Engleski putnici - Metju Nil

Strana 2 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 10:16 am

First topic message reminder :

Godina je 1857. Iz londonske luke isplovljava jedrenjak Sinseriti. Od kapetana do putnika, svako to putovanje želi da iskoristi da ostvari svoje ciljeve...

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 P0327610

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:08 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54710




PETO POGLAVLJE




KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, lipnja 1857.


Ne moram ni reći koliku su momci digli galamu kad su doznali da se ipak ne vraćaju na Man, nego idu još dalje od Australije. Oni čije su žene bile rospije ― a takvih je, srećom, bio dobar dio ― nisu bili tako strašni, ali ostali su silno pobjesnjeli, kukali i prijetili na manskom sve dok nisam bio prisiljen reći Englezima da im moraju povećati plaću. Čak sam se bojao da bi mogli potpuno izgubiti živce i da ću se naći kako plutam u čamcu, kao neki kapetan Bligh iz Peela. No, ništa ne može čovjeka tako urazumiti kao strah od zatvora. Već sljedećeg dana su se utišali i uskoro su se samo još durili, što im je bilo prirodno, svakidašnje stanje.
Nakon tri dana jedrenja bili smo kod otoka Wighta, a da na vidiku nije bilo kutera Dolphin našeg dobrog prijatelja kapetana Clarkea iz Obalne straže Njezina Veličanstva, ni inih oceanskih krvopija koje njuškaju za priborom iz Maldona. Vjetar je bio povoljan i, nastavi li tako, ubrzo ćemo proći Scillies i sretno izmaknuti svemu engleskom, izuzme li se ono englesko što smo imali na brodu. Bilo je neobično hodati komandnim mostom znajući da ćeš se uskoro ljuljati pod nekim čudnovatim tropskim nebom, kakvo nitko od nas još nije vidio, niti je zapravo htio vidjeti. Moju brigu predstavljala je Ealisad. Nisam li joj obećao da ću se vratiti za mjesec dana, s dovoljno novca da se može razmaziti više nego kraljica Viktorija? Proći će tjedni prije nego li joj budem mogao i pismo poslati i javiti da ću zakasniti koju godinu. Ovo mi neće tako lako oprostiti. Nije se tu ništa dalo učiniti, pa sam nastojao ne misliti na to, nego sam si nalazio posla na brodu. Bilo ga je k tome prilično, jer sam morao voditi računa o tome da doista budemo spremni igrati se kapetana Cooka. Srećom je Sincerity bila u dobrome stanju s obzirom na to da su je u Peelu popravljali do besvijesti, tako da je imala nove lantine i jedra i dovoljno dodatnih dijelova za pokoju oluju. No, što se toga tiče, imala je i dodatno korito da joj pomogne plutati. Zahvaljujući našem sitničavom župniku, imali smo pitke vode i jestvina za neko vrijeme, a i valjane isprave. Tek kad smo se našli dobrano na pučini i kada sam počeo razmišljati o postavljanju kursa za ostatak plovidbe, pala mi je na pamet jedna sitna pojedinost koja nam je nedostajala.
Karte.
Krivio sam velečasnog. Taj benavi šmokljan nas je vukao po čitavom Londonu, kupujući svakovrsnu robu, pa kako se onda nije sjetio da me skrene u kartografski ured i to obavi do kraja? Bio je to puki nemar. To je bilo vrlo nezgodno. Kapetanu broda trebaju karte kao što odvjetniku treba grijeh, jer jedriti bez njih preko zemaljske kugle znači svesti se na Kristofora Kolumba, koji je za Ameriku mislio da je Indija. Ovo je uspjelo ozlovoljiti čak i prvog časnika Brewa, inače toliko smirenog da bi se taj smiješio i na vlastitom sprovodu.
»Morat ćemo se naprosto negdje usidriti«, rekao je sav namršten. »Portsmouth nije daleko.«
Pa ipak, nije to bilo nimalo lako. Portsmouth je vrvio carinicima, a značio bi i šetnju gradom za naša tri putnika, što je pak značilo novine u koje mogu zabosti nos.
»Pogledajmo što ima u ormaru s kartama«, rekao sam. »Nikad se ne zna, možda budemo sretne ruke.«
Nisam se nikad ozbiljno pozabavio tim mjestom, samo sam slagao svoje karte Irskoga mora, Engleskog kanala i sličnoga povrh onoga što je tamo već stajalo i sad, kad sam obratio više pažnje, zatekao sam pravi nered, kao da ga posljednjih šest kapetana nije pospremilo. Prvo je bio debeli sloj crteža olovkom, a svi su prikazivali istu narogušenu mačku, što sam smatrao ostavštinom teškog slučaja morske dosade. Sljedeće je bilo još gore, hrpa rimovanih stihova, svi odreda o strastvenim Španjolcima, po imenu Alfonso i Esmeralda, koji su si stalno zadavali bol i plesali na mjesečini. Nakon toga su slijedile stranice i stranice načrčkanih brojki, zajedno s dugim sitničavim dokumentima u kojima se neki davno zaboravljeni prvi časnik optužuje za nestale novčiće. Napokon, ispod svega toga našao sam i nekoliko karata.
Jedna od njih odmah mi je privukla pogled. Bio je to ni više ni manje nego priručni mali portret Cape Colonyja gdje smo se nadali obresti za koji mjesec, pa čak možda i prodati koju bačvu stanovitog sadržaja kakvom Afrikancu koji se tamo bude motao. Karta nije bila baš najnovija i prema njoj je Cape Colony još uvijek pripadala Nizozemskoj ― na što je Brew primijetio da nas vraća u doba Napoleona ― a nije bila baš ni naročito lijepa, jer je izgledala kao da ju je vlasnik par puta upotrijebio kao podmetač za večeru, ali uza sve to, karta je karta.
Manje smo sreće imali sa Karibima, što je vrlo žalosno budući da je to bila naša prva postaja. Morali smo ići preko Atlantika da uhvatimo vjetar južno od Rta, a i stoga što je dio našeg dogovora s Englezima ― do kojeg sam tada najmanje držao, jer sam ionako mislio ići samo do Essexa ― bio je da svratimo na Jamajku. Jedino je na karti svijeta, koju sam također pronašao, taj otok bio barem naznačen, a k tome se radilo o Mercatorovoj karti, što je značilo da je Norveška bila dugačka poput moje šake dok su Karibi u cjelini pokrivali jedva veličinu dva penija.
»Ovako nikad nećemo naći ulaz u luku Kingstona«, rekao je Brew, zlovoljno se cereći.
Nešto mi je palo na pamet. »Možda nećemo ni morati.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:08 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54709



VELEČASNI GEOFFREY WILSON, srpnja - kolovoza 1857.


Nakon tri dana plovidbe kapetan Kewley i njegov prvi časnik, Brew, odjednom su ušetali u moju kubinu a da ni pokucali nisu. Nisam stigao ni izraziti svoje nezadovoljstvo takvim nasrtajem na moju privatnost kad me je kapetan stao uvjeravati da ne bismo trebali pristati u Jamajci kako smo planirali.
»Mislio sam naprosto zbog toga što ste u tolikoj žurbi da stignete na Tasmaniju, župniče, dok u Jamajku zapravo ne trebamo ni ići. Imamo dovoljno zaliha da nam lijepo potraju do Afrike.«
Premda se smatram čovjekom uvijek otvorenim za prijedloge, priznajem da je ovaj sadržavao malo što privlačno. Kao prvo, smatrao sam da se ugovora, kad se jednom sklopi, moraju pridržavati obje strane, makar iz principa, a bilo je jasno rečeno da pristajemo u Kingstonu. Doduše, još je nešto trebalo uzeti u obzir. Otkad se Sincerity otisnula na pučinu i otkad su je sasvim zahvatila morska gibanja, ugodno iščekivanje našeg prvog stupanja na čvrsto tlo bilo je uvelike ― čak neprestano ― u mojim mislima. Izgledi da se to sada još i odgodi te da bih na moru morao provesti neprekidno dva mjeseca i više nisu stoga ni izdaleka bili poželjni.
»Smatram da bismo se trebali držati dogovorenog kursa«, odlučno sam rekao kapetanu.
»Ovo bi za vas bilo povoljnije«, bio je uporan Kewley.
Podrška mi je pristigla s neočekivane strane. Potterova glava pojavila se odozgo s njegovog ležaja. »Ali moramo stati na Jamajki«, jednostavno je izjavio. »Ta ne vjerujem da će nas to toliko zadržati kad se uzme u obzir koliko blizu prolazimo.«
Moram priznati da mi je ponašanje ekspedicijskog kirurga bilo od slabe koristi ― o čemu ću više iznijeti kasnije ― no njegove su riječi u tom trenutku bile sasvim dobro došle. Kewley nas je pokušao zastrašiti pomorskim detaljima tehničke naravi, ali kad sam mu zaprijetio da bih mogao preispitati naknadu za najam broda koju smo pogodili, njegovo lice, inače ozareno nekim lukavim zadovoljstvom, prilično se namrgodilo. »Vidjet ću što mogu učiniti«, kiselo je obećao, a zatim su se on i Brew pokupili, dobacujući si nešto na onom svojem iritantnom jeziku.
Moram naglasiti da nisam od onih koji se prepuštaju samosažaljenju ― naprotiv, uvjerio sam se da ta osobina može čovjeka upropastiti koliko i odavanje piću, gurajući ga sve dublje u besciljnost i očaj ― a ipak priznajem da se ti dani, počevši od polaska s rijeke Blackwater, ne bi mogli ubrojiti među moje najsretnije. Vjerujem da su moje nevolje započele nakon suviše masne večere koja nam je poslužena iste večeri kad smo digli jedra, a stanje se nije ništa popravio kad sam, povukavši se te večeri na spavanje u kabinu, ustanovio da ju je ispunio krajnje nezdrav vonj, uvelike nalik onome što se širi iz smrdljive baruštine, a koji je nastajao, kako mi je kasnije rečeno, kad se uslijed kretanja broda uzburka kaljuža na njegovu dnu. Doista, Sincerity se žestoko valjala i bacala. U daljnjih sat vremena vjetar je, činilo se, puhao tek trunku slabije od pune jačine, i osjetivši kako mi je odjednom pozlilo, dokopao sam se palube i, držeći se za ogradu, stoički se tresao, onako u noćnoj košulji i ogrtaču.
Nažalost, pokazalo se da je to tek prvi od takvih slučajeva. Vrijeme se neumoljivom upornošću kvarilo, umjesto da krene nabolje, a do jutra su valovi takvom silinom zapljuskivali pramac da se čitav brod potresao, pa bi netko manje hrabar od mene gotovo pomislio da će se brod prevrnuti ili se naprosto razbiti u iverje. Na moje prilično iznenađenje, izgleda da dvojici kolega masna večera nije naškodila pa su svaki put pohlepno odlazili u blagovaonicu. Usprkos svojoj mučnini, bio sam naravno sretan zbog njih, no zamjerao sam dr. Potteru što na sav glas opisuje obroke, premda je zacijelo bilo očito da sam još uvijek vrlo osjetljiv.
Pored mučnine, drugo što me zaokupljalo bilo je spavanje, odnosno odsutnost te temeljne životne potrebe. Ne vjerujem da na ovome svijetu, izuzme li se bojno polje, postoji neprikladnije mjesto za odmor od jedrenjaka. Svake noći, baš kad sam tonuo u toliko potreban san, začuo bi se povik na manskom i odjednom bi strop kabine zadrhtao od topota teških čizama, tako snažnog da je zvučalo kao da posada pokušava zgaziti nekakvu brzonogu gamad. Zatim bi počeli izvoditi nekakav zahvat na brodu, kao naprimjer nakretanje jedara da se postigne promijena smjera, što se moglo dogoditi mnogo puta tijekom jedne noći. Drvo je škripalo, užad i koloturi cvilili, časnici urlali, čizme toptale, a sama posada stala bi pjevati na sav glas, očito nesposobna da povuče ijedan konop, a da ne zatuli neku neopisivu mornarsku pjesmu.
Trudio sam se koliko sam mogao da Manjane sklonem na više obzira, ali zalud. Kad sam štapom udarao o strop kabine, pravili su se da ne čuju. Kad sam vrlo prijateljski upitao kapetana Kewleya ne bi li njegova posada mogla svoje noćne manevre izvoditi nešto tiše, ponio se upravo neuljudno. Žalim što moram reći da ni ponašanje moje dvojice suputnika nije pridonijelo mojem oporavku Iako nisam od onih koji druge sude nepriličnom strogošću i najveće mi je zadovoljstvo u bližnjima otkriti dobro, priznajem da mi je strpljenje bilo na sve većoj kušnji. Premda je Renshaw imao vlastitu malu kabinu, drvena pregrada koja ga je dijelila od nas bila je tako slabe građe da su među daskama zjapili široki procjepi, te se mogao čuti svaki njegov pokret, i često bi me noću omelo njegovo meškoljenje, pri čemu se nekako neobično trzao, kao da boluje od nečega. Još više me uznemiravao dr. Potter, koji je držao svjetiljku upaljenu dokasna da može unositi svoje bilješke perom koje je iritantno škripalo. »Samo još trenutak, župniče«, vječno je ponavljao kad bih, sa svom ljubaznošću koju sam smogao, zatražio da prestane.
Ulagao sam silne napore da na tog čovjeka gledam blagonaklono, usprkos brojnim provokacijama s njegove strane. Kada je odjeću nakon pranja vješao o rub svojeg ležaja tako da je morska voda kapala ravno na moj, ostavljajući na njemu goleme vlažne mrlje, govorio sam samom sebi kako to ne proizlazi iz njegovo neobuzdane naravi nego naprosto iz načina nn koji je odgojen, bez blagodati lijepih manira. Čak sam smislio i način da mu pomognem da se popravi, zacrtavši nekoliko jednostavnih pravila u pogledu kućnog reda, koja sam potom u pismenom obliku postavio odmah iznad njegova ležaja da ih može čitali kad god poželi. Očekivalo bi se da će takvu uslugu prijazno pozdraviti, ali ne, umjesto toga izluđivao me svojim nehotičnim zanemarivanjem mojih prijedloga ― tako izraženim da sam mogao jedino sumnjati u njegovu iskrenost ― a k tome se uporno o njima izražavao kao o »župnikovom zakoniku«, takvim tonom da je bio na rubu uvredljivog.
Netko bi na takvo ponašanje možda odgovorio bijesom, ali ja sam se radije utjecao vjeri. Bili su to dani čestih molitava i često sam se našao potaknut da od Njega tražim da me vodi u pogledu mojih dvojice kolega ― često u njihovoj prisutnosti ― možda spominjući pritom koju njihovu karakternu osobinu koja bi se uz Njegovu pomoć mogla ispraviti. Molio sam se tako da Potter u svom srcu pronađe više uljudnosti i obzira prema bližnjem, a Renshaw da čvršće spava ne ometajući nikoga svojim vrpoljenjem. Živio sam u nadi da bi ti skromni pokušaji mogli obojici pomoći da bolje razumiju sebe, tako da mi se s vremenom možda i pridruže u tim malim službama. Na moje žaljenje, međutim, činilo se da ne obraćaju nikakvu pažnju na moja nastojanja, baš kao da me nisu ni čuli.
Moja skromna nastojanja nisu ipak ostala potpuno neuslišana. Čini se kako je to ipak bilo bilo više od puke slučajnosti da mi je, dok sam tako molio, život na brodu polako postajao sve manje tegoban. Malo-pomalo, mučnina mi je prolazila, dok napokon nije svanuo dan kad sam ušao u blagovaonicu ukrašenu izvrsnim, premda jeftinim grafikama kraljevske obitelji (teško bi bilo pronaći gorljivijeg pristašu monarhije od kapetana Kewleyja), gdje sam objedovao prvi put otkad smo krenuli iz Essexa. Na ljuljanje broda sam se također navikavao, sve dok nisam bio kadar prijeći s jednog mjesta na drugo ne posižući naglo za osloncem, a čak mi ni noćna radna galama na palubi nije više bila toliko mrska, da bi napokon mome snu postala jedva većom smetnjom od poja ptica. Uskoro me više ni izgledi da mnoge milje i mjesece provedem na putu nisu opterećivali jer sam se privikao životu na brodu, ne gledajući u njemu više toliko sredstvo kretanja, koliko vlastiti dom.
Uslijed našeg neprestanog napredovanja prema jugozapadu tada su se već počele pokazivati zamjetne promjene koje su podsjećale na smjenu godišnjih doba, ali neobično izmiješanu, kao da su svibanj i rujan trajali istovremeno. Dok je sunce jačalo ― valjalo je uskoro pripaziti da ne bi bilo izgorjelih noseva ― dani su se neprestano skraćivali. I samo vrijeme činilo se tekućinom u tom neobičnom tekućem svijetu. Svakog se podneva odvijao čudan obred, kad bi kapetan i njegova dva časnika ― smireni momak Brew i maleni prgavi Kinvig ― stali rame uz rame, usmjeravajući sekstante prema jugu. Napokon, kad bi svaki od njih spustio svoju napravu, kapetan Kewley bi povikao: »Podne je!« ― i začas bi zvono zazvonilo osam puta, podesili bi se pješčani satovi i započeo bi novi brodski dan. Svaki put sam, bez iznimke, morao podesiti kazaljke svojega sata za koju minutu da se prilagodim ovom novom podnevu.
Moj interes pobudili su mnoge zanimljive osebujnosti brodske svakodnevice. Poželio sam razumjeti neobičan keltski jezik posade ― premda je grozno zvučao ― jer su tim jezikom često razgovarali u mojoj blizini i uvijek uz tako vedar smijeh, da bih rado dao koji novčić da doznam čemu se tako radosno izruguju. Bili su to, kako nam primijetio, ljudi krutih a opet zagonetnih navada. Uporno su naprimjer zahtijevali da prasad na brodu ne smijemo nikad nazvati tim imenom nego se o njima moramo uvijek izražavati kao o »svinjama«, u skladu s nekim pomorskim protokolom, premda mi se to činilo posve šašavim i već sam se pomalo pitao ne šale li se možda sa svojim novim putnicima. No primijetio sam i da je Sincerity mjesto nemale formalnosti, na kojem je svaki čovjek imao svoje određeno mjesto, baš kao u kakvoj sudnici. Kapetan i prvi časnik, Brew, nalazili bi se na komandnom mostu, na stražnjem dijelu broda, gdje bi Kewley ponosno stajao na strani okrenutoj vjetru, odakle bi imao nesmetan pogled naprijed, prema svim tim velikim nadutirn jedrima. I to unatoč činjenici što bi sam rijetko kad posadi izdao zapovijed ― taj dio posla bio je u nadležnosti g. Brewa, koji se morao zadovoljiti onom stranom u zavjetrini, odakle je teško bilo vidjeti išta osim golemih platnenih zastora kako se protežu do neba. Ako bi međutim kapetan sišao, Brew bi začas zauzeo njegovo mjesto.
Malo dalje, ispred komandnog mosta, nalazila se posada i drugi časnik, Kinvig, koji je bijesno izvikivao zapovijedi. On je očito bio daleko niži po rangu od Brewa i često se morao verati po užadi zajedno s posadom, dok se Brew jedva micao sa svojeg udobnog mjesta na palubi. Još dalje, sprijeda, smjestila se je brodska kuhinja, neka vrsta sklepane kolibe na palubi, i bila je radno mjesto kuhara, Quaylea: mrguda koji je, kako se čini, društvo nalazio samo među brodskim životinjama. Ta živina, moram objasniti, bila je brojna ― barem na početku puta ― a bila je smještena po raznim brodskim čamcima, premda sam se pitao je li to baš najbolje rješenje jer, da je Sincerity zadesila nesreća, ne bi baš bilo lako na brzinu ukloniti četiri vola iz največeg čamca
Bolje spriječiti nego liječiti, naravno, i stoga bi me uvijek iznova zadivila pažnja koja se posvećivala održavanju broda, na što je posada trošila najveći dio svog radnog vremena. Palubu bi temeljito oribali, i to tri puta svaki dan, što mi se činilo pretjeranim čistunstvom dok mi nisu objasnili da se time sprečava skupljanje dasaka dakle i curenje vode u potpalublje. S istim ciljem članovi posade često su čekićem zabijali odsječke istrošenog konopa između dasaka i zalijevali ih vrućom smolom, poput pečata. Svaki pojedini konop opute redovito se provjeravao i eventualno premazivao katranom, a neprestanim podešavanjem nastajalo ih se održati zategnutima, što je mučan posao, jer su konopi izvodili zamršenu igru i zategnuti jedan nužno je značilo promijeniti potom položaj šest drugih. Često se poduzimalo podmazivanje kolotura na jarbolima, kroz koje su konopi prolazili, ili bi se pak otukla stara boja i prebojili željezni dijelovi. Činilo se zapravo da čim bi bio obavljen neki zahtjevni posao, već bi stigla zapovijed da se obavi ponovo.
Kad nije bila zauzeta takvim jednoličnim poslom, posada bi zapala u stanje polusnenosti, drijemajući na suncu i pušeći lulu, ili bi ostala visoko među oputom izvodeći neku točku dostojnu cirkuskih akrobata. Svaki čas bi se uzverali, gotovo u tren oka, na vrtoglavu visinu ponad palube, tako da mi je bilo neshvatljivo kako se ondje uopće uspijevaju održati. Jednom prilikom brod je naišao na naročito snažan val od kojeg se opasno zanjihao, poput klackalice, divlje se naginjući s jedne na drugu stranu, te su krajevi križeva na jarbolu doista zaroniti u more, i premda sam ja na jedvite jade ostao na mjestu čak i na palubi, posada se nije dala smesti. Jedan od njih, čije je mjesto bilo na krajevima rožnice prvenjače, čas je do pojasa bio u vodi, a već u sljedećem trenutku, kako se brod uspravljao, letio je strelovito nebu pod oblake, dok nije bio gotovo na višem položaju od promatračnice, dok se čitav brod pod njim luđački naginjao. Čitavo to vrijeme mirno je radio na užetu koje je trebalo pričvrstiti.
Slučaj je htio da mi tog dana, dok sam promatrao posadu i pratio njezin naporan i opasan posao, na pamet padne vrlo sretna zamisao. Rekao bih da za mnoge ljude postoji neka posebna aktivnost koja je nužna pretpostavka da osjete posvemašnje ispunjenje u životu. Nekima je to pustolovina ili bogaćenje. Drugima bi to mogao biti blagoslov obitelji i udobnost rutine. Što se mene tiče, ništa me tako ne usrećuje kao izgledi za pošten trud kojim mogu unijeti nešto radosti i utjehe u živote drugih.
Nisam gubio vrijeme, nego sam svoju zamisao spomenuo kapetanu Kewleyu istog popodneva. Pridobiti kapetana za bilo što uopće nije bilo lako jer je, kao i njegovi zemljaci, uporno zazirao od prihvaćanja tuđeg oduševljenja. Manjanima je –dosta- bila omiljena riječ koju su upotrebljavali kad su htjeli izraziti tobože beskrvni nedostatak brige za bilo što. Da je nailazila neka bijesna oluja koja bi mogla potopiti brod, oni bi vjerojatno samo rekli da je to dosta ružno vrijeme. Da smo ugledali bajni tropski zalazak sunca, zasljepljigućih boja, to bi se opisalo tek kao dosta lijepo. Ma, da su četiri anđela sišla pred Manjana, prevrčući planine kao kakve lonce za cvijeće, mislim da bi ih on smatrao tek dosta nezgodnima. Imajući to na umu, možda me i nije trebao iznenaditi Kewleyev odgovor na ono što sam mu predložio.
»Nedjeljne propovijedi, ha?«
»Smatram to ništa manje nego svojom dužnošću«, objasnio sam. »Ovi ljudi koji se svakodnevno suočavaju s opasnošću našli bi, vjerujem, nemalu utjehu u zbližavanju kroz Božju riječ.«
Kewley se namrštio. »Rekao bih da u tome nema previše zla.«
To barem nije značilo zabranu, a za moju namjeru to je bilo dovoljno. Dao sam se na posao s vedrom odlučnošću. Prije negoli sam se mogao posvetiti samoj propovijedi, bilo je dosta sitnica koje sam trebao riješiti. Naprimjer, bila je jasna stvar da mi je u kabini potrebno nekoliko jednostavnih polica na kojima ću držati knjige, papire i pribor za pisanje. Također sam zamolio da se uza zid blagovaonice pričvrsti radni stolić budući da je stol u blagovaonici bio krajnje umašćen i mnogo puta zarezan. Kapetan je, premda gunđajući, naposljetku pristao u tu svrhu dozvati stolara, a i potom mi je palo na pamet da bi bilo divno izraditi mali podij, možda na krmenoj palubi, kao i stalak za Bibliju, koji bi poslužili kao neka vrst pomorske propovjedaonice i katedre. K tome se podrazumijevala izrada određenog broja jednostavnih ali čvrstih klupa, tako da se posada može udobno smjestiti, u granicama skromnih mogućnosti. Ovdje je međutim kapetan potpuno odbio suradnju.
»Neću palubu pretvoriti u ploveću kapelicu«, usprotivio se tonom koji je, žalim što moram reći, bio daleko od prijaznog. »Ovo je brod, a ne nekakva molitvarnca.«
Žalosno je to što nije bio jedini čija je pomoć oko ovih sitnica izostala. Dr. Potter se prilično snuždio kad je na zid pričvršćen moj mali pisaći stol jer je ― pukim slučajem ― postavljen baš iza mjesta gdje je sjedio za vrijeme objeda. Raspoloženje mu se nije popravilo ni kad sam ga nastojao utješiti time što sam sjeo do njega na njegov ležaj i tiho se molio Gospodu da nam pomogne iznaći prijaznost koja leži u nekom kutku svačijeg srca. Štoviše, još mu se i pogoršalo. Zapravo sam se negdje u to vrijeme počeo pitati je li takav čovjek uopće podoban da sudjeluje u ekspediciji od tolike važnosti kao što je ova naša.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:10 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54708


Dr. THOMAS POTTER, kolovoza 1857.


Keltski tip
Keltski tip (konkretan slučaj: manski) građom je posve inferioran saksonskom, budući da je manji, tamniji i slabiji. Čelo se tipično koso spušta, odajući karakteristiku njuške ― koju Pearson spominje kao znak niže inteligencije. Na lubanji karakteristične duboke očne duplje koje izražavaju sklonost potčinjenosti. Tip lubanje: G.
Što se tiče karaktera uopće, keltski je lišen marljivosti i plemenitosti duha kakvu posjeduju njegovi saksonski susjedi, pri čemu je prevladavajuća crta nemar. Zadovoljava se očekivanjem događaja umjesto da ih stvara, i prožet je kobnim strpljenjem nadajući se da će mu se sreća nasmiješiti. Keltu u prilog može se reći da posjeduje priprosti smisao za kreativnost (konkretan primjer: pjesme i priče). Također posjeduje priprostu fizičku hrabrost koja mu je priskrbila ustaljenu ulogu: pješaka saksonske vojske.
Moralne odlike Kelta su oskudne, obilježene lijenošću i rezignacijom. Prema strancu je zatvoren i po navici tajnovit, pri čemu se radije ophodi na svojem primitivnom jeziku (konkretan slučaj: manski) i kad je kadar savršeno govoriti engleski.
Zaključno, Keltima pripada mjesto na najnižem stupnju europske ljestvice. Na to ukazuju ne samo njihova fizička i moralna svojstva već i turobna povijest obilježena neredom, razdorom i propadanjem. Može se reći da je razvoj keltskog embrija u maternici stao nakon nepunih trideset i šest tjedana, ili puna tri tjedna ranije nego saksonski.
Normanski tip
Normanski tip (naprimjer: svećenstvo, predstavnici engleskog plemstva i monarhije) fizički je sličan saksonskom, premda se pomnijim ispitivanjem može ustanoviti njegova krhkost te općenito nedostatak izdržljivosti i otpornosti potonjega. Blijede je puti, a kosa mu često naginje crvenoj nijansi. Tipičan oblik lica je izduljen i uzak te odaje drskost. Tip lubanje: D.
Karakter mu je obilježen propadanjem. Oduvijek se oslanjao na naslijeđenu prednost, stanje stvari još iz vremena slučajno uspješnih osvajanja. Lijen je i lišen svakoga radnog i praktičnog duha. Jednako je sklon slabostima kojih nema u čvršćih tipova (konkretan primjer: morska bolest). Ne posjeduje nimalo stvaralačkog dara.
Moralnost normanskog tipa je oskudna, tipizirana prikrivenom sebičnošću. Prevladavajuća značajka je prepredenost. Nastoji se održati na istaknutom položaju u društvu spletkareći zajedno s drugim pripadnicima svoje rase. Svako očitovanje moralne svrhe je lažno. Norman je po prirodi iznad svega parazit koji se hrani prostom ljubaznošću plemenitijih tipova.
Zaključno, Norman zauzima znatno viši položaj na europskoj ljestvici nego Kelt. Reklo bi se da je razvoj normanskog embrija trajao trideset i sedam tjedana, ili dva tjedna manje nego saksonskog. Trajni normanski nadzor nad tim trostrukim prokletstvom: aristokracijom, svećenstvom i vladarima monarhije ne može se pripisati sposobnosti Normana, već silnom zaziranju njegovih saksonskih podanika od nereda bilo koje vrste.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:11 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54707



TIMOTHY RENSHAW, kolovoza 1857.


I tako smo stajali na palubi na jakome suncu čekajući tu blagodat Wilsonove propovjedi. Jedina utjeha bila je da će mi barem nešto zaokupljati pogled dok stari jarac bude trabunjao. Promatrač na jarbolu je prije svega sat ili dva objavio vijest povikom »kopno na vidiku«. Bilo je spočetka teško vidjeti o čemu on to grakće odozgo, budući da je dan bio tako magličast, i tek kad sam jako zaškiljio, mogao sam nazrijeti jedva vidljivu prugu iznad mjesta gdje je trebao biti horizont. Pomalo je pruga tamnila i postajala uočljivija dok se iznenada nije pretvorila u prilično veliko kopno, čak ni suviše udaljeno od nas, s grebenima i brdima.
Možda nekome razmaženom i naviklom na čvrsto tlo to ne znači previše, ali nakon svih tih tjedana ničega doli vjetra, vode i morskih ptica u vidokrugu, bio je to lijep prizor. Drugima je možđa privlačna pomisao da nekoliko mjeseci provedu na nekom brodu, ali meni nije, i dao bih ne znam što da se nekom čarolijom mogu prebaciti na Haymarket na dobru kapljicu i možda malo prisnog društva kakve nepoćudne ženske.
Društvo u kojem sam se nalazio jedva da je moglo biti različitije od toga. Čini se da mi je sudbina namijenila da vječito budem okružen ljudima koji misle kako sve znaju. Moji roditelji, kao i moj brat Jeremy, uvijek su bili spremni održati mi prodiku o vrijednostima napornog rada i potrebi da se popravim, dok moji suradnici u ekspediciji rado igraju upravo tu istu igru. Ono u čemu se izgleda, svi slažu jest da sam doista lijen i lakouman, te se prema meni treba odnositi svisoka. Najgori je Wilson sa svojim vječnim prezirnim primjedbama zbog moje nevoljkosti da u ranu zoru ustajem iz kreveta. Kao da sam uostalom i htio poći na ovaj put.
»Malo muke će ti uliti pamet u glavu«, usrdno mi je obećao otac.
Majka nije nimalo zaostajala: »Nadamo se da ćeš tako steći i više osjećaja za duhovnost.«
Sve što sam do sada stekao je više osjećaja za dosadu. Šest tjedana jedrimo, a skoro smo još uvijek na početku. Odavno sam pročitao tih nekoliko knjiga koje sam ponio, i zatim još jedanput. Posudio bih i druge, ali Wilson ima samo zamorne sveske o teologiji ili geologiji, a Potter nije ponio nijednu knjigu, već se zadovoljava beskrajnim piskaranjem svojih bilješki. Čak sam pokušao ubiti vrijeme nastojeći se sprijateljiti s Manjanima, ali bez mnogo uspjeha. Popušili bi sa mnom koju lulu, ali su se uvijek držali pomalo rezervirano i odjednom bi među sobom prešli na manski, kao da me žele podsjetiti da se ne trebam predugo zadržavati.
Kopno je svakako bilo dobro došao prizor. Pitao sam se koliko ću još dana morati čekati dok se ne budem mogao prošetati Kingstonorn i osloboditi se svojih dosadnih kolega.
» I koji je onda ovo zapadnoindijski otok?« ― pitao sam kapetana dok smo gledali nepoznatu obalu. Nadao sam se da bi upravo to mogla biti Jamajka.
Kewley me pomalo iznenadio, ne pokazujući previše zanimanja. »Jedan od njih, valjda.«
»Mislite li da ćemo danas pristati?« ― upitao je župnik.
»Čisto sumnjam.«
Wilson je čak izgledao zadovoljan. Činilo se da mu je stalo jedino do toga da ništa ne stane na put njegovom propovijedanju. Čitav je dan bio zauzet smišljanjem novih načina da nas gnjavi svojim kvocanjem i zanovijetanjem. Glavni zahtjev bio mu je da se na krmenoj palubi izradi privremeno postolje tako da može izigravati velikog svećenika. Kao da nas nije već dovoljno živcirao. »Naprosto me brine to«, govorio je Kewleyju pritišćući čvrsto dlanom o dlan kao da nastoji istisnuti nekakav sok, »da me ljudi neće moći jasno čuti.«
Kapetan se, istini za volju, nije lako predavao. »Mene čuju sasvim dobro.«
»Ne bi baš bilo dolično da se Božja riječ izvikuje poput kakve brodske zapovijedi«, odgovorio je Wilson, šepireći se zbog šale kojom ga je poklopio. »Zacijelo se može konstruirati neko privremeno rješenje, možda od kojeg sanduka naše robe?« Potom se široko osmjehnuo, po čemu sam iz iskustva znao da se sprema zadati udarac. I, nisam se prevario. »To jest, ukoliko ne smatrate da vašim ljudima ne bi koristilo malo kršćanske poduke.«
To je bilo to, župnikov smrtni udarac. Kewley se teško mogao dalje protiviti, a da ne ostavi dojam nekog antikrista. Namrštio se gledajući more, znajući da je poražen, a potom je pomirljivo zagunđao.
Wilson se ozario. »Trebam samo četvoricu vaših ljudi. Začas će biti gotovi.«
Potter se smjestio na smotano uže odmah ispod krmene palube, unoseći svoje bilješke, te sam pretpostavio da ondje namjerava i ostati. To mjesto jedva da se vidjelo s privremenog podija, pa Wilson neće moći razabrati da li sluša, a niti ga optužiti da se skrivao i izigravao poganu dušu. Iskreno me iznenadilo i da čini taj ustupak, toliko se zaoštrio odnos između njih dvojice. Bilo je dana kada sam se nadao da ću vidjeti pravu borbu šakama, pogotovo onoga jutra u blagovaonici kad je Wilson sjeo do doktora i počeo se moliti za »sve ljude« da »nadvladaju svoje sitne razlike i poslušaju razborite riječi svoje braće.« Potterovo lice se smrknulo od bijesa. Ali, vratilo mu se milo za drago jer je župnika izluđivao podbadanjem, pogotovo na početku dok je Wilson patio od morske bolesti. To je bio onaj pravi Potter. Dok je Wilson svojim navaljivanjem i blebetanjem bio dosadan kao uš, Potter je bio bačva baruta.
»O ne, bojim se da ovaj neće valjati. A kako bi bilo da upotrijebimo sanduk sa pjenušcem?« ― rekao je Wilson s dozom žalosti, otprilike kao da je on taj koji će se znojiti tegleći kištre uza stepenice. Sanduk pjenušca propisno je dopremljen i položen pored ostalih na krmenu palubu, no on još uvijek nije bio zadovoljan, već ga je promatrao iz različitih kuteva, a potom ga dao premjestiti s jedne na drugu stranu, na što je opet odmahnuo glavom. »A možda jedan od onih s priborom za jelo?« Napokon se čak ni on više nije mogao domisliti razlozima za nezadovoljstvo i svoj podij proglasio je spremnim.
Manjani su, čini se, bih podijeljeni u mišljenju o njegovoj propovijedi. Neki, poput samoga kapetana, nisu izgledali nimalo zadovoljni što im se ovako iznenada upleće u njihove nedjelje koje su ranije bila posvećene dokolici i pušenju lule. Drugi su se međutim doimali zadovoljno i okupili se pod krmenom palubom, blistavih očiju zbog užitka koji im predstoji. Nikada prije nisam vidio Wilsona na djelu i, na moje prilično iznenađenje, pokazao se dobrim izvođačem u svakom dijelu svoje točke. Prvo je podigao ruke u zrak da ih sve utiša. Zatim, kad se mogao čuti još samo vjetar, ptice i blagi lepet jedara, odjednom se predomislio, odmahnuo glavom i sišao s podija. Na trenutak je zastao kraj ograde, podbočivši bradu rukama i mrgodno se zagledavši u ocean, tako da svi primijetimo njegovu zamišljenost, a tada, baš kad su se neki medu pastvom stali meškoljiti, pljesnuo je rukama kao da je pronašao odgovor na pitanje koje ga je već mučilo, te se u skoku vratio na mjesto.
»Kao što vam je svima poznato«, započeo je, »nema veće zagonetke od mora.« Tada se naslonio na uspravljen sanduk s limenkama juhe, koji mu je služio umjesto stalka, da nas bolje promotri. »More! More! Ta silna vodena pustoš koja...«
Nema što, nije imao sreće. Baš kad je uhvatio pravu nit, s košnog nastavka začuo se povik. »Jedro. Jedro na sjeverozapadu«, odzvanjalo je jasno na povjetarcu.
Kapetan je izgledao zadovoljno zbog ove prilike da ga malo omalovaži te se uspeo ravno na župnikov podij, gotovo ga odgurnuvši u stranu. »Teare, donesi mi durbin.« Wilson se pak morao smiješiti i držati se kao da za to uopće ne mari.
Taj je brod zacijelo iskrsnuo iza predbrežja otoka, jer je bio već dovoljno blizu da se lako mogao vidjeti s palube. Bila je to golema škuna s dva trokutasta jedra, oba sive boje. Što se tiče pravca, držali su se gotovo istog kursa kao i mi. Kad je dobio durbin, kapetan se povukao iza krmene palube da dobro izvidi.
Ovaj put Wilson preskoči pantomimu i naprosto se nasloni na stalak za Bibliju. »Kao što vam je svima poznato, nema veće zagonetke od mora. More! More! Ta silna vodena pustoš koja kao da posjeduje...«
Nije mu bio sretan dan. Kapetan se naglo vratio na podij, sav zajapuren, i bez ikakva pardona dreknuo neku zapovijed na manskom. O čemu god da se radilo, nije moglo biti bolje proračunato da upropasti obred. Začas se Wilsonova pastva raspršila, neki su se verali uz oputu, drugi okupljali u podnomu glavnog jarbola odrješujući krajeve užadi. Nisam se mogao oteti dojmu da je sve bilo namjerno izvedeno, a ta je sumnja očito kopkala i Wilsona.
»Kapetane, je li to stvarno potrebno?"
»Možda jest, a možda i nije, ali s takvim brodom neću riskirati.« Nakon te tajanstvene izjave, kapetan proslijedi župniku durbin.
»Izgleda mi kao sasvim običan brod.«
»Bio bi još običniji«, rekao je Kewley, neizmjerno strpljivo, »kad bi nosio pokoju zastavu na jarbolima, a na pramcu imao napisano ime i luku.«
Zaklonivši oči, mogao sam samo razabrati da su jarboli goli, a pramac crn i bezimen.
Wilson je i dalje bio ravnodušan. »Zacijelo postoji neko bezazleno objašnjenje.«
Kewley je slegnuo ramenima. »Nadajmo se.«
Posada je do tada već počela zatezati križeve jarbola, a China Clucas je okretao ručke kormila zakrećući blago brod dok nije stao odmicati od onog drugog. Sve su oči bile uperene prema krmi. Na trenutak se sve činilo normalno, ali tada su dva siva jedra stala polako mijenjati oblik, dok se brod opet nije poravnao s nama i jedrio usporedo: taj uski komad teške drvene građe nad kojom se visoko protezalo prostranstvo sivog jedrilja. Koju sekundu ili dvije svi smo zanijemili. Potom je Brew dreknuo na posadu i svi su se uzvrpoljili, odmatajući dodatna jedra.
»Izgleda mi dosta jadno«, izjavi Potter gotovo prkosno. »Siguran sam da nas ne može stići.«
Bila je to ugodna pomisao, ali, kako se ispostavilo, i daleko od istine: dok sam ga promatrao, ubrzo mi je postalo jasno da nas sustižu, premda polako, na onom slabom vjetru. Čudan je to bio osjećaj stajati onako uz ogradu, okružen mirisima smole, drva i vlage, tada već uobičajenim, znajući da je tek koju milju udaljen brod pun nepoznatih ljudi koji su nas htjeli opljačkati, ili nas možda čak i sve pobiti. Nije to bila onakva katastrofa kakvu sam zamišljao. Imao sam noćne more o uraganima i brodolomu, ali nikad nisam ni pomislio da će nas progoniti nekakvi gusari pljačkaši. Osjetio sam da mi se bilo ubrzava, a opet sam bio nekako ravnodušan. Pitao sam se pomalo preneražen, jesam li naprosto omamljen ili mi možda nije ni stalo kakva će me sudbina zadesiti. I Potter je izgledao dotučeno, presumitivši se preko ograde, a jedino Wilson nije klonuo duhom.
»Ne bojte se«, govorio je svakome tko je htio slušati. »Uložit ću sve napore da posredujem kod njih. Molit ću ih da se prema nama odnose milosrdno. Reći ću im kako je naša misija kršćanska. Bog će nam pomoći.«
Iskreno rečeno, bio sam sasvim siguran da njegovo posredovanje neće nimalo popraviti naše izglede. Kapetan Kewley poduzimao je mjere mnogo praktičnije naravi. Naložio je posadi da načini živi lanac kojim bi kante putovale najprije u more po vodu, zatim palubom i uvis među oputu, tako da se morska voda može polijevati po jedrima.
»Na taj način platno bolje hvata vjetar«, objasnio je Brew. »Pri blagom povjetarcu kao što je ovaj to može mnogo značiti.«
Koliko bi prednosti to donijelo nismo na žalost nikad otkrili, jer smo samo koji trenutak kasnije primijetili da naši progonitelji čine potpuno isto. Njihovo napredovanje prema nama nije se vidljivo smanjilo. Posudivši kapetanov durbin, mogao sam im bolje razgledati brod, palube načičkane mračnim likovima koji, na moje iznenađenje, nisu pokazivali znakove nestrpljenja ili bijesa, već su naprosto tako stajali, jezivo mirni. Među njima je neprestano nešto bljeskalo, budući da su sunčeve zrake padale na desetke sjajnih metalnih površina. Paloši?
»Što mislite, jesu li to oslobođeni robovi? ― upitao sam.
»Nipošto«, živnuo je odjedanput Potter. »Robovi ne bi mogli posjedovati takvu snalažljivost.«
Kapetan Kewley turobno slegne ramenima. »Ne vidim da je jako važno što su po struci.«
»Možda bismo trebali spustiti nekoliko čamaca u more i izvući se«, predloži prvi časnik Brew.
Kewley odmahe glavom. »Dok bi se mi pokupili, ovi bi nas već dostigli. Osim toga, čini se da se vjetar opet pojačava.« To je doista bilo točno. Još dok je govorio, naišao je još jedan zapuh, od kojeg su jedra živahnije zavijorila. Kewley se namrštio. »Možemo li upotrijebiti onaj top?«
»Nemamo streljiva«, mračno odvrati Brow.
»Kako onda stojimo s oružjem?«
»Ima koja stara mušketa u skladišnom ormaru, no nisam siguran hoće li opaliti.«
Čudilo me jedino to da se nitko nije ranije toga dosjetio .Valjda smo bili suviše zaokupljeni bijegom da bismo stigli misliti o ičemu drugom. »A puške?« ― pitao sam.
Odjednom smo svi pojurili. Začudo, sve do tog trenutka, kad se napokon pokazalo da se nešto može učiniti, nisam osjetio ništa slično panici. Naglo sam osjetio kako me obuzima neka neobična nespretnost, te sam poput pijanca teturao niz stubište. Sanduk je bio težak poput lijesa, ali smo ga napokon Potter, dva Manjana i ja uspjeli dovući na palubu. Kinvig, maleni drugi časnik, kukom je razderao poklopac i ugledali smo šest sjajnih pušaka i revolver.
Potter se mrštio promatrajući naboj koji je držao među blago uzdrhtalim prstima. »Znam da je kod ovih bio neki trik. Da vidim...« Zubima je oderao masni papir, i van iscuri crni prah. Kako je dalje trgao papir, ukazao se sivi vršak taneta. »Ali ovo je pogrešno. Tane je okrenuto prema punjenju.«
»Možda je pogrešno izrađeno«, nagađao sam. I ja sam uhvatio naboj, petljajući po papiru, ali s istim učinkom. Kad bi stavio u cijev tako da barut ide prvi, kako i treba biti pri ispaljivanju, metak bi izašao naopako okrenut, od čega ne bi bilo neke koristi. Nema ničeg goreg od razrješavanja lukavih zagonetki kad nemaš za to vremena, a pred očima ti plešu prizori tvoje skorašnje smrti, pa dolaziš u iskušenje da se naprosto prepustiš očaju i misliš kako nema pomoći. Osvrnuvši se, sada sam sasvim jasno vidio ljude na palubi šalupe, gdje su stajali promatrajući nas, tako mirni. Većina ih je imala paloše u rukama, ali neki su držali nešto nalik na čaklje.
Od svih ljudi upravo je Wilson imao rješenje. »Nije li se spominjalo nekakvo isipavanje baruta i zatim okretanje metka.«
»To je to.« Potter je usuo barut u cijev puške, zatim umetnuo tane koje je još uvijek bilo umotano u papir naboja. Glatko je ušlo. Posluživši se vretenastim klipom da ga nabije do kraja, podigao je pušku i naciljao iz nekog razloga prema krmenom jarbolu. Odmah se prolomio snažan prasak ― stvarajući uzbunu i među svinjama i ovcama. Što se krmenog jarbola tiče, u njemu je sada zjapila golema rupa, kao da ga je probila neka moćna šaka.
Kapetan Kewley ga oštro pogleda. »Mislio sam da ćemo gađati njihov brod.«
»Barem sada znamo da radi, i to odlično.« Pogledavši prema krmi, Potter je sada bio razočaran. »Polijegali su. Kakve kukavice.«
Doista, naši progonitelji nestali su nam s vidika, premda je brod i dalje jednako napredovao. Trenutak kasnije odjeknuo je pucanj i zrakom iznad naših glava fijukne tane, našto smo se bacili na palubu.
»A propovjedaonica velečasnog?« ― povikne Brew.
Podij je doista bio najpovoljnije mjesto za naše potrebe i svi smo požurili da se zaklonimo iza njega. Svejedno, nismo još točno znali što da radimo.
»Možda da im naprosto pucamo u brod", natukne Potter. »Čini se da je tane prouzročilo priličnu štetu.«
»Time bismo ih samo još više razbjesnili«, usprotivio se Wilson koji se, izgleda, poveselio prilici da ih pouči milosti.
Kapetan Kewley se na trenutak zamislio. »No, mislim da bismo im mogli ciljati u kormilo. To bi imalo učinka.«
Bilo je lijepo vidljivo, premda kormilara nije bilo na vidiku nego je, pretpostavljaju, upravljao odozdo, i tako smo se dali na posao. Wilson je odbio sudjelovati, prosvjedujući da to nijo posao za Božjeg slugu, ali ja sam uzeo pušku, kao i Potter, kapetan i još tri Manjana, dok je onaj mali drugi časnik Kinvig uzeo revolver. Nikada prije nisam pucao iz puške i ne mogu reći da mi je to predstavljalo neki užitak. Prvo je trebalo zagristi u naboj od čega su ti usta ostala puna masti, i usuti barut. Potom je trebalo prtljati a nabijačem i smjestiti ga u otvor na kraju duge cijevi, tako da možeš namjestiti naboj i zrno koje se pokazalo iznenađujuće velikim i teškim. Zatim je tu bila muka s ciljanjem pri ljuljanju broda, a sve vrijeme trebalo je paziti da slučajno ne ustrijelimo vlastitog kormilara, ljudinu Clucasa koji je ležao hvatajući najdonje ručke kormila. Napokon, uslijedilo je ispaljivanje koje bi ti svojski trznulo rame, izazvalo zvonjavu u uhu i ispunilo zrak dimom. Unatoč svemu tomu, bilo mi je to daleko draže nego biti opljačkan i ubijen, te smo uskoro počeli s pravom paljbom. Puške su bile strahovite, baš kao što je Jonah Childs i obećao, i svaki put kad bi se dim malo razišao, drvena građa oko njihova kormila bila je u sve lošijem stanju. Nasuprot tome, oni su pucali rijetko i nisu pogađali ni blizu nas. Tako smo ispaljivali seriju za serijom sve dok se kutija s municijom nije primjetno ispraznila, a svejedno su nas sustizali budući da im je sve jači vjetar povećavao brzinu. I tada, kad sam već mislio da ćemo ih morati ubijati dok budu skakali na naš brod, glavni časnik Brew povikne:
»Neki od njih ustaju.«
Vidio sam da ih je nekoliko poustajalo i užurbano radilo na deblenjacima trokutastih jedara.
»Sad su naši«, reče Potter posežući za još jednim nabojem iz kutije. »Bit će to mačji kašalj.«
»Čemu to?« ― javi se kapetan. »Čini se da se pokušavaju odmaknuti. Bit će da smo ih uplašili.«
Bio je u pravu. Vidjeli smo kako se brod polako okreće prema vjetru dok mu posada povlači i zakreće ona dva jedra. Ostali Manjani počeli su klicati i začas smo im se i mi pridružili u toj halabuci.
»Možda se radi samo o zamki«, nije se dao Potter. »Još uvijek su vrlo blizu. Pripucajmo još jedanput za svaki slučaj.«
»Baš bi i mogli«, složio se Kinvig koji je nekako uživao u okusu bitke. I tako smo, što iz naviku, što po odluci, još jedanput napunili oružje.
»Pali«, viknuo je doktor.
Odazvali smo se svi odjedanput, gotovo u maniri streljačkog voda. U tom se trenutku dogodilo nešto neočekivano. Stražnji deblenjak naših progonitelja naglo se i silovito prebacio i odletio s mjesta takvom brzinom da je zahvatio dva nespremna člana posade odbacivši ih u more. U sljedećem trenutku zavitlao se natrag, dok su jedra iznad njega luđački mlatila, a na palubi broda zavladala je strka dok je posada nastojala uhvatiti konop deblenjaka, ali su opet morali svi polijegati jer se križ jarbola ponovo obrušavao na njih.
»Čini mi se«, hladno će Kewley, »da im je netko od nas odbio kolotur deblenjaka.«
Osjetio sam neku slabost. Rekao bih da mi je neki oblik potisnutog straha napokon izbio na površinu, a osjećao sam se mučno i zbog štete koju smo učinili. Nisam mogao a da se ne upitam jesam li u posljednjih nekoliko minuta možda nekoga nehotice ubio.
Dr. Pottera nisu mučile takve brige. »Pobijedili smo ih«, pobjednički je obzanio.
Wilson mu, naravno, nije smio ostati dužan. “Izbavljeni smo«, nadodao je prijekornim tonom. »Vjerujem da bi sada priličilo održati malu službu u znak zahvale, kako bismo...«
Prije nego što je dospio izgovoriti još koju riječ, Kewley ga prekine pokretom ruke. »No, recite mi, da nas usmjerim prema Cape Colonyju? Ove se vode ne doimaju sigurnima, ta pune su gusara i pljačkaša.«
Potter je već zaustio, ali se zatim predomislio. Wilson je samo slegnuo ramenima, dok sam ja bio suviše užasnut da bih za nešto mario. I tako je kapetan, osmjehujući se kao da je upravo izvukao zeca iz šeširu, i2viknuo zapovijeđi, a posada je nastavila s poslom postavivši novi kurs ― daleko od bilo kakvih radosti koje su nas mogle očekivati u Kingstonu, na Jamajki i južno ― prema Africi.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:11 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54706


ŠESTO POGLAVLJE




JOHN HARRIS - naseljenik i zemljoposjednik na Van Diemenovoj zemlji, 1829.


Bila je lijepa ljetna večer. Završio sam posao koji sam imao tog dana i sjedio na verandi, uživajući mirno u duhanu, kad začuh cviljenje i odjednom uđe kuhar Peters vukući za sobom maloga crnca.
» Pronašao sam ga u podrumu kako se krije medu vrećama«, objasnio je Peters. »Žvakao je neki komad mesa koji je ukrao, iako je bilo potpuno sirovo.«
Nije bila tajna odakle se to stvorenje pojavilo. Samo koji dan ranije njegovi su suplemenici kod Black Bluffa kopljima dokrajčili dva stočara. Heathcote je sakupio par momaka da sastavi potjeru i još iste noći uspjeli su pronaći te hulje i dobro im se osvetiti, ali čuo sam da su neki i pobjegli.
»Jesi li primijetio još kojeg?« ― upitao sam.
»Samo ovog.«
Nikad još nisam vidio nijednog tako izbliza i baš je bio ružno stvorenje. Nemam ja vremena za kradljivce, ni za divljake, i upravo sam se spremao pozvati jednog od pomoćnika da ga izbace s moje zemlje, kad su se iza mene otvorila vrata i na njima se pojavila Lucy. Katkad mislim da ženskoj gluposti nema kraja. Jedva da je prošao trenutak, a već je klečala kraj male nakaze, tepala mu i nazivala ga jadnim malim čedom ― premda je bilo očito da mu je barem sedam godina ― i govorila kako ju sigurno izgladnio s takvim tankim nožicama i da bi ga trebalo oprati. Kad sam je pokušao urazumiti, sva se ustobočila, kako dolikuje barunetskoj kćeri, što je i bila, i naprosto ga primila za ruku i uvela unutra. Nadao sam se da će je ugristi, ali nažalost nije, valjda je bio suviše prestrašen, i tijekom sljedećih sat vremena pronašla je nešto Charlesove stare odjeće da ga odjene ― što nije moglo izgledati smješnije ― i dala mu da poždere pola smočnice. Bio sam siguran da će pobjeći kad se najede, ali ne, čini se da mu se Lucy svidjela, baš kao i on njoj, i prije nego što sam se uspio snaći, zatražila je da zadržimo malog lupeža.
Tome sam se usprotivio, ali s Lucy, kakva već jest, uslijedila je prava bitka i premda me zasula čime god je stigla, od suza do novca koji nam je njezin otac posudio, ostao sam pri svojem. Rekao sam joj jasno i glasno da se nikad ništa ne može učiniti ako se ne učini valjano, i zadržimo li ga, onda mora biti od koristi, pod čime sam mislio da mora poznavati abecedu. Zapravo sam mislio samo na to kako da ga otpravim ― bio sam siguran da će ga ubrzo zatim zaboraviti ― i nisam imao na umu ništa drugo nego Školu za siročad u Hobartu. Lucy, međutim, nije htjela ni ćuti za to mjesto, tvrdeći da tamo ne bi izdržao ni tjedan dana, što je vjerojatno i istina ― i pošto je navalila, ponovno udarivši u plač, napokon sam predložio da ga pošaljemo g. Grigsonu u Bristol. Grigson mi je dugovao pokoju uslugu za sve one trgovačke poslove koje sam mu priskrbio i činilo mi se da ne tražim mnogo ako odvoji dan ili dva od trgovanja da potraži učitelja za dječaka.
Kad je to uglavljeno, smatrao sam da bi stvorenju trebalo dati neko ime. Lucy je rekla da samoga sebe naziva Tayaley ili takvom nekom besmislicom koja uopćo nije zvučala kao ime, te sam mu nadjenuo ime George, po kralju, i k tome još Vandiemen, prema mjestu rođenja, što je tvorilo George Vandiemen i zvučalo mi prilično pametno. Zatim sam pogledao u raspored plovidbe, i napisao pismo Grigsonu u kojem sam mu sve objasnio i uvjerio ga da dječak ne grize, a usput sam naručio i novi plug, umjesto starog koji se raspao pred sam Božić. Pismu sam priložio deset funti, što bi trebalo dostajati za dvije godine skrbi i obrazovanja dječaka, pogotovo jer sam jasno naglasio da za njega ne tražim ništa posebno, samo čitanje i pisanje, jer bi sve drugo bilo traćenje vremena, budući da ionako ne bi razumio.
Napokon je došao dan kad je sjeo navrh kola, spreman na put do Hobarta. Lucy je naravno bila sva uplakana i stalno je od njega tražila da joj ponavlja engleske riječi kojima ga je naučila, dok vozač nije zamahnuo bičem a kola krenula. Još nekoliko dana kasnije bilo joj je teško, ali se s vremenom pribrala. Deset funti bilo je dosta novaca da se potrate na takvu besmislicu ali možda ih je vrijedilo potrošiti da se otarasim male nakaze. Moram priznati da sam čak bio pomalo radoznao što će neki dosadni bristolski učitelj napraviti od jednog od naših divljaka iz Van Diemenove zemlje.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:12 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54705



GEORGE ALDER, Guverner Van Diemenove zemlje


GEORGE ALDER, Guverner Van Diemenove zemlje, g. Smithsonu iz Zatvorskog povjerenstva Društva prijatelja, London, 1829.
Vrlo sam zadovoljan što ste mi uputili pitanje o trenutnom stanju kaznenog sustava ove kolonije. Iskreno se nadam da će se ovo pokazati barem donekle korisnim za proučavatelje ljudske prirode, u Engleskoj, kao i drugdje, širom svijeta. Od najranijih vremena jedna od najvećih misterija koja je zaokupljala filozofe bila je zašto se ljudi okreću zlu i kako ih navesti da se poprave. Što bi u iznalaženju odgovora na to pitanje moglo biti od veće koristi nego zemlja naseljena ljudima dokazane zloće, i u kojoj je moguće na njima obavljati znanstvene pokuse? Na temelju te pretpostavke formirao sam svoje osnovne ciljeve i u pet godina mojeg namjesništva želja i namjera bile su mi da stvorim djelotvoran mehanizam za korekciju ljudi: pouzdlan i nepogrešiv stroj koji bi ispravljao one što su skrenuli s puta poštenja.
Mnogo je već na tom polju učinjeno. Kažnjenik koji pristigne u Van Diemenovu zemlju ubrzo će shvatiti, ako pozorno prati, da je postavljen na neku vrstu šahovske ploče morala i da njegovo napredovanje na njoj uvelike ovisi o njegovu vladanju. Ponaša li se pravilno i pošteno, uspinjat će se polako ali sigurno, a uvjeti će mu se ublažavati sve dok napokon ne dosegne najgornju od sedam razina kazne i dobije otpusnicu, što označava početak njegova prelaska u slobodan status unutar kolonije.
No, neka tada pogriješi, ubrzo će spoznati svoju zabludu. Propadat će ubrzano sa svakim novim nedjelom ili drskim činom koji poduzme. Najprije mu se oduzima otpusnica i dodjeljuje se kao radnik nekome posjedu. Potom pada još niže, crnčeći na sve težim i težim javnim radovima, od građevinarstva do cestogradnje, zatim u skupini povezanoj lancima, gdje se pati na suncu i vjetru. Sljedećim pogrešnim korakom iskusit će punu bijedu života u zasebnom kažnjeničkom naselju, kakvo je Macquarie Harbour na dalekoj zapadnoj obali, gdje će se u okovima i do pojasa u mrzloj morskoj vodi mučiti, gurajući golema debla, i na leđima osjetiti udarac biča ako i načas zastane. Tako je stigao do sedme i konačne razine kažnjavanja, s koje nitko ne prelazi naniže, osim na vješala, da bi na taj način dospio pred Njegov sud, sud najvećeg od svih sudaca. Naš se kažnjenik, međutim, čak i tada može spasiti izvuče li pouku iz svog slučaja. Ako popravi ponašanje počet će se ponovo uspinjati ― premda će to znatno potrajati ― suprotnim pravcem kroz svih sedam razina, sve dok na kraju ne bude nagrađen slobodom unutar kolonije. I neka izvede neko nesvakidašnje dobro djelo, pa može i preskočiti koju razinu ili, u rijetkim slučajevima, sve u jednom potezu.
Kazneni mehanizam može se na prvi pogled doimati oštrim, ali u stvarnosti to nije. Ne razlikuje se u biti od školskog razreda, jer nije drugo doli sredstvo oblikovanja i prosvjećivanja ljudskog uma: moćan popravni stroj osmišljen da donese sreću kao posljedicu tog popravljanja. Da bi takav sistem bio djelotvoran, nqjvažnije je, naravno, da ga se općenito smatra poštenim. Stoga sam uložio velike napore da spriječim bilo kakvo iživljavanje nad kažnjenicima od strane službenika ili čuvara, a također sam energično reagirao na svaki slučaj favoriziranja i popuštanja. Funkcija je ove kolonije, napokon, da u dalekom Londonu ili Glasgowu, ostane na glasu kao užasno mjesto, kako bi se lakoumne odvratilo od napasti zločina. Nužno je i da kazneni rnehanizam otoka bude opće poznat po tome što se odande nikako ne može pobjeći, kako kažnjenici ne bi ispraznim nadama bili zavedeni s puta poboljšanja. U tu svrhu stvorio sam vrlo učinkovit redarstveni mehanizam koji uključuje stalne provjere identiteta i propusnica na čitavom naseljenom teritoriju. Pokrenuo sam također i projekt prikupljanja podataka, za koji vjerujem da je jedan od dosad najpotpunijih u svijetu. Iscrpna dokumentacija vodi se o svakome čovjeku nastanjenom u koloniji, bio slobodnjak ili kažnjenik, u nizu opsežnih svezaka poznatih kao Crne knjige. U njima su fizički opisi, kao i detaljan prikaz moralnog napretka. Svaka i najmanja promjena u položaju kažnjenika unutar sedam razina kazne pažljivo se unosi, zajedno s razlogom koji je do nje doveo. Ova golema pohrana podataka neprestano se pregledava i povećava, a i kažnjenici i naseljenici potiču se da doprinesu službenim spisima tako što će prijaviti svako neobično ili sumnjivo ponašanje koje bi primijetili u svojih susjeda. Budemo li i svakog čovjeka u inozemstvu smatrali potencijalnim izvorom informacija za kolonijalnu administraciju, možemo se nadati da će čak i oni najokorjeliji biti na oprezu, a pravičnost će posvuda prevladati.
Ovaj je projekt doduše bio uzrokom nekih poteškoća. Slobodni doseljenici pokazali su otvoreno nezadovoljstvo zbog sličnog odnosa prema njima kao i prema zločincima, a neki imućniji, koji su se osilili zbog svog bogatstva, zauzeli su prema meni neprijateljski stav. Nemam puno razumijevanja za njihove zamjerke. Uostalom, neophodno je voditi podrobnu evidenciju o slobodnjacima makar da se odbjeglog kažnjenika spriječi u prikrivanju među njima. Postoji još jedan, mnogo dublji razlog za njihovo uključivanje u ovaj eksperiment, a to je da se iz životopisa svih pridošlih u koloniju može mnogo naučiti. Poznato mi je više od nekolicine slučajeva kad su ljudi potajno stizali na Van Diemenovu zemlju kao slobodnjaci, da bi im se potom otkrilo neko prikriveno nedjelo i po hitnom postupku ih se otpremilo na Macquarie Island. Čista je drskost smatrati se neupitno nevinim, kao što to običavaju doseljenici. Uostalom, zar se itko, od vremena Adama i Eve, može smatrati neokaljanim grijehom?
Uistinu, razmišljao nam čak i o tome ne bi li se jednoga dana ovakav moćan mehanizam pravde mogao primijeniti i u slobodnome društvu, i to ne samo stratificiranje kazne i nagrade, tako da svaki pojedini aspekt života ljudi vjerno odražava njihovo vladanje. Ako se mogao razviti sasvim uspješan sustav prikupljanja informacija, trebalo bi biti moguće redovito voditi računa o svačijem statusu, čak i svaki mjesec, kako bi svatko u svakom trenutku bio svjestan svojeg moralnog napretka. Kako bi lijepo bilo nagrađivati ljude ne za pohlepu i lukavstvo, već za kreposna djela. Projekt bi se provodio tako suptilno da bi se čak i oni koji se još nisu ogriješili o zakon ― lažljivce, varalice, zavodnike i druge ― moglo prisiliti da požanju plodove svoje zloće.
Takvo razmišljanje je ipak puko maštanje. Još je prerano izjasniti se bilo o uspjehu bilo o neuspjehu trenutnog sistema. Rekao bih, međutim, da ima ohrabrujućih znakova i živim u nadi da bi posao obavljen na ovome dalekom otoku mogao skromno pomoći čovječanstvu da stvori bolju budućnost, u kojoj će pokvarenost i zločin biti potpuno i konačno pobijeđeni.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:12 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54704



JACK HARP, 1824. - 30.


Nakon što su me odveli u George Town četiri sam godine trunuo u zatvoreničkoj odjeći, na cestama i po hobartskim skladištima, dok me jednog dana nisu dovukli pred neko uredsko piskaralo ufitiljenog brka koje mi je reklo da sam se popravio. Tako su me stavili na posjed pored Launcestona da muzem krave i strižem ovce. Ispalo je da sam imao sreću jer je vlasnik bio mekan poput mekinja. Na Božić bi nas počastio pudingom i čak bi ga jeo s nama za istim stolom, a zbog toga se valjda i digla galama, koliko sam čuo. Neki gad je valjda išao otkucati da se prema nama odnose suviše blago jer smo svi u roku od mjesec dana bačeni na druge posjede. Moj ne bi bio tako strašan da nije bilo gnjide od gazde koji si je uvrtio u glavu da je svaki prisutni kažnjenik nabio prstaca njegovoj ženi ― premda neosnovano jer je bila ružna stara krmača ― i iskopao bi kakav god razlog da te namlati. Zastaneš malo u radu ili se nasmiješ nečemu što on nije razumio, i eto ti biča. Trpio sam to neko vrijeme, ali onda je jednog dana dojurio jadikujući na sav glas da sam mu kravu pogrešno pomuzao i da se od toga razboljela, što je bila čista laž koju nisam mogao otrpjeti, nego sam, umjesto da čekam batine, ja njega prvi napao i priuštio mu par stvari koje neće tako skoro zaboraviti. I tako se ipak nisam popravio, kao što su mi rekli, već sam se pokvario i zato su me stavili na most.
Most je bio gori nego sve ostalo zajedno. Rad je bio težak, sastojao se od prenošenja i rezanja velikih kamenih blokova, a noću smo morali spavati u gajbama, naslaganim poput mrtvačkih sanduka. Bile su preniske da bi se uopće moglo uspravno sjesti, a kad bi zatoplilo, u njima je bilo pakleno vruće. Što je još gore, čuvar je bio kopile s bičem, dok su ostali robijaši bili puzavci, svi do posljednjeg. Toliko sam se ražestio da sam mogao misliti samo na to kako bi naravnao gubicu onome čuvaru kao što zaslužuje, ili na bijeg, a ponekad mi je malo nedostajalo da pobjegnem u šikaru, sve onako u okovima. Ali nisam nikad ništa učinio. Pustio sam da vrijeme prolazi.
Na mostu nije bio dopušten razgovor tako da je teško bilo doći do nekih vijesti, ali na kraju smo ih uvijek dočuli. Prva koju sam čuo o »Liniji«, došla je od farmera koji je stao da napoji konja. Vidio sam da je svojedobno nosio robijašku odjeću već po načinu kako nas je gledao, jer naseljenici inače jedva primjećuju čovjeka kad ima okove oko gležnjeva. Nije se obraćao nama jer je znao da bi nas samo uvalio u nevolju, nego stražaru, ali je govorio dovoljno glasno da čuje cijela obala.
»Izgleda da će guverner i njegova vojska morati skelom preko ovog prijelaza«, rekao je škiljeći na stup mosta koji je stršao s obale rijeke kao neki batrljak i koji je bio jedino što smo dotad napravili, »kad prođu u potjeri za crncima.«
I to je već bilo dovoljno da te noći kroz vrata na sanducima krenu razgovori uz obilje šala na račun guvernera Aldera koji se igra Napoleona ratujući s gavranima. Kasnije sam čuo kako stražari katkad među sobom mumljaju o tome i zovu to Crna linija. Zvučalo je i kao da se spremaju dići veliku prašinu s tisućama vojnika i naseljenjika koji bi prešli s kraja na kraj Van Diemenove zemlje da zaplaše te crne i natjeraju ili u zamku. To me je navelo na razmišljanje. Uglavnom sam razmišljao o tome kako će u takvoj vojsci trebati raditi svakakve poslove, od kojih bi svaki bio bolji nego tucanje kamena. Štoviše, uz toliko ljudi na okupu, jedan može nestati, a da se to i ne primijeti. Naravno da ništa od toga nisam podijelio s onim drugima. Tako dobru zamisao treba lijepo čuvati za sebe, poput dolara pronađenog na cesti koji se ušije u obrub ogrtača. Osim toga, ta rulja nije ni zaslužila ikakvu uslugu od mene.
Kad je dakle čuvar počeo govoriti da su neki od nas potrebni za nekakvu ekspediciju, bio sam spremniji od ostalih i izviknuo svoje ime što sam brže mogao. Zahvaljujući toj brzini sam i odabran.
Bio je lijep osjećaj otići s tog mosta, makar i s lancem na nogama. Nas koji smo išli, probudili su malo nakon svitanja i onda smo morali stajati i čekati dok stražari ne doručkuju. Tada se neki od onih jadnika što ostaju odlučio našaliti pa je povikao iz svojeg kovčega: »Pazite da ne završite s kopljem u trbuhu.« Na to su se svi počeli smijati, zapravo od bijesa što ostaju. Nisam to mogao trpjeti. Počeo sam proizvoditi taj zvuk, nešto kao ck, i kimnuo sam šugavcima ispred sebe, pa su prihvatili i oni i uskoro su svi počeli ck, ck, ck, dok nismo zazvučali kao masa bijednika koja tuca po hrpi kamenja, što će ovi drugi i raditi idućih nekoliko sati i mjeseci. To me je baš lijepo nasmijalo. Već sam im htio reda radi dobaciti i koji kamenčić, ali tada su se stražari počeli vraćati s doručka.
Nismo dugo zveckali u lancima, a već smo zašli za brdo i više nismo vidjeli tu gadnu rječicu. Sporo smo napredovali i nakon nekoliko sati stali smo na obali da se stražari mogu malo odmoriti i pušiti. To je prijalo, pa sam ležao na travi hvatajući dah i trljajući gležnjeve na mjestima gdje su me stezali lanci, a kad sam podigao pogled, vidio sam kako prema nama, sav nalickan i uspravan u sedlu, jaše pravi gospodin. Pretpostavljao sam da je na putu za Launceston, da se kao odani kraljev podanik prijavi za Crnu liniju. Bio je to moj stari prijatelj Bill Haskins.
Nije me ni primijetio, valjda je vidio samo rulju u robijaškoj odjeći, nego je skrenuo konja na rijeku da ga napoji. Malo potom itekako me primijetio. Tada sam naime ustao iz trave, dohvatio kamen, tiho mu prišao, skinuo ga sa sedla i vratio mu kusur za onaj španjolski dolar i dva francuska novčića. Još uvijek ne znam koliko sam stigao učiniti dok me dvojica crvenokaputaša nisu pograbila, ali sam ga lijepo udesio i nadam se da sam toj pizdi izbio oko. Možda je to i bilo glupo i time sigurno nisam pokazao da sam se popravio, ali još uvijek ne mogu reći da se kajem, iako sam zbog toga propustio Liniju.
Nisam naravno znao kamo će me ta mala naplata računa odvesti.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:12 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54703



BEN HAYES - farmer u Van Diemenovoj zemlji, 1830.


Ako se tko zaželio dobrog pravog mirisa ulja za puške, ovo je bilo pravo mjesto za njega. U svom životu nisam vidio toliko mušketa na hrpi. Bile su poredane uza zidove, naslonjene na sanduke u kojima su dopremljene, ispunjajući zrak tim mirisom svježe nanesenog ulja.
Kamp se nalazio u Oatlandsu, na glavnom putu za Launceston. Onuda sam već ranije prolazio i bilo je to mirno mjestašce, tek s krčmom uz cestu i pokojom kućom, ali tog dana jedva da je moglo biti življe. Osim vojske i robijaša bilo je mnoštvo dragovoljaca poput mene, i gužva me podsjećala na sajmeni dan u Norwichu davnih dana. Kamo god si se osvrnuo, čuo si poklike žešće od petardi na noć Guya Fawkesa* kad bi tko spazio neko lice koje nije vidio mjesec ili godinu dana. Ja sam dojahao sa Samom Ferrisom, našim susjedom također iz Norfolka ― što je za mene najbolja preporuka ― i dočekalo nas je radosno jutro puno pozdravljanja i novosti. Tada smo pošli po oružje, što je značilo mnogo stajanja i čekanja. Kad sam napokon došao do muškete, vidio sam da je to prilično nezgrapno oružje, tako da mi je bilo drago što sam ponio dva vlastita pištolja. Uz to su nam davali par lisičina i streljivo koje sam prebrojio. (*Vođa tzv. Barutne zavjere,neuspjelog pokušaja urotnika (katolika) da 5. 11. 1605. dignu u zrak parlament i kralja Jamesa I.)
»I to je sve?« ― rekao sam vojnom pisaru, ali više zbog Sama koji se uvijek volio šaliti.
»Trideset naboja je sljedovanje«, rekao je pisar zlovoljno.
Pokazao sam mu lisičine. »A ako vam vratim ovo, što mi ionako neće trebati, u zamjenu za još trideset? Tako da, ako promašim jednoga, još uvijek mogu pokopati pedeset devetoricu tih bijednika.«
Sam se na to grohotom nasmijao. Dok smo izlazili van na proljetno sunce, vidjeli smo kako dojahuje sam guverner, glumeći vojskovođu, premda je za tu ulogu bio suviše blijed i mršav, više nalik nekom nesretnom popu zabunom posađenom na konja. Dvojica njegovih časnika su naredila da se svi utišamo, a on nam je održao kratki govor u kojem nam je zahvalio na pomoći, i koji nam je svima zvučao u redu, osim što ga je pokvario blebetanjem o crncima i o tome da im ne smijemo skinuti ni vlas s glave, nego ih pridobiti lijepim riječima. Mislim da je ovako rekao: »Razmišljajte o sebi kao tjeračima jarebica.« Hja, možda je računao na pljesak, ali dobio je jedva više od tapkanja, a i to je bilo više nego što je zaslužio. Zapravo, ne bi taj ništa ni poduzeo da nas nekoliko nije diglo toliku graju da se uplašio.
Navečer smo Sam i ja otišli u krčmu. Nismo naravno bili jedini. Bilo je to mjesto prepuno veselja i ljudi koji su stajali i vani na cesti, jer znali su da im je to zadnja prilika da piju prije nego što krenemo u šikaru.
»Trebali bismo zapravo iskapiti po čašu ruma za svakog gavrana kojeg ćemo sastaviti sa zemljom«, rekao sam Samu.
To ga je nasmijalo. »Ne bi bilo pošteno. Ta onda ne bi više ostalo ni kapi.«
Sljedeći dan kad smo kretali boljela me glava. Kad tako klipšeš, korak po korak, počneš sanjariti. Koliko god se trudio, bilo mi je teško neprestano motriti zemljište pred nama i gledati što vreba iza svakog grma, jer bi mi misli odlutale, možda k onome dućanu koji sam htio otvoriti, ili sam razmišljao o tome kako će se dalje kretati cijena vune, a onda bih se naglo trgnuo na neki pokret ispred nas i srce bi mi zakucalo brže od parnog klipa, čučnuo bih, strgnuo pušku s ramena i ogledao se da vidim je li Sam u blizini, ili Pete Tanner koji je bio lijevo od mene, a katkad bi obojica nestali jer bi se između nas prepriječilo drveće, što mi je zadavalo brige. Onda bih bolje pogledao i shvatio da je to bio samo neki glupi klokan ili grana na vjetru. Nisam se bojao, jasno, ali čovjek je napet kad je umoran.
To je sve prokleti guverner kriv, jer pohod nije mogao biti lošije organiziran. Za početak, nismo imali šatora. Bili smo prava vojska, kao što je i sam rekao u svoom govoru, a noći smo provodili na goloj zemlji, kao da smo nekakvi prosjaci. Nisam se uspio nimalo naspavati jer se uvijek našao neki kamen ili korijen da mi nariba rebra, ili bi počela pljuštati kiša i probijati se kroz sve ono granje i lišće koje smo nastrli da nas štiti. Ionako je bilo teško mirno zaspati a ne osluškivati. Što su više dani prolazili i što smo dublje zalazili, sve više smo očekivali da pred nas iskrsne skupina od nekoliko stotina divljaka, možda baš ona luda amazonska kuja o kojoj se govorilo, koja je psovala kao kočijas, a znala je zaklati čovjeka na načine koji se ne daju ni zamisliti To nije bio pravi rat. nego obično krvožedno divljaštvo. No, takve misli čovjeku padaju na pamet, pogotovo usred noći.
Nisam bio jedini koji je bdio u mraku. Jednom dok je bilo oblačno i nije se mogao vidjeti prst pred nosom, baš sam tonuo u san kad je odjedanput na istoku jezivo opalila mušketa. Sam i ja smo začas bili na nogama. Na trenutak je sve bilo tiho, ali uskoro se začula pucnjava kao u pravoj bitki, i s brežuljka na kojem smo noćili mogli srno vidjeti bljeskanje kako sijeva kroz mrak dokle nam je pogled sezao. U takvim trenucima nije lako naprosto zuriti u prazno. Nisam nikoga čuo da dolazi, ali to ne znači da nisu bili tamo, i činilo mi se da se nekih petsto gadnih divljaka prikrada misleći za nas da smo neka rupa u liniji pa je razumljivo da smo Sam i ja morali ispaliti koje zrno, tek toliko da ih upozorimo. Napokon, sve je opet utihnulo. Svejedno, ne mogu reći da sam se baš naspavao.
Sljedećeg jutra očekivao sam vijest da je pobijeno desetak crnaca, ali ništa od toga. Ubrzo nakon što je svanulo pročulo se da je pronađeno samo nekoliko tragova oposuma, što je doista neshvatljivo.
No, nije se tu ništa moglo učiniti, pa smo pokupili stvari i nastavili dalje.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:13 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54702


PEEVAY, 1830.


Majka nas je danima tjerala da obilazimo ono zgarište gdje su nas onako poubijali i da tražimo Tayaleaha, premda je to bila velika opasnost jer num bijelci su mogli doći svaki čas i ubiti nas još više. Čitavo to vrijeme je kukala i dozivala Tayaleaha. Bojao sam se da će on sići s nekog drveta i onda se više nikada neću moći osloboditi maloga smrada, ali nasreću nije, i napokon nas je Majka odvela s tog užasnog mjesta. Mislio sam da će sada kad je on nestao posvetiti svu pažnju meni, kao što bi i trebala, ali bila je to samo isprazna nada. Ne, nego mi je dobacivala poglede pune mržnje kao da sam joj ga ja oduzeo, dok je njega obožavala još više nego kad je bio ovdje. Stalno se prisjećala kako je bio pametan i hrabar, a nitko joj nije rekao da su to gluposti jer su se svi bojali da je ne naljute.
I tako smo nastavili s našim ratom, idući prema istoku ili jugu, amo i tamo, dublje i još dalje, dok čak i šuma nije postala čudna, puna drveća koje nisam nikada prije vidio. To je bilo žalosno i noću sam često sanjao o svijetu u kojem sam poznavao mirise svih pupoljaka, gdje sam znao ispričati priču o svakom kamenu i rijeci i gdje su Tartoyen i Baka mirno živjeli, ako ih već nisu ubili. Ponekad smo rekli da hoćemo natrag, ali Majka je rekla da uopće nije važno kamo bismo sada otišli jer sva zemlja na čitavom svijetu je ista, i jedino što postoji je rat s bijelim govnarima. Bila je u pravu, o da, jer bijeli govnari bili su posvuda. Jedva je prošao dan, a da nismo kojega vidjeli, možda izdaleka kako tjera ovce ili sjedi na svojoj visokoj nasmijanoj životinji koja se zove KONJ. Kad su bili na nekom malome mjestu i ako ih je bilo malo, borili smo se protiv njih Katkad amo mi ubili njih, katkad oni nas. Nekoliko puta smo naišli na još naših, koji su se izgubili od svojih, i koji su čudno govorili i tako bi nas bilo više, ali uglavnom nas je bilo sve manje.
Nakon svakog rata Majka nas je tjerala da hodamo vrlo brzo i vrlo daleko, tako da nas ne stignu i ne ubiju kao ranije. Rekla je i da ne smijemo više paliti velike vatre jer bi tako bijeli num govnari znali gdje smo, nego smo smjeli samo paliti male vatre u jamama iskopanima u tlu, koje su nas jedva grijale. Bila su to hladna, a i gladna vremena. Ponekad bismo nekoliko dana za redom jeli samo korijenje, od kojeg se nikad nisi mogao najesti. Ipak, num nas više nisu ubijali po noći, pa mislim da je Majka u svojem razmišljanju bila pametna.
Onda sam jednog dana išao s Heedeekom u lov bez vatre, što je značilo da smo morali rano ići u šumu, tek što je dan svanuo, i onda morali stajati jako mirno u grmlju i osluškivati dugačka stopala valabija u skoku. Heedeek je bio odrastao, ali tek odnedavno i još nije imao ženu. Imao je gustu kosu, obojenu u crveno, osim kad nismo imali okera, i padala mu je svud naokolo, kao kad se voda prelije preko nekog krupnog kamena. Bio je malko nespretan, zapinjao je za korijenje drveća ili bi pogodio suharke i izbacio ih iz vatre kraj koje je prolazio, ali uvijek je bio dobar prema meni i nikad me nije nazivao grozomornim riječima kao Majka. Zato mi je on postao kao stariji brat.
Heedeek nije bio vješt lovac, o ne, i često bi lov s njime bio sav u čekanju i neubijanju ničega, ali to je jutro trebalo biti drugačije, kako sam uvidio. Da, stajao sam samo kraće vrijeme, ukočen da se ne pomaknem i ne napravim šum, kad se odjednom začulo šuštanje drveća i krckanje grančica. Bila je to velika sreća, smatrao sam, jer su ostali čekali uz vatru gladni mesa i možda bih ja mogao postati njihov vrli junak. Po buci koju je stvarao, mislio sam da je to neki debeli valabi, ili čak kannunah, koji je pomalo ulijevao strah, ali bi ga ipak mogli pojesti. Heedeek mi uputi nijemi pogled da mi pokaže odakle životinja dolazi, preko čistine, i ja mu uzvratim jednako da kažem »da«. Zatim sam čučnuo u žbunje i pripremio koplje. I stvarno, lišće se razmaknulo baš gdje smo i očekivali. Ali tada, umjesto valabija ili kanunnaha, izašao je bijeli govnar s puškom i ubojitim nožem u ruci.
Bila je to nerazmrsiva zagonetka, jer bijeli govnari nikada ne ulaze u šumu. Pitao sam se ne lovi li možda divljač kao i mi, ali to nije imalo smisla jer svaki valabi čuo bi toliku buku i nanjušio taj vonj koji je bio tako jak da sam ga mogao osjetiti i s te udaljenosti. Uskoro je slijedila još jedna nerazmrsiva zagonetka. Nije se kretao neobraslim mjestima kao što bi svatko pametan, ne, nego je hodao ravno naprijed kao da je pred njim golo brdo. Uskoro se upustio u veliku borbu s drvećem i mahao svojim ubojitim nožem da si prokrči put. Znao sam i da to radi već neko vrijeme, jer mu se mrtva koža, obojena crveno poput krvi, oderala i lepetala poput lišća, tako da si mu ispod mogao vidjeti pravu kožu, a čak je i ta bila svugdje izgrebena, kao da su se po njoj penjali oposumi.
Heedeek je kopljem načinio znak kojim mi je rekao idem ja okolo i probost ću ga ako uspijem, a ti ostani miran, što je bilo zanimljivo ali i zastrašujuće jer bijeli je govnar imao pušku. Ali na kraju do toga nije došlo. Upravo kad se Heedeek počeo šuljati da ga ubije, čulo se još pucanja grana, sada s druge strane. Stvarno, kad sam pogledao kroz lišće, ugledao sam još jednoga bijelog govnara, isto u crvenom, i onda sam čuo još buke izdaleka. To je, bez sumnje, bila grozomorna nevolja. Heedeek me je pogledao, pokazao kopljem prema mjestu gdje je bila Majka i ostali, i tako smo oprezno krenuli natrag.
Majka je slušala sa zanimanjem. »Idemo malo više, odakle možemo bolje vidjeti«, rekla je Heedeeku, jer još uvijek nije od mržnje htjela sa mnom govoriti i zamahnuvši svojim snažnim kratkim rukama povela nas je iz šume uz obližnje brdo. Tamo smo svi polijegali da nas bijeli govnari ne mogu vidjeti, a pokušali smo i pseće životinje natjerati da legnu. Doista, drveće se uskoro počelo tresti i onda je izašao jedan num, otresao se i izvadio lišće i slično iz kose i s mrtve kože i pritom urlao od bijesa kao da ga je nešto ugrizlo. Zatim se zatreslo još drveća i izašao je još jedan, pa još jedan, dok se odjednom nije učinilo da čitava šuma drhti i bljuje bijele govnare, sve s po jednom puškom, dokle nam je pogled sezao. Mi smo se međusobno pogledavali. Naime, znali smo o čemu se radi. Ti bijeli govnari nisu bili u lovu na valabije. Lovili su nas i mi smo počeli bježati.
Dobro je to što su ti num spori kao blato, a mi smo bih brzi. Jurili smo poput vjetra, i kad je pao mrak, već smo toliko odmakli da su njihove vatre bile kao iskre u noći. Ali tih je vatri bilo toliko i znali smo da ih ima mnogo više, čak i više nego onih koji su izašli iz šume, što je bila grozomorna nerazmrsiva zagonetka. Bilo je to neko ogromno gmizanje bijelih govnara preko čitave zemlje.
Majka svejedno nije očajavala. »Morat ćemo ih jednostavno obići«, rekla je dok smo sjedili oko slabašne vatre skrivene u jami.
Čitav sljedeći dan smo tako išli velikom brzinom, dok su nam se pseće životinje vrzmale oko nogu kao da se radi o nekoj zgodnoj igri. Uskoro smo osjetili glad a k tome i umor, ali smo svejedno išli sve dalje od bijelih gadova ali i oko njih. Osjećao sam se sve sigurnije kad smo se toliko udaljili i mislio sam da smo ih prošli. Tada smo, žalosne li vijesti, prešli preko nekog brda i tamo ih je bilo još, mnoštvo njih, i hodali su u redu prema nama, polako kao mravi.
»Možda su to naprosto oni isti«, rekao je s nadom Heedeek. »Možda su nas samo pratili.«
Majka je razmišljala pametnije. »Ne, oni drugi su bili crveni kao krv. Ovi su smeđi.«
To je bilo za žaljenje. Do tog trenutka nisam nikad razmišljao koliko bijelih govnara ima na svijetu, jer ih nikada nismo vidjeli puno odjednom, ali sada sam zaključio da nema kraja tim odurnim gadovima i znao sam da ih se nikada nećemo riješiti, čak i da se neprestano borimo i nikad ne poginemo. U tom trenutku čak je i Majka izgledala žalosno. Nije baš bilo vremena za očajavanje, ne, jer govnari su cijelo to vrijeme dolazili sve bliže i bliže. Za to srno još jedanput pojurili što smo brže mogli, premda je ta zemlja bila goli kamenjar pa sam uviđao da su nas mogli i vidjeti. Pala je kiša i bili smo promrzli i gladni, a noge su me boljele i u glavi mo je bilo slabo i vrtjelo mi se. Napokon smo stali i onako zadihani svi popadali, naprosto preumorni da dalje bježimo. Majka je postavila dva stražara da paze na dolazak bijelih govnara i onda smo razgovarali.
Heedeek, koji je uvijek bio oprezan, smatrao je da bismo ih trebali opet zaobići. »Možda ih nema tako puno kako se čini.«
»Vidio si im vatre«, rekla mu je Majka, skrstivši ruke, i gledala ga kao da govori neke pišljive gluposti. »Samo ćemo se još više umoriti i izgladnjeti, a oni će i dalje dolaziti. Ne, bolje je da se sada borimo s njima.«
Nitko se nije htio boriti s tim bijelcima kad ih je tako mnogo da smo znali da to znači poginuti, što je bilo grozomorno, ali valjda je bila u pravu. Osim toga, Majka je ulijevala strah, pogotovo kad bi se naljutila, pa je pogibanje izgledalo skoro lakše nego reći ne. Majka nas je pustila da se malo odmorimo, ali onda je uzela koplje i uspravila se. I zatim je krenula natrag ravno na bijele govnare, prvo polako, zatim brže, a mi smo išli odmah za njom.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:14 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54701


BEN HAYES - farmer u Van Diemenovoj zemlji, 1830.


Dva dana smo prelazili preko imanja, što je bilo ugodno. Spavao sam jednu noć u suhoj štali, a katkad bi nas žene vidjele da dolazimo i dotrčale s toplim mlijekom i svježim kruhom, što je bilo ukusnije od božične guske. No, nije to dugo trajalo. Nedugo zatim šikara je postala tako gusta kao što to zna biti samo u Van Diemenovoj zemlji, s trnjem koje nam je deralo odjeću, a zatim je deralo nas, tako da su uskoro svi bili u krpama, s toliko brazgotina kao da su spavali na prokletim bajunetima. Brinule su me čizme koje su bile u tako lošem stanju da sam ih morao vezati krpama, oderanima s košulje, da mi ne otpadnu potplati. Do tada sam već zamrzio svoju prtljagu. Istina je da nešto što se načas učini lagano kao kitica tratinčica postane teško poput kamenja kad to tegliš milju za miljom, i jedva bi koji trenutak prošao, a da nisam poželio zavitlati nekamo one lisičine, i da nisam požalio što sam ponio ona svoja dva pištolja.
Prenoćili smo u šumi i sutradan se uspeli na otvorenu visoravan koja nam je godila, osim što je puhao hladan vjetar. Tog sam ih istog popodneva vidio. Zastao sam na trenutak i prebacio naprtnjaču da me manje steže ― premda mi to nije nimalo pomoglo ― i kad sam podigao pogled, spazio sam dvadesetak ili više tih jadnika kako bježe i veru se na susjedno brdo. Jednostavno sam se ukočio. Pogledao sam prema Samu i on je izgledao jednako. Tada smo se zgledali i nekako nasmijali. A baš i nije bilo smiješno.
Razglasili smo vijest i potom se nastavili kretati kao i prije. Uskoro je počela padati kiša, što je bilo loše jer mi se odjeća još nije stigla pravo ni osušiti. Već je padao sumrak kad se linijom pronio povik da stajemo. Obično smo logorovali u parovima, ali sada kad smo vidjeli one crnce, i koliko ih ima, nismo se baš osjećali sigurni, pa smo se na kraju svrstali po šestorica. Možda smo na taj način ostavili mali prolaz prema istoku, ali smatrali smo da će nas barem biti dovoljno za borbu ako nas napadnu. Pete Tanner je bio jedan od onih koji su mogli zapaliti vatru i na površini bare ako treba i uskoro smo imali veselu vatricu, usprkos kiši koja je još uvijek nadirala odasvud. No, nema ništa bolje od vatre da ugrije kosti. Ispekli smo pogaču, a Sam je izvadio malog oposuma kojeg je ubio mušketom tog jutra i kad smo ga oderali, uskoro se lijepo pekao i mirisao da ljepše nije mogao.
Kad sada razmislim o tome, kriva je bila kiša, dok je u sumrak ionako teško vidjeti daleko. K tome je bilo tako svježe da bi se samo luđak odmaknuo od one vatre koju smo zapalili. Postavili smo stražara, naravno, ali tim crncima je očito polazilo za rukom da postanu gotovo nevidljivi, jer ih je ugledao tek kad je bilo već prekasno. Odjednom su se ondje stvorili, jureći poput vjetra malom udolinom odmah ispod nas. Izgledali su opasno. Ona na čelu mogla im je biti jedino ta amazonka o kojoj sam čuo priče. Bila je gola golcata i držala u ruci pušku za lov na ptice. To me je zbilja presjeklo, jer nitko nije spomenuo da imaju puške. Ta, trebalo nas je upozoriti. Iza nje je bio još jedan neobična izgleda, tek dječak, crn kao i ostali, ali kose svijetle poput slame.
No, dosta smo brzo podigli puške, iako ih je bilo teško uhvatiti na nišan uza svo to trčanje i drmusanje. Bio sam spreman opaliti, neka se zna, i bio bih da je samo netko nešto poviknuo, kao što sam očekivao. Ali nitko nije. Činjenica je da smo se bojali promašaja, pogotovo kad su crnci tako nevidljivi u sumrak, jer onda bi se mogli vratiti po nas, uključujući i tu amazonku s puškom. Sve je bilo tiho, mogla se čuti samo kiša i pucketanje oposuma na vatri, i u tren oka prhnuli su izvan dometa.
Sam je prvi progovorio: »Trebali bismo valjda za njima.« Po načinu kako je to rekao, zvučalo je kao pitanje.
Nitko nije odgovorio, ali nitko se nije ni pomaknuo. Samo smo stajali i gledali. Trenutak kasnije stigli su do drveća i nestali s vidika.
»Krenemo li za njima, u liniji će ostati prolaz«, rekao je Pete Tanner.
Sam je neko vrijeme žvakao obraz, što je često činio. »Osim toga, tko zna bi li nam puške uopće opalile po ovoj kiši.«
Nedugo zatim, opet smo sjedili oko tople vatre. Pogača i onaj oposum nisu mogli biti ukusniji i još smo u limenki skuhali čaja. Te noći postavili smo propisnu stražu, tako da su momci bdjeli na smjene, baš kao u pravoj vojsci. No, nitko ništa nije vidio.
Ne radi se o tome da smo događaj prešutjeli po dogovoru, nego naprosto nitko ništa nije rekao. Jedva da bi imalo smisla.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:14 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54700


GEORGE ALDER, guverner Van Diemenove zemlje 1830.


Kad je doručak bio gotov i kad su sve stvari opet bile spakirane, naš veliki pohod se nastavio, uz silan zveket limenki, čutura i oružja. Tek sada, kad smo se bližili kraju ove opsežne kampanje, i kad se zbog sužavanja terena dvije tisuće ljudi, koji su se bili raširili preko polovice otoka, našlo na okupu, počeli su napokon nalikovati na pravu vojsku. Hrabra je to mala vojska u poderanoj odjeći i čizmama. Kakav su plemenit posao obavili, prešavši to negostoljubivo tlo, ne pretrpjevši ljudskih gubitaka, onim onih koji su bili žrtve nezgode, ili su zabunom pucali jedni na druge. Njihov velik zadatak gotovo je obavljen. Sada mi je bila glavna briga da ne zaborave odnositi se prema urođenicima s ljubaznom upornošću, kao što sam i zatražio.
Ned, moj glavni sudac za prekršaje, kojem ne treba puno da se zabrine, bojao se da nećemo imati dovoljno pari lisičina. »Prema izvještajima koje sam primio, uhvaćena su možda četiri čitava plemena.«
»Ako nam ih ponestane, možemo se uvijek poslužiti konopom šatora« , predložio sam. Pažnju su mi tada odvukli povici iza mene. Osvrnuo sam se i ugledao čovjeka koji nije mogao jače odudarati od ovoga divljeg mjesta, sve da se i trudio; nije imao oružja, a umjesto da nosi grubu radnu odjeću, imao je kaput i šešir koji bi bili prikladniji za odlazak u crkvu. Kad je prišao bliže, prepoznao sam u njemu Johna Piercea. Možda sam ga i očekivao, s obzirom na to da je bio ozloglašeni gnjavator. Nekoć je bio zadužen za zemljoradnju u Zemljoposjedničkoj kompaniji Novoga svijeta, potom je napustio službu i pojavio se u Hobartu, gdje je iznosio najteže optužbe protiv svojih kolega za okrutnost nad crncima. Srećom, njegov poslodavac, g. Charles, inače čovjek na mjestu, već me je pismenim putem upozorio na tog čovjeka koji je sasvim izgubio razum i odmetnuo se u divljinu, gdje je živio u grmlju poput kakve skitnice. Pierce je nekoliko puta dolazio u sjedište vlade sa svojim prijavama, a jednom mi je čak pokušao pristupiti na ulici, pa sam se jedva suzdržao da ga ne dam uhititi.
Spazivši me, podbo je konja i izbezumljeno vikao: »Guverneru Alder, zahtijevam da smjesta zaustavite ovu operaciju. To što ovdje radite je ubojstvo s predumišljajem, ništa manje.«
Bio je to čovjek krajnjo neobična izgleda, vječito ustreptalih očiju i povrijeđena izraza lica koji je čovjeka nagonio na pomisao da bi svaki čas mogao briznuti u plač. Koliko god lud bio, smatrao sam da mu ipak trebam dati neki odgovor. »Gospodine Pierce, sasvim ste u krivu. Nikakvo ubojstvo neće biti počinjeno.« Stao sam mu govoriti o tristo pari lisičina koje smo pripremili i o pažljivim uputama koje sam dao ljudima, premda to uopće nije koristilo. Rekao bih da s luđakom nema rasprave.
»Vaše lisičine su puki izgovor«, odvratio je. »Vaša namjera, premda je nastojite prikriti pravosudnim strojem, nažalost je jasna. Ne dam se udaljiti. Svjedočit ću o ovome masakru tako da se nikad ne može poreći. «
Brzo sam ga bio sit. »G. Pierce«, upozorio sam ga, »nisam ni spominjao da bi vas trebalo udaljiti, ali nastavite li zanovijetati i remetiti ovu vojnu operaciju od iznimne važnosti, tada ću tako i postupiti.«
U tom je trenutku, na moje iznenađenje, umuknuo i zapanjeno se zagledao pred sebe. Slijedio sam njegov pogled. Dok sam se prepirao s njim, jašući smo prešli preko grebena i pred nama se pružao divan pogled koji je razgaljivao dušu, s galebovima što su lebdjeli visoko na vjetru i valovima što su posvuda zapljuskivali obalu. Slijeva je bilo more, zdesna također, a u oba smjera tekla je blještava linija sastavljena od ljudi koji su gazili sve do obale. Pred nama je ležalo travnato prostranstvo koje se blago spuštalo prema moru, podsjećajući pomalo na neki nenaseljeni dio obale Devonshirea. Stigli smo do samoga kraja poluotoka, kao i našega veličanstvenog pohoda.
»Nevjerojatno«, promrmljao je Pierce.
Naime, moram objasniti daje najuočljivije u čitavom prizoru bilo to da nigdje nije bilo nijednog urođenika.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:15 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54699



PEEVAY, 1830. - 31.


Vrijeme je prolazilo, došlo je ljeto i naše bježanje i ratovanje se nastavilo kao i prije. Onda smo jednog dana naišli na slatki gumovac. Dobra vijest, da, jer se rijetko nađu, i ako manjim kamenjem iskopaš plitke jamice u tlu i utakneš u njih trsku, možeš iz njega piti sok koji je sladak i od kojeg postaneš sav luckast i nesiguran na nogama. Ovaj je još bio i dobar i bilo ga je dosta za sve, tako da smo se uskoro smijali i slično. Svi osim Majke. Majka se zapravo promijenila nakon što su se bijeli num govnari onako razmiljeli. Premda se ništa nije dogodilo, nego su samo stajali pored vatre i gledali, a nisu nas napokon ni ubili. Majku je svejedno pogodilo, gore nego što sam kod nje ikada prije vidio, i još dugo nakon toga lice joj je bilo poput kamena. Pretpostavljam da je to zato što je znala da sada ne možemo nikako pobijediti, i što je željela da su nas tada sve naprosto pobili.
Još uvijek smo sjedili oko gumovca kad je Cordeve, koji je u tom trenutku držao stražu, zazvao: »Gledajte. Eno moje sestre!«
Cordeve je bio Tommeginer i nisam ni znao da ima sestru, ali da, bila je tamo, hodala među drvećem s druge dvije žene koje nikada ranije nisam vidio. To je bila doista velika sreća, jer je uvijek pričinjalo radost kad bi se naišlo na druge poput nas koji su još uvijek živi. Obično je Cordeve bio tih, ali sada je sav sjao, preplavljen srećom, i trčao prema ovim novima. Dosta se i približio kad se njegova gostoljubivost najedanput pretvorila u borbeni trk, te je podigao koplje spreman da ga baci. »Pazi!« ― poviknuo je. »Leđa.«
Iza njegove sestre išao je naime jedan bijelac. Bio je nerazmrsiva zagonetka. Nije imao pušku ni ubojiti nož i samo je stajao, onako nizak i debeo i lak plijen, i k tome nasmiješen. Mislim da bi ga Cordeve i probo, ali njegova sestra se nije tada odmakla, kako bi svatko očekivao, nego se vratila i stala pred numa da ga čuva. »Stani« ― poviknula je. »To mi je prijatelj.«
Da, to je bilo čudno, ali najčudnije je tek uslijedilo. Taj num bijeli govnar nam je odmah nešto viknuo i, da znate, nije nam uopće vikao na bjelačkom jeziku, nego na jeziku Tommeginera. Nije doduše govorio jako točno jer su mu riječi bile pogrešne i glupe, kao kod male djece, ali svejedno, kad se neki bijelac nama obraćao? »Ne bojte se«, rekao je. »Želim vam samo pomoći. Zovem se Robson.«
» Morate ga saslušati«, rekla je Cordeveova sestra, preklinjući. »On nas može spasiti.«
Taj se Robson sada smiješio kao da smo priglupa djeca. Valjda smo zurili silno iznenađeni što poznaje naše riječi. »U pravu je. Znam jedno mjesto gdje ćete svi biti sigurni. Lijepo mjesto gdje ima mnogo klokana za lov i nema zlih bijelaca da vam nanesu zlo. Mogu vas povesti onamo.« Posegnuo je u svoju mrtvu kožu, koja je bila prljava, i izvadio neke šarene predmete raznih boja, kao da su obluci. »Ovo je za vas. Zovu se dugmad.«
Govorio je vrlo zanimljivo, o da, i zapravo sam već bio umoran od neprestane jurnjave i borbe i hladnoće i gladi. Osim toga, sada nas više nije bilo mnogo i vrlo skoro ćemo vjerojatno svi biti ubijeni. Cordeve je krenuo uzeti jedan od šarenih predmeta koji se zovu dugmad, a i ja sam htio učiniti isto jer su zgodno izgledali, ali tada je Majka uputila svoj pogled pun mržnje.
»Da niste to taknuli«, rekla je. »Nijedan bijeli pišljivac ne donosi ništa osim smrti.« I okrenula se bijelcu Robsonu. »Odlazi i ostavi nas na miru ili ću te ubiti.«
Činilo se da Robson nije ni čuo njezine riječi, i dalje nasmiješen, kao da joj ne vjeruje. Valjda nikad nije upoznao Majku. »Imamo mesa za vas ako ste gladni«, rekao je s osmijehom. »Mnogo. I ugodnu toplu vatru da sjednete pored nje.«
»A s nama je mnogo drugih koje ćete prepoznati«, rekla je Cordeveova sestra.
Odjednom je Majka naprosto podigla pušku i opalila. Nikad nisam shvatio je li ga namjerno promašila ili je bila zbunjena. Premda nije bio ubijen, svejedno je bio silno usplahiren, i sjećam se da se kretao kao neki pauk, puzao, bježao i držao ruke u zraku da gu netko ne udari ― premda nitko nije ― sve u isto vrijeme. Cordeveova sestra i druge dvije žene otišle su za njim u grmlje, a zatim je otišao i Cordeve koji je dozivao sestru. Valjda mu je bilo žao da je izgubi sada tako brzo pošto ju je pronašao,
»Moramo otići odavde«, rekla je Majka.
I otišli smo. Razmišljao sam dok smo hodali da nas je možda taj bijelac mogao spasiti kao što je rekao. Možda su i drugi razmišljali o tome. Svejedno, nitko ništa nije rekao Majci, tada kao ni inače. Čitavo vrijeme je izgledala ljuta i tjerala nas da hodamo brže, kao da se više bojala tog bijelog govnaru s njegovim smiješkom i koji govori jezik Tommeginera, nego svih onih što su miljeli s puškama i ubojitim noževima. Malo-pomalo došli smo do uzvisine i kad smo stali i pogledali iza sebe, vidjeli smo stupove dima s baklji, tako da smo znali da se nije uplašio što je skoro poginuo, nego je svejedno išao za nama. Tih je dimova bilo nekoliko, tako da smo uviđali da ima mnogo naših s njim, baš kao što je Cordeveova sestra i rekla.
I opet smo bježali, i to ovaj put i od naših, a ne samo od numa. To je bilo mnogo teže. Kad god bismo se osvrnuli, bili su nam blizu, jer su naši pratili naše tragove i vidjeli su ih koliko god smo se oprezno kretali, što num nikad nisu znali. Mislim da smo ih čak i tada mogli lako izbjeći, ali je došla bolest kašlja. Nikad prije je nisam vidio, premda sam čuo o tome kao o nečem grozomornom i čak ubojitijem od bijelih govnara. Tog drugog dana bježanja uhvatilo je Cordeveovog rođaka koji se zvao Lawerick. Nakon samo nekoliko sati bio je vruć i kašljao je, a do večeri je izbacivao bijelu gadost kao ptičje govno i bio je tako smlavljen da je jedva mogao govoriti. Iste noći još ih se dvoje razboljelo. Jedna od njih bila je Majka.
Kod Majke je stvar u tome što se nikad ne predaje. Ako je moja sposobnost bila izdržavanje, njezina je bila ustrajavanje. Netko drugi bi sada znao stati jer bili smo obična propast, ali ne i Majka. Iduće jutro oči su joj bile mutne, korak ukočen, ali svejedno nije obraćala pažnju. »Moramo ići do rijeke", objavila je.
Uskoro sam shvatio njezinu smjelu namjeru. Prvo, kad smo došli do rijeke, ugasili smo sva tinjala osim jednog i ostavili ih u grmlju, a tragove smo sakrili, tako što smo ih istrljali lišćem. Zatim smo ušli u rijeku, iako je bila hladna, i počeli smo hodati, vičući na pseće životinje da pokušamo i njih zadržati u vodi. Čitav dan smo išli tim tokom premda su nam stopala odrvenjela i često bi ih zarezalo oštro kamenje, a Lawerick i Majka i oni ostali su sve vrijeme postajali još više smlavljeni. Napokon srno došli do mjesta koje je bilo sve od velikih stijena, glatkih i ravnih poput velikih školjki, i Majka je rekla da možemo prijeći na njih jer na njima ne ostaju tragovi. Iza je bio šumarak i tamo smo se uputili, brišući za sobom tragove da ih neprijatelj ne vidi.
Sada smo valjda bili na sigurnom, ali svejedno smo se sve više razbolijevali. Majka je rekla da tamo ne možemo zapaliti logorsku vatru, čak ni u jami jer bi neprijatelji nanjušili dim, i ta noć je bila hladna. Ujutro je Lawericku bilo jako loše jer je stenjao i slično, i premda su mu oči bile otvorene, nije prepoznavao nikoga. Ubrzo zatim je umro i njegova smrt je pokrenula veliku svađu. Sjećam se da je njegov brat rekao da ga moramo spaliti, što je bilo ispravno, ali Majka čak ni to nije dopustila.
»Sada ćemo ga ostaviti u šumi, a spalit ćemo ga kasnije kad budu daleko«, rekla je. Lawerickov brat bio je suviše ljut, govorio je da bi životinje mogle pronaći to tijelo i pojesti ga, ali u tome je bio sam, tako da je Lawerick ostavljen u šumi kako je Majka zahtijevala.
Kasnije tog dana oblaci su otišli i zasjalo je sunce, što je bilo bolje, i svi koji nisu bili bolesni od bolesti kašlja potražili su u blizini korijenje da ga jedu. Ja sam išao s Heedeekom. Pronašli smo ih nekoliko i premda ih nije bilo mnogo, svejedno je to bilo više hrane nego što smo imali otkad smo opet počeli bježati, pa smo pohlepno jeli i zatim dali i drugima koji su bili smlavljeni, kojih je sada bilo šestoro. Lijepo je jesti kada si gladan, a kasnije su svi legli da se odmore.
Svi osim mene.
Razmišljao sam, naime, o bijelčevoj toploj vatri i njegovom mesu, i kako bi to bilo lijepo. Zatim sam razmišljao o obećanom mjestu s mnogo klokana za lov i gdje bismo bili na sigurnom. Neko vrijeme gledao sam druge kako spavaju, a zatim se, vrlo tiho, udaljio. Nedaleko je bilo visoko drvo i ja sam se popeo visoko sve dok nisam došao do tankih grančica koje su se povijale pod rukom. S tog sam mjesta mogao vidjeti polovicu svega, tako se činilo. Na zapadu su bile planine, oštre kao kamen za rezanje. Na istoku je bila ista ona hladna rijeka po kojoj smo hodali da se sakrijemo. A tamo, na jugu, bili su tanki stupovi dima poput konopa. Nikad nisu bili tako blizu kao sada i dok sam gledao i držao se za one grane
sve dok me ruke nisu zaboljele, vidio sam da se sada udaljavaju od nas. Da, promišljao sam, Majčino hodanje po rijeci je uspjelo i promašili su nas. Kad sam sišao, otišao sam Majci koja je bila vruća i kašljala u snu. Uzeo sam neki korijen koji sam pronašao, koji je bio velik i dobar za jelo, i stavio ga blizu njezine ruke, samo da učinim nešto dobro. Zatim sam otišao do malenog tinjala, što je bila sva vatra koju nam je Majka sada dopuštala.
Bilo je suviše lako. Tinjalo je bilo zabodeno u zemlju, ali glupo, tako da listovi gumovca nisu bili daleko iznad. Neko sam vrijeme samo stajao i razmišljao. Zatim sam lagano pomaknuo granu dok je plamen nije zahvatio.
To je bilo dovoljno.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:15 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54698




SEDMO POGLAVLJE




TIMOTHY RENSHAW, kolovoz - rujan 1857.


Pošto smo gotovo izgubili živote od gusarske ruke, svi smo na Sincerity bili tako potreseni da smo zapali u šutnju, a neko vrijeme čak su se i dr. Potter i g. Wilson jedan prema drugome odnosili na neki način blizak uljudnome. Dakako, to nije potrajalo. Čim smo prešli ekvator, naš je župnik počeo pokazivati znakove nestrpljenja i tada su počele njegove ranojutarnje molitve naglas, koje je nazivao »božjim praskozorjima«. To me je gotovo izluđivalo jer je njegovo mumljanje dopiralo kroz pukotine u pregradi, a ni dr. Potter nije izgledao nimalo zadovoljno. Ubrzo zatim uslijedio je događaj sa šalicom čaja nađenom na župnikovoj Bibliji, na što je odgovor bio novo i još dulje redanje njegovih propisa. Kao da mu ni to nije bilo dovoljno, Wilson nas je na narednoj nedjeljnoj propovijedi žarko htio poučiti da moramo zaviriti duboko u srca i izbaciti zavist i zlobu, dobacujući tijekom govora male anđeoske osmijehe u smjeru doktora. Budući da se propovijed odvijala u smislu pohvale vrline pokoravanja i tvrdnji da je bogomdana dužnost »položajem nižega po rangu« da se pokori svojim »prirodno nadređenima«, Potterovo lice se prilično zgrčilo.
Ta je propovijed odredila daljnji smjer njihovog malog rata. Čim je završila, doktor je prišao kapetanu Kewleyju, a Wilson ― primijetivši njegov bijes ― odmah za njim. I ja sam otišao iz znatiželje. Njihova zavada bila je na Sincerity nešto najbliže nekakvom događanju, a budući da su mi obje sukobljeno strane išle podjednako na živce, možda sam nalazio i neku blijedu zadovoljštinu u njihovim međusobnim napadima.
»Palo mi je na pamet«, započeo je Potter, »da bi posadu moglo zanimati da im održim nekoliko poučnih predavanja, možda na znanstvenu temu.«
Wilson se ubacio prije nego što je Kewley dospio odgovoriti. »Kakva plemenita zamisao, doktore! Premda, moram reći da takvo što ne bi bilo osobito prikladno na dan Gospodnji, kada se radije okrećemo duhovnosti.«
Vjerujem da je time htio postići to da Kewley odbije opterećivati posadu predavanjima u radne dane, te bi Potterov prijedlog lijepo pao u zaborav. Vjerojatno je dobro i razmišljao. Pogriješio je, međutim, u tome što se suviše nametao. Izraz umora prešao je Kewleyjevim licem, »Ne vidim zašto ne bismo napravili mjesta za njegov govor kao i za vaš, župniče. Napokon, i liječnička znanost je dio svijeta našeg Gospodina, nije li?«
Wilson se ulagivao što je bolje mogao, ali na moje zadovoljstvo kapetan se nije dao smesti njegovom nametljivošću. I tako je brod postao nalik na bilježnički ured, dok su moji kolege radili na svojim govorima poput mačevalaca što oštre oružje uoči dvoboja. Svaki je navukao na lice najozbiljniji izraz, kao da želi pokazati premoć svojega rada nad suparnikovim.
U prvim danima tog tjedna vrijeme se počelo mijenjati. Vjetar je dotad žestoko puhao, brzo nas tjerajući na jug, a sunce je već pomalo gubilo jačinu. Svjetlo mu je blijedjelo podsjećajući nas da se krećemo prema dijelu svijeta u kojem još uvijek vlada zima. U četvrtak je vjetar okrenuo na jugozapad i postao odjednom hladan, a posadi zadavao dosta posla oko jedara. Zatim je u subotu ujutro sasvim jenjao pa smo ostali stajati, a iste noći spustila se magla. U nedjelju smo već bili obavijeni tješnje nego ruka u rukavici. Svjetlo je bilo tako prigušeno, a zrak tako miran da se činilo kao da uopće nismo na moru, nego u nekoj tamnoj prostoriji. Voda se s ograde mogla vidjeti u krugu od samo nekoliko metara, dok su se jarboli i jedra nad nama gubili u bjelini.
Bilo je blizu podneva kad smo čuli glasan pljusak lijevo od pramca, iznenadan i jeziv u onoj tišini. Svi smo pojurili do ograde, premda od magle nismo ništa mogli vidjeti. Kapetan Kewley je čak i zazvao: »Hej, vi tamo«, ali nije bilo odgovora. Tek kad smo pažljivo oslušnuli, postali smo svjesni zvuka, slabog i ritmičkog, dubokog i potmulog.
»Stvorenja«, prošaptao je Kewley.
Činilo se da ih ima dosta i dok smo slušali, disanje im je polako postajalo sve glasnije, sve dok nije preplavilo brod, kao da smo usred nekakve divovske oceanske spavaonice. Nijedno stvorenje nije se usudilo prići dovoljno blizu da ga vidimo, i mogao sam jedino zaključiti da se radi o nekoj vrsti kita ili pliskavice. Možda se čini luckastim, ali me je njihova nevidljiva prisutnost uznemiravala, a i Manjani, od kojih sam očekivao da su navikli na takva čuda, nastavili su s poslom kradomice se pogledavajući, spuštajući glas, kao da ih goleme životinje slušaju.
Naša su dva nedjeljna predavača, naprotiv, bila slabo zainteresirana, onako zauzeta govorima koje će održati, užurbano prelistavajući bilješke ili se prepirući oko postavljanja privremene govornice. Dr. Potter je trebao govoriti prvi. Preskočio je dramski Wilsonov uvod, naprosto se uspevši na postolje odakle nas je strogo promatrao. »Moje današnje predavanje tiče se procesa životinjskog magnetizma, poznatog i kao hipnotizam«, svečano je najavio, zastavši na tren kad je jedno od stvorenja proizvelo blagi zvuk nalik dahtanju, koji se jezivo probijao kroz maglu. »A umjesto zaključka, imat će praktičnu demonstraciju ovog vrlo važnog procesa, kojom se nadam razotkriti velike tajne ljudske duše.«
Namjera mu je valjda bila da zamjeni Wilsonove prodike i zada još koji ubod sa strane. S te strane je dosta dobro izabrao, jer je hipnotizam bio vrlo popularan fenomen koji je više puta napunio koncertne dvorane znatiželjnicima, oduševljenima prizorom nekog jadnika koji je vjerovao da je zapravo magarac ili da nema jedne noge. I u meni samom se zapravo pobudilo zanimanje jer nisam ni slutio da bi doktor u tome bio vješt. Međutim, na moje prilično iznenađenje, Manjani nisu bili suviše zadovoljni. Na trenutak sam pomislio da su možda još uvijek uzbuđeni zbog prisutnosti morskih nemani, ali nije to bio razlog. Prema njihovim kivnim pogledima činilo se da na doktora gledaju s neodobravanjem. Palo mi je na pamet jedino to da se pribojavaju nekakve šale na svoj račun. Wilson koji je sjedio na smotanoj užadi podaleko od mjesta događanja ― ispričavši se da »nažalost« ne može prisustvovati jer mora pripremiti svoju propovijed ― također je primijetio nezadovoljstvo posade i otvoreno se smijuljio.
Potter se međutim nije dao smesti. Prvi dio njegova predavanja bavio se nečim što je nazvao »zemljovidom uma«. Bila je to tema o kojoj sam malo što znao i na svoj način bila mi je zanimljiva. Ustvrdio je da je mozak podijeljen u mnogo odsječaka, gotovo poput naranče, od kojih svaki sadrži jedan »impuls«, a mnogi od tih impulsa predstavljaju moralna svojstva. Raznolikost među njima nije manja nego među ljudskim ličnostima, protežući se od mudrosti do sklonosti slatkišima, i od bijesa do straha od visine. Snaga svakog poriva razlikovat će se od čovjeka do čovjeka, a njihova jakost ili slabost, kad se spoje, zacrtali bi moralnu ličnost pojedinca. Tako će čovjek s istaknutim porivima hrabrosti i odanosti biti odličan vojnik, dok će se drugi, oskudna poštenja i obilne pohlepe, vjerojatno odati krađi. Među različitim ljudskim rasama, kako nam je doktor rekao, još je veća raznolikost s obzirom na različitost same mozgovne građe. Tako smo naučili da Kinezi posjeduju jedinstven impuls opčinjenosti jarkim bojama, dok je među divljacima u Africi potpuno izostao poriv prema civilizaciji.
»Upravo hipnotizam može osloboditi te sposobnosti našega uma«, rastumačio je Potter. »Svaki impuls mozga proteže se do lubanje i kad se čovjeka dovede u pravo stanje transa, različite elemente njegova mozga može se navesti da se razotkriju na sam dodir prstiju izvođača, na upravo spektakularan način. To je doista slično prebiranju po klavijaturi orgulja. Pritisnete li područje straha, ispitanik će začas pokazati znakove uzbune, možda uvjeren da se pred njim razjapio strahotni bezdan. Probajte s himbenošću i svaki njegov iskaz bit će neistinit. Dirnite priznanje i razotkrit će svakakve tajne. Deset minuta hipnoze razotkrit će čovjeka daleko više nego mjeseci proučavanja njegove vidljive naravi.«
Neki su članovi posade lupkajući nogom po palubi pokazivali očite znakove nestrpljenja.
»Hipnotizam se ne osvrće na titule i slične puke tričarije. Dovedite siromaha u stanje zanosa i možda otkrijete da je mudriji od lorda«, Potter je nastavio, ne davši se zbuniti. Naglo je dobacio pogled župniku: »A priprosti mesarski pomoćnik može biti kreposniji od svećenika.«
To je znači bio prvi ubod. Wilsonov smiješak je splasnuo i on se zadubio u bilješke.
Zadovoljan učinkom ovog malog napada, Potter je stao na prednji dio privremene govornice i gledao odozgo kroz maglu. »Nadam se da je ovo razjasnilo teoriju koja stoji iza ovog procesa od silne važnosti. Došao je trenutak da vam ponudim konkretnu demonstraciju kako biste se osobno uvjerili, a za to trebam pomoć dobrovoljca.«
Očekivao sam da to neće dobro proći i nisam se prevario. Potter se smiješio i čekao, no jedini odgovor bio je bedem šutnje. Uskoro se pucketanje dasaka i zapljuskivale korita broda doimalo uistinu glasno. Doktor je bio prilično zapaljen.
»No, zar se nitko ne javlja?« Već kad je počeo osjećati trunku panike, prvi časnik podigne ruku. Potterovo lice razvuče se u osmijeh. »Hvala vam, gospodine Brew.«
»E, ali ja se ne nudim«, izjavio je Brew pakosno se cereći. »Samo želim pitati što će biti sa sretnikom koji se javi. Mislim, hoćete li ga natjerati da se skine do gola i misli da je zec.«
Među ljudima prostruji tihi veseli žagor.
Potter je bio na mukama. Zadnje što mu je trebalo bilo je da se predavanje pretvori u nekakvu komediju. Trudio se svim silama da vrati ozračje ozbiljnosti, uvjeravajući nas sve neuvjerljivim osmijehom: »Nemam nikakvu namjeru igrati se kazališta. Činjenica je da je hipnotizam, pored toga što predstavlja neprocjenjivo oruđe znanosti, također i najprirodnije stanje u kojem se možete naći, jer sjajno umiruje živce. Dok su neki manje osjetljivi, a neki više, sumnjam da postoji muškarac ili žena koje se ne bi moglo bezopasno dovesti u takvo stanje.«
Manjani se doduše nisu smijali nakon ovog kratkog govora, ali se svejedno nitko nije javio. I tako je doktor pogriješio nastojeći nas još više uvjeriti. »Radi se doista o procesu jednako normalnom i zdravom kao spavanje. Ta zabilježeno je mnogo slučajeva u kojima su čak i životinje hipnotizirane, dok u drugim slučajevima koje sam ja...«
Dalje nije dospio. Brewova ruka poskočila je poput ručice signalnog uređaja. »Jeste li rekli životinje?« Nakrivio je glavu na stranu, glumeći nevinašce. »E pa to bi već bilo nešto, zar ne? Pitam se doktore, ne biste li mogli hipnotizirati jednu od naših svinja? Znate, tek tako da vidimo kako se to radi.«
Ovaj put nije bilo samo pogledavanja i žagora. Poslužitelj Mylchreest oglasio se neobičnim škripavim hihotom i to je bilo dovoljno da zarazi i ostale. Moram priznati da sam se i sam smijao, dok se Wilson okrenuo na svojem smotku užadi, vidljivo uživajući u prizoru. Potter je pak, po izgledu sudeći, bio u velikoj neprilici. Namjera mu je bila osvetiti se neprijatelju, a sada su mu se podsmjehivali svi na brodu. Našao se zarobljen između hinjene ozbiljnosti i otvorenog ismijavanja. Bio je to dojmljiv prizor, pogotovo u ovom slučaju kad se radilo o nekome tko je uvijek bio tako pun samopouzdanja.
»Sumnjam da bi od toga bilo koristi«, izjavio je usiljeno se smiješeći.
Bilo bi mudrije da je samo rekao ne. Ovako je Brew njegove riječi odlučio shvatiti kao neki poticaj, kimajući glavom u znak prihvaćanja. »No, ne bi li nam to svima pričinilo zadovoljstvo?« ― obazre se oko sebe, nailazeći na odobravanje ostalih.
»Ali ja s takvim stvarima nemam iskustva«, Potter će skrhano.
»Ma, to vi sebe samo podcjenjujete«, rekao je Brew, sada zlurado nudeći podršku. »Netko pametan poput vas to može malim prstom.«
Vjerujem da se čak i tada doktor još uvijek mogao izvući da se nije umiješao kapetan Kewley. Do tog trenutka bio je suzdržan glede čitavog događaja, ali sada je lukavo pogledao kirurga. »No, dajte doktore«, veselo je dobacio. »Suviše smo zainteresirani da nas sada odbijete. Hipnotizirajte nam svinju, budite tako dobri.«
Potter je kapetanu dobacio očajnički pogled, valjda u nadi da će mu se ovaj smilovati i svoj prijedlog proglasiti šalom, ali uzalud. Ostatak posade već ga je pozivao povicima, klicanjem i sličnim, pa se tako, žustrinom kojom se osuđenik penje na vješala, stao probijati kroz maglu. Wilson je ustao sa svojeg smotka da pođe za njima, ja također. Došavši do čamca koji je služio kao svinjac, doktor je izgledao sasvim poraženo. Možda bih se i sažalio nad njim da nisam morao trpjeti njegovo društvo svih tih predugih tjedana.
Razlog što je bila predložena svinja, a ne neka druga živina bio je sasvim jednostavan. Gotovo sve ostalo smo već pojeli. Nije više bilo volova, ni kokoši, dok je od ovaca preživio samo jedan nedostojni primjerak. Svinje su se obično čuvale za kraj budući da ih se smatralo najboljim moreplovcima, i od četiri životinje preostale su još tri, smještene sve u glavnome čamcu. Kad su se Potter i njegova publika okupili oko njih, sirote životinje su se uznemirile i počele se stiskati i roktati, što nije ni čudo nakon što su vidjele kako mnogi njihovi drugovi, jedan po jedan, nestaju u stražnjem dijelu broda i, uz glasan cvilež, nestaju s lica zemlje.
»Nemojte ih plašiti«, bunio se kuhar Quayle, jedini koji je pokazivao nezadovoljstvo ovakvim ishodom događaja. »Neću da se uzrujavaju.«
Od troje živinčadi dvije su bile krmače, a jedan krmak, golom i sav mlohav, vrlo unezvjerenih očiju: bio je jadan onako na oprezu, kao da mu je itekako bila jasna privremenost njegova položaja. Potter se pogladi po bradi, sada već očito prepušten nametnutom mu zadatku.
»Metoda koju ću primijeniti«, najavio je oprezno, »bit će ista kao i ona koju sam primjenjivao na ljudima, premda nije sigurno da će se pokazati učinkovitom kod životinja.«
Odabrao je mužjaka, možda stoga što se, od sve troje, ovaj doimao najsličniji čovjeku. Pružio je ruke prema njemu, gledajući ga ravno u oči, a zatim počeo prelaziti rukama nad njegovom glavom nekim pokretima kao da ga gladi, a da mu nijedanput nije dodirnuo kožu. Teško je bilo reći je li to dio njegove metode ili je zapravo htio izbjeći blato, pa i štogod gore po čemu se životinja valjala. Što se tiče krmka, prvo je ustuknuo, ali se zatim pomalo smirivao i nakon nekog vremena činilo se da još i uživa u postupku, odgovarajući na doktorov hipnotički pogled pospanim škiljenjem. Pokreti Potterovih ruku postupno su se izduljivali sve dok nisu došli do pola krmkova hrpta, pri čemu se dopola nagnuo nad čamac. Zatim se, prodorno zureći u životinju, povukao natrag.
»Životinja je«, izjavio je, odjednom sav ponosan, »zapala u trans.«
Svi su utihnuli, što iz poštovanja, što od iznenađenja. Međutim, prije nego što je doktor uspio nastaviti, stvorenje je ispustilo glasan roktaj i počelo njuškati među komadićima blata i pomija na dnu čamca. Potter se nije obazirao na posprdni cerek, sada još ozbiljniji u licu. Činilo se da ga je pokus zaintrigirao, kad je zaboravio raniju nevoljkost. »Mogu pokušati drugom metodom, koja bi se mogla pokazati podesnijom za životinje«, najavio je. »Kod nje je potrebno da ispitanik pogledom intenzivno prati neki predmet dok ne padne u trans.«
Živo me zanimalo kako će svinja znati da se od nje očekuje da u nešto gleda. Nije mi bilo suđeno da to saznam. Kad sada razmislim, Potterova pogreška sastojala se u tome što nije pripremio teren prije nego što je počeo. Bio je suviše nestrpljiv u želji da stvorenje vrati opet u prijemljivo stanje ― što je i učinio istim pokretima i pogledima kao i ranije, i tek kad je životinja počela reagirati onim pospanim izgledom, odlučio je pronaći neki hipnotički predmet.
»Sad mi je potrebno«, tiho je govorio, nijedanput ne skrenuvši pogleda s onih malih svinjskih očiju, »nešto svijetlo i zrcalno. Kakav god komad ulaštenog metala.«
Na trenutak su se Manjani zbunjeno pogledali. Tada je prvi časnik Brew posegnuo za pojas. Možda mu je odabir doista bio sasvim slučajan, ali s obzirom na njegov karakter to je malo vjerojatno. Stavio je predmet u ispruženu ruku i kad ga je Potter prinio sebi, i on i prasac našli su se oči u oči s dugim blistavim nožem.
Doktor je smjesta uočio opasnost i povukao nož da makne oštricu iz vidokruga životinje, ali bilo je prekasno. Nisam imao pojma da svinjče može biti tako glasno. Začas se zrak ispunio stravičnim skvičanjem, zvukom čistog, iskonskoga straha. Istovremeno se krmak počeo neobuzdano bacati po čamcu, sasvim nalik na parnu lokomotivu, a njegov primjer slijedile su krmače opasno ljuljajući svoj svinjac s jedne na drugu stranu, rasipajući slamu u zrak poput ugljene prašine, a metalne posude u kojima im se nalazila hrana letjele su amo-tamo. Manjani su se trudili koliko su mogli da smire situaciju, naginjući se ispruženih ruku, ali činjenica je da se tri svinje u jeku otpora ne obuzdavaju tako lako, naročito kad su klizave od blata i izmeta. Svakako bi mudriji postupak bio pustiti sirote životinje na miru jer svaka ruka koja ih je grabila samo im je poticala paniku. Napokon su, međutim, krmače savladane, a brodski div China Clucas uhvatio je glavnu zvjerku za rep i premda su sve troje strahovito cviljeli, u svinjcu su se počeli javljati znaci smirivanja.
Čak ni sada ne znam pouzdano je li ono što je uslijedilo u ikakvoj vezi s tek okončanim događajem ili naprosto vremenska podudarnost. Naravno, izgledalo je kao nastavak, ali katkad nas u takvim uzbudljivim trenucima um zavara sagledavajući nepovezane događaje kao karike u lancu. Nisam čak ni znao imaju li morska stvorenja čulo sluha, a još manje obračaju li pažnju na zvukove koji dopiru izvan njihove vodene domene. Činjenica je međutim da je, tek što se se svinje primirile, uslijedio strahovit vodeni pljusak negdje s lijeve strane broda. Nismo zbog magle uopće vidjeli kakvu je to oceansku akrobaciju stvorenje izvelo, ali je zato posljedica bila jasna. Brod koji je dotad stajao čvrsto poput kopna naglo se počeo divlje valjati.
Na trenutak sam mislio da nas nije zadesilo ništa gore od propasti. Brod je ionako predviđen za jače naginjanja. Tada sam, međutim, obratio pažnju na uzbuđen razgovor, vođen na manskom na drugoj strani broda, i shvatio da svi gledaju Clucasovu ruku, koju je ovaj pridržavao na čudan način, i vidio sam da mu krv lipti među prstima. Svinja koju je uhvatio pala je ravno na njega kad se brod trznuo i, mora da je ručnim zglobom zapeo o njezinu posudu za vodu. Sam Clucas bio je blijed kao krpa.
Čudno je to kako se raspoloženje naglo može promijeniti. U jednom trenutku svi smo bili sjedinjeni u, istini za volju, neslanoj šali. Sekundu kasnije svima su nam se objesila lica. Najveća je promjena međutim nastupila za Pottera. Začas se od naivca prometnuo u junaka »Donesite mi moju torbu«, zapovjedio je i dao se na posao.
Morska stvorenja nisu se zadržala još dugo nakon toga, a magla se razišla do sljedećeg jutra. Sto se Clucasa tiče, za samo dan-dva oporavio se dovoljno da može mirno sjediti na palubi na ugodnom suncu, smjerno pozdravljajući svojega spasitelja kad god bi ga ugledao. Možda onda i ne iznenađuje da se nakon tog popodneva nitko, pa ni Brew, nije pokušao našaliti na doktorov račun. Potter nam je čak naredne nedjelje održao još jedno predavanje ― ovo na temu prednosti vegetarijanske prehrane ― i, na Wilsonovu nesreću, publika je za to vrijeme stajala mirna poput bubica.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:16 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54697



VELEČASNI GEOFEREY WILSON, listopada 1857.


Napokon, nakon gotovo tri puna mjeseca na moru pristali smo u Cape Colonyju, na najjužnijoj točki Afrike, koji se na moje veselje pokazao, vrlo lijepim mjestom, ljupko smješten podno prostranog masiva Table Mountain. Ulice su široke, a bijelo oličene kuće divno ukradene lončanicama i povijušama, čije šareno cvijeće opija oko. Što se tiče žitelja, dok se afrički domoroci doimaju pomalo stidljivo, a Buri pak prilično sirovo u ophođenju, kolonisti pridošli s obala Engleske pokazali su se kulturnima i uljudnima, što pogotovo treba cijeniti na ovako udaljenom mjestu.
Prvo čega sam se primio bilo je traženje pošte. Prije našeg odlaska iz Londona doznao sam da parobrodna služba koja vozi u ovaj kutak svijeta općenito pretiče svaki jedrenjak za nekoliko tjedana, te sam svojoj dragoj ženi rekao da mi može ovamo pisati, smatrajući da bi joj to moglo pružiti malo utjehe u samoći. Nadao sam se da me očekuje prava mala knjižnica pisama, i priznajem da sam bio pomalo iznenađen kad me dočekala samo jedna omotnica naslovljena njezinim rukopisom, dok je od prezaposlenog Jonaha Childsa stiglo ništa manje nego četiri pisma. Bila su puna korisnih obavijesti, kao naprimjer da mu se javio jedan stari prijatelj, po imenu Rider, koji je sada pukovnik u vojsci Cape Colonyja i koji je htio da ga svakako potražimo. Godila mi je pomisao da će me primiti netko iz najviših društvenih krugova Cape Colonyja. Bio sam dodatno polaskan kad sam čuo da će nam srdačnu dobrodošlicu na Tasmaniji zaželjeti sam guverner, inače znanac jednog od mnogobrojnih rođaka g. Childsa. Što se moje žene tiče, to njezino pismo bilo je kratko i ticalo se uglavnom novoga dućana s haljinama koji je otkrila na Highgateu. Ako sam i osjetio kakvo razočaranje, brzo me je minulo. Shvatio sam da se naprosto trudi ne opterećivati me svojim brigama, hrabra moja ptičica.
Upravo kad sam se spremao otići iz pošte, ugledao sam dr. Pottera kako ulazi. Susret baš nije bio dirljiv. Na moj je pozdrav tek usiljeno uzvratio, a mojoj pažnji nije izmaklo da u ruci drži pismo čiju se adresu trudio prikriti, no među prstima sam jasno razabrao riječi »G. Jonah Ch...«. Dobro, njegovo je pravo da se dopisuje s kime god hoće, no smatrao sam kako bi ipak bilo uljudno da se, prije nego što će pisati našem pokrovitelju, posavjetovao sa mnom, kao vođom ekspedicije. Ovako sam se pitao što znači ta tajnovitost.
Sljedećeg jutra poslao sam pukovniku Rideru svoju posjetnicu. Povratno je u naše konačišto stigla poruka, naslovljena na mene, u kojoj se »velečasni George Wilson i svaki prikladan član ekspedicije na Van Diemenovu zemlju« pozivaju na večeru u dvorcu gdje je smještena kolonijalna vojska. Spomenuo sam tu temu Renshawu kad je napokon otvorio pospane oči, a to što Potteru nisam rekao ništa, bilo je samo stoga što njega, kao što je često bio slučaj, nije bilo nigdje vidjeti jer je bludio za nekim svojim poslom. Pukovnikove riječi, »svaki prikladan član ekspedicije na Van Diemenovu zemlju«, nisu osim toga nametale obavezu da dođemo svi, a i nisam ga namjeravao zatrpati ljudima. Čitava stvar bi na tome i završila da je Renshaw ― sasvim bespotrebno ― nije te večeri spomenuo doktoru. Potterova reakcija ne služi mu baš na čast. Čas je cvilio poput razmaženog djeteta, a čas bjesnio poput nasilnika, tvrdeći da je trebalo pozvati i njega i aludirajući da sam ga tobože isključio s odredeđnom namjerom. Naravno, svoje sam vladanje smatrao besprijekornim, ali suočen s ovim napadom poluhisterije smatrao sam da ga je najmudrije povesti sa sobom. Napisao sam poruku pukovniku da će nas doći troje.
Ubrzo sam zažalio zbog te obzirnosti. Čim su nas pukovnik i njegovi časnici pozdravili i poveli do stola, Potter se počeo ponašati na način koji mogu opisati jedino kao ciljano izazivački. Kad nas je pukovnik Rider, krut ali prijazan momak, počeo ispitivati kako smo putovali, ovaj je s prijetvornim sažaljenjem stao opisivati kako sam patio od mučnine, tvrdeći još i da se pribojavao hoću li preživjeti, iako je dobro znao da me mučila samo loša prehrana. Također, kad smo prešli na Tasmaniju, naširoko se raspričao o negostoljubivosti divljine, koja je, kako reče, »teško savladiva čak i za mladića u naponu snage poput mene, a kamoli za ikoga drugoga«. Uzvratio sam spremno, dok smo jeli janjetinu u umaku od metvice, da je silna šteta što mu je poznavanje geologije i teologije tako oskudno, te će ostati u mraku neznanja kad krenemo u istraživanje. Prepričao nam također i svoja iskustva u penjanju yorkširskim brežuljcima, pokazujući na fin način da sam barem isto tako dobro pripremljen za pohod kao i doktor koji je život proveo po vlažnim bolničkim hodnicima.
Tek kad smo se vratili u konačište, kad sam legao u postelju i razmislio o događajima večeri, domislio sam se doktorovoj pravoj namjeri. Kako li samo spore mogu biti sile dobra koje, već po svojoj prirodi, jedva da i primjećuju zle namjere. Potter je imao dalekosežniji cilj od puke uvrede. Taj me čovjek, uviđao sarn, prilično uznemiren, nastoji skinuti s položaja vođe ekspedicije koji mi je s pravom pripadao. Nije njega brinuo pukovnik Rider, nego Jonah Childs. Pukovnik će svakako pisati starome prijatelju, i to bez odgađanja, te ga opširno izvijestiti o dojmu koji je o nama stekao. Što ako je povjerovao Potterovim podlim tvrdnjama? Tu je još i ono pismo koje sam u pošti vidio u Potterovim rukama i čije odredište je nastajao prikriti. Doktor me, kako sam uvidio, napadao s dvije fronte, nastojeći našeg pokrovitelja okrenuti protiv mene, čak i iz ovakve daljine. Naročitu brigu zadavala mi je narav g. Childsa, tako podložna naglim promjenama. Nije li već jedanput bio blizu toga da postavi doktora za vođu? Sa zebnjom se prisjetih tog trenutka gdje stojimo među ekspedicijskim zalihama u svastinu salonu u Highgateu.
Slabo sam spavao te noći. Mislima su mi se mahnito vrzmali parobrodi. Poštanskoj službi trebalo je od Cape Colonyja do Engleske tek pet tjedana. Pismu poslanom iz Londona ravno u Melboume u Viktoriji, koliko pamtim, deset. Za posljednju rutu, odatle do Hobarta, smatrao sam da je dovoljan koji dan. Sve u svemu, šesnaest tjedana. Nadao sam se da ćemo zaći u divljinu Tasmanije već i prije isteka tog vremena, ali za to nije bilo nikakvog jamstva. Ako Sincerity snađe nenadano zadržavanje, kao što bi i moglo, ili naiđemo na poteškoće u pripremama za ekspediciju, to bi g. Childsu ― čiji bi um dotad već bio zatrovan zlonamjernim lažima ― pružilo dovoljno vremena da piše i zapovjedi mi da odustanem od dužnosti vođe i prepustim je Potteru. Takvo što nisam mogao niti htio dopustiti.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:16 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54696


Dr. THOMAS POTTER, listopada 1857.


Cape Colony
Grad od velikog interesa s obz. na ideje jer posjeduje znatnu raznolikost u tipovima. Jedno od najboljih mjesta za proučavanje na svijetu? Proveo sate pažljivo promatrajući. Ubrzo došao do novih neočekivanih zaključaka. Npr. promatrao Bure s okolnih posjeda u posjetu i opazio da su hvalisavi i iznenađujuće lijeni: voze golema kola (volovi) koji = v. spori. Usp. engleski kolonisti = brzi i energični, puni pobjedničkog pouzdanja. Nova ideja: Nizozemci ne anglo-saksonski tip prema ranijim postavkama nego = belgijski Kelti. To objašnjava pomanjkanje moralne čvrstine + povijest propadanja.
Rase zastupljene na Cape Colonyju poredane po prioritetu:
1.Britanci: Tip = saksonski Status = prirodni vladari kolonije
2.Buri: Tip = belgijski keltski Status = pomagači Britanaca
3.Malajci: Tip = orijentalni Status = radna snaga na posjedima + posluga
4.Hindusi: Tip = indijski azijski Status = sličan malajskom ali niži
5.afrički domoroci: Tip = negroidni Status = nizak
6.Hotentoti: Tip = niži negroidni Status = nizak i brutalan
11. listopada
Vrlo uspješan dan. Počeo vijestima iz Indije. Izvještaj u lokalnim novinama ukazuje na vrlo žestok nastavak borbi, no čini se da se pobuna još nije proširila izvan Delhija + druga područja na sjeveru. Britanske snage dobro odolijevaju. Osobno uvjeren da buna neće uspjeti, premda bi mogla potrajati uz patnje itd., itd. To = kao što nam i predviđao.
Posjetio dr. Louisa Clivea (on = kolega kirurg, upoznao nas dr P.). Clive = sjajan momak + vrlo zainteresiran za Hotentote. Rekao mi da oni = među najnižim tipovima, jedva još ljudskim. Ostao na večeri. Mnogo šala.Clivu v. zainteresiran za moje ideje i vrlo poticajan. Također koristan s obz. na sakupljanje uzoraka.
Na povratku zatekao Wilsona u salonu, koji uputio vrlo čudan zlonamjeran pogled. Počeo se pitati ne gubi li razum, naročito nakon nastojanja da spriječi pridruživanje njemu + Renshawu na večeri s puk. Riderom (premda večer se pokazala dosadnom). Demencija = vodeća značajka normanskog tipa, koja ukazuje na značajno propadanje i izopaćenost? Predmet = v. povezan s bilješkama. Trenutno, međutim, nedovoljno vremena za proučavati ga, budući glavna preokupacija = uzorci.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu