Brunonia Barry - Čitačica čipke

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:31 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke 49868610

Mojem divnom suprugu Garyju

i čarobnoj crvenoj kosi moje zaove Joanne






Iz mitski gotovo nestvarnog grada američke povijesti – Salema – grada klasika američke književnosti Nathaniela Hawthornea, stiže još jedna uzbudljiva, neobična i snažna priča o vidovitosti, ludilu, obiteljskom zlostavljanju, Crvenim šeširima, krivnji i iskupljenju.

Towner Whitney dolazi iz obitelji žena koje generacijama posjeduju dar čitanja budućnosti iz uzoraka čipke. No, ono što Towner ubrzo spoznaje jest da je taj dar katkad više nalik prokletstvu nego blagoslovu. Kada joj je bilo samo 15 godina predvidjela je – i vidjela – nešto toliko strašno da je zauvijek nestala iz Salema i zaklela se da se u taj grad više nikada neće vratiti. No, kada nestane njezina najdraža teta Eva, Towner shvaća da je obitelj treba. Boreći se sa svojim mračnim sjećanjima, gonjena krivnjom i strahom, Towner kreće u potragu za odgovorima. Još jednim nestankom mlade djevojke opčinjene Propovjednikom paklenoga ognja, situacija postaje sve složenija, a čitatelji ostavljeni pred pitanjem: Može li se Towner suočiti s dramatičnom istinom o sebi i svojoj obitelji?
Brunonia Barry zadivljuje nas snagom pripovjedačkog talenta kojim održava trilersku napetost na čitavih 300 stranica nudeći nam priču zadivljujuću poput najljepšeg komada čipke.
A čarolija očito prati ovaj roman u svakome smislu: Čitačica čipke roman je koji je nedavno izazvao neviđenu izdavačku senzaciju kada je od samizdata postao jedan od onih romana za koje najmoćniji izdavači daju milijune za prava na objavljivanje. Osvojivši srca i naklonost čitatelja, postao je veliki bestseler New York Timesa, osvojio nekoliko književnih nagrada, te je preveden na 30 svjetskih jezika. Sasvim dovoljno činjenica da poželimo vidjeti može li i nas začarati!

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:33 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke Wylie-s-Scytheem

Prvi dio




Prvo poglavlje


Čitačica čipke mora gledati u komad čipke sve dok se uzorak ne zamuti, a lice pitaoca potpuno ne nestane iza vela. Kada oči počnu suziti, a strpljenje je već odavno iscrpljeno, na trenutak će ugledati nešto ne posve jasno.
U tom će trenutku početi nastajati slika... u prostoru između onoga što je stvarno i što je samo zamišljeno.
Vodič za čitanje čipke



Ime mi je Towner Whitney. Ne, to nije posve točno. Pravo ime mi je Sophya. Ne vjerujte mi, nikada. Uvijek lažem. Ja sam luda žena... To je istina.
Moj mlađi brat Beezer, koji je ljubazniji od mene, kaže da je ludilo nasljedno. Mi smo potomci pet naraštaja ludih, kaže kao da je to značka koju s ponosom nosi iako priznaje da sam ja to možda uzdignula na novu razinu.
Do mojeg dolaska obitelj Whitney bila je, kako to grad Salem od milja naziva, »uvrnuta«. Ako ste potjecali iz stare, imućne salemske obitelji, nipošto vas se nije nazivalo »ludim«, čak i ako je obiteljski imetak odavno potrošen. Moglo vas se smatrati »neobičnim« ili čak »čudakom«, ali nedvojbeno najomiljenija riječ za takvo stanje bila je »uvrnuto«.
Članovi mnogih naraštaja obitelji Whitney proslavili su se svojim uvrnutostima: od brodskih i poduzetničkih kapetana sve do mojeg mlađeg brata Beezera, koji je u znanstvenim krugovima poznat po člancima s područja fizike čestica i teorije struna.
Primjerice, naš je pra-pradjed sputavajuću opsjednutost ženskim stopalima domišljato pretvorio u vrhunsku karijeru poduzetničkog kapetana prodaje cipela u Lynnu, osnovavši tvrtku koja je prenošena s naraštaja na naraštaj, sve do mojega djeda G. G. Whitneyja. Naš pra-pra-pradjed, pravi kapetan vlastitom zaslugom, imao je sklonost ka mirisu cimeta, koju su mnogi smatrali opsesivnom. Naposljetku je izgradio flotu brodova za trgovinu začinima, koja je putovala oko svijeta te Salem učinila jednom od najbogatijih luka Novoga svijeta.
No, svatko će potvrditi da su žene obitelji Whitney uzdignule uvrnutost na novu razinu postignuća. Primjerice, moja majka May oličenje je proturječnosti. Iako je bila odlučna samotnjakinja koja (izuzev uhićenja) dvadeset godina gotovo nije napustila svoj dom na otoku Yellow Dog, May je ipak uspjela oživjeti dugo zamrlu djelatnost čipkarstva i proslaviti se time. Srekla je popriličnu slavu spašavajući zlostavljane žene i djecu te mijenjajući njihove živote dajući ženama mjesto u svojem čipkarskom poslu i poučavajući kod kuće njihovu djecu. Sve su to djela žene koja je patila od teške agorafobije i koja je u napadu velikodušnosti dala svoje dijete neplodnoj polusestri Emmi jer, kako je tada rekla, potreba je bila očita, a ona je, osim toga, bila blagoslovljena kompletom.
Moja prateta Eva, koja mi je više majka nego što je May ikada bila, jednako je čudna. Eva je dobrano zašla u osamdesete i vodi svoj posao, a poznata je kao članica jedne od najstarijih i najutjecajnijih bostonskih obitelji te kao salemska vještica iako zapravo nije ni jedno ni drugo. Eva je zapravo tradicionalna unitarijanka s transcendentalističkim težnjama. U istom dahu citira Bibliju, te Emersona i Thoreaua. No, posljednjih godina govori samo u klišejima, kao da je primjena isluženih metafora nekako može ograditi od neizbježnih ishoda koje je plaćena pretkazivati.
Trideset pet godina svojega života vodila je žensku čajanu te uspješne tečajeve lijepog ponašanja koje su pohađala bogata djeca sjeverne obale Bostona. Ali, Eva će ostati poznata po iznimnoj sposobnosti čitanja čipke. Ljudi sa svih strana svijeta dolaze na seansu kod Eve koja je sposobna prilično točno vidjeti vašu prošlost, sadašnjost i budućnost držeći čipku pred vama i škiljeći.
Sve su žene iz obitelji Whitney čitačice, u ovom ili onom obliku. Moja sestra blizanka Lyndley rekla je da ne može čitati čipku, ali ja joj nikada nisam vjerovala. Kad smo zadnji put pokušale, u uzorku je vidjela isto što i ja, a ono što smo te večeri vidjele navelo ju je na odluke koje su je naposljetku usmrtile. Kad je Lyndley umrla, odlučila sam da više nikada neću pogledati čipku.
To je bilo jedno od malobrojnih pitanja oko kojih smo se Eva i ja uvijek gorljivo sporile. »Nije kriva čipka«, uporno je tvrdila. »Čitačica je pogriješila u tumačenju.« Znala sam da mi je to trebalo olakšati. Eva nikada ne govori s namjerom da povrijedi. Ali Lyndley i ja smo te večeri jednako protumačile čipku, i premda su naše odluke možda bile različite, Evine riječi ne mogu mi vratiti sestru.
Nakon Lyndleyine smrti morala sam otići iz Salema, a završila sam u Kaliforniji što je bilo najdalje što sam mogla otići a da ne padnem s ruba Zemlje. Znam da Eva želi da se vratim kući, u Salem. Kaže da je to za moje dobro. Ali, ja se ne mogu natjerati na to.
Nedavno, nakon moje histerektomije, Eva mi je poslala svoj jastučić pomoću kojega je izrađivala čipku. Dostavljen mi je u bolnicu.
»Što je to?« pitala me medicinska sestra uzevši ga u ruke, zagledana u batiće i komad čipke u izradi, pričvršćen za njega. »Nekakav jastučić?«
»To je jastučić za izradu čipke«, rekla sam. »Za izradu ipsvičke čipke.«
Blijedo me pogledala. Vidjela sam da ne zna što bi rekla. Takav jastučić još nije vidjela. I što je, dovraga, ipsvička čipka?
»Pokušajte ga pritisnuti na šavove ako morate kašljati ili kihnuti«, napokon je rekla. »Tome ovdje služe jastuci.«
Prelazila sam prstima po jastučiću dok nisam pronašla tajni džep. Uvukla sam prste u njega tražeći poruku. Ništa.
Znam da se Eva nada da ću ponovno početi čitati čipku. Vjeruje da je čitanje čipke Božji dar i da takve darove moramo cijeniti.
Zamišljam poruku koju je mogla napisati: »Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti - Luka 12:48« Taj je djelić Biblije najčešće navodila kao potvrdu.
Ja imam sposobnost čitanja čipke i sposobnost čitanja misli iako se ne trudim; to se katkada jednostavno dogodi. Moja majka May također ima obje sposobnosti, ali s godinama je postala praktična žena koja vjeruje da za ljude nije uvijek najbolje znati što im je na umu ili što im budućnost donosi. To je vjerojatno jedino u čemu smo se moja majka i ja ikada slagale.
Na odlasku iz bolnice ukrala sam jastučnicu s jednoga od njihovih jastuka. Na obje strane bila su po dva pečata Prezbiterijanskog medicinskog centra u Hollywoodu. U nju sam stavila Evin jastučić sakrivajući konce, čipku i batiće nalik kostima, koji su se ljuljali poput malenih Poeovih klatana.
Ako je za mene postojala budućnost, u što nisam bila posve sigurna, nisam je namjeravala ugroziti čitajući je iz čipke.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:36 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke Writing-Chair


Drugo poglavlje


Svaka Čitačica mora izabrati komad čipke. Taj je komad njezin za cijeli život. To može biti uzorak koji se prenosi s naraštaja na naraštaj, ili komad koji je Čitačica izabrala zbog njegove ljepote i poznatosti. Mnoge su čitačice sklonije ručno izrađenoj čipki, osobito čipki iz staroga Ipsivicha, ili čipki koju danas izrađuju žene na otoku Yellow Dog.
Vodič za čitanje čipke



U trenutku telefonskog poziva sanjam vodu. Ne tople plave i zelene nijanse gradića na kalifornijskoj obali gdje sada živim, već tamnu plavu boju novoengleskog Atlantskog oceana moje mladosti. U snu plivam prema Mjesecu. Kao i svi snovi, i taj se čini logičnim. Ne pada mi na pamet da ne postoji put između mora i Mjeseca.
Plivam vlastitu kombinaciju: dijelom prsno plivanje, a dijelom plutanje: polagano i svrhovito, ritam upamćen iz drugog života. Pokret je krajnje učinkovit, iz vode vire samo nos, uši i oči, a usta su pod vodom. Sa svakim zamahom slani valići ulaze u moja otvorena usta, a potom se povlače dok usporavam, oponašajući ocean koji me okružuje.
Dugo plivam. Dalje od salemske luke i otočića. Toliko daleko da kopno potpuno gubim s vidika. Plivam sve dok more ne postane mirno i bistro, previše spokojno da bi bilo pravi ocean. Svjetlost punog Mjeseca u snu crta jasan put na crnoj vodi, put koji valja slijediti. Ne čujem ništa osim vlastitog disanja, polaganog i ujednačenog dok plivam.
Nekoć je to bio san moje sestre. Sada je samo moj.
Ritam kretanja uzmiče pred ritmom zvuka jer telefon uporno zvoni. To je jedan od malobrojnih telefona koji još doista zvone, te jedan od razloga zbog kojih sam prihvatila taj posao čuvanja kuće. Takav smo telefon mogle imati na našem otoku. To je zanimljivo u onome što mi se dogodilo. Potaknuta sam izmijeniti vlastitu prošlost. U prošlosti koju pišem May ima telefon.
Moja psihoterapeutkinja dr. Fukuhara je jungovka. Vjeruje u simbole i sjene. Kao i ja. Ali moja je terapija privremeno obustavljena. Dr. Fukuhara je to izrazila riječima: Stigle smo do mrtve točke. Nasmijala sam se kad je to rekla. Ne zato jer je to bilo smiješno, već zato jer bi moja teta Eva upotrijebila takav klišej.
Kad je telefon četvrti put zazvonio, uključila se automatska sekretarica. I ona je stara, ne kao telefon, ali od one vrste koja vam omogućuje otkriti tko vas zove i čuti dio poruke prije no što odlučite vrijedi li razgovarati sa živim čovjekom.
Glas mojega brata zvuči metalno i preglasno.
Istežem se kako bih uzela slušalicu rastežući kirurške šavove koji su još u meni, one koji se još nisu raspali. »Što je?« pitam.
»Oprosti što sam te probudio«, kaže Beezer.
Prisjećam se da sam sinoć zaspala na ovom kauču, previše umorna da bih ustala, omamljena mirisom noćnog jasmina i zvukova Santane koji su dopirali preko brda, iz Greeka.
»Oprosti«, ponavlja. »Ne bih te zvao da...«
»Da se May opet nije uvalila u nevolju.« Beezer me u zadnje vrijeme naziva samo u takvim situacijama. Prema najnovijim podacima, May je šest puta uhićena u nastojanju da pomogne žrtvama zlostavljanja. Brat me nedavno obavijestio da si je u brzo biranje programirao telefonski broj lokalnog polagatelja jamčevine.
»Nije May«, kaže.
Grlo mi se steže.
»Eva je.«
Mrtva, pomišljam. O, Bože, Eva je mrtva. »Nestala je, Towner.«
Nestala. Ta riječ nema smisla. »Nestala« je posljednja riječ koju bih očekivala.
Listovi palme udaraju o otvoreni prozor. Već je prevruće. Vedro nebo i vjetar Santa Ana, vrijeme tipično za potrese. Podižem ruku kako bih zatvorila prozor. Mačka pojuri i na putu u slobodu kanjona ostavlja mi ogrebotine po nogama, skočivši kroz prozor netom prije no što se zalupio i uhvatio tek nekoliko dlačica iz repa, zadnji trag onoga što je prije samo nekoliko trenutaka bilo ovdje, a sada je nestalo, toliko brzo. Ogrebotine na mojim nogama odmah počinju naticati.
»Towner?«
»Da?«
»Mislim da bi se trebala vratiti kući.«
»Da«, kažem, »da, u redu.«

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:37 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke Wolf-Rivers




Treće poglavlje


Naziva se ipsvička čipka ili »čipka na batiće«. Izrađuje se na potpornim jastučićima koje žene drže na krilu. Jastučići su okrugli ili eliptični, a većina ih nalikuje mufovima koje su nosile žene viktorijanskog doba kako bi im ruke ostale tople dok su se vozile u kočijama. Svaka žena sama izrađuje svoj jastučić, pa su jastučići jedinstveni kao i žene. U starom Ipswichu sastavljalo ih se od komadića tkanine, a potom punilo pješčarskom travom.
Vodič za čitanje čipke



Salem News je već objavio vijest o Evinu nestanku: »Starija žena nestala prije deset dana« i »Nestala salemska čitačica čipke«. Eva mi je nekoć slala salemske novine. Bilo je to u vrijeme kad se May počela pojavljivati u naslovima. Neko sam ih vrijeme doista čitala. Sukobi moje majke s policijom zbog njezinih taktika spašavanja zlostavljanih žena došli su na glas i moglo ih se pretočiti u dobar članak. S vremenom sam prestala čitati novine te sam ih u njihovim omotnicama ostavljala na trijemu sve dok mojoj stanodavki ne bi dojadilo i dok ih ne bi odnijela u Santa Monicu na recikliranje ili, ako je bila zima, čvrsto savila te palila u kaminu kao cjepanice.
Novinari pretpostavljaju da je Eva jednostavno odlutala. Žena iz salemskoga Vijeća za pitanja starenja predložila je u intervjuu označavanje starijih stanovnika Salema. Ta zamisao priziva zanimljivu predodžbu -policajci s ušnim markicama i pištoljima za uspavljivanje okupljaju stare ljude. Uvidjevši da je tim prijedlogom otišla predaleko, žena nastavlja: »Takvo što se neprestano događa. Salem je malen grad. Uvjerena sam da nije mogla otići daleko.«
Ta žena očito nije poznavala moju tetu.
Trajekt iz Bostona ostavlja me na Ulici Derby, nekoliko raskrižja od kuće sa sedam zabata u kojoj je odrasla sestrična Nathaniela Hawthornea. Ja sam dobila ime po Hawthorneovoj supruzi Sophiji Peabody iako je pisani oblik drugačiji; moje ime piše se Sophya. Odrasla sam u uvjerenju da nam je gospoda Peabody daleka rođakinja, ali sam od Eve doznala da uopće nismo u rodu s Peabodyjima, da je May Sophiju jednostavno smatrala zanimljivom pa ju je posvojila. (Sada uviđate s koje strane obitelji potječe laganje.) Do trenutka kada bi mi to moglo smetati, May i ja ionako više gotovo da i nismo razgovarale. Već sam se bila preselila k teti Evi. Promijenila sam ime u Towner i samo sam se na njega odazivala. Stoga mi to i nije bilo osobito važno.
Već dugo hodam. Estrogenski flaster na ruci počinje me svrbjeti. Imam osip od njega, ali ne znam što da učinim osim da strgam tu vražju stvar sa sebe. Zaključujem da je osip vjerojatno prouzrokovan vrućinom. Zaboravila sam koliko ljeto u Novoj Engleskoj može biti vruće, i koliko vlažno. Preda mnom roj turista. Autobusi su parkirani posvuda oko kuće čineći gužvu u sporednim ulicama. Ljudi se kreću u skupinama, fotografiraju, trpaju suvenire u ionako prepune torbe.
U Salemu se iza svakog ugla sakriva poneka povijesna pouka. Hodam ravno prema Carinarnici sa zlatnim krovom. Ondje je Hawthorne obavljao svoj plaćeni posao činovnika. Koristeći mještane kao svoje teme, otkrivajući njihove tajne, Hawthorne je zapravo zbog pisanja otišao iz toga grada pobjegavši put zapada, u Concord, prije no što su se stanovnici Salema sjetili svoje stare vještine s katranom i perjem. No, danas ga ipak veličaju kao svojega. Jednako veličaju i vještice, kojih ondje uopće nije bilo u vrijeme suđenja vješticama, ali sada uspješno djeluju u velikom broju.
Dijete staje ispred mene i pita me za put prema parku. Zapravo ih je troje; dvije djevojke i mladić. Svi u crnom. Darkeri, pomišljam, ali ne, nedvojbeno mlade vještice i vještac. Naposljetku ih odaje majica s natpisom BLAGOSLOVLJEN BUDI, koju na sebi ima jedna djevojka.
Pokazujem. »Slijedite put žutih opeka«, kažem. Zapravo je posrijedi crta za turiste povučena po ulici i nije žuta nego crvena, ali oni shvaćaju. Pokraj nas prolazi čovjek s golemom Frankensteinovom glavom i dijeli letke. Želim pozvati osobu zaduženu za scenarij, ali ovo nije snimanje filma. Policijski automobil usporava, policajac gleda klince, a potom mene. Mladić opaža vještičji znak na vratima policijskog automobila te policajcu upućuje podignute palce. Frankenstein svakome od nas daje letak za Obilaske čudnovatosti i kihne u svojoj šupljoj glavi. Beezer to mjesto naziva »jeftinom turističkom agencijom«. Od njega sam doznala da se Salem nastoji osloboditi imidža Vještičjega grada. Prošle godine rekao mi je da pokušavaju donijeti odredbu kojom bi se ograničio broj ukletih kuća koje mogu biti izgrađene u jednoj gradskoj četvrti. Izgleda da ta uredba nije donesena.
Druga djevojka, niža, hvata se za glavu i polako je vuče dok joj vrat ne zapucketa. Tetovaža keltskog čvora na stražnjoj strani vrata, kosa znatno pretamna za njezinu blijedu kožu. »Hajde, idemo«, kaže mladiću, hvata ga za ruku i odvodi. »Hvala«, kaže on. Pogledi nam se sastaju i on mi upućuje kratak osmijeh. Ona tada staje između nas te ga široko okreće, poput velikog broda koji pokušava zadržati na pravom putu. Krećem za njima, prema Evinoj kući, ali na sigurnoj udaljenosti kako ona ne bi pomislila da slijedim mladića.
Do parka je dug put pješice. Čujem glazbu prije no što opažam gomilu — glazbu prirode, new age. Da ne prevladava crna odjeća, bilo bi kao da smo se vratili u Woodstock. Pitam se koji je praznik, koja poganska svtkovina. Brojim dane i uviđam da je nešto vezano uz ljetni solsticij iako otprilike tjedan dana prekasno. Živeći u Los Angelesu izgubila sam pojam o godišnjim dobima. Početak ljeta ovdje je za svakoga razlog za slavlje, bio on poganin ili ne.
Salemski park sa svojim golemim hrastovima, javorima i gotičkom ogradom od lijevanog željeza budi zaboravljeno školsko sjećanje. Ispod parka su nekoć bili tuneli, u razdoblju poslije vještica, ali prije Revolucije. Brodski su trgovci vjerojatno u njima sakrivali robu od engleskih poreznika; tako je barem glasila teorija. Kad je napokon počeo rat za nezavisnost, tunele su koristili gusari koji su zapravo bili pljačkaši, ali s vladinim dopuštenjem. Doznala sam da su ondje sakrivali i streljivo i salitru. Beezer i ja smo u djetinjstvu znali tražiti tunele, ali nam je Eva rekla da su zatrpani.
Skrećem pokraj hotela Hawthorne i opažam slab plavi plamen starog ostakljenog aparata za kokice koji još stoji na uglu nasuprot hotelu, kao što je stajao svake godine otkako je moja majka bila djevojčica. Ondje je improviziran štand na kojem se prodaju štapovi i kristali, ali to je novo. S druge strane ulice nalazi se veleban kip Rogera Conanta, koji je, ne uspjevši ostvariti svoj prvi cilj na Cape Annu, utemeljio gradić koji će postati Salem. Sjećam se klišeja koji je Eva nekoć ponavljala barem deset puta tjedno: Ništa nije slučajno. I onoga koji je neizbježno slijedio. Sve se događa s razlogom.
Policajci su posvuda: na biciklima, razgovaraju s ljudima, traže vatrogasne dozvole. »To ne možete ovdje raditi«, čujem kako jedan od njih govori. »Ako želite zapaliti kriješ, morate otići na Gallows Hill, ili na plažu.«
Prelazim ulicu. Otvaram vrata Evina dvorišta i osjećam miris cvijeća, božura, iz njezina vrta. Sada su ondje stotine drvolikih božura, malenih grmova koji zamiru svake zime. Eva dobro njeguje svoj vrt. Nekoć mi je ostavljala ključ u jednom božuru ako je znala da dolazim. Ili bi ga ostavila među dnevnim ljiljanima, ako je ljeto odmaknulo pa božuri više nisu cvjetali. To sam bila zaboravila. Ali, sada je u vrtu previše cvijeća. U njemu ne bih mogla pronaći ključ, a ona ga, dakako, ovaj put nije ni ostavila jer me nije očekivala.
Njezina je zidana kuća mnogo veća nego što pamtim. Velebnija i starija. Vjetar je nagnuo goleme dimnjake. U stražnjem dijelu, podalje od gužve salemskog parka, nalazi se spremište za kočiju koje je zatvorenim trijemom povezano s kućom. Spremište je oronulo više no kuća - vjerojatno zbog vremenskih prilika ili zbog zanemarivanja - i doima se da se naslanja na trijem koji pod njegovim teretom otkriva svoju starost i popušta. Ali, valovito staro staklo na prozorima blista, bez mrlja soli od morskog zraka, što znači da ih je Eva nedavno oprala, kao što pere sve prozore koje može dosegnuti (bez obzira na to što joj je osamdeset pet godina), kao što ih pere svakog travnja u sklopu proljetnog čišćenja. Opere sve prozore u prizemlju i unutarnje strane svih prozora na katovima. Vanjska strana prozora na katovima ostaje umrljana i prekrivena solju jer Eva, zbog štedljivosti tipične za staru Sjevernjakinju, ne želi nikome platiti posao za koji smatra da bi ga sama trebala biti sposobna obaviti. Dok smo Beezer i ja ondje živjeli s Evom, nudili smo se za pranje prozora, ali Eva nije željela kupiti ljestve i rekla je da ionako ne želi da se penjemo po ljestvama, pa smo se Beezer i ja naviknuli na izobličenost i zamagljenost. Ako ste željeli dobro vidjeti, morali ste gledati kroz prozore u prizemlju ili se popeti na ograđenu terasu na krovu.
Savršeni niz prozora u prizemlju blista sa zatvorenog trijema. Opažam svoj odraz u valovitom staklu i iznenađuje me. Kad sam otišla odavde bilo mi je sedamnaest godina. Bila sam odsutna petnaest godina. Poznavala sam svoj odraz u tom staklu dok mi je bilo sedamnaest, ali danas ne prepoznajem ženu koju vidim u njemu.
Radno vrijeme Evine čajane oglašeno je na ulaznim vratima. Natpis »OPROSTITE, NE RADIMO« naslonjen je na jedan od bočnih prozora.
Jedna mlada djevojka opaža me dok se približavam kući. »Ondje nema nikoga«, kaže pretpostavivši da sam jedna od vještica. »Već sam provjerila.«
Kimam i silazim niza stube. Čekam da nestane s vidika i tada odlazim iza kuće zaključivši da ću morati provaliti, a ne želim da me vide.
Moja sestra Lyndley i ja u djetinjstvu smo bile sposobne provaliti u bilo koju kuću. Ja sam bila majstorica za provaljivanje brava. Znale smo provaljivati u tuđe kuće samo da bismo sjedile u njima — »poput Zlatokose koja kuša kašu i isprobava krevete«, govorila je Lyndley. Provaljivanje smo uglavnom ograničavale na vikendice. U Willowsu, provalile smo jednom u kuću koju smo potom očistile. Takvo što samo djevojka može učiniti. Nedvojbeno smo bile prijestupnice, ali i kućanice.
Obilazim spremište i stižem do manje vidljivog mjesta napola sakrivenog vrtom. Ondje su vrata s malenim okruglim prozorom, već napuklim. Kada uđem u spremište, lako ću ući i u kuću. Uzimam kamen i omatam ga rukavom svoje košulje. Brzi udarac i pukotina se širi. Pažljivo izvlačim komade stakla i provlačim ruku kroz maleni otvor te okrećem zasun, jedino što je ta vrata držalo na mjestu. Ili je zahrđala brava, ili sam ja, ali nisam očekivala da će se vrata otvoriti tako naglo. Povlače mi ruku, razdiru pamučnu košulju i poteče krv. Gledam krv na površini kože. Nije tako strašno; nema je mnogo, ne nakon onoga što sam doživjela. »Samo površinska rana, Copper«, glasno kažem u svojoj najboljoj imitaciji Jimmyja Cagneyja. A tada, kao po scenariju, pred kuću staje policijski automobil te, također kao po scenariju, iz njega izlazi otac mojega prvog dečka Jacka i kreće prema kući. To je čudno jer Jackov otac nije policajac, već lovac na jastoge. Doživljavam jedan od onih trenutaka kada ste prilično sigurni da sanjate, ali ne želite se osloniti na to. Gledam kako mi Jackov otac prilazi s grimasom u kojoj su se izmiješale zabrinutost i radost, čudniji od bilo čega u mojim snovima.
»Trebala si nazvati postaju«, kaže. »Imamo ključ.« To nije glas Jackova oca, nego njegova mlađeg brata kojeg napokon prepoznajem.
»Zdravo, Jay-Jay«, kažem napokon shvativši te se prisjećam kako mi je Beezer rekao da je Jay-Jay policajac.
Grli me. »Dugo se nismo vidjeli«, kaže i pomišlja, uvjerena sam, koliko loše izgledam te u mislima prebire razne mogućnosti. Odupirem se porivu da mu kažem kako su mi nedavno izvadili maternicu te da sam zamalo nasmrt iskrvarila prije hitne operacije.
»Krvariš«, kaže i pruža ruku prema mojoj. Ovdašnji policajci ne plaše se krvi kao policajci u Los Angelesu.
»Samo površinska rana, Copper«, kažem preglasno. Uvodi me u kuću i posjedne me za kuhinjski stol. Ruke su mi gole i držim papirni ubrus na podlaktici.
»Ranu bi trebalo zašiti«, kaže Jay-Jay. »U redu je.«
»Barem je namaži Neosporinom. Ili nečim od onog biljnog sranja koje Eva prodaje.«
»Sve je u redu, Jay-Jay«, kažem mrvicu preoštro.
Duga tišina. »Žao mi je zbog Eve«, napokon kaže. »Volio bih da ti mogu reći kakvu novost.«
»I ja.«
»Taj Alzheimer je sranje. Vidio sam je tjedan dana prije no što je nestala. Još je bila bistra.« Razmišlja nekoliko trenutaka. »Trebala bi razgovarati s Raffertyjem.«
»S kim?«
»S detektivom Raffertyjem. Njega trebaš. On je zadužen za taj slučaj.« Osvrće se uokolo kao da je nešto ovdje, nešto što želi reći, ali tada se predomišlja. »Što je?«
»Ništa... Reći ću Raffertyju da si ovdje. Željet će razgovarati s tobom. Ali danas je na sudu. Na sudu za prometne prekršaje. Nipošto se nemoj voziti s njim. Nema lošijeg vozača od njega.«
»U redu«, kažem i pitam se zašto je Jay-Jay mislio da bih se uopće mogla voziti s Raffertyjem. Stojimo u nelagodi; ni jedno od nas ne zna kako bi nastavilo tu zadnju nit razgovora.
»Dobro izgledaš«, napokon kaže. »Za staricu od... koliko? Trideset jedne?«
»Trideset dvije.«
»Za trideset dvije godine izgledaš sjajno«, kaže i nasmije se.
U glavni dio kuće ulazim tek nakon Jay-Jayeva odlaska. Otvorivši vrata uviđam da su svi itekako pogriješili.
Eva je ovdje, u kući. Osjećam je. Njezina je prisutnost toliko jaka da gotovo trčim za Jay-Jayem kako bih mu rekla neka obustavi potragu jer se vratila, ali policijski je automobil već zašao za ugao pa ću morati nazvati postaju.
Ali, prvo moram vidjeti svoju tetu Evu. Zacijelo je otišla na izlet nikome ne rekavši. Vjerojatno i ne zna da je cijeli grad traži.
»Eva?« zovem je. Ne odgovara. Sluh joj više nije osobito oštar. Ponovno je zovem, glasnije. I dalje nema odgovora, ali znam da je ovdje. Gore je, na krovnoj terasi, ili dolje u podrumu; miješa novu vrstu čaja, nešto s esencijama bergamotke i kumkvata. Ili možda uopće nije otišla, pomišljam, iako znam da to nije moguće. Zacijelo su pretražili kuću. Barem pretpostavljam da jesu. Zaboga, zar nitko nije došao ovamo? Ni May? Ne, ona ne bi došla, vrag je odnio. Ali, policajci bi došli. Ili moj brat. Dakako, Beezer bi pretražio kuću. To je zacijelo prvo što bi učinili. Eva ne bi bila prijavljena kao nestala da doista nije nestala, zar ne? Ali vratila se. To je jasno kao dan, pomišljam i naglas se smijem jer i dalje prenosim Evine klišeje.
»Hej, Eva«, zovem je znajući koliko je oglušila, ali ipak pokušavam. »Eva, to sam ja.«
Ne znam gdje bih je počela tražiti. Stojim u predvorju. Preda mnom su dva jednaka salona s kaminima obloženim crnim mramorom, koji gledaju jedan prema drugome s krajeva dugih prostorija. Jedna soba je zatvorena; nju Eva koristi kao čajanu. Ulazim u drugu. Više je nalik plesnoj dvorani nego salonu. Kamini izgledaju prazno jer u njima nema ni vatre, ni Evinih uobičajenih cvjetnih aranžmana. Stolice su postavljene simetrično i strateški, poput figura na šahovskoj ploči. Gledam golemo stubište. Znam da bih trebala krenuti gore, ali odlučujem prvo pogledati u čajanu, a potom u drugu kuhinju i u podrum gdje priprema svoje čajne mješavine. Zovem je, govorim u hodu, glasno kako bi me čula. Ne želim joj se prišuljati i uplašiti je tako da doživi srčani udar ili nešto slično.
Vjerojatno je gore. Još ne bih trebala krenuti stubama, ali sada je već vičući dozivam i uviđam da ću morati otići gore. Hvatam se za rukohvat i vučem se, ali mi je već lakše penjati se nego prije nekoliko dana, iako i dalje osjećam kako me šavovi zatežu sa svakim korakom. Stižem na odmorište prvog kata i toliko mi se vrti da moram sjesti i pričekati da se sve oko mene prestane vrtjeti. Napokon stižem u Evinu sobu. Stari krevet s baldahinom u kutu, kamin, ormar. Krevet je složen, jastuci istreseni. Uzimam jedan i njušim ga očekujući Evin miris. Ali jastuk miriše na narančinu vodu kojom Eva ispire posteljinu. Zacijelo je nedavno promijenila plahte. Gledam u garderobu. Sve besprijekorno visi na vješalicama. U košarama nema prljavog rublja što znači da je stare plahte već oprala.
U toj sam sobi provela mnogo vremena kad me Eva uzela k sebi, zapravo, mnogo sam vremena provodila u toj garderobi što je njoj vjerojatno bilo čudno, ali to nikada nije spomenula. Eva mi nije krvna srodnica; bila je druga supruga mojega djeda G. G.-ja, ni u kakvom srodstvu. Pa ipak, ona me razumije onako kako bi majka trebala razumjeti, a kako me vlastita majka nikada nije razumjela.
Na prvom je katu još šest soba. Sve osim jedne zimi drži zatvorenima. Zapravo, malokad ih otvara ako ne očekuje goste, što je sve rjeđe - ili mi barem tako govori svaki tjedan kad me nazove. Polako obilazim sve sobe u potrazi za njom i pritom govorim. Sablastan namještaj je blijed, prekriven plahtama koje ga štite od prašine.
Iscrpljena penjem se na drugi kat. Moja teta čak i sada, u osamdeset petoj, ima više energije od mene. Nekako znam da je ovdje, na drugom katu. »Eva«, ponavljam. »To sam ja, Towner.« Teško se uspinjem uskim stubama držeći se za oba rukohvata. Jako sam umorna.
Drugi kat je moj kat. Eva mi ga je dala one zime kad sam se doselila k njoj, dijelom kako bi me umirila nakon što sam se morala odseliti s otoka Yellow Dog koji sam silno voljela, a dijelom zato jer je na drugom katu bila krovna terasa za koju je znala da će mi koristiti za držanje May na oku, koja je i dalje sama ondje na otoku te odbija doći na kopno. Izuzev povremenog uspinjanja na terasu, Eva više uopće ne koristi te sobe koje, kao što mi često govori, uopće nije promijenila otkako sam se odselila. »Bit će spremne kad ti budeš spremna«, uvijek kaže te nastavlja kakvom dosjetkom poput: »Kod kuće je najljepše«.
Prvo se uspinjem na terasu jer znam da je to jedino mjesto na koje bi Eva pošla da je došla ovamo. Ali od nje ni traga. Ovdje je samo galebovo gnijezdo; ne mogu procijeniti je li novo ili napušteno. Sama stojim na vrhu onoga što je nekoć bilo moj svijet. Koliko sam puta sjedila ovdje i provjeravala May gledajući hoće li se njezina petrolejska svjetiljka upaliti rano navečer, a potom ugasiti kad napokon legne u krevet? Te sam zime ovdje provela svaku večer.
Salemska se luka promijenila. Brodica je mnogo više no što ih je nekoć bilo i mnogo je više kuća uokolo na Marbleheadu, ali otok Yellow Dog izgleda isto. Ako napregnem oči i pogledam dalje od luke, mogu zamisliti da sam ponovno dijete i da ću svakog časa ugledati jedro Lindleyne jahte kako se pojavljuje iza Peach Pointa i nju kako dolazi provesti ljeto na našem otoku.
Vraćam se na drugi kat gdje su moje sobe. Još samo ondje nisam tražila Evu, to je jedino mjesto na kojem bi još mogla biti. Na ovom su katu četiri sobe jer je na njemu zabat pa je manji od prvog kata, ali ovdje pokućstvo nije prekriveno plahtama što se doima čudnim jer Eva nije znala da dolazim. Jedna soba je malena knjižnica i u njoj su sve moje školske stvari: moj pisaći stol, pozivnice na kotiljon, izvješća o školskom uspjehu. Ondje su školske knjige i knjige koje je Eva zahtijevala da pročitam ako je smatrala da nastavni program nije dovoljno opsežan, stare knjige u kožnom uvezu iz knjižnice na prvom katu: Dickens, Chaucer, Proust. S druge strane hodnika soba je u kojoj je Beezer spavao na Božić, te kad bi tijekom zimskih praznika došao iz internata. Preostale dvije sobe bile su moje privatne odaje; dnevna soba s dva mekana kauča i malenim kineskim stolićem među njima. Na drugom kraju sobe, iza ostakljenih vrata, nalazi se moja spavaća soba. Budući da sam pretražila sve i znam da je negdje u kući, zaključujem da mora biti ondje.
Otvaram vrata i, odjednom uplašena, najprije pogledom prelazim po podu. Možda se nije vratila. Možda je cijelo vrijeme ovdje, a oni je jednostavno nisu dovoljno temeljito tražili. Možda je ovdje pala i cijelo vrijeme leži u strašnoj boli. »Eva«, ponavljam strahujući od onoga što ću zateći dok otvaram vrata zadnje sobe u kući, zadnjeg mjesta na kojem bi mogla biti. »Eva, javi se.«
Plašim se da ću je vidjeti opruženu na podu, slomljenih kostiju ili nešto još gore. Zatvaram oči na tu pomisao. Ali ponovno ih otvaram i nema ničega. Samo soba kako sam je ostavila kad sam napunila sedamnaest: isti prekrivač s indijanskim uzorkom koji mi je Lyndley kupila na Trgu Harvard, i jedan od Evinih prekrivača od zakrpa složen u trokut u podnožju kreveta. Na zidu nasuprot krevetu nalazi se slika koju mi je Lindley naslikala godinu dana prije no što je umrla; sve nijanse plave i crne sa zlatnim putom koji vodi u duboku vodu. To je slika našeg zajedničkog sna naslovljena Plivanje prema Mjesecu.
Prilazim slici, zurim u nju i prisjećam se još mnogo čega, primjerice, kad je Lyndley ukrala golemu kitu cvijeća iz Evina vrta i nadrapala zbog toga jer je gotovo počupala Evine jednogodišnje biljke. Kad sam se toga dana vratila kući, opazila sam da je cijelu moju sobu na otoku Yellow Dog ukrasila tim cvijećem i doista pretjerala; cvijeća je bilo posvuda. May je rekla da je to bilo previše, da je smrdjelo kao u mrtvačnici. Rekla je da joj je pozlilo od toga. Lyndley je već i to smatrala postignućem, izazvati u nekome mučninu svojim umjetničkim izvedbama. To joj je iz nekog razloga bilo vrlo smiješno. I dalo joj je ideju. Nagovorila me da odjenem haljinu i legnem na krevet kao leš, držeći cvijeće na trbuhu, poput Millaisove slike Ofelije, rekla je da izgledam prelijepo kao mrtvac i počela me crtati, ali ja sam to upropastila jer se nisam mogla prestati smijati zbog čega se cvijeće previše treslo da bi ga nacrtala.
Zvuk koraka na stubama naglo me vraća u sadašnjost.
»Dakle, tu si«, kaže Eva, čak ni zadihana. Okrećem se. Na sebi ima staru kućnu haljinu s cvjetnim uzorkom, koju pamtim, i ne izgleda ni dana starija no što je bila kad je s vrtlarskom skupinom došla u Los Angeles vidjeti kako se izrađuju cvjetne platforme za paradu.
Potekle su mi suze, toliko mi je laknulo što je vidim. Činim korak prema njoj, ali mi se vrti jer sam se brzo okrenula.
»Bolje sjedni da ne padneš«, kaže Eva s osmijehom, pruža ruku kako bi me zadržala i vodi me prema krevetu. »Izgledaš strašno.«
»Jako mi je drago da si dobro«, kažem spuštajući se na krevet.
»Dakako da sam dobro«, kaže kao da se ništa nije dogodilo.
Pokriva me prekrivačem. Iako je prevruće, ne bunim se. To je obred utjehe; mnogo puta ga je ponovila.
»Mislila sam da si mrtva«, kažem sada već jecajući od olakšanja i iscrpljenosti. Mnogo je toga potrebno reći, ali ona me ušutkuje, govori mi da je »zdrava kao dren« i da bih se sada trebala odmoriti, da će »ujutro sve biti bolje«. Znam da bih joj trebala reći neka nazove Jay-Jayja i Beezera te im kaže da je dobro, ali njezin je glas hipnotičan pa tonem u san.
»Odmori stare kosti«, kaže čitajući mi misli kao što ih je oduvijek čitala, vadeći zabrinutosti iz njih i nadomještajući ih spokojnim predodžbama. »Ujutro će sve biti bolje«, ponavlja.
Kreće prema vratima, a tada se okreće. »Hvala ti što si došla«, kaže. »Znam da ti je to bilo teško.« Tada vadi nešto iz džepa haljine i ostavlja na stoliću pokraj kreveta. »Ovo sam namjeravala poslati s jastučićem«, kaže. »Ali, stara sam i moje pamćenje više nije što je nekoć bilo.«
Pokušavam vidjeti što je stavila na stol, ali oči su mi preplavljene snom. »Lijepo sanjaj«, kaže izlazeći iz sobe.
Na njezinu zapovijed počinjem sanjati da lebdim uza stube i izlazim na terasu, a potom dalje, iznad luke gdje se brod za zabave vraća sa svoje besciljne plovidbe noseći teret suncem oprženih turista. Sunce zalazi, a mladi Mjesec izlazi nad otokom Yellow Dog, našim otokom, i ondje na trijemu vidim nekoliko žena iako ih ne prepoznajem. Potom čujem sirenu broda za zabave dok skreće i ponovno se prizemljujem u krevet, spavam u njemu. Dva zvuka sirene dok ulazi u luku. Po tim zvukovima možete namještati satove. Tri puta dnevno čujete ih dok se brod vraća u Salem nakon svake plovidbe - u podne, u šest sati i ponovno u ponoć nakon zadnje noćne plovidbe.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:37 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke Witches-Broom



Četvrto poglavlje


Poput mufova kojima nalikuju, jastučići za čipku skupljeni su i svezani na oba kraja. Svaki je jastučić tradicionalno imao džepić u kojem su ipsvičke žene čuvale svoja blaga. Neke su u njemu držale lijepe batiće dopremljene iz Engleske ili iz Bruxellesa, previše vrijedne da bi ih se uopće koristilo. U drugim džepićima bili su komadići dovršene čipke, ljekovite trave ili čak kamenčići kušači zlata. Neki su čuvali poeziju napisanu vlasničinom rukom, ili ljubavna pisma prosca koja su čitana i čitana sve dok se pergament ne bi počeo parati po pregibima.
Vodič za čitanje čipke



Budim se ipogledam na stolić očekujući da ću ondje pronaći poruku. Umjesto nje opažam svoju pletenicu, ondje gdje ju je Eva sinoć ostavila. Dopirala mi je gotovo do struka onaj dan kad ju je Eva odrezala, a danas bi mi dosegnula samo do ramena. Uzimam je. Kosa je mekana, više nalik Lyndleyinoj nego mojoj kosi. Po dužini otkriva pruge u bojama poput godova, ljetnog sunca i zimske tame. Na jednom kraju izblijedjela vrpca svezana je u mašnu dvostrukog čvora. Na drugom je kraju isušena gumena vrpca koju je Eva stavila odrezavši mi pletenicu i oko koje se meka kosa uvinula. Stegnuta je vrlo čvrsto, kao da sve drži mirno i na okupu.
Kosa je prepuna čarolije, Eva uvijek govori. Ne znam vrijedi li to za svakoga, ali svakako vrijedi za moju majku May.
May nikada ne bi na duže vrijeme napustila otok Yellow Dog. Zbog toga nas nije vodila u Salem na šišanje, nego brijaču u Marbleheadu koji je imao radnju samo nekoliko koraka od pristaništa za putnike.
Stari gospodin Dooling uvijek je jako vonjao na ustajali viski i prženu hranu te blago na kamfor. Prijepodne vas je vrlo vjerojatno mogao raniti. Govorka se da je jednom djetetu odrezao uho. Moja je majka tvrdila da nikada nije povjerovala u tu priču. Ali, naše je šišanje uvijek dogovarala za poslijepodnevne sate kad su brijačeve ruke bile mirnije, a alkoholna maglica razišla se kao i magla luke.
Mayino šišanje bilo je marbleheadska inačica iluzionističke predstave. Gradska djeca znala su stajati u redu na Ulici Front i gledati kako gospodin Dooling provlači gusti češalj kroz kosu moje majke. Cešalj bi sa svakim potezom zapeo za nešto i stao. Kad bi gospodin Dooling krenuo raspetljavati čvor, iz njega bi vadio sve i svašta, od krhotina stakla iz mora do školjki i oblutaka. U jednom osobito zapetljanom čvoru pronašao je morskog konjica. Jednom je čak pronašao razglednicu koju je netko s Tahitija poslao nekome u Beverly Farmsu. Na njoj su bile dvije Polinežanke golih grudi diskretno pokrivenih dugom, ravnom kosom. Nikada nisam doznala je li uzdahnuo zbog tih djevojaka i njihovih različitih atributa ili zbog njihove ravne, nezamršene kose zbog koje u jednom šišanju ne bi morao potrošiti cijelu bocu regeneratora, iako ono možda ne bi urodilo istim blagom kao šišanje moje majke.
Moja majka i ja počele smo se razilaziti zbog šišanja - ne njezinog, već mojeg. Ona je bila gotova. Sljedeći je bio Beezer koji se šišao na deluxe ježa što je koštalo 4,99 dolara, a dobio je i tubu preparata za podizanje prednjeg dijela u zrak.
Nikada nisam voljela šišanje, dijelom zbog ljudi koji su se zadržavali u luci te izvana gledali cijeli postupak, a dijelom zato jer su se ruke gospodina Doolinga toliko tresle. Jednom sam prekrila uši flasterima prije no što smo stigli u grad zaključivši da će ih biti teže odrezati ako brijač pogriješi. Ali May je to vidjela i natjerala me da skinem flastere.
Iako nisam voljela šišanje, do toga me dana nije boljelo. Gledala sam kako gospodin Dooling vadi škare iz guste plave tekućine te ih briše o pregaču. Prvi rez prodrmao me je kao elektrošok. Viknula sam.
»Što je?«
»Boli!«
»Što boli?« May mi je pregledala vlasište i uši. Ne našavši ništa neuobičajeno, ponovno je pitala: »Što te boli?«
»Kosa.«
»Vlasi na glavi?«
»Da.«
»Pojedinačne vlasi?«
»Ne znam.«
Ponovno me pregledala. »Sve je u redu«, rekla je i pokazala mu neka nastavi.
Gospodin Dooling je uhvatio pramen kose, petljao s njim, i ispustio ga. Stao je, odložio škare, obrisao ruke o pregaču te ponovno uzeo škare, ali tada su mu pale na pod.
»Isuse Kriste«, rekao je Beezer. May ga je prostrijelila pogledom.
Brijač je otišao u stražnju prostoriju po druge škare, odmotao smeđi papir s njih i izveo nekoliko pripremnih pokreta rezanja u zraku prije no što je došao do mene.
Uhvatila sam se za ručke stolice i duboko udahnula kad je ponovno uzeo pramen. Čula sam kako diše. Osjetila sam trenje pamuka o pamuk kad je njegova ruka posegnula za mnom. A tada sam doživjela ono što će moji liječnici s vremenom nazvati mojom prvom pravom halucinacijom. Vidno i slušno to je bilo rezanje tkiva Meduze te izvijanje tisuća zmijskih vlasi. Zmije su vrištale te se i dalje izvijale iako su bile prepolovljene. Vrištale su toliko glasno da ih nisam mogla ušutkati; stravični životinjski krici kao onda kad je jednome od pasa na našem otoku nož kosilice zahvatio šapu. Prekrila sam uši, ali zmije su i dalje vrištale... tada me bratovo lice, uplašeno, blijedo, vratilo natrag i shvatila sam da vrištanje potječe od mene. Beezer je stajao preda mnom i dozivao me, dozivao me natrag. Odjednom sam skočila sa stolice i pojurila prema vratima.
Skupina djece na trijemu razmaknula se kako bih prošla. Manja su djeca plakala. Sjurila sam se niza stube čuvši kako se vrata za mnom drugi put otvaraju i treskom zatvaraju i kako mi Beezer viče neka ga čekam.
Kad je stigao do čamca, ja sam već bila odvezala užad na pramcu i krmi pa je u trku morao skočiti kako bi ušao u čamac. Pao je potrbuške i ostao bez daha. »Jesi li dobro?« protisnuo je.
Nisam mu mogla odgovoriti.
Vidjela sam kako se osvrće i gleda May, koja je stajala na trijemu s Doolingom, ruku prekriženih na grudima, i gledala nas.
Motor se pokrenuo tek nakon trećeg pokušaja. A tada sam, ne obazirući se na ograničenje od osam kilometara na sat, ubrzala, i brat i ja smo isplovili.
Samo smo nekoliko puta razgovarale o onome što se toga dana dogodilo. May me dva puta bezuspješno pokušala urazumiti; jednom me odvela u grad kako bih o tome razgovarala s Evom, a drugi put je nazvala nekoga u Muzeju znanosti u Bostonu i zamolila ga da mi objasni kako u kosi nema živčanih završetaka pa nipošto ne može boljeti dok se reže.
Katkada u osvrtu možete utvrditi u kojem se trenutku vaš svijet promijenio i krenuo u drugom smjeru. U čitanju čipke to se naziva »nepomična točka«. Eva kaže da je to točka oko koje se sve okreće i počnu se pojavljivati istinski uzorci. To je šišanje bilo nepomična točka za moju majku i mene, dan kada se sve promijenilo. Dogodilo se u trenutku, u milisekundi, u bljesku pogleda, u udahu.
Dvije godine nitko me nije ošišao. Hodala sam uokolo s jednom dugom stranom i jednom kratkom.
»Smiješna si«, jednom mi je rekla May približavajući mi se sa škarama u ruci u pokušaju da dovrši šišanje i ponovno uspostavi moć. »Neću to dopustiti.« Ali nisam joj dopustila da mi se približi, ni tada ni nakon toga dana.
Svake večeri jeli smo zajedno, najčešće sendviče jer je May kupovala na dokovima samo jednom mjesečno, kad bi otišla u grad. Sendviči su uvijek bili posluživani u blagovaonici, na finom porculanu, a slijedio je maleni Limoges tanjurić multivitamina koje je moja majka nazivala desertom. Konzumiranje toga zadnjeg jela moglo je dugo trajati jer je May zahtijevala da multivitamine jedemo desertnom vilicom te pritom vježbamo uljudan razgovor kakav se vodi za večerom, što je naučila od Eve.
»Imam pitanje«, rekla sam držeći dva vitamina na nožu.
May mi je uputila »pogled«. Odložila sam nož. »Da?« rekla je čekajući da pitanje postavim u stilu čavrljanja koji smo izmislile kako bismo izbjegavale istinski razgovor o bilo čemu.
»Zašto si dala moju sestru?«
Beezer je širom otvorio oči. O tome nismo razgovarali. Nikada.
May je počela čistiti stol. Učinilo mi se da vidim kako u kutu njezina oka nastaje suza, ali nije pala.
Nakon večere otišla sam u svoju sobu. U svoje utočište. U nju više nitko nije dolazio. Svake noći u krevet sam lijegala sa skijaškom kapom na glavi preko Mayine najlonske čarape kojom sam prekrivala vlasište kako ne bi mogla doći noću i odrezati mi kosu. Po sobi sam postavila zamke: uzice, zvonca, kristalne čaše koje sam ukrala iz batlerova spremišta - sve što će me probuditi na prvi znak uljeza. Djelovalo je. Moja je majka odustala. Jednom se moj pas Skybo, kojega mi je Beezer dao ljeto prije, za zaštitu, toliko jako zapetljao u uzice da smo ga morali osloboditi rezanjem, ali me više nitko nije gnjavio. May je nakon nekog vremena posve prestala dolaziti u moju sobu, ali nikada me nije napustio oprez, ni na minutu.
Eva je napokon riješila stvar. Jednoga dana u kasno ljeto posjetila sam je u njezinoj radnji i preklinjala je da mi čita iz čipke. Inače je nisam tražila da mi čita, osim na rođendan, što je bila obiteljska tradicija. Zapravo nisam voljela da mi se čita — to mi je bilo sablasno — ali sam tada bila očajna. Izgubila sam Skyboa. Bio je neuškopljeni mužjak pa stoga sklon lutanju.
Bio je jedan od otočkih zlatnih retrivera, a Beezer ga je odgojio dok je bio štene, ali iako je bio dovoljno odgojen za kuću, imao je divlju crtu. Bio je sjajan plivač. Kad god bih plivala ili plovila čamcem, on bi me slijedio. Katkada bi otišao posve sam.
Bila sam izvan sebe. Pretražila sam cijeli otok Yellow Dog. Čamcem sam otišla u grad. Pretražila sam luku, prodavaonicu pomorske opreme, čak i dio ribarske flote, ali nisam ga našla. Naposljetku sam krenula k Evi.
Ona je radila na komadu čipke na jastučiću sjedeći pokraj kamina ispunjenog krizantemama umjesto plamenom.
Ljeto je bilo pri kraju i voda je bila prilično hladna. Bila sam u panici. Ispričala sam joj što se dogodilo i rekla sam joj da se plašim najgoreg -možda pothladivanja, ili da se zatekao na plovidbenom dijelu pa su ga potopili. Eva me mirno pogledala i rekla mi neka si uzmem šalicu čaja.
»Ne mogu piti čaj. Pas mi je nestao«, otresla sam se.
Kao i May, Eva je također vladala »pogledom«. Pripremila sam čaj. Ona je i dalje radila. S vremena na vrijeme podignula bi pogled i pokazala na čaj. »Nemoj da se ohladi«, rekla bi. Pijuckala sam ga.
Nakon naizgled vrlo mnogo vremena, Eva je odložila jastučić i prišla mi. U ruci je imala malene škare kojima je znala s jastučića odrezati čipku, kad bi je završila, tehnikom koju je sama izumila. Umjesto da odreže čipku, ispružila je ruku i odrezala moju pletenicu.
»Eto«, rekla je. »Čarolija je poništena. Slobodna si.«
Odložila je pletenicu na stol.
»Što si to učinila, dovraga?«
»Pazi kako se izražavaš, mlada damo.«
Ustala sam i uputila joj bijesan pogled.
»Sada možeš ići«, izjavila je.
»Što je s mojim psom?« otresla sam se.
»Ne brini za svojeg psa«, rekla je.
Krenula sam natrag prema čamcu pitajući se jesu li svi koje poznajem ludi. Znala sam da je May prilično daleko odmaknula, da je iz minute u minutu bila sve povučenija. Ni Eva, koju sam inače smatrala vrlo razboritom, nije se ponašala onako kako je trebala, nimalo.
Kad sam stigla do čamca, Skybo je sjedio na pramcu. Bio je mokar, umoran i prekriven čičcima, ali ja sam bila toliko sretna što ga vidim da me uopće nije zanimalo gdje je bio.


_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:38 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke Winter-Farm-Scene

Peto poglavlje


Žene su same izrađivale uzorke od pergamenta, ali debljeg od onog na kojem se pišu ljubavna pisma, izdržljivijeg. Probadale su ga pribadačama stvarajući rupičasti uzorak koji se moglo opetovano koristiti. U izradi čipke pribadače su ostajale zabodene pričvršćujući uzorak za jastučić, a čipka se izrađivala od pribadače do pribadače. Ako je išta moglo ograničiti proizvodnju složenijih uzoraka čipke, tada su to bili cijena i nestašica pribadača.
Vodič za čitanje čipke



Sunce je netom izišlo. Ne mogu ponovno zaspati. Stavivši pletenicu u ladicu stolića, tiho silazim u prizemlje. Počinjem tipkati Beezerov broj, ali tada odlučujem pričekati jedan sat. Želim mu reći da je s Evom sve u redu. Beezer je bio sjajan. Njemu ovo nije potrebno, ne sada. Moj brat i njegova dugogodišnja djevojka Anya uskoro će se vjenčati. Čim ispiti završe, otputovat će u Norvešku gdje žive njezini roditelji. Nakon obreda ljeto će provesti putujući Europom. Pomišljam kako će im silno laknuti jer je Eva dobro i što neće morati mijenjati planove za vjenčanje.
Mentalno bilježim. Nazvati May. Nazvati policiju. Iako nitko od njih ne zaslužuje poziv. Ne znam kako je itko od njih mogao biti toliko glup da nije mogao pronaći osamdesetpetogodišnju ženu u njezinoj kući.
Ulazim u čajanu čije je zidove oslikao poluslavni umjetnik kojeg je moj pradjed doveo iz Italije. Ne sjećam se imena. Prostorija je ispunjena malenim stolićima. Čipka je posvuda. Na nekim je komadima etiketa Mayine tvrtke, Krug, ali većinu je Eva sama napravila. Na staklenoj tezgi u kutu stoje posude sa svim zamislivim vrstama čaja - komercijalni čajevi sa svih strana svijeta, kao i nekoliko cvjetnih te biljnih napitaka koje Eva priprema. Ako želite šalicu kave, ovdje je nećete dobiti. Pogledom prelazim preko čajeva tražeći onaj koji je nazvala po meni. Taj mi je čaj jedne godine dala na dar. Posrijedi je mješavina crnog čaja, kajenske paprike i cimeta s mrvicom korijandra i još nekih sastojaka koje mi ne želi otkriti. Mora se piti jak i vrlo vruć, a Eva mi kaže da je previše ljut za neke od njezinih starijih mušterija. »Ili ćeš ga zavoljeti, ili ćeš ga zamrziti«, rekla mi je kad mi ga je dala. Zavoljela sam ga. Nekoć sam znala popiti čajnike i čajnike, onih zima kada sam živjela s Evom. Na posudi piše »Sophyjina mješavina«, ali nadimak mu je, samo između Eve i mene, »Teški čaj«.
Iza te posude je bilježnica, a na njezinim koricama pjesma koju prepoznajem, pjesma Jenny Joseph koja postaje vrlo popularna. »Kad budem stara, nosit ću ljubičasto i crveni šešir koji ne pristaje uz ljubičasto, i ne pristaje meni... « U bilježnici je nekoliko fotografija, na jednoj su Beezer i May, a na jednoj sam ja kad sam prvi put stigla u Kaliforniju, s usiljenim osmijehom mlitavim od lijeka za shizofreniju, koji sam još uzimala.
Izgleda da Eva danas ima dječju zabavu. Gledam kalendar na zidu, ali je Mjesečev, nije uobičajen pa ga teže čitam. Simboli Mjesečevih faza otisnuti su nijansama sive boje na odgovarajućim nadnevcima. Upravo kad sam pomislila da sam ga shvatila, opažam drugačiji Mjesec; jarkocrven puni Mjesec na polovici mjeseca. Malo je veći od drugih simbola i ne odgovara ni jednom ciklusu. Nakon nekoliko trenutaka uviđam da to nije Mjesec, već šešir. Sjećam se kako mi je Eva pripovijedala o Crvenim šeširima nadahnutima tom pjesmom. Onima koje nose ljubičasto te barem jednom mjesečno dolaze ovamo na čaj i čitanje čipke.
Stolovi su već postavljeni. Na svakom je stolu drugačiji čajnik, s drugačijim šalicama i tanjurićima postavljenim na pojedinačne krugove od čipke. Čajnici su vrlo neobični i šareni. Ako na čaj dođete običnim danom, kad čajana nije rezervirana za privatnu zabavu, čipka s vašeg mjesta vaša je nakon što je upotrijebite. Plaćate je neovisno o tome je li vam čitano iz čipke. Mnogi ljudi te komade čipke jednostavno odnose kući i koriste kao ukrasne podmetače. Evi to nikada ne smeta iako sam ja uvijek smatrala da je to šteta, da su ti krugovi od čipke umjetnost i da bi ih valjalo uokviriti.
Većina Evinih mušterija na čaj dolazi s velikom nadom da će im biti čitano iz čipke. Eva ne izvodi više od dva čitanja dnevno; kaže da je to iscrpljuje, osobito sada kad je starija. Ne zadržava novac koji dobiva za čitanje. Sav novac koji dobije za čipku i čitanje ide izravno tvrtki Krug.
Ako mora, izvede i više od dva čitanja. A ako nasluti istinsko razočaranje ili nešto važno što bi pitalac trebao znati, čak čita besplatno. Ali, najviše je zanima poučavanje žena da same čitaju. »Podigni čipku i pogledaj je«, kaže. »Stisni oči.« Ako slijedite njezine upute, počnete zamišljati da u čipki vidite slike, kao što ih Eva vidi. »Hajde«, potiče ih. »Ne bojte se. Nema pogrešnog odgovora. Čitate vlastiti život, vlastite simbole.«
Opažam žličicu s monogramom obitelji Whitney i osvrćem se uokolo tražeći pogledom svoj omiljeni čajnik, zapravo staru porculansku posudu za pripremanje kave koju je Eva prenamijenila. Zagrijavam ga i potom pripremam čaj. Uzimam šalicu i Mjesečev kalendar te odlazim za jedini stol u prostoriji koji nije postavljen. Na stolu je Evino izlizano prvo izdanje knjige Emily Post.
Prije no što je otvorila čajanu, moja je prateta vodila tečajeve lijepog ponašanja te poučavala djecu sjeverne obale Bostona. Evi su na ugladivanje dolazila djeca iz Marbleheada, Swampscotta, Beverly Farmsa, Hamiltona, Wenhama i čak iz Cape Anna. Ona bi jedan od stolova u salonu postavila za svečanu večeru, a djeca bi u svojim malenim odijelima i haljinama dolazila usavršiti ponašanje za stolom. Ona ih je poučavala pristojnom razgovoru za stolom i trikovima za sprječavanje stidljivosti koja djecu spopadne tijekom takvih događaja.
»Samo postavljajte pitanja«, savjetovala im je. »Pitanja održavaju razgovor i odvraćaju žarište od vas. Doznajte što druge zanima i čemu su skloni. U pitanju ponudite nešto o sebi; tako je prisnije. Primjerice, doličan razgovor za večerom mogao bi se zapodjenuti tako da se okrenete prema osobi koja sjedi pokraj vas i kažete: 'Ja volim juhu. Volite li vi juhu?'«
Potaknula je djecu da pitaju jedno drugo vole li juhu, što je neizbježno izazivalo smijuljenje jer je pitanje bilo toliko besmisleno. Ali, probijalo je led. »Eto«, rekla bi nakon takve vježbe. »Ne osjećate li se već ugodnije?« Djeca su morala priznati da se osjećaju ugodnije. »Sada postavite drugo pitanje i ovaj put doista slušajte odgovor«, rekla bi. »Jedna je od tajni lijepog ponašanja naučiti slušati.«
Ispijam cijeli čajnik. U sedam sati nazivam Beezera. Ne odgovara. Pripremam još jedan čajnik čaja.
U osam ponovno pokušavam nazvati Beezera. I dalje ne odgovara. Odlučujem Evi pripremiti čaj i odnijeti joj ga.
Netko kuca na vrata čajane. Isprva pomišljam da je to Beezer, ali nije. Djevojka, ne mnogo starija od osamnaest (ako joj je i toliko), stoji ondje s naprtnjačom na ramenima, masne kose do ramena razdijeljene po strani, koja napola pokriva golem crveni madež na lijevoj strani njezina lica. Pomišljam da traži sobu ili je došla na čitanje, ali bacam pogled na park i opažam da je svetkovina završila. Ondje su još samo šetači pasa i nekoliko ljudi iz službe za održavanje koji čiste. Krećem prema vratima želeći ih što prije otvoriti kako bih zbog Eve održala tišinu, ali tada čajnik zapišti pa žurim natrag utišati ga te opečem ruku hvatajući držak.
Ona ponovno lupa, ovaj put glasnije, nestrpljivije. Ponovno krećem prema vratima. Vidim je kroz valovito staklo. Izraz njezina lica podsjeća me na moju sestru Lyndley. Ili možda način na koji lupa po vratima, snažno udarajući po njima, kao da će ih probiti. Zureći prema vratima opažam policijski automobil u ophodnji, u potrazi za parkirališnim mjestom. Vidim kako ga djevojka gleda preko ramena. Kad sam stigla do vrata, ona je već sišla na pola stuba. Kad se okrenula, opazila sam da je trudna. Otvaram vrata, ali prebrza je za mene. Kliznula je niz sporednu ulicu, podalje od glavne, upravo u trenutku kad je policijski automobil stao.
Stavljam čajnik i šalice na poslužavnik te krećem gore kad se ponovno začuje kucanje na vratima. Psujući odlažem poslužavnik na stubu i odlazim prema vratima. Moj brat stoji ispred Jay-Jaya i drugog tipa kojeg ne poznajem.
»Zvala sam te«, kažem Beezeru. Trudim se ne izgledati uzbuđeno, ne odati se.
Oni ulaze, a Beezer me grli, predugo. Odmičem se kako bih mu rekla da je sve u redu, da je Eva ovdje.
»Upravo sam namjeravala pokušati ponovno te nazvati...«, kažem mu.
»Ovo je detektiv Rafferty«, kaže Beezer prekidajući me. Duga stanka, a tada Rafferty progovara: »Pronašli smo Evino tijelo«, napokon kaže, »nedaleko od otoka Children's.« Stojim nepomično. Ne mogu se pomaknuti.
»O, Towner«, kaže Beezer i ponovno me grli, koliko zato da me održi na nogama, toliko i zbog suosjećanja. »Ne mogu vjerovati da je mrtva.«
»Izgleda da se utopila«, kaže Rafferty. »Ili je podlegla pothlađivanju. To, nažalost, nije neobično u njezinoj dobi, čak i izvan vode.« Glas mu blago puca na tom zadnjem dijelu.
Trčim uza stube i na prvom se odmorištu presavijam od boli, ostavljajući ih ondje zaprepaštene, a oni ne znaju što bi učinili. Posrćući ulazim u Evinu sobu, ali ona nije ondje. Krevet je pospremljen, netaknut od jučer.
Prolazim labirint soba koliko god brzo mogu. Eva je stara, pomišljam; možda više ne spava ovdje. Možda je izabrala neku drugu sobu za spavanje, neku manju. Ali, čak i uz tu misao počinjem paničariti. Mahnito jurim iz sobe u sobu kad me Beezer sustiže. »Towner?« čujem kako se njegov glas približava.
Stajem kao ukopana nasred hodnika.
»Jesi li dobro?« pita. Očito nisam.
»Upravo sam identificirao tijelo«, kaže.
Čujem kako njihovi glasovi, glasovi policajaca, odjekuju stubama, ali ne čujem što govore.
»May zna«, kaže i iznosi praktične pojedinosti u nastojanju da me prizemlji. »Detektiv Rafferty joj je jutros otišao reći.«
Uspijevam kimnuti.
»Ona i Emma čekaju da dođemo«, kaže Beezer.
Ponovno kimam i krećem za njim u prizemlje. Policajci prestaju razgovarati kad me ugledaju.
»Jako mi je žao«, kaže Jay-Jay, a ja ponovno kimam. To je sve što mogu.
Raffertyjev pogled sreće se s mojim, ali on ništa ne govori. Opažam da brzo pruža ruku, utješno, automatski. A tada se pribere i povlači je. Stavlja je u džep jakne kao da ne zna što bi drugo s njom.
»Trebao sam je zaustaviti«, kaže Beezer, preplavljen krivnjom. »Hoću reći, zaustavio bih je da sam znao. Rekla mi je da je prestala plivati. Prošle godine.«

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:38 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke Winter-1946-2


Šesto poglavlje


Budući da su bile dopremljene iz Engleske, pribadače su bile skupe. Što je čipkarica koristila manje pribadača, to je uzorak bio jednostavniji i to je brze mogla raditi. Konac je uvožen jer, iako su novoengleske prelje bile vrlo dobre, nisu uspijevale postići finoću tankog europskog lanenog ili kineskog svilenog konca. No, u prosjeku svaka je čipkarica u Ipsivichu ipak izrađivala više od sedamnaest centimetara čipke dnevno, više no što Krug danas izrađuje, a Krug raspolaže luksuzom vlastitih prelja i pribadača kolikim god žele.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty je drag čovjek. Odvozi nas do pristaništa Derby kako bismo preuzeli čamac. Kruži po četvrti tražeći parkirališno mjesto, a tada naposljetku skreće na pločnik i odvozi nas što bliže Evinu spremištu za čamac. »Poslao bih nekoga da vas odveze onamo policijskom brodicom«, rekao je, »ali kad su zadnji put išli, May je pucala na njih.«
Vjerojatno ste čuli za moju majku, May Whitney. Svi drugi jesu. Uvjerena sam da se sjećate fotografije u novinama od prije nekoliko godina, one na kojoj May upire sačmaricu u dvadesetak policajaca koji su u njezino žensko sklonište na otoku Yellow Dog došli s nalogom da odvedu jednu od njezinih djevojaka. Ta je fotografija bila posvuda. Bila je čak i na naslovnici Newsweeka. Fotografija je bila vrlo upečatljiva jer je moja majka bila nevjerojatno slična Maureen O'Hari iz vesterna snimljenih pedesetih godina. Iza May se na fotografiji šćućurila prestravljena djevojka kojoj nije moglo biti više od dvadeset dvije, a na vratu je imala veliki zavoj jer je spašena od supruga koji joj je, pijan, pokušao prerezati grlo. Njezino dvoje malene djece sjedilo je iza nje i igralo se s leglom zlatnih retrivera. Bio je to pravi prizor. Da ste ga vidjeti, upamtili biste ga.
Štoviše, ta je fotografija, uz smisao za odnose s javnošću - oboje naizgled netipično za May - oživjela djelatnost izrade ipsvičke čipke. Pristala je razgovarati s novinarima u nizu dobro odabranih intervjua, u kojima nije govorila o netom spašenoj djevojci, koja je zanimala novinare, već o čipki na batiće koju su izrađivale druge žene, ili »otočanke« (kako su ih mještani nazivali). One su se nazvale Krug, po nekadašnjim ženskim krugovima švelja, i to se ime nalazilo na njihovim etiketama.
May je novinare vodila u obilazak kućne radinosti koju je održavala sa svojim otočankama. Najprije ih je vodila u predionicu, smještenu u staroj kamenoj štenari. Izgradio ju je moj djed G. G. Whitney u namjeri da uzgaja i pripitomljuje otočke pse, ali ih nije uspijevao namamiti ni blizu pa je štenara bila prazna sve dok je nisu preuzele Mayine djevojke. U štenari ste se osjećali kao u srednjovjekovnom dvorcu (ako ste zanemarili anakronizam traperica i druge suvremene odjeće). Žene su sjedile za starim kolovratima i pomagalima za namotavanje konca, u tišini koju je narušavalo tek brujanje te povremeno škripanje i škljocanje. U predionicu su dolazile nove djevojke, netom spašene, one koje su još bile previše plahe da bi se pridružile drugim djevojkama. May je često prela s njima. Prele su uglavnom lan za laneni konac, a May je katkad prela konac od dlake žutog psa, ali to je bilo rijetko. Iako su neke ostajale u predionici, većina tih zlostavljanih žena pridruživala se krugu čipkarica u staroj crvenoj školskoj zgradi čim su se osjetile dovoljno jakima za ponovno druženje s ljudima.
May je obilazak završavala u školskoj zgradi gdje su žene sjedile s jastučićima na krilima, izrađivale čipku i tiho čavrljale ili slušale čitačicu (često moju majku, koja je imala lijep glas i voljela je čitati poeziju). Opčinjeni svijetom koji je May stvorila te paučinom čipke nalik čaroliji koju je May isprela oko njih, novinari su zaboravljali priču zbog koje su došli. Umjesto toga vraćali su se u svoje redakcije i pisali o Krugu. Ta je priča ostavila dojam na čitateljice pa su žene iz svih krajeva zemlje počele slati novac kako bi kupile tu novu ipsvičku čipku.

Beezer mi dopušta upravljati čamcem. Približavamo se otoku, razina vode je niska i rampa je podignuta. Mogli smo pristati uz platformu, ali s tako podignutom rampom nećemo moći doći do otoka. Na trenutak razmišljam da pristanemo na Stražnjoj obali, koja je nepristupačna u vrijeme oseke te jedva pristupačna u drugim razdobljima. Za takvo pristajanje mora biti plima, a more potpuno mirno. Stoga zaključujem da ću jednostavno morati pristati uz platformu te sjediti i čekati dok nas netko ne opazi i spusti rampu.
Ljudi koji žive na otocima vole samoću. Ne mislim na otoke poput Vineyarda ili Nantucketa. Stanovnici tih otoka toliko su daleko od obale da moraju privlačiti turiste kako bi preživjeli. Ali, ljudi na ovim bliskim otocima u pravilu vole da ih se ostavi na miru i podižu rampe jer su osjetljivi. Otok je mjesto iskrcavanja za svakoga tko se nade u blizini. Ljudi pretpostavljaju da su otoci javno dobro: dolaze na piknike, ostavljaju smeće. Dolaze na vaša vrata i pitaju smiju li se poslužiti vašim telefonom, ne pomišljajući ni na trenutak da vi možda nemate ni telefon ni struju. I stoga otočani podižu svoje rampe. Najčešće ih podižu samo nekoliko stopa, ali to čini svu razliku. U vrijeme plime razmak između platforme i rampe može biti samo pet ili šest stopa. Većina ljudi bi ga mogla preskočiti kad bi bili spremni odvažiti se na to, ali malobrojni se odvaže. U vrijeme oseke rampa je još deset stopa niže i tada uistinu osjećate privatnost.
Otok Yellow Dog zatvoreniji je od većine. Cijela kvadratna milja njegova oblika osmice nalazi se visoko na granitnoj zaravni, a iz okolne vode izviru stjenoviti šiljci koji stvaraju dojam prastare utvrde. Ako ne znate za Stražnju obalu, otok je za vas nepristupačan. Zbog okomitosti litica pristanište je sagrađeno desetak metara visoko što dodatno povećava udaljenost od rampe do platforme. Rampa se spušta hidrauličnim vitlom, a ovo je jedno od nekoliko mjesta na otoku na kojima postoji generator, pomoću kojeg ujedno radi i crpka za slanu vodu prema kućama, za kanalizaciju. Dok smo još pohađali školu na otoku, a moja majka bi nam zadavala lektiru, sjedila bih na kućici crpke i čitala uz jedinu žarulju na otoku dok generator ne bi ostao bez plina ili dok ne bih zaspala. Ta jedna žarulja za mene je predstavljala cijelu civilizaciju pa sam se dobro brinula o njoj.
Na otoku je nekoliko zgrada, ali samo su dvije prave kuće, po jedna na svakom kraju, koje pripadaju May i mojoj teti Emmi Boynton, koja je Evina kći, Mayina polusestra i zakonska majka moje sestre Lyndley. Tetina kuća veća je od dvije viktorijanske, ali samo je Mayina pripremljena za zimske uvjete. Do Emmine »nezgode«, dok su ona i Cal još bili u braku, teta Emma i njezina »kći« Lyndley bile su ljetni ljudi, a pretpostavljam da je to bio i moj ujak Cal, ako ga brojimo, a ja ne brojim.
Danas žene iz Kruga žive u Mayinoj kući. Kišnicu skupljaju u cisterne i koriste je za piće. Uzgajaju povrće za hranu i lan za čipku, a imaju čak i kravu koju je, prema Evinim riječima, obalna straža zrakom prenijela na otok. Neko su vrijeme pokušavale uzgajati ovce na improviziranom igralištu za bejzbol, ali psi su ih neprestano rastjerivali pa su morale odustati od toga. Sada žive od povrća i pokojeg zeca te, dakako, od ribe i jastoga.
Ne znam što čine zimi. Nikada nisam pitala. Ono što znam, znam samo zato jer mi je Eva pisala pisma o tome.
Beezer i ja sjedili smo uz platformu dvadesetak minuta prije no što je netko došao spustiti rampu. Naposljetku, ne dolazi moja majka, već teta Emma. Hoda pognute glave, sporije no što pamtim, dijelom zbog bolesti, a dijelom zbog godina. Mnogo je starija nego kad sam je zadnji put vidjela, u kolovozu će biti petnaest godina. Srce mi se steže kad je ugledam; i premda ona mene ne vidi, odjednom shvaća da sam tu. Kao kad Melanie u Zameo ih vjetar gleda kako se Ashley vraća iz Građanskog rata i odjednom u tom izmučenom muškarcu prepoznaje svojega voljenog supruga. Moja teta nije pojurila prema meni — to ne može — ali bujica njezinih osjećaja teče prema meni i ostavlja me bez daha.
Kad stižemo do nje, ona plače. Dugo stojimo ondje i grlimo se. Ona plače i govori: »Znala sam da ćeš doći« i »Rekla sam joj«.
Na trenutak sam pretrnula. Toliko je sretna što je sa mnom da se pitam misli li da sam njezina kći Lyndley. To bi, na određeni način, bilo vjerojatnije. Jer, iako poznajem fizikalne zakone ovoga neobičnog planeta i znam da takvo što nije moguće, znam i da bi bilo manje čudno da se moja sestra Lyndley, koje nema više od petnaest godina, vrati ovamo, nego da se ja vratim.
Usporeno se uspinjemo rampom, prečku po prečku. Ona je preslaba da bi hodala brzo, a ja toliko teško dišem da ne mogu ni govoriti. Ali, to je u redu jer čak i kad bih mogla govoriti, ne bih znala što reći. Pred nama, na vrhu rampe, nekoliko galebova prevrće kantu za smeće. Kanta se kotrlja nekoliko koraka, a tada staje tik prije ruba litice.
»May vas čeka«, kaže teta Emma pokazujući staru školsku zgradu na vrhu brda. Kreće sa mnom, a tada hvata Beezera za ruku. Polaže glavu na njegovo rame i tiho zaplače.
»Žao mi je zbog Eve«, kaže Beezer.
Iznenađuje me spoznaja da ona zna i shvaća što se upravo dogodilo Evi. »Nezgoda« koja ju je oslijepila, ostavila joj je i oštećenje mozga.
Emma me katkada prepozna, a katkada ne, rekla mi je Eva mnogo puta.
Vrata crvene školske zgrade otvorena su. Vidim Krug. Sjede s jastučićima za izradu čipke na krilu. Neke marljivo rade premećući batić preko batića i pritom upliću svoj život u uzorke. Druge gotovo da i ne rade, već slušaju, zagledane u nešto što nije posve prisutno, opčinjene glasom čitačice, jakim i razgovijetnim glasom moje majke. Njezin glas izgovara Blakeove Pjesme nevinosti i Pjesme iskustva:


Tada dođite kući, djeco moja,
sunce je zašlo, a noćna rosa pala...
Glas joj se stegne kad me ugleda na vratima.
Toliko blago da, ne trepnuvši, nastavlja...
Proljeće i dan potratiste u igri,
a zimu i noć pod krinkom.


Kad May zatvori knjigu i krene prema nama, čujem drugi glas, čak jači od njezina.
»Ništa nije slučajno«, kaže Eva dok Beezer i ja prolazimo kroz vrata.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:39 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke Wind-from-the-sea



Sedmo poglavlje


Ipsvička čipka od svake druge ručno izrađene čipke razlikuje se po batićima. Doseljenice si nisu mogle priuštiti teže, ukrasne batiće kakve su koristile Europljanke. Kao i svi drugi u Kolonijama, čipkarice su se morale snalaziti s onim čim su raspolagale. Stoga su batići na koje su namatale konce bili lakši, katkada šuplji; izrađeni od trstike, a katkada od bambusa koji je stizao sa salemskim brodovima kao materijal za pakiranje, ili čak od kostiju.
Vodič za čitanje čipke



Svi smo kod May. Beezerova zaručnica Anya stigla je sinoć. Sutra su trebali otputovati u Norvešku radi vjenčanja (koje je za samo jedan tjedan). Ali put je odgođen za nekoliko dana, putovat će nakon Evina pogreba. Anyi to očito nije drago; zapravo, kako bi joj i bilo? Mislim da ima prilično razumijevanja s obzirom na okolnosti. Znam koliko joj je ovdje neugodno. Rekla mi je to kad je s Beezerom došla u Kaliforniju u sklopu predavačke turneje koja je obuhvaćala Caltech. Poštujem njezinu iskrenost, ali ona mi se ipak ne sviđa. Mislim da to dijelom proizlazi iz činjenice da se ja njoj ne sviđam — zapravo, ne sviđa joj se nitko od nas, osim Beezera. Razmišljam o tome, pitam se koliko joj je moj brat rekao, ali Beezer nije govorljiv. Kad sam ga pitala kako je bilo - primjerice, dok je identificirao Evino tijelo — promrmljao je nešto kao da je bilo vrlo teško i spomenuo ljuskare. Znala sam da ću ga, ako želim doznati više morati pitati o pojedinostima, ali me je njegov izbor riječi odvratio od toga pa sam zaključila da ne želim znati.
Beezer i Anya jutros dugo spavaju, ali mi ostali smo ovdje, u crvenoj školskoj zgradi, čekamo da svećenik dođe ovamo i da dogovorimo službu u unitarijanskoj crkvi kojoj je Eva pripadala. Dr. Ward doći će vodenim taksijem. Zbog Evina pogreba vratio se iz mirovine. Njih su dvoje bili prijatelji. Godinama. Vidimo čamac, još daleko, ali približava se.
Nitko ne govori osim dvoje malene djece, dječaka i djevojčice koji sjede na podu školske zgrade, u udaljenom kutu, i igraju se loptom. Pod je nagnut od starosti i trošnosti pa se lopta otkotrlja od njih kad god je bace. Djeci je to vrlo zabavno. Smijulje se i žure dohvatiti je prije no što se otkotrlja kroz vrata.
Napeta mlada žena, vjerojatno njihova majka, gleda kako to čine dva ili tri puta prije no što je zvuk udaranja lopte počne živcirati. Više to ne može podnijeti pa im prilazi i uzima loptu. Djevojčica zaplače, a njezin plač rasplače njezinu majku. Vidjevši to, žene iz Kruga joj prilaze, tješe je, okružuju.
»Pusti ih neka se igraju«, predlažu starije žene. »Igra je dobra.« Žena uzima majci loptu i daje je djevojčici koja je sumnjičavo gleda.
Tada jedna od žena opaža vodeni taksi uz platformu i nekoga kako izlazi iz njega. Odmah prepoznajem svećenika, čak i nakon svih tih godina, ali ta žena ga ne prepoznaje i vidim kako postaje napeta.
»U redu je.« May joj utješno stavlja ruku na rame. »Došao je k meni.«
Napeta mlada majka dopušta da je odvedu natrag u Krug. Žene joj tiho govore, ali ne uspijevam razabrati što, sve dok joj napokon ne izmame osmijeh na lice. Djevojčica ne nastavlja igru već namjerno spušta loptu i gleda kako se polako kotrlja prema otvorenim vratima gdje na trenutak staje, a tada skače niz granitne stube, dva se puta pokazuje prije no što nestaje s vidika. U okviru otvorenih vrata ostaje samo slika May koja žuri prema pristaništu kako bi dočekala svećenika.
May misli da je bolje odvesti dr. Warda u glavnu kuću, podalje od žena koje su plašljive (najblaže rečeno), a osim toga, one ionako rade čipku i ne bismo im trebali smetati svojim poslovima. Kad stižemo u kuću, opažamo da su Beezer i Anya napokon ustali. On je popio kavu i sada je toči svećeniku. Anya mu ne pomaže, ali drži se za njega, kao i inače. On se snalazi kao što se snalazi osoba s invalidnošću te je naučio kretati se s njom i nakon nekog vremena zaboravio da nije uvijek tako hodao.
»Razmišljamo o promjeni mjesta«, kaže dr. Ward miješajući još jednu žličicu šećera u kavi, udarajući žličicom o stijenku šalice. »Vjerojatno ćemo pogreb održati niže, u St. Jamesu.«
»Zašto?« pita May.
»Zato jer je mnogo ljudi. Samo katolička crkva može primiti toliko.«
»Koliko je to ljudi?« May već ima loš predosjećaj. »Pretpostavljamo oko dvije stotine«, kaže, »manje ili više.«
»Dvije stotine ljudi?« Anya je zapanjena. »Da ja umrem, ne bih imala dvije stotine ljudi na pogrebu.«
»Manje ili više«, ponavlja svećenik.
Gotovo vidim kako se May ježi od pomisli na toliko mnogo ljudi. Ne može ostati sjediti pa ustaje i počinje hodati uokolo. »Dvije stotine ljudi«, ponavlja Anya.
»Eva je imala mnogo prijatelja«, kaže joj Beezer, dijelom kako bi je ušutkao. »Sa svih onih satova lijepog ponašanja.«
»Sve one vještice«, kaže May mršteći se.
Svećenik se meškolji u nelagodi. Neki ljudi, nedvojbeno kalvinisti, smatrali bi May jednom od »tih vještica«. Tim više sada kad se nazivaju Krug. Upamtio je to kad su svoje ime, svoje poslovno ime Otočanke, službeno promijenile u Krug. Tada mu se to nije svidjelo i to je rekao Evi. To je ime imalo stanovite konotacije, a on je smatrao da bi se toga trebale kloniti. Uvijek se pitao - pa, svi su se pitali - što se zapravo ondje događa. Neki su ljudi te žene smatrali vještičjom družinom. Budući da su vještice danas posvuda u Salemu, svaku skupinu žena logično je smatrati vješticama, osobito ako se skupina naziva Krug. Eva mu se smijala kad joj je to rekao, rekla mu je neka se upozna s njima te da skupina nije nazvana po vješticama, već po nekadašnjim krugovima švelja u koje su se žene okupljale. On je ipak mislio da se to može pogrešno protumačiti. »Ograničava karijeru«, bile su njegove riječi, ali one su to ipak učinile. A koliko je mogao vidjeti, uopće ih nije ograničilo. Eva je nedugo potom počela u svojoj čajani prodavati čipku koju su žene Kruga izrađivale, i od tada se dobro prodavala. Dakle, trebali biste biti ludi da od svećenika prihvatite poslovni savjet, zar ne? No, njemu je ipak laknulo jer ne samo što May nije vještica, već se doimalo i da im nije sklona. U tome je, pomislio je, nalik kalvinistima.
»Tko su kalvinisti?« pitam, nesvjesna da mu čitam misli sve dok to nisam izgovorila. On se trgne. Misli dr. Warda vrlo je lako čitati, toliko je otvoren da ne mogu odoljeti. Tako je to s nekim posvećenim ljudima. Njihove su misli na vidjelu cijelom svijetu, nisu ograđene kao naše.
May je već bila vrlo uzrujana. Isprva sam mislila da se ljuti jer sam nepozvano čitala svećenikove misli; to je bilo jedno od Evinih pravila lijepog ponašanja. Ne čitamo misli onih koji nas nisu pozvali čitati ih - to je nametanje, poput neovlaštenog ulaska na nečiji posjed. Ali znala sam da, ako ja lako mogu čitati misli tog čovjeka, tada to može i May; sve smo u određenoj mjeri čitačice iako May to ne želi priznati. Ali priznaje da je nevjerojatno intuitivna, a ja tvrdim da je to gotovo isto. Dakle, ili je i dalje ljuta zbog vještica, što uopće ne razumijem, ili je ljuta na mene jer čitam svećenikove misli. U svakom slučaju, njezin se gnjev jasno osjeća. Čak ga i on osjeća.
»Što mislite?« dr. Ward čeka odgovor.
»Već znate što ja mislim«, kaže May. »Mislim da uopće ne bismo trebali imati pogreb.«
»Mislim da bi Eva željela određenu vrstu obreda«, kaže dr. Ward. »Bilo bi lijepo da bude obred.« To su prve riječi koje je teta Emma izgovorila.
»Eva je bila vrlo pobožna, znate«, kaže dr. Ward. »Eva? Pobožna?« May se glasno smije.
Iako bih inače radije stala na stranu dr. Warda nego May, u ovom se čak i ja moram složiti sa svojom majkom. Eva je bila župljanka, ali nije bila pobožna, ni po čijoj definiciji. Ljeti je izrađivala cvjetne aranžmane za Prvu crkvu. I znala je raspravljati o Bibliji s najboljima. Ali, malokad je prisustvovala službi. Jednom mi je rekla da je duhovnost za nju rad u vrtu ili plivanje.
»Pa, mislim da bi željela nešto«, kaže dr. Ward. U glasu mu se čuje određena mjera napetosti koju brzo prikriva usiljenim osmijehom.
»Tada biste vi trebali sve isplanirati«, kaže May i izlazi. Sada sam ja ljuta jer je to upravo tipično za May, ostaviti nas sve da sjedimo ovdje. Moja je majka poznata po tome da se može suprotstaviti šerifu okruga, salemskoj policiji i desetak agresivnih novinara odjednom. Sposobna je voditi uspješan posao i davati sjajne intervjue za Newsweek, ali u obitelji ništa nije sposobna riješiti.
»Ne znam zašto je itko uopće pita za mišljenje«, kažem pomalo pregrubo. »Kladim se deset prema jedan da neće ni doći na pogreb ako ga održimo.«
»Ti si došla, zar ne?« U Beezerovu se glasu također čuje napetost. Ubrzo osjeti krivnju. »Oprosti«, kaže, »ali možemo li, molim vas, prestati s ovim?«
»Žao mi je«, kažem iskreno.
»Možda bismo ga jednostavno trebali održati u unitarijanskoj crkvi kao što smo planirali«, kaže dr. Ward. »Tko prvi dođe, sjedit će.«
Zamišljam šalter na kojem svi uzimaju brojeve. Tu predodžbu zadržavam za sebe.
Nastupa duga tišina.
»Jeste li dobro?« napokon me pita dr. Ward.
»Žao mi je«, ponavljam ne znajući što bih drugo rekla.
»Svima nam je žao«, kaže dr. Ward, a oči mu blago zasuze. Pruža svećeničku ruku kako bi dodirnuo moju, ali suze su mu zamaglile vid pa hvata zrak.
Poslije čujem što Anya govori Beezeru dok su mislili da su sami u kući. »Obitelj ti je krajnje čudna«, kaže. Govori to od milja; to bi trebala biti šala.
Znam kakav je izraz njegova lica iako ga ne vidim. Ne smiješi se.
Dok sam bila u ludnici, nakon što se Lyndley ubila, prijavila sam se za šok-terapiju. Eva se protivila tome, a May još više (što je bio jedan od razloga zbog kojih sam to učinila), ali liječnici su toplo preporučili tu terapiju. U bolnici sam bila već šest mjeseci. Iskušali su sve uobičajene lijekove za depresiju, ali to je bilo prije Prozaca pa lijekovi kojima su raspolagali nisu bili osobito djelotvorni. Osim toga, davali su mi antipsihotike za halucinacije. Bila sam toliko nakljukana Stelazineom da nisam mogla gutati. Jedva sam govorila. A taj lijek nije osobito pomagao. U budnom sam stanju i dalje imala vizije Lyndley kako stoji na stijenama i naginje se prema vjetru poput figure na starom jedrenjaku, spremna skočiti. U noćnim morama gledala sam kako Lyndleyina oca, Cala Boyntona, razdiru psi. Do tada sam već shvatila da je ta posljednja predodžba bila halucinacija iako sam u vrijeme primanja u bolnicu uistinu vjerovala da su psi doista razderali Cala, da je mrtav. Liječnici su to smatrali svojevrsnom fantazijom ispunjenja želje.
Ali Cal nije bio mrtav, a Lyndley jest. I koliko god se trudila, nisam se mogla osloboditi ni jedne ni druge predodžbe. Mislila sam, i liječnici su mi rekli, da bi me šok-terapijom možda napokon mogli osloboditi tih predodžbi pa sam pristala. Gotovo sam žudjela za njom. May je na taj događaj odgovorila poslavši mi primjerak Staklenog zvona Sylvije Plath. Napominjem da mi ga nije donijela; ni jednom me nije posjetila u bolnici. Poslala ju je po Evi koju je uputila čitati mi naglas ako bude potrebno.
»Učinit ću to«, bilo je sve što sam rekla Evi.
Nije bilo strašno; barem moj doživljaj nije. I djelovalo je. Bilo je potrebno nekoliko tretmana, ali predodžbe su nakon nekog vremena počele blijedjeti. Predodžba Cala vratila se u noćne more iz kojih sam se mogla probuditi prije no što postane uistinu ružno. A predodžba Lyndley nije posve nestala, ali smanjila se na veličinu malenog crnog okvira koji se utvrdio u lijevom kutu mojeg perifernog vida. Zapravo nije nestala, ali više ne moram gledati ravno u nju. Mogla sam ako želim gledati nešto drugo, a željela sam to.
Prvi put otkako pamtim imala sam plan. Planirala sam preseliti u Kaliforniju. Budući da sam se prijavila na sveučilište UCLA i da su me primili, rekla sam liječnicima da odlazim na studij, kao što sam planirala. Liječnici su bili oduševljeni. Shvatili su to kao znak da sam izliječena, da je njihova nova i usavršena elektronička medicina djelovala na meni.
Eva je prije moje šok-terapije, u posljednjem pokušaju da me odgovori od nje, rekla nešto čudno. Moje je vizije nisu uznemirivale. U njezinu pozivu čitačice vizije su poželjne. »Katkada nisu pogrešne vizije, već njihova tumačenja«, rekla je. »Katkada je predodžbu moguće shvatiti tek kad stekneš širi uvid.« Zagovarala je više terapije razgovorom te izostavljanje šokova - barem sam to tada vjerovala. Zapravo je mislila ono što mi je rekla godinama kasnije - da je i sama vidjela te slike. Obje je vidjela u čipki, predodžbu Lyndley i predodžbu pasa. Ali, vidjela ih je kao simbole, dok sam ih ja vidjela kao stvarnost.
»Ja sam kriva«, rekla je Eva već počevši govoriti u klišejima. »Trebala sam znati.«
Svi nalazimo načine da ostvarimo anesteziju.
»U osvrtu je vid savršen«, rekla mi je s tužnim osmijehom.
Šok-terapija mi je odnijela najveći dio kratkoročnog sjećanja. Nije se vratilo. To ljeto pamtim vrlo slabo. To je vjerojatno dobro — to sam i željela. Ali, odnijela mi je i velik dio mojeg dugoročnog sjećanja, što je doista neuobičajeno, statistički se događa jednom u tisuću slučajeva. Uvjeravali su me da će mi se dugoročno sjećanje vratiti i velik se dio doista vratio. Za razliku od većine ljudi koji s godinama gube pamćenje, ja se s vremenom prisjećam sve više. Sjećanje mi se najčešće vraća u fragmentima, katkada u cijelim pričama. Neke od njih sam zapisala dok sam bila u bolnici, ali su do dolaska na UCLA presušile. Nisam izdržala duže od prvog semestra. Rekla sam Evi da odustajem zbog Stelazinea, da vidim dvostruko i ne mogu čitati, što je bilo točno. Prihvatila sam svoj prvi posao čuvanja kuće jednog redatelja, a on mi je pronašao posao čitanja scenarija, prvo za njega, a kasnije za jedan od njegovih studija.
Eva me neko vrijeme pokušavala nagovoriti da se vratim studiju. Ili da se vratim u Boston i ondje studiram.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:40 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke Wind-from-the-sea



Osmo poglavlje


Današnje žene iz Kruga batiće izrađuju od kostiju ptica koje su nekoć živjele na otoku Yellow Dog. Te su kosti lagane pa je napetost konca neujednačena i to više od bilo čega drugog ipsvičkoj čipki daje neuobičajenost i lijepu, nepravilnu teksturu te je čini lakom za čitanje.
Vodič za čitanje čipke



Dobila bih okladu. May ne dolazi na Evin pogreb. Teta Emma je ovdje, između Beezera i Anye koji je drže pod ruku, svaki s jedne strane. Ali May se nije udostojila doći.
»May se s njom pozdravlja na svoj način«, Anya osjeća potrebu da objasni. »Jutros je rasula latice božura na četiri strane svijeta.«
Ne komentiram. Što god bih rekla zvučalo bi sarkastično.
Stižemo do crkve pred kojom ljudi stoje i čekaju da udu.
Rafferty je ondje, stoji u stražnjem dijelu crkve, pod orguljama koje se protežu dva kata, do krova. U tamnom odijelu izgleda čudno i neugodno mu je jer svi zure u njega. Zapravo samo žene zure. Rafferty je naočit muškarac što dodatno povećava njegovu nelagodu u ovom pretežno ženskom društvu.
Ova je crkva stara, Prva crkva u Salemu, ali puritanskog porijekla. U njezinoj pastvi bile su dvije optužene vještice. Ovo je i crkva koja je ekskomunicirala Rogera Williamsa nakon što je počeo štrajkati te odbio služiti kao pastor ili čak prisustvovati službi dok se u potpunosti ne prekine dijalog s Anglikanskom crkvom. Williams nije pobjegao samo iz crkve, već i iz Massachusetts Bay kolonije, izbjegavši protjerivanje, te je utemeljio Rhode Island, državu za iskušavanje vjerske snošljivosti.
Današnja je salemska Prva crkva unitarijanska te onoliko daleko od svojih puritanskih korijena koliko crkva može odmaknuti. Ali, ti su korijeni ipak duboki. Građevina u Ulici Essex, posljednje u nizu sastajališta, tijekom godina znatno se promijenila. Sredinom devetnaestog stoljeća, kad je u Salem pristizalo mnogo novca od pomorskog prometa, crkva je obnovljena kamenom i mahagonijem; po sredini su postavljene tvrde drvene klupe, a duž zidova meki, baršunom presvučeni separei (privatna mjesta za brodarske obitelji). Najveći dio svjetlosti dopire iz, gotovo od poda do stropa golemih Tiffany prozora, koji na unutrašnjost bacaju pepeljastu ružičastu svjetlost pa sve izgleda lijepo i čak pomalo nestvarno.
Crkva se odlikuje onom vrstom jednostavne ljepote koju nalazimo samo u ovom dijelu Novog svijeta.
Sjedamo sa strane, u separe obitelji Whitney u kojem su jastučići od konjske dlake i prašnjavi baršunasti prekrivači, nekoć tamnocrvene boje a sada ružičasti, izgužvani i izlizani. Sjedeća mjesta u sredini crkve obnovljena su i ondje sjede članovi pastve. Čak i danas kad je tolika gužva da su ljudi prisiljeni stajati u stražnjem dijelu, otvoren je samo naš separe. To je vjerojatno zbog pitanja odgovornosti, a ne odvajanja, ali doima se da nas na određeni način odvaja od drugih. Budući da gledamo prema ljudima, a ne prema propovjedaonici, kao da sjedimo u izložbenoj vitrini. Vidim kako nas ljudi pogledavaju kad misle da ih ne gledamo. Možda se to uvijek događa na pogrebima, ti pogledi, možda se to neprestano događa, ali obitelji to nikada ne opažaju jer su okrenute prema naprijed, gledaju u lijes, a ne u ljude.
Vani je već više od trideset Celzijevih stupnjeva. »Prerano je za ovo«, čujem kako jedna žena kaže dok ulazi. Ton joj je blago optužujući pa se okrećem da vidim kome se obraća, ali njezina je primjedba općenita, namijenjena nikome osobitom, ili možda Bogu čija bi kuća ovo trebala biti. Kao da bilježi nešto, daje službenu izjavu. Ljudi to čine u ovom dijelu zemlje - meteorološke krajnosti registriraju kao što računaju stanje svojeg bankovnog računa pazeći da dobiju zasluge za sve i da im se ne upute optužbe koje im ne pripadaju, kao da je i samo vrijeme pod nadzorom te je obavezno ostvariti konačan i određen broj vrućih, snježnih ili kišnih dana koji ne smije biti premašen.
Crkva je puna žena sa šeširima na glavama i u lanenim ljetnim haljinama gotovo u južnjačkom stilu, neprimjereno uz hladnu kamenu građevinu. Pogled mi je privučen središtu crkve i skupini žena odjevenih u različite nijanse ljubičaste boje te s crvenim šeširima na glavama. To su Evine redovite gošće u čajani, skupina žena koje je smatrala prijateljicama.
Ljudi se hlade neposredno nakon ulaska koristeći se onim što im je pri ruci: slamnati šešir, program od prošle nedjelje, koji je pao na pod. Uzdasi su čujni. Kamena crkva nije klimatizirana, ali osjeća se hladna vlažnost novoengleskog kamenog podruma, vlažnog i hladnog, s upamćenim mirisom jabuka od Dana berbe prošle jeseni i smreke preostale od Božića. Ljudi se smiruju jer se napokon počinju hladiti; prestaju mahati i meškoljiti se. Opažaju se čak kratki osmijesi prepoznavanja koji se dobacuju amo-tamo, a potom se prikrivaju primjerenijim, ozbiljnim držanjem. »Pokušaj se ponašati kao da nosiš crninu«, jednom sam čula kako je jedan holivudski redatelj rekao jednoj od svojih glumica. To ovi ljudi čine.
Jedine koje uistinu nose crno jesu vještice, ali one crno nose cijele godine. One su i jedine koje ovo ne doživljavaju kao ozbiljan događaj. Tiho razgovaraju i pozdravljaju one koje dolaze. Eva mi je jednom rekla da vještice smrt doživljavaju drugačije; kaže da je to zato jer uz nju ne vežu mogućnost vječnog prokletstva.
Dr. Ward drži posmrtni govor. Govori o Evinim dobrim djelima, o svim ljudima kojima je pomogla. »Naposljetku, o ljudima govore njihova dobra djela.« Nabraja Evina djela, činjenice koje nisam znala o svojoj teti, činjenice kojima se mogla hvaliti da je bila drugačija osoba. Uviđam koliko su djeca sebična. Volimo ih i njihovi su univerzumi središnje točke naših kružnih putanja, ali naši univerzumi nisu središnje točke njihovih putanja. Odavde sam otišla kao dijete i na određeni način još nisam odrasla. O tome svjedoči činjenica da to nisam znala o svojoj teti. Žalim zbog toga dok sjedim ovdje. Danas žalim zbog mnogočega.
Dr. Ward se nakašljava. »Eva Whitney svakodnevno je plivala od kasnog proljeća. Bila je u vodi i prije mnogih brodica. Ljudi su počeli porivati brodice u vodu kad bi Eva započela sa svakodnevnim plivanjem jer su znali da će vrijeme ostati toplo, da je topli dio godine pred nama. Evino prvo plivanje u sezoni za ovaj grad bilo je inačica Sviščeva dana. Dok je taj prvi put u godini ulazila u vodu, svi smo zajedno zadržavali dah. Ako je sutradan ponovno otišla plivati, pospremili bismo lopate za snijeg — proljeće je počelo.« Osvrće se uokolo, gleda ljude u oči. »I sada se godišnje doba promijenilo. Ljeto je opet ovdje, ali Eva više nije među nama.« Gleda tetu Emmu, a potom Beezera i mene. Beezer se u nelagodi meškolji na svojem sjedalu. »Sve ima svoje doba«, kaže dr. Ward, »i svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme.«
Ne nastavlja citirati već silazi i gestom poziva Ann Chase koja kreće prema propovjedaonici s bilješkama u ruci, a njezina crna haljina u prolazu se očeše o kut našeg separea. Dr. Ward nije zaboravio lijepo ponašanje pa joj pruža ruku i pomaže joj popeti se uza stube — uglađena gesta staroga gospodina. Dok ona hvata njegovu ruku, opažam da je njezina ruka ona potporna. Više ona njemu pomaže sići, no što on njoj pomaže uspeti se. Dr. Ward polako odlazi do prvog reda i sjeda nasuprot lijesu. Gleda ravno pred sebe.
Ann Chase nisam vidjela od onog ljeta kad je Lyndley umrla. Malo je starija od mene, možda četiri ili pet godina. Izgleda pomalo bezvoljno, ali inače se nije promijenila u tih petnaest godina. Crte lica više joj nisu onoliko jasno definirane pa izgleda kao kopija djela starog majstora koju je izradio student likovne umjetnosti, pomalo drugačija, više sugestija nego stvarnost.
Ne predstavlja se. Ne mora. Ann Chase je, nakon Laurie Cabot, najpoznatija vještica u Salemu i izravan potomak Gilesa i Marthe Corey koji su nekoć bili istaknuti članovi Prve crkve (sve dok kao vještica i vještac nisu pogubljeni u vrijeme histerije). Oni, dakako, nisu bili vještac i vještica. Njihova pomilovanja danas vise u stražnjem dijelu ove crkve tako da ih svi mogu vidjeti, pomilovanja koja je izdala kraljica Elizabeta II. krajem ovog stoljeća, prekasno za Gilesa i Marthu te (neki bi rekli) prekasno i za Ann. »Grijesi otaca«, netko šapne dovoljno glasno da ga svi čuju. Ali, ako je Ann to i čula, nije ni trepnula.
Većina ljudi u ovom gradu smatra da je Ann postala vješticom zbog svojevrsnog obiteljskog prosvjeda odvedenog u krajnost, pravednosti u stilu »ako ih ne možeš poraziti, pridruži im se«, »kad već kažu da jesam, mogla bih to i biti«. U to nisam sigurna. Ann Chase već se bila bavila vještičarstvom kad sam napustila grad, živjela je u hipi kući dolje pokraj Zabata, uzgajala ljekovite trave i pripremala čaj od čarobnih gljiva za sve svoje prijatelje. Tada nije nosila crno; nosila je duge lepršave suknje s indijanskim uzorkom, izrađene od iste tkanine kao i prekrivači koje smo Lyndley i ja kupile na Trgu Harvard. Najčešće je hodala bosa i imala je tetovaže od kane na zglobovima prstiju te prsten na nožnom prstu koji joj se poput srebrne loze uspinjao preko gležnja. Lyndley i ja povremeno smo je smatrale vrlo egzotičnom. Preostali dio vremena smatrale smo je jednostavno čudnom. Kao onoga dana kad smo je vidjele na kraju pristaništa Derby kako stoji golema pokraj malenog svjetionika te baja ljubavne čarolije za svoje prijateljice koje su je slijedile poput psića. Znale smo ih gledati iz luke, iz čamca privezanog na nečijem vezu. Smijale bismo se gledajući ih i pokrivale usta kako nas ne bi čule. Ali, te su čarolije naposljetku zacijelo djelovale jer su Annine prijateljice počele rađati hipi djecu koju su odijevale u majušne vlastoručno obojane majice i dojile na javnim mjestima. Nije im bilo važno to što su šezdesete već odavno prošle. »Šezdesete su u Salem stigle tek sedamdesetih godina«, govorila je Lyndley i, dakako, bila je u pravu. Ali, kad su šezdesete napokon stigle u staru salemsku luku, Ann Chase bila je prva koja se ukrcala na taj brod. A kad je taj brod ponovno otplovio, Ann je ostala mahati s obale. Pronašla je svoju matičnu luku.
U to su vrijeme svi znali izvesti pokoju čaroliju, ali Ann je to uzdignula na novu razinu. Umjesto da proriče iz tarot karata ili baca Ji Ðing, uhvatila se frenologije. Proricala je tumačeći izbočenja na glavi. Objema rukama uhvatila bi vam glavu i pritisnula je kao da na tržnici kupuje dinju. Na kraju vam je mogla reći kada ćete sklopiti brak i koliko ćete djece imati. Lyndley je nekoliko puta bila kod nje, ali ja nisam jer nisam voljela da mi netko dodiruje glavu, a osim toga, Eva mi je mogla proricati ako mi je i kada bilo potrebno.
Ann je bila najbolja u radu s uljima. U prozorskim sanducima uzgajala je ljekovite trave te je počela pripremati pripravke i destilirati eterična ulja. Kako su njezine cimerice jedna po jedna odlazile pretvarajući se prvo u uspješne poslovne žene, a potom u kućanice i mame, Ann ih je zamjenjivala mačkama. Otvorila je prodavaonicu pripravaka od ljekovitih trava na Pickering Wharfu prije no što su najamnine u tom dijelu postale vrlo visoke i bila je dovoljno uspješna da bi ostala ondje kad je ta četvrt postala popularno mjesto za kupnju. Kako je prodavaonica bila sve uspješnija, Ann je prestala uzgajati ljekovite trave u prozorskim sanducima te ih je počela kupovati od Eve. Tada su se sprijateljile.
Ann je postupno postajala »gradska vještica«. Iz Evinih riječi pomislili biste da se Ann jednoga dana jednostavno probudila i shvatila da je vještica. Ali, to zapravo nije bila odluka; bila je to evolucija. A proslavila ju je povijest njezine obitelji. Vještice Salema - mještanke koje su se prihvatile te prakse ili one koje su se već bavile vještičarstvom, a u Salem su došle jer se smatrao sigurnim utočištem za vještice - okupljale su se oko Ann Chase. Svoju povezanost s njom ističu kao potvrdu hrabrosti koja dokazuje da su vještice Salema doista cijelo vrijeme postojale ovdje, nešto poput »pogledajte koliko smo daleko dospjele«. To, dakako, nije takav dokaz (jer se Giles i Martha Corey nisu bavili vještičarstvom, već su samo bili nesretne žrtve), ali jednom uspostavljenu povezanost bilo je teško izbrisati. Sjedeći ovdje, pitam se kako se Ann osjeća kao njihova maskota.
Govori već nekoliko minuta: o Evinu vrtu i o njezinu radu na očuvanju biljaka o čemu se pisalo u časopisima koje sam čitala tijekom godina. Želim čuti što Ann ima za reći, ali ona osoba ponovno šapuće i ometa mi koncentraciju. Osvrćem se, ali ne opažam izvor pa se nastojim usredotočiti na Annin govor i na pojedinosti tetina života.
»Koliko mi je poznato, Eva je barem jednu biljnu vrstu spasila od izumiranja«, kaže Ann.
»Nevjerojatno pretjeruje, sve same besmislice«, šapuće isti glas, ovaj put dovoljno glasan da ga čujem. Okrećem se i utišavam žene s lijeve strane misleći da je jedna od njih. One me čudno gledaju. »Kao da ti imaš dvije glave«, šapuće glas u mojem uhu, ovaj put glasnije, mnogo bliže. Prepoznajem ga. To je Eva. Govori dovoljno glasno da se čuje u cijeloj crkvi, ili barem u redovima oko mene, ali očito je da samo ja čujem njezin glas.
»Eva Whitney bila je jedna od nas«, počinje Ann, a neke vještice plješću. »Ne službeno, dakako, ali bila je.«
Gledam svećenika jer Eva želi da ga pogledam. Ne znam kako to znam, ali znam. Bio joj je dobar prijatelj. Sjećam ga se u kući kako je s njom dugo u noć raspravljao o Bibliji i o književnosti.
Gledam dr. Warda. Vidim da je uzrujan. Trudi se ostati pribran zbog pastve.
»Sjećam se Evina omiljenog citata«, kaže Ann. »'Sljedeće godine opet će niknuti zelena trava. A ti, voljeni prijatelju, hoćeš li se vratiti?'« Ann gleda ravno u mene dok izgovara te riječi.
Sada silazi, a dr. Ward kreće prema lijesu. Dok Ann silazi niza stube, njezina se crna haljina širi i podsjeća me na let, i na vještice na metlama. Tada mi Eva dobacuje odlomak sjećanja; svi sjedimo ovdje — Beezer, Eva i ja - na »dan kad je čovjek letio«, ili je barem Beezer tako nazivao taj događaj.
Bio je Badnjak. Dr. Ward je tada bio nov, a Eva mu je iskazivala potporu trudeći se da svi dolaze na službe. Beezer je te godine izabran za sviranje u zvona, s još dvanaestero djece u jednakim crvenim haljinama. Svako dijete imalo je po jedno zvono i zajedno su svirali Odu radosti neobičnim tempom; svako je dijete na znak podizalo svoje zvono i zatreslo ga kao da mu spasenje ovisi o tome. Kad je Beezer završio, vratio se u separe. Bio je rumen od sve te pozornosti i od grijanja koje je dr. Ward pojačao kako bi djeci bilo toplo jer je u toj staroj zgradi vladao propuh.
Klupe u srednjem redu bile su blago podignute, petnaestak centimetara, što je neuobičajeno, a ako to zaboravite makar i na trenutak, može biti opasno. Sjećam se kako sam te večeri s Beezerom sjedila u ovom separeu. Služba je bila pri kraju. Zbor je pjevao kao što i sada pjeva. Želeći što prije stići kući i opazivši razmak u redu, jedan stariji gospodin prekršio je pravilo i uskočio u red, ali zacijelo je zaboravio sići. Najviše pamtim Evino lice kad je taj čovjek banuo u naš separe glavom prema naprijed kao da leti, nogu gotovo paralelnih s podom. Beezer ga je vidio prije nas i viknuo »Ti vrapca!«, za što bi ga Eva pljusnula da smo bili kod kuće, ali prije no što ga je dosegnula, on je bio na podu povukavši me za sobom. Svi u crkvi okrenuli su se upravo u trenutku da vide kako je Eva podignula obje ruke i uhvatila starca u letu poput trenerice gimnastike koja je ugledala skakača. Tako je promijenila njegovu putanju i vjerojatno ga poštedjela slamanja vrata. A čovjek je na trenutak prije pada bio bez težine i letio je. Sjećam se kako sam pomislila da bi sve bilo u redu kad bi mogao povjerovati da doista leti, a ne da će se ozlijediti. Ali, starac se uplašio, a lice mu se zgrčilo u pripremi. Pao je s treskom, dijelom na Evino krilo, a dijelom na vrata separea te je razbio mahagonij. Nekim se čudom nije ozlijedio. Ni Eva nije bila ozlijeđena. Sjećam se koliko je Beezer bio zadivljen Evinim hvatanjem i hrabrošću. Danima je govorio o tome.
»Ti vrapca!«, šapnuo je glas, a ja sam vidjela kako se Beezer nasmiješio. Uviđam da to sjećanje nije bilo namijenjeno meni, već njemu. Napola se smije, a napola plače dok se prisjeća. A tada solistica počinje pjevati Raglan Road, neobično, ali dobro izabranu pjesmu koju je izabrao moj brat, a ja znam da bi se Evi svidjela.
Vidim kako mi se Ann smiješi u prolazu, haljina joj i dalje leprša te se pomakne kad Evin duh skače iz našeg separea prema njoj. Gledam Beezera kako bih vidjela je li primijetio, ali on je već ustao i krenuo prema lijesu s drugim nosačima pa nije vidio ništa.
Hodamo za lijesom, svi mi. Kad se teška crkvena vrata otvore, hladan zrak iz unutrašnjosti kondenzira se u finu maglicu i paru dok nas vrata puštaju na užareni pločnik. Ali, prije izlaska u jednom trenutku sve staje. Nitko ne želi izići. Korak van znači kraj nečega, golemu promjenu. Svi to osjećamo. Nije važno što je vani više od 35 stupnjeva. Ovo je nešto drugo. Prag se na trenutak doima previsokim da bi ga se prekoračilo, ne samo nosačima lijesa već i svima drugima. Nitko ne želi prvi učiniti taj korak. U tom je trenutku vječnost i svi stajemo u njemu. Naposljetku dr. Ward razvrgava čaroliju i izlazi.
Valovi vreline uzdižu se s asfaltiranog prilaza izobličujući tijela ljudi koji izlaze na sunčevu svjetlost i zamagljuju svačije granice, ne samo Annine. Kao da smo svi duhovi, a lijes, s tamnim vodoravnim crtama, jedino je što ima istinsku težinu i masu. Ljudi se kreću polako, odmjereno, niza stube, a oči im se prilagođavaju na jarku svjetlost sunca.
Vani ne čekaju mrtvačka kola. Nosači su odlučili odnijeti lijes na groblje - Beezer, Jay-Jay i još neki mladići koje ne poznajem, možda Evini prijatelji.
Nekoliko vrata niže, kod Vještičje kuće, skupina djece iz dnevnog kampa, predškolaca, stoji u redu s obje strane debela žutog užeta, s kolutovima na svakih nekoliko koraka. Svako se dijete jednom rukom drži za kolut; neka djeca odsutno sišu palac druge ruke. Neka starija djeca, više navikla na sustav prijatelja nego na uže, jednom rukom drže se za kolut, a drugom ispod njega drže prijatelja za ruku ne izlažući se ni najmanjem riziku. Tako bi bilo teško hodati, ali djeca ne hodaju već samo stoje u redu i čekaju da udu. Pitam se zašto su ih odgojiteljice dovele u kuću Jonathana Corwina, jednog od sudaca koji su dosuđivali vješanja iako je on bio mnogo veći skeptik od drugih te mnogo slabije posvećen toj tragičnoj praksi. Djeca to neće shvatiti. Mislit će, kao što sam i ja mislila u njihovoj dobi, da su u Vještičjoj kući živjele vještice. Ako će razmišljati i o čemu, tada će to biti Noć vještica, slatkiši i kostimi koje će odjenuti iduće godine. Neće shvatiti ostatak te mračne priče, što je i dobro. Neki su pospani zbog vrućine, odsutni, traže nešto što bi ih izvuklo iz njihova omamljenog stanja. Poglede im privlači lijes koji polako izlazi iz crkvenog prilaza i gledaju kako se ljulja niz ulicu; zure u njega, prate ga pogledom, nesvjesna da to ne bi smjela. Ne posjeduju pojmovni okvir za smrt; za njih je to tek dio izleta za koji imaju karte, ili možda misle da smo mi poput uličnih izvođača koje su vidjeli kako na ulicama izvode kosturske skečeve pokušavajući vas namamiti u salemski Muzej vještica, u Vještičju tamnicu ili čak u koju od ukletih kuća.
Prolazimo pokraj vrta vile Ropes. Automobili stoje u oba smjera dok prelazimo Ulicu Essex te Cambridgeom odlazimo prema Ulici Chestnut, Evinoj omiljenoj ulici u ovom gradu. Obitelj Whitney isprva je živjela u njoj, prije no što ih je politika otjerala na Trg Washington, zajedno s drugim Jeffersonovim republikancima. Beezer je namjeravao skrenuti desno u Ulicu Chestnut i proći pokraj stare kuće Whitneyja prije skretanja u Ulicu Flint te niz Warren, a potom se vratiti u Ulicu Cambridge prema groblju u Ulici Broad. Ta je zamisao u tom trenutku zvučala dobro (i Evi bi se svidjela), ali previše je ambiciozna. Vrućina je čini neostvarivom. Već sam iscrpljena i zadihana. Pomišljam kako bi bilo najbolje da pođu ravno i ne skreću. Pokušavam Beezeru poslati tu misao, ali kad povorka stiže do Ulice Chestnut i zgrade Hamilton, Beezer skreće desno kao što je planirao, lijes ga slijedi, a stražnji kraj mu zaokreće u širokom luku poput krme broda.
Ulica Chestnut okićena je za ljeto, s cvjetnim sanducima na prozorima i na stubama starih kuća iz državnog programa. Lijepa je u svako doba, ali njome nikada nije bilo lako hodati. Stari pločnici od opeka nalik su valovima koji se uspinju i padaju prilagođavajući se zapletenom korijenju drveća i podižući se uslijed smrzavanja tijekom prorekla dva stoljeća. Ta je ulica trenutak u vremenu, ali neravna je poput salemske luke za olujne plime pa se lijes ljulja kao da pluta na vodi. Iza ugla dolazi turistički autobus, a neki turisti opažaju priliku za fotografiranje i naginju se kako bi u prolazu načinili koju fotografiju. Kad autobus zazvoni, starac koji za stolom pokraj prozora igra pasijans upućuje mu pogled tolerantne uzrujanosti, ali iznenadi se kad mu u razini očiju ispred prozora prođe lijes, a za njim cijela naša povorka. Ustaje, prilazi prozoru i zatvara kapke.
Groblje u Ulici Broad nalazi se visoko na brdu te se blago spušta prema crkvi. Zračna udaljenost nije velika, ali na ovoj vrućini predaleko je za nosače lijesa. Vidim naprezanje na Beezerovu licu; pita se je li ovo bila loša ideja. Približavamo se mjestu ukopa, naprijed ide rodbina i nekoliko žena sa šeširima. Groblje je pred nama, ali put se spušta prije no što se ponovno uspne. Iako vidim nadgrobne spomenike na padini brežuljka, više ne vidim ulaz u groblje pa ne znam što svi gledaju sve dok ne stignem gotovo do vrha. Vještice, koje su na brdu iza nas i još vide cijeli prizor, stale su kao ukopane i zure u nešto na putu.
»Što se događa?« pastelna žena pita svoju prijateljicu. »Što gledaju?«
Osjećam prosvjednike prije no što ih vidim, osjećam ih kao zid ili kao zaključana vrata. A tada opažam natpise: velike, flomasterima ispisane na pločama: »KRŠĆANSKI POGREB NIJE DOPUŠTEN« i »ČAROBNJAŠTVO JE BOGU MRSKO«.
Detektiv Rafferty, koji izgleda kao da je cijelo vrijeme očekivao nevolju, već telefonira i zove pojačanje. Jedan od nosača lijesa, koji je Ulicu Chestnut uspio prijeći bez ijednog spoticanja, sada posrće iako smo na ravnom pločniku. Zamalo pada, ali u posljednji čas uspostavlja ravnotežu. Val neravnoteže zahvaća sve nosače pa na trenutak pomišljam da će im lijes pasti na pločnik.
»Maknite se«, Rafferty govori prosvjednicima dok se drugi policijski automobil parkira. Iz njega izlaze dva policajca te staju pred prosvjednike kako bi lijes mogao proći. Nosači lijesa kreću uzbrdo, ali uspon je strm. Vidim kako im znoj probija kroz sakoe.
»Ne shvaćam«, kaže jedna žena u pastelnom jednoj od žena iz Crvenih šešira. »Tko su ti ljudi?«
»To su kalvinisti«, odgovara žena s crvenim šeširom. Odjednom se osjećam onako kako Beezer izgleda. Uviđam da sam vjerojatno trebala pojesti nešto prije polaska, ali nisam mogla. Osjećam se kao da cijelu situaciju gledam kroz naopako okrenut dalekozor pa se sve u mojem vidnom polju udaljava.
»Kao stari puritanci?«
Žena s crvenim šeširom oprezno prolazi pokraj prosvjednika, obilazi ih kako im ne bi smetala, ali ne usudi im se okrenuti leđima.
»Zacijelo se šalite«, kaže žena u pastelnom ženi sa šeširom i prosvjednicima. Ne dobivši odgovor, žuri sustići druge. Zvuk sirene približava se iz daljine.
»Pustite ih da prođu«, ponavlja Rafferty, ovaj put strože, jer je pojačanje na putu. »Ako želite prosvjedovati, imate pravo na to, ali to nećete činiti na ovom groblju.« Rafferty staje između kalvinista i vještica. Vještice se kreću zajedno, kao nijema skupina, a ja osjećam kako se nešto promijenilo. Jedan se čovjek, dok one prolaze, u starom praznovjerju preostalom od njegova prijašnjeg katoličanstva prekriži kao da nije siguran (u škripcu) da će se ta nova vjera, koju je prihvatio, održati. Gak i ja vidim da se ti ljudi plaše vještica. Njihov strah mijenja omjer moći i sada se vještice osjećaju dovoljno snažnima da prođu; znaju da ih se ti ljudi plaše, osobito u toliko velikoj skupini.
Anya hvata tetu Emmu pod ruku i usmjerava je prema vrhu brda gdje se nalazi grobnica obitelji Whitney. Hodam iza nje i gledam kalviniste. Odozdo vidim kako dolazi još nekoliko policijskih automobila.
Vjetar puše s mora. Stižemo na brdo i zrak napokon počinje strujati. Miriši na slanu vodu i na oseku. Osjećam kako šavovi od operacije, koji se još nisu raspali, pulsiraju sa svakim mojim korakom uzbrdo. Pogledom tražim gdje bih mogla sjesti, ali nema ničega. Želim plakati, znam da bih to trebala željeti, ali za mene to nije moguće, ne ovdje pred svim ovim ljudima koji nas gledaju. Koji gledaju mene.
Preda mnom je visok spomenik obitelji Whitney, a oko njega maleni nadgrobni kameni. Gledam kamen preda mnom, koji pripada mojemu djedu G. G. Whitneyju. Svi u Salemu mogli bi vam ispripovijedati priču o mojem djedu. Ali, danas ne tražim njegov kamen, nego Lyndleyin. Do pogreba moje sestre već sam bila u bolnici. Gledam na kraj reda, kamen koji izgleda najnovije, njezin. Evin nadgrobni kamen već je isklesan. Leži sa strane pokraj otvorena groba. Anya bjesni zbog njega. Vrlo je ljuta jer su pogrešno ispisali ime. Napisali su »Eve« umjesto »Eva«. Moguće je da je netko doista nehotice pogriješio, ali ona želi da to netko plati. »I pogledajte, napisali su 'prominula' umjesto 'preminula' Gdje nalaze takve ljude?«
Ne obraća se meni. Ni bilo kome tko može nešto poduzeti po tom pitanju. Nadgrobne kamene obitelji Whitney već godinama izrađuje ista obitelj, klesari iz Italije koje je G. G. doveo ovamo. Poznajem ih od djetinjstva. Oni su izradili zamršeno izrezbaren središnji spomenik. Izradili su sve granitne skulpture u Evinu vrtu: klesali su fine ružine latice i paprat od tvrdog novoengleskog granita koji se vrlo razlikuje od mekog mramora na koji su bili naviknuli. Izvrsni su klesari iako u pisanju nisu osobito vješti i ne želim da Anya govori ružno o njima.
Hodam pokraj niza nadgrobnih kamena obitelji Whitney. Stigavši do Lyndleyinog, stajem i zagledam se u njega. Lyndleyino je ime također pogrešno ispisano. Prezime su dobro ispisali, Boynton, ali ime su napisali sa slovom s umjesto l (»Lyndsey« umjesto »Lyndley«). Pomalo mi je mučno dok stojim ovdje. I vrti mi se.
Vraćam se u skupinu i opažam da Anya drži tetu Emmu pod ruku. Pribrala se i prestala bjesnjeti.
Dr. Ward pokraj groba čita molitve. Pritom neprestano pogledava tetu Emmu kao da čita njoj. Ali, doima se da ona to ne opaža. Ne gleda svećenika, već gomilu zemlje pokraj otvorene grobnice. Mislim da uopće ne zna da danas pokapamo njezinu majku. Kad sam stigla, doimalo se da zna. Ali, danas se doima da nije svjesna. Pogled joj je nepomičan dok izgovaramo Dvadeset treći psalam. Ne doima se tužnom, već čak kao da je ne zanima previše što svi radimo ovdje.
Obred je završen i neki ljudi odlaze. Ali, nitko od nas ne želi ostaviti Evu iznad zemlje, ne dok su prosvjednici još dolje. Stoga neki ostaju, čekaju da se njezin lijes spusti u grobnicu, uzimaju obrednu šaku zemlje ili cvijeće i bacaju ga za Evom.
I kad je napokon sve završeno, kad se svi okrećemo kako bismo pošli, jedna žena s crvenim šeširom ostaje bez daha. Okrećem se i opažam da prema groblju dolazi jedan od Calovih učenika. Na sebi ima haljinu i sandale, a kosa mu je duga i lepršava. Nosi bradu. Čak se ni dr. Ward ne može suzdržati pa zuri u njega. Tada opažam kako Rafferty staje pred njega zapriječivši mu put. Skupina prosvjednika se približava, a policijski automobili se skupljaju. Vidim Raffertyjevo lice zgrčeno kao da je upravo kušao pokvarenu ribu ili takvo što.
»Isuse Kriste!« kaže pastelna žena.
»Teško«, kaže jedna od Crvenih šešira.
»To nije Isus, to je Ivan Krstitelj«, dobacuje druga iz Crvenih šešira. »A ono je Cal Boynton«, kaže treća, manje šaljivim tonom. Pokazuje čovjeka u Armanijevu odjelu.
»Kako se usuđuje!« kaže još jedna od njih.
Gomila utihne dok Cal prolazi pokraj nje. Staje pred mojom tetom.
»Zdravo, Emma«, kaže joj. Ona se ukoči. »I zdravo, Sophya«, kaže meni ne okrećući se, ne pogledavši me. »Dobrodošla kući.«
Tlo se okrene poda mnom, a Beezer me hvata za ruku.
Prije no što se uspijevam dosjetiti što bih učinila, dolazi Rafferty. »Udaljite se«, kaže Calu koji se ne miče.
»Opustite se, detektive Rafferty«, kaže Cal. »Samo sam se došao pozdraviti, kao i svi drugi.«
Anya je uhvatila tetu Emmu pod ruku i odvodi je podalje od gomile. »Dođite«, kaže. »Gotovo je.« Beezer me gleda. Ostaje pokraj mene dok Anya s mojom tetom odlazi niz drugu stranu brežuljka te na stražnja vrata groblja izlazi prema luci. Beezer mi pokazuje neka krenem ispred njega. »Hajdemo kući«, kaže.
Rafferty ostaje motriti Cala, paziti da ne krene za nama.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:41 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke Wild-Dog-Study-for-Groundhog-Day


Deveto poglavlje


U vrijeme najvećeg uspjeha šest stotina žena izrađivalo je i prodavalo ipsvičku čipku koja je iz gradske luke otpremana u luke širom svijeta.
Vodič za čitanje čipke



Anya prati tetu Emmu natrag na otok Yellow Dog. Stigavši u Evinu kuću, odlazi ravno u smočnicu i toči si piće. Osim May i moje tete, dr. Ward je jedini koji ne dolazi u kuću. Ispričava se porukom objasnivši da se ne osjeća najbolje te obećava da će svratiti u tjednu kako bi me vidio. Svi ostali ožalošćeni dolaze u kuću, uključujući vještice. Gotovo kao da su došli i kalvinisti jer su glavna tema svih razgovora. Kako se usude, govore svi, tako doći na groblje. I dalje sam zapanjena svim time i vidim da je Beezer zbog toga ljut na mene, ili barem ogorčen. Neprestano ponavlja da ne bih trebala biti iznenađena zbog toga. Kaže da sam znala za Cala te da ima sve te sljedbenike koji se odijevaju poput apostola i njega smatraju Kristom koji se vratio među ljude. Iako je to bilo šokantno, bolesno i sve, Beezer je rekao da me zapravo ne bi trebalo previše iznenaditi jer sam to već znala. Rekao mi je da smo o tome razgovarali prije više od jedne godine, a ja sam mu tada rekla da me se to ne tiče. Ne sjećam se tog razgovora i to mu govorim.
»Sjećaš li se da ti je Eva slala sve one novine?« upitao je kao da bi to trebalo biti dovoljno. »Slala ih je jer su u njima bili članci o Calu.« I dalje ga blijedo gledam. »Zaboga, Towner, to je bilo NB.«
Tako Beezer govori o mojoj prošlosti. PB je bilo »prije bolnice«, a NB »nakon bolnice«. Kad sam izišla, Beezer mi je pomogao rekonstruirati sjećanja. Mnoge od mojih priča i predodžbi potječu izravno od mojeg brata, njegova su sjećanja postavljena na tanki kostur mojih sjećanja. Iduće ljeto došao je u Kaliforniju na školske praznike i trudio se pomoći mi. Čak je razmišljao o tome da ondje studira, prijavio se na Caltech, ali jednog ga je dana sve to previše opteretilo i morao je otići. Bilo je to samo tjedan dana prije pripremne škole. Rekao mi je kako je Eva željela da se vrati ranije kako bi se pripremio. Vidjela sam da mu je bilo žao zbog toga. Vidjela sam i da je to bila laž. Prisjećanje je bilo težak proces. Što je više odmicao, to je bio teži, osobito kad smo počeli razgovarati o Lyndley. Sjećam se kako sam rekla da smo možda trebali znati za zlostavljanje ili barem da je Lyndley u nevolji, da smo joj možda mogli pomoći. Rekla sam mu da su znakovi bili posvuda: podljevi, pretjerano razvijena seksualnost u njezinim godinama, izljevi bijesa. Vidjela sam kako se Beezerovo lice koči dok sam govorila o svojoj sestri. Vidjela sam kako se ograđuje od toga. O tome nije mogao razgovarati; za njega je to bilo previše, kao što bi moglo biti bilo kojoj zdravoj osobi, bilo kome tko nije bio opsjednut svime time kao što sam ja bila. Željela sam to pustiti, ali nisam se mogla oduprijeti odlomcima sjećanja. Držala sam se za njih kao da su pojas za spašavanje, a mojem je bratu to jednostavno bilo preteško.
Beezer je vrlo strpljiv s mojim PB rupama u sjećanju, ali NB rupe u sjećanju uopće ne podnosi. NB nisam se podvrgavala šok-terapiji i nisam duže vrijeme provodila u bolnici, izuzev nedavne operacije, ali to je bilo tjelesno, a ne duševno pitanje (iako bi moj prijašnji psihijatar vjerojatno prvi opovrgnuo tu tvrdnju). Novine koje je moj brat neprestano navodio kao dokaz da sam znala za Calov novi poziv zapravo su bile one koje nisam ni otvorila. Stoga Beezerov dokaz meni nije ništa značio. Uopće se ne sjećam da sam sa svojim bratom razgovarala o Calu. Zapravo me počinje ljutiti to što mi Beezer neprestano govori kako se osjećam i da mi to ne smeta. Znam da želi da se pomirim s tim i to poštujem, ali, doista! Valjda bih se, zaboga, trebala barem maglovito sjećati da mi je netko rekao da je moj ujak Cal Boynton fundamentalistički propovjednik čiji sljedbenici vjeruju da je novi Mesija. Mislim da bih upamtila takvo što.
Kad se gomila malo prorijedila, Beezer silazi pretražiti Evin vinski podrum i vraća se sa slatkim likerom od višanja, prašnjavim Armagnacom i malo Amontillada.
»O, fino«, kaže Anya, »baš u Poeovom stilu.«
Pastelne žene i Crveni šeširi vesele se likeru i svima toče po čašicu. Ja pripremam čaj u Evinu čast, a ljudi sjedaju za stoliće s čipkastim podmetačima kao da je običan dan u čajani, a ne dan Evina pogreba. Pomišljam da bih trebala pripremiti sendviče s krastavcima od kruha bez kore, kako bi ih Eva pripremila, ali u kući nema hrane, osim onoga što su ljudi donijeli, te liker i čaj. U osvrtu uviđam da me Eva zaboravila poučiti ponašanju u slučaju smrti, jer, osim Lyndley, nitko u obitelji nije umro od G. G.-ja i moje bake, a to je bilo dok sam bila malena, premlada da bih prisustvovala pogrebu. Na Lyndleyinu pogrebu nisam bila jer sam do tada bila u bolnici, ali pretpostavljam da su ga održali i da su potom vjerojatno došli ovamo. Kamo bi drugamo otišli?
Jedna od pastelnih žena popila je previše likera. Lice joj je crveno i počinje plakati. Govori o Evi i o tome kako je pomogla njezinu sinu. Govori o plesnoj školi i o tome kako je on kao dječak bio beznadno trapav, a negdje u njezinu zbrkanom monologu uviđam da je njezin sin »preminuo«, da je umro u Zaljevskom ratu. »Prijateljska vatra«, kaže i uvrnuto se smiješi, »kao da takvo što postoji.« A tada se okreće prema meni. »Ne smiješ dopustiti da njezin vrt umre«, kaže s mnogo žara hvatajući me za ruku. »Obećaj mi da nećeš dopustiti da umre.«
Kimam jer ne znam što bih drugo i zato jer je to dvoje nekako povezano u njezinu umu, Evin vrt i njezin mrtvi sin, ali ne uspijevam shvatiti kako su povezani pa jednostavno budalasto kimam i obećavam.
Cijela skupina je utihnula. Jedna od Crvenih šešira uzima uplakanu ženu za ruku, a tada Ruth, jedina koja ga je još imala na glavi, skida šešir i nudi ga uplakanoj ženi, pruža ga poput starog eliksira koji zajamčeno liječi svaku boljku. Ne znam je li to zbog samog šešira ili zbog djetinje nevinosti te geste, ali djeluje. Uplakana gospoda ne stavlja šešir na glavu, već rukom prelazi preko njega kao da je voljena mačka koja joj je upravo skočila na krilo na maženje. Doima se da je to smiruje. Nakon nekoliko trenutaka uspijeva se nasmiješiti kroz suze.
»Možeš ga staviti«, kaže jedna od Crvenih šešira.
Prije no što uplakana žena stigne odbiti, Ruth joj uzima veliki ovješeni, pastelni šešir i zamjenjuje ga prevelikim crvenim. A tada, skupina okruži svoju novu prijateljicu poput Kruga (žena na otoku).
Crveni šeširi odlaze zajedno, kao što su i došli. Žene na odlasku mašu. Njihovi glasovi, jednoglasni u sućuti i pohvalama stišavaju se poput glazbe, a potom se razdvajaju u pojedinačne zvukove dok se žene razilaze prema svojim automobilima. Tek kasnije opažam usamljeni šešir postavljen na polici iznad kamina. Vidim ga tek nakon što su ožalošćene otišle, a tada je prekasno pa ga ostavljam ondje.
Netko je uključio radio tražeći državnu postaju, ali radio je star, a signal slab pa je bostonski ogranak državne postaje nadjačala snažnija postaja sklona glazbi iz mjuzikla. Ezio Pinza pjeva pjesmu Some Enchanted Evening iz mjuzikla South Pacific.
Do Raffertyjeva dolaska većina ljudi je otišla. Prilazi Jay-Jayu, jedinoj osobi koju ovdje uistinu poznaje. Vidim kako se Jay-Jay uspravlja dok mu Rafferty prilazi. I Jay-Jay i Beezer već su prilično pripiti jer, dok su svi drugi pili liker ili čaj, Beezer i Jay-Jay prisvojili su Armagnac pa bocu nose uokolo i nadopunjuju svoje čaše. Beezera još nisam vidjela pijanog i nikada nisam ni pomislila da bi mogao piti, ali čini se da to Anyi ne smeta. Ona ponovno hoda kao da mu je pričvršćena uz bok noseći naopako praznu čašu iz koje je popila slatki liker, poput malenog zvona za večeru kojim će zazvoniti kako bi goste pozvala za stol.
Jay-Jay si toči još jedno piće.
»Gdje su gošće čajane?« pita Rafferty.
»Upravo su otišle«, kažem, a on izgleda kao da mu je laknulo. »Jesu li se kalvinisti vratili u svoje kaveze?« pita Jay-Jay. »Prikolice«, ispravlja ga Rafferty, »i da, jesu, za sada.« Čujem prizvuk njujorškog naglaska.
»Tvoja majka nije ovdje?« pita me Rafferty i pogledom prelazi po sobi. Imajući u vidu da je policajac, potrebno mu je podosta vremena da nešto primijeti.
»Nije.«
Doima se iznenađenim. Očito May ne poznaje osobito dobro. »Nećeš ostati sama u ovoj kući, zar ne?«
Ne odgovaram na takva pitanja, čak ni policajcu.
»Anya i ja ostajemo s Towner«, kaže Beezer uskačući kako bi me spasio.
»O, dakako«, kaže Rafferty odjednom uvidjevši kako je to zvučalo. »Oprosti.«
»Jesi li to pitao kao predstavnik zakona ili tek kao zabrinuti građanin?« pitam nastojeći zvučati šaljivo.
»To je više bio pokušaj čavrljanja«, kaže on.
»Tada ti je potrebno piće.« Beezer odlazi po čašu i nudi Armagnac. Rafferty podiže ruku odbijajući piće.
»Anonimni alkoholičar«, Jay-Jay govori Beezeru bez glasa, pomoću prenaglašene pantomime, ali svi to opažamo uključujući Raffertyja koji okreće očima.
»Čaj?« nudim.
»Zaboga, ne«, kaže užasnut i oboje se nasmijemo.
Beezer zaključuje da se snalazim i ponovno se okreće Anyi i Jay-Jayu.
Rafferty razmišlja što bi mi rekao. Pogledom prelazi po prostoriji. Napokon se odlučuje za ono očito. »Žao mi je zbog tvoje bake«, kaže. »Bila je fina gospoda.«
»Zapravo mi je bila prateta«, kažem i vidim da on ne zna što bi na to rekao, »ali, hvala ti.«
Stojimo u nelagodi, nijedno od nas ne zna što bi reklo.
»Kako ste se upoznali?« napokon pitam.
»Dolazio sam ovamo na ručak«, rekao je.
Pomišljam na hranu s Evina jelovnika: maleni sendviči, krastavac i kopar na ljupkom bijelom kruhu bez kore, kruh od datulja i oraha sa sirnim namazom. To mi se doima malo vjerojatnim.
»Jako volim maštovite sendviče«, objašnjava.
To je posljednje što bih očekivala da će reći pa se smiješim.
Mislim da se prisjećam kako mi je Eva spomenula da joj je jedan policajac dobar prijatelj. Zbog nekog razloga njezinog sam prijatelja zamišljala mnogo starijim.
Rafferty pokušava ustanoviti što mislim. Čudno me gleda.
Prebirem po Evinoj pouci tražeći što bih rekla kad opažam da on još nema piće. »Što kažete na sodu?« pitam. »Mislim da sam je vidjela u smočnici, ali ne znam koliko je stara.«
»Odgovara mi svaka proizvedena nakon 1972. godine.«
Odlazim u kuhinju po led te se vraćam s čašom i sodom. Jay-Jay je počeo vaditi kutije starih fotografija iz donje ladice ormarića. On i Beezer su ih rasprostrli po svim raspoloživim površinama pa se nema gdje točiti. Predajem čašu Raffertyju i otvaram čep boce. Skljoca dok čep puca pa znam da je još dobra — zapravo previše dobra. Počinjem je točiti, a ona se pjeni preko ruba čaše. Ne znam je li to zato jer je u smočnici vrlo vruće ili zato jer sam u čašu stavila previše leda, ali prije no što sam natočila pola čaše, voda se zapjenila i podignula preko ruba te se zamalo prelila na Aubusson sag kad je Rafferty gurnuo prst u čašu kako bi je zaustavio.
Glupo stojimo, Rafferty s kažiprstom u čaši do drugog zgloba, a ja mahnito tražim nešto što bih podmetnula. »U redu je«, kaže. »Stalo je.«
»Oprosti«, kažem mu. A tada pogledam njegov prst i dodam: »Zgodan trik.«
»Nekoć sam pio pivo«, kaže, »u prošlom životu.«
Beezer i Anya odnose hrpu starih fotografija do klupe ispod prozora i počinju ih premetati. Jay-Jay, po prirodi sklon zadiranju ondje gdje mu nije mjesto, hoda po sobi te otvara ormariće i vadi predmete kojih se sjeća iz djetinjstva. U mladosti je u ovoj sobi provodio mnogo vremena. On i Beezer igrali su društvene igre i poker dok je Beezer bio kod kuće na praznicima. Raščistili bi jedan od većih stolova te rasprostrli svoje stvari, a sjećam se koliko je to Evu ljutilo. Uklonili bi svu čipku iz prostorije, sakrili je u ladice i pod jastučiće, a ona bi neke od njih tražila još tjednima nakon što bi se Beezer vratio u internat.
»Sjećaš se ovoga?« pita Jay-Jay podižući čajnik u obliku ptice.
»Sjećam se kad si ga razbio«, kaže Beezer, pregledava čajnik i pokazuje napuklinu.
»Natjerala nas je da dug odradimo poslužujući poslijepodnevnu užinu.« Jay-Jay ponovno prilazi ormariću i poseže dublje. »Imaš li nalog za pretres?« pita ga Rafferty. »O, Towner nema ništa protiv«, kaže Jay-Jay. Rafferty me upitno pogleda. Sliježem ramenima. »Radoznalost je pogubna«, kaže Rafferty i nasmiješi se. »Ali donosi zadovoljstvo«, odvraća Jay-Jay. Rafferty odmahuje glavom.
»To ga vjerojatno čini dobrim policajcem«, kažem Raffertyju.
»Da, stječe se takav dojam, zar ne?« Govori to toliko iskreno i nepromišljeno da se moram nasmijati. Odmah mu je žao. Zvoni zvono na vratima.
»Spasilo me zvono«, kaže i ponovno okreće očima. Kao da je Eva u sobi i prenosi klišeje kroz nas.
Na vratima je žena koja je zaboravila šešir. Uzimam ga i krećem prema vratima. Ovdje ti je šešir, čemu takva žurba? Pomišljam, ali ovaj put to ne izgovaram naglas.
»Oprostite«, kaže žena. »Tek sam u Beverlyju primijetila da sam ga ovdje ostavila.« Pratim je preko trijema. »Eva bi bila vrlo sretna što ste se vratili«, kaže. »Nadam se da mi ne zamjerate što sam to rekla.« Ne čeka odgovor.
Vrućina napokon popušta. Negdje u parku netko svira violinu.
Vraćam se, a oni pripovijedaju priče o Evi. Potaknute fotografijama. Svaka je fotografija jedna priča. Beezer i Jay-Jay se nadmeću pred Anyom ili pred Raffertyjem, tko ih već želi slušati.
»Ovo počinje zvučati kao irske karmine.« Rafferty mi pruža praznu čašu ne želeći je spustiti među fotografije.
»Još?« pitam, iznenađena jer je toliko brzo popio. On podiže ruku — dovoljno mu je. »Eva je dijelom bila Irkinja«, kažem.
»Šališ se«, kaže on i vidim da je iznenađen.
»S majčine strane.« Sjećam se kako nam je Eva govorila da nas naša irska krv čini dobrim čitačicama, da svi Irci imaju dar slijepog vida, ili barem sve Irkinje. Ali, ja nemam nimalo irske krvi. Moja baka je bila G. G.-jeva prva supruga Elizabeth, koja je umrla rađajući moju majku. May je također prilično vidovita iako se jako trudi poricati to. Stoga taj dar mora potjecati s obje strane obitelji.
Priče s druge strane sobe postaju preglasne da bismo mogli razgovarati.
»Sjećaš se kako je republikanskom kandidatu za guvernera rekla da se ne kandidira?« pita Jay-Jay, na što Beezer u iznenađenju pljuje gutljaj koji je imao u ustima. »Što mu je ono rekla?«
»Iz toga ne može proizići ništa dobro«, kaže Beezer.
»Da, tako je.« Jay-Jay se okreće prema Anyi. »Taj tip je imao mnogo novca. Ljudi su smatrali da doista ima izglede za pobjedu. Tjedan dana prije izbora poskliznuo se na jedan od svojih letaka, otisnutih u četiri boje na sjajnom papiru, te je šest tjedana ležao u nekoj zaboravljenoj bolnici u East Cupcakeu, koju se nije usudio napustiti jer je strahovao da bi time, citiram, 'odbio svoje birače'.«
»Koji su ionako glasali za demokrata«, Beezer kaže Anyi.
»Dakle, izgubio je?« pita Anya u nevjerici.
»Republikanac? U Massachusettsu? Dakako da je izgubio. »Ne moraš biti vidovit da to predvidiš.« Jay-Jay se grohotom smije.
»Misliš da bismo mu trebali ispričati o našim nedavnim kandidaturama republikanskih guvernera?« pita Rafferty, a tada odustaje. Anya i Beezer se smiju toliko jako da mu ni oni ne mogu reći.
»Što?« pita Jay-Jay, ali Beezer je već počeo grohotati, a na taj smijeh nitko nije imun.
Rafferty me pogleda. Sada se svi smiju. Beezer se smije nečujno, a na licu mu je grimasa koja izgleda kao da je iz filma strave. Zvuk proizvodi samo pri udisaju, glasan urlik koji zvuči kao da se šali, ali ne šali se. Ljudi se počnu smirivati, a on tada urlikne i svi se ponovno smiju, opušteni od smijeha i oslobađanja.
Trčeći, približava nam se Jay-Jayeva djevojka Irene kako-se-već-pre-ziva.
»Gdje je zahod«, pita nestrpljivo. »Mislim da ću se popiškiti u gaće.«
»Sjajno«, kažem i pokazujem u hodnik, ali idem za njom kako bih se uvjerila da ga je pronašla.
Rafferty me slijedi u hodnik.
»Zadnja vrata«, pokazujem, a ona ulazi.
Rafferty i ja smo u predvorju gdje je malo tiše, glasovi su prigušeni. On se doima zahvalnim za tišinu. Izgleda kao da mu je laknulo, a tada se našao u nelagodi jer nije znao što bi rekao.
»Ovaj je slučaj bio težak«, kaže.
»Kako to misliš?«
»Ovaj slučaj. Evin. Kad inače netko nestane bez traga, obraćam se Evi.«
»Doista?«
»Zapravo nam je pomogla više puta.«
Sjećam se da mi je Eva spominjala svojeg prijatelja policajca. Kako je izvela seansu koja mu je pomogla pronaći nestalog dječaka. Dakle, bila sam u pravu; prijatelj kojeg je spominjala bio je Rafferty.
»Bila je iznimna žena.«
»Drago mi je da si je poznavao.«
»Neprestano je govorila o tebi.«
Ne sviđa mi se pomisao da je Eva govorila o meni, a on to vidi. Pokušavam to prikriti, ali prekasno je.
»Samo lijepe stvari«, rekao je, ali vidim da zna više od lijepih stvari. Svi u ovom gradu o meni znaju više od lijepih stvari; te su informacije javne. Ne mogu zamisliti njegove razgovore s Evom o meni — o mojoj hospitalizaciji. Bože, ako je bio radoznao i ako je pogledao moj policijski dosje, imao je dovoljno tema da idućih godinu dana razgovara o meni.
»Moram sjesti«, kažem uviđajući da je tako tek kad to izgovarim. Osjećam blagu mučninu. Dan je bio naporan, a ja se ne bih smjela naprezati. U glavi mi se vrti od buke svega što u ovoj prostoriji nije izgovoreno. Nemam snage braniti se od misli drugih ljudi. Čujem sva njihova neizgovorena pitanja: Zašto se, dovraga, vratila? Što misliš, koliko je luda? Bježim natrag unutra prije no što se Rafferty stigne usprotiviti.
Odlazim na drugi kraj sobe, udaljavam se od njega, prilazim stolu pokraj prozora u erkeru. Rafferty ulazi nekoliko trenutaka poslije. Pogledom prelazi po ljudima dok me ne opazi, a tada mi prilazi i saginje se. »Oprosti«, kaže. »To je bio još jedan loš pokušaj čavrljanja.«
Ne uspijevam se nasmiješiti.
»Eva mi je neprestano govorila koliko sam nevješt u tome.«
Suosjećam s njim. Trudi se. Gledam ga i uviđam da su njegove tajne misli, kakve god bile, vjerojatno jedine u ovoj sobi koje večeras ne čitam.
»Neprestano mi je govorila da će mi dati popust na jedan od svojih tečajeva lijepog ponašanja«, kaže. Nastupa duga stanka. On se meškolji u nelagodi. »Vjerojatno sam trebao iskoristiti tu ponudu.«
I dalje se nastojim domisliti što bih mu rekla, nešto pristojno, ali ne osobno. Napokon mi nešto pada na pamet. Obraćam mu se riječima tete Eve. »Volim juhu. Volite li vi juhu?«
To je test. Da vidim koliko zna. Ako je razgovarao s Evom onoliko mnogo koliko pretpostavljam da jest, taj će mu izraz biti poznat. Bio je to jedan od njezinih omiljenih. Osobito ako se razgovaralo o vještini čavrljanja ili o njegovoj nespretnosti u tom pogledu. Razgovor o juhi bio je prva Evina pouka.
Gleda me sa zanimanjem. Ja gledam njegove oči i čekam znakove prepoznavanja. Ne pokazuju ništa. »Molim?« kaže polako, odmjereno.
Sada zurim u njega i pokušavam mu pročitati misli. Um mu je ili namjerno prazan ili nečitljiv. Oči su mu nepomične. Možda govori istinu, ili je možda tek vraški dobar policajac. Ne mogu odrediti što je od toga.
Irene se vraća u sobu poravnavajući suknju. »Što sam propustila?«
»Ispričaj joj o kipu«, kaže Jay-Jay Beezeru. »Hej, Reenie, ovo moraš čuti.«
»Pričao sam Anyi kako je Cal pokušao ukloniti kip Rogera Conanta«, objašnjava Beezer.
Irene se smiješi prisjećajući se.
»Zato jer izgleda kao vještica?« pita Anya.
»Zato jer izgleda kao da masturbira«, kaže Irene.
»Što?« pita Anya gledajući kroz prozor kip utemeljitelja Salema, točno s druge strane trga. »O, molim vas, ne izgleda tako.«
»Kunem se Bogom.« Jay-Jay čini znak na srcu.
Irene prilazi prozoru i pokušava uputiti Anyu koja škilji u sve gušću tamu i pokušava to vidjeti. »Gdje?«
»Eno ondje. Kako drži štap.«
»Prije svoju palicu«, kaže Jay-Jay, na što čak i Irene pomisli da je otišao predaleko.
»Moram se vratiti na posao«, kaže Rafferty. Ustajem kako bih ga otpratila do vrata. »Želiš da ga povedem?« Pokazuje Jay-Jaya. »U redu je«, kažem. Rafferty sliježe ramenima. »Hvala ti što si došao«, kažem. »Vidjet ćemo se opet.«
»Da«, kažem.
Pratim ga do vrata, a potom gledam kako silazi niza stube prema crnom neoznačenom automobilu. Nekoliko trenutaka sjedi ondje, a tada pali motor i na trgu izvodi nedopušteno polukružno okretanje i zamalo udara u parkirani automobil.
Ann Chase raščišćava sobu, skuplja posude sa stolova i odnosi ga u kuhinju. Odlazim za njom.
»Vidiš? Ondje? Doista izgleda kao da drka.«
»Ne izgleda«, kaže Anya, ali sada se smije srdačnim norveškim smijehom.
»Izgleda«, kaže Lyndleyin glas u mojem umu dobacujući mi nasumično sjećanje. Lyndley je kip Rogera Conanta otkrila ljeto prije no što je umrla. Ne želim reći da ga je doslovno otkrila - u njega smo gledale cijeli život. Ali, kad ga je toga ljeta pogledala, vidjela je nešto posve drugo. Smijala se toliko jako da nam gotovo nije mogla reći čemu se smije. Stajala je na rubniku i usmjeravala nas, vodila nas oko kipa i poticala pogledati ga iz svih kutova sve dok ne ugledamo ono što je ona vidjela. Beezer je to prvi vidio i lice mu se jarko zacrvenilo. Bilo mu je toliko neugodno da je otišao u kuću iako sam uvjerena da se sada toga više ne bi sjetio. Meni je bilo potrebno mnogo više vremena. Kad sam ja to vidjela, zaustavljeni automobili su mi trubili, a Lyndley se smijala i vikala automobilima neka se »ne uzrujavaju zbog gaća u guzici«; taj je južnjački izraz pokupila tijekom zime i koristila ga u svakoj situaciji. Naposljetku je jedan vozač sjeo na trubu, a Lyndley mu je pokazala »prosti prst«. U tom sam trenutku iz pravog kuta pogledala starog Rogera Conanta i počela se histerično smijati. Ne znam je li to bilo zbog izraza vozačeva lica ili Lyndleyina lica, ili zbog prizora našeg uglednog utemeljitelja odjevena u haljinu i sa štapom koji iz određenog kuta gledanja izgleda kao penis u erekciji. Ne znam što me je potaknulo, ali nisam se prestala smijati sve dok Eva nije došla, odvela me s pločnika i potjerala me natrag u kuću. Nije me pitala čemu se smijem. Doimalo se da ne želi znati.
»Ne vidim«, kaže Anya.
»Odavde to ne možeš dobro vidjeti«, kaže joj Beezer. »Izvana se bolje vidi.« Tada pripovijeda kako je Eva sama spasila taj kip i koliko je to naljutilo Cala, ali Evu je učinilo gradskom junakinjom.
Uzimam još nekoliko komada posuđa i odlazim za Ann u kuhinju. Ona stoji pokraj sudopera i pažljivo odvaja komad čipke koji se zalijepio za donji dio tanjurića.
»Rekla bih da se večeras šali s nama«, kaže mi Ann.
»Tko?« pitam misleći da govori o Anyi, ili možda o Ireni.
»Eva«, kaže.
Ne govorim ništa, ne znam kako bi ispravan odgovor trebao glasiti. Ona odvaja čipku i gleda je. »Čitaš li?« pita misleći na čipku. »Ne.«
»Kako to?« Sliježem ramenima.
»Rekla mi je koliko si bila dobra u tome.«
»Čitanje čipke ne smatram osobito točnim.«
»Doista«, kaže ona napola upitno, napola potvrdno. Ne vjeruje mi. »Prije svega«, kažem ne znajući zašto osjećam potrebu da bilo što dokazujem, ali ne mogu stati, »Eva mi je rekla da ću imati kćer.«
»A nećeš?«
»Ni slučajno«, kažem. Samo sam je željela razuvjeriti. Željela sam izbjeći razgovor o Lyndley, ali u mojem glasu čuje se napetost.
Ann očito ne zna što bi rekla. »Eva je nas nekoliko poučavala čitati čipku«, kaže. »Bojim se da ja mnogo bolje čitam misli.«
Škilji gledajući čipku, a tada odustaje i slaže je. »'Pa, čarolija katkada funkcionira, a katkada ne funkcionira.'«
Zbunjeno je gledam.
»To je citat«, gleda me, »iz filma Mali veliki čovjek.«
»Znam odakle je«, kažem i čujem kako se napetost pojačava. »Žao mi je. Nisam namjeravala reći ništa od ovoga što sam upravo rekla.«
»Ja sam kriva«, kaže. »Po prirodi sam znatiželjna.«
Obje se smiješimo. Ona mi pruža čipku. »Bila mi je prijateljica, znaš«, rekla je. »Puno prije no što je bilo pomodno biti mojom prijateljicom.« Isteže ruku i dalje držeći čipku.
»Zašto je ne zadržiš?« kažem ne uzimajući čipku.
Ona me sumnjičavo gleda.
»Uvjerena sam da bi ona željela da je uzmeš«, uvjeravam je.
»Hvala«, kaže i kreće natrag prema salonu, ali zastaje na vratima.
Tada ulazi druga žena, mislim da je agentica za prodaju nekretnina. Jay-Jay me upoznao s njom. Osvrće se po kuhinji. Očito se nadala da će me zateći samu jer se doima blago razočaranom. Odlučuje pokušati.
»Ondje se razvila zanimljiva rasprava«, kaže mi.
Ann se vraća posudu.
Agentica vadi posjetnicu i pruža mi je. »Pitala sam se jeste li razmišljali o tome što ćete učiniti s kućom.«
»S kućom?« glupo pitam.
»Mislim, znam da je prerano, ali ne znam je li vaša obitelj razmišljala o prodaji.«
»O prodaji kuće.«
»Da.«
Vidim da se Annina energija mijenja. Ne sviđa joj se ta žena.
Ja očito nemam odgovor.
»Možda je malo prerano«, kaže agentica.
Ann se sada okrenula. Stoji okrenuta prema nama držeći krpu u ruci. »Mislite?« Ton joj je sarkastičan.
»Žao mi je«, kaže žena petljajući po torbi iz koje vadi još jednu posjetnicu zaboravivši da mi je već dala jednu. »Nazvat ću vas kasnije«, kaže. A tada opaža Annin pogled i kaže: »Ili vi nazovite mene«.
Odlazi.
»Divno«, kaže Ann.
Ann nam priprema čaj. Sjedamo za kuhinjski stol. Ona vidi da mi je previše neugodno razgovarati o tome pa samo sjedi sa mnom, dolijeva mi čaj, krpom briše stol, lašti ga, samo kako bi nešto radila. Naposljetku proviri jedna od vještica. »Spremna?« pita djevojka. Ann joj pokazuje neka je pričeka vani.
»Moram ići«, kaže. »Vozim ih.«
»Hvala ti«, kažem.
»Bit ćeš dobro«, kaže mi. »Samo polako.« Kimam.
»Nazovi me ako ti što bude bilo potrebno«, kaže. »Moj broj je u imeniku.«
»Hvala«, ponavljam.
Završavam čišćenje kuhinje. Nije mi ostavila mnogo posla, ali ipak malo pospremam. Tada uviđam koliko sam umorna, a uviđam i da su stražnje stube zatrpane kutijama pa ću morati proći kroz predvorje kako bih se popela na kat. Prolazim kroz vrata, prikupljam snagu.
Zabava je i dalje u punom jeku. Vratili su se Evinim klišejima te nadmašuju jedni druge.
»Istina će izići na vidjelo«, kaže Jay-Jay.
»Sve će to izići u pranju«, kaže Beezer.
»Oh, kako li zamršenu mrežu pletemo«, ponovno Jay-Jay.
»Posjedovanje čini devet desetina zakona«, Beezer.
»Na plimi tvoj čamac plovi«, pogrešno citira Jay-Jay.
Beezer se smije. »Nemoj s vodom baciti i ono što si oprao.«
»Voda, voda posvuda... « Jay-Jay.
»On ne vesla s oba vesla«, Beezer navodi Evin klišej, ali pokazuje prema Jay-Jayu.
»Njemu nisu sve daske na broju«, uzvraća mu Jay-Jay.
»On je lud kao noć.« Anya.
»Malo je skrenuo.« Jay-Jay.
»Nije baš najbistriji.« Ponovno Anya.
»Malo je skrenuo«, kaže Beezer i obojica se ponovno grohotom smiju. I sve im je teže govoriti.
»To si već rekao«, kaže Jay-Jay. »Glup kao stup.«
»Citiraš li ili govoriš o meni?« Beezer se okreće prema njemu u hinjenoj ljutnji.
»Ako te svrbi«, kaže Jay-Jay i pada od smijeha. »Ako te ne svrbi, moraš se potruditi«, kaže Irene. »To nije Eva, to je Johnnie Cochran«, kaže Beezer. »Ništa od toga nije Eva.« Anya staje u Ireninu obranu. »Ako ćemo biti precizni.«
»Nije?« pita Beezer u hinjenom užasu. »Nemoj mi to govoriti. Ne uništavaj mi iluzije iz djetinjstva.« Anya sada pije Armagnac, toči ga u svoju malenu čašu.
»Još je jedan«, čujem kako Beezer govori iz druge sobe. »Jedan koji je neprestano ponavljala. Ne mogu se sjetiti.«
»Koji?« Jay-Jayu se sviđa ta igra. »Znaš onaj«, Beezer se obraća meni pokušavajući me uvući u razgovor.
»Idem u krevet«, kažem uzimajući jednu kutiju fotografija sa sobom.
»To nije to«, kaže Beezer.
»Kvariš nam zabavu.« Irene je sve hrabrija.
»Nedvojbeno nije govorila 'kvariš nam zabavu'«, kaže Jay-Jay i ispušta zvuk zujanja nalik onome koji u televizijskim kvizovima prati netočne odgovore.
»Nisam mislila na Evu, mislila sam na Towner«, kaže Irene i prasne u smijeh.
Ne poznaje me dovoljno dobro da bi se tako ponašala. »Sjetio sam se«, javlja se Beezer. »Nešto o šivanju.«
»O šivanju?« Jay-Jay se smije. »Ne sjećam se da je govorila nešto o šivanju.«
»Šivanje«, kaže Beezer. »Nešto o iglama.«
»Lakše je devi proći kroz iglene ušice... « počinje Anya.
»Jedan pravodobni šav«, prekidam ih. Sada sam već na pola stubišta, a moj glas odozgo odjekuje niz spiralu.
»Tako je! Jedan pravodobni šav! Jedan pravodobni šav!« Beezer je oduševljen.
»Da, sjećam se«, kaže Jay-Jay. »Ali to nije sve.«
»Jest«, kaže Beezer i ponovno se prepiru.
»Jedan pravodobni šav... napravi nešto«, kaže Jay-Jay.
»Towner?« Beezer traži presudu.
»Laku noć«, kažem ne želeći ulaziti u to.
»Uštedi njih devet«, kaže Irene.
»Što?« Beezer je gleda.
»Uštedi njih devet«, kaže ona. »To je poslovica. Jedan pravodobni šav uštedi njih devet.«
»Devet čega?«
»Valjda devet šavova.«
»To je glupo.«
»Nisam to ja izmislila.«
»Mislim da je u pravu«, kaže Anya.
»Zašto devet šavova? Zašto ne osam? Ili trideset dva?« Beezer nije uvjeren.
»Devet je.« Anya je vrlo uvjerena.
»Ti si Norvežanka«, sumnjičavo kaže Beezer.
»Što? Ja sam Norvežanka pa se ne računam?«
»To se rimuje«, dodaje Jay-Jay.
»Ako išta, trebala bih dobiti dodatne bodove jer sam Norvežanka«, kaže ona.
»Kakve bodove? Ne igramo za bodove«, kaže Beezer i odmahuje glavom.
»Rimu ne prodajemo prije vremena«, kaže Jay-Jay u svojoj najboljoj imitaciji Orsona Wellesa.
»Ti si isključen«, kaže Irene Jay-Jayu. »Oboje ste isključeni«, kaže Beezer.
Kad sam stigla do drugog kata, svi su krenuli prema vratima. Anya sada već potpuno sumnja u Beezera i želi vidjeti kip Rogera Conanta, a Beezer je pristao pokazati joj ga. Jay-Jay želi biti prisutan kad Anya »sagleda cijelu sliku«. Irene ide s njima samo zato da bi pazila na Jay-Jaya.
Ja samo želim stići do kreveta i leći. Ali, sve mi se ponovno udaljava i premda je krevet samo nekoliko koraka od vrata, doima se miljama daleko. Zvukovi su izobličeni, odjekuju. Svaki korak traje cijelu vječnost. Hodam kroz vodu.
Tonem na krevet. Zahvalna zbog toga, zbog spokoja sna, ali tada odjednom osjećam da ne mogu disati. Plašim se da više nikada neću izroniti ako potonem. Potreban mi je zrak.
Stižem do površine, ljestvama se uspinjem na krovnu terasu. Osjećam zrak nada mnom, u malenoj ostakljenoj prostoriji koja vodi van. Pritišćem zasun na stropu, ali zaglavljen je, mnogo teži nego onoga dana kad sam tražila Evu. Šavovi me zatežu. Ramenom guram vrata stojeći na Ijestvama i u tom naprezanju gubim dah. Zasun se otvara i odbacuje golemog galeba iznad terase. Raspon krila mu je širok, možda dva metra. Zapahne me zrak koji je pokrenuo uzlijetanjem, topao i ustajao. Zacijelo se ondje gnijezdio, lijegao jaja; sezona im je. Leti nada mnom sakrivajući zvijezde i na trenutak smo zajedno u vremenu i prostoru. Među nama, između toga golemog stvorenja i mene, događa se trenutak razumijevanja, ali tada prestaje, prije no što ga uspijem definirati. Galeb uzlijeće i odnosi ga ostavljajući me s gnijezdom, izmetinama i smradom. Glupo stojim ondje, napokon mogu disati, ali ne mogu sjesti onako kako sam inače sjedila, ne mogu se smiriti na tom mjestu. Umjesto toga naslanjam se na ogradu i gledam grad opažajući sve prvi put otkako sam došla ovamo, znajući to nekako.
Vidim Anyu i Beezera u parku, obilaze kip Rogera Conanta nastojeći opaziti sablažnjiv položaj. Jay-Jay stoji sa strane i upućuje ih, daje im smjernice. Njihov smijeh se ističe, odjekuje tihim ulicama poda mnom.
Onkraj obale crna se voda proteže dalje od rta Peach's u Marbleheadu do Yellow Dog. Vidim svjetlost u Mayinoj spavaćoj sobi. Zapravo, dvije svjetiljke. To je novo. Jače svjetlo petrolejske svjetiljke uvijek sam vidjela odavde i to je glavni razlog zbog kojeg mi je Eva prije mnogo vremena dala ove sobe, kako bih mogla držati Mayino svjetlo na oku, kako bih znala da je dobro, da je živa, da se nije poskliznula na stijenama i ozlijedila se, ili se zimi smrznula. Eva mi je rekla da se mogu popeti ovamo i motriti May kad god poželim. Nekoć sam to svjetlo motrila svake večeri, više puta. Zapravo, provjeravala sam ga toliko često da je to i dalje dio mojeg obreda prije odlaska na spavanje, barem u mojem umu, nešto što moram učiniti svake večeri prije no što utonem u san. Čak i pet tisuća kilometara dalje, u Kaliforniji, onoliko daleko koliko sam mogla otići a da ne padnem s ruba zemlje, i dalje vidim Mayino svjetlo. To me zapravo tješi jer shvaćam da me večeras dovelo ovamo. Nije bilo toliko važno to što nisam mogla disati, koliko sam imala potrebu vidjeti to svjetlo, ne u sjećanju, već u stvarnosti, da bih mogla zaspati. To je sve.
Ali, stvarnost se razlikuje od sjećanja. Večeras svjetlo nije samo jedno nego su dva. Pitam se koliko dugo May ima to novo svjetlo i pomišljam kako je to na neki način čudno, kako te dvije slike ne odgovaraju jedna drugoj. Jednako je čudno da nemaju smisla. May je štedljiva, kao i Eva. Paljenje dviju svjetiljki bio bi luksuz koji si ona ne bi dopustila.
A tada se prisjećam Stelazinea koji su mi davali u bolnici te kako sam neko vrijeme nakon uzimanja vidjela dvostruko. Nije mi se događalo trzanje, koje se pojavljivalo kod nekih ljudi (moj liječnik ga je nazivao izdajničkim znakom), ali sjećam se da mi je bilo teško gutati (što nikada nije potpuno nestalo). Sjećam se i kako sam sve vidjela dvostruko. Sjećam se kako sam tada dolazila ovamo, kad sam se vratila kući, i kako je izgledalo kao da May ima dvije svjetiljke upaljene, ali sve to bila je iluzija.
»Dvije, ako dolaze s mora«, kaže glas, a ja ne razlučujem je li to Evin ili moj glas, ali pomišljam kako je dobro da sam sama jer si u javnosti ne mogu priuštiti razgovor sa samom sobom ili sa svojim glasovima. To je jasniji izdajnički znak nego trzanje, ako mene pitate.
Pa ipak, mnogo se toga promijenilo od bolnice, a vrijeme i zdrav razum uglavnom su me naučili razlikovati stvarnost od iluzije. Znam da su svjetla koja večeras vidim stvarna iako glasovi koje čujem u glavi nisu. Razmišljam o izrazu »dvije, ako dolaze s mora« i pokušavam otkriti dublje, više simboličko značenje, ali mi um tada odluta od te slike vezane uz Paula Reverea. On vješa svjetiljku u crkvi u Lexingtonu ili Concordu, ili gdje god je to bilo, a ja se pitam odakle je taj kolut filma došao, vjerojatno stara ljetna povijesna pouka iz crvene školske zgrade dok je još bila naša škola, prije no što su je zauvijek zatvorili te Beezera i mene prisilili preseliti se u grad i živjeti s Evom.
Odozdo čujem bratov smijeh.
I počinjem plakati. Plačem zbog Eve, i zbog Lyndley, i zbog svih koji su preminuli, i zbog sebe jer sam morala doći ovamo, pa čak i zbog Beezera i Anye te njihova vjerovanja u vlastitu budućnost. Jer, doista, kad malo bolje razmislite, kakve izglede imaju? Kakvi su izgledi da Beezerov brak bude uspješan? Svačiji su izgledi u današnje vrijeme prilično slabi, ali naši su bili puno lošiji od izgleda većine ljudi. Nekoliko minuta plačem zbog svih. Spremna sam plakati cijele noći, namjestila sam se za to, ali suze nakon nekog vremena presušuju. Previše sam isušena od zrakoplova, od operacije i od same tuge da bih dalje plakala. Previše sam isušena da bi se suze uopće stvorile.
Odozdo odjekuju njihovi glasovi. Sada se svi smiju, Jay-Jay i Beezer gledaju kako Anya staje pod odgovarajući kut u odnosu na kip i napokon opaža kako stari Roger Conant čini svoju stvar. Trgaju se od smijeha zbog apsurdnosti kiparove pogreške. Pada mi na pamet da je to Beezerova momačka večer budući da on i Anya sutra odlaze u Norvešku. Vjerojatno su imali nešto drugo u planu. Kolege s MIT-a vjerojatno bi ga izveli, barem u kakav bar u Cambridgeu, a možda čak i na glavnu cestu pa u Golden Bananu ili neko drugo mjesto (iako je sve te štreberske profesore teško zamisliti na takvom mjestu). U svakom slučaju, to se nije dogodilo. Umjesto toga su svi večeras u parku: Beezer i Anya, Jay-Jay i Irene. Zvijezda predstave večeras je stari Roger Conant, on zauzima mjesto Golden Banane, a ja pomišljam da je Ann Chase vjerojatno bila u pravu, da se Eva večeras doista zabavlja s nama.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:41 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke W78



Deseto poglavlje


George Washington u Ipswich nije došao iz političkih razloga, već zato jer je Marta željela crnu čipku za šal koji je dala izraditi. Bila je to osobitost. Ta djelatnost, koju su žene stvorile i vodile, napredovala je kao nijedna prije nje.
Vodič za čitanje čipke



U džepu imam tabletu Stelazinea. Stara je i rok trajanja joj je istekao pa bi me mogla usmrtiti ako je popijem. Veća je vjerojatnost da neće učiniti ništa. Pa ipak, ta je tableta moje osiguranje, moja veza sa zdravim razumom. U slučaju krize popij tabletu. Na putu za otok Yellow Dog provjeravam džep. Da vidim je li tableta još ondje. Danas idemo na čitanje Evine oporuke.
Naš se otok prvotno zvao Yellow Island, zbog groznice. Ondje su salemski brodovi na povratku iskrcavali bolesne mornare. U to su vrijeme još vjerovali da je žuta groznica zarazna i mnogi su mornari umrli na tom otoku, neki od groznice, ali mnogo više njih od hladnoće.
Otok je tek mnogo kasnije postao Yellow Dog, kad je netko s kopna ondje ostavio dva zlatna retrivera. Tko god to bio, bacio ih je u kanal između našeg otoka i otočja Miseries, vjerojatno očekujući da će se utopiti, ali plima i vjetar barem su taj put bili povoljni pa su psi isplivali. Budući da je po cijelom otoku bilo divljih zečeva, kao i vodenih štakora te tisuće galebova, psi su lijepo napredovali i postali su sjajni lovci. Kao i kojoti u Los Angelesu, ti se psi malokad približavaju ljudima. Izuzev moje majke. S May postaju pitomi — kad krene prema njima legnu, okrenu se na leda i podignu šape u zrak kao da čekaju da ih počeše po trbuhu, što ona gotovo nikada ne čini.
Bilo bi praktičnije (i logičnije) obaviti čitanje oporuke u gradu, u uredu Evina odvjetnika ili čak u njezinoj kući, ali May, dakako, ne bi došla u grad.
Nikome nije drago što je ovdje. Beezer, Anya i ja došli smo čamcem. U luci je bilo mirno, ali kad smo prošli rt Peach's, zapuhao je jači vjetar pa su valovi na nekim mjestima bili visoki i do dva metra.
»Ne znam zašto moramo biti ovdje«, Anya kaže Beezeru. »Već znamo da će sve ostaviti Emmi.«
Beezer ne odgovara, već savršeno pristaje uz platformu, kao pravi otočanin. Ako Anya nije zadivljena ovime, trebala bi biti.
Odvjetnik izlazi s dr. Wardom. Nalazimo se na gornjem dijelu pristaništa kad opažamo vodeni taksi koji usporava kako bi skrenuo u kanal. Beezer se vraća dočekati ih.
»Nedostaje mi Eva«, kaže Anya gledajući prema gradu.
»I meni«, kažem. Vidim da mi ne vjeruje. Osobito zato jer nikad ne dolazim u posjet. Ni jednom nisam došla. S Anyinog stajališta, svi smo loši. May nije došla na pogreb. A ja nikada ne dolazim posjetiti Evu. Ona ne razumije nikoga od nas. Misli da Evu nismo voljeli. U tome griješi. Ja sam Evu voljela više od svega. I premda sam ljuta na May jer nije došla na pogreb, znam da je i ona voljela Evu.
U tišini hodamo prema kući.
S uzvisine pokraj kule vidim crvenu školsku zgradu i čipkarice na djelu. Dvadesetak žena sjedi na stolicama postavljenima u krug, a u sredini je čitačica. Nekoliko djece sjedi sa strane, u manjem krugu. Izgleda kao da im jedna žena drži pouku.
Zakoni su se promijenili. Školovanje kod kuće sada je dopušteno. Pitam se što bi bilo drugačije da je Beezeru i meni bilo dopušteno školovati se ovdje. Da one jeseni nismo otišli u grad živjeti s Evom.
Anya odjednom staje. Pokušava mi nešto reći, ali vjetar nadjačava svaki zvuk. Pokazuje prema stijenama. Psi dolaze sa svih strana, izlaze iz svojih spilja kako bi vidjeli što se događa. Slično je zagonetkama koje smo rješavali kao djeca. Koliko je pasa sakriveno na ovoj slici? Pet? Deset?... Više? Vidim ih posvuda oko nas, pogledom prate svaki odvjetnikov korak. Vidim da ih i Beezer vidi, ali i dalje hoda te pokazuje lokalne zanimljivosti odvraćajući svima pogled od litica. Psi naposljetku gube zanimanje i vraćaju se u svoje spilje.
Do Mayine kuće nas četvero već hodamo zajedno. Divljim psima smo dosadili, ali dva Mayina miljenika, oni kojima dopušta približiti se kući, sunčaju se na trijemu. Leže svaki s jedne strane stuba, grive su im razbarušene, a prednje šape ispružene ispred tijela pa izgledaju kao dva kamena lava. Ženka se doima zbunjeno. Mužjak se ne miče, ali gleda odvjetnika u oči. Odvjetnik misli da je pas pitom i saginje se kako bi ga pogladio kad May staje među njih i tjera pse s trijema. Ženka odmah odlazi, ali onaj zagledani se ne miče.
»Byzantium... idi«, kaže May i pas se nevoljko odvuče s trijema i niza stube. Osvrće se i gleda May kao da sumnja u njezinu prosudbu zbog čega mi se odmah svidio.
»Zanimljivo ime za psa, Byzantium. Jeste li ga vi izmislili?« pita odvjetnik.
»Zlatni retriver«, kaže Anya.
Odvjetnik je zbunjeno pogleda.
»Zlato. Bizantsko carstvo?« Anya je pribjegla ulozi povjesničarke umjetnosti i podsjeća ga kao da je jedan od njezinih učenika.
»Zapravo je po Yeatsovoj pjesmi«, kaže May ispravljajući Anyu.
Tipično za May. Pas je možda dobio ime po pjesmi, ali pjesma govori o bizantskom zlatu. To je ono što želim reći o svojoj majci.
Sjedimo za velikim stolom od mahagonija u blagovaonici, na jedinom mjestu na kojem ima prirodne svjetlosti na ovaj sumoran dan. Vidim da odvjetnik očekuje da May upali svjetlo, a tada uvida da ondje nema ni jedne svjetiljke. Čujem njegov misaoni proces; nada se da nije zaboravio naočale, posegne u džep u potrazi za njima, ali nalazi nešto drugo, ključeve. Dovraga. Trebao sam se sjetiti ostaviti ih zbog nje. Naočale... naočale. Traži ih u drugom džepu. Pogodak.
Misli da ćemo se svi šokirati. Žali što njegov partner nije došao obaviti taj zadatak umjesto njega. Pokušao sam ga podmititi, ali nije išlo. Misli kako nikada nije bio dobar u priopćavanju loših vijesti. Osobito ne ludoj obitelji poput ove. Pokušao sam reći starici. Stotinu puta sam joj pokušao reći. »Morate se pobrinuti za invalida. Ona je vaša kći, zaboga.« Nikada nisam bio vješt s tim starim, dobrostojećim obiteljima. Iako živim od njih. Nikada ih neću razumjeti.
»Jesi li dobro?« pita me Anya. Hvata me pod ruku.
Zurila sam u odvjetnika. Mislim da me izraz mojeg lica otkriva.
U sobi se osjeća tjeskoba. Ne samo odvjetnikova. Svi osjećaju tu energiju. Ili je možda takva prigoda.
»Želiš li vode?« May se saginje i pita me. Ona i moja teta jedine u prostoriji nisu napete - teta zato jer nije svjesna što se događa, a May, sada shvaćam, zato jer već zna što će odvjetnik reći.
Toči mi vodu i gura mi je preko stola kao da je figura na šahovskoj ploči. Iako sam žedna, ne uzimam je.
Okupljeni su utihnuli jer odvjetnik naglas čita oporuku. Po završetku dugo nitko ništa ne govori. On se nakašljava. A tada, kao da kolektivni izraz šoka na našim licima upućuje na nerazumijevanje, počinje komentirati parafrazirajući ono što smo upravo čuli. »Oporuka je jednostavna u svojoj namjeri«, kaže. »Izuzev obiteljske zemlje u Ipswichu, koja je ostavljena Prvoj crkvi s izričitom namjenom izgradnje kampa za slijepu djecu, najveći dio imanja ostavljen je u vlasništvo Sophyji... da njime raspolaže po vlastitom nahođenju.«
»Što...?« kaže Anya. Ona je jedina dovoljno spontana da bi to rekla naglas, Što je s tetom Emmom? glasi drugi dio te misli. Zastaje usred rečenice, pohvalno.
Gledam May koja me nepokolebljivo gleda u oči. »Ti si znala za to?«
»Da.«
»I nisi imala ništa protiv?« šokirana sam koliko i Anya. »Taj je novac bio Evin. Nije na meni da se protivim.«
»May je zapravo svjedočila potpisivanju.« Odvjetnik mi pokazuje Mayin potpis. »Zašto?« pitam. May odvraća pogled.
»Očito očekuje da ćeš ostati ovdje i brinuti se za Emmu«, odgovara Beezer.
Opažam izraz na licu tete Emme.
»Nitko se ne mora brinuti za Emmu«, kaže May. »Emma se najveći dio vremena brine za nas. Je li tako?« Emma se pokušava nasmiješiti.
»Emma je njezina kći«, kaže Anya. »Vjerojatno bi trebala postojati zaklada ili takvo što.«
»Čini se da si dobro razmislila o tome.« Mayin ton je leden. »Samo sam mislila...«, zausti Anya.
»Voljela bih da ostaneš«, kaže Emma. »To bi bilo jako lijepo.« Ne mogu govoriti.
»Ne moraš ostati«, kaže May. »Uvijek možeš odbiti nasljedstvo.«
»Što bi se dogodilo ako bih ga odbila?« pitam odvjetnika.
»Ako odbijete, sve ide crkvi.«
»Ne Emmi?«
»Eva je bila vrlo jasna.«
Dr. Ward se doima uznemireno. »Mislim da to nije bila Evina namjera. Uvjeren sam da bi željela da Emma bude zbrinuta.« Okreće se prema May u potrazi za potvrdom.
»Ne gledajte mene. Sve ovisi o Sophyji.«
Šah-mat.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:42 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke W38


Jedanaesto poglavlje


Godine 1820. u Boston su dopremljeni prvi strojevi za izradu čipke pa su dva čipkarska pogona dvije godine zajedno napredovala. Godine 1825. svemu je došao kraj. Industrijska se situacija promijenila kad je pijesak rijeke Ipswich zatvorio ulaz u luku ostavljajući pomorsku trgovinu gradovima kao što su Salem i Boston. Ipswich se tada vratio svojim zemljoradničkim počecima, ipsvičke žene ponovno su postale farmerske supruge, a izrada čipke postala je razonoda koja se prenosila na kćeri — poput šivanja i pečenja kruha (iako manje važna od obje).


Budna sam cijelu noć i pakiram čipku. Uzimam svaki komad sa svakog stola i iz svake ladice. Jedini komad koji ne uzimam jest onaj s baldahina nad Evinim krevetom jer ondje spavaju Anya i Beezer, a ne želim ih probuditi.
Po završetku omatam čipku bijelim papirom i vežem srebrnom vrpcom koju sam pronašla u Evinu ormaru. Izgleda kao vjenčani dar. Ispisujem njihova imena na njega.
»Što ću s ovim?« silazeći niza stube čujem kako Anya pita Beezera.
Beezer izvodi grimasu. Anya shvaća da sam ondje i okreće se prema meni.
»Lijepo od tebe, Towner, doista. Ali, ja jednostavno nisam za čipku.« Grli me. Pokušavam se nasmiješiti.
Taksi kasni. Beezer pokušava nazvati taksi službu, ali ogorčen spušta slušalicu.
Izvana se čuje truba. »Stigli su.« Anya kreće prema vratima. »Sigurna si da ne možeš doći na vjenčanje?« pita me Beezer. »Nemam putovnicu.« Sinoć sam mu to rekla. »Svatko ima putovnicu.« Beezer se smiješi. »Osim tebe.«
»I možda May«, kažem.
»Da, možda.«
Ponovno ga grlim, a tada nju. »Sve najbolje«, kažem joj, svjesna da zvuči službeno, ali prisjećam se kako mi je Eva rekla da se mladenki nikada ne čestita.
»U redu je prodati kuću«, kaže Beezer. »Znam da te Eva željela navesti da ostaneš, ali to nije dobra ideja.« Uvijek me čita.
»Nitko ti neće zamjeriti«, kaže.
»Ipak razmisli o tome«, nadoda nakon nekoliko trenutaka. Kimam i kažem: »Nazovi me nakon obreda«. Uzeo je sve tri torbe i ipak uspijeva pridržati vrata da Anya iziđe. Umotana čipka ostaje na stoliću u hodniku.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:42 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke W37



Drugi dio




Dvanaesto poglavlje


Čipka je u svemu živom: u zimskim golim granama, u uzorcima oblaka, u mreškanju površine vode na povjetarcu... Čak i čupavo krzno divljeg psa ima čipkasti uzorak ako dovoljno dobro gledate.
Vodič za čitanje čipke



Stare kuće hvataju tragove ljudi koji su živjeli u njima jednako kao što ih hvata i čipka. Te niti najčešće mirno ostaju na svojem mjestu sve dok ih netko ne uznemiri. Stara čistačica koja posegne prema paučini otkriva sanjarski ples djevojke koja se vratila kući nakon svojeg prvog kotiljona. Sa zapešća joj još visi plesna kartica, a ona se zatvorenih očiju vrti pokušavajući zadržati taj trenutak, sjećanje na prvu ljubav. Staroj je čistačici ta vizija poznatija nego djevojci. To je vizija za kojom je čeznula, ali nikada je nije proživjela.
U toj se mreži niti dvaju svijetova mogu sastati. Djevojka koja je to proživjela, sada odrasla, zaboravila je sve osim osjećaja. Ne sjeća se imena tog mladića. U njezinu su sjećanju druge stvari, stvari koje su joj važnije: muškarac za kojeg se udala, rođenje djeteta.
Ali, za čistačicu ta je nit jača. Dijelom je vizija, a dijelom ispunjenje davne, ali nikada zaboravljene želje. Ostaje bez daha i na trenutak mora sjesti na djevojčin krevet. Na Evin krevet. Mjesto spajanja tih dviju niti povezalo je te dvije žene. Čistačica nikako ne može znati da je ta mlada djevojka Eva sada sredovječna. Ta žena nije odavde. Nije poznavala Evu kao djevojku. Ali, čak i bez tog znanja među njima se nešto promijenilo. Kad je napokon završila posao i sišla niza stube prvi put, Eva joj nudi šalicu čaja. Starica je, dakako, ne prihvaća; to ne bi bilo dolično, a čak i kad bi bilo, ona je povučena žena, nije razgovorljiva. Bilo bi neugodno, ako ne čak i nemoguće, promijeniti njihov odnos toliko kasno u njihovim životima. Pa ipak, nešto se jest promijenilo i obje to znaju.
Eva mi danas pokazuje mnoge od svojih niti sjećanja, barem po jednu iz svakog desetljeća svojega života: farmu u Ipswichu na kojoj je odrasla, vjenčanje s G. G.-jem, Emmino rođenje. Škripa otvaranja vrata postaje Evin glas sa starim bostonskim naglaskom. Glas postavlja pitanja kao da Eva pokušava čitati čipku kako bi doznala što se dogodilo. »Umrla sam? Nema me? Moj život je završio?«
»Da«, govorim naglas, a odgovor poskakuje po sobi, odbija se o zidove. »Umrla si. Ja sam ovdje kako bih razvrstala tvoje stvari, kako nitko drugi to ne bi učinio. Neznanac neće dirati stvari koje su za tebe bile najveća dragocjenost. To ne činim zato jer to želim — želim napustiti ovo mjesto bez osvrtanja. Ne, ne činim to zato jer to želim, nego zato jer znam da bi ti to željela.«

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:43 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke W36


Trinaesto poglavlje


Čitačica prvo mora očistiti čipku, potom pitaoca i tada sebe. Taj se korak čini kako bi se uklonili prošli utjecaji i buduća očekivanja. U taj čisti prostor upućuje se pitanje.
Vodič za čitanje čipke



Najveći dio jutra provodim u Evinoj garderobi prebirući po njezinim stvarima. To je moj obred koji svakodnevno ponavljam već nekoliko tjedana. Posvuda po kući naslagala sam kutije: neke su za Beezera i Anyu, neke za moju majku, a neke za Krug; žene s otoka Yellow Dog. Danas sam spakirala jednu malenu kutiju, zadnju, dovoljno laganu da je mogu nositi. U njoj su stvari koje ću ponijeti sa sobom.
Kad bi tu garderobu čistila nepoznata osoba, Evu bi definirale stvari koje je ostavila za sobom, iako ne bi bilo moguće ustanoviti jesu li te stvari dragocjenosti ili tek različiti predmeti pospremljeni ovamo zato jer nikada nije uspjela pronaći mjesto za njih. Za nepoznatu osobu ne bi imali značenje. Mogli bi se doimati kao znakovi demencije. I zato moram obaviti taj posao prije no što pođem. Ne mogu podnijeti pomisao da bilo tko prosuđuje Evu. Znam kako je kad vas prosuđuju.
Kutije od cipela sjajan su primjer. U ovoj ih je garderobi najmanje šezdeset. Nalazim cipele koje je moj djed G. G. dao svakome od nas na svoj posljednji Božić u životu. Preplavljuju me sjećanja: svi zajedno stojimo u kadi u svojim novim cipelama i namačemo ih. »Neka vam se osuše na stopalima«, zapovjedio je G. G. Cijeli dan smo mokri hodali po kući, šljapkajući, ostavljajući malene, vlažne tragove po mramornom podu i orijentalnim sagovima. Budući da se do večeri nisu osušile, morali smo ustrajati. Legli smo u cipelama, a kad smo se ujutro probudili, imali smo par koji nam je savršeno pristajao, ali i hunjavicu. U stražnjem dijelu ormara, na podu, nalaze se druge kutije od cipela, jednake, s naljepnicama G. G.-jeve tvornice cipela, ali inače neoznačene. U njima su darovi koje smo kao djeca davali Evi. Božični i rođendanski darovi. Ondje je komplet; češalj i četka koje sam ukrasila šljokicama, previše kičasto za Evin profinjen ukus, ali sjećam se kako je svima govorila koliko je to lijepo i kreativno. Nalazim skulpturu koju sam joj načinila druge godine, ukrasni grm prekriven školjkama i komadićima stakla. Ništa od toga nije joj koristilo, ali ni od čega se nije mogla ni rastati. »Među nama je buduća likovna umjetnica«, rekla je kad je otvorila taj dar. Ali, u tome je pogriješila. Lyndley je bila buduća likovna umjetnica, a ne ja. No, taj je grm ipak godinama imao počasno mjesto iznad njezina kamina, sve dok se ljepilo nije osušilo pa su školjke počele otpadati ostavljajući neobične praznine uokvirene neonskim zelenilom na mjestima na kojima se vidio stiropor. Kad je previše školjki otpalo, Eva je grm umotala u iste obojene papirne ubruse koje je koristila da označi stranice u Bibliji te ih stavljala u lijepe kutije svezane francuskim vrpcama. Otpale školjke ležale su u naborima papira, pokraj tijela preminulog grma, poput omiljenih predmeta koje ljudi stavljaju u lijes preminuloga.
Otvaram sljedeću kutiju koja je puna fotografija. Još je mnogo takvih kutija pa podižem poklopce sljedećih dviju kako bih utvrdila je li to jedina kutija s fotografijama, ali nije, sve ove kutije su ih prepune. Tu su fotografije moje majke May iz vremena dok je bila malena djevojčica. I fotografija Mayine majke, moje bake Elizabeth, G. G.-jeve prve supruge koja je umrla rađajući May. Divlja kosa moje majke, kroćena vrpcama i pletenicama, ipak uspijeva umaknuti i kovrčati se oko njezine glave poput aureole. Ondje je još fotografija moje bake te nekoliko fotografija njezina supruga naslonjena na automobil ili u igranju golfa. Tu su i fotografije G. G.-ja i Eve, njegove druge supruge i Emmine majke. U jednoj su kutiji skupne fotografije, a na nekoliko njih čak je i Cal, u mladim godinama dok je bio u braku s Emmom, prije no što se dogodio pakao.
Tu je i kutija fotografija Evina cvijeća: njezinih ruža, hortenzija i božura. Isprva mislim da slike nisu složene određenim redom, ali otvorivši četvrtu kutiju uviđam da su zapravo prilično smisleno složene. Svaka kutija sadrži jednu temu. Ako su posrijedi fotografije obitelji, svaka je kutija usredotočena na jednoga od nas, ili uglavnom na jednoga, uz ljude koji nas okružuju. Planeti u malenu Sunčevu sustavu. Poput fotografije mojeg brata Beezera snimljene prigodom proslave njegova drugog rođendana, na kojoj smo svi, a on sjedi na čelu stola, majušne ručice su mu do zapešća uronjene u glazuru torte, a mi se smijemo kao da je to najsmješniji prizor koji smo u životu vidjeli.
Još nisam pronašla Lyndleyine kutije, kao ni jednu fotografiju tete Emme, osim one s Calom. A nisam pronašla ni mnogo svojih fotografija. Mnogo je više fotografija na kojima su Beezer i moja majka. Znam kako je Evin um funkcionirao; znam da negdje moraju biti pune kutije posvećene svakoj od nas.
Posežem prema sljedećoj, većoj kutiji. Teža je no što očekujem pa mi ispada na pod i pritom podiže oblačić prašine. Ta kutija nije puna fotografija nego knjiga.
Prepoznajem staru obiteljsku Bibliju u kojoj su odlomci označeni komadićima izblijedjelog papira koji vire preko korica. Teža je no što izgleda. Zapravo, morate je uhvatiti objema rukama da biste je podignuli. Pogrešno procjenjujem njezinu težinu pa mi pada iz ruke, prevrće se i izbacuje papiriće koji padaju bešumno i bestežinski poput lišća u listopadu.
Otvaram Bibliju na označenu odlomku.
Evanđelje po Ivanu 15:13: »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje«.
Odlažem Bibliju. Trebao bi je dobiti netko iz obitelji - vjerojatno Emma, ili možda Beezer i Anya. Ondje su još dvije knjige, jednaki crveni dnevnici u kožnom uvezu. Oba izgledaju poznato. Otvaram prvi. Ispisan je Evinim rukopisom. Već sam ga vidjela. Pun je Evinih misli i seansi čitanja čipke koje je izvela. To je dijelom dnevnik, dijelom mašta, a dijelom priručnik. Na naslovnoj stranici ispisala je naslov »Vodič za čitanje čipke«. Otvaram nasumce.
Čitanje čipke mladenki na dan njezina vjenčanja

Vjenčani veo najradosniji je oblik čipke za čitanje. U njemu su sve mogućnosti. Zbog sakramentalne prirode vjenčanja u vjenčanom je velu malokad bilo što uznemirujuče; štoviše, moguće je vidjeti ljepotu života koji se proteže samo u budućnost. Tada se u čipki često mogu vidjeti i dječja lica, a katkad čak i unuci koje će par imati.
Ako je posrijedi dug veo kojega je odostraga potrebno nositi, često je moguče vidjeti cijele prilike predaka kako ga nose pa se čini da veo lebdi na mjestima na kojima bi zakoni gravitacije trebali nalagati drugačije. Mladenkino uzbuđenje u tim trenucima često odgovara broju osoba koje nose veo.

Sve se to čini vrlo poznatim. Već sam to pročitala. Zacijelo jesam. Listam ostatak bilježnice. Eva na nekim mjestima podrobno opisuje seanse, a katkad piše o različitim vrstama čipke. Ako je uz čitanje bio poslužen čaj, na nekim je mjestima potanko opisana čajna mješavina uz upute za pripremu. Medu zapisima o čitanju su dnevne bilješke, najčešće o njezinu cvijeću. Zabilježila je opažanja o svojim zumbulima i o svojim ružama iz Cornwalla. Tu su i stare izreke, ispisane na marginama. Stihovi: Goethe, Spenser, Proust. Klišeji su pomiješani s novostima o vremenskim prilikama te plimi i oseci, ali svaki je zapis vezan uz čipku poput niti koja prolazi kroz komad zamršene belgijske čipke, a potom se simetrično vraća u njezino središte.
Osjećam da je Eva uz mene. Ponovno plačem. Možda to pakiranje i nije osobito dobra ideja. Preteško je. Osjećam ruku na svojem ramenu. Utješnu. Ne okrećem se kako bih pogledala. Znam da je to Eva. Usmjerava moj pogled prema drugoj crvenoj bilježnici. Moja je ruka uzima. Iako su bilježnice jednake bojom i veličinom, ova se čini mnogo težom od prve. Preteškom da bih je držala. Zamalo mi ispada. Ruka se proteže kako bi mi pomogla. Otvaram dnevnik.
To je dnevnik koji sam pisala u bolnici McLean. Pod utjecajem Stelazinea, ovješenog i bezvoljnog lica, pisala sam svoju prošlost kako sam je upamtila. Rukopis je suprotan onome što biste očekivali - sitan i usiljen, kontroliran. Ispostavilo se da je ta priča bila moj izlaz iz bolnice. Ne znam koliko je toga istinito. Ako se nečega nisam mogla sjetiti, izmislila sam. Popunjavala sam praznine.
Ne mogu čitati taj dnevnik. Previše je bolno. Stoga ga uzimam, uz Evin dnevnik, Bibliju i sve to sakrivam s drugim stvarima koje ću ponijeti sa sobom: jastučić za izradu čipke, Lyndleyina slika i posuda Teškog čaja.
Agentica za prodaju nekretnina napokon stiže, a dovela je i stambenog inspektora »kako bi se uvjerila da nema iznenađenja«, kaže. U stražnjem dijelu njezina Volva opažam natpis »Na prodaju«.
»Ne želim znak«, kažem.
»Kuću je mnogo lakše prodati ako imate znak.«
»Ipak... « kažem glasom koji prepoznajem kao Evin. Ona to ne opaža pa sliježe ramenima i ostavlja natpis u automobilu. Inspektor ostaje vani i obilazi kuću gledajući je iz svih kutova.
Slijedi pet minuta čavrljanja. Kaže da je šteta prodati takvu kuću, da će je netko vjerojatno pretvoriti u stanove. A tada uviđa da bi si mogla upropastiti prodaju pa dodaje: »Ni ja se ne bih vratila ovamo ako bih živjela u sunčanoj Kaliforniji«.
Vani inspektor vadi ljestve iz svojeg kamioneta te ih nosi prema kući prelazeći preko cvjetnih gredica.
»Trajnice u vrtu su divne«, kaže agentica, »istinska prednost za prodaju.« Bilježi ih, kao i neke druge stvari koje opaža, uključujući krov od škriljavca.
»Koliko je spavaćih soba?«
»Ne znam. Deset? Dvanaest? Neke je koristila za druge stvari.«
»Koliko je garderoba?« Nemam pojma.
»Tako definiramo spavaću sobu, po tome ima li garderobu.«
»Oh«, kažem. To ne pomaže. »Vidjet ćemo«, kaže.
Slijedim je po kući. Ona gleda u svaku garderobu i piše »7« na prazno mjesto pokraj pojma »spavaće sobe«. Gleda u ormariće, pod strehe. Staje netom prije otvaranja Evinih ladica.
Zacijelo imam grimasu na licu. »Nije lako«, kaže, »kad je posrijedi netko koga volite.«
Inspektor u podrumu nalazi vodu. U vinskom podrumu je samo malena lokvica, pokraj zida na kojem je Eva vješala svoje suho cvijeće. Promatra je pitajući se odakle potječe.
Gleda boce vina kako bi ustanovio je li koja razbijena. Ne nalazeći ništa, okreće se prema meni. »Je li iznad ovoga sudoper?«
»Nije«, kažem.
»Mislim da nije ništa ozbiljno«, kaže, »možda se samo nešto prolilo.«
Agentica uzima suhi buket i njuši ga. Odavde vidim da je to lavanda. Radi grimasu kao da je ponjušila pokvareni sir. »Tko, zaboga, u podrumu suši cvijeće?« pita. »Uklonite ovo i riješili ste pola problema.« Pokazuje prema cvijeću koje se suši. »Upljesnivilo se.«
Pomišljam kako je doista čudno da je Eva ovdje sušila cvijeće, ali ima ga posvuda, buketići se suše obješeni naopako. Gore joj je možda jednostavno ponestalo mjesta. Ili je podrum možda u to vrijeme bio suh.
»Bacit ću ih«, kažem, a osmijeh briše izraz doživljaja pokvarenog sira s njezina lica. Znam da bih to trebala zapisati jer ću inače vjerojatno zaboraviti.
»Još nešto?« pita inspektora.
»Na neke prozore potrebno je staviti nova stakla. Ali, kuća je u prilično dobrom stanju s obzirom na dob.«
»Što više možete tražiti?« agentica se okreće prema meni. »Voljela bih da to isto netko kaže o meni.« Pokušavam se nasmiješiti.
Agentica završava popis. »Je li što od pokućstva na prodaju? Ili vina?« Inspektor to shvaća kao znak za izlazak. »Ne znam. Nisam razmišljala o tome.«
»Vjerojatno biste sve to trebali dati procijeniti. Ovdje imate lijepih stvari.«
Dala mi je broj nekoga u Skinner'su, za antikvitete. »U uredu imamo čovjeka koji prilično dobro poznaje vina«, dodaje. »Mislim, kao kolekcionar, ne kao vinopija. Iako je, kad malo bolje razmislim, i u tome prilično dobar.«
Otpraćam je. Božuri su se objesili zbog vrućine. Mislim da ih nitko nije zalio otkako je Eva umrla pa je čudo da su uopće živi. Vrativši se u kuću tražim broj Ann Chase i nazivam je.
»Zdravo, Towner«, odgovara, »očekivala sam tvoj poziv.« Govori dubokim, sablasno-mističnim glasom. Prije no što sam stigla nasjesti na šalu, nasmijala se. »Samo sam se šalila. Nisam te očekivala. Samo sam pogledala na uređaj za identifikaciju pozivatelja.«
Čujem glasove u pozadini. »Je li dobar trenutak?«
»Turistička je sezona. Dobro vrijeme dolazi tek nakon Noći vještica, za nekoliko mjeseci. Ali, to te ne bi trebalo spriječiti da nazoveš... Kako se držiš?«
»Imam nešto za tebe.«
»Zvuči zanimljivo.«
»Možda svratim do tebe.«
»Ja sam jutros bila kod tebe da vidim je li ti potrebna pomoć s vrtom. Zacijelo još živiš po kalifornijskom vremenu.«
»Vjerojatno«, kažem. »Malo sam zalila cvijeće.«
»Nisam te čula. Hvala.«
»Trebala bi im dati još mnogo vode. Dobro ih natopiti.«
Čujem zvuk starinske blagajne dok očitava iznos.
»Zalij cijeli vrt«, kaže. »Ali tek kasno poslijepodne kako ne bi spržila listove. Sunce vodu pretvara u povećalo. Doći ću sutra ujutro pa možemo vidjeti što ćemo s ostalim.«
»Hvala.«
»Nema na čemu. Kako si inače?«
»Dobro sam«, kažem.
»To je dobro«, kaže. »Katkad je to jako dobro.« Ne znam što bih rekla.
»Svrati u prodavaonicu ako želiš. Ako ne, vidimo se sutra.«
Uviđam da sam izgladnjela. U kući nema ničega. Moram izići, ali prvo moram pronaći što ću odjenuti. Nemam čiste odjeće. Zbog operacije nisam mogla podignuti kofer dok sam putovala ovamo pa sam ponijela samo jastučić. Odlazim u svoju garderobu, ali već sam nosila svu svoju tinejdžersku odjeću. Navlačim par odrezanih traperica koje smo Lyndley i ja jednoga ljeta izbijelile. Čvrsto ih stežem pojasom ukrašenim perlicama kojem na stražnjoj strani piše »WOLFEBORO, NEW HAMPSHIRE«. Potom u Evinoj garderobi tražim cipele i majicu kratkih rukava.
Moja su stopala veća od njezinih pa nalazim samo sandale koje sam joj kupila svojeg posljednjeg ljeta ovdje. Bijele s volančićima i ivančicama na remenčiću. Mislila sam da će joj se sviđati jer su ukrašene cvjetovima, ali još su u kutiji. Brusim kožne potplate metalnom turpijom za nokte koju sam našla u jednoj od njezinih ladica jer su previše skliske da bih u takvima sišla niza stube.
Odlazim do Redove prodavaonice sendviča. Prepuna je. Red se proteže daleko niz ulicu. Ulazim, a tada se za pultom oslobađa mjesto koje nitko ne želi pa ga zauzimam. Naručujem koliko god mogu za deset dolara jer toliko imam u džepu.
»Kavu?«
»Čaj.«
»S mlijekom?«
»Bez ičega.«
Zagrijavaju žemlje i peku gomile krumpira i jaja, po desetak odjednom. Pitam se odakle dolaze svi ti ljudi, a konobarica mi odgovara kao da sam to pitanje izgovorila.
»Flota je pristala«, kaže.
Kuhar uzdiše.
»Podnevni turistički autobus«, objašnjava konobarica pokazujući autobusnu postaju.
Gomila se pomiče i skupina turista zajedno odlazi prema prozorima. Vani mlada žena trči odjevena u puritanski kostim pokušavajući pobjeći gomili ljudi. Oni je slijede i napokon sustižu te je drže dok jedan čovjek gnjevno viče na nju te glasno čita optužbe. Prepoznajem Bridget Bishop i gledam na sat. Bila je prva optužena vještica. Ljeti su joj sudili svakih nekoliko sati, pozivajući turiste da budu porotnici. Jadna Bridget je često iznova optuživana i osuđivana na vješanje... često, ali ne uvijek.
Čujem šapat i okrećem se. U jednom separeu sjede dvije žene, majka i kći. Prestaju razgovarati čim ih pogledam. Kći uzima šalicu kave i otpija gutljaj.
Plaćam blagajnici i izlazim kroz red koji se proteže van.
Rafferty ulazi dok ja izlazim. Gleda red, psuje sebi u bradu i okreće se kako bi izišao, ali staje prepoznavši me i hvata vrata u trenutku prije no što me udare.
»Mislio sam da si se vratila u Kaliforniju«, kaže.
»Nisam.«
»May mi je rekla da jesi.«
»Tada možda jesam«, kažem i sliježem ramenima. »Bog zna da je May Whitney uvijek u pravu.«
Smije se. »Barem po njezinom mišljenju.« Vidim kako se pita što bi rekao.
»Prodajem kuću«, nudim temu. »To je vjerojatno mislila.«
»Prodaješ kuću?« Zvuči iznenađeno.
»Previše mi je.« Osjećam se glupo jer objašnjavam, jer osjećam potrebu da objasnim.
»Kuća je velika.« Trudi se. Kimam.
»Znači li to da se vraćaš u Kaliforniju?« pita.
»Reklo bi se«, kažem.
»Šteta.«
To mi se doima čudnim, ali on ne objašnjava.
»Drago mi je da sam te vidjela«, kažem pružajući ruku. To je pristojno po Evinim mjerilima, ali meni zapravo nije svojstveno. Vidim da mu se to sviđa.
Smiješi se. »Ne ideš danas, zar ne?«
»Ne. Moram završiti raščišćavanje.«
»Vidjet ćemo se prije no što odeš.«
Odlazim daleko niz ulicu prije no što se sjetim pitati ga za ključ. Sjećam se kako mi je Jay-Jay rekao da ga imaju, a osim što mi se ne sviđa da je ključ negdje vani, čak i ako je kod policajaca, već sam i agentici rekla da ću joj načiniti kopiju. Pada mi na pamet da je jedini ključ za koji znam u rukama policije. Žurim natrag.
»Jesi li dobro?« pita me kad sam ga sustigla. »Blijeda si.«
»Dobro sam«, kažem. »A ti?«
»Ja sam Irac. Uvijek sam pomalo blijed.«
Tada ga pitam za ključ, a on mi kaže da će pogledati i javiti mi iako je očito da ne zna o čemu govorim, ili da se ne sjeća da su imali ključ.
Vraćam se u kuću i namjeravam nastaviti pakirati. Ali, ugledam se u ogledalu i odustajem od te namjere. Doista sam malo blijeda - što zapravo nije neobično. Osjećam laganu mučninu i odlučujem malo usporiti. Prevruće je da bi se radilo na katu. Umjesto toga odlučujem prošetati do Annine prodavaonice. Uzimam kutiju s čipkom koju je Anya ostavila na stolu i izlazim.
Prodavaonica je prepuna ljudi, a Ann u stražnjoj prostoriji čita nečiju glavu. Pokazuje mi da je pričekam nekoliko trenutaka.
Prodavaonica je lijepa, nije previše turistička. Opažam ipsvičku čipku i slike otoka Yellow Dog. Na drugom je kraju marketinški izložak, dobar, upadljiv, sa stolicom za ljuljanje, kolovratom i ispletenom prostirkom. Vrlo tipično za Novu Englesku, vrlo domaće. S police iznad improvizirana kamina vise krugovi čipke na batiće, a ložište kamina ispunjeno je batićima. Na stolici je jastučić za izradu čipke, kao da ga je netko na trenutak ostavio i odmah se vraća. Prepoznajem tu stolicu s otoka. Nekoć se nalazila u našoj dnevnoj sobi. Izložena čipka izrađena je u Krugu. Na polici su uokvirene fotografije žena i hrpe brošura koje pripovijedaju priču o tome kako je Krug osnovan i zašto, a priložene su i narudžbenice. Ispred je hrpica brošura i rukom ispisan natpis: »UZMITE JEDNU«.
U brošuri su fotografije: žene izrađuju čipku, prelijep zlatni retriver leži pokraj njihovih nogu, široki kadar predionice, svežnjevi žutog konca izrađenog od pseće dlake i posvuda komadi čipke.
Glavna fotografija, ona na prednjoj strani brošure, prikazuje arhetipski rani američki dom. Izgleda onako kako biste zamišljali da su doseljenički životi izgledali ako niste znali za teškoće koje su ti ljudi zapravo pretrpjeli. Pa ipak, s tim fotografijama nešto nije u redu i potrebno mi je neko vrijeme da shvatim što. Ako ih dobro pogledate, opažate da ni jedna žena nema lice. To nije zato jer su se lica izlizala na fotografijama, jer su izbrisana ili takvo što, već su fotografije jednostavno načinjene tako da se u kadru ne vidi ni jedno lice. Mjera predostrožnosti, pomišljam, ali to ipak neobično uznemiruje.
»Kažu da taj konac ima čarobne moći.« Prodavačica je pokraj mene, stoji malo preblizu. Pretpostavljam da je plaćena po prometu.
Ann završava sa svojim klijentom i žurno dolazi, hvatajući zadnji dio trgovačkog govora.
»To je pseća dlaka«, kaže joj Ann, »a ne zlatno runo.«
Prodavačica sliježe ramenima. »Samo vam kažem što govore«, kaže mi i uvrijeđeno odlazi.
Čujem kako Ann uzdiše.
»Osobno je ne podnosim«, kaže Ann, »ali najbolja je prodavačica koju imam.«
Predajem joj paket koji sam donijela. Ona otvara kutiju. Unutra je dvadeset do trideset komada čipke. »Nećeš to dati meni«, kaže u nevjerici.
»Pokušala sam to dati Beezeru i Anyi kao vjenčani dar, ali nisu ga željeli uzeti.«
»Ne želim ni ja«, kaže. »Ovo je Evina čipka. Ona bi željela da je zadržiš.«
»Ako je ti ne uzmeš, dat ću je muzeju.«
Ona stavlja paket iza svojeg stola.
»Smatraj to darom u znak zahvalnosti unaprijed.«
Ona me zbunjeno gleda.
»Za pomoć s vrtom.«
Očito je oduševljena. Ali tada se sjeti. »Mogu doći tek prekosutra«, kaže. »Je li to u redu?«
Posegnem za darom kao da ću ga uzeti natrag. Ona se smije. »Hvala ti«, kaže. »Čuvat ću ga kao dragocjenost.«
»Nema na čemu.«
Ann uzima stanku između seansi kako bi popila šalicu čaja sa mnom. Kad je stigao turistički autobus, ustala je i kreće unutra. »Vidimo se u četvrtak«, kaže. Zastaje pred vratima. »Morat ćeš ga prije zaliti. Inače ćemo morati skidati uvenule cvjetove po cijelom vrtu.«
»Žalit ću ga«, kažem.
Ann na povratku staje kako bi pozirala za nekoliko fotografija. Popravlja svoju crnu haljinu i zagonetno se smiješi fotografskom aparatu.
S ostatkom čaja izlazim na klupu i gledam kako se podiže prvi jarbol broda Friendship. Posrijedi je replika broda koji je nekoć isplovljavao iz Salema. Eva mi je rekla da pola grada radi na njemu. Pokraj Evina spremišta za čamce nalazi se hangar u kojem dobrovoljci rekonstruiraju povijest. Ljudi se okupljaju da bi gledali kako golema dizalica spušta treći gornji jarbol na mjesto. Gledam gotovo čitav sat prije no što prikupim dovoljno energije da se ponovno uspnem uzbrdo i zalijem Evin vrt.

* * *

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:44 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke W35




Eva ima više od jednog jutra vrta, uređenog gdje god je bilo prostora, između kuće i spremišta, duž staze. Svaki raspoloživi prostor ispunjen je cvijećem ili povrćem koje nije odvojeno nego raste zajedno — rajčice pokraj zijevalica i dnevnih ljiljana.
Ljetni trijem pretvoren je u rasadnik. Nekoliko manjih posuda s biljkama odvlačim unutra i stavljam ih u sudoper da se natope. Unutra je vruće i suho. Slavina ispušta zrak prije no što stiže prva voda, previše hrđava i vruća da bi bila upotrebljiva. To je Evina sušionica — barem glavna sušionica. Staro drvo prožeto je mirisom lavande i korijandra. Cvijeće i ljekovite trave vrpcama su svezani u snopiće koji naopako vise na lamperijom obloženim zidovima. Na zidovima u donjem dijelu prostorije još ima nešto mjesta pa se pitam zašto je Eva riskirala uništavanje snopića lavande objesivši ih u podrum da se upljesnive. Zaključujem da ih je možda željela zaštititi od sunčeve svjetlosti kako ne bi izblijedjeli. A osim toga, nije znala da će toliko dugo biti ovdje, zar ne? Kad je onoga dana pošla na plivanje, uvjerena sam da se namjeravala odmah vratiti. Misli o tome prilično me uznemiruju.
Dovlačim sve posude koje mogu, ali veće su preteške pa odlazim po crijevo. Ne mogu mnogo podignuti. Još osjećam zatezanje šavova. Trebala bih hodati, pomišljam. Liječnik je rekao da je hodanje dobro. I plivanje - mislim da je rekao da mogu plivati. Pada mi na pamet da ću propustiti kontrolni pregled, ako već nisam. Moram se sjetiti nazvati ga.
Čekam do četiri sata, a tada počinjem zalijevati. Zalijevam više od jednog sata, a po završetku sam mokra i prljava. Sandale su mi skliske — zapravo su natopljene vodom — pa ih u koraku ostavljam na putu kao umjetničko djelo stopala. Prelazim na drugu stranu kako bih crijevo razvukla do zadnjeg dijela gdje su fuksije, ružičaste i ljubičaste, a usamljena pasiflora penje se pokraj bugenvilije u loncu. Crijevo se ne rasteže toliko daleko. Zapinje o rub jedne podignute cvjetne gredice i znam da bih trebala otići onamo i osloboditi ga, ali sam previše umorna. Umjesto toga povlačim ne koristeći trbušne mišiće već težinu cijelog tijela, a crijevo se rasteže gotovo do točke pucanja i tada poleti, a ja letim s njim i padam preko mažurana na gredicu mladih rajčica i patlidžana koje je Eva označila »RAJ« i »PAT«, kao da su maleni ljudi. Osvrćem se, opažam da sam iščupala prva dva reda presadnica i žao mi je zbog toga, osjećam se nemarno. Previše sam umorna da bih odmah ustala pa sjedim ondje.
Rafferty me zatječe u tom položaju, prekrivenu zemljom i usmrćenim povrćem, okruženu fuksijama u kojima se hrane kolibrići. Zacijelo sam putem iskorijenila i nešto metvice jer na sebi osjećam njezin miris. Metvica može zauzeti cijele gredice, ako joj dopustite. Sjećam se da mi je Eva to rekla. S metvicom morate biti oprezni. Morate je ograničiti na njezin prostor.
Rafferty gleda dolje, slijedi trag zelena crijeva do njegova logičnog kraja gdje leže moje sandale. Staje, gleda me, a tada pogleda kolibriće.
»Neću ni pitati«, kaže tjerajući jednu zujalicu kao da je pčela te se saginje kako bi me povukao.
Otresam prljavštinu sa sebe i gledam ogrebotine. On posegne u džep i izvadi ključ. S ključem ispada još hrpa stvari uključujući nikotinsku žvakaću gumu, jednu staru, izlizana omota. Pruža mi ključ.
»Nadam se da je to taj«, kaže saginjući se kako bi podignuo dva vrlo mokra kupona kojima maše kako bi ih osušio. Gleda ih. »Dovraga«, kaže. »Koji je datum?«
»Mislim da je treći«, kažem.
»U redu«, kaže gledajući kupone, »zaboravio sam ih.« Pokazuje mi ih. Besplatna večera za dvoje. Ne mogu pročitati ime restorana.
»Vrijedi do sutra, dio gradskog programa podmićivanja policajaca. Želiš ići?«
»Sutra?«
»Dakako. Večeras, sutra, svejedno. Ne želim da kuponi propadnu.«
»Sutra je vjerojatno bolje.«
»Da, sutra će vjerojatno biti vatromet«, kaže.
»U redu«, odgovaram.
»Dakle, sutra.« Skuplja preostale stvari i gura ih natrag u džep. »U sedam.« Kreće prema vratima. »Bolje provjeri taj ključ. To je jedini koji sam našao, ali nije označen.«
»Hoću«, kažem.
On kreće. Okreće se. »Što si zapravo radila? Prije napada ubojitih kolibrića?«
»Zalijevala biljke.«
»Zanimljiva tehnika«, kaže i ponovno kreće niz stazu.
Vraćajući se u kuću isprobavam ključ. Vrata se otvaraju. Morat ću dati napraviti kopiju za agenticu. I morat ću dati promijeniti staklo, pomišljam, okrećem se i gledam ga kako bih procijenila štetu. I ukloniti pljesnivo cvijeće. Zaključujem kako bih trebala sastaviti popis, ali ne mogu pronaći ni komad papira.
Kao čarolijom, na mjestu gdje je trebalo biti staklo, pojavljuje se Raffertyjevo lice. Uplašio me pa sam poskočila. »Oprosti«, kaže. »Što je?«
»Moramo večeras.«
»Što?«
»Pogriješila si datum. Danas je četvrti srpnja.« U daljini pucaju petarde dokazujući da je Rafferty u pravu. »Shvatit ću ako je prekasno.«
»U redu je. Daj mi jedan sat.«
»Dat ću ti dva«, kaže. Upućujem mu ubojit pogled.
»Nisam mislio tako kako je zvučalo«, kaže. »Želio sam reći da radim do sedam. A tada moram po brodicu.«
»Brodicu?«
»Jesam li ti zaboravio reći da je restoran nasred salemske luke?« Smiješi se.
»Mislim da bih to upamtila.«
»Oprosti... restoran je nasred salemske luke.«
»Odjenut ću se primjereno.«
Gleda ono što imam na sebi i pohvalno odlučuje ne komentirati.
Petarde iznenada pucaju. Svi su izišli. S druge strane parka jedan od kalvinista prozelita motri kuću. Ili sam možda paranoična, a on samo gleda ovamo jer je vidio Raffertyjev automobil pa, kao i svi drugi, pokušava shvatiti što se sada događa u Evinoj kući.
Spremna sam na vrijeme. Rafferty kasni. Ispričava se, kaže da je to patološki. Barem je nazvao kako bi rezervirao stol, ali sada se plaši da ga neće zadržati. Kad smo stigli nasred luke, ondje ne samo da nema rezervacije, nego nema ni restorana. Nestao je. Rafferty vadi mobitel, ali mora pričekati da mu se netko javi. Vidim da ne voli čekati.
»Da, Rafferty je. Je li netko prijavio nestanak restorana?« Čujem smijeh s druge strane.
»Ozbiljno, Rockmorea nema...« Ponovno smijeh. »Pa, kamo je, dovraga, nestao?«
»Aha... zauvijek ili samo večeras?« Kima u telefon. »Shvaćam.« Prekida razgovor i okreće se prema meni.
»Večeras su ga preselili u Marbleahead.« Pobudio je moje zanimanje.
»Nešto u vezi s rasvjetom u luci.« Razmišlja o tome. »Želiš li ipak poći?«
»Želiš li ti?«
»Svakako, zašto ne?« kaže. »Besplatan obrok je besplatan obrok, zar ne?«
»Ni jedan ručak nije besplatan«, kažem citirajući Evu. I premda se slažem s tim, požalila sam što sam to izgovorila naglas. »Istina«, kaže on. »Ali, ovo nije ručak, nego večera.«
»U pravu si«, kažem.
»Drži se«, kaže, a ja ga poslušam i hvatam se za rub dok on bučno kreće ne obazirući se na ograničenje od osam kilometara na sat.
Prolazimo pokraj malenog svjetionika na otoku Winter. Okrećemo nadesno, prema rtu Peach's, blizu otoka Yellow Dog. Mrači se. May je na rampi, podiže je. U boriku je meditacijski krug. Ili se ondje vježba tai chi. Približavamo se stijenama više no što bi se većina ljudi usudila, više no što bih se ja usudila da upravljam brodicom, što je zadivljujuće jer znači da Rafferty dobro poznaje ove vode. Jedna žena u Krugu čuje motor i pogleda nas, uzrujana tom smetnjom. Prvo prepoznaje Raffertyja, a tada mene.
»To bi trebalo pokrenuti glasine«, kaže dovoljno glasno da ga se čuje uz motor.
Do Marbleaheada putujemo pola sata - ne zbog udaljenosti, već zbog gužve. Stižemo i opažamo da je uz ploveći restoran već privezano toliko mnogo brodica da je teško naći slobodno mjesto.
Salemska je policija očito nazvala u Raffertyjevo ime jer nas očekuju. Vlasnik nas čeka i pomaže nam svezati brodicu. »Mislio sam da znate za preseljenje«, kaže Raffertyju u ime isprike. »Činimo to svake godine.«
Ulazimo, a vlasnik mi pridržava stolicu dok sjedam. Osjećam da nas ljudi gledaju; ne sviđa mi se taj osjećaj. Sjedam što brže, ali i dalje osjećam njihove oči. Preplavljuje me val paranoje. Okrećem se kako bih vidjela tko me gleda, kako bih uzvratila, ali svjetlost je sve slabija pa ne razabirem. »Nešto nije u redu?« pita Rafferty.
»U redu je«, odgovaram pogledavajući uokolo. Ponovno osjećam da me netko promatra, ali ne želim se doimati paranoičnom. »Bi li radije sjela na ovu stranu?« pita Rafferty.
»Ne, ovdje je u redu«, lažem uzimajući jelovnik i pokušavajući prikriti nelagodu.
On također gleda uokolo. »Nadam se da voliš prženu hranu.«
Naručujem riblju platu i pržene kolutiće luka. I dijetnu Colu, što je Raffertyju očito smiješno.
Ponovno osjećam poglede, a zatim čujem nečije misli: Hej, kad se luda Sophya vratila u grad? Pomičem stolicu kako bih im se maknula iz vidokruga. Rafferty malo pomiče svoju stolicu, tako da više ne vidim stražnju palubu, ponašajući se kao da to nije proračunato. Pomaže. Počinjem se opuštati.
»Jeste li spremni naručiti?« pita konobarica stavljajući crvenu plastičnu košaricu punu peciva pred mene.
»Je li ulov dana bakalarka ili bakalar?« pita Rafferty.
»Svakako jest riba«, kaže konobarica. Sliježe ramenima gledajući ga kao da je on lud. Čitam je. Misli koliko žarko želi poći kući.
»Ja ću sabljarku«, kaže Rafferty.
Konobarica odlazi prema kuhinji.
»Dakle.« Ponovno se okreće prema meni. »Eva mi je rekla da pišeš.« U našem programu slijedi čavrljanje. U redu, Eva me je poučila. »Ne«, kažem. »Ne pišem. Čitam.« Vidim da ne razumije. »Zarađuješ čitanjem?«
»Ako to možeš nazvati zarađivanjem.«
»Čipke?«
»Ne, ne čipke.« Naslanjam se, udaljavam se od te misli. »Scenarije.« Pružam mu košaricu s pecivima. On uzima jedno. »Filmske scenarije.«
»Da.«
»Super«, kaže Rafferty. To nije riječ koju bi inače upotrijebio. Kad bih je pročitala u scenariju, ne bi mi bila uvjerljiva.
»I živiš u Hollywoodu?« Traži maslac, ali ne nalazi ga.
»Katkada.« Zbunjeno me gleda.
»Često se selim...« To je bilo teško. »Ispituješ li me zbog nečega?« Glasno se smije.
»Ja sam se doselio iz New Yorka«, dobrovoljno nudi informaciju. Dobra Evina pouka. Reci nešto o sebi kako bi potaknuo razgovor. Nije riječ o juhi, ali za početak je dobro.
»Super«, kažem.
On se smiješi. »Izlaziš li s muškarcima?«
Sada se ja moram nasmijati. »Ne, ne mnogo«, kažem izričući ono što je očito.
»Mislio sam na sebe, ne na tebe.« Pocrvenio je. Oboje se smijemo.
»O, čovječe«, kaže. »Barem bi jedno od nas trebalo biti vješto u ovome.«
Napokon mi pada na pamet da je ovo izlazak. Ne znam što sam mislila. Da je to kakva promišljena ideja, ljubazna gesta. Izlazim li s muškarcima? Istina je da nisam izlazila, nikada.
»Oprosti«, kaže. »Možda ovo i nije bilo osobito dobra ideja.«
Um mi mahnito radi, traži što bi rekao. Hajde, Eva, preklinjem, daj mi nešto upotrebljivo.
»Prije koliko si se vremena doselio ovamo?« pitam. Glas mi je slab, jedva moj.
On zna da se trudim i izgleda zahvalno.
»Prije dvije godine«, kaže.
»Zašto?«, pitam uviđajući kako to zvuči.
Ponovno se smijemo.
»Volim jedriti«, kaže.
»Logično«, kažem. Doista jest. Počinjem se opuštati.
»Jedriš li ti?« pita.
»Ne dobro«, odgovaram.
»Lažljivice.« Smije se.
O meni zna više no što sam mislila. Uviđam da mu je Eva zacijelo rekla. Tada sam mu zamalo rekla da je Lyndley bila vrsna jedriličarka u obitelji, mnogo bolja od mene, ali mi nešto ne dopušta da to kažem. »Prošlo je mnogo vremena«, napokon kažem.
On kima i sjedi gledajući me. Tada shvaćam da njega ne mogu čitati. Iako ne bih ni pokušala. Većinu vremena trudim se ne čitati ljude nastojeći izbjeći prisnost zadiranja u njihove misli. Raffertyja se može čitati, ali samo ako i kada on to dopusti.
»Što?«, napokon kažem.
»Mislim da malo nalikuješ Evi.«
»Doista.« Vidi da mu ne vjerujem.
Kima. »Meni tako izgleda.«
»Bili ste dobri prijatelji«, kažem i uviđam da mi je ta zamisao tek malo prihvatljivija nego one večeri.
On se smiješi. »Eva je uvijek rado pomagala prikraćenima i lutalicama.«
»To je istina.«
»Katkada možda malo previše.« Namrštio se. »Što to znači?«
On se brzo pribere i usiljeno smiješi. »To znači da se sa mnom sprijateljila kad sam tek došao u grad i hranila me kao svakog lutalicu, a tada me se više nije mogla riješiti.«
»Fini sendviči?«
»Tako je.« Smije se.
»Dobra hrana za lutalicu.«
Laknulo mi je kad je luka rasvijetljena, kad su posade počele ispaljivati rakete.
Čim se smrači, počinje vatromet. Dobar je. Bolji no što pamtim. Sa svakim bljeskom vide se ljudi na obali: kilometri ljudi koji sjede na vrtnim stolicama, na prostranim dvorištima prevlake, uz gradske dokove ili marine, ili preko na plaži Devereux. Luka je toliko načičkana brodicama da biste gotovo mogli hodati po njima. Svezani su dvostruko i trostruko s izbačenim odbojnicima. Sa svakim bljeskom svjetlosti brodske sirene oglašavaju svoje odobravanje, ljudi na obali kliču, a njihovi glasovi odjekuju preko vode.
Ti me zvukovi uznemiruju. Osjećam nečiji pogled na sebi. Ponovno me netko promatra.
Kladim se da ga troši.
»Jesi li dobro?« pita me. Očito je da nisam. Znoj mi se slijeva niz lice. Ruke mi drhte.
Troši policajca.
Ne znam koga čitam. Ne želim znati. »Morska bolest?« Brod se očito kreće.
»Ne«, kažem. Nikada nisam imala morsku bolest. Jezivi osjećaj panike uspinje mi se kralježnicom i razlijeva preko ramena.
On to opaža i gleda uokolo. »Možemo otići ako želiš.«
»Ne«, kažem. »Dobro sam.« Pokušavam se smiriti. Primjenjujem sve trikove kojima me psihijatar poučio. Diši. Koristi osjetila. Njuši, dodiruj - samo da ostaneš u stvarnosti.
Osjećam kako se počinjem smirivati kad izbija tučnjava.
Čujem je prije no što je vidim. Zvuk polako jača među praskovima vatrometa, ali razgovijetan je i drugačiji, treskanje. Ne shvaćam što je sve dok ne dolaze po Raffertyja i on ih odlazi rastaviti. Ne znam jesu li po njega došli zato jer su zaboravili da nisu u Salemu, gdje bi on bio autoritet kojega je logično pozvati, ili zato jer je jedini policajac ovdje. Brodica policije Marbleheada daleko je na drugom kraju luke. Budući da je plovila toliko mnogo, bilo bi im potrebno deset minuta da dođu ovamo, a šteta bi do tada već bila učinjena.
Tučnjava se događa u savršeno primjerenom trenutku, započinje neposredno prije završetka vatrometa. U produžetku svjetlosne predstave vidim kako Rafferty drži jednoga od njih, krupnog tipa; drugi, tip člana jedriličarskog kluba, krvari iz usta. Stara priča, šljaker protiv šminkera, ali ti su ljudi prestari za to. Šminker mi je maglovito poznat, možda sam ga svojedobno srela na kotiljonu. Šljakerovo lice ne vidim. Više ne razmjenjuju udarce, ali riječi i dalje lete. Rafferty mora čvršće uhvatiti šljakera koji je spreman još jednom zamahnuti. Rafferty ga drži cijelu minutu prije no što ga napokon pušta.
Šminker ponovno sjeda za svoj stol. Jedan od njegovih prijatelja stavlja led iz svoje čaše u ubrus i pruža mu ga kako bi ga stavio na usta, ali ovaj ga ne želi uzeti.
Umjesto toga gleda u mojem smjeru. Svi gledaju.
»Ti si kretenčina«, čujem šljakera koji ponovno nasrće na tipa. Rafferty ga hvata za ruku prije udarca..
Prepoznajem taj glas i gledam kako Jack, moj dečko iz djetinjstva, baca novac na stol i odlazi te skače u svoju brodicu kao što bi kauboj u vesternu skočio na konja u pokretu.
Rafferty govori nešto šminkerima koji se vraćaju svojim dizajnerskim pivima.
Vrativši se za stol, Rafferty uzima ubrus i briše se.
»Što je to bilo?« pitam nastojeći da mi glas ostane miran, ali znam, paranoična ili ne, da sam nekako dio toga. To je bilo zbog mene. Moj psihijatar bi rekao da nije sve zbog mene. Moj je psihijatar prepun Evinih klišeja. Moj psihijatar bi najčešće bio u pravu. Ali ne ovaj put.
»Uobičajeno.« Pokušava prikriti. Hlače su mu natopljene pivom pa psuje sebi u bradu dok ih briše. »Hajdemo odavde«, kaže.
U luci se još crvene rakete, ali jenjavaju, sve su rjeđe oko obale, ostavljaju velike komade tame među sobom.
Sva naša opuštenost je nestala. Rafferty se ne obazire na ograničenje brzine što meni sasvim odgovara. Oboje želimo samo da ova večer što prije završi.
Čujem zvukove crkvene glazbe, zujanje lošeg mikrofona, dok prolazimo pokraj Zimskog otoka. Rafferty ubrzava.
Razgovor nastavljamo tek u policijskom automobilu, pred Evinom kućom.
Gasi motor i okreće se prema meni. »Oprosti što sam te odveo onamo«, kaže. »U redu je«, odvraćam. »Znam da ti je Jack LaLibertie prijatelj.«
»Bio je«, kažem.
»Znam da je nešto bilo među vama«, ispravlja se.
Ne znam što bih rekla pa ne govorim ništa. Očito mi je nelagodno.
Policijski radio se uključuje i odjekuje.
»Hej, Rafferty?« kaže glas. »Jesi li našao restoran?«
»Ostavi me na miru, Jay-Jay«, kaže Rafferty. »Večeras sam slobodan.«
»Netko je upravo prijavio nestalu osobu.«
»Pogledat ću to sutra.« Posegne prema brojčaniku.
»Angela Rickey.«
»Sranje«, kaže i uzima radio kako ne bi otkrio pojedinosti. »Ne opet.«
Ne znam o čemu je riječ, ali vidim da je važno. Posegnem prema ručici za otvaranje. On podiže ruku kako bi me zaustavio. »Daj potpisati nalog«, kaže u mikrofon. »Doći ću po njega.« Prekriva mikrofon.
»Ovo je bila katastrofa«, kaže mi.
»U redu je.«
»Hajde da pokušamo još jednom.«
To me iznenađuje.
»Sutra navečer«, kaže. »Otići ćemo jedriti.«
Radio i dalje trešti. »U redu, u redu«, kaže Rafferty. »Krećem.«
Stišava i gleda me. »Pokupit ću te na Derbyju. Točno u sedam.« Ponovno se okreće radiju prije no što stižem odbiti. Uzima ubrus i briše hlače. »Sranje«, ponavlja.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu