Četiri godišnja doba

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:33 am



Roman o Vivaldijevoj Veneciji

Između Venecije u 18 st. i Venecije danas (ili bilo kojeg grada na svijetu) i nema nekakve razlike. Čak nije bila niti čišća. Ekološka osvještenost započela je puno kasnije.
Dakle, smrdljive vode u koje se u to doba izlijevao sav kućni otpad, pa su ljudi već na ulazu u kuće vidjeli što se tog dana sprema za ručak ili kakvog su zdravlja ukučani (pluta li mekano ili tvrdo), razbojnici na ulicama (no dobro, danas ih ne prepoznaješ na prvu), iskvarenost crkvenih krugova (novac ipak okreće svijet), prošireno-bračno-ljubavni život (vrlo romantično upakiran) i političke spletke. Eto ništa se nije promijenilo.
Jedino žalim za širokim krinolinama, perikama i maskama kojima su se kitile žene tog doba. Bilo bi lijepo tako obućen prošetati Venecijom (sa nadom da negdje vreba i Casanova).
Sve u svemu lijepo upakirana povijesna priča.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:40 am





PROLOG: GODINE 1695.

Tijekom sat vremena u kojem je bebin plač prešao iz tužnog do bijesnog i iscrpljenog, nitko nije mislio ni o čemu drugome nego o tome koliko Bog bijaše blagoslovio Veneciju više od svih drugih gradova. Sjaj Blažene Djevice i svih svetaca dopirao je s balkona iznad oltara crkve Pietà. Blagoslov je otamo lebdio iznad plemića ogrnutih u crno i posjedanih po drvenim klupama, sve do sirotinje nagurane odostraga. Prolazio je kroz vrata do ljudi koji su se nagurali na Riva degli Schiavoni, kao i do naćuljenih ušiju u malim barkama koje se ljuljaše u venecijanskoj laguni.
Nebo se otvori i Bog prozbori. Dva tuceta žena u crvenim i bijelim haljinama bijahu njegove glasnice. Nijedan kontrapunkt, koliko god hitar ili zamršen, nije bio pretežak za glazbenice Piete, skrivene iza željeznih rešetki ogrnutih crnom gazom. Nijedna suptilna harmonija nije bila propuštena, nijedna polagana nota užurbana. Da je glazba tkanina, glazbe ovih figlie di coro bi tada bila od brokata, svile, paučine.
Zlatna nit pak bijaše pjevačica. Qui habitat, Michielina pjevaše, in adjutorio altissimi. Svaka nota lebdjela je iznad slušalaca kao pero koje u zraku održava dah anđela. I dok mnogi nisu razumjeli riječi, drugi, ogrnuti hermelinom, ne samo da razumješe latinski nego možda čak i primijetiše prikladnost ovoga psalma. Ako je uistinu na zemlji postojalo jedno mjesto gdje se moglo zaviriti u nešto najuzvišenije, to je zacijelo bio balkon Piete. S posljednjom notom, figlie di coro se povukoše u svoje tajnovite odaje kroz stražnja vrata balkona. Nebo se sklopi, a ljudi počeše izlaziti iz crkve, u sumrak listopadni.
„Michielina je bolja od one Paole iz Mendicanti, zar ne?“ Mladi plemić otvori bočna vrata kapele. „Poslije vas“, on reče, pokazujući smjer identično odjevenu partneru.
„Više mi se sviđaju Mendicanti, ali ova Michielina...“ On duboku udahnu izrazivši time svoju naklonost. „Jako je dobra, možda malo preduboko diše ali...“
„Čujem da je ružna kao krastača i da je šepava.“
„Ah,“ reče prvi, uzdišući, „kakva tragedija. Možda bismo trebali biti zahvalni što ih ne možemo vidjeti.“
Prije nego što je drugi plemić stigao odgovoriti, nešto poput vreće s krpama ostavljene na maloj škrinji u nekoj veži privuče mu odjednom pažnju. Unutra on začu glasan uzdah, a zatim kašalj, pa umorni, hrapavi jecaj.
Priđe pogledati podrobnije, te dodirne svojom čizmom rub te vreće. Vreća se pokrenu. On ugleda u jednom od nabora malenu ručicu.
Nagnu se, pritom dodirnuvši dječje rame. „Malena,“ reče, „jesi li u redu?“ Kad je okrenu prema sebi, ona se nije niti trznula, niti probudila, već je mlohavo potonula, kao mrtva. Bijaše to lice trogodišnje djevojčice. Oči su joj skliznule nadolje, a usne se rastvoriše pokazajući niz savršeno bijelih zubiju iznad klatna jezika.
„Laudanum“, reče. Zatim ju je pokušao podići ali mala je bila pričvršćena za škrinjicu debelim svilenim pojasom nekog kućnog ogrtača. Netko nije htio da negdje sama odluta i upadne u kanal.
Kraj nje se nalazila još jedna beba, natopljena znojem od dugotrajna plača, sada mirna i usnula. Ispod glave bijaše ugurana omotnica s riječju Pietà, vrlo brižno ispisanom.
„Borila si se s Michielinom za pozornost“, reče onaj drugi. „Nije ni čudo da te nitko nije čuo.“ On ustane i priđe jednim vratima, žustro pokucavši.
U KUTU MALENE SOBE BOLNIČKOG ODJELA Ospedale della Pietà djevojčica bijaše razodjenuta do potkošulje; sjedila je navrh škrinje dok je dojilja iz jedne od obližnjih kuća hranila bebu koja je sad ležala na dugoj drvenoj mizi, okupana i prepuštena snu.
Bijaše mrkla noć čiju su tamu jedva razgrtale upaljene uljanice osvjetljavajući odjeću starije djevojčice, koja je bez sumnje, poput onog pisma u omotnici, sadržavala čitavu priču. Šal u kojem se bila ugnijezdila bijaše mekan, od vune boje meda, s jarkom mustrom optočenom grimiznim i zlatnim svilenim nitima.
„Skupo“, reče jedna od dojilja, zavirivši pomnije. Potom sklopi šal i stavi ga na kraj stola. „Donesi mi knjigu“, reče djevojčici od nekih dvanaest ljeta koja stajaše kraj nje.
Djevojčica pođe do ormara i otamo izvuče veliki, kožom optočeni registar i ostavi ga pokraj šala; potom iz ormara donese još pero i tintu.
„Stavi i žezlo u vatru“, bolničarka naredi, te zatim otvori omotnicu. Dok je izvlačila pismo, iz njega ispadnu tri zlatna novčića. Ona priđe uljanici da ih pobliže pregleda. Zatim svrnu pogled ka djevojčici. „Rekla sam ti da staviš žezlo u vatru.“ Pogledom poleti do malenog djeteta zasjelog na škrinji, a potom ode, te zgrabi željezni objekt s jedne kuke na zidu. Dok je bolničarka u sebi sricala pismo, djevojčica je već gurala žezlo u vatru, ostavivši vršak na rubu užarenog ugljevlja.
„Kao što sam i mislila“, reče bolničarka. Potom poče čitati naglas. Pismo je glasilo:

Pomozi mi, Bože, jer napustio me moj pokrovitelj koji tvrdi da beba nije njegova. Porod mi ovaj donije mnogo boli i štete, tako da se niti ne usuđujem pojaviti pred onim koji je nekoć želio ništa drugo do mjesta u mome srcu. Tri godine uspjeh skrivenom držati svoju kćer, u skrbi sluga, ne bih li zadržala ovaj privid bezbrižne mladosti toliko važan onima u mojoj struci. Isto sam nakanila učiniti s dojenčetom, rođenom prije tri mjeseca, ali više ne znam niti gdje ću živjeti, niti koliko dugo, s ovo malo novca i raspoloživima jedino najgrubljim muškarcima. Ovom odlukom dovela sam se na rub ponora, ali molim vas da me shvatite. Stariju sam nazvala Maddalena, u čast svetice kojoj sam se često obraćala, a već je i krštena tim imenom. Beba u sebi nosi neku lakoću s tim očima boje čista neba. To sam shvatila kao predskazanje sreće, sloga vas molim da je krstite imenom Djevice i nazovete je Chiaretta.


Bolničarka dignu pero i u lijevoj margini registra upisa datum kao i imena dvaju djevojčica: Maddalena i Chiaretta. Zatim nastavi čitati:

Prilažem i novac za dadilju koja bi uzela i Maddalenu tako da djevojčice ostanu zajedno. Uzdam se u beskrajnu milost Božju, pa makar ne zaslužujem nadu da ću ih ikada ponovno ugledati, također pristavljam i jedan predmet podijeljen na tri dijela, tako da ih, ako Bog tako poželi, mogu prepoznati kao i one jedna drugu ako ih životne okolnosti razdvoje.


„Donesi mi predmete“, reče bolničarka djevojčici. „Moram ih opisati u knjizi.“ Zatim podigne dva komadića bjelokosti upinjući se da razazna detalje. „Češalj je od bjelokosti“, reče, prelomljen u tri dijela. Svaka djevojčica ima po jedan kraj, s izrezbarenim cvijetom. Majčin je srednji dio čime će, ako se ikad vrati, moći dokazati svoje majčinstvo.“
„Hoće li se vratiti?“ upita djevojčica.
„Ne“, odgovori bolničarka. „Ali valja gajiti nadu.“ Potom stavi pismo natrag u omotnicu, opiše šal te polomljeni češalj i pruži pero djevojčici da ga očisti. „Ako ne želiš pomoći onda idi pronaći kutiju za sve ove stvari. I donesi malo kruha i sira iz kuhinje.“ Zatim se obrati Maddaleni. „Gladna si?“
MALA DOZA LAUDANUMA SE DO TADA VEĆ BILA ISTROŠILA. Maddalena se sklupčala na škrinji, trljajući oči, previše šokirana da bi mogla bilo što odgovoriti. Čim je djevojčica žurno izašla, bolničarka usta i izvuče žezlo iz ognja. Vršak se žario dok je s njega otpuhala pepeo. Zatim hitrim pokretom podignu jedno djevojčičino stopalo, a malena se prevrne na leđa, preko škrinje. Nabravši usne, bolničarka spusti užareno žezlo na samo dno Maddalenine pete i tu ga na trenutak zadrži.
Ona već spusti stopalo i vrati žezlo u vatru prije nego što se šok pretvori u krik boli i osjećaja izdanosti. „Hajde, hajde“, bolničarka reče, vrativši se s malo melema na prstu. „Zacijelit će to.“
Zatim ponovno zgrabi njezino stopalo dok se djevojčica batrgala u njezinim rukama, no bolničarka je uhvati tako snažno da joj se pod prstima pokazaše bijeli otisci. Ona na časak pogleda crni četverokut sa slovom P a zatim namaza melem na ranu i krenu donijeti zavoj. Dok ga je tražila, Maddalenini su se krici stišali i pretopili u tiho jecanje. Sada je, još uvijek u šoku, zbunjeno promatrala kako joj bolničarka previja stopalo čistim platnom.
„Obično uzimamo samo bebe“, izreče tonom ni grubim ni blagim nego suho, kao da priča sa zidom a ne s djevojčicom. „Bebe to ne osjete dulje od trena. S tobom pak nije tako jednostavno. Bojim se da nije moglo biti drugačije.“
Potom protrlja ruke na gruboj pregači kao da je time oprala ruke od svojeg čina. „Za nekoliko dana ćete otići, ovako vas možemo identificirati.“ Zatim ponovno izvadi žezlo iz vatre. „Tako vas možemo i vratiti ako budemo morali.“
„Ne želim se vratiti ovamo!“ Iako je bol nadjačala i posljednje učinke laudanuma, Maddalenine riječi bile su prigušene, kao da je plakala u snu. „Želim poći kući.“
„Zaboravit ćeš sve.“ Dok je bolničarka po drugi puta ispitala užareni vršak žezla, Maddalena je disala teško, previše uplašena da bi mogla vrisnuti, ali sada bolničarka krenu prema stolu na kojem se Chiaretta poče migoljiti. Ona podigne bebu okrenuvši je naglavačke i pridrža ju za članak njezine noge. „Nemojte!“ Maddalena vrisnu pokušavajući sići sa škrinje. Bolničarka pak pritisnu žezlo na bebinu petu, te se soba ponovno ispuni krikovima dvaju djevojčica i mirisom spržena mesa.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:41 am









JEDAN

CRNI I SREBRNI PRAMAC GONDOLE NESTA U MAGLI koja bijaše toliko gusta da je pucketala dok se razmicala oko trupa čamca. Svakim zaveslajem jedna neodređena, neuhvatna melodija se svijala i vukla ponad voda.
Gondolijer je išao toliko sporo da nije bio posve siguran kad je dospio do utoka u Grand Canal. Činilo se kao da se zrak lijepi na fasade starih kuća gdje je venecijansko plemstvo dovršavalo svoje objede, dok se ispred veslača otvarao kao zijev dok je čamac ulazio u široku lagunu.
Gondolijer se nagnu naprijed, škiljeći, naginjući glavu ne bi li uhvatio pozive drugih lađara. Pjesma se vukla po površini vode iz smjera bazilike Santa Maria della Salute i činila se sve glasnijom. Napokon su se mogle razaznati i riječi koje je pjevao neki lađar.

Skup gospi ja vidjeh

Na Svih Svetih dan, prije godinu dana


Magla proguta gondolijerov odgovor.

Ona sprijeda posebno bijaše čarna

Ljubav kraj nje izgledaše


Drugi se čamac sad primaknu toliko blizu da je gondolijer mogao čuti promjenu u zvuku vode prije no što kliznuše u suprotnim smjerovima.

Tako čisto svjetlo s njezina lica poletje

Duh sjajan, blještav


Riječi izblijedješe dok su se čamci odmicali jedan od drugoga. Ali u Veneciji, pjesma je bila kao dah. Dva gondolijera pjevaše zajedno kroz izmaglicu sve dok se nisu previše udaljili jedan od drugoga.

Smion, u licu joj tad

Ugledah ja anđela pravoga...


Zatim gondolijerov glas nestade, zavjesa kabine se razmaknu i zdepasta sredovječna žena u tamnom ogrtaču, ispod vela, proviri iz kabine. „Jedva vas vidim“, reče ona. „Gdje smo?“
„Broglio. Ovdje ću se svezati.“
„Broglio?“ Njezin glas će razočarano. „Trebali ste nas odvesti do mola Piete.“
„Vražja noć“, gondolijer reče umjesto odgovora. Potom pročisti grlo i masno pijunu u lagunu. Čamac lupi o mol, on opsuje a zatim skoči na suho. Zbog trzaja čamca žena izgubi ravnotežu i pade unazad gunđajući.
„Čujte“, reče gondolijer, popevši se nazad da joj pomogne ustati. „Imate pet minuta hoda do Piete. Za večeras je bilo dosta vožnje.“
Žena zagunđa neku psovku a potom nesta u kabini. Nakon nekoliko trenutaka izroni s torbom i pokrivenom pletenom košarom koje odloži na pod gondole.
Okrenu glavom. „Nemojte sad odugovlačiti“, rekne u smjeru kabine.
Malena gola ručica razvuče zavjesu i iz tame izroni lišce djevojčice ne starije od šest godina koja zasta nepokretno dok je otpozadi netko ne pogurnu.
„Hajde“, iza nje se netko oglasi. Za nekoliko minuta dvije djevojčice, druga oko devet godina stara, stajale su na molu.
Žena podignu i torbu i košaru. „Hajdemo“, reče bez da ih pogleda. Zatim se uputi preko malenog trga tako brzim korakom da su je djevojčice gotovo izgubile u magli, sve dok nije zastala pokraj jarkocrvenkastožute ciglene fasade duždeve palače. Zatim se okrenu nadesno i nastavi žustro. Djevojčice se boriše pratiti je u stopu dok su prolazile pored kamene kolonade slične po boji magli, koju su prije mogle osjetiti nego jasno vidjeti.
Žena nešto promrsi gotovo se spotaknuvši preko jedne škrinje koja je ostala od nekog od piljara čiji se štandovi obično pred Božić razasu sve do Riva degli Schiavoni za vrijeme festivala. Blijedi miris vlažne slame i sadržaj košara u kojima je ležalo osušeno cvijeće i bilje, morske školjke, kobasice od divljači, miomirisni melemi i balzami nuđeni na prodaju, strujaše posvuda kao uspomene na ostatke dana.
Kameni most odignu se naglo ispred njih, potom još jedan, a onda žena naglo zađe u jednu sporednu ulicu. Zatim zalupa velikim brončanim kucalom na jedna od vrata; iza rešetke razmaknu se špijunka.
„Tko ide?“ Začu se ženski glas.
„Annina. S dvije djevojčice.“
Začu se dizanje zasuna, potom škripa šarki dok se kapija otvarala. Žena u bijeloj kapici, odjevena u ogrtač poput Anninina, da znak da uđu.
„Požurite. Hladno je“, ona reče, njezin glas odjeknu dvorištem u kojem se djevojčice nađoše. „Ovdje ćete noćas spavati. Annina će biti s vama. Ne valja uznemiravati ostale ovako kasno.“
U sobi u kojoj ih je ostavila ne bijaše ničega osim malog drvenog klecala i kreveta na koji, bez pokreta, ukočeno, djevojčice sjedoše. Vani dvije žene još malo postajaše, tiho razgovarajući.
„Chiaretta - to je ona mlađa - umije pjevati“, reče Annina.
„Baš je lijepa. A starija?“
„Maddalena. Jedva priča. Kažu mi da je vješta s rukama te da je poslušnija od druge, ali to je, bojim se, sve.“
Jedna drugoj kimnu poželjevši si laku noć, Annina se vrati u sobu dok domaćica nestade u magli bez ijedne riječi.
CHIARETTA JE USNULA PLAČUĆI, NJEZINA PLAVA KOSA SKORUŠENA i razasuta po kvrgavom, privremenom jastuku, dok su joj halja i kaput poslužili kao pokrivač za njezine gole ručice i noge. Do nje, na slamnjači koju je za njih na podu razastrla Annina, ležaše joj sestra koja se trzala u snu sa svakim nepoznatim zvukom.
Maddalena je tako čula hropac u Annininu dahu, prepoznajući njezin obris na ležaju. Promotrila je Anninu bez njezina teška ogrtača i kapuljače samo na tren, dok je ova ležala u mraku, ne mogavši se sjetiti kako žena uopće izgleda. Annina je bila toliko zastrašujuća da je Maddalena protekla dva dana uglavnom provela gledajući u vršak svojih stopala.
Nekoliko dana prije nego što je Annina stigla u selo gdje su živjele, zbog njezina se dolaska obiteljska rutina toliko narušila kao da se pripremaju na dolazak samog dužda. Kokošinjac je valjalo temeljito izgrabljati od brabonjaka i perja, čak je i pas bio okupan i počešljan. Njihov očuh također nije izbjegao svemu, morao se podšišati tako da je izgledao izgubljeno kao neko ošišano lane.
Maddalena i Chiaretta nisu imale vremena niti satjerati kokoši po dvorištu nakon što su pobrale jaja, niti su imale vremena za razgovor s kozom koja je obično njuškicom u njihovim pregačama tražila džepove s hranom. Nisu im dopustili da napuste kuću kako bi jurile leptire koji su ponekad znali sletjeti na njihove prste, niti da traže rupe s mravima kako bi u njih ulijevale vodu gledajući kako mravi jure naokolo prenoseći sjajne male tobolce s jajima. Umjesto toga, ribale su kameni pod ladanjske kuće i skinule paučinu s niska stropa pomoću duge drške i krpe, dok je starija djevojka, kći njihovih roditelja-posvajača, trljala mrlje s njihovih haljina, te krpala rupe u hlačama svoje dvoje braće.
Očuh i dvoje dječaka pak nacijepali su tako pravu hrpu drva za loženje, dok je majka održavala vatru gotovo čitav dan, pripremajući ne samo uobičajenu palentu i grah, nego i medenjake, kao i pečenog janjca kojeg je njezin muž zaklao pred očima dviju djevojčica.
Chiaretta i Maddalena nisu često viđale takvo što, jedino jednom ili dvaput godišnje kad se selo spremalo za kakav festival ili kad se netko vjenčavao. Chiaretta je bila jako uzbuđena, misleći da je riječ o nekom vrlo važnom gostu. Maddalena se ukočila od straha. Samo su njih dvije od sve djece u kući imale one biljege na svojim stopalima. Samo njih dvije nisu ovdje pripadale, njih dvije neće ovdje ostati. Jednoga dana, rekli su im, netko će po njih doći.
Na dan kada je trebao doći taj gost, maćeha ih je obje okupala, oprala im kosu, pomogavši im odjenuti najbolju odjeću koju su imale. Nekoliko su sati tako sjedile bez cipela, iščekujući gosta.
„To su te djevojčice?“ Annina nije ni pričekala odgovor. „Neka skinu čarape da provjerim.“
„Pokažite mi svoje pete“, reče svakoj od njih. Zadovoljno kimnuvši nakon što je vidjela dokaz kako je riječ o štićenicama koje je tražila, nije više dodala ništa.
Chiaretta pomisli da je riječ o nekoj zabavi u počast gošće. Cijelu je večer provela nagovarajući dječake da plešu dok je ona pjevala, iako nitko nije bio raspoložen za ples i pjesmu.
„Nije nikakva zabava“, reče jedna od djevojčica. „Zašto se ne umiriš?“
„Baš je“, Chiaretta se mrštila, spustivši glavu i svojim stopalom ocrtavajući luk na podu. „Nismo već dugo vremena jeli meso.“
Maćeha tada usta i krenu prema njoj.
„Sjedi i smiri se. Ovako jedemo barem jednom tjedno.“
CHIARETTIN IZRAZ ZAPREPAŠTENJA ZBOG OVE LAŽI BIJAŠE dovoljan da joj zavrijedi jedno čvrsto potezanje za uho i mjesto u kutu gdje se naplakala sve dok nije uvidjela da je svi ignoriraju. Potom je zaspala.
Maddalena je znala što Annina zapravo traži i jedva je bila u stanju gutati svoje zalogaje. Čak i nakon svih priča o tome mjestu gdje žive tolike mlade djevojke, gdje sretni ljudi pjevaju čitavo vrijeme, željela je ostati ovdje gdje je sve bilo poznato. U selu je imala svoje tajno ime za svakoga, od dječaka do gusaka koje su se gegale puteljcima prema nasipu pored rijeke. Ovdje je mogla razlikovati svoj od Chiarettina pokrivača već po mirisu vune, dok je u voćnjaku poznavala svako uporište u drveću gdje se moglo najlakše posegnuti za jabukama na višim granama. Ali one nisu mogle izabrati mjesto gdje će živjeti: znala je da ništa neće uvjeriti obitelj da zadrži dvoje dodatnih usta za koje više neće biti potpore.
I TAKO SU SE NOĆAS NAŠLE U TOM MJESTU GDJE SU ŽIVJELE djevojke i gdje se pjevalo, kako im je već bilo obećano. Chiaretta se pomaknu i okrenu, povukavši zajedno sa svojim i Maddalenin kaput. Maddalena zadrhta od hladnoće, a kako nije mogla povući svoj kaput natrag, ona se skupi uz sestru da bi joj tako bilo toplije. Uronivši lice u sestrino rame, ona osjeti kako joj glava iznutra pulsira pod pritiskom suza koje je zadržavala cijeloga tog dana. No ipak samo sklopi izmučene kapke.
Maddalena jedva da je utonula u san kad osjeti kako je Annina drmusa. „Diži se“, žena reče. „Nisi li čula zvono?“
Annina grunu Chiarettu odostraga. Ova se trgnu, rekavši: „Nemojte!“ tonom koji je bio nešto između režanja i uzdaha, a potom i ona naglo ustade. Pogledavši naokolo po malenoj sobi, pokušavala se sjetiti gdje se nalazi. Maddalena se također uspravila, trljajući oči.
„Obucite se!“ Annina reče. Potom pode ka klecalu, kleknu, prekriži se, te počne ispod daha i sklopljenih očiju mrmljati: „Aperi, Domine, es meum“, začuše je dok je njezin glas tonuo sve niže; na kraju su se micale samo njezine usnice.
Djevojčice promatraše Anninu koja je mrmljala te se nakon molitve ponovno prekrižila, i napokon ustala.
„Vas dvije se ne molite?“ ona upita, a kad je Maddalena potvrdno kimnula, ona doda: „Dobro, onda to i učinite! Pater noster...“
Maddalena se prekriži, a Chiaretta za njom. „Qui es in caelis,“ one nastave, „sanctificetur nomen tuum.“ Mrmljale su tako sve do konca Očenaša i Zdravomarije, sve dok im Annina ne reče da ustanu.
„Morat ćete naučiti kako se ovdje ponaša“, ona im reče.
„Zar nismo dobro učinile?“ Chiaretta upita. Ona i njezina sestra su ove dvije molitve ponavljale još od najmanjih nogu.
„Niste bile dovoljno brze. Treba stići na vrijeme u kapelu na zahvalnice“, Annina reče. „No, stavite ogrtače, ne morate zakopčati haljine.“
Nakon što su obule cipele na stopala, još uvijek promrzla od prošle noći, Annina ih promotri. Maddalena je bila puno viša od Chiarette, više nego što je bila razlika u godinama. Smeđe kose, s nijansama crvene i zlatne, poput jesenjeg lišća. Njezine ozbiljne oči boje lješnjaka bijahu okrugle, a brada šiljasta, tako da joj je lice imalo oblik srca. Jedno lice bez vidljivih mana, ali koje nekako nije bilo skladno.
Chiarettina kosa bijaše svijetloslamnate boje bijelih vinskih loza Veneta. Uvojci su tako stvorili jednu auru oko njezinih obraza koji su još uvijek bili mrzli od hladnoće putovanja prethodna dana. Čak i uz svjetlost svijeća, njezine oči, omeđene gustim trepavicama, ljeskale su plaveti lapis lazulija. Ali u tom trenutku, opći dojam bijaše potpuna zapuštenost. Njezina kosa bila je zamršena, s njom se nije moglo sada baviti, jedino ju se dalo zataknuti iza uha; njezina haljina bijaše također uprljana nečim prolivenim prethodna dana za vrijeme objeda.
„Budi mirna“, Maddalena reče posegnuvši očistiti krmelje iz kutova Chiarettinih očiju. Njezina mlađa sestra ispruži poslušno svoje zaleđeno lice, otkrivši niz malih zubiju toliko savršenih kao da su bili ogrlica biserja uokvirena cvatovima njezinih usana.
Annina otvori vrata i pokaza im hodnik gdje se netom nađoše usred jata djevojaka i žena koje su tuda prolazile u valovima, nekoliko stotina njih, sve noseći haljine boje blata dok su se kretale bez riječi u mrklom svjetlu kroz dvorište. Svjetlo je tek počimalo sipiti kroz mliječno bijelo staklo iznad glavnoga ulaza u kapelu, ali na strani, zakrivena drugim zgradama, okna su još uvijek bila tamna. Haljine žena koje su palile svijeće ne bi li obasjale oltar, sada otkrivene ispod ogrtača i kapuljača poprimiše bogatu, grimiznu nijansu boje svježeg maslaca.
Kad su Maddalena i Chiaretta ušle u kapelu, Annina ih povede ka jednom mramornom stupu. „Stanite uz ovaj stup“, ona im reče. Držeći se za ruke, dvije djevojčice gledale su kako se crkva puni. I dok su posljednje od žena ulazile, djevojčice su se leđima toliko stisnule uza stup tako da nisu mogle vidjeti ništa više osim haljina onih koje se naguraše oko njih.
„Domine, labia mea aperies“, jedna žena zazivaše u zapjevu, zazivajući Gospoda da ju povede u molitvu.
Oko dvije djevojčice, saziv je pjevao svoj odgovor. „Et es meum annutiabit laudem tuam“. Chiaretta je pokušala podići se na prste ne bi li vidjela tko je to pjevao tako čistim i sjajnim glasom svega nekoliko stopa udaljen, ali Annina je laktom upozori da bude mirna.
„Tko je to?“ Chiaretta šapnu.
Annina se namršti i stavi prst na usne. „Jedna figlia di coro.“
„Djevojka iz zbora?“ Chiaretta nije smjela pitati što to znači - barem ne u tom trenutku - tako da je okrenula glavu od Annine, osjetivši hladnoću mramora na svojem licu dok je zrak oko nje postajao topliji i sve gušći od pristiska tolikih tijela. Kad su ponovno počele pjevati, umjesto da pokuša vidjeti tko to ondje pjeva, Chiaretta uperi pogled u zrak, u visinu kamo je putovao pjev, pokušavajući pojmiti kako nešto nevidljivo može istodobno biti predivno.
Nekoliko velikih lonaca vode ključaše na rešetki iznad ogromna ognjišta, odmah do jednog metalnoga korita. Jedna mlada žena na sebe zakopča široku radnu pregaču i zatim poče sipati toplu vodu u vedro.
Potom naredi dvjema djevojčicama da se skinu i pričekaju, pa dok se Maddalena poslušno složi, neka druga žena jednim zamahom zadigne joj kosu i bez upozorenja odreže je s dva divlja reza u visini vrata.
Chiaretta vrisnu kao da joj je sestri netko prerezao vrat. Potrča prema vratima, a kad ih nije mogla otvoriti, ona se o njih nasloni, snažno jecajući. Žena kraj korita sagne se prema njoj.
„Hajde, dušo, neće te boljeti.“ Njezin je glas bio mekan, a ruka umilna dok je podigla njezino lice i okrenula ga u smjeru Maddalene. „Vidiš?“
Maddalena je u jednoj ruci držala ostatke svoje kose zureći u šoku, dok se stopalom poigravala s riđim uvojcima na podu.
Chiaretta ostade leđima oslonjena o vrata, ali gospođa koja je kraj nje čučala izgledala je blago pa, makar bila u šoku, ona se uvjeri da se Maddaleni ništa strašno nije dogodilo. Malo po malo tako i ona popusti te sjedne na stolicu.
Poslije Chiarettina šišanja, obje su dobile manje verzije crvenih haljina kakve su nosile i druge djevojke. Kad su se odjenule, oko bokova su im svezane male, bijele pregače. A nakon nekoliko časaka pred ognjištem, Maddalena i Chiaretta pokriše i glave čipkom obrubljenim kapuljačama koje su padale do njihovih ramena. Naposljetku su im nataknute kapice te je time preobrazba dviju djevojčica u štićenice Piete bila potpuna.
NEKOLIKO ANEMIČNIH PRSTIJU SIVOGA ZIMSKOG SVJETLA sipilo je kroz umazana okna dječjeg odjela. Ugljen u pećima na oba kraja sobe bijaše prigušen sve do večeri a svjetiljke neužgane dok su se djevojčice probijale kroz dva niza namještenih dječjih kreveta.
„Gdje su druga djeca?“ Chiaretta upita.
„Rade“, odgovori Anzoleta, jedna od nadzornica, pokazujući im na dva ležaja. „Ovi će biti vaši“, ona reče.
Maddalena sjednu, osjetivši tvrdi okvir ispod tankoga madraca. Pogleda u sestru koja je sjela na drugi krevet, trljajući lice o grubi vuneni pokrivač kao da pokušava sprijateljiti se s njime.
Negdje unutar zidina Piete zazvoni i zvono. „Vrijeme je za večernju misu“, Anzoleta reče, potom kleknu i prekriži se: „Aperi, Domine, es rneum“, ona otpoče ali prije nego što su se dvije sestre spustile na koljena ona već usta, nastavljajući nisku latinskih riječi.
„Brzo ćete naučiti dnevne molitve, za sada izmolite Očenaš i Djevicu Mariju a onda idemo na večeru.“ Dvije sestre užurbano naprave znak križa dok se Anzolettta ponovno vrati svojoj molitvi.
BLAGOVAONICA BIJAŠE PUNA ZVUKOVA ŠUŠKAVIH ODORA i struganja klupama po kamenu podu. Iz kuhinje djevojke su iznosile velike posude s juhom na svaki stol; one najbliže posudi sipale bi gustu smjesu od riže i graška u zdjele. Druge su pak donosile košare s kruhom, stavljajući komad kraj svake od štićenica. Prvo molitva, potom počne objed.
Maddalena i Chiaretta su bile gotove u trenu, već skupljajući vlažnim prstima mrvice sa stola. Dok je ostatak juhe bio ponovno dijeljen, jedna starija žena u haljini od baršuna ustade od glavnog stola i krenu prema katedri. Potom se prekriži, otvarajući jednu knjigu.
„Prestanite za sebe brinuti, jer On će se o vama pobrinuti, sada i uvijek“, ona im pročita. Maddalena pogleda naokolo i primijeti da su starije djevojke za stolovima prestale jesti i sada slušaše pozorno spuštenih očiju dok su druge, uglavnom mlađe, dovršavale svoj objed gledajući ima li još štogod kruha u košarama.
U trenu osjetivši Chiarettin trzaj, Maddalena ispruži ruku kako bi zadržala sestrino tijelo koje samo što se nije ispružilo prema posudi s juhom. Oči su Chiarettine bile teške, na rubu suza. Maddalena je zagrli, a Chiaretta nasloni svoju glavu o njezino rame.
Ubrzo netko lupi zglobom o stol. „Ne!“ žena na čelu stola upozori ih. Maddalena prodrmusa Chiarettu koja se probudi.
Žena za katedrom sklopi svoju knjigu. Na taj znak sve štićenice ustadoše, moleći zahvalnicu u jedan glas, a potom sve utone u mir i one u redovima poču napuštati blagovaonicu krenuvši stubištem prema svojim odjelima.
DOK SU MADDALENA I CHIARETTA DOŠLE DO SVOJE SPAVAONICE, deseci djevojaka u crvenim haljinama već su bile skinule svoje pregače, kapice i počele su odvezivati cipele. Chiaretta sjednu na rub kreveta, gledajući kako se jedna za drugom djevojke mole prije no što će leći na počinak. Valjda bih i ja trebala moliti, pomisli. Ali to sam već danas učinila.
Nikad ranije nije vidjela toliko moljenja. Osim, ona pomisli, kad je onaj dječak na selu pao na glavu pa se nije budio dva dana i kad bi nekom umrlo novorođenče, i onomad kad je očuh nestao za vrijeme poplave pa se nije vraćao kući te su mislili da se udavio. Tada bi se seoske žene križale toliko često da se činilo kako će im se istopiti vršci prstiju.
Zašto se ovdje stalno mole? pitala se Chiaretta. Hoće li se nešto užasno dogoditi? Okrenu se kako bi upitala Maddalenu ali je ova već bila zaspala.
PODNEVNE SU SJENE BACALE TAMNE TROKUTE PO RUBOVIMA spavaonice kad se djevojke ponovno počeše obuvati i odijevati, te ponovno krenuše kroz hodnike do svojih učionica u kojima su imale po dva sata radne obuke ili nastave. Chiarettu su poveli u učionicu dok je Maddalena završila u radionici zajedno s nekoliko desetaka djevojaka koje su, sjedeći na klupicama, pravile čipku.
Već tijekom prvog sata, Maddalena je počela praviti jednostavni niz čvorova i zavijutaka kako joj je već pokazala Zenobia, gazdarica od čipki. Umazana vlakna mjestimice bijahu umrljana krvlju od silnih uboda iglama, a oči počeše peći u slabašnu svjetlu. Hoće li uvijek biti ovako? upita se. Kako mogu ostati ovdje po cijeli dan? Vide li ikada neba?
Napokon okonča i njihov prvi dan. Pozdrave se jedino očima kad su ponovno bile u spavaonici, isuviše izmorene i zaplašene da bi se čak i dodirnule rukom u znak prepoznavanja. Stavljajući odjeću na drvenu škrinju pri dnu Maddalenina kreveta, one tako stajaše kraj svojih kreveta među blijedim djevojkama uskih ramena koje su već sagibale glave i prije počinka preporučivale svoje duše Gospodu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:41 am




DVA

U RUKAMA ZENOBIJE I NEKOLICINE DRUGIH, ŠTAVLJENJE čipke Maddaleni izgledalo je kao alkemijski proces. Mogle su one uzeti obično vlakno i pretvoriti ga u scenu s anđelima i mitskim zvijerima među grčkim stupovima ili vazama, a sve to lako povezati dotjeranim svicima, lepezama i arabeskama. A zatim bi, sasvim nehajno, skinule pribadače s dovršenog motiva, stavile ga u košaru i otpočele s drugim.
Prvih nekoliko mjeseci u Pieti Maddaleni ni su komadići čipke, sivkasti od prljavštine i pokoje kapi krvi, bili bacani u vatru, ne vrijedeći više od majušnog praska svjetla prije nego bi nestali u vatri, ali naposljetku je i Maddalena uspjela dovršiti prvu čipku, bijelu kao snijeg. Ali, taj jednostavni porub prišiven na dno neke djevojački; podsuknje brzo je odbačen u košaru s ostalim dovršenim poslom toga dana.
„Što će biti s čipkom?“ ona upita Zenobiju.
„Kako to misliš? Sutra ćeš otpočeti nešto drugo. Sad si malo novca sebi zaradila, uskoro ćemo ti otvoriti i račun u banci“, odgovori kratko i odrješito.
„Samo me zanima gdje će završiti moja čipka.“
„To je samo jedan mali komadić. Možda će ga kupiti neki turist.“
Maddalena osjeti tupost i nemoć, pokušavajući shvatiti njezine riječi. „Ne znam što je to banka niti što je to turist.“ „Posjetilac. Netko tko dođe u naš grad da bi slušao coro.“
Ležeći te večeri na postelji, Maddalena shvati da je zaboravila upitati nešto drugo. Zašto sam plaćena? pitala se. A ako smo plaćani, gdje je onda taj novac? Znala je da nekoliko djevojaka običava doći u radionicu prije zvona da bi među sobom na miru popričale. Maddalena usnu s planom da i ona sutradan krene rano kako bi dobila odgovor na svoja pitanja.
„PA MORAŠ IMATI NEKAKAV POSAO, ZAR NE?“ REČE ČIPKARICA Francesca. „Bolje to nego mijenjati povoje u bolnici ili prati posuđe.“ Ostale figlie mrmljaše potvrdno.
„Ako već moramo ovdje sjediti satima onda barem možemo nešto zaraditi i to praveći lijepu čipku“, dodaše druga figlia po imenu Alegreza.
„Ali zašto kad ionako nemamo što za kupiti?“
„Naravno da imamo“, Francesca reče. „Možda ne sada, dobro, osim malih stvari poput brojanice s lijepim zrnima i možda boljeg para cipela. Ili pak molitvenika sa slikama i kakvom lijepom naslovnicom. Vidjela si onaj Zenobijin, zar ne?“
„Ali ovo što mi radimo je tako krasno, zar vam nije do toga stalo?“
„Zapravo ne. Ne više,“ odgovori Francesca, „ili možda samo privremeno. Osim toga, moraš se ovdje kajati ako postaneš suviše ponosna na svoj rad.“
„No, ti ćeš morati učiniti daleko više od tog malog poruba koji si napravila da bi zaradila dovoljno novca“, doda figlia po imenu Veronica. „Tek kada budeš mogla napraviti ukrasnu traku na spavaćici za kakvu nevjestu ili steznik za haljinu... onda ćeš početi zarađivati.“
„A potom to postane dio tvoga miraza,“ Alegreza doda, „pa ako se ne udaš, onda barem sebi možeš priuštiti ljepšu ćeliju u samostanu.“
Ton njezina glasa bio je neutralan te se svidje Maddaleni, iako joj ni mogući poziv časne sestre ni uloga nečije supruge nisu bili bliski a pogotovo nije mogla zamisliti da joj jedno od toga dvoga bude motiv da postane okretnija tkalja.
„DOBRO,“ OGLASI SE FRANCESCA, „ŠTO SE MENE TIČE, ja bih htjela ostati ovdje i jednoga dana postati priora.“ Ona pantomimom pokaza kako priora obično škilji dok čita za vrijeme objeda u blagovaonici, te djevojke prasnu u smijeh. „Onda ću moći naređivati svima. Oblačit ću što god poželim i stanovati u vlastitim odajama.“
„Ali ona živi ovdje, zar ne?“ upita Maddalena.
„Smiješna djevojčuro! Ne živi na odjelu, baš kao ni druge koje sjede za njezinim stolom. Ako si još uvijek ovdje kad navršiš četrdesetu, onda ideš u mirovinu te dobivaš posebnu sobu. Ako ikad dospiješ do njezina ureda, vidjet ćeš kako je tamo lijepo. Njezina odjeća nije gruba poput naše.“
„Znači, kad ostare mogu kupiti štogod požele?“
„No, ne baš sve, rekla bih.“
„Ne mogu kupiti majmunče od verglaša na Rivi,“ reče Alegreza, „s njegovom malom dlakavom... stvarčicom.“ Figlie se zakikotaše prekrivši dlanovima usta, dok Maddalena osjeti kako joj se obrazi žare, kao da se netko šalio na njezin račun.
„Hajde, hajde,“ reče Alegreza, „nismo se smijali tebi.“
„Nakon nekog vremena one mogu potrošiti novac na što god hoće“, Veronica doda. „Naravno, nakon što platiš za svoj boravak ovdje.“
Nekoliko njih potom uzdahnu i krenu prema ormaru kako bi otamo izvadile svoje svilene jastučiće. Vidjevši Maddalenin tup izraz lica, Francesca nastavi: „Congregazione uzme za sebe većinu zarade kao otplatu za troškove hrane i boravka, ali ostave nam mali džeparac.“
„A one koje ne zarade ništa?“
Francesca se zbunila, kao da na to nije nikad pomislila. „Ne znam, onda valjda ništa ne moraju platiti.“
„Kažu da o novcu učimo zato jer je to nužno“, Alegreza se vratila s jastučićem i sjela kraj njih. „Zenobia mi je rekla da je to sve dio obaveza dobre supruge. A biti dobrom suprugom jednako je važno kao biti dobra zborska pjevačica, ako se već želiš udati.“
„Ali bolje je odabrati zbor, želiš li zarađivati“, Veronica odgovori. „Figlie di coro su plaćene za svaki nastup.“ Ona preokrene očima, ustade i stavi ruku na srce. Dramatično udahnuvši, ona počne pjevati tihim glasom ali grubo, izvan ključa, a potom, naklonivši se kao pred pljeskom i popravivši svoju suknju, ponovno sjedne kako bi počela s poslom.
„Tako i treba“, Francesca doda tonom koji je bio leden od sarkazma. „Figlie di coro su bolje od nas, znate. Čak i dragi Gospod to zna, On posebice.“
MADDALENINA NELAGODA ZA OVOG RAZGOVORA preraste u glavobolju, no koja, čim se pojavila Zenobia, nestade te na koncu popodneva sasvim na nju zaboravi. Osluškujući svoj mekani dah, nagnuta nad čipkom, prestade osjećati hladni zrak koji je prodirao kroz prozore i prolazio kroz stari tepih na kamenu podu. Zenobia poče pjevušiti, ostale figlie joj se pridruže, te iz dubine Maddalenina srca izroni jedna misao.
Što se god drugo događalo u Pieti - ili u gradu izvan zidina, ili pak na selu koje je sada bilo tako daleko - nije više postojalo. Djelić novog ručnog rada nastajao je u njezinim rukama, dok se činilo kako se Zenobijin topli glas urezuje u uzduhu zamirućeg ognjišta - postajući centar svega. Ostale djevojke mogle su i dalje čavrljati i šaliti se, ali ona će od sada nadalje dolaziti u sobu istovremeno kad i Zenobija, nikad više prije nje.
KAD JE MADDALENA NAPUNILA JEDANAESTU, A CHIARETTA OSMU godinu, njihovi su životi postali kao kakav uzorak, toliko utješno predvidljiv, koliko i svaki čvor na Maddaleninim čipkastim ovratnicima. Ustajale su pred zoru, molile se dok su se oblačile i zatim bi pošle spram kapele gdje su slušale laude, učile su i radile nekoliko sati izjutra, potom bi načas prekinule rad radi molitve, a sve to prije podnevnog objeda. Popodne su se odmarale, a onda se iznova posvetile poslu ili učenju sve do večernjice. Večera je bila služena oko zalaska sunca, nakon čega bi slijedila još jedna molitva te naposljetku počinak.
Osim ovih dužnosti, svaki je dan bio obilježen i mnoštvom prepoznatljivih zvukova. Zvona su zvonila, dok su manje djevojčice kikotale i pjevušile igrajući se s hulahopom i loptama po dvorištu tijekom jutarnje gimnastike. Dokono ćaskanje bijaše najveći neprijatelj Piete, a osjećaj dužnosti i pobožnosti glavni razlozi za prekid nametnute šutnje. Maddalena je tako ubrzo zavoljela meke glasove žena koje čitaju svetog Augustina, Katarinu Sijensku ili Franju Asiškog u blagovaonici, kao i pjev djevojaka koje su recitirale svoje lekcije u učionicama. Svi ovi zvuci, čak i više od savršeno uvježbane harmonije zbora, ublaživaše rutinu ubodanja iglom, prazninu u trbuhu, cvokot zubiju za zimskih jutara.
Ali Chiaretti nijedan od ovih zvuka nije predstavljao ništa. Jedino coro. Pokušavajući na sebe privući pažnju, pjevala je s velikim žarom u kapeli, no to joj nije donosilo ništa osim odobravajućeg klimanja glavom onih koji su u tome prepoznavali djevojčičin religiozni žar, dok bi je pak zbog njezina nemira i meškoljenja tijekom ostale bogoslužbe često prekoravali. Njezini su snovi tako plesali u dahu među rastvorenim usnama dok je svake nedjelje kao i za praznika popodne osluškivala zbor, iz udubine kapele koje je bilo rezervirano za figlie di commun. Svakoga dana ona je na vršcima prstiju prolazila kraj zatvorenih vrata koja su vodila do zborskog balkona, pažljivo kao u strahopoštovanju. Ne diraj, kao da su govorili njezini koraci. Nemoj se usuditi.
A zatim, jednoga dana, vrata bijahu otvorena. Tek što je počeo veliki odmor, figlie di coro se razasuše po stubama i hodniku kojim je prolazila Chiaretta. Ona im se izmaknu, iščekivajući priliku da se zagleda naviše, prema vrhu stubišta.
Potom začu neki raskošni alt koji zazvuča poput sočnog nara što se od težine zrelosti otkinuo s grane i pao na tlo, sav natopljen krvlju i draguljima. Filiae maestae Jerusalem, pjevaše glas, zazivajući žalobne kćeri Jeruzalema da pridrže svojeg razapetog Gospodina.
Hipnotizirana zvukom, Chiaretta se primaknu jedan korak, pa drugi. Ni sama ne znajući kako, odjednom se nađe kraj ulaza na balkon. Soba je bila boje tamnog jantara u kojem se ogledahu nijanse oslikanih svodova kapele. Zrnaste zrake srebrna svjetla pružale su se od prozorčića srednjeg broda sve do tipki malenih orgulja. Prešavši pogledom preko nekoliko stalaka s notama, Chiaretta opazi balkonsku ogradu od kovana željeza u koju je često zurila odozdo, iz kapele. Ondje ugleda siluetu žene koja se, ruku obavijenih oko svoga struka, ljuljala amo-tamo, pjevajući.
„Tko si ti?“ upita žena.
„Oh - oprostite mi. Molim vas, ne ljutite se. Čula sam vas dolje pa...“
„Ne bi smjela biti ovdje“, reče žena. No, iako je Chiaretta nije mogla vidjeti, iz njezina je glasa mogla razabrati da je bila više iznenađena no ljuta.
„Kako se zoveš?“ žena upita.
„Maria Chiaretta“, promrsi djevojčica. „Ali nitko me tako ne zove. Samo Chiaretta.“
„Znaš li tko sam ja?“
Chiaretta kimnu. Michielina je bila jedna od maestri, pa iako je već zašla u kasne tridesete, pjevajući već preko dva desetljeća, bila je još uvijek jedna od najuvaženijih solistkinja Piete. Kad god bi kraj nje prošla u blagovaonici, Chiaretta bi spustila pogled, ne osjećajući se dostojnom susreta s licem osobe tako čarobna glasa.
Michielina krenu prema Chiaretti. Šepala je zbog od rođenja kljaste noge. „Stani na svjetlo da vidim poznajem li te“, ona reče. Pod svjetlom svjetiljke, ona promotri Chiarettino lice ispod kapuljače. „Vidjela sam te već u blagovaonici“, ona reče, smiješeći se. „Veoma lijepa malena djevojčica plavih okica i uvijek gladna.“
Njezino lice bilo je kao spljošteno, kao od gline koja se nakon kiparova oblikovanja nije sasvim osušila. Ipak, oči su joj bile blage, a njezin široki osmijeh otkrivao je djelomičnu krezubost. „Pjevaš li?“ ona upita.
„Ne - mislim, da. Mislim“ - Chiaretta duboko uzdahnu - „ne znam još. Ne pjevam kao vi.“
Michielina odšepa natrag do željezne ograde. „Bi li htjela čuti kako zvuči kad se pjeva odozgo?“
Chiaretta kimnu, a Michielina joj dade znak da joj se pridruži kraj ograde. „Hajde,“ reče, „Agnus Dei“, i zapjeva Qui tollis peccata mundi. Iako se činio poput šapta, njezin glas ispuni kapelu, dok je Chiarettin glas zamro i prije nego što je doplovio do ograde balkona.
„Udahni dublje, evo ovdje“, Michielina reče, opisujući rukama kružnicu oko Chiarettina struka. Onda odmaknu ruke, otkorači, te dade znak Chiaretti neka počne pjevati: „Janje Božje koje na se primaš grijehe svijeta“, ona ponovi za njom.
Chiaretta udahne zrak sve do struka, osjećajući kako joj se pluća polagano prazne dok je ispuštala note. „Imaj milosti za nas.“ Njezin se glas širio, postajući sve samopouzdaniji dok je izgovarala fraze, te je sada mogla čuti kako odjekuje o zidove kapele.
„Brava“, Michielina pljesnu rukama. „Sljedeći put ako te pitaju umiješ li pjevati, reci da umiješ.“
Zbog novog načina disanja Chiaretta osjeti laganu vrtoglavicu. „Da, maestra“, ona promrmljaše.
„A sada mi pomozi ponijeti ove note natrag u vježbaonicu. Ako te netko upita, reći ćemo da sam te ja zamolila da mi pomogneš. No“ - okrenula se prema Chiaretti - „ipak te moram prekoriti. Ne smiješ sama okolo lutati, penjući se stubama i činiti što god poželiš. Svojeglave djevojčice ovdje mogu biti jako nesretne. Razumiješ?“
„Da, maestra“, Chiaretta odgovori omamljena čudesnim događajem. Otkad smo ovdje još nisam bila toliko sretna, pomisli i odjuri niza stube u potragu za sestrom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:42 am





TRI

KADA BI IZMEĐU DNEVNIH DUŽNOSTI NASTUPILO vrijeme kad je dopušteno čavrljanje i smijeh, Chiarettin bi se glas uvijek prvi začuo te je najčešće upravo ona bila ta kojoj je trebalo narediti da se smiri nakon odmora. Nadzornice bi ponekad među sobom primijetile kako su ona i Maddalena toliko različite da bi malo tko pomislio kako su zapravo sestre.
Bez Chiarette, Maddalena je mogla provesti dane u šutnji. Sanjarila je i zabavljala se izmišljanjem pripovijesti, a samostan i samoća Piete sasvim su joj odgovarale. Primjećivala je s užitkom kako prašina lebdi u zlatnom svjetlu radionice za čipku, kako pauk plete savršenu mrežu u kutu sobe, kako plamenovi svijeća u kapeli plešu te kako se njihovi vršci nastavljaju u dugačke vitice dima kad bi pokraj njih prošao misni celebrant. Poznavala je i svako gnijezdo u olucima dvorišta, te je uvijek znala kada će ptičice napustiti svoja gnijezda.
Prisila šutnje u Pieti značila je da se štićenice moraju posvetiti unutarnjem životu. I, što je još važnije, zaključila je Maddalena, na taj način mogu oblikovati svijet po svojoj volji. U Pieti nije imala društvo te nije ni privlačila nečiju posebnu pažnju budući da nije imala osobit pjevački glas, niti je svirala kakav instrument.
Ipak, imala je svoje glazbalo, no samo iz razloga što je, kao i druge figlie, sudjelovala u obaveznoj glazbenoj poduci. U odnosu na uobičajenu vrlo ranu dob u kojoj su djevojčice dolazile u Pietu, Maddalena je kao devetogodišnjakinja smatrana gotovo odraslom te se stoga od nje očekivalo da ubrzo pokaže svoja umijeća. Annina bijaše u pravu, pomisli maestra, djevojka nije ništa posebno. Maddalenini prsti postajali su sve okretniji od silnih sati provedenih s čipkom, a bez mnogo muke naučila je i prebirati po lutnji, no i tomu je pristupala kao rutinskoj obavezi.
Maddalena je, starija se žena složila, bila u redu. Postat će jednoga dana dobra supruga. Dovoljno je lijepa i zdrava, a nije prevrtljiva i svojeglava kao njezina sestra. Isuviše svojeglava.
U PROTEKLIH NEKOLIKO MJESECI CHIARETTU SU SMJESTILI u radionicu vezova. Zadaća joj se nakratko dopala, posebice kad je ugledala sve one zaigrane zlatne uzorke na pozadini od sjajnog grimiza ili boje smaragda, svilu od akvamarina koja će jednoga dana krasiti ženske steznike i prsluke. Ali kad je otkrila da u jednom popodnevu ne može dovršiti više od par centimetara tkanine, kad je uvidjela da njezin vez nije bio tečan i čist da zasluži pohvalu, soba joj posta poput zatvora.
Nekoliko dana nakon što je upoznala Michielinu, Chiaretti je stigao spas. Obično su Michielinine pomoćnice organizirale probe i brinule o glazbi, ali maestra je sada zatražila djevojčicu koja bi se brinula o klavijaturama, čistila ih od prašine, brinula se da note budu uredno posložene, a stalci čisti i uredni. Pietà je bila puna mladih djevojaka, no Michielina je odabrala jednu posebnu figliu - jednu koja je bila prilično loša vezilja.
Otada je Chiaretti bilo dopušteno da napusti radionicu kako bi pomogla u sobi za probe, kao i na zborskom balkonu. Michielina se bližila mirovini, vid joj je slabio nakon tolikih godina provedenih u čitanju i prepisivanju nota pri slabu svjetlu. Nakon svega nekoliko mjeseci Chiaretta je sve češće izostajala iz radionice vezova, provodeći najveći dio dana uz svoju maestru. Već je nakon tih nekoliko mjeseci bila u stanju čitati notne rukopise i okretati stranice za vrijeme proba, ispod glasa pjevušeći, dok bi Michielina glavom potvrdno klimala.
Maestrin psić-ljubimac, djevojke su ispotiha govorile. Ali Michielina je bila omiljena među svima te se znalo da je lošeg zdravlja. Figlie di coro su u svakom slučaju znale kako zadržati svoje nedobrohotne misli za sebe.
Maddalena je naglo izrasla i stupila u pubertetsku dob te je morala pokupiti svoje stvari i odseliti u drugi odjel.
„Kada se preseliš, više te neću moći viđati“, Chiaretta zaplače. Iako je mislila šaputati, njezine riječi su izletjele u grubim hroptajima dovoljno glasno da ih je upraviteljica odjela čula i zaprijetila joj boravkom u samici ako odmah ne prestane.
Maddaleni se lice zgrči u očaju dok je skupljala svoje prnje u naručje te ih prenosila u odjel za adolescentkinje. Probudivši se nakon odmora prvi put na svojem novom ležaju, ona primijeti kako ju neka djevojka motri, sjedeći pored nje.
„Htjela sam vidjeti mogu li te probuditi zureći u tebe“, ona šapnu. „Kako se zoveš?“
„Maddalena, a ti?“
„Anna Maria. Čime se baviš?“
„Vezem čipku.“
„Ja sam u zboru. Posebna štićenica.“
Maddalena nije znala što je to posebna štićenica, ali je brzo shvatila o čemu je riječ. Povlačeći pete amo-tamo po podu, Anna Maria na prste svojih ruku već uspije nabrojati sva glazbala koja je naučila svirati kao i ona koja je tek planirala naučiti.
„A što ti sviraš?“ ona upita.
„Učim lutnju.“
„O, mogla bih biti tvoj učitelj! Rekli su mi da ću uskoro imati novu učenicu.“ Anna Maria se nagnu naprijed, položi ruke uz bokove na krevet i počne veselo pocupkivati.
Ova ima više energije od Chiarette, pomisli Maddalena. Pomisao na sestru rastuži ju do te mjere da je na trenutak pomislila kako ne može disati. Zvono se oglasi, odjel ponovno utonu u šutnju: jedino se još čulo šuškanje skuta djevojaka koje se naginjaše kako bi svezale svoje cipele te ispravile nabore na haljinama. Maddalena sklopi oči, navuče kapuljaču preko glave kao da pokušava nešto zadržati, iznutra ili izvana, nije mogla točno odrediti. Zatim izdahne i otvori oči. Anna Maria zakorači kraj nje.
SKRIVENE IZA SVOJIH KAPULJAČA I KAPICA, DJEVOJKE PIETE bile su gotovo sasvim nalik jedna drugoj. Anna Maria je bila iznimka, ne zbog svoje iznimne vanjštine, nego zbog izražajnosti svojih očiju, vazda širom rastvorenih, koje su joj pridavale značaj vječno začuđene osobe. Treptala je često i gotovo energično, što je odavalo dojam kao da u njoj gori vječna vatra ili neka unutarnja zvijezda.
Anna Maria nije imala ni jedne prijateljice. Maddalena je ranije promatrala kako se djevojke među sobom udružuju. Njezina je sestra bila jedini prijatelj kojeg je trebala, a u Pieti je uostalom bilo ostavljeno sasvim malo slobodnog vremena za stvaranje novih prijateljstava. Vidjevši koliko Anna Maria očajno žudi za prijateljstvom, kako se namješta na svojem ležaju čim je ugleda kako ulazi u sobu, Maddalena osjeti sažaljenje. Ali više za sebe, jer Chiaretta više nije bila kraj nje. Za nekoliko mjeseci, međutim, njezini zamišljeni razgovori s Chiarettom su se postupno istopili u korist pravih s ovom novom prijateljicom.
Anna Maria je imala dvije omiljene teme - glazbu i svoju budućnost - što je za nju bilo jedno te isto. „Postat ću“ -borila se da pronađe pravu riječ - „nenadomjestiva.“
„Nenadomjestiva?“ Maddalena se rugala. „Pa to nije posao. Trebala si reći, postat ću redovnica ili tako nešto.“
„Ne, postat ću naprosto nenadomjestiva. Kad netko kaže, trebaju nam teorba ili čembalo, bit ću na licu mjesta. Mogu već svirati violinu i violu, a naučit ću još čelo, kao i kontrabas kad malo porastem. Naravno, i orgulje, iako za sada još ne mogu dosegnuti do pedala.“
Djevojke su nastavile šetnju po dvorištu za vrijeme velikog odmora te je Anna Maria govorila. „Postat ću sotto maestra ili čak maestra di coro. Nadam se prije no što počnem vonjati poput nje.“ Anna Maria pokuša suzdržati smijeh pokrivši usne dlanovima, ali obično bi joj smijeh pobjegao u glasnim hropcima tako da je znao odjeknuti od stropa i zidova otvorenog hodnika, što je izazvalo mrgođenje upraviteljica.
I tako Anna Maria bi dodijeljena Maddaleni kao prva učiteljica lutnje, ali već nakon nekoliko mjeseci obje su došle do zaključka kako san o tome da će se Maddalena jednom priključiti zboru nije bio ostvariv. Mogla je evenutalno pratiti nekog svirajući kompoziciju koji ne bi bila odveć teška, ali njezino sviranje lutnje nije bilo ništa osobito.
„Uskoro će ti dodijeliti učiteljicu kljunaste flaute“, Anna Maria reče jednog popodneva. „Prije toga očekuje se da znaš svirati dva glazbala“ - njezino se lice uozbilji i nije dovršila svoju misao. Obje djevojke zašutješe, gledajući postrance dok Maddalena ne primijeti da Anna Maria jeca.
„Što je sada?“ ona upita.
„Više nećemo biti zajedno kad prestaneš svirati lutnju“, glas joj je zapeo u grlu, „a kada odeš, onda te više uopće neću viđati.“
„Tko kaže da ću otići?“
„Jednoga dana ćeš morati. Postat ćeš ili redovnica ili što drugo, razumiješ?“ Anna Maria uroni lice u svoje ruke.
Ova pomisao oneraspoloži obje tako da su se, želeći odagnati misli, posvetile vježbanju čak i za vrijeme odmora u praznoj sali.
No niti to nije bilo dovoljno. „Ne znam u čemu je problem“, Anna Maria reče. „Nisi poput Annetine koja me dovodi do očaja“, Anna Maria uze lutnju od Maddalene i poče je svirati na način koji je zvučao kao da magare uz napor vuče svoj tovar, namjerno svirajući potpuno izvitoperene akorde kako bi upotpunila učinak.
„Ne znam zašto ne mogu bolje“, Maddalena reče. Uistinu se trudim. Možda je to stoga što je od misli u mojoj glavi do prstiju prevelika udaljenost.“ Ona pritom privuče lutnju, naginjući glavu tako da je obrazom dodirivala rub glazbala, te poče prebirati po žicama. „Kad bih samo mogla čuti ovo što sviram.“
Anna Maria nakrivi lice. „Kako to misliš čuti to što sviraš? Zar si gluha?“
Maddalena nije znala kako pojasniti. „Mislim, čuti bolje. Nije riječ o glasnoći.“ Onda se zamisli niti sama ne shvaćajući potpuno što je time htjela reći.
Anna Maria slegnu ramenima i pruži joj ponovno lutnju. „Sviraj ponovno onaj dio s arpeggiom. Koliko god glasno želiš. Nema nigdje nikoga.“
„Znaš što bih ja radije?“ Maddalena zapita i nastavi prije no što dobi odgovor. „Čuti te kako sviraš, ali ne lutnju.“ Anna Maria ustade. „A što? Mandolinu? Violinu?“ Maddalena je čula mandolinu samo jednom ili dvaput i nije baš bila sigurna da joj se njezin zvuk bio dopao, ali violine su joj uvijek lijepo zvučale u kapeli. „Violinu“, ona reče.
„Umorna sam ionako od glupe lutnje, hajdemo.“
Zatim povede Maddalenu u drugu vježbaonicu gdje je podigla violinsku kutiju i prenijela je u malu sobu obloženu tamnim drvetom. Zatim reče: „Ovdje još nikad nisam svirala, ali nitko nije rekao da je zabranjeno.“ Zatim zatvori vrata. „Možda će biti problema, ali nitko nas neće čuti a ja želim znati kako zvuči.“
Od trenutka kad je Anna Maria počela guditi, Maddalena osjeti kako se u njoj nešto otvara. Smjestila se u starom stolcu čija tvrdoća nije sprečavala Maddalenu da u nj utone i nastavi tonuti, tonuti toliko duboko da joj se činilo kao da se pretvara u maleno klupko savršenog zadovoljstva. Soba se napuni zvucima koji sjaše poput uglačane mjedi, topeći se kao karamele u ustima i ježeći joj kožu na rukama.
Anna Maria zastade. „Bolje zatvori usta jer si počela sliniti.“
Maddalena se trgnu i ponovno sjednu uspravno. „Daj, sviraj još“, ona reče u pola glasa.
Anna Maria ponovno zasvira. Maddalena pomisli da može čuti svaku dlaku na gudalu dok se češala o strune. Glazba se zavodnički kovitlala zrakom, vrteći se poput snježnih pahulja u nekoj uskoj uličici.
„Sviđa ti se?“ Anna Maria zapita. „Ovo što sviram puka je improvizacija.“ Zatim se zagleda u Maddalenu. „Ponovno si počela sliniti.“
Maddalena je na trenutak zurila u Annu Mariju a potom sklopila usne, zagrizavši usnicu ne bi li i ostale sklopljene. Konačno progovori: „Ne želim više svirati lutnju.“
Anna Maria slegnu ramenima. „Meni se sva glazbala sviđaju manje-više jednako.“ Zatim joj pruži violinu. „Stavi je pod obraz“, ona reče. „Ne, ne tako - povuci malo obraz prema sebi.“ Zatim svinu Maddalenine prste oko vrata glazbala stavljajući ih u točno određene položaje. „Neka tu ostanu,“ reče, „a sada naprosto prijeđi gudalom preko žica.“
Maddalena se zgrči od oporosti zvuka.
„Nemoj držati gudalo toliko grčevito, moraš ispraviti zglob na ruci.“
MADDALENA OPUSTI SVOJ ČVRSTI HVAT I POKUŠA SAD POVUĆI gudalo nježno kao kad bi stavljala posljednje šavove na kakav ovratnik. Učinak nije ni približno nalikovao onome kad bi gudila Anna Maria, koja je stvarala bogate i opojne tonove što su podsjećali na odsjaj svjetla na vodi, na jabuke u cvatu, na smijeh. U njezinim rukama violina je zvučala kao kad škripe kakva stara zahrđala vrata, ali nije ju bilo briga.
Ona otvori oči i ugleda kako Anna Maria zuri u nju. „Doista ti se sviđa“, reče Anna Maria, „čini mi se da čak i više nego meni.“
Maddalena je ostala bez riječi. Nije htjela pogledati u Annu Mariju jer se bojala da ne oda nešto što ni sama nije poznavala. Zatim pogleda u svoje ruke. Nokti su joj bili zapušteni, ruke žuljave, ali prošle su godine ipak postali dugački i tanki. Možda su ipak stvoreni za ovo, pomisli sklopivši oči, glave pune glazbe za koju je žudjela da bude odsvirana.
SICUT ERAT IN PRINCIPIO, ET NUNC, ET SEMPER, ET IN SAECULA SAECULORUM, svećenikov glas odjekivao je unutar zidova crkve Sv. Sebastijana, ali Maddalena i Chiaretta su ga jedva čule. Stajale su u skupini figli, koje su ovdje doveli radi mise, naginjući glave unatrag toliko da su im se, kad je trebalo izgovoriti amen, mišići na vratovima nategli a usta ostaše otvorena.
„Pogledaj tamo!“ Chiaretta šapnu sestri, pokazujući na strop. „Gotovo da mogu vidjeti tom muškarcu ispod košulje.“
„Idemo“, njihova ih pratilja pogura lagano odostraga. Ton njezina glasa nije bio oštar kao obično. Veroneseove freske na stropu s pričom o Ester bile su zapravo ono što je djevojkama bilo dopušteno gledati.
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa, Maddalena i Chiaretta se pridruže ostalim figliama koje se udaraše o svoja prsa kajući se gorko zbog svojih grijeha dok su se bližile oltaru.
Chiaretta pogleda prema stropu ali se ovoga puta iznenada brecnu. Maddalena posegnu za njezinom rukom, dok su obje zurile naviše, u dva konja, crnog i bijelog, koji su s toga mjesta izgledali kao da galopiraju ravno na njih, dolazeći kroz krov. Žene na fresci gledale su uplašen ih očiju s balkona neke palače dok su se tri muške figure napinjale ukrotiti divlje zvijeri da ne bi pregazile one u crkvi kad bi se, eto, uspjele oteti žbuki te zatutnjati po prostoru crkve. Prizor iznad njih, sav u kovitlacu, prijeteći, natjera Maddalenu da spusti pogled. Chiaretta nastavi zuriti a potom zgrabi Maddalenu da bi se uspravila. Kikotale su se jer je malo posrnula, kreveljeći se, sve dok ih pratilja jednim oštrim „psst“ nije natjerala da prestanu. Stišćući si ruke konačno su počele slijediti misu.
Poslije toga figlie se okupiše na trgu ispred crkve. „Sada polazimo u samostan Santa Maria dei Carmini“, reče jedna od voditeljica grupe. „Časne će nas tamo nahraniti posebnim objedom a poslije toga vraćamo se u Pietu.“
Djevojke hodaše jedna za drugom duž uzana fondamenta sve dok nisu izašle na jedan širi prolaz duž jednog većeg kanala. Cigleni zidovi samostana digoše se s njihove desne strane, dok je na lijevoj plivalo nekoliko pataka, a jedan galeb je zasjeo na neki stup. Štićenicama Piete, zaklonjenima od svijeta, čak i pačje perje izgledaše dragocjeno poput dragulja, pa ih tako voditeljica pusti da na tren promatraju prizor.
„No, napokon“, Geltruda, starija od dviju voditeljica, pljesnu rukama. „Idemo, cure“, ona reče. „Čekaju nas sestre.“
Ispred njih odjednom se izdignu most koji je vodio na Campo dei Carmini. Djevojke koje su do tada bile gotovo sasvim izolirane od drugih odjednom se nađu na mostu punom ljudi, uglavnom mlađih muškaraca koji su među sobom razgovarali uzbuđenim glasovima dok su žurili preko mosta.
Jedna od voditeljica, na čelu grupe, odjednom se ukoči i uspori korak. Geltruda joj priđe da vidi o čemu je riječ.
„Vidiš li što?“ Maddalena osluhnu o čemu su pričale. „Misliš li da...“ Njezin glas se zaustavi te se činilo kao da Geltruda dovršava njezinu misao izražajem svojih očiju.
Obje zabrinuto gledahu u smjeru mosta. „Rekoh priori da je ovo loša ideja, izlaziti s njima u ovo doba godine,“ reče Geltruda, „a sada pogledaj...“
„Da se vratimo? Možemo reći kuharicama da curama daju nešto kad se vratimo u Pietu.“
„Čime? Gondola se po nas neće vratiti sve do podneva.“

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:42 am



Voditeljice potom, zadržavajući djevojke, zapaze kako se još više ljudi poče žuriti preko mosta u smjeru Campo dei Carmini.
„Ostanimo u samostanu i pričekajmo tamo na gondolu“, Maddalena začu Geltrudu. „Nije moguće vratiti se do Piete pješice. Jedini put koji poznajemo je vodeni. Nemamo drugog izbora.“
Potom prije no što se okrenu skupini načini užurbani znak križa. „Hodajte brzo i držite se skupa“, reče pokazujući rukom da je slijede.
Gomila na njih nije obraćala nikakvu pažnju. Chiaretta je zamijetila kako ubrzano prohode ispred crkve da bi potom nestale u jednoj stražnjoj ulici. „Zašto idemo ovako brzo?“ ona uzviknu, ali nitko se nije na nju obazirao.
Kraj njih prođe jedan muškarac ogoljen do pasa, okružen mladićima koji su uzvikivali nečije ime. Jedan od dječaka je nosio grudobran od laminirane ljepenke ukrašen šarolikim uzorcima. „Nicolotti! Nicolotti!“ uzvikivao je.
„Hej, pazite što radite!“ netko uzviknu, dok se dvoje djece, svatko noseći dugačku štrucu kruha, guralo kroz gomilu.
Kad su se našli na rubu Campo dei Carmini, oni počnu trčati, mašući svojih štrucama kao da su pobjednički barjaci. „Zaustavite ih! Lopovi!“
Promatrajući strku, Chiaretta nije primijetila kako je zaostala za grupom. Geltruda je zgrabi čvrsto za rame i pogura naprijed. „Mala ludo!“ reče. „Pokaži malo razuma, ulazi unutra!“
Čak i u polumraku kapele gdje figlie posjedaše po crkvenim klupama nije nestao zabrinut izraz na licima guvernanti. „Pomolimo se Majci Božjoj da nas izbavi od opasnosti“, reče jedna od časnih sestara koja ih je dočekala. Dvije sestre se prekriže spustivši glave.
Sestra pak ponovi Zdravo, Marijo prije no što se obrati djevojkama. „Ponekad svijet može biti zastrašujući“, ona reče pokazujući glavom prema vratima i zbrci koja je vladala vani. „Ali zar niste sretne imati nekog tko vas voli i štiti? Zamislite, vi ste djeca Djeve Marije isto kao što je i njezin Sin! Koja je veća čast od toga?“ Ona nabra vjeđe, protrlja si čelo, kao da je pokušavala iščupati još koju riječ.
Maddalena okrenu glavu i osjeti kako udari o rezbariju visoke stolice u kojoj je sjedila. Pogledavši naviše, u mutnom svjetlu svijeća ugleda neka čudna bića izrezbarena u tamnom drvetu, tako blizu kao da će joj sad došapnuti u uho. Sirena obnaženih prsiju zurila je u nju prazna pogleda, a jedna zvijer nalik gušteru izgledala je kao da će se iskobeljati iz naslona za ruke i početi puzati u njezinu smjeru. Maddalena je sjedila nepokretno, slušajući govor o grijehu koji je izlagala časna sestra, te nadajući se da će gušter ostati na svome mjestu. Krajičkom oka ona spazi glavnu opaticu koja je trenutak ranije pristigla, a sada je već bila uronila u razgovor s dvije voditeljice grupe.
Glavna opatica stade ispred djevojaka. Njezino je lice moglo biti oličenje smirenosti da nije bilo dvije drhtave bore između njezinih obrva koje je naporom volje nastojala ukloniti. „Djevojke“, ona reče, „vani je došlo do nemira i žao mi je što ste tomu morale svjedočiti.“
Uzdahnu kao da će reći nešto više, no zatim odustane spustivši pogled. „To je sve“, ona reče, „povucimo se do blagovaonice gdje vas već čeka vaš objed.“ Zatim se okrenu i požuri iz kapele.
Kad su figlie ušle u sobu opatice novakinje su tamo već polagale tanjure s pečenim mesom i povrćem, kao i zdjele s palentom. Glavna opatica predvodila je grupu u molitvi zahvalnice za objed, ali čim je sjela, jedna druga sestra uđe s tolikom žustrinom da joj se halja umota oko koljena. Nagnu se ponad glavne opatice i reče nešto što ovu drugo odmah uspravi na noge dok je istodobno dala znak Geltrudi i drugoj voditeljici da je slijede. Nakon nekoliko minuta obje se vrate.
„Gondolijer je stigao“, Geltruda se oglasi, „on želi krenuti bez oklijevanja. Morat ćete ostaviti večeru, ali smijete ponijeti komad kruha.“
Preko puta Maddalene i Chiarette, jedna djevojka posegnu za velikim komadom mesa, ali mrgodna lica guvernanti učine da se Maddalenin trbuh stisnu pri sličnoj pomisli, te se naprosto dignu od trpeze.
Chiaretta pak, promatrajući kako ona djevojčura žvače meso, posegnu za tanjurom, ali Maddalena je brzo zgrabi za ruku. „Uzmi nešto kruha i pođimo!“
U dvorištu, Maddalena primijeti kako je gondolijer nervozno šetao amo-tamo vireći kroz okance na vanjskim vratima. „Slušaj“, Chiaretta reče stežući Maddaleninu ruku.
Visoki zidovi i zakrovljeni prolazi dvorišta nisu mogli prigušiti vesele poklike i pokude, šištanje i povike, psovke i gruba dobacivanja koja su dolazila izvana.
Voditeljice požure djevojke prema gondolijeru. Ne obazirući se čuju li ga djevojke ili ne, on se obrati pratiljama.
„Bilo je sukoba na Ponte dei Pugni, ali stigla je policija i prekinula ih pa su se stoga odlučili ovamo preseliti. Sada se tuku na mjestu gdje sam vas trebao pokupiti.“
„Gondola se nalazi vani?“ voditeljica zapita s takvom panikom u glasu da je jedna od djevojaka kraj Maddalene počela jecati.
„Ne, ostavio sam je kraj Sv. Sebastijana. Ako izađemo ovuda mislim da možemo doći do tamo.“ On proviri kroz okance. „Gomila još nije tako velika, a nema nikoga ispred vrata. No, moramo odmah krenuti!“ Ne čekajući odgovor voditeljica, on širom otvori vrata i pozove figlie da ga slijede.
Dvije sestre nađu se tako na kraju grupe djevojaka koje su žurile pobočnim ulicama prema Sv. Sebastijanu. Chiaretta se spotaknu o jedan kamen i tresne o pločnik, ogrebavši koljeno, te iskrenuvši članak na nozi. Maddalena je zgrabi za ruku i podigne dok je ova činila male, bolećive korake.
Geltruda je uze za drugu ruku. „Požuri“, reče ona, „ostale su daleko odmakle i jedva da ih još mogu vidjeti.“
Baš u tom času, čopor od nekoliko desetaka muškaraca krenu trčeći punom brzinom duž kanala. Geltruda izgubi ravnotežu i morala se grčevito držati za djevojke da sve tri ne bi završile u vodi. Prije no što su se uspjele osoviti na noge, drugi val ljudi protrča kraj njih, ovoga puta gomila muškaraca i žena svih uzrasta gurajući se i vičući pogrdna imena.
Chiaretta vrisnu osjetivši ruke oko svojeg struka, ruke koje je spustiše u jedan mali čamac plosnata dna. Drugi par ruku zgrabi Maddalenu i za nekoliko časaka Geltruda i njezine dvije djevojke su već sjedile u peoti, zajedno s jednim parom i njihovo dvoje djece, dječakom i djevojčicom otprilike istih godina.
Geltruda zahropta zazivajući nebo i sve svete. Lađar opsova dok je upravljao čamac uz kanal sad već zakrčen raznim brodicama. Chiaretta i Maddalena sakriše lice jedna drugoj u vratu, tu i tamo vireći na zbivanja oko njih.
„Jeste li u redu?“ žena ih zapita.
One kimnu, ali ne rekoše ništa.
„Jeste li Nicolotti ili Castellani?“ dječak zapita.
Maddalena je zurila. „Nicolotti ili Castellani?“ ona ponovi. „Ne znam što to znači.“
„Na čijoj ste strani?“ upita djevojčica uzrujana zbog Maddalenina neznanja.
„Nisam ni na čijoj strani.“
„Ostavite ih na miru“, reče otac. „One ne pripadaju ovamo.“
„Naprosto vas nismo mogli tamo ostaviti“, žena reče Geltrudi. „Iskrcat ćemo vas na neko sigurno mjesto, kada se ukaže prilika.“ Geltruda kimnu. Držala se brojanice koju je izvukla iz džepa mrmljajući dok je zurila u pod brodice.
Na pločniku dođe i do sukoba: ljudi su se nadvijali na gornjim prozorima zgrada duž kanala i bacali smeće i polomljeno posuđe na gomile ispod njih. Maddalena opazi čovjeka kako se šulja po krovu jedne zgrade te uzima u ruku crijep. Zatim ga baci u kanal, promašivši brodicu ispred njih za svega nekoliko centimetara.
„Zašto to rade?“ Chiaretta vrisnu.
„Kako zašto?“ žena reče. „Zar niste čule za pugni? Rat šakama?“
„Ne“, Chiaretta je jecala, „mrzim rat, neka prestanu!“
Djeca su se smijala. „Prestanu? Pa tek počinju!“
Njihova majka se nagnu kao da će ih pljusnuti. „Mali razbojnici!“
„Ali ja želim pravu bitku!“ Dječak reče vičući „Frotta! Frotta!“ punim plućima.
„I ja!“ reče djevojčica, a potom isplazi jezik prema Maddaleni i poče se kikotati.
Lađar je pogurivao čamac sve dalje niz kanal, nadajući se otvorenijem obzoru. Njima s desna, dvoje mladića je skočilo s obale i počelo se ganjati preko brodica ne bi li stigli do druge strane kanala.
„Nicolotti! Nicolotti!“ Obitelj poče galamiti, praveći grimase i mašući šakama po zraku dok su ona dvojica skočili u njihov čamac ali tek toliko da s njega preskoče na sljedeći. Jedan od njih u brzini koljenom udari djevojčicu pa iako joj se lice bilo skvrčilo, ona se odmah oporavi i bez suza ustade i poče galamiti kraj svojega brata.
Nekoliko časaka kasnije, most koji se nalazio odmah do samostana preplavili su muškarci koji se guraše prema glavnom kamenom stubu na vrhu mosta, s jedne strane grupa Nicolotti, s druge grupa Catellani. Udarci šakama odbaciše neke od njih natrag prema pločniku dok su po ramenima ostalih zapljuštali štapovi. Blizu vrha mosta, dvoje se počeše grabiti i hrvati sve dok jedan ili oboje nisu pali u kanal. Neki je čovjek plutao nepokretno na mjestu gdje je i pao, dok je krv puzala kroz vodu u trakama iz duboke posjekotine u glavi. Netko ga tad povuče u čamac, nekoliko se ljudi nadvije nad njime:
„Je li mrtav?“ žena uzviknu s njihova čamca.
„Samo onesviješten“, oni odgovoriše, „ali još uvijek diše.“ Dvoje djece nezadovoljno zastenjahu.
POTOM, JEDNAKO TAKO NEOČEKIVANO, SVE SE OKONČALO. Jedna skupina se progurala pored glavnog kamena na mostu, a druga ih ni uz najveći napor više nije mogla potisnuti natrag preko mosta. Divlji uzvici krenuše s udaljene obale, dok se gubitnici počeše skupljati u grozdu, tresući glavama. Gomila se poče razilaziti i uskoro se kanal sasvim raščistio tako da je njihov brodić sad mogao nesmetano proći.
Čim je prošla opasnost, Geltruda živnu, bez prestanka se križajući.
„Vi u crvenom“, čovjek upita, „vi ste iz Piete, zar ne?“ Kad je Geltruda klimuna potvrdno, on se značajno nasmiješi. „Ah! Vaše su pjevačice najbolje u Veneciji!“ Zatim se uhvati melodije koju je zbor bio pjevao protekla tjedna.
Sestre se pogledaše u čudu. „Vi zalazite u našu crkvu?“ Chiaretta upita.
„Kad god stignem.“ On nastavi s pjesmom, ali je Marija u njegovoj verziji bila zamijenjena prekrasnom djevom čije su usne bile poput rubina, a njegov jezik više nije bio latinski nego vencijanski dijalekt. Žena mu se pridruži u harmoniji te, naskoro, čitavom obalom kanala pjesmi se jedan za drugim pridruže i drugi glasovi.
Veslali su niz Rio di Santa Margherita, pjevajući pjesmu kojoj su se priključili gondolijeri, kao i ljudi na obali. Chiaretta se pridruži svojim latinskim, koliko se mogla sjetiti, usprkos Geltrudinu mrgođenju.
Maddalena gledaše dok su kanalom oko njih plutale izgubljene kape, komadi grudobrana načinjeni od kartona, čak i jedna osamljena cipela. Smeće koje je bačeno s prozora skupljalo se duž obale, obrubljeno masnim odsjajem u kojem se otkriše boje duge. Vratiše se i patke te je Chiaretta uronila dlan u vodu, dozivajući ih.
Dok su prilazili Grand Canalu, krećući se u smjeru Piete, zalazeće sunce već pretvori pročelja palača u blistave žućkaste, crvenkaste i ružičaste četverokute. Glasovi gondolijera mješali su se s kricima galebova koji su činili svoje posljednje dnevne letove, kao zbor pun nade i spokoja, pozivajući svijet da zaboravi sve razmirice, i upamti samo ono uzvišeno.
KAD JE LAĐAR NAPOKON DOVESLAO DO PIETE, ostale figlie već su bile nahranjene i poslane u svoje odjele da se oporave, a Geltruda i dvije djevojčice na ulazu dočeka jedna žena pepeljasta lica koja načini znak križa čim ih ugleda.
„Čule smo da je šestoro ljudi nastradalo“, ona reče dok je jecaj olakšanja probio negdje iz njezine dubine. Ponovno se prekriži. „Ave, Maria, gratia plena, Dominus tecum“, počne recitirati ispod glasa dok ih je vodila u smjeru priorina ureda.
Priora požuri prema njima, ispustivši svoje brojanice na pod. „Što se dogodilo?“ upita Geltrudu.
Ni Maddalena ni Chiaretta nisu se mogle sjetiti da je Geltruda bila baš toliko hrabra kako se prikazala u vlastitoj priči. Možda, obje pomisliše, naprosto to nisu primijetile dok ih je tako hrabro branila.
„A vas dvije“, priora reče gledajući u Maddalenu, „bojale ste se?“
Slike se uskovitaše u Maddaleninoj svijesti. Konji na svodu crkve opet zagrmješe iznad nje dok su se ljudi na sve strane gurali svojim iskrivljenim licima, a krv tekla u kanal. Ona zadrhta, a kad je priora zagrli, onda poče i plakati.
Chiaretta se ogledavala oko sebe, upijajući očima veliki tepih s grimiznim, plavim i zlatnim uzorkom; zatim zelene zastore od baršuna sa zlatnim konopima koji su imali na svojim krajevima debele kićanke. Vatra je gorjela u ognjištu sjajno svijetleći na skupocjenim kožnim naslonjačima smještenima ispred.
„A ti?“ zapita priora po drugi puta. „Jesi se i ti uplašila?“ Chiaretta je bila zbunjena tim pitanjem. „Malo sam se uplašila“, ona odgovori, „ali ne baš posve.“
Priora se nasmiješi. „Bog se pobrinuo za vas.“
Ali Chiaretta je mislila nešto drugo. Bila sam vani, vidjela sam patke, ljude oslikane na stropu, vozila sam se Canal Grandeom, ne u kabini nego u otvorenu čamcu. Pjevala sam s nepoznatim ljudima. Nisam se bojala jer sam bila tako sretna. Ona uzdahnu kao da želi pojasniti, ali kad ugleda mrka lica Geltrude i priore, shvati da njih dvije to ne bi razumjele. „Da“, reče ona, „Bog ali i Blažena Djevica.“


Poslednji izmenio Mustra dana Pet Nov 23, 2018 11:43 am, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:43 am







ČETIRI

ZAHVALJUJUĆI TOMU ŠTO JE ČITAVO SVOJE DJETINJSTVO provela grizući donju usnu, Silvia Štakor imala je prednje zube isturene toliko da su joj virili izvan čeljusti. Osim toga, zbog svojih je okruglih, jednobojnih smeđih očiju i bezizražajne smeđe kose, Maddalenina učiteljica violine doista nalikovala glodavcu te je odavno ponijela ovaj nimalo laskav nadimak.
Silvia je tako rondala po sobi za vježbanje violine, čineći male usluge i smiješeći se blesavo ne bi li time zadobila naklonost Luciane, maestre dal violino. Kad bi Luciana iskazivala neugodne komentare o drugim učenicama, Silvia bi se cerekala dok bi ostale figlie zgađeno okretale glavom.
Luciana pak uopće nije bila naklona Silviji, čija je osrednjost talenta bila očita čak i novakinji poput Maddalene. Ipak, u zaštićenu svijetu Piete, valjalo se dobro slagati sa svima, a po Luciani to je prije svega značilo dobro slaganje s njom.
Anna Maria je vježbala već nekoliko mjeseci s Maddalenom prije no što je zamolila Lucianu da je presluša. Čak je i ona morala priznati da je Maddalena zvučala bolje od nekih njezinih novakinja, ali joj nije bilo pravo kako je Anna Maria svojatala Maddalenu kao svoju učenicu. Pa dok bi se na drugim učenicama Luciana nemilice iskaljivala iskazivajući najoštrije i izravne kritike s kojima ne bi prestala sve dok se one ne bi rasplakale, Anna Maria se činila otpornom.
„Čula sam je kako je rekla da postajem previše popularna“, Anna Maria šapnu Maddaleni jednoga jutra. „Nije li to krasno?“
No jedino zbog čega je Luciana uistinu karala Annu Mariju bila je njezina oholost. „Misliš li da bi se tako hvalisava djevojka dopala Djevici Majci?“ Luciana jednom zapita nakon čega joj Anna Maria odgovori: „Ne, ali mislim da bi joj se dopalo čuti me kako sviram.“
Maestrino se lice zacrvenjelo zbog takve drskosti: Maddalena se poboja za svoju prijateljicu. Ali vidjevši ozbiljan i miran izraz na licu Anne Marije, Luciana na kraju samo nešto promrsi i blago je kazni sjedenjem u kutu te sviranjem ljestvica u svakom ključu, jednu notu za drugom, sat vremena. Ali nakon toga svi su u sobi, uključivši i Lucianu, počeli vjerovati da je ono što je Anna Maria rekla bilo istina.
Umjesto nje, dakle, Luciana se okomi na Anna Marijinu štićenicu i to tako da je Maddalenu posve ignorirala te ju dodijelila Silviji. Silvia je pak podučavala točno na način kako je i sama bila podučavana. Ali, kad su najbolje violinistice svirale, Maddalena je uočila kako bi tada tijelo, glazbalo i glazba srasli u nešto intimno i potpuno, neusporedivo s atmosferom na njezinim podukama. Kad bi i sama prošla gudalom preko struna, zvuk već bijaše toliko sladak i čist, te bi ona pokadšto zaboravila disati. Dugo nakon poduke mislila bi na to kako su joj prsti letjeli preko žica, kao na nešto misteriozno i sveto.
Njezina radost zbog činjenice da je postala inicirana u zbor a tek je navršila jedanaestu, malo se zbog Silvije protekle godine prigušila. Ali ipak i dalje je žudila za svakom prilikom da iz baršunom obrubljena kovčega izvuče violinu, premaže gudalo kalofonijem i uroni u svijet u kojem je postojao samo zvuk.
Ali taj je svijet ponovno bio uzurpiran. „Ne, ne i ne! Moraš ovako!“ Silvia zgrabi Maddalenu za zglob i oštro ga zarotira prema van.
Mrko gledajući preda se, Maddalena ponovno prisloni gudalo na žice i počne svirati nizove arpeggia. Zatim sklopi oči dok je klizila u jednu pospanu melodiju, zaboravivši na Silviju, uranjajući u ljekovitu glazbu dok se njezina namrštenost polako otapala.
Silvia pljesnu dvaput rukama. „Zašto to tako radiš?“
„Što radim?“
„Sklapaš oči i počneš se vrpoljiti.“
Maddalena je na tren zurila ne shvaćajući. „Zar to doista radim?“
„Da, prestani s tim. Moraš biti usredotočena i prestati raditi po svome. Ovo je poduka.“
Maddalena sklopi oči. „Znam.“
„Osim toga, to me čini nervoznom. Trebaš svirati, a ne biti sva nekako - sanjiva.“
Zvono za podnevni objed još nije zvonilo te iako je lekcija morala potrajati do zvona, Maddalena spusti svoje gudalo.
„Boli me glava“, reče, „vježbat ću danas kasnije za vrijeme odmora ako mi to dopusti maestra Luciana.“
Silvijina se gornja usnica prezirno zgrči čime su se njezini istureni zubi još više isticali. „Nikad se nećeš popraviti ako ne budeš slušala.“ Petnaest godina a već zvuči kao stara koza, pomisli Maddalena. Ti si moja jedina glavobolja.
Potom odšeta kroz parove figli nagnutih nad violinama i violama k Luciani koja je sjedila u duštvu jedne od starijih djevojaka. Svi su znali da usprkos njezinu trenutnu položaju Luciana jednom bijaše najslavnija violinistica u sve četiri ospedali, a figlie su često podsjećali da moraju biti zahvalne što ih upravo ona podučava. Pod stare dane giht je napao Lucianina stopala tako da je mogla nositi jedino šlape. Bilo kakva mekoća ili blagost koju su je možda nekoć odlikovale odavno su nestale kroz godine patnje.
Kao i Michielina, Luciana će također uskoro u mirovinu; ostat će u Pieti sve do svoje smrti, u posebnoj skupini umirovljenih glazbenica znanih pod imenom giubilate. No, kako nitko nije posjedovao takvo umijeće sviranja violine poput nje, morala je ostati usprkos svojoj invalidnosti. Tako bi se svakoga dana pojavila u sali ali često toliko loše volje da se Maddaleni činilo kako je temperatura u sobi pala a ono malo sunca što se uspjelo probiti kroz umrljana okna nestalo u trenu čim bi ušla kroz vrata.
Kad joj Maddalena priđe, Luciana dade znak djevojci da stane. „Da?“ Njezine obrve uzviju se u luk. „Što želiš?“ „Nije mi danas dobro, maestra. Boli me glava i htjela bih prestati s podukom.“
Luciana glasno uzdahnu u nezadovoljstvu. „Congregazione je unajmila učitelja violine kako bi na sebe preuzeo dio mojih obveza. On je danas ovdje, kod Maestra Gasparinija, a kasnije će nas posjetiti. Želi nas vidjeti na djelu.“ Njezine tanke usnice okrenuše se nadolje. „Samodovoljnost nikad nije prikladna, Maddalena. Vidiš li koliko ja patim a ti misliš na malu bol u svojoj glavi? Nađi neki kut i tamo vježbaj dok se novi učitelj ne pojavi.“
DAN BIJAŠE OBLAČAN, PA MAKAR BILO UGODNIJE SVIRATI u svjetlijem kutu uz prozor, vjetar koji je donio neobičnu hladnoću ovom rujanskom danu učinio je neprivlačnim ovaj prohladni kutak i ispraznio ga od učenica. Maddalena je drhtala dok je ugađala žice i zatezala strune na gudalu. Udaljivši se od Silvije već se osjećala bolje. Mogla je svirati što god poželi, izvan dosega zluradih pogleda Luciane, izvan sobe za vježbanje, izvan Piete, negdje gdje je postojala jedino savršena glazba.
Studen joj je već ukočila prste, ali ona brzo zaboravi na nelagodu svirajući svoju omiljenu kompoziciju - jednu blagu uspavanku koja je podsjeti na drveće koje se ljuljalo iznad ladanjske kuće u kojoj je odrasla. Oči joj se sklapaše dok je gudila, sad bez Silvijinih upadica. Pri kraju dijela u kojem je rad prstiju bio previše složen, što je zahtijevalo osobitu pažnju, sklopljenih očiju, ona pokuša jednom, pa još jednom.
„Signorina?“ ona otvori oči u šoku jer je glas, iako visok i nazalan, pripadao muškarcu. Prvo primijeti njegovu kosu. Na sunčevu svjetlu bila je sjajna poput zalaska sunca, skačući kao plameni jezičci preko ramena crnog svećeničkog odijela.
Učitelj violine, Maddalena skoči na noge. Luciana stajaše blizu s jednim članom kongregacije odjevenim u crnu odoru kakvu su nosili venecijanski plemići.
Crvenokosi svećenik od nje uze violinu. „Smijem li?“ on upita, zatim ispruži ruku s gudalom. Potom stavi violinu pod obraz i poče improvizirati uvod sve do dijela s kojim se Maddalena hrvala. Na tren se zamisli, ponovno pokuša a onda joj vrati violinu.
„Nije toliko teško koliko izgleda“, on reče. „Pokušajte ovako.“ Zatim uze njezine prste i pomaknu ih na drugačiji način.
Ona zasvira sve dok prsti nisu lagano zasjeli na pravo mjesto, potom sve ponovi dvaput iz čista užitka.
„Vrlo dobro“, reče svećenik. „Možete li mi odsvirati i ostatak kompozicije?“
Maddalena osjeti kako joj se lice žari. „Sada?“
„Naravno, ako želite.“
Maddaleni poskoči srce. Iako je htjela svirati najbolje što može, notu za notom svirala je pogrešno. Nekako je ipak uspjela uspostaviti kontrolu tek pred kraj ali čim je podigla pogled mogla se sjetiti jedino svojih grešaka. Luciani se lice trznu s odbojnošću a potom se vrati u svoju uobičajenu bezizražajnost.
Svećenik je zbunjen u nju zurio. Njegovo mlado lice bijaše okruglo, a čeljust izbočena i lagano povinuta nagore, prema dugačkom tankom nosu koji je pak bio povinut nadolje te mu se profil doimao kao mladi mjesec. Vatrena kosa i mali rast podsjete Maddalenu na priče koje je čula o gnomima iz šuma koji bi došli u sela i tamo pravili nepodopštine. No, za razliku od gnoma, on nije bio niti ružan niti odbojan već pun neke plamene energije koja je privukla sve u sobi.
Prije no što se mogla opravdati zbog svoje svirke, on progovori. „Ne bojte se težine“, reče, „a glazba“ - pritom lupnu o svoje čelo - „je dovoljan razlog da nas sve učini poniznim. Kako se zovete?“
„Maddalena“, odgovori djevojčica gotovo šaptom.
„Maddalena. Maddalena Rossa“, on reče, uhvativši pramen svoje kose. „Crvena, kao i moja.“ On brzo kimnu i pridruži se Luciani i ostalima.
Maddalena sjedne čekajući da se Luciana vrati i počne je koriti. Kad su posjetitelji otišli, maestra se doista uputi prema njoj. Dodirnu je za rame a neočekivana blagost oslabi djevojčinu nakanu da zaplače.
„Bila sam grozna“, ona reče uronivši lice u svoje ruke, „toliko sam željela ostaviti dobar dojam, a sada...“ Nije dokončala. Sad ću zaglaviti zauvijek sa Silvijom.
„Tvoja svirka je bila prilično loša“, Luciana se složila, „ali on je u tebi nešto vidio pa želi da dobiješ posebnu pažnju. Od sutra ćeš početi učiti sa mnom. No, znaj, nisi unaprijeđena. Ovo je samo poseban dogovor, jedan sat tjedno.“
Maddalena je u čudu pogleda. „S vama?“
„S kim drugim? Misliš li imati privatnu poduku od Don Antonija Vivaldija? On je najbolji violinist u Veneciji.“
„Ne, maestra“, Maddalena promrmja. Jedino se nadala nekom malo boljem od Silvije ali sada, postiđena, skrene pogled. Sve figlie u sobi s glazbalima u rukama su je promatrale. Maddalena se zagleda u tlo uplašena od njihovih neprozirnih očiju.
AKO JE MADDALENA POMISLILA DA JE NJEZIN ČASAK S Don Vivaldijem mogao sasvim promijeniti Lucianu, gorko se prevarila. I prije njihove prve lekcije, Luciana je imala napadaj gihta te je završila u bolnici. Vratila se početkom studenog za njihovu prvu poduku. S grčem na licu ona zadignu rub svoje suknje iznad koljena. Vene su ocrtavale ljubičaste linije na njezinoj žućkastoj koži. Veliki prsti na nogama, skriveni u papučama, bijahu ogromni od natečenosti, boje zalazećeg sunca.
„Morat ćeš me ispričati“, ona reče. „Bol mi pričinja čak i dodir ruba moje suknje.“
Maddalena je bila užasnuta ne samo zbog prizora njezinih nogu nego i zbog intimnog razotkrivanja ogoljelih nogu sve do koljena.
„Prestani tako zuriti“, Luciana reče. „Ako želiš postati bolničarka idi u bolnicu. Ako pak želiš postati violinistica, onda sviraj!“ Ona pokaza Maddaleni da podigne svoj instrument.
„Ne znam što to Don Vivaldi vidi u tebi“, ona reče, završivši s prvom lekcijom nešto prije vremena. Potom je pošalje vježbati nasamo i odmahnu rukom nakon što joj je Maddalena pomogla ustati. Zatim, teško se oslanjajući na štap, s grčem na licu, odšepa iz sobe.
Maestra je užasna i bez tih nogu, Maddalena pomisli na putu u svoj odjel pitajući se koliko će ovaj novi raspored zapravo donijeti napretka u usporedbi sa Silvijom.
JEDNOM GODIŠNJE, ZA VRIJEME FESTIVALA PREDSTAVLJANJA Djevice, burchielli i peote, plitke brodice različitih veličina i oblika, bile bi natisnute jedna uz drugu duž kanala čineći na taj način pontonski most. Tada bi procesija koju je vodio dužd pošla od njegove palače preko mosta da ponudi molitve zahvalnice u bazilici Santa Maria della Salute. Čitav dan i do duboko u noć, tisuće bi Venecijanaca prelazilo preko mosta kako bi zapalili svijeće za zdravlje svojih najdražih a gondolijeri bi donosili svoja vesla da ih, na stubama crkve, blagosilja svećenstvo.
Maddalena i Chiaretta bijahu među figliama koje su toga jutra krenule na put iz Piete. Maglovito jutro bilo je prožeto blagim zapahom paljevine nakon žetve koja je dolazila s kopna, a zrak je bio toliko svjež i prohladan da su morale puhati u svoje šake ne bi li ih tako zagrijale.
Djevojke pjevaše religiozne pjesme dok su koračale glavnom ulicom između Piazze San Marco i crkve Santa Maria del Giglio. Ispred njih, most se ljuljkao i teturao u vodi koja je bila uznemirena od desetina brodica koje su naokolo stajale. Neke su bile pune ljudi koji su klicali i mahali onima na mostu, dok su drugi čekali na svoj red ne bi li i oni prošli ispod luka u sredini koji je bio jedva dovoljno visok i širok da ispod prođe i mala brodica. Kako se svaki lađar saginjao kako bi mogao proći, tako su se i glasovi gomile dizali i spuštali oponašajući njegove pokrete.
Nekoliko djevojaka je moralo biti povedeno za ruke i prevedeno preko mosta. Maddalena je pošla ispred Chiarette koracajući s toliko strepnje da nije ni podigla glavu sve dok nije stigla na drugu stranu a tamo se iznenadila shvativši da nema njezine sestre.
„Hajde, nemoj se bojati“, jedna od vodilji reče Chiaretti koja je nepokretno stajala na molu. U jednom od brodića, jedna žena ogrnuta sjajem sunčevih zraka sjedila je uronjena među bogato ukrašenim jastucima. Kosa joj bijaše plava kao i Chiarettina a koža podjednako blijeda. Čovjek do nje ogrnuo ju je crnim ogrtačem, a ona se, nasmijana, nagnula prema njemu.
Chiaretta nije čula poziv vodilje. To sam ja u čamcu, pomisli, to su moji pokreti, tako se smijem.
„Što je s tobom?“ zapita vodilja. „Prestani se cerekati kao majmun.“ Uze je za ruku i povuče preko mosta. Na drugoj strani Chiaretta se okrenu ali vodilja ju ponovno povuče za ruku.
U crkvi, vodilje podijeliše svakoj od djevojaka jednu svijeću i pokažu im u smjeru molitvene ograde na jednoj strani kapele gdje su već tinjale desetine svijeća. „Zapalite ih“, jedna reče, „za zdravlje duždevo i za sve u Pieti.“
Maddalena zapali svijeću, sklopi oči i šapnu: „Molim te, Blažena Majko Božja, pomozi mi da sviram puno bolje svoju violinu.“ Potom otvori oči i krenu natrag prema vodiljama. Sjetivši se uputa, ona se okrenu i prekriži: „I blagoslovi također dužda i Pietu.“ Na trenutak se zamisli gledajući u viticu crna dima koji se kao zmija uspinjao od svijeće prema stropu kapelice. „Molim te također da blagosloviš Chiarettu.“ Zatim se ponovno prekriži i napokon pridruži drugima.
Chiaretta je klečala kraj ograde. „Molim te, Bože“, ona reče, „daj da budem kao ona gospa u čamcu.“

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:44 am









PET

CHIARETTA SE NAMRGODI DOK JE MADDALENA pokušavala provući češalj kroz njezinu kosu. Šišana je kratko otkad je navršila devetu, gotovo prije godinu dana, no budući da je bila rijetko izložena pogledu, Chiaretta je obično svakoga jutra naprosto gurnula nestašne uvojke natrag pod kapuljaču.
„Ako budem plakala neću biti lijepa“, ona zapomagaše.
„Ako te ne počešljam, jedina ćeš ti nositi kapuljaču i kapu“, Maddalena zasta pogledavši u sestru. „Zar to želiš?“
Chiaretta ne reče ništa nego se sklupča u stolcu u garderobi pokraj balkona kapele, te ukočenih ramena počne podnositi sestrine pokrete sve dok joj kosa ne zasja poput blijedoga meda koji poteče preko njezinih leđa.
„Eto“, Maddalena reče, „sjedi mirno i dodaj mi ukosnice.“ Dok se naginjala, Chiaretta je mogla osluhnuti sestrin meki dah, osjetiti njegovu toplinu na svojem obrazu. Ona pogleda u Maddalenu i osjeti poplavu ljubavi spram sestre koja nije bila svjesna Chiarettina pogleda.
Zadovoljna Maddalena zatim ušuška svoju kosu unutar kapuljače spremna za nadolazeći dan. Za razliku od Chiarette, njezin će dan biti običan. „Hajdemo se sad odjenuti“, ona reče, „jer ja onda moram poći dolje.“ Prošavši prstima preko svilene suknje ona poravna mekane nabore i potom je preda Chiaretti.
Starije figlie di coro nepokrivenih glava te kose skupljene u skromne punđe na vratovima, počeše ulaziti u garderobu u svojih koncertnim uniformama, skromnim crnim ili tamno crvenim haljama koje je poneka od njih ukrasila ovratnikom od bijele čipke u obliku slova V. Chiarettina je halja bila skrpljena nabrzinu, kupljena od nekog trgovca polovnom robom u židovskom getu kad je jedna od pjevačica oboljela od gripe, a nekolicini je iniziati bilo rečeno da se pripreme za nedjeljnu misu kao pričuve. Chiaretta je pak bila oduševljena haljinom skrojenom za zabavu neku male bogate djevojčice. Steznik od bjelokosti otkrivao je ključnu kost iznad nekoliko profinjenih nabora čipke. Suknja je također bila u bjelokosnoj nijasni, šuškajući dok je ona naokolo skakutala.
Onda joj se lice smrači. „Žao mi je što nećeš biti sa mnom“, reče Maddaleni, „a nadala sam se da ćeš biti među prvima.“
PROTEKLA JE GODINA BILA TEŠKA ZA MADDALENU. Nakon nekoliko godina sviranja violine, Luciana ju je upozorila da treba naučiti i druga glazbala te zbog toga smanjiti broj satova. Kao da se susret s Vivaldijem nikad nije dogodio.
„Dosta dobro sviraš, iako si malo nedisciplinirana, ali već imamo puno figli koje sviraju žičana glazbala.“ Luciana je izbjegavala Maddalenin pogled dok joj je to govorila kao da je pokušala izbjeći osjećaj nepravednosti svoje odluke. „Možeš i dalje dolaziti u salu, ako želiš, u svoje slobodno vrijeme. To će ti pomoći da održiš vještinu u slučaju da nam ustrebaš za ripieno jer nećeš biti odabrana kao attiva.“
„Ali imam svega nekoliko slobodnih minuta dnevno“ - Maddalena je prekinu.
Luciana podignu ruku dajući do znanja da ne želi dalje slušati. „Pružam ti darežljivu ponudu i uslugu na vrijednom glazbalu, a ti se još žališ? Možda ću morati ponovno razmisliti.“
„Žao mi je, maestra.“
„Trebala bi biti malo korisnija, znaš. Kao tvoja prijateljica Anna Maria. Ne radi se o tome što ti želiš, to valjda shvaćaš. Coro je kralježnica čitave Piete. Svaka djevojka koja ovdje dobije glazbenu izobrazbu biti će od koristi ako tako odluči maestro Gasparini.“
„Znam, maestra“, Maddalena reče spuštenih očiju.
„Tko zna?“ Luciani se ton malo ublaži te Maddalena zbog toga pogleda u nju. Njezino se čelo mrštilo s lažnom brižnošću dok je potapša po ruci majčinskom gestom koja je bila toliko lažna da Maddalena naprosto ustuknu. „Možda će ti sve ove vještine jednoga dana donijeti ponudu za brak.“
Maddalena se jedva suspregnula da ne pobjegne iz sobe. Ona bi odabrala violinu prije bilo kakva braka, prije hrane, prije zimska ogrtača. Odabrala bih je prije nego Boga, ona reče sebi a potom poništi ovu misao bojeći se posljedica. Nisam to mislila, ona šapnu sljedećeg jutra moleći se pred kipom Marije. Ali molim te, nemoj me napustiti. Ako čuješ naše molitve, onda čuj i moju.
Luciana je preda jednoj od djevojaka koje su podučavale kljunastu flautu te se Maddalena našla tamo gdje je i bila sa Silvijom. Osjećala se čak i gore jer tada je barem imala pri ruci violinu usprkos Silvijinu zanovijetanju.
Možda je i Silvia jednom imala snove pa je postala zločesta i ogorčena kad su se oni izjalovili, Maddalena pomisli držeći flautu. Svirati note nije bilo jednako stvaranju glazbe. Silvia to nije shvaćala, ali možda je naprosto odustala od brige za uočavanje razlike. Bez obzira na to, morat će svirati ovu flautu najbolje što umije iako će stalno zamišljati svoju violinu, svoje gudalo koje miriše na smolu, kako u mraku leži u kovčegu, iščekivajući glazbu.
Jedina prednost toga što je Luciana bila maestra žicanih instrumenata bila je u tome da je Maddalena sada više nije često viđala. Znala je da je Luciana zavidna jer je crveni pop, kako su ga mnogi zvali, jednoga dana prohujao sobom i slučajno se za nju zainteresirao. Maddalena je primijetila kako ona hvali druge djevojke ali nikad nije rekla ni najmanju riječ hvale za nju, iako nije nikad stvarala probleme, uvijek bivajući poslušnom na podukama kod Luciane. Željela je zadobiti njezinu naklonost dobrim vladanjem no umjesto toga postala je sasvim nevidljiva. „Dosadna djevojčura“, jednom je načula kako Luciana nekom kaže. „Ne poput Anne Marije, niti malo poput Anne Marije.“
ZAHVALJUJUĆI PODUCI KOD MICHIELINE, CHIARETTIN JE GLAS dosegao toliku snagu da je svatko tko ju je čuo pjevati teško mogao shvatiti kako tako majušna djevojčica može proizvesti takav zvuk. Prije no što je Michielina otišla u mirovinu, uvela je Chiarettu u coro, tek nepunih deset godina staru, još uvijek poput malene djevojčice. Iako se na njezinu licu jedva slutio bilo kakav znak odraslosti, figlie su već o njoj donijele presudu: udat će se za nekog bogataša i kao supruga napustiti Pietu. No ipak, njezinu se zrelost nije moglo požurivati. Uzimala je poduku iz pjevanja i vježbala sa zborom, a ovo je bio njezin prvi javni nastup.
Na stolu pokraj balkonskih vrata, postavljena je bila zdjela puna narova u cvatu. Jedna solistica zataknu nekoliko nježnih cvjetova iza uha, dok su ih ostale figlie di coro zatakle po remenju na svojim haljinama.
Agata, figlia koja je imala glas toliko moćan da bi mogla pjevati bariton, dignu jednu grančicu i zataknu je Chiaretti u kosu. „Bojiš se?“
„Ne“, Chiaretta reče, a njezin glas zakrešta. Nekoliko se figlia namršti.
„Nakašlji se malo i ponovno probaj“, reče Agata. Chiaretta je morala natjerati glas iz sebe kao da je bila prehlađena, ali nakon toga je ponovno zvučao dobro.
„To se često događa početnicima.“ Agata je vježbala s Chiarettom kroz jednu od njihovih dnevnih vježbi iz solfeggia, prolazeći ljestvicama gore-dolje dvije oktave niže od Chiarette, mijenjajući ključeve i dodajući ukrase pri svakom novom okretaju.
Kad je maestra pljesnula rukama, Chiaretta pođe za Agatom i ostalim figliama kroz mala vrata na uzani balkon gdje je prije dvije godine prvi put zapjevala s Michielinom. Ona se nagnu i zaviri kroz prozirnu tkaninu koja je pokrivala željeznu rešetku. Crkva bijaše puna, muklo očekivanje se izdizalo do balkona, no tada ga prekinu šuštavi koraci članica zbora koje su počele zauzimati svoja mjesta.
In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, celebrant zazove dok se bližio oltaru. Ad Deum qui laetificat juventutem meam, „Bogu koji je radost moje mladosti“, uzvrati zbor. Chiaretta zapjeva prve note. Pogleda prema Agati koja joj kimnu.
Poslije ispovijesti bijaše vrijeme za Kyrie, prvu ozbiljnu glazbu za coro. Dvije violine i jedno violončelo najaviše temu, a onda se Chiaretta, udahnuvši, priključi pripjevu eksplozivnim Kyrie! Zatim zbor ponovi tu riječ, zadržavajući se na svakom slogu sve dok dah nije sasvim potrošen te se moralo prijeći na drugu riječ: Eleison, koju je zbor pjevao staccato stišavajući se slog po slog.
Na jednom kraju balkona stajaše jedna solistica. Ona načini mali korak naprijed, dok se pratnja njezinoj dionici svela samo na jednu violinu i čelo što je izvodilo continuo. Njezin glas otposla u prostor jednu jedinu notu koju je istakla kao da je bila posebno vrijedni dragulj, a potom nastavi s melodijom.
S povratkom orkestra, Chiaretta se zagleda preko čitave kapele u sliku Marijinu i pokuša zamisliti kako bi bilo biti u naručju tog toplog, punačkog tijela. Potom se ponovno oglasi zbor i ona mu se pridruži čistim, zlatnim glasom. Kyrie eleison, „Gospode imaj milosti“, one ponoviše dok je Chiarettin glas, kao na krilima, poletio visoko pod svodove kapele sve do Blažene Djevice koja je čula molitve svojih vjernika čak i kad su bile utkane u pjesmu zbora.
LIŠENA SATOVA VIOLINE I MUZICIRANJA, MADDALENA SE prepustila mračnim mislima. Htjela je samo biti u krevetu i ništa ne raditi. Sljedeće nedjelje, kad su se figlie di coro dovoljno odmorile te nastavile s obavljanjem svojih dužnosti, Chiaretta je, poput svoje sestre s kojom je sada šetala dvorištem, utonula u turobno raspoloženje.
„Mrsko mi je biti ovdje“, reče Chiaretta.
„Nije. Samo ti je dosadno“, Maddalena uzvrati, „no ipak reci mi gdje bi radije bila?“
Chiaretta u hipu prijeđe iz od neraspoloženosti pognuta tijela u kovitlac uzbuđenja. „Radije bih bila na pozornici! Pjevačica u operi!“
Maddalena se grohotom nasmija. „Kako to znaš? I kakve uloge imaju za djevojčice niti deset godina stare?“
„Ne mislim sada“, Chiaretta uzvrati, „nego kad porastem. Antonia Morosini koja dolazi na poduku, poznaješ je?“
Maddalena odmahnu glavom.
„Njezin je otac član Congregazione, a žive kraj Grand Canala. Ona kaže da u Veneciji ima mnogo žena u divnim haljinama, a neke od njih pjevaju u operi - mislim da je njihov posao naprosto da budu divne i dotjerane te se zbog toga o njima brinu muškarci. Nije mi baš jasno kako to sve točno izgleda.“
„Biti divne i dotjerane? Pa to nije nikakav posao.“
„U operama su ljudi odjeveni kao bogovi koji se spuštaju sa stropa kroz oblake“, Chiaretta nastavi, ignorirajući Maddalenu. „Antonia tamo stalno odlazi. Kaže da je predivno!“ Onda se opet hitro okrene oko svoje osi gotovo zapjevavši posljednju riječ.
„Chiaretta, smiri se ako ne želiš ponovno biti o kruhu i vodi za večeru.“
„Dobro“, ona promrsi, „ali ako ne mogu pjevati u operi, onda ću se udati za nekog bogataša.“
„Udaj se za dužda - baš me briga - ali molim te nemoj nam stvarati probleme!“
Chiaretta uzdahnu i njih dvije nastaviše šetnju. „Maddalena?“ ona uskoro ponovno uskliknu. „Hoće li se to dogoditi? Ne želim ovdje ostati zauvijek.“
Maddalena pogleda u stranu, bez odgovora. Ako ne mogu svirati violinu, onda ne znam što zapravo želim, pomisli, sklopi oči i pokuša isprazniti glavu od misli. Chiaretta je u nju zurila, čekajući na odgovor koji nije stigao.
USKORO JE I CHIARETTA PREBAČENA NA ODJEL ZA STARIJE i ponovno je spavala pokraj svoje sestre. Počela je zarađivati nešto malo novca za svoje nastupe u zboru - dovoljno, uzme li se u obzir sitan novac koji joj je njezina ograničena vještina priskrbila u radionici svile, dovoljno da si kupi malu bilježnicu za crtanje i olovke slične onima koje je Maddalena već kupila prije nekoliko mjeseci. Ma koliko maleni, svaki od Maddaleninih crteža - bijaše pravo blago pažljivo urađenih detalja. Bilježnica, već dopola popunjena njezinim crtežima anđela prekrasnih krila i cvjetovima koji su rasli u pukotinama dvorišnog kamenja, bijaše njezin najdraži posjed.
„Kako ćemo ih prepoznavati?“ Chiaretta upita kad je odmotala svoj zavežljaj i uvidjela da su bilježnice identične, kupljene u istoj radnji.
Maddalena stavi svilenu traku u svoju bilježnicu, ali sljedeći je dan ipak iz škrinje izvukla pogrešnu bilježnicu. Sjedeći na rubu ležaja, ona napravi skicu usnuloga lica Chiarette a ispod toga napisa: „Imam ideju“, pri čemu se mučila sa svakim slovom jer je do tada imala rijetko priliku vježbati krasopis.
Chiaretta je bila oduševljena skicom. Zaboravljajući na pravila, ona krene zaustiti, ali joj Maddalena hitro prisloni prst na usnice. Maddalena posegnu za sestrinim notesom, praveći se kao da nešto nabrzinu zapisuje, zapravo tražeći da joj Chiaretta dopusti da nešto napiše. Chiaretta kimnu.
„Vidjela sam da se druge djevojke ovako dopisuju kad se ne smije pričati. I nas dvije to možemo.“
Zatim pruži bilježnicu sestri.
Chiaretta joj otpisa, s vrškom jezika isplaženim kroz zube: „Ti si jedna“ - onda prekriži riječ i pokuša je ponovno napisati - „prečarobna sestra. Sad više neću morati trpjeti u šutnji kad kad ti poželim odati svoje skrivene tajne.“
SAMO JEDNOM RANIJE CHIARETTA SE NAŠLA U UREDU PRIORE, na dan one šakačke bitke na mostu. Ovog ju je puta pak bila dovela jedna figlia di commun prekinuvši joj poduku. U uredu je sjedio jedan sredovječni muškarac časkajući s priorom i meastrom solistica njihova zbora.
„Očaravajuće“, on prozbori čim je Chiaretta ušla. „Čak je i ljepša nego što su mi bili rekli. Profinjeno venecijansko lice, široko čelo, pamet ali i oči koje mogu slomiti muška srca“, potom zastade. „Znaš li tko sam ja?“
Priora požuri odgovoriti u njezino ime. „Gospodin je jedan od Nobili Uomini Deputati“, reče. „To je dio kongregacije za koji se molimo za vrijeme večere.“ Ona potom nakrivi svoje obrve dajući Chiaretti do znanja da mora pažljivo odabrati riječi.
„Vrlo smo vam zahvalne“, ona reče, spustivši glavu. Što je to rekao? Nešto o pameti i o lomljenju muških srca? Tek mi je deset godina, ona pomisli, sigurno sam krivo shvatila.
„Čuo sam kako pjevaš u kapeli pa sam htio vidjeti tko je ta malena djevojčica - ona u bijeloj haljini koja izaziva toliki žagor.“
Figlie su inače bile kažnjavane ako su pravile žagor. Chiarettine oči u panici požure prema priori.
„Predivan žagor, mora se primijetiti“, on doda uvidjevši njezinu nelagodu.
Maestra nije odobravala da se mladim djevojkama tako zavrti glavom. „Došao te je čuti kako pjevaš“, ona reče mrgodeći se, „otpjevaj nam onaj Amen koji smo vježbale ovaj tjedan.“
Chiaretta je pogleda poprijeko. Kao i druge figlie na tom stupnju priprave jedina njezina zadaća bila je pratiti attive, te stjecati iskustvo učeći glazbu koje su one učile, vježbajući s njima. A kad joj je maestra rekla da je bila dobra nadopuna ali da neće tako skoro nastupiti, Chiaretta je postala namrgođena i nespokojna tijekom proba i više se nije trudila pošteno naučiti svoje dionice. Pod prijetnjom da će joj se odrezati kosa i da će provesti nekoliko dana u samici, ona se malo smirila, ali je izraz na licu maestre jasno pokazao da se dobro sjećala njihova neslaganja.
„Bravo!“ Muškarac pljesnu kad je završila. Potom izvuče neke notne bilježnice iz svojeg kaputa. „Možeš li čitati note?“
Maestra se naroguši: „Sve naše djevojke to umiju. Svakako bi morali znati da je to jedna od naših osnovnih poduka.“
„Naravno, ali budući da je još tako mlada...“ Zatim pruži nekoliko notnih stranica Chiaretti. „Hoćeš li pokušati?“
Maestra zgrabi stranice i pročita naslov. „Pa ovo je arija iz neke opere“, ona reče. „Vaša uzvišenosti, to je posve neprikladno, osim toga je na talijanskom jeziku.“ Zatim pogleda u pravcu priore tražeći njezinu potporu. „Figlie di coro pjevaju samo na latinskom.“
„Maestra, pa ona ne mora pjevati iste riječi. Meni bi bilo drago da ona naprosto vokalizira ove note.“
„Ipak, takav izvor...“
„Molim vas, udovoljite mi.“
Maestra stisne usne i pruži stranice Chiaretti.
„Još jednom“, čovjek reče nakon što je završila. „Htio bih te čuti i s lutnjom.“ Priora pritom pljesnu i mladoj djevojci koja je ušla bi naređeno da donese jednu lutnju iz sale.
Chiaretta je znala prepoznati kad je maestra ljuta jer bi tada koža na njezinu vratu postala puna mrlja, a sada se boja proširila i do njezinih obraza. Kad je lutnja stigla, ona je podignu i bez riječi počne svirati jednostavnu pratnju dok je Chiaretta pjevala.
„Divno“, reče čovjek plješčući kad su bile gotove. „A sada, maestro, da vam se iskupim za neugodnosti koje sam vam priuštio, recite što mogu učiniti za vas.“
„Treba nam ugljen za grijanje“, ona odgovori i prije nego što je on završio, kao da je u glavi već imala spisak spreman za ovakve prilike. „Nikad nemamo dovoljno a valja zagrijati te glasove. Također nam treba ulja za svjetiljke koje koriste prepisivačice nota. Uvijek isto, ali nikad dovoljno.“
Ako je u tome i prepoznao suptilni prijekor zbog škrtosti kongregacije, nije to ničim pokazao. „Sam ću to zatražiti“, on reče, potom kimnu u smjeru Chiarette. „Dobro je vidjeti da je budućnost Piete u dobrim rukama.“
ZA VRIJEME VEČERE MAESTRA OBAVIJESTI CHIARETTU da će zajedno s figlie di coro za dva tjedna poći na piknik na otok Torcello, u laguni. „Bilo bi, naravno, bolje da je tu priliku dobila neka marljiva djevojka koja se dobro ponaša i koja dobro uči“, reče maestra, ali kongregacija očito nije marila za njezin stav. Chiaretta će stoga na sebe staviti onu bjelokosnu haljinu i prije nego što se tomu mogla nadati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:44 am




ŠEST

ZA FIGLIE, KONGREGACIJA JE PREDSTAVLJALA neku grupu ljudi iz sjene koje nisu mogle razlučiti po imenu, niti ih prepoznati po licu. Muškarci nisu ulazili u samostan osim u vrlo rijetkim prilikama. Ipak, Congregazione je po svojoj važnosti bila tek za jedan stupanj niža od svetaca.
A samo su figlie di coro poznavale njihova lica. Gondole su tako dolazile po male grupice koje su čekale na molu ispred Piete nekoliko puta mjesečno, da bih ih odvele pjevati i zabavljati goste u domovima plemićkih obitelji Venecije. Chiaretta je s ljubomorom i žudnjom promatrala kako se starije figlie di coro vraćaju s pričama o ljepoti tih domova, o šarmu domaćina, žaleći se ponekad na trbuhobolju jer su bile previše jele.
Najzanimljivije su pak bile pripovijesti o zavodljivim ćaskanjima s gostima. Chiaretta je već bila načula o nekoliko brakova koji su se začeli kad su muškarci prvo čuli figlie pjevati u kapeli a kasnije bi otkrili da su jednako lijepe i šarmantne kao i njihovi glasovi. Ostale su, ne toliko privlačne figlie, znale da su im šanse umanjene zbog iskrivljenih zubiju, neglatke kože ili čak šepanja. Mnoge od njih nisu nikada bile ni pozivane na zabave.
Isprva je Chiaretta pretpostavila da će figlie biti kažnjene zbog zavodljivosti, ali je uvidjela da su one koje su to radile najbolje bile češće pozivane u goste. Nije znala zašto, ali starije su ponekad pričale o nekom događaju u kojem bi netko od domaćina načinio veliku gestu obećavši zboru veliku svotu novca.
Chiarettu je u njezinoj pak dobi najviše zanimala hrana. Ponekad, kad nitko ne bi gledao, ona bi se hvatala za trbuh kao što je to činila Caterina, šapćući: „Nikad se nisam ovoliko najela“ - pritom pokušavajući zamisliti taj osjećaj. A sada, prije nego što se tomu mogla uistinu nadati, dobila je već prvi poziv da provjeri svoje snove u zbilji.
U dvorani gdje su vježbale pjevačice, Chiaretta se sprijateljila s Antonijom Morosini, Venecijankom njezinih godina. Njezin otac bijaše jedan od troje najvažnijih ljudi za coro, član Nobili Uomini Deputati zadužen za nadgledanje glazbenog programa Piete.
„Moj otac je o tebi govorio čitav tjedan“, Antonia reče kad se ponovno susretoše. Primijetivši zbunjenost na licu svoje prijateljice, ona nastavi: „Znaš već - čovjek koji te slušao kad si pjevala kod priore.“
„To je bio tvoj otac?“
„Smiješna si! Naravno! Prema načinu na koji je o tebi pričao, mislim da bi te doveo kući da već nema dvije kćeri. Ili bi možda nas dvije bacio u kanal a tebe usvojio.“
Antonia se kikotala, ali Chiaretti nije bilo smiješno. Najviše je od svega htjela je biti poput Antonije, imati njezine svilene haljine, njezinu filigransku, srebrnu kopču za kosu, njezin samouvjereni smijeh, njezinu slobodu kretanja.
„Zbog njega ćeš poći na Torcello s nama sljedećeg tjedna“, Antonia nastavi.
„A ti isto dolaziš?“ Chiaretta je mislila da će piknik biti neki mali događaj kojem će biti nazočni samo nekolicina članova Congregazione, figlie di coro i njihove voditeljice.
„Naravno!“ Antonia zatim poče brbljati o trpezi punoj pečenja, voća, kolača, slatkog vina, o glazbenicima i igrama, o šetnjama pokraj kanala, lovu na leptire, o slušanju pjeva ptica.
Sve je to bilo toliko izvan dosega Chiarettina iskustva da je jedva mogla pratiti riječi svoje prijateljice. U pet godina koliko je već provela u Pieti, Chiaretta je bila vani ne više od desetak puta. Voljela se voziti gondolom, viriti kroz zavjese i gledati brodice koje raznose ribu, povrće pa čak i namještaj gore-dolje po kanalima. Jednom je vidjela i svadbenu gondolu ukrašenu cvijećem, a drugi put jednu pogrebnu s kabinom umotanom u crno i mrtavčkim kovčegom koji se vidio unutra. Grand Canal bijaše ispunjen neprestanim zanimljivim događanjima, dok je život Piete više nalikovao prizorima na izrezbarenu oltaru kapele u kojem su deseci likova za cijelu vječnost bili zajedno natrpani u jednom zamrznutom prostoru.
Posljednji puta bila je u crkvi Frari kad su pošle pogledati Tizianovu sliku Uzašašća Blažene Djevice Marije. Na putu prema crkvi zastala je zureći u šarene boje jednog piljarskog štanda. Artičoke bijahu ljubičaste poput podljevene kože, a dlačice na grašku poput one na gusjenicama. Vodilja ju je odvukla od štanda prije nego što je čovjek mogao odgovoriti na Chiarettino zagledanje.
„Ako u njih gledaš oni gledaju u tebe“, ona reče, „a to nije u redu.“ Potom zaprijeti prstom: „Moraš se naučiti ponašati, Chiaretta, ili više nećeš moći izlaziti.“
To je bilo prije nekoliko mjeseci. Kako su se figlie bližile pubertetu, manje su izlazile, a nakon što su ga dosegle, osim ako su bile u zboru, jedva da su napuštale samostan. Dosadno do zla boga, glasila je njezina procjena tog života nakon što je iskušala pjevanje u zboru; protekli je tjedan bio još i gori jer je Anna Maria završila u bolnici s nekim trbušnim boljeticama, pa je nije viđala na vježbama.
Chiaretta stupi u odjel za vrijeme odmora i primijeti sestrina leđa okrenuta prema njoj, kao da je bila zaspala. Ona također legnu ali zatim ustade i počne pisati svojoj sestri:
Danas sam vidjela Antoniju i ona dolazi na zabavu. Kaže da će biti igara i hrane više nego ikad. Donijet će i mrežu za leptire. Donijet ću ti jednog.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:45 am




Maddalena se mrdnu, okrenuvši se. Lice joj je bilo podbuhlo a kosa zalijepljena za obraze kao da je bila mokra. „Što je bilo?“ Chiaretta šapnu gledajući da ih tko ne čuje na odjelu.
Maddalena protrese glavom, a na oči joj navru suze. Chiaretta joj pruži bilježnicu i olovku, sva u agoniji dok je Maddalena pisala divljim potezima.
Susana je slomila svoje gudalo. Luciana joj je dala moje. Rekla je da ga potom vrati u ormar da ga ja mogu koristiti, ali činilo se kao da je uopće nije briga.

Luciana je đavolica iz pakla, Chiaretta napisa, pokaza riječi sestri i potom ih žustro obrisa tako da je ostavila duboki trag preko sljedeće dvije stranice.
MADDALENA SE NASMIJEŠILA DOK SE CHIARETTA UVLAČILA U bjelokosnu haljinu za jutarnji piknik. Njezin se struk jedva primjetno proširio, a porub je postao prekratak. Maddalena je morala jako povući vezice na leđima sestrine haljine kako bi zakopčala haljinu, ali Chiaretta se na to nije obazirala.
U tišini koja je uslijedila nakon što je sestra otišla, Maddalena ovije ruke oko svojih grudiju boreći se s osjećajem praznine. Malo slobodna vremena koje su imale subotom sada je postalo više muka nego radost. Do tada je imala osjećaj kako su životi nje i njezine sestre bili isprepleteni, ali sad je očito Chiaretta krenula svojim putem, putem na kojem nije uvijek bilo mjesta za nju.
A njezin put? Najbolje o tome ne misliti previše. Sunce još nije doseglo dovoljnu visinu da bi obasjalo sala dal violino, tako da je Maddalena morala napipati u ormaru ono mjesto na kojem je Susana trebala ostaviti gudalo po naredbi maestre. Ona osjeti kako joj toplina udari od grudiju u vrat i lice. Što sada raditi? Svirati pizzicato? Zatim zamisli Lucianino prkosno lice i sjeti se Chiarettinih prekrižanih riječi. Luciana je đavolica iz pakla, pomisli. Usprkos njezinim molitvama, đavo je, čini se, pobjeđivao.
Uto zaškripaše vrata sobe, a ona se sakrije u sjenu u kutu kako ne bi bila primijećena. Možda je to bila Luciana, mogla joj je reći što se dogodilo, moliti je da joj se vrati njezino gudalo. Umjesto toga ona začu muški glas: „Domine, ad adjuvandum!“ glas promrmlja. „Samo trideset cekina za papir? A pet za kalofonij? Što oni znaju o svemu ovom? Deus in adjutorium!“
Začu kako jedna teška cipela udari o stolicu koja odleti preko kamena poda. Ona zadrži svoj dah, ne znajući da li da se otkrije ili da se nada da će on otići prije nego što je bude spazio. Prepoznala je taj visoki nazalni ton, pa iako je bio svećenik, bio je on i muškarac, a to je značilo da ne smiju biti zajedno u istoj sobi.
Gunđanje se nastavi dok je začula kako otvara violinski kovčeg a potom prelazi gudalom preko struna. On zasta na tren da bi ugodio instrument a potom počne guditi. Njegovo gudalo je prelazilo preko žica kao kad se morski val podiže i spušta u laguni. Tempo je ubrzavao sve dok nije počeo napadati violinu mahnito poput ranjene zvijeri ulovljene u klopku. Note se dizaše kao pahulje maslačka ploveći ljetnim zrakom prije nego što bi gudalo udarilo snažnije o žice, kao neki pas koji je divlje zalajao na prolaznika. Ponekad kao da je ratovao sa žicama, ponekad kao da ih je svojim gudalom cjelivao, baš kako se ona ponekad sjećala cjelova svoje majke, nježnih cjelova, koji bi jedva dodirnuli njezinu kožu prije no što će uroniti svoje lice u njezino malo tijelo, lupkajući o njezin trbuh i ramena sve dok nije počela vrištati od radosti.
Sunce se dovoljno odiglo da osvijetli sobu. Kako su prve zrake počele blještati kroz okno, Maddalena primijeti njegova leđa, njegovu crvenu kosu okupanu svjetlom. Potom začu kako zavapi i hvata se za grudi rukom u kojoj je držao gudalo. Zatim se nagnu te ispusti čudan hropac, kao da ga netko davi. Zatetura spram stolice, odloži violinu i gudalo te se nasloni o stolac, boreći se za zrak.
Maddalena potrča iz drugog kraja sobe ne bi li mu pomogla. Oči su mu bile ispunjene suzama. „Idem po pomoć“, reče ona.
„Ne“, on odmahnu rukom, „bit ću u redu za nekoliko trenutaka.“
Njezino je srce lupalo promatrajući Vivaldija kako se bori, ali uskoro se bol umanji, on se pridignu, blijed, oznojen, ali oporavljen.
„Poznajem vas“, reče kad mu disanje postade ponovno normalno. „Vi ste ona djevojka s violinom. Maddalena. Maddalena Rossa.“ On dodirne svoju kosu. „Što radite ovdje?“
„Došla sam vježbati, gospodine.“
„Vježbati?“ Osmijeh zaigra u kutu njegovih očiju. „Zar ne radite dovoljno s maestrom?“
Maddalena spusti pogled, smišljajući što reći.
„No, dobro“, on reče razbijajući tišinu. „Dajte da čujem koliko ste napredovali.“
„Ali - ne mogu, gospodine.“ Htjela je reći i više od toga, ali odjednom je ispričala cijelu priču o Susani i nestalom gudalu.
„Ah, to neće moći“, Vivaldijevo se čelo naboralo dok je slušao. „Evo“, on reče, „svirajte na mojoj violini“.
„Ne, gospodine“, Maddalena reče, „ne bih smjela. Previše je dragocjena, a niti ne smijem biti ovdje.“
„Besmislice“, on namignu, „ja sam svećenik.“ Potom joj pruži violinu. „Svirajte.“
ZURIO JE U NJU KAD JE ZAVRŠILA. „Prvo to čujete u srcu“, on reče, „a to je važno. Većina svira samo rukama. Ili još gore, samo glavama.“ On zasta. „Zašto plačete?“
Maddalena shvati po prvi put da su joj obrazi mokri.
„Plačem zato jer je vaša violina tako divna“, reče, pa iako je glazbalo bilo toplo i bogatije zvukom od njezinog, to nije bio jedini razlog suzama. „Rijetko imam priliku svirati. Više im ne trebaju violinistice već netko za kljunastu flautu.“
„I to je lijep instrument“, on reče, „ali bez osobite strasti. To sada svirate?“
Ona kimnu.
„Sviđa vam se?“
Maddalena je znala da bi odgovor morao biti potvrdan ali nije mogla izustiti da.
Lice mu se zarumeni, a Maddalena se uplaši još jednog mogućeg napadaja. „Za njih je sve samo posao“, on promrsi gledajući kroz prozor. „Bez uha, bez duše.“ Potom se okrenu, promijenvši temu. „Najbolje bi bilo da sad oboje odemo kako ne bismo morali pojašnjavati što radimo ovdje.“ Maddalena kimnu, vrativši mu violinu. „Sada vam je bolje, gospodine?“
„Ma, to se događa tu i tamo. Barem ne moram voditi misu“, on ponovno namignu a Maddalena pokri lice ne bi li prikrila osmijeh.
CHIARETTA SE VRATILA IZ TORCELLA BAŠ KAD JE BIO trenutak za počinak, ali je strog izraz domaćice značio da sve današnje priče moraju pričekati do sutra. Ona se razodjene i sjedne na krevet do sestre. Maddalena ju poljubi u čelo. Kosa joj je mirisala na prašinu a koža je imala slani okus osušena znoja i morskoga zraka. Ona dodirnu Chiarettino rame i pokaza očima da se okrene kako bi joj mogla razvezati kosu.
Chiaretta je sljedećeg jutra samo htjela crtati cvijeće i vilin-konjice, da bi time pokazala sestri što je sve bila vidjela. „Pošla sam dalje nego ikad u svojem životu“, ona reče dok su sjedile u vrtu s bilježnicama u rukama. „Mislim da sam vidjela najmanje tisuću ptica.“
Pogleda u svoju sestru. „Kako to da ti nikad ne primijetiš male ptičice? Uvijek ima žgoljavih malih ptičica po gnijezdima, ali čim polete već su odrasle.“
„Ne znam.“ Maddalena je površno slušala pokušavajući se sjetiti kako je zvučala Vivaldijeva violina, sjetivši se njegova namigivanja. „Bili su i Antonijini braća i sestre?“
„Njezin brat Claudio“, Chiaretta reče. „Njezina je sestra već u samostanu. Imaju dovoljno samo za jedan miraz, a roditelji su odlučili da će se Antonia udati. Misle da je ona najpametnija i najzdravija.“
„A njezina sestra, što ona misli o tome?“
„Ne znam, Antonia mi nije rekla. Njezini su roditelji tako odlučili.“
Maddalena osjeti zebnju zbog načina na koji je Chiaretta s lakoćom odbacila sudbinu jedne osobe. Što li će se s nama dogoditi? ona se pitala. Sviraju li redovnice violine?
„Hladno ti je?“ upita Chiaretta.
„Ne.“
„Pomislih, jer vidim da drhtiš. No, većina obitelji ne može si dopustiti ni da požene svoje sinove tako da oni ostaju u roditeljskim kućama. Tako i Claudio. Antonijin drugi brat je već oženjen i živi daleko u nekom gradu smiješnog imena koje nisam upamtila.“
„Pa ako se nitko ne ženi, kako će onda biti djece?“
„Ne znam!“ Chiaretta, sada već uzrujana sestrinim pitanjima, podignu glas a Maddalena je žurno ušutka. Zazvoni zvono te njezina gesta posta suvišnom jer je Pietà ponovno utonula u tišinu.
KIŠA JE PADALA GOTOVO BEZ PRESTANKA ČITAV TJEDAN nakon toga izleta, plavivši dvorište i zadržavajući djevojke unutra. Chiarettina je ispunjavala stranice svoje bilježnice, želeći sačuvati u pamćenju svaki detalj, crtežima šatora i stolova nakrcanih voćem i vinom, divljači i slatkišima, polja s ovcama na paši i drvećem kestena. Nisam ni prepoznala neka od jela, ona napisa ispod jednog od crteža. A ispod drugih: Hodala sam puteljkom u ovom polju i: Hodala sam kraj ovog kanala i vidjela vodomare.
U škrinju je Chiaretta skrila i jedan maleni predmet umotan u ubrus koji je donijela iz Torcella. Sljedećeg je dana to izvukla. „Antonia je rekla kako ovo moram sačuvati za tebe kao iznenađenje ako dan bude turoban“, ona reče sestri. „Zove se krvava naranča.“ Zatim izvadi jednu okruglu, naboranu plodinu, prinese je nosu, udišući njezinu aromu, potom je doda sestri: „Pomiriši!“
Maddalena protrlja neobičnu, crvenkastu naranču u ruci, prvo osjetivši tvrdu kožu vršcima prstiju, a tek je potom pridignu nosu. Kad je nadzornica napustila njihov odjel, Maddalena na nagovor sestre zagrize čvrsto u plod otkinuvši pritom mali komadić kore. Plod zasja u nijansama zalaska sunca, žetve, te aureola oko glava svetaca na vitrajima. Potočić soka poteče preko njezinih prstiju, tanko i crveno. Prst za prstom ona stavi u usta, uživajući u slatkom okusu.
LUCIANINO JE ČELO BILO NAMRŠTENO A USNE OVJEŠENE NADOLJE dok je čekala da stigne Maddalena na svoju poduku iz flaute. „Don Vivaldi je ostavio zavežljaj za tebe“, reče. Potom joj preda dugačak, tanak cilindar umotan običnim papirom. „Uzela sam si za pravo zaviriti unutra - kako to da je on znao da ti treba gudalo za violinu?“
Maddalena osjeti kako joj krv šiknu u obraze. „Do-došla sam prošle subote vježbati i nisam ga mogla pronaći.“
„Morala si se prvo obratiti meni. Ipak, Maddalena, to jedva pojašnjava kako je on znao za to.“
Maddalena je stajala i zurila u pod. Nije bilo moguće opisati svoj privatni razgovor s učiteljem violine, a da to ne zvuči kao ozbiljno kršenje svih pravila pristojnosti. Ali morat će nešto reći.
„Onoga dana kad je coro otišao u Torcello.“
Luciana odmahnu rukom. „Znam. Don Vivaldi je pojasnio da mu je bilo loše i da si ti čula njegovo zapomaganje dok si prolazila hodnikom.“
Promijenio je priču, ona pomisli u šoku. „Pitao me da sviram ali nisam mogla bez gudala. Onda mi je dao da sviram njegovu violinu. To je sve.“
„Nisi se pritom požalila na svoj položaj?“
„Ne, maestra. Znam da sam jako sretna što sam ovdje i da me se ovdje dobro tretira. Žao mi je ako sam vam prouzročila neugodnosti.“
Luciana se zacrveni. „Neugodnosti? Nije o tome riječ. Doista, kako da Pietà funkcionira ako djevojčure budu opsjedale svoje učitelje?“
„Maestra, ništa mu nisam rekla.“
Luciana je zurila u Maddalenu, kao da pokušava otkriti je li joj moguće vjerovati. Maddalena nije trepnula i Luciana konačno pogleda postrance. „No“, ona reče, „ne mislim da bi bila baš toliko glupava.“
„Maestra, istina je. Bilo mu je tako loše, mislila sam da će umrijeti a kad mu je bilo bolje zamolio me da sviram...“ Maddaleni se naoblači lice. „Što nije u redu s njime?“
Luciana se zagrcnu. „Za Don Vivaldija govorka se da izbjegava svoj posao. Vaš omiljeni crveni pop je vodio misu tek nekoliko puta od kad se zaredio, obično se opravdavajući poteškoćama s disanjem.“ Ona tad šmrknu i nastavi: „Ako se mene pita, to je samo izlika da bi provodio više vremena svirajući. Tada obično nema nikakvih problema.“
Barem ne moram držati misu, bio je rekao. I pritom namignuo. Ali, ipak, napadaj je bio stvaran. Nije mogla zamisliti da se netko izvlači na račun takve patnje.
„Slušaš li me?“ Luciana ju grubo opomene.
„Oprostite, maestra. Držao se za srce boreći se za dah. Nisam znala što ću. Žao mi je ako sam učinila nešto krivo.“
Luciana nije obraćala pažnju na njezina riječi. „Očigledno - barem po njemu - ja sam bila u krivu što sam prekinula tvoje satove violine.“
Maddaleni poskoči srce. Kad bih mogla ponovno svirati, tako bih predano vježbala da bi se svi anđeli na nebu za mene borili.
„On te sam želi podučavati“, Luciana reče. „Počinješ sutra, jednom tjedno po sat vremena. Ja ću pak nadgledati tvoju dnevnu obuku i raspravljati o mogućem napretku s njim.“
Maestra joj odmahnu rukom i poče listati neku knjigu s kompozicijama. Ponovno podignu pogled. „Zatvori ta usta, nije baš lijepo tako zuriti.“
Maddalena stisnu usne. Držala je čvrsto svoj dugački, uski paket.
„Gdje da ovo ostavim?“
„Misliš da s time možeš spavati? Stavi u kovčeg i onda drži na istom mjestu gdje i sve ostale“, Luciana pogleda u nju videći da oklijeva. „Nitko ga neće uzeti ako je to ono čega se bojiš.“ Zatim šmrcnu. „Kad je već to sam donio posebno za tebe.“
Maddalena krenu ka ormaru i izvuče svoj kovčežić za violinu. Potom odmota papir u kojem je bilo umotano gudalo i prijeđe prstima preko uglačana drveta, svinutim palcem pogladivši strune. Zatim primakne gudalo usnama i poljubi ga, pazeći da je tko ne primijeti. A onda, na vršcima prstiju, otkorača iz sobe. U hodniku se širom nasmiješi i potom poskoči prije nego što se sabrala i krenula u smjeru čipkarnice.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:45 am




SEDAM

PLAKAT KOJI JE OGLAŠAVAO KONCERT BIJAŠE OŠTEĆEN I UMRLJAN od jake kiše koja je padala nad Venecijom dva puna dana. Skinut i bačen postrance u sala di coro, bijaše zamijenjen drugim kad se vrijeme proljepšalo.
„Vidjela si tavolettu?“ jedna od figli upita pružajući je Chiaretti.
Chiaretta je u nju zurila, čitajući imena solistica sve dok nije naišla i na posljednje.
Chiaretta - Soprano. Njezino srce zaigra dok je prstima prelazila preko ove dvije riječi, milujući nabore na papiru.
„Čestitam, prvi puta, zar ne?“
„Što?“ Chiaretta jedva da je bila čula pitanje.
„Tvoja prva tavoletta. Nema veze. Očito je.“
Chiaretta je već imala nekoliko malih solo-dionica ali nijedna nije bila dovoljno važna da bi zaslužila ime na jednoj tavoletti. Prošlog tjedna, kad je zamjenjivala oboljelu flautisticu, Maddalena je mogla čuti kako Chiarettin glas lebdi iznad crkve dok je pjevala Sanctus za nedjeljne mise. Iako je toliko puta ranije bila čula glas svoje sestre znajući da ne može biti objektivna glede njegove ljepote, način na koji joj se ježila koža uvjeri je da je doživjela nešto magično.
I više od toga. Chiarettin je glas prošao kroz preobrazbu. Porasla je nekoliko centimetara, njezina kosa padala je u dugim valovima, a promjene koje dolaze s pubertetom nisu je omele da se u potpunosti usredotoči na svoje pjevanje. Zahvaljujući marljivu vježbanju, promakli su je nekoliko godina unaprijed do drugog stupnja obuke, tako da je u dvanestoj već postala attiva u zboru. Čak se i njezino znanje gramatike popravilo, te je sada pristupala svojim lekcijama sa žarom, želeći se usavršiti i to što brže moguće.
Zagrijavajući glas, istezala je svoje nepce sve dok joj kosti u lubanji nisu počele vibrirati. Katkad bi znala potisnuti zrak iz dijafragme s toliko žestine da bi se počela gušiti te se boriti kako bi odagnala potrebu za povraćanjem. Ponekad bi pak podrignula ili gromko prdnula, sve to bez upozorenja i usred poduke.
Njezin glas više joj nije iskakao iz grla nego je izvirao negdje iz dubine. Još je bila godinu-dvije daleko od zrelog stasa, koji će uvijek ostati pomalo sitan, ali njezina sola su već mogla ispuniti kapelu. Iz publike odozdo svi su već prepoznavali Chiarettu po njezinu glasu, čistom i gipkom poput pjesme ševe, blage i čiste poput izmaglice na obzoru nakon oluje.
I TAKO JE, NAKON NEKOG VREMENA, CHIARETTA PRESTALA BITI Maddalenina mlađa sestra i postala naprosto njezina sestra. Njihova su iskustva bila dovoljno bliska da njihovu međusobnu razliku od tri godine učine nevažnom. Njihove su se osobnosti, međutim, ipak razlikovale. Katkad je Maddalena pomišljala da bi netko tko ih ne poznaje pomislio da su u rodu Chiaretta i Anna Maria, jer bijahu toliko slične u svojim neumornim brbljanjima. Nikad nije bilo vremena za Maddalenu i njezine misli, koje su ionako bile isuviše intimne.
U učionici, s Don Vivaldijem, ona bi pak postajala netko drugi. Svirala je neustrašivo; kad bi pak nešto izustila, riječi bi joj se obično spoticale preko jezika.
„Ponovite“, on bi uzviknuo u žaru njihova sviranja. „Ponovno! Svirajte kao da to doista i mislite!“ Drugi put bi izbacivao riječi poput: „kiša“ ili „orao“ ili „žar“ ili „zora“, a ona bi pokušala oživotvoriti slike svirajući.
Kližući virtuozno u najvišim pozicijama, on bi odjednom upitao: „Na što vas ovo podsjeća?“
„Na ptice koje pjevaju u granama.“
On bi kimnuo. „A ovo?“ Onda bi zasvirao mračniju, uzbudljivu, žurnu, grupu nota.
„Nešto ih je uplašilo i potjeralo.“
S vremenom, ona bi za njega izvodila vlastite prizore. „Snijeg mi pada na lice“, rekla bi tada, ili: „Sad sam sama u mraku.“
U selu je znala katkad trčati do iznemoglosti, teško dišući, omamljena, a zatim bi se uspravila promatrajući kako se ispravlja i horizont. Isto bi se znala osjećati i nakon sviranja neke kompozicije s Vivaldijem. U tim trenucima šutnja bi postala savršenom, tako različitom od one nametnute u Pieti koja je značila sve ono zabranjeno a ne sve ono moguće.
„Mi smo srodne duše, Maddalena Rossa“, reče on jednog popodneva, koristeći ime kojim ju je samo on oslovljavao.
„Oboje shvaćamo glazbu kao poeziju.“ Maddalena osjeti kako joj se žare obrazi.
„Ali ja...“ on se opusti u naslonjaču, sklopivši oči kao da o nečemu razmišlja. Kad ih ponovno otvori, izraz lica bio mu je zbunjen.
On podignu violinu. „Ne znam iskazati riječima ono što želim.“
Ustavši, započne svirati jednu plesnu kompoziciju, udarajući ritam nogom i u ritmu trzajući glavom. Zatim, prešavši preko sobe, plešući sitnim koracima, on svinu koljena, prebaci težinu s kuka na kuk, okrenu struk i ramena, sve to uz divlji osmijeh.
„Pokušaj i ti“, reče nakon što se zaustavi.
Maddalena je bila toliko iznenađena da je samo razrogačenih očiju promatrala. Pokušati to? Osjeti se prikovanom o stolac. „Ne želim“, reče, „hoću reći, ne mogu.“
„Ne možeš? A zašto ne?“
„Ne-ne znam.“ Ne znam koristiti svoje tijelo. Frivolnost nije dopuštena. Ne volim nepoznate stvari. Plašite me.
Vivaldi joj priđe i sjedne preko puta. Teško je disao, obrazi mu bijahu rumeni, oči svjetlucave.
„Maddalena, znate li kako da budete sretni?“ on upita. „Recimo, kad poželite naglo ustati i klicati? Kad poželite zadići svoju suknju i vrtjeti se u krugovima jer se osjećate radosno?“
„Ja...„
„Tako sam i mislio. Ta vrst sreće nije dopuštena u Pieti.“ On je uze za ruku. „Slušajte me sada. Vaše je sviranje divno. Slušao sam najbolje glazbenike Venecije i Italije, a neki od njih, iako imaju bolju tehniku, ne trude se ni upola koliko vi. Tako je to. Osim toga, većina njih svira više godina nego što ste vi na životu.“
On primijeti da i dalje drži njezinu ruku, ali umjesto da povuče svoju, on je stisnu. „No, od vas još nikad nisam čuo sretnu notu. Poezija u vama - je li ispunjena radošću? Ili je osamljena?“
On odmaknu ruku dok je Maddalena svoje skupila i počela ih trljati. „Ne znam ovako razgovarati.“
„No, pokušajte! Pronađite riječ za svoje prizore. Ptica na nebu? List u padu? Titraji svijeće? Što to sve vama govori?“
Bilo je to kao grabiti hrpu pepela. Njezine bi misli brzo pobjegle, odbijajući poprimiti jasan oblik. Onda nešto šapnu.
„Nisam vas čuo“, on reče.
„Maleno“, Maddalena reče, „osjećam se maleno.“
„To je već bolje. Sad možemo početi raditi na tome da se osjećate većom.“ On ustade. „Smijem li vas zamoliti za ples?“
Maddalena osjeti kao da će joj zavrijeti lonac u trbuhu. „Ne znam kako.“
„Ne znam ni ja. Ali tako je i bolje.“ On je povuče na noge i smjesti njezine ruke u svoje. Potom počne pjevušiti; njezine se noge pokrenu same od sebe, pomalo nezgrapno, ali ipak slijedeći njegove korake. Treći put, slijedeći melodiju, ona se dignu na vrške prstiju i pridruži u pjevušenju. Bio je tako blizu da je mogla vidjeti kapljice znoja koje su na sljepoočicama pretvorile njegovu riđu kosu u smeđu, te zelene mrljice u njegovim sivim očima - očima koje su izazovno prodirale, zahtijevajući nešto što nije sasvim shvaćala. Potom se on odmaknu.
„O moj Bože“, reče, sad već sjedeći i brišući si čelo. Zadihana, ona također potonu u stolac, sklopivši oči. Čitav život čekala sam na ovako nešto. Čitav život htjela sam da netko pogleda preko sobe pune djevojaka u crvenim haljinama i bijelim kapicama i primijeti me. Ti - ne, već ti tamo u uglu, ti s riđom kosom. Priđi. Znam te. Znam što ti treba.
Kad je krv prestala bubnjati u njezinim ušima, Maddalena začu došaptavanje u hodniku, potom kikot skriven dlanovima, te šuškanje haljina koje se gube u daljini.
„Čuli ste ih?“ ona zapita Vivaldija.
„Sljedeći put ćemo ih pitati da nam se pridruže“, on se i dalje smiješio.
Trenutak bi izgubljen. Bit će problema, ona pomisli, ipak se još nadajući da je možda u krivu.
„S NJIME SI PLESALA?“ ANNA MARIA SE NAMRŠTI. „Kakve to veze ima s glazbom?“
Maddalena je zurila u nju, u potpunom šoku. „Ljudi plešu uz glazbu.“
„Ali ne oni koji bi je trebali izvoditi.“
Chiaretta nije slušala. „Htjela bih da pleše sa mnom“, ona reče. „No, dobro, možda ne on, ali netko drugi. Neki zgodan čovjek.“ Ona se okrenu postrance i načini nekoliko sitnih poskoka dok su koračale prema učionicama nakon te Maddalenine poduke. „Jeste li ovako skakutali?“
„Chiaretta, ne mogu ti pokazati. Svi me gledaju.“
Maddalena se užasavala svakog koraka koji je vodio u sala dal violino; znala je da tamo čeka Luciana, bijesna i uvijek ispunjena zluradošću. Mora da je već načula što se zbivalo, jer trač se širio poput vjetra niz stube i hodnike Piete išavši od jedne učionice do druge, dok ih nije sve ispohodio. Nekoliko sati nakon njezine poduke s Vivaldijem, figlie u radionici čipke zašutjele su čim je ušla; bila je obasipana njihovim zluradim pogledima čitavog tog popodneva. Anna Maria i Chiaretta su obje načule priču o plešućim violinistima i prije nego što im je istu Maddalena te večeri ispričala. No, na njezino olakšanje, ono što su načule nije bilo nadograđeno izmišljenim detaljima. Ipak, istina je i dalje bila vrlo neugodna.
Kad je ušla, Luciana se pravila da je ne primjećuje, pa je Maddalena polaganim pokretima otvarala svoj kovčeg s violionom, stisnutih usana, s najvećom pomnošću, kao da će je odati i najmanji škripaj. Dok je tako vadila svoje gudalo, začu kako maestra kucnu o stol.
„Prije no što počnemo“, ona reče, „moramo se o nečemu pobrinuti.“
„O, ne“, Anna Maria šapnu.
Luciana je zurila u Maddalenu tako oštrim pogledom da su i sve druge figlie počele u nju gledati. „Jasno je“, ona reče obraćajući im se, „da neke od vas ne razumiju što se od vas ovdje očekuje.“
Maddalena osjeti kako joj pulsira sljepoočica. Anna Maria priđe toliko blizu da je okrznu dok je Luciana nastavila: „Ovo nije zbor solistica. Vi ste članice jednog orkestra. Vaš je posao svirati ono što se stavi pred vas, te vježbati glazbu koja vam je zadana.“
Luciana je ponovno gledala u Maddalenu. „Sotto maestre znaju najbolje kako vam pomoći da napredujete. Stoga sam uvijek vjerovala da treba uposliti što je moguće manje vanjskih učitelja. Sve ste ovdje dovoljno dugo i možete prepoznati nešto što je izvanredno, ali ipak neke od vas još to nisu u stanju učiniti. No, kad je prosudba pogrešna i od strane učitelja i od učenice...“ - njezin je glas sad gotovo nalikovao režanju dok se ponovno obraćala grupi - „time štetite zboru. Štetite Pieti. Tko zna što se iz svega toga može izroditi?“
Tu je zastala, otvorivši u ovoj dramatskoj stanci prostora za maštu svojih slušateljica, potom odšepa do svojeg naslonjača i sjedne. Pokaza znak svojoj učenici da zauzme mjesto, okrenuvši Maddaleni leđa. Ostale figlie su pošle na svoja naznačena mjesta što su brže mogle, isuviše preplašene da bi razmijenile poglede.
„Bolje pođi s njom porazgovarati“, Anna Maria šapnu.
„Znam“, Maddalena reče ali osta prikovana na mjestu.
„Sada, prije nego što počne“, reče Anna Maria, pogurnuvši je odostrag, te se Maddalena odvuče kroz učionicu do maestre.
„Da?“, Luciana ju pogleda.
„Htjela sam samo reći da mi je žao. Htio me podučiti - “ Htio me podučiti da se ne osjećam malenom.
„Nije me briga. Znaš i sama da ja nisam odobrila taj mali, posebni aranžman.“ Luciana frknu glasno poput konja a njezin frktaj odjeknu sobom. „Čini se, a zacijelo će ti biti drago to čuti, da je maestro Vivaldi uspio sve pojasniti priori i kongregaciji. U svojom uzvišenom sudu, odlučili su niti ga otpustiti, niti prekinuti vašu poduku. Po njima nije bila ni tvoja krivnja. Dva dana na kruhu i vodi biti će dovoljna kazna za tebe.“
Maddalena osjeti drhtaj olakšanja.
„Ali najoštrije su ga prekorili“, Luciana nastavi, „a ti, Maddalena, shvati da se prijekor odnosi i na tebe.“ Ona zatrese glavom, skupivši usnice. „Ples!“ Zatim se, zgađena, okrene na drugu stranu. „A sad me ostavi, molim te.“
Figlie su pomno osluškivale svaku njezinu riječ, što je uostalom i bila njezina namjera. Kad se Maddalena vrati na svoje mjesto, pogurene iznad svojih nota, kradomice su je zagledale u prolazu. Jedva ih je primjećivala. Kruh i voda bili su sitnica. Život se ipak mogao nastaviti.
SLJEDEĆEG TJEDNA SUZDRŽANI VIVALDI DOČEKA MADDALENU. „Mora da sam vam prouzročio puno neprilika“, on reče.
Maddalena spusti pogled, prelazeći prstom preko struna svojeg gudala.
„Congregazione nisu baš bili sretni s mojim - osobitim, tako su se izrazili - načinom poduke. Uvjeravao sam ih da to nije nikakav stil, već nešto što mi je palo na pamet na licu mjesta.“
„Žao vam je zbog toga?“ Maddalenin je glas bio jedva čujan; nastavila je igrati se s gudalom.
„Bezbroj puta rekao sam im da mi je žao, ali nisam to nikad ni pomislio.“ On priguši nešto što je zvučalo poput početka smijeha. „Rekoše mi da ne smijem više sebi uzimati takve slobode s vama - potom se ispravi - to jest, s jednom figlia di coro.“
Žalite što smo plesali? Maddalena je bila previše uplašena upitati ga. Vivaldi već izvadi violinu iz kovčega, glave nagnute iznad žica, pregledavajući ih. Zatim uzdahnu, stavi je natrag u kovčeg, odšeta do peći i okrenu joj leđa.
„Coro je tako, kako bih rekao, profesionalan. Ali gdje je tu blistavost? Rekao sam im da ako ih ne zanima blistavost, da mene ne zanima ovdje ostati.“ On se naceri, okrenuvši se naokolo. „Naravno, glumio sam. Ne mogu si dopustiti da ostanem bez ovoga posla.“
Vrati se Maddaleni koja je i dalje prstima prelazila preko labavih struna na svojem gudalu. „Tako je tiho“, on reče, „što je s vama?“
Žalite što smo plesali?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:46 am





Ona osta bez riječi, a on nastavi. „Onda su tupili o tome koliko poštuju moj stav o potencijalu štićenica i koliko su progresivni dopustivši mi da s vama ponovno radim. Ali također, da vas moram pripremati da postanete treća violina. Po meni je to besmisleno, no kako takvi velikani Venecije mogu biti u krivu?“
On se uskenu. „Moj je posao stvarati sjajne prve violine... bez obzira na njihov talent, a od nekog poput vas, običnu treću violinu.“ Zatim ponovno podignu svoju violinu i počne je naštimavati. „Zato sad moramo početi na drugačiji način - no prvo me pogledajte.“
Maddalena podignu svoj pogled. „Drugačiji - zar to znači ‘ništa posebno’?“
„Što je? Zašto ste tužni? Naravno da će biti posebno, neću dopustiti da bude mrgodno. Niti ću dopustiti da bude banalno, makar morao raditi kradomice“, on nagnu glavom i osmjehnu se zavjerenički.
„Žalite li što ste sa mnom plesali?“ konačno se usudila upitati.
„Jedino žalim što to ne mogu ponovno učiniti.“ On slegnu ramenima. „Osim toga, mislim da su u pravu. Vaša mašta neće vam pomoći postati attiva. Vi svirate zbog sebe a to ovdje nije bitno.“
„Ja sviram zbog vas“, Maddalena reče, „očiju punih suza.“
On lagano izdahnu kroz napućene usne; uvojak kose odignu se s njegova čela. „Ne shvaćate. Da niste štićenica Piete, da ja nisam svećenik, da živimo negdje u Veneciji, mogli bismo svirati do mile volje.“ Glas mu se pritom uozbilji. „Ali ništa od toga nije istina. Pietá mi ne plaća, niti vas odgaja, da se ovdje zabavljamo.“
Da živimo negdje u Veneciji? Slike se kovitlaše u njezinoj glavi. Dnevna soba. Ognjište. Violine. Ples.
Vivaldi je začuđeno pogleda. „Shvaćate?“
Vizija se istopi, ponovno se našla u učionici. Osjeti hladnoću, zadrhta. „Da.“
„A ako uskoro ne osvojite mjesto treće violine“ - nije morao niti dovršiti misao. „Congregazione neće vječno pomagati propalu violinisticu.“
Maddalena je zurila u pod. „Da nemam glazbe...“ Nije mogla niti dovršiti otpočeto.
„Umrli biste? Ne znate ni sami koliko to dobro shvaćam.“ On zastade: „Htio bih podići vam lice, ali to mi je zabranjeno. Htio bih vam odati jednu tajnu, ali morat ćete me pogledati.“ Ona posluša te primijeti tugu u njegovu pogledu. „Nisam sam odabrao svećeničku odoru“, on poče. „Otac mi je bio brijač koji sviraše violinu u orkestru Sv. Marka. Brinuo se za moju budućnost...“ Glas mu se spustio dok je gledao okolo po sobi.
„Nisam nikad bio dobra zdravlja, ne mogu pravilno disati, imam problema sa srcem. Moji su mislili da ću umrijeti prije nego što ću napuniti mjesec dana. U petnaestoj su me gurnuli u popove. Nisam se dovoljno bunio, ipak je to značilo imati kruh u ruci. Mislili smo da će mi to odgovarati. Od djetinjstva sa sobom nosim jedan brevijar. Molitva me uspravlja, većinu dana se pridržavam svih sakramenata, koliko već mogu.“ Čovjek, svećenik, odrastao muškarac - koliko god ju je to sve zanimalo, ipak joj je bilo nelagodno slušati. No, nije ga prekidala.
On snažno zatrese glavom, kao da se htio riješiti neke neželjene misli. „Nakon što sam se zaredio, postao sam jako nesretan. Vodio sam mise, slušao ispovijedi, ministrirao bolesnima, sahranjivao umrle, ali nisam nikad zapravo obraćao pažnju. Nemojte me krivo shvatiti. Nije da ne volim Boga, da mislim kako je ova profesija nevažna, ali stalno mi se po glavi vrte nekakve melodije. Kao da pokušavam uloviti jato ptica golim rukama. A čim ih pokušam zapisati, već su mi pobjegle.
Jednoga dana, slaveći misu i to baš pred praznik uzašašća hostije, u glavi odjeknu mi najblještavija glazba. Mislio sam, kunem se, da mi život ovisi o tome hoću li je zapisati ili ne. Počeo sam gubiti dah, kao da ću se onesvijestiti, predao sam svoju hostiju drugom svećeniku i odjurio iz crkve. U sakristiji sam zatim zapisao te note.“
„A onda - imali ste problema?“
„Naravno“, tiho se nasmijao. „Neobično je misliti da je zapravo sreća u nesreći biti ovoliko bolestan - vidjeli ste i sami, bojim se - ali to mi je dobro došlo kao opravdanje. Konačno sam uvidio da zbog problema s disanjem mogu sasvim ostaviti svećeničko zanimanje. Neka me Bog kazni, ali ne mogu si pomoći vjerovati da On radije sluša moju glazbu nego moja mrmljanja pred oltarom.“
VIVALDI PRIMIJETI ZAČUĐEN IZRAZ NA NJEZINU LICU. „Uvrijedio sam vas nečim, Maddalena Rossa? Vjerovatno nikad niste još čuli nekog svećenika ovako govoriti.“
Ona odmahnu glavom. „Nije to. Nitko - barem niti jedna odrasla osoba - nikad sa mnom nije ovako razgovarao. Mislim, osim upozorenja da prestanem sanjariti, da slušam, da iščetkam suknju.“ Ona pogleda na svoju suknju i rukom je otepe, iako je bila sasvim uredna i čista. „Ne želim se žaliti ali ovdje, kad vas pogledaju ili vas zazovu, obično je to samo kad su ljuti ili kad vam izdaju neku naredbu.“
„Žalite se koliko god poželite. Nikom neću reći.“ On namignu. „Morali bismo početi“, reče, „ne bi bila baš dobra ideja da danas ništa ne napravimo.“
Uskoro se izgubio u zagrijavanju, ne obraćajući više pažnju na nju, ali s obzirom da je sjedio tako blizu, mogla je čuti majušni zvižduk u njegovu grlu, te gledati raspuštene uvojke riđe kose razasute po ramenima njegove odore. Nije se usudila posegnuti rukom i izravnati mu kosu kao što je radila s Chiarettom, ali na tren njezine ruke su to poželjele. Zatim se svijet Piete ponovno oko nje sklopio i ona podignu svoju violinu.
TIJEKOM ODMORA TOGA POPODNEVA, MADDALENA OSJETI BOL u trbuhu; postade svjesna svojeg tijela na mjestu gdje se bedra dodiruju s trbuhom. Cijelog su joj života govorili da svojim prstima ne smije dopustiti da zalutaju u to mjesto, ali usprkos njezinoj volji, usprkos čudnom osjećanju, njezini su prsti tamo zašli sami od sebe. Imali su ljepljiv osjećaj, stoga ih ona podignu ispred očiju, odjednom zureći u namaz krvi na njima.
Zadržati ovakve stvari za sebe u otvorenom odjelu nije bilo moguće, a Chiaretta bi užasnuta jer je mislila da se Maddalena ozlijedila. Kako su joj starije djevojke sve pojasnile, Chiaretta shvati da joj bez krvarenja neće porasti grudi. Njezine su bradavice naime već postale nabubrene i velike ali to je bilo sve, dok su druge figlie di coro već imale tako krasne, meke brežuljke koji su se gurali preko steznika njihovih haljina. Chiaretta je također htjela imati nešto čime se mogla pokazivati, pa makar za to morala platiti cijenu krvarenja.
„Možeš se pretvarati“, reče joj jedna od figli dok se nekih pola tuceta zbora pripremalo za odlazak na zabavu u jednoj Venecijanskoj kući koja će biti prva Chiarettina privatna zabava. „Stavi par maramica, ovako.“ Djevojka zatim duboko zavuče prste u svoj steznik. Njezina su prsa bila toliko obilna da joj u jednom trenutku proviri bradavica. U nelagodi, ona je brzo sakri.
Chiaretta je gledala svoja ravna prsa. „Nemam što pogurati“, ona reče.
„Nemam ni ja“, djevojka reče, vukući te ispravljajući svoj steznik. „Ali probaj. Iznenadit ćeš se.“
CHIARETTA SE ZAGLEDALA U MALENE IZBOČINE KOJE JE NAGURALA prema gornjem rubu steznika dok su koračale sumornom vlažnom alejom duž Piete. Sunčevo svjetlo obasjalo je uglačane oblutke na Riva degli Schiavoni te svjetlucalo po laguni. Zaboravivši na sebe, Chiaretta je žmirkala prema veselo odjevenim prolaznicima i na maske koje su nosili. Slavio se jedan od mnogih venecijanskih festivala. Velika crna gondola, usijana kao da je bila od crna kamena, bi privezana uz mol. Kabina je ovoga puta imala azurne zavjese od velura, izvezene obiteljskim grbom Antonije Morosini. Gondolijer bijaše odjeven u brokatni kaput iste plave boje, a na glavi mu sjediše trokraki crni šešir. Kad je ugledao figlie kako izlaze iz Piete, on skoči i počne im pomagati da se ukrcaju.
Chiaretta je uživala u svakom koraku. Glumila je da se ukrcava na svoju gondolu, tobož idući u posjet u nečiji palazzo. Njezina fantazija bijaše prekinuta gungulom na molu. Netko je zazivao jednu od solistica. „Agostina! Agostina! Bravissima!“ Zatim je netko nastavio refrenom, ali ovoga puta zazvano ime bilo je Cecilia.
A onda začu i „Chiaretta!“ Ona se okrene i ugleda skupinu koja je, kako se čini, znala tko je ona. Skinuše svoje maske, smiješeći se i mašući rukama. Jedan cvijet pade povrh njezinih cipela, bačen odnekud u smjeru figlii; zatim doleti jedna modroružičasta maska ptičjeg oblika. Ona se sagnu da je pokupi s tla, ali je voditeljica zgrabi za ruku i požuri kao kakva stara kvočka.
Dok se penjala u gondolu, Chiaretta, da li zbog ljuljkanja brodice ili zbog neočekivana klicanja, osjeti vrtoglavicu te se moraše osloniti o gondolijera. Potom, kad su se odmaknuli od obale, Chiaretta ponovno pogleda u smjeru mola. Jedan par otamo je mahao. Iako je nisu mogli spaziti unutar kabine, iako je zvuk bio prigušen, ona se mogla gotovo kladiti da su i dalje klicali njezino ime.
KAD STIGOŠE, FIGLIE DI CORO BIJAHU ODVEDENE UZ VELIKO STUBIŠTE doma Morosinijevih ravno u piano nobile. Mramorni pod u sobi za goste, koja se prostirala po čitavoj dužini kuće, odbijaše sunčeve zrake na obje strane hodnika, od loggie s pogledom na Grand Canald sve do prozora koji se otvaraše u dvorište na drugoj strani. Ogromna ukrašena zrcala na zidovima odbijala su svjetlo tako da je cijela prostorija bila okupana bisernim sjajem. Banketni stolovi bijahu postavljeni na jednoj strani a naslonjači obloženi zlatnim damaskom poslagani duž zidova.
Antonia je stajala sa svojom majkom posred sobe, dok su maleni dragulji ovješeni o zlatne niti sjali u njezinoj kosi. Njezin korzet bijaše obrubljen izvezenim damastom, a svilena suknja boje lavande šuškala je i sjala dok je kretala ususret svojim djevojkama.
Ona brzo povuče Chiarettu na stranu. Dah joj je zamirisao na slatko od đumbira, kad šapnu prijateljici u uho: „Ovdje je jedan čovjek s kojim moji razgovaraju o mogućem braku.“
„Braku? Pa tek ti je trinaest godina!“
„Pst!“ Antonia pogleda naokolo pazeći da ih netko ne čuje. „Ne sada - već za nekoliko godina. Moji roditelji misle da je sad vrijeme da se to ugovori.“
Ona pokaza glavom preko svojeg ramena. „Pogledaj tamo u kutu - to je onaj u crvenom prsluku.“
Chiaretta nije spazila nikakve mladiće pa nastavi pogledom pretraživati gomilu. „Ne budi toliko očita“, Antonia reče. „Onaj koji ima crnu duhansku vrećicu obrubljenu zlatom, sad razgovara s mojim bratom Claudijom.“
„Tako je star!“ Chiaretta uzviknu. „Udat ćeš se za njega?“
Antonia joj uzvrati praznim pogledom. „Valjda. Dobar izbor, tako barem misle moji roditelji. Moglo bi biti gore. Jako je zgodan, zar ne?“
Chiaretta sebi prizna da je ideja braka uzbudljiva, jer udate žene žive u kućama poput ove, organiziraju zabave i nose drago kamenje. Ponovno se zagleda u čovjeka, pokušavajući zamisliti Antoniju kao njegovu suprugu. „Valjda“, ona reče.
Bernardo Morosini načas napusti svoje goste kako bi ih pozdravio: „Chiaretta, draga, tako te lijepo ponovno vidjeti. Dobrodošla! Kako je tvoj glas večeras?“
„Dobro, gospodine“, ona odgovori, „vježbale smo jedan poseban komad samo za vas.“
„Šteta što moram pričekati do nakon večere. Ali to zvuči divno, jedva čekam!“ Podigavši glas, on zazove goste k pozoru: „Molim vas, dame i gospodo, ove predivne mlade dame obavijestiše me da neće biti izvedbe sve dok ih prvo ne nahranimo.“
Gosti se nasmijaše i krenuše prema stolu, čavrljajući. Chiaretta se držala odostraga, nesigurno, sve dok je Antonia ne zgrabi za ruku. „Sjedni kraj mene, tako je odredila moja majka.“
Antonia je odvede do mjesta za velikim stolom koji je blistao pomno uglačan. Svijeće bijahu užgane posred stola, bacajući sjaj na tri srebrne posude prepune voća, raspoređene simetrično na stolu.
„Prvo ćemo imati ostrige, a potom juhu“, Antonia reče. Chiaretta se prestravi. Što je to ostriga, pojma nemam, ona pomisli mračno, juhu jedem svakoga dana. Ako je to sve, onda su nam dobro nalagali.
Sluge se uto pojaviše s vrčevima vina koje su nasipali u čaše od venecijanskog stakla. Chiaretta spazi da su punili čaše za figlie pa gurnu Antoniju: „Zar i za nas?“
„Samo pola čaše“, prijateljica joj odgovori, mršteći nosić. „Ne volim vino. Mogu dodati i malo vode ako tako zatražiš.“
Potom uđe još sluga noseći pladnjeve na kojima su bile poslagane školjke. „Za signorine?“ Jedan od njih upita, smiješeći se, dok je stavljao dvije oštrige na njihove tanjure. Ljigava grudica u oklopu bijaše boje poluprožvakane hrane koju bi obalske ptice odbacivale na Rivi. „To se da jesti?“ Chiaretta upita Antoniju.
„Oštriga? Delikatesa!“ Antonia podignu jednu svojim usnama: „Svjež okus, baš kao i ocean.“
Ako je ocean bio poput kanala, svakako nije bio svjež. Chiaretta ubode u tu sivu smjesu gledajući kako drhturi, dok je Antonia već skočila na sljedeću oštrigu.
„Nemoj žvakati, naprosto je progutaj“, oglasi se netko na drugoj strani. Ona stavi oštrigu na jezik, zadrži je trenutak, sklopi oči i proguta. Gotovo se ugušila. Kao da je slina kliznula niz njezino grlo pa onda počela peći svojom toplinom. Oči su joj se napunile vodom, gotovo se zagrcnu od silne sline.
„Eto“, glas se ponovno javi, a potom ona osjeti kako netko prislanja ubrus pred njezine usnice. Ona pogleda i ugleda Claudija. „Mora biti malo šokantno kad ljudi jedu nešto ovako ružno“, on reče.
„Neugodna je okusa“, Chiaretta reče. „Žao mi je. Mislim da nisam jako pristojna.“
„Ali si iskrena“, on reče nastavivši ju promatrati kao da je htio reći još nešto. No, žena s njegove strane prekinu ga nešto ga upitavši. On se ispriča i okrenu prema njoj, na drugu stranu.
Juha je bila poslužena, pa makar je bila vrlo ukusna, s komadićima mesa i povrća, Chiaretta se poče mrgoditi. Varivo i užasna gruda u trbuhu nisu bili ono što je ovdje očekivala.
A zatim, sluge počeše unositi jedan pladanj za drugim - fazane, teleće jetrice, teletinu - stalno se vraćajući, stalno trpajući šarene hrpe hrane na njezin tanjur, prelijevajući preko hrane bezbroj umaka.
Sve dok je hrana pristizala, ona je jela, a onda odjednom ustade Bernardo Morosini. „Imamo i desert za vas“, reče, „ali ostavimo to za kasnije pa se sada povucimo svi skupa na drugi kraj portega. Ne mogu dočekati izvedbu naših gošći. Slažete se?“ Onda površno pogleda lijevo i desno a gosti poslušno već počeše ustajati.
Claudio među prvima. „Signorina“, on reče, i povuče stolac iza Chiarette. Ona se htjela osjetiti kao fina dama, te usta i zahvali se, ali njezin trbuh bijaše velik poput glave. Osjeti da joj se podriguje - srećom te je Claudio pomogao nekom drugom ustati tako da je neprimjetno podrignula u svoj dlan.
Figlie se potom okupiše, s njima i Antonia. Pjevati puna trbuha nije bilo zabavno. Spavalo joj se. Bojala se da ako dublje udahne da će eksplodirati u nekom glasnom podrigivanju. Ali glazba je bila bogata, raznolika, odjekujući ponad mramornih podova, ne kao na balkonu njihove kapele; pogledi gostiju također su bili puni podrške; njezin glas ubrzo poče isijavati kao što toplina isijava iz ugljena.
Dođe i vrijeme za iznenađenje. Antonia je rekla maestri koje su omiljene pjesme njezina oca, a maestra odabra jednu koja nije bila isuviše raskalašena.
Nakon kraćeg uvoda na lutnji, Chiaretta otpoče svoj solo:

Vidjeh golubicu kako s neba slijeće Ravno u moj vrt

Preko grudiju krila sklopi

A na usnama cvijet


Antonia i ostale figlie pridruže se te njihovi glasovi ispuniše portego:

Želiš li kušat’ miris ljubavi?

Miris tako sjajan, a cvijet tako mali.


Antonijin otac dotakne maramicom kutke svojih očiju kad su završile. Chiaretta se osvrnu naokolo, opčinjena aplauzom. Pogledom potraži i Claudija, ali, ne našavši ga, zaustavi se nehotice na liku Antonijina budućeg supruga. U očima mu spazi neki poseban pogled, neki zakrabuljeni izraz koji nije razumjela. Odjednom posta svjesna svih tih rupčića koji su bili nagurani iznad njezinih rebara. Ona spusti pogled i ne podignu ga sve dok se pljesak nije stišao.
Noć se već spuštala kad su figlie di coro silazile stubama i ukrcale se u gondolu koja će ih povesti kući. Nekoliko ih je gostiju ispraćalo, među njima Claudio i budući Antonijin suprug. Muškarci su sjeli na otvorenom dok su se djevojke nagurale u kabine, drhteći od hladne vlage.
Chiaretta bijaše premorena, te je prislonila glavu na rame jedne od djevojaka, slušajući kako ostale brbljaju. Sklopivši oči, ona uroni u svijet u kojem je ona sama kraljica s divnom kućom, s mužem koji je mlađa varijanta Antonijina oca, blag i darežljiv. Nosila bi biserje u kosi, cvjetne buketiće zataknute za grudi...
Mora da je bila usnula, jer odjednom osjeti kako gondola udari o mol. Kad je izašla iz kabine, primijeti da su muškarci u pratnji sada ogrnuli crne ogrtače i šešire, a lica su pokrili bijelim maskama. Claudio stajaše na molu, i dalje držeći masku u jednoj ruci dok je davao znak gondolijerima da se vrate bez njih.
Čim je prekoračila iz gondole na kopno, jedan od maskiranih muškaraca uhvati je za ruku. Kad je podignu, ona osjeti kako mu ruka skliznu ispod njezine podsuknje okrznuvši stražnji dio njezina koljena, dok prsti brzo pojuriše skoro do vrha njezina stegna. Šokirana, ona se iščupa iz njegova naručja i ne okrenu se sve dok nije stajala sama na molu. Pogleda unatrag i spazi crveni prsluk što je virio ispod ogrtača te zlatni porub na duhanskoj vrećici na kojem se odražavaše svjetlost baklji.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:46 am





OSAM

CHIARETTA NIJE NIKOMU NIŠTA REKLA, čak niti Maddaleni, o događaju na molu. Sljedećih nekoliko puta kad je dolazila Morosinijevima, Chiaretta bi izbjegavala Antoniju, nekako se osjećajući krivom zbog tog događaja. Nakon nekoliko mjeseci, sjećanje na tu noć polako je ishlapjelo, a onda je najednom tema Antonije i njezina braka bila naglo okončana. Njezini su se roditelji iznenada predomislili u vezi s ženikom.
Chiaretta osjeti olakšanje kad je doznala da se Antonia ipak neće udati za tog čovjeka. Posprdni, smrznuti osmijeh te bijele maske povremeno ju je progonio, nezvano, kao upozorenje da ispod takve krinke nitko nije odgovoran za bilo što, te da je šutnja naprosto cijena koju valja platiti u ime vlastite čednosti.
Uskoro se pak Chiaretta posve usredotočila na jedan oratorij za koji se pričalo da bi mogao biti posljednji za Francesca Gasparinija.
„Zar on umire?“ Chiaretta upita djevojku do sebe. Prije toga je ovoga Maestro di Coro vidjela svega dva ili tri puta jer je njegova slava bila tolika da bi se obično pojavio samo za premijere svojih novih kompozicija. Ipak, prema tome kako su svi govorili o njemu, doimalo se da je njegova važnost gotovo ravna duždevoj.
„Ne, kažu da odlazi u mirovinu“, djevojka odgovori.
„Zar ponovno?“ posprdno će na to jedna starija figlia.
Chiaretta nije shvatila šalu, ali Anna Maria jest. „Nitko više s njim nije zadovoljan“, ona kasnije reče sestrama. „Kažu da je ovdje rijetko i da je glazba koju šalje puna prerada s malo originalnog materijala.“
„Kako ti znaš toliko o tome?“ upita Maddalena.
„Ne mogu a da ne načujem od svoje maestre.“
Chiaretta se zamisli na tren: „Čula sam jednu od njih kako kaže ‘O, ne, zar opet’, dok je gledala neke note, no mislila sam da krivo čujem.“
„Tko?“
„Fioruccia.“
„Naravno“, reče Anna Maria, „ona mrzi Gasparinija. Dobro, možda ne baš mrzi. Vidim da stalno kleči u crkvi, prema tome valjda nikoga baš ne mrzi. Ali čula sam je kako drugim maestrama govori kako on zapravo uzima glazbu od kurvi...“
„Što?“ uzviknu sestre uglas.
„Da koristi latinske riječi za melodije koje je napisao za opere, a potom ih ponovno izvodi. Ona veli da ljudi prepoznaju glazbu i zato zamišljaju ljubavne prizore dok pjevamo o Bogu. Kao onaj duo o Gloriji prošloga tjedna...“
„To je bilo divno!“ reče Chiaretta. „Kada bi to barem bio moj solo!“
„Naravno“, Anna Maria ispruži ruku i povuče Chiaretti kapuljaču preko očiju, „častohlepna si! Ali to je bila moja poanta. Ne smijemo biti tašte. Dakle, ne smijemo pjevati glazbu kakvu Djevica ne bi htjela slušati.“
KAKO JE MOGUĆE DA DJEVICA NE BI HTJELA SLUŠATI kad ona pjeva najbolje što umije?, Chiaretta se čudila. Ipak, s obzirom na to koliko se Fioruccia molila, možda je znala bolje od nje što čini nesretnim ljude na nebu. Chiaretta zato počne moliti s malo više žara ispred kipa Djevina u jednom udubljenju duž samostanskog prolaza. Tražeći u Marijinu licu neki znak odobravanja, nakon nekoliko tjedana ona zaključi da su se djevičine kamene oči smekšale. Chiaretta to protumači time da će Djevica možda dopustiti malo slobode za njezine visoke i treperave note samo ako se nakon njih i dalje bude molila. Ipak, nakon svakog nastupa ona bi kradomice upućivala pogled u smjeru Fioruccie nastojeći je zadržati na sigurnoj udaljenosti.
Maddalena pak nije više marila za Fiorucciu, posebice nakon što je Congregazione uposlio Vivaldija kao skladatelja ne bi li popravio Gasparinijeve nedostatke. Maddalenu je brinulo što je Vivaldi izgledao iznureno te je stalno kihao, iako je tvrdio da se nikad nije bolje osjećao.
„Možda ćete vi biti sljedeći Gasparini“, ona mu reče jednog podneva.
Vivaldi odmahne glavom. „Nikada se to neće dogoditi. Nijedan od ospedali nije nikad dodijelio nekomu mjesto maestro di coro ako taj nije znao svirati orgulje. Osim toga, nisam siguran da bih taj posao preuzeo.“
„Zašto ne?“
„Iz istog razloga zbog kojeg je Gasparini izgubio interes. Teško je trošiti toliko energije na učenice za koje znaš da nemaju budućnosti.“
„Nemaju budućnosti? Kako to mislite? Pietà će uvijek biti jedna od mogućnosti.“
„Ali vi nećete ovdje ostati, kao ni vaša sestra, ni Anna Maria“, on uzdahnu.
„Maddalena, razmislite. Neka djevojka nauči pjevati ili svirati toliko krasno da čitav grad pada pred njom ničice. Slijedi nekoliko godina nastupanja, a onda prepusti svoje mjesto onima koje je podučavala. Ili pak ode u neki samostan gdje se stalno vodi spor oko toga je li glazba nešto škodljivo ili plemenito za žene. Dakle, neko vrijeme nastupa, a zatim prestane ili se naprosto skriva negdje i nastupa tajnovito, ispunjena, k tomu, osjećajem krivnje.“
Maddalena se zamisli na trenutak. „Chiaretta želi postati operna pjevačica. Što mislite o tome?“
Vivaldi se nasmija. „Može na to zaboraviti.“
„Zašto, zar nije dovoljno dobra?“
Pogled mu negdje odluta, kao da se prisjeća Chiarettina glasa. „Ne“, on reče, „nije to. Vaša sestra je rođena za pjevanje u operi.“ On ustade, prijeđe nekoliko koraka do prozora, razmisli, pa se vrati. „Znate, u operi postoji novac, a ja sam svećenik bez župe. Ne mogu preživjeti od poduke violine. Ovdje se“ - on rukom nacrta krug pokazujući na Pietu - „voli glazba ali se njezini skladatelji drže na rubu gladi.“
Ponovno sjednu, obrisavši svoje čelo i sklopivši oči.
„Boli vas nešto? Treba li vam što?“
„Ne, samo sam razmišljao o opernim pjevačima s kojima radim. Sve bih dao za nekog poput Chiarette. Ne radi se samo o njezinu glasu ili ljepoti. Ona ima i takav osjećaj za dramu, takav jedan duh...“
Maddalena je bila zbunjena. „Pa zašto...?“
„Pietà to nikad ne bi dopustila.“ On oštro zareza rukom kroz zrak kao da ga je rezao po pola. „Nikada. Putte su anđeli. Djevičanski anđeli. Ako toga nema onda su samo glazbenice. Balkon na kojem se nalaze označuje: ‘ovdje stoje žene koje uživaju posebnu zaštitu Boga.’ Dakle, vi mislite da bi Congregazione dopustila da se razvije ideja kako su figlie obučavane kako bi postale napudrane ženske koje se baškare po gondolama i odlaze kladiti se na Ridotto?“
Maddalena gledaše u svoje sklopljene ruke bez riječi.
„Za većinu muškaraca vrijedi da je ono što ne mogu imati daleko uzbudljivije od onoga što mogu“, prošapnu Vivaldi.
Maddalena osjeti kako joj je u srcu preteško da bi razmislila o njegovim riječima. „Ali moja sestra se može barem udati“, ona izbaci iz sebe, priznavajući poraz.
„Da, to je istina. Ali znate li da muževi moraju potpisati zakletvu po kojoj bilo koja nevjesta iz bilo koje ospedali nikad neće pjevati i svirati izvan svoje kuće? Također on mora položiti vrlo visoki zalog koji gubi ako ona ne posluša. Dakle, noćas će neko sretno dijete biti negdje uspavano možda najboljim glasom Venecije, a neki će muž biti zabavljen lutnjom ili čembalom u svojem salonu - no to je sve što će proisteći iz svih godina vježbanja.“
Maddalena sjediše tiho, upijajući njegove riječi.
Vivaldi prekinu njezine turobne misli. “Ne mislite valjda da je svrha vaše glazbene izobrazbe jedino slavljenje Boga?“
„Ne“, odgovori Maddalena drhtavim glasom. „To nam govore, ali mi znamo da je jedan od razloga taj da nas se lakše uda.“
„Tako je. Ali većina vas se neće udati, zar nije tako?“ Tijekom svojih godina u Pieti, Maddalena je doista znala više djevojaka koje su završile u samostanima nego ih napuštale.
„No, nije li tako?“ on zahtijevaše. Ona kimnu.
„Draga, možda sam previše ciničan, možda ne bih smio ništa više reći, ali mislim da vi zapravo ne shvaćate o čemu je riječ u Pieti.“
Draga? Maddalena se pokuša usredotočiti na njegove riječi, ali srce joj je zaigralo jer ju je tako oslovio.
„Koliko vas je sada - osam stotina, ili tisuću djevojaka, ne računajući bolesnice u bolnici? Zamislite koliko stoji zagrijati i najslabijom vatricom nekih stotinjak soba? Koliko stoji napuniti kruhom i lećom svaki od tih trbuha? Congregazione ne hlepi za zaradom, ali to ne znači da se mogu razbacivati novcem. Nisu ni oni budale. Pojavite se iza rešetke i zabavite općinstvo. No, niste časne sestre, dakle, možete se udavati, ili vas se barem moše ‘posuditi’ za razne zabave. Nema u Veneciji slađe fantazije od toga da se posjeduje jednu od vas, a oni koji to mogu sebi priuštiti, plaćaju vrlo skupo privilegiju bivanja u vašem društvu, pa makar i na sat vremena. Bez vas, Pietá bi postala beskorisna. Nema nikakve sumnje.“
„Po vama sve zvuči tako proračunato, kao da smo“ -zastala je, tražeći odgovarajuću riječ - „nekakva stoka.“
„Ne, ne, nije tako. Mislim da ste si međusobno korisne.“ On se nasmiješi. „Gdje bi bila Maddalena Rossa bez Piete?“
Gdje bih bila? Maddalena nije mogla ni zamisliti tako nešto.
Vivaldi ponovno prekinu tišinu. „Užasno je dospjeti na ovaj svijet da biste se pripremali za nešto što vam zapravo nikad neće biti dopušteno raditi. Posebno kad morate raditi pritom i nešto drugo“, on zasta i doda, gotovo šaptom, „znam to, vjerujte. Dobro to znam.“
VIVALDIJEVA NOVA TITULA, MAESTRO DEI CONCERTI, donijela mu je tek neznatnu moć u tijesno povezanom svijetu maestri i zbora. Figlie su teško napredovale, napredujući kroz audicije od trećeg, preko drugog, do prvog stupnja.
Ali Vivaldi je imao drukčiju zamisao. Tijekom jedne poduke on pruži Maddaleni neki notni zapis, nestrpljivo se vrpoljeći dok ga je ona pregledavala.
„Koncert u F-duru“, ona reče, „ali s pet stavaka umjesto tri.“
„Tri su stavka, ali među njima su mostovi“, on reče. „Svirajte drugi most, onaj označen s adagio.“
Ona je zurila u note, još uvijek ne shvaćajući. Prve i druge violine trebale su svirati ostinato, odnosno ponavljati jednu te istu frazu.
„Svirajte dionicu za treću violinu“, Vivaldi reče, „a ja ću svirati prvu.“ Na početku su se njezine note slagale s njegovima, ali na kraju svake fraze njezina dionica odlepršala bi gore-dolje u gracioznim lukovima i odjekujući.
Svirali su bez prestanka. Maddalena se zadržavaše na svakoj od nota prije no što bi je vezala uz sljedeću, ne dižući prste jer se bojala da će glazba pobjeći iz njihova zagrljaja. „Kao da pada lišće“, ona reče kad je svršila.
„Ili pahulje“, on se nasmiješi. „Napisao sam treću violinsku dionicu samo za vas, Maddalena Rossa. Za mojeg malog pjesnika. Borite se za svoje mjesto u zboru, ali kad ostarite, htjet ćete ovdje ostati zauvijek.“
„Bit ću ovdje dok ste vi ovdje“, glazba je i dalje lebdjela u njezinim mislima a glas joj zazvuča dalekim i snenim.
On pogleda postrance, izraz mu se lica naoblači. „Ali vi ćete postati učiteljica i nećete me više trebati.“
„To ne mogu ni zamisliti.“

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:46 am



Gledao ju je u čudu. „Malena moja, sigurno je da neću otići sutra. Ali znate, Congregazione razmišlja vrlo praktično pa ako misle da imaju dovoljno dobre glazbe i dobrih violinista, mogu odjednom odlučiti da im više nisam potreban, barem na neko vrijeme.“
Osjećaj blaženstva koji joj je donijela glazba nesta u trenu. Maddalena se igraše svojim prstima, pokušavši otjerati nenadani strah od kojeg joj lupaše srce. Congregazione može nastaviti i bez njega, ali ja ne mogu.
„O čemu razmišljate?“ Vivaldijev glas se umekša gotovo do šapta.
„O tome da ne znam što bih u slučaju da vi odete“, njoj izleti. Ne reci više ništa, ona reče u sebi. Nemoj zvučati kao blesava mala curica. „Ali sada ste vi Maestro dei Concerti“, ona konačno izusti, „zar to ništa ne predstavlja?“
„Samo naziv, još jedan razlog više da me se riješe, jer mi moraju više plaćati. Naravno, kad se Gasparini vrati, prema njihovim računima ja ću biti tek suvišak.“
On posegnu za njezinom rukom. „Uznemirio sam vas.“
Maddalena kimnu i zagrize usnicu ne bi li prestala drhtati. Mogla je čuti njegovo disanje, ali on ostade nijem dok se ona plašila njegova pogleda.
„Morate me čuti, Maddalena Rossa“, on reče, prekinuvši tišinu. „Ja ne odlučujem o tome što Congregazione čini, ali sve dok sam ja ovdje, vi ćete biti zaštićeni.“
Još ju je uvijek držao za ruku. Nagnuvši se, ona stavi slobodnu ruku na svoje čelo prikrivajući suze. „Nitko osim Chiarette i Anna Marije doista za mene ne brine“, ona reče. „I osim vas.“
„Ja brinem za vas“, reče, „možda i više nego što mislite.“ Potom privuče stolac bliže i ispruži ruku. Ona je u međuvremenu, glave spuštene na prsima, ramena koja se spuštaše i dizaše, plakala. Zatim osjeti njegove usne kako se priljubljuju uz njezin vrat, jednom, pa još jednom.
Iznenađena, ona presta plakati. Kružići topla daha koji su ostavili otisak na njegovoj košulji bili su joj dokaz da nije sasvim prestala disati. Htjela je podići glavu, ali bojeći se tolike blizine, osta naslonjena na njegove grudi.
„Nije vam dosta plakanja?“ On reče i odmakne se.
„Da“, reče Maddalena. Njegove su oči malim brzim pokretima prelazile preko njezina lica. Odjednom svjesna same sebe, ona obrisa obraze prstima.
Njegove su se usne sad približe njezinima, na nekoliko centimetara, te ona osjeti kako je nešto slatko stegnu od trbuha do vrata.
On se ponovno odmaknu. „Ne“, reče, „žao mi je.“ Zatim ustade, prekriži se hitro, nešto promrmlja.
Ona osjeti kao da je netko čupa iznutra, kao da je s njime nekako kobno povezana a ne može se umiriti sve dok je ponovno on ne uzme u svoje ruke i poljubi. On je svećenik, ona reče, praveći znak križa: „Zdravo Marijo, milosti puna“, ona šapnu, „Gospodin s tobom...“
Iznenada posta svjesna svojeg tijela ispod odore. Žena sam, a ne mala djevojčica. „Majko Božja, moli za nas grješnike“, ona mrmljaše s osjećajem hitnje kakvu nije nikad ranije osjećala. Grijeh je čak i željeti ga poljubiti, ali ja to želim. „Sada i u času smrti naše.“
Ona podignu pogled nakon molitve, a on ju je promatrao tako dubokim pogledom da je morala ponovno odvratiti pogled i početi se moliti, ovoga puta tiho i u sebi, samo da joj misli ne bi lutale.
On podignu svoju violinu i stavi je u kovčeg. Na tren je zamislila njihov bijeg, iz Piete, iz Venecije, njihov zajednički život. Uhvati se rukama za glavu ne bi li zaustavila ideje koje su se rojile u krugovima.
On naglo zaključa kovčeg i reče: „Molim vas da mi oprostite. Ne bih smio ostati više niti jednog trenutka.“
Maddalena osjeti kako joj se tijelo urušava. „Molim vas ostanite“, reče ona, boreći se da pronađe neki dobar razlog. „Nismo dovoljno vježbali koncert.“ Vidjevši zbunjenost na njegovu licu, ona doda: „Onaj koji ste za mene napisali.“ Hroptanje u njegovu disanju posta jače. „Možda je to bila pogreška.“ Glas mu je postao gotovo nečujan a oči se zakriše kapcima tako da Maddalena nije bila sigurna da li je htio da čuje njegove riječi ili ne. „Vježbajte bez mene“, on odgovori i požuri iz sobe.
MADDALENA OSTA UKOPANA U MJESTU, RAZMIŠLJAJUĆI O ONOM što se upravo bilo dogodilo, o svim detaljima, sve dok na kraju nije bila sigurna da se bilo što uopće dogodilo.
Njezin prvi poljubac trebao je biti važan događaj, ali budući da se zapravo nije ni dogodio, ostala je zbunjena. „Ništa se nije dogodilo“, reče naglas iako u to nije vjerovala. No, čak je i namještaj u sobi sad izgledao drugačije. A ako je to bilo beznačajno za Vivaldija, zašto je onda počeo hroptati i zašto je pobjegao?
Zamišljala je da ju je poželio na način za koji je nekako shvatila da muškarci žele žene. Možda su njegovi osjećaji bili slični njezinima ali je znao bolje od nje o čemu je riječ i kako se s time ophoditi. Nije bila sigurna želi li ponovno nešto slično osjetiti, toliko je bila zbunjena. Ali sjetivši se onog slatkog osjećaja u trbuhu, nečeg do tada nepoznatog, znala je da bude li ponovno u sličnoj prilici, neće to moći opet zanemariti.
Nešto se dogodilo, ona zaključi, pa makar je nije poljubio. A obično bi se u takvim prilikama prvo obraćala svojoj sestri. Sada odloži svoju violinu u ormar. Bilo je ostalo nekoliko sati do susreta s Chiarettom a do tada će već nešto smisliti.
Vraćajući se u smjeru čipkarnice, ona zasta na tren u svetilištu koje se nalazilo uvučeno u kutu jednog od hodnika. Naslikana Marija s djetešcem Isusom gledaše u nju. Maddalena se usredotoči na njezine oči, očekujući neku vrst odgovora. Ali odgovora nije bilo. Ljuti li se na mene? Misli li da sam napravila nešto loše što žene obično rade? Ideja bijaše toliko neobična da se skoro nasmijala usprkos grijehu koji je tako ozbiljna stvar.
„Žao mi je“, ona šapnu, „zbog mojih misli koje ne bih smjela imati. Više ih ne želim imati.“
Prije no što je stigla do radionice, ona ipak zasta u hodniku ne bi li još jednom zazvala osjećaj Vivaldijevih usnica na njezinu vratu, toplinu njegova daha na njezinu licu.
Do večeri, međutim, odluči ništa ne reći sestri. Kip Marijin nije joj dao naslutiti odgovora, a bojala se sestrine reakcije koja bi je mogla još i više zbuniti.
Uvijek sam joj sve važno otkrivala, Maddalena pomisli, a da ne znamo jedna drugoj tajne bile bismo kao sve ostale. Vraćajući se na odjel, Maddalena je pokušavala opravdati svoju odluku da svoju prvu veliku tajnu ne povjeri sestri. Na koncu konca, što zapravo reći? Kakva je to bila priča u kojoj se nije niti poljubila?
MADDALENA, MEĐUTIM, USKORO NAUČI KOLIKO JE TEŠKO zapravo držati bilo kakvu tajnu pred Chiarettom. Možda je sljedeći tjedan isuviše često spominjala Vivaldija, ili premalo, no njezina je sestra osjetila da nešto nije u redu.
Jednog podneva, kad su Maddalena i Anna Maria krenule u sala dal violino da bi vježbale u svoje slobodno vrijeme, pridruži im se Chiaretta. Maddalena primijeti kako Vivaldi ima više problema s disanjem kad su prozori zatvoreni a vatra naložena: iako je smatrala da njezina brižnost ne odudara od normalnog ophođenja, Chiaretta na to skoči kao oparena.
„Kao da si mu majka!“ Ona viknu. „Ne, ne, još bolje, kao da si mu žena!“
„Nije istina!“ Maddalena uzvrati ali malo previše oštro. Chiaretta napući usnice i počne imitirati poljupce po zraku.
„Grozna si!“ Maddalena uzviknu.
Chiaretta podignu obrve, shvativši da je nabasala na nešto zanimljivo. „No?“ reče, naglo povisivši glas.
„No, što?“ Maddalena zareža. „Naprosto sam komentirala a ti to pretvaraš u nešto strašno kao da sam nije mogla dovršiti rečenicu.
„Kao da ste se ljubili u učionici?“ Chiaretta bi rijetko dirala u sestrine osjetljive strane, ali iz nekog se razloga sada nije mogla obuzdati.
Maddalena posta grimizna u licu. „Kako - “ poče. Kako si znala? Ona primijeti kako su Anna Maria i Chiaretta naglo iskolačile oči te dlanovima čvrsto pritisnule usne i tek onda shvati da nisu zapravo ništa znale.
„O Bože“, Chiaretta reče, „zar sam rekla nešto loše?“
„Ne. Samo trebaš naučiti ponekad držati svoju gubicu zatvorenu“, Maddalenin je glas bio odrješit, pa iako je bila gruba, ovoga puta nije se požurila ispričati.
„Žao mi je“, Chiaretta reče, „nisam tako mislila - “
Maddaleni se povrati normalna boja u licu, ali Chiaretta primijeti da i dalje izbjegava njezin pogled. Nešto se ipak bilo dogodilo i ona je morala doznati što. „Nije, ili jest?“ Ona ponovno upita.
Maddalenine oči bijesno bijesnu: „Ne!“ ona psiknu, a bijaše joj drago što je to bilo istina.
„ŠTO JE OVO?“ PRVA VIOLINA PELLEGRINA REČE POKAZAJUĆI NA NOTE. „Zašto ne uzmete neku početnicu za izvedbu ovoga?“
Luciana slegnu ramenima. „Maestro Vivaldi je to napisao tako i tako ćemo to i izvesti.“
Maddalena podignu pogled koji je bio prikovan o tlo, iznenađena oštrinom maestrina glasa kojim je naredila Pellegrini da se prestane žaliti i da počne svirati. Pellegrina je na kraju prve probe bila još nezadovoljnija. Počela je strugati po svojoj violini praveći grimasu. „Sigurno je neka greška“, i dalje se žalila. „Kad se vraća maestro Gasparini?“
Pellegrina je pokazivala znake svojeglavosti i taštine, osobine koje su se u Pieti najžešće kritizirale. Prišavši joj, Luciana problijedi. Sve djevojke u sobi se ukočiše. Za nekih tjedan dana Luciana bi trebala otići u mirovinu i htjela je iza sebe ostaviti jedan pamtljivi legat. Ona naglo iščupa svilenu kapicu i kapuljaču s Pellegrinine glave i zgrabi je za kosu. Figlie, suspregnuta daha, pratiše tu gestu.
No, prije nego Luciana učini sljedeći korak, Pellegrina počne mrmljati svoje izlike. Potom se odjednom začu muški glas s vrata.
„Maestro Vivaldi!“ Jedna od djevojaka uskliknu.
„To ide ovako“, Vivaldi reče, uzevši naglo Pellegrini glazbalo iz ruku. Zatim povuče gudalom preko žica tako da je svaka odsvirana nota zvučala slobodno i lepršavo, puna žudnje i tuge, osjećaja koji su Pellegrini bili sasvim nezanimljivi. Maddalena je netremice promatrala njegovo lice u profilu. Svirao je sklopljenih očiju, kao da je iskušavao nešto skriveno duboko u glazbi, a ona osjeti da je jedina osoba u cijelom svijetu koja to isto može čuti.
Vivaldi je otkazao njihovu posljednju poduku te ga nije bila vidjela još od onog podneva kad ju je gotovo bio poljubio. Sad je samo gledao u Pellegrinu, a Maddalena nije znala da li je bio svjestan da je i ona u sobi. Ali kako ne osjetiti njezino prisustvo, kad je prostor među njima bio nabijen kao zrak prije nego što bljesne munja?
Maddalena osjeti kako joj je violina prilijepljena o krilo, dok su druge figlie podigle instrumente i sada svirale zajedno s maestrom. Konačno se i njezina podigne, gotovo mimo Maddalenine svijesti, te i ona počne guditi. Osjeti kako joj srce poskoči kad su se približili točki u kojoj počima prvi solo. Njezine prve note bi ga sada pozdravile, ona pomisli, a on bi se okrenuo i nasmiješio gledajući je kako svira. Ali iznenada, Vivaldi podigne gudalo sa žica i nakon nekoliko odsviranih nota, sala je ponovno zanijemila.
„Možete li?“ On zareža i preda violinu Pellegrini bez da pogleda u smjeru Maddalene.
„Da, gospodine“, Pellegrina reče makar su joj oči bijesno sijevale. Na njezinim se blijedim obrazima odražavao osjećaj olakšanja jer joj se ipak neće rezati kosa i neće biti time posramljena.
„Dobro“, on reče te se tiho udalji iz sobe.
MADDALENA I CHIARETTA PROMATRAŠE KROZ PROZOR KAKO SNIJEG PADA među krovovima zgrada u aleji duž Piete. Božićni je dan bio vedar i topao, ali posljednjih je dana hladan vjetar zapuhao noseći snijeg.
Maestra pljesnu rukama i figlie zauzmu svoja mjesta na balkonu. Ispod njih ljudi otresaše stopala, čisteći ih od prljave bljuzge sa cipela, strugaše unajmljene scagni o kameni pod, ili šuškaše programima.
Maddalena je stajala kraj ograde gledajući u taj prizor prije no što je zauzela svoje novo mjesto treće violine. Dolje nasta zbrka oko nekog čovjeka koji je netom ušao u crkvu s karnevalskom maskom u ruci. Sluga je čistio snijeg s njegova ogrtača, a najbolje mjesto u kapeli čekalo je na njega.
Vivaldija nije bilo na balkonu. Njegov solo je slijedio u koncertu nakon mise, a kad se nenadano pojavio, sav je drhtao.
„Znate li tko je to?“ On upita sotto maestru koja je stajala dovoljno daleko od Maddalene pa je pitanje bilo jedva čujno. „Danski kralj. On putuje incognito i došao nas je čuti.“
Vivaldi potom nesta baš kao što se i pojavi, naglo, a nakon nekoliko trenutaka ona primijeti kako se pojavi dolje, među kraljevom pratnjom. Ovaj dan bio je za nju poseban, jer će izvesti svoj prvi solo, ali odjednom je sve postalo još napetije. Promatrala je danskoga kralja i svojega mentora koji je, stojeći kraj njega, potvrdno klimao glavom.
Maddalena se nasmiješi. Bio je očito uzbuđen, nema sumnje, ali je s lakoćom pročitala što mu je bilo na pameti. Čak i prilikom pozdrava, Vivaldi je gotovo sigurno već bio računao koliko će svoje glazbe moći prodati kralju. Ona se pitala može li i ona tako razmišljati? Gledajući ga, pokuša ga snagom volje natjerati da pogleda naviše ali on samo prebaci težinu s noge na nogu i okrenu joj leđa. Maddalena se osjeti odbačenom kao i onog dana kad su izgrdili Pellegrinu i kad je poput oluje odjurio iz sobe bez da je uputio i jedan pogled u njezinu smjeru.
Toliko je bila duboko povrijeđena da više nije htjela niti doći na sljedeću poduku. On je bio nervozan kad je ušla i trebalo mu je nekoliko časaka da shvati kako je i ona zbunjena. Malo su tog dana vježbali, gubeći nit dok su pričali i sjedili. Nije htio povrijediti njezine osjećaje, dapače, mislio je da je bolje izbjegavati je te nastojati biti sasvim profesionalan u odnosu prema njoj. On joj pojasni da je morao naprasito stati prije njezina sola jer je shvatio o čemu je riječ, misleći da ona možda neće htjeti nastaviti svirati nakon svega što se odigralo među njima. „No, znam da ste bili u sobi“, on joj reče. „Vjerujte, znam kad ste vi u sobi.“
Bilo mu je stalo do nje - ona je to znala - sve je radio u njezinu interesu. Ipak je on bio svećenik a ona mlada štićenica u sirotištu. Da bi održali ono što imaju, morali su se praviti da nemaju poseban odnos. On bi zacijelo izgubio svoj položaj kad bi se pročulo da je poljubio jednu figliu di coro. A tada više ne bi bilo prilike da se nađu, da sviraju i razgovaraju. Tada je Maddalena shvatila da je to bio jedan od načina na koji joj je pokazivao koliko mu ona zapravo znači.
Ona bijaše njegova muza - tako je barem dao naslutiti - ali ipak, veza među njima nikad se neće javno razotkriti i održavat će se na gotovo nevidljiv način kad ostanu sami u sobi - blagošću u glasu, osmijehom, dodirom koji bi potrajao nakon ispravke nekog tehničkog problema. Ovi trenuci tako postadoše nabijeni prebolnom ljepotom i dubinom ali za Maddalenu su bili najveća dragocjenost.
Tu sam, ona kao da je šapnula s balkona dok je Vivaldi razgovarao s kraljem. Pogledaj gore.
Vivaldi se okrenu, pokazujući u smjeru balkona. Pokazivao je na različita mjesta kao da je kralju pojašnjavao raspored zbora a ona, iako nije bila sigurna, pomisli da je barem na časak njegov prst pokazao i u njezinu smjeru.
Ja sam ga natjerala da to učini? Vivaldi je još uvijek razgovarao s kraljem ali se sad okrenuo od smjera balkona tako da mu više nije vidjela lice.
Coro je već zauzeo svoja mjesta pa se ona odmaknu od ograde i sjedne na svoje mjesto. Pokuša zaboraviti na sebe u glazbi ali njezin nadolazeći solo bijaše joj na pameti, tako da je prerano odsvirala nekoliko tonova te je Pellegrina namrgođena pogleda i isplazi jezik kad su violine predahnule.
A onda dođe i taj trenutak. Nije se trebalo bojati. Kao hipnotizirana, njezina je ruka milovala gudalo i žice, pa iako je treća violina uglavnom prošla neopaženo u publici, odsvirala je adagio koji je Vivaldi napisao za nju kao da su u njemu bila sadržani svi ljubavni jadi svijeta. Potom se zajedno s ostalima oslobodila u zadnjem vedrom stavku kao da se bol na koncu mogla razriješiti jer život je, na kraju krajeva, bio tako lijep.
A i bio je. Ona zgrabi Chiarettu za ruku i stisnu je dok je napuštala balkon.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:47 am




FIGLIE SU UZBUĐENE ČAVRLJALE DOK IH JE PRIORA RUKOM USMJERAVALA niz uzani hodnik i kroz otvorena vrata koja su povezivala parlatorij sa samostanom. Upoznat ću kralja! Chiaretta šapnu u sebi ne mogavši u to vjerovati.
Na strani pregrade gdje su bile figlie nalazio se niz klupa a na drugoj sjediše kralj i njegova pratnja u stolicama blizu ognjišta. Coro se držao malo postrani promatrajući kako kralj ustaje i pozdravlja priroru pokraj pregrade koja je dijelila prostoriju.
„Čudan običaj“, on reče pokazujući rukom na željeznu pregradu. „Možemo ih promatrati ali se s njima ne smijemo družiti?“
„Ne, vaše visočanstvo“, ona reče, „ne u ovom trenutku. Takva su naša pravila. Ali ako želite nešto intimnije, imamo malenu dvoranu za privatne koncerte i sigurno nešto možemo za vas dogovoriti.“
Vivaldi uđe u parlatorij s javnog ulaza; kralj se okrenu i pljesnu rukama. „Bravo! Reputacija koju ima Pietà sasvim je zaslužena. Prava gozba i za uši i za oči“, on reče gledajući u figlie.
Njegov je ton bio ponešto rezerviran i bilo je teško zaključiti je li doista uživao u glazbi, ali nije bilo ni važno. Ipak je on bio kralj, gotovo nadomak njihovih ruku. Vivaldi prvo pozove pjevačice a potom i orkestar da priđu pregradi. Kralj potom ispruži ruku i njome ocrta veliki val ispred sebe dok su njegove oči preletjele preko svih njih zajedno. „Bravissime“, on reče, „je li to prava riječ?“
Vivaldi kimnu. Pogleda u izvođačice. Pogled mu se na tren zaustavi na Maddaleni te joj gotovo neprimjetno kimnu, potom se ponovno okrene kralju. Ona pogleda u stranu, ali Chiaretta je otpozadi dodirnu dajući joj do znanja da je i ona primijetila.
PRIORINA RIJEČ DA KRALJ MOŽE DOBITI SVOJ PRIVATNI KONCERT ispostavi se neizvjesnom zbog Nobili Uomini Deputati. Oni su pak sa svoje strane odlučili organizirati nastup figlia na jednoj zabavi kod potencijalnog novog donatora i to na jedinu noć kad je kralj bio slobodan. Danska bijaše daleko, kralj nije mogao plaćati izdaleka, tako da je Congregazione vjerovala da promjena plana nije bila najbolja ideja.
Da bi se nekako izvukli, Nobili Uomini Deputati obavijeste kralja da će imati poseban koncert na kojem će izvoditi velika nada Piete, Anna Maria, uz pratnju dviju zapaženih sestara, Maddalene i Chiarette, koje su, u svojoj šesnaestoj i trinaestoj, bile zvijezde u nastanku. Jedna od najvećih glazbenica svog vremena, maestra Luciana također će za ovu prigodu nakratko izaći iz mirovine. Chiaretta će pjevati, Maddalena svirati violinu dok će Anna Maria svirati štogod bude potrebno. Dobile su i tri dana za pripremu koncerta.
Napravljen je spisak Gasparinijevih djela koja su bila dovoljno poznata Luciani te nisu zahtijevala više od letimičnog pregleda u njezinim odajama. Tri djevojke pak bijahu oslobođene radnih obveza, čak i molitve u kapeli, ne bi li predano vježbale.
Vivaldi je bio izvan sebe kad je čuo za raspored. „Što to meni znači kad će kralj čuti samo Gasparinijevu glazbu?“
„Lijepa je, iako nije vaša“, Maddalena će pomirbeno, „a s obzirom na tako kratko vrijeme za pripremu, bilo je to za očekivati.“
„Očekivati?“ Vivaldi otpovrnu. „Nije o tome riječ. Lijepi koncert neće mi platiti stanarinu.“ On potom baci nekoliko notnih listova u smjeru ormara koji se ospu po podu sobe za vježbanje dok se on grabio za kosu. „Aahh! In te, Domine, speravi, non confundar in aeternum“, on reče ispod glasa dok se naginjao, još uvijek moleći se, skupljajući razasute papire.
Ne obraćajući pažnju na nj, Maddalena posloži listove na kojem je bio Nisi Dominus za kontra-alt i orkestar. Poče pjevušiti uvodne taktove, ali već nakon nekoliko sekundi on se nađe kraj nje, čupajući notne listove.
„Ako ovo prenapišem samo za vas, možete li se spremiti? Jedna violina umjesto orkestra, sopran a ne kontra-alt, s Annom Marijom kao continuo? „Violončelo - da, to je dobro, dobro“, on reče niti ne sačekavši njezin odgovor.
Do sljedećeg jutra već je prenapisao čitav motet i stigao u sobu u kojoj su tri djevojke vježbale, zadržavši se nekoliko minuta prije nego što ponovno izjuri van. „Moram poći kući i početi pisati“, reče. „Ako dobijem narudžbu, moram biti spreman. Čujem da kralj neće dugo ostati.“
MADDALENA NIJE MOGLA SAKRITI SUMNJIČAVOST NA SVOJEM BLIJEDOM LICU.
„Izvodimo pred kraljem!“ Chiaretta se šepurila. „Zašto nisi više uzbuđena?“
Kralj zapravo nije bio Maddaleni na umu. Luciana, s kojom je trebala izvesti jedan od Gasparinijevih dueta, još je uvijek bila u stanju izbaciti je sasvim iz takta.
„Sad se možeš konačno pokazati“, reče Chiaretta. „Ona je đavolica iz pakla, sjećaš se?“
Anna Maria nije shvaćala šalu ali se pridruži: „Ružna je stara vještica, a ti možeš svirati jednako dobro kao i ona“, ona reče, gledajući ih ozbiljnim, oštrim očima. Maddalena podignu violinu. „Vidjet ćemo.“ Chiaretta i Anna Maria zapljeskaše.
IMALE SU SVE TRI MALO VREMENA UVJEŽBATI VIVALDIJEVE KOMADE jer su toliko bile usmjerene na pripravu Maddalene i njezin nastup s Lucianom. Maddalena se pribojavala ali nije ništa rekla. U posljednjih godinu dana, Chiaretta bi često svrnula pogled u stranu ili se naprosto promeškoljila, a Maddalena je znala da nešto nije u redu s njom. Često bi njezin komentar bio samo „hmm“ izrečen nekim posebnim tonom u kojem je Maddalena mogla osjetiti njezino neslaganje, posebice kad je bila riječ o Vivaldiju. Iako je njihov odnos i dalje bio blizak i obilježen strastvenim međusobnim povjerenjem, nešto je poljuljano onog dana u sala del violino jer je Chiaretta osjetila da joj sestra nije bila odala baš sve u vezi s Vivaldijem i njegovim mogućim poljupcem.
Posljedica toga bila je da bi svaki spomen maestra kod nje izazvao bujicu negodovanja. Nije uopće vjerovala da sestra uvježbava njegove komade samo jer joj se sviđaju. Vjerovala je da ima još nečega u njezinoj brizi prema Vivaldiju, čovjeku kojega nikad neće posjedovati. Bilo je stoga najbolje, Maddalena odluči, ne spominjati njegovo ime.
NA DAN NASTUPA, LUCIANA SE ZIBAJUĆIM POKRETIMA USPINJALA stubama nekoliko koraka iza Maddalene, ispunjavajući prostor svojim otežanim disanjem. Kad se popeše na vrh, nađoše se u posve skučenom prostoru; jedva se nekolicina glazbenica tu mogla ugurati za nastupa. Luciana je brundala, zasjevši svom težinom u stolac uguran usprkos tijesnom prostoru, dok su dvije sestre i Anna Maria virile iza prozirna zastora dolje u dvoranu.
Pozlaćeni kerubini nestašnih osmijeha pridržavaše sa strane teške brokatne zavjese sobe ispod njih. Po uglačanom kamenu bili su raspoređeni udobni naslonjači s baršunastim naslonima. Vivaldi i jedan član kraljeve pratnje razgovaraše u uglu. Kerubini od žbuke svirahu i gledahu odozgo na goste sa sve četiri strane stropa.
Maddalena osjeti kako joj srce lupa ugledavši Vivaldija: bojala se da zbog straha ne upropasti koncert. Ništa međutim nije bilo moguće nego stisnuti zube i nadati se najboljem. Kad se njih petoro konačno namjesti, ona podignu violinu i povede Chiarettu u prvi solo s jednom galopirajućom trostrukom notom, na što je odgovorio uporni ostinato violončela.
„Nisi, nisi Dominus“, Chiaretta započne, a glazba poteče. Uronivši u sljedeću frazu, tri djevojke izmijeniše značajno poglede zbog riječi koje je Chiaretta pjevala. „Bilo je uzalud ustajati pred zoru“, glasile su te riječi, zbog kojih su se tijekom proba znale tresti od smijeha, budući da su cijelog svojeg života ustajale pred zoru. „Surgite, surgite“, Chiarettin glas nato poskoči od uzbuđenja, zazivajući riječi s toliko hitnje kao netko tko se probudio a kuća mu je zahvaćena vatrom.
Pratnja Maddalene i Anne Marije bijaše glatka i primjerna te Chiaretti nije preostalo ništa nego da čitavu dvoranu ispuni svojim glasom. Mala je soba zbog svoje akustičnosti pojačavala glazbu, te joj se načas učini kao da je uronila u gustu mekoću zvukova. Pred kraj moteta, Chiaretta pogleda u sestru i primijeti nešto neobično zbog čega izgubi dah na tren i poče improvizirati nekoliko nota ne bi li ponovno pronašla pravu notu.
Luciana se nagnu ponad Maddalene, okrećući notne listove. Vidjela je da se Maddalena muči i, bez riječi, krenula joj je pomoći. Chiaretta pogleda u Annu Mariju koja također zinu u znak zaprepaštenja.
Luciana provede ostatak koncerta sjedeći dok su violine i violončelo izvodile jednu od Gasparinijevih skladbi. Maddalena je skrenula pogled na stranu tijekom prvog stavka, ali za najteže dionice, ona pogleda u svojeg partnera, baš kao što ju je bio podučio Vivaldi, i ugleda kako je Luciana promatra. Kasnije, kad je ponovno pogledala, opazi kako je Luciana sklopila oči, ublažena lica kakva Maddalena još nikad ranije nije opazila. Možda je tako izgledala kad je bila mlađa, Maddalena pomisli. I ona je nekoć imala srce.
Pljesak se zaori odozdo. Maddalena se odjednom osjeti sramežljivo, prekinuvši tišinu jedinim riječima kojih se mogla sjetiti: „Hvala vam.“
„Ne, hvala vama“, reče Luciana, ali u polumraku nije mogla vidjeti izraz na njezinu licu. Stara maestra potom se okrenu prema Anni Mariji i zamoli je za pomoć, nakon čega, bez ijedne riječi, napusti sobu.
MADDALENA JE PJEVUŠILA DOK JE ZAJEDNO SA SESTROM ISPROBAVALA cipele prije probe nakon podnevna odmora. Chiaretta se također osjeti zadovoljno, pomislivši kako bi se mogla sklupčati u krevetu i početi presti kao mačke lutalice koje su boravile u dvorištu Piete i ponekad se češale djevojkama o noge.
Maddalenin optimizam nije iščezao niti nakon dva turobna mjeseca nakon kraljeva posjeta. Sa sestrom je imala po nekoliko nastupa tjedno tijekom karnevala, od kojih su mnogi bili na bogatim zabavama izvan Piete. Vivaldi je dobio narudžbu od kralja. Posebice su bile tražene opere. Samo, sad je bio toliko zauzet da je često morao otkazivati lekcije. Ipak, Maddalena osjeti kako mu je bliskija nakon uspješnog koncerta za kralja, za koji je, kako je Vivaldi smatrao, najzaslužnija bila ona. Stoga ga je osjećala blizu sebe svaki put kad bi nastupila, baš kao da je uistinu stajao pokraj.
Sestre su zašle u sobe za vježbe dovoljno rano te su mogle zagledati na Riva degli Schiavoni gledajući spektakl karnevala. Ispod njih, mimičari i akrobatski klaunovi ulizivali su se maskiranim ljudima u crnim ogrtačima. Gospe, zakrivene iza sjajnih maski s licima mački, ptica ili mitskih bića, paradirale su naokolo okićene perjem i draguljima. Ulični prodavači prodavali su kolače, limun, igračke, cvijeće kao i lijekove za svaku bolest.
Iza larme glasova čuo se zvuk gajdi i bubnjeva koji se miješao s povicima trgovaca čiji su se štandovi sterali na Broglio sve dolje do Rive u smjeru Piete. Amo-tamo uz Grand Canal prolaziše gondole. Brodica za brodicom vozila je slavljenike prema molovima Sv. Marka i vraćala se s drugom grupom putnika. Muškarci ležaše raširenih nogu preko žena po dnu gondola. Drugi pak mokriše u velikim, dramatičnim lukovima u lagunu, pridržavajući se koljenima da se ne bi prevrnuli u vodu. Žene bacaše konfete i cvijeće dok muškarci nesigurnih nogu vitlaše prazne vinske boce u kanal. Čamci pljosnata dna bili su puni glazbenika koji su putovali amo-tamo, a njihova se glazba uzdizala do prozora duž vodenih prolaza.
Stanovnicima Piete nije bio dopušten izlazak na ulice osim pod strogom prismotrom i za posebnih prilika, kakav je bio veličanstveni godišnji koncert koji se održavao u duždevoj palači za nekoliko dana. Maddalena i Chiaretta se pridružiše ostalim članicama zbora čekajući na završnu probu. Prozori su bili zatvoreni zbog hladnoće, ali pucketanje vatrometa i glasni povici ljudi na ulici ipak su se mogli čuti.
Maestro Vivaldi još nije stigao. Nakon dvadeset minuta čekanja, figlie se rasprše do prozora ili počeše izvoditi vlastite dionice na svojim mjestima. Onda se otvoriše vrata te Prudenzia, nova maestra del violino, uđe držeći komadić papira koji položi na jedan stalak.
„Djevojke“, ona reče, „počnimo, danas ću ja rukovoditi.“
Sljedeća dva sata, Maddalena je zagledala u vrata, ali Vivaldi nije došao. Konačno, Prudenzia ih raspusti. Ona pokupi notne listove sa svojeg stalka i stavi ga u ormar. „Sutra ujutro ćete se pomoliti i obući. Pred duždom nastupamo u podne.“ Njezin je glas bio odrješit, zatim naglo i bez riječi ona napusti sobu.
Maddalena se osloni o stolicu, praveći se da vježba jednu tešku dionicu, a zapravo je čekala da se soba isprazni. Kad je ostala sama, priđe ormaru i počne pretraživati notne listove ne bi li pronašla onaj koji je donijela Prudenzia.
Pronađe ga pri dnu svežnja, mali komad papira s potpisom Bernarda Morosinija, Antonijina oca. „Don Antonio Vivaldi je razriješen svih svojih dužnosti u Pieti. Primite na znanje. Molimo vas, pripremite djevojke za duždev koncert već prema planu.“
Maddalena je ponovno pročitala riječi prije nego što je zatakla bilješku natrag među notne listove. Nema ga više. Tek tako. Pokri lice dlanovima, stisnu očima sve dok ne osjeti bol.
Nehotice počne zapomagati. Njezin jauk odjeknu praznom sobom, miješajući se s kreštavim smijehom neke žene koji je dolazio s ulice. Zvučalo je kao da dvoje sviraju violine grubim granama umjesto gudalima, kreštavi glas žene na ulici i jauci unutar njezine lubanje.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu