Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:51 am

First topic message reminder :



Bijela boja je boja tišine. Boja onog golicajućeg osjećaja koji nas prožme kada iz krutog trodimenzionalnog svijeta naglo zakoračimo u meki, magleni oblak. I taj bi osjećaj bio dobar kada magla ne bi otupljivala percepciju i stvarala nadrealan osjećaj dezorijentacije. U magli smo bespomoćni, sami; što je gušća, to je osjećaj izgubljenosti intenzivniji. Bijela je volatilna, vaporizirajuća; raspršena magija u kojoj gubimo svojstva i lako postajemo plijenom.

Takva je bijela.

S druge strane je crvena. Crvena je boja ljubavi, strasti; boja predanosti i razoružanosti. Crvena je tekućina; gusta, lijena, žitka, boja uživanja, slobode, uzavrele krvi i divljih emocija. Istovremeno, crvena je boja toplih osjećaja, nježnosti, meke predanosti tamo gdje razumsku logiku zamjenjuje intuitivna. U crvenoj se osjećamo zaštićeno, sigurno. Zaljubimo li se, njezina ljepljiva opna će nas prekriti od glave do pete i u toj čahuri možemo prosanjati ostatak našeg života.

Beatrice je djevojčica crvene kose i bijele krvi. Njezino tijelo više ne prepoznaje mehanizam po kojemu se proizvodnja crvenih krvnih zrnaca odvija po automatizmu, a kroz srce protječe čista i nevina crvena melasa. Na pragu zrelosti, priključena na aparate i cjevčice, Beatrice još može samo sanjati o životu koji čeka iza ugla. Sve dok joj ne stigne pomoć u obliku onoga koga će kasnije, u svojim dnevničkim zabilješkama, nazvati anđelom.

Ali ovo nije knjiga o Beatrice. Ovo je knjiga o Leu, njegovoj ljubavi prema bolesnoj djevojčici i svemu onome što pubertetske godine nemilosrdno nose sa sobom. Leo je tinejdžer uzavrele krvi koji se boji bijele. Kao i svaki tinejdžer. Kao i svaki čovjek, uostalom. Maštajući o Beatrice, on anticipira dan kada će smoći dovoljno hrabrosti prići joj i položiti joj svoju ljubav pred noge. A kada taj dan konačno stigne, Leo će morati uprijeti sve svoje snage ne bi li se očuvao u jednom komadu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:17 am








Nisam Beatrice ostavio pismo, zbunila me medicinska sestra simentalka. Možda doista i nije bilo pravo vrijeme. Otvaram pismo da ga ponovno pročitam. Kao da ga naglas čitam njoj. Gandalfov križ padne na pod. Bio je ostao u kuverti. Odsklizao se do mjesta gdje ću najteže do njega doprijeti, kako to već biva sa stvarima koje ti trebaju. Gotovo sam istegnuo zdravu ruku kako bih ga dohvatio. Stišćem ga u ruci. Bijesan. Gledam Ga. I On spava. Ima Beatricin pogled dok spava. I jasno mi je da On razumije kako je Beatrice jer se čini da je i on to proživio.
Zašto dobri ljudi, uz pretpostavku da postojiš, moraju trpjeti? Ne odgovaraš. Ne znam jesi li tu. Ako jesi i činiš čuda, učini jedno za mene, ozdravi Beatrice. Učiniš li to, počet ću vjerovati u Tebe. Što kažeš na to?
*




Cijeli sam dan prosjedio na krevetu. Mikroskopom svojeg sjećanja prolazio sam uspavano Beatricino lice. Skutrio sam se u jamicu na njezinu desnom obrazu i satima ondje ostao poput dojenčeta u kolijevci kad bih kao dijete bojio one nesnosne crno-bijele albume. Odande je svijet bolje izgledao, činilo mi se da mogu bez straha slušati tišinu, dodirnuti mrak. Imao sam dojam da su se moja umrtvljena osjetila probudila iz duga sna. Prolazili su sati, a da toga nisam bio svjestan. No ne kao kad gledam TV. Jer sada nisam umoran, mogao bih ponovno početi.
Već je večer. Vani je mrak. Želim Beatrice zaštititi od noći. Siđem s kreveta i krenem prema njezinu odjelu. Više ne osjećam miris bolnice, samo miris bolesnika i manje se bojim. Vraćam se. Ne mogu doći praznih ruku. Ulazim u sobu gdje je u vazi cvijeće. Dvije gospođe gledaju televiziju. Očito jedan od onih predosadnih starih filmova. No one ga gledaju u hipnotičkoj tišini. To su ti starci. Primičem se vazi. Uzimam ivančicu. Bijelu. Jedna se gospođa okrenula prema meni. Osmjehnem se.
"Za prijateljicu."
Lice koje kao da je izašlo iz neke pretpovijesne špilje odobri, a bone se prodube poput rijeke.
"Laku noć."
"Laku noć."
Blago mi to kaže, a rijeke njezinih bora pretvore se u mirno more. Izlazim razdragan, sa cvijetom u ruci. Ivančica je prekrasna. Jednostavna je, kakva ivančica mora biti. Kao da je netko posijao sjeme tko zna gdje u očekivanju ovoga trenutka. Vrtlar tada nije znao da to čini za mene. Njegov je posao imao smisao za ovaj trenutak. U jednome bolničkom hodniku, u bijeloj večernjoj tišini ja nosim Beatrice ivančicu u sobu 234 na Onkologiji. Ušao sam, u sobi je polumrak. Razabirem samo Beatricine obrise i one gospođe s borama do nje. Već spavaju. U polusjeni su jako slične! Obje iznemogle od bolesti. Tako su blizu, a tako su različite. Nije pravedno da netko mlad tako brzo ostari. Beatrice spava. Ispod smeđeg bolničkog pokrivača nazirem joj samo profil, sjedinjenje svih najljepših profila koje poznajem. Prilazim i polažem ivančicu pokraj nje, na stolić. Pjevušim neku pjesmicu, ne sramim se, nisam pocrvenio.
"Laka ti noć, cvjetiću, laka ti noć između zvijezda i sobe. Da bih te sanjao, budi mi blizu, ni to blizu još nije dovoljno ..."
Tiho se udaljim. Napravio sam ono što sam morao: otpjevao sam svoju prvu serenadu. Doduše u pidžami, ali sam je otpjevao.
*




Legnem natrag u krevet i ne mogu zaspati. Kada gledam Beatrice osjećam kamen u želucu. Drukčije je od osjećaja što te obuzima kad gledaš djevojku koja ti se svidjela. Neke ti se djevojke svide zbog svoje ljepote. Zbog Beatrice imam kamen u želucu, teret koji moram ponijeti, slatki teret ... Zacijelo je to znak prave ljubavi. Ne jednostavno ljubavi od koje ti se vrti u glavi, nego ljubavi koja te svom težinom vuče prema zemlji. Zaspao sam s upaljenim svjetlom, gledajući sliku koju mi je Silvia darovala. Zamišljao sam kako sjedim za kormilom brodića, a pokraj mene je Beatrice i plovimo prema otoku gdje će svi naši snovi postati stvarnost. Ivančica joj u crvenoj, od sunca užarenoj kosi i kao da ju je stvorila sama morska pjena.
Kako bi rekli komičari Aldo, Giovanni i Giacomo: pitaj me jesam li sretan. Jesam, bar u snovima.
*




Napokon idem kući. Sutra je Božić pa me puštaju. Kakve li radosti ... Jedino mi je još ruka u gipsu. Najprije moram pismo predati Beatrice pa se možemo vidjeti kad i ona izađe iz bolnice. Sve će se riješiti i živjet ćemo sretni i veseli. Čekam naklonost noći, kada bolnica postaje spavaonica, a iz svih se soba samo čuje hrkanje slično brundanju vepra. Miris bolesti kao da se ublažava tijekom sna jednako kao i bol. Držim pismo, u novoj je kuverti, zamolio sam Silviju da mi je kupi. Zapečaćeno. Tihim korakom idem prema Beatricinu odjelu. Pri svakom koraku srce mi jače lupa, a duša postaje kuća koju Beatrice već uređuje, premještajući stvari, osjećaje, snove i planove kako misli da je najbolje. Izgovaram napamet poznate riječi iz pisma koje kao da će se odvojiti od papira i zaživjeti.
Vrata sobe su zatvoreni. Nečujno ih otvaram. Bez daha prilazim Beatricinu krevetu kako bih čuo njezin dah, osjetio miris.
Krevet je prazan. Plahte netaknute, bijele, glatke, bez ijednog nabora.
Sjednem na krevet. Rukama stišćem pismo, gužvam ga. Moj je san poput zmajeva koje sam izrađivao s tatom kad sam bio malen. Mjesecima smo se pripremali i na kraju ne bi poletjeli. Samo je jednom jedan bijelo-crveni zmaj poletio, ali je vjetar tako jako puhao da mi je konac zasjekao ruku pa sam ga zbog bola pustio.
Tako je Beatrice odletjela, nošena vjetrom. Pokušavam je zadržati, bol od uzice koja je veže za moje srce sve je snažnija ... Sklupčam se kao što čini Terminator kada spava, bol se pomalo smiruje u dodiru s krevetom koji je grlila Beatrice. Noćas ću spavati s njom iako je odletjela odavde.
*




"Što ti tu radiš?"
Te riječi prekidaju moj let velikim bijelim krevetom bez rubova. Ako me debela bolničarka ne prepozna, loše ću se provesti.
"Tražim Beatrice."
Odgovorio sam s iskrenošću koja mora dirnuti meko srce svake debele sestre koja voli miris bolesnika.
"Jučer je otišla."
Zanijemjela je, uozbiljila se.
Odvajam se od kreveta sa sjetom ovoga tko je proveo noć u Beatricinu zagrljaju. Iz sobe izlazim pognute glave, vukući noge. Prolazim pokraj sestre, a ona me pogladi po kosi.
"Brini se za nju. I u moje ime."
Pogledam je i osjetim da mi je toplina njezine ruke ulila hrabrost koja mi nedostaje.
"Hoću."
Poslije je došla mama. Sve stvari je složila u torbu i, pridržavajući me jednom rukom, iako nije trebalo, pomaže mi da dođem do auta. Pretvaram se da sam gore nego što jesam kako bi osjetila moju težinu, a ja njezin zagrljaj koji će mi umanjiti bol, nevidljivu i najtežu što sam je dosad iskusio.
Moja je soba ostala ista. Tko zna kakve sam promjene očekivao! Više ne spavam pod istim krovom s Beatrice niti je mogu obići. Moj je motor završio onako kako sam i ja mogao. Svršeno je s njim, a ne bih ga ni mogao voziti.
Božić je, a ja moram biti u kući s rukom oko vrata bar još petnaest dana. Iskoristi praznike da nadoknadiš gradivo, savjetuje mama. Lijepi praznici, učiti dvaput više nego obično. No dvaput više od ništa jednako je ništa, bar toliko znam. Kad pokušavam učiti, kazaljke na satu zapnu na brojčaniku i više se ne miču, postaju zatvorenice prostorno-vremenskog kontinuuma.
Počinjem lebdjeti u tom bijelom prostoru, dižem se u visine, sve dalje među oblake gdje me nitko više ne može čuti, i onda strašna tišina: sam sam poput balona koji je odletio.
Kada sve oko mene postane bijelo, srce mi se stisne i iako urla, nitko ga ne može čuti.
Samo me Silvia može spasiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:18 am



*




Silvije nema, na moru je kod bake nekoliko dana. I bolje: mogu još malo odgoditi vražje učenje. Međutim, nasmrt se dosađujem, osjećam se krivim zbog vremena koje odmiče, a nemam snage da prionem uz knjigu i počnem nadoknađivati zaostalo gradivo. Sanjar kaže da se dosađujemo kada ne živimo punim plućima. Kakva je to rečenica? Jedna od onih njegovih mudrolija. Nešto što je veće od mene. Možda mi se zato sviđa. Možda zato što kaže istinu: ne živim punim plućima. Što znači "živjeti punim plućima"? Moram ga pitati.
Zove me Niko. Prošli smo tjedan pobijedili Desperadose. Kakvo ime, takva ekipa. Dobro nam ide i za mjesec dana je sljedeća utakmica. Tko zna hoću li moći na igralište! Ove godine sve moje snove zaokupljaju nogometne utakmice. Želim podignuti pehar za Beatrice, a možda i pred njom!
Dosađujemo se zato što nam je vlastiti život dosadan.
*




Dođe dan kad se pogledaš u ogledalo i odjednom si drukčiji nego što si očekivao. Točno tako, jer ogledalo je najokrutniji oblik istine. Ne izgledaš onako kako uistinu izgledaš. Volio bi da tvoja slika odražava ono kakav si iznutra, a drugi bi, vidjevši te, odmah prepoznali jesi ii iskren, velikodušan, simpatičan ... Umjesto toga, vječno trebaju riječi i djela. Važno je pokazati tko si. Bilo bi lijepo da se možemo ograničiti u prikazivanjima. Sve bi bilo jednostavnije.
Imam lijepo, izvježbano tijelo, piercing, tetoviranog lava na mišici (to nemam) ... o tome ću još razmisliti. No čim sve to zajedno vidiš, jasno ti je koga imaš pred sobom.
Erika-piše-se-s-k ima piercing u nosu i odmah kužiš da je otvorena, od onih s kojima možeš razgovarati. Susy ima tetovažu ispod pupka, usmjerenu prema dolje. I u tom ti je slučaju jasno s kim imaš posla. To je znak da si s nekom koja će ti dati. Uglavnom, moram se više istaknuti da bi me drugi vidjeli. Dosta mi je toga da sam utopljen u masi.
Beatrice ne mora ništa poduzimati, ima crvenu kosu i zelene oči. Dovoljno da se vidi kako zna voljeti i koliko je čista: crvena poput najsjajnije zvijezde, čista poput najčistijeg havajskog pijeska.
*




Kad sam se vratio u školu, svi su me zafrkavali i zvali C-3P0, po imenu zlatnog robota iz Ratova zvijezda. Ruka mi još visi o vratu premda za koji dan napokon skidam gips. Čini se da, otkako sam se vratio, Giacomo više nije najveći pehist u razredu jer ja imam sve atribute da budem nesretniji od njega. Zauzvrat, svi mi se potpisuju na gips na ruci. Gips je prekriven potpisima mojih kolega iz razreda i mojih prijatelja. Ruka mi je svih boja. Ruka mi je postala poznata. Moja me ruka voli jer one koje ja volim imam uza se. "Gusari čekaju svojega kapetana! Niko", "Tvoja reinkarnacija bit će trenutak za pamćenje. Erika", "Bolje ti nego ja. Spužva", "I ovakav si lijep. Silvia." Samo jedan potpis nedostaje. Beatricin. Ali taj mi i ne treba, nosim ga na srcu.
Ima potpisa i potpisa. Ako si kupiš majicu Fred Perry, dockersice, nikeice ... to su potpisi na stvarima koje se prije ili poslije mijenjaju, baciš ih, izgubiš ... Naravno, osjećaš se bolje, no to je prolazno. Zatim su tu drugi potpisi. One koje nosiš na srcu. Ovi ti potpisi kažu tko si uistinu i komu si važan. Ja imam na srcu tetoviran Beatricin potpis. Ona je moj san i ja postojim zbog nje.
Ona, međutim, ne dolazi u školu. Novi ciklus kemoterapije. Izgubit će godinu nastavi ii tako.
Kad sam se vratio kući, na pisaćem stolu našao sam zgužvano pismo. I mamina poruka: ostalo je na dnu torbe iz bolnice. Pismo Beatrice! Kako sam ga mogao zaboraviti! Moram odnijeti pismo, možda je to posljednje što činim, zato "što te određuje ono što radiš, a ne tko si". Batman uvijek ima pravo.
*




Napokon, pritisnut neumitnim prolaskom dana, sjedim s knjigama pred sobom. Odlučio sam nadoknaditi nagomilano gradivo. Istini za volju, preda mnom je Silvia, sam se u to nikada ne bih upustio. Trenutačno smo u triler-fazi polugodišta, izmedu ispitivanja i zadaća. A ja imam već gomilu zaostataka.
Silvia mi prepričava Sanjarova predavanje (naglasak na onima izvan programa koja su mi najdraža), tumači sintaksu, objašnjava jedno pjevanje iz Božanstvene komedije. Ono u kojem Odisej uvjerava suputnike da se otisnu na more da pokažu, čini mi se, "odvažnost i znanje" (u ušima mi odzvanja dosadan, metalni profesoričin glas), i time ih je zaribao jer su svi završili na dnu ponora.
Dok Silvia objašnjava, ja se gubim. Kada dobro razmislim, uvijek ista priča. Neki imaju svoj san, ili misle da ga imaju, i natjeraju druge da u to vjeruju, a onda vrijeme i smrt sve pometu. Svi su živjeli u čaroliji toga sna. Adrenalin ti se pojača pri samoj pomisli da je još netko vjerovao u tvoj san, a bio je iluzija. I moj je san iluzija. Bolest mi ga želi odnijeti. Bez Beatrice ja ne postojim.
Silvia mi se bez riječi zagleda ravno u oči, jasno joj je da sam se izgubio. Zatim me pogladi i vjetar opet zapuše prema barci na slici, jedara razvijenih prema luci koju ne poznajem, ali znam da postoji kao što postoji ruka koja me je pogladila. Silvia sve postiže tom jednom kretnjom. Kako to uspijeva?
Hvala, Silvia. Hvala ti što postojiš. Hvala, Silvia, ti si sidro koje mi ne dopušta da zastranim, ujedno si jedro što mi pomaže da savladam morske struje.
"Hvala, Silvia. Jako si mi draga."
"I ti meni."
*




Ima poslijepodneva kada mi moja soba, koja je bolja od Eurodisneyja i Gardalanda zajedno, djeluje poput tavana s odbačenim stvarima. Što će ti život kada poslije slijedi smrt? A onoga što je iza smrti bojim se. Još je strašnije ako poslije nema ničega. Bojim se i Boga jer je svemoguć. Bojim se i zla i boli. Bojim se i Beatricine bolesti. Bojim se i ostati sam. I ove proklete bjeline ...
Zato zovem Niku, no Niko je na nogometu, a ja još ne smijem ići. Telefoniram Silviji, nje nema kod kuće. Zovem je na mobitel, isključen je. Šaljem joj poruku: "Nazovi kad možeš".
Silvia, bi li me mogla pogladiti kao ono prošli put? Bojim se, Silvia. Usrani strah od svega. Bojim se da u životu neću ništa postići. Bojim se da će Beatrice umrijeti. Bojim se da ne bih imao koga nazvati. Bojim se da ćeš me ti napustiti.
U svojoj sam sobi, a unutra su samo nijeme stvari. Nitko s kime bih razgovarao. Knjige su nijeme jer tu nema nekog Sanjara koji bi o njima govorio i stvorio mi iluziju da bi mi se mogle svidjeti. I stripovi su nijemi unatoč bojama. Zvučnici su nijemi jer mi nije do glazbe. PC je pijem, ekran po dubini kao da sadržava sve što je na svijetu poznato, a iz profila je to samo ravna ploča. I pitaš se kako može sadržavati cijeli svijet, čitavo more, a tako je ravan. U mojoj je sobi danas sve nijemo. Ali ne želim pobjeći. Oduprijet ću se. U sobu mi danas tuga ulazi na valove. Pokušavam je upiti spužvom. Smiješan sam. Koju minutu odolijevam, onda se strah pojača i ja sam brodolomac samoće.
Lebdim u bijelome praznom prostoru: golema, beskrajna bijela soba bez zvuka u kojoj se ne razabiru ni rubovi zidova. Ne znaš gdje je gore, gdje dolje, gdje desno, gdje lijevo ... Urlam, ali svaki zvuk zamire. Iz mojih usta izlaze trule riječi.
Silvia, molim te, nazovi me.
*




Kad sam se probudio, bila su već četiri sata i strah se povukao jednostavno zato što sam sav smušen. Nasukao sam se na neki nepoznati otok. Tražim nešto kako bih preživio. Posteri iz moje sobe zirkaju prema meni. Tada ugledam pismo. Moram ga odnijeti Beatrice. Dva su problema. Pismo je odveć oštećeno, izgleda kao najgora moja zadaća, pa ga moram prepisati, a lijevom rukom mi je to nemoguće.
Drugi je problem što ne znam je li Beatrice doma ili u bolnici. Za prvi problem postoji rješenje: Silvia. Ja diktiram, ona piše. Znam da to nije isto jer rukopis nije moj, ali Silvia ima lijep rukopis, ljepši nego ja. Što se drugog problema tiče, opet je rješenje jasno: Silvia!
Samo da ne pretjerujem? Ona nazove Beatrice da je pita gdje je, a ja joj odnesem pismo i možda razgovaram s njom. Da, razgovaram, jer moram s njom razgovarati. Moram joj ispričati za san, i kada shvati da je san potreban, da je san naša sudbina, ozdravit će, snovi liječe svaku bolest, svaku bol. I snovi oboje bijelu boju.
Idem k Silviji.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:18 am






Silvijina mama je draga gospođa, ništa se ne prenemaže. Sviđa mi se. Silvia je više nalik na nju nego na oca, koji je tih čovjek, po mnogočemu zagonetan. Silvijina mama ima velik dar: doista se zanima za mene. Shvaćam to po njezinim pitanjima.
"Hoćeš li se ubrzo vratiti sviranju?" "Jedva čekam."
Raspituje se za pojedinosti. Samo onaj tko zna postaviti pitanja o detaljima doista pokušava osjetiti što ti je na srcu. Pojedinosti. Detalji: način da pokažeš ljubav. Sviđa mi se Silvijina mama. Da moram birati mamu, nakon svoje izabrao bih Silvijinu.
Silvijina soba odiše lavandom. Tako se zove osušeno cvijeće u drvenoj zdjelici na niskom stoliću nasred sobe. Na zidovima ne vise posteri kao kod mene. Samo fotografije. Silvia kao mala, s roditeljima, s mladim bratom, u osnovnoj školi na recitaciji, odjevena kao Vila čarobnica. Rekao sam da je ona Vila čarobnica, a ja Pinocchio. Možda je Silvia izašla iz te knjige.
Na svakom se zidu ističe jedna njezina slika: brodić s razapetim jedrima pod jasnim nebom, gotovo bijelim, koje se stapa s mliječnobijelim morem; šuma tanahnih stabala za koje mi je rekla da se zovu breze i ta joj se slika urezala u sjećanje tijekom jednoga putovanja po Švedskoj. Polje crvenih tulipana pod plavim nebom, gotovo ljubičastim, dočarava nizozemski pejzaž. Sviđaju mi se Silvijine slike. U njima se možeš odmarati. Možeš u njima putovati.
"Trebam tvoju pomoć za pisanje, Silvia."
"Pod uvjetom da mi kad ozdraviš otpjevaš jednu pjesmu."
Namignem joj, poprativši čin pucketanjem jezika o nepce, što je moja specijalnost.
"Koju?"
"Moju najdražu."
"Koja je to?"
"Aria Gianne Nannini."
"Ne znam je ..."
Silvia pokazuje iznenađenje onako kako samo ona zna: rukama pokrije oči i dramatično trese glavom.
"Morat ćeš je naučiti."
"Ne bi li se zadovoljila Coldplayevim Talkom?"
"Ta i nijedna druga", odgovara, hineći uvrijeđenost, onda se nasmije očima i pita:
"0 čemu ću pisati: o Danteu ili istraživanju stanica?"
"Riječ je o pismu."
"Pismu? To nismo imali za zadaću."
"Pismu Beatrice."
Silvia šuti. Otvara ladicu, traži nešto, a kosa joj prekriva lice. Malo je potrajalo dok je našla papir i olovku. Zatim se uspravi.
"Oprosti ... Evo, spremna sam ..."
Silvia piše što joj diktiram. Ono prije nije bilo dobro, želim nešto promijeniti. Prošlo je vrijeme i riječi iz prvoga pisma više nisu prikladne. Silvia je spremna za pisanje, gleda me u oči, a ja se nastojim usredotočiti na riječi. Ne dolaze mi. Nedostaju mi riječi za Beatrice. Ponestane li mi riječi za Beatrice, sa mnom je gotovo.
Jedine riječi koje sam dosad svojevoljno napisao, s obzirom na to da one za školu ne smatram doista riječima, upravo su riječi u pismu upućenom Beatrice. Kada dobro promislim, prvi put sam pisao, prvi put sam riječima iskreno opisivao, crno na bijelo, svoju dušu. Jest, jer duša je bijela, a da bi se prikazala mora postati crna kao tinta. I kad je vidiš onakvu crnu, prepoznaš je, čitaš, gledaš kao kad se gledaš u ogledalu ... i onda je daruješ.

Draga Beatrice,

pišem ti ovo pismo ...

Evo, moja se duša otkriva, a Silvia je preobražava u crno na bijelome papiru, svojim rukopisom, pa je moja duša, proizašla iz njezine ruke, ljepša, finija, nježnija je i sređena ...

... kako bi ti moje riječi pravile društvo. Volio bih s tobom uživo razgovarati, ah se bojim da se ne umoriš, bojim se svojega straha da te gledam kako trpiš. Zato ti pišem. Pišem ti već drugo pismo, prvo mi je ostalo u džepu. Upravo tako, doživio sam prometnu i bio sam u bolnici. Sada sam se oporavio i, premda mi je ruka u gipsu, a s ovratnikom nalikujem na robota, odlučio sam ti opet pisati. Beatrice, kako si? Jesi ii umorna? Pretpostavljam da jesi. Dao sam krv za tebe. Znam da si je trebala i da ćeš ozdraviti, moja će te krv izliječiti. Uvjeren sam u to. Gandalf smatra da darovana krv liječi. On kaže da je Krist izliječio od grijeha ljude svih vremena dajući svoju krv. Čudna je to priča jer ta krv nikada nije ušla u moje vene. Kako bilo, sviđa mi se misao o krvi koja liječi i toplo se nadam da će te moja izliječiti. Imaš li moju krv, otkrit ćeš nešto važno. Kad ti bude prolazila kroz srce, osjetit ćeš kako će ga pomilovati i ispričati mu moj san. Moj san. Snovi pokazuju ljude onakvima kakvi jesu. Čine ih velikima.

Silvia stane i zapita neće li priča o krvi uznemiriti Beatrice, kojoj je dosta igala, bolnice i krvi. Silvia ima uvijek pravo. Kako to da razumije moje sumnje prije i bolje nego ja? Kao da gleda svijet mojim očima. Izbacit ćemo dio o krvi.

Beatrice, sve bih učinio da ozdraviš. Dao sam ti krv. Nadam se da će poslužiti. Beatrice, imam san, u njem si ti i u njem sam ja. Zato ćeš ozdraviti. Jer, vjeruješ li u snove, oni se ostvaruju. Znam da si umorna i smršavjela i možda se stidiš da te drugi vide, no samo da znaš, meni si draga i ovakva. Svejedno si prelijepa. Siguran sam da će ti uskoro biti bolje i, ako želiš, doći ću do tebe pa ćemo razgovarati. Toliko ti toga imam reći i ispričati, iako mi se čini da sve to već znaš. Ako si umorna i ne da ti se razgovarati, možemo šutjeti, meni sve odgovara. Dovoljno je da sam pokraj tebe.

Stao sam jer mi je pukao glas, u jednome času slika Beatrice koja neće uspjeti briše sve te riječi, Beatrice koja u tišini sklapa oči i ne uspijeva. Više ih ne otvara. I cijeli svijet oko mene se zamrači. Svjetlo se gasi. Pregori baterijska svjetiljka. Ne gledaju li Beatricine oči stvari, one nestaju. Uvijek sam se bojao mraka i još se bojim, iako to nikomu ne govorim jer se sramim. Silvia me gleda bez riječi. Prstom mi briše suzu koju sam nastojao zadržati.
"Silvia, još se bojim mraka."
Ne znam kako mi je palo na pamet da izgovorim sličnu glupost na koju bi se narugala i kamena glava s Uskršnjeg otoka ... Silvia šuti. Pogladi me. I ja nju. To je ona, Silvia. Zatim doda u pismu za Beatrice: "Tvoj Leo."
Taj "Leo" je napisala kako ja nikada ne bih uspio. A izgleda kao da sam se ja potpisao. Bez Silvije bio bih nitko i moja bi duša ostala bijela. A bijelo je rak u krvi života.
Silvia mi je dala adresu bolnice u kojoj je Beatrice. Nije u onoj istoj jer prima drukčiju kemoterapiju, nešto dulju ili takvo što. Ili će je možda ondje pripremiti za kiruršku intervenciju.
Kod kuće sam. Dugo se tuširam. Polijevam hektolitre dezodoransa po svakom četvornom centimetru kože. Tričetvrt sata buljim u ogledalo nezadovoljan izgledom. Za Beatrice moram biti naočit. Morat će me primijetiti i shvatiti tko sam. Isprobavam sve kombinacije boja i odjeće, ni u što nisam siguran. Nešto mi ne štima.
Mama viče da izađem iz kupaonice i prestanem izvoditi gluposti. Zašto odrasli ništa ne razumiju? Što oni znaju što ti se mota po glavi? Uvjereni su da nam je u glavi ono što oni više ne mogu raditi. I onda se žale da ih ne pitamo za savjet. Vječno se zatvaraš u sobu, više te ne prepoznajem, bio si tako milo dijete ... A odgovor bi bio, ne brini se, sve će to proći. Zatvoren u kupaonici, oblačim se i svlačim. S još napola bolnom desnom rukom to je pravi pothvat, ali bar neću morati umrijeti od srama da mi mama kopča košulju, što bi ujedno iskoristila da me poljubi i kaže kako sam prekrasan ... Možda košulja. Ili polo-majica. Možda ... Zovem Niku.
"Najbolji ćeš dojam ostaviti u košulji."
Hvala ti, Niko, imaš pravo, spasio si me. Niko uvijek ima prava rješenja, prave preporuke kad i ne zna situaciju. Pitam se kako to uspijeva. Želio bih biti kao on, imati jasan stav o tome što obući u svakoj situaciji.
Niko me uopće nije pitao o kojoj je djevojci riječ ...
*




Spreman sam. Vani je već pao mrak, ali ja svjetlo nosim u sebi. Imam pismo koje je napisala Silvia. Ne nadam se da ću razgovarati s Beatrice osobno, i zbog toga sam se lijepo obukao jer moja pojava mora biti dovoljna da se razumije koliko je volim. Onda joj mogu samo ostaviti pismo.
Kad sam ušao u bolnicu, jedna me sestra upitala kamo idem i ja joj kažem da želim posjetiti prijateljicu.
"Kako se zove?" pita me s tipičnim izrazom sumnjičave medicinske sestre.
"Beatrice", odgovaram i izazivački je gledam u oči. Sestra je strašno mršava, kao strašilo, i usto antipatična, ne zna ta na što sam sve spreman. Bez daljnjeg objašnjavanja, okrećem joj leđa. Koza. Tražim Beatrice. I ne nalazim je. Nigdje je nema. Već jedan sat lutam uokolo i nje nema.
Sve sam vidio. Obišao sam poprište patnje s tipičnim bolničkim mirisom alkohola i zelenom bojom bljuvotine po zidovima. Netko mi se osmjehnuo kada sam zabunom ušao u pogrešnu sobu. Jedan se starac razljutio. Poslao me u rodno mjesto i ja njega. Izlazim iz sobe i nabasam na sestru strašilo koja me poprijeko gleda, a ja gledam u pod.
"Soba 405", objavi zadovoljnim, dobroćudnim glasom, prekriživši ruke kao da me prekorava.
"Kako ste je pronašli?" pitam, ne gledajući je.
"Jedina je Beatrice koju imam u računalu."
Pogledam je i nasmiješim se. Pošaljem poljubac rukom i namignem joj.
"U drugom krilu," viče za mnom, tresući glavom, "četvrti kat."
Žurno preskačem stube. Penjem se i osjećam da mi je Beatrice sve bliže.
Penjem se jer je Beatrice ondje i ja želim k njoj i svaka stuba koju prijeđem jest stuba bliže raju kao za Dantea u Božanstvenoj komediji. Vrata su zatvorena, zapravo pritvorena. Lagano ih otvaram.
U polutami sobe samo je jedan krevet i nasred golemog, bijelog pravokutnika sićušan, sklupčan oblik. Tiho prilazim. Nije Beatrice. Nije Beatrice. Ona luda sestra pogriješila je sobu, tko zna kamo me poslala. Prije nego što ću izaći, promatram sklupčanu figuru na krevetu. Neka curica. Isprva sam mislio da je dječak. Neobično mršavo lice upalih obraza. Bezbojna koža, gotovo prozirna. Ruka je oko igle ljubičasta. No smireno spava. Bez kose. Poput male Marsovke je, ili kao djetešce skvrčeno u majčinoj utrobi. Čini se da se smješka u snu.
Na noćnome ormariću je knjiga, boca vode, narukvica s nebeskoplavim i narančastim perlama, jedna od onih školjki što skrivaju šum mora i fotografija. Slika djevojčice s mamom koja je grli. Na slici piše: Uvijek sam s tobom, ne boj se, mala moja Beatrice. Djevojčica ima crvenu kosu.
Ta je djevojčica Beatrice.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:18 am








Tišina.
Ponoć je. Nalazim se na mjestu na kojem sjedim kad želim da se svijet počne okretati u pravome smjeru. Jedno od onih mjesta što imaju ugrađeni gumb koji pritisneš i vratiš se na prijašnju pjesmu. Pritisneš ga i sve dolazi na svoje mjesto. Pritisneš gumb i problem ne samo da nestane, nikada nije ni postojao. Uglavnom, takva mjesta ne postoje. Možda je to ipak crvena klupa uz rijeku. Mjesto za koje znam samo ja. I Silvia.
Glavu sam obujmio rukama koliko je to moguće s obzirom na gips ... Nisam prestao plakati otkad sam pobjegao. Jest, pobjegao sam od svojega sna. Svojega uništenog sna. Pismo namočeno suzama koje je napisala Silvia stišćem u rukama. Zubima i zdravom rukom kidam ga na tisuću komadića. Bacam ih u rijeku. Odlazi moja crna duša. Otpisana duša.
Djeliće moje duše struja nosi, odlaze svaki na svoju stranu i nikada ih više nitko neće skupiti. Nitko. Utapam se sa svakim od onih papirića. Utapam se milijun puta. Moje duše više nema, odnijela ju je struja. Želim biti sam. U tišini. Mobitel ugašen. Neka cijeli svijet pati jer ne zna gdje sam. Neka bude sam i napušten kao što sam to ja sada. Bez Beatrice koja umire bez kose. Bez Beatrice koja neće ozdraviti. Čak nisam prepoznao drugu polovicu svojega sna. Pobjegao sam od djevojke koju sam želio štititi cijeli svoj život. Kukavica sam.
Ja ne postojim.
Bog ne postoji.
*




Naglo se probudim. Sretan. Bio je to samo san. Beatrice je dobro. Ima crvenu kosu. I ona je moj istinski san. I Bog još postoji iako ja ne vjerujem u Njega, to ionako ništa ne mijenja. Začujem nečiji glas:
"Leo?"
Stresem se, ne prepoznajem to lice. Nisam u svojem krevetu. Sa zida me svojim opsjenarskim očima ne gleda Jack Sparrow i umirem od hladnoće. Na klupi sam, a preda mnom stoji Silvia s policajcem. Ovo je tek san! Moje čarobno mjesto i Silvia s policajcem?! Zagledam se u prazno.
"Jesi dobro?" upita me Silvia, očiju oteklih od sna, ili možda suza. Gledam je i ne razumijem.
"Nisam."
Murjak govori u nešto što u mraku ne razabirem.
"Pronađen."
Silvia sjedne pokraj mene, položi mi ruku na ramena, nježno me stisne i kaže:
"Idemo doma."
Piljim u crnu vodu rijeke u kojoj odraz svjetiljki daje dojam zatočenih riba.
Takva je sada moja duša. Papirnate ribe koje su otplovile. Zatvorenica vode.
Više se neće vratiti. Riječ "kuća" jednaka je ostalima, štoviše, još gore: tko zna što me čeka. Naslonim glavu na Silvijino rame i počnem plakati zato što sam loš.
*




Ne želim svirati. Ne želim jesti. Ne želim razgovarati. Kažnjen sam zbog onoga što se dogodilo. Pravedno, zaslužio sam. Tata i mama su bili očajni kad sam došao kući. Izmučene oči, izbezumljena lica. Takve ih još nikada nisam vidio. Zbog mene. Bilo je četiri ujutro. No postigao sam ono što sam htio. Napokon sam pronašao način da se obranim od onoga otrovnog škorpiona stvarnosti. Jedino je mržnja otrovnija od škorpiona. Mržnja što poput plamena guta papir i slamu, mržnja što pali sve što dotakne, i što više toga dotakne, više bjesni. Biti zao. Biti sam. Biti vatra. Biti željezo.
To je rješenje. Razoriti i opstati.
*




Pet sati predavanja. Pet sati ratovanja. Poslao sam u ono mjesto profesoricu Massaroni sa psećom dlakom kada me upitala što radim s mobitelom. Zapisala me je. Ostao sam vani za vrijeme engleskog, a da nitko nije primijetio. Na satu filozofije postigao sam novi rekord s igricom na mobitelu dok je Sanjar raspredao o nekom koji je govorio da smrt ne postoji jer kad si živ, smrti nema, a kad umreš, mrtav si, tako da je nema ni onda.
Meni je to kolosalna glupost, jedna od mnogih. Beatrice je prvo bila živa, a sad umire. Kao što reče pjesnik, smrt se otplaćuje životom. Mislio sam da je to jedno od onih pustih pjesničkih naklapanja, međutim, nažalost je istina. Beatrice je postala neprepoznatljiva ili, što je još bolje, ja je nisam prepoznao. Smrt zatruje sve stvari u životu. Tu filozofija ne pomaže. T9 nema riječ za "Bog", što znači da Bog ne postoji. Igrica na mobitelu je jedini način da na sve to ne misliš.
Onda je Sanjar otvorio dobro znanu torbu iz koje će izvući bilo koju knjigu ili možda donji veš izvanzemaljca iz crtića, Ete Bete. Zapravo, i on nekad sliči na izvanzemaljca. Često knjigu i ne upotrijebi, ostavi je ondje na katedri. Kaže da su njemu knjige dio kuće, ma gdje da ih ima, osjeća se kao da je u svome domu. Knjige ... Ma jedi govna! Sve one crte pune priča i snova ne vrijede ni broja bolničke sobe u kojoj leži Beatrice, promijenjena u sklupčanu djevojčicu koja se vraća u Zemljinu utrobu progutana.
Sanjar čita neka pisma pripadnika Pokreta otpora osuđenih na smrt prije nego što su ih smaknuli, jedan od njegovih izvanprogramskih sadržaja. Ne znam kako mu to uspijeva, ali Sanjar uvijek ima kazati nešto što ne možeš ne slušati. Zašto me ne ostavi na miru? Slušam ga samo zato što ne mogu a da ne slušam, jer uši ne možeš zatvoriti kao oči, ali ne vjerujem nijednoj njegovoj riječi. I poslije neka ga vrag nosi. Evo što čita:
"4. kolovoza 1944. — Tata i mama, umirem svladan mračnom olujom mržnje, ja koji sam želio živjeti samo za ljubav. Bog je ljubav, a Bog ne umire. Ljubav ne umire ..."
Sanjar napravi stanku.
"Gluposti!"
Ustanem kao spržen vatrom što pali snove od papira i riječi od slame. Upadica žestoko ošine profesora po licu, poput udarca bokserom noćnoga ratnika. Svi se s nevjericom okreću prema meni umjesto da s odobravanjem poprate prvu istinsku primjedbu prvi put izrečenu u školi. Sve bih ih spalio osim Silvije. Sanjar me gleda, ni on nije siguran da je dobro čuo.
"Gluposti!" ponavljam, izazivajući ga.
Da vidimo što ćeš sada kad netko ima hrabrosti reći kako stvari stoje i uništi tvoj dvorac od knjiških papira. Minutu šuti. Čini se da traži nešto što u sebi ne može naći. Zatim potpuno mirnim glasom upita:
"Tko si ti da sudiš o životu ovoga čovjeka?"
Odgovaram spremno, dodao je benzin na moju vatru:
"Sve su to iluzije. Život je prazna kutija koju punimo glupostima da ugodimo samima sebi, a onda je odjedanput sve gotovo, ode, puf! ..." Trenutak tišine poslije teatralne geste rukama koje oponašaju mjehur od sapunice kad pukne. "Nađeš se bez ičega. Taj je čovjek umislio da je, umirući za stvar koju je smatrao pravom, dao smisao svojemu životu. Blago njemu. No to je samo varka da pilula ne bude tako gorka. Kutija ostaje prazna."
Sanjar me opet odmjerava pogledom i šuti. Zatim prekine tišinu i kratko i mirno odvrati:
"Gluposti!"
Njegove protiv mojih. Kako bilo, uvijek je riječ o glupostima. Međutim, zaboljelo me je. Uzimam ruksak i izlazim, ne dajući priliku Sanjaru da više išta kaže. Vatra plamti i nastavlja uništavati. Ne vraća se da bi objasnila zašto. Mogu me izbaciti iz škole, mogu izgubiti godinu, ništa me ne dira. Nitko nema riječi opravdanja za ovo što se dogada i, ako je tako, zašto bih se ja oko bilo čega trudio? Sam sam i jak prvi put. Gorim, i spalit ću cijeli svijet. Ne zovem Niku, taj ništa ne bi razumio. Ne zovem Silviju, sada je više ne trebam.
A slika djevojčice bez kose, blijeda Beatricina sjena nagoni me da počnem psovati. Psujem dugo, i opet, i nanovo, grčevito. Sada se bolje osjećam. Očito Bog postoji, inače ne bih bio bolje. Ako se iskališ na Djedu Mrazu, neće ti biti bolje. Ali ako se uhvatiš ukoštac s Bogom, to je već druga priča.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:19 am









Požar se smirio i ja sam potpuno nemoćan. Ispražnjen. Oko mene je prah, pepeo, crnilo. Satima sjedim za internetom, rješenjem svih problema. Tu su sastavci, teme, filmovi, pjesme, kalendari s prezgodnim komadima. U Google ispisujem dvije riječi: smrt i Bog. Zajedno. Neodvojivo. One su jedno. Pokaže mi se stranica s filozofom po imenu Nietzsche, koji je kazao da je Bog mrtav. To smo već znali: na križu. Na drugoj stranici tvrdi suprotno: Bog je uskrsnuo, pobijedio smrt i ljude oslobodio smrti. Ni ovo mi nije dovoljno, zato što je glupo.
Beatrice umire i tu se ništa ne može. Ovaj put je internet u svemu pogriješio. Briga me hoće li Beatrice uskrsnuti. Ja je želim ovdje i sada, želim s njom živjeti sve dane života svoga, milovati joj crvenu kosu i lišce, gledati joj oči i smijati se s njom, nasmijavati je i razgovarati, govoriti i govoriti, ne reći ništa, a reći sve. Smrt je problem koji se mene više ne tiče. Sada se moram brinuti za život, budući da je kratak i krhak, moram ga učiniti dugim i jakim, punim i neslomljivim. Tvrdim poput željeza.
Silvijina poruka: "Hoćeš da zajedno učimo?" Ja više ne učim. Čemu. Odgovaram: "Ne, sorry ..." Silvia pita: "Čega se bojiš?" Čega se bojim? Ma kakve veze ima? Sad i Silvia izvodi. Odjedanput se sjetim. Provjeravam poruku koju sam poslao: "Ne, strah ..." Uobičajena pogreška T9. Napisao sam "strah" umjesto "sorry", a da to nisam opazio. Nisam provjeravao, automatski sam poslao poruku. "Ne, strah ...". Nažalost T9 ima pravo. Iskreno odgovaram na poruku: "Svega".
Muk. Tišina od koje ću poludjeti, pokidati odjeću sa sebe i gol vikati s balkona da mi je svega dosta. Nisam željezo, nisam plamen, nitko sam i ništa.
Silvijina poruka: "Za pola sata se nađemo u parku". Zvonjavom potvrđujem. Ipak nisam otišao, ostavio sam je ondje samu kao što sam ja sam. Zao sam i lice mi je natopljeno najgorčim suzama koje postoje, onakvima u kojima sol samoće čini devedeset posto, a voda samo deset.
Ova je bol tako gusta da mogu plutati, ne trebam ni plivati.
*




Večer je.
Izvana crno, iznutra bijelo. Osjećam krivnju. Sav svoj jad iskalio sam na osobi koja to najmanje zaslužuje i koja mi jedina hoće pomoći. Silvia se ne javlja. Zamišljam je samu na klupi, napuštenu, nebeskoplavog pogleda uprta u zemlju, a podiže ga samo kad tko prođe. Sad mi je još teže. Pišem joj drugu poruku: "Oprosti. Sutra se vidimo". Bijela tišina. Zašto tražim samoću, a kada se utapam u njezinoj bjelini bez uporišta, prestrašim se? Zašto želim da mi tko baci pojas za spašavanje, a onda ne poduzimam ništa da se uhvatim za nj? Možda ću razumjeti svoje sposobnosti i snove, ali nikada neću znati doista nešto učiniti. Bit ću utopljenik koji ne dopušta da mu pomognu. Odvest ću Terminatora da se olakša.
Danas mi je i on dobar za šutnju.
*




Cijelu sam noć razmišljao što reći Silviji da joj se ispričam. Moj se željezni oklop smekšao, u nekoliko je sati postao mekan kao maslac. Ništa ne vrijedim.
Kako bilo, ulazim u školu i pogledom tražim Silviju. Na trenutak se njezine oči nađu s mojima koje pretražuju po masi učenika: oči od stakla u kojima vidim samo sebe, ne nju, ona odvraća pogled na drugu stranu kao da sam bilo tko. Zbog tog pogleda bacam se među svjetinu i utapam se u bjelinu mnogih.
Približim joj se. Zgrabim je za ruku jače nego što sam želio. Nikada je nisam tako primio, pa ni u šali. Silvia uzmiče, lica iskrivijena od razočaranja:
"Umišljala sam da imam prijatelja. Pusti me na miru, samo znaš tražiti pomoć, a za druge ne mariš."
Nisam uspio ni usta otvoriti, a već se udaljavala kao da ju je povukao vihor. Slijedim je u šumi hlača s niskim strukom, sudaram se s dvojicom-trojicom likova iz trećeg razreda koji mi daju nogom u guzicu.
Govnari.
Ugledam je kako ide prema hodniku gdje su zahodi i nesvjesno uđem za njom u prostor pun djevojaka koje se šminkaju, puše i uspoređuju marke traperice. U čudu me gledaju, dok se Silvia zatvara u zahod.
"Kojeg vraga ti tu radiš?"
Pitanje postavlja jedna crnka s dvije crne crte na mjestu očiju utopljenih u ljubičastu mrlju šminke.
"Moram razgovarati s djevojkom."
Izustim to kao nešto najnormalnije na svijetu.
"Pričekaj je vani. Zapravo, okani je se, previše je slatka za takvog blesana."
Smiju se. Te me riječi izguraju iz ženskog zahoda, kao da su slina na iskešenim zubima bijesnoga psa. Ustuknem, pokušavajući ih zadržati i stropoštam se niz skrivenu strminu. Nema padobrana koji će te spasiti kad počneš padati u ponor ostavljenosti.
"Što ti tu radiš?"
Naravno, to je glas ravnatelja koji urla da ga slijedim u zbornicu. Prvo bijeg od Beatrice, zatim uvreda Silviji i sad ću još ispasti voajer. U vremenu od četrdeset osam sati otkrio sam da postoji nekoliko gradacija crne boje. Upravo sam ih prešao tri u smjeru apsolutnog crnila ... Šteta što ovo nije završetak nekog tragičnog filma, nego tek početak.
*




Zbog moga skandaloznog ponašanja ravnatelj je pozvao roditelje, koji su pak uvjereni da ne uspijevam obuzdati mladenačko divljanje hormona i da zato ulijećem u ženski zahod. Tata promrmlja:
"Pretvorit ću ti kosti u prah i pepeo tvoje sjene."
Jedan dan imam zabranu dolaska u školu, a iz vladanja mi prijeti nedovoljan, što znači da bih mogao izgubiti godinu. Da ne spominjem kućne kazne: trenutačno oduzimanje PlayStationa i uskraćivanje mjesečnog džeparca do kraja godine. I sve to skupa nije ništa prema onome što me dan nakon suspenzije dočekalo u školi. Sve mi se eure rugaju i u lice dobacuju:
"Evo svinje!"
"Seronjo!"
I sve je to ništa prema uvredama od dečki:
"Gle, ženskasti, tvoj je zahod onaj gdje crni čovječuljak nema suknju, možemo mu mi narisati držalo da se sjetiš što imaš među nogama!"
Može li mi tko savjetovati kako da siđem s ovog vrtuljka užasa? Ili, postoji li bar knjižica s uputama kako se postaje nevidljiv?
*




Cijeli dan piljim u ruke gitarista Green Daya s postera što visi na vratima sobe. Počinjem ga gađati teniskom lopticom sve dok na posteru nisam napravio rupu i osakatio gitarista.
Očekujem dvije stvari: da me netko izbavi ili jednostavno da u ovome trenutku bude kraj svijeta.
Druga je puno lakše ostvariva od prve.
Telefon Niko:
"Porazili smo ih, Gusaru! Iduća je utakmica presudna za finale! ... Vandal se usrao!"
Prekidam razgovor u nadi da će me krevet progutati, a da me prije ne sažvače.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:19 am






Portafon. Zvoni portafon. Za mene je. Tko bi mogao biti u devet navečer? Silvia je. Zacijelo je popustila pred 23 poruke koje sam joj danas poslao, svaki put se kajući zbog one prethodne.
"Siđi."
Ona je.
"Mama, silazim načas. Silvia je došla."
Silazim, ah ne čeka me nikakva Silvia. Umislio sam njezin glas, koliko sam bio uvjeren da je ona. Sanjar je. Sranje. Samo mi je to trebalo. Očito mi je i on došao reći da sam jadni beskičmenjak.
"Zdravo, profesore, što sam učinio?" pitam, gledajući u neodređenu točku na njegovu desnom ramenu.
Smiješi se.
"Odlučio sam svratiti u slučaju da želiš završiti onaj razgovor od neki dan."
Eto, znao sam. Profesori ostaju profesori do smrti, moraju te podučavati i pred kućnim vratima.
"Pustimo taj razgovor, profesore ..."
Ne znam otkud početi i želio bih da ovo odmah završi, kao uvijek kad mi nešto nije po volji. Promijeniš program i prekineš scenu. Nema je više, nestala je, zbrisana, završena.
"Hajdemo na sladoled."
Smiješi mi se. Da, rekao je upravo to: sla-do-led. Profesori jedu sladoled. Jest, profesori jedu sladoled i uprljaju usta kao sav ostali svijet. Ta dva otkrića ne smijem zaboraviti, možda ću jednoga dana o njima pisati. Kad smo kod pisanja:
"Blog vam je jako lijep, ponekad previše filozofski, ah čitam ga kad god stignem."
Profesor zahvaljuje, ližući sladoled od pistacije i kave — kakav čudan ukus imaju profesori — i podsjeća me na Terminatora kad liže moje tenisice.
"Onda, što ti se ono neki dan dogodilo?"
Znao sam da taj ne pušta. Profesori su poput udava, omotaju se oko tebe u trenutku nepažnje, čekaju da izdahneš pa pojačaju stisak i kod svakog izdisaja sve jače stišću, dok napokon više uopće ne možeš disati pa umreš od obamrlosti.
"Zašto vas to zanima, profesore?"
Netremice me gleda u oči, jedva sam izdržao pogled.
"Možda trebaš pomoć, neki savjet ..."
Šutke svojim. Gledam u pod. Kao da mi je svaki centimetar asfalta naglo postao jako zanimljiv. Netko u meni samo to čeka, netko tko želi van, a ondje skriven čuči, brani se i boji se pokazati onakav kakav jest jer, da izađe, morao bi se susresti s onim likom razbarušene kose i podsmješljivim licem na kojem ono malo vode i soli poprima oblik suze. Tako da i dalje čvrsto promatram tlo iz straha da onaj odjedanput ne nahrupi van poput paste za zube, naglo i više nego što je potrebno.
Sanjar čeka u tišini. Njemu se ne žuri kao ni ikomu tko ti izaziva nelagodu. Vraćam mu istom mjerom.
"Što biste učinili, profesore, da vam umre djevojka?"
Ovaj put ga gledam u oči. Uzvraća mi pogled i šutke me promatra. Prestao je jesti. Možda na to nikada nije pomislio. Možda ga je pogodilo. Eto, sad će napokon razumjeti i prestati sa svojim teorijama. Kaže mi da ne zna i da vjerojatno ne bi mogao nositi teret takvog užasa.
Ne zna. Prvi put Sanjar nešto ne zna. Prvi put je nesiguran i ne blista poput božićnih izloga u centru grada. Ne zna.
"Eto, profesore, meni se upravo to događa i zato mi je sve ostalo obična glupost."
Profesor se zagleda u nebo.
"Beatrice."
I opet muk. Zatim me pita je li to djevojka o kojoj se govori u školi, ona oboljela od leukemije. Poniknem glavom gotovo ranjen riječima koje su, nažalost, istinite: djevojka oboljela od leukemije ... Tišina. Kad odrasli zanijeme, izvojevao si najveću pobjedu koja se može zamisliti. Sada ja govorim.
"Zapravo mi i nije djevojka, ali kao da jest. Vidite, profesore, kad sam vam govorio o svome snu, govorio sam o Beatrice. Ma kakav bio moj put, znao sam da će mi na njemu ona uvijek biti pratilja, a ako nje ne bude, ja doista ne znam kamo da krenem."
Sanjar još šuti. Položi mi ruku na rame i ništa ne govori.
"Sada je jako blijeda. Otpala joj je crvena kosa zbog koje sam se u nju zaljubio. Nisam joj imao hrabrosti išta reći, pomoći joj, pitati kako je. Ugledao sam je onakvu i pobjegao. Pobjegao kao kukavica. Bio sam vjerovao da je volim, da bih s njom išao nakraj svijeta, za nju sam bio na sve spreman, krv sam joj dao, i onda se nađem pred njom i pobjegnem. Poput kukavice. Ne volim je. Onaj tko bježi, ne voli istinski. Onako malena, bespomoćna, blijeda, a ja pobjegnem. Sam sebe prezirem."
Posljednje riječi razbijaju armirani betonski zid koji se polako penje od trbuha prema grlu i izlazi u krhotinama u visinu očiju, preobrazivši se u suze, bolne i teške poput kamena. Gorko plačem, isplakat ću svu svoju bol, godi mi kao onda kad sam dao krv. Mogu plakati i tko zna kada ću opet, premda se osjećam kao zadnji glupan.
Sanjar šutke stoji pokraj mene, svojom čvrstom rukom obujmivši mi ramena. Osjećam se kao kreten. Već sam muškarac sa šesnaest godina, a plačem. Plačem pred svojim profesorom povijesti i filozofije, usta još umrljanih od sladoleda. Svejedno, što je tu je. Brana je popustila i trenutačno se milijuni kubičnih metara boli zbog mene prelijevaju na svijet, no bar više nisu u meni.
*




Nakon što me je bar pola sata pustio da jecam (provala jada sadržava dvostruku količinu slane vode ...), Sanjar prekine tišinu koja slijedi za plačem kao što se pijesak tiho valja poslije žestoke oluje.
"Ispričat ću ti jednu priču."
To reče i pruži mi papirnati rupčić (s mirisom vanilije ...).
"Jedan se moj prijatelj posvađao s ocem. Jako ga je volio, ali taj put je izgubio strpljenje i poslao ga je k vragu. Navečer su sjeli za stol i otac mu je pokušao nešto reći, ali sin ustane i bez riječi ode. Nije ga htio ni poslušati. Moj se prijatelj osjećao moćnim. Pobijedio je, imao je pravo. Dan poslije, očevo je mjesto za stolom bilo prazno. Otac je doživio srčani udar. Tako su se rastali. Bez riječi. Kako je on to mogao znati? Otad moj prijatelj nema mira zbog te pogreške, stidi se kao da je najgori ubojica. Znaš koji je bio razlog zbog kojega si moj prijatelj nikada neće oprostiti što je odbio ocu posljednje zbogom?"
Odmahujem glavom dok ispuhujem nos.
"Otac mu je u trenutku srdžbe rekao da je bijednik, da je izabrao posao od kojega ne može živjeti, dok je on sam imao dobro uhodan posao koji je sin mirne duše mogao naslijediti. Sada ti meni reci, nije li to nešto čega bi se trebalo stidjeti i od čega bi trebalo bježati?"
Malo sam oklijevao prije nego što sam odgovorio na pitanje.
"Kako je vaš prijatelj to prebolio, profesore?"
Sanjar bijesno udari nogom odbačenu limenku.
"Suživio se s time. Svjestan da je to jedini način. Sam je sebi obećao da neće propustiti nijednu priliku da nanovo uspostavi odnos koji se iz više ili manje važnog razloga pogoršao. Uvijek se da nešto napraviti."
Već sam bolje. Zbog jedne pogreške, želio sam da u životu postoji tipka "vrati". Život je, međutim, nema. Unatoč svemu život ide naprijed i svira svoje, htio ti to ili ne, možeš samo pojačati iii sniziti ton. I moraš plesati. Najbolje što znaš. Ipak, nekako se sada manje bojim. U razmišljanju me prekinuo Sanjar.
"Svi se zbog nečega stidimo. Svi smo jednom pobjegli, Leo. Po tome smo ljudi. Tek kad smo na lice urezali nešto zbog čega se sramimo, nage lice poprima prirodan izraz ..."
"Plačete li kada, profesore?"
Sanjar šuti.
"Svaki put kad režem luka"
Prasnem u smijeh iako je dosjetka jadna. Uvučem kroz nos i uspijevam zaustaviti preostale suze što su navirale.
"Prirodno je bojati se. Kao što je prirodno plakati. Ne znači to da smo kukavice. Kukavica si kad se ponašaš kao da se ništa ne događa, kad okrećeš glavu na drugu stranu. Kad te nije briga. Vjerujem da si pobjegao. Vjerujem da te raspizdilo" - rekao je raspizdilo! - "i ti sam sebe i svi ostali. I to je normalno. Ali ako pizdiš oko svega" - dva puta "to neće izliječiti Beatrice. Možeš pizditi" - i tri - "do iznemoglosti. Jednom sam u nekoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti."
Nakratko zavlada muk.
"Ali ja sam pobjegao! Ja koji bih trebao biti spreman umrijeti kako bi ona ozdravila!"
Sanjar upre pogled u mene.
"Griješiš, Leo, zrelost ne pokazuješ željom da umreš za plemenitu stvar, nego da ponizno za nju živiš. Usreći je."
I dalje šutim. Netko iz moje nutrine izlazi na svjetlo dana. Netko tko je ondje bio skriven, ranjen i vapio za pomoći možda se napokon odlučio uhvatiti u koštac s dinosaurima. U ovome času prelazim iz kamenoga doba u željezno. Korak nije velik, al' osjećam da imam oružje spremno za borbu s nemanima života. Osjećaj je jači od željeznog oklopa i vatre u meni za koje sam vjerovao da sam ih stvorio svojim bijesom. Ovo je drukčija snaga, ovaj novi mi se čvrsto pripio uz kožu i čini je prozirnom, jakom, elastičnom.
"Kasno je već", reče Sanjar, dok ja prelazim evoluciju od najmanje dvije tisuće godina.
Opet me pogleda ravno u oči.
"Hvala ti na društvu, Leo. A osobito ti hvala na ovome što si mi večeras darovao."
Ne razumijem.
"Povjeriti svoju bol drugomu najljepši je čin povjerenje što čovjek može primiti. Hvala ti na današnjoj poduci, Leo. Danas si ti bio profesor."
Ostavi me tamo poput kakvog otupjelog glupana. Pružio mi je rame potpore. Nježna, čvrsta ramena. Očinska. Poželjeh potrčati za njim da ga pitam tko mu je taj prijatelj, a onda mi sine kako je bolje da neke stvari ostanu nedorečene ... Očiju crvenih od suza, bez snage u tijelu, prazan, najsretniji sam šesnaestogodišnjak na Zemlji jer imam nadu. Mogu učiniti što god hoću i sve ću dobiti natrag: Beatrice, Silviju, školu, prijatelje ... Katkad je dovoljna riječ nekoga tko u tebe vjeruje da te vrati u život. Naglas pjevam, više i ne znam što. Ljudi koje susrećem pomislit će da sam lud. Boli me briga, pjevam još jače sve dok ne naiđe netko tko će uživati sa mnom.
Kada uđem u kuću pjevajući, lica izobličena od plača, mama dobacuje tati začuđen pogled, a ovaj samo odmahuje glavom i uzdiše. Zašto roditelji misle da smo dobro samo onda kad izgledamo normalno?
*




Prvo: Silvia. Ovaj put idem k njoj, ne šaljem glupe poruke, idem osobno, na licu mi piše, odnosno tetovirano je: "Bijednik sam, oprosti mi".
Učinio sam nešto što nikad nisam, kupio sam joj cvijeće. Sramim se cijelo vrijeme dok stojim u kiosku birajući ga, u to se nimalo ne razumijem. Napokon se odlučim za ruže. Neparan broj, bar to znam, pročitao sam u nekom maminu časopisu. Kupujem tri bijele ruže (jedina iznimka od straha koji u meni izaziva bijela boja) i krenem prema Silvijinoj kući. Portafon zvoni. Vrata otvara njezina mama, vjerojatno neupućena u događaje. Osjećam da će sve dobro ispasti. Penjem se.
Uđem u Silvijinu sobu, ona sluša glazbu sa slušalicama na ušima i nije čula kad sam ušao. Podiže pogled i ugleda tri bijela oka što traže oprost. Zatečena je. Miče slušalice i neumoljivo pilji u mene, a onda pomiriše ruže. Kad ponovno podigne pogled, njezine se nebeskoplave oči smiješe. Zagrlila me i poljubila u obraz. Ne bilo kakvim poljupcem, nego jednim od onih koji, s usana onoga tko ga daje, znači više od pozdrava. Osjećam tu dodatnu toplinu, priljubila mi se uz obraz. Shvatio sam po tome kako je trenutak oklijevala prije nego što će odvojiti usne. Nije izustila ni riječ. Ja kažem: "Sorry". Izgovorim tu riječ, ne bojeći se da će je T9 pretvoriti u "strah", iako se ipak malo bojim. No Silvia me voli, i kad te netko voli, nikada "sorry" ne može biti "strah".
Sretan sam, tako sretan da mi bijele ruže izgledaju crvene poput onih u Alici u zemlji čudesa. "Crveno ću ih obojiti, crveno ću ih obojiti ..." pjevušim u sebi poput zadovoljna djeteta koje pliva u bazenu Nutelle.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:19 am







Odavno sam već skinuo gips s ruke, ali izgleda da mi je mozak ostao zagipsan ... ne pokreće se. Stoga učim sa Silvijom. Samo mi ona može pomoći da nadoknadim izgubljen vrijeme, ne bih si popravcima želio upropastiti praznike. Sa Silvijom sam jak. I sretan. Jedino kad mislim na Beatrice, izgubim se. Kad me po ne znam koji put Silvia privela na Zemlju s jednog od mojih putovanja po Mjesecu, ustala je i uzela nešto iz bilježnice koju drži u svojoj sobi, jednom od onih dnevnika u koji cure zapisuju misli.
U tome su one bolje od nas, bar je Silvia bolja od mene, zato što djevojke bitne stvari zapisuju u dnevnik. Svaki put kad nešto važno otkriju, zapišu, tako da to u svakom trenutku mogu nanovo pročitati i prisjetiti se.
Ja bih rado upamtio brdo važnih stvari, samo što ih ne zapisujem jer sam lijen. Dakako da ih sve zaboravim i radim uvijek iste pogreške samo zato što mi se ne da stražnjicu zalijepiti za stolicu. Eto što znači imati sposobnosti, a ne primijeniti ih. Ako imam stražnjicu i nikada na nju ne sjednem, pitam se koji je uopće smisao stražnjice. Da sam zapisao sve što sam otkrio, štošta ne bih morao nanovo učiti. Mislim da bi to ispalo više od dnevnika, cijeli roman. Vjerujem da bih volio postati pisac, no ne znam kako se to počinje i odmah se obeshrabrim, jer kad god pokušam na to misliti, ne mogu se sjetiti nijednog dramskog zapleta. Kako bilo, Silvia ima dnevnik kojim se možeš poslužiti kad ti nešto zatreba. Na jednoj stranici toga dnevnika je list.
"Evo, ovo je skica pisma koje smo pisali Beatrice."
U tome je trenutku moja duša nanovo oživjela. Kao nekim čudom, ondje su preda mnom svi dijelovi pisma koje je rijeka progutala s mojim bijesom i kukavičlukom, sastavljeni nekom Silvijinom čarolijom koja im je sačuvala riječi.
"Zašto si a sačuvala?"
Silvia ne odgovara odmah, igra se rubom papira, gotovo ga miluje. A onda, ne gledajući me, šapuće kako su joj se te riječi svidjele i rado ih je opet čitala i voljela bi da joj jednom njezin dečko posveti tako lijepe riječi. Silvia traži moj pogled i prvi put ja nešto tražim u njezinim očima.
Dva su načina na koja gledamo lice druge osobe. Jedan je da gledamo oči kao dio lica. A drugi, gledamo u oči i to je to, kao da su one lice. Takvih se stvari čovjek jednostavno preplaši. Jer oči su život u malome. Okolo bijelo poput ništavila u kojem lebdi život, šarenica obojena, nepredvidive raznolikost tipična za život, koja se utapa u crnilu zjenice koja sve guta, slična mračnom bunaru bez boje i dna. Onamo sam uronio, promatrajući Silviju na taj način, uronio sam u duboki ocean njezina života i pustio da ona uđe u moj. Ali nisam odvratio pogled. Silvia jest.
"Ako želiš, opet ćemo ga napisati pa ćeš ga moći odnijeti Beatrice. Možemo i zajedno otići."
Uspjela mi je pročitati misli.
"Jedino ću to tako moći izvesti", odgovaram joj tako široka osmijeha da mi krajevi usana dodiruju oči.
Zatim počinjemo učiti, a kad Silvia objasni stvari, sve je lakše: život postaje razumljiviji.
*




Sanjar me ispituje. Gradivo sam spremao sa Silvijom. Svi očekuju dvoboj do posljednjeg daha poslije prepirke od neki dan, no nitko osim Silvije ne zna da je između nas sladoled i milijun kubičnih metara suza. Sve će proći glatko. Sada smo Sanjar i ja prijatelji. Ali postavlja mi jako teška pitanja, prostrijelim ga pogledom i kažem:
"Toga nema u knjizi."
On se ne da smesti. Odgovara:
"Pa što ako nema?"
I dalje šutim. On me ozbiljno gleda i primjećuje kako je mislio da sam inteligentniji, da nisam običan učenik koji ponavlja naučeno iz knjige i izgubi se pri prvom malo drukčijem pitanju.
"Najvažniji odgovori pišu u knjizi između redaka, moraš ih biti sposoban pročitati!"
Ma tko misliš da si ti, Sanjaru, da mi uništavaš život, misleći da sve znaš i još umišljaš da mi je stalo do toga kako ti vidiš stvari? Samo ih ti tako vidiš, samo ti. Sada me prestani gnjaviti svojim svemirskim bedastoćama i ispituj me kao sve druge. Dođe mi da ga pošaljem u ono mjesto i vratim se na svoje, kad će on:
"Bježiš?"
Sjetim se Beatrice i bijega iz bolnice. U meni se nešto pokrenulo, iz mene izletje čovjek u kojega sam evoluirao prije neku večer. I odgovaram mu. Ne grubim rječnikom razmažena djeteta. Odgovaram kao muškarac. Dobivam minus pet, prvi put u životu. Ovo nije ocjena iz povijesti, nego iz moje povijesti, mojega života.
*




Beatrice je došla kući. Presađivanje koštane srži nije uspjelo. Tumor se ne povlači, crvena se krv mijenja, u njezinim žilama postaje bijela. Postoji na svijetu jako opaka zmija od čijeg otrova umireš u strašnim mukama. Otrov razara tkivo krvnih žila. Gubiš krv kroz nos i kroz uši, vene se pretvaraju u tekućinu dok potpuno ne iscijede život iz tebe.
To se upravo dogada s Beatrice. S Beatrice, najdivnijim bićem što postoji na ovoj kugli zemaljskoj. S Beatrice, koja ima samo sedamnaest godina i najljepšu crvenu kosu u povijesti. Beatrice, dva najljepša zelena prozorčića u galaktici. Beatrice postoji zbog svoje ljepote, kako bi je pronosila svijetom i učinila ga boljim samom svojom prisutnošću.
Beatrice je otrovala ukleta bijela zmija što je želi odnijeti sa sobom. Čemu onda sva ta iznimna ljepota? Da još više trpimo. Beatrice, molim te, ostani. Bože, molim Te, ostavi mi Beatrice. Da svijet ne bi pobijelio.
A ja ostao bez snova.
*




Danas se vidim s Nikom. Sjetio sam se vašeg natjecanja u tamanjenju hamburgera. Tko još jede hamburgere u McDonald'su. Završilo je s 13:12 za Niku. Poslije smo obojica bljuvali više od tri sata. U životu se nisam tako grozno osjećao. Svaki put kad se toga sjetimo pucamo od smijeha. Odonda u McDonald'su jedemo samo komadiće piletine.
Niko.
Iznenada se sjetim kako mi je Niko postavio izazov s golovima: pobjeđuje onaj tko zabije više golova na današnjoj utakmici protiv onih iz 2.c. Momčad im se zove Vitamin C, i doista bi im trebao ... Bilo bi dovoljno dobiti ovu utakmicu da se vratimo na prvo mjesto i lagano jedrimo prema finalu natjecanja. Postoji samo malen, nevažan problem: ja još ne bih smio igrati nogomet ...
U takvim slučajevima postoji samo jedna mogućnost. Postati nevidljiv. Upaljen radio, zatvorena vrata, prigušen korak i bijeg prema igralištu. Uhvate li me moji, gotov sam. Ovaj put će mi oni slomiti ruku, možda čak i nogu ... Ma bar ću odigrati utakmicu, i zabijem li koji gol, vratit ću se u utrku za najboljeg strijelca. Moram samo biti bolji od Vandala.
I evo me ovdje s blistavim kopačkama što miluju travu treće generacije kao da je ženski obraz. Opet sam s Nikom na terenu. On ništa ne zna o onome što mi se prošlih tjedana događalo, njemu ne govorim sve kao Silviji. Nema potrebe. A možda se i sramim. Medutim, na terenu smo još najbolji. Kao maleni, željeli smo biti poput blizanaca Derrick, onih što izvode pakleni pogodak u crtiću Holly i Benji, ali nijedan od dvojice nema blizanca. Stoga, kada smo se u gimnaziji upoznali, shvatili smo da smo jedan drugomu dugoočekivani brat blizanac. Nikada nismo naučili izvesti pakleni pogodak iako smo jednom pokušali: ja sam zaradio apokaliptičnu masnicu, a Niko se licem zabio u stativu ...
Na malom prostoru, možemo driblati lijevo-desno kako ni Pitagora svojim teoremom nije mogao zamisliti. Potpuna pobjeda. Zabio sam pet golova. Imamo jednak broj bodova kao Vandalova ekipa, a na listi najboljih strijelaca, ja za njim zaostajem jedan gol. Bolje nije moglo ispasti. Na brzinu se odijevam kako bih se neopazice ušuljao u kuću. Niko me zaustavlja.
"Imam curu."
Kaže mi to iz neba pa u rebra, skidajući gusarsku majicu i vijest se pomiješala sa smradom njegova znoja.
Zove se Alice, četvrti gimnazije, h razred.
Naprežem se da si predočim djevojke iz četvrtog razreda, ne mogu se sjetiti nijedne Alice.
"Ne poznaješ je. Njezini su čak prijatelji s mojim roditeljima, to nisam ni znao. Samo je jedne večeri došla k nama na večeru."
Znatiželjan sam kakva je.
"Komad. Visoka, duga crna kosa, crne oči. Bavi se atletikom, natjecanje u trčanju. Trebao bi je vidjeti. Kad sam s njom, svi se okreću da je vide."
Zanijemio sam. Ne uspijevam se radovati toj vijesti. Niko je odveć usredotočen na sliku kako ide ulicom s tom bombom uza se i preveć zanesen pobjedom da bi primijetio kako hinim da me zanima i da sam sretan. Strelovitom se brzinom prebacujem u bolničku sobu gdje najljepša djevojka na svijetu leži sklupčana poput ranjene djevojčice, a svu je njezinu ljepotu usisao zmijski otrov i ta ljepota ne samo da neće biti moja nego je uopće neće biti.
"Sretan sam zbog tebe."
Niko nas želi što prije upoznati. Automatski mu odgovaram da se slažem, zapravo se nadam da tu Alice nikada neću vidjeti.
"Jesi vidio novu Fifu? Svakako je moramo nabaviti."
Usiljenim smiješkom potvrđujem dok gledam Niku kako iz kamenog doba ulazi u čudesnu Alicinu zemlju.
"Da, moramo, svakako ..."
Samo to uspijevam izustiti. Jedino što me zaokuplja jest strah da ne izgubim Beatrice. Nikada nisam bio tako osamljen sa svojom ekipom Gusara nakon pobjede.
" ... pitanje je to života ili smrti ..."
"Daj, Leo, ne pretjeruj, to je ipak samo videoigra! Bježim ja, Alice me čeka. Do sutra."
"Do sutra."
Uvlačim ključ u ključanicu poput lopova.
Vrata se polako otvaraju. Nikoga na vidiku. Čujem glazbu s radija, bezizražajna kulisa. Prepoznajem Vascov glas koji ponavlja: "Želim život pun opasnih izazova poput onih na filmu." Zvuči kao neumjesna šala. Zatvaram vrata. Mama me nije čula, ali u tome času Terminator počinje bezumno lajati potaknut pritiskom u mjehuru koji se pojača kad god me vidi da otvaram ili zatvaram vrata. Galama je dozvala mamu i ja stojim pred njom s dresom i ruksakom. Terminator oblijeće oko mene, poskakujući uz lavež.
"Što radiš tu? Zar nisi u sobi učio?"
Leo, duboko udahni, sve ti je na kocki.
"Jesam, samo sam napravio stanku i odveo Terminatora da se olakša."
Samo me taj izgovor može spasiti.
Mama me sumnjičavo gleda kao da je policajac na ispitivanju u nekom američkom filmu.
"Kako to da tako smrdiš?"
"Iskoristio sam izlazak da malo protrčim. Nisam više mogao učiti ... Oprosti, trebao sam ti se javiti, ali Terminatoru se žurilo ... Znaš kakav je!"
Mamino se lice opušta. Ja jurim prema sobi, gdje Vasco urla: "Boli me briga za sve", prije nego što mi lice oda laž i Terminator se uzvrpolji jer ga nitko nije odveo u šetnju da isprazni prepun mjehur ...
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:20 am







Ponedjeljak je. Pet do osam. Čeka me dan dug pet sati sa školskom zadaćom iz engleskog negdje usred svega. Neka vrsta golemog cheeseburgera s kriškom mramora u sredini. Izdaleka vidim Niku s Alice i, doista, ne prolazi neprimijećena. Oni mene nisu vidjeli. Nemam snage da se sretnem s njima, previše su sretni.
Šmugnem i sklonim se iza grupe drugog razreda koja s novinama u rukama kontrolira ocjene igrača kako bi izračunala rezultate Fantacalcia. U posljednje vrijeme malo manje pratim nogomet. Zaokupljen sam svim tim događajima koji me salijeću, nemam vremena za gledanje svakog mogućeg prijenosa i svih utakmica svakog natjecanja ikad izmišljenog na travnjaku nogometnog igrališta.
Kako bilo, dojam sretnoga para koji pružaju Niko i Alice za mene je jutros nešto što ne bih podnio uz pet sati mučenja što su preda mnom. Vraćam se malo unatrag i uđem u pustu poprečnu ulicu, manja je mogućnost da ću tamo sresti nekoga iz bilo kojega razreda. Tko zna zašto, baš kad odlučiš ne poći u školu neizbježno sretneš osobe koje odavno nisi vidio, napose mamine prijateljice s kojima će, gle slučaja, mama poslijepodne piti čaj.
Kako ti je sin narastao, postao je jako lijep dečko ... Danas sam ga oko podne srela u parku ...
Osim što za mamine prijateljice svi postaju lijepi dečki, mama prihvaća igru, umanjuje pohvalu, hini da se ponosi tim magarcem koji bi u podne trebao biti u školi sa stražnjicom zalijepljenom za zeleni stolac, a nikako krasti Bogu dane na crvenoj klupi u nekom parku ...
Dosta je duševnih mučenja: kocka je bačena, dajte caru carevo, kao što reče Cezar, bar mislim da je on to rekao. U daljini čujem zvonjavu kao kad se zvono oglašava za pogreb. Ne želim umrijeti. Svaki korak što me udaljava od škole otvara bezdan straha i prijestupa koji tjera asfalt da me proguta. Zašto je tako teško ići u školu? Zašto moramo raditi nešto nevažno dok smo zauzeti rješavanjem životnih pitanja? I zašto mi baš profesorica engleskog ide ususret u toj pustoj uličici, najpustijoj u školskoj okolici?
Na vrijeme sam se bacio iza jednog terenca, pretvarajući se da vežem tenisice. Zaklon je dovoljan. Krajičkom oka gledam profesoricu kako se žuri jer i ona kasni i toliko je zaokupljena traženjem nečega u torbici da nije ni primijetila kad je prošla pokraj mene. Otišla je! Uzdah olakšanja i trenutak poslije primjećujem da sam završio s lažnim vezanjem tenisice usred toploga jutarnjeg sranja nekog, bilo kojeg, Terminatora ...
Očekuje me sretan dan!
*




Kad markiraš iz škole osjećaš se kao lopov. Kamo lopovi odu nakon što su izveli akciju? U svoje skrovište. Moje je skrovište crvena zabačena klupa u parku u blizini rijeke — ona od moje prve noći provedene izvan kuće — ispod širokog stabla s niskim, kvrgavim granama koje izgleda poput kišobrana s milijunima šipki.
Na onoj klupi, zaštićen kišobranom, osvojio sam milijune prekrasnih djevojaka, riješio neke nerješive probleme čovječanstva, postao sam maskirani superjunak i prejeo se velikih pakiranja čipsa s okusom roštilja, svojih najdražih. Ovdje dolje vrijeme jako brzo protječe, prelazeći tihu vodu rijeke. U ovoj je klupi skrivena sva tajna vremena i svi snovi mogu postati stvarnost.
Danas je upravo dan da to učinim (tu i tamo se tako zabavim, kako ja to običavam reći ...), ispružit ću se na svojoj drvenoj klupi, zaštićen stablom kišobranom. Odlažem ruksak u kut i legnem, nogu svinutih u koljenima. Nebo je samo mjestimice modro, prekrivaju ga snježnobijeli oblaci. Nisu to oblaci što navješćuju kišu, nego svježi morski oblaci. Zbog toga modrina postaje još intenzivnija. Pogledom se probijam između živa kišobrana te između ovalnog lišća dopirem do neba na kojem se odražava slika sve moje sreće: Beatrice. Nitko ne obraća pozornost na nebo dok se ne zaljubi. Oblaci postaju crveni, a njezina kosa blista tisućama kilometara daleko, pokrivajući svijet slatkim prekrivačem, mekim i svježim.
Moram spasiti Beatrice pa bilo to zadnje što ću učiniti i na pravome sam mjestu za to. Samo se na ovoj klupi snovi ostvaruju i s tom mišlju zaspim u tišini parka poput zadnje skitnice, sretan, poslije previše crnoga vina. Kad bismo imali vremena i pravu klupu, sreća bi bila zajamčena. Nažalost, netko je izmislio obavezno školovanje.
*




Nešto me blago dodirne po nozi i probudi iz otupjelosti, poskočim, misleći da mi je opet neki ljigavi skakavac pao s neke grane. Ali to je samo mobitel. Poruka: "Profa iz engleskog je rekla da te jutros vidjela, a nisi u razredu. Mislim da si u govnima. Kreda." Glupan još uživa u tome. Zbilja sam u govnima! Je li moguće da je tako teško biti sretan? I kad nastojiš riješiti problem, netko te mora spriječiti. Zašto mi Silvia nije poslala poruku? Sad je ionako svejedno.
Pišem SMS u prazno, tek toliko da razbistrim misli. Ispisujem nebrojeno mnogo SMS-ova koje ne šaljem, pomažu mi u razmišljanju. "U svojem sam snu." Opet me T9 iznenađuje. Riječ koja se pojavljuje nije "san", nego "lomača". Dakle, na lomači sam.
Moja bi se klupa u trenutku mogla preobraziti u lomaču koju potpiruju ljudi nezadovoljni zbog mojega neznaboštva, kako je to bilo u srednjem vijeku. Zavezali bi me za klupu i potpaliti je pod ovim divnim nebom, optužujući me da sam nitkov, kukavica, bjegunac, niškoristi, nepostojan. Moj bi se san pretvorio u dim. Upravo ga zato moram štititi. Moram ga štititi od lomače svojih roditelja i profesora, zavidnika, neprijatelja. Drvo ove klupe danas vrijedi puno više od drva moje išarane školske klupe.
Nisam iz škole markirao zato što sam nemaran, nego zato što moram riješiti mnogo važniji problem kao što je sreća. I sam je Sanjar rekao da ljubav nije tu zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko je velika naša sposobnost da podnosimo bol.
Upravo ću tako kazati mami i tati kad me stave na lomaču zaslužene kazne. Samo sam želio voljeti. Samo to. I hoću se riješiti svih opijata: lijenosti, PlayStationa, YouTubea, Simpsona ... Razumijete li?
Izvadio sam nožić i počeo nešto urezivati u koru stabla u blizini.
Dok to radim, mehanički mislim na sljedeći potez, taj da sudbini dam šah-mat, da postanem sretan. Tu i tamo pogledam u nebo, a prsti mi se zaustave na stoljetnim borama ovoga snažnog, čvrstog stabla nasred parka koje je itekako sretno. Ovo je stablo i ponaša se kao stablo. Korijenje je uronilo u vodu obližnje rijeke i raste. Slijedi svoju prirodu. To je tajna sreće: dovoljno je biti svoj. Činiti ono što nam je sudbina odredila. Volio bih da imam snagu ovoga stabla, oporog i tvrdog izvana, živoga i nježnog unutra gdje teče limfa. Nemam snage otići do Beatrice. Bojim se. Sramim se. Imam samo sebe i to nije dovoljno, nikada nije dovoljno. I dalje zarezujem površinu, ni na što ne mislim ...
"Što to radiš?"
Ne gledajući u čuvarevo lice, odgovaram:
"Provodim znanstveno istraživanje ..."
"Pa što ti o tome znaš?"
Glas nije čuvarev, nego Silvijin. Okrenuh se:
"Silvia?"
Promatra me meni nepoznatim očima. Silvia je jako dobra u školi, uvijek zna sve gradivo, nikad ne bi izostala, osim u slučaju teške bolesti kao što su skorbut ili kuga, a nikako zbog čudnog skakanja žive u termometru zagrijanom na žarulji kao što ja činim. Silvia je tu preda mnom. Silvia izostaje iz škole sa mnom zbog mene. Silvia bi po mene došla u pakao, samo da ja budem sretan. Silvia je plavi anđeo. Znao sam to. Ili je možda anđeo samo nalik na Silviju pa će me kazniti vatrenim mačem zato što sam markirao.
"Onda? Nas smo dvoje imali dogovor. Zajedno smo trebali ići k Beatrice. Kada sam te jutros vidjela kako bježiš, bilo mi je jasno da ideš ovamo."
Napravim joj mjesta na klupi na kojoj se snovi ostvaruju.
"I ti? Danas su me svi vidjeli, možda su me i snimili za Big Brother, tko zna?"
Silvia se smješka. Zatim upre pogled na koru stabla: moj je nož osakatio deblo urezavši matematičku formulu: S=B+L. Ostaje ozbiljna, lice joj se načas zgrčilo kao da je njime prešla sjena boli. Međutim, brzo se pribere i kaže:
"Hajdemo riješiti jednadžbu sreće."
Silvia je limfa moje hrabrosti, skrivena, ali živa, daje mi snage da nadiđem svoje granice. Primim je za ruku.
"Pođimo. Danas neće biti lomače. Samo snovi."
Silvia me pogleda, namjestivši lice u znak upitnika.
"Ma ništa. Čuda T9 ..."
*




Ispred Beatricine kuće uhvatio me sindrom bježanja: kao u filmu Blues Brothers, svaki je izgovor dobar za bijeg. No Silvia je neumoljiva. Čvrsto me uhvatila za ruku, penjemo se stubama. Pustili su nas unutra i sada u boravku sjedimo nasuprot gospođi s crvenom kosom koju sam prvi put vidio u bolnici a onda na slici. To je Beatricina mama. Silviju poznaje, mene ne. Sva sreća. Kaže da Beatrice spava. Jako je umorna. U posljednje je vrijeme prilično oslabjela.
Pripovijedam joj o davanju krvi, o nezgodi i svemu ostalome. Gospođa ima smiren glas, lice joj je umorno i ostarjelo od prošli put i čini se da će mladost s fotografije zauvijek ostati na fotografiji. Nudi nas pićem. Kao uvijek u takvim prilikama, ne znam što bih i prihvaćam. Dok razgovaram s njom, kao da gledam Beatrice kad bude zašla u njezine godine. Bit će još ljepša od mame, koja je prekrasna žena.
Dok ona odlazi po piće, pokušavam upamtiti sve predmete u kući. Sve ono što Beatrice svaki dan vidi i dodiruje. Vaza u obliku čaše, niz slonića od kamena, slika živahne marine, stakleni stolić na kojem je boca ispunjena ovalnim obojenim kamenjem što se prelijeva. Uzmem jedan: odražava sve boje modrog, od zore do mrkle noći. Tutnem ga u džep, posve siguran da ga je ona imala u ruci. Silvia me prostrijeli plavim pogledom svojih očiju. Vraća se Beatricina mama.
"Kako to da danas niste u školi?"
Silvia šuti. Na meni je da odgovorim.
"Želimo doživjeti sreću."
Gospođa me u čudu gleda.
"Beatrice je za Dantea raj. Zbog toga smo svratili da je vidimo."
Silvia prasne u smijeh. Ja ostajem ozbiljan, samo sam pocrvenio, gotovo sam ljubičast. Medutim, kad sam vidio da se i Beatricina mama smije, nasmijao sam se i ja. Nikada se nisam osjećao tako smiješnim i istodobno zadovoljnim kao u tome trenutku. Gospođa se smiješi blagošću koja se rijetko vidi na odraslome licu: samo se majka tako smije. Smiješi se i njezina bakrena kosa, na tren sjajna, a na tren ugasla. Ustaje.
"Pogledat ću ima li Beatrice snage da dođete k njoj."
Ukočio sam se, skamenjen od užasa. Tek sad mi je došlo do glave gdje smo to doista. U Beatricinoj sam kući i prvi put ću s njom razgovarati oči u oči. Noge mi ne klecaju, njima netko vitla kao zastavom, slina mi se nekamo povukla i u ustima ostavila Saharu u malome. Otpijem gutljaj Cole, ali jezik ostaje suh kao drvo u kaminu.
"Dođite."
Za ovo uopće nisam spreman. Odjenuo sam se zbrda zdola. Imam samo sebe, a ne vjerujem da je to dovoljno. To nikada nije dovoljno. No Silvia je tu.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:20 am








Nalazim se licem u lice s Beatricinim osmijehom. Osmijeh je iznemogao, ali je pravi. Mama je izašla i zatvorila za sobom vrata. Sjednem nasuprot krevetu, Silvia na rub kreveta. Beatrice ima tanak sloj crvene kose, nalik je na nekoga vojnika, ali ostaje savršena mješavina Nicole Kidman i Liv Tyler. Njezine su zelene oči još zelene. Lišce je maleno, ali je nježno i smireno s dražesnim jagodicama i krupnim očima. Sav je njezin lik obećanje sreće.
"Ciao, Silvia, ciao, Leo."
Ime mi zna! Zacijelo joj je rekla mama ili je možda u meni prepoznala pisca poruka na mobitelu. Sada će misliti da je progonim, da sam onaj nesretnik koji joj je dosađivao SMS-ovima. Kako bilo, izgovorila je moje ime i taj Leo, izišao iz Beatricinih usta, odjedanput je postao stvaran. Silvia je uzme za ruku i ništa ne govori. Zatim rekne:
"Ovo je moj prijatelj, želio te upoznati."
Samo što nisam zaplakao od sreće. Usnice se same pomiču iako ne znaju što bi kazale:
"Ciao, Beatrice, kako si?"
Kakvo glupo pitanje! A kako bi bila, slaboumniče?!
"Dobro sam. Samo sam malo umorna. Liječenje je jako zamorno, iscrpljuje me, ali ja sam dobro. Željela bih ti zahvaliti što si mi dao krv. Mama mi je sve ispričala."
Dakle istina je da moja krv hrani Beatricinu crvenu kosu. Sretan sam. Presretan. Za rijetku crvenu kosu što joj nanovo raste zaslužna je moja krv. Moja ljubav krvavocrvena. Ta me misao toliko obuzela da mi je iz usta izletjela nevjerojatna glupost:
"Sretan sam što moja krv teče tvojim žilama."
Beatricinim licem preleti smiješak koji bi u trenu otopio milijun zamrznutih ribljih štapića, a moje srce udvostručuje broj udaraca koji su mi zagrijali uši, a mislim da su ih čak i zacrvenili. Smjesta sam se ispričao. Rekao sam nešto neprimjereno i netaktično. Koji glupan! Želim nestati u mraku ove sobe u kojoj još nisam ništa spalio, toliko sam usredotočen na Beatricino lice, središte mojega života.
"Ne moraš se brinuti. I ja sam sretna što imam tvoju krv u svome srcu. Danas, znači, niste išli u školu kako biste mene posjetili ... Hvala vam. Već tako dugo ne dolazim u školu pa mi se sve čini jako daleko ..."
Ima pravo. S obzirom na ovo što ona prolazi, za nju je škola mačji kašalj. Je li moguće da sa šesnaest godina vjerujemo da je život škola, a škola život? Da su profesori pakao, a neradni dani raj? Da su ocjene univerzalni sud? Je li moguće da se sa šesnaest godina svijet mjeri dijametrom školskoga dvorišta?
Zelene oči svjetlucaju na licu biserne boje poput plamička u noći, odavajući da u njoj još ima života, kao kad naiđeš na izvor u planini, skriven i tih, a tako smiren.
"Toliko bih toga željela napraviti, a ne mogu. Preslaba sam, odmah se umorim. Maštala sam da ću učiti jezike, putovati, svirati neki instrument ... I ništa od toga. Sve se srušilo. A tek moja kosa ... Sramim se pokazati ovakva. Mama me je morala nagovarati da vas pustim da uđete. Izgubila sam svu kosu, ono najljepše što sam imala. Kao i kosu, i sve sam snove izgubila."
Gledam je i ne znam što da kažem, pred njom ja sam samo kap vode što se isparava na ljetnome suncu, a moje su uzaludne riječi izdisaj što se gubi u zraku. Stoga, točan i neumjestan poput školskoga zvona, kažem:
"Vratit će se ona, kao i svi tvoji snovi. Malo-pomalo."
Umorno se osmjehne, usnice joj drhte.
"Nadam se, svim srcem se nadam, no čini se da moja krv nema namjeru ozdraviti. I dalje propada."
Perla u obliku suze izađe iz lijevog Beatricina oka. Tada je Silvia pogladi po licu i obriše suzu, kako bi učinila sestra. Malo poslije i ona izađe iz sobe. Ostajem sam s Beatrice koja sklapa oči, umorna i uznemirena zbog Silvijina postupka.
"Žao mi je. Katkad izgovorim preteške riječi."
Beatrice se brine zbog nas, a trebalo bi biti obratno. Sam sam s njom i sada bih joj trebao povjeriti tajnu njezina izlječenja. Ja sam tvoje zdravlje, Beatrice, a ti si moje. Kada to oboje budemo znali i kada to prihvatimo, sve će zauvijek biti moguće. Usredotočio sam se na to da joj kažem kako je volim, iznutra uzimam zalet kao da je moje tijelo atletska staza, ali se osjećam kao za zid prikovan. Volim te, volim te, volim te. To su samo dvije riječi dva puta, to mogu izgovoriti. Beatrice vidi da se borim.
"Ne treba se bojati riječi. To sam naučila u bolesti. Stvari treba bez straha nazivati njihovim imenom."
Stoga ti želim reći, upravo sam ti htio reći ... zapravo, samo što ne vičem da te volim.
"Pa makar ta riječ bila smrt. Više se ne bojim riječi jer sam se prestala bojati istine. Kad ti je život na kušnji, igre riječi nisu bitne."
I zato joj odmah sada moram reći cijelu istinu. Istinu koja će joj dati snage da ozdravi.
"Nešto bih ti želio reći."
Osjetio sam kako mi riječi naviru na usta, a ne znam otkud sam izvukao tu rečenicu i tko ju je imao hrabrosti izgovoriti. Ne znam koliko Lea imam unutar sebe, kad-tad ću morati jednoga izabrati. Ili ću ponuditi Beatrice da izabere onoga koji joj se najviše sviđa.
"Kaži."
Minutu ostajem šuteći. Leo koji je smogao hrabrost da izusti ovu rečenicu, odmah se povukao. Sada bi trebao reći volim te. Nalazim ga gdje čuči u mračnome kutku, rukama je zaklonio lice kao da će ga nešto čudovišno napasti i natjerati da govori. Daj, Leo, izađi odande, poput lava što izlazi iz šume. Rikni, momče!
Muk.
Beatrice čeka. Smješka mi se da me ohrabri te položi ruku na moju:
"Reci, što te muči?"
Njezin se dodir pretvara u navalu krvi i riječi:
"Beatrice ... ja ... ja te volim."
Na licu mi se ocrtava tipičan izraz kao kad odgovaram matematiku. Napredujem, tapkajući, i očekujem da će profesor nekim migom dati do znanja griješim li ili ne kako bih se mogao vratiti kao da ništa nisam rekao. Beatricina ruka, krhka i bijela poput snijega, počiva na mojoj poput leptira. Na trenutak je zatvorila oči, zatim je duboko udahnula i, otvorivši oči, rekla:
"Lijepo je to što si rekao, Leo, ali ne znam jesi ii shvatio: ja umirem."
Ovaj nalet oštrih slogova jednak udarcima mačeva ostavlja me pred Beatrice golog, ranjenog i bez obrane.
"Nije pravedno."
Kažem to kao netko tko se probudio iz dugoga sna kada još nije sposoban razlikovati javu od sna. Ovo sam prošaptao, ali je ona čula.
"Nije to pitanje pravde ili nepravde, Leo. Nažalost, to je činjenica i ta je činjenica snašla mene. Stvar je u tome koliko sam ja za to spremna. Prije nisam bila. Sada možda jesam."
Više je ne čujem, ne razumijem što govori, nešto se u meni buni i ne želim slušati. Vraća li me to moj san u stvarnost? Posve je sigurno da se svijet okrenuo naopačke. Otkad ti to odavde snovi prikazuju stvarnost? Nešto me nevidljivo udara, a ja sam bez obrane.
"Sva ljubav koju sam oko sebe osjetila ovih mjeseci promijenila me, dopustila mi je da se približim Bogu. Malo-pomalo prestajem se bojati, plakati, jer mislim da ću sklopiti oči i naći ću se pokraj Njega. I više neću trpjeti."
Ne razumijem je. Dapače, ljuti me. Ja se penjem preko planina, prelazim mora, do grla uranjam u bijelo, a ona me ovako odbija. Sve sam učinio da je dobijem i kad je imam nadohvat ruci, otkrijem da je kao nikada daleko. Prsti mi se stežu u šaku, glasnice se napinju, zavikat ću.
Beatrice mi se približi i uzme mi zgrčene ruke koje se tope, dok mi se glasnice opuštaju. Ruke su joj tople, osjećam kako mi život izlazi kroz prste kad miluju njezine, kao da preko ruku možemo izmijeniti duše, a nage duše više nemaju međa unutar kojih se drže. Potom mi ona nježno pušta ruke, dajući vremena duši da se vrati onamo gdje joj je mjesto, i osjećam kako se udaljava od mene, ide prema utočištu koje ja ne poznajem.
"Hvala ti na posjetu, Leo, sada moraš otići. Žao mi je, jako sam umorna. Voljela bih da mi opet dođeš. Dat ću ti broj svog mobitela da mi javiš kada dolaziš. Hvala."
Tako sam zbunjen i sieđen da postupam bez razmišljanja. Pretvaram se da ću zapisati njezin broj iako ga već imam. No kad mi ga ona diktira, vidim da je drukčiji od onoga koji mi je dala Silvia prije nekog vremena. Ne smijem ništa pitati, ali očito je ovo objašnjenje za poruke bez odgovora. Dakle Beatrice ne misli da sam neki nametljivac i to što nije odgovarala nije bilo namjerno! Imam još nade. Možda se Silvia zabunila, možda je i ona imala pogrešan broj ili sam ga ja krivo zapisao. Pamtim brojeve gore nego moja baka s devedeset. Sagnem se i poljubim je u čelo. Tanka koža miriše po običnome sapunu, nije neki dolcegabbana ni calvinklein. Samo njezin miris. Samo Beatrice. Bez dodataka.
"Hvala tebi."
Odmaknula se od mene s osmijehom. Kad sam se okrenuo prema vratima, na ramenima sam osjetio bijelu vrtoglavicu koja me hoće sažvakati i progutati.
*




Beatricina mi mama zahvaljuje i kaže da me Silvia čeka dolje. Upinjem se da budem smiren.
"Hvala, gospođo. S vašim dopuštenjem, volio bih opet posjetiti Beatrice. Trebate li bilo što, slobodno me nazovite ... makar i ujutro."
Ona se otvoreno nasmije.
"Pravi si momak, Leo. Nazvat ću te."
Kad zatvorim za sobom vrata zgrade, ispred me čeka Silvia, naslonjena na kandelabar kao da se želi stopiti s njime. Traži moje oči koje je jedva vide jer plove morem suza. Uhvati me za ruku i, lomljivi poput lišća, u tišini šećemo sve sate koji preostaju u ovome danu, s rukom u ruci, svatko za sebe jak, ne od vlastite snage, nego od snage onoga drugoga.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:21 am







Vraćam se kući, mama sjedi u dnevnoj sobi. Tata njoj nasuprot. Doimaju se kao dva kipa.
"Sjedni."
Ruksak stavljam izmedu nogu da se obranim od bijesa koji će se svaki čas sručiti na mene. Mama uzima riječ.
"Zvali su iz škole. Mogao bi izgubiti godinu. Od danas do kraja školske godine više ne izlaziš iz kuće."
Gledam tatu da provjerim je li ovo mamin uobičajeni ishitreni izljev ljutnje za kojim slijedi serija pregovora koja na kraju rezultira uskraćivanjem džeparca ili zabranom izlaska subotom. Međutim, tata je smrtno ozbiljan. Kraj razgovora. Ne proturječim. Uzimam ruksak i penjem se u svoju sobu. Zašto misle da ta kazna meni išta znači? Bude li trebalo, možeš misliti kako će me zadržati u kući! I što će učiniti ako pobjegnem. Kaznu će produžiti na godinu? Opet ću bježati dok me ne zatvore na cijeli život, što nema smisla jer je život ionako već kazna, čemu onda nametnuti još jednu? Ispružim se na krevet. Oči sam upro u strop na kojem se poput freske pojavi Beatricino lice.
"Ne znam jesi ii razumio, ja umirem."
Njezine riječi poput tisuću igala probadaju mi vene. Ništa nisam shvatio o životu, boli, ljubavi i smrti. Vjerovao sam da ljubav sve pobjeđuje. Tlapnja. Svi se držimo istog predloška u toj komediji a onda završimo poraženi. Nije to komedija, to je film strave i užasa. Ležim skamenjen na krevetu kad primijetim da je tata ušao u sobu. Gleda kroz prozor.
"Slušaj me, Leo, i ja sam jednom markirao. Brat moga prijatelja iz razreda bio je dobio Spider kabriolet i toga smo jutra otišli na more. Još osjećam zvuk vjetra što se miješao s našom vikom i jeke motora koji je rezao zrak poput rakete. A zatim more. Osjećaj neograničene slobode. Oni ostali zatvoreni unutar četiri školska zida, a mi ovdje, brzi i slobodni. Pamtim prostrani obzor bez nekih dodirnih točaka gdje je tek sunce označavalo granicu beskrajnog. U onome sam času shvatio da ono što vrijedi, osim slobode koju pruža morsko prostranstvo, nije lada, nego mjesto u koje možeš doći, luka, san koji vrijedi truda da se prijeđe cijela ona vodena površina."
Tata je zastao kao da je kroz prozor ugledao onaj obzor i udaljena svjetla luke, kao da opet sanja davno usnuli san.
"Da sam onaj dan otišao u školu, Leo, danas ne bih bio čovjek koji jesam. Odgovore koje sam trebao dobio sam onoga dana kad nisam bio u školi. Na dan kada sam, prvi put, sam potražio ono što sam želio, pa i pod uvjetom da budem kažnjen ..."
Ne znam je li moj tata postao Albus Silente ili dr. House, ali je činjenica da je savršeno razumio što se sa mnom događa. Gotovo ne vjerujem ... Morao sam napraviti tako veliku svinjariju da bih otkrio tko je moj tata ... Prvi put mi govori nešto o sebi. U biti ga poznajem otprilike šesnaest godina i ne znam mnogo o njemu, gotovo ništa od onoga što doista valja. Upravo sam htio nešto reči, ali bilo bi tako glupo da mi se gadilo i, sva sreća, tata je nastavio.
"Ne znam zašto danas nisi bio u školi i zbog toga zaslužuješ kaznu, što je dio igre o preuzimanju odgovornosti. Ne znam i ne želim znati. Ja ti vjerujem."
Svijet se mijenja. Moglo bi se dogoditi da se od danas na sutra počne vrtjeti u suprotnome smjeru, da Homer Simpson postane uzoran muž, da Inter osvoji Ligu prvaka. Moj tata govori nevjerojatne stvari. Kao na filmu. Upravo riječi koje mi trebaju. Pitam se zašto to već prije nije učinio. Odgovor stiže na vrijeme, a da nisam ni morao sročiti pitanje.
"Sada shvaćam da si spreman izgubiti godinu zbog onoga do čega ti je stalo i uvjeren sam da to nije bilo što."
Šutim i razmišljam je li moguće da je dovoljno jedan dan ne otići u školu da bi ti se život od crno-bijelog pretvorio u film u boji. Prvo Beatrice, sada tata. Jedino što sam uspio reći bilo je:
"Kakvu si kaznu tada dobio?"
Tata se okrene prema meni s ironičnim smiješkom.
"I o tome ćemo razgovarati. Moram te naučiti dva-tri trika kako bi izbjegao neke početničke pogreške."
Uzvraćam osmijeh. Ovaj smiješak između tate i mene jest smiješak jednoga muškarca drugomu. Krenuo je da izađe i vrata su se već zatvorila za njim kad sam smogao hrabrosti:
"Tata?"
Samo je izduljio glavu poput puža i virnuo unutra.
"Želio bih izaći samo da posjetim Beatrice. Danas sam bio kod nje."
Na trenutak je ozbiljan i očekujem jedno ne dolazi u obzir. Pogled je upro u pod a zatim ga uputio meni.
"Dopuštenje odobreno, ali samo zbog toga. Inače ..."
Prekinem ga:
" ... Pretvorit ćeš me u prah i pepeo moje sjene, znam ..."
Nasmiješim se gotovo savršenim osmijehom.
"A mama?"
"Ja ću s njom razgovarati."
Već je bio zatvorio vrata kad je to rekao.
"Hvala, tata."
To sam dvaput ponovio. Riječi se kotrljaju po podu dok opružen na krevetu promatram bijeli strop koji se pretvara u zvjezdano nebo. Krv ubrzano kola u žilama i ugrijava ih. Prvi put nakon izrečene kazne ne mrzim roditelje i samoga sebe. A prah moje sjene je zvjezdana prašina.
*




Budući da ne smijem izaći iz kuće do kraja školske godine, čekaju me dva mjeseca pritvora, izuzmemo li posjete Beatrice, koje je mama odobrila kao uvjet našega primirja. Sretan sam unatoč kazni, jer mi je prihvaćen doista jedini razlog zbog kojega mi je stalo da izađem. Za nogometnu utakmicu ću već nešto smisliti. S ovom je kaznom dobro i to što ću vjerojatno na kraju proći razred. Bez zabave i u nemogućnosti izlaska, moje su preokupacije bile: učenje (sa Silvijom, koja se trudi, a ja ne); igranje na računalu (i to određeno vrijeme prema sporazumu ugovorenome 21. ožujka, na dan mojega posjeta Beatrice i kazne u vezi s tim); čitanje knjiga ili, točnije, čitanje po ne znam koji put knjige koju mi je Silvia posudila, a zove se Netko s kim ću trčati, naslov nije loš iako je riječ o psu kojega netko treba izvoditi u šetnju ( ... to kao da me progoni); sviranje gitare (katkad svrati Niko pa zajedno odsviramo nekoliko pjesama. On je u međuvremenu ostavio Alice, zapravo je Alice ostavila njega zbog drugoga) i, zvuči nevjerojatno, gledanje u zvijezde.
Upravo tako, gledanje u zvijezde jer me tata zarazio svojom strašću za astronomijom. Zna imena svih konstelacija i može prepoznati zvijezde ocrtavajući kažiprstom nevidljivu srebrnu paučinu koja ih spaja kao da rješava rebus.
Jednoga će mi dana to možda biti od koristi s Beatrice. Volio bih joj pokazati zvijezde i izmisliti za nju zviježđe koje bih nazvao po njoj. Kakav će imati oblik? Kakav oblik ima san?
*




Ulazim u sobu k Beatrice sa svojom gitarom preko ramena. Osjećam se poput uličnog svirača koji prelazi iz vagona u vagon u podzemnoj i kojemu na kraju udijele milostinju za malo sreće.
Beatrice se smiješi: održao sam obećanje; ona izvaljena na krevetu potrbuške čita dok iz zvučnika sobom ječi Elisin glas koji traži izlaz kako bi pobjegao kroz procjep poluzatvorenog prozora.
"Danas dakle počinjemo!" uzvikne, omatajući osmijehom i zelenilo svojih očiju, kao da počinjemo nešto što je određeno da nikada ne završi.
"Želim naučiti svirati ovu pjesmu", kaže, pokazujući glavom prema zvučniku.

"Dugo sam čekala


nešto čega nema,


umjesto da gledam


sunce kako izlazi ..."


"S učiteljem kakav sam ja neće biti problema ... Dakako, morat ću dolaziti svakoga dana ..."
Beatrice se smije, srce joj je u očima, zabacuje glavu i prinosi ruku ustima kao da želi prikriti smijeh, odveć otvoren u odnosu na ono što djevojci priliči, a njoj priliči ama baš sve.
"To bih jako voljela, Leo, ali znaš da ne mogu ..."
Vadim gitaru iz futrole kao da sam The Edge iz U2.
Sjednem na rub kreveta blizu Beatrice, koja se malo pridigla. Volio bih miris njezinih pokreta spremiti u neki registrator mirisa kad bi takav postojao. Smjestim joj gitaru na noge i pokazujem kako držati vrat gitare, iako se sve skupa čini pregolemim teretom za slabo Beatricino tijelo. Moja joj ruka odostraga pomaže oko pravilnog držanja vrata i na trenutak su mi usnice tako blizu njezina vrata da se pitam što mozak čeka da ne naredi da ga poljubim.
Elisina pjesma je završila.
"Evo, lijevom rukom pritisneš žicu, palac služi kao oslonac, a desnom rukom je trzaš."
Beatrice stišće usnice od napora da proizvede zvuk koji ostaje gluh u sada tihoj sobi, njezino onemoćalo tijelo ne dopušta joj da stvori zvuk. To tijelo koje bi trebalo ispuniti svijet nečuvenim skladom, beskrajnom simfonijom, uspijeva proizvesti tek jedan tugaljiv ton. Položim ruku na njezinu i nježno pritisnem prstom. Ruke u rukama, kao kad sam kao dijete molio.
"Ovako."
I žica počinje titrati.
Svojim tijelom pomažem Beatricinu da svira.
Beatrice me gleda i zagonetno se smješka kao da sam joj pokazao blago stoljećima skriveno, a samo sam je poučio kako da trza žicu.
Nestrpljiva, predaje mi gitaru.
"Pokaži mi kako ti to radiš, tako ću brže naučiti."
Uzimam gitaru, a ona sjedne malo podalje, šćućuri se i rukama obuhvati koljena.
Počinjem izvlačiti tonove Elisine pjesme. Beatrice je prepoznaje, zatvara oči u traženju nečega izgubljenog.
"Zašto ne pjevaš?" upita.
"Zato što ne znam riječi", žurno odgovaram, međutim, istina je da se sramim pjevati iz straha da ne pjevam krivo.
Beatrice miče usnicama zatvorenih očiju, veoma lagano, a krhki joj glas izlazi iz grla poput netom nastalog izvora.

"Nekim čudom


ne uspijevam ne nadati se.


I ako postoji tajna


ona je u tome da radiš sve


kao da vidiš samo sunce ..."


Moji se prsti stapaju s njezinim glasom i kližu kao da su postali korito rijeke za tok glasovne vode. Taj glas ispunja svaki kutak sobe, pa i onaj gdje svjetlo nikada ne dopire pa se išulja kroz prozor, odlazeći na šetnju usnulim gradom, slijepom u svome sivilu i neprekidnom metežu, ublažavajući krutu stvarnost svakodnevice i mišiće zgrčene od boli i umora.

"Tajna je u tome


da radiš sve


da radiš sve


da radiš sve


kao da vidiš samo sunce


kao da vidiš samo sunce


kao da vidiš samo sunce


kao da vidiš samo sunce ...


A ne nešto čega nema ..."


Posljednje sam riječi popratio završnim arpeggiom.
Šutke sjedimo, u tišini koju je izazvao kraj pjesme: dvostruka tišina, trostruka, u kojoj jeka riječi odzvanja slična uspavanci što je uspavala uzaludne brige i probudila ono što je bitno.
Beatrice otvara oči i smiješi se: zelena njezinih očiju, crvena njezine kose te zlatna boja njezina osmijeha, boje su kojima je obojen svijet.
Zatim Beatrice plače, osmijeh se pomiješao sa suzama.
Čvrsta, nepomična pogleda upućena njoj, pitam se zašto bol i radost plaču na isti način.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:21 am








Popodnevna učenja sa Silvijom zapravo su jedina utjeha otrovu tuge. Učimo i katkad nas jedan Danteov stih ili izreka nekog filozofa odvedu jako daleko. Pripovijedam joj o svojim posjetima Beatrice. Ponavljam joj sve što smo jedno drugomu rekli i osjećam se bolje: susreti s Beatrice kamen su mi koji moram probaviti. A kamenje je nemoguće probaviti. Čavrljanja sa Silvijom u neku su ruku enzimi što donekle pomažu da ih izbacim iz sebe. Silvia me pažljivo sluša, ne komentira. Dovoljna mi je i njezina šutnja. Jednom me je doduše pitala:
"Hoćeš da se molimo za nju?"
Silviji vjerujem, i ako ona misli da bi to bilo dobro, učinit ću to. Tako se katkad pomolimo. Ja u to ne vjerujem puno, ali Silvia da. Stoga izgovaramo molitvu za Beatricino ozdravljenje.
"Bože (ako postojiš - dodajem ja potiho), ozdravi Beatrice."
Nije ovo bogzna kakva molitva, ali smisao je tu. Ako je Bog Bog, ne treba mu puno riječi. Ako Bog ne postoji, i ove su riječi uzaludne; ako, medutim, postoji, možda će se probuditi iz tisućljetnoga sna da napokon jednom obavi nešto valjano. Nisam to rekao Silviji da je ne uvrijedim, ali to je ono što mislim.
*




Beatrice. Svaki tjedan idem k njoj. Ne uvijek isti dan, ovisi o tome kako se ona osjeća, katkad je odveć umorna. Nema poboljšanja: nakon posljednje transfuzije stanje je nepromijenjeno. Ona ili njezina mama pošalju mi poruku kad joj je bolje, a ja jurim k njoj javnim prijevozom. (Moj je skuter nakon nesreće pokojni, ne vjerujem da će se ikad više u bilo što reinkarnirati, a osim toga, iako je osiguranje pokrilo štetu, sporazum od 21. ožujka predviđa tek razgovor o mogućoj kupnji novog prijevoznog sredstva pod uvjetom da prođem godinu.)
Svaki put nosim nešto što bi moglo Beatrice oraspoložiti. Kad uđem u njezinu sobu želim joj donijeti djelić raja (u prenesenome značenju jer u raj ne vjerujem). A onda raj nađem ondje gdje je ona, znači da raj možda ipak postoji, takva ljepota ne može netragom nestati. Jednom sam joj donio jedan CD na koji sam spržio svoju najdražu pjesmu.
"Hoćemo li zaplesati?"
Nježno me zamolila. Ne mogu vjerovati. Podupirem njezino slabašno tijelo u svjetlom obasjanoj sobi i lagano lebdim s njome kao da je mjehurić od sapunice koji svaki čas može nestati u zraku. Kosa joj je narasla taman toliko da se osjeća miris. Stišćem njezinu ruku i njezin život: kristalna čaša u svakom se trenutku može slomiti, možda i zbog sve one crvene tekućine koju ja pod svaku cijenu pokušavam uliti u nju.
Sav zanos da je odvučem u krevet, što sam nekoć zamišljao u vezi s njom, nestao je. Što ne znači da sam postao gay. Slabašno tijelo ispod lagane odjeće postalo je dio mene kao da naša koža više i ne zna koje kosti i koje mišiće pokriva. Njezino lišce uronjeno u udubinu mojega vrata jest onaj komad slagalice koji nedostaje u mojemu životu, ključ svega, središte kružnice. Njezine noge prate moje korake koji se prisjećaju koreografije za prvi ples jednoga muškarca i jedne žene. Srce kao da mi posvuda lupa, od pete pa do završetka zadnje vlasi na glavi, a snaga što je osjećam u sebi bila bi dovoljna da stvori svijet u ovoj sobi.
Beatrice je, nažalost, uspjela napraviti samo nekoliko koraka, a onda se prepustila momu zagrljaju. Posve lagana, poput bijele snježne pahuljice. Pomogao sam joj da legne u krevet. Ugasio sam radio. Zahvalno me pogledala tren prije nego što će sklopiti oči da mirno zaspi, i u tome pogledu koji se gasi shvatio sam da ja imam sve ono što ona gubi: kosu, školu, ples, prijateljstva, obitelj, ljubav, nade, budućnost, život ... a ne znam što bih sa svime time.
*




Ne mogu učiti, a sutra pišemo test iz matematike. Neprekidno preda mnom titra Beatricin pogled kako se poraženo gasi.
Vidim ga iza crta
između crta
u bjelini crta.
Kao da su se moja osjetila povukla i razvila drugi oblik percepcije: moram proživjeti sve ono što Beatrice gubi, ne samo za sebe nego i za nju. Sve moram dvaput proživjeti. Beatrice voli matematiku. I stoga ću je učiti, i to temeljito, jer je Beatrice žao što napušta čak i ovu tajanstvenu gadariju ...
*




Kod Beatrice se uvijek preobražavam u neki novi lik: prvo sam bio učitelj gitare, sada sam profesor zemljopisa. Tko bi to rekao, zemljopis nisam nikada učio, ograničio bih se na nabadanje imena naroda s metalurškom i teškom industrijom, između kojih, uostalom, nikada nisam shvatio razliku, da ne govorim o uzgoju šećerne repe, na kojoj zamišljam da vise vrećice šećera iz kafića.
Kad dođem kod Beatrice, svaki put je vodim u drugi grad. Beatrice sanja o putovanjima i kad ozdravi, želi obići svijet, upoznati razne jezike, prodrijeti u njihove tajne. Već zna engleski i francuski, hoće naučiti portugalski, španjolski i ruski. Tko bi ga znao što će joj ruski s onim nerazumljivim pismom ... zar joj nije dovoljan grčki?
Kaže da poznavanjem tuđih jezika dobivaš drugu sliku o svijetu. Svaki jezik ima drukčije gledište. Eskimi, naprimjer, imaju petnaest riječi za snijeg, ovisno o temperaturi, boji, konzistenciji, dok je meni snijeg snijeg, i to je to. Dodam možda još koji pridjev da vidim je li pogodan za snowboarding. Eskimi vide petnaest različitih tipova bjeline u bijeloj boji, sama ta ideja mi je stravična ...
Prikupljam materijale i proučavam navike i običaje jednoga grada naroda, s interneta skidam slike najljepših mjesta koje treba posjetiti, spomenike koje treba vidjeti, a uz njih se vežu zanimljive pripovijesti. Pripremim PowerPoint i onda ga zajedno gledamo na računalu, a ja glumim stručnog turističkog vodiča pa šećem s Beatrice ulicama.
Tako smo posjetili Zlatni prsten Rusije pokriveni s tisuću slojeva vune da se zaštitimo od zime, odmorili smo se u golemoj sjeni Krista koji se nadvio nad Riom, u tišini smo se odmorili pred Taj Mahalom u Indiji, nezamislivo bijeloj zgradi položenoj na crveni pijesak koju je jedan indijski kralj sagradio iz ljubavi prema svojoj ženi, okupali smo se u vodama koraljnih grebena nakon što smo posjetili kazalište u Sidneyju, prisustvovali smo ceremoniji čaja, zacijelo prvog što sam ga u životu popio, u jednom nezaboravnom kutku Tokija.
Još moramo ploviti Dunavom i vidjeti islandski gejzir, pojesti sicilijanski cannello na morskoj obali, fotografirati se u crno-bijeloj tehnici na obali Seine, prošetati se, zavirujući u rad svakog umjetnika duž La Ramble, zagrliti Malu sirenu, ukrasti malo prašine s Akropole, kupiti odjeću u Velikoj Jabuci i smjesta je u Central parku odjenuti, voziti se biciklom duž amsterdamskih kanala, pažljivo, kako ne bismo pali u vodu, oboriti bar jedan kamen na Stonehengeu, skakati s norveških fjordova vrlo oprezno da ne bismo odletjela i našli se na prostranoj irskoj livadi, misleći da na svijetu postoje samo dvije boje: zelena i plava ... Pred nama je svijet koji treba otkriti i istražiti, pa se Beatricina soba pretvara u sva ta mjesta zahvaljujući našim putovanjima po superpovoljnim cijenama.
"Beatrice, kamo bi išla u ljeto poslije mature?"
Beatrice šuti, podigne glavu, prst prinese nosu i ustima kao netko tko traži teško rješenje.
"Željela bih poći na Mjesec."
"Na Mjesec? Mjesec je gomila bijele bestežinske prašine, uronjena u najcrnju moguću tišinu ..."
"Točno, no ondje se čuva sve ono što se na Zemlji izgubilo."
"0 čemu govoriš?"
"Ne znaš priču o Astolfu iz Bijesnog Orlanda? On je vitez koji je otišao po Orlandov razum, jer je ovaj zbog ljubavi poludio, kako bi se mogao vratiti u borbu."
Tresem glavom i zamišljam bijesnoga Lea, koji je zbog ljubavi izgubio razum.
"Moraš pročitati. Iako je to samo fantazija ..." gotovo tužno dodaje Beatrice.
"Po što bi ti otišla?"
"A ti?" pita ona.
"Ne znam, možda po svoju prvu gitaru, ostavio sam je u nekom hotelu u brdima i više je nisam našao. Bio sam jako vezan za nju, na njoj sam naučio svirati ... Ili možda po svoj stari skuter ... ne znam ... A ti?"
"Po vrijeme."
"Po vrijeme?"
"Vrijeme koje sam uludo potrošila.
"Kako to uludo?"
"Na nebitne stvari ... vrijeme koje nisam posvetili drugima: koliko sam više mogla učiniti za mamu, za prijatelje ..."
"Još je cijeli život pred tobom, Beatrice."
"Nije tako, Leo, moj je život iza mene."
"Nemoj tako govoriti jer ne znaš, još možeš ozdraviti!"
"Leo, operacija nije uspjela."
Shrvan sam. Ne mogu zamisliti svijet bez Beatrice. Neću moći podnijeti tišinu koja će nastati. Svi ti gradovi što ih moramo posjetiti najedanput će nestati, beskorisne ljepote, budem li sam. Sve će izgubiti smisao, postat će bijelo kao Mjesec. Samo ljubav daje stvarima smisao.
Beatrice, kad bismo kao Eskimi za snijeg, imali petnaest načina da kažemo volim te, ja bih ih za tebe sve upotrijebio.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:22 am






Kad sam izašao iz Beatricine kuće, svibanjsko mi je sunce milovalo tijelo poput tuša nakon nogometne utakmice s Nikom. Čim sam zatvorio vodu, već sam ispred Silvijine kuće zbog strašnog, beskrajnog ponavljanja talijanskoga prije odgovaranja cijeloga gradiva drugoga polugodišta.
Napredujemo sve do kasno navečer. Već je jedanaest kada njezina mama plaho ulazi u sobu i pita želimo li nešto popiti. I tako dok srčemo iz čaše Colu, koja nas je malo razbudila, Silvia predloži da izađemo na balkon i udahnemo zraka. Mliječna staza kao da je posebno zasjala za ovu priliku. Pokazujem Silviji neka zviježđa. Ponavljam ono što me tata naučio, no možda usput i dodam neku maštovitu pojedinost ... Kažiprst upirem u meni najdraže, gotovo nevidljive zvijezde što sjaje nad gradom: Perzeja, Andromedu i Pegaza.
Silvia lagano pogledom prelazi s moga prsta na nebo, a ja joj pripovijedam kao da sam ja osobno sve to iscrtao, priču o Perzeju, koji je odrubio glavu Meduzi jer je skamenjivala pogledom, a iz čije je krvi nastao, bijel poput morske pjene, krilati konj Pegaz, što još slobodan lebdi Mliječnom stazom. Perzej je naišao na Andromedu prikovanu za stijenu u očekivanju da je morsko čudovište proždre i oslobodio je. Spasio ju je od čudovišta.
"Tata me je podučio da nebo nije filmsko platno. Meni je ono bilo televizor, prošaran tu i tamo šarenim točkicama, nasumce nabacanima po ekranu. Naprotiv, promatraš li ga pozorno, nebo je kao i more: duboko je, možeš čak zamijetiti udaljenost između zvijezda, preplašiš se svoje ništavosti. I onda tu strašnu dubinu ispuniš pričama. Nisam vjerovao, Silvia, da nebo obiluje tolikim pričama. Isprva ih nisam primjećivao, a sada ih čitam kao knjigu. Tata mi je pokazao kako da priče gledam, inače promaknu, sakriju se, pružaju se poput nevidljivih niti potke između jedne i druge zvijezde ..."
Silvia me sluša, netremice promatra blještave točke na jednoličnoj pozadini, pokraj nje se miris grada stišava, čak i ulice odišu nekim mirisom. Silviju je obuzeo potpuni mir. S osmijehom kaže:
"Ljudi su donekle slični zvijezdama: možda sjaje daleko, ali sjaje, i uvijek imaju štogod zanimljivo kazati ... a za to treba vremena, katkad puno vremena kako bi priče stigle do naših srca, poput svjetla do očiju. Osim toga, priče treba znati ispričati. Ti izvrsno pripovijedaš, Leo, sa strašću. Možda ćeš jednom postati astrofizičar ili književnik ...
"Kakav astro? Ne, nisam ja stvoren za kazivanje budućnosti ..."
"Pogrešno si shvatio, bedače! Astrofizičar proučava nebo, zvijezde, orbitu."
"Tko zna ... to bih volio. No tko će bubati svu onu matematiku! Iako je Mliječna staza jedna od rijetkih bijelih stvari koja mi ne ulijeva strah."
"Kako to?"
"Možda zato što tu bjelinu čini mnogo sjajnih točkica, međusobno povezanih ... i svaka pojedina krije priču koje se vrijedno prisjetiti ..."
"Tako je ... Samo lijepe priče zaslužuju zviježđe ..."
"Imaš pravo. Pogledaj Perzeja kako neustrašivo oslobađa Andromedu i Pegaza koji leti bijel i slobodan ..."
"Za sve to treba malo mašte, no ..."
Prekinem Silvijine riječi što lelujaju u prozirnome zraku i dopiru do neba, čini mi se da nas mogu čuti:
"I ja bih, kao što je to učinio Perzej, želio osloboditi Beatrice. I pobjeći na krilatome konju."
"Bilo bi to lijepo."
"Doista misliš da bih mogao biti pisac?"
"Ispričaj mi jednu priču."
Šutnja se oduljila. Promatram jednu zvijezdu crveniju od ostalih, blistaviju.
"Bila jednom jedna zvijezda, još mlada. Poput svih mladih zvijezda, bila je malena i bijela kao mlijeko. Doimala se krhkom, ali to je bio samo učinak svjetla što ju je zarobilo, učinilo je prozirnom, gotovo nepostojećom. Kako je bila jako malena, zvali su je Nana. Bijela, zato što je bila sjajna poput mlijeka: Bijela Nana, jednostavnije Nana. Voljela je kružiti nebom i upoznavati se s ostalim zvijezdama. S vremenom, Nana naraste i postane Crvena i Velika. Više ne bijaše Nana, nego Velika, Velika Crvena. Sve su joj zvijezde zavidjele na ljepoti i crvenim zrakama što su podsjećale na beskrajno dugačku kosu. No tajna Velike Crvene bila je u tome što je u svojoj nutrini ostala Nana. Jednostavna, sjajna i čista kao Nana, iako se doimala velikom i crvenom. I stoga Crvena Nana nastavi bliještati nebom, bijelim pa crvenim sjajem i obratno, jer ona je istodobno i jedno i drugo. I od nje na nebu nema ljepše ljepote. Ni na Zemlji."
Zašutio sam. Moja priča nije priča. Takva priča i ne postoji, nadahnula me je jedna sjajna zvijezda. Pokazujem je.
"Tu ću zvijezdu posvetiti tebi, Silvia."
Bijelo-crveni smiješak obasja Silvijino lice nalik na zrcalo što odražava sjaj svoje zvijezde milijunima, čak milijardama svjetlosnih godina.
Silvia mi položi glavu na rame i zažmiri. A ja u tišini promatram Perzeja, Andromedu i Pegaza. Nebo je postalo golemo, mračno filmsko platno što će prikazati svaki film po želji, dok se, bešumno, nešto malen i svijetlo gnijezdi u kutku mojega srca poput zrnca pijeska što se skrilo u školjci kako bi se pretvorilo u biser.
"Drag si mi", kazuju Silvijine oči.
"I ti meni", odgovaraju moje.
*




Profesorica talijanskog me ispituje i zanima se kako to da sam tek sada počeo učiti. Pogledam Silviju, koja lagano zatrese glavom, i ja progutam riječi koje sam htio izgovoriti, svjestan komu to trebam zahvaliti. Kod ispitivanja je samo jedno ispalo loše: griješio sam u konjunktivima.
"U čemu je problem s tvorbom konjunktiva, Leo? Čini se kao da to namjerno radiš. I najjednostavniji oblik pogriješiš."
I nadalje šutim i u sebi proklinjem dan kada sam, da bi me prihvatila grupica s kojom sam se družio, odlučio ostaviti se konjunktiva jer ga među inima nitko nije upotrebljavao. Da bi te grupa prihvatila, možeš odustati od konjunktiva, no ako se želiš lijepo izražavati na talijanskom, ne možeš. I tako sam dobio tri, zapravo četiri.
Od sutra ponavljam rečenice s konjunktivom, sviđalo mi se to ili ne. Drag mi je taj glagolski oblik, pa makar ga morao u svemu što napišem ispravljati. Želim li postati pisac, moram naučiti služiti se konjunktivom. Dakako, oblik nije nužan za život, može se i bez njega, ali s njim se bolje živi: život ispunjava nijansama i mogućnostima. A ja imam samo taj jedan život.
*




Idem k Beatrice; piše svoj dnevnik. I ona kao i Silvia. Dočeka me s osmijehom i zamoli da joj pomognem oko pisanja. Njezin dnevnik nitko ne čita, meni će to dopustiti budem li za nju pisao.
"Pomogneš li mi oko pisanja, dopustit ću ti da ga čitaš", napomene ona, a ja se osjećam kao da ulazim u sobu koja čuva sve tajne svijeta.
Korice su crvene, listovi bijeli. Bijeli bez crta. Najgore što mi se moglo dogoditi ...
"Beatrice, ne znam pisati na papiru bez crta. Sve ću pokvariti."
Dok to govorim, ne skidam pogled s Beatricinim rukopisom savršeno ispisane stranice. Gore desno datum, a onda slijede misli ispričane odmjerenim, elegantnim, finim pismom. Nalik na bijelu haljinu u proljetnome, vjetrovitom danu. Čitam početak što ga je već napisala: "Dragi Bože ..." Kako, "Dragi Bože"?! Jest, tako piše: "Dragi Bože ..." Cijeli je dnevnik ispunjen kratkim pismima Bogu u kojima ona opisuje svoje dane i povjerava mu svoje strahove, radosti, žalosti i nade. Naglas čitam zadnji odlomak pisma od toga dana zato što me ona to moli, tako da mogu nastaviti ondje gdje je stala.
" ... Danas sam baš umorna. Jako mi je teško pisati. Imala bih Ti toliko toga reći, jedino me tješi da sve to već znaš. Ipak, volim o svemu govoriti, pomaže mi da bolje razumijem. Pitam se hoće li mi na nebu opet narasti moja crvena kosa ... obdario si me crvenom kosom jer ti se takva sviđa, puna života. Možda ću je ondje dobiti natrag."
Dok čitam, glas samo što mi ne pukne, no uspijevam se suzdržati.
"Sada ti nastavi pisati: Danas sam se jako umarala pišući, ruka me boljela. Sva sreća što si mi poslao Lea, jednog od svojih anđela čuvara ..."
Nikada o sebi nisam mislio kao o čuvaru, a bome ni kao o anđelu, ipak, priznat ću da mi je milo čuti. Dobro zvuči. Beatrice je napravila stanku kako bi razmislila. Upire u prazno svoje zelene oči nalik na zaboravljene dubine iz kojih će svaki čas izroniti davno zakopano blago. Prekidam nedokučiv pogled:
"Jesi ii sretna, Beatrice?"
I dalje gleda u prazno i netom poslije kratko odgovori:
"Da, jesam."
Kad podignem pogled s dnevnika, ona je već utonula u san. Pomilujem je, imam dojam da milujem njezinu slabost. Ništa ne osjeća. Spava. Bez riječi je promatram kojih pola sata. Gledajući je, vidim s onu stranu, osjećam nešto što me plaši jer tomu ne mogu nadjenuti ime. Nanovo čitam što smo napisali. Ovaj put sam ja dao na vidjelo nečiju dušu. Svojim traljavim rukopisom opisao sam Beatricinu dušu. Svaki mi je redak u silaznoj putanji. Tek sada primjećujem. Ne znam pisati na bjelini. Ovo izgleda kao da sve riječi padaju do kraja stranice, gdje više nemaju kamo.
Ušla je njezina mama i ja sam izašao. Mama me ljubi u čelo, a ja ne znam što bih pa je zagrlim. Po načinu kako mi zahvaljuje razumijem da činim pravu stvar. Otkad pokušavam živjeti i za Beatrice, smišljam mnogo pravih stvari. I to je ljubav, vjerujem, jer sam poslije sretan: tajna sreće je zaljubljen srce. Danas vodim Terminatora na piškenje: to bih trebao raditi cijeli život. Beatrice ne može, ja mogu. I to je život.
Ako mu Beatrice piše, Bog zacijelo postoji.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:22 am







Gubim vrijeme pišući NPP (nikada poslane poruke ...) na mobitelu. Istina je da je T9 mudriji od mene. T9 može smisliti sedamdeset i pet tisuća riječi, ja samo tisuću. Istina. Puno riječi ne znam ili ih se ne mogu sjetiti i T9 me podsjeti. Ne znam je li množina od kovčeg "kovčezi" ili "kovčegi", a T9 zna. Ne znam je li "savjest" ili "savijest", a T9 zna. Nisam siguran kako se piše ubrzanje. Kad želim nekomu napisati da je kreten, već mi kod četvrtoga slova napominje da to nije pristojno pa moram izabrati manje uvredljivu riječ i izvlačim se s glupanom ...
Tko li je izmislio T9? Koliko je samo novca na tome zaradio?! I ja se moram dosjetiti nečega što će mi donijeti hrpu love. Možda uspijem, ako se budem malo više trudio. A možda i ne. Budem li pisao roman, svakako ću se koristiti mogućnostima T9. Ma zašto uopće razmišljam o takvim glupostima?
Kako bilo, vidim da sam napisao — otkud mi to — "Dragi Fin ..." jer riječ "Bog" T9 ne poznaje. A "Fin" za Boga mi i nije tako loš nadimak. Riječ Bog me plaši. Nastavljam pisati kako sam započeo s Beatrice, srećom, na mobitelu riječi ispadaju ravne, ne trebam crte: "kažeš da si naš otac, a ondje na nebu boli Te briga za nas. Ne znam kako Ti je ime i ako nemaš ništa protiv, zvat ću Te Fin zato što Ti je to ime dao T9. Ne mogu prihvatiti Tvoju volju, jer ovo što radiš s Beatrice nema smisla. Ako si svemoćan, spasi je. Ako si milosrdan, ozdravi je. U srce si mi stavio san, nemoj mi ga sad odnijeti. Ako sam Ti drag, pokaži to. Ili si preslab da budeš Fin? Kažeš da si Ti život, a ovaj uzimaš natrag k Sebi? Kažeš da si Ljubav, a ljubav onemogućavaš. Kažeš da si Istina, a istina je da ne mariš za mene i da ne možeš promijeniti stvari. Uopće se ne čudim što Ti nitko ne vjeruje. Vjerojatno sam bahat, ali da sam ja Ti, prvo što bih napravio — ne mora netko biti Fin da bi to razumio — ozdravio bih Beatrice. Amen."
Dok pišem, prekine me poruka koju naglas pročitam:
"Ne zaboravi da sam ovdje. Jako si mi drag iako to ne zaslužuješ ... Smile S"
Silvia je anđeo i u izravnoj je vezi s Bogom. Trebao bih nju pitati ima li Finov broj mobitela da mu pošaljem poruku. Fin, uvjeren sam da ćeš izliječiti Beatrice. Na tvome mjestu ja bih to učinio, a nadam se da si bolji od mene ...
*




Opet idem k Beatrice. Već sam se bio zabrinuo. Onda mi je njezina mama poslala poruku. Zateknem je kako spava, smršavjela, bljeđa. Kroz iglu u nju ulazi kap po kap tekućine, prateći sekunde što prolaze. Otvara oči, osmijeh dolazi odnekud izdaleka, tako se nekako sjetno osmjehuju stari ljudi.
"Jako sam umorna, ali sam sretna što si došao. Htjela sam pisati dnevnik, no ne mogu držati olovku. Tako se beznadno osjećam."
Iz džepa vadim papir i kriomice ga umećem ispod lista na kojem ću pisati: papir je iscrtan crnim crtama i moj će švrakopis ispasti ujednačen. Mogu se ja potruditi kad hoću! Pišem što mi Beatrice diktira, načas posustane, glas joj se prekine, zadiše se. Ostaje bez daha. Čekam je i gledam kako klizi nekamo poput barke bez motora, bez jedara i vesala, nošena strujom. Uto nanovo otvara oči.
"Odveć sam iscrpljena. Ti mi nešto pričaj, Leo."
Ne znam o čemu da govorim. Ne bih je volio umarati svojim bedastoćama. Pripovijedam joj o školi i svojim teškoćama, o svemu što se ove godine dogodilo, o Sanjaru, Gandalfu, Niki i nogometnom prvenstvu koje ćemo mi Gusari zacijelo osvojiti ... Pričam joj o Silviji i o tome kako me spašavala iz nevolja, kako je izostala iz škole zbog mene i ohrabrila me da dođem k njoj ... Beatrice me naglo prekine.
"Oči ti zasjaju poput zvijezda kad govoriš o Silviji ..."
Beatrice će izreći nevjerojatne rečenice s jednostavnošću djeteta koje traži već ne znam koji keks. Šutim kao netko komu je učinjena velika nepravda, a ništa ne može da bi se obranio. Ne mogu voljeti Silviju, mogu i hoću voljeti samo Beatrice, a upravo mi ona kaže da mi oči zasjaju poput zvijezda kad spomenem Silviju.
"Jesi ii se ikada zaljubila, Beatrice?"
Uz lagan uzdah kaže mi da jest i utihne.
Shvatim da ne bih trebao pitati dalje i da jedino ona zna pravi odgovor.
"I kakav je bio?"
"Bio je poput kuće u koju se vraćam kad želim. Ili, recimo, kad jako duboko roniš. Dolje sve nepomično stoji. Vlada potpuna tišina. I mir. A kad izroniš, površina mora može biti nemirna."
Šutke slušam i naslućujem da moram preispitati što za mene znači riječ ljubav, iako, u ovome času, jedina osoba na koju bi se ta riječ odnosila jest Beatrice.
Dok me salijeću ovakve nepotrebne misli, Beatrice zapada u nenadan polusan, kao da se odjedanput ugasila. Ili je tek zažmirila, ali meni je jasno da moram otići.
Silvia je plava, nije crvena. A moje oči blistaju kad ugledaju plavo.
*




Kad ne znaš odgovor na neko pitanje, jedino je rješenje Wikipedia. No ondje ne piše je li moguće da mi je Silvia više od prijateljice. Pitanje me proganja poput cvrčaka ljeti, ne mogu ga odagnati. Pokušavam od jednoga pitanja napraviti dva. Voli ii me Silvia? Volim li ja nju? Na Facebooku sam napravio jedanaest testova koji bi trebali dati ispravan odgovor. Rezultat je jednoglasan. Silvia se prema meni ponaša kao zaljubljena djevojka koja to nema hrabrosti pokazati. Sada sam ja na redu. No ne želim to otkriti putem testa. Odveć je važno. Osobno moram provjeriti.
"Silvia, hoćemo li zajedno učiti? Trebam pomoć oko grčkih pjesnika."
Dakako da poezija ničemu ne služi, samo je izgovor za ljubav.
*




Dok Silvia ponavlja prijevod nekih najtežih Saphinih stihova — "`Besmrtna Afrodita sa šarolika prijestolja ..."' — ja je netremice promatram, ne slušajući što govori, upijam pokrete usana.
"` ... A ti, blažena, upita me, što sam ono nekoć osjećala i zašto sam te i opet zvala i što sam, iznad svega, željela da se dogodi u mojoj bezumnoj duši ..."'
Pratim valove njezine crne kose što se gibaju u skladu s riječima koje izgovara. Krila galeba koji se prepušta snazi vjetra.
"` ... I sada mi dođi, oslobodi me mučna nemira i ispuni sve ono za čime mi srce žudi ..."'
Gledam joj plave oči, živahne i pune pažnje prema meni. Već drugi put joj ne gledam oči, nego u oči. Uranjam u plavo more, mirno i svježe.
"Što ti je, Leo?"
Trgnem se iz sna u koji sam utonuo, a da uopće nisam bio svjestan, ne želeći se probuditi.
"Doimaš se rastreseno. Oči ti se sjaje. Misliš na Beatrice? Odmorimo se malo."
Budim se iz sna.
"Ne, ne, nastavi. Slušam te."
Silvia se s razumijevanjem smješka:
"U redu je, sad slijedi moj najdraži dio, onaj o crvenoj jabuci. Koncentriraj se: Poput slatke jabuke koja se crveni na vršku grane, visoko gore. Berači jabuka je zaboraviše: zapravo ne, nisu je zaboravili, nego je nisu uspjeli doseći'."
Dok Silvia ponavlja i prstom upire u grčke riječi, imam dojam da prvi put razumijem taj mrtvi jezik.

***


Stihove sam naučio napamet i ponavljao sam ih do zore, koju sam dočekao tada još nesvjestan da sam zaljubljen potpuno. Ali kako ću iznevjeriti Beatrice? Kako mogu dostići savršenu Silviju. A zapravo mi je Beatrice otvorila oči i pokazala ono što nisam vidio. Silvia je kuća. Ona je mir. Silvia je luka. Hoću li te ikada dostići, Silvia?
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:24 am







Grozno je što za život nema uputa kako ga živjeti. Ako mobitel ne radi, u uputama piše da imaš garanciju. Vratiš ga i dobiješ novi. Sa životom nije tako, ako ne funkcionira, ne dobivaš novi za stari. Moraš zadržati taj koji imaš, upotrijebljen, nečist i neispravan. A kada ne funkcionira, gubiš tek.
"Ništa nisi jeo, Leo, nije ti dobro?" pita mama pred kojom ništa ne možeš skriti.
"Ne znam, nisam gladan", kratko odgovaram.
"Znači da si zaljubljen."
"Ne znam."
"Što znači ne znam? Ili jesi iii nisi ..."
"Zbunjen sam. Kao da pred sobom imam slagalicu od milijun dijelova, a nemam potpunu sliku prema kojoj je mogu složiti. Sve moram sam."
"Leo, život je takav. Put gradiš sam svojim izborom."
"Ako ne znaš koji put izabrati?"
"Nastoj otkriti koji je pravi."
"A koji je pravi kad se radi o ljubavi?"
Mama šuti. Znao sam, nema odgovora, neće biti uputa.
"Moraš tražiti u srcu. Najveće istine su prikrivene, što ne znači da ne postoje. Samo je malo teže doprijeti do njih."
"I što si ti otkrila svih ovih godina, mama?"
"Da ljubav nije posjedovanje, ljubav je samo to, ljubav."
Ništa nisam odgovorio. Počinjem jesti dok mama šutke pere suđe.

***


Mobitel je na stolu pokraj čaše. Uzimam ga u ruke i šaljem Silviji poruku:
"Sutra, odnosno danas u pet na klupi. Želim s tobom razgovarati. Pitanje života i smrti."
*




Došao sam pola sata ranije kako bih napamet naučio što joj želim reći. Jedan mi bradonja pristupi s ispruženom rukom, a ja mu, velikodušan prema svijetu jer se moram izjasniti pred Silvijom, darujem euro, odnosno dva. On mi reče:
"Bog te blagoslovio."
Ugledao sam je kako dolazi i upitao se kako sam mogao biti tako slijep sve ovo vrijeme. Priznaje mi kako je ovo divno mjesto i da bi svatko morao imati takvo jedno mjesto da zaštiti svoje snove i povjeri tajne. Ponudim joj da sjedne, obzirno, kao da razgovaram s kraljicom, i dok grčim ruke tražeći riječi, ona me veoma ozbiljna zaustavi:
"Prvo ti želim nešto reći, Leo."
Živo se nadam da kani reći što i ja pa ćemo skratiti postupak i odmah se zagrliti.
"Ne želim više čuvati tajnu koja mi slama srce."
Dobro je. Opet me Silvia spašava.
"Beatrice ti nije odgovarala na poruke jer ti ja nisam dala njezin broj."
Gledam Silviju kao da sam upravo pao s Marsa i prvi put vidim ljudsko biće. Odjednom se sva ljepota njezinih crta lica doima oštrom, poput papirne mase, kao da je preda mnom isprazna maska.
"Znam, Leo, žao mi je. Pogriješila sam." Ne razumijem.
"Kad si me tražio njezin broj, dala sam ti neki izmišljeni."
Sjetim se da sam to shvatio kada mi je Beatrice dala broj koji nije odgovarao onomu koji sam imao. Riječi ljubavi koje sam pripremio, nestaju poput natpisa "volim te" napisanih u pijesku na morskoj obali. Glas mi je opor i leden:
"Zašto si to učinila?"
Silvia šuti.
"Zašto si to učinila, Silvia?"
Silvia odgovara mješavinom riječi i suza.
"Bila sam ljubomorna. Htjela sam da meni šalješ te poruke. Nisam ti se to usudila reči. Mjesecima sam čuvala tvoje pismo Beatrice, zamišljajući da si ga meni napisao. Užasavala sam se pomisli da bih te mogla izgubiti. Oprosti mi."
Prožela me bijela tišina, slična onoj što vlada na Mjesecu. Ona upre pogled u rijeku i nema ga hrabrosti podignuti. Dižem se i odlazim, ostavljajući je ondje, potpunu strankinju. Silvia više za mene ne postoji. Ljubav se ne rađa iz izdaje.
"Želim te što prije zaboraviti."
Ponavljam to kroz suze. I ono što mi se neku večer ugnijezdilo u kutku srca, osušilo se i postalo zrno soli što sada izlazi sa suzama, otopljeno, zauvijek izgubljeno.
Umoran sam već od stalnih izdaja.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:24 am







Toliko mi se boli nakupilo u prsima da bih mogao spaliti svijet. Zatvoren u kući još potpirujem vatru, više ne mogu izdržati. Odlazim u tatinu radnu sobu i istresem se:
"Tata, dosta je. Shvatio sam. U kurac! Ali sada je dosta!"
On me gleda bez riječi. I dalje muk. Izazvao sam ga, bio sam prost, ni na to se ne obazire. Zar sada više ni na izazove ne reagiramo?
Tresnem vratima i vratim se u svoju sobu. Navijam glazbu da se prozori tresu kako bi mene svi čuli, a ja nikoga. Zatvorit ću se u kuću pojačanih zvukova jer ova kuća u kojoj živim nije moja. Terminator počinje zavijati kao obično u ovakvim slučajevima. Uvijek zavija na glazbu Linkin Parka kad je pustim svom snagom i kad mama sprema pileći paprikaš.
Očito se tada u njemu bude primitivni instinkti iii ružna sjećanja iz psećeg djetinjstva. Terminator je baš čudan pas. Budem li se morao reinkarnirati, nadam se da neću u Terminatora. Tko bi ga znao što je on bio u prošlome životu ...
Pojačao sam glazbu i riječi pjesme Numb lome na komadiće prozorska stakla. Sada me svi čuju. Odjedanput začujem mamin urlik:
"Leo, stišaj to, na telefonu sam!"
Pa ja to i hoću, ali ti to ne primjećuješ, misliš da mi se sviđa tako glasno slušati tu glupu glazbu. Ma boli me briga za nju! Samo želim ovom bukom ispuniti svijet s čepovima u ušima.
Zatim u sobu ulazi tata. Ništa ne kaže. Ja stišavam glazbu.
"Hajdemo prošetati."
Čuo me je. Moj me tata čuo. Čuo je što doista želim reći.

***


Ni o čemu nismo razgovarali. Ali s tatom pokraj sebe sam umiren, sve moje sumnje u sve i sva stišavaju se. Rane ne peku tako jako. Tata otac. Kako se postaje otac? Treba pročitati masu knjiga, napraviti bar jedno dijete i imati snagu ravnu Božjoj.
Meni to nikada neće uspjeti.
*




Ispruženi jedno pokraj drugoga, zatvorenih očiju, poslije pet minuta apsolutne tišine. Igru me je naučila Beatrice. Igru šutnje: nekoliko minuta šutimo i zatvorenih očiju promatramo boje što nam promiču ispod vjeđa. Ja malo virim i pogledam u nju, samo koji centimetar od mene, zadržavajući dah da ne osjeti da sam se okrenuo.
"Ne otvaraj oči", opominje ona kao da nešto sumnja.
"Ne otvaram."
"Što si vidio?"
"Ništa."
"Usredotoči se."
"A što si ti vidjela?" znatiželjno pitam.
"Sve ono što imam."
"Koje je to boje?"
"Crvene."
"I što je to?"
"Ljubav koju sam dobila. Ljubav je uvijek dug, zato je crvena."
Ne razumijem. Nisam na visini onoga što govori Beatrice. Nikada.
"A što si ti, Leo, vidio?"
"Bjelinu."
"Zatvorenih očiju?"
"Zatvorenih očiju."
"I što je to?"
" ..."
"Dakle?"
"Sve ono što nemam. Ljubav je uvijek kredit koji neće biti isplaćen ..."
"Ma daj ..." pobuni se uz osmijeh Beatrice i poljubi me u obraz.
Od danas više ne perem lice.
*




Za šaku golova. Trenutak je obračuna: završni obračun s Vandalom Utakmica koja će odlučiti o pobjedniku prvenstva. Imamo jedan Jod manje od njih. Možemo samo pobijediti. Moramo samo pobijediti. Igra je puno više od pobjede: to je osveta za Nikin nos, borba za najboljeg strijelca, ponos Gusara. Nabrijan sam upravo koliko treba. Bijes provaliti u vatrenim udarcima što će paliti kožu neprijatelja i pretvoriti se u otvorene rane na Vandalovim nogama.
U ovoj je igri sve. Godina marljivoga rada. Pobijediš li na prvenstvu sve će djevojke znati za tebe, postaješ glavni. Gusar. "Eno ga, ono je Gusar. Kapetan Gusara ..." Već ih čujem ... Kako bih volio da n Beatrice gleda dok igram. Želim joj posvetiti ovu utakmicu, pobjedu, gol, trijumf nad Vandalom. Sada se samo moram usredotočiti. Još pola sata, a ja sam pripreman bar tri. Niko dolazi po mene skuterom.
Poruka. Zacijelo mi to Niko javlja da siđem. "Bojim se ... umorna, preumorna. Sama sam ... Beatrice." Zovem je.
"Što se dogodilo, Beatrice, što je?"
Glas je slomljen. Plače, plače kako je nikada nisam čuo.
"Dolazim!"
Siđem, i kad je Niko stigao, nisam mu dao vremena ni da predahne:
"Odvezi me. Odmah. Priključit ću vam se poslije. Nadam se da ću moći ..."
Niko ostaje bez riječi i ode, ostavljajući me samog. Gledam ga kako se hitro udaljava, brujanje motora podsjeća na prijatelja koji zauvijek odlazi.
A taj zvuk tako zlokobno boli.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu