Anonimne ovisnice o cipelama

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:56 am

First topic message reminder :




Helene Zaharis ima muža političara koji financije drži čvrsto u svojim rukama i poništava njezine kreditne kartice kako bi je mogao kontrolirati. Lorna Rafferty je do grla u dugovima i ne može se riješiti ovisnosti o eBayu. Sandra Vanderslice bori se s agorafobijom i plaća račune za cipele radeći na seksi telefonu, a Jocelyn Bowen je baka u obitelji iz pakla. Ona pojma nema koja je razlika između platforme i potpetice, ali sve bi učinila da nakratko pobjegne iz zajedničkog kućanstva.
Naizgled nespojivo društvo od četiri potpuno različite žene koje povezuje samo strast prema fenomenalnim cipelama susreće se svakog utorka. Dok one trguju cipelama, nevidljive niti prijateljstva omataju im srca, i svaka od njih uspjet će, uz pomoć ostalih “anonimki“, pronaći način da se suoči sa svojim problemima.
Zabavna, osjećajna i inspirativna, knjiga Anonimne ovisnice o cipelama idealna je za svaku ženu koja se ikada suočila s traženjem idealnog para. A takvih nas je kao što znamo puno više nego što bismo htjele priznati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:05 am






6.


Poglavlje



Opet Steve.
Smiješno je kako uvijek nazove oko tri i trideset danima kad radi do četiri. Gotovo se mogla kladiti da će nazvati svaki put u isto vrijeme.
Uprla je pogled u sat.
Opet su razgovarali o njegovoj potrebi za društvenim aktivnostima. I opet je to značilo velike pare za Sandru, a mnogo više za Stevea kojemu bi bilo bolje da je taj novac potrošio na stvarnog prijatelja.
“Nismo li prošli put razgovarali o tome kako bi se mogao pridružiti nekoj grupi potpore ljudima sa sličnim problemima?” Sandra ga upita svojim profesionalnim glasom terapeuta.
Nije bio jedini pozivatelj kojem se sviđao taj njezin glas. Zapravo, vjerojatno je njemu bio manje potreban nego nekim drugim ljudima, ali to je već druga priča.
“Jesmo”, Steve je odvratio. “I pokušao sam. I nije išlo.”
“Što si učinio?”
“Kao prvo, otišao sam na stranice Greglista kako bih pronašao grupu ili nešto čemu bih se eventualno mogao priključiti.”
“I...”
“I grupa za potporu transseksualaca je puna.”
Sandra nije znala što bi mu rekla.
“Šalim se”, nastavio je Steve, našalivši se prvi put otkako razgovaraju. “Zvao sam kuharski klub i vrtlarski klub, ali čini se da moraš donijeti nešto na stol, da se tako izrazim. Ne možeš se pridružiti samo radi učenja.”
“Šteta.”
“Da, a onda sam nazvao Roditelje bez partnera, međutim nije dovoljno samo htjeti djecu — moraš i biti samohrani roditelj.”
Sandra je pričekala da opet kaže da se šali, ali nije, pa ju je neočekivano dirnula ideja da taj osamljeni muškarac zaista želi djecu.
“A onda sam naišao na oglas za ljude koji vole cipele. Pomislio sam, pa da, volim ja cipele.” Nasmijao se. “Volim ih više nego hodati bos.”
Sandra je bila zbunjena. “Sastanak ljudi koji vole cipele?” Zasigurno je nešto krivo pokopčao.
“Zaboravi. Grupa je za određene ljude. Moraš biti žena, kao prvo, ili barem transseksualac — pazi to — s uskim do normalnim stopalom. Ništa od širokih.”
“Molim? Steve, najozbiljnije, o čemu ti to pričaš? Grupa ljudi koji vole cipele, ali ne smiju imati široka stopala čak ni ako su transseksualci. Zašto je sve u vezi s njim moralo imati veze s transseksulanošću? Ne da će ga pitati, ali definitivno ju je zanimalo.
“Dobro, evo ga.” Čula ga je kako klika po računalu. “Anonimne ovisnice o cipelama—”
Sandra se uspravi.
Je li to stvarno istina? To je upravo ona vrsta bijega iz stana za kojom je čeznula. Čekala je i čekala na znak od Boga ili koga god, i on je upravo došao u najneobičnijem mogućem obliku. I sad kad se osjećala spremnijom za izlazak...
“—nalaze se u Bethesdi svaki utorak navečer—”
E sad, ovo je postajalo sve čudnije i čudnije. Sandra je utorkom navečer obično bila slobodna.
Svakako, slobodna je ona svaku večer. Izbriši to iz rubrike “čudno”.
“I mijenjaju se za cipele, valjda. Spominje nekakvu razmjenu maglice—”
Izgovorio je to kao maglica umjesto maglice, ali je svejedno shvatila na što misli. Upravo joj je jedan par takvih ležao pokraj sofe.
“O! I moraš nositi broj 38. Ženski 38. Ništa od 39. Ni 35. Ako si muško i nosiš broj 40, zaboravi!” Izrekao je to s glasnim gađenjem. “Eto što dobiješ kad pokušaš pronaći svoje mjesto pod suncem i nekoga tko će te prihvatiti takvog kakav jesi, pljusku u lice od skupine posebnih ljudi. Budale.”
S druge strane, Sandra se osjećala kao da je prvi put u životu pronašla grupu kojoj bi zaista mogla pripadati. Zvučalo joj je predobro da bi bilo istinito.
Je li možda on nekako saznao gdje živi pa joj je provalio u stan, prekopao ormar i saznao sve o cipelama i veličini koju nosi?
“A to si vidio na Greglistu”, rekla je sa sumnjom u glasu, pitajući se bi li možda trebala uzeti mobitel, nazvati policiju i zatražiti ih da lociraju Steveov broj, ili bi trebala uključiti računalo i sama pronaći tu grupu prije nego što se izgubi u svijetu bajki.
“Da”, Steve je odvratio, tako bezazleno da nije mogla povjerovati u moguću opravdanost svoje paranoje.
Nije moguće da ju je Steve pronašao. Tvrtka je doista pazila da svi pozivi prođu kroz nekoliko prijenosnih čvorišta prije nego što dođu do operaterki.
“Znači ta grupa baš i nije za tebe”, rekla je, i dalje na oprezu, premda se već osjećala malo bolje nego prije nekoliko minuta.
“Aha. Tako je to kad ideš na besplatne forume za oglašavanje. Možda bih trebao naći pravog psihologa.”
Psiholog! Sranje! Pogledala je na sat.
Pet do četiri.
“Mogao bi razmisliti o tome, Steve”, rekla je, glasom zaključujući razgovor, iako je to rijetko činila s obzirom na to da je plaćena po minuti. “To bi te barem izvuklo van i pomoglo ti da se povežeš s nekime licem u lice. Mogao bi to biti sjajan prvi korak za tebe.”
“Stvarno misliš tako?”
Kimnula je, iako je on nije mogao vidjeti. “Da, mislim.”
“Dobro, a što je s lijekovima? Psiholog mi ne može propisati lijek, a možda mi je baš to potrebno.”
“Psiholog bi ti mogao reći trebaš li zapravo psihijatra ili psihofarmake.”
“Što?”
“Antidepresive.”
“O.” Ponovno je zastao. To ga je vjerojatno stajalo dolar. “Stvarno to misliš?”
“Da, stvarno. Zapravo—” Pogledala je na sat i vidjela da ima još dvije minute prije svojeg termina u četiri. “Mislim da bi odmah trebao nekoga nazvati. Nije da nešto ne valja s tobom, Steve”, oklijevala je dodati. “Ali mislim da postoji netko tko bi mogao pomoći osjetljivim ljudima kao što si ti koji imaju poteškoća suočiti se s ovim ludim svijetom. Učini to sad prije nego što izgubiš žar.” Žar je možda bilo pretjerivanje, ali Sandra je iz iskustva znala da muškarci to vole.
“Možda si u pravu”, rekao je, zvučeći pun nade prvi put otkako ona pamti. “Mislim da ću obaviti nekoliko poziva.”
“Sjajno!” Rijetko kad su njezini pozivi završavali ovakvim krešendom s njezine strane.
“I ne zaboravi,” nadodala je, dajući mu savjet za koji je znala da bi ga i na samoj sebi morala primijeniti, “korak po korak. Nemoj pokušavati sve odjednom.”
“Penny,” zastao je, a ona ga je zamislila kako se smiješi i odmahuje glavom, “najbolja si.”
“I ti, Steve”, rekla je, pitajući se koristi li itko od njih dvoje svoje pravo ime, ili je ovo poznanstvo čista iluzija. “Javi mi kako stvari napreduju, može?”
“Nema problema.” Zvučao je samopouzdanije nego ikad. “Javit ću ti se.”
“Hvala, Steve.” Pritisnula je dugme za kraj i zastala, upitavši se po tisućiti put je li doista pogrešno kao što joj se činilo puštati tog jadnika da je zove i toliko plaća za minutu razgovora s prijateljem.
Znala je da to nije dobra stvar, ali izbor je njegov. Uvijek iznova je to radio. Iako ga je upozorila da će ga mnogo stajati.
Koliko je, na kraju krajeva, ona mogla biti odgovorna?
To nije bilo pitanje na koje je mogla odgovoriti pa ga je odlučila postaviti dr. Ratner, s kojom je imala dogovoren termin u četiri. I kojoj je plaćala sto trideset dolara po satu.
U usporedbi s cifrom koju je Steve plaćao, ovo je bila prava bagatela.
Razgovor s dr. Ratner odvijao se svaki put jednako.
“Zabrinuta sam da ne osjećaš dovoljno pouzdanja za dolazak u moj ured”, rekla je. “Samo je šest ulica dalje. Mogla bi došetati za deset ili petnaest minuta sa zadovoljstvom saznanja da si pobijedila jedan od svojih izazova.”
Izazovi. Baš. Bila je to fobija. Nije bilo nikakve sumnje. Sandra nije voljela napuštati stan. Znala je da se to zove agorafobija, znala je koliko je česta pojava, znala je da bi se mogla izliječiti određenim postupcima... za neke ljude. Znala je mnogo o tome.
Znala je da se mora probiti kroz taj strah od izlaska van. To su praktički bile osnove psihologije, i sad je došlo vrijeme da se suoči s time.
“Imala sam posla”, lagala je, upitavši se zašto toliko plaća psihoterapeutkinju kojoj laže.
“Sandra, morate posložiti prioritete.”
“Znam...”
“Govorite mi to svaki tjedan, gotovo godinu dana”, dr. Ratner bila je uporna. “Nisam baš sigurna da shvaćate. Možete sa mnom razgovarati koliko god želite, svaki tjedan, svaki dan, kako god vam odgovara. Ali neće vam biti bolje dok ne prođete kroz taj zid i ne izađete iz svog sigurnog okruženja.”
“Svaki put kad to kažete pomislim na to da svijet vani baš i nije tako siguran.”
“Možda je to zato što vi osjećate da nije siguran. Možda je to još jedan dodatni razlog zbog kojeg biste trebali izaći van i suočiti se sa svojim demonima.” Glas dr. Ratner bio je umirujući, ali ono što je rekla Sandri i dalje se činilo neostvarivim. “Dok to ne učinite, mislim da vam ni ja, ni itko drugi ne može zaista pomoći.”
“Što onda želite reći?” Dragi Bože, pokušava li to njezina psihoterapeutkinja prekinuti s njom?
“Samo vam govorim da morate izaći na sat vremena. Pola sata. Koliko god se možete natjerati. Gledajte, odvezli ste se već u trgovinu i u knjižnicu, a bili ste i u mom uredu nekoliko puta. Jasno vam je da ste sposobni učiniti sve to a da ne upadnete ni u kakvu vrstu opasnosti. Sve što vam sad pokušavam reći jest da sami sebe malo izazovete, kako biste mogli prevladati ovu fobiju.” Dr. Ratner je oklijevala na trenutak, možda nesvjesna da Sandra bezglasno jeca na drugom kraju telefonske linije.
“Ima li vam to smisla?”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:05 am




Sandra je kimnula, a zatim slabašnim glasom izgovorila. “Ima.”
“Odlično. Što kažete na odlazak u kino?”
Zatresla je glavom, iako je dr. Ratner nije mogla vidjeti. “Previše ljudi. A filmovi ionako traju predugo u današnje vrijeme.”
Znala je što mora pokušati učiniti. Ne otići na neki dosadan film u ljigavom mračnom kinu. Treba se naći s ljudima s kojima će se osjećati sigurno, s ljudima s kojima ima nešto zajedničko. Jedini način na koji bi mogla izaći i voditi donekle normalan život jest da bude s prijateljima, da razgovaraju o nečemu što će joj biti dovoljno zanimljivo — suprotnost zabavi prepunoj mršavih djevojaka i zgodnih dečki, dok ona mora raditi u kuhinji.
“Dobro, što vas onda zanima?” Upitala je dr. Ratner. “Što vam se čini ugodnim i privlačnim? Zaista nije bitno što ćete odabrati — samo odaberite nešto što možete ostvariti.”
“Ne znam!”
“U redu.” Glas dr. Ratner bio je nježan, ali je u njemu bilo određene čvrstoće koju je Sandra rijetko kad čula. “To je u redu, Sandra. Ali uzmimo onda to kao zadatak za sljedeći tjedan. Pronađite jednu stvar — samo jednu stvar, a imate cijeli tjedan pred sobom — radi koje biste mogli izaći van i potrošiti, recimo, više od sat vremena na nju. Šezdeset jedna minuta. Bitno je samo da bude više od sat vremena. I to će značiti napredak. Jeste li za?”
Jedan sat.
Mogla bi to.
Zar ne?
Htjela je to. Željela je da joj bude bolje. Stoga je upitala: “Mislite li, primjerice, na odlazak u kupnju? Ili nacionalnu katedralu? Zoološki vrt ili nešto tomu slično?
“Ne, Sandra. To su sve stvari koje možete sami obaviti—”
Bila je u pravu.
“—ono što predlažem je sat vremena stvarnog društvenog kontakta. Sastanak u gradu, sastanak udruženja kućevlasnika, čega god se možete sjetiti. Nije važno o čemu se radi; važno je samo da izađete van i obavite to.” Napravila je stanku na trenutak, ali Sandra nije rekla ništa, pa je nastavila: “Stvarno mislim da bi vam to koristilo.”
“OK”, rekla je Sandra, najednom se pretvorivši u mrzovoljno dijete. “Dobro. Učinit ću to.”
Dr. Ratner odvrati: “Sjajno. Sandra, vrlo sam ozbiljna u pogledu ovoga. Mislim da ćete otkriti da to uopće nije tako strašno kako se čini. To će vam promijeniti život.”
To će vam promijeniti život.
Ako je postojala stvar koju je Sandra trebala, onda je to promjena života. Gotovo da nije bilo bitno o kakvoj se promjeni radi; samo joj je trebao odmor od rutine u koju je zapala prije nego što je ona posve proždre.
Nakon što je završila razgovor s dr. Ratner, uključila je računalo i u tražilicu utipkala Greglist.biz. Ondje je samo trebala unijeti još “Ovisnice o cipelama, Bethesda”, i oglas o kojem joj je Steve Fritz govorio odmah se pojavio.

ANONIMNE OVISNICE O CIPELAMA — Jeste li kao i ja? Volite cipele, ali ih ne možete kupovati? Ako nosite broj 38 i zainteresirane ste za razmjenu svojih manolica za maglice i si, utorak navečer, područje Bethesde, e-mailShoegirl2205@aol.com ili nazovite 301-555-5801. Možda jedna drugoj možemo pomoći.
Dugo je zurila u oglas, pokušavajući uvjeriti samu sebe da nazove, ali to joj se činilo kao prevelik prvi korak. Uskočiti ravno na sastanak s ljudima koji bi bez sumnje očekivali od nje da bude društvena... Iako se grupa doimala tako savršenom, Sandra je ipak trebala laganiji početak.
Ipak, bila je zainteresirana. Stoga si je postavila nekoliko mini izazova.
Prvi je bio odlazak u restoran brze prehrane. Budući da ondje nije bilo ničega na meniju što bi Čuvari prehrane odobrili, nije se dugo zadržala. Ušla je, naručila dijetalnu Colu, sjela blizu ulaza, ispila piće, sileći se da ga pije što sporije kako bi upotrijebila trik koji joj je dr. Ratner dala i “preplivala” osjećaje nelagode.
Dvadeset minuta bilo je kao dva sata, ali kad je otišla, Sandra se osjećala kao da je doista nešto postigla.
Bila je to sitnica i svi ljudi na svijetu takve su stvari činili svakodnevno, a da uopće nisu morali razmišljati o tome, ali Sandra je ipak naučila prestati kažnjavati samu sebe zbog fobije koju je imala pa je, čim bi se pojavile nestrpljive misli, nastojala ih što prije odagnati.
Iako nije uvijek uspijevala u tome.
“Što se više budete trudili otjerati svoj strah, to će se on snažnije vraćati”, rekla joj je dr. Ratner kad ju je nazvala kasnije tog dana.
“Ali to je tako glupo”, uzvratila joj je Sandra pokislo. Htjela je sladoled. Pizzu. Onu ledenu kutiju prepunu tučenog vrhnja i slavnih Nabisco čokoladnih kolačića.
Htjela je nešto što će je zadovoljiti, jer ispijanje dijetalnih umjetno zaslađenih sokova u masnom restoranu brze prehrane nije funkcioniralo.
“Tako je kako je”, nastavi dr. Ratner. Ponekad bi ispaljivala te izluđujuće “filozofske” fraze koje joj nimalo nisu pomagale.
“To je”, Sandra će, “smiješno. Svi drugi mogu normalno hodati ulicom a da im se dlanovi ne oznoje, a noge ne počnu podrhtavati. Mrzim ovo.” Čovječe, stvarno se ponašala kao derište. Ali nije si mogla pomoći. Stvarno je to mrzila.
Samo je izražavala svoje osjećaje. Obično bi joj dr. Ratner aplaudirala.
“Sandra, izašli ste danas van na pola sata i to vas nije ubilo. Ne govori li vam to nešto?”
Sandri je navrh jezika bio duhovit odgovor kako joj govori da se ponaša kao kukavica jer bježi kući od velikih opakih stranaca, ali je odlučila da bi to bilo kontraproduktivno.
“Govori mi da bih trebala ponovno nekamo izaći”, rekla je.
“Super!” Dr. Ratner je zvučala istinski oduševljeno. Očito je ovo smatrala napretkom.
A možda je i bio.
“Koji je vaš sljedeći korak?” upitala je Sandru. “Muzej? Možda obrok u restoranu?”
“Dogovorila sam sastanak s hipnotizerom”, odgovorila joj je Sandra, napola očekujući da će dr. Ratner pokazati šok i neodobravanje. “Kako bi mi hipnozom pomogao da se riješim fobije.” Uslijedio je trenutak tišine pa je Sandra upitala: “Mislite li da je to glupo?”
“Ne, uopće”, dr. Ratner je odgovorila. “Samo mi je krivo što vam to nisam prije predložila.”
“Stvarno? Znači mislite da bi moglo upaliti?”
“Znam da kod nekih ljudi to savršeno funkcionira. Ako ste vi jedna od njih, to će biti sjajno.”
“A što ako nisam...?”
“Onda vam neće biti ništa gore nego što je sad. Zapravo, rekla bih da ćete se vratiti u još boljem stanju jer ćete naučiti neke nove trikove opuštanja koji će vam pomoći u stresnim situacijama. Odličan potez, Sandra. Vrlo sam ponosna na vas.”
Dva dana poslije, dok se Sandra pokušavala natjerati da izađe iz stana pet minuta prije nego što joj je trebao početi sastanak, sjetila se onoga što joj je dr. Ratner rekla.
Veoma je poštovala dr. Ratner. Previše, zapravo, da bi je zvala Jane, iako joj je ona nebrojeno puta rekla da može. Sandri je “dr. Ratner” bilo znatno ugodnije kad se radilo o otkrivanju sramotnih unutrašnjih misli. A poštovala ju je toliko da je nije željela nazvati i reći joj da se uspaničarila zbog sastanka zbog kojeg ju je dr. Ratner tako pohvalila.
Zato je duboko udahnula i izišla kroz vrata.
Kad je stigla do malene četvrtaste ciglaste zgrade u kojoj je hipnotizer imao svoj ured, već je deset minuta kasnila. Na putu do trećeg kata, dok se nalazila u malenoj željeznoj kutiji koju su nazivali dizalom, pokušavala je smisliti isprike koje će reći tajnici koju je očekivala da će prvu vidjeti. Ali kad je stigla do ureda, gore nije bilo nikakve tajnice. Zapravo, tu se nalazila tek skučena prostorija natrpana knjigama i pamfletima i privlačan sredovječan muškarac koji je izgledao upravo onako kako je zamišljala čovjeka u neurednom uredu ispunjenom hrpom knjiga.
“Sandra?” upitao je, toplo se smiješeći.
“Da, oprostite što kasnim. Gužva u prometu—”
“Ne brinite se zbog toga.” Mahnuo je rukom. “Mnogi se predomisle u posljednjem času pa se uopće i ne pojave. Nije lako suočiti se sa strahovima.”
A svakom je minutom sve teže. “Ima li još vremena za... Oprostite, ne znam kako to ide. Postoji li određeno vrijeme koje imamo na raspolaganju?”
“To ovisi o vama.” Otvorio je vrata glavne prostorije i pokazao joj da uđe. “Uvijek odredim sastanak na sat i pol, tako da se klijenti ne osjećaju kao da ih požurujem.”
Ušla je u sobu i shvatila da je manja verzija one u kojoj su upravo bili. Police s knjigama ispunjavale su svaki zid i sadržavale sve moguće knjige iz područja psihologije i hipnoze, skupa s različitim drugim knjigama o zdravlju i čovjekovoj dobrobiti, te — Sandra ju je primijetila sa strane na vrhu — knjigu o dresiranju štenaca.
“Sjednite.” Pokazao je na udoban naslonjač pa sjeo za stol nekoliko metara dalje.
Sandra je utonula u naslonjač i ispustila dah za koji nije ni znala da ga zadržava u sebi. “Vau. Ovo je stvarno udobno.”
“Zar ne?” Odmotavao je kasetu i pogledao u njezinu smjeru. “Star je dvadeset godina i krpan je toliko puta da više ne pamtim broj, ali još nigdje nisam uspio pronaći ni jedan koji bi bio približno tako udoban.”
Kimnula je. “Za što je kaseta?”
“Da snimimo sastanak. Smeta li vam?”
Smeta li joj? Nije bila sigurna. “Zašto?”
“Često klijenti vole uzeti snimku kako bi je slušali ponovno kod kuće i vježbali tehnike opuštanja kojima ih poučavam. Ali to ovisi o vama.”
“Znači, mogu uzeti kasetu?”
“Da. To je za vas. Dodana vrijednost, može se reći.”
“O. U redu.” Kimnula je. Imalo je smisla. A ako je ozbiljna u svojoj namjeri da se izliječi — a jest — bit će joj potrebno svako moguće sredstvo kojeg se može dočepati. “Sjajno.”
Stavio je kasetu u uređaj i pritisnuo gumb, nakon čega se uključila crvena lampica. “Sad, ako ste spremni započeti, naslonite se u fotelji i zatvorite oči.”
Učinila je kako joj je rekao.
“Slušajte zvuk mog glasa. Dopustite da vam budem vodič dok ulazite u novi svijet bezbrižnog postojanja...”
Imao je dobar glas za ovo. Ne predubok, ali ni previsok. Blag. Smirujući.
Poznat.
Pokušala ga je slijediti dok ju je kroz maštu vodio do mramornih stepenica, pa u mramorni hodnik ispunjen vratima, ali nije se nikako mogla koncentrirati na vježbu jer je cijelo vrijeme pokušavala smjestiti njegov glas.
“Kad pogledate u vrata, primijetit ćete da svaka na sebi imaju natpis. Riječi kao što su ljubav, mržnja, bijes, strah... što god vidite. Ovisi isključivo o vama.”
Sjetila se. Bio je jedan od njezinih pozivatelja. Nije često zvao, kao Steve, ali razgovarala je s njim više puta. Kad god bi ga pitala što želi, rekao bi joj: “Iznenadi me. To ovisi isključivo o tebi.”
“Uđite kroz vrata na kojima piše Opuštanje”, nastavio je, posve nesvjestan otkrivenja koje je Sandra doživjela. “Pogledajte što je na drugoj strani. Pronađite ono što vas najviše smiruje.”
Što god da je to bilo, bila je vraški sigurna da neće dopustiti muškarcu u mračnoj prostoriji koji joj je, prije samo nekoliko tjedana, rekao Udari me po stražnjici još jednom, bio sam jako zločest dečko, da je odvede u mračna prostranstva njezine psihe.
“Što vidite, Sandra?”
“Ja—” Nije znala što bi rekla. Htjela je samo otići. Ovo je bio čisti gubitak vremena. Nema šanse da se sad opusti i shvati sve ovo ozbiljno.
Ali s druge strane nije mogla reći jadniku da zna tko je i da zna da voli kad mu ližu jaja nakon što svrši.
Zato je učinila ono što i obično čini s njim.
Glumatala je dok nije završio.
“Vidim veliku zelenu livadu...”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:06 am







7.


Poglavlje



“Prvo što trebate učiniti jest prerezati svoje kreditne kartice i predati ih meni.”
Lorna je pogledala u Phila Carsona — niskog, otprilike pedesetogodišnjeg, ćelavog muškarca — kao da joj je upravo predložio da ubaci mačića u mikser i pritisne gumb. “Kako, odmah?”
Nasmijao se. Bio je ljubazan, ali očito nije u potpunosti cijenio trud koji je ona morala uložiti u sve ovo. “Ne, ne.”
“O.” Olakšanje. “Dobro.”
“Prvo ćete mi pročitati brojeve i nazive banaka—” izvukao je škare iz ladice i gurnuo joj ih preko stola, “—a zatim ćete ih izrezati i predati mi komadiće.”
Pogledala ga je, u potrazi za nekakvom naznakom da se šali, ali njegovo majušno okruglo lice nije se micalo, a usne su mu bile stisnute u ravnu crtu.
Izvukao je kemijsku olovku i zadržao je iznad u kožu uvezanog bloka na svom stolu.
“Nakon toga ću nazvati vaše zajmodavce i dogovoriti s njima nižu kamatnu stopu i plan otplate”, nastavio je, zaslađujući djelomično pogodbu. “Tako ćete uštedjeti na stotine, možda tisuće dolara, dugoročno gledajući.”
“Ali...” Znala je da je ono što govori istina, te da mu nikako ne bi smjela prigovoriti. Ipak ju je kopkalo: “Što ako budem imala nekakav hitan slučaj? Hoću li onda ponovno moći upotrijebiti kartice?”
Bacio je pogled prema dolje i pogledao popis zajmodavaca i dugova koje mu je isprintala. “Hitni slučajevi...? Ne vidim ovdje ništa što bi nalikovalo na hitan slučaj.”
Naravno da nije shvaćao kako je jedna sitna maloprodajna terapija može osloboditi drugih dubokih emocionalnih problema. Pogledajte ga samo! Nosio je odijelo koje je očigledno jadno sašiveno — mogla je vidjeti šavove. A tek cipele! Dragi Bože, te cipele — vjerojatno ih je našao u Paylessu10, ili trgovini u kojoj prodaju sve za dolar. Bile su svijetle, neprirodne boje kože. Onakve za koje bi njezina majka uvijek govorila: “Trebalo im je na stotine plastičnih boca da to naprave”. (Iz nekog razloga takve su šale bile popularne u kućanstvu Rafferty.)
“Ne planiram nikakav hitan slučaj,” nastavila je Lorna, “ali što ako nešto iskrsne, nešto poput, ne znam—” Što bi on smatrao hitnim slučajem? “—da zapnem izvan grada. Ili da trebam platiti lijekove. Ili da imam problema s autom”, s pretpostavkom da će zadržati auto još mjesec dana, “ili što god.” Pitala se bi li mogla zadržati makar samo jednu karticu, u tajnosti. Onako, za svaki slučaj. Ali koju bi izabrala? Visu s kamatnom stopom od samo 9,8 posto, ali limitom od 4200 dolara, ili American Express sa 16 posto kamata i limitom od 10.000 dolara?
Pravi Sofijin izbor.
Phil Carson ju je pogledao preko stola. Iako je bio prilično nizak muškarac, imao je hidraulički stolac koji ga je podizao visoko, tako da je izgledao kao klinac u visokom stolcu, koji ju je pogledavao s visine. “Lorna, viđao sam ovakve slučajeve i prije. Navikli ste živjeti određenim načinom života i sad se bojite to promijeniti.”
Bio je u pravu. Uhvaćena je u klopku. “To je definitivno istina. Zar ne postoji ni jedan drugi način na koji bismo ovo mogli riješiti?”
Odmahnuo je glavom. “Ne u ovom trenutku.” Podignuo je jedan od papira. “Plaćate kamatne stope skoro trideset posto. Omjer vaše minimalne plaće i duga raste do stratosfere. Nisam psiholog, i, molim vas, nemojte to krivo shvatiti, ali mora da vam je teško ovako živjeti.”
Iz nekog ju je razloga ta posljednja rečenica, ili je to samo zbog načina na koji ju je on izgovorio, odjednom dovela do ruba. Vrele suze prijetile su pretvoriti se u potpuno sramotni slom. Obrisala je rukom oči, pogledala dolje na trenutak, kako bi se smirila, pa potom odvratila: “U pravu ste. Ne mogu više ovako nastaviti. Moram učiniti sve što je potrebno kako bih se riješila ovog duga jednom zauvijek.”
Phil se nasmiješio. “Rado ću vam pomoći. Imam nekoliko ideja i prijedloga koji bi vam mogli pomoći da što brže vratite dug.”
“Imate?” To joj je donijelo nadu. “Na primjer, što?”
“Jeste li ikada prodali nešto na eBay-u?”
Nikad nije ni bila na eBay-u, a kamoli nešto prodala ondje. Uvijek je internetske aukcije smatrala mjestom gdje odrasli, koji bi trebali imati druge interese, odlaze i kupuju plišane životinje, posude za ručak i razne figurice.
Ali možda je bila u krivu.
Ideja prodavanja stvari, umjesto pronalaženja dodatnog posla, zasigurno joj je bila primamljiva. “Što, na primjer? Što ljudi prodaju, ili kupuju tamo?”
“Bilo što. Razne kolekcije, posuđe, obične sitnice, odjeću, čak i cipele—”
Cipele!
O, ne, ne, ne. Ne može ona to. Dovoljno je loše što će se večeras susresti s ljudima samo kako bi razmijenila cipele. Nije ih nikako namjeravala prodati strancima za novac. Novac koji bi samo bacila u mračni, duboki bazen dugova.
Žrtvovat će se. Radit će dulje. Čuvati djecu u slobodno vrijeme, ako bude potrebno. Kositi travnjake, kao nekad u srednjoj školi.
Ali neće prodati cipele.
Nema šanse.
“Znate što, mislim da to nije za mene”, rekla mu je, prekinuvši ga.
Zastao je. “U redu. Nema problema. To je bio samo prijedlog.”
“Cijenim ga veoma, nemojte me krivo shvatiti.”
“Smislit ćete vi već nešto drugo ”, uzvratio je. “Svi drukčije reagiraju. I znam da može biti teško suočiti se s time.”
“Suočavam se ja”, Lorna će, možda preobrambeno. “Ravno u glavu. Ovo sam ja kako se suočavam s problemom.”
Pogledao ju je. “To je dobro.”
Osjećala se poput magarca. “Samo što...” Ostala je bez riječi. Govorila je previše a da uopće nije rekla što treba. Često se ponašala tako kad je bila nervozna. Bolje bi joj bilo da jednostavno zašuti. “Imam nekoliko vlastitih ideja kako povećati prihode”, lagala je.
Imala je barem dobru ideju kako nabaviti cipele koje ne može kupiti, ali nešto joj je govorilo da Phil Carson baš i ne bi bio impresioniran njezinim planom, a ni činjenicom da se pobrinula za cipele, umjesto da se pozabavila važnijim dijelom svog budžeta.
“Sjajno. A sad.” Nakašljao se i ispružio ruku. “Ako mi možete dodati svoje kartice, pa da počnemo...”
***

“Stavit ću vam malenu metalnu pločicu u hrskavicu uha, upravo ovdje.” Dr. Kelvin Lee je uštipnuo mjesto na Sandrinu uhu.
“Hoće li boljeti?” upitala je. Blesavo pitanje, s obzirom na to da se upravo nalazi na stolu za akupunkturu s oko četrdeset igala zabodenih u tijelo u ovom trenutku.
Ali Kelvin Lee je znao kako zaobići odgovor na pitanje. “Možda samo na trenutak kad je umetnem. Ali to će biti kao ubod komarca.”
“I koliko ću je dugo imati?” upitala je, dok je razmišljala je li već prošlo petnaest minuta za igle.
“Mjesec dana.”
“Mjesec dana!”
“Aurikularna terapija nije isto što i akupunktura”, objasnio je strpljivo. “Nastavlja djelovati dok je pločica unutra.”
Zbog načina na koji je to rekao, dok je pločica unutra, zamislila se kao jednu od onih plemenskih žena koje bi stavljale sve veće i veće cijevi u uši, sve dok im se konačno ne bi objesile niže od grudi. “Nisam baš sigurna—”
“Uvjeravam vas, neće boljeti.”
Progutala je knedlu. Kad bi joj to pomoglo da izađe iz stana tu i tamo, onda nije ni bitno boli li. “U redu.” Čvrsto je stisnula oči. “Može.” Pričekala je trenutak dok je pipkao oko hrskavice u potrazi za pogodnim mjestom. Otvorila je oči. “U redu je, možete.”
“Upravo jesam.” Nasmiješio se, zabljesnuvši je tihim samopouzdanjem zbog kojeg se upitala kako je uopće mogla sumnjati u njega.
Podignula je ruku prema uhu i osjetila malenu metalnu pločicu koja se doimala kao kopča za naušnicu. “To je to?”
Kimnuo je. “Da.”
Ostala je mirna još neko vrijeme, pokušavajući uvidjeti razliku, ali nije ništa osjećala. “Kad ću primijetiti razliku?”
“Ne mogu ustvrditi sa sigurnošću. Drukčije je kod svakoga. Prije ćete primijetiti ono što ne osjećate, kao što su panika i stres, nego što ćete primijetiti nešto novo.”
Tri sata poslije, Sandra je, unatoč zdravoj dozi skepticizma, počela vjerovati da je možda bio u pravu.
Teško je bilo odrediti u čemu točno je razlika. Nije da se odjednom osjećala kao da je spremna uskočiti u prepuni Metro, ali sama pomisao na izlazak, kupnju namirnica, primjerice, nije ju toliko prestrašila kao jučer na primjer.
Sljedeće jutro osjećala se jednako tako. Kao da bi mogla osvojiti svijet, iako je znala da u tome postoji doza lažnog samopouzdanja. Kad bi otišla van i uskočila u autobus, vjerojatno bi pobjegla natrag već na prvoj stanici.
Dakle autobus nije dolazio u obzir. Ali kupnja u obližnjoj trgovini se činila izvediva. Otišla je po preljev za salatu i Skinny Cow sladolede na štapiću. I, iako nije uživala, shvatila je da ne paničari toliko kao inače.
Vratila se u stan zadivljena i pitala se ima li taj maleni umetak u uhu doista moć da joj pomogne savladati agorafobiju.
Znala je dobar način na koji bi mogla isprobati tu teoriju.
Sutra je utorak. Dan kada se nalaze Anonimne ovisnice o cipelama. Može otići samo jednom, govorila si je. Ako upali, super. A ako ne, barem će moći reći da je pokušala i nastaviti dalje terapiju kod dr. Ratner.
Učinit će to.
Samo jednom.
Samo jednom.
Ponavljala si je tu pjesmicu dok je išla prema telefonu kako bi nazvala.
***

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:06 am




Ljudi su trebali doći za petnaest minuta, a Lorna se bavila ozbiljnim premišljanjem. Što ako nisu oni za koje se predstavljaju? Što ako uopće nisu žene? Što ako je jedan od njih poremećeni muškarac koji je namjerava zadaviti njezinim vlastitim gaćama, uzeti joj svu imovinu i ostaviti je da leži na krovu dok je lešinari kljucaju sve dok smrad ne privuče pozornost susjeda (što bi moglo potrajati, uzimajući u obzir koliko se kontejneri ponekad usmrde dok oni koji bi ih trebali prazniti štrajkaju po tko zna koji put).
Nije nemoguće. A što je s onim frajerom koji ju je nazvao? To je bilo užasno čudno. Inzistirao je na tome da “mora izaći” te da bi mogao kupiti ženske cipele veličine 38, pa tako sudjelovati u razmjeni. Kao da se radi o sličicama za bejzbol, naljepnicama Hello Kitty ili nečemu sličnom, pa će se svi skupa naći na igralištu da se mijenjaju. Stvarno ga je bilo teško uvjeriti u to da ne može doći. Možda je u pitanju samo neki ženskar koji je pomislio da bi tako mogao upoznati neku ženu, a s druge strane, možda je psihopat koji ju je nazvao i uvjerljivo odglumio ženski glas da bi dobio njezinu adresu i malo se zabavio večeras.
Bila je pažljiva pa stavila broj mobitela u oglas tako da je nitko ne može po tome pronaći — toliko o savjetu Phila Carsona da joj nije potreban mobitel kao dodatni trošak! — ali kad su Helene, Florence i Sandra nazvale, Lorna im je svojevoljno dala adresu tek nakon usputnog čavrljanja.
Možda jedna od njih... recimo Florence. Zar stvarno postoji netko tko se zove Florence, ili je Lorna pala na stvarno jeftin trik, koji je izveo neki poremećeni obožavatelj serije Brady Bunch11?
S grčem u želucu, Lorna je otišla do vrata kako bi se uvjerila da je stavila lanac. Mogla je viriti kroz špijunku i uvjeriti se jesu li oni koji dođu... pa, normalni.
Zatim je odlučila čekati.
Prva osoba pokucala je u tri minute do sedam. Lorna se požurila do vrata i provirila. Vani je stajala vrlo visoka, mršava žena crne kose s obojenim vrhovima, zbog čega ju je podsjećala na Zlicu od Opaka. Držala je u rukama tri velike vrećice za šoping i mrštila se.
Lorna je otvorila vrata. “Zdravo”, rekla je, odjednom svjesna da nije pripremila nikakav izraz dobrodošlice. “Dobro došli u klub anonimnih ovisnica o cipelama. Ja sam Lorna.”
“Florence Meyers”, uzvratila je žena, uletjevši kroz vrata i udarivši Lornu vrećicom dok je prolazila. “Prije svega, moramo promijeniti ime.”
“Promijeniti ime?” Lorna je ponovila.
“Svakako. Ovo zvuči kao da se radi o programu za odvikavanje od droge ili alkohola. A to ne želimo.”
Zapravo, Lorna je to baš tako i htjela. “Ne želimo?”
“Hm. A što drugi misle o tome?”
“Ne znam još.”
“Nisi razgovarala s njima?”
“Ne o tome.”
Florence se na trenutak doimala uzrujano, ali je potom samo slegnula ramenima. “Gdje da ih stavim?” Podignula je vrećice.
“Što je to?”
Florence je pogledala Lornu kao da ju je ova upravo upitala koja brojka dolazi poslije četiri. “Cipele, naravno.”
To je mnogo cipela. “Sve to?”
Florence je počela otvarati vrećice, izvlačiti cipele i slagati ih na pod. Neke su bile nagnječene, a nije pomoglo to što ih je ubacila u vrećicu s hrpom ostalih, ali većina... Pa, bile su jednostavno ružne. Neprepoznatljive, bez imalo stila.
“Vidiš ove?” Florence je podignula par koji je izgledao kao sandale od lakirane kože koje je Lorna obožavala kao dijete. Bile su obojene u ono što je Lorna danas nazivala biološki ružičasto.“Jimmy Choo. Limitirana serija.”
“Jimmy Choo?” Lorna je skeptično ponovila.
Florence je kimnula. Samozadovoljno. “On gotovo nikad ne radi cipele s ravnom petom.”
“E pa, radi...” Nema smisla prepirati se. Lorna je posegnula za jednom od cipela i stala je detaljno pregledavati. Oznaka je izgledala kao prava, ali je malo nejednako zalijepljena.
“Gdje si ih kupila?”
“U New Yorku.” Florence je uzela natrag cipelu. “Na uglu Četrdeset osme i Pete avenije.”
“Žao mi je, ne poznajem New York tako dobro. Kako se zove trgovina?”
“Nije to trgovina”, Florence će, kao da je Lorna upravo izrekla nešto nevjerojatno glupo. “Kupila sam ih kod čovjeka koji je imao hrpu cipela i torbica vrhunske kvalitete. Mnogo sam toga prodala preko interneta. I zaradila čitavo bogatstvo. Ali ove ovdje—” S divljenjem je pogledala u cipele. “Posebne su. Ako ih netko bude htio, morat će mi dati dva para za njih.”
“Znači, kupila si ih kod uličnog prodavača.”
Florence je slegnula ramenima. “Znam da su vjerojatno ukradene, ali to ih ne čini ništa manje vrijednima.”
Lorni je bilo navrh jezika da joj kaže da ih to što su imitacija čini znatno manje vrijednima, ali je ipak odlučila šutjeti. Odgojena je previše pristojno za vlastito dobro.
Na sreću, netko je pokucao i Lorna je morala ustati da otvori. Nestao je njezin strah od opasnog muškarca, ali ga je zamijenio sirah od provođenja večeri s hrpom luđakinja u vlastitom stanu, koje pokušavaju trampiti narančaste zatvorene salonke od umjetne kože za mekane kožnate Etienne Aigner.
Lorna nije ni pogledala tko je; samo je otvorila vrata i ugledala gracioznu crvenokosu ženu odjevenu u lanenu haljinu boje slonovače koja joj je savršeno pristajala i sjajne brokatne cipele Emilio Pucci s otvorenim petama. U jednoj je ruci držala malenu torbicu Fendi, a u drugoj vrećicu iz Nordstorma.
Bilo je očito da se u njoj nalazi kutija s cipelama.
Lorna bi tako nešto primijetila na kilometar udaljenosti.
Žena se nasmiješila blještavim osmijehom filmske zvijezde i rekla: “Jesam li na pravom mjestu? Ti si Lorna?”
Lorna je bila toliko zaslijepljena ženinom pojavom — a i cipelama! — da bi uopće progovorila. “Da”, rekla je naposljetku. “Oprosti, ti si?”
“Helene Zaharis.” Ispružila je bocu vina, otkrivši vitku, ujednačeno potamnjelu ruku. “Drago mi je. Nisam bila sigurna što mogu očekivati, ali pretpostavljam da je vino uvijek prikladno.”
“To je zaista lijepo od tebe.” Lorna se rukovala s njom i pomaknula u stranu kako bi Helene mogla ući. “Predivne su mi tvoje cipele. Mislim da takav uzorak još nigdje nisam vidjela.”
“Ni ja ih ovdje nigdje nisam vidjela. Kupila sam ih u Londonu. Helene se nasmiješila i pogledala u Florence. “Zdravo.”
“Florence Meyers”, Florence će žustro. “Ne misliš li ti da bismo trebale promijeniti ime?”
“Molim?” Helene je djelovala zbunjeno.
“Anonimne ovisnice o cipelama.” Florence je odmahnula glavom. “Jednostavno ne zvuči dobro.”
Lorna se othrvala porivu da zakoluta očima pred svojom gošćom. “Nemam ništa protiv toga da ga promijenimo. To je ionako bilo tek tako. Šala.”
“Slatko je”, Helene ju je uvjeravala. “Meni se sviđa. A ja jesam ovisna o cipelama. Bilo bi me sram ispričati vam do koje je to mjere otišlo.” Oklijevala je, a zatim se nasmiješila.
Djelovala joj je odnekud poznato, ali Lorna je nikamo nije mogla smjestiti.
“Što se mene tiče, mogu s njima, a mogu i bez njih”, Florence je odvratila, jednako hladnim glasom kao i dotad. “Ali mojim se mušterijama sviđaju.”
Lorna je skrenula pogled na zidni sat. Ovo će biti jako duga večer. Nije li još netko trebao doći? Sandra?
“Što ćete popiti?” Lorna je upitala. “Imam pivo, vino i sokove. Helene, možemo načeti ovu bocu koju si upravo donijela.”
“A Dubonnet12?” Florence će. “Imaš li ga?”
Dubonnet. Ajme, Lorna se toga nije sjetila godinama. Još od sedamdesetih, kad su konstantno prikazivali reklame za njega na TV-u.
“Žao mi je”, rekla je. “Nemam toga. Ali—” Što je uopće Dubonnet? Vino? Brendi? “—može nešto drugo?”
“Bijeli zin s mineralnom vodom”, Florence će, nastavivši vaditi jedan ružni, jeftini par cipela za drugim. “Kao špricer? Može to, pretpostavljam.”
Lorna je uhvatila Helenin pogled dok je išla u kuhinju pa upitala: “Hoćeš nešto?”
Helene joj se suosjećajno nasmiješila. “Neću trenutačno, hvala.”
U kuhinji je Lorna bacila pogled kroz prozor i primijetila, točno vani ispred, muškarca naslonjenog uz auto — malen, neupadljiv, gradski auto — kako gleda ravno u smjeru Lornina slana.
Ukočila se. Je li to onaj koji ju je zvao u vezi s večerašnjim sastankom ovisnica o cipelama? Zar ga je toliko razljutila da ju je sad došao uhoditi?
Ne, to je ludo. Ovo je poveliki kompleks stanova i mnogo ljudi ulazi i izlazi svaki dan. Dala je previše mašti na volju. Ipak je pokušala zapamtiti njegov opis, samo u slučaju ako joj zatreba poslije: pristojan, plavokos, srednje građe. To bi mogao biti bilo tko.
Posvetila se pretraživanju hladnjaka u potrazi za mineralnom vodom kako bi napravila piće Florence. Pomiješala ju je sa Chardonnayem, budući da nije imala bijeli Zinfandel, a iskreno je sumnjala da će Florence zamijetiti razliku.
Netko je pokucao na vrata, a Helene je povikala: “Hoćeš da ja to otvorim?”
“Ako možeš?” Lorna je odvratila, zahvalna. Već joj je bilo jasno da je Helene fantastična. Onaj tip osobe koji bi se, čim bi došao negdje, osjećao kao da je kod kuće, čineći sve što može kako bi olakšao život svom domaćinu.
Takve je goste Lorna voljela.
A Florence, s druge strane...
Lorna je otpila obilan gutljaj vina prije nego što ga je vratila u hladnjak. Mogla je čuti kako Helene razgovara s nekim u drugoj prostoriji.
Dobro. Ipak se radilo o ženi. Nema šanse da muškarac može i to imitirati. Bacila je ponovno pogled kroz prozor i vidjela da, iako je auto još uvijek bio tu, muškarac koji se naslanjao na njega je nestao. Vjerojatno je bio u posjetu nekome.
Lorna nije imala razloga brinuti se.
Barem ne ovaj put. Imala je vremena brinuti se poslije i gomilu razloga za to.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:07 am





8.


Poglavlje



Lorna je odnijela špricer Florence i ugledala nisku, odeblju ženu, duge svijetlosmeđe kose koja joj je sezala do pola leđa. Nosila je naočale za bakice ispod gustih, tamnih obrva.
Lorna je pokušala sakriti iznenađenje, ali žena je izgledala u takvom neskladu sa svojim glasom da je gotovo ostala bez teksta. “Zdravo”, rekla je, nadomještajući zapanjenost širokim osmijehom. “Ja sam Lorna. Ti si sigurno Sandra.”
Sandra je dotaknula uho rukom koja kao da je lagano podrhtavala. “Da. Sandra Vanderslice. Nadam se da nisam zakasnila. Ili uranila?” Pogledala je u cipele koje je Florence izložila na parketu. “Ja nisam donijela toliko mnogo cipela.”
“I ja sam donijela samo jedan par”, Helene će brzo. “Zapravo dva, ako računamo ove koje upravo nosim.”
Lorni se bìlo ubrzalo. Zar je Helene stvarno bila voljna mijenjati te predivne Puccijeve cipele?
“Jesi li za piće, Sandra?” Lorna je upitala. Sama se odlučila za vino. Trebalo joj je. “Pivo, vino, sok?”
“Hm.” Glas joj je definitivno podrhtavao. Iz nekog razloga, bila je nervozna kao mačka. “Sok će biti u redu. Hvala.”
“Može Cola?”
Sandra je kimnula i duboko udahnula.
“Helene?” Lorna je upitala. “Jesi li sigurna da ne želiš baš ništa? Možda malo vina?”
“Zapravo, kad ponovno razmislim”, Helene će, skrenuvši na brzinu pogled prema dolje, tako da ga Lorna umalo nije ni primijetila. “Bijelo vino bit će sjajno.”
“O, i ja ću čašu vina,” Sandra je zacvrkutala, zatim dodala, “umjesto Cole. Ako je to u redu.” Ponovno je posegnula i dotaknula uho, a zatim je, uhvativši Lornin pogled, sva pocrvenjela, pomaknuvši naočale prema korijenu nosa.
“Može.” Lorna je natočila vino u čaše pa im ih donijela.
Helene je izvadila kutiju iz torbe, i Lorna je vidjela da se radi o ružičastom paru visokih potpetica.
“O, moj Bože”, Lorna je hvatala dah.
Helene je izgledala začuđeno. “Što nije u redu?”
“Jesu to Pradine?” Lorna je pokazala na cipele.
“O. Da. Imam ih već nekoliko godina, zapravo. Nisam bila sigurna što da donesem.”
Lorna je bila u raju. “Obožavam ih! Užasno sam ih htjela kupiti kad su tek bile puštene u prodaju, ali sam uganula gležanj” — jedna od mnogih sramotnih priča s cipelama koje će pričati kasnije ako postane pretiho — “ali moje jadno osiguranje mi to nije pokrilo, tako da si ih nisam mogla priuštiti.” Pogledala ih je izbliza. Činilo se da su u savršenom stanju. Kao da nikada nisu ni nošene.
“Ja imam takve crne”, Sandra će. “I jedne Kate Spades jako slične, ali mi peta ne odgovara.”
O, to je dobro.
Lorni je bilo jako teško odabrati koja će tri para staviti na razmjenu — znala je da kao domaćica mora imati barem jedan par za razmjenu, budući da je sve ionako bilo njezina ideja — ali sad joj se činilo da bi morala otići po još toga.
“Dakle.” Florence se pljesnula rukama po bedrima. “Kako ćemo to izvesti? Kao aukciju?” Uzela je u ruku lažne ljubičaste Jimmy Choice. “Ove su vrlo posebne, kao što sam maloprije rekla Lani. Mislim da će mi trebati dva para u zamjenu za ove, ali, budući da su svi donijeli samo jedan ili dva para, zadovoljit ću se jednim. Ovaj put.” Podignula ih je. “Itko?”
Nastupila je tišina.
Lorni je postalo neugodno. “Mogu ih pogledati?” upitala je, iako je te cipele uopće nisu zanimale.
Nakon što ih je uzela u ruku, njihova nekvaliteta je postala još evidentnija, ako je to uopće bilo moguće. Prozirno ljepilo osušilo se po rubovima potplata, a šavovi na umjetnoj koži bili su nejednaki. Lorna nije znala kako bi to rekla naglas a da previše ne uvrijedi svoju gošću. Na sreću, na potplatu je pisalo da su broj 42 — još jedan izdajnički trag — pa joj je to pružilo priliku za bijeg.
“Ove su broj 42”, rekla je. Zatim je, najednom nesigurna, upitala: “Nisam li u oglasu napisala broj 38?” O, Bože. Što ako je zabrljala i ukrala svima dragocjeno vrijeme?
“Da”, Helene je brzo odgovorila. “Jesi. To sam i donijela.”
“Ja isto”, Sandra se ubacila, dok je ispijala posljednji gutljaj vina. Čini se da joj je sad bilo malo ugodnije.
Naravno, vino je činilo svoje.
“O, ma dajte,” Florence će, “s obzirom na današnju ishranu, 42 je novi 38.” Pogledala je dolje u svoja dinosaurska stopala, za koja je bez sumnje morala naručivati cipele po mjeri.
Lorna je ustala i otišla u kuhinju po bocu, govoreći: “Oprosti ako nisam bila jasna, Florence. Ako smo svi 38 po starom, ne možemo se mijenjati za drugu veličinu.”
“Imam ja ovdje različitih brojeva”, Florence će, pomalo otresito. Počela je grubo kopati po cipelama. “Evo ove... da vidimo... 42. Jasno si rekla da te ne mogu. 35. Ah — 37,5.” Stavila ih je na stranu. “Te bi mogle proći. Možda je model malo veći.”
“Nikad nisam čula za Bagello”, Sandra će, piljeći u etiketu na cipelama.
“To je robna marka iz Super-Marta”, Helene odvrati, bez osuđivanja.
Florence je oštro pogleda. “Zar nešto ne valjda sa Super-Martom!”
“Naravno da ne.” Helene je izgledala kao da suspreže osmijeh.
“Ali sumnjam da će njihov broj 37,5 ikome biti dobar.” Pričekala je sekundu prije nego što je dodala: “Njihovi brojevi su prilično mali.”
Lorna je natočila još vina u Heleninu čašu, pitajući se kako tako elegantna i očito kulturna žena zna išta o modi Super-Marta.
“Pa”, Florence će pobjednički, izvlačeći par sivih flanelskih oksfordica. “Ralph Lauren će vam onda odgovarati.” Predala ih je Helene, samozadovoljno se osmjehujući. “Te bebice koštaju pravo bogatstvo.”
Helene je okrenula cipele u ruci i kimnula. “Jesu Ralph Lauren. Čak su i retro. Rekla bih da su iz 1993. ili 1994. godine.”
Florence je bila vrlo zadovoljna sobom.
Lorna je pogledala cipele dok je dolijevala još vina u Sandrinu čašu.
“Onda. Tko želi poslovati?” Florence je upitala.
Sandra, koja je već podigla čašu i otpila gutljaj, rekla je: “Preniska sam da bih nosila ravne cipele.”
Lorna je poraženo pogledala u cipele. Bile su otrcane. Ipak, bojala se da je njezina dužnost, kao domaćice ponuditi se da će ih uzeti.
Upravo je to i namjeravala učiniti kad je Helene rekla: “Dobro.” Jasno je da samo pokušava biti pristojna. I dalje joj se jasno ocrtavalo na licu koliko joj je sve to zabavno, da nije čak ni pogledala u Oksfordice. “Dat ću ti ove Puccijeve za njih.”
Lorna je osjetila istinsku bol u grudima. “O ne, ne Puccijeve! Čekajte — imam...” Grčevito je razmišljala. “Jedne Angiolinijeve koje bi ti se mogle više svidjeti.”
Florence je pogledavala od jedne do druge žene.
Helene je samo pogledala u Lornu. “O, ne. Ne Angiolinijeve. Te su puno skuplje od ovih.” Namignula je.
Znala je.
Sandra je, s druge strane, izgledala posve zbunjeno. Lorna se nastavila igrati s loptom koju joj je Helene dobacila. “Možda si u pravu...” Bila je sigurna da će Florence zgrabiti one skuplje.
Zato ih je šokiralo kad je Florence otresla glavom pa rekla: “Žao mi je, dame. Ove vrijede dva para. Dva dizajnerska para”, nadodala je, kao da svi ostali kupuju svoje cipele u mesnici.
Helene ju je žalosno pogledala. “Meni je to preskupo”, odvratila je. Stvarno je znala s ljudima. “Mislim da ti ne mogu pomoći.”
“Ni ja”, Sandra je brzo dobacila.
“Ja sama imam tek nekoliko parova”, Lorna je nastavila, nadajući se da joj nos nije narastao koji centimetar nakon izgvorene laži. “Mislila sam da ćemo se družiti i, znate, jednostavno pričati o cipelama.” Nadala se da su Helene i Sandra shvatile što želi reći jer ih nije htjela otjerati.
“U redu”, Sandra će. Malo se zarumenjela u licu, vjerojatno od vina, ali se uvelike i opustila. “Jeste li znale da je drevni čovjek izumio prve sandale tako što je otkinuo komad kore drveta i životinjske kože koju je povezao crijevima svog ulova?”
Uslijedio je trenutak tišine, nakon čega su svi iznenađeno pogledali u Sandru.
“Puno čitam”, uzvratila je, Slegnuvši ramenima, dok joj je lice pocrvenjelo kao živa u termometru.
Lorna se nasmiješila. “Ispričaj nam još.”
“Pa, poslije toga su se pojavile cipele, najprije za ljude u hladnijim predjelima svijeta. Samo su uzeli sandale i dodali na njih životinjsku kožu. Zapravo, ništa drukčije od onoga što danas nosimo, kad malo razmislite.”
“Dakle, sociološki”, Lorna je improvizirala, strašno loše, “nismo toliko evoluirali koliko mislimo da jesmo.”
“Točno tako!” Sandra će. “Imamo mnogo toga zajedničkog s pretpovijesnim precima.”
“Fascinantno. Tako—”
“O, čekaj.” Florence je podignula ruku. “Ispričavam se, ali morat ću krenuti.” Počela je ubacivati cipele natrag u vrećice bez ikakvog reda. “Nisam znala da će ovo biti nešto poput književnog kluba. Nije to za mene.”
Lornin prvi nagon bio je glumiti razočaranje i prigovoriti joj, ali se ipak suzdržala. “Žao mi je što se tako osjećaš”, odgovorila je Florence, prateći je do vrata kako bi je spriječila u slučaju da se predomisli u vezi s Heleninim Puccicama.
“Da, pa... ako budete htjele neke od mojih cipela, morat ćete ih naći na eBayu. Potražite pod imenom ‘Flors Fashions’. Smanjil ću vam troškove pošiljke, jer znam da živite ovdje.” Izjurila je iz stana. “Ne zaboravite, Flors Fashions.”
Lorna je zatvorila vrata za njom i duboko udahnula prije nego što će se vratiti drugim dvjema ženama i vidjeti njihovu reakciju.
Nastupio je trenutak napete tišine tijekom kojeg je Lorna zamišljala kako se svi međusobno odmjeravaju.
Napokon je Sandra, nakon četvrte čaše vina, rekla: “Jadne te cipele.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:07 am




“Ne brani cipele”, Lorna je ispalila, ponavljajući jednu od najsmješnijih izreka Tima Gunna iz emisije Project Runway.
Istog se trena sjetila da ne poznaje ni jednu od ovih žena, koje vjerojatno misle da je luda, pa im je krenula objasniti odakle joj šala koja joj se odjednom činila neopisivo jadnom. “To je iz emisije—”
“Project Runway!” Sandra će. “O, moj Bože, obožavam tu emisiju. A kad je Tim Gunn rekao ono o Wendy—”
“Čisto zlato”, Helene se ubacila. “I to je u potpunosti zaslužila, one cipele su bile tako otrcane...”
Svi su se nasmijali, a olakšanje je ispunilo prostoriju kao topla voda.
Baš u tom trenutku, dok su razgovarale o nečemu potpuno sporednom, kao što je ta emisija, Lorna je zaključila da bi ovo zaista moglo funkcionirati. Ovo je bio trenutak povezivanja. Cjelokupno raspoloženje u potpunosti se promijenilo i sve su se smijale i veselo čavrljale o dizajnerima i onima koji su to htjeli postati kroz emisiju, pa o trenutku kad su shvatile da vole cipele, i napokon, o Florence.
“Uspaničarila si se kad sam joj ponudila brokatne Puccijeve cipele, zar ne?” Helene će Lorni. “Vidjela sam ti u očima. Stvarno mi je žao zbog toga.” Izula je cipele i predala ih Lorni. “Evo, uzmi ih. Zaslužuješ ih nakon što si prošla sve to kako bi nas dovela ovdje.”
Lorna se opet našla kako govori ispravnu stvar, umjesto onog što doista misli. “Ne, stvarno. Hvala, ali jednostavno ih ne mogu uzeti. To nije svrha ovog sastanka.”
“Ali ja nemam ništa protiv.” Helene je pogledala u Sandru. A ti?”
Sandra je otresla glavom. “Ne, uopće. Ja sam ti spremna dati svoje, isto. Sigurno si bila jako iznenađena kad ti je Florence upala u stan i počela istovarivati cipele.”
Lorna se nasmijala. “Bila sam uzrujana zbog straha da nisam dobro sročila oglas.”
“Dušo, uvijek će postojati ljudi koji neće shvatiti”, Helene će, kao netko tko govori iz osobnog iskustva. “Mislim da si se snašla vrlo dobro. Radiš li kojim slučajem u prodaji?”
Lorna otrese glavom. “Konobarica sam. Radim u Jicou, na aveniji Wisconsin.”
Helene se nasmiješila. “Eto odakle ti vještine ophođenja s ljudima.”
“Čime se ti baviš?” Lorna je upitala, a zatim skrenula pogled na Sandru. “Obje, mislim.”
Helene je zašutjela pa se Sandra dobrovoljno ubacila: “Ja radim u telekomunikacijama.”
“Telekomunikacije?”
Sandra je kimnula, ali je djelovala kao da joj je neugodno. “Nije baš zanimljivo, ali plaća stanarinu.” Nasmijala se. “I račune za cipele.”
Lorna je kimnula. Činilo se da su sve tri u istom brodu, praktički. “A što je s tobom?” upitala je Helene.
I dalje je oklijevala. “Nekad sam radila kao prodavačica u Garfinkelsu. Prije nego što su propali.”
“Stvarno? Garfinkels?” Lorna je to uvijek smatrala mjestom za starije ljude, prijatelje svojih roditelja i slično. A to je bilo još i prije nego što su zatvorili, od čega ima već nekih deset godina?
Helene je kimnula. “Radila sam na odjelu muške odjeće. Konkretnije, na odijelima.” Nasmijala se, pa slegnula ramenima. “Ondje sam upoznala svog supruga, pa pretpostavljam da je sve ispalo kako je trebalo.”
“Tvoj suprug je Demetrius Zaharis, zar ne?” Sandra je upitala.
Helene je izgledala iznenađeno. “Da. Kako si znala?”
Sandra je slegnula ramenima. “Čitam puno. Stvarno puno.”
“I činila si mi se poznatom”, Lorna će. “Tvoja fotografija se ponekad pojavljuje u rubrici mode.” Vjerojatno se nađe i u drugim rubrikama, ali Lorna čita samo tu rubriku.
Helene je spustila pogled na trenutak, a zatim rekla, mnogo ležernijim glasom nego što joj je bio izraz lica: “Te fotografije su tako grozne da se uvijek nadam kako me nitko neće prepoznati.” Nasmijala se blago, premda je u tome bilo nečeg hladnog.
Lorna je sumnjala u to da je moguće snimiti lošu fotografiju Helene, ali je shvatila da joj nije ugodno razgovarati o tome, pa je u potpunosti promijenila temu. “Idem samo po one Angiolini cipele. I ogledalo. Pa neka razmjena počne!”
Razmjena cipela potrajala je svega nekoliko minuta, ali se razgovor nastavio još nekih sat vremena, a sve tri žene su se počele osjećati ugodnije u društvu jedna druge, dok je vrijeme — a i vino — nastavilo teći.
Kad se raspoloženje počelo stišavati, Lorna je upitala: “Recite mi, imate li kod kuće još cipela koje biste željele zamijeniti? Hoću reći, želite li da ovo ponovimo? Nisam baš sigurna da li da nastavimo.”
“Ja imam milijun pari”, javi se Helene. “I, da budem iskrena, lijepo je imati priliku za druženje koja ne uključuje napuhane političke humanitarne akcije i publicitet.”
“Sjajno.” Lorna je bila ushićena. Budući da se kod organiziranja zabava uvijek bojala da nitko neće doći na njih, formiranje ove grupe bio joj je pravi skok vjere za koji je ispalo da se isplatio. Okrenula se Sandri. “A ti?”
Sandri su se obrazi lagano zarumenjeli. “Ne izlazim baš puno”, rekla je, a zatim slegnula ramenima. “Ali isto imam mnogo cipela.” Brzo je udahnula pa kimnula. “Tako da... može. Ja za.”
“Fantastično. Još uvijek mi oglas stoji na Greglistu pa ću ga ostaviti tamo još neko vrijeme, da vidimo ima li nas još.”
Helene se nasmiješila. “Oh, ima nas još puno. Pitanje je koliko Ih je spremno izaći iz svojih prenatrpanih ormara.”
Odatle je razgovor postao još lakši, a žene su se na kraju večeri dogovorile da će se ponovno naći sljedeći tjedan te donijeti više cipela nego ovaj put.
Kad su Sandra i Helene napokon otišle, Lorna je bila vrlo optimistična u pogledu kluba anonimnih ovisnica o cipelama. Sve je išlo tako dobro. Odnijela je čaše vina u kuhinju s novom lakoćom u koraku — vjerojatno zahvaljujući svojim novim brokatnim Puccijevim cipelama — pa se zaustavila da bi pogledala kroz prozor dok su se Sandra i Helene rastajale kod ulične svjetiljke na parkiralištu.
Lorna se baš namjeravala okrenuti kad je primijetila da su se upalila stražnja svjetla automobila na koji je onaj muškarac ranije bio naslonjen.
Zanimljiva podudarnost.
Crni BMW se izvezao glatko s parkirališnog mjesta. Helenin, pretpostavljala je. Ali nakon toga, automobil koji je promatrala također je napustio parkiralište.
Lorna je cijeli prizor neko vrijeme promatrala, očekujući da će vidjeti Sandrin auto, ali nije. Baš se počela pitati je li onaj čovjek doveo Sandru pa je čekao cijelo vrijeme u autu, kad joj je netko pokucao na vrata.
Lorna je požurila prema vratima, stavila lanac, pa ih otvorila dovoljno kako bi vidjela da pred njima stoji Sandra.
“Ostavila sam torbicu”, rekla je.
“Oh, Pričekaj.” Lorna je zatvorila vrata, skinula lanac, pa ih ponovno otvorila. “Nisam ni primijetila. Uđi.”
Tako je i učinila. “Stvarno mi je žao što se vraćam ovako kasno.”
“Ma ne brini. Zapravo, da te pitam nešto. Jesi li primijetila muškarca u malom plavom autu dok si bila dolje na parkiralištu?”
Sandra je na trenutak razmislila o tome. “Mislim da nisam. Zašto?”
“Pa, nije ništa, zapravo.” Lorna je oklijevala. Sve što kaže zvučalo bi u najboljem slučaju paranoično, a u najgorem bi Sandru učinila ponovno nervoznom, a kakve je koristi imala od toga? Muškarac je otišao. Vidjela ga je kako se odvozi. “Učinilo mi se da sam vidjela svog bivšeg dečka dolje, ali vjerojatno sam to samo umislila.” Nasmijala se. “Nije baš da me uhodi.”
Sandra ju je sumnjičavo odmjerila. “Jesi sigurna?”
“O, ma da. Nije to ništa.”
“S uhođenjem se ne treba igrati”, Sandra je nastavila vrlo ozbiljno. “Ako imalo sumnjaš u opasnost tog tipa, najbolje je da nazovemo policiju.”
Lornu je to dirnulo. Nije imala bliskih prijateljica još od srednje škole i, iako se ovo baš i ne bi moglo nazvati “bliskim” niti čak pravim “prijateljstvom”, sviđale su joj se Sandra i Helene, i stvarno joj je bilo drago što će ih ponovno vidjeti sljedeći tjedan.
“Iskreno, nije ništa.” Lorna ju je uvjeravala. Zatim je, da bi stvari prikazala još bezazlenijima, dodala: “Samo puste želje, pretpostavljam.”
“Oh.” Sandra je kimnula, s razumijevanjem u očima. “Pa... žao mi je. Ali ako ste prekinuli, možda bolje da to i nije on.”
“Vjerojatno si u pravu.” Lorna se žalosno nasmiješila.
Sandra je uzela svoju torbicu pa rekla: “Onda, vidimo se drugi tjedan.”
“Jedva čekam.”
Sandra je oklijevala na vratima, a zatim se okrenula. “Želim ti zahvaliti na ovome.” Nasmiješila se. “Nisam bila sigurna da ću se htjeti vratiti. Kao što sam već rekla, ne izlazim baš puno. Ali ovo... pa, bilo mi je jako lijepo.”
Lorni je bilo toplo oko srca. “Stvarno mi je drago.”
Sandra je otišla, a Lorna se vratila natrag na kauč, razmišljajući o onome što je Sandra rekla. Više od svega, razmišljala je o tome kako je Sandra izgledala. Kao da je stvarno mislila ono što je rekla.
Lorna je ušla u ovo kako bi riješila vlastite probleme i kako bi se sama osjećala bolje. Nikada nije ni pomislila da bi njezina blesava ideja mijenjanja cipela mogla toliko značiti nekome.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:08 am



9.


Poglavlje



“Bart — Bart! Ne liži to!” Jocelyn Bowen jednom je rukom uhvatila dvanaestogodišnjeg Colina Olivera, dok je drugom posezala za desetogodišnjim Bartom Oliverom. Njihova majka priredila je koktel zabavu pa je prirodno da su se Colin i Bart odlučili iskrasti iz kreveta i spustiti dolje kako bi obilježili svoju prisutnost.
Colin je to pokušao učiniti pljuvanjem kroz srebrnu slamku u smjeru gostiju, a Bart lizanjem lisnatog sa sirom, vraćajući ga natrag na pladanj.
“Ispričajte me na trenutak”, njihova majka Deena Oliver, doajenka novih i drukčijih neotradicionalnih kućanica, požurila je prema svojoj djeci i Joss s mučnim izrazom koji se pokušavao probiti kroz lice tretirano botoxom. “Što radite ovdje dolje?” upitala je Joss kroz stisnute zube.
“Stavila sam ih na spavanje, ali su bili odlučni u namjeri da se spuste i vide tko je došao.”
“Pa si ih jednostavno pustila?”
Joss je htjela istaknuti kako im je ona samo dadilja, koja, tehnički gledajući, nije više na dužnosti jer je osam i trideset navečer, ali nije bila tip osobe koja se voli prepirati. “Pokušala sam ih zaustaviti, ali čim sam otišla u svoju sobu, sjurili su se dolje poput metaka.” Olabavila je stisak kojim je držala Colina, čije je vrpoljenje postalo još veće. “Zašto ne objasnite mami zašto ste došli dolje?”
“Htio sam ti poželjeti laku noć.”
“Već smo si to poželjeli, Coline”, Deena će, smrznutog izraza lica, ali s jasno vidljivom izritiranošću u očima. “Poslije večere. Rekla sam vam da mi dolaze gosti i da imam posla.”
U tom trenutku je prolazila jedna od poslužiteljica, zaustavivši se kako bi ponudila Deeni čašu vina. Uzela je jednu, nakon čega je konobarica svratila pogled na Joss.
Prije nego što je Joss stigla odbiti, Deena je uletjela: “Ona radi, nije gošća.”
Konobarica je, zacrvenjevši se, brzo nestala.
“Molim te, makni djecu odavde.” Deena je siktala na Joss. “A onda se vrati natrag. Trebam te da odeš do Talbota i doneseš još vina. Polako nam ga ponestaje.”
“Želimo reći laku noć”, Bart je cvilio.
Deena se na vrijeme zaustavila da ne zakoluta očima pa oprezno pogladi Colina, zatim Barta, po glavi i reče: “Laku noć dečki. Ne zaboravite da sutra idete u knjižnicu s Jocelyn.”
Bila je to novost za Joss, baš kao i nabavka vina. “Oprostite gospođo Oliver, ali sutra imam slobodan dan.”
“Oh, stvarno?” Deena je djelovala iznenađeno, kao da joj je bilo čudno to što Joss uopće ima pravo na slobodne dane. A s obzirom na način na koji se odnosila prema njoj, činilo se da toga nije ni svjesna, jer je konstantno tražila od Joss da čini razne druge stvari koje ne spadaju u okvir njezinih dužnosti kao dadilje, bez obzira na vrijeme i dan.
“Da, tako je”, rekla je Joss, ugrizavši se za jezik kako ne bi otišla predaleko, pa se još počela i ispričavati za to što ima slobodan dan.
Deena ju je skeptično promatrala. “Imaš li kakvih planova?”
Ah. Joss je već prije znala upasti u ovakvu zamku. Kad bi ostala u svojoj sobi na slobodan dan ili otkrila da nema nikakvih određenih planova, često bi završila zarobljena u dodatni rad (ali bez dodatne plaće). Bilo joj je teško, ali nastojala je ne upadati u istu zamku, pa makar to značilo da će provesti dan čitajući u knjižnici ili besciljno lutajući trgovačkim centrom.
Nije da se nije voljela brinuti za djecu. Bog zna da i nisu baš neki anđeli, ali opet, lakše je brinuti se o njima nego provesti osam sati u trgovačkom centru.
Tek je nedavno počela tražiti grupe koje se sastaju u vrijeme kad je slobodna. Felling, mali gradić u Južnoj Virginiji, odakle je inače dolazila, imao je Kiwanis klub, ali to je uglavnom bilo sve. Ovdje u D.C.-ju bilo je svih mogućih grupa — za obožavatelje odbojke, softbola, bicikliste, pisce, lutkare, što god vam padne na pamet. Nažalost, Joss nije bila neka sportašica, a grupe koje su tugovale zbog nečega deprimirale su je. Ipak, morala je pronaći neki način izlaska iz kuće jer će u suprotnom cijeli život provesti u ispunjavanju Deeninih mušica.
Bila je to stvar principa. Joss nije imala plaćeni prekovremeni rad pa će kuhanje i pranje boca ipak morati ostaviti nekome drugom.
Također ne bi trebala prati rublje, ribati podove, odlaziti po odjeću u kemijsku čistionicu, kupovati namirnice, ličiti kuhinjske zidove ili čupati korov u vrtu, ali uvijek je nekako, unatoč svim razlozima koje je imala da kaže ne, iz straha završila u tim poslovima.
“Imam planove”, Joss se natjerala da kaže. Ali definitivno će smisliti nešto što bi mogla raditi u slobodne dane, samo kako bi imala negdje otići. Možda u karaoke klub, premda, kad je zadnji put bila ondje, provela je cijelu noć slušajući nekog ljigavca kako joj pjeva stare hitove benda Air Supply. “Imam neki... sastanak Žao mi je.”
Prije nego što je Deena uopće stigla prigovoriti ili upitati za detalje, Joss se okrenula djeci. “Idemo gore dečki. Vrijeme je za spavanje!” Znala je da su te riječi kao najljepša melodija za njezine uši, što se pokazalo točnim, jer se Deena okrenula i vratila natrag na svoju zabavu.
Čim su djeca nestala s vidika, Joss se napokon malo opustila. “Niste trebali ići dolje”, rekla je dvojici crvenokosih, u pidžame odjevenih dječaka koji su se uspinjali pred njom stepenicama. Rekla vam je da je priredila zabavu i da ne želi da je prekidate.”
“Pa što onda? Uvijek radi nešto.” Rekao je Colin, stariji dječak, koji je već počeo shvaćati kakva im je majka.
“Netko je u kuhinji pušio travu”, Bart će pred njim, prekriživši ruke.
Joss je zastala u pola koraka. “Molim?”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:08 am





Bart je potvrdno kimnuo, namrgođenog lica s izrazom neodobravanja. “Gospođa Pryor je pušila travu. Ona uvijek puši travu. Tako je glupa.”
Joss razmisli na trenutak da bi se sjetila tko je gđa Pryor. Jedna od starijih, bogatijih susjeda. Žena plave kose i strašno tanke kože lica. “Ma ne, Bart, dušo, ona je pušila cigaretu.”
“Koja je razlika?”
“Pa razlika je u tome...” Kako je k vrapcu znao sve o pušenju marihuane, a ništa o cigaretama? Očito su mu se pomiješale neke činjenice. Joss mu mora sa što je moguće manje informacija objasniti razliku a da mu ne otkrije previše. “To je duhan. Ljudi ga puše i nije ilegalan kao marihuana.”
Što znači ilegalno?”
“To znači—” Joss je krenula objasniti.
“Znači da će te policija zbog toga strpati u zatvor, budalo”, Colin će, savršeno gestikulirajući u maminu stilu, ako ne već riječima, onda sigurno majčinim nestrpljenjem.
“Ako je nešto ilegalno,” rekla je, prostrijelivši Colina pogledom kojim mu je naredila da se utiša, prije nego što je opet pogledala u Barta, “to znači da je protuzakonito. I da, ljudi koji čine stvari koje su protivne zakonu, odlaze u zatvor.”
“Je li ilegalno ubiti nekoga?”
“Da. Itekako.”
“A što je s krađom?”
“Da, krađa je isto ilegalna.”
“A zato je onda moj ujak Billy u zatvoru.”
“Začepi, blesane”, Colin se ubacio. “Nije zato.”
“Hm. Čuo sam mamu kad je rekla tati da je krao koku.” Bart je složio grimasu. “Zašto bi itko krao kokoši?”
Oh, to je bila sitnica za koju obitelj Oliver sigurno ne bi željela da drugi doznaju. “Idemo u krevet, dečki.” Joss je rekla prije nego što su uspjeli ponoviti nešto od ovoga, što bi prouzrokovalo značajne neugode Deeni i Kurtu. Oboje su se ponosili svojim položajem u društvu D.C.-ja — položajem koji je bio osiguran Kurtovim cvjetajućim poslom uvoza njemačkih automobila — a Joss je strahovala od pomisli što bi sve mogli učiniti da ušutkaju djecu kad bi ih čuli da govore o zatvorskoj kazni ujaka Billyja.
Joss je otpratila dječake u njihove sobe i rekla im da ne mogu više igrati kompjutorske igrice, a zatim ih nadgledala dok su se umivali i prali zube, pa im ponovno rekla da ne smiju igrali igrice, stavila ih na spavanje, ušuškala ih, a zatim stala pred njihova vrata i pomolila se da ovaj put ostanu u krevetu kako bi se i sama mogla malo odmoriti večeras.
Znala je da mora biti odlučna u pogledu svog radnog vremena Nije bilo važno, ili barem nije trebalo biti, to što živi u kući skupa s njima; trebala je imati slobodnu svaku večer od osam sati, a utorkom i nedjeljom cijeli dan i noć, ali ako bi se tad slučajno našla u kući, morala je neizbježno biti Deeni na usluzi.
Joss je desetak minuta sjedila ispred sobe dječaka, promatrajući otkucavanje zidnog sata i curenje njezina navodno slobodnog vremena. Kad se napokon uvjerila da će dječaci ostati u krevetu, otišla je u svoju majušnu sobu pa uzela gradske novine kako bi pročitala kako drugi dvadeset-i-neštogodišnjaci provode svoje živote.
Mogla se sa sigurnošću okladiti da većina njih ne provodi dane glumeći zatvorenike u kućama i stanovima u četvrti Chevy Chase.
Oko deset i trideset počelo joj je kruliti u želucu pa je shvatila da nije ništa pojela još od ručka, otkako je s dječacima jela sendvič s namazom od kikirikija i marmeladom. U prizemlju je zabava još uvijek bila u punom jeku pa je pomislila da bi se mogla ušuljati u kuhinju sa stražnje strane i prigristi nekoliko kanapea a da je Deena ne opazi i ne zatraži — recimo — da pokosi travu ili nešto.
“Koja kuja”, jedna od poslužiteljica, brineta srednjih godina koja se doimala kao da se nagledala svega i svačega, govorila je drugoj kad je Joss ušla u kuhinju. “Ona je jedna od onih luđakinja koje vole vikati na poslugu pred gostima kako bi ispale cool.”
“Trebale smo pripremiti lisnato sa špinatom, pa da joj ostane za zubima”, složila se druga žena, mlađa plavuša, ali s približno jednakim izgledom. “I što joj je s čelom? Jesi primijetila? Ima toliko kolagena u njemu da joj strši kao u kakvog neandertalca!”
Djevojke su se nasmijale. “Dakle, umjesto da izgleda deset godina mlađe, onda izgleda dva milijuna godina mlađe!”
Opet su se nasmijale.
“Stvar je u tome”, mlađa od njih dvije reče, “da se činila tako ljubaznom preko telefona, kad nas je unajmila.”
“Nije li uvijek tako?”
“Pa da, pretpostavljam. Moramo nekako steći ugled. Čak i ako to neki put znači trpjeti ovakva sranja.”
Brineta je gurnula plavušu i rekla joj da se stiša nakon što je ugledala Joss na vratima.
“Oprostite što vas prekidam”, Joss će. “Nadala sam se da ću moći nešto prigristi.”
“O, naravno, srce.” Brineta je otišla do pećnice i počela trpati na pladanj različite vrste kanapea, slatkih malih nabujaka i umaka. “Primijetila sam ranije da nisi ništa jela dok si bila dolje s djecom.”
Joss se nasmiješila. “Ako nije u pitanju maslac od kikirikija, pizza ili špagete, nemam baš priliku jesti.”
“Kraljica kuće te prilično upregnula, ha?” upita plavuša.
“Carrie!” vikne brineta, zaprepaštena otvorenošću kolegice. “Oprosti zbog toga — Carrie ponekad priča” — prostrijeli Carrie upozoravajućim pogledom — “bez razmišljanja. Usput, ja sam Stella.”
“O, dakle ti si vlasnica tvrtke”, Joss će, sjetivši se mini kombija s natpisom Povremeno vaši i potpisom STELLA ENGLISH, te brojem telefona ispod.
“Obje smo”, Carrie će, nježno pogledavajući Stellu. “To je neka vrsta obiteljskog posla.”
Nisu izgledale kao obitelj, ali Joss nije postavljala pitanja. Hrana je bila ukusna, a to je sve što joj je trenutačno bilo važno. Isprobala je sireve koje nikad nije ni vidjela, tanko narezano meso koje je imalo okus na slaninu, lisnato tijesto koje je izgledalo slatko, ali je bilo začinjeno. Dok je živjela u Fellingu, nikad nije imala prigodu isprobavati ovakvu hranu. Ako crtež nekog jela nije bio izložen na zidu restorana, Joss to onda sigurno nije probala.
Širom se otvore vrata onoga što je Deena nazivala velikom sobom pa u kuhinju stupi jedna od njezinih gošći, malena žena sjajne tamne kose i čvrste figure, odjevena u usku zelenu haljinu.
“Zdravo, dame”, razvukla je riječi oštrim južnjačkim naglaskom, na trenutak dulje pogledavajući Joss od druge dvije djevojke. “Napravile ste sjajan posao, stvarno sjajan posao po pitanju hrane. Fenomenodivno. Obožavam ove male pite od sira, kako ih zovete?”
“Quiche Lorraine?” Stella je sugerirala.
“A to je to? To sam probala samo u velikim komadima. Ali bili su fenomenodivni, stvarno.” Pogledala je ponovno u Joss, zadržavajući pogled. “A ti si bila isto odlična.”
Joss je bilo neugodno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:09 am



“Mislim s dječacima”, žena je nastavila. “Taj Bart stvarno zna biti naporan, znam to dobro. Ide u razred s mojom Katie i, dragi Bože, gospođica Hudson ga ponekad mora isključiti s nastave čitavo jutro.”
Joss uopće nije sumnjala u to. Bart je bio na putu da postane pravi nestaško. Joss ga je ponekad uspjela dovesti pod kontrolu, ali Deena bi neizbježno poništila sav njezin trud ignoriranjem svih njegovih nestašluka u njezinoj blizini. Kad bi ga Joss u takvim slučajevima pokušala disciplinirati, Deena bi odmah prigovorila. Više je voljela prešutjeti nego iskaliti bijes, i to pod svaku cijenu.
“Kako sam samo nepristojna?” žena nastavi. “Ja sam Lois Bradley.” Joss je čula Kurta Olivera dok je pričao o bazenu Portera Bradleyja i otvorenoj terasi pa je Joss pretpostavila da mu je Lois supruga. “Joss Bowen”, odvratila je. “Drago mi je.” Lois je stavila ruku na donji dio Jossinih leđa i odvela je podalje od Carrie i Stelle, u mračniji ugao kuhinje.
“Mogu li nešto učiniti za vas?” Joss je upitala s nelagodom. Nije imala pojma što Lois Bradley namjerava, ali ljudi u Fellingu nisu dirali ljude koje nisu poznavali.
Na sjeveru je sve skroz drukčije.
“Zapravo, možeš”, Lois će prigušenim glasom. “I mislim da postoji nešto što bih i ja mogla učiniti za tebe.”
Joss je nagonski pogledala naokolo u potrazi za izlazom, ili možda hitnom intervencijom Carrie i Stelle. Ali Carrie i Stella su se motale oko posuđa, ne pridajući pozornost Joss i Lois.
“Ne razumijem”, Joss odvrati, gledajući u Lois koja joj je prišla zabrinjavajuće blizu.
“Dođeš li raditi za mene, dat ću ti dvadeset posto povišice”, Lois je šapnula, pogledavajući oko sebe, baš kao i Joss maloprije. “I jamčim ti da je moja Katie neopisivo lakša od Barta i Colina Olivera.” Gotovo je ispljunula imena dječaka.
Joss se povukla. “Ajme, gospođo Bradley, stvarno mi laskate, ali sa svime čime se trenutačno bavim ovdje, jednostavno nemani mjesta gdje bih mogla ugurati drugi posao.”
“Ne bi više radila ovdje.”
Riječi su zvučale kao pjev anđela.
“—radila bi samo za nas. Imala bi slobodna dva dana u tjednu po vlastitom izboru, iako bi mi bilo draže da odabereš vikende—”
Slobodni vikendi! Joss bi možda čak mogla voditi i društveni život!
“—plus, naravno, imala bi vlastiti auto, i vlastitu garsonijeru u kući—”
Garsonijera!
“—koja ima vlastiti ulaz i kupaonicu.” Prestala je govoriti i s iščekivanjem pogledala u Joss. Nastupila je tišina kao u trenucima između uzvikivanja Jedan! i Sretna Nova godina!
“Hvala vam puno na ponudi, gospođo Bradley.” Ovo je bolno.
“Ali ne mogu napustiti Oliverove. Ugovor mi traje još godinu dana, a to je sve do idućeg lipnja.”
Lois ju je pogledala kao da je upravo izjavila da više voli vjevericu negoli filet mignon. “Želiš reći da ti se više sviđa radit i ovdje?”
O Bože, ne, Joss je htjela reći, ali znala je da ne smije biti tako iskrena kad su u pitanju njezini poslodavci. “Pa, pod ugovorom sam”, Joss će izbjegavajući odgovor. “Vezana sam sve do lipnja.”
“I ne postoji način na koji bih te mogla nagovoriti da odeš ranije?”
“Žao mi je, ne mogu.” I opet, po tko zna koji put, Joss bi dala sve da nije potpisala taj ugovor, ali bio je temeljit i uključivao klauzulu o radu za konkurenciju, što je značilo da ne može raditi ni za koga u okrugu od osamdeset kilometara, u sljedećih godinu dana.
Na izrazu Loisina lica vidjela se mješavina razočaranja i iritacije, ali i malen odsjaj divljenja u njezinim očima. “Šteta što te se nisam prva dočepala”, rekla je, pomalo zamišljeno. “Molim to, barem razmisli o svemu, može?”
Joss je sva ta čežnja koju je Lois gajila prema njoj bila strana. Čak je ni Joey McAllister nije gledao s tolikom željom, a s njim je izlazila čak dvije godine. Nije ni čula za pojam plava jaja, niti naučila išta o zdravstvenim posljedicama istoga sve dok je Joey nije preklinjao da se poseksaju na stražnjem sjedištu njegova automobila Chevy Impala iz ‘85., a čak ni tad je nije promatrao s tolikom napetošću.
To je jednostavno tako tužno.
“Stvarno mi je žao, gospođo Bradley.”
Lois Bradley je posegnula za malenom torbicom koju je objesila preko ramena i pružila Joss svoju posjetnicu. “Tu imaš moj broj telefona i e-mail adresu”, reče. “Ako se predomisliš, ili ako čak budeš samo htjela razgovarati o mogućnostima, molim to javi mi se. Bit ću vrlo diskretna.”
“Stvarno mislim da ne bih trebala—” Joss joj pokuša vratiti posjetnicu, ali se Lois nije dala.
“Šššš. Zadrži je. Za svaki slučaj.”
Umjesto da se svađa, Joss je odlučila kako je najbolje ipak zadržati posjetnicu koje će se poslije riješiti kako ne bi nikoga osramotila. “Cijenim vaš interes, gospođo Bradley”, reče, zvučeći kao operaterka koja pokušava prodati pretplatu na neki časopis ili nešto slično. “Hvala vam.”
Lois je otišla, krišom kako je i ušla, gestikulirajući dok je išla prema Joss da stavi posjetnicu u džep.
Nakon što je otišla, Joss je još neko vrijeme zurila u vrata, prilikom čega joj je prišla Carrie. “Zar te pokušala od-dadiljati?”
Joss se okrene. “Što?”
“Ta žena. Htjela te je ukrasti da dođeš raditi za nju, zar ne?”
“Kako si znala?”
“O, srce”, Stella će, prilazeći im s tri čaše šampanjca u rukama. “Viđamo to stalno. Na ovakvim zabavicama gdje se okupljaju bogataši sklopi se više poslova nego što možeš zamisliti.”
“I što si joj odgovorila?” Carrie je upitala.
“Rekla sam joj da imam sklopljen ugovor s Oliverovima.” Joss je uzdahnula uzimajući čašu koju joj je Stella ponudila. Nikada nije probala šampanjac, iako je uvijek željela. “Užasno je to, jer se čini baš ljubaznom.”
“Sve se one čine ljubaznima dok te ne dobiju”, Carrie će, a Stella kimne potvrđujući. “Sve se to promijeni jednom kada te se dočepaju. Dadilje su uvijek ljepše s druge strane ograde.”
U daljini, ali dovoljno glasno kao da je u susjednoj prostoriji, Joss je začula krik smijeha.
Colin!
Znala je — jednostavno je znala — da je Deena čula to isto te da je već na putu prema gore da ukori Joss zbog toga što je dopustila dječacima da budu tako glasni.
“Moram ići”, Joss će, odlažući čašu na stol, netaknutu. Nema sad vremena žaliti za propuštenim alkoholnim prilikama. “Hvala vam, dame, bile ste stvarno ljubazne.”
“Sretno, srce.” Stella je viknula dok je Joss trčala van iz prostorije.
“Što vas dvojica radite?” Joss je zahtijevala objašnjenje nakon što je pronašla dječake pred računalom u svojoj sobi.
Dva lišca, osvijetljena blagim zelenkastobijelim sjajem kompjutorskog ekrana okrenula su se, iznenađena.
“Ništa”, Colin je ratoborno odvratio.
“Aha, ništa”, Bart je nadodao, ne pomogavši bratu ni trunčicu.
“Dobro, dečki, pomaknite se.” Joss nije ni pričekala da joj odgovore, nego se ugurala između njih pred monitor prije nego što su stigli izaći s koje god stranice na koju su odlutali.
“Što je pobogu Greglist?” upitala je, više sebe nego dječake, jer joj oni očigledno nisu imali namjeru dati ispravan odgovor.
“Ja sam samo, hm, gledao korištene motokrosere koji su na prodaju”, Colin je prštao. “Moja mama misli da si glupa, znaš.”
“Ti isto, vjerojatno”, Joss je odgovorila, bolje pogledavajući popis na kompjutorskom ekranu. “Osim ako korišteni motokroser koji si htio nije plavooka plavuša—” pogledala je izbliza “—koja obožava promatrati zvijezde.”
Colin ju je pogledao vilice obješene do poda. “Ha?”
Svrnula je pogled na Barta. “Jesi li ti otpisao tom kroseru ili Colin”, pročitala je: Sviđaju mi se tvoje sise. Nađemo se kod Babes u petak u sedam’?” Pogledala je opet u Colina. “To zvuči kao vrlo zanimljiv motokroser.”
“Nemoj reći našoj mami”, Bart je ispalio impulzivno. Uvijek je prvi pucao u ovakvim situacijama.
Colin je zabljesnuo brata pogledom koji mu je naređivao da umukne, a zatim opet pogledao u Joss. “Da, zbilja bi se naljutila na nas kad bi saznala da si nas pustila za svoje računalo, zato joj bolje nemoj reći.”
“Znate vi itekako dobro da vas ja nisam pustila za to računalo”, Joss reče. “Trebali ste biti u krevetu. I, ako se ne varam, vaša je mama upravo na putu gore da provjeri zašto ste maloprije bili tako glasni.” Zastala je kako bi poslušala ono za što se iskreno nadala da su koraci na stubama, iako nije čula ništa. Ipak je rekla: “Mislim da je sad čujem.”
Colin je izgledao kao da je vidio duha. “Idem ja odavde!” Ostavio je brata za sobom i otperjao natrag u svoju sobu.
Bart je ostao na mjestu, i dalje sleđen od straha. “Nećeš joj reći, zar ne?”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:09 am





Joss se već bila malo opustila. Jadni Bart bio je veća žrtva ponašanja svog brata nego ikoga drugog. Bart bi uvijek bio uhvaćen u pokušaju bijega.
“Ovaj put neću”, Joss će, nešto nježnije. “Ali sad moraš u krevet.”
“Hoćeš li mi čitati?” Refleksno je pogledao u vrata nadajući se da mu brat nije ondje kako bi ga prekoravao i podsmjehivao mu se zbog ovakve molbe.
“Naravno.” Joss se nasmiješila. Ovoj djeci tako mnogo treba — kad bi im ona uspjela dati samo malo od toga, vrijedilo hi pokušaja. Prilično je sigurna da je za Colina već kasno, još otkako je pronašla crnu zmiju privezanu za okvir kreveta kuhinjskim koncem, ali se nadala da Bart još ima šanse.
“Hajdemo.”
Odvela ga je u sobu gdje je s police izabrao jednu slikovnicu pod imenom A Day with Wilbur Robinson. Bila je to dječja knjiga, vjerojatno previše dječja za njegov uzrast, ali Joss je procijenila da ne treba zanemariti značenje njegova odabira.
Stoga je čitala.
Bart je zaspao prije nego što je stigla do kraja s drugim čitanjem pa mu je Joss povukla plahtu preko ramena, onako kako je volio, i spremila knjigu prije nego što je ugasila svjetla i otišla iz sobe s pravim osjećajem slobode prvi put toga dana.
Vratila se u svoju sobu za računalo i provjerila poštu. Imala je jednu poruku od mame u kojoj joj govori o tatinu novom projektu: Mustangu iz 1965. koji je odlučio popraviti kako bi se mogli provesti preko cijele države.
Tu je bila i poruka od Robbieja Blaira, dečka s kojim je izlazila od četvrtog srednje. Prekinula je s njim prošlog Božića, ali on se i dalje želio pomiriti s njom. Pročitala je njegovu poruku s kombinacijom strepnje i melankolije.

joss, tvoja mi je mama rekla da se ne zabavljaš baš nešto tamo dolje i žao mi je što to čujem možda bi trebala doći prije kući. brat i ja započinjemo vlastitu vodovodnu tvrtku tako da ću moći uzdržavati ženu ha ha. ozbiljno vrati se mala znaš da te još uvijek volim, robbie
Joss je uzdahnula. Robbie je bio drag dečko, pa je svaki njezin nadvladavajući osjećaj užasa pri samoj pomisli na ideju vraćanja u Felling i preuzimanja uloge Robbiejeve supruge koji je imala bio zaista zločest. Ali Robbie nije htio ništa više osim biti vodoinstalater u Fellingu, imati slatku ženicu i dvoje djece i gledati TV s bocom piva u ruci svaku večer i cijeli dan tijekom vikenda. Nije u tome bilo ničega lošeg, ali to nije bilo ono što je Joss htjela.
Ono što je Joss željela bilo je proputovati svijet, vidjeti stvari koje je imala prigodu vidjeti samo u starim školskim knjigama dok je živjela u Fellingu. Željela je voditi vlastiti posao i donijeti neke promjene u svijetu koji je namjeravala istražiti.
U njezinoj glavi, biti Robbiejeva supruga značilo je gotovo isto što i umrijeti, pa joj se želudac grčio već od samog prijedloga. Zatvorila je e-mail i gotovo isključila računalo kad je primijetila da je prozorčić s adresom Greglista na kojoj su se dječaci zabavljali još uvijek otvoren. Čini se da su to virtualno klasificirane web-stranice prepune trenutnih događanja u gradu.
Ovo bi možda čak moglo i dobro ispasti.
Otišla je na tražilicu i utipkala “Grupe za potporu koje se nalaze nedjeljom” pa dobila neiscrpan popis.
Ovo je sjajno!
Ali nakon što je nasumično pregledala popis, uvidjela je da su većina njih religijske skupine ili grupe kojekakvih ovisnika. Joss nije bila religiozna, niti je bila ovisnica — kvragu, nije čak uspjela ni otpiti gutljaj šampanjca večeras! — i bila je više nego sigurna da bi pridruživanje bilo kojoj od ovih grupa ispalo katastrofalno.
Kako god, bio je tu i jedan klub skijaša koji su se sastajali u okrugu Dupont u 3 poslijepodne svake nedjelje. Premda se čini da članovi neće tako skoro otići na skijanje. Na kraju krajeva, još uvijek je ljeto i vruće je kao u paklu.
Kliknula je na link i unijela svoju e-mail adresu kako hi dobila više informacija.
Zatim je isto pokušala s utorkom. Pojavio se uobičajeni izbor sportskih grupa — odbojka, badminton, softbol te kuglanje. Našla se i jedna skupina tugovatelja u episkopalnoj crkvi tu u blizini, ali Joss je takvo što već pokušala, što je ispalo daleko depresivnije od bavljenja mušicama Deene Oliver.
Tako je nastavila klikati sve dok nije naišla na najčudniju grupu, s najzanimljivijim nazivom dosad.
Anonimne ovisnice o cipelama
Sa zanimanjem je čitala oglas. Mogao bi biti problem što nosi broj 37, ali ideja da se radi o skupini žena koje samo sjede zajedno i razglabaju o nečemu što nije nimalo deprimirajuće, više je nego sjajna.
Stoga se Joss odlučila uvjeriti da veličina obuće neće biti problem. Po cijelom je gradu bilo retro dućana u kojima je mogla pronaći odgovarajuću veličinu cipela za malo novca. Sve što je trebala učiniti bilo je pripremiti se na malo surfanja internetom i hodanja gradom.
Na sreću, jedno i drugo je zahtijevalo odsutnost iz kuće Oliverovih, što je samo po sebi bilo više nego savršeno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:09 am





10.


Poglavlje



Gospođice Rafferty, ovdje Holden Bennington iz Montgomery Federal Savings&Loana. Opet. Postoji nešto važno o čemu bismo trebali razgovarati što prije, stoga vas molim da me nazovete na 202-555-2056, čim stignete. Cijenio bih to zaista.”
“Sumnjam”, Lorna je odvratila telefonskoj sekretarici prije nego što je pritisnula gumb BRIŠI. Holden Bennington ju je uvijek zvao kad joj je saldo bio nizak jer se bojao da ima čekove ili račune koji će potom biti odbijeni. Međutim, iako se činilo vrlo ljubaznim od strane bankovnog pomoćnika upravitelja da uzme vremena kako bi joj pomogao, Lorna je bila uvjerena da on samo nastoji upecati povišicu, time što je uzeo pod okrilje curu s velikim dugom.
Srela ga je nekoliko puta u banci, a on bi je svaki put zaskočio kao lopov. Vjerojatno je bio u kasnim dvadesetima, ali je imao u sebi dašak ozbiljnosti koji ga je činio starijim. Premda mu je lice bilo donekle lijepo, a i činilo se da je skladno građen, unatoč tim finim odijelima, ali na kraju, tko bi to mogao znati?
Lorna ga je lako mogla zamisliti za četrdeset godina; i dalje izgleda i zvuči gotovo jednako, te maše prstom u smjeru svakog klijenta koji se usudio zagrepsti u svoj bankovni račun dublje nego što je trebao.
Kao da je to njih stajalo više od novčića svaki put kad bi nekome bio odbijen ček.
Telefon je zazvonio.
Lorna, koja je uvijek bila slaba na javljanje, podignula je slušalicu i trenutačno zažalila.
“Gospođice Rafferty, baš mi je drago što sam vas uhvatio.”
Bio je to, naravno, Holden Bennington iz tvrtke Montgomery Federal Savings&Loan.
Uhvatio, doista. “Oprostite?” Lorna je upitala, i dalje nesigurna bi li trebala igrati na kartu krivog broja ili glumiti prijateljicu koja se javila umjesto nje, dok je ona negdje vani — ili će progutati metak i prihvatiti poziv.
“Ovdje Holden Bennington iz Montgomery Federal Savings&Loana u Bethesdi.”
U naletu jednog od najglupljih impulsa koji nije imala još od sedmog razreda, odlučila je igrati na kartu prijateljice. “Oh, oprostite, sigurno mislite na Lornu.” U pokušaju promjene glasa došla je do toga da priča naglaskom koji je nešto između između britanskog i onog iz New Jerseyja.
Uslijedila je duga tišina.
“Nećete me zaista pokušati prevariti tim lošim naglaskom, zar ne?” Holden je upitao.
Lornino lice je gorjelo, ali je i dalje nastavila svoju igru “Oprostite?” Što manje bude govorila to bolje. Povukla je majicu preko slušalice kao što to ljudi inače čine u filmovima kad pokušavaju zamaskirati svoj glas.
Ali poslije toga nije rekla ništa, pa je tako ostala stajati ondje kao idiot s podignutom majicom preko telefona, čekajući da Holden Bennington napravi sljedeći potez.
“Gospođice Rafferty, ma dajte. Čuo sam poruku na vašoj sekretarici dovoljan broj puta da mogu prepoznati svaki ton vašeg glasa.” Kratka tišina. “Nećete me nasamariti.”
“Nije ovdje”, Lorna je bila uporna i nastavila govoriti kroz majicu. “Želite li ostaviti poruku?”
Opet duža pauza.
“Da, ako možete, recite gospođici Rafferty da je zvao upravitelj iz njezine banke—”
Lorna se othrvala porivu da istakne kako je on tek pomoćnik Upravitelja.
“—i neka me nazove što je prije moguće, jer bih joj možda mogao uštedjeti priličnu svotu novca u naknadama nenaplaćenih vraćenih čekova.”
“Stvarno.”
“Da. Dakle, recite svojoj, uh, prijateljici, gospođici Rafferty, da ću, ako se ne pojavi kako bismo to riješili, morati vratiti čekove i naplatiti naknadu od trideset i pet dolara koju svi ostali inače plaćaju u ovakvim okolnostima.”
Lorna je znala da ne bi trebala riskirati i da jednostavno treba poklopiti slušalicu, ali nije mogla izdržati a da ne kaže: “Nije li to povjerljivo? Takve stvari vjerojatno ne biste smjeli govoriti nikome osim vlasniku računa.”
“Da su u pitanju neke druge okolnosti, sigurno ne bih”, uvjeravao ju je, a zatim poklopio slušalicu bez pozdrava.
Kreten.
Čvrsto je zatvorila oči, razmišljajući. Totalno ju je prokužio. Naravno da jest. Bio bi idiot da je nasjeo. Kako je samo mogla biti tako glupa da je uopće došla na ideju da promijeni naglasak kao par starih Uggs čizama, nadajući se da on neće primijetiti. Kriste, pa zaslužila je da joj naplate naknadu na nenaplaćene čekove.
Osim što si to stvarno, ali stvarno ne bi mogla priuštiti.
“Prenijet ću joj poruku”, Lorna je sarkastično odvratila samoj sebi, zvučeći si kao Dick Van Dyke iz filma Mary Poppins. Dobro da više nije na liniji.
Poklopila je slušalicu i razmislila sekundu, a zatim učinila ono što je znala da mora.
Požurila je u banku.
Otprilike sedam minuta poslije zaustavila se pred vratima zgrade Montgomery Federal, duboko udahnuvši, tako da izgleda kao da je ležerno došetala kako bi vidjela što Holden Bennington ustvari želi.
Očekivala je da će ga ugledati čim stupi unutra, ali nije, i to ju je iznenadilo. Bila je iznenađena još više kad je osjetila da je netko tapše po ramenu.
“Gospođice Rafferty?”
Okrenula se prema njemu. “Gospodine Bennington.”
“To je bilo brzo.”
Zarumenjela se. “Što to?”
Gledao ju je jednu dugu sekundu, a zatim rekao: “Možete li doći u moj ured da porazgovaramo?”
Slijedila ga je kroz papirom i tintom namirisano predvorje. Ni jedno mjesto nije stvaralo u njoj toliko tjeskobe još otkako je prije petnaest godina hodala hodnicima srednje škole. Budući da se ipak nije željela prepustiti tom raspoloženju, lepršavo je izjavila: “Kad sam poslušala poruke na sekretarici vidjela sam da ste zvali pa sam odlučila svratiti, jer sam bila u blizini.”
“Živite u susjedstvu, zar ne?”
Slegnula je ramenima. “Otprilike des... petnaest minuta hoda. Tako nekako.”
“Kladim se da možete doći i prije ako požurite.” Izgledao je kao da suspreže osmijeh.
Da nije maloprije razgovarala s njim, sad bi se vjerojatno pitala što time želi reći. S druge strane, da nije maloprije razgovarala s njim i da nije znala što pokušava reći, ne bi vjerojatno uopće razmišljala o tome što pokušava reći.
Mislila bi da samo čavrljaju. Odlučila se tako i nastaviti.
“Nisam ja baš za trčanje”, reče, pokazujući na bokove koji su bili malo previše zaobljeni da bi pripadali nekome tko inače redovito vježba. Naravno, nedostatak zraka koji je bio posljedica trčanja do banke također je išao tomu u prilog.
“Ne znam baš, izgledate kao netko tko bi brzo stigao negdje, kad bi to želio”, Holden će, i dalje s izrazom lica na kojem se jasno vidjelo koliko ga sve ovo zabavlja.
To je iritiralo Lornu. “Nemam mnogo vremena, gospodine Bennington, pa ako biste mi mogli reći zašto ste zvali—”
“Idemo u moj ured”, rekao je. “Ovo je povjerljivo.”
Slijedila ga je do ureda koji je bio tako uzak da su vrata, kad ih je otvorio, došla do pola prostorije. Lorna se namučila da ih zaobiđe i sjedne na stolac od kroma i mahagonija postavljen pred stolom, dok se Holden, mnogo savitljiviji od nje, jednim glatkim manevrom našao u svom naslonjaču.
“Dakle, o čemu se ovdje radi?” upitala je.
“Pričekajte da pronađem vaš račun.” Započeo je s tipkanjem, pažljivo motreći kompjutorski ekran.
Lorna je čekala u tišini, kao tinejdžerica koja čeka da joj ravnatelj očita bukvicu zbog lošeg ponašanja.
“Evo ga. Ček broj osam sedam jedan dva, pojavio se jučer na svotu od tristo sedamdeset šest dolara i devedeset pet centi.”
“Dobro, ali također sam položila i ček od četiristo pedeset i nešto.”
“To nije iz naše banke.”
Lorna ga je iznenađeno pogledala. “Pa što?”
“Potrajat će dva dana dok se to sve raščisti.”
“Novac drugih banaka vam nije dovoljno dobar?”
“Ne možemo smjesta odobriti sredstva jer moramo pričekati razrješenje od druge banke.” Naslonio se natrag i pogledao u Lornu kao da proučava sliku za koju je odlučio da je neće kupiti. “Zasigurno vam ovaj koncept nije nešto novo.”
“Znam da držite čekove i drugih banaka”, reče Lorna naposljetku. “A ta banka je pola ulice dalje. Sigurno ne parkirate auto ništa bliže ovoj zgradi nego onoj banci. Zapravo, vjerojatno svaki dan prolazite pokraj nje na putu ovamo.”
“To nema nikakve veze”, Holden će.
Zapravo, Holden Bennington III., jer je Lorna odmah zatim pogledala u pločicu na stolu i donijela zaključak, da je ni u kojem slučaju ne bi mogao razumjeti jer nema pojma kako je to ne imati dovoljno novca.
“Ali vi znate da je banka tamo. Znate da možete odobriti sredstva, što god trebate, u svakom trenutku. Zapravo, čula sam da ovih dana sve bude gotovo začas jer se obavlja elektronskim putem.” Postajala je sve uzrujanija. “Zapravo, cijela ova ideja čekanja da ček sjedne dolazi još iz doba neandertalaca.”
“Ali takva su pravila”, Holden će, na trenutak izgledajući kao da je spreman složiti se s tim što je Lorna rekla. “Složili ste se s njima kad ste otvarali račun.”
“Što je, usput budi rečeno, bilo prije petnaest godina.”
Holden je kimnuo glavom u znak slaganja. “Vi ste naša dugogodišnja klijentica. Zato se nastojimo s posebnom pažnjom pobrinuti za vas.”
“Ha”, Lorna će, zagledavši se u plave oči koje i nisu bile tako neprivlačne. To jest, da je nekoliko godina mlađa.
A on da je malo manje naporan u vezi s njezinim novcem.
“Ali mi vas ne možemo nastaviti pokrivati ako vi ne odlučite poštovati svoj dio dogovora”, nastavio je.
“Kad ja ne poštujem svoj dio dogovora”, ponovila je, u nevjerici. Frajer je, koliko, sedam, osam, možda i devet godina mlađi od nje i optužuje ju da ne poštuje svoj dio dogovora, kao da je profesor biologije u sedmom razredu koji je prekorava jer dopušta Kevinu Singeru da sam rasiječe žabu.
“Upravo tako.” Holden se neiskreno nasmiješio, pritom pokazujući dva reda ravnih bijelih zubi i nekoliko brazda — gotovo rupica, ali ne tako samouvjerenih — koje Lorna prije nije primijetila.
Odjednom je shvatila da nema svrhe prepirati se oko toga. Tip je predobar u oponašanju roditeljskog načina neodobravanja. Nema šanse da će ga uspjeti šarmirati kako bi prekršio pokoje pravilo banke.
“Dobro, dobro, shvaćam što želite reći”, Lorna je priznala. “Zaista. Ali možete li samo ovaj put opravdati ček? Mislim, dajte.” Nasmijala se, nastojeći zvučati kao da joj je svejedno. “U pitanju je ček iz restorana Jico. Posjeduju ugled do kojeg moraju držati u gradu. Ne mislite stvarno da će im biti odbijen.”
“Ne možemo to nikako znati.” Lagao je. Sigurno.
Lorna je uzdahnula. “Onda im dajte samo dan. Jedan dan? Sigurno će se razriješiti do tada.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:10 am




Holden ju je neodređeno pogledao, a zatim rekao: “Ali problem je u tome što postoje još tri druga čeka.” Opet škljocanje po tipkovnici. U ovako malenoj sobi takvo tipkanje može biti uznemirujuće glasno.
Lorna se malčice uvukla u sebe. Još tri čeka? Za što? S mukom se pokušavala sjetiti. Obično je upotrebljavala kreditnu karticu — zna to jer se svaki put poslije osjeća tako prokleto krivom — pa kako je onda mogla ispisati još tri čeka i to sve prošlog tjedna?
Macy’s. Tamo je ostavila jedan. Ali to je učinila kako bi otplatila preostalih četrdeset dolara na njihovu računu, tako da je to zasigurno... pa, možda ne baš plemenito, ali je barem vrijedilo.
I... gdje još? Ah da, kad je kupovala namirnice. Potrošila je doslovno dva dolara i deset centi. Doslovno. Uzela je mlijeko i žvakaće.
Ali nikako se nije mogla sjetiti trećeg čeka.
“... ovaj od dva dolara i deset centi će vas na kraju stajati trideset sedam dolara i deset centi”, Holden je govorio. Zatim je pogledao u nju tim svojim plavim očima i rekao: “Zar ne vidite koliko je to apsurdno?”
“Ne vidim li ja koliko je to apsurdno?” On mora da se šali! “Da, vidim. Naravno da vidim. Trogodišnje dijete bi to vidjelo. Pitanje je, zašto nam to radite?”
“Takva su pravila—”
“Prestanite svaljivati svu krivnju na neka glupa pravila s kojima sam se složila prije tisuću godina.” Čula se kako izgovara, prigodno osramoćena, pa je malo umanjila histeriju u glasu. “Jako dobro znate da se na tim papirima nalaze milijuni riječi napisanih u Arielu veličine deset.”
Opet je na brzinu kimnuo, što je bila gesta za koju je počela smatrati da njome odaje priznanje činjenici da banka totalno želi samo zeznuti svoje klijente. “Ja ne mogu promijeniti pravila.”
“A ja ne mogu promijeniti činjenice”, rekla je, mašući rukom u smjeru računala. “Vidite moju situaciju. Ne želim plaćati hrpetinu zaostalih troškova i ne želim da mi vraćate čekove, ali što mogu? Jeste me pozvali ovdje samo da me posramite?”
Holden Bennington III. isprva se doimao iskreno iznenađenim, a zatim povrijeđenim njezinom optužbom. “Pokušavam vam pomoći.”
“Cijenim to”, rekla je, što je i mislila, iako je samoj sebi zazvučala sarkastično. “Ne, uistinu. Cijenim to.”
“Možete li mi samo obećati da ćete od sada provjeravati imate li dovoljno sredstava na računu prije nego što ispišete ček?” upitao je. Odjednom je izgledao kao umorni srednjoškolac koji se igra tatice.
Međutim, ipak ju je to dirnulo. Stalo mu je. Stvarno joj je pokušavao pomoći. A ona se ponašala kao kuja prema njemu.
“Hoću”, prisegnula je. “Obećavam.” Bilo joj na vrh jezika da mu kaže za Phila Carsona, ali time bi otišla predaleko. Nije morala izložiti svoje probleme svima da ih vide kao lutke u predstavi, osobito kad nije imala dovoljno vremena da pogleda cijeli program. Ne, najbolje je ostaviti sve na ovome i biti zahvalna što će on ovaj put odustati od pritiska da plati troškove vraćenih čekova.
“Dobro”, rekao je, te još nekoliko puta kliknuo po tipkovnici. “Uspio sam riješiti dva zaostatka”, dodao je trijumfalno.
Lorna je njegovo oduševljenje smatrala preuranjenim. “Samo dva? Znači li to da ću druga dva ipak morati platiti?”
“Bojim se da je tako.”
“Sedamdeset dolara?”
Kimnuo je. “Ne mogu ih sve povući.”
Htjela je zaplakati. Zašto ne? Ali nije bilo važno jer on doslovce nije mogao ili nije htio-mogao; očigledno se nije namjeravao predomisliti.
I jasno je da je mislio kako i ne zaslužuje da se izvuče samo tako.
Morala mu je biti zahvalna. Sve manje od toga bilo bi skroz djetinjasto.
“Hvala vam puno na pomoći”, rekla je, ustala i pružila mu ruku.
Pogledao ju je na trenutak, zatim se čudno rukovao s njom. “Nema na čemu, gospođice Rafferty. Drago mi je da sam vam barem nekako mogao pomoći.”
Ako želiš pomoći, prebaci mi milijun ili dva na račun i prestani mi naplaćivati sedam dolara mjesečno zbog toga što imam otvoren beskamatni račun ovdje, pomislila je. Ali ono što je rekla bilo je: “Pa, teško je pratiti sve to kad radiš u tri smjene kao ja.
Tu i tamo jednostavno zaboravim uplatiti plaću na račun.” Koja glupa laž. Vjerojatno je mogao samo pogledati u računalo i prvo što bi vidio bilo bi da je točna kao sat, kad je u pitanju polaganje novca zarađenog u restoranu na račun, što je bilo svaki drugi petak.
“Znači tako.”
Sigurna je da je to i napravio. “Ali sada ću se potruditi to ispraviti.”
Mučila se kako bi izišla pokraj kosog puta uz njegov stol. svoju stolicu i otvorena vrata. “Hvala vam još jednom, gospodine Bennington”, reče, stišavajući se jer su se nalazili u predvorju banke, a nikako nije željela da itko sazna kakvih novčanih problema ima, umjesto da je, recimo, odlučila otvoriti još koji račun kako bi se potpuno osigurala.
Usiljeno je kimnuo. “Gospođice Rafferty. Nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti. Ili, zapravo, nadam se da se nećemo više vidjeti.” Šala je imala dvostruki nedostatak; previše očita, a uz to uopće nije bila na mjestu.
Lorna ga je zbog toga mogla zadaviti. Ali da bude iskrena, nije u položaju da ikoga davi samo zbog toga što joj ukazuje na probleme koje ima s dugovima.
Što prije preuzme odgovornost za njih, prije će ih ostavili iza sebe.
Ili tako barem kaže Phil Carson.
Mnogo reklama deterdženta za rublje govori o uklanjanju krvi čokolade i mrlja od vina, ali nitko nikad ne spominje povraćanje.
Joss je pažljivo skinula bljuvotinom natopljenu majicu preko glave i smotala je tako da je sadržaj ostao unutra. Zatim je odjenula drugu majicu, zgrabila kantu za smeće i požurila natrag u Bartovu sobu, gdje je dječak ležao u krevetu sa želučanom virozom.
“Kako si, kompa?” nježno je upitala, na trenutak odloživši majicu u kantu za smeće, dok je sjedala na rub kreveta.
“Išta bolje?”
“Ne”, potišteno je cvilio. “Ali mogu li dobiti malo Cole?”
Najednom joj se učinio tako malenim. Tako nevinim i ranjivim. Podsjetio ju je na to zašto se uopće odlučila baviti ovim poslom — jer je voljela djecu. Nije bila luda za nestašlucima i definitivno se nije mogla odlučiti je li za Colina već kasno ili nije, ali Bart je uspio dotaknuti njezino srce.
“Naravno”, reče Joss, sjetivši se gustog sirupa Cole koji joj je mama znala preliti preko leda i dati joj kad bi joj bilo mučno. “Idem skočiti dolje staviti rublje u perilicu pa ću ti donijeti.”
“Možeš mi donijeti i čokoladne pahuljice”, Bart je nadodao.
Nisu to bile pahuljice bez okusa koje im je Deena inače nastojala proturiti, ali Deene ionako nije bilo, a Joss je bila spremna učiniti sve kako bi se mali osjećao bolje. “U redu, ali samo malo.”
Izvukla je majicu iz smeća i odnijela je dolje u praonicu rublja, da bi stavila prati jednu manju količinu odjeće.
Stoga se iznenadila kad je ispred perilice ugledala dvije velike hrpe rublja s komadom papira na vrhu svake, na kojima je debelim crnim markerom bilo ispisano njezino ime.
Užasavajući se onoga za što je znala da slijedi, Joss je podignula papir.
Joss, odvoji bijelo i šareno rublje i operi sve samo u hladnoj vodi.
Nema molim, Joss je primijetila. Premda, ne može se reći da bi se zbog toga osjećala bolje. Na trenutak je razmislila o tome da se okrene i ode iz prostorije kao da nije ni bila u njoj i kao da nije ni vidjela poruku, ali ne bi se čudila da je Deena Oliver postavila kamere po cijeloj kući kako bi mogla pratiti svaki njezin korak.
Najbolje je da obavi ono što mora dok je na dužnosti, a kad ne bude, onda će se jednostavno izgubiti iz kuće.
Duboko je uzdahnula, uzela obje košare i istresla sadržaj na pod, stvarajući hrpe šarenog i bijelog rublja. Ili onoga što je trebalo biti bijelo, u glavi se ispravila, jer je naišla na bokserice gospodina Olivera koje su imale nesretan dokaz da Bart nije jedini u kući koji ima problema sa želucem.
Dadilja je bio jedan opis posla. Sluškinja je bilo nešto posve drugo. Joss nije potpisala da će biti sluškinja. Pa zašto je onda ovdje u podrumu u Marylandu i čisti tuđe biološke mrlje za dva dolara i pedeset centi na sat?
U ovakvim trenucima Robbie Blair se činio daleko boljom prilikom.
Pa opet, u ovakvim trenucima čak se i samostan činio privlačnijim.
Kasnije te večeri, dok je Joss uživala u trenutku tišine u pauzi između Bartove viroze i Colinova povratka s treninga borilačkih vještina, Deena Oliver ju je pozvala u ono što je nazivala “sobom za primanje”, a što bi Joss u svojoj kući nazvala “luksuznom dnevnom sobom s pokućstvom koje ne smijete koristiti”.
“Joss”, Deena će bez uvoda. “Želiš li mi možda nešto reći?”
Ah, bilo je tu mnogo toga što bi Joss mogla reći svojoj šefici, ali iskreno je sumnjala da Deena cilja na iste stvari o kojima je ona razmišljala. “Nisam sigurna na što mislite”, reče Joss.
“Nisi?” Deena je podignula obrvu i u tišini nastavila čekati.
Osjećaj krivnje s kojim nije imala nikakve veze najednom je obuzeo Joss. Isti onaj osjećaj koji se pojavljivao kad bi prolazila pokraj onih sigurnosnih senzora u Gradskoj knjižnici — nadajući se da je neće “uhvatiti”, iako nije učinila ništa zbog čega bi je trebali “uhvatiti”. “Ne”, odgovorila joj je, pretvarajući odgovor u pitanje.
“Što kad bih sada spomenula riječ donje rublje?”
Da Deenin izraz, na tom umjetno potamnjelom licu pod lomljivim oblakom izbijeljene kose, nije bio tako prijeteći, Joss bi se nasmijala. “Oprostite, gospođo Oliver”, rekla je, s grčem u želucu. “I dalje ne znam na što mislite.” Osim ako Deena nema posebne moći kojima može vidjeti koliko su se Joss gadile gaće gospodina Olivera kad ih je stavljala na pranje ranije, ali opet, komu se to ne bi gadilo?
Deena ju je neko vrijeme hladno odmjeravala, a zatim se nagnula naprijed i izvukla iza sebe zgužvanu tkaninu tigrastog uzorka. Bacila ju je na Joss, pa iako je letjela brzinom papirnate maramice, Joss je ipak poskočila.
“To”, reče Deena. “O tome govorim. Možeš li mi objasniti?”
Objasniti? Joss nije htjela ni podignuti tkaninu da bi saznala o čemu se radi. “Što je to?” upitala je.
Deena je ustala i počela dramatizirati u stilu Bette Davis u jednom od onih filmova u kojima je glumila gaduru. Jedino što je Deeni nedostajalo bio je dim cigarete u zraku. “Znaš ti jako dobro da su to muške tange!”
Joss je bila izgubljena. “Nisam čak ni znala da muškarci nose tange!”
Na djelić sekunde Deena se doimala iznenađenom. Zatim zbunjenom. Poslije toga ljutnja se vratila i usidrila na njezinu licu. “Pronašla sam to pod svojim krevetom, Joss. Pod svojim krevetom.”
“Ja — ja to ne mogu objasniti”, Joss je zamuckivala. “Nisam čak ni sigurna što me uopće pitate.”
“Ne pitam ja tebe ništa. Govorim ti da to odmah mora prestati. I ako samo još jednom posumnjam da dovodiš muškarce u moj dom i da ih odvodiš u moj krevet, ne samo da ću te otpustiti, nego ću te tužiti dok mi ne vratiš svaki novčić koji sam ti platila, razumiješ li?”
Joss je bila prestravljena. Osjećala se kao da joj je sva krv iscurila kroz nožne prste, ostavljajući iza sebe hladan trag u njezinim prsima i ustima. “Gospođo Oliver, kunem vam se da nikad dosad nisam vidjela — tu stvar, i da nisam nikoga dovodila ovamo.”
Evo ga opet, izraz na Deeninu licu koji je jasno pokazivao da bi bila sretnija da je Joss priznala krivnju. “Zar nisam bila jasna?” zahtijevala je.
“Jeste, ali—”
“Zar nisam bila jasna?” Kao da je sakupila svu energiju koju je imala pa je sad izbacivala gnjevom glavnih Disneyjevih zlikovaca.
Joss nije bila glupa. Bolje joj je da se povuče i nestane odatle nego da se prepire. “Da, gospođo.”
Deena zadovoljno kimne. “To je sve.”
Joss je otišla, poželjevši da Deena nije spomenula onaj dio o tužbi zbog vraćanja novca, jer joj taj otkaz sad i nije zvučao tako loše.
“Jesu li to cipele Max Azria?” Hvala Bogu na ovim sastancima utorkom navečer. To je bio jedini način na koji je Lorna mogla steći bar malo materijalnog zadovoljstva.
Naravno, bilo je tu i zadovoljstvo otplaćivanja duga, ali možeš li obuti smanjeni dug i potom se osjećati bolje? Naravno da ne.
Zato je Lorna trebala cipele.
Helene je kimnula i predala Lorni cipele marke Max Azria, “Znaš, stvarno su prekrasne, ali mi jednostavno nikako ne pristaju. Isprobaj ih.”
Lorna je uskočila u cipelu s lakoćom, kao da je navukla rukavice.
“O, moj Bože. Jesu ovo masažne cipele?” Napravila je nekoliko koraka.
“Sjajne su.” Palo joj je na pamet da bi to moglo biti bezobrazno, budući da joj je Helene maloprije rekla kako njoj nisu udobne. “Ja se sjajno osjećam u njima”, razjasnila je. “Možda zato što imam čudno oblikovanu nogu.”
“Prije će biti da ja imam.” Helene se nasmiješila. “Sad mi dodaj te Miu Miu.” Uzela je kutiju. “Usput, gdje je Sandra?”
“Nazvala je prije sat vremena i rekla da večeras neće uspjeti doći”, reče Lorna. “Malo mi je to bilo čudno. Najprije je rekla da ima dogovor, a na kraju razgovora je rekla da je bolesna. Tako da nisam sigurna o čemu se točno radi. Nadam se da nisam učinila ništa čime bih je otjerala.”
“Sigurna sam da nisi.” Helene je posegnula do stolića za kavu pa si natočila još vina. “Vjerojatno samo ima previše obveza.”
Lorna je kimnula, iako nije bila sigurna u to.
“Dolazi li još netko?” Helene je upitala.
Lorna je sumnjala u to, s obzirom na to da je već prošlo osam sati, premda je bila nazvala jedna osoba. “Neka Paula”, reče, pokušavajući se sjetiti prezimena. Bilo je neobično. Kao neki praznik. Ali nije bilo Paula Christmas. “Valentine”, sjetila se napokon. “Paula Valentine.”
“Smiješno je sve to skupa. U početku sam mislila da će nas biti mnogo više, ali čini mi se da većina žena svoju ovisnost čuva zaključanu u ormaru.” Nasmijala se. “Takoreći.”
“A opet, ima žena čija se ovisnost razlijeva iz ormara u okolne prostorije. Doslovno govoreći.”
Začulo se kucanje na vratima, tako snažno da su se pomaknule slike koje su bile obješene na tom zidu.
Helene i Lorna razmijene poglede.
“Očekuješ nekog zaljubljenog?” Helene će, procijedivši osmijeh.
Lorna se nasmijala i oklijevajući prošetala do vrata da bi provirila kroz špijunku.
Ta glupa stvar nikad nije bila dovoljna, a nikad joj se nije činila važnijom nego sada. Sve što je mogla vidjeti bila je visoka punašna figura u hodniku, obasjana slabim svjetlom odozgo.
“Pretpostavljam da je ona”, Lorna je šapnula.
“Hoćeš li je pustiti unutra?” Helene je odvratila kazališnim šaptom, a zatim se počela smijati.
Lorna joj se pridružila. “Postajem paranoična”, reče, a zatim duboko udahne i otvori vrata.
Osoba pred njom je zaista bila visoka, barem 192 cm. Perika ne bi bila očitija ni da je napravljena od šećerne vune. Šminka je bila vrlo izražena, kao i Adamova jabučica na vratu. Haljina je, s druge strane, izvanredna — u stilu retro Chanela, iako je malo vjerojatno da su ih proizvodili u tim veličinama. Međutim, naušnice i Chanelovi biseri bili su pravi, a ilustrirali su riječ ironija bolje nego išta što je Lorna dosad vidjela.
Na trenutak se uspaničarila i pitala što joj je činiti. Nije uopće bila protiv transvestita, ali ovaj je imao stopala dvostruko veća od njezinih. Što god da je donio u toj ogromnoj Chanelovoj vrećici, zasigurno nije bilo broj 38.
“Zdravo”, Lorna će, glasom oštrijim od nesigurnosti koju je trenutačno osjećala. “Paula Valentine?”
Muškarac je — ma dajte, nema uopće sumnje! — širom otvorio oči, pogledao je na trenutak u zapanjenoj tišini, a zatim pogledu pokraj nje prema Helene koja je sjedila u naslonjaču. Izgledalo je kao da procjenjuje grupu koja mu nije odgovarala.
Tišina je već postala neugodna.
“Paula?” Lorna je ponovila. Njegove oči nisu bile poput očiju jelena koji se susreće s farovima auta. Bile su više slične očima čovjeka koji sjedi iza volana automobila koji se najednom našao pred jelenom obasjanim svjetlom farova. “Paula Valentine?”
Čovjekove oči su se još više raširile dok je ubrzano kimao.
Bilo je potrebno nekoliko sekundi da se ovo pretvori u totalno bizaran susret i Lorna je nesigurno opet pogledala u Helene, koja je brzo izvukla mobitel kao da izvlači pištolj. Otvorila ga je i već počela birati broj.
Što je bilo dobro, jer se Lorna bojala da će joj nekako morati signalizirati da nazove 911.
Ali prije nego što je došlo do toga, Paula Valentine se okrenula i pobjegla, gromko kloparajući cipelama niz hodnik do stubišta.
Lorna je cijeli prizor promatrala u zapanjenoj tišini sve dok nije čula otvaranje i zatvaranje vrata.
Okrenula se ponovno prema Helene. “Mislim da joj se ne sviđa naš stil”, reče. Obje su se na to počele smijati.
Helene i Lorna provele su dugu večer u razgovoru i smijanju, usput popivši dvije boce vina i cijeli lonac kave za dvanaest šalica. Helene je otišla tek oko jedan ujutro.
Zaključujući na temelju vlastite opijenosti, Lorna je pretpostavila da je popila mnogo više od Helene, jer je ona zadnjih sat vremena pila isključivo vodu.
Pa tako ispočetka nije obraćala pažnju na auto koji je slijedio Helene kad se izvezla s parkirališta, a koji je vidjela s kuhinjskog prozora.
Ali zatim joj je palo na pamet da bi to mogao biti isti onaj auto koji je vidjela ovdje u isto vrijeme prošli tjedan, pa je pomislila da je počela umišljati stvari.
No ta ju je misao progonila satima i nije joj dala spavati. Napokon, nešto poslije dva ujutro, nakon što ju je savjest upozorila da je bolje ispasti budala i upozoriti Helene na prijetnju koja možda nije postojala, nego ignorirati nešto što bi moglo biti doista ozbiljno, nazvala je Helene pa joj rekla kako misli da je netko možda prati.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:11 am




11.


Poglavlje



Helene se probudila na zvonjavu melodije iz serije Čarobnice. Bio je to njezin mobitel, koji je postavila da joj tako zvoni svaki put kad je nazove netko od poznatih. Zabavno. A politički dolazni pozivi započinjali su zloslutnim uvodom Beethovenove Pete simfonije.
Brzo je otvorila mobitel kako bi zaustavila buku, a zatim pogledala u Jima, koji je čvrsto spavao do nje. Od njegova hrkanja bi se i prozori mogli početi tresti. Hvala Bogu da u normalnim okolnostima spava u svojoj sobi. Noćas je imala bračni posjet, cijenu koju je morala platiti za materijalno zadovoljstvo, neovisnio o tome jesu li se ona i Jim uopće slagali.
Međutim, dok ju je razodijevao prvo se morao uvjeriti da je prestala uzimati pilule, na što mu je ona potvrdno odgovorila. Naravno, lagala je. Ali barem se sjetila maknuti ih iz ladice i sakriti u poklopac kutije za cipele u svom ormaru. Zapravo je bila iznenađena što ih Jim nije već pronašao. Prošla su puna dva dana od njezina uhićenja pa se sad prisjetila svega onoga što je uopće potaknulo cijeli taj događaj.
Izvukla se ispod pokrivača udaljivši se od njega, osjećajući mješavinu emocionalne otuđenosti i zaostalog peckanja od njegovih seksualnih vještina. Barem je dobila neku nagradu za ispunjavanje svojih dužnosti.
“Halo?”
“Helene?” Bila je to neka žena. Iz te jedne riječi nije mogla ustvrditi tko je, premda joj je nekako zvučala poznato.
Naravno, poznato ne znači uvijek dobro.
“Tko je to?” Helene je brzo šapnula, potiho tapkajući preko sohe bosih nogu kako ne bi probudila Jima.
Bog zna što bi pomislio da je vidi kako prima pozive usred noći.
Zapravo, ni ona nije znala kako da ovo shvati. “Tko je to?” upitala je prije nego što je pozivatelj stigao išta još odgovoriti.
“Lorna Rafferty”, žena je na brzinu odgovorila i misteriozni glas je napokon našao svoje mjesto. “Stvarno mi je žao što zovem ovako kasno”, nastavila je.
Helene je opustila ramena s olakšanjem. Ali čega se bojala? Što je mislila, tko ju zove? Mama? Tata? Netko iz robne kuće Ormond? Možda...
Gerald Parks?
Bingo!
Trudila se ne biti opsjednuta njime, ali sama pomisao na njegovo ime proizvodila je u njoj mučne trnce.
“Lorna”, reče s olakšanjem, ali i dalje uznemirena zbog Geralda Parksa. “Je li sve u redu?”
“Nadam se da je. To jest, mislim da je. Bože, vjerojatno ćeš misliti da sam najveća budala jer te zovem.” Zvučala je usplahireno i mučila se riječima. “Vjerojatno sam trebala pričekati do jutra. Ili sljedećeg tjedna—”
“Što se događa, Lorna?”
“U redu.” Lorna je duboko uzdahnula, što je kroz telefonsku liniju zazvučalo kao siktaj. “Samo ću izbaciti to, premda mislim da vjerojatno ne znači ništa.”
Helene je sad već postajala nervozna. “Lorna, o čemu se radi?”
“Mislim da te možda... mislim da te netko prati. Imaš li zaštitare ili tako nešto?”
“Ne. Zašto?”
“Pa, mislila sam da možda imaš zato što ti je suprug javna ličnost, političar i sve to skupa, da su te možda stavili pod zaštitu tajne službe—”
“Ne, želim reći, zašto misliš da me netko prati?” Helene je znala da zvuči oštro, što nije željela, ali je i sama imala sličan predosjećaj, pa joj je bilo iznenađujuće čuti da netko koga je tek upoznala misli to isto.
“Prošli sam tjedan, dok si bila ovdje, primijetila jednog muškarca na parkiralištu kako se naslanja na neki ofucani automobil i gleda u smjeru mog stana. Zato sam bila tako nervozna svaki put kad mi je netko pokucao na vrata.”
Helene se sjeti toga. Lorna je pogledala kroz prozor jedno dvadeset puta. Helene je mislila da očekuje dečka ili nekog drugog nakon njihovog druženja.
“U svakom slučaju”, Lorna nastavi, “gledala sam van da vidim je li tamo — ne znam zašto — i primijetila sam da se odvezao za tobom nakon što si izašla s parkirališta. Najprije sam pomislila da je Sandra—”
“A nije bila?”
“Ne, zaboravila je torbicu pa se vratila natrag u stan nakon što si ti otišla.”
Strepnja se usidrila u dubini Helenina trbuha. “To je sve?” Imala je loš predosjećaj da nije.
I bila je u pravu. “Pa, isto se dogodilo i noćas”, Lorna će “Isti auto i sve. Naravno, možda je samo puka slučajnost. Štoviše, možda još netko u zgradi ima nekakve sastanke utorkom, a ja zapravo samo pretjerujem. A možda čak nije u pitanju ni isti auto.”
Helene je sumnjala u to. “Kako je muškarac izgledao?”
“Plavokos. Ništa posebno. Stvarno. Srednje visine i težine, srednje građe.”
Gerald Parks. “Je li imao fotoaparat sa sobom, ako si uspjela vidjeti?”
“Ne.” Lorna je bila sigurna, barem što se toga tiče. “Samo je stajao ondje kod stražnjeg dijela auta prekriženih ruku. Ne trebaš se brinuti oko fotografija. Iskreno sumnjam.” Oklijevala je, a zatim dodala: “Nisi radila nešto što bi te dovelo u kompromitirajući položaj.”
Ne ovaj put. “Hvala ti što si mi javila”, odvratila je, razmišljajući kako je ovo morala biti slučajnost. Gerald Parks nije sramežljiv; da ju je slijedio, sasvim sigurno bi se suočio s njom. Naposljetku, još uvijek je želio novac.
Njezina paranoja je vjerojatno toliko zarazna da je prešla na Lornu. Helene će zasigurno obratiti više pažnje na to u budućnosti, jer nije željela unijeti ikakvu nelagodu u svoje novo prijateljstvo. “Ponekad me lokalni fotografi slijede reda radi, ne bi li naišli na kakvu zanimljivu priču, jer nemaju ništa drugo čime bi se bavili.” A ponekad je i pronađu. “Istina je da je to iritantno, ali nije ništa oko čega bi se trebalo brinuti.”
Lorna ispusti uzdah na drugoj strani linije. “Sad mi je lakše. Stvarno mi je žao što sam te gnjavila time u ovo doba. Sigurno misliš da sam prava blesača.”
Helene se nasmijala. “Ni slučajno! Smatram te prijateljicom koja je svoju zabrinutost odlučila podijeliti sa mnom, a to zaista cijenim.”
Nakon što su prekinule vezu, Helene je dugo ostala ležati u krevetu promatrajući sjaj ulaznih svjetala na stropu. Otišla je u svoju sobu, svoje svetište. Jedino mjesto na kojemu se približno osjećala svojom.
Ali kad bi se Jim našao u blizini, to bi se potpuno promijenilo.
Još jedan loš znak njihova braka.
Ustala je iz kreveta i tiho prošetala preko hladnog drvenog poda do prednjeg prozora. Htjela ga je otvoriti i pustiti unutra svjež ljetni zrak, možda miris jasmina za koji je znala da cvate vani jer ga je sama posadila.
Ali nije mogla, jer bi se onda uključio alarm.
Umjesto toga se naslonila na usku klupicu do prozora i pogledala van u duboko purpurno nebo, raspršene zvijezde iznad sebe i maglovit sjaj grada koji se širio u visinu.
U ovakvim je trenucima obično čeznula za ogromnim nebom svog djetinjstva, toliko ispunjenim zvijezdama noću, koje je izgledalo kao da je netko prosipao šećer po tamnoj površini stolnjaka. Gotovo je mogla osjetiti snažan zeleni miris Zapadne Virginije, i napola se našla u kušnji da uskoči u auto i odveze se na sjever, samo kako bi uživala u prizoru.
Ali naravno da to nije mogla učiniti. Helene nije imala razloga biti tamo, a čak i da je otišla — i da su krivi ljudi za to saznali — podigla bi prašinu pitanja na koja nije željela odgovarati.
Tako se vratila natrag u krevet, otvorila ladicu noćnog ormarića kako bi izvadila bočicu tableta za spavanje koju joj je liječnik propisao tijekom Jimove posljednje političke utrke, pa progutala dvije.
Na taj je način mogla, barem na nekoliko sati, blokirati sadašnjost, budućnost i prošlost.
Žena na kutiji je imala dugu, sjajnu, tamnoplavu kosu s finim pramenovima koji su vizualno utjecali na bujnost kose i zbog koje su njezine plave oči bile tako blistave, kao obojeno staklo. Ime boje bilo je Deep Palomino.
Ali ono što je Sandra dobila bila je tamna sivkastozelena nijansa i suhi paperjasti vrhovi.
Međutim, oči joj jesu bile svijetloplave. Uvijek su bile takve nakon dobrog plača. A dosad je Sandra proplakala serije Izazov!, Preživjeli i Zakon i red. Upravo su slijedile večernje vijesti i, ako cijela tegla majoneze — odnosno, čudotvorne maske — koju je nanijela i pokrila prozirnom plastičnom folijom ne pomogne, vjerojatno će nastaviti tako sve do Tonight Showa.
Nije imala nikakve koristi od pozivanja broja koji je došao s uputama na kutiji boje za kosu.
“Nažalost, morat ćete pričekati mjesec dana prije nego što bilo što drugo pokušate”, kazala joj je žena, nakon što je Sandra provela neko vrijeme na čekanju, slušajući instrumentalne verzije pjesama Henryja Mancinija oko pola sata. Nesumnjivo su već imali na stotine drugih zelenokosih pozivateljica, jer je točno slijedila upute koje je dobila.
“Mjesec dana? Zašto moram čekati mjesec dana?”
“Jer ste upotrebom proizvoda oštetili epidermu i ako nastavite dalje s tretmanima, s obzirom na stanje u kojem vam se kosa sada nalazi, mogli biste zadobiti opekotine.”
Sandra se zamislila s upola kraćom ispucanom kosom i ostacima koji su polagano otpadali. Bilo joj je jasno zašto mora čekati.
“A što ako stavim malo tamnije boje, tamnosmeđe na primjer. Bi li to pomoglo?”
“Ne, jer vam je kosa izbijeljena pa bi se boja na nekim dijelovima uhvatila više, a na nekima manje, nakon čega biste izgledali kao papagaj.”
Sandra je odmah zamislila kako bi to izgledalo i nije bila sigurna što bi bilo gore, to ili ova ružna zelena koju sada ima.
“Što ako odem u frizerski salon?” upitala je, mada je cijeli smisao kupovanja boje i bio taj da ne mora ići frizeru. “Mogu li oni to popraviti?”
“Možda će vam reći da mogu, ali njihovi su proizvodi jednako štetni za kosu kao i oni koje sami kupujete. Stoga vam to ne bih preporučila. Ako pričekate mjesec dana, korijen kose će vam se oporaviti pa ćete onda moći otići u salon na korekciju boje.”
“I to je to? To je sve što mi možete predložiti?”
“Žao mi je, gospođo.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:11 am





“Kupila sam vaš proizvod jer sam vam vjerovala. Kako se možete izvući nakon što ofarbate ljude u zeleno i onda im jednostavno kažete da nemaju druge nego živjeti s time?”
“U uputama stoji da boju ne smijete koristiti na izbijeljenoj kosi.”
“Ma gdje? Gdje to piše?” Sandra je pročitala upute riječ po riječ.
“Pogledajte malenu oznaku na dnu kutije.”
Sandra je sad već bila prilično razdražena. “Nitko to ne čita!”
“Nažalost, odvjetnici čitaju”, odvratila je žena, na trenutak zvučeći suosjećajno.
Ovo je poražavajuće. Napokon se odvažila da počne izlaziti i onda joj se ovo moralo dogoditi. “Pa, hvala svejedno. Pretpostavljam.”
“Svakako, gospođo. I kao izraz dobre volje, rado ćemo vam poslati kupon za novu kutiju, ako nam date svoju adresu.”
Je l’ se oni to šale? Kupon za novu kutiju? Sandra je pomislila kako će joj trebati nakon što se uz puno sreće vrati svojoj prirodnoj boji, a onda iznenada dobije želju da izgleda poput Grincha.
S gađenjem je poklopila slušalicu pa započela pretraživati internet u potrazi za prirodnim rješenjima. Najpopularniji savjet bio je nanijeti jaki šampon protiv prhuti i ostaviti ga da stoji tako otprilike sat vremena, kako bi se boja poslije mogla isprati. Ali to ne samo da je zahtijevalo izlazak iz stana nego izlazak s frizurom koja je izgledala kao da je netko izvadio nešto iz kanalizacije i zalijepio joj na glavu.
Majoneza joj se činila boljim rješenjem, barem za večeras. Ocat navodno izvlači boju, a jaje hrani kosu. Na sreću, ta čudotvorna maska ima ista čarobna svojstva obnavljanja. Posljednju pažljivo izmjerenu žličicu majoneze stavila je u sendvič od purećih prsa koji si je složila za ručak.
To je bilo stvarno glupo. Mogla si je priuštiti odlazak u salon; ali ta prokleta fobija morala se ispriječiti. Nakon stvarno dobrog tjedna — koji je započeo odlaskom na sastanak anonimnih ovisnica o cipelama — odjednom ju je, kao grom iz vedra neba, ponovno uhvatila panika kad se počela spremati za odlazak kod Lorne.
To joj nije bilo jasno jer se činilo da aurikularna terapija stvarno djeluje. Panika je nalikovala na ogromnu prepreku koju je netko postavio pred nju. Umjesto odlaska k Lorni, ostala je u stanu, nervozno preplećući ruke i hvatajući dah, moleći Boga da je barem netko drugi.
Tad joj je pala na pamet ideja o bojenju kose. Kupila je boju prije nekoliko mjeseci kad se nalazila u istom raspoloženju kao i sad, samo što ju je to onda prošlo — na sreću, sad je shvatila — tako da je nikad nije upotrijebila. Ali večeras, dok je gledala Kolo sreće i divila se kosi Vanne White, prisjetila se dviju kutija boje Deep Palomino koje je spremila u ormar s posteljinom (kupila ih je prethodno u lošem raspoloženju), pa odlučila malo promijeniti svoj izgled, a tako i život, nabolje.
Nije joj ni palo na pamet pogledati unutar bočice i provjeriti jesu li obje “Palomino” a ne “Tamnopepeljasta plava”, a čak i da jest, ne bi se sjetila da će tamnopepeljasta uhvatiti njezine ranije izbijeljene pramenove kose i pretvoriti ih u trule šparoge.
Boja joj je savršeno pristajala uz salatni preljev.
Pitanje je što će sad? Obojiti u zeleno kosu osobe koja na svoj dobar dan nije htjela izaći iz kuće, činilo se neuobičajeno okrutnim. Ali Sandra je bila jedna od onih koji su uvijek tražili znakove, pa je možda i ovo bio jedan od njih.
Možda je trebala učiniti baš onu stvar koje se najviše bojala — možda je samo trebala izaći van i... zaroniti u val srama.
U psihologiji su to nazivali potapanje.
Razmislila je o tome na trenutak. Sad je četvrtak, malo poslije jedanaest. Ulice su pune ljudi — kao i uvijek u četvrti Adams Morgan — ali opet ne onoliko koliko će biti sutra navečer. To nije bilo važno, jer kad bi sada odlučila čekati sutra, onda bi to sutra uvijek bilo jedan dan dalje.
Učinit će to.
Teško je reći što ju je obuzelo, i odakle joj petlja da uopće izađe — i to bez šešira — i bude viđena, ali dvadeset minuta poslije bilo joj je drago što je to učinila.
“Sandra?”
Na trenutak joj se učinilo da je ono što slijedi ostvarenje noćne more.
Okrenula se i ugledala zgodnog, blago mišićavog muškarca, savršene, valovite smeđe kose, čokoladnosmeđih očiju i tako glatke kože koja je vrištala piling!
“Sandra Vanderslice?” Ime su joj izgovorile prekrasno obli kovane usne filmske zvijezde.
Međutim, glas mu je bio za oktavu viši. Ne baš muževan. Ali nije da to sad nešto znači. Vjerojatno je samo glas u pitanju.
No ono što je još čudnije jest to što on uopće zna kako se ona zove.
Mislim, kako je to moguće?
“Oprostite...” Refleksno je podignula ruku do glave i odmah se sjetila da je zelena, što je bilo u potpunom kontrastu s njezinim crvenim obrazima.
Ovaj izlazak nije bio dobra ideja.
“Ja sam”, reče čovjek, podigavši obrve i pogledavši je s iščekivanjem.
Nema pojma tko je to. U glavi joj je praznina i mogla je osjetiti da joj isto piše na licu. “Ja—”
Zakolutao je očima. “Mike Lemmington?” Stanka. “Iz srednje škole?”
Padne joj vilica. Mike Lemmington! Zar je moguće? Mike Lemmington je u srednjoj školi bio jedini pokraj kojeg se osjećala, ¡ako ne vitkom, onda barem manje debelom.
“Mike!” Njezino samopoštovanje istopilo se pred ovom transformacijom. “Ti to ozbiljno? O, moj Bože, što—?” Zatresla je glavom u nevjerici. “Moram te pitati, što si učinio?”
Nasmijao se, otkrivajući savršeno ravne bijele zube. “Izgubio sam par kilograma.”
“Mike.” Ako bi se itko trebao prestati preseravati u pogledu tjelesne težine, to su onda njih dvoje. “Izgubio si mnogo kilograma. Kako?”
Slegnuo je ramenima. “Weight Watchers.”
“Stvarno?” Sjetila se svog članstva i upitala bi li, kad bi počela pridavati samo malo više pažnje njihovu programu, uspjela ovako drastično smršavjeti.
“Svakog četvrtka poslijepodne.” Nasmijao se. “Ali pogledaj sebe! Vidi ti tu kosu!”
Kako je samo uspjela zaboraviti na to u ovih nekoliko trenutaka, nije joj bilo jasno, ali se osjećaj srama ponovno vratio. “Ah, to je—”
“Zeleno!” Posegnuo je prema njoj i promrsio joj kosu.
“Da, to je zato što—”
“To je hrabro”, nastavio je, gledajući je s izrazom koji je nalikovao na divljenje. “Mala, mislio sam da nikada nećeš izaći iz svog oklopa.”
Namrštila se. Zar je tako dugo nosila oklop oko sebe?
Ma koga ona zavarava? Rođena je s oklopom. Praktički je Botticellijeva Venera, samo bez onako bujnog tijela i anđeoskog renesansnog lica.
“Bravo za tebe što si se odlučila izraziti na taj način. Tako ističe tvoje plave oči!”
“Stvarno?” Ovo joj je bilo potrebno. Ovo joj je stvarno bilo potrebno.
“Totalno.”
Sandra je odlučila biti cura koja je obojila kosu u zeleno kao izraz samopouzdanja, a ne nesigurnosti koju je osjećala jer je izabrala krivi dan za bojenje. “Hvala ti, Mike. Pa”, nastavila je igrati ulogu žene koja bi namjerno obojila kosu u zeleno, kako bi svima dala do znanja da je hrabra i sigurna u sebe.
“Što ćeš ti u ovom dijelu grada? Posjećuješ nekoga? Ili živiš ovdje?”
“Imam stan ovdje u Dupontu”, reče, ponovno se veličanstveno nasmijavši. Vjerojatno se i time pozabavio ili mu, zbog gubitka težine, zubi stvarno toliko dolaze do izražaja?
“Ali često dolazim ovdje u Stetson. Moj frend ima bar tamo.”
“Ah. Čula sam sjajne stvari o tom mjestu.” Nikada nije bila ondje. Bio je na glasu kao bar za homiće, iako nije bila u potpunosti sigurna koliko je to točno. U svakom slučaju, čula je da je lijepo.
Mike je napućio usne i pogledao je. “Baš sam sad krenuo tamo — želiš li poći sa mnom?”
Srce joj je preskočilo. Zar je ovaj prekrasni muškarac stvarno poziva da izađe na piće s njim? Možda je ova zelena kosa najbolje što joj se dogodilo ove godine.
Ali opet, pa zelena je, pobogu. I visi joj s glave. I bez obzira na to koliko bi se voljela pomiriti s time, ne može.
“Ajme, Mike, ne želim ti pokvariti večer.”
“Ma zar se šališ? Volio bih da pođeš. Osim toga, ima tamo nekih zanimljivih ljudi. Možda upoznaš nekoga. Osim—” Izgledao je kao da je upravo ugazio u nešto. “—ako već nisi u vezi s nekim?... Ne mogu vjerovati da te nisam ni pitao.”
“U redu je”, uvjeravala ga je. “Nisam. Tako da — naravno, može, idemo.”
“Sjajno, svidjet će ti se Stetson. I jedva čekam da upoznaš moju frendicu Debbie. Mislim da ćete se vas dvije stvarno naći.”
Frendica Debbie. OK. Da mu je ona cura, onda ne bi pozvao Sandru van. “Jedva čekam da čujem čime si se sve bavio u proteklih—” Računala je. “—trinaest godina. Kriste, zar je stvarno toliko prošlo?”
“Kao cijeli jedan život, ako mene pitaš”, Mike će lepršavo, zabacujući ruku preko Sandrinih leđa. “Da ti priznam nešto, moja je mama nekad htjela da se nas dvoje spetljamo. Naravno, mrzi moj sadašnji način života.”
Sandra je poželjela da je mršavica pa da je zagrli i privuče bliže k sebi, kao što bi to učinio svaki junak na kraju romantičnog filma, ali se ipak nije imala namjeru sada baviti tim mislima.
Raskalašeni neženja?” upita, nadajući se da će iz njegova odgovora saznati je li trenutačno u kakvoj romantičnoj vezi ili nije.
“Baš.” Nasmijao se, zatim stao i ponovno pogledao u Sandru. “Stvarno je dobro ponovno te vidjeti. Razmišljao sam puno o tebi posljednjih godina.”
“Jesi?” Sandra bi voljela da može reći isto, ali je istina da se zapravo svim silama nastojala riješiti svih sjećanja na srednju kolu.
“Lijepo je to čuti.”
“Kad je istina.” Ponovno su počeli hodati. “Od sada ćemo se mnogo češće viđati, jednostavno znam da hoćemo.”
Sandra je blistala. Ovo je, službeno, genijalna večer. Morat i c se sjetiti toga kad sljedeći put sve krene po krivu. Nikad ne znaš kakvo te iznenađenje očekuje negdje iza ugla.
Kad smo već kod toga, možda nikad ne možemo stvarno luli sigurni ni u ono što ostavljamo iza sebe. Sandra u Mikeu definitivno nikad nije vidjela ovakvog komada.
Nije čak vjerovala ni da ima potencijala to postati.
Možda je tako i sa životom. Poneki put jednostavno ne prepoznaješ potencijal koji možda leži u lošem danu.
Prije tri sata bila je sva utučena, sigurna u to da se pretvorila u ogromnu neurotičnu masu te da nikad neće stvarno postati mršava niti sretna. Dovraga, bojala se da nikada više neće htjeti izaći iz stana i da će postati dio onih morbidnih priča koje se povremeno pojavljuju u novinama, o tome kako je pronađen leš dva tjedna poslije smrti, nakon što su susjedi napokon shvatili da smrad ne dolazi od onog užasnog restorana Hunan niže u ulici.
A evo je sad ovdje, ruku pod ruku s tako zgodnim muškarcem za kojim su se okretale glave — i muške i ženske — dok su zajedno išli niz ulicu. Išla je na spoj, mada je vrlo moguće da zapravo samo odlazi u gay bar s jako zgodnim frajerom. Frajerom koji je poznaje već godinama i svejedno je prihvaća baš takvu kakva je.
Na obzoru se definitivno nazirala duga.
“Trebam još jednu pločicu protiv panike”, rekla je Sandra dr. Leeju. “Ovaj put u lijevo uho.”
“Gospođice Vanderslice, ne ide to tako. Postoji samo jedno mjesto za takvu vrstu tjeskobe, a za koje smo se mi dobro pobrinuli. Uvjeravam vas da vam je jedna pločica dovoljna.”
“Mislim da sam počela uočavati razliku”, željno se složila “Zato želim još jednu. Jer se još nisam u potpunosti riješila panike, shvaćate? Ali možda bi me ta dodatna pločica prebacila preko ruba.” Učini me potpuno normalnom, mislila je u sebi, ali nije mogla izustiti nešto tako patetično.
Dr. Lee ju je sumnjivo pogledavao, nakon čega se sjetila svoje zelene kose. Treba li mu to objasniti. Ma ne. Vjerojatno je svakodnevno viđao daleko čudnije stvari.
“Gospođice Vanderslice, možemo napraviti još jednu terapiju akupunkturom, budući da ste ovdje, ali što se tiče aurikularne terapije, zaista nije potrebno.”
Kimnula je. “Dobro, razumijem. Samo sam užasno uzbuđena zbog načina na koji to djeluje, pa sam jednostavno htjela još.”
Kimnuo je i nježno se nasmiješio. “Postajat će sve bolje.”
Nastavio je kako bi izveo još jedan tretman akupunkture, a ona se osjećala ravno kao milijun dolara. Nije mogla dočekati da sve to ispriča dr. Ratner. Prošlo je jako, jako puno vremena otkako ju je zadnji put iznenadila nekim dobrim vijestima.
Ali sad ih napokon ima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:12 am




12.


Poglavlje



Na sreću da je Joss, kad je pronašla prazni omot kondoma na podu, ispod ruba kuhinjskog ormarića, bila sama.
Sad, ono što je radila na podu pred kuhinjskim ormarićem zapravo je imalo smisla — Deena Oliver je, kao i obično, ostavila hrpu posuđa u sudoperu s detaljnim uputama kako ručno oprati svaki komad, pa kad joj je ispala srebrna žličica za senf, nije imala izbora nego pronaći je — međutim, nije ni sanjala na kakav će kontraceptivni dokaz ondje naići.
Bila joj je apsurdna pomisao da bi to moglo imati ikakve veze s dvjema sluškinjama koje su dolazile dvaput tjedno čistiti, pa je Joss odbacila tu misao čim se pojavila. A dječaci su joj otkrili da je Kurt Oliver bio na vazektomiji. To joj je dakle ostavilo samo jednu mogućnost, jer je znala kako sama nema veze s time; Deena Oliver ima ljubavnika.
A kad je postala neoprezna i ostavila dokaz svoje prevare pod krevetom — ili na vozilu za safari, ako ćemo tange gledati kao indikator — najbolji način obrane bio joj je okriviti dadilju. Ravno u glavu.
U slučaju da itko drugi nekako za to dozna.
Bog zna što bi Kurt Oliver, nedostižan, ali ipak pomalo zastrašujući vladar kuće, pomislio da ih je pronašao; vjerojatno da se Joss ševi s nekim muškarcem kad oni nisu prisutni.
A možda bi pomislio i da tange pripadaju Joss.
Sama ideja bila je sasvim ponižavajuća.
Ali, kao svaki drugi ponižavajući aspekt njezina posla, ni ovaj joj ne bi dao priliku da tek tako razvrgne svoj ugovor. A kad bi dobila otkaz, u isto bi vrijeme bila i tužena, Deena joj je to jasno dala do znanja, pa je Joss samo mogla zamisliti kako bi zamjeranje Deeni i prekidanje sklopljenog ugovora dovelo do istog rezultata.
Tako nije imala izbora.
A sve što je Deena činila podsjećalo ju je još više na tu neugodnu činjenicu.
“Ne želim da razgovaraš s mojim prijateljima. Naporno im je gubiti vrijeme na ljubaznost samo kako bi razgovarali s poslugom”, izgrdila ju je neki dan nakon što ju je jedna od majki na Colinovoj pretjerano dotjeranoj rođendanskoj zabavi upitala gdje se nalazi toalet.
“Hoćeš li otići po Kurtovu odjeću u kemijsku čistionicu? Ne mogu pronaći karticu, ali ne brini se, znaju oni što je njegovo.” Na kraju je ispalo da ipak ne znaju točno što je njegovo, a što nije, pa čak ni tko je on uopće, pa je tek nakon šest poziva Joss uspjela pronaći smeđe Armanijevo odijelo... samo što se nije radilo o smeđem Armanijevu odijelu, nego sivom Pradinu kaputu.
“Čistačice su danas otkazale dolazak zbog vremenskih neprilika ili nekih drugih gluposti, ne znam. Kad završiš s pripremanjem večere, možeš li molim te očistiti kupaonice? S obzirom na ovu gripu koja kola uokolo, sigurno su u neredu.”
Zatim, tu je bila i Jossina omiljena upadica:
“Jesi li skoro gotova?” Deena je vikala ispred kupaonice jednog dana dok je Joss mijenjala tampon. “Dečki te čekaju.”
Živi pakao.
Stoga se Joss, uvijek iznova, vraćala potrazi za nečime što bi mogla činiti u svoje slobodno vrijeme, a da to ne uključuje čišćenje, pranje i kuhanje, pa se zato, od svih događanja na koje je naišla utorkom, odlučila za klub anonimnih ovisnica o cipelama.
Što je značilo da mora izaći i baciti se na svoju prvu pravu potragu za dizajnerskom obućom.
Joss je polagano lutala butikom Something Old u Georgetownu, koji se bavio prodajom korištene i retro odjeće. Vožnja autobusom do tamo trajala je skoro sat vremena, tako da se sada neće žuriti. Uostalom, imala je cijeli dan za ubiti prije odlaska u Bethesdu na sastanak anonimnih ovisnica o cipelama. Mislila je da će, ako se tamo zadrži najdulje do deset, uspjeti uhvatiti autobus za aveniju Connecticut u Chevy Chaseu, dok će ostatak puta proći pješice do kuće Oliverovih.
Dotad će Deena vjerojatno već biti u krevetu pa teško da će zahtijevati od nje da obavi kakav dodatni posao. Osim ako, naravno, ne mjesečari. Što, kad uzmemo u obzir količinu njezinih zahtjeva, i nije tako nemoguće.
“Mogu li vam nekako pomoći?”
Joss se okrenula i ugledala mršavu djevojku duge ravne kose u širokoj, lepršavoj majici i suknji, kakve je Joss nekada nazivala “ciganskom odjećom” kad bi se igrala ili spremala maskirati za Noć vještica.
“Hvala”, Joss će. “Samo razgledavam, ali nadam se da ću pronaći neke cipele. Primjerice, dizajnerske? Veličine 38?”
“Dizajnerske?” Djevojka je izgledala bezizrazno, baš kao što se Joss osjećala. “Ne znam kakve sve cipele imamo, ali sve one stoje ovdje.”
Joss je slijedila djevojku, namirisavši blagi dašak marihuane koji je ostajao iza nje dok je hodala.
Zaustavila se pred zidom punim polica s cipelama poslaganim kao knjige. “To je sve što imamo.”
“Hvala”, Joss reče, primijetivši oznaku s cijenom od sedamdeset pet dolara koja se nalazila na cipelama koje su izgledale kao da ih je odbacila njezina baka.
“Nema na čemu”, djevojka neprimjetno odgovori pa nestane odakle je i došla.
Čim je otišla, Joss je počela prekapati po cipelama u potrazi za nečim jeftinijim — najprije mora pronaći odgovarajuću cijenu, a onda će pogledati kako cipele izgledaju — međutim, nije bilo ni jednog para ispod pedeset dolara. Prepoznala je imena na nekima od njih jer ih je već vidjela na internetu: Chanel, Gucci, Lindor. Napokon je pronašla neznatno potrošene cipele marke Salvatore Ferragamo — ime koje joj se konstantno pojavljivalo u tražilici na internetu — pa ih je odnijela na blagajnu i dala za njih pedeset dolara plus porez.
Bila je to visoka cijena koju je morala platiti za učlanjenje u klub, ali više nije imala vremena za razgledavanje. Mislila je da je lako pronaći jeftine dizajnerske cipele. Pogriješila je u tome što je izabrala retro butik u najskupljem dijelu grada. Sljedeći put otići će nekamo izvan grada, možda u Zapadnu Virginiju, pa pronaći trgovinu s umjerenim cijenama.
Rila je na putu prema autobusu kad joj je zazvonio mobitel.
“Gdje si ti dovraga?” Deena je ispalila s druge strane linije, lako glasno da se žena koja je stajala u autobusu pokraj Joss okrenula i blijedo je pogledala.
“U autobusu sam u Georgetownu”, reče Joss što je tiše mogla, pokušavajući uspostaviti protutežu Deeninoj glasnoći.
Međutim, nije upalilo. “Što?”
“Ja sam u Georgetownu”, Joss je ponovila, ovaj put malo glasnije.
“Georgetown! A što je s tvojim poslom?”
Iako je ljudi sa strane nisu gledali, Joss je osjećala da svi čuju što Deena govori, stoje za nju bilo krajnje sramotno. “Dečki su u školi”, rekla je.
“Zar to znači da imaš pravo na slobodan dan?”
Joss je bila zbunjena. Što je Deena htjela od nje? Da sjedi skupa s njima na nastavi? Ako je tako, što je onda očekivala, da će u isto vrijeme biti prisutna na satu jednog i drugog? “Ne, pokupit ću Barta za sat i pol, a onda—”
“Vraćaj se ovamo, odmah!”
Joss je lice gorjelo. Autobus se zaustavio na stanici pokraj trgovinica na aveniji Wisconsin pa je izišla, previše ponižena da bi nastavila razgovor pred svima u autobusu.
“Ne razumijem”, Joss će, strahujući iznutra jer je znala da će je izbičevati zbog ovoga. “Dječaka nema, pa—”
“Ali ima rublja! Eno hrpe do stropa u Colinovoj sobi!”
Laž. Joss je oprala njihovu odjeću jučer i od sinoć nisu bacili na pranje ništa osim onoga što su nosili taj dan. “Vjerojatno je izvukao odjeću iz ormara pa je bacio na pod kad se odijevao za školu, umjesto da ju je spremio natrag.” A vjerojatno je to učinio namjerno.
Uslijedila je očekivana tišina; nakon čega je Deena rekla: “Kližeš na vrlo tankom ledu, znaš li to?”
Ali zašto? Joss je htjela vrištati mada je znala da to ionako ne bi ništa promijenilo. Logika i Deena Oliver nisu imale veze jedna s drugom. “Žao mi je, gospođo Oliver. Dolazim odmah.”
“Imaš petnaest minuta.”
To nije bilo moguće; čak i kad bi uzela taksi, Joss bi debelo kasnila. Ipak je uzvratila, “Doći ću.”
Vozač se zaustavio na rubu, a Joss je taman otvarala vrata kad joj je mobitel opet zazvonio. Bila je u iskušenju da se ne javi, ali to je mogao biti bilo tko.
Možda nekakav hitan slučaj.
Ali nije. “Navrati u Safeway”, Deena je zalajala prije nego što je Joss uopće uspjela izreći riječ. “Kupi mlijeko i onu smrznutu tjesteninu za večeru koju volim. Tako taj tvoj izletić ipak neće hiti gubitak vremena.”
Kad se vratila natrag u udobno sjedalo taksija i bacila pogled na taksimetar, shvatila je da će u ovih sat vremena, koliko je provela izvan kuće Oliverovih, kad se sve zbroji, ostati bez sedamdeset pet dolara.
Prilično pozamašna svotica za grupu za koju čak nije bila previše ni zainteresirana. Mogla se samo nadati da će se isplatiti.
Shoeho927.
Zvučalo je dobro. Lorna je unijela posve novu lozinku na eBay, koja joj je savršeno pristajala uz novo korisničko ime, pričekala potvrdu e-mailom, kliknula na hiperlink i primila poruku koja je glasila: ŠTO BISTE ŽELJELI PRONAĆI?
Može li jednostavnije od ovog?
Utipkala je riječi Marc Jacobs.
Pogodak, četiristo pronalazaka isključivo ženskih cipela! Preletjela je stranicom u potrazi za brojem 38 i odmah zamijetila natpis Seks i kožnate čizme NYC Marc Jacobs. Kliknula je na link i pročitala opis:
Potpuno nove, zapakirane. Seksi kožnate čizme zaobljenog vrha s modernim detaljem vezica koje idu sa strane prema gore, imaju patentni zatvarač i punu stabilnu petu. Kožnati obrub i potplat. Veličina 38. Visina pete 10 cm, visina čizme 45 cm.
Ajoj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu