Engleski putnici - Metju Nil

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 10:16 am

First topic message reminder :

Godina je 1857. Iz londonske luke isplovljava jedrenjak Sinseriti. Od kapetana do putnika, svako to putovanje želi da iskoristi da ostvari svoje ciljeve...

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 P0327610

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:38 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54665



TRINAESTO POGLAVLJE




VELEČASNI GEOFFREY WILSON, siječnja 1858.


Napokon, toga trećeg dana nove godine 1858. ― nadnevka koji će se, u to ne sumnjam, pamtiti za sva vremena ― naša ekspedicija bila je spremna za polazak. Kakva me radost obuzela kada sam se popeo u sedlo i veselo uskliknuo: »Pokret!« Kakovu sam divotu osjećao kad su na moj povik moćno zaškripali zavežljaji prtljage i zatoptale dvije stotine kopita te se stao smjelo ostvarivati taj božični pothvat kojem sam se smjerno našao na čelu.
Naš polazak iz Hobarta bio je, priznajem, pomalo skroman. Nisam tajio ni dan ni vrijeme pa sam očekivao da će se okupiti pristojna masa i pozdraviti nas, no čini se da je rani sat ― bio sam odlučan u namjeri da krenemo na vrjjeme ― postavljao preveliki zahtjev na te lijene Tasmance. Jedini ljudi koje se u jutarnjem sumraku moglo vidjeti bili su zapravo skupina ribara, suviše zaokupljenih iznošenjem ulova na obalu, kao i pokoji pijanac iz krčme, zaostao još od prethodne noći, do čije nam pažnje doista nije ni bilo. Kad smo međutim krenuli gradskim ulicama, bilo mi je drago vidjeti da je naša duga povorka privukla nemali interes, razmičući zavjese i ispunjajući prozore zadivljenim licima.
Ubrzo je grad ostao za nama, kao i prva milja, potom druga, peta i ranojutarnje sunce se dizalo nad rijekom Derwent ― koja je tada već za mene bila Ghe Pyrrenne ili Eufrat ― koja se protezala u daljinu s naše desne strane, tako široka i veličanstvena. Kraj je bio gusto naseljen i seljaci su često izlazili iz kuću do nas upitaju tko smo i kamo smo se zaputili. Kako bi me samo zapanjeno gledali kada sam im veselo odvikivao: »Idemo u potragu za Rajskim vrtom!«
Budući da nikad dotad nisam sudjelovao u sličnome pothvatu, moram priznati da me ugodno iznenadila brzina kojom sam se naočigled privikavao na neudobnosti putovanja jer, nakon samo nekoliko dana, činilo mi se da sam prilagođen tome podneblju kao da sam i sam domorodac. Budio bih se u svitanje i istraživačkom strpljivošću čekao da goniči mazgi podjare vatru kako bi mogli pripremiti priprost doručak od zašećerenog čaja, zobene kaše, dvopeka i svježe kuhanih jaja. Čim su oprali suđe, sklopili šatore i spakirali nas, uspeo bih se u sedlo i neustrašivo nas opet poveo dalje. Ubrzo nakon podneva zaustavili bismo se tek da nešto prigrizemo, pa da ne jedemo baš prazan kruh, našlo bi se konzervirane šunke ili govedine i, možda, pokoji komadić kandiranog voća, a sljedeća stanka uslijedila bi u četiri sata, kako bismo povratili snagu, dvopekom i hladnim čajem. Napokon, pošto bismo prešli još nekoliko milja, odabrali bismo mjesto za logor ― jedva obraćajući pažnju na udaljenost i negostoljubivost kraja ― i s osjećajem pobjede u umornim udovima, sjeo bih s kolegama za grubi prenosivi stol da dočekam pošteno zasluženu večeru koja se sastojala od kuhane riže i aberdeenskog lonca, ili pak dimljenog lososa. Renshaw i Potter bi neizostavno na koncu dana popili po čašicu konjaka i premda ja, suvišno je reći, nisam u tome sudjelovao, smatrao sam da nema zla u malo užitka u onakvim okolnostima.
Ono gdje sam bio manje sklon popustljivosti bilo je pitanje pobožnosti. Budući da je naša ekspedicija bila kršćanska, bilo je vrlo važno da se vodi u pravome kršćanskom duhu, a na svoju sam prepast otkrio da drugi u tom pogledu pokazuju žalosnu nevoljkost. Dok smo bili u pokretu, često sam se znao oglasiti kakvom vedrom crkvenom pjesmom, i da objavim svoju vjeru ali i da nas ubrzam, samo da bih naišao na grub i mrk odaziv u ostalih.
Još više me zabrinjavalo pitanje obavljanja vjerskih obreda. Od samog početka trudio sam se uspostaviti stalni dnevni raspored. Okupljao sam vjernike na molitvu svako jutro, nakon podnevnog obroka, poslijepodnevnog čaja, kao i u svakoj prilici kad smo nakratko zastali da predahnemo ― primjerice nakon strmog uspona ― dok sam dulju službu božju držao svake večeri pošto je podignut logor. Ove su se aktivnosti obavljale točno kako su i urečene i doista me uznemiravala nespremnost kojom su se ostali na njih odazivali. Bio sam prisiljen redovito koriti šestoricu goniča mazgi zbog njihove navike da se odjednom izgube i obavljaju neki posao upravo u trenutku kada sam se spremao otpočeti večernju službu. Renshawa sam, između ostaloga, morao kuditi zbog toga što je jeo jaja za vrijeme jutarnjih molitvi. Najgori od svih je međutim bio dr. Potter, čije je neprikriveno zijevanje za jutarnjih molitvi (i to usprkos mojim prijekornim pogledima) bilo toliko učestalo da nije moglo biti govora o nenamjernosti.
Još jedan razlog za nezadovoljstvo pružao mi je naš urođenički vodič, g. Cromwell. Nisam suviše očekivao od njegova osjećaja pobožnosti, s obzirom na to da je bio djelomice urođeničkog porijekla, ali sam se nadao da će se barem pokazati korisnim za ekspediciju. To, nažalost, nije bio slučaj, i kako je vrijeme odmicalo, ponašao se sve čudnije. Gotovo otprva potpuno je odbio spavati u šatoru koji mu je određen ― premda je bio dovoljno velik da se u njemu udobno smjesti uz dvojicu goniča ― i uporno je provodio noći pod otvorenim nebom, na nekom jezivom logu svijenom od granja i lišća. Zatim je, kako smo dalje napredovali, postao izbirljiv u jelu, sasvim odbivši pridružiti nam se u krepkim obrocima, pretpostavivši im vrstu prehrane koju je sam otkrio, mada je jedva mogla biti gadljivija. Katkad bih ga vidio kako iskopava iz zemlje nekakvo korijenje prekriveno blatom, koje bi očistio i ogulio te pojeo na licu mjesta, onako sirovo, dok bi navečer načinio jedno ili dva koplja zastrašujućeg izgleda i zatim nestao, vrativši se kasnije noseći nekog jezivog štakora ili tvora kojeg bi s veseljem oderao i ispekao na vatri.
Kao da to već nije dovoljno zabrinjavalo, bilo je tu još i pitanje njegove odjeće. Budući da je put bio pomalo trnovit,naročito prema na djelu prema rijeci gdje smo se prali i uzimali vodu, naša je odjeća malko pretrpjela, ali dok smo se mi ostali trudili da je koliko-toliko popravimo, našeg vodiča nije nimalo smetalo što mu se košulja pretvorila u puke dronjke. Što je još gore, kako su dani odmicali, primjetio sam da je poprimio neobičan vonj ― kao po ustajalom mesu ― kao i da se blago sjajio, što se sve nesretno razjasnilo kad je Renshaw javio da ga je vidio kako se premazuje mašću jedne od životinja koje je ulovio kopljem. Premda sam ga oštro prekorio nije se nimalo pokajao, tvrdeći da mu ta tvar održava tjelesnu toplinu, što se uopće nije moglo prihvatiti za ispriku.
Tako sam već počeo sumnjati u njegovu sposobnost da nam pokazuje put.Koliko sam ga puta nastojao navesti da prizove u sjećanje dane djetinjstva i prisjeti se nije li primjetio bilo kakve geološke osebujnosti krajolika. Prisjetivši se rijeći iz Knjige Postanka koje govore o tome kako je Bog položio ognjeni mač istočno od Raja, kako bi pokazao put do stabla života,upitao sam ga nije li gdjekad ugledao zraku svjetla. Nisam čovjek sklon sumnjičenju, ali on je u svojim odgovorima bio tako uporno nepopustljiv da sam se nehotice počeo pitati je li uopće obišao čitavu koloniju kako je tvrdio.
Srećom, ubrzo se jasno pokazalo da nam njegov savjet neće biti prijeko potreban. Nakon nekoliko dana jahanja širokom zemljanom stazom ― rijeka pored nas postupno se sužavala iz golemog estuarija u široki vodotok na domet bačenog kamena ― napokon smo stigli do sičušnog naselja koje je označavalo sam kraj civilizacije, iza kojega nije bilo ničega osim surove divljine. Kad smo sjahali jedan se starac pojavio da se raspita za naše namjere i taj se čovjek pokazao korisnijim od ikakve karte. Premda se sam nije nikad zaputio dalje uz rijeku, poznavao je lovce koji jesu i koji su tvrdili da izvire iz udaljenog jezera, štoviše , činilo se da do njega nije teško doći jer jedna domorodačka staza prati rijeku čitavim putem. Bio je to pravi blagoslov! Izgledalo je sasvim logično da je to jezero izvor Ghe Pyrrenne i drugih rijeka spomenutih u Postanku. Dođemo li do njega, Rajski vrt neće moći više biti daleko i možda će ga uvježbano oko moći prepozbati već sa samih obala.
Sljedećeg jutra nastavili smo dalje, zakoračivši u divljinu.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:39 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54664



PEEVAY, siječnja 1858.


Moja prva namjera bila je da ih jednostavno na brzinu ubijem. Kako bi to bilo slatko! CRVENOBRADOG POTTERA, da, i njegovog SLUGU HOOPERA. I također GONIČE koji se me tako mrzili u kući od tkanine, koju su zvali ŠATOR i govorili mi čarobne riječi i obečavali da će mi se po noći dogoditi nešto gadno tako da sam išao spavati pored vatre. Stvarno moraju umrijeti do zadnjeg.
Nažalost to nije bilo samo tako. Bilo ih je naime previše za koplja, čak i da sam ih imao mnogo, dok su čak i puške bile slabo rješenje. Dvije puške, nove i lijepe, pripadale su sluzi HOOPERU i grozomornom predvodniku goniča, ali te su mogle ubiti samo jednog po jednog bijelog govnara. Revolver je mogao pucati češće, ali njega je imao crvenobradi Pooter, koji ga je tako pažljivo čuvao i gledao me sa mržnjom ako bih pokazao prevelik interes, kao da je slutio moju žarku namjeru. K tome, nikada se nisam naučio dobro rukovati puškom, jer je nkad nisam dobio onih davnih dana borbe, tako da čak i da sam je se domogao, to bi mi samo bila neka žalosna nerazmrsiva zagonetka. Zato sam odlučio da držim otvorene oči i čekam dobru priliku.
Pomalo smo došli do kraja staze numa i ušli u pravi svijet. Bilo je čudno opet se vratiti jer tamo nisam bio otkad sam bio mali i bježao s majčinim plemenom od Debelog Robsona prije toliko ljeta. Bilo je to i mrsko ovako biti sam s bijelim govnarima i stalno sam se vračao na misli kako oni ne bi smjeli biti ovdje i gaziti čizmetinama tamo gdje su se moji prije kretali i udisati miris drveća koji me ispunjava silnim uspomenama. Oni nisu ovamo pripadali i nikad neće.
Bili su ovdje glupi, uviđao sam. U svojem Hobartu uvijek su bili najpametniji, da, s podrugljivim pogledima i odgovorima na svako pitanje, ali sada je bilo obrnuto i sve im se činilo nekakvim nerazmrsivim zagonetkama. Tako je bilo i s konjskim životinjama. Njih su bijelci voljeli, to sam primjećivao, jer su na njima mogli tako visoko gore sjediti, ali kada smo ušli u pravi divlji svijet bili su beskorisni, divljih pogleda i njištali su na svaki najmanji pokret. Našli smo se uskoro u uskome prolazu među stijenama koji ih je zabrinjavao i kad je neka crna zmija izašla iz pukotine i onako siktala, jedan se trgnuo i zbacio maloga RENSHAWA o neko kamenje tako da je skoro poginuo. Staza kasnije nije bila ništa bolja nego još gora, tako da je župnik Wilson rekao da jedan gonič sada mora odvesti sve konjske životinje natrag, i svi moraju hodati, zbog čega su bili jako žalosni. Naravno, ja sam im mogao reći to mnogo ranije čim smo krenuli, ali me nisu pitali.
MAZGE su mogle ići dalje, ah čak su i one bile glupe, da, dok su klipsale onako tap-tap-tap s onim vrećama. Morale sve biti međusobno povezane konopcima u dugom nizu tako da ne vide ništa nego guzicu mazge ispred sebe i često dobivati udarce od goniča jer bi inače samo stale. A sada su bijeli govnari bili i posrani što moraju hodati, primjećivao sam. Već blato im je bila nerazmrsiva zagonetka i stalno su cvilili i proklinjali ga čarobnim riječima ili su ga na široko zaobilazili, znojili se i ljutili tako da su smrdili kao kad se staro korijenje pokvari. Zar nisu znali da je na cijelome svijetu blato i da ne trebaš previše misliti nego samo brzo ići dalje, zagaziti i onda dalje? Ni s drugim pojavama u svijetu nisu bih bolji, kao što je trnovito grmlje, ujedi muha, klizavo kamenje ili hladne rijeke koje je trebalo pregaziti.
To je stvarno bila zbunjujuća zagonetka kako su uspjeli ubiti sve moje i ukrasti svijet, ili možda čak zašto su to uopće i htjeli kad nisu mogli izdržati na tom mjestu. Nisu mogli ni živjeti ovdje sami nego su morali nosati nešto HOBARTA sa sobom. Svake noći gonići su podizali ŠATORE da u njima spavaju iako je bilo ljeto i vrijeme je bilo toplo. Imali su STOL i STOLICE da sjede na njima, i šalice da piju konjak, a gonići bi palili vatru da im na njima ispeku njihovu bjelačku hranu koja se vadila iz LIMENKI, i bila je grozomorna kao i uvijek, sve od slanog i sluzavog mesa. Naši nisu nikad ništa nosili sa sobom osim tinjala, vrećicu s ostacima milih pokojnika da ih čuva i priča koje su se pričale. Sve ostalo mogli smo naći i napraviti usput. No, tko je sada bio vođa? Ne ja, jedini Palawa ovdje, nego oni koji nisu znali ništa. Imali su puške i bilo ih je mnogo, dok sam ja bio samo nekakvi SLUGA. Još su se i smijali kad sam živio kako je pravilno, spavao uz vatru, pod zvijezdama koje sam znao i tražio za jelo pravu hranu, korijenje, divljač i slično.
Zapravo su postali još puniji mržnje sada kada smo bili sami u svijetu, daleko od ostalih numa. Jedanput su GONIĆI došli po noći nakon što su potajno pili RUM i smijali mi se da su svi moji sada mrtvi ― što je bila odvratna šala ― i govorili mi da ću i ja uskoro biti. Kada sam im rekao čarobne riječi, dvojica su me uhvatila dok su drugi pišali po mojem krevetu od lišća. Tako sam počeo gonetati da sam učinio pogrešku što sam došao ovamo i ponekad po noći dolazili su mi žalosni strahovi da sam upao u njihovu pametnu zamku i da im je namjera bila samo da me ubiju i uzmu moje kosti tako da me pretvore u ništa, baš kao i Majku. Zato sam dobro pazio. To nije bilo lako jer sam bio sam, a mogli bi me zaskočiti bilo kad, ali sam se trudio. Po danu sam sve vrijeme držao malu oštricu noža u džepu hlaČa i ako bi mi netko došao bliže, spremno bih je zgrabio. Po noći sam svojem snu govorio da pazi tako da spremno skočim na najmanji zvuk, i tako sam i radio, čak i na vjetar u drveću i pretrčavanje miševa.
Tada sam se nešto sjetio. Što ako je Majka ovdje? To je moguće, gonetao sam, jer bijelci imaju toliko bisaga da su valjda imali sve. Zato sam počeo tražiti po noći. Prvo sam slušao kako razgovarali i žale se OVO JE NAJKIŠNIJI ŠATOR ili KOME JE ISPALA OVA VILICA?
Ili SADA SE moramo opet POMOLITI. Onda kada se nije čulo više ništa osim hrkanja, ćeškanja, prdenja i sličnoga tako da sam znao da spavaju, mogao sam početi. Svejedno je bilo teško jer je bisaga bilo previše, a tražiti sam mogao sporo tako što sam pipao prstima u mraku i znao ovo su TANJURI i VILICE ili UBRUSI ili staklene boce koje su se zvale ŠAMPANJAC, koje sam već prije vidio da ih stavljaju unutra. Uskoro sam gonetao da nije u jednoj od laganih bisaga nego mora biti u Crvenobradovoj ili Hooperovoj, a te su bile teže jer su ih nosili sa sobom u ŠATOR svake noći umjesto jastuka da na njima spavaju. Svejedno sam gonetao da mora biti načina.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:39 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54663



Dr. THOMAS POTTER, siječnja 1858.


19. siječnja
Napredovanje kroz jutro sporo + zamorno. Dan v. sparan + blato = dosad najgore (sinoćnja kiša). Mazge gube tlo, mi također sve dok svi = uvelike zablaćeni, čizama otežalih od blata. Jedini manje pogođen = mješanac (bos) koji se kreće ne obazirući se. To = dodatni primjer njegova brzog povratka urođeničkom divljaštvu. Drugi primjeri: povratak gotovo potpunoj golotinji, spavanje na otvorenom, prehrana najprostijim sirovim namirnicama itd., itd. Sve to = vrlo korisno s obz. na ideje. Krajnji dokaz da kada dva tipa =- neprirodno pomiješana, karakteristike nižega tipa uvijek prevladavaju. Namjera ovaj aksiom nazvati Potterovim zakonom.
Napokon došli do sušeg dijela + stali radi odmora. Wilson pokušava, kao i obično, natjerati na molitvu kad prekinut glasnim vikanjem. Hooper se udaljio od skupine s obz. na osobne razloge + sada se vraća, vodeći pred sobom mješanca u kojeg je uperio puščanu cijev. Poviknuo da ga je uhvatio kako krade! S rukom u mojim bisagama. Mješanac = blijed od bijesa. Incident = v. zanimljiv jer dodatno ukazuje na njegov povratak primitivnom stanju: neodoljiv nagon za krađom. Rekao Wilsonu: »Nisam li vam rekao da mješanac = sasvim nepodoban da nam služi kao vodič? Sada = to jasno. Nije drugo doli obični kradljivi divljak.«
Prije nego Wilson mogao odgovoriti mješanac mi uputio vrlo zloćudan pogled i kliknuo: »Ali kradljivac ste vi. Vi ste ukrali kosti moje majke.«
Priznajem osobno = silno osupnut. Naprosto ne mogao pojmiti kako je tako brzo došao do tog zaključka. Nemoguće da = racionalnom dedukcijom. Neki naročiti primitivni nagonr usim ako ga uputio neki zlonamjerni Europejac? Situacija = v. nezgodna: primijetio da me Wilson gleda pakosnom znatiželjom. Renshaw također. Osobno ustvrdio da to = najbješnja laž smjerana samo da skrene pozornost s njegove krađe. Srećom mješanac tada počinio glupu pogrešku (neminovno): tvrdio ostaci njegove majke = u bisagama koje nastojao pretresti (odn. mojim) + tražio da se pregledaju. Osobno rado pristao. V. ugodno vidjeti njegovo glupo cmačko lice obješeno kad bisage = ispražnjene + ništa nepoželjno nije pronađeno. Primijetio da i Wilson izgleda razočarano. Još uvijek staje uz mješanca. Kada tražio da on = kažnjen + poslan natrag, Wilson odbio: rekao svi se moramo truditi zaboraviti ispad. Tipično ponašanje normanskog tipa: izmanipulirati prednost stečenu položajem radi opstrukcije istine + pravde.
Situacija me stavlja zapravo u v. nezgodan položaj. Mogla bi predstavljati prijetnju s obz. na profesionalne izglede, ideje itd., itd. Srećom, taj se izgred dogodio na tom udaljenom mjestu. Kad svi nastavili kretanje, zaostao otraga da mogu razgovarati s Hooperom. Njegov prijedlog = teško prihvatljiv (također v. teško valjano izvediv) premda pokazao vrijednu odanost. Svejedno ostaje činjenica da nešto treba poduzeti.
Nedugo nakon pokreta, sprijeda se čulo komešanje, povici »Evo ga«, itd., itd. Zakratko osobno izašao između drveća + izašao na obalu dugačkog jezera, u podnožju sivih razmrvljenih planina. Osobno primijetio = ništa drugačije od onih koje sam vidio putem, samo više. Osobno = nimalo iznenađen. Wilson stajao uz obalu, lica sasvim zgrčenog.


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:39 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54662


VELEČASNI GEOFFREY WILSON, siječnja 1858.


Zašto bih očajavao? Nisam. Naravno da nisam. To je možda nezgodno ― bio sam tako siguran da ću ugledati stijene Edena kako se uzdižu preda mnom ― ali ništa više. Kako bi takva mala nedaća mogla oslabiti snagu moje vjere? To je bilo poput kamenčića bačenog na čvrstu planinu, poput mrava što se ispriječio pred glomaznim slonovima.
Moja je vjera pobijedila. Nakon samo nekoliko trenutaka pažljivog razmišljanja domislio sam se objašnjenju jednako jednostavnom koliko i istinitom. Dobro je poznato da Gospodin Bog katkad svoju djecu stavlja na male kušnje kako bi se uvjerio u njihovu odanost. Tako je bilo i ovaj put: iskušavao je jesmo li toga vrijedni. Čak sam smatrao da nam je pružena neka vrsta blagoslova. Nije li to bila sjajna prilika da iskažem svoje nepokolebljivo poklonstvo; da pokažem da mi je vjera čvrsta kao stijena? Na to razočaranje odgovarase radošću a ne tugom!
»Bez sumnje će se vidjeti više nastavimo li dalje oko jezera«, javio sam ostalima.
Nisu mi promakli sumnjičavi pogledi koje su si dobacili Potter i njegov sluga, kao i goniči mazgi, no ni jedan nije ništa otvoreno rekao, te sam odlučio ne obraćati pažnju. Na svoje će zlurade sumnje uskoro dobiti odgovor, suočeni sa zasljepjjujućom svjetlošću istine. Pošto smo pojeli svoj priprosti obrok, poveo sam ih naprijed još jedanput, bodreći ih vedrom himnom u slavu Boga kako bih im ulio snagu u grudi.
Ubrzo je tlo na obali postalo suviše močvarno da bi se njime moglo kretati. Stoga smo bili primorani slijediti stazu koja je vodila dalje od jezera. Što je to smetalo? Ubrzo ćemo se vratiti na jezero, u to nisam sumnjao. Takve su poteškoće bile vrlo uobičajene na dugoj stazi koju sam prešao. Nisam li prevladao lažne tvrdnje ateističkih geologa? Nisam li se iskazao u pogledu nabave našega broda i izdržao sve kušnje oceana? U usporedbi s takvima, ova je zemljopisna nepovoljnost puki krtičnjak koji će biti pregažen mojim nesalomljivim uvjerenjima. Srce mi još nikad nije bilo toliko ispunjeno nadom. Poduzeo sam, dakako, sve što je bilo u mojoj moći da nam olakšam put. Prije svega, molio sam se. Molio sam se u znak zahvale što smo čitavi. Molio sam da nas vodi u ovome našem skromnom nastojanju da Mu služimo. Molio sam da se moji suputnici okrenu molitvi.
Nisam bio tako pohlepan pa da pomislim kako ću biti odmah uslišan, a ipak se, začudo, dogodilo upravo to. Nedugo pošto smo so odvoljili od obale primijetio sam kako uz stazu leži nešto na što sam od čuda morao pljesnuti rukama. Bila je to, moram naglasiti, odlomljena grana drveta. Ostalima se to možda činilo sasvim obično ― pokazali su, na moje žaljenje, tek nemušto zanimanje ― ali svatko tko umije gledati bio bi svjestan važnosti te grane. Poredak njezinih grančica podsjećao je znakovitom identičnošću na strijelu, a što je bilo još uzbudljivije, pokazivala je upravo u smjeru kojim smo išli. To još nije sve. Za manje od sat vremena na čvrstoj sam stijeni primijetio blijed ali jasno vidljiv otisak urezanog slova J, isto tako finih kontura kao onaj što ga je urezao sam Mojsije, u onoj drugoj golemoj divljini. Nije moglo biti nimalo sumnje u to čije je ime predstavljao, i kakvom je veličanstvenom nadom zračio taj tvrdi kamen. Ni to još nije bilo sve. Dok sam stajao u čudu gledajući to najsvetije slovo, postao sam svjestan da mi do ušiju iz obližnje šume dopire potmulo kriještanje neke lokalne ptice. Bez poteškoća razabrao sam značenje blagoslova skrivenog u njezinom zovu: E-den, E-den. Ne vjerujem da sam ikada ranije osjetio toliko blaženstvo.
Ubrzo nakon toga staza se počela strmije uspinjati, vodeći kroz gustu tamnu šumu. Bilo je to naporno po onoj vrućini no nisam popuštao umoru u udovima, već smjelo vodio dalje. Drveće se napokon prorijedilo i zatekoh se na prijevoju okruženom nižim brdima, kamenitim i razmrvljenim, kao i tolika tasmanska brda. Pobudilo mi je zanimanje to što se staza sada račvala. S moje lijeve strane pratila je tlo prema dolje do nečega što je po svoj prilici bilo novi prostrani šumski pojas, dok se meni zdesna stala uspinjati jednim od okolnih brda. Činilo se da je pred nas postavljena još jedna zagonetka.
»Trebali bismo krenuti lijevo«, izjavio je Potter, premda ga nisam pitao za mišljenje. »Čini se da je nizbrdo lakši put.«
Nisam namjeravao donositi odluku pod pritiskom. »Što vi mislite, gospodine Cromwell? Je li vam poznato ovo mjesto?«
»Ne poznajem.« Vodič je pogledao uz brdo, očito unesen u razmišljanje. Tada je odjedanput kimnuo. »Gore je bolje. Taj put vodi bliže jezeru.«
Potteru se to nije nimalo sviđalo, nije ni potrebno naglasiti. »Čini mi se sasvim neuputnim slušati savjete lopova«, poklopio ga je.
Nisam imao namjere vraćati se u tu neobičnu razmiricu. »Što vi mislite, g. Renshaw?«
»Nizbrdo bi nas možda jedino poštedjelo penjanja«, odvratio je sumorno.
Kako je malo nedostajalo da mahnem rukom i usmjerim nas nizbrdo. Uto sam, dok sam onako stajao i razmatrao mogućnosti, postao svjestan nagle promjene u onome divljem okolišu. Vrijeme se naoblačilo i područje slijeva gubilo se u izmaglici i sivilu, no podigavši pogled prema brdu nama zdesna vidio sam da je sada okupano slabim no ipak veličanstvenim zrakama sunca. »Onamo! Onamo trebamo ići!«
Potter se još uvijek durio. »Malo sunca još ništa ne dokazuje.«
Srce mi se uznosilo. Najbolji odgovor nevjernim Tomama je djelovanje, te sam naprosto poviknuo: »Naprijed!«, i smjelim korakom krenuo desno.
U brdima leži tajna. Ovo se odozdo nije doimalo suviše velikim, ali nas je izgled zavarao. Kako smo se uspinjali, stala je padati kiša i više puta sam pomislio da smo dosegli vrhunac, da bi nam se odmah ukazao novi hrbat koji je zauzeo čitav vidokrug. Malo pomalo uviđao sam da se penjemo na pravu planinu.
»Eno ga«, kliknuo sam ugledavši čistinu na visoravni pred nama. Ušli smo u još jednu šumu i bila je prava igra pratiti stazu koja se s nama igrala skrivača.
»To mora biti to, ono tamo?« ― odvratio je Hooper, čija se odjeća od vlage sasvim objesila, pokazujući prugu na lijevoj strani.
Renshaw je po običaju nadodao sumornu primjedbu. »Jeste li sigurni? Djeluju gotovo kao životinjski tragovi.«
Kao da se uopće moglo raditi o nečem takvom. Naš bi nas vodić svakako bio upozorio. »Ovamo«, razdragano sam pozvao, kroćeći prema stazi koja se najbolje mogla razaznati, i dali smo se opet u pokret. Kako se staza uspinjala, navirivao sam se kroz drveće i na trenutke sam mogao vidjeti kako se iz daleka promaljaju drugi primamljivi vrhunci. Tko zna, Rajski vrt mogao bi biti odmah iza vrha baš ove planine. S toliko sam lakoće, s toliko nade sebi dočaravao taj prizor, da sam gotovo osjećao nešto nalik boli. Eno! Moćna hridina od najglađe bijele stijene, strma i čista, utvrda sagrađena rukama divova. Eno! Staza što njome vijuga amo-tamo, stube uklesane u kamen sve do otvora nad kojim možda još uvijek stražari ognjeni mač. U pozadini obrisi pradavna zelenila: prizor što zapanjuje čovjekovu maštu, prožimajući ga divljenjem i žaljenjem.
Jedan pogled na to jarko zelenilo bio bi dovoljan. Ono, i uzorak stijene na kojoj je ležalo ― a taj bi se, u to nisam sumnjao, pokazao ne samo nepoznatim nego i otpornim na najjaču vrućinu ― bili bi dovoljan dokaz da pobije i najsumnjičavije. Dok sam se kretao dalje, zamišljao sam svoje protivnike u onome dopisnom ratu u njihovim radnim sobama, okružene knjigama, žalosno nevjesne presudnih događaja na ovom dalekom mjestu na kugli zemaljskoj. Moji osjećaji prema njima nisu sadržavali ljutnju, već blagost, nalik onima kojima bi brižni roditelj izveo zabludjelo dijete na pravi put. Sasvim bi im sigurno bilo lakše pri duši kada bi se pokazalo da su se prevarili. Od tog trenutka živjeli bi blaženi u novom uvjerenju, otkrivši u Svetom pismu moćno stablo na kojem mogu odmoriti svoje turobne sumnjičave grane. Upravo sam te ljude, svoje neprijatelje, nastojao spasiti, jednako kao i najdraže prijatelje i obitelj.
Jedan pogled bio bi dovoljan. Bi li doista? Nakon što sam doveden ovamo preko tolikih milja, preko divljeg mora i najnegostoljubivije divljine, sada sam postao nesiguran. Znao sam da bi bilo sasvim neprilično da svjetovni članovi ekspedicije kroče na tako sveto mjesto, kad ni sam nisam imao namjere ikamo zadirati, a ipak kao prvom zaređenom svećeniku koji je došao na to najposvećenije mjesto, postavljalo mi se pitanje ne bi li takav izostanak značio zanemarivanje dužnosti. Bilo je tu još nečega. U nekoliko navrata tijekom ovoga dugog putovanja opsjedali su me neobični živi snovi, a svaki na istu temu.
Vidio bih se kako onuda hodam zadivljen izdašnom krasotom oko sebe. Neko bih vrijeme bio naprosto očaran, kad bi mi se najedanput ukazao stravičan prizor. Stajalo bi tamo stablo kakvo nikada prije nisam vidio: neveliko ali opsjednuto kobnim znakom, debla pocrnjelog i kvrgavog, a grana otežalih od blistava zloćudno jarkog obilja. Još dok sam ga promatrao, ispitujući ga prestravljeno, oslovio bi me moćan glas, koji je svojom mudrošću ispunio zrak, a u udove mi udahnuo svrhovitost Kao nekom čarolijom otkrio bih da mi nadohvat ruke leži zlatna sjekira. Tako bi se slučilo da ja, puki župnik skromne jorkširske župe, zakoračim vedrom odlučnošću ka tom mrskom korovu, i sručim na nj snažan udarac, potom drugi, a sa svakim bih udarcem iz sveg srca molio za oprost od tog prvog i najvećeg od svih grijeha. Uz prodoran prasak mrtva bi se biljka srušila, a smrtonone joj plodine zgnječile o tlo. Najčudesnije od svega jest da bi se netom što to učinih zrak oko mene fino raščistio, postao neviniji od ikada ranije viđenog. Takvi bi snovi, znao sam, mogli biti puka uobrazilja, a ipak su svojim ponavljanjem ukazivali na važnost kakva nije svojstvena običnom sanjarenju.
Nije dugo trebalo da izađemo iz šume, a staza je sada vodila u podnožje strmoga uspona gdje je nestajala, gubila se u kamenom obronku. Poruka koju je sadržavao bila je međutim jasna i nisam oklijevao. »Moramo gore.«
Čini se da si je Potter uzeo u zadatak da zadaje nevolje. »Izgleda vrlo strmo.«
Svojim je riječima potaknuo goniče mazgi da se potuže, što mu je dakako i bila namjera. »Teško će to ići«, složio se Skeggs s nekom vrstom nametljivog zadovoljstva. »Pogotovo kad je ovako mokro. Zar ne bi bilo bolje da vi momci nastavite dalje, a mi ostanemo ovdje sa životinjama?«
Pogledao sam našega vodiča. »Što vi kažete, gospodine Cromwell?«
Na trenutak je razmislio. »Ne, mislim da je bolje da idu i mazge. Uskoro će pasti mrak, a ovdje ne možemo ostati.«
Mješanac se napokon pokazao korisnim. »Upravo tako«, složio sam se, i vedro pružio korak.
Priznajem da je uspon bio ponešto težak. Kako smo se uspinjali, obronak je postajao sve strmiji, uži, i sve više posut krupnim kamenjem koje je često bilo međusobno tako blizu da smo se morali provlačiti između njega, guleći si koljena i laktove. Uspon nam je otežavala i kiša koja je padala sve jače, iz sve mračnijeg neba, i od koje je stijenje postajalo sve skliskije. No, uza sve to, Skeggsova strepnja bila je pretjerana. Što ako mazge počnu okijevati? Ta su stvorenja poznata po tvrdoglavosti i nije to bio razlog da odustanemo od svojih napora, no on se ipak nebrojeno puta žalio da moramo natrag, i vjerujem da bi to bio i učimo da ga nije priječila uzanost staze. Tada smo srećom bili već skoro pri vrhu.
Prvi sam se od svih uzverao na niski greben i našao se odjednom posve okružen nebom. Stajao sam, kako sam uvidio, na jednome kraju dugačkoga hrpta, nakrivljenog gotovo poput kosog krova kuće. Nagib je možda ostavljao malko uznemirujući dojam, ali ne pretjerano jer se uz oprez moglo na njemu stajati. No moju pozornost prije svega je privukao pogled od kojeg sam imao dojam da stojim na balkonu ponad zaborava. Probivši se do najviše litice, ugledao sam duboku udolinu iza koje se uzdizao golemi planinski bedem. Tada, sišavši pažljivo na niži dio, ugledao sam još vrtoglaviji prizor: dokle mi se pogled pružao, skroz do obzora ležalo je, na trenutke otvoreno, na trenutke zaklonjeno mračnim oblacima, nazubljeno more hridina i vršaka, kamenih gromada i raslinja što je uz njih očajnički prianjalo. Malo niže obronak je tvorio nešto nalik izbočini jer su se vrhovi krošnji protezali na samo nekoliko lakata ispod nas.
Uvidio sam da zacijelo promatram velik dio središnje divljine otoka. Ovdje se negdje mora nalaziti odgovor na moja pitanja. Dao sam se na posao, ne osvrćući se na pritužbe ostalih što su gore stajali sa životinjama, nego sam žurno, dok se još više ne smrači, ispitivao pogledom golemo prostranstvo koje se pružalo preda mnom. Vidjela se rijeka uz koju smo još toga jutra hodali, premda se čini da je odonda prošlo cijela vječnost. Čekao sam krajnje nestrpljivo da kovitlac oblaka odmakne i razotkrije jezero, dugačko i usko. Sada ću svakako moći vidjeti.
»Nismo trebali dolaziti ovamo«, požalio se Potter. Sav se sklupčao pored mene, čvrsto se držeći za stijenu. Kiselo je gledao prizor. »Sve mi to izgleda jednako.«
Kakva drskost! Ta njegova mrska napuhana umišljenost! Kao da bi umio prepoznati ono što tražimo onako nevičan geologiji. Nisam dao da me netko takav požuruje. Ako nisam primijetio ništa neobično pored jezera, što je ― začudo ― očito bio slučaj, onda se naprosto mora nalaziti drugdje. A što s onim dijelom dalje, s kojega se oblak tek treba ukloniti.
»O«, oglasio se naš vodič koji se smjestio s moje druge strane. Djelovao je uzbuđeno i tresao glavom dok je promatrao prizor.
»Nešto ste primijetili?« ― poticao sam ga.
»Ona planina.« Pokazao je na jednu dosta udaljenu ― premda nije izgledala drugačije od sve sile susjednih ― promatrajući je na neobičan način, zanesen nekom vrsti divljačkog snatrenja. »Tamo blizu sam prije živio.«
»A tako«, odvratio sam hladno. Nadao sam se nečem korisnijem od običnih uspomena. Jednostavno nisam mogao shvatiti. Uza svu dramatičnost pogleda, nisam primjećivao ništa što bi geološki odudaralo, ni pored jezera ni igdje drugdje. Sve je izgledalo kao da je od slične vrste stijene. Nije imalo smisla. Nisam li ovamo vođen, skroz od Engleske? Nisu li nam se putem ukazivali znaci Božje milosti?
»Djelujete razočarano, župniče.«
Možda me ta primjedba nije smjela iznenaditi imajući u vidu Potterov karakter, no svejedno me zaprepastio ton kojim je izrečena i u kojem se osjetila blaga no ipak čujna nijansa zadovoljstva. Teško je bilo u to povjerovati, ali nije mi preostalo drugo nego zaključiti kako mu je moje trenutno stanje nelagode bilo važnije od uspjeha čitave ove ekspedicije, u kojoj je i sam sudjelovao. Nije mi bilo strano zlurado ponašanje, a svejedno me
duboko potresla ta otrovna izjava. »Nisam razočaran«, dobacio sam mu.
»Znači, nešto ste ugledali?«
Kako su neobični putevi sudbine! U tom najtežem trenutku pomoć mi je pritekla odanle odakle bih joj se najmanje nadao: upravo od doktora. Nevolja zna pružiti najsnažniji poticaj ljudskoj volji, i tako je bilo i tog popodneva, navrh neke bezimene planine. Naprosto nisam mogao dopustiti takav podrugljiv odnos prema sebi. Najedanput sam znao, naprosto sam znao da moram pasti na koljena. Mirnim glasom, a opet punim strasti, stao sam zaklinjati golem ponor poda mnom.
»O Gospode, počuj moju molitvu. Ne okreći nam sada leđa, preklinjem te, pošto si nas doveo tako daleko.«
Sve je bilo tiho, osim blagih zapuha vjetra što su nam trzali odjeću. Potter se nakašljao.
Nisam se dao pokolebati. »Molim te, Gospode. Jedina mi je želja da izvršim tvoju zapovijed. Pokaži nam put.«
Nekoliko trenutaka vladala je stravična tišina. Potter je počeo potiho zviždukati neku melodiju da bolje iskaže svoju nestrpljivost. Svejedno sam čekao, dok mi je srce tuklo.
Nisam čekao uzalud.
Ono što se potom zbilo mogu opisati jedino kao istinsko čudo: otkrivenje tako smjerano i veličajno da bi se moglo naći i u samome Svetom pismu. Iznenada je nebo planulo, kao da ga je proparala jarka svijetla pruga. Udarila je poput golemog prsta sudbine negdje daleko od ruba hrpta na kojem smo stajali, u neko mjesto zaklonjeno našem pogledu. Kakve sam sve znake doživio toga dana, no nijedan se nije mogao mjeriti s ovim!
»Onamo!« kliknuo sam od zadovoljstva dok se oko nas prolomila grmljavina. »Ondje leži Rajski vrt. Onamo moramo ići.«
Potter je i dalje sipao svoj otrov. »Za Boga miloga, župniče! A što ste drugo i očekivali po ovakvom vremenu?«
Nisam dopustio njegovim riječima da zatruju moje misli, već sam ih štitio kao što pastir čuva tek ojanjenu janjad od grabežljivca što kruži. Biće mi je ispunjao ushit i nisam dopuštao da se to stanje naruši. Nisam mu odgovorio, već jednostavno pognuo glavu u iskrenoj molitvi zahvale.
»Vidio sam jednu istu takvu maloprije«, opet je procvilio. »Mislim da je čak bila blještavija.«
»Smjesta krećemo«, naprosto sam objavio, okrenuo se i pošao prema čelu kolone mazgi.
Potter je silazio za mnom. »Ovo je ludost. Put je suviše težak. Jednostavno vam ne mogu dopustiti da nas izložite takvoj opasnosti.«
Bila je to provokacija, i to silna, no svejedno sam sačuvao pribranost. »Ne govorite besmislice«, tiho sam mu dobacio.
Gledao sam kako mu se lice neobično zateže, kao da trpi neku bol. Riječi koje mi je zatim uputio bile su izrečene glasno i jasno, te nije moglo biti pogreške. »Zar ne vidite, blesane? Nema tu Rajskog vrta. Nikad ga nije ni bilo. A sada, za ime božje, vratimo se natrag prije nego što svi zbog vas poginemo.«
Kako čovjek može začas progledati. Njega je opsjela veća zloća, veća sklonost izdaji nego što sam zamišljao. On nikada nije vjerovao u ovaj veliki pothvat. Onda je mogao biti samo jedan razlog zašto je pošao: da spriječi otkriće Rajskog vrta. Začas je sve postalo jasno. Poslali su ga moji neprijatelji, ateistički geolozi. Mora da je tako bilo. Nije li on potražio nas, moleći jadnog ljubaznog Jonaha Childsa da ga uzme za liječnika ekspedicije? Nije li se svim silama trudio da stvara nevolje? Nije li pokušavao zauzeti moje mjesto kao vođe? Sada sam shvaćao i zašto. Jer nije bilo lakšeg načina da razori ekspediciju nego da preuzme nad njom zapovjedništvo.
»Juda«, uzvratio sam mu. »Juda izašao na vidjelo. Ali nećeš nas omesti. Uspjet ćemo mi, usprkos tvojoj iz-aji.« Nisam se zadovoljio riječima. Uhvatio sam mazgu na čelu za uzde kako bih neustrašive riječi pretočio u neustrašivo djelo.
Očekivali biste da se liječnik pomalo posrami nakon što je razotkriven, ali nema smisla tražiti savjest u đavoljim slugama. »E nećeš«, luđački je dreknuo zgrabivši ular tako da životinju može preusmjeriti grubom silom.
Njegov potez nije mi ostavljao izbora. Smireno i dostojanstveno upro sam da se opet izborim za nju. Potter, vjeran svojoj naravi, samo je podvostručio napore.
»Prekinite s tim«, derao se Skeggs. U tom je trenutku životinja, koju je Potterova lakoumnost već uznemirila, ustuknula, propinjući se i ritajući tako divlje da smo se obojica povukli. Što se tiče onoga što je uslijedilo, zbilo se to tako munjevito i neobično da se činilo nestvarnim, više nalik nekoj polaganoj snomori. Bio bih uhvatio životinju za uzde da je pokušam smiriti, ali nije bilo vremena. Začas je izgubila uporište, panično se ritnula i srušila na tlo. Tada sam tek postao svjestan žešćeg komešanja. Životinja je svoju uznemirenost prenijela i na ostale svojeg roda, pa ih je sada nekoliko stalo preplašeno uzmicati. Gledao sam kako neke odbacuju teret s leđa, druge klize, dok su one koje su ostale mirne iz ravnoteže izbacivale susjedne mazge kako su padale.
Skeggs je uvidio opasnost. »Odvežite ih«, proderao se.
Nažalost, životinje svojim pomahnitalim bacakanjem nisu dopuštale da im se itko približi. Nisam zapravo siguran je li itko i pokušao. Mogli smo se jedino skloniti na sigurno. Nekoliko ih se počelo kotrljati niz padinu, mlateći nogama i vukući ostale za sobom. Tako sam promatrao i nekom stravičnom znatiželjom kako, jedna za drugom, životinje počinju klizati i uz trzaje se kotrljati niz vlažnu stijenu. Prva koja je došla do ruba ponora i nestala bila je mazga iz sredine kolone. Konop koji ju je povezivao s prvima do nje nakratko se zategnuo, a zatim su se i one izgubile iz vidika, zatim još dvije, dok sve nisu stale iščezavati naočigled, gotovo poput dva kraja niske provučena kroz ključanicu.
Naglo se sve smirilo.
Katastrofa je bila tako iznenadna, i potpuna, da ste je jedva mogli pojmiti. Ogledao sam se oko sebe i začudio se kako smo malu skupinu sada tvorili na onoj goloj planini. Bez riječi, stali smo svi puzati naprijed, pažljivo se krećući varljivom stijenom. Čučeći na rubu, navirio sam se, no nisam mogao vidjeti ništa osim vrhova krošnji niže dolje, čije se mokro lišće presijavalo. Jedino po čemu se moglo znati što se dogodilo bilo je nekoliko slomljenih grančica, kao i potiho revanje ― prigušeno šumom vjetra i kiše ― koje se ponavljalo jezivim automatizmom. Hridina niže nas stajala je okomito poput zida, i nisam mogao vidjeti ikakav put što vodi dolje, čak ni s obronka kojim smo se uspeli.
Pomislili biste da takva nesreća izaziva kajanje, ali nije tako bilo. Odjednom se začuo povik: »On je kriv.« Potterov sluga Hooper ljutito je pokazivao na našeg vodiča mješanca. »On nas je ovamo doveo. Crnja nas je udesio.« Neki goniči mazgi prosiktali su s odobravanjem. Tada sam sav prestravljen vidio kako Hooper skida pušku s ramena.
»Stani«, poviknuo sam.
Svakako bih ga spriječio, ne obazirući se na vlastitu sigurnost, da sam samo bliže stajao. Slučaj je htio da se Renshaw našao dovoljno blizu. Prije nego je Hooper dospio pravo naciljati, mali botaničar je gurnuo cijev prema gore, te je zrno otišlo u zrak ne ozlijedivši nikoga. Time međutim priča nije završila. Njih dvojica su se stala hrvati za prevlast nad oružjem, i dok sam žurno krenuo prema njima, začuo se čudan jezivi zvuk, kao kad drvena klada udari o šuplji kamen. Začas se Renshaw počeo naginjati unatrag. Hooper ga je pokušavao zadržati ― i sam gotovo izgubivši ravnotežu ― ali bez uspjeha. Nekako zbunjeno, gledao sam jadnog Renshawa kako gubi tlo pod nogama i pada, naizgled stravičnom sporošću, dok se nije izgubio među drvećem ispod nas.
Tišina nas je obavila po drugi put.
Hooper je bio izvan sebe. »Nisam htio, pokušao sam ga zadržati.«
Kao da je za taj užas moglo biti opravdanja. Kako je jadno zborila činjenica da je to počinio Potterov sluga.
Jedan od goniča, po imenu Hodges, navirio se preko ruba provalije i zazvao: »Gospodine Renshaw?« Začas smo mu se svi pridružili, derući se svom žestinom kao da ćemo glasnoćom izmamiti odgovor. Umuknuli smo. Nije dopirao nikakav zvuk osim onoga prigušenog a svejedno stravičnog revanja. Premda nitko ništa nije rekao, mislim da smo svi bili prožeti istom turobnom mišlju.
»Mislite li...?« - zaustio sam.
Tada sam se sjetio Cromwella. Ogledavši se, vidio sam da je već dosta odmakao, silazeći obronkom kojim smo se bili uspeli. »Vratite se«, pozvao sam ga, ali se nije čak ni osvrnuo. Nisam mu mogao ni sasvim zamjeriti, premda je to bio očajnički i nerazborit potez. Neće dugo moći opstati sam u toj divljini. Jadni glupan! Ja bih ga bio zaštitio.
Tako je naša katastrofa potpuno i grozno zaokružena.
»Sve je to vaše maslo, vi luđače!«
Ova je izjava, moram razjasniti, došla iz Potterovih usta i, kako god se to nevjerojatnim činilo, bila je upućena meni. On, izdajnički ateist, koji je u potpunosti snosio krivnju za našu nesreću optuživao je mene. To nije imalo nikakvog smisla. »Htjeli ste nas uništiti«, naprosto sam odvratio, »a sada ste u tome i uspjeli.«
»Ali, vi ste nas doveli na ovo grozno mjesto.«
Znao sam što mi je činiti. Ustao sam, stao uspravan i gord, čovjek od Crkve u punoj veličini opravdano ogorčen. »Ovlašću koju mi je udijelio Jonah Childs i sam Gospodin Bog, izbacujem vas iz ove ekspedicije. Odlazite, dr. Potter, i vi i vaš sluga ubojica. Izbačeni ste.«
Taj čovjek nije imao srama. Štoviše, sjeo je na kamen i uputio mi kiseo pogled. Nisam obraćao pažnju na njega, već se, pun dostojanstva, okrenuo petorici goniča mazgi, prizvavši svoje govorničke sposobnosti, posve u maniri kršćanskih govornika iz davnih vremena. »Nemojte se prepuštati očaju. Morate shvatiti da je, ono što se dogodilo, koliko god stravično djelovalo, samo vrsta kušnje. Kušnje koja je razotkrila zloću ove dvojice, ali kroz koju ćemo izaći kao pobjednici. Skupimo snage i prijeđimo put do kraja ovog hrpta kako bismo otkrili gdje leži naš sveti cilj, a potom...«
Skeggs je uzvratio. »Ne pratim vas više ni koraka dalje, župniče.«
»Ni ja«, nadovezao se drugi.
Priznajem da me to silno potreslo. Pogledao sam ostalu trojicu, ali svaki je odmahnuo glavom, čak i izgovorivši ružne riječi da jače naglasi svoju izdaju. Bio je to uistinu težak trenutak. Jedino objašnjenje bilo je da ih je moj neprijatelj začarao. Koliko je meni bilo poznato, on je putem s njima potajno razgovarao, obmanjivao ih riječima mržnje, puneći im glave svojim otrovom.
Svejedno nisam posustao. Visoko sam dignuo glavu. »Dobro«, mirno sam izjavio, »onda ću dalje nastaviti sam.«
»Samo vi dajte, župniče«, iskesio se Potter.
Još uvijek, nakon svega što je uradio, bio je svejednako pun otrova. Kad sam počeo sakupljati nešto malo zaliha iz bisaga što su ih životinje zbacile, kako bih opstao u samotnoj potrazi, postao je sitničavo svadljiv, tražeći da se sve prebroji, kao da sam ga namjeravao prevariti! A kad tamo, ono što je preostalo bilo je gotovo neupotrebljivo: predmeti poput stolnjaka, stolice na rasklapanje ili sheffieldsko posuđe! Bilo je boca najfinijeg francuskog konjaka ― sve razbijene, osim jedne ― i slupana kutija najboljih kubanskih cigara, čiji se sadržaj na kiši velikom brzinom pretvarao u kašu, no nije ostao čitav nijedan šator. Što se hrane tiče, šećer, čaj i limenke aberdeenske kaše, konzervirano meso i hermetički pakiran losos ne bi nam u normalnim okolnostima potrajali više od nekoliko dana. Potter je moj dio prebrojio sa sitničavom pomnjom, ne osvrćući se na činjenicu da je meni, kao jedinome koji je još uvijek smjerao otkriti Rajski vrt, pripadalo više nego drugima. Štoviše, glatko je odbio prepustiti mi ijednu pušku tvrdeći kako meni, kao čovjeku od Crkve, takvo što neće trebati. Da se nije tako gnusno ponašao, ne bi mi ni palo na pamet da u džep utrpam još šibica kad je okrenuo leđa, a da i ne govorim o drugoj vreći šećera koju sam uspio turiti pod kaput.
I tako sam im, s bisagama neudobno prebačenima preko ramena, okrenuo leđa i otputio se hrptom planine. Kada sam se koji trenutak kasnije osvrnuo, bili su već otišli, a sve što je preostalo od ekspedicije bile su razbacane kutije nekadašnjih zaliha. Usred njih nalazila se stolica koja je bila sklopljena tijekom traženja hrane, i koja je pružala žalostan i neobičan prizor, okrenuta prema divljem krajobrazu, kao da očekuje neku domaću scenu. Koliko god bio zadovoljan što sam se riješio lošeg društva, priznajem da sam se osjećao neobično onako sam u tom divljem kraju. Pokušao sam zapjevati koral da se osokolim, ali vjetar je bio snažan, tako da se nisam pravo čuo.
Kako sam se primicao drugome kraju hrpta, krajolik koji je ranije bio zaklonjen počeo je lagano izlaziti na vidjelo. Kiša je napokon stala, a oblaci se podigli te sam do trenutka kad sam dosegnuo najdalju točku, ispod koje se stijena rušila kao vodopad, mogao pogledom neometano obuhvatiti područje od mnogo milja, s mnoštvom vrhunaca što su se propinjali uvis. Možda nije lako priznati, no svaka stijena i planina bili su iste razdrobljene vrste kao i svugdje drugdje. Nisam vidio ništa nalik ikakvome znaku, ništa što bi mi pokazivalo kamo da idem. Čak ni tada nisam očajavao. Molio sam se, izvikujući riječi koliko sam god glasnije mogao.
»Molim te, preklinjem te Gospode, pokaži mi put.«
Čekao sam, molio. I dalje sam čekao. Prolazili su dugi trenuci, no nije bilo nijednog bljeska, nijedne nenadane zrake sunca da me povede. Činilo se kao da planine prijeteći zure u me poput kakvog nepristupačnog labirinta.
Inače se ne priklanjam sumnjama, a svejedno sam osjetio kako mi se prikradaju, poput otrova što se prenosi krvotokom, slabeći čvrstinu omiljenih uvjerenja. Zar sam se od početka varao? Jesu li sve ove duge godine proučavanja i putovanja bile prosti gubitak vremena: puka tlapnja? Sluteći što mi se bliži, nastojao sam zaustaviti misli, pretvoriti ih u prazno ništavilo, kako bih zaštitio svoju vjeru kao što pastir štiti janješce pred grabežljivom pticom što kruži, no um se naprosto nije dao smiriti i već sam ćutio kako mi vjera posustaje, daleko od stijene koju sam toliko trebao. Odjednom me stade mučiti stravična vizija svijeta bez vodstva: svijeta praznine, gdje svime upravlja mahnita nasumičnost. Kako da čovjek izdrži na takvome mjestu, u kojem ne preostaje nikakva značenja? Osobno ne bih ništa predstavljao, bio bih tek neka vlastita utvara, trunak na vjetrometini, koji sebe zove Wilson. Osjetih kako mi duh posrče, kao da se ruši u bezdan preda mnom.
Žalosno je da sam s toga mjesta otišao ne zbog nekog cilja, nego prosto zbog djelovanja prirodnih sila. Mokar i promrzao, znao sam da se ne mogu zadržavati na onome vjetrovitom hrptu. Bližio se sumrak. Stadoh silaziti prateći lijevu stranu obronka koja mi se činila manje napornom, premda mi se i tada činilo da sam izložen grubome izrugivanju. Nekoliko puta mi se pri silasku prepriječila provalija zbog koje sam se morao vraćati istim putem i pokušati ispočetka, tako da sam, našavši se napokon na ravnome, bio prekriven ogrebotinama i modricama. Slab i izgubljen, pokušavao sam pronaći kakvo mjesto za odmor prije nego svjetlo sasvim umine. Tlo pod mojim nogama bio je močvarno, te sam morao hodati natrag ka planinskome osoju dok ne nađoh nešto tvrđe uporište. Pokušao sam zapaliti vatru sakupivši na hrpu nešto grančica i utrošivši nekoliko dragocjenih žigica, ali onako mokre nisu bile od koristi. Nije mi preostalo drugo nego da načinim postelju od lišća nalik onoj koju je svio vodič Cromwell, premda nije bila ni topla ni udobna. Ležeći tako, otvorio sam limenku kaše kojom sam makar okrijepio tijelo, kad već nisam duh.
Žudio sam samo za snom. Strašno je to što moram reći da mi nije bilo ni suviše stalo hoću li se ikad više probuditi, tako me mračan očaj spopao. Naposljetku se pokazalo da san ne dolazi lako na oči. Bilo mi je hladno, a zvuci u tami bili su tako glasni, daleko glasniji nego što mi se činilo dok sam bio u šatoru. U jednom trenutku bi me omelo zujanje kakvog insekta pored uha, u sljedećem bi stao zavijati vjetar, škropeći me kapima vode s nevidljivog lišća. Najgore od svega bilo je tajanstveno tiho šuškanje što je dopiralo iz žbunja. Premda sam se tješio da ih vjerojatno proizvodi neka ptica ili voluharica, teško je bilo odvratiti misli od mogućnosti da prema meni gmiže neki otrovni pauk, ili zmija, ili čak jedan od ovdašnjih vukova koji na leđima imaju tigraste pruge, i poznato je da napadaju ljude. Sveudilj su mi se umom vrzmale nevesele misli. Jesam li skrivio štogod pogriješivši negdje? Jesam li nehotice počinio neki veći grijeh? Nisam se mogao domisliti što bi to bilo. Sve ovo vrijeme upirao sam se voditi samo krepostan život i služiti svojeg Gospoda. Kako me mogao ovako nagraditi?
Bio sam još uvijek sasvim budan kada sam postao svjestan blagog mirisa zapaljena drva, kao da dopire od logorske vatre. Bila je to vrlo ugodna zagonetka, barem utoliko da mi skrene misli iz turobnog tijeka. Pokupivši bisage, počeo sam tapkati prema njemu. Nedugo zatim začuo sam tihe glasove. U jednom trenutku zanosa čak sam se i upitao nisu li to možda neki ljubazni neznanci, članovi neke druge ekspedicije, i ne bih li, Njegovom čudesnom intervencijom, ipak mogao biti spašen. Zatim sam, prošavši između drveća, ugledao malu skupinu kako sjedi oko logorske vatre, čiji su se plamenovi lijepo uzdizali. Bili su to Potter, Hooper i goniči mazgi. Primaknuviši se bliže, vidio sam da među njima kruži preživjela boca konjaka. Kako se usuđuju imati vatru? Ne bi čak ni smjeli biti na ovoj strani planine. Zar su se izgubili? Ili su namjerno došli ovamo da mi se opet rugaju?
Otkrio sam da mi je duh, koji mi je tako bio potonuo, naglo živnuo podjaren barem utoliko pravednom srdžbom. Eno uzroka svim mojim nevoljama kako cucla alkohol i grije noge uz vatru. Dr. Thomas Potter. Da nije njega, dosad bih ja već našao Rjyski vrt. Začas mi se razjasnilo. Zato je Gospod navalio na nas nesreću. Što se drugo moglo očekivati od ekspedicije koja sebe naziva kršćanskom i traži najsvetije mjesto, a sve vrijeme nosi sa sobom taj magnet zloće. Ta on mi je nastojao poslati upozorenje. Kako sam mogao poći u potragu za Rajem kad do mene plazi i gmiže đavoli sluga? Bilo bi to neprihvatljivo.
Znao sam koja mi je zadaća. Borit ću se protiv njega. Raj ću već pronaći, u to nisam sumnjao, ali trebat će čekati pravi trenutak. Vrag se pojavio preda mnom i ja se neću povući pred dužnošću. Razvit ću stijeg pobožnosti te se uhvatiti u koštac s njime da ga smoždim.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:40 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54661



Dr. THOMAS POTTER, siječnja 1858.


19. siječnja (nast)
Mislio mi = napokon se riješili Wilsona ali ne. Upravo me počeo grijati konjak kada začuo njegov odvratan piskutavi glas kako doziva kroz mrak, drži propovijed goničima mazgi: »Odbacite tog đavoljeg slugu (mene) prije nego = prekasno. Pridružite mi se + vratite pod božje okrilje«, itd. itd. Skeggs mu rekao da se goni najgrubljim rječnikom. Hooper bacio velik kamen. Naglo Wilson se zaletio među nas, ukrao dva najveća zapaljena komada drva + pobjegao. Osobno razmišljao o gonjenju + kažnjavanju ali zapravo svi = suviše umorni. Vatra tako oslabljena da se ugasila tijekom noći.


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:40 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54660


TIMOTHY RENSHAW, siječnja 1858.


Tjelesnim se naporima u životu nisam do tog trenutka suviše izlagao, i nekoliko sam puta prokleo dan kada sam se dao natjerati na ovo vrludanje kroz tasmansku šikaru. Tada je svanulo jutro kada sam na svoje silno iznenađenje otkrio da sam se privikao na to stupanje. Noge su mi poletno letjele blatom i stijenama, a u duši sam osjećao neobično zadovoljstvo. Bilo je nekog gušta u ovom jednostavnom življenju, gdje se tražio samo oprez iz sata u sat ― da se ne stane pogrešno ili naiđe na zmiju ― koji je u sumrak bio nagrađen ugodnim osjećajem zadovoljstva zbog razgibanih udova i prevaljenih milja.
Drugi neočekivani užitak pružao je sam krajolik. Bio je prekrasan na neki divlji način, s krševitim planinama, rijekama što tutnje, šumama svijetlog drveća. Uvečer bih pogledom uhvatio neobična stvorenja koja sa ovdje živjela, klokane i valabije što su uokolo tako dražesno skakutali. Čak je i glasanje ptica, čije mi je kriještanje u početku smetalo, sada postalo ugodno uhu. Katkad bih se ujutro budio s neobičnim osjećajem koji nisam umio objasniti, osjećajem da sam kod kuće. I tek sada sam počeo uviđati koliko mi je takva vrsta osjećaja nedostajala u Engleskoj.
A tada nas je Wilson poveo na svoju planinu.
Zadnje čega se sjećam je hrvanje, a zatim kako čitav svijet naglo iščezava prema gore, izvan mojeg dohvata, te kako mi lišće i grane šibaju tijelo. Sljedeće što pamtim nakon toga bilo je nebo koje gledam dok ležim, promočen do kože, na sasvim neprikladnoj postelji, dijelom sačinjenoj od lišća drveća, a dijelom od mrtvih mazgi. Samo su dvije-tri životinje bile još uvijek žive, ali, sudeći po njihovom slabom glasanju, i one samo napola.
Oprezno sam pokušao izvoditi razne pokusne pokrete, od kojih je svaki odavao neku novu neočekivanu povredu. Kad sam se napokon odvažio sjesti, znao sam već da loše stojim s nogom, jednim zglobom, oba ramena, svim rebrima, kao i vratom, leđima, stražnjicom i napokon čelom gdje me se onaj ludi ubojica onako lijepo sjetio kresnuti kundakom puške. Nisam doista znao kome da budem više zahvalan: Wilsonu koji nas je vodio tako čudesno nepromišljenom stazom, vodiču Cromwellu koji ga nije u tome pokušao spriječiti, Potteru što je navlačenjem uplašio mazgu, goničima što su dopustili da im se mazge odskližu u propast ili Hooperu što se išao igrati ubojice i što me bacio na ovo zgodno mjestašce.
Znao sam da imam sreće što sam uopće živ. Mogao sam jedino zaključiti da me spasilo to što me usporilo drveće i što sam zatim sletio na životinje. Ustavši na noge, ustanovio sam da mogu hodati, premda baš nisam pritom uživao. Podigavši pogled ka crnoj pruzi koja je označavala hridinu, nisam vidio nikakvih znakova drugih članova naše skupine i, premda sam nekoliko puta zazvao, nisam dobio odgovor. Činilo se da su moji kolege istraživači otišli. Nije, međutim, imalo previše smisla prepuštati se razočaranju te sam se dao u pokret da preživim. Prvo sam namjeravao podići krov nad glavom dok još ima svjetla. Srećom sam pronašao šator već u prvoj bisagi u koju sam pogledao, i svojski se trudeći ne obraćati pažnju na razne povrede što su me razdirale, podigao sam ga ako već ne kako valja, a ono barem koliko je bilo dovoljno. Hrana mi nije zadavala brige jer su na zemlji ležale razasute posude, limenke i vreće. Šibice i papir uskoro sam otkrio i, premda je sakupljanje drva bilo više nego bolno, uspio sam naložiti vatru prije nego što se sasvim zanoćalo. Tako sam sjedio pred šatorom, gotovo udobno namješten, jeo lososa i pačja prsa s rižom i, pijući iz preživjele boce šampanjca, nazdravljao preživljavanju.
Nastojao sam održavati vatru kroz noć, nadajući se da će njezin dim i miris omogućiti drugima da me pronađu. I doista, rano ujutro, s uzbuđenjem sam začuo korake kako se približavaju između drveća. Nagađao sam da će to biti svi zajedno, te me iznenadilo da vidim samo jednoga. Bio je to naš vodič, Cromwell.
»Hvala nebesima«, kliknuo sam. »Gdje su ostali?«
Nije odgovorio, nego sjeo do mene uputivši mi neobičan, gotovo podrugljiv pogled. »Morate mi nešto reći. Zašto ste se onako suprotstavili Hooperu?«
Pitanje je zvučalo čudno. »Nisam ga valjda trebao pustiti da vas ubije.«
Licem mu preletje mrgodan izraz, gotovo kao da ga nešto boli ili se bori s neshvaćanjem. Pružio je ruku i načas dodirnuo prstom moju, promrmljavši: »Renshaw.« Izraza je potom nestalo, izgubio se jednako naglo kao što se i pojavio. Pogledao je moje natučene noge i ruke. »Vi možete hodati?«
»Jedva.«
»Kasnije možete?«
»Vjerojatno. Ali još uvijek mi niste rekli što je i ostalima Dolaze li?«
Pogledao me kao da nisam mogao upitati ništa gluplje. »Zaboravite na njih. Oni su loši.«
»Kako to mislite? Znate li gdje su?«
»Otišli.«
»Ali valjda će me doći tražiti?«
»Neće. Zaboravite na njih.« Bilo je u njegovu pogledu nečega što me spriječilo da dalje zapitkujem. Ustavši stao je odrješavati konope što su držali šator. »Preblizu je mazgama. Uskoro će smrdjeti.«
Svaka njegova riječ djelovala je zagonetno. »Vi ne ostajete?«
Odmahnuo je glavom. »Imam posla.«
I tako se dao na posao, potpuno odbivši moju pomoć. Pomaknuo je šator dalje, blizu rječice, a zatim počeo ići tamo-amo dok nije sakupio veliku hrpu posuda i limenki, i gomilu drva za ogrjev. Sjeo je potom uz vatru i izradio određeni broj kopalja koja su izgledala lagano ali zastrašujuće oštra. Uzevši tri, izgubio se među drvećem, da bi se uskoro vratio s netom ubijenim valabijem kojeg je brzo oderao, rasporio i počeo peći na vatri, napunivši ga na mjestu utrobe vrućim pepelom. Na moje iznenađenje okus je bio odličan, pogotovo jer je to bila prva svježe pripravljena hrana koju sam pojeo nakon dugo vremena. Napokon, kad smo završili s jelom, pokazao je na preostala koplja.
»Držite se njih u slučaju da dođe kanunnah ― vuk. Naime, on će nanjušiti mazge.« Poravnao je zemlju pred šatorom i stao crtati štapom nešto što je nalikovalo gruboj mapi. »Kad se budete opet osjećali bolje, morate sići ovamo. Staza je u dnu i morate je slijediti, u suprotnom smjeru od sunca. Pogotovo je važno upamtiti da se uvijek držite ove strane planine koja izgleda kao lubanja. Nemojte ići drugamo, čak i ako se čini lakše. Tako ćete doći do drugih bijelaca.« Ustao je. »A sada moram ići.«
»Hoćete li se vratiti?«
Odmahnuo je glavom. »Imam posla. Vi ozdravite i zatim se vratite svojima.« Bez mnogo okolišanja okrenuo se i nestao.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:40 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54659



Dr. THOMAS POTTER, siječanj - veljača 1858.


20. siječnja
Jutro = svijetlo i toplo. Zapalili vatru (umjesto one koju je Wilson ukrao noću) + malo sjedili na suncu, kuhali čaj dok se bolje ne oporavili nakon kušnji prethodnog dana. Tada razmotrio trenutnu situaciju. Svi se složili da osobno od tog trenutka u svojstvu vođe. Sljedeće razmatrali kako najbolje pokušati umaknuti divljini + spasiti se. Istini za volju nije lako. Zahvaljujući Wilsonovom bezumnom lutanju + naša izgubljenost u silasku s planine = vrlo nejasno s obz. na trenutnu poziciju. Ni poželjno ni preporučljivo pokušati se vratiti istim putem jer planina = suviše strma (Hodges + Skeggs gotovo pali) te odlučio = najbolje nastaviti tom dolinom, slijedeći potok. Položaj tla ukazuje najbolji put = J (nizvodno) + zatim I kad ukaže prilika.
Krenuli bez zadržavanja. Uz rijeku našli stazu: imali sreće. Smjer ne najbolji (JJZ mj. J) ali zasad dovoljno dobar. Dobro napredovali iza planine neobična oblika, kao šaka ili lubanja. Kasnije došli na otvoreno gdje primijetili da nas prate. Wilson = 1 milju iza nas. Kada svi stali i on stao, kada krenuli i on krenuo itd., itd. Čini se on = uporan u odluci da nas progoni.
24. siječnja
Još jedan dan dobroga hoda, premda osobno sve više zabrinut s obz. na stazu. Nakratko okrenuli I, tj. prema naseljenom području, ali tada zavinuli natrag ZJZ (potpuno pogrešno). Popodne pokušali presjeći poljem, ali se morali vratiti zbog trnovitog raslinja koje = među najgorim na koje dosad naišli: odjeća silno izderana, koža jednako tako. Također primijetili put = prepriječen dalekim gorskim lancem. V. obeshrabrujuće. Svi se složili sada prekasno vraćati se istim putem jer prijeđena udaljenost = prevelika + zalihe preoskudne. Nada + vjera da će staza opet zaokrenuti na I.
Predvečer pokušali uhvatiti klokana, ali bez uspjeha: životinje skaču prebrzo.
Još jedan Wilsonov noćni posjet. On govorio ostalima da će se izložiti vječnome prokletstvu, gorjeti itd., itd. zbog služenja »đavoljem sluzi« (meni). Suviše mračno da se razabere gdje = ali Hooper + ja nasumice bacali blato, kamenje itd., itd.
29. siječnja
Rijeka se ulila u drugu, mnogo veću. Možda vodi skroz do obale? Samo, koje obale? (Rijeka skreće s J na JZ.)
Prisiljeni dodatno smanjiti obroke. Sada svi = neprestano gladni. Ponovo nastojali preko polja, ali opet se morali vratiti zbog trnovite guštare. Bolje napredovati, makar u pogrešnom smjeru?
Nikakvih tragova Wilsonu 2 dana. Mrtav?
3. veljače
Skeggs danas ustrijelio valabija, premda maloga. Ispekli na vatri, svi tako nestrpljivi da pojeli meso još polusirovo. Nije bilo mnogo za nas 7. Svi se osjećali gladniji nego prije.
Wilson ponovo mučio noću, ipak ne mrtav. Sada prijeti sudskim gonjenjem za pobunu ako dođemo do Hobarta. (Ako!). Hooper pucao u zrak. Vrlo učinkovito: čuli kako bježi.
6. veljače
Staza + rijeka još uvijek J ili JZ. Nikad I. Napredak usporen jer oslabljeni pomanjkanjem provijanata. Zadnji šećer ponestao jutros + prisiljeni stoga dodatno smanjiti obroke premda = već v. nedovoljni. (Osobno nisam smio dopustiti Wilsonu da išta uzme: on napustio skupinu stoga se odrekao svih prava). Govorimo o hrani sve vrijeme, svake noći maštamo o gozbama. Nikakva traga naselju, cestama itd., itd. čak ni na krajnjem obzoru. Teško vjerovati da itko osim divljaka ikad stupio na ovo prokleto mjesto.
Kiša tijekom noći (3. put uzastopce): krov od granja prokišnjava + mi = (opet) v. mokri. Sada svi teško prehlađeni. Upala pluća = strahovanje.
12. veljače
Toliko oslabili da počeli sumnjati u svoje prosudbe. Probudili se usred noći uvjereni da osjećamo blagi miris prženog mesa s neke daleke vatre. Osobno tako živo mogao zamisliti kapanje masti, hrskanje kožice itd., itd., do boli. No znao da puka uobrazilja. Nitko = miljama odavde, osim Wilsona koji nema pušku i nije lovac.
13. veljače
Uzbunjujuće otkriće kada se spakirali nakon doručka. Čitava glavna zaliha streljiva (jedna velika torba) = nestala. Tražili svugdje, ali bez uspjeha. To = v. zagonetno. Streljivo nosio Tom Wright, no on žestoko poriče da = moglo ispasti iz torbe. Ali, ako ne on onda kako? Wilson? Zvuči neprihvatljivo. Ipak bez sumnje = još uvijek blizu. Gubitak = v. težak. Sada imamo samo što je u džepovima, tj. 12 patrona za pušku + 7 za revolver. Glavna nada: bolja sreća u lovu na divljač jer zalihe hrane sada vrlo oskudne.
14. veljače
Užasan dan. Rano ujutro gonič mazgi Ben Fiddler išao na rijeku po vode za čaj. Čekali ga i čekali, ali se nije vratio. Počeli tražiti, zvati ga itd., itd., ali bez odgovora. Napokon pronašli praznu posudu za vodu uz obalu + u blizini kamen umrljan krvlju.
V. ljuti. Također zbunjeni. Napao lokalni vuk? Zvuči neprihvatljivo. Hooper natuknuo moglo biti djelo mješanca Cromwella, ali osobno znao to = nemoguće. Mješanac = sasvim lišen inteligencije + smjelosti da nas dovde slijedi, i bio bi suviše uplašen nakon njegovog (Hooperovog) poteza na planini. Osim toga, on = zacijelo već dugo mrtav (ne mogavši preživjeti bez hrane). Ako ijedan čovjek = odgovoran, to sigurno = Wilson. Nevjerojatno, ali ne i nemoguće. On = ovdje (vidio jučer izdaleka) + tako umno rastrojen da mogao biti sklon svakom zločinu.
Osobno odlučio = vrijeme da ga pronađemo. Našli ga sasvim lako, 1/4 milje natrag istim putem, kako se krije među drvećem. Ne vidio da tako blizu + primijetio da = u lošem stanju: bez mesa na kostima, izbezumljena pogleda. Njegove bisage činile se gotovo prazne. Imao križ načinjen od 2 štapa kojim mahao pred nama, vičući: »Odlazite đavli«, itd., itd. Kada se približili, pobjegao do obale rijeke + skočio u nju. To = vrlo nepromišljeno (matica = snažna), ali uspio doplivati na drugu stranu gdje počeo, kao i uvijek, izazivati poremećenim izjavama: »Dođite, hajde preko vode. Navalite, faraonske kohorte«, itd., itd. Razmišljao da idem za njim ali odlučio da ne, nego vikao i pitao je li ukrao naše streljivo + ubio Bena Fiddlera. Djelovao v. iznenađeno, čak zadovoljno. Tvrdio to = »kazna« na nas + da »ne možemo izbjeći očima Gospoda« itd., itd. Osobno ipak sumnjam da on = odgovoran. Također tako slab da = teško zamisliti da bi svladao Fiddlera (najjači među goničima mazgi). Ili ipak bio vuk?
Hrana preoskudna da gubimo vrijeme pa nastavili dalje. Osobno vidio 2 valabija i pokušao ih ustrijeliti revolverom, ali ponovo = prebrzi. Ukupna kol. streljiva: 4 patrone za puške + 5 za revolver. Ukupna kol. hrane: 2 žličice šećera, 3 pune + 1/4 limenke aberdeenske kaše, 1 puna + 3/4 limenke konzerviranog lososa, 1 puna + 1/4 vrećice riže. 12 šibica. Pokušao ponijeti goruću baklju, ali se svaki put ugasila.
15. veljače
Ubrzo nakon jutrošnjeg pokreta staza se razdvojila. Jedan put SZ, drugi SI. Potonji ulijeva najviše nade otkad sišli s Wilsonove planine! Žurno krenuh njime no ne mijenja smjer. Sasvim sigurno vodi do naseljenog područja. Jedina nada = da nije prekasno
17. veljače
Dosad najgori dan. Kuhali vodu (ponestalo čaja) za doručak. Jim Bates se udaljio zbog potreba. Odjedanput svi uzbunjeni glasnim vriskom. Pojurili u šumu + vidjeli Batesa na tlu kako zapomaže, dug štap (shvatio da = koplie) viri iz trbuha. Osobno čuo korake kako se užurbano udaljavaju. Gonili + načas ugledah lik kako juri među drvećem. Ali ne Wilson. Mješanac! Jedva povjerovao vlastitim očima. Zapucao iz pištolja, ali promašio.
Ostavio Tommy Wrighta s puškom + ranjenim Batesom + poveo Hoopera, Skeggsa + Hodgesa da ga ulovimo. Pokazalo se teškim. Pratili otiske stopala do rijeke, ali dalje nema traga. Pokušali daljnje traganje, no Hodges postajao v. živčan, zagledavao sa strahom u svaki grm itd., itd. Priznajem čak osobno = malko zabrinut: raslinje tako gusto + divlje da bi se mogao kriti bilo gdje, spreman da baci koplja. Odlučili najbolje vratiti se do Wrighta + Batesa.
Vrlo uznemirujuće. Jedini zaključak: mješanac nas slijedio čitavim putem (zacijelo on ukrao streljivo, ubio Bena Fiddlera + razlog mirisa mesa po noći). V. teško priznati njegovo preživljavanje + gonjenje nas = premašuje njegovu inteligenciju + snalažljivost pripadnika njegova tipa. On = neka nakazna iznimka? Značajke njegove polovice bijelog (saksonskog) tipa = neuobičajeno dominantne? No, što s njegovim divljačkim vladanjem na početku putovanja? Ukoliko ne posjeduje neku naročitu primitivnu prilagodljivost divljim uvjetima ovoga kraja? Priznajem čitav slučaj = v. nerazjašnjiv.
Morali nastaviti dalje, sve vrijeme vrlo budno stražarili. Zaključili da će mješanac svakako pogriješiti. Osobno se nadao da će napasti opet da mu stanemo na kraj. Ako dođemo do naseljenog područja + on prati, dat ćemo ga uhititi + objesiti kao običnog divljačkog ubojicu. Nažalost, naše napredovanje znatno usporio Bates koji nije kadar hodati bez velike pomoći nas ostalih, stenje pri svakom koraku itd., itd. Morali se rano zaustaviti. Podigli logor pored jezerca.
Po noći opet osjetili daleki miris pečenja. To = provokacija koja se naprosto ne mogla tolerirati. Osobno inzistirao da slijedimo miris, pronađemo vatru, obračunamo se s mješancem + pojedemo njegovo meso. Hodges uplašen (kao i uvijek) te ga ostavili s Batesom + Wrightom. Osobno poveo Hoopera + Skeggsa natrag istim putem. Teško u mraku (mjesec = 1/4), ali uskoro ugledali svjetlost logorske vatre. Na žalost ne mješančeva nego Wilsonova: on u obližnjem drveću, nazivajući nas »đavlima« itd., itd., kao i uvijek. Osobno v. iznenađen da ga mješanac već nije ubio kopljem. Nastavili dalje + ubrzo nanjušili drugu vatru + pečenje, ali ne mogli vidjeti vatru. Tražili neko vrijeme, premda naporno za živce jer se slabo vidjelo: mjesec se jedva probijao kroz granje. Napokon otkrili malu vatru sakrivenu u dnu rupe iskopane u zemlji. Djelovalo kao v. podao + kukavički izum. Mesa nije bilo. Od mješanca ni traga. Vrlo zabrinjavajuće. Najgore tek slijedilo. Na povratku koplje naglo bačeno niotkuda zahvativši Hooperovu ruku (srećom rana = lakša). Pokušali potjeru, ispalili 2 naboja, ali ništa. Vratili se ostalima. Razradili sistem noćne straže vs. daljnjih napada.
Bates mrtav nešto prije zore. Velik gubitak. Premda će makar omogućiti malo povećanje dnevne porcije (naš broj prije 7, sada = 5).


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:41 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54658


VELEČASNI GEOFFREY WILSON, veljače 1858.


Bog je u mojoj vreći za šećer. Vrag me nastoji natjerati da prospem zrnca kada uzimam obroke, ali sam pažljiv i jedva se kojeg dokopa. Premda ga još malo ima, svejedno me održava pa znam da je On unutra.
Nisam vidio vraga, ali sam ga često osjetio, kroz glavobolje, kroz zvukove u tmini, u blatu i neprestanim snovima o pečenju. Katkad me nastoji uplašiti mislima da sam pogriješio, čak i da me je On napustio, ali ja dižem svoj križ visoko i ne slušam. Vrag je dakako, ponajprije u Potteru i njegovim pomagačima. Jedanput su bili tako brzi da sam ih izgubio iz vida na dva dana i, premda sam im mogao vidjeti tragove, bojao sam se da su mi umakli. To je bilo grozno razdoblje kad su me opsjedale misli o Potteru kako sjedi u nekoj finoj blagovaonici i jede pečenu govedinu s krumpirima, ili ribu, ili možda sočni janjeći but s graškom i mrkvom, kruh s maslacem, naravno, i nakon toga kolač, sveudilj mumljajući najbješnje laži, da sam ja mrtav i da Rajskog vrta nema. Potom sam ih opet ugledao kako teturaju i izgledaju još gore od mene. Nedugo nakon toga sam doznao ― i to od samoga Pottera ― da je On napokon udario, izbrisavši goniča mazgi Fiddlera s lica zemlje. Znači, nisam zaboravljen. Začas mi se povratila sva vjera.
Iste se noći dogodilo nešto toliko neobično da na trenutak nisam bio siguran sanjam li ili sam budan. Odjednom, kao niotkuda, vidio sam gdje pored moje vatrice stoji naš vodič Cromwell, za kojeg sam mislio da je odavno već mrtav, i u ruci drži nekoliko kopanja ubojita
izgleda. Čudno me gledao i na trenutak sam se uplašio da mi je došao uzeti šećer. »Što želite?«
Odgovorio je protupitanjem. »Zašto niste s onim ostalima?«
»Jer su oni đavolji sluge. Oni su Božji neprijatelji.« Čvrsto sam na grudi privinuo bisage u kojima je bio šećer, ali na moje iznenađenje nije obraćao pažnju nego samo kimnuo i okrenuo se. Odjedanput mi je pala na um jedna zamisao. »Jesi li ti Njegovo oruđe?« ― poviknuo sam za njim. »Jesi li ti zgazio Bena Fiddlera?«
Tiho se nasmijao i bio sam siguran da sam u pravu. I doista, sljedeći dan začuo sam njihove povike kad je oboren još jedan gonič mazgi. Kako šiješ tako ćeš i žeti. Nisam li ih upozorio da se odreknu svoga đavla ili će biti nemilice kažnjeni? Da su samo poslušali moje riječi, ne sumnjam da bi On imao milosti. Da se samo pokaju, On bi ih još uvijek poštedio, premda je postajalo prekasno.
Razdirući im meso kopljima svojeg oruđa i gaseći im okaljane živote, On mi nježno šapuće da sam u pravu.
Ali tada sam opet doživio strah. Popodne sam ih slijedio u brda koja su bila predstavljala veliki napor za moje umorne udove, premda sam izdržao. Začuvši viku izdaleka, podigao sam pogled i vidio ih okupljene na vrhu grebena gdje su klicali i uzbuđeno mahali rukama. Sve što njima pričinja veselje moglo je samo nagoviještati zlo ljudima dobre volje. Trudio sam se koliko sam mogao da požurim, ali trebalo je neko vrijeme da dođem do mjesta na kojem su stajali.
Ondje, poda mnom, na nekoliko milja udaljenosti, ležalo je more. Kako je neobično bilo ugledati ga nakon tolikih tjedana lutanja. Znači to je potaklo njihovo slavlje. Načas sam stao zbunjen. S obzirom na to da je krajolik bio strm i prepun neočekivanih vrhunaca, bilo je teško razlučiti što je što, međutim činilo mi se da u daljini nazirem zaljev, ali nisam vidio ni kuće ni ceste, nikakva traga ljudske prisutnosti. Proučavajući prizor pažljivije, napokon sam iza vrhova drveća uočio uzrok klicanju đavoljih sluga. Bila je to pruga što je stršala u vodi, samo to: uzak oblik suviše čist i ravan da bi bio prirodan. Pretpostavljao sam da se radi o nekakvome lukobranu. Premda nisam vidio zgrada, to nije značilo da nisu sakrivene negdje. Odjedanput me obuze zla slutnja. Već tada, u tom trenutku možda su razgovarali s nekim neznancima, izgovarali klevete o počinjenim greškama i nepronađenim odredištima.
Trebalo mi je snage. Šećera gotovo više nisam ni imao, osim neznatnog ostatka na dnu vrećice. Pojeo sam sve, do posljednjge zrnca, i polizao i papir, što mi je malko okrijepilo duh. Tada, moleći se kako već danima nisam, stao sam hramati nizbrdo.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:41 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54656




Dr. THOMAS POTTER, veljače 1858.


20. veljače
Divota, divota, divota! More! Pristanište!? Nada spasa! Svi stajali i smijali se poput djece, derući se hura itd., itd. Tom Wright veselo predložio da smjesta pojedemo svu preostalu hranu (preostalo ukupno: jedna puna limenka + 1/8 limenke aberdeenske kaše) da proslavimo. Osobno, premda razdragan, ostao na oprezu, ali sam dopustio da pojedemo 1/8 (1/2 žličice svaki).
Požurili nizbrdo, upravo trčeći, čak i usprkos nogama, držeći pripravan pištolj dok je put prolazio kroz šumu, u slučaju da se pojavi mješanac. Uskoro ipak usporili jer udaljenost do obale = veća nego se činilo odozgo: sumrak već poodmakao dok smo umorni stigli do ravnoga terena. Duhovi nam obnovljeni kad počeli primjećivati značajke obližnje obale: tlo pod nogama pješčano, izmaglica se povlači između drveća, blagi slankasti miris. Što je najbolje, pronašli stazu! Pravu stazu: široku, jasnu, bjelačku stazu! Osobno stao teturati naprijed, ne osvrćući se na umorne noge. Tada napokon došao do žala + pronašao mol, baš kao što i mislio, kako se gubi u večernjoj magli.
Priznajem, i tada još imao zle slutnje. Sve = suviše mirno. Nema ljudskih zvukova. Nema svjetla. Samo tiho zapljuskivanje valova po obali + smrad trulog drva. Stupivši na mol, uočio mnoge daske = slomljene. Nitko od nas progovorio. Svi počeli tragati uokolo, sve nestrpljiviji. Ali jedini tragovi čovjeka = stari nasukani čamac na vesla (olupina), dužice napuklih bačava, dugo namotano uže, veliki komad kosti + strvina što zaudara. Očito ovo = postaja za prihvat ulovljenih kitova. K tome, što još gore = napuštena postaja. Usprkos svim dokazima počeli odjedanput glasno urlati u maglu. Nikakva odgovora. Potpuna tišina. Osobno osjetio nešto nalik očaju. Ništa teže izdržati nego silne nade naglo raspršene.
Skeggs = 1. koji naglas izrekao naša strahovanja: iznio mišljenje da smo dalje na J nego što smo mislili i moguće mnogo milja divljine odavle do najbližeg naselja. Svi znali što to znači. Nemamo ni snage ni hrane za daljnje putovanje, dok i dalje opasnost od napada mješanca. Hodges pokušao izraziti optimizam: tvrdio da može naići neki brod, ali osobno nemao strpljenja za takve glupe sljeparije. Rekao mu: »Kakav bi kapetan uplovio u tih + prazan zaljev kao što je ovaj gdje nema nikoga i ničega?«
Zavila nas turobna tišina. Odvukli se natrag do drveća iza žala da se pripremimo za noćenje, više iz navike nego nade: našli ravno tlo, zapalili vatru (preostalo 6 šibica). Osobno imao strašan predosjećaj da ovo = posljednji logor i da ćemo svi poginuti na tom mjestu. Zagrijali vodu. Otvorili zadnju limenku aberdeenske kaše: pojeli svaki 1/2 žličice (od čega samo još mnogo gladniji). Preostalo 7/8 limenke. To = sva preostala hrana. Pohranjena pomno u zadnje bisage.
U dubokom snu + sanjam o gozbi od govedine, prženog krumpira, repe, mrkve, graška, luka, umaka, itd., itd., kada najedanput probuđen vrištanjem i pucanjem. Poskočio i ugledao Toma Wrighta (na straži: zaspao?) s kopljem u grudima i mješanca kako cilja u mene. Uspio se izmaknuti te pogodio drvo odmah iza mene. Osobno se mašio pištolja, ali već pobjegao kroz mrak.
Wright pogođen ravno u srce. Uskoro ispustio zadnji hronac. Taj divljački čin poslužio da nas prene iz mrtvila + ustanemo svi u divljem bijesu. Ako nam već = umrijeti na ovome kukavnom mjestu, sada se barem možemo osvetiti s obz. na divljačka ubojstva i pobrinuti
uhvatiti kad je takva odvratna nakaza. Hooper, Skeggs, Hodges + osobno, počeli potragu koristeći se bakljama da osvijetlimo put. Slijedili tragove između drveća, ali na tvrđem tlu nestajali. Nezgodno. Raširili se za slučaj daljnjih napada. Također tiho šuštanje u grmlju (ptice? miševi? mješanac?) i v. izluđujuće. Hodges se uspaničio, htio ispaliti naboj u mrak (kokot puške nezategnut) te ga osobno oštro ukorio (preostala samo 2 punjenja za pištolj + 1 za pušku, a ako sve istrošimo tada bez obrane vs. mješančevih kopalja).
Napokon se vratili do vatre. Nitko ne pomišlja na spavanje. Složili se pokopati Wrighta da ga se ne domognu ptice, zvijeri itd., itd. Ionako na njemu ostalo malo mesa ― samo nešto na listovima, bedrima, vratu + ramenima ― no svejedno v. vjerojatno iskušenje za stvorenja. Odnijeli ga na žal gdje pijesak = mekši + dali se na kopanje uz svjetlost baklji. Teško bez alatki nego morali izbacivati pijesak rukama. Uskoro doprli do sloja korijenja, te se morali zadovoljiti plitkim grobom. Položili unutra Wrighta + upravo ga prekrili kad Hodges zavikao. »Gledajte, netko je kraj vatre.«
Osobno doista ugledao priliku ocrtanu vs. zamiruće vatre. Izgledalo = grabi nešto rukom. Svi potrčali, puške pripravne. Ali, ne bio mješanac. Ondje, naočigled sviju = Wilson, s limenkom u ruci zahvaća naš posljednji zalogaj aberdeenske kaše. Naše aberdeenske kaše! Osobno pojurio oboriti ga, ali Hooper brži: izbivši limenku, pokušao izvaditi hranu iz Wilsonovih usta (prekasno jer već gutao). Limenka = sasvim prazna. Pojeo 7/8. Jedva mogao povjerovati očima.
Rekao mu: »Podli lopove!«
On = bez imalo kajanja. Tvrdio to = njegovo »pravo« jer mu hranu dao njegov »Bog Otac«. Tvrdio njegova »dužnost« jesti da hrana ne ode »đavoljim slugama«.
Hooper naprosto izjavio: »Objesimo ga.«
Osobno smatrao to odličnom idejom. Moguće upotrijebiti staro uže na molu. Vjerojatno bismo to obavili na licu miesta da nije bilo Hodgesa. Cvilio nemamo zakonskog prava objesiti Wilsona. Osobno manje zabrinut, jer smatrao da = mrtvi davno prije nego što neki pravnik nabasa ovamo. Osim toga, svi ga vidjeli da jede kašu. Ali forme radi, osobno predložio vlastito suđenje. Rekao da mu »moraju suditi kolege (mi) baš kao i Gospodin«. Svi se složili (osim Wilsona).
Začas počeli, u polomljenom čamcu. Wilson postavljen na krmu, ostali nasuprot njemu na klupama za veslače. Osobno = sudac. Hodges = obrana. Hooper = tužitelj. Skeggs = pazi na mješanca. Svi = porota. Hooper počeo ispitivati: »Jeste li pojeli našu posljednju limenku aberdeenske kaše i naumili nas nasmrt izgladnjeti?« itd., itd. Wilson tvrdio da nije pravi zakonski postupak nego »đavolji zakon« ― govorio čitav taj sud na optuženičkoj klupi pred »većim sudom, sudom anđela« gdje će nam biti određena »višnja presuda« itd., itd. Tvrdio Bog mu »vlastitom rukom« pružio kašu.
Osobno se osjećao umoran. Nebo se razdanjivalo, svi bili budni gotovo čitavu noć. Također hladan vjetar komešao maglu. Osobno se žurio da ga brzo objesimo da se mogu odmoriti i dopustio samo kratko rezimiranje + diskusiju. Obrana (Hodges) predložila da ne radimo ništa, samo čekamo. Tužitelj (Hooper) odgovorio da nema smisla odgađati + mora se objesiti »kao primjer ostalima«. Tada osobno ustao i poviknuo: »Sud će sada zasjedati i obznaniti presudu.« Pitao svakoga redom.
Hooper: »Kriv.«
Skeggs: »Kriv.«
Osobno: »Kriv.«
Hodges: »Još uvijek mislim da trebamo čekati.«
Osobno obznanio presudu = kriv, prema mišljenju većine + izrekao kaznu, da »Velečasni Geoffrey Wilson: biti obješen užetom oko vrata dok ne = mrtav.« Wilson se još i smiješio + rekao da ne mari jer zna da će se uskoro smiriti »u krilu Oca svojega« itd., itd. Osobno ispitao uže, ali uvidio da ono = predebelo za dorađen čvor. Također nitko od nas = siguran kako se radi omča. Daljnja poteškoća = postolje koje će se pod njim izmaknuti. Hooper zahtijevao da mu naprosto svežemo konop oko vrata, prebacimo preko grane, povučemo ga, pričvrstimo drugi kraj + pustimo ga da visi. »Možda to nije tako elegantno, ali će sasvim fino riješiti stvar.« Hodges, kao i uvijek, htio sve učiniti kako treba. Osobno tada predložio podizanje jednostavnog postolja od dasaka čamca, postavljanje vlč. na nju, zatim se pričvrsti omča i izbije postolje. Još uvijek ispitivali daske, pitali se kako to izvesti kada je Wilson odjedanput čudno zakričao. »Čudo! Čudo! Hvala ti Gospode. Slava budi Gospodu!«
Osobno pomislio napokon sasvim izgubio razum. Ali tada Skeggs poviknuo: »Brod!«
Osobno se okrenuo u smjeru kamo je pokazivao. Vjetar već uvelike raspršio maglu. Doista, na drugom kraju zaljeva, ispod hridi osobno mogao samo razabrati nejasne okomite + vodoravne linije. Bez sumnje to bili jarboli. Činilo se zapravo ne jedna lađa nego dvije.
Osobno još uvijek u iskušenju da privedem posao kraju. Na žalost već = prekasno: Wilson skočio s čamca, Hodges, Skeggs + čak i Hooper svi oteturali u smjeru misterioznih brodova. Osobno mi nije bilo druge, nego da ih slijedim.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:42 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54655



KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, siječanj - veljača 1858.


Još u životu nisam vidio takvu sporost. Prvo onaj Parrick Quine, hobartski carinski službenik, koji nam se učinio darom s neba budući da je bio Manjanin zaposlen u Carini. No taj se nebeski dar pokazao sitničavim i pohlepnim uplašivši se da ćemo, kad nam kaže ime trgovca kakvog, je li, već tražimo, sami obaviti posao i odjedriti, a on će ostati bez svojeg dijela. Onda kupac kojeg je napokon pronašao, Jed Grey, nekakav golemi, pogrbljen, zabrinut čovjek koji je djelovao kao da je naletio na previše niskih dovrataka, i bio sporiji čak i od Quinea. On je pak strahovao da smo svi mi samo neka lukava policijska klopka i da će se jednog lijepog jutra zateći na putu u zatvor Port Arthur. Kad se napokon sabrao i platio nešto pologa, čekalo nas je još mnogo robe koju je trebalo utovariti jer, vidjevši kakve smo sreće, ovaj put nisam želio riskirati te sam htio na brodu imati dovoljno hrane i vode za slučaj da završimo u nekoj divljini, ili pak moramo podbrusiti pete i dati se na put preko oceana. Kada je i to bilo gotovo, zapuhao je uporni južni vjetar ― tako hladan da su svi Tasmanci stali cendrati i cviliti o tome kako im ljeto ništa ne valja ― koji nas je blokirao u hobartskoj luci, baš kao da smo brod u boci. Čak sam se počeo zabrinjavati da će Englezi dolutati sa svojeg izleta i ponovo nam sve pokvariti, no tada je vjetar okrenuo na zapad, što je bilo dovoljno da već u podne isplovimo s Quineom, koji se uredno i tiho pobrinuo za carinske papire, i Jed Greyevim čovjekom kao peljarom.
Vjetar je bio snažan i lijepo nas je tjerao, te smo sljedeće večeri uplovili u zaljev koji smo odabrali na mapi, spustivši sidro u sjeni pozamašne hridine. Morali smo čekati još nekoliko noći da stigne Jed Grey jer ne bi bilo zdravo ni za jednu stranu da smo isplovili za iste plime, no napokon se ukazao i njegov brod te smo se dali na posao koji je trebalo obaviti na nekom tihom mjestu kod Maldona sedam mjeseci ranije. Iskreno rečeno, nema vam ničega goreg za čovjekova leđa od tog krijumčarenja. Uz tako malo posade, čak sam i sam morao pripomoći, premda to baš i nije posao kapetana broda. Prvo smo morali izvući robu iz skrovišta i prebaciti je u glavnu štivu. Potom smo je opasali konopom i podigli uvis pomoću koloturnika montirana na pramčani križ, zanjihali je i spustili u čamac koji je već čekao. I tako iznova i iznova, mnogo puta, odveslavši usto, s vremena na vrijeme, do obale po nešto kamenja da posluži kao balast. Teško je išlo i tek smo polovicu obavili kada se spustio mrak, a s njim i magla, te smo morali prestati za taj dan. Sljedećeg jutra smo nastavili čim se izmaglica digla, i lijepo smo se bili uhodali kada sam primijetio da Brew pilji prema kopnu, a nad glavom mu upitnik veći od Peel Cityja.
»Kapetane, pogledajte tamo, na obali.«
Prijeko na uskoj kamenoj plaži ispod hridine, gdje nije smjelo biti ničega goreg od galebova i lažine, stajala je grupica ljudi, odrpanih poput brodolomnika, i svi su mahali rukama i vikali kao da im životi ovise o tome, što je, pretpostavljam, i bio slučaj. Eto ti neugodnog iznenađenja. A cijela je zamisao kod odabira toga mjesta bila baš u tome da ni na koga ne naiđemo. »Tko li su ti?«
»Odbjegli kažnjenici?«
No kakve sam ja sreće, ne bi me iznenadilo da naletim na odbjegli ološ. »Dodaj mi durbin.«
Tada sam si priredio drugi udarac tog jutra. Nisu to naime bili kakvi god zalutali svati. Bili su to naši putnici. Nije bilo zabune unatoč svoj toj raščupanosti, odrpanosti i ispijenosti. Bio je tu velečasni koji se potrgao od mahanja, i Potter također, duge crvene brade kao u luđaka. Bio je tu njegov sluga Hooper i još nekoliko drugih, premda Renshawu nije bilo traga, kao ni ijednoj pripadnici one vojske mazgi koju su imali. Ovo je bilo znatno gore nego robijaši. Činilo se skoro kao da su to napravili namjerno, samo da napakoste. Sve ove mjesece uspjeli smo sve držati u tajnosti i tišini ― što nije bilo lako ― i sada, baš kada sam mislio da smo napokon sve riješili, eno ih kako nas gnjave nekakvom katastrofom koju su si natovarili.
Začas se pojavio Jed Grey, dovezavši se u drugom čamcu, lica zabrinuta kao da će prsnuti. Moje ga obavijesti nisu nimalo umirile.
»Znaju tko ste? Ali onda su još opasniji. U to nema sumnje, kapetane. Ne možemo ih pustiti na brod.«
Brew je bio jednako prijazan. »Ne bi bilo baš uputno dopustiti im da sve ovo vide.« Pogledao je prema bačvama konjaka i snopovima duhana što su ih momci izvlačili odozdo.
Bili su potpuno u pravu. Uzeti tu skupinu luđaka na brod lijepo bi nas sputalo. Što god nam danas obećali, sigurno će, kao Englezi, sutradan izbrbljati carinicima i navući nam kojekakve nevolje na vrat.
Grey je tražio načina da si olakša savjest, gotovo srdit, kao da su ovi nešto skrivili. »Uostalom, zar smo im mi krivi što su tu zaglavili.«
Brew je dometnuo pravnu nijansu. »Osim toga, u ugovoru koji smo s njima sklopili nije se spominjao nikakav povratak s ekspedicije.«
Trebali smo samo pustiti sve kako je. Sudeći po njihovom izgledu izdržat će još dan, najviše dva. Nije moglo biti savršenijeg ubojstva. Kad bi ih tkogod kasnije i pronašao ― u što sam sumnjao ― ne bi bilo nikakvih pokazatelja da smo bili blizu. Da, bilo bi to lakše nego proliti mlijeko, jer nisi se tu imao čega bojati, osim... Osim vlastitog sjećanja na onu petoricu kako stoje na obali, onako izgladnjeli, i mašu i vrište da im pomognemo.
Duboko sam uzdahnuo i pozvao Kinviga. »Pošalji čamac preko na obalu po one ljude.«
Greyev glas poskočio je visoko. »Ne mogu to dopustiti. Svi ćemo zbog vas završiti u zatvoru.«
»Možda je u pravu«, progunđao je Brew.
Jedna od najljepših prednosti činjenice da si kapetan broda jest da ne moraš nikome ništa objašnjavati. Brod je tvoj i tu je kraj priče. »Ako ne želite da vam vide lice, onda bolje odveslajte natrag prije nego što ih dovezu«, odgovorio sam Greyu. »Odvest ću ja njih već nekamo, da dobijemo na vremenu, ali ih ovdje ne ostavljam."
Namrštio se, ali nije ništa mogao, pa je odmaglio na svoj brod da sakrije svoje lijepo lice.
Brew nije bio ništa zadovoljniji. »Ne bismo li makar trebali pričekati dok se roba ne skloni i dok ne zatvorimo poklopce?«
Nisam u tome vidio previše svrhe. »Ionako su već vidjeli dovoljno s obale. Bolje da ih odmah uzmemo na brod i završimo s time.«
Nije trebalo dugo da čamac doveze naše putnike natrag. Očekivao sam da će me obasuti zahvalnošću ― što bi i bio red, s obzirom na nevolje kojima sam se izložio da ih spasim ― ali ne, nisu stigli reći ni hvala kapetane, jer su bili prezauzeti izvikivanjem bijesnih međusobnih optužbi. Doista, nikada nisam zamišljao da Englezi mogu toliko pomahnitati. Najgori je bio velečasni. I dok je još bio pedeset lakata udaljen, mogao sam čuti njegov piskutavi glas kako dreči preko vode.
»Morate zatvoriti ove ljude, kapetane. Upravo su me pokušavali umoriti. Oni su samo zlo, ništa manje. Morate ih ovoga časa baciti u okove.«
Potter nije bio ništa umiljatiji. »Wilson zamalo što nas nije ubio više od deset puta, a sada pokušava na mene svaliti krivnju. Nemojte ga slušati, kapetane.«
Moj jedini zaključak bio je da ipak nisu imali previše sreće u pronalaženju raja.
Velečasni se jedva osvrnuo na prijenos krijumčarene robe, obuzet samo svojom propovjedi, no Potter je zinuo na sav onaj konjak i duhan kao da će nešto reći, da bi se urazumio i ponovo zatvorio usta. Bila je to nevolja, kao što sam i znao da će biti. Svi su izgledali slabašno i pitomo kao dojenčad, ali svejedno nisam bio raspoložen da se izlažem opasnosti. Uzeo sam pištolj što je virio iz Potterova džepa.
»Mylchreest će vas povesti dolje i dati vam da nešto pojedete i popijete.«
Pomislili biste da će ih ponuda jela i pića udobrovoljiti, ali ne. »Ne želim imati s njima posla«, upravo je zavrištao velečasni. »Umorit će me!«
Doktor je samo zakolutao očima kao da još nije čuo takvu besmislicu. Svejedno, činilo se jednostavnijim popustiti Wilsonovoj volji, te sam ga stavio u kuhinju. Ostala četvorica bila su previše za spavaće kabine tako da im je dodijeljena drvodjeljska radionica. Chalsea Christiana sam poslao da makne oruđe, pogotovo ono oštro, i da pričvrsti zasun na vrata da ne bi slučajno počeli lutati. Mylchreest im je odnio dvopeka i govedine i kad se vratio s njihovim tanjurima ― koji su bili počišćeni do zadnje mrvice ― rekao je da spavaju kao janjad. Velečasni isto tako sudeći po hrkanju što je dopiralo iz kuhinje. Nisam se trudio da ga zaključam, vidjevši da je jadna budala, ali sam Mylchreestu dao revolver i rekao mu neka ostane na stepenicama i pazi na sve njih za svaki slučaj. Ujutro, kada budu odmorniji, gledat ću da ih pridobijem. Morat ću im priznati čime se bavimo, jer više nije imalo smisla poricati, a zatim zatražiti da šute o tome. Dakako, od toga bi moglo biti slabe koristi, kad se uzme u obzir da Englezi zakone vole više nego vlastitu djecu, ali valjalo je pokušati, pogotovo kad smo im spasili kožu.
Od sve te zbrke, prebacivanje robe potrajalo je duže nego što sam očekivao, i bilo je kasno poslijepodne kad je sve napokon preneseno, a mi dobili novac. Prebrojio sam ga tri puta i sve je do u novčić štimalo, što je napokon bila neka sreća jer se nakupila lijepa svotica, a bogme veća nego što nam je nudio onaj melbournski carinski prevarant. Jed Grey se nije zadržavao, nego je naložio momcima da dižu sidro i začas odmaglio. Mi smo, prema dogovoru, ostali još jedan dan tako da ispadne da se ne poznajemo. Brew je pronašao bačvu konjaka koja su Greyevi ljudi zaboravili ― iako je bila plaćena ― i nije nam preostalo drugo nego da pošteno zalijemo što smo se ― sedam mjeseci prekasno i pola svijeta predaleko ― napokon riješili tog stanovitog tovara.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:42 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54654



Dr. THOMAS POTTER, veljače 1858.


20. veljače (nast.)
Osobno nikad mislio da brodski dvopek + govedina u konzervi može tako prijati. Osjetio slabost kad zadovoljio želju, premda mogao pojesti tri puta toliko. Dok jeli, brodski stolar pričvrstio zasun s druge streme vrata. Tvrdio to u slučaju mi = zaraženi. Osobno = suviše umoran za brigu. Utonuo u najdublji san među drvenim strugotinama na podu.
Mračno kada se probudio. Ostali još hrkali. Sada kada = odmoren, stanje se učinilo vrlo uznemirujućim. Pokušao vrata + otkrio zasun loše pričvršćen te moguće odmaknuti ih nekoliko palaca: mogao vidjeti samo stepenice prema palubi, gdje = noge člana posade koji sjedio. Premda ne mogao vidjeti glavu, izgledao kao poslužitelj Mylchreest, a u krilu = revolver, potvrđujući osobne sumnje da mi = zarobljenici. Siguran u razlog. Iz snopova duhana i bačava alkohola koje osobno vidio ranije na palubi, prilično jasno da Sincerity = ciljano smišljena kao krijumčarski brod. To svakako = objašnjenje s obz. na druge misterije tijekom putovanja, npr. nagli polasci itd., itd. (vombat?). Manjani nas koristili sve vrijeme da prikriju svoj zločin. Naša briga = njihove namjere prema nama. Misle nam prerezati grkljane + bacitii nas sve u more da ne bili otkriveni, zatvoreni itd., itd? Tko bi ikad saznao? Objašnjava prisutnost naoružanog stražara na stepenicama.
Drugi problem = Wilson. Očito namjerava mene upropastiti (da barem ne otezali toliko sa suđenjem). Zasigurno će nas optužiti za pokušaj umorstva. Ako slučaj ikad dospije na sud sve bi ostalo na njegovoj riječi vs. naše. Mogao bi se pokazati opasnim s obz. na mene budući da on = crkveni čovjek, a Skeggs + Hodges mogli bi = nepouzdani svjedoci. V. uznemirujuće. Trenutno malo što moguće učiniti, međutim kao 1. briga = Manjani.
Osobno probudio ostale + rekao im o vlastitim strepnjama. I oni v. zabrinuti. Učinili što mogli: odbili noge s tokarskog stola da imamo makar neki način obrane ako Manjani nahrupe s ubojitim nakanama. Potom pažljivo osluškivali svaki njihov razgovor koji bi omogućio da naslutimo njihove namjere. Čuli samo prigušen žamor (beskorisno jer sve na manskom). Zatim začuli pjevanje.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:42 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54653



PEEVAY, siječnja 1858.


I tako sam napokon započeo svoj smrtonosni rat protiv numa, trideset ljeta prekasno. Kako sam ih slijedio i pratio, čekao priliku i brzo je grabio, često sam se prisjećao Majke i gonetao kako bi ona sada osjećala poplavu blagovjesti kad bi znala što sada radim. Bilo je lako, da, jer su bijeli govnari ovdje glupi, ne znaju pronaći korijenje i preglasni su i prenespretni da uhvate divljač iako hrane ima u izobilju sada kad nema Palawa, i mogao bih se udebljati da hoću. Kako su oni postali pišljivije jadni, tako sam ja postao pametniji jer sam se prisjećao starih vještina koje sam znao davno prije. Sada samo moram probosti Pottera i Hoopera i druge. Potter je bio najteži jer je oprezan uvijek s pištoljem u džepu i nikad nije skretao, ali na kraju ću ga dohvatiti, pretpostavljao sam.
Tada, kad sam bio skoro pri kraju, pojavili su se BRODOVI i odveli ih s obale. To je bila nevolja koju je trebalo prevladati. Žalosno je kad nešto što misliš da ti je u ruci naprosto nestane. Da, bilo je mrsko razmišljati da su one grozomorne hulje, rezači Majke, ipak pobjegli i mogu samo tako nekamo otići za svojim užicima, i nikad na kraju ne biti zasluženo probodeni.
Vrijeme je prošlo i tako sam sjedio na obali s grozomornim osjećajem duboko u grudima. Nisam se mogao domisliti što da radim jer nije bilo koristi ni od čega. Došao sam ovamo samo da se dočepam tih govnara i sada su otišli. Uskoro je dan odmaknuo, drugi brod je podigao jedra i odjurio, ali sam vidio da je Potter svejedno ostao. Čak i kad je došao mrak bio je još uvijek tamo. To je bilo iznenađenje, da. Tako sam se opet počeo nadati i promišljao sam da još jedan napor mogu izvesti. Moram to pokušati, da, makar to bila pišljiva glupost, jer nije bilo druge. Zato sam uzeo tinjalo i zapalio novu vatru, malu i skrivenu među drvećem. Zatim sam počeo raditi kanu, po starinskom običaju, od kore drveta povezane konopom koji sam načinio. Bio je to moj prvi kanu svih tih mnogih ljeta i bio je čudan, izvinut na desno kao da pokušava zaobići neki ugao, ali bio je dovršen i kad sam ga porinuo u vodu plutao je, da. Tinjalo sam utaknuo u koru, koja ga je držala poput prstiju, iza sebe tako da bude skriven. Koplja sam stavio po dužini, ispod konopa, baš tako.
Tako sam išao, pažljivo napredovao, naginjao se naprijed i gurao vodu rukama natrag. Nikada prije nisam bio sam na moru, čak ni po danu i bilo je čudno. Mjeseca nije bilo, zvijezde su se skrivale iza oblaka i jedino se vidjelo treperenje mojeg vatrenog štapa na vodi i svjetlo svjetiljki s palube broda, kako se njišu naprijed natrag, prvo samo sitne, a zatim polako sve veće. Bilo mi je kao da sam u golemom ničemu, svjestan samo onoga što se rnože osjetiti, kao što je hladna voda na nogama ili povjetarac na licu. Kako sam se kretao, čuo sam bjelačke zvukove kako postaju glasniji i gudili su glazbu koja se zove gusle, i pjevali, premda mi riječi nisu ništa značile.
Valovi su postali veći premda nisu bili divovski, jedan je ipak došao koji je bio prevelik za moj kanu koji ga je zaobilazio sa strane. Tako sam se našao u vodi i pokušavao otkriti koja strana je gore, što je bilo teško jer sve je bilo jednako mračno. Onda sam osjetio kanu iza leđa i vukao sam dok se nisam mogao popeti i ipak se spasiti. Tek sam tada vidio svoju propast. Moje navlačenje je naime slomilo ona koplja, dok se vatreni štap naravno ugasio. I onda sam gonetao da li da se samo vratim na obalu jer sam sada naime bio pišljiva propast, a ne netko opasan tko bi se bez ikakvog ubojitog oružja išao boriti s čitavim tim brodom punim bijelaca. Ali vratiti se natrag, gdje nije bilo ničega, bilo mi je suviše mrsko. Ne, nisam mogao sjediti i gledati Potterov brod kako ga vozi natrag, sretnog i umaklog, kako opet pobjeđuje, samo zbog moje nesreće. Moram nešto pokušati, premda nisam nikako znao što.
Tako sam ponovo stavio ruke u vodu, da se opet odgurnem prema naprijed.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:43 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54652



VELEČASNI GEOFFREY WILSON, veljače 1858.


Prenuo sam se iza sna, gotovo kao da me protresla neka moćna ruka. Kad sam se uspravio, nisam obraćao pažnju na ukočenost od spavanja na tvrdom podu kuhinje, imajući samo jednu misao na umu. Manjane treba natjerati da shvate. Zlo je došlo među njih i oni ga moraju znati prepoznati kao zlo, podići ruke i zgromiti ga kao zlo.
Bilo je mračno, ali je svijetlilo ispod kuhinjskih vrata i, lagano ih otvorivši, ugledao sam prizor na palubi koji nije baš umirivao dušu. Jedan član posade sjedio je na vrhu stepenica niz koje su ih odveli, ali bio je to poslužitelj Mylchreest, čovjek jedva prikladan za tako odgovornu dužnost. Još dok sam gledao, napustio je svoje mjesto, otišao do ograde da pljucne u vodu, i jasno sam mogao vidjeti na svjetlu njegove svjetiljke da je pištolj ostavio. Zar nisu čuli moja upozorenja? Svi su do posljednjeg trebali biti tamo, na straži, naoružani svim raspoloživim oružjem. A oni otraga na brodu banče. Pitao sam se trebam li ih pokušati još jedanput upozoriti. Kapetan je prešao preko mojih upozorenja i trijezan, te je bilo još vjerojatnije da će tako postupiti i sada, u pripitom stanju.
Trebao mi je dokaz: neoboriv dokaz Potterova zla. Nešto mora postojati što će dokazati istinitost mojih tvrdnji. U mislima sam pretresao naše putovanje, prisjećajući se našeg života u potpalublju sa jadnim umorenim Renshawom. Nečeg sam se dosjetio. Njegove bilješke. Neprestano ih je žvrljao, i to potajno. Tu bi se sigurno nešto našlo. Koliko se sjećam, ispunio je već nekoliko bilježnica, pa je jedna zacijelo među njegovom prtljagom na brodu. Pogledavši pažljivije ispred sebe, vidio sam da je poklopac štive još uvijek otvoren nakon istovara tko zna čega, kojim je posada bila ranije zauzeta, i vidio se vrh ljestava. Mylchreest se vratio na mjesto na vrhu stepenica i bio mi okrenut leđima, dok je petljao s lulom. Pažljivo otvorivši vrata, iskrao sam se iz prostorije.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:43 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54651


Dr. THOMAS POTTER, veljače 1858.


20. veljače (nast.)
Osobno začuo glasnu strku s palube: glasno vikanje (Wilson?) + prodorne zvukove razbijanja o daske palube, učestale poput kišnih kapi. Boce? Kamenje? Ostaci krijumčarene robe? Ali zašto to padanje na palubu? Napokon čuo topot koraka, dreku Manjana. Hodges sve uplašeniji, tvrdio da Wilson = ubijen, a mi = sljedeći.
Osobno ne namjeravao sjediti + čekati. Također, daljnje razbijanie nepoznatih predmeta moglo biti korisno jer bi prigušilo našu galamu. Pogurnuli vrata + provirili van. Vidjeli Mylchreest sada ne bio na stepenicama. To = vrlo ohrabrujuće. Osobno + Hooper uspjeli zabiti noge stola izm. vrata + dovratka, upotrijebili ih kao poluge sve dok zasun ne popustio. Vrata se otvorila. Mi = slobodni! Stali se penjati, v. oprezno. Virio pažljivo ispod poklopca štive, u strahu da naći Manjane kako gore čekaju, naoružani + opasni.
Prizor = sasvim izvan očekivanog. Paluba puna razbacanih predmeta. Štapovi + zdjele? Teško vidjeti U mraku. Manjani = naprijed kod glavnog poklopca Štive. Kewley viče (zvuči uzbunjeno): »Što ovo ima značiti?« Odjedanput dva okrugla predmeta izlijeću iz štive, padaju na palubu, lome se i otvaraju, za njima još tri. Wilsonov glas kriči odozdo. »Gledajte! Gledajte! Vražja posla! Vražja posla!«
Začas shvatio groznu istinu. Predmeti = vlastiti uzorci. Paluba posuta neprocjenjivim primjercima, nepopravljivo oštećenima! Velik dio čitave zbirke! Mjeseci napornog + pomnog rada = sve uništeno.
Osobno poviknuo: »Smjesta prestanite s tim.«
Manjani se okrenuli. Kewley pita: »Što radite vi ovdje?«
Prije nego dospio odgovoriti, Wilson na vrhu ljestava što vode u štivu, s još jednim uzorkom u ruci, vrišti poput luđaka: »Uhvatite ga, uhvatite ga! Zatvorite ga!« Zatim podigao uzorak da ga baci na mene!
Vlastita reakcija refleksnija od očekivanog. Naprosto ne mogao dopustiti daljnji vandalizam. Primijetio najbližeg Manjana, Mylchreesta, kako me gleda glupim pogledom, otvorenih usta, a u džepu mu revolver. Osobno skočio, gurnuo ga, dohvatio oružje. Tada pokazao pištolj Wilsonu i poviknuo: »Smjesta da ste prekinuli.«
Wilson spustio uzorak, ali Kewley sada gleda vrlo osorno. »Bolje da to date meni, doktore.«
Osobno ne mislio na njega nego Wilsona. Strašna tišina. Hooper, Skeggs + Hodges stajali na palubi do mene, v. nesigurni. Osobno pun neobičnog osjećaja da stvari izmiču nadzoru. Nikad namjeravao da krenu tim tokom. Rekao mu: »Bojim se da ne mogu, kapetane.«
Kewley se mrštio. »Razmislite malo, doktore. Znate, ima ih koji bi ovo nazvali pobunom.«
Ne mogao se povući, stoga morao dalje, kamo god dospio. Prešao Rubikon. Izjavio vrlo odlučno: »Preuzimam zapovjedništvo nad ovim brodom.« Zašto? Mora postojati razlog. »Jer vjerujem da se koristi za krijumčarenje roba.«
Hooper do mene, nervozno se vrpoljio, mrmljao: »Jeste li sigurni u to što radite?«
Iskreno govoreći = daleko od toga da jesam. Jedna poteškoća = previše Maniana. Oni = 10 (+ Wilson 11). Mi = samo 4. Također oni = posada broda, mii = nesposobni upravljati sa Sincerity. Situacija = nemoguća. I ipak nezamislivo učiniti išta drugo. Sve što mogao učiniti bilo nastojati ublažiti stanje. Obratio se ostalim Manjanima: »Znam da niste povezani s ovim zločinom, budite mirni. To = u potpunosti djelo kapetana Kewleyja + Wilsona.«
Ne očekivao da će povjerovati (niti su, sudeći po izrazima), ali se ponadao makar dobiti na vremenu + ne ostaviti u uvjerenju da optužujem sve. Pokazalo se neučinkovito. Kewley bjesnio: »Ne dopuštam da mi itko krade brod.« Wilson trabunjao kao i obično: »vraćaj se u pakao«, »đavolji slugo« itd., itd. Ali najveća nevolja = div China Clucas. Teško shvatiti jer prethodno on uvijek i v. poslušan ali sada = sav naoštren + zakoračio prema meni prijeteći. Znao da moram djelovati, no ne mogao riskirati da izazovem bijes na koji bi Manjani odgovorili lakoumnim potezima. Naciljao iznad Clucasove glave opalio. Srećom, vrlo djelotvorno. Prvi časnik Brew povukao Chinu Clucasa natrag za ruku, derući se, »Ne, nećeš.« Ostali zanijemili. Čak i Wilson = utišan.
Osobno začas djelovao da iskoristim prednost. Zapovjedio Hooperu da ide u štivu + donese 4 puške koje sigurno još na brodu. On nervozan ali poslušan, uskoro donosi oružje. Sve ih napunili. Raspoloženje na brodu se znatno promijenilo sada kada mi svi = naoružani. Hooper + Skeggs = manje uplašeni, Manjani gledaju s izrazima mrzovoljne pokornosti. Osobno potom zapovjedio Kewleyju + Wilsonu da siđu u drvodjeljsku radionicu. Kewley psovao i nazivao nas »gusarima«, Wilson zavijao o đavlima, paklu itd., itd., ali kada Hooper ritnuo WiIsona, krenuli. Dalje zapovjedio drvodjelji Christianu da pričvrsti još dva + jača zasuna na vrata. Veliko olakšanje da odnos = sada ravnomjerniji (4 nas, 9 njih) no svejedno ne mogao dopustiti posadi da slobodno luta. Zapovjedio svima da idu u kaštel (rekavši to = potrebno »u slučaju da zavedeni lažima kapetana Kewleyja«), Zatim drvodjelja Christian morao pričvrstiti jake drvene zasune za vrata. Još bio u poslu kada Hooper zazvao: »Hej, ti.«
Pokazivao prema krmi na nekoga. Bilo teško razabrati u mraku, ali činilo se da nosi neku vreću. V. zagonetno. Mislio da svi = sigurno zaključani.
Osobno požurio na krmu. »Tko je to tamo?«
On s vrećom prekoračio ogradu broda. Začas osobno prepoznao korak. On = divljački ubojica, mješanac! Kako dospio na brod? Druga činjenica = s obz. na vreću. To = vreća od tkanine, tj. ona u kojoj je najpotpuniji + najdragocjeniji uzorak: žena Mary. Sigurno, jer jedina = tako upakirana. Kako se usuđuje! Osobno zapucao iz pištolja, ali on već skočio. Osobno uzeo svjetiljku, dotrčao do ograde, vidio da već u vodi, hvata primitivni kanu. Pokušao ponovo opaliti, ali ponestalo metaka. Hooper zapucao iz puške, ali on sada zagnjurio ispred plovila, odlazi. Teško pogoditi.
Razmišljao spustiti čamac i ići u potjeru, no morao bih ostaviti Manjane, što bi moglo biti opasno jer bi mogli praviti probleme kada nam pažnja popusti. V. nezgodno.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra taj Uto Jan 22, 2019 11:43 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Xyz54650


PEEVAY, veljača 1858.


I tako sam se popeo iz kanua i pažljivo preko ograde prešao na PALUBU broda gdje sam na drugom kraju vidio Potera i druge bijele govnare kako lupaju ČEKIĆEM, no nisam se zapravo previše osvrtao na to jer sam bio više zaokupljen vlastitim iznenadim otkrićem koje je bilo stravično. Svugdje su naime ležali mrtvaci mojih, polomljeni i svuda razasuti. Toliko ih je bilo, čak dovoljno i za jedno pleme. Onako sam hodao među njima, tako tužan i zbunjen i ljut. Tko je to bio, gonetao sam. Možda su to neki koje sam poznavao, uviđao sam. Dray, Mongana, Heedeek, jeste li tu?
U tom sam trenutku ugledao vreću, jedinu koja je bila, s napisanim riječima.
CRNAČKI TIP TASMANSKA UROĐENICA (CJELOVITA)
(UZORAK: M)
Dr.GOCJENA: PAŽLJIVO RUKOVATI
VLASNIŠTVO Dr. T. POTTERA
LONDONSKI KIRURŠKI KOLEGIJ
Slovo M me dovodilo u nedoumicu. Kada sam bolje pogledao, vidio sam da je za vreću privezano nešto maleno i da ne povjeruješ bio je to talisman koji je Majka čuvala, sa Tayaleahovom kosti unutra, koji je nosila ispod odjeće da num ne vide. Po tome sam znao. Vreća je bila sasvim lagana, da, što je bilo nešto čudno jer Majka nikako nije mogla biti lagana, predobro se držala. Tada sam čuo Hoopera i Crvenobradog kako iznenađeno viču: »Tko je to tamo?«, i vidio sam da Crvenobradi ima spreman pištolj tako da sam znao da moram ići ili poginuti što je bilo gadno i jadno. Čak i kad sam pobjegao od njegove pucnjave i vratio se po vodi, držeći se za kanu da se ne utopim, bio sam još uvijek bijesan. Gnjev je bio još jači kad sam došao do obale, i žarka mi je želja bila da se vratim i spasim one jadne druge, i spalim mu brod i pretvorim njega i njegovog slugu Hoopera u pepeo.
Postupno sam međutim shvatio da je to samo isprazna nada. Sada će očekivati, paziti na moj vatreni štap i suviše lako bi me mogli ubiti. Barem sam imao jadnu Majku, što je bila velika sreća jer sam očajavao da je više neću pronaći. Majka bi mrzila da bude nekakva igračka bijelim govnarima, promišljao sam, i to je bila mala blagovijest. Uviđao sam da iako nisam dobio sve što sam htio, barem sam dobio nešto malo i moram se pokušati time zadovoljiti.
Gledao sam kroz drveće u slučaju da bijeli govnari krenu u potragu, ali nisu. Odmah nakon zore, jedno za drugim, brodska jedra su se spustila i brod je otišao iz tog zaljeva i dalje nekamo. I tako sam ostao sam, što je značilo da se mogu pristojno oprostiti od Majke i pokušati poništiti sve one stravične stvari koje su joj se ranije događale. Prvo sam se kretao ispod drveća i skupljao suhe grane da od njih napravim za nju lomaču, kao što je već davno trebalo, i kad je bila dovoljno velika, stavio sam je na vrh. Tada sam se tužno oprostio i zapalio vatru. Dan je bio topao, bez kiše, drvo je bilo dobro i ubrzo je sve gorjelo, plamsalo i pucketalo. I tako, ovdje u svijetu koji je bio njezin, Majka je napokon dobila dostojanstvo koje joj pripada. Da, bila je to neka žalobna proslava, promišljao sam.
Kako je nestajala, razmišljao sam o njezinom životu Bio je žalostan, da, samo se borila i nastojala izdržati, ali pretpostavljao sam da je za to vrijeme u kojem je živjela ― najružnije od svih ― živjela dobro. Ne, nije mogla ostvariti najveću želju da pobijedi num bijelce i otjera ih, jer to je bilo nešto nemoguće, ali imala je svoje pleme i vodila je rat, i živjela hrabro i nikad nije marila što su drugi govorili, što je bilo nevjerojatno. Doista sam htio da sam više poput nje.
Postupno se vatra rasplamsala i dim je suknuo kao da je golema ruka. Dok sam tako gledao, nečeg sam se sjetio što je bilo zanimljivo. U dubini grudi imala je jednu žudnju koja čitavo vrijeme nije ostvarena, a još uvijek se mogla. Da, svih tih dugih godina i nevolja, svih kušnji i lutanja nikada nismo ubili Oca.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 5 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu