Četiri godišnja doba

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Čet Nov 22, 2018 10:33 am

First topic message reminder :



Roman o Vivaldijevoj Veneciji

Između Venecije u 18 st. i Venecije danas (ili bilo kojeg grada na svijetu) i nema nekakve razlike. Čak nije bila niti čišća. Ekološka osvještenost započela je puno kasnije.
Dakle, smrdljive vode u koje se u to doba izlijevao sav kućni otpad, pa su ljudi već na ulazu u kuće vidjeli što se tog dana sprema za ručak ili kakvog su zdravlja ukučani (pluta li mekano ili tvrdo), razbojnici na ulicama (no dobro, danas ih ne prepoznaješ na prvu), iskvarenost crkvenih krugova (novac ipak okreće svijet), prošireno-bračno-ljubavni život (vrlo romantično upakiran) i političke spletke. Eto ništa se nije promijenilo.
Jedino žalim za širokim krinolinama, perikama i maskama kojima su se kitile žene tog doba. Bilo bi lijepo tako obućen prošetati Venecijom (sa nadom da negdje vreba i Casanova).
Sve u svemu lijepo upakirana povijesna priča.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:47 am




DEVET

MADDALENA JE ODSVIRALA DUŽDEV KONCERT SKLOPLJENIH OČIJU kako ne bi primijetila da nema Vivaldija. Chiaretta je bila dovoljno šarmantna za obje kad su bile predstavljane duždu zvanom Alvise Mocenigo. Nakon toga, zbog glavobolje, uspjela je pobjeći natrag u Pietu tako da je izbjegla zakusku koja je potrajala satima.
Kad se Chiaretta vratila sa zabave, sjednu na krevet kraj Maddalene, nadajući se da će je njezini pokreti probuditi. Ali kako je Maddalena čvrsto spavala, Chiaretta ustade s uzdahom i pođe pronaći nekog drugog da joj pomogne skinuti haljinu. Maddalena otvori oči gledajući je li sestra otišla. Po prvi puta od kad su došle u Pietu, poželje da je nema, da su svi otišli, da se ne mora suočiti sa svijetom.
Chiaretta se dovuče natrag te legne na svoju postelju. Maddalena začuje kako se ukopava u svoj jastuk, kako okreće ramenima i bokovima i kako njezino disanje postaje teže kroz snove. S jedva četrnaest godina, Chiaretta je već plovila od jedne izvedbe do druge s toliko malo napora koliko je potrebno papirićima da prolepršaju zrakom, dok je Maddalena u ovom trenutku osjećala toliku težinu u duši te nije znala hoće li biti u stanju, za sljedeće probe, podići svoje gudalo. Samo jedno pisamce od Vivaldija, čak i nekoliko naškrabanih riječi, bilo bi dovoljno. U mašti je otvarala pismo naslovljeno na nju, ispisano divnim krasopisom. U njemu bi joj Vivaldi pisao o svojoj neutješnoj tuzi, o svojoj borbi za ostanak u Pieti. Na kraju bi rekao da će se vratiti ako ništa drugo a ono da bi nastavio s njom svirati. Na tren, Maddalena nije bila sigurna kako bi potpisao takvo pismo. „Vaš prijatelj Vivaldi“, bijaše mogućno, ili možda samo inicijalima.
Ne, odluči ona. Naprosto bi napisao: „Antonio“.
Samo su dva dana prošla otkad je pročitala onu obavijest. Možda je još bio u Veneciji ali nije imao vremena za pisanje. Ta misao bilo joj je dovoljna da se opusti i umiri. Maddalena se uvuče u pokrivač, omota ga oko vrata da spriječi hladnoću, sklopi oči i usnu.
KAKO PISMO NIJE DOŠLO, MADDALENA SE POMIRI SA ZAKLJUČKOM da je Vivaldi imao prečeg posla. Ne samo da je bio otpušten iz Piete, nego je sasvim nestao iz Venecije. Jednoga dana, načula je govorkanja maestri, gotovo se mogla kladiti da spominju njegovo ime bacajući svoje poglede u njezinu smjeru.
O čemu su šaptale? Jesu li krivile nju za njegov otkaz? Možda su pričale o onom gudalu, o plesu, solu za treću violinu, posebnim podukama - moglo je biti toliko stvari. Chiaretta je bila u pravu kad se mrštila govoreći o njemu. Sve je to izgledalo neprikladno. Naposljetku, ipak je on bio svećenik a ona mlada djevojka blizu sedamnaestog rođendana.
A što ako ga je njegov nepotizam došao glave? Pomisao je bila toliko mučna da nije bila u stanju niti jesti. Nabadala je svoju hranu na tanjuru razmišljajući: Imam večeru, a on? Svaki zalogaj kao da je u nju zurio prijekorno, a ona ga nije bila u stanju progutati.
Mogla je primiriti svoja olujna osjećanja jedino govoreći sebi da je sve možda ipak ispalo najbolje. Možda je bila u krivu što mu je bila toliko važna. Bilo je ludo tako nešto pomišljati, ali sad se opametila. Osjeti prazninu u glavi i nekoliko trenutaka spokoja uvjerivši se da je sve gotovo. Ali, usprkos tome, ubrzo su se nemirne misli zavrtjele u njezinoj glavi.
Što je bio rekao? Mora se ponašati kao da nema ničega među njima. A to je dokaz da između njih uistinu postoji nešto posebno. Tad se to učinilo smisleno ali, gledajući unazad, pitala se je li mu u tim trenucima zapravo bila posebna ili nije? Negdje usput prestao je o njoj brinuti, ali ona nije primijetila jer izvana se ništa nije promijenilo. Nakon što joj je dao treći violinski solo i gotovo je poljubio, gotovo ju je sasvim izbjegavao, iako je ona i dalje nastojala biti u njegovoj blizini. Chiaretta bijaše u pravu. Glumih malu ženicu a on mi je to dopustio.
Kako prolaziše mjeseci, bijaše u sve većoj nedoumici da li da se ljuti ili da bude zahvalna zbog onoga što joj je ponudio makar i na kratko vrijeme. Ponekad bi se oba osjećaja spojila u jedan: osjećala bi prezir zbog toga što joj je nagovijestio ostvarenje njezine najgorućije želje, a zatim ga iznenada prekinuo. Samo najokrutnija osoba na svijetu učinila bi tako nešto. Ne mogavši spavati, po glavi je neprestano okretala pitanja i odgovore, nadajući se da će doći do nekog zaključka te da o svemu više neće morati razmišljati. Ali, sa svakim novim premišljanjem tonula je sve dublje u potištenost.
Kad je Prudenzia predložila da nauči svirati novi instrument, ona mirno odloži violinu i sva se preda učenju violončela. Njegove niske, žalobne note vukoše joj tijelo naniže sve dok je jedva bila u stanju držati uspravno glavu pa je zamolila da je oslobode obveza u gudačkom odjelu. Možda je samo po sebi dovoljno naprosto preživjeti svaki dan, ona pomisli sjetivši se Silvije i njezinih beživotnih poduka. Zatim ponovno početi učiti kljunastu flautu.
Silvia Štakor. Sad joj je taj nadimak zvučao tako nepravedan. Usprkos njezinu umiljavanju Luciani, usprkog napuhanoj samohvali, očit nedostatak talenta uskoro joj je došao glave. Ubrzo nakon Vivaldijeva odlaska - na taj način je Maddalena mjerila vrijeme - Silviji je rečeno da više neće napredovati u zboru i da joj je nađeno mjesto u jednom samostanu na drugoj strani grada. Maddalena začu njezin plač kako odjekuje niz hodnik.
„Bože, bože, ništa do Boga“, začu je kako viče dok su jedan prasak i njezin ranjeni krik odjekivali hodnikom. „Želim umrijeti!“ Bile su njezine posljednje riječi a onda se zalupe vrata i Silvia ostade sama sa svojom sudbinom.
Možda je najbolje ne brinuti previše oko bilo čega, Maddalena pomisli, možda je i opasno voljeti glazbu.
NAPUNIVŠI SEDAMNAESTU, MADDALENA POSTADE TOLIKO MRŠAVA DA SU JOJ kosti stršale a oči postale prigušene. Chiaretta, u četrnaestoj, bijaše niža od sestre ali je već bila teža barem desetak kilograma. Upravnica bolnice u Pieti zaključi kako Maddalena boluje od melankolije te joj odredi lijekove od aloje i boražine ne bi li pročistila njezino tijelo od pretjerane žuči te ne bi li povratila normalnu boju mokraće.
Čak ni Chiaretta nije mogla doprijeti do Maddalene. Nakon nastupa na inauguraciji novoga dužda Giovannija Cornera 1709. godine, Chiaretta je nadahnuto opisivala gomile, boje, hranu, ali znala je da Maddalena ne sluša. A i Anna Maria se bila preselila. Postavši sotto maestra u dvadesetoj godini, preselila se s njihova odjela.
Na putu za taj koncert, Chiaretta primijeti kako gondolijer svojim veslom postrance odgurnu mrtva galeba. Gledala je kako njegovo okljaštreno tijelo prima udarac i potom nastavlja plutati gore-dolje po kanalu. Nešto u prizoru ove mrtve ptice Chiarettu podsjeti na način na koji bi Maddalena katkad hladno slijegala ramenima.
Kad joj Congregazione ponudi da, zajedno s grupom figlie, provede tjedan dana u jednoj vili izvan Venecije, na Brenta Canalu, Chiaretta odbi.
Ne želim te ostaviti samu, ona zapisa u svojoj bilježnici.
Idi ako ti se ide, Maddalena otpisa, imat ćeš tamo Annu Mariju.
Nije ti briga što ću učiniti?

Naravno da jest.

Chiaretta pogleda u anemično ispisan sestrin odgovor odjednom osjetivši kako njezina nestrpljivost nadvladava brižnost. E, onda ću ipak poći, ona napisa. Nije te briga nizašto, uopće više sa mnom ne razgovaraš. Lice joj se zgrči i počne plakati. Plašiš me, dopiše još Chiaretta i pruži bilježnicu sestri.
Chiarettine suze bi ranije uvijek privukle Maddaleninu pozornost. Sada jedva da se mogla sjetiti kad je zadnji puta vidjela sestru u suzama. Nije imala energije da popravi stanje među njima. Imaš svoj život a ja svoj, ona napisa. Živi ga. Ostavi mene na miru.
„Ali ti nemaš nikakav život“, Chiaretta šapnu, „niti ga pokušavaš imati. Ne mogu se ni sjetiti kako izgleda tvoj osmijeh.“
„Tako je kako je“, Maddalena šapnu. Zatim se nagnu naprijed razrogačenih očiju trzajući glavom kao da želi pokazati da Chiaretta ne shvaća nešto očigledno. „Ovo je moj život.“
No Chiaretta se razjari: „Pogledaj tu osušenu jabuku, Lucianu. Koliko je stara, koliko još godina mora naokolo šepesati s onim trulim panjevima umjesto nogu? A Michielina, teturajući naokolo slijepa, kopirajući notne zapise u mraku?“ Glas joj se povisi toliko da je nadstojnica odjela psiknula na njih.
Chiaretta zgrabi bilježnicu i počne crtati lik neke stare vještice. Ispod njega napisa: „Maddalena - za nekoliko godina“.
Zatim ustade, otare prašinu sa svoje suknje kao da se sprema negdje poći, potom ponovno sjednu.
„Dobro“, Chiaretta šapnu, „ako tako želiš.“ Njezin glas se zagubi, ostavivši ultimatum nekako nedorečenim i nepotpunim.
CHIARETTA PROVEDE TJEDAN DANA U VILI NA BRENTA CANALU iščekujući završetak izleta. Posla je bilo malo - kratki koncert za domaćina i goste svake večeri - i zijev čitava dana ispunjen samo brigom za svoju sestru. Svake večeri ona se smiješila, istezala vrat i treptala na način na koji su joj rekli da to čini djevojke privlačno sramežljivima. Poslije večere, prisilila bi se zaboraviti na sve osim na kompoziciju koju je izvodila, a nakon koncerta, čim je to bilo pristojno, zamolila bi da se povuče na počinak. Još samo pet dana, rekla bi si, ležeći u mraku. Potom četiri, potom tri.
Anna Maria je nagovorila bi je svaki dan na šetnju kravljom stazom a ponekad i na vožnju čamcem po kanalu. Pri povratku, Chiaretta bi se na silu smiješila i tvrdila da se osjeća puno bolje. Još preostahu dva dana kad je Anna Maria dogovorila da ih kočija povede na izlet u prirodu. Konjušar razastru za njih pokrivač u sjeni jednog velikog stabla blizu nekog višnjika a zatim na nj poslaga hladnu piletinu, meki bijeli sir, štrucu kruha i krčag vode koju su mogle miješati s malo vina. Obavljena posla, on odšeta do kočije i zaspe na suncu.
Kad su završile s objedom, Anna Maria i Chiaretta izvale se na leđa, skrivajući svojim šeširima lica od sunca koje je proplamsavalo kroz lišće. Chiaretta se okrenu prema Anna Mariji koja je ležala oslonjena o lakat. „Ne znam što da radim s Maddalenom“, ona reče.
„Mislila sam da si zaspala“, reče Anna Maria okrenuvši se prema njoj. „Bojala sam se to načeti kao temu, nisam te htjela podsjećati.“
„Ne moraš me podsjećati. Stalno mislim o tome.“
„Ona naprosto želi da se Vivaldi vrati, to je sve.“ Chiaretta zašuti, prstima se odsutno igrajući skutima svoje suknje.
Anna Maria se nagnu bliže, mahnu rukom ispred Chiarette: „Rekoh, ona želi povratak Vivaldijev.“
„Znam, čula sam“, Chiaretta reče. „A što ti misliš o tome?“
„No, nije baš kao drugi svećenici. Samo o sebi brine. Nije to baš svećenički način“, govorila je promatrajući bubamaru kako puže duž Chiarettine suknje te nudeći joj da se popne na njezin prst. „Sjećaš li se one probe kad je Catarina bila bolesna i onesvijestila se?“
Chiaretta frknu. „Bio je bijesan zato jer je prekinula raspored. Poskakivao je bijesno na sebi svojstven način, mrmljajući nešto na latinskom.“ Njome iznenada ovlada umor te se osjeti bezvoljnom nastaviti razgovor. „Hoćeš trešnje?“
Anna Maria ustade i uhvati je za ruku. „Previše na njega misli“, Chiaretta reče dok su se odmakle nekoliko koraka prema rubu višnjika.
„Možeš li je kriviti? Nije niti attiva a već je imala privatnu poduku.“
„I sve su o njoj pričale u Pieti. On je naprosto iskoristio da mu ne bude dosadno. Nije mu uopće trebala“, Chiaretta zatrese glavom, zgađena: „Otišao je bez pozdrava, a ona i dalje bijedno cmolji. Toliko je sebičan. Vratit će se on kad mu se prohtje, a ona će ga brižno čekati.“
Anna Maria ubere dvije trešnje te pruži jednu Chiaretti. „Nisi baš pravedna prema njemu. Jesi li ikad slušala Maddalenu? Bolja je od bilo koga u zboru. Posve sigurno bolja od mene. Ona može povući svoje gudalo preko žica tako da - “ Anna Maria pritom stavi šaku preko grudiju „- zaroni izravno u moje srce. A nije je to nitko naučio. On je to iz nje izvukao. I to je ono što joj sada nedostaje. To je ono što ona želi.“
Chiaretta posegnu za granom te doda još nekoliko trešanja onoj koju je već držala u ruci. To je ono što ona želi. Konačno shvati. Zurila je u voće u ruci, ni ne znajući kako se ono u njoj našlo. Onda stavi jednu trešnju u usta, polusvjesno žvačući, dok ostale padoše na tlo.
„Hvala“, reče Anna Mariji. „Ali ne znam koliko će to pomoći u svemu.“ Poče hodati prema pokrivaču, zasta, te pričeka prijateljicu. „Patimo li uistinu zbog svoje glazbe - prepuštajući joj se kako to ona čini?“
Anna Maria se kiselo nasmiješi. „Mene previše ne zanima tema supertalenta. Nemam za to vremena. Ili temperamenta.“
„Niti ja“, Chiaretta prizna, „valjda bi trebali osjećati zahvalnost, ali kad je vidim kako je sva uvenula...“ Chiaretta prekrije lice rukama i počne plakati.
Anna Maria je zagrli. „Plači. Ovo je prvi puta da si se opustila cijelog ovog tjedna.“
Chiaretta ostade dugo prislonjena o prijateljičine grudi a onda se odmaknu: „Osjećam se bolje“, ona reče.
„Zaista ili se samo pretvaraš, kao čitav tjedan?“
„Zaista.“
„Dobro“, reče Anna Maria, „još jedna stvar. Maddalena mora sama pronaći svoj put, pa makar izgledalo kao da ništa ne pokušava. Pa makar je ponekad moraš prodrmati i reći joj da se prestane samosažaljevati.“
Chiaretta je pogleda, potom se sagne i počne skupljati ostatke piknika. „Mravi su posvuda, da im ostavimo ostatke?“
Anna Maria kimnu, pokupivši doduše kosti i zavitlavši ih u travu.
„Evo me! Ja ću to!“ Konjušar je već bio dotrčao.
„Da uberemo još trešanja?“ Chiaretta upita.
„Bolje požuri prije nego što ih sve pojedem“, reče Anna Marija, veselo potrčavši.
CHIARETTA SE VRATI S ODMORA S ČVRSTOM ODLUKOM DA ZATRPA pukotinu u odnosu sa sestrom. Vratiše se točno za vrijeme ručka, no kad ugleda kako Maddalena tupo zuri u svoj tanjur, njezin se plan u hipu raspline. Možda je tih tjedan dana nekako pojačalo blijedi izraz njezine sestre ili se možda u odsustvu dogodilo još nešto užasno. Bilo kako bilo, Maddalena izgledaše tako izmučeno da joj Chiaretta umah priđe. Sjednu kraj nje dotaknuvši joj koljeno, ali Maddalena ostade ukopana u mjestu.
„Ne sada“, ona šapnu.
Ručak je bio beskrajno dug, ali konačno se vratiše na odjel.
Chiaretta je sjedila na svojem krevetu, gledajući u sestru. „Vivaldi je umro?“ Maddalena niječno odmahnu glavom, ali onda se pojavi nadstojnica koja priđe njihovim posteljama. Ležeći zurile su u strop, iščekujući trenutak kad će ponovno izvući svoje bilježnice.
Priora mi je rekla da mogu ostati još samo godinu dana, Maddalena napisa, morat ću postati redovnica ili se udati.
ŠTO? Chiarettin odgovor zauze barem četvrtinu stranice.
Prudenzia je rekla da više nisam ni od kakve koristi zboru. Rekla je da se u mojoj dobi već može zaključiti postoji li talent ili ne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:48 am






Ali ti si bila najbolja dok je ovdje boravio Don Vivaldi.

Maddaleni potamnje lice. Upitala me da li me ikada -ona načas podigne olovku, a Chiaretta zgrabi bilježnicu.
Ikada što?

„Ikada dodirnuo“, ona šapnu. „Znaš već.“
Chiaretta se sjeti davnog trenutka kraj gondole kad je onaj čovjek zavukao svoju ruku uz njezino bedro. „Je li? Reci da nije!“
Maddalena ponovno zgrabi bilježnicu. NARAVNO DA NIJE!
Dodir Vivaldijevih usnica na njezinu vratu bijaše tako malena gesta, a Chiarettino lice toliko užasnuto, što uvjeri Maddalenu da Chiaretta sigurno misli na neke puno ozbiljnije činove. Sve se to dogodilo tako davno, bilo bi sasvim nepotrebno sada to podgrijavati.
Chiaretta primijeti kako se Maddalenino lice rumeni. „Nije te nikad ovdje dodirnuo“, ona se nagnu prošaptavši te povukavši svoju ruku preko njezina steznika, „ili ovdje?“ Ona gurnu ruku preko nabora sestrine suknje.
„Ne! Pa on je svećenik!“ Maddalena zareza po zraku dvije crte kao znak križa naglasivši time da je razgovor okončan.
Potom odloži svoju bilježnicu. Obje sestre klonu u svoje ležajeve. Maddalena se osjeti preplavljena samoćom toliko snažno da je počela drhturiti, kao izgubljena ptica na obali koja zapomaže u noćnoj magli. Gdje će on sletjeti? pitala se Maddalena. A gdje ću sletjeti ja?
MOGUĆNOST MADDALENINA ODLASKA BIJAŠE TOLIKO STRAŠNA Chiaretti da ona nije mogla misliti o ničem drugom osim odlaska zajedno s njome. Svaku noć ležala je budna smišljajući najluđe načine. Mogle bi pobjeći skupa, ali gdje poći? Prerušene kao muškarci? Gdje u tom slučaju pronaći odjeću? Vratiti se u selo njihova djetinjstva? Ali tamo bi se morale udati? Bila je tek šest godina stara kad su odlazile ali se još uvijek sjećala kako su svi muškarci tamo izgledali zapušteno, kako je očuh ponekad ulazio u izbu prljav i smradan tako da je kihala i plakala od muke.
Mogle bi zajedno postati redovnice, ona odluči jedne noći. To je barem bilo moguće te s tom mišlju ona konačno usnu.
PRIORA JE SJEDILA ZA SVOJIM RADNIM STOLOM KAD JE CHIARETTA uvedena u njezin ured. „Načula sam od nadzornice da ste izrazili želju kako biste htjeli postati redovnica?“ Priora podignu glas i naheri glavu kao znak neodobravanja. „To se ipak nije očekivalo, Chiaretta, od jedne attive u zboru.“
„Da, madonna, znam, ali o tome sam puno razmišljala“, Chiaretta odgovori, „htjela bih se zarediti kad se zaredi moja sestra.“
„Chiaretta, moja draga, draga djevojko“, reče priora, „vaša međusobna privrženost je sasvim očita, ali želiš li ti to uistinu od sveg srca?“ ona nabra obrve gledajući je netremice.
Izgledalo je to kao jednostavno i logično pitanje, postavljeno u dobrom trenutku, ali nešto kao da je udarilo Chiarettu snagom burchiella koji udara o mol. Ona pogleda u prioru, spazi njezin lažni osmijeh, njezinu lažnu brižnost. A jesi li pitala Maddalenu za njezinu vokaciju?
Plan koji se noću činio toliko izvedivim, sad se počeo raspadati. Ona otvori usne kao da će reći da zapravo nije htjela postati redovnica, da žali zbog uznemiravanja, da je naprosto htjela nagovoriti na Maddalenin ostanak. Ali prije no što je išta uspjela zaustiti, priorina služavka otvori vrata ureda.
„Signore Bembo je stigao, madonna. Da mu kažem da pričeka?“
„Ne, uvedite ga. Htjela bih da ovo i on čuje.“
Antonio Bembo bješe odjeven u crni ogrtač koji su obično nosili svi venecijanski plemići, a Chiaretta ga prepozna kao jednog iz skupine Nobili Uomini Deputati.
„Signore Bembo, došli ste u pravom trenutku“, priora reče, „Chiaretta, kažite mu ono što ste rekli meni.“
Chiaretta počne zamuckivati kako je sve bilo zabuna, ali kad je ugledala izraz priorina lica, ona zastane. Priora je bila kao prikovana o svoj naslonjač, prebacujući težinu s jednog lakta na drugi kao da je bila nervozna i pokušala nešto sakriti.
U tom času, kao da se glas promoli iz nekog skrivenog zakutka Chiarettine svijesti, te joj reče, makar bila tek četrnaest godina stara, te lukavošću nemjerljiva odraslima poput signora Bemba i priore, ako bude imala hrabrosti odigrati svoju ulogu, da možda ipak neće završiti u samostanu, ni ona, a niti njezina sestra.
Zatim duboko udahnu. „Rekla sam madonni da želim postati redovnica.“ Ljubazan izraz nesta s lica signora Bemba.
Njezine posebne haljine, pozivi na ladanjske zabave i u bogate domove, njezino ime na tavolettama? Sve se poklopilo. Ipak imaju drugih planova sa mnom.
Ona prijeđe pogledom od signora Bemba do priore. „Željela bih služiti našeg Gospoda“, ona reče, iznenađena što joj glas zvuči toliko sigurno pri takvoj jednoj laži. Brzo u sebi izmoli oprost, misleći da je riječ o grijehu koju ne smije zaboraviti na ispovijedi. Ali riječ je o mojoj sestri. Kasnije ću to pojasniti Bogu.
Kad otvori oči, ona primijeti kako je priora ponovno izgledala opušteno. „Postoji mnogo načina, draga moja. Ti to činiš svojim glasom svakog tjedna. Ne samo da te Bog čuje nego, što je još važnije, privlačiš druge k njemu.“ Signore Bembo se složio klimajući glavom.
Kažem da želim otići, a ona me od toga odgovara. Maddalena želi ostati ali nitko ne obraća pažnju na nju. Ne moram biti iskrena. Ova to ne zaslužuje. Moram pobijediti. „Možda sam naprosto sebična, madonna, ali jednostavno me više brine spas vlastite duše.“ Ona se okrene prema signoru Bembu, treptajući očima kako je već bila vježbala u onoj vili.
„Kakvu to vi zapravo mrlju možete imati na duši?“ Njegov glas prasnu u nevjerici.
Izgled ranjive nevinosti odlično je upalio. „To je glazba“, Chiaretta reče, skupivši ruke u naručju i ponovno trepćući na onaj način. „Katkad pjevam samo da bih čula sebe samu i toliko sam ponosna da ponekad sasvim zaboravim na Boga tijekom čitave mise.“ Bože, ne daj da umrem prije sljedeće ispovijedi, ona se pomoli kradomice. Ali lica signora Bemba i priore postadu toliko ozbiljna, da odluči postati sasvim nepromišljena: „Mislim da ne bih više uopće trebala pjevati.“
Signore Bembo se zagrcnu, Chiaretta osjeti naglo paniku. Ako se ovo mlijeko ukiseli, morat ću skočiti u kanal.
„Za to postoji ispovjedaonica“, on reče, „a Bog od vas zahtijeva da zaboravite na svoje nedostatke i pomognete mu da ih zajedno prevladate.“
Priora kimnu. „Rješenje je, draga moja, da pjevaš s manje ponosa, a ne da prestaneš pjevati.“
Chiaretta ušuti. Više se ničeg nije mogla sjetiti. Neću dobiti što hoću, a sada ću izgubiti sestru ili ću i sama skončati u samostanu. „Maddalena ne osjeća nikakav poziv“, ona reče. „Ne želim da ona ode.“ Ona pokri lice rukama i pokuša ne plakati.
Priori se lice naoblači gledajući kako se Chiaretta pred njom raspada. „Ovdje sam priora već gotovo dvadeset godina i često vidim što postajanje ženom čini od mladih cura. Čini ih prevrtljivima, ili ponekad naprosto lijenima, teškima za obuzdati. Chiaretta, pogledaj me.“
Chiaretta skloni ruke s lica i uze rubac koji joj pruži signore Bembo.
„Priora nas je obavijestila o vašoj sestri“, on reče, „ona je dosta obećavala ali - “
Piora ga prekinu. „Možda to i ne znaš, ali Congregazione je tijesno povezan s onim što se ovdje događa. Oni su te tako rano promaknuli, ali oni također odlučuju tko će ostati a tko mora otići. Ako se zarediš, to će biti jedino ako oni tako odluče - sama ne odlučuješ o svojoj sudbini.“
Chiaretti se nije sviđalo da joj netko kaže kako će netko drugi donijeti takvu vrstu odluke za nju ali u ovom slučaju morala je pridobiti Congregazione na svoju stranu da se izvuče iz nedaće. Okrenu se stoga signoru Bembu: „Molim vas, nemojte se riješiti moje sestre. Preklinjem vas, gospodine.“ Ona zasta, suznih očiju, ovoga puta bez najmanje himbe. „Preklinjem vas.“
„Naša je politika da promatramo i čekamo da li će djevojke u zboru moći uspješno prevladati svoje probleme - “, signore Bembo zasta tek toliko da pronađe najprikladniju riječ, „- prelaska u žensku dob i ponovno biti od koristi. Vaša je pak sestra učinila malo toga za coro posljednjih nekoliko godina.“
To nije pravi razlog! Chiaretta je htjela vrisnuti, ali također nije ga htjela niti naljutiti. „Bit će vrlo teško za mene, signore, ako ona ne bude ovdje. Sada upravo vježbam svoje prve velike dionice. Nikad još nisam bila bez nje.“
„Nema planova da je se odmah pošalje negdje“, priora reče tonom koji se činio malo suosjećajnijim.
„Znam da je Maddalena u nevoljama“, Chiaretta nastavi, „nešto se u njoj prelomilo. Ne shvaćam što, a vjerujem da ni sama ne shvaća. Ali, molim vas, nemojte je tek tako odbaciti.“
„Jedva bih - “ priora započne, ali signore Bembo dade joj znak da stane.
„Nije joj mjesto u samostanu“, Chiaretta je nastavi braniti. „Ne može li joj se pustiti krv? Zar ne postoji nekakav napitak?“ A onda bijesnu nova ideja. „Možda kad bi imala svoju učenicu, možda bi joj se to svidjelo. Možda bi to pomoglo?“
„Draga moja, jedino giubilate smiju honorarno podučavati vanjske studente“, priora reče. „Valja ne predlažete takvo što?“
„Ali možda im može na neki način asistirati?“ Chiaretti se njezina ideja sve više dopadala. „Toliko je strpljiva i blaga, znam da bi bila odlična učiteljica. A ne bi ni tražila honorar.“
„S dopuštenjem signora Bemba - ,“ priora ga pogleda, razgovarat ću s maestrom Lucianom o mogućnosti uzimanja Maddalene kao asistentice za poučavanje njezinih učenika.“
Luciana! Chiaretta se toga nije ni sjetila. Maddalena bi radije postala redovnica. „Maestra Luciana je vrlo nadarena glazbenica,“ ona reče, „ali nije nikad prepoznala mogućnosti moje sestre iz razloga koji mi nisu poznati.“ I samoj joj se svidjelo kako je ovo uobličila - kao zrela žena koja ugovara važan posao - makar nije bila sasvim sigurna odakle je iščupala takav glas i takvu maniru. „Ne vjerujem da će se ona s time složiti, niti biti od prave pomoći čak i da pristane.“
Priora se zbunjeno zagleda u Chiarettu. Uzdahnu kao da će nešto reći, a zatim od toga odusta.
„No, dobro“, reče, ustajući od stola i dajući Chiaretti do znanja da je njihov susret završen.





_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:48 am





DESET

ELIZABETA CONTARINI BIJAŠE TOLIKO BLIJEDA DA SU na njezinim rukama bili ispisani vidljivi tragovi modrih vena. Češljevi nisu mogli ukrotiti njezinu lijepu kosu, a kad bi se naginjala iznad svoje violine maleni su joj uvojci padali preko sljepoočnice na desni obraz. Zagrizla bi tako donju usnicu, u koncentraciji, otkrivši vrške svojih malenih, lagano nakrivljenih zubiju. Usta joj bijahu gotovo savršena minijaturna replika njezina lica koje bijaše u obliku srca.
„Vrlo je teško“, reče ona tanušnim glasićem.
„Da, doista“, Maddalena odgovori. „Pokušaj ponovno i ne zaboravi da ne smiješ okretati rukom dok koristiš svoje prste.“
Iz Elizabetine se vanjštine sasvim lako dalo zaključiti koliko je imućna njezina obitelj: djevojčica je bila odjevena u svileni brokat, a kosu su joj krasile kopče od zlata i biserje. Zbog značaja njezina oca koji je bio važan član Congregazione, Elizabetin dolazak svaki tjedan na satove pjevanja i violine obično bi uzrokovao vrevu u sobama za vježbanje.
Maddalena je već bila privatni učitelj violine gotovo godinu dana, počevši kao pomoćnik Luciane. Nekoliko prvih mjeseci, Chiaretta je dočekivala ovu jedanaestogodišnju djevu koja je stizala po poduku iz pjevanja. Prvo je, očaravajući, podučavala istoj onoj tehnici disanja koju je Michielina pokazala njoj na balkonu, ali se tu i tamo tobože nehajno raspitivala o Luciani. Kao što je očekivala, Elizabeta bijaše užasnuta maestrom, toliko da uopće nije nimalo uznapredovala tijekom šest mjeseci vježbanja. Tijekom nekoliko tjedana, Chiaretta ju je uspjela nagovoriti da zatraži Maddalenu za svojeg tutora umjesto sada već pomalo razobličene, vonjaste Luciane. Ona je, po Chiaretti, bila i razlog zbog kojeg je mala Elizabeta iznenada počela imati noćne more.
Kad se tako konačno riješe Luciane, Maddalena otkri da Elizabeta uopće nije bila sramežljiva. Dapače, toliko je voljela razgovarati da ju je Maddalena često morala upozoravati da se usredotoči na glazbu. Govoreći o svojoj obitelji, Elizabeta u šoku shvati da Maddalena nije znala kako je među njezinim precima bilo čak šestoro duždeva; prvi je vladao u dalekom jedanaestom stoljeću, dok je najskoriji bio u službi sve do smrti prije nekih tridesetak godina. U njezinu svijetu, naprosto se sve znalo.
Kad su njezini roditelji odlučili da, zbog temperamenta, njezina starija sestra nije bila pogodna za udaju, oni odlučiše da će se udati Elizabeta. Imali su samo nekoliko godina na raspolaganju pretvoriti je u nagradu za kakva plemića, a poduka u Pieti bila je dio tih priprema. Sve je ovo ona bez zadrške ispripovjedila Maddaleni. Roditelji biraše muževe kćerima, a kćeri nisu o tome imale nikakav svoj stav.
Elizabeta ne imaše nekog posebnog dara za violinu, ali su joj se jako sviđali satovi s Maddalenom. „Hajdemo se igrati“, ona bi počela zapomagati nakon što se neko vrijeme hrvala s notama. „Latice padaju u jabučnjaku“, Maddalena bi govorila improvizirajući ili „pčele zuje ponad košnice“ ili „vjetrić piri nad lagunom“, a Elizabeta bi oduševljeno pljeskala.
S vremenom, boja se vratila u Maddalenino lice, čak se pomalo i popunila. Ponovno su je zvali na zabave, a što je najvažnije, vratila se i na balkon Piete.
Chiaretta je osjećala svoj trijumf. Maddalena je znala da je njezina sestra bila kod priore i uspjela joj osigurati barem privremenu poštedu, ali Chiaretta nikad nije htjela odati detalje. Kako je vrijeme prolazilo, njezin je uspjeh postajao sve očigledniji. Nitko više nije niti spominjao samostan.
BAŠ KAD ZAPOČE KOLOVOŠKA ŽEGA, ZAPOSJEVŠI I PROSTORIJE PIETE, dvije sestre se počeše pakirati za put s malom grupom attiva na Brenta Canal gdje će provesti nekoliko dana u jednoj ladanjskoj vili. Chiaretta koja je do tada o takvim izletima Maddaleni samo pričala, bijaše beskrajno sretna što će se konačno, po prvi puta, u svojoj osamnaestoj, grupi pridružiti i Maddalena.
Možda nađeš kakva obožavatelja, ona reče sestri, toliko si lijepa da ćeš sigurno biti popularna.
Maddalena nije bila neka ljepotica, ali kosa joj imaše crvenkasti sjaj, dok su joj jagodične kosti i četvrtasto lice davali jedan osobit izražaj koji bi po nekima bio ne samo dopadljiv već i poseban, makar možda ne lijep u uobičajenom smislu. Doista, u nekim bi je obiteljima držali atraktivnom, ali u društvu Chiarette očito je bila u dubokoj sjeni.
FIGLIE SU POŠLE GONDOLOM DO FUSINE GDJE SE PREBACIŠE na privatnu barku koju su vukli teretni konji duž kravlje staze u smjeru Ville Foscari, prve od velikih palača duž kanala. Chiaretta i druge htjedoše se zaštititi od sunca i vrućine, dok je Maddalena sama ostala na palubi. Prošlo je već skoro deset godina otkad je napustila ladanjsku kuću svojih očuha i maćehe, deset godina kako nije vidjela krave na ispaši, puteljke po poljima, nebo nezakriljeno krovovima, i nije se htjela skloniti usprkos upozorenjima nadglednice koja se plašila da će joj previše sunca naškoditi.
Konačno stigoše i do vile. Maddaleni se činilo kao da je netko dogradio palaču kakvom grčkom hramu. Ravni krov vile bijaše omeđen s četiri tornja, četiri bijela dimnjaka i jednim malim trokutastim tavanom visokih prozora. Na otvorenu verandu sa stupovima koji pridržavaše nakrivljeni krov vodile su bijele mramorne stube, a do tih je stuba vijugala staza u travnjaku.
Barka se zaustavi na malome molu. Nekoliko muškaraca u livrejama pojavi se ispod trijema. Oni požuriše preko mola pomoći djevama da se iskrcaju i da im ponesu prtljagu. Chiaretta je bila jedna od posljednjih koje su zakoračile na mol, dok je Maddalena, čekajući iza nje, promatrala kolonu figli koje se raspršahu po stazi kao da su kakav rub od crvenih cvjetova na zelenom plaštu travnjaka.
Ušavši u palaču, Maddalena je lutala kroz portego koji se prostirao od jednog do drugog kraja zgrade. Ovdje nije bilo izmučenih svetaca niti djevica nujnih lica koje su je ispotiha nagovarale da se osjeća skromno; nije bilo ni opisa nebeskih nagrada koje čekaju one što se dobro ponašaju. Ovdje zidovi s freskama prikazivaše stolove pune voća i pečena mesa, oko kojih sjede i međusobno razgovaraju udobno odjeveni ljudi, kradomice se ljubeći ili igrajući se s kućnim ljubimcima. Prozori trompe l’oeil pridržavaše lažne zavjese koje kao da su bile upuhane u sobu, dok su naslikana vrata otvarala prizore nepostojećih odaja. Čitav je prostor bio poziv na uživanje života. Maddalena nikad nije vidjela ništa slično.
Chiaretta uhvati sestrin lakat: „Moramo se poći odmoriti prije nego što stignu gosti.“ Zatim je usmjeri spram vrata u jednom udubljenju na samome kraju prostorije. Na vrhu stuba nalazio se još jedan portego, na kraju kojeg su bile spavaće odaje za figlie. Maddalena i Chiaretta se tako smjestiše na platformi za spavanje koja je bila izdignuta iznad spartanski uređene sobe čiji je jedini ukrasni detalj bila škrinja ispod prozora u kojoj su našle dodatni pokrivač obrubljen vijencem od lišća i cvijeća.
Maddalena navuče pokrivač preko obje i okrenu se sestri. „Hvala ti“, ona reče.
„Hvala za što?“
Maddalena se igrala s uvojkom Chiarettine kose, osjetivši nenadano golemu ljubav prema sestri te poriv da je dodirne.
„Za sve“, ona reče, utonuvši u jastuk i sklopivši oči.
OBITELJ FOSCARI JE UZ FIGLIE POZVALA DVANAESTAK GOSTIJU za večeru, tako da se soba napunila gomilom od nekih tridesetak osoba. Prve večeri koncert je održan prije objeda da bi se figlie umorne od puta smjestile i odmorile. Čak i prije no što su glazbala odnesena, sluge zapališe baklje na zidovima obasjavši trpezu pokrivenu zeleno-zlatnim brokatom. Divljač i riba bijahu ulovljeni tog istog dana u obližnjim brzacima i poljima, sad natrpani po pladnjevima, zajedno s povrćem iz vrta i rižom prošaranom začinima Istoka. Poslije večere, jedan jaki napitak, sladak poput sirupa, bi natočen u male čaše, nakon čega uslijedi i panna cotta škropljena sokom šumskih bobica.
NAKON ŠTO SE SVI SLOŽE DA JE OBJED BIO VELIČANSTVEN, ustanu od stola te većina gostiju malko odluta napolje ne bi li uživali u svježem večernjem zraku. Smijeh i pjesma dizaše se preko travnjaka s malih brodica na kanalu dok su se njihove lanterne u prolazu sporo pomicale vodom.
Maddalena je gledala kako nekih šestoro ljudi silazi s barke i prilazi stazom. Jedna od žena vrisnu dok je neki muškarac jurio za njom. Drugi je dočeka kad se spotakla o skute svoje haljine, i dok je padala u njegove ruke on posegnu u njezin steznik i pomilova joj grudi. Jedan par se držao iza ostalih. Čovjek se nagnu s namjerom da poljubi ženu, držeći bocu vina u ruci.
Maddalena brzo kliznu iza stuba da je ne bi primijetili. Kad se popeše na vrh stubišta, jedan od muškaraca primijeti djevojke u koncertnim odorama. „Pogledajte što imamo ovdje!“ On uzviknu, dižući obrve s odobravanjem.
Supruga Alvise Foscarija izađe na terasu, a čovjek se sad usredotoči na domaćicu ljubeći joj ruku, prije no što oboje uđoše unutra.
„Možete sad izviriti, sigurno je“, glas je pripadao drugom gostu koji je prisustvovao cijelom spektaklu.
„Radije bih pošla“, Maddalena reče, odjednom se osjetivši slomljeno.
„Molim vas, ostanite. Nemam često prilike razgovarati s jednom od vas.“
Maddalena nije imala pojma što je trebala reći, no nije bilo važno. On je pričao sve vrijeme. Zvao se Marco Valiero, i njegova je obitelj imala vilu udaljenu svega nekoliko milja odavde. Bijaše zgodan u smislu besprijekorne dotjeranosti, u skupoj odjeći koja mu je dobro pristajala, ali ipak pomalo debeljuškast čovjek u kasnim dvadesetim godinama, srednjeg rasta i obična lica. Ali imao je lijepe manire i uskoro se Maddalena dovoljno opusti te poče uživati u njegovu društvu.
„Jesu li ovdje svi ljudi ovakvi?“ ona zapita.
„Poput njih? Bojim se da jesu. Umrli bismo od dosade da toga nema. Mislim, odlazimo jedni drugima u posjet ali to ne znači da se svi tako ponašamo.“ Načini značajnu gestu rukom, naklonivši se kao da pozdravlja kakvu princezu. „Neki od nas se znaju ponašati puno bolje.“
Maddalena se nasmiješi.
„Odlično!“ on reče. „Pitao sam se imate li zube. Do sada ste bili tako stisnutih čeljusti da nisam bio siguran.“
Ona se ponovno nasmiješi.
„Još bolje!“ on podignu njezinu ruku i poljubi je.
Odjednom se kao iz vedra neba stvori jedna od voditeljica pokraj Maddalene obavijestivši je da figlie trebaju poći na počinak.
„Bilo mi je drago“, Marco reče dok se ona okrenu poći, no Maddalena nije imala vremena za odgovor jer ju je voditeljica već za sobom povukla.
UŠUŠKANE U KREVETU, IZA ZASTRTIH ZASTORA, ONA I CHIARETTA šaputaše čitavog sljedećeg dana: „Tko su bile one žene?“ Maddalena upita.
„One s barke?“ Chiaretta odgovori upitno. „Kurtizane.“
Maddalena pomisli na ruku u korzetu i na onaj indiskretni poljubac. Godinama je slušala tračeve u Pieti o tome što se događa između muškarca i žene, o tome što neke žene rade za novac, ali to nikad do sada nije vidjela svojim očima.
„S kime si razgovarala?“ upita Chiaretta.
Maddalena joj opisa razgovor, spomenuvši rukoljub, ali osjeti kako joj se sestra ukočila.
„Maddalena“, ona reče, „osjećam se kao jedna od voditeljica koja će te sada izgrditi. Moraš biti oprezna.“ Chiaretta ustade i pogleda značajno u sestru. „Većina njih su oženjeni muškarci, a neki su zaručeni. To ne znači da ne traže žensko društvo, samo to ne smijemo biti mi. Većina si neženja ne može dopustiti ženidbu te samo žele nešto sa strane, za zabavu.“
„Ne razumijem. Pa mi smo djevice.“
„A većina muškaraca ne želi da bilo tko misli kako oni to ne poštivaju.“ Chiaretta pomisli na onu ruku koja je dotakla njezino stegno prije toliko godina i zadrhta. „Naravno, ne svi. Nekima od njih mi smo samo vrsta sporta.“
Maddalena se sad također podigla u krevetu. „Po tebi sve zvuči tako prljavo.“
„Ne mora biti, ali moramo biti oprezne. Čula si za sopranisticu Zanetti? Onu koju su prije nekoliko godina ulovili s muškarcem na jednom od tih izleta?“
Maddalena kimnu. „Skandal se dogodio prije njihova dolaska, ali se pričalo da je izvjesna Zanetta naprosto htjela prošetati do vidikovca vidljiva iz glavne zgrade, no bojala se poći sama. Njezin pratilac se kasnije zaklinjao da se ništa nije dogodilo, ali bili su izvan dometa, na mjestu koje joj nije bilo dopušteno posjetiti. Ubrzo nakon povratka u Pietu, nakon što su joj odrezali kosu, poslaše je u neki samostan.“
Maddalena zgrabi sestrinu ruku bojeći se sličnosti današnjeg događaja sa Zanettinom pričom. „Neću imati problema, zar ne?“
„Ne, ali moraš biti svjesna da s nijednim muškarcem ne smiješ pričati više od nekoliko minuta. Drugo je kad si u grupi. Ja koketiram, ali koketiram pred svima.“ Chiaretta lagano uštipne Maddalenu za ruku. „Sad ću puhnuti u svijeću, moramo spavati.“
Maddalena je već utonula u svoj jastuk. „Moraš naprosto biti vrlo oprezna“, Chiaretta reče uvukavši pokrivač oko svoje sestre u tamnoj sobi. „Glasina se začas stvori. Ako ti sutra ponovno priđe, nemoj s njim nasamo razgovarati.“
Ništa se nije dogodilo, ali sljedeće večeri tijekom razgovora Maddalena dozna da je Marco Valiero imao ženu koja mu je prošle godine rodila nasljednika. Bila je ponovno u drugome stanju i ostala je u njihovoj vili jer se beba trebala roditi koncem ljeta. Sve je to bio dio večernje zabave.
Meni to nije zabavno, pomisli Maddalena nakon koncerta, znajući s koliko je lakoće njezina sestra vladala sličnim situacijama. Radije bih ostala u Pieti.
SLJEDEĆEGA JUTRA, ALVISE FOSCARI SE SPUSTI DO MOLA KAKO BI otpratio djevojke koje su odlazile te izrazio želju za ponovnim viđenjem. Nebo bijaše tamno, i baš kad se barka odmaknu, počne kišiti. Gledajući kroz prozore broda na putu natrag za Fusinu, Maddalena osjeti kako je sva čarolija nestala u kiši, ali i u kiselom okusu njezina susreta s Marcom Valierom. Popodne stigoše gondolom do Piete i krenuše u svoj odjel da se odmore prije večernjeg objeda.
Čim su potonule u svoje postelje, Anna Maria uđe u sobu i dočeka ih bez smiješka na licu. „Čule ste vijesti?“ šapnu.
Vivaldi. Da se nije što dogodilo Vivaldiju?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:49 am





„Maestra Luciana je umrla u snu prošle noći“, ona reče.
Chiaretta ispusti uzbuđeni krik, potom pokri usta. Nakratko se prekorila zbog osjećaja trijumfa, ali onda mu se ponovno prepustila. Za razliku od Maddalene koja je uvijek bila rezignirana prema Luciani, Chiaretta ju je doživljavala kao ljutu guju. „Bog za tebe čisti stazu“, ona šapnu, ali Maddalena nije bila toliko u to uvjerena.
SMRT LUCIANE NIJE IMALA NEKI VELIKI UČINAK na Maddalenin život. I dalje je vježbala i jednom tjedno podučavala Elizabetu. A onda, kada je lišće počelo žutjeti, lekcije su naglo prekinute. Elizabeta je oboljela. Početkom rujna Maddalena dobi obavijest od priore kako se više neće vraćati. Bolest ju je toliko oslabila da su zabrinuti roditelji odlučili zaštiti je zbog njezine nenadane slabosti. Odlučiše je stoga smjestiti u jedan od najbogatijih venecijanskih samostana, a umjesto nje udati svoju treću kćer. Sve u svemu, sviranje violine nije bila vještina koju će Elizabeti trebati, kako je to pojasnila priora te će nastaviti s opravkom svome domu.
„Možeš naći neku novu učenicu“, reče Chiaretta, pogrešno protumačivši razloge sestrine turobnosti.
„Da“, reče Maddalena, razmišljajući o djevojčici koju je toliko zavoljela, „ali kako da nađem drugu Elizabetu?“
Maddalena nije znala kako se Elizabeta osjećala u vezi svoje udaje. Nije bilo lako biti supruga, čak niti imućnima. Jer ni bogato udane žene nisu zaštićene od prijetnji kao što je, primjerice, smrt pri porodu, kako se i sama Maddalena uvjerila, toliko puta pjevajući na misama zadušnicama. Na neki način, život u samostanu izgledaše boljim. Ipak, bilo joj je teško zamisliti Elizabetu kako voljno ulazi u nešto što se činilo jedva boljim od bivanja u zatvoru do kraja svog života. Maddalena osjeti bol u srcu zamišljajući je kako napušta obiteljski dom, svrnuta pogleda, bez riječi, možda toliko očajna zbog nepravde da bi radije umrla i prije nego što se iza nje treskom zalupe vrata samostana.
U slobodno vrijeme, Maddalena napravi traku od svile za knjige, po vlastitom dizajnu s mustrom ptica u letu i velikim P u sredini kojeg je kopirala s ožiljka na svojoj peti. Ona posla traku Elizabeti s bilješkom da ne zaboravi na nju i Pietu. Potom napravi istu takvu i za Silviju. Od tvoje prijateljice Maddalene, napisa, nadam se da je sve u redu.
PRVI NALET HLADNE JESENI NASTUPI U VENECIJI nekoliko tjedana kasnije dok se grad poče pripremati za još jedan od svojih godišnjih karnevala. Noći postaše dulje, a Maddalena s rastućim užasom osjeti dolazak još jedne zime. Izvuče svoj topli ogrtač i drža ga spremnim mnogo prije Chiarette koja je s rastućom anksioznošću gledala kako sestra ponovno postaje tiha, usporena koraka.
A onda, jednoga dana na kraju rujna, ulazeći u zbornicu Chiaretta osjeti neki elektricitet u zraku. „Što se događa?“ upita, ali prije no što je dobila odgovor, otvoriše se vrata na drugoj strani sobe. Tijelo maestre djelomice je zakrilo pogled na lik u dovratku iza nje, ali nije bilo greške. Nitko drugi nije imao takvu riđu kosu.
„Većina vas već poznaje Don Vivaldija“, reče maestra. „A one koje to ne znaju, on je naš bivši i sadašnji - ona kimnu glavom u smjeru svećenika - Maestro dei Concerti.“
Ali Chiaretta, iako je to značilo da će tjedan dana morati provesti na kruhu i vodi jer napušta probu bez dopuštenja, već izjuri kao vihor iz sobe u potrazi za sestrom.
Vivaldijev odlazak iz Piete bez pozdrava i dalje je bio bolan za Maddalenu kada bi na njega mislila, ali sada je to već postalo rijetko. Znala je da nije otišao zbog nje. Congregazione nisu s njim bili nezadovoljni, ali mislili su da je njegova plaća nepotreban luksuz. U posljednje vrijeme bilo je glasina o njihovoj oštroj kritici zbora, koje su dospjele i do priore. Tijekom jednog koncerta za karnevala, jedna od maestri je načula kako neki član Vijeća desetorice tvrdi da je Pietà sada postala najslabijom karikom u lancu od četiri ospedali. Što je bilo još gore, ostali se izgleda s njime slože. S obzirom na to da je Gasparini ponovno bio na dopustu, Congregazione naglo odluči ponovno zaposliti Vivaldija.
Maddalenine uspomene bijahu poslagane kao svežanj pisama oko kojeg je bila svezana traka da se ne raspu. Vivaldi je bijaše oteo od zasigurno sive sudbine i postavio na put u kojem će postati attiva u zboru. Za to mu bijaše zahvalna, makar je nakon svega što se dogodilo više zahvalnosti osjećala spram Chiarette. U stvari, više nije bila sigurna mora li mu pripisati bilo kakvu zaslugu, osim vještine na instrumentu kojeg je sada rijetko svirala. Umirovljenice su ovdje i dalje imale velik utjecaj na izbor nečijeg promaknuća i položaja u zboru; čak i nakon koncerta za danskog kralja, Luciana joj nikada nije pružila pravu šansu. Iako je podučavala Elizabetu i marljivo vježbala, na koncertima je i dalje svirala kljunastu flautu.
A sada, Luciana bijaše mrtva, a Vivaldi se vratio. Htjela je vjerovati da je uzbuđena samo zbog toga što će možda opet svirati violinu u zboru. Nije htjela o njemu previše mariti, ali koliko god se trudila, nije mogla. Prisjetila se njihovih poduka, njegova namigivanja, dodira, tepanja i odjednom zaboravi na svu bol, ne želeći ništa drugo do ponovno ga posjedovati.
RAZOČARANJU NIJE BILO KRAJA KADA SE ISPOSTAVI DA NIJE BILA među violinisticama koje je pozvao na privatnu audiciju. S obzirom na to da će on sada skladati puno nove glazbe za coro, s namjerom da je kroji za određene glazbenice i pjevačice, prvo što je učinio bilo je da sasluša svaku od attiva. Počeo je od gudačke sekcije, prešao do puhačke, a tek onda je Maddalena doznala da je i na nju došao red.
Tvoje ime je prvo prozvao među flautama, Chiaretta napisa, pa makar je time htjela utješiti sestru, nekako joj je sve zvučalo šuplje.
Nije primijetio da nisam na violinskoj listi, Maddalena otpisa. Da, ga barem uopće ne moram gledati.
Ovdje je, on je sad glavni, Chiaretta napisa, nećeš li ponijeti svoju violinu na audiciju?
Zašto? Već je odlučio, zar ne?

Chiaretta zaokruži riječ odlučio i nacrta malu liniju na rubu stranice. A ti, što si ti odlučila? Moraš reći što želiš, a ponekad se za to treba boriti. Ako nešto doista želiš. Ali možda ti to ne želiš?
Maddalena izvuče nožić iz kožne futrole u škrinji i počne oštriti olovku, razmišljajući o Chiarettinoj opasci.
Ako me pita, mislila sam mu reći, ona otpisa.
Ne treba čekati da ljudi nešto primijete. Obično ništa ne primijete.

Chiaretta se nagnu naprijed. „Ponesi svoju violinu“ šapnu.
KAD JE MADDALENA UŠLA U DVORANU, UGLEDA PRUDENZIU, novu maestru, kako bulji u kovčeg koji je donijela i lice joj se zarumeni kao da ju je upravo izdala. Vivaldijevo lice kao da je također malo promijenilo boju, ali Maddalena nije u to bila sigurna, gledajući postrance.
Vivaldi je dočeka s distancom dostojnom nepristrana domaćina. Slušao je kako svira flautu, a kad je okončala njegovo se čelo nabora. „Dosta ste dobri“, reče, „tehnički ste spretni. Ali zbunjen sam. Vaše ime nije bilo na spisku violinistica, a vidim da ste ponijeli svoj kovčeg.“
Maddalena osjeti kako joj znoj probija ispod pazuha. Onda, sjetivši se Chiarettinih riječi, izusti: „Rečeno mi je da imate dovoljno figlie dal violino i da sam potrebna na kljunastoj flauti.“ Borila se dižući pogled: „Ali ja volim svirati violinu.“
Vivaldi zadrža pogled na njoj nekoliko časaka, lagano nagnu glavu, kao da pokušava u njezinim očima pronaći ono ostalo što je htjela reći. Potom se okrenu maestri: „Htio bih čuti Maddalenu na violini.“
Maddalena drhtavih ruku otvori kutiju, tako da joj je bilo teško i zategnuti gudalo. Poče jednim od omiljenih Elizabetinih komada, potom se dižući sve dok note nisu postale toliko visoke da je naprosto odlebdjela prije nego što je morala dolepršati natrag na zemlju.
Prestane. „Žao mi je“, ona reče, „bila sam u takvoj žurbi. Bojim se da moj instrument nije najbolje ugođen. Mogla bih ponovno probati nakon što...“
Vivaldijeve oči bile su vedre, a na rubu usana zaigra mu osmijeh. „Ne, to neće biti potrebno. Mislio sam da je kljunasta flauta... da ste njome već ovladali pa nisam htio praviti pretpostavke.“
On se okrenu Prudenziji. „Nadam se da vas neću isuviše smetati ako je izgubite, ali vjerujem da će njezine usluge biti potrebnije među violinama.“ Potom površno kimnu u Maddaleninu smjeru. „To je sve zasada.“ Gledajući u maestru, on upita: „Ima li još koga danas?“
Dokle god sam ovdje, uvijek ćeš biti zaštićena.

Maddalena zastade u niši na putu za učionicu. „Hvala“, šapnu Marijinu kipu. Chiaretta je bila u pravu, pomisli, Bog je ipak za mene pomeo stazu. „Hvala“, ponovno šapnu, dodirujući Marijinu hladnu kamenu odoru vršcima prstiju. „Hvala, hvala, hvala.“

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:49 am





JEDANAEST

NOTNI ZAPIS POČINJAŠE S DIJELOM U KOJEM SE violina koleba među nekoliko nota. Druga violina potom preuzima istu melodiju koja vodi u pulsirajuće ponavljanje, pomalo produženo i usporeno sve dok glazba ne poče nalikovati ljuljanju barke u tihoj noći.
NA POČETKU SVOJE PODUKE S VIVALDIJEM, MADDALENA JE SJEDILA U UČIONICI okrećući stranice i zamišljajući zvukove.
„Laudate pueri Dominum“, ona reče, ocrtavajući riječi napisane preko notna zapisa. „Ovo izgleda predivno.“
„Moj prvi motet za sopran i violinu napisan posebice za Pietu“, reče Vivaldi. „Jedno iznenađenje za vašu sestru“. On zastade. „I za vas. Ovo je za prvu violinu.“
On se nasmiješi, zabavljen njezinom zbunjenošću. „Zar još ne shvaćate?
Promaknuti ste. Sada ste vi prva violina. Nitko drugi ne može izvoditi moju glazbu onako kako ja to želim.“
„Ali izgledat će kao...“
On je prekinu. „Kao nepotizam? Neka. Prudenzia se složila sa mnom glede vas i sve dok se s time slaže i Maestra dal Violino, u čemu je problem? Osobito sada kada više nema Luciane da jadnicu straši.“ On se nasmiješi. „Ja više nisam samo učitelj violine. Zadužen sam za sve. A to znači da će se sada i vaša situacija promijeniti.“
NEKOLIKO TJEDANA KASNIJE, MADDALENA JE SJEDILA NA BALKONU kapele privukavši violinu k obrazu. Uzbuđenje u orkestru je raslo, dok se od zvuka bas viole zatresoše grille na balkonu. Strune pulsiraše prvo glasno, potom mekano, dolazeći i odlazeći, vodeći ka Chiarettinu ulasku.
Njezin glas zazvuča pun i bogat kao kaplje nektara koji curi iz prezrela voća. „Djeco, hvalite ime Gospodnje“, ona zapjeva latinski, u raznim ključevima, ukrašavajući svoj glas kako bi glazba ostala blještavom i vazda novom. Nakon niza visokih nota, ona grunu svoje riječi, a potom potonu u donji registar, stopivši se s ponavljajućim staccatom glazbala.
U Vivaldijevim rukama to nije bio neki suhi, biblijski tekst, već posta olujan, poskakujući na vršcima prstiju i grmeći kroz riječi psalma. Sit nomen Domini, Chiaretta pjevaše slatkoćom jedne majke koja pomaže svome pospanome djetetu da okonča večernju molitvu. Suscitans, suscitans! Zazivaše gotovo bez daha, kao da je Božji dolazak bio neminovan koliko i udar munje posred mrtvog i crnog ljetnog neba, prije no što joj glas ponovno poleti u letu nota koje plesahu od radosti.
Kraj moteta počinjaše sporim, melankoličnim notama na donjim žicama Maddalenine violine, u pratnji violončela i delikatnog pizzicata jednog od gudala. Gloria Patri, et Filio..., otpoče Chiaretta. Kada dođe do et Spiritus Sancto, zadrža se na zadnjoj noti, dopuštajući Maddaleni da uhvati početak melodije prije no što joj glas opet padnu. Zatim, kada je i Maddalena došla do iste točke, ona također zadrža svoju zadnju notu kako bi Chiaretta mogla uhvatiti početak melodije ispočetka, na isti način, stvarajući nevidljive šavove, jedan za drugim, između glasa i violine, iznad, ispod, naokolo, kao tkaninu koju tka nevidljiva ruka. Chiarettin se glas dizao sve više, dok ga je Maddalena pratila kao jeka. Onda se ponovno združiše, završavajući skupa, dok se glazba dizala i spuštala poput Božjeg disanja.
NAKON TRIJUMFA LAUDATE PUERI, VIVALDI SE POSVETIO skladanju s toliko bijesa, da je često morao prekidati probe, srušivši se u stolicu i boreći se s dahom. U svakoj od soba u kojoj je maestro djelovao držani su aromati, a bolničarke iz jedne bolnice također su ponekad stizale s toplim povojima i melemima ako su napadaji bili dugotrajni. Ništa drugo nije se moglo učiniti pa ako je bilo tko u zboru tada morao pred njegovim licem pridržati maramicu natopljenu aromatom, bijaše nepisano pravilo da je to činila, ako se tamo našla, upravo Maddalena.
Manje od godinu dana nakon što je s Chiarettom bila izvela Laudate pueri, bijaše promaknuta u sotto maestru dal violino, dijeleći svoje obveze s Annom Marijom. Premda se nekoliko obrva bijaše zadiglo poradi njezina naglog uspona, stvar se brzo zaboravila jer je Vivaldi favorizirao jednu za drugom od djevojaka, ne pisavši više ništa za Maddalenu sljedećih nekoliko mjeseci, već stvarajući nova djela za flaute, mandoline, lutnje, viole, violončela te za puni raspon pjevačkih glasova.
Nakon promaknuća u sotto maestru, Maddalena zauvijek radionicu čipke ostavi iza sebe. Iako je time stekla nešto dodatna vremena, Vivaldijevo odlaganje pisanja novog komada za nju došlo je poput olakšanja, jer se njezin novi radni teret naprosto povećao. Sada je bila zadužena za poduku koje su primale iniziate, kao i napredne nove učenice. Povrh svega, od svih se sotto maestri očekivalo da glazba bude uredno i na vrijeme prepisana, da se svi instrumenti uredno održavaju, da se prisustvuje audicijama, uvježbava sa zborom i brine o istom u slučaju odsustva maestri.
A onda, baš kada se prvi listovi počeše uvijati, postajući smeđim na rubovima grana, kada je drveće još zadržavalo debeli namaz ljetne prašine, za kopiranje stignu note od Salve Regina. Maddalena bijaše među prvima koja ih je ugledala. U lijevome uglu iznad naslova, Vivaldi ispisa dva imena: „Maddalena Rossa - violino“ te „Chiaretta - soprano“.
Maddalena prođe prstima preko svake od stranica kao da dodiruje nešto sveto. Na početku trećeg stavka, ona zasta. Iznad prve mjere, Vivaldi napisa jednu jedinu riječ. „Ples“.
Smionost Salve Regine oglasi se nekoliko tjedana kasnije, kada prvih nekoliko nota zaplovi kapelom. Tijekom cijelog prvog stavka orkestar ostade tih. Maddalena je svirala jednu meku i tečnu melodiju prije Chiarettina ulaza, ponavljajući ga u višoj oktavi. Ponovno su izmjenjivale note, kao da su pile iz iste kupe, malo zatežući pred kraj s oklijevanjem nekoga tko zna da će skoro proći vrijeme takve slatkoće i da slična kupa neće tako skoro biti napunjena.
Nakon kraćeg orkestralnog otvaranja, Chiaretta se baci u drugu dionicu: Ad te, ad te clamamus, exsuies filli Hevae, zapjevaše, „tebi kličemo, mi djeca Evina u izgonu.“ Samo u polušali, tijekom proba bijaše optužila Vivaldija da je namjerno muči tjerajući je pjevati kao da je utjelovila svu izgnanu djecu svijeta. Vivaldiju se to svidjelo. „Odlično shvaćate. Vi ste taj žamor“, on reče. „Njega morate predočiti svojim glasom.“
Slogovi koji se među sobom pretjecaše, napučene melizmima, razvučene vokalize koje se rastvarahu u kaskadama zvuka doista bijahu iscrpljujuće, stoga Chiaretta da znak Maddaleni da joj pomogne, dok se ona malo ne oporavi.
Maddalena kimnu, i dođe vrijeme za ples.
Maddalena je pripremala coro za Salve Regina, još prvoga dana rekla je figliama da ostave instrumente po strani. Predajući im note, prvo je htjela da pjevuše svoje dionice. Njihovi glasovi postahu tanušni, samosvjesni, a tempo se toliko usporio sve dok i posljednja među njima nije odustala i ušutjela.
„Probajte malo ljuljati glavom“, ona reče. „Sada se probajte zaljuljati lijevo-desno.“ Privukavši stolac među dvije figlie, rukama im obuhvati ramena i poče ih gurati amo-tamo u ritmu. „La, la la la...“, probajte se ljuljati, „ali pjevajući“, ona reče, i figlie tako i načine, dodirujući se ramenima sve dok se nisu rastočile u hihot. „Dobro“, ona reče, „a sada ponovno uzmite svoje instrumente.“
Tijekom nastupa, figlie su držale svoje osmijehe rastegnute do krajnjih granica. Čelistice i bas violistice podizaše i spuštaše glave potežući strune, dok su se ostale figlie u živahnu ritmu gegale lijevo-desno. Potom glazba ponovno posta ozbiljna. U posljednjoj dionici, violine počeše jednu hripavu melodiju, kao da sviraju uspavanku na pastirskim kićankama. Potom se sve utiša, osim Maddalene i njezine violine te jednog teorba u pozadini.
Et Jesum benedictum, Chiaretta poče, obgrlivši se rukama dok se topila u ljepoti jednostavna napjeva. O clemens, O pia, O dulcis Virgo Maria. Najiskrenija pjesma ljubavi prema Djevici Mariji ispuni kapelu, premda nije bila glasnija od šaptanja, a glazba se na koncu naprosto istopila.
Chiaretta otvori oči, osjetivši graške znoja na vratu. Posljednja, blijedeća nota uvijek bi isisala nešto iz zraka u kapeli, stvarajući neki privremeni vakuum prije no što bi glazba sasma nestala, a svijet običnosti ponovno se uspostavio. Ali ovoga puta nije bilo praznine. Odozdo se ne ču zvuk stopala koja se premještaju, grla koja se iskašljavaju, male razmjene koje su označavale odobravanje jer je aplauz ovdje bio zabranjen. Ona pogleda kroz grille i ugleda kako je čitava kongregacija ustala na noge i počela pljeskati.
Maddalena joj priđe i zagrli je. „Bila si savršena“, reče joj, „pogledaj!“
„Kao i ti“, reče Chiaretta, glasom već hrapavim od emocija. Zajedno napuste balkon dok je općinstvo, povrativši osjećaj dekoruma, nijemo promatralo kako nestaju njihove siluete.
MEĐU ONIMA KOJI SU BILI POSEBNO POGOĐENI CHIARETTINOM izvedbom Salve Regine bijaše Claudio Morosini. Stigao je nešto ranije iz obiteljske vile na kanalu Brenta zbog nekog posla u gradu; bijaše sparno te odluči poći na misu i koncert u Pieti.
Sljedeća dva tjedna, odlazio je u parlatorio tijekom sati predviđenih za posjetu, ali Chiarette nije bilo. Konačno je priora odredila da mora poći jer je smatrala da je njezina reputacija sada bila tolika da su je gosti htjeli vidjeti i imati prigodu s njome porazgovarati. Chiaretta je posluša i svakoga tjedna sišla bi dolje s drugim figliama i stajala kraj pregrade. Čavrljala bi i nudila zakusku gostima, a nije primjećivala jednog mladića pod maskom koji je dolazio i odlazio bez da s bilo kime razgovara.
Mjesec dana kasnije, priora pozva Chiarettu na razgovor. „Imate jednog obožavatelja“, ona reče. „Njegova obitelj počela je pregovarati o prikladnosti mogućega braka.“
„Braka?“ Chiaretta se osloni o stolac. „Tko je on?“
„Muškarac iz jedne od starih venecijanskih obitelji. Njegova je obitelj dio Congregazione već generacijama. Mislim da poznajete njegovu sestru Antoniju.“
„Claudio?“ On mi je pružio ubrus nakon moje prve oštrige, a potom kao da sam prava dama iza mene maknuo stolac. Uspomena na to se prekinu i zamijeni je ona na izlazak iz gondole kada joj je njegov prijatelj pomilovao stegno.
Prisloni dlan na usta. „Priora...“, nije znala kako nastaviti, „je li on dobar čovjek?“ Upita, gotovo šaptom. „Mislim, čini mi se, ali...“
Priora se nasmija. „Njegov otac tvrdi da jest, ali tko to neće reći za svoga sina?“ Ona začuđeno pogleda Chiarettu. „To je čudna reakcija, znaš. Obično se cure uznemire, ali još češće postanu uzbuđene i ne postave nikakva pitanja. Osim, koliko je mladoženja star i koliko ima novaca i naravno, je li zgodan.“
„Sve to već znam.“
„Da, naravno“, reče priora. „Ali, mislim da je bio dobro odgajan. Dolazi iz fine obitelji, čak i vrlo ugledne, što naravno ne mora biti garancija karaktera. No, barem mogu dodati da nije jedan od onih plemića koji troše obiteljsko bogatstvo bez da se potrude nadomjestiti ga. Mislim da je dobro kada bogati ljudi imaju što raditi.“
„On ima posao?“
„Ne baš. Ali vlasnik je jedne tvrtke koja prodaje venecijanske slike. Ima radionicu za svoje umjetnike kao i mali dućan blizu mosta Rialto. Također je investitor u jednoj od opernih kuća - Teatro Sant’Angelo, čini mi se.“ Ona potom pokaza prema zidu u kabinetu. „To se zove veduta. Ova je bila poklon njegova oca Pieti. Priđimo bliže.“
Priđu jednoj slici, a priora nastavi: „Malena je, ali takve su, kaže signore Morosini, sve vedute. O tome se zapravo radi.“ Stajale su ispred slike, dok je priora prstom ocrtavala njezino dno ne dodirujući površinu. „Šarm se skriva u detaljima... majušnim, ali tako očitim, tako živahnim.“
Chiaretta se nagnu. „Pa to je mol kod Piete?“
„Da, a jesi li zapazila gondolu?“ A tamo, ne veća od narisanih mrava, stajaše skupina figli koje se ukrcavaše. Priora se nasmiješi. „Gledaš li hoćeš li se prepoznati u grupi?“
„Premalene su“, promrmlja Chiaretta, a potom primijeti i onaj potez Rive degli Schiavoni na obje strane Piete - klobučarske radnje, ljekarnu, mesnicu, baš kao u pravome životu - kao i lagunu u kojoj se naguravaše deseci čamaca. Iznad zgrada nebo bijaše ogromno, prijeteće, kao da će se sad stuštiti nad njima i natjerati ih u bijeg.
Priora se odmaknu, kao da će nastaviti njihov razgovor, ali Chiaretta to ne primijeti. Oči su joj se sve više udubljivale u prizor, pokušavajući odgonetnuti što će se dogoditi s majušnom djevojčicom u crveno-bijeloj uniformi koju je za ruku pridržao gondolijer, dok se oko nje zavrtio čitav svijet.
Chiaretta se toliko udubila u prizor da je na tren pomislila da će se onesvijestiti te se osloni o naslon jedne stolice.
Priora je uhvati za ruku i odvede natrag za stol. „Znam da je ovo veliki šok.“
Chiaretta kimnu. „Mogu li ovdje malo posjediti?“ „Naravno.“
Chiaretta sklopi oči slušajući kako pucketa vatra, kako se okreću stranice u zborniku, kako kliknu pero o tintarnicu, kako priora lagano diše. Glava joj se ispuni prizorima škrinji punih predivnih haljina i sluga koji se brinuše o njoj. Imat će i svoju vlastitu gondolu kada bude dolazila u posjet Pieti...
U posjet. Ta je pomisao sledi. Morat će ostaviti sestru. I pjevanje. Sklopljenih očiju, prigušenim i dalekim glasom kao da nije bio njen, ona upita: „Je li istina da više neću smjeti pjevati nakon što se udam?“
Ona začu šuškanje priorine suknje, dok joj je prilazila i sjela pored nje.
„Moći ćeš pjevati u svome domu za svoju obitelj, ali javni nastupi će biti nemogući. Koga obitelj bude smatrala gostima njihova je stvar, ali ovo je vrlo strogo pravilo. Tu i tamo neki muž pokuša iskoristiti svoju ženu pretvarajući svoj dom u privatnu koncertnu dvoranu, a to nitko ne želi. No, bilo je slučajeva kada su naše nevjeste svirale i pjevale na zabavama u svojim kućama i sve je bilo u redu, dok god nitko nije od toga zarađivao.“
Chiaretta otvori oči i uznemireno je pogleda.
„Dijete drago, to je ipak tvoja odluka“, reče priora, ali skoro ćeš navršiti dvadeset godina, zar ne? A znaš i sama što se dogodi kada navršiš dvadeset i drugu?“
Chiaretta kimnu. U Pieti glazbenice su mogle proći kroz dva promaknuća. Prvo, u šesnaestoj kada su one bez talenta slane na rad ili u samostan. Ona i Maddalena bijahu promaknute, što je značilo šest sljedećih godina treniranja i koncerata. Nekih godinu dana ranije, Maddalena je, navršivši dvadeset i drugu, morala potpisati zakletvu da će ostati u službi zbora još sljedećih deset godina kao zalog za ono što je u nju uložila Pietà Čak da je potom i pronašla udvarača i htjela se udati, to ne bi mogla sve dok nije ispunila svoju obvezu.
„Bilo bi doista žalosno da morate otići“, priora nastavi, „jer pred vama je sigurno još puno dobrih godina, vaših najboljih godina. Vjerujem da vaš glas tek sada postaje pun. Vi biste bili gubitak za Pietu, ali postoje druge koje bi vas eventualno zamijenile. Uvijek postoje druge. Trenutno smo vrlo bogate pjevačicama - Caterina, Barbara, Anastasia...“
Caterina. Gotovo dovoljan razlog da ostane, čisto iz prkosa. Ponekad je samo uz najveći napor mogla pjevati uz nju. Makar je Vivaldi napisao nekoliko komada za Chiarettu, napisao je jednako toliko za Caterinin svileni, niski glas, pa čak i nakon uspjeha Salve Regine, Caterinino ime se nekoliko puta našlo iznad Chiarettina na tavoletti. Da bi stvari bile još gore, Caterina i Barbara s užitkom su počele insinuirati kako je Chiaretta bila sretnica zbog svoje ljepote, ali da je njezin glas bio tanašan, repertoar ograničen, i da nije bilo Maddalenina odnosa s Vivaldijem da bi sigurno ostala samo zborskom pjevačicom.
Naprosto su ljubomorne, Maddalena napisa u bilježnicu. Ni same u to ne vjeruju. Ipak, Chiarettu je to smetalo, osobito jer njih dvije nikada nisu pričale o Vivaldiju a da ne spomenu Maddalenu, i nikad nisu spominjale Maddalenu a da ne uključe Vivaldija, cerekajući se, kao da je bila riječ o paru sa svim odgovarajućim implikacijama.
Istina, i ona se ranije plašila da će Vivaldi iskoristiti naivnost i lojalnost njezine sestre, ali otkad se bio vratio, od Maddalenina promaknuća, njihov je odnos, činilo se, bio strogo poslovan. Privatne poduke, koje su uglavnom bile uzrok tog cerekanja, nisu bile ništa učestalije od rada s ostalim solisticama.
Priorin glas probudi Chiarettu. „Predivna ste mlada žena i imate obožavatelja koji neće dugo čekati. Ne morate se odmah udati. Dapače, možete pričekati godinu ili više, jer Congregazione će vjerojatno htjeti da ostanete još neko vrijeme za dobrobit Piete.“
„Mogu li oni odbiti?“
„Odbiti vašu udaju? Naravno. To bi i učinili da udvarač nije podoban.“ Ona se nasmija. „Claudio Morosini je sin jednog od Nobili Uomini Deputati. Mislim da je samo pitanje cijene koju je njegova obitelj voljna platiti da bi se uvjerila Congregazione kako Pietà neće s tim gubitkom biti jako pogođena. Ali ako prvo želite s njime porazgovarati, imat ćete za to prigodu ovdje u mom uredu pa ako pristajete da otpočnu pregovori...“
„Pregovori?“
„U vezi vašeg miraza kao i zahtjeva obitelji od strane zbora, radi nadoknade za gubitak vaših usluga.“
„Ali ja nemam nikakav miraz. Samo nekoliko stvari u škrinji.“
„Naši odjeli nisu sirotinja. Mi smo ponosni kada se neka djevojka dobro uda i svakoj od vas osiguramo miraz.“
Chiaretti lupi krv u sljepoočnice. „Mogu li o svemu još malo razmisliti?“
„Naravno, ali obitelj bi bila vrlo iznenađena da u cijeloj Veneciji postoji djevojka koja neće odmah skočiti na ponudu jednog Claudija Morosinija. Stoga bih barem htjela znati da pristajete upoznati se s njime.“
„U tom slučaju, u redu.“ Chiaretta kimnu, djelomice jer joj se svidjela ta ideja, djelomice jer će time okončati ovaj razgovor koji ju je prilično izmorio. Imati pravo odlučiti se, to je bio lijep osjećaj, ali daleko od toga da je netko pitao kakve su zapravo bile njezine želje. Moja je želja da mogu pjevati kad i gdje god to poželim, koliko god dugo to želim, ona pomisli. Ne želim niti ostaviti sestru. Ali u svijetu u kojem mnogo od onoga što je ona željela nije bilo moguće, možda je donijela pravilnu odluku kada je pristala susresti se s njime.
Ali možda i nije. Ona zadrhta. Ne želim o tome ni misliti, konačno se uvjeri i dok je hodala natrag prema odjelu zaista više nije mislila ni o čemu drugom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:50 am





DVANAEST

CHIARETTA SPUSTI IGLU I UZDAHNU. Zvono će skoro zvoniti za podnevnu molitvu. „Zašto još nisu stigli?“
„Možda će doći popodne“, Maddalena odgovori, dignuvši pogled sa svog veza. Bilo im je dopušteno provesti jutro u maloj sobi do priorina ureda. Chiaretta je trljala lice i vrat komadom grube tkanine, štipajući obraze dok joj koža nije počela bridjeti. Rečeno joj je da odjene crnu koncertnu uniformu s ovratnikom od svile koji je Maddalena napravila prije nekoliko godina. Maddalena se poigravala svojom sjajnom kosom, umotanom u urednu punđu na vratu.
„Sigurno je sve u redu?“ Chiaretta je upita.
Maddalena se nasmija. „To bih ja tebe trebala pitati!“
„Ne, znaš na što mislim.“
Prije nekoliko godina ona je molila prioru da zadrže Maddalenu, a sada je izgledalo da će otići ona umjesto sestre. Nekoliko časaka nakon što je pristala na susret s Claudiom, obuze je anksioznost te je skoro otrčala do priore ne bi li otkazali domjenak.
Kasnije, na krevetu, ona se nacrta u suzama. Takvu sam strku napravila oko tvoga ostanka ovdje, a sada... kakva sam ja to sestra kada te napuštam? Napisa, čekajući tiho pred odajama za maestre u kojim sad živješe Maddalena. Maddalena izađe, a sestra joj pruži bilježnicu.
Ona pokaza spram Chiarettina odjela te se zapute tamo, smjestivši se na Chiarettinu krevetu. Ovo je nešto drugo. Meni je ovdje dobro, ona otpisa, a tebi nije.
Ali ostat ćeš sama!

Sama u Pieti? Kad bih barem! Oduvijek sam znala da ćeš nas napustiti. Maddalena potom nacrta leptiricu s potpisom „Chiaretta“. Ne možeš cijeloga života ostati na jednome cvijetu, napisa ispod. Ako bi ovdje ostala svoj bi pravi život upropastila.
„Upropastila?“ Ona pogleda naokolo da vidi nije li ih čula nadzornica odjela, ali nje izgleda nije bilo u sobi. „Maddalena, čuješ li taj aplauz?“ Ona šapnu. „Vidiš li sve te zabave na koje idem? Dužd me pozdravlja imenom! To nije baš mala stvar.“
„Rekoh ‘tvoj pravi život’ jer postoje i tolike druge stvari koje voliš osim glazbe. Ne bi li, naprimjer, bilo krasno da možeš slobodno hodati gradom? Biti gazadarica s vlastitim velikim krevetom i privatnim odajama? Imati divnu djecu i gledati ih kako rastu?“
Chiaretta je znala da je to bilo upravo ono što je željela.
Tako se njih dvije složiše. Chiaretta će se susresti s Claudijom otvorena srca pa ako joj se svidi, za njega će se i udati.
A sada je samo trebalo čekati.
Zvono zazvoni, dvije se sestre prekriže i otpočnu molitvu. Prije nego što je posljednji zvon odzvonio, po Chiarettu stignu djevojka iz priorina ureda.
„Priora vam dopušta da propustite podnevnu molitvu“, ona reče, „očekuju vas posjetitelji.“
Chiaretta se okrenu Maddaleni i srdačno je zagrli. Nakon časka, Maddalena se odmaknu i pogleda sestru.
„Idi!“ ona reče. Chiaretta se zarumeni od uzbuđenja, ali strah je ukopa u mjestu.
„Idi!“ ponovi Maddalena. Potom dodirnu prstima svoje usnice i položi ih na Chiarettine obraze. „Neka te voli onoliko koliko te ja volim.“
IAKO GA JE BILA VIDJELA NEKOLIKO PUTA, SVE ŠTO JE CHIARETTA pamtila o Claudiju bilo je da ima smeđu kosu i da je prosječna rasta. Čovjek koji je čekao u priorinu uredu bijaše pak uredno obrijani, krupni muškarac, široka lica, u tridesetima. Obrve mu bijahu guste, ali lijepo oblikovane, a zubi ravni i zdravi. Oči mu imaše bogatu, smeđu boju orahovine, s malko nabubrelim vjeđama što im davaše neku toplinu. Bile su to blage oči, ona odluči, a malene crtice na njihovim rubovima odavaše nekoga tko se vjerojatno često znao smiješiti.
Ima prijazan glas, ona pomisli, nakon što je progovorio. Ne bi bilo loše čuti taj glas svakoga dana. Ali on nije samo predstavljao sebe, već i svijet, život izvan Piete. Ono što se njoj najviše sviđalo dok je pjevala bijaše obraćanje s balkona toj svjetini ispod nje. Claudio ju je upravo tako bio čuo.
Iza sebe ona ponovno osjeti onu sliku s figliama na molu. Ovoga puta ona ne bijaše mala neodlučna curica koja ulazi u gondolu. Ona nije bila na slici, već je šmugnula i zaputila se niz mol otkriti što joj to život ima za pružiti. Stoga kada je sljedećeg dana priora zatražila odgovor za Claudija Morosinija, Chiaretta prista na udaju samo s malenim oklijevanjem. Neka život počne, neka otpočne moja slika.
Sljedećih nekoliko tjedana nije imala nikakvog daljnjeg kontakta s Claudijem. Priora joj reče da su pregovori u toku te da dok se ne okončaju neće biti obznanjene nikakve zaruke. Chiaretta je svakim danom sve više brinula i odazivala se pozivima u ured s toliko strepnje da je tamo stigavši već bila sva u suzama.
A tamo, posred parketa, stajaše ogromna drvena škrinja. Po strani i navrh nje, u pozlaćenom bareljefu, stajao je obiteljski grb Morosinijevih.
„To je poklon za tebe“, reče priora, „poklon za zaruke.“ Chiaretta pokri lice rukama. „To znači da...“
„Da.“
Chiaretta potonu u jedan naslonjač. „Virgo Dei genitrix“, reče, prekriživši se. Priora učini isto, spusti glavu i počne se s njom moliti. Kada su okončale, Chiaretta otvori oči zureći u prioru. „Udat ću se“, reče zamišljeno.
Priora se nasmiješi. „Claudio je bio zabrinut da ne misliš kako nije iskren jer su pregovori trajali toliko dugo, ali uz njegovo dopuštenje mogu ti pojasniti. Tvoj odlazak iz Piete predstavlja najmanji problem, makar će Congregazione, uvjeravam te, dobro na tebi zaraditi. Ali, Claudio je član plemićke obitelji, a zaruke s njihovim članovima prvo se moraju registrirati od strane Avvogadori di Commun. Ako ni mlada ni mladoženja nisu članovi plemstva, onda se registracija rijetko odobrava.“
„Znači moglo se dogoditi da ne bude ništa... zašto mi niste to ranije rekli?“ Chiaretta osjeti kako joj se obrazi žare. Bilo je to mučenje, pomisli, ali se suzdrža i ne reče ništa.
„Stoga jer Claudio nikad nije dvojio. Članovi Avvogadori di Commun mijenjaju se svake godine, a ove godine njegova obitelj ima puno pobornika. Naprosto se moralo malo poigrati s pravilima.“ Priora je sjedila nasuprot Chiaretti, nagnuvši se s posebnim naglaskom: „U svakom slučaju, ovo je veliki uspjeh. Registrirani brak znači da će vaša djeca biti priznata. Vaši sinovi će biti članovi senata, a kćeri će se moći dobro udati. Bez toga“, ona slegnu ramenima, „ne bi bilo baš tako jednostavno. Mi tvoj odlazak ne bismo dopustili, a on ne bi inzistirao.“
Priora pogleda Chiarettu u oči. „Claudio je dobar čovjek. Bit će krasan suprug. Naravno, bit će i poteškoća, posebno od onih koji će misliti da je trebao odabrati jednu od njihovih kćeri. Također, čujem da i njegova majka nije baš oduševljena. Morat ćeš se pokazati jakom, ali znam da to jesi. U to sam se uvjerila tijekom tvojeg života.“
Priora ustade i krenu prema škrinji. „Samo se prisjeti da je registracija sve razriješila. Ako Avvogado di Commun tvrdi da si dovoljno dobra za Claudija Morosinija, onda to i jesi.“ Ona se potom nagnu i stavi ključ u bravu. „Želiš zaviriti unutra?“
Chiaretta u škrinji spazi jedan crni ogrtač s velom, povrh kojeg bijaše molitvenik u elegantnom kožnom povezu. „Za nevjestu?“ upita. „Više kao za redovnicu.“
„Tvoja bijela oprava doći će kasnije, za vjenčanje.“ Priora pomaknu postrance ogrtač i veo te se na dnu škrinje otkri crna haljina. „Uzmi je“, reče, „pogledaj.“ Haljina se sastojala od teške baršunaste suknje, korzeta i rukava od damaska obrubljenih crnim i zlatnim nitima. Srednji dio korzeta bijaše načinjen od bijele svile koja se dizala sve do ključnih kostiju. „Predivna je“, Chiaretta šapnu, držeći je ispred sebe. „Zaista je za mene?“
„Naravno“, priora se nasmija. „Prikladno za ponositu nevjestu koju će mladoženja predstaviti svojoj obitelji. On stiže sutra i vodi te na zaručničku zabavu. Morat ćeš se s ovim pokriti“, ona podignu ogrtač, „i sve dok se za godinu dana ne udaš to ćeš stalno nositi.“ Priora potom podignu veo i prebaci ga preko Chiarettine glave.
Ponovno ga skinuvši, ona primijeti da se Chiaretta sva zajapurila. „Sve je tako čudno“, ona reče, pokrivajući lice rukama i teško dišući.
„Hajde, hajde“, reče priora, „probajmo sad ovu haljinu, barem to usreći svaku buduću nevjestu.
KADA JE SLJEDEĆEG PODNEVA UŠAO U PRIORIN URED, Claudio pokaza radost ugledavši Chiarettu kako čeka ispred ognjišta. Antonia, koja se nedavno bila udala, toga je jutra stigla s mastima i uljima, mažući joj svaki djelić kože sve dok Chiaretta nije sjala i mirisala poput buketa mirisna cvijeća. I kosu joj je češljala, rabeći ukrase koje je pronašla kod kuće, a potom utrljala tek natruhu ruža na Chiarettine usne i obraze, dok joj je pomagala odjenuti haljinu.
Ovoga puta gondola je stigla samo po nju. Malena uljena lampa bacaše sjaj po šarenim jastucima i pokrivačima koje je Claudio razasuo po kabini da bi je načinio toplijom. Držaše se nervozno i postrance dok je Antonia, sva uzbuđena, brbljala o tome kako će joj najbolja prijateljica sada postati i sestrom.
Kada stigoše do mola Palazze Morosini, baklje bijahu užgane iako su se podnevne sjene tek počele produbljivati. Po piano nobile odražavaše se sjaj kandelabra koji bijahu položeni na pobočne stolove, sjajeći se u zrcalima iza njih. Sluge se kretaše među gostima s malim čašama za vino, dok je trio muških glazbenika svirao u pozadini, na mjestu gdje je i sama često nastupala.
„Tu ste!“ Bernardo Morosini zagrmi. „Gdje je moja supruga?“
Krupna žena mesnata vrata krenu prema njima. Njezina kosa, obojana u plavo, činiše joj kolut oko lica. Zlatne niti u zelenome brokatu rukava njezine haljine, kao i njezin prednji dio, pod čudnim kutom hvataše odsjaj baklji dok im se približavala, stvarajući nekakav otrovni odsjaj koji nestade čim se pred njima zaustavi.
„Giustina“, reče Bernardo, „upoznaj svoju novu kćer.“
„Čula sam vas kako pjevate“, reče Giustina Morosini, ravnodušno.
„Hvala vam“, tek nakon toga Chiaretta shvati da njezine riječi zapravo nisu bile kompliment.
„Reci mi, dragi, je li određen datum vjenčanja? Tako sam loše obaviještena“, reče Giustina, hladno zureći u Bernarda.
Claudio prekinu pitanje. „Congregazione inzistira da pričekamo godinu dana. Sigurno sam ti već bio rekao.“ Je li Giustina to osjetila ili nije, tek Chiaretta osjeti njegovu uzrujanost, a to joj već znatno popravi raspoloženje.
„O, puno vremena. Sigurna sam da ćete u međuvremenu uvidjeti da ima mnogo toga što valja naučiti.“ Njezin je osmijeh više bio uvježban nego iskren, a nakon toga uslijedi brzi odmak, doček novoga gosta, dok Chiaretta odluči da prvi susret ipak nije bio tako loš. Bernardo je uze za ruku, rekavši Claudiju da otima mladu, vodeći je preko sobe kako bi je upoznao s gostima.
Nakon nekoliko minuta, Claudio im se pridruži. Večera je bila pripravna. „Ne brini“, reče Chiaretti, „pobrinuo sam se da večeras ne bude ostriga.“
Cladio potom ode do glazbenika, i zazove pozor gostiju: „Prije nego što sjednemo, htio bih nešto reći“, reče pokazujući Chiaretti da mu se pridruži.
Kad gosti ušutješe, on se nasmiješi: „Ja sam jako sretan čovjek, jer ženim jednog anđela.“ On je potom poljubi u obraz. „No, prije svih ostalih običaja, na jedan ne smijemo zaboraviti.“
Dok je to izgovarao, kraj njih se stvori Antonia izvukaši dugu, plosnatu škatulju iz koje izroni bisernu ogrlica. „Za moju nevjestu“, on reče.
Chiaretti ruka iznenađeno poleti prema usnama; Antonia joj priđe. „Nisu li prekrasni? Stavi ih na sebe“, reče joj. „Nosit ćeš ih odsada do svoje prve obljetnice, baš kao i ja.“ Ona posegnu za svoj vrat i dodirnu vlastitu ogrlicu.
Claudio stupi ispred njih, potom u stranu tako da ih gosti mogu vidjeti. „Mogu li?“
Chiaretta kimnu, a on žurno sklopi ogrlicu oko njezina vrata. Dok su gosti pljeskali, ona pomilova biserje, jedan za drugim, nanizane oko njezina vrata, tako teško, tako savršeno, tako hladno.
KADA SE TE NOĆI CHIARETTA VRATILA U PIETU, na vratima je dočeka figlia di commun koja joj reče da umjesto u odjel prvo mora otići u priorin ured. Priora bijaše odjevena u vunenu odoru, kose labavo svezane za noćni počinak. „Već sam zapovjedila da se vaše stvari maknu iz odjela“, ona reče. „Ne bih htjela da druge figlie počnu sanjariti kada vas vide u tim haljama. A tu je i ljubomora. Dok ste ovdje, morat ćete i dalje nositi uniformu i pridržavati se pravila.“
Priora pokaza na biserje. „Krasni su, možete ih zadržati kod sebe ili ću ih ja za vas čuvati.“
Chiaretta već krenu s rukom iza vrata. Nenaučen na težinu, vrat joj se ukočio tijekom večeri. „Htjela bih ih čuvati kod vas“, ona reče. Oči joj bijahu premorene te pokuša suspregnuti zijevanje.
„Smijem li na počinak?“ Upita, gledajući kao da će njezin krevet biti nađen negdje u priorinu uredu.
„Žao mi je“, priora reče, „kasno je, ja ću vas tamo povesti.“ Dok su izlazile, ona krenu u smjeru suprotnom od Chiarettina odjela, u drugo krilo zgrade.
„U ovom hodniku ima nekoliko praznih soba“, ona reče. „Ova je pripadala Luciani. Tu ćete ostati do svog vjenčanja.“ Premda upola manja od priorina ureda, soba bijaše velika, s lijepo namještenim krevetom do jednog zida, sa stolcem i stolom posred sobe. U kutu stajaše nekoliko ormara, kao i mali pisaći stol. Jedan prie-dieu nalazio se u niši ispod maloga kipa Djevice koja sklapaše ruke ponad svojeg srca gledajući u nebo.
„Upalit ću svjetiljku i pomoći vam da se skinete“, reče priora. „Sutra ću uputiti figlie di commun koje služe giubilate da navrate i pobrinu se ako vam štogod zatreba.“
Priora ode, Chiaretta se uvuče u krevet i zaspa. Kada se probudila, ulje u svjetiljci bijaše potrošeno, a soba u mraku. Ona užasnuto zaplaka zbog mraka, usta iz kreveta i napipa put do vrata. U hodniku, mjesec sijaše kroz prozore, a komadi pokućstva izgledaše kao kakve zvijeri. Ona zatvori vrata i vrati se u krevet, pokrivač navukavši na sebe, ostajući budna sve do jutra.
CHIARETTA JE MOLILA DA JOJ SE DOPUSTI POVRATAK U ODJEL, ali priora je bila odlučna. „Nije samo riječ o odjeći, ili vašoj satnici,“ ona reče, „figlie nisu baš neznalice i nije zdravo za njih da misle o nekim stvarima...“ tražila je prave riječi, „poput braka, naprimjer.“ Ona uzdahnu. „Žao mi je, ali premda ste još uvijek djevica ipak je riječ o nekoj“, ona frustrirano uzdahnu zbog nemogućnosti pronalaska prave riječi, „mrlji.“ „Mislim da je to najbolji izraz. Dakle, koliko god vas shvaćam, ne mogu dopustiti vaš povratak u odjel.“
„Može li onda doći Maddalena i biti sa mnom? Nikada još nisam spavala sama. Možda može doći samo prenoćiti? Ima dovoljno mjesta za još jedan krevet.“
I prije nego što je dan okončan, Chiarettina molba bi uslišana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:50 am




„Vjerojatno te drugačije ne bih više ni vidjela“, reče Maddalena te večeri, nakon što je i njezin krevet bio namješten.
Ispostavi se pak da će Maddalena moći viđati Chiarettu kao i prije. Njezin dnevni raspored nije bio ni najmanje narušen tijekom tih prvih mjeseci zaruka. Sezona karnevala započe u prvom tjednu listopada, s kratkim prekidom dva tjedna prije Božića, a potom se podigne u intenzitetu u tjednima pred Pepelnicu i početak Uskrsa. Carnevale bijaše vrijeme razvrata i pretjeranosti, sasma neprikladnog za štićenice Piete, ali naravno i za nove zaručnice. Chiarettini pozivi za nastupe bijahu pomno razmatrani, a čak i najmanja naznaka izlaganja neukusu značila bi otkazivanje nastupa.
Većina odobrenih poziva bijahu za podnevne konklave žena Morosinijevih kao i njihove prijatelje. Claudio se rijetko pojavljivao, tako da bi ponekad prošli dani prije nego što bi se vidjeli. Antonia oko toga nije previše brinula. „Ženi se“, ona reče, „ali i dalje traži narudžbe za slike od svakoga tko posjeti Carnevale, a obično se toliko brine kao da Teatro Sant’Angelo i Pietu deset dukata dijeli od bankrota. Ne možeš ni zamisliti kako je to voditi Venecijansku Republiku. Svaki čovjek u ovome gradu provede pola svog vremena po sastancima“, ona zavrti očima, „osim toga ove su zabave nakrcane starim kokošima koje tračaju tako da će se svatko s pola mozga radije praviti kako ima preča posla, pa makar samo otišao kod krojača.“
Ni Claudio, ni Antonia nisu mogli zamisliti koliko su te posjete za Chiarettu bile bolne. Gubila je nit u razgovoru. Nije znala o kome se trača, često nije ni shvaćala zbog čega se toliko o nečemu diskutiralo. Netko je otišao na zabavu sa strancima. Netko drugi je prečesto bio javno viđan u društvu svoje žene. Netko treći se napio i pao niz stepenice Ridotta. Još više joj je išla na živce lažna brižnost: „Draga Chiaretta zacijelo ne može znati o čemu je riječ“, povremeno bi govorile. Bilo je jasno. Nije bila jedna od njih.
Jednog popodneva u Antonijinu domu, Giustina i nekoliko drugih opravdaše se s izlikom da će poći pogledati neke tkanine koje je Antoniji donio muž, Piero, inače poslovni čovjek koji se bavio izvozom. Antonia i Chiaretta se stoga povuku za privatni razgovor.
„On je Morosini, a ti ipak još nemaš svoje prezime“, Antonia reče dok su razgovarale o još jednom ignoriranju, „što onda očekuješ? Nije samo o tebi riječ. I one se na tebe moraju priviknuti.“
Antonia bijaše u pravu. Kada je došlo vrijeme polaska, ona joj reče da bi se htjela pozdraviti s ostalim ženama. Na katu ispod, čuli su se glasovi Giustine i njezinih prijateljica kako prolaze kroz portego iza pritvorena vrata.
„Takvo razočaranje“, jedna od njih reče.
„A toliko smo se nadale...“
Antonia pridrža Chiarettu.
„Znam“, glas pripadaše Giustini, „toliko udavača iz dobrih obitelji za odabir.“
„A, naravno, Bernardo je bio sasvim obuzet svojim plaženjem oko nje, nije bio ni od kakve pomoći.“
„Idemo“, Antonia promrsi.
Chiaretta potrese glavom te se odupre potezanju.
„Claudio je tako tvrdoglav. Valjda je zato tako dobar u poslovima“, reče jedna od žena. „Zapravo, mislim da je šarmantna. Možda vas iznenadi.“
„Moja tetka“, Antonia šapnu. Chiaretta se privuče bliže vratima. Bilo je lijepo imati barem jednog simpatizera. „Prilično je skromna; svakako nije iskvarena“, tetka nastavi. „Dobro ih tamo odgajaju.“
„Možda da se udaje za kakvog mesara“, reče Giustina, a nekolicina njih se nasmija.
Chiaretta se odmaknu kao da se izmakla malju. Antonia je ponovno pogura u svoje odaje ne bi li se malo oporavila.
„Zašto je tvoja majka tako zločesta?“ Chiaretta zajeca. „Ne mogu si pomoći ako sam to što jesam.“
„Moja je majka vučica“, Antonia odgovori, „jedva sam dočekala da se udam i odem od kuće. Njoj ništa nije po volji.“
„Zašto mi to nisi ranije rekla?“
Antonia bijaše zbunjena. „Rekla što? Kakvu bi to napravilo razliku? Zar bi onda rekla Claudiju, ne, ne mogu se udati za tebe jer je tvoja majka vještica koja miješa kotao u paklu?“
„Morat ću živjeti pod istom krovom s njom.“
„Velika je to kuća. Ne brini. Ostavi sve meni i Claudiju. Imamo iskustva. Godine.“ Antonia se nasmija, ali joj se potom čelo namršti te zašutje.
„Chiaretta, znaš li barem nešto o svojim roditeljima?“ Ona konačno upita.
„Ništa. Zašto?“
„No, to je samo jedna opservacija, ali svi znaju da su mnoge od napuštenih beba u Veneciji začete od nekih uvaženih plemića.“ Ona slegnu ramenima. „Žao mi je to reći, ali primijetih nekoliko u Pieti koje izgledaju veoma slično nekima iz moje obitelji.“ Ona potom zatrese svojim visokim, širokim čelom. „Čelo Morosinijevih, znaš.“
Chiaretta je pogleda u čudu. Antonia nastavi: „Želim reći da je prilično velika šansa da si i ti - kao i mnoge od vas - imala oca plemića. Možda je to razlog zbog kojeg je Claudio uspio privoljeti Avvogadori na vaš brak. Možda postoji neka tajna informacija. Možda i ne, ali ostaje kao mogućnost.“
U PIETI, ŠTIĆENICE NISU DOVOLJNO ZNALE O SVOME PORIJEKLU pa to često nije bila tema o kojoj se razmišljalo, a Chiaretta do sada nije niti pomišljala da jedan ili možda oboje od njezinih roditelja pripadaju krugovima pred kojima je nastupala.
„Gledaj“, reče Antonia, „ne budi tužna zbog moje majke. Sljedeći puta si reci da postoji velika šansa da su i tvoji preci jednako plemeniti kao i njezini.“
Chiaretta razmišljaše o njezinim riječima, dok ju je gondola prevozila natrag do Piete. Stigavši u priorin ured, odlažući tamo svoje bisere, zatraži da je nakratko primi.
„Htjela bih znati imate li kakve papire o meni“, reče, „O tome kako sam dospjela ovdje.“
Priora se površno nasmiješi, kao da je očekivala ovo pitanje. „Obično na ovakva pitanja ne odgovaramo“, ona reče, „jer to nema veze sa životom koje figlie ovdje provode i može im samo naštetiti. Ali mislim da znam zašto me to pitate. Ništa ne obećavam, ali možda ću moći nešto doznati.“
Nekoliko dana kasnije, Chiaretta dobi svoj odgovor. „Vaša je majka, čini se, bila kurtizana“, priora reče, „i to dobrostojeća. Po tome mogu zaključiti da je njezin mecena bilo ili neki plemić ili bogati trgovac, ali ja bih se kladila na ono prvo. Bila je bolesna i znala je da vas dvije ne može odgojiti. Pročitala sam njezino pismo i mogu vam reći da vas je voljela.“
Suze se pojaviše u Chiarettinim očima. „Ostavila je pismo?“
„Da, divno pismo, puno skrbi za vas i vašu sestru. Novac koji je ostavila u kuverti omogućio je da ostanete skupa. Inače, mislim da bi obje bile ostale ovdje, ali ne znajući da ste sestre.“
Chiaretta je bila toliko ganuta da je zanijemjela.
Priora podignu izvezenu vrećicu sa svoga stola. „Odlučila sam da vam ne pokažem pismo. Možda jednom zgodom, ali sada vam želim nešto drugo pokazati.“ Potom izvadi dva žućkasta predmeta i stavi ih u Chiarettine ruke.
Chiaretta prođe prstima preko izrezbarena cvijeta na oba predmeta. „Ne shvaćam.“
To je ostavila vaša majka. Prelomila je češalj na tri dijela kako bi dokazala da je vaša majka ako se jednom po vas vrati. Druga dva dijela su vaša.
CHIARETTA PRSTOM OCRTA OŠTRE RUBOVE BJELOKOSTI, polako shvaćajući. Svojim je rukama slomila ovaj češalj. Majka joj oduvijek bijaše apstrakcijom, ali sada u ovom uredu, ona posta stvarna. Ona pogleda kao da može zapaziti njezin duh prije no što će opet nestati, čudeći se što je soba još uvijek ista, s priorom pored nje.
„Obično ne želimo da figlie znaju za takve predmete“, priora reče. „Ali zbog vaših okolnosti, možda bismo vam mogli dopustiti da ga zadržite, no glede Maddalene...“
Chiaretta nije mogla prestati plakati, niti milovati dva komadića bjelokosti. Želim svoj dio. Želim ga negdje na sigurnom. Želim znati da je moja majka sa mnom.
Priora je i dalje pričala. „Možda vas mogu nagovoriti da o ovome nište ne kažete Maddaleni, niti da joj pokažete češalj.“
To ne mogu, Chiaretta pomisli. Ona stavi češalj od bjelokosti natrag u vreću koju pruži priori. „Hvala vam“, ona reče, „to ne mogu zadržati kao tajnu pred Maddalenom. Stoga zadržite oba komada, ako je to u redu s vama.“ Vrijeme je sporo promicalo, a ona je i dalje zurila u prioru.
„Dobro“, ova konačno reče, dok joj se smiješak pojavio prvo u rubovima očiju, a potom se razvukao preko cijeloga lica. „Uvijek ste se dobro za sebe borili. Žalim bilo koga van Piete tko vas pokuša nagovoriti da učinite nešto što ne želite.“
Ona joj potom pruži vreću. „Sigurna sam da ćete ovo dobro čuvati.“
„Smijem pokazati sestri?“
„Da, ali samo ako pristane da ni sa kim o tome ne raspravlja. Najbolje je da vi čuvate i njezin komadić. Obećajete?“
Chiaretta kimnu glavom te stavi vrećicu u džep pregače. „Ovo mi je draže od bisera“, ona reče, milujući mali grumen.
Potom krenu, ali je pirora ponovno zadrža. „Još nešto. Drago dijete, ako se pitate morate li se sramiti svoga porijekla, sasvim sigurno je da ne morate. Pietà postoji zato jer Venecija ima problem za koji vi niste krive. Oni koji vas omalovažavaju, vjerujte, upravo su oni čiji sinovi i braća nastavljaju puniti nove odjele za nas svake godine jer ne mogu pronaći nikoga koga smiju ili mogu oženiti.“ Ona zasta i sklopi oči. „Ponekad vjerujem da Majka Božja mora plakati zbog nas, zbog načina na koji je naš grad razorio veze roditelja i djece kroz oholost nekolicine koji brinu jedino o tome kako ostati na vrhu.“
ZA BOŽIĆNOG PREDAHA U KARNEVALIMA, Chiaretta poče mnogo češće viđati Claudija. Na Badnjak su zajedno pošli na misu pod zlatne kupole bazilike sv. Marka, a poslije toga šetali su kroz Piazzu San Marco.
„Nikada nisam vidio nekoga tko moli s toliko žara“, reče Claudio, dok su izlazili iz crkve i divili se rojevima svijeća po prozorima oko trga.
„Što očekujete? U tišini Piete, Bog i Djevica najlakši su za razgovor.“ Chiaretta se nasmija, a onda uozbilji. „Znate li za što sam se molila?“
„Bila bi mi čast.“
„Htjela bih da me vaša majka prihvati.“
„Zašto mislite da tomu nije tako?“
Trebala se udati za mesara. „Mislim da je to očigledno. Antonia se slaže sa mnom.“
„A tako znači“, reče Claudio, „zato mi uši toliko zvone.“ On se nasmiješi, ali odmah spazi njezino lice smrtno ozbiljno. „Samo sam se našalio, draga moja. Loša šala, priznat ću.“
Počnu hodati preko trga, a on nastavi: „Antonia je jedna od najotvorenijih osoba koje poznajem. Ponekad i previše, bez dlake na jeziku. Ali ja više volim otvorenost nego suptilnost.“ On zasta, privukavši Chiarettu sebi. „Drhtite, hladno vam je ili se nečega plašite?“
„Jedno i drugo, pomalo.“
„Odvest ću vas natrag, morate se utopliti. Obećavam da ću poraditi na svojoj majci.“
KADA JE CARNEVALE PONOVNO POČEO, Chiaretta s olakšanjem prihvati povratak u izdvojenost Piete, posvetivši se pjevanju i sestri jer je znala da im predstoji još samo nekoliko mjeseci zajednička življenja. A onda, Carnevale se okonča, posljednje zabave i izleti se namnožiše, prije no što je počela toplina ljeta, a plemići ponovno pobjegoše iz grada.
U svibnju Chiaretti bi dopušteno da s Claudijom i njegovim ocem, u obiteljskoj gondoli, prisustvuje proslavi Uzašašća kojeg u Veneciji zovu Sensa. Toga dana dužd bi obično krenuo iz svoje palače do ušća lagune, označivši najveći godišnji festival. Sve do ove godine ona je uvijek samo stajala na gornjim prozorima Piete i otamo promatrala, kao i ostatak zbora, duždev prolazak u njegovoj službenoj gondoli Bucintoro. Ove pak godine ona će biti na jednom od stotina čamaca koji će se načičkati po laguni, slijedeći Bucintoro prema rubu oceana radi ceremonijalna bacanja zlatnoga prstena u vodu, kao simbola vjenčanja Venecijanske Republike i mora.
GONDOLA MOROSINIJEVIH BIJAŠE UGLAČANA, A LAK NA NJOJ sjajan. Svilom izvezeni jastuci bijahu pobacani po sjedištima, dok je čitava kabina bila ukrašena pokrivačima i tapiserijama. Claudio je za nju ponio suncobran, držeći ga iznad nje dok su se odmicali od mola Piete. Chiaretta mahnu Maddaleni, Anni Mariji i drugim djevojkama u zboru vidjevši ih gore na prozoru. Kad joj one odmahaše, ona spazi ženu koja je nosila ružičastu haljinu od svile i karnevalsku masku, a sjedila je u jednoj gondoli do čovjeka koji je cjelivao njezin vrat. Primijetivši djevojke na prozoru, žena im poče slati poljupce, čovjek usta, mahnu spram njih, a upravo u tome času grunuše topovi blizu duždeve palače.
„Vidiš li?“ Claudio je pokazivao Broglio, nekoliko stotina metara gore uz Grand Canal. On je podignu na noge, pridrža oko struka, kako bi mogla bolje vidjeti Bucintoro. Ova ploveća palača bijaše visoka nekoliko katova, obojena u jarko crveno i okićena zlatom. Ogromne grimizne zastave ukrašene duždevim grbom visješe s pozlaćenog pramca broda stršeći u zraku. Par zlatnih kerubina, visokih nekih dvadesetak stopa i teških nekoliko tona, virilo je odozgo, iznad zastava koje lepršahu na povjetarcu.
„Čuju se fanfare“, oglasi se Bernardo. „To je znak da izlazi dužd. Podići će sidro svakoga časa.“
Potom eksplodira vatromet, glasni povici odjeknu s obližnjih brodica, dok su četrdeset i dva ogromna vesla od strane nevidljivih veslača na Bucintoru, počela skladno veslati. Svi muškarci u crnim ogrtačima i s maskama, žene u haljinama koje sjaše na suncu, ustadoše i gledaše brod u prolazu. Obitelji su klicale s brodica ravnoga dna, peota i burchiella koji su još jučer bili puni ribe, salate, ostataka svega onoga što se kupovalo i prodavalo za preživljavanje, a sada su i one bile okićene zastavama vedrih tkanina i vijencima od cvijeća.
Male splavi razvoziše komorne orkestre te se ljuljaše u brazdi koja je ostala iza Bucintora.
Gondole stranih veleposlanika i papskoga nuncija bijahu jedine koje nisu morale biti odjevene u crno. Zlatne prikaze, neke od njih i do pedeset stopa visoke, bijahu prikačene od pramca do krme i pridržavane raznim prepletenim viticama i vezovima. Bijaše kabina koje su izgledale poput grčkih hramova, bilo ih je ukrašenih bogovima i boginjama, dupinima, legendarnim morskim nemanima; zavjese od damaska, obrubljene vezenim zlatom, pružahu putnicima sjenu i privatnost.
Bernardo bijaše ravnodušan spram spektakla. Gledao ih je cijeloga života. „Ne znam za vas“, on reče, „ali vraški je toplo. Ja idem unutra.“ Potom malo zatetura zbog onog vina koje je pio još otkad su se otisnuli s mola. „Ako zaspim, nemojte me buditi za bacanje prstena. Već sam to vidio.“
„Siguran sam da Pietà neće biti zadovoljna svojom naznačenom predstavnicom“, reče Claudio, „ali ja sam njome oduševljen.“ Potom je privuče k sebi, primakavši svoje usnice njezinim. „Smijem li?“ upita.
„A gondolijer?“ Ona šapnu.
„Ne brini za njega. Oni su plaćeni da ne gledaju, njihov je posao da ostanu neprimjetni.“ On pogleda prema gondolijeru, koji se upinjao da ih zadrži na razmaku od drugih brodica. „Reci joj, Biasio, reci joj o svojoj zakletvi.“
Gondolijer se nasmija: „Ne brinite za mene, signorina. Ako vidim, neka to ne upamtim, a ako nešto kažem, onda neka umrem.“
„Istina je“, reče Claudio, „ako im se ne može stopostotno vjerovati, onda ne mogu postati gondolijeri. Svi oni koji nešto odaju obično završe u kanalu prerezana grkljana i to od ruke drugih gondolijera.“
Chiaretta zadrhta. „Užasno.“
„Za nekoliko godina reći ćete ‘baš divno’. Ipak, samo zbog vas, malo privatnosti.“ Uto on nagnu suncobran kako bi je zaštitio od gondolijerova pogleda. Primaknu lice, ona se okrenu, njegove usne okrznu njezine. Bio ju je poljubio nekoliko puta ranije, a ona se već bila privikla na taj sladunjavi, prepoznatljivi osjećaj probadanja koji bi je obično prožeo od čeljusti do rebara, a dah postao otežan. Njegove usne prislone se o njezine, a slatki osjećaj posta ugodni ubod. Jedna mu ruka posegnu iza njezinih ramena, a druga je privuče bliže držeći je oko struka.
Ali tada izbi tako glasan žamor da se moraše odmaknuti i maknuti suncobran u stranu. „Pogledaj“, on reče, dižući je. „Dužd baca prsten u more. Navodno će to usrećiti more i donijeti nam godinu mirnoga vremena.“
„Nadam se“, Chiaretta reče, lagano mu dodirnuvši obraz. Okrenu se kako bi pogledala gondolijera koji joj se nasmiješi i stavi ruku preko svojih očiju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:51 am





TRINAEST

DO SREDINE LJETA BOGATE VENECIJANSKE OBITELJI već su pobjegle na ladanje, a povodom godišnjeg događaja poznatog kao villegiatura. Iako je plima isprala Grand Canal od većeg dijela zagađene vode, oni koji su ostali moraše istrpjeti zapah sumpora i smeća u raspadu koji se dizao s manjih vodenih puteva i zatvorenih kanala. Nalazeći se u laguni, Pietà je bila oslobođena onog najgoreg, ali figlie su se i dalje kuhale na žegi, tražeći zaštitu u sjenovitim svodovima dvorišta ili u sobama u koje bi prodirao povjetarac.
Unatoč omari, Maddalena nikada nije vidjela Vivaldija tako uzbuđena. Bijele svile njegove košulje u koje se skidao na gustome morskome zraku, sjahu od znoja, otkrivajući blijedu kožu na prsima i leđima. Nestrpljivo je pocupkivao kada je na probama gubljeno vrijeme zbog polomljenih puhala ili puknutih struna; njegov je latinski ponekad bio više nalik psovci nego molitvi.
Najgori ispadi odigrali bi se u odsustvu attiva, pred sotto maestrama kao svjedocima. Za razliku od drugih, Maddalena je poznavala njegov temperament, posebno kada je pokušavao uskladiti novu opernu sezonu sa svojim obvezama u Pieti. Ona je odavno shvatila da je u tim slučajevima najbolje bilo pozabaviti se nečim drugim i pričekati da se smiri.
Sotto maestra svake skupine glazbala sjela bi nasamo s Vivaldijem da poradi na svakom novom komadu prije početka probi. Maddalena je obično bila rastresena zbog svojih raznih dužnosti, tako da nije imala vremena razmišljati o tome koliko je bio različit tonus njihovih susreta u mlađim danima. Jednoga jutra šokira se kad on spusti violinu na krilo i reče kako ne zna što bi bilo da nje nema. „Izvodeći ovo u Padovi“, reče, „u jednom komadu, glazbenici su uvijek kasnili pola takta. Morao sam se s njima boriti da sviraju kako sam ga napisao.“
Oči mu postanu meke. „S tobom je uvijek bolje“, on reče, „na tebe mogu računati.“ Maddalenu iznenadi brižnost u glasu i na časak njezin obrambeni zid koji je podigla protiv njega - njezin profesionalizam, osjećaj odgovornosti, zrelosti - nestaše i ponovno se osjeti mladom djevojkom koja živi za njegove komplimente i intimnosti. To je bilo tada, a ovo je sada, reče samoj sebi, pokušavajući se othrvati osjećaju težine od kojeg joj zadrhta srce. Ne želim ponovno brinuti o njemu na onaj način.
On potom izvuče violinu iz svoje kutije. „Primjećujete li nešto drukčije?“ Prođe nekoliko časaka prije no što ona primijeti da je glazbalo bilo znatno izmijenjeno jer je hvataljka bila spuštena gotovo sasvim do samoga konjića. „Vidite li što ovo može učiniti?“ upita, podignu gudalo i odsvira najviši regularni ton, a potom, preskačući s intervala na interval, sve ostale dok mu prsti više nisu imali kamo.
„Pogledajte“, on potom ocrta prstima preko drveta svoga gudala da pokaže njegov sravnjeni luk. „Malo sam eksperimentirao kod kuće“, reče, „pokušajte ovo s ovom violinom.“ Potom poče skakutati od najniže do najviše strune.
„Ne mogu“, ona reče, „znate da će gudalo odskočiti samo od sebe.“
„Ali ne na mojoj violini!“ Lice mu je bilo zajapureno od uzbuđenja. „Pokazat ću Veneciji nešto toliko nevjerojatno da će se sljedećega jutra probuditi misleći da još sanjaju. Vidjet ćeš, Maddalena Rossa, samo pričekaj.“
CONCERTO SE PRIVODIO KRAJU U SPARNOJ KAPELI, kad Vivaldi otpoče svoju kadencu kojom se hvalio pred Maddalenom. Poče rutinski s bijegom nekoliko hitrih nota, potom krenu u nekoliko taktova koji zazvučaše kao seoski ples. Potom odsvira jednu kratku frazu, ponavljajući je u stalno rastućim, sve višim tonovima, sve bliže konjicu, okrećući svoje gudalo sve dok zvuci više ne pripadahu violini već pticama koje cvrkutaše u nekom gaju. Potom posegnu za najnižom strunom, dodajući jednu sinkopiranu, huktavu notu prije no što smiri violinu predvodeći ostatak orkestra sve do ponovno nemirnih, posljednjih nota.
„Svidjelo vam se?“ upita je.
Slušala sam cijelu kadencu suspregnuta daha.

„Dobro“, on reče, potom sklopi violinsku kutiju i trijumfalno je potapša.
MADDALENI BI DRAGO. Nije ni primijetio da zapravo nije odgovorila na njegovo pitanje. Kadenca je bila manje pitanje ljepote, a više izazova slušatelju, blještava ali manje ugodna. Odzvanjaše joj u ušima još nekoliko dana.
VIVALDI JE BIO U PRAVU. Svi su u Veneciji govorili o njegovoj novoj kadenci. Ali već sljedećega tjedna, došavši u Pietu lagana koraka i ispravnih ramena jednog slavljenika, uskoro je ponovno utonuo u posao.
Chiarettino vjenčanje se bližilo za nekoliko mjeseci te su prigode pisanja za nju postajale sve rjeđe. Za njezin posljednji javni nastup napisao je jednu ulogu u svom novom oratoriju. Pet solo uloga, muških i ženskih, u Juditha Triumphans morale su izvesti figlie di coro. Ostatak pjevačica će činiti zbor Židovki ako su imale glasove visoka tona, ili neprijateljske vojnike Babilona ako su im glasovi bili duboki. Svaki glazbenik i pjevač u zboru, čak i mnoge od onih u mirovini, od iniziati, bit će uključene, tako da moćna vojska Nabukodonosora kao i herojski otpor Judite, ne bi izgledali jalovo. Tako da su hodnici Piete sada odjekivali zvukom figli koje ne samo da su svirale svoje uobičajene duhačke i žičane instrumente, nego su i lupale o bubnjeve i puhale u trublje.
Dva mjeseca koncertnih izvedbi bili su na rasporedu prije tog velikog finala u studenom. Stres voditeljice zbora bijaše veći nego ikada ranije. Vivaldi je bio na rubu kolapsa. Nekoliko dana prije prvog koncerta u sezoni, u dvoranu se došulja bolničarka i šapnu Maddaleni da joj se pridruži. Maestro je napustio probu prije sat vremena i navodno je bio pronađen, bez daha, u jednom hodniku. Odveli su ga u bolničku sobu, gdje su ga sestre oživjele aromaticima, ali su, znajući da Maddalena zna više o njegovim napadajima od njih, poslale po nju da im pomogne.
Kad je ona stigla, Vivaldi se već bio oporavio. Sestra je nešto spremala, ali čim je Maddalena ušla naglo je morala krenuti k nekom drugom pacijentu koji je imao konvulzivni napadaj. Odjuri iz sobe, ostavljajući iza sebe nered. Odjednom se njih dvoje nađu sami u sobi.
„Nitko o meni ne mari koliko vi“, on reče, još uvijek teška daha. „Kako ste samo brzo stigli.“
Iako joj dade znak, ona ipak odluči ne sjesti pored njega. Krenu do pulta i poče slagati mokre ručnike te razdvajati boce i škatulje s aromaticima u uredne skupine. Otkad se bio vratio uvijek je izbjegavala ostati s njime nasamo.
Ja mu ne trebam. Mogla bih se povući, ona pomisli, ali znatiželja je zadrža. „Bolničarke izgledaju vrlo sposobne“, ona reče, „dobro su se pobrinule za vas.“
„One su bolničarke. To bi za svakoga učinile.“ On glasno izdahnu te ona prekinu svoj posao, okrenuvši se. Promatrao ju je.
„Živim sam“, on reče. „Osim jednog sluge koji mi sprema objede i čisti za nadnicu.“ On ustade i poče se oblačiti, izbjegavajući gledati je. „Često se pitam kako bi to bilo da se nisam zaredio i da imam nekoga tko bi se o meni brinuo zato jer tako želi.“
Zašto mi ovo govori?

„Kada dođem u Pietu... No, možda vam ne bih trebao ovo govoriti...“, on se okrenu leđima. „Uvijek se veselim susretu s vama. Vi ste najstvarnija i najiskrenija osoba koju poznajem.“ Maddalena primijeti da je gleda, leđa pritisnutih o pult. „Kada vas gledam sada, zrelu i sposobnu...“ Oči mu zablistaše, glas mu puknu, lagano, ali bez sumnje: „Osjećam se toliko ponosnim.“
On potom sjednu i ponovno je pozove da sjedne kraj njega. Ona osta gdje je i bila. On raširi ruke na koljenima počevši se ljuljati amo-tamo u malim, nervoznim pokretima. „Nemojte me krivo shvatiti“, on reče, „što je bilo bilo je. Ne mogu ipak ne zavidjeti muškarcu koji će vas jednoga dana uzeti za ženu.“
Trebala bih otići, ona pomisli, morala bih ga prekoriti što je toliko smion i onda naprosto izaći.
Vivaldi je pogleda, prepoznavši njezinu dugu šutnju. „Previše sam rekao.“
„Da, i ja tako mislim.“
„Oprostite mi. Nakon napadaja, često sam iskreniji nego obično. Kao da osjećam da sljedeći može biti i posljednji. Neka se neke stvari znaju.“
„Možda.“
„Maddalena, pogledajte me“, on usta, ali ostade ukopan u mjestu. „Ništa više neću reći, obećavam. Ali želim da znate da su mi trenuci koje provodim s vama poput blaga. Draži su mi od bilo čega. Bio bih najtužniji čovjek ako vam ovime stvaram bilo kakvu nelagodu.“
„Ne“, Maddalena reče, „sve je u redu. Trebaju me na probi.“ Potom brzo kimnu, okrenu se i napusti sobu.
Sljedećih pola sata, Maddalena je promašivala svoje ulaze, krivo čitala dionice i konačno morala odložiti gudalo. Hineći glavobolju, ona se opravda s probe. Ležeći na krevetu u tihoj sobi, nije mogla odlučiti da li ju je više smetalo ono što je bio rekao ili njegovo obećanje da to više nikada neće učiniti.
MADDALENA NIJE NIŠTA REKLA CHIARETTI O VIVALDIJEVIM riječima. Znala je koliko je nepogode prouzročilo to u prošlosti te nije htjela podgrijavati stare rane. A povjeriti joj se bilo bi teško i iz jednog drugog razloga. I prije susreta u bolničkoj sobi, među njima je došlo do trapave šutnje zbog jednog sukoba između Chiarette i maestra.
Naime, vodeća uloga Judite zahtijevaše dramatičan glas kako bi uvjerio publiku u to da je u stanju odsjeći glavu jednim zamahom noža, a Chiarettin je glasak bio presladak za takvo što. Tako da je ona prihvatila da neće imati naslovnu ulogu. No sukob poče kada je doznala da za nju nije napisana ni druga najvažnija uloga. Vagausa, eunuh-slugu Nabukodonosorova generala Holoferna, igrat će Barbara. Chiaretta bijaše uvjerena da je Vivaldi upravo nju pripremao da je eventualno odmijeni u zboru.
Chiaretta bijaše u šoku. „Moja oproštajna izvedba i moram glumiti služavku?“ reče mašući notama ispred Vivaldijeva nosa.
„Žao mi je“, on reče, „ne mogu riskirati s većom ulogom. Nema ni dovoljno vremena za vašu probu. Čak će, bojim se, i ovo za vas biti preteško.“
„Najbolje od sviju čitam note“, Chiaretta se pobuni. „Mogli biste malo prilagoditi raspon. Mogla bih otpjevati Barbarinu ulogu ili pjevati Oziasa. On se ne pojavljuje sve do pred kraj, a imala bih manje za učiti. Tako bih bila posljednja i time upamćena.“
„Istina je“, Vivaldi klimaše glavom, „ali nije samo broj nota u pitanju. Kakav dojam želite ostaviti? Želite li da vas čuju u ulozi sluge? Ili još gore, eunuha?“
Chiaretta moraše priznati da je htjela ostaviti dojam privlačne žene, tako da je stvar privremeno riješena: u apokrifinoj storiji on će izmisliti lik Abre koji bi joj sasma odgovarao.
Drugi put eksplodirala je kada je odlučila pjevati samo prve dvije umjesto sve četiri arije. „Dosadno“ bijaše njezina presuda za treću, i „očajno“ što je bila najljepša riječ koju će izgovoriti za svoj posljednji javni nastup.
„Obećao je napisati ulogu za mene, ali slušaj ovo!“ Ona potom u njihovoj sobi jedne večeri potpuno omalovaži posljednju ariju. Maddalena se zadnjih tjedana okušala u ulozi mirotvorca, ali morala je i sama priznati da je arija zvučala kao neki marš koji pjevaju seoski dječaci igrajući se vojnika.
Chiaretta je jedva prošla kroz probe, a da joj glas ne bi prešao u režanje i ponekad bi sasma prestala pjevati, uzrujana, prije svršetka. Maddalena joj je pokušala ukazati na Vivaldijevu perspektivu jedne priče koju valja ispričati i nju kao jednu od uloga, ali Chiaretta zareža i na nju.
Solistkinje su imale samo vlastite dionice za probu te stoga ponovno izbi rat kada je Chiaretta uvidjela kako svi dijelovi oratorija međusobno funkcioniraju. Njezinu posljednju ariju slijedila je jedna Barbarina. Figlia koja se zvaše Giulia, u ulozi Oziase, guvernera opsjednutog židovskog grada Betulije, dobila je posljednju ariju i recitativ.
„To je posljednje što ću pjevati!“ Chiaretta baci note na pod na sljedećoj privatnoj probi s Vivaldijem. „Mrzim ih! Sve je još gore jer čim se budem odmakla od balkona sljedeća arija će biti toliko dobra da će moju svi odmah zaboraviti!“
„Chiaretta, kako jedna služavka može otpjevati zadnje riječi u jednom oratoriju? Priča je ono što je bitno“, Vivaldi naglasi kao da se obraća djetetu s neugodnim činjenicama. „Likovi su ono što je bitno.“
„Publika neće mariti ako Holoferno bude pjevao kroz svoju odrubljenu glavu“, odbrusi Chiaretta. „Ona dolazi čuti pjevače.“
Vivaldijevo se lice zacrveni. „Ona dolazi“, on reče, „čuti glazbu. Čitava skladba se računa, ne samo vi.“
Chiaretta potom odbije otići na sljedeću probu i kada je Vivaldi bez riječi popunio njezino mjesto s jednom inscipijenticom, ona mu poruči da uopće neće nastupiti u produkciji.
„Caterina se šepuri naokolo kao da je ona doista Judita, a ja njezina sluškinja. Ne vidiš li kako mi se Barbara ceri?“ Chiaretta cvilješe pred sestrom u njihovoj sobi. „Isto tako i Giulia. Zašto mi to radi?“
Maddalena je znala da je njezina prijetnja prazan ćorak. Njezin zadnji nastup bi se već bio odigrao prošloga tjedna na misi, a da ponovno ne nastupi, ona ne bi mogla.
„Vaša je sestra postala nemoguća“, Vivaldi joj reče na pauzi između dviju proba. „Prijetiti da neće pjevati? Smiješno. Figlie di coro rade ono što im se zapovjedi. Odlučiti je li uloga dovoljno dobra za nju? Kao da je diva u nekoj opernoj kući.“ On zadrhta. „Osim toga, hoće li Congregazione doista propustiti priliku da zaradi na njezinu oproštajnom nastupu, samo da bi ugodio njezinu egu? Niti njezina nova obitelj neće na to gledati s odobravanjem.“ Uzrujanost u njegovu glasu oboja se gorčinom i ljutnjom. „Ne“, on reče, ona će pjevati.“
„Kao da je više ne volite“, Maddalena reče.
„Nije to“, odvrati, „užasno mi je žao. Zbog mene, zbog tebe, zbog sviju nas. Više nikada nećeš s njome nastupiti. Nikada više za nju neću pisati. Nitko je više neće čuti javno. A kako li se tek ona osjeća zbog toga gubitka. Ona je nadarena, ali nije bilo vremena za razvitak, za desetljeće, ili možda i više, slave koju nikada neće iskušati.“
On zaklima glavom. „Ne, čak i ovi posljednji tjedni kada je glumila primadonu i vrijeđala moju glazbu, čak mi je i tada bilo žao. To je isto kao kada bi meni crkva zabranila svirati violinu“, on zasta, „to naprosto ne mogu niti zamisliti. Pomozi Bože, mislim da bih radije umro.“
BLIJEDI ZVUCI BUBNJEVA I TRUBLJI POSTAŠE GLASNIJI dok su Chiaretta i Maddalena koračale niz hodnik prema stubištu koje je vodilo na balkon kapele. Kraj vrata, Chiaretta na časak zasta: „Ovo je posljednji put da se penjem ovim stubama.“
Maddalena ne reče ništa. Ona se istegne, tobože popravljajući sestrin rukav, ali zapravo ju je samo htjela dodirnuti. Djevojčica nekih deset godina stara priđe s bokalom vode. Zurila je u Chiarettu te prolazeći kraj njih spustila glavu, ispričala se, i krenula uza stube.
„Mora da sam i ja ovako nekada izgledala“, Chiaretta reče, gledajući curicu kako štiti bokal od prelijevanja dok se penjala. „Onomad kada se privukoh gore do Michieline. Tako davno, jedva se toga i sjećam.“
„Moramo poći“, reče Maddalena po drugi put. Chiarettine usne bijahu rastvorene, oči razrogačene, potom sklopljene gotovo nevidljivo, kao da su joj brojne, kontradiktorne misli vodile ogorčenu bitku do posljednjeg čovjeka. Ona udahnu, kao da će nešto reći, ali zatim jednostavno uhvati Maddalenu i privuče je u dugačak zagrljaj.
Konačno se obje pojave na balkonu. Ispod njih, kapela bijaše već gotovo ispunjena. Maddalena poče naštimavati violinu, potom zasta. „Je li stigao Claudio?“ ona upita.
„Ne znam“, Chiaretta reče vireći kroz procijep u crnoj gazi, „ne vidim ga.“

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:51 am




Nije zapravo ni gledala. Imala je osjećaj kao da je rulja došla gledati njezino smaknuće. „Mislim da sam pogriješila“, ona šapnu, kao da ne želi biti osluhnuta.
„Ovo je nakrcanije od nebesa!“ Anna Marija se cerila i prevrnula očima prije no što je sjela na svoje mjesto, za čembalo. Dok su ostale glazbenice zauzimale svoja mjesta, ona poče prebirati po tipkama. Potom se pojaviše pjevačice, posloživši se kraj željezne ograde. Chiaretta im se pridruži po navici. Posljednji je na balkon stigao Vivaldi, noseći svoju violinu. Za vrijeme uvodnih nota stajaše pod takvim kutom da su ga mogli vidjeti i duhači i gudači, a kad su figlie kimnule u znak on tada zauzvrat podignu svoje gudalo.
Zatim zapuhaše limene fanfare, postavljajući scenu dva zaraćena tabora, sve dok Maddalena i ostale nisu provalile svojim divljim guđenjem, ispod kojeg svoj oslonac pružaše čela i bas viole. Do konca sinfonie, svaki se instrument već bio oglasio. Timpani su udarali sve dok glazba nije naprosto zatresla prostorom. Drveni puhači su odjekivali dok je u pozadini ansambl združenih lutnji, mandolina, teorba i arhilutnja divlje vibrirao.
Glazba zamru, a onda Vivaldi otpoče jedan neukrotivi solo, dok je maestra Prudenzia, pridruživši se kao glavni violinist, a potom slijedeći je i Maddalena, svirala vodeću drugu violinu. Zajedno oni ispletu priču u kojoj je raslo uzbuđenje, a sve se okonča gromkim krešendom bubnjeva i limenih zublji.
Ali tek onda otpoče priča. Nakon što Holoferno nagovori svoje trupe, njegov sluga uđe rekavši da je iz židovskog kampa pristigla jedna krasna djeva želeći ga upoznati. Caterina potom zakorači naprijed i bez nota recitativa poče pjevati. Njezin glas bijaše mekan i fluidan dok pjevaše o Juditinim strahovima i nadama, milujući svaku frazu s ljupkošću ali i natruhom melankolije.
Makar je hladnoća mjeseca studenoga već počela probijati kroz okna i hodnike Piete, nakrcani se balkon brzo zagrija. Figlie kojima je jedina zadaća bila da uvećaju zbor počeše prikupljati notne listove koji su već bili odsvirani i njima hladiti glazbenice koje su već sjale od silnoga znoja.
POTOM SE GLAZBA OKRENU CHIARETTI. Ne timeas noti, ona pjevaše. „Ne boj se.“ U pratnji Anne Marije na čembalu, Chiarettin glas zalebdi ispod svoda kapele, note se dizaše i padaše, kao plima i oseka. Savršeno i lako. Maddalena, s violinom na krilu, promatraše sestru. Makar je Abra tobože pjevala o Juditinoj ljepoti, odjednom joj se učini da su riječi bile savršeno krojene za njezinu sestru. Credit ira, ridet amor, Chiaretta pjevaše, „vidjev ljepotu tvoga lika, nesta bijesa moga, moja ljubav zasja, dok svi tvom uzvišenu duhu pljeskaše“.
Prije no što je Chiaretta svršila, violinistica kraj Maddalene onesvijesti se, a lomljava timpana otpozadi također da do znanja da je još jedna od glazbenica postala žrtvom vrućine. Najmlađe figlie uto donesu ručnike, umočene u nabrzinu donesene posude s vodom, kako bi izvođači mogli obrisati vjeđe kada za to nađu vremena.
Chiaretta se premjesti s noge na nogu, napunivši pluća, čekajući ponovno na svoj ulazak. Judita zazva Abru da je podrži u trenu kada joj zatreba pomoć. „Kao golubici tebi se obraćam, moja vjerna prijo“, Caterina pjevaše, gukajući kao da je i sama ptičica. Glazba bijaše toliko lijepa, toliko savršena, da usprkos ljubomori Chiaretta osjeti kako joj se predaje. Kada je solo okončan, jedna od najnovijih iniziati Caterini da ručnik da obriše znoj, a ova, izmorena, zaroni lice i ne primijetivši djevojčin pogled pun obožavanja.
Vivaldi je Chiaretti dao jednu spektakularnu ariju kao pandan, ali na njezin užas, u recitativu koji je vodio ariji, njezin glas odjednom postade malo nesiguran, čak i piskutav. Borila se sa svojim grlom dok je Maddalena izvodila melodiju kojom je valjalo ovladati. Posljednji put su zajedno. Trebalo je zvučati savršeno. Odjednom, glas se smiri. Uskoro svi zaboraviše na Caterinu i njezinu ariju. Svijet pripadne Chiaretti.
Maddalenina pratnja se utiša dok Chiarettin glas sam poče lebdjeti visoko ispod svodova crkve, prepun tuge rastanka. Sve što je njezin glas obećavao sada bijaše isporučeno. Njezine se note dizaše i padaše, one cvrkutaše, trepereše. Pjevala je kao da će i sama poletjeti s balkona, ravno kroz kapelu i pravo u raj, sve dok se nije spustila na zemlju, donoseći sa sobom i svoju ariju.
„Abra! Abra!“ Judita zavapi nakon nekoliko časaka, nakon što je Holofernu odrezala glavu. Chiaretta pritom oživi svoj lik ispunivši ga radošću radi njihove uspjele misije, spuštajući glas gore-dolje kao da je bila pijana od radosti. A potom se baci i u omrznutu joj posljednju ariju, crpeći iz nje svaku dopadljivu notu; zatim udahnuvši duboko, njezin se glas još jednom vinu visoko, opraštajući se, dok ga je smještala pod svodove crkve. A onda se sve okonča.
TJEDAN DANA PRED VJENČANJE, SVAKI KORAK, SVAKI POTEZ, sve među njima izgledaše im neprirodno. Iako je Maddalena uživala u luksuzu, imajući samo sestru u svome društvu proteklih nekoliko mjeseci, svirati violinu sada joj se činilo kao da joj netko zavrće ruku te je stoga ostavi zatvorenu u kutiji.
Jedne večeri Chiaretta poče pjevušiti, a zatim i ona zašutje.
„Nastavi“, Maddalena je nagovori.
Chiaretta pogleda u sestru blijedim osmijehom. „Valjda bih trebala vježbati kako izgleda kada nemaš ništa za vježbati“, ona reče i odloži svoj goblen te obje pođu na počinak u tišini.
CHIARETTINA VJENČANICA I VEO BIJAHU RAZASTRTI U SOBI kraj priorina ureda. Maddalena joj češljaše kose, koja će pak ostati slobodnom, kakav bijaše venecijanski običaj, kad stigoše Antonia i njezina majka. Antonia, koja se zbog trudnoće proširila u struku, pljesnu od uzbuđenja dok se Chiarettina haljina bila svezivala. Čak se i Giustina uznemiri, pomažući prikopčati jedan obiteljski predmet, privjesak od dragog kamena koji je sama bila odabrala za Chiarettina vrat.
Vencijanske se žene uvijek udavahu u obiteljskim crkvama. Pietá bijaše obitelj svojim nevjestama, ali da bi se obuzdalo uzbuđenje i mašta ostalih figli, obično im se nije dopuštalo da prisustvuju ceremoniji. Za Chiarettino vjenčanje pak Anna Maria i ostale iz zbora dobiše posebno dopuštenje da mogu tiho promatrati, s balkona. Maddaleni je jedinoj bilo dopušteno biti na podu kapele, okružena Claudijevom obitelji koja tako stajaše unutar malog prostora blizu oltara, obasjani svijećama. Oko njih kapela bijaše u dubokoj sjeni. Svećenikov bezbojni glas gubio se u mraku dok je mrmljao svadbenu misu.
Kada je i službeno proglašena njegovom ženom Chiaretta prođe, držeći se o Claudijevu ruku, kroz mračnu, tihu, srednju lađu crkve. Bernando požuri ispred njih ne bi li otvorio vrata, a potom oni iskoračiše. Vani ih preplave zlatne sunčeve zrake. Riva bijaše nakrcana promatračima koji se naguraše ne bi li je spazili. „Chiaretta! Chiaretta!“ Oni vikaše i vikaše.
Iako joj lice bijaše pod velom, dok je prolazila putem zasutim cvijećem, mogla im je vidjeti lica. Plaču, ona shvati.
A potom, penjući se u gondolu, začu kako viču: „Addio! Zbogom, Chiaretta. Addio!“
Gondola ukrašena srebrnim ferrom do krme trakama i cvijećem, bijaše promicala kroz vodu koja postade ružičasta, žuta i crvena od tisuća latica, a koje postajaše sve manjima, dok sasvim nisu nestale iz vidokruga.
Maddaleni, koja staja na praznu molu, taj čamac sada izgledaše kao da prelazi rijeku Stiks. Osjećala se kao da je vrijeme umiranja.





_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:52 am






ČETRNAEST

CHIARETTA SE PROBUDI SLJEDEĆEG JUTRA NAKON vjenčanja sama u svojim odajama. Osloni se, te povuče zavjesu s kreveta primijetivši opušteno kako sunčeve zrake polako ulaze u sobu iz smjera malenog, glaziranog prozora. Nisam se pomolila, ona pomisli te promrmlja Domine, labia mea aperies, križajući se. Potom zasta, nesigurno. Možda je već bilo toliko kasno izjutra da bi bolje bilo reći Terce umjesto Prime. Potom odmakne baršunasti pokrivač, spusti se s kreveta i nastavi moliti u kutu svoje sobe na jednom drvenome priedieu. Najednom se osjeti nesigurnom te lagano zadrhta, a kad se nagnu iznenada primijeti krvavu mrlju na plahtama.
Chiaretta navuče pokrivač preko plahte kako bi sakrila mrlju, potom ponovno sjednu na krevet, zaboravivši na molitvu usred siline promjene u svojem životu. U Pieti, Maddalena bi sad mrmljala ohrabrujuće riječi nekoj attivi koja bi se borila s novom tehnikom, dok bi Anna Maria brinula da kompozicije budu na vrijeme prepisana. Zbog ove nostalgične pomisli srce joj se stisnu u grudima. Gotovo je, ona pomisli, nema povratka nazad.
Priora je Chiaretti uglavnom objasnila što može očekivati za svoje prve bračne noći, ali sada je, sama u sobi, motrila detalje uvelike zbunjena, kao da nije bila sigurna što se s njom zapravo dogodilo. U Pieti oblačenje i svlačenje bijaše rutina, ali kad je Claudio spustio njezinu vjenčanicu preko bokova, pomažući joj da se iz nje iskobelja, još se uvijek osjećala potpuno odjevenom u svom korzetu. Skinuvši ga, po prvi put je pošteno udahnula toga dana. On je obuhvati odostraga oko slabina, a ona se okrenu i zagrli ga tako snažno da kad se od njega ponovno odmakla obnaženih grudiju nije se uopće osjećala ranjivo i izloženo koliko je bila očekivala.
On je stavi u postelju prije nego ju je potpuno razodjenuo a potom ustane da utrne svijeću. Vrativši se, sada obnažen, on o njezino tijelo pritisnu neopisivo veliku stvar za koju joj rekoše da će slomiti pečat njezina djevičanstva i učiniti je, službeno i potpuno, njegovom suprugom. Trebalo je malo nagovaranja prije nego se Chiaretta dovoljno opustila i pustila ga između svojih nogu a onda, dok je on šaputao smirujuće riječi, a ona prestrašeno iščekivala poluotvorenih usta, on pritisnu jače sve dok ona ne zaplaka i osjeti ga kako u njoj žari. Bilo je manje bolno nego što je očekivala - više je to bio šok nego bol - i kad on počne zapomagati ona se uplaši da se nije ozlijedio. Kad se on ponovno uspravi, a potom s uzdahom legnu kraj nje, ona na tren pomisli da je mrtav, sve dok ga kraj sebe ne osjeti obrisavši mu čelo plahtom.
„U redu si?“ ona upita, na što se on glasno nasmija. „Ja bih to trebao tebe pitati. Nije odveć boljelo?“ Ona mu reče da nije. Zatim, neočekivano, ona počne plakati, nije znala zašto a on je htio da mu kaže.
Držao ju je potom u svom naručju sve dok nije zaspala. A zatim se ona probudila a njega više nije bilo. Nije znala što sad. Pođe opet k prieudieu i na nj kleknu. Blažena Majko Božja, molim Te za oprost ako danas ne molim kako valja. Nekako se ne osjećam najbolje. Ona zatim pritisnu dlanove o lice i osjeti kako joj njihova hladnoća prodire u užarenu kožu. „Molim Te, pomozi mi da budem dobra žena Claudiju“, ona šapnu, „i da shvatim svijet u kojem ću sada živjeti.“
Kraj molitvene klupice bijaše jedna velika kamenjem ukrašena škrinja. Pokrov bijaše odškrinut. Unutra ugleda malenu vrećicu s komadićima češlja na vrhu hrpe platnena rublja. Ona je podignu, zadrži na čas, osjetivši dvije oštrice unutra, poljubi i sakri na dno hrpe.
Usprkos tome što joj je Chiaretta obećala dati njezin dio češlja, Maddalena zapravo nije ni zatražila svoj komadić bjelokosti. Dugo je promatrala raskomadani češalj, napokon ga vrativši te rekavši kako ga nije htjela ponovno vidjeti. „Samo će me činiti melankoličnom“, ona reče, „a radije ih da me ništa ne podsjeća na prošlost.“ No Chiaretta, koja je već dovoljno bila crnom ovcom među Morosinijevima, držala je da bi bilo korisno znati svoju prošlost, koju one posjeduju kao i svi drugi, prošlost napučenu ljudima od krvi i mesa. Ali naprosto ona nije znala tko su joj preci.
Zakopavši svoj slomljeni češalj u škrinju jednom rukom, druga ruka joj osta povrh čipkom ukrašenih jastučnica koje je za nju kao vjenčani dar izvezla Maddalena. Chiaretta se iznenada uplaši da će se njezinim odlaskom promijeniti njezin odnos sa sestrom. Ipak, dok se ogledala po sobi, budućnost nije izgledala tako tmurna, samo nepoznata. Krevet bijaše velik i udoban, kao da spava na oblaku; pridružena soba, također njezina, kako joj reče Claudio, bijaše veća od sobe koju su samo dan ranije dijelile ona i Maddalena. Claudio imaše svoje odaje na istome katu. Roditelji živješe na katu ispod njih, tako da je i portego u koji se otvaraše njihove sobe također pripadao njima. A Claudio? Morala se početi privikavati na život u kojem je sve, uključivši supruga i njegove navike, bilo novo. Ipak, nadala se da će s njom dočekati njezino prvo jutro.
Onako kako ju je Antonia naučila, ona sad poveza kosu odostraga provukavši tanku zlatnu traku oko glave. „Chiaretta Morosini“, ona reče naglas gledajući se u zrcalo. Sad imam svoje prezime. „Chiaretta Morosini“, ona ponovi, pokušavši se smiješiti kao da pozdravlja svijet.
Chiaretta odjenu običnu haljinu za koju joj rekoše da će biti prikladnom za one dane kad se neće napuštati kuća. Njezin vrat bijaše ukrašen trakom ispletenom od zlatnih niti s majušnim staklenim perlama. Ispod grudiju, teška haljina od svile padala je sve do poda, a tijesni rukavi plave boje koja je odgovarala boji njezinih očiju, prošire se poput balona u visini laktova kako bi mogla slobodno gibati rukama. Zakopčavši par cipela mekih potplata, ona otvori vrata.
Portego bijaše tih. Prirodno svjetlo bi prigušeno zbog nadolazećeg tmurnog, kišnoga dana. „Claudio?“ ona se oglasi. Jeka zamru bez odgovora. Potom pokuca na vrata njegova ureda. Ne dobivši odgovora, ona otvori vrata i primijeti da svjetiljke ne gore.
Privučena svjetlu na prozoru pri dnu portega, Chiaretta izađe na loggiu s pogledom na Grand Canal. Gondolijeri prolaziše, ne primjećujući kapi kiše u vodi, dozivajući se među sobom. Ona duboko udahnu osjetivši se čudno, stojeći tako vani, sama.
„Što radiš ovdje?“ Giustina Morosini se pojavi u portegu pokazavši joj da se vrati unutra. „Sva drhtiš“, ona reče, tonom koji je sad odavao više zabrinutost nego kritiku. „Claudio danas ima posla“, ona reče preduhitrivši snahino pitanje. „Dobro si?“
„Da“, Chiaretta brzo odgovori. Zatim shvativši na što je Giustina mislila, ona se zacrveni.
„Sad kad si ustala mogu dati slugama da promijene plahte“, Giustina reče, pokazujući na stubište koje je vodilo dolje u piano nobile. „Pođi sa mnom i slušaj tako da znaš ubuduće kako s njima razgovarati.“
Ona pozvoni zvoncem. „Zuana će netom stići. Naše sluge obično su izvan vidokruga ali nikad previše daleko i odmah će se odazvati.“
„Plahte u signorininoj spavaćoj sobi moraju se promijeniti“, ona reče mladoj služavki koja požuri u pravcu sobe. „Učinite kako treba tako da nema mrlja.“
„Mila moja“, ona reče kad služavka odjuri, primijetivši grimiz na Chiarettinu licu. „Malo sam vas posramila. No, morat ćete naučiti da ne postoji način na koji se nešto može sakriti od slugu. Važno je da znaju čuvati vaše tajne. Hoćete li danas doručkovati u svojoj sobi?“
Chiaretta nije znala što bi trebalo odgovoriti. „Ne znam“, ona reče, „je li to ono što...? Što radimo?“
Giustina je grubo prekinu. „Radite što god poželite“, ona reče s usiljenim osmijehom.
„Ja...“ Chiaretta zamuca „...žao mi je, ali ne znam kakav je ovdje običaj.“
„U redu“, Giustina odrješitim ton pokaže kako Chiaretta na neki način troši njezino dragocjeno vrijeme. „Danas ću dati Zuani da vam donese doručak u vaše odaje. Nakon toga morate se odlučiti u vezi ručka.“
„Zuana?“
„Služavka koja je upravo otišla. Ona je vaša. Dosta je mlada, ali mislim da će vam odgovarati.“
Giustina ne reče ništa više. Uslijedi tišina, a Chiaretta začu tiho mrmorenje dvojice slugu na katu ispod njih, potom škripu ormara kao da je nešto bilo sklanjano. Negdje izvan kuće, zazvone zvona jedne crkve.
„Hoće li Claudio doći na ručak?“ Chiaretta upita koliko je god umilno mogla.
„Sumnjam, iako nas možda iznenadi u danu nakon svojeg vjenčanja. On obično ruča drugdje, stoga nemoj na njega računati.“
Chiaretti se učini da primijeti trag cerenja na Giustininu licu. Kao da je znala nešto više o svome sinu od Chiarette i kao da je to bilo neko oružje koje je ona kao svekrva nastojala držati pripravnim za paljbu. Kako ju je Antonia nazvala? Vučica. Claudio i Antonia su joj nastojali pomoći koliko su god mogli, ali Chiaretta će morati sama naučiti ophoditi se sa svojom svekrvom.
Eto, tek što je ustala, a već se osjeti premoreno te se ispriča i ponovno odšeće do svoje sobe. Tamo legnu na krevet, užarenih očiju. Potom se začu blago kuckanje o vrata.
„Madonna?“ začuje se tanki glasić.
Ona otvori vrata i ugleda Zuanu s poslužavnikom. „Vaš doručak“, služavka reče kao da je bila riječ o upitu. Primijetivši Chiarettine crvene oči, ona upita: „Madonna je dobro?“
„Da“, ona reče. „Pladanj ostaje sa mnom?“
Zuana se zbunjeno nasmiješi. „Ne, madonna, ja ću ga za vas postaviti.“ Ona potom postavi pladanj za Chiarettu, lagano se nakloni i nestade. Zbunjena i oko najobičnijih stvari koje još nije poznavala, Chiaretta tupo zuriše u svoj tanjur. Žvakala je bez osjećaja, potom spustila salvetu i vratila se u krevet, primijetivši čiste plahte. Kad se probudi, hrana je bila odnesena a da nije čula ni najmanji zvuk.
Te večeri, Claudio se još nije bio vratio. Chiaretta stoga oko sebe stavi šal koji pronađe u škrinji i zaputi se na loggiu gledati posljednje kišne oblake dana, koji su plovili dodirivajući rubove mjeseca. Brod sa skupinom glazbenika vukao se iza jedne gondole u kojoj Chiaretta spazi siluetu zagrljenoga para.
Dok je treća gondola prošla ispod loggie, ona prepozna melodiju jednog od njezinih sola iz Piete. Počne pjevati, prvo šaptom, a potom joj se glas neprimjetno osnaži. Gondolijer se vrati u položaj točno ispod balkona. Svjetlo njegove lanterne igraše po tamnoj vodi kanala, kao u nekom skladnom odgovoru. Noćna čaplja u prolazu doda svoj krik glazbi.
„Što to radiš, pobogu?“ Claudijev glas jeknu kroz portego. Njegove čizme škljocnu po mramornom podu približavajući se. „Makni se otuda! Zar ne razumiješ?“ On je grubo zgrabi za ruku te ona zaplače. „Rekoh ti da nikad ne smiješ javno pjevati!“
On je potom odvuče s loggie, zalupi vratima iza njih i poče se rogušiti. „Možeš pjevati unutra, za mene, za moju obitelj, kad je za to čas. Ali do tada moraš ostati nijema!“
Chiarettino lice bijelo od užasa u slabom svjetlu portega učini da on malo popusti svoj stisak. Ton mu se ublaži, on pojasni: „Ja sam se novčano obvezao. Potpisao sam zakletvu. Znaš li ti što to znači?“
Ona stisnu oči, odmahujući glavom.
„Chiaretta, jedna denuncijacija bila bi užasna. Mogao bih završiti u zatvoru. Mogao bih izgubiti svoj posao. Neki čak izgube i svoj život - “
Ugušivši jecaj koji odjeknu duboko u njoj, Chiaretta se otrgnu, otrča u svoje odaje i zalupi vratima iza sebe.
PRETHODNOG DANA, NAKON ŠTO JE CHIARETTINA GONDOLA nestala među brodicama blizu duždeve palače, Maddalena zađe u crkvu. Svijeće na oltaru su već bile pogašene, a dok joj se oči priviknuše na mrak, one se okrenu prema balkonu gdje je gorjela jedna uljanica. Osamljena silueta stajaše tamo nasuprot prigušenu svjetlu.
„Anna Maria?“ Maddalena šapnu. „To si ti?“
„Maddalena? Gdje si, ne mogu ništa vidjeti.“
„Na jednoj sam od klupa. Ustat ću. Vidiš li me sada?“
„Jedvice. Što radiš tamo dolje?“
„Naprosto sjedim i razmišljam.“
„Ja sam došla vježbati na orguljama. Ne smeta ti?“
„Ne“, Maddalena uzdahnu i ponovno sjednu. Potom se automatski prekriži, ali umjesto topline molitve, osjeti prazninu mračnu koliko i trbuh ove crkve.
Ona potom začu kako zaškripa klupa na kojoj je sjedila Anna Maria te zatim prve hroptajuće note koje razbiše tišinu. Maddalena osloni laktove o koljena, spustivši lice u svoje ruke. Teški zvuk orgulja strugao joj je po živcima kao jezik koji istražuje bolni zub.
Ona ustade i izvuče se iz crkve. Noć je već pala, magla se poput rijetkog tijesta razvlačila po dvorištu. Kao i prvi puta, ona pomisli, sklapajući oči, prisjećajući se. Unutar crkve orgulje se zaustave. Na trenutak kao da je vrijeme stalo. Kao da nije bilo budućnosti bez Chiarette. Potom glazba ponovno otpoče. Koraci krenu sami od sebe, znala je da je prijeme za polazak.
Soba u kojoj spavaše sa sestrom sad je bila beživotna. I ona će uskoro preseliti u odaje gdje su živjele ostale maestre. Što prije to bolje, pomisli, skupivši svoje stvari iz škrinje. Chiaretta je zaboravila svoju bilježnicu. Maddalena sjednu na krevet, milujući je, potom je otvorivši:

Danas sam vidjela Antoniju. Dolazi na zabavu. Kaže da će biti igara i hrane kao nikada do sada.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:52 am






Šetala sam pored kanala i ugledala vodomare.


Nisam prepoznala neka od jela.


Maddalena prolista nekoliko stranica, dobro poznavajući sadržaj. „Susana je slomila gudalo“, bijaše napisano, „a Luciana joj je dala moje. Zamolila je da ga ostavi u ormaru kako ga mogu i ja koristiti. Ali nju nije bilo nimalo za to briga.“
Okrenu stranicu. „Luciana je đavolica iz pakla.“
Maddalena potom ocrta udubljenje koje je Chiaretta napravila tim riječima u bilježnici. Ona usta, obrisa oči, izravna plahte na krevetu, primijeti zlatnu nit kose. Stavi je u bilježnicu, poljubi naslovnu koricu i potom za sobom zatvori vrata.
KAMENI ZIDOVI SOBE U KOJIMA ŽIVJEŠE MAESTRE i sotto maestre bijahu pokriveni otrcanim tapiserijama. To je, uz ugljenu peć, trebalo biti dovoljno da zagrije malenu sobu.
Posred sobe bijaše jedan tepih a na njemu nekoliko stolica i stol. Anna Maria je sjedila na Maddaleninu krevetu i poskočila kad je ova ušla u sobu. „Gdje si nestala?“ ona upita, obgrlivši je i vodeći je prema jednoj slobodnoj stolici. „Odjednom si se izgubila.“
„Morala sam se spakirati“, Maddalena sjedne, s grimasom na licu, iako nije osjećala nikakvu bol. „Ali, eto, stigla sam.“ Blijedo se potom nasmiješi i odnese Chiarettinu bilježnicu do škrinje kraj svoga kreveta gdje ju položi, zatvori poklopac škrinje, odjednom obuzeta poplavom uspomena. Pokri lice rukama i počne jecati.
CHIARETTA JE KLEČALA NA MOLITVENOJ KLUPICI sve dok se nije ugasila svijeća. Potom, pipajući po nepoznatoj sobi, dođe do kreveta i u njeg legne, zureći u mrak. Nije mi ovdje mjesto, ona pomisli. Nikad ovdje neću pripadati. Ali što se sad moglo učiniti? Je li njezina greška dovoljno velika za Claudija da poništi njihov brak? Gotovo kao da joj je rekao da predstavlja za njega opasnost. Ako bi i poništio taj brak, gdje onda poći? Ne natrag u Pietu, zbog onog što se prošle noći dogodilo. Možda bih mogla poći negdje gdje mogu pjevati. Gdje možda mogu pjevati u operi. Imam nešto ušteđevine. Možda bi mi je dali u Pieti tako da mogu otići iz Venecije.
Po prvi put od kad je ustala, osjeti nešto drugo osim straha. No, plan nije bio izvediv, toliko je znala. Pietà joj ne bi vratila ušteđeno. Pa ako i bi, što bi onda s novcem učinila?
Što? Naprosto otići do prvog gondolijera i reći - povedite me - ali gdje? Izvan grada? Nikad nije sama niti prošetala po Veneciji, nikad u rukama držala cekine. Pa i da ode izvan grada, gdje bi pošla? Znala je za imena nekih gradova - Rim, Milano, Firenca - ali ne i gdje su se nalazili. Ležala je tako u postelji, mučeći se zbog tolikih nepoznatih stvari, konačno zaspavši.
NEKOLIKO SATI KASNIJE, PROBUDI SE. Claudio je sjedio u stolcu kraj njezina kreveta.
„Gledao sam te dok spavaš“, on reče, „osjećam se kao magarac.“ On pruži ruku, pozivajući ju da se pridigne. „Ti si prva osoba koju znam a da nije odgajana poput mene“, on reče. „Moram prestati očekivati da se od prvog dana ponašaš u skladu sa svim pravilima.“
Chiaretta sjednu na rub kreveta. „Žao mi je“, ona šapnu.
Claudio je povuče na noge. „Dođi u moju sobu, on reče. Zuana nije mogla naložiti vatru jer se bojala ući s obzirom na to da nisi odgovarala.“ Obgrlivši ju, on je povede prema vratima. „Kod mene je toplije, svjetiljke su užgane.“
Claudijeva soba bijaše obložena drvetom i ukrašena grimizom i zlatom. Polica s knjigama pokrivaše jedan zid a nasuprot njemu bijaše prozor zakriljen teškim baršunastim zavjesama. Maleni kamin obasjavaše jedan portret nekog ozbiljnog čovjeka iznad okvira kamina.
„Moj praujak Francesco“, on reče primijetivši da Chiaretta promatra sliku. „Bio je zapovjednik venecijanske flote kao i dužd.“ On pokaza gestom prema stolcu. „To je najudobnije mjesto za sjedenje. Mogu narediti da se posluži čaj ako želiš.“
Chiaretta niječno kimnu, sjedeći i namještajući svoju spavaćicu. Claudio nastavi. „Njegov me portret podsjeća na to tko sam. Biti dio obitelji s dugom tradicijom znači dijeliti odgovornost svih predaka.“ On sjednu, privukavši stolac bliže. „Svakog Morosinija - dobrog ili lošeg.“
„Claudio, ja...“
On je uze za ruku. „Ne moraš ništa reći. Nisam se ponio kao džentlmen. Ponio sam se kao ništarija i moram se zbog toga ispričati. Htio bih početi iznova.“
„Ne znam...“ Chiarettin glas utonu.
„Ne znaš što?“
Riječi same izletješe iz usta. „Da nisi učinio pogrešku. Da li me doista želiš. Da li ja ovo uistinu mogu.“
Claudio ustane, priđe joj iza stolice, obgrlivši je rukama. „Ne bih te upitao za ruku da sam mislio da to nećeš moći veličanstveno obaviti.“ On potom spusti svoju glavu i uroni lice u njezin vrat. „Koliko si predivna, toliko si i snažna“, on je potom poče cjelivati sve dok ga ona ne pljusnu po ruci i reče da je prestane škakljati.
„To je već bolje“, on reče, „želim te vidjeti nasmiješenu.“ Onda je ponovno dignu na noge. „Moja si supruga“, on reče, gledajući je u oči, „tako sam ponosan, tako sretan“. On se nasmiješi. „Sva je Venecija ljubomorna.“
VATRA JE ZAMRLA U KAMINU. Svjetlo zore počne sipiti u sobu. Chiaretta i Claudio se konačno umoriše od priče. Njegova majka, složiše se, bit će prepreka dokle god žive pod istim krovom. Ali svaki je kat bio izdvojen i privatan, bilo je malo izgleda da će Giustina bez upozorenja osvajati njihov prostor kao i obrnuto. Okolnosti toga jutra bijahu neobične, ali ona zacijelo neće svoje prisustvo tako često obznaniti. A ako bude, onda će se o tome dalje pobrinuti Claudio a ne Chiaretta.
Situacija se možda promijeni ali, složiše se, za sada ne bi bilo nikakve koristi od sukobljavanja. Još bi se Chiaretta sigurno osjećala gore svaki puta kad bi pokušala približiti se. Najbolje će biti ako Chiaretta bude što je moguće više nedostupna za poduku o tome kako se snaha treba ponašati. Sutra će već Claudio otići do Antonije i zamoliti je da počne provoditi što je moguće više vremena s njegovom ženom. Chiaretta će od nje sve naučiti, a kad postane previše opterećena trudnoćom, onda je Chiaretta može posjećivati u njihovu domu.
„Samo da te ne pretvori u čudovište“, Claudio se nasmija povukavši je ponovno na noge. „Za sada, moraš poći u krevet. Ostali smo budni čitavu noć.“
U NJEZINOJ SPAVAĆOJ SOBI ON SAD SKINU NJEZINU SPAVAĆICU, otkrivajući joj tijelo ispod tankog svilenog pokrivača. „Ahh“, on reče, prešavši očima preko njezina tijela, a ona ispruži ruke. „Ali bih bio razbojnik da tako brzo ponovno s tobom legnem.“ Zato on samo navuče pokrivač preko nje. „Spavaj sada. Sve će biti u redu. Samo nam treba vremena.“

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:53 am





PETNAEST

MASKA BIJAŠE NAČINJENA OD KOŽE, oblikovana kao mačje lice i obojena u biserne nijanse bijelog i modrog. Filigranski uzorak od zlaćane žice u visini nosa propinjaše se kao neka anđeoska krila, ili kao da je mačka sama od sebe nosila svoju masku.
„Prekrasna je“, reče Chiaretta, prešavši prstima preko lažnih bisera i malih staklenih zrna koja su uokvirila rubove maske. Pružajući je Claudiju, ona zasta, okrenuvši se: „Pomozi mi, molim te.“
Kad on prikopča vrpcu odostraga, ona izađe na portego kako bi se pogledala u jednom od zrcala duž zida. U Pieti, ona je mogla vidjeti svoj odraz jedino na nekoliko časaka pred svaki koncert kad bi figlie jedna drugoj dodale ručno zrcalo. Dva mjeseca nakon vjenčanja, još se uvijek privikavala na prizor sebe u novoj odjeći i s novom frizurom dok se ogledala u srebrom optočenu zrcalu koje stajaše na njezinu ormariću za odjeću. Ovako izgledam spuštene kose, ili: ovako izgledam kad se probudim, ili: ovako izgledam kad hodam, mišljaše ona ne toliko iz taštine koliko iz znatiželje i osjećaja zaprepaštenja.
Chiaretta stajaše ispred masivnog zrcala, gledajući kako maskirani lik čini njezine pokrete. Osjeti malo vrtoglavicu, kao ponekad kad bi se ukrcavala u gondolu koja se ljuljala u nemirnim vodama kanala. Ona odveza masku i osjećaja nestade. Potom je ponovno primaknu i odmaknu, sporo, kao da potvrđuje neku istinu.
Divno pristaje uz moju novu haljinu, ona pomisli. Korzet je bio načinjen od brokata srebrne i akvamarin boje, naglašavajući joj punačke grudi iznad suknje koja je šuškala dok se kretala, a bijaše načinjena od slojeva taftaste svile.
Tražeći ponovno Claudija da joj zakopča masku, ona se zagrcnu kad ugleda čovjeka u trorogom šeširu iznad crne kapuljače i ogrtača kako je promatra udaljen svega nekoliko stopa. „Da li vas je moja bauta uplašila?“ Glas njezina muža bijaše prigušen. Nije ga prepoznala zbog ruba obične bijele maske koja se sad oslanjaše o njegovu gornju usnu.
Krv joj pojuri u glavu. Ona se uspravi oslonivši se o stolac. Odjednom se prepade uspomene na onog čovjeka u bijeloj masci. „Ovo mi se ne sviđa“, ona reče.
„Besmislica! Svi vole karneval. Moraš se samo naviknuti.“ „Ali što ako se razdvojimo? Kako ću te pronaći?“ Claudio skinu šešir i masku te stajaše pred njom u svilenoj kapuljači koja mu posve zakrivaše glavu osim otvora za lice. On se nagnu i poljubi je u obraz. „Neki će te čovjek u bauti staviti u svoju gondolu, odvesti svojoj kući i ja te više nikad neću vidjeti.“ On nastavi gledati je, iščekujući da ona shvati kako se šali i doda: „Neće se to dogoditi. Bit ćeš prikovana o moju ruku. Ili još bolje...“ On nesta u spavaćoj sobi i vrati se sa ljubičastom trakom u koju je bila umotana maska. „Pomozi mi ovo smotati oko šešira.“
Kad mu Chiaretta pruži masku da je ponovno sveže, on kimnu. „To je dio zabave.“ Potom nesta u svom uredu i donese jednu bautu koja je bila identična njegovoj. „Morat ćeš je i ti nositi.“
On joj zatim pomogne navući kapuljaču i ogrtač, potom stavi običnu bijelu masku, i vrati se iz ureda s identičnim trorogim šeširom.
Chiaretta se pogleda u zrcalo i osjeti kako joj se vraća mučnina. Dva lika su sad u nju zurila iz zrcala. Jedan visok i, osim bijele maske, odjeven u crno od glave do pete. Drugi nalik prvom, ali manji te sa suknjom od tafta ispod ogrtača. Ona sklopi oči i duboko izdahnu. Sve će biti u redu, ona pomisli, sve dok se ne bude ogledala u zrcalu.
Potom uze Claudija za ruku te oni zajedno siđu niz stubište izašavši na mol. Dok su se penjali u gondolu, ona krajičkom oka ponovno promotri ljubičasti rosette prikopčan na njegov šešir. Obuzme je osjećaj ljubavi. Poželje se s njim vratiti u spavaonicu, zbaciti odjeću, voditi ljubav.
Gondolijer kliznu kroz Grand Canal u smjeru Rialta. Oko njih u mraku mnoge brodice su klizile vodom, pune likova odjevenih u crno, a njihove maske poput duhova sjaše bjelinom u svjetlu noćnih svjetiljki.
CLAUDIO JE DRŽAO TAJNIM MJESTO GDJE SU BILI POŠLI. Tek kad je spazila jarko osvjetljenu fasadu Teatro San Giovanni Grisostom ona shvati da je vodi na njezinu prvu operu, ali ne u Teatro San’Angelo, već kao gosta u pretplatničkoj loži za najskuplje kazalište Venecije.
„Mislim da ćeš se sasvim razmaziti i više se nakon ovog nećeš htjeti vraćati u moje malo siromašno kazalište nakon ovog!“ Claudio je gotovo vikao da bi se čuo kroz povike uličnih prodavača ulaznica. „Scenario!“ On viknu te podignu novčić da bi privukao pažnju jednoga dječarca koji je prodavao kazališne rasporede.
Prošavši kroz predvorje, Chiaretta primijeti da je većina gostiju nosila jednake ogrtače i bijele maske kao i oni, iako je nekolicina nosila i crne maske s namrštenim obrvama i izbečenim očima.
„Kakve su pak to?“ ona upita mrmljajući ispod svoje maske.
„To su likovi iz commedie dell’arte“, reče Claudio. „Uskoro ćeš ih sve biti u stanju prepoznati.“
„A ona ptica?“ ona pokaza u smjeru nekoga tko je šepesao prema njima noseći masku s dugačkim kljunom i nacrtanim naočalama.
Claudio zadignu masku da bi bio razgovjetniji. „Tijekom posljednje kuge neki je doktor natrpao svoju masku biljem jer je mislio da će se time zaštititi od zaraze.“
„Uspio je?“
„Ne zadugo, ali svima se bila dopala njegova maska.“
Čovjek s maskom „protiv kuge“ u prolazu očeša Chiarettino rame nudeći ispriku jednim mekim, visokim glasom prije no što produlji dalje.
„To je bila žena?“ Chiaretta zapita u čudu.
Claudio se okrenu i pogleda. „Nikad se u Veneciji ne zna točno“, on reče proučavajući figuru koja nestade u uglu. „Ona, ili on, nosi pianelle. To su one smiješno visoke cokule koje jedva da bilo tko još danas nosi. Danas žene radije smoče noge nego hodaju naokolo na tim štakama. Hvala Bogu na tome“, on je potom zagrli oko ramena. „Baš mi se sviđa tvoja visina.“
Claudio je potom povede za ruku prema stubištu. Popevši se stubama, oni dođu do jednog okruglog hodnika. Muškarci u livrejama stajahu ispred desetak i više ukrašenih vrata a kad je Claudio došao do naznačenih, jedan ih sluga uvede unutra.
Loža u kojoj se Chiaretta našla, bijaše razdvojena u dva dijela. Pozadi, odmah do vrata, bijaše jedan mali ležaj i naslonjač kao i stol na kojem su ležale karte. Na jednom komadu namještaja bijaše nekoliko boca vina i srebrnih pladnjeva sa sirom i namazima. Zrcalo je bilo postavljeno na jednom zidu tako da odražava scenu za one koji su bili previše duboko uvučeni u balkon i nisu imali izravan pogled na scenu. U sredini lože zavjesa bijaše odmaknuta. Kroz nju Chiaretta ugleda ogradu balkona kao i nekih desetak i više stolaca obloženih u crveni baršun.
Vlasnici lože još nisu stigli, ali već je neki čovjek pozdravio Claudija skinuvši masku. Marco Grimani, čija je obitelj bila vlasnik operne kuće, obilazio je lože i pozdravljao prijatelje.
„Čuo sam da dolazite“, on reče Claudiju, „htio sam upoznati nevjestu, slavnu Chiarettu della Pietà“ On se nakloni i pruži ruku. „Prokleti Carnevalel Godinama sam pokušavao vidjeti vas izbliza a sad nosite masku!“
„Možeš skinuti svoju bautu“, Claudio reče, pomogavši joj prvo skinuti šešir. Potom odveza njezinu masku i pomogne joj oko kapuljače i ogrtača.
„Brava!“ Marco reče. „Dokaz da su putte doista anđeli!“ On joj podignu ruku i poljubi zglob ruke s velikom pompom.
Razgovor odjednom bi prekinut jer stigoše i vlasnici lože. Claudio ostane na kauču s njima čavrljajući dok Marco povede Chiarettu do ograde. Promatrala je nizove identičnih loža naslaganih posvuda oko njih. Barereljefi s detaljima školjki, cvijeća i lišća ukrašavaše stupovlje dok su ljudske prikaze isklesane iz mramora odozdo pridržavale svaku od loža.
Ona se nagnu preko ograde i zaviri u parket. Deseci ljudi su naokolo kružili. „Gdje će oni sjesti?“ ona upita Marca.
„Oni neće sjediti“, on odgovori, „osim ako ne iznajme stolice. Baš kao i u Pieti.“ On pokaza na nekoliko njih noseći klupe naprijed. „Još sat vremena. Dolje će se do tada sve načičkati ljudima.“
„Ali kako će moći nešto vidjeti?“
Marco se zagrcnu. „Nitko ne obraća previše pažnje“, on pokaza, „ali pogledajte u strop!“
Na jednom kraju bijaše naslikan grb Grimanijevih kao i figura za koju Marco reče da predstavlja Gloriju okruženu kerubinima i božanstvima ovjenčanih cvijećem. S druge strane pak bijaše oslikan jedan tableau s prizorom Venere.
„Predivno“, ona reče.
„O, niste još vidjeli ono najbolje“, Marco se šepurio. „To je jedno od čudesa Venecije!“ Baš u tom trenutku tableau s prizorom Venere poče se pomicati a jedna lampa dugačka nekih tridesetak stopa poče se spuštati sa stropa. Četiri zlatne i srebrne grane, s desecima bijelih svijeća plamtješe na njemu, stigavši posred grba Grimanijevih odakle se pak širiše zlaćane zrake optočene lopticama biserne boje.
„Bravo!“ Claudio reče pristupivši otpozadi i primaknvuši još jednu stolicu. „Za moju nevjestu“, on reče, pružajući Chiaretti malu čašu jantarom obojena vina, „Grimanijevi stvaraju najbolju predstavu u gradu čak i prije nego što počne opera.“
„A dok se čeka, možemo malo promatrati naokolo“, Marco potom pokaza na lože s druge strane. „Tamo su Gradenigovi, uživajući u prvoj rundi svoje večere.“ Očima je prelazio preko drugih loža.
Potom pokaza u jednu ložu gdje je čovjek u bauta-maski sklopio ruku oko korzeta maskirane žene prije no što navukoše zavjesu ispred njih. „Pravit ćemo se da ne znamo tko su“, Marco reče. „Uostalom, zato i nose maske. Tko zna?“
„Nemam pojma“, ponovi Claudio, a obrve mu se podigoše dok se njih dvoje pogledaše pogledom koji Chiaretta nije mogla dokučiti.
Ispod njih, u parketu, dva su se muškarca posvađala. Jedan drugom strgnuše maske s lica i počeše se udarati šakama. Uskoro se pridruže i drugi, sve dok hrpa tijela nije udarala i batrgala na podu dok se nekoliko žena divljim pokretima hladilo lepezama, a ljudi iz prednjeg reda lože ne počeše bacati što god im se već našlo pri ruci.
Glazbenici koji su u orkestru počeli ugađati svoje instrumente prije predstave više se nisu mogli čuti od silne buke sve dok dirigent ne pokaza da zasviraju najglasnije što mogu. Dok se lampa pomicala, postupno otkrivajući tableau s Venerom, oni zasviraše prve note.
Chiaretta spazi kako se zastor diže na pozornici koja je predstavljala neku staru grčku luku. Jedno plovilo bijaše ukotvljeno na doku posred pozornice, dok je sprijeda i po strani stajao neki hram. Chiaretta zaviri u palaču i tamo spazi, u dvorištu, jedno mramorno stubište koje je vodilo naviše, u mezanin, u odaje na drugoj strani pozornice. Gotovo neprimjetno, kao da nije bilo četvrtog zida, prizor se uklopi u oslikanu pozadinu koja je predstavljala neku obalu s armadom brodova vidljivih u daljini.
Publika u parketu zapljeska. Potom nastavi svojim poslom. Plesači baleta pojaviše se na sceni, kao uvod u dolazak junaka i njegova vojnog enturaža. Nakon nekoliko minuta recitativa, jedan glas se zadera kroz žamor u kazalištu i pozva gomilu da se stiša. Iako je ton bio u rasponu ženskoga glasa, sličan onom kojim je Caterina pjevala Juditu, zvuk odjeknu od stražnjega zida i stropa. Učini se Chiaretti nekoliko puta snažnijim od onog u Pieti.
„Znaš li tko je to bio? Jedan od velikih castrati našeg vremena“, Claudio joj reče: „Senesino. On odlazi u Dresden nakon što se ova kuća zatvori. Priča se da će pjevati za Händela u Londonu.“
Junakinja bi se trebala zaljubiti u tog omalenog debeljka? Izgleda poput oraha s rukama i nogama, Chiaretta pomisli. Ali dok je nastavljao svoju ariju, ljepota njegova glasa odjednom učini mogućim sve, čak i ljubav s debelim orahom.
„Pluća muškarca a glas dječaka“, Claudio reče. „Ali velika se cijena za to mora platiti.“
Senesinov glas posta jačim, vodeći u jednu kadencu koja bijaše puna vibrata i topline te uspinjući se po intervalima sve više i više, sve dok čitavo općinstvo nije netremice zurilo u opčinjujućeg pjevača. Na znak njegovih zaobljenih ruku, u glazbenu kupolu uroni i orkestar, arija se okonča a čitava operna kuća eksplodira u pljesku.
Potom se pozornica ponovno napuni vojnicima i ženama koje im mašu, šaljući ih u rat. Senesino se pope na brod posred pozornice. Oko njega naslikani valovi kretaše se gore i dolje a brod se tobož počeo ljuljati. Neki se bog potom spusti odozgo, te njih dvoje nastupe u duetu prije no što bog ponovno nestade. Dok je i brod nestajao s pozornice, Senesino ponovno podignu svoj glas. Uzdignute sablje on zaključi prvi čin te se spusti zavjesa.
OSIM JEDNE POMORSKE BITKE, S TOPOVIMA I DIMOM i jednim brodom koji potonu kroz binu, publika je najveći dio opere uglavnom ignorirala. Sjedala s jedne strane kazališta bijahu prazna osim kad bi zapjevao Senesino. Ispod Chiarette gledaoci su se u donjim ložama među sobom natjecali tko će pljunuti dalje u gomilu ispod njih.
Promatrajući kako se izvođači muče s bukom u kazalištu, Chiaretta se prisjeti opčinjene publike koja sjediše ispod nje dok je ona pjevala na balkonu kapele. A večeras, jedan je sopran već zastao usred neke arije i požurio na proscenij vičući na gomilu da prestane bacati predmete na pozornicu; potom uvidjevši da od toga neće biti ništa, ona se vrati i nastavi s predstavom.
Konačno, Chiaretti sve skupa dosadi i ona se pridruži Claudiju. Našla ga je lica zarumenjena od vina, te iako je gubio na kartama, bio je dobre volje. Chiaretta stane iza svojeg muža, odmarajući dlanove na njegovim ramenima. On je potapša po ruci. „Moja sretna zvijezda je stigla“, reče on prijateljima, i doista, osvoji sljedeće tri partije karata.
Zavjesa se potom spusti posljednji put te se općinstvo polako poče razilaziti. Skrivajući zijevanje, Chiaretta ponovno na sebe stavi bautu te se s Claudijem kojeg je držala za ruku spusti dolje u predvorje, pa van na ulicu. Trg pred kazalištem bijaše preobličen u divlju scenu punu maskiranih ljudi, klaunova, uličnih svirača, prodavača hrane i kojekakvih šarenih predmeta. Claudio je povede kroz gužvu, niz stražnje ulice, štiteći je svojim tijelom od gomile koja se naguravaše u oba smjera.
Potom se nađu na mostu Rialto. Iznad njih, kameni luk mosta bijaše napučen ljudima, podsjećajući je na onaj dan kad je, kao još malena djevojčica, zajedno s ostalim figliama bila svjedocima šakanju po Ponte dei Carmini. Pijani refreni bestidnih pjesama odjekivaše kroz noćni zrak onomad ali večeras je jedino poneko labavo perce iz nečije maske ili poneka prazna pljoska letjela s mosta.
Ipak, ona se tijesno privinu uz svog supruga. Htjela je biti doma. Doma. Palazzo Morosini, njezin krevet, njezina soba, njezin muž pokraj nje.
MADDALENA OSLUŠKIVAŠE TE PRVE NOĆI KAD JE POČINJAO karneval iza zidina Piete. Ranije te večeri bila je u parlatoriju gdje su jedna za drugom prolazile skupine ljudi. Figlie su čavrljale, kikotale se, lica blizu željezne pregrade, nudeći kolače i male čaše s vinom preko pregrade svojim gostima, te pljeskajući rukama ako bi ih slavljenici zabavili svojih marionetama ili magijskim trikovima.
Maddalena je promatrala, nadajući se da će se možda među gostima pojaviti i Chiaretta. Od kada se udala bila je u gostima dvaput s Antonijom, ali razgovarati preko pregrade bijaše toliko neprirodno da su obje jedva čekale da posjet što prije završi. Večeras Chiaretta nije došla. Maddalena nije bila iznenađena, ipak bila je malo razočarana te napusti gužvu u parlatoriju i povuče se na počinak.
Nekoliko dana kasnije, Vivaldi stigne na dogovor u vezi s dvama koncertima za koje će biti zadužena Maddalena. Kosa mu bijaše nepočešljana, a oči obrubljene crvenim kolobarima. Ruke mu drhtaše dok je vadio violinu, zatim se još nekoliko puta trgnuo kao i ona kad bi se probudila iz nekog ružnog sna.
„Nešto nije u redu?“ ona upita.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:53 am




On odmahnu ramenima. „Samo živci. L’Incoronazione di Dario ima premijeru sljedeći tjedan, a scenografija još nije završena, castrato misli da je bog a investitori da mogu stvarati operu bez novca.“
Vivaldi nije čekao njezin odgovor. „Imao sam narudžbu za deset concerti“, reče Maddaleni sa zavjereničkim osmijehom, „i isporučio ih u tri dana.“
„Kako je to moguće?“
„Nisam uopće spavao! Nisu bili sasvim novi ali što znači originalni rad? Malo sam preradio postojeće radove. Tako to svi rade.“
Nasmija se kao da se kezi. „Ponekad iščupam naslovnu stranu i napišem novu umjesto nje, s posvetom osobi koja je naručila kompoziciju. Nitko ne zna razliku. Klijent koji je naručio koncerte ionako uskoro napušta Veneciju.“
Nije zvučalo previše iskreno, i on primijeti sumnjičav izraz na Maddaleninu licu. „Nemam izbora“, on reče. „Glazba je jako slabo plaćena. Imam kuću i dvoje slugu. Moram jesti kao i oni. Otac mi nije dobro i uskoro će možda morati seliti.“
On podignu dlanove s izrazom nemoći. „Maddalena, za vas glazba može biti što god poželite - bajna, luksuzna, sentimentalna, strasna, tko zna? Ali za mene je ona posao. Kad skladam, većinom sam trgovački nastrojen, bojim se.“
On ugleda njezino ozbiljno lice. „Nemojte me prezirati“, reče, „nije moj izbor. Tako je kako je.“
Riječi su mu bile prošarane tikovima i divljim gestama. Bez ijedne riječi, Maddalena stavi kositrenu kupu punu vode na stol do njegove violinske kutije. Čekala je.
Imam pametnijeg posla, pomisli, gledajući u nove notne listove koje je sa sobom donio. Moram ovo odnijeti na prepisivanje, imam koncertnu probu, zatim moram posjetiti učenicu u bolnici.
On otpi gutljaj bez riječi. „Congregazione nije pretjerano zadovoljna. Misle da provodim previše vremena sa svojim operama.“
„Operama?“ ona se tržnu, praveći se kako je zanima. „Postoji još neka opera osim Daria?“
„Penelope la Casta. Znate već, priča o Odisejevoj ženi“, Vivaldi ponovno otpi vode, zamislivši se. „Pomalo kao vi, strpljiva, uvijek na svom mjestu, čekajući.“
Čekajući? On misli kako nemam pametnijeg posla nego čekati da se on pojavi? Maddalena poče labaviti svoje gudalo. „Morate se odmoriti“, ona reče. Pokušavala je kontrolirati uzrujanost u glasu.
Vivaldi se nagnu, stavivši laktove na koljena, pokrivši lice rukama. „Uvijek ste tako brižni. Mislim da ste u pravu.“
Ove dragosti koje su joj nekoć značile sve sad su je počinjale nervirati. Idi, ona pomisli, samo ti idi.
Već se bio spakirao. „Nisam zapravo bolestan, a trebao bih biti“, on reče, „tako su nemilosrdni. Tako nemilosrdni.“ Potom sklopi svoju kutiju s violinom. „Bolje da sada odem.“ Maddalena je motrila s prozora kako promiče niz aleju duž Piete, držeći se za prsa. Nije bila sigurna osjeća li kakvu bol ili je to gesta iz navike. Osjetila je da joj se trbuh okrenu kao onoga dana kad je po ormaru tražila svoje nestalo gudalo. Bijaše on težak čovjek. Ali otkad se vatio, glazba za coro bijaše božanstvena, ponekad toliko sjajna da joj se činilo kako joj srce lebdi negdje izvan tijela. Bila je to iskustvo glazbe bez granica.
Nisam tako mislila, ona šapnu, ali ipak onaj drugi dio nje bijaše sretniji kad ugleda kako on nesta iza ugla.
KAD SE SLJEDEĆI PUTA POJAVIO, IMAO JE VIJESTI koje je nisu previše zanimale. Dario je bio financijski uspješan ali nije doživio puno pohvala, a posao impresarija u kazališnom svijetu Venecije, u kojem su svi bili isposvađani, bijaše više od očekivanog. Čak i prije prve izvedbe Penelope on odluči preseliti se u Mantovu čim Carnevale bude okončao. Okušat će svoju sreću ondje. Svršio je ugovor s Pietom zajedničkim dogovorom i samo je svratio da se pozdravi.
Maddalena te noći ležaše misleći na njegov prethodni odlazak. Skoro je uništio njezin život a sada joj se učini neobičnim da se više nije mogla ni sjetiti zbog čega je bila toliko nesretna. Više ne poznajem onu djevojku, ona pomisli.
Okrenu se u krevetu gledajući po sobi. Dokle god ste ovdje, uvijek ćete biti zaštićeni, sjeti se njegovih riječi, ali sada, kao jedna od voditeljica zbora, više nije trebala takvu vrst podrške.
Zašto se onda osjećam prazno? Prošlo je nekoliko godina otkad se vratio. Pravila se da joj je svejedno, počela je u to vjerovati. Ali sad ga je zamišljala u kočiji na putu u novi grad, glave pune glazbe, i poželje biti uz njega.
Uspravi se. Pokrivač skliznu s krila, a hladni zrak u spavaonici dodirne njezina obnažena ramena.
On je najsjajniji glazbenik našeg vremena.

On je svećenik.

Ja sam siroče kojem je dopušteno svirati violinu.

To bijaše sve. Ostalo je bilo pitanje dobrote, sreće i ništa više.
Ništa više? Sumnjala je u to. Zar nije sad odrasla? Njezino razmišljanje se sad činilo zrelijim i racionalnijim nego tada. On je doista o njoj brinuo, ali zašto o tome sad razmišljati, o svojim osjećajima o njemu? Ponovno legnu. Bilo je ipak dobro biti ondje gdje se našla, biti ona sama. Da li je on htio biti s njom? Da li je ona htjela biti s njim? Čemu ispitivati prošlost i pitati se voli li ga ili je samo zaljubljena ili je nešto treće u pitanju?
Otišao je. Ako bude stalno mislila na njega, to će je samo vući nadolje, kao što neželjene stvari privezane o kamen potonu na dno lagune.
Što mi je? Ruke joj bijahu hladne, kao u školjke. Anna Maria je buncala u snu. Maddalena je mogla čuti kako škripi krevet jedne od sotto maestri. Možda je to moja žuč. Trebala bih zatražiti puštanje krvi, moram se riješiti ovog rata u svojim venama.
Ali bijaše tu i drugi osjećaj. Osjećaj neočekivane lakoće, gotovo opijenosti. Vivaldi je znao toliko iscrpiti svojim raspoloženjima, osjetljivim plućima, svojom nestrpljivošću, svojim malim prijevarama. Život će sad postati lakši bez njega koji je zauzimao toliko prostora. Moći će se usredotočiti na coro. Okružiti se glazbom, novom generacijom putti. Postat će, za nekoliko ljeta, maestrom, kad se povuče Prudenzia. Doći će nove Elizabete, a ona će ih voljeti zbog njihove čistoće i jednostavnosti.
To će biti dovoljno, ali kad je zamišljala takvu budućnost, ona pomisli da bi htjela više nekoga sjaja. Nešto je pogodi u srce. Želim nekog voljeti, želim da me netko voli. Ne sestrinski, ne kao što volim putte i one mene, već - ona zasta na tren. Znala je da je riječ o ljubavi muškarca i žene. Možda je društvo Vivaldija pružilo taj tračak onoga što svi ljudi osjećaju u normalnim okolnostima. Kad ga nije bilo, nešto je nedostajalo u njezinu životu. Ali to onda nije bila ljubav jer ljubav bi morala biti drugačija od ove boli koja se u njoj skupila.
Kako bi bilo biti privučen nečijom toplinom, u nju se ugnijezditi i u njoj živjeti? Ležala je i to pokušala zamisliti. Dosad je jedina osoba koja ju je grlila bila njezina sestra. A ona je otišla. Sada je otišao i Vivaldi. Nešto u njoj počne se skupljati od osjećaja očajanja i samosažaljenja.
Ne! ona šapnu u jastuk. Više nikada neću patiti kao onda kad je bio otišao. Dah joj bijaše užaren. Nikada.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:53 am





ŠESNAEST

ANTONIJIN TRBUH U OSMOM MJESECU TRUDNOĆE bijaše velik poput lutnje. Svakoga jutra krišom Chiaretta bi joj donijela slatkiše i druge delikatese koje su joj zabranili i liječnik i suprug strahujući zbog neobične veličine njezina trbuha.
„Kad oni budu u drugom stanju, neka onda gladuju“, Antonia reče jednoga dana pred kraj karnevala. Dade znak Chiaretti da izvadi svoju robu iz džepova i stavi joj je u krilo. Potom, nagnuvši se koliko je mogla iz oblaka jastuka oko uzglavlja svog kreveta, poče odmatati paket. „Zašećereni orasi! Voćni bomboni!“ uzdisala je, ubacivši jednu osušenu, zaslađenu četvrtinu limuna u usta. „Tako si dobra, ali možeš li mi sutra prokrijumčariti i malo vina? Onog slatkog?“
„Antonia!“ Chiaretta pljesnu o koljeno koje se ispupčilo pod pokrivačem. „To je malo teže sakriti. Kako to da napravim? Odem u kuhinju i kažem da mi treba boca vina?“
„Zašto ne? To su ipak tvoje sluge. Neće te odati.“
„Osim tvojoj majci.“
„Molim te, nemoj me podsjećati“, Antonia zastenja. Uhvati se za trbuh. „Sancta Maria, kako boli. Jedva čekam da se okonča.“ Ona se nagnu natrag i duboko udahnu. „No“, reče, „reci mi što radi moj brat.“
Chiaretti se naoblači lice. „Nije dolazio kući prošle noći.“ „Koliko već puta?“
„Ne znam.“
„Dobro. Više ne brojiš. To je napredak. Ništa nisi spominjala majci?“
„Ne, naravno da ne.“ Prvi puta kad je našla Claudijev krevet netaknut, Chiaretta je panično pošla Giustini bojeći se da se nije udavio u kanalu ili završio u nekom zatvoru. Giustina bijaše nemilosrdna. Chiaretta bijaše glupa i nezahvalna. Claudio je radio ono na što svaki muž ima pravo, a ona bi to znala da je bila odgojena kao žena jednoga patricija. Otada se Chiaretta zakunu da makar Claudio ne dolazio doma tjedan dana, Giustina o tome ništa neće znati.
„Niti ja znam kad je Piero kod kuće a kada nije. Nije me ni briga“, Antonijina otežalost učinila ju je plačljivom i narogušenom. Rado se onda upuštala u priče o muževljevu kockanju, o kurvanju i njegovoj neoprostivoj tuposti.
Danas je samo slegnula ramenima. „Pomozi mi u sjedalo, hoćeš li?“
Smjestivši se, ona poče: „Vjeruj, to je zapravo neobično koliko Claudio tebi posvećuje pažnje. Još nemaš svoje prijatelje ali do sljedećeg karnevala to će se promijeniti. Bit ću iznenađena ako te i onda bude izvodio - ili ako ti budeš to htjela. Muževi nisu previše zabavni.“
„Ali udate žene viđam posvuda!“
„No, nisu sa svojim muževima!“ Antonia pogleda u Chiarettu kao da je luda. „Kad se oporavim, naći ću sebi svoga cavaliere servente, možda dva ili tri, netko tko će mi donositi poklone, izvoditi me u operu i na večere, na kockanje u Ridotto.“
„Cavaliere servente?“

Antonia razrogači oči i spusti donju čeljust, naglašavajući zaprepaštenje.
„Antonia, nemoj mi se rugati.“
„Žao mi je“, Antonia reče. „Sad sam poput kakva starog gunđala.“ Potom načini grimasu i pritisnu ruku o trbuh. „Beba se kreće i ponekad to doista boli. Želiš je osjetiti?“
Ona potom zgrabi Chiarettinu ruku i pritisnu je o trbuh. Chiaretta osjeti kako se beba kreće od jedne do druge strane. „Kako je to biti u drugom stanju?“ ona upita.
„Užasno, ali mislim da će mi biti drago kad se pojavi moje malo stvorenje.“ Ona ponovno utonu u sjedalo i podigne nabubrela stopala na otoman od baršuna i brokata. „Bože, nadam se dječaku. Svake noći se za nj molim.“
„Zašto?“
„Chiaretta, maritar o monacar? To si do sada morala naučiti!“
Udaja ili samostan. Da je Bernardo moj otac, mogao bi me poslati u samostan ili udati za nekog koga uopće ne volim a tko bi mi mogao biti otac. Chiaretta shvati da nije riječ o pretjerivanju. To se zapravo dogodilo Antoniji i njezinoj sestri. Na neki način, koliko god to neobično bilo, ona i Maddalena su mogle biti gotovo sretne zbog toga što su bile siročad. Barem su neke od odluka donijele same za sebe.
Antonijin ton, kad bi pričala o Pieru, već je bio osjenačan sarkazmom i gorčinom. Ipak, u njemu bijaše optimizma kao i nade da, makar je brak bio dosada i razočaranje, život ipak nije takvim morao biti. Iza njezinih žalopojki kao da je vrebao duh beživotna lica njezine sestre, vireći iza rešetki parlatorija samostana San Zaccaria gdje su ponekad odlazile u posjet.
Antonia je i dalje brbljala. „Nakon poroda, načinit ću sebi nove haljine. Kažu da struk više nikad neće biti isti, a to će Piera stajati pravo bogatstvo.“ Već je bila Chiaretti pokazala nekih desetak tkanina koje za sebe odabra u muževu inventaru. „Najskuplje tkanine. A zatim ću staviti svoju bautu i odoh se pokazati svojem ljubavniku!“
„Ljubavniku? Imaš ljubavnika?“ Ovo bijaše dan pun iznenađenja. „To su dakle ti, kako ih ono zoveš, cavalieri serventi?“
Antonia je pogleda u čudu. „Ništa ne znaš, zar ne?“ Chiaretta odmahnu glavom.
„Cavaliere servente je čovjek koji je pri ruci za izlaske, male poklone, posjete, tako da nam ne bude dosadno. Mnogo je korisniji od muža. A ne očekuje se seks. U stvari, sve je dopušteno osim seksa.“
Ona se ispruži, pomilova Chiaretti ruku, kao da je uvjeravala neko dijete. „Valjda znaš što je to ljubavnik?“
„To mi je poznato, hvala.“ Chiaretta se nagnu i šapnu. „No, ti ga dakle imaš?“
„Ne još, ali naći ću ga. Iskreno govoreći, Piero...“ ona namršti nosić kao da je upravo namirisala smrdljivo smeće, okrećući očima.
Chiaretta se primakne prozoru. Ne želim imati ljubavnika ili nekog cavaliere servente. Želim muža.
„Chiaretta?“ Antonia je gledala upitno. Chiaretta se izgubi u svojim mislima.
„Oprosti“, ona reče, „samo, ponekad se pitam da li sam se trebala udati za Claudija.“
Antonia bijaše šokirana. „Pa činiš se tako sretnom.“
„Pa i jesam sretna. Volim ga. Dobro se odnosi prema meni.“
Antonia je ovog puta ne prekinu šalama već je sasluša. „Želim da bude sa mnom. O ovom životu zapravo nisam ništa znala. To je sve skupa besmisleno. Možda sam trebala ostati u Pieti.“
Antonia se nasmija. „Kako? Sebe zamišljaš kao staru usidjelicu tamo? No, sad je sve gotovo.“ Ona se ponovno nagnu prema Chiaretti, sada ozbiljna glasa: „Brak nije ono što misliš. To je ono što ti pruža slobodu da se zabavljaš, to je sve. Vjeruj mi, Claudio to također radi.“
Vidjevši Chiarettino zabrinuto lice, ona požuri pojasniti. „Jedina prava greška koju možeš načiniti je da očekuješ od Claudija da bude drugačiji od ostalih. Zbog toga ćeš gorko patiti. To je gubljenje vremena umjesto da naučiš igrati igru. Život u Veneciji je besmislen bez rizika. Zar ćeš sama sjediti na svojem balkonu cijeli život pokušavajući dokučiti je li tvoj muž u nekom od parova po gondolama?“
Chiaretta zakri rukom lice. „Kako znaš?“
„Pretpostavljam. Sama sam tako patila, a onda odlučila da me više nije briga.“
Podnevno sunce zasja na drugoj strani kanala. Antonia poželi odmoriti se. Chiaretta je bila sretna jer se konačno može oprostiti i otići.
TKO JE OVA OSOBA KOJA STALNO PLAČE? Chiaretta se pitala na putu kući u zamračenoj kabini. Što mi se to događa? Što činiti?
Ona protrlja čelo kao da će se time riješiti muka glede Claudijevih tajni. Možda će biti doma kad se ona vrati. Možda neće morati čeprkati po večeri boreći se s teškim mislima. Možda je Bernardo pozove na večeru. Mogla bi čak podnijeti Giustinu zbog svekra i njegova osjećaja za humor, makar ne bilo Claudija. Ali i Bernardo rijetko bijaše kući, možda iz razloga koje joj je nastojala pojasniti Antonia.
Claudio bijaše kod kuće. Lice mu zasja kad je ugleda. On je poljubi i provede pola sata prije večere u njezinoj dnevnoj sobi pričajući o poslu i sljedećoj opernoj sezonu u Teatro Sant’Angelo. Površno sasluša Chiarettu koja mu je pripovijedala o svojoj posjeti Antoniji, a potom iznenada poskoči.
„Gotovo zaboravih!“ Iz svoje jakne on izvuče malu kutijicu u kojoj su bila dva velika bisera pričvršćena na iglama. Nagnuvši se kako bi ih joj stavio u kosu, on poljubi njezine uši, gricne ju za obraze, sve dok se ona ne odmakne, ciknuvši. To je ono što od tebe želim, ona pomisli, to čini moj život savršenim. Potom osjeti poznato joj škakljanje u grudima, zatezanje bradavica, dok se okretala ka njegovu poljupcu, igrajući se s vrškom jezika u njegovim ustima.
„Da kažem slugama da ćemo večerati kasnije?“ on upita.
„Molim te“, Chiaretta reče, potom ga uze za ruku, ustade te se okrenu, a on joj pomogne otkopčati vrpce na haljini.
KASNIJE, STAJALI SU VANI GLEDAJUĆI KAKO JEDNA GRUPA glazbenika s nekog burchiella izvodi serenadu ispod susjedne kuće. Jedan mladić s cvijećem ustade i zapjeva u smjeru balkona. Chiaretta nije mogla nikoga ondje primijetiti.
„Stvorena si za poljupce“, glas pjevaše. „Svaki čovjek bi umro od ushita kad bi spazio večeras lica tvoga.“ On zatim pojača glas i počne militi u refrenu: „Smiluj se, nemoj reći ne.“
Chiaretta se prigrli uz Claudija u maglovitu zraku proljetne noći. „Što o svemu misle njezini roditelji?“ ona upita.
„Njezini roditelji? Pa on pjeva gazdarici.“
Chiaretta ga pogleda, šokirana.
„Nije zapravo ništa ozbiljno, samo joj laska. Sutra će vjerovatno doći po svoju nagradu zbog serenade. Donijet će i cvijeće, pomalo uvelo, te izrecitirati pjesmu kako je cvijeće uvelo, baš kao i njegovo srce.“
„A onda?“
„Ništa. Možda će pristati, možda neće. Sve dok ga ona izaziva, on će i dalje dolaziti, ali bila bi velika greška ako mu dopusti da ode predaleko.“
„Što o svemu misli njezin muž?“
„Ne mari previše. U stvari, sve dok se svi pridržavaju pravila, vjerojatno mu je i drago. Žena mu je zbog toga sretnija.“ Claudio je zatim privuče sebi. „Ona možda ima više od jednog cavaliere servente. I ti ćeš ih imati također.“ On utisnu poljubac u njezinu kosu. „Ja ću čak pomoći odabrati prvoga, nekog tko te neće htjeti iskoristiti.“
Claudio se okrenu. „Čemu tužni izraz lica? Moraš imati prijatelje. Obožavatelje. Takve su stvari ovdje običaj. Meni to ne smeta.“ On se odmaknu. „Hoćemo poći unutra?“
Sat kasnije, Chiaretta je ležala u krevetu i čula kako Zuana u portegu poželi Claudiju laku noć. Njegove čizme škripaše po mramornu podu, potom se zvuk udalji dok je silazio stubama do mola.
Sljedećeg jutra, po prvi put otkad se bila udala, Chiaretta nije zavirila u Claudijeve odaje. Umjesto toga, ona je sjedila pred svojim ormarićem s odjećom i policom za dragulje, podižući sad ovu naušnicu, sad ovaj češalj, broš, naginjući glavom amo-tamo, smiješeći se tobože nekom obožavatelju. Zatim pozva Zuanu da joj namjesti kosu, potom bisernu nisku, zakopča korzet i pomogne obući jednu od njezinih najljepših haljina. Morat će staviti veo, ali ispod njega, ona će napudrati kožu i staviti ukrasne madeže, pa ako sretne nekog s kim može očijukati ona će to i učiniti.
„Želim posjetiti svoju sestru“, ona reče gondolijeru. „Povedi me do Piete.“ Međutim, za ono što je htjela vježbati, samostan pun djevica nije bilo baš idealno mjesto, ali nije mogla smisliti gdje drugdje poći. No, već i samo putovanje bez pratnje označavalo je jedan novi početak.
USPRKOS ČINJENICI DA JE TAMO ODRASLA, kao udatoj ženi Chiaretti više nije bilo dopušteno ući nigdje osim u parlatorij Piete. U svojoj predivnoj haljini, utegnuta u korzet, našminkana i pažljivo uređene kose, ona osjeti duboku nelagodu koja se probijala kroz rešetke ograde s čije su druge strane boravile djevojke u crveno-bijelim odorama, jer je dopustila nekom čovjeku leći joj među noge. Ne pripadam nikamo, ona pomisli dok je čekala svoju sestru.
Maddalena je izgledala spokojnije nego ranije. Chiaretti se učini da je ona zapravo ta koja je na pogrešnoj strani rešetke. Njezini madeži i šminka možda su ostavili dojam na druge figlie, ali ne i na Maddalenu.
„Što je sad?“ upita Maddalena. Iako je Chiaretta pokušala nešto promrsiti odmah na početku, ipak su se brzo povukle u jedan osamljeni kut i tamo nagnule glave jedna prema drugoj.
Chiaretta nije znala što zapravo reći. Odakle početi? Maddalena promoli ruku kroz rešetku a Chiaretta ispreplete svoje prste oko sestrinih. Minute prođu u tišini, a ona brzo obrisa oči tako da joj suze ne bi pokvarile šminku.
„Da donesem bilježnicu tako da možeš pisati?“ Maddalenin glas bijaše blag, jedva malo podrugljiv, tek toliko da se Chiaretta malko nasmiješi.
„Ne, samo želim malo s tobom posjediti, ako je to u redu.“
Maddalena je stisne za ruku. „Naravno.“
Vrijeme je prolazilo sve dok Maddalena ne prekinu tišinu. „Znaš da Vivaldi odlazi. Još jedan Carnevale i onda seli u Mantovu.“
„Claudio mi je rekao. Jesi ti u redu?“
„Nije kao prošli put“, Maddalena reče. „Sad sam odrasla žena, sotto maestra. Znam tko sam.“
Chiaretta potraži znak na sestrinu licu koji će pokazati da njezine riječi ne odražavaju stanje njezine duše.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 11:53 am




„Doista je tako“, Maddalena reče, „više mi nije potreban.“
ANTONIJINA BEBA BIJAŠE DJEČAK. ALEXANDRO, PO PIEROVU OCU. Po venecijanskom običaju, nakon poroda, Antonia se, oslonjena o jastuke, morala pozdraviti s nizom dobronamjernika koji prođoše kroz njezinu spavaću sobu. Beba je poslana dojilji koja ju je svaki dan donosila u posjet, dok je gazdarica već brinula o svojoj figuri.
Nekoliko mjeseci kasnije, uvučena u tijesni korzet, Antonia je već nadoknađivala propušteni Carnevale, kao i druge proljetne festivale. Piero se iskazao u izboru njezine Nove odjeće tako da je na svetkovinu Sv. Marka u travnju stajala zajedno s Chiarettom ispred velikih zrcala portega palače Morosinijevih i divila se svome izgledu. Bile su spremne za slavlje.
CHIARETTINA PRVA OBLJETNICA JE PROŠLA, BISERJE JE ODLOŽILA, ali je čekala Antoniju da ponovno izađe u javnost te da sebi počne stvarati život neovisno o Claudiju. Antonia je bila u pravu. Već za drugog karnevala malo je s njom provodio vremena, a da nije bilo poneke noći u operi s Bernardom, i poneke zabave s Antonijinim prijateljima, po malim privatnim kockarnicama, gotovo da ne bi vidjela ništa više od onoga što je mogla vidjeti sa svojeg balkona. Bila je stoga spremna zakoračiti u svijet.
Claudio i Piero su nekoliko tjedana ranije najavili kako će biti na splavi s ulagačima u Teatro SanAngelo te promatrati regatu koja je bila jedan od glavnih događaja festivala. Kako neće poći sa suprugama, obojica predlože da njih dvije iziđu zajedno i pogledaju godišnju utrku gonodlijera u laguni.
Prije no što je Claudio otišao, on Chiaretti pokloni tradicionalni dar za dan Sv. Marka: pupoljak crvene ruže poznat kao bocolo, koji darivaše muškarci ženama koje vole. On je poljubi i poželi joj krasan provod s Antonijom prije nego što uze svoju bautu i napusti kuću. Chiaretta prelomi peteljku bocola i zataknu cvijet u korzet, odagnavši kratkotrajan osjećaj krivnje jer će pupoljak ljubavi koristiti da bi zbog nekog drugog muškarca naglasila svoje grudi. Ne samo da je Claudio znao što je u pitanju, nego je čak s Pierom imao i raspravu o tome. Njegova žena mora imati pratilju, Claudio reče. Provodila je isuviše vremena sama, i bit će sretnija ako bude aktivnija. Piero prenese ovu želju Antoniji ne kao tajnu nego kao signal za Chiarettu da se ne mora osjećati nelagodno.
Antonia pozvaše još dvoje da im se pridruže na jednom burchiellu koji je iznajmila prethodna dana kako bi njezin vlastiti gondolijer mogao sudjelovati u trci. Ponijele su i pjenušac, a Antonia se pobrinu oko ručka. Dva gosta bijahu rođaci Pierovi za koje je Antonia vjerovala da će biti odlična vježba zavođenja.
„Luca i Andrea znaju za tebe“, Antonia reče dok su se spuštale širokim stubama iz Chiarettinih odaja. Čuli su te dok si pjevala u Pieti. „Andrea svira čembalo i ima jako lijep glas, ali rijetko kome dopušta da ga čuje. Naprosto ga se mora nagovarati da bi svirao na zabavama.“
Prošavši kroz piano nobile, Antonia jedva zasta da proviri kroz vrata. „Dobro, majka nije ovdje. Ne moram se pozdraviti.“
Ona nastavi brbljati dok su krenule prema molu. „Luca je jedan od onih čiji je najveći talent da su ugodni u društvu. Svidjet će ti se. Svakom se sviđa.“ Chiaretta nije slušala, razmišljajući o Antonijinim riječima prije no što su izašle iz sobe. „Claudio misli da je plan za danas savršen“, ona reče. Savršen za njega, Chiaretta se zainati, ali bit će savršen i za mene.
„Čuješ me?“ Antonia upita. Bile su se našle u vlažnom, pljesnivom spremištu za čamce ispod palače. „Svi koji su te čuli pjevati već su u tebe zaljubljeni, posebno ako su te već i vidjeli. Sjeti se dvije stvari. Ne daj mojim rođacima da te poljube u usta, makar to pokušali učiniti, tako da sve izgleda sasvim ležerno, a ne smiješ zapjevati ni jednu notu iz tog tvog lijepog grla. Sve što požele, za to moraju moljakati godinama.“
Muževi stajaše na molu s navučenim kapuljačama, držeći maske i šešire svojih bauta u rukama. Luca Barberigo bijaše nizak, okrugao i proćelav iako još uvijek nije navršio tridesetu. Nedostatak lukavosti na njegovu licu umiri Chiarettu. Andrea Corner bijaše visok i ozbiljan, koščata i oštra lica. Kosa mu bijaše gusta, gotovo crna, bez traga zlatne ili riđe kakvu ima većina Venecijanaca.
Sjedili su na suncu dok je čamac sporo puzio zajedno sa stotinama drugih prema laguni. Luca otvori bocu vina iz Veneta i pruži svakom po čašu. „Za tragediju braka“, on reče, „jer je uzeo još dvije ljepotice Venecije.“
Antonia odgovori grimasom na Lucin nezgrapan način udvaranja, ali Luca na to ne obrati pažnju. On podignu Chiarettinu ruku i poljubi je. Chiaretta mu dopusti rukoljub, koketno se smiješeći.
Luca ponovno natoči, a Chiaretta se našali da će svoju čašu morati sakriti. Uskoro povici s ušća lagune označiše da je utrka započela. Promatrala je kako se primiču deseci gondola okićenih cvijećem i zastavama. Antonia podignu svoju masku. Pogleda u daljinu. Pokuša prepoznati zastave Pierove kao i svoje obitelji. Dok su gondole žurile prema njima, ona prepozna zastavu Morosinijevih među vodećim čamcima i na to upozori Chiarettu.
Gomila je klicala dok su čamci prolazili, a kad su stigli do njih, Morosinijeva gondola bila je u malom vodstvu. Dok su tako gondole prolazile, jedan čovjek navijajući sa splavi na drugoj strani trkališta podignu masku nagnuvši se prema ženi kraj sebe. Iz ruku joj ispadne crveni pupoljak ruže. On je poljubi, potom ponovno zakri lice. Jedan pogled bijaše dovoljan. Chiaretti srce potone na dno utrobe. Bijaše to Claudio.
Kad je regata završila, Chiaretta se ispriča da ima glavobolju i zatraži da je povedu kući. Antonia bijaše razočarana. Kad se Claudio vratio te noći, ona začu njegove korake u portegu s grozom. Što mu mogu reći? Ona se pitala, ali on pođe na počinak bez da se javio i poželio joj laku noć.
Kada je sljedeće jutro ustala, Zuana bijaše ostavila Lucinu poruku na pladnju u njezinoj garderobi. Zahvalio se na društvu, nudeći da joj bude pratilac sljedeći put, gdje god poželi poći.
Luca je bio ugodan, ali više od njega zanimao ju je Andrea. Imao je nešto posebno, neku unutarnju snagu koja joj je prodrla u kosti čim ga je ugledala. Nije puno pričao, Luca je bio zadužen za društvo, a ona je kradomice htjela da Andrea pomakne Lucu u stranu i posveti joj svoju pažnju.
Zuana pokuca na vrata donoseći novu poruku u zatvorenoj kuverti, kao i crveni pupoljak ruže.
„S malim zakašnjenjem, ali iskreno“, Andrea je napisao.
„Želi li što madonnd?“ Zuana upita.
Chiaretti je lupalo srce. „Da“, ona reče, „mnogo mi je bolje.“ Izaći ću jutros, pomisli. Antonia će znati što trebam učiniti.
Antonijin savjet bijaše jednostavan: ohrabriti obojicu. Luca će biti idealan cavaliere servente - poslušan, prigodan i diskretan. Bit će dobra pratnja za kazalište i operu, kao i za njezine gubitke na kocki, jer će mu biti zadovoljstvo kad mu bude praznila džepove. A Andrea, nije li primijetila kako nije mogao skinuti očiju s nje?
„Još bolji od Luce“, Antonia reče, „za ono nešto malo posebnog...“ Ona potom imitiraše malo drhtanje erotskog uzbuđenja. „Bolje od seksa“, ona reče. „Nemati ga, mislim, a opet o njemu stalno razmišljati.“ Ona pogleda Chiarettino zbunjeno lice. „Ne shvaćaš, vidim“, ona doda, „još si uvijek zaljubljena u svojeg muža.“
Kasnije, Chiaretta sjednu na balkon palače Morosini pOnovno čitajući obje poruke. Što ono reče Antonia? Život u Veneciji besmislen je bez malo rizika? Ona zatim pođe unutra i pozvoni za Zuanu. Brak služi za to da ti pruži slobodu da se zabaviš, to je sve. „Donesi mi pisaći papir i dvije kuverte“, ona reče služavki.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Četiri godišnja doba

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu