijansu problijedjela.
“Gospođo Zaharis.”
Helene je primila Pam za ruku i rekla: “Moraš me spasiti od ovih ljudi. Mislim, znam da radiš za mog supruga, ali kad bi me samo izvukla iz još jednog razgovora s Carterom Tarletom o tome kako je išao pecati u Maine, bila bih ti vječno zahvalna.”
Pam je nesigurno pogledala naokolo. “Hm. OK.”
Ta je djevojka posve bila lišena osobnosti. Da, bila je slatka, ali nije se činila suviše inteligentnom. Helene se često pitala zašto ju je držao, umjesto da je zaposlio nekoga sposobnijeg, više nalik na Betty Currie9 nego na Betty Boop.
“Dakle.” Helene je otpila još jedan gutljaj vina. Zapravo, razgovaranje s Pam bi moglo biti znatno složenije nego slušanje Carterova ribarskog pretjerivanja. “Kako je sve?”
Pam je jedva zamjetno zakoračila malo unatrag. Jedva zamjetno, osim ako si žena političara koja se svim srcem nada da ljudi neće primijetiti koliko je pijana. Stoga je Helenina prva pomisao bila da Pam uzmiče od njezina alkoholom ispunjenog zadaha.
No ubrzo nakon toga uslijedila je druga misao, a to je da Pam ima nešto među zubima.
“Imaš nešto...” Helene pokaže na njezine zube.
“Molim?” Pam je blijedo pogleda.
Helene je zaškiljila i sagnula se prema Pam kako bi pogledala izbliza, pa joj rekla: “Imaš nešto između prva dva zuba.”
Tijekom tog kratkog djelića sekunde dok je izgovarala riječ zubi Helene je shvatila što je to Pam zapelo među prednjim zubima.
Kovrčava crna dlaka.
I bez trunke čvrstog dokaza, Helene je bila sto posto uvjerena da je Jimova.
“Imam?” Pam je upitala, još uvijek nesvjesna toga da je osoba pred njom shvatila da joj je među zubima zapela stidna dlaka.
“To je...” Helene je oklijevala. Nije znala kako bi to rekla. A uz potpunu sigurnost da dlaka pripada njezinu suprugu, zaista nije imala nikakvog razloga da joj kaže. “Ma ništa”, nastavila je. “Igra svjetla.”
“Aha. U redu.” Pam se na silu nasmijala, jasno pokazujući dlaku među zubima.
Tako je, nema sumnje u to što je to. Čak bi i netko poput Nancy Cabot bio sposoban to shvatiti. A ovdje je takvih bilo mnogo večeras.
Helene je gotovo namjeravala uživati u tome.
“Znate li gdje mogu pronaći Ji... senatora Zaharisa?” Pam je sebi, a i Jimu, stavljala omču oko vrata svakom izgovorenom riječju.
Je li to zbog vina ili zbog proteklih deset godina, Helene nije mogla ustvrditi, ali je odgovorila: “Posljednji put kad sam ga vidjela bio je u hodniku i razgovarao je s nekim.” Moglo joj je biti stalo, ali nije. U ovom trenutku nije joj stalo ni do čega.
Pokušala je ukrasti.
I bila je uhvaćena.
A asistentica njezina supruga, koja ga je zvala po imenu — i koja je, kad malo bolje razmisli, nestala negdje, skupa s Jimom, nakon što su tek stigli na zabavu — imala je crnu stidnu dlaku među zubima.
Ovo nije baš bila dobra večer za Helene.
“Gospođo Zaharis, srećemo se opet.” Bio je to fotograf, Gerald.
Možda zbog nenadanog otkrivenja koje je doživjela pri susretu s upravnom asistenticom, ali odjednom joj Gerald Parks više nije bio tako privlačan, već nekako opasan.
“Tako je”, odvratila je što je šarmantnije mogla, već naviknuta na takvo ponašanje na ovakvim događanjima.
I jedino što joj je u tom trenutku padalo na pamet bilo je tako je.
“Žao mi je što su nas prekinuli ranije.”
Hvatalo ju je cinično raspoloženje. Nešto u vezi s ovim čovjekom, njegovom upornošću i činjenicom da je bio gdje god bi pogledala, uznemirivalo ju je. “A zašto?”
“Zato što nismo završili razgovor.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:02 am




“Nismo?”
Pogledao ju je hladno. “Ne, htio sam vam ispričati o zanimljivoj fotosesiji koju sam nedavno imao priliku odraditi. Odnosno, jučerašnjoj.” Oklijevao je trenutak dulje nego što bi svatko ljubazan inače učinio. “Jeste li vi radili nešto zanimljivo jučer?”
Osim što je uhvaćena u krađi? “Ne, koliko se sjećam.” Alkoholna izmaglica je polako nestajala.
“To je čudno”, Gerald je nastavio. “Baš ste vi bili najzanimljiviji dio mog dana.”
Helene ga je pogledala. “Ja?” Imala je jako loš predosjećaj da će uslijediti odgovor koji joj se nimalo neće svidjeti.
Gerald je kimnuo. “Bio sam u Ormondu jučer. Imaju polugodišnju rasprodaju, znate.”
“Stvarno?”
Oboje su znali da blefira.
Kimnuo je, nastavivši s igrom. “Palo je i nekoliko dobrih šutova.”
“Fotografija, mislite.” Izvila je obrvu. “Ili ste pili tekilu u muškom zahodu?”
Prigušeno se zacerekao. “Dobro da nisam, jer bih u suprotnom propustio vraški dobru priču.”
“Ne doimate se kao netko tko bi pronašao išta zanimljivo u Ormondu!” Okrznula je pogledom njegovo odijelo iz Super Marta.
“Jeste li samo prolazili putem prema parkiralištu?”
“Zapravo, baš i jesam. Otišao sam po bateriju za fotoaparat u jednu od onih skupih trgovina nakitom. Uvijek me izluđivalo to što moram uzimati tu sitnu bateriju umjesto obične AA, ali ispalo je da je to jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila.”
“Ma nemojte mi reći.”
Kimnuo je entuzijastično. “Išao sam kroz Ormond kako bih došao do auta te usput petljao po fotoaparatu da se uvjerim kako je baterija ispravna, kad sam naišao na nevjerojatnu scenu. Nisam se uopće nadao da bih mogao naići na takvu priču, ali jesam.” Izvukao je omotnicu iz džepa. “Pogledajte. To je dobra roba.”
Namjeravao ju je večeras pronaći i stjerati u kut.
“Ne zanima me baš vaš rad, gospodine Parks.” Nije željela vidjeti što se nalazi u omotnici.
“Ma dajte, samo pogledajte.” Protresao je omotnicu pred njom, kao krotitelj lavova koji trese odrezak da bi privukao njihovu pažnju. “Mislim da će vam biti zaista zanimljive.”
Zurila je u njega bez riječi.
“Bolje da to saznate sad od mene nego sutra u vijestima.”
Helene je nevoljko uzela omotnicu. Igrala je ulogu u igri u kojoj nije imala drugog izbora nego igrati.
Nakon što je otvorila omotnicu, što se činilo kao da traje satima, izvukla je uredno složene, crnobijele fotografije veličine 12x18 cm.
Na prvoj je ona snimljena iz daljine dok razgovara s Luisom na odjelu obuće.
Druga prikazuje Luisa koji se vraća natrag i predaje joj kreditnu karticu.
Treća opet prikazuje Luisa koji joj vraća kreditnu karticu.
Četvrta je stvarno odlična makro snimka muke koja se očitovala na njezinu licu dok je razgovarala s operaterkom kreditne kompanije.
Peta... uglavnom, isto.
Šesta — e, ta je najgora. Prikazuje nju dok gleda ulijevo, što jasno naznačuje kako provjerava je li zrak čist.
Sedma prikazuje kako obuva jednu od novih cipela na desnu nogu, dok su stare cipele jasno vidljive u kutiji do njezinih nogu.
Osma je sjajna snimka unutrašnje borbe koju je proživljavala dok je gurala kutiju sa starim cipelama pod stolac na kojemu je bila sjedila.
Deveta, deseta i jedanaesta je prikazuju kako korača prema izlazu samopouzdanim hodom, ali s izrazom sumnje na licu.
Na dvanaestoj otvara vrata.
Trinaesta — pobjednička — zaštitar sa superozbiljnim policijskim izrazom kako se žuri za njom.
A četrnaesta je... povijest. Skupa s onima od petnaeste do dvadeset pete. Prikazivale su svaki trenutak Helenina strahovanja i uhićenja.
Pregledala je fotografije, složila ih uredno kao što su i bile složene, pa ih vratila Geraldu Parksu. “Nisam sigurna da razumijem zašto bi to ikome bilo zanimljivo”, rekla je, ali joj se u glasu osjetila tek trunčica kolebanja koja je bila dovoljna da bi uvjerila svakoga tko ju je pomno slušao da je ipak sigurna.
Bila je bolno sigurna.
“Pa možda zato što prikazuju slijed fotografija koje vas prikazuju — a iskreno, gotovo ne mogu vjerovati sreći — kako kradete par cipela, nakon čega vas uhvate i uhite zbog toga.” Objasnio je tako prijateljskim tonom da je mogao biti lokalni šumar koji upravo prepričava osnovnoškolskoj djeci situaciju u kojoj je u kadi pronašao bezopasnu crnu zmiju.
I snimio njezine fotografije.
Bio je to najsmješniji američki sramotni osobni trenutak uhvaćen na fotografiji, a Gerald Parks je osvojio glavnu nagradu.
“Bio je to nesporazum”, Helene reče hladno.
“Što bi značilo da niste krali?” Odmahnuo je glavom. “Moj izbor tvrdi drugačije.”
“A tko je vaš izvor?” Pokušavala je ostati smirena, ali je bilo očito, od samog pogleda na fotografije, da je itekako kriva — i nitko tko bi ih vidio ne bi povjerovao u priču koju je ispričala Jimu.
“Eh sad, gospođo Zaharis, kad bih vam to rekao, mogao bih ugroziti tu osobu. A što je još važnije, i cijelu priču.” Pucnuo je jezikom. “Mislim da bi novine platile priličnu svotu novca za ove fotografije.”
“Novinama uopće nisam zanimljiva.”
“Nemojte biti tako skromni.” Bože, kako je moguće da zvuči tako ljubazno, srdačno, dok istovremeno izgovara takvu prijetnju? “Udani ste za čovjeka za kojeg mnogi ljudi tvrde da je budući američki predsjednik. Vaše fotografije stalno su u ‘Style’ Postu i Washingtonianu. Vi jeste, da ukradem frazu iz kaznenog pravosuđa, osoba od interesa.”
Nakon što je završio, Helene ga je u tišini pogledala, zapanjena — gotovo impresionirana — njegovom nevjerojatnom sposobnošću da čini čisto zlo. Netko tko ne shvaća o čemu govori rekao bi, iz njegova tona, da je uglađen muškarac koji izražava krajnje divljenje prema Heleninoj ljepoti i postignućima.
“Vidim da sam vas iznenadio”, nastavio je Gerald. “Ispričavam se zbog toga. Vjerovali ili ne, razmišljao sam o ovome neko vrijeme i zaista mogu reći da jednostavno nema finog načina da se pristupi temi kao što je ova. Morate jednostavno napraviti bum!—”
Helene je ustuknula, preplašena.
“—i ravno u glavu.”
I sada mu je glas odisao toplinom i opuštenošću da više nije mogla shvatiti što smjera. Hoće li prodati fotografije? Ili je moguće da je samo nastoji upozoriti da ostane na pravom putu jer postoje nepristojni ljudi koji možda neće biti tako susretljivi kao on.
Helene se već dovoljno puta našla u sličnoj situaciji da bi znala kako se ne radi o ovom posljednjem, pa ga je zato i upitala direktno. “Što namjeravate učiniti s fotografijama i optužbama za krađu, obavijestiti gospodina Zaharisa?”
Malene tamne oči mu zasvjetlucaju, kao učitelju koji je ponosan na svoju učenicu jer je sama došla do zaključka. “To ovisi o vama.”
“O meni?” Da zaista ovisi o njoj, čovjek bi prestao pričati i nestao.
Kimnuo je. “To je moj posao, gospođo Zaharis. Moram nekako živjeti, kao i svi drugi.” Zastao je, a izdajnički izraz oholosti prostrujao mu je u očima. “Pa, kao većina ljudi, u svakom slučaju.”
Bila je u kušnji da mu kaže kako prokleto dobro zna kako je to u znoju se boriti da bi preživjela, ali nije namjeravala stvarati nikakvu povezanost s njim, čak ni tako površnu.
Osim toga, to se njega uopće nije ticalo.
A već je ionako previše znao o njoj.
Zato je, umjesto toga, Helene rekla: “Većina ljudi nastoji živjeti pošteno.”
“Apsolutno”, složio se. “Upravo se tako i sam trudim živjeti. I možete biti sigurni da nemam nikakvih namjera ikome lagati o vama.” Kimnuo je prema hrpi fotografija koje je još uvijek držala. “Te fotografije govore istinu, samo istinu i ništa osim istine. Nije im potrebno nikakvo uljepšavanje s moje strane.”
Helene odmahne glavom. “Što želite reći, gospodine Parks? Nemam vremena niti volje stajati ovdje, odgonetavajući vaše zagonetke.”
Uperio je prstima oblikovan revolver u nju. “Oštroumna ste vi dama, gospođo Zaharis. Sviđate mi se. Ovako ćemo: platit ćete mi iznos od dvadeset pet tisuća dolara.”
Zagrcnula se jer nije mogla doći do riječi, a zatim je pogledala naokolo da vidi je li privukla nečiju pažnju. “Dvadeset pet tisuća?!” Šapne promuklo. “Vi mora da se šalite.”
“O, ne. Uopće ne. Vidite, mnogo sam razmišljao o tome. Ne želimo podizati velike svote s bankovnog računa kako bismo svrnuli pozornost na vas. Lako ćete objasniti podizanje dvadeset pet tisuća dolara kao političku ili dobrotvornu donaciju, ali sve više od toga i vaš bi mužić mogao postati sumnjiv pa početi tražiti potvrde, i tako dalje.”
Nije on imao pojma. “Moj suprug pomno prati svoje financije”, reče.
“Svoje financije? To je čudno. To su i vaše financije, također. A i vi i ja znamo da ondje odakle dolazite deset tisuća dolara i plaća od, recimo, nekoliko tisuća dolara mjesečno, ne znači ništa.”
Nekoliko tisuća dolara mjesečno? I baš je sad, od svih pogodnih trenutaka, Gerald morao potegnuti temu o njezinu trošenju. “Ondje odakle ja dolazim”, rekla je ledenim tonom, “ljudi bi rekli da ucjenjivanje nije dobar način za stjecanje novca.”
“Ne sviđa mi se taj izraz, ucjenjivanje.”
“Ispravan je.”
“Da, je. Ali draže mi je gledati na to kao na čuvanje vas od vlastite istine.” Iscerio se. “Na način da sam ja vaša osobna tajna služba. U svakom slučaju, želim tih dvadeset pet tisuća, gotovinski ček, bez imena i adrese. Ispišite ček i imajte ga spremnog. Naći ćemo se kasnije tijekom tjedna.”
“Gdje? Kad?”
“Ne brinite se oko toga. Ja ću vas pronaći.”
Bijes prostruji Heleninim prsima. Radila je predugo i prenaporno za ovaj život da bi dopustila nekom balavom gadu kao što je on da joj sve to u trenu odnese, a ipak nije imala izbora. Evo ga ovdje, predlaže joj da mu plati dvadeset pet tisuća dolara, nakon čega će vjerojatno to isto morati ponavljati s vremena na vrijeme, u skladu s njegovim financijskim potrebama.
Osim, naravno, ako ne bude htio povišicu za svoj naporni posao.
To bi se tako moglo nastaviti unedogled, nagrizajući njezin život dolar po dolar, sve dok se na kraju ne raspadne.
Nema namjeru dopustiti da se to dogodi.
“Neću vam dati ni jedan prebijeni novčić. Nemate pojma što se dogodilo taj dan ni što ste uopće slikali.” Blic. Odjednom se sjetila. Dok je vani sirena alarma zavijala, pomislila je da ima i rotirke. Ali to nije bila rotirka; to je bio fleš bljeskalice fotoaparata Geralda Parksa.
Trebala je to već prije shvatiti. Mogla se ranije pripremiti za ovaj trenutak. Možda je čak mogla unaprijed razgovarati s odvjetnikom.
Osim što nije mogla razgovarati s odvjetnikom a da Jim za to ne sazna, a definitivno nije željela da Jim sazna, a sad joj još prijete i ucjenama.
Gerald Parks ju je uhvatio u mnogo nepovoljnijem položaju nego što je uopće mogao zamisliti.
Nije bilo važno. Znao je dovoljno. Čak i da je samo htjela sakriti fotografije od novinara, znao je dovoljno. Držao ju je u šaci.
I bio je svjestan toga.
“Platit ćete”, reče, s potpunim pouzdanjem. “Pripremite ček. Vidimo se uskoro.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu