Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:51 am



Bijela boja je boja tišine. Boja onog golicajućeg osjećaja koji nas prožme kada iz krutog trodimenzionalnog svijeta naglo zakoračimo u meki, magleni oblak. I taj bi osjećaj bio dobar kada magla ne bi otupljivala percepciju i stvarala nadrealan osjećaj dezorijentacije. U magli smo bespomoćni, sami; što je gušća, to je osjećaj izgubljenosti intenzivniji. Bijela je volatilna, vaporizirajuća; raspršena magija u kojoj gubimo svojstva i lako postajemo plijenom.

Takva je bijela.

S druge strane je crvena. Crvena je boja ljubavi, strasti; boja predanosti i razoružanosti. Crvena je tekućina; gusta, lijena, žitka, boja uživanja, slobode, uzavrele krvi i divljih emocija. Istovremeno, crvena je boja toplih osjećaja, nježnosti, meke predanosti tamo gdje razumsku logiku zamjenjuje intuitivna. U crvenoj se osjećamo zaštićeno, sigurno. Zaljubimo li se, njezina ljepljiva opna će nas prekriti od glave do pete i u toj čahuri možemo prosanjati ostatak našeg života.

Beatrice je djevojčica crvene kose i bijele krvi. Njezino tijelo više ne prepoznaje mehanizam po kojemu se proizvodnja crvenih krvnih zrnaca odvija po automatizmu, a kroz srce protječe čista i nevina crvena melasa. Na pragu zrelosti, priključena na aparate i cjevčice, Beatrice još može samo sanjati o životu koji čeka iza ugla. Sve dok joj ne stigne pomoć u obliku onoga koga će kasnije, u svojim dnevničkim zabilješkama, nazvati anđelom.

Ali ovo nije knjiga o Beatrice. Ovo je knjiga o Leu, njegovoj ljubavi prema bolesnoj djevojčici i svemu onome što pubertetske godine nemilosrdno nose sa sobom. Leo je tinejdžer uzavrele krvi koji se boji bijele. Kao i svaki tinejdžer. Kao i svaki čovjek, uostalom. Maštajući o Beatrice, on anticipira dan kada će smoći dovoljno hrabrosti prići joj i položiti joj svoju ljubav pred noge. A kada taj dan konačno stigne, Leo će morati uprijeti sve svoje snage ne bi li se očuvao u jednom komadu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:07 am

Mojim roditeljima,

koji su me naučili da gledam nebo

s nogama na zemlji


Mojim učenicima,

koji me svakoga dana uče

kako da se nanovo rodim



Sin jednoga kralja je blagovao. Režući mekani bijeli sir, poreže

prst i malo krvi kapne na sir. Reče majci: "Mama, volio bih

da imam ženu bijelu kao mlijeko i crvenu kao krv."

"Ah, sinko moj, ona koja je bijela, nije crvena, a ona koja je

crvena, nije bijela. No ti traži, možda je pronađeš."


Ljubav triju šipaka Itala Calvina iz Talijanskih bajki

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:09 am





Svaka stvar ima svoju boju. Svaki osjećaj ima svoju boju. Tišina je bijela. Zapravo ne podnosim bijelu boju: ona je prostorno neomeđena. Bijela je boja ključna u nekoliko izreka, provesti bijelu noć znači ne spavati, drugi izraz kaže da ne postižeš željeno, vitlaš li bijelom zastavom znači da se predaješ, onda kad ostavljaš prazan, bijeli papir, onda pak da imaš bijelu, odnosno sijedu vlas ... Dapače, bijela uopće nije boja. Nije ništa, poput tišine. Bez riječi, bezglasna. Tiho, bijelo. Ne podnosim ni tišinu ni samoću, što je isto. Osjetim bol malo ponad želuca ili u želucu, ni sam ne znam, i ta me bol potakne da skočim na svoj skuter, sav već uništen i bez kočnica — kad ću ga više dati popraviti? — te da besciljno tumaram i mjerkam cure koje susrećem kako bih znao da nisam sam. Uzvrati ii mi koja pogled, znači da postojim.
Zašto sam takav? Eto, gubim se jer ne znam biti sam. Trebam ... ma ni sam ne znam što trebam. Užas! Zauzvrat imam iPod. E da, jer kad izađeš iz kuće i znaš da te čeka školski dan okusa prašnjava asfalta, a onda dosadni niz sastavljen od zadaće, roditelja i psa, pa opet sve to isto dok vas smrt ne rastavi, može te spasiti samo pravi nosač zvuka. Tutneš slušalice u uši i uđeš u drugu dimenziju. Pronađeš osjećaj koji ima pravu boju. Osjetim li potrebu za ljubavi, pustim rock. Moram li se napuniti, čisti heavy metal. Moram li podići samopouzdanje, slušam rap i razne bedastoće, ponajviše prostote. I tako nisam sam, nisam u bijelome. Netko mi pravi društvo i daje boju mojemu danu.
Ovo zvuči kao da se dosađujem. Ma ne, imao bih ja tisuću planova, deset tisuća želja, milijun snova koje bi trebalo ostvariti, milijardu stvari započeti. Pa ipak ne uspijevam započeti ni jednu jedinu, jer nikoga ne zanima. A onda sam sebe pitam, Leo, ma čemu ti sve to? Okani se, uživaj u ovome što imaš.
Život je samo jedan i kad ga ispuni bjelina moj je kompjuter najbolje sredstvo da ga obojim: uvijek se nađe netko s kim ću popričati. Moj je nickname Gusar, kao Johnny Depp. Naime, velika mi je prednost što znam slušati. Dobro se osjećam kad slušam. Ili pak sjedam na svoj skuter bez kočnica i besciljno lutam. Kad pak imam cilj odem do Nike, odsviramo koju, on na svojem basu, ja na električnoj gitari. Jednoga ćemo dana biti poznati, imat ćemo svoj bend, nazvat ćemo ga Galija. Niko mi govori da bih trebao pjevati jer imam lijep glas, ali ja se sramim. Uz gitaru pjevaju prsti, a oni se nikad ne zacrvene. I nitko neće izviždati gitariste, dok pjevača medutim ...
Ne može li Niko, ja se s ostalima nalazim na stajalištu autobusa ispred škole gdje je već svaki zaljubljeni dečko objavio svijetu svoju ljubav. Ondje je uvijek netko, naiđe i pokoja djevojka. Ponekad svrati i Beatrice, a ja na stajalište autobusa ispred škole odlazim zbog nje.
Čudno je to. Ujutro se nikome ne da biti u školi, a popodne su tamo svi. Zato što tad nema vampira, što je drugo ime za profesore: krvopije odlaze kući iii se zatvaraju u svoje sarkofage u očekivanju novih žrtava. Premda, za razliku od vampira, profesori djeluju danju.
Naiđe li ispred škole Beatrice, to je već nešto posve drugo. Kad širom otvori svoje zelene oči prekriju joj lice. Kad raspusti crvenu kosu kao da me obasja zora. Malo riječi, sve odmjerene. Da je uspoređujem s filmom, taj žanr još bi trebalo izmisliti. Da je uspoređujem s mirisom: ranojutarnji pijesak, kad je plaža još sama s morem. Boja?
Beatrice je crvena. Kao što je ljubav crvena. Oluja. Uragan koji te pomete. Potres koji ti tijelo raznese u komadiće. Tako se osjećam svaki put kad je vidim. Ona to još ne zna, ali jednog od ovih dana ću joj svakako reći.
Da, jednog od ovih dana ću joj reći da je ona stvorena za mene, a ja za nju. I onda se više nema kud: kad sazna, sve će biti savršeno kao na filmu. Moram samo pronaći pravi trenutak i prikladnu frizuru. Jer mislim da je problem ponajviše moja kosa. Da me Beatrice zamoli, odrezao bih je. No ako zato izgubim snagu poput ovoga u priči? Nikako, Gusar si ne može odrezati kosu. Kao što ni lav bez grive nije lav. Nije moje ime uzalud Leo.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:09 am








Jednom sam gledao dokumentarac o lavovima; iz šikare je izašao mužjak s bujnom grivom, a topao je glas najavio: "Kralj šume ima krunu na glavi." Takva je i moja kosa, slobodna i veličanstvena.
Jako je komotno imati grivu poput lavlje. Ne moraš je nikad češljati, slobodno raste, kao i sve misli koje mi se motaju po glavi. Koji put izađu i razlete se. Poklanjam ih drugima, a nalik su na mjehuriće tek otvorene Cole koji stvaraju onaj zamamni šum! Kosom izražavam mnogo toga. Istina je. Velika je istina to što sam rekao.
Svi me shvaćaju preko moje kose. Naime, bar oni u školi, oni dečki iz Galije, ostali gusari: Spužva, Štanga, Čuperak. Tata je odavno odustao. Mama je vječno kritizira. Kad me baka vidi samo što ne svisne od infarkta. (Što s devedeset godina i ne bi bilo tako strašno.)
Zašto im je tako teško razumjeti moju kosu? Isprva ti govore, moraš biti osobit, moraš se izraziti, moraš biti svoj! A kad pokažeš kakav si, onda nemaš osobnosti, isti si kao drugi! Kakvo je to trabunjanje, je li? Ma tko bi to razumio! Il' si sam svoj, il' si kao svi ostali. Uglavnom, njima nikad nije po volji. A zapravo su zavidni, osobito ćelavci. Oćelavim ubit ću se.
Ipak, ako se Beatrice ne bude svidjela moja kosa, podrezat ću je, no o tome još moram razmisliti. Recimo da ona može biti i prijelomna točka. Beatrice, ili me voli ovakvog kakav sam, s ovakvom kosom, ništa od toga, jer kako ćemo biti zajedno ako nam sitnice smetaju? Svatko mora sačuvati osobnost i prihvatiti drugog onakva kakav jest — bar tako kažu na televiziji — jer kakva je to inače ljubav? Ma daj, Beatrice, kako to ne razumiješ? Meni se na tebi sviđa sve, dakle u prednosti si. Cure vječito vode! I uvijek pobjeđuju! Kad si lijepa, svijet ti je pod nogama, biraš koga hoćeš, radiš što želiš, ponašaš se kako hoćeš ... nije važno, svi ti se ionako dive. Sretnice!
A meni se pak događa to da danima ne bih izlazio iz kuće. Osjećam se tako ružnim da bih ostao zabarikadiran u sobi da se ne vidim u ogledalu. Bijelo. Lice mi je bijelo. Pravo mučenje. Ima dana kad sam i ja crven. Ma gdje ćeš naći takvog? Navlačim lijepu majicu, traperice koje mi dobro stoje i postajem bog: Zac Efron može biti moje potrkalo. Sam se šepirim ulicom. Prvoj koja naiđe mogao bih reći, čuj, ljepotice, izađimo večeras, želim da iskoristiš ovu nevjerojatnu priliku! To bi za tebe bilo izvrsno, dok budeš uz mene svi će upirati pogled u tebe i šuškati: kako ga je samo uspjela upecati?! Prijateljice će ti pucati od zavisti.
Koji sam ja bog! Koji ispunjen život imam. Ne zastajem ni trenutka. Da nema škole već bih bio netko.
*




Da ne idem u školu vjerojatno bih bio odmorniji, lijep i slavan. Moja škola nosi ime po liku iz stripa Topolino: Horacije. Zidovi su oguljeni, hodnici prepuni prašine, školske ploče više sive negoli crne, a na otrcanim geografskim kartama kontinenti i zemlje jedva da su još vidljivi. Zidovi su u dvije boje, bijeli i smeđi poput sladoleda od vanilije s preljevom od čokolade, samo što u školi nema ničega slatkog: osim zvona na kraju dana koje kad se oglasi kao da ti govori: Preživio si još jedan dan među tim dvobojnim zidovima. Bježi!
Škola je korisna samo u rijetkim slučajevima: kada te uhvati malodušnost pa utoneš u bijele misli. Pitam se kamo to idem, što radim, hoću li išta postići, hoću li ... Sva sreća da u školi mogu pronaći takvih kao ja više nego igdje drugdje. 0 svemu razgovaramo, izbacujući iz glave misli koje ionako na koncu nikamo ne vode. Bijele misli ne donose ništa dobro i moraš ih uništiti.
U McDonald'su ispunjenom opojnim mc-mirisima gušim se u toplim krumpirićima dok Niko iz velike čaše srče na slamku Colu.
"Izbij iz glave bijele misli."
Uvijek mi to ponavlja. Niko je uvijek u pravu. Nije on meni tek tako najbolji prijatelj. On mi je nešto kao Will Turner Jacku Sparrowu. Jedan drugomu spašavamo život bar jedanput na mjesec jer tome prijatelji služe. Ja biram prijatelje. Upravo je to ono lijepo u prijateljstvu. Izabereš prijatelje i s njima ti je dobro jer si ih sam izabrao. Naprotiv, školske kolege ne biraš. Nađeš se s njima u istome razredu i često ti užasno idu na živce.
Niko je u b razredu, ja u d. Igramo u istoj nogometnoj momčadi, mi smo Gusari. Dva fenomena. A dogodi se da u razredu imaš jednu koja je vječno živčana koja se zove Elektra. Neki ljudi doista djetetu sudbinu odrede imenom. Ja se zovem Leo i to mi ime odgovara. Imao sam sreću. Leo je lav, lijep, snažan, izlazi iz šipražja poput kralja okrunjena grivom. Rikne. Ili, u mojem slučaju, barem se trudi ... Nažalost, svatko svoju sudbinu nosi u imenu. Recimo Elektra, kakvo je to ime? Podsjeća na struju, strese te već kad ga izgovoriš. Valjda je zato vječno tako živčana.
Tu je i dežurni dosadnjaković: Giacomo zvan Smrad. Opet jedno nesretno ime! Tako se zvao i Leopardi, bio je grbavac, bez prijatelja, no ipak pjesnik. S našim Giacomom nitko ne razgovara. Jer smrdi. A nitko nema hrabrosti da mu to kaže. Otkad sam se zaljubio u Beatrice, ja se tuširam svaki dan, a jedanput na mjesec se i obrijem. Napokon, njegova stvar hoće li se prsti iii neće. Barem bi ga mama trebala upozoriti. Ali ne. Pa što ja imam s time? Ne mogu spašavati svijet. To prepuštam Spidermanu.
Nikino me podrigivanje vraća u stvarnost i, smijući se, kažem mu:
"Imaš pravo. Ne smijem misliti bijelo ..."
Niko me blago lupne po ramenu:
"Da si mi sutra pun sebe! One ljigavce treba poniziti!"
Osmijeh mi se razlije cijelim licem.
Što bi bila škola da nema nogometnih utakmica?
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:09 am






"Ne znam zašto sam to učinio ni zašto sam se tomu toliko veselio, a još manje otkud mi želja da istu stvar ponovim." Moja se životna filozofija svodi na nadahnute riječi Barta Simpsona, mojega barda i vodiča. Na primjer, danas profesorica povijesti i filozofije neće doći. Ti bokca! Imat ćemo zamjenu. Uobičajena gnjavaža.
Ne smiješ tako govoriti!
Unatoč bujici maminih prijetnji ipak ću tako govoriti. Kako drukčije? Zamjena je po definiciji koncentrat kozmičke nevolje.
Prvo: zamjena za profesora koji je već ionako dosadan, može biti samo dosada na kvadrat.
Drugo: zašto uopće itko ikoga zamjenjuje, kakav je to posao raditi umjesto nekoga tko je bolestan?
Prema tome, ne samo da je gnjavator, nego će zagnjaviti i druge. Gnjavaža na treću. Gnjavaža je ljubičasta, jer je ljubičasta boja smrti. Očekivali smo zamjenicu, ružnu kao smrt u svojoj besprijekornoj ljubičastoj opravi, kako bismo je gađali lopticama od papira u koje smo pljunuli, a njihov bi se sadržaj izlio prilikom ubojito točnih pogodaka.
Umjesto nje, ulazi mladi dečko. Sako i košulja. Točan kao sat. Oči za moj ukus previše crne. I naočale na predugačkom nosu, crne. Torba prepuna knjiga. Često ponavlja da voli to što poučava. Eto, samo nam je još trebao netko s uvjerenjem. Takvi su najgori! Ne sjećam mu se imena. Rekao je, ali baš dok sam čavrljao sa Silviom. Silvia je od onih s kojima o svemu razgovaram. Jako je volim i često je zagrlim. To joj je drago, a i meni pričinja zadovoljstvo. Ali nije moj tip. Naime, ona je ispravna: o svemu možeš razgovarati, zna slušati i dat će ti savjet. Medutim, fali joj ono nešto, privlačnost, čarolija. Ono što Beatrice ima. Ova nema crvenu kosu kao Beatrice. Jedan te Beatricin pogled navede na sanjarenje. Beatrice je crvena. Silvia je nebeski plava poput svih pravih prijatelja. A zamjenik je samo crna mrljica u jednome nepopravljivo bijelome danu.
Gnjavaža, gnjavaža, gnjavaža!
*




Crna kosa. Crne oči. Crni sako. Uglavnom, nalik je na Crnu Smrt iz Ratova zvijezda. Nedostaje mu samo smrtonosni dah kojim će ubijati učenike i kolege. Ne zna što bi s nama jer mu ništa nisu rekli, a profesorica Argentieri je isključila mobitel. Argentierica ima mobitel, ali se uopće ne zna služiti njime. Darovala su joj ga njezina djeca. Taj čak i snima. No ona se u to ništa ne razumije. Mobitel joj treba da bude u stalnoj vezi s mužem. Njemu je jako loše. Ima tumor, jadnik. Na kolike se ta pošast nalijepi! Ako dođe na jetru, nema pomoći. To je onda baš peh. A njezinu je mužu zahvatio upravo jetru.
Profesorica Argentieri nam o tome nikada nije govorila, za bolest smo doznali od profesorice tjelesnog Nicolosi. Njezin je muž liječnik. A Argentieričin muž ide na kemoterapiju u bolnicu u kojoj radi Nicolosi. Kvragu, ta žena baš ima peh! Dosadna je i cjepidlaka da poludiš, stalno priča o onome koji je govorio kako sve prolazi, što je meni jasno kao dan ... Ipak mi se smili kad je uhvatim kako gleda na mobitel da vidi je li je muž zvao.
Zamjenik pak nastoji održati sat i, kao i nijedan zamjenik, u tome ne uspijeva jer ga nitko ne šljivi. Štoviše, ovo nam je dobra prilika da napravimo cirkus i narugamo se neuspjehu starijeg od nas. U jednome času dižem ruku i posve ozbiljno upitam:
"Kako to da ste izabrali ovo zvanje ..."
I poluglasno dodajem:
" ... za gubitnike?"
Svi se smiju. Ali on se ne da smesti.
"Kriv je moj djed."
Ovaj je totalno lud.
"Kad mi je bilo deset godina moj mi je djed pripovijedao jednu priču iz Tisuću i jedne noći."
Tišina.
"No sada govorimo o karolinškoj renesansi."
Cijeli razred me pogleda. Ja sam započeo, moram i nastaviti. Imaju pravo. Njihov sam junak.
"Oprostite, profesore, koja je to bila priča od njih tisuću?"
Tu i tamo pokoji podsmijeh. Tajac. Duga, vestern-tišina. Njegove oči uprte u moje.
"Mislio sam da te ne zanima pripovijest kako se postaje gubitnik ..."
Tišina. Gubim dvoboj. Ne znam što reći.
"Ne, zapravo nas ne zanima."
Istina je da me itekako zanima. Volio bih znati zašto netko uopće sanja o tome da bude gubitnik i da onda taj san i ostvari. Dapače, čini se zadovoljnim. Kolege me poprijeko gledaju. Čak me ni Silvia ne podržava:
"Ispričajte nam, profesore, zanima nas."
Pošto me i Silvia napustila, tonem u bijeli bezdan dok profesor započinje priču onim svojim prodornim očima:
"Muhamed el-Magrebi živio je u Kairu u kućici s vrtom u kojem je rasla jedna smokva, a bio je tamo i zdenac. Bio je siromašan. Jednom je usnuo i sanjao čovjeka mokra do kože kako iz usta izvlači zlatnik i govori mu: `Sreća te čeka u Perziji, u Isfahanu, ondje ćeš naći blago ... pođi!' Uto se Muhamed probudi i trkom krene. Nakon tisuću peripetija stiže u Isfahan. Dok je mrtav umoran pokušavao naći nešto za jelo, zamijene ga za lopova.
Izudaraju ga bambusovim štapom, samo što ga ne ubiše. A onda ga zapovjednik upita: 'Tko si, odakle dolaziš i zašto si došao amo?' Ovaj mu po istini kaza: 'Sanjao sam mokra čovjeka koji mi je naredio da dođem jer da me tu čeka blago. Baš lijepo, umjesto blaga, batine!' Zapovjednik se nasmija i reče: 'Eto ti, bedače, kad vjeruješ u snove. Eh, ja sam triput sanjao bijedni kućerak u Kairu s vrtom, smokvom i usto još i zdencem, a ispod zdenca krilo se golemo blago! I vidiš, ludo, nisam se odavde maknuo! Odlazi, naivčino!' Čovjek se vrati kući i počne kopati ispod zdenca u vrtu gdje nađe blago!
Ispričao je to s pravilnim stankama, poput glumca. Potmula tišina i mutni pogledi dobačeni ovomu ili onomu, poput onih što ih isijava Čuperak kada frče cigaretu s travom: loš znak. Još nam je samo trebao zamjenik dobar pripovjedač. Kraj priče dočekao sam sa smijehom.
"I to je sve?"
Zamjenik ustane, ništa ne reče nego sjedne na katedru.
"To je sve. Toga mi je dana djed objasnio da smo drukčiji od životinja koje djeluju prema prirodnome nagonu. Mi ljudi smo slobodni. I to je najveći dar koji smo dobili. Sloboda nam omogućava da postanemo nešto drugo od ovoga što jesmo. Dopušta nam da sanjamo, a snovi su srž našega života, iako često koštaju dugoga puta i ponekih batina. `Nikad ne odustaj od snova! Ne boj se sanjati makar te drugi ismijavali,' govorio je djed, `jer inače nećeš biti svoj.' I danas pamtim sjaj u očima kojim je popratio svoje riječi."
Svi su ostali bez teksta, zadivljeni i ljutio sam se što je ovaj u centru pozornosti, umjesto da sam to ja, kao uvijek kad imamo zamjenu.
"Kakve to ima veze s podučavanjem povijesti i filozofije, profesore?" Netremice me promatra.
"Povijest je lonac pun planova koje su ostvarili ljudi, postavši veliki jer su imali hrabrosti pretočiti svoje snove u stvarnost, a filozofija je tišina u kojoj su ti snovi nastajali. Nečiji su snovi, nažalost, bili isprazni, i oni koji su ih sanjali teško su podnijeli poraz. Kad ne nastaju u tišini, snovi postaju noćne more. Povijest je, uz filozofiju, umjetnost, glazbu i književnost, najbolji način da se otkrije tko je čovjek. Aleksandar Veliki, August, Dante, Michelangelo ... svi su ti ljudi uložili svoju slobodu kako bi se mijenjali i promijenili su povijest. I u ovome je razredu možda neki budući Dante ili Michelangelo ... Možda si to baš ti!"
Profesoru oči blistaju dok govori o postupcima malih ljudi koji postadoše veliki zbog svojih snova, svoje slobode. Stvar me potresla, ali me još više potresla činjenica da slušam toga seronju.
"Tek kada čovjek vjeruje u nešto što je izvan njegova domašaja - znači u svoj san — čovječanstvo napreduje za nekoliko koraka koji mu pomažu da vjeruje u sebe sama."
Misao mu nije loša, no zvuči mi kao tipična rečenica mladog zanesenjaka. Da mi je vidjeti za koju godinu na što ćeš spasti ti i tvoji snovi! Stoga sam mu nadjenuo ime Sanjar. Lijepo je imati snove i u njih vjerovati.
"Profesore, eni su sve to pusta naklapanja."
Želio sam razumjeti vjeruje li u to što govori, ili je jednostavno sve to umislio kako bi ispunio bijedan život kojim živi. Sanjar me pogleda ravno u oči i nakon tihe stanke upita:
"Čega se bojiš?"
Srećom, zvono je spasilo moje misli koje su odjednom postale nijeme i bijele.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:10 am








Ničega se ja ne bojim. Pohađam treći gimnazije. Klasične. Tako su željeli roditelji. Meni je bilo svejedno. Mama je išla u klasičnu. Tata je išao u klasičnu. Baka je oličenje klasične škole. Samo naš pas ne spada u klasičare.
Širi ti vidike, otvara obzorje, sređuje misli, lakše se prilagođavaš novomu ... I izluđuje te od jutra do večeri.
Upravo tako. Nema ni jednog razloga da bilo tko pohađa tu školu. Bar mi to profesori nisu uspjeli objasniti. Prvi dan u gimnaziji: predstavljanja, pokazivanje zgrade, upoznavanje s profesorima. Nešto poput izleta u zoološki vrt. Profesori su zaštićena vrsta za koju se nadam da će zauvijek izumrijeti ...
Nakon toga uvodni test provjere razine znanja svakoga od nas. Poslije toplog dočeka ... pakao: svedeni smo na sjene i prah. Zadaci, predavanja, ispitivanja kakva još nisam doživio. U osnovnoj bih učio nekih pola sata, ako i toliko. Zatim bih otišao na nogomet gdje god se može igrati, bilo u hodnik ili na parkiralište. U najgorem slučaju na PlayStationu.
Gimnazija je bila nešto posve drugo. Ako hoćeš proći razred, moraš učiti. Premda nisam puno učio jer čovjek radi nešto u što vjeruje. Nijedan me profesor nije uvjerio da to vrijedi truda. Ako nije uspjelo nekomu tko je tomu posvetio život, zašto bih se onda ja zalagao?
Provjerio sam Sanjarov blog. Da, zamjenik iz povijesti i filozofije ima svoj blog i bio sam radoznao što piše. Profesori nemaju stvaran život izvan škole. Izvan škole ne postoje. Htio sam vidjeti o čemu govori netko tko ni o čemu ne zna ništa. Raspredao je o filmu koji je po tko zna koji put gledao: Prolazni trenutak[1]. Kaže da osjeća istu strast za podučavanjem kao i protagonist filma. Misli da mu je upravo taj film otkrio koja je njegova zadaća na Zemlji. Tekst završava tajanstvenom, krasnom rečenicom: "Pronaći ljepotu ma gdje bila i darovati je onomu pokraj sebe. Zato sam došao na ovaj svijet."
Moram priznati da se profesor Sanjar zna lijepo izraziti. U te se dvije rečenice vidi kako je shvatio što je njegov život. Dakako, trideset mu je godina i razumljivo da je shvatio. Samo što malo tko zna to reći na tako jasan način. On je u mojoj dobi već dao smisao svojemu snu. Sagledao je cilj i dosegnuo ga.
Meni je šesnaest godina i ni o čemu posebno ne sanjam, osim onih snova noću, kojih se ujutro ne sjećam. Erika-piše-se-s-k tumači da snovi ovise o našoj reinkarnaciji, odnosno o onome što smo bili u prošlome životu. Poput ovoga nogometaša koji tvrdi da je u prošlome životu bio guska, što mu možda i odgovara jer je nogometaš. Erika-piše-se-s-k kaže da je bila jasmin. Zato uvijek onako fino miriše. Sviđa mi se miris Erike-piše-se-s-k.
Ne vjerujem da sam se ikada reinkarnirao. No da moram birati, prije bih izabrao životinja nego biljku: lava, tigra, škorpiona ... Svakako je ovo s reinkarnacijom upitno i odveć zamršeno da sada na to mislim, a i ne sjećam se ničeg iz razdoblja lavljeg života, iako mi je ostala griva, a lavlju snagu osjećam u krvi.
Očito sam bio lav i stoga se zovem Leo. Leo na latinskome znači lav. Leo rugens znači "lav koji riče".
Sve u svemu, idem u treći razred klasične gimnazije, prethodne dvije sam završio ni sam ne znam kako. Prve godine dopunska iz grčkog i matematike. Druge samo iz grčkog. Grčki je bauk u školi. Gorak je i koristan samo kod poteškoća s probavom koju iznimno pospješuje u dane ispitivanja ...
Za to je kriva Massaronica. Najveća cjepidlaka i nemilosrdnica na školi. Ima krzno od pseće dlake koje vječno nosi. Odijeva se na dva načina: nosi krznjak od zimske, jesenske i proljetne pseće dlake, a ljeti od ljetne. Kako netko može tako živjeti? Da nije u prijašnjem životu bila pas? Zabavljam se određujući ljudima prošle živote, tako lakše objašnjavam njihov karakter.
Beatrice je, na primjer, u prošlome životu zacijelo bila zvijezda. Samo zvijezde oko sebe šire tu iskričavu svjetlost. Vidiš ih udaljene milijune svjetlosnih godina. One su koncentrat crvene, sjajne, svjetleće materije. Takva je i Beatrice. Na stotinjak metara se vidi kako joj plamti crvena kosa. Tko zna hoću li je jednoga dana uspjeti poljubiti. Usput, uskoro joj je rođendan. Možda me pozove na proslavu. Danas ću popodne otići na stajalište autobusa ispred škole da je vidim. Beatrice je crveno vino. Opija me: volim je.
*




Kada je poslijepodne prvenstvena utakmica ni za što drugo nemaš vremena. Smireno pripremaš um i obuzdavaš emocije. Svaki je pokret važan i mora biti savršen. Najdraži mi je trenutak kad navlačim sokne koje mi lagano miluju potkoljenicu, kao da ulazim u starinski oklop srednjovjekovnog viteza.
Današnji su protivnici iz drugoga b. Odred tatinih sinova. Moramo ih potući. Gusari protiv Šminkera. Ishod je siguran, ali broj mrtvih nije. Izbacit ćemo ih što je najviše moguće. Sintetička trava na igralištu treće generacije draži mi svaki živac u tijelu. I evo nas gdje blistamo u jesenjem poslijepodnevu, još toplome, u svojim crvenim majicama s gusarskom glavom po sredini ispod koje piše Gusari.
Svi smo ovdje: Niko, Čuperak, Štanga i Spužva, više nalik na blindirana vrata nego na vratara. Imamo ispravan stav. U tome je razlika. Osim toga ovi drugi su puni bubuljica pa više sliče grani s kvrgama nego šminkerima.
Nemaju vremena ni shvatiti s kim imaju posla, a mi im već zabijamo dva gola. Jedan je zabio Niko, drugi ja. Dva gusara iz kaznenog prostora. I zatvorenih očiju jedan uvijek zna gdje se nalazi drugi, rame uz rame, poput dva brata. Dok još uživam u preciznome šutu u kut mreže, primjećujem Silviju kako prati utakmicu s prijateljicama: s njome su Erika-piše-se-s-k, Elektra, Štanga, Eli, Fra i Barbie. Čavrljaju. Uvijek ista priča. Utakmica curama ne znači ništa. Samo mi Silvia plješće za gol. A ja joj šaljem poljubac, kako to već rade veliki igrači da zahvale publici. Jednom će mi Beatrice poslati taj poljubac. Posvetit ću joj najljepši gol i trčat ću prema publici da svi vide moju majicu s natpisom "I belong to Beatrice".
*




Umro je Argentieričin suprug. Više je nećemo vidjeti. Odlučila je otići u prijevremenu mirovinu. Shrvana je. Naravno, ima dobru djecu koja su uz nju, ali muž je bio smisao njezina života jer povijest i filozofija to već odavno nisu. Ostaje nam Sanjar: ti zamjenici očito donose nesreću ... kako bi se dočepali posla čak će usmrtiti muževe jadnih nastavnica.
Kako bilo, moramo ići na sprovod Argentieričina muža, a ja se u takvim prigodama ne snalazim. Ne znam kako da se odjenem. Silvia kaže, a jedina je kojoj vjerujem kad je riječ o lijepim manirama, da moram biti u tamnome, recimo plava vesta i košulja. Mogu biti u trapericama jer nemam drugih hlača. U crkvi je jako puno ljudi iz škole. Smjestio sam se u zadnju klupu jer ne znam kada moram ustati, a kad sjesti. I što ću ako nabasam na profesoricu? Što se u takvim prigodama kaže? Izraz sućut — je li to prava riječ — zvuči mi nekako prosto. Bolje da ja ostanem straga, da se pomiješam s grupom, nevidljiv i nevažan.
Obred vodi svećenik koji mi predaje vjeronauk. Gandalf, ima sićušno tijelo, gotovo džepnog formata i milijun tihih, živahnih bora zbog kojih ga svi u školi zovemo Gandalf prema vješcu iz Gospodara prstenova.
U prvoj klupi sjedi profesorica Argentieri, crna izvana, bijela iznutra. Rupčićem briše suze, pokraj nje sjede djeca. Muškarac od četrdesetak godina i nešto mlađa žena, i ta uopće nije loša. Profesorska su djeca vječna tajna, nikad ne znaš imaju li profesori normalnu djecu. Jer vjerojatno ih poučavaju od jutra do mraka! Mora da je to grozno ...
Međutim, profesorica Argentieri plače i zbog toga mi je žao. Na kraju — gotovo da je bilo i namjerno — pogledi nam se sretnu, oči joj zastanu na mojima kao da očekuje nešto. Nasmiješim joj se. Jedino mi je to palo na pamet. Ona ponikne glavom i izađe iz drvene klupe. Pravi sam gusar. Jedino što znam učiniti pred ženom kojoj je umro muž jest da joj se nasmiješim. Osjećam se krivim. Zacijelo sam trebao nešto reći. No u nekim se situacijama ne znam ponašati, i što sam ja tomu kriv?
Vratio sam se doma i nije mi bilo ni do čega. Želim biti sam, a ne podnosim bjelinu. Pustim glazbu i odem na internet. S Nikom komentiram pogreb.
Tko zna gdje je sad Argentieričin muž.
Je li se reinkarnirao?
Pretvorio u prah?
Trpi ii bol?
Nadam se da ne jer se već dosta napatio. Niko ne zna. Misli da postoji nešto poslije. On se doduše ne bi volio reinkarnirati u muhu. Otkud mu sad muha? Objašnjava da je to zato što mu svi u kući govore da je dosadan kao muha.
Usput, zapravo baš i ne tako usput, ne smijem zaboraviti Beatricin rođendan. Upravo joj šaljem SMS: "Ciao, Beatrice, ja sam Leo iz trećeg d, onaj s ludom kosom. Približava se tvoj rodendan. Što ćeš lijepo raditi? Doskora, Leo:)" Nije mi odgovorila. Kao i obično, sve sam uprskao. Tko zna što sada Beatrice misli. Jedan od napasnika pokušava porukom. Tišina mi ledi srce kao da ličilac hoće zidove premazati bijelom bojom, briše Beatricino ime i prekriva ga jednoličnim premazom. Tupa bol, strah i samoća izlaze iz mojega nijemog mobitela i razdiru mi utrobu ...
Prvo pogreb pa onda Beatrice koja ne odgovara. Dvije se bijele željezne rolete spuštaju, usto na onoj trošnijoj piše "Zabranjeno zaustavljanje", pa se mičem. Ne smijem na nju misliti. Kako da to postignem?
Zovem Silviju. Dva sata smo na telefonu. Jasno joj je da samo trebam nekoga pokraj sebe i to mi kaže. Razumije me ma o čemu razgovarali. Silvia je zacijelo u prijašnjem životu bila anđeo. Sve shvati u letu, sigurno su i anđeli takvi, inače ne bi imali krila. Bar tako kaže Časna (naša jako pobožna prijateljica Anna iz razreda), svatko ima uza se svog anđela čuvara. Dovoljno je da anđelima kažeš što ti se dogodilo i oni već uhvate uzrok. Ne vjerujem u to. Iako mislim da je Silvia moj anđeo čuvar. Nekako sam odahnuo. Kao da je s mene dignula one dvije željezne rolete. Poželjeli smo jedno drugomu laku noć i zaspao sam smiren zato što s njom uvijek mogu razgovarati. Nadam se da će Silvia zauvijek biti tu, pa i kad odrastemo. Ali ja volim Beatrice.
Prije nego što će me svladati san, bacim oko na zaslon mobitela. Poruka! Bit će Beatricina poruka: spas u posljednji čas. "Ne uspiješ li zaspati, ovdje sam. S."
Kako bih želio da umjesto S. piše B ...
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:14 am








Dajte mi skuter, makar i najmanji, i pokrenut ću svijet. Upravo tako, jer kad dođeš pred školu i ondje zatekneš Beatrice s prijateljima, nema ničega ljepšeg. Nemam se hrabrosti zaustaviti, mogla bi mi pred svima reći da joj više ne šaljem one glupe poruke. Stoga samo onuda prođem, a bujna mi kosa što viri iz kacige leprša na vjetru te joj dobacujem pogled sličan Kupidovoj strijeli koja pogađa samo nju. Dovoljno da me ispuni izvanrednom snagom. Istina je, jer bez toga ću ispunjenja završiti na pornostranicama i zabrazditi. Onda ću biti još tužniji i zvat ću Silviju, a kako joj ne mogu reći istinu, morat ću govoriti o nečemu drugom. Ma može li se o tome s ikime razgovarati?
Sva sreća što se zvijezda crvenih zraka okrenula da me pogleda. Zna da sam ja autor one poruke i pogledom mi daje na znanje da moje postojanje na ovome svijetu ima neki razlog. Spašen sam!
Letim na svojem motoru ulicama zatrpanim automobilima, a meni se čini da sam sam. Sav vjetar ovoga svijeta miluje mi lice, a ja ga udišem kao što se udiše sloboda. Pjevam "ti si prva misao s kojom se ujutro budim", a kad se doista razbudim, već je pao mrak.
Unedogled sam lebdio na letećem sagu, nesvjestan prolaznosti vremena. Kad si zaljubljen, vrijeme ne smije postojati. Ali, moja mama postoji, nije zaljubljena u Beatrice i bjesni jer ne zna gdje sam. I opet, što ja tu mogu? To je ljubav. Crveni trenuci života ne znaju za sat. Može li se znati što je s tobom? Odrasli se ne sjećaju kako je biti zaljubljen. Kakvoga smisla ima to objašnjavati nekomu komu je sjećanje izblijedjelo? Kao da slijepcu opisuješ crvenu boju. Dakle mama to ne razumije i osim toga hoće da ja svakoga dana vodim Terminatora da se olakša.
Terminator je jazavčar koji kod nas živi kao u pansionu. Jede, potom se izvali na trbuh dugačak metar i pol i ispiški milijun litara tekućine. Vodim ga da obavi nuždu samo kad mi se ne da pisati zadaću pa ga puštam da se satima cijedi dok ja gledam izloge i djevojke. Tko zna zašto muškarci kupnju pse? Valjda zato da bi zaposlili Filipinke koje ih onda vode da obavljaju nuždu. Park vrvi Filipinkama i psima. Nemaš li Filipinku, popušiš kao ja. Ipak, životinje su samo statisti. Terminator zna piškiti i to je pasji život.
Ne mogu zaspati. Zaljubljen sam, a kad si zaljubljen najmanje što ti se može dogoditi je da ne spavaš. Tada i najcrnja noć postaje crvena. Toliko se stvari u ludoj jurnjavi mota po glavi da bi ih najradije sve skupio na hrpu da se smire, ali ni srce ti ne da mira. Čudno je i to što ti sve izgleda lijepo. Živiš svakidašnjim životom, sve isto, ista dosada. Zaljubiš se i isti taj život postaje zanimljiv i drukčiji. Znaš da si u istome svijetu u kojem i Beatrice i nikomu ništa ako nisi naučio gradivo, ako se probuši guma na motoru, ako Terminator hoće van i kiša pada, a ti nemaš kišobran. Nije ti važno jer znaš da će sve to proći. Ali ljubav neće. Tvoja crvena zvijezda će zauvijek sjati. Beatrice je tu, u tvojem je srcu velika ljubav, maštaš o njoj i nitko ti je ne može oduzeti jer se nalazi ondje gdje do nje nitko ne može doprijeti. Ne znam kako da je opišem: nadam se da nikada neće proći.
S tom nadom u srcu uspio sam zaspati. Dovoljno je da je Beatrice tu i život se svakim danom obnavlja. Zbog ljubavi se život obnavlja. Velika je istina to što sam rekao, ne smijem zaboraviti. Jako mnogo toga zaboravim što otkrijem. Zapravo, svjestan sam da bi mi jednom moglo poslužiti, ali ipak zaboravim, kao što to čine odrasli. To je u osnovi bar polovice svjetskih zâla. U moje vrijeme takvi problemi nisu postojali. Naravno! U tvoje vrijeme!
Možda da to što otkrijem negdje zapišem pa neću zaboraviti ni ponavljati iste pogreške. Imam jako loše pamćenje. Za to su mi krivi roditelji: loš DNK. Ima nešto što ne zaboravljam: sutra je prvenstvena nogometna utakmica.
Nije točno. Još nešto nisam zaboravio. Beatrice mi nije odgovorila na poruku. Više nemam nade. Pokrijte me bijelom plahtom kao mumiju.
*




Gandalf je čovjek-vjetar, doima se kao da će svakoga časa odletjeti poput loptice i pitaš se kako uspijeva održati red među gimnazijskim barabama. On se medutim bez prestanka smješka. Sve mramorne školske podove prekrio je svojim osmijesima. Kad god ga sretneš nasmiješi se, pa i kad ulazi u školu, za razliku od drugih profesora. Ostavlja dojam da taj smiješak i nije njegov.
Uđe u razred, nasmiješi se i šuti. Zatim na ploču napiše rečenicu i svi čekamo taj trenutak. Kad je danas ušao, napisao je: "Tvoje je blago ondje gdje ti je srce."
Krene dobro znana igra.
"Jovanotti!"
"Ne."
"Max Pezzali?"
"Ni ja."
"Elisa?
"Ne. Dalje ..."
"Battisti?"
"Ne."
"Znam!"
Urlik s dna razreda, raširene ruke u teatralnoj gesti koja prethodi pobjedi:
"Bajo Patak!"
Razred se trese od smijeha.
Smije se i Gandalf, ali šuti. Netremice nas promatra, a zatim kaže:
"Isus Krist."
"Uvijek neka kvaka," pobunim se ja, "vi doista ne možete bez Njega?"
"Misliš da bih hodao okolo ovako odjeven da mogu?" Smiješi se.
"Što znači ta rečenica?"
I dalje se smiješi.
"Što mislite?"
"I Gollum uvijek kaže moje blago. Ne misli ni na što drugo, pa je tamo i njegovo srce", objašnjava Časna. Uglavnom šuti, ali kad nešto kaže onda to ima smisla.
"Ne znam tko je taj Gollum, ali ako ti tako kažeš, slažem se."
Gandalf ne zna za Golluma, zvuči nevjerojatno, ali je tako. Zatim nastavlja:
"To znači, kad nam se čini da ni na što ne mislimo, zapravo mislimo na ono što nam je na srcu. Ljubav je poput sile teže, nevidljiva je i sveobuhvatna, reći ćemo da je fizička. Nage srce, oči i riječi neizbježno, a da mi to i ne primjećujemo, usmjerene su na ono što volimo, kao jabuka privučena silom teže."
"Ako ništa ne volimo?"
"Nemoguće. Zamisli da ne postoji Zemljina sila teže? Prostor bez sile teže? Vječno bi se sudarali sami sa sobom. Čak onaj koji misli da ništa ne voli, nešto voli. I misli mu lete onamo, a da toga nije svjestan. Nije hitno volimo li, nego što volimo. Ljudi se uvijek nečemu dive: ljepoti, inteligenciji, novcu, zdravlju, Bogu ..."
"Kako se Bog može voljeti kad se ne može dodirnuti?"
"Bog se može dodirnuti."
"Gdje?"
"Po tijelu, euharistijom."
"Profesore, to se samo tako kaže ... To je slika ..."
"Mislite li da bih posvetio život nečemu što se samo tako kaže? Što ti voliš, Leo, na što misliš kada ni na što ne misliš?"
Šutim jer se sramim odgovoriti naglas. Silvia je uprla oči u mene kao da čeka točan odgovor kod ispitivanje, spremna da šapne ako ne znam. Odgovor znam i želio bih ga objaviti cijelom svijetu: Beatrice je moja sila teže, moja privlačnost, moja krv, moja crvena boja.
"Ja mislim na crvenu boju."
Netko se nasmije, misleći da sam opet izvalio nešto.
Gandalf je shvatio da se ne šalim.
"Kakva je ta crvena boja?"
"Poput njezine kose."
Svi me gledaju kao da sam se prije škole napušio. Jedino Silvia razumije, gleda me suosjećajno.
Gandalf me gleda ravno u oči, dapače, prodire u moje oči.
Smješka se.
"I mene se tako doima."
"Kako?"
"Poput njezine krvi."
Mi sada njega gledamo kao da je popušio koju.
Odlazi do školske ploče i šutke ispisuje: "Moja je ljubav bijela i jarkocrvena."
I igra ponovno počinje.
Takvi su Gandalfovi sati: nastaju u jednom času, a on kao da uvijek ima gotovu rečenicu spremnu da je izvuče iz čarobne knjige ...
Ovu rečenicu pak nitko nije znao, a kad nam je objavio da se nalazi u Bibliji, nitko nije vjerovao, pa smo dobili zadaću i iz vjeronauka: pročitati Pjesmu nad pjesmama.
Za zadaće iz vjeronauka ionako nikoga nije briga.
U životu radiš samo ono za što dobivaš ocjenu.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:15 am







Nema ničega boljeg od sljedećeg rasporeda s Nikom.
Lagani ručak u McDonald'su i utrke skuterom.
Opuštanje na PlayStationu kod njega doma: dva sata igranja GTA.
Električnom smo pilom razrezali na komade bar petnaestak policajaca. Oslobodili smo adrenalin koji nužno moramo istresti na protivničku nogometnu ekipu: nemaju šansi.
Pripreme za utakmicu uključuju domaći doping: voćni obrok od banane koji samo Nikina mama zna pripremiti. Nikina mama je naša žustra navijačica, stoga nas opskrbljuje bananama.
Napokon utakmica. Danas igramo protiv Fanatika. Dobri su, iz četvrtog razreda. Prošle smo ih godine pobijedili pa su baš zato opterećena i žude za osvetom. Vidi se to već u pogledu njihova kapetana Vandala. Samo pilji u mene. Pojma nema što ga čeka.
Danas nema naših navijača. Vjerojatno zato što je sutra test iz biologije. Ja sam se odlučio za drugo rješenje, zanemarit ću zadaću.
Opakim niskim šutovima zagrijavamo Spužvine zahrđale ruke.
Ni Čuperak danas nekako nije u formi. Sve je na Niki i meni, napunjenima frapeom od banana i s adrenalinom povišenim od GTA. A trava samo čeka da je pomiluju naše kopačke.
Utakmica se ne miče od 0:0 cijelo prvo poluvrijeme. Vandal se usredotočio na to da ometa Niku. Ne pušta ga. Ne da mu disati. Moramo nešto promijeniti, ali ne znam što. Znam samo da je Niko, nakon što mu se onaj nije skidao s leđa s onim svojim presingom u stilu napuljskog mastifa, ne dopuštajući mu ni da razmišljam ni da puca, popustio pred pojačanim naletom adrenalina od GTA pa mu se poput čekića odostraga zabio u gležanj, nakon što mu je Vandal oduzeo loptu. Vandal se oglasio očajničkim urlikom. Pravo je čudo što nije slomio nogu. Jedva je ustao, gegajući se poput Golluma. Svi se okupiše. Jedva sam prišao kad se jedna šaka zabila u Nikin nos, on se zgrčio ruku punih krvi. Bez razmišljanja zaletim se prema dečku koji je opalio Niku.
"Što radiš, slaboumniče?"
Iz očiju mu sijevne demonski bljesak koji se sruči na mene u obliku snažnog stiska. Tako me je odgurnuo da sam letio otprilike dva metra prije nego što sam se bez daha spustio na stražnjicu.
"Kako si me nazvao?"
U nosnicama osjećam njegov smrdljivi dah. Nemam se hrabrosti usprotiviti. Raznio bi me. Sreća da se u tome trenutku pojavio sudac koji je isključio i Niku i ovog uspaljenog.
Bez Nike je utakmica bila gotova. Vandal se pribrao i nesuzdržanim bijesom zapisao 1:0 za Fanatike.
Kad sam ušao u svlačionicu, Niko je već bio otišao.
Na izlazu me čekao Vandal sa svojim divljacima.
Neće dobro završiti.
"Danas se tvomu prijatelju posrećilo. Idući put neće s igrališta izaći živ. Idi ga utješiti, mudonjo!"
Gusara i njegovu skupinu natjerala je na tišinu poraza i poniženje divlja barbarska horda.
*




Niko je stigao u školu s crnim podljevima ispod očiju. Dečko koji ga je udario bit će isključen iz natjecanja.
"Platit će mi taj. Nemaš pojma što ću mu napraviti. Pojma nemaš ..." Niko je doista crn od bijesa, kao njegove masnice.
"Daj, Niko, diskvalificirali su ga. Ni tvoj ulaz u Vandala nije bio nježan ..."
Niko me prostrijeli munjom iz poluzatvorenih očiju:
"Još mu daješ za pravo! Postaješ mekan ... Gdje ti je muškost, ostavio si je doma?"
"Da si ostao miran, ne bismo jučer izgubili ..." "Sad sam ja kriv ... Ma goni se, Leo ..."
Okrene mi leđa, ne dajući mi priliku za odgovor. Dan je započeo na najbolji mogući način.
Sanjar je ušao u razred s nekom knjižicom u ruci. Stotinjak stranica.
"Knjiga koja će ti promijeniti život", najavio ju je.
Nikada nisam pomislio da knjige mogu bilo što promijeniti, a najmanje život. Odnosno, mijenjaju ga utoliko što bi radije radio nešto drugo negoli čitao. Sanjar je ipak sanjar i ne može bez snova. Ali kakve veze ova knjiga ima s povijesti? Sanjar je rekao da za razumijevanje razdoblja koje učimo treba ući u dušu ljudi ovoga vremena i počeo je nešto čitati iz knjige Dantea Alighierija. Ne iz kozmički dosadne Božanstvene komedije. Bila je to posve malena knjižica, Danteova ljubavna priča.
Ne mogu vjerovati: Dante je za Beatrice čak napisao knjigu. Bio je zaljubljen kao ja. Knjiga se zove Novi život, prema onome što sam i sam shvatio: ljubav sve obnavlja. Možda sam ja budući Dante? Ako je Sanjar jednom imao pravo? Uglavnom, Dante je knjižicu posvetio susretu s Beatrice i promjeni u svojem životu nakon toga trenutka. Nevjerojatno! Pretpovijesno biće osjeća isto što i ja! Možda sam ja Danteova reinkarnacija?
No trebalo bi to reći profesorici Rocci koja za moje pisanje govori da je "nemarno" i "nategnuto" i daje mi uvijek minus minus dva, što je gore od poštene jedinice. Dakle nisam Danteova reinkarnacija! Iako se i Dante sada malo teže razumije, pa ako se ni ono što ja pišem ne razumije, možda me čeka budućnost Dantea ... Svejedno, ako ja i nisam Dante, Beatrice ostaje Beatrice i ne mogu da o njoj ne mislim i ne govorim, kako Dante kaže: "S vama o mojoj gospoji ću zborit, ne moguć sve joj hvale izgovorit, govoreć dušu bar ću da ublažim".[2]
Ima Dante pravo! Morat ću pročitati tu njegovu knjižicu, možda i prepišem koju pjesmicu za Beatrice i posvetim joj je. Štoviše, poslat ću joj poruku s divnim citatom iz knjige. Na to će sigurno odgovoriti. Neću ispasti dežurna budala. Shvatit će da mislim ozbiljno, kao Dante. Ne smijem se predati, lav koji se predaje nije lav. Gusar koji se povlači nije gusar. Razumjet će jer je to lani učila, ako se ne sjeća, pitat će me ... Beatrice ove godine ide u drugi razred. Jako je dobra učenica. Šaljem joj poruku: "Incipit Vita nova ..."[3] Kako to fino zvuči na latinskom, ima onaj elegantni prizvuk. T9 opcija ne prepoznaje latinski, ali Beatrice će razumjeti.
Muči me samo jedna stvar. Sanjar naočigled svih prepotentno izlazi iz položaja bezveznog pripovjedača pričica. Što je najgore, i u mojim očima, što mi nikako ne paše ... Trebam nešto poduzeti i vratiti se na njegovo mjesto: moram mu naći slabu točku i tamo usmjeriti gusarski napad ...
*




T9 je izum 21. stoljeća. Uštedi ti puno vremena i nasmijava te, jer kad ti napišeš jednu riječ, on je prepozna kao neku drugu koja je često upravo ona suprotna. Na primjer, napišem "sorry", a pojavi se riječ "strah". To je neobična podudarnost jer se uvijek jako bojim kad se moram ispričavati za nešto.
Sviđa mi se T9. Tko zna je li za usklađivanje svih onih rima Dante imao nešto poput T9. Ne razumijem otkud neki ljudi izvlače to što znaju raditi. Očito su za to predodređeni. Ja još ne znam napraviti ništa veliko, no vjerujem u sebe. Profesorica iz engleskog kaže: "Ima sposobnosti, ali se ne trudi". Eto, imam sposobnosti, mogu se baviti koječime samo se još ni za što nisam odlučio pa se i ne trudim. Mogao bih biti Dante, Michelangelo, Einstein, Eminem ili Jovanotti, ne znam još. Trebao bih pokušati otkriti.
Kad slušam Sanjara, izgleda da bih morao pronaći svoj san i pretvoriti ga u projekt. Moram ga pitati kako da nađem svoj san. Pitao bih ga, no ne da mi se jer bih mu time dao za pravo. Osim toga, ta pomama za životnim snom u šesnaestoj godini mi ne odgovara. Ma kako bilo, uvjeren sam da je u mojem snu i Beatrice.
Kad smo već kod toga, na moju poruku nije odgovorila i tužan sam, mislio sam da će je bar Dante dirnuti. Želudac mi se stišće, a srce ispunja bjelina. Kao da me sama Beatrice želi korektorom zbrisati s lica zemlje. Osjećam se poput pravopisne pogreške. Kao "e" bez naglaska, "o" bez "h". Jedan potez korektorom i mene nema, nestao kao sve pogreške. List ostaje bijel, čist, i nitko ne primjećuje bol skrivenu iza te bijele površine.
Poezija je glupost u stihu. Dante, goni se ...!
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:15 am








Beatrice ima crvenu kosu. Beatrice ima zelene oči. Beatrice to ima. Poslijepodne zastaje s prijateljima ispred škole. Beatrice nema dečka. Lani sam bio na njezinu rođendanu: bilo je božanstveno. Cijelo sam se vrijeme skrivao iza nečega ili nekoga kako bih je mogao gledati da upamtim svaku njezinu gestu i kretnju. Moj se mozak pretvorio u videokameru kako bi srce u svakome trenutku moglo vidjeti najljepši film ikada snimljen.
Ne znam otkud mi hrabrost da je tražim broj ... Zapravo nisam imao hrabrosti, broj mi je dala Silvia koja se s njom sprijateljila poslije ljetnih praznika. Ne vjerujem da joj je rekla da ga ja tražim. Možda mi zato i ne odgovara. Možda ne zna da joj ja to pišem. Upisao sam je pod nazivom "Crvena". Crvena zvijezda: sunce, rubin, trešnja. Ipak bi se mogla javiti, ako ništa, bar iz znatiželje.
Ma jesam li ili nisam bio lav u prijašnjem životu? Stoga se ne dam. Pritajit ću se u šumi i u pravome trenutku iskočiti iz šipražja, zgrabiti plijen i presjeći mu svaku mogućnost bijega nakon što ga odvučem na čistinu bez zaklona. Tako ću učiniti s Beatrice. Naći će se licem u lice sa mnom i nužno će me morati izabrati.
Stvoreni smo jedno za drugo. Znam to. Ona ne. Ne zna da me voli. Ne još.
*




Danas sam razgovarao s Terminatorom. Upravo tako. Kad imam važnih problema za rješavanje znam da je uzalud obraćati se odraslima. Ili te ne slušaju ili ti kažu, nemoj se brinuti ionako će proći. Ali ako ti već pričam o tome, možda je to zato što ne prolazi! Ili pak izvuku onaj čarobni jednom: jednom ćeš shvatiti, jednoga dana kad budeš imao djecu razumjet ćeš, jednoga ćeš dana raditi pa ćeš razumjeti.
Samo se nadam da taj dan nikada neće doći jer će mi se sve odjedanput sručiti na glavu: zrelost, djeca, posao ... Upravo je preglupo da se sve to sruči na tebe, poput munje, kako bi uvidio što te čeka. Zar to ne bismo mogli početi sada, polako, jedno po jedno, bez strepnje pred nesretnim danom? Danas. Danas želim shvatiti, ne jednoga dana. Danas. Sada. Međutim ne: taj će te dan iznenaditi i bit će prekasno, a ti si želio pravodobno na to misliti samo nisi našao nikoga tko bi se udostojio da ti odgovori. Našao si samo nekoga tko je taj dan predvidio kao sudbinsku smrt i uništenje ...
Da ne spominjem profesore. Pokušaš li s njima ozbiljno razgovarati, kažu ne sada, što znači nikada. Inače ti loše stvari smjesta najave: ocjene, ispitivanje, ukore, zadaće ... Jako paze da ti ne kažu ništa lijepo, inače bi se — misle oni — mogao pokvariti, što i ne bi bilo teško. Njima uopće ništa ne možeš reči.
Tata i mama? 0 njima da i ne govorim. Sramim se pri samoj pomisli. Kao da nikada nisu bili u mojim godinama. Tata se uvijek vraća umoran s posla i hoće gledati utakmicu. A mama? Njoj se stidim kazati. U ovim godinama ne mogu više razgovarati s mamom! Kad isključim profesore, izuzmem roditelje, Niku koji sa mnom ne razgovara od one utakmice s Fantomima, tko mi ostaje? Terminator. On me bar šutke sluša, posebice ako mu poslije dam kekse s okusom frigane mačke.
"Gle, Terminatore, otkako je Sanjar ispričao ono o snovima, o tome tu i tamo razmišljam, usjeklo mi se u mozak. Što si ti, Terminatore, želio raditi kad odrasteš? Ti možeš biti samo pas, jesti kao pas, spavati kao pas, piškiti i uginuti kao pas. Ja, medutim, ne. Sviđa mi se gajiti velike želje. Veliki san. Ne znam još koji, samo mi se sviđa san da imam san. Ležim tiho na krevetu i sanjam svoj san. Ništa drugo ne radim. Snovi mi prolaze pred očima, a ja odlučujem koji mi se sviđaju. Tko zna hoće li ostaviti znak? Samo pravi snovi ostavljaju znake."
Terminator me jako povuče, ni on se ne može usredotočiti, tko zna što hoće. Nastavljamo hodati.
"Nemoj me prekidati! Volim imati snove. Page mi to. Ali kako ću znati koji je moj san, Terminatore? Tebi je tvoj bio serviran, došao si na gotovo. Ali ja nisam pas. Sanjaru su bili dovoljni djed s pripovijestima i jedan film. Možda bih trebao češće ići u kino kad već nemam djeda, a kad razgovaram s bakom, moram se derati jer ne čuje i miriše na starost što ne podnosim, dođe mi da povratim. Ili bih možda trebao više čitati. Sanjar kaže da se naši snovi kriju u svemu oko nas, u onome što volimo: bilo to neko mjesto, stranica u knjizi, film ili slika ... Snove nam otkrivaju veliki stvaraoci ljepote.
Tako govori Sanjar. Ne bih točno znao što to znači. Ali znam da mi se sviđa. Moram pokušati. Dopustit ću da me savjetuje, a da tomu ne pridajem neko značenje jer ja čvrsto stojim na zemlji. Život bez snova jest vrt bez cvijeća, ali život s nemogućim snovima jest vrt s umjetnim cvijećem ... Što ti kažeš na to, Terminatore?"
Kao odgovor, Terminator zastane uz stup i piški. Njegovo pišanje proporcionalno je dužini mojih govorancija.
"Hvala, Terminatore, ti me stvarno razumiješ ..."
Beatrice je zacijelo loše. Vlada gripa, ali ja se nikada ne razbolim. Nisam je vidio dva dana. Bez sjaja njezine crvene kose dani su mi prazni. Bijeli su kao dan bez sunca.
Kući idem sa Silvijom. Ponudio sam joj da je povezem motorom, a ona me stalno moli da vozim polakše. Žene. Dugo razgovaramo, pitam je ima ona kakav san o kojem govori Sanjar. Ispričam joj da Niko ima točno odredeni san. Kaže da će nastaviti putem svojeg oca. Tata mu je zubar. Niko ima puno novca. Završit će zubarski fakultet i raditi u očevoj ordinaciji. Kaže da je to njegov san. Mislim da se takav san ne računa. Tu se unaprijed sve zna. San — ako sam dobro razumio - mora djelomice biti tajanstven, mora se nešto tek otkriti. A Niko sve zna.
Ja još nemam svoj san i u tome je sva ljepota. Tolika je nepoznanica da me uzbuđuje sama pomisao na nj. I Silvia ima san. Želi postati slikarica. Jako lijepo crta, to joj je najdraži hobi. Jednom mi je darovala sliku. Kopira poznate slikare. Moja je slika krasna, žena se štiti od sunca bijelim suncobranom. Slika je posebna jer su lice, odjeća i boje na toj ženi tako prozračni da se poistovjećuju sa svjetlošću koja na nju pada. Dobiva se dojam kao da je žena načinjena od svjetlosti od koje se štiti. Ovo je jedini slučaj kad mi bijela boja nije izazivala strah. Silvia ju je na toj slici nadmudrila. Sviđa mi se. Pošto sam izbjegao bar petnaest smrtonosnih nesreća zbog kočnica koje čekaju susret s mehaničarom, stižemo do Silvijine kuće.
"Moji to ne odobravaju. Kažu neka mi bude hobi, a ne zanimanje, to je težak put, samo malobrojni uspiju, nisi li među njima, skapavat ćeš od gladi."
Odrasli su očito tu zato da u nama pobuđuju strah koji mi ne osjećamo. Oni se vječno nečega boje. Ja sam sretan što Silvia ima svoj san. Kad o njemu govori, oči joj sjaje kao što sjaje Sanjarove kad nam nešto tumači. Kao što sjaje oči Aleksandra Velikog, Michelangela, Dantea ... Oči krvavocrvene, pune života ... Mislim da je Silvijin san onaj pravi. Molim je da me gleda u oči i kaže mi kad mi zasjaju, tako možda otkrijem svoj san kad joj budem o nečem govorio, a sam mogu biti rastresen pa neću opaziti da je to to. Slaže se.
"Kada ti vidim sjaj u očima, reći ću ti."
Molim je da mi nariše još jednu sliku. I to hoće. Oči joj plamte, imam dojam da mi njezin pogled grije kožu. Plave oči blistaju. Nema što, to je njezin san. Ja ga još nemam, no osjećam da je blizu. Kako ću znati koji je pravi? Možda prema podočnjacima. Točno, ispod očiju imam vrećice u kojima su moji snovi. Kad se pokaže moj san, ispraznit ću ih i slobodne će oči zasjati ...
Jurnem prema plavetnilu obzorja, čini mi se da letim, bez kočnica i bez snova ...
*




Beatrice i dalje ne dolazi u školu.
Nema je ni na popodnevnim okupljanjima.
Moji su dani prazni.
Bijeli su kao Danteovi kad više ne vidje Beatrice.
Nemam više što reći, kad ljubavi nema, riječi zamru.
Stranice ostaju bijele, životu nedostaje tinta.
*




Napokon sam se odvažio na razgovor sa Sanjarom.
"Kako da pronađem svoj san? Samo mi se nemojte rugati, profesore."
"Traži ga."
"Kako?"
"Postavljaj ispravna pitanja."
"Što to znači?"
"Čitaj, promatraj, zanimaj se ... sve s velikim zanosom, strašću i radom. Postavi pitanje o svemu što te uzbudi i oduševi i zapitaj se zašto te oduševila. Tu je odgovor na tvoj san. Nisu bitna naša raspoloženja, nego naši zanosi."
Tako je govorio Sanjar. Kako se samo sjeti nekih rečenica to zna samo on. Moram pronaći što mi leži na srcu. Jedini način da to otkrijem jest da tomu posvetim vrijeme i napor, što mi teško pada ...
Pokušavam slijediti Sanjarov način: poći ću od onoga što već znam. U srcu mi je glazba. U srcu mi je Niko. U srcu mi je Beatrice, u srcu mi je Silvia, u srcu mi je moj motorčić i u srcu mi je moj san za koji ne znam koji je. U srcu su mi mama i tata kad me ne gnjave. U srcu mi je ... možda bi bilo dosta ... Ili je pak svega toga premalo, možda treba više. Postavit ću si zadatak da otkrijem još što i onda ću svakoj stvari i pojavi postaviti ispravno pitanje.
Zapitao sam se zašto mi je Silvia srcu draga. Kazao sam si da je volim, želim da ostvari svoj san, kada sam s njom osjećam mir kao kad me mama uzimala za ruku u gužvi u veletrgovini. Zašto Niko? Odgovorio sam si da mi je s njime dobro. Ništa ne moram objašnjavati. Nemam osjećaj da me prosuđuje. Kad sam već kod toga, moram nešto poduzeti, ne možemo nastaviti s ovom šutnjom, uskoro će druga utakmica i ako se nas dvojica ne uskladimo, Gusari će se utopiti ...
Potom sam preispitao svoju glazbu i zaključio da uz nju osjećam duševni mir. Obratio sam se i svojemu motoru bez kočnica i dobio isti odgovor. Već imam djeliće slagalice: pri srcu su mi osjećaji drugih i pri srcu mi je sloboda. U mojem su snu ovi elementi. Bar sam neke otkrio. Iako ih je premalo.
Zašto mi je Beatrice u srcu? To je već malo teže. Još nisam našao odgovor. U njoj ima nešto tajnovito. Ono nešto što ne uspijevam shvatiti. Crvena tajna poput tajne sunca što izlazi i prije zore noć čini još crnjom. Ona je moj san i gotovo, ne moram objašnjavati zašto. Zbog svega toga ne spavam. Gledam neki film strave. I sad zbog toga ne spavam. Bijela noć u tri čina.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:15 am






To je bila jedina grčka zadaća kojoj sam se u gimnaziji veselio. Od nekoliko riječi uzetih iz nekog odlomka, trebali smo u bilježnicu ispisati značenje i talijansku izvedenicu od te riječi koja nam pomaže da pamtimo grčki naziv. Tako sam jako dobro naučio dvije riječi.
Leukos znači bijel. Izvedenica je talijanska riječ "svjetlost" (luce).
Aima je krv. Otud riječ "hematom" (zgrušana krv).
Staviš li te dvije zastrašujuće riječi zajedno, dobiješ još strašniju: leukemija. Tako se zove rak koji napada krv. Naziv potječe iz grčkog (svi nazivi bolesti dolaze iz grčkog ...) i znači "bijela krv".
Rekao sam ja da je bijela pošast.
Kako krv može biti bijela?
Krv je crvena i gotovo.
A suze su slane i gotovo.
Silvia mi je u suzama objavila:
"Beatrice ima leukemiju."
Njezine su suze postale moje.
*




Eto zašto nije dolazila u školu. Zašto je odjednom nigdje nije bilo. Tako je bilo i s Argentieričinim mužem. Zapravo, ovo je gore, rak krvi. Leukemija. Možda je ipak bolest izlječiva. Bez Beatrice nema ni mene, i moja će krv pobijeljeti.
Ona priča o snovima je kolosalna glupost. Znao sam. Oduvijek sam to znao. Zato što uslijedi bol i ništa više nema smisla. Jer ti gradiš, gradiš i gradiš i odjedanput netko ili nešto sve razruši. Čemu onda snovi? U mojem je snu bila Beatrice, Beatrice je bila tajnoviti dio mojega sna. Ključ koji otvara vrata. I sad se tu ispriječilo nešto što mi je hoće oduzeti. Nestane li ona, nestaje san. I ostaje noć kao najcrnji mrak jer se zora više neće pojaviti.
Za kojeg vraga postoji bolest koja izbjeljuje krv? Sanjaru, najgori si lažac od svih lažaca, od onih si koji vjeruju u to što govore! Sutra ću prerezati gume na tvom usranom biciklu. Sad sam gladan. SMS: "Niko, moramo se vidjeti".
*




Poslijepodne u Mcdonald'su: najtužnije događanje u galaksiji. Samo miris Maca i jadnici iz osnovne. Ali nema veze, i ovako je dobro. Niki nisam nikada spomenuo Beatrice. Oduvijek je bila moja tajna. Karipski otok usred prozirnoga mora kamo se sam povlačim. S Nikom komentiram komade, prisutne namiguše ... Beatrice nije namiguša, a iako je komad, ne spada ni u tu kategoriju. Ne spada ni u kategoriju "radiografiju" — to su one koje sve pokazuju ... Ne, Beatrice se ne dira, pa ni riječima. Ni sada ne govorim o Beatrice, sav bijes i svu bol držim u sebi. Niko stiže i sjedne, ljut.
"Što je bilo?"
"Prestanimo se ponašati kao dvije budale. Gusari se ne prepiru kao ženskadija ..."
Niko je samo to čekao. Nasmiješio se, ganut je, vidi mu se u očima. Bocne me.
"Baš smo dva glupana ..."
"Govori o sebi ..."
Smijemo se. Dok srčemo velike Cole, Niko se koji put podrigne, razgovaramo. I razgovaramo. Nastavljamo točno ondje gdje smo stali. Kako je to samo kod pravih prijatelja.
"Moramo svirati, dugo se već nismo razularili."
"Može. A moramo se pripremiti i za iduću utakmicu."
"Protiv koga igramo?"
"Protiv onih zabušanata iz prvog a."
"X-Mena?"
"Da."
"Njih ćemo kao od šale ..."
"Niko ..."
Gleda me.
"Bojiš li se smrti?"
"Kakve veze ima smrt s Coca-Colom u McDonald'su? Potpuno si skrenuo, Leo. Mislim da je to zbog kose, morao bi je odrezati, kisik ti više ne dolazi do mozga."
Prasnem u smijeh, u dubini duše hladan kao led.
"Što sam ti već tisuću puta rekao?"
Oponašam njegov metalni glas.
"Prestani s bijelim mislima."
"Daj, idemo u centar, nabacivat ćemo se curama ...
"Ne mogu, idem kući učiti."
Niko se grohotom smije.
I ja se pretvaram da se smijem.
"Onda do sutra."
"Do sutra. Razbit ćemo ih!"
Nije lako biti slab.
*




Od Silvije sam doznao da je Beatrice u bolnici. Samo mi Silvia ima pravo reći određene stvari. Beatrice treba krv. Transfuziju krvi iste grupe. Treba istisnuti bijelu krv i nadati se da će nastati čista, nova, crvena. Uništenje bijele krvi moglo bi je spasiti. Ne znam njezinu krvnu grupu no znam da u tijelu imam toliko te crvene krvi. da bih joj je svu dao samo da vidim kako se pretvara u crvenu boju njezine kose. Kosu krvavocrvene boje.
Jurim na svome skuteru, nikomu ništa ne govorim. Sve je pobijeljelo: ulica, nebo, lica ljudi, pročelje bolnice. Ulazim i zapahne me miris dezinfekcijskog sredstva što me podsjeća na zubarsku ordinaciju. Tražim njezinu sobu. Ne pitam gdje je, u srcu mi je kompas što me vodi ravno na sjever prema Beatrice. Našao sam je iz trećega pokušaja. Primičem se i izdaleka je gledam. Spava. Poput uspavane princeze. Pokraj nje je gospođa crvene kose, vjerojatno mama. I ona je zatvorila oči. Nemam hrabrosti prići. Bojim se. Ne znam ni što reći u takvoj prilici. Silvia bi možda znala što treba učiniti, no ne mogu je stalno zvati ...
Sjetih se potom sna i toga kako je Beatrice moj san. Stoga odem na prijamni odjel i kažem kako sam došao dati svoju crvenu krv da uništi Beatricinu bijelu. Dežurna me medicinska sestra gleda u čudu.
"Čuj, mi ovdje nemamo vremena za gubljenje."
Uzvraćam joj opaki pogled: "Nemam ni ja."
Shvatila je da mislim ozbiljno.
"Koliko ti je godina?" Upita prezirno lice.
Drugo prezirno lice odgovara: "Šesnaest."
Upućuje me da maloljetnici trebaju dozvolu roditelja. Baš lijepo! Hoćeš dati krv bolesnoj osobi i trebaš dozvolu za to. Želiš stvoriti san, ili ga spasiti, i moraš tražiti dozvolu. Koji usrani svijet! Prvo te potiču da sanjaš, a onda, kad počneš, brane ti da to radiš. Ljudi su zavidni. Pa izmišljaju da ako si maloljetan, moraš tražiti dozvolu da bi sanjao. Odlazim kući. Čini mi se da plutam po bijelome moru, bez luka i pristaništa. Ništa nisam sredio. Nisam razgovarao s Beatrice niti sam joj dao krv. Zovem Silviju, inače ću poludjeti.
"Kako si?" pitam je.
"Tako-tako, a ti?"
"Loše, nisu mi dopustila da dam krv za Beatrice."
"Kako to?"
"Maloljetnici trebaju dozvolu."
"Čini mi se da je to razumno, može biti opasno."
"U ljubavi je sve moguće! Ne trebaju dozvole!"
"To da ..." odgovori Silvia i zastane u šutnji.
"Što je? Nekako si mi čudna danas."
Mehanički ponovi moju pretposljednju rečenicu kao da me ne čuje:
"U ljubavi je sve moguće ..."
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:16 am








Ni na što se ne mogu usredotočiti. Moj se san urušava poput kule od pijeska pri nadolazećoj plimi što ga svodi na ostatke od tek nekoliko centimetara. Moj je san postao bijel jer Beatrice ima rak. Sanjar je rekao da moram postavljati prava pitanja kako bih otkrio svoj san. Pokušajmo onda s tom vražjom leukemijom! Za kojeg vraga si se uplela između mojeg i Beatricina života? Zašto truješ krv jednoga radosnog života koji tek nastaje? Na to pitanje nema odgovora. To je tako i gotovo. Ako je tako, čemu sanjati? Bolje ne, jer je još bolnije. Treba imati snove kao Niko, sigurne, one koje možeš kupiti. Kupit ću nove cipele, dreamsice, pa ću san nositi na nogama i gaziti ga.
S nogama sam na zemlji i gazim svoj san. Sanjar opet lupeta da su želje u vezi sa zvijezdama: de plus sidera na latinskom znači zvijezda, desiderio želja. Nema blage veze! Jedini način da vidiš zvijezde nije da nešto želiš, nego da se udariš.
*




"Gdje si ti, majčicu ti tvoju?"
Nikin glas što tutnji iz mobitela prene me iz mrtvila. U djeliću sekunde postajem svjestan da je pet i da za pola sata imamo utakmicu protiv X-Menovaca.
"Morao sam pospremiti sobu, inače me mama ne bi pustila van."
Niko nije povjerovao ni na trenutak.
"Miči guzicu, moramo se vratiti na prvo mjesto ..."
I prekine.
Prvi put u životu zaboravio sam na utakmicu.
Što se to sa mnom događa. Očito sam bolestan. Probam imam li vrućicu, nemam.
Urlam zajedno s Gusarima prije svake utakmice. "Pobjeda je naša!"
Ponizili smo X-Menovce sa 7:2, ja sam zabio tri gola. Nešto me u meni sprečava da stvarno uživam u pobjedi.
Pobjeda mi izgleda poput bijelog kita. Ogromnog. Strah me da me ne proždre.
*




Sanjar je izmislio još jednu lekciju izvan programa, takve najviše volim!
Počinje čitanjem ulomka iz neke knjige što mu se svidjela i na kojoj sada radi i produbljuje joj smisao iz čiste strasti. Čita sa sjajem u očima, poput nekoga tko mora podijeliti radost sa slučajnim prolaznikom. Kao kada ja nesvjesno naglas ponavljam Beatrice ili želim reći da sam dobro odgovarao, što je doista rijetkost.
Ovaj je put čitao pripovijest iz knjige Momenti fatali, u kojoj se govori o tri opsade i tri pljačke.
"Rim, Aleksandrija i Bizant. Tri grada krcata blagom, ljepotom i umjetnošću. Tri grada s knjižnicama punim knjiga što su čuvale tajne stoljeća i stoljeća pismenosti i istraživanja. Zgrade prepune svitaka i zakonika prekrivenih snovima ljudi s početka vremena koji su mogli poslužiti kao snovi onima koji će tek doći. No snovi otiđoše u dim pod plamenovima, barbarskim, arapskim, turskim. Plamenom kretnjom izbrisaše katove i katove stranica što sadržavahu tajne života. Spališe duh i krila mu. Onemogućili ga da poleti kao što je to činio stolječima, oslobodivši se zatvora povijesti. Papir je gorio kao u onome divnom Bradburyjevu romanu koji biste morali pročitati ..."
Nisam baš razumio značenje Sanjarovih riječi, ali su dobro zvučale, iako za tog Bradburyja nikada nisam čuo.
Na kraju strastvenog izlaganja, Sanjar nas je pitao zašto? Nitko od nas nije znao odgovor. Rekao nam je da razmislimo i kod kuće napišemo zadaću. Sanjar je luđak. Zar on misli da mi možemo tako uzvišeno razmišljati. Mi rješavamo jednostavnije i konkretne zadatke. Neposredne i korisne: od koga ćeš prepisati grčku zadaću, kako da uspiješ izaći s ovom dražesnom malom, kako da opet izmuzeš džeparac kad si u dva dana sve spiskao na SMS-poruke od pet-šest riječi svaka ... i takve stvari. Nismo navikli rješavati zadatke kakve postavlja Sanjar. Za neke stvari jednostavno nemaš glavu. I uopće ne znaš otkud bi izvukao odgovore.
Jer na pitanja koja on postavlja nećeš naći odgovor na Googleu: Rim, Aleksandrija, Bizant, polar, snovi, uzroci, knjige ... Ništa ne nalaziš. Zato što na internetu nema teksta koji bi povezao toliko nepovezanih riječi. Tko bi ga znao gdje treba tražiti vezu. Zato je to tako teško.
Nisam siguran da ću napisati tu zadaću. Doista je teška, no ima u tome nešto tajnovito, jer prvi put odgovor nije negdje odakle ga možeš prepisati. Odgovor moraš naći. Možda neka nova igra. Ipak ću pokušati. Mrzim Sanjara zato što me uvijek prijeđe, u meni potiče znatiželju.
Neznanje je najkomotniji pojam za koji znam. Iza toga slijedi sofa u dnevnom boravku u mojoj kući.
*




Pokušao sam s mamom razgovarati o tome kako bih Beatrice želio dati krv. Nije razumjela, kao da sluša priču o vampirima kakve su danas u modi. Objašnjavam joj. Napokon kaže da ćemo razmisliti, zamisao joj se čini lijepa, no nema sumnje da su i drugi već na to mislili. Ja navaljujem.
"Razgovaraj s ocem."
Od postanka svijeta čarobna rečenica prebacivanja odgovornosti. To ću i učiniti. Zovem Niku i idem k njemu. Moram pisati zadaću za Sanjara ali mi ništa ne pada na pamet, možda mi glazba pomogne. Katkad u glazbi nađeš odgovore koje tražiš, a da ih nisi ni tražio. Ako ih i ne nađeš, bar osjetiš ista uzbuđenja koja proživljavaš. Jer ih je već netko prije tebe proživio. I nisi sam. Tuga, samoća, bijes. Sve pjesme koje volim o tome govore. Svirajući ih, kao da se nađem licem u lice s tim čudovištima kojima nisam u stanju ni imena nadjenuti.
Međutim, kad glazba utihne, sve je opet i dalje tu. Možda ćeš to sada bolje prepoznati, ali zasigurno nitko nije ništa čarobnim štapićem odnio. Možda će sve nestati, ako se napijem. Niko kaže da djeluje. Beatrice je još bolesna i prije nego što se napijem, želim joj dati svoju krv. Ne bih želio da joj alkohol naškodi zato što je ona tako čista. Moram razgovarati s tatom.
Smjesta.
*




Tata nije došao na večeru. Kad se vratio kući, bilo je tako kasno da ga se nisam usudio ništa pitati. Nije bio pravi trenutak. Ne bi htio ni čuti, a ja nisam smio potratiti jedinu šansu. Još sam budan, pokušavam napisati zadaću za Sanjara. Nikada se nisam brinuo zbog teških zadaća. Kad vidim da mi ne ide, odem spavati i sutradan samo mirno od nekoga prepišem. No njušim da je u ovome slučaju u igri nešto više što me tjera da prihvatim izazov. Kao da bih, odustavši, izdao Sanjara ili samoga sebe.
Sjedim pred ekranom računala. Ispisujem pitanja iz naslova: Zašto su Rim, Aleksandriju i Bizant njihovi osvajači spalili? Što je to potaknulo arapske i turske barbare? Što ih je to sjedinilo iako su bili posve različiti? Bijelo. Ni iskrice ičega. Bijelo poput vražjeg ekrana. Poput Beatricine krvi. Zovem Silviju. Ne odgovara. Silvia inače ima uvijek uključen mobitel jer želi da je mogu nazvati u svakome trenutku kad mi zatreba pomoć. Ona je moj anđeo čuvar. Jedino što ona noću spava pa katkad, kao sada, ne čuje mobitel koji vibrira. Ovo moram riješiti sam.
Kasno je. Vani je crna noć, a moj je mozak bijel. Pokušavam ući u kožu jednog od onih pljačkaša i pitam se što želi postići paležom knjiga. Motam se prašnim ulicama Rima, Aleksandrije i Bizanta, koji je, otkrio sam, postao Konstantinopol pa Istanbul, i usred opće graje i urlikâ palim tisuće knjiga. Rješavam se svih tih snova na papiru, pretvarajući ih u pepeo. U bijeli dim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:16 am



Evo odgovora. Snove pretvoriti u pepeo. Zapaliti snove ključ je tajne kako definitivno onemogućiti neprijatelja da više nema snage ustati i iznova početi. Da više ne sanja o ljepotama svojih gradova, tuđih života, da ne sanja tuđe priče, ispunjen slobodom i ljubavi. Da više ni o čemu ne sanja. Ne dopustiš li ljudima da sanjaju, postaju robovi. A ja, rušitelj grada, sada trebam samo roblje kako bih nesmetano i mirno vladao. I stoga neka nestane pisana riječ. Samo bijeli prah prošlih snova. Ovo je najokrutnije razaranje: ljudima ukrasti snove. Skladište spaljenih ljudi i njihovih snova. Nacisti su kradljivci snova. Kad sam nemaš snove, kradeš ih drugima da ih ni oni nemaju. Srce izgara od zavisti i ta vatra sve proždire ...
Kad sam završio s pisanjem, vani je bio mrak kao i prije, iz crnine noći izvukao sam znakove koji sada ispunjaju bijeli ekran. Učeći i pišući, nešto sam otkrio. Prvi put, nadam se da mi neće prijeći u naviku ... Dakako, crna je tinta presušila, morat ću ispisivati u boji.
Crvenoj.
*




Sanjar kruži između klupa, provjeravajući rezultate istraživanja. Čini se da su svi uspjeli nešto napisati. Po redu, tko hoće, može naglas pročitati svoj rad. Stječe se dojam da smo uronjeni u prašinu i vatru minulih stoljeća, pa ipak, u razredu smo. Svi su napisali nešto čime se ponose, bar oni koji imaju hrabrosti to pročitati. Naravno da nisam jedan od njih jer je čitanje naglas kao i pjevanje. Odjekne zvono. Žurimo se predati radove, ali ih Sanjar ne želi. Da ne povjeruješ! Draže mu je da držimo za sebe odgovore što smo ih pronašli. I da ih sačuvamo.
Taj je Sanjar zbilja lud. Dâ ti zadaću i ne ocijeni je. Kakav je to profesor koji te ne ocjenjuje? Međutim, uspio je potaknuti svakoga od nas da potraži odgovor. Čak i mene, u mrkloj noći. Možda dakle nije bitna ocjena da te natjera na učenje. Sanjar i dalje sjedi dok se razred polako prazni. Smješka se, a oči mu se sjaje. Vjeruje u nas. Vjeruje da smo sposobni stvoriti ljepotu. Možda on i nije promašeni slučaj.
Neću dopustiti da pljačkaši spale moje snove i pretvore ih u pepeo. Nikomu to neću dopustiti. Bojim se da više neću moći ustati. Međutim, Beatrice treba mene, a ne urušenu hrpu jada. Ne smijem zaboraviti otkriće do kojega sam došao. I neću, jer je odveć važno, no pamćenje me izdaje. Sve moram zapisati, inače ću sve zaboraviti. Možda je najbolji način da spasim pamćenje to da postanem pisac.
Ispričat ću to Silviji, ona mi se jedina neće narugati. Kao da je čula moje misli, dođe do mene, stisne mi ruku i nasloni mi glavu na rame.
"Zašto si me jučer zvao? Tek sam jutros vidjela poziv."
"Želio sam da mi pomogneš oko zadaće."
Silvia digne glavu i pogleda me tužna izraza:
"Svakako. Što još?"
Odmakne se i udalji.
Gledam kako se udaljava i imam osjećaj da je nisam razumio, kao kad tata kaže jedno, a misli drugo. Ah da, ne smijem zaboraviti razgovarati s tatom ...
*




Ako me išta izluđuje, onda su to moja "natjecanje" s Nikom. To su opasna natjecanja: Iuči se adrenalin koji ubrzava protjecanje krvi da je gotovo čuješ kako juri žilama. Najdraže mi je natjecanje u kočenju. Juri se motorom svom brzinom i koči se tek na kraju, tko se više približi parkiranom autu, a da u njega ne udari, taj je pobjednik. Pobjednik je tko stane bliže autu. Tako sam i udesio kočnice motora. U ovoj utrci prednjačim, Niko samo što od straha ne napuni gaće, dok ja kočim trenutak nakon što mi to signalizira nagon za preživljavanje. Dovoljna je sekunda i ta čini razliku. U tome je natjecateljska tajna: napraviš ono što moraš trenutak poslije.
Kad smo na semaforu zapazili crnu, blistavu Porsche Carreru, bio je dovoljan pogled da motorima jurnemo najvećom brzinom. Jedan pokraj drugoga. Samo nas zrak pokušava bezuspješno zaustaviti. Asfalt buči ispod kotača što grizu zdrobljenu smolu. Stražnji dio Porschea je sve bliže, vozimo gotovo usporedo.
Pogled dobačen Niki, posljednji prije zadnje faze. Utrku ne smijem izgubiti. Samo nas deset metara dijeli od sjajne crne Porscheove stražnjice. Niko koči. Ja čekam još trenutak, koliko treba da kažem jedan. Ne kočim mrtav sam. I ja ne kočim: sekunda traje vječnost. Krv navre u uši. I moj prednji kotač ljubi, kao majka novorođenče, Porscheov blatobran. Razbarušene kose što mi pokriva lice okrećem se prema Niki, navala adrenalina muti mi vid. Smješkam se kao što to rade u filmovima nakon pobjede u dvoboju. Niko mi duguje tko zna već koji sladoled. Nema natjecanja bez sladoleda.
"Kako uspijevaš? Meni ruke same odu na kočnice, to je jače od mene."
Ližem sladoled od jagode i vanilije.
"Strah je bijel. Hrabrost crvena. Kad vidiš bijelo, usredotoči se na crveno i reci jedan ..."
Niko me gleda kako se gledaju mentalni bolesnici koji umišljaju da smisleno govore.
"Sutra je utakmica. Moramo se vratiti na prvo mjesto. Dovoljno je da pobijedimo i nadamo se da će Vandalova ekipa igrati neriješeno."
"Vandal još nije dobio svoje ..."
Niko me pljesne po ramenu tako da sam nos zabio u sladoled.
"Takvog te volim."
Bježi, a ja ga slijedim, poput klauna s bijelim licem i crvenim nosom ...
*




Ulazim s tatom u bolnicu u kojoj leži Beatrice. Provjeravaju moju krvnu grupu. Ista je kao Beatricina. Bio sam siguran, imamo istu krv, živimo od iste krvi. Neke stvari čovjek osjeća. Moj je život krvlju vezan za Beatricin. Pitaju me drogiram li se. Kažem da ne. Kažem da ne jer je tu tata koji bi me tresnuo i iz svega glasa viknuo najdražu prijetnju, "I tvoju ću sjenu pretvoriti u prah i pepeo". Treba mu priznati da je rečenicu dosta dobro složio.
Medicinskoj sestri priznajem da sam prije mjesec dana pušio travu. Samo jedan dim, tek toliko da probam. Bila nas je cijela grupa. Nisam smio odbiti da ne ispadnem trtaroš. Doista sam samo probao. Sestra me umiruje. Tâ jedanput se ne broji. Da stalno uzimam drogu, ne bih mogao dati krv. Moja bi krv bila beskorisna.
S poglavljem o travi smo završili. Bude li Beatrice trebala još krvi, moja joj je savršena, čista, neokaljana. Crvena kao ljubav koju osjećam prema njoj.
Dosta su toga iscijedili iz mene. Krv je puno tamnija nego što sam mislio. Ljubičastocrvena je i teška, kao moja ljubav prema Beatrice. Pogled na krv što mi curi iz ruke izaziva mi laganu vrtoglavicu, na tren sam pomislio da ću se onesvijestiti, ali sam se odupro. Od krvi kao i od ljubavi gubiš glavu, no ujedno ti daje snagu da nadvladaš samoga sebe ... Osjećam da sam Beatrice dao život iako sam napola mrtav i blijed poput vampirske suprotnosti: umjesto da sišem krv, ja sam je dao da bih preživio.
Tata me vodi na doručak.
"Bijel si kao pjena na cappuccinu. Uzet ću ti još jedan kroasan. Kakav ćeš?"
"Kakvo pitanje ... s čokoladom."
Tata ide do šanka i uzme kroasan s nutelom. Sjedne natrag meni nasuprot i smješka se onako kako to čini ujutro. Navečer je preumoran poslije cijeloga radnog dana.
"Boli?" pita, pokazujući ruku iz koje su mi vadili krv.
"Malo peče, inače je dobro."
"Ispričaj mi o toj curi, kako se ono zove, Angelica?"
Uvijek sam govorio da pamćenje u obitelji nije najveća vrlina.
"Beatrice, tata, zove se Beatrice kao ona Danteova."
"Tebi je posebno draga?"
Ne želim govoriti o Beatrice, izbjegavam odgovor.
"Tko je tebi posebno drag?"
"Tvoja mama."
"Kad si to otkrio?"
"Kad sam je prvi put vidio, na krstarenju koje su mi roditelji darovali kao nagradu za maturu. Kretala se na neki osobit način, kad se smješkala, pognula bi glavu, micala bi dugu kosu s očiju ..."
Činilo se kao da tata sanja, pogleda uprta u prošlost što mu protječe pred očima, početak nekog romantičnog filma, jednog od onih koje ne podnosim.
"I onda?"
"Prišao sam joj i kazao: `I vi plovite ovim brodom, gospođice?' Tek nakon što sam to izgovorio, shvatio sam da rečenica nema nikakva smisla, štoviše, bila je smiješna jer sam je prvi put vidio."
"A ona?"
"Smješkala se i ogledavala, hineći da nekoga traži: "Čini se da je tako ..." i počela se smijati.
"I što je dalje bilo?"
"Razgovarali smo, razgovarali i razgovarali."
"U tvoje ste vrijeme vječno samo razgovarali ..."
"Mali, poštuj svog oca!"
"I o čemu ste razgovarali?"
"0 zvijezdama."
"0 zvijezdama? I slušala te je?"
"Jest. Bio sam zaljubljenik u zvijezde, prvi sam teleskop kupio u gimnaziji i znao sam razabrati zviježđa. Pripovijedao sam joj o zvijezdama što su se s mosta broda u svježoj, bistroj noći vidjele i bez teleskopa. A ona je, za razliku od drugih djevojaka, slušala i postavljala pitanja."
Zastao je kao da je završio prvi dio njegova romantičnog filma. Probudio sam ga.
"Što zatim?"
Tata uzme zrak i odgovori u jednome dahu, nakon što se lupnuo po obrazu i iskoristio priliku da lice djelomice pokrije rukama.
"Zatim sam joj darovao zvijezdu."
"Što si učinio?"
"Jest, darovao sam joj najsjajniju zvijezdu u onoj noći bez mjesečine. Sirijus je jedina zvijezda koja se vidi sa svakoga mjesta na Zemlji i može za najcrnje noći projicirati sjene tijela. Obećali smo jedno drugomu da ćemo je gledati svake večeri ma gdje bili i mislit ćemo jedno na drugo."
Počnem se smijati. Tata mami daruje zvijezdu Sirijus ... Lupnem ga po ramenu.
"Koja si ti romantična duša ... A ona?"
"Smješkala se."
"A ti?"
"Bio bih dao ne znam što da takva žena uistinu postoji u mome životu, a ne samo na krstarenju brodom."
Tata je zašutio. Kao da ne želi ništa više dodati. Imao sam dojam da je pocrvenio pa je brisao usta da makne mrvice od brioša kako bi se skrio, zatim me pogledao i ozbiljno rekao:
"Ponosim se tobom, Leo, zbog ovoga što si učinio."
Uši mi se odčepe, kao da sam do toga trenutka bio gluh.
"Danas si zacijelo postao muškarac. Napravio si nešto što ti nitko nije predložio ili za tebe odlučio. Sam si izabrao."
Šutio sam i iskoristio priliku.
"Mogu li onda dobiti još jedan kroasan?"
Tata kimne glavom u znak odobravanja i nasmije mi se:
"Kakav otac, takav sin ..."
Ne pamtim kad sam toliko vremena proveo s ocem. "Ponosim se tobom", današnji je moto. Moram se odmoriti. Prikupiti snagu. Jako sam umoran, ali sretan.
Beatrice nisam ponovno vidio. Više nije u bolnici, vratila se kući. Prošla je prvi ciklus kemoterapije. To je neka vrsta antibiotika protiv raka. Uvjeren sam da će biti dobro. Beatrice je borac: odveć mlada i odveć lijepa da ne bi uspjela. Volio bih je posjetiti; Silvia kaže da ne želi nikoga vidjeti. Bolest ju je izmučila i nije joj do razgovora. Preslaba je. A ja bih je tako želio vidjeti. Ipak, sada ima moju krv pa ću joj praviti društvo izdaleka. Iznutra. Sjedinjeni. Nadam se da će je moja krv osnažiti.
Osjećam se sretnim i umornim. Takva je ljubav.
*


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:16 am






"Što je s tobom? Hoćeš li trčati ili nećeš? Nijednu nisi uhvatio ..."
Strašno sam umoran. Nisam smio igrati nakon što sam dao krv. Sestra me je upozorila da moram mirovati. Nisam joj rekao da imam utakmicu, nisam mogao ne igrati. Sada sam bez daha, oni su govnari iz četvrtog izjednačili na 2:2. Igraju najbolju utakmicu ikad. Propustio sam uvredljivu količinu golova, gore nego Iaquinta za najgorih dana.
"Bijel si kao Mortica."
Mortica je djevojčica iz trećeg razreda, super emosica. Crna mrlja na bijeloj, gotovo prozirnoj koži. Povraća mi se, ponestaje mi daha. Stanem na rub igrališta. Vrti mi se ...
Obujmim glavu rukama i šćućurim se na tlo, nadajući se da će mi malo krvi doći u mozak. Naježio sam se i hladno mi je.
"Ne mogu dalje, Niko."
Niko me zbunjeno gleda.
Utakmica je završila neodlučeno.
Čuperak, Štanga i Spužva ulaze u svlačionicu i napadaju me.
"Vandalova je ekipa izgubila. Ove smo trebali pobijediti. Sad smo još više zaostali. I to samo zato što si se ti ulijenio ... Ne da ti se više ni utakmicu pošteno odigrati ..."
"Danas sam dao krv ..."
"Baš si danas morao kad znaš da je utakmica?"
Uopće ne odgovaram.
Izlazim iz svlačionice i puštam da mi vjetar briše ogorčene suze. Kad god učiniš nešto dobro, odmah to moraš platiti ... Ljudi nemaju pojma što je ljubav. U glavi im je samo nogomet i uopće te ne pitaju zašto si uopće dao krv ...
*




Beatrice se vratila u školu. Mršavija je. I bljeđa. Kosa joj je kratka, ugasla, bez sjaja. Oči su još zelene, ali utonule. Želio bih stati pred nju i reći joj da sam ovdje, da sam joj dao krv i da sam presretan što je vidim, a onda uviđam da je bolje da šutim. Samo joj se nasmiješim kad je sretnem za vrijeme odmora. Načas me pogleda kao da me prepoznaje i uzvrati osmijeh. Više nije crven kao nekad, više je bijel. No ona je srce mojega sna. A moj je san crven i ja moram ovo bljedilo vratiti u Ijubičastocrvenu boju kakvu sam vidio da mi izlazi iz ruke. Više ne sumnjam. U onome je osmijehu smisao svega što tražim.
Neću dopustiti da mi odeš. Da te onaj bijeli rak odnese. Trebao sam se ja razboljeti, a ne ti. Neću dopustiti da se to dogodi jer si ti puno potrebnija na ovoj Zemlji nego ja. Želim da to znaš. Stoga ću ti napisati pismo da znaš da sam uz tebe i ako bilo što trebaš, u svakome se trenutku možeš osloniti na mene. Danas kad dođem kući napisat ću ti pismo. To će biti nešto najljepše i najcrvenije što sam u životu napravio. Mora biti savršeno.
Neobično je to kako te snovi pokreću, kao transfuzija krvi. Kao da ti u vene ulazi krv nekog superjunaka.
*




Nikad u životu nisam napisao pismo, a ne mogu ga ni skinuti s interneta. Na internetu su samo stare stvari. Ne postoji Leovo pismo Beatrice, prvi put ga moram sam napisati. Zapravo mi se to sviđa jer ću napisati nešto što još nitko nije. Uzbuđen sam. Uzimam olovku i papir i pišem.
Prvi problem, papir bez crta. Pokušam na računalu. Tek što sam počeo, prekidam jer je bijel poput leda, hladan. Vraćam se papiru i počinjem pisati, no linija mi nije ravna, riječi padaju pa se uspinju. Dojam je grozan, a sve zbog apsolutne bjeline. Ne mogu joj poslati nepismeno pismo. Što da radim?
Sjetio sam se. Printam bijelu stranicu s lijepim, debelim, crnim crtama izgleda kao tatina pidžama. Stavljam je ispod bijelog papira pa su mi crte skriveni vodič. Sjajna zamisao. Kako bi ukrotio bjelinu koja ti podmeće iskrivijena slova, trebaju ti skrivene crne, debele crte. Sada ih treba samo ispuniti. Ovo je najteži dio.

Draga Beatrice, kako si?

Neki dan sam te vidio u školi, nasmiješio sam se, uzvratila si osmijehom. Ne znam sjećaš li se. Eto, ja sam taj. Onaj s ludom kosom, Leo. Pišem ti jer u ovim trenucima želim biti uz tebe. Ne znam točno što u određenim prilikama treba reći. Moram li se pretvarati da ne znam da si bolesna, moram li prešutjeti da sam ti dao krv ili ne reči otvoreno koliko mi se sviđaš ... a to nikako ne mogu tajiti. Evo, već sam ti sve rekao: bolesna si, dao sam ti krv, sviđaš mi se. Sada mogu slobodnije govoriti jer sam završio s najvažnijim. Moramo kazati što nam je na umu i u srcu, inače nismo iskreni, a ako nismo iskreni, loše se osjećamo. A ja prema tebi moram biti iskren jer si ti dio mojega sna. Onog o kojem je govorio profesor Sanjar. Naime, nije mu Sanjar ime, riječ je o onome koji zamjenjuje Argentiericu i koji stalno govori o snovima pa smo mu nadjenuli i takav nadimak. Ja još tražim svoj san. Tajna je u pravilno postavljenim pitanjima. Pravilnim pitanjima o stvarima i ljudima do kojih nam je stalo te u osluškivanju što će nam srce reči. Imaš li ti svoj san? Jesi li ikad o njemu razmišljala?

Šaljem ti topao zagrljaj i nadam se tvom brzom odgovoru.

Leo iz trećeg d.


*




Nemam Beatricinu adresu. A nemam ni kuvertu. I što je još bolje, ne znam ni kako napisati adresu ni kamo nalijepiti marku i sve ostalo. Sramim se pitati mamu. Zato izlazim. Sjednem na motor. Kupim kuvertu. Unutra stavim pismo. Velikim slovima napišem Za Beatrice i krenem k Silviji da mi kaže adresu pa da pismo odmah ubacim u sandučić za pisma.
Moj motor je veseo leteći sag koji juri prema svome cilju. Ne mogu talijanskoj pošti povjeriti pismo svojega života. Stoga jurim kao da sam nosilac vijesti o bogatom nasljedstvu. Srce mi lupa u ritmu okretaja kotača mojega motora. Smijem se, pjevam i ništa ne čujem. Pa ni trubu meni zdesna koja me opominje da sam trebao popraviti kočnice. Ovo nije natjecanje u kočenju, nisam se imao vremena prestrašiti, ni izustiti jedan, ni kočiti ...
Zatim je bijelo.
*




Kad sam se probudio, bio sam u bolnici, u bijelome krevetu. U glavi bjelina. Ničega se ne sjećam. Kao da mi je glava odsječena od ostatka tijela. Zacijelo su me oteli, omamili i pretvorili u superjunaka. Pitam se kakve sam moći dobio: da letim, da se teleportiram, nevidljiv, da mogu čitati misli ...
Pokušavam se teleportirati i ustanovim da se ne mogu pomaknuti ni centimetar. Sprečava me nešto tvrdo oko vrata što mi učvršćuje trup i glavu. Prvi put razumijem kako se osjeća Terminator kad ga vučem na uzici.
Otvaram oči, pokraj mene je mama, oči su joj crvene.
"Što se dogodilo?"
Mama mi kaže da me srušio auto. Tako je barem ispričao jedan očevidac nesreće. Ničega se ne sjećam, ili mutno nečeg malo. Uglavnom, činjenica je da mi je napuknuo kralježak i moram nepokretan ležati bar deset dana. Kao da to još nije dovoljno, slomljen mi je i desni zglob, već je u gipsu. Nema zadaća. Ma tko me je to sredio? Mama kaže da se onaj koji me je srušio nije ni zaustavio. Pobjegao je. Jedan je pješak zapisao broj tablice, tata će to riješiti. Sada je najvažnije da se ja oporavim i što prije stanem na noge, no ove se godine mogu pozdraviti sa snijegom i snowboardom ... Kad izađem, već će biti Božić.
U meni se stvara bijes koji ne poznajem. Tako jak da bih se mogao iskaliti čak na mami, iako mi ništa nije skrivila. Sada sam se sjetio. Nosio sam pismo Beatrice nakon što sam izašao iz Silvijine kuće, a na pismu je bila i adresa. Imao sam ga u džepu. A zatim mrak. Sada sam u pidžami s ovratnikom i gipsom na ruci ... tko zna gdje je pismo.
Sranje. Eto, opet hoćeš napraviti nešto dobro i iz nekog razloga se nađeš prizemljen. Tko je izmislio peh? Kakve ja kvragu imam veze s time? Što sam ja tu kriv? Kvragu sve, neću više voljeti.
Bar sam razjasnio kakav sam ja to superjunak postao: Pehman.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:17 am







Spavao sam bar jedno stoljeće, sudeći po boli u glavi i po svjetlosti koja mi ranjava vjeđe. Tek što sam se sjetio tko sam i gdje sam, razabirem dva nebeskoplava oka nalik na jutarnje plavetnilo što se lovi da postane intenzivnije. To su Silvijine oči, plave kao nebo bez oblaka. Silvia je Tirkizna vila, ja sam Pinocchio. Pokraj nje se osjećam normalno i sa svojim gipsanim oklopom. Nasmiješim se, žmirkajući. Silvia se požuri da navuče zastore da mi ne smeta svjetlost.
"Jesi ii žedan?"
Upitala me to prije nego što mi je osjećaj suhoće u ustima dopro do mozga, a mozak ga prenio suhim ustima koja bi zatražila vode. Natoči mi čašu soka od ananasa koji je kupila posebno za mene. Taj mi je najdraži. Nisam ni stigao izraziti želju, a Silvia mi je već udovoljila. Da mi nije samo prijateljica, možda bih je mogao voljeti.
No ljubav je nešto drugo. Ljubav ne da mira. Ne da ti spavati. Uzdiže te. Ljubav je brza. Ljubav je sutra. Ljubav je tsunami.
Ljubav je krvavocrvene boje.
*




Niko me došao posjetiti. Ne diže pogled.
"Oprosti, Leo, za ono neki dan na utakmici ... zamisli da si umro ... ostavio bi me sama s onom hrpom radnika ... ne bi više bilo Gusara ni utrkivanja ni glazbe ... Nemoj mi se više ovako našaliti."
Smješkam se. Sretan sam. Opet imam Niku. Poslije utakmice nismo prozborili ni riječ. Nijedan se nije htio ispričati. Trebao se on. Meni je bilo zlo i gotovo.
"Koliko će sve ovo trajati?"
"Gips ću imati više-manje mjesec dana, sreća da su prijelom uspjeli srediti."
"U redu, izostaješ samo jednu utakmicu. Nadam se da ćemo moći bez tebe."
"Uzmi Šteku. Slabašan je na nogama, ali zna kako se postaviti. Morat ćeš trenirati s njim malo više. Osim toga, iduća utakmica nije teška."
"Bez tebe nije isto, Gusaru."
Nasmiješim se.
"Vidjet ćeš, začas ću biti na nogama i kup je naš. Gusare nitko ne može zaustaviti, Niko, nitko ... A imamo i neizravnan račun s Vandalom."
Niko ustaje i zauzima položaj za himnu. S rukom na srcu glasno pjeva, ja s njim. Deremo se da su nam glasnice nabrekle. Ulazi medicinska sestra da vidi što se to događa, a nas dvojica puknemo od smijeha.
"Ne budete li dobri, jednom i drugom ću dati totalnu anesteziju! A ti, ni bolestan ne možeš mirovati?!"
Niko je pogleda, odjedanput ozbiljan i očaran.
"Bi li se udala za mene?"
Razoružana, i sestra prasne u smijeh.
Niko se okrene prema meni i s uzdahom reče:
"Rekla je da hoće ..."
*




I ostali iz razreda došli su me posjetiti. Zadovoljan sam. Tko zna zašto netko mora stradati da bi bio u središtu pozornosti. Katkad u životu poželiš napraviti nešto posve ludo tako da te više ne mogu ne primijetiti: svima si pred očima i na ustima. Osobito u trenucima kad se osjećaš osamljeno i želiš nabiti na nos svima svoju samoću. Zamišljaš se kako padaš s prozora pa svi oni govnari napokon shvate što osjećaš i što znači drugoga ostaviti sama. Uglavnom, bolest i nevolja kao da su najbolji način da se okolina zanima za tebe i da te njeguje.
Donijeli su mi najdraže stripove. Silvia mi je nacrtala sliku. Malenu. Lađica nasred mora što je ustremila krmu prema plavom obzoru, gdje se stapaju nebo i more. Kao da je crtano s lađe. Objesio sam je sebi nasuprot. Tako mi pravi društvo kad ostanem sam u bolničkoj sobi. Soba je za dvojicu, no zasad sam sam. Bogu hvala. Sramio bih se piškiti u gusku pred stranom osobom i još da mi sestra pomaže ... Na tren zavidim Terminatoru jer mu nije problem obaviti to pred ostalim psima i Filipinkama. Psi se ne znaju ni zacrvenjeti.
Niko mi je donio CD. Slušam ga, to ćemo svirati kad opet stanem na noge. I drugi prijatelji su mi nešto donijeli. Lijepo je biti u središtu pozornosti pa makar cijena bila poneka slomljena kost.
Lijepo je pustiti da te vole ...
*




Od neki dan imam društvo u sobi. Jednog krupnog gospodina. Golemog. Urbanog slona. Slomio je dva kralješka. Mora nepomično ležati i sve obavljati na krevetu, pa i nuždu. Ne podnosim njegov miris. Bez prestanka bulji u strop ili televizor koji je manje-više na stropu. Katkad razgovaramo. Simpatičan je. Vraški se udesio, no unatoč svemu ostaje miran. Tu i tamo se razjari kad ga boli toliko da ne može spavati. Žena ga stalno obilazi. A i kći i sin mu često dolaze.
Kad se razboliš, lijepo je uza se imati obitelj. Što bi bez obitelji, žene, djece? Tko će se brinuti za te? Na primjeru Slona vidio sam što znači obitelj. Ne da je ja nemam. Ali shvatio sam to što dosad nisam. Jer dok nisi u toj situaciji, stvari ne shvaćaš i ne vidiš ih. Roditelji ti se čine kao dvoje profesionalnih gnjavatora koji su ondje samo da ti brane ono što želiš.
Slon, njegova žena i djeca jasno su mi pokazali: kad odrastem, želim složnu obitelj kao što je njihova. Zato što i kad nisi dobro možeš biti miran, a to i jest smisao dobro vođena života, da te netko voli i kad nisi dobro. Netko tko podnosi tvoj miris. Samo onaj tko voli tvoj miris zaista te voli. Daje ti snagu i spokoj. Čini mi se kao dobar način da se čovjek zaštiti od boli koje ga u životu snađu.
Toga se često moram sjetiti. Svakako se toga moram sjetiti da unesem u svoj san za neko buduće vrijeme. Vrijeme s Beatrice. Već sada volim njezin miris. Neodoljiv miris snova, života, ljubavi.
*




Ulazi Sanjar. Ne mogu vjerovati. Profesor dolazi posjetiti učenika u bolnicu. Štoviše, zamjenik profesora. U sedmom sam nebu ili tako nešto. Sanjar je sjeo pokraj kreveta i pripovijeda mi o školi. 0 ispitivanjima, zadaćama i što je već bilo u programu. Svemu tomu će uskoro kraj, primiču se božićni praznici. Školsku ploču su već okitili srebrnim ukrasima, a školski podvornik Barba, s tako dugom bradom da bi na nju mogli objesiti kuglice i zvjezdice, pripremio je već napola osušeno drvce. Pokušavam sve to zamisliti, žao mi je što nisam ondje u rijetkim trenucima kada je škola zabavna.
Sanjar kaže da je i on u mojim godinama slomio ruku na nogometu. Pokazuje mi ožiljak koji mu je ostao poslije operacije. Sva sreća, mene nisu trebali operirati, a kost su mi namjestili dok još nisam bio pri svijesti. Koliko boli uštediš dok spavaš. Problem nastaje kad se probudiš.
Eto, Sanjar je baš zabavan, govori o svemu i svačemu kao bilo tko od nas. Hoću reći, normalan je. Život mu je sličan momu. Ispričao mi je i šalu koja mi nije bila smiješna, ali sam se pravio da jest da mu ne bi bilo žao. Pita me kako stojim sa svojim svom i ja mu objašnjavam kako stvari stoje. Kažem da se sve urušilo ovom mojom nezgodom i sad ne znam želim li nastaviti, jer kad god se potrudim, nešto se loše dogodi: prvo Beatrice, sada ja. Sanjar se smješka i kaže da je i to dio pravih snova.
"Pravi se snovi grade na zaprekama. Inače se neće pretvoriti u stvarnost, ostat će snovi. Razlika izmedu sna i stvarnosti je upravo u tome: udarci kao u priči mojega djeda. Snovi ne postoje sami od sebe, otkrivaju se malo-pomalo, možda i ne uvijek onako kako smo ih zamišljali ..."
Sanjar mi kaže da sam srećković što sam u krevetu sa slomljenim leđima! Ne vjerujem u to što čujem i to mu kažem.
"Drukčije nisam ni mislio."
Obojica se smijemo. On mi tumači da to što sam u krevetu znači da sam radio nešto osobito: noseći pismo, pokušavao sam ostvariti san. Ako san ima toliko zapreka, znači da je onaj pravi. Oči mu blistaju. Kad smo se pozdravljali, zabunim se i kažem mu Sanjar. Smije se i kaže da zna da ga tako zovem. Otišao je, a ja se grizem što Sanjaru sve paše, pa i to da mu dajemo nadimke. Tko je rekao da treba biti antipatičan kako bi bio autoritet?
Profesorov me posjet oraspoložio: volio bih izaći odavde, večerati s mamom i tatom, voditi Terminatora na pišanje, svirati s Nikom, učiti sa Silvijom, poljubiti Beatrice ... U biti me Sanjarov posjet malo i naljutio jer ... teško mi je priznati, ali volio bih biti kao taj usrani zamjenik iz povijesti i filozofije.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:17 am







Mama je našla pismo. Prljavo od krvi i asfalta. Bilo je u džepu traperica. Traperice je bacila jer su se potrgale. Prije toga je prekopala po džepovima. Novčić. Gumica. Figurica Barta. Žvakače. I pismo. Na onome je pismu moja krv. Sada se zgrušala i osušila i uokviruje Beatricino ime. Drugi put joj dajem krv. I ovaj put sam sretan kao i prvi. Ponovno čitam pismo. Pismo je lijepo, iako se neke riječi, zamrljane krvlju ne daju pročitati. Moram joj ga nekako dostaviti. Moram ustati iz vražjega kreveta!
*




I Gandalf me je posjetio. To nisam očekivao. Ima dvadeset tisuća razreda, bar osam milijuna učenika, svoju župu i stotinjak godina da svaki dan uokolo nosi ono prozračno tijelo koje sliči Duhu Svetomu u kojega on tako duboko vjeruje ... i ipak me došao posjetiti. Ne kažem da mi nije drago, štoviše, ganuo me je. Nisam to očekivao. Moli da mu ispričam što mi se dogodilo. Ispričao sam sve, pa i ono o pismu. Osjećam se ugodno. Ne spominjem Beatrice, govorim općenito. Kaže mi da sam dijete Božje. A ja njemu da ne želim slušati o Bogu jer da postoji, ne bi dopustio da se Beatrice razboli.
"Ako je svemoguć i sveprisutan zašto mi je to učinio? Zašto dopušta da trpim i ja i toliki drugi koji nisu ništa skrivili. Dijete Božje, kako da ne. Boga nikako ne razumijem. Kakav je to Bog koji dopušta zlo?"
Gandalf mi kaže da imam pravo. Zar imam pravo? Ja ga izazivam, a on mi daje za pravo. Ma bar bi svećenici trebali braniti svoja stajališta. Gandalf me podsjeća da se i Isus, sin Božji, osjetio od Boga napuštenim i to Mu je i vikao u trenutku smrti.
"Ako je Bog tako postupio prema Sinu, zašto ne bi i prema onima koje smatra svojim izabranim sinovima?"
Kakvo je to razmišljanje? Nisam mu se mogao usprotiviti jer Gandalf kaže da tako to stoji u evanđeljima.
" Želi ii tko zamišljati snažnoga Boga, može bez problema, neka ne zamišlja slaboga Boga kojega je povrh svega Otac napustio u trenutku smrti."
Gandalf spazi krv na pismu koje držim na stoliću pokraj sebe. Kaže mi da ga podsjeća na njegov križ: pismo napisano ljudima, potpisano krvlju Božjom koji nas tom krvlju spašava. Stani, Gandalfe, da ne bi krenuo s podužom propovijedi. Nije trenutak. Dakako, dao mi je misliti i sviđa mi se ideja s krvi. Tako sam i ja napravio s Beatrice. Možda je to jedina istinita stvar od svega što govore o Kristu: ljubav je dati krv. Ljubav je crvene boje krvi.
"Leo, za bol nema uvjerljivog odgovora. Međutim, otkad je Krist za nas umro na križu, za nas postoji smisao. Neki smisao postoji ..."
Nježno ga grlim, kako drukčije. Već je otišao kad sam primijetio da je odložio pa ostavio križ na Beatricinu pismu. Na stražnjoj strani tog komada drva u obliku slova T piše: "Dati život za prijatelje, nema veće ljubavi od te". Rečenica nije loša. Želim je upamtiti. Stavljam križ u kuvertu, kada dođem u školu, vratit ću ga Gandalfu, a i stidim se da me netko vidi s križem, nosi nesreću.
*




Dosadilo mi je biti prikovan za krevet. Da krepaš od dosade. Dani nikako da prođu. Položaj mi je neudoban, a ruka u gipsu me često tako svrbi da bih je najradije otkinuo. Minute ne prolaze. Jedini način da ih popuniš jest da ni na što ne misliš. Televizor stalno gori i jedino mi to odvraća misli. Razmišljam li o tijelu, osjećam bol, usredotočim li se na misli, osjećam još jaču bol. Zašto je bol odlučila postati moja najbolja prijateljica?
Sanjar kaže da to tako mora biti, kako bi snovi postali stvarnost, stoga sve podnosim, ali bih radije da nije tako. Mora postojati lakši način da se snovi ostvare ... Možda s malo manje muke ... Umorio sam se već i od gledanja televizije. Ne znam zašto, s obzirom na to da sam prikovan za krevet. Ali to je činjenica. Televizija me umara. Sve isto, totalna anestezija. Na televiziji pola vremena prikazuju priče o ljudskim tajnama, a pola ono što ti ljudi rade kad njihove tajne budu otkrivene. I ja imam tajnu, ali neću o njoj raspredati na TV-u.
Moja je tajna Beatrice.
*




Silvia me je došla posjetiti. Donijela mi je knjigu. Knjigu pripovijedaka. "Da ti brže prođe vrijeme."
Silvia je poput šuma valova, čak je i ne čuješ, ona je uvijek tu. Slušaš li je, njegovat će te. Da je volim, smjesta bih se oženio njome, ali ljubav nije šum vala, ljubav je oluja. Pitam je za Beatrice. Kaže da je opet u bolnici. Na drugom ciklusu kemoterapije.
"Tu je, u istoj bolnici kao i ti."
Ne mogu vjerovati. Spavam pod istim krovom s Beatrice i to nisam znao. Od te sam pomisli izvan sebe od uzbuđenja. Ne pokazujem to pred Silvijom jer je misao toliko lijepa da želim sam u njoj uživati. Poslije ću se na nju vratiti, i nešto obaviti. Zapravo, obavit ću to sada.
"Zašto joj ne bi odnijela moje pismo?" pitam je.
Kaže da ne bi bilo primjereno i spušta pogled, jako tužna. Možda je u pravu. Beatrice puno spava za vrijeme kemoterapije, izmuči je. Često povraća. Nema snage otići tamo i predati joj nečije pismo. Možda nije pravi trenutak. Mislim da je Silvia u pravu.
Razgovaramo o školi. Erika-piše-se-s-k hoda s Lucom. Ostavljaju dojam nerazdvojnoga para. Čudno je samo što je Erika-piše-se-s-k, inače dobra učenica, već dvaput došla u školu nepripremljena. Jer je dan prije bila s Lucom. Luca nikada nije puno učio i po cijelo poslijepodne s Erikom-piše-se-s-k lunja uokolo. Ništa ne rade i ljubakaju se neprestano. Erika-piše-se-s-k kaže kako je otkrila da u biti učenje nije važno. Sada ima ljubav i sve dobiva drugu dimenziju. Ništa te ne može usrećiti kao ljubav. Ima Erika-piše-se-s-k pravo, slažem se s njom. Kažem Silviji da je svatko sretan kad je srce zaljubljen. Silvia se slaže sa mnom, no nije joj jasno zašto bi netko mijenjao osobnost kad se zaljubi. Ako je Erika uvijek dobro učila, zašto sad kad se zaljubila više ne uči? Kao da je postala neka druga Erika-piše-se-s-k, to više nije ona ista Erika.
Zašto Silvia uvijek izvuče oštroumne primjedbe iz argumenata koji se meni čine posve jasni? Dovela je u pitanje i moje dosad nepomućeno uvjerenje o svemoći zaljubljenosti. Pitam ju je li ona ikada bila zaljubljena. Potvrdno kimne i netremice gleda u prste na ruci.
"U koga?"
"To je tajna. Možda ću ti jednoga dana reči."
"U redu, to je tvoja tajna, poštujem tvoju privatnost, samo znaj da nikada ne bih iznevjerio tvoje povjerenje."
Silvia se nesigurno nasmiješi i ispriča mi o Nicolesici. Nicolesi je nastavnica tjelovježbe. Žena od pedesetak godina, nekoć zgodna cura, što odavno više nije. Na svaki način nastoji izgledati mlađahno pa se doima smiješnom. Nitko joj se to ne usuđuje reći. Nije poput Carnevaleice. Gospođa Carnevale je profesorica biologije. I ona ima pedeset godina, jako je lijepa žena, ali lijepa žena od pedeset godina. Nicolesica se odijeva kao da joj je dvadeset i ispada smiješna. Silvia mi ispriča da je Nicolesi došla u školu u tako kratkoj minici da su dečki poludjeli.
"Uh! A ja nisam bio ondje!
" Silvia stane:
"Prava si svinja!"
"Nisam, nego lav ..."
Dečki su je snimali mobitelima.
"Ti ne voliš da te gledaju?"
Silvia malo oklijeva:
"Volim ... jako ... ali nikoga ne bih izazivala da me gleda, prava žena zna kako privući poglede na sebe. Čeka osobu koja će biti ondje samo za nju i koja će je malo-pomalo otkrivati, kao što to biva u snu ..."
Ovo je opet nešto novo o čemu moram razmišljati. Snovi su poput zvijezda, one sjaje i kad se umjetna svjetla ugase jer su ondje oduvijek bile. Samo što ih ti nisi vidio zbog napadnog blještavila svjetala oko sebe. Silvia me tjera da razmislim. To namjerno čini. Smjesta sam zaspao. Nisam ja za naporna razmišljanja. Usnuo sam s brigom što ću sve propustiti u školi. Iako se, prije nego što ću utonuti u mrak, javila misao da ne propuštam baš ništa što bi bilo nužno za život ...
Mogu službeno objaviti da je škola beskorisna. Postanem li ministar obrazovanja, moja će prva odluka biti da zatvorim škole.
*




Kad sam se probudio, isti čas se sjetim da je u istoj bolnici Beatrice i uživam u toj misli kao u mentol-bombonu. Zaboravljam bol, dosadu i televiziju. Kad ti je blizu najljepša osoba koju poznaješ sve se, pa i ono ružno, preobražava. Prije ništa nije imalo smisla. Zatim postaje osmišljeno. Moram smisliti plan. Bar da je vidim. Sada već smijem ustati iz kreveta. Ruku mi pridržava zavoj što visi s vrata, a vrat je krut zbog ovratniku, iako imobilizacija više nije nužna. Rendgenske snimke pokazuju da je sve u redu.
Odlučio sam. Silazim s kreveta. Ovako opremljen nisam baš primjer ljepote, a ni pidžamu ne mogu skinuti. Pa što? U bolnici su ionako svi u pidžamama. Nevjerojatno kojom brzinom prihvatiš činjenicu da stojiš u pidžami pred osobom koju ne poznaješ. Tako je to u bolnici. Možda zato što smo svi smiješni kad se radi o boli i patnji. Svi smo isti i pidžama je odora kojom se brišu razlike. Osim toga, imam jako elegantnu tatinu pidžamu. Mama mi ju je donijela zato što je šira pa mi je lakše s gipsom. Ima tatin miris pa se osjećam kao da sam doma.
Ovako elegantan krećem u pustolovinu po hodnicima do ženskog odjela. Ne usuđujem se izravno pitati sestre za Beatrice pa se ponašam kao da jednostavno šećem. Našao sam se ispred soba na onkološkom odjelu. Silvia mi je rekla da se tako zove odjel gdje leže bolesnici s tumorima. Ne znam zašto, ali mislim da "onkel' dolazi iz grčkog i ima veze s tumorima, jer "logija" uvijek ima još neku grčku riječ ispred sebe. Moram potražiti u rječniku kada dođem kući. Ti rječnici kao da su rođeni za okuliste! Uopće mi ne nedostaju knjige. Zavirim u svaku sobu. Kao i na mojem odjelu, tu su uglavnom stari ljudi. Starci. Ja sam neka vrata maskote. Slon ima sedamdeset i pet godina ... Bolnica je galerija bijelih staraca. Mladi su u bolnici jer im se dogodila nevolja, a starci zato što su stari.
No kad vidiš glavicu s malo crvene kose polegnutu na bijelome jastuku poput ruže na snijegu ili sunca na Mliječnoj stazi, to Beatrice spava. Ulazim. Druga bolesnici je naborana starica, reklo bi se da joj je netko te bore urezao u lice. Smješka mi se poput lista zgužvanoga papira.
"Jako je umorna."
Uzvraćam osmijeh. Kao mumija uputim se prema Beatricinu krevetu. Zgrozim se. Tekućina visi nad njom, jedna joj cjevčica ulazi izravno u vene, a kroz iglu što ranjava Beatricinu kožu nazire se njezina crvena krv. U tim venama teče i moja krv. Moje crvene krvne stanice što proždiru njezine bijele i pretvaraju ih u crvene. Beatricinu bol osjećam kao svoju i volio bih da je moja, a ona da je dobro. Ja ionako moram biti u bolnici.
Beatrice spava. Drukčija je od one koje se sjećam. Bez obrane. Blijeda, čudna plava boja uokviruje joj oči, znam da nije šminka. Spava. Ruke su pokrivene laganom svijetloplavom pidžamom, širokom na bokovima. Šake su joj prozirne i mršave. Nikada je nisam vidio tako izbliza. Poput vile čarobnice je.
Sama je. Spava. Ostajem ondje i gledam je bar pola sata. Ona spava. Ne govorimo, riječi nisu potrebne. Promatram je kako bih upamtio svaku crtu njezina lica. Na desnom joj je obrazu mala rupica, pa se doima da se smješka iako spava. Ne pušta nikakav zvuk. Ne čuje se ni disanje. Potpuno je tiha. Ali sjajna kao uvijek, poput zvijezde u noći. Ulazi sestra koja će provjeriti što treba i zamoli me da izađem. Nespretno ustajem u svojoj svečanoj pidžami.
"Poznaješ je, šminkeru?"
To me pita medicinska sestra debela kao simentalka stiještena u želatini, sva ushićena vlastitom domišljatošču. Na trenutak šutke stojim, a onda odgovaram sa širokim osmijehom.
"Da, to mi je djevojka. Da joj budem blizu, morao sam slomiti ruku."
Simentalki titra na licu neodređen osmijeh ... Prije nego što sam izašao, pomilovao sam Beatrice. No nisam je probudio. Samo želim kad se probudi da na svojem obrazu nađe moj dodir.
Ozdravi, Beatrice. Imam san. Ti si u njemu.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu