Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 7:51 am

First topic message reminder :



Bijela boja je boja tišine. Boja onog golicajućeg osjećaja koji nas prožme kada iz krutog trodimenzionalnog svijeta naglo zakoračimo u meki, magleni oblak. I taj bi osjećaj bio dobar kada magla ne bi otupljivala percepciju i stvarala nadrealan osjećaj dezorijentacije. U magli smo bespomoćni, sami; što je gušća, to je osjećaj izgubljenosti intenzivniji. Bijela je volatilna, vaporizirajuća; raspršena magija u kojoj gubimo svojstva i lako postajemo plijenom.

Takva je bijela.

S druge strane je crvena. Crvena je boja ljubavi, strasti; boja predanosti i razoružanosti. Crvena je tekućina; gusta, lijena, žitka, boja uživanja, slobode, uzavrele krvi i divljih emocija. Istovremeno, crvena je boja toplih osjećaja, nježnosti, meke predanosti tamo gdje razumsku logiku zamjenjuje intuitivna. U crvenoj se osjećamo zaštićeno, sigurno. Zaljubimo li se, njezina ljepljiva opna će nas prekriti od glave do pete i u toj čahuri možemo prosanjati ostatak našeg života.

Beatrice je djevojčica crvene kose i bijele krvi. Njezino tijelo više ne prepoznaje mehanizam po kojemu se proizvodnja crvenih krvnih zrnaca odvija po automatizmu, a kroz srce protječe čista i nevina crvena melasa. Na pragu zrelosti, priključena na aparate i cjevčice, Beatrice još može samo sanjati o životu koji čeka iza ugla. Sve dok joj ne stigne pomoć u obliku onoga koga će kasnije, u svojim dnevničkim zabilješkama, nazvati anđelom.

Ali ovo nije knjiga o Beatrice. Ovo je knjiga o Leu, njegovoj ljubavi prema bolesnoj djevojčici i svemu onome što pubertetske godine nemilosrdno nose sa sobom. Leo je tinejdžer uzavrele krvi koji se boji bijele. Kao i svaki tinejdžer. Kao i svaki čovjek, uostalom. Maštajući o Beatrice, on anticipira dan kada će smoći dovoljno hrabrosti prići joj i položiti joj svoju ljubav pred noge. A kada taj dan konačno stigne, Leo će morati uprijeti sve svoje snage ne bi li se očuvao u jednom komadu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:25 am








Beatrice otvori oči crvene od suza i izmakne se iz mojega zagrljaja.
"Hvala što si došao, ne znam kako bih danas sama ..."
"Kako to misliš?"
"Bojim se."
"Čega?"
"Da ću sve izgubiti, završiti u ništavilu, tišini, posve nestati, da nikada više neću imati pokraj sebe osobe koje volim."
U mojoj glavi nema prikladnih rečenica ni riječi. Izgovaram jedinu istinu koja mi preostaje, nešto poput osamljenih stabala nasred prostrana zelenog polja.
"Ja sam ovdje."
Stišćem joj ruke kao da je mogu istrgnuti iz bezdana straha, kao da sam akrobat na trapezu kojemu je povjeren život druga koji visi u praznome prostoru bez sigurnosne mreže.
"Piši ..."
Šapat riječi je nečujan pa moram prisloniti uho bliže njezinim usnama da bih je razumio. Dah joj je topao, a riječi hrapave poput željeza koje grebe o kamen. Zapisujem riječi koje mi Beatrice šapće u jednome dahu; kad je završila, pruža mi dnevnik:
"Uzmi ga. Čuvaj ga. Na današnji sam dan završila s pisanjem. Darujem ti ga."
Ne mogu. Odmahujem glavom i polažem ga pokraj nje.
"Mislila sam da ga pišem za sebe. No shvatila sam da ga pišem za tebe. Mogu i želim ti ga darovati, Leo."
Nisam se dalje protivio.
"Jednoga ćemo ga dana zajedno čitati."
Osmjehnula mi se.
"Tako je. Idi sad. Kasno je i umorna sam."
I ja bih njoj volio nešto darovati, ali ništa nisam donio. Nisam mogao samo tako otići. Prekapam po džepovima. Ničega, osim ... kamena koji se prelijeva u tisuću plavih boja što sam ga uzeo iz njezina dnevnog boravka. E, jesam budala! Ali to je jedino što imam. Stavljam joj ga na dlan kao da je dijamant:
"Želim da zadržiš ono što mi donosi sreću."
Beatrice se smiješi, a nebo je u njezinim očima.
"Hvala."
Ljubim joj crvenu kosu i u jednom se trenutku moj život puni njezinom krvi.
"Vidimo se."
"Vidimo se."
Stišćem Beatricin dnevnik na prsima kao da je dio moje kože. Razmišljam o činjenici da sam joj mogao darovati samo ono što sam ukrao u njezinoj kući. Nemam ništa što bih mogao darovati osim ljubavi koju primam kradem. Prije nego što sam izašao iz Beatricine kuće, uzeo sam drugi plavi kamen. Ne mogu živjeti bez svojeg srećonoše ...
*




Noć je vrijeme za riječi.
Riječi iz Beatricina dnevnika osvjetljavale su moju prvu besanu noć, prvu koju sam doživio: moju prvu noć. To je ona u kojoj drugi vode ljubav.
Postoji li raj, Beatrice će me onamo povesti.
"Bol me primorava da sklopim vjeđe, da zaklonim oči. Oduvijek sam mislila da svojim očima mogu progutati svijet, da će poput pčela dotaći sve oko sebe kako bi iz svega iscijedile ljepotu. Ali bolest me sili da zatvorim oči: što zbog boli, što zbog umora. Malo-pomalo otkrila sam da zatvorenih očiju više vidim, da je ispod spuštenih vjeđa vidljiva sva ljepota svijeta, a ta ljepota si Ti, o, Bože. Ako je tvoja želja da zatvaram oči, onda je to zato da bih bila pažljivija kad ih ponovno otvorim."
Tako je zapisano u Beatricinu dnevniku. Sada i ja zatvaram oči i život gledam njezinima. Da život ima oči, imao bi Beatricine. Od danas ću voljeti život kao nikada dosad. Gotovo se sramim što nisam prije počeo.
*




Vraćam se iz škole. Mama mi otvara vrata.
"Što je fino za ručak?"
Gleda me kao što se gleda malo dijete koje se ozlijedilo.
"Nemoj mi reći da je juha od povrća ..."
Govorim joj da sam dobio vrlo dobar iz filozofije, ali i prije nego što sam rekao iz kojega predmeta, ona me privinula k sebi i nježno mi položila glavu uz svoj vrat.
Osjećam majčin miris, isti onaj što me smirivao dok sam bio malen: to je neka mješavina ruže i limuna. Veoma fina. No ona me ne grli zbog ocjene, tada joj suze ne bi natopile moje lice. Tek tada shvatim.
Želio bih pobjeći, ali me ona ne pušta, pa zarinem prste u nju da osjetim je li istina ono što mi bez riječi govori.
Moja je majka jedina žena što mi je preostala.
Jedina koža koja mi je preostala.
*




Beatrice je mrtva.
Ovim riječima. Nepotrebno je okolišati, ona ne bi voljela. Ljudi kažu, više je nema, otišla je, napustila nas je. Koješta!
Beatrice je mrtva.
Sama riječ "mrtva" je tako gruba da je možeš izreći jedanput i onda moraš zašutjeti.
Silvia je jedina osoba s kojom bih volio razgovarati kad bih imao snage oprostiti joj što mi je lagala. Život postavlja pitanje kako bi iz tebe izvukao istinu koju ne znaš, a hinit ćeš da je se prisjećaš samo da ne bi još trpio ... sve dok ne prihvatiš tu laž, zaboravljajući da si je sam izmislio.

Bože, čemu zvijezde? Ugasi ih jednu po jednu.


Sruši Sunce i umotaj Mjesec.


Isprazni ocean, iščupaj biljke.


Odsad ništa više nije važno.


A prije svega, ostavi me na miru!
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:25 am







Crkva je puna ljudi, cijela je škola tu. Svi okupljene oko lijesa od lakiranoga drva koje čuva njezino tijelo i ugasle joj oči. Moje Beatrice više nema, ova tu unutra u drvenoj kutiji je neka druga Beatrice. To je tajna pojave što je nazivamo smrt. Ali ono što sam volio u njoj i kod nje nije odletjelo. Nije nestalo poput prebrzog izdisaja. Čvrsto rukama stišćem njezin dnevnik, svoje drugo ja.
Gandalf služi misu. Opet. Pripovijeda o tajni smrti i o nekome Jobu kojemu je Bog sve uzeo i unatoč tomu Job mu je ostao vjeran, iako je imao hrabrosti Bogu predbaciti njegovu okrutnost.
"Dok Job u suzama urla, Bog ga pita: `Gdje si bio kad sam postavljao temelje zemlji? Tko je zatvorio more između dvojih vrata? Otkad živiš, jesi li ikada zapovjedio buđenje i pokazao jutarnje mjesto zori? Ima li kiša oca? Tko stvara rosne kapi? Tko gavranu sprema obrok? Poleti ii jastreb zbog tvoje mudrosti šireći krila prema jugu? Da čujem, kad si tako pametan?"
Poslije Gandolfova govora zavlada muk.
"Danas i mi poput Joba vičemo Bogu naše razočaranje: ne slažemo se s ovime što je odlučio učiniti, ne prihvaćamo to i to je ljudski. Ali Bog traži od nas da mu vjerujemo. Jedino rješenje tajne boli i smrti jest vjera u Njegovu ljubav. I to je božanski, dar od Boga. Ne smijemo se bojati ako smo trenutačno poljuljani u vjeri. Štoviše, otvoreno kažimo Bogu, ne slažemo se s Tobom!"
Blebetanja! Boga mrzim, a ne da mu vjerujem. No onaj nezaustavljivo ide dalje:
"Mi imamo rješenje koje Job nije imao. Znate li što pelikan radi kad su mu djeca gladna, a nema im što dati za jelo? Svojim si dugim kljunom ranjava prsa i iz rane cijedi hranjivu krv za svoje malene koji piju iz rane kao s izvora. I Krist je to učinio za nas i zato ga često prikazuju kao pelikana. Spriječio je smrt svih nas gladnih života, dajući nam Svoju krv, Svoju neuništivu ljubav. Njegov je dar jači od smrti. Bez te krvi dvaput bismo umrli ..."
U meni je sve tiho. Ja sam kamen boli obješen o bezdan ljubavi. Potpuno neosjetljiv.
"Samo će takva ljubav nadvladati smrt. Tko je prima i daje, ne umire, nego se dvaput rađa. Kao Beatrice ..."
Tišina.
Tišina.
Tišina.
"Sada pozivam svakoga tko želi prizvati uspomenu na nju."
Slijedi duga, neugodna tišina, zatim se ja dižem, praćen očima svih. Gandalf donekle bojažljivo prati moj istup. Boji se da ne izgovorim neku glupost.
"Želio bih pročitati posljednje riječi iz Beatricina dnevnika koje mi je diktirala dok sam ih ja bilježio. Uvjeren sam da bi ona voljela da ih svi čuju."
Glas mi se slomi i gutam nezaustavljive suze, unatoč tomu čitam:
"Dragi Bože, danas Ti piše Leo jer ja više ne mogu. Iako se osjećam već jako slabom, želim Ti reći da se ne bojim jer znam da ćeš me primiti u naručje i ljuljat ćeš me kao tek rođen dijete. Doktori me nisu izliječili, pa ipak sam sretna. Sretna sam jer s Tobom dijelim tajnu: moći ću Te gledati, dodirnuti. Dragi Bože, u Tvome se naručju više ne bojim smrti."
Podignem pogled i stječem dojam da je crkva poplavila od mrtvoga mora mojih suza po kojem plutam u lađi što ju je Beatrice za mene izgradila. Sretnem Silvijine oči, koja me gleda netremice i pogledom pokušava utješiti. Spustim pogled. Udaljavam se od mikrofona jer ću se unatoč drvenoj splavi i sam utopiti u svojim suzama. Gandalfove riječi bile su posljednje čega se sjećam:
"Uzmite i pijte iz njega svi. Ovo je kalež moje krvi koja će se proliti za vas ..."
Pa i Bog rasipa svoju krv: beskrajna kiša krvavocrvene ljubavi svaki dan pljušti nad svijetom kako bismo preživjeli, a mi ostajemo mrtviji od mrtvih. Oduvijek se pitam zašto ljubav i krv imaju istu boju. Sada znam, za sve je kriv Bog!
Ta me kiša nije smočila. Nepromočiv sam. Mrtav.
*




Zadnji dan škole. Zadnji sat. Zadnja minuta.
Oglasilo se zvono: zadnje.
Krik slobode prati zvonjavu kao da su sužnje odjedanput oslobodili zatvora jer ih je ne znam tko pomilovao.
Ostajem sam u razredu koji nalikuje na groblje. Klupe i stolci što su živjeli cijele jedne godine, pokretani našim strahovima i ludostima, ranjavani našim perima i olovkama, tu čame, nepomična poput kamenja. Sve prekriva mrtva tišina. Na školskoj ploči ostane na brzinu ispisana Sanjarova poruka kojom nam je, na svoj način, poželio ugodne praznike.
"Onaj tko čeka taj dočeka, a onomu tko se nada dogodi se ono čemu se nije nadao."
Heraklitova rečenica.
Što se mene tiče, prevara: izgubio sam sve čemu sam se nadao.
I tako se školska godina ugasila poput vatrometa. Ova mi je bila neobično duga. Rodio sam se prvoga dana škole, odrastao i ostario za samo dvjesto dana.
Sad još čekam univerzalni sud ocjena pa da napokon počne praznični raj ... Završio sam godinu s prilično dobrim ocjenama.
Nešto sam naučio i uz Beatrice: ne smijem dopustiti da uzalud prođe ijedan dan mojega života. Mislio sam da imam sve, a nisam imao ništa, za razliku od Beatrice, koja nije imala ništa, a imala je sve.
S Nikom i ostalima više nisam imao što tražiti. Mojom smo krivnjom izgubili prvenstvo. Nikada im nisam objasnio što se bilo dogodilo. Nije mi važno. Doista mi je posve svejedno. Silvia mi je dala pismo, nisam ga ni otvorio. Ne želim ga pročitati. Nemam snage za daljnju patnju.

***


Naiđe podvornik i ugleda me gdje sjedim i piljim u prazno.
"U tri godine nisam te vidio da zadnji izlaziš. Što se dogodilo? Zar si pao razred?"
"Nisam, samo razmišljam ..."
"0, pa tu se doista zbilo čudo!"
Skupa se smijemo i udarac po ramenu dovoljan je da me vrati u život.
Na pola hodnika vratim se malo natrag i viknem mu:
"Nemojte ono izbrisati!"
Škola je svijet naopačke: ništa nije kako se čini, nego obratno. U školi se sve zbiva tako da bude zaboravljeno, kao ono malo bijeloga praha od krede.
Nije me čuo, te spužva, oružje mnogih borbi, neumoljivo prelazi preko nada jednoga sanjara.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:26 am






Poslije ljeta



Osamljen plačuć vapajima ljutim

"Mrtva si?" stanem Beatricu zvati,

i dok je zovem, snaga mi se vrati.[4]


Ljeto je razlog zbog kojega se živi, ali ovo je bilo drukčije. Ovo nije bilo vrijeme vike, nego tišine. Cijelo ljeto nisam nikoga vidio ni čuo. Gotovo tri mjeseca bio sam u brdima u hotelu kamo uvijek dolazimo. Prvi put sam to doista i želio. Želio sam tišinu. Želio sam hodati sam. Nisu mi trebali novi prijatelji. Nisam trebao pod svaku cijenu tražiti novu djevojku samo da bih poslije praznika imao što ispričati Niki. Trebao sam tatu i mamu. Trebao sam Beatricin dnevnik jer je on čuvao lepezu sreće. Trebao sam ono izvorno, a u brdima je to najlakše naći.
U brdima se navečer vide zvijezde kako se ne vide nigdje drugdje. Tata mi često ispriča neku priču o zvijezdama. Mama je ondje i sluša nas i promatra više nego zvijezde. Jedne mi večeri tata ispriča priču o zvijezdi koju sam bio darovao Silviji i ono svjetlo, još toplo, obasjava kutak mojega srca koji sam zatvorio s tisuću lanaca.
Nisam uspio otvoriti Silvijino pismo, nisam ga čak ni ponio sa sobom. I dalje joj pišem SMS-ove, ali ih ne uspijevam poslati. No sve ih čuvam: kategorija NPP.
Čuvam i one koje mi je ona nekoć slala. Još ih nisam spreman izbrisati. Ima ih više od stotinjak i katkad, kad ni na što ne mislim, kad ne znam što bih sa sobom, kad osjetim potrebu, nanovo ih čitam. Pritom tražim broj poruke, to mi nekako daje više snage. Trideset tri: "Najgluplji si dečko kojega poznajem, ali bar nisi dosadan ..." Dvanaest: "Sjeti se da poneseš knjigu iz povijesti, budalo!" Pedeset šest: "Ne lupetaj. Izađimo pa ćeš mi sve ispričati." Dvadeset jedan: "Koji broj cipela nosiš? Koja ti je najdraža boja?" Sto: "I ja."
To je bila najljepša poruka: pisao bih što bi mi palo na pamet i odgovor je uvijek bio, "i ja". Tako nikada nisam bio sam. Bila je broj sto i nosila je sreću. Mogao bih napisati roman samo od SMS-poruke. Likova je zasad malo: Silvia, Niko, Beatrice i njezina mama, Sanjar i ja. Da, Sanjar: imao sam njegov broj mobitela i ljetos sam mu poslao poruku da ga pozdravim i pitam je li njegov prijatelj koji je imao problema s ocem sada bolje. Odgovorio mi je da se, zahvaljujući Beatricinim riječima koje sam pročitao na sprovodu, njegov prijatelj počeo oporavljati. Pitao sam ga kako njegov prijatelj zna o Beatrice. Zar je bio na sprovodu?
"Na neki način ... Hvala ti, Leo, sretan sam što sam te upoznao."
Odgovaram: "Ma na čemu hvala?"
Može li se voditi ozbiljan razgovor preko poruka? Uvjeren sam da može.
"Na tome što si imao hrabrosti pročitati one riječi. One koje volimo opet ćemo naći i imamo cijeli život da ih molimo za oprost."
Taj sam odgovor pročitao bar sto dvadeset i sedam puta, toliko je filozofije bilo u njemu i tek sam sto dvadeset i osmi put shvatio tri stvari:

1) & Filozofijom nazivam sve ono što je doista važno i filozofija očito tomu služi.
2) Moram odgovoriti na Sanjarovu poruku: "Beatricinom zaslugom uskoro se vidimo!"
3) Jedva čekam da dođem kući i pročitam Silvijino pismo.
Večer provodim promatrajući njezinu zvijezdu, zatim usred noći pokraj mene sjedne mama, donoseći miris jele, a mjesečeva svjetlost obasjava joj odmoreno lice.
"Mama, kako je moguće voljeti kad se više ne voli?"
Mama i dalje promatra nebo, ispružila se pokraj mene, a ja oči upirem u Bijelu Nanu Veliku Crvenu, zvanu Silvia.
"Leo, voljeti je glagol, nije imenica. Nije nešto jednom zauvijek određeno, nego se mijenja, raste, penje se, pada, nestaje poput rijeka u srcu zemlje što ipak nikada ne prestaju teći prema moru. Katkad zemlju ostavljaju suhom, ali ispod, u tamnim dubinama teku, tu i tamo se opet pojave i oplođuju tlo."
Nebom odjekuju ove slatke riječi koje u ovakvoj večeri ne zvuče retorički.
"Pa što da onda radim?"
Mama isprva šuti, a zatim njezine riječi izlaze iz tišine poput rijeke što nakon mnogo muka dolazi do mora.
"Moraš voljeti. Možeš to: voljeti je radnja."
"Iako voliš nekoga tko te povrijedio?"
"I to je normalno. Mogu nas povrijediti dvije kategorije ljudi, Leo, oni koji nas mrze i oni koji nas vole."
"Ne razumijem. Zašto bi nas netko tko nas voli povrijedio?"
"Kad je ljubav posrijedi, ljudi se katkad glupo ponašaju. Griješe u nastojanju da dođu do voljene osobe. Moraš se zabrinuti kad te onaj tko te voli više ne može povrijediti. Znači da je prestao nastojati, a tebi više nije stalo."
"Ako unatoč svemu više ne možeš voljeti?"
"Nisi dovoljno nastojao. Često sami sebe zavaravamo. Mislimo da je ljubav u krizi, a baš nas ljubav moli da raste ... poput mjeseca: vidiš samo jedan njegov dio, a mjesec je uvijek čitav tu, sa svojim oceanima i brdima, trebaš samo pričekati da naraste, da malo-pomalo svjetlost obasja cijelu skrivenu površinu ... a za to treba vremena."
"Mama, zašto si se udala za tatu?"
"Što misliš?"
"Zato što ti je poklonio zvijezdu?"
Mama se osmjehne i mjesec obasja savršeni niz zuba na lijepome licu, sposobnom da smiri svaku moju oluju.
"Zato što sam ga htjela voljeti."
Mama mi razbaruši kosu da oslobodi mračne misli što su se nataložile u glavi, kako je običavala nekoć dok sam bio malen i pun straha i tražio zaštitu u njezinu naručju.
Potom je nastupila tišina između onih koji promatraju mjesec i nebo i razgovaraju s kim žele, s onu stranu zvijezda.
*




Gdje sam ga stavio? Nigdje, baš nigdje ga nema. Kozmička nevolja. Prekosutra počinje škola, a ja ne mogu naći Silvijino pismo. Fine, daj mi bar ovaj put pomozi! I pojavila se svjetlost: knjiga iz povijesti. Sva sreća da je nisam prodao kao sve druge, i to samo da ne uvrijedim Sanjara, koji je u njoj nalazio toliko toga lijepoga, puno više od onoga što je doista pisalo ...
Evo kamo sam ga stavio, no još ga neću čitati. Moji se snovi ostvaruju na onoj klupi i ondje ga želim pročitati i u miru o njemu razmisliti.
"Mama, vodim Terminatora van!"
Trčim, trčim, trčim. Trčim kao nikada dosad. Terminator je jezik isplazio do zemlje i liže svu prašinu ovoga svijeta, teško me sustiže. Od nas dvojice, kao da je Terminator mene poveo u šetnju i sada me pokušava zaustaviti.
Evo, napokon, moje klupe: prazne, osamljene, crvene, u očekivanju mojega sna. Puštam Terminatora da njuška uokolo, i on je tu sretan i jako je dobar.
Otvaram pismo i uočavam Silvijin rukopis, onaj koji bih volio da je moj, ali koji to nikada neće biti.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:26 am







Dragi Leo,
ispričat ću ti jednu zgodicu koja me podsjetila na tebe, nisam se mogla suzdržati da ti je ne napišem. Znam da si ljut na mene i ne želiš sa mnom razgovarati. Ovim pismom dajem si oduška, a ti si jedini koji to možeš razumjeti.
Prije neki dan, išla sam na izlet s nekim obiteljskim prijateljima. U jednome sam se trenutku našla sama sa sinom jednih od njih. Zove se Andrea i zaljubio se u mene. Kad smo ostali sami, prišao mi je i pokušao me poljubiti. Odgurnula sam ga, skamenio se od iznenađenja, okrenuo se i udaljio kao i ti onoga dana. Gledala sam za njim bez žaljenja. Andrea mi ništa ne znači. A onoga dana kada sam s tvoje klupe gledala za tobom nešto se u meni slomilo. Shvatila sam da svijet mogu gledati samo zajedno s tobom.
Grci su govorili da je izvorno čovjek imao kuglast oblik, i da bi ga kaznio za zlodjela, Zeus ga je prepolovio. Dvije polovice lutaju svijetom i traže jedna drugu. Čežnja ih tjera da traže i traže, i kada se napokon pronađu, kugla se hoće ujediniti. U toj pripovijesti ima istine, ali nije potpuna. Kada se dvije polovice opet sretnu, dotad su već proživjele mnogo toga. Nisu jednake onima što su nekoć bile. Njihovi se krajevi više ne podudaraju. Imaju nesavršenosti, slabosti, rana. Da bi se prepoznale, nije dovoljno što su se ponovno srele. Sada moraju jedna drugu izabrati, jer se dvije polovice ne slažu savršeno, i samo ljubav može prihvatiti bridove koji se ne poklapaju, i jedino će ih zagrljaj, iako bolan, poravnati. Onaj dan, Leo, otkrila sam da nage polovice ne pristaju zajedno i da nas samo zagrljaj može savršeno spojiti. Bez tebe se moj svijet urušio. Sve tvoje mi nedostaje: smijeh, pogled, pogrešni konjunktivi, SMS-ovi, brbljanja ... Sve nevažne stvari koje mi toliko znače jer dolaze od tebe.
Evo, samo sam ti to željela reći. Ramena nekog drugog neće nikada biti tvoja. Kada si ti uz mene, život je uz mene. Oprosti mi. 1 ako možeš,
uzmi me natrag s mojim pogreškama. Prigrli me ovakvu. Kao što bih i ja tebe. Naši će nas zagrljaji promijeniti. Volim te takva kakav jesi, pokušaj i ti mene, premda nisam savršena kao Beatrice. Željela bih da tvoja klupa postane naša: dva srca i jedna klupa. Kao što vidiš, i sitnica mi dostaje ...
Podižem pogled i rijeka teče, ravnodušna na mijene svijeta, rijeka u kojoj su se nakupila stoljeća suza od radosti i boli odnosi ih onamo gdje suze spadaju: u more, koje zbog toga i jest slano. Stišćem svojeg srećonošu što sjaji plavo u jutarnjem plavetnilu i osjećam da mi je Beatrice blizu, tako blizu da imam dojam da u meni kucaju dva srca, moje i njezino, gledaju četiri oka, moja i njezina, da živim dva života, svoj i njezin.
A jedino život ne možeš prevariti ako ti, srce, imaš hrabrosti da to prihvatiš ...
*




Već je večer. Jedna od onih rujanskih večeri u kojima se mirisi, boje i zvukovi doimlju poput duge što sjedinjava nebo i zemlju. Sa svoje zvijezde gleda me Beatrice. U ruci mi je gitara, do nogu umirovljeni jazavčar: Terminator je bio samo izgovor kako bih u ovo doba mogao izaći, a da ne pobudim pretjeranu sumnju. Pozvonim na ulaznim vratima i zamolim je da se pokaže na prozoru svoje sobe.
"Tko je to?"
Kada se nagnula s drugoga kata zgrade koja je postala dvorac u bajci, nije me odmah prepoznala u mraku slabo osvijetljene ulice. No mogla mi je čuti glas.
"Kada si umjesto mene napisala pismo, obećao sam da ću ti za to pjevati ..."
Muk. Dok ugađam gitaru gubim se u tamnomodrom odrazu neba i počinjem:

"Znaš, tako nastaju priče


za koje bih volio


da su dio svih mojih snova ...


Ispričat ću ih da polete


prema mojem


nepostojećem raju.


Nije lako postojati


bez vila koje ćeš oteti


i nije lako igrati se


ako ti nisi tu ..."


U mraku zamišljam Silvijino napeto lice dok sluša moj glas i ničega se više ne stidim jer lijep glas imam kako bih ga njoj darovao:

"Vodi me sa sobom


među tajne anđeoske


i osmijehe demonske.


Pretvorit ću ih u vijence


nježnoga svjetla.


I uvijek ću se uspjeti skriti


među boje koje treba otkriti ..."


Uronio sam u sve bajke svijeta i sve ću ih nanovo izmisliti, dajući im urbani štih da postanu stvarne. Još se neka lica pokazuju na prozorima začarane palače privučena lijepom serenadom. Ma baš me briga, najslobodniji sam čovjek koji se ne boji suprotstaviti cijelomu svijetu kako ne bi izgubio ono što mu je doista važno.

"Pjesmo, diši šutnjom,


ne reci zbogom,


nego prođi svijetom ..."


Slušam svoj slobodni i ujedno ozbiljni glas. Ozbiljan zbog prošlih dogadaja kojima su u međuvremenu narasla krila i perje te mu dopuštaju da poleti, lagan i težak istodobno. Mogu letjeti tek sada kada sam otežao.

"Pjesmo, zagrli me,


i letjet ću, letjeti,


letjeti ..."


I dalje muk. Dižem pogled, Silvije više nema. Netko zviždi, netko se ljuti. Odnekud i smijeh, možda iz zavisti. Netko i plješće.
Otvaraju se ulazna vrata začaranog dvorca. Prema meni se lagano primiče neka sjena. Netremice gledam u lice koje mi prilazi u polumraku.
"Silvia je na plesu ... viknula sam ti odozgo, ali me nisi čuo ... trebala bi doći svaki čas. Sjajan si! Pozorno sam te slušala. Bila sam sigurna da si ti ..."
Silvijina se mama smješka. Zamijenio sam je za Silviju, no mama je. Sva sreća što mrak skriva crvenilo što se širi mojim licem koje bi svakoga časa moglo eksplodirati kao u najgorem filmu strave i užasa.
"Bi li je htio gore pričekati dok se ne vrati?"
"Najljepša hvala, ovdje ću čekati ..."
"Kako želiš. No svakako joj ponovno otpjevaj ..."
Sjednem na stube ispred ulaza, sa svojom gitarom nalik na prosjaka koji traži nagradu za svoje umijeće, nastojeći pod okriljem noći prikriti sramotu ili poneku tajnu. Terminator se sklupčao do mojih nogu, miran, prvi put u životu.
Zatvorim oči i opet pjevam, zapravo pjevušim, dok mi prsti prebiru po instrumentu, izvodeći melodiju koja kao da je leteći sag na kojem moj glas slobodno prelazi preko krovova grada i uzdiže se do zvijezda, koje pak kao da su note te iste pjesme što lebde beskrajnim nebeskim prostranstvom.
Kad otvorim oči, iznad mene je lice.
Lice s plavim, zabrinutim očima, kao da hoće otvoriti zahrđala vrata, odjedanput se nasmiješi i iz poluotvorenih vrata zapahne me zaboravljena sreća na koju, poslije Beatricine smrti, više nisam ni pomišljao. Struji mnome, cijeloga me obavija, stapa se sa mnom, šapuće, gotovo pjeva: "Uvijek ću se uspjeti skriti među boje koje treba otkriti ..."
Grlimo se kao što se grle dvije lego-kocke.
"Čini mi se da se savršeno upotpunjujemo", šapćm joj u uho.
Silvia mi odgovara čvrstim zagrljajem. U tome zagrljaju osjećam svoje neravnine, svoje pogreške, bodlje. Odjednom se smanjuju, ublažavaju i blago uranjaju u njezine praznine.
Oko nas trčkara Terminator, stvarajući krugove koji nas kao nekom čarolijom štite od bilo kakva uroka, kako to već biva u bajkama.
A poljubac je crveni most koji podižemo između svojih duša što plešu na bijeloj omaglici života bez straha da će pasti.
"Volim te, Leonardo."
Moje ime ovako izgovoreno, moje pravo ime s glagolom ispred u prvome licu jest formula koja objašnjava sve ono što je skriveno u srcu svijeta.
Zovu me Leo, ali ja sam Leonardo.
A Silvia voli Leonarda.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:26 am




*




"Naučit ću te jednu igru."
"Da to nije nešto od tvojih uobičajenih izazova?"
"Ma ne, igru me naučila Beatrice: zove se igra šutnje."
"Je li to ona koju smo igrali u osnovnoj školi?"
"Nije. Slušaj. Šutke se ispružimo jedno pokraj drugoga. Pet minuta šutimo zatvorenih očiju i usredotočimo se na boje koje vidimo ispod vjeđa."
Na crveno] klupi nema puno mjesta za dvoje, no kad se stisnemo, stanemo, jedno tik uz drugo, licem prema nebu. Ljubav je i to: napraviti jedno drugomu mjesta gdje ga nema.
S rukom u ruci, u tišini, zatvorenih očiju, s mobitelom koji odbrojava minute od pet do jedan.
Kad u drugoj minuti kriomice otvaram oči, okrenem se prema Silviji i zateknem je kako me promatra. Hinim da sam se naljutio i, pogledavši na zaslon mobitela, kažem joj da nedostaju još bar tri minute.
"Što si vidio?" upita me.
"Nebo."
"I kakvo je bilo?"
"Plavo ..." poput tvojih očiju, želio sam dodati, ali riječi nisu izlazile.
Kao da je razumjela, Silvia me obdari savršenim osmijehom, bez oblačka.
"A ti?"
"Sve boje."
"Koje sve?"
"Boje harlekina ... to si bio ti."
"Baš ti hvala ... lijepo od tebe ..." odgovaram, malo naduren.
Pomislio sam da će me kao prava romantična duša usporediti s nebom. Ali nebo je nebo. Ja sam u njezinim očima lik iz nekoga bala pod maskama.
Silvia se smije, potom se uozbilji i, ne odvrativši pogled, počne:
"Harlekin je bio siromašan dječak. Jednoga se dana žalostan vratio kući i mama ga upita zašto je tužan. Sutradan je karneval: svi će imati novo odijelo, jedini on neće imati što odjenuti. Mama ga zagrli i utješi. Harlekin je otišao na spavanje umiren. Majka je bila švelja pa je uzela košaricu s ostacima raznobojnih tkanina i cijele je noći šila, sastavljajući šarene krpice. Sutradan je Harlekin imao najljepši i veoma osebujan kostim. Sva su ostala djeca bila zadivljena pa su ga ispitivala gdje ga je kupio, a on je šutio o maminoj tajni kako je provela noć šijući raznobojne krpice: bijele, crvene, plave, žute, zelene, narančaste, ljubičaste ... Tada je shvatio da nije siromašan jer ga je mama voljela više nego Tjedna druga svoje dijete, a ovaj je kostim to pokazivao."
Silvia nakratko ušuti.
"Leonardo, najljepši si od svih jer si znao primiti i dati ljubav, nisi ustuknuo. Na sebi nosiš znakove te ljubavi."
"Ti si takva, Silvia."
Tiho promatram nebo sa Silvijom, koja je zarila lice u udubinu između mojega vrata i ramena, a prste obavila oko mojih, tako da smo bili savršena slagalica. Imam dojam da mi je koža pokrivena s tisuću raznobojnih krpica.
Zapravo, život ti vječno kroji neko šareno odijelo po cijenu mnogih neprospavanih noći, onih što su mu ostale od drugih sašivenih života.
I upravo kad se osjećamo najbjednije, život nam, poput majke, po mjeri sašije najljepše odijelo.
*




Prvi dan škole. Probudio sam se četrdeset minuta ranije. Ne zato što je prvi dan škole, nego sam odlučio otići po Silviju. Sjedam na svoj skuter (koji je reinkarnacija prijašnjega, samo s ispravnim kočnicama ...), godi mi plavetan rujanski zrak sličan plavetnilu srećonoše koju nosim oko vrata. Zaobilazim automobile poput superjunaka.
Smijem se svemu i svakomu, pa čak i uspavanim policajcima i crvenim semaforima što uzalud nastoje obuzdati moju žurbu. Kad sam stigao, Silvia me već čekala. Ona je točna, nisam ja. Penje se na sjedalo iza mene. Osjećam kako joj ruke obavijaju moj struk. Moj život u njezinim rukama.
Ne bojim se kao nekada. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog kočnica. Motor je postao bijeli konj koji ne galopira, nego leti po asfaltu. Živ sam! Podižem pogled prema nebu i čini se kao da je još bijeli mjesec Božji osmijeh koji odobrava to što radim. No smjesta se povuče kad ugleda Niku, koji staje uz mene s izazovom na licu koji ne mogu odbiti. Puštam ga da pobijedi samo zato što je Silvia iza, ali osmijeh koji smo nas dvojica izmijenili na kraju utrke jest najtopliji stisak ruke, najcrveniji zagrljaj. S dečkima je uvijek sve lakše.
*




Prvi dan škole. Sjedim pokraj Silvije i školski sati su kraći, divni, puni života. Čini se da je svemir na kraju dobio transfuziju koja mu je trebala kako bi nanovo počeo disati.
Od danas počinjem pisati. Sve ove događaje moram zabilježiti kako bih ih se mogao prisjetiti. Ne znam hoću li uspjeti, ali ovaj put se svakako želim potruditi. Možda bolje da pišem olovkom. Ne, bolje nalivperom. Crvenim nalivperom. Crvenim poput krvi. Crvenim kao ljubav, tintom najbjeljih stranica života. Vjerujem da su jedino sjećanja vrijedna spomena ispisana krvlju: krv ne pravi pogreške i nijedan ih profesor ne treba ispravljati.
Bjelina ovih stranica više me ne plaši i to dugujem Beatrice: njoj, bijeloj kao mlijeko, crvenoj kao krv.
Gledam Silvijine plave oči: to je more u kojem se utapam, ali ne umirem, na dnu me čeka mir, čak i dok je na površini oluja. I dok me to more ljulja, od srca se smijem. Moj smijeh bez riječi kazuje: kada zapravo počinješ živjeti, kada život pliva u našoj crvenoj ljubavi, svaki je dan prvi, svaki je dan početak jednoga novog života.
Pa bio taj dan i prvi dan škole.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:27 am




*




Dragi Leo,
vraćam ti rukopis. U dahu sam ga pročitao, za jednu noć, i podsjetio me na priču o jednome čuvenom grčkom vojskovođi koji se sa samo šesto ljudi utaborenih na brdu Parnas trebao suprotstaviti golemoj neprijateljskoj vojsci što je opkolila podnožje brda. Poraz je bio neizbježan, no vrač malene vojske se nečega dosjetio: predložio je svojim drugovima da namažu kredom i sebe i oružje.
Ova vojska duhova napadne neprijatelja noću s namjerom da ubiju svakoga tko nije bijel. Kad ih je ugledala, straža velike neprijateljske vojske prepadne se od užasa. Pomišljajući na tko zna kakvo neobično čudo, počne urlati i razbježi se usred noći, a slijedi je vojska duhova čija je bjelina još pojačana u noći punoga mjeseca. Trupe su bile skamenjene od straha te onih šesto vojnika postadoše gospodara bojnoga polja s četiri tisuće krvavih trupala. Krv se zalijepila za oružje i bijelu kožu vojske duhova koja je u jasnoći jutra izgledala još strašnije u onoj mješavina bijelog i crvenog.
Leo, katkad se bojimo neprijatelja koji ni približno nije jak kako se čini. Samo ga bjelina kojom se prekrio u mrkloj noći čini tajanstvenim i strašnim. Pravi neprijatelj nisu vojnici premazani kredom, nego strah.
Treba nam bijelo.
Kao što nam treba crveno.
Možda ne znaš da novija antropološka istraživanja pokazuju da su u većini kultura prvi nazivi što su se odnosili na boje bili svijetlo i tamno. Kad se neki jezik toliko razvio da je imao tri naziva za boje,, gotovo je uvijek treći naziv bio crveno. Nazivi za ostale boje dolazili su postupno, nakon što je naziv za crveno već bio općeprihvaćen i često je termin "crveno" bio vezan za riječ što je označavala krv.
Učenjaci potvrđuju ono do čega si ti došao iskutvom. Kulture i civilizacija desetljećima su otkrivale ono što si ti otkrio u jednoj školskoj godini. Hvala ti što si svoje otkriće podijelio sa mnom.
Ograničio sam se na to da upotpunim dijelove u kojima govoriš o meni i ispravio poneki konjunktiv, ništa drugo od tvojega teksta nisam dirao. Bilo bi kao da sam ispravljao tvoj život, a želim da taj ostane nedirnut.
Počaščen sam što sam dio ove pustolovine i ponosim se tobom.
Neizlječivo profesor,

Sanjar

*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:27 am


Zahvale


Jednom me je jedan učenik, nezadovoljan zbog zadaće koju sam mu po ne znam koji put nametnuo, iznenada zapitao: "A zašto vi pišete, profesore?" Bez razmišljanja sam odgovorio: "Da vidim kako će završiti". I uvijek tako završava, u pisanju, kao i u životu: zahvalom.
Netko je rekao da loši pisci prepisuju, a oni dobri kradu. Ne znam u koju će me kategorija čitatelj svrstati, ali je sigurno da nijedna ne duguje ništa životu i ljudima od kojih se prepisalo ili ukralo, ja bih rekao, primilo. Najbolji je copyright život: neiscrpan scenarist koji u nama vidi osobe sposobne za ljubav i voljenje.
I onda, kako se kaže? Tom su nas rečenicom mučili dok smo bili maleni. Odgovarali bismo hvalaaa, lagano izdužujući ovo "a", a da u to nimalo nismo vjerovali. Odrastanjem mi je, međutim, hvala postao čin finog ponašanja ili možda najsretniji način življenja.
Prema tome:
mojoj obitelji, od koje sam naučio da je ljubav uvijek moguća: mojim roditeljima, Giuseppeu i Riti, koji ove godine slave četrdeset i petu godišnjicu braka; mojoj divnoj braći i sestrama koji svojim gledištima upotpunjuju nijanse boja na ovome svijetu: filozofu Marcu, povjesničaru Fabriziju (s Marinom i Giulijom), psihijatrici Elisabetti, povjesničarki umjetnosti Paoli te Marti, arhitektici i autorici moje slike na naslovnici. Njima pridružujem Marinu Mercadante-Giordano i njezinu obitelj; jer su vjerovali u ovu knjigu i pomogli da je dovršim: prije svih Valentina Pozzoli, neusporediva poznavateljica priča bez koje se ova moja ne bi pojavila. Zatim: Antonio Franchini koji je u nas vjerovao s istim oduševljenjem što sam ga vidio kod njegove djece kad slušaju priče na terasi koja se zove "Grčka", Marilena Rossi, koja poznaje i voli likove više nego ja, Giulia Ichino i Alessandro Rivali, prijateljima i pozornim lektorima, finim i iskrenim;
ni po kakvome redu svima onima koji su na drugi način i u različito vrijeme imali neku ulogu u nastajanju ovih stranica: učenicima i kolegama iz a i b razreda 4. gimnazije San Carlo u Milanu, svim rimskim učenicima, osobito onima iz 5. gimnazije Dante te gimnazija Junior i Visconti, kazališne grupe "Eufemia". Nezaboravnom profesoru Mariju Franchiniju, ocu Pinu Pugliesiju koji, kad sam išao u drugi razred, jednoga dana više nije došao u školu. Gianluci i Tessi De Sanctis, Federicu i Vanessi Caanzi, Robertu i Monici Ponte, Angelu i Lauri Costi s obiteljima, prijateljima iz "Living Rooma" i "Delte". Paolu Pellegrinu, Rosy iz knjižnice "Il Trittico", Raffaelu Chiarulliju, Svevi Spalletti, Guidu Marconiju, Filippu Tabaccu, Alessandri Gallerano, Paolu Vironu, Antoineu De Brabantu, Micheleu Dolzu, Valentini Proveri, Siriju Legramantiju, Paolu Dilibertu. Giuseppeu Coriglianu, Sergiu Moriniju, Mauru Leonardiju, Armandu Fumagalliju, Marcu Fabbriju, Paoli Florio, Mauriziju Bettiniju i kolegama s doktorata, Emanueli Canonici, Susanni Tamaro, Giuseppeu Brighini, Roberti Mazzoni, Lorenzu Farsiju, Carlu Mazzoli, Marcellu Bertoliju i psu mojih susjeda;
tebi, čitatelju, koji si na sofi, ispod pokrivača, na ulici, u autobusu, na crveno] klupi iii ma gdje drugdje došao do ove stranice i, prema tome, posvetio svoje dragocjeno vrijeme mojim likovima ...

hvala.

P. S. U Italiji je normativ za davanje krvi maloljetnika puno stroži i složeniji nego što bi se to iz romana moglo zaključiti. Narativni razlozi prevladali su nad točnim prikazom stvarne situacije.


[1] L'attimo fuggente.
[2] Dante Alighieri, Vita nova, prepjev i pogovor Tonko Maroević, Mirko Tomasović, Zagreb, Matica Hrvatska, 1999
[3] "Počinje novi život". Incipit je uobičajena latinska formula za početnu rečenicu knjige; naslovna formulacija Danteova mladenačkog djela Vita nova.
[4] Dante Alighieri, Vita nova, prepjev i pogovor Tonko Maroević, Mirko Tomasović, Zagreb, Matica Hrvatska, 1999


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu