Artur Golden-Memoari jedne gejše

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Sre Jan 23, 2019 2:25 pm

Artur Golden-Memoari jedne gejše Golden10

Briljantan, nenaglašeno autentičan lirski roman koji donosi istinitu priču o jednoj od najslavnijih japanskih gejši.
Glavna junakinja, Nita Sajuri, osvrće se na svoj životni put, iznenađujuće neposredno pripovedajući priču o jednoj gejši. Ona počinje u jednom siromašnom ribarskom selu, 1929. godine, kada je devetogodišnja devojčica neobičnih sivoplavih očiju odvedena od kuće i kao robinja prodata jednoj poznatoj kući gejši.
Dok Sajuri s vremenom postaje gejša − uči kako da pleše, nosi kimono, kako da se šminka i sređuje kosu, pravilno sipa sake − suočiće se sa ljubomornom rivalkom i teškoćama života u zemlji kojoj preti dugotrajan rat.
U Memoarima jedne gejše čitalac upoznaje svet u kom je najvažnija upravo njegova predstava, gde se devojačka čednost prodaje onome ko ponudi najviše novca, a žene se obučavaju kako da razonode najmoćnije muškarce. To je svet u kom je ljubav odbačena kao iluzija.
Ovaj roman izuzetno je i jedinstveno prozno delo, istovremeno romantično, uzbudljivo i prosto neodoljivo.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:01 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše 175

Prvo poglavlje


Jedne večeri u proljeće 1936., kad sam bio dječak od četrnaest godina, otac me odveo na neku plesnu predstavu u Kvotu. Sjećam se samo dviju stvari. Prva je da smo otac i ja bili jedini zapadnjaci u publici; tek smo nekoliko tjedana prije toga bili doselili iz Nizozemske, tako da se još nisam bio privikao na kulturnu izolaciju i još uvijek sam je jako osjećao. Druga je da mi je bilo drago što sam, nakon mjeseci intenzivnog učenja japanskog jezika, otkrio kako mogu razumjeti odlomke razgovora što su mi dopirali do ušiju. Što se pak tiče mladih Japanki koje su plesale na pozornici ispred mene, ne sjećam se ničeg osim neodređene slike šarenili kimona. U svakom slučaju, nisam mogao ni slutiti da će u jednom tako dalekom vremenu i mjestu kao što je New York pedeset godina kasnije, jedna od njih postati mojom dobrom prijateljicom i diktirati mi svoja neobična sjećanja.

Kao povjesničar uvijek sam na memoare gledao kao na izvor podataka. Memoari ne pružaju toliko podataka o piscu, koliko o njegovom svijetu. Oni se moraju razlikovati od životopisa po tome što pisac memoara nikad ne može postići perspektivu koju pisac životopisa posjeduje kao nešto samo po sebi razumljivo. Što se pak tiče autobiografije, ako tako nešto doista postoji, to je kao da pitamo zeca kako je to skakati kroz travu na livadi. Kako bi on to mogao znati? No, s druge strane, ako želimo čuti nešto o livadi, nitko nije u boljoj poziciji da nam to kaže - ukoliko pritom stalno držimo na umu kako nam nedostaju sve one stvari koje zec nije bio u stanju uočiti.

Govorim to sa sigurnošću sveučilišnog profesora koji na takvim razlučivanjima temelji svoju karijeru. A opet, moram priznati da su me sjećanja moje drage prijateljice Nitta Savuri nagnala da iznova razmislim o svojim gledištima. Istina je, ona nam osvjetljava taj vrlo tajnoviti svijet u kojem je živjela, pruža nam zečji pogled na livadu, ako hoćete. Lako je moguće da ne postoje bolji zapisi o neobičnom životu gejša od ovih koje nam pruža Sayuri. Ali ona nam ostavlja i zapis o sebi, daleko potpuniji, točniji i fascinantniji od poduljeg poglavlja o njezinu životu u knjizi Blistavi dragulji Japana i od različitih članaka u revijama, objavljivanih tijekom godina. Čini se kako, barem u ovom neobičnom slučaju, nitko nije poznavao autoricu memoara bolje od nje same.

To što se Savuri uzdigla do istaknutog položaja bio je velikim dijelom puki slučaj. Bilo je drugih žena koje su imale slične živote. Ugledna Kato Yuki, gejša koja je zarobila srce Georgeu Morganu, nećaku J. Pierponta, i postala njegovom mladenkom u izbjeglištvu tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća, možda je u neku ruku imala još neobičniji život od Savuri. Međutim, samo je Savuri iznijela tako potpuno svjedočenje o svom životu. Dugo sam vremena mislio kako je njezina odluka da to učini jednostavno sretna slučajnost. Da je ostala u Japanu, njezin bi život bio odveć ispunjen i ne bi imala vremena razmišljati o prikupljanju svojih sjećanja. Međutim, životne okolnosti navele su Savuri da 1956. godine iseli u Sjedinjene Države. Preostalih četrdeset godina svog života Savuri je živjela u jednom od nebodera Waldorf Towers u središtu New Yorka, gdje je na trideset i drugom katu uredila za sebe elegantan apartman u japanskom stilu. Pa čak i tada njezin se život nastavio odvijati istim grozničavim tempom. Kroz njezin je stan prošao velik broj japanskih umjetnika, intelektualaca i uglednih poslovnih ljudi - dapače i ministara, a naišao je i po koji gangster. Ja sam je upoznao tek 1985. preko jednog zajedničkog znanca. Kako sam se bavio proučavanjem japanske povijesti i kulture, susreo sam se već ranije s njezinim imenom, iako nisam gotovo ništa znao o njoj. Naše se prijateljstvo razvijalo i ona mi se sve više i više povjeravala. Jednog sam je dana upitao bi li ikad dopustila da se njezina priča objavi. “Pa, Jakob-san, možda i bih, ako je ti zapišeš”, odgovorila mi je.

I tako smo započeli s radom. Savuri mi je jasno rekla kako bi više voljela diktirati svoja sjećanja, umjesto da ih sama zapisuje, jer, kako mi je objasnila, toliko je bila navikla pričati licem u lice da bi jedva znala misliti kad bi bila sama u sobi. Složio sam se i ona mi je diktirala ovaj rukopis tijekom narednih osamnaest mjeseci. Nikad nisam bio svjesniji Savurinog kvotovskog narječja, u kojem se gejše nazivaju geiko, a za kimono se katkad kaže obebe, nego u trenutku kad sam se počeo pitati kako bih te nijanse prenio u prijevodu. Međutim, od samog početka osjećao sam se uronjenim u njezin svijet. Osim u nekoliko prigoda, uvijek smo se nalazili uvečer: zbog dugogodišnje navike, to je bilo vrijeme kad je Savurin um bio najživahniji. Obično je voljela raditi u svom stanu, ali smo se povremeno nalazili i u zasebnoj prostoriji jednog japanskog restorana na Park aveniji, u kojem je Savuri bila poznata i ugledna gošća. Naši su razgovori trajali obično dva do tri sata. Iako smo sve snimali na magnetofon, njezina je tajnica također bila nazočna kako bi kasnije mogla njezin iskaz prenijeti na papir, što je i činila s velikom točnošću. Ali Savuri nikad nije govorila magnetofonu ili svojoj tajnici, uvijek se obraćala meni. Kad bi bila nesigurna gdje je zadnji put stala, ja sam bio taj koji bi je uputio. Smatrao sam sebe temeljem na kojem je počivao čitav pothvat i osjećao sam da njezina priča nikad ne bi bila ispričana da ja nisam uspio steći njezino povjerenje. Sad, međutim, uviđam kako bi prava istina mogla ipak biti nešto drugo. Savuri je mene odabrala za svog pisara, to je istina, ali možda je čitavo vrijeme samo čekala da se ukaže pravi kandidat.

Što nas dovodi do ključnog pitanja: zašto je Savuri željela ispričati svoj život? Gejše, doduše, ne polažu nekakvu formalnu zakletvu šutnje, ali se postojanje njihove profesije zasniva na tipično japanskom uvjerenju kako ono što se tijekom prijepodneva odvija u uredu i ono što se uvečer zbiva iza zatvorenih vrata nema nikakve veze jedno s drugim i mora zauvijek ostati odijeljeno i razdvojeno. Gejše jednostavno ne govore javno o svojim doživljajima. Poput prostitutki, svojih sestara niže klase, gejše su često u neobičnoj poziciji da znaju navlači li doista ova ili ona javna ličnost hlače prvo na jednu, pa na drugu nogu, kao i svi drugi ljudi. Vjerojatno tim leptiricama noći služi na čast što smatraju kako je njihova uloga da u neku ruku predstavljaju osobe javnog povjerenja, ali u svakom slučaju, gejša koja iznevjeri to povjerenje, dovodi se u neodrživ položaj. Savuri je svoju priču ispričala pod neuobičajenim okolnostima utoliko što nitko u Japanu više nad njom nije imao bilo kakve vlasti. Njezine su veze s domovinom već bile prekinute. To nam, barem djelomično, može objasniti zašto se više nije smatrala obveznom šutjeti, ali nam ne objašnjava zašto je odlučila govoriti. Bojao sam se postaviti joj to pitanje, jer što ako nakon preispitivanja vlastitih skrupula u vezi s time, promijeni mišljenje? Čak i kad je rukopis već bio potpun, još uvijek sam oklijevao. Tek kad je primila predujam od nakladnika, smatrao sam kako je slobodno mogu upitati: zašto je željela zapisati svoj život? “Što mi je drugo preostalo čime bih mogla ispuniti vrijeme ovih dana?” odgovorila mi je.

Ostavljam čitatelju neka presudi jesu li njezini motivi doista bili tako jednostavni ili nisu.

Iako je željela da njezin životopis bude zabilježen, Sayuri je ustrajala na nekoliko uvjeta. Htjela je da se rukopis objavi tek nakon njezine smrti i nakon smrti nekoliko muškaraca koji su zauzimali istaknuto mjesto u njezinu životu. Slučaj je htio da su svi oni umrli prije nje. Savuri je bilo veoma stalo do toga da njezina otkrića nikoga ne dovedu u neugodnu situaciju. Kad god je to bilo moguće, nisam mijenjao imena, premda je Savuri sakrila čak i preda mnom identitet određenih muškaraca poslu-živši se običajem, prilično raširenim medu gejšama, prema kojem se klijente spominje samo nadimkom. Kad se čitatelj, na primjer, susretne s likom koji se zove gospodin Mećava, taj je nadimak dobio zbog peruti i ako pritom pomisli kako Savuri samo pokušava biti duhovita, pogrešno će protumačiti njezinu pravu namjeru.

Kad sam zamolio Savuri da mi dopusti služiti se magnetofonom, samo sam se htio osigurati od mogućih pogrešaka njezine tajnice prilikom prepisivanja teksta. Međutim, prošle godine, nakon njezine smrti, počeo sam se pitati nisam li možda imao još jedan motiv; naime, sačuvati njezin glas koji je posjedovao takvu izražajnost kakvu sam rijetko kad čuo. Obično je govorila tihim glasom, kao što bi čovjek očekivao od žene kojoj je profesija zabavljati muškarce. Ali kad bi mi željela živo opisati neki prizor, njezin bi me glas naveo da pomislim kako je u sobi šest ili osam različitih osoba. Još uvijek pokatkad puštam uvečer njezine vrpce u svojoj radnoj sobi i teško mi je povjerovati kako više nije živa.
Pretpostavimo da ti i ja sjedimo u nekoj tihoj sobi koja gleda na vrt, čavrljajući i pijuckajući iz šalica zeleni čaj, razgovarajući o nečem što se zbilo prije mnogo godina i ja ti kažem: “To poslijepodne kad sam srela tog i tog... bilo je najbolje poslijepodne u mom životu, ali istodobno i najgore.” Pretpostavljam da bi ti odložio šalicu i rekao: “No, dakle, koje od toga? Najbolje ili najgore? Jer nikako nije moglo biti oboje!” U normalnim okolnostima ja bih se na to sama sebi nasmijala i složila se s tobom. Ali prava je istina kako je to popodne kad sam srela gospodina Tana-ku Ichiru doista bilo najbolje i najgore u mom životu. On mi se činio tako očaravajućim, čak je i zadah ribe na njegovim rukama bio neka vrsta parfema. Da ga nisam u- poznala, sigurna sam da nikad ne bih postala gejšom.

Ja nisam bila rođena ni odgajana za gejšu u Kyotu. Rodila sam se kao kći siromašnog ribara iz malog gradića Yoroida na obali Japanskog mora. U čitavom svom životu samo sam nekolicini ljudi ispričala nešto malo o Yoroidu, o kući u kojoj sam rasla, o svojoj majci i ocu ili o svojoj starijoj sestri - a sigurno nikad nikome nisam pričala o tome kako sam postala gejša ili kako je to biti gejša. Većina bi ljudi radije i dalje vjerovala kako su moja majka i baka bile gejše i kako sam ja započela s obukom iz plesa čim sam prestala sisati i tako dalje. U stvari, jednog dana prije mnogo godina, ulijevala sam šake u šalicu nekog čovjeka koji je slučajno spomenuo kako je proteklog tjedna bio u Yoroidu. Dakle, osjećala sam se onako kako se mora osjećati ptica kad preleti ocean i naiđe na nekog tko poznaje njezino gnijezdo. Bila sam duboko potresena i nisam se mogla suzdržati da ne kažem: “Yoroido! Zaboga, to je mjesto u kojem sam odrasla!”

Taj jadan čovjek! Na licu mu se odigrao čitav niz promjena. Pokušao se nasmiješiti, ali to nije baš dobro ispalo, jer nije mogao izbrisati s lica izraz šoka. “Yoroido?” rekao je. “Sigurno to ne misliš ozbiljno.”

Ja sam odavno uvježbala osmijeh koji zovem svojim “No osmijehom”, zato što sliči na No masku sleđena izraza. Prednost je tog osmijeha što ga muškarci mogu tumačiti kako god hoće, pa možeš lako zamisliti koliko sam se često oslanjala na taj osmijeh. I tada sam odlučila kako je bolje da se poslužim tim osmijehom i, dakako, uspjelo je. Čovjek je duboko odahnuo, ispio nadušak šake koji sam mu natočila, a onda prasnuo u grohotan smijeh koji je, sigurna sam, bio više izraz olakšanja nego bilo čega drugoga. “Kakva pomisao!” rekao je i ponovo se grohotom nasmijao. “Ti da si odrasla u onakvoj rupi kao što je Yo-roido. To bi bilo kao da čaj pripravljaš u kanti!” I nakon što se ponovo nasmijao, rekao je: “Eto, zašto si ti, Savuri-- san, tako zabavna. Katkad me zamalo natjeraš da povjerujem u te tvoje male šale.”

Ne sviđa mi se baš misliti o sebi kao o šalici čaja pripravljenog u kanti, ali pretpostavljam da je to u neku ruku istina. Napokon, uistinu sam odrasla u Yoroidu, a nitko ne može reći da je to nekakvo čarobno mjesto. Gotovo nitko ne odlazi tamo. A što se pak tiče ljudi koji ondje žive, oni nikad nemaju prilike otići iz njega. Vjerojatno se pitaš kako se onda dogodilo da ja ipak odem iz Yoroida. Tu počinje moja priča.

U našem malom ribarskom mjestu Yoroidu živjela sam u “pijanoj kući”. Tako sam je ja nazvala. Stajala je blizu strme obale gdje je uvijek puhao vjetar s oceana. Meni se, kao djetetu, to činilo kao da se ocean strašno prehladio, jer je stalno hripao i povremeno bi počeo silovito kihati; to jest, naglo bi se podigao vjetar i zrak bi bio pun vodenih kapljica. Zaključila sam kako se naša kućica sigurno uvrijedila zbog toga što joj ocean povremeno kiše u lice, pa se počela naginjati unatrag, jer se željela odmaknuti. Vjerojatno bi se bila srušila da moj otac nije otpilio daske s nekog razbijenog ribarskog broda i njima podupro krovne grede, zbog čega je kuća izgledala kao kakav pijani starac koji se oslanja na štaku.

U toj pijanoj kući ja sam živjela pomalo iskošenim životom. Zato što sam od najranijih godina bila jako slična majci, a gotovo uopće nisam sličila ocu ili starijoj sestri. Moja je majka govorila kako je to zato jer smo ona i ja stvorene sasvim iste. I doista smo obje imale čudne oči kakve se gotovo nikad ne vide u Japanu. Umjesto da budu tamnosmeđe kao u svih drugih, oči moje majke bile su prozirno sive, a moje su bile iste takve. Kad sam bila jako mala, rekla sam majci kako mislim da je netko probušio rupu u mojim očima, pa je iz njih istekla sva tinta, što je njoj bilo jako smiješno. Gatari su rekli kako su njezine oči tako blijede zato što je u njezinoj ličnosti previše vode, toliko da su ostala četiri elementa jedva prisutna. I to je razlog, objasnili su, zašto su joj crte lica tako neskladne. Ljudi u selu često su govorili kako je ona trebala biti izrazito dražesna, jer su joj oba roditelja bila privlačna izgleda. No, breskva ima divan okus, a isto tako i gljiva, ali to dvoje ne ide. zajedno; to je bila strašna podvala koju je priroda izvela u njezinom slučaju. Imala je majčina napućena usta, ali očevu uglastu bradu, što je stvaralo dojam profinjene slike u preteškom okviru. A njezine su divne sive oči bile okružene gustim trepavicama koje su možda izgledale krasno na njezinom ocu, ali su njoj samo davale zaprepašteni izraz.

Moja je majka uvijek govorila kako se udala za mog oca zato što je ona u svojoj ličnosti imala previše vode, a on u svojoj previše drva. Ljudi koji su poznavali moga oca odmah bi shvatili o čemu ona govori. Voda brzo teče s jednog mjesta na drugo i uvijek pronalazi neku pukotinu kroz koju će se izliti. Drvo se, s druge strane, čvrsto drži zemlje. U slučaju mog oca, to je bilo dobro, jer je on bio ribar, a čovjek s drvom u svojoj ličnosti osjeća se lagodno na moru. U stvari, moj se otac ugodnije osjećao na moru nego bilo gdje drugdje i nikad se nije previše udaljavao od njega. Mirisao je na more čak i nakon što bi se okupao. Kad nije lovio ribu, sjedio bi na podu u našoj mračnoj prednjoj sobi i krpao mrežu. I da je mreža kojim slučajem bila nekakav usnuli stvor, on ga ne bi probudio tempom kojim je radio. On je, naime, sve radio tako sporo. Čak i kad bi dozvao izraz usredotočenosti, mogao si, za to vrijeme koliko bi mu trebalo da preuredi crte lica, otrčati vani i ispustiti vodu od kupanja. Lice mu je bilo jako naborano i on je u svaku boru tutnuo po neku brigu, tako da to, zapravo, nije više bilo njegovo lice, nego više nešto kao stablo s gnijezdima ptica na svakoj grani. Morao se stalno boriti da s time nekako iziđe na kraj i uvijek je izgledao iscrpljen od napora.

Kad mi je bilo šest ili sedam godina, saznala sam nešto o svom ocu što dotad nisam znala.. Jednog sam ga dana upitala: “Tatice, zašto si ti tako star?” On je na to uzdigao obrve, tako da su izgledale kao mali, obješeni kišobrani nad njegovim očima. Potom je ispustio dugački uzdah, zatresao glavom i rekao: “Ne znam.” Kad sam se okrenula majci, ona mi je uputila pogled koji je značio da će mi ona odgovoriti na to pitanje drugom prigodom. Sljedećeg dana povela me bez riječi nizbrdo prema selu i skrenula na puteljak koji je vodio do groblja u šumi. Odvela me je do tri groba u kutu, s tri grobne oznake koje su bile mnogo više od mene. Na njima su, od vrha do dna, bili ispisani strogi, crni znakovi, ali ja tada još nisam dovoljno dugo odlazila u školu u našem malom mjestu da bih znala gdje jedan znak završava, a drugi počinje. Moja je majka pokazala na njih i rekla: “Natsu, žena Sakamota Minorua.” Sakamoto Minoru bilo je ime mog oca. “Umrla u starosti od dvadeset četiri godine, devetnaeste godine Meijija.” Zatim je pokazala na sljedeću oznaku: “Jinichiro, sin Sakamota Minorua, umro u starosti od šest godina, devetnaeste godine Meijija”, i na sljedeću, koja je nosila identičan natpis, osim imena: Masao i starosti: tri godine. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako je moj otac bio ranije oženjen, prije mnogo godina i kako mu je čitava obitelj pomrla. Nedugo potom vratila sam se ponovo do tih grobova i dok sam ondje stajala, otkrila sam kako je tuga nešto vrlo teško. Moje je tijelo bilo dva puta teže nego samo trenutak ranije, kao da su me ti grobovi vukli dolje k sebi.

Uz toliku vodu i toliko drvo, njih je dvoje trebalo tvoriti dobru ravnotežu i dobiti djecu s ispravnom raspodjelom elemenata. Sigurna sam da su se iznenadili kad su na kraju dobili po jedno od oba vlastita elementa. Jer nisam samo ja toliko sličila majci da sam čak naslijedila njezine neobične oči; moja sestra Satsu bila je toliko slična ocu, koliko je to uopće bilo moguće. Satsu je bila šest godina starija od mene i dakako, budući da je bila starija, mogla je raditi poslove koje ja još nisam mogla. Ali Satsu je imala neobično svojstvo: sve je radila na takav način da je to izgledalo kao čista slučajnost. Na primjer, ako ste je zamolili da ulije juhu iz lonca na peći u zdjelu, ona bi to obavila, ali na takav način da bi se činilo kao da je pukom srećom pljusnula juhu u zdjelu. Jednom se čak porezala ribom i pritom ne mislim da je to učinila nožem kojim je čistila ribu. Nosila je iz sela ribu umotanu u papir i dok se uspinjala uzbrdo, riba je skliznula iz omota i pala joj niz nogu na takav način da joj je zarežala nogu jednom perajom.

Naši su roditelji mogli imati još djece osim Satsu i mene, pogotovo zato što se otac nadao sinu koji bi s njim išao u ribolov. Ali kad je meni bilo sedam godina, moja se majka strašno razboljela od nečeg što je vjerojatno bio rak kostiju, premda u to vrijeme ja nisam imala pojma što joj je. Mogla je izbjeći bolove jedino kad bi spavala i počela je to činiti onako kako to rade mačke, to jest, manje više stalno. Kako su prolazili mjeseci, ona je najveći dio vremena spavala i brzo bi počela ječati svaki put kad bi se probudila. Ja sam znala da se nešto u njoj brzo mijenja, ali zbog toliko mnogo vode u njezinoj ličnosti, to me nije zabrinjavalo. Katkad bi u samo nekoliko mjeseci jako smršavila, ali bi jednako brzo ponovo ojačala. No, kad je meni bilo devet godina, počele su joj se isticati kosti lica i nikad se više nije udebljala. Nisam shvatila da voda istječe iz nje, zbog bolesti. Jer vidiš, baš kao što je morska trava prirodno natopljena vodom, ali postaje krhka kad se osuši, tako je moja majka gubila sve više od svog elementa.

A onda sam jednog popodneva sjedila na neravnom podu naše mračne prednje sobe, pjevajući zrikavcu kojeg sam tog jutra našla, kad je pred vratima zazvao jedan glas. “Oi! Otvorite! Došao je dr. Miura!”

Dr. Miura je u naše ribarsko selo dolazio jedanput tjedno i otkako se majka razboljela, nikad ne bi propustio popeti se uz brdo i pogledati kako je ona. Otac je tog dana bio kod kuće jer se spremala strašna oluja. Sjedio je na svom uobičajenom mjestu na podu s obje velike šake zapetljane poput paukova u ribarsku mrežu. No zastao je na trenutak, pogledao me i podigao jedan prst. To je značilo kako želi da ja pođem otvoriti vrata.

Dr. Miura je bio vrlo važan čovjek, odnosno tako smo mi mislili u našem malom mjestu. Studirao je u Tokvju i navodno je znao više kineskih znakova od bilo koga drugoga. On je bio odveć ponosan da bi primijetio stvora poput mene. Kad sam mu otvorila vrata, sazuo je cipele i prošao ravno pokraj mene u kuću. “Dakle, Sakamoto-san”, rekao je mome ocu, “volio bih živjeti tako kao ti, po čitave dane biti na moru i loviti ribu. Kakva divota! A onda, kad je vrijeme loše, ti lijepo uzmeš dan odmora. Vidim da ti žena još spava”, nastavio je. “Baš šteta. Mislio sam kako bih je mogao pregledati.” “Oh?” reče otac. “Znaš, neće me biti idućeg tjedna. Možda bije mogao probuditi?”

Ocu je trebalo dosta vremena da ispetlja ruke iz mreže, ali napokon je ustao. “Chiyo-chan”, rekao mi je, “donesi doktoru šalicu čaja.”

U to je vrijeme moje ime bilo Chiyo. Tek mnogo godina kasnije ljudi će me poznavati pod imenom Savuri, koje sam dobila kad sam postala gejša. Otac je s doktorom otišao u drugu sobu gdje je ležala i spavala moja majka. Pokušala sam prisluškivati na vratima, ali čula sam samo majku kako ječi i ništa od onog što su njih dvojica govorili. Zaposlila sam se oko pripravljanja čaja i uskoro je doktor izišao iz majčine sobe, trljao je ruke i izgledao jako strogo. Otac je došao za njim i obojica su sjeli za stol u sredini sobe. “Došlo je vrijeme da ti nešto kažem, Sakamoto-san”, započeo je dr. Miura. “Trebao bi razgovarati s nekom od žena u selu. Možda s gospođom Sugi. Zamoli je neka sašije lijepu, novu haljinu za tvoju ženu.” “Ja nemam novaca, doktore”, rekao je otac. “Svi smo osiromašili u zadnje vrijeme. Shvaćam o čemu govoriš. Ali duguješ to svojoj ženi. Ne bi smjela u-mrijeti u toj poderanoj haljini koju ima na sebi.” “Znači, ona će uskoro umrijeti?” “Još nekoliko tjedana, možda. Ima strašne bolove. Smrt će za nju biti oslobođenje.”

Nakon toga nisam više mogla čuti njihove glasove jer mi je uši ispunio šum poput ptičjih krila koja lepeću u paničnom strahu. Možda je to bilo moje srce, ne znam. Ali ako si ikad vidio pticu koja je uletjela u veliku dvoranu hrama i pokušava naći izlaz, pa, vidiš, tako je reagirao moj mozak.

Nikad mi nije palo na pamet da moja majka neće jednostavno nastaviti biti bolesna. Neću reći da se nikad nisam pitala što bi se moglo dogoditi ako ona umre; razmišljala sam o tome, na isti način na koji sam razmišljala što bi bilo da našu kuću proguta zemlja u nekom potresu. Činilo mi se jedva mogućim da bi nakon takvog događaja još mogao postojati život. “Mislio sam da ću ja prvi umrijeti”, govorio je moj otac. “Ti si star, Sakamoto--san. Ali dobrog zdravlja. Mogao bi poživjeti još četiri ili pet godina. Ostavit ću ti još nešto onih pilula za tvoju ženu. Možeš joj dati i dvije odjednom, ako bude potrebno.”

Razgovarali su još malo o pilulama, a onda je dr. Miura otišao. Otac je još dugo ostao šutke sjediti, leđima okrenut prema meni. Nije na sebi imao košulju, samo svoju mlohavu kožu i što sam ga više gledala, sve mi se više činio naprosto čudnom zbirkom oblika i tkiva. Kralježnica mu je bila staza od kvrga. Glava, s blijedim mrljama, mogla je biti kakva natučena voćka. Ruke su mu bile štapovi omotani starom kožom, obješeni o dvije izbočine. Ako majka umre, kako bih mogla nastaviti živjeti s njime u ovoj kući? Nisam željela otići od njega, ali kad majka ode, kuća će biti jednako prazna bio on tu ili ne bio.

Napokon otac prošapće moje ime. Otišla sam i kleknula pokraj njega. “Nešto jako važno”, rekao je.

Lice mu je bilo toliko sumornije nego obično, s očima koje su kolutale gotovo kao da je izgubio kontrolu nad njima. Pomislila sam da se bori kako da mi kaže da će majka uskoro umrijeti, ali je samo rekao: “Pođi u selo. Donesi nekoliko mirisnih štapića za oltar.”

Naš sićušan budistički oltar stajao je na jednoj staroj drvenoj gajbi pokraj ulaza u kuhinju; to je bila jedina vrijedna stvar u našoj pijanoj kućici. Ispred grubo izrezbarenog lika Amide, Bude Zapadnog raja, stajale su male mrtvačke pločice s ispisanim budističkim imenima naših mrtvih predaka. “Ali oče... nisi htio ništa drugo?”

Nadala sam se da će mi odgovoriti, ali on mi je samo pokretom ruke dao znak da pođem. Staza je od naše kuće prvo išla uz rub strme obale prije nego što bi skrenula prema selu. Nije bilo lako hodati po njoj u takve dane, ali sjećam se kako mi je bilo drago što mi žestoki vjetar skreće misli s onoga što me je mučilo. More je bjesnilo, valovi su bili poput kamenih oštrica, dovoljno oštrih da zarezu poput sječiva. Činilo mi se da se cijeli svijet osjeća upravo onako kako sam se ja osjećala. Zar život nije ništa drugo do oluja koja stalno odnosi ono što je još samo trenutak ranije bilo tu i ostavlja za sobom tek nešto ogoljelo i neprepoznatljivo? Nikad mi ranije nije pala na pamet takva misao. Bježeći od nje, trčala sam niz stazu sve dok ispod sebe nisam ugledala mjesto. Yoroido je maleni gradić, smješten uz obalu, u jednoj maloj uvali. More je obično bilo posuto ribarskim brodicama, ali danas sam ih vidjela samo nekoliko što su se vraćale kao i uvijek, izgledajući mi poput vodenih kukaca koji, odižući duge noge, hodaju po površini. Oluja se sad ozbiljno približila; čula sam njezin urlik. Ribari u uvali počeli su mi se gubiti iz vida iza zastora od kiše, a zatim su potpuno nestali. Mogla sam vidjeti kišu kako se uspinje uz padinu prema meni. Prve su me kapi udarile poput prepeličjih jaja i nakon nekoliko sekundi bila sam mokra kao da sam pala u more.
Yoroido ima samo jednu cestu, koja vodi ravno do ulaznih vrata Japanske obalne kompanije za preradu ribe; uz cestu su bile nanizane kuće u kojima su prednje sobe služile kao prodavaonice. Potrčala sam preko ceste prema kući Okada, gdje se prodavala tekstilna roba, ali mi se tada nešto dogodilo; jedna od onih beznačajnih stvari s ogromnim posljedicama, kao kad se spotakneš i padneš pod vlak. Blatna je cesta bila skliska od kiše i ja sam se poskliznula. Pala sam naprijed, na jednu stranu lica. Pretpostavljam da sam od udarca bila ošamućena, jer se samo sjećam osjećaja utrnulosti i nečeg u ustima što sam željela ispljunuti. Čula sam glasove i osjetila kako su me okrenuli na leđa; zatim su me podigli i ponijeli. Znala sam da me nose u Japansku obalnu kompaniju za preradu ribe, jer sam osjetila kako me okružuje miris ribe. Čula sam plje-skavi zvuk kad su hrpu riba odgurnuli s jednog drvenog stola na pod i položili me na njegovu sluzavu ploču. Znala sam da sam mokra od kiše i krvava, da sam bosonoga i blatnjava i odjevena u seljačku nošnju. Ali nešto nisam znala: da je to trenutak koji će sve promijeniti. Jer u tom sam se stanju zatekla kako gledam gore u lice gospodina Tanake Ichira.

Već sam mnogo puta ranije vidjela gospodina Tanaku u mjestu. On je živio u jednom obližnjem, mnogo većem gradu, ali je svakog dana dolazio u Yoroido jer je njegova obitelj bila vlasnik Japanske obalne kompanije za preradu ribe. On nije nosio seljačku odjeću kao ribari, nego muški kimono, s kimono hlačama što su mu u mojim očima davale izgled samuraja s onih slika koje si možda vidio. Koža mu je bila glatka i napeta kao bubanj, jagodice su mu bile sjajni brežuljci, poput hruskave kože ribe pržene na žaru. Uvijek me je očaravao. Kad sam se na ulici s drugom djecom loptala vrećicom ispunjenom grahom i kad bi gospodin Tanaka slučajno izašao iz kompanije za preradu ribe, uvijek bih prekinula igru i gledala ga.

Ležala sam na tom sluzavom stolu dok mi je gospodin Tanaka opipavao usnicu, povlačeći je nadolje prstima i okrećući mi glavu amo-tamo. Odjednom je ugledao moje sive oči, koje su očarano zurile u njega; nisam se mogla pretvarati da ga ne gledam. Nije se podrugljivo nasmiješio, kako bi mi pokazao da se drsko ponašam, i nije skrenuo pogled kao da mu je svejedno u što gledam i što mislim. Zurili smo jedno u drugo jedan dugi trenutak - toliko dug da su me od toga prošli srsi čak i ondje, u zagušljivom zraku kompanije za preradu ribe. “Ja tebe znam”, rekao je napokon. “Ti si kći starog Sakamota.”

Premda sam bila dijete, znala sam da gospodin Tanaka vidi svijet oko sebe onakvim kakav stvarno jest, na njegovu licu nikad nisam vidjela zbunjeni izraz moga oca. Meni se činilo da on vidi sok koji se cijedi iz debla borova i krug svjetlosti na nebu gdje su oblaci prigušili sunce. On je živio u vidljivom svijetu, čak i ako mu nije uvijek bilo drago biti u njemu. Znala sam da je zapažao stabla i blato i djecu na cesti, ali nisam imala nikakvog razloga misliti da je ikad zapazio mene.

Možda su me zbog toga u očima zapekle suze kad mi se obratio. Gospodin Tanaka me uspravio u sjedeći položaj. Mislila sam da će mi reći neka odem, ali umjesto toga kazao mi je: “Nemoj gutati tu krv, djevojčice. Ukoliko ne želiš da ti se u želucu pretvori u kamen. Ja bih je na tvom mjestu ispljunuo na pod.” “Djevojačka krv, gospodine Tanaka?” rekao je jedan od ribara. “Ovdje, gdje donosimo ribu?”

Ribari su jako praznovjerni, znaš. Posebno ne vole da žene imaju ikakve veze s njihovim ribarenjem Jedan je čovjek iz našeg sela, gospodin Yamamura, jednog jutra našao svoju kćer kako se igra u njegovom brodu. Išibao ju je i zatim je oprao brod sakeom i lužinom, toliko jakom da su se na daskama vidjele pruge gdje je lužina izbijelila boju. Čak ni to nije bilo dovoljno, nego je doveo šintoi-stičkog svećenika da blagoslovi brodicu. Sve to samo zato što se njegova kći igrala tamo gdje on stavlja ulovljenu ribu. A sad gospodin Tanaka predlaže da ja ispljunem krv na pod prostorije u kojoj čiste ribu. “Ako se bojite da će njezina pljuvačka sprati nešto od ovih ribljih crijeva”, rekao je gospodin Tanaka, “odnesite si ih doma. Ja toga imam napretek.” “Ne radi se o ribljem drobu, gospodine.” “Ja bih rekao da će njezina krv biti nešto najčistije što je palo na ovaj pod otkako smo ti i ja rođeni. Hajde”, rekao je, obraćajući se ovog puta meni. “Samo ti pljuni.”

Sjedila sam ondje na onom sluzavom stolu i nisam znala što ću. Mislila sam kako bi bilo strašno ne poslušati gospodina Tanaku, ali nisam sigurna da bih doista bila smogla hrabrosti i pljunula da se u tom trenutku jedan od ribara nije nagnuo ustranu i pritisnuvši prstom jednu nosnicu, ispuhao nos na pod. Nakon što sam to vidjela, nisam više mogla podnijeti da ma i trenutak duže bilo što zadržim u ustima i ispljunula sam krv, baš kao što mi je gospodin Tanaka rekao da učinim. Svi su se ribari s gađenjem udaljili osim pomoćnika gospodina Tanake, koji se zvao Sugi. Njemu je gospodin Tanaka rekao neka ode po doktora Miuru. “Ne znam gdje bih ga našao”, odgovorio je Sugi, a zapravo je htio reći, barem ja tako mislim, kako ga ne zanima da mi pomogne.

Rekla sam gospodinu Tanaki da je doktor bio kod nas prije nekoliko minuta. “Gdje je tvoja kuća?” pitao me je gospodin Tanaka. “To je ona mala pijana kuća gore na grebenu." “Kako to misliš...”pijana kuća”?” “To je ona kuća što je nagnuta na jednu stranu kao da je previše popila."

Činilo se da je gospodin Tanaka zbunjen mojim objašnjenjem. “Pa, Sugi, pođi prema Sakamotovoj pijanoj kući i potraži doktora Miuru. Lako ćeš ga naći. Samo idi za krikovima što ih njegovi pacijenti ispuštaju kad ih bode onim svojim prstima."

Mislila sam da će se gospodin Tanaka vratiti svome poslu nakon što je Sugi otišao, ali on je još dugo stajao uz stol i gledao me. Osjetila sam kako mi lice gori. Napokon je rekao nešto što se meni učinilo jako domišljatim. “Imaš patlidžan na licu, Sakamotova kćerkice."

Otišao je do jedne ladice i donio mi malo zrcalo da se pogledam. Usnica mi je bila otečena i modra, baš kao što je rekao. “Ali ono što bih stvarno želio znati", nastavio je, “to je, odakle ti takve neobične oči i zašto nisi sličnija svome ocu?" “Oči su moje majke", odgovorila sam mu. “Ali što se tiče mog oca, on je tako naboran da uopće ne znam kako zapravo izgleda." “I ti ćeš jednog dana biti naborana." “Ali neke su od njegovih bora tamo otkako postoji", rekla sam. “Njegova je glava straga jednako stara kao i sprijeda, a tamo je glatka kao jaje." “Trebala bi s više poštovanja govoriti o svom ocu", rekao mije gospodin Tanaka. “Ali pretpostavljam daje to istina."

Zatim je rekao nešto, zbog čega mi je lice tako pocr-venjelo da sam sigurna kako su mi usnice naspram tog lica izgledale blijede. “Pa kako je onda jedan naborani, jajoglavi starac dobio tako lijepu kćer kao što si ti?"

Otada su mi tijekom godina mnogo puta govorili da sam lijepa, češće nego se mogu i sjetiti. Premda, dakako, gejšama uvijek kažu da su lijepe, čak i onima koje to nisu. Ali kad mi je to rekao gospodin Tanaka, prije nego što sam ikada i čula da postoje gejše, gotovo sam mogla povjerovati da je to istina.

Nakon što mi je dr. Miura očistio usnicu i nakon što sam kupila ocu mirisne štapiće po koje me je poslao, uputila sam se kući krajnje uzbuđena. Mislim da u meni ne bi vladalo veće komešanje ni da sam bila mravinjak. Bilo bi mi lakše da su me sve emocije vukle u istom smjeru, ali nije bilo tako jednostavno. Nosile su me poput komadića papira na vjetru. Negdje između raznih misli o majci -negdje iza bola u usnici - ugnijezdila se nekakva ugodna misao koju sam uvijek iznova pokušavala izoštriti. Ticala se gospodina Tanake. Zastala sam na grebenu i zagledala se prema moru, na kojem su valovi i nakon oluje još uvijek izgledali kao kamene oštrice, a nebo je poprimilo smeđu boju blata. Provjerila sam gleda li me netko i onda sam, stišćući mirisne štapiće na grudi, izgovarala ime gospodina Tanake u vjetar, ponovo i ponovo, sve dok mi se nije učinilo da čujem glazbu u svakom slogu. Znam da to zvuči budalasto - i doista je bilo budalasto. Ali ja sam bila samo jedna mala, zbunjena djevojčica.

Kad smo završili s večerom i kad je otac sišao u selo gledati druge ribare kako igraju japanski šah, Satsu i ja smo u tišini pospremile kuhinju. Pokušavala sam se sjetiti osjećaja koje je gospodin Tanaka izazvao u meni, ali u hladnoj tišini kuće taj se osjećaj izgubio. Umjesto toga, osjećala sam trajan, ledeni strah pri pomisli na majčinu bolest. Zatekla sam se kako se pitam koliko je vremena ostalo do trenutka kad će biti zakopana ondje na seoskom groblju, uz ostale članove obitelji moga oca. Što će nakon toga biti sa mnom? Kad majka umre, Satsu će preuzeti ulogu majke, pretpostavljala sam. Gledala sam sestru kako riba željezni lonac u kojem se kuhala juha, ali iako je lonac bio pred njom, iako su joj oči bile uperene u njega, bilo mi je jasno da ga ne vidi. Nastavila ga je ribati dugo nakon što je već bio čist. Napokon sam joj rekla: “Satsu--san, nije mi dobro.” “Izađi pred kuću i zagrij vodu za kupanje”, rekla mi je Satsu i mokrom rukom odmaknula neposlušnu kosu s očiju. “Ne želim se kupati”, odgovorila sam. “Satsu, mamica će umrijeti.” “Ovaj je lonac napuknut. Gledaj!” “Nije”, rekla sam. “Taje crta oduvijek bila tu.” “A kako je onda voda istekla iz njega?” “Ti si je izlila. Gledala sam te.”

Na trenutak je Satsu obuzeo nekakav snažan osjećaj; znala sam to jer se osjećaj ukazao na njezinu licu kao izraz krajnje začuđenosti; slično se događalo s mnogim njezinim osjećajima. Ali ništa mi više nije rekla. Samo je uzela lonac sa štednjaka i pošla prema vratima da ga baci.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:02 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše 174


Drugo poglavlje


Sljedećeg jutra, kako bih se rastresla od crnih misli, otišla sam se kupati u malom jezercu među skupinom borova nedaleko naše kuće. Seoska su djeca dolazila na to jezerce gotovo svakog jutra kad bi bilo lijepo vrijeme. Satsu bi također ponekad došla, odjevena u grubu haljinu za kupanje koju je sama sašila od očeve stare ribarske odjeće. Haljina nije baš bila dobro sašivena, jer bi joj se objesila na grudima svaki put kad bi se Satsu sagnula i onda bi netko od dječaka povikao: “Gledajte! Vidi se planina Fuji!” Ali ona se unatoč svemu i dalje kupala u njoj.
Oko podneva sam odlučila otići kući kako bih nešto pojela. Satsu je otišla mnogo ranije s mladim Sugijem, sinom pomoćnika gospodina Tanake. Ona se uz njega ponašala poput psića. Kad bi mladi Sugi pošao nekamo, pogledao bi preko ramena dajući joj znak da krene za njim i ona bi uvijek poslušala. Nisam očekivala da ću je ponovo vidjeti prije večere, ali kad sam se približila kući, ugledala sam je na stazi ispred sebe kako stoji oslonjena leđima o jedno stablo. Da si ti vidio što se tamo događalo, vjerojatno bi odmah sve shvatio, ali ja sam bila samo mala djevojčica. Satsuina gruba haljina za kupanje bila joj je podignuta do ramena, a mladi se Sugi igrao s njezinim “planinama Fuji”, kako su to zvali dječaci.

Otkako je majka počela pobolijevati, moja je sestra postala pomalo dežmekasta. Grudi su joj bile isto tako nepokorne kao i njezina kosa. Što me je najviše zapanjilo, činilo se da je upravo ta njihova nepokornost najviše očaravala mladog Sugija. Drmao ih je rukom i gurao ustra-nu, zatim ih gledao kako padaju natrag i smiruju se na njezinim prsima. Znala sam da ih ne bih smjela špijunirati, ali nisam znala što bih sa sobom dok čekam da se staza ispred mene oslobodi. A onda sam odjednom začula iza sebe jedan muški glas kako mi govori: “Chiyo-chan, zašto čučiš tu iza tog stabla?”

S obzirom da sam imala devet godina, da sam se vraćala s kupanja u jezercu i da još nisam imala nikakvih oblika i oblina na svom tijelu koje bih od bilo koga trebala skrivati... no, lako je pogoditi što sam imala na sebi.

Kad sam se okrenula, još uvijek čučeći na stazi i pokrivajući rukama svoju golotinju koliko sam mogla, preda mnom je stajao gospodin Tanaka. Mislila sam u zemlju propasti od srama. “Ono tamo je sigurno tvoja pijana kuća”, rekao je. “A ono tamo, to mi izgleda kao mladi Sugi. Bogme, izgleda jako zaposlen! Tko je ona djevojka s njime?” “Pa, gospodine Tanaka, to bi mogla biti moja sestra. Ja čekam da oni odu.”

Gospodin Tanaka okruži rukama usta i vikne, a ja na to začujem mladog Sugija kako bježi niza stazu. Moja je sestra, izgleda, također pobjegla, jer mi je gospodin Tanaka rekao kako sad mogu slobodno otići kući i odjenuti se. “Kad vidiš tu svoju sestru”, rekao mi je, “hoću da joj ovo daš.”

Dao mi je paketić omotan rižinim papirom, otprilike veličine riblje glave. “To su neke kineske trave”, rekao mi je. “Nemoj slušati doktora Miuru ako ti kaže da su te trave bezvrijedne. Neka tvoja sestra skuha od njih čaj i neka ga da vašoj majci, to će joj olakšati bol. To su vrlo dragocjene trave. Pripazite na svaku mrvicu.” “Ako je tako, gospodine, bolje da ja to radim. Moja sestra nije baš jako spretna u kuhanju čaja.” “Dr. Miura mi je rekao da ti je majka bolesna”, reče gospodin Tanaka. “Sad mi ti kažeš da tvoja sestra ne zna čak ni pripraviti čaj! Uz onako starog oca, što će biti s tobom, Chiyo- chan? Tko se i sad brine o tebi?” “Pa, zapravo se ovih dana sama brinem o sebi.” “Poznajem jednog čovjeka. On je sad stariji, ali kad je bio dječak, otprilike tvojih godina, umro mu je otac. Već sljedeće godine umrla mu je i majka, a onda je njegov stariji brat pobjegao u Osaku i ostavio ga samog. Podsjeća malo na tebe, ne čini ti se?”

Gospodin Tanaka me pogledao kao da mi kaže neka mu se ne usudim proturječiti. “Pa, ime tog čovjeka je Tanaka Ichiro”, nastavio je. “Da, to sam ja... iako sam se tada zvao Morikashi Ichiro. Kad sam imao dvanaest godina uzela me k sebi obitelj Tanaka. A kad sam malo porastao, vjenčali su me sa svojom kćeri i posvojili. Sad pomažem voditi obiteljsku kompaniju za preradu ribe. I tako je, vidiš, sa mnom na kraju sve dobro završilo. Možda se nešto slično dogodi i tebi.”

Zagledala sam se na trenutak u sijedu kosu gospodina Tanake i u bore na njegovom čelu što su sličile na pukotine u kori stabla. Učinio mi se najmudrijim i najučenijim čovjekom na svijetu. Vjerovala sam da on zna stvari koje ja nikad neću znati, da je otmjeniji nego što ću ja ikad biti i da je njegov modri kimono elegantniji od svega što ću ja ikad imati prilike nositi. Čučala sam pred njim gola u prašini, raščupane kose i prljava lica, s mirisom barske vode na koži. “Mislim da mene nitko nikad ne bi htio posvojiti”, rekla sam. “Misliš? Ti si pametna djevojčica, zar ne? Nazvala si svoju kuću “pijana kuća”. Rekla si da glava tvog oca izgleda kao jaje!” “Ali doista izgleda kao jaje.” "Bilo bi glupo reći da ne izgleda. A sad, trči kući, Chiyo--chan”, rekao je. “Sigurno si gladna, zar ne? Možda tvoja sestra jede juhu, pa ti možeš leći na pod i srkati ono što ona prolije.”

Od tog trenutka počela sam maštati o tome kako će me gospodin Tanaka posvojiti. Ponekad zaboravljam koliko sam patila u tom razdoblju.

Pretpostavljam da bih se bila uhvatila bilo čega što bi mi pružilo utjehu. Kad bih bila žalosna, često bih se zatekla kako mi se u sjećanje vraća uvijek ista slika moje majke, iz vremena davno prije nego što je ujutro počela ječati od bolova. Ja sam tada imala četiri godine i bilo je vrijeme proslavljanja oboni blagdana, vrijeme u godini kad se u nas pozdravljaju duhovi u-mrlih. Nakon što su se nekoliko večeri za redom obavljali obredi na groblju i palile vatre pred ulazima u kuće, kako bi pokazale put mrtvima, okupili smo se na završnu večernju svečanost u našem šintoističkom hramu na litici iznad zaljeva. Odmah iza ulaznih vrata u hram bila je čistina, te večeri ukrašena šarenim papirnatim lampionima obješenim o uzice razapete između stabala. Neko smo vrijeme majka i ja plesale s ostalim mještanima uz glazbenu pratnju jednog bubnja i jedne svirale, ali sam se ja na kraju umorila, pa me je odvela do ruba čistine i uzela me u krilo. Odjednom se s obale podigao vjetar i jedan se lampion zapalio. Gledale smo kako plamen liže uz uzicu; lampion je lebdeći počeo padati prema zemlji, sve dok ga vjetar ponovo nije dohvatio i on se zakotrljao kroz zrak ravno prema nama, ostavljajući za sobom trag zlaćane prašine koja se dizala prema nebu. Činilo se da se vatrena lopta smirila na tlu, ali onda smo je majka i ja vidjele kako se ponovo podiže na struji zraka i plovi ravno prema nama. Osjetila sam kako me majka ispušta, a onda se odjednom bacila rukama na vatru kako bi je raspršila. Na trenutak smo obje bile u oblaku iskri i plamenčića, ali su potom komadići vatre odlebdjeli među stabla i ondje se utrnuli i nitko nije stradao - čak ni moja majka.

Otprilike tjedan dana kasnije, kad su već moja maštanja o usvojenju imala više nego dovoljno vremena da se razbu-jaju, došla sam jedno popodne kući i zatekla gospodina Tanaku kako sjedi sučelice mom ocu za malim stolom u našoj kući. Znala sam da razgovaraju o nečem ozbiljnom, jer me uopće nisu primijetili kad sam stupila u ulazni prostor. Ukočila sam se na mjestu kako bih čula što govore. “Onda, Sakamoto, što misliš o mom prijedlogu?” “Ne znam, gospodine”, odgovorio je moj otac. “Ne mogu zamisliti da djevojčice igdje drugdje žive.” “Ja te razumijem, ali njima će biti mnogo bolje, a i tebi. Samo se postaraj da sutra popodne dođu u selo.”

Na to je gospodin Tanaka ustao, pripremajući se za odlazak. Ja sam se pretvarala kao da sam upravo stigla, kako bismo se sreli na vratima. “Razgovarao sam s tvojim ocem, Chiyo-chan”, rekao mi je. “Ja živim s onu stranu grebena, u gradiću Senzuru. Senzuru je veći od Yoroida. Mislim da bi ti se svidio. Zašto ne biste ti i Satsu-san došle sutra tamo? Vidjet ćete moju kuću i upoznati moju kćerkicu. Možda ostanete preko noći? Samo na jednu noć, znaš, a onda ću vas ja opet vratiti kući. Što misliš o tome?”

Rekla sam kako bi to bilo vrlo lijepo. I pretvarala sam se koliko god sam bolje umjela kako taj prijedlog nije ništa neobično.

Međutim, u mojoj glavi kao da se dogodila eksplozija. Misli su mi bile isprekidane i jedva sam ih u-spijevala povezati. Svakako je bila istina da se dio mene očajnički nadao da će me gospodin Tanaka posvojiti nakon majčine smrti, ali je drugi dio mene bio jako uplašen. Strašno me je bilo sram što sam ikad zamišljala kako bih mogla živjeti bilo gdje osim u našoj pijanoj kući. Nakon što je gospodin Tanaka otišao, pokušala sam se zaokupiti poslovima u kuhinji, ali osjećala sam se pomalo kao Satsu, jer sam jedva nazirala stvari pred sobom. Ne znam koliko je vremena prošlo. Nakon dužeg vremena čula sam oca kako šmrče i protumačila to kao znak da on plače, zbog čega mi se lice zažarilo od srama. Kad sam se napokon primorala pogledati prema njemu, vidjela sam da su mu ruke već zapletene u jednu od njegovih mreža, ali da stoji u vratima što su vodila u stražnju sobu gdje je majka ležala obasjana suncem pod ponjavom koja se zalijepila za nju poput druge kože.

Idućeg dana, pripremajući se za sastanak s gospodinom Tanakom dolje u mjestu, oribala sam svoje prljave gležnjeve i natapala se neko vrijeme u našoj kadi, koja je nekoć bila spremnik vruće vode jednog parnog motora što ga je netko ostavio u našem selu: gornji je dio bio otpiljen i unutrašnjost obložena drvetom. Dugo sam sjedila u toj kadi i gledala prema moru, osjećajući se vrlo samostalnom, jer ću danas prvi put vidjeti nešto od svijeta izvan našeg malog sela.

Kad smo Satsu i ja stigle do Japanske obalne kompanije za preradu ribe, gledale smo ribare kako istovaruju svoj ulov na molu. Među njima je bio i naš otac, grabeći ribu svojim koščatim rukama i bacajući je u košare. U jednom je trenutku pogledao prema nama i zatim je obrisao lice rukavom košulje. Meni su nekako crte njegova lica izgledale još turobnije nego obično. Ribari su nosili košare pune ribe do zaprege gospodina Tanake i slagali ih u kola. Ja sam se popela na kotač kako bih gledala što rade. Ribe su većinom zurile staklastim očima, ali s vremena na vrijeme neka bi od njih otvorila usta, što je meni izgledalo poput tihog krika. Pokušala sam ih umiriti: “Vi sad idete u grad Senzuru, ribice! Sve će biti u redu.”

Nisam vidjela kakva bi korist bila od toga da im se kaže istina.
Napokon je gospodin Tanaka izašao na cestu i rekao Satsu i meni neka se popnemo na kolsku klupicu i sjednemo do njega. Ja sam sjedila u sredini, dovoljno blizu da osjećam tkaninu njegova kimona uz svoju ruku. Nisam mogla spriječiti da mi zbog toga krv navali u lice. Satsu je gledala ravno u mene, ali na licu joj je bio uobičajeni zbunjeni izraz i činilo se da ništa ne primjećuje.

Tijekom putovanja dobar sam dio vremena provela gledajući otraga na ribe - kako ih drmanje kola baca s jedne strane košare na drugu. Dok smo se uspinjali uz greben na izlasku iz Yoroida, kotač je prešao preko kamena i kola su se naglo nagnula na jednu stranu. Jedan je lubin ispao i udario o zemlju tako jako da ga je to vratilo u život. Gledati ga tako, kako se bacaka i hvata zrak, bilo je ipak više nego što sam mogla podnijeti. Okrenula sam se sa suzama u očima, i premda sam ih pokušala sakriti od gospodina Tanake, on ih je primijetio. Nakon što je pokupio ribu s puta i nakon što su kola ponovo krenula, upitao me je zbog čega plačem. “Ta jadna riba!” rekla sam. “Ti si kao moja žena. Ribe su većinom mrtve kad ih ona vidi, ali ako mora skuhati raka ili bilo što drugo što je još živo, oči joj zasuze i počne im pjevati.”

Naučio me jednu pjesmicu - zapravo, gotovo molitvu - za koju sam pomislila kako ju je vjerojatno izmislila njegova žena. Ona ju je pjevala rakovima, ali smo mi izmijenili riječi i pjevali je ribama:
Suzuki yo suzuki! Jobutsu shite kure!

Lubinčiću, o lubinčiću! Požuri se doseći stanje Bude!
Potom me je naučio još jednu pjesmu, uspavanku, koju nikad dotad nisam čula. Pjevali smo je jednom iverku koji je otraga u kolima ležao sam u jednoj plitkoj košari, pomičući naokolo svoja dva, pucetima slična oka na plosnatoj glavi.

Nemure yo, u karei yo! Niwa ya makiba ni Tori mo hitsuji mo Minna nemureba Hoshi wa modo kara Gin no hikari o Sosogu, kono yoru!

Zaspi, dobri iverku!

Kad već svi spavaju - Čak i ptice i ovce U vrtovima i poljima - Zvijezde će ove noći Prosipati svoju zlatnu svjetlost S prozora.

Nekoliko trenutaka kasnije uspeli smo se na vrh grebena i ispod nas se ukazao gradić Senzuru. Dan je bio sumoran, sve je bilo u nijansama sivog. To je bio moj prvi pogled na svijet izvan Yoroida i pomislila sam kako nisam mnogo propustila. Vidjela sam krovove pokrivene slamom uz obalu zaljeva, među sumornim brežuljcima, a iza njih more boje metala, posuto krhotinama bjeline. Na kopnenoj strani, krajolik je mogao biti privlačan da nije bilo željezničkih tračnica što su se usijecale kroz njega poput ožiljka.

Senzuru je uglavnom bio prljav, smrdljiv gradić. Čak se i iz mora dizao grozan zadah, kao da su sve ribe u njemu uginule i trule. Oko potpornih stupova mola plutali su komadi povrća poput meduza u našem malom zaljevu. Brodice su bile oguljene, nekima su rebra bila napuknuta i doimale su se kao da su izašle iz bitke.

Satsu i ja smo dugo sjedile na molu, sve dok nas gospodin Tanaka nije napokon pozvao u glavno sjedište Japanske obalne kompanije za preradu ribe i poveo nas niz jedan dugački hodnik. Hodnik nije mogao jače smrdjeti po ribljoj utrobi ni da smo se doista nalazili unutar neke ribe. Ali u dnu hodnika, na moje iznenađenje, ukazao se jedan ured koji je u mojim očima devetogodišnje djevojčice izgledao krajnje otmjeno. Na ulazu u ured Satsu i ja smo stajale bose na skliskom i mokrom kamenom podu. Ispred nas jedna je stuba vodila na uzdignutu platformu prekrivenu tatami strunjačama. Možda je to bilo ono što me se dojmilo: uzdignuti je pod davao svemu otmjeniju notu. U svakom slučaju, smatrala sam to najljepšom sobom koju sam ikad vidjela - premda me sad navodi na smijeh i sama pomisao da je ured veletrgovca ribom u malenom gradiću na Japanskom moru mogao na ikoga ostaviti takav dojam.

Na uzdignutom je podu sjedila na jastuku neka stara žena koja je ustala kad nas je vidjela i došla do ruba platforme, te se tamo spustila na koljena. Bila je stara i na licu je imala zlovoljan izraz, a mislim da nikad nisi vidio nekoga tko bi se više vrpoljio od nje. Kad nije poravnavala kimono, brisala je nešto iz kutka oka ili se češkala po nosu, uzdišući čitavo vrijeme kao da silno žali što ima toliko toga što mora obaviti.

Gospodin Tanaka joj je rekao: “Ovo je Chiyo-chan i njezina starija sestra, Satsu-san.” Ja sam se malo naklonila, a gospođa Mrdalo mi je na to odgovorila kimanjem glave. Potom je uzdahnula najdublje do sada i počela jednom rukom cupkati krastavi komadić kože na vratu. Ja bih bila rado skrenula pogled ustranu, ali su njezine oči zurile ravno u moje. “No dakle! Ti si, znači, Satsu-san?” rekla je. Ali još uvijek je gledala u mene. “Ja sam Satsu”, rekla je moja sestra. “Kad si rođena?”

Činilo se da Satsu još uvijek nije načisto kojoj od nas ona govori, zato sam ja odgovorila umjesto nje. “Ona je rođena u godini krave”, rekla sam.

Starica ispruži ruku i potapše me prstima po licu. Međutim, učinila je to na vrlo čudan način, tako da me je nekoliko puta bocnula prstima u bradu. Ali znala sam da me je mislila potapšati, jer joj je lice imalo ljubazan izraz. “Ova je prilično dražesna, zar ne? Tako neobične oči! I vidi se da je pametna. Pogledaj joj samo čelo.” Na to se opet okrenula mojoj sestri i rekla: “No, dakle. Godina krave, petnaest godina, planet Venera, šest, bijelo. Hmm... Priđi malo bliže.”

Satsu posluša. Gospođa Mrdalo joj počne ispitivati lice, ne samo očima, nego i vršcima prstiju. Potrošila je mnogo vremena provjeravajući Satsuin nos iz raznih kutova, kao i uši. Na kraju joj je štipnula uske više puta i zagunđala, dajući time na znanje kako je s njom završila, te se potom okrenula meni. “Ti si godina majmuna. To mi je jasno čim te pogledam.

Koliko ti imaš vode! Osam, bijelo, planet Saturn. I vrlo si ljupka djevojčica. Priđi bliže.”

Sad je sa mnom počela raditi iste stvari, štipkala me za uši i tako dalje. Ja sam stalno mislila na to kako je tim istim prstima grebala po krasti na vratu. Ubrzo je ustala i sišla dolje na kameni pod gdje smo mi stajale. Trebalo joj je nešto vremena da svoja iskrivljena stopala ugura u zori, ali se napokon okrenula gospodinu Tanaki i uputila mu pogled koji je on, čini se, odmah shvatio, jer je izišao iz sobe i za sobom zatvorio vrata.

Gospođa Mrdalo na to razveže Satsuinu seljačku košulju i svuče je. Pomicala je malo amo-tamo Satsuine dojke, zavirila joj pod pazuha, zatim ju je okrenula i razgledavala joj leđa. Ja sam bila u takvom šoku da sam se jedva uspijevala primorati da to gledam. Nije mi, dakako, bilo prvi put što vidim Satsu golu, ali način na koji je gospođa Mrdalo opipavala njezino tijelo činio mi se još ne-pristojnijim nego kad je Satsu podigla haljinu za kupanje za mladog Sugija. A onda, kao da ni to nije bilo dovoljno, gospođa Mrdalo povuče nadolje Satsuine gaće, premjeri je od glave do pete, potom je opet okrene licem prema sebi. “Iskorači iz gaća”, reče joj.

Dugo nisam vidjela Satsuino lice toliko zbunjeno, ali iskoračila je iz gaća i ostavila ih na sluzavom kamenom podu. Gospođa Mrdalo ju je uhvatila za ramena i posjela na platformu. Satsu je bila potpuno gola; sigurna sam da nije imala pojma zašto mora tamo sjediti, baš kao ni ja. Ali nije imala kad misliti o tome jer joj je gospođa Mrdalo u hipu stavila ruke na koljena i raširila joj noge. I ne oklijevajući ni trenutka, posegnula joj rukom među noge. Nakon toga nisam više imala hrabrosti gledati. Mislim da se Satsu vjerojatno morala opirati jer je gospođa Mrdalo viknula na nju i istodobno sam čula glasan pljesak dlana po goloj koži - to je gospođa Mrdalo udarila Satsu po nozi, kako sam kasnije zaključila po crvenoj mrlji na Satsuinom bedru. Gospođa Mrdalo je brzo bila gotova i rekla je Satsu neka se ponovo odjene. Dok se oblačila, Satsu je glasno šmrcala. Možda je plakala, ne znam, nisam se usuđivala pogledati u nju.

Zatim se gospođa Mrdalo ustremila na mene i u sekundi su i meni gaće bile oko koljena i ostala sam bez košulje, baš kao što se to malo prije dogodilo mojoj sestri. Ja nisam imala grudi koje bi starica mogla pomicati amo--tamo, ali mi je pogledala pod pazuha baš kao i njoj i o-kretala me, prije nego što me je posjela na platformu i strgnula mi gaće s nogu. Užasno me je bilo strah što će mi učiniti i kad mi je pokušala raširiti koljena, morala me pljesnuti po nozi, baš kao što je pljesnula Satsu, nakon čega me je grlo počelo peći od suzdržanih suza. Gurnula mi je prst među noge i napravila nešto što sam ja osjetila kao uštip, tako bolan da sam kriknula. Kad mi je naredila da se ponovo obučem, osjećala sam se kao što se vjerojatno osjeća nasip dok zadržava čitavu jednu rijeku. Ali bojala sam se da ćemo se osramotiti pred gospodinom Ta-nakom ako Satsu ili ja počnemo plakati kao mala djeca. “Djevojke su zdrave", rekla je starica gospodinu Tanaki kad je ponovo ušao u sobu, “i posve odgovaraju. Obje su netaknute. Starija ima previše drveta, ali mlađa ima puno vode. Uz to je i ljepušna, što vam se čini? Njezina starija sestra izgleda kraj nje kao seljančica!" “Siguran sam da su obje privlačne djevojke, svaka na svoj način", odgovorio je gospodin Tanaka. “Zašto ne bismo o tome porazgovarali dok vas budem pratio? Djevojke će me ovdje pričekati."

Kad je gospodin Tanaka zatvorio vrata za njima, o-krenula sam se i vidjela Satsu kako sjedi na rubu platforme i zuri gore prema stropu. Zbog oblika njezina lica suze su joj se skupile oko vrha nosnica i čim sam vidjela da ona plače, briznula sam u plač. Osjećala sam se krivom za ono što se dogodilo i obrisala sam joj lice krajem svoje seljačke košulje. “Tko je bila ta grozna žena?" upitala me je. “Sigurno nekakva gatara. Vjerojatno gospodin Tanaka želi saznati o nama što je više moguće..." “Ali zašto nas je razgledavala na takav užasan način!" “Satsu-san, zar ne shvaćaš?" rekla sam. “Gospodin Tanaka nas namjerava posvojiti."

Kad je to čula, Satsu je počela žmirkati kao da joj se mušica zavukla u oko. “O čemu to govoriš?" rekla je. “Gospodin Tanaka nas ne može posvojiti." “Otac je tako star... i sad, kad nam se majka razboljela, mislim da se gospodin Tanaka brine što će biti s nama. Neće biti nikoga tko bi se o nama starao."

Satsu ustane, toliko ju je uznemirilo to što je čula. Ubrzo je počela škiljiti i vidjela sam kako se trudi samu sebe uvjeriti kako nas ništa neće odvesti iz naše pijane kuće. Istiskivala je iz glave riječi koje sam joj rekla kao što bi netko istiskivao vodu iz spužve. Polako joj se lice počelo opuštati i ponovo je sjela na rub platforme. Trenutak kasnije gledala je oko sebe po sobi kao da uopće nismo razgovarale.

Kuća gospodina Tanake nalazila se na kraju jednog pu-teljka malo izvan grada. Šumarak borova oko nje ispunjavao je zrak isto tako jakim mirisom kao more na strmoj obali gdje je stajala naša kuća i kad sam pomislila na more i kako ću jedan miris zamijeniti drugim, osjetila sam u sebi nekakvu strašnu prazninu i potrebu da se odmaknem od nje, baš kao što se povlačiš s ruba neke litice nakon što si povirio u dubinu. Kuća je bila otmjenija od bilo koje u Yoroidu, s golemim strehama kao na našem mjesnom hramu. A kad je gospodin Tanaka stupio u svoj ulaz, ostavio je cipele tamo gdje je iz njih iskoračio, jer je jedna sluškinja došla i odložila ih na policu umjesto njega. Satsu i ja nismo imale cipele koje bismo odložile, ali baš kad sam se spremala ući u kuću, osjetila sam kako me je nešto blago udarilo u leđa i jedna je borova šišarka pala na drveni pod među moje noge. Okrenula sam se i vidjela neku djevojčicu otprilike mojih godina i vrlo kratke kose kako se trčeći sakriva iza jednog stabla. Provirila je i nasmiješila mi se, otkrivajući trokut praznog prostora među prednjim zubima, a onda je otrčala dalje, osvrćući se preko ramena, pozivajući me da potrčim za njom. Možda će čudno zvučati, ali ja nikad dotad nisam doživjela iskustvo stvarnog upoznavanja s nekom djevojčicom. Naravno, poznavala sam djevojčice iz mog mjesta, ali mi smo zajedno rasle i nikad nije bilo potrebe za nečim što bi se moglo nazvati “upoznavanje”. Međutim, od trenutka kad sam prvi put ugledala Kuniko - tako se zvala kćerkica gospodina Tanake - ona se tako prijateljski ponašala prema meni da sam pomislila kako mi ne bi bilo teško prijeći iz jednog svijeta u drugi.

Njezina je odjeća bila mnogo otmjenija od moje i na nogama je imala zori, ali ja sam, kao prava djevojčica sa sela, bosonoga potrčala za njom u šumicu i dostigla je kod neke vrste kućice za igru, napravljene od otpiljenih grana nekog sasušenog stabla. Ona je u njoj poslagala kamenje i šišarke kako bi napravila sobe. U jednoj od tih soba pretvarala se da mi poslužuje čaj u napukloj šalici; u drugoj smo se smjenjivale hraneći njezinu lutku, malog dječačića po imenu Taro, koji je zapravo bio samo platnena vrećica ispunjena zemljom. Taro voli nepoznate osobe, rekla je Kuniko, ali se užasno boji glista, a čudnom igrom slučaja, njih se bojala i Kuniko. Kad smo naišle na jednu, Kuniko me natjerala da je uhvatim i iznesem van prije nego što se jadni Taro rasplače od straha.

Bila sam oduševljena mogućnošću da mi Kuniko bude sestra. U stvari, veličanstvena stabla i miris borova - pa čak i gospodin Tanaka - sve mi se to počelo činiti gotovo beznačajnim u usporedbi s time. Razlika između života ovdje, u kući obitelji Tanaka i života u Yoroidu bila je tako velika kao razlika između mirisa nečeg što se kuha i usta punih slasne hrane.

Kad se smračilo, oprale smo ruke i noge na bunaru i ušle, te zauzele svoja mjesta na podu oko jednog četverou-glastog stola. Bila sam zadivljena kad sam vidjela kako se para iz jela koje ćemo jesti diže prema gredama stropa visoko iznad mene, dok nam iznad glave vise električna svjetla. Zapanjila me je jarko rasvijetljena soba. Nikad dotad nisam tako nešto vidjela. Ubrzo je posluga donijela večeru - usoljenog lubina na žaru, ukiseljeno povrće, juhu i kuhanu rižu - ali istog trenutka kad smo počeli jesti, svjetla su se ugasila. Gospodin Tanaka se nasmijao; to se, navodno, često događalo. Sluge su na to zapalile lampione što su svuda naokolo visjeli na drvenim tronožnim stalcima.

Dok smo jeli, nitko nije mnogo govorio. Ja sam očekivala da će gospođa Tanaka biti blistavo lijepa, ali ona je izgledala kao starija verzija Satsu, osim što se često smiješila. Nakon večere ona i Satsu su počele igrati igru go, a gospodin Tanaka je ustao i pozvao sluškinju neka mu donese kratki kimono kaput. Onda je gospodin Tanaka otišao, a malo zatim Kuniko me pokretom ruke pozvala da pođem za njom. Na vratima je navukla slamnate zori, te je i meni posudila jedan par. Pitala sam je kamo idemo. “Tiho!” rekla je. “Slijedit ćemo tatu. Ja to radim svaki put kad izađe. To je tajna.”

Pošle smo uz puteljak i skrenule na glavnu ulicu prema gradu Senzuru, hodajući na stanovitoj udaljenosti iza gospodina Tanake. Već za nekoliko minuta, hodale smo među kućama grada, a onda me Kuniko uhvatila za ruku i povukla me niz jednu sporednu uličicu. Na kraju jednog kamenom popločanog prolaza između dvije kuće došle smo do nekog prozora pokrivenog zaslonima od papira, osvijetljenog svjetlom koje je unutra gorjelo. Kuniko je prislonila oko na jednu rupu u papiru, probušenu upravo na visini njezina oka. Dok je ona virila u sobu, čula sam iznutra smijeh i razgovor, te kako netko pjeva uz pratnju shamisena. Napokon se Kuniko odmaknula, tako da sam ja mogla proviriti kroz rupicu.

Polovica sobe bila mi je skrivena složivim paravanom, ali sam mogla vidjeti gospodina Tanaku kako sjedi na strunjačama s još tri ili četiri muškarca. Neki starac koji je sjedio do njega pričao je kako je pridržavao ljestve nekoj mladoj ženi i virio joj pod haljinu - svi su se smijali, osim gospodina Tanake, koji je gledao ravno preda se, prema onom dijelu sobe koji nisam mogla vidjeti. Jedna starija žena u kimonu donijela mu je čašu, koju je on držao u ruci dok mu je ona točila pivo. Gospodin Tanaka me se dojmio poput kakva otoka u moru, jer iako su svi ostali uživali u starčevoj priči čak i ta starija žena što je točila pivo - gospodin Tanaka je i dalje samo zurio prema drugom kraju stola. Maknula sam oko s rupe i upitala Kuniko kakva je to kuća. “To je čajana”, odgovorila mi je, “u kojoj gejše zabavljaju muškarce. Moj tata dolazi ovamo gotovo svake večeri. Ne znam zašto mu se to toliko sviđa. Žene toče piće, a muškarci pričaju pričice - osim kad pjevaju. Na kraju su svi pijani.”

Ponovo sam prislonila oko na rupicu, na vrijeme da zapazim jednu sjenu kako prelazi preko zida, a onda mi se u vidokrugu pojavila neka žena. Kosa joj je bila ukrašena visećim zelenim cvijetom vrbe i na sebi je imala kimono nježno ružičaste boje s bijelim cvjetovima posutim po njemu poput kolaža. Široki obi koji joj je bio svezan oko struka bio je narančaste i žute boje. Nikad dotad nisam vidjela tako elegantnu odjeću. Nijedna žena u Yoroi- du nije posjedovala nešto otmjenije od obične pamučne ili možda lanene haljine, s jednostavnim tamnomodrim u-zorkom. Međutim, za razliku od njezine odjeće, sama žena nije bila nimalo ljupka. Zubi su joj toliko stršali da ih usnice nisu potpuno pokrivale, a glava joj je bila toliko uska da sam se pitala nisu li joj možda glavu držali stisnutu između dvije daske dok je bila dojenče. Možda misliš da sam okrutna što ju opisujem tako nemilosrdnim riječima, ali činilo mi se čudnim što se gospodin Tanaka zakvačio očima za nju kao krpa za kuku, premda nitko ne bi za nju mogao reći da je ljepotica.

On ju je nastavio gledati dok su se svi ostali smijali, a kad se ona spustila na koljena pokraj njega kako bi mu natočila još nekoliko kapi piva u čašu, pogled koji mu je uputila odavao je kako se njih dvoje vrlo dobro poznaju.

Kuniko je još jednom provirila kroz rupicu, a onda smo se vratile njenoj kući i sjedile zajedno u kupki na rubu borove šumice. Nebo je bilo prepuno zvijezda, osim što su grane iznad mene zakrivale pola neba. Mogla sam ostati sjediti u kupki još mnogo duže, pokušavajući shvatiti sve što sam vidjela tog dana i promjene koje su me čekale... ali Kuniko je u vrućoj vodi uhvatila takva pospa-nost da su sluškinje ubrzo došle da nas izvuku iz kupke.

Satsu je već hrkala kad smo Kuniko i ja legle na futo-ne pokraj nje, stisnute jedna uz drugu i zagrljene. U meni je rastao topli osjećaj zadovoljstva i šapnula sam Kuniko na uho: “Znaš da ću doći živjeti ovdje s tobom?” Mislila sam da će ju ta vijest natjerati da otvori oči ili da se čak uspravi u sjedeći položaj. Ali nije ju trgnula iz drijemeža. Uzdahnula je i trenutak kasnije dah joj je bio topao i vlažan, ispunjen blagim šumovima sna.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:04 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše 173

Treće poglavlje


Kad smo se vratile kući, činilo se kao da se majčina bolest pogoršala u taj jedan dan koliko nas nije bilo. Ili se samo radilo o tome da sam nakratko uspjela zaboraviti koliko je ona stvarno bolesna. Kuća gospodina Tanake mirisala je na dim i borove, a naša je mirisala na njezinu bolest, na način koji uopće nemam snage opisivati. Satsu je popodne radila u selu, tako da mi je gospođa Sugi došla pomoći okupati majku. Kad smo je iznijele iz kuće, prsni joj je koš bio širi od ramena i čak su joj i bjeloočnice bile mutne. Jedino što mi je pomagalo da izdržim gledati je takvu, bilo je sjećanje na to kako sam se osjećala izlazeći s njom iz kupke, dok je još bila snažna i zdrava, kad se para dizala s naše bijele kože kao da smo dvije kuhane rotkvice. Teško mi je bilo zamisliti da bi ta žena, čija sam leđa toliko puta ribala kamenom i čije mi se tijelo uvijek činilo čvršće i glatkije od Satsuinog, mogla umrijeti prije nego što ljetu dođe kraj.

Te noći, dok sam ležala na svom futonu, pokušavala sam zamisliti čitavu tu zbunjujuću situaciju iz svakog kuta, ne bih li uvjerila samu sebe kako će sve, nekako, biti u redu. Kao prvo, pitala sam se kako možemo nastaviti živjeti bez majke? Čak i ako preživimo i gospodin Tanaka nas posvoji, zar će moja vlastita obitelj prestati postojati? Na kraju sam zaključila kako gospodin Tanaka ne bi posvojio samo moju sestru i mene, nego i našeg oca. Napokon, nije mogao očekivati od oca da živi sam. Obično nisam mogla zaspati dok ne bih samu sebe uvjerila kako je to istina, a posljedica je toga bila da tih tjedana nisam mnogo spavala i jutra su mi bila nejasna od umora.

Jednog takvog jutra na vrhuncu ljeta vraćala sam se s paketićem čaja iz sela kad sam iza sebe čula škripu šljunka. Pokazalo se da je to gospodin Sugi, pomoćnik gospodina Tanake, koji je trčao za mnom uz strmu stazu. Kad je stigao do mene, dugo mu je trebalo da povrati dah, dahtao je i držao se za slabine kao da je trčao čitavim putem od Senzura. Lice mu je bilo crveno poput raka i sjajno od znoja, iako dan još nije bio vruć. Napokon je rekao: “Gospodin Tanaka želi da ti i tvoja sestra... dođete dolje u selo... čim prije možete.”

Čudila sam se kako to da otac jutros nije otišao u ribolov. Sad mi je postalo jasno: danas je taj dan. “A moj otac?” upitala sam. “Je li gospodin Tanaka rekao nešto za njega?” “Samo ti pođi kući, Chiyo-chan”, rekao mi je gospodin Sugi. “Idi po sestru.”

Nije mi se to sviđalo, ali sam otrčala kući i zatekla oca kako sjedi za stolom i iz jedne pukotine u drvetu noktom kopa skorjelu prljavštinu. Satsu je stavljala tanke komadiće ugljena u peć. Činilo se kao da je njih dvoje čekalo da se dogodi nešto strašno.
Rekla sam: “Oče, gospodin Tanaka hoće da Satsu-san i ja dođemo u
selo.”

Satsu bez riječi odveže pregaču i objesi je o klin pa iziđe kroz vrata. Otac ništa nije rekao, samo je nekoliko puta žmirnuo, zureći u mjesto na kojem je malo prije stajala Satsu. Onda je sporo spustio pogled na pod i kimnuo glavom. Čula sam majku kako u snu jauče u stražnjoj sobi.

Satsu je već bila gotovo stigla do mjesta kad sam je sustigla. Već sam tjednima zamišljala ovaj dan, ali ni u jednom trenutku nisam očekivala da ću se ovako bojati. Činilo se da Satsu ne shvaća kako bi ovaj silazak u mjesto mogao biti drugačiji od onog dan ranije. Čak se nije potrudila obrisati ugljenu prašinu s ruku i dok je odmicala pramen kose, ostao joj je na licu crni trag. Nisam htjela da je gospodin Tanaka takvu vidi, pa sam ispružila ruku da joj očistim lice kao što bi to učinila naša majka. Ona mi je odgurnula ruku.

Ispred Japanske obalne kompanije za preradu ribe poklonila sam se i zaželjela dobro jutro gospodinu Tanaki, očekujući da će on biti veseo što nas vidi. Međutim, njegovo je držanje bilo neobično hladno. Pretpostavljam da mi je to trebao biti prvi znak kako se stvari neće baš odvijati onako kako sam ja to zamišljala. Kad nas je poveo do svoje zaprege, zaključila sam kako nas želi odvesti svojoj kući, tako da njegova žena i kći budu prisutne kad nam kaže da će nas posvojiti. “Gospodin Sugi će sjediti sa mnom sprijeda”, rekao je, “pa se prema tome ti i Shizu--san smjestite otraga.” Upravo je tako rekao: “Shizu-san.” Pomislila sam kako je vrlo nepristojno od njega što ne zna ime moje sestre, ali ona, činilo se, nije to primijetila. Popela se u stražnji dio kola i sjela među prazne košare za ribu, oslonivši se jednim dlanom o sluzave daske. A onda je tom istom rukom otjerala muhu s lica, ostavljajući sjajni trag na obrazu. Ja nisam bila tako ravnodušna na sluz i krljušti kao Satsu. Ni o čemu drugom nisam mogla misliti nego o smradu i kako ću biti sretna kad stignemo do kuće gospodina Tanake i kad budem mogla oprati ruke, a možda čak i odjeću.

Dok smo se vozili, Satsu i ja nismo izgovorile ni riječi, sve dok nismo došli na vrh brda iznad Senzura kad je ona odjednom rekla: “Vlak.”

Pogledala sam i vidjela u daljini vlak koji je išao prema gradu. Dim se valjao iza njega na način koji me je podsjetio na zmiju koja svlači svoju kožu. Ta mi se misao učinila zgodnom i pokušala sam je objasniti sestri, ali ona nije za to marila. Gospodinu Tanaki će se to svidjeti, pomislila sam, a i Kuniko. Odlučila sam im to ispričati kad stignemo do kuće.

A onda sam shvatila da se uopće ne vozimo u smjeru kuće gospodina Tanake.

Malo kasnije kola su se zaustavila na prašnom komadu zemlje uz željezničke tračnice, izvan grada. Tu je, među nagomilanim vrećama i sanducima, stajala gomila ljudi. A tamo, malo po strani, stajala je gospođa Mrdalo s nekim muškarcem neobično uske građe u krutom kimonu. Imao je meku crnu kosu, poput mačjeg krzna, i u jednoj je ruci držao uzicu s koje je visjela nekakva platnena torba. Činilo mi se da ne spada u Senzuru, pogotovo ne tamo, uz one seljake i ribare s onim njihovim sanducima te neku pogrbljenu staricu koja je nosila naprtnjaču sa slatkim krumpirima. Gospođa Mrdalo mu je nešto rekla i kad se on na to okrenuo i zapiljio u nas, odmah sam zaključila kako ga se bojim.
Gospodin Tanaka nas je predstavio tom čovjeku, koji se zvao Bekku. Gospodin Bekku uopće ništa nije rekao, samo se ispitljivo zagledao u mene i nekako zbunjeno pogledao Satsu.

Gospodin Tanaka mu je rekao: “Doveo sam sa sobom iz Yoroida Sugija. Želite li da on pođe s vama? On poznaje djevojke, a ja ću se snaći bez njega dan ili dva.” “Ne, ne”, rekao je gospodin Bekku, odmahujući rukom.

Ja sasvim sigurno nisam ovako nešto očekivala. Pitala sam kamo idemo, ali činilo se da me nitko nije čuo, pa sam sama smislila odgovor. Zaključila sam kako gospodin Tanaka vjerojatno nije bio zadovoljan onim što mu je gospođa Mrdalo rekla o nama i kako će nas ovaj čudno uzak čovjek, gospodin Bekku, sada odvesti nekamo gdje će nam potpunije proreci sudbinu. Nakon toga će nas opet vratiti gospodinu Tanaki.

Dok sam se nastojala umiriti tim mislima, gospođa Mrdalo je s ljubaznim osmijehom na licu povela Satsu i mene niz zemljani peron. Kad smo otišle dovoljno daleko da nas drugi ne mogu čuti, osmijeh je nestao i ona nam reče: “A sad me slušajte. Vi ste obje zločeste djevojčice!” Osvrnula se naokolo kako bi provjerila da nas nitko ne gleda i potom nas je udarila rukom po tjemenu. Nije me zaboljelo, ali sam kriknula od iznenađenja. “Ako me nečim osramotite”, nastavila je, “platit ćete mi za to! Gospodin Bekku je strog, morate obratiti pozornost na ono što vam kaže! Ako vam kaže da se zavučete ispod sjedala u vlaku, to ćete i učiniti. Jasno?”

Vidjela sam po izrazu na njezinu licu da joj moram odgovoriti ili će mi nanijeti bol. Ali bila sam toliko zaprepaštena da uopće nisam mogla govoriti. I baš kao što sam se i bojala, ona ispruži ruku i počne me tako jako štipati za vrat da više nisam znala koji me dio tijela boli. Činilo mi se kao da sam upala u bačvu punu nekakvih stvorova koji me posvuda grizu i čula sam samu sebe kako jecam. Odjednom sam shvatila da je kraj nas gospodin Tanaka. “Sto se ovdje događa?” upitao je. “Ako imate još nešto reći ovim djevojčicama, recite im to dok sam ja ovdje. Nemate nikakvog razloga tako postupati s njima.”

“Sasvim sigurno ima još mnogo toga o čemu bismo morale razgovarati. Ali dolazi vlak”, odgovorila mu je gospođa Mrdalo. I to je bilo točno: vidjela sam kako vlak zakreće oko jednog zavoja na nevelikoj udaljenosti.

Gospodin Tanaka nas povede natrag do perona gdje su seljaci i starice počeli skupljati svoje stvari. Ubrzo se vlak zaustavio pred nama. Gospodin Bekku se u svom krutom kimonu ugurao između Satsu i mene i, držeći nas za laktove, poveo nas u vagon. Čula sam kako je gospodin Tanaka nešto rekao, ali bila sam odveć zbunjena i uzrujana da bih ga razumjela. Nisam bila sigurna što je rekao.
Možda je rekao:
Matayo! “Doviđenja!”
Ili:
Matte yo! “Čekajte!”
Ili možda čak:
Ma... deyo!” Hajde, krenite!”

Kad sam povirila kroz prozor, vidjela sam gospodina Tanaku kako se vraća do svojih kola i gospođu Mrdalo kako tare ruke o svoj kimono.

Trenutak kasnije moja sestra reče: “Chiyo-chan!”

Zarila sam lice u dlanove i, iskreno rečeno, najradije bih bila od muke propala kroz pod vagona, da sam samo mogla. Jer dovoljno je bilo ono kako je Satsu izrekla moje ime, nije trebala ništa više reći. “Znaš li kamo idemo?” upitala me je.

Mislim da je ona samo htjela čuti da ili ne. Vjerojatno joj nije bilo važno kamo nas vode - samo dok netko zna što se događa. Ali, naravno, ja to nisam znala. Pitala sam uskog gospodina Bekkua, ali on nije obraćao pozornost na mene. Još je uvijek zurio u Satsu kao da nikad dotad nije vidio nešto slično njoj. Napokon je zgrčio lice od gađenja i rekao: “Ribe! Kakav smrad, zaudarate ijedna i druga!”
Izvukao je češalj iz svoje platnene torbe i počeo ga grubo gurati kroz njezinu kosu. Sigurna sam da ju je boljelo, ali vidjela sam da ju još više boli gledati kako krajolik promiče iza prozora vlaka. Ubrzo su joj se kutovi usnica objesili prema dolje kao u malog djeteta i Satsu je počela plakati. Da me je udarila i vikala na mene, to me ne bi toliko boljelo, koliko me je boljelo gledati kako joj cijelo lice drhti. Ja sam kriva za sve. Neka stara seljanka, zubi-ju iskeženih kao u psa, došla je do nas i dala Satsu jednu mrkvu, a onda ju je upitala kamo ide. “Kvoto”, odgovorio je gospodin Bekku.

Toliko sam se zabrinula kad sam to čula da više nisam imala snage pogledati svojoj sestri u oči. Čak je i gradić Senzuru izgledao kao daleko, udaljeno mjesto. Što se pak tiče Kvota, to mi je ime zvučalo isto toliko strano kao Hong Kong, ili čak New York, o kojem je jednom pričao doktor Miura. Koliko sam ja znala o Kvotu, tamo možda melju djecu za hranu psima.

Proveli smo mnogo sati u tom vlaku bez ikakve hrane. Kad je gospodin Bekku izvukao iz svoje torbe smotani list lopoča i razmotao ga, otkrivajući grudu riže posutu sezamom, to je svakako izazvalo moju pozornost. Međutim, kad je uzeo rižu među koščate prste i gurnuo je u svoja zlobna mala usta, a da me pritom nije čak ni pogledao, činilo mi se da ni trenutka više neću moći izdržati to mučenje. Napokon smo sišli s vlaka u nekom velikom gradu, za koji sam ja pretpostavljala da je Kvoto, ali nakon nekog vremena u stanicu je ušao drugi vlak i mi smo ušli u njega. Taj nas je vlak odvezao u Kvoto. U njemu je bila mnogo veća gužva nego u onom prvom, tako da smo morali stajati. Kad smo napokon stigli, a već se bližila večer, čitavo me je tijelo boljelo i osjećala sam se kao što se vjerojatno osjeća kamen po kojemu je čitav dan udarao vodopad.

Dok se vlak približavao kolodvoru, mogla sam vidjeti nešto od grada. Na svoje zaprepaštenje, vidjela sam kako se krovovi pružaju sve do podnožja brda u daljini. Nisam mogla zamisliti da grad može biti tako golem. Sve do danas pogled na ulice i kuće iz vlaka često me podsjeti na strašan osjećaj praznine i straha koji me je obuzeo tog čudnog dana kad sam otišla iz svog doma.

Tada je, oko 1930. godine, u Kvotu još bio u prometu priličan broj rikša. U stvari, toliko ih je stajalo poredano ispred kolodvora da mi se činilo kako u tom velikom gradu nitko nikamo ne ide pješice, samo u rikši - što, dakako, uopće nije odgovaralo istini. Možda ih je petnaest ili dvadeset stajalo oslonjeno na drške, dok su njihovi vozači čučali u blizini, pušeći ili jedući, a neki su čak ležali skvrčeni na prljavom pločniku i spavali.

Gospodin Bekku nas je opet poveo držeći nas za lak-tove, kao da smo vjedra s vodom koje nosi s bunara. Vjerojatno je mislio da bih ja pobjegla kad bi me pustio, ali ne bih. Ma kuda da nas je vodio, meni je to bilo draže nego naći se sama, bačena u taj golemi prostor ulica i kuća, koji mi je bio isto toliko stran kao i dno mora.
Ukrcali smo se u jednu rikšu i stisnuli se na klupici s gospodinom Bekkuom između nas dvije. On je bio još koš-čatiji ispod tog svog kimona nego što sam pretpostavljala. Zavalili smo se na naslon kad je vozač podigao ručke, a gospodin Bekku je rekao: “Tominaga-cho, u Gionu.”

Vozač ništa nije odgovorio, samo je povukao rikšu kako bi je pokrenuo s mjesta i zatim je počeo trčati ujednačenim korakom. Nakon što smo prošli jedno ili dva raskrižja, skupila sam hrabrosti i upitala gospodina Bekkua: “Hoćete li nam, molim vas, reći kamo idemo?”

Nije izgledalo kao da će mi odgovoriti, ali trenutak kasnije ipak je rekao: “U vaš novi dom.”

Moje su se oči na to ispunile suzama. Čula sam kako Satsu plače s druge strane gospodina Bekkua i upravo sam se i sama spremala glasno zajecati kad ju je gospodin Bekku iznenada udario i ona se glasno zagrcnula. Ugrizla sam se za usnicu i tako se brzo suspregnula od plakanja da mislim kako su se vjerojatno zaustavile i one suze koje su mi već klizile niz obraze.

Ubrzo smo skrenuli na neku aveniju koja mi se učinila tako širokom kao čitavo naše mjesto Yoroido. Jedva sam vidjela drugu stranu od mnoštva ljudi, bicikla, automobila i teretnjaka. Nikad dotad nisam vidjela automobil. Vidjela sam fotografije, ali sjećam se kako sam bila iznenađena njihovim... pa, okrutnim izgledom, tako su me se dojmili u mom strahu i strepnji, kao da su više smišljeni zato da ozlijede ljude, nego da im pomognu. Sva su moja osjetila bila napadnuta. Teretnjaci su tutnjali tako blizu nas da sam osjećala miris izgorene gume na njihovim kotačima. Čula sam nekakvu užasnu škripu: bio je to tramvaj koji je vozio po tračnicama postavljenim u sredini avenije.

Umirala sam od straha dok se oko nas polako spuštao mrak, ali ništa me u životu nije toliko zapanjilo kao moj prvi pogled na gradska svjetla. Ja dotad čak nikad nisam vidjela električnu rasvjetu, osim prije početka one večere u kući gospodina Tanake. Ovdje su svi prozori na zgradama bili osvijetljeni, gore i dolje, a ljudi na pločnicima stajali su u krugovima žutog svjetla. Vidjela sam točkice svjetla kako se protežu u daljinu, do kraja avenije. Skrenuli smo u jednu drugu ulicu i tada sam, na drugom kraju mosta ispred nas, prvi put vidjela kazalište Minamiza. Imalo je tako otmjen krov od keramičkih pločica da sam pomislila kako je to nekakva palača.

Napokon je rikša skrenula niz jednu usku ulicu s drvenim kućama. Kuće su bile tako nabijene jedna do druge da se činilo kao da dijele zajedničko pročelje, što je u meni ponovo izazvalo osjećaj izgubljenosti. Gledala sam žene u kimonima kako užurbano hodaju naokolo po toj maloj ulici. Izgledale su mi jako elegantne, premda su to, kako sam kasnije otkrila, većinom bile sluškinje.

Kad smo stali ispred jednog ulaza, gospodin Bekku mi je rekao neka siđem. On je sišao za mnom i onda se, kao da taj dan već nije bio dovoljno težak, dogodilo ono najgore od svega. Jer kad je Satsu također pokušala izaći iz rikše, gospodin Bekku se okrenuo i gurnuo je natrag svojom dugačkom rukom. “Ostani tu”, rekao joj je. “Ti ideš nekamo drugamo.”

Pogledala sam Satsu, Satsu je pogledala mene. Možda smo tada obje po prvi put u potpunosti shvatile što osjećamo jedna za drugu. Međutim, to je potrajalo samo jedan trenutak, jer su mi se već sljedećeg trenutka oči tako ispunile suzama da sam jedva nešto vidjela. Osjetila sam kako me gospodin Bekku vuče natrag, čula sam ženske glasove i priličnu strku. Upravo sam se mislila baciti na pločnik kad su se Satsuina usta odjednom u čudu otvorila zbog nečeg što je ugledala u vratima iza mene.

Nalazila sam se u uskom ulaznom prostoru, gdje je na jednoj strani bio starinski bunar, a na drugoj raslo nekoliko biljaka. Gospodin Bekku me je dovukao unutra i sad me osovio na noge. A tamo je, na stepenici iznad ulaznog prostora, upravo uvlačeći noge u lakirane zori, stajala neka izvanredno lijepa žena u kimonu koji je bio ljepši od bilo čega što sam ikad zamišljala u svojim maštanjima. Bila sam zadivljena kimonom one mlade, zubate gejše u gradiću Senzuru, ali ovaj je bio plav kao voda, s krivuda-vim linijama boje bjelokosti koje su oponašale riječnu struju.

Svjetlucava, srebrnasta pastrva poskakivala je u struji, a površina je vode bila prošarana zlatnim krugovima gdje god ju je doticalo meko, zeleno lišće jednog stabla na obali. Uopće nisam sumnjala u to da je kimono satkan od čiste svile, baš kao i obi, ukrašen vezom u nijansama blijedozelene i žute boje. No, ta odjeća nije bila jedino što je na njoj bilo izvanredno; lice joj je bilo premazano nekakvom toplom bijelom bojom i sličilo je na oblak osvijetljen suncem. Njezina kosa, očešljana u uzdignute režnjeve, sjala je poput laka i bila je pričvršćena ukrasima od izrezbarenog jantara i jednom ravnom kopčom, s koje su visjele uske srebrne rese što su se ljeskale i treperile svaki put kad bi pomaknula glavu.

To je bio moj prvi susret s Hatsumomo. U to je vrijeme ona bila jedna od najslavnijih gejša u četvrti Gion, premda, naravno, ja tada ništa nisam znala o tome. Bila je sitna, vrh njezine frizure jedva je dopirao do ramena gospodina Bekkua. Toliko sam bila zapanjena njezinom pojavom da sam zaboravila na pravila pristojnog ponašanja, iako ih tada još nisam ni znala, i zurila sam joj ravno u lice. Ona mi se smiješila, ali to nije bio ljubazan osmijeh. A onda je rekla: “Gospodine Bekku, možete li kasnije iznijeti smeće? Meni se
žuri.

U ulazu nije bilo nikakvog smeća; ona je to govorila o meni. Gospodin Bekku je rekao kako misli da ima dovoljno mjesta i da će moći proći. “Možda vama ne smeta njezina blizina”, odgovorila je Hatsumomo. “Ali kad ja vidim smeće na ulici, prijeđem na drugu stranu.”

Odjednom se u ulazu iza Hatsumomo pojavila jedna starija žena, visoka i kvrgava poput bambusova štapa. “Ne znam kako tebe itko može podnositi, Hatsumomo--san”, rekla je. Ali je pokretom ruke pokazala gospodinu Bekkuu neka me ponovo izvuče na ulicu, što je on i učinio. Nakon toga je nezgrapno sišla u ulazni prostor - jedan joj je kuk stršao uvis i otežavao joj je hodanje - te je otišla do jednog malenog ormarića na zidu. Izvadila je iz njega nešto što je meni izgledalo kao komadić kremena, zajedno s jednim kamenom pravokutna oblika poput onih na kojima ribari oštre noževe i postavila se iza Hatsumomo, udarajući kremenom o kamen, tako da se malo jato iskrica prosulo po Hatsumominim leđima. Meni je to bilo potpuno nerazumljivo, ali, vidiš, gejše su još praznovjerni-je od ribara. Ni jedna gejša neće uvečer krenuti od kuće dok joj netko ne kresne kremenom iza leđa, za sreću.

Hatsumomo je nakon toga otišla, hodajući tako sićušnim koracima i tako neznatno remeteći donji rub kimona da se činilo kao da klizi. Ja tada nisam znala da je ona gejša, jer je Hatsumomo uvelike nadmašivala ono stvorenje koje sam nekoliko tjedana ranije vidjela u Senzuru. Zaključila sam kako je vjerojatno neka vrsta glumice. Svi smo je gledali kako lebdi niz ulicu, a onda me je gospodin Bekku predao onoj starijoj ženi u ulaznom prostoru. On se ponovo popeo u rikšu do moje sestre i vozač je podigao ručke. Međutim, nisam vidjela kako odlaze, jer sam se srušila na pod u ulazu, lica oblivenog suzama.

Ona se starija žena vjerojatno sažalila na mene, jer sam dugo ondje ležala i bolno jecala, a da me nitko nije dirao. Čak sam je čula kako utišava sluškinju koja je izišla iz kuće da joj nešto kaže. Napokon mi je prišla, pomogla mi da se uspravim na noge i obrisala mi lice rupčićem koji je izvukla iz rukava svog jednostavnog, sivog kimona. “Hajde, hajde, djevojčice. Ne moraš se toliko brinuti. Nitko te neće skuhati.” Govorila je istim čudnim naglaskom kao gospodin Bekku i Hatsumomo. To je toliko drugačije zvučalo od japanskog kakvim se govorilo u mom mjestu da sam ju jedva razumjela što mi govori. No, u svakom slučaju, to što mi je rekla bile su najljubaznije riječi koje sam tog dana čula, zato sam odlučila poslušati njezine savjete. Rekla mi je neka je zovem teticom. A onda me je pogledala ravno u lice i rekla grlenim glasom: “Zaboga! Kakve neobične oči! Ti si doista ljupka djevojčica. Majka će biti oduševljena.”

Ja sam odmah pomislila kako majka ove žene, ma tko ona bila, mora biti jako stara, jer je Teticina kosa, čvrsto stegnuta u čvor na zatiljku, bila uglavnom sijeda, s tek po kojim zaostalim crnim pramenom.

Tetica me je uvela kroz vrata i našla sam se na zemljanoj stazi između dvije nablizu postavljene zgrade u stražnjem dvorištu. Jedna je od njih bila mala kućica slična mojoj kući u Yoroidu - dvije sobe s podom od nabijene zemlje; pokazalo se kako je to nastamba za sluškinje. Druga je zgrada bila mala, elegantna kuća podignuta na potporne kamene blokove, tako da se mačka mogla zavući ispod nje. Staza koja je služila kao prolaz između te dvije zgrade nije bila natkrivena i kad sam podigla glavu, vidjela sam tamno nebo, što mi je davalo osjećaj da sam u nekom malenom selu, a ne u kući; pogotovo jer sam dolje, u dnu dvorišta vidjela još nekoliko drvenih kućica. Tada to nisam znala, ali to je bila vrlo tipična nastamba za taj dio Kvota. Kućice u dvorištu, iako su izgledale kao još jedna skupina malih kuća za stanovanje, bile su zapravo samo jedna mala koliba koja je služila za zahode i skladište na dvije razine s ljestvama izvana. Čitava je nastamba bila smještena na prostoru manjem od kuće gospodina Tanake i u njoj je živjelo samo osam stanara. Odnosno, devet, sada kad sam ja stigla.

Nakon što sam uočila čudan raspored svih tih malih kućica, zapazila sam elegantan izgled glavne kuće. U Yo-roidu su drvene kuće bile više sive nego smeđe i nagrizene solju zbog blizine mora. Ovdje su se drveni podovi i grede sjali pod žutim svjetlom električnih svjetiljaka. Iz predsoblja je vodilo nekoliko kliznih vrata od papira napetog na drvene okvire, te jedno stubište koje kao da se u-spinjalo ravno uvis. Jedna od tih vrata stajala su otvorena, tako da sam mogla vidjeti drveni ormarić s budističkim oltarom. Pokazalo se kako su te elegantne sobe namijenjene obitelji, uključujući Hatsumomo, iako, kako ću kasnije saznati, ona zapravo uopće nije bila član obitelji. Kad su članovi obitelji željeli izaći u dvorište, nisu se služili zemljanim prolazom koji je bio za poslugu, nego vlastitom galerijom od ulaštenog drveta koja se protezala uz postrani zid kuće. Čak su i zahodi bili odvojeni: jedan povišeni za obitelj i jedan niži za poslugu.

Većinu toga tek sam trebala otkriti, iako ću za dan, dva sve naučiti. Ali te sam večeri dugo stajala na zemljanoj stazi, ispunjena strahom, pitajući se kakvo je ovo mjesto kamo su me doveli. Tetica je otišla u kuhinju i tamo je nekome nešto govorila promuklim glasom. Nakon dosta vremena, netko je izišao. Pokazalo se da je to djevojčica otprilike mojih godina koja je nosila vjedro vode toliko teško da joj se gotovo pola vode izlilo na zemljani pod. Tijelo joj je bilo mršavo, ali je imala debeljuškasto i gotovo savršeno okruglo lice, tako da mi je izgledala kao lubenica na štapu. Mučila se s teškim vjedrom i jezik joj je virio iz usta baš kao što peteljka viri iz vrha buće. Kako sam ubrzo saznala, to joj je bila navada. Isplazila bi jezik dok bi miješala miso juhu ili dok bi grabila rižu u zdjelu, čak i dok bi vezivala pojas na haljini. A lice joj je uistinu bilo tako debeljuškasto i blago, s tim jezikom svijenim poput peteljke na buci, da sam joj već za nekoliko dana nadjenula nadimak “Buča” i svi su je tako počeli zvati, čak i njezine mušterije, mnogo godina kasnije, kad je već bila gejša u Gionu.

Kad je blizu mene spustila vjedro s vodom, Buča je uvukla jezik u usta, a onda je odmaknula pramen kose s lica i zatakla ga za uho dok me je mjerila pogledom od glave do pete. Mislila sam da će možda nešto reći, ali me je samo nastavila gledati kao da razmišlja jesam li jestiva ili nisam. Doista je izgledala gladna, ali se onda, napokon, nagnula prema meni i prošaptala: “Odakle si, zaboga, ti došla?”

Nisam mislila da će nešto pomoći ako joj kažem da sam došla iz Yoroida, jer sam, budući da je govorila isto tako čudnim naglaskom kao i svi ostali, bila sigurna da joj ime moga sela neće ništa značiti. Zato sam samo rekla da sam upravo stigla ovamo. “Mislila sam da nikad neću vidjeti nekoga mojih godina”, rekla mi je. “Ali što je to s tvojim očima?”

Upravo je tada Tetica izašla iz kuhinje i nakon što je potjerala Buču, pokupila je vjedro i jednu krpu, te me povela u dvorište. Obraslo mahovinom i sa stazom od kamenja koja je vodila do spremišta u stražnjem dijelu, dvorište je lijepo izgledalo, ali je užasno zaudaralo zbog zahoda u maloj šupi uz postrani zid. Tetica mi je rekla da se svučem. Bojala sam se da će mi napraviti nešto slično onom što mi je napravila gospođa Mrdalo, ali umjesto toga ona me je polila vodom po ramenima i istrljala me krpom. Zatim mi je dala jednu haljinu, koja je bila od grubo tkanog pamuka s vrlo jednostavnim tamnomodrim uzorkom, ali je sasvim sigurno bila elegantnija od svega što sam ikad dotad imala na sebi. Jedna starica, za koju sam kasnije saznala da je kuharica, izašla je u prolaz s nekoliko postarijih sluškinja i sve su se zapiljile u mene.

Tetica im je rekla kako će imati dovoljno vremena za buljenje i poslala ih je natrag odakle su došle. “A sad me slušaj, djevojčice”, rekla mi je Tetka kad smo ostale same. “Zasad još ne želim znati čak ni kako ti je ime. Zadnja djevojčica koja je ovamo došla prije tebe nije se svidjela Majci i Bakici, tako da je ostala samo mjesec dana. Previše sam stara da bih učila nova imena dok one ne odluče hoće li te zadržati.” “Sto će se dogoditi ako me ne budu htjele?” pitala sam. “Bolje je za tebe da te zadrže.” “Mogu li vas pitati, gospođo... kakva je ovo kuća?” “Ovo je oki-ya”, odgovorila mi je. “To je kuća u kojoj žive gejše. Ako se budeš jako trudila, jednog ćeš dana i sama postati gejša. Ali nećeš ostati ovdje ni do idućeg tjedna ako me ne budeš pozorno slušala, jer će Majka i Bakica ubrzo sići da te pogledaju. A bolje će biti da im se svidi ono što budu vidjele. Moraš im se pokloniti koliko god dublje možeš i ne smiješ ih gledati u oči. Starijoj od njih dvije, onoj koju zovemo Bakica, još se nikad nitko nije svidio, zato neka te ne brine ono što će ti ona reći. Ako te nešto upita, nemoj joj, zaboga, ništa odgovoriti! Ja ću joj odgovoriti umjesto tebe. Važno je da ostaviš dobar dojam na Majku. Ona nije tako loša, ali joj je samo jedno na pameti.”

Nisam imala prilike saznati što je to, jer sam čula škripu iz smjera prednjeg predvorja i ubrzo su na galeriju dolebdjele dvije žene. Nisam se usuđivala pogledati u njih. Ali ono malo što sam mogla nazrijeti kutkom oka podsjetilo me na dva ljupka smotuljka svile koje nosi rijeka. Na trenutak su zastale na galeriji ispred mene, a onda su se spustile na koljena i poravnale kimona. “Umeko-san!” po-vikala je Tetica. Tako se zvala kuharica. “Donesi Bakici čaj.” “Neću čaja”, čula sam kako kaže jedan ljutiti glas. “Hajde, Bakice”, rekao je jedan promukliji glas, za koji sam zaključila da pripada Majci. “Ne moraš ga piti. Tetica samo želi da ti bude ugodno.” “Meni nikad ne može biti ugodno, s ovim mojim kostima”, zagunđala je starica. Čula sam kako je udahnula zrak kako bi još nešto rekla, ali se na to umiješala Tetica. “Ovo je nova djevojčica, Majko”, rekla je i blago me gurnula, što sam ja shvatila kao znak da se sada trebam pokloniti. Spustila sam se na koljena i poklonila tako duboko da me je zapahnuo miris ustajalog zraka koji je dopirao iz prostora ispod kuće. A onda sam ponovo začula Majčin glas. “Ustani i priđi bliže da te vidim.”

Bila sam uvjerena da će mi još nešto reći kad sam joj prišla, ali ona je samo zavukla ruku u svoj obi i izvukla lulu s metalnom glavom i dugačkim drškom od bambusa. Položila ju je na pod galerije pokraj sebe, zatim je iz džepa u rukavu izvukla svilenu vrećicu i iz nje izvadila povelik prstovet duhana. Ugurala je duhan u lulu malim prstom tamnonarančaste boje poput pečenog slatkog krumpira, onda gurnula lulu u usta i pripalila je žigicom iz male metalne kutijice.

Tek me je tada pažljivije pogledala, puckajući dim iz one svoje lule, dok je starica pokraj nje uzdisala. Nisam se usuđivala gledati izravno u Majku, ali sam imala dojam da joj dim izlazi iz lica poput pare iz pukotina u zemlji. Toliko sam bila radoznala da nisam mogla spriječiti da mi oči nakratko pogledavaju prema njoj. Sto sam više vidjela, to sam više bila očarana. Njezin je kimono bio žut, oslikan nježnim grančicama s ljupkim zelenim i narančastim listićima; bio je od fine tanke svile, toliko nježne da je sličila na paučinu. Jednako me je zapanjio i njezin obi. On je također bio od tanke svile, ali nešto gušće, hrđastih i smeđih boja i protkan zlatnim nitima. Sto sam više gledala njezinu odjeću, sve sam manje bila svjesna toga da stojim na zemljanoj stazi i svih onih mučnih misli o tome što je s mojom sestrom, i s majkom i ocem, i o tome što će biti sa mnom. Svaki je detalj kimona te žene bio dovoljan da me svojom ljepotom navede da zaboravim na sebe. A onda sam doživjela grubi šok: jer je lice iznad ovratnika tog elegantnog kimona bilo toliko u neskladu s tom odjećom da mi se činilo kao da sam gladila tijelo neke mačke i onda otkrila kako ima glavu buldoga. Žena je bila užasno ružna, premda mnogo mlađa od Tetice. Pokazalo se da je Majka zapravo Teticina mlađa sestra, iako su one jedna drugu zvale “Majko” i “Tetice”, baš kao što su im se obraćali svi ostali u okiyi. Zapravo, one nisu bile prave sestre kao što smo bile Satsu i ja. Nisu se rodile u istoj obitelji, ali ih je Bakica obje posvojila.

Toliko, sam bila omamljena dok sam ondje stajala, toliko mi je svakojakih misli prolazilo kroz glavu, da sam na kraju napravila upravo ono što mi je Tetica rekla da nikako ne smijem raditi. Zagledala sam se Majci ravno u oči. Kad sam to učinila, ona je izvadila lulu iz usta i brada joj se objesila poput zaklopca. I premda sam znala kako po svaku cijenu moram oboriti pogled, njezine su me čudne oči tako zaprepastile svojom ružnoćom da nisam mogla prestati zuriti u njih. Umjesto da budu bijele i čiste, njezine su bjeloočnice imale odvratnu žutu boju i podsjetile su me na zahod u koji se netko upravo pomokrio. Bile su uokvirene crvenim rubovima očnih kapaka, uz donji je kapak bila nakupljena mutna tekućina, a posvud oko očiju visjela je mlohava koža.

Spustila sam pogled do njezinih usta koja su još uvijek bila otvorena. Sve su boje na njezinom licu bile zbrkane: rubovi očnih kapaka bili su crveni poput sirovog mesa, a desni i jezik bili su sivi. I da sve bude još strasnije, činilo se da je svaki od njezinih donjih zuba usidren u lokvici krvi. To je bila posljedica nekog manjka u prehrani tijekom proteklih godina, kako sam kasnije saznala, ali tada se nisam mogla oteti dojmu da je ona poput stabla koje je počelo gubiti lišće. Toliko me je zaprepastio cjelokupan dojam da sam, mislim, ustuknula korak natrag ili tiho uzviknula, ili na neki drugi način dala naslutiti što osjećam, jer me je ona odjednom upitala tim svojim hrapavim glasom: “U što si se to zagledala!” “Jako mije žao, gospođo. Gledala sam vaš kimono”, odgovorila sam. “Mislim da nikad još nisam vidjela nešto slično.”

Izgleda da sam pogodila pravi odgovor, ako je uopće postojao pravi odgovor, jer se ona na to kao malo nasmijala, premda je to više zvučalo kao kašalj. “Znači, sviđa ti se, je li?” rekla je i nastavila je kašljati, ili smijati se; nisam mogla odrediti što je to zapravo. “A imaš li ti ikakvog pojma o tome koliko me je taj kimono stajao?” “Ne, gospođo.” “Više od tebe, u svakom slučaju.”

U tom se trenutku pojavila sluškinja s čajem. Dok im je ona točila čaj u šalice, ja sam iskoristila priliku da kri-šom pogledam Bakicu. Dok je Majka bila pomalo gojazna, s kratkim prstima i debelim vratom, Bakica je bila stara i sasušena. Bila je barem toliko stara kao moj otac, ali je izgledala kao da se godinama kiselila dok nije dosegla stanje koncentrirane zloće. Njezina me je sijeda kosa podsjetila na zamršene niti svile, jer sam joj kroz nju mogla vidjeti tjeme. A čak je i to tjeme djelovalo odbojno, jer je koža bila posuta crvenim i smeđim mrljama od starosti. Nije baš bila namrštena, ali su joj usta prirodno imala takav oblik koji je čitavom licu davao mrgodan izraz.

Duboko je udahnula zraka, pripremajući se da nešto kaže, ali kad ga je ponovo ispustila, samo je promumljala: “Zar nisam rekla da ne želim čaj?” Zatim je uzdahnula, zatresla glavom i upitala: “Koliko imaš godina, djevojčice?” “Ona je godina majmuna”, odgovorila je Tetica umjesto mene. “Ona šašava kuharica je majmun”, rekla je Bakica. “Devet godina”, rekla je Majka. “Sto ti misliš o njoj, Tetice?”

Tetica je stala pred mene i gurnula mi glavu unazad da mi pogleda lice. “Ima mnogo vode.” “Divne oči”, rekla je Majka. “Jesi li ih vidjela, Bakice?” “Meni ona izgleda šašava”, rekla je Bakica.
“Uostalom, ne treba nam još jedan majmun.” “Oh, sigurna sam da imaš pravo”, rekla je Tetica. “Vjerojatno je baš takva kao što si rekla. Ali meni izgleda pametna i prilagodljiva, to se vidi po obliku ušiju.” “S toliko vode u svojoj ličnosti”, reče Majka, “vjerojatno može namirisati vatru prije nego što uopće počne gorjeti. Zar to ne bi bilo zgodno, Bakice? Ne bi se više morala brinuti da nam se ne zapali spremište sa svim našim kimonima.”

Bakica se, kasnije sam doznala, više bojala vatre nego što se pivo boji žednog starca. “Uostalom, prilično je ljupka, ne čini ti se?” dodala je Majka. “U Gionu ima i previše ljupkih djevojaka”, rekla je Bakica. “Nama treba pametna, a ne ljupka djevojka. Ona Hatsumomo je Ijupkija od sviju, a pogledaj kakva je glupača!”

Na to je Bakica, uz Teticinu pomoć, ustala i otputila se natrag prema sobama. Iako moram reći, gledajući Te-tičin nezgrapan hod, zbog onih iskrivljenih kukova, teško bi se moglo reći koja je od njih lakše hodala. Ubrzo potom, čula sam kako vrata u prednjem predsoblju klize us-tranu i ponovo se zatvaraju, a onda se Tetica vratila k nama. “Jesi li ušljiva, djevojčice?” pitala me je Majka. “Nisam”, odgovorila sam. “Morat ćeš naučiti uljudnije govoriti. Tetke, budi tako dobra i odreži joj kosu, za svaki slučaj.”

Tetica pozove sluškinju i zatraži škare. “No, djevojčice”, reče Majka, “sad si u Kvotu. Naučit ćeš slušati ili ćeš dobiti batine. A ovdje je Bakica zadužena za batine, prema tome, zažalit ćeš. Moj ti je savjet: marljivo radi i nikad nemoj izaći iz okiye bez dopuštenja. Budi poslušna, nemoj nam praviti previše problema i možda ćeš za dva ili tri mjeseca početi učiti umijeća koja mora znati svaka gejša. Nisam te dovela ovamo da budeš sluškinja. Ako do toga dođe, izbacit ću te odavde.”

Puckala je svoju lulu i zurila u mene. Nisam se usuđivala ni pomaknuti dok mi ona to ne kaže. Zatekla sam se kako mislim stoji li sad moja sestra ovako pred nekom drugom okrutnom ženom, u nekoj drugoj kući u ovom užasnom gradu. I odjednom mi se u glavi pojavila slika moje jadne, bolesne majke kako se, oslonjena na lakat na svom futonu, osvrće naokolo i pita se kamo smo nas dvije otišle. Nisam htjela da me Majka vidi kako plačem, ali su mi se oči napunile suzama prije nego što sam mogla smisliti kako da ih zaustavim. Pred mojim zamućenim pogledom Majčin je žuti kimono postajao sve nejasniji, dok se na kraju nije pretvorio u svjetlucave iskrice. A onda je Majka otpuhnula oblačić dima iz svoje lule i kimono je sasvim nestao.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:05 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše 172

Četvrto poglavlje


Mislim da se tijekom tih prvih nekoliko dana koje sam provela na tom čudnom mjestu ne bih gore osjećala ni da sam ostala bez ruku i nogu, a ne samo bez obitelji i doma. Nisam nimalo sumnjala u to da mi se život zauvijek promijenio. Ni o čemu drugom nisam mogla misliti nego o tome kako se smeteno i jadno osjećam i iz dana u dan sam se pitala kad ću ponovo vidjeti Satsu. Ostala sam bez oca, bez majke, čak i bez odjeće koju sam oduvijek nosila. Pa ipak me je, nakon tjedan ili dva, nekako najviše iznenadilo što sam, u stvari, sve to preživjela. Sjećam se jednog trenutka, dok sam u kuhinji brisala zdjele za rižu kad sam se odjednom osjetila tako izgubljenom da sam prekinula s poslom koji sam radila i dugo samo zurila u svoje ruke: jedva sam mogla shvatiti da sam ta osoba koja briše zdjele stvarno ja. Majka mi je rekla da ću kroz nekoliko mjeseci moći početi s obukom, ako se pokažem marljivom i poslušnom. Kako sam saznala od Buče, započeti s obukom značilo je odlaziti u školu u jednom drugom dijelu Giona, gdje će me učiti takvim stvarima kao što su glazba, ples i ceremonija pripravljanja čaja. Sve djevojke koje su se spremale za gejše podučavane su u toj istoj školi. Bila sam sigurna da ću, kad mi napokon dopuste poći u školu, ondje naći Satsu i zato sam negdje pri kraju prvog tjedna mog boravka u okiyi odlučila biti poslušna kao krava na užetu, u nadi da će me Majka onda odmah poslati u školu.

Većinom sam radila jednostavne poslove. Ujutro sam morala smotati futone i spremiti ih u sanduke, očistiti sobe, pomesti zemljani prolaz i tako dalje. Katkad bi me poslali ljekarniku po mast za kuharičin svrab ili do avenije Shijo po rižine kolačiće koje je Tetica osobito voljela. Srećom, najgori poslovi, kao na primjer, čišćenje zahoda, pripadali su u dužnosti jedne od starijih sluškinja. Međutim, koliko god sam se trudila, nikako nisam uspijevala ostaviti onako dobar dojam kako sam se nadala, jer su mi svakog dana davali više posla nego što sam mogla obaviti, a taj je problem dobrim dijelom pogoršavala Bakica.

Briga o Bakici nije zapravo pripadala mojim dužnostima, barem prema onome kako mi ih je opisala Tetica. Ali kad bi me Bakica pozvala k sebi, nisam se mogla ne odazvati, jer je na hijerarhijskoj ljestvici u okiyi, ona ipak bila na najvišem mjestu. Na primjer, jednog sam se dana upravo spremala odnijeti Majci čaj gore u njezinu sobu, kad sam čula Bakicu kako viče: “Gdje je ta djevojka! Pošaljite je ovamo!”

Morala sam spustiti pladanj za Majku i požuriti u sobu gdje je Bakica ručala. “Zar ne vidiš da je ovdje previše vruće?” rekla mi je kad sam kleknula pred njom i poklonila se. “Trebala si doći ovamo i otvoriti prozor.” “Oprostite, Bakice. Nisam znala da vam je vruće.” “Zar ne izgledam kao da mi je vruće?”

Jela je rižu i nekoliko zrna ostalo joj je zalijepljeno za donju usnicu. Pomislila sam kako više izgleda zločesto, nego kao da joj je vruće, ali sam odmah otišla do prozora i otvorila ga. Čim sam to učinila, u sobu je uletjela muha i počela zujati oko hrane. “Što je to s tobom?” rekla je Bakica, mašući štapićima za jelo prema muhi. “Druge sluškinje ne puštaju muhe u sobu kad otvore prozor!”

Ispričala sam joj se i rekla da idem po mahalicu za ubijanje muha. “Pa ćeš mi je pljesnuti u hranu? A ne, nećeš! Stajat ćeš ovdje dok sve ne pojedem i tjerati je od mene.”

I tako sam morala stajati kraj nje dok je jela i slušati je kako mi priča o velikom kabuki glumcu Ichimuri Uzaemonu XIV, koji ju je uhvatio za ruku za vrijeme zabave gledanja mjeseca kad joj je bilo samo četrnaest godina. Kad sam napokon smjela otići, Majčin se čaj već sasvim ohladio, tako da joj ga nisam mogla odnijeti. I onda su se zbog toga na mene srdile i Majka i kuharica.

Zapravo, Bakica nije voljela biti sama. Cak i kad bi morala ići na zahod, natjerala bi Teticu da stoji pred vratima i drži je za ruku kako ne bi izgubila ravnotežu dok čuči. Smrad je bio toliko strašan da je jadna Tetica zamalo slomila vrat, pokušavajući odmaknuti glavu što dalje od otvorenih vrata. Ja nisam morala raditi tako gadne poslove, ali me je Bakica često pozivala da je masiram dok bi ona sićušnom srebrnom lopaticom čistila uši i ta je dužnost bila mnogo gora nego što ti se možda čini. Zamalo mi je došlo na povraćanje kad je prvi put razvezala haljinu i svukla je s ramena, jer joj je koža na vratu bila puna kvrga i žuta kao koža nekuhane kokoši. Kako sam kasnije čula, to joj se dogodilo zato što je u vrijeme dok je još bila gejša upotrebljavala jednu vrstu bjelila koje mi zovemo “kineska glina” i koje u sebi ima olova. Pokazalo se da je “kineska glina” uz to i otrovna, što je vjerojatno dijelom bilo uzrokom Bakičine stalne zlovolje. No, povrh toga je Bakica, dok je bila mlađa, često odlazila u toplice sjeverno od Kvota. To bi samo po sebi bilo u redu, ali olovno se bjelilo jako teško skidalo, a ostaci tog bjelila, pomiješani s nekom tvari u vodi toplih izvora, proizveli su spoj koji joj je uništio kožu. Bakica nije bila jedina kojoj se to dogodilo. Još tijekom prvih godina Drugog svjetskog rata mogle su se na ulicama Giona vidjeti neke starije žene s takvim kvrgavim, žutim vratovima.

Jednog dana, nakon što sam već živjela u okiyi otprilike tri tjedna, otišla sam mnogo kasnije nego obično na gornji kat pospremiti Hatsumominu sobu. Užasno sam se bojala Hatsumomo, iako sam je rijetko viđala, zbog toga što je ona bila vrlo zaposlena. Bojala sam se što bi se moglo dogoditi ako se s njom nađem nasamo i uvijek sam nastojala očistiti njezinu sobu čim bi otišla iz okiye na satove plesa. Na nesreću, tog me je jutra Bakica zadržala svojim prohtjevima gotovo do podneva.

Hatsumomina je soba bila najveća u okiyi, po površini veća od čitave moje kuće u Yoroidu. Nije mi bilo jasno zašto bi njezina soba trebala biti toliko veća od svih drugih, dok mi jedna od starijih sluškinja nije rekla kako su, iako je Hatsumomo sad bila jedina gejša u našoj okiyi, u prošlosti tu živjele čak tri ili četiri gejše i sve su spavale zajedno u toj jednoj sobi. Hatsumomo je, doduše, živjela sama, ali je pravila dovoljno nereda za četvero ljudi. Kad sam tog dana ušla u njezinu sobu, uz uobičajene razbacane ilustrirane revije i kistove rasute po prostirkama oko stolića za šminkanje, našla sam ogrizak od jabuke i praznu bocu od whiskeyja ispod stola. Prozor je bio otvoren i vjetar je vjerojatno oborio drveni okvir na koji je objesila kimono od protekle večeri, ili ga je možda srušila kad je pijana odlazila na počinak i nije se potrudila da ga podigne. Obično bi Tetica dotad već došla po kimono, jer se ona brinula za svu odjeću u okiyi, ali zbog nekog razloga, to još nije bila učinila. Baš kad sam uspravila stalak za kimono, odjednom sam čula kako iza mene netko povlači vrata ustranu i okrenuvši se, ugledala sam Hatsumomo. “Oh, to si ti”, rekla je. “Mislila sam da sam čula nekakvog mišića ili tako nešto.

Vidim da si pospremala moju sobu! Znači, to mi ti uvijek ispremiješaš posudice sa šminkom? Zašto to radiš?” “Jako mi je žao, gospođo”, odgovorila sam. “Samo ih pomaknem kako bih ispod njih obrisala prašinu.” “Ali ako ih budeš dirala”, reče ona, “počet će smrdjeti na tebe. I onda će mi muškarci govoriti: “Hatsu-momo-san, zašto smrdiš kao kakva neuka djevojka iz malog ribarskog sela?” Sigurna sam da si shvatila što sam ti rekla, zar ne? No ipak, hajde mi ponovi, za svaki slučaj. Zašto ne želim da diraš moju šminku?”

Jedva sam se prisilila da to izgovorim. Ali sam na kraju rekla: “Zato što će početi smrdjeti na mene.” “Odlično! I što će muškarci reći?” “Reći će: “Oh, Hatsumomo--san, smrdiš baš kao kakva cura iz ribarskog sela.”“

“Hmmm... ne sviđa mi se nešto u načinu na koji si to rekla. Ali dobro, neka ti bude. Ne shvaćam zašto vi, djevojke iz ribarskih sela, tako smrdite. Ona tvoja ružna sestra došla te je neki dan tražiti i smrdjela je gotovo isto tako grozno kao ti.”

Do tog sam trenutka stajala pristojno oborene glave i gledala u pod, ali kad sam to čula, pogledala sam Hatsumomo ravno u lice, kako bih vidjela govori li istinu ili laže. “Izgledaš tako iznenađeno!” rekla je. “Zar ti nisam spomenula da je tvoja sestra bila ovdje? Htjela je da ti prenesem poruku o tome gdje ona stanuje. Vjerojatno hoće da dođeš po nju, pa da zajedno pobjegnete.” “Hatsumo-mo-san...” “Htjela bi da ti kažem gdje je ona? Pa, morat ćeš to zaraditi. Kad smislim kako, reći ću ti. A sad idi.”

Nisam se usudila ne poslušati, ali prije nego što sam izišla iz sobe, zastala sam, misleći, valjda, da ću je ipak moći nagovoriti. “Hatsumomo-san, ja znam da me ti ne voliš”, rekla sam. “Kad bi bila toliko dobra da mi kažeš to što želim znati, obećavam da ti nikad više neću dosađivati.”

Hatsumomo je izgledala jako zadovoljna kad je to čula i dok mi je prilazila, lice joj je blistalo od sreće. Moram priznati da još nikad nisam vidjela tako zapanjujuće lijepu ženu. Katkad bi se muškarci na ulici zaustavili, izvadili cigaretu iz ustiju i jednostavno zurili u nju. Mislila sam da mi prilazi kako bi mi šapnula na uho poruku moje sestre, ali nakon što je trenutak nasmiješeno stajala nada mnom, Hatsumomo je zamahnula rukom i pljusnula me. “Jesam li ti rekla da iziđeš iz moje sobe?” rekla je.

Previše sam bila zaprepaštena da bih znala što radim. Ali valjda sam se spotaknula dok sam izlazila iz sobe, jer sam se odjednom našla na podu u predvorju, s rukom na obrazu. U sljedećem trenutku vrata Majčine sobe kliznula su ustranu. “Hatsumomo!” viknula je Majka i pomogla mi da ustanem. “Što si to napravila maloj Chiyo?” “Opet je govorila kako će pobjeći, Majko. Zaključila sam kako će biti najbolje da je pljusnem u tvoje ime. Mislila sam kako ti vjerojatno imaš previše posla da bi se time bavila.”

Majka je pozvala sluškinju i zatražila neka joj donese nekoliko kriški svježeg džumbira, zatim me je uvela u svoju sobu i posjela me za stol, dok ona dovrši telefonski razgovor. Jedini telefon u okiyi s kojega se moglo zvati izvan Giona bio je na zidu njezine sobe i nitko se osim nje nije smio njime služiti. Bila je odložila slušalicu na policu pokraj aparata i kad ju je ponovo uzela u ruku, tako ju je stisnula svojim kratkim prstima da sam mislila kako će je zgnječiti kao kakvu voćku, tako da će sok početi kapati po prostiračima. “Oprosti”, rekla je onim svojim promuklim glasom u slušalicu. “Hatsumomo opet pljuska sluškinje.”

Tijekom tih prvih tjedana koje sam provela u okiyi, osjećala sam nekakvu nerazumnu ljubav prema Majci, nešto poput onog što možda riba osjeća prema ribaru koji joj izvlači udicu iz usta. Vjerojatno je to bilo zato što sam je viđala samo nekoliko minuta na dan, koliko mi je bilo potrebno da počistim njezinu sobu. Nju se uvijek moglo naći ondje, posjednutu za stolom, obično s nekom od knjiga troškova i prihoda otvorenom pred sobom i s prstima na kuglicama od slonovače njezinog računala. Možda je uredno vodila te svoje knjige, ali je u svemu drugome bila još neurednija od Hatsumomo. Svaki put kad bi odložila svoju lulu, iz nje bi se otrusile mrvice pepela i duhana, a ona se ne bi potrudila da ih očisti. Nije trpjela da joj itko takne njezin futon, čak nije dopuštala ni da joj netko drugi mijenja plahte, tako da je cijela soba smrdjela po prljavim plahtama. A papirnata okna na prozorima bila su odvratno smeđa zbog njezinog pušenja, tako da je čitava soba djelovala sumorno.

Dok je Majka još uvijek razgovarala telefonom, došla je jedna od starijih sluškinja i donijela mi nekoliko kriški svježe narezanog džumbira da ih stavim na obraz po kojem me je Hatsumomo pljusnula. Šum otvaranja i zatvaranja vrata probudio je Majčinog malog psa, Takua, na-prasitog malog stvora spljoštene gubice. Njega su, čini se, zabavljale samo tri stvari u životu: lajati, hrkati i gristi ljude koji bi ga pokušali pogladiti. Kad je sluškinja ponovo otišla, Taku je došao i legao meni iza leđa. To je bio jedan od njegovih trikova, volio se postaviti tako da ga slučajno nagazim kako bi me onda, čim se to dogodi, mogao ugristi. Već sam se počela osjećati kao miš uhvaćen u vratima, našavši se tako između Majke i Takua, kad je napokon Majka spustila slušalicu i sjela za stol. Zurila je u mene onim svojim žutim očima i na kraju mi rekla: “A sad me slušaj, djevojčice. Možda si čula Hatsumomo kako laže. Međutim, ako se ona može izvući lažima, to još ne znači daje isto to dopušteno i tebi. Dakle, da čujem... zašto te je pljusnula?” “Htjela je da odem iz njezine sobe, Majko”, odgovorila sam joj. “Strašno mije žao.”

Majka me je natjerala da to ponovim na način kako se govori u Kvotu, što je meni bilo jako teško. Kad je napokon zaključila da sam to dovoljno dobro izgovorila, nastavila je: “Mislim da tebi nije sasvim jasno što je tvoj posao ovdje u okiyi. Svi mi ovdje mislimo samo na jedno: kako ćemo pomoći Hatsumomo da postigne što veći u-spjeh kao gejša. Čak i Bakica. Možda ona tebi izgleda kao čangrizava starica, ali i ona zapravo provodi dane smišljajući na koji bismo način mogli pomoći Hatsumomo.”

Nisam imala pojma o čemu to ona govori. Da budem iskrena, mislim da joj čak ni neku staru, prljavu krpu ne bi uspjelo uvjeriti kako se Bakica trudi nekome pomoći, na bilo koji način. “Pa ako se netko tako važan kao što je Bakica po čitav dan trudi kako bi našoj Hatsumomo olakšala posao, onda ti je valjda jasno koliko se tek ti moraš truditi.” “Da, Majko, nastavit ću se truditi koliko god mogu.” “Ne želim nikad više čuti da si uzrujala Hatsumomo. Vidiš kako joj se ona druga djevojčica uspijeva uklanjati s puta, tako možeš i ti.” “Da, Majko... ali mogu li nešto pitati prije nego što odem? Pitala sam se zna li netko možda gdje je moja sestra. Nadala sam se da bih joj mogla poslati pisamce.”

Majka je imala čudna usta, prevelika za svoje lice i gotovo stalno otvorena, ali sad je učinila nešto što dotad nikad nisam vidjela: stisnula je zube kao da je željela da ih dobro pogledam. Ona se na taj način smiješila, ali ja to nisam shvatila, sve dok nije počela ispuštati onaj zvuk sličan kašlju, što je kod nje, kako sam sad već znala, značilo da se smije.. “A zbog čega bih ti ja, zaboga, tako nešto rekla?" upitala je.

Nakon toga se još nekoliko puta nasmijala tim svojim čudnim smijehom i potom je mahnula rukom prema meni, pokazujući mi da odem.

Kad sam izišla iz sobe, Tetica me je već čekala u gornjem predsoblju s novim zadatkom. Dala mi je vjedro i poslala me da se popnem ljestvama i kroz zaklopna vrata izađem na krov. Tamo je na drvenim nogarima stajao spremnik za kišnicu. Kišnica iz tog spremnika služila je za ispiranje malog zahoda na katu blizu Majčine sobe, jer tada još nije bilo vodovoda, čak ni u kuhinji. Kako u zadnje vrijeme nije bilo kiše, zahod je počeo zaudarati. Moj je zadatak bio isprazniti vjedro u spremnik kako bi Tetica mogla dolje u zahodu nekoliko puta pustiti vodu.

Pod podnevnim suncem, cijepovi na krovu bili su vrući kao tave i dok sam praznila vjedro, nisam iz glave mogla odagnati pomisao na hladnu vodu u jezercu iza naše kuće u Yoroidu, kamo smo se odlazili kupati. Još sam prije nekoliko tjedana plivala u tom jezercu, ali sada, dok sam stajala na krovu okiye, sve mi je to izgledalo tako daleko. Tetica mi je doviknula da počupam korov između cijepova kad sam već gore. Pogledala sam na titravi vreli zrak nad gradom ispod mene i na brda koja su nas okruživala poput zidova zatvora. Negdje tamo, pod jednim od tih krovova, moja je sestra vjerojatno obavljala iste poslove kao i ja. Pomislila sam na nju kad sam nogom slučajno udarila vjedro, pa je voda iz njega pljusnula i potekla dolje na ulicu.

Otprilike mjesec dana nakon mog dolaska u okiyu Majka mi je rekla kako je vrijeme da započnem s učenjem. Sljedećeg sam jutra trebala poći u školu zajedno s Bučom kako bi me ona predstavila učiteljima. A poslije će me Hatsumomo odvesti na nekakvo mjesto za koje nikad nisam čula, a koje se zvalo “ured za registraciju" i onda ću, predvečer, smjeti gledati Hatsumomo kako se šminka i oblači kimono. To je bila tradicija u okijama, da mlade djevojke na prvi dan svog školovanja promatraju starije gejše kako se uređuju za izlazak.

Kad je Buča čula da me sutra treba voditi u školu, postala je jako nervozna. “Moraš se spremiti čim se probudiš", rekla mi je. “Ako zakasnimo, možemo se odmah utopiti u kanalu..."

Već sam primijetila kako Buča svako jutro trči iz o-kiye s očima još ljepljivim od sna i kako pritom često izgleda kao da je na rubu suza. U stvari, dok bi prolazila pokraj kuhinjskog prozora klepetajući svojim drvenim natikačama, katkad bi mi se učinilo da je čujem kako plače. Nije joj se baš sviđalo ići u školu; zapravo, uopće joj se nije sviđalo. Ona je došla u okiyu gotovo šest mjeseci prije mene, ali je u školu počela ići samo tjedan dana prije mog dolaska ili tako nekako. Kad bi se vratila iz škole oko podneva, najčešće bi se odmah sakrila u sobu za sluškinje, kako je nitko ne bi vidio da plače.

Sljedećeg sam se jutra probudila još ranije nego inače i prvi put sam obukla bijelu i modru haljinu učenice. To je bila obična haljina od nepodstavljenog pamuka, krojena poput ogrtača za kupanje i ukrašena dječjim kvadratiča-stim uzorkom. Uvjerena sam da nisam izgledala nimalo elegantnije od nekog gosta u svratištu na putu do kupaonice, ali nikad prije nisam na sebi imala nešto ni približno tako lijepo.

Buča me je zabrinuto čekala u ulaznom predvorju. U-pravo sam se spremala uvući noge u natikače kad me je Bakica pozvala k sebi u sobu. “Ne!” šapnula je Buča i lice joj se objesilo poput otopljenog voska. “Opet ću zakasniti. Daj da jednostavno odemo, pravit ćemo se da je nismo čuli!”

Ja bih bila rado pristala na to, ali Bakica je već stajala na vratima svoje sobe i srdito zurila u mene preko predvorja za goste. Na kraju me ipak nije zadržala duže od kojih deset ili petnaest minuta, ali do tada su Bučine oči već bile pune suza. Kad smo napokon krenule, Buča je odmah počela tako brzo hodati da sam je jedva sustizala. “Ta je starica tako okrutna!” rekla je. “Nemoj zaboraviti uroniti ruke u zdjelu soli svaki put nakon što te natjera da joj masiraš vrat.” “Zašto bih to radila?” “Moja je majka znala reći: “Zlo se širi svijetom putem dodira.” A ja dobro znam da je to istina jer se moja majka jednog jutra na cesti slučajno očešala o jednog demona i zbog toga umrla. Ako ne očistiš ruke, pretvorit ćeš se u smežurani stari krastavac i izgledat ćeš isto kao Bakica.”

Kako smo Buča i ja bile istih godina i obje smo se nalazile u istoj situaciji, sigurna sam da bismo često razgovarale samo da smo za to imale prilike. Međutim, naše su nam dužnosti oduzimale toliko vremena da smo jedva imale vremena za jelo, a Buča je ionako jela prije mene, jer je njezin položaj u okiyi bio za jedan stupanj viši od moga. Znala sam da je došla u okiyu samo šest mjeseci prije mene, kao što sam već spomenula. Ali inače nisam gotovo ništa znala o njoj. Zato sam je upitala: “Jesi li ti iz Kvota? Govoriš kao da si odavde.” “Rodila sam se u Sap-poru. Ali mi je majka umrla kad sam imala samo pet godina i otac me je poslao amo jednom stricu. Prošle je godine stric bankrotirao i sad sam ovdje.” “Zašto ne pobjegneš kući u Sapporo?” “Na mog je oca bačeno prokletstvo i prošle je godine umro. Ne mogu pobjeći. Nemam kamo otići.” “Kad nađem sestru”, rekla sam joj, “možeš poći s nama. Zajedno ćemo pobjeći.”

S obzirom na to koliko je muke imala sa školom, mislila sam da će je moja ponuda razveseliti. Ali mi ništa nije odgovorila. Sad smo već stigle do avenije Shijo.To je bila ona ista avenija koja je bila tako prometna onog dana kad je gospodin Bekku dovezao Satsu i mene s kolodvora. Međutim, ovako rano ujutro, vidjela sam samo jedan jedini tramvaj u daljini i tu i tamo ponekog biciklista. Kad smo prešle na drugu stranu, ušle smo u jednu usku ulicu i Buča se zaustavila, prvi put otkako smo izašle iz okiye. “Moj je stric bio vrlo dobar čovjek”, rekla je. “Evo što sam zadnje čula od njega, prije nego što me je poslao u okiyu.

“Neke su djevojke pametne, a neke su glupe”, rekao mi je. “Ti si draga djevojka, ali spadaš u one glupe. Sama nikad nećeš uspjeti u životu. Zato te šaljem na jedno mjesto gdje će ti drugi govoriti što trebaš raditi. Slušaj i radi što ti kažu i uvijek ćeš imati nekoga tko će se starati o tebi.” Zato, Chiyo-chan, ako ti želiš sama krenuti u svijet, idi. Što se mene tiče, ja sam našla mjesto gdje ću provesti svoj život. Radit ću sve što budu tražili od mene, samo da me ne otjeraju. Radije bih se bacila s neke litice, nego da proigram mogućnost da jednog dana postanem gejša kao Hatsumomo.”

Ovdje se Buča prekinula. Zagledala se u nešto na zemlji, iza mojih leđa. “Oh, zaboga, Chiyo-chan”, rekla je, “zar ti ovo ne budi apetit?”
Okrenula sam se i vidjela da stojimo pred ulazom u neku drugu okiyu. Na polici iza vrata stajao je minijaturni shinto oltar s jednim slatkim kolačićem od riže kao žrtvenim darom. Pitala sam se je li Buča u to gledala, ali onda sam vidjela da joj je pogled uperen na zemlju. Nekoliko paprati i malo mahovine uokvirivalo je stazu od kamenja koja je vodila do unutrašnjih vrata, ali ondje nisam vidjela ništa drugo. A onda mi je pogled pao na nešto drugo. Izvan ulaznih vrata, uza zid, ležao je drveni ražnjić s jednim jedinim preostalim komadićem pečene lignje. Te su štapiće s komadićima liganja podvečer pekli na žaru i prodavali ulični prodavači. Miris slatkog umaka kojim su podmazivali lignje bio je za mene pravo mučenje, jer su sluškinje poput nas dobivale samo rižu i ukiseljeno povrće za svaki obrok, te uz to jedanput na dan juhu i dva puta mjesečno mali komadić sušene ribe. Unatoč tome, ništa na tom komadiću lignje na zemlji nije u meni budilo apetit. Dvije su muhe dokono kružile po njemu kao da šetaju po parku.

Buča je izgledala kao djevojčica koja bi se brzo udebljala kad bi za to imala prilike. Katkad bih čula kako joj u trbuhu krulji od gladi, što je zvučalo kao da se otvaraju neka teška vrata. Ipak, nisam mislila da stvarno namjerava pojesti taj komadić lignje, sve dok nisam vidjela kako se osvrće i gleda dolazi li netko. “Bučo”, rekla sam, “ako si gladna, uzmi radije ovaj rižin kolačić. Muhe su već prisvojile taj komadić lignje za sebe.” “Ja sam veća od njih”, odgovorila mi je. “Osim toga, bilo bi svetogrđe pojesti kolačić. To je žrtveni dar.” I nakon toga se prignula i podigla ražnjić.

Istina je da sam ja odrasla na selu gdje su djeca kušala jesti sve što se micalo. I priznajem da sam jednom, kad mi je bilo četiri ili pet godina, pojela cvrčka, ali samo zato što me je netko na prevaru naveo da ga pojedem. Međutim, gledati Buču kako stoji ondje s tim komadićem lignje na štapiću za koji se zalijepila prašina s ulice i po kojem hodaju muhe... Puhnula je da otjera muhe, ali one su se samo čvršće uhvatile nožicama, kako bi održale ravnotežu. “Bučo, ne možeš to jesti”, rekla sam. “To bi bilo isto kao da počneš lizati pločnik.” “Što fali pločniku?” odgovorila mi je. I na to se - ne bih to vjerovala da ju nisam vidjela svojim očima - spustila na koljena, isplazila jezik i dugačkim, sporim pokretom polizala pločnik. Zinula sam od zaprepaštenja. Kad se ponovo uspravila na noge, izgledala je kao da ni sama ne može povjerovati što je to učinila. Međutim, obrisala je jezik dlanom, otpljunula nekoliko puta i potom uhvatila onaj komadić lignje zubima i skinula ga sa štapića.

Izgleda da je lignja bila prilično žilava. Buča ju je žva-kala čitavim putem uz blagu uzbrdicu do drvenih ulaznih vrata škole. Osjetila sam nekakav čvor u želucu kad smo ušle, jer mi je.vrt izgledao strašno otmjen. Zimzeleno grmlje i kvrgavi borovi okruživali su ukrasni ribnjak pun šarana. Preko najužeg dijela ribnjaka prelazio je kameni mostić. Dvije starice u kimonima stajale su na njemu, štiteći se od jutarnjeg sunca lakiranim suncobranima. Sto se pak tiče zgrada, tada to još nisam znala, ali sada znam da je ono što sam vidjela bio tek mali dio velikog školskog kompleksa. Masivna zgrada u pozadini bila je, zapravo, kazalište Kaburenjo, gdje su gejše Giona svakog proljeća izvodile Plesove stare prijestolnice.

Buča se požurila do ulaza u jednu dugačku drvenu zgradu, za koju sam ja mislila da je nastamba za sluškinje, ali se pokazalo da je to škola. Čim sam ušla u ulazni prostor, zapahnuo me jaki miris prženih listića čaja, od kojeg mi se još i danas zna stisnuti želudac, kao da sam opet u školi. Izula sam natikače i htjela sam ih odložiti u najbliži pregradak, ali me je Buča zaustavila; postojalo je nepisano pravilo u vezi s odlaganjem cipela. Buča je pripadala djevojkama na najnižoj ljestvici učeničke hijerarhije i zato se morala penjati, služeći se ostalim pregradcima kao ljestvama, kako bi svoje natikače stavila u jedan od gornjih pregradaka. Kako je ovo bio moj prvi dan u školi, moj je položaj bio još niži od njezinog i ja sam svoje cipele morala odložiti u pregradak iznad njezinog. “Pazi da ne staneš na neke od cipela dok se penješ”, rekla mi je Buča, premda je u pregradcima bilo samo nekoliko pari. “Ako ti se to dogodi i neka od djevojaka vidi što si učinila, izgrdit će te tako da će ti uši otpasti.”

Unutrašnjost školske zgrade činila mi se tako stara i prašna kao kakva napuštena kuća. Na kraju dugačkog hodnika stajala je skupina od šest ili osam djevojaka. Srce mi je poskočilo kad sam ih vidjela, jer sam pomislila kako bi jedna od njih mogla biti Satsu, ali kad su se okrenule da nas pogledaju, osjetila sam razočaranje. Sve su imale iste frizure mladih gejša početnica - ta se frizura zove ivareshinobu - i izgledale su kao da o Gionu znaju više nego što ćemo Buča i ja ikad znati.

Negdje na polovici hodnika ušle smo u prostranu učionicu, uređenu u tradicionalnom japanskom stilu. Na jednom je zidu visjela velika ploča s klinovima, o koje su bile obješene brojne male drvene daščice, a na svakoj je daščici crnim tušem bilo ispisano jedno ime. Ja tada još uvijek nisam znala dobro čitati i pisati. U Yoroidu sam ujutro odlazila u školu, a otkako sam došla u Kyoto, svako sam popodne jedan sat učila s Teticom, ali unatoč tome, mogla sam pročitati tek nekoliko imena. Buča je otišla do ploče, izvadila iz plitke kutije na podu daščicu sa svojim imenom i objesila je na prvi slobodni klin. Ta je ploča, naime, služila kao neka vrsta prijavnog popisa.

Nakon toga smo otišle u nekoliko drugih razreda, gdje se Buča na isti način prijavila za druge satove. Tog je jutra imala četiri sata - shamisen, ples, ceremoniju čaja i način pjevanja koji mi zovemo nagauta. Buča je bila tako nesretna što je u svim razredima bila posljednja koja se prijavila da je počela nervozno gužvati rub svoje haljine kad smo krenule iz škole na doručak u okiyu. Ali upravo kad smo navlačile natikače, ugledale smo jednu djevojčicu naših godina kako hita kroz vrt, raščupana i uzrujana. Buča se malo smirila nakon što je nju vidjela.

Pojele smo zdjelicu juhe i vratile se u školu što smo brže mogle, kako bi Buča mogla kleknuti u stražnji dio razreda i sastaviti svoj shamisen. Ako nikad nisi vidio shamisen, taj će ti instrument možda izgledati čudno. Neki ga zovu japanskom gitarom, ali shamisen je, zapravo, mnogo manji od gitare i ima tanki drveni vrat s tri velika ključa za ugađanje žica na vrhu. Tijelo mu je mala drvena kutija prekrivena napetom mačjom kožom, poput bubnja. Čitav se instrument može rastaviti i složiti u kutiju ili torbu, pa se onda tako rastavljen prenosi s mjesta na mjesto. U svakom slučaju, Buča je sastavila svoj shamisen i isplazivši jezik počela ga ugađati, ali, na žalost, moram reći da nije imala sluha i tonovi su joj plesali gore dolje poput čamca na valovima, nikako ne nalazeći mjesto na kojem bi zapravo trebali biti. Ubrzo se razred napunio djevojkama sa shamisenima, koje su klečale na podu, uredno raspoređene poput čokoladnih bombona u kutiji. Ja sam stalno gledala u vrata, nadajući se da će jedna od djevojaka koje su ulazile biti Satsu, ali uzalud sam se nadala.

Trenutak kasnije ušla je učiteljica. To je bila jedna sitna starica kriještavog glasa. Ime joj je bilo Učiteljica Mizumi i tako smo joj se obraćali. Ali njezino prezime Mi-zumi zvuči vrlo slično riječi nezumi koja znači “miš”, pa smo je iza njezinih leđa zvali Učiteljica Nezumi - Učiteljica Miš.

Učiteljica Miš kleknula je na jastučić licem okrenuta razredu i ni najmanje se nije trudila izgledati ljubazno. Kad su joj se učenice zajednički naklonile i jednoglasno joj zaželjele dobro jutro, ona se samo srdito zagledala u njih, ne prozborivši ni riječi. Napokon je pogledala na ploču na zidu i prozvala prvu učenicu.

Ta je prva učenica, čini se, imala o sebi vrlo visoko mišljenje. Graciozno je otklizala do prednjeg dijela učionice, poklonila se učiteljici i počela svirati. Nakon što ju je slušala minutu ili dvije, Učiteljica Miš ju je prekinula i izrekla svakojake neugodne primjedbe na njezino sviranje, a onda je oštrim pokretom zatvorila lepezu i mahnula djevojci neka ode. Djevojka joj se zahvalila, ponovo se naklonila i vratila se na svoje mjesto, a Učiteljica Miš je potom prozvala sljedeću učenicu.
To se tako nastavilo više od jednog sata, a onda je učiteljica napokon prozvala Buču. Vidjela sam da je Buča nervozna, i doista, čim je počela svirati, sve je krenulo naopako. Prvo ju je Učiteljica Miš prekinula i uzela joj shamisen kako bi ga sama ugodila. Zatim je Buča opet pokušala svirati, ali su se učenice počele međusobno pogledavati, jer nitko nije mogao prepoznati što to ona pokušava odsvirati. Učiteljica je glasno udarila dlanom o stol i naredila im da gledaju ravno preda se, a zatim je složenom lepezom udarala ritam kako bi ga se Buča mogla držati. Kako ni to nije pomoglo, učiteljica je počela učiti Buču kako će pravilno držati trzalicu.

Gotovo joj je iščašila sve prste, barem se meni tako činilo, pokušavajući je natjerati da na propisan način uhvati trzalicu. Na kraju je i od toga odustala i s gađenjem pustila da trzalica padne na prostirač. Buča ju je podigla i vratila se na svoje mjesto sa suzama u očima.

Nakon toga sam saznala zašto se Buča toliko brinula da ne bude posljednja na prijavnoj ploči. Jer sad je ona raščupana djevojčica koja se žurila u školu kad smo mi odlazile na doručak izišla pred razred i naklonila se. “Nemoj uzalud tratiti vrijeme pokušavajući biti uljudna!” za-kričala je na nju Učiteljica Miš. “Da si jutros malo ranije ustala, stigla bi na vrijeme da nešto naučiš.”

Djevojčica se ispričala i počela svirati, ali učiteljica uopće nije obraćala pozornost na nju. Samo je rekla: “Ti voliš dokasna spavati. Kako očekuješ od mene da te nešto naučim kad se nisi u stanju potruditi da na vrijeme stigneš u školu i propisno se prijaviš kao sve druge djevojke? Vrati se na svoje mjesto. Ne želim se s tobom gnjaviti.”

Poduka je završila i Buča me je povela naprijed, te smo se obje poklonile pred učiteljicom. “Učiteljice, dopustite mi da vam predstavim Chiyo”, rekla je Buča, “i da vas zamolim da s njom budete strpljivi, jer ona ima vrlo malo dara za glazbu.”

Buča me nije pokušavala uvrijediti: jednostavno, tada su ljudi tako govorili kad su htjeli biti uljudni. Moja bi me vlastita majka predstavila učiteljici istim riječima.

Učiteljica Miš dugo nije ništa rekla, samo me je mjerila pogledom, a onda rekla: “Ti si pametna djevojka. Dovoljno mi je da te pogledam pa da to vidim. Možda možeš svojoj starijoj sestri pomoći u učenju.”

Naravno, ona je mislila na Buču. “Stavi svakog jutra svoje ime na ploču što ranije možeš”, rekla mi je. “Ne brbljaj u razredu. Ne podnosim brbljanje! I stalno gledaj preda se. Ako se toga budeš držala, trudit ću se da te podučim kako najbolje umijem.” I nakon toga nas je otpustila.

U stankama između satova, dok smo čekale u hodnicima, stalno sam pogledom tražila Satsu, ali je nisam našla. Počela sam se brinuti kako je možda nikad više neću vidjeti i toliko sam se rastužila da je jedna učiteljica pred početak sata utišala ostale djevojke i upitala me: “Ti tamo! Što je s tobom?” “Oh, ništa, gospođo. Samo sam se slučajno ugrizla za usnicu”, odgovorila sam. I kako bih potvrdila da ne lažem - zbog djevojaka koje su zurile u mene - čvrsto sam zagrizla usnicu i okusila krv.

Na moje veliko olakšanje, ostali Bučini satovi nisu bili tako mučni kao onaj prvi. Na satu plesa, na primjer, sve su učenice istodobno vježbale iste pokrete, tako da se nitko nije posebno isticao. Buča nikako nije bila najgora plesačica i u njezinim je pokretima bilo čak neke nezgrapne ljupkosti. Sat pjevanja bio je nešto teži, zato što nije imala sluha, ali i tu su djevojke vježbale u zboru, pa je Buča mogla prikriti svoje greške tako što je široko otvarala usta, pretvarajući se kao da pjeva punim glasom, a zapravo je samo tiho pjevušila.

Nakon svakog svog sata predstavila bi me učiteljici. Jedna me je od njih upitala: “Ti živiš u istoj okiyi kao i Buča, zar ne?”

“Da, gospođo”, rekla sam, “u okiyi Nitta”, jer je Ba-kičino, Majčino i Teticino prezime bilo Nitta. “To znači da živiš s Hatsumomo-san.” “Da, gospođo. Hatsumomo je zasad jedina gejša u našoj okiyi.” “Potrudit ću se da te naučim pjevati”, rekla mi je, “ako uspiješ ostati živa!”
I na to se nasmijala kao da je to što je rekla nekakva sjajna šala i poslala nas kući.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:06 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše 171



Peto poglavlje


Tog me je popodneva Hatsumomo odvela u Ured za registraciju četvrti Gion. Očekivala sam nešto veličanstveno, ali pokazalo se da je to samo nekoliko tatamijima prekrivenih polumračnih soba na prvom katu jedne školske zgrade, ispunjenih stolovima i velikim službenim knjigama te groznim smradom od cigareta. Jedan nas je pisar pogledao kroz maglicu dima i pokretom glave poslao nas u stražnju sobu. Tamo je za stolom prepunim papira sjedio najdeblji muškarac kojeg sam ikad vidjela u svom životu. Tada to nisam znala, ali on je nekoć bio sumo hrvač i doista, da je izašao van i udario svom težinom u zgradu, vjerojatno bi se svi ti stolovi srušili s povišenih tatami platforma i pali na pod. Iako nije bio dovoljno dobar hrvač da bi, kao neki, zadržao hrvačko ime nakon što se prestao boriti, ipak je volio da ga zovu tim imenom, a ono je glasilo Awajiumi. Neke su gejše nestašno skraćivale to ime u Awaji, što mu je postalo nekom vrstom nadimka.

Čim smo ušle u sobu, Hatsumomo ga je počela zavoditi. Prvi put sam je vidjela da to radi. Rekla mu je: “Awa-ji-san!” Ali kako je to izgovorila, ne bi me iznenadilo da joj je usred riječi ponestalo daha, jer zvučalo je otprilike ova-ko: ”Awaaa-jii-saaaannnnnnn! ”

Zvučalo je kao da ga prekorava. Kad je čuo njezin glas, Awajiumi je odložio pero i debeli su mu se obrazi pomakli prema ušima, što je značilo da se smiješi. “Mmm... Hatsu-momo-san”, rekao je, “ako postaneš još ljepša, ne znam što ću učiniti!” Glas mu je zvučao poput glasnog šapta, jer sumo hrvači često imaju uništene glasnice zbog toga što jedan drugog udaraju glavom u grlo.

Iako je bio golem poput vodenog konja, Awajiumi se vrlo elegantno odijevao. Na sebi je imao kimono kaput s tankim prugicama i kimono hlače. Njegov je posao bio da pazi na to da sav novac koji protječe kroz Gion odlazi kamo treba, a jedan je rukavac te rijeke novca tekao ravno u njegov džep. Time ne mislim reći da je krao, to je jednostavno bio način na koji je sustav funkcionirao. Budući da je Avvajiumi bio na tako važnom položaju, svaka je gejša imala koristi od toga da udovoljava njegovim željama, zbog čega se za njega govorilo kako isto toliko vremena provodi izvan svoje elegantne odjeće, koliko i u njoj.

Njih dvoje je dugo čavrljalo i napokon mu je Hatsumomo rekla kako me je došla upisati u školu. Do tada me Avvajiumi nije pravo ni pogledao, ali je na to okrenuo svoju golemu glavu. Trenutak kasnije ustao je i gurnuo ustranu jedan od papirnatih zaslona na prozoru, kako bi u sobu ušlo više svjetla. “Ha, mislio sam da me oči varaju”, rekao je. “Trebala si mi ranije reći kakvu si ljupku djevojčicu dovela sa sobom. Te njezine oči... imaju boju zrcala!” “Zrcala?” rekla je Hatsumomo. “Zrcalo nema boje, Awaji-san.” “Naravno da ima. To je iskričavo siva. Kad ti gledaš zrcalo, vidiš samo sebe, ali ja umijem zapaziti lijepu boju kad naiđem na nju.” “Zbilja? Pa, meni ta boja nije tako lijepa. Jednom sam vidjela mrtvaca kojega su izvukli iz rijeke i njegov je jezik bio upravo takve boje kao njezine oči.” “Možda si ti naprosto previše lijepa da bi mogla uočiti ljepotu negdje drugdje”, rekao je Avvajiumi, otvarajući veliku knjigu i uzimajući pero u ruku. “U svakom slučaju, hajde da je upišemo. Dakle... Chiyo, je li tako? Reci mi svoje puno ime, Chiyo, i mjesto rođenja.”

Onog trenutka kad mi je to rekao, meni se u glavi pojavila slika Satsu kako zuri gore u Awajiumija, zbunjena i ustrašena. Satsu je sigurno bila ovdje; ako sam se ja morala zapisati, sigurno je to morala i ona. “Moje je prezime Sakamoto”, rekla sam. “Rođena sam u gradiću koji se zove Yoroido. Možda ste čuli za njega, gospodine, kad ste upisivali moju stariju sestru Satsu?”

Mislila sam da će Hatsumomo biti bijesna, ali začudo, činilo mi se da joj je gotovo drago što sam postavila to pitanje. “Ako je starija od tebe, onda se već trebala registrirati”, rekao je Avrajiumi. “Ali nije bila kod mene. Mislim da ona uopće nije u Gionu.”

Sad sam shvatila zašto se Hatsumomo smiješila, ona je unaprijed znala što će mi Awajiumi odgovoriti. Ako sam iole sumnjala u to je li stvarno razgovarala s mojom sestrom kako je tvrdila, sad je svaka sumnja nestala. U Kvotu su postojale još i neke druge četvrti gejša, iako sam ja o njima vrlo malo znala. Satsu je bila u nekoj od njih i ja sam čvrsto odlučila da je pronađem.

Kad sam se vratila u okiyu, Tetica me je čekala da me odvede u javno kupalište, nekoliko kuća dalje. Odlazila sam već tamo, ali samo sa starijim sluškinjama koje bi mi obično dale ručnik i komadić sapuna i zatim bi čučnule na popločani pod i počele se prati, ostavljajući me da se sama operem. Tetica je bila mnogo ljubaznija, kleknula je iza mene i oribala mi leđa. Iznenadila sam se što ne pokazuje nikakvog srama: puštala je da joj se njezine cjevaste dojke slobodno njišu kao da su nekakve boce. Čak me je nekoliko puta slučajno udarila u rame jednom od njih.

Nakon kupanja odvela me natrag u okiyu i obukla me u prvi svileni kimono u mom životu, izrazito modre boje sa zelenom travom oko donjeg ruba i jarkožutim cvjetovima preko rukava i prsiju. Potom me je povela uza stube do Hatsumomine sobe. Prije nego što smo ušle u sobu, strogo me je upozorila kako ne smijem smetati Hatsumomo, niti učiniti išta što bi je moglo naljutiti. Tada to nisam shvatila, ali sada vrlo dobro znam zbog čega je bila tako zabrinuta. Jer, vidiš, kad se gejša ujutro probudi, ona je kao i svaka druga žena. Lice joj je masno od sna i ima neugodan dah. Istina je da joj je kosa savršeno očešljana čak i dok s mukom otvara oči, ali u svakom drugom pogledu, ona je žena kao i svaka druga i ni po čemu nije gejša. Tek kad sjedne pred zrcalo kako bi se brižljivo našminkala, pretvara se u gejšu. Time ne mislim samo na činjenicu da tada počinje izgledati kao gejša. U tom trenutku ona počinje i misliti kao gejša.
Unutra, u sobi, Tetica me uputila da sjednem malo podalje, od Hatsumomo, iza njenih leda, tako da joj mogu vidjeti lice u malom zrcalu na stoliću za šminkanje. Ona je klečala na jastuku, odjevena u pamučni ogrtač, čvrsto zategnut preko ramena, i držala u ruci oko šest različitih kistova za šminkanje. Neki su od njih bili široki poput lepeze, dok su drugi izgledali kao štapići za jelo s kratkim repićem od mekih dlačica na jednom kraju. Napokon se okrenula prema meni i pokazala mi kistove. “Ovo su moji kistovi”, rekla je. “A sjećaš se ovoga?” Izvadila je iz ladice u stoliću za šminkanje staklenu posudicu s bjelilom i za-mahala njome po zraku. “Ovo je bjelilo za koje sam ti rekla da ga ne smiješ dirati.” “Nisam ga dirala”, odgovorim.

Hatsumomo je na to onjušila nekoliko puta zatvorenu posudicu i rekla: “Da, mislim da nisi.” Zatim je odložila posudicu s bjelilom i uzela tri štapića pigmenta, te mi ih pokazala, držeći ih na dlanu. “Ovo su sjenila. Smiješ ih pogledati.”

Uzela sam jedan štapić. Bio je otprilike veličine malog prsta novorođenog djeteta, ali tvrd i gladak, tako da nije ostavio nikakav trag na mojoj koži. Jedan mu je kraj bio umotan u tanku srebrnu foliju koja je mjestimice otpala od pritiska prstiju pri uporabi.

Hatsumomo vrati natrag štapiće boje i pokaže mi na dlanu nešto što je meni izgledalo kao grančica drveta iz-gorena na jednom kraju. “Ovo je lijep komadić suhog drveta paulovnije”, rekla je, “za iscrtavanje obrva. A ovo je vosak.” Izvadila je iz papira dva napola potrošena komada voska i pružila ih prema meni da ih pogledam. “A sad, što misliš zašto sam ti sve ovo pokazala?” “Kako bih razumjela kako se stavlja šminka”, odgovorila sam. “Nebesa, ne! Pokazala sam ti to da shvatiš kako u tome nema nikakve čarolije. Kakva šteta! Jer to znači da sama šminka neće biti dovoljna da jadnu Chiyo pretvori u nešto lijepo.”

Hatsumomo se okrene zrcalu i tiho pjevušeći otvori posudicu s blijedožutom kremom. Možda mi nećeš vjerovati kad ti kažem da je ta krema bila napravljena od sla-vujeva izmeta, ali to je istina. U to je vrijeme ta krema za lice bila vrlo popularna među gejšama, jer se smatralo da je jako dobra za kožu, ali bila je strašno skupa, tako da je Hatsumomo stavila samo nekoliko točkica oko očiju i usta. Zatim je otkinula komadić voska, smekšala ga među prstima i utrljala ga u kožu lica, a nakon toga i u kožu vrata i prsiju. Zatim je dugo i brižljivo otirala ruke o krpu, a onda je zamočila jedan od plosnatih kistova u zdjelicu s vodom i trljala njime po bjelilu dok nije dobila gustu, bijelu pastu poput razmočene krede. Njome je namazala lice i vrat, ostavljajući oči i dio oko usta i nosa nenamaza-nima. Ako si kad vidio dijete u maski od papira s izrezanim rupama, onda možeš točno zamisliti kako je Hatsumomo izgledala dok nije smočila neke manje kistove i u-potrijebila ih da njima popuni rupe. Nakon toga je izgledala kao da je pala licem u sanduk s rižinim brašnom, jer joj je čitavo lice bilo sablasno bijelo. Izgledala je kao demon kakav je i bila, ali sam ja ipak umirala od ljubomore i srama. Jer znala sam da će kroz jedan ili dva sata, muškarci s divljenjem zuriti u to lice, a ja ću “još uvijek biti ovdje u okiyi, znojna i neugledna izgleda.

Sad je navlažila štapiće boje i utrljala sjenku rumenila u obraze. Već tijekom prvih mjesec dana mog boravka u okiyi mnogo sam puta imala prilike vidjeti Hatsumomo potpuno našminkanu i svaki put bih pogledavala prema njoj koliko god sam mogla, a da pritom ne ispadnem nepristojna. Primijetila sam da na lice stavlja raznovrsne nijanse rumenila, ovisno o boji kimona koji ima na sebi. U tome nije bilo ničeg neobičnog, ali tek sam mnogo godina kasnije shvatila da je Hatsumomo uvijek odabirala mnogo jaču nijansu rumenila od drugih gejši. Ne znam zašto je to radila, osim ako nije htjela navesti ljude da pomisle na krv. Međutim, Hatsumomo nije bila glupa, točno je znala kako će istaknuti svoju ljepotu.

Kad je završila s nanošenjem rumenila, još uvijek nije imala obrve i usnice. Ali na trenutak je ostavila lice takvo, poput kakve bizarne bijele maske, i zamolila je Teticu da joj namaze bjelilom stražnji dio vrata. Moram ti reći nešto o vratovima u Japanu, ako to ne znaš. Naime, japanski su muškarci, u pravilu, vrlo osjetljivi na ženski vrat i grlo, baš kao što su zapadnjački muškarci osjetljivi na ženske noge. To je razlog zbog kojeg gejše zabacuju ovratnike svojih kimona tako nisko da se pogledu otkriva gornji dio kralježnice; pretpostavljam da neka žena u Parizu zbog istog razloga oblači kratku suknju. Tetica je na stražnji dio Hatsumomina vrata naslikala kistom crtež koji se zove sanbon-ashi - “tri noge”. Time se postiže vrlo dramatičan učinak, jer imaš osjećaj kao da golu kožu gejšina vrata gledaš kroz šiljaste vrške bijele ograde. Dugo mi je trebalo dok sam shvatila erotičnost tog crteža za muškarce, ali na neki način, to je kao kad žena viri kroz prste. U stvari, gejše ostavljaju uski pojas gole kože neposredno uz liniju kose, čime se još više naglašava izvještačenost našminkana lica pa ono podsjeća na masku kakvu glumci nose u No drami. Kad muškarac sjedi pokraj gejše i gleda njezino našminkano lice, postaje još svjesniji gole kože, skrivene ispod te maske.

Dok je Hatsumomo ispirala kistove, pogledala je nekoliko puta moj odraz u zrcalu. Napokon je rekla: “Znam što misliš. Misliš kako ti nikad nećeš biti tako lijepa. Pa, vidiš, to je apsolutno točno.” “Mogu te obavijestiti”, rekla je Tetica, “kako neki ljudi smatraju Chiyo-san vrlo dražesnom.” “Neki ljudi vole smrad trule ribe”, odgovorila joj je Hatsumomo. I zatim nam je naredila da izađemo iz sobe kako bi se mogla presvući u pothaljinu.

Izašla sam s Teticom u hodnik, gdje je gospodin Bek-ku čekao kraj jednog visokog zrcala. Izgledao je sasvim isto kao onog dana kad je Satsu i mene doveo u Kvoto. Već sam prvih dana svog boravka u okiyi saznala kako odvođenje djevojaka iz roditeljske kuće uopće nije njegovo pravo zanimanje: on je bio garderobijer, a to znači da je svaki dan dolazio u okiyu i pomagao Hatsumomo u složenom procesu odijevanja rakošnog kimona.

Haljina koju će Hatsumomo nositi te večeri visjela je na stalku pokraj visokog zrcala. Tetica ju je gladila i namještala, sve dok Hatsumomo nije izašla iz sobe u pot-haljini divne hrđaste boje s uzorkom tamnožutog lišća. Ono što se potom zbivalo tada mi je izgledalo prilično zbrkano, ali kimono je komplicirani kostim i može zbuniti svakog tko nije na njega navikao. Međutim, način na koji se nosi vrlo je logičan, ako se pravilno protumači.

Kao prvo, moraš znati kako postoji velika razlika između kimona neke kućanice i kimona gejše. Kad neka kućanica oblači kimono, ona upotrebljava svakojake jastučiće kako bi spriječila da joj se haljina neprivlačno nabire u struku i zbog toga joj tijelo na kraju dobiva savršeno cilindričan oblik poput drvenog stupa u hramu. Međutim, gejša tako često oblači kimono da joj jastučići gotovo uopće nisu potrebni i nabiranje za nju ne predstavlja nikakav problem. Obje započinju oblačenje tako da sa sebe svuku ogrtač za šminkanje i oko golih bokova omotaju komad svile - mi to zovemo koshimaki, “ogrtač za bokove”. Nakon toga slijedi potkošulja kratkih rukava, koja se vezuje trakicama u struku i zatim mali, oblikovani jastučići za bokove, s trakama pomoću kojih se učvršćuju na željenom mjestu. U slučaju Hatsumomo, s njezinim tijelom tradicionalne ljepote, uskih bokova i vitke linije, i njezinim iskustvom u nošenju kimona, nisu bili potrebni nikakvi jastučići.

Sve je ovo skriveno pogledu kad je žena potpuno odjevena. Međutim, sljedeći komad odjeće, pothaljina, nije zapravo uopće donja odjeća. Kad gejša izvodi ples, katkad čak i dok hoda ulicom, može podignuti rub kimona lijevom rukom kako joj ne bi smetao. Time otkriva potha-ljinu sve do koljena i tako, znaš, materijal i uzorJs pot-haljine mora biti u skladu s kimonom. U stvari, vidi se i ovratnik pothaljine, baš kao što se muškarcu u zapadnjačkom odijelu vidi ovratnik košulje. Jedna od Teticinih dužnosti u okiyi bilo je prišivanje čistog svilenog ovratnika na pothaljinu koju Hatsumomo namjerava tog dana nositi i skidanje ovratnika sljedećeg jutra radi pranja. Gejše početnice nose crveni ovratnik, ali Hatsumomo, naravno, nije bila početnica, njezin je ovratnik bio od bijele svile.

Kad je Hatsumomo izašla iz svoje sobe, imala je na sebi sve te komade odjeće koje sam ti opisala, iako smo mi vidjeli samo pothaljinu, vezanu vrpcom oko pasa. Uz to je na nogama imala bijele čarapice koje mi zovemo tabi i koje se kopčaju sa strane sitnim pucetima kako bi bile pripijene uz nogu. U tom je trenutku bila spremna za gospodina Bekkua koji će dovršiti njezino odijevanje. Kad bi ga vidio kako radi, odmah bi ti bilo jasno zbog čega je, zapravo, bila potrebna njegova pomoć. Kimono je uvijek iste dužine, bez obzira tko ga nosi, tako da se uvijek, osim ako neka žena nije izuzetno visoka, suvišak tkanine mora složiti ispod pojasa. Kad bi gospodin Bekku podvio tkaninu kimona na struku i pričvrstio je vrpcom, nigdje ne bi bilo ni najmanjeg nabora. Ako bi se ipak negdje pojavio kakav nabor, on bi povukao tkaninu ovdje ili ondje i na-bor bi nestao. Kad bi završio svoj posao, kimono bi uvijek savršeno pratio linije tijela.

No, glavni je zadatak garderobijera bilo vezivanje obija, što uopće nije tako jednostavno kako možda zvuči. Obi poput ovog koji je nosila Hatsumomo dužinom odgovara dvostrukoj visini odraslog muškarca, a širok je kao ženska pleća. Kad je omotan oko struka, pokriva dio tijela od prsne kosti do ispod pupka. Većina onih koji ništa ne znaju o kimonu misle kako se obi jednostavno vezuje na leđima kao kakva uzica, ali ništa ne može biti dalje od istine. Potrebno je pola tuceta vrpčica i kopči da bi obi stajao kako treba, a za pravilno oblikovanje čvora nužno je upotrijebiti i nekoliko jastučića. Potrajalo je nekoliko minuta dok je gospodin Bekku vezao Hatsumomin obi. Kad je završio, na debeloj i teškoj tkanini obija nije se mogao primijetiti ni najmanji nabor.

Ja nisam mnogo razumjela od svega toga što sam tog dana vidjela na hodniku ispred Hatsumomine sobe: činilo mi se kao da gospodin Bekku grozničavom brzinom vezuje vrpce i podvija tkaninu dok Hatsumomo samo stoji raširenih ruku i gleda se u zrcalu. Umirala sam od zavisti dok sam je gledala. Njezin je kimono bio od brokata u nijansama smeđe i zlatne boje. Ispod struka dvije su srne u smeđim bojama jeseni njuškale jedna drugu, a iza njih su zlatne i hrđaste mrlje tvorile uzorak otpalog lišća na šumskom tlu. Obi je bio boje šljive s utkanim srebrnim nitima. Tada to nisam znala, ali taj je kimono vjerojatno stajao više nego što je neki policajac ili sitni trgovac mogao zaraditi u godinu dana.

A ipak, da si vidio Hatsumomo dok je ondje stajala i ogledavala se u zrcalu, pomislio bi kako sav novac na svijetu ne bi bio dostatan da bilo koju drugu ženu učini tako blistavo lijepom.

Sad joj je još jedino preostalo da do kraja dovrši šminkanje i stavi ukrase u kosu. Pošla sam s Teticom za Hatsumomo natrag u njezinu sobu, gdje je ona kleknula ispred stolića za šminkanje i izvadila malenu lakiranu kutijicu s rumenilom za usnice. Za taj je dio šminkanja Hatsumomo upotrijebila jedan mali kist. U to je vrijeme bila moda ostaviti gornju usnicu nenašminkanu, zbog čega se donja usnica doimala punijom. Bjelilo izaziva svakovrsne neobične privide: kad bi gejša premazala rumenilom čitavu površinu usnica, usta bi joj izgledala kao dvije velike kriške tunjevine. Stoga je većina gejši sklonija obliku napućenih usnica, donekle sličnom cvijetu ljubice. Ukoliko gejša već nema usnice takva oblika, a to je prilična rijetkost, gotovo će uvijek rumenilom ocrtati okruglija usta nego što ih stvarno ima. Ali, kao što rekoh, tada je bilo u modi namazati samo donju usnicu i Hatsumomo je upravo to učinila.

Potom je uzela onu grančicu paulovnije koju mi je ranije pokazala i zapalila je žigicom. Nakon što je drvo nekoliko sekundi gorjelo, ugasila je plamen, ohladila izgore-ni vršak među prstima i ponovo se okrenula zrcalu da njime iscrta obrve. Pougljenjelo je drvo ostavljalo trag divno meke sive boje. Nakon toga je otišla do ormara i odabrala nekoliko ukrasa za kosu, uključujući jedan od kornjačevine i jedan neobičan grozd bisera na dugačkoj igli. Kad ih je namjestila u kosu, nanijela je malo parfema na zatiljak i zataknula plosnatu drvenu bočicu s parfemom u obi, za slučaj da joj kasnije ponovo zatreba. Potom je još u obi stavila lepezu, a u desni rukav rupčić. I nakon svega toga, okrenula se i pogledala dolje u mene. Na licu je ponovo imala onaj jedva primjetan osmijeh koji je imala ranije dok se gledala u zrcalu, te je čak i Tetica morala uzdahnuti od divljenja, toliko je Hatsumomo prekrasno izgledala u tom trenutku.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:07 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše 170



Šesto poglavlje


Bez obzira što je bilo tko od nas mislio o Hatsumomo, ona je u našoj okiyi bila nešto poput carice, jer je zarađivala novac od kojeg smo svi živjeli. A svaka bi se carica jako rasrdila kad bi, vraćajući se kasno noću kući, zatekla svoju palaču u mraku i sve sluge kako spavaju. Drugim riječima, kad bi se Hatsumomo vratila kući previše pijana da raskopča svoje čarapice, netko je morao biti tu da to učini umjesto nje, a ako bi bila gladna, na pamet joj ne bi palo da odšeta do kuhinje i sama nešto pripravi: na primjer, umeboshi ochazuke, svoju omiljenu poslasticu od riže preostale od ručka, začinjene mariniranim kiselim šljivama i natopljene vrelim čajem.

Zapravo, u tome naša okiya nije bila nikakav izuzetak. Dužnost da dočeka gejšu kad se vrati kući, da se pokloni pred njom i zaželi joj dobrodošlicu, dopala bi uvijek najmlađu od “kukuljica”, kako su često zvali pripravnice za gejše. A od trenutka kad sam počela odlaziti u školu za gejše, najmlađa kukuljica u našoj okiyi bila sam ja. Davno prije ponoći, Buča i dvije starije sluškinje duboko bi spavale na svojim futonima prostrtim po drvenom podu samo metar ili dva daleko od ulaznog predvorja, ali ja sam morala ostati klečati u predvorju, boreći se sa snom, katkad čak i do dva sata ujutro. Bakičina je soba bila blizu, a ona je spavala kraj upaljenog svjetla i odškrinutih vrata. Pruga svjetla koja je padala preko mog praznog futona potaknula je u meni sjećanje na onaj dan kad su Satsu i mene, ne tako davno, odvodili iz našeg sela i kad sam povirila u stražnju sobu u našoj kućici kako bih pogledala majku koja je tamo spavala. Otac je objesio ribarsku mrežu preko prozora s papirnatim oknima kako bi zamračio sobu, ali to je sobu činilo tako sumornom da sam odlučila otvoriti jedan prozor, a kad sam to učinila, pruga blještavog sunčevog svjetla pala je preko majčina futona i obasjala njezinu blijedu i tako mršavu ruku.

Gledajući žućkasto svjetlo iz Bakičine sobe na svom futonu... pitala sam se je li moja majka još živa. Nas dvije smo bile toliko slične i bila sam sigurna da bih nekako osjetila da je umrla, ali naravno, nisam osjetila ništa što bih mogla protumačiti kao znak, bilo da je živa ili mrtva.

Jedne noći, kad su već počele jesenske hladnoće, u-pravo sam zadrijemala oslonjena o jedan stup kad sam čula kako netko gura ustranu vanjska vrata. Hatsumomo bi bila strašno ljuta kad bi me našla kako spavam, zato sam se brzo trgnula i pokušala, što sam bolje mogla, sakriti pospanost. Međutim, kad su se otvorila unutrašnja vrata, iznenadila sam se ugledavši nekog muškarca koji je na sebi imao tradicionalni, široki radnički kaputić, zavezan na boku i seljačke hlače, iako uopće nije izgledao kao radnik ili seljak. Kosa mu je bila nauljena i zalizana po najnovijoj modi, a kratko ošišana brada davala mu je izgled intelektualca. Muškarac se prignuo i obuhvatio mi glavu rukama kako bi me bolje pogledao. “Hej, ti si ljupka djevojčica”, rekao mi je tihim glasom. “Kako se zoveš?”

Bila sam uvjerena da je on nekakav zanatlija, premda mi nije bilo jasno zbog čega bi došao tako kasno. Bojala sam ga se, ali sam uspjela izgovoriti svoje ime, a on je na to ovlažio jezikom vršak prsta i taknuo me njime po obrazu, kako bi mi skinuo otpalu trepavicu, pokazalo se. “Je li Yoko još uvijek ovdje?” upitao je. Yoko je bila jedna mlada žena koja je svakog dana, od sredine poslijepodneva do kasno u noć, sjedila u našoj služinskoj sobi. U to su vrijeme sve okiye i čajane u Gionu bile povezane privatnim telefonskim sustavom i moglo bi se reći da je Yoko imala više posla od bilo koga u našoj okiyi, javljajući se nar telefon i upisujući Hatsumomine angažmane za bankete i zabave, katkad i po šest mjeseci ili godinu dana unaprijed. Obično Hatsumomina večer ne bi prethodnog jutra bila do kraja popunjena obvezama, pa bi cijelu večer i dalje stizali pozivi vlasnica čajana, čiji su gosti željeli da Hatsu-momo navrati ako ima vremena. Međutim, večeras telefon nije često zvonio i pomislila sam kako je Yoko vjerojatno zadrijemala, baš kao i ja. Onaj muškarac nije pričekao da mu odgovorim, nego mi je pokretom ruke pokazao da šutim i otišao zemljanim prolazom do služinske sobe.

Čula sam Yoko kako se ispričava, jer je doista bila zaspala, a potom je dugo razgovarala s nekim na centrali. Povezali su je s nekoliko čajana dok napokon nije pronašla Hatsumomo i ostavila joj poruku da je kabuki glumac Onoe Shikan stigao u grad. Ja to tada nisam znala, ali Onoe Shikan nije bio stvarna osoba, to je ime samo služilo kao šifra.

Nakon toga Yoko se pokupila i otišla kući. Nije izgledala zabrinuta zbog toga što je onaj muškarac ostao čekati u služinskoj sobi i stoga sam odlučila da ne kažem nikome ništa. To je, pokazalo se, bila pametna odluka, jer kad se Hatsumomo pojavila dvadesetak minuta kasnije, zastala je u ulaznom predvorju i rekla: “Još ti nisam pokušala otežati život. Ali ako ikad spomeneš da je ovamo došao nekakav muškarac ili čak da sam se ja prije svršetka večeri vratila kući, to će se promijeniti.”

Stajala je nada mnom dok je to govorila i kad je posegnula u rukav za nečim, vidjela sam čak i u onom polumraku u predvorju kako su joj podlaktice rumene kao da joj je vruće. Otišla je u služinsku sobu i zatvorila vrata za sobom. Čula sam kratak, prigušen razgovor i zatim je u okiyi zavladala tišina. Povremeno mi se činilo da čujem tiho jecanje ili uzdisanje, ali ti su zvukovi bili tako tihi da nisam mogla biti sigurna. Neću reći da sam znala što oni tamo rade, ali sjetila sam se svoje sestre kako je podigla haljinu za kupanje za mladog Sugija. I osjetila sam takvu mješavinu gađenja i znatiželje da čak i da sam smjela otići iz predvorja, mislim da za to ne bih imala snage. Hatsumomo i njezin ljubavnik - pokazalo se da je on kuhar u obližnjem restoranu, specijaliziranom za jela s tjesteninom - dolazili su u okiyu otprilike jedanput tjedno i zatvarali se u služinsku sobu. Uz to su se još u neko drugo vrijeme sastajali na drugim mjestima. Yoko je često morala prenositi poruke i ja bih to ponekad čula. Sve su sluškinje znale što Hatsumomo radi i činjenica da nitko nije o tome rekao ni riječi Majki, Tetici ili Bakici, pokazuje koliku je vlast ona imala nad svima nama. Hatsumomo bi zasigurno imala velikih neprilika, više zbog toga što uopće ima ljubavnika, nego zbog toga što ga dovodi u o-kiyu. Naime, vrijeme koje je provodila s njime nije donosilo nikakav prihod, štoviše sprječavalo ju je da kroz to vrijeme zarađuje novac na zabavama u čajanama. Osim toga, svaki bi imućan muškarac, koji bi eventualno pokazao zanimanje za skupu, dugotrajniju vezu s njome, sigurno promijenio svoje mišljenje o njoj, pa čak i odustao od takve veze, kad bi saznao da se ona sastaje s nekakvim kuharom.

Jedne večeri, baš kad sam se vraćala iz dvorišta, kamo sam otišla kako bih se napila vode iz bunara, čula sam kako netko silovito gura vanjska vrata ustranu tako da su s glasnim treskom udarila o dovratak. “Dakle, Hat- sumomo-san”, čula sam jedan duboki glas, “sve ćeš ih probuditi...”

Nikad nisam stvarno razumjela zašto se Hatsumomo izlaže takvom riziku i dovodi ljubavnika u okiyu, iako je nju vjerojatno upravo to uzbuđivalo. Međutim, nikad dosad nije bila toliko nemarna i stvarala toliku buku. Požurila sam se do svog mjesta u predvorju i klekla sekundu prije nego što se Hatsumomo pojavila u unutrašnjem predvorju s dva paketa umotana u laneni papir. Ubrzo je za njom došla neka druga gejša, toliko visoka da se morala prignuti dok je prolazila kroz niska vrata. Kad se uspravila i pogledala dolje u mene, usta su joj izgledala neprirodno velika i teška za njezino dugačko lice. Nitko ne bi za nju mogao reći da je lijepa. “Ovo je naša glupa niža sluškinja”, rekla je Hatsumomo. “Mislim da ima ime, ali možeš je slobodno zvati “Mala gospođica Glupača"." “No, Mala gospođice Glupačo”, rekla je visoka gejša. “Zašto ne odeš i ne doneseš svojoj velikoj sestri i meni nešto za piće?" Duboki glas koji sam malo prije čula bio je njezin, a ne Hatsumomina ljubavnika, kako sam u prvi tren pomislila.

Hatsumomo je obično voljela piti jednu posebnu vrstu sakea koji se zove amakuchi, jer je vrlo lagan i sladak. Ali amakuchi se peče samo zimi i mi smo, izgleda, potrošili sve zalihe. Stoga sam u dvije čaše natočila pivo i donijela ih u predsoblje. Hatsumomo je s prijateljicom već bila otišla u dvorište i sad su stajale na zemljanom prolazu u drvenim natikačama. Vidjela sam da su obje pijane, a Hatsumomina je prijateljica imala prevelika stopala za naše male drvene natikače, tako da je svaki njezin nezgrapan korak kod obje izazivao salve smijeha. Možda se sjećaš da je uz vanjski zid kuće vodila povišena drvena galerija. Hatsumomo je upravo odložila one pakete na tu drvenu galeriju i spremala se razmotati jedan od njih, kad sam im ja donijela pivo. “Nisam raspoložena za pivo”, rekla je i, prignuvši se, izlila obje čaše u prostor ispod kuće. “Ja jesam”, rekla je njezina prijateljica, ali već je bilo kasno. “Zašto si prolila i moje pivo?” “Oh, šuti, Korin!” rekla je Hatsumomo. “Ionako si dosta popila. Radije gledaj ovo, umrijet ćeš od sreće kad to vidiš!” I Hatsumomo raz-veže uzice kojima je bio zatvoren omot od lanena papira jednog od ona dva paketa i raširi preko drvenog poda galerije jedan prekrasan kimono u nekoliko nijansi prašno-zelene boje s motivom vinove loze crvenih listova. Tkanina je bila uistinu predivna koprenasto tanka svila, premda se takva tkanina nosi ljeti i sigurno nije prikladna za jesensko vrijeme. Hatsumomina se prijateljica Korin toliko zadivila tom kimonu da je naglo udahnula zrak i za-grcnula se vlastitom slinom, što je kod obje ponovo izazvalo prasak smijeha.

Zaključila sam kako je sad pravi trenutak da se ispričam i povučem. Ali Hatsumomo me zaustavi: “Nemoj još otići, Mala gospođice Glupačo.” Potom se ponovo okrenula svojoj prijateljici i rekla: “Vrijeme je da se malo zabavimo, Korin-san. Pogodi, čiji je ovo kimono!”

Korin je još uvijek kašljala i gušila se, a kad je napokon mogla govoriti, reče: “Kad bi bar bio moj!” “Ali nije. Ovaj kimono pripada ni više, ni manje nego onoj gejši koju ti i ja mrzimo više od bilo koga drugoga na svijetu.” “Oh, Hatsumomo... ti si genije. Ali kako si uspjela doći do Satokina kimona?” “Kakva Satoka! Nije ona ta o kojoj govorim. Ja govorim o... gospođici Savršenstvu!” “O kome?” “O gospođici “Ja-sam-toliko-bolja-od- tebe”... eto o kome!”

Nastala je duga stanka, a onda je Korin uzviknula: “Mameha! Oh, zaboga, to je Mamehin kimono. Nije mi jasno kako ga odmah nisam prepoznala! Kako si samo uspjela doći do rvjega?” “Prije nekoliko dana ostavila sam nešto u kazalištu Kaburenjo nakon probe”, objašnjavala je Hatsumomo. “I kad sam se vratila po to, čula sam kako odozdo, iz podruma, dopire nekakav zvuk poput jecanja. Pomislila sam: “Nije valjda! Kako je to zabavno!” I kad sam se odšuljala dolje i upalila svjetlo, što misliš koga sam vidjela tamo na podu, slijepljene kao dva zrna riže?” “Ne mogu vjerovati! Mamehu?” “Ne budi blesava. Ona je previše ukočena za tako nešto.

Tamo je bila njezina sluškinja s čuvarom kazališta. Znala sam da će sve učiniti samo da je ne tužim i kasnije sam otišla do nje i rekla joj da želim ovaj Mamehin kimono. Počela je plakati kad je shvatila koji joj kimono opisujem.” “A stoje s ovim drugim?” upita Korin, pokazujući na drugi paket na galeriji, još uvijek nerazmotan. “Natjerala sam je da taj kimono kupi za svoje vlastite novce i sad je moj.” “Za njezine vlastite novce?” začudi se Korin. “Koja to sluškinja ima dovoljno novaca da može kupiti kimono?” “Pa, ako ga nije kupila za svoje novce, kao što je rekla, ne želim znati odakle ga je nabavila. U svakom slučaju, sad će ga Mala gospođica Glupača odnijeti u spremište.” “Hatsumomo-san, ja ne smijem ulaziti u spremište”, odmah sam rekla. “Ako želiš saznati gdje je tvoja starija sestra, nemoj me tjerati da večeras bilo što dvaput govorim. Smislila sam nešto za tebe. Nakon toga mi možeš postaviti jedno pitanje i ja ću ti odgovoriti.”

Neću reći da sam joj vjerovala, ali Hatsumomo je imala moć da mi oteža život na koji god joj se način prohtije. Nisam imala drugog izbora nego da je poslušam.

Položila mi je na ruke kimono umotan u laneni papir i povela me do spremišta u dvorištu. Onda je otvorila vrata i uz glasni škljocaj okrenula prekidač na zidu. Ugledala sam police pune plahti i jastuka, kao i više zaključanih škrinja i nekoliko složenih futona. Hatsumomo me zgrabila za ruku i pokazala na ljestve pričvršćene uz vanjski zid. “Kimona su tamo gore”, rekla je.

Popela sam se uz ljestve i odgurnula ustranu drvena vrata na vrhu. U potkrovlju spremišta nije bilo polica kao u donjem dijelu. Zidovi su bili prekriveni crvenim, lakiranim drvenim kutijama, naslaganim gotovo do stropa. Između ta dva zida od kutija vodio je uski prolaz s po jednim otvorom pokrivenim zaslonom od papira na oba kraja, zbog zračenja. I ovaj je prostor bio jarko rasvijetljen kao i onaj dolje, samo što je svjetlo ovdje bilo još mnogo jače, tako da sam, kad sam ušla unutra, mogla pročitati crne znakove, urezane u prednje stijenke kutija. Pročitala sam riječi kao što su Kata- Komon, Ro - “Crteži izvedeni šablonom, rijetko tkana tanka svila” i Kuromontsuki, A-wase - “Svečane haljine s crnim ukrasima, podstavljene”. Iskreno govoreći, tada još nisam razumjela sve znakove, ali sam uspjela pronaći kutiju na kojoj je bilo Hatsumomino ime; bila je u najgornjem redu. Namučila sam se dok sam je skinula, ali sam napokon položila novi kimono preko nekoliko drugih, također umotanih u laneni papir i vratila kutiju tamo gdje sam je našla. Iz čiste znatiželje, otvorila sam na brzinu još jednu kutiju i vidjela da je do vrha ispunjena s možda čak petnaest kimona, a kad sam podignula poklopce još nekoliko drugih kutija, vidjela sam da su i one pune. Sad mi je bilo jasno zašto se Bakica toliko bojala požara. Zbirka kimona u ovom spremištu vrijedila je vjerojatno dva puta više nego čitav Yoroido i Sen-zuru zajedno. A kako sam kasnije saznala, najvrjedniji su primjerci bili na čuvanju negdje drugdje. Njih su nosile samo gejše početnice, pa kako ih Hatsumomo više nije mogla nositi, stajali su spremljeni u jednom iznajmljenom trezoru dok ponovo ne zatrebaju.

Kad sam se spustila u dvorište, vidjela sam da je Hatsumomo u međuvremenu donijela iz svoje sobe kamen za pravljenje tuša, štapić tuša i kaligrafski kist. Pomislila sam da želi napisati nekakvo pisamce i gurnuti ga među nabo-re kimona kad ga ponovo složi. Kapnula je na bunaru malo vode na kamen za pravljenje tuša i sad je sjedila na galeriji i trljala štapićem tuša o kamen. Kad je smjesa bila dovoljno gusta i crna, umočila je kist i zagladila vršak na kamenu, kako bi sav tuš ostao u kistu i ništa ne bi kapalo. Onda mi ga je stavila u ruku, privukla mi ruku iznad onog divnog kimona i rekla: “Vježbaj kaligrafiju, mala Chiyo.”

Taj kimono koji je pripadao gejši koja se zvala Mame-ha - za koju ja do tada nikad nisam čula - bio je pravo umjetničko djelo. Vijugajući od donjeg ruba do struka dizala se prekrasna loza napravljena od više debelo lakiranih niti konca, skupljenih zajedno i prišivenih za tkaninu. Bila je dio tkanine, ali meni je do te mjere izgledala kao prava loza koja tamo raste da sam imala osjećaj kao da je mogu, ako želim, uhvatiti prstima i otkinuti je poput vri-ježe iznikle iz zemlje. Lišće što je raslo iz nje izgledalo je kao da blijedi i polako se suši na jesenskom vjetru, te čak već pomalo žuti. “Ne mogu to učiniti, Hatsumomo-san!” povikala sam. “Kakva šteta, malo moje zlato”, rekla mi je njezina prijateljica. “Jer ako ti Hatsumomo mora to još jednom reći, izgubit ćeš mogućnost da pronađeš svoju sestru.”

“Oh, šuti, Korin. Chiyo zna da mora napraviti to što sam joj rekla. Napiši nešto, gospođice Glupačo. Meni je svejedno što ćeš napisati.”

Kad je kist prvi put dotaknuo tkaninu, Korin je od uzbuđenja zacvilila i probudila jednu od starijih sluškinja, te je ova provirila u hodnik u spavaćici koja joj je neuredno visjela i glave omotane maramom. Hatsumomo je srdito udarila nogom i zgrbila se kao mačka spremna na skok, što je bilo dovoljno da se sluškinja žurno vrati na svoj futon. Korin nije bila zadovoljna s onih nekoliko nesigurnih poteza koje sam ja povukla preko prašnozelene svile, pa me je Hatsumomo uputila gdje ću potegnuti kistom i kakav ću znak napraviti. Ti znakovi nisu imali nikakvog smisla, Hatsumomo je na svoj način pokušavala biti u-mjetnicom. Nakon toga je ponovo složila kimono u laneni papir i zavezala uzice. Zatim su se ona i Korin vratile u prednje predvorje i navukle svoje lakirane zorije. Kad su otvorile ulična vrata, Hatsumomo mi je naložila da ih slijedim. “Hatsumomo-san, ako odem iz okiye bez dopuštenja, Majka će se jako srditi i...” “Ja ti dajem dopuštenje”, prekinula me je Hatsumomo. “Moramo vratiti kimono, zar ne? Nadam se da me ne namjeravaš pustiti da te čekam.”

I tako mi ništa drugo nije preostalo nego da navučem natikače i pođem za njima niz prolaz do ulice koja je vodila uz obalu uske rječice Shirakawe. U to su vrijeme ulice i uličice u Gionu još uvijek bile popločene kamenjem. Hodale smo tako po mjesečini neko vrijeme, pokraj žalosnih trešanja s granama obješenim nad tamnom vodom i napokon prešle preko jednog drvenog mosta u dio Giona, u kojem još nikad nisam bila. Obala rječice bila je od kamena, većinom obraslog mahovinom. Uzduž ozidane obale nizale su se stražnje strane čajana i okiya, tvoreći neku vrstu zida. Zasloni od trske kojima su bili zaklonjeni prozori rezali su svjetlo u uske trake koje su me podsjetile na tanke rezance ukiseljene rotkvice, koje je kuharica tog dana narezala za ručak. Čula sam smijeh muškaraca i gejši. U jednoj se čajani, čini se, zbivalo nešto jako smiješno, jer je svaki novi val smijeha bio glasniji od prethodnog, sve dok se zvuk smijeha napokon nije izgubio i čulo se samo zveckanje shamisena s neke druge zabave. Na trenutak sam lako mogla zamisliti kako je Gion za neke ljude veselo mjesto. Stalno sam se pitala nije li možda Satsu na nekoj od tih zabava, iako mi je Awajiumi u prijavnom uredu rekao kako ona uopće nije u Gionu.

Hatsumomo i Korin su se ubrzo potom zaustavile pred jednim drvenim vratima. “Odnijet ćeš ovaj kimono gore na kat i predat ćeš ga ondje sluškinji”, rekla mi je Hatsumomo. “Ili ako gospođica Savršenstvo sama otvori vrata, možeš ga predati njoj. Nemoj ništa reći, samo ga predaj. Mi ćemo biti ovdje dolje i gledat ćemo te.”

I na to mi je stavila omot s kimonom u ruke, a Korin je otvorila vrata. Ulaštene stube vodile su gore u mrak. Toliko sam drhtala od straha da sam se jedva uspela do polovice stuba i dalje nisam mogla. Onda sam čula Korin kako mi odozdo dovikuje glasnim šaptom: “Produži, mala! Nitko te neće pojesti, osim ako se ne vratiš dolje s tim kimonom. U tom slučaju bismo nas dvije to mogle učiniti. Je li tako, Hatsumomo-san?”

Hatsumomo je na to glasno uzdahnula, ali ništa nije rekla. Korin je piljila gore u mrak, pokušavajući nazrijeti gdje sam, ali Hatsumomo, koja je jedva dopirala Korin do ramena, uopće nije obraćala pozornost na nju, samo je stajala s jednim prstom u ustima i grizla nokat. Pa čak i tada, unatoč mom silnom strahu, nisam mogla a da ne zapazim koliko je Hatsumomo izuzetno lijepa. Bila je o-krutna poput pauka, ali izgledala je ljupkije, stojeći ondje i grizući nokat, nego što većina gejša izgleda dok poziraju za fotografiju. A kontrast između nje i njezine prijateljice Korin bio je tako velik kao da staviš dragulj uz kakav kamen s ceste. Korin se doimala kao da joj je neudobno pod kompliciranom frizurom s lijepim ukrasima i činilo se kao da se stalno spotiče o svoj kimono. Hatsumomo je, naprotiv, nosila kimono kao da joj je to druga koža.
Kad sam stigla do odmorišta na vrhu stuba, kleknula sam u mraku i zazvala: “Oprostite, molim!”
Pričekala sam, ali ništa se nije dogodilo. “Glasnije!” naredila mi je Korin. “One te ne očekuju.”

Ponovo sam zazvala: “Oprostite!” “Samo malo!” čula sam iznutra neki prigušeni glas i ubrzo vrata kliznu u stranu. Djevojka koja je klečala s druge strane nije bila starija od Satsu, ali mršava i nervozna poput ptice. Pružila sam joj kimono u omotu od lanenog papira. Ona se jako iznenadila i zgrabila je omot gotovo očajničkim pokretom. “Tko je to, Asami-san?” čula sam odnekud iz stana jedan glas. S mjesta na kojem sam klečala vidjela sam jedan jedini upaljeni papirnati lampion na starinskom stalku pokraj futona pripremljenog za spavanje. Futon je bio za gejšu Mamehu, vidjela sam to po izglačanim plahtama i elegantnom svilenom pokrivaču, kao i po jastuku takamakura - “visokom jastuku”, istom onakvom kakav je imala Hatsumomo. To zapravo uopće nije bio jastuk, nego drveni stalak s tapeciranom udubinom za vrat. Jedino su tako gejše mogle spavati, a da ne pokvare komplicirane frizure.

Sluškinja nije odgovorila, ali je rastvorila omot oko kimona što je tiše mogla i naginjala ga ovamo i onamo kako bi uhvatila odraz svjetla. Kad je ugledala šare tuša koje su ga nagrdile, oštro je udahnula zrak i rukom pokrila usta. Suze su joj gotovo trenutno oblile lice, a onaj glas je ponovo zazvao: “Asami-san! Tko je to?” “Oh, nitko, gospođice!” viknula je sluškinja. Bilo mi ju je užasno žao dok sam je gledala kako brzo suši suze rukavom. Kad je ispružila ruku da zatvori vrata, na trenutak sam ugledala njezinu gospodaricu. Odmah sam vidjela zašto je Hatsumomo zvala Mamehu “gospođica Savršenstvo”. Lice joj je bilo savršeno ovalno, kao u lutke, glatko i nježno kao od porculana, čak i bez šminke. Išla je prema vratima, pokušavajući nazrijeti štogod u mraku na stubištu, ali je sluškinja brzo povukla vrata i više je nisam vidjela.

Kad sam se sljedećeg jutra nakon škole vratila u okiyu, otkrila sam da su se Majka, Bakica i Tetica zatvorile u svečanu primaću sobu u prizemlju. Bila sam sigurna da govore o kimonu i doista, čim je Hatsumomo ušla u okiyu, jedna je sluškinja otišla obavijestiti Majku, koja je na to izišla u predvorje i zaustavila Hatsumomo na stubama. “Jutros su ovdje bile Mameha i njezina sluškinja”, rekla je. “Oh, Majko, znam što ćeš reći. Užasno mi je žao zbog tog kimona. Pokušala sam zaustaviti Chiyo da ga ne poša-ra tušem, ali već je bilo kasno. Sigurno je mislila da je to moj kimono! Ne znam zbog čega me je ona toliko zamrzila od trenutka kad je stigla ovamo... Kad samo pomislim da je uništila tako prekrasan kimono samo da mene povrijedi!”

U međuvremenu je i Tetica došepala do predvorja. Po-vikala je: “Matte mashita!” Ja sam razumjela riječi, one znače: “Čekali smo te!” Ali nisam imala pojma što je Tetica time mislila. U stvari, to je s njezine strane bilo vrlo domišljato, jer te riječi publika ponekad dovikuje velikim zvijezdama kad se pojave na sceni u nekoj kabuki predstavi. “Tetice, zar možda hoćeš reći kako sam ja imala nekakve veze s uništavanjem tog kimona?” upitala je Hatsumomo. “Zašto bih to napravila?” “Svi znaju koliko ti mrziš Mamehu”, rekla je Tetica. “Ti mrziš svakog tko je u-spješniji od tebe.” “Hoćeš reći kako tebe izuzetno volim, Tetice, budući da si ti tako neuspješna?” “Ne dopuštam da se tako razgovara”, reče Majka. “Slušaj me, Hatsumomo. Ne misliš valjda da je itko toliko glup da bi povjerovao u tvoju priču. Ne dopuštam takvo ponašanje u ovoj okiyi, čak ni tebi. Ja poštujem Mamehu. Ne želim nikad više čuti da se dogodilo nešto slično. A što se tiče kimona, netko će ga morati platiti. Ja ne znam što se noćas dogodilo, ali nema dvojbe o tome u čijoj je ruci bio kist. Sluškinja je vidjela djevojčicu kako to radi. Djevojčica će platiti”, zaključila je Majka i ponovo stavila lulu u usta.

Sad je Bakica izašla iz sobe i pozvala sluškinju da joj donese bambusov štap. “Chiyo ima dovoljno dugova”, rekla je Tetica. “Ne vidim zašto bi još morala plaćati i Hatsu-momine dugove.” “Dovoljno smo pričali o tome”, rekla je Bakica. “Djevojčica će dobiti batine i morat će platiti cijenu uništenog kimona i to je sve. Gdje je taj štap?” “Ja ću je istući”, rekla je Tetica. “Neću da se tebi opet upale zglobovi, Bakice. Dođi sa mnom, Chiyo.”

Pričekala je da sluškinja donese bambusov štap i zatim me povela u dno dvorišta. Toliko je bila srdita da su joj nosnice bile još šire nego obično, a oči su joj se nadule poput stisnutih pesnica. Otkako sam došla u okiyu, stalno sam pazila da izbjegnem bilo što što bi moglo dovesti do batina. Odjednom me je obuzela vrućina i jedva sam vidjela stazu od kamenja pod nogama. Međutim, umjesto da me počne tući, Tetica je oslonila štap o zid spremišta, do-šepala do mene i tiho mi rekla: “Sto si to napravila Hat- sumomo? Ona je čvrsto odlučila da te uništi. Mora postojati nekakav razlog i ja hoću znati što je to.” “Kunem ti se, Tetice, ona je takva prema meni od prvog dana. Ne znam što sam joj napravila.” “Bakica može govoriti za Hatsumomo da je glupača, ali vjeruj mi, ona nije nikakva glupača. Ako ti želi upropastiti karijeru, onda će to i učiniti. Što god to bilo, čime si je naljutila, moraš s time prestati.” “Ali ništa joj nisam napravila, Tetice, kunem ti se.” “Nikad joj ne smiješ vjerovati, čak ni kad ti pokušava pomoći. Već ti je natovarila takav dug da ga možda nikad nećeš uspjeti otplatiti.” “Ne razumijem...” rekla sam, “kakav dugi” “Hatsumomina mala šala s tim kimonom stajat će te više novca nego što uopće možeš zamisliti. Eto, to je taj dug.” “Ali... kako ću ja to platiti?” “Kad počneš raditi kao gejša, vraćat ćeš okiyi dug za taj kimono i za sve ostalo što duguješ - hranu koju jedeš, školu, doktora ako se razboliš. Sve to sama plaćaš. Što misliš zašto Majka po čitave dane sjedi u svojoj sobi i upisuje brojke u one svoje knjižice? Duguješ okiyi čak i novac koji je Majka platila za tebe kad te je uzela.”

Tijekom svih ovih mjeseci u Gionu razmišljala sam o tome kako je nekakav novac sigurno prešao iz ruke u ruku prije nego što smo moja sestra i ja odvedene od kuće. Često sam mislila na onaj razgovor između gospodina Ta-nake i mog oca, koji sam prisluškivala i na to kako je gospođa Mrdalo rekla za Satsu i mene da “odgovaramo”. S užasom sam se pitala je li gospodin Tanaka zaradio na tome što nas je pomogao prodati i koliko smo stajale. Ali nikad nisam ni pomislila da ću ja morati nadoknaditi taj novac. “Dugo ćeš otplaćivati te svoje dugove”, nastavila je Tetica. “A nikad ih nećeš otplatiti ako završiš poput mene, kao propala gejša. Zar želiš takvu budućnost?”

Meni je u tom trenutku bilo prilično svejedno kakva će biti moja budućnost. “Ako želiš upropastiti svoj život i izglede u Gionu, postoji više načina kako to možeš postići”, rekla mi je Tetica. “Možeš pokušati pobjeći. Nakon toga Majka će te početi smatrati lošom investicijom i prestat će ulagati novac u nekoga tko bi u bilo kojem trenutku mogao nestati. To će značiti kraj podukama, a bez školovanja ne možeš postati gejša. Ili možeš pokušati omrznuti učiteljicama, pa ti one neće htjeti pomoći kad ti bude potrebno. Ili možeš izrasti u ružnu ženu poput mene. Ja nisam bila ružna djevojčica kad me je Bakica kupila od mojih roditelja, ali nisam dobro ispala i Bakica me je zbog toga zamrzila. Jednom me je tako istukla zbog nečeg što sam učinila da mi je slomila kuk. Nakon toga više nisam mogla biti gejša. Zato ću te radije sama istući nego da dopustim da te Bakica uzme u svoje ruke.”

Odvela me je do galerije i natjerala me da legnem na trbuh. Bilo mi je svejedno hoće li me istući ili neće; činilo mi se da ništa ne može još više pogoršati moju situaciju. Svaki put kad bi mi se tijelo trznulo pod štapom, zajauka-la sam toliko glasno koliko sam se usuđivala i zamišljala sam Hatsumomino lijepo lice kako mi se smiješi. Kad je završila s batinama, Tetica me je ostavila ležati na galeriji. Gušila sam se u suzama. Ubrzo sam osjetila kako drveni pod galerije podrhtava pod nečijim koracima, uspravila sam se u sjedeći položaj i vidjela iznad sebe Hatsumomo. “Chiyo, bila bih ti jako zahvalna da mi se makneš s puta.” “Obećala si da ćeš mi reći gdje mogu naći svoju sestru, Hatsumomo”, rekla sam joj. “Točno!” Prignula se tako da joj je lice bilo uz moje. Pomislila sam da će mi reći kako još nisam dovoljno učinila i kako moram pričekati da smisli što bih još trebala učiniti. Ali nije bilo tako. “Tvoja je sestra u jednoj jorou-ya koja se zove Tatsuvo”, rekla mi je, “u četvrti Miyagawa-cho, južno od Giona.”

Kad mi je to rekla, gurnula me je malo nogom i ja sam sišla s galerije kako bih joj se maknula s puta.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:09 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše 169


Sedmo poglavlje


Nikad dotad nisam čula riječ jorou-ya; zato sam odmah sljedeće večeri iskoristila priliku kad je Tetica odložila pladanj s priborom za šivanje na pod predvorja i pozvala me da joj pomognem pospremiti konce i krpice, te je upitala: “Tetke, stoje to jorou-ya?”

Tetica mi nije odgovorila, šutke je nastavila namatati konac. “Tetice?” ponovila sam. “To je mjesto na kojem će Hatsumomo završiti jednog dana, ako ikad dobije ono što zaslužuje”, rekla je.
Nije mi se činilo da je pripravna reći nešto više i tako mi nije drugo preostalo nego da prekinem s ispitivanjem.

Premda mi nije odgovorila na moje pitanje, nekako sam dobila dojam da Satsu možda pati još više od mene. I tako sam počela misliti o tome kako ću se iskrasti do tog mjesta Tatsuvo čim mi se za to ukaže prilika. Na nesreću, dio moje kazne zbog Mamehina kimona bila je i zabrana izlaska iz okiye u sljedećih pedeset dana. Smjela sam ići u školu, ako je Buča išla sa mnom, ali nije mi više bilo dopušteno obavljati nabavu. Mogla sam, pretpostavljam, u bilo kojem trenutku istrčati kroz vrata, da sam htjela, ali nisam bila toliko luda da napravim takvu glupost. Kao prvo, nisam bila sigurna da li bih znala pronaći put do tamo. A što je još gore, čim bi otkrili da me nema, poslali bi gospodina Bekkua ili nekog drugog da me potraži. Jedna mlada sluškinja pobjegla je nekoliko mjeseci prije iz susjedne okiye i već su je sljedećeg jutra doveli natrag. Tako su je tukli sljedećih nekoliko dana da je bilo strašno slušati njezino zapomaganje. Ponekad sam gurala prste u uši jer to više nisam mogla slušati.

Zaključila sam kako nemam izbora: moram pričekati da prođe tih pedeset dana pritvora. U međuvremenu sam se usredotočila na to da smišljam kako ću se osvetiti Hatsumomo i Bakici za njihovu okrutnost. Hatsumomo sam se osvetila tako što sam skupljala izmet golubova kad bi mi naložili da ga očistim s kamene staze u dvorištu i stavljala ga u njezinu kremu za lice. Ta je krema već sadržavala izmet slavuja, kako sam ranije spomenula, stoga joj možda time nisam ništa naškodila, ali barem sam imala osjećaj nekakve moralne naknade. Bakici sam se osvetila tako da sam krpom za pranje zahoda protrljala unutrašnju stranu ovratnika njezine haljine za spavanje i jako me je veselilo kad sam ju vidjela kako s čuđenjem njuška po sebi, iako joj nije palo na pamet da se presvuče. Ubrzo sam otkrila kako me je kuharica odlučila dodatno kazniti zbog događaja s kimonom, iako to nitko od nje nije tražio: ukinula mi je, naime, porcije sušene ribe koje smo dobivali dvaput mjesečno. Nisam se mogla dosjetiti kako da joj se zbog toga osvetim, sve dok je jednog dana nisam vidjela kako s batićem za meso u ruci ganja po hodniku jednog miša. Doznala sam da mrzi miševe više od kakve mačke. Stoga sam skupljala mišji izmet ispod kuće i rasipala ga tu i tamo po kuhinji. Čak sam jednog dana uzela štapić za jelo i probušila rupu u dnu jedne vreće s rižom, tako da je u potrazi za miševima morala povaditi sve stvari iz kuhinjskih ormarića. Dok sam jedne večeri čekala Hatsumomo, čula sam kako je zazvonio telefon i Yoko je malo kasnije izišla iz sobe i otišla na kat. Kad se vratila dolje, nosila je u rukama Hat-sumomin shamisen, rastavljen i spakiran u lakirani kov-čežić. “Morat ćeš ovo odnijeti u čajanu Mizuki”, rekla mi je. “Hatsumomo je izgubila okladu i mora odsvirati jednu pjesmu na shamisenu. Ne znam koji je vrag ušao u nju, ali neće svirati na shamisenu koji imaju u čajani. Ja mislim da se jednostavno izvlači jer već godinama nije ni taknula shamisen.”

Yoko očito nije znala da ja imam zabranu izlaska iz okiye, što zapravo nije bilo nikakvo čudo. Njoj je rijetko kad bilo dopušteno izaći iz služinske sobe kako ne bi slučajno propustila neki važan poziv, a ni inače nije ni na koji način sudjelovala u životu okiye. Uzela sam od nje shamisen, a ona je obukla gornji kimono, spremajući se za odlazak kući. Nakon što mi je objasnila kako ću doći do čajane Mizuki, navukla sam cipele u ulaznom predvorju, napeta od straha da će me netko zaustaviti. Sluškinje i Buča, čak i tri starije žene, duboko su spavale, a Yoko će za nekoliko minuta otići kući. Činilo mi se kako napokon imam priliku otkriti što se dogodilo s mojom sestrom.

Čula sam grmljavinu iznad glave i zrak je mirisao na kišu. Zato sam hitala ulicama mimo skupina muškaraca i gejši. Neki su mi od njih dobacivali čudne poglede, jer je u to vrijeme još bilo muškaraca i žena u Gionu koji su zarađivali za život kao nosači shamisena. No, to su obično bili starci i starice, nikad djeca. Ne bi me čudilo da je netko od ljudi kraj kojih sam prošla pomislio kako sam negdje ukrala shamisen i kako sad pokušavam pobjeći.

Kad sam stigla do čajane Mizuki, počela je padati kiša, ali je ulaz u čajanu bio tako otmjen da se nisam usuđivala ući. U tamno drvo zidova iza malih zastora što su visjeli preko vrata bila je utrljana topla narančasta boja. Staza od uglačanog kamena vodila je do jedne goleme vaze u kojoj su bile aranžirane iskrivljene grane javora s jarkocrvenim jesenskim lišćem. Napokon sam skupila hrabrosti i prošla kroz zastore. Nedaleko od one vaze otvarao se na jednoj strani široki ulaz, popločan grubo poliranim pločama od granita. Sjećam se kako sam bila zaprepaštena što sva ta ljepota koju sam vidjela nije bila čak ni ulaz u čajanu, nego tek put do ulaza. Svaki je detalj odavao profinjenu eleganciju, kao što je i trebalo biti, jer, iako to tada nisam znala, prvi put sam vidjela jednu od najekslu-zivnijih čajana u čitavom Japanu. A čajana u Japanu nije mjesto gdje se pije čaj, to je mjesto kamo muškarci odlaze kako bi ih zabavljale gejše.

Čim sam stupila nogom na ulazni put, preda mnom su se otvorila vrata. Jedna mlada sluškinja klečala je na povišenom podu iza vrata i gledala dolje u mene; zacijelo je čula kloparanje mojih drvenih natikača po kamenim pločama. Bila je odjevena u lijepi modri kimono s jednostavnim sivim uzorkom. Još prije godinu dana pomislila bih za nju da je mlada gazdarica te otmjene palače, ali nakon ovih mjeseci koje sam provela u Gionu, odmah sam vidjela da je njezin kimono, premda ljepši od bilo kojeg u Yo-roidu, odveć jednostavan za jednu gejšu ili gazdaricu čajane. I dakako, njezina je frizura također bila obična. Ipak, bila je mnogo elegantnija od mene i gledala je dolje u mene pogledom punim prijezira. “Na stražnji ulaz”, rekla je. “Hatsumomo je molila da...” “Na stražnji ulaz!” ponovila je sluškinja i zatvorila vrata, ne čekajući odgovor.

Kiša je sad još jače padala i ja sam se, više trčeći nego hodajući, uputila niz uski prolaz uz bočni zid čajane. Kad sam stigla do stražnjeg ulaza, vrata su se otvorila i ista je sluškinja klečala s unutrašnje strane. Nije rekla ni riječi, samo je uzela shamisen iz mojih ruku. “Gospođice”, rekla sam, “mogu li vas nešto pitati?... Možete li mi reći gdje je četvrt Miyagawa-cho?” “Zašto hoćeš ići tamo?” “Moram odande nešto donijeti.”

Ona me je čudno pogledala, ali mi je ipak rekla da idem uz rijeku dok ne prođem kazalište Minamiza i naći ću se u četvrti Miyagawa-cho.

Odlučila sam ostati pod zabatima čajane dok ne prestane padati kiša. Dok sam tako stajala i osvrtala se oko sebe, otkrila sam da se kroz proreze u ogradi pokraj mene vidi jedno krilo zgrade. Primakla sam glavu jednom prorezu i preko lijepog vrta ugledala stakleni prozor. Kroz prozor se vidjela elegantna prostorija s podom prekrivenim tatami strunjačama, okupana u narančastom svjetlu, u kojoj je skupina muškaraca i gejša sjedila oko stola punog šalica sakea i čaša piva. Među njima je bila i Hatsumomo, kao i neki starac mutnih očiju koji je, čini se, upravo pričao nekakvu pričicu. Hatsumomo se zbog nečeg smješkala, iako je bilo očigledno da se ne smješka starčevoj pričici. Stalno je pogledavala prema gejši koja je bila leđima okrenuta prema meni. Odjednom sam se sjetila one večeri kad sam prvi put virila u čajanu s malom Ku-niko, kćeri gospodina Tanake, i počeo me obuzimati onaj isti osjećaj težine koji sam tako davno osjetila pred grobovima prve obitelji moga oca, kao da me zemlja vuče k sebi. Jedna mi je misao bubrila u glavi, zauzimajući sve više prostora, sve dok je više nisam mogla zanemarivati. Željela sam pobjeći od nje, ali nisam mogla spriječiti da mi ta misao ovlada umom, baš kao što vjetar ne može sam sebe spriječiti da puše. Odmaknula sam se od ograde, ču-čnula na kamenu stubu ulaza oslonivši se leđima o vrata i počela plakati. Nisam mogla prestati misliti na gospodina Tanaku. On me je odveo od majke i oca, prodao me u ropstvo, prodao moju sestru u nešto još gore. Ja sam za njega mislila da je ljubazan, smatrala sam ga tako profinjenim, svjetskim čovjekom. Kako sam bila glupa i djetinjasta! Nikad se više neću vratiti u Yoroido, odlučila sam. Ili ako se jednom ipak vratim, otići ću samo zato da bih gospodinu Tanaki rekla koliko ga mrzim.

Kad sam na posljetku ustala i obrisala suze mokrim rukavom, kiša se pretvorila u sitnu kišicu, poput maglice. Kamene ploče uličice zlatno su se presijavale, odražavajući svjetlost uličnih svjetiljaka. Krenula sam natrag kroz četvrt Tominaga-cho prema kazalištu Minamiza s njegovim golemim krovom od glaziranih pločica, zbog kojeg sam onog dana kad sam se na putu od kolodvora do okiye provezla tuda u rikši s gospodinom Bekkuom i Satsu, pomislila kako je to sigurno nekakva palača. Sluškinja u čajani Mizuki rekla je da idem uz rijeku dok ne prođem kazalište Minamiza, ali ulica je završavala pred kazalištem. Zato sam krenula ulicom iza kazališta. Nakon što sam prošla raskrižja s nekoliko poprečnih ulica, našla sam se u području bez uličnih svjetiljaka i gotovo bez ljudi. Tada to nisam znala, ali ulice su bile puste zato što je to bilo u vrijeme velike ekonomske krize. U bilo koje drugo vrijeme četvrt Miyagawa-cho bila bi još življa od Giona. No, te mi se večeri činila jako tužnim mjestom - što je, mislim, zapravo uvijek i bila. Drvena su pročelja sličila Gionu, ali ovdje nije bilo stabala, nije bilo ljupke rječice Shirakawa, nije bilo otmjenih ulaza. Jedino je svjetlo dolazilo od žarulja u otvorenim vratima, gdje su stare žene sjedile na niskim stoličicama, a uz njih su, vani, na ulici, često stajale skupine od po dvije, tri žene za koje sam ja mislila da su gejše. Bile su odjevene u slična kimona kao gejše i imale su slične ukrase u kosi, ali im je obi bio svezan sprijeda, umjesto na leđima. Ja to nikad dotad nisam vidjela i nisam shvaćala što to znači, ali to je bila oznaka prostitutki. Žena koja mnogo puta tijekom noći mora skidati i ponovo vezivati pojas, ne može se gnjaviti vezivanjem uzica na leđima.

Uz pomoć jedne od tih žena pronašla sam Tatsuvo u jednoj slijepoj uličici, u kojoj su se nalazile još samo tri druge kuće. Sve su bile označene pločama s natpisima blizu ulaza i uopće ti ne mogu opisati kako sam se osjećala kad sam vidjela natpis “Tatsuvo”, samo mogu reći da me je obuzela takva vrućina da mi se činilo da ću eksplodirati. U vratima Tatsuva sjedila je na stoličici neka starica i razgovarala s jednom mnogo mlađom ženom na stoličici u kući preko puta, premda je, zapravo, čitavo vrijeme govorila samo starija žena. Sjedila je oslonjena o dovratak u sivoj haljini što joj se objesila i djelimično rastvorila na grudima, a na nogama je imala zori. Njezine su zori bile od grubo pletene slame, onakve kakve se nose u Yoroidu, nimalo slične lijepim lakiranim zorijima kakve je nosila Hatsumomo. Uz to su staričine noge bile bose, umjesto da budu dolično odjevene u uske, svilene tabi. A ipak je te svoje noge s neravnim noktima ispružila pred sobom kao da se ponosi njihovim izgledom i svakako želi da ih svatko primijeti. “Još tri tjedna, znaš, i više se ne vraćam”, gjovo-rila je. “Gospodarica misli da ću se vratiti, ali neću. Žena moga sina lijepo će se brinuti o meni. Ona nije baš jako pametna, ali je marljiva. Jesi li je kada upoznala?” “Ako jesam, onda se ne sjećam”, odgovorila je mlađa žena s druge strane ulice. “Neka djevojčica hoće razgovarati s tobom. Zar je ne vidiš?”

Na to me je starica prvi put pogledala. Ništa nije rekla, samo je kimnula glavom kao znak da me sluša. “Molim vas, gospođo”, rekla sam, “imate li ovdje jednu djevojku po imenu Satsu?” “Nemamo nikakvu Satsu”, odgovorila mi je.

Mene je to toliko potreslo da nisam znala što bih dalje rekla, a uz to je starica odjednom živnula, jer je neki muškarac prošao kraj mene i uputio se prema ulazu. Nadigla se malo sa stoličice i nekoliko se puta naklonila s rukama na koljenima, govoreći: “Dobro došli!” Kad je muškarac ušao, ponovo se namjestila na stoličicu i ispružila noge. “Zašto si još uvijek ovdje?” upitala me je. “Rekla sam ti da nemamo nikakvu Satsu.” “Kako ne, imate”, rekla je mlađa žena s druge strane ulice. “Vašu Yukiyo. Njezino je ime prije bilo Satsu, zar se ne sjećaš?” “Možda”, odgovorila je starica. “Ali za ovu djevojčicu kod nas nema nikakve Satsu. Neću valjda badava sebi stvarati nevolje.”

Nisam znala što je time htjela reći, sve dok ona mlađa žena nije promrmljala kako joj izgledam kao da kod sebe nemam ni sena. I to je bilo točno. Jedan sen - stoti dio jena - u to je vrijeme još bio u uporabi, premda se za jedan sen nije mogla kupiti ni prazna šalica. Otkako sam došla u Kvoto, nikad u rukama nisam imala nikakav novac. Kad sam obavljala kupovine, uvijek sam tražila da kupljenu robu zapisu na račun okiye Nitta. “Ako želite novaca”, rekla sam, “Satsu će vam platiti.” “Zašto bi ona platila da razgovara s djevojčicom kao što si ti?” “Ja sam njezina mlađa sestra.”

Ona mi mahne rukom da priđem bliže, a kad sam došla do nje, uhvatila me za ramena i zavrtjela. “Pogledaj ovu malu”, rekla je onoj ženi preko puta. “Zar ona tebi izgleda kao mlađa sestra naše Yukiyo? Kad bi naša Yu-kiyo bila tako ljupka, mi bismo bili najposjećenija kuća u gradu! Ti si lažljivica, eto što si ti.” I s tim riječima lagano me odgurne prema ulici.

Priznajem da me je bilo strah. Ali odluka da nađem Satsu bila je jača od straha; sad kad sam već bila ovdje nisam htjela otići samo zato jer mi ta žena ne vjeruje. Stoga sam se okrenula, poklonila se pred njom i rekla: “Ispričavam se ako vam izgledam kao lažljivica, gospođo. Ali nisam. Yukiyo je moja sestra. Kad biste bili toliko ljubazni i rekli joj da je Chiyo ovdje, ona će vam platiti koliko tražite.”

Čini se da sam pogodila što je trebalo reći, jer se starica okrenula onoj mlađoj ženi preko puta. “Pođi ti gore umjesto mene. Ionako večeras nemaš posla. Osim toga, opet me boli vrat. Ja ću ostati ovdje i paziti na ovu djevojčicu.”

Mlađa je žena ustala sa stoličice, prešla preko ulice i ušla u Tatsuyo. Čula sam je kako se penje uz stepenice. Napokon je ponovo izašla i rekla: “Yukiyo ima mušteriju. Kad bude gotova, netko će joj reći da siđe dolje.”

Starica me nakon toga poslala da čučnem u dno ulaza, u sjenu, tamo gdje me nitko neće vidjeti. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali sve sam se više brinula da će netko u okiyi primijetiti da me nema. Imala sam opravdanje zbog čega sam izišla iz okiye, iako će se Majka svejedno srditi na mene, ali nisam imala nikakvu ispriku zbog čega sam se tako dugo zadržala. Napokon je iz kuće izašao neki muškarac, čačkajući zube čačkalicom. Starica je ustala da mu se nakloni i zahvali mu na posjetu. A onda sam začula najljepši od svih zvukova koje sam čula otkako sam došla u Kyoto. “Zvali ste me, gospođo?” Bio je to bio Satsuin glas.

Skočila sam na noge i potrčala do vrata na kojima je stajala. Koža joj je izgledala blijeda, gotovo siva, iako je to možda bilo zbog kričavo žutih i crvenih boja na njezinom kimonu. A usta su joj bila premazana jarkocrvenim ru-žem kakav je upotrebljavala Majka. Upravo je vezivala pojas, sprijeda, kao i one žene koje sam vidjela na putu ovamo. Osjetila sam takvo olakšanje i takvu radost što je vidim da sam se jedva suzdržala da joj ne poletim u zagrljaj, a i ona je kriknula i pokrila usta rukom. “Gospodarica će se ljutiti na mene”, rekla je starica. “Odmah ću se vratiti”, rekla joj je Satsu i ponovo ušla u Tatsuyo. Brzo se vratila i spustila nekoliko novčića starici na dlan, a ona joj je na to rekla da me odvede u praznu sobu u prizemlju. “Ako čuješ da kašljem”, dodala je, “to znači da dolazi gospodarica. Ajde, požuri se.”

Ušla sam za Satsu u polumračno ulazno predvorje Tatsuva. Svjetlo je bilo više smeđe nego žuto i zrak je smrdio po znoju. Ispod stubišta su bila jedna klizna vrata koja su iskočila iz okvira. Satsu ih silom odmakne ustra- nu i s mukom ih ponovo zatvori za nama. Stajale smo u malenoj tatami sobici sa samo jednim prozorom zastrtim papirnatim zaslonom. Izvana je prodiralo toliko svjetlosti da sam vidjela Satsuin obris, ali joj nisam mogla razaznati crte lica. “Oh, Chiyo”, rekla je i podigla ruku da se počeše po licu. Odnosno, učinilo mi se u onom mraku da se češe po licu. Trebalo mi je trenutak ili dva da shvatim kako ona plače. A kad sam to shvatila, nisam više mogla zadržati vlastite suze. “Tako mi je žao, Satsu!” rekla sam joj. “Za sve sam ja kriva.”

Nekako smo prišle jedna drugoj, spotičući se u mraku, i napokon smo se zagrlile. Ni o čemu drugom nisam mogla misliti nego kako je moja sestra postala mršava. Ona me je gladila po kosi i to me je sjetilo na majku, pa su mi suze oblile obraze kao da sam gurnula glavu pod vodu. “Tiho, Chiyo-chan”, šapnula mi je Satsu. Sad kad joj je lice bilo blizu mojega, osjetila sam joj u dahu nekakav oštar miris. “Dobit ću batine ako te gospodarica ovdje nađe. Zašto si tek sada došla?” “Oh, Satsu, oprosti! Znam da si bila u mojoj okiyi...” “Prije nekoliko mjeseci.” “Žena s kojom si razgovarala pravo je čudovište. Nije mi htjela prenijeti tvoju poruku sve do nedavno.” “Ja moram pobjeći, Chiyo. Ne mogu više ovdje ostati.” “Ja ću ići s tobom!” “Imam gore željeznički red vožnje skriven pod tata-mijem. Krala sam pomalo novac kad god sam mogla. Skupila sam dovoljno da isplatim gospođu Kishino. Ona dobije batine svaki put kad neka djevojka pobjegne. Ako joj prvo ne platim, neće me pustiti.”

“Tko je ta... gospođa Kishino?” “Ona starica na vratima. Ona također odlazi odavde. Ne znam tko će doći mjesto nje. Ne mogu više čekati! Ovo je užasno mjesto. Nemoj dopustiti da ikad završiš na ovakvom mjestu, Chiyo! A sad, bolje idi. Gospodarica bi se mogla pojaviti svakog trenutka.” “Ali, čekaj. Kad ćemo bježati?” “Pričekaj tu u kutu i šuti. Ja moram otići gore.”

Poslušala sam je. Dok sam je čekala, čula sam kako starica na ulazu pozdravlja nekog muškarca i zatim njegove teške korake uza stube iznad moje glave. Ubrzo je netko užurbano sišao niza stube i vrata sobice su se otvorila. Na trenutak me je uhvatila panika, ali sam onda vidjela da je to Satsu, blijeda poput krede. “Utorak. Pobjeći ćemo u utorak kasno navečer, za pet dana. Moram ići gore, Chiyo. Traži me jedan muškarac.” “Ali, čekaj, Satsu. Gdje ćemo se naći? U koje vrijeme?” “Ne znam... ujedan sat ujutro. Ali ne znam gdje.”

Predložila sam da se nađemo u blizini kazališta Mina-miza, ali je Satsu mislila da bi nas tamo lako mogli naći. Složile smo se da se nađemo na drugoj strani rijeke, točno nasuprot kazališta. “Moram sada ići”, rekla je. “Ali, Satsu... što ako ne budem mogla izaći iz okiye? Ili ako se ne nađemo?” “Samo budi tamo, Chiyo! Ja ću imati samo tu jednu priliku. Čekala sam najduže što sam mogla. Moraš sad otići, prije nego što se gospodarica vrati. Ako te nađe ovdje, možda više nikad neću moći pobjeći.”

Toliko sam joj toga htjela reći, ali me ona izvela u predvorje i s naporom ponovo zatvorila vrata. Ja bih ostala ondje i gledala je kako se uspinje stubama, ali je u to došla ona starica s ulaza, zgrabila me za mišicu i izvukla me kroz vrata na mračnu ulicu.

Trčala sam čitavim putem natrag i uzdahnula sam s olakšanjem kad sam vidjela da je okiya isto onako tiha kao kad sam izašla. Ušuljala sam se unutra i kleknula u polu-mračnom ulaznom predvorju, sušeći znoj s čela i vrata rukavom haljine i pokušavajući vratiti dah. Upravo sam se malo smirila, uvjerena kako sam se uspjela vratiti prije nego što je itko otkrio da me nema. Ali onda sam pogledala na vrata služinske sobe i vidjela da nisu do kraja zatvorena: otvor je bio upravo toliko širok da se kroz njega mogla provući ruka. Sledila sam se. Nitko nikad nije tako ostavljao ta vrata. Vrata su se obično do kraja zatvarala, osim kad bi bilo jako vruće. Dok sam gledala u ta vrata, bila sam sigurna da sam iznutra čula nekakvo šuškanje. Nadala sam se da je to štakor, jer ako nije bio štakor, onda su to opet Hatsumomo i njezin ljubavnik. Poželjela sam da nisam otišla u Miyagawa-cho. Tako sam to jako željela da mislim kako bi se vrijeme, kad bi to bilo moguće, počelo vrtjeti unatrag, tjerano snagom moje želje. Ustala sam i odšuljala se na zemljani prolaz dok mi se u glavi vrtjelo od straha, a grlo mi je bilo suho kao komad prašnjave zemlje. Kad sam došla do vrata služinske sobe, približila sam glavu otvoru i zapiljila se unutra. Nisam mnogo mogla razaznati. Yoko je ranije te večeri, zbog vlažnog vremena, zapalila ugljen u metalnoj grijalici u podu. Sad je unutra ostalo još samo nekoliko poluugašenih žeravica i u tom slabom svjetlu vidjela sam nešto blijedo i sitno kako se trza. Zamalo sam kriknula kad sam to vidjela, jer sam bila sigurna kako je to štakor koji miče glavom gore-dolje dok nešto gricka. Na moj užas, čak sam čula vlažne, mljackave zvukove njegovih usta. Činilo se kao da stoji na nečemu, nisam mogla razaznati na čemu. Prema meni su bila ispružena dva smotka nečega što mi se činilo kao namotana tkanina, tako da sam pomislila kako se štakor progurao između njih, razmičući ih dok je išao za onim što je grizao. Jeo je nešto što je vjerojatno Yoko ostavila u sobi. Upravo sam htjela zatvoriti vrata, jer sam se bojala da bi mogao izaći u prolaz na kojem sam stajala, kad sam začula ženski glas kako glasno uzdiše. A onda, odjednom, iza onog mjesta gdje je štakor grickao, podigla se jedna glava i ravno u mene je gledala Hatsumomo. Odskočila sam od vrata. Ono što mi se činilo kao dva smotka tkanine bile su njezine noge. A štakor uopće nije bio štakor. To je bila blijeda ruka njezinog ljubavnika koja je provirivala iz rukava njegova kaputića. “Što je to?” čula sam glas njezina ljubavnika. “Je li netko pred vratima?” “Nije ništa”, šapnula je Hatsumomo. “Netko je tamo.” “Ne, nema nikoga”, uvjeravala ga je Hatsumomo. “Pomislila sam da sam nešto čula, ali nema nikoga.”

Uopće nisam sumnjala u to da me je Hatsumomo vidjela. Ali očigledno, iz nekog razloga, nije to željela reći svome ljubavniku. Požurila sam se natrag u predvorje i kleknula na svoje mjesto, osjećajući se smrvljenom kao da je preko mene prešao tramvaj. Još sam neko vrijeme čula uzdahe i šumove iz služinske sobe, a onda su zvukovi prestali. Kad su Hatsumomo i njezin ljubavnik napokon izašli u hodnik, on se zagledao ravno u mene. “Ova je djevojčica u predvorju”, rekao je. “Nije bila tu kad sam došao.” “Oh, ne obraćaj pozornost na nju. Ona je noćas bila zločesta i izašla je iz okiye premda to nije smjela. Kasnije ću se s njom obračunati.” “Znači, ipak nas je netko špijunirao. Zašto si mi lagala?” “Koichi-san”, rekla je Hatsumomo, “noćas si tako loše raspoložen.” “Ti se uopće nisi iznenadila kad si je vidjela. Čitavo si vrijeme znala da je ona tu.”

Hatsumomin je ljubavnik srditim koracima došao u prednje predvorje i bijesno se zagledao u mene prije nego što je sišao u ulazni prostor. Ja sam gledala u pod, ali sam osjetila kako mi se lice jarko zacrvenjelo. Hatsumomo je žurno prošla pokraj mene kako bi mu pomogla navući cipele. Čula sam je kako mu govori na način kako je još nikad nisam čula govoriti, molećivim, gotovo plačnim glasom. “Koichi-san, molim te”, rekla je, “smiri se. Ne znam što ti je večeras! Dođi sutra opet...” “Ne želim te sutra vidjeti.” “Mrzim kad me toliko puštaš čekati. Naći ću se s tobom gdje god ti kažeš, makar i na dnu rijeke.” “Ja se nemam gdje s tobom sastati. Moja žena ionako motri na svaki moj korak.” “Onda dođi opet ovamo. Imamo služin-sku sobu...”

“Aha, ako voliš da se šuljaju oko tebe i da te špijuniraju! Pusti me već jednom da odem, Hatsumomo. Hoću ići kući.” “Molim te, nemoj se ljutiti na mene, Koichi-san. Ne znam zašto si takav! Reci mi da ćeš opet doći, pa makar to i ne bude sutra.” “Jednog se dana neću više vratiti”, odgovorio joj je on. “Od početka sam ti to govorio.”

Čula sam klizanje vanjskih vrata kad su se otvorila i zatim ponovo zatvorila, a onda se malo kasnije Hatsumo-mo vratila u prednje predvorje i okrenuta prema hodniku neko je vrijeme zurila u prazno. Napokon se okrenula prema meni i obrisala vlažne oči. “Pa, mala Chiyo”, rekla je. “Otišla si posjetiti onu svoju ružnu sestru, zar ne?” “Molim te, Hatsumomo-san”, rekla sam. “I onda si se vratila ovamo kako bi mene špijunirala!” Hatsumomo je to izgovorila tako glasno da se jedna od starijih sluškinja probudila, pridigla se na jedan lakat i pogledala u nas. Hatsumomo je viknula na nju: “Lezi i spavaj, glupačo stara!”, na što je sluškinja zatresla glavom i ponovo legla. “Hatsumomo-san, učinit ću što god zatražiš od mene”, rekla sam. “Ne bih htjela imati neprilika s Majkom.” “Jasno da ćeš napraviti što god zatražim. To uopće nije predmet razgovora! A već si se uvalila u neprilike.” “Morala sam izaći da tebi odnesem shamisen.” “To je bilo prije više od jednog sata. Otišla si potražiti svoju sestru i dogovorila si se s njom da zajedno pobjegnete. Zar misliš da sam glupa? I onda si se vratila ovamo da mene špijuniraš!” “Molim te, oprosti mi”, rekla sam. “Nisam znala da si ti unutra! Mislila sam daje...”

Htjela sam reći kako sam mislila da sam vidjela štakora, ali sam onda pomislila kako se njoj to neće svidjeti.
Zurila je neko vrijeme u mene, a onda otišla gore u svoju sobu. Kad je ponovo sišla, držala je nešto u šaci. “Htjela bi pobjeći sa svojom sestrom, je li tako?” rekla je. “Pa, ja mislim da je to odlična ideja. Sto prije odeš iz o- kiye, to bolje za mene. Neki ljudi misle da nemam srca, ali to nije točno. Dirljivo je kad pomislim kako se ti i ona debela krava spremate pobjeći i pokušati negdje započeti novi život, same samcate na svijetu! Sto se brže pokupiš odavde, to bolje za mene. Ustani.”

Ustala sam, premda sam se bojala što će mi napraviti. Hatsumomo mi je pokušala tutnuti pod pojas ono što je držala u ruci, ali kad je koraknula prema meni, ja sam ustuknula. “Gledaj”, rekla je i otvorila šaku. U ruci je imala nekoliko presavijenih novčanica; i premda ne znam koliko je tu točno bilo novaca, to je u svakom slučaju bilo više nego što sam ikad u životu vidjela. “Donijela sam ovo iz svoje sobe za tebe. Ne trebaš mi se zahvaljivati. Samo uzmi. Odužit ćeš mi se time što ćeš otići iz Kvota i što te nikad više neću vidjeti.”

Tetica mi je rekla kako ne smijem vjerovati Hatsumomo čak ni kad mi nudi pomoć. Ali kad sam se prisjetila koliko me Hatsumomo mrzi, shvatila sam kako ona zapravo ne pomaže meni, nego sebi, jer me se željela riješiti. Ostala sam mirno stajati kad je ispružila ruku i gurnula mi novac pod pojas. Osjetila sam kako mi njezini staklasti nokti dotiču kožu. Zatim me je okrenula i čvršće svezala pojas kako novac ne bi skliznuo, a onda je učinila nešto vrlo čudno. Ponovo me okrenula prema sebi i počela me milovati po glavi, gledajući me gotovo majčinskim pogledom. Već je sama pomisao da bi Hatsumomo mogla biti ljubazna prema meni bila tako čudna da sam se osjećala kao da se nekakva otrovna zmija umiljava oko mene poput mačke. A onda mi je odjednom, prije nego što sam uopće naslutila što će učiniti, zavukla ruke u kosu i, bijesno stisnuvši zube, zahvatila jedan veliki pramen i povukla ga tako snažno da sam kriknula i srušila se na koljena. Nisam shvaćala što se događa, ali me je Hatsumomo brzo opet povukla na noge i povela me uz stepenice, potežući me svako malo za kosu. Srdito je vikala na mene, a ja sam vriskala tako glasno da me ne bi začudilo da smo probudili cijelu ulicu.

Kad smo došle gore, Hatsumomo je počela lupati po Majčinim vratima i zvati je da izađe. Majka se vrlo brzo pojavila na vratima, vezujući pojas i srdito zureći u nas. “Što je to s vas dvije!” rekla je. “Moj nakit!” rekla je Hatsumomo. “Ova glupa, glupa djevojčica!” I počela me tući. Nisam mogla ništa drugo do sklupčati se na podu i vikati na nju da prestane dok je napokon Majka nije uspjela nekako obuzdati. U međuvremenu je i Tetica izašla iz sobe i priključila nam se na hodniku. “Oh, Majko”, rekla je Hatsumomo, “kad sam se večeras vraćala u okiyu, učinilo mi se da vidim malu Chiyo u dnu prolaza kako razgovara s nekim muškarcem. Nisam dalje o tome mislila, jer sam znala da to ne može biti ona, budući da si joj zabranila izlaziti iz okiye. Ali kad sam došla u svoju sobu, zatekla sam svoju kutiju za nakit u neredu i požurila sam se natrag dolje. Vidjela sam kako Chiyo predaje nešto onom muškarcu. Pokušala je pobjeći, ali sam je uhvatila!”

Majka dugo ništa nije rekla, samo me je gledala. “Onaj muškarac je pobjegao”, nastavila je Hatsumomo, “ali mislim da mu je Chiyo prodala nešto mog nakita kako bi došla do novaca. Ona se sprema pobjeći iz okiye, Majko, eto, što ja mislim... i to nakon što smo bili tako dobri prema njoj!” “U redu, Hatsumomo”, rekla je Majka. “Dovoljno si rekla. Pođi s Teticom u svoju sobu i pogledaj što ti nedostaje.”

Kad sam ostala sama s Majkom, pogledala sam gore u nju s poda na kojem sam klečala i prošaptala: “Majko, to nije istina... Hatsumomo je bila u služinskoj sobi sa svojim ljubavnikom. Srdita je zbog nečega i sad se iskaljuje na meni. Ja joj ništa nisam ukrala!”
Majka ništa nije rekla. Nisam čak bila sigurna je li me uopće čula. Hatsumomo je ubrzo izašla iz sobe i rekla kako nema broša koji je običavala nositi na obiju. “Moj smaragdni broš, Majko!” ponavljala je i pritom plakala kao prava glumica. “Prodala je moj smaragdni broš onom užasnom čovjeku! To je bio moj brošl Kako se samo usudila ukrasti tako nešto od mene!” “Pretraži djevojčicu”, rekla je Majka.

Kad sam bila mala, moglo mi je biti oko šest godina, gledala sam jednom kako pauk plete mrežu u jednom kutu naše kuće. Još nije bio do kraja ispleo svoju mrežu, a već se u nju zapleo jedan komarac. Pauk isprva uopće nije obraćao pozornost na njega; mirno je nastavio dovršavati mrežu i tek kad ju je dovršio, prišuljao se jadnom komarcu na svojim dugim nogama i ubrizgao mu otrov. Dok sam sjedila ondje na drvenom podu i gledala Hatsumomo kako mi prilazi i pruža prema meni svoje tanke prste, postalo mi je jasno da sam se ulovila u mrežu koju je ona isplela za mene. Nisam mogla objasniti Majci otkuda mi novac koji sam nosila u pojasu. Kad je Hatsumomo izvukla novac, Majka joj ga je uzela i prebrojila novčanice. “Glupa si što si prodala smaragdni broš za tako malo novaca”, rekla mi je. “Pogotovo zato što će te stajati mnogo više da kupiš novi.”

Tutnula je novac u pojas na svojoj spavaćici i zatim rekla Hatsumomo: “Dovela si noćas u okiyu ljubavnika.”
Hatsumomo se trgnula kad je to čula, ali je bez oklijevanja uzviknula: “Otkuda ti takva pomisao, Majko?”Nastala je duga stanka, a onda je Majka rekla Tetici: “Drži joj ruke.”

Tetica je prišla Hatsumomo s leđa i uhvatila je za mišice, a Majka je rastvorila Hatsumomin kimono na bedrima. Mislila sam da će se Hatsumomo opirati, ali nije. Gledala je u mene ledenim pogledom dok je Majka zadigla njezin kashimaki i rastavila joj koljena. Zatim joj je gurnula ruku među noge i kad ju je ponovo izvukla, prsti su joj bili mokri. Neko je vrijeme trljala palcem vrhove prsli-ju i potom prinijela ruku nosu. Nakon toga je povukla ruku unatrag i ošamarila Hatsumomo preko lica, ostavljajući joj na koži vlažan trag.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:10 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše 168

Osmo poglavlje


Hatsumomo nije bila jedina koja se srdila na mene idućeg jutra, jer Majka je naložila da se sljedećih šest tjedana svim sluškinjama ukine sušena riba za kaznu što su dopustile da Hatsumomo dovodi ljubavnika u okiyu. Mislim da se sluškinje ne bi mogle jače srditi na mene čak ni da sam im vlastitim rukama ukrala hranu ispred nosa, a Buča se gorko rasplakala kad je čula za Majčin nalog. Ali, da budem iskrena, nije mi bilo tako strašno, kako možda misliš, što su me svi poprijeko gledali i što je Majka mojim dugovima dodala cijenu jednog broša za obi koji nikad nisam vidjela, ni dotaknula. Što mi je život u okiyi bio teži, to je čvršća bila moja odluka da pobjegnem odatle.

Ne vjerujem da je Majka stvarno povjerovala da sam ukrala broš, premda je spremno kupila novi broš na moj račun kako bi zadovoljila Hatsumomo. Međutim, nije nimalo dvojila o tome da sam izašla iz okiye premda nisam smjela, jer joj je Yoko to potvrdila. Mislila sam da ću u-mrijeti kad sam saznala kako je Majka naredila da se vanjska vrata odsad moraju zaključavati, kako ne bih mogla ponovo izaći. Kako ću sad pobjeći iz okiye? Samo je Tetica imala ključ, a ona ga je nosila obješena oko vrata čak i kad bi spavala. Uz to mi je, kao dodatna mjera opreza, oduzeta dužnost noćnog dežuranja u predvorju i sad je to radila Buča, koja je morala buditi Teticu da otključa vrata kad bi se Hatsumomo vratila kući.

Svaku sam noć ležala budna na svom futonu, pokušavajući nešto smisliti, ali došao je i ponedjeljak, dan uoči onog dana koji smo Satsu i ja odredile za bijeg, a ja još uvijek nisam znala kako ću se izvući iz okiye. Tako sam klonula duhom da sam jedva imala snage obavljati poslove po kući, i sluškinje su me stalno korile što samo vučem krpu po podu kad bi me poslale da ga ulaštim i što potežem metlu za sobom kad bi me poslale da počistim zemljani prolaz. U ponedjeljak popodne dugo sam se zadržala u dvorištu pretvarajući se kao da čupam korov, a zapravo sam samo čučala na kamenim pločama i zamišljeno zurila pred sebe. Jedna me je sluškinja poslala da operem pod u služinskoj sobi gdje je Yoko sjedila kraj telefona i tada se dogodilo nešto neobično. Iscijedila sam na pod krpu punu vode, ali umjesto da voda krene prema vratima kako sam očekivala, potekla je prema jednom kutu u dnu sobe. “Vidi, Yoko”, rekla sam. “Voda teče uzbrdo.”

Naravno, voda nije stvarno tekla uzbrdo, meni se to samo tako činilo. Toliko me je to iznenadilo da sam naci-jedila još malo vode i gledala je kako teče u kut. A onda... zapravo, ne mogu točno reći kako se to dogodilo, ali zamislila sam sebe kako tečem uza stube na gornji kat i odatle uz ljestve i kroz zaklopna vrata na krov, pokraj cisterne.

Krov! Toliko sam bila zapanjena kad sam se toga sjetila da sam potpuno zaboravila na sve oko sebe i kad je zazvonio telefon, toliko sam se prestrašila da umalo nisam kriknula. Nisam bila sigurna što ću napraviti kad stignem na krov, ali ako uspijem pronaći nekakav način da se odatle spustim na zemlju, možda ću se ipak uspjeti naći sa sestrom.

Uvečer sljedećeg dana izvela sam veliku predstavu sa zije-vanjem kad sam pošla na spavanje i bacila sam se na fu-ton kao vreća riže. Svatko tko me je gledao pomislio bi da sam u sekundi zaspala, no zapravo sam bila i te kako budna. Dugo sam mirno ležala, misleći o našoj kućici u Yoroidu i pitajući se kakav će se izraz pojaviti na očevu licu kad podigne pogled sa stola i ugleda me na vratima. Vjerojatno će mu se one vrećice ispod očiju objesiti i počet će plakati ili će mu se usta razvući u onaj čudni oblik koji je kod njega značio da se smješka. Nisam se usuđivala tako jasno zamisliti majku; već je sama pomisao da ću je ponovo vidjeti dostajala da mi se oči ispune suzama.

Napokon su se sluškinje smjestile na svoje futone pokraj moga i Buča je zauzela svoj položaj u predvorju. Slušala sam Bakicu kako recitira sutre, što je ona činila svake večeri prije spavanja. Zatim sam je promatrala kroz poluotvorena vrata dok se presvlačila u spavaćicu. Uža-snula sam se kad je pustila da joj haljina sklizne s ramena jer ju još nikad nisam vidjela potpuno golu. To sad više nije bila samo pureća koža na vratu i ramenima, čitavo me je njezino tijelo podsjetilo na hrpu zgužvane odjeće. Izgledala mi je nekako neobično jadno dok je nespretno petljala rukama rastvarajući složenu spavaćicu koju je u-zela sa stola. Sve je na njoj visjelo, čak i izdužene bradavice na dojkama koje su sličile na obješene vrhove prstiju. Što sam je duže gledala, sve sam više osjećala kako se i njoj, u tom njezinom zamagljenom, staračkom duhu, ponekad javljaju misli o njezinim roditeljima, koji su je vjerojatno prodali kao malu djevojčicu, baš kao što mene opsjedaju misli o mom ocu i majci. Možda je i ona izgubila sestru.

Nikad dotad nisam o Bakici razmišljala na taj način. Zatekla sam se kako razmišljam je li ona u djetinjstvu bila slična meni. Nije važno što je ona sad zločesta starica, a ja samo nesretna djevojčica. Zar loš način života ne bi svakog učinio zločestim? Dobro se sjećam kako me je jednog dana u Yoroidu jedan dječak gurnuo u grm prepun trnja pokraj jezerca. Dok sam se borila da se iskoprcam iz trnja uhvatio me je takav bijes da bih bila u stanju gristi. Ako me je nekoliko minuta bola moglo dovesti do takvog bijesa, što bi tek učinile godine patnje? Čak se i kamen može udubiti ako ga dovoljno dugo udaraju kapi kiše.

Da se već nisam bila odlučila na bijeg, sigurna sam da bi me uhvatio smrtni strah pri pomisli na patnje koje me vjerojatno očekuju u Gionu.

Sigurno bi me na kraju pretvorile u staricu sličnu Bakici. Ali tješila sam se mišlju kako ću već sutra moći početi zaboravljati čak i uspomene na Gion. Već sam znala kako ću doći do krova, ali kako ću sići s njega na ulicu... to mi je bilo sasvim nejasno. Neće mi preostati drugo nego da okušam sreću u mraku. Pa čak i ako uspijem sići, a da se pritom ne ozlijedim, čak i ako uspijem doći do ulice, to će biti tek početak. Koliko god da je život u Gionu bio težak, život nakon bijega sigurno će biti još teži. Svijet je naprosto previše okrutan; kako ću u njemu uspjeti opstati? Ležala sam na svom fu-tonu obuzeta tjeskobom i pitala se hoću li doista imati snage za sve to... ali Satsu će me čekati. Ona će znati što trebamo napraviti.

Prošlo je prilično vremena dok se Bakica napokon nije smirila u svojoj sobi. Do tada su sluškinje već glasno hrkale. Pretvarala sam se kao da se u snu okrećem na svom futonu i krišom sam pokušavala vidjeti što radi Buča, koja je nedaleko od vrata klečala na podu. Nisam joj mogla dobro razaznati lice, ali imala sam dojam da ju hvata drijemež. Prvotno sam zamislila da pričekam da ona zaspi, ali sam u međuvremenu izgubila pojam o vremenu, a osim toga, Hatsumomo se svakog trenutka mogla vratiti. Sjela sam na futon što sam tiše mogla, misleći kako ću, ako me netko primijeti, jednostavno otići u zahod i ponovo se vratiti u sobu. Ali nitko me nije gledao. Haljina koju sam trebala ujutro obući ležala je složena na podu pokraj futona. Uzela sam je i krenula ravno uza stube.

Zastala sam pred vratima Majčine sobe i neko vrijeme osluškivala. Ona obično nije hrkala, tako da ništa nisam mogla zaključiti po tišini koja je vladala u sobi, osim da nije razgovarala telefonom, niti ispuštala bilo kakvu drugu vrstu šumova. U stvari, u sobi ipak nije vladala potpuna tišina, jer je njezin mali psić Taku hripao u snu. Što sam duže slušala, njegovo mi je hripljivo disanje sve više zvučalo kao da netko izgovara moje ime: “CHI-yo! CHI--yo!” Nisam se bila spremna pokušati iskrasti iz okiye sve dok ne budem sigurna da Majka spava, zato sam odlučila malo odgurnuti vrata i proviriti unutra. Ako je budna, jednostavno ću reći kako mi se učinilo da me zove. Poput Bakice, Majka je također spavala s upaljenom svjetiljkom na stolu, pa sam tako, kad sam provirila kroz odškrinuta vrata, jasno vidjela njezine ispucane tabane kako vire ispod plahti. Taku joj je ležao između stopala i njegove su se male grudi dizale i spuštale, ispuštajući onaj hripavi zvuk koji mi je zvučao kao moje ime.

Ponovo sam zatvorila vrata i preobukla se u hodniku na katu. Jedino što mi je još nedostajalo bile su cipele; a uopće mi nije padalo na pamet da bježim bosa, po čemu možeš zaključiti koliko sam se promijenila od ljeta. Da Buča nije klečala u prednjem predsoblju, uzela bih par drvenih cipela kojima smo se služile za hodanje po zemljanom prolazu. Ovako sam uzela cipele koje su služile za odlazak u zahod na katu. T e cipele nisu bile čvrste, imale su samo jedan poprečni kožni remenčić koji ih je držao na nozi. Sto je još gore, bile su mi prevelike, ali nisam imala drugog izbora.
Nakon što sam tiho zatvorila za sobom zaklopna vrata, ugurala sam spavaćicu pod cisternu, a zatim sam se uspjela nekako uspentrati do sljemena krova i objašiti ga. Neću se pretvarati da me nije bilo strah; glasovi ljudi na ulici ispod mene činili su mi se nekako jako udaljeni. Ali nisam mogla tratiti vrijeme na strah, jer mi se činilo kako bi svakog trenutka neka od sluškinja, ili čak Tetica ili Majka, mogle izviriti kroz zaklopna vrata u potrazi za mnom. Navukla sam cipele na ruke kako ih ne bih ispustila i počela se pomicati naprijed po sljemenu krova, što se pokazalo mnogo težim no što sam mislila. Crjepovi su bili tako debeli da su na mjestu gdje su se preklapali gotovo tvorili malu stepenicu i pri svakom bi mom bržem pokretu zaštropotali, pomičući se pod mojom težinom. Svaki je zvuk bio pojačan jekom s okolnih krovova.

Trebalo mi je nekoliko minuta samo da dođem do kraja krova naše okiye. Krov susjedne zgrade bio je malo niži od našeg. Spustila sam se na njega i na trenutak zastala, tražeći put kojim bih se mogla spustiti na ulicu, ali usprkos mjesečini, ispod sebe sam vidjela samo neprozirni mrak. Krov je bio odveć visok i strm da bih pokušala naslijepo skliznuti s njega. Nisam uopće bila sigurna da će sljedeći krov biti bolji i počela me pomalo hvatati panika. Ali nastavila sam puzati preko krovova dok se, već blizu križanja s poprečnom ulicom, nisam našla iznad jednog širokog dvorišta. Ako se uspijem dovući do oluka, mogla bih se niz njega spustiti na nižu zgradu, za koju sam mislila kako je vjerojatno kupaonica. Odatle sam se lako mogla spustiti u dvorište.

Nije mi se sviđalo spustiti se usred neke nepoznate kuće. Bila sam sigurna kako je to također okiya, sve su kuće u našoj ulici bile okiye. Vrlo je vjerojatno i tu netko čekao kraj ulaznih vrata na povratak gejše i sigurno će me zgrabiti kad pokušam istrčati na ulicu. A što ako su vrata zaključana kao kod nas? Ne bih uopće ni razmišljala o tome da krenem tim putem da sam imala nekakvu drugu mogućnost. Međutim, silazak s krova činio mi se ovdje sigurnijim od svega što sam dosad vidjela.

Dugo sam sjedila na sljemenu, osluškujući i pokušavajući razabrati ima li koga dolje u dvorištu. Jedino što sam čula bio je smijeh i razgovori s ulice. Nisam imala pojma na što ću naići u dvorištu kad se spustim, ali sam zaključila kako je bolje da okušam sreću prije nego što netko u mojoj okiyi otkrije da me nema. Da sam mogla naslutiti koliko će ono što sam se spremala učiniti našte-titi mojoj budućnosti, okrenula bih se na tom sljemenu koliko god bih brže mogla i pohitala natrag odakle sam došla. Ali nisam imala pojma što stavljam na kocku. Bila sam samo dijete koje je mislilo da je na pragu velike pustolovine.

Prebacila sam nogu preko sljemena, tako da sam na trenutak visjela na kosini krova, jedva se uspijevajući pridržavati za sljeme. S osjećajem panike shvatila sam da je krov strmiji nego što sam pretpostavljala. Pokušala sam se uspentrati natrag, ali to više nije bilo moguće. Kako sam na rukama imala cipele, nisam se mogla uhvatiti za sljeme, nego samo zakvačiti zglobovima. Znala sam da sad više nemam izbora, jer se nikad više neću uspjeti popeti natrag, ali činilo mi se da ću, čim se pustim, skliznuti niz krov i neću se više moći zaustaviti. Takve su mi misli jurile kroz glavu, ali prije nego što sam mogla odlučiti kako ću se prestati držati sljemena, sljeme je prestalo držati mene. Isprva sam klizila nadolje sporije nego što sam očekivala, što je u meni probudilo nadu da ću se moći zaustaviti na mjestu gdje se krov izravnava u strehu. Ali sam onda nogom istrgnula jedan crijep koji je uz užasan štropot skliznuo dolje i razbio se u dvorištu. Zatim mi je ispala jedna cipela i skliznula pokraj mene. Čula sam tihi prasak kad je pala u dvorište, a zatim sam začula nešto mnogo gore - zvuk koraka s drvene galerije koji se kretao prema dvorištu.

Mnogo sam puta vidjela muhe kako stoje na zidu ili stropu kao da stoje na podu. Ne znam jesu li im to omogućavale ljepljive noge ili mala težina, ali kad sam čula kako netko dolje hoda, odlučila sam da nekako moram naći načina da se zalijepim za krov poput muhe, i to odmah. Inače ću za nekoliko sekundi ležati dolje u dvorištu. Pokušala sam se zabiti u krov, prvo nožnim prstima, zatim koljenima i laktovima. Na kraju sam, u očajničkom pokušaju da se nekako zadržim na krovu, napravila najveću glupost - maknula sam cipelu i s druge ruke i pokušala se dlanovima zalijepiti za cijepove. Vjerojatno su mi dlanovi bili mokri od znoja, jer umjesto da usporim klizanje, ono se počelo ubrzavati čim sam dlanovima dotaknula krov. Čula sam samu sebe kako uz šištavi zvuk skližem niz kosinu, a onda, odjednom, poda mnom više nije bilo krova.

Na trenutak, ništa nisam čula, samo zastrašujuću, praznu tišinu. Dok sam padala, imala sam vremena uobličiti u glavi jednu misao: zamislila sam ženu kako izlazi u dvorište i gleda dolje u razbijeni crijep, a onda podiže glavu i vidi mene kako joj padam s neba ravno na glavu, ali dakako, to se nije dogodilo. Ja sam se u padu okrenula i bočno pala na zemlju. Bila sam toliko prisebna da podignem ruku i zaštitim glavu, ali je udarac o zemlju bio ipak toliko jak da me je omamio. Ne znam gdje je žena stajala i je li uopće bila u dvorištu kad sam pala s neba. Ali morala me je vidjeti kako padam, jer dok sam polu-svjesna ležala na zemlji, čula sam je kako govori: “Nebesa! Kiša djevojčica!”

Dakle, ja bih bila najradije skočila na noge i pobjegla, ali nisam mogla. Čitava mi je jedna strana tijela bila uronjena u bol. Polako sam postala svjesna toga kako uza me kleče dvije žene. Jedna je stalno nešto ponavljala, ali nisam mogla razabrati što govori. Nešto su govorile, a onda su me podigle s mahovine i posjele me na drvenu galeriju. Sjećam se samo jednog djelića njihova razgovora. “Kažem vam, gospođo, pala je s krova.” “Zašto je, zaboga, nosila sa sobom cipele za zahod? Jesi li se popela gore da bi išla na zahod? Čuješ li me? Kakvoj si se samo opasnosti izložila! Imaš sreće da se sva nisi polomila kad si pala!” “Ona vas ne čuje, gospođo. Pogledajte joj oči.” “Naravno da me čuje. Reci nešto, djevojčice!”

Ali ja ništa nisam mogla reći. Samo sam mislila na to kako će me Satsu čekati na obali rijeke nasuprot kazališta Minamiza, a ja se neću pojaviti.
Poslali su sluškinju da kuca na vrata svih kuća u ulici dok ne otkrije odakle sam došla, dok sam ja ležala skvrčena u stanju šoka. Plakala sam bez suza i pridržavala ruku koja me užasno boljela, kad sam osjetila kako me netko poteže na noge i šamara po licu. “Glupa, glupa djevojčice!” rekao je neki glas. Tetica je stajala preda mnom, drhteći od bijesa, a onda me uhvatila za ruku i izvukla me iz te okiye i nastavila me vući za sobom niz ulicu. Kad smo došle do naše okiye, prislonila me uz drvena vrata i ponovo me pljusnula. “Jesi li svjesna što si napravila?” rekla mije, ali joj ja nisam mogla odgovoriti. “Gdje ti je bila pamet! No, sad si sve pokvarila... nisi mogla napraviti veću glupost! Glupa, glupa djevojčice!”

Nisam mogla zamisliti da se Tetica može toliko rasr-diti. Uvukla me u dvorište i bacila na trbuh na pod galerije. Ja sam se tada ozbiljno rasplakala jer sam znala što mi se sprema. Samo, umjesto da me udara s pola snage kao što je to ranije učinila, Tetica mi je ovog puta izlila kantu vode preko haljine kako bi udarci više pekli i zatim me istukla štapom tako jako da nisam mogla disati. Kad me je prestala tući, bacila je štap na zemlju i okrenula me na leđa. “Sad više nikad nećeš biti gejša”, vikala je. “Upozorila sam te da ne činiš takvu pogrješku! A sad ti više ni ja, ni bilo tko drugi ne može pomoći!”

Nisam više čula ništa od onog što mi je još govorila jer su njezin glas zaglušili strašni krikovi. Malo dalje od nas, Bakica je tukla Buču što nije bolje pazila na mene.
Kako se pokazalo, pri padu u ono dvorište, slomila sam ruku. Ujutro je došao liječnik i odveo me u obližnju kliniku. Bilo je već kasno poslijepodne kad su me doveli natrag u okiyu s rukom u gipsu. Još uvijek me je strašno boljela, ali me je Majka odmah pozvala u svoju sobu. Dugo je samo sjedila i zurila u mene, gladeći Takua jednom rukom, a drugom pridržavajući lulu u ustima. “Znaš li koliko sam za tebe platila?” upitala me je na posljetku. “Ne znam, gospođo”, odgovorila sam. “Ali reći ćete mi kako ste platili više nego što vrijedim.”

Neću reći da je bilo pristojno tako odgovoriti. U stvari, mislila sam da će me Majka zbog toga pljusnuti, ali bilo mi je svejedno. Činilo mi se da ništa u mom životu neće više biti kako valja. Majka je stisnula zube i nekoliko se puta kratko nasmijala onim svojim čudnim smijehom što je sličio na kašalj. “Što se toga tiče, potpuno si u pravu!” rekla je. “I pola jena bilo bi više nego što vrijediš. No, oduvijek sam mislila da si ti pametna djevojčica. Ali nisi dovoljno pametna da znaš što je dobro za tebe.”

Ponovo je neko vrijeme šutke puckala lulu, a onda je rekla: “Platila sam za tebe sedamdeset pet jena, eto koliko. Onda si upropastila onaj kimono, pa si ukrala broš i sad si slomila ruku, tako da ću tvojim dugovima dodati još i troškove liječenja. Tu su još troškovi prehrane i školovanja, a jutros sam čula od gospodarice Tatsuva u četvrti Miyagawa-cho da je pobjegla tvoja starija sestra. Ona se bila zadužila kod mene i još mi nije vratila dug. A sad kaže kako mi ga uopće neće vratiti! Pridodat ću i taj dug tvojim dugovanjima, ali kakve koristi od toga? Ti mi već duguješ više nego što ćeš mi ikad moći vratiti.”

Znači, Satsu je pobjegla. Čitav sam se dan pitala je li uspjela pobjeći i sad sam dobila odgovor. Željela sam se veseliti zbog nje, ali nisam mogla. “Pretpostavljam da bi mi kao gejša mogla otplatiti dug za kakvih deset ili petnaest godina”, nastavila je Majka, “dakako, ukoliko bi imala uspjeha. Ali tko bi više uložio makar i jedan sen u djevojčicu koja bježi od kuće?”

Nisam znala kako bih joj na bilo što od toga odgovorila, stoga sam joj samo rekla kako mi je žao. Do tada je bila prilično ljubazna sa mnom, ali kad sam to rekla, odložila je lulu i toliko isturila bradu - od srdžbe, pretpostavljam - da mi je izgledala poput kakve životinje koja se sprema napasti. “Žao ti je, je li? Bila sam glupa što sam uopće u tebe ulagala novac. Ti si vjerojatno najskuplja sluškinja u cijelom Gionu! Da mogu prodati tvoje kosti i tako naplatiti dug, sad bih ti ih iščupala iz tijela!”

Nakon toga me je poslala van iz sobe i ponovo gurnula lulu u usta.
Usnice su mi drhtale kad sam izišla iz sobe, ali sam se suzdržala od plača, jer je vani, na odmorištu stajala Hatsumomo. Gospodin Bekku je čekao da joj do kraja sveže obi, dok je Tetica, s rupčićem u ruci, stajala ispred nje i piljila joj u oči. “Dakle, sve se razmazalo”, govorila je Tetica. “Ništa više ne mogu učiniti. Morat ćeš prestati s tim tvojim plakanjem i iznova se našminkati.”

Znala sam zašto Hatsumomo plače. Njezin je ljubavnik prekinuo s njom jer ga više nije mogla dovoditi u o-kiyu. Saznala sam to prethodnog jutra i bila sam sigurna da će Hatsumomo mene okriviti zbog toga. Pokušala sam sići niz stube prije nego što me spazi, ali već je bilo kasno. Zgrabila je rupčić iz Teticine ruke i mahnula mi da priđem. Morala sam je poslušati, premda to nisam željela. “Pusti Chiyo na miru”, rekla joj je Tetica. “Vrati se lijepo u svoju sobu i završi sa šminkanjem.”

Hatsumomo joj nije odgovorila, nego me povukla za sobom u svoju sobu i zatvorila vrata. “Provela sam dane i dane pokušavajući odlučiti na koji ću ti način upropastiti život”, rekla mi je. “Ali sad, kad si pokušala pobjeći, pri-štedjela si mi trud i sama si to učinila! Ne znam je li bih zbog toga trebala biti zadovoljna. Više bi me veselilo da sam te ja uništila.”

Iako je to bilo krajnje nepristojno s moje strane, samo sam se naklonila pred njom i bez riječi izašla iz sobe. Mogla me je udariti zbog toga, ali je samo izašla za mnom na hodnik i rekla: “Ako te zanima kako to izgleda provesti čitav život kao sluškinja, porazgovaraj malo s Teticom! Vas dvije ste već kao dva kraja iste uzice. Ona ima slomljeni kuk, a ti imaš slomljenu ruku. Možda ćeš jednog dana, baš kao i ona, i ti početi izgledati kao muškarac!” “Samo naprijed, Hatsumomo”, rekla joj je Tetica. “Pokaži nam svoj poznati neodoljivi šarm.” Čitavu sam tu užasno hladnu zimu provela pitajući se što je sa Satsu, s mojom majkom, s ocem. Dok bih noću ležala na svom futonu, ispunjena strepnjom, osjećala bih u sebi neku strašnu prazninu kao da se čitav svijet pretvorio u nekakvu golemu dvoranu bez ljudi. Kako bih se utješila, sklapala sam oči i zamišljala kako hodam stazom uz obalu u Yoroidu. Tako sam je dobro poznavala da sam se mogla zamisliti na njoj tako živo kao da sam doista pobjegla sa Satsu i vratila se kući. U mislima sam hitala prema našoj pijanoj kućici držeći Satsu za ruku, iako je nikad ranije nisam držala za ruku, znajući da ću za koji trenutak ponovo biti s ocem i majkom. U tim svojim maštanjima nikad nisam stigla do kuće; možda sam se previše bojala onog što bih tamo mogla zateći i, uostalom, već je samo hodanje stazom bilo dovoljno da me utješi. A onda bih, u jednom trenu, začula neku od sluškinja kako kašlje ili bih čula Bakicu kako uz glasni uzdah pušta vjetar i u sekundi bi nestalo mirisa mora, grumenje zemlje na stazi pod mojim nogama ponovo bi se pretvorilo u plahte na mom futonu i našla bih se opet na početku, bez ičega na svijetu osim svoje osamljenosti.

Kad sam imala pet ili šest godina i kad još nisam ni čula za Kvoto, poznavala sam jednog dječaka koji se zvao No-boru. Sigurna sam da je to bio dobar dječak, ali imao je neugodan zadah i valjda su ga zato svi izbjegavali. Kad god bi Noboru nešto rekao, druga su djeca na to obraćala otprilike isto toliko pozornosti kao da je zacvrkutala nekakva ptičica ili zakreketala kakva žaba i jadni bi Noboru često na to sjeo na zemlju i zaplakao. U razdoblju nakon mog propalog pokušaja bijega, shvatila sam kako se Noboru morao osjećati, jer nitko nije govorio sa mnom osim da mi izda kakav nalog. Majka se oduvijek prema meni odnosila kao da sam za nju tek puki oblačić dima, jer je ona zaokupljena važnijim stvarima. Ali sad su se sve sluškinje, kao i kuharica i Bakica, počele na isti način odnositi prema meni.

Kad je došlo proljeće, u parku Maruvama procvale su trešnje i čitav je Kvoto pričao samo o tome. Hatsumomo je imala tijekom dana više posla nego inače, zbog brojnih vrtnih zabava u čast trešnjeva cvijeta. Zavidjela sam joj na takvom životu, gledajući je kako se priprema za izlazak svako poslijepodne. Ja sam se već prestala nadati da će Satsu krišom doći jedne noći i odvesti me odavde ili da ću na neki drugi način dobiti nekakve vijesti o svojoj obitelji u Yoroidu. A onda, jednog jutra, dok su se Majka i Tetica spremale povesti Bakicu na piknik ispod rascvalih trešanja, sišla sam s kata u prizemlje i na podu prednjeg predvorja vidjela jedan paket. Bila je to kutija, otprilike dugačka kao moja ruka, uvezana iskrzanom špagom. Znala sam da me se to ne tiče, ali kako nikog nije bilo u blizini, otišla sam do kutije pročitati ime i adresu, ispisane debelim potezima kista na poklopcu. Pročitala sam: Sakamoto Chiyo kod Nitta Kayoko Gion Tominaga-cho grad Kvoto, okrug Kvoto.

Dugo sam zapanjeno stajala s rukom na ustima i sigurna sam da su mi oči bile okrugle i velike poput šalica. Ispod poštanskih maraka bila je ispisana adresa gospodina Tanake kao adresa pošiljatelja. Nisam imala pojma što je unutra, ali kad sam vidjela ime gospodina Tanake... možda će ti se to činiti smiješno, ali iskreno sam se ponadala da je on uvidio kako je pogriješio što me je poslao na ovo užasno mjesto i da mi šalje nešto što će me osloboditi. Ne mogu zamisliti kako bi ikakav paket mogao neku malu djevojčicu osloboditi ropstva i to mi je čak i tada bilo teško zamisliti. Ali iskreno sam vjerovala kako će se nekako moj život stubokom izmijeniti kad otvorim taj paket.

Prije nego što sam mogla smisliti što ću napraviti, na stubama se pojavila Tetica i rekla mi da se maknem od paketa, premda je na njemu pisalo moje ime. Željela sam sama otvoriti paket, ali je ona zatražila da joj donesu nož kojim će prerezati uzicu, a zatim je polako, ne žureći se, razmotala grubi papir. Ispod njega je bila platnena vreća zašivena debelim ribarskim koncem. Jedna omotnica s mojim imenom na njoj bila je uglovima prišivena za platno. Tetica je prvo nožem razrezala konce i skinula pismo, a onda je rasparala vreću i izvukla jednu kutiju od tamnog drveta. Uzbuđeno sam čekala da vidim što je unutra, ali kad je Tetica skinula poklopac, odjednom sam osjetila kako mi je tijelo otežalo kao da je od olova. Jer unutra su, među naborima bijelog platna, ležale male mrtvačke pločice koje su nekoć stajale na oltaru u našoj pijanoj kućici. Dvije od njih, koje nikad dotad nisam vidjela, izgledale su novije od ostalih i na njima su bila nepoznata budistička imena ispisana znakovima koje nisam znala pročitati. Bojala sam se čak i samoj sebi postaviti pitanje zašto mi je gospodin Tanaka poslao te pločice.

Tetica je ostavila kutiju s uredno poslaganim pločicama na podu i izvukla pismo iz omotnice. Stajala sam ondje, ispunjena strahom, ne usuđujući se čak ni misliti i činilo mi se kao da Tetica beskrajno dugo čita ono pismo. Napokon je duboko uzdahnula, primila me za mišicu i odvela u primaću sobu. Ruke su mi se tresle u krilu dok sam klečala kraj stola, vjerojatno od napora da potisnem strašne misli koje su mi navirale. Ali možda je to što mi je gospodin Tanaka poslao mrtvačke pločice zapravo dobar znak. Možda je to značilo da će se moja obitelj doseliti u Kvoto, da ćemo zajedno kupiti novi oltar i postaviti pločice ispred njega? Ili je možda Satsu tražila da ih pošalju meni, jer se ona namjeravala vratiti u Kvoto? A onda me je Tetica prekinula u tim razmišljanjima. “Chiyo, pročitat ću ti nešto što ti piše neki čovjek po imenu Tanaka Ichi-ro”, rekla je glasom koji je zvučao nekako neobično duboko i sporo. Mislim da sam potpuno prestala disati dok je ona polako raširila papir na stolu.

Draga Chiyo!
Prošla su dva godišnja doba otkako si otišla iz Yoroida i stabla će se ubrzo osuti novim cvjetovima. Cvijeće što niče na mjestima gdje je prošlogodišnje svenulo podsjeća nas na smrt koja nas sve čeka jednog dana.

Kao netko tko je i sam nekoć bio siroče, ova ponizna osoba žali što te mora obavijestiti o strašnom teretu koji moraš nositi. Šest tjedana nakon što si otišla otpočeti novi život u Kyotu, završile su patnje tvoje štovane majke, a samo nekoliko tjedana nakon nje, i tvoj štovani otac otišao je s ovog svijeta. Ova ponizna osoba duboko žali zbog tvog gubitka i nada se da će te utješiti to što možeš biti sigurna da su tijela oba tvoja štovana roditelja ukopana na seoskom groblju. Pogrebni su obredi održani za njih u Hoko-ji hramu u Sen- zuru, a žene u Yoroidu govorile su za njih sutre. Ova ponizna osoba vjeruje da su oba tvoja štovana roditelja našla svoje mjesto u raju.

Školovanje pripravnice za gejšu teško je i naporno. Međutim, ova ponizna osoba ispunjena je divljenjem prema onima koje uspiju prerasti patnje i postati velike umjetnice. Prije nekoliko godina posjetio sam Gi-on i imao sam čast gledati proljetne plesove, te poslije prisustvovati jednoj zabavi u čajani i to je iskustvo ostavilo na mene dubok dojam. Donekle mi pruža o- sjećaj zadovoljstva spoznaja da je za tebe, Chiyo, pronađeno utočište na ovome svijetu i da nećeš biti primorana trpjeti godine nesigurnosti. Ova ponizna osoba dovoljno je dugo živjela da vidi kako odrastaju dvije generacije djece i zna kako se rijetko u gnijezdu neke obične ptice pojavi labud. Labud koji bi ostao živjeti na roditeljskom stablu, uginuo bi, zato oni koji su lijepi i nadareni moraju nositi teret traženja vlastitog puta.

Tvoja sestra Satsu prošla je kroz Yoroido krajem protekle jeseni, ali je odmah ponovo pobjegla sa sinom gospodina Sugija. Gospodin Sugi se od sveg srca nada da će ponovo vidjeti sina za svog života i zato te moli da ga odmah obavijestiš ako ti se sestra javi.

Najsrdačnije te pozdravlja, Tanaka Ichiro

Mnogo prije nego što je Tetica završila s čitanjem ovog pisma, meni su suze počele teći kao voda kad prekipi iz lonca. Jer bilo bi dovoljno strašno saznati da mi je umrla majka ili da mi je umro otac. Ali saznati u jednom jedinom trenutku da su oboje umrli i ostavili me, te da je i sestra za mene zauvijek izgubljena... osjećala sam se kao da mi je mozak razbijena vaza koja se više ne može sastaviti. Iako je oko mene bila soba, osjećala sam se izgubljenom u potpunoj praznini.

Sigurno misliš kako sam bila krajnje naivna kad sam se uporno nadala da bi moja majka mogla poživjeti toliko mjeseci. Ali ja sam, zapravo, imala tako malo toga čemu sam se mogla nadati i stoga sam, pretpostavljam, bila spremna uhvatiti se za bilo što. Tetica je bila vrlo dobra prema meni dok sam se pokušavala pribrati. Stalno mi je ponavljala: “Izdrži, Chiyo, izdrži. To je jedino što bilo tko od nas može učiniti na ovome svijetu.”

Kad sam napokon opet mogla govoriti, zamolila sam Teticu da postavi pločice negdje gdje ih ja neću moći vidjeti i da moli u moje ime, jer bi to za mene bilo odveć bolno. Ali ona je to odbila i rekla mi je kako bih se trebala sramiti što sam uopće pomislila na to da okrenem leđa vlastitim precima. Pomogla mi je postaviti pločice na jednu policu uz dno stubišta, gdje ću svako jutro moći moliti pred njima. “Nemoj ih nikad zaboraviti, Chiyo- chan”, rekla mi je. “Oni su sve što ti je ostalo od djetinjstva.”

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:10 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše 167


Deveto poglavlje


Pred moj šezdeset i peti rođendan jedna mi je prijateljica poslala članak koji je nasla u nekim novinama i koji je nosio naslov “Dvadeset velikih gejši u prošlosti Giona”. Ili je možda bilo trideset velikih gejši, ne sjećam se više. No, tu je bilo moje ime, na popisu, uz malu noticu o mom životu, uključujući podatak da sam se rodila u Kvotu, što, dakako, nije bilo točno. Uvjeravam te da nije točno ni to da sam bila jedna od dvadeset velikih gejši; neki ljudi teško razlučuju ono što je stvarno veliko od onog o čemu su jednostavno čuli govoriti. U svakom slučaju, ja bih bila s veseljem pristala na to da završim makar i kao loša i nesretna gejša, kao tolike druge sirote djevojke, samo da mi gospodin Tanaka nikad nije napisao ono pismo u kojem mi javlja kako su mi roditelji umrli i kako vjerojatno nikad više neću vidjeti svoju sestru.

Sigurno se sjećaš kako sam ti rekla da je ono poslijepodne kad sam upoznala gospodina Tanaku bilo najbolje i najgore poslijepodne u mom životu. Vjerojatno ti ne trebam objašnjavati zašto je bilo najgore, ali možda se pitaš kako sam mogla zamišljati da bi ikad od toga moglo doći ikakvo dobro. Istina je da mi dotad gospodin Tanaka nije donio ništa osim patnje, ali on je istodobno zauvijek izmijenio moje obzore. Mi živimo svoj život kao voda koja teče nizbrdo, krećući se manje ili više u istom pravcu dok ne pljusnemo u nešto što nas prisili promijeniti smjer. Da nikad nisam upoznala gospodina Tanaku, moj bi život bio jednostavni potočić koji teče od naše pijane kućice do oceana. Gospodin Tanaka je sve to izmijenio kad me je poslao u veliki svijet. Ali odlazak u svijet ne mora nužno značiti da si zauvijek napustio dom. Bila sam u Gionu već više od šest mjeseci kad sam primila pismo gospodina Ta-nake, a ipak, kroz čitavo to vrijeme, ni u jednom trenutku nisam prestala vjerovati kako ću jednog dana pronaći negdje bolji život s barem jednim dijelom moje obitelji. Samo je polovica mene živjela u Gionu, druga je polovica živjela u snovima o povratku kući. Zato snovi mogu biti tako opasni: oni tinjaju poput prigušene vatre, a ponekad se vatra rasplamsa i potpuno nas proguta.

Ostatak proljeća i čitavo ljeto nakon tog pisma osjećala sam se izgubljenom poput djeteta na jezeru u magli. Dani su se osipali jedan za drugim, zbrkani i nejasni. Sjećam se samo nekih isječaka i stalnog osjećaja nesreće i straha. Jedne sam hladne večeri, kad je već stigla i zima, dugo sjedila u služinskoj sobi i promatrala snijeg kako tiho pada u malo dvorište okiye.

Zamišljala sam oca kako kašlje za praznim stolom u pustoj kući i majku, toliko mršavu da joj tijelo jedva pritišće futon. Oteturala sam u dvorište, pokušavajući pobjeći od dubokog osjećaja tuge, ali naravno, nikad ne možemo pobjeći od tuge koju nosimo u sebi.

A onda, u rano proljeće, punih godinu dana nakon tih strašnih vijesti o mojoj obitelji, nešto se dogodilo. Opet je bio travanj i trešnje su ponovo bile u punom cvatu; možda je bilo upravo u dan godinu dana nakon pisma gospodina Tanake. Imala sam tada već blizu dvanaest godina i počela sam pomalo izgledati kao žena, premda je Buča još uvijek izgledala kao djevojčica. Izrasla sam gotovo do svoje pune visine. Tijelo će mi još godinu ili dvije ostati mršavo i kvrgavo poput grančice, ali mi je lice već počelo gubiti djetinjastu mekoću, izoštrilo se oko brade i jagodičnih kostiju, te se proširilo u gornjem dijelu, dajući mojim očima njihov pravi bademasti oblik. Muškarci na ulici, koji su me do tada primjećivali otprilike koliko i nekakvog goluba, odjednom su me počeli gledati dok bih prolazila. Bilo mi je čudno što sam odjednom postala predmetom pozornosti, nakon što me tako dugo nitko nije primjećivao.

U svakom slučaju, jednog jutra u travnju, probudila sam se negdje pred zoru iz jednog vrlo čudnog sna o bradatom muškarcu. Brada mu je bila tako velika i gusta da su mu crte lica bile potpuno nejasne, kao da ih je netko izbrisao s filma. Stajao je preda mnom i govorio nešto čega se nisam sjećala, a onda je odjednom uz glasni tresak odgurnuo ustranu papirnati zaslon s prozora pokraj njega. Probudila sam se misleći da sam čula nekakvu buku u sobi. Ali sluškinje su uzdisale u snu. Buča je tiho ležala, a široko joj se lice tromo objesilo na jastuku u dubokom snu. Sve je izgledalo kao i obično, ali sam se ja osjećala nekako čudno promijenjena. Imala sam osjećaj kao da gledam svijet koji je nekako drugačiji od onog što sam ga gledala jučer uvečer, gotovo kao da kroz onaj prozor što se otvorio u mom snu, virim odnekud u taj izmijenjeni svijet.

Nikako nisam mogla sebi objasniti što to znači. Ali sam nastavila misliti o tome dok sam tog jutra mela kamenu stazu u dvorištu, sve dok mi u glavi nije počelo zujati, što se obično događa kad ti jedna ista misao kruži u glavi i nema kamo otići, baš kao pčela uhvaćena u staklenku. Ubrzo sam odložila metlu i sjela na zemljani prolaz, gdje mi je hladni zrak što je strujao ispod kuće ugodno hladio leđa. A onda mi je iznenada palo na pamet nešto što se zbilo prvih dana mog boravka u Kvotu i što sam otada bila potpuno zaboravila.

Samo jedan ili dva dana nakon što su me odvojili od moje sestre, poslali su me jedno popodne da operem neke krpe u dvorištu, kad je odjednom dolepršao nekakav noćni leptir i sjeo mi na ruku. Maknula sam ga s ruke očekujući da će odletjeti, ali je on poletio poput kamenčića preko dvorišta i pao na zemlju. Nisam znala je li već mrtav pao s neba ili sam ga ja ubila, ali me je ta mala smrt duboko dirnula. Divila sam se šarama na njegovim krilima, a onda sam ga zamotala u jednu od krpa koje sam prala i sakrila ga ispod kuće.

Potpuno sam na to bila zaboravila, ali čim sam se sjetila te zgode, zavukla sam se ispod kuće i tražila dok ga nisam našla. Toliko se toga promijenilo u mom životu, čak i moj izgled, ali kad sam razmotala leptirov mrtvački pokrov, on je bio isto onako iznenađujuće lijep kao onog dana kad sam ga pokopala. Činilo se kao da je odjeven u haljinu prigušenih sivih i smeđih tonova, poput onog kimona koji je Majka nosila kad bi uvečer odlazila igrati mah-jong. Sve je na njemu izgledalo savršeno lijepo i tako apsolutno nepromijenjeno. Ako je samo ta jedna stvar ostala ista kao onih prvih dana u Kvotu... Kad sam to pomislila, u glavi mi je zahučalo kao da je zapuhao orkan. Pomislila sam kako smo, taj leptir i ja, dvije suprotne krajnosti. Moj je život bio nesiguran poput rijeke koja stalno mijenja tok, dok je leptir bio poput kamena, ostajući uvijek isti. Dok sam to mislila, pružila sam ruku kako bih prstom dotaknula njegova baršunasta krila, ali kad sam ga dotakla vrhom prsta, odjednom se pretvorio u hrpicu prašine, bez ikakvog zvuka i najednom, ne ostavljajući mi trenutak u kojem bih vidjela kako se osipa. Toliko me je to zapanjilo da sam kriknula. Ono hučanje u mojoj glavi odjednom je prestalo, imala sam osjećaj kao da sam ušla u središte orkana. Pustila sam da leptirov mrtvački pokrov i hrpica pepela padnu na zemlju i tek sam tada shvatila ono što me je mučilo čitavo jutro. Ustajali zrak je izvjetrio. Prošlost je ostala iza mene. Moji su roditelji mrtvi i ja to nisam mogla promijeniti. Ali pretpostavljam da sam tih godinu dana i ja bila mrtva. A moja sestra... da, ona je također otišla, ali ja sam još uvijek tu. Možda to tebi zvuči zbrkano, ali imala sam osjećaj kao da sam se okrenula u suprotni smjer, tako da više nisam okrenuta natrag, prema prošlosti, nego naprijed, prema budućnosti. I sad sam se suočila s pitanjem: kakva će biti moja budućnost?

Čim se to pitanje uobličilo u mojoj glavi, bila sam apsolutno sigurna, kao nikad u životu, da će mi se tog dana ukazati nekakav znak. Zato je onaj bradati muškarac u mome snu otvorio prozor. On mi je govorio: “Pripazi na ono što će ti se ukazati. Jer kad to otkriješ, to će biti tvoja budućnost.”

Nisam imala vremena razmišljati dalje o tome, jer me je upravo tada zazvala Tetica: “Chiyo, dođi ovamo!” Dakle, hodala sam tim zemljanim prolazom kao u transu. Ne bi me iznenadilo da je Tetica rekla: “Hoćeš znati što te čeka? U redu, slušaj...” No, ona mije samo pružila dva ukrasa za kosu na komadu bijele svile. “Uzmi ovo”, rekla je. “Samo nebo zna što je Hatsumomo noćas izvodila, vratila se u okiyu s tuđim ukrasima za kosu. Sigurno je popila više sakea nego obično. Pođi je potražiti u školi, pitaj je čije je ovo i vrati to pravoj vlasnici.”

Kad sam uzela ukrase, Tetica mi je dala još i komad papira s popisom drugih stvari koje sam trebala obaviti i rekla mi je da se vratim čim sve to obavim.
Možda tebi ne zvuči tako čudno da se netko može vratiti kući s tuđim ukrasima za kosu, ali za gejšu je to, zapravo, isto kao da se vratila kući u tuđem donjem rublju. Jer, vidiš, zbog svoje komplicirane frizure, gejša ne pere kosu svakog dana. Prema tome, ukras za kosu smatra se vrlo intimnim predmetom. Tetica ih čak nije htjela dodirnuti, zato ih je držala na komadu svile. Umotala ih je u svilu prije nego što mi ih je predala, tako da su izgledali isto kao onaj zamotuljak s mrtvim leptirom što sam ga držala u rukama prije nekoliko minuta. Dakako, znak ne znači ništa ako ga ne znaš protumačiti. Stajala sam tamo i zurila u zamotuljak svile u Teticinim rukama, sve dok mi ona nije rekla: “Nebesa, uzmi to već jednom!” Kasnije, dok sam išla prema školi, razmotala sam svilu kako bih bolje pogledala ukrase. Jedan je bio češalj od crnog laka u obliku zalazećeg sunca, s cvjetićima naslikanim zlatnom bojom oko vanjskog ruba, a drugi štapić od svijetlog drveta s kuglicom jantara na vrhu, pričvršćenom između dva bisera.

Čekala sam ispred školske zgrade dok nisam čula u-darac zvona koji je označio svršetak sata. Ubrzo su kroz vrata nagrnule djevojke u svojim bijelim i modrim haljinama. Hatsumomo je prije spazila mene nego ja nju i prišla mi je s jednom drugom gejšom. Možda se pitaš zašto je ona uopće bila u školi, budući da je već bila vrsna plesačica i sigurno je znala sve što jedna gejša treba znati. Međutim, čak su i najpoznatije gejše nastavljale polaziti naprednu poduku iz plesa tijekom čitave svoje karijere, neke od njih čak i nakon što bi prešle pedeset ili šezdeset godina. “Gle, gle”, rekla je Hatsumomo svojoj prijateljici. “Mislim da je ovo korov. Vidi, kako je visok!” To je bio njezin način da mi se naruga što sam toliko narasla, jer sam sad bila za prst viša od nje. “Poslala me je Tetica, gospođo”, rekla sam, “da saznam čije ste ukrase za kosu noćas ukrali.”

Smiješak na Hatsumominom licu naglo se ugasi. Istr-gnula mi je zamotak iz ruke i razmotala svilu. “Pa, ovo nije moje...” rekla je. “Odakle ti to?” “Oh, Hatsumomo--san!” rekla je druga gejša. “Zar se ne sjećaš? Ti i Kanako povadile ste ukrase iz kose dok ste igrale onu glupu igru sa sucem Uwazumijem. Kanako je vjerojatno otišla kući s tvojim ukrasima, a ti s njezinima.” “Fuj, odvratno”, rekla je Hatsumomo. “Što misliš, kad je Kanako zadnji put oprala kosu? U svakom slučaju, njezina je okiya odmah do tvoje. Odnesi joj te ukrase, hoćeš? Reci da ću poslije doći po svoje i neka ih ne pokušava zadržati.”

Druga gejša uzme zamotak s ukrasima i ode. “Oh, nemoj još otići, mala Chiyo”, zadržala me je Hatsumomo. “Hoću ti nešto pokazati. Vidiš onu mladu djevojku tamo, onu što upravo izlazi kroz vrata. Zove se Ichikimi.”

Pogledala sam Ichikimi, ali Hatsumomo nije ništa više rekla o njoj. “Ne poznajem je”, rekla sam. “Ne, jasno da je ne poznaješ. Ona nije ništa posebno. Malo je priglupa i nezgrapna kao da je bogalj. No, mislila sam da će te možda zanimati kako će ona ipak biti gejša, a ti nećeš.”

Mislim da mi Hatsumomo nije mogla reći ništa okrutnije od toga. Već sam godinu i pol bila osuđena na mučan život sluškinje. Činilo mi se da je preda mnom život što sliči dugačkoj stazi koja nikud ne vodi. Neću reći da sam željela postati gejša, ali sasvim sigurno nisam željela ostati sluškinja. Dugo sam ostala stajati u vrtu škole, gledajući djevojke mojih godina kako živahno čavrljajući prolaze pokraj mene. One su samo išle kući na ručak, ali u mojim su očima išle s jednog važnog zadatka na drugi, njihov je život imao svrhu, dok su mene čekali tako tričavi zadaci kao što je ribanje kamenih ploča u dvorištu. Kad se vrt ispraznio, odjednom sam se zabrinula da nije to možda znak koji sam čekala: ostale će mlade djevojke u Gionu otići dalje i napredovati u životu, a ja ću ostati tu gdje sam. Ta me je pomisao toliko prestrašila da nisam više mogla ostati tamo u vrtu, onako sama. Pošla sam niz aveniju Shijo i skrenula prema rijeci Kamo. Golemi transparenti na kazalištu Minamiza najavljivali su za to popodne izvedbu kabuki drame Shibaraku, a to je jedna od naših najslavnijih drama, premda ja tada ništa nisam znala o kabukiju. Mnoštvo se ljudi uspinjalo stepenicama prema ulazu u kazalište. Među muškarcima u zapadnjačkim odijelima ili kimonima, nekoliko se gejša isticalo jarkim bojama svojih kimona poput jesenskog lišća na tamnoj vodi rijeke. Ovdje sam ponovo vidjela kako život, bučan i pun uzbuđenja, prolazi mimo mene. Pobjegla sam s avenije u jednu sporednu ulicu koja je vodila do rječice Shirakavve, ali i tu su muškarci i gejše žurili mimo mene i svačiji mi se život činio ispunjen nekom svrhom i ciljem. Kako bih odagnala te bolne misli, okrenula sam se rječici, ali - kako okrutno! - čak je i Shirakawa tekla s ciljem, prema rijeci Kamo i odatle u zaljev Osaka i Unutrašnje more. Činilo se da me posvud čeka ista poruka. Srušila sam se na niski kameni zid uz obalu rječice i gorko zaplakala. Osjećala sam se kao kakav napušteni otok usred oceana, otok bez prošlosti, ali i bez budućnosti. Mislila sam da sam tako duboko utonula u svoju tugu da do mene više ne može stići ljudski glas dok nisam začula jedan muški glas kako govori: “Zaboga, dan je previše lijep za toliku tugu.”

Obično neki muškarac na ulicama Giona ne bi zapazio djevojčicu poput mene, pogotovo ako bi cmizdrila i pravila budalu od sebe. Ukoliko bi me ipak primijetio, sigurno mi se ne bi obratio, osim da mi naredi neka mu se maknem s puta ili nešto slično. Međutim, ovaj se muškarac nije samo potrudio da mi nešto kaže, nego mi je uz to rekao nešto ljubazno. Obratio mi se onako kako bi se obratio nekoj mladoj ženi iz ugledne obitelji, možda kćeri nekog svog dobrog prijatelja. Na trenutak mi se u duhu ukazao svijet posve drugačiji od onog koji sam oduvijek poznavala, svijet u kojem su prema meni postupali pravedno, čak ljubazno, svijet u kojem očevi nisu prodavali svoje kćeri. Buka i komešanje onog mnoštva ljudi oko mene s ciljem i svrhom u životu kao da je odjednom prestala, odnosno barem sam je ja prestala biti svjesna. A kad sam se podigla da pogledam muškarca koji mi se obratio, imala sam osjećaj kao da sam svu svoju tugu i nesreću ostavila iza sebe na onom zidu.

Rado ću ti ga pokušati opisati, ali ne mogu se sjetiti drugog načina nego da ti ispričam o jednom stablu na rubu strme obale u Yoroidu. To je stablo, zbog vjetra, bilo glatko poput onih komada drveta što ih more izbaci na obalu, a kad mi je bilo četiri ili pet godina, jednog sam dana otkrila na njemu lice muškarca. To jest, otkrila sam na deblu jedan glatki komad poput tanjura, s dvije oštre izbočine na krajevima što su sličile na jagodične kosti. Te su izbočine bacale sjene koje su podsjećale na očne duplje, a ispod njih je jedna blaža izbočina podsjećala na nos. Čitavo je to lice bilo malo ukošeno na jednu stranu i ispitlji-vo me gledalo, izgledalo mi je kao lice čovjeka koji s isto toliko sigurnosti zna svoje mjesto na ovome svijetu kao što to zna neko stablo. Bilo je nečeg duboko zamišljenog u tom licu i ja sam zamišljala da sam pronašla lice Bude.

Muškarac koji mi se obratio tamo na ulici imao je isto takvo široko, spokojno lice. Štoviše, crte lica bile su mu tako glatke i vedre, imala sam osjećaj kao da će mirno tamo stajati sve dok ja ne prestanem biti tužna. Mogao je imati oko četrdeset pet godina, a sijeda mu je kosa bila glatko začešljana prema natrag. Ali nisam mogla dugo gledati u njega. Činio mi se tako otmjenim da sam pocrve-njela i skrenula pogled.

Dva mlađa muškarca stajala su uz njega s jedne strane, dok mu je s druge strane stajala jedna gejša. Čula sam kako mu gejša tiho kaže: “Zaboga, ona je samo sluškinja! Valjda je udarila nožnim palcem o nešto dok je trčala kupiti neku stvar po koju su je poslali. Sigurna sam da će ubrzo naići netko tko će joj pomoći.” “Kad bih barem i ja imao takvu vjeru u ljude kao ti, Izuko- san”, odgovorio joj je muškarac. “Predstava bi trebala početi za koji trenutak. Doista, predsjedniče, mislim da ne biste više trebali tratiti vrijeme...”

Hodajući ulicama Giona i obavljajući razne zadatke na koje bi me poslali, često sam čula kako muškarce oslovljavaju takvim titulama kao što je “šef odjela” ili povremeno “potpredsjednik”. Ali rijetko kad sam čula da se nekome obraćaju s “predsjedniče”. Obično su muškarci koje su tako oslovljavali bili ćelavi i namršteni, te bi bahato koračali ulicom praćeni jatom nižih službenika koji su žurili za njima. Ovaj je muškarac preda mnom bio toliko drugačiji od uobičajenog predsjednika da je čak i tako neiskusnoj djevojčici kakva sam bila ja odmah bilo jasno kako njegova kompanija ne može biti neka strašno važna kompanija. Predsjednik neke važne kompanije nikad se ne bi zaustavio da porazgovara sa mnom. “Hoćeš reći kako je ostati ovdje i pomoći ovoj djevojčici puko traćenje vremena", rekao je predsjednik. “O, ne", rekla je gejša. “Radi se više o tome da nemamo vremena. Možda smo već zakasnili na prvi prizor." “Dakle, Izuko-san, sigurno si i sama nekoć bila u ovakvom stanju u kakvom je sad ova djevojčica. Ne možeš tvrditi da je život gejše uvijek lak. Mislio bih da bi ti prva..." “Ja sam bila kao ona? Predsjedniče, ne mislite valjda... da sam se ovako sramotila na javnom mjestu?"

Predsjednik se na to okrene onoj dvojici mladih muškaraca i zamoli ih neka odvedu Izuko u kazalište. Oni se naklone i odu, a predsjednik ostane sa mnom. Dugo me je gledao, ali mu se ja nisam usudila uzvratiti pogled. Napokon sam rekla: “Molim vas, gospodine, istina je ono što ona kaže. Ja sam samo glupa djevojčica... molim vas, nemojte zbog mene kasniti u kazalište." “Ustani na trenutak", rekao mi je.

Nisam se usuđivala ne poslušati ga, iako nisam imala pojma što hoće. Kako se pokazalo, on je samo izvukao rupčić iz džepa i obrisao mi s lica zrnce pijeska koje mi se tu zalijepilo kad sam plakala na zidu. Dok sam mu bila tako blizu, osjetila sam miris talka na njegovoj glatkoj koži i to me je sjetilo onog dana kad je nećak Cara Taisha došao u naše selo. On je samo izišao iz automobila i prošetao se do zaljeva i natrag, kimajući glavom ljudima koji su klečali pred njim, odjeven u prvo zapadnjačko odijelo koje sam ikad vidjela, jer ja sam ga krišom pogledala, iako je to bilo zabranjeno. Sjećam se i toga da su mu brkovi bili uredno podrezani, za razliku od dlaka na licima muškaraca u našem selu, koje su rasle kako su htjele, poput korova uz cestu. Nikad dotad nije u naše selo došla bilo kakva važna ličnost. Mislim da smo se svi osjećali dotaknuti njegovom veličinom i dostojanstvom.

U životu se ponekad susrećemo sa stvarima koje nismo u stanju razumjeti, jer nikad nismo vidjeli ništa slično. Carev je nećak ostavio na mene takav dojam - i sada predsjednik. Kad mi je obrisao s lica pijesak i suze, uhvatio me za bradu i podigao mi glavu. “Eto... ti si lijepa djevojka i nemaš se čega sramiti", rekao je. “A ipak me se bojiš pogledati. Netko je bio okrutan prema tebi... ili je možda život bio okrutan." “Ne znam, gospodine", rekla sam, premda sam, dakako, vrlo dobro znala. “Nitko od nas ne nalazi u ovom svijetu onoliko ljubaznosti koliko bi nam trebalo", rekao mi je i na trenutak prižmirio kao da mi želi reći neka ozbiljno razmislim o tome što mi je rekao.

Ja sam više od svega željela još jednom vidjeti glatku kožu njegova lica, njegovo široko čelo i očne kapke poput listića mramora iznad blagih očiju, ali između nas je postojao takav jaz, s obzirom na njegov i moj društveni položaj. Ipak sam na posljetku dopustila da mi oči na trenutak polete gore, ali sam odmah pocrvenjela i tako brzo skrenula pogled da on možda nije ni primijetio da sam susrela njegov pogled. Ali kako bih opisala ono što sam u tom kratkom trenutku vidjela? Gledao me je kao što neki glazbenik gleda svoj instrument trenutak prije nego što će na njemu zasvirati, s razumijevanjem i potpunim poznavanjem. Osjećala sam kako mi može zaviriti u dušu, kao da sam dio njega. Kako bih voljela biti instrument na kojem će on svirati!

Trenutak kasnije zavukao je ruku u džep i nešto izvadio. “Voliš li više slatku šljivu ili višnju?” upitao me je. “Molim, gospodine? Mislite... jesti?” “Malo prije sam prošao pokraj prodavača struganog leda prelivenog sirupom. Ja sam to prvi put kušao kad sam već bio odrastao, ali bih sigurno uživao u tome dok sam bio dijete. Uzmi ovaj novčić i kupi sebi tu poslasticu. Uzmi i moj rupčić, tako da poslije možeš obrisati lice”, rekao je. I zatim je stavio novčić posred rupčića, napravio od rupčića smotuljak i pružio mi ga.

Od trenutka kad sam prvi put čula predsjednikov glas, zaboravila sam na to da tražim znak koji će mi reći kakva će biti moja budućnost. Međutim, kad sam vidjela taj smotuljak u njegovoj ruci, toliko sličan onom smotuljku s mrtvim leptirom, shvatila sam da sam napokon našla znak koji sam tražila. Uzela sam smotani rupčić i zahvalila mu dubokim naklonom, a pokušala sam mu i reći koliko sam mu zahvalna, iako sam sigurna da moje riječi nisu izrazile svu puninu mojih osjećaja. Nisam mu se zahvaljivala za novčić, čak ni za to što se zaustavio da mi pomogne. Zahvaljivala sam mu se za... pa, za nešto, što ni sad nisam sigurna mogu li objasniti. Sto mi je pokazao kako na svijetu postoji još nešto osim okrutnosti, pretpostavljam.

S bolom u srcu gledala sam ga kako odlazi; ali to je bio nekakav ugodan bol, ako tako nešto postoji. Hoću reći, tužan si kad vidiš da se završava najuzbudljivija večer u tvom životu, ali i zahvalan što si to doživio. U tom kratkom susretu s predsjednikom, ja sam se od izgubljene djevojčice suočene sa životom u kojem je ne očekuje ništa osim praznine, promijenila u djevojku čiji život ima svrhu. Možda se čini čudnim da jedan slučajan susret na ulici može dovesti do takve promjene. Ali ponekad je život takav, zar ne? A ja stvarno mislim, da si bio tamo sa mnom i vidio ono što sam ja vidjela, osjetio ono što sam ja osjetila, isto bi se dogodilo i s tobom.

Kad mi se predsjednik izgubio iz vida, požurila sam se natrag uz ulicu, tražeći prodavača slatkog leda. Dan nije bio osobito topao i nije mi se jeo strugani led, ali kupovanjem slastice još ću malo produžiti susret s predsjednikom. I tako sam kupila papirnati tuljac s nastruganim ledom prelivenim sirupom od višanja i otišla ponovo sjesti na onaj isti zidić. Okus sirupa činio mi se nekako iznenađujuće bogat, ali mislim da je to bilo samo zato što su mi svi osjeti bili izoštreni. Da sam gejša kao ona Izuko, pomislila sam, neki bi takav muškarac možda provodio vrijeme u mom društvu. Nikad nisam mislila da bih mogla zavidjeti gejšama. Naravno, doveli su me u Kvoto kako bih to postala, ali sve do sada mislila sam samo na to kako bih pobjegla. Sad sam shvatila nešto što sam bila previdjela: smisao nije u tome da postanem gejša, nego da budem gejša. Postati gejša... pa, to baš i nije nekakav životni cilj. Ali biti gejša... sad sam na to gledala kao na stepenicu koja me vodi do nečeg drugog. Ako je moja procjena bila točna, predsjednik vjerojatno nije imao više od četrdeset pet godina. Mnoge su gejše postigle golemi u-spjeh do svoje dvadesete godine. Ona gejša Izuko vjerojatno nema više od dvadeset i pet godina. Ja sam još uvijek dijete, tek sam trebala navršiti dvanaest godina... ali za dvanaest godina imat ću dvadeset i četiri. A predsjednik? On tada neće imati više godina nego što ih gospodin Tanaka ima već sada.

Novčić koji sam dobila od predsjednika vrijedio je mnogo više nego što mi je bilo potrebno za običan tuljac struganog leda. U ruci sam stiskala sitniš koji mi je prodavač vratio - tri novčića različitih veličina. Prvo sam pomislila kako ću ih zauvijek sačuvati, ali sam onda shvatila kako ih mogu upotrijebiti za nešto mnogo važnije.

Pohitala sam do avenije Shijo i trčala sve do njezina kraja na istočnom rubu Giona, gdje se nalazio gionski hram. Uspela sam se stubama, ali se nisam usudila proći ispod golemih dvokatnih ulaznih vrata natkrivenih krovom sa širokom strehom, nego sam ih zaobišla. Prešla sam dvorište posuto šljunkom, uspela se uz još jedan niz stuba i ušla kroz torii vrata u samo svetište. Tu sam ubacila one novčiće u kutiju za milodare, premda bi mi ti novčići dostajali za bijeg iz Giona, i potom sam, pljesnuvši tri puta rukama i naklonivši se, objavila svoju prisutnost bogovima. Čvrsto sam stisnula oči i sklopila ruke, moleći bogove neka mi dopuste da nekako postanem gejša. Otr-pjet ću napore školovanja, otrpjet ću sve muke, samo neka mi se pruži prilika privući pozornost nekog muškarca kao što je predsjednik.

Kad sam otvorila oči, još uvijek sam čula buku prometa s avenije Higashi-Oji. Krošnje stabala šumjele su pod naletom vjetra kao i trenutak ranije. Ništa se nije promijenilo. A jesu li bogovi čuli moju molitvu, ja to nisam mogla znati. Mogla sam samo spremiti predsjednikov rupčić u rukav svog kimona i ponijeti ga sa sobom u okiyu.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:11 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše 166


Deseto poglavlje


Jednog jutra nekoliko mjeseci kasnije, dok sam odlagala ro pothaljine - one od lagane svile za ljeto i iznosila hitoe potkošulje - one bez podstave, koje se nose u rujnu, dočekao me u ulaznom predsoblju takav užasan smrad da sam ispustila naramak odjeće koju sam nosila. Smrad je dolazio iz Bakičine sobe. Otrčala sam na kat po Tetku jer sam odmah znala da se moralo dogoditi nešto strašno. Tetica je šepajući sišla dolje što je brže mogla i kad je ušla u sobu, našla je Bakicu mrtvu na podu, a umrla je na jako čudan način.

Bakica je u svojoj sobi imala jedinu električnu grijalicu u okiyi. Palila ju je svake noći, osim u doba ljetnih vrućina. Sad, kad je došao rujan i kad smo se spremali ljetne pothaljine zamijeniti jesenskima, Bakica ju je ponovo počela upotrebljavati. To ne znači da je zahladilo: mi mijenjamo odjeću prema kalendaru, a ne prema stvarnoj temperaturi, a Bakica je na isti način upotrebljavala grijalicu. Bila je upravo nerazumno vezana za tu grijalicu, valjda zato što je tolike noći u svom životu provela smrzavajući se od hladnoće.

Ujutro bi obično omotala žicu oko grijalice i gurnula je uza zid. Tijekom vremena vrući je metal otopio izolaciju, tako da je gola žica došla u dodir s grijalicom i čitava je grijalica bila pod naponom. Policija nam je rekla da je Bakica, čim ju je dotaknula tog jutra, odmah izgubila svijest, a možda ju je struja odmah i ubila. Kad se srušila na pod, pala je licem na vreli metal grijalice. Odatle onaj strašan smrad. Srećom, ja ju nisam vidjela, samo sam joj kroz vrata vidjela noge, koje su izgledale poput tankih grana omotanih zgužvanom svilom.

Sljedećih tjedan ili dva, kao što možeš zamisliti, imali smo strašno puno posla, ne samo oko temeljitog čišćenja kuće, jer u šintoizmu ništa nije toliko nečisto kao smrt, nego i oko pripremanja kuće: postavljanja svijeća, plitica s hranom kao žrtvenom ponudom, vješanja lampiona na ulazu, postavljanja stolića za čaj, pladnjeva za novac koji su donosili posjetitelji, i tako dalje. Toliko smo imali posla da se kuharica jedne večeri razboljela i morali smo pozvati liječnika, ali se pokazalo da joj je pozlilo samo zbog toga što prethodne noći nije spavala više od dva sata, što čitav dan nije sjela i što je pojela samo jednu zdjelicu prazne juhe. Iznenadila sam se kad sam vidjela kako Majka gotovo rastrošno troši novac, naručujući čitanje sutri za Bakicu u hramu Chion-in, naručujući od pogrebnika lotosove aranžmane; sve to usred najveće ekonomske krize. Isprva sam mislila kako takvo njezino ponašanje svjedoči o njezinim dubokim osjećajima prema Bakici, ali sam kasnije shvatila o čemu se, zapravo, radi: naime, praktički će cijeli Gion proći kroz našu okiyu, svi će doći iskazati Bakici posljednji put svoje poštovanje, a zatim će, krajem tjedna, prisustvovati pogrebu. Majka se nije smjela pred njima osramotiti.

Kroz nekoliko je dana doista čitav Gion prošao kroz našu okiyu, odnosno barem se tako činilo, a svakom je posjetitelju trebalo ponuditi čaj i slatkiše. Majka je zajedno s Teticom, primala vlasnice čajana i gospodarice okiya, kao i niz sluškinja koje su poznavale Bakicu, zatim trgovce, vlasuljare i frizere, većinom muškarce, te dakako, brojne gejše. Starije su gejše poznavale Bakicu iz vremena kad je i ona radila kao gejša, dok mlađe nikad nisu ni čule za nju; one su dolazile iz poštovanja prema Majci ili u nekim slučajevima zato što su na neki način bile povezane s Hatsumomo.

Moj je posao u toj sveopćoj gužvi bio otpratiti posjetitelje do primaće sobe, gdje su ih čekale Majka i Tetica. Radilo se o samo nekoliko koraka, ali ne bi bilo dolično pustiti posjetitelje da sami odlaze do sobe, a osim toga morala sam pamtiti kojem licu pripada koji par obuće, jer je moja dužnost bila odnijeti cipele u služinsku sobu kako ne bi zakrčile ulazni prostor i potom ih ponovo iznijeti u pravom trenutku. Isprva sam imala teškoća. Nisam mogla piljiti gostima u oči, jer bi to bilo nepristojno, a kratak pogled na njihova lica nije mi bio dostatan. No, ubrzo sam se dosjetila kako samo trebam dobro pogledati kakav tko ima kimono.

Drugog ili možda trećeg popodneva, vrata su kliznula ustranu i ušao je jedan kimono, koji mi se odmah učinio ljepšim od svih koje sam vidjela na našim gošćama. Bio je dolično taman: jednostavna crna haljina s ukrasnim simbolom, ali su zelene i zlatne trave uz donji rub izgledale tako bogato da sam pomislila kako bi ribarske žene i kćnri u Yoroidu bile zadivljene kad bi ovako nešto vidjele. Gošća je došla u pratnji sluškinje, što me je navelo na pomisao kako je to neka vlasnica čajane ili gospodarica okiye, jer vrlo je malo gejša moglo sebi priuštiti takav trošak. Dok je ona gledala u mali shinto oltar u našem ulazu, krišom sam joj pogledala lice. Savršeni oval njenog lica odmah me je podsjetio na jedan crtež tušem u Teticinoj sobi koji je prikazivao kurtizanu iz razdoblja Heian od prije tisuću godina. Nije bila tako blistavo lijepa kao Hatsumomo, ali su joj crte lica bile tako savršeno oblikovane da sam se osjetila još beznačajnijom nego inače. I odjednom sam shvatila tko je ta žena.

Gejša Mameha, vlasnica onog kimona koji sam uništila jer me je Hatsumomo na to natjerala.

Premda ja, zapravo, nisam bila kriva za to što se dogodilo s tim kimonom, dala bih haljinu koju sam imala na sebi samo da se ne moram s njom susresti. Spustila sam glavu kako bih sakrila lice dok sam nju i njezinu sluškinju vodila do primaće sobe. Nisam mislila da će me prepoznati, jer sam bila sigurna da mi nije vidjela lice kad sam došla vratiti kimono, a čak i da me je vidjela, otada su prošle dvije godine. A sluškinja koja je sada bila s njom nije bila ona ista mlada žena koja je preuzela od mene kimono i kojoj su se oči ispunile suzama. Ipak, odahnula sam kad sam se napokon mogla nakloniti i ostaviti ih u primaćoj sobi.

Kad su se dvadeset minuta kasnije Mameha i njezina sluškinja spremale za odlazak, donijela sam im cipele i stavila ih na stepenicu u ulaznom prostoru, još uvijek pognute glave i još uvijek jednako nervozna kao i ranije. Kad je sluškinja odgurnula vrata, ponadala sam se da je kraj mojim mukama. Međutim, umjesto da izađe, Mameha je ostala stajati u ulazu. To me je zabrinulo i bojim se da mi mozak nije baš najbolje saobraćao s očima, jer iako sam znala kako to ne bih smjela raditi, podigla sam glavu i pogledala je. Užasnula sam se kad sam vidjela da Mameha gleda u mene. “Kako se zoveš, djevojčice?” upitala me je glasom koji se meni učinio vrlo strogim.

Rekla sam joj da se zovem Chiyo. “Ustani, Chiyo. Htjela bih te pogledati.”
Poslušala sam je, ali da sam mogla natjerati svoje lice da se stisne u kuglicu i nestane, kao kad progutaš valju-šak, sigurno bih to učinila. “Hajde, pusti da te pogledam!” rekla je Mameha. “Držiš se kao da brojiš prste na nogama.”

Podigla sam glavu, ali ne i oči, na što je Mameha nestrpljivo uzdahnula i naložila mi da je pogledam. “Kakve neobične oči!” rekla je. “Mislila sam da mi se pričinilo. Što bi ti rekla, Tatsumi, kakva je to boja?”

Njezina se sluškinja vrati u ulazni prostor i pogleda me. “Sivo-plava, gospođo”, odgovorila je. “Točno bih to i ja rekla. Dakle, što misliš, koliko djevojaka u Gionu ima ovakve oči?”

Nisam znala pita li Mameha to mene ili Tatsumi, ali ni ona ni ja nismo odgovorile. Mameha me je gledala s nekakvim čudnim izrazom na licu, kao da se usredotočila na nešto, tako mi se činilo. A onda se, na moje veliko olakšanje, ispričala i otišla.

Bakičin je pogreb bio tjedan dana kasnije; dan i sat pogreba odredio je gatar. Nakon pogreba smo ponovo uredili okiyu, ali uz neke promjene. Tetica se preselila dolje, u Bakičinu sobu, dok je Buča, koja je uskoro trebala započeti svoj pripravnički staž kao gejša, dobila bivšu Teticinu sobu. Uz to su tijekom sljedećeg tjedna stigle dvije nove sluškinje, obje srednjih godina i vrlo energične. Možda se čini čudno što je Majka uzela nove sluškinje sada kad nas je zapravo bilo manje u okiyi, ali u stvari, okiya je uvijek imala manje posluge nego što je trebalo, jer Bakica nije podnosila da se po kući mota puno ljudi.

I još jedna, posljednja promjena: Buča je oslobođena svih kućnih poslova. Umjesto toga morala je sve svoje vrijeme provoditi u vježbanju raznih vještina o kojima ovisi uspjeh gejše. Obično se djevojkama nije davalo mnogo prilike za vježbanje, ali sirota je Buča sporo učila i ako je ikad itko trebao dodatno vrijeme za vježbu, onda je to bila ona. Bilo mi ju je teško gledati kako svaki dan kleči na galeriji i satima vježba shamisen dok bi joj jezik izvirivao iz kuta usana kao da pokušava polizati obraz. Nasmiješila bi mi se svaki put kad bi nam se susreli pogledi i uopće je, moram reći, bila mila i dobroćudna djevojka. Ali ja sam već teško nosila breme strpljenja, čekajući da se u mom životu otvore neka vratašca koja se možda nikad neće otvoriti, a koja bi sigurno predstavljala jedinu priliku koja će mi se ikad pružiti. A sad sam morala gledati kako se nekome drugome širom otvaraju vrata u budućnost. Katkad bih noću izvadila rupčić koji mi je dao predsjednik i ležala bih na futonu udišući miris talka. Očistila bih um od svega ostalog i usredotočila bih se na njegovu pojavu i osjećaj toplog sunca na mom licu i tvrdog kamenog zidića na kojem sam sjedjela onog dana kad sam ga upoznala. On je bio moj bodhisatva s tisuću ruku koji će mi pomoći. Nisam znala kako će njegova pomoć doći do mene, ali sam se molila da dođe.

Pred kraj prvih mjesec dana nakon Bakičine smrti, jedna od novih sluškinja došla je k meni jednog popodneva i rekla mi kako imam posjet. Vrijeme je bilo neuobičajeno toplo za listopad i čitavo mi je tijelo bilo vlažno od znoja nakon što sam starim, ručnim usisivačem čistila ta-tamije u novoj Bučinoj sobi koja je još donedavno bila Te-tičina. Buča je imala naviku krijumčariti u sobu kolačiće od riže, tako da je sobu često trebalo temeljito čistiti. O-brisala sam se mokrim ručnikom što sam brže mogla i požurila dolje, gdje me je na ulazu čekala neka mlada žena u kimonu sluškinje. Kleknula sam i poklonila joj se. Tek kad sam je drugi put pogledala, vidjela sam da je to sluškinja koja je prije nekoliko tjedana pratila Mamehu kad je Mameha došla u našu okiyu izraziti sućut. Ražalostila sam se kad sam je prepoznala. Bila sam sigurna da me čekaju nekakve neprilike. Međutim, kad mi je mahnu-la da siđem u ulazni prostor, navukla sam cipele i pošla za njom na ulicu. “Šalju li te ponekad u grad nešto obaviti, Chiyo?” upitala me je.

Toliko je vremena prošlo od mog pokušaja bijega da me više nisu držali zatočenu u okiyi. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali sam joj potvrdno odgovorila. “Odlično”, rekla je. “Pobrini se da te pošalju u grad sutra popodne u tri sata, a ja ću te čekati kod malog mosta na Shirakavvi” “Dobro, gospođo”, rekla sam, “ali smijem li pitati zašto?” “Sutra ćeš saznati”, odgovorila mi je i malo nabrala nos te sam pomislila kako me zadirkuje.

Nije mi bilo nimalo drago što Mamehina sluškinja hoće da nekamo idem s njom, vjerojatno k Mamehi, mislila sam, koja će me grditi zbog onog kimona. No, ipak sam sutradan nagovorila Buču da me pošalje obaviti nešto što zapravo nije bilo potrebno obaviti. Buča se bojala da bi zbog toga mogla imati neprilika, ali je pristala kad sam joj obećala da ću joj se nekako odužiti. I tako me je u tri popodne zazvala iz dvorišta: “Chiyo-san, hoćeš li, molim te, otići u grad i kupiti mi nove žice za shamisen i nekoliko kabuki revija?” Rekli su joj da čita kabuki revije zbog obrazovanja. Zatim je, još glasnije, dodala: “Je li to u redu, Tetice?” Tetica nije odgovorila, jer je otišla gore na kat malo prileći.

Izašla sam iz okiye i pošla uz Shirakawu do mostića koji je u strmom luku prelazio rječicu i vodio u dio Giona koji se zove Motoyoshi-cho. Kako je vrijeme bilo lijepo i toplo, prilično je mnogo muškaraca i gejša šetalo uz obalu, diveći se tužnim trešnjama kojih su grane visjele nad površinom vode. Dok sam čekala Mamehinu sluškinju kraj mostića, promatrala sam jednu skupinu stranih turista koji su došli vidjeti slavnu četvrt Gion. To nisu bili prvi stranci koje sam vidjela u Kvotu, ali su mi ovi izgledali čudno: žene su imale velike noseve i jarko obojenu kosu, a muškarci su bili tako visoki i samopouzdano su koračali, udarajući petama o pločnik. Jedan je od muškaraca pokazao rukom na mene i rekao nešto na nekom stranom jeziku, na što su se svi okrenuli i pogledali me. Meni je bilo toliko neugodno da sam se pretvarala kako sam našla nešto na pločniku, jer sam tako mogla čučnuti i sakriti se od njihovih pogleda.

Napokon je stigla Mamehina sluškinja i baš kao što sam se bojala, povela me preko mosta i uz obalu do onih istih vrata gdje su mi Hatsumomo i Korin predale kimono i poslale me s njime uza stube. Činilo mi se strašno nepravedno što ću ponovo imati neprilika zbog tog kimona -i to nakon toliko vremena. No, kad je sluškinja odgurnula vrata, popela sam se gore kroz sivi polumrak stubišta. Kad smo stigle na vrh stuba, ostavile smo obuću pred vratima i ušle u stan. “Chiyo je ovdje, gospođo!” povikala je sluškinja.

Čula sam Mamehu kako dovikuje iz stražnje sobe: “U redu, hvala, Tatsumi!”

Sluškinja me povela do jednog stola pokraj otvorenog prozora i ja sam tu kleknula, pokušavajući prikriti nervozu. Ubrzo je došla jedna druga sluškinja i donijela mi čaj, jer, kako se pokazalo, Mameha nije imala jednu, nego dvije sluškinje. Ja sasvim sigurno nisam očekivala da će mi poslužiti čaj i zapravo, tako nešto nisam doživjela još od one večere u kući gospodina Tanake prije nekoliko godina. Naklonila sam se da joj zahvalim i srknula nekoliko gutljaja, kako ne bih ispala nepristojna. Nakon toga sam još dugo tamo sjedila i čekala, osluškujući šum vode izvana, jer je tu Shirakawa prelazila preko umjetno sagrađenih stepenica u njezinu koritu.

Mamehin stan nije bio velik, ali je zato bio izvanredno elegantan, zastrt tatami strunjačama koje su očigledno bile nove, jer su imale žućkastozeleni sjaj i mirisale na slamu. Ako si ikad pozornije pogledao tatami strunjaču, vjerojatno si primijetio da je opšivena tkaninom, obično je to samo tamna pamučna ili lanena traka, ali ove su bile opšivene svilom sa zlatnim i zelenim uzorkom. U jednoj udubini u zidu nedaleko od stola visio je svitak ispisan prekrasnim znakovima. Kasnije sam saznala da je taj svitak Mamehi poklonio slavni kaligraf Matsudaira Koichi. Ispod njega, na niskom drvenom postolju, aranžman ras-cvalih grana svibe uzdizao se iz plitke posude nepravilna oblika i raspucale glazure duboko crne boje. Meni se ta posuda učinila čudnom, ali zapravo ju je Mamehi poklonio nitko drugi nego Yoshida Sakuhei, veliki majstor setoguro stila u keramici, koji je proglašen Živućim nacionalnim blagom u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Napokon je Mameha izišla iz stražnje sobe, odjevena u prekrasan žućkasti kimono s uzorkom vode oko donjeg ruba. Okrenula sam se na tatamiju prema njoj i poklonila joj se do zemlje dok je ona dolebdjela preko sobe do stola, spustila se na koljena sučelice meni, srknula čaj koji joj je sluškinja poslužila i zatim rekla: “Onda... Chiyo, zar ne? Zašto mi ne ispričaš kako si uspjela izaći iz okiye? Sigurna sam da gospođa Nitta ne voli kad joj sluškinje obavljaju privatne poslove usred dana?”

Uopće nisam očekivala ovakvo pitanje. U stvari, nisam se mogla sjetiti što bih rekla, premda sam znala da je nepristojno ne odgovoriti na pitanje. Mameha je samo sr-kala čaj i gledala u mene s dobroćudnim izrazom na svom savršeno ovalnom licu. “Ti misliš da ću te grditi. Ali mene samo zanima jesi li se dolaskom ovamo izložila neprilikama.”

Osjetila sam veliko olakšanje kad sam to čula. “Ne, gospođo”, odgovorila sam. “Poslali su me po žice za sha-misen i kabuki revije.” “Oh, fino, ja toga imam koliko hoćeš”, rekla je Mameha i pozvala sluškinju, te joj naložila da donese žice i revije i stavi ih na stol ispred mene. “Po-nesi to sa sobom kad budeš odlazila pa te nitko neće pitati gdje si bila. A sad mi nešto reci. Kad sam došla u vašu okiyu izraziti sućut, vidjela sam još jednu djevojku tvojih godina.” “To je sigurno bila Buča. Je li imala jako okruglo lice?”

Mameha me upita zašto tu djevojku zovem Buča i kad sam joj odgovorila, nasmijala se. “Ta djevojka, Buča”, nastavila je, “kako se ona slaže s Hatsumomo?” “Pa, gospođo”, odgovorila sam, “rekla bih da Hatsumomo njoj poklanja isto toliko pozornosti koliko i nekom listu koji je dolepršao u dvorište.” “Kakva pjesnička usporedba... list koji je dolepršao u dvorište. Odnosi li se Hatsumomo i prema tebi tako?”

Otvorila sam usta da joj odgovorim, ali zapravo, nisam znala što bih rekla. Gotovo ništa nisam znala o Mamehi, a ne bi bilo pristojno govoriti loše o Hatsumomo pred bilo kime izvan naše okiye. Mameha je izgleda naslutila što mislim jer je rekla: “Ne moraš mi odgovoriti. Vrlo dobro znam kako se Hatsumomo odnosi prema tebi: otprilike kao zmija prema svom sljedećem obroku.” “Ako smijem pitati, gospođo, tko vam je to rekao?” “Nitko mi nije rekao”, odgovorila je. “Hatsumomo i ja poznajemo se otkako je meni bilo šest, a njoj devet godina. Kad tako dugo promatraš nevaljale postupke nekog stvora, nije teško pogoditi što će napraviti.” “Ne znam što sam učinila da me ona toliko mrzi”, rekla sam. “Hatsumomo nije teško razumjeti, ona je kao mačka. Mačka je sretna dok leži na suncu i dok naokolo nema drugih mačaka. Ali ako pomisli da se netko šulja oko njezine zdjelice s hranom... Je li ti netko pričao o tome kako je Hatsumomo otjerala mladu Hatsuoki iz Giona?”

Rekla sam da mi nitko to nije ispričao. “Kako je samo Hatsuoki bila lijepa djevojka”, počela je pričati Mameha:
“I moja draga prijateljica. Njih su dvije bile sestre. To znači da ih je obje podučavala ista gejša - velika Tomi-hatsu, koja je tada već bila stara žena. Tvoja Hatsumomo nikad nije voljela mladu Hatsuoki, a kad su obje postale gejše pripravnice, nije mogla podnijeti da joj je ona suparnica. I tako je počela po Gionu širiti priču kako su Hatsuoki zatekli jedne noći u nekoj uličici u vrlo nedoličnoj situaciji s jednim mladim policajcem. U tome, dakako, nije bilo ni mrvice istine. Da je Hatsumomo jednostavno išla naokolo i pričala tu priču, nitko joj ne bi vjerovao. Svi su znali koliko je ljubomorna na Hatsuoki. Zato je to izvela ovako: kad bi god naišla na nekoga tko je puno popio, neku gejšu, ili neku sluškinju, ili čak nekog muškarca u posjetu Gionu, svejedno koga, šapćući bi ispričala tu priču o Hatsuoki na takav način da se ta osoba sljedećeg jutra uopće ne bi sjećala da je to čula od Hatsumomo. Ubrzo je time tako naškodila ugledu jadne Hatsuoki, da ju je, uz pomoć još nekoliko sitnih podvala, lako otjerala iz Giona.” Na neki čudan način, bilo mi je lakše kad sam čula da je Hatsumomo još prema nekome bila tako čudovišno zla kao prema meni. “Ona ne može podnijeti suparnice”, nastavila je Mameha. “Zato se tako ponaša prema tebi.” “Hatsumomo sasvim sigurno ne vidi u meni suparnicu, gospođo”, rekla sam. “Ja njoj mogu biti suparnica koliko nekakva mlaka vode može biti suparnicom oceanu.” “Možda je tako u čajanama. Ali unutar okiye... Ne čini ti se čudno što gospođa Nitta još uvijek nije posvojila Hatsumomo? Okiya Nitta vjerojatno je najbogatija okiya u Gionu, a nema nasljednika. Kad bi usvojila Hatsumomo, gospođa Nitta ne bi samo riješila problem nasljedstva, nego bi i sva Hatsumomina zarada u potpunosti pripala okiyi i gospođa Nitta joj ne bi od toga morala dati ni jedan sen. A Hatsumomo je vrlo uspješna gejša! Čovjek bi pomislio da će ju gospođa Nitta, koja toliko voli novac, odavno posvojiti. Ako to ipak nije učinila, vjerojatno za to ima dobar razlog, ne čini ti se?”

Ja nikad dosad nisam o tome razmišljala, ali slušajući Mamehu bila sam sigurna da točno znam koji je to razlog. “Posvojiti Hatsumomo”, rekla sam, “značilo bi pustiti tigra iz kaveza.” “Upravo tako. Sigurna sam da gospođa Nitta vrlo dobro zna kakvom bi se posvojenom kćeri Hatsumomo pokazala - takvom koja bi našla načina da nju istjera iz okiye. Uostalom, Hatsumomo je poput djeteta, nema nimalo strpljenja. Ja mislim da ona ne bi uspjela održati na životu čak ni cvrčka u kavezu. Za godinu, dvije, vjerojatno bi rasprodala zbirku kimona i prestala raditi. Eto, mala Chiyo, to je razlog zašto te Hatsumomo toliko mrzi. Što se tiče te druge djevojke, Buče, pretpostavljam da se Hatsumomo ne brine previše da bi gospođa Nitta mogla nju posvojiti.” “Mameha-san”, rekla sam, “sigurno se sjećate onog vašeg upropaštenog kimona...” “Hoćeš mi reći kako si ti bila ta koja ga je umrljala tušem.” “Ovaj... da, gospođo. I premda sam sigurna da vi znate kako je sve to smislila Hatsumomo, iskreno se nadam da ću vam jednog dana moći pokazati koliko mi je žao zbog toga.”

Mameha je dugo zamišljeno gledala u mene. Nisam imala pojma što misli, sve dok nije rekla: “Ako želiš, smiješ mi se ispričati.”
Odmaknula sam se od stola i poklonila se do poda, ali prije nego što sam imala prilike nešto reći, Mameha me prekine. “To bi bio ljupki naklon kad bi ti bila seljanka koja je prvi put došla u Kvoto”, rekla je. “Ali budući da želiš izgledati kultivirano, moraš to napraviti ovako. Pogledaj mene; odmakni se još dalje od stola. U redu, na koljenima si, a sad ispruži ruke i vršcima prstiju dodirni strunjaču ispred sebe. Samo vršcima prstiju, ne cijelom šakom. Prsti ne smiju biti rašireni, još uvijek vidim razmak među njima. Vrlo dobro, stavi ih na strunjaču... ruke drži jednu uz drugu... tako! Sad to izgleda ljupko. Nakloni se što niže možeš, ali vrat mora ostati savršeno ravan, nemoj pustiti da ti glava tako pada. I nemoj se, zaboga, oslanjati na ruke, izgledat ćeš kao muškarac! Tako je dobro. Sad to smiješ ponoviti.”

I tako sam se još jednom poklonila pred njom i rekla joj kako mi je jako žao što sam sudjelovala u uništavanju njezinog lijepog kimona. “To je doista bio lijepi kimono, zar ne?” rekla je. “No, sad ćemo sve to zaboraviti. Hoću znati zašto više ne ideš u školu za gejše. Tvoje su mi učiteljice rekle da si lijepo napredovala, a onda si odjednom prestala dolaziti na satove. Ti bi trebala ostvariti uspješnu karijeru u Gionu. Zašto bi gospođa Nitta prekinula tvoje školovanje?”

Ispričala sam joj o svojim dugovima, uključujući njezin kimono i onaj broš za koji me je Hatsumomo optužila da sam ga ukrala. No, kad sam zašutjela, Mameha se zagledala u mene hladnim pogledom. Napokon je rekla: “Tu ima još nešto što si mi prešutjela. S obzirom na dugove, gospođi Nitti bi bilo samo još više stalo do toga da posta-neš uspješna gejša. Sigurno joj nikad nećeš vratiti dugove ako ostaneš sluškinja.”

Ja sam na to vjerojatno posramljeno oborila pogled, jer kad je Mameha ponovo progovorila, činilo se kao da mi čita misli. “Pokušala si pobjeći, je li tako?” “Da, gospođo”, priznala sam. “Imala sam jednu sestru. Razdvojili su nas, ali smo uspjele pronaći jedna drugu. Trebale smo se sastati jedne noći kako bismo zajedno pobjegle... ali sam onda ja pala s krova i slomila ruku.” “S krova! Šališ se. Zar si se popela gore kako bi bacila zadnji pogled na Kvoto?”

Objasnila sam joj zašto sam se popela na krov. “Znam da je glupo to što sam napravila”, rekla sam nakon toga. “Sad Majka više ne želi uložiti ni jedan sen u moje školovanje, jer se boji da bih opet mogla pokušati pobjeći.” “Ne radi se samo o tome. Kad neka djevojka pobjegne, to je sramota za gospodaricu njezine okiye. Tako se na to gleda ovdje u Gionu. “Zaboga, ona nije u stanju spriječiti čak ni vlastite sluškinje da ne pobjegnu od nje.” Otprilike tako nekako. Nego, što ti sada kaniš učiniti, Chiyo? Ne izgledaš mi kao djevojka koja želi provesti čitav život kao sluškinja.” “Oh, gospođo... dala bih ne znam što kad bih mogla popraviti svoje pogrješke”, rekla sam. “Otada je prošlo više od dvije godine. Tako sam strpljivo čekala i stalno sam se nadala da će mi se ukazati nekakva prilika.” “Strpljivo čekanje ne odgovara tvojoj prirodi. Vidim da u tvojoj ličnosti ima mnogo vode. Voda nikad ne čeka. Ona mijenja oblik i zaobilazi stvari, pronalazi tajne puteve kojih se nitko drugi ne bi sjetio; kakvu sićušnu rupicu u krovu ili u dnu kutije. Voda je nedvojbeno najpromjenljivi-ji od pet elemenata. Ona može otplaviti zemlju, ugasiti vatru, može čak izlokati i odnijeti komad metala. Pa čak ni drvo, koje je prirodni komplement vode, ne može preživjeti ako ga voda ne hrani. A ti se u svom životu ipak nisi oslonila na tu skrivenu snagu, je li tako?” “Pa, gospođo, zapravo mi je voda koja teče dala ideju za bijeg preko krova.” “Sigurna sam da si ti pametna djevojčica, Chiyo, ali ne mislim da je to bio najpametniji trenutak u tvom životu. Mi koji u svojim ličnostima imamo vodu ne odabiremo kamo ćemo teći. Možemo samo teći tamo kamo nas nosi krajolik našeg života.” “Pretpostavljam da sam ja kao rijeka koja je došla do brane, a ta je brana Hatsumomo.” “Da, to je vjerojatno točno”, rekla je Mameha mirno me gledajući. “Samo, rijeka katkad može podlokati branu.”

Otkako sam došla u njezin stan, stalno sam se pitala zašto me je Mameha pozvala. Već sam zaključila kako to ne može imati nekakve veze s onim kimonom, ali tek su mi se sad oči otvorile i vidjela sam ono što mi je cijelo vrijeme bilo ravno pod nosom. Mameha se sigurno pomoću mene kanila osvetiti Hatsumomo. Meni je bilo jasno da su njih dvije suparnice, zašto bi joj inače Hatsumomo uništila kimono? Nema sumnje, Mameha je samo čekala pravi trenutak i sad je, činilo se, smatrala kako je došao taj trenutak. Meni je odredila ulogu korova koji guši druge biljke u vrtu. Ako ne griješim, ona se nije htjela samo osvetiti, ona se htjela zauvijek riješiti Hatsumomo. “U svakom slučaju”, nastavila je Mameha, “ništa se neće promijeniti dok ti gospođa Nitta ne dopusti nastaviti sa školom.” “Nemam mnogo nade”, rekla sam, “da bih je ikad mogla nagovoriti na to.” “Nemoj se zasad brinuti o tome kako ćeš je nagovoriti. Brini se o tome kako ćeš pronaći pravi trenutak za to.”

Ja sam svakako dosad naučila mnoge lekcije od života, ali ništa nisam naučila o strpljenju, čak ni toliko da bih shvatila što je Mameha mislila time da moram pronaći pravi trenutak. Rekla sam joj kako sam spremna već sutra razgovarati s Majkom, ako me ona može podučiti što bih joj trebala reći. “Slušaj me, Chiyo, posrtanjem kroz život nećeš daleko stići. Moraš naučiti kako ćeš pronaći pravo vrijeme i pravo mjesto za svaku stvar. Miš koji želi prevariti mačku neće jednostavno istrčati iz rupe svaki put kad mu se to prohtije. Zar ti ne znaš kako ćeš provjeriti svoj almanah?”

Ne znam jesi li ti ikad vidio neki almanah. Ako ga otvoriš i jednostavno listaš, učinit će ti se prepun složenih tabela i nejasnih znakova. Gejše su vrlo praznovjerne, kao što sam već rekla. Tetica i Majka, čak i kuharica i sluškinje, rijetko su kad donosile odluku o makar i tako jednostavnoj stvari kao što je kupovanje novih cipela, a da prije toga ne bi pogledale u almanah. Međutim, ja to još nikad u životu nisam učinila. “Nije onda nikakvo čudo što su te zadesile tolike nesreće”, rekla je Mameha. “Hoćeš reći da si pokušala pobjeći, a nisi prije toga provjerila je li to tvoj sretan dan?

Rekla sam joj da je moja sestra odlučila kad ćemo bježati. Mameha me pitala sjećam li se datuma i uspjela sam se sjetiti nakon što sam zajedno s njom pogledala u kalendar: to je bio zadnji utorak u listopadu 1929. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što su moju sestru i mene odveli od kuće.

Mameha je naložila sluškinji da joj donese almanah za tu godinu i zatim je, nakon što me je upitala koji sam znak - godina majmuna - provela izvjesno vrijeme provjeravajući i uspoređujući različite tabele, kao i stranicu na kojoj su općenito bili prikazani moji izgledi za taj mjesec. Napokon mi je pročitala sljedeće: ““Razdoblje vrlo loših izgleda. Po svaku cijenu treba izbjegavati nepotrebnu, neobičnu hranu i putovanja."" Tu je zastala i pogledala me. “Čuješ? Putovanja. Nakon toga kaže da još moraš izbjegavati sljedeće stvari... da vidimo... “kupanje tijekom sata pijetlova", “nabavu nove odjeće", “započinjanje novih pothvata" i slušaj ovo: “promjenu boravišta"“. Tu je Mameha zaklopila knjigu i zapiljila se u mene. “Jesi li pripazila na bilo koju od tih stvari?"

Mnogi ljudi sumnjaju u takvu vrstu gatanja, ali da si vidio što se zatim dogodilo, to bi ti sigurno raspršilo svaku sumnju. Mameha me je zapitala za Satsuin znak i pogledala što u almanahu piše za nju. “Dakle", rekla je nakon što je neko vrijeme listala po knjizi, “ovdje piše: “Sretan dan za male promjene." Možda to nije bio najbolji dan za tako ambiciozan pothvat kao što je bijeg, ali je sigurno bio bolji od ostalih dana tog i idućeg tjedna." A onda je došlo nešto iznenađujuće: “Dalje kaže: “Dobar dan za putovanje u smjeru Ovna"“, pročitala je Mameha. I kad je izvukla kartu i pronašla na njoj Yoroido, naše je rodno selo doista ležalo sjeveroistočno od Kvota, što je smjer koji odgovara zodijačkom znaku Ovna. Satsu je provjerila almanah. Vjerojatno je to učinila kad me je na nekoliko minuta ostavila čekati u onoj sobici pod stubištem u kući Tatsuvo. I svakako je imala pravo što je to učinila, jer ona je uspjela pobjeći, a ja nisam.

U tom sam trenutku počela shvaćati koliko sam bila nesvjesna ne samo u planiranju bijega, nego u svemu. Nikad nisam shvaćala kako je sve međusobno usko povezano. Ne mislim samo na zodijak. Mi, ljudska bića, samo smo dio nečeg mnogo većeg. Hodajući putem možda ćemo zgaziti nekog kukca ili jednostavno izazvati gibanje zraka zbog čega će neka muha završiti tamo kamo inače nikad ne bi otišla. Pa ako uzmemo taj isti primjer i zamislimo sebe u ulozi insekta, a širi kozmos u našoj prethodnoj ulozi, postat će nam jasno kako svaki dan na nas utječu sile nad kojima nemamo nikakva nadzora, baš kao što nekakav jadni kukac nema nadzor nad divovskim stopalom koje se spušta na njega. I što nam preostaje? Moramo na sve moguće načine pokušati razumjeti kretanje kozmosa oko nas i u skladu s time podesiti vrijeme svoga djelovanja, tako da se ne borimo protiv struje, nego se krećemo zajedno s njom.

Mameha je ponovo uzela almanah i ovog mi je puta pročitala povoljne dane u nekoliko sljedećih tjedana koji će biti pogodni za značajne promjene. Upitala sam je li bih trebala pokušati razgovarati s Majkom jednog od tih dana i što bih točno trebala reći. “Ne kanim pustiti tebe da s njom razgovaraš”, rekla mi je. “Ona će te odmah odbiti. Da sam ja na njenom mjestu, ja bih te također odbila! Koliko ona može procijeniti, u Gionu nema gejše koja bi bila voljna postati tvojom starijom sestrom.”

Rastužila sam se kad sam to čula. “Ako je to tako, Mameha-san, što bih onda trebala učiniti?” “Vrati se u okiyu, Chiyo”, rekla mi je, “i nikome ne spominji da si sa mnom razgovarala.”

Nakon toga mi je uputila pogled koji je značio kako se sad trebam nakloniti, ispričati i otići, što sam i učinila. Toliko sam bila zbunjena da sam zaboravila uzeti kabuki revije i žice za shamisen koje mi je Mameha spremila. Njezina je sluškinja morala trčati s time za mnom sve do kraja ulice.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:12 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše 165

Jedanaesto poglavlje


Trebala bih ti objasniti što je Mameha mislila pod “starijom sestrom", premda sam u to vrijeme i sama jedva nešto o tome znala. Kad je neka djevojka napokon spremna započeti karijeru kao pripravnica, potrebno joj je da uza se ima neku iskusniju gejšu koja će je voditi. Mameha je spomenula Hatsumominu stariju sestru, veliku Tomihat-su, koja je već bila u poodmaklim godinama kad je podučavala Hatsumomo, ali starije sestre ne moraju uvijek biti toliko starije. Svaka gejša može biti starija sestra mlađoj djevojci; dovoljno je da je barem jedan dan ranije postala gejša.

Kad se dvije djevojke odluče povezati kao sestre, izvodi se obred sličan vjenčanju. Nakon toga, one se smatraju gotovo rodbinski vezanima, čak zovu jedna drugu “starija sestro” i “mlađa sestro”, baš kao prave sestre. Ima slučajeva da neka gejša ne shvaća svoju ulogu onako ozbiljno kako bi trebala, ali starija sestra koja savjesno obavlja svoju dužnost postaje najvažnija osoba u životu mlade gejše. Dužnost starije sestre ne ograničava se samo na to da poduči mlađu kako će na pravi način smijehom prikriti zbunjenost kad joj neki muškarac ispriča neku škakljivu šalu ili kako će odabrati kvalitetan vosak za podlogu ispod šminke. Starija se sestra mora također pobrinuti da njezina mlađa sestra privuče pozornost onih ljudi koji će joj biti od koristi. Stoga će je voditi sa sobom i predstaviti je vlasnicama svih uglednijih čajana u Gionu, čovjeku koji izrađuje vlasulje za priredbe u kazalištu, kuharima u svim važnijim restoranima i tako dalje.

Već je to, svakako, dosta posla. Međutim, ti posjeti i predstavljanja raznim ljudima u Gionu tijekom dana samo su polovica onog što starija sestra mora napraviti. Jer Gion je poput blijede zvijezde koja zablista punom ljepotom tek nakon zalaska sunca. Uvečer starija sestra mora na zabave voditi sa sobom mlađu sestru, kako bi je predstavila svojim mušterijama i zaštitnicima koje je upoznala tijekom godina. Reći će im: “Oh, jeste li se upoznali s mojom mlađom sestrom Tom-i-tom? Molim vas, potrudite se zapamtiti njezino ime, jer ona će postati velika zvijezda! I dopustite joj da navrati do vas kad sljedeći put posjetite Gion.” Naravno, malo je muškaraca spremno platiti prilično veliku svotu novaca kako bi večer proveli čavrljajući s nekom četrnaestogodišnjom djevojčicom, tako da taj čovjek vjerojatno neće pozvati gejšinu mlađu sestru prilikom sljedećeg posjeta. Ali starija sestra i vlasnica čajane nasta-vljat će mu je nuditi, sve dok ju ne pozove. Ako se pokaže kako mu se ona zbog nečeg ne sviđa... no, to je onda druga priča, ali inače, vjerojatno će s vremenom postati njezinim zaštitnikom i bit će mu vrlo draga, baš kao što mu je bila draga njezina starija sestra.

Preuzimanje dužnosti starije sestre često sliči nošenju vreće riže s jednog kraja grada na drugi. Jer osim što je mlađa sestra ovisna o starijoj, kao što je putnik ovisan o vlaku koji ga vozi, uz to još starija sestra mora snositi odgovornost za njezino ponašanje. Jedini je razlog zbog kojeg se neka uspješna gejša izlaže tolikom trudu u tome što uspjeh mlade pripravnice svima u Gionu donosi koristi. Naravno, kao prvo, sama pripravnica ima od toga koristi jer joj uspjeh omogućuje s vremenom otplatiti vlastite dugove, a ako ima sreće, završit će kao ljubavnica nekog imućnog muškarca. Starija sestra ima koristi jer dobiva dio zarade mlađe sestre, kao i vlasnice čajana u kojima djevojka zabavlja mušterije. Pa čak i vlasuljar, dućan koji prodaje ukrase za kosu, dućan sa slasticama gdje će pripravnica kupovati poklone za svoje zaštitnike... Oni možda neće izravno dobivati dio njezine zarade, ali će svakako imati koristi od toga što se pojavila još jedna uspješna gejša koja privlači ljude da dođu u Gion i ondje troše novac.

Može se slobodno reći kako za mladu pripravnicu u Gionu sve ovisi o njezinoj starijoj sestri. No, malo koja od njih može na bilo koji način utjecati na to tko će biti njezina starija sestra. Neka poznata gejša sigurno neće ugroziti svoj ugled prihvaćanjem djevojke koja joj se čini nezanimljivom i za koju misli da se neće svidjeti njezinim mušterijama. S druge strane, gospodarica neke okiye, koja je uložila mnogo novaca u školovanje određene pripravnice, neće sjediti skrštenih ruku i samo čekati da se pojavi neka nezanimljiva gejša i ponudi se da pripravnicu uzme za mlađu sestru. Stoga svaka uspješna gejša dobiva mnogo više molbi nego što može prihvatiti. Neke može odbiti, ali neke ne može... što je vjerojatno razlog zašto je Majka mislila, kao što je Mameha rekla, kako ni jedna gejša u Gionu ne bi pristala preuzeti ulogu moje starije sestre.

U prvo vrijeme, kad sam tek došla u okiyu, Majka je vjerojatno računala na to da će Hatsumomo postati mojom starijom sestrom. Premda je Hatsumomo bila žena koja bi svojim ugrizom otrovala pauka, svaka bi pripravnica bila sretna kad bi je ona izabrala za mlađu sestru. Hatsumomo je već bila starija sestra najmanje dviju poznatih mladih gejša. I nije ih mučila kao mene, nego se lijepo ponašala. Ona ih je sama odabrala, zbog novaca koje će joj donijeti. Međutim, u mom slučaju, računati na to da će mi Hatsumomo pomoći i zatim se zadovoljiti s onih nekoliko jena koliko bi joj to moglo donijeti, bilo je kao računati na nekog psa da će otpratiti mačku niz ulicu i pritom je ne ugristi u prvom mračnom prolazu. Dakako, Majka je mogla prisiliti Hatsumomo da se prihvati dužnosti moje starije sestre, ne samo zato što je Hatsumomo živjela u okiyi, nego i zato što je Hatsumomo imala samo nekoliko vlastitih kimona i ovisila je o kolekciji okiye. Ali mislim da nikakva sila na svijetu ne bi natjerala Hatsumomo da me pravilno poduči. Sigurna sam da bi me onog dana kad bi od nje zatražili da me odvede u čajanu Mizu- ki i predstavi vlasnici, umjesto u čajanu, odvela na obalu rijeke i rekla: “Rijeka Kamo, jesi li upoznala moju mlađu sestru?” A zatim bi me gurnula u vodu.

Što se pak tiče toga da me prihvati neka druga gejša... pa, to bi značilo zamjeriti se Hatsumomo. Malo je gejša u Gionu imalo dovoljno hrabrosti za to.

Kasno jednog prijepodneva, nekoliko tjedana nakon mog razgovora s Mamehom, upravo sam služila čaj Majci i jednoj gošći u primaćoj sobi kad je Tetica odgurnula vrata.

“Oprosti što te prekidam”, rekla je, “ali možeš li se na trenutak ispričati, Kayoko-san.” Majka se, zapravo, zvala Kavoko, ali smo rijetko kad čuli da joj se netko u okiyi obraća imenom. “Imamo na vratima jednu gošću.”

Majka se nasmijala onim svojim kašljucavim smijehom. “Izgleda da ti je danas dosadno, Tetice”, rekla je, “kad si mi osobno došla najaviti gošću. Sluškinje ionako ljenčare, a sad si još i ti počela raditi njihov posao.”

“Mislila sam da će ti biti draže ako ti ja kažem da nam je u posjet došla Mameha”, rekla je Tetica.

Ja sam se već bila počela brinuti da od onog što mi je Mameha govorila na kraju neće biti ništa. Ali kad sam čula da se ona odjednom pojavila na vratima naše okiye... dakle, krv mi je tako navalila u lice da sam se osjećala kao žarulja koju je netko upravo upalio. Jedan dugi trenutak u sobi je vladala tišina, a onda ju je prekinula Majčina gošća: “Pa, Mameha-san! Ja ću se sad oprostiti, ali samo ako mi obećaš da ćeš mi sutra ispričati o čemu se, zapravo, radi.”

Iskoristila sam priliku i kliznula iz sobe kad je Majka pošla ispratiti gošću. Potom sam u predvorju za goste čula Majku kako Tetici kaže nešto što nikad nisam mislila da bi ona mogla reći. Istresla je lulu u pepeljaru koju je donijela sa sobom iz primaće sobe i kad mi ju je dodala da je ispraznim, rekla je: “Tetice, molim te, dođi ovamo i popravi mi frizuru.” Nikad dotad nisam primijetila da se ona iole brine o svom izgledu. Istina je, elegantno se odijevala. Ali baš kao što joj je soba bila puna lijepih predmeta, a ipak, usprkos tome, beznadno sumorna, tako se i ona odijevala u dragocjene tkanine, ali su joj oči bile uljaste kao komadi stare, usmrdjele ribe... a što se tiče kose, poklanjala joj je toliko pozornosti koliko kakva lokomotiva dimnjaku: to je jednostavno bilo nešto što joj se slučajno nalazi na glavi.

Dok je Majka primala gošću na ulazu, ja sam u slu-žinskoj sobi čistila pepeljaru. I pritom sam se toliko upi-njala ne bih li čula što Mameha i Majka govore da me ne bi začudilo da sam nategnula sve mišiće u ušima.

Prvo je Majka rekla: “Oprosti što sam te pustila čekati, Mameha-san. Ukazala si nam veliku čast svojim posjetom!”

Onda je Mameha rekla: “Nadam se da ćete mi oprostiti što sam došla ovako iznenada, gospođo Nitta.” Ili neku sličnu dosadnu uljudnost. Potom su neko vrijeme nastavile izmjenjivati uljudne fraze. Sav moj trud oko os- luškivanja isplatio mi se otprilike kao nekom čovjeku koji s mukom vuče neku škrinju uzbrdo, a onda otkrije kako je puna kamenja.

Na posljetku su se kroz predvorje za goste zaputile prema primaćoj sobi. Ja sam toliko očajnički željela saznati o čemu će razgovarati da sam zgrabila jednu krpu i počela laštiti pod predvorja. Tetica mi inače ne bi dopustila da to radim dok je u primaćoj sobi neka gošća, ali ovog je puta ona bila isto toliko zaokupljena osluškivanjem kao i ja. Kad je sluškinja donijela čaj, Tetica se odmaknula ustranu kako je ne bi vidjeli iz sobe i pobrinula se da vrata ostanu mrvicu odškrinuta, kako bi bolje čula. Ja sam tako pozorno osluškivala čavrljanje u sobi da sam potpuno zaboravila na sve oko sebe i odjednom sam pred sobom ugledala okruglo Bučino lice kako zuri ravno u mene. Ona je također laštila pod, premda sam to već ja radila i premda ona više nije morala raditi kućne poslove.

“Tko je Mameha?” šapćući me je upitala.
Očito je čula sluškinje kako pričaju među sobom, vidjela sam ih kako su se okupile na zemljanom prolazu uz galeriju.
“Ona je Hatsumomina suparnica”, odgovorila sam šapćući. “Ono je bio njezin kimono, onaj za koji me je Hatsumomo natjerala da ga pošaram tušem.”
Izgledalo je kao da će me Buča još nešto pitati, ali smo tada čule kako Mameha kaže: “Gospođo Nitta, nadam se da ćete mi oprostiti što vas smetam u poslu, ali željela bih s vama nakratko porazgovarati o vašoj sluškinji Chiyo.”
“Oh, ne”, reče Buča i pogleda me u oči kako bi mi pokazala koliko joj je žao što ću opet imati neprilika.
“Naša Chiyo zna ponekad biti malo dosadna”, rekla je Majka. “Nadam se da te nije gnjavila.”
“Ne, ne, ni govora”, rekla je Mameha. “Nego, primijetila sam da posljednjih nekoliko tjedana ne dolazi u školu. Tako sam se navikla naletjeti na nju s vremena na vrijeme u hodniku... Baš jučer sam odjednom pomislila kako je sigurno teško bolesna! Nedavno sam upoznala jednog izvrsnog liječnika, hoćete li da ga zamolim neka navrati do vas?”
“To je jako ljubazno od tebe”, rekla je Majka, “ali ti sigurno misliš na neku drugu djevojku. Nisi se mogla sretati s Chiyo u školskom hodniku. Ona već dvije godine nije bila u školi.”
“Mislimo li na istu djevojku? Prilično ljepuškasta, s iznenađujućim sivoplavim očima?”
“Ona doista ima neobične oči. Ali valjda u Gionu postoje dvije takve djevojke... Tko bi to rekao!”
“Pitam se je li moguće da su prošle dvije godine otkako sam je posljednji put tamo vidjela”, reče Mameha. “Možda je ostavila na mene tako snažan dojam da mi se čini kao da je to bilo nedavno. Ako smijem pitati, gospođo Nitta... je li ona zdrava?”
“O, da. Zdrava je poput mladog stabla i jednako tako neposlušna, moram reći.”
“A ipak ne ide više u školu? Kako čudno!”
“Sigurna sam da se jednoj mladoj, popularnoj gejši kao što si ti čini kako je Gion mjesto u kojem se lako zarađuje novac. Ali nije tako, znaš, ovo su teška vremena. Ne mogu si priuštiti ulagati novac u bilo koga. Čim sam shvatila koliko je Chiyo neprikladna...”
“Uvjerena sam da mislimo na dvije različite djevojke”, reče Mameha. “Ne mogu zamisliti da bi jedna oštroumna poslovna žena kao što ste vi, gospođo Nitta, mogla za Chi-yo reći daje “neprikladna"..."
“Jesi li sigurna da se ta djevojka zove Chiyo?" upita Majka.
Ni jedna od nas tri u predsoblju nije to znala, ali dok je to govorila, Majka je ustala od stola i pošla prema vratima sobe. Kad je trenutak kasnije odgurnula vrata, našla se pred Teticinim uhom. Tetica se mirno odmaknula kao da se ništa nije dogodilo, a Majci je, pretpostavljam, odgovaralo da se i ona pravi kao da je to u redu, jer je samo pogledala prema meni i rekla: “Chiyo-chan, dođi malo unutra."
Dok sam zatvorila vrata iza sebe i kleknula na tatami kako bih se poklonila, Majka se već ponovo namjestila iza stola.
“Ovo je naša Chiyo", rekla je.
“To je upravo ona na koju sam mislila!" rekla je Mameha. “Kako si, Chiyo-chan? Drago mi je što izgledaš tako zdrava! Baš sam rekla gospođi Nitti kako sam se već zabrinula zbog tebe. Ali izgleda da si dobro."
“O, da, gospođo, vrlo dobro", rekla sam.
“Hvala, Chiyo", rekla je Majka. Ponovo sam se poklonila, namjeravajući se ispričati i povući, ali još se nisam do kraja uspravila na noge kad Mameha reče:
“Ona je doista vrlo ljupka djevojka, gospođo Nitta. Moram reći, neko sam vrijeme pomišljala na to da vas zamolim za dopuštenje da je uzmem za svoju mlađu sestru. Ali sada, kad je prekinula školovanje..."
Majka se, izgleda, zaprepastila kad je to čula jer je baš prinosila ustima šalicu s čajem i ruka joj je zastala na pola puta. Ostala je tako ukočena, s podignutom šalicom, čitavo vrijeme dok sam ja izlazila iz sobe. Već sam gotovo stigla do mjesta u predsoblju na kojem sam ostavila krpu, kad je napokon progovorila.
“Tako popularna gejša kao što si ti, Mameha-san... ti bi mogla dobiti bilo koju pripravnicu u Gionu za svoju mlađu sestru.”
“To je točno, često mi nude razne djevojke. Ali ja već više od jjodinu dana nisam prihvatila neku novu mladu sestru. Čovjek bi mislio da će se mušterije prorijediti zbog ove strašne krize, ali zapravo, ja još nikad nisam imala toliko posla. Pretpostavljam da bogati ostaju bogati, čak i u ovakvim vremenima.”
“A zabava im je potrebnija nego ikada”, složi se Majka. “Ali, govorila
si...”
“Da, što sam ono govorila? No dobro, nije važno. Ne smijem vas više zadržavati. Drago mi je da je Chiyo, na kraju krajeva, sasvim zdrava.”
“Vrlo zdrava, da. Ali ostani još koji trenutak, Mameha-san, ako nemaš ništa protiv. Govorila si o tome kako si gotovo pomišljala na to da Chiyo uzmeš za mlađu sestru?”
“No da, ali ona sad već tako dugo ne pohađa satove...” odgovori Mameha. “Uostalom, sigurna sam da ste vi imali dobrih razloga za takvu odluku, gospođo Nitta. Ne bih se usudila sumnjati u ispravnost vaše procjene.”
“Tužno je na kakve nas teške odluke primorava ovo vrijeme krize. Jednostavno, nisam više bila u stanju plaćati njezino školovanje! Međutim, ako ti misliš da ona obećava, Mameha-san, sigurna sam da bi ti se obilato vratio svaki novčić koji bi eventualno odlučila uložiti u njezinu budućnost.”
Majka je pokušavala iskoristiti situaciju. Ni jedna gejša nikad nije plaćala satove poduke za svoju mlađu sestru.
“Kad bi bar to bilo moguće”, rekla je Mameha, “ali uz ovu strašnu
krizu...”
“Možda bih ipak mogla pronaći načina da joj platim školovanje”, rekla je Majka. “Iako je Chiyo pomalo tvrdoglava i toliko mi je dužna da često mislim kako bi me zapanjilo ako bi mi ikad to uspjela vratiti.”
“Tako dražesna djevojka? Mene bi zapanjilo kad vam ne bi uspjela vratiti dugove.”
“Uostalom, nije sve u novcu, zar ne?” reče Majka. “Čovjek bi jednoj takvoj djevojci kao što je Chiyo želio pomoći koliko može. Možda bi se našlo načina kako da još malo uložim u nju... samo za školovanje, jasno. Ali što bi se time dobilo?”
“Sigurna sam da su njezini dugovi veliki”, reče Mameha. “Ali unatoč tome, vjerujem da će ona sve to otplatiti do svoje dvadesete godine.”
“Do dvadesete godine!” usklikne Majka. “Mislim da to nije uspjelo ni jednoj djevojci u Gionu. A s obzirom na ovu krizu...”
“Da, istina je, kriza je.”
“Meni se, u svakom slučaju, naša Buča čini sigurnijom investicijom”, reče Majka. “Napokon, u slučaju Chiyo, s tobom kao starijom sestrom, njezini će se dugovi najprije još više povećati prije nego što se počnu smanjivati.”

Majka nije time mislila samo na školarinu, nego i novac koji će morati davati Mamehi. Gejša takvog ugleda obično uzima veći dio zarade mlađe sestre, nego što bi uzela neka manje uspješna gejša.
“Mameha-san, ako imaš još malo vremena”, nastavila je Majka, “možda bi htjela razmisliti o jednom prijedlogu. Ako velika Mameha kaže da će Chiyo otplatiti svoje dugove do dvadesete godine, kako onda ja mogu u to sumnjati? Naravno, djevojka kao Chiyo ne može uspjeti ako se o njoj ne stara neka starija sestra kao što si ti, a s druge strane, sredstva kojima raspolaže naša mala okiya već su i sad rastegnuta do krajnjih granica. Ja ti nikako ne mogu ponuditi takav udio u zaradi na koji si ti navikla. Najbolje što ti mogu ponuditi bila bi polovica tvog uobičajenog dijela.”
“Ja upravo razmatram nekoliko vrlo velikodušnih ponuda”, odgovorila je Mameha. “Ako već odlučim uzeti mlađu sestru, ne mogu si priuštiti da to radim za manje novaca nego obično.”
“Nisam još završila, Mameha-san”, reče Majka. “Evo mog prijedloga. Istina je da ti ne mogu ponuditi više od polovice uobičajenog udjela. Ali ako Chiyo doista otplati svoje dugove do dvadesete godine, kao što predviđaš, isplatit ću ti sav novac za koji si dotad ostala prikraćena plus dodatnih trideset posto. Tako ćeš, na kraju, zaraditi više novaca.”
“A ako Chiyo navrši dvadeset godina, a nije otplatila sve dugove?” upita Mameha.
“Zao mi je što to moram reći, ali u tom slučaju, ulaganje se neće isplatiti ni tebi, ni meni. Okiya ti neće moći platiti novac koji ti duguje.”
Nastala je tišina, a onda je Mameha uzdahnula.
“Ja se slabo razumijem u brojke, gospođo Nitta. Ali ako sam dobro razumjela, vi od mene tražite da se prihvatim nečeg što vi smatrate nemogućim, za manji postotak od uobičajenog. Mnogo je djevojaka u Gionu koje imaju izgleda postati uspješne gejše i koje mogu prihvatiti za mlađe sestre bez ikakvog rizika. Žao mi je, ali moram odbiti vašu ponudu.”
“Imaš pravo", reče Majka. “Trideset posto je malo. Nudim ti dvostruko, ako uspiješ."
“Ili ništa, ako ne uspijem."
“Molim te, nemoj tako na to gledati. Svakako ćeš dobivati dio onoga što Chiyo zaradi. Samo što ti okiya neće moći isplatiti razliku."
Bila sam sigurna da će Mameha odbiti. Umjesto toga, rekla je: “Htjela bih prvo saznati koliko Chiyo doista duguje okiyi."
“Idem po knjige", rekla je Majka.

Ne znam kako je dalje tekao razgovor, jer je u tom trenutku Tetici bilo dosta moga prisluškivanja i poslala me u grad s popisom stvari koje sam morala obaviti. Čitavog tog poslijepodneva bila sam tako nemirna kao kakva hrpa kamenja tijekom zemljotresa, jer naravno, nisam imala pojma kako će to završiti. Ako se Majka i Mameha ne budu mogle dogovoriti, čitavog ću života ostati sluškinja, baš kao što kornjača uvijek ostaje kornjača.

Kad sam se vratila u okiyu, Buča je klečala na galeriji i proizvodila grozne zvukove na svom shamisenu. Izgledala je jako vesela kad me je ugledala, i pozvala me k sebi.
“Smisli neku izliku da odeš Majci u sobu", rekla mi je. “Cijelo popodne sjedi unutra i prebire po svom računalu. Sigurno će ti nešto reći. A onda se odmah moraš vratiti i moraš mi sve ispričati!"

Pomislila sam kako je to dobra ideja. Jedna od stvari koje sam morala kupiti bila je krema za kuharičin svrab, ali su mi u ljekarni rekli kako im je trenutačno ponestalo te kreme. I tako sam odlučila otići gore i ispričati se Majci što sam se bez toga vratila u okiyu. Njoj će to, naravno, biti svejedno, ona vjerojatno nije ni znala da su me po to poslali. Ali to će mi poslužiti kao izlika da uđem u njezinu sobu.

Pokazalo se da je Majka slušala jednu humorističnu emisiju na radiju. Kad bih inače zbog nečega došla k njoj u takvim trenucima, obično bi mi samo mahnula da uđem i nastavila bi slušati radio listajući svoje poslovne knjige i puckajući lulu. Danas je, na moje iznenađenje, ugasila radio i zaklopila knjigu računa čim me je vidjela. Poklonila sam joj se i kleknula ispred stola.

“Primijetila sam da si laštila pod u predvorju dok je Mameha bila ovdje", rekla mi je. “Da nisi možda pokušavala prisluškivati o čemu govorimo?"
“Ne, gospođo. Primijetila sam jednu ogrebotinu na podu. Buča i ja smo se trudile da je učinimo manje primjetnom."
“Nadam se da ćeš biti bolja gejša nego što si lažljivi-ca", rekla je i počela se smijati, ali nije izvadila lulu iz usta, tako da je nehotice puhnula kroz držak i mrvice pepela i duhana izletjele su iz metalne glave. Neke su mrvice duhana još gorjele kad su joj pale na kimono. Odložila je lulu na stol i počela dlanom udarati po sebi dok nije bila sigurna da ih je sve ugasila.
“Dakle, Chiyo, ovdje si u okiyi više od godinu dana”, rekla je.
“Više .od dvije godine, gospođo.”
“Cijelo to vrijeme jedva sam te primjećivala. I onda danas dođe takva gejša kao što je Mameha i kaže mi da hoće biti tvoja starija sestra! Kako bih to, zaboga, trebala shvatiti?”
Kako se meni činilo, Mamehu je više zanimala mogućnost da naškodi Hatsumomo, nego da meni pomogne. Ali to, dakako, nisam mogla reći Majci. Upravo sam se spremala reći kako nemam pojma zašto se Mameha zanima za mene, ali prije nego što sam dospjela zaustiti, vrata sobe su se otvorila i čula sam Hatsumomin glas:
“Oprosti, Majko, nisam znala da koriš sluškinju!” “Ona neće još dugo biti sluškinja”, reče joj Majka. “Danas smo imali posjet koji bi te mogao zanimati.”
“Da, čujem daje došla Mameha i izvukla našeg malog klena iz akvarija”, odvrati Hatsumomo. Ušla je u sobu i kleknula ispred stola na takav način da sam se brzo morala maknuti kako bih joj napravila mjesta.
“Zbog nekog razloga”, reče Majka, “Mameha misli da će Chiyo otplatiti sve svoje dugove do dvadesete godine.”
Hatsumomo se okrene prema meni. Da si je vidio kako se smiješi, rekao bi da je to majka koja s obožavanjem gleda svoje dijete. Ali ona je tim osmijehom popratila ove riječi:
“Pa, Majko, možda, ako je prodaš nekoj javnoj kući...”
“Dosta, Hatsumomo. Nisam te pozvala da bih slušala takve stvari. Hoću znati čime si u zadnje vrijeme izazvala Mamehinu srdžbu.”
“Možda sam toj ukočenoj gospođici pokvarila dan kad sam prošetala kraj nje ulicom, ali osim toga, ništa joj drugo nisam napravila.”
“Ona ima nešto na umu. Voljela bih znati što je to.”
“Nema u tome nikakve tajne, Majko. Ona misli da mi se može osvetiti preko ove male glupače.”
Majka nije ništa odgovorila; činilo se da razmišlja o onom što je Hatsumomo rekla. Na posljetku reče: “Možda ona stvarno misli da će Chiyo biti uspješnija gejša od naše Buče i želi na njoj zaraditi. Tko joj to može zamjeriti?”
“Oh, Majko... Mameha ne treba Chiyo da bi zaradila. Zar misliš da je slučajno odlučila potratiti vrijeme na djevojku koja eto, pukim slučajem živi sa mnom u istoj okiyi? Mameha bi vjerojatno pristala na vezu s tvojim psom kad bi mislila da će joj to pomoći da mene otjera iz Giona.”
“Daj, Hatsumomo. Zašto bi te ona htjela otjerati iz Giona?”
“Zato što sam ljepša od nje. Zar joj treba bolji razlog? Želi me poniziti time što će svima govoriti: “Oh, molim, upoznajte moju novu mlađu sestru. Ona živi u istoj okiyi s Hatsumomo, ali djevojka je takav dragulj da su je povjerili meni, a ne njoj.”“
“Ne mogu zamisliti Mamehu da se tako ponaša”, reče Majka, gotovo
šapćući.
“Ako misli da će od Chiyo stvoriti uspješniju gejšu od Buče”, nastavila je Hatsumomo, “jako će se iznenaditi. Ali drago mi je da će Chiyo odjenuti u kimono i pokazivati je naokolo. To je savršena prilika za Buču. Zar nikad nisi gledala mače kako napada klupko vune? Buča će biti mnogo bolja gejša nakon što naoštri zube na ovoj ovdje.”
Majci se, izgleda, to svidjelo, jer su joj se kutovi usnica uzdignuli u neku vrstu osmijeha.
“Nisam ni slutila kako će ovo biti divan dan”, rekla je. “Kad sam se jutros probudila, imala sam u okiyi dvije beskorisne djevojke. Sad će se one boriti da dokažu koja je bolja... a u tome će ih voditi dvije najpoznatije gejše u Gionu!”

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:13 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše 164


Dvanaesto poglavlje


Već sljedećeg popodneva Mameha me pozvala k sebi. Ovog je puta sjedila za stolom i čekala na mene kad je sluškinja odgurnula vrata. Pripazila sam na to da se propisno poklonim prije ulaska u sobu, te da potom odem do stola i ondje se ponovo poklonim.
“Mameha-san, ne znam što vas je navelo na ovu o-dluku...” rekla sam joj, “ali ne mogu vam reći koliko sam vam zahvalna...”
“Nemoj mi već sada zahvaljivati”, prekinula me je. “Ništa se još nije dogodilo. Radije mi ispričaj što ti je gospođa Nitta rekla nakon mog jučerašnjeg posjeta.”
“Pa”, odgovorila sam, “mislim da je Majka pomalo zbunjena, nije joj jasno zašto ste baš mene odabrali... a moram priznati da to ni meni nije jasno.” Nadala sam se da će mi možda nešto reći, ali nije. “Što se tiče Hatsumo-mo...*
“Nemoj tratiti vrijeme misleći na ono što ona kaže. Unaprijed znaš da će biti presretna ako ne uspiješ, baš kao i gospođa Nitta.”
“Ne razumijem zašto bi Majka željela da ne uspijem”, rekla sam, “s obzirom da će zaraditi više novaca ako uspijem.”
“Ali će meni dugovati gomilu novaca ako ti otplatiš dugove do svoje dvadesete godine. Vidiš, jučer sam s njom sklopila neku vrstu oklade”, objašnjavala mi je Mameha dok nam je sluškinja posluživala čaj. “Ja se nikad ne kladim ako nisam sigurna da ću dobiti okladu. No, ako hoćeš da ti budem starija sestra, moraš znati da ja imam vrlo stroga pravila.”
Očekivala sam da će mi reći koja su to pravila, ali ona se namršteno zagledala u mene i rekla:
“Chiyo, zbilja moraš prestati tako puhati u čaj. Izgledaš kao kakva seljančica! Ostavi ga na stolu dok se ne ohladi toliko da ga možeš piti.”
“Oprostite”, rekla sam. “Nisam bila svjesna što radim.”
“Vrijeme je da postaneš svjesna svega što radiš, gejša mora paziti na to kakav dojam ostavlja. Dakle, kao što sam rekla, moja su pravila vrlo stroga. Kao prvo, očekujem da činiš ono što ti kažem bez ikakva pogovora ili sumnji. Znam da nisi uvijek slušala Hatsumomo i gospođu Nittu. Možda ti to smatraš opravdanim, ali ako mene pitaš, trebala si biti poslušnija i možda bi izbjegla sve ove neprilike.”
Bila je u pravu. Svijet se otada umnogome promijenio, ali kad sam ja bila dijete, djevojku koja nije slušala starije brzo bi naučili gdje joj je mjesto.
“Prije nekoliko godina”, nastavila je Mameha, “prihvatila sam dvije nove mlađe sestre. Jedna se doista trudila, ali druga je popustila. Dovela sam je ovamo u ovaj stan i rekla sam joj kako neću više podnositi da od mene pravi budalu, ali ništa nije pomoglo. Sljedećeg sam joj mjeseca rekla neka sebi nađe neku drugu stariju sestru.”
“Mameha-san, obećavam da se tako nešto nikad neće dogoditi”, rekla sam. “Zahvaljujući vama, osjećam se kao brod koji se napokon otisnuo na more. Nikad sebi ne bih oprostila da vas razočaram.”
“No, da, sve je to lijepo, ali ne radi se samo o tome da marljivo učiš. Morat ćeš paziti na to da ti Hatsumomo nešto ne podvali. I nemoj, zaboga, učiniti ništa što bi još više povećalo tvoje dugove. Nemoj čak ni razbiti neku šalicu!”
Obećala sam da neću, ali kad sam pomislila na mogućnost da mi Hatsumomo opet nekako podvali, moram priznati... pa, nisam znala kako bih se mogla obraniti ako pokuša.
“Još nešto”, nastavi Mameha. “Sve o čemu ti i ja razgovaramo mora ostati među nama. Nikad ne smiješ bilo što od toga reći Hatsumomo. Čak i ako smo samo razgovarale o vremenu, shvaćaš? Ako te bude pitala, moraš joj odgovoriti: “Oh, Hatsumomo-san, Mameha-san nikad ne kaže nešto zanimljivo! Čim mi nešto kaže, ja to odmah zaboravim. Ona je tako užasno dosadna!""
Rekla sam Mamehi da sam shvatila.
“Hatsumomo je pametna", upozoravala me je Mameha. “Ako joj samo nešto natukneš, iznenadit ćeš se koliko će ona iz toga uspjeti pogoditi."
Odjednom se nagnula prema meni i srdito me upitala: “0 čemu ste vas dvije jučer razgovarale kad sam vas vidjela zajedno na ulici?"
“Ništa, gospođo!" I premda je nastavila ljutito zuriti u mene, toliko me je prepala da nisam mogla ništa više reći.
“Kako to misliš, ništa? Bolje ti je da mi odgovoriš, glupačo, inače ću ti noćas kad zaspiš uliti tuš u uho!"
Trebalo mi je trenutak ili dva da shvatim kako Mameha pokušava oponašati Hatsumomo. Nije ju baš dobro oponašala, ali sad, kad sam shvatila što radi, odgovorila sam: “Ozbiljno, Hatsumomo-san, Mameha-san uvijek govori nekakve užasno dosadne stvari! Nikad ništa od toga ne mogu zapamtiti. Jednostavno, sve se odmah istopi kao pahuljice snijega. Jesi li sigurna da si nas vidjela kako razgovaramo? Jer ako smo uopće razgovarale, ja se toga jedva mogu sjetiti...”

Mameha je još neko vrijeme nastavila sa svojim lošim oponašanjem Hatsumomo i na kraju mi je rekla da sam se dobro držala. Za razliku od nje, ja nisam u to bila uvjerena. Izdržati ispitivanje Mamehe, čak i kad se pokušava ponašati kao Hatsumomo, ipak je nešto sasvim drugo nego pretvarati se licem u lice s Hatsumomo.U one dvije godine otkako je Majka prekinula moje, školovanje, zaboravila sam gotovo sve što sam naučila. A nisam puno ni naučila, jer su mi misli bile zaokupljene drugim stvarima. Stoga, kad sam se vratila u školu nakon što je Mameha pristala preuzeti ulogu moje starije sestre, osjećala sam se kao da tek počinjem učiti.

Imala sam tada već dvanaest godina i bila sam visoka gotovo kao Mameha. Možda ti se čini da sam u neku ruku bila u prednosti zato što sam bila starija, ali uvjeravam te da nije bilo tako. Većina djevojaka počele su s podukom mnogo ranije, neke od njih u tradicionalnoj dobi od tri godine i tri dana. Tih nekoliko djevojaka koje su počele tako rano, bile su većinom kćeri gejša i bile su odgajane tako da su ceremonija čaja i ples za njih predstavljali dio svakodnevnog života, kao što je to za mene bilo plivanje u jezercu iza naše kuće.

Znam da sam ti već opisala kako je izgledao sat podu-ke iz shamisena kod učiteljice Mišice. Ali gejša mora naučiti mnogo raznih vještina, osim shamisena. U stvari, “gei” u riječi “gei-sha” znači vještine, umijeća, tako da gejša zapravo znači “ona koja zna umijeća” ili “umjetnica”. Prvi je sat ujutro bila poduka iz malog bubnja koji mi zovemo tsutsumi. Možda se pitaš zašto bi se gejša trebala gnjaviti s učenjem sviranja na bubnjevima, ali odgovor je vrlo jednostavan. Na nekom banketu ili bilo kakvom neslužbenom skupu u Gionu, gejša obično pleše samo uz pratnju shamisena i možda jedne pjevačice. Ali za scenske izvedbe, kao što je priredba Plesovi stare prijestolnice koja se izvodi svakog proljeća, šest ili više sviračica shamisena okuplja se u ansambl, a prate ih različite vrste bubnjeva i japanska svirala koju mi zovemo fue. I tako, vidiš, gejša se mora isprobati na svim tim instrumentima, iako će joj učiteljice s vremenom savjetovati jedan ili dva na kojima će posebno raditi.

Kao što rekoh, prvi je sat bila poduka iz tsutsumija koji se svira klečeći, kao uostalom i svi ostali instrumenti koje smo učili. Tsutsumi se razlikuje od ostalih bubnjeva po tome što se drži na ramenu i udara rukom, dok se veći, okama, drži na bedrima, a najveći od svih, taiko, stoji pobočke na postolju i po njemu se udara debelim palicama. Možda se nekome čini da je bubanj instrument koji može svirati svako dijete, ali, zapravo, za svaki od njih postoji poseban način udaranja, kao na primjer, za veliki taiko ruka se postavlja dijagonalno preko grudi i palica se zamahuje prema natrag, preko nadlanice, što zovemo u-chikomi ili udarimo jednom rukom, te istodobno podižemo drugu, što se zove sarashi. Postoje još i drugi načini i svaki od njih proizvodi drugačiji zvuk, ali je za to potrebno mnogo vježbanja. Osim toga, orkestar je postavljen tako da ga svi vide, zato svaki pokret mora biti graciozan, lijep i izveden istodobno s pokretima drugih svirača. Naučiti proizvesti pravi zvuk samo je polovica posla, druga je polovica naučiti to raditi na pravi način.

Nakon bubnjeva slijedio je sat iz japanske svirale, a nakon toga iz shamisena. Metoda podučavanja uglavnom je uvijek bila ista. Prvo bi učiteljica nešto odsvirala, zatim bi učenice to pokušale ponoviti. Ponekad je to zvučalo kao orkestar životinja iz zoološkog vrta, ali to se ipak rijetko događalo, jer su učiteljice pazile na to da počnu s najjednostavnijim stvarima. Tako je, na primjer, na mom prvom satu iz svirale, učiteljica odsvirala samo jednu notu i zatim smo mi, jedna za drugom, pokušale to ponoviti. No, makar se radilo samo o jednoj noti, učiteljica je još uvijek za svaku od nas imala mnogo prigovora.
“Ti tamo, spusti taj mali prst, nemoj ga držati u zraku. A što je s tobom, zar tvoja svirala smrdi? No, molim, zašto onda tako mrštiš nos!”

Učiteljica svirale, kao i većina drugih učiteljica, bila je vrlo stroga i mi smo se, prirodno, bojale napraviti neku pogrješku. Za nju nije bilo ništa neobično da nekoj jadnoj djevojci otrgne sviralu iz ruke i udari je njome po ramenu.

Nakon bubnjeva, svirale i shamisena, obično je slijedio sat pjevanja. U Japanu gejše često pjevaju na zabavama, a zabave su, naravno, ono zbog čega muškarci dolaze u Gion. Ali čak i ako neka djevojka nema sluha i nikad je neće pozvati da pjeva pred drugim ljudima, ona ipak mora učiti pjevanje, kako bi bolje razumjela ples. Jer plesovi se najčešće izvode na pjesme koje pjeva neka pjevačica, prateći samu sebe na shamisenu.

Postoji mnogo različitih vrsta pjesama, mnogo više nego što bih ti mogla nabrojiti, ali mi smo na našim satovima učili pet vrsta. Neke su bile popularne balade, neke opet dugačke arije iz kabuki predstava koje su pričale neku priču, dok su treće opet bile kao nekakve kratke glazbene poeme. Ne bi imalo smisla da ti pokušam opisivati te pjesme. Mogu ti samo reći ovo: dok su meni mnoge od njih zvučale upravo čarobno, strancima je, čini se, to više sličilo na kričanje mačaka u dvorištu hrama, nego na glazbu. Istina je da tradicionalni japanski način pjevanja uključuje mnogo treperenja glasom i zvuk se često proizvodi tako duboko u grlu da izlazi kroz nos, umjesto kroz usta. Ali stvar je samo u tome na kakav si zvuk navikao.

Na svim tim satovima glazba i ples bili su samo dio onog što smo učile. Jer djevojka koja je svladala sve vještine još uvijek neće ostaviti dobar dojam na zabavama ako se ne zna lijepo držati i ponašati. Zbog toga su učiteljice uvijek ustrajale na pristojnom ponašanju i lijepom držanju učenica, čak i kad su se samo žurile do zahoda. Na satu shamisena, na primjer, učiteljica bi nas ispravljala ako se ne bismo služile krajnje uljudnim izrazima ili ako bismo govorile nekim provincijskim narječjem, a ne onako kako se govori u Kvotu, a isto tako bi nas ukorila ako smo sjedile opuštenih ramena ili hodale velikim, teškim koracima. U stvari, prijekori koje smo dobivale ako bismo loše svirale ili ne bismo naučile riječi neke pjesme, nisu bili ni upola tako oštri kao grdnje kojima bi bila izložena ona djevojka koja bi u školu došla prljavih noktiju ili bi neu-ljudno odgovorila ili nešto slično.

Ponekad, kad smo sa strancima razgovarale o svom školovanju, znali su me pitati: “Dobro, a kad su vas učili aranžirati cvijeće?” Odgovor je: nikad. Gejša koja bi sjela pred muškarca i pokušala ga zabavljati aranžiranjem cvijeća, vjerojatno bi uskoro otkrila kako je on položio glavu na stol i zaspao. Moraš zapamtiti da je gejša u prvom redu zabavljačica i izvođačica. Mi ćemo, doduše, naliti čaj muškarcu kojeg zabavljamo, ali nikad nećemo otići po još jednu porciju ukiseljenog povrća. U stvari, naše nas sluškinje tako dobro služe i maze da se mi gotovo i ne znamo brinuti same za sebe ili držati svoje sobe u redu, a pogotovo ne znamo ukrasiti cvijećem sobu u čajani.

Zadnji je sat prijepodnevne obuke bio posvećen ceremoniji čaja. O tome je napisano mnogo knjiga, zato neću o tome podrobnije govoriti. Ali, u osnovi, ceremoniju čaja izvode jedna ili dvije osobe koje sjede ispred gostiju i pripravljaju čaj na tradicionalan način, služeći se prekrasnim šalicama, metlicama od bambusa i tako dalje. Gosti također sudjeluju u ceremoniji, jer moraju na određeni način držati šalicu i piti iz nje po strogo određenom pravilu. Ako misliš da ceremonija čaja jednostavno znači sjesti i popiti šalicu čaja... pa, prije bih to mogla usporediti s plesom koji se izvodi u klečećem položaju ili čak s meditacijom. Čaj se pravi od čajnih listića smrvljenih u prah, na koji se, uz miješanje bambusovim metlicama, dolijeva vrela voda, sve dok se ne dobije pjenušava zelena mješavina koju mi zovemo macha i koja je vrlo nepopularna među strancima. Priznajem da izgleda kao zelena sapunica i da ima gorak okus na koji se treba naviknuti.

To je vrlo važan dio školovanja gejše. Nije nimalo neobično da zabava koju netko priređuje u privatnoj kući započne kratkom ceremonijom čaja. A gostima koji dolaze u Gion gledati sezonske plesove prvo će poslužiti čaj koji su pripravile gejše.

Moja je učiteljica ceremonije čaja bila mlada žena od otprilike dvadeset i pet godina koja se, kako sam kasnije doznala, nije baš proslavila kao gejša, ali je toliko bila opsjednuta ceremonijom čaja da ju je podučavala kao da je svaki pokret apsolutna svetinja. Ubrzo sam počela cijeniti taj sat poduke zbog njezina entuzijazma, a moram reći kako je to ujedno bio najljepši mogući završetak dugog i napornog prijepodneva. U razredu je uvijek vladala tako smirena i vedra atmosfera. Ceremonija čaja još uvijek za mene predstavlja ugodu i osvježava me poput dobro prospavane noći.

Ono što školovanje jedne gejše čini tako napornim nisu samo vještine koje mora naučiti, nego i činjenica da nema ni trenutka slobodnog vremena. Nakon što čitavo prijepodne provede u školi, od nje se očekuje da tijekom popodneva i večeri obavlja sve one kućne poslove koje je obavljala i ranije. A unatoč tome, noću ne spava više od tri do pet sati. Tijekom tih godina školovanja, da sam se mogla podijeliti u dvije osobe, obje bi imale posla preko glave. Kako bih bila zahvalna Majci da me je, kao Buču, oslobodila kućnih poslova, ali s obzirom na njezinu okladu s Mamehom, vjerujem da nikad nije ozbiljno razmišljala o mogućnosti da mi pruži više slobodnog vremena za vježbanje. Neke od mojih dužnosti preuzele su sluškinje, ali najčešće me je još uvijek čekalo više posla nego što sam mogla obaviti, a uz to se od mene očekivalo da svako popodne najmanje jedan sat vježbam shamisen. Zimi su Buču i mene tjerali da očvrsnemo ruke uranjanjem u ledenu vodu sve dok ne bismo vriskale od bolova, a zatim bi nas poslali da vježbamo vani, na dvorištu. Znam da to zvuči strašno okrutno, ali tako se to tada radilo. U stvari, to mi je doista pomoglo da bolje sviram. Jer, vidiš, trema pred nastup na pozornici oduzme ti svu osjetljivost iz prstiju, a kad si već naviknut svirati s rukama ukočenim i bolnim od hladnoće, trema više ne predstavlja toliki problem.

U početku smo Buča i ja zajedno vježbale shamisen svakog popodneva, odmah nakon što bismo sat vremena provele s Teticom koja nas je podučavala čitanju i pisanju. Tetica nas je obje učila japanski od prvog dana kad sam stigla u okiyu i uporno je zahtijevala da se lijepo ponašamo. Ali dok smo zajedno vježbale shamisen, sjajno smo se zabavljale. Ako bismo se glasno smijale, Tetica ili jedna od sluškinja izišle bi van da nas ukore, ali ako nismo galamile i nismo prekidale sviranje dok smo razgovarale, mogle smo nesmetano provesti jedan sat u prijateljskom druženju.
A onda, jednog popodneva, dok mi je Buča pomagala svladati tehniku legata, pred nama se pojavila Hatsumo-mo. Uopće nismo čule kad je ušla u okiyu.

“Gle, pa to je Mamehina buduća mala sestrica!” rekla mi je. Dodala je ono “buduća” jer Mameha i ja nećemo službeno postati sestre sve dok ja ne dobijem status gejše pripravnice.
“Mogla sam te nazvati malom glupačom”, nastavila je, “ali nakon ovog što sam upravo vidjela, mislim da ću to radije sačuvati za Buču.”
Sirota Buča spustila je na to shamisen u krilo baš kao što pas spusti rep među noge. “Jesam li nešto pogriješila?” upitala je.

Nisam trebala gledati u Hatsumomo, jasno sam si mogla predočiti kako joj je lice buknulo od srdžbe. Užasno me je bilo strah što će se sad dogoditi.
“Baš ništa!” rekla je Hatsumomo. “Samo nisam znala da si toliko ljubazna.”
“Žao mi je, Hatsumomo”, reče Buča. “Pokušavala sam pomoći
Chiyo...”.
“Chiyo ne želi tvoju pomoć. Kad bude trebala pomoć, otići će svojoj učiteljici. Zar je ta tvoja glava uistinu samo jedna velika, prazna tikva?”
I Hatsumomo uštipne Buču za usnicu tako jako da joj je shamisen skliznuo s krila na drveni pod galerije, gdje smo sjedile, i odatle na zemljani prolaz.
“Ti i ja moramo malo porazgovarati”, rekla joj je Hatsumomo. “Pospremi shamisen, a ja ću stajati ovdje da ne napraviš još koju glupost.”

Kad ju je Hatsumomo pustila, sirota se Buča spustila dolje, pokupila shamisen i počela ga rastavljati. Tužno me je pogledala, a ja sam pomislila da će se možda smiriti. Međutim, usnice su joj počele drhtati, a onda joj se i cijelo lice počelo tresti kao zemlja prije potresa i odjednom je ispustila dijelove shamisena na pod galerije i stavila ruku na usnicu, koja je već počela otjecati, dok su joj se suze kotrljale niz obraze. Hatsumomino se lice razblažilo kao kad se srdito nebo odjednom razvedri. Okrenula se prema meni sa zadovoljnim osmijehom.

“Morat ćeš sebi naći drugu prijateljicu”, rekla je. “Nakon što porazgovaram s Bučom, neće joj više pasti na pamet da s tobom progovori makar i jednu riječ. Je li tako, Bučo?”
Buča potvrdno kimne glavom, jer nije imala drugog izbora, ali ja sam vidjela koliko joj je zbog toga žao. Nikad više nismo zajedno vježbale shamisen.

Ispričala sam Mamehi tu zgodu kad sam je sljedeći put posjetila u njezinu stanu.
“Nadam se da si ozbiljno shvatila Hatsumomine riječi”, upozorila me Mameha. “Ako Buča ne smije razgovarati s tobom, ne smiješ ni ti razgovarati s njom. Samo ćeš joj prouzročiti neprilike, a osim toga, ona će morati ispričati Hatsumomo sve što joj kažeš. Dosad si joj mogla vjerovati, ali sad više ne smiješ.”
Tako sam se rastužila kad sam to čula da dugo nisam mogla ništa reći. Napokon sam kazala: “Pokušavati preživjeti u istoj okiyi s Hatsumomo izgleda mi kao kad svinja pokušava preživjeti u klaonici.”

Ja sam mislila na Buču kad sam to rekla, ali Mameha je, čini se, zaključila kako mislim na sebe. “Potpuno si u pravu”, rekla je. “Možeš se obraniti jedino tako da posta-neš uspješnija od nje i daje izguraš.”
“Ali svi kažu da je ona jedna od najpopularnijih gejša. Ne mogu zamisliti da bih ikad mogla biti popularnija od nje.”
“Ja nisam rekla popularnija”, odgovorila mi je Mameha. “Rekla sam uspješnija. Nije sve u tome da ideš sa zabave na zabavu. Ja živim u prostranom stanu i imam dvije sluškinje, dok Hatsumomo, koja vjerojatno odlazi na isto toliko zabava kao i ja, i dalje živi u okiyi Nitta. Kad kažem uspješna, onda mislim na gejšu koja je stekla neovisnost. Sve dok gejša ne prikupi vlastitu zbirku kimona, ili ne postane usvojena kći neke okiye, što je otprilike isto, uvijek će biti u nečijoj vlasti. Ti si vidjela neke od mojih kimona, zar ne? Što misliš, kako sam došla do njih?”
“Mislila sam da si možda bila usvojena kći neke okiye prije nego što si preselila u ovaj stan.”
“Ja sam doista živjela u jednoj okiyi do prije pet godina. Ali gospodarica te okiye ima rođenu kćerku i nikad ne bi posvojila još jednu.”
“Onda, ako smijem pitati... jesi li sve to sama kupila?”
“Sto ti misliš, Chiyo, koliko zarađuje jedna gejša! Kompletna zbirka kimona ne znači dvije ili tri haljine za svako godišnje doba. Nekim su muškarcima posjeti Gionu dio svakodnevnog života. Dosadilo bi im kad bi te iz večeri u večer gledali u istom kimonu.”
Vjerojatno mi se na licu vidjelo koliko sam zbunjena, jer se Mameha nasmijala.
“Razvedri se, Chiyo-chan, postoji odgovor za tu zagonetku. Moj je danna darežljiv i on je kupio najveći dio moje zbirke. Eto, zašto sam ja uspješnija od Hatsumomo. Ja imam jednog imućnog muškarca koji je moj danna. Ona već godinama nema nikoga.”
Dovoljno sam dugo živjela u Gionu da ponešto znam o tome što znači riječ danna. To je izraz koji žena upotrebljava za svog muža, odnosno tako je bilo u moje vrijeme. Ali kad gejša kaže “moj danna”, ona ne govori o mužu. Gejše se nikad ne udaju. Ili, ako se udaju, prestaju biti gejše.

Vidiš, ponekad nakon zabave s gejšom, nekim muškarcima nije dovoljno koketiranje i počnu željeti nešto više od toga. Neki se zadovolje posjetom takvim mjestima kao što je četvrt Miyagawa-cho, gdje će dodati miris vlastitog znoja neugodnom zadahu onih kuća koje sam vidjela one večeri kad sam pronašla Satsu. Drugi će skupiti hrabrosti da zamagljenih očiju šapnu gejši na uho pitanje koliko bi iznosio njezin “honorar”. Gejša niže klase rado će pristati na takav aranžman, nju vjerojatno veseli svaki prihod do kojeg može doći. Takva se žena može predstavljati kao gejša i može biti kao takva registrirana u pri-javnom uredu, ali mislim da bi prvo trebao pogledati kako pleše, koliko dobro svira shamisen i koliko zna o ceremoniji čaja, prije nego što zaključiš je li ili nije prava gejša. Prava gejša nikad ne bi okaljala svoj ugled pristajanjem na jednonoćne aranžmane.

Neću reći da gejša nikad ne popusti nekom privlačnom muškarcu. Ali to je njezina privatna stvar. Gejše su podložne strasti kao i svi ljudi i prave iste pogrješke. Ona koja se izloži takvom riziku može se samo nadati da to nitko neće otkriti. Jer time ne stavlja samo na kocku svoj ugled, nego, što je još važnije, svoj položaj u vezi sa svojim dannom ako ga ima. Osim toga, izlaže se srdžbi žene koja upravlja njezinom okiyom. Gejša koja odluči prepustiti se svojoj strasti može se izložiti takvom riziku, ali to sigurno neće učiniti za novac koji lako može zaraditi na dopušteni način.

I tako, vidiš, gejše prvog ili drugog ranga u Gionu ne mogu se kupiti za jednu noć, ni u kojem slučaju. Ali ako je neki odgovarajući muškarac zainteresiran za nešto više - ne samo za jednu noć, nego za mnogo duže vrijeme - i ako je voljan ponuditi za to odgovarajuće uvjete, no, u tom će slučaju gejša rado prihvatiti takav aranžman. Zabave i slično, sve je to lijepo, ali pravi se novac u Gionu stječe ako imaš nekog tko je tvoj danna, a gejša koja ga nema - kao što je to bilo s Hatsumomo - sliči na uličnu mačku lutalicu bez gospodara koji će je hraniti.

Čovjek bi očekivao da će u slučaju tako lijepe žene kao što je Hatsumomo veliki broj muškaraca biti voljan ponuditi se da joj budu danna i uvjerena sam da je mnogo njih to i učinilo. U stvari, ona je čak neko vrijeme imala svoga dannu. Međutim, kasnije je nekako naljutila vlasnicu svoje glavne čajane Mizuki i ona je svima koji su se o njoj raspitivali govorila kako Hatsumomo nije slobodna, po čemu su oni vjerojatno zaključivali kako ona već ima nekog dannu, iako ga, zapravo, više nije imala. Time što je pokvarila svoj odnos s vlasnicom čajane, Hatsumomo je najviše naškodila samoj sebi. Kako je bila vrlo popularna, zarađivala je dovoljno novaca da Majka s njom bude zadovoljna, ali kao gejša bez svog danne nije mogla zaraditi dovoljno da postane neovisna i zauvijek se iseli iz okiye. A nije se mogla jednostavno registrirati u nekoj drugoj čajani gdje bi joj vlasnica bila sklonija pomoći naći novog dan-nu, jer ni jedna od vlasnica drugih čajana nije željela pokvariti svoje odnose s Mizuki.

Dakako, neka prosječna gejša neće se naći u takvoj stupici. Ona će se svim silama truditi šarmirati muškarce u nadi da će jedan od njih s vremenom otići vlasnici čajane da se raspita o njoj. Prilično često ta raspitivanja ne dovedu ni do čega, jer kad vlasnica počne ispitivati mogućeg kandidata, otkrije se kako on nema dovoljno novaca ili se može dogoditi da se on sam povuče kad mu vlasnica natukne kako bi trebao gejši darovati kakav skupocjeni kimono kao izraz dobre volje. No, ako se pregovori - koji mogu potrajati tjednima - uspješno privedu kraju, dotična gejša i njezin novi danna obavljaju ceremoniju kojom potvrđuju svoj odnos, baš kao što to rade dvije gejše kad postaju sestre. U većini slučajeva ta će veza potrajati kakvih šest mjeseci ili nešto duže, jer, dakako, muškarcima tako brzo dosadi biti uvijek s istom gejšom i zažele se promjene. Uvjeti dogovora vjerojatno će uključivati i obvezu jrema kojoj danna mora otplatiti dio gejšinih dugova i podmiriti svakog mjeseca veći dio njezinih životnih troškova, recimo, troškove kupovanja šminke i možda dio troškova za satove poduke, te eventualno troškove liječenja. Takve stvari. Povrh svih tih golemih troškova, on će joj još uvijek plaćati njezinu uobičajenu naknadu po satu za vrijeme koje provodi s njime, baš kao svaka druga mušterija. Samo što će on imati prava na određene “povlastice”.

To bi bili uvjeti dogovora za jednu prosječnu gejšu. Međutim, neka vrhunska gejša, kakvih je u Gionu bilo možda tridesetak ili četrdesetak, očekivat će mnogo više od toga. Kao prvo, njoj uopće ne bi padalo na pamet da ugrozi svoju reputaciju nizom danna. Takva gejša ima samo jednog ili dva danne u cijelom svom životu. Osim toga, njezin joj danna mora, uz to što plaća sve njezine životne troškove, uključujući troškove registracije, poduke, prehrane, davati obilan džeparac, mora financirati njezine plesne nastupe i kupovati joj kimona i nakit. A kad je s njom, neće joj plaćati uobičajenu naknadu po satu, nego više od toga, kao izraz dobre volje.

Mameha je svakako bila jedna od vrhunskih gejši, u stvari, kako sam s vremenom saznala, ona je vjerojatno bila jedna od dvije ili tri najpoznatije gejše u čitavom Japanu. Možda si čuo za slavnu gejšu Mametsuki koja je imala ljubavnu vezu s japanskim premijerom uoči Prvog svjetskog rata, što je dovelo do pravog malog skandala. Ona je bila Mamehina starija sestra, zbog čega obje imaju ono “Mame” u imenu. Običaj je da mlađa sestra izvede svoje ime iz imena starije sestre.

Već je i to što joj je starija sestra bila Mametsuki bilo dovoljno da Mamehi osigura uspješnu karijeru. Međutim, početkom dvadesetih godina, japanska je Putnička agencija otpočela svoju prvu međunarodnu reklamnu kampanju. Na reklamnim plakatima bila je prekrasna fotografija pa-gode hrama Toji u jugoistočnom dijelu Kvota, s rascvalim trešnjevim stablom na jednoj strani i ljupkom mladom gejšom pripravnicom na drugoj. Mlada je gejša izgledala stidljivo, graciozno i očaravajuće profinjeno. To je bila Mameha.

Premalo je reći da je Mameha postala slavna. Taj je plakat bio izložen u svim velikim gradovima širom svijeta i nosio je natpis “Posjetite Zemlju izlazećeg sunca”; na raznim jezicima, ne samo engleskom, nego i njemačkom, francuskom, ruskom i... oh, na još mnogim drugim jezicima za koje ja nikad nisam ni čula. Mamehi je tada bilo samo šesnaest godina, ali se odjednom našla zasuta pozivima da se upozna sa svakim državnim poglavarom koji je došao u Japan i svakim aristokratom iz Engleske i Njemačke i svakim milijunašem iz Sjedinjenih Država. Ona je točila šake velikom njemačkom književniku Thomasu Mannu, koji joj je kasnije preko tumača ispričao nekakvu dugačku, dosadnu priču koja je potrajala gotovo čitav sat, kao i Charlieju Chaplinu i Sun Yat-senu, te kasnije Erne-stu Hemingwayju, koji se napio i rekao joj kako ga njezine lijepe crvene usnice na bijelom licu podsjećaju na krv na snijegu. Otada je Mameha postala još slavnija po svojim naveliko reklamiranim plesnim nastupima u kazalištu Kabukiza u Tokvju, kojima je obično prisustvovao premijer i veliki broj drugih uglednika.

Kad je Mameha objavila svoju namjeru da me uzme za svoju mlađu sestru, ja o svemu tome gotovo ništa nisam znala i dobro je da nisam znala. Vjerojatno bi me to ispunilo takvim strahopoštovanjem da bih se u njezinoj prisutnosti ukočila i samo preplašeno drhtala.

Mameha je bila toliko ljubazna da me tog dana posjedne pred sebe i ispriča mi najveći dio ovoga što sam ti upravo rekla. Kad je bila sigurna da sam sve razumjela, rekla je:

“Nakon što te prvi put predstave kao gejšu na nekoj zabavi, bit ćeš gejša pripravnica do svoje osamnaeste godine. Nakon toga će ti trebati neki danna ako želiš otplatiti dugove. Neki vrlo imućan muškarac. Moj će posao biti pobrinuti se da do tada svi u Gionu saznaju za tebe, ali ti se moraš potruditi da postaneš što bolja plesačica. Ako do svoje šesnaeste godine ne uspiješ postati barem plesačica petog reda, ništa od onog što ja mogu učiniti za tebe neće ti pomoći i gospođa Nitta će dobiti okladu.”
“Ali Mameha-san”, rekla sam, “ne shvaćam kakve veze ples ima s
time.”
“Ples je vrlo važan”, odgovorila mi je. “Ako pogledaš malo tko su najuspješnije gejše u Gionu, vidjet ćeš da je svaka od njih plesačica.”

Ples je najcjenjenija od svih vještina koje mora savladati jedna gejša. Samo se najljepše i najperspektivnije gejše potiče da postanu plesačice i jedino se možda ceremonija čaja može po bogatstvu tradicije usporediti s plesom. Škola plesa Inoue, koje se drže gejše u Gionu, proizišla je iz kazališta no. Kako je no drevna umjetnost koja je oduvijek uživala zaštitu carskog dvora, plesačice Giona smatraju svoj stil plesanja profinjenijim od škole plesa koju podučavaju u četvrti Pontocho na drugoj obali rijeke, a koja svoje korijene vuče iz habukija. Ja sam osobno veliki ljubitelj kabukija i imala sam sreću da su neki od najslavnijih kabuki glumaca ovog stoljeća bili moji prijatelji. Ali kabuki je relativno mlada umjetnost, nastala je tek u osamnaestom stoljeću. I uvijek se smatrala popularnom umjetnošću, kazalištem za obične ljude, a ne za carski dvor. Pontocho ples se jednostavno ne može usporediti s gionskom školom plesa Inoue.

Sve gejše pripravnice moraju učiti plesati, ali kako rekoh, učitelji će samo one najljepše i one koje najviše obećavaju poticati da se usavrše u plesu i postanu prave plesačice, a ne samo sviračice shamisena ili pjevačice. Zato je Buča, s onim svojim mekim, okruglim licem, toliko vremena provodila u vježbanju shamisena, jer ona, na žalost, nije bila izabrana za plesačicu. Sto se mene tiče, ja nisam bila tako izuzetno lijepa kao Hatsumomo da mi ne bi ostavili drugog izbora nego da plešem. Kako mi se činilo, ja sam mogla postati plesačica samo ako dokažem svojim učiteljima da sam se spremna truditi koliko god to bude potrebno.

Međutim, zahvaljujući Hatsumomo, moja je poduka iz plesa loše počela. Moja je učiteljica bila jedna žena od otprilike pedeset godina koju su svi zvali Trtica, jer joj se mlohava koža na vratu skupljala na sredini ispod brade tako da je sličila na kokošju stražnjicu. Trtica je mrzila Hatsumomo kao i većina ljudi u Gionu. Hatsumomo je to vrlo dobro znala i što misliš, stoje učinila? Otišla je do nje - što ja znam jer mi je učiteljica Trtica sama to ispričala nekoliko godina kasnije - i rekla:
“Učiteljice, smijem li vas zamoliti za jednu uslugu? Imam na oku jednu djevojku iz vašeg razreda, za koju mislim da je vrlo nadarena. Bila bih vam vrlo zahvalna kad biste mi rekli što vi mislite o njoj. Njezino je ime Chiyo i doista mi je jako, jako draga. Zauvijek ću biti vaš dužnik ako se posebno potrudite oko nje.”

Nakon toga, Hatsumomo nije ništa više trebala reći, jer se učiteljica Trtica uistinu “posebno potrudila” kako se Hatsumomo i nadala. Ja, zapravo, nisam loše plesala, ali me je Trtica odmah počela isticati kao primjer kako se nešto ne smije raditi. Na primjer, sjećam se kako nam je jednog jutra pokazivala pokret u kojem se jedna ruka ovako prinosi prsima i pritom se udari nogom o pod. Mi smo sve zajedno trebale ponoviti taj pokret, ali kako smo bile početnice, to je zvučalo kao da si po podu prosuo vreću graha jer ni jedna noga nije udarila o pod u istom trenutku kad i neka druga. Uvjeravam te da ja to nisam nimalo lošije izvela od drugih, ali je Trtica došla do mene i dok joj je ta kokošja stražnjica ispod brade podrhtavala od srdžbe, prvo je nekoliko puta lupila skupljenom lepezom o svoje bedro, a onda je zamahnula i udarila me njome po glavi.

“Ne udaramo nogom u bilo kojem trenutku”, rekla je. “I ne trzamo bradom.”
Škola plesa Inoue zahtijeva savršeno bezizražajno lice, poput no maske. Ali ukoriti me da sam trznula bradom dok se njezina vlastita brada trese od srdžbe... dakle, ja sam bila na rubu suza jer me je udarila, ali sve su druge učenice prasnule u smijeh. Trtica je, dakako, mene okrivila zbog toga i naredila mi da za kaznu izađem iz razreda.

Ne znam što bi bilo sa mnom da Mameha nije na posljetku otišla do nje i pomogla joj shvatiti što se zapravo dogodilo. Koliko god da je Trtica mrzila Hatsumomo prije toga, sigurna sam da ju je zamrzila još više kad je saznala kako ju je Hatsumomo nasamarila. Drago mi je što mogu reći da joj je toliko bilo žao zbog dotadašnjeg postupka prema meni da sam joj ubrzo postala jedna od najdražih učenica.

Neću reći da sam imala prirođenog dara za ples ili za bilo što drugo, ali sam zasigurno bila spremna uporno raditi dok ne postignem cilj. Od onog proljetnog dana kad sam susrela predsjednika na ulici, svim srcem sam čeznula za prilikom da postanem gejša i pronađem za sebe mjesto u svijetu. Sad kad mi je Mameha pružila tu priliku, čvrsto sam je odlučila iskoristiti. Ali u prvih šest mjeseci mog školovanja osjećala sam se toliko pritisnuta teretom svih tih poduka i dužnosti u okiyi, kao i svojih velikih očekivanja, da sam mislila kako nikad neću uspjeti. A onda sam počela otkrivati male trikove koji su mi pomagali da lakše svladavam svoje zadaće. Na primjer, dosjetila sam se kako ću vježbati shamisen dok odlazim u nabavu. Hodajući ulicom vježbala bih u glavi pjesmu i pritom zamišljala pomake lijeve ruke na vratu shamisena i udarce trzalicom po žicama. Zahvaljujući tome, kad bih napokon položila instrument u krilo, mogla sam ponekad sasvim dobro odsvirati neku pjesmu koju sam prije toga samo jednom pokušala svirati. Neki su ljudi mislili da sam učila pjesme bez vježbanja, ali sam ja, zapravo, marljivo vježbala hodajući ulicama i uličicama Giona.

Služila sam se jednim drugim trikom kako bih zapamtila balade i druge pjesme koje smo učili u školi. Još od djetinjstva bila sam u stanju čuti neku pjesmu samo jednom i sjetiti je se prilično dobro sljedećeg dana. Ne znam zašto, valjda jednostavno imam takav nekakav čudan mozak. I tako sam počela uvečer prije spavanja zapisivati riječi na komad papira. Kad bih se ujutro probudila, dok mi je mozak još bio svjež i prijemljiv, pročitala bih to još prije nego što bih se pomakla s futona. Obično bi to bilo dovoljno, ali s melodijom je bilo teže. Zato sam počela zamišljati slike koje su me podsjećale na glazbu. Na primjer, grana koja pada sa stabla podsjećala bi me na zvuk bubnja, a potočić koji preskače preko kamena podsjetio bi me na pritiskanje žice na shamisenu kako bi se dobila viša nota. Tako sam u glavi zamišljala pjesmu kao šetnju krajolikom.

Ali, naravno, najveći je i najvažniji izazov bio ples. Mjesecima sam iskušavala razne trikove, ali mi oni nisu mnogo pomogli. A onda se Tetica jednog dana razbjesnjela na mene jer sam prosula čaj na časopis koji je čitala. Najčudnije je bilo to da sam upravo u trenutku kad me je napala razmišljala o njoj s velikim simpatijama. Zbog toga su me njezine grdnje strašno rastužile i počela sam misliti na svoju sestru, koja bez mene živi negdje u Japanu, na majku, za koju sam se nadala da je našla svoj mir u raju i na oca koji je tako spremno pristao na to da nas proda i završi svoj život u samoći. Dok su mi te misli prolazile kroz glavu, osjetila sam kako mi je čitavo tijelo postalo nekako čudno teško. Uspela sam se na kat do sobe u kojoj smo Buča i ja spavale - Majka me je tamo preselila odmah nakon Mamehina posjeta. Umjesto da legnem na ta-tami i prepustim se plaču, podigla sam ruku i širokim je pokretom prinijela grudima. Ne znam zašto sam to učinila, to je bio pokret iz jednog plesa koji smo to jutro učili u školi i koji mi se činio vrlo tužnim. U isto vrijeme pomislila sam na predsjednika i koliko bi mi život bio lakši kad bih se mogla osloniti na nekog muškarca poput njega. Dok sam promatrala svoju ruku kako klizi kroz zrak, učinilo mi se kako mekoća tog pokreta izražava moje osjećaje tuge i čežnje. Pokret moje ruke bio je pun dostojanstva; nije sličio treperenju lista koji pada sa stabla, nego nekakvom velikom brodu koji klizi po moru. Pretpostavljam da sam pod “dostojanstvom” mislila na nekakvo samopouzdanje ili sigurnost, koje ne može poljuljati neki zapuh vjetra ili nalet vala.

Zapravo sam tog popodneva otkrila kako se u trenucima kad osjećam tu nekakvu čudnu težinu u tijelu mogu kretati s mnogo dostojanstva. A ako bih zamislila da me odnekud promatra predsjednik, moji bi pokreti postali tako puni dubokih osjećaja da se katkad činilo kao da svaki pokret predstavlja nekakvu kratku komunikaciju s njime. Tako je okret tijela s glavom malo nagnutom na jednu stranu mogao značiti pitanje: “Gdje ćemo danas zajedno provesti dan, predsjedniče?” Kad bih ispružila ruku i otvorila lepezu, govorila bih mu kako sam zahvalna što me je počastio svojom prisutnošću. A kad bih malo kasnije, u plesu, ponovo zatvorila lepezu, time bih mu rekla kako mi u životu ništa nije važnije od želje da njemu ugodim.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:14 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše 163


Trinaesto poglavlje


U proljeće 1934., više od dvije godine nakon što sam ponovo započela školovanje, Hatsumomo i Majka odlučile su kako je došlo vrijeme da Buča bude prvi put predstavljena kao gejša pripravnica. Naravno, meni o tome nitko ništa nije rekao, jer je Buci bilo zabranjeno govoriti sa mnom, a Majka i Hatsumomo bi vjerojatno i samu pomisao na tako nešto smatrale nepotrebnim traćenjem vremena. Otkrila sam to tek kad je Buča jednog dana rano popodne otišla iz okiye i vratila se predvečer s frizurom mlade gejše, takozvanom momoivare, što znači “raspolovljena breskva”. Kad sam je ugledala kako ulazi u predvorje, osjetila sam mučninu od razočaranja i ljubomore. Kad bi nam se sreli pogledi, ona bi jedva izdržala djelić sekunde: vjerojatno je znala kakav učinak ima na mene njezino promicanje u status gejše. S kosom tako lijepo začešljanom u visokom luku iznad čela, umjesto da joj, kao dotad, bude jednostavno svezana na zatiljku, izgledala je kao odrasla mlada žena, usprkos svom, još uvijek dječjem licu. Godinama smo ona i ja zavidjele starijim djevojkama na tako elegantnoj frizuri. Sad će Buča započeti karijeru kao gejša, dok ću ja i dalje ići u školu i čak je neću moći ispitivati o njezinom novom životu.

A onda je došao dan kad je Buča, prvi put u odjeći gejše pripravnice, otišla s Hatsumomo u čajanu Mizuki na ceremoniju koja će ih povezati kao sestre. S njima su otišle Majka i Tetica, ali ja nisam bila uključena. Ipak sam zajedno s njima stajala u predvorju za goste kad je Buča, uz pomoć sluškinja, sišla niz stepenice. Na sebi je imala veličanstveni crni kimono sa znakom okiye Nitta i obi boje šljive, protkan zlatnim nitima. Lice joj je po prvi put bilo premazano bjelilom. Čovjek bi očekivao da će s ukrasima u kosi i žarko crvenih usnica izgledati ljupko i ponosno, ali meni se činila prije svega zastrašenom. Jedva je hodala, odjeća gejše pripravnice doista je nezgrapna. Majka je stavila Tetici u ruke fotografski aparat i naredila joj da iziđe na ulicu i slika Buču dok joj po prvi put u životu krešu kremenom iza leđa za sreću. Mi smo se ostale sti-snule u ulaznom prostoru kako nas se ne bi vidjelo na slici. Sluškinje su pridržavale Buču za ruke dok je uvlačila stopala u visoke drvene natikače koje mi zovemo okobo i koje predstavljaju dio odore gejše pripravnice. Zatim je Majka stala iza Buče i zauzela pozu kao da kreše kremenom, iako je to uvijek radila Tetica ili jedna od sluškinja. Kad je fotografija napokon bila snimljena, Buča je zatetu-rala nekoliko koraka i osvrnula se prema okiyi. Ostali su već krenuli za njom da je isprate, ali ona je gledala u mene s izrazom koji kao da je govorio kako joj je žao što je ovako ispalo.

Kad se uvečer vratila u okiyu, Buča je službeno imala novo ime, od sada će se zvati gejša Hatsumivo. “Hatsu” u njezinu imenu dolazilo je od Hatsumomo i premda joj je trebalo pomoći što je nosila ime izvedeno iz imena tako popularne gejše kao što je Hatsumomo, na kraju to ipak nije tako ispalo. Tijekom čitave njezine karijere, vrlo je malo ljudi znalo njezino službeno ime, svi su je, vidiš, i dalje jednostavno zvali Buča, kako smo je oduvijek zvali.

Jedva sam čekala da ispričam Mamehi o Bučinom ulasku u status gejše pripravnice. Međutim, ona je bila još više zauzeta nego inače, putujući često u Tokyo po zahtjevu svoga danne, tako da se nismo vidjele blizu šest mjeseci. Još je nekoliko tjedana prošlo dok je napokon našla vremena da me pozove u svoj stan. Kad sam ušla unutra, sluškinja je iznenađeno uzdahnula, a kad je trenutak kasnije Mameha došla iz stražnje sobe, ona je također slično reagirala. Nisam shvaćala o čemu se radi. A kad sam se spustila na koljena kako bih se poklonila Mamehi i rekla joj kako sam počašćena što je opet vidim, ona uopće nije obraćala pozornost na mene.

“Zaboga, Tatsumi, zar je prošlo toliko vremena?” upitala je sluškinju. “Jedva je prepoznajem.”
“Drago mi je da ste to rekli, gospođo”, odgovorila je Tatsumi. “Ja sam mislila da nešto nije u redu s mojim očima.”
Slušala sam ih i čudila se o čemu one to govore. Ali očito sam se u tih šest mjeseci otkako se nismo vidjele promijenila više nego što sam toga bila svjesna. Mameha mi je rekla neka okrenem glavu na jednu, pa na drugu stranu i stalno je ponavljala: “Zaboga, postala je prava mlada žena!” U jednom mi je trenutku Tatsumi čak rekla neka ustanem i podignem ruke kako bi mi svojim rukama izmjerila struk i bokove i potom je rekla: “Pa, nema sumnje, kimono će ti pristajati poput čarape.” Sigurna sam da mi je htjela napraviti kompliment, jer je na licu imala ljubazan izraz dok je to govorila.

Na posljetku je Mameha zamolila Tatsumi da me odvede u stražnju sobu i odjene u pravi kimono. Ja sam došla u plavo-bijelom pamučnom kimonu u kojem sam tog jutra bila u školi, ali me je Tatsumi preobukla u kimono od modre svile s uzorkom u obliku sićušnih kotača crvene i jarkožute boje. To nije bio najljepši kimono na svijetu, ali kad sam se pogledala u visokom zrcalu dok mi je Tatsumi vezivala oko pasa intenzivno zeleni obi, zaključila sam kako, uz izuzetak jednostavne frizure, lako mogu proći kao kakva gejša pripravnica koja se sprema za odlazak na zabavu. Ponosno sam izišla iz sobe i mislila sam da će Mameha opet iznenađeno uzdahnuti ili nešto slično. Međutim, ona je samo ustala, zataknula rupčić u rukav kimona i pošla ravno k vratima, gdje je navukla par zelenih, lakiranih zori natikača i pogledala me preko ramena.

"No?" rekla je. “Ideš ili ne ideš?"
Nisam imala pojma kamo idemo, ali sam bila oduševljena što će me na ulici vidjeti s Mamehom. Sluškinja je stavila pred mene par lakiranih zori natikača svijetlosive boje. Nataknula sam ih i krenula za Mamehom niz mračno stubište. Kad smo izišle na ulicu, neka je starija žena usporila korak kako bi se naklonila Mamehi, a onda se, gotovo nastavljajući isti pokret, okrenula i naklonila meni. Nisam znala što bih mislila o tome, jer dosad me gotovo nikad nitko nije primjećivao na ulici. Sunce mi je udaralo u oči tako da nisam mogla razabrati poznajem li je možda. Ali uzvratila sam joj naklon i ona je otišla. Pomislila sam kako je to vjerojatno neka od mojih učiteljica, ali trenutak kasnije dogodila se ista stvar, ovog puta bila je to jedna mlada gejša kojoj sam se često divila, ali koja me nikad dotad nije ni pogledala.

Išle smo ulicom i gotovo je svatko tko je prošao kraj nas rekao nešto Mamehi ili joj se barem naklonio i nakon toga pozdravio i mene, kimanjem glavom ili također naklonom. Ja sam nekoliko puta zastala da uzvratim naklon i zbog toga sam zaostala korak ili dva za Mamehom. Ona je vidjela da imam problema i odvela me u jednu mirnu uličicu da mi pokaže kako treba hodati. Moj je problem u tome, objasnila mi je, što nisam naučila pokretati gornji dio tijela neovisno o donjem. Kad se trebam nekome nakloniti, ja zaustavim noge. "Usporavanjem hoda iskazuje se poštovanje", rekla je. "Što više usporiš, to veće poštovanje izražavaš. Možeš se sasvim zaustaviti kad pozdravljaš neku od svojih učiteljica, ali ni za koga drugoga ne usporavaj korak više nego što je nužno, jer nikad nećeš nikamo stići. Hodaj ujednačenim korakom kad god to možeš, malim koracima, tako da ne odižeš rub kimona. Kad žena hoda, mora ostavljati dojam valova koji prelaze preko pješčanog spruda."

Hodala sam gore-dolje po uličici, pokušavajući hodati tako kako mi je Mameha opisala, gledajući u noge kako bih vidjela rub kimona. Kad je Mameha bila zadovoljna mojim hodom, nastavile smo dalje.

Većina pozdrava, otkrila sam, mogla se svrstati u jedan od dva jednostavna obrasca. Kad smo susretale mlade gejše, one bi obično usporile korak ili se čak potpuno zaustavile i pozdravile bi Mamehu dubokim naklonom, na što bi Mameha odgovorila ponekom ljubaznom riječju i lakim naklonom glave, a onda bi mlada gejša pomalo zbunjeno pogledala mene i nesigurno mi se naklonila, na što bih ja odgovorila dubljim naklonom, jer ja sam po godinama i po položaju bila mlađa od svake žene koju smo susreli. Kad bi nam u susret došla neka starija žena ili žena srednjih godina, Mameha bi se gotovo uvijek prva naklonila, na što bi joj žena s poštovanjem uzvratila naklon, ali se ne bi tako duboko naklonila kao Mameha, a mene bi prvo odmjerila pogledom od glave do pete i tek onda bi lagano kimnula glavom. Ja sam na to kimanje glavom uvijek odgovarala najdubljim naklonom koji sam mogla izvesti bez zaustavljanja.

Tog sam popodneva ispričala Mamehi novosti o Buci i nakon toga sam se mjesecima nadala da će reći kako je došlo vrijeme da i ja postanem gejša pripravnica. Međutim, prošlo je proljeće i ljeto, a da ona ništa slično nije rekla. Za razliku od Buče, koja je sad živjela uzbudljivim životom, ja sam i dalje imala samo školu i dužnosti u kući i nekoliko dana u tjednu, kakvih petnaestak ili dvadesetak minuta popodne s Mamehom. Katkad smo sjedile u njezinu stanu i ona bi me podučavala nečemu što sam trebala znati, ali najčešće bi me odjenula u neki od svojih kimona i vodila me sa sobom po Gionu dok bi obavljala nabavu ili odlazila do svog gatara ili vlasuljara. Čak i kad bi padala kiša i kad ona ne bi imala nikakvog posla u gradu, šetale smo pod lakiranim kišobranima i obilazile trgovine, raspitujući se je li stigla nova pošiljka parfema iz Italije ili je li gotov neki kimono koji je poslala na popravak, premda je trebao biti gotov tek za tjedan dana.

Isprva sam mislila da me vodi sa sobom kako bi me naučila takvim stvarima kao što je pravilno držanje, jer me je stalno udarala po leđima zatvorenom lepezom, govoreći mi da se uspravim te ponašanju prema drugim ljudima. Činilo se da Mameha svakoga poznaje i nikad ne bi propustila uputiti osmijeh i po koju ljubaznu riječ čak i najskromnijoj sluškinji, jer je vrlo dobro znala kako svoj uzvišeni položaj duguje ljudima koji o njoj imaju visoko mišljenje. Međutim, jednog dana dok smo izlazile iz jedne knjižare, odjednom sam shvatila što to ona zapravo radi. Nije imala nikakvog posebnog razloga da ode u knjižaru, do vlasuljara ili u papirnicu. Ništa od onog što bi kupila nije bilo osobito važno, osim toga, mogla je po to poslati jednu od sluškinja. Sve je te sitne poslove obavljala sama kako bi nas ljudi u Gionu vidjeli zajedno. Odlagala je moj ulazak u status gejše pripravnice jer je svima željela dati dovoljno vremena da me zapaze.

Jednog sunčanog listopadskog popodneva izašle smo iz Mamehina stana i zaputile se niz obalu Shirakawe, gledajući kako požutjelo lišće otpada s trešnjevih stabala i pada na površinu rijeke. Mnogo je ljudi šetalo uz rijeku zbog istog razloga i, kao što se moglo očekivati, svi su pozdravljali Mamehu. I gotovo uvijek, kad bi pozdravili Mame-hu, pozdravili bi i mene.

“Postaješ prilično poznata, ne čini ti se?” upitala me je.
“Mislim da bi svi ovi ljudi pozdravljali i neku ovcu kad bi hodala uz Mamehu-san.”
“Pogotovo ovcu”, rekla je. “To bi bilo tako neobično. Ali ozbiljno, čujem da se mnogi raspituju o djevojci s divnim sivim očima. Nisu još zapamtili tvoje ime, ali to nije važno. Ionako se nećeš još dugo zvati Chiyo.”
“ Hoće li Mameha-san reći..."
“Hoću reći da sam razgovarala s Waza-sanom", to je bio njezin gatar, “i on je predložio treći dan u studenome kao pogodan dan za tvoj prvi pripravnički nastup."
Zaustavila se da me pogleda, a ja sam stajala ukopana u mjestu poput kakvog stabla, s očima velikim kao dva rižina keksa; nisam uzviknula, ni pljesnula rukama, ali bila sam toliko sretna da nisam mogla govoriti. Na posljetku sam se ipak pribrala, poklonila se i zahvalila Mamehi.
“Bit ćeš sjajna gejša", reče ona, “ali bit ćeš još bolja ako promisliš malo o tome što govoriš očima."
“Nisam uopće bila svjesna da bilo što govorim očima", odgovorila
sam.
“Oči su najizražajniji dio ženskog tijela, poglavito u tvom slučaju. Stani ovdje malo, pokazat ću ti što mislim."
Mameha ode iza ugla, ostavljajući me samu u pustoj uličici. Trenutak kasnije ponovo se pojavi i prođe mimo mene, gledajući ustranu. Imala sam osjećaj kao da se boji što bi se moglo dogoditi ako me pogleda.
“Dakle, da si muškarac, što bi mislila?" upita me.
“Mislila bih da ste se toliko usredotočili na to da me ne pogledate da niste u stanju misliti ni o čemu drugome."
“A zar nije moguće da sam se samo zagledala u tragove kišnih kapi na pločniku uz kuće?"
“Čak i da je tako, opet bih mislila da me izbjegavate pogledati."
“To je upravo ono što sam mislila. Djevojka s divnim profilom nikad neće slučajno okrenuti profil muškarcu i poslati mu pogrješnu poruku. Ali muškarci će zapažati tvoje oči i zamišljati da im njima šalješ poruke, čak i kad to ne budeš činila. Sad me opet dobro gledaj."

Mameha ponovo ode iza ugla i ovog se puta vrati s očima uprtim u zemlju, koračajući nekako odsutno, zaneseno. Kad mi se približila, podigla je pogled i na trenutak se susrela s mojim pogledom, a onda je brzo opet oborila oči. Moram reći, osjetila sam električni udar; da sam bila muškarac, pomislila bih kako je na trenutak popustila snažnim osjećajima koje se trudila prikriti.

“Ako ja mogu reći takve stvari ovako običnim očima kao što su moje", rekla mi je, “pomisli koliko tek toga ti možeš reći svojim očima. Ne bi me iznenadilo kad bi ti natjerala nekog muškarca da se onesvijesti nasred ulice."
“Mameha-san!" uzviknula sam. “Kad bih imala moć navesti nekog muškarca da se onesvijesti, sigurno bih to dosad primijetila."
“Čudim se da nisi. No, dobro, hajdmo se onda dogovoriti da ćeš biti spremna postati gejša pripravnica kad uspiješ jednim letimičnim pogledom natjerati nekog muškarca da stane u mjestu.”
Toliko sam željela postati gejšom pripravnicom da bih sigurno pokušala čak i da me je izazvala neka pogledom pokušam srušiti neko stablo. Zamolila sam je neka bude ljubazna i hoda sa mnom dok ja izvodim pokuse na nekoliko muškaraca i ona je rado pristala na to. Prvo smo naišle na jednog tako starog muškarca da je uistinu izgledao kao kimono pun kostiju. On je sporo išao ulicom uz pomoć štapa, a naočale su mu bile tako prljave da me ne bi začudilo da je udario o ugao kuće. On me uopće nije primijetio, te smo nastavile hodati prema aveniji Shijo. Ubrzo sam ugledala dva poslovna čovjeka u zapadnjačkim odijelima, ali ni s njima nisam bila bolje sreće. Mislim da su prepoznali Mamehu ili su jednostavno mislili da je ona ljepša od mene, jer su u svakom slučaju, gledali samo u nju.

Već sam mislila odustati kad sam ugledala jednog mladog dostavljača od kojih dvadeset godina, s pladnjem punim kutija za dostavljanje ručkova. U to su vrijeme mnogi restorani u Gionu dostavljali ručkove i popodne bi slali dostavljače da pokupe prazne kutije. Obično bi dostavljači te kutije slagali u sanduke koje bi nosili u rukama ili privezane za bicikl, ne znam zašto ih je taj mladić nosio na pladnju. U svakom slučaju, bio je negdje na pola ulice i hodao je prema meni. Vidjela sam kako Mameha gleda ravno u njega, a onda mi je rekla: “Natjeraj ga da ispusti pladanj.”

Još sam bila u nedoumici šali li se Mameha ili govori ozbiljno kad je odjednom skrenula u jednu pokrajnu ulicu i nestala. Ne vjerujem da jedna djevojčica od četrnaest godina, ili uostalom, žena bilo koje dobi, može pogledati nekog mladića na određeni način i natjerati ga da ispusti ono što nosi; pretpostavljam da se takve stvari događaju samo u knjigama i na filmu. Ne bih stoga ni pokušala da nisam primijetila dvije stvari. Prvo, mladić me je već gledao kao što gladna mačka gleda miša, a drugo, većina ulica u Gionu nema pločnika, ali ova ga je imala i mladić je hodao kolnikom blizu rubnika. Ako prođem tako blizu njega da mora zakoračiti na pločnik i ako se pritom spotakne o rubnik, možda će ispustiti pladanj. Počela sam tako što sam hodala očiju uprtih u kolnik ispred sebe, a onda sam pokušala ono isto što je Mameha prije nekoliko trenutaka izvela sa mnom. Podigla sam pogled i dopustila da mi se oči na trenutak susretnu s očima mladića, a onda brzo skrenula pogled. Ponovila sam to još jednom nakon nekoliko koraka. Ali on je ovog puta tako intenzivno zurio u mene da je vjerojatno potpuno zaboravio na pladanj koji je nosio i na rubnik kraj njegovih nogu. Kad smo se već sasvim približili jedno drugom, neprimjetno sam promijenila smjer tako da neće moći proći pokraj mene ako ne stupi na pločnik i onda sam ga pogledala ravno u oči. On mi se pokušao maknuti i, baš kao što sam se nadala, noge su mu se spetljale na rubniku i pao je na bok, a kutije su se razletjele po pločniku. Dakle, nisam se mogla suzdržati, prasnula sam u smijeh! I drago mi je što mogu reći da se i mladić počeo smijati. Pomogla sam mu skupiti kutije i nasmiješila mu se, na što mi se on poklonio dublje nego što mi se neki muškarac ikad dotad poklonio i potom je otišao svojim putem.

Trenutak kasnije susrela sam Mamehu koja je sve to vidjela.
“Mislim da si već toliko spremna koliko ti je potrebno”, rekla je. I na to me je povela preko glavne avenije do stana Waza-sana, svog gatara, te zatražila od njega da pronađe najpovoljnije dane za sve događaje koji će prethoditi mom prelasku u status pripravnice: odlazak u hram gdje ću bogovima objaviti svoje nakane, odlazak vlasuljaru koji će mi po prvi put napraviti frizuru gejše pripravnice i obred kojim ćemo Mameha i ja postati sestre.

Te noći nisam oka sklopila. Ono za čime sam tako dugo čeznula, napokon će se dogoditi i oh, kako mi se želudac grčio od uzbuđenja! Dlanovi su mi se znojili već pri samoj pomisli na to kako ću se u divnoj odjeći kojoj sam se toliko divila pojaviti u sobi punoj muškaraca. Svaki put kad bih pomislila na to, osjetila bih kako mi se nekakva slatka napetost uspinje od koljena prema grudima. Zamišljala sam se u čajani, kako guram ustranu vrata tatami sobe. Muškarci okreću glave da me pogledaju i, dakako, među njima vidim predsjednika. Ponekad sam zamišljala kako je samo on u sobi i nije odjeven u zapadnjačko odijelo, nego u japansku odjeću koju muškarci oblače kad se uvečer opuštaju. U svojim prstima, glatkim poput naplavlje- nog drveta, drži šalicu za šake; više od bilo čega na svijetu željela sam mu natočiti šake i osjetiti na sebi njegov pogled.

Premda sam imala samo četrnaest godina, činilo mi se kao da sam već živjela dva života. Moj novi život još uvijek nije pravo započeo, iako je moj stari život završio prije dosta vremena. Prošlo je već nekoliko godina otkako sam saznala tužne vijesti o svojoj obitelji i bila sam zapanjena koliko se promijenio krajolik moga duha. Svi znamo kako neki zimski prizor, premda jednog dana prekriven snijegom, sa stablima zaogrnutim bijelim šalovima, postaje neprepoznatljiv kad dođe proljeće. Ali nikad nisam mislila da se to isto može dogoditi u nama. Kad sam čula što se dogodilo s mojom obitelji, kao da me je prekrio snježni pokrivač. No, s vremenom se ledeni pokrov otopio i otkrio krajolik koji nikad dotad nisam vidjela, pa čak ni zamišljala. Ne znam, možda će to tebi zvučati besmisleno, ali uoči mog prelaska u status gejše pripravnice ja sam sličila vrtu u kojem cvijeće tek počinje gurati svoje glavice iz zemlje, tako da se još ne može znati kako će vrt izgledati. Svaka je žilica u meni nabujala od uzbuđenja, a u tom vrtu mog duha, točno u središtu, stajao je kip. Bila je to slika gejše kakvom sam željela postati.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:15 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše 162



Četrnaesto poglavlje


Čula sam kako onaj tjedan tijekom kojeg se neka mlada djevojka priprema za ulazak u status gejše pripravnice u-spoređuju s preobrazbom gusjenice u leptira. To je ljupka metafora, ali nikako mi nije jasno kako je netko došao na takvu ideju. Gusjenica se samo mora omotati u kukuljicu i neko vrijeme drijemati, dok je u mojem slučaju to bio najzamorniji tjedan koji sam ikad proživjela. Najprije su me odveli da mi kosu očešljaju u frizuru “raspolovljena breskva”, koju sam već spominjala, to jest, na način kako su počešljane gejše pripravnice. Gion je u to vrijeme imao priličan broj frizera, a Mamehin je radio u jednoj užasno pretrpanoj prostoriji iznad ribljeg restorana. Morala sam gotovo puna dva sata čekati na red, zajedno sa šest ili osam gejša koje su klečale naokolo unutar sobe i vani na odmorištu ispred vrata. Unutra se, žao mi je što to moram reći, gotovo nije moglo disati od smrada prljave kose. Komplicirane frizure tadašnjih gejša zahtijevale su toliko truda i novaca da ni jedna gejša nije odlazila frizeru češće od jedanput tjedno ili još rjeđe, a pri kraju tog razdoblja nije više pomagao nikakav parfem.

Kad sam napokon došla na red, prvo me je frizer postavio iznad jednog velikog umivaonika u takav položaj kao da će mi odrezati glavu. Zatim mi je izlio na glavu kantu vode i počeo mi ribati glavu sapunom. Zapravo, “ribati” je previše blag izraz, jer su mi njegovi prsti obrađivali kožu glave kao što poljodjelac obrađuje zemlju motikom. Kad sada razmišljam o tome, jasno mi je zašto je to činio. Perut je veliki problem za gejše, jer malo što izgleda tako neprivlačno i stvara dojam nečistoće. Frizer je, dakle, imao najbolje namjere, ali nakon nekog vremena, glava mi je bila toliko izgrebana da sam se gotovo rasplakala od bola. Na posljetku mi je rekao: “Slobodno plači ako ti se plače. Sto misliš, zašto sam te stavio iznad umivaonika?”

Valjda je mislio kako je rekao nešto jako duhovito, jer se nakon toga glasno nasmijao.
Kad mu je dojadilo grebati me noktima po glavi, po-sjeo me na strunjače i počeo mi vući kroz kosu drveni češalj, sve dok me svi vratni mišići nisu zaboljeli od natezanja glave u suprotnom smjeru. Napokon je zaključio da je kosa dobro raščešljana i učešljao mi u kosu kameliji-no ulje, što joj je dalo prekrasan sjaj. Već sam pomislila da je najgore prošlo, kad je uzeo komad voska. I moram ti reći da usprkos kamelijinom ulju koje je trebalo olakšati postupak i vrućem grijaču koji je omekšavao vosak, kosa i vosak nikako ne idu zajedno. Doista se može reći kako se po tome vidi koliko su ljudska bića civilizirana kad jedna djevojčica pristaje sjediti i pustiti nekog odraslog muškarca da joj učešljava vosak u kosu, a da pritom ne urla i ne plače, nego tek s vremena na vrijeme ispusti poneki tihi jecaj. Kad bi to pokušao napraviti nekom psu, tako bi te izgrizao da bi mogao gledati kroz rupe na ruci.

Kad mi je na posljetku kosa bila jednolično navoštena, frizer mi je prebacio natrag prednju polovicu kose i složio je navrh glave u veliki čvor nalik na jastučić za pribadače. Kad bi se taj jastučić za pribadače pogledao sa stražnje strane, u sredini se vidio prorez, kao da je raspolovljen, odatle je i potekao naziv frizure: “raspolovljena breskva”.

Premda sam takvu frizuru nosila niz godina, nikad mi nije palo na pamet nešto što mi je tek kasnije objasnio jedan muškarac. Taj čvor, koji ja zovem “jastučić za pribadače”, oblikuje se omatanjem kose oko komada tkanine. Straga, u prorezu, tkanina ostaje vidljiva i može biti bilo koje boje, tkanja ili uzorka, ali u slučaju gejše pripravnice, barem nakon jednog određenog trenutka u njezinu životu, uvijek je crvena svila. I tako mi je taj muškarac rekao jedne večeri:

“Većina tih nevinih djevojčica nema pojma koliko je stvarno izazovna ta frizura “raspolovljena breskva”! Zamisli da hodaš iza neke mlade gejše i po glavi ti se motaju svakakve zločeste misli o tome što bi joj sve volio raditi, a onda ugledaš na njezinoj glavi taj oblik raspolovljene bre-skve kroz koji se vidi velika crvena mrlja... Što ti misliš o tome?”
Dakle, ja o tome ništa nisam mislila i to sam mu rekla.
“Gdje ti je mašta!” rekao mije.
Trenutak kasnije sinulo mi je na što misli i tako sam se zacrvenjela da je on prasnuo u smijeh.
Na povratku do okiye nije mi više bilo važno što mi je moja jadna koža na glavi izgrebana poput glinene posude nakon što je lončar obradi oštrim nožem. Svaki put kad bih uhvatila svoj odraz u nekom izlogu, osjetila bih se kao netko koga se mora ozbiljno shvatiti; nisam više bila djevojčica, nego mlada žena. Kad sam stigla u okiyu, Tetica me natjerala da se okrećem pred njom i rekla mi je svakakve ljubazne riječi. Čak ni Buča nije mogla odoljeti da ne obiđe jednom zadivljeno oko mene, iako bi se Hatsumomo ljutila da je za to znala. A što misliš, kako je reagirala Majka? Propela se na prste kako bi sve dobro pogledala -što joj nije mnogo pomoglo jer sam ja već tada bila viša od nje, i počela prigovarati kako bi bilo bolje da sam otišla Hatsumominom frizeru.

Svaka je mlada gejša isprva ponosna na svoju frizuru, ali je već za tri ili četiri dana počinje mrziti. Jer, vidiš, ako se djevojka vrati iscrpljena kući od frizera i prilegne da se malo odmori, stavljajući glavu na jastuk kao što je to uvijek dosad radila, frizura će se spljoštiti i izgubiti oblik. I onda, čim se probudi, morat će iznova otići frizeru. Zato mlade gejše pripravnice moraju naučiti spavati na novi način. Ne mogu više spavati na jastuku, nego na nečem što se zove takamakura, o čemu sam već ranije nešto rekla. To zapravo nije jastuk, nego više kao neko sedlo za oslanjanje vrata. Većinom je obloženo tkaninom ispunjenom pljevom, ali unatoč tome imaš osjećaj kao da si glavu oslonio na kamen. Ležiš tako na futonu, s glavom u zraku i misliš da je sve u redu, dok ne zaspiš, ali kad se probudiš, vidiš da si se nekako pomakla i da ti je glava pala na strunjaču, tako da ti je frizura pokvarena baš kao da si spavala na jastuku. Tetica mi je pokušala pomoći tako da je stavila pladanj s rižinim brašnom na strunjaču ispod moje kose. No, svaki put kad bi mi glava u snu pala natrag, utonula bi u rižino brašno koje bi se zalijepilo na vosak i uništilo mi frizuru. Već sam gledala Buču kako prolazi te muke. Sad je bio red na meni. Neko vrijeme, svakog sam se jutra budila s upropaštenom frizurom i potom morala čekati u redu kod frizera da me ponovo izmuči.

Svako poslijepodne tog iscrpljujućeg tjedna Tetica me oblačila od glave do pete u odjeću gejše pripravnice i tjerala me da hodam gore-dolje po zemljanom prolazu kako bih stekla izdržljivost. U početku sam se jedva mogla micati i stalno sam se bojala da ću se izvrnuti na leđa. Mlade se djevojke, naime, odijevaju mnogo kićenije od starijih gejša, što znači življe boje i upadljivije tkanine, ali i duži obi. Zrela žena nosi obi vezan na leđima u uredan mali čvor u obliku kutije koji mi zovemo “bubanj”, što ne zahtijeva mnogo tkanine. Djevojke ispod dvadeset godina vežu obi na gizdaviji način. A u slučaju gejše pripravnice čvor obija ima upravo dramatične razmjere: to je takozvani darari-obi ili “viseći obi”, svezan visoko, gotovo u visini lopatica, dok mu krajevi vise do malo iznad poda. I ma koliko da je kimono živih boja, obi je gotovo uvijek još upadljivije obojen. Kad neka gejša pripravnica hoda ulicom ispred tebe, neće ti upasti u oči njen kimono, nego dugački obi jarkih boja, a od kimona ćeš vidjeti samo mali rub preko ramena i sa strane. Kako bi se postigao takav učinak, obi mora biti tako dugačak da razmotan dopire od jednog kraja sobe do drugog. Ali hodanje ne otežava dužina obija, nego njegova težina, jer je gotovo uvijek napravljen od teškog svilenog brokata. Zadihat ćeš se već ako ga smotanog nosiš uz stepenice, onda možeš zamisliti kako je nositi ga na sebi: široka, debela traka steže te u pasu poput jedne od onih strašnih zmija, a težina čvora i obješeni krajevi vuku te prema natrag tako da imaš osjećaj kao da ti je netko privezao na leđa golemi kovčeg.

Da stvar bude još gora, kimono je sam za sebe također težak, s dugačkim, obješenim rukavima. Ne mislim tu na uobičajeno širok rukav koji visi ispod ruke. Možda si primijetio kako kad neka žena u kimonu podigne ruke, tkanina ispod ruku tvori nešto kao obješeni džep. Taj je džep ili furi, kako mi to zovemo, na kimonu gejše pripravnice osobito dugačak. Ako djevojka ne pazi, vući će joj se po zemlji, a kad pleše, sigurno će se spotaknuti rukave ako ih ne namota oko podlaktica.

Mnogo godina kasnije jedan se slavni znanstvenik sa sveučilišta u Kvotu napio jedne noći i rekao nešto o odjeći gejše pripravnice što mi se duboko urezalo u sjećanje. “Mandrila iz središnje Afrike mnogi smatraju najgizdavi-jim primatom”, rekao je. “Ali ja vjerujem da se ipak ni jedna vrsta primata ne može svojim bojama i gizdavošću mjeriti s gejšama pripravnicama u Gionu.”

Napokon je došao dan kad smo Mameha i ja trebale obaviti ceremoniju posestrimstva. Ustala sam rano i okupala se, a ostatak jutra provela sam u odijevanju. Tetica mi je pomogla oko završnih detalja šminkanja i uređivanja kose. Zbog voska i bjelila na licu, imala sam čudan osjećaj kao da su mi obrazi potpuno utrnuli; kad bih prstima dotaknula lice, osjećala sam samo nejasni pritisak. Toliko sam puta to napravila da mi je Tetica na kraju morala popravljati šminku. Kad sam se poslije pogledala u zrcalo, dogodilo mi nešto jako čudno: znala sam da sam ja osoba koja kleči pred toaletnim stolićem, ali ja sam bila i ova potpuno nepoznata djevojka koja me je gledala iz zrcala. Čak sam ispružila ruku da je dodirnem. Bila je blistavo našminkana u stilu gejše. Usnice su joj bile poput crvenog cvijeta na licu bijelom kao kreda s tek neznatnom sjenkom rumenila na obrazima. Kosa joj je bila ukrašena svilenim cvjetovima i grančicama neoljuštene riže. Bila je odjevena u svečani crni kimono sa znakom Nitta okiye. Kad sam se napokon uspjela uspraviti na noge, izišla sam u predsoblje i zapanjeno zurila u svoj odraz u visokom zrcalu. Izvezeni zmaj ovijao se oko donjeg dijela mog kimona, od ruba haljine do sredine bedra. Griva mu je bila istkana od niti lakiranog crvenog konca. Pandže i zubi bili su od srebra, a oči od zlata, pravog zlata. Nisam mogla zaustaviti suze koje su mi navirale u oči i morala sam zuriti gore u strop, kako bih spriječila da mi ne poteku niz obraze. Prije nego što sam izašla iz okiye, uzela sam rupčić koji mi je dao predsjednik i zataknula ga u obi, za sreću.

Tetica me je otpratila do Mamehina stana, gdje sam izrazila Mamehi svoju zahvalnost i obećala joj da ću je uvijek poštovati. Zatim smo sve tri otišle do gionskog hrama, gdje smo Mameha i ja pljesnule rukama i objavile bogovima kako ćemo se uskoro vezati sestrinskom vezom. Ja sam ih molila neka budu blagonakloni prema meni u idućim godinama, a zatim sam sklopila oči i zahvalila im što su mi ispunili ono za što sam ih molila prije tri pol godine: da mi se ispuni želja da postanem gejša. Ceremonija posestrimstva trebala se održati u čajani Ichiriki, nedvojbeno najpoznatijoj čajani u čitavom Japanu. Uz nju je vezan dio povijesti Japana, dijelom i zbog toga što se jedan slavni samuraj skrivao u njoj početkom 18. stoljeća. Ako si ikad čuo priču o četrdeset sedam roni-na, koji su osvetili smrt svog gospodara i nakon toga izvršili obredni čin samoubojstva - seppuku, pa, vidiš, njihov se vođa skrivao u čajani Ichiriki dok je smišljao plan osvete. Najuglednije čajane u Gionu većinom se ne mogu vidjeti s ulice, vidljivi su samo jednostavni ulazi, ali Ichiriki je uočljiva poput jabuke na stablu. Nalazi se na jednom istaknutom uglu avenije Shijo, okružena glatkim zidom boje marelice, natkrivenim vlastitim krovom od glaziranih pločica. Meni je izgledala poput palače.

Ovdje su nam se pridružile dvije od ostalih Mamehi-nih mlađih sestara i Majka. Kad smo se svi okupili u vanjskom vrtu, jedna nas je sluškinja povela kroz ulazno predvorje i niz jedan lijepi, krivudavi hodnik do male tatami sobe u stražnjem dijelu. Ja još nikad nisam bila u tako elegantnim prostorima. Svaki je komad drveta bio uglačan do sjaja, svaki je ožbukani zid bio savršeno gladak. Osjetila sam slatkasti, prašnjavi miris kuroyakija, “uglje- nocrnog”, jedne vrste parfema koji se pravi od pougljenje-log drveta smrvljenog u fini, sivi prah. To je vrlo staromodan parfem. Čak je i Mameha, a nisi mogao naći tradicionalniju gejšu od nje, davala prednost nekim više zapadnjačkim mirisima. Ali sav onaj kuroyaki kojim su se mirisale tolike generacije gejša, uvukao se u zidove stare čajane i još uvijek se osjećao u zraku. Ja i sad čuvam jednu drvenu tubicu tog mirisa i svaki put kad ga omi- rišem, vidim se ponovo u čajani Ichiriki.

Sama ceremonija, kojoj je prisustvovala i vlasnica čajane, nije trajala duže od deset minuta. Jedna je sluškinja donijela pladanj s nekoliko šalica sakea i Mameha i ja smo zajedno pile. Prvo sam ja srknula tri gutljaja iz jedne šalice i potom predala šalicu Mamehi, koja je također srknula tri gutljaja. To smo učinile s tri različite šalice i time je ceremonija bila završena. Više nisam bila Chiyo, odsad sam bila gejša početnica Savuri. Tijekom prvih mjesec dana pripravničkog staža mladu gejšu nazivaju “početnicom” i ne smije plesati, ni zabavljati goste ako uz nju nije njezina starija sestra, te zapravo uglavnom promatra i uči. Sto se pak tiče imena Savuri, Mameha se dugo savjetovala sa svojim gatarom prije nego što ga je odabrala. Jer, vidiš, nije sve u zvučnosti imena; jako je važno i značenje znakova, kao i broj poteza kistom kojima se ime ispisuje, jer postoji sretan i nesretan broj poteza. Moje novo ime sastavljeno je od “sa”, što znači “zajedno”, “yu” za zodijački znak Kokoši, što je protuteža ostalim elementima u mojoj ličnosti i “ri”, što znači “razumijevanje”. Na žalost, sve kombinacije koje su uključivale neki dio Ma- mehina imena, gatar je proglasio za nepovoljne.

Smatrala sam da je Sayuri divno ime, ali ipak mi je bilo čudno što više nisam Chiyo. Nakon ceremonije otišle smo u drugu sobu na ručak. Jele smo “crvenu rižu”, odnosno rižu pomiješanu s crvenim grahom. Jedva sam se prisiljavala nešto pojesti, osjećala sam se nekako čudno uznemirena i nimalo slavljenički. Vlasnica čajane me je nešto upitala i kad sam čula kako me zove “Sayuri”, o-djednom sam shvatila što me muči. Činilo se kao da je djevojčica Chiyo, ona mala djevojčica koja je bosonoga trčala od jezerca do svoje pijane kućice, prestala postojati. Osjećala sam da ju je uništila ova nova djevojka, Savuri, sjajnog bijelog lica i crvenih usnica.

Mameha je zamislila da će me tijekom ranih popodnevnih sati provesti kroz Gion i predstaviti raznim vlasni-cama čajana i gospodaricama okiya s kojima je ona imala poslovne ili prijateljske odnose. Ali nismo krenule odmah nakon ručka. Prvo me je odvela u jednu od soba u čajani i zamolila me da sjednem. Naravno, gejša u kimonu nikad ne “sjedi”; ono što mi zovemo sjedenjem, drugi bi ljudi vjerojatno nazvali klečanjem. U svakom slučaju, nakon što sam se spustila u sjedeći položaj, Mameha je iskrivila lice u grimasu i naložila mi da to ponovo napravim. Odjeća na meni bila je tako nezgrapna da sam tek nakon više pokušaja uspjela pravilno sjesti. Mameha mi je dala jedan ukrasni privjesak u obliku tikvice i pokazala mi kako ću ga nositi na obiju. Kako je tikvica prazna i lagana, smatralo se da umanjuje težinu tijela i mnoge su se nespretne mlade početnice oslanjale na to da će ih njezino djelovanje sačuvati od pada.

Mameha je neko vrijeme razgovarala sa mnom, a onda, upravo kad smo se spremale otići, zamolila me da joj natočim čaja. Čajnik je bio prazan, ali mi je ona rekla neka se pretvaram kao da ga natačem. Htjela je vidjeti kako ću pridržavati rukav da mi ne smeta dok to radim. Mislila sam da točno znam što ona hoće i trudila sam se kako bih to dobro izvela, ali Mameha nije bila zadovoljna.
“Kao prvo”, rekla je, “kome to točiš?”
“Vama!” odgovorila sam.
“Zaboga, ne moraš se truditi da na mene ostaviš dojam. Zamisli da sam netko drugi. Dakle, jesam li muškarac ili žena?”
“Muškarac”, rekla sam.
“Pa dobro, onda. Sad mi ponovo natoči čaj.”
Poslušala sam je i Mameha je gotovo slomila vrat pokušavajući viriti u rukav dok sam držala ispruženu ruku.
“Kako ti se to sviđa?” upitala me je. “Jer upravo će se to dogoditi ako držiš ruku tako visoko.”
Pokušala sam iznova uliti čaj u šalicu držeći ruku malo niže. Ovog je puta Mameha odglumila zijevanje, a onda se okrenula od mene i započela razgovor s nekom zamišljenom gejšom koja joj je tobože sjedila s druge strane.

“Mislim da mi želite reći kako sam vam dosadna”, rekla sam joj. “Kako mogu biti dosadna dok točim čaj?”
“Možda ne želiš da ti zavirujem u rukav, ali to ne znači da se moraš držati ukočeno! Muškarca zanima samo jedno. Vjeruj mi na riječ, shvatit ćeš i previše brzo o čemu govorim. U međuvremenu, usreći ga tako što ćeš ga navesti da pomisli kako mu dopuštaš vidjeti dio svog tijela koji nitko drugi ne može vidjeti. Ako se neka pripravnica drži tako kao što si se ti malo prije držala, ta da mu toči čaj kao što bi to učinila sluškinja, jadnik će odmah izgubiti svaku nadu. Pokušaj iznova, ali mi prvo pokaži ruku.”

Povukla sam rukav kimona iznad lakta i pokazala joj ruku. Mameha mi je uzela ruku s obje svoje i pogledala je sa svih strana.
“Imaš divnu ruku i lijepu kožu. Moraš se pobrinuti da je svaki muškarac koji sjedi uz tebe barem jedanput vidi.”
I tako sam nastavila s pokušajima sve dok Mameha nije zaključila kako uspijevam dovoljno odmaknuti rukav kako bih pokazala ruku, a da to što radim ne izgleda previše očito. Izgledala bih smiješno kad bih zadigla rukav do lakta: trik je bio u tome da se pravim kao da ga samo odmičem kako mi ne bi smetao, ali ga pritom povučem dva ili tri prsta iznad ručnog zgloba, dopuštajući onome kome točim čaj da mi vidi podlakticu. Mameha mi je rekla kako je donja strana najljepši dio ruke i zato uvijek moram paziti da čaj natačem tako da mi muškarac vidi donju, a ne gornju stranu podlaktice.

Zatim mi je rekla da još jednom natočim čaj, ali da se ovog puta pravim kao da ga točim vlasnici čajane Ichiriki. Napravila sam isto što i prije i Mameha je ponovo razvukla lice u grimasu.
“Zaboga, ja sam žena”, rekla je. “Zašto mi pokazuješ ruku na taj način? Valjda me hoćeš rasrditi.”
“Rasrditi?”
“A što bih drugo mogla pomisliti? Pokazuješ mi kako si ti lijepa i mlada, dok sam ja već stara i izborana. Osim ako namjerno ne želiš biti vulgarna...”
“Zašto bi to bilo vulgarno?”
“Zašto bi se inače toliko trudila da mi pokažeš donju stranu podlaktice? Mogla si mi isto tako pokazati taban ili unutrašnju stranu bedra. Ako ti letimično ugledam neki dio ruke, to je u redu. Ali ne možeš mi je namjerno gurati pod nos!”
Natočila sam joj čaja još nekoliko puta dok nisam naučila kako ću to izvesti na čedniji i primjereniji način. Nakon toga je Mameha objavila kako smo sad spremne poći zajedno u šetnju Gionom.

Do tada sam već nekoliko sati nosila na sebi tešku odoru gejše pripravnice. Sad sam još morala pokušati hodati ulicama Giona u cipelama koje mi zovemo okobo. To su prilično visoke natikače, napravljene od drva, s lijepim, lakiranim jezicima koji ih pridržavaju za nogu. Mnogi ih ljudi smatraju osobito elegantnima zato što se sužavaju prema dnu, tako da je donji dio za polovicu uži od gornjeg. Međutim, bilo mi je u njima jako teško hodati gracioznim koracima. Činilo mi se kao da su mi za noge privezali cijepove.

Svratile smo u možda dvadesetak različitih okiya i čajana, iako smo u većini njih provele samo nekoliko minuta. Obično bi nam sluškinja otvorila vrata i Mameha bi je uljudno zamolila da pozove gospodaricu, a zatim, kad bi došla gospodarica, Mameha bi joj rekla: “Željela bih vam predstaviti svoju novu mlađu sestru Savuri”, nakon čega bi se duboko naklonila i dodala: “Molim za vašu naklonost, gospodarice.” Potom bi gospodarica i Mameha malo pročavrljale i mi bismo se oprostile. Na nekoliko su nas mjesta pozvali unutra i poslužili nam čaj, ali se nismo zadržavale duže od otprilike pet minuta. Ja sam izbjegavala piti čaj i samo bih navlažila usnice. Najteže je od svega naučiti ići na zahod u jednom od ovih svečanih kimona, a ja uopće nisam bila sigurna da sam dovoljno svladala to umijeće.

Bilo kako bilo, u roku od jednog sata toliko sam se umorila da sam se jedva suzdržavala da glasno ne jaučem dok smo hodale ulicom. No, mi smo nastavile obilazak. Pretpostavljam da je tada u Gionu bilo možda trideset ili četrdeset prvorazrednih čajana i oko stotinu ili nešto više onih nešto niže klase. Dakako, nismo ih sve mogle posjetiti. Otišle smo u petnaest ili šesnaest onih u kojima je Mameha obično zabavljala goste. Sto se pak tiče okiya, njih je sigurno bilo na stotine, ali mi smo obišle samo nekoliko onih s kojima je Mameha održavala prijateljske ili poslovne odnose.

Nešto iza tri sata popodne završile smo s obilaskom. Ja bih se najradije bila vratila u okiyu i spavala do sutra ujutro. Ali Mameha je imala planove već za tu istu večer. Trebala sam se po prvi put pojaviti kao gejša početnica na jednoj zabavi.
“Idi i okupaj se”, rekla mi je. “Mnogo si se znojila i šminka ti se razmazala.”
Bio je, naime, topao jesenski dan, a uz to sam bila izložena velikim naporima.

Kad sam se vratila u okiyu, Tetica mi je pomogla da se svučem i zatim se sažalila na mene i pustila me da odspavam pola sata. Ponovo sam bila u njezinoj milosti, sad kad su moje glupe pogrješke bile iza mene i kad se činilo da me čeka još sjajnija budućnost od Bučine. Probudila me nakon tog kratkog odmora i ja sam, što sam brže mogla, otišla do obližnjeg kupatila. Oko pet sati već sam bila potpuno odjevena i našminkana. Bila sam strašno uzbuđena, kao što možeš i zamisliti, jer godinama sam promatrala Hatsumomo, a odnedavna i Buču, kako lijepe i dotjerane odlaze iz okiye kasno popodne ili uvečer i sad je napokon došao red na mene. Prigoda kojoj sam te večeri prvi put trebala prisustvovati bio je banket u hotelu Kansai International. Banketi su ukočene, službene večere na kojima gosti sjede rame uz rame uza zidove velike tatami sobe, poredani otprilike u obliku slova U, a ispred njih, na malim stolićima, postavljeni su pladnjevi s jelima. Gejše, koje su tu da ih zabavljaju, kreću se kroz sredinu sobe, unutar tog slova U što ga tvore gosti i stolići s jelom, i provode samo po nekoliko minuta klečeći ispred svakog gosta kako bi mu natočile šake i malo pročavrljale. To se ne bi baš moglo nazvati uzbudljivim događajem, a moja je uloga, kao početnice, bila još manje uzbudljiva od Mamehine. Čitavo sam je vrijeme pratila kao sjena. Svaki put kad bi se ona predstavila nekom gostu, ja bih to također učinila, naklonivši se vrlo duboko i govoreći: “Moje je ime Savuri, ja sam početnica i molim vas da mi nešto ne zamjerite.” Nakon toga ništa više nisam govorila i nitko meni ništa nije rekao.

Pred kraj banketa sluškinje su otvorile vrata na jednom kraju sobe i Mameha je, zajedno s jednom drugom gejšom, izvela ples Chi-yo no Tomo, “Vječno prijateljstvo”. To je ljupka priča o dvije odane prijateljice koje se nakon dugo vremena ponovo susreću. Većina je muškaraca sjedila i čačkala zube tijekom plesa, svi su oni bili direktori nekakve velike kompanije koja je proizvodila gumene ventile, ili nešto slično, koji su se jednom godišnje okupljali u Kvotu na svečanoj večeri. Mislim da ni jedan od njih nije razlikovao ples od tumaranja nekog mjesečara. Ali ja sam bila očarana. Gejše u Gionu uvijek se služe lepezom kao plesnim rekvizitom, a Mameha je posebno vješto izvodila pokrete lepezom. Prvo je zatvorila lepezu i okrećući se u krugu, graciozno je njome izvodila lelujave pokrete iz zgloba, predočujući rijeku koja protječe. Zatim ju je otvorila i lepeza se pretvorila u šalicu u koju joj je njezina partnerica ulila šake. Kao što sam rekla, ples je bio divan, baš kao i melodija koja ga je pratila, a koju je jedna strašno mršava gejša sa sitnim, vodenastim očima svirala na sha-misenu.

Službeni banket u pravilu nikad ne traje duže od dva sata, pa smo tako u osam već bile ponovo na ulici. Upravo sam se okretala prema Mamehi da joj zahvalim i zaželim laku noć, kadli ona reče: “No, mislila sam te poslati u krevet, ali sad mi se činiš tako puna energije. Ja idem u čajanu Komoriva. Dođi sa mnom da po prvi put okusiš ozračje ležerne zabave. Ionako bi bilo dobro da te što prije počnemo pokazivati naokolo.”

Nisam joj mogla reći da sam previše umorna i da mi se ne ide, pa sam tako progutala ono što sam doista osjećala i krenula za njom niz ulicu.

Usput mi je objasnila kako tu zabavu priređuje čovjek koji vodi Nacionalno kazalište u Tokvju. On poznaje sve važne gejše u gotovo svim četvrtima gejša u Japanu i premda će vjerojatno biti vrlo srdačan prema meni kad me Mameha predstavi, ne smijem očekivati da će mi pokloniti mnogo pozornosti. Ja moram samo paziti na to da uvijek izgledam ljupko i zainteresirano. “Pripazi samo da se ne dogodi ništa što bi te na neki način osramotilo”, upozorila me je.

Ušle smo u čajanu i sluškinja nas je odvela do jedne sobe na katu. Jedva sam se usudila pogledati unutra kad je Mameha kleknula i odgurnula vrata, ali sam uspjela zapaziti sedam ili osam muškaraca koji su, zajedno s možda četiri gejše, sjedili na jastucima oko jednog stola. Poklonile smo se i ušle u sobu, te potom kleknule na strunjače da za sobom zatvorimo vrata - naime, to je način na koji gejša ulazi u sobu. Prvo smo pozdravile ostale gejše, kako me je Mameha unaprijed podučila, zatim domaćina i nakon toga ostale goste.

“Mameha-san!” rekla je jedna gejša. “Stigla si u pravi čas da nam ispričaš priču o vlasuljaru Konda-sanu.”
“Oh, zaboga, uopće se ne sjećam te priče”, odgovorila je Mameha i na to su se svi počeli smijati. Nisam shvaćala što je u tome smiješno. Mameha me je povela oko stola i kleknula pokraj domaćina. Ja sam kleknula uz nju.
“Gospodine direktore, dopustite mi da vam predstavim svoju novu mlađu sestru”, rekla je.
To su bile riječi nakon kojih sam se ja trebala nakloniti, reći svoje ime, zamoliti direktora da mi nešto ne zamjeri i tako dalje. On je bio nervozan čovjek, izbuljenih očiju i krhka tijela kao da ima pileće kosti. Nije me ni pogledao, samo je stresao pepeo s cigarete u gotovo prepunu pepeljaru pokraj sebe i rekao:
“Kakva je to priča o vlasuljaru Konda-sanu? Djevojke to spominju čitavu večer, a nijedna neće ispričati priču.”
“Časna riječ, ne znam!” odgovori Mameha.
“To znači”, dobaci jedna gejša, “da ju je sram to ispričati. Pa, ako ona neće, pretpostavljam da ću morati ja.”
Muškarcima se, izgleda, svidio taj prijedlog, ali je Mameha samo uzdahnula.
“Ja ću u međuvremenu dati Mamehi šalicu sakea da smiri živce”, rekao je direktor, isprao svoju vlastitu šalicu u zdjeli vode na sredini stola, ta je zdjela bila tu upravo zbog toga, i pružio je Mamehi.
“Dakle”, započela je priču ona druga gejša, “taj je momak, Konda- san, najbolji vlasuljar u Gionu, odnosno barem svi tako kažu. I Mameha-san godinama odlazi k njemu. Ona uvijek mora imati sve najbolje, znate. Samo je pogledajte i vidjet ćete daje tako." Mameha napravi grimasu kao da se, tobože, srdi.
“Svakako se najljepše srdi”, reče jedan muškarac.
“Tijekom svake predstave”, nastavi gejša, “vlasuljar je iza pozornice kako bi pomogao kod promjene kostima. Cesto se dogodi da, dok gejša svlači jedan kimono i oblači drugi, nešto sklizne tu i tamo i odjednom... obnažena dojka! Ili... negdje izviri malo dlaka! Dogodi se, znate. No, bilo kako bilo...”
“A ja sam sve ove godine radio u banci”, reče jedan muškarac. “Hoću biti vlasuljar!”
“Ima on dosta posla, nemojte misliti da samo zuri u gole ženske. Bilo kako bilo, Mameha-san uvijek izigrava nekakvu čednost i presvlači se iza paravana...”
“Pusti da ja to ispričam”, prekine je Mameha. “Ti to tako pričaš da će ljudi svašta misliti o meni. Nisam izigravala nikakvu čednost. Konda-san je uvijek zurio u mene kao da ne može dočekati sljedeću promjenu kostima i zato sam tražila da donesu paravan. Čudim se da Konda-san nije očima izbušio rupe u paravanu, koliko se naprezao da nešto vidi.”
“Zašto mu nisi dopustila da tu i tamo nešto spazi”, prekine je direktor. “Sto bi te koštala takva mala ljubaznost?”
“Nikad nisam tako o tome mislila”, reče Mameha. “Potpuno ste u pravu, gospodine direktore. Kakve može biti štete od jednog letimičnog pogleda? Možda biste nam ga vi sada htjeli priuštiti?”
Svi su u sobi prasnuli u smijeh. Upravo kad se smijeh počeo stišavati, direktor ustane i počne razvezivati pojas na svom kimonu, što je izazvalo novi val smijeha.
“Učinit ću to”, rekao je direktor Mamehi, “samo ako mi ti uzvratiš na isti način...”
“Ja to nisam ponudila”, odgovori Mameha.
“Nisi nimalo velikodušna.”
“Velikodušne osobe ne postaju gejše”, reče Mameha. “One postaju zaštitnici gejša.”
“Onda ništa”, reče direktor i ponovo sjedne. Moram reći da mi je laknulo što je odustao, jer, premda se činilo da se svi ostali silno zabavljaju, meni je bilo neugodno.
“Gdje sam ono stala?” reče Mameha. “No da, zatražila sam jednog dana da donesu paravan i mislila sam da će to biti dovoljno da me zaštiti od Konda-sana. Međutim, kad sam se u jednom trenutku žurila natrag sa zahoda, nigdje ga nisam mogla naći. Uhvatila me panika, jer mi je trebala perika za sljedeću točku, ali sam ga na kraju ipak našla kako sjedi na jednoj škrinji uza zid; izgledao je nekako slab i sav je bio mokar od znoja. Pomislila sam da možda nema nekih tegoba sa srcem! Imao je moju periku kraj sebe i kad me je ugledao, ispričao se i pomogao mi da je stavim. Kasnije, tog istog popodneva, uručio mi je jedno pisamce...”
Mamehin glas utihne. Na posljetku, jedan od muškaraca upita: “Onda? Što ti je napisao?”
Mameha pokrije oči rukom. Bilo joj je previše neugodno nastaviti priču i to je kod svih ostalih ponovo i-zazvalo smijeh.
“No, dobro, ja ću vam reći što je napisao”, javi se ona gejša koja je započela priču. “Počinjalo je otprilike ovako: “Najdraža Mameha. Ti si najljupkija gejša u čitavom Gio-nu” i tako dalje. “Nakon što skineš neku periku, ja je uvijek milujem i držim je u radionici kako bih tijekom dana mogao povremeno zariti lice u nju i osjetiti tvoj miris. Međutim, kad si danas otrčala na zahod, pružila si mi najljepše trenutke mog života. Dok si bila unutra, ja sam se sakrio kraj vrata i na zvuk tog divnog žubora, ljepšeg od vodopada...""
Muškarci su se toliko smijali da je gejša morala pričekati da se
smire.
“ ”... i na zvuk tog divnog žubora, ljepšeg od vodopada, sav sam se ukrutio i ukočio tamo gdje ja žuborim..."“
“Nije tako rekao", prekine je Mameha. “Napisao je: “na zvuk tog divnog žubora, ljepšeg od vodopada, nabujao sam i nabrekao, znajući da je tvoje tijelo u tom trenutku obnaženo..."“
“I onda joj je rekao", preuzme priču ona gejša, “kako poslije nije mogao stajati na nogama od uzbuđenja. I kako se nada da će jednog dana opet iskusiti takav trenutak sreće."
Dakako, svi su se smijali. Ja sam se također pretvarala da mi je to smiješno. U stvari, teško mi je bilo vjerovati da su ti muškarci, koji su platili prilično mnogo novaca kako bi došli ovamo i sjedili okruženi ženama u prekrasnim, skupim kimonima, doista željeli slušati priče kakve su djeca u Yoroidu pričala na obali jezerca. Ja sam zamišljala kako ću zadivljeno slušati razgovore o književnosti, kabukiju ili nečem sličnom. Naravno, u Gionu je bilo i takvih zabava. No, slučajno se dogodilo da moja prva zabava bude od ove druge, djetinjastije vrste.

Čitavo to vrijeme muškarac pokraj mene trljao je rukama zajapureno lice i uopće nije pratio priču. Sad se zagledao u mene i napokon upitao: “Sto je to s tvojim očima? Ili sam ja jednostavno previše popio?"

On je svakako previše popio, premda sam mislila kako ne bi bilo pristojno da mu to kažem. Ali prije nego što sam dospjela išta odgovoriti, njegove su se obrve počele trzati i on se počeo tako žestoko češati po glavi da mu se po ramenima prosuo mali oblak snijega. Pokazalo se da su njega u Gionu zbog užasne peruti zvali “Gospodin Mećava”. Činilo se da je zaboravio svoje pitanje, ili možda nije ni očekivao odgovor, jer me je sad upitao koliko imam godina. Rekla sam mu da imam četrnaest godina.

“Ti si najstarija četrnaestogodišnjakinja koju sam ikad vidio. Evo, uzmi”, rekao mi je i pružio mi svoju praz nu šalicu.
“Oh, ne, hvala, gospodine”, rekla sam, “ja sam samo početnica...” Tako me je Mameha podučila da moram reći, ali me gospodin Mećava nije slušao. Nastavio je držati šalicu u zraku, sve dok je nisam uzela, a onda je dohvatio bocu sa sakeom da mi natoči.

Ja nisam smjela piti šake, jer se gejša pripravnica, pogotovo dok je početnica, mora doimati djetinjasto. Međutim, nisam ga mogla ne poslušati. Pružila sam šalicu prema njemu, ali se on još jednom počešao po glavi prije nego što je natočio šake i ja sam s užasom primijetila kako je nekoliko krpica peruti uletjelo u moju šalicu. Gospodin Mećava je natočio šalicu do vrha i rekao: “Sad to lijepo popij. Hajde. To ti je prva od mnogih.”

Nasmiješila sam mu se i polako počela podizati šalicu prema ustima, jer nisam znala što bih drugo mogla učiniti, kad mi je Mameha, hvala nebesima, pritekla u pomoć.
“Ovo je tvoja prva zabava, Sayuri. Ne bi bilo dobro da se napiješ”, rekla je, premda je to zapravo govorila gospodinu Mećavi. “Samo smoči usnice i to će ti biti dosta.”

Poslušala sam je i smočila sam usne sakeom. Kažem da sam smočila usnice, a zapravo sam ih tako čvrsto stisnula da sam se gotovo ozlijedila i onda sam nagnula šalicu dok nisam osjetila da mi je tekućina doprla do kože. Potom sam brzo spustila šalicu na stol i rekla: “Mmm! Fino!” dok sam istodobno rukom posegnula u obi i izvadila rupčić. Laknulo mi je kad sam posušila rupčićem naušnice, a gospodin Mećava, na sreću, ništa nije primijetio jer je previše bio zaokupljen zurenjem u šalicu koju sam ostavila na stolu. Trenutak kasnije, dohvatio ju je s dva prsta i izlio u sebe, a zatim je ustao i ispričao se da mora otići na zahod.

Od gejše pripravnice se očekuje da muškarca prati do zahoda i natrag, ali to nitko ne očekuje od početnice. Ako u sobi nema ni jedne pripravnice, muškarac će obično sam otići do zahoda ili će ga ponekad otpratiti neka gejša. Međutim, gospodin Mećava je stajao tamo i zurio dolje u mene, sve dok nisam shvatila kako čeka na mene.

Ja se nisam snalazila u čajani Komoriva, ali gospodin Mećava je sam znao put do zahoda. Išla sam za njim niz hodnik i onda smo skrenuli iza ugla. On je stao ustranu, čekajući da mu ja otvorim vrata. Nakon što sam ponovo zatvorila vrata za njim, čekala sam ga u hodniku i čula sam kako se netko uspinje uza stube, ali nisam na to o-braćala pozornost. Gospodin Mećava je ubrzo izišao i vratili smo se natrag u sobu. Kad sam ušla, vidjela sam da nam se u međuvremenu pridružila još jedna gejša i jedna pripravnica. Bile su leđima okrenute vratima, tako da im nisam vidjela lica dok sam išla za gospodinom Mećavom oko stola i ponovo zauzela svoje mjesto. Možeš misliti kako sam se zaprepastila kad sam ih vidjela, jer tamo, s druge strane stola, sjedila je jedina žena koju sam po svaku cijenu željela izbjeći. Bila je to Hatsumomo - smiješila mi se - a kraj nje je sjedila Buča.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu