Charlotte Rogan - U čamcu

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:04 pm

First topic message reminder :



U ljeto godine 1914., Grace bježi s mladim Henryjem Winterom u London, gdje će se par zbog neodobravanja njegove imućne obitelji potajno vjenčati. Kad na otmjenom putničkom brodu kojim se vraćaju kući u Ameriku dođe do zagonetne eksplozije, Henry žrtvuje vlastitu sigurnost i omogućuje Grace mjesto u čamcu za spašavanje, za koji će se ubrzo shvatiti da je preopterećen. Da bi neki preživjeli, neki će morati umrijeti, morat će sami skočiti u ledeni ocean. Ili biti gurnuti. No koji je to zakon, koje je to pravilo koje jasno kazuje tko mora umrijeti?
Na pučini nasred Atlantskog oceana, s vremenom koje se sve više pogoršava i zalihama hrane i vode koje se smanjuju, brodolomci su uhvaćeni u opako nadmetanje između nesmiljenog ali iskusnog mornara i zagonetne žene s iznenađujućim moćima uvjeravanja.
Grace je znala da će odabirom strane zapečatiti svoju sudbinu, ali morat će se snaći kako bi preživjela. Jer kad dođe vrijeme odluke tko mora napustiti čamac ona će biti podjednako teška kako za one koji ostaju tako i za one koji moraju otići u smrt.
U čamcu je majstorski prvijenac Charlotte Rogan, priča o teškim odlukama, častohleplju i izdržljivosti, ispričana krajnje neodoljivo, zastrašujuće i napeto i kao ocean po kojem plutaju brodolomci iz priče, duboko.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:56 pm




NOĆ


Noći su bile hladne, a kako smo bili sve mršaviji, naša su nas tijela sve teže grijala. Gledala sam druge oko sebe i iznenadila se kad sam vidjela koliko su im oči upale, a obrazi usahli. Sve su se promjene događale postupno, no sada sam na tom svjetlu koje je sve više slabilo vidjela kako su ljudima usne ispucale kao da će prepuknuti, kako su im oči postale staklaste i prazne, kao i da je odjeća na svima visjela kao da je bila obješena na same kosti. Gospodinu Hoffmanu se tik do kose sasušila krv od udarca veslom, no on kao da toga uopće nije bio svjestan. Nema nikakve sumnje da je do sličnih promjena došlo i u mom izgledu, no ja sam sebe i dalje zamišljala kao onog zadnjeg jutra na brodu, kad me Henry gledao dok sam uređivala kosu pred ogledalom. Više nije bilo nikakvih priča, a povremeno se mogao čuti tek poneki uzdah ili suhi kašalj gospođe Cook koji je počeo dan ranije i sve se više pogoršavao. Znala sam da smo svi odlutali u vlastita sjećanja kako bismo se izmakli iz grozne situacije u kojoj smo se našli.
Kako se Carica Aleksandra približivala New Yorku, primijetila sam da je Henry postajao sve poduzetniji. On i gospodin Cumberland sve su češće odlazili van da budu nasamo, što je vjerojatno imalo veze s bankarskim poslovima o kojima mi je Henry pričao, jer su obojica često spominjali »svoju veliku odgovornost«. Večer ranije on je ostao piti u društvu nekog čovjeka za kojega sam shvatila da pripada društvenom krugu njegovih roditelja. Gledajući njegov odraz u ogledalu, pomislila sam kako je taj osjećaj da mu dosađuje vjerojatno posljedica umora. Tek kasnije, kad me Henry poveo do zaklonjenog dijela palube na kojem sam mogla uživati na suncu, a da nisam bila izložena i vjetru, shvatila sam radi čega se doimao zabrinuto. »Pokušao sam sastaviti poruke svojim roditeljima«, rekao mi je, Što je potaklo moju znatiželju i sumnju da još nije poslao telegram u kojem ih je obavijestio da smo se vjenčali.
Isprva me to uznemirilo, jer smo već nekoliko puta o tome razgovarali i on me uvjeravao kako je to već napravio. Nisam si mogla pomoći, no imala sam dojam kako na medenom mjesecu ne bismo trebali razgovarati ni o kakvim stvarnim problemima. Trebali smo se smijati neozbiljnim stvarima. Tome što se čini kao da je gospođa Forester uvijek na rubu suza ili kako je gospodin Cumberland uvijek ozbiljan u svojoj novoj ulozi bogatog bankara. Trebali smo uživati u tišini gledajući jedno drugo u oči, ili otkrivati teške istine jedno o drugome, gradeći tako uzajamno povjerenje. Zaustila sam da kažem kako sam mislila da je to već obavio, no Henry je tada stavio prst na usta, sve dok neki jako dobro raspoloženi par nije otišao dalje od nas u šetnju palubom.
Kad smo ponovo bili sami, Henry reče: »Jutros sam dobio telegram od majke gdje navodi da će povesti Felicity da nas zajedno dočekaju na pristaništu.«
»Ali neće valjda to napraviti!«, viknula sam, a onda mi se srce steglo kad sam shvatila što mi Henry zapravo pokušava reći. »Pa ona i dalje misli da te Felicity može ponovo osvojiti!«, rekoh, a glas mi je prepukao kad me savladalo nešto između ljutnje i žaljenja, jer sam bila svjesna da je njegova majka tako nešto mogla izvesti jedino ako je mislila da je njezin sin još uvijek neoženjen.
Nekoliko trenutaka smo stajali, svjesni oceana koje se protezao na sve strane oko nas. S jedne je strane bila Europa, gdje sam bila toliko sretna, a s druge je bio New York, u kojem nisam znala što me čeka. »Predugo si to odgađao«, rekoh. »To nije bilo lijepo ni prema Felicity, ni prema tvojoj majci, a ni prema meni.«
Henry se doimao poput ukorenog školarca. Složio se sa mnom i rekao da će to ispraviti odmah nakon ručka. Ja sam mu rekla da ručak može pričekati i neka odmah pošalje taj telegram. Zajedno smo složili prikladan tekst i nakon toga me Henry otpratio do naše kabine nakon čega je nekamo odjurio. Nisam znala je li to bilo zato što se napokon riješio tereta što ga je mučio ili zbog nečeg drugog. Kad se vratio, morali smo požuriti za stol, pa nije bilo vremena da o tome popričamo sve do poslije večere. »Sve sam obavio«, rekao mi je, a kad sam ga ja htjela upitati o pojedinostima, netko ga je lupio po ramenu. Bio je to gospodin Cumberland koji kao da je imao nešto važno porazgovarati s njime. Činilo se da je Henryju bilo drago da ga vidi i pitao me da li bi se sama mogla vratiti do naše kabine. To mi se učinilo čudnim, jer smo na brodu bili već pet dana. »Naravno«, rekoh, no i dalje mi to nije bilo jasno, kao što mi nije jasno ni danas. Sada mi se čini da je Henry još uvijek radi nečega bio uznemiren, no možda je u pitanju bilo nešto vezano za posao, čime se morao pozabaviti. »Sve sam obavio«, rekao mi je, no dok sam sada gledala igru mjesečeva svjetla u moru i sve više stezala prsluk za spašavanje uz tijelo, pitala sam se je li to doista napravio.
Pokušala sam se sjetiti što mu je gospodin Cumberland rekao kad su odlazili. Spominjao je telegraf i kako ne radi, pa radi toga nije mogao srediti nešto oko posla i o tome je želio porazgovarati s Henryjem. »Pa ja sam sad bio tamo i sve je bilo u redu«, odgovorio mu je Henry. Nakon toga se osvrnuo i kimnuo mi prije nego što su njih dvojica otišla da nasamo o nečem porazgovaraju.
Dok sam se udaljavala prema stepenicama koje su vodile do naše kabine, srce mi je snažno udaralo. Ako sam ih dobro čula, to je značilo da je Henry doista poslao telegram svojoj majci. A bilo je to doista u zadnji čas, jer je tog dana poslijepodne Carica Aleksandra potonula. Sada sam se u čamcu pitala je li Henry ono izgovorio radi gospodina Cumberlanda ili radi mene. No sinulo mi je također da su riječi gospodina Cumberlanda, ako sam ih dobro zapamtila, mogle biti važne i u mnogo širem kontekstu od informiranja Henryjeve obitelji o našem vjenčanju. To je moglo značiti i da radio nije bio ispravan u vrijeme brodoloma i da u tom slučaju nije bilo moguće poslati radiom nikakve pozive u pomoć. A ako nismo poslali nikakve pozive u pomoć, onda smo bili u puno goroj situaciji nego što nas je uvjeravao gospodin Hardie.
Dugo sam tako sjedila u mraku zaklopljenih očiju, zanijemjela od straha i hladnoće. Povremeno sam svoje ranjave ruke močila u vodu kako bih osjetila učinak soli. Željela sam osjetiti još nešto osim straha koji me sve više obuzimao. Mary Ann je ležala u mom krilu, a ja sam pokušavala prebaciti težinu ne samo da bih našla neki ugodniji položaj, nego i da bih je probudila ako je tek lagano spavala. Duboko je uzdahnula, no nije se pomakla. »Mary Ann«, rekoh, »da li spavaš?«
»Što je bilo?«, reče, kao da me nije dobro čula i doda kad se malo razbudila: »Što se dogodilo?« Tada sam ja već izgubila potrebu da joj kažem o čemu sam razmišljala, pa joj samo rekoh: »Nije ništa. Samo spavaj.«
Pokušavala sam se prisjetiti samo lijepih stvari o Henryju i kako smo provodili vrijeme u Londonu, no nije mi uspijevalo. Već je gotovo svanulo kad sam napokon zaspala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:56 pm





DESETI DAN, UJUTRO


Osvanuo je vjetrovit i hladan deseti dan. More se pod nama valjalo u ogromnim valovima, koji se usprkos svojoj veličini nisu prelamali, pa smo nekako uspijevali držati razinu vode u čamcu pod kontrolom. Gospođa Grant je i dalje nastavila svoje tiho ohrabrivanje ljudi, a tek jednom ili dvaput je glasno izrazila žaljenje što gospodin Hardie radi straha od prevrtanja ne dopušta da dignemo jedro. Ona je bila sigurna da se možemo spasiti jedino ako budemo dalje napredovah prema nekoj dalekoj obali.
Gospodin Hardie me nikako nije htio pogledati u oči, a ja sam mu se svako malo osmjehnula, pokušavajući ga malo ohrabriti. Nisam znala je li mu to potrebno ili nije. Počela sam o njemu razmišljati kao o nekome tko jedva da je ljudsko biće ili je pak puno više od toga. Toliko je bio različit od svih nas ostalih. Ipak, najveću sam pažnju posvetila samoj sebi, nastojeći tek jedan trenutak pretočiti u drugi, štogod da se dogodilo, dobro ili loše. Jedva da sam primijetila da se išta događalo u čamcu tog jutra, jer mi je bilo silno neugodno sjediti u vlažnoj odjeći usred svog tog ništavila koje je za nas istovremeno bilo sve, sve što nam je išta značilo. Nastojala sam mjeriti vremenske razmake između drhtaja vlastita tijela ili otkucaja srca, pokušavala ustanoviti je li bolje da ruke držim stisnute između nogu ili mi je bolje da ih uvučem pod zaštitni prsluk i stisnem uz grudi.
Sjetila sam se razloga koji su me brinuli prethodne večeri i dva puta sam o tome htjela razgovarati. Prvi puta s Mary Ann, a onda poslije i sa svećenikom koji je uhvatio moj pogled kad Hardie još nije odlučio podijeliti vodu. Ipak, nisam izgovorila ni jednu riječ i pitala sam se kakve bi koristi bilo od toga da posijem sjeme sumnje protiv jedinog čovjeka koji nas je mogao spasiti. Usto, nisam imala nikakvih dokaza da radio nije bio baš sasvim ispravan. Kao da sam svoje sumorne misli nastojala usmjeriti na neku drugu misaonu ravan.
Gospodin Hardie je napomenuo da je gospodin Blake bio u sobi s radiom sve dok vatra nije sve natjerala da se popnu na palubu. Tada je Blake potvrdio da su poslani signali u pomoć. Doista, sjećam se da sam vidjela gospodina Hardieja s nekim brodskim časnikom, kad sam se s Henryjem tog poslijepodneva popela na palubu. Možda je to bio upravo Blake. Stoga nije nemoguće da je Blake rekao Hardieju da je poslao signale u pomoć. No, ako je radio bio pokvaren, onda je ili gospodin Blake lagao gospodinu Hardieju ili je sada gospodin Hardie lagao nama. Ako je Hardie lagao nama, pretpostavljam da je to činio samo zato da nam podigne samopouzdanje. Ipak, činilo mi se da je i gospodin Hardie bio uvjeren da su signali poslani. Zašto bi inače toliko ustrajao u tome da ostanemo na mjestu potonuća broda da je znao da nas niti jedan brod neće potražiti. No palo mi je na pamet da su gospodin Blake, a možda i gospodin Hardie bili negdje drugdje nakon eksplozije i da je gospodin Hardie samo pretpostavljao da je već netko poslao poziv u pomoć iz prostorije u kojoj je bio radio odašiljač, jer je to logičan postupak u slučaju nesreće. Ako je bilo tako, onda on nije samo lagao u vezi poziva u pomoć, već i u vezi onoga što je - možda zajedno s Blakeom - radio u tim prvim trenucima nakon eksplozije. Iako sam neprestano o tome razmišljala, nisam se ničemu mogla dosjetiti.
Umjesto toga sam počela misliti o tome što ću reći Henryjevoj obitelji. Smišljala sam razne priče o neizbježnoj sudbini, o tome kako sam cijelog života sanjala o tetama i sestričnama i kako se usrdno nadam kako ću ih sve upoznati. Htjela sam im reći kako ih već odavna volim, radi svega onoga što mi je o njima ispripovijedio Henry, no to mi nije zvučalo iskreno, pa sam odlučila da to ipak neću izgovoriti. Za vrijeme one naše svađe Henry mi je ispričao koliko su njegovi roditelji zavoljeli Felicity Close, da je znaju od malih nogu i da je njezina majka najdraža prijateljica njegove majke. »Henry«, prošaptala sam prema vodi koja nas je okruživala sa svih strana, »nemoj me sada ostaviti«. U svakoj od situacija koje sam nastojala zamisliti, Henry je stajao uz mene. Zaista nisam znala kako ću se pojaviti pred njegovom majkom sama samcata. Bojala sam se da će me okriviti za njegovu pogibiju, da će misliti da sam ja Henryja nekako navabila u Europu, iako je zapravo bilo obrnuto, i da sam ja kriva što smo se vraćali upravo na Carici Aleksandri, a ne nekakav tamo rat koji je izbio i s kojim nisam imala baš ništa.
Tog je jutra napokon počela padati kiša. Isprva su kapi bile sitne i lepršave, kao u magli, pa nitko od nas nije mogao prikupiti vode ni za naprstak, ali onda su počele padati sve krupnije kapi, da bi uskoro svi bili mokri do kože. Upravo sam se te kiše sjetila onog dana u Bostonu kad je gospodin Reichmann pomislio da sam poludjela. Svi oko mene su se licem okrenuli prema gore da uhvate vodu. Mary Ann je i dalje pravila probleme. Sada nije htjela otvoriti usta, tako da ju je Hannah morala pljusnuti i uhvatiti za nos da bi konačno popustila. Gospodin Hardie je rukom pokazao u daljinu u nešto što nitko od nas nije vidio i rekao da će uskoro vrijeme postati još gore i da nećemo izdržati ako se ne postavimo prema tome kako valja. Već smo bili sasvim mokri i promrzli i nije nam bilo jasno na što je mislio.
Gospođa Cook se vratila iz našeg natkrivenog skloništa i taknula me po ramenu. »Nemoj zaboraviti navući voštano platno, tako da se pokrivači ne smoče«, reče. Nisam mislila da je već na mene došao red, ali kako se nitko nije bunio, probila sam se prema naprijed i zavukla među pljesnive pokrivače i tamo uživala ne toliko u spavanju koliko u nekoj vrsti uranjanja u vlastitu dušu. Znala sam se tamo i ogrijati. Nisu to bila neka određena sjećanja, nego se radilo o mjestima gdje životni uvjeti nisu bili toliko grubo određeni i nepromjenjivi. Možda jesam htjela razmišljati o sebi, ali mi to nije uspijevalo, jer sam bila zapravo lišena svake volje. Ostalo mi je samo moje tijelo. Radila sam sve što mi se reklo gotovo automatski, kao da sam upala u neko stanje transa nalik gospođi Cook. Sve što se mene same ticalo privuklo bi mi pažnju iako je možda bilo sasvim sporedno; no ono što se događalo s drugima nije na mene ostavljalo baš nikakav dojam. Kad me Mary Ann prodrmala iz tog stupora, da zauzme moje mjesto među pokrivačima, vratila sam se na svoje mjesto i ustanovila da se, dok sam ja spavala, gospođa Cook sama bacila u vodu. Žrtvovala se. Nisam u pogledu toga ništa osjetila osim neznatne znatiželje o tome zašto je to učinila. »Naredio Hardie«, prošaptala je Hannah, a Greta je rekla: »Znaš da je gospođa Cook uvijek radila ono što bi joj se reklo.« Uplašilo me da bi se isto to moglo reći i za mene.
Ne mogu ni potvrditi, niti zanijekati je li Hardie bio odgovoran za smrt gospođe Cook. Moji su me odvjetnici stalno iznova ispitivali po tom pitanju, ali ja sam im mogla reći jedino da sam u to vrijeme spavala. Hannah im je očito izjavila da je na mene došao red za spavanje ranije tog dana i da nitko nije imao pravo na dodatni boravak među pokrivačima, osim u slučaju bolesti, a to se nije nikada dogodilo. I gospođa Cook koja me dotakla po ramenu i poslala naprijed i Mary Ann koja je kasnije zauzela moje mjesto bile su mrtve i očito se nitko drugi nije sjećao kakvu sam ulogu ja imala tom prilikom. Ne znam da li bi se išta promijenilo da sam bila budna, ali nisam bila. Gospodin Reichmann je rekao da su odvjetnici Hanne i gospođe Grant pokušavali dokazati da je bilo razloga da se svi boje gospodina Hardieja i da je ono što se dogodilo s gospođom Cook dalo valjani motiv za ono što se dogodilo kasnije. Međutim, kako god da me gospodin Reichman salijetao s pitanjima, govorila sam mu da ću, kad na mene dođe red da svjedočim, reći da nisam imala nikakvih motiva i da nisam bila prisutna kad je gospodin Hardie možda nešto rekao gospođi Cook.
U svakom slučaju, kad sam ustala ispod zaklona od voštanog platna, gospođa Hewitt, ona hotelijerka, lamatala je rukama i drhtala cijelim tijelom. Rekla mi je da je ona zadnja razgovarala s gospođom Cook i ja nisam imala nikakvog razloga da u to posumnjam, sve dok drugi nisu počeli pričati da joj se gospodin Hardie zadnji obratio. Gospodin Hardie nije imao običaj pojedinačno razgovarati sa ženama, tako da sam pomislila kako se ta priča vjerojatno promijenila prepričavanjem ili da su Hannah i Greta sve to namjerno preuveličale ili čak i slagale. No, kako ničemu nisam sama svjedočila, nisam ni nudila svoje mišljenje o svemu tome. Iako je gospođa McCain bila družbenica gospođe Cook na ovom putovanju, nije se udostojala pokazati nikakvih osjećaja. »Više se tu ništa ne može učiniti, zar ne?«, rekla je.
Kiša je jenjavala i jutro je odmicalo. Jedva da se ičega sjećam, osim da je nešto prije podneva gospodin Hardie pokazao u daljinu i rekao: »Olujni vjetar«. Prošlo je par časaka, a onda je nastavio: »Dok ne stigne do nas moramo se odlučiti što ćemo napraviti.« Pogledala sam oko sebe. U čamcu nas je preostalo još trideset i šest. Moji su gležnjevi bili u barici, a ona uzburkana voda koju je vjetar dizao u daljini polako nam se približavala. U meni je rastao strah kao da sam se nečega sjetila, a ne kao da tako što vidim prvi put. Kad je to što nam se približavalo bilo oko petnaest minuta daleko od nas, kako nam je govorio Hardie, konačno sam uhvatila njegov pogled. »U vašim smo rukama«, pokušavala sam mu reći pogledom. »Samo nam recite što da radimo.« Njegov se pogled dugo zadržao na meni i to me uzbudilo. Po prvi sam puta za svih ovih dana osjetila toplinu. Znala sam da će nas Hardie spasiti ako ikako bude mogao.
Sada je već toliko valova zapljuskivalo preko ograde čamca, da nitko to više nije posebno isticao, no nebo je postalo zeleno-žuto, što do tada nikad nismo vidjeli. Hardie je rekao: »Pomolite se, društvo«, i sve moje nade koje su trenutak postojale sada su se raspršile. Oko mene su ljudi bjesomučno lopaticama izbacivah vodu iz čamca. »Prestanite s tim!«, viknula sam, jer je vode u čamcu bilo sve više i više, usprkos svim njihovim naporima. »Potopit ćemo se!«, vikala sam, ne vidjevši da je išta drugo moguće. Sama sam sebe čvrsto stisnula rukama. »Nema nam spasa«, vikala sam prema drugima ili možda samo do Mary Ann. »Zar ne vidite da ćemo svi pomrijeti?«
»Pa, još uvijek postoji nada«, rekao je gospodin Hoffman razumno. »Već smo o tome razgovarali. Neki od nas mogu se baciti u more da olakšaju čamac.« Zastao je da svi shvate značenje tih riječi. »To nam je jedina šansa.« Pogledala sam Hardieja da vidim njegovu reakciju, ali on je gledao kako nam se nevera približava nepromijenjenog izraza lica. Pukovnik Marsh vikne prema njemu: »Je li to istina, gospodine Hardie?«. Hardie nas je sve redom pogledao, kao da nas je osvjetljavao reflektorskom svjetiljkom. »Da, tako je, ukoliko ne želite da se svi podavimo.« Njegove riječi kao da su oslobodile neku zvijer iz kaveza. Sada, kad ju je pustio, ponovo sam mogla disati. »Naravno«, rekoh mirno. Moga je straha sasvim nestalo. Osjetila sam se poput muškarca koji važe svoja ulaganja temeljem ponuđenih brojki i mogućnosti.
Mary Ann je bila prestravljena. »Da skočimo?«, upita. »Sami da skočimo?«
»Naravno da sami moramo skočiti!« Nisam željela vikati na nju, ali iznenada više taj skok nisam povezivala sa smrću, nego sa životom. Nije mi pri tome palo na pamet da bih sama sebe mogla žrtvovati. Sve dok se mom ocu nisu dogodile sve one nedaće, meni su uvijek sva vrata bila otvorena, a obroke su mi posluživale lijepe djevojke poput Mary Ann. Mora da je ona to osjetila, jer joj se lice silno napelo, puno straha i gađenja.
Meni se činilo da su slabići poput Mary Ann ili Marije bili logičan odabir, no kad je jedan od muškaraca - je li to bio gospodin Nilsson - naglasio kako su muškarci u ovim uvjetima potrebniji i da bi, ako bi se netko trebao žrtvovati, to trebale biti žene, to me prestravilo. Iako je donekle bio u pravu. Možda mi je to toliko teško palo zato što je to bila istina. Kad mi se Mary Ann približila, gotovo onesviještena, odgurnula sam je i šapnula joj na uho: »A zašto ne, Mary Ann? Da se baciš sada u more, to bi te spasilo daljih patnji. Ti ćeš umrijeti svakako, a ja sam čula da je utapanje puno ugodnije od umiranja od gladi ili od žeđi.«
Može li mi netko ovo zamjeriti? Mi ne prizivamo u svoju glavu neke ideje, a da pri tome govorimo drugima da nas se okane. Mislim da su ljudi odgovorni za ono što čine, ali ne i za sadržaj svojih misli. Stoga mi se čini, da me se jedino može smatrati odgovornom što sam katkad dopustila nekim svojim mislima da se pretvore u izgovorene riječi. Mogu samo reći da sam ja morala sjesti do Mary Ann. Ja sam bila ta kojoj se prvoj počela žaliti i plakati. U svakom slučaju, kad je došla k sebi, rekla je da je sanjala vrlo jasan san u kojem nas je sve spasila tako što se bacila u more.
»Još deset minuta!«, viknuo je gospodin Hardie. Ja sam izbrojala šezdeset sekundi i rekla »Devet!«, više samoj sebi, nego Mary Ann. Gospodin Preston se silno uzbudio. »Muški!«, viknuo je. »Svi muški neka se skupe ovdje!«
»Zašto?«, upita gospodin Nilsson, a gospođa Grant je samo rekla: »Sigurna sam da postoji i drugi način.« Nakon toga je utihla i prihvatila se lopatice za vodu koju je otela nekom drugom.
»Hardie je u pravu! Mi muški moramo vući slamku koji će skočiti!«, reče gospodin Preston svojim visokim, drhtavim glasom, a Hardie je samo dodao: »Osam.« U meni je odjednom narasla neka nova strava. Jasno sam je bila svjesna, kao što sam bila svjesna da mi zubi cvokoću, da mi kiša šiba u lice, da mi se voda slijeva niz vrat, da mi srce sve jače lupa.
Nilsson reče: »Zašto samo muški? Zašto samo muški?«
Mary Ann me pitala: »A što sa ženama? Da li još uvijek žele da se baci jedna od nas?«
»Naravno da ne«, rekoh. »Pa što si ti mislila? No, mislim da ne bi spriječili niti jednu ženu ako bi se javila dobrovoljno.« Tada nisam bila svjesna kako smo obje vjerovale u to »oni«, u neke druge koje donose odluke i preuzimaju zasluge, ali i odgovornost ako su u krivu. Ipak, primijetila sam da je Mary Ann laknulo kad je čula da nju nije nitko prozvao da se junaci, tako da me samo prihvatila tom svojom sitnom, beskorisnom rukom.
Hardie je podigao ruku punu drvenog iverja koje kao da se odnekuda stvorilo uz pomoć neke čarolije. »Samo muški«, rekao je. »Dvije su slamke kratke, šest ih je dugih.« Ne znam zašto smo mislili da će nas baš dvoje ljudi manje spasiti, ali to nitko nije doveo u pitanje. Ako je Hardie rekao da je čarobni broj bio dva, onda smo to tako prihvatili. Mislili smo da Hardie zna sve.
Prošla je još jedna minuta. Uzburkana tamna voda koja se približavala bila je svega dvadeset i pet do trideset dužina čamca od nas. U daljini su munje parale nebo.
»Ja nikoga neću prisiljavati«, reče Hardie i povuče jednu od slamki. Pogledao ju je bez imalo zanimanja, ali po izrazu lica ljudi oko njega činilo se da je izvukao dugačku. Gospodin Nilsson je sljedeći vukao, no po izrazu njegova lica činilo mi se da uopće nije bio svjestan što radi.
Pukovnik Marsh izgledao je mirno i odsutno kad je na njega došao red, a Michael Turner se čak i našalio rekavši: »Ako dobijem na ovoj lutriji, to će biti prvi puta da sam išta dobio u životu.« On je bio jedan od onih koji nikad na sebi nije imao sigurnosni prsluk, što ga je činilo još mršavijim. Tek što je izvukao slamku, ustao je, luđački se nasmijao i skočio u more. Ostale su još četiri slamke od kojih je samo jedna bila kraća. Gledala sam gospodina Prestona kako je izvukao slamku s olakšanjem, no svećenik je bio sasvim u panici kad je na njega došao red. Ostali su još samo on, Sinclair i Hoffman od muških. Hoffman je slegnuo ramenima i povukao, gledajući Hardieja ravno u oči. Ponovo sam stekla dojam da su njih dvojica imah neku zajedničku tajnu. »Gospode, pomozi«, reče svećenik. Kleknuo je na dno čamca, licem okrenut prema Hardieju, a leđima od nas, ruku dignutih prema nebu. »Gospode«, zavapio je, »Spreman sam se žrtvovati za ovu tvoju dragu djecu, ali zašto mi je to toliko teško?« Gledao je izbezumljen u valove, kao čista inkarnacija straha, vjerojatno svjestan da se ono »draga djeca« teško može reći za nas u čamcu. Začepila sam uši da ga ne čujem i još se jače stisnula uz Mary Ann. Bili smo ogoljeni do kostiju. Nitko od nas nije bio vrijedan ni pišljiva boba. Sva naša ljudskost je nestala. U svima nama kao da je nestalo svo dobro ili plemenito onog časa kad više nismo imali što jesti, niti se gdje skloniti.
Svećenik pogleda s beskonačnim žaljenjem u smjeru gospodina Sinclaira i uzme oba štapića. »Pitam se, računa li se ovo kao samoubojstvo. Doista, nije li raj odavno izgubljen?« Okrenuo se da potapša gospodina Sinclaira po leđima i otvorio šaku s oba štapića koja je odmah odnio vjetar. Ustao je polako na noge i rekao: »Neka vas Bog blagoslovi i spasi.« Nakon toga je skinuo svoj spasilački prsluk, skočio i nestao pod vodom. Gospodin Sinclair je viknuo za njim: »Vratite se! To sam trebao biti ja!«, no na njega nitko nije obraćao pažnju. I kad se podigao svojim neobičnim rukama i privukao rubu čamca, nitko ga nije zaustavio. Najtužnije je u cijeloj stvari bilo to što su se svi oni žrtvovali za ljude poput nas. No, nisam stigla tada više o tome misliti, jer nas je oluja napokon zahvatila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:57 pm







DESETI DAN, POSLIJEPODNE


Sada sam shvatila što je mislio gospodin Hardie kad je govorio da je sve ono što je do tada puhalo bilo tek nalik povjetarcu, no činilo mi se da je i njega iznenadila žestina vjetra. Maleni je čamac letio poput ljuske na valovima koji su bili veliki poput prekooceanskog broda. Sjetila sam se svećenika i gospodina Sinclaira i kako Hardie nije morao postati ubojicom - da, baš sam na tu riječ mislila - jer se činilo da broj ljudi u čamcu neće vjerojatno značiti baš ništa. Svi ćemo poginuti i ovako za nekoliko sekundi i žalila sam jedino što nisam uspjela sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo. U svih svojih dvadeset i dvije godine života vjerovala sam da je čovjek sam po sebi dobar i nadala se da ću to uvjerenje ponijeti sa sobom u grob. Htjela sam vjerovati da svi ljudi mogu dobiti ono što žele, da ne postoje sukobi i suprotstavljene strane sami po sebi i da, ako se tragedije dogode, to nije nešto nad čime ljudi imaju ikakve moći.
Mislila sam o svemu tome, ali ne tog poslijepodneva i nimalo sustavno. Naš se čamac propinjao i valjao, uspinjući se po uspjenjenim visokim valovima i onda opet nestajao u paklenim procijepima kad bi nas sa sve četiri strane okružili zidovi tamne vode. Sve je to bilo sasvim zastrašujuće gledati. Gospodin Hardie i gospodin Nilsson uhvatili se se svaki po jednog vesla, dok su se pukovnik i gospodin Hoffman borili s trećim. Zajedno su nas pokušavah držati pramcem okrenute prema vjetru, jer smo se mogli nadati da ćemo uspjeti savladati te valove jedino ako ih zajašimo.
Gospođa Grant i gospodin Preston radili su što su mogli sa zadnjim veslom, no oni se nikako nisu mogli nositi s pobješnjelom olujom. Ipak, bila sam im zahvalna što se trude i divila se kako su se hrvali s velikim valovima, lako nitko od njih nije uspio puno postići, nitko nije odustajao. Ja sam se jednom rukom držala sjedalice da me ne zbaci kao što jahači lete s divljih konja, a drugom sam se držala Mary Ann, koja je sjedila tik do mene i s obje me se ruke grčevito držala, kao da sam ja bila neka plutajuća daska koja će je spasiti.
Uza sve to još nas je zalijevala i jaka kiša, a munje su parale nebom. Jedva da se mogla nazrijeti dužina čamca, pa kad bih rekla da su valovi bili visoki i do sedam, osam metara, to bi bilo čisto nagađanje. Hardie nam je kasnije rekao da su valovi dostizali visinu od barem petnaest metara, ali kako je to procijenio, ne znam. Neki puta se čamac zadržao na krijesti vala jedan dugi trenutak prije nego što bi se sjurio dolje s te visine poput sanjki na ledenoj strmini. Želuci su nam zavijali i okretali se, no katkada i nismo baš bili sretne ruke, pa bi nas valovi odalamili po ramenima i napunili čamac s još više vode koja je sada već dosezala do koljena. Ipak, naše malo plovilo nije tonulo.
Desetak minuta prije nego što nas je oluja sustigla, gospodin Hardie je podijelio prazne limenke od krekera Hanni i Isabelli koje su odmah furiozno počele izbacivati vodu. Nakon toga je skinuo poklopce s dva drvena bureta koje je ljubomorno čuvao, kao da je u njima još uvijek bilo vode, a pukovnik Marsh i gospodin Hoffman jedva su ih tako skliske uspijevali čvrsto držati dok su s njima izbacivah vodu iz čamca. Svo to vrijeme Hardie je junački uspijevao kormilom držati pravac prema valovima, dok su mu veslači pokušavali pomoći koliko su mogli. Čamac se toliko snažno propinjao da bi tek jedan od pet pokušaja da se izbaci voda uspio, ali nitko od njih nije posustajao, tako da sam se pitala što bismo mi da nije bilo tih pet snažnih muškaraca. Što bi se dogodilo da je pukovnik Marsh izvukao kraću slamku, ili gospodin Nilsson, ili pak sam Hardie? Michael Turner je bio najstariji od svih, svećenik je bio mršav i slab, a gospodin Sinclair je imao jake mišiće na rukama, ali se nije mogao kretati po čamcu jer su mu noge bile nepokretne. Tada me prestravila pomisao da možda u toj lutriji i nije bilo sreće, iako sam sama gledala izvlačenje. Hardie nije ništa prepustio slučaju, on je odabrao tko će ostati na životu, a tko će umrijeti. Nisam se mogla osloboditi pomisli da je u našem malom čamcu bilo zlo i da me na životu održao sam đavo.
Nije trebalo dugo da gospodinu Hoffmanu ispadne burence i istog časa nestane u oluji. Hardie nije rekao ni riječi, već mu je dodao svoje veslo, a on je skinuo poklopac sa zadnjeg bureta. Ovaj puta ga je sam uhvatio i počeo izbacivati vodu. Prije nego što je to počeo, vidjela sam da unutra više nije bilo kišnice, samo neka kutijica koju je Hardie žurno spremio u svoju jaknu. Nisam na to u taj čas obratila pažnju. Pomislila sam samo kako je Hardie jako dobro uspio rasporediti naše zalihe vode, dok su trajale.
Samo se jedan događaj izdvojio tijekom te prestrašne, užasne oluje. Mračni se dan samo pretvorio u još mračniju noć, a kiša nije prestajala. Nebo i more kao da su se spojili. Čamac se i dalje propinjao i padao ili pak udarao u krijeste valova koji bi se prelomili na nama. Usprkos bolesnom strahu da ćemo propasti u tu beskonačnu dubinu, hvalila sam Boga i gospodina Hardieja svaki puta kad nas voda nije zauvijek poklopila.
Baš sam izgovarala svoju zahvalu nakon još jednog propinjanja, kad smo začuli jaki udarac o dno čamca, nakon čega je uslijedilo komešanje i silna vika onih koji su sjedili s desne strane čamca. Hardie je na trenutak prestao izbacivati vodu iz čamca da vidi o čemu se radi. »Udarili smo u nešto!«, stigao je odgovor, ili »Nešto nas je udarilo!«, nešto u tom smislu. Je li bio u pitanju neki teret izgubljen s Carice Aleksandre ili nešto što nam je poslao Bog da nas uništi, to nismo znali reći.Na koncu je vjetar pomalo popustio, a oni monstruozni valovi smanjili su se i postali samo jako veliki, dok je kiša nastavila padati još dugo u noć. Gospodin Hardie je osovio dvije preostale bačve između jedne strane čamca i hrpe pokrivača i rekao onima koji su sjedili blizu da usmjere vodu koja se skupljala na voštanom platnu u te bačve. To mi ne bi palo na pamet, a i da mi je palo na pamet, ne bih to znala izvesti. Shvatila sam da je Hardie sigurno bio veliki optimist, osim ako nisu u pitanju bile refleksne radnje osobe kojoj je bilo suđeno da preživi.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:58 pm







NOĆ


Gospođa Forester, koja je cijelo vrijeme bila tiha i pažljiva, te je noći poludjela. Počela je zapomagati za svojim suprugom koji je na dan brodoloma negdje pio i sada je vjerojatno bio izgubljen. »Ako me se usudiš sada dotaknuti«, rekla je, »zaklat ću te noću tvojim vlastitim nožem.« Tek kad se obratila pukovniku Marshu koji je sjedio pravo ispred nje, misleći da je Colin i počela mu prijetiti šakom, priskočili su ostali i pokušali je obuzdati. Žena po imenu Joan koja je dvadeset godina bila njezina sobarica, privila ju je k sebi i prodrmala da se pribere. »To nije Colin, gospođo«, rekla je razumno. »Ovdje vam nema Colina.«
»Sirotica«, reče Hannah kad je iz nje provalilo suosjećanje, no svaki pokušaj da se dođe do gospođe Forester ili ju se utješi bio je bezuspješan. Konačno je izgubila svijest, a Joan ju je, uz pomoć gospodina Prestona i gospođe Grant, prebacila naprijed i pokušala je što udobnije smjestiti na mokrim pokrivačima, iako na njima nitko više nije mogao zaspati. Gospodin Hoffman je predložio da je bacimo preko ograde, no Hannah i gospođa Grant su je zaštitile, rekavši kako su je upravo muškarci napravili takvom kakva je sada i da sada mogu uživati u tom rezultatu.
Uspjela sam povremeno zaspati. Kad nisam razmišljala o onome što se događalo tog strašnog dana, onda sam o tome sanjala. Budila sam se misleći da padam preko ograde čamca, a ponekad bih i doista pala, ali samo na Mary Ann ili na gospodina Prestona koji je sjedio pored mene, bliže ogradi.
Te sam noći razmišljala o tome kako vrlo rijetko imamo priliku birati između pravog i krivog, između dobrog i lošeg. Vrlo sam jasno vidjela kako se ljudi uglavnom nađu u situaciji kad je puno teže izabrati, a da nigdje ne bude nikakvih uputa kamo je bolje krenuti. Je li gospodin Hardie bio u pravu kad je namjestio onu lutriju? Mogu samo reći da dobro i loše s time nisu imali nikakve veze. Što se mene tiče, moju je savjest progonilo jedino kad je prvog dana pustio ono dijete da se utopi.
Ne znam koliko je u onom trenutku bilo teško doći do njega. U jednom času mi se učinilo da smo ga mogli spasiti bez ikakva problema, a već u sljedećem je između nas u čamcu i njega bilo sve prepuno kojekakvih opasnih predmeta. Stalno sam se pitala je li moja mašta nastojala uvećati ili smanjiti opasnosti koje su priječile da tada promijenimo smjer kretanja. Ako je mene i sve ostale u čamcu radi nečega trebalo suditi, onda je to bilo radi tog dječaka.
Sasvim ojađena, sjedila sam u potpuno mokroj odjeći i dok su me tako mučile te turobne misli i sjećanja na onog dječaka, odjednom sam shvatila da gospođa Grant sjedi s druge strane Mary Ann i gleda preko ograde u nebo na kojemu je zasjalo nekoliko zvijezda. Kako je Mary Ann ležala u mom krilu, gospođa Grant je također taj čas vidjela da ni ja ne spavam i po prvi puta se nagnula prema meni i uhvatila me za ruku. Rekoh joj da mislim na ono dijete, a ona mi samo reče: »Nema smisla. Što je bilo, bilo je.« Nakon toga sam joj iznijela svoju sumnju u pogledu radija i da nam gospodin Hardie možda nije rekao istinu o pozivima u pomoć. Ona mi je zahvalila, a onda zagonetno dodala: »Da sam to znala...«, no nije mi dovršila svoju misao. Da je znala što? Zar bi onih prvih dana učinili nešto drugo? Da li bismo koji dan ranije počeli bacati ljude iz čamca i pokušali jedriti ili veslati prema Europi, dok smo još imali snage? Nije mi bilo jasno što smo drugačije mogli napraviti.
Ubrzo nakon što je svanulo otkrilo se da onih dviju sestara koje su uvijek mirno sjedile na stražnjem dijelu čamca više nema. Nitko nije vidio kako su nestale. Iako Mary Ann nije s njima prozborila ni riječi, to ju je jako pogodilo. Možda zato jer su bile približno naših godina, ona je to shvatila kao upozorenje da bi se tako što moglo i nama dogoditi. Okrenula se prema meni gledajući me ludim očima i upitala: »Da li ti misliš da ćemo mi umrijeti?« U tom trenutku i ja sam očekivala da nećemo ostati žive i to sam joj željela i reći. I mene su sasvim shrvali događaji od prethodnoga dana, baš kao i Mary Ann i nimalo mi nije bilo drago što je očekivala od mene neke odgovore ili podršku. »Naravno da ćemo umrijeti! One dvije sestre su sretne, jer za njih je sve već gotovo!« Tako sam joj htjela reći, ali nisam. Stavila sam joj ruku na rame onako kako sam priželjkivala kad bi i meni netko napravio i rekla joj nekoliko riječi utjehe. Mislim da sam rekla nešto kao »Bog će nas čuvati«, no mogla sam reći i »Gospodin Hardie čini sve što može. I dalje se možemo na njega osloniti.«
Kad smo bolje pogledali u kakvom je stanju čamac, vidjeli smo da je ono što nas je udarilo ostavilo na desnoj strani čamca rupu veličine šake odmah ispod ograde. Kroz rupu je stalno utjecala voda, a gospodin Hardie je proveo cijelu noć pokušavajući je začepiti. Nismo, što se toga tiče, dakle, bili ništa sigurniji nego ranije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:58 pm





JEDANAESTI DAN


Ubrajajući one dvije sestre, ali ne i gospođu Forester koja je umirala na pokrivačima još dva dana, izgubili smo osmero ljudi, od trideset i devet, koliko nas je bilo na početku. »Nismo morali ubiti ni gospodina Turnera, ni svećenika, ni gospodina Sinclaira, zar ne?«, urlala je Mary Ann. »Mogli smo pričekati još samo jedan dan!«
»Začepi, glupačo!«, viknuo je gospodin Hardie prema njoj. »Noćas smo se umalo potopili, ili možda to nisi primijetila? Zar ne vidiš da nam još uvijek prodire voda tamo gdje smo dobili onaj udarac? To znači da nas još uvijek ima previše. A umjesto ono malo hrane, sada više uopće nema ničega za jesti.« Primijetila sam da je Hardie nekako izgledao manje krupan nego ranije. Bio je silno mršav i kao da se nekako skupio u sebe. Prvi puta mi se učinilo da je silno umoran i da katkad ništa ne radi. Lijevom se rukom držao sa strane, kao da se ozlijedio tijekom noći. Nije mi bilo drago što ga vidim takvog, ali to kao da je oslobodilo Hannu koja se vrzmala po čamcu pokušavajući što više toga dovesti u red. Hardie ju je gledao kao što bi ranjeni pas gledao gladnu divlju mačku.
Znala sam da svi polako umiremo. Čudilo me jedino to što već nismo poumirali. Tijekom dana osjetila sam neku jasnu vezu sa svim onim muškarcima i ženama kroz svu povijest koji su došli do iste spoznaje o sebi samima, da je život postupno utapanje i da na koncu svi završimo u vodi do vrata i da se od životinja razlikujemo jedino po tome što smo to u stanju spoznati.
Drugim riječima, tek sam se jedanaestog dana osjetila istinski živom. Konačno sam uspjela više ne misliti na prazni želudac i mokre noge. Prestala sam vjerovati da će nas spasiti neki brod i da će me Henry čekati kad stignemo na obalu. Gledala sam svoje ruke, ogrubjele i izderane i na nov način shvatila onu uzrečicu, da Bog pomaže samo onima koji i sami sebi pomognu. Je li Bog bio nužan u toj jednadžbi, pitala sam se. Zar ljudi ne mogu sami biti dovoljno snažni i dobri, a da ne pripisuju Bogu zasluge za svoju snagu i dobrotu? Tijekom noći napadalo je dovoljno kiše da smo uspjeli napuniti dva bureta s vodom, zahvaljujući Hardiejevoj domišljatosti i sada smo imali dovoljno vode.
Osvanuo je vedar dan, s malo vjetra, a valovi su bili vrlo mali. Više su se valjali, nego prelamali. Kako nas je sada bilo manje, lakše smo bili u stanju rasporediti težinu u čamcu da smanjimo naginjanje. Hardie je začepio onu rupu najbolje što je mogao, sastavio jedro od vesala i ponovo smo zaplovili znatno brže. Gospodin Nilsson je bio na kormilu, a mi ostali smo raširili pokrivače po sebi, da se osuše na suncu koje nas je konačno ogrijalo iako nam se koža sušila i pucala do krvi. Moji žuljevi su počeli zacjeljivati, a ja sam se divila vlastitom tijelu koje je i dalje nalazilo životne snage i funkcioniralo, iako smo već gledali smrti u oči. Sada smo konačno imali dovoljno vode, no nismo imah više nikakve hrane, pa smo svi počeli razmišljati kako ćemo umrijeti od gladi. Upitala sam gospodina Prestona koliko čovjek može izdržati bez hrane, a on mi je rekao da to može potrajati od četiri do šest tjedana. »Ako imate dovoljno vode«, rekao je.
»Onda je pred nama još dosta vremena«, rekoh, s čime se on složio, onako bezvoljan, a ja sam još dodala: »Mislim da ćemo izdržati«, iako nije baš tako izgledalo.
Tada mi je gospodin Preston rekao nešto što je jednom čuo od nekog poznanika koji je bio liječnik. »Smrt od gladi ne ovisi samo o čovjekovu tijelu«, reče. »Ovisi i o čovjekovu umu. Ljudi koji se odluče oduprijeti smrti vjerojatnije prežive nego oni koje volja napusti.«
»Onda se moramo oduprijeti«, rekoh, iako mi je srce tada zadrhtalo.
»Razmišljam o Doris«, reče. »Doris mi daje snage.« Mislim da je Doris bila njegova supruga, iako sam to nije izgovorio. »Nije me toliko briga za mene, no moram preživjeti radi nje!«
»Ali zar ne biste u svakom slučaju htjeli dalje živjeti?«, upitala sam ga, iznenađena njegovom naglom žestinom. »Zar ne biste htjeli živjeti i radi sebe?«
Vidjela sam kako su mu usne ispucale i istanjile se napola, a dlanovi izranjavani i krvavi od veslanja za vrijeme oluje. Stalno je držao šake stisnutima, tako da sam rane vidjela tek kad se čamac nagnuo i kad se uhvatio za ogradu. Malo su mu ramena zadrhtala, ali njegov tanak glas je bio čvrst kad mi je počeo pričati o tome kako je odlazio na posao u negrijano skladište u kojem je pod slabašnim svjetlom ispisivao duge redove brojki u knjigu salda. Kad je tako mogao raditi iz dana u dan, iz godine u godinu, tako da bi on i Doris imali što jesti i mogli pristojno stanovati, onda može bilo što. Ja sam se sjetila svoje sestre Mirande i kako nisam ni slutila koliko je u njoj bilo snage. Ona se meni činila kao kombinacija gospodina Prestona i Mary Ann i pitala sam se koliko bi dugo preživjela u ovom čamcu da je bila na mom mjestu.
Kad smo prodali našu veliku kuću, Miranda me natjerala da je odemo još jednom zajedno vidjeti. Stajali smo u pokrajnjoj ulici i gledali kuću kroz ogradu i veliko grmlje u vrtu, sve dok se Miranda nije osmjelila, pa smo onda prišli prednjem ulazu u kuću, nastojeći izgledati što opuštenije. Tada je Miranda stala nasred ulice koja je bila točno nasuprot ulazu u kuću i viknula: »Kako su nam mogli uzeti tu kuću?« Odgovorila sam joj da nam je nisu uzeli, već da smo im je mi prepustili. Mirandini su osjećaji bili vrlo bolni, a ja sam se zapravo razljutila. No, ne na one ljude koji su bili u životu uspješniji od mojih roditelja, nego sam se razljutila na svoju sestru.
Dok smo tako stajale na ulici poput prosjakinja, neka je mlada djevojka izašla na glavna vrata u pratnji čovjeka koji joj je mogao biti otac. Udaljili smo se niz ulicu, i malo zašli u sjenu krošnji, pa mislim da nas nisu primijetili, no njezin dolazak je, čini se, malo urazumio Mirandu. Uspjela sam je nagovoriti da se maknemo, no tek nakon što je novim vlasnicima uputila pogled pun mržnje. I ja sam se osjetila drugačije. Jedan dio mene im se divio, a pogled na mladu djevojku odjevenu u dugu bijelu haljinu, ukrašenu plavim vrpcama, dao mi je neku vrstu nade.
Nešto me učvrstilo u tom razgovoru s gospodinom Prestonom. Jesam li ja tada doista odlučila da želim preživjeti ili sam osjetila suparništvo prema ostalima, teško mi je reći. Ogledala sam se oko sebe po čamcu, dohvatila najbližu lopaticu za izbacivanje vode od onoga koji ju je držao i počela izbacivati vodu takvom brzinom kao da mi je u tom trenutku život ovisio o tome. Tko zna, možda i jest.
Odlučili smo zajedriti prema Europi, iako nam je to bilo dalje od Amerike. Povremeno je gospodin Hardie rekao nešto kao »Otpuštam«, ili »Zatežem«, Što je značilo da mijenja pravac kretanja ovisno o vjetru, a mi smo morali mijenjati mjesta sjedenja radi rasporeda težine na čamcu u odnosu na jedro. Nakon jednog takvog manevra našla sam se na sjedalu ispred Mary Ann koja je našla mjesto između gospođe Grant i Hanne. Zvjerala je očima naokolo između te dvije starije žene, kad sam je čula da kaže: »On nije sebe izostavio. I sam je vukao slamku.«
Hannah je cinično odgovorila: »Zar misliš da nije znao koja je koja slamka? On je sve to imao pod kontrolom. Što bi bilo jučer da nije bilo gospodina Nilssona, gospodina Hoffmana i pukovnika Marsha? Čak je i gospodin Preston jači od većine žena. Izgubili smo samo one muškarce koji su bili najslabiji. Misliš da se to dogodilo slučajno?« Učas sam se sjetila da je to isto i meni palo na pamet dan ranije, ali da sam to potpuno zaboravila. »Ako on to jest namjestio, to je bilo samo da bi spasio sve nas.«
»Dakle«, reče Hannah hladno, »ti prihvaćaš ubijanje sve dok to spašava tvoju kožu?«
Nisam znala što bih odgovorila. Nisam znala zašto se Hannah odjednom tako okomila na mene, no gospođa Grant me odmjerila od glave do pete, onako s visoka, u svom stilu i rekla: »Ne brini radi Grace, Hannah. Ona će nam još biti od koristi.«
Mary Ann je kasnije otišla sjesti pored Grete, mlade Njemice koja je silno poštovala gospođu Grant i vidjela ih priljubljenih glava, kako nešto povjerljivo razgovaraju. Javila se klica sumnje. I nije se dopuštalo da se na nju zaboravi. Kasnije je toga dana gospođa Grant pitala gospodina Hardieja je li siguran u pravac našeg kretanja. »Jedrimo ukrug«, rekla je. »Prvo idemo u jednom smjeru, onda u drugom.« Na to se Hardie samo podsmjehnuo i pitao: »A što vi o tome znate?« Ponovo sam primijetila da se on sigurno ozlijedio tijekom oluje, jer je privezao lijevu ruku uz rame nakon što je skinuo prsluk za spašavanje. Ipak, bilo mi je drago kad sam vidjela da u ruci drži nož, spreman, i gleda hoće li se na površini pojaviti kakva riba. To je bio onaj stari Hardie. Možda čak uopće nije bio ozlijeđen.
»Mislila sam da smo odlučili krenuti na istok, da iskoristimo vjetar i morsku struju, ali da sada, iz nekog razloga idemo prema jugu«, reče Hannah. Doista, sunce je krenulo padati iz zenita i sada su strane svijeta bile sasvim jasne. Mary Ann je opet počela zavijati. Nikome od nas nije bilo drago Što se vodi taj razgovor, bez obzira tko je bio u pravu. Hardie je odgovorio samo: »Volio bih vas vidjeti kako jedrite pravo u vjetar. Da išta znate, onda bi vam bilo jasno da je to nemoguće.«
»Ali ja sam mislila da vjetar puše iz pravca Amerike«, reče Hannah.
Nakon toga Hardie više iz tvrdoglavosti nije želio razgovarati i počeo obavljati niz malih poslova kojima se neprestano zanimao. Ipak, nisam propustila primijetiti da je nakon toga malo popravio kurs i okrenuo nas istočnije. Gospođa Grant uvijek nam se obraćala s »dragi moji« na taj svoj tmuran način, a sada nas je uvjeravala da ništa nije izgubljeno i da ćemo, ako se budemo držali istoka, prije ili kasnije stići do Engleske ili do Francuske. Razilaženje gospođe Grant i gospodina Hardieja je trajalo već duže vrijeme i meni je sada jasno da je ona odigrala nekoliko situacija sebi u korist, još otkako smo krenuli, otkako je pridobila naklonost želeći spasiti ono dijete. A ona je i prva predložila da počnemo jedriti, što se svima učinilo kao dobra zamisao, bez obzira što je čamac bio pretežak da bi nam to uspjelo. A nakon toga je stalno prigovarala onoj lutriji, iako se ni na koji način nije odredila prema tome što bi bilo da se tako nije postupilo. To što su baš oni muškarci pomrli odgovaralo je svima nama, no gospođa Grant je uspjela nakon tog incidenta izvojevati viši moralni status.
Dok je Hardie gledao ima li ribe, ramena su mu se skupila, što mu je još više dalo neki životinjski izgled. Očiju upalih u duplje svako malo se sumnjičavo osvrtao. Instinktivno sam znala da više nije siguran da je i dalje zapovjednik. Bio je i fizički sve slabiji, baš kao i svi mi, pa svoje zapovijedi koje su nas na početku hrabrile, više nije izdavao onako glasno. Žene su počele zapitkivati o raznim stvarima gospođu Grant koliko i gospodina Hardieja, a kad je on čvrsto zaspao nadoknađujući to što se nije uspio odmoriti prošle noći, gospođa Grant je drsko otišla do mjesta gdje smo držali zalihe vode i pogledala unutra. »Nema onoliko koliko sam mislila«, odgovorila nam je kad smo je pitali koliko je ostalo. Nakon toga je nešto šapnula Hanni koja je na to zaškiljila poput mačke. »On misli da mi ništa ne razumijemo«, reče Hannah, a kad se Hardie probudio, izravno ga je upitala koliko je vode ostalo u bačvama. »Ima dovoljno za još četiri dana«, reče Hardie, a mi smo svi posumljali da to nije bila istina, jer je gospođa Grant sama vidjela koliko je ostalo.
»Nemojte nam lagati«, viknu Greta. »Nismo djeca!«
Hardie je bio iznenađen, ali se držao toga što je rekao.
»Onda otvorite bačve i pokažite nam«, reče Hannah.
»Ovdje nema demokracije«, on odgovori i ponovo krene mjeriti kut sunca. Vjetar je puhao lagano i jednoliko i lijepo smo jedrili, ali onaj incident s vodom i jutarnja pogreška u određivanju smjera ozbiljno su ugrozili Hardiejev autoritet. A kako su među nama sada bila tri muškarca manje, izgubio je svoje važne prirodne saveznike. Da nam je tada jasno sve objasnio, možda bi učvrstio svoj položaj, no on je osorno počeo pričati o pravom i prividnom vjetru, o nedostatku kompasa i kronometra i ljudima koji imaju previše novca, ali premalo pameti da bi mogli logično misliti. Mi smo mislili da je jedrenje nešto što netko zna ili ne zna. Nismo htjeli slušati o atmosferskim promjenama ili koje su morske struje jake, ni kako se vjetrovi mijenjaju, niti je li to sve Božja volja.
Te su večeri gospođa Grant i Hannah, a Mary Ann za njima, krenule prema stražnjem dijelu čamca i tražile da se otvore bačve s vodom kako bismo mi sami mogli procijeniti težinu svoje situacije. Gospodin Hardie je to ponovo odbio. Nisam dobro vidjela Hardiejevo lice, jer su ga zaklanjale one tri žene. Nisam ni dobro čula, možda zbog neuhranjenosti, a možda i zbog ostalih prilika, pa mi je bilo vrlo teško shvatiti što se tamo događalo, iako mi je danas sve jasnije kad se prisjetim tih dana. S jedne sam strane željela vjerovati Hardieju, da je bilo dovoljno vode za naredno vrijeme, za još možda tih dan ili dva, jer sam bila sigurna da ćemo svi za dan ili dva biti mrtvi. S druge strane, zanimalo me što je prava istina. Bila sam isto tako i ljuta na gospođu Grant i Hannu što su u čamac unijele novu napetost, kao i na Hardieja radi svih njegovih laži i možebitnih grešaka koje je napravio. A iznad svega, nisam željela gledati onaj strah koji se načas pojavio u Hardiejevim očima. Nisam htjela vidjeti nikakve znake slabosti, jer sam sve svoje nade u opstanak polagala baš u njega. Osjetila sam istu vrstu straha i kod ostalih. Gospođa Grant je možda bila u pravu, ali mi smo se radije držali svojih iluzija ili barem onoga što je od njih ostalo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:59 pm





DVANAESTI DAN


Dvanaestog dana u čamcu na nas se odjednom s neba stuštilo cijelo jato ptica.
»Ovo je znak da ćemo preživjeti!«, kliknula je gospođa Hewitt.
»Ovo je znak da ćemo svi pomrijeti!«, vrisnula je Mary Ann koja je sada već stalno bila na rubu panike.
»Naravno da ćemo svi pomrijeti«, reče Hardie veselo kao da odgovara na pitanja koja se postavljaju po cijelom čamcu. »Samo je pitanje kada.«
»To je bio dar Božji«, reče Isabelle koja je uvijek bila vrlo ozbiljna i pobožna, a Maria se na to odmah prekrižila. A gospodin Hoffman i gospodin Nilsson odmah su zgrabili svoja vesla i primakli nas bliže pticama kako bi ih izvukli u čamac.
Tužilac je rekao gospodinu Reichmannu da je on ovu zgodu planirao iskoristiti kao dokaz da nismo morali ubijati jedni druge, jer da nas je Bog opet tako mogao obdariti. »Kako smo to mogli ponovo očekivati?«, upitala sam zaprepašteno, »Pa nitko od nas nikad nije čuo da se tako što ikada dogodilo.«
Cijelog smo se dana prepirali o kojoj se vrsti ptica radilo. Hannah je preuzela svećenikovu dužnost posvećenja hrane i izgovaranja molitvi. Ona je tvrdila da se radi o golubovima, iako možda samo na simboličkoj ravni, u smislu da su sve ptice ili glasnici ili golubovi ili jastrebovi. A kako smo svi htjeli vjerovati da smo sve bliže kopnu, taktično smo pristali zvati ih golubovima čak i dok smo čerupali njihovo žučkasto smeđe perje i žvakali sirovo meso koje smo kidali s njihovih tankih kostiju.
Jedino je Hardie pokvario veselje kad je rekao: »Ove ptice nisu nam pale u krilo zato što je kopno blizu, već zato što nije blizu. Zato su one ovdje pale crknute. Od iscrpljenosti.«
Svi smo ga čuli. I razumjeli smo ga, kao da sami nismo znali da se nalazimo usred oceana, daleko od svakog kopna. No, nismo se baš željeli na to podsjećati u trenutku ove velike sreće. Kad smo pojeli koliko smo mogli, gospođa Grant je predložila da nešto mesa osušimo kako bismo imali što za jesti i sutradan. »Nije vjerojatno da će nam se ovakvo čudo dogoditi dva puta«, reče, pa smo se prihvatili posla. Uskoro su na sve strane frcali koža, drob i perje, kao da smo se našli u nekoj velikoj klaonici. Gospođu McCain svi smo smatrali ukočenom i nesklonom šali od samoga početka, no sada nas je sve iznenadila rekavši: »Da me sada sestra vidi!?« Svi smo se nasmijali kad smo čuli da je jedna tako ozbiljna osoba izustila nešto što je očito trebala biti šala.
Meso tih ptica bilo je masno i mirisalo po ribi. Na trenutak mi je palo na pamet da se ponašam kao neki grabežljivac, a onda sam pogledala oko sebe i shvatila da smo svi mi zapravo bili grabežljiva i da smo takvi oduvijek. Stalno mi je na pameti bilo ono što mi je gospodin Preston rekao, koliko ljudsko tijelo može izdržati bez hrane. Sada smo dobili priliku da odgodimo vlastitu smrt od gladi za još dan ili dva, što mi se činilo tada kao najviše čemu smo se mogli ponadati. Kad se sada ponovo prisjetim tog dana, sjetim se da smo se tada već prestali nadati da će nas itko spasiti i da smo postali svjesni da spasiti možemo jedino sami sebe. Tada nisam bila jedina koja je osjetila iznimnu ljubav prema svemu što je bilo oko mene. Prema nebu, prema moru i prema ljudima koji su sjedili u punom čamcu, ljudima kojima se krv cijedila s lica, čije su usne bile sasvim suhe i koje su pucale i krvarile čim bi se pokušale razvući u osmijeh.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:59 pm





NOĆ


Možda nije bilo pametno onoliko jesti, jer je neke od nas počela boljeti utroba, a cijele noći su se čuli prigušeni zvukovi obavljanja velike nužde. Ja nisam imala nikakvih problema, a kako je svjetlo slabilo, u meni je sve više rasla ljubav prema ljudima koji su me okruživali. Ne znam kako bih drugačije nazvala taj osjećaj nego optimizmom. Kad je Mary Ann stavila svoje majušne ruke na moja ramena i privukla me u zagrljaj, ja sam joj uzvratila čvrstim stiskom.
Kako nas je gospodin Hardie još prvog dana rasporedio da sjednemo jedna prema drugoj, Mary Ann je stekla naviku da me pita za savjet za svaku sitnicu. To se dogodilo vjerojatno i zato što je gospodin Hardie bio hladan i nepristupačan. Činilo se kao da te netko treba najaviti da bi mu se obratio. Za razliku od mene, Hannah i gospođa Grant stalno su za to imale neku potrebu. Početkom večeri, kad je sunce zapadalo za horizontom, cijeli je čamac bio obasjan jakim rumenilom, pa su naša ranjava lica dobila demonski izraz. Hannah je umočila neku krpu u more i počela ljudima u čamcu sapirati krv s lica. Mary Ann je iznenada postala svjesna kako mora da i ona izgleda strašno. Jer, ako je svima ostalima na licima bilo slijepljeno ptičje perje i skorena krv, onda je bilo jasno da i sama sigurno tako izgleda. »Grace«, šapnula je skrivajući rukama lice, »Imaš li kakav komadić krpe?«
»Što će ti?«, pitala sam je.
»Htjela bih si oprati lice! Izgledam strašno, zar ne?«
»Rekla sam joj da nemam nikakvu krpu, ali da ima Hannah i da će joj već ona pomoći, kao što je pomogla i ostalima.
»Hoću to sama napraviti!«, vikne. »Možeš li mi barem pomoći da se približim ogradi? Mogu se nagnuti preko i umiti se u moru.« Pokazala je na prazno mjesto pored gospodina Prestona, pa sam je pustila da se pridrži za mene dok se pokušavala prebaciti. To joj nije bilo dovoljno, nego je i dalje bila uporna. »Ne, dođi i ti sa mnom. Možete li se zamijeniti s Grace, gospodine Preston?«
U tom času Mary Ann me gotovo povukla na njega i on gotovo da nije imao izbora nego da se makne. No, kad smo se smjestili, Mary Ann reče: »Sada možemo oprati jedna drugu. Ti ćeš biti moje ogledalo, a ja tvoje.« Tada je već sunce zašlo za horizont i počelo se mračiti. »Za koji čas više ništa nećemo vidjeti«, rekoh. »Kad je mrak, nema koristi od ogledala«.
»Zato se moramo požuriti«, reče Mary Ann.
Pomislila sam da ju je brinulo što bi, dok Hannah dođe do nje, već pao mrak, pa je ne bi mogla dobro oprati. Palo mi je na pamet da i Mary Ann boli želudac i da je samo tražila ispriku da sjedne bliže ogradi kako bi joj kasnije bilo manje neugodno. Tek kad je pola sata kasnije Hannah došla do nas i ponudila se da nam opere lica, shvatila sam zašto je Mary Ann htjela da odmah jedna drugoj pomognemo oko pranja. Kad sam digla pogled prema Hanni i čula je kako govori: »Dobro. Izgleda da ste vas dvije gotove«, shvatila sam da je posrijedi bila ljubomora. Mary Ann je sigurno primijetila kakve smo poglede razmjenjivali Hannah i ja i htjela nam uskratiti još jednu takvu priliku. Doista me na trenutak obuzela ljutnja kad sam shvatila da me na neki način izigrala.
Naravno, možda sam bila i u krivu. Tražeći racionalno objašnjenje za tek jedan od postupaka Mary Ann, zaboravila sam bezbroj drugih prilika kad je sve to što je radila bilo prije svega posljedica dubokog emocionalnog šoka. Niti ja nisam mogla objasniti sve svoje postupke dok sam bila u čamcu, pa onda ne bi bilo pravo niti tražiti objašnjenja za postupke osobe koja je nesumnjivo tada već bila poremećna uma. No, tako sam u to vrijeme razmišljala i sada sam to zapisala samo zato što želim iznijeti istinu. Ovog sam se događaja sjetila i da bih istaknula kako se tijekom tih beskonačnih sati nismo imali čime baviti, pa smo se počeli zabavljati izmišljanjem koječega, kako to već rade ljudi u sličnim situacijama.
Kad je malo kasnije izišao mjesec, čamac je obasjalo njegovo hladno svjetlo. Znam da su nekada ljudi obožavali mjesec, jer si ga nisu znali objasniti, no mene je potakao da se nakratko pomolim za spas sviju nas. Neko vrijeme sam se pitala da li bi ta moja molitva bila učinkovitija za punog mjeseca nego za mlađaka koji se te večeri pojavio na nebu. Nakon toga sam se pomolila i za Henryja, posramljena što ga se dugo nisam sjetila.
U tom dijelu noći gotovo sam bila sigurna da je Mary Ann još uvijek sjedila uz mene, do ograde, no tada me to nije zanimalo. U svakom slučaju, kad je sutradan ujutro svanulo, ona je sjedila pored gospodina Prestona koji je sjedio na mjestu gdje sam inače ja sjedila. Oboje su bili budni, nešto potiho razgovarali i razdvojili se kad je Mary Ann primijetila da ih gledam. Sjetila sam se njezine želje od prethodnoga dana, da sjedne bliže ogradi i da ja dođem s njom. Sada mi se činilo da su za to postojali drugi razlozi. Pomislila sam da Mary Ann nije sve to poduzela radi Hanne i mene, nego samo da bi nasamo mogla porazgovarati s gospodinom Prestonom. Ipak, pobojala sam se da mi je mašta postala odviše bujna. Ljudi su se u čamcu počeli meškoljiti, a sve ono što se dogodilo kasnije toga dana odagnalo mi je iz glave misli o sitnim motivima i postupcima Mary Ann.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:59 pm





TRINAESTI DAN


Dan nakon što su na nas popadale ptice, jedan se od naših spasilačkih čamaca pojavio u daljini. Nije bilo moguće sa sigurnošću reći je li to bio jedan od onih čamaca koje smo ranije vidjeli ili neki drugi, iako se Hardieju učinilo da je to bio upravo jedan od ta dva čamca. Gospodin Hoffman je bio odgovoran za taj, sjeverozapadni dio obzora i on ga je prvi ugledao. Ipak, vrlo brzo je ponovo nestao tako da smo mu morali vjerovati na riječ, sve dok ga kasnije nismo svi ugledali. Tada se već za slične vijesti mislilo da su čista halucinacija i nitko se nije na to posebno obazirao. Pojavilo se stanovito zanimanje, ali nitko u to nije previše vjerovao.
Ona rupa u čamcu činila je naš položaj opasnim, jer smo se svi bojali, iako nitko naglas, da ćemo, ako se ponovo pogorša vrijeme, morati dodatno olakšati čamac. »Ne može li se to bolje popraviti, gospodine Hardie?«, pitala je gospođa Grant čim se sunce pojavilo na obzoru. »Pa vi sigurno možete nešto smisliti!« Koliko god se trudio začepiti rupu s pokrivačima, nije mogao potpuno zaustaviti prodiranje vode. »To nije obična, okrugla rupa«, reče. »I sami vidite kako se drvo razmrvilo.« Ipak, svako malo, gospođa Grant je uporno ponavljala: »Pa sigurno biste se mogli nečeg dosjetiti, pa vi ste toliko iskusni i spretni.« Na kraju je on izgubio živce i zaurlao: »Začepite sami onda tu rupu! I pobrinite se i za sve ostalo!«
Iznenadilo me kad sam vidjela da je izgubio svoju mirnoću na tako sitnu provokaciju, pogotovo sada, nakon što smo se prethodnoga dana uspjeli najesti i kad je još bilo mesa koje smo sušili na raširenom voštanom platnu i koje smo namjeravali pojesti za doručak. Pogledala sam ispitivački Hannu, no ona je bila sva u svojim mislima, potpuno nesvjesna onoga što se događalo oko nje, sve dok je gospođa Grant nije zamolila da svakome od nas podijeli nekoliko komada sušena ptičjeg mesa. Uglavnom je gospodin Hardie određivao kada i koliko će se vode uzeti, no sada je samo promrmljao nešto gospodinu Hoffmanu koji je onda sam podijelio vodu limenim lončićem od jednog do drugog. S onako malo sline u ustima bilo je teško gutati komade mesa. Vidjela sam da je Isabelle namočila svoj komad mesa u ocean. Morska voda svakako je meso učinila mekšim i lakše ga je bilo sažvakati i progutati, ali morska sol sigurno je pojačala njezinu žeđ i dodatno lišila njezino tijelo važnih zaliha vode.
Valovi koji su nailazili imali su na nas hipnotički učinak. Ravnomjerni pomaci gore-dolje bili su uglavnom nečujni, a jedini zvuk koji smo opažali činile su lopatice kojima su ljudi izbacivali vodu iz čamca kako su najbolje znali. Bili smo uljuljani i omamljeni tim ritmičkim gibanjem, sve dok se, nekim čudom, oba čamca nisu istovremeno pojavila na dva različita vala. Vidjeli smo drugi čamac otprilike na pola milje od nas, a onda je opet nestao kad smo mi utonuli u podnožje prvo jednog, a onda i još jednog divovskog zelenog vala.
Ovaj puta čamac je vidjelo nekoliko ljudi. »Na vesla!«, viknuo je pukovnik, prekidajući muklu tišinu. »Pokrenimo se!« Odjednom su se svi uzvrpoljili nastojeći shvatiti ove novosti, kao da su pokušavali shvatiti što one nose, što od toga znaju, a čemu se možda mogu ponadati. S puno lupe i natezanja vesla su dignuta iz svojih ležišta u kojima su ležala još otkako je stala oluja. Odjednom je Hardie ustao i raširio ruke poput Krista na križu i viknuo: »To je Blakeov čamac! Neka me vrag odnese ako nije! Ostavite vesla!«
»Nije me briga da je i sam vrag!«, reče pukovnik. »Veslajte!«
U tom se trenutku Hannah polako pokrenula, pognuta, držeći se da ne padne ili ne izgubi ravnotežu. Pažnja gospodina Hardieja bila je na drugoj strani i on je nije primijetio sve dok se nije dočepala jedne od one dvije bačve za vodu koje su nam sada preostale, nakon što smo jednu izgubili u oluji.
»Vrati se na svoje mjesto, prokletnice!«, vikne Hardie, svjestan da ju je prekasno vidio i da je više ne može zaustaviti. »Svi ćemo radi tebe poginuti«, viknu prema njoj, no Hannah je dohvatila bure i izvadila malenu drvenu kutijicu koja je bila čvrsto omotana komadom konopa.
»Vi se ne bojite nikoga i ničega osim tog Blakea«, vikne ona. »Je li tu unutra razlog?« Ona je izgleda znala da se kutijica tamo nalazila, jer ju je vjerojatno gospođa Grant vidjela kad je gledala koliko je još ostalo vode.
»Vrati to natrag«, reče Hardie. »Ti ne znaš što radiš!« No Hannine ruke su pokušavale maknuti konop i rasplesti čvor. Za trenutak smo zaboravili na onaj drugi čamac, kako ga nismo vidjeli iza visokih valova koji su nas ritmično dizali i spuštali, kao da je negdje netko odredio neki viši red, ne obazirući se na naše male ljudske drame u čamcu. Lako je bilo povjerovati da čamca nikad nije ni bilo. »Uzmi njegov nož«, predloži gospođa Grant. »Gospodine Hardie«, zapovjedi ona, »dajte joj svoj nož.«
Hardie nas je sve pogledao. Iscrpljena lica, očima je nervozno zvjerao oko sebe. Posegnuo je rukom prema koricama, no umjesto da pruži nož Hanni ili njime prereže konop, on ga je i dalje prijeteći držao u ruci. »Dobro, ako mi ne vjerujete, onda mi daj tu kutijicu.«
Prije nego što je gospođa Grant išta stigla reći, čamac se ponovo propeo i naglo otklizao niz divovski val, a onaj drugi čamac se iznenada našao prijeteći iznad nas. »Na vesla!«, viknu Hardie, a dva su se čamca u tom trenutku našla gotovo na par centimetara jedan od drugoga. Hardie i Hannah su pali jedno prema drugome, a nož je slučajno ili namjerno duboko zasjekao postrance Hannino lice. Ona je kriknula, ispustila kutijicu i pala na Hardieja. On ju je nekako uspio uhvatiti, da bi nakon toga, slučajno ili ne, nož odletio preko ograde čamca, vjerojatno zajedno s kutijicom, jer više je u čamcu nikad nismo vidjeli. Samo zahvaljujući Božjoj volji Hannah i Hardie nisu također odletjeli iz čamca. Hardie nam se kasnije zakleo - a vjerojatno je to bila istina - da ne bi mogao spasiti i Hannu i kutijicu. Kako smo mislili da je on gotovo svemoćan, vjerovalo se da je isprovocirao upravo ovakav slijed događaja, kako bi njegova tajna nestala zajedno s kutijicom.
Hannah je sjela na dno čamca, a Hardie je zgrabio veslo od gospodina Hoffmana i usprkos tome što mu je jedna ruka bila ozlijeđena snažno potegao, ne bi li se što više udaljili od drugog čamca. »Da li i dalje mislite da bismo im trebali biti što bliže?«, vikne Hardie, no to je bilo retoričko pitanje. »Da li i dalje mislite da bismo lijepo mogli ploviti u paru, jedni do drugih?«
Nejasno se sjećam ljudi u onom drugom čamcu. Mnogi su bili nepokretni, pa je bilo teško reći jesu li bili mrtvi, ranjeni ili bolesni. Samo ih je četvero ili petero pokazalo neke znakove života, lica sasvim prestravljenih što smo se umalo sudarili. Jedna je žena ispružila ruke prema nama, jedan je čovjek nešto viknuo, ali nije ga bilo moguće razumjeti. Jedino što je bilo sasvim jasno jest da je u drugom čamcu bilo mjesta napretek.
Kad je Hardie zgrabio Hoffmanovo veslo, gospodin Preston je sjeo do mene, da ublaži poremećenu ravnotežu radi izmjene mjesta. Sada se nagnuo prema meni i tiho rekao: »Štogod da je bilo u toj kutijici, imalo je veliku vrijednost«.
»Svi ljudi smatraju svoje osobne stvari vrijednima«, rekoh. »Mislim da je to najočitije baš u situaciji u kojoj smo se našli, kad je većina nas izgubila baš sve.«
»Ali zašto bismo tako što tajili? Pitam se zašto nam gospodin Hardie nije rekao što je bilo u toj kutijici. Možda bi ga, kad se sve malo smiri, netko mogao mirno to pitati, a ne da iz njega nasilu izvlačimo njegove tajne.«
»Sada baš nije najbolje vrijeme za to!«, rekla sam i dodala: »Ovaj je čovjek upoznao najrazličitije vrste ljudi. Nije ni čudo da se nikome ne usudi vjerovati.«
»To je istina«, reče gospodin Preston i ja sam tada po drugi put pomislila kako on o toj kutijici zna više nego što želi reći.
Nakon što smo se dovoljno udaljili od onog drugog čamca, gospodin Hardie je naredio da se vesla ponovo dignu i uglave. »Ili ona ili ja«, reče, pokazujući zdravom rukom na gospođu Grant. »Ili hoćete da zapovijeda ona ili hoćete mene. Odlučite se!« Rekao nam je da je ta kutijica bila njegova i da se nikoga ne tiče što je bilo u njoj i nakon toga ušutio. Ja sam se sjetila da je za vrijeme oluje stavio neku kutijicu u njedra, ali mislim da to nije bila ta ista. Ako je bilo tako, onda je zaista silno pazio da tu drugu nitko ne vidi, no to sam zapažanje zadržala za sebe.
Gospođa Grant se ogledala po čamcu kao da nam da je priliku da kažemo što nam je na pameti, no ona je ipak prva progovorila. Rekla je da je gospodin Hardie iskoristio svoj položaj i namjerno nas držao podalje od drugih čamaca radi svog osobnog neprijateljstva prema tom čovjeku po imenu Blake. To nas je možda moglo koštati naših života, a možda i nije, jer nikad nismo imali priliku pokušati prebaciti nekoga od nas u drugi čamac. Nakon toga ga je napala u vezi lutrije, za koju je rekla da ju je Hardie namjestio i time ubio troje ljudi, a možda i više, no rekla je da nju više zanima što mi ostali mislimo o svemu tome. Pukovnik se uspravio u svoj svojoj visini i rekao da nas je gospodin Hardie ugrozio kad nije želio prići trećem čamcu onih prvih dana i da je svojim postupcima i krivim procjenama izgubio silom prilika ukazano mu povjerenje i vodstvo. »Bilo je ludo prilaziti onom čamcu po ovako uzburkanom moru, kao danas, ali trebali smo to učiniti dok se moglo.« Pukovnik na to sjede kao da je učinio neko junaštvo. »Oni jadni ljudi koje smo maloprije vidjeli sigurno bi imali koristi od nas da smo im pokušali pomoći.«
Samo je gospodin Hoffman govorio u obranu gospodina Hardieja, ističući kako smo sami izgubili samo osam ljudi. Još nas je uvijek bilo trideset i jedan, a osim gospođe Forester koja je neprimjetno preminula sljedećeg dana, svi smo bili relativno dobroga zdravlja. Iako se nismo mogli složiti je li onaj čamac što smo ga upravo vidjeli bio Blakeov ili je njime upravljao onaj bradonja, ljudi su u njemu bili u puno lošijem stanju od nas. Mi smo znali da je jedan od onih dvaju čamaca bio prekrcan. Ako je to bio taj čamac, onda se u njihovom čamcu puno više umiralo nego u našem. Gospodin Hoffman je bio uvjeren da je upravo gospodin Hardie bio zaslužan zato što smo još uvijek bili živi. Gospodin Nilsson samo je mirno sjedio i nije rekao ni jednu riječ, ni za ni protiv.
Gospodin Hardie je promrmljao da je svakako u onome čamcu što smo ga vidjeli bilo puno mjesta, koji god da je bio. »Ako se netko od vas želi prebaciti na taj drugi čamac, siguran sam da to možemo organizirati«, reče, no gospođa Grant je rekla da bi, ako se netko treba prebaciti na drugi čamac, to morao biti upravo on. Na taj prijedlog Hardie se zbunio i okrenuo prema gospodinu Prestonu, zgrožen kako netko može u sebi imati toliko različitih lica. U svakom slučaju, tog drugog čamca nigdje više nije bilo na vidiku, pa je to pitanje postalo besmisleno, čak i da je bilo načina da se prebaci gospodina Hardieja.
Lisette je počela pričati ono o čemu smo šaptali još od trećeg dana, kad smo saznali da je gospodin Blake bacio dvoje ljudi sa svog čamca u more. Čula sam tu priču nekoliko puta, uvijek s novim pojedinostima koje su dijelom bile istinite, a dijelom i plod bujne mašte. Lisette je rekla da je čamac gospodina Blakea imao neobičan gaz zato jer je u njemu bilo nešto jako teško, nešto što je ukradeno iz zaključane sobe na Carici Aleksandri.
Greta je bila sasvim pod utjecajem Hanne i gospođe Grant i razvila je iracionalnu odbojnost prema gospodinu Hardieju. Ona je rekla da su vjerojatno Hardie i Blake zajedno to smislili i da je Hardie na neki način pomagao Blakeu tako što je držao naš čamac udaljen od njegova. »Ali kakve dokaze imate za te svoje tvrdnje?«, viknula sam prije nego što sam postala svjesna da želim i ja progovoriti. Pukovnik me, međutim, prekinuo. »Ako je ova optužba pogrešna, onda će nam gospodin Hardie to sam reći.« Gospođa Grant je uzvratila naklonost Greti i rekla: »Greta je zaslužila da je čujemo baš kao i sve ostale.« Nakon toga se okrenula gospodinu Hardieju i upitala: »Imate li što reći u svoju obranu?«
Hardie joj je odgovorio: »Da smo Blake i ja ukrali nešto što bi inače potonulo na dno oceana i tamo ostalo zauvijek, ja bih vas pitao što vi uopće znate o tome što znači nemati. Vi koji ste oduvijek imali sve. Siromaštvo je baš kao i brodolom. Lako je živjeti po moralnim normama kad su sve vaše potrebe zadovoljene. Da nismo ništa ukrali, rekao bih vam samo, da jesmo!«
»Vi niste samo optuženi za krađu, bez obzira da li se radi o onoj kutijici ili o nečem mnogo vrjednijem, a što se nalazi u drugom čamcu«, nastavi gospođa Grant. »Što imate reći na to da ste nas namjerno držali podalje od drugih i tako nam umanjili šanse za spas?«
»Kako sam umanjio šanse? Niste slušali Hoffmana, no dokaz njegovih tvrdnji pluta u ovom čamcu zajedno s nama.«
Kad je došao red na Mary Ann, ona je samo odmahnula glavom kao da nema ništa za reći, ali se nagnula prema meni i šapnula: »Ne mogu zaboraviti ono što je gospođa Fleming rekla, da je tvoj muž platio gospodinu Hardieju da te uzme u čamac. Možda je to bilo u kutijici. Možda mu je kutijicu dao tvoj muž, možda je nije ukrao. Je li ti ta kutijica bila poznata? Jesi li je uspjela dobro pogledati? Reci ako ti je poznata od prije!«
Odgovorila sam joj da je gospođa Fleming bila izvan sebe i da moj muž nije bio od onih tipova koji bi plaćali ono što mogu dobiti besplatno. Uostalom, kad brod tone, onda se samo zadnji lopov može baviti nečim toliko nevažnim kao što su dijamanti ili zlato.
»Ali čamac se već bio spuštao kad si ti ušla u njega«, reče Mary Ann. »Zaustavili su spuštanje radi tebe. To i ja znam. A tada se i Hardie popeo u čamac. Možda mu je tvoj muž platio, a da ti nisi vidjela.«
»Iznenađena sam što se toga tako jasno sjećaš, Mary Ann. Ja sam bila potpuno u panici. Završila sam u čamcu i drago mi je radi toga, ali se doista ne sjećam kako je do toga došlo.«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 12:59 pm





NOĆ


Te noći nisam uopće spavala, a ako i jesam, onda je to stalno bilo na granici sna i jave, u stanju kad sam bila opterećenija mentalnim i fizičkim naporima nego kad sam bila sasvim budna. Svi smo se bojali da ćemo završiti preko ograde kad zaspimo, pa su ljudi u bunilu vikali ako bi osjetili da će zaspati. Gospodin Preston se vratio na svoje mjesto kod ograde, no bio je i dalje dovoljno blizu da me dohvati šakom kad se počeo buditi i viknuo: »Sve vam mogu objasniti!« Nakon toga je poslije počeo mumljati: »Ta kutijica nije mogla biti moja! Ja sam samo računovođa, otkuda meni dragulji?«
Prišla sam mu sasvim blizu, da ga razbudim, bojeći se da bi se tako mogao ozlijediti dok spava. »Gospodine Preston!«, viknula sam. »Smirite se!« No i sama nisam baš bila pribrana. U jednom trenutku mi se činilo da stojim ispred naše stare kuće s Mirandom i zapomažem da nam je vrate, radi nje, a već u drugom trenu mi se činilo da za ruke držim Henryja koji nestaje pod valovima. Kad sam nakon nekoliko sati što sam se trudila sjediti uspravno osjetila da popuštam, tada nisam mislila da ću pasti na dno našeg čamca, nego preko palube Carice Aleksandre, u more puno kojekakvih ostataka i ljudskih leševa. Ugledala bih lice nekog djeteta koje me gledalo i ispružilo ruke prema meni, no kad bih ga pokušala uhvatiti, oči bi mu planule i zacrvenile se, a iz njega bi provalio demonski smijeh.
Razlog naše velike uznemirenosti te noći sasvim sigurno su jednim dijelom bile i napetosti koje su postojale i ranije, ali koje su sada izbile na površinu. Gospođa Grant je naglas rekla ono što su mnogi u čamcu mislili u sebi, da gospodin Hardie više nije u stanju biti vođa, da je donio nekoliko odluka koje su samo njemu bile jasne i da bi onih nekoliko nedužnih ljudi koji su stradah možda ostali živi da je postupio drugačije. Je li gospođa Grant bila u pravu što se tiče sumnje da je gospodin Hardie postupao sebično, iz nekih vlastitih motiva, to se moralo razjasniti, nakon što je izrečeno. Kakva god bila istina, naša je situacija sada bila opasnija nego ikad ranije, jer smo osjećah da nam osim sila prirode, prijete i ljudi s kojima smo dijelili čamac.
Noć je bila duga. Oblaci su zaklonili mjesec i tako je učinili još mračnijom. Nije se vidjelo ni tko je na kormilu, niti tko zapomaže. Pretpostavljam da je gospođa Grant zadužila onih nekoliko ljudi koji su sjedili najbliže gospodinu Hardieju, da paze na njega. Pred samu zoru, kad je zavrištala jedna od žena koja je sjedila blizu njega, bila sam sigurna da joj je život u opasnosti. Trenutak kasnije začulo se komešanje i osjetilo se ljuljanje čamca. Tada se čuo i umirujući glas gospođe Grant koja je nekome govorila da je to bio samo san. Naposljetku nas je sunce obasjalo sivim jutarnjim svjetlom i naš svijet rasvijetlilo do nevjerojatnih razmjera. Ipak, nade da će novi dan izbrisati jučerašnju dramu, bile su uzaludne.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 1:00 pm




ČETRNAESTI DAN


Kad se sasvim razdanilo, svi su bili neobično mirni, a gospođa Grant je pozvala da glasamo o tome treba li gospodin Hardie napustiti čamac. Tu mirnoću koja je zavladala mogu objasniti jedino povjerenjem koje su gospođi Grant ukazali svi ostali u čamcu, ali i činjenicom da je osvanuo siv i miran dan, bez daška vjetra. Samo je Anya Robertson pokazala neku naglu uzrujanost, kao da je tek tada postala svjesna što se oko nje događa. »A što je s drugim čamcem?«, pitala je, nastojeći sinu rukama začepiti uši. »Ako ga ne želite u ovom čamcu, zašto se ne bi prebacio u onaj drugi?«
Kad se sada toga sjetim, mogu samo pohvaliti Anyu što je došla s nekim pomirujućim prijedlogom, no tada se to činilo vrlo nerealno, gotovo van pameti. S jedne strane, drugog čamca nigdje nije bilo na vidiku, tako da nije bilo stvarne mogućnosti da zatražimo od njih pomoć. S druge strane, mislim da smo se već toliko navikli na to da funkcioniramo sami za sebe, van dodira s ostatkom ljudskoga svijeta, da je svaka ideja o tome da nam odnekuda može stići pomoć odavna bila prošlost. Gospođa Grant je pristojno odgovorila Anyi, sjećam se njezina tona, ali ne i njezinih točnih riječi. »Glas za znači da on umire«, dodala je Hannah, kako ne bi bilo nikakve zabune oko čega se glasovalo. Mary Ann se panično okrenula prema meni i pitala, »Što? Što ona to govori?«
Bila sam sve grublja prema Mary Ann koja je i dalje umišljala da ljudi trebaju brinuti o njoj bez obzira na sve njezine optužbe i emocionalnu poremećenost. Cijelo vrijeme mi je njezina neodlučnost davala snage, ali pritom sam mislila kako mi je ona veliki teret, a ne neki poticaj. Situacija je bila gadna i ja je nisam mislila toga poštedjeti. Nije u mojoj naravi bilo da smišljam neke posebne metafore koje bi ona mogla shvatiti ili prihvatiti, kako bi to možda učinila Hannah. Njezina sam pitanja smatrala bedastima i nepotrebnima, no kako je mislila da netko od nas uvijek ima za nju spreman odgovor, pažljivo je slušala svaku moju riječ. Često ona ne bi, nakon što bih joj poklonila pažnju, izgovorila ni riječi, ili bi se ponadala novom odgovoru bez da je postavila naredno pitanje. I ja sam bila gladna konačnih odgovora i istina i bilo je dana kad bi me samo depresija Mary Ann priječila da i sama ne potonem, jer bih se tome onda oduprla nekom dječjom logikom. Kad bi gospodin Hardie rekao: »Vjetar je promijenio smjer i sada puše sa zapada«, ona bi pitala: »Zapada? Je li rekao sa zapada?«
»Da«, odgovorila bih, ili »Ne«, ovisno o slučaju, no uglavnom sam joj govorila istinu.
»Što to znači?«, pitala bi. »Na koju stranu je zapad?«
Ja bih tada govorila ono malo što sam znala o našem položaju i rekla bih tek suhe činjenice. »To znači da nas vjetar vraća natrag u Englesku«, rekla bih onih prvih dana kad smo još pokušavali ostati na istom mjestu. »Gledaj na to iz vedrijeg ugla«, dodala bih. »Ako nas vrati natrag dovoljno daleko, možeš si nabaviti novu haljinu za vjenčanje«. Hannah bi na to rekla nešto kao: »Gledaj na to kao na poteze pilom, Mary Ann. Opet će se vjetar promijeniti i vratiti nas gdje smo bili.«
Sada smo morali donijeti tešku odluku o smrtnoj kazni Hardieju, a meni se činilo kao da je problem u tome što u Mary Ann nije bilo baš nikakve čvrstine. »Daj, molim te«, rekoh. »Ne možemo se praviti da se brčkamo kod kuće u kadi, Mary Ann. Žao mi je ako ne voliš donositi odluke, ali činjenica je da je gospodin Hardie postao opasan za sve nas ostale. Izgubio je svoj autoritet i sposobnost donošenja zdravih odluka. Ili će preko ograde ili ćemo se svi zajedno podaviti. Vrlo jednostavno.«
Iako sam to sama izgovorila, nisam bila sigurna da je baš sve to bila istina. Niti sam tada to znala, niti znam danas. Kad sam tog jutra pogledala gospodina Hardieja, jedva sam prepoznala onog nadčovjeka iz prvih dana u čamcu. Da je gospodin Hardie i bio bog, sada je bio pred nama u svom ljudskom obličju, a vrlo dobro znamo što se takvim slučajevima događa bogovima. Ih se promijenio on, ili smo se možda promijenili mi, ili je naprosto naša situacija zahtijevala da poduzmemo nešto ozbiljno. No, koliko god da se gospodin Hardie promijenio, gospođa Grant kao da je bila još postojanija, pouzdanija i čvršća nego što je bila na početku. Ali i bez obzira na odnos ovih dvoje ljudi, raspoloženje u cijelom čamcu je bilo poljuljano. Dok sam govorila Mary Ann prvo što mi je palo na pamet, cijelo sam vrijeme pažljivo promatrala lica ostalih ljudi u čamcu i pitala se o čemu sada misle.
Jesam li unaprijed znala kojim ćemo redom glasovati? Mary Ann je morala glasovati prije mene. No to je bilo zapravo sasvim predvidljivo. Kad smo se mijenjali na dužnostima ili dodavali jedno drugom šalicu s vodom, uvijek smo kretali u smjeru kazaljke na satu, od mjesta na kojemu je sjedio gospodin Hardie redom dalje. Stoga je bilo sasvim prirodno da i sada krenemo na isti način. Mary Ann je sjedila meni zdesna i zato je trebala glasovati prije mene. To je tako bilo dok je gospodin Hardie bio glavni, iako je sada svime rukovodila gospođa Grant. Nije zapravo bilo pravog razloga da pretpostavimo kako će ona slijediti tu naviku, na koju smo već svi bili navikli. Kad sada to analiziram, a to onda onako slaba sigurno nisam mogla, čini mi se da je gospođa Grant željela da se sve odvija što normalnije, kako bi nas uvjerila da će to biti tek jedna od mnogih rutinskih stvari koje se traže od svakoga tko je bio u čamcu.
U svakom slučaju, Mary Ann je doista glasovala prije mene. Nakon onoga što sam joj rekla - a rekla sam joj nešto kao: »Nemoj misliti samo na sebe. Sjeti se Roberta. Misli na nas, ili, ako baš moraš, misli na sebe, kako se koprcaš u tamnoj vodi i boriš za svoj život još koju besmislenu minutu ili dvije, ne zato što to ima smisla, nego što je to u našoj životinjskoj naravi.« Na to je Mary Ann zaklonila lice i patetično procijedila: »Ja nisam životinja«, a nakon toga digla ruku i kimnula glavom u znak da se slaže.
Onda je došao red na mene. Mary Ann je i dalje skrivala lice iza stisnutih šaka. Njena lijepa kosa sva je bila zamršena u nekakvom velikom čvoru. Već je bilo dovoljno glasova da prijedlog o uklanjanju Hardieja prođe, no kad su me gospođa Grant i Hannah pogledale, ja sam prošaptala: »Suzdržana sam. Ne treba vam moj glas. Radite što hoćete.« Nisam sigurna da me Hardie čuo, jer je sjedio malo dalje, ali kako sam odmahnula glavom, nadam se da je mislio kako sam glasovala ne. Još uvijek sam bila sklonija muškarcu kao vođi, muškarcima općenito, kao što sam i Boga smatrala muškarcem. Doduše, tada sam ga već zamišljala kao vodu koja se dizala i spuštala oko nas prijeteći da će nas potopiti, ali i održavala na životu ne bismo li izdržali još tih božanskih hirova.
Hannah je prosiktala nešto ispod glasa, a cijelo joj se lice skupilo u grimasu. Njezina rana bila je duboka posjekotina preko cijelog obraza. Nisam je razumjela, ali i sada vidim njezine usne, koje su krvarile onako ispucane, poput još jedne otvorene rane koja kao da je bila usječena iznad njezine brade. »Kukavico«, kao da je rekla, no gospođa Grant ju je smirila blagim dodirom i nakon toga me nakratko prostrijelila svojim prodornim pogledom. Kako sam i ja bila djelomice pod njezinim utjecajem, to me donekle smirilo. Bio je to vrlo neobičan dar gospođe Grant. Ona je uspijevala razviti uzajamno razumijevanje. Još je veći utjecaj imala na druge žene. One su s njom izmjenjivale ozbiljne poglede, a neke su osjetile toliki poticaj da su bez ikakvog straha počele gledati u samog Hardieja.
Ako ubrojimo i Talijanke koje su samo digle ruke i nastavile zapomagati, tako da smo se svi pitali jesu li uopće shvaćale o čemu se radi, sve su žene osim Anye i mene glasovale da ubijemo gospodina Hardieja, a svi su muškarci bili protiv. I dalje nisam sigurna kako bih glasala da sam se morala odlučiti. U jednom sam kratkom trenutku uhvatila pogled gospodina Hardieja. Gledao me netremice i vrlo ružno. U tom trenutku došlo mi je da sve pošaljem dođavola, sve te muškarce i sve te žene, sva ljudska bića u mojoj blizini.
Ponavljam, svi smo bili vrlo iscrpljeni. Svega se toga slabo sjećam, iako sam stalno bila prisebna. Sudski službenici kao da nisu shvaćah okolnosti u kojima smo se mi nalazili, no, kako bi i mogli shvatiti? Krivim ih jedino radi toga što nisu prihvatili da to nisu u stanju shvatiti. Sve što sam tada vidjela kao da je na neki način titralo, poput jeke. Slike koje su se preda mnom nizale miješale su se s kasnijim slikama, s iznenadnim crvenim i žutim bljeskovima, kao da su se u vodi miješala lica i pojave s nečujnim blještavilom sunca koje se presijavalo u moru. »Prijedlog je prihvaćen«, reče gospođa Grant. Talijanke su izgledale spremno, kao da su dobile dopuštenje da nas spase. Mary Ann je počela cmizdriti pored mene i povremeno glasno uzdisati. Mogla sam je ubiti. »Prestani!«, viknula sam. »Što imaš od toga? Zar nije dovoljno što stalno moramo slušati neprekidno zavijanje vjetra?« No tada me opet svladala bezizlaznost našeg položaja, baš poput jednog od tih velikih zelenih valova i ja sam je zagrlila. Držale smo se jedna druge, a njezina plava kovrčava kosa padala je po mojim obrazima baš kao što su i moji crni uvojci padali po njezinim obrazima.
Gospodinu Hardieju je, dakle, bilo suđeno da umre. Sada je problem bio kako ga izbaciti iz čamca. Čučao je na krmi, iskeženih žutih zubi, teško hvatajući zrak, poput kakvog prosjaka. »Još me niste sredili. Još me niste sredili«, više je lajao nego vikao. Da smo tek tada glasovali, prva bih ustala i vikala da ga se baci.
Gospodin Hardie je skinuo poklopac s jednog bureta i držao ga pred sobom poput štita. Hannah je dopuzala do njega, uhvatila poklopac i pokušala mu ga oteti, ali nije imala dovoljno snage. Kako mu je prišla blizu, gospodin Hardie je gurao štit od sebe, pokušavajući je njime udariti, ali njegova je ozlijeđena ruka bila beskorisna, a on toliko slab da se prevalio unatrag, do samog ruba čamca.
»Grace! Mary Ann!«, vikala je gospođa Grant. »Pomozite Hanni!« Do danas ja ne znam zašto je baš mene odabrala, no pogledala me onim svojim pokroviteljskim pogledom i nježno izgovorila moje ime, kao da je bila sigurna da ću je podržati. Ja sam bila jedina koja nisam glasovala i palo mi je na pamet da je na ovaj način i mene uključila u zajedničku odluku. Svoj sam pristanak dala izravnom akcijom, iako ranije nisam htjela glasovati. Osjetila sam kako me gleda onim svojim okruglim licem i očima boje ametista, kao da me prati snop nekog crvenog svjetla. Krenula sam za Hannom kroz uspjenjenu vodu na dnu čamca u kojoj je još uvijek bilo ptičjih kostiju, perja i zaostalih komada istrunula mesa. Zažmirila sam i pokušala se sabrati. Odjednom mi je bilo hladno kad sam se odvojila od Anne, a gospodina Hardieja sam čula kako govori: »Nećete me dohvatiti samo tako. Nećete, ako je prvi vas dohvatim!«
»Poludio je«, reče Hannah. »Sve će nas pobiti! Moramo se spasiti. Uhvatite ga!«
Otvorila sam oči jer sam gubila ravnotežu, ali i zato da vidim da li mi prijeti. Da me tada gospodin Hardie pogledao u oči ili pozvao imenom ili na bilo koji način pokazao da me prepoznaje, vjerojatno bih samo sjela pored Grete i ne bih mu se dalje približavala. No u mene je gledala Hannah, a gospođa Grant me zvala po imenu i ohrabrivala. Kako sam mu se dalje približavala, prignuta, pridržavajući se ramena ostalih, da ne padnem, jer smo se počeli ljuljati, u ušima su mi pulsirale molitve onih Talijanki koje su zapomagale iza nas. Uspravila sam se pridržavši se za pukovnika koji se skupio na svom sjedalu, kao da ga nema. Pred očima mi je titralo još nešto, veliko i crno. Mislila sam da je to bio anđeo smrti, ali nije mi još bilo jasno na koga se namjerio. Tek kad se Hardie digao prema Hanni, taj je anđeo pristupio bliže i pokazalo se da je to bila jedna od Talijanki koja je slomljenim krilom ptice pokušavala dohvatiti oči gospodina Hardieja. Mislim da sam tada izviknula ime gospodina Hardieja, dajući mu zadnju šansu da se pribere. On je samo nasumce zvjerao očima koje kao da su postale dvije slijepe mramorne lopte, nemoćan da progovori išta suvislo.
Odjednom se pored mene našla gospođa Grant i svojim mi prisustvom dala snage. U tom trenutku vrijeme kao da je potpuno stalo, a ja sam se stopila s tom glatkom i blještavom površinom vode na kojoj se zrcalilo sunce. Činilo mi se da bi se svaki onaj koji bi sada morao krenuti tom zaleđenom površinom osjetio slobodnim i mogao otići s tog našeg čamca kamo god poželi, što dalje od svih tih odurnih ljudi koji su u njemu sjedili. Ne znam što su tada radili ostali, no meni se činilo kao da sam sama upravljala moćima sudbine. Ja sada znam da to mora da je bio vrhunac mog samoljublja, kad sam umislila da imam nekakvu moć, ali u tom sam trenutku bila sigurna da stojim na strani sila dobra. Odnekuda je čak do mene dopirao glas gospođe Grant koji je govorio: »Ti si odlična djevojka«, no sigurna sam da zapravo nije ništa govorila. Tih nekoliko sekundi koje kao da nisu bile dio istog dana stajala sam bez ičije pomoći, u čamcu, i gledala licem u lice gospodina Hardieja u kojem više nije bilo ničega ljudskog.
A onda se vrijeme ponovo pokrenulo, prema naprijed. Ne mogu reći što sam tada mislila i jesam li uopće mislila. Znam samo da sam bez obzira na sve opasnosti s kojima smo se susretali mislila da je ovo preda mnom bilo još veće iskušenje. Kao da je na meni bila odluka, ne da li će gospodin Hardie dalje živjeti ili neće, nego hoćemo li svi mi ostali preživjeti. Hannino je lice bilo strašno, sasvim blijedo, osim one tamnocrvene brazgotine od noža, čak su joj i oči izgubile boju, a prameni crne kose izvijali su se poput zmija. Hannah i gospođa Grant zgrabile su svaka po jednu Hardiejevu ruku, a Hannah je vikala: »Grace, zgrabi ga za vrat!«
To sam i učinila. Zgrabila sam s obje ruke tanki Hardiejev vrat. Bio je hladan poput ribe, tvrd i žilav, kao da su na njemu bile samo ogoljene kosti. Prije nego što sam ga stisnula, osjetila sam njegov dah na svojem licu. Taj smrad kao da je odražavao ono što je od njega preostalo, tek trulež i sama smrt. Stisnula sam ga koliko sam najjače mogla i osjetila pod prstima njegov dušnik i adamovu jabučicu koja je pulsirala silnom brzinom.
»Stegni jače, draga«, reče gospođa Grant začuđujuće mirnim glasom. U njoj nije bilo ni Hannine hladne srdžbe ni lude histerije kao u Talijanke koja je sada zabijala ono ptičje krilo u Hardiejevo lice. U Hardiejevim očima vidjela sam čisto ludilo i bojala sam ga se pustiti, jer da jesam, sigurno bi me ubio.
Hannah je stajala pored mene, visoka i uspravna, a Hardie kao da se pred njom smanjio. Osjetila sam novu snagu u mišićima i toga se sjećam vrlo dobro do danas. Nekako smo uspijevali održati ravnotežu u čamcu koji se jako opasno ljuljao. Ne znam je li to bilo radi valova ili radi borbe, no činilo se kao da su u pitanju bili različiti aspekti iste životne sile koja će postojati sve dok i zadnje ljudsko biće bude pokazivalo znakove života. Sablasno lice gospodina Hardieja bilo mi je sve bliže dok smo ga Hannah i ja pokušavale dići na noge. Osjetila sam kako me grebe njegova brada po licu, ali i smradni dah koji je podsjećao na one trule ptice i koji je bio jači od mog vlastitog smrada. Talijanke su i dalje naricale i vikale iza nas, a netko se nadvio nad onesviještenu Mary Ann, milovao po glavi i ljubio u obraz. To mi je privuklo pažnju, pa sam na trenutak odvratila pogled od Hardieja. Srećom sam čula gospođu Grant koja je viknula moje ime, pa sam uspjela izbjeći udarac koji bi me sigurno oborio u more. »Udaraj ga u noge!«, viknula je Hannah i onda smo ga kao jedna obje udarile. Hardie je posrnuo prema nama i oslonio se na naša ramena. Bio je iznenađujuće nesiguran, ili sam ja bila snažnija nego što sam mislila da jesam, iako je moja snaga silno oscilirala, kao da je dolazila na mahove. Jačala bi i slabila, pa sam tako čak uspjela posegnuti u njegovu jaknu za kutijicom za koju sam mislila da je tamo skriva, iako je tamo nije bilo, kako sam se kasnije zaklela svojim odvjetnicima. I tek smo ga tada, s velikim zajedničkim naporom, bacili u zapjenjene valove. Jedinog među nama koji je išta znao o brodovima i o moru.
Gledali smo ga punih nekoliko minuta. Topio se i ponovo isplivavao više nego jednom i svaki puta nas iznova gadio kad bi se našao na površini. Proklinjao nas je, riječima poput »Crknite, psi jedni«, a onda bi se opet zagrcnuo i nestao pod površinu, u more koje kao da je sve gutalo. Gledali smo na mjesto gdje je potonuo, sve dok se nije preko njega nadvio još jedan veliki val. Naš se mali čamac propeo na tom istom valu, u sivilu dana koji kao da je uranio sutonom, no mi smo i dalje gledali u more, nošeni zajedničkom potrebom da shvatimo što smo to zapravo napravili, da to nekako opravdamo ili zaboravimo. Tada bi nam to možda i uspjelo, možda bismo se tek okrenuli da vidimo kako je Mary Ann ili bismo se pridružili Talijankama koje su pjevale nešto nalik crkvenim pjesmama ili bi porazgovarali o tome kako je nebo nešto svjetlije na, možda, istoku - je li možda još uvijek bilo jutro - ili o tome kako su oblaci izašli iz sivila i divno obasjani suncem, možda bi se nešto od toga i dogodilo da se gospodin Hardie ponovo nije pojavio na površini, s glavom i rukama, dovoljno blizu da smo mogli vidjeti kako mu se iz ustiju izlijeva voda kroz one njegove žute, rijetke zube. Možda je on već odavna prestao ličiti čovjeku, ali sada je izgledao poput onih paklenih prikaza iz prastarih pobožnih priča koje ljudi čitaju djeci ne bi li ih zastrašivanjem potakli da budu bolja.
I tada je, hvala Bogu, konačno nestao zauvijek, a mi smo se okrenuli jedni drugima. Grupa koja se maločas stvorila, ponovo se razbila na pojedince. Gospođa Grant vratila se u stanje svoje uobičajene racionalnosti, a Hannah se ponovo počela baviti drugim putnicima u čamcu. Uostalom, pa radi njih smo ubili tog čovjeka. Zar to nije bio dovoljan dokaz koliko smo o njima brinuli? Nisam htjela ni sa kime razgovarati, niti razmišljati o tome što smo napravili. Umjesto toga počela sam skupljati ostatke ptica s dna čamca i bacati ih preko ograde.
Još mi se jedna slika usjekla u pamćenje. To se dogodilo nakon što je Hardie nestao pod vodom, no prije nego što se ponovo pojavio. Stajala sam pored ograde čamca i dalje prestravljena onim što smo učinili i gledala mjesto gdje je Hardie nestao i gdje se vrlo brzo ponovo našao. Hannah je bila blizu mene, slijeva, a postupno sam postala svjesna i prisutnosti gospođe Grant koja mi je bila zdesna. Imala sam dojam da sam se našla između dva snažna stupa, u situaciji u kojoj sam vidjela mnoge druge žene ranije u čamcu, ali koju ja ranije nisam iskusila. Usudila sam se pogledati Hannu, dijelom se bojeći da ona zapravo nije tamo i da će nestati kad je pogledam, a dijelom se bojeći da ću se uplašiti onoga što vidim. Posječena strana njenoga lica bila je na drugoj strani, a kosu je skupila u dugu i urednu pletenicu. Vatre više nije bilo u njezinim očima, a odmijenila ju je hladna i gotovo svetačka jarost. Učinilo mi se da mi se nasmiješila, ali zapravo su to više bile stegnute usne nego osmijeh. To kao da je bio znak odobravanja i u jednom sam se trenu osjećala kao ratnik koji je savladao neprijatelja i time spasio cijeli svoj rodni grad. Osjetila su mi bila razdražena, sasvim suprotno od onoga stanja otupljenosti kad sam prišla gospodinu Hardieju, samo par trenutaka ranije. Čak i kad sam se koncentrirala na Hannu, bila sam također svjesna pogleda odobravanja gospođe Grant, no nije mi jasno kako sam istovremeno mogla gledati i ulijevo i udesno. Osjetila sam kako me dodiruju svojim ustreptalim rukama i dodiruju se iza mojih leđa i znala sam da će me zagrliti i ugrijati onako kako su to ranije činile s drugim ženama. Tada sam shvatila što su to druge žene željele od njih, shvatila sam što su to Hannah i gospođa Grant mogle dati, jer sam to konačno i sama osjetila. Preplavilo me olakšanje kad sam osjetila njihov snažniji dodir, tako da sam gotovo izgubila ravnotežu. Tada se na površini pojavila Hardiejeva glava posljednji put, što nas je sve prenerazilo, bez obzira u kakvom smo stanju trenutno bili.
Nakon toga smo se ponovo prihvatili svojih uobičajenih poslova, ali ipak nešto grozničavije. Čistili smo, izbacivah vodu, uglavljivali okove vesala, upletali krajeve konopa koje smo koristili za jedro i pokušavali ponovo pokrenuti kolo života. Nisam siguran jesmo li bili u stanju istu takvu borbu ponoviti s gospodinom Hoffmanom, ali kad sam ga se sjetila i pokušala naći pogledom po čamcu, više ga nije bilo. Kad sam upitala gdje je nestao i rukama pokazivala prema muškima praveći se da brojim, Talijanke su još glasnije počele zapomagati i pokazale prestravljeno prema vodi. Gospodin Preston i pukovnik sjedili su u tišini, sasvim otupjeli i više se nisu oglasili ni oko čega. Gospodin Nilsson, prijatelj gospodina Hoffmana, izgledao je poput lovca koji se uhvatio u vlastitu zamku na koju je u međuvremenu zaboravio.
I dok smo tako pokušavali ponovo zavesti red na našem čamcu, gospođa Grant je provjerila kakve su naše zalihe. Baš kad je objavila da više nemamo pitke vode, Hannah je veselo uskliknula i izvukla smotuljak voštanog platna koji je bio skriven u samoj krmi, gdje je sjedio gospodin Hardie. Odmah je dodala smotuljak gospođi Grant koja ga je razmotala i unutra našla nekoliko komada sušene ribe skrivenih u pojedinim pregradama. Gospođa Grant je sjela na Hardiejevo mjesto i razdijelila hranu svima, počevši od kraja čamca, a onda slijedom kazaljke na satu i ostalima. »Ipak je sakrivao hranu«, rekla je Greta i svi su se s time složili, iako nikome nije bilo jasno je li je sakrio radi sebe ili radi svih nas, kad nam bude najviše trebalo. Neke od žena su pokazale neobično olakšanje, kao da smo se oslobodili nekog tiranina ili se pak primakli konačnom spasu. Ja sam bila suzdržanije optimistična, no već prije nego što se spustio mrak taj nas je napad neljudske snage ipak napustio.
Hannah nas je sve povela u molitvu, ali bez svećenika koji bi te riječi činio ozbiljnima, cijeli se ritual doimao neistinito, kao neka molitva moru kojemu smo malo prije prinijeli žrtvu. No, san spašenih je isti kao i san prokletih. Kad je svanula zora, površina oceana je bila mirna, obzor jasan, a nakon što smo iskoristili voštano platno da njime začepimo onu rupu, uspjeli smo iz čamca izbaciti svu vodu.






_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 1:00 pm




ZATVOR


U ovom trenutku sjedim na svom zatvorskom krevetu, a oko mene su tri siva zida. Umjesto četvrtog zida stoji niz rešetaka, a kroz te rešetke vidim s druge strane hodnika ćeliju u kojoj je žena po imenu Florence koja je radije podavila svoju djecu nego da ih pusti da žive s ocem koji ih je tukao. »Zašto ih nisi odvela da žive s tobom?«, pitala sam je jednog dana, da nekako započnem razgovor. »Živjeli su sa mnom, ali kako sam ih mogla prehraniti?« Silno ljutitim glasom, Florence je dodala: »Sudac mi je rado prepustio skrb nad djecom, ali nisam dobila pristupa muževu novcu. Tako stoji u zakonu, rekao mi je onako važan. A što mislite tko je napisao taj zakon, upitala sam ja njega. Na to me on samo pitao želim li ja djecu ili ne.« U njoj je bilo bijesa, ali ni za čime nije žalila. Kad sam je pitala je li imala dečke ili cure, samo se počela nervozno smijati i rekla: »Cure, dakako! Moja je velika sreća da su bile samo cure.« Svaki puta kad sam joj se nakon toga obratila samo bi pitala: »A što mislite, tko piše zakone?«, tako da sam je počela izbjegavati. Čak i kad je stajala za rešetkama i gledala prema meni, pravila sam se da je ne primjećujem. Moje vlastito duševno zdravlje bilo je dovoljno načeto. Nisam se željela dodatno naprezati u razgovorima s nekim poput nje.
Taj kontakt s Florence me uznemirio na drugi način. Kad je spomenula novac, to me sjetilo moje vlastite situacije i nekih problema koje sam morala riješiti, ako uspijem na sudu dokazati da sam nevina. Prošlog tjedna moji odvjetnici su mi u zatvoru predali pismo od moje svekrve koje mi je dalo neke nade, ali i dalje mi je bilo nejasno kako će me primiti ako se odbace optužbe kojima su me teretili. Nije također ni objasnila zašto je toliko dugo odgađala da mi se javi, no pretpostavljam da je vjerojatno željela doći do neovisnog dokaza da smo se vjenčali. Ponovo sam se pitala je li joj Henry uopće poslao onaj telegram. Na sudu je dokazano da je radio oprema na Carici Aleksandri bila pokvarena u trenutku brodoloma, no ja i dalje nisam znala je li Henry uspio ranije poslati svoj telegram ili nije. Također se uspostavilo da operater na radio telegrafu nije bio iz brodske posade, već namještenik tvrtke Marconi. To me navelo da povjerujem kako gospodin Blake nije imao veze sa slanjem poziva u pomoć u vrijeme eksplozije. U to nisam sumnjala. Ali mislila sam si, ako Henry nije mogao poslati onaj telegram, onda je gospođa Winkler saznala da joj se sin oženio prvi puta tek kad je čitala popis preživjelih putnika u novinama. Usprkos svih posljedica takve situacije po mene, morala sam se nasmijati tom šoku koji mora da je dobrano razdrmao njezino hladno i nadmeno lice.
Moja svekrva nije u svom pismu otkrila što misli, jedino je natuknula da bi moji odvjetnici mogli organizirati da se vidimo. Preko gospodina Reichmanna sam joj odgovorila da mislim kako ne bi bilo u redu da je uznemiravam sve dok ova optužba baca sjenu na mene i da ne bih htjela da ta sjena padne na bilo koga iz njezine obitelji. Moram priznati da sam pri tome malo mislila i na sebe, jer nisam htjela upoznati nikoga iz Henryjeve obitelji pognute glave, u trenutku kad bi bilo tko od njih mogao pomisliti da radi nečega osjećam krivicu ili sram. Nisam osjećala niti jedno niti drugo, no htjela sam da naš prvi susret bude lišen ikakvih nedoumica o mojoj nevinosti. Kad je već plaćala moju obranu, kako sam mislila, morala sam biti vrlo zahvalna, ali nisam htjela da ta zahvalnost bude jedini temelj odnosa koji sam nadala da ćemo razviti. Iz moje obitelji jedino je mojoj sestri Mirandi bilo jasno u kakvoj se situaciji nalazim. Napisala mi je da se majka osjeća vrlo loše i da ne dolazi u obzir da joj prenosi takve vijesti. Morat ću joj kasnije napisati pismo, no sada sam bila sretna što nisam imala obiteljskih obaveza.
Gospodin Reichmann mi je došao danas u posjet i predala sam mu bilježnice u kojima sam ispisala što se događalo onih dana u čamcu. Zahvalio mi se i u zamjenu mi ostavio novu bilježnicu i svježu zalihu tinte. Bila sam iznenađena i sretna radi toga, jer sam se veselila što ću ponovo sjesti u miru i početi se koječega prisjećati, kako bi to rekao Aristotel. Ne sjetim se svega, ali jedno me dovede do drugog, pa sam se tako prisjetila mnogo toga više nego što sam mislila da je moguće, kad mi je to i predložio gospodin Reichmann. Kad mi je preko stola za kojim smo morali sjediti gurnuo novu bilježnicu, naše su se ruke slučajno dodirnule. To ga je toliko prenerazilo da se naglo povukao i pokušao od te incidentne situacije skrenuti pažnju na to kako će se moj slučaj razvijati na sudu. »Pravda zna biti spora«, reče, a ja sam dodala: »Ako je uopće ima«. Moj je glas bio vrlo siguran i čvrst i to ga je ponovo iznenadilo. Nakon toga sam se nasmijala da odagnam dojam da sam preozbiljna, a preko njegovog čela kao da je pala sjena, što mi je dalo znak da taj istinski samouvjeren čovjek više nije bio do kraja siguran u sebe. Taj moj smijeh nije naišao na odobravanje ni kod nadzornice koja se nalazila u drugom kutu prostorije. Taj njen pogled oboje nas je nagnao da se veselo nasmijemo i to je gospodina Reichmanna ponovo vratilo u uobičajeno raspoloženje. Nema sumnje da smisao za humor rijetko dolazi do izražaja u zatvoru, ali doista mi se činilo da je glupo tretirati odrasle ljude kao djecu, nagrađivati ih ili kažnjavati i postavljati sve u neke okvire koji će ih označiti ili kao kreposne ili kao zločince.
Naravno da ne prođe niti jedan dan a da se ne sjetim čamca za spašavanje i ne zapitam se da li bih radije bila tamo nego u zatvoru, ali nije u pitanju neka morbidna opsesija, koja bi dobro poslužila doktoru Coleu. Pohodim ta svoja prostranstva sjećanja, onako kao što bih pohodila crkvu, predano, osjećajući strahopoštovanje. I u crkvi bude svjetla, ali ne mislim na ono neukusno blještavilo oko slike Isusa na križu, već mislim na ono svjetlo nalik morskome, zelenkasto i tmasto, hladno poput Đavolova srca.
Može li se uopće pisati o svjetlu, a da ne znamo što je ono? Henry bi rekao da ne može, a gospodin Sinclair bi me, pak, poučio o čemu se radi. Stoga sam zamolila gospodina Glovera, Reichmannova pomoćnika, da mi donese knjiga koje govore o svjetlu. Pomaže li nam što znamo da je svjetlo samo dio znatno šireg spektra valova, kako bi znanstvenici rekli, ili da svjetlo putuje u valovima. Jer, valove smo ipak dobro upoznali. Dizali su se oko nas visoki poput kuća. Uspinjali smo se na njihove krijeste i s tih visina nakratko bismo uspjeli promotriti svu veličajnost i nepreglednost te morske pustoši. Već u idućem trenu sunovratili bismo se i ponovo našli između vodenih zidova koji su skrivali svaki pogled.
Kad sam u svom pismu Greti Witkoppen spomenula svjetlo, ta mi je njemačka djevojka, koja se tako brzo zbližila s gospođom Grant i produžila svoj boravak u Americi kako bi prisustvovala suđenju, odgovorila: »Nemoj mi pisati o ovakvim stvarima. Zapravo, odvjetnici su me savjetovali da ti uopće ne bih trebala pisati, jer da bi to moglo izgledati kao da se nešto dogovaramo. Ipak, reci gospođi Grant da se ne brine. Mi svi znamo što nam je činiti! Što se svjetla tiče, to nastojim zaboraviti, no sumnjam da će mi to uspjeti. Bilo je to sasvim zastrašujuće. Svi su mislili da je to bio neki Božji znak, ali ja si i dalje ne mogu pomoći, mislim da je to nekako izvela Hannah. Je li ti ikada palo na pamet da je ona možda vještica?« Mislila je na one neobične snopove svjetla koji su se pojavili šesnaestog dana i kretali vodom usred noći. Ni ja to neću nikada zaboraviti, kao što nikad neću zaboraviti Hardiejevu glavu koja se pojavila na površini kad smo već mislili da je odavno potonuo. Bili smo sasvim opčinjeni, nismo vjerovali vlastitim očima, ali među nama nije bilo prijepora. Svi smo vidjeli iste snopove svjetla, jedino se nismo mogli složiti čega je to bio znak. Mary Ann je tada rekla: »To je ono svjetlo koje ugledaš prije nego što ćeš umrijeti.«
»A kako ti to znaš«, pitala ju je Isabelle, ona ista koja je gospođi Fleming ispripovijedala da je jedna mlada djevojka dobila udarac u glavu kad se naš čamac spuštao u more. Isabelle je tada već sjedila pored Anye Robeson koja ju je ukorila. »Nemoj govoriti takve stvari. To nije zdravo za dječaka«. Nitko od nas, međutim, nije na nju obraćao pažnju. Mary Ann je samo dodala: »Moja se majka jednom gotovo utopila i rekla mi je da to uopće nije izgledalo kao da se davi u vodi, već kao da se davi u svjetlu. Ako se moja majka nije spasila nakon ovog brodoloma, onda se nadam da je tako umrla.«
»Ali, mi se ne utapamo«, rekla je gospođa McCain, »zar ne, Lisette?« A Lisette, koja je znala što joj je činiti, odmah se složila sa svojom poslodavkom.
Ti valovi svjetla bili su poput refula na vodi. Dolazili su svaki za sebe i kretali se jedan za drugim po toj crnoj vodenoj praznini. Kretali su se jako brzo, prema istoku, kako je Hannah tvrdila, a onda, bez ikakva razloga, u suprotnom smjeru, od istoka na zapad. Bilo je to toliko brzo da je svaki od njih tek nakratko osvijetlio čamac. I ranije nas je svjetlo znalo iznenaditi, ali za razliku od svih dotadašnjih prilika, ovo je bilo potpuno neobjašnjivo. Sve je to trajalo oko nekih pola sata i onda iznenada prestalo.
Tijekom svega toga gospođa Grant je bila sasvim tiha, no Hannah je pričala o svjetlu kao metafori razumijevanja, što me podsjetilo na svećenika koji je bio vrlo sumnjičav prema ikakvom konceptu razumijevanja. On je govorio da nije na nama da prihvatimo i shvatimo sve zemaljske stvari, baš poput ledenih santi, zato jer ih nikada nećemo moći upoznati u njihovoj cijelosti. Jednom mi je rekao da vjera ne smije tražiti ništa zauzvrat, pa ni objašnjenje, zato jer objašnjenje podrazumijeva razumijevanje, a razumjeti može samo Bog.
No svećenika više nije bilo s nama, već je tu bila Hannah koja je izgledala poput neke visoke svećenice kad bi se uspravila u čamcu i podigla svoje ruke prema snopovima svjetla i zapitala može li nas nakon ovoga blagosloviti kiša. Nisam to govorila pred drugima, ali ja sam u vezi tih snopova svjetla mislila da smo se našli usred jata anđela koji su nas došli ispratiti na nebo i da je Mary Ann bila u pravu kad je rekla da umiremo. Kad je počela vikati: »Ovamo, ovamo!«, bila sam sigurna da je i ona mislila da su to bili anđeli, sve dok netko nije rekao da su to reflektori spasilaca koji tragaju za nama. »Spašeni smo! Spašeni!«, ponavljala je stalno iznova Mary Ann, vrišteći luđački i gotovo skočila u vodu u silnoj želji da se popne na brod koji nam se približavao u noći.
Bilo mi je dosta te histerije Mary Ann. Nitko je nije mogao urazumiti. Kad je sa sebe strgnula haljinu i odlučila naglavačke se baciti u more i zaplivati prema brodu koji si je zamislila, nitko je nije spriječio, čak ni gospođa Grant. Ipak to nije učinila, no te se noći sklupčala na mokrom dnu čamca i stravično zapomagala. Kosa joj se lijepila po licu poput morske trave, usne su joj poplavile od hladnoće, a obrazi se silno zarumenili od groznice. Njezini su krici bili nesnosni, a na koncu ju je Hannah onesvijestila udarcem. Nitko drugi se nije ni pomaknuo. Nismo imali snage da napravimo i ono što je doista trebalo, tako da se oko nevažnih stvari nitko nije brinuo.
Žućkasto je svjetlo dopiralo u moju ćeliju s hodnika, a samo je jedan mali prozorčić bio visoko, na vrhu zida. Bio je previsok da bih išta vidjela van, no znala sam da gleda na istok, jer bi ujutro probudilo jarki snop srebrnog svjetla kad bi vani bilo sunčano, a nešto slabiji snop kad nije bilo. Bilo je to vrlo predvidljivo i umirujuće, a u ovom razdoblju svog života bila sam sretna kad sam bila mirna. Sada je svjetlo bilo sve slabije i uskoro više neću moći razabirati slova.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 1:01 pm




DOKTOR COLE


Doktor Cole je psihijatar kojega su odredili moji odvjetnici da odredi moje duševno stanje, tako da sam ga viđala jednom tjedno. Nije mi bilo sasvim jasno koliko će to trajati. Ja njega nisam shvaćala ni blizu toliko ozbiljno koliko je on shvaćao sebe, no ti su mi njegovi posjeti bili prilika da napustim ćeliju, tako da sam mu se veselila. Palo mi je na pamet da te stvari koje sam mu govorila nije baš sasvim zadržao za sebe, iako me u to uvjeravao. Sve sam to shvaćala kao neku vrstu igre, tako da sam tražila dodatno značenje svakog njegovog pitanja i u skladu s time nudila mu odgovore. On je već imao i puno spremnih odgovora za mene koje mi je nudio. Na primjer, volio je reći: »To mora da je bilo strašno!«, ili se, naravno, svaki puta složio da je bilo kako sam rekla. Trebalo mi je nekoliko tjedana da bih shvatila da je on ovu igru nastojao učiniti što jednostavnijom, ali i da je čak i takav čovjek, okruglasta lica i debelih naočala morao imati nekakvog iskustva sa ženama. Isprva sam mislila da se pretvara da je glupav kako bi me opustio, no poslije mi je palo na pamet da i nije baš bio odviše bistar. Jednog sam dana sama otkrila pravi odgovor. Shvatila sam da me on nastojao što više opustiti, u nadi da ću u nekom trenutku izreći neku ključnu pojedinost uz pomoć koje će on onda lako odgonetnuti cijelu moju psihu. Rekla sam mu što mislim i dodala: »Moja psiha nije neosvojiva tvrđava, doktore Cole. Kod mene nema skrivenog blaga, niti mračnih tajni. Kad biste sa mnom razgovarali jednostavnije, dala bih sve od sebe da vam odgovorim iskreno i sigurna sam da biste otkrili sve što želite.«
»Kao iz otvorene knjige, zar ne?«, uskliknuo je. Činilo se da ga je oduševila ta zamisao, pa je predložio da se vratimo na moje roditelje. Ispripovijedala sam mu o našoj obiteljskoj nesreći, pri čemu nisam ništa zatajila. Trebalo mi je dosta vremena da iznesem sve pojedinosti vezane uz propast mog oca i kako je mama izgubila dodir sa stvarnim svijetom. Jedva sam počela pričati o svojoj sestri Mirandi kad je on pogledao na sat i rekao: »Žao mi je, ali vrijeme nam je isteklo«. U tonu njegova glasa vidjelo se da mu radi toga nije bilo nimalo žao. Činilo se kao da je to bila samo još jedna od divnih stvari koja je sačinjavala njegov dan. Zanimalo me kamo je išao poslije mene i s kime će razgovarati, ali sam se zaustavila, misleći da bih svojom znatiželjom mogla upasti u neku zamku i da mi je bolje držati se plana da metodično iznesem što mi se sve izdogađalo u životu.
Na našem sljedećem susretu započeo je s jednostavnom tvrdnjom, »Dakle, gospođa Grant je za vas predstavljala lik idealne majke.«
»Ja sam udana žena, doktore Cole. Ja više nemam potrebu za majkom.«
»Ali vaša vas je majka razočarala.«
»Pretpostavljam da jest, no život je pun razočaranja, zar ne? U to vrijeme sam se već savršeno dobro znala brinuti o sebi«.
»Kako to mislite?«
Ispričala sam mu kako sam preko našeg odvjetnika našla stan koji smo iznajmili, kako sam obavila rasprodaju naših stvari i kako sam se na koncu udala za Henryja.
»Da«, reče doktor Cole. Čekala sam da još nešto kaže, ali to se nije dogodilo. Je li on uspio dokučiti da se žene nađu u boljoj financijskoj situaciji nakon udaje? »Vratimo se malo na vašu sestru«, promijenio je temu. »Je li vas netko u čamcu podsjećao na nju?«
Zabavljalo me to što je pokušavao ljude iz čamca povezivati s pripadnicima moje obitelji. Pretpostavljam da je ciljao na Mirandu, koja je bila beznačajna, kako bi onda mogao izokola doći do gospodina Hardieja i navesti me da me on podsjećao na mog oca. Apsurdnost takvog razmišljanja me gotovo nasmijala, ali nisam vidjela razloga da ne sudjelujem u toj igri. A već ranije sam primijetila kako me doktor Cole navodio da su Miranda i Mary Ann bile po mnogo čemu slične. Naravno, Mary Ann je bila puno osjećajnija od Mirande, no meni jest palo na pamet da je Mary Ann u duši bila guvernanta. »Ako bih morala odabrati nekoga tko me podsjećao na moju sestru«, rekoh, »onda je to bila Mary Ann. Zavoljela sam je, no često me znala ljutiti, baš kao i Miranda. Ja sam htjela da moja sestra postigne više nego što je ona sama imala namjeru. Tako se ni Mary Ann nije namjeravala udati za Roberta da time postane bogata, već da se dovede u osrednju sigurnost, baš kao što se i Miranda uvijek zadovoljavala malim stvarima, ne želeći riskirati da postigne nešto veće.«
»Volite li se vi kockati?«, upitao me doktor Cole, na što sam se samo osmjehnula.
Razgovarali smo nakratko o Mary Ann i kako sam, zato što me podsjetila na Mirandu, mislila da znam kako će na što reagirati. Mislila sam tako i da znam što bih odgovorila da sam je pitala da li voli djecu. Da li voli da joj sjede u krilu i da li bi im voljela čitati priče. Nisam bila daleko od istine. Njezine su oči zasjale dok je odsutno gledala u daljinu i rekla: »Robert i ja planiramo imati djece...«, no onda joj je glas utihnuo, jer je shvatila da se to možda nikada neće dogoditi. Znala sam da se boji da će stradati na moru, no pravila sam se kao da je ne razumijem i da mislim kako se ona boji da je Robert neće čekati ili da je neće više htjeli nakon svega što smo prošli. Odgovorila sam joj: »Uvijek se možeš zaposliti kao guvernanta. Tako ćeš oko sebe, na neki način, uvijek imati puno djece.« Ona me samo začuđeno gledala, dok je jedna mala suza ostavila trag na njenom slanom obrazu. Kasnije me pitala jesmo li Henry i ja željeli djece, a ja sam joj odgovorila, naravno da jesmo. No ja sam željela dijete onako kako ga želi neka kraljica, više kao nasljednika nego kao nekoga s kime ću se igrati.
Rekla sam doktoru Coleu da znam da sam bila nepristojna, ali da me Mary Ann provocirala i da su naši živci bili prilično načeti, tako da sam joj često znala odgovoriti razdraženo, što inače nije sa mnom slučaj.
»Koju vrstu iritacija inače susprežete?«, pitao je, a ja sam iz nekog razloga to doživjela kao silno iritantno pitanje.
»Pretpostavljam da me ovo sada iritira«, rekoh. »Da me niste to pitali, vjerojatno bih suspregnula potrebu da vam kažem kako me podsjećate na mog oca koji je uspijevao skrbiti za život jedino dok su njegovi poslovni partneri bili uz njega, ali koji se nije znao nositi s njihovim prljavim igrama.«
Ne znam što sam ovim priznanjem htjela postići, jer je pola onoga što sam rekla bilo motivirano činjenicom da sam ove naše susrete doživljavala kao neku vrstu igre, a ne kao način poniranja u moju nutrinu. Susreti s doktorom su pomogli da mi vrijeme brže prođe i uvijek sam se poslije vraćala osvježena u svoju ćeliju, zadovoljna što sam imala priliku porazgovarati s nekime tko nije Florence. Ona je, naime, počela misliti da je cijeli sustav kažnjavanja bio postavljen kao bi nju uhvatili u zamku. Znala je šaptati mi rečenice kao: »Žao mi je što si se i ti ulovila, ali tebi je jasno što se događa, zar ne? Oni ne prezaju ni od čega. Vidiš kako me progone od samog početka.«
Jednom me upitala jesam li nekoga ubila, a ja sam joj odgovorila da mislim da jesam. Uglavnom sam je nastojala izbjegavati, no bilo je dana kad bi satima držala lice stisnuto uz rešetke i šaptala koješta o svojoj djeci ili o mužu ili o sucu koji je vodio njezin slučaj. Ponekad bi nešto od toga zaokupilo moju pažnju. Upravo sam se jednom vratila u ćeliju nakon kupanja i učinilo mi se da je Florence rekla nešto o doktoru Coleu, nakon što je nadzornica zaključala vrata za mnom. Odmah sam je pažljivije počela slušati i na trenutak se zamislila što da joj odgovorim i da li da joj uopće odgovorim. Na koncu sam je pitala: »Oprosti? Jesi li nešto rekla?«, no ona je već počela pričati nešto drugo, kako se branila ludilom i kako će je premjestiti u ludnicu. Nisam je htjela pitati ništa pobliže, jer bih joj tako morala reći više o sebi nego što sam htjela da zna. Sledila me pomisao da su Florence možda smjestili u ćeliju preko puta moje da od mene izmami koješta i onda to prenese doktoru Coleu. Mislila sam da je doktor Cole bio angažiran samo da meni pomogne, no tada sam shvatila da on možda viđa i druge zatvorenike. Ako je viđao i Florence, onda mu je ona mogla štošta reći o meni.
Bila je to zastrašujuća pomisao, pa sam se nakon toga satima nastojala sjetiti jesam li rekla Florence nešto što me moglo teretiti. Ipak, nisam se toliko zabrinula dok mi nije palo na pamet da je Florence mogla biti u dosluhu s doktorom Coleom i da joj je on mogao reći stvari koje bi me izbacile iz ravnoteže, ne bi li tako u našim razgovorima otkrila više od onoga što bih doista željela. Te su me misli držale budnom cijele noći, tako da sam znojem potpuno namočila cijelu spavaćicu. A koliko god da sam razmišljala o tome, istovremeno mi je bilo jasno da su takve misli čisto ludilo. Ali, ako su me počele zaokupljati lude misli, je li to značilo da sam počela gubiti pamet? Sve te misli su mi se vrtile u krug i stalno i uvijek iznova vodile jedna do druge.
Ležala sam tako budna, slušala odjeke raznih zvukova koji su se čuli po zatvoru i pokušala racionalno misliti. Taj mi je napor pomogao da shvatim kako boravak u zatvoru djeluje na ljudsku psihu jednako kao i onaj boravak u čamcu. Sve do tada mi nije bilo teško gubiti vrijeme u zatvoru, sve dok me konačno ne puste. Nikad nisam posumnjala da bi optužbe koje su podigli protiv mene mogle ozbiljno izmijeniti tijek moga života, da će me možda osuditi na smrt ili doživotni zatvor. Sjećam se da sam jednom Mirandi govorila da je život neka vrsta igre i sjetila se kako su me zabavljale igre s doktorom Coleom, no u tom sam trenutku bila ozbiljno uzdrmana. Nije bilo pametno ni o čemu misliti noću, što sam naučila još u vrijeme nevolja u koje je bila zapala moja obitelj, a i kasnije, u čamcu. Sljedećeg jutra opet sam povratila prijašnju staloženost, a samo jedan pogled na Florence naveo bi me da pomislim što bi od mene moglo nastati ako me ne oslobode. Prvi puta sam ozbiljno razmislila o svojoj majci i zapitala se nosim li možda neki njen skriveni, preosjetljivi gen.
Postala sam, također, opreznija što govorim doktoru Coleu. Pomislila sam da bih od njega mogla saznati više o Florence. Nakon što sam mu rekla neke stvari o njoj, pitala sam jesu li takvi ljudi neuravnoteženi od rođenja ili je njihovo stanje posljedica onoga što im se dogodilo.
»A što se dogodilo Florence?«, pitao me, ne odajući ni na koji način je li ju poznavao od ranije ili nije.
»Pa, ona je u zatvoru, jer je optužena da je ubila svoju djecu«, viknula sam, možda prežestoko, jer sam mu već sve to objasnila i nisam htjela ponovo govoriti o tome.
»Te okolnosti su prilično slične tvojima«, reče. Oči su mu bile gotovo sklopljene, pa je izgledalo kao da je utonuo u duboke misli i da razgovara sa samim sobom. Nisam htjela pred njim otkriti vlastite osjećaje, već sam samo razdražena podigla ruke u zrak. No tako je to bilo s doktorom Coleom. Sve ono čega bismo se dotakli u razgovoru opet bi se vratilo na mene.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 1:01 pm




ZAKON


Danas sam bila na saslušanju pred sucem Potterom na kojemu su tri skupine odvjetnika pokušale odbaciti optužbe protiv nas. Gospođa Grant, Hannah i ja smo optužene za ubojstvo s predumišljajem, što znači ne samo da smo nekoga ubile, već da smo to prethodno i isplanirale. Svaka se strana obratila sudu, zagovarajući, odnosno odbacujući optužnicu, na što je onda sudac jednim i drugim odvjetnicima postavio nekoliko pitanja. Sjedila sam na istoj klupi s Hannom i gospođom Grant, odakle smo mogli gledati i slušati što se događa, ali nismo smjele ništa govoriti.
Uslijedila je poduža rasprava o tome može li se ubojstvom smatrati kad čovjek koji se uhvatio daske kako bi se održao na površini vode odbije drugog čovjeka koji je došao iza njega na taj isti komad drveta. Može li se umorstvom smatrati ako onaj drugi uspije otjerati prvog? Može li se uopće nekoga optužiti za ubojstvo u takvom slijedu događaja? Je li onaj koji preživi unaprijed osuđen da ostatak života provede u zatvoru ako ga uhvate ili ako se nađe svjedok onoga što je počinjeno?
»Naravno da ne može«, reče gospodin Reichmann. »U ovom slučaju nitko nije izravno stradao i onaj koji je izgubio ima još uvijek šansu da pronađe drugu dasku.«
»Mislim da je pravo prvenstva ovdje presudno«, reče Hannin odvjetnik, ispijen i blijed čovjek koji je izgledao kao da nikada nije vidio sunca.
»A što ako netko izravno strada?«, upita odvjetnik gospođe Grant koji se oštro usprotivio Hanninom odvjetniku. On je bio robustan do te mjere da je stalno zatezao kopčanje na svom kaputiću. Lice mu je bilo veselo, a boja lica rumena, no prečesto se smijao, obzirom na ozbiljnost optužbi protiv nas.
»Ali mi ne govorimo o daski, zar ne?«, umiješao se tužitelj koji je bio puno premlad da bi imao ikakva životnog iskustva, odviše uštogljen i nagao da bi išta o životu znao. »Kad govorimo o dasci, onda se i sam spomen čamca čini kao veliki luksuz. To bismo jedva mogli usporediti. U slučaju daske, ljudi su u vodi, pri čemu je borba na život i smrt puno izravnija nego što je slučaj s ljudima u čamcu. Vi kažete da onaj koji izgubi još ima šansu pronaći drugu dasku. Kakve šanse ima onaj kojega izbace s čamca da pronađe drugi čamac? Ja mislim, nikakve.«
»Valja reći da je zapravo drugi čamac bio u blizini«, reče gospodin Reicbmann. »Spasilački čamac broj četrnaest gotovo se s njima sudario koji sat prije nego što je gospodin Hardie bačen u more.« Toga se sama nisam sjetila. Doista se mora priznati gospodinu Reichmannu i njegovom timu da su lišeni svake strasti istražili sve kuteve gledanja, do najstinije pojedinosti ovog slučaja. Pokušala sam uhvatiti njegov pogled, da mu dam do znanja koliko cijenim što radi, no nakratko sam samo izmijenila pogled samo s Hanninim odvjetnikom koji je svoje ovalno lice bez kapi krvi stalno okretao prema meni, izvijajući svoj dugi vrat pod takvim kutem da se činilo kao da mu je glava nasađena naknadno. Toliko mi se činio zainteresiran za mene da sam se pitala što mu je to Hannah ispripovijedala o meni.
»Osim toga«, nastavi gospodin Reichmann, »znamo da je barem deset spasilačkih čamaca uspješno spušteno u more. Gospodin Hardie je imao šanse, iako ne prevelike, da nabasa na jednog od njih. Jesu li šanse o drugoj dasci iz onog ranijeg scenarija veće? I kako mi uopće možemo govoriti o šansama bilo kojeg od tih scenarija iz ove sudnice? Ono što se mi pitamo može se svesti na sljedeće: je li jedini način za osobu koja se nađe na pretrpanom čamcu za spašavanje, a koji će joj garantirati da ju se ne osudi, taj da odluči da se jedino svi zajedno mogu potopiti ili spasiti. Znači li to da toj osobi nije dopušteno da išta poduzme da bi ikoga spasila, pa ni sebe? Nije li takvo pasivno ponašanje sasvim protivno suštini ljudske prirode i instinktu za preživljavanje?«
»Pretpostavljam da postoje i toliko plemeniti ljudi koji bi u takvom slučaju dobrovoljno napustili čamac«, reče tužitelj, agresivno isturivši bradu.
»Jesu li mogli potražiti dobrovoljce?«, upita odvjetnik gospođe Grant.
»Mogli su ih potražiti, mislim, ali nisu smjeli to ni od koga zahtijevati, ni vršiti bilo kakav pritisak.«
Sudac je rekao da je pritisak sadržan već u samom upitu i da postoji poseban odnos između mornara i putnika, s čime su se svi složili. »Međutim, nikakvih posebnih odnosa nema između pojedinih putnika«, dodao je odvjetnik gospođe Grant.
»Ili od strane putnika prema posadi«, doda gospodin Reichmann značajno. »No, ja se vraćam na ono što sam govorio tako što ću postaviti ispravnije pitanje koje glasi ‘Hoće li itko preživjeti?’, a ne ‘Hoće li netko umrijeti?’ Ako se složimo s time da će svi pomrijeti ako se ništa ne poduzme, ne bi li onda trebalo nešto poduzeti da se barem netko spasi? To je, mislim, pravo pitanje i ja ne vidim kako možete osuđivati mog klijenta koji je na to pitanje odgovorio potvrdno, bez obzira što bi netko drugi na to pitanje mogao odgovoriti niječno.«
»Vi pretpostavljate da se nekako moralo moći ustanoviti«, reče tužitelj, »da li se doista nekoga u čamcu moglo spasiti, ako se poduzme bilo što. Čini mi se da se radilo o produženju, a ne spašavanju života. Tko je mogao predvidjeti kad će doći spasioci? Mogućnost da se spasioci pojave već sat vremena nakon neke takve neopozive odluke bila je jednaka mogućnosti da se pojave nakon jednog dana ili nakon jednog tjedna!«
»Zaboravili ste oluju«, reče odvjetnik gospođe Grant koji kao da se slabije pripremio od ostalih. »To je u određenom trenutku bilo iznimno važno. Za vrijeme oluje nije bilo nikakve mogućnosti da ih itko spasi, jer čak da se neki brod i nalazio u blizini, po tako lošem vremenu ne bi ih mogli ni primijetiti, a pogotovo im ne bi mogli prići bliže. Usto je bilo vrlo vjerojatno, ako ne i sigurno, da će sama oluja uništiti tako pretrpani čamac. Ta je oluja situaciju u čamcu svela na onu priču o ljudima na dasci, jer je borba na život i smrt bila toliko sigurna kao da su putnici čamca već počeli padati u vodu.«
»Možda je tako bilo, a možda i nije, ali sada ne govorimo o postupcima gospodina Hardieja«, reče tužitelj, ukazujuću na nelogičnost u slijedu iznošenja koju sam čak i ja uočila. Do tada sam sažalijevala Hannu radi toga što je izabrala onog odvjetnika s produženim vratom, no sada mi je bilo žao i gospođe Grant jer je njezin odvjetnik izgleda zaboravio da je oluja već bila gotova prije nego što smo ubili gospodina Hardieja. Tako je tužitelj mirno nastavio, »Gospodin Hardie je još uvijek bio zapovjednik u vrijeme oluje. Je li on lutriju namjestio ili nije ostaje otvoreno pitanje, ali to ovaj sud ne namjerava razmatrati.«
»Sasvim točno«, reče Hannin odvjetnik. Svojim dugačkim prstima prebirao je po velikoj hrpi papira dok nije izvadio jedan list sa samoga dna. Podignuo ga je prema svjetlu i njegovo je izduženo, blijedo lice poprimilo proračunati izraz. »Ali ako možemo zanemariti ono što je radio gospodin Hardie, možemo onda zanemariti i ono Što su napravile ove žene koje su samo nastavile raditi ono što je ranije započeto. Nemojte zaboraviti da je čamac oštećen u oluji i da je u njega još jače prodirala voda.«
»Mislim da je tu jačinu prodiranja teško moguće ustanoviti«, reče tužitelj.
»Ako su ekstremni uvjeti postojali i u slučaju oluje kao što pošto je i u zamišljenom slučaju s daskom, a ti uvjeti zahtijevaju ekstremne postupke, onda su takvi uvjeti postojali i nakon oluje, jer je šteta koja je nastala na čamcu promijenila odnos gospodina Hardieja i ostatka grupe. Želeći žrtvovati druge ljude u čamcu gospodin Hardie je postao izravnom prijetnjom.«
Sada sam već potpuno promijenila mišljenje o Hanninom odvjetniku, jer je uspio iskoristiti pogrešnu logiku odvjetnika gospođe Grant i pretvoriti je u našu zajedničku prednost. Zadivila me njegova sposobnost da vidi nekoliko koraka unaprijed, dok sam ja jedino mogla slijediti njegovu argumentaciju, nadajući se da se neću izgubiti u nekom logičkom ili pravnom rukavcu. Ipak, taj se čovjek polagano kretao i izgledao kao da je nečim napunjen. Bilo mi je drago da je mene predstavljao gospodin Reichmann, sa svojim čvrstim stavom, brzim reakcijama i brojnim pomoćnicima. Onaj bljedoliki čovjek kao da je ispuštao paru dok je govorio, tako da je bez obzira na svoju slabašnu, boležljivu vanjštinu govorio sve uvjerljivije. Njegovo isprano lice bi zasjalo, a crvene bjeloočnice i njegove poput ugljena crne oči kao da su odražavale unutarnji žar. Završio je govoreći: »Ne možemo li reći da je ubojstvo gospodina Hardieja bilo zapravo svrgavanje samovoljnog i pakosnog zapovjednika, tiranskog autokrata koji je dovodio u opasnost živote onih koje je predvodio?«
»Nije li gospodin Hardie izrazio negodovanje, štoviše izrazito protivljenje žrtvovanja života žena?«, suprotstavio se tužitelj. Ako jest, kako su onda njegovi postupci oko izvlačenja slame predstavljali opasnost?« Na to je odmah reagirao moj gospodin Reichmann. »A što se dogodilo s gospođom Cook? Nije li je upravo gospodin Hardie svojim komentarima i sugestijama naveo da si oduzme život? Nije li oklijevao spasiti život Rebecce Frost? Nije li tim svojim postupcima ipak stavio i žene na popis onih koji su bili u izravnoj životnoj opasnosti dok je on bio u čamcu?«
Tužitelj je bio snalažljiv čovjek koji je brzo baratao riječima, kao da se kotači pravde moraju okretati žurno. Stalno je ubrzavao tempo. »Imamo kontradiktorne izjave vezane uz okolnosti pod kojima je stradala gospođa Cook, a što se tiče Rebecce Frost, mislim da se ne može tako nepromišljeno pretpostaviti da je on namjerno otezao s time da joj pomogne da se ponovo popne u čamac«, izgovorio je gotovo bez daha. »Pri prepričavanju ovog događaja moguće je više ili manje naglasiti pojedine aspekte, tako da se lako izgubi objektivna slika cijele situacije.«
Nakon možda sat vremena ovakvog razgovora sudac Potter je rekao sljedeće. »U ovoj raspravi mi smo možda nužno morali od općeg prelaziti na pojedinačno i ja moram zaključiti da ne postoji opći princip po kojemu je moguće voditi se u donošenju odluke, je li dopustivo ili nije riješiti se ili odbaciti neke putnike da bi se spasili drugi. Morat ćemo se ograničiti na razmatranje upravo ovog slučaja i onoga što je upravo tada bilo dopustivo, jer doista nije vjerojatno da bi se ovako neobične okolnosti ikada više igdje mogle ponoviti. Svaki ovakav slučaj mora se razmotriti slijedom činjenica koje su utjecale na ono što se događalo, bez da nastojimo primijeniti neka univerzalnija načela.« Sudac je izgovorio svoje. Zakon nam se u svojoj preuzvišenosti obratio i pokazao što možemo očekivati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 1:01 pm






NEVINOST


Možda je ono bila tek teoretska diskusija kad se spominjala daska ili neki drugi čamac za spašavanje, no to je potaklo glasine koje su govorile da je gospodin Hardie još uvijek bio živ. Pojavio se o tome i članak u novinama koji mi je gospodin Glover donio u zatvor, suprotno odredbi da se zatvorenicima donosi nešto što nije prethodno pregledano.
»Ako je ovo istina, ne mogu vas optužiti za ubojstvo.«
»Zašto ne?«, pitala sam, iznenađena da je netko mogao pomisliti da je gospodin Hardie isplivao na površinu i nekako se dočepao kopna.
»Zato jer u tom slučaju niste nikoga ubili!«, reče pomalo iznenađen. Tek kad sam malo promislila, shvatila sam da je u pravu, da nas optužuju samo za smrt gospodina Hardieja, a ne za pogibiju ostalih ljudi iz čamca, iako sam katkad mislila kao da su nas optužili da smo krivi baš za sve što se dogodilo. I za brodolom i za sve ostalo. Kad sam shvatila o čemu govori, ispunila me neka iracionalna nada, no onda sam se sjetila kako je Hardie nekoliko puta dospio na površinu prije nego što nam je konačno nestao iz vida. Još uvijek sam jasno imala pred očima tamnu vodu koja se cijedila s njegovog mrtvačkog lica. Kao da je neki vihor uznemirio moju dušu. Doista nisam mogla povjerovati da je gospodin Hardie ikako negdje mogao uskrsnuti.
»Postoji takva mogućnost«, reče gospodin Glover. »Pojavili su se u New Yorku neki dragulji koji su navodno bili na Carici
Aleksandri. To još nije potvrđeno, ali gospodin Reichmann mi je povjerio da to istražim.«
»Ako on i jest živ«, rekoh, »ne vjerujem da je na bilo koji način naklonjen bilo kome od nas. Ne mogu zamisliti da bi se on mogao pojaviti na sudu i reći ‘Evo, ja sam živ, nikome ništa. Možete te žene pustiti kućama.’«
»Ne, pretpostavljam da se neće pojaviti«, reče gospodin Glover, »ali niti ne mora. Bilo bi dovoljno činjenično dokazati da je živ.«
»Tada bi nas vjerojatno mogli osuditi samo za pokušaj ubojstva«, rekoh. »Kolika je kazna za to? Ne bi li se onda moglo progoniti i samog gospodina Hardieja? Sudac je jasno rekao da on kao član posade nije imao prava tražiti ni od kojeg putnika da skoči u more, onako kako je to učinio.« Nisam tada rekla da je Hardie bio divlji čovjek, savršeno pogodan za situacije u kojima su na kocki bili život ili smrt, koliko god bio civilizacijski neprilagođen. Nisam rekla niti da je štitio sve one koji su pristali da on o njima brine, kao što nije prezao niti da ubije one druge, ali i da smo odavna prekinuli tu vezu koja nas je činila privilegiranima. Ipak, napomenula sam da bi Hardie imao još štošta za ispričati, vjerojatno i hrpu laži, o tome što se sve izdogađalo nekima drugima. »Ja ga ne bih odviše revno tražila«, rekoh uzdrhtalo. »Konačno, mi ga jesmo bacili iz čamca.«
»Tu imate pravo«, reče gospodin Glover, gledajući me zabrinuto. Shvatila sam da sam se počela tresti nekontrolirano i da gospodin Glover nije znao kako da me smiri, pa sam mu rekla: »Iako ga nikad više ne bih htjela vidjeti, nadam se da je ostao živ.« To sam izgovorila samo zato jer sam pomislila da je gospodin Glover poželio da nešto tako kažem. To bi on želio da kažem zato jer bi u slučaju da je Hardie živ, to značilo da nisam nikoga ubila. Imala sam jak osjećaj da je gospodin Hardie želio misliti kako nisam okrvavila ruke. Ranije tog jutra sam razmišljala da ga pitam da odnese do Felicity Close pismo koje sam joj napisala, no onda mi je palo na pamet nešto bolje. Htjela sam joj objasniti koliko sam voljela Henryja. Iako me isprva privuklo njegovo bogatstvo, zavoljela sam ga svim srcem. Htjela sam joj to objasniti radi Henryja, ne radi sebe. Ali moji nagoni što da kažem, a što da preskočim bili su jaki, pa gospodinu Gloveru nisam rekla ništa za Felicity. Kasnije sam to pismo istrgala i bacila ga. Umjesto toga sam nekoliko puta ponovila: »Nadam se da je gospodin Hardie ostao živ!«, najgorljivije što sam mogla, pa me gospodin Glover samo utješno uhvatio za ruku.
Sljedećeg dana je gospodin Reichmann došao k meni u zatvor s dva pitanja. Prvo je želio znati jesam li pomogla izgurati gospodina Hardieja s čamca. A ako jesam, kad sam to odlučila. »Mislim da sam im pomogla u naguravanju«, odgovorila sam nesigurno. Pitala sam ga je li pročitao moj dnevnik koji sam mu dala tjedan dana ranije. Odgovorio mi je da jest, ali da me moli da mu prepričam još jednom koji su sve događaji doveli do pogibije gospodina Hardieja, jer da mu nije bilo jasno jesam li ja krenula prema krmi čamca da pomognem Hanni ili da pomognem gospodinu Hardieju. »Možda ste krenuli u želji da pomognete čovjeku koji vas je zadivio i za kojega ste mislili da vam je spasio život. Možda je gospodin Hardie krivo protumačio vaše namjere i zato nasrnuo na vas. Možda ste tek tada odlučili pomoći Hanni.«
»U pravu ste kad kažete da mi nije bilo jasno što ću napraviti dok sam se kretala po čamcu.«
»Znači li to da ste se kretali gotovo automatski, kao da ste slijedili nečije upute?«
»Mislim da to nije bilo automatski. Znam da sam se trudila misliti, no nisam znala što bi bilo ispravno napraviti.«
»Znači htjeli ste postupiti ispravno.«
»Da! Željela sam pomoći osobi koja...«, tu sam zastala, zato jer mi je bilo jasno da bih mogla zvučati proračunato, da sam rekla kako sam htjela pomoći osobi koja je bila najjača u čamcu. No bila sam svjesna i da me gospodin Reichmann gledao pomalo čudno. Na njegovom se licu vidjelo da mu se sve to pomalo dopada i da ga zabavlja. Shvatila sam da mi je svojim pitanjem ponudio odgovor i nije mi bilo jasno zašto mi je trebalo toliko puno da to shvatim. Kad sam iznenada prestala govoriti, na njegovo lice kao da se nadvila sjena razdraženosti. Ipak, nisam bila sigurna je li ga razdražilo to što sam presporo shvaćala na čemu će se temeljiti moja obrana ili to što sam samu sebe kočila da ne izreknem kakvu nepriličnu istinu. Ili je već bio razdražen jer je bilo kasno, jer je baš tada posegnuo za svojim džepnim satom. Tada je rekao koliko je sati, da je kasno i da mora na sastanak s drugim klijentom. »Moramo bolje iskoristiti vrijeme koje provodimo zajedno«, rekao je i zazvučao tada vrlo slično doktoru Coleu. Tada je to pak mene razdražilo, jer mi se doktor Cole nije sviđao, dok mi je gospodin Reichmann bio sve miliji.
»Prespavajte ovo«, reče. »Mislim da je vjerojatno da niste imali nikakvu namjeru sudjelovati u ubijanju gospodina Hardieja i da ste tek u zadnji čas odlučili pomoći Hanni. No, ako jest tako, onda bi to bilo dobro znati prije sutrašnjeg saslušanja. Sutra iznosimo svoju obranu. Ostale optužene namjeravaju reći da se radilo o samoobrani, što znači da će priznati da su ga ubile, ali samo zato jer su gospodina Hardieja shvaćale kao prijetnju sebi, svojim životima, kao i životima ostalih ljudi u čamcu. Morate se odlučiti jeste li nevini zato što ste to učinili u samoobrani ili zato jer vam to uopće nije bila namjera. Porazgovarat ćemo o tome još ujutro prije odlaska na sud.«
Nakon toga sam provela vrlo nemirnu noć stalno razmišljajući o tome što se dogodilo, pokušavajući se prisjetiti nečega što sam možda zaboravila ili pronaći neku novu interpretaciju onoga što se onog dana dogodilo. Nije bilo nikakve dvojbe oko toga da su gospođa Grant i Hannah imale namjeru ubiti gospodina Hardieja. Što se tiče tvrdnje da nas je on sve dovodio u opasnost, mogu samo reći da je to bio jedini argument na koji su se mogle pozvati. No je li to bila istina? Mi jesmo bile u smrtnoj opasnosti, no je li tome pridonio i gospodin Hardie? Mislim da su se jednom te dvije žene izjasnile protiv njega i da je situacija u čamcu postala opasna, no je li za to kriv bio Hardie, ili žene koje su stalno nametale drugačije odluke? Ako one jesu bile krive, znači li to da bi za njih jedino bilo ispravno da su pasivno sjedile u čamcu i činile ono što im se reklo, bez da kažu što misle da je bilo najbolje za spas svih nas? No, na koncu, nije na meni bilo da to razjašnjavam. Ja sam samo morala odlučiti što da gospodin Reichmann kaže u moje ime pred sucem.
Sljedećeg jutra na sudu sam ja bila zabrinuta za vrijeme. Saslušanje je bilo zakazano za deset sati, a u četvrt do deset gospodin Reichmann još nije stigao. Hannah i gospođa Grant su već otišle unutra sa svojim odvjetnicima, a ja sam ostala na klupi u dugom predvorju s nadzornicom, misleći načas kako gospodin Reichmann ne bi učinio ništa da mi naškodi, a načas dovodila to u sumnju. »Gdje je moj odvjetnik?«, zapitkivala sam nadzornicu, a ona mi je samo svojim mekim irskim naglaskom odgovarala: »Doći će on. poznajem ja gospodina Reichmanna, on je vrlo pouzdan.« Kad se konačno pojavio, progutala sam svoju knedlu gnjeva i rekla: »Jeste li dobro? Zabrinula sam se da vam se nešto dogodilo!«
On je bio dobro raspoložen, bez ikakvih nedoumica od prethodnoga dana. »Ne brinite, saslušanje je prebačeno za podne«, rekao mi je, polažući torbu na pod pored svojih nogu. Činilo mi se da me netko baš i mogao obavijestiti o toj promjeni, no osjetila sam toliko olakšanje da sam ubrzo zaboravila ljutnju koju je izazvalo njegovo kašnjenje. Nadzornica nas je ostavila nasamo, a on je sjeo pored mene na klupu i rekao: »Jeste li razmislili o onome što sam vas zamolio?« Rekao je to tako da se činilo kao da je u pitanju bio sadržan i odgovor, što me zbunilo, jer nisam znala što očekuje da mu kažem. Pogledala sam ga u oči u kojima se više nije vidjelo da se zabavlja, nego da je pažljiv i koncentriran i rekla: »Kad sam krenula prema gospodinu Hardieju i Hanni, nisam bila sigurna što da napravim. Mislim da sam željela napraviti nešto što bi razriješilo situaciju u čamcu i vratilo onu atmosferu koja je vladala prije nego što je gospođa Grant poželjela dokazati kako je gospodin Hardie zbog nečega bio kriv. To je vjerojatno s moje strane bilo prilično budalasto, jer se ja nisam ni sa kime od njih mogla mjeriti i nikako nisam mogla ispraviti ono što nam je svima počelo prijetiti.«
»Onda ćemo se izjasniti da se ne osjećamo krivi!«, vikne gospodin Reichmann i lupi se dlanom po koljenu. Kad sam vidjela da je zadovoljan, i sama sam se poveselila na neki čudan način, iako je moju sreću poremetilo to što sam se na neki čudan način osjetila kao da sam se ponovo našla u onom čamcu. Kao da sam ponovo morala donijeti odluku, iako nisam bila svjesna posljedica koje će uslijediti. Ipak, taj je osjećaj izblijedio i ja sam ušla u sudnicu mirno, zadovoljna što ne moram više ništa učiniti, nego samo sjesti i pustiti gospodina Reichmanna da obavi svoj posao.
Cijelu jesen i zimu je gospodin Glover krijumčario članke o brodolomu Carice Aleksandre. Jednom mi je donio navodnu cijelu listu preživjelih, a kako na toj listi nije bilo Hardieja, složili smo se da nema načina da se uđe u trag onome tko nije želio da ga se pronađe. Drugom prilikom mi je donio članak koji je govorio samo o posadi potopljenog broda. Članak je većim dijelom govorio o kapetanu Sutteru koji je u svojih četrdeset i dvije godine veći dio života proveo na moru i koji je iza sebe ostavio dvije kćeri i suprugu. Baš kad sam prema tim kćerima osjetila suosjećanje, pred mene je nakon nekoliko rečenica iskočilo ime Briana Blakea.
Zamolila sam gospodina Glovera da mi ostavi novine i obećala da ga neću odati ako mi ih nadzornica pronađe. Kad je on otišao, sjela sam i pažljivo pročitala odlomak koji sam prepisala prije nego što je došlo vrijeme večere.

Kapetan Sutter je bio poput očinske figure svojoj posadi. Ako si bio dobar prema kapetanu i on bi prema tebi bio pravedan«, rekao je Wiliam Smith, časnik s Carice Aleksandre i jedan od rijetkih članova posade koji je preživio. »Naravno, s njime se nije bilo pametno zakačiti.«
Smith se sjetio kako je jedan časnik, po imenu Brian Blake uhićen u Londonu nekoliko godina ranije, radi optužbi da je posjedovao neku ukradenu robu. »Kapetan je sam garantirao za Blakea i ukazao da su dokazi govorili protiv nekog drugog. To je pokazalo kakav je bio kapetan. A kad je onaj drugi pušten iz zatvora, kapetan Sutter mu je ponudio posao«, rekao je.«
Nije mi odmah palo na pamet da je taj neimenovani čovjek bio nitko drugi nego John Hardie. Te sam noći razmišljala pokušavajući objasniti tu priču Williama Smitha i povezati je s onime što sam već znala o Hardieju i Blakeu. Je li bilo zle krvi između te dvojice zato što je Hardie optužen za ono za što je bio kriv Blake ili su možda ta dvojica nešto izveli zajedno, pa je Blake imao sreću da ga oslobode, a Hardie nije? Ako su nekada bili partneri, jesu li se možda ponovo udružili kad im se pružila prilika da ukradu kovčeg sa zlatom iz kabine koja je bila brodski trezor na Carici Aleksandri? Ja sam znala iz prve ruke da je Blake imao ključ od te kabine, no on nije mogao prenijeti teški kovčeg sam. Ako su se ta dvojica time bavili, onda nisu mogli biti ni blizu sobe s radioni i nisu mogli znati je li radio bio u kvaru i je li poziv u pomoć uopće odaslan. To bi moglo objasniti zašto se nisu htjeli maknuti s mjesta potonuća broda. I konačno, pitala sam se jesu li oni spašavali zlato po vlastitu nahođenju ili po nečijem nalogu. Zapravo ih nisam osuđivala ako su pokušali ukrasti zlato, ako je to bilo ono što su učinili.
Odmah nakon što je svanulo, presavinula sam novinske isječke u mali kvadrat i sakrila ga pod svoj madrac. Prekasno sam shvatila da je Florence već bila budna i da me gleda iz mraka. »Što je to«, prosiktala je. »Ako mi ne kažeš, pozvat ću nadzornicu.«
»O čemu pričaš, Florence?«, odgovorila sam joj što sam mirnije mogla. Nikako nisam htjela da mi uzmu taj članak. Pomislila sam da ću u njemu možda pronaći neki odgovor, ili sam naprosto osjetila, kao i mnogi drugi zatvorenici, potrebu i da ovdje posjedujem nešto svoje. U svakom slučaju imala sam se čime zabaviti.
»Stavila si nešto ispod svog madraca«, reče Florence, gurajući svoje izduženo lice među rešetke. »Vidjela sam te. Vidjela sam te vlastitim očima.«
»To znači da ti se opet priviđa«, odgovorila sam pokušavajući zvučati zabrinuto. Znala sam da Florence očajnički želi da joj se vjeruje, pa sam dodala: »Nadzornica će doći i vidjeti da ovdje nema ničega i onda će imati još jedan razlog da vjeruje kako si poludjela.« Florence me bolno pogledala i onda utihnula, upravo na vrijeme, jer je za par časaka prošla nadzornica lamatajući svojim zvonom.
S vremena na vrijeme sam vadila taj članak s mjesta na kojemu je bio skriven i pokušavala ga odgonetnuti onako kako se rješavaju zagonetke. Tako mi je lakše prolazilo vrijeme, no nisam uspjela zaključiti jesu li Hardie i Blake bili suparnici ili saveznici. Mislim da su bili malo jedno i malo drugo.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Mustra taj Pet Nov 23, 2018 1:02 pm



SVJEDOCI


Prošlo je nekoliko tjedana tijekom kojih su naši odvjetnici prikupljali dokaze i pripremali naš slučaj. Za to vrijeme sam Hanu i gospođu Grant vidjela tek kad su nas pozvali na saslušanje, jer su njih dvije bile smještene u drugom dijelu zatvora. Sada, kad je proces počeo, viđam ih svakodnevno dok nas prebacuju do sudnice i natrag u zatvorskim kolima. Vrlo malo smo razgovarali i za vrijeme tih vožnji, a na sudu sam primijetila da me gospođa Grant promatra. Katkad mi se činilo da se došaptavala s Hannom o meni, ali bilo je i dugih razdoblja kad je samo gledala preda se, ni u što. Pitala sam rese li je još uvijek one velike i duboke misli, kako mi se činilo dok smo bili u čamcu.
Svakog jutra vozili smo se istim putem, preko mosta popločanog kamenom, pored crkve s visokim tornjem, dugom i uskom ulicom koju su činile zgrade od cigala što su se presijavale u krvavom crvenilu, obasjane suncem koje je tek izlazilo. Popodne smo se vraćali istim putem, ali tada bi sve te kuće izgubile boju, kao da su bile opterećene više nego što su njihovi temelji mogli izdržati. Ljudi su se zadržavali u svojim vežama i čekali ishod vlastite sudbine. O čemu su razmišljali? Je li ljubav ili što drugo nagnalo drskog mladića da djevojku s kojom je šetao iznenada povuče u dovratak i tamo joj izljubi usta?
Osim u rijetkim prilikama, nisam razgovarala ni s Hannom, ni s gospođom Grant. Moji su me odvjetnici savjetovali da ne razgovaram o svom slučaju i toga sam se uglavnom pridržavala. Jednom sam učinila iznimku kad smo se vraćali u zatvor nakon prvog dana suđenja. Dvije nadzornice koje su bile s nama su razgovarale i tada je Hannah iskoristila priliku da mi se obrati ponešto sarkastičnim tonom: »Što misliš o poroti, Grace? Sviđaju ti se?«
Naravno da sam sa znatiželjom promatrala lica ljudi koji će nam presuditi, no osim toga što mi se činilo da izgledaju sasvim obično, nisam primijetila u vezi s njima ništa posebno. Odvratila sam joj da mi se čine u redu i da se nadam da će saslušati sve što im se kaže bez predrasuda i s dozom suosjećanja.
»Kako to da ti se čine tako u redu? Je li to radi toga što ti se neki od njih posebno sviđaju? Radi toga?«
»Kad sam rekla u redu, mislila sam na to da pažljivo prate i da izgledaju inteligentno, pretpostavljam. Ljudi kakve bi na tom mjestu mogli i očekivati.« Nakon toga sam prenijela Hanni ono što mi je gospodin Reichmann rekao, da su među porotnicima i dvoje čiji su rođaci nestali na Titaniku.
»Ah, da. To je velika sreća!«, reče Hannah. Nije mi pri tome bilo jasno što je time mislila, ali sada znam da nisam ja bila predmetom njezina gnjeva. Bila sam samo prikladna meta. Kad god bih pogledala Hannu, bilo mi je teško povjerovati da je to bila ona ista žena iz čamca. Osoba koja mi se činila da je bila neovisna i snažna duha, sada je izgledala potišteno i postala tek sklona prepiranju. Možda su okolnosti potisnule ono što mi se kod nje najviše sviđalo, a možda je to sve bila tek moja uobrazilja. Moje su se misli o cijeloj stvari mijenjale iz dana u dan. Mene su sada mučila važnija pitanja i Hannah mi se više nije činila onako važnom kao ranije.
»Ne obraćaj pažnju na Hannu«, reče gospođa Grant. »Ona je samo uznemirena zato jer u poroti nema žena.«
Prilično glupo, rekla sam. »Pa kako bi ih i bilo! Samo je glasačima dopušteno da budu porotnici, a žene nemaju pravo glasa!« Trebao mi je samo trenutak da bih shvatila što je mučilo Hannu.
I sama sam utihnula, pa smo se neko vrijeme vozile bez ikakva razgovora. Bili smo već gotovo kod onog mjesta gdje sam vidjela onaj par kako se ljubi, kad je Hannah prošaptala: »Sigurna sam da tebi muška porota sasvim odgovara, zar ne?« Ja sam samo gledala kroz prozor i pustila da njena bude zadnja. Nije ona bila ljuta na mene. No da bi ona postala zadovoljna, u svijetu je moralo doći do velikih promjena. Mogla sam joj samo poželjeti da se to dogodi.
U jednoj od tih naših vožnji natrag Hannah se nagnula prema meni da bih je bolje čula od lupe kotača kola i šapnula mi na uho: »Nisi ti tako slaba kako si se pretvarala da jesi.«
Prije nego što sam dospjela u onaj čamac za spašavanje nikad nisam razmišljala o fizičkoj snazi, pogotovo ne o svojoj vlastitoj. Ipak, iznenadila me izdržljivost kojom sam bila obdarena. Dakako, oni koji su pukli, mentalno ili fizički, nisu dospjeli na optuženičku klupu. Hannah i gospođa Grant su isticale kako smo mi optužene i zato jer smo, na neki način, tako bile kažnjene jer smo bile snažne, no ja nisam tako gledala na to. Kad sam imala priliku obratiti se sudu na jednom od saslušanja, zahvalila sam Gospodu jer me tako dugo čuvao i rekla da i dalje imam povjerenja i u njega i u porotu da će pažljivo odvagnuti iznesene dokaze i donijeti valjanu odluku. Odvjetnici su istaknuli da nas tri teško možemo biti prijetnja društvu. Nas nije trebalo ni rehabilitirati niti nas se bojati, jer je zaista bila mala vjerojatnost da ćemo se ponovo naći u takvoj situaciji.
Onih dvadeset i jedan dan sam bila okružena ljudima koji su gubili pamet i nestajali preko noći, no ništa od toga nije se meni dogodilo. Nisam znala zašto. U svojoj uvodnoj riječi tužitelj je zapitao: »Zašto ste vi preživjele? Zašto se niti jedna od vas tri nije slomila? Zašto i vi niste oslabile i oboljele poput ostalih? Zar ne bi onaj tko je toliko jak trebao odabrati plemenitiju ulogu i skočiti u more kako bi spasio ostale?«
»A tko je tako plemenit?«, ponudila je pitanje umjesto odgovora gospođa Grant. »Vi?« Kako ona uopće nije trebala tada ništa odgovoriti, sudac je lupio svojim batom, zatražio tišinu i rekao poroti da zanemari ono što je rekla. Kad smo krajem toga dana napuštali sudnicu, gomila novinara nas je presrela. »Kako ste uspjele preživjeti?«, vikali su. »Možete li nam reći u čemu je tajne vaše snage?«
Kasnije je Hannah lupila nogom po zatvorskom podu i vrisnula: »Što je ovo, lov na vještice? Zar bismo svoju nevinost dokazale jedino tako da smo se podavile?« Odgovorila sam joj da bi se o nevinosti moglo reći još nešto. Možda nitko ne može istovremeno biti i živ i nevin. Hannah me samo hladno pogledala i ponovo se obratila gospođi Grant. Možda je bila ljuta zato što sam ja bila ta koja je novinarima odgovarala na pitanja o tome kako smo uspjeli preživjeti. Odgovorila sam im onako kako sam jedino mogla, iako sam odavna izgubila svaki privid svojih tradicionalnih uvjerenja, »Samo milošću Božjom«. Sljedećeg su dana u novinama osvanuli veliki naslovi tipa »Spašena milošću«, a ispod toga kratki tekstovi koji su se bavili značenjima mog imena Grace, kao što su »mila«, »dražesna« ili »milostiva«.
Od samoga početka i novine i svi drugi su bili skloniji meni nego gospođi Grant i Hanni koja je to vrlo rano primijetila rekavši: »Budimo pošteni, Grace. Ti si u dovoljnoj mjeri nevina da ćeš se izvući.« Kad ti netko kaže tako nešto, onda se moraš braniti. Odgovorila sam joj da su ona i gospođa Grant same odlučile obraćati se javnosti tako što su se stalno suprotstavljale očekivanjima. Ja sam sa svoje strane shvatila da bismo sve tri trebale znati kad je vrijeme za borbu protiv ustaljenih konvencija, a kada nije i da se u tome ne bismo trebale razlikovati.
Glavni svjedoci protiv nas bili su gospodin Preston i pukovnik Marsh. Pukovnikova uniforma bila je puna blistavih odličja i oznaka njegova čina. Zakleo se na Bibliju da će govoriti istinu i nakon toga iznio cijeli niz notornih laži. On je tvrdio da je pokušao zaštititi gospodina Hardieja od nas, ali da je bio u manjini, prestravljen od žena koje bi krenule i na njega da se dalje nastavio suprotstavljati. Imala sam potrebu ustati, jer sam mislila da bi sudac trebao saznati kako se pukovnik Marsh više no jednom svadio s gospodinom Hardiejem i govorio da smo se trebali približiti drugim čamcima za spašavanje i da se izjasnio protiv njega na suđenju koje je potakla gospođa Grant. No, gospodin Glover me zadržao da sjedim, pa sam i dalje šutke saslušala pukovnika. Rekao je i da smo nakon gospodina Hardieja gurnuli i gospodina Hoffmana. »Gospodin Hardie je možda bio prijetnja, ali ne u odnosu na sigurnost žena već u odnosu na njihovu želju za moći. Bilo je od samog početka jasno da je Ursula Grant htjela zapovijedati čamcem i da su joj u tome smetali jedino gospodin Hardie i gospodin Hoffman koji ga je bezrezervno podržavao«, rekao je pukovnik.
Očekivala sam da će gospodin Preston reći istinu i navesti točne razloge našeg postupka i koja je u svemu tome bila pukovnikova uloga, no kad je on konačno počeo svjedočiti, ruke su mu se vidno tresle dok je pokušavao popraviti naočale. Bio je silno nesiguran. U svakom slučaju, o tome nije ništa rekao, pa sam pretpostavila da mu je tužilac rekao da izostavi sve ono što sam pukovnik ne kaže. Nakon nekog se vremena pribrao i gotovo da je bio opet onaj stari dok je pokušavao s tužiteljem ustanoviti slijed događaja. Iznosio je datume i trajanja vrlo sigurno, no kako događaje nije uspijevao suvislo povezati pričom, njegovo mi se svjedočenje nije činilo smislenim. Vidjela sam da je i glavni predstavnik porote odmahivao glavom ne uspijevajući slijediti iznošenje svih tih činjenica i brojki.
Tužitelj je iznosio optužnicu nekoliko dana, nakon čega je došao red na obranu. Jedina preostala Talijanka se vratila u Italiju.
Nitko nije znao je li baš ona bila ta koja je ptičjim krilom ubadala gospodina Hardieja u oči ili je to bila jedna od onih Talijanki koje su umrle, no ni tužitelj ni obrana nisi za to pokazali nikakvo zanimanje. Uz nas tri preživjelo je još četrnaest žena, od kojih je dvanaest ili osobno svjedočilo ili poslalo svoje pisane izjave. Svih dvanaest žena je izjavilo da ne bi preživjele da nije bilo Hanne i gospođe Grant. To su rekle i one koje nisu mogle pouzdano reći što se zbilo onog dana u kolovozu, jer su bile ozbiljno mentalno i tjelesno iscrpljene. Njihove su izjave bile vrlo jasne, a sve su se služile istim riječima i rečenicama, poput »Gospodin Hardie je nesumnjivo poludio i bio je prijetnja svima«, ili »Gospođa Grant je tamo bila jedini snažni oslonac«, dok je »Hannah bila njezina velika uzdanica.« Sve su bile složne i u tvrdnji da »nitko nije digao ruku na gospodina Hoffmana koji je svojom voljom skočio sa čamca.«
Dok sam ih slušala, činilo mi se kao da slušam pripadnice neke vjerske sekte koji hvale svog voljenog predvodnika, pa su ih novine, radi njihove bezrezervne podrške, nazvale »dvanaest apostolki«. Kako su se nizala svjedočenja, gospođa Grant ih je promatrala s dužnom pažnjom, dok ih je Hannah strijeljala svojim karakterističnim, oštrim cerekom, poput kakve visoke svećenice. To je impresioniralo čak i samog suca, jer sam primijetila kako ih obadvije gleda, osupnut i gotovo omađijan. Nisam si mogla pomoći, a da ne pomislim kako je cijela ta predstava dobro pokazivala kakvu je moć gospođa Grant imala nad ljudima u čamcu i mogla sam se samo složiti sa svojim odvjetnikom koji je tvrdio da je ona i nada mnom imala određenu moć.
Isprva je tužitelj prekidao žene pitanjima, pokušavajući stati na kraj litanijama tipa »ne sjećam se« ili isticanja »oslonca i velike potpore«. No, kad je treća žena kolabirala u suzama, prestao je s time, jer je, pretpostavljam, shvatio da je ispalo kako sada još samo dodatno muči one koji su već dovoljno propatili. Jednako je tako svima moralo biti jasno da se tih dvanaest žena držalo zajedno i da su uskladile svoje iskaze, jer su mislile da nam treba njihova pomoć. Ali, ako nismo učinile ništa loše, zašto bi nam onda trebala njihova pomoć? To je bilo logično pitanje i više nego jednom su članovi porote izrazom lica pokazali da ih upravo to muči. S druge strane je vrlo uvjerljiva bila lavina laži pukovnika Marsha. Odjeven u onu svoju paradnu vojnu uniformu, bio je impresivan svjedok, kojemu bih i sama povjerovala da nisam znala istinu.
Jedini put kad se odstupilo od dogovorenog bilo je kad je gospodin Reichmann pozvao Gretu i upitao je o njezinom odnosu s Hannom i gospođom Grant. »Sve vi ste govorile o Hanni West i Ursuli Grant kao da su jedna osoba«, rekao je.
»One su jednako mislile o mnogim stvarima i štošta zajedno radile, brinući se o ostalim ženama«, reče Greta.
»A što je bilo s muškarcima? Jesu li se brinule i o muškarcima?«
»Mislim da su pretpostavljale da se muškarci mogu pobrinuti sami za sebe.«
»Ovdje imamo, međutim, tri optužene. Možete li reći da je Grace Winter također tijesno surađivala s njih dvije?«
»Upravo suprotno. Grace se držala sasvim po strani. Činilo se da je ona bila naklonjenija gospodinu Hardieju nego gospođi Grant. Mislile smo da njoj nije bila draga zamisao o ženskom zapovjedniku. Ona je bila udana za utjecajnog bankara, znate, možda radi toga. Mislila sam, također, i da se osjećala krivom radi svega što se događalo zato jer je došla u čamac kad je već bio pun. Ako je bila s nekime bliska, onda je to bila Mary Ann.«
Nakon toga je gospodin Reichmann Greti pokazao ono pismo koje mi je poslala, a u kojem je stajalo ‘Odvjetnici su me savjetovali da ti uopće ne bih trebala pisati, jer da bi moglo izgledati kao da se nešto dogovaramo. Ipak, reci gospođi Grant da se ne brine. Mi svi znamo što nam je činiti!’
Tada ju je upitao: »Jeste li vi s drugim ženama koordinirali vaše iskaze?«
»Naravno da nisam«, reče Greta. Gospodin Reichmann je bio briljantan. Doista nije bilo važno što je Greta odgovorila na ovo pitanje. Njezin niječni odgovor potakao ga je da se obrati poroti i kaže: »Vidite li kakvu moć imaju Ursula Grant i Hannah West nad ovim ženama? Nije li i i Grace bila pod istim takvim utjecajem?«
Nitko nije mogao pretpostaviti da će se posljednjeg dana iznošenja optužnice pojaviti Anya Robeson i iznijeti najgori mogući dokaz. Ona nije sudjelovala ni u čemu. Nije ni prstom makla da bi izbacila vodu iz čamca ili pomogla nekom bolesnom, no kad je to ispripovijedala pred porotom, to nije zazvučalo neobično, jer je kao ispriku imala svog malog Charlesa.
Tužilac je donio model čamca za spašavanje, s četrdeset okruglih izbušenih rupica u koje je onda na svoja mjesta umetnuo trideset i devet figurica. Figurice su nosile imena putnika koji su preživjeli brodolom. Uzeo je nekoliko figurica, dodao ih Anyi i zamolio je da ih postavi kako se sjedilo kad je održano suđenje Hardieju. Gospodin Reichmann je prigovorio cijelom tom postupku govoreći da tih četrdeset izdubljenih mjesta navodi da je čamac bio predviđen za četrdeset osoba, iako je već i ranije utvrđeno da su čamci za spašavanje rađeni za manje ljudi nego što je to bilo predviđeno planom za evakuaciju. Nakon što je taj prigovor odbijen, Anya je postavila figuricu Mary Ann odmah pored figurice koja je predstavljala mene. Našla je i mjesta za Hannu, gospođu Grant i gospodina Hardieja i nakon toga smjestila sebe samu na mjesto odmah iza Mary Ann. »Oni su mislili da ja nisam znala što se događa, zato jer sam bila zaokupljena sinom«, reče, »ali ja sam sve vidjela.« Nakon toga nas je krenula optuživati. Opisala je kako smo, po naredbama gospođe Grant, Hannah i ja zapodjenule borbu sa gospodinom Hardiejem, kako smo ga šutale po koljenima i nogama sve dok nije pao prema nama. Ispričala je i kako je Mary Ann pala i onesvijestila se i kako smo nas dvije bile jače od gospodina Hardieja koji je već ranije ozlijedio ruku. U jednome je bila u pravu. Mi jedva da smo bili svjesni da je ona bila u čamcu. Ipak, kad sada o tome promislim, ona je uspjela spasiti svog sina, a to je bilo i jedino što je željela.
Gospodin Reichmann ju je nakon toga naveo da kaže kako ja nisam glasala da osudimo gospodina Hardieja, za razliku od većine žena. Nakon toga je još dodala da sam se vratila na svoje mjesto, pored Mary Ann nakon pogibije gospodina Hardieja i da sam poslije jedva imala ikakve veze s Hannom i gospođom Grant. Rekla je da nas je obje dobro vidjela i čula što smo međusobno razgovarale.
»I, što su razgovarale?«
»Svadile su se, čini mi se, jer je Mary Ann bila silno uzrujana. No, mora da su izgladile to oko čega su se posvadile, jer su uglavnom zadnjih dana bile zagrljene, osim kad je Grace pomagala gospodinu Nilssonu oko kormila. Štoviše, kad je umrla, glava Mary Ann bila je u Graceinu krilu. Mary Ann mora da je rekla Grace da uzme njezin zaručnički prsten za spomen Robertu - Robert je bio zaručnik Mary Ann - jer ga je Grace natakla na svoj prst prije nego što smo se riješili tijela Mary Ann.«
Ovaj dio iskaza sam saslušala vrlo pažljivo, jer jedva da sam se ičega sjećala iz tih dana koji su uslijedili nakon Hardiejeve pogibije, pa sve do spašavanja koje je uslijedilo gotovo tjedan dana poslije. Neki puta sam se pitala što se zapravo dogodilo s Mary Ann. Sjećam se kroz maglu da sam mislila o tome kako bi Robert vjerojatno želio imati prsten Mary Ann. Međutim, čak i ako sam skinula prsten s njezina prsta, mora da sam ga izgubila, jer sada nije bio kod mene. Kad smo tog dana završili sa suđenjem, osjetila sam svu težinu tih iskaza i rekla gospodinu Reichmannu: »Gotovi smo. Nema šanse da me oslobode nakon svega ovoga!« Njegove su oči blistale iz meni nejasnog razloga kad me povukao ustranu na hodniku i rekao: »Kako to mislite? Ovo svjedočanstvo o glasovanju je bilo vrlo sretno po nas! I gospođa Robeson i Greta su puno napravile za nas kad su postavile razliku između vas i druge dvije optužene. Zašto mi niste rekle za Mary Ann?
»Što u vezi s njom?«
»Da vam je ležala u krilu kad je umrla!«
»Možda i jest. Ali tog se dana ja uopće ne sjećam. Imate moj dnevnik. U njemu se nalazi sve čega sam se sjetila. Da sam se mogla sjetiti još nečega, to bih i napisala, ali ne sjećam se gotovo ničega što se dogodilo tih zadnjih dana.«
»Vrijeme je da prestanete biti toliko pasivni«, reče gospodin Reichmann, oblačeći kaput. Spremao se poći tamo gdje je već išao na kraju svakoga dana.
Pokušala sam se pribrati onako kako to već dugo nisam učinila. Kad je gospodin Reichmann završio sa zakapčanjem kaputa pogledala sam ga sasvim izravno u oči. »Mislite li vi da ja nešto izvodim, gospodine Reichmann?« Načas me oštro pogledao, a onda mi namignuo i rekao: »Ne, ne, ovo danas nije moglo proći bolje nego što jest.« Nije mi odgovorio na moje pitanje, no njegove su me riječi ispunile nekom neobjašnjivom nadom. Zaželjela sam mu ugodnu večer prije nego što sam se sjetila da čak i ako imam razloga za optimizam, još uvijek nisam bila slobodna. »Pretpostavljam da sada idete kući svojoj dragoj supruzi, na dobru večeru«, rekoh, nastojeći izbjeći gorčinu u svom glasu, jer sam se sjetila svega onoga što smo Henry i ja izgubili.
»O, zaboga, ne!«, reče. »Žena bi mi samo smetala.«
»To onda znači samo da još niste upoznali pravu osobu. Svima je poznato da iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena. To je bio jedan od razloga zašto se Henry vjenčao sa mnom.«
»Pustimo mene, vama je da se brinete o sebi. Vrijeme je da donesete neke važne odluke o svojoj budućnosti.«
Usprkos teškoj naravi svih optužbi protiv mene, morala sam se nasmijati. Gospodin Reichmann je bio briljantan i zaista jako dobar u svom poslu, ali on je i dalje bio muškarac, a muškarci rijetko shvate je li žena donijela neku odluku ili nije.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Charlotte Rogan - U čamcu

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu