Anonimne ovisnice o cipelama

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 6:56 am

First topic message reminder :




Helene Zaharis ima muža političara koji financije drži čvrsto u svojim rukama i poništava njezine kreditne kartice kako bi je mogao kontrolirati. Lorna Rafferty je do grla u dugovima i ne može se riješiti ovisnosti o eBayu. Sandra Vanderslice bori se s agorafobijom i plaća račune za cipele radeći na seksi telefonu, a Jocelyn Bowen je baka u obitelji iz pakla. Ona pojma nema koja je razlika između platforme i potpetice, ali sve bi učinila da nakratko pobjegne iz zajedničkog kućanstva.
Naizgled nespojivo društvo od četiri potpuno različite žene koje povezuje samo strast prema fenomenalnim cipelama susreće se svakog utorka. Dok one trguju cipelama, nevidljive niti prijateljstva omataju im srca, i svaka od njih uspjet će, uz pomoć ostalih “anonimki“, pronaći način da se suoči sa svojim problemima.
Zabavna, osjećajna i inspirativna, knjiga Anonimne ovisnice o cipelama idealna je za svaku ženu koja se ikada suočila s traženjem idealnog para. A takvih nas je kao što znamo puno više nego što bismo htjele priznati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:12 am





Početna cijena im je 8,99 dolara i Lorna je na trenutak ostala bez zraka — 8,99 dolara za izvorne čizme Marc Jacobs? Ma mora da su lažne ili — ah, evo ga. S obzirom na brojne ponude, cijena je u međuvremenu narasla do 99,35 dolara. Ali to je opet ušteda od, koliko, petsto dolara otprilike.
Vrijedi. Stvarno vrijedi. Dragi Bože, kad bi morala, prodala bi ih ponovno, možda čak i dodatno zaradila na njima. Zasigurno će moći prodati i nešto drugo što posjeduje, ako baš bude morala.
Ova kupnja je prava bagatela. Ekvivalentno kupnji jeftine hrane naveliko. Željno je utipkala ponudu od 101,99 dolara kao gornju granicu do koje ide, nakon čega se poruka na ekranu promijenila pa je pisalo: VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ.
Ako se nitko drugi ne pojavi u roku od jednog dana, dva sata i četrdeset šest minuta, čizme će biti njezine. Po nevjerojatnoj cijeni. To je praktički krađa, ali barem je legalna.
Phil Carson će biti ponosan na nju.
Dobro, Phil Carson baš i neće biti ponosan. Vjerojatno će misliti da je to još jedno rasipanje novca uludo, ali on to jednostavno ne može shvatiti. Jeftinije je od terapije.
I te će čizme čuvati do svoje smrti.
Fenomenalan je eBay. Da ga je otkrila davno prije, vjerojatno nikada ne bi upala u ovakve financijske probleme.
Ostatak poslijepodneva Lorna se nije mogla odvojiti od računala i stalno je nanovo gledala stranicu da provjeri je li se cijena čizama promijenila. Svaki put kad bi to učinila, na ekranu je pisalo: Najviši ponuditelj, Shoeho927 (0). A sat je otkucavao.
Nije mogla dočekati da to ispriča ostalim obožavateljicama cipela večeras na sastanku.
Ali nešto malo poslije pet sati — kad su joj ostala još dvadeset tri sata i osamnaest minuta do kraja aukcije — poruka na ekranu se promijenila u: VAŠA MAKSIMALNA PONUDA JE PREKORAČENA.
Na jedan ružni trenutak, Lorna je sjedila ondje osjećajući se poput Snjeguljičine maćehe: “Vaša Visosti, vi ste u redu, ali da budem iskrena, pojavio se netko bolji.”
Tko je dao višu ponudu?
Lorna je pregledavala stranicu — ubrzo se pretvarala u eBay stručnjaka — i primijetila da je novi ponuđač pod imenom Shoegarpie (0). Naučila je da se nula u zagradi odnosi na korisnika koji još nije ništa kupio tim putem.
Znači da ju je pretekao novajlija! Nije važilo to što je i sama nova, ali sam pogled na nadimak Shoegarpie (0) izluđivao ju je. Osobito zato što je ponuda koja ju je srušila bila u visini od 104,49 dolara.
Bijednih dva dolara i pedeset centi više od njezine ponude.
Bez mnogo razmišljanja, povisila je ponudu na 104,56. Zgodan, čudan broj. Da je njezina nepoznata suparnica imala ponudu od 104, 50 dolara — kao svi normalni ljudi — onda bi je Lorna nadmašila za šest centi. Aha! Eto ti sad, Shoegarpie! I nosi svoju nulu (0) sa sobom!
Ali umjesto plavo ispisane poruke: VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ, pojavila se prljavosmeđa: VAŠA PONUDA JE PREKORAČENA.
Shoegarpie!
Natjecateljski duh, za koji nije ni znala da ga posjeduje, potpuno ju je obuzeo, pa je stavila maksimalnu ponudu od 153,37 dolara, i dalje s osjećajem da će joj čudni brojevi ići na ruku.
I jesu. Odmah je dobila poruku: VI STE NAJVIŠI PONUDITELJ, i, zadovoljno kimnuvši, udaljila se od računala kako bi se spremila za svoje gošće.
Kao i uvijek, Helene je prva stigla, besprijekorno odjevena u zeleno laneno odijelo u kojem se doimala stvarno živahno. Na nogama je nosila kožnate sandale s remenčićima u tamnozelenoj boji koja je bila tako tamna da je gotovo prelazila u crnu.
“Prada”, reče Helene, u odgovor na Lornino nepostavljeno pitanje.
“Predivne su.”
“Nove.” Helene se nasmiješila. “Možda ih ugledaš na stolu za nekoliko tjedana.”
Lorna se nasmijala. “Svakako se nadam tomu.”
Nastavivši u zelenom tonu, Sandra je pristigla sljedeća, s iznenađujuće zelenom kosom. Nije da je bila kričava ili išta tomu slično — ali bilo je dovoljno što je uopće zelena. I apsolutno spržena.
“Znam”, reče, prije nego što su Helene ili Lorna išta uspjele komentirati. No nije ni da su namjeravale. “Imala sam nezgodu prilikom bojenja.”
“Moja Denise bi ti to odmah sredila”, Helene se odmah javi “Radi u Bogiesu, u sjevernom dijelu Georgetowna. Mogu ti dati njezin broj...”
“Hvala”, Sandra je presiječe. “Ali ovo,” pokazala je prstom na kosu, “očito je ono što moram trpjeti sljedećih mjesec dana ako ne želim oćelavjeti. A vjerujte mi, odvagala sam sve mogućnosti. Zelena mjesec dana ili čekanje kose da mi naraste jedno dvije godine... osim ako vi znate nešto što ja ne znam. U suprotnom, ostajem zelena.”
“Sigurno postoji opasnost od uništenja kose ako je prečesto izlažeš tretmanima”, Helene će, kimnuvši. “Ali kad budeš spremna, obvezno zvrcni Denise. Ona radi čuda s kosom.”
A gledajući njezinu divnu kestenjastu kosu, tako savršeno podšišanu i koja je, bez obzira na to u kojem bi smjeru okrenula glavu, padala u jednakim slojevima, tko ne bi poželio iskoristiti priliku da posjeti istog frizera?
Da se Lorna nije upravo obvezala dati više od sto pedeset dolara za par samo jednih čizama — savjest ju je već lagano počela gristi, kao i većinu lakoumnih kupaca, pa se ipak potajno nadala da će Shoegarpie ponuditi višu cijenu dok ona nije on-line — sama bi se naručila kod frizera.
Za nekih petnaest minuta otprilike začulo se kucanje na vratima. Svi su pogledali u Lornu.
“Zaboravila sam spomenuti da nam večeras dolazi netko novi”, reče. “Jocelyn.”
“Nadam se da će ostati dulje nego ona od prethodnog tjedna”, Helene će, ispričavši potom Sandri o ženi/muškarcu koji je jednom na brzinu pogledao u stan, a zatim bez riječi pobjegao. “Privlačimo svakojake čudake”, zaključila je. “Mislim, jasno je da smo i mi same čudakinje, ali time očito privlačimo još veće čudake.”
Na sreću, to nije bio slučaj i ovog tjedna, pomislila je Lorna dok je otvarala vrata mladoj brineti svježeg, dobrog izgleda, u skladu s propisima svih američkih djevojaka iz susjedstva.
“Zdravo”, reče te se nakrivo nasmiješi, što ju je sveukupno učinilo još šarmantnijom. “Ja sam Joss Bowen.” U rukama je držala vrećicu tvrtke Pier 1. “Ovdje sam zbog ovisnosti o cipelama...?” Slijedila je Lornin pogled prema vrećici pa na brzinu dodala, “Ne brini se, nisu ispletene od pruća. To je jedina vrećica koju sam uspjela pronaći.”
Obje su se nasmijale, a Lorna, koja se opet prekasno sjetila da bi je trebala pozvati unutra, pomaknula se i dopustila joj da prođe u dnevnu dobu, gdje ju je upoznala sa Sandrom i Helene, objašnjavajući usput Sandrin problem s kosom, tako da ona ne bi morala ponovo sve prolaziti.
Unatoč činjenici što je bila vjerojatno desetak godina mlađa od svih, Joss se vrlo dobro uklopila pa se večer tako nastavila čavrljanjem o životima, ljubavima i poslovima. Joss radi kao dadilja za obitelj Oliver. Lorna je jednom kupila auto u Oliver Fordu — prije nego što su postali uobraženi pa počeli prodavati isključivo njemačke “automobile” — prilikom čega joj se toliko ogadio prodavačev pritisak na prodaju i totalni nedostatak pomoći kad se suočavala s mehaničkim problemima, da sad i sâm spomen imena Oliver proizvodi u njoj neugodne trnce. Nije se iznenadila kad je saznala da je sama obitelj Oliver jednako odvratna kao i njihovo prodajno osoblje.
“Zašto ne daš otkaz?” Lorna upita, iako je to zapravo jedino rješenje koje može ponuditi kad je u pitanju bilo kakav problem na poslu. Zato je ona radila u restoranu Jico umjesto u, recimo, nekom uredu u kojem bi imala neke koristi od diplome engleskog jezika koju je stekla na sveučilištu Maryland. “Kladim se da postoji stotinu obitelji na ovom području koje traže dadilju.”
“Ali pod ugovorom sam”, Joss reče, s jasno vidljivom težinom u očima pri spomenu na sam ugovor i svoj potpis kojim se obvezala.
“Prekrši ga!” OK, možda Lorna ipak nije najbolja osoba za davanje poslovnih savjeta. Donekle je bolje nego davanje financijskih savjeta, ali svejedno neprikladno.
Na sreću, bilo je tu i razumnijih glava, u obliku Sandre i Helene.
“Koliko ćeš dugo još biti pod ugovorom?” upita Sandra.
“Devet mjeseci. Četiri dana.” Joss se nasmiješila. “I otprilike tri i pol sata.”
“Jesi pokazala ugovor odvjetniku?” Helene će. “Možda bi on mogao pronaći rupu u zakonu koja će te izvući? Pretpostavljam da čišćenje, kupnja namirnica i prekovremeni sati ne spadaju u opis tvog radnog mjesta pa bi ti možda baš to mogla biti karta za van.”
Joss je na trenutak izgledala kao da joj se vratila nada, a zatim je ponovno odmahnula glavom i rekla: “Ne smijem prekršiti ugovor. Ako ga prekršim, tko će me onda htjeti zaposliti? Oliverovi bi me oblatili, pobrinuli bi se da me nitko nikada više ne primi na razgovor.”
“Onda se barem moraš pobrinuti da izađeš iz kuće svaki put kad dobiješ priliku, da te ne bi uspjela obasipati hrpom poslova”, Lorna je inzistirala.
“Slažem se”, Sandra će.
“Možda bismo mogle otići u kupnju—” Lorna se zaustavi usred rečenice. Kupnja nikako nije bila dio njezine bliske budućnosti. Ali što bi mogla predložiti a da ne zahtijeva trošenje novca? Bridž? Brzo hodanje?
Morala se sabrati.
“—ili nešto slično”, završila je rečenicu s nešto manje entuzijazma u glasu nego kad je započela.
Do kraja večeri Lorna je ubrala par zlatnih sandala Marilyn i jedne crne Jil Sander otvorenih prstiju s potpeticama, zbog čega se još više osjećala krivom zbog onih čizmica na eBayu. Uključila je računalo u nadi da je Shoegarpie zaradila jedinicu (1) kupnjom novih čizama.
Međutim, to se nije dogodilo. Čim se prijavila na stranicu, protiv volje, ugledala je čizme u skupini osvojenih predmeta. 153,03 dolara. Plus poštarina o kojoj uopće nije niti razmišljala ranije. To je negdje još dodatnih petnaest dolara.
Sranje.
Sranje. Sranje. Sranje.
Ponovno je kliknula mišem na fotografiju. Jesu lijepe. Vrlo lijepe. I pristaju gotovo uza sve. Čim stigne zima, bit će itekako sretna što ih ima.
Sad, kad se počela osjećati malo bolje, pretražila je stranicu u potrazi za adresom plaćanja. Već je bila spremna ispisati osobni ček kad je primijetila da prodavač prima isključivo gotovinu.
Drugo jutro je otišla u banku kako bi podignula potrebnu gotovinu. Hvala Bogu, nigdje nije bilo na vidiku Holdena Benningtona Umišljenog III. pa kad je došla do prozorčića blagajne, pomislila je kako će se uskoro izvući odande bez ikakvih problema.
Ali nakon što je službenik otvorio njezin račun, licem mu je preletio čudan izraz pa je odmah pozvao upravitelja.
Lorna nije stigla ni prigovoriti, a on je već bio otišao. Na trenutak je razmišljala da pobjegne, da samo istrči van iz poslovnice, a kad se službenik vratio s Holdenom, zažalila je što to nije učinila.
“Gospođice Rafferty.”
“Gospodine Bennington.”
“Možete li doći malo u moj ured?”
Kušnja za odbijanjem bila je neodoljiva, ali što joj je preostalo? Mora platiti te čizme. “Tako osobna usluga”, prokomentirala je i pošla za njim, putem kroz banku koji joj je već postao previše poznat.
“Što šezdeset osam dolara i tri centa”, reče, dok joj je pokazivao da sjedne na stolac koji su oboje bez sumnje mogli nazvati njezinim mjestom.
“Tako je.”
“Iznos vašeg bankovnog računa trenutačno iznosi dvjesto dvadeset dolara i četrdeset devet centi...”
Ravnodušno je slegnula ramenima. “Meni zvuči dobro.”
“Osim što vam je već odobreno—” tražio je po računalu, a Lorna se jedva uspjela oduprijeti porivu da mu predloži da njezin račun jednostavno stavi na popis svojih najdražih i najčešće posjećenijih mjesta. “—dvjesto četiri dolara i šest centi.” Pogledao ju je. “Od toga prethodno odobren dolar na benzinskoj postaji za benzin koji vjerojatno vrijedi više od jednog dolara. Stoga pretpostavljam da smo opet u minusu.”
Lorna je progutala knedlu. Nije joj se sviđalo živjeti ovako. I mogla bi biti bezobrazna prema Holdenu, ali kakve bi koristi imala od toga? Trebalo joj je da čovjek zadužen za njezin bankovni račun bude na njezinoj strani, a ne protiv nje.
“Gledajte”, reče. “Radim na tome. I neću lagati, nije mi lako. Sigurna sam da to i sami primjećujete.” Pokazala je prema monitoru njegova računala. “Ali potreban mi je taj novac odmah danas.”
“Ne mogu vam dati novac koji nemate.”
“Pa, mogli biste.” Nasmiješila se. “Nije li to ono čime se banke bave?”
Na njezino iznenađenje, uzvratio joj je osmijehom.
A na njezino još veće iznenađenje, shvatila je da razmišlja o lome kako je sladak dok se smije.
Čeprkao je još malo po računalu, djelujući kao da se zaista trudi riješiti problem, ali joj je onda rekao: “Žao mi je, ali stvarno ne mogu ništa učiniti.”
Pitala se kako će je eBay kazniti zbog toga. Vjerojatno će joj zabraniti ponovni pristup. A tek je spoznala taj predivni dio raja u kojemu je na popustu mogla kupovati dizajnerske cipele i već će ga se morati odreći.
A onda se sjetila novca od napojnica koji je držala u torbici. “O! Čekajte!” Kopala je po torbici dok je Holden u tišini čekao s druge strane stola. Onda je pronašla ono što je tražila: neurednu hrpu novca koji još nije ni prebrojila. “Želim položiti novac na račun.”
Izbrojila je — dvjesto četiri dolara, od čega šezdeset po jedan dolar — i predala svotu Holdenu.
“Sad mogu dobiti taj ček, zar ne?” upitala je.
Izgledao je uznemireno. “Da. Iako vam to ne bih preporučio.”
“Da, dobro, primljeno na znanje. Ali sad mi ga možete dati, je li tako?”
Uzdahnuo je, pogledao je u oči — ranije nije ni primijetila neobičnu zelenkastu u njegovim plavim očima — pa kimnuo. “Znam da će mi se ovo obiti o glavu”, rekao je. “Ali, legalno gledajući, ne mogu odbiti.”
Nasmiješila se. “Razvedrite se, Benningtone. Sve će biti u redu. Zaista.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:12 am





13


Poglavlje



“Ne mogu si pomoći... volim tebe i nikoga drugog...” Sandra obično nije bila tip osobe koja bi iskakala iz kreveta čim bi se probudila, ali jutros je bila odličnog raspoloženja i pjevušila je pjesmu koju odjednom nikako nije mogla izbaciti iz glave. Mike ju je nazvao sinoć dok je bila kod Lorne i ostavio poruku u kojoj ju je upitao želi li ići večeras s njim u Cosmos na večer karaoka.
Sandra nikada ne bi stala pred ljude i disala, a kamoli pjevala, ali joj je bilo drago što će imati priliku popiti pokoji martini s Mikeom. Zapravo, bila bi sretna da može raditi bilo što s Mikeom.
Kako ga se svih ovih godina nije niti jednom sjetila? I što je još bitnije, kako je samo sretna što se pojavio u njezinu životu onda kada ga je najviše trebala.
“... bez obzira na to koliko pokušavam, svoju ljubav ne mogu sakriti...” Uključila je računalo i otplesala prostorijom do telefona kako bi nazvala Mikea i potvrdila mu dolazak. Dobila je njegovu telefonsku sekretaricu pa mu je ostavila poruku. Zatim je nazvala Heleninu stilisticu. Najranije kad je može primiti bit će za mjesec dana. Igrala se mišlju da nazove nekoga drugog, ali ta zelena kosa joj je na neki način donijela sreću. Da je bila onakva kakva je uvijek, možda je Mike ne bi ni primijetio one večeri.
Osim toga, sviđala mu se njezina kosa.
Tako da... dobro. Neka ostane ovako još neko vrijeme. Zašto ne? Nije se baš često gledala u ogledalo, pa joj to ionako neće stvarati probleme.
Sjela je za računalo i započela s dnevnom rutinom klikanja. Najprije provjera pošte, zatim Zappos, pa Poundy.com, Washingtonpost.com, eBay i obično pretraživanje nečega na Googleu što je u njoj stvorilo znatiželju večer prije.
U zadnje vrijeme je stalno pretraživala internet u potrazi za informacijama o Mikeu Lemmingtonu. Na fakultetu je stekao nekoliko akademskih postignuća koja su još bila objavljena na web-stranicama fakulteta, skupa s njegovom kratkom biografijom i sićušnom fotografijom. Često je gledala u nju. Ispisala bi je već da se nije toliko bojala da bi je on negdje mogao slučajno vidjeti.
Dovršila je poslove na računalu, zatim učinila ono što je uvijek posljednje čuvala za srijedu — otišla je u kupaonicu, pomokrila se, skinula svaki komadić odjeće, uključujući ukrase za kosu, pa stala na vagu. Morala je to obaviti jednom u tjednu, a srijedu je odabrala zato što je onda imala dovoljno vremena da se oporavi od mogućeg debljanja kroz vikend. (Usamljenost petkom i subotom navečer obično bi rezultirala pretjeranim unošenjem kalorija.)
Duboko je udahnula i zakoračila na vagu. Mrzila je pogled na brojke. Osobito zato što u zadnje vrijeme baš i nisu išle prema dolje. Prije dva tjedna vaga je pokazivala da se udebljala dvjesto grama, a prošli tjedan nije mogla ni podnijeti pomisao stajanja na vagu.
Ipak, ovog tjedna je bilo drukčije. Sretna je. Uzbuđena. Optimistična. Bože, kad je zadnji put to uopće mogla reći? Stala je i pričekala da se brojevi smire.
Smršavjela je kilogram i osamsto grama.
Kilogram i osamsto! Sišla je s vage, pustila je da se resetira pa opet stala. Isti rezultat. Smršavjela je jedan kilogram i osamsto grama.
Nije mogla vjerovati. Znala je da nije previše razmišljala o hrani zadnjih dana, ali da je ovoliko smršavjela? Koje iznenađenje.
Odjenula se i ponovno stala na vagu pogledavajući brojke, tako prepuna samopouzdanja da je gotovo stala na nju odjevena.
Ali to bi bilo pretjerivanje. Gurnula je vagu natrag pod umivaonik i obećala si da će nastaviti dalje u istom ritmu sve do sljedećeg tjedna.
Sad kad je sve napokon u redu, te je spremna za večeras, Sandra je odlučila baciti se na posao. Nazvala je centralu i prijavila se, a zatim pričekala prvi poziv dok je gledala jutarnji talk show u kojem su se dvije žene prepirale s visokim mršavim muškarcem svijetle bradice.
Nije morala dugo čekati na prvi poziv.
“Penelope”, reče, dubokim nerazgovijetnim glasom. “Pen... el... o... peeeee. Toliko si me napalila.”
“Hej, srce”, gugutala je. “Tko si ti?”
“Samo me zovi Long Dong Silver13...” odvrati pa se dugo vremena nastavi smijati vlastitoj šali. Time je zaradila barem dolar i pol. “Žišku? Long Dong...” Opet se opalio smijati.
Odlično. S malo sreće, ovo će biti jedna od onih pijanih budala kojima se ne može dignuti, pa će joj trebati dugo vremena da ga zadovolji. Tim bi novcem mogla kupiti Mikeu cipele. Što se toga tiče, pokazalo se da mu nedostaje ukusa, ali i zaliha. Zahihotala se. “Baš si smiješan!”
“Ah, ma imam hrpetinu takvih bisera.”
Nastavio je s litanijom sirovih dosjetki, sve dok se dolari koji su kapali nisu pretvorili u desetice i dvadesetice... Napokon je zastao pa rekao: “Ti bi trebala govoriti meni. Uzbudi me, mala. Želim te osjetiti. Pričaj sa mnom, Pen-el-o-pee...”
Sandra se namjestila u naslonjaču, stavila noge na stolić za kavu pa rekla: “Imam na sebi visoke crne kožnate čizme...”
Bio je to dobar dan. Vrlo dobar dan. Nije shvaćala zašto je baš ova srijeda prepuna uzbuđenih muškaraca, ali kad je sat otkucao tri poslijepodne, isključila se nakon dobrih šest sati. To joj je više nego dovoljno da ode u Ormond i kupi Mikeu par svijetlih cipela od antilopa marke Hogan, za koje je smatrala da će mu savršeno pristajati. Nisu tako ležerne da bi se doimale jeftinima, a opet nisu svečane. Hogan je savršen, elegantan izbor.
Kad je stigla na odjel cipela, naišla je, naravno, na Luisa koji je radio ondje. Nikada mu neće oprostiti onaj ledeni, snishodljiv način na koji se ponio prema njoj kad ga je prvi put susrela. Kao da je, čim ju je ugledao, zaključio da je ova trgovina predobra za nju i da bi trebala otići u neku drugu, jeftiniju.
Ali taj njihov susret i kupnja koju je ona naposljetku obavila, očito je ostavio traga na njemu jer je, čim ju je ugledao na drugom kraju odjela, podignuo obrve i pozvao ju po imenu: “Gospođice Vanderslice. Već vas dugo nismo vidjeli! Ali uvijek nam je drago kad dođete”, dodao je, oklijevajući.
Ne baš uvijek, prisjeti se.
“Tražim par Hoganovih cipela za dečka”, reče. Upotrijebila je taj izraz jer joj je lakše tako nego objašnjavati da je to čovjek s kojim se viđa i nada da će razviti dublju vezu, ali joj se svejedno sviđalo kako je zvučalo dok je to izgovarala.
Dečko. Nikada zapravo nije imala dečka pa je jedan dio nje još uvijek ostao zarobljen u mentalitetu petog razreda, isprobavajući naglas “riječi za odrasle” da vidi kako zvuče.
“Hoganove”, odvratio je, s tračkom sjaja u oku. “Dobar izbor. I sâm sam im naklonjen. Recite mi, koji broj nosi vaš dečko?” Zbog načina na koji je to izgovorio pomislila je da nije baš siguran u tu njezinu vezu, ali možda je to samo bila njezina mašta.
“Nosi četrdeset tri.” Praveći se da odlazi u kupaonicu, provjerila mu je ormar neku večer kad su otišli k njemu nakon što su bili u Stetsonu.
Luis je pucnuo prstima i pokazao na Sandru. “Znate, baš smo dobili novu kolekciju Zendera. Mislim da bi vam se mogle svidjeti čak i više od Hogana. Sjednite, a ja ću vam donijeti nekoliko pari da ih pogledate.”
“Hvala.” Sjela je, a zatim gotovo poskočila od straha kad ju je s leđa upitao: “Želite li možda šalicu kave?”
Otresla je glavom. “Ne, hvala.”
“Čaj? Bilo što?”
Istini za volju, sad ju je već počeo vrijeđati njegov odviše zabrinut pristup, ali se nije namjeravala suprotstavljati. Umjesto toga, samo se trudila pokazati da joj uopće nije stalo. “Neću, hvala.”
Odjurio je, ali se ubrzo vratio s pet kutija. Stavio ih je dolje i skinuo poklopce, govoreći Sandri: “Zender je oko stotinu dolara skuplji od Hoganovih, ali kad je u pitanju kvaliteta, onda ni cijena nije upitna, zar ne?”
Sandra se ljubazno nasmiješila.
Stručno je postavio cipele, pokazujući ih kako treba isticanjem njihovih prednosti. “Boja ovih Maglijevih je stvarno veličanstvena, siguran sam da ćete se složiti.” Spustio je par tamnosmeđih cipela.
Lijepe su zaista, to mu je morala priznati. Ali malo presvečane, “Moj prijatelj — moj dečko, to jest, puno hoda na svome poslu, pa mislim da su ove ipak malo previše svečane. Volim Hoganove cipele jer su one stvarno udobne za hodanje.”
“Apsolutno.” Luis je pomaknuo kutije tako da su se one marke Hogan našle bliže Sandri. Također se pobrinuo za to da skuplji par stavi pred nju. “Čime se bavi? Vaš dečko, mislim.”
“Nekretninama.”
Luis je kimnuo bez imalo interesa. “Ove su savršene za svakoga tko ima imalo ukusa.” Tutnuo je skuplji par naprijed.
Sandra je namjerno uzela jeftiniji par. Zapravo joj se taj više i sviđao.
“Luis!” Starija žena koju Sandra nikad prije nije vidjela, pojavila se iz stražnje prostorije. “Javier je na telefonu. Opet.”
“Reci mu da ću ga nazvati poslije”, Luis reče odrješito. Zatim, shvativši da je možda pretjerao, objasni: “Pravila kuće su takva da ne smijemo ostavljati kupce nezbrinute.”
Sandra je pomislila kako je to čudno. “Mislim da ću se snaći, ako se želite javiti.”
“Ma ne, ne.” Razdraženo je uzdahnuo. “To su nova pravila.” Zatim je povjerljivo dodao: “To je zbog onoga što se dogodilo sa senatorovom suprugom.”
“Oprostite, zbog čega?” Nije mogla ni zamisliti što se to dogodilo sa suprugom senatora a da je spriječilo Luisa da se ode javiti na telefon. Zar joj se dogodila neka čudna nezgoda dok je bila sama? Možda ju je napao par salonki od krokodilske kože?
“Ne bih smio govoriti o tome”, Luis će, glasom onoga koji je već govorio o tome, što god to bilo. I koji, svakako, nije namjeravao prestati govoriti o tome. “Ali siguran sam da vama mogu vjerovati.”
Sandrin život je već bio prepun neugodnih muških tajni, tako da su joj riječi Mogu ti vjerovati, siguran sam, davale do znanja da se radi o nečemu što vjerojatno ne želi čuti. “Ne bih željela da upadnete u nevolju”, počela je. “Zaista, nije potrebno—”
“Uhvatili su je u krađi!” Stisnuo je usnice i kimnuo, očekujući Sandrinu reakciju.
“Koga to?” Sandra je bila zbunjena. Zar je nešto krivo shvatila? Zasigurno Luis nije govorio da je neka senatorova supruga—
“Senatorova supruga”, Luis će kazališnim šaptom. Očigledno je koliko je uživao u tome. “Helene Zaharis.”
***

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:13 am





Zabava je bila užasna.
Naravno, sve dobrotvorne političke zabave su takve, ali ova se održavala u domu kontroverzne obitelji Mornini — za koju se priča da je upetljana u organizirani kriminal, premda je Helene u to iskreno sumnjala — što ju je trebalo učiniti malo zabavnijom.
Ali možda je jednostavno preumorna da bi joj bilo stalo do toga večeras. Sigurno će ona i Jim uskoro otići. Već je... Helene je pogledom potražila sat i ugledala jedan iznad okvira kamina. Osam i petnaest? Samo toliko??
Dragi Bože, bila je uvjerena da je već prošlo jedanaest.
Pokušala je otresti sa sebe umor pa se zaputila k otvorenom baru kako bi naručila svoj četvrti Red Bull večeras. Kofein će je bez sumnje stići tek za nekoliko sati, kad već bude vrijeme za spavanje.
“Još jedan”, reče barmenu smiješeći se i odmahujući glavom “Neka bude dupli.”
Uzvratio joj je šarmantnim osmijehom i izvadio malenu limenku čiji je sadržaj iskrenuo u nisku kristalnu čašu.
“Zaboga, čini se da ti je dosadno kao i meni!”
Helene se okrenula i ugledala Chiaru Mornini, zgodnu, sitnu. mladu talijansku suprugu patrijarha — i sedamdesetogodišnjaka — Anthonyja. Nisu se upoznale, ali se Chiarina fotografija redovito pojavljivala u rubrici “Moda” časopisa Washington Post i Washington.
“Chiara Mornini”, Chiara će, pružajući njegovanu ruku.
“Helene Zaharis”, odvrati Helene i pomisli kako je zamijetila nekakav treptaj u Chiarinu izrazu lica. Mogla se samo nadati da to nije zato što joj se ne sviđa Jimova politika. “Ispričavam se ako izgledam kao da mi je dosadno, samo sam stvarno umorna.” Inače je znala glumiti puno bolje i nitko je ne bi tako brzo pročitao.
“Ah, dušo, ovo jest dosadno”, Chiara će, nasmijavši se. “Mi samo radimo ono što trebamo raditi, za njih — muškarce.” Ushićeno se nasmijala.
“Pa, to plaća račune”, Helene se našalila, a zatim napravila jedan korak pa se spotaknula. Pogreška. To je bilo previše indiskretno. Mora popiti kavu prije nego što osramoti sebe, i ne daj Bože, Jima.
Ali Chiara uopće nije izgledala kao da je primijetila. Zapravo, Helenino joj je spoticanje samo privuklo pozornost na njezina stopala. “Moj Bože, jesu li to Stuart Weitzman?”
Helene ju je iznenađeno pogledala. “Da. Tako je.”
“Ah, obožavam ga! Umalo sam nagovorila Anthonyja da mi kupi njegove dijamantima optočene Pepeljugine cipelice, ali činilo mu se da je previše dati dva milijuna za par cipela.” Uzdahnula je. “Dao bi toliko za ogrlicu, ali ne i za cipele. Nisam mu mogla nikako objasniti da je to ista stvar, iako ih je Alison Krauss nosila na dodjeli Oskara, za ime Božje.”
Iako bi se i sama Helene teško složila s time, bila je zadivljena Chiarinim stavom. “Mislim da ni moj muž to ne bi odobrio.”
“Oni to jednostavno ne mogu razumjeti, zar ne?”
Ah, toliko je toga što Jim ne može razumjeti. “Ne”, Helene je jednostavno odgovorila.
“Dakle... ti voliš cipele?” upita Chiara.
Helene se nasmijala. “Može se reći da sam ovisnik.”
Chiara se nasmiješi. “Znala sam! Znala sam da imamo nešto zajedničko čim smo se upoznale. Više od jedne stvari, dam se kladiti. Zapravo,” Chiara zastane na trenutak, a zatim prošapće, “dođi gore na trenutak. Želim ti nešto pokazati.”
Helene nesigurno pogleda u Jimovu smjeru.
“Ah da, naravno da će se ljutiti. Anthony isto tako. Ali zaboravi njih.” Chiara uzme Helene pod ruku. “Ako nas već žele zadržati, bolje neka drugi put pozovu neke zgodne mlade dečke da nas zabavljaju.”
Helene se ova žena sviđala.
Otišle su na kat, kroz pozlaćeni hodnik, ukrašen više od ijedne crkve koju je Helene ikad vidjela, i Chiara ju je provela kroz crvenu sobu s masivnim okruglim krevetom i crvenim plahtama od satena, do onoga što je izgledalo kao velika prazna soba okružena vratima.
“Što je ovo?” Helene upita, razmišljajući o tome kako je onaj krevet sjajno izgledao i kako bi rado prilegla, samo nakratko.
“Ovo? Ovo je moj ormar.” Chiara se prošetala do jednih od vrata pa ih otvorila.
Uključila su se svjetla i zabljesnula malenu prostoriju, otkrivajući potom police, od vrha do dna ispunjene kutijama na izvlačenje.
Kutijama za cipele.
Svaka od njih imala je na sebi oznaku s nekakvim kataloškim brojem za lakše snalaženje. Chiara je otišla ravno do C-P-4 i izvukla najljepše stiletto sandale s remenjem u obliku slova “T” koje je Helene ikad vidjela.
“Pogledaj ih, draga. Nećeš vjerovati.”
“Zgodne su”, Helene ih je podcijenila, okrećući cipelu u ruci kako bi pobliže pregledala to umjetničko djelo.
Luk cipele nalikovao je na ljupki vodopad nataknut na petu tako izvrsno oblikovanu, kao da je od kristala. Koža je mekana i podatna poput egipatskog pamuka.
Helene je potražila etiketu ne bi li vidjela koje je marke, međutim nije je bilo.
“Gdje si nabavila ove?” upita.
Chiara se nasmiješi i podigne obrvu. “Izradio ih je moj nećak, Phillipe Carfagni.”
“Nećak?” Chiara nema više od dvadeset šest, dvadeset sedam, Koliko onda ima njezin nećak?
Chiara slegne ramenima. “Mojih je godina, ali moj se otac već jednom ženio, vidiš. Moja sestra, iz njegova prvog braka, već je u srednjim godinama.”
Što je mnogo govorilo o Chiarinu izboru supruga. Chiarin otac vjerojatno je Anthonyjevih godina.
“U svakom slučaju, moj nećak proizvodi ovakve cipele, prekrasne cipele. Hajde — isprobaj ih.”
“O, pa jasno. Imaš preveliko stopalo za njih.” Chiara pucne jezikom uza zube. “Šteta, jer ostavljaju dojam kao da ti stopala masira mnogo malih ruku.”
Helene se nasmije na tu sliku. “Gdje ih prodaje?”
Chiara odmahne glavom. “Ne prodaje ih. Zasad. Tek sam nedavno saznala za njegov talent, a Anthony—” Chiara prekine samu sebe te izbaci nekoliko riječi na talijanskom. “Anthony ne želi poduprijeti mladićev rad. To bi bila sjajna investicija, naravno—” pokaže na cipele. “—to vidiš i sama. Ali Anthony... mislim da je ljubomoran. Phillipe je vrlo mlad i vrlo zgodan.”
Odjednom je jedino što je Helene htjela imati bio par Phillipeovih cipela u svom broju. Nije ju čak bilo briga ni jesu li udobne; dovoljno su lijepe da se iskupe za svaku nanesenu bol i neugodu.
Uvijek joj je tako, još otkako je bila dijete. Kad bi joj netko rekao da nešto ne može imati, dala bi sve samo da im dokaže suprotno. Da dobije to nešto, što god to bilo.
Tako je dospjela tu gdje je danas — dokazivanjem ocu, čovjeku koji joj je rekao da nikad neće “imati ništa”, da si može priuštiti koje god materijalno zadovoljstvo poželi.
Nije uopće bilo važno to što joj je otac mrtav, ni to što je otišao davno prije nego što je i sama napustila dom.
I dalje mu je morala dokazivati neke stvari.
A sad je imala nešto za dokazati i Jimu, također.
Počela mu je govoriti o ideji ulaganja u Phillipeov dizajn dok su se vozili kući sa zabave.
Prva navala smijeha koja ga je obuzela govorila joj je da i neće biti pretjerano impresioniran njezinim prijedlogom. “Da tebi prepustim zarađivanje novca prodajom cipela.” Bacio je pogled na nju s vozačkog sjedala dok su ulična svjetla prelazila preko njegova lica tako brzo da ga nije uspjela pročitati. “Divim se tome, zaista.”
“I trebao bi. Sigurna sam da bi ti bilo draže da stvaram novac iz cipela, nego da ga trošim na njih.”
“Ili kradeš”, dodao je.
Taj ubod. Nikada joj neće dopustiti da zaboravi. Oboje su to znali. “Mislim da to nije pošteno”, kaže mu.
“To je istina, mala.” Posegnuo je i spustio ruku na njezino bedro. “Znaš da sam samo iskren.”
Sjetila se stidne dlake koju je ugledala među Paminim zubima prije nekoliko tjedana, ali odlučila je da neće razgovarati o tome s njim. Možda bi ga mogla nagovoriti da podupre plan, ali odjednom joj je palo na pamet da možda ne želi da on požanje sve nagrade ove ideje.
Učinit će to sama.
“Ovo mjesto čudno miriše!” Colin Oliver primijeti dovoljno glasno da dođe do ušiju nekolicini drugih kupaca.
“Coline!” Joss oštro prošapće. “To nije pristojno.”
Stavio je ruke na bokove i uspio, nekako, pogledati Joss svisoka, iako je bio niži od nje. “Moja mama kaže da je bolje biti iskren nego ljubazan.”
I evo Deene Oliver u minijaturi. Zloupotrebljava pojam “iskrenost”, umjesto da pokaže imalo obzira prema drugima, a zatim samu sebe tapše po leđima zbog toga.
Joss još jednom poželi da je mogla upoznati Oliverove prije nego što se ugovorom obvezala da će živjeti s njima godinu dana.
“Važno je i biti pristojan”, Joss reče, opredijelivši se za diplomatičnost umjesto opcije govorenja djetetu da mu je mama u krivu. “A posebno je važno biti ljubazan.”
Colin je slegnuo ramenima. “Ovdje smrdi.”
“Da.” Bart se složio, prstima začepivši nos.
“Onda ćemo požuriti.” Joss je uzela obojicu za ruke i odvukla ih kroz trgovinu do zida u drugoj prostoriji gdje je stajala obuća.
Dječaci su cijelim putem negodovali, stvarajući takvu galamu da su ljudi vjerojatno pomislili kako ih pokušava oteti. Gotovo im je predložila pogodbu, da će im dati nešto ako se počnu lijepo ponašati, ali jednostavno nije mogla podnijeti ideju nagrađivanja za ovakvo ponašanje.
Nije mogla pridonijeti svijetu time što će im isporučiti takvu djecu. Deena ionako radi već dovoljno štete; Joss se mora držati vlastitih principa.
Stigla je do cipela, i da, miris baš i nije bio ugodan. Što je još gore, cipele su samo nabacali na policu bez ikakvog redoslijeda, bez obzira na veličinu ili vrstu obuće.
Ovo neće biti dobro.
Na sreću, nekoliko metara dalje nalazio se odjel s igračkama pa ih je odvukla ondje da pronađu neku bakterijama ispunjenu igračku, kojom će se zabaviti dok ona bude pretraživala cipele.
Colin je uzeo radioprijenosnik sa slomljenom antenom, a Bart Tweety držač Pez bombona s nekoliko starih komadića zaglavljenih unutra.
Fino. Samo neka im nekoliko minuta zaokupi pažnju i Joss će biti sretna.
Izvukla je popis iz džepa. Prije nego što je došla, ispisala je imena nekih boljih dizajnera cipela. Na njezino iznenađenje, nije joj bilo tako teško pronaći nekog dizajnera. No veći je izazov bio pronaći ih u odgovarajućoj veličini i stanju. Većina potplata bila je iznošena, neke čak i potpuno. Pete su bile slomljene, koža ofucana, a kopče iskrivljene.
Nakon dvadeset pet minuta potrage, Joss je napokon uspjela pronaći jednu Guccijevu salonku u normalnom stanju. Veličina je bila odgovarajuća, ali nije bilo druge cipele.
“Oprostite”, reče prolazećoj, umornoj prodavačici kojoj su vrhovi kose bili u boji mahagonija, a korijen crn. “Znate li gdje mogu pronaći drugu ovakvu cipelu?”
“Tu stoji sva obuća”, reče, mlitavo pokazujući na zid s cipelama.
“Znam, ali našla sam samo jednu ovakvu pa sam se pitala znate li možda gdje bih mogla pronaći drugu.” Joss se namrštila. “Ne biste izložili samo jednu cipelu, zar ne?”
“Ne, ne radimo to. Osim ako je u pitanju ortopedska obuća ili nešto tomu slično.”
Joss se pitala što to znači, ali nije imala vremena ispitivati, “Dakle, druga bi trebala biti tu negdje?”
“Trebala bi.” Slegnula je ramenima i zabacila natrag svoju purpurnu kosu. “Osim ako ju je netko ukrao.”
Joss je palo na pamet da upita prodavačicu je li ovuda nedavno prošla jednonoga žena sa skupim ukusom, ali se njezine oči raširiše dok je gledala u nešto iza Joss.
“Je li to vaš mali?” upita. “Mislim da mu nije dobro.”
“Što?” Joss se okrenula i ugledala smrtno blijedog Barta izbečenih očiju kako se hvata za vrat. “O, moj Bože!” Potrčala je k njemu. “Bart! Što nije u redu?”
Nije odgovorio. Nije ispustio ni zvuk. Samo je nastavio paničariti i plavjeti.
Tad je Joss ugledala držač bombona s glavom Tweetyja kako leži na podu.
“Zar se gušiš?” jedva izgovori pa ga okrene ne čekajući odgovor i izvede Heimlichov zahvat.
Ništa se nije dogodilo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:14 am




Nije upalilo.
“Coline!” vikala je, nastojeći privući pažnju drugog dječaka koji se igrao s antenom. “Izvadi moj mobitel iz torbice. Nazovi 911.”
“Zašto?”
“Za ime Božje, Coline, samo to učini!” Ponovno je stisnula ruke, ovaj put jače, pa ih zarila u Bartov solarni pleksus.
Opet ništa.
Joss je osjetila kako je obliva hladan znoj. Colin se kretao kao u usporenom filmu, a prodavačica koja je ukazala na Bartov problem samo je stajala ondje, gledajući.
“Zovi jebenu hitnu!” Joss je vikala na nju, pritisnuvši, osnažena strašnom panikom i bijesom.
Ovaj put je Bart jedva čujno zakašljao, gotovo neljudski, a plastična glava ptice Tweety odletjela mu je iz usta i tresnula o betonski stup nekih tri i pol metra dalje.
Bart je zakašljao i počeo hvatati dah.
“Jesi li sad dobro?” Joss klekne pred njega. “Možeš li disati? Imaš li još nešto u grlu?” Znala je da je kašljanje dobar znak. To je značilo da dolazi do zraka.
Napokon se i kašljanje smirilo, a boja se vratila u njegove obraze.
“Možeš li disati?” Joss ga ponovno upita.
Kimnuo je, dašćući kao riba.
“U redu.” Privukla ga je u zagrljaj. “Sve je u redu. Ostani miran.” To što ga je držala uz svoje srce koje je ubrzano lupalo vjerojatno mu baš i nije donosilo mir.
“Bilo me strah”, rekao je tako slabašnim i ranjivim glasom da joj je srce gotovo puklo.
“Sad je sve u redu. Ali moram provjeriti da ti nije nešto ostalo u grlu, u redu?” reče mu. “Zato ostani tu. Nastavi duboko disati. Ja idem samo po igračku, može?”
Kimnuo je, a ona je otišla uzeti tijelo držača bombona i potražiti glavu, svako malo zastajući kako bi pogledala u Barta i uvjerila se da i dalje stoji, diše i dobiva na boji.
Znala je u kojem je smjeru plastični komadić odletio, te da se odbio o zid, pa ga je tražila na tom području sve dok ga nije ugledala na podu iza pohabanog naslonjača koji je smrdio na dim cigareta.
Joss se spustila na sve četiri pa posegnula ispod naslonjača kako bi izvukla Tweetyjevu glavu, ali je prije nje napipala nešto drugo, nešto tvrdo, krzneno od prašine. Izvukla je to van.
Druga Guccijeva salonka.
Nije imala vremena da je sad pregledava pa je ponovno ispružila ruku, pokušavajući ignorirati nakupine prašine, sve dok napokon nije osjetila malenu plastičnu glavu pod rukom.
Bila je puna prašine, ali se savršeno uklapala s tijelom držača. Dobro. Nije bilo drugih komadića plastike koji su se mogli zaglaviti u Bartovim plućima ili crijevima.
Stropoštala se niz stup s olakšanjem, ali premorena od svega.
“Oprostite, gospođo.”
Joss je pogledala u prodavačicu koja je stajala pred njom “Da?” Nadala se da je sad neće proglasiti herojem i napraviti veliku stvar od svega. U Fellingu bi ovakve stvari dospjele u vijesti, a posljednje što je Joss željela jest biti u centru pozornosti.
Međutim, nije se trebala brinuti oko toga.
Žena je pokazala na plastičnog Tweetyja kojeg je i dalje čvrsto držala u rukama. “Morat ćete to platiti, znate.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:14 am






14.


Poglavlje



“Stvar je u tome”, Lorna će Philu Carsonu koji je sjedio za barom za vrijeme njezine smjene u Jicou, “da plaćam račune i sve, ali mi ništa ne preostane da se malo zabavim.”
“Možda bi trebala navratiti do mene da porazgovaramo tijekom radnog vremena—”
“Ma daj, Phile.” Nije imala strpljenja za takve besmislice. “Vidiš čime se bavim.” Pokazala je naokolo. “Odrađujem duple, a ponekad i trostruke smjene ovdje. A ti samo sjediš s druge strane. Što ćeš izgubiti ako porazgovaraš sa mnom na minutu?”
“Nije da—”
“Što ćeš popiti?” Pogledala je u njegovu čašu. Imala je dara za to. “Rita-Tini s likerom od naranče?”
Pogledao je u napola praznu čašu. “Kako si znala?”
Zapravo, to piju svi muškarci koji se bave osrednjim menadžerskim poslovima. “Obraćam pažnju, Phile”, reče. “Dobra sam u onome što radim. A radim naporno koliko mogu. Stoga, možeš li mi dati mali savjet a da ne moram ići sve do tvog ureda?”
“Pa valjda mogu.”
“Sjajno.” Pogledala je u pipničara. “Boomeru!” Uprla je prstom u Phila. “Još jedno ovdje. Ja častim.”
“Ne moraš to raditi.” Phil je izgledao kao da se zacrvenio. “Zapravo, ne bi trebala to raditi. Ne možeš si to priuštiti.”
“Ja platim, a ti mi onda daš napojnicu.” Namigne. “Još ću profitirati ovdje, vjeruj mi.”
“Onda ponovi to još nekoliko stotina puta i tvoji će problemi biti riješeni.” Phil se iskrivljeno iscerio.
“Smiješno.” Lorna sjedne na barski stolac pokraj njega. “Moram znati možeš li kako dobiti nižu kamatnu stopu na bilo koju od mojih kreditnih kartica.”
“Već su snižene!”
“Discover je otišla samo na 9,9 posto”, reče. “Njihova početna stopa je daleko niža od toga!”
“Da, ali to je početna stopa. Navuku ljude, a onda — pa, znaš ostatak priče.”
Lorna je bila demoralizirana. Da, zna ostatak priče. Znala ga je jako, jako dobro. “Ali ne mogu si priuštiti čak ni cipele!”
Phil se počeo cerekati. “Ma daj, sad pretjeruješ. Imaš dovoljno da pokriješ osnovne potrebe. I trebala bi se osjećati dobro zbog napretka koji ostvaruješ.”
“Osjećam se dobro zbog toga”, reče. “Ali se ne osjećam dobro zbog nedostatka novca.”
“Ima li ovaj posao povlastice?” Phil upita. “Zdravstveno osiguranje, i te stvari?”
“Ne, to sama pokrivam.”
“Koliko si plaćena po satu?”
Rekla mu je, a on nije mogao vjerovati. “Ali to je samo zbog napojnica koje dobivam. S njima brojka ponekad dosegne iznos od petnaest ili dvadeset dolara po satu.”
“Svaki sat, svake večeri?”
“Ne”, prizna. “Svakako je promjenjivo.”
“Gospođice Rafferty—”
“Lorna.”
“—možda biste trebali razmisliti o tome da nađete pouzdaniji posao. Neki s povlasticama i mirovinskim, i plaćom na koju se u cijelosti može računati. Stekli ste fakultetsko obrazovanje, zar ne?”
Slegne ramenima. “Prvostupnik engleskog.” Čitanje se činilo kao odličan izbor, sve dok nije izišla u svijet i pokušala naći posao.
Stiglo je Philovo drugo piće pa je na brzinu popio ostatak prvog. “Mogli biste naći mnogo bolji posao.”
Boomer se zaustavio i dobacio Philu opominjući pogled, ali mu je Lorna mahnula da ode, dajući mu do znanja da je sve u redu.
“Ali jedva si hranu mogu priuštiti!” reče mu. “Mora postojati nešto što biste mogli učiniti.”
“No i dalje trošite, zar ne?” upita, pogledavši je pozorno kao nikad prije.
Osjećala je kako joj se obrazi crvene. “Kako to mislite?”
Kimnuo je kao onaj kojemu je sve jasno. “Prošli smo kroz vaš budžet vrlo detaljno. Čak i s ovako promjenjivim dohotkom, imate dovoljno novca da biste otplatili sve svoje dugove, kao i stanarinu, komunalije i hranu.” Odmahnuo je glavom. “Ali i dalje trošite. Već sam viđao takve slučajeve.”
Pokušala je progutati krivnju koja joj se gomilala u grlu. “Nisam već tjednima otišla u trgovački centar.”
“Pa kako onda trošite, preko interneta? Čekovnom knjižicom?” Znao je da je ima. “Koliko znam, to je jedino sredstvo plaćanja koje nismo uništili.”
Zar je ona njegov jedini klijent? Kako se tako jasno sjeća svakog detalja? “Ne, imala sam nekoliko neočekivanih troškova. Auto”, doda, radi vjerodostojnosti. Mada je to i bila istina, jer je tu ostavila značajnu svotu. “I također kućanski aparati.” Nije da se to sve dogodilo prošlog tjedna — ali nije mu ni mogla priznati da je bila na eBayu. Netko poput Phila Carsona nikada ne bi htio priznati pogodnosti virtualne kupnje koja, kad uzmemo u obzir nevjerojatne cijene, dobro dođe umjesto psihoterapije.
“Dobro.” Ispio je gutljaj pića koje mu je platila. “Očito vam je potreban dodatni prihod. Budžet koji smo postavili trebao bi funkcionirati, ali ako se to ne događa, znači da imate nekih propusta u trošenju, a jedini način na koji bi se to moglo riješiti jest da počnete više zarađivati.” Slegnuo je ramenima. “Zabrinut sam. Volio bih vam nekako olakšati, ali to je stvarno jedini način.”
“Hvala, Phile”, zazvučalo je iskreno kad je izgovorila, premda se nije tako osjećala.
No svakako, bio je u pravu. Troši iznad svojih granica. A ako kaže da joj ne može spustiti kamatnu stopu, onda mu mora vjerovati jer nema razloga zašto bi lagao, zar ne?
Ostatak večeri provela je u pokretu, smiješeći se i opisujući večernji specijalitet, dok je istovremeno pokušavala dokučiti kako će ili gdje ugurati još jedan posao u svoj raspored.
Uzela je pauzu od petnaest minuta usred večeri kako bi podignula noge i malo se opustila, usput pregledavajući gradske novine u potrazi za mogućim dodatnim izvorom prihoda.
Ali ništa.
Osim ako neće prihvatiti posao vozača autobusa ili kamiona, podučavati engleski kao drugi jezik, stvoriti dodatne sate iz zraka ili uzeti posao tajnice koji je plaćen manje od posla prosječnog konobara, onda ništa.
Uzalud je prelistala ostatak novina osjećajući se utučenije, bolnije i umornije nego ikad prije. Starim, žalosno je zaključila.
A što je još gore, i njezine prekrasne nove cipele Jimmy Choo je ubijaju. Uskoro će morati početi nositi velike bijele ortopedske medicinske cipele samo kako bi sačuvala leđa.
Oko jedanaest navečer, Lorna se iznenadila kad je ugledala Sandru kako ulazi kroz vrata restorana s vrlo privlačnim muškarcem. Spomenula je da izlazi s prijateljem iz srednje škole, ali ovaj frajer kao da je iskočio ravno sa stranica časopisa GQ.
Sandra je također bila iznenađena kad je vidjela Lornu, pa se nakon čudnog pozdrava povukla natrag kako bi joj predstavila svog prijatelja. “Ovo je Mike Lemmington, prijatelj iz srednje škole. Pričala sam ti o njemu.”
“Da!” Vau, Sandra je izgleda osvojila glavni zgoditak na lutriji. Ovaj frajer je totalno seksi. Možda čak i previše. Previše... njegovan. Ali, koga briga. Zatražit će kasnije Toda da ga provjeri, nije li kojim slučajem homo.
“Drago mi je”, Mike odvrati, nježno uhvativši Lorninu ruku. “Bože, predobre su mi tvoje cipele!”
“O.” Pogleda dolje u svoje nove Chooice pa se nasmiješi. “Hej, ti si mušterija. Možda to što si ih pohvalio znači da mogu dobiti popust na njih.”
“Zašto ne?” Nasmijao se, a zatim se i Sandra priključila. Možda malo preglasno. Činila se nervoznom.
“Nalazimo se ovdje s nekim Mikeovim prijateljima”, Sandra će. “Zatim odlazimo u Stetson. Bilo bi super kad bi nam se mogla pridružiti. Hoćeš li uskoro biti gotova s poslom?”
“Ne baš, moram odraditi još nekoliko sati.” To joj je bila stalna žalopojka. Lorna je obožavala družiti se tijekom posla, ali bi se u isto vrijeme, kad bi nenadano banuli neki njezini prijatelji koji bi se kasnije preselili na drugo mjesto, osjećala kao dijete koje mora u krevet u sedam, bez obzira na to što je ljeto i što se svi njezini prijatelji još uvijek voze biciklima u sumrak.
“Šteta”, Mike će. “Naći ćemo se s mojom prijateljicom Debbie. Pokušavam izvući ovu curu van da je upoznam s njom već godinama.” Privukao je Sandru jednom rukom u zagrljaj, a ona se nasmijala. “Večeras će se to napokon dogoditi.”
“Napokon”, Sandra se složila i uputila Lorni kratak Ne razumijem o čemu se radi, ali mislim da mi se sviđa pogled.
“Mike!”
Svi su se okrenuli da bi ugledali visoku, prelijepu ženu, odjevenu u haljinu Diane Von Furstenburg i cipele visokih peta na vezanje, koje Lorna nikako nije mogla identificirati, kako im prilazi.
“Margo.” Slatki Mike joj je prišao pa je zagrlio.
Lorna je primijetila da se Sandra nato ukočila. Nije joj mogla ni zamjeriti. Žena je prezgodna.
“Ljudi—” Mike je doveo svoju prijateljicu do Lorne i Sande. “—ovo je Margo St. Gerard.”
“Drago mi je”, Lorna će pružajući ruku.
Sandra je samo odzdravila i promatrala dok je Mike pogledavao prekrasnu plavušu, možda s malo previše osjećaja.
I stvarno, visoka je barem metar i osamdeset. Nema više od pedeset sedam kilograma, čvrsta je, u dobroj kondiciji i dotjerana, ravnih prsa kao manekenka. Nedostaju joj prirodne ženske obline, ali zato se iskupila prekrasnom koštanom strukturom lica.
Tako je upadljivo lijepa da je to uznemirujuće.
Lorna se bojala da je Sandri ovo sve skupa užasno.
“Veoma mi je drago što sam vas upoznala”, odvrati Margo glatkim, moduliranim glasom. Zvučala je kao radijski komentator.
Neugodan trenutak je prošao.
“Pa... Sandra mi je mnogo toga ispričala o tebi”, Lorna će Mikeu, nadajući se da će tako vratiti njegovu pažnju na ženu s kojom je došao. “Drago mi je što sam te napokon upoznala.”
“Ti si jedna od onih ovisnica o cipelama, zar ne?”
Nasmijala se. “O, da.”
“Ona je sve to i započela”, ubacila se Sandra.
Mike se nasmijao. “Koja fantastična ideja! Da nosim broj trideset osam, moje dame, i sam bih vam se priključio.”
“Već su nam se neki muškarci pokušali približiti”, reče, pokušavajući ga ne odbiti dok se istovremeno nadala da ne misli ozbiljno. “Ali nisu imali odgovarajuće uloške.” Bacila je pogled na njegova nesumnjivo široka stopala.
“Ah, onaj transvestit?” upita.
Sandra mu je očito mnogo toga rekla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:14 am




“Bolje vam je bez takvih”, dovrši šapnuvši. “Ako se ne ponose onime što jesu, iz toga će onda samo proizaći mnogo napetosti. Ne trebate se baviti tuđim problemima.”
“Potpuno se slažem.”
Još su nekoliko minuta tako stajali i razgovarali. Mike je stvarno sladak, a Sandra je očito jako zaljubljena u njega, pa je Lorna gurnula na stranu svoje neslaganje kad je spomenuo neke nedavne političke događaje.
“Ne znam baš, Mike”, reče, pokušavajući zvučati normalno. “Kad bismo svi imali jednako mišljenje, svijet bi onda bio prilično dosadan. Nesloga čini demokraciju.”
“Zar ne bismo trebali ići?” upita Sandra, već se osjećajući vidljivo nelagodno.
Lorna pogleda na sat iznad bara. Ona je definitivno morala ići. Ponovno mora ustati ujutro i odraditi smjenu.
“Pa, Lorna”, Mike će, srećom ne dureći se zato što se nije složila s njim. “Idemo u Stetson, želiš li nam se pridružiti? Volio bih ondje nastaviti debatu.”
Kao da ona ima snage debatirati.
“O, da!” Sandra je uzviknula. “Molim te!”
Lorna joj je stvarno htjela pomoći, ali već je bila iscrpljena. Uostalom, u restoranu je već od jedanaest ujutro. Stvarno joj je bila potrebna pauza. Postoji teorija o tome da je Bog stvorio svijet u sedam sati, a ne dana, pa ako je to bilo točno, a on se odmarao sedmi sat i htio da slijedimo njegov primjer, onda Lorna trenutačno ima pet i pol sati prekovremenog i debelo kasni za razonodom koju crkva preporučuje. “Žao mi je”, reče, najviše misleći na Sandru. “Voljela bih, ali toliko sam umorna da ne znam kako ću se odvesti kući. Nema šanse da odem u grad, ostanem budna još nekoliko sati pa se nakon toga odvezem kući.”
“Mogla bi ostati kod mene”, Sandra će uporno. “Ali razumijem da si umorna.”
“Drugi put”, Lorna obeća.
Opet se namjeravala ispričati, kad je Tod projurio pokraj njih. Pokušala ga je zaustaviti — smatrala je da bi volio upoznati barem Sandru i Mikea, ali izgledao je kao da ih je samo jednom na brzinu odmjerio i nestao, nosom parajući zrak.
Lorna je u glavi napravila mentalnu bilješku da se ne smije zaboraviti našaliti na njegov račun kasnije, zbog toga što se ponio kao razmaženo derište, ali toga se više nije ni sjetila nakon što su Sandra, Margo i Mike otišli, a Tod joj prišao na parkiralištu.
“Ti znaš tog kretena?” upita.
Lorna se ogleda, napola misleći da se obraća nekome drugom u blizini, a napola da govori o nekome tko je tu u blizini. “Koga?”
“Mikea Lemmingtona. Gospodina Živi, voli, smij se i ševi.” Tod s gađenjem frkne. “Nisam znao da je mislio na različite ljude svaku večer.”
“O.” Zatim se Lorna sjetila kako je Tod bio uzbuđen neku večer zbog izlaska. “O. On je — o, Tode, tako mi je žao. Sigurno ti nije bilo ugodno vidjeti ga.”
Tod je kimnuo stisnutih usana. “Osobito s njom.”
“Sandrom?”
“Ah, tako se zove? Vidio sam je u Stetsonu. Zlo mi je od nje.”
Sandra je spomenula Stetson, ali je Lorni bilo teško zamisliti kako je mogla izazvati takvo gađenje u nekome tko je tako drag kao Tod. Premda, ljubomora ljudima čini svašta.
Vjerojatno je zbog umora, ali usred sveg ovog mentalnog žongliranja, Lorni se učinilo da Tod govori da je muškarac s kojim Sandra izlazi homoseksualac. Ili barem biseksualac. “Jesi siguran da je to isti čovjek?” upita ga.
Tod je poražavajuće pogleda. “Čekaj, ne znam, Lorna. Daj da prođem kroz popis svih frajera s kojima sam se seksao te noći.” Stavio je prst na bradu i oponašao Mislioca. “Aha. Da, to je on. Kujin sin.” Zagrizao je usnu i otresao glavom prije nego što je dodao. “Nije li prekrasan?”
“Jako je seksi. Nema sumnje u to.”
“Takvi su uvijek najgori. Uvijek. Mrzim to.”
“Ja isto.”
Tod ju je zabrinuto pogledao. “Pogledaj sebe. Tako si dobra prema meni i puna razumijevanja za moj propali ljubavni život, a ja se čak nisam ni sjetio upitati te što se dogodilo s onim frajerom s kojim si izlazila.”
“S Georgeom? Georgeom Manningom?” Odmahnula je glavom. “To je završilo prije nekih mjesec i pol.” Bože, ima cijeli niz propalih i bezvrijednih veza iza sebe. Ta ju je pomisao naglo pogodila i učinila je duboko žalosnom.
Zasigurno joj se to ocrtavalo na licu jer je Tod izgledao vrlo zabrinuto.
“Gospode, koji sam ja sebični gad.” Tod se vratio samošamaranju, čime je dokazao da je u pravu. “Nisam čak ni znao.”
“Nema veze. Stvarno nije imalo smisla ičemu se nadati.” Istina je zapravo da se ničemu nije nimalo nadala već dugi niz godina. Izlazila je s Georgeom dva mjeseca i tek se sad uspjela sjetiti njegova prezimena. “Ali vratimo se Mikeu.”
Tod se podsmjehnuo.
“Jesi apsolutno siguran da je gay?”
“Dušo, znam previše muškaraca koji su tvrdili da su hetero čim bi zakopčali šlic. Mike nije jedan od njih. Ne može biti više homo nego što jest.” Uzdahnuo je. “I stvarno je dobar u tome.”
“Što onda radi sa Sandrom?” Lorna će. “I što je još važnije, trebam li joj to reći?”
“Zna ona”, Tod sveznajuće kimne. “Vjeruj mi, zna.”
“Što misliš o Mikeu?” Sandra željno upita na sljedećem sastanku. Umirala je za time da sazna što Lorna koja, čini se, ima odličan ukus po pitanju svega, misli o njezinu dečku.
“Stvarno je simpatičan”, Lorna će brzo. Zvučala je stvarno uvjereno.
“Nije li sladak?”
“Da, jako.” Lorna pogleda u Joss i Helene. “Zaista.”
Obično bi ovakve primjedbe Sandri bile čudne, ali ne i večeras, Večeras je tako dobro raspoložena. “Moram reći, stvarno bih voljela da me cure iz srednje mogu sada vidjeti!”
“Ah, svi to želimo”, Helene je mrmljala.
Joss se doimala nesigurnom.
“Ajme, ne i ja”, Lorna će. “Sve cure s kojima sam išla u srednju sada su liječnice ili odvjetnice ili direktorice u časopisu na Forbesovoj listi.” Otresla je glavom i otkrila tajnu koju je jedva priznavala samoj sebi. “Ponekad se pitam jesam li uvijek bila toliko ispod njih ili se to kasnije promijenilo, nakon što smo maturirale.”
“Ispod njih?” Helene ponovi, iznenađena. “Ti? Kako možeš reći tako nešto?”
Lorna se tužno nasmiješi. “Pa, možda to i nije najsretniji odabir riječi, ali nekad sam znala prolaziti pokraj onih slatkih ranč kućica niz ulicu River Road u Potomacu i misliti kako ću jednog dana biti puno bolja od njih. Sad se ta mjesta prodaju po cijeni od jedan ili dva milijuna, a ja jedva imam za pokriti stanarinu.” Zacrvenjela se, ali sad je to već bilo izrečeno pa nije znala kako bi povukla.
Ali nije ni morala, jer se Sandra ubrzo ubacila, zacvrkutavši.
“Bože, znam što misliš. Sve one cure s kojima sam išla u srednju, čak i one zle gadure za koje sam se nadala kako će kasnije ispaštati, završile su u braku s prezgodnim frajerima i žive u kućama koje bi se mogle naći na naslovnici magazina Architectural Digest.” Otresla je glavom. “Iskreno, nije da sam planirala postati jedna od njih, ikada, ali sam bila prilično sigurna da će ih barem nekoliko postati kao ja. Znate, same i...” Namrštila se. “U borbi. Ne toliko financijskoj, koliko...” Slegnula je ramenima. “... osobnoj.”
“Ali čini se da ti je sada dobro”, Joss će, očigledno začuđena spoznajom da Sandra to ne misli.
Lorna ju je iznenađeno pogledala. Potpuno je poštovala Sandru, ali ju je iznenadila Jossina začuđena reakcija na to što je Sandra htjela više od svog života.
“O, moj Bože, to je najljepše što mi je netko rekao”, Sandra će. “Zato što to uopće nije istina. Dobro, nije tako, ali ipak je sad bolje nego što je bilo. Vidite, prije nekoliko tjedana otišla sam k akupunkturistu i on mi je stavio malenu metalnu pločicu u uho.” Dotaknula je uho za koje je Lorna već primijetila da ga često dodiruje. Nije da ju je to šokiralo; ipak je imala samo dva uha.
“Jao!” Joss će. “Zar su ti stavili iglu unutra?”
“Aha, osjeti se. Kao ona kopčica od naušnice, samo manja i stavlja se na drugo mjesto.” Pustila je uho i slegnula ramenima. “Gledajte, bila sam jednako skeptična, ali prije nego što ju je slavio, bila sam toliko nervozna da sam se bojala izaći iz stana, a sad sam opet mnogo bolje.”
“Bila si agorofobična?” Helene upita.
“Jako.” Sandra kimne. “I sve sam isprobala — Prozac, Xanax, terapije, hipnozu. Iskreno, sumnjala sam da će mi išta pomoći, pogotovo ne ovo, ali sad stvarno mislim da djeluje. Ali nije da sam to očekivala, razumijete? Mislim da sam bila ciničnija od bilo koga po tom pitanju.”
“Što znači agorofobičan?” Joss će. “Oprostite, ne želim ispasti glupa, ali—”
“U redu je”, Sandra se brzo ubaci. “Bila sam tjeskobna u pogledu izlaženja iz stana. Bojala sam se biti u društvu ljudi. Čak i na ulici ili u trgovini.”
Joss kimne, ali joj se u izrazu jasno vidjelo da nikad nije čula za takvo što.
“A taj ti je čovjek stavio iglu u uho i sad si bolje?” Lorna upita skeptično. “Stvarno?”
Sandra slegne ramenima. “Ovdje sam, nisam li? Prije šest mjeseci me ne biste vidjele.” Lice joj je ponovno poprimilo ružičastu nijansu. “Nadam se da zbog toga ne mislite da sam neka gubitnica ili nešto slično.”
“O, ne!” sve su istovremeno prigovorile, a Lorna je nastavila: “Uvijek sam mislila da sam ja jedina koja ima problema s fobijama. Drago mi je sada čuti da nisam.”
“Dobro, a koje su vaše fobije?” Sandra ih izazove, pogledavajući u Helene i Joss u potrazi za potporom. Premda je Helene pogledala u drugom smjeru, a Joss se doimala tako nevino da je nemoguće povjerovati da postoji nešto što bi ona mogla iznijeti.
“Dobro.” Lorna se uspravi. “Imala sam jednog super dečka kad mi je bilo šesnaest, ali sam zabrljala i otad ne mogu pronaći nikoga s kime bih ga zamijenila.”
Helene duboko udahne. “Stvarno?”
Lorna kimne. “Chris Erickson. Znam da je lako idealizirati prvu ljubav, ali čak i ako objektivno razmišljam o njemu, stvarno mislim da je on bio onaj pravi. Ili barem netko s kime bih mogla provesti ostatak života.”
Sandra je izgledala kao da će se rasplakati. “Što se dogodilo s njim?”
Lorna proguta dobro poznatu knedlu u grlu. “Ah, zabrljala sam na glup, jadan, tinejdžerski način, pa smo prekinuli, a on se poslije oženio i sad ima novu bebu i život u kojem cvatu samo ruže.” Kratko se nasmije. “Sigurna sam da mu je bolje bez mene.”
“Kladim se da još uvijek misli na tebe”, Joss će, gledajući je svojim velikim plavim očima. “Najiskrenije. Moj dečko iz srednje, Robbie, i dalje se želi oženiti mnome.”
“I?” Sandra upita te podigne obrve, zbog čega joj se naočale spuste niz nos pa poprimi izgled učiteljice, jednako kao što je i zvučala. “Ne misliš mu se vratiti, zar ne?”
“Ne”, Joss prizna. “Bio bi to kompromis.”
Helene, koja je sve to zamišljeno promatrala u tišini, kaže: “Mislite li da je stvarno moguće upoznati srodnu dušu u srednjoj školi, a onda biti toliko blesav da to ne prepoznaš, pa si onda time potpuno upropastiš život?”
Sve tri je pogledaju.
Lorna ju je htjela upitati Jesi ti to učinila? Ali odgovor je bio tako očit da bi samo pitanje bilo uvreda. “Mislim da sve naposljetku ispadne onako kako bi i trebalo”, reče, stvarno to i misleći. “Čak i ako ne bude lako i ugodno.”
“Slažem se”, brzo doda Sandra, koja za razliku od Lorne nije imala ni tračka sumnje u očima. “Ako ti je neka osoba suđena, ona će se kad-tad vratiti u tvoj život.” Kimnula je, toliko sigurna da je ono što govori istina, da se njezina uvjerenost mogla gotovo osjetiti u prostoriji.
Iako se Lorna osobno pitala je li Chris bio onaj pravi kojeg je zbog gluposti uspjela izgubiti, u slučaju Sandre i Mikea to je bilo tako očigledno krivo, da će se očito na kraju za sve ipak morati pobrinuti sudbina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:15 am





15.


Poglavlje



Helene je definitivno netko pratio.
Bila je vani cijelo poslijepodne, obišla nekoliko dobrotvornih organizacija, a između druge i treće postaje primijetila je neupadljivi plavi automobil.
Da joj Lorna nije rekla kako misli da je prate, Helene to vjerojatno ne bi ni primijetila. Nije da je bio vješt u praćenju, stalno je vozio tri automobila iza nje, ali ipak joj nije bilo ugodno.
Nije mogla jasno vidjeti kako vozač izgleda. Mogao bi biti Gerald Parks. S druge strane, možda je i Pat Sajak. Jednostavno ga nije uspjela pažljivije pogledati.
Ali nije bilo ni važno; vidjela mu je auto i dovoljno puta u posljednje vrijeme.
S jednim okom na cesti i jednom rukom na upravljaču, izvukla je mobitel i birala 411, policijski broj koji nije bio za hitne slučajeve. Nije željela zvati 911 jer joj se ovdje, usred prometa i u sigurnosti zaključanog auta, to nije činilo nužnim.
“Operaterka 4601, poziv se snima.”
Helene je bacila pogled u retrovizor. Auto je i dalje bio iza nje. “Zdravo”, izgovori to nekako čudno. “Zovem zbog.... pa, nije baš hitan slučaj, ali... u svakom slučaju, nalazim se na cesti broj 270 i vozim prema sjeveru, a netko me prati.”
“Je li vas vozač napao na bilo koji način?”
“Ne. Ali sam sigurna da me slijedi već neko vrijeme.”
“Možete li prepoznati vozača, gospođo? Je li to možda netko koga znate?”
“Mislim da je. Nisam sigurna. Ne vidim dobro.”
Helene se već počela osjećati budalasto, premda joj to nije odagnalo osjećaj tjeskobe.
Operaterka joj je odgovorila upravo ono što je i sama mislila: “Gospođo, oprostite, ali ne možemo poslati auto da zaustave nekoga samo zato što je na istoj cesti kao i vi. Ako vam itko počne fizički prijetiti ili vas ozlijedi na bilo koji način, onda nazovite 911.”
Krasan, općeniti odgovor. Helene je nije mogla okriviti pa joj je zahvalila i poklopila slušalicu, nadajući se da neće zabilježiti njezin broj i zapisati je kao luđakinju koju ne treba shvaćati ozbiljno ako slučajno opet nazove.
Skrenula je na izlazni trak dok ju je plavi automobil i dalje pratio, pa krenula natrag na pravac 355, koji je išao od sjevera Marylanda sve do Georgetowna, u Washingtonu.
U jednom je trenutku pomislila da ga je izgubila, ali ga je ubrzo ponovno primijetila i ovaj je put bio odmah iza nje. Pogledala je u vozača, pamteći podatke za policijsko izvješće, dok je istovremeno pokušavala pratiti zavojitu cestu ispred sebe. Očigledno je da je muškarac u autu Gerald Parks. Nosio je velike okrugle tamne naočale, a prstima je, kao hrenovkama, stisnuo volan.
Vozila je brzo kroz krivudavi obris Falls Roada, napola se nadajući da će je zaustaviti policija kako bi mogla pokazati na Geralda. Međutim, znala je da bi on vjerojatno samo nastavio voziti, dok bi ona zvučala, osim kao neoprezna vozačica, još dodatno kao luđakinja.
Kad je stigla do Potomac Villagea, projurila je kroz žuto svjetlo prema River Roadu, gdje bi inače skrenula.
U retrovizoru je vidjela da se plavi auto zaustavio na semaforima. Skrenula je na parkiralište trgovačkog centra i provezla se pokraj trgovina kako bi izišla na River Road i uputila se kući. Nakon dva-tri kilometra malo se opustila, iako joj je srce i dalje užurbano lupalo.
Nakon što je prešla liniju grada, duboko je udahnula, osjećajući se napokon slobodnom, kad ga je u tom trenutku opet ugledala. Skrenuo je s Little River Turnpikea — posve drugog pravca! — i ponovno završio iza nje.
Iako se nije uspijevao sakriti, bio je majstor u hvatanju svog plijena i prvi put je Helene osjetila nalet ljutnje koji se pomiješao sa strahom. Dio nje se htio zaustaviti i suočiti se s njim, premda je znala da bi to bilo izrazito glupavo.
Dok je skretala u Van Ness ulicu, u kojoj se nalazila njezina kuća, pitala se bi li trebala proći pokraj nje kako njezin lovac ne bi saznao gdje živi, ali, na kraju, to ionako nije bilo važno, jer je on baš prije toga skrenuo desno i nestao u prometu.
Zaustavila se na prilazu i ostala sjediti, tako zaključana unutra nekih petnaest minuta, pokušavajući se smiriti.
Onda je učinila ono na što ju je natjerao očaj.
Nazvala je Jima.
“Mislim da me netko prati”, rekla mu je nakon što se javio.
“Što?”
Ispričala mu je sve što joj je Lorna rekla, kako su je nekoliko puta pratili s parkinga, i to kako ju je danas pratio punih četrdeset pet minuta. Međutim, izostavila je onaj dio o pozivanju policije. Nema potrebe dati Jimu priliku da se izvuče tako što će citirati policiju. “Želim osobnu zaštitu”, završila je.
“To je ludo”, Jim će odmah.
Bol joj ispuni trbuh. “Misliš da je ludo to što se želim zaštititi od manijaka u gradu koji je vidio više otmica i političkih atentata od bilo kojeg drugog mjesta?”
“Ludo je što se toliko brineš oko toga. I sama si rekla da te nije slijedio do kuće, zar ne?”
“Da.”
“Ovo je ogroman grad. Ne možeš okriviti nekoga jer se našao na istoj cesti s tobom.”
“Čak i ako se nađe na deset istih cesta, točno iza mene, svih četrdeset kilometara?
“To je slučajnost. Stvarno si egoistična, misliš da se sve vrti oko tebe.”
E pa, to je sad nevjerojatno uvredljivo. “Ako me netko prati, onda se to vrti oko mene, zar ne?”
“Nitko te ne slijedi, Helene. Nemoj napraviti budalu od sebe.”
“Budalu od sebe?” glupo je ponavljala. “Kako?”
“Prije svega, nemoj da ti uopće padne na pamet da zoveš policiju.”
Dobro da mu to nije spomenula. “Zašto ne?”
“Zato što će se onda pročuti za to, pa će hrpetina gradskih sredstava otići na tebe dok budu kopali praznu jamu. Novinari će biti sretni da me mogu okriviti.”
“Ali što je s mojom sigurnosti?” upita, mrzeći samu sebe što je zvučala tako slabašno i djetinjasto. Ali stvarno se osjećala čudno. Očito je da je slijede; u policiji ne bi poduzeli ništa, čak i da su joj povjerovali, a nisu; a sama ne može unajmiti zaštitara jer joj je Jim prekinuo sav dotok prihoda, a osim toga ni on joj nije vjerovao. Ili mu nije bilo stalo.
Ovisila je o njegovoj milosti i on je bio njezina jedina nada.
“Ako se budem morao naći na meti javne kritike svaki put kad ti budeš imala ružne snove, e onda ću biti politički sjeban”, Jim će. “Nemoj mi to raditi.”
“Ovdje se ne radi o tebi!” Kako je muškarac za kojeg se udala postao tako hladan? “Bojim se, Jime. Stvarno se bojim.”
Proizveo je zvuk koji predstavlja verbalni ekvivalent kolutanja očima pa rekao: “Moram ići. Zaključaj vrata i pogledaj neki film. Razgovarat ćemo o tome večeras.”
“Navečer možda bude kasno”, reče, dok su joj nedavni naslovi novina protutnjali glavom.
No Jim nije slušao. Obraćao se nekome drugom u prostoriji, vjerojatno Pam. Vjerojatno će mu uskoro doći s tučenim vrhnjem i u tangama, spremna za akciju.
“Moram ići”, Jim će Helene. “Kasno ću doći, nemoj me čekati.”
Kreten. Razgovarat ćemo o tvojoj sigurnosti večeras — oh. ali neću doći, tako da možeš otići spavati. To je tako tipično za njega da je više ne bi trebalo ni dirati, ali ovaj put je poklopila slušalicu osjećajući se kao da će svaki čas zaplakati.
Štoviše, bila je neopisivo umorna. Možda je to bila postadrenalinska reakcija na potjeru, a možda samo ožalošćenost zbor nesretnog života koji živi i iz kojega ne vidi izlaz.
A možda nešto s njom ozbiljno nije bilo u redu.
O čemu god da se radilo, morat će to ostaviti za kasnije, a sada će malo prileći. Nije se probudila sve do sljedećeg jutra. A kad se probudila, bila je opet sama.
Bilo je lakše biti samo s Bartom, bez Colina koji bi utjecao na njega da bude zločest.
Dobra vijest je da je Colin otišao u kamp na dva tjedna, zbog čega je Joss mogla provoditi vrijeme nasamo s Bartom, odlazeći u šetnju parkom. Loša vijest je to što je Deena sada smatrala da previše plaća Joss za čuvanje samo jednog djeteta, pa se osjećala još slobodnijom tražiti od nje da obavlja dodatne poslove.
Kao što je dokazivao popis namirnica spremljen u Jossinu džepu. Pet artikala, pet različitih trgovina.
Barem smije koristiti auto kad je na službenoj dužnosti. Jednom prilikom, kad ju je Deena zamolila da “pokupi nekoliko stvari” dok je bila na putu kući sa skijaškog sastanka jedne nedjelje — živi užas, ne pitaj — završila je hrvajući se s dvije ogromne, teške papirnate vrećice u podzemnoj željeznici.
Ipak, na ovakav savršen, sunčani ljetni dan bilo je gotovo moguće zaboraviti sve loše što joj se dogodilo. Za razliku od većine drugih majki i dadilja, trčala je s Bartom po igralištu i spustila se s njim niz tobogan oko dvadeset pet puta.
“Ovo je zabavno!” Bart je ciknuo kad su ponovno stigli do dna tobogana. “Što ćemo sljedeće?”
“Što god želiš.” Pogledala je uokolo. “Ljuljačke?”
Bart se doimao uzbuđeno, ali mu je zatim sjena sumnje prešla licem. “Colin kaže da su ljuljačke za curice.”
Ah, taj Colin. Mogla bi ga zadaviti. Loše je utjecao na Barta. Sve više i više je počela vjerovati u to. “Vidiš li ti ijednu curicu na ljuljačkama?” upita ga. Jedino dijete koje se ljuljalo bio je dječak nekoliko godina stariji od Barta.
“Ne”, Bart prizna.
“Možda Colin to govori samo kako bi ispao cool zato što ne ide na ljuljačke”, reče. “Nije da ga itko tjera da se ide ljuljati, ali tko zna, možda se čak i boji ljuljački.” To je vjerojatno bilo nepošteno, prozivati Colina tako dok nije bio u mogućnosti obraniti se, ali bilo joj je dosta njegovih smicalica i toga kako je stalno negativno utjecao na Barta.
I zato što je, iskreno, Colin bio mamlaz.
“Meni se sviđaju ljuljačke”, Bart će, proučavajući ih.
“I meni isto — hajdemo.” Primi ga za ruku i odvede do njih, pomogavši mu da se uspne na jednu, a zatim stane iza njega gurajući ga, dok se on smijao i smijao, i vrištao: “Gledaj kako sam visoko, Joss!” stalno iznova.
Pa što ako je uvrijedila Colinov ego. Barem se Bart dobro provodio.
“Samo ti nastavi”, reče mu nakon nekog vremena, smijući se i hvatajući dah. “Ja ću se malo odmoriti.”
“Nastavi me gledati!” Bart vikne. “Moja stopala dodiruju nebo!”
“Cool!” Joss mu mahne, a on se ponovno vine u nebeska prostranstva.
“Jocelyn?”
Preplašena, Joss se okrene i ugleda visoku ženu crno-plave kose i iznenađujuće svijetlo plavih očiju. “D-da?”
“Ti si Jocelyn koja radi za obitelj Oliver, zar ne?” pokaže na Barta koji se ljuljao i vikao da opet ide gore.
Joss mu se nasmiješila i mahnula, pa se ponovno okrenula ženi. “Da. A tko ste vi?”
“Felicia Parsons. Ono je moj sin, Zach, tamo.” Pokaže na tamnokoso dijete, staro oko sedam godina, koje je, čini se, napalo manjeg dječaka dok ih je neka krupna žena nastojala rastaviti. “Potrebna mi je dadilja pa me zanima koliko naplaćuješ.”
“Oprostite, gospođo Parsons. Ja već imam posao.” Posao ko|i je, doduše, mrzila. Za koji bi dala sve da ga se riješi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:15 am




Ali nije mogla.
Felicia Parsons ju je pogledala kao da je Joss pala s Marsa, “Znam to. Samo sam te pitala radiš li za njih. Ono što želim znati jest koliko će me stajati da nadmašim njihovu ponudu.”
Joss nije mogla vjerovati da je ovo već drugi put da joj netko nudi posao, iako zna da ima ugovor s Oliverovima. Ugovor je ugovor i te žene bi to trebale razumjeti. Joss ne može samo preskočiti s jednog broda na drugi zato što je ovaj bolji, čak i da želi.
“Stvarno mi je žao”, reče, držeći na oku Barta koji se sad penjao na uže. Ženina sina je, s druge strane, fizički odvukla djevojka koja ga je ranije pokušala zaustaviti da ne napada drugog dječaka. “Ne mogu prekršiti ugovor.” Pokazala je prema djetetu. “Čini se da vas sin treba.”
Žena baci pogled u njegovu smjeru, a zatim ga vrati na Joss. “Ali, ona će se za to pobrinuti.”
Zato što je dadilja dadilja, čak i ako nije tvoja dadilja? Joss je htjela upitati. Ali nije.
“Molim te, imaj me na umu ako se predomisliš”, reče gđa Parsons. “Imaš li nešto po čemu mogu pisati?”
“Ne, žao mi je.”
Žena uzdahne dramatično i počne kopati po svojoj torbici kako bi izvukla kemijsku i komad poderane omotnice na čijoj je poleđini stajala adresa odvjetnika. “Ovo je moj broj mobitela. Zovi samo taj broj. Ni slučajno me ne zovi na kućni broj.”
Nema straha od toga. Joss nije uzela papirić. “Gospođo Parsons, stvarno ne želim da se nadate da ću vas nazvati jer sam iskreno angažirana sve do lipnja kod obitelji Oliver.”
“Sad mi to kažeš.” Gđa Parsons fizički zgrabi Jossinu ruku pa joj utisne papir u nju, “Ali možda se predomisliš.” Ode u smjeru svog sina, vičući nešto njemu ili djevojci koja se bavila njime.
Joss zadrhti na pomisao da mora raditi za takvu osobu. Okrene se prema Bartu, ali se on u tom trenutku igrao s crvenokosom djevojčicom po imenu Kate, a činilo se da nije htio imati posla s Joss za vrijeme tog druženja, pa mu je rekla da će sjesti na klupu i pričekati ga. Otišla je i pridružila se drugim dadiljama, budno motreći sve što se odvijalo između Barta i Kate.
“Je li te Felicia Parsons tražila da radiš za nju?” upitala ju je mlada afroamerikanka.
Joss se namršti. “Kako si znala?”
“Većinu nas je to već pitala.” Pogleda u djevojku koja je nastojala razdvojiti sina gđe Parsons od drugog dječaka. “Jadna Melissa. Usput, ja sam Mavis Kicks.” Ispruži ruku. “Mislim da se još nismo upoznale.”
“Joss Bowen.” Joss se rukuje s djevojkom. “Kako to misliš, jadna Melissa? Je li ona dadilja obitelji Parsons?”
Mavis kimne. “I stvarno je dobra, barem koliko ja znam. Ne misliš li i ti tako, Susan?” Potapše po ramenu čvrsto građenu ženu koja je imala trideset i nešto.
“Što?”
“Da je Melissa dobra dadilja.”
“Da.” Susan tek tad primijeti Joss. “Oh. Zar te Promjenjiva Felicia želi zaposliti?”
Joss kimne. “Da. Pokušala je upravo sad. Užasno mi je to.” Pogleda u Melissu koja se svim silama borila s tamnokosim nestaškom za kojeg je bila zadužena.
“Ne brini, ona zna”, Mavis reče Joss. “Ne događa joj se to prvi put. I sama će vjerojatno prihvatiti prvu ponudu koja naiđe.”
“Zar se to tako često događa ovdje?”
Susan i Mavis pogledaju je kao da nije s ovog planeta.
“Ti se šališ?” Susan upita.
“Pa... ne.” Nije imalo smisla pretvarati se da je upoznata s pravilima ove igre, jer joj je sve to ionako bilo novo. Novo i uznemirujuće. Ove bi joj žene stvarno mogle pomoći. “Ali već mi se to dogodilo dva puta. Jednom na zabavi koju su Oliverovi priredili.”
Susan slegne ramenima. “To se stalno dešava. Kad se pročuje za dobru dadilju, svi je onda žele.”
Joss je bila iznenađena. “Nisam imala pojma da gospođa Oliver govori išta lijepo o meni.”
“I ne govori”, Susan će jednostavno. “Dobar glas ne dolazi od poslodavaca. Riječ se širi kroz mrežu mama. Svaka od njih promatra što koja dadilja radi, a onda zaključe da njihova nije dovoljno dobra pa joj petljaju iza leđa pokušavajući zaposliti nekog novog.”
“Ali, nemaju li svi ugovore?” Joss upita. “Ne veže li to poslodavca jednako kao i posloprimca?” Već je razgovarala o tome s tatom i bila je prilično sigurna da ima zajamčenu plaću, uključujući smještaj na godinu dana.
Susan i Mavis prasnu u smijeh.
Zatim Susan uhvati Jossin pogled pa reče: “O, moj Bože, ti to ozbiljno?”
Ovo je suludo. “Da, ozbiljna sam.”
“Ah, srce. Ti ne znaš?”
Joss se počela osjećati kao da se nalazi u nekom bizarnom paralelnom svemiru u kojem svi sve znaju, osim nje. “Ne znam Što?”
Susan i Mavis razmijene poglede; zatim Susan kimne Mavis.
“Gospođa Oliver me prošli tjedan na zabavi pitala želim li raditi za nju”, Mavis će. “Mislila sam da znaš.”
Joss se pokuša sjetiti gdje su sve Oliverovi bili prošli tjedan pa joj odmah na um padnu tri zabave. Tri zabave tijekom kojih je Joss besplatno obavljala njihove roditeljske dužnosti.
A mislili su da mogu naći nekog boljeg? Koja bi druga dadilja na svijetu radila tako puno u svoje slobodno vrijeme? Koja bi druga dadilja kupovala hranu, vino, odlazila u kemijsku čistionicu, po djecu drugih ljudi i sve ostalo čega bi se Deena sjetila?
Koja druga dadilja bi dopustila da se tako odnose prema njoj, ali i dalje ostala odana toj obitelji umjesto da ostavi sve i da petama vjetra?
“Jesi li sigurna?” Upita Mavis. “Možda je nisi dobro razumjela.”
Mavis i Susan se opet pogledaju, pokretom koji je već jasno bio znak za ti joj reci ovo.
“Joss”, Susan će, ispruživši ruke i stavivši ih na Jossine.
“Sigurna je. Ja sam isto. Prije tri tjedna Deena Oliver mi je ponudila plaću i pol ako pristanem preseliti se kod nje u roku od tjedan dana.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:16 am






16.


Poglavlje



“O, moj Bože, jesi li bolesna?”
Sandra je bila uznemirena zbog načina na koji ju je sestra pogledala. “Kako to misliš? Nisam bolesna. Zašto?” Podigla je ruku do lica. Zar je izgledala tako grozno? Zar je izgubila boju?
Ili je to samo zbog te zelene kose?
“Tako si mršava!”
“Nisam!”
“Dobro, ne mršava kao manekenke”, Tiffany će, tako odvratno iskrena kao i uvijek. “Ali mršava za svoj pojam. Koliko si kilograma izgubila?”
“Ne znam.” Da, znala je. Jedanaest kilograma i tristo grama. Ali iz nekog ju je razloga bilo sram razgovarati o tome s Tiffany, Možda zato što je Tiffany oduvijek živjela tako lagodnim životom, da Sandra nije htjela priznati koliko sama ima poteškoća. “Samo nastojim razumno jesti.”
“Ne i ja.” Tiffany se potapša po lagano izbočenom trbuhu. Jedva da se vidio. “Takvo sam prase.” Uvela je Sandru u ogromnu blistavo bijelu kuhinju koja je gledala na rupu broj pet najnovijeg igrališta Coronado golf kluba.
Tiffany je izgledala kao prase i tijekom svoje prve trudnoće, prije sedam godina, ali na kraju je dobila, kako savršenu kćer — Kate — tako i svoju figuru natrag. To je izluđivalo Sandru.
“Želiš li kavu?” Tiffany upita, a zatim složi grimasu. “Bez kofeina je.”
“Naravno.” Sandra se smjesti na barski stolac podstavljen jastučićem. “Pa, kako je?”
“Super.” Tiffany stavi šalicu pred Sandru pa ode do hladnjaka izvaditi vrhnje, koje je također odložila na pult. “Napravila sam ultrazvuk za osamnaest tjedana neki dan i kažu da je dijete savršeno zdravo. Kate je uzbuđena do neba. Charlie također.” Oklijevala je malo dulje. “Ja isto.”
“To je prekrasno.” Sandra ulije malo vrhnja u kavu pa promiješa promatrajući kovitlanje. “Znaš li već je li dečko ili cura?”
“Zna se, ali Charlie želi da to bude iznenađenje, tako da nemam pojma. Premda, mislim da je dečko.”
“Vau, dečko! To bi bilo tako čudno, zar ne? Mi smo odrasle u kući punoj cura.”
“Znam. Ja—”
Sandra odloži žličicu sa strane i pogleda u sestru. Na njezino iznenađenje, Tiffany je počela plakati. “Što je bilo? Tif, što ne valja?”
Tiffany rukama prekrije lice i otrese glavom. “Ma ništa.”
“Je li beba stvarno dobro?” Sandra zagrli sestru, poželjevši tla im je majka tu da se pobrine za sve. Sandra nema nikakvog iskustva niti zna što bi napravila s nesigurnom Tiffany. “Postoji li nešto što mi nisi rekla?”
“Beba je dobro.” Tiffany šmrcne i pažljivo obriše suze da ne bi razmazala šminku. “Samo što... Ma to je tako sebično da ne mogu ni izgovoriti.”
“Što to?” Sandra je sad već i sama bila uznemirena. Namjerava li Tiffany otkriti aferu ili nešto slično? Mora da je to, Charlie je sigurno vara. Sandra mu nikad nije u potpunosti vjerovala. Uvijek je bio hladan. Pomalo zao. “Čuj, možda bismo trebale pozvati mamu da navrati malo.”
“Ne”, Tiffany odreže. “Zadnje što sad trebam je da mi ona govori kako je sve prekrasno, kako imam savršen život i tako dalje, i tako dalje.”
Kad malo bolje razmisli, ni Sandra nije bila naklonjena takvim razgovorima. Uhvati sestrina mršava ramena pa je pogleda ravno u oči. “O čemu se radi? Reci mi.”
Tiffany na trenutak zatvori oči, a usne joj počnu drhtati neizgovoreni užas, pa napokon prizna: “Ne znam...” Proguta knedlu. “Ne znam što da radim s penisom.”
Taj izraz Sandra još nikad nije čula pa joj je prva reakcija bila da nema reakcije. “Ne znaš što bi s penisom? Kako to misliš?”
“Beba. Ne znam kako bih se trebala ponašati s dječačićem Nismo imale ni braću ni ikakve muške nećake. Kad sam saznala da sam opet trudna, bila sam spremna na ružičaste zidove, nabranu posteljinu, lutke i Disneyjeve princeze...” Brizne u plač.
“O, Tif.” Sandra je pogladi po leđima, nesigurna što bi još rekla ili napravila. “Sve će biti u redu, stvarno.” Nije htjela dodati da misli kako je Tiffany sad samo žrtva hormona, ali je bila uvjerena da je to najmanji dio problema.
“Žao mi je”, Tiffany će kroz drhtave uzdisaje. “Volim to dijete — stvarno volim. Dio mene je razočaran što nije curica, ali najviše se bojim toga da mu neću biti dovoljno dobra majka jer ga neću znati naučiti kako da bude muško.”
“Sigurna sam da će to prirodno doći.”
“Ne nužno. Što je s higijenom? Kad će se početi brijati? Što je s mokrim snovima? Ne znam kako bih mu objasnila te stvari. Ne mogu ni zamisliti da moram voditi taj razgovor s njim.”
Sandra se malčice nasmije. “Pa, kao prvo, ne možeš to zamisliti jer ga još nisi ni upoznala. Sve će ti to prirodno doći s vremenom. A ne smiješ zaboraviti ni na Charlieja koji će biti tu da bi obavio te prave muške razgovore.”
“Ali što ako ga ne bude?” Tiffany počne tuliti.
Sandra oprezno upita. “Zar imaš nekog razloga misliti da ga neće biti?”
“Nemam.” Tiffany uzme maramicu iz kutije na pultu pa puhne. “Sigurno misliš da sam luda.”
“Ne, ne uopće. Mislim da je stvarno teško biti u drugom stanju. Sve ti je to novo.”
Tiffany kimne. “Ali to ne znači da nije stvarno.”
“Ne znači. Ali ne znači ni da mora biti tako strašno.”
“Bože.” Tiffany čvrsto zatvori oči i zatrese glavom. “Najradije bih sad popila martini.”
“Donijet ću ti jedan u bolnicu za četiri mjeseca. Koji ćeš, od jabuke?”
“Od brusnice.” Tiffany se uspije nasmijati. “Ali onda možda budem imala drugih želja.”
Obje se nasmiju, a nakon toga Tiffany opet reče: “Znaš što me najviše plaši?”
“Što?”
“Što će biti kad bude htio saznati nešto o obiteljskoj povijesti?”
Sandra se nasmije. “Ti se šališ? Tata će mu donijeti ono obiteljsko stablo koje je tri godine izrađivao u kongresnoj knjižnici. I—”
“Mislim na njegovu, znaš, obitelj po krvi.”
Sandra se namršti. “Ne slijedim te. Čiju obitelj po krvi?”
“Od djece!”
“Aha. Dobro, pa kako sam govorila, tata može—”
“Sandra, neću im lagati!”
“Kome?”
“Kate i djetetu!
“O čemu ti to govoriš?” upita Sandra, a potom joj nešto padne na pamet. “Čekaj, zar je Charlie posvojen ili tako nešto?”
“Ne Charlie”, Tiffany će nestrpljivo, oštro motreći Sandru. Zatim blago podigne pogled. “O, moj Bože, je 1' ti to mene zezaš??”
Ovo je skroz čudno. “O čemu?”
“Zar ne znaš?”
“Tako mi svega, Tiffany, nije me briga što si trudna, ali ako mi ne objasniš o čemu govoriš, istresti ću to iz tebe.”
“Sandra.” Njezine oči, koje su se trenutak prije samosažalijevale, sada pogledaju Sandru istim žaljenjem. “Nije Charlie posvojen. Ja sam.”
Draga stanarko, gđice Rafferty:
Uživali smo u vođenju Bethesda stanova i upoznavanju svih vas u proteklih petnaest godina. Kakogod, vremena su se promijenila i odlučili smo sve stanove pretvoriti u etažno vlasništvo. Vi, kao trenutni stanar, imate prvi pravo na odbijanje, kao i jedinstvenu mogućnost kupovanja stana po sniženoj cijeni.
Kupnja svih stanova bit će po cijeni od 3460 dolara po metru kvadratnom. Što će značiti da ćete vi koji se nalazite u jednosobnom stanu morati platiti otprilike 340.000 dolara, a oni u dvosobnom približno 416.000 dolara. Smatramo ovo vrlo povoljnom i poštenom cijenom, a s kamatnim stopama koje će uskoro postati još niže, zadovoljstvo vlasništva može postati vaše za neznatno povećanje cijene koju trenutačno plaćate.
Zadnji od vaših najmova istječe 1. listopada, a u znak pristojnosti prema svima vama, dopustit ćemo vam da iznajmljujete stanove mjesec po mjesec sve do tada, ako vam najam istječe ranije. Vjerujemo da će vam to vrijeme poslužiti za donošenje odluke i osiguravanje sredstava, ako se odlučite za kupnju ili, u suprotnom, pronalaženje novog mjesta na kojemu ćete živjeti.
Još jednom, bilo nam je drago upoznati vas i želimo vam sve najbolje prilikom vašeg odabira, koji god bio.
S poštovanjem,
Artie i Fred Chaikin,
Vaš rukovodstveni tim
Lorna očito više ne bi smjela otvarati poštu, jer uvijek — ali uvijek — dobiva isključivo loše vijesti.
Tristo četrdeset tisuća dolara. Kao da već nema dovoljno duga za otplatiti. Otišla je na internet i potražila kalkulator za izračunavanje hipoteke. S ništa novca na računu — a to je jedini način na koji bi uopće mogla uzeti u obzir bilo kakvu vrstu hipoteke trenutačno — mjesečno bi morala otplaćivati 2.200 dolara za stan. To je tisuću dolara više nego što sad plaća!
I njima je to “neznatno povećanje cijene”?
A nisu ništa rekli ni o troškovima održavanja, koliki god bili. Lorna je čula da se radi o velikim ciframa.
I što sad? Bila je u dugovima do grla, kreditna sposobnost joj je grozna, a sad će ostati i bez stana. Mora nešto poduzeti; nije da ima vremena samo razmišljati o tome i nadati se nekoj promjeni.
Ne, ne, to je sranje. Nema tu nikakve nade za promjenu, mora sama donijeti tu promjenu. Potreban joj je bolje plaćen posao ili neki dodatni posao.
Međutim, prije svega joj je potrebno novo mjesto na kojemu će živjeti.
Uzela je dnevne novine koje je već bila bacila u smeće, pa sjela na kauč i počela tražiti stanove za iznajmljivanje u ovom dijelu grada.
Ispada da su cijene stvarno porasle u ovih pet godina koliko ima da se ovdje doselila. Ako želi živjeti negdje u blizini, morat će plaćati minimalno tristo dolara više nego što sad plaća. A to se odnosi na lošije stanove.
Ako ne pronađe bolji posao, morat će se odseliti negdje dalje, primjerice u okrug Montgomery. Ili čak u Frederick. Ali pomisao da mora voziti dvadeset pet, trideset ili čak četrdeset kilometara na posao iz nekog mjesta Bogu iza nogu jednostavno je bila previše deprimirajuća.
Počela je pregledavati oglase za poslove u kojima traže pomoć za ovo ili ono i zaokružila nekoliko koji su se činili užasno dosadnima, ali barem obećavajući u pogledu isplate i dodatnih povlastica.
Sjela je za računalo i isprintala nekoliko kopija svog životopisu koje će kasnije poslati na adrese iz oglasa.
Zatim se ulogirala na stranicu eBaya kako bi se nagradila nečim zabavnim, nakon tako depresivnog zadatka kao što je traženje posla. Možda pronađe par Pradinih cipela za 4,99 dolara jer je prodavač greškom upisao Predas na njih. S vremenom je počela otkrivati te male trikove. Nažalost, jednako je bilo i sa Shoegarpie, pa su se opet natjecale oko uglavnom istih cipela. Ali Lorna više nije ponovila pogrešku prevelikog podizanja cijene.
Također je otkrila Paypal.com, preko kojeg je izravno mogla platiti svoje narudžbe a da ne mora odlaziti u banku i sramotiti se.
Pretraživala je svu obuću veličine 38, kad je naišla na jedan savršeni retro par Lemer oksfordica po cijeni od 15,50 dolara Potpetice su bile veličanstveno visoke, a luk tako savršeno svinut i da nisu zatvorene bile bi to jedne seksi sandale.
Zasad se čini da ih Shoegarpie još nije primijetila, ali kad je Lorna shvatila da je ostalo još manje od šest sati do kraja aukcije, njezine su se nade rasplinule.
A onda je došlo otkrivenje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:16 am




Ako odluči pogledati na sve ovo s objektivne strane — što je ponekad i činila — mora si priznati da je uistinu ovisna o cipelama. Nema niti malo kontrole nad sobom i svojim nagonom kad je u pitanju kupovanje cipela. Nema veze je li u pitanju plaćanje gotovinom, kreditnom karticom ili nečim trećim, i to ju je uništavalo.
Osnivanje kluba anonimnih ovisnica o cipelama nije bila loša startna točka. Nije bila ovisna ni o kakvim supstancama, pa joj cipele same po sebi nisu mogle naštetiti. Ali ono što ju je moglo uništiti, bilo je trošenje... trošenje iznad svojih mogućnosti. Zbog čega je eBay bio... dobar. Zar ne?
Nije baš bila toliko sigurna u to, međutim, u jednu stvar je bila sigurna: vrijeme je da učini ono što je već odavno trebala učiniti.
Otišla je do zamrzivača, pa izvukla kutiju sladoleda koju je kupila još prije šest mjeseci za večernju zabavu koju je priređivala. Stavila ju je u sudoper, podignula poklopac i pustila vruću vodu sve dok se sladoled nije otopio i otkrio skriveno blago:
Njezinu Nordstorm kreditnu karticu.
Možda se iz razloga što je Nordstorm kreditna kartica pripadala robnoj kući, nije pojavila na Philovu popisu zabranjenih kartica. Tako ju je zadržala, za svaki slučaj, kao neku emocionalnu maloprodajnu štaku koju će upotrijebiti u slučaju najveće potrebe.
Otad ju je već dvaput upotrijebila, samo za online kupnju, jer je broj odavno naučila napamet.
Sakrila ju je u sladoled samo zato što je bilo neurednije i teže da je upotrijebi u trgovini.
Ali sve je to sad moralo završiti. Mora se riješiti posljednjeg užeta koje ju financijski veže za njezinu ovisnost.
Prošetala je do telefona i polako počela birati broj s poleđine kartice. Srećom, netko se odmah javio pa je Lorna bila prisiljena govoriti prije nego što se stigla predomisliti.
“Želim otkazati račun”, reče.
Odsad će se služiti gotovinom ili ničim.
Taj plan nije savršen, jasno, ali je barem neki početak.
Nakon što su ovisnice o cipelama stigle kasnije u njezin stan, ovaj put je zvijezda večeri bila Joss, koja je donijela par famoznih Guccijevih salonki. Lorna joj je za njih dala svoje tamnoplave cipele marke John Fluevogs, ali je vrijedilo. Te Guccijeve su bile otprilike iz šezdesetih, ali su bile savršeno očuvane. Jedna od njih je uništena malo više od ove druge, premda se činilo kao da je bila popravljena. Nije bitno. Lorna ima poseban sapun koji će to skinuti.
Sandra je svima ispričala o sestrinoj trudnoći i činjenici da joj je sestra zapravo posvojena, što je i sama prvi put čula.
“Zašto bi rekli njoj, a ne meni?” razmišljala je naglas.
“Možda nisu htjeli da se osjećaš superiornije”, Lorna reče, ali nakon što je Helene probode oštrim pogledom, slegne ramenima i doda: “Ne kažem da bi, ali možda su se samo brinuli da bi tako moglo ispasti.”
“Možda si u pravu”, složi se Sandra. “Ali što je najčudnije, odrasla sam s potpuno suprotnim osjećajima. Nikada nisam mogla razumjeti zašto joj toliko gledaju kroz prste kad je već ionako imala sve. Mislim stvarno, prelijepa je. Visoka, plava. Mislim da sam djelomično počela nositi visoke pete samo da bih smanjila ogromnu razliku među nama. I zato što se broj cipela ne mijenja čak i kad dobiješ na kilaži.”
“Nisam baš sigurna u to”, Helene će. “Nedavno sam se udebljala par kilograma i već su mi cipele potijesne.”
“Trebaš li uskoro dobiti mjesečnicu?” upita Lorna. “Ja nateknem kao balon prije toga.”
Helene kimne. “I ja zapravo mislim da su u pitanju hormoni, Zadržavanje vode. Iako sam počela uzimati šećerne pilule uz kontracepciju pri kraju mjeseca, nisam dobila mjesečnicu.”
“To se meni jednom dogodilo tri mjeseca zaredom”, Sandra će. A zatim, odgovarajući na privučenu pažnju, nastavi: “Uzimala sam ih da bih regulirala ciklus. Naposljetku je upalilo, ali ta prva tri mjeseca ništa. Zapravo bih uživala u tim danima da se nisam bojala da ću je dobiti svakog trenutka.” Nasmiješi se. “Stalno sam nosila uloške u to vrijeme. Bilo mi je kao da ponovno nosim pelene.”
“Mrzim što vam ovo moram reći, cure, ali mislim da se u mom slučaju radi o peri-menopauzi.” Helene mrgodno kimne. “Može se dogoditi bilo kad u razdoblju od trideset pete godine pa nadalje. Možda posljednje tri godine koristim posuđeno vrijeme.”
“Nema šanse, premlada si”, Joss prigovori. “Ne vjerujem u to.”
Helene slegne ramenima. “Imam sve simptome. Umorna sam stalno, dobila sam na težini, s jedne strane tamanim hranu kao luda, a s druge imam averziju prema njoj — što je? Zašto me svi tako gledate?”
“Zato što su to također simptomi trudnoće”, Sandra će nježno. “Vjeruj mi, prolazim kroz to sa sestrom već pet mjeseci.”
Helene otrese glavom. “Vjeruj ti meni, da ne uzimam pilule, i sama bih to pomislila.”
“Onda je pilula!” Lorna će. “Nikad se nisam osjećala gore nego kad sam uzimala te tablete. Mrzila sam ih! Možda bi ipak trebala posjetiti liječnika.”
Helene je odbacila tu ideju. “O dajte, dosta o meni. Samo cendram. Što ima s vama? Joss? Ti si nekako užasno tiha.”
Jossino lice lagano porumeni, ističući njezinu mladolikost. “Zapravo, postoji nešto u vezi s čim bih htjela čuti vaše mišljenje. Sjećate se da sam vam pričala kako mi drugi ljudi nude poslove?” Svi kimnu. “Neki dan sam saznala da gospođa Oliver jednako tako nudi moj posao drugim dadiljama.”
Lorna uzdahne. “Misliš, nudi drugima tvoj posao tebi iza leđa?”
Joss kimne. “Nije li to čudno?”
“To je osnova za razvrgavanje ugovora”, Lorna frkne.
“Slažem se”, Sandra će. “To je jednako spoznaji da ti se dečko viđa s nekim drugim. Sigurno boli.”
Joss se okrene prema njoj, sa zahvalnošću u očima. “Da. Iako mi gospodin i gospođa Oliver nisu naročito dragi, mislim da dobro obavljam svoj posao. Dječaci me prihvaćaju. Radim sve što trebam i ne trebam.” Uzdahne. “A onda dobijem pljusku u lice.”
“Ali već si imala neke ponude”, Helene je podsjeti. “Jesu one bile od ljudi kao što je gospođa Oliver, koji već imaju dadilje ili?”
“Mislim da jesu”, Joss će žalosno. “Zapravo, Lois Bradley možda nema nikoga.”
“Onda razmisli o njoj”, Helene će iskreno. “Za svaki slučaj. Ne želiš raditi za nekoga tko vara dadilju koju već ima.”
“Ne”, Joss se složi. “Ali što je s onima koji pokušavaju ukrasti tuđu dadilju?”
“Zgazi ili budi zgažen, tako je to u ovom svijetu”, Lorna reče.
“Amen.” Javi se Sandra, kimajući svojom i dalje zeleno-plavom glavom u znak slaganja.
“To je pomalo cinično”, odvrati Helene, a zatim slegne ramenima. “Istinito, ali cinično. Slušaj, Joss, molim te otiđi odvjetniku. Daj da barem pogleda ugovor i vidi postoji li kakav legalan način da se izvučeš iz toga.”
“Pa...” Joss se doimala nesigurno.
“Zar ćeš radije čekati da te zaskoči i objavi ti da je zaposlila nekog drugog, zbog tko zna kakvog izmišljenog razloga?” Lorna nema strpljenja za ljude poput Deene Oliver. Svakodnevno ih viđa u restoranu i još ni jednom nije ugledala iskru ljudskosti u njihovim očima. “Idi odvjetniku. Zatim odluči što ćeš s time kasnije.”
“Nemaš što izgubiti”, Sandra nadoda.
Napokon im Joss odvrati da će razmisliti o tome, možda nazvati nekog od onih odvjetnika s TV-a kod kojih je prvo savjetovanje besplatno.
Međutim, Lorna je stekla dojam da Joss to ipak neće učiniti.
“Žao mi je što vas prekidam, ali moram ići”, reče Sandra, negdje blizu jedanaest navečer. “Moram se naći s nekim.”
Lorna podigne obrvu. “Važan spoj?”
Sandra se zacrveni, ali ne izbjegne odgovoriti. “Da”, reče, dok joj je iz glasa pucao ponos. “Da, je.”
“Ah! S kim?” Joss je htjela znati.
“Netko s kim sam išla u srednju školu. Smiješno je to što ga nikada nisam gledala na taj način, ali sad...” Uzdahne. “Stvarno je zgodan. Često se viđamo u zadnje vrijeme.”
Svi vrisnu u znak razumijevanja zbog ovog pozitivnog obrata u Sandrinu životu.
Sandra se ponovno zarumeni. “Ajme, zadaje mi vrtoglavicu. Tako me sram.”
“Neka te ne bude”, Helene će, položivši ruku na Sandrinu podlakticu. “Jako smo sretne zbog tebe. I mislim da si i sama jednako sretna. Vidi se na tebi.”
“I prilično si smršavjela”, Joss doda.
“Jedanaest kilograma”, Sandra odgovori, a zatim stisne šaku u zraku. Nije joj to uopće karakteristično, pa se Lorna nasmije na njezinu radost. “Stvarno sam se naporno trudila da to postignem.”
“Čestitam!” Lorna će iskreno, našto se druge dvije slože, komentirajući kako je spektakularna i vidljiva ta promjena.
Večer je završila u tom radosnom tonu. Svi su bili tako sretni vidjeti Sandru, prethodno nesigurnu i sramežljivu, kako sad izlazi iz svoje ljušture, da su stavili na stranu sve svoje brige i odlučili s njom proslaviti.
Nakon što su sve tri otišle, Lorna je počistila suđe i oprala čaše, pa se vratila natrag svom računalu i ulogirala na eBay.
Shoegarpie je bila tamo!
Najviša ponuda za Lemersice je sada 37,50 dolara.
Lorna se sama sebi zaklela da neće nuditi više od dvadeset dolara, mada je čak i to bilo previše za njezin trenutni budžet.
Međutim, dobit će novi posao; sve što se događalo ovog tjedna upućivalo je na to. Tako da će uskoro imati znatno pouzdaniji prihod. Zadržat će noćnu smjenu u restoranu, pa će onda ostvarivati dvostruki prihod. Uskoro. Jer nitko ne bi objavio oglas za posao ako nije imao slobodno mjesto.
Kad će opet pronaći ovakve Oksfordice? I to retro. Ovo joj je posljednja prilika da si priušti takvo što.
Već se mogla zamisliti kako ih ponosno pokazuje ovisnicama.
Vrijeme je polako curilo. Imala je još pet minuta i četrdeset šest, četrdeset pet, četrdeset četiri sekunde...
Utipka iznos od 61,88 dolara pa pričeka.
VAŠA PONUDA JE VEĆ PREKORAČENA, pojavi se na ekranu.
“Sranje!” Utipka iznos od 65,71 dolar.
VAŠA PONUDA JE VEĆ PREKORAČENA.
Pogleda na ekran. Shoegarpie opet. Pa jasno. Sa četiri minute i manje od deset sekunda, Shoegarpie možda čak i osvoji cipele, osim ako Lorna ne pogodi iznos.
99,32 dolara.
VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ.
“Aha! Eto ti sad, Shoegarpie!”
Osvježi stranicu. I dalje je najviši ponuditelj. Dobro. Nastavila je gledati dok je sat otkucavao. Tri minute i deset sekunda... dvije minute i pedeset sekunda... dvije minute i trideset pet sekunda... dvije minute i deset sekunda...
Bum! Evo ga opet!
VAŠA MAKSIMALNA PONUDA JE PREKORAČENA
Pamet je u trenu napustila Lornu. Potući će tu Shoegarpie, makar joj to bilo zadnje.
Izluđujuće je da neka žena — ili muškarac — sjedi tamo negdje ispred ekrana i unosi ponude koje Lornu stoje cijelo bogatstvo.
A sve to zbog čega? Nema šanse da će prepustiti pobjedu Shoegarpie.
Utipka maksimalnu ponudu od 140,03 dolara.
VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ.
Cijena je skočila sa 110,50 dolara — Shoegarpien maksimum, očito — ali se čvrsto držala.
Dok joj je srce ubrzano lupalo, Lorna je nastavila osvježivati stranicu i provjeravati iznos na ekranu da bi se uvjerila kako je i dalje najviši ponuditelj. Približavala se svom cilju. Za samo nekoliko sekunda njezina pobjeda bit će službena.
Deset, devet, osam — Lorna ponovno osvježi stranicu — pet, četiri, — i dalje je najviši ponuditelj! — tri, dva, jedan — pritisne isti gumb opet, posve sigurna u svoju pobjedu.
I evo ga.
152,53 dolara. Pobjednik: Shoegarpie.
Lorna nije mogla vjerovati. Bilo joj je mučno. Shoegarpie je doslovce uskočila u posljednjoj sekundi i nadmašila Lorninu najvišu ponudu. Za pukih 12,50 dolara! Samo ju je 12,50 dolara dijelilo od savršenih retro Oksfordica! Tako mali iznos.
Shoegarpie je ukrala Lornine cipele.
Nakon što ju je napustio početni bijes i uvreda zbog gubitka, Lorna je shvatila da cipele koje je izgubila ne stoje samo 12,50 dolara. Bila je spremna platiti ih sto i nešto plus poštarinu, unatoč činjenici da će uskoro ostati bez krova nad glavom.
To nije nimalo racionalno.
Morala se pod hitno pribrati. To je sve započelo zvanjem i... Zastala je i razmislila. Tri, pronašla je tri oglasa za posao. Obavit će pozive, poslati životopise — i to bosonoga ako treba — dok ne obavi sva tri razgovora i ne sazna na čemu je.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:17 am




17.


Poglavlje



“Ne želiš raditi na Capitol Hillu”, Helene reče Lorni. Helene je prva stigla na sastanak pa joj je Lorna ispričala da sljedeće jutro ide na razgovor za posao k senatoru Howardu Arpegeu. “Za sve okrive svoje administrativne pomoćnike. A kad ih ne krive, onda ih ševe.”
“Uh.” Lorna složi grimasu. “Mislim da se to neće dogoditi.”
Helene zamisli Howarda Arpegea pa osjeti stezanje u želudcu. “Neće, ali bit će ti jednako strašno i kad ti se počne nabacivati. Možda čak i gore.”
“Ma daj, nema šanse da je taj starac zainteresiran za seks.”
Helene podigne obrvu. “Iznenadila bi se kad bi znala što sam sve čula.”
“O Bože, nemoj mi reći.”
Začuje se kucanje, nakon čega se vrata lagano otvore. “Smijem li ući?” upita Joss, vireći iza ugla.
“Naravno.” Lorna ustane. “Moram u toalet. Samo ostavi vrata otvorena da Sandra može ući kad stigne.”
Lorna nestane u drugom dijelu stana, a Joss sjedne pokraj Helene na kauč.
“Što si donijela ovaj tjedan?”
Joss izvuče kutiju cipela iz torbe i izvadi iz nje par sandala marke Noel Parker boje limete.
“Hej, imala sam jednom takve. Daj da ih vidim.” Helene uzme cipele pa ih detaljno pregleda. Da, imala je ovakve sandale. Imala je skroz ovakve. Uključujući trajnu mrlju od crnog vodootpornog flomastera koji joj je slučajno ispao na sandalu pa ga poslije nikako nije mogla isprati.
Zato ih je dala u Goodwill.
“Fantastične su”, reče toplo te ih preda natrag Joss koja je izgledala pomalo uznemireno. “Nedostaju mi moje. Tako sam ih puno nosila da su bile skroz iznošene.”
Joss je odahnula s olakšanjem. “Ali dobre su, zar ne?” upita, sa zanimanjem u očima.
“O da. Sjajne su.”
Lorna se vrati natrag u dnevnu sobu pa se iznenadi kad ugleda Sandru, koja je upravo stigla. Napokon je pronašla odjeću koja pristaje njezinoj novoj figuri. Večeras su to bile traperice i odgovarajući crni top. Na nogama je nosila divan par oksfordica s užasno visokom potpeticom.
“Ne mogu vjerovati!” Helene uzdahne. “Jesu to Lemerice?”
Sandra se isceri. “Da, nisu li fenomenalne?”
“Prekrasne. Taj model su proizvodili samo dvije godine, znaš.” Helene potiho zazviždi. “Oksfordice Lemer. Gdje si ih samo uspjela pronaći?”
“Što?” Lorna dotrči u sobu. “Oksfordice Lemer? Daj da vidim.”
Sandra ispruži palac i pokaže cipele.
“Ti vrapca”, Lorna udahne.
“Znam!” Sandra zablista. “Nikad nećete pogoditi gdje sam ih našla.”
“EBay”, Lorna će.
Sandra je zaprepašteno pogleda. “Kako si, za ime Božje, pogodila?”
“O, moj Bože, ne mogu vjerovati. Ti si Shoegarpie?” Lorna upita, a glas joj je poprimio visoku, histeričnu notu.
Sandra se namršti na trenutak, a onda sjena razumijevanja prijeđe njezinim licem. “Shoeho927.”
“Da!” Lorna krikne. “Znaš li ti uopće koliko si me novca stajala?”
“Ja? Ti si dignula njihovu cijenu preko sto dolara!”
Lorna se počne smijati pa ispruži ruku. “Pa, daj da ti osobno čestitam. Da sam znala da su tako dobre, vjerojatno bih ponudila još više.”
Sandra se isto nasmijala. “Hvala Bogu da nisi. Jedva sam si ih i ovako priuštila. Ti si znači dobila one čizme Marc Jacobs, ha?”
Lorna kimne. “Pokazat ću ti ih.”
“O čemu to vas dvije govorite?” Joss upita, potpuno zbunjena “Zar smo si trebale nadjenuti nadimke?”
Nato se Sandra i Lorna počnu još više smijati, a kad su se napokon uspjele smiriti, objasnile su Helene i Joss da su se nadmetale na eBayu a da nisu ni znale.
Sandra je pokušala dati oksfordice Lorni, ali joj Lorna to nije dopustila, pa su se umjesto toga dogovorile da će dijeliti vlasništvo nad oksfordicama i čizmama Marc Jacobs.
To je odredilo ton cijele večeri koja im je bila jedna od najopuštenijih do tada. Smiješno je zapravo — Helene je na ovo gledala isključivo kao na bijeg od stvarnosti; nikad nije ni sanjala da bi tu mogla steći prave prijatelje.
“Pričaj nam o onom frajeru zbog kojeg si toliko smršavjela”, Joss će Sandri, tamaneći čips i ispitivački promatrajući Sandru.
“Kao prvo, maknite taj čips od mene.” Sandra se nasmiješi i odgurne zdjelu.
“Pečeni su”, Lorna ponudi.
“Stvarno?” Sandra posegne za njima, ali se zaustavi na pola puta. “Ne smijem. Ako počnem, neću moći stati. Umjesto da stanem na tri, ja ću završiti na trideset komada.”
“Ja isto”, Helene odvrati, mada je istina da je uvijek imala osjetljiv želudac, pa bi joj bilo zlo kad bi pojela bilo čega previše. Neki su bili ljubomorni na njezinu vještinu da naizgled bez napora postigne takvu liniju, ali nije bilo lako osjećati se stalno kao da si na rubu povraćanja.
A živci su sve samo pogoršavali.
Večeras je bila užasno nervozna.
“Hajde, Sandra”, Helene reče, nastojeći svim silama zvučati i izgledati normalno. “Nećeš nam odvući pažnju brbljajući o čipsu. Pričaj nam o dečku.”
“U redu.” Sandra prilično pocrveni, mada je to, uz još uvijek zelenu kosu, učini manje privlačnom. “Znam ga zapravo još od srednje škole. Oboje smo bili debeljuce. Nitko na nas baš i nije obraćao pažnju, pretpostavljam. Ali bili bi očarani kad bi danas negdje ugledali Mikea.”
“Tako se zove, Mike?” Joss upita.
Sandra kimne. “Mike Lemmington.” Ponovno pocrveni. Cura se stvarno ozbiljno zatreskala, ako samo zbog pomisli na njega ili izgovaranja njegova imena uspijeva toliko pocrvenjeti. “Nevjerojatno dobro izgleda. Mislim stvarno, kao muški model.”
“Mogu tomu posvjedočiti”, reče Lorna, smiješeći se očigledno ponosnoj Sandri. Ali nešto je u tom osmijehu izgledalo kao... sažaljenje? “Vidjela sam ga u restoranu. Vrlo zgodan. I drag, također.”
“To je najbolji dio. Tako je mio i emotivan, razgovaramo i smijemo se satima.” Digne palac gore kao znak da je sve OK. “Potpuno je u dodiru sa svojim osjećajima.”
“Ne misliš li da je možda malo previše u dodiru sa svojom ženskom stranom?” Lorna oprezno upita. Helene je bilo jasno da je Lorna vidjela nešto što Sandra nije.
“Na što točno misliš?” upita Sandra, djelujući iskreno zbunjeno.
“Oh, ma ništa, stvarno.” Lorna nije znala kako bi se ponijela. “Izlazila sam jednom s nekime tko je naizgled bio savršen. Znate, sav osjećajan, zgodan, cijeli paket. Ali je na kraju ispalo da je gay.”
“O Bože!” Sandra je izgledala zaprepašteno. “Kako užasno.”
“Da, bilo je. Stvarno. Stvar je u tome što sam previdjela sve znakove. A bili su tako očiti.”
“Ne želim zvučati neinteligentno, ali ako je bio gay, zašto je onda izlazio s tobom?” Joss upita.
Lorna slegne ramenima. “Valjda me koristio samo kao izliku.”
“Kao što?”
“Za skretanje pažnje”, Helene objasni. “Bila mu je potrebna žena s kojom će izaći kako drugi ne bi shvatili da je homoseksualac.”
“Ahaaa.” Joss kimne. “Shvaćam. Ajme, to je vjerojatno stvarno bilo uznemirujuće.”
“Da”, Lorna će odsječno. “Voljela bih da sam to barem prije shvatila.” Susretne Helenin pogled.
Helene se najprije uvjerila da nitko ne gleda pa je onda ustima oblikovala riječi Je li Mike gay?
Lorna složi grimasu i potvrdno kimne.
Helene se ražalosti. Jadna Sandra. Sjedi tu, sva u oblacima zbog tog muškarca, i vjerojatno misli da je on Gospodin Pravi, dok je zapravo očekuje slomljeno srce.
“Ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo, Lorna”, reče Sandra. “Iskreno da ti kažem, da ne poznajem Mikea toliko dugo, jednako bih se zabrinula.”
“Je li izlazio s curama u srednjoj školi?” Helene upita.
“Ne, ali samo zato što je bio debeo. Odnosno, kako on kaže, imao je problem s težinom. Djevojke u školi nisu obraćale pažnju na dečke koji nisu bili ili zgodni ili bogati, a kako je većina bila nešto od toga, on se jednostavno izgubio u masi.”
“Barem si ga sada pronašla”, Joss će. “Ima li on možda kakvih slobodnih prijatelja?”
Sandra odmahne glavom. “Koliko ja znam, svi su mu prijatelji žene. To me izluđuje.”
“Ajoj, to bi i mene izluđivalo”, Joss se složi. “Draži su mi samotni tipovi. Znaš, mračni, zamišljeni.”
“To se zove izazivanje nevolje”, Helene će, razmišljajući o svom mračnom, zamišljenom suprugu. Ali njezin je brak tamni dio njezine psihe u koji večeras ne želi zalaziti. “Vjeruj mi, mnogo toga bi se moglo reći o pristojnom računovođi koji vozi praktičan auto i ne zaboravlja tvoj rođendan.”
“Amen”, Lorna se složi.
“Za takvog se udala moja sestra”, Sandra će. “Dobro, on je bankar. A njegov auto nije tako praktičan kao oni njemački. Ali je pristojan.”
“To se traži. A to je i dobro, budući da ti je sestra trudna, zar ne?”
Sandra kimne. “Ah! Sjećate se da sam vam pričala kako sam saznala da je posvojena?”
“Da.”
“Pa, ispalo je da je često igrala na kartu ‘ne volite me kao Sandru zato što sam posvojena’, da bi dobila što je htjela od naših roditelja.”
“Rekla ti je to?” Lorna upita.
Sandra posegne za čipsom i kimne. “Priznala je.” Zagrize čips pa reče: “Bila je skroz iskrena.”
“Je li te to razljutilo?” Lorna će.
“Ne. Bilo mi je drago. Sve ove godine mislila sam da nju vole više od mene, a ispalo je da su se samo brinuli za nju da ne ispadne obrnuto.”
Nasmijala se. “Nije čak bila ni potištena zbog toga; samo je izigravala žrtvu da je ne bi kažnjavali kad bi pogriješila u nečemu, ili da bi joj povećali džeparac kad bi joj to bilo potrebno. Tako su svi bili zadovoljni.”
“A ti sve ove godine nisi znala ništa o tome?” Joss odmahne glavom. “Zvuči kao neki loš film. Kako se takve stvari mogu događati u stvarnosti.”
“O, iznenadila bi se kad bi znala kroz kakve sve čudne stvari ljudi prolaze u svojim životima”, Helene će.
“Nije li to istina?” Lorna ustane. “Tko želi još vina? Sandra, imam mineralnu vodu pa možemo pomiješati s vinom koje je Joss donijela, onako kako ti voliš. Ja ću si smiješati.”
“Rado ću to isprobati”, Helene reče.
“Ja neću”, Joss će. “Dugo sam čekala da napunim dvadeset jednu. Želim čisto vino.”
“Nema problema, curo.” Lorna se nasmije pa ode u kuhinju po vino.
“Reci mi nešto”, Sandra će Helene. “Čini li mi se to ili si ti sve mršavija u posljednje vrijeme? Nadam se da nisi ni na kakvoj dijeti.”
“Ne, ne”, Helene reče, pokušavajući zvučati veselo, iako se zapravo osjećala kao da će joj pozliti. Duboko je udahnula iz dijafragme, kako ju je naučila instruktorica joge. “To su samo...” Slegnula je ramenima. “Živci.”
Svi su se premještali bliže, uključujući Lornu, koja je donosila poslužavnik s čašama vina. “Evo ga”, reče, spustivši ga na stolić i pružajući jednu čašu Helene. “Što se događa?”
“Ništa.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:17 am




Lorna pogleda u druge, a zatim kaže: “Ne izgledaš dobro, srce. Prošli tjedan si izgledala umorno, ali sad izgledaš umorno i uznemireno. Nešto se događa?”
“Možeš nam vjerovati ako želiš razgovarati i izbaciti to iz sebe”, Joss reče pa se pomakne bliže k Helene te joj stavi ruku na rame.
Ta je gesta bila tako slatka i umirujuća da se Helene skoro rasplakala.
“O ne, ma sve je u redu.” Sandra se pomakne i također je zagrli, i prije nego što se uspjela snaći, Helene je počela ridati i jecati usred grupnog zagrljaja.
Iako se osjećala užasno, dobro joj je došlo da izbaci sve to iz sebe. Napokon. Pustila je sve van, svu bol koja se godinama nagomilavala unutar nje.
“Žao mi je”, reče, povukavši se natrag. “U totalnom sam kaosu.”
Šest zabrinutih očiju je pogleda.
“Kako ti možemo pomoći?” upita Lorna.
Helene je oklijevala. Ovo joj je bila prilika da im ispriča o muškarcu koji ju je slijedio, a da joj ne odvrate smijanjem i ignoriranjem problema. Naposljetku, Lorna je to prva i primijetila.
Ali ako im kaže, onda će se i one brinuti, a to nikako nije željela.
“Povlačiš se”, Sandra će joj, zagrlivši je ponovno. “Viđala sam to prije. Htjela si nam reći što te muči, a sad si se predomislila.”
Helene nije mogla a da se ne nasmije. “Trebala bi raditi kao psihić. Ljudi bi te nazivali i zaradila bi cijelo bogatstvo.”
Sandra je trenutačno porumenjela, a Helene je požalila što je njezinu zabrinutost uzela zdravo za gotovo.
Ali prije nego išta uspije izreći, Lorna upita: “Zašto se toliko bojiš govoriti o tome?”
“Ne bojim se”, Helene započne, a zatim pogleda u sve tri žene. Njezine prijateljice.
One su stvarno bile njezine prijateljice.
“Bojim se”, ipak prizna. “Lorna, sjećaš se da si me prije nekoliko tjedana nazvala jer si mislila da me netko prati?”
“Naravno.”
“Imala si pravo.”
“Jesam?” Oči joj se rašire. “Znala sam! Taj kujin sin je uvijek ispred zgrade kad dođeš ovdje, a ja sam se svaki put uvjeravala da je to slučajnost, ili da se Thugs R Us isto sastaju ovdje utorkom navečer.” Odmahne glavom. “Tko je on? Hajdemo ga van ščepati.” Stvarno je izgledala kao da je spremna to učiniti.
“Samo malo, o čemu vi to?” Sandra će; a zatim joj se usta otvore i padne vilica. “O onom čovjeku za kojeg si me pitala prvu večer kad smo se našle ovdje i kad sam se vratila natrag po torbicu?”
Lorna kimne.
Sandra potiho zazviždi.
“Dobro, tko je on?” Joss želi znati. “Zašto bi te netko slijedio, tek tako?”
“Helene ima prilično moćnog supruga”, Sandra strpljivo započne. “Jednog se dana možda kandidira za predsjednika.”
Helene osjeti novi val slabosti.
“Znam tko je on”, Joss će neobrambeno. “Mislite da netko slijedi Helene da bi je uhvatio u kompromitirajućem položaju?” Pogleda svojim dječje plavim očima u Helene. “Je 1’ to mislite?”
“Ne znam. Sve što znam jest da on zna gdje živim. Kad odlazim od kuće, pojavi se svaki put nakon nekoliko ulica, a kad se vraćam, nestane prije nego skrenem na kolni prilaz. Uvijek je iza mene pa ga ne mogu nikako zaobići da bih vidjela kud on ide.”
“Ne ako nisi sklona ludorijama na cesti”, Joss se složi, mršteći obrve. “Znam momka iz Fellinga koji je odličan u takvim stvarima. Kad su u gradu do nas snimali film Runaway Truck, on je izveo sve kaskaderske vožnje.”
Helene se nije mogla suzdržati a da se ne nasmiješi na pomisao kako su ljudi u Jossinu gradiću bili uzbuđeni zbog snimanja nekog takvog filma kao što je Runaway Truck. Jednako je bilo i u gradu iz kojeg je Helene dolazila. Naravno, bilo je i tamo inetelektualaca, umjetnika i raznih drugih ljudi, ali u manjem broju od ostalih. Da se Runaway Truck snimao u njezinu gradu, u to bi vrijeme mogao provaliti u bilo koju kuću a da te ne uhvate.
“Pretpostavljam da ti nemaš iskustva s kaskaderskom vožnjom?” Sandra je pogleda.
“Teško.” Joss se nasmijala. “Ali jako dobro zapažam.”
“To može dobro doći.” Sandra podigne čašu vina i približi je usnama u namjeri da popije, ali je naglo zaustavi Lornin uzvik.
“Čekajte! Nitko da nije pio.”
Sandra spusti čašu natrag, kao da je upravo ugledala žohara u njoj.
Joss otpije malo iz svoje prije nego što je spusti natrag.
A Helene nije mogla otpiti ni gutljaj a da joj ne bude zlo.
“Što je?” Sandra će. “Nasmrt si me uplašila.”
“Oprosti. Ali imam jednu ideju. Sjajnu ideju.” Požuri u kuhinju pa ugasi svjetla dok je ulazila.
“Zar si poludjela?” upita Sandra. “Što radiš tamo?”
Ali Helene je već počela naslućivati što Lorna namjerava. “Je li on vani?”
Lorna bane iz kuhinje izgledajući kao mačka koja je stjerala kanarinca u kut. “Pa, gle čuda, zapravo i jest.”
“Što misliš učiniti, izaći van i suočiti se s njim?” Sandra reče.
“Ne”, Lorna će.
“Pobjegao bi”, Helene brzo doda.
Lorna kimne. “Upravo tako.”
“Koji je onda plan?” Joss žudno upita. “Nazvati policiju?”
“Već sam pokušala”, odvrati Helene. “Ne mogu ništa dok me ne osakati ili ubije.”
“Ali ne smijemo to dopustiti!” Joss počne cviliti.
“I nećemo”, Lorna je uvjeri. “Uhvatit ćemo ga njegovim vlastitim mamcem.”
“Aaaa.” Sandra kimne. “Mislim da shvaćam što misliš.”
“Kako?” Joss je bila posve zbunjena. “Osjećam se tako glupo jer ništa ne razumijem!”
“U redu, evo plana”, Lorna reče, sjedajući pred njih i potiho objašnjavajući iako ih on nikako nije mogao čuti izvana. “Prvo ćemo uspostaviti konferencijski poziv između svojih mobitela.” Helene se već počela sviđati ideja. “Dobro...”
“Onda će se Helene prva izvesti. On će je slijediti, je 1’ tako?”
“Definitivno”, Helene će suho.
“Savršeno.” Lorna pogleda u Joss. “Imaš li auto?”
Odmahne glavom. “Ne, vozim se autobusom.”
“Dobro, onda možeš s Helene jer ćeš imati bolji pogled od nje.”
“Ali hoće li je htjeti slijediti ako vidi da nije sama u autu?” upita Sandra.
“Dobro pitanje.” Lorna pogleda u Helene. “Što ti misliš?”
“Nemam pojma. Nikad se još nitko nije vozio sa mnom. Ali možda ne bismo trebale riskirati.”
“Ja sam pomalo živčana kad je u pitanju vožnja”, Sandra se javi. “Možda bi Joss mogla voziti moj auto. To jest, ako nemaš ništa protiv, Joss.”
“Naravno.”
“Sjajno.” Lornine oči zasvijetle od uzbuđenja. “Dakle, vas dvije idete druge i pazit ćete na svaki njegov pokret koji Helene neće moći zamijetiti sprijeda, a ja ću voziti iza, kako bih ga mogla pratiti ako skrene s pravca.”
“To je ludo”, reče Sandra. “Ali mi se sviđa.”
“I meni”, Lorna će. Zatim pogleda u Helene. “Misliš da će te htjeti slijediti sve do River Roada, po Esworthyju? To je dosta daleko.”
“Slijedio me po pravcu 270 do Fredericka pa je skrenuo na 355 prema Germantownu iza mene, te me uspio držati na oku kroz svaki prokleti semafor na aveniji Wisconsin.” Kimne. “Prilično sam sigurna da će me slijediti i u Potomac. Dječja igra.”
“Tako i zvuči”, Lorna se složi. Ponovno ustane pa uzme komad papira i olovku te počne crtati osnovnu kartu. “Je li svima poznato područje pokraj brane?”
“Išla sam nekada ondje na jahanje”, reče Sandra.
“A ja sam ondje išla na spojeve s Jimom”, Helene će. “U vrijeme dok smo to još radili.”
“Dobro, onda vam je poznat dio na Siddons Roadu koji ide ovako?” Nacrta neobičan dupli uzorak u obliku slova D i svi kimnu. “Mislila sam da napravimo ovako; Helene ti parkiraš ovdje.” Nacrta X na karti. “Sandra i Joss će ga blokirati na istoku, a ja ću doći sa zapada. Neće imati drugog izlaza osim da se zabije u zid ili odveze ravno u rijeku Potomac.”
“Što ako odluči razbiti auto?” upita Joss.
“Hm.” Lorna protrlja bradu. “Dobro pitanje.”
Helene se svidjela ideja, sve dok Joss nije istaknula taj očito ozbiljan problem. Sigurno nije htjela da netko nastrada zbog nje.
“Onda ćemo ili Joss ili ja imati slobodnu vezu kako bismo mogle nazvati 911 u slučaju potrebe.”
Lorna pucne prstima. “Savršeno.”
“Ja sam za”, Joss zacvrkuće.
Helene je bila spremna otrpjeti da im ništa ne kaže, a gle ih sada, udružene zajedno kao zaneseni štenci u Bog zna čemu.
“Kao najstarija dama ovdje, stvarno mislim da bih vas trebala pokušati odgovoriti od ovoga”, Helene reče, osjećajući novu navalu suza.
“Iako vam ne mogu ni opisati koliko znači to što ste spremne ići tako daleko za mene.”
“Šališ se, zar ne?” Sandra se opet zarumenjela. “To je nešto najuzbudljivije što sam doživjela. Idemo!”
Sve četiri ustanu i sakupe svoje stvari, uzbuđeno komentirajući kako će time jednom zauvijek riješiti problem.
Helene je pričekala dok Lorna nije izašla iz stana.
“Hvala ti puno”, reče joj, boreći se sa suzama. Nije joj bilo jasno zašto je toliko emotivna u posljednje vrijeme, ali ako postoji pravo vrijeme i razlog za plakanje, onda je to sad.
Lorna se doimala iznenađenom. “Na čemu?”
“Na svemu. Što si se sjetila ove ideje i ujedinila nas u tome?” Evo ga opet, stiže vodopad suza. “Što si uopće započela ovu grupu ovisnica. Stvarno. Hvala ti.”
Lorna je zagrli i ostane tako dovoljno dugo kako bi joj pokazala da je iskrena. “Nema na čemu.”
“U takvoj sam komi.”
“Ma nisi. Iako imaš razloga biti. Hajde,” reče kao general koji zapovijeda vojskom, “idemo srediti tog gada. Bit će mu žao što te uopće dirao.”
“Sigurna sam da hoće. Usput”, reče Helene, a Lorna zastane pa je pogleda. “Ovo je samo slutnja, ali sigurno si kao mala često gledala crtić Scooby-Doo, zar ne?”
Lorna se nasmiješi pa kimne. “Svake subote ujutro.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:18 am






18.


Poglavlje



Sandri je bilo drago što Joss vozi jer se, čak i dok je sjedila na suvozačevu mjestu, osjećala kao da će joj srce svaki čas iskočiti iz grudi.
Mnogo je napredovala u posljednjih nekoliko mjeseci po pitanju izlaženja i susretanja s ljudima, ali još nije došla na razinu automobilskih potjera.
Mada je, istini za volju, bila uzbuđena što je dio ovog. Nikad prije nije bila dio nečega ovako uzbudljivog i važnog. Čak i kad je odgovarala na pozive — možda je bolje reći, osobito kad je odgovarala na pozive svojih mušterija — osjećala se kao da troši svoje i njihovo vrijeme uzalud, te da bi trebala raditi nešto značajnije u životu, samo kad joj ne bi bio potreban novac.
“Ovo je najzabavnije što sam radila u posljednje vrijeme”, Joss reče.
“Kladim se da jest. Mora da je strašno dosadno stalno glumiti Pepeljugu u onoj velikoj kući.”
Joss slegne ramenima. “Ne volim se žaliti...” Oklijevala je. “Ali da, zna biti prilično grozno. Premda zaista osjećam kao da mogu pomoći dječacima.” Razmisli o tome na trenutak. “Dobro, barem mlađem od dvojice. Stvarno mislim da sam počela dopirati do njega.”
“Koliko je još žena reklo nešto slično kako bi opravdalo svoju tešku situaciju?” upita Sandra. “Istina, obično su u pitanju muškarci, ali poanta je ista. Ne možeš se žrtvovati na oltaru lošeg roditeljstva Deene Oliver jer, bez obzira na uspjeh, ti si i dalje samo zaposlenica.”
“Ali—”
“Ne možeš popraviti ono što je krivo u njihovoj obitelji.”
“Ma znam.” Joss uzdahne. “Ponekad se pitam da li im više šteti ili koristi kad vide kako se njihova mama odnosi prema meni kao prema nogometnoj lopti. Može li dobro koje činim nadvladati ono loše što čini njihova majka u odnosu prema meni?”
Sandra je pokušala doći do zaključka, ali nije uspjela pronaći odgovor na to pitanje.
“Čuj, možda bi stvarno trebala shvatiti da to nije posao za tebe.”
“Možda i nije, ali vezana sam ugovorom.”
“Znam da smo već razgovarale o tome i stvarno je časno s tvoje strane što se unatoč takvim uvjetima želiš držati ugovora, ali gledaj, ako se tvoja šefica ne namjerava držati ugovora, zašto bi ti?”
Joss je na trenutak utihnula, a Sandra je stekla dojam da Joss možda prvi put stvarno razmišlja o onome što joj je rekla. “Možda si u pravu”, reče napokon.
“Jesam. I nemoj zaboraviti da od tebe traži, možda te čak i sili, da radiš nešto što nije u skladu s opisom tvog radnog mjesta. To zasigurno nije prema ugovoru.”
“Ne. Te stvari svakako ne stoje tamo.”
“Imam ideju. Znam odvjetnika koji će sigurno htjeti porazgovarati s tobom preko telefona.” Ovo će biti najčudnija razmjena ikad, ali Sandra je zaista imala redovitog pozivatelja — jedan od onih pričljivih — koji je radio kao odvjetnik. Bila je prilično sigurna da neće biti teško uspostaviti anonimni poziv kako bi dao neki savjet Joss. “Jesi li možda zainteresirana?”
Joss je pogleda. “Ti si jedna od najboljih prijateljica koju sam ikad imala.” Reče potpuno bezazleno. “Ne mogu vjerovati da bi to učinila za mene.”
Sandra je bila iznenađena koliko ju je to zaista dirnulo. Ni sama nikada nije imala nekih bliskih prijateljica, a donedavno nije ni shvaćala koliko joj je to nedostajalo.
Nevjerojatno je koliko joj se život promijenio u ovih proteklih nekoliko mjeseci. Mike. Weight Watchers. Onaj iskreni razgovor s Tiffany.
Sandra još nikad nije bila tako sretna.
“Drago mi je što ti mogu pomoći”, reče. Zatim, posramljena vlastitim osjećajima, pogleda na cestu pa doda: “Skrenut ćemo lijevo za nekih pola kilometra.”
Plavi auto je i dalje bio ispred njih, iako se netko ispriječio između njega i Sandrina auta s Land Roverom, a kad su skrenule na zavoju, Sandra je ugledala Helenin crni BMW otprilike četiri auta ispred njega.
Sandrin mobitel zazvoni i ona ga otvori pa se javi.
To je bila Lorna. “Hej, ja sam. Helene, jesi još uvijek na vezi?”
“Ovdje sam”, začuje se Helenin glas.
“Super! Dobro sam to izvela!” Lornin glas je odražavao ushićenje koje je Sandra mogla vidjeti i na Joss. “U redu, dakle sve smo tu. Je li uhoda i dalje tu?”
“Vidim ga”, Sandra će. “Malo je iza Helene.”
“Ovo je ludo”, Helene se javi. “Ima li netko išta što bi nam moglo poslužiti kao oružje ako nam zatreba? Kišobran? Bilo što?”
“Imam ja kemijsku sa sprejem za samozaštitu”, reče Sandra.
“Ma daj, stvarno?” Joss će, iznenađena.
Sandra pokaže na olovku koja se nalazila na lancu s ključem ispod upravljača.
“Ja imam lanac ogrlice za pse u pretincu za rukavice”, Lorna će. “Ako malo jače zamahneš, stvarno može poslužiti kao oružje.”
“Lorna, želiš li nam možda nešto reći?” Sandra se našali “Zašto bi držala lanac za pse u pretincu za rukavice?”
“Što?” upita Joss.
Sandra se nasmije i šapne: “To je za zaštitu.”
“Upravo za ovakve slučajeve”, Lorna će. “Nikad ne znaš kad će te prijateljica natjerati u potjeru za svojim progoniteljem.”
Sve se nasmiju.
“OK, ja ću skrenuti”, Helene će. “Ovo vam je posljednja prilika da pobjegnete.”
“Nema šanse”, reče Lorna.
“Uz tebe smo”, reče Sandra i na njezino krajnje iznenađenje, nestanu svi tragovi straha koji je osjećala. “Do kraja.”
Ulica pred njima bila je mračna, a noćno nebo ispunjeno zvijezdama, koje je moguće vidjeti samo izvan grada.
Morale su brzo djelovati.
Kao što je i planirano, Helene se odveze i zaustavi auto postrance, Joss ukliže pokraj nje — tako blizu da se Sandra iznenadila kako nije udarila u branik Helenina auta. Lorna se zaustavi, jednako blizu, blokirajući nesretnog progonitelja koji nije imao mjesta ni za okrenuti se, a kamoli pobjeći negdje, tako da mu je jedini izlaz bio jurnuti u rijeku i otplivati.
Sve tri su ostavile upaljena svjetla pa je Sandra vidjela da čovjek izgleda kao da zaista razmatra bijeg kroz vodu.
Ono što je uslijedilo dogodilo se tako brzo, da uopće nije bilo vremena za razmišljanje. Iskočile su iz svojih automobila i okružile muškarca.
Joss je bacila ključeve Sandri, rekavši: “Ne znam kako se radi s tim.”
Sandra je skinula čepić s kemijske i bila spremna za napad.”
“Znala sam da si ti.” Helene bijesno drekne. “Zašto me slijediš?”
Čovjek iziđe iz auta, s rukama gore da ih svi vide. Ili se našao već prije u ovakvoj situaciji, ili je pogledao previše policijskih serija na televiziji. Kao i svi ostali.
“Vau, dobre ste.” Bio je visok oko 188 cm, a imao je prilično lijepe crte lica, kao oni glumci iz sapunica, plave kose koja mu je bila gotovo iste boje kao i koža.
Nije izgledao kao neka velika prijetnja.
“Tko si ti?” Lorna je zahtijevala.
“Zove se Gerald Parks”, Helene će. “Fotograf koji me ucjenjuje.”
“Ja nisam fotograf, nego privatni istražitelj.”
“Otkad to?” Helene upita, pomalo šokirana.
“Cijelo vrijeme. Uloga fotografa je bila kamuflaža.”
“Mislim da istražitelji ne bi trebali ucjenjivati ljude”, reče mu Sandra.
“Ucjena nije bila za stvarno. Unajmili su me i rekli mi da to kažem.”
“Dobro.” Lorna priđe bliže i ispruži ruku. Debeli lanac zasvjetluca na svjetlima farova. “Tko te unajmio?”
Sandra je morala suspregnuti osmijeh kad je vidjela kako Lorna uistinu prijeteće djeluje s tim lancem.
Namrštio se kad je ugledao lanac. “Jesi luda?”
Joss otvori mobitel i podigne ga ispred sebe.
Lorna zamahne lancem uokolo kao neki matador.
“Sranje, ti jesi luda”, odvrati Gerald Parks. “Ili to ili imaš PMS.”
Lorna zamahne bliže njemu. “Nema ničega opasnijeg od luđakinje koju je neki neandertalac upravo optužio da je u PMS-u.” Toliko mu je blizu prišla s lancem, i to takvom brzinom, da je vjerojatno osjetio strujanje zraka.
“Prestani!” krikne.
“Tko te je unajmio da slijediš Helene?” upita Lorna pa ga dodirne lancem.
“Neću ti reći. Možeš me mlatiti tim prokletim lancem koliko hoćeš. Informacija je povjerljiva.” Muškarac pogleda uokolo pa zastane na Joss. “A što ti dovraga radiš? Ako misliš nazvali policiju, znaj da si ti ta koja će upasti u nevolju. I to gadnu.”
“Ne zovem policiju”, Joss će, posve smirenim glasom. “Još gore od toga. Snimam te kako kukavički uzmičeš pred nekoliko bespomoćnih žena. I moram ti reći, Geralde, da to baš i nije dojmljiv prizor. Zapravo, izgledaš vrlo smiješno. Mislim da će video, ako ga stavim na internet, postići veliku gledanost.” Zatim izvuče drugi as iz rukava. “Sjećaš se klinca iz Zvjezdanih ratova? Bio je posvuda. Svi su prosljeđivali njegov posramljujući video.”
“Dobro, dobro, dobro”, Gerald će, ponovno podižući ruke. “Ništa nije vrijedno toga.” Okrene se k Helene. “Reći ću ti istinu.”
Sandra se sjetila Luisove priče o Heleninoj krađi. Ako je stvarno istražitelj, ima li nekakve veze s time? Bi li ga Sandra trebala zaustaviti prije nego što išta izgovori pa svi saznaju što se dogodilo? Ukočila se sa željom da pomogne i potpunom nesigurnošću kako bi to izvela.
“Hajde”, Helene će naposljetku.
Sandra ustukne, predosjećajući odgovor.
“Ne znam zašto mi je rekao da te ucjenjujem. Vjerojatno zato da te uplašim. Zadovoljim? Tko zna? Ne postavljam pitanja. Samo radim ono za što sam plaćen.”
“Tko ti je platio za to?” Helene upita. Izgledala je kao da će joj pozliti. “Tko te unajmio?”
“Tvoj suprug.”
“Moj suprug”, tupo ponovi, s napokon potvrđenim sumnjama.
“Da, Demetrius Zaharis.”
Sandra požuri k Helene kako bi je zagrlila i poslužila joj kao oslonac.
“Baš”, Lorna će. “Zašto bismo ti vjerovale da te njezin suprug unajmio kako bi je ucjenjivao?”
“Zato što je to istina”, Gerald odbrusi. “Gle, imam zapisan njegov osobni broj u svom mobitelu.” Posegne u džep.
“Polako”, Sandra mu reče, napola se uživjevši u cijelu tu priču, kao da je detektivka iz tv-serije Cagney & Lacey. “Stavi ga na zemlju i gurni prema njoj.” Bila je to dobra mjera opreza.
Joss se zahihoće, ali okrene to u kašalj.
Sandra se jednako pokušavala suzdržati od smijeha, budući da je Gerald učinio upravo ono što je tražila te joj dobacio mobitel.
Helene ga podigne i pogleda. “To je doista taj broj.”
“Nazovi ga, Parks”, Lorna će. “Neka Helene čuje kako razgovaraš s njim.”
“Da, nazovi ga”, Helene reče usiljeno.
Sandra uzme mobitel od Helene pa ga baci natrag Geraldu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:18 am




“Što želiš da mu kažem?” upita Lornu.
“Što mu inače kažeš na kraju svakog dana?”
“Izvijestim ga o tome gdje je bila i što je radila.”
“Onda učini to i sad. Samo izostavi ovaj dio.” Pogleda u Joss. “Snimaš li još uvijek?”
Joss kimne. “Već se učitao prvi dio pa sad snimam ponovno.”
Lorna pogleda u Geralda. “Nije li tehnologija sjajna stvar?”
On zakoluta očima, nazove broj pa ga stavi na razglas.
“Hoće li ti smetati ako svi budemo slušali?” Sandra šapne Helene. Ona odmahne glavom.
“Zaharis.”
“Parks ovdje.”
“Što imaš za mene?”
“Ništa previše važno. Jesi kod kuće?”
“Ne... kod prijatelja sam. Što te briga?”
Sandra osjeti kako se Helene ukočila.
“Pa, ona je sad kod kuće. Najprije je otišla kod one ženske Rafferty, pa ostala tamo neko vrijeme.”
“Je li se dogodilo nešto neuobičajeno?”
Čak i na slabašnom osvjetljenju farova auta, Sandra je mogla primijetiti kako se Gerald crveni. “Ne. Čini se da je bilo kao i svaki put dosad.”
U pozadini se čuo ženski glas, mada je bilo nemoguće razlučiti što je govorila.
Gerald pogleda Helene. “To je sve.”
“Shvatio. Bok.” Jim Zaharis prekine vezu.
Sandri se smučilo. Kako je odvratan taj Zaharis! Imao je ženu za poželjeti, a svejedno je spavao uokolo s drugima. I još je uz to imao obraza unajmiti detektiva da prati Helene dok je to činio.
Prasac.
A taj ljigavi pozdrav bok — to ga je stvarno označilo.
“Ne želim ići kući”, reče Helene tiho.
“Dođi k meni”, Sandra odmah predloži. “Kako bi bilo da svi dođete pa da budemo uz Helene večeras.”
Gerald, na kojeg je na trenutak zaboravila, odvrati: “Može.”
“Ne ti”, Lorna odbrusi. “Jesi lud?”
Helene pogleda u Geralda. “Što si mu sve ispričao o meni?”
Susretne njezin pogled. “Samo ono što radiš, kamo ideš, s kim se viđaš i kako dugo. To je i tražio.”
“Jesi li...” Oklijevajući pročisti grlo. “Jesi li mu rekao išta drugo?”
“Misliš na činjenicu da se ne zoveš Helene i da nikad nisi ni bila u Ohiu, a kamoli da si ondje rođena?” Odmahne glavom, i dalje zadržavajući njezin pogled. “Nisam mu ispričao taj dio. Zasad.”


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:19 am




19.


Poglavlje



“Jesi za čaj?” Sandra ponudi. Usmjerila je svoju pažnju na Helene. “Izgledaš kao da bi ti dobro došla jedna umirujuća šalica.”
“Hvala.” Helene kimne. “Voljela bih.” Pogleda u Joss i Lornu koje su sjedile pokraj nje na Sandrinu ogromnom kauču.
“Nekoliko puta duboko udahni”, Lorna predloži. “Imala si vraški napornu noć.”
“Dobro sam”, Helene se nije dala.
Sandra se vrati sa šalicom čaja i pruži je Helene prije nego što sjedne na pod ispred nje. “Slušaj, možeš ovdje ostati koliko god želiš, u redu?”
Helene se nasmiješi. “Hvala, ali vraćam se natrag večeras. Morat ću se suočiti s time prije ili poslije.”
“Nije li Jim taj koji bi se trebao baviti suočavanjem?” Joss upita. “On je taj koji je unajmio detektiva da te prati.”
Helene slegne ramenima. “Bilo bi mi lakše da detektiv nije saznao toliko sočnih stvari o meni.” Podignula je obrvu. “Sad se nemojte pretvarati da vas ne zanima o čemu je govorio.”
“Ne trebaš nam reći ništa što ne želiš”, Lorna će, premda je zapravo umirala od znatiželje da sazna na što je Gerald mislio kad je rekao da Helene nije... pa, Helene.
“Stvarno ne trebaš”, Sandra se složi, a Joss kimne.
“Lažete.” Helene se slabašno nasmiješi. “Ali istini za volju, moram vam priznati da bi mi godilo napokon skinuti taj teret sa srca. Skrivam ga već neko vrijeme.” Otpije gutljaj čaja, a sve tri su čekale, praktički zadržavajući dah, da nastavi pričati. “Gerald je u pravu. Ime koje su mi dali kad sam se rodila bilo je Helen. Helen Sutton.”
“To je gotovo isto!” Joss prigovori.
“Nije to cijela priča. Odrasla sam u Charles Townu, u Zapadnoj Virginiji, pokraj trkaće staze. Nije baš bilo... glamurozno. Mnogo sam puta doslovce bosonoga pješačila do škole.”
“Auuu.” Joss je izgledala kao da će zaplakati.
Lorna se jednako tako osjećala.
Ali Helene ispruži ruku. “Ne, ne. Ne želim sažaljenje. Samo vam govorim istinu. A sada, kao što znate, živim vrlo privilegiranim životom, tako da nemate razloga zašto biste me žalile. U svakom slučaju, dovoljno je reći da je to bio prilično ružan život. To jest, za moju obitelj, ne nužno za sve ostale u našem gradu. Međutim, moj je otac bio alkoholičar i bio je vrlo brutalan prema mami i meni. Kad mi je mama umrla, liječnik je rekao da je od kapi, ali kunem se da mislim da je umrla zato što ju je tata prejako gurnuo taj put.” Helene otpije još jedan gutljaj čaja, a Lorna primijeti da joj se ruke tresu.
“Je li on ikada imao problema zbog toga?” Sandra upita.
“O, naravno da nije”, Helene reče, pomalo otresito. “Nije to tamo išlo tako. I naravno da ne mogu dokazati da je on kriv. Premda je zasigurno kriv za jadan život koji je imala dok su bili u braku.” Slegne ramenima. “S druge strane, sama je to odabrala. Svi mi imamo pravo na izbor.”
Lorna pomisli na sve svoje prethodne veze, od kojih je u nekima ostala predugo, samo zato što je bila lijena obračunati se s problemima ili zato što se bojala ostati sama. “Sigurno imamo”, složila se.
Sandra je kimnula s odsutnim pogledom u očima.
A Joss ih je samo sve skupa promatrala.
“I to je to? To je sve što Gerald ima o tebi?” upita Lorna. “Jer, istini za volju, moram priznati da sam se nadala nečemu skandaloznijem od ovoga.”
Helene se nasmijala. “Pa, nisam ubila nikoga. Ali sam izmislila cijelu jednu priču koja nema veze sa mnom. Izmislila sam da sam odrasla na Srednjem Zapadu, roditelje koji su bili normalni i puni potpore. U tom svom izmišljenom svijetu bila sam navijačica i prva pratilja kraljice škole u četvrtom razredu srednje škole.”
“Prva pratilja?” Sandra će. “Zašto nisi išla do kraja i proglasila se kraljicom?”
Helene se nasmijala. “Morala sam ostati koliko-toliko realna. Dodaj tomu izmišljeno razočaranje mom savršenom izmišljenom životu.”
“Meni to zvuči zabavno!” reče Joss. “Svi bismo to trebali učiniti, izmisliti što želimo biti. Ljudi bi tada vjerojatno bili mnogo sretniji.”
“Znači, kad se Jim pojavio, ti si radila u Garfinkelu, je 1’ tako?” upita Lorna.
Helene kimne. “I školovala se.”
“I stvarno se na kraju uklapaš u Pepeljuginu priču”, reče Lorna. “Mislim, na neki način. Imaš dvorac, iako ne i princa.”
“Ah, izgledao je i on kao princ na početku”, reče Helene, smiješeći se dok se prisjećala neke lijepe uspomene. “Nije baš tako jako loš, čak ni sad. Dobar je čovjek, većinu vremena. Samo nije baš sjajan suprug.”
Lorna je htjela viknuti Ali unajmio je istražitelja da te prati! međutim nije, jer nije bila njezina stvar ako je Helene htjela ostati u braku s gadom koji joj je učinio tako nešto. Nije na Lorni da joj očitava bukvicu.
Lorna je i sama povukla mnogo krivih poteza i upoznala mnogo sličnih frajera, od kojih je zauzvrat dobila mnogo manje novca i prestiža, za razliku od Helene.
“I dalje mislim da si mogla izmisliti nešto dramatičnije i šokantnije”, Lorna ju je zadirkivala. “Ne bih nikad kupila tabloid zbog takvog naslova.”
“A što s time što sam uhvaćena u krađi u Ormondu tijekom lipnja?” Helene je upitala podignutih obrva.
Joss je zaustavila dah.
Lorni je pala vilica po drugi put.
Sandra... Čudno, ali Sandra nije izgledala kao da je iznenađena. “Dobro, zaboravimo čaj. Za ovo nam treba nešto žešće. Jeste li za margarite?”
Svi su bili za.
“Ti to ozbiljno?” Joss je upitala Helene nakon što se Sandra premjestila u kuhinju, gdje je lupkala pripravljajući toliko potrebne alkoholne napitke.
Helene kimne. “Radilo se o užasno lošoj procjeni. I o trenutku bijesa, jer mi je Jim otkazao kreditne kartice pa sam ga odlučila poslati kvragu, misleći kako neću zbog njega ostati bosonoga, pa sam išetala iz trgovine s parom cipela Bruna Maglija. Ostavila sam im par svojih Chooica, ali očigledno da Ormond nije zainteresiran za razmjenu.” Pokušala je to nehajno ispričati, ali joj je lice gorjelo. “Tko bi rekao?”
“I uhvatili su te?” Lorna će, u nevjerici.
Helene zadrhti. “O, da. Kao što sam već rekla, glupa ideja, od početka do kraja. I eto ga” — prekriži ruke — “sad znate moje najgore tajne. I jasno vam je zašto ću biti u problemima ako — kad — Jim sazna. Bit će javno ponižen kad svi saznaju da je životopis njegove žene, koji je posvuda ispisan i dostupan, potpuna laž.”
“Razmišljaš li kad o tome da ga ostaviš?” Sandra će oprezno, ulazeći u sobu s tri čaše. Jednu pruži Helene. “Ne kažem da bi trebala.” Druge dvije margarite pruži Joss i Lorni.
“Ah, ma naravno da bih trebala”, Helene reče, zamahnuvši rukom i uzevši margaritu. Otpije veliki gutljaj prije nego će nastaviti dalje. “Bože, da sam ja na vašem mjestu i da sad slušam ovu priču, pitala bih se zašto ga ta glupača nije ostavila davno prije, umjesto da toliko pati i bude pod stresom zbog života u laži.” Suho se nasmiješi. “A odgovor na to je da sam jednostavno slaba. Ili sam bila. Jako sam puno o tome razmišljala u posljednje vrijeme. Razvod više nije tako strašan, politički gledajući, kao što je nekad bio. Kad bismo se Jim i ja sad razveli, on bi se i dalje mogao natjecati za bolji politički položaj na nekim sljedećim izborima.”
Sandra se vrati natrag u sobu sa svojim pićem, sjedne i otpije gutljaj.
“Jasno. Ti bi bila njegova Jane Wyman”, Lorna će. “Nitko o njoj ne razmišlja kao o prvoj supruzi Ronalda Reagana. Ona je samo Angela iz Falcon Cresta.”
“Tako je”, reče Sandra, spuštajući čašu. Trećina pića je već nestala. “Pokušavala sam se sjetiti u kojoj je seriji ona glumila.”
“Poznajem ja svoj Falcon Crest”, odvrati Lorna, razmišljajući o tome kako bi se trebala ponuditi da donese još pića, jer se činilo kao da će im trebati.
Sandra je očito razmišljala o istoj stvari jer je odmah rekla: “Trebat će nam još margarita.” Htjela je ustati, kad ju je Lorna zaustavila.
“Ti se odmori, ja ću ih napraviti. Je li sve već vani?”
Sandra je izgledala zahvalno. “Da, na pultu.”
“Odmah se vraćam.” I zaista, Sandra je imala sjajnu bocu tekile, soka od limete, Triple Sec14 i liker Grand Marnier. Cura je znala kako partijati.
Smiješala je sve sastojke skupa s ledom iz Sandrina hladnjaka od nehrđajućeg čelika, pa se vratila natrag u sobu, gdje je Sandra već počela pričati svoju priču.
“Budući da već dijelimo tajne, i ja imam tajni identitet”, reče, pa opet otprije gutljaj margarite. “Zapravo, nekoliko njih.”
“OK, na sunce s tim”, Lorna će, ponovno ulijevajući piće u Sandrinu čašu, kako bi je potaknula da nastavi s pričom. “Tko si ti?”
“Ja sam”, Sandra pročisti grlo pa sjedne uspravno, nabrajajući imena na prste, “dr. Penelope, seksualni terapeut; Britney, zločesta školarka; Olga, švedska dominatrix—”
To je čudno.
“—Teta Henrietta, zla stara teta koja uvijek tuče po guzi; i vječno popularna Lulu, francuska sobarica.” Nasmiješi se. “Uz sve ostale. Ja sam operaterka vruće linije.”
Ovo je daleko — daleko — šokantnije od Helenine priče. Sandra? Seksi telefonistica? A čini se tako sramežljivom! Tako konzervativnom! Tako — tako — aseksualnom.
Lorna je iskapila pola čaše.
“Što to znači?” Joss upita. “Jesu li to oni oglasi na poleđini gradskih novina čije brojeve ljudi zovu i za čije pozive plaćaju hrpu novca po minuti?”
“Upravo tako. Zarađujem dolar i četrdeset pet centi po minuti.”
“Vau!” Lorna se odmah upitala bi li ona mogla tako pričati prostote strancima preko telefona.
Plaća je bogme bila dobra.
“Dakle, to su te komunikacije na koje si mislila kad smo te pitali čime se baviš, ha?” Helene joj zaprijeti prstom. “Sram te bilo. Što nam nisi rekla ranije. Mislim. Super mi je to. Tako je neumjesno!”
“I zna biti.” Činilo se da Sandru nije pogodila ta primjedba. “Neki pozivatelji su stvarno jako perverzni, ali iznenadile biste se da saznate koliko njih zapravo želi samo razgovarati. Čak i za dva dolara i devedeset devet centi po minuti.” Joss zbunjeno pogleda pa joj Sandra objasni: “Tvrtka za koju radim uzima više od pola, a meni ide ostatak.”
“Da, shvaćam to”, Joss će. Svijet je postajao prilično klimav što se ticalo Lorne, ali Joss se i dalje činila potpuno trijeznom. “Samo sam pokušala izračunati koliko je to prihoda za tvrtku, budući da imaju cijeli tim žena koje rade za njih dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. E to se zove posao.”
Lorna nije mogla vjerovati da mala slatka Joss nije uopće šokirana Sandrinim poslom, već ga umjesto toga promatra kao dobar biznis. “Ti mala poduzetnice”, Lorna joj reče, smiješeći se. “Još malo pa ćeš se i ti početi baviti time.”
“Zarada je svakako dobra”, Joss će potpuno ozbiljno. “O, moj Bože, stara gospođa Cathell, iz Fellinga, zaradila je cijelo bogatstvo na tomu. A davala je zajednici, stavljala novac u crkvenu košaricu i nitko se nikad nije požalio da je to neprikladno.” Zatim, u odgovor na tišinu koja je nastala, doda: “Ali mene zanima samo poslovni plan, ne i sam posao.” Djelovala je posramljeno pa je još rekla: “Ja sam studirala poslovanje i web dizajn.”
Sandra se složila. “Dobivam čekove iz banke na Kajmanskom otočju. Ne bih imala ništa protiv toga da ležim negdje na plaži, dok mi novac samo sipi na tekući račun.”
“Kako si uopće došla do takvog posla?” Lorna je upitala, fascinirana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu