Artur Golden-Memoari jedne gejše

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Sre Jan 23, 2019 2:25 pm

First topic message reminder :

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Golden10

Briljantan, nenaglašeno autentičan lirski roman koji donosi istinitu priču o jednoj od najslavnijih japanskih gejši.
Glavna junakinja, Nita Sajuri, osvrće se na svoj životni put, iznenađujuće neposredno pripovedajući priču o jednoj gejši. Ona počinje u jednom siromašnom ribarskom selu, 1929. godine, kada je devetogodišnja devojčica neobičnih sivoplavih očiju odvedena od kuće i kao robinja prodata jednoj poznatoj kući gejši.
Dok Sajuri s vremenom postaje gejša − uči kako da pleše, nosi kimono, kako da se šminka i sređuje kosu, pravilno sipa sake − suočiće se sa ljubomornom rivalkom i teškoćama života u zemlji kojoj preti dugotrajan rat.
U Memoarima jedne gejše čitalac upoznaje svet u kom je najvažnija upravo njegova predstava, gde se devojačka čednost prodaje onome ko ponudi najviše novca, a žene se obučavaju kako da razonode najmoćnije muškarce. To je svet u kom je ljubav odbačena kao iluzija.
Ovaj roman izuzetno je i jedinstveno prozno delo, istovremeno romantično, uzbudljivo i prosto neodoljivo.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:16 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 161


Petnaesto poglavlje


Hatsumomo se smiješila kad je bila sretna, kao i svi ljudi, a ona je bila najsretnija kad bi se spremala nekome nanijeti patnju. Zato je na licu imala tako divan osmijeh kad je rekla:
“Oh, zaboga! Kakva neobična slučajnost. S nama je jedna početnica! Zbilja ne bih smjela ispričati ostatak te priče, jer bi sirotici moglo biti neugodno.”

Nadala sam se da će se Mameha ispričati i odvesti me sa sobom. Ali ona mi je samo uputila zabrinuti pogled. Vjerojatno je mislila kako bi ostaviti Hatsumomo samu s ovim muškarcima bilo isto kao da pobjegneš od kuće koja gori; pametnije je ostati i pokušati nadzirati štetu.

“Ozbiljno, ja mislim da ništa nije teže nego biti početnica”, govorila je Hatsumomo. “Slažeš se, Bučo?”
Buča je sad bila gejša pripravnica; ona je svoj početnički staž prošla prije šest mjeseci. Pogledala sam je u nadi da će mi pokazati kako suosjeća sa mnom, ali ona je samo zurila u stol s rukama u krilu. Budući da sam je tako dobro poznavala, znala sam da mala bora iznad korijena nosa znači da je uzrujana.
“Da, gospođo”, rekla je.
“To je tako teško razdoblje u životu”, nastavila je Hatsumomo. “Još se sjećam kako je meni bilo teško... Kako se zoveš, mala početnice?”
Srećom, nisam morala odgovoriti, jer se umiješala Mameha.
“Svakako si točno rekla da je to razdoblje bilo teško za tebe, Hatsumomo-san. Doduše, ti si bila nespretnija od drugih.”
“Ja hoću čuti ostatak priče”, javio se jedan muškarac.
“I zbuniti jadnu početnicu koja nam se upravo pridružila?” reče Hatsumomo. “Ispričat ću vam to samo ako mi obećate da nećete misliti na ovu jadnu djevojku dok me budete slušali. Nastojte zamisliti neku drugu djevojku.”
Hatsumomo je bila genijalna u svojoj zloći. Možda muškarci nisu do tada zamišljali kako se ta priča dogodila meni, ali sad će zacijelo to misliti.

“Da vidimo, gdje sam stala?” započne Hatsumomo. “Ah, da. Dakle, ta početnica koju sam spomenula... ne mogu se sjetiti njezina imena, ali bih je morala nekako nazvati kako je ne biste zamijenili s ovom siroticom. Reci mi, mala početnice... kako ti je ime?”
“Savuri, gospođo”, odgovorila sam. A lice mi je bilo tako zajapureno od straha da me uopće ne bi začudilo da mi se sva šminka otopila i počela mi kapati u krilo.
“Savuri. Kako dražesno! Nekako mi ne pristaje uz tebe. No dobro, nazvat ćemo početnicu iz ove priče “Mayu-ri”. Dakle, jednog sam dana hodala s Mavuri avenijom Shijo, na putu do okiye njezine starije sestre. Puhao je užasan vjetar, onakav od kojeg se tresu prozori, a jadna Mavuri nije imala mnogo iskustva s kimonom. Ona sama nije bila teža od lista, a ti veliki rukavi, znate, mogu biti kao jedra. Upravo smo se spremale prijeći preko ulice kad je Mavuri nestala i samo sam negdje iza sebe čula slabašni glasić, nešto kao “Ah... ah”, ali sasvim slabašno...”
Tu se Hatsumomo okrenula prema meni.
“Moj glas nije dovoljno visok”, reče. “Da čujem kako bi ti to rekla. “Ah...ah...”“
Što sam mogla učiniti? Pokušala sam koliko sam bolje mogla proizvesti taj zvuk koji je ona tražila.
“Ne, ne, mnogo više.... oh, nije važno!” Hatsumomo se okrene muškarcu do sebe i reče mu ispod glasa: “Mala nije jako bistra, zar ne?” Zašutjela je na trenutak i zatre-sla glavom pa zatim nastavila: “Bilo kako bilo, kad sam se okrenula, vidjela sam da vjetar nosi jadnu Mavuri niz ulicu gotovo do raskrižja, dok ona bespomoćno maše rukama i nogama, tako da je sličila na kukca kojeg je netko okrenuo na leđa. Zamalo mi je puknuo obi od smijeha, ali onda je ona odjednom zateturala s pločnika ravno na prometno raskrižje, baš kad je prolazio jedan automobil. Na svu sreću, udarac ju je odbacio na poklopac motora! Noge su joj poletjele u zrak... i onda, ako to možete zamisliti, vjetar joj je podigao kimono i... no da, ne trebam vam reći što se dogodilo.”
“Dapače, moraš!” reče jedan od muškaraca.
“Zar nemate nimalo mašte?” odgovorila mu je. “Vjetar joj je podigao kimono do preko bokova. Ona nije htjela da je ljudi vide golu i zato se, u želji da sačuva čednost, pokušala preokrenuti i na kraju se našla raskrečenih nogu i s intimnim dijelom tijela pritisnutim o vozačko staklo, ravno ispred nosa vozaču...”
Naravno, muškarci su se histerično previjali od smijeha, uključujući direktora, koji je udarao šalicom sakea po stolu tako daje zvučalo poput mitraljeza i na kraju rekao: “Zašto se meni nikad ne događa nešto slično?”

“Dakle, gospodine direktore", reče mu Hatsumomo. “Djevojka je bila samo početnica! Taj vozač nije mogao bogzna što vidjeti. Hoću reći, možete li zamisliti kako gledate u intimni dio tijela ove djevojke na drugoj strani stola?” Mislila je na mene, naravno. “Ona se vjerojatno ne razlikuje od bebe u pelenama.”
“Djevojčicama katkad počnu rasti dlake već u jedanaestoj godini”, dobaci jedan muškarac.
“Koliko ti imaš godina, mala Sayuri-san?” upita me Hatsumomo.
“Četrnaest, gospođo”, odgovorila sam, trudeći se da mi glas zvuči krajnje uljudno. “Ali ja sam prilično odrasla četrnaestogodišnjakinja.”
Muškarcima se to svidjelo i Hatsumomin je osmijeh postao pomalo ukočen.
“Četrnaest?” rekla je. “Savršeno! I naravno, nemaš nikakvih dlaka...”
“O da, imam. I to puno!” Podigla sam ruku i potapšala se po kosi.
Po svemu sudeći, to je bio pametan potez, premda se meni nije činio osobito pametnim. Muškarci su se smijali još više nego što su se smijali Hatsumominoj priči. I Hatsumomo se također smijala, jer, pretpostavljam, nije željela da izgleda kao da se njoj smiju.

Kad se smijeh stišao, Mameha i ja smo se oprostile. Nismo još ni zatvorile vrata iza sebe kad smo čule kako se Hatsumomo također ispričava što ona i Buča moraju otići. Stigle su nas na stepenicama.
“Hej, Mameha-san”, rekla je Hatsumomo, “ovo je zbilja bilo zabavno! Ne znam zašto nismo češće zajedno na zabavama!”
“Da, bilo je zabavno”, odgovori Mameha. “Uživam pri pomisli što nas još čeka u budućnosti!”
I nakon toga me zadovoljno pogleda. Ona je uživala pri pomisli da će vidjeti Hatsumominu propast.

Te noći, nakon što sam skinula šminku i okupala se, stajala sam u predvorju za goste odgovarajući Tetici na njezina pitanja o proteklom danu, kad je Hatsumomo ušla s ulice i postavila se ispred mene. Obično se nije tako rano vraćala, ali čim sam joj vidjela lice, shvatila sam kako se vratila samo zato da se suoči sa mnom. Čak nije imala na licu onaj svoj uobičajeni okrutni osmijeh, nego su joj usnice bile tako čvrsto stisnute da je izgledala gotovo ružna. Samo je jedan trenutak stajala tako preda mnom, a onda je zamahnula rukom i pljusnula me. Zadnje što sam vidjela prije nego što me je udarila bili su njezini stisnuti zubi poput dvije niske bisera.

Toliko sam bila zgranuta da se ne sjećam što se dogodilo neposredno poslije te ćuške. Ali izgleda da se Tetica s njom porječkala, jer sljedeće što sam razabrala bile su Hat-sumomine riječi: “Ako me ta djevojka ponovo javno osramoti, s užitkom ću joj opaliti ćušku i s druge strane!”
“Kako sam ja vas osramotila?” upitala sam je.
“Vrlo dobro si znala što sam mislila kad sam rekla kako vjerojatno nemaš dlaka, ali si od mene napravila budalu. Zapamtit ću ti to, mala Chiyo. Uskoro ću ti vratiti, obećavam ti.”
Nakon toga, činilo se kao da se Hatsumomina srdžba naglo stišala i ona ponovo iziđe iz okiye na ulicu, gdje je Buča čekala da joj se pokloni i poslušno pođe za njom.
Ispričala sam to Mamehi sljedećeg popodneva, ali ona je to prilično ravnodušno saslušala.
“U čemu je problem?” rekla je. “Nije ti ostavila modricu na licu, hvala nebesima, a nisi valjda očekivala da će biti oduševljena načinom na koji si joj uzvratila?”
“Samo me brine što bi se moglo dogoditi kad idući put naletimo na nju”, rekla sam.
“Ja ću ti reći što će se dogoditi. Okrenut ćemo se i otići. Domaćin će se možda iznenaditi kad nas vidi kako odlazimo sa zabave na koju smo netom došle, ali bolje i to nego da pružimo Hatsumomo priliku da te ponovo ponizi. Uostalom, ako naletimo na nju, to bi na neki način mogla biti sreća.”
“Stvarno ne vidim kako bi to za nas mogla biti sreća.”
“Ako nas Hatsumomo primora da iziđemo iz nekoliko čajana, svratit ćemo na više zabava i to je sve. Na taj ćeš način u kraćem roku obići više mjesta u Gionu i brže postati poznata.”

Umirilo me Mamehino samopouzdanje. U stvari, kad smo kasnije krenule u Gion, očekivala sam da ću, kad te noći skinem šminku, vidjeti kako mi lice šija od zadovoljstva nakon duge večeri. Prvo smo svratile na zabavu priređenu u čast jednog mladog filmskog glumca koji je izgledao kao da nema više od osamnaest godina, ali na glavi nije imao ni jedne jedine dlačice, čak nije imao ni trepavica, ni obrva. On je nekoliko godina kasnije postao vrlo slavan zbog načina na koji je umro. Izvršio je samoubojstvo mačem, nakon što je ubio jednu mladu konobaricu u Tokvju. U svakom slučaju, činio mi se jako čudnim dok nisam primijetila kako me stalno pogledava. Tako sam dugo izolirano živjela u okiyi da moram priznati kako mi je godilo njegovo zanimanje. Ostale smo ondje više od sata i Hatsumomo se nije pojavila. Učinilo mi se da bi se moji snovi o uspjehu možda doista mogli ostvariti.

Zatim smo otišli na zabavu koju je priredio rektor sveučilišta u Kvotu. Mameha je odmah počela razgovarati s nekim znancem kojeg dugo nije vidjela i ostavila me da se sama snalazim. Jedino slobodno mjesto za stolom bilo. je pokraj nekog starca u umrljanoj bijeloj košulji koji je, izgleda, bio jako žedan, jer je stalno pio pivo iz visoke čaše i odmicao bi je s ustiju samo da bi se podrignuo. Kleknula sam kraj njega i upravo sam mu se htjela predstaviti kad sam čula kako se otvaraju vrata. Očekivala sam da ću vidjeti sluškinju koja donosi novu rundu pića, ali su ondje u predvorju klečale Hatsumomo i Buča.
“Oh, zaboga!” čula sam kako Mameha kaže čovjeku s kojim je razgovarala. “Je li tvoj sat točan?”
“Vrlo točan”, odgovorio joj je. “Podešavam ga svako poslijepodne prema satu na kolodvoru.”
“Bojim se da Sayuri i ja nemamo drugog izbora nego biti nepristojne i otići. Trebale smo još prije pola sata biti najednom drugom mjestu!”
I na to smo obje ustale i kliznule iz sobe upravo u trenutku kad su Hatsumomo i Buča ulazile.
Na izlasku iz čajane Mameha me uvukla u jednu praznu tatami sobu. U nejasnom polumraku nisam joj mogla razabrati crte, samo lijepi ovalni oblik lica i raskošnu krunu od kose. Ako ja nju ne mogu vidjeti, onda ni ona ne može vidjeti mene, pomislila sam i dopustila da mi se lice objesi od očaja i razočaranja, jer mi se činilo da nikad neću uspjeti pobjeći od Hatsumomo.
“Što si danas rekla toj groznoj ženi?” pitala me Ma-meha.
“Baš ništa, gospođo!”
“Kako nas je onda našla?”
“Ni ja nisam znala da ćemo doći ovamo”, rekla sam. “Kako sam joj onda mogla bilo što reći?”
“Moja sluškinja zna sve moje dogovore, ali ne mogu zamisliti... No dobro, sad idemo na jednu zabavu za koju gotovo nitko ne zna. Naga T eruomi je prošlog tjedna postavljen za novog dirigenta Tokijske filharmonije. Došao je u grad danas popodne, kako bi svima pružio priliku da mu se dive. Nemam baš veliku želju otići tamo, ali... barem se nećemo sresti s Hatsumomo.”

Prešle smo preko avenije Shijo i skrenule u jednu usku uličicu ispunjenu mirisom sakea i prženih slatkih krumpira. Kroz jarko osvijetljene prozore na prvom katu dopirali su do nas odjeci veselog smijeha. Ušle smo u čajanu i jedna nas je sluškinja odvela do sobe na katu gdje smo zatekle dirigenta, nauljene i zalizane rijetke kose, kako ukočeno sjedi i srdito gladi prstima šalicu sa sakeom. Ostali muškarci u sobi igrali su s dvije gejše igru u kojoj onaj koji izgubi mora popiti šalicu sakea, ali se dirigent nije želio uključiti u igru. Razgovarao je neko vrijeme s Ma-mehom i onda je zamolio neka mu nešto otpleše. Ali mislim da ga ples zapravo nije zanimao, to je samo bio zgodan način da prekine igru s ispijanjem sakea i potakne goste da se opet počnu baviti njime. Baš kad je sluškinja donijela shamisen jednoj od one dvije gejše, još i prije nego što je Mameha dospjela zauzeti pozu, vrata su se otvorila i... sigurna sam da znaš što ću reći. Njih su dvije bile poput pasa kojih se nismo mogle osloboditi. Opet su se pojavile Hatsumomo i Buča.

Trebao si vidjeti kako su se Mameha i Hatsumomo nasmiješile jedna drugoj. Gotovo bi pomislio da su uživale u nekoj zajedničkoj, prisnoj šali, a zapravo je Hatsumomo, sigurna sam, uživala u tome što nam je uspjela ući u trag, a Mameha... pa, mislim da je u njenom slučaju osmijeh samo bio dobar način kako da prikrije srdžbu. Gledala sam je kako pleše i zapazila raširene nosnice i srdito isturenu bradu. Nije se čak ni vratila za stol nakon plesa, nego je odmah rekla dirigentu:
“Hvala vam što ste nam dopustili da navratimo! Bojim se daje jako kasno... Savuri i ja moramo sada otići...”
Ne mogu ti opisati kakvo sam zadovoljstvo vidjela na Hatsumominom licu dok smo za sobom zatvarale vrata.

Krenula sam za Mamehom niza stube. Ona se zaustavila na posljednjoj stepenici i čekala. Napokon je jedna mlada sluškinja, ista ona koja nas je ranije odvela do sobe na katu, dotrčala u predvorje za goste da nas isprati.
“Kako je težak život sluškinje!” rekla joj je Mameha. “Vjerojatno ima toliko stvari koje želiš, a plaća je tako mala. Ali reci, kako ćeš potrošiti novac koji si upravo zaradila?”
“Nisam zaradila nikakav novac, gospođo”, odgovorila je sluškinja. Ali po tome kako je nervozno gutala slinu vidjelo se da laže.
“Koliko ti je novaca obećala Hatsumomo?”
Sluškinja odmah obori pogled. Tek sam tada shvatila što Mameha misli. Kako smo kasnije saznale, Hatsumomo je doista podmitila barem jednu sluškinju u svakoj u-glednijoj čajani u Gionu. One su trebale nazvati Yoko, djevojku koja se u našoj okiyi javljala na telefon, svaki put kad bismo se u čajani pojavile Mameha i ja. Naravno, mi tada još nismo znale da je u to upletena Yoko, ali je Mameha točno pretpostavila da je sluškinja u ovoj čajani na neki način poslala poruku Hatsumomo.

Ta mlada sluškinja nije od srama mogla pogledati Mamehu. Svaki put kad bi joj Mameha podigla bradu, njezine su oči i dalje bile okrenute prema dolje kao da su od olova. Kad smo izišle iz čajane, čule smo Hatsumomin glas koji je dopirao do nas kroz prozor iznad naših glava, jer to je bila tako uska uličica da je u njoj odzvanjao svaki zvuk.
“Da, a kako joj je bilo ime?” govorila je Hatsumomo. “Savuko”, rekao je neki muški glas.
“Ne, nije Savuko. Savuri", ispravio ga je drugi muški glas.
“Mislim da je to ta", rekla je Hatsumomo. “Ali zbilja, to je tako neugodno... ne smijem vam to reći! Izgleda mi draga djevojka..."
“Nisam uspio steći nekakav dojam", rekao je neki muškarac. “Ali vrlo je ljupka."
“Tako neobične oči!" rekla je jedna gejša.
“Znaš što mi je jedan muškarac rekao neki dan o njezinim očima?" rekla je Hatsumomo. “Rekao mi je kako njezine oči imaju boju zgaženih crva."
“Zgaženih crva... dakle, još nikad nisam čula da netko tako opisuje neku boju."
“Pa, reći ću vam što sam htjela reći o njoj", nastavila je Hatsumomo, “ali mi morate obećati da to nećete nikome drugom ispričati. Ona ima nekakvu bolest, tako da su joj grudi kao u kakve starice, obješene i naborane, ozbiljno, nešto strašno! Vidjela sam je jednom u kupalištu..."
Mi smo bile zastale dolje da čujemo što Hatsumomo govori, ali kad smo to čule, Mameha me lagano gurnula i otišle smo zajedno niz uličicu. Kad smo izašle na aveniju, Mameha je dugo stajala i gledala gore-dolje po ulici te napokon rekla:
“Pokušavam smisliti kamo bismo sad mogle otići, ali... ne mogu se ničega sjetiti. Ako nas je ta žena našla ovdje, onda nas može naći bilo gdje u Gionu. Najbolje je da se vratiš u okiyu, Savuri, dok ne smislimo nekakav novi plan."

Jednog popodneva tijekom Drugog svjetskog rata, nekoliko godina nakon ovih događaja o kojima ti sada pričam, na jednoj zabavi ispod grana javora, neki je časnik izvadio pištolj iz navlake i položio ga na slamnatu prostirku kako bi se preda mnom napravio važan. Sjećam se kako me se dojmila ljepota tog pištolja. Metal je imao nekakav mutan sivi sjaj, zaobljeni su dijelovi bili glatki i savršeni. Ulašteno drvo drška pištolja imalo je lijepe šare. Ali kad sam pomislila na pravu svrhu tog predmeta dok sam slušala časnikove priče, uopće mi se više nije činio lijep, nego se pretvorio u nešto monstruozno.

Isto se to u mojim očima dogodilo s Hatsumomo, nakon što je već na samom početku zakočila moju karijeru gejše. Naime, nikad je dosad nisam smatrala čudovištem. Ali sam joj oduvijek zavidjela na njezinoj ljepoti, a sad je to prestalo. Umjesto da svake večeri prisustvujem svečanim večerama ili odlazim na deset do petnaest zabava, što bi bilo normalno, bila sam prisiljena sjediti u okiyi i vježbati plesanje ili shamisen kao da se u zadnjih godinu dana ništa nije promijenilo u mom životu. Kad bi Hatsumomo, uređena za izlazak, prolazila hodnikom pokraj mene s licem namazanim bjelilom što se sjalo iznad tamnog kimona poput mjeseca na noćnom nebu, uvjerena sam da bi i sljepac bio zadivljen njezinom ljepotom. Međutim, ja sam osjećala samo mržnju i čula vlastitu krv kako mi šumi u ušima.

U sljedećih nekoliko dana Mameha me je nekoliko puta pozvala k sebi. Svaki put sam se nadala da će mi reći kako je smislila na koji ćemo način nadmudriti Hatsumomo, ali me je ona samo slala da za nju obavim poslove koje nije mogla povjeriti sluškinjama. Upitala sam je jednog popodneva ima li ikakvog pojma što će biti sa mnom.
“Na žalost, Savuri, ti si trenutačno prognanica”, odgovorila mi je. “Nadam se da si odlučnija nego ikad u želji da uništiš tu opaku ženu! Međutim, dok ne smislim nekakav plan, nema nikakvog smisla da te vučem naokolo sa sobom po Gionu.”

Dakako, bila sam razočarana kad sam to čula, ali Mameha je bila potpuno u pravu. Hatsumomo mi je svojim porugama mogla nanijeti veliku štetu u očima muškaraca, pa čak i žena, stoga mi je bilo pametnije sjediti kod kuće.

Srećom, Mameha je s vremena na vrijeme ipak uspijevala pronaći za mene zabave kojima sam mogla prisustvovati bez straha od Hatsumominih podvala. Hatsumomo mi je, doduše, zatvorila vrata Giona, ali mi nije mogla prepriječiti put u svijet izvan Giona. Kad bi Mameha imala kakav angažman izvan Giona, često bi me pozvala da je pratim. Tako smo jednom otputovale vlakom na jedan dan u Kobe, gdje je Mameha prerezala vrpcu na otvorenju jedne nove tvornice. Drugom me je prigodom povela sa sobom kad ju je bivši predsjednik kompanije “Nippon telefon i telegraf' pozvao na obilazak Kvota u limuzini. Taj me se izlet duboko dojmio, jer sam prvi put imala prilike vidjeti golemi grad izvan granica naše male četvrti Gion, a uz to sam se prvi put vozila u automobilu. Uopće nisam znala u kakvim su očajnim uvjetima neki ljudi živjeli tih godina dok se nismo provezli obalom rijeke južno od grada i vidjeli prljave žene kako doje djecu ispod stabala uz željezničke tračnice i muškarce u otrcanim slamnatim sandalama kako čuče među korovom. Ne mogu reći da sirotinja nikad nije dolazila u Gion, ali malokad smo mogli vidjeti takve bijednike kao što su bili ovi izgladnjeli seljaci koji si nisu mogli priuštiti čak ni pranje u javnom kupalištu. Nikad nisam mislila da ja, robinja koju terorizira zla Hatsumomo, uživam u relativnom obilju tijekom tih godina velike ekonomske krize. Tog dana sam to shvatila. Jednog sam se dana negdje pred podne vratila kući iz škole i našla pisamce u kojem je pisalo neka pokupim svoju šminku i požurim u Mamehin stan. Kad sam stigla tamo, zatekla sam gospodina Ichodu, koji je bio garderobi-jer poput gospodina Bekkua, kako u stražnjoj sobi pomaže Mamehi vezati obi pred visokim zrcalom.
“Brzo se našminkaj”, rekla mije Mameha. “Pripremila sam ti u drugoj sobi kimono koji ćeš obući. “

Mamehin je stan bio golem za gionske standarde. Uz glavnu sobu, veličine šest tatamija, imala je još dvije manje sobe, garderobu, koja je ujedno služila i kao soba za sluškinje, te sobu u kojoj je ona spavala. Ondje, u njezinoj spavaćoj sobi, na futonu presvučenom svježim plahtama, ležao je kimono s pripadajućim komadima odjeće koje je poslagala njezina sluškinja. Začudio me je futon. Mameha očigledno nije prošle noći spavala na tim plahtama jer su bile bez ijednog nabora i bijele poput snijega. Pitala sam se što bi to trebalo značiti dok sam se presvlačila u pamučni kimono za šminkanje koji sam donijela sa sobom. Kad sam započela sa šminkanjem, Mameha mi je objasnila zašto me pozvala.
“Barun je došao u grad”, rekla je. “Dolazi ovamo na ručak. Hoću da te upozna.”

Nisam još imala prilike spomenuti baruna, ali čovjek o kojem je govorila Mameha bio je barun Matsunaga Tsu-nevoshi, njezin danna. U Japanu danas više nemamo barune i grofove, ali smo ih imali u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, a barun Matsunaga svakako je pripadao među najbogatije. Njegova je obitelj upravljala velikom bankom, jednom od najvećih u Japanu, i bila vrlo utjecajna u financijskom svijetu. Zapravo je njegov stariji brat naslijedio naslov baruna, ali on je ubijen u atentatu koji je izvršen na njega dok je bio ministar financija u vladi premijera Inukaija. Nakon bratove smrti, Mamehin je danna, koji je tada već imao više od trideset godina, naslijedio ne samo naslov baruna, nego i svu bratovu imovinu, uključujući veliko imanje u Kvotu, nedaleko Giona. Najveći je dio vremena boravio u Tokvju, zbog poslova, ali i zbog jednog drugog razloga; naime, mnogo godina kasnije saznala sam da je imao još jednu ljubavnicu u četvrti Aka-saka, tokijskoj četvrti gejša. Nije bilo mnogo muškaraca koji su bili dovoljno bogati da si mogu priuštiti i jednu gejšu kao ljubavnicu, ali je barun Matsunaga Tsunevoshi imao čak dvije.

Sad, kad sam znala da će Mameha provesti popodne s barunom, postalo mi je jasnije zašto su na futonu u njezinoj spavaćoj sobi bile svježe plahte.

Brzo sam se presvukla u odjeću koju je Mameha priredila za mene, svijetlozeleni potkimono i žuto-hrđavo-smeđi kimono s uzorkom borovih stabala oko donjeg ruba. Upravo kad sam izašla iz sobe, jedna od sluškinja vratila se iz obližnjeg restorana s velikom lakiranom kutijom u kojoj je bio ručak za baruna. Hrana je bila složena u zdjelice i na tanjure isto onako kako bi je poslužili u restoranu. Najveća je posuda bila plitica od lakiranog drveta s dvije soljene ribe ayu, pečene na žaru i osovljene na trbuhe, kao da zajedno plivaju u rijeci. Uz njih su ležala dva, na pari kuhana račića, od one vrste koji se jedu cijeli. Stazica od soli krivudala je uz rub plitice, naznačavajući pijesak preko kojeg su račići prešli.

Nekoliko trenutaka kasnije stigao je barun. Provirila sam kroz otvor uz okvir kliznih vrata i vidjela ga kako stoji u ulaznom prostoru odmah iza vrata dok mu Mame-ha odvezuje cipele. Prvi me je dojam naveo da pomislim na badem ili neku drugu vrstu orašastog ploda, jer je bio nizak i vrlo okrugao i nekako su mu držanje i izraz oko očiju odražavali stanovitu težinu. U to su vrijeme brade bile u modi i barun je na licu imao nekoliko dugačkih, mekih pramenova koji su valjda trebali predstavljati bradu, ali su meni više sličili na tanke rezance morskih algi koje ponekad stavljaju na zdjele s rižom kao začin.
“Oh, Mameha... totalno sam iscrpljen”, čula sam ga kako kaže. “Mrzim duga putovanja vlakom!”

Napokon je izvukao noge iz cipela i sitnim, hitrim koracima prešao preko sobe. Ranije tog jutra, Mamehin je garderobijer prenio iz spremišta na drugom kraju hodnika jedan debelo tapecirani naslonjač i perzijski tepih, te ih postavio uz prozor. Barun je otišao tamo i sjeo, ali što se događalo poslije ne mogu reći, jer je Mamehina sluškinja došla do mene, naklonila mi se u znak isprike i tiho povukla vrata dok se nisu sasvim zatvorila.

Ostala sam u Mamehinoj maloj garderobi čitav sat ili više dok je sluškinja ulazila i izlazila poslužujući ručak. Povremeno sam čula mrmorenje Mamehina glasa, ali je uglavnom govorio barun. U jednom sam trenutku pomi slila da se naljutio na Mamehu, ali slušajući dalje, shvatila sam da se samo tuži na nekog čovjeka koji ga je razljutio jer ga je ispitivao o osobnim stvarima. Napokon je objed završio, sluškinja je iznijela šalice od čaja i Mameha me je pozvala u sobu. Otišla sam do baruna i kleknula pred njim; bila sam jako nervozna jer nikad dotad nisam u-poznala nekog plemića. Poklonila sam mu se i zamolila ga da mi nešto ne zamjeri. Mislila sam da će mi nešto reći. Međutim, on se osvrtao naokolo po sobi i činilo se da me je jedva primijetio.

“Mameha”, rekao je, “što se dogodilo s onim pergamentom koji je nekoć visio u ovom alkovu? Na njemu je bio nekakav crtež tušom, mnogo bolji od ovoga što je sada tamo.”
“Na ovom pergamentu koji sada tamo visi, barune, nalazi se pjesma Matsudaire Koichija, ispisana njegovom rukom. Ta je pjesma tu već blizu četiri godine.”
“Četiri godine? Zar nije tu visio onaj crtež tušom kad sam prošli mjesec bio ovdje?”
“Nije... ali u svakom slučaju, barun me gotovo tri mjeseca nije počastio svojim posjetom.”
“Nije onda čudo što sam toliko iscrpljen. Uvijek kažem kako bih trebao više vremena provoditi u Kvotu, ali... no da, uvijek jedna stvar vuče drugu i vrijeme proleti. Daj da pogledam taj crtež o kojem sam govorio. Ne mogu vjerovati da sam ga zadnji put vidio prije četiri godine.”

Mameha pozove sluškinju i zamoli je neka iz ormara donese pergamentni svitak. Ja sam dobila zadatak da ga razmotam. Ruke su mi toliko drhtale da mi je ispao kad sam ga podigla kako bih ga pokazala barunu.
“Pazi, djevojko!” rekao mije.
Toliko mi je bilo neugodno da sam i nakon što sam mu se naklonila i ispričala, nastavila pogledavati prema njemu kako bih vidjela srdi li se na mene. Dok sam držala svitak, on je više gledao u mene nego u crtež. Ali pogled mu nije bio prijekoran. Kad sam nakon nekog vremena shvatila kako je u pitanju radoznalost, osjetila sam još jaču nelagodu.
“Ovaj je crtež mnogo ljepši od tog pergamenta koji sad držiš u alkovu, Mameha”, rekao je. Ali činilo se da još uvijek zuri u mene i nije ni pokušao skrenuti pogled kad sam ga na trenutak pogledala. “Kaligrafija je danas tako zastarjela i staromodna”, nastavio je. “Trebala bi to maknuti i ponovo objesiti ovaj krajobraz.”

Mameha nije imala izbora, morala je poslušati baruna i čak se pritom uspjela držati kao da misli kako je to odlična ideja. Kad smo sluškinja i ja skinule i smotale pergament s pjesmom i objesile crtež, Mameha me je pozvala k stolu da natočim barunu čaj. Kad bi nas netko gledao odnekud odozgor, vidio bi kako nas troje, Mameha, barun i ja, tvorimo mali trokut. Ali dakako, razgovarali su samo barun i Mameha, a ja nisam ništa drugo radila nego klečala ondje, osjećajući se poput goluba u gnijezdu sokolova. Kako sam ikad mogla zamišljati sebe dovoljno vrijednom da zabavljam takvu vrstu muškaraca kakve je Mameha zabavljala; ne samo ovako uzvišene aristokrate kao što je barun, nego i muškarce poput predsjednika. Čak i onaj direktor kazališta od prije neku večer... jedva me je i pogledao. Neću reći da sam ranije mislila kako sam vrijedna praviti društvo barunu, ali sad sam još jednom shvatila kako sam samo jedna priprosta, neuka djevojčica iz ribarskog sela. Ako Hatsumomo uspije u svom naumu, onemo-gućit će me da ikad išta postignem i svi će muški posjetitelji Giona zauvijek ostati izvan mog dohvata. Sudeći prema situaciji u kojoj sam se nalazila, moglo se dogoditi da možda nikad više ne sretnem baruna, a ni predsjednika. Zar nije bilo moguće da me Mameha, shvativši koliko je beznadan moj položaj, ostavi da venem zaboravljena u o-kiyi poput kakvog odbačenog kimona koji je tako privlačno izgledao u dućanu, prije kupnje? Barun se nagne, počela sam primjećivati kako je on prilično nervozan čovjek, i zagrebe prstom neku mrlju na Mamehinom stolu. Podsjetio me je na mog oca onog dana kad sam ga zadnji put vidjela, kad je noktima vadio prljavštinu iz pukotina na stolu. Pitala sam se što bi on mislio da me vidi kako klečim ovdje u Mamehinu stanu, odjevena u skupocjenu odjecu kakvu on nikad u životu nije ni vidio, u društvu s jednim barunom i najslavnijom gejšom u Japanu. Nisam bila vrijedna nalaziti se u takvom okruženju. A onda sam postala svjesna veličanstvenog svilenog kimona na svom tijelu i imala sam osjećaj da ću se ugušiti u ljepoti. U tom mi se trenutku ljepota učinila nečim bolno melankoličnim.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:17 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 160


Šesnaesto poglavlje


Jednog popodneva, kad smo Mameha i ja prelazile preko mosta na aveniji Shijo kako bismo u četvrti Pontocho kupile nove ukrase za kosu, jer se Mamehi nisu sviđali dućani s ukrasima za kosu u Gionu, ona se odjednom zaustavila. Neka stara teglenica prolazila je u tom trenutku ispod mosta i ja sam pomislila kako je Mameha zastala zbog oblaka crnog dima, ali se taj tren okrenula prema meni s izrazom na licu koji mi nije bio sasvim jasan.
“Što je, Mameha-san?” upitala sam je.
“Pa, mogu ti baš i reći, jer ćeš to ionako čuti od nekog drugog”, rekla je. “Tvoja mala prijateljica Buča osvojila je pripravničku nagradu i očekuje se da će je osvojiti i drugi put.”

Mameha je govorila o nagradi za gejše pripravnice koje su tijekom proteklog mjeseca najviše zaradile. Možda ti izgleda čudno što je postojala takva nagrada, ali za nju je bilo i te kako valjanog razloga. Poticanje pripravnica u nastojanju da postignu što je moguće veću zaradu pomaže im da se razviju u takve gejše koje će u Gionu najviše cijeniti, to jest u gejše koje će ostvarivati veliku zaradu ne samo za sebe, nego i za sve oko sebe. Mameha je više puta dosad rekla kako predviđa da će se Buča s mukom probijati nekoliko godina i na kraju postati jedna od onih gejša koje imaju nekolicinu vjernih mušterija, od kojih ni jedna nije imućna, i tek poneki rijetki angažman mimo toga. To je bila tužna slika i meni je bilo drago čuti da Buci ide bolje nego što je Mameha predviđala. Istodobno sam osjetila kako mi se želudac steže od strepnje. Buča je sad izgleda postala jedna od najpopularnijih pripravnica u Gionu, dok za mene gotovo nitko ne zna. Kad sam počela razmišljati kakve bi to moglo imati posljedice za moju budućnost, iskreno ti kažem, zacrnilo mi se pred očima.

Najčudnije je u vezi s Bučinim uspjehom to, razmišljala sam stojeći ondje na mostu, što je uspjela nadmašiti jednu prekrasnu mladu djevojku koja se zvala Raiha i koja je nekoliko mjeseci zaredom osvajala nagrade. Njezina je majka bila poznata gejša, a otac joj je pripadao jednoj od najuglednijih japanskih obitelji koja je raspolagala s gotovo neograničenim bogatstvom. Kad god bi Raiha prošla pokraj mene, osjećala bih se kao što se jednostavna girica mora osjećati kad kraj nje prolebdi srebrnasti losos. Kako je Buci uspjelo nju nadmašiti? Hatsumomo ju je svakako gurala od prvog dana i tjerala je da što više radi, toliko da je Buča u zadnje vrijeme počela mršaviti i jedva je još sličila onoj nekadašnjoj bucmastoj djevojčici. Ali bez obzira koliko se Buča zalagala i trudila, zar je stvarno mogla postati popularnija od Raihe?
“Oh, hajde, molim te”, rekla je Mameha, “nemoj biti tako tužna. Trebala bi se veseliti!”
“Istina je, sebično se ponašam”, rekla sam.
“Nisam to mislila. One će obje skupo platiti tu nagradu. Za pet godina nitko se više neće sjećati tko je Buča.”
“Meni se čini”, rekla sam, “da će je se svi sjećati kao djevojke koja je nadmašila Raihu.”
“Nitko nije nadmašio Raihu. Buča je možda zaradila najviše novaca prošli mjesec, ali Raiha je još uvijek najpopularnija pripravnica u Gionu. Dođi, objasnit ću ti.”
Odvela me je u jednu čajanu u četvrti Pontocho i posjela me kraj
sebe.

U Gionu, objašnjavala mi je Mameha, neka popularna gejša uvijek može mlađoj sestri osigurati bolju zaradu od bilo koga drugoga ako je voljna riskirati vlastitu reputaciju. To je povezano s načinom na koji se zaračunava ohana, odnosno “naknada za cvijeće”. U stara vremena, prije stotinu ili više godina, svaki put kad bi neka gejša došla na neku zabavu, vlasnica čajane zapalila bi mirisni štapić koji gori jedan sat i koji se zove ohana, što znači “cvijet”. Gejšina je naknada ovisila o tome koliko je mirisnih štapića izgorjelo do trenutka kad je otišla iz čajane.

U Gionu je cijenu jednog ohana oduvijek određivao ured za registraciju. U vrijeme kad sam ja bila pripravnica cijena je bila tri jena, što je otprilike bila cijena dvije boce sakea. To se možda čini mnogo, ali neka nepopularna gejša koja zarađuje jedan ohana po satu živi prilično bijedno. Vjerojatno većinu večeri provodi sjedeći uz grijalicu sa žeravicom, čekajući da je netko angažira, a čak i kad ima posla, ne može zaraditi više od deset jena na noć, što joj nije dosta ni da otplati dugove. S obzirom na golemo bogatstvo koje se slijeva u Gion, ona sliči insektu koji traži ostatke mesa na oglodanim kostima, za razliku od Hat-sumomo ili Mamehe koje su poput lavica što se goste lovinom, ne samo zato što svake noći imaju ispunjenu satnicu, nego i zato što one mnogo više zaračunavaju za svoje usluge. Hatsumomo, na primjer, nije zaračunavala po jedan ohana na sat, nego po jedan ohana svakih petnaest minuta. A Mameha... no da, njoj nije bilo ravne”u Gionu: ona je naplaćivala po jedan ohana svakih pet minuta.

Naravno, ni jedna gejša ne zadržava sve što zaradi, čak ni Mameha. Čajana uzima svoj dio, zatim jedan mnogo manji dio odlazi udruženju gejša. Jedan dio dobiva gej-šin garderobijer i tako to ide redom dalje, uključujući naknadu nekoj okiyi koja joj vodi knjige i zapisuje angažmane. Na kraju joj vjerojatno ostaje tek malo više od polovice onog što je zaradila. No, to je još uvijek golema svota u usporedbi sa zaradom neke nepopularne gejše, koja iz dana u dan tone u sve dublju bijedu.

Evo kako neka gejša kao Hatsumomo može omogućiti svojoj mlađoj sestri da izgleda kao da ima više uspjeha nego što ga doista ima.
Kao prvo, neka popularna gejša uvijek je dobrodošla na gotovo svakoj zabavi i na mnoge od njih svratit će samo na pet minuta. Ljudi koji priređuju zabavu rado će joj platiti njezinu naknadu, čak i ako ih samo dođe pozdraviti, jer znaju da će im se ona, prigodom njihova sljedećeg posjeta Gionu, vjerojatno pridružiti za stolom i dopustiti im da neko vrijeme uživaju u njezinu društvu. S druge strane, jedna obična pripravnica nikako se ne može tako ponašati. Njezina je zadaća, razvijati poznanstva i odnose s mušterijama. Dok ne navrši osamnaest godina i ne postane punopravna gejša, ne može ni pomišljati na to da leti sa zabave na zabavu. Mora se zadržati najmanje jedan sat ili više i tek onda smije nazvati okiyu kako bi saznala gdje se nalazi njezina starija sestra kako bi joj se mogla pridružiti i biti predstavljena drugoj skupini gostiju. Dok njezina popularna starija sestra može tijekom večeri obići čak i do dvadeset zabava, pripravnica vjerojatno neće stići na više od pet. Ali Hatsumomo se nije toga držala. Vodila je Buču sa sobom kamo god je išla.

Sve dok ne navrši šesnaest godina, pripravnica može zaračunati pola ohana na sat. Ako Buča ostane na zabavi samo pet minuta, domaćin zabave plaća isto kao da je ostala puni sat. S druge strane, nitko ne očekuje da će Buča ostati samo pet minuta. Gosti vjerojatno nisu zamjerili Hatsumomo što je jednu večer, ili čak i dvije, dovela svoju mlađu sestru samo u kratki posjet. Ali nakon nekog vremena sigurno su se počeli čuditi zašto se ona uvijek nekud žuri i zašto njezina mlađa sestra ne ostaje s njima kako se to očekuje od jedne pripravnice. I tako, vidiš, Bu-čina je zarada mogla biti velika, možda čak tri ili četiri ohana na sat. Ali će ona to sigurno platiti gubitkom ugleda, baš kao i Hatsumomo.
“Hatsumomino ponašanje samo pokazuje koliko joj je očajnički stalo do toga da nas pobijedi”, zaključila je Mameha. “Učinit će bilo što samo da Buča ispadne uspješna. Jasno ti je zašto to radi, zar ne?”
“Nisam baš sigurna, Mameha-san.”
“Ona hoće da Buča izgleda uspješna kako bi ju gospođa Nitta posvojila. Ako Buča postane kći okiye, budućnost joj je osigurana, a time i Hatsumomi. Na posljetku, Hatsumomo je Bučina sestra, gospođa Nitta je sigurno ne bi izbacila na ulicu. Razumiješ što ti govorim? Ako gospođa Nitta posvoji Buču, nikad se nećeš osloboditi Hatsumomo... osim ako tebe ne izbace iz okiye.”

Osjetila sam se onako kako se valjda osjećaju morski valovi kad im oblaci oduzmu toplinu sunca.
“Nadala sam se da ću vidjeti kako se za kratko vrijeme pretvaraš u popularnu mladu pripravnicu”, nastavila je Mameha, “ali se Hatsumomo uplela i sve nam je pokvarila.”
“Istina je!”
“Pa, barem učiš na ispravan način zabavljati muškarce. Imala si sreće što si upoznala baruna. Doduše, nisam još pronašla način kako ćemo onemogućiti Hatsumomo, ali da budem iskrena...” Naglo se prekinula.
“Da, gospođo?” upitala sam.
“Oh, nije važno, Savuri. Bila bih luda da ti otkrijem što smišljam.”
Uvrijedila sam se kad sam to čula. Mameha je to, izgleda, odmah osjetila, jer je brzo dodala: “Ti s njom živiš pod istim krovom, je li tako? Ako nešto izlaneš, ona će to sigurno doznati.”
“Žao mi je, Mameha-san, za sve čime sam zavrijedila vaše loše mišljenje o meni”, rekla sam joj. “Zar uistinu mislite da bih otrčala u okiyu i sve izbrbljala Hatsumomo?”
“Mene ne brine što bi ti mogla učiniti. Miševi ne završe u mačkinu želucu zato što trče tamo gdje mačka spava i tresu je da se probudi. Ti vrlo dobro znaš koliko je Hatsumomo lukava. Jednostavno ćeš morati imati povjerenja u mene, Savuri.”
“Da, gospođo”, odgovorila sam, jer što sam zapravo drugo mogla
reći.
“Nešto ću ti ipak reći”, rekla je Mameha i nagnula se malo naprijed, kako se meni učinilo, napeta od uzbuđenja. “Nas dvije ćemo u sljedeća dva tjedna otići na zabavu na jedno mjesto gdje nas Hatsumomo nikad neće naći.”
“Smijem li pitati kamo?”
“Naravno da ne smiješ! Neću ti reći ni kada. Samo, budi spremna. Saznat ćeš sve što trebaš znati kad za to dođe vrijeme.”

Kad sam se tog poslijepodneva vratila u okiyu, sakrila sam se gore na katu kako bih prelistala almanah. U sljedeća dva tjedna nekoliko se dana isticalo povoljnim izgledima. Jedan je bio iduća srijeda, naznačena kao povoljan dan za putovanje prema zapadu; pomislila sam kako me Mameha možda kani povesti nekamo izvan grada. Drugi je bio ponedjeljak iza toga, koji je slučajno bio i tai-an, najpovoljniji dan budističkog šestodnevnog tjedna. Napokon, sljedeća nedjelja nosila je vrlo čudno predviđanje: “Ravnoteža dobrog i lošeg može otvoriti vrata sudbini.” Ovo mi je zvučalo najzanimljivije od svega.

U srijedu nisam dobila nikakvu poruku od Mamehe. Nekoliko dana kasnije pozvala me je da popodne dođem k njoj u stan, u dan koji je moj almanah naznačavao kao nepovoljan - ali je samo htjela porazgovarati sa mnom o promjeni satnice u školi. Nakon toga je prošao čitav tjedan, a da mi se nije javila. I onda, u nedjelju, oko podneva, čula sam kako se otvaraju vrata okiye i brzo sam odložila shamisen na pod galerije, gdje sam proteklih sat vremena, ili tako nekako, sjedila i vježbala, te sam požurila do ulaza. Očekivala sam da ću vidjeti jednu od Mamehi-nih sluškinja, ali to je bio samo pomoćnik ljekarnika koji je donio ljekovite kineske trave za Teticin artritis. Jedna od naših starih sluškinja preuzela je paket i ja sam se već mislila vratiti svom shamisenu kad sam primijetila kako dostavljač pokušava privući moju pozornost. Držao je u jednoj ruci komadić papira tako da sam to samo ja mogla vidjeti. Naša je sluškinja već počela zatvarati vrata kad se on obratio meni: “Ispričavam se što vas gnjavim, gospođice, ali možete li ovo baciti u smeće?” Sluškinji se to učinilo čudno, ali ja sam uzela papir i tobože sam ga bacila u smeće u služinskoj sobi. Na papiru je bila nepotpisana poruka, napisana Mamehinim rukopisom.

“Traži od Tetice dozvolu da izađeš. Reci joj da imam nekakvog posla za tebe u svom stanu i nastoj svakako doći prije jedan sat popodne. Pazi da nitko drugi ne sazna kamo ideš.”

Sigurna sam da su Mamehine mjere opreza bile pametne i potrebne, ali Majka je ručala kod prijateljice, a Hatsumomo i Buča već su otišle na neku popodnevnu zabavu. U okiyi su ostale samo Tetica i sluškinje. Otišla sam ravno u njezinu sobu i zatekla je kako prostire debeli pamučni pokrivač preko svog futona, pripremajući se za popodnevni odmor. Stajala je drhteći od zime u svom ogrtaču za spavanje dok sam joj govorila kako bih morala izaći. Čim je čula da me Mameha zove, nije ju uopće zanimao razlog. Samo je mahnula rukom i zavukla se pod pokrivač.

Kad sam stigla u Mamehin stan, ona se još nije bila vratila s neke prijepodnevne zabave, ali me je sluškinja uvela u garderobu da mi pomogne sa šminkanjem i kasnije je donijela kimono što ga je Mameha pripremila za mene. Navikla sam se nositi Mamehina kimona, premda je to, zapravo, bilo neuobičajeno; jedna gejša nikad ne posuđuje kimona iz svoje kolekcije nekoj pripravnici. Dvije prijateljice mogu zamijeniti kimona za jednu ili dvije večeri, ali malokad će neka starija gejša pokazati toliku ljubaznost prema nekoj mladoj djevojci. U stvari, za Mamehu je to značilo priličnu gnjavažu, jer kako ona nije više nosila ta kimona s dugačkim rukavima, morala je svaki put slati sluškinju u skladište. Cesto sam se pitala ne očekuje li ona možda da joj za to nekako platim.

Kimono koji mi je pripremila za taj dan bio je najljepši od svih koje mi je dotad posudila: od narančaste svile, sa srebrnim slapom koji se od koljena nadolje slijevao u sivoplavo more. Kroz slap su provirivale smeđe stijene, a u podnožju su ležale naplavljene kvrgave grane, izvezene lakiranim koncem. Ja to nisam znala, ali taj je kimono bio čuven u Gionu i ljudi su ga, čim bi ga vidjeli, odmah povezivali s Mamehom. Dopustivši mi da ga nosim, Mameha je dopustila da se na mene prenese nešto od njezine aure.
Nakon što mi je gospodin Ichido svezao obi - hrđastih i smeđih tonova, protkan zlatnim nitima - dovršila sam šminkanje i umetnula ukrase u kosu. Zataknula sam u obi predsjednikov rupčić - koji sam donijela sa sobom iz okiye kako sam to često činila i zatim stala pred visoko zrcalo, zadivljeno zureći u svoj odraz. Već sam bila zapanjena ljepotom kimona koji je Mameha odabrala za mene, ali još sam se više začudila kad se ona, po povratku u stan, presvukla u jedan prilično jednostavan kimono u boji planinskog krumpira, posut svijetlosivim, kosim crticama. Preko njega je vezala obi s jednostavnim uzorkom crnih dijamanata na modroj pozadini. I u tako jednostavnoj odjeći zadržala je neupadljiv sjaj i eleganciju bisera, ali dok smo zajedno hodale ulicom, žene koje su pozdravljale Mamehu, gledale su u mene.
Kod gionskog hrama ušle smo u rikšu i vozile se otprilike pola sata do neke četvrti u Kvotu koju nikad dotad nisam vidjela. Usput mi je Mameha objasnila kako ćemo prisustvovati egzibicijama sumo hrvača kao gošće Iwamu-ra Kena, osnivača električne kompanije Iwamura iz Osa-ke. Igrom slučaja, ta je kompanija proizvela onu grijalicu koja je usmrtila Bakicu. Iwamurina desna ruka i direktor kompanije, Nobu Toshikazu, također će biti tamo. Nobu je bio ljubitelj sumo borbi i pomogao je organizirati današnju priredbu.

“Moram te upozoriti”, rekla mi je Mameha, “da Nobu... pomalo čudno izgleda. Ostavit ćeš sjajan dojam ako se budeš lijepo ponašala kad ga upoznaš.” I na to me je pogledala kao da mi hoće reći kako će biti strašno razočarana ako to ne bude tako.

Što se pak tiče Hatsumomo, nismo se trebale brinuti zbog nje. Sve su ulaznice već tjednima bile rasprodane.

Napokon smo izašle iz rikše pred sveučilištem. Mameha me je povela niz jednu zemljanu stazu obrubljenu niskim borovima. Oko nas su se na obje strane nizale zgrade zapadnjačkog stila s prozorima razdijeljenim u mala, četverouglasta staklena okna, spojena uskim drvenim okvirima. Nisam bila svjesna toga koliko je Gion za mene postao novi dom, sve dok nisam primijetila kako se ovdje, na sveučilištu, osjećam poput uljeza. Svud oko nas bili su glatko izbrijani mladići, kose očešljane na razdjeljak a neki su nosili naramenice kojima su pridržavali hlače. Činilo se da smo im nas dvije izgledale vrlo egzotično, jer bi zastali i promatrali nas dok smo prolazile, te su čak zbijali šale na naš račun. Ubrzo smo prošle kroz nekakva željezna vrata, zajedno s gomilom ostalih posjetitelja, uglavnom starijih muškaraca, premda je među njima bilo i dosta žena, uključujući i nekoliko gejša. U Kvotu postoji nekoliko mjesta gdje se sumo egzibicije mogu održavati u zatvorenom prostoru, a jedno od tih mjesta bila je i stara dvorana na sveučilištu. Ta zgrada danas više ne postoji, ali i tada je pristajala uz ostale zgrade zapadnjačkog stila oko nje kao što neki sasušeni starac u kimonu pristaje u skupinu zapadnjački odjevenih poslovnih ljudi. Sličila je na veliku kutiju, s krovom koji je nekako izgledao prilično nesiguran, tako da me je sve zajedno podsjećalo na lonac pokriven neodgovarajućim poklopcem. Golema vrata na jednoj strani bila su tako izvijena da se drvo nadulo iznad željeznih sipki kojima su daske bile pričvršćene. Sve me je to toliko podsjetilo na moju pijanu kućicu da sam se na trenutak rastužila.

Dok sam se uspinjala stubama, primijetila sam dvije gejše koje su dolazile preko dvorišta pokrivenog šljunkom i naklonila sam im se. One su mi uzvratile kratkim naklonom glave i nešto su međusobno komentirale. To mi se učinilo čudno, sve dok ih nisam bolje pogledala. Srce mi se spustilo u pete: jedna je od tih žena bila Hatsumomina prijateljica Korin. Ponovo sam joj se naklonila, sad kad sam je prepoznala i skupila sam svu snagu da joj se nasmiješim. Čim su me prestale gledati, prišapnula sam Mamehi:
“Mameha-san! Upravo sam vidjela jednu Hatsumomi-nu prijateljicu!”
“Nisam znala da Hatsumomo uopće ima prijateljicu.”
“Ova se zove Korin. Tamo je... odnosno, bila je tamo malo prije, s jednom drugom gejšom.”
“Poznajem Korin. Zašto se toliko brineš zbog nje? Što ona može
učiniti?”
Nisam joj na to znala odgovoriti. Ali ako Mamehu to nije zabrinulo, onda nema razloga da se ja dalje zbog toga brinem.

Moj je prvi dojam o dvorani bio slika golemog, praznog prostora što se diže sve do krova, osvijetljenog zrakama sunca što su dopirale kroz prozore visoko iznad naših glava i ispunjenog žamorom i dimom s priručnih peći ispred dvorane, na kojima su pržili slatke rižine kolačiće s misto premazom od povrća. U središtu je stajala platforma na kojoj će se hrvači boriti, natkrivena krovom u stilu šintoističkog hrama. Jedan je svećenik hodao oko platforme, pjevajući blagoslove i tresući svoj posvećeni štap ukrašen presavijenim trakama papira.

Mameha me je povela do povišenih loža u prvom redu, gdje smo izule natikače i ispred njih nastavile hodati po uskom drvenom prolazu u našim čarapama s odvojenim palcem. Naši su domaćini bili u tom redu, ali ja nisam imala pojma tko su oni, sve dok nisam ugledala nekog muškarca kako maše rukom Mamehi, odmah sam znala da je to Nobu. Bilo mi je jasno zašto me je Mameha unaprijed upozorila na njegov izgled. Već s ove daljine koža njegova lica podsjećala je na rastopljenu svijeću. U nekom trenutku u svom životu on je očito pretrpio strašne opekline, čitava je njegova pojava djelovala tako tragično da nisam mogla ni zamisliti užasne patnje koje je morao podnijeti. Već sam se čudno osjećala zbog susreta s Korin, a sad sam se počela brinuti neću li pri susretu s Nobuom možda nehotice napraviti neku glupost, a da uopće neću biti svjesna što sam napravila. Dok sam hodala iza Mame-he, nisam gledala Nobua, nego sam se radije usredotočila na nekog elegantnog muškarca koji je sjedio kraj njega na istom tatamiju i na sebi je imao muški kimono s tankim prugicama. Od prvog trenutka kad sam ugledala tog čovjeka, osjetila sam kako me obuzima nekakav čudan mir. On je razgovarao s nekim u drugoj loži, tako da sam mu mogla vidjeti samo zatiljak. Ali tako mi se činio poznatim da sam na trenutak bila potpuno zbunjena. Znala sam samo to da taj čovjek nekako ne pripada u ovu dvoranu. Odjednom, prije nego što sam mogla naslutiti nekakvu vezu, u glavi mi se pojavila slika tog čovjeka kako se okreće prema meni na ulici u mom rodnom selu...

I onda sam shvatila da je to gospodin Tanaka!
Promijenio se na neki način koji ne bih bila mogla opisati. Gledala sam ga kako podiže ruku da zagladi svoju sijedu kosu i uočila sam graciozni pokret prstiju. Zašto me je tako čudno umirivao pogled na njega? Možda sam bila tako zbunjena što ga vidim da uopće nisam znala što zapravo osjećam. Napokon, ako sam ikoga mrzila na ovom svijetu, onda je to bio gospodin Tanaka, podsjetila sam samu sebe. Neću kleknuti kraj njega i reći: “Ah, gospodine Tanaka, kako sam počašćena što vas vidim! Što vas je dovelo u Kvoto?”

Umjesto toga, naći ću načina da mu pokažem svoje stvarne osjećaje, premda se to sigurno ne uklapa u obrazac pristojnog ponašanja jedne gejše pripra-vnice. Zapravo, zadnjih nekoliko godina nisam više gotovo uopće mislila na gospodina Tanaku. Ali još uvijek sam dugovala samoj sebi pokazati se na neki način neljubaznom: proliti mu, na primjer, šake po hlačama umjesto da mu ga ulijem u šalicu. Nasmiješit ću mu se, jer sam se bila obvezna smiješiti, ali to će biti onakav smiješak kakav sam tako često vidjela na Hatsumominu licu i zatim ću reći: “Oh, gospodine Tanaka, taj jaki vonj po ribama... već me to što sjedim ovdje kraj vas ispunjava nostalgijom!” Kako će ga to pogoditi! Ili možda ovo: “Zaboga, gospodine Tanaka, izgledate... gotovo otmjeno!” Iako je, zapravo, kad sam ga sad gledala, a u međuvremenu smo se već sasvim približile loži, doista izgledao otmjeno, otmjenije nego što bih ikad mogla pretpostaviti. Mameha je u-pravo ulazila u ložu i spuštala se na koljena kako bi se naklonila. U tom trenutku on je okrenuo glavu i po prvi put sam ugledala široko lice i istaknute jagodične kosti... te iznad svega, očne kapke, tako zategnute u kutovima očiju, tako plosnate i glatke. I odjednom se sve oko mene utišalo, kao da je on bio vjetar koji je zapuhao, a ja oblak koji je taj vjetar nosio.

Bio mi je poznat, naravno, poznatiji na neki način nego moj vlastiti odraz u zrcalu. Ali to uopće nije bio gospodin Tanaka. To je bio predsjednik.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:17 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 159


Sedamnaesto poglavlje


Ja sam predsjednika vidjela samo tijekom jednog kratkog trenutka u svom životu, ali otada sam mnoge trenutke provela zamišljajući u mašti njegovu pojavu. On je bio nešto poput pjesme od koje sam jednom čula samo neke dijelove, ali koja mi se otada stalno vrti u glavi. Iako su se, naravno, tijekom vremena note malo izmijenile, na primjer, zamišljala sam da ima više čelo i nisam zapamtila da mu je kosa tako gusta. Kad sam ga ugledala, na trenutak nisam bila sigurna je li to doista predsjednik, ali obuzeo me je takav blaženi osjećaj da sam bez imalo dvojbe shvatila kako sam ga ponovo našla.

Dok je Mameha pozdravljala dvojicu muškaraca, ja sam stajala iza nje, čekajući da na mene dođe red da im se naklonim. Što ću ako mi, kad progovorim, glas zacvili kao mokra krpa po ulaštenom podu? Nobu je, s onim svojim tragično unakaženim licem, gledao u mene, ali nisam bila sigurna je li me predsjednik uopće primijetio. Previše sam se sramila da bih ga se usudila pogledati. Kad je Mameha zauzela svoje mjesto i zagladila kimono preko koljena, vidjela sam da me predsjednik promatra pogledom koji sam ja protumačila kao znatiželju. Osjetila sam kako su mi noge ledene, jer mi je sva krv navalila u lice.

“Predsjedniče Iwamura... direktore Nobu”, rekla je Mameha, “ovo je moja nova mlađa sestra Savuri.”
Sigurna sam da si čuo za slavnog Iwamuru Kena, osnivača električne kompanije Ivvamura. A vjerojatno si čuo i za Nobua Toshikazua. Sasvim sigurno u Japanu nikad nisu postojali slavniji poslovni partneri od njih dvojice. Bili su kao stablo i korijenje, kao hram i ulazna vrata ispred njega. Čak sam i ja, djevojčica od četrnaest godina, čula za njih. Ali nikad ni u snu nisam pomislila da bi onaj muškarac kojeg sam srela na obali Shirakawe mogao biti I-wamura Ken. No, spustila sam se na koljena i naklonila se obojici, izgovarajući uobičajene riječi: kako ih molim da mi nešto ne zamjere i tako dalje. Kad sam to obavila, ustala sam i otišla kleknuti na prazno mjesto između njih dvojice. Nobu se upustio u razgovor s nekim muškarcem pokraj sebe, dok je predsjednik sjedio s rukom oko prazne šalice za čaj na plitici koju je držao na koljenima. Mameha mu je počela nešto govoriti, a ja sam dohvatila mali čajnik i odmaknula rukav da mi ne smeta. Na moje zaprepaštenje, predsjednikove su oči odlutale do moje podlaktice. Dakako, jako me je zanimalo da sama pogledam što je vidio. Možda zbog nedovoljnog svjetla u dvorani, koža na donjoj strani moje podlaktice sjala se mutnim sjajem bisera i imala je boju slonovače. Nikad mi se dotad ni jedan dio mog tijela nije učinio tako lijepim. Bila sam vrlo svjesna činjenice da se predsjednikove oči ne miču, a sve dok mi bude gledao ruku, ja je sigurno neću odmaknuti. A onda je Mameha odjednom zašutjela. Pomislila sam da je prestala govoriti zato što je predsjednik promatrao moju ruku umjesto da nju sluša. Ali sam onda shvatila o čemu se radi.
Čajnik je bio prazan. Štoviše, bio je prazan već kad sam ga dohvatila.

Trenutak ranije osjećala sam se kao kakva slavna gejša, ali sad sam brzo spustila čajnik i promrmljala ispriku. Mameha se nasmijala. “Vidite, predsjedniče, kakva je to odlučna djevojka”, rekla je. “Da je u tom čajniku ostala makar ijedna kapljica čaja, Savuri bije iscijedila.”
“To je svakako prekrasan kimono koji tvoja mlađa sestra ima na sebi, Mameha”, rekao je predsjednik. “Sjećam li se točno da sam ga viđao na tebi u vrijeme kad si ti bila pripravnica?”
Da je u meni postojala i mrvica sumnje o tome je li ovaj čovjek doista predsjednik koji mi je poklonio svoj rupčić, potpuno bi je nestalo nakon što sam čula taj poznati ljubazan ton njegova glasa.
“To je moguće”, rekla je Mameha. “Ali predsjednik me je tijekom svih ovih godina vidio u toliko različitih kimona, ne mogu vjerovati da bi ih se svih mogao sjećati.”
“Pa, ja nisam drugačiji od ostalih muškaraca. Ljepota uvijek ostavlja dubok dojam. Što se pak tiče sumo hrvača, oni mi svi izgledaju isti.”
Mameha se nagne ispred predsjednika i došapne mi: “Predsjednik zapravo hoće reći kako on nije osobiti ljubitelj sumo borbi.”
“Slušaj, Mameha”, reče predsjednik, “ne pokušavaš me valjda ocrniti pred Nobuom...”
“Ali predsjedniče, Nobu-san već godinama zna što vi mislite o sumo hrvačima!”
“Svejedno. Savuri, je li ovo tvoj prvi susret sa sumom?”

Ja sam samo čekala na bilo kakvu izliku da počnem s njim razgovarati, ali jedva da sam dospjela udahnuti zrak kad smo se svi trgnuli jer se zgrada zatresla od strahovitog treska. Sve su se glave okrenule i u dvorani je zavladala tišina, ali to su se samo zatvorila jedna od divovskih vrata. Trenutak kasnije čuli smo škripu ovjesa i vidjela sam kako se zatvaraju i druga vrata, koja su gurala dva hrvača. Nobuova je glava bila okrenuta od mene u profil i nisam mogla odoljeti a da malo bolje ne pogledam te strašne ožiljke na njegovu obrazu i vratu, kao i unaka-ženo uho. Onda sam primijetila da je rukav njegova kaputa prazan. Toliko sam bila zaokupljena da do tada uopće nisam primijetila kako mu je rukav presavijen napola i pričvršćen za rame dugačkom, srebrnom iglom.

Mogu ti odmah ispričati, ako to već nisi znao, da je Nobu kao mladi poručnik Japanske mornarice bio teško ranjen u bombardiranju u okolici Seoula 1910. godine, u vrijeme kad je Japan anektirao Koreju. Ja nisam ništa znala o njegovom herojstvu kad sam ga upoznala, iako je tu priču znao čitav Japan. Da se nije udružio s predsjednikom i s vremenom postao direktor kompanije Iwamura, vjerojatno bi bio zaboravljen kao toliki ratni heroji. No, ovako su njegove teške rane učinile priču o njegovu uspjehu još zanimljivijom, tako da se to dvoje često spominjalo zajedno.

Ja ne znam mnogo o povijesti, jer su nas u našoj maloj školi podučavali samo vještinama, ali mislim da je Japan dobio protektorat nad Korejom nakon rusko-japan-skog rata, te ju je nekoliko godina kasnije odlučio pripojiti svom rastućem carstvu. Sigurna sam da se to Korejanci-ma nije svidjelo. Nobu je otišao tamo u sklopu manjih vojnih snaga kako bi stvari držao pod nadzorom. Kasno jednog poslijepodneva pratio je svog zapovjednika prilikom posjeta nekom selu u blizini Seoula. Upravo su se vraćali do mjesta gdje su ostavili privezane svoje konje, kad je na njihovu patrolu izvršen napad. Kad su čuli zvižduk granate, zapovjednik se pokušao spustiti u jarak, ali on je bio star čovjek i kretao se brzinom kakvom se lupar pomiče niz stijenu. Trenutak prije udara granate još je tražio oslonac za nogu. Nobu se bacio preko njega da ga zaštiti, ali je starac to pogrješno shvatio i pokušao ponovo ispuzati iz jarka. S mukom je podigao glavu; Nobu mu je pokušao gurnuti glavu k zemlji, no u to je udarila granata i ubila zapovjednika, a Nobua teško ranila. Kasnije te godine morali su mu amputirati lijevu ruku iznad lakta.

Kad sam prvi put vidjela prazan rukav, nehotice sam preplašeno odvratila pogled. Nikad dotad nisam vidjela nekog osakaćenog čovjeka, premda, kad sam bila mala jedan je pomoćnik gospodina Tanake izgubio vrh prsta dok je čistio ribu. U Nobuovom slučaju, mnogi su smatrali kako je činjenica da nema ruke najmanji od njegovih problema, zato što mu je lice izgledalo kao velika otvorena rana. Teško je opisati kako je izgledao i vjerojatno bi s moje strane bilo okrutno kad bih uopće tako nešto pokušala. Samo ću ti ponoviti što je jednom jedna gejša rekla o njemu: “Svaki put kad pogledam to lice, pomislim na raspucanu koru slatkog krumpira pečenog na žaru.

Kad su oba golema ulaza bila zatvorena, ponovo sam se okrenula predsjedniku kako bih mu odgovorila na njegovo pitanje. Kao pripravnica, mogla sam šutke sjediti i glumiti cvjetni aranžman ako sam to htjela, ali ja nikako nisam htjela propustiti priliku koja mi se ukazala. Ako uspijem ostaviti u njegovu sjećanju makar i najslabiji trag, ne jači od traga što bi ga dječja nožica ostavila na praš-nom podu, to će ipak biti nekakav početak.
“Predsjednik je pitao je li ovo moj prvi susret sa sumom”, rekla sam. “Doista prvi put prisustvujem ovakvoj priredbi i bila bih zahvalna za svako objašnjenje koje bi mi predsjednik ljubazno htio dati.”
“Ako želiš znati što se događa”, dobaci Nobu, “bolje razgovaraj sa mnom. Kako se zoveš, pripravnice? Nisam te dobro čuo zbog galame.”
Tako mi se teško bilo okrenuti od predsjednika, kao što bi se nekom gladnom djetetu bilo teško okrenuti od tanjura s hranom.
“Zovem se Savuri, gospodine”, odgovorila sam.
“Ti si Mamehina mlađa sestra, zašto se onda ne zoveš Mame i još nekako?” nastavio je Nobu. “Zar to nije jedna od vaših šašavih tradicija?”
“Da, gospodine. Ali kako je otkrio gatar, sva su se imena koja počinju s “Mame” pokazala nepovoljnima za mene.”
“Gatar”, prijezirno reče Nobu. “On ti je odabrao ime?”
“Ja sam ga odabrala”, umiješala se Mameha. “Gatar ne bira imena, on nam samo kaže jesu li prihvatljiva.”
“Ah, Mameha”, odgovori joj Nobu, “valjda ćeš jednog dana odrasti i prestati slušati te budale.”
“Dakle, Nobu-san”, reče predsjednik, “kad bi te netko čuo kako govoriš, rekao bi da nema suvremenijeg čovjeka u Japanu. A ja ne poznajem nikoga tko bi više vjerovao u sudbinu od tebe.”
“Svatko ima svoju sudbinu. Ali kome je potrebno odlaziti gataru kako bi to saznao? Zar odlazim kuharu kako bih saznao da sam gladan?” odgovorio mu je Nobu. “U svakom slučaju, Savuri je dražesno ime, premda dražesna imena i dražesne djevojke ne idu uvijek zajedno.”
Već sam pomislila kako će sad reći nešto kao: “Kakvu si samo ružnu mlađu sestru uzela, Mameha!” ili nešto slično. Međutim, na moje veliko olakšanje on je rekao:
“Ovo je slučaj kad ime odgovara djevojci. Čini mi se da bi ona čak mogla postati ljepša od tebe, Mameha!”
“Nobu-san! Ni jednoj ženi nije drago čuti da ona nije najljepše stvorenje na svijetu.”
“A tebi pogotovo, je li tako? No, bolje ti je da se pri-vikneš na to. Ona ima posebno lijepe oči. Okreni se prema meni, Savuri, da ih još jednom pogledam.”

Nisam mogla gledati u strunjaču, jer mi je Nobu htio vidjeti oči. Ali nisam mogla ni zuriti u njega, jer bi to izgledalo previše drsko. Zato sam klizila pogledom naokolo kao po ledu, dok na posljetku nisam zaustavila pogled negdje otprilike u visini njegove brade. Da sam mogla spriječiti svoje oči da bilo što vide, sigurno bih to učinila, jer je Nobuovo lice izgledalo kao neuspjela glinena skulptura. Moraš imati na umu kako ja tada ništa nisam znala o tragičnim događajima koje je preživio. Pitala sam se što mu se to moglo dogoditi i osjetila sam kako me prožima onaj strašan osjećaj težine.
“Tvoje se oči doista ljeskaju na nekakav neobičan i iznenađujući način”, rekao je.
U tom su se trenutku otvorila jedna mala vrata i kroz njih je ušao neki muškarac u izuzetno svečanom kimonu i s visokom crnom kapom na glavi. Izgledao je kao da je sišao s neke slike na kojoj je naslikan prizor s carskog dvora. Krenuo je niz središnji prolaz, predvodeći procesiju golemih hrvača, tako visokih da su se morali prignuti kako bi prošli kroz vrata.
“Sto znaš o sumo hrvanju, djevojčice?” upitao me je Nobu.
“Samo to da su hrvači golemi poput kitova, gospodine”, odgovorila sam. “Ima u Gionu jedan čovjek koji je nekoć bio sumo hrvač.”
“Sigurno misliš na Awajiumija. On sjedi tamo gore, vidiš.” I onom svojom jedinom rukom, Nobu pokaže na drugi red loža, gdje je sjedio Awajiumi i smijao se nečemu, a kraj njega je klečala Korin. Vjerojatno me je spazila, jer mi se kratko nasmiješila, a zatim se nagnula i nešto rekla Awajiumiju, koji je na to pogledao prema nama.
“On nikad nije bio osobit hrvač”, nastavio je Nobu. “Volio je udarati protivnike ramenom. Nikad time nije ništa postigao, budala, ali je zato mnogo puta slomio ključnu kost.”
Dosad su već svi hrvači ušli u dvoranu i stajali su poredani oko platforme. Najavljivač je izvikivao redom njihova imena i oni su se, jedan po jedan, uspinjali na platformu i postavili u krug, licima okrenuti prema publici. A onda, dok su ponovo izlazili iz dvorane kako bi se gledateljima mogli predstaviti hrvači iz protivničke skupine, Nobu mi je rekao:
“Ovaj krug naznačen uzetom predstavlja borilište. Prvi kojega gurnu preko užeta ili koji dodirne platformu bilo čime osim stopalima, gubi borbu. To možda zvuči lako, ali kako bi se osjećala da moraš pokušati gurnuti jednog od tih divova preko užeta?”
“Pa, mogla bih mu doći iza leđa s drvenim čegrtaljka-ma”, odgovorila sam, “i nadati se da ću ga dovoljno prestrašiti da iskoči iz kruga.”
“Uozbilji se”, rekao mi je Nobu.
Neću tvrditi da je to što sam rekla bilo jako pametno, ali to je bio moj prvi pokušaj da se našalim s nekim muškarcem. Toliko me je posramio da nisam znala što bih rekla. Na to se predsjednik nagnuo prema meni.

“Nobu-san se nikad ne šali kad je u pitanju sumo”, tiho mi je rekao.
“Ja se nikad ne šalim s tri najvažnije stvari u životu”, reče Nobu. “To su: sumo, poslovi i rat.”
“Nebesa, mislim da je to neka vrsta šale”, reče Ma-meha. “Bi li to trebalo značiti kako sami sebi proturječite?”
“Kad bi promatrala neku bitku”, obrati se Nobu meni, “ili kad bi, recimo, sjedila usred nekog poslovnog sastanka, bi li razumjela što se događa?”
Nisam bila sigurna što on time hoće reći, ali sam po tonu njegova glasa osjetila kako od mene očekuje odrečan odgovor. “Oh, ne, ništa ne bih razumjela”, odgovorila sam.
“Upravo tako. Prema tome, ne možeš očekivati da razumiješ sumo. I zato, možeš se smijati Mamehinim malim šalama ili pak slušati mene i naučiti što sve ovo znači.”
“On već godinama pokušava mene nešto naučiti”, tiho mi dobaci predsjednik, “ali ja sam jako loš učenik.”
“Predsjednik je čovjek brilijantna uma”, objasni Nobu. “Loš je učenik suma zato što ga ne voli. Ni danas ne bi bio ovdje da nije velikodušno prihvatio moj prijedlog da kompanija Iwamura bude pokrovitelj ove priredbe.”

Dosad su obje skupine završile ceremoniju ulaska u borilište. Uslijedile su još dvije ceremonije, po jedna za svakog od dvojice jokozuna. Yokozuna je najviši sumo rang, “slično kao Mamehina pozicija u Gionu”, objasnio mi je Nobu. Nisam imala razloga sumnjati u njegove riječi, ali kad bi Mamehi za ulazak na neku zabavu trebalo makar i polovicu vremena koliko je ovim jokozunama trebalo da uđu u borilište, sigurno je nitko nikad više ne bi pozvao. Drugi je od ove dvojice bio nizak i imao je vrlo dojmljivo lice, nimalo mlohavo, nego kao isklesano od kamena, s vilicama koje su me podsjetile na četverouglasti pramacAfibarske brodice. Publika mu je tako bučno klica-la da sam morala pokriti uši. Njegovo je ime bilo Miya-givama i ako išta znaš o sumo hrvanju, bit će ti jasno zašto su mu toliko klicali.

“On je najveći hrvač kojega sam ikad vidio”, rekao mi je Nobu.
Neposredno pred početak borbi, najavljivač je pročitao popis nagrada. Jedna je od nagrada bila znatna svota novca koju je davao Nobu Toshikazu, direktor kompanije I-wamura. Nobu se rasrdio kad je to čuo i rekao: “Budala!
Novac ne dajem ja, nego kompanija Iwamura. Ispričavam se, predsjedniče. Pozvat ću nekoga da kaže najavljivaču neka ispravi pogrješku.”

“Nema nikakve pogrješke, Nobu. S obzirom na to koliko ti dugujem, to je najmanje što mogu učiniti.”
“Predsjednik je odveć velikodušan”, reče Nobu. “Vrlo sam zahvalan.” I govoreći to, pruži predsjedniku šalicu, zatim ulije šake u njegovu i u svoju šalicu, te ih zajedno ispiju.

Kad su prvi hrvači ušli u borilište, očekivala sam da će borba odmah početi. Međutim, oni su najprije pet minuta ili tako nekako bacali sol po borilištu i u polučučnju naginjali tijelo na jednu stranu i podizali jednu nogu visoko u zrak te je potom s treskom spuštali na tlo. S vremena na vrijeme, prijeteći bi se postavili jedan prema drugome, zureći si srdito u oči, ali baš kad bih pomislila da će krenuti u napad, jedan bi se od njih uspravio i odšetao da zagrabi još jednu šaku soli. Napokon, kad to uopće nisam očekivala, došlo je do sraza. Tresnuli su svom snagom jedan o drugoga i pograbili se za tkaninu omotanu oko slabina, ali gotovo u trenu, jedan je gurnuo drugoga tako da je ovaj izgubio ravnotežu i borba je završila. Publika je pljeskala i vikala, ali je Nobu samo zatresao glavom i rekao: “Bijedna tehnika.”

Tijekom borbi koje su slijedile meni se činilo da mi je jedno uho povezano s mozgom, a drugo sa srcem, jer sam s jedne strane slušala što mi Nobu govori, a dosta je toga uistinu bilo zanimljivo. Ali mi je s druge strane glas predsjednika, koji je razgovarao s Mamehom, stalno odvlačio pozornost.

Prošlo je otprilike jedan sat ili nešto više, a onda mi je pogled privuklo micanje neke jake boje u Awajiumijevoj loži. To je bio cvijet od narančaste svile u kosi žene koja se namještala u klečeći položaj. Prvo sam pomislila da je to Korin i da se presvukla u drugi kimono. Ali sam onda vidjela da to uopće nije Korin, to je bila Hatsumomo.

Vidjeti je tu gdje je nisam očekivala... stresla sam se kao da me je udarila električna struja. Bila sam sigurna kako je samo pitanje vremena kad će pronaći neki način da me ponizi, čak i ovdje, u ovoj golemoj dvorani i među stotinama ljudi. Nije mi bilo važno što će napraviti budalu od mene pred tolikim ljudima, ako doista do toga dođe, ali nisam mogla podnijeti pomisao da ću ispasti glupo pred predsjednikom. Osjetila sam takvu vrućinu u grlu da sam se jedva uspijevala pretvarati kako slušam Nobua koji mi je počeo govoriti nešto o dvojici hrvača koji su upravo ulazili u borilište. Kad sam pogledala Mamehu, ona je trznu-la očima prema Hatsumomo i zatim rekla: “Predsjedniče, oprostite, moram se načas ispričati. A sve mi se čini kako bi i Savuri to željela učiniti.”
Pričekala je dok Nobu nije završio sa svojom pričom i onda je krenula, a ja sam pošla za njom.
“Oh, Mameha-san... ona je pravi demon”, rekla sam.
“Korin je otišla prije više od sata. Sigurno je potražila Hatsumomo i poslala je ovamo. Trebala bi se, zapravo, osjećati polaskanom što Hatsumomo ulaže toliko napora samo da bi tebe mučila.”
“Ne mogu podnijeti da ovdje napravi budalu od mene pred... pa, pred tolikim ljudima.”
“Ali ako ti napraviš nešto što će ona smatrati smiješnim, ostavit će te na miru, ne čini ti se?”
“Molim vas, Mameha-san... nemojte me tjerati da se sramotim.”
Prešle smo preko dvorišta i kad smo se trebale uspeti stubama u zgradu gdje su bili zahodi, Mameha me povela dalje niz jedan natkriveni prolaz. Kad smo se dovoljno u-daljile da nas nitko ne može čuti, tiho mi je počela govoriti.
“Nobu-san i predsjednik godinama su moje sjajne mušterije i zaštitnici. Nobu doista može biti grub prema onima koje ne voli, ali je zato prijateljima vjeran poput vazala feudalnom gospodaru i nikad nećeš upoznati nekoga kome možeš tako vjerovati kao njemu. Misliš da Hatsumomo umije cijeniti takve odlike? Ona u Nobuu vidi samo... “gospodina Guštera”. Tako ga ona zove. “Mameha-san, vidjela sam te sinoć s gospodinom Gušterom! Oh, zaboga, izgledaš nekako sva pjegava. Mislim da se njegov izgled prenosi na tebe.” Takve mi stvari zna govoriti. Dakle, čuj, ne tiče me se što ti možda sada misliš o Nobu--sanu. S vremenom ćeš uvidjeti koliko je to dobar čovjek. Međutim, lako je moguće da će te Hatsumomo pustiti na miru ako misli da se on tebi jako sviđa.”
Nisam znala što bih na to odgovorila. Nisam čak još bila ni sigurna što to Mameha traži od mene.
“Nobu-san je veći dio popodneva razgovarao s tobom i objašnjavao ti sumo hrvanje”, nastavila je. “Svakome tko vas je gledao, moglo se učiniti kako ga ti obožavaš. Sad još malo odglumi za Hatsumomo. Navedi je neka pomisli kako te je on očarao više od bilo koga u tvom životu. Njoj će se to činiti užasno smiješno. Vjerojatno će htjeti da što duže ostaneš u Gionu kako bi ona to dalje mogla pratiti.”
“Ali, Mameha-san, kako ću navesti Hatsumomo da povjeruje kako sam njime očarana?”
“Ako to ne znaš izvesti, onda te ja ničemu nisam naučila”, odgovorila
mi je.

Kad smo se vratile u našu ložu, Nobu je opet razgovarao s jednim muškarcem u susjednoj loži. Nisam ga mogla prekidati, zato sam se pretvarala kako pozorno promatram hrvače u borilištu koji su se pripremali za borbu. Publika se počela dosađivati, Nobu nije bio jedini koji je razgovarao. Čeznula sam za tim da se okrenem predsjedniku i upitam ga sjeća li se jednog dana prije nekoliko godina kad je ljubazno tješio jednu zaplakanu djevojčicu... ali naravno, nikad se to ne bih usudila. Osim toga, kad bi Hatsumomo vidjela da me on zanima, to bi za mene moglo imati katastrofalne posljedice.

Uskoro se Nobu okrene meni i reče: “Ove su borbe dosadne. Kad u borilište izađe Miyagiyama, onda ćemo vidjeti pravo hrvanje.”
Pomislila sam kako mi se sad ukazuje prilika da počnem glumiti zaljubljenost. “Ali ovo što smo dosad vidjeli bilo je tako dojmljivo!” rekla sam. “A sve što mi je direktor Nobu ljubazno tumačio bilo je tako zanimljivo da mi je teško zamisliti kako još nismo vidjeli ono najbolje.”
“Ne budi smiješna”, rekao je Nobu. “Nitko od ovih hrvača ne zaslužuje biti u istom borilištu s Miyagiya-mom.”
Preko njegova ramena mogla sam vidjeti Hatsumomo u udaljenoj loži. Ona je čavrljala s Awajiumijem i činilo se da uopće ne gleda prema meni.
“Znam da se može činiti smiješnim takvo pitanje”, rekla sam, “ali kako jedan tako mali hrvač kao što je Miya-giyama može biti najveći?” I da si mi vidio lice, mislio bi da me ništa na svijetu ne zanima više od toga. Osjećala sam se glupo, pretvarajući se da me toliko zaokuplja nešto tako trivijalno, ali svatko tko nas je gledao sa strane mislio bi da mi jedno drugom otkrivamo najdublje tajne svojih duša. Sa zadovoljstvom sam primijetila kako je Hatsumomo upravo u tom trenutku okrenula glavu prema meni.
“Miyagiyama samo izgleda mali, zato što su ostali puno deblji od njega”, tumačio mi je Nobu. “Ali on je vrlo osjetljiv kad je u pitanju njegova visina i težina. Prije nekoliko godina novine su objavile točne podatke o tome, ali se on toliko uvrijedio da je natjerao jednog prijatelja da ga daskom udari po glavi, a nakon toga se prežderao slatkih krumpira i nalio vode, te otišao u redakciju da im dokaže kako nisu u pravu.”

Ja bih se vjerojatno, zbog Hatsumomo, nasmijala bilo čemu što bi mi Nobu rekao. Međutim, doista mi je bilo smiješno zamisliti Miyagiyamu kako stišće oči i čeka da ga daska tresne po glavi. Zadržala sam tu sliku u glavi i smijala se toliko nesputano koliko sam se usudila i ubrzo se Nobu također počeo smijati. Mora da smo u Hatsumo-minim očima izgledali kao najbolji prijatelji, jer sam vidje-,, la kako je pljesnula rukama od užitka.

Ubrzo sam se dosjetila kako bih se mogla pretvarati da je Nobu zapravo predsjednik: zanemarila bih njegovu grubost kad bi mi se obraćao i pokušavala bih umjesto toga zamisliti predsjednikov blagi glas. Postupno sam postigla da mogu gledati u njegove usnice i umjesto ružnog crvenila i ožiljaka, zamišljati kako gledam predsjednikove usne i kako u svakoj nijansi njegova glasa čujem odraz njegovih osjećaja prema meni. U jednom sam se trenutku toliko uživjela u to da se ne nalazim u bučnoj dvorani, nego da klečim kraj predsjednika u nekoj tihoj sobi, da sam se osjetila tako blaženom kao još nikad u životu. Poput lopte bačene u zrak, koja kao da na trenutak nepomično visi u zraku prije nego što padne na zemlju, osjećala sam se uzdignutom u stanje bezvremene tišine. Kad bih se osvrnula po dvorani, vidjela sam samo ljepotu golemih greda i osjećala miris rižinih kolačića. Mislila sam kako će to stanje zauvijek potrajati, ali sam onda u nekom trenutku rekla nešto čega se uopće ne sjećam i Nobu me je grubo ukorio:
“O čemu to govoriš? Samo budala može smisliti nešto tako glupo!”
Smiješak mi je nestao s lica prije nego što sam to mogla spriječiti, kao da su mi usnice držale rastegnute nekakve uzice i onda ih je netko naglo prerezao. Nobu me je gledao ravno u oči. Hatsumomo je, doduše, bila daleko, ali bila sam sigurna da nas promatra. A onda mi je palo na pamet kako će gotovo svatko kad vidi neku mladu gejšu pripravnicu da očima punim suza gleda u muškarca do sebe, protumačiti to kao znak zaljubljenosti. Mogla sam na Nobuov grubi prijekor odgovoriti isprikom, ali sam u-mjesto toga zamislila da me je to predsjednik tako oštro prekorio i usnice su mi gotovo odmah počele drhtati. Oborila sam glavu i odglumila naglašeno djetinjastu reakciju.

Na moje iznenađenje, Nobu je rekao: “Povrijedio sam te, zar ne?”
Nije mi bilo teško izvesti teatralno šmrcanje. Nobu je dugo ostao zagledan u mene i onda je rekao: “Ti si dražesna djevojka.” Sigurna sam da je kanio još nešto reći, ali u tom je trenutku Miyagiyama ušao u dvoranu i dvorana se prolomila od urlika gomile.

Miyagiyama i drugi hrvač, koji se zvao Saiho, dugo su se kočoperili pred publikom, grabeći sol i rasipajući je po borilištu ili udarajući nogama kako to rade sumo hrvači. Svaki put kad bi se u polučučnju postavili sučelice jedan drugomu, podsjetili bi me na dvije nagnute stijene koje će se svakog trenutka prevaliti. Uvijek se činilo da se Miya-givama malo više naginje naprijed od Saiha, koji je bio viši od njega i mnogo teži. Pomislila sam: kad se napokon sudare, jadni će Miyagiyama sigurno odletjeti natrag, jer nisam mogla zamisliti da bi itko mogao odvući Saiha preko granica borilišta. Već su osam ili devet puta zauzimali pozicije, a da nijedan od njih nije krenuo u napad, a onda mi je Nobu šapnuo:
“Hataki komi! Upotrijebit će hataki komi. Samo mu prati oči.”

Poslušala sam ga i primijetila kako Miyagiyama uopće ne gleda u Saiha. Mislim da se Saihu nije sviđalo što ga on tako ignorira, jer je bijesno zurio u svog protivnika poput kakve divlje životinje. Imao je tako goleme vilice da mu je glava oblikom podsjećala na planinu, a lice mu se počelo crvenjeti od srdžbe. “Sad neće više dugo trajati”, šapnuo mi je Nobu. I doista, kad su sljedeći put čučnuli u poziciju, Saiho je napao.

Po tome kako se Miyagiyama nagnuo naprijed, čovjek bi očekivao da će se svom težinom baciti na Saiha. Umjesto toga, on je iskoristio žestinu Saihova napada da se ponovo uspravi na noge. U djeliću sekunde okrenuo se oko osi poput okretnih vrata i udario rukom Saiha po šiji. Saiha je njegova težina toliko povukla naprijed da je sličio na čovjeka koji pada niza stube. Miyagiyama ga je svom snagom gurnuo i Saiho je preletio preko užeta koje mu je bilo pred nogama. Na moje zaprepaštenje, to brdo od čovjeka proletjelo je ravno preko ruba platforme i tresnulo u prvi red loža. Gledatelji su nastojali pobjeći, ali kad je sve bilo gotovo jedan se muškarac pridigao držeći se za grudi i hvatajući zrak, jer ga je Saiho ramenom pribio o zemlju.

Borba nije trajala duže od sekunde. Saiho se vjerojatno osjećao ponižen porazom, jer se od svih hrvača koji su tog dana izgubili najkraće naklonio publici i izišao je iz dvorane dok je gomila još uvijek uzbuđeno vikala.
“Taj se zahvat”, objasnio mi je Nobu, “zove hataki komi.”
“Zar to nije prekrasno”, rekla je Mameha tiho, gotovo kao u zanosu. Nije čak ni dovršila rečenicu.
“Što je prekrasno?” upitao ju je predsjednik.
“Ovo što je Miyagiyama upravo napravio. Nikad nisam vidjela nešto
slično.”
“Jesi, sigurno si vidjela. Hrvači stalno upotrebljavaju takve manevre.”
“No, ovo me je, u svakom slučaju, potaklo na razmišljanje...” reče
Mameha.
Kasnije, kad smo se vraćale u Gion, Mameha se u rikši uzbuđeno okrenula prema meni. “Onaj mi je sumo hrvač dao sjajnu ideju”, rekla je. “Hatsumomo još uopće nije toga svjesna, ali upravo smo je izbacili iz ravnoteže. I neće to čak ni shvatiti, sve dok ne bude prekasno.”
“Imate nekakav plan? Oh, Mameha-san, molim vas, recite mi što ste smislili!”
“Zar si i na trenutak pomislila da ću ti reći?” odgovorila mi je. “Neću ništa reći čak ni svojoj sluškinji. Ti se samo pobrini da se Nobu-san nastavi zanimati za tebe. Sad sve ovisi o njemu i o još jednom čovjeku.”
“Kojem?”
“Jednom kojega još nisi upoznala. A sad nećemo više razgovarati o tome. Ionako sam ti, vjerojatno, već previše rekla. Velika je stvar što si danas upoznala Nobu-sana. On bi mogao postati tvoj spasitelj.”
Moram priznati da mi se smučilo kad sam to čula. Ako će već netko biti moj spasitelj, onda sam htjela da to bude predsjednik i nitko drugi.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:18 am


Osamnaesto poglavlje


Sad kad sam znala tko je predsjednik, počela sam još iste večeri čitati sve stare novine u nadi da ću pročitati nešto o njemu. U tjedan dana skupila sam u svojoj sobi takvu hrpu novina da me je Tetica pogledala kao da mi nisu sve daske na broju. Doista sam našla njegovo ime u nizu članaka, ali samo usput spomenuto i ništa mi od toga nije govorilo ono što sam stvarno željela saznati o njemu. Ipak, nastavila sam skupljati svaku reviju koju bih našla kako strši iz košare za smeće, sve dok jednog dana nisam iza jedne čajane slučajno naišla na čitavu hrpu starih novina, svezanih uzicom. Među njima je bio i jedan ilustrirani časopis od prije dvije godine, u kojem je bio veliki članak o kompaniji Iwamura.

Čini se daje kompanija u travnju 1931. godine slavila dvadesetu godišnjicu osnutka. Čak me i sad zapanjuje kad mislim o tome, jer to je, naime, bilo istog mjeseca kad sam ja srela predsjednika na obali Shirakawe; da sam samo tada zavirila u revije, svugdje bih vidjela njegovo lice. Sad kad sam znala koji datum trebam tražiti, uspjela sam s vremenom prikupiti još mnogo članaka o toj obljetnici. Većinu sam pronašla u hrpi starih stvari, pobacanih nakon smrti jedne stare bake koja je živjela u okiyi na drugoj strani naše uličice.

Predsjednik se rodio 1890. godine, otkrila sam, što je značilo da je, kad sam ga prvi put vidjela, usprkos sijedoj kosi, imao tek nešto više od četrdeset godina. Ja sam tog dana stekla dojam kako on mora biti predsjednik neke beznačajne kompanije, ali pogriješila sam. Elektrika Iwa- mura nije bila tako velika kao Elektrika Osaka, njezina glavna suparnica u zapadnom Japanu, kako se navodilo u svim člancima. Ali su zato predsjednik i Nobu, zbog svog proslavljenog partnerstva, bili mnogo poznatiji u javnosti od šefova nekih mnogo većih kompanija. U svakom slučaju, kompanija Iwamura smatrala se suvremenijom i uživala je veći ugled.

Sa sedamnaest godina predsjednik se zaposlio u jednoj maloj električnoj kompaniji u Osaki. Ubrzo je postao nadzornik ekipe radnika koji su postavljali pogonske instalacije u tvornicama na tom području. U to je vrijeme rasla potražnja za uvođenjem električne rasvjete u kućanstva i urede, te je predsjednik, koji se u svoje slobodno vrijeme bavio inovacijama, izmislio dodatak koji je omogućavao stavljanje dviju žarulja u grlo predviđeno za samo jednu žarulju. Direktor kompanije, međutim, nije želio proizvoditi taj dodatak i tako je predsjednik 1912., u svojoj dvadeset drugoj godini i ubrzo nakon što se oženio, otišao odatle i osnovao vlastitu kompaniju.

Godinu, dvije, novoosnovana je kompanija jedva preživljavala, ali je onda 1914. godine dobila ugovor za postavljanje električnih instalacija u novosagrađenoj zgradi u vojnoj bazi u Osaki. Nobu je tada još bio u vojsci, budući da je kao ratni vojni invalid teško mogao naći zaposlenje izvan vojske. On je dobio zadatak da od strane vojske nadzire radove koje obavlja nova i još nepoznata kompanija Iwamura. Ubrzo su on i predsjednik postali dobri prijatelji i kad mu je presjednik iduće godine ponudio zaposlenje u svojoj kompaniji, Nobu je prihvatio.

Što sam više čitala o njihovoj suradnji, sve sam jasnije shvaćala koliko su njih dvojica stvarno dobro pristajali jedan drugome. Uz gotovo sve članke bila je objavljena ista fotografija, na kojoj predsjednik, u modernom odijelu od debele vunene tkanine s prslukom, drži u ruci keramičko grlo za dvije žarulje, koje je bilo prvi proizvod kompanije Iwamura. Izgleda kao da mu je to netko upravo stavio u ruku i on ne zna pravo što bi s time. Usta su mu malo otvorena, tako da mu se vide zubi i zuri u fotografski aparat gotovo prijetećim pogledom, kao da se sprema gađati fotografa tim svojim izumom. Nobu, za glavu niži od predsjednika, stoji uz njega u stavu mirno, s onom jednom rukom ispruženom uz nogu i stisnute šake. On na sebi ima sivi kaput i crne hlače s tankim prugicama. Lice unakaženo ožiljcima potpuno je bezizražajno, a oči djeluju nekako pospano. Predsjednik, možda zbog razlike u visini i prerano osijedjele kose, gotovo izgleda kao Nobuov otac, premda je zapravo samo dvije godine stariji od njega. U člancima se navodilo kako je predsjednik bio odgovoran za planiranje i razvoj, dok je Nobu upravljao kompanijom. On je bio manje izložen javnosti i djelovao je u pozadini, ali je svoj posao obavljao tako dobro da je predsjednik mnogo puta javno izjavio kako bez njegova sposobna u-pravljanja kompanija nikad ne bi prevladala nekoliko kriza kroz koje je prošla. Početkom dvadesetih godina Nobu je uspio privući skupinu ulagača i spasiti kompaniju od propasti. “Nikad mu neću moći uzvratiti za sve ono što je učinio za kompaniju”, više je nego jednom rekao predsjednik Iwamura, kako su navodili autori članaka.

Nekoliko je tjedana prošlo, a onda je stigla poruka da me Mameha sutradan popodne očekuje u svom stanu. Dotad sam se već navikla na dragocjena kimona koja bi Mame-hina sluškinja obično priredila za mene, ali kad sam došla i počela se presvlačiti u jedan kimono od teže, jesenske svile u grimiznoj i žutoj boji, s uzorkom otpalog lišća rasutog po polju zlatnožute trave, neugodno sam se iznenadila kad sam na stražnjoj strani suknje otkrila rupu dovoljno veliku da se kroz nju provuku dva prsta. Mameha se još nije bila vratila kući, zato sam uzela kimono i otišla s njime njezinoj sluškinji.

“Tatsumi-san”, rekla sam, “otkrila sam nešto vrlo neugodno... ovaj je kimono upropašten.”
“Nije upropašten, gospođice. Treba ga pokrpati, to je sve. Gospođa ga je jutros posudila iz jedne okiye u našoj ulici.”
“Sigurno nije znala da je poderan”, rekla sam. “A s obzirom na to da sam joj već uništila jedan kimono, sigurno će pomisliti...”
“Oh, ona zna da je poderan”, prekinula me Tatsumi. “U stvari, potkimono je također poderan, na istom mjestu.” Već sam bila obukla svijetložuti potkimono i kad sam posegnula rukom otraga, napipala sam rupu u predjelu bedara i uvjerila se da Tatsumi ima pravo.
“Jedna je pripravnica prošle godine slučajno zapela za čavao”, nastavila je Tatsumi. “Ali gospođa mi je jasno rekla kako želi da odjenete baš taj kimono.”
Ništa mi nije bilo jasno, ali sam poslušala Tatsumi. Kad je Mameha napokon užurbano uletjela u stan, otišla sam k njoj da je upitam o tome dok je ona popravljala šminku.
“Rekla sam ti da će prema mom planu dva muškarca biti važna za tvoju budućnost”, rekla mi je. “Nobua si upoznala prije nekoliko tjedana. Drugi je muškarac dosad bio izvan grada, ali ćeš ga, uz pomoć tog poderanog kimona, uskoro upoznati. Onaj sumo hrvač dao mi je sjajnu ideju! Jedva čekam da vidim kako će Hatsumomo reagirati kad se ti vratiš iz mrtvih. Znaš što mi je neki dan rekla? Nije mi se mogla dovoljno zahvaliti što sam te odvela na sumo borbe. Rekla je kako joj se isplatio sav trud koji je uložila kako bi došla tamo kad te je vidjela kako s obožavanjem zuriš u “gospodina Guštera”. Sigurna sam da će te pustiti na miru kad budeš s njime, jedino će možda navratiti kako bi vas malo gledala. U stvari, što više budeš govorila o Nobuu pred njom, to bolje, ali ne smiješ spomenuti ni riječi o ovome muškarcu kojega ćeš upoznati danas popodne.”

Osjetila sam kako me hvata mučnina kad sam to čula, iako sam pokušala izgledati kao da se veselim, jer vidiš, muškarac se nikad neće upustiti u intimni odnos s gejšom koja je bila ljubavnica nekog njegovog bliskog suradnika. Prije nekoliko mjeseci slušala sam jednog popod-neva u kupalištu neku mladu ženu kako pokušava utješiti jednu drugu gejšu koja je upravo saznala da će njezin novi danna postati poslovni partner muškarca o kojem je sanjala. Dok sam je gledala kako plače, nisam ni pomislila da ću se i ja jednog dana naći u tom položaju.
“Gospođo”, rekla sam, “smijem li nešto pitati? Uključuje li vaš plan mogućnost da Nobu-san jednog dana postane moj danna?”

Mameha je spustila kist kojim je nanosila šminku i pogledala me pogledom koji bi, na časnu riječ, zaustavio vlak. “Nobu-san je divan čovjek. Hoćeš li mi ti to reći kako bi se sramila kad bi ti on bio danna?” upitala me je.
“Ne, gospođo, nisam to mislila. Samo sam se pitala...”
“Odlično. Onda ti imam reći samo dvije stvari. Prvo, ti si jedna apsolutno nepoznata djevojčica od četrnaest godina. Imat ćeš mnogo sreće ako kao gejša ikad stekneš dovoljan status da bi takav čovjek kao što je Nobu uopće pomislio na to da se ponudi biti tvoj danna. Drugo, Nobu--san nikad još nije našao neku gejšu koja bi mu se dovoljno svidjela da je uzme za ljubavnicu. Ako ti budeš prva, očekujem od tebe da se osjećaš vrlo polaskanom.”

Krv mi je navalila u lice i osjetila sam takvu vrućinu u obrazima da sam pomislila kako ću se zapaliti. Mameha je potpuno u pravu: što god da se dogodi sa mnom u godinama koje dolaze, morat ću se smatrati izuzetno sretnom ako uspijem privući pozornost takvog muškarca kao što je Nobu. Ali ako je Nobu izvan mog dohvata, onda mi je predsjednik gotovo apsolutno nedohvatljiv. Otkako sam ga ponovo susrela na sumo egzibicijama, počela sam misliti o raznim mogućnostima koje bi mi se mogle pružiti u životu. Ali sad, nakon ovih Mamehinih riječi, činilo mi se kao da se utapam u oceanu tuge.

Na brzinu sam dovršila s odijevanjem i Mameha me povela niz ulicu do okiye gdje je živjela do prije šest godina kad se napokon osamostalila. Na vratima nas je pozdravila jedna vremešna sluškinja, mljackajući ustima i tresući glavom.
“Nazvale smo bolnicu prije nešto vremena”, rekla je. “Doktor danas ide kući u četiri sata. A sad je već blizu pola četiri.”
“Nazvat ćemo ga prije nego što krenemo, Kazuko-san”, odgovorila joj je Mameha. “Sigurna sam da će me pričekati.”
“Nadam se. Bilo bi grozno ostaviti jadnu djevojku da krvari.”
“Tko krvari?” prestrašeno sam upitala, ali me je sluškinja samo pogledala i uzdahnula, te nas je povela uz stepenice do tijesnog malog predvorja na katu. U prostoru koji je otprilike bio veličine dvije tatami strunjače, stajale su okupljene, osim Mamehe, mene i sluškinje koja nas je dovela, još tri mlade žene i jedna visoka, mršava kuharica u uškrobljenoj pregači. One su me tri žene zabrinuto gledale, ali je kuharica prebacila jedan ručnik preko ramena i počela oštriti nož kakvim se ribama režu glave. Osjetila sam se kao tuna koju su upravo isporučili trgovcu, jer mi je postalo jasno da ću ja biti djevojka koja krvari.
“Mameha-san...” rekla sam.
“Čekaj, Savuri, znam što ćeš reći", prekinula me je Mameha, što je bilo zanimljivo, jer ja ni sama nisam znala što ću reći. “Prije nego što sam postala tvojom starijom sestrom, zar mi nisi obećala da ćeš me u svemu slušati?"
“Da sam znala kako se to odnosi i na to da mi izrežu jetru..."
“Nitko ti neće izrezati jetru", prekinula me je kuharica tonom koji me je, valjda, trebao umiriti, ali nije.
“Savuri, samo ćemo ti malo zarezati kožu", rekla je Mameha. “Samo malo, tako da možeš otići u bolnicu i upoznati stanovitog doktora. Sjećaš se čovjeka kojeg sam ti spominjala? On je doktor."
“Zar se ne bih mogla jednostavno pretvarati da me boli trbuh?"
Ja sam bila krajnje ozbiljna kad sam to rekla, ali su ostali, izgleda, smatrali da se šalim, jer su se svi počeli smijati, čak i Mameha.
“Savuri, mi ti svi želimo dobro", rekla je Mameha. “Moramo te samo malo porezati, tek toliko da te doktor pristane pogledati."
U to je kuharica završila s oštrenjem noža i prišla mi je tako mirno kao da će mi pomoći sa šminkanjem, osim što je u ruci držala nož. Kazuko, ona stara sluškinja koja nas je dočekala, uhvati ovratnik mog kimona s obje ruke i odmakne mi ga s vrata. Počela me hvatati panika, ali se na sreću uplela Mameha.
“Zarezat ćemo joj nogu", rekla je.
“Ne nogu", usprotivila se Kazuko. “Vrat je mnogo erotičniji."
“Molim te, Savuri, okreni se i pokaži Kazuko gdje ti je poderan kimono", uputila me je Mameha. Učinila sam kako mi je rekla, a ona nastavi: “Dakle, Kazuko-san, kako ćemo objasniti ovu rupu u kimonu ako je rana na vratu, a ne na nozi?"
“Kakve to ima veze jedno s drugim?" odgovorila joj je Kazuko. “Djevojka ima poderan kimono i posjekotinu na vratu."
“Ne znam o čemu to Kazuko toliko brblja", uplela se kuharica. “Mameha-san, ti mi samo reci gdje hoćeš da ju zarezem i ja ću tako napraviti."
Uvjerena sam kako mi je trebalo laknuti kad sam to čula, ali nekako nije.
Mameha pošalje jednu od mladih sluškinja po štapić crvenog pigmenta koji se upotrebljava za ocrtavanje usnica i kroz rupu u kimonu hitro utrlja štapićem oznaku visoko na stražnjoj strani bedra.
“Moraš je točno tu zarezati", reče kuharici.

Otvorila sam usta, ali prije nego što sam mogla išta reći, Mameha me ušutka: “Ti samo lezi i budi mirna, Savuri. Ako nas još budeš zadržavala, jako ću se naljutiti.”
Lagala bih kad bih rekla da sam je drage volje poslušala, ali, naravno, nisam imala izbora. I tako sam legla na plahtu prostrtu po drvenom podu i stisnula oči, dok mi je Mameha povukla kimono gotovo do bokova.
“Zapamti, ako rana treba biti dublja, možeš još jednom zarezati”, rekla je kuharici. “Zato počni s najplićim rezom koji možeš napraviti.”
Ugrizla sam se za usnicu kad sam na koži osjetila vrh noža. Bojim se da sam čak i malo zacviljela, premda nisam sasvim sigurna. U svakom slučaju, osjetila sam mali pritisak, a onda sam čula kako Mameha kaže:
“Ne toliko plitko. Jedva si prorezala gornji sloj kože.” “To sad sliči na usnice”, rekla je Kazuko kuharici.
“Urezala si crtu kroz sredinu crvene oznake i sve skupa
sliči na usnice. Doktor će se smijati.”
Mameha se složila s Kazuko i obrisala je oznaku, nakon što ju je kuharica uvjerila kako će i bez toga znati naći pravo mjesto. Sekundu kasnije ponovo sam osjetila pritisak noža.

Ja nikad nisam mogla gledati krv. Sjećaš se kako sam se onesvijestila kad sam razrezala usnicu onog dana kad sam upoznala gospodina Tanaku. Prema tome, možeš zamisliti kako sam se osjećala kad sam okrenula glavu i vidjela kako mi niz nogu vijuga potočić krvi na ručnik koji mi je Mameha držala uz bedro. Potpuno sam se izgubila i ne sjećam se ničeg što se poslije toga dogodilo: ni kako su me smjestili u rikšu, ni vožnje kroz grad. Došla sam k sebi tek kad smo se približili bolnici i kad me je Mameha uhvatila za bradu i počela mi okretati glavu lijevo-desno kako bi me natjerala da se priberem.

“Slušaj me, Sayuri! Sigurna sam da su ti bezbroj puta rekli kako je za pripravnicu najvažnije ostaviti povoljan dojam na druge gejše, jer su one te koje će joj pomoći u karijeri i kako se ne treba brinuti o tome što o njoj misle muškarci. Sad to sve zaboravi! Ništa od toga ne vrijedi u tvom slučaju. Tvoja budućnost ovisi o dvojici muškaraca, kao što sam ti rekla, a sad ćeš se sresti s jednim od njih. Moraš na njega ostaviti dobar dojam. Slušaš me?”
“Da, gospođo, svaku riječ”, promrmljala sam.
“Kad te upita kako si porezala nogu, odgovorit ćeš da si u kimonu pokušala ići na zahod i onda si pala na nešto oštro. Uopće ne znaš što je to bilo jer si se onesvijestila. Izmisli kakve god hoćeš pojedinosti, samo pripazi na to da to zvuči jako djetinjasto. I kad uđemo unutra, ponašaj se bespomoćno. Da vidim kako ćeš to izvesti.”

Zabacila sam glavu unazad i okrenula oči prema gore. Pretpostavljam da sam se, zapravo, stvarno tako osjećala, ali Mameha nije bila nimalo zadovoljna.
“Nisam rekla da glumiš mrtvaca. Rekla sam da se držiš bespomoćno. Ovako.”
Mameha namjesti lice u pomalo smućeni izraz, kao da nije sigurna kamo bi pogledala i prinese ruku obrazu kao da osjeća laku nesvjesticu. Natjerala me je da ju oponašam sve dok napokon nije bila zadovoljna. Počela sam glumiti kad mi je vozač rikše pomogao doći do ulaza u bolnicu. Mameha je hodala uza me, potežući i namještajući moj kimono kako bih izgledala što privlačnije.

Ušle smo kroz okretna drvena vrata i zatražile direktora bolnice; Mameha je rekla da nas on očekuje. Na posljetku nas je jedna bolničarka odvela niz nekakav dugački hodnik do jedne prasne sobe s drvenim stolom i jednostavnim, složivim paravanom koji je zakrivao prozor. Dok smo čekale, Mameha je skinula ručnik koji mi je zamotala oko noge i bacila ga u koš za otpatke.
“Zapamti, Sayuri”, gotovo je prosiktala, “hoćemo da se doktoru prikažeš kao nevina i bespomoćna djevojčica. Zavali se i pokušaj izgledati slabašno.”

To mi nije bilo teško. Trenutak kasnije vrata su se otvorila i u sobu je ušao doktor Rak. Naravno, on se nije doista tako zvao, ali da si ga vidio, sigurna sam da bi i tebi palo na pamet isto ime, jer su mu ramena bila uzdignuta i laktovi su mu toliko stršili ustranu da ne bi bolje oponašao raka čak ni da je to posebno vježbao. Štoviše, u hodu je gurao jedno rame prema naprijed, doimljući se baš kao rak kad se kreće postrance. Imao je brkove i bilo mu je jako drago što vidi Mamehu, premda je to pokazao više izrazom iznenađenja u očima, nego osmijehom.

Doktor Rak je očito bio uredan i metodičan čovjek. Kad je zatvarao vrata, prvo je okrenuo kvaku kako brava ne bi škljocnula i potom je još jednom gurnuo vrata da provjeri jesu li zatvorena. Zatim je iz džepa na kaputu izvadio jednu kutiju i otvorio je oprezno kao da bi se nešto iz nje moglo prosuti, ali su u kutiji bile samo druge naočale. Kad je promijenio naočale, ponovo je vratio kutiju u džep i zagladio kaput rukama. Na posljetku se zapiljio u mene i kratko kimnuo glavom, na što mu je Mame-ha rekla:
“Tako mi je žao što vas gnjavim, doktore. Ali pred Sayuri je tako lijepa budućnost, a sad je na nesreću po-rezala nogu! S obzirom na ožiljak koji bi joj mogao ostati i na mogućnost infekcije, mislila sam kako ste vi jedina osoba u koju mogu imati povjerenja.”

“Pametno”, reče doktor Rak. “A sad bih možda mogao, pogledati ozljedu?”
“Bojim se, doktore, da Savuri uhvati slabost čim vidi krv. Možda bi bilo najbolje kad bi se ona okrenula i pustila vas da sami pogledate ranu. Porezala se na stražnjoj strani bedra.”
“Shvaćam. Možda biste je zamolili da legne potrbuške na stol za preglede?”

Nije mi bilo jasno zašto to meni nije rekao, ali kako bih izgledala poslušna, pričekala sam da mi Mameha prenese što doktor traži od mene. Potom mi je doktor zadi-gnuo kimono gotovo do bokova i uzeo nekakvu krpu i nekakvu smrdljivu tekućinu, te mi njome istrljao bedro, a onda mi je rekao: “Sayuri-san, hoćete li biti tako ljubazni da mi ispričate kako ste se ozlijedili?”

Duboko sam uzdahnula, pomalo pretjerano, glumeći slabost što sam bolje umjela. “Ovaj, jako mi je neugodno”, počela sam, “ali istina je da sam danas... pila puno čaja...”
“Savuri je nedavno postala pripravnicom”, umiješala se Mameha. “Vodila sam je naokolo po Gionu i predstavljala je ljudima. Prirodno, svi su nas pozivali da uđemo i popijemo čaj.”
“Da, mogu zamisliti”, reče doktor.
“U svakom slučaju”, nastavila sam, “odjednom sam osjetila da moram... ovaj, znate...”
“Ispijanje velikih količina čaja može dovesti do jake potrebe za pražnjenjem mjehura”, reče doktor.
“Oh, hvala. U stvari... to je bilo više od “jake potrebe”, jer sam se bojala da će mi, ako još malo čekam, sve oko mene početi izgledati žuto, ako shvaćate što hoću reći...”
“Samo ispričaj doktoru što se dogodilo”, prekine me Mameha.
“Ispričavam se”, rekla sam. “Samo sam htjela reći kako sam uistinu nužno morala na zahod... toliko nužno da kad sam napokon stigla do njega... ovaj, mučila sam se s kimonom i valjda sam izgubila ravnotežu. Kad sam pala, udarila sam nogom o nešto oštro. Ne znam što je to bilo. Mislim da sam se onesvijestila.”
“Čudno je kako niste ispraznili mjehur dok ste ležali u nesvijesti”, reče doktor.

Ja sam čitavo to vrijeme ležala na trbuhu podignute glave da ne pokvarim šminku i govorila sam pred sebe dok je doktor gledao u moj zatiljak. Ali kad je doktor izrekao ovu primjedbu, osvrnula sam se preko ramena koliko sam mogla i pogledala Mamehu. Srećom, ona je brže od mene mislila, jer je rekla:
“Savuri je htjela reći kako je izgubila ravnotežu dok je ustajala iz čučećeg položaja.”
“Shvaćam”, reče doktor. “Porezali ste se na nešto vrlo oštro. Možda ste pali na komad stakla ili metala.”
“O da, osjetila sam daje nešto jako oštro”, rekla sam. “Oštro kao nož!”

Doktor Rak nije više ništa rekao, ali je tako čistio ranu kao da želi ispitati koliko mi bola može nanijeti, a zatim je uzeo još one smrdljive tekućine i oprao mi cijelu nogu od tragova sasušene krvi. Na posljetku mi je rekao kako na posjekotinu treba samo stavljati ljekovitu mast i zavoj, te me podučio kako ću to raditi idućih nekoliko dana. Potom mi je navukao kimono preko nogu i opet pažljivo spremio naočale kao da misli kako će se slomiti ako ne postupa s njima krajnje oprezno.
“Žao mi je da ste poderali tako lijep kimono”, rekao je. “Ali mi je u svakom slučaju drago što sam vas imao prilike upoznati. Mene uvijek zanimaju nova lica i Mame-ha-san to dobro zna.”
“Oh, ne, doktore, meni je drago što sam vas imala prilike upoznati”, odgovorila sam.
“Možda ću vas uskoro jedne večeri vidjeti u čajani I-chiriki.”
“Iskreno govoreći, doktore”, rekla je na to Mameha, “Savuri je... nešto kao artikl od posebne vrijednosti, kao što, sigurna sam, možete i sami zamisliti. Već ima previše obožavatelja da bi se u tome znala snaći, zato je nastojim držati podalje od čajane Ichiriki. Možda bismo vas mogle posjetiti u čajani Shirae?”
“Da, to bi i meni bilo draže”, rekao je doktor Rak. Potom je opet izveo čitav ritual sa zamjenom naočala kako bi mogao pogledati u neku knjižicu koju je izvukao iz džepa. “Ja ću tamo biti... čekajte da vidim... prekosutra uvečer. Nadam se da ćemo se vidjeti.”
Mameha mu je obećala da ćemo sigurno navratiti i nakon toga smo
otišle.
U rikši na povratku u Gion, Mameha mi je rekla da sam to dobro
izvela.
“Ali, Mameha-san, ja nisam ništa napravila!”
“Oh? A kako onda objašnjavaš ono što smo vidjele doktoru na čelu?”
“Ja nisam vidjela ništa osim drvenog stola koji mi je bio pod nosom.”
“Recimo samo da je doktoru dok ti je čistio nogu, čelo bilo orošeno znojem kao da smo usred ljeta. A soba čak nije bila ni zagrijana, je li tako?”
“Mislim da nije.”
“No, onda!”

Nisam bila sigurna o čemu ona govori, niti zašto me je zapravo odvela tom doktoru. Međutim, nisam je mogla pitati, jer mi je već jasno stavila na znanje da mi neće reći što je smislila. A onda, kad smo već bili na aveniji Shijo i ponovo ulazili u Gion, Mameha se odjednom prekinula usred nečega o čemu je pričala.

“Znaš, ovaj kimono doista nekako posebno ističe tvoje oči, Savuri. Te boje, grimizna i žuta... uz njih tvoje oči izgledaju kao da su od srebra! Oh, nebesa, ne mogu vjerovati da se toga nisam ranije sjetila. Vozaču!” povikala je. “Predaleko smo otišle. Zaustavite ovdje, molim vas.”
“Rekli ste mi: Gion, Tominaga-cho, gospođo. Ne mogu stati ovdje nasred mosta.”
“Možete nas ovdje pustiti da siđemo ili nas možete odvesti do kraja mosta i onda nas ponovo vratiti na drugu stranu. Zbilja mi se ne čini da bi to imalo nekog smisla.”
Vozač na to spusti drške rikše i nas dvije siđemo. Biciklisti su nam srdito zvonili dok su prolazili kraj nas, ali Mamehu to nije ni najmanje uzbuđivalo. Pretpostavljam da je toliko bila sigurna u svoj položaj u svijetu da nije mogla ni zamisliti kako bi nekoga moglo smetati što smo zakrčili promet. Mirno i ne žureći se, vadila je novčić po novčić iz svoje svilene torbice dok nije vozaču odbrojila točan iznos, a onda me je povela natrag preko mosta u smjeru odakle smo došle.
“Idemo u atelijer Uchide Kosabura”, objavila je. “On je sjajan slikar i sigurna sam da će mu se svidjeti tvoje oči. On je ponekad malo... rastresen, moglo bi se reći. I u njegovom je atelijeru uvijek nered. Možda će potrajati neko vrijeme dok primijeti tvoje oči, ali ti samo nastoj gledati tako da ih mora zapaziti.”

Išla sam za Mamehom kroz pokrajne ulice sve dok nismo došle do neke male uličice. Na kraju te uličice stajala su crvena šintoistička ulazna vrata, umanjene veličine, stisnuta između dvije kuće. Ušle smo kroz njih i prošle pokraj nekoliko malih paviljona do nekih kamenih stuba među drvećem obojenim blistavim jesenskim bojama. Zrak je u tom malom, vlažnom tunelu ispod krošnji bio hladan poput vode, tako da mi se činilo kao da tim stubama ulazimo u neki sasvim drugi svijet. Čula sam nekakav šum koji me je podsjetio na šum morskih valova koji zapljuskuju obalu, ali kako se pokazalo, to je samo bio neki čovjek koji je metlom boje čokolade uklanjao vodu s naj-gornje stube.
“Zaboga, Uchida-san!” rekla je Mameha. “Zar nemaš sluškinju koja bi ti to radila?”
Muškarac na vrhu stuba stajao je u suncu i kad se okrenuo da pogleda dolje prema nama, sumnjam da je mogao razabrati nešto više od nejasnih oblika pod granama stabala. Ja sam ga, međutim, dobro vidjela i mogla sam uočiti njegov prilično čudan izgled.U jednom kutu usta imao je golem madež kao da mu je tu ostao priljepljen komadić hrane, a obrve su mu bile tako guste i čupave da se činilo kao da su to dvije gusjenice koje su ispuzale iz njegove kose i tu zaspale. Sve je na njemu bilo neuredno, ne samo njegova sijeda kosa, nego i kimono, koji je izgledao kao da je u njemu prospavao noć.
“Tko je to?” upitao je.
“Uchida-san! Nakon toliko godina još uvijek mi ne prepoznaješ
glas?”
“Tko ste da ste, ako me želite rasrditi, dobro ste počele. Nisam raspoložen i ne želim da me itko smeta! Bacit ću ovu metlu na vas ako ne kažete tko ste.”
Kako je srdito izgledao, ne bih se iznenadila da je odgrizao onaj madež i ispljunuo ga na nas. Ali Mameha se mirno nastavila uspinjati stubama, a ja sam je slijedila, premda sam se držala točno iza nje, kako bi metla pogodila nju, a ne mene.
“Zar tako pozdravljaš goste, Uchida-san?” upitala je kad je izašla na svjetlo.
Uchida se žmirkajući zagledao u nju. “A, to si ti. Ne možeš jednostavno reći tko si, kao sav pošteni svijet? Drži, uzmi ovu metlu i počisti stube. Nitko neće ući u moju kuću dok ne zapalim mirisni štapić. Još je jedan od mojih miševa krepao i unutra smrdi kao u lijesu.”
Mameha se na sve to samo smiješila i pričekala je da se on udalji, a onda je metlu prislonila uz deblo.
“Jesi li kada imala čir?” upitala me je šapćući. “Kad Uchida nije zadovoljan nečim što je naslikao, postane ovako grozno čangrizav. Moraš ga natjerati da prasne, baš kao što moraš prorezati čir i nakon toga je sve opet u redu. Ako mu ne pružiš neki razlog da se može izvikati, počet će piti i postat će još gori.”
“Zar on drži miševe kao kućne ljubimce?” upitala sam je, također šapćući. “Rekao je da je još jedan od njegovih miševa uginuo.”
“Nebesa, ne. Samo ostavlja naokolo štapiće tuša, pa ih miševi grickaju i uginu od otrovanja. Dala sam mu kutiju da u njoj drži štapiće, ali ih on i dalje ostavlja razbacane po sobi.”

Upravo su se tada Uchidina vrata djelomice otvorila, jer ih je bio zatvorio za sobom kad je ušao unutra. Izule smo natikače i ušle. Atelijer je bio jedna jedina velika prostorija, uređena kao seljačka kuća. Vidjela sam štapiće kako gore u jednom kutu, ali to zasad još ništa nije pomagalo, jer me je smrad po uginulim miševima udario u lice takvom snagom kao da mi je netko prilijepio komad vlažne gline na nos. Prostorija je bila neurednija od Hatsumo-mine sobe u najgorem izdanju. Posvuda su ležali dugački kistovi, neki od njih slomljeni ili izgriženi, kao i velike drvene ploče s nedovršenim, crno-bijelim crtežima. Usred svega toga nalazio se neraspremljen futon s plahtama u-mrljanim tušom. Pomislila sam kako je Uchida vjerojatno sav zamrljan od tuša i kad sam se okrenula da to provjerim, on me upita:
“Što gledaš?"
"Uchida-san", reče Mameha, “dopusti da ti predstavim moju mlađu sestru Savuri. Došla je sa mnom čak iz Giona kako bi imala čast da te upozna."
U stvari, to "čak iz Giona" nije uopće bilo daleko, ali u svakom slučaju, ja sam kleknula na strunjače i obavila uobičajeni ritual dubokog naklona i molbe da mi Uchida nešto ne zamjeri, premda nisam bila sigurna je li on čuo i jednu riječ od onog što mu je Mameha rekla.
"Sve je bilo dobro do ručka", rekao je Uchida, "a onda, pogledaj što se dogodilo!" Prešao je preko sobe i podigao jednu dasku. Za nju je čavlićima bio pričvršćen crtež neke žene s leđa, glave okrenute ustranu i s kišobranom u ruci - osim što je očigledno neka mačka zakoračila u tuš i zatim prešla preko crteža, ostavljajući savršene otiske šapa. Krivac je u tom trenutku, smotan u kuglicu, spavao na hrpi prljave odjeće.
"Donio sam ga ovamo zbog miševa, a sad vidi ovo!" nastavio je Uchida. "Najradije bih ga izbacio van."
"Oh, ali otisci šapa su tako lijepi", rekla je Mameha. "Ja mislim da je s njima slika još bolja. Što ti misliš Sayu-ri?"
Ja nisam bila sklona reći bilo što, jer mi se činilo kako je Uchidu silno uzrujala Mamehina primjedba. Ali sam onda shvatila kako ona pokušava "prerezati čir", kako se izrazila. I tako sam pokušala da mi glas zvuči oduševljeno i rekla:
"Iznenađena sam kako ti otisci lijepo izgledaju! Ja mislim da taj mačak ima umjetničkog dara."
"Znam zašto ga ti ne voliš", dodala je Mameha. "Ljubomoran si na njega zato stoje tako talentiran."
"Ljubomoran, ha?" reče Uchida. "Taj mačak nije nikakav umjetnik. On je jedan opaki demon, eto što je!"
"Oprosti, Uchida-san", reče Mameha. "Tako je kako ti kažeš. Ali reci, kaniš li možda baciti tu sliku? Jer ako ćeš je baciti, ja bih je rado uzela. Baš bi dražesno izgledala u mom stanu, zar ne, Savuri?"
Kad je Uchida to čuo, strgnuo je sliku s daske i rekao: "Sviđa ti se, ha? Baš dobro, dobit ćeš od mene dva dara!" Onda je poderao sliku u dva komada i gurnuo ih Mamehi u ruke: “Ovo ti je jedan! I ovo ti je drugi! A sad van iz moje kuće!”
“Voljela bih da to nisi napravio”, reče Mameha. “Po mom mišljenju, to je bilo najljepše što si ikad napravio.”
“Van!”
“Oh, Uchida-san, ne mogu sad otići. Kakva bih to bila prijateljica kad ti ne bih ovdje malo pospremila prije nego što odem.”

Na to Uchida izjuri iz kuće, ostavljajući za sobom ši-irom otvorena vrata. Gledale smo kako je bijesno udario nogom metlu koju je Mameha ostavila oslonjenu o stablo i kako se poskliznuo i umalo pao kad je počeo silaziti niz mokre stube. Nas dvije smo sljedećih pola sata čistile i pospremale atelijer, a onda se Uchida vratio mnogo bolje i raspoložen, baš kao stoje Mameha prorekla. Doduše, ja to još uvijek ne bih nazvala vedrim raspoloženjem, a k tome a je imao naviku stalno grickati onaj madež u kutu usana, što mu je davalo zabrinut izraz. Mislim da mu je bilo neugodno zbog onog prijašnjeg ponašanja, jer nas se nije usuđivao pogledati. Ubrzo je postalo jasno da ovako uopće neće zapaziti moje oči i stoga mu je Mameha rekla:
“Ne čini ti se da je Savuri uistinu ljupka? Jesi li se uopće potrudio da je pogledaš?”
Pomislila sam kako je to s Mamehine strane već bio očajnički potez, ali je Uchido samo preletio pogledom preko mene kao kad rukom pometeš mrvicu sa stola. Mameha je izgledala duboko razočarana. Popodnevno je svjetlo već počelo slabiti i obje smo ustale da se oprostimo. Ona mu se naglašeno kratko naklonila dok se pozdravljala s njime. Kad smo izašle, nisam mogla odoljeti da ne zastanem i malo uživam u zalasku sunca koji je nebo iza u-daljenih brda obojio čarobnim nijansama hrđaste i ružičaste boje kao najljepši kimono; još čudesnije od toga, jer ti ni u najveličanstvenijem kimonu ruke neće žariti narančastim odsjajem.

A u odbljesku ovog zalaza sunca moje su ruke izgledale kao da su umočene u neko tekuće svjetlo što se prelijeva u svim duginim bojama. Podigla sam ruke i zagledala se u njih.
“Mameha-san, pogledaj”, rekla sam joj, ali ona je mislila da govorim o zalazu sunca i nezainteresirano se o-krenula prema njemu. Uchida je nepomično stajao u vratima i s izrazom duboke usredotočenosti na licu provlačio rukom kroz sijedu kosu. Ali nije gledao zalaz sunca.
Gledao je mene. Ako si ikad vidio slavnu sliku Uchide Kosabura na kojoj je mlada žena u kimonu, obuzeta zanosom i blistavih očiju... pa, Uchida je od samog početka tvrdio kako je ideju za tu sliku dobio tog popodneva, gledajući mene. Ja mu to nikad nisam vjerovala. Ne mogu zamisliti da bi tako divna slika mogladoista proizaći iz prizora jedne obične djevojčice, djetinjasto zagledane u vlastite ruke o-basjane zalazećim suncem.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:19 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 158


Devetnaesto poglavlje


Taj mjesec začudnih događaja, u kojem sam prvo ponovo srela predsjednika i potom upoznala Nobua, doktora Raka i Uchidu Kosabura, doveo me je do toga da se osjećam poput kućnog zrikavca koji je napokon uspio pobjeći iz svog kaveza od pletene slame. Po prvi put, nakon bogzna koliko vremena, mogla sam uvečer leći u krevet vjerujući kako ipak neću zauvijek ostati neprimijećena poput kapljice čaja na strunjači. Još uvijek mi ništa nije bilo jasno: ni Mamehin plan, ni kako će me on dovesti do toga da postanem uspješnom gejšom, ni hoće li me uspješna karijera gejše ikad dovesti do predsjednika. Ali svake sam noći ležala na svom futonu i pritiskala na lice njegov rupčić, proživljavajući uvijek iznova svaki pojedini trenutak svog susreta s njime. Bila sam poput zvona u hramu koje dugo odzvanja nakon udarca bata.
Prošlo je nekoliko tjedana a da ništa nismo čule od bilo kojeg od tih muškaraca i već smo se počele zabrinjavati. No, jednog je jutra napokon neki tajnik iz kompanije Iwamura nazvao čajanu Ichiriki i zatražio moje društvo za tu večer. Mamehu je ta vijest oduševila, jer se nadala da poziv dolazi od Nobua. Ja sam također bila oduševljena, samo što sam se ja nadala da poziv dolazi od predsjednika. Kasnije tog dana rekla sam Tetici, u Hatsumo-minoj nazočnosti, kako ću zabavljati Nobua i kako je molim da mi pomogne odabrati kimono. Zapanjila sam se kad nam se Hatsumomo pridružila da nam i ona pomogne. Da nas je odnekud sa strane promatrao neki stranac, sigurna sam da bi za nas pomislio kako smo blisko povezana i sretna obitelj. Hatsumomo se ni jednom nije narugala niti dobacivala sarkastične primjedbe i doista nam je pomagala. Mislim da je Tetica bila isto toliko začuđena kao i ja. Na kraju smo se sve tri složile oko jednog prašno-zelenog kimona s uzorkom lišća u srebrnoj i cinober boji, uz koji smo odabrale sivi obi protkan zlatnim nitima. Hatsumomo je obećala da će navratiti kako bi me vidjela s Nobuom.

Te sam večeri kleknula u hodniku čajane Ichiriki, osjećajući kako me je čitav moj dotadašnji život vodio do ovog trenutka. Osluškivala sam zvuk prigušenog smijeha, pitajući se je li neki od tih glasova predsjednikov, a kad sam otvorila vrata i ugledala njega na čelu stola i Nobua leđima okrenutog prema meni... toliko me očarao predsjednikov smiješak, iako se, zapravo, radilo samo o zaostatku malopređašnjeg smijeha, morala sam napregnuti svu snagu kako bih se suzdržala da mu ne uzvratim osmijehom. Prvo sam pozdravila Mamehu, potom nekoliko drugih gejša u sobi i na posljetku šestoricu ili sedmoricu muškaraca. Kad sam ustala iz klečećeg položaja, otišla sam ravno do Nobua, jer sam znala da to Mameha očekuje od mene. Međutim, vjerojatno sam kleknula bliže nego što sam toga bila svjesna, jer je on odmah srdito tresnuo svoju šalicu sa sakeom na stol i malo se odmaknuo. Ispričala sam mu se, ali se on nije ni osvrnuo na mene, a Mameha se samo namrštila. Ostatak večeri provela sam osjećajući se prilično nesretno. Kasnije, kad smo zajedno odlazile sa zabave, Mameha mi je rekla:
“Nobu-san se lako rasrdi. U buduće moraš više paziti na to da ga ne razdražiš.”
“Žao mi je, gospođo. Očigledno, nisam mu tako draga kao što ste
mislili...”
“Oh, draga si mu, ne brini. Da mu se ne sviđa tvoje društvo, ti bi danas otišla kući u suzama. Njegov je temperament ponekad sličan vreći punoj šljunka, ali on je na svoj način dobar čovjek, vidjet ćeš.”
Istog tjedna, kompanija Iwamura ponovo me pozvala u čajanu Ichiriki, i još mnogo puta tijekom idućih tjedana, a poziv nije uvijek uključivao Mamehu. Ona me upozorila da ne ostajem predugo, kako ne bih ostavila dojam da nemam nikakvih drugih poziva i tako bih se uvijek nakon otprilike jednog sata ispričala i otišla, kao da idem na neku drugu zabavu. Dok bih se oblačila za te večeri, Hatsumomo bi često natuknula kako će svratiti, ali nikad se nije pojavila. A onda me je jednog popodneva, sasvim neočekivano, obavijestila kako ima nešto slobodnog vremena te večeri i kako će sasvim sigurno doći.

Bila sam pomalo nervozna zbog toga, kao što možeš zamisliti, ali situacija mi se učinila još gorom kad sam došla u Ichiriki i otkrila da je Nobu odsutan. Ta je zabava imala najmanji broj uzvanika od svih kojima sam dotad prisustvovala: osim mene, tu su bile još samo dvije gejše i četvorica muškaraca. Sto ako Hatsumomo dođe i zatekne me kako zabavljam predsjednika bez Nobua? Nisam još dospjela smisliti što ću učiniti kad su vrata kliznula u stranu i meni se želudac zgrčio od strepnje, jer je pred vratima, u hodniku, klečala Hatsumomo.

Zaključila sam kako mi je jedini izlaz da se pretvaram kako mi je dosadno, kao da me ne zanima ničije društvo osim Nobuova. Možda bi to bilo dovoljno da me spasi te večeri, ali srećom, nekoliko minuta kasnije stigao je Nobu. Hatsumomin se ljupki osmijeh pojačao istog trenutka kad je Nobu ušao u sobu, sve dok joj usnice nisu postale još izrazitije crvene i nabubrjele poput kapljica krvi nanizanih uz rubove rane. Nobu se smjestio za stolom, a Hatsumomo me odmah, majčinskim tonom, ponukala da odem do njega i natočim mu šake. Otišla sam i namjestila se pokraj njega, pokušavajući pokazivati sve znakove očara-nosti. Svaki put kad bi se nasmijao, na primjer, podigla bih na kratko pogled prema njemu kao da ne mogu odoljeti želji da ga pogledam. Hatsumomo je bila oduševljena i tako nas je otvoreno promatrala da čak nije izgledala svjesna činjenice da su oči svih muškaraca uperene u nju, ili je, što je vjerojatnije, jednostavno bila naviknuta na to.

Te je večeri bila čarobno lijepa, kao što je to, uostalom, uvijek bila; jedan mladić na drugom kraju stola gotovo ništa drugo nije radio nego palio cigaretu za cigaretom i gledao u nju. Čak je i predsjednik, koji je sjedio držeći otmjeno među prstima šalicu sa sakeom, povremeno kri-šom pogledavao prema njoj. Pitala sam se jesu li muškarci doista toliko zaslijepljeni ljepotom da bi se osjećali povlaštenima proživjeti život s nekim stvarnim demonom ako bi to bio lijepi demon. Odjednom mi se u mašti ukazala slika predsjednika kako kasno uvečer ulazi u predvorje za goste u našoj okiyi kako bi se tamo sastao s Hatsumomo, te se, držeći šešir u ruci, smiješi dolje na mene, dok drugom rukom otkopčava kaput. Nisam vjerovala da bi on ikad mogao biti toliko očaran njezinom ljepotom da ne bi primijetio tragove okrutnosti koji su povremeno izlazili na vidjelo. Međutim, u jedno sam bila sasvim sigurna: kad bi Hatsumomo ikad naslutila moje osjećaje prema njemu, vjerojatno bi ga pokušala zavesti, ako ni zbog čega drugoga, onda samo zato da meni nanese bol.

Odjednom mi se učinilo nužnim navesti Hatsumomo da ode sa zabave. Znala sam da je došla kako bi gledala “ljubav što se rađa”, kako je ona to nazvala, pa sam odlučila pokazati joj to što je došla vidjeti. Počela sam time što sam vršcima prstiju stalno dodirivala vrat ili kosu, kao da sam tobože zabrinuta za svoj izgled. Kad sam pritom slučajno okrznula jedan od ukrasa u kosi, pala mi je na pamet jedna ideja. Pričekala sam da netko ispriča kakvu šalu, a onda sam se, smijući se i popravljajući prstima frizuru, nagnula prema Nobuu. Zapravo je, priznajem, moralo izgledati čudno što toliko petljam oko frizure, jer je kosa bila učvršćena voskom i malo je bilo vjerojatno da bi se nešto moglo pomaknuti. No, ja sam kanila olabaviti jedan od ukrasa, vodopad žutih i narančastih cvjetova šafrana od svile, i pustiti ga da padne Nobuu u krilo. Međutim, drvena igla koja je držala ukras u kosi bila je zabodena dublje nego što sam očekivala, a kad sam je napokon uspjela izvući toliko da ukras sklizne iz kose, odbio se od Nobuovih grudi i pao na tatami među njegove prekrižene noge. Gotovo su svi primijetili što se dogodilo, ali činilo se da nitko ne zna što bi trebalo učiniti. Bila sam zamislila kako ću posegnuti rukom u njegovo krilo i uzeti ukras glumeći djevojački stid, ali nisam imala hrabrosti staviti ruku među njegove noge.
Nobu ga je sam pokupio i držeći za iglu, polako ga vrtio među prstima. “Potraži mladu sluškinju koja me dočekala na vratima”, rekao mi je. “Reci joj da želim onaj paketić koji sam donio.”

Poslušala sam i kad sam se vratila u sobu, svi su čekali da vide što će se dogoditi. Nobu je još uvijek držao među prstima iglu mog ukrasa za kosu tako da su se cvjetovi njihali iznad stola i nije se ni pomakao da uzme paketić kad sam mu ga pružila. “Htio sam ti to dati kasnije, kad budeš odlazila. Ali izgleda da je sudbina odredila da ti to dam sada”, rekao je i pokretom glave prema paketiću dao mi znak da ga otvorim. Bilo mi je strašno neugodno jer su me svi gledali, ali sam razmotala papir i otvorila malu drvenu kutiju koja je bila unutra. U kutiji je, na jastučiću od satena ležao jedan prekrasno izrađen ukrasni češalj u obliku polukruga, blistavo crvene boje i ukrašen šarenim cvjetićima.
“Našao sam ga prije nekoliko dana u trgovini antikvitetima”, rekao je.

Predsjednik se sjetno zagledao u kutiju s ukrasnim češljem na stolu i pokrenuo je usnice, ali iz njih u prvi čas nije izišao nikakav zvuk, sve dok se nije nakašljao i pročistio grlo, a onda je nekako čudno tužnim glasom rekao: “Doista, Nobu-san, nisam imao pojma da si ti tako sentimentalan.”

Hatsumomo se digla od stola i ja sam već pomislila kako sam je se uspjela riješiti, ali na moje iznenađenje, ona je došla i kleknula uz mene. Nisam znala što bi to imalo značiti sve dok nije izvadila češalj iz kutije i brižljivo mi ga zatakla u kosu, iznad velike punđe. Pružila je ruku i Nobu joj je dao moj ukras od svilenih cvjetova, te mi je i njega brižljivo ponovo vratila u kosu, kao majka djetetu. Zahvalila sam joj se malim naklonom.

“Pogledajte, zar ovo nije najljupkije stvorenje koje ste ikad vidjeli?” značajno je upitala Nobua. Zatim je teatralno uzdahnula, kao da su ovi trenuci bili nešto najromantičnije što je ikad doživjela a onda se ispričala i otišla, kao što sam se i nadala.

Samo se po sebi razumije da se muškarci mogu međusobno razlikovati kao ukrasno grmlje koje cvate u različito doba godine. Jer iako su Nobu i predsjednik, činilo se, pokazali zanimanje za mene već nekoliko tjedana nakon natjecanja u sumo hrvanju, prošlo je više mjeseci i još uvijek nismo dobile nikakvu poruku bilo od doktora Raka, bilo od Uchide. Mameha je odlučno tvrdila kako trebamo čekati da se oni sami jave, radije nego da pronađemo nekakav izgovor i ponovo odemo do njih, ali na kraju više nije mogla izdržati i otišla je jednog popodneva vidjeti što je s Uchidom.

Otkrila je kako je ubrzo nakon našeg posjeta Uchidi-nog mačka ugrizao jazavac i mačak je u roku od nekoliko dana uginuo od infekcije. Uchida je nakon toga zapao u jedno od svojih dugotrajnih razdoblja opijanja. Mameha ga je nekoliko dana posjećivala kako bi ga razvedrila. Kad joj se učinilo da se njegovo raspoloženje napokon počelo mijenjati, obukla me je u kimono ledenoplave boje s rubom izvezenim raznobojnim vrpcama, našminkala me na zapadnjački način, “samo da naglasi kutove”, kako je rekla, i poslala me k njemu s jednim bisernobijelim mačićem koji ju je morao stajati tko zna koliko novaca. Mislila sam da je mačić prekrasan, ali Uchida ga je jedva pogledao, samo je sjedio i piljio u mene, okrećući glavu amo-tamo. Nekoliko dana kasnije pozvao me je da mu poziram u atelijeru. Mameha me upozorila da šutim i ne pokušavam s njim razgovarati, te je sa mnom, kao pratnju, poslala sluškinju Tatsumi, koja je čitavo popodne provela drijemajući u jednom kutu dok je Uchida grozničavo miješao boje i stalno me premještao s jednog mjesta na drugo, povlačeći svaki put nekoliko poteza po rižinu papiru prije nego što bi me ponovo premjestio.

Kad bi putovao naokolo po Japanu i gledao slike koje je Uchida naslikao tijekom te zime, kao i tijekom nekoliko idućih godina dok sam mu ja služila kao model - kao na primjer sliku koja visi u sobi za konferencije Sumitomo banke u Osaki, jedno od njegovih malobrojnih sačuvanih ulja, možda bi ti se činilo kako je to za mene bilo zanimljivo iskustvo. U stvari, ništa nije moglo biti dosadnije od toga. Većinom se sve svodilo na to da sam otprilike jedan sat ili nešto više provela sjedeći u neudobnom položaju. Najviše mi je ostalo u sjećanju kako sam stalno bila žedna, jer mi Uchida nikad nije ponudio da nešto popijem. Čak i kad bih donijela sa sobom čaj, on bi posudu s čajem odnio u drugi kraj sobe kako mu ne bi odvlačila pozornost. Slijedeći Mamehine upute, nikad nisam progovorila ni riječi, čak ni jednog užasno hladnog poslijepodneva usred veljače kad sam vjerojatno trebala nešto reći, ali nisam. Uchida je sjeo preda me i zurio mi u oči, žvačući onaj madež u kutu usta. Imao je pregršt štapića boje i nešto vode koja se stalno ledila, ali ma koliko je puta mrvio i miješao boje u različite kombinacije plave i sive, ni jednom nije bio potpuno zadovoljan i svaki put bi izišao pred vrata i prolio smiješanu boju u snijeg. Što je više buljio u mene, postajao je sve srditiji i na posljetku me poslao kući. Nije mi se javio više od dva tjedna i kasnije sam saznala da se kroz to vrijeme ponovo opijao. Mameha se ljutila na mene što sam dopustila da do toga dođe.

Što se pak tiče doktora Raka, on nam je onog puta kad sam ga prvi put vidjela gotovo obećao da ćemo se naći u čajani Shirae, ali otada je prošlo već šest tjedana, a od njega nije stigla nikakva poruka. Kako su dani prolazili, Mameha je postajala sve zabrinutija. Ja još uvijek ništa nisam znala o tome na koji način ona kani Hatsumomo izbaciti iz ravnoteže, osim da čitav njezin plan visi poput vrata na dva ovjesa, od kojih je jedan Nobu, a drugi doktor Rak. Nisam mogla dokučiti kakvu zamisao ima s U-chidom, ali mi se činilo da je to nekakva zasebna ideja; u svakom slučaju, nešto što nije od središnje važnosti.

Napokon, krajem veljače, Mameha je slučajno srela doktora Raka u čajani Ichiriki i saznala kako je on sve ovo vrijeme bio zauzet otvaranjem jedne nove bolnice u Osaki. Sad, kad je glavni dio posla bio iza njega, nadao se obnoviti poznanstvo sa mnom u čajani Shirae idućeg tjedna. Sjećaš se kako mu je Mameha rekla da ću biti preplavljena pozivima ako se pojavim u čajani Ichiriki, zato nas je doktor Rak pozvao da mu se pridružimo u čajani Shirae. Dakako, Mameha je na taj način, zapravo, htjela izbjeći Hatsumomo, ali unatoč tome, dok sam se pripremala za ponovni susret s doktorom, nisam se nekako mogla osloboditi nelagodnog osjećaja da bi nas Hatsumomo ipak mogla pronaći. Međutim, kad sam ugledala čajanu Shirae, umalo nisam prasnula u smijeh, jer to je nedvojbeno bilo mjesto koje bi Hatsumomo po svaku cijenu nastojala zaobići. Podsjetila me je na mali uveli cvijetak na stablu punom raskošnih cvjetova. Gion je nastavio uspješno poslovati i tijekom tih posljednjih godina ekonomske krize, ali čajana Shirae, koja nikad nije bila osobito uspješna, samo je još dublje potonula. Jedini razlog zbog kojeg je tako imućan čovjek kao što je bio doktor Rak još uvijek dolazio u tu čajanu bio je taj što on nije oduvijek bio bogat. U njegovim mlađim godinama, Shirae je vjerojatno bila najbolja čajana koju je on sebi mogao priuštiti. Zato kad je napokon postao dobrodošao gost u čajani Ichiriki, to još nije značilo da može potpuno prekinuti svaku vezu s čajanom Shirae. Kad muškarac nađe ljubavnicu, neće odmah trčati da se razvede od žene.

Te večeri u čajani Shirae ja sam točila šake dok je Mameha pričala neku priču, a doktor Rak čitavo to vrijeme sjedio s isturenim laktovima, tako da je ponekad čak gurnuo laktom Mamehu ili mene, na što bi se okrenuo i kimnuo glavom u znak isprike. On je bio šutljiv čovjek, otkrila sam. Najveći je dio vremena zurio u stol kroz svoje okrugle naočale i s vremena na vrijeme, gurnuo bi pod brkove komadić sirove ribe, mi to zovemo sashimi, pokretom koji bi me podsjetio na kakvog dječaka koji sakriva nešto pod strunjaču. Kad smo te večeri napokon izašle iz čajane, mislila sam da nismo bile uspješne i da ga nećemo često viđati, jer bilo bi normalno očekivati da muškarac koji je tako malo uživao tijekom neke večeri neće željeti ponovo doći u Gion. Međutim, novi je poziv doktora Raka stigao već sljedećeg tjedna i zatim gotovo svakog tjedna tijekom narednih mjesec dana.
Sve se glatko odvijalo s doktorom dok ja jednog popodne-va sredinom ožujka nisam napravila jednu glupost i zamalo upropastila sav Mamehin trud i brižljivo planiranje. Sigurna sam da su mnoge mlade djevojke upropastile svoje životne šanse time što su odbile učiniti nešto što se od njih očekivalo ili što su bile nepristojne prema nekom važnom muškarcu ili kakvim sličnim nepromišljenim postupkom, međutim, moja je pogrješka bila toliko beznačajna da uopće nisam ni bila svjesna toga da sam išta napravila.

To se zbilo u okiyi u vremenu od otprilike jedne minute, malo poslije ručka jednog hladnog dana dok sam klečala na drvenoj galeriji i vježbala shamisen. Hatsumomo je prolazila pokraj mene na putu do zahoda. Da sam na nogama imala cipele, spustila bih se dolje na zemljani prolaz i maknula joj se s puta. Ovako sam se samo mogla s mukom uspraviti na noge iz klečećeg položaja, jer su mi ruke i noge bile potpuno ukočene od hladnoće. Da sam bila brža, Hatsumomo vjerojatno ne bi došla na ideju da mi nešto kaže. Međutim, dok me je gledala kako se podižem na noge, rekla je:
“Njemački veleposlanik dolazi u grad, ali Buča je zauzeta i ne može ga zabavljati. Zašto ne zamoliš Mamehu neka sredi da ti uskočiš na Bučino mjesto?” Nakon toga se nasmijala kao da je već sama pomisao da bih ja mogla zabavljati tako važnu ličnost isto toliko apsurdna kao i pomisao da bi netko japanskom caru ponudio zdjelicu žira.

Posjet njemačkog veleposlanika izazvao je prilično uzbuđenje u Gionu. U tom su razdoblju, 1935. godine, u Njemačkoj došli na vlast novi ljudi i premda se ja nisam razumjela u politiku, znala sam da se Japan u zadnje vrijeme udaljava od Sjedinjenih Država i da želi ostaviti povoljan dojam na novog njemačkog veleposlanika. U Gionu su se svi pitali kome će pripasti čast da ga zabavlja tijekom njegova najavljena posjeta.

Kad mi se Hatsumomo obratila, trebala sam posramljeno pognuti glavu i izvesti čitavu predstavu oko toga kako je moj život jadan u usporedbi s Bučinim. No, ja sam slučajno prije toga baš razmišljala o tome koliko su se moji izgledi popravili i kako Mameha i ja uspješno skrivamo njezin plan pred Hatsumomo, kakav god on bio. Moj je prvi poriv bio da se nasmiješim, ali sam uspjela zadržati ukočeno lice poput maske i jako sam bila zadovoljna što se nisam odala. Hatsumomo me je čudno pogledala; trebala sam odmah shvatiti kako joj se nešto mota po glavi. Brzo sam stupila ustranu i ona je prošla. I time je ta mala zgoda bila završena, barem sam ja tako mislila.

A onda smo za nekoliko dana Mameha i ja ponovo otišle u čajanu Shirae, gdje nas je čekao doktor Rak. Ali kad smo odgurnule ulazna vrata, vidjele smo Buču kako navlači natikače i upravo se sprema otići. Zgranula sam se kad sam ju vidjela, pitala sam se kako je, zaboga, dospjela ovamo. A onda se u ulaznom predvorju pojavila Hatsumomo i sve mi je postalo jasno: Hatsumomo nas je nekako nadmudrila.
“Dobra večer, Mameha-san”, rekla je Hatsumomo. “I, gle, tko je to s tobom! Mala pripravnica koja je neko vrijeme bila tako draga doktoru.”

Sigurna sam da je Mameha bila isto toliko iznenađena kao i ja, ali nije to pokazala. “Zaboga, Hatsumomo--san”, rekla je, “jedva sam te prepoznala... ali moram reći, stvarno dobro podnosiš godine!”
Hatsumomo nije doista bila stara, imala je samo dvadeset osam ili dvadeset devet godina. Mislim da je Mameha samo pokušala na brzinu smisliti nešto zlobno, čime bi je bocnula.

“Pretpostavljam da ste došle vidjeti doktora", nastavila je Hatsumomo. “Kakav zanimljiv čovjek! Samo, nadam se da će mu još uvijek biti drago što vas vidi. Pa, zbogom." Hatsumomo je izgledala dobro raspoložena dok je odlazila, ali sam u odsjaju ulične svjetiljke na Bučinu licu razabrala izraz tuge.

Mameha i ja smo bez riječi izule natikače; ni ona, ni ja nismo znale što bismo rekle. Turobno ozračje čajane Shirae činilo se te noći gustim poput vode u ribnjaku. Zrak je vonjao na staru šminku, a u kutovima soba boja je otpadala s vlažnih zidova. Bila bih dala ne znam što, samo da se mogu okrenuti i otići.

Kad smo otvorile vrata iz hodnika, vidjele smo vlasnicu čajane kako pravi društvo doktoru Raku. Ona bi se obično zadržala još nekoliko minuta nakon našeg dolaska, vjerojatno kako bi doktoru mogla naplatiti vrijeme koje je provela s njime. Međutim, večeras se ispričala čim smo mi ušle i nije nas ni pogledala dok je prolazila kraj nas. Doktor Rak je sjedio leđima okrenut prema nama, pa smo preskočile formalni pozdrav i odmah mu se pridružile za stolom.

“Izgledate umorni, doktore", rekla mu je Mameha. “Kako se osjećate večeras?"
Doktor Rak nije odmah odgovorio. Samo je vrtio čašu s pivom na stolu ispred sebe da nekako utroši vrijeme, premda je on bio krajnje djelotvoran čovjek i nikad ne bi uzalud tratio ni sekunde, ako se to ikako dalo izbjeći.
“Da, umoran sam", na posljetku je rekao. “Nisam baš raspoložen za razgovor."
I na to je iskapio ostatak piva i ustao, spremajući se za odlazak. Mameha i ja smo se pogledale. Kad je došao do vrata, okrenuo se prema nama i rekao: “Ne sviđa mi so kad se pokaže da su me varali ljudi u koje sam imao povjerenja."
I nakon toga je izašao, ne zatvorivši vrata za sobom.
Mameha i ja smo ostale klečati, bile smo odveć zaprepaštene da bismo mogle bilo što reći. Napokon je Mameha ustala i zatvorila vrata. Kad se vratila za stol, prvo je klcknula i zagladila kimono, a onda je srdito stisnula oči i upitala me: “U redu, Savuri. Da čujem što si zapravo rekla Hatsumomo?"
“Mameha-san, zar nakon tolikog truda? Obećala sam vam da neću učiniti ništa čime bih ugrozila svoje šanse."
“Doktor te je očito odbacio kao praznu vreću. Sigurna sam da za to postoji nekakav razlog... ali nećemo ga otkriti dok ne saznamo što mu je Hatsumomo večeras rekla."

“Kako bismo to mogle saznati?”
“Buča je bila ovdje. Moraš s njom razgovarati."
Uopće nisam bila sigurna da će Buča htjeti sa mnom razgovarati, ali rekla sam da ću pokušati i Mameha se, izgleda, time zadovoljila. Ustala je i pripremila se za odlazak, ali ja se nisam pomakla s mjesta, sve dok se ona nije okrenula da vidi što je sa mnom.
“Mameha-san", rekla sam, “smijem nešto pitati? Sad Hatsumomo zna da sam ja provodila vrijeme s doktorom i vjerojatno shvaća razlog. Doktor Rak sigurno zna razlog. Vi ga znate. Možda ga čak zna i Buča! Samo ja ništa ne znam. Biste li bili toliko ljubazni da mi objasnite svoj plan?"

Mameha me pogledala kao da joj je doista žao što sam je to upitala. Jedan dugi trenutak gledala je svud naokolo, samo ne u mene, ali je na posljetku duboko uzdahnula i ponovo kleknula kraj stola kako bi mi rekla ono što sam htjela znati.

“Ti vrlo dobro znaš", počela je, “da te Uchida-san gleda očima umjetnika. Ali doktora zanima nešto drugo, a isto tako i Nobua. Znaš li što znači izraz “jegulja beskućnica"?"
Nisam imala pojma o čemu govori i to sam joj rekla.
“Pa, muškarci na sebi imaju... neku vrstu “jegulje"“, rekla je. “Žene to nemaju. Ali muškarci imaju. To se nalazi..."
“Mislim da znam o čemu govorite", prekinula sam je, “ali nisam znala da se to zove jegulja."
“Zapravo, to nije jegulja", nastavila je Mameha. “Ali ako se pravimo da je to jegulja, puno ćeš lakše shvatiti ovo što ću ti reći. Prema tome, misli o tome na taj način. Evo o čemu se radi: ta jegulja čitav život traži sebi dom, a što misliš, što žene imaju u sebi? Spilje, u kojima jegulje vole boraviti. Ta špilja, to je mjesto iz kojega jednom mjesečno dolazi krv, kad “oblaci prekriju mjesec", kako mi ponekad znamo govoriti."

Bila sam dovoljno odrasla da shvatim što Mameha time misli, jer sam već nekoliko godina proživljavala taj prolazak oblaka preko mjeseca. Kad mi se to prvi put dogodilo, uhvatio me užasan strah; ne bih se bila više prestrašila ni da sam kihnula i odjednom u rupčiću ugledala komadiće mozga. Mislila sam da umirem, sve dok me Tetica nije našla kako perem krvavu krpu i objasnila mi kako je krvarenje jednostavno dio onog što znači biti žena.
“Možda ne znaš ovo o jeguljama", nastavila je Mameha, “one ljubomorno čuvaju svoj teritorij. Kad nađu špilju koja im se sviđa, neko se vrijeme vrpolje u njoj kako bi se uvjerile... ovaj, kako bi se uvjerile da je to zgodna špilja, pretpostavljam. A kad zaključe da je špilja udobna, označe je kao svoj teritorij... pljuvanjem. Jesi razumjela?”

Da mi je Mameha jednostavno rekla to što mi je pokušavala predočiti, sigurna sam da bih bila šokirana, ali barem bi mi bilo lakše shvatiti o čemu se radi. Tek mnogo godina kasnije, otkrila sam da mi je Mameha doslovce ponovila objašnjenje koje je ona čula od svoje starije sestre.

“Sad dolazi nešto što će ti se možda činiti jako čudno”, rekla je, kao da ovo što je dosad rekla nije bilo čudno. “Muškarcima se to zapravo sviđa raditi. U stvari, jako im se sviđa. Ima muškaraca koji gotovo i ne rade ništa drugo nego čitavog života tragaju za raznim špiljama u koje će pustiti svoje jegulje. Posebno im se sviđa ona ženska špilja u kojoj nikad dotad nije bila nijedna druga jegulja. Razumiješ? Mi to zovemo “mizuage.""
“Što zovemo “mizuage"?"
“Kad muška jegulja prvi put istražuje žensku špilju. To zovemo mizuage."
Dakle, mizu znači “voda", age znači “podići" ili “položiti", prema tome, izraz mizuage zvuči kao da ima nekakve veze s podizanjem vode ili polaganjem nečega na vodu. Ako staviš tri gejše u jednu sobu, svaka će ti od njih iznijeti drugačije objašnjenje odakle dolazi taj izraz. Nakon što je Mameha završila s objašnjavanjem, ja sam samo bila još više zbunjena, ali sam se pravila kao da u tome vidim nekakav smisao.

“Pretpostavljam da možeš pogoditi zašto doktor voli dolaziti u Gion", nastavila je Mameha. “On zarađuje mnogo novaca od svoje bolnice. Osim novca koji mu je potreban za uzdržavanje obitelji, sve ostalo troši na mizuage. Možda će te zanimati podatak da si ti baš onakva mlada djevojka kakve on najviše voli. Ja to dobro znam, jer sam ja bila jedna od njih."

Kako sam kasnije saznala, otprilike godinu ili dvije prije mog dolaska u Gion, doktor Rak je platio rekordnu cijenu za Mamehin mizuage, možda sedam ili osam tisuća jena. To danas možda ne zvuči mnogo, ali u ono vrijeme to je bila svota koju je čak i netko kao Majka, koja je jedino mislila o novcu i kako da ga se domogne, mogao vidjeti samo jednom ili dvaput u životu. Mamehin je mizuage dijelom bio tako skup zbog toga što je ona već bila slavna, ali postojao je još jedan razlog, kako mi je objasnila tog popodneva. Dva vrlo imućna muškarca nadmetala su se međusobno tko će ponuditi višu cijenu za njezin mizuage. Jedan je bio doktor Rak. Drugi, neki poslovni čovjek koji se zvao Fujikado. Obično se muškarci ne natječu na takav način: oni se svi međusobno poznaju i radije će se dogovoriti oko takvih stvari. Međutim, Fujikado je živio na drugom kraju Japana i tek je povremeno dolazio u Gion. Zato mu je bilo svejedno hoće li uvrijediti doktora Raka. S druge je pak strane doktor Rak, koji je tvrdio kako u sebi ima plemićke krvi, mrzio ljude koji su se uzdigli vlastitim radom, kao stoje to bio Fujikado, premda je i sam, najvećim dijelom, stekao bogatstvo i ugled vlastitim rukama.

Kad je Mameha na sumo natjecanju primijetila No-buovo zanimanje za mene, odmah je pomislila kako je Nobu sličan Fujikadu; postigao je uspjeh zahvaljujući vlastitim sposobnostima i bio odbojan ljudima kao što je doktor Rak. S obzirom na činjenicu da me je Hatsumomo ganjala naokolo kao što neka domaćica ganja žohara, ja se svakako nisam mogla nadati da ću postati slavna kao što je bila Mameha te tako postići visoku cijenu za svoj mizuage. Međutim, ako se dovoljno svidim toj dvojici muškaraca, oni bi se mogli početi međusobno nadmetati, što bi me dovelo u jednako povoljan položaj da novcem od mizuagea otplatim dugove kao da sam bila uspješna i popularna pri-pravnica. Na to je Mameha mislila kad je govorila o “izbacivanju iz ravnoteže” Hatsumomo. Hatsumomo je zlobno uživala u Nobuovom zanimanju za mene, a pritom nije shvaćala kako će njegova naklonost vrlo vjerojatno podići cijenu mog mizuagea.

Očevidno, morali smo ponovo privući doktora Raka. Ako on ne bude u igri, Nobu može ponuditi za moj mizuage koliko ga bude volja, to jest, ako uopće pokaže zanimanje za to. Ja nisam u to bila previše sigurna, ali me je Mameha uvjeravala kako ni jedan muškarac neće gajiti prijateljski odnos s petnaestogodišnjom pripravnicom ako mu nije na pameti njezin mizuage.
“Možeš se kladiti da ono što ga privlači nisu razgovori s tobom”,
rekla je.
Pokušala sam se pretvarati kao da me to nije uvrijedilo.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:20 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 157


Dvadeseto poglavlje


Kad sad pogledam unatrag, vidim da je taj razgovor s Ma-mehom promijenio moj pogled na svijet. Prije toga, ništa nisam znala o mizuageu, bila sam još uvijek naivna djevojčica koja nije mnogo znala o životu. Ali nakon tog razgovora, počela sam shvaćati zbog čega muškarci poput doktora Raka troše toliko novaca i vremena u Gionu. Kad to jednom shvatiš, ne možeš to ponovo zaboraviti. Više nisam mogla misliti o doktoru Raku na isti način kao ranije.
Kasnije te večeri čekala sam u svojoj sobi u okiyi da začujem zvuk Hatsumominih i Bučinih koraka na stubama. Već je bio jedan sat ujutro, ili još kasnije, kad su se napokon vratile kući. Čula sam kako je Buča umorna po načinu kako su joj dlanovi pljeskali po stubama, jer ona se ponekad uspinjala strmim stepenicama na sve četiri, poput psića. Prije nego što je zatvorila vrata njihove sobe, Hatsumomo je pozvala jednu od sluškinja i zatražila da joj donese pivo.

“Ne, čekaj”, dodala je. “Donesi dvije boce. Hoću da Buča pije sa
mnom.”
“Molim vas, Hatsumomo-san”, čula sam kako se Buča buni. “Radije bih popila pljuvačku.”
“Čitat ćeš mi na glas dok ja pijem, pa prema tome možeš usput malo popiti. Osim toga, mrzim kad su ljudi previše trijezni. To je odvratno.”
Nakon toga sluškinja siđe. Kad se ponovo vraćala uza stube, čula sam kako čaše zveckaju na pladnju što ga je nosila.

Dugo sam sjedila oslonjena uhom o vrata svoje sobe, slušajući Buču kako čita članak o nekom novom kabuki glumcu. Napokon je Hatsumomo posrćući izišla u hodnik i otvorila vrata gornjeg zahoda.
“Bučo!” čula sam je kako dovikuje. “Zar ti se ne jedu rezanci?”
“Ne, gospođo.”
“Izađi na ulicu i pokušaj pronaći prodavača. Kupi i sebi jednu zdjelicu, neću jesti sama.”
Buča uzdahne i siđe niz stepenice, ali ja sam prvo morala pričekati da se Hatsumomo vrati u sobu i tek sam se onda odšuljala dolje. Ne bih možda uspjela dostići Buču, ali ona je bila toliko umorna da se vukla ulicom otprilike takvom brzinom kakvom se mulj cijedi niz kosinu i s otprilike isto toliko svrhe. Kad sam je napokon dostigla, preplašeno me je pogledala i pitala me što se dogodilo.
“Ništa se nije dogodilo”, odgovorila sam, “samo... očajnički mi je potrebna tvoja pomoć.”
“Oh, Chiyo-chan”, odgovorila mi je, mislim da me je još samo ona tako zvala, “nemam vremena! Pokušavam naći rezance za Hatsumomo, a ona će me natjerati da ih i ja jedem. Bojim se da ću se pobljuvati po njoj.”
“Bučo, jadnice”, rekla sam. “Izgledaš kao led kad se počne topiti.” Lice joj se objesilo od umora i činilo se kao da ju težina odjeće vuče prema zemlji. Rekla sam joj neka sjedne negdje, a ja ću potražiti prodavača i donijeti joj rezance. Bila je tako umorna da se uopće nije bunila, samo mi je pružila novac i sjela na jednu klupu na obali Shira-kawe.

Trebalo mi je dosta vremena da pronađem prodavača, ali sam ga napokon našla i vratila se s dvije zdjelice vrućih rezanaca. Buča je duboko spavala, zabačene glave i otvorenih usta kao da lovi kišne kapi. Bilo je oko dva sata ujutro i na ulici je još uvijek bilo ljudi. Jedna skupina muškaraca hihotala se gledajući usnulu Buču kao da je to nešto najmješnije što su vidjeli u zadnjih nekoliko tjedana, a moram priznati, doista je bilo neobično vidjeti gejšu pri-pravnicu u svečanoj odjeći kako hrče na klupi.

Kad sam odložila zdjelice s rezancima, probudila sam je što sam nježnije mogla i rekla: “Bučo, silno te želim zamoliti za jednu uslugu, ali... bojim se da nećeš biti sretna kad čuješ što tražim od tebe.”
“Nije važno”, odgovorila mi je. “Ionako nema više ničeg zbog čega bih bila sretna.”
“Ti si večeras bila prisutna kad je Hatsumomo razgovarala s doktorom. Bojim se da bi taj razgovor mogao ugroziti čitavu moju budućnost. Hatsumomo mu je sigurno rekla nekakvu laž o meni, jer me doktor više ne želi vidjeti.”

Koliko god sam mrzila Hatsumomo i željela saznati što je učinila, odmah sam požalila što sam pokrenula razgovor o tome. Buča je bila toliko nesretna da je čak i taj mali dodatni pritisak s moje strane za nju bio previše. Istog su joj se časa niz široke obraze počele kotrljati suze, kao da ih je godinama skupljala u sebi.
“Nisam znala, Chiyo-chan!” rekla je, petljajući prstima ispod obija u potrazi za rupčićem. “Nisam imala pojma!”
“Misliš, nisi znala što će Hatsumomo reći? Ali kako je to itko mogao znati?”

“Nije to. Nisam znala da itko može biti tako zao! Ja to ne razumijem... Ona to radi bez ikakvog razloga, samo da nekome nanese zlo. A najgore je od svega to što misli da joj se ja divim i da želim biti ista takva. A ja je mrzim! Nikad nikoga nisam toliko mrzila.”

Žuti je rupčić jadne Buče ubrzo postao sav umrljan od razmazane šminke. Ako je ranije sličila kocki leda koja se počinje topiti, sad je sličila na mlaku vode.
“Bučo, molim te, poslušaj me”, rekla sam. “Ne bih to tražila od tebe kad bi postojala bilo kakva druga mogućnost da to saznam. Ali ne želim se ponovo naći u situaciji da život provodim kao sluškinja, a to će se dogoditi ako Hatsumomo uspije u onom što je naumila. Neće se smiriti dok se ne nađem poput žohara pod njezinom nogom. Hoću reći, zgnječit će me ako mi ti ne pomogneš da joj umaknem!”

Buči je to bilo smiješno i obje smo se počele smijati. I tako, dok jadna Buča nije znala bi li plakala ili se smijala, ja sam joj uzela rupčić iz ruke i pokušala malo popraviti razmazanu šminku. Bila sam toliko dirnuta što ponovo vidim onu staru Buču koja mi je nekoć bila prijateljica da su se i meni oči ispunile suzama i bacile smo se jedna drugoj u zagrljaj.
“Oh, Bučo, potpuno ti se razmazala šminka”, rekla sam joj kad smo se isplakale.
“Nije važno”, rekla je. “Reći ću Hatsumomo da mi je na ulici prišao nekakav pijanac i protrljao mi lice svojim rupčićem, a ja nisam mogla ništa jer sam u rukama nosila zdjelice s rezancima.”
Nisam mislila da će išta više reći, ali je ona, nakon stanke, duboko uzdahnula.
“Ja ti želim pomoći, Chiyo-san”, rekla je, “ali predugo sam se zadržala. Hatsumomo će me doći tražiti ako ne požurim natrag. A ako nas nađe zajedno...”
“Moram ti samo postaviti nekoliko pitanja. Reci mi, kako je Hatsumomo saznala da ja zabavljam doktora u čajani Shirae?”
“Ah, to”, rekla je Buča. “Ona te je pokušala zadirkivati prije nekoliko dana u vezi s njemačkim veleposlanikom, ali tebe kao da uopće nije diralo to što ti je govorila. Kad te je vidjela tako smirenu, odmah je pomislila kako ste ti i Mameha sigurno smislile nekakav plan. Otišla je Awajiumiju u ured za registracije i pitala ga u kojim si čajanama zaračunavala svoje vrijeme. Kad je čula da je Shirae jedna od njih, lice joj je dobilo onaj zlobni izraz i iste smo večeri počele odlaziti tamo tražiti doktora. Dvaput smo otišle uzalud, a onda smo ga napokon našle.”

Vrlo je malo imućnih muškaraca zalazilo u čajanu Shirae. Zato je Hatsumomo odmah pomislila na doktora Raka. Postupno sam počela shvaćati kako je on u Gionu na glasu kao “specijalist za mizuage”. Čim joj je on došao na pamet, Hatsumomo je vjerojatno odmah pogodila što to Mameha smjera.
“Što mu je rekla večeras? Kad smo ušle u sobu nakon što ste vi otišle, doktor uopće nije htio govoriti s nama.”
“Pa”, rekla je Buča, “neko su vrijeme čavrljali o svemu i svačemu, a onda je Hatsumomo odglumila kako ju je tobože nešto podsjetilo na jednu priču. I počela je: “U mojoj okiyi ima jedna mlada pripravnica koja se zove Sayu-ri...” Kad je doktor čuo tvoje ime... kažem ti, trgnuo se kao da ga je ubola pčela. I rekao: “Ti je poznaješ?” Na što mu je Hatsumomo odgovorila: “Naravno da je poznajem, doktore. Pa živi sa mnom u istoj okiyi\” Nakon toga je rekla još nešto, čega se ne sjećam, i onda: “Ne bih smjela govoriti o Sayuri jer... pa, ja joj zapravo pomažem prikriti jednu važnu tajnu.”“
Sledila sam se kad sam to čula. Bila sam sigurna da je Hatsumomo smislila nekakvu groznu laž.
“Bučo, kakvu je to tajnu izmislila?”
“Pa, nisam sigurna jesam li dobro shvatila. Nije mi se uopće činilo nešto jako važno. Rekla mu je kako postoji neki mladić koji živi u blizini naše okiye, ali da nam Majka strogo zabranjuje da imamo dečke. Rekla je kako se ti i taj dečko jako volite i kako joj nije teško lagati za tebe kad je to potrebno, jer smatra da je Majka u tome previše stroga. Rekla je kako vas čak pušta da provedete neko vrijeme zajedno u njezinoj sobi kad Majke nema u okiyi. A onda je rekla nešto kao: “Oh, ali... zbilja vam to nisam smjela reći, doktore! Sto ću ako to nekako dođe Majci do ušiju, nakon što sam se toliko namučila pomažući Savuri da nitko ne sazna tu tajnu!” Međutim, doktor je rekao kako joj je zahvalan što mu je to ispričala i kako će to što je čuo sigurno zadržati za sebe.”

Mogla sam zamisliti koliko je Hatsumomo uživala u svojoj maloj spletki. Upitala sam Buču je li bilo još nečega, ali ona je rekla da nije.
Zahvalila sam joj se nekoliko puta što mi je pomogla i rekla joj kako mi je žao što je ovih zadnjih nekoliko godina živjela kao Hatsumomina robinja.
“Mislim da je to urodilo i nekim dobrom”, odgovorila je Buča. “Majka je baš prije nekoliko dana odlučila da me posvoji. I tako bi se možda ipak na kraju mogao ostvariti moj san o domu u kojem ću mirno moći proživjeti svoj život.”
Osjetila sam grč u želucu kad sam to čula, premda sam joj rekla kako se veselim zbog nje. I doista, bilo mi je drago zbog nje, ali sam isto tako dobro znala kako je mogućnost da Majka posvoji mene, a ne nju, važan dio Mamehina plana.

Sutradan, u njezinom stanu, ispričala sam Mamehi što sam saznala. Čim je čula ono o mom navodnom dečku, počela je s gađenjem tresti glavom. Ja sam već i sama naslutila što je Hatsumomo time htjela postići, ali mi je ona sad objasnila kako je Hatsumomo na lukav način navela doktora Raka na pomisao da je neka “jegulja” već istraživala moju “špilju”, da se tako izrazim.

Još ju je više uzrujala vijest o Bučinom usvojenju.
“Pretpostavljam”, rekla je, “da imamo još nekoliko mjeseci vremena prije nego što se to dogodi. A to znači da je došlo vrijeme za tvoj mizuage, Savuri, bez obzira jesi li za to spremna ili nisi.”
Još istog tjedna Mameha je otišla u dućan sa slatkišima i naručila za mene kolačiće od riže koje mi zovemo ekubo, što na japanskom znači “jamica”. Tako ih zovemo jer na vrhu imaju jamicu s malenim crvenim krugom u sredini, što neki ljudi smatraju prilično dvosmislenim. Mene su uvijek podsjećali na male jastučiće, blago udubljene kao da je na njima spavala neka žena i zamazala ih rumenilom za usne, jer je možda bila previše umorna da prije spavanja očisti šminku. Bilo kako bilo, kad neka gejša pri- pravnica postane dostupna za mizuage, ona kutije s tim ekubo kolačićima poklanja muškarcima koji je često pozivaju na svoje zabave. Većina pripravnica poklanja najmanje po tucet takvih kutija, možda i mnogo više, ali ja ću ih moći pokloniti samo Nobuu i doktoru, ako budemo imale sreće. Ja sam, dakako, bila tužna što neću te kolačiće pokloniti predsjedniku, ali s druge strane, čitava mi se stvar činila tako neukusnom da mi nije bilo previše žao što on neće u to biti uključen.

S Nobuom je sve išlo lako. Vlasnica čajane Ichiriki zamolila ga je da jedne večeri dođe malo ranije, pa smo se Mameha i ja našle s njime u jednoj maloj sobi koja je gledala na ulazno dvorište. Ja sam mu se zahvalila na pažnjama koje mi je ukazivao, jer on je u zadnjih šest mjeseci bio izvanredno ljubazan prema meni: povrh toga što me je često pozivao da ga zabavljam čak i kad predsjednik nije bio s njime, donosio mi je raznovrsne darove, osim onog ukrasnog češlja koji mi je poklonio one večeri kad je došla Hatsumomo. Nakon što sam mu se zahvalila, uzela sam kutiju s ekubo kolačićima, umotanu u neizbi-jeljeni papir i uvezanu grubom uzicom, naklonila se i gurnula kutiju preko stola prema njemu. On ju je primio, a Mameha i ja smo mu se još nekoliko puta zahvalile na ljubaznosti, neprestano se klanjajući, tako da mi se već vrtjelo u glavi. Ta mala ceremonija nije dugo trajala i No- bu je izišao iz sobe, noseći kutiju u onoj svojoj jednoj ruci. Kasnije, kad sam ga zabavljala na njegovoj zabavi, nije to ni jednom spomenuo. Zapravo, činilo mi se kako mu je zbog svega toga pomalo neugodno.

Doktor Rak je, dakako, bio nešto sasvim drugo. Za početak Mameha je morala obići sve glavne čajane u Gio-nu i moliti njihove gazdarice da ju obavijeste ako se doktor pojavi kod njih. Čekale smo nekoliko noći, a onda je stigla poruka da se pojavio u čajani Yashino kao gost jednog drugog čovjeka. Požurila sam do Mamehina stana da se presvučem i potom krenula u Yashino s kutijom ekubo kolačića zamotanom u komad svile.

Yashino je bila jedna nova čajana, sagrađena potpuno u zapadnjačkom stilu. Sobe su bile na svoj način elegantne, s tamnim gredama i tako dalje, ali soba u koju su mene uveli te večeri imala je umjesto tatami strunjača i stolova okruženih jastučićima, tvrdi drveni pod pokriven perzijskim tepihom, stolić za kavu i nekoliko debelo tapeciranih stolaca. Moram priznati, uopće mi nije palo na pamet sjesti na jedan od tih stolaca, nego sam čekala Ma-mehu klečeći na tepihu, iako mi je tvrdi pod užasno žuljao koljena. Još sam bila u tom položaju kad je pola sata kasnije ona ušla u sobu.
“što to radiš?” rekla mi je. “Ovo nije japanska soba. Sjedni na jedan od ovih stolaca i pokušaj izgledati kao da ti je udobno.”

Učinila sam kako mi je rekla. Ali kad je ona sjela na drugi stolac nasuprot meni, vidjela sam da se osjeća isto toliko nelagodno kao i ja.
Zabava kojoj je prisustvovao doktor, održavala se u susjednoj sobi. Mameha ga je već neko vrijeme zabavljala. “Stalno mu natačem pivo, kako bi bio prisiljen otići na zahod”, rekla mi je. “Kad dođe do toga, ja ću ga sačekati u hodniku i zamoliti ga neka svrati ovamo. Moraš mu odmah dati ekubo. Ne znam kako će on na to uzvratiti, ali to nam je jedina šansa da popravimo štetu koju nam je nanijela Hatsumomo.”

Mameha je nakon toga otišla, a ja sam još dugo čekala u onom stolcu. Bilo mi je vruće i bojala sam se da će mi znoj od vrućine i nervoze otopiti bjelilo i pretvoriti mi lice u nešto slično zgužvanoj plahti na futonu nakon prospavane noći. Pokušavala sam se nečim zabaviti kako bih smanjila nervozu, ali jedino sam mogla s vremena na vrijeme ustati i na brzinu provjeriti šminku u zrcalu koje je visjelo na zidu.
Napokon sam začula glasove, zatim kucanje na vratima i nakon toga Mameha širom otvori vrata.
“Izvolite, doktore, uđite, samo na trenutak”, rekla je.
Vidjela sam doktora Raka kako stoji u polumraku hodnika, izgledao je strogo kao oni stari portreti koje možeš vidjeti u predvorjima banaka. Piljio je u mene kroz svoje okrugle naočale. Nisam bila sigurna što bih trebala napraviti; da sam klečala na strunjačama, sad bih mu se naklonila, stoga sam kleknula na tepih i pozdravila ga na isti način, premda sam bila sigurna da Mameha neće biti zadovoljna što sam tako postupila. Mislim da me doktor nije ni pogledao.
“Radije bih se vratio na zabavu”, rekao je. “Ispričavam se.”
“Savuri vam je nešto donijela, doktore", zaustavila ga je Mameha. “Uđite, molim vas, samo na trenutak."

Pokretom ruke pozvala ga je da uđe u sobu i odvela ga do jednog od tapeciranih stolaca. Potom je, valjda, zaboravila što mi je ranije govorila, jer smo sad obje klečale na tepihu, svaka s jedne strane doktorovih koljena. Uvjerena sam da je doktoru godilo gledati dvije tako raskošno odjevene žene kako mu kleče pod nogama.
“Žao mi je što vas nisam vidjela nekoliko dana", rekla sam mu. “Ali kao da je već zatoplilo. čini mi se kao da je prošlo čitavo jedno godišnje doba!"
Doktor mi ništa nije odgovorio, samo je nastavio piljiti u mene.
“Molim vas, primite ove ekubo, doktore", rekla sam i naklonivši se, postavila kutiju na stol, blizu njegove ruke. On je stavio obje ruke u krilo, kao da hoće reći kako mu ne pada na pamet dotaknuti kutiju.
“Zašto mi to daješ?"
Mameha se umiješa. “Oprostite, doktore. Ja sam navela Savuri da povjeruje kako bi vam bilo drago primiti od nje ekubo. Nadam se da nisam pogriješila?"
“Pogriješila si. Možda ti ne poznaješ ovu djevojku tako dobro kao što misliš. Ja tebe uistinu cijenim, Mameha--san, ali ne služi ti na čast što mi je preporučaš."
“Oprostite, doktore", rekla je Mameha. “Nisam imala pojma da vi tako mislite. Imala sam dojam da vam je Savuri vrlo draga."
“U redu. Sad kad smo sve razjasnili, idem natrag na zabavu."
“Ali smijem vas nešto pitati? Je li vas Savuri nekako uvrijedila? Čini mi se da ste se tako neočekivano promijenili."
“Sasvim sigurno me je uvrijedila. Rekao sam ti da me vrijeđa kad me ljudi varaju."
“Sayuri-san, srami se što si prevarila doktora!" ukorila me je Mameha. “Sigurno si mu rekla nešto što si znala da nije istina. Što si mu to rekla?"
“Ne znam!" odgovorila sam koliko god sam bezazleni-je mogla. “Ukoliko se ne radi o onom prije nekoliko tjedana, kad sam mu rekla kako je zatoplilo, a zapravo nije..."
Mameha me je kratko pogledala; mislim da joj se to nije svidjelo.
“To vi raščistite među sobom", rekao je doktor. “Mene se to ne tiče. A sad me, molim vas, ispričajte."
“Ali, doktore, prije nego što odete", zadržavala ga je Mameha, “recite, ne radi li se možda o nekakvom nesporazumu? Savuri je poštena djevojka i nikad ne bi nekog svjesno prevarila. Pogotovo nekog tko je bio tako ljubazan prema njoj.”
“Predlažem ti da je upitaš o dečku iz susjedstva”, odgovori joj
doktor.
Laknulo mi je što je napokon spomenuo pravi razlog. Doktor je bio tako rezerviran čovjek, da me ne bi iznenadilo da je odbio govoriti o tome.
“Znači, u tome je problem!” uzviknula je Mameha. “Sigurno ste razgovarali s Hatsumomo.”
“Ne vidim zašto bi to bilo važno”, odgovori doktor.
“Ona tu priču širi po Gionu. U tome nema ni trunke istine! Otkako je Savuri dobila važnu ulogu u Plesovima stare prijestolnice, Hatsumomo se svim silama trudi da je osramoti.”

Priredba Plesovi stare prijestolnice predstavljala je Hvake godine najvažniji događaj u Gionu. Premijera je trebala biti za samo šest tjedana, početkom travnja. Sve su plesne uloge podijeljene još prije nekoliko mjeseci i ja bih bila počašćena da su neku od njih dodijelili meni. Moja je učiteljica čak natuknula takvu mogućnost, ali koliko sam znala, zasad sam jedino trebala svirati u orkestru i uopće se nisam trebala pojaviti na pozornici. Mameha je to izričito tražila, kako nastupom na pozornici ne bih još više izazvala Hatsumomo.

Kad me je doktor pogledao, nastojala sam izgledati kao netko tko će plesati neku značajnu ulogu i tko je već dosta dugo upoznat s tom činjenicom.
“Žao mi je što to moram reći, doktore, ali Hatsumomo je poznata lažljivica”, nastavila je Mameha. “Nije preporučljivo vjerovati onome što ona kaže.”
“Prvi put to čujem.”
“Nikome nije ni na kraj pameti da vam to kaže”, odgovori mu Mameha tihim glasom kao da se doista boji da je netko ne čuje. “Među gejšama ima toliko onih koje ne govore istinu! Zato ni jedna ne želi biti prva koja će neku drugu optužiti da laže. Ali, ili vam ja sada lažem, ili je Hatsumomo lagala kad vam je ispričala tu priču. Vi morate odlučiti koju od nas bolje poznajete i kojoj više vjerujete.”
“Ne shvaćam zašto bi Hatsumomo izmišljala takve priče samo zato što je Sayuri dobila ulogu u predstavi.”
“Sigurno ste upoznali Hatsumominu mlađu sestru Buču. Hatsumomo se nadala da će Buci pripasti uloga koju je dobila Savuri. A ja sam dobila ulogu koju je Hatsumomo željela za sebe! Ali sve to sad nije važno, doktore. Ako sumnjate u Savurino poštenje, potpuno vas shvaćam što se nećkate prihvatiti od nje ekubo.”

Doktor je dugo šutke sjedio i gledao u mene. Na posljetku je rekao: “Zamolit ću jednog od liječnika u bolnici daje pregleda.”
“Ja bih vam željela izaći u susret koliko god više mogu”, rekla je Mameha, “ali teško bih je mogla nagovoriti na to, budući da još niste pristali ponuditi se kao zaštitnik za njezin mizuage. Ako sumnjate u njezino poštenje... pa, Savuri će pokloniti ekubo mnogim muškarcima. Sigurna sam da će većina njih biti sumnjičava prema pričicama koje čuju od Hatsumomo.”
Činilo se da je to napokon postiglo učinak koji je Mameha željela postići. Doktor Rak je neko vrijeme šutke sjedio. Na posljetku je rekao: “Zbilja ne znam što bi bilo ispravno učiniti. Prvi put se nalazim u tako neobičnom položaju.”
“Molim vas, prihvatite ekubo, doktore i zaboravimo Hatsumomine
ludosti.”
“Često sam slušao o nepoštenim djevojkama koje namjeste mizuage u ono doba u mjesecu kad je muškarca lako prevariti. Samo, ja sam liječnik, znaš, mene ne možete lako prevariti.”
“Ali nitko vas ne pokušava prevariti!”

Doktor je još trenutak ostao sjediti, a onda je ustao i, uzdignutih ramena i isturenih laktova, izišao iz sobe. Ja sam bila toliko zaokupljena klanjanjem da nisam stigla gledati je li uzeo ekubo kolačiće ili nije, ali na sreću, kad sam pogledala na stol nakon što su on i Mameha otišli, vidjela sam da ih više ondje nema.

Kad je Mameha govorila o mojoj ulozi u predstavi, mislila sam da je ona to izmislila kao objašnjenje zašto Hatsumomo širi laži o meni. Stoga možeš zamisliti kako sam se idućeg dana iznenadila kad sam saznala da je zapravo govorila istinu. Odnosno, ako još i nije sasvim bilo istina, Mameha je tvrdila kako će zasigurno biti istina do kraja tjedna.
U to vrijeme, sredinom tridesetih godina, u Gionu je radilo vjerojatno čak sedam ili osam stotina gejši, a kako je u proljetnoj priredbi Plesova stare prijestolnice moglo sudjelovati samo njih šezdeset, borba za uloge razorila bi svake godine mnoga prijateljstva. Mameha nije govorila istinu kad je doktoru rekla kako je preotela ulogu od Hatsumomo: ona je, naime, bila jedna od malog broja gejši kojima je svake godine bila zajamčena solo uloga. Međutim, doista je bila istina da je Hatsumomo očajnički željela vidjeti Buču na pozornici. Ne znam odakle joj pomisao da je to ostvarivo, jer premda je Buča dobila pripravničku nagradu i još neke počasti, nikad se nije isticala u plesu. Bilo kako bilo, nekoliko dana prije nego što sam predala doktoru kutiju s ekubo kolačićima, jedna je sedamnaestogodišnja pripravnica koja je dobila solo ulogu u predstavi, pala niza stube i povrijedila nogu. Sirota je djevojka bila očajna, ali su sve ostale pripravnice bile spremne iskoristiti njezinu nesreću i uskočiti na njezino mjesto. Ta je uloga na kraju pripala meni. Ja sam tada imala samo petnaest godina i nikad još nisam plesala na pozornici, što ne znači da nisam bila spremna. Budući da sam tolike večeri ostajala u okiyi, umjesto da trčim sa zabave na zabavu poput svih ostalih pripravnica, Tetica mi je često svirala shami-sen kako bih mogla vježbati plesanje. To je bio razlog zbog čega su me, sa samo petnaest godina, već bili promaknuli u jedanaesti rang, iako vjerojatno nisam imala više dara za ples od drugih djevojaka. Štoviše, da me Mameha nije toliko skrivala od javnosti zbog Hatsumomo, mogla sam već prethodne godine dobiti ulogu u predstavi.

Obavijestili su me da sam dobila ulogu sredinom ožujka, tako da mi je za probe ostalo samo oko mjesec dana. Na sreću, moja mi je učiteljica plesa željela pomoći i često je radila sa mnom popodne, izvan uobičajenih proba. Majka nije odmah saznala što se dogodilo, Hatsumomo joj to, naravno, nije htjela reći, nego tek nekoliko dana kasnije, iz govorkanja svojih prijateljica s kojima je igrala mah--jong. Kad se vratila u okiyu, upitala me je li istina da sam dobila ulogu. Potvrdila sam, na što je ona otišla u svoju sobu s takvim izrazom zaprepaštenja na licu kao da je upravo vidjela svog psića Takua kako zbraja nizove brojki u njezinim knjigama.
Naravno, Hatsumomo je pucala od bijesa, ali Mame-hu to nije zabrinjavalo. Kako je rekla, došao je trenutak da izbacimo Hatsumomo iz borilišta.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:21 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 156


Dvadeset prvo poglavlje


Jednog kasnog popodneva, otprilike tjedan dana nakon toga, Mameha mi je prišla u pauzi proba i vidjela sam da je zbog nečeg vrlo uzbuđena. Izgleda da joj je barun prethodnog dana onako, kao uzgred, spomenuo kako za kraj idućeg tjedna priprema zabavu za izvjesnog kreatora kimona Arashina. Barun je posjedovao jednu od najpoznatijih zbirki kimona u Japanu. Najvećim se dijelom zbirka sastojala od antiknih komada, ali je s vremena na vrijeme barun kupovao još i poneke osobito lijepe primjerke rada živućih umjetnika. Odluka da otkupi jedan Arashinov kimono navela ga je na zamisao da priredi zabavu.

“Kad mi je barun to spomenuo, pomislila sam kako mi to ime, Arashino, zvuči nekako poznato”, rekla mi je Mameha, “ali se u prvi čas nisam mogla sjetiti otkuda ga znam. On je jedan od Nobuovih najboljih prijatelja! Shvaćaš kakve nam to pruža mogućnosti? Nisam se toga sjetila sve do danas, ali nagovorit ću baruna da na tu svoju zabavu pozove Nobua i doktora. Uvjerena sam da se njih dvojica neće svidjeti jedan drugome. Kad dođe do nadmetanja za tvoj mizuage, možeš biti sigurna da ni jedan od njih dvojice neće ostati po strani, znajući kakav plijen može dopasti onome drugome.”

Bila sam užasno umorna, ali kako nisam željela razo-i čarati Mamehu, oduševljeno sam zapljeskala rukama i re-! kla kako sam joj vrlo zahvalna što je smislila tako lukav plan. I doista mislim kako je to lukavo smislila, ali najvećim mi se dokazom lukavosti činila njezina uvjerenost kako će bez teškoća nagovoriti baruna da tu dvojicu muškaraca pozove na zabavu. Očevidno, oni će obojica rado prihvatiti poziv, Nobu zato što je barun bio jedan od investitora u kompaniju Iwamura, iako ja to tada nisam znala, a u doktorovu slučaju... pa, doktor je sebe smatrao pomalo aristokratom, premda je vjerojatno imao tek jednog opskurnog pretka s nešto plemićke krvi, stoga će se on smatrati obveznim prisustvovati bilo kakvom događaju na koji ga poziva barun. Međutim, nije mi bilo jasno zbog čega bi barun pristao pozvati bilo jednog, bilo drugog. Nobu mu se nije sviđao; vrlo je malo bilo onih koji Nobua nisu smatrali odbojnim. A što se tiče doktora Raka, barun ga uopće nije poznavao i mogao je isto tako pozvati nekog prolaznika s ulice.

No, Mameha je, u to sam se već uvjerila, bila vrlo vješta kad je nekoga trebalo na nešto nagovoriti. Pozivi su dogovoreni i čak je uspjela nagovoriti moju nastavnicu plesa da me iduće subote oslobodi proba kako bih i ja mogla otići na zabavu. Zabava je trebala početi rano popodne i završiti večerom, iako smo Mameha i ja trebale stići kad zabava već bude u tijeku. Tako je već bilo oko tri sata popodne kad smo se napokon ukrcale u rikšu i krenule prema barunovom imanju, koje se nalazilo u podnožju brda u sjeveroistočnom dijelu grada. To je bio moj prvi posjet jednom tako luksuznom posjedu i bila sam prilično zapanjena onim što sam vidjela, jer ako zamisliš pozornost koja se poklanja podrobnostima pri izradi kimona, dakle, ista je takva pozornost bila primjetna u uređenju i brizi za imanje na kojem je barun živio. Glavnu je kuću sagradio još njegov djed, ali je vrtove, koji su me se dojmili poput goleme prostirke od tkanine ukrašene raskošnim šarama, zamislio i odnjegovao njegov otac. Navodno su kuća i vrtovi uvijek bili u određenom neskladu, sve dok barunov stariji brat nije godinu dana prije nego što je poginuo u atentatu, premjestio ribnjak i napravio vrt mahovine, kroz koji je staza od kamenih ploča vodila od paviljona za promatranje mjeseca do jednog krila kuće. Crni labudovi klizili su po površini ribnjaka, tako ponosna držanja da si se osjećao posramljenim što si samo obično, nezgrapno ljudsko biće.

Trebale smo započeti s pripremanjem ceremonije čaja kojoj će se muškarci priključiti kada budu spremni, stoga sam se začudila kad smo prošle kroz glavni ulaz i nismo se uputile prema uobičajenom čajnom paviljonu, nego ravno do obale ribnjaka, gdje smo se ukrcale u jedan brodić. Brodić je bio veličine uske sobe. Najveći je dio bio otvoren i imao je drvene klupe postavljene uz rub, ali se na jednom kraju uzdizao mali, natkriveni paviljon s platformom prekrivenom tatami strunjačama. Čak je imao i zidove od papirnatih paravana koji su bili odmaknuti ustranu radi zraka, a u samom je središtu bio četverouglasti drveni otvor ispunjen pijeskom, koji je služio kao ognjište na kojem je Mameha zapalila ugljene brikete kako bi zagrijala vodu u elegantnom željeznom čajniku. Dok je ona bila zabavljena vatrom, ja sam pokušala biti od koristi slažući sve što nam je potrebno za ceremoniju. Već sam bila prilično nervozna, a onda se Mameha, nakon što je stavila čajnik na vatru, okrenula prema meni i rekla:
“Ti si pametna djevojka, Savuri. Ne trebam ti govoriti što će biti s tobom ako doktor Rak ili Nobu izgube zanimanje za tebe. Ne smiješ dopustiti da ijedan od njih pomisli kako ukazuješ preveliku pozornost onomu drugomu. Ali, naravno, malo ljubomore neće ništa škoditi. Sigurna sam da ćeš to znati izvesti.”
Ja nisam bila toliko sigurna, ali znala sam da ću, u svakom slučaju, morati pokušati.

Prošlo je pola sata dok barun i njegovih deset gostiju nisu izišli iz kuće i polako se uputili prema brodiću, zastajkujući svako malo kako bi se iz različitih kutova divili pogledu na brda. Kad su se ukrcali u brodić, barun nas je, odgurujući brod motkom, dovezao nasred ribnjaka. Mameha je pripravila čaj, a ja sam dijelila gostima šalice s čajem.

Nakon toga smo pošle u šetnju kroz vrtove zajedno s muškarcima i ubrzo smo došli do jedne drvene platforme i/.nad vode, gdje je nekoliko sluškinja raspoređivalo jastuke na kojima će muškarci sjediti i stavljalo pladnjeve s bocama toplog sakea. Namjerno sam klekla pokraj doktora Raka i upravo sam pokušavala smisliti što bih mu rekla kad mi se, na moje iznenađenje, on prvi obratio.
“Je li ona posjekotina na bedru lijepo zarasla?” upitao me.

Moraš znati da je sad već bio ožujak, a ja sam po-sjekla nogu još u studenom. U međuvremenu sam doktora Raka vidjela više puta nego što mogu nabrojiti, prema tome, doista ne znam zašto je toliko čekao da me to upita i zašto mi je to pitanje postavio upravo tada, pred toliko ljudi. Na sreću, mislim da ga nitko nije čuo, zato sam spustila glas dok sam mu odgovarala.
“Hvala lijepa, doktore. Uz vašu pomoć, potpuno je zarasla.”
“Nadam se da nije ostao veliki ožiljak”, rekao je. “O ne, samo sićušna neravnina, zbilja.” Mogla sam tu prekinuti razgovor o tome i možda mu natočiti šake ili promijeniti temu, ali sam slučajno primijetila kako prstom jedne ruke gladi palac druge. Znala sam da je doktor čovjek koji ništa ne radi bez razloga. Ako, dakle, gladi palac na taj način i pritom misli na moju nogu... no da, odlučila sam kako bi bilo glupo promijeniti temu.
“Nije to nekakav pravi ožiljak”, nastavila sam. “Katkad, dok se kupam, prijeđem preko njega prstima i... zapravo, to je kao nekakva malena uzvisina. Otprilike ovakva.”
Prešla sam kažiprstom preko zgloba na prstu druge ruke i potom sam pružila doktoru prst da i on to učini. Podigao je ruku, ali je onda oklijevajući zastao. Nakratko me je pogledao u oči. Zatim je povukao ruku i pogladio zglob vlastitog prsta.
“Takva je posjekotina trebala zacijeliti bez ikakvog traga”, rekao je.
“Pa, možda nije toliko velika kao što sam rekla. Na-pokon, moja je noga, vidite, jako... ovaj, osjetljiva. Dovolj-no je da mi na nogu padne kapljica kiše, sva se stresem!”

Neću se praviti kao da je išta od toga imalo nekakvog smisla. Ožiljak neće izgledati veći samo zato jer je noga osjetljiva i uostalom, kad sam to zadnji put osjetila kapljice kiše na goloj nozi? Ali sad kad sam shvaćala stvarni razlog doktorova zanimanja za mene, pretpostavljam da sam, napola s gađenjem, a napola očarana, pokušavala pogoditi što mu je na umu. Bilo kako bilo, doktor je pročistio grlo i nagnuo se prema meni:
“A... jesi li vježbala?”
“Vježbala?”
“Posjekla si se kad si izgubila ravnotežu dok si... no da, znaš što mislim. Svakako ne želiš da se to opet dogodi. Prema tome, pretpostavljam da si vježbala. Samo, kako se vježbaju takve stvari?”
Nakon što je to rekao, zavalio se unazad i sklopio oči. Bilo mi je jasno da od mene očekuje duži odgovor, a ne samo riječ ili dvije.
“Pa, možda ćete misliti da sam šašava, ali svake večeri...”, započela sam, a onda sam morala nešto smisliti. Stanka se oduljila, ali doktor ni na trenutak nije otvorio oči. Sličio mi je na ptića u gnijezdu koji čeka majčin kljun. “Svake večeri”, nastavila sam, “prije nego što uđem u kupku, vježbam održavanje ravnoteže u različitim pozicijama. Katkad drhtim od struje hladnog zraka na goloj koži, ali tako provedem pet ili možda deset minuta.”
Doktor pročisti grlo, što sam ja shvatila kao dobar znak.
“Prvo održavam ravnotežu na jednoj, a onda na drugoj nozi. Ali nezgoda je u tome...”
Do tog je trenutka barun, koji nam je sjedio sučelice, razgovarao s drugim gostima, ali sad je završio s time što je govorio i nastala je tišina. Moje su sljedeće riječi odzvonile tako jasno kao da sam ih izgovorila s govornice.
“... kad na sebi nemam ni krpice...”
Hitro sam pokrila usta rukama, ali prije nego što sam mogla smisliti što da učinim, barun je uskliknuo. “Nebesa!” rekao je. “Ne znam o čemu vas dvoje razgovarate, ali sasvim sigurno zvuči mnogo zanimljivije od ovog o čemu mi pričamo!”
Svi su se muškarci na to nasmijali. Nakon toga je doktor bio toliko ljubazan i objasnio im je umjesto mene o čemu se radi.
“Sayuri-san je prošle godine došla k meni s ranom na nozi”, rekao je. “Ranila se kad je pala. Zato sam joj preporučio neka vježba održavanje ravnoteže.”
“Doista je marljivo vježbala”, dodala je Mameha. “Ova je odjeća mnogo nezgrapnija nego što izgleda.”
“Neka je onda skine!” uzviknuo je jedan od muškaraca, iako se, dakako, samo šalio i svi su se nasmijali.
“Slažem se!” rekao je barun. “Ionako mi nikad nije bilo jasno zašto se žene uopće gnjave s kimonom. Ništa nije ljepše od žene koja na sebi nema nikakvu odjeću.”
“To nije istina kad se radi o kimonu koji je kreirao moj dobri prijatelj Arashino”, reče Nobu.

“Čak ni njegova kimona nisu tako lijepa kao ono što skrivaju", reče barun i pokuša odložiti šalicu sa sakeom na platformu, ali je pritom dosta toga prolio. Nije baš bio pijan, premda je očigledno zavirio u šalicu dublje nego što sam ja to od njega očekivala. “Nemojte me pogrješno shvatiti", nastavio je. “Ja mislim da je ono što Arashino radi prekrasno. Da tako ne mislim, on ne bi sad sjedio ovdje do mene, je li tako? Ali ako me pitate što mi je draže gledati, neki kimono ili golu ženu... no, da!"
“Nitko to ne pita", reče Nobu. “Ja bih osobno volio čuti na čemu Arashino u zadnje vrijeme radi."
Međutim, Arashino nije imao prilike odgovoriti, jer se barun, koji je upravo srkao šake, gotovo zagrcnuo od žurbe da ga prekine.
“Mmm... samo malo", rekao je. “Zar nije točno da svaki muškarac na svijetu voli gledati golu ženu? Odnosno, želiš li ti, Nobu, reći kako te ne zanima golo žensko tijelo?"
“Ja to nisam rekao", odgovori Nobu. “Rekao sam da mislim kako je vrijeme poslušati na kojim je stvarima Arashino u zadnje vrijeme radio."
“O da, to i mene zanima, naravno", reče barun. “Ali, znaš, mene zbilja fascinira to što smo mi muškarci, ma koliko bili naizgled različiti, ispod kože svi potpuno isti. Ne možeš se pretvarati, Nobu-san, da si ti iznad toga. Mi znamo da to nije istina, zar ne? Trenutačno ovdje nema ni jednog muškarca koji ne bi platio prilično mnogo novaca samo da može gledati Sayuri kako se kupa. Ha? Priznajem, to je nešto o čemu ja maštam. Ali daj, molim te! Nemoj se praviti da u tome nisi isti kao ja."
“Sayuri je tek pripravnica", umiješala se Mameha. “Možda bismo je, siroticu, trebali poštedjeti ovakvog razgovora."
“Ni govora!" usprotivio se barun. “Sto prije vidi svijet onakvim kakav stvarno jest, to bolje za nju. Mnogi se muškarci prenavljaju kako ne ganjaju ženske zbog toga da bi im zašli pod suknje, ali slušaj me, Sayuri, postoji samo jedna vrsta muškaraca! I kad smo već kod te teme, evo još nešto što trebaš imati na umu: svaki je od ovih muškaraca koji ovdje sjede danas u nekom trenutku pomislio koliko bi uživao u tome da te vidi golu. Što ti misliš o tome?"

Ja sam sjedila s rukama u krilu, zurila u drveni pod platforme i pokušavala izgledati čedno. Morala sam nekako uzvratiti na ovo što je barun rekao, poglavito zato što su svi zamuknuli, ali prije nego što sam uspjela smisliti što ću reći, Nobu mi je ljubazno priskočio upomoć. Odložio je šalicu sa sakeom i ustao.
“Ispričavam se, barune, ali ne znam doći do zahoda", rekao je. Naravno, time je, prema ustaljenom običaju, pozvao mene da ga otpratim.

Ni ja nisam znala put do zahoda, ali sam jedva dočekala priliku da se udaljim. Kad sam ustala, jedna se sluškinja ponudila da mi pokaže put i povela me oko ribnjaka |dok je Nobu išao za nama.
Kad smo ušli u kuću, uputila me da odem do kraja inog dugačkog hodnika opločenog svijetlim drvetom, s prozorima na jednoj strani. Na drugoj strani, obasjani suncem, stajali su stakleni ormarići u kojima su bili izloženi razni vrijedni predmeti. Htjela sam povesti Nobua do kraja hodnika, ali je on zastao kod jednog ormarića u kojem je bila izložena zbirka starih mačeva. Nobu se pravio da gleda izloške, ali je uglavnom bubnjao prstima po staklu i povremeno bi silovito puhnuo kroz nos, jer je još uvijek bio vrlo ljut. Ja sam, također, bila uznemirena onim što se dogodilo. Ali sam mu ujedno bila zahvalna što me je izbavio iz neugodne situacije i nisam znala kako bih mu to rekla. Kod sljedećeg ormarića, u kojem su bile izložene male netsuke izrezbarene figurice od slonovače, upitala sam ga sviđaju li mu se antikviteti.
“Misliš, takvi kao što je barun? Ni najmanje.”
Barun nije bio osobito star. Zapravo, bio je puno mlađi od Nobua. Ali znala sam što misli: mislio je kako je barun zaostatak iz feudalnog doba.
“Ispričavam se”, rekla sam, “ja sam mislila na antikvitete koji su ovdje izloženi.”
“Kad gledam one mačeve tamo, mislim na baruna. Kad gledam ove netsuke ovdje, onda opet mislim na njega. On podupire našu kompaniju i ja mu mnogo dugujem. Ali ne volim tratiti vrijeme misleći na njega kad to nije nužno potrebno. Jesam li odgovorio na tvoje pitanje?”
Naklonila sam mu se kao odgovor na to, a on se potom hitrim korakom zaputio niz hodnik, tako da sam jedva uspjela stići prva do zahoda kako bih mu otvorila vrata.

Kasnije, kad smo se vratili do obale ribnjaka, sa zadovoljstvom sam zapazila da se društvo počelo razilaziti. Samo će nekoliko muškaraca ostati na večeri. Ispratila sam, zajedno s Mamehom, ostale goste do glavnog ulaza gdje su ih čekali njihovi vozači. Kad smo naklonom pozdravile posljednjeg od onih koji su odlazili, okrenule smo se i u-gledale jednog od barunovih slugu kako čeka da bi nas odveo u kuću.

Idućih smo sat vremena Mameha i ja provele u služin-skim odajama, gdje su nam poslužili divnu večeru, između ostalog i tai no usugiri - poput papira tanke kriške morske ribe deverike, lepezasto poslagane na keramički tanjur u obliku lista, uz koje se služi umak ponzu. Ja bih svakako uživala u tim finim jelima da Mameha nije bila tako neraspoložena. Pojela je tek nekoliko zalogaja ribe i potom je samo sjedila, zureći kroz prozor u sumrak. Nešto u izrazu njezina lica navelo me je na pomisao kako bi ona najradije otišla natrag do ribnjaka i tamo bi, možda, sjedila i grizla usnice, zureći srdito u sve tamnije nebo.

Pridružili smo se barunu i preostalim gostima u sobi koju je barun zvao “mala soba za bankete” kad su oni već bili na pola večere. Zapravo bi u tu malu sobu za bankete lako stalo dvadesetak ili čak dvadeset i pet gostiju, a kako je većina gostiju otišla, ostali su samo gospodin Arashino, Nobu i doktor Rak. Kad smo ušle, njih četvorica jeli su u potpunoj tišini. Barun je bio toliko pijan da mi se činilo kao da mu oči u dupljama pljuskaju naokolo.

Upravo kad je Mameha pokušavala započeti razgovor, doktor Rak dva puta prevuče ubrusom preko brade i ispriča se, ustajući da ode na zahod. Otpratila sam ga do istog hodnika kroz koji smo Nobu i ja ranije prošli. Sad, kad se vani smračilo, jedva sam nazirala predmete u staklenim ormarićima jer su se svjetla u stropu odbijala o staklo. Međutim, doktor je zastao kod ormarića s mačevima i pomicao je glavu amo-tamo dok nije pronašao kut iz kojeg ih je mogao vidjeti.
“Ti se svakako izvrsno snalaziš u barunovoj kući”, rekao je.
“Oh, ne, gospodine, osjećam se prilično izgubljenom u ovako velikoj palači. Znala sam vas dovesti ovamo samo zato jer sam kroz ovaj hodnik prošla ranije s Nobu-sa-nom.”
“Siguran sam da je on samo projurio kroz njega”, reče doktor. “Takav čovjek kao što je Nobu nije dovoljno senzibilan da bi mogao cijeniti predmete izložene u ovim ormarićima.”
Nisam znala što bih na to rekla, a doktor me značajno pogleda i
nastavi:
“Ti još ne poznaješ svijet, ali s vremenom ćeš naučiti kako se moraš čuvati ljudi koji su toliko arogantni da prihvate poziv takvog čovjeka kao što je barun i zatim razgovaraju s njim na onako nepristojan način kao što je to Nobu učinio danas popodne.”
Ja sam mu na to odgovorila naklonom i kad je postalo jasno kako doktor ne kani ništa više reći, povela sam ga niz hodnik prema zahodu.

Kad smo se vratili u malu sobu za bankete, našli smo muškarce zauzete razgovorom, zahvaljujući nenametljivoj vještini Matnehe koja se sad povukla u pozadinu i točila im šake. Ona mi je često govorila kako se uloga gejše katkad svodi na to da samo promiješa juhu. Ako si ikad primijetio kako se miso začini slegnu poput oblaka na dno zdjelice, ali se brzo podignu nakon samo nekoliko kružnih pokreta štapićima, shvatit ćeš o čemu je govorila.

Ubrzo je razgovor skrenuo na temu kimona i potom smo svi krenuli niz stube do barunova podzemnog muzeja. Uza zidove su stajali golemi ugrađeni ormari u kojima je visjela barunova zbirka kimona. Barun je sjeo na stolac u sredini sobe, s laktovima na koljenima, još uvijek mutnih očiju, i nije rekao ni riječi dok nam je Mameha pokazivala zbirku. Svi smo se složili kako je najveličan-stveniji kimono u zbirci onaj zamišljen da oponaša krajobraz grada Kobea, koji leži na strmoj padini brda što se spušta u more. Krajolik je započinjao na ramenima s oblacima i modrim nebom; koljena su predstavljala obronke, a ispod njih suknja se produžavala u dugačku povlaku prikazujući plavozelenu površinu mora, prošaranu prekrasnim zlaćanim valovima i sićušnim brodicama.
“Mameha”, oglasio se barun, “mislim da bi trebala obući taj kimono za moju zabavu gledanja procvalih trešanja idućeg tjedna u Hakoneu. To bi bio pravi događaj, ne misliš?”
“Ja bih to jako voljela”, odgovori Mameha. “Ali kao što sam već neki dan napomenula, neću moći ove godine prisustvovati zabavi.”
Vidjela sam da je to ozlovoljilo baruna, jer su mu se obrve spustile kao kad se zatvore prozori. “Kako to misliš? Tko te je to angažirao da mu ne možeš otkazati?”
“Ništa mi ne bi bilo draže nego doći na vašu zabavu, barune. Ali na žalost, samo ove godine, to neće biti moguće. Imam zakazan posjet liječniku koji se poklapa sa zabavom.”
“Posjet liječniku? Što to, zaboga, znači? Doktori uvijek mogu promijeniti termin. Sutra to promijeni i budi na mojoj zabavi kao svake godine.”
“Ispričavam se”, odgovori Mameha, “ali ja sam, uz barunov pristanak, dogovorila taj posjet još prije nekoliko tjedana i ne mogu sad mijenjati termin.”
“Ne sjećam se da sam ti dao bilo kakav pristanak! Uostalom, ne radi se o tome da ti je potreban pobačaj ili tako nešto...”
Nastao je dugi muk, ispunjen nelagodom. Mameha je samo namještala rukave svog kimona, dok smo mi ostali bili tako tihi da se jedino čulo hripavo disanje gospodina Arashina. Primijetila sam kako se Nobu, koji se dotad držao po strani, okrenuo da vidi barunovu reakciju.
“No, dobro”, napokon reče barun. “Valjda sam zaboravio, sad kad si to spomenula... Svakako ne možemo dopustiti da nam naokolo trče mali baruni, je li tako? Ali zbilja, Mameha, ne vidim zašto me nisi mogla podsjetiti na to negdje nasamo...”
“Ispričavam se, barune.”
“Uostalom, ako ne možeš doći u Hakone, što se može! A što je s vama ostalima? To će biti prekrasna zabava, na mom posjedu u Hakoneu, idućeg tjedna. Morate svi doći! Svake godine priređujem tu zabavu kad su trešnje u punom cvatu.”

Doktor i Arashino nisu mogli prihvatiti poziv zbog drugih obveza. Nobu ništa nije rekao, ali kad je barun i dalje ustrajao, odgovorio mu je: “Barune, ne mislite valjda ozbiljno da bih prešao čitav put do Hakonea kako bih gledao u procvale trešnje.”
“Ah, trešnje su samo izlika za zabavu”, odvrati barun. “Uostalom, nije važno. S nama će biti vaš predsjednik. On dolazi svake godine.”
Nije me iznenadilo što sam se zbunila kad je spomenuo predsjednika, jer sam cijelo to popodne povremeno mislila na njega. Osjetila sam se na trenutak kao da je barun otkrio moju tajnu.
“Nije mi drago što nitko od vas neće doći”, nastavi barun. “Tako smo se lijepo zabavljali dok Mameha nije počela govoriti o stvarima koje nije smjela spominjati u javnosti. No dobro, Mameha, bit ćeš propisno kažnjena. Nisi više pozvana na moju zabavu ove godine. Štoviše, hoću da mi u zamjenu pošalješ Savuri.”
Mislila sam da se barun šali, ali priznajem, odmah sam pomislila kako bi bilo divno šetati s predsjednikom kroz vrtove prekrasnog imanja i znati kako u blizini nema ni Nobua, ni doktora Raka, pa čak ni Mamehe.
“To je odlična ideja, barune”, rekla je Mameha, “ali na žalost, Savuri je zauzeta probama.”
“Gluposti”, reče barun. “Očekujem da je vidim na zabavi. Zašto mi se moraš suprotstaviti svaki put kad nešto tražim od tebe?”
Nije izgledao uistinu srdit, a na žalost, zato što je bio toliko pijan, prilično je slinio. Pokušao je slinu obrisati nadlanicom, ali ju je samo razmazao po dugoj crnoj bradi.
“Zar ne možeš prihvatiti barem nešto što te molim?” nastavio je. “Hoću da Savuri dođe u Hakone. Mogla bi lijepo odgovoriti: “Da, barune,” pa da završimo s time.”
“Da, barune.”
“Odlično”, reče barun. Ponovo se zavalio u svom stolcu i izvukao iz džepa rupčić da obriše bradu.
Bilo mi je žao Mamehe. Ali bilo bi premalo reći da sam bila uzbuđena zbog toga što ću prisustvovati baruno-voj zabavi. Svaki put kad bih na to pomislila dok smo se u rikši vozile natrag u Gion, osjetila bih kako mi uši gore. Užasno me je bilo strah da će Mameha to primijetiti, ali ona je samo zurila van i nije progovorila ni riječi sve dok već gotovo nismo stigle pred kuću, a onda se okrenula prema meni i rekla: “Savuri, u Hakoneu moraš biti jako oprezna.”
“Da, gospođo, bit ću oprezna”, odgovorila sam.
“Stalno moraš imati na umu kako je pripravnica kojoj neposredno predstoji mizuage, poput jela na stolu. Ni jedan ga muškarac neće htjeti uzeti ako načuje da ga je neki drugi muškarac možda već zagrizao prije njega.”
Nisam je imala hrabrosti pogledati nakon što je to rekla. Bilo mi je jasno kako pritom misli na baruna.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:21 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 155

Dvadeset drugo poglavlje


Ja u to vrijeme uopće nisam znala gdje je Hakone, iako sam uskoro saznala da je u istočnom Japanu, prilično u-daljen od Kvota. Ali me je čitav taj tjedan pratio vrlo ugodan osjećaj važnosti, svaki put kad bih se sjetila kako me jedan tako ugledan čovjek kao što je barun pozvao da do-putujem iz Kvota na njegovu zabavu. U stvari, jedva sam uspijevala prikriti uzbuđenje kad sam napokon sjela na svoje mjesto u lijepom vagonu drugog razreda, dok je gospodin Ichoda, Mamehin garderobijer, sjeo na mjesto do prolaza, kako se nitko ne bi usudio pokušati razgovarati sa mnom. Ja sam se pretvarala kao da ubijam vrijeme čitajući nekakav žurnal, ali sam zapravo samo okretala stranice, jer sam čitavo vrijeme kutkom oka gledala kako ljudi, prolazeći mimo nas, usporavaju korak kako bi me promotrili. Otkrila sam kako uživam u pozornosti koju sam izazivala, ali kad smo malo iza podneva stigli u Shi- zuoku i dok smo stajali na peronu, čekajući vlak za Hakone, odjednom sam osjetila kako se u meni podiže val nelagode. Čitav sam dan sprečavala da mi to dopre do svijesti, ali sad mi se u glavi jasno ukazala vlastita slika kako tijekom jednog drugog putovanja vlakom stojim na jednom drugom peronu, tada s gospodinom Bekkuom, onog dana kad su me, zajedno sa sestrom, odveli od kuće. Sram me je priznati koliko sam se tijekom proteklih godina trudila odagnati iz glave svaku misao na Satsu, oca, majku i našu pijanu kućicu na klisuri iznad mora. Bila sam poput djeteta koje skriva glavu u vreću. Dan za danom, jedino što sam oko sebe vidjela bio je Gion, tako da sam s vremenom počela misliti kako je Gion sve i kako ništa drugo na svijetu nije važno osim Giona. Ali sad, kad sam se našla izvan Kvota, vidjela sam kako život većine ljudi nema nikakve veze s Gionom i nisam mogla prestati misliti o onom drugom životu kojim sam nekoć živjela. Tuga je vrlo neobičan osjećaj, tako smo bespomoćni kad se s njome suočimo. To je nešto poput prozora koji se otvara po vlastitoj volji. Soba se hladi, a mi možemo samo bespomoćno drhtati. Međutim, prozor se svaki put otvori malo manje, pa još manje i jednog se dana pitamo gdje je nestao.

U kasno prijepodne sljedećeg dana, u malo svratiste s pogledom na planinu Fuji, u kojem sam odsjela, došao je barunov vozač i odvezao me jednim od barunovih automobila do ljetnikovca na jezeru, okruženog prekrasnim šumama. Kad se automobil zaustavio na kružnom prilazu i kad sam izašla iz njega u sjajnom kostimu gejše pri-pravnice iz Kvota, mnogi su se od barunovih gostiju okrenuli i zurili u mene. Među njima sam zapazila i priličan broj žena, neke u kimonima, a neke u haljinama zapadnjačkog stila. Kasnije sam saznala da su to uglavnom bile gejše iz Tokvja, od Tokvja smo, naime, bili udaljeni samo nekoliko sati vožnje vlakom. A onda se pojavio i sam barun, približavajući se dugačkim koracima stazom što je izlazila iz šume, u društvu nekolicine drugih muškaraca.
“No, dakle, to je ono što smo svi čekali!” rekao je. “Ovo je ljupko biće Savuri iz Giona, a jednog će je dana vjerojatno zvati “velika Savuri iz Giona”. Takve oči kao njene nikad više nećete vidjeti, uvjeravam vas. A pričekajte samo dok vidite kako se kreće... Pozvao sam te ovamo, Savuri, kako bi te svi ovi muškarci imali prilike gledati, pred tobom je, dakle, važan posao. Moraš svud naokolo lunjati, unutar kuće, dolje uz jezero, kroz šumu, posvuda! Hajde sad, kreni i počni raditi!”

Počela sam lutati naokolo po imanju, baš kao što je barun tražio od mene, mimo trešnjevih stabala otežalih od cvjetova, klanjajući se tu i tamo gostima i nastojeći da ne bude previše uočljivo kako se stalno ogledavam za predsjednikom. Nisam daleko stigla, jer bi me nakon svakih nekoliko koraka zaustavio ovaj ili onaj muškarac, uzvikujući: “Nebesa! Gejša pripravnica iz Kvota!” I zatim bi izvukao fotografski aparat i tražio od nekog u blizini da nas slika ili bi me pak odveo do malog paviljona za promatranje mjeseca na jezeru ili do nekog drugog mjesta kako bi me pokazao prijateljima - baš kao da im pokazuje nekakvo pretpovijesno stvorenje koje je uhvatio u mrežu. Mameha me je upozorila da će svi biti očarani mojim izgledom, jer doista, ne postoji ništa što bi se moglo mjeriti s pojavom gejše pripravnice iz Giona. Istina je da u boljim četvrtima gejši u Tokvju, kao što su, na primjer, Shim- bashi i Akasaka, djevojka mora ovladati tradicionalnim vještinama ako želi postići status pripravnice. Međutim, mnoge su od tokvjskih gejši u to vrijeme bile vrlo modernih shvaćanja, što se vidjelo i po tome kako su se baruno-vim imanjem šetale u zapadnjačkoj odjeći.
Činilo se kao da barunova zabava traje i traje. Sredinom popodneva već sam bila praktički izgubila svaku nadu da ću naći predsjednika. Otišla sam u kuću potražiti neko mjesto gdje bih se mogla odmoriti, ali čim sam stupila u ulazno predvorje, protrnula sam. Preda mnom je bio on, upravo je izlazio iz jedne tatami sobe, razgovarajući s nekim drugim muškarcem. Pozdravili su se, a onda se predsjednik okrenuo prema meni.

“Sayuri!” rekao je. “Kako te je barun samo uspio domamiti čak ovamo? Nisam znao da ti poznaješ baruna.”
Znala sam da moram maknuti pogled s njega, ali to je bilo tako teško, kao da izvlačim čavle iz zida. Kad sam napokon uspjela, naklonila sam se i rekla:
“Mameha-san me je poslala da je zamijenim. Tako mi je drago što imam čast vidjeti predsjednika.”
“Da, i meni je drago što tebe vidim; reći ćeš mi što misliš o nečemu. Dođi, pogledaj što sam barunu donio na dar. U napasti sam da odem s time kući i da ga ostavim bez poklona.”

Pošla sam za njim u tatami sobu, osjećajući se poput papirnatog zmaja na uzici. Nalazila sam se tu, u Hakoneu, tako daleko od svega što sam poznavala, nasamo s muškarcem na kojega sam mislila više nego na bilo koga drugoga i već me je sama ta činjenica ostavljala bez daha. Dok je išao ispred mene, morala sam se diviti kako se ležerno kreće u svom zapadnjačkom odijelu. Mogla sam ispod tkanine hlača uočiti oblinu mišića potkoljenice, pa čak i udubinu u dnu leđa poput usjekline na mjestu gdje se razdvaja korijenje stabla. Uzeo je nešto sa stola i ispružio ruku prema meni da to pogledam. U prvi mah pomislila sam da je to nekakav ukrašeni komad zlata, ali kako se pokazalo, bila je to, zapravo, jedna antikna kutija za kozmetiku što ju je predsjednik kupio za baruna. Kutija je, objasnio mi je predsjednik, bila djelo umjetnika Ara-te Gonrokua iz edo razdoblja. Oblikom je podsjećala na jastuk i bila je lakirana zlatnim lakom, te oslikana mekim crnim siluetama ždralova u letu i zečeva u skoku. Kad mi ju je stavio u ruke, tako me je zabljesnula ljepotom da mi se presjekao dah.

“Misliš da će se kutija svidjeti barunu?” upitao me je. “Naišao sam na nju prošlog tjedna i odmah sam pomislio na baruna, ali...”
“Predsjedniče, kako uopće možete pomisliti da bi mu se mogla ne svidjeti?”
“Oh, taj čovjek ima tolike vrijedne zbirke. Vjerojatno će mu se ovo učiniti trećerazrednim.”
Uvjeravala sam predsjednika kako nitko ne bi mogao tako misliti o ovoj kutiji i kad sam mu je vratila, on ju je ponovo zamotao u komad svile i kimnuo glavom prema vratima, pokazujući mi neka pođem za njim. U ulazu sam mu pomogla navući cipele. Dok sam mu vrstima prstiju usmjeravala stopalo, uhvatila sam se kako zamišljam da .smo zajedno proveli popodne i da je još pred nama duga večer. Ta me je pomisao toliko zanijela da uopće ne znam koliko je vremena prošlo dok se nisam ponovo osvijestila. Predsjednik nije pokazivao nikakve znakove nestrpljivosti, ali meni je bilo strašno neugodno i tako sam se spetljala kad sam pokušala brzo navući svoje okobo natikače da mi je na kraju trebalo dvostruko više vremena nego obično.

Poveo me je niz stazu do jezera, gdje smo našli baruna kako sjedi na prostirci ispod trešnjeva stabla s tri tokvjske gejše. Svi su ustali na noge, premda je barun imao malo poteškoća. Lice mu se osulo crvenim mrljama od pi-ća tako da je izgledao kao da ga je netko štapom udarao po licu.

“Predsjedniče!" uzviknuo je barun. “Tako mije drago što ste došli na moju zabavu, uvijek me veseli kad me posjetite, jeste li to znali? Ta vaša korporacija upravo nezaustavljivo raste, zar ne? Je li vam Savuri rekla da je Nobu došao na moju zabavu u Kvotu prošlog tjedna?”
“Čuo sam sve o toj zabavi od Nobua, koji se, uvjeren sam, držao kao
i uvijek.”
“Doista”, reče barun. “Pravi mali čudak, zar ne?”
Ne znam što je barun time mislio, jer je on bio manji od Nobua. Činilo se da se predsjedniku nije svidjela ta primjedba, jer su mu se oči stisnule gotovo do proreza.
“Hoću reći”, nastavio je barun, ali ga je predsjednik prekinuo.
“Došao sam se zahvaliti i oprostiti, ali prije toga, imam nešto za vas.” I na to mu je predao kutiju. Barun je bio previše pijan da bi bio sposoban odmotati svilu i pružio je kutiju jednoj od gejša koja je to učinila mjesto njega.
“Kakva prekrasna stvarčica!” reče barun. “Svi tako mislite, zar ne? Čak bi se moglo reći da je ljepša od tog prelijepog stvorenja koje stoji uz vas, predsjedniče. Poznajete li Savuri? Ako ne, dopustite mi da vas upoznam.”
“Oh, mi se dobro poznajemo, Savuri i ja”, odgovori mu predsjednik.
“Koliko dobro, predsjedniče? Dovoljno da bih vam morao zavidjeti?” Barun se nasmijao vlastitoj šali, ali mu se nitko nije u tome pridružio. “Uostalom, ovaj me je velikodušni dar sjetio kako i ja imam nešto za tebe, Savuri. Ali ne mogu ti to dati dok ove druge gejše ne odu, jer će me onda tražiti da to dam i njima. Zato ćeš morati ostati sve dok svi ostali ne odu kući.”
“Barun je odveć ljubazan”, rekla sam. “Ali ja zbilja ne želim dosađivati.”
“Vidim da te je Mameha već naučila sve odbijati. Samo me sačekaj u ulaznom predvorju nakon što gosti odu. Vi je nagovorite umjesto mene, predsjedniče, dok vas bude pratila do automobila.”
Da barun nije bio toliko pijan, sigurna sam da bi se sjetio kako treba sam ispratiti predsjednika. Ali pozdravili su se i ja sam pošla za predsjednikom natrag prema kući. Kad mu je vozač otvorio vrata automobila, naklonila sam se i zahvalila mu na njegovoj ljubaznosti. Spremao se ući u kola, a onda se zaustavio.
“Savuri”, započeo je, a onda kao da nije bio siguran kako bi nastavio. “Što ti je Mameha rekla o barunu?”
“Ne baš mnogo, gospodine. Ili barem... nisam sigurna na što predsjednik misli.”
“Je li Mameha dobra starija sestra? Govori li ti ono što trebaš znati?”
“O da, predsjedniče. Mameha mi je pomogla više nego što to mogu
reci.
“No, da”, rekao je, “ja bih, na tvom mjestu, bio na oprezu kad bi mi takav čovjek kao što je barun odlučio nešto dati.”
Nisam se mogla sjetiti što bih mu na to odgovorila, pa sam samo rekla nešto kao: barun je ljubazan što me se uopCe sjetio.
“Aha, jako ljubazan, sigurno. Ti se samo čuvaj”, rekao je i na trenutak se pozorno zagledao u mene, a onda je ušao u kola.

Sljedećih sat vremena provela sam šećući i obilazeći ono malo preostalih gostiju, prisjećajući se uvijek iznova svega što mi je predsjednik rekao. Umjesto da se brinem zbog njegova upozorenja, bila sam zanesena činjenicom da je tako dugo sa mnom razgovarao. U stvari, uopće nisam razmišljala o sastanku s barunom, sve dok se napokon nisam našla potpuno sama u ulaznom predvorju dok se vani spuštao sumrak. Uzela sam si slobodu da odem u jednu od susjednih tatami soba, gdje sam kleknula i čekala, gledajući u vrt kroz veliki stakleni prozor.

Prošlo je deset ili petnaest minuta, a onda je barun žustrim korakom ušao u ulazno predvorje. Zabrinula sam se čim sam ga vidjela, jer na sebi nije imao ništa osim pamučnog kućnog ogrtača. U jednoj je ruci držao ručnik i njime je trljao one dugačke crne dlake na svom licu koje su trebale predstavljati bradu. Očigledno je upravo izišao iz kupke. Ustala sam i naklonila mu se.
“Sayuri, zamisli kakva sam ja budala!” rekao mi je. “Previše sam popio.” To je svakako bilo istina. “Zaboravio sam da me ti čekaš! Nadam se da ćeš mi oprostiti kad vidiš što sam spremio za tebe.”
Krenuo je niz hodnik prema unutrašnjosti kuće, očekujući da ću ga ja slijediti. Ali ja se nisam makla s mjesta, misleći na Mamehine riječi kako je gejša pripravnica neposredno pred mizuage poput jela serviranog na stolu.
Barun se zaustavi. “Dođi!” rekao je.
“Oh, barune. Ne smijem, zbilja. Dopustite mi da vas ovdje čekam.”
“Imam nešto što bih ti želio dati. Dođi sa mnom u moje odaje i tamo lijepo sjedni, nemoj se ponašati kao glupa djevojčica.”
“Ali, barune”, rekla sam, “ne mogu se ponašati drugačije nego kao glupa djevojčica kad to jesam!”
“Sutra ćeš opet biti pod Mamehinim nadzorom, u redu? Ali ovdje te nitko ne nadzire.”
Da sam imala barem mrvicu zdravog razuma, u tom bih se trenutku zahvalila barunu što me je pozvao na svoju prekrasnu zabavu i rekla bih mu kako mi je jako žao što zbog mene mora svog vozača i kola slati do svratišta.

Ali čitava je situacija nekako sličila na san... pretpostavljam da sam bila u šoku. Jedino čega sam bila potpuno svjesna bio je užasan strah.
“Dođi, pravit ćeš mi društvo dok se oblačim”, rekao je. “Jesi li popila puno sakea danas popodne?”
Jedan dugi trenutak ništa nisam rekla. Osjećala sam kako mi je lice potpuno bez izraza, kako mi jednostavno visi s glave.
“Ne, gospodine”, uspjela sam na kraju propentati. “Tako sam i mislio. Ja ću ti dati da piješ koliko god budeš htjela. Dođi.”
“Barune”, rekla sam, “molim vas, sigurna sam da me očekuju u svratištu.”
“Da? Tko te očekuje?” Nisam mu na to odgovorila.
“Pitao sam, tko te očekuje? Ne shvaćam zašto se tako ponašaš. Hoću ti nešto pokloniti. Bi li radije da odem i donesem to ovamo?”
“Zbilja se ispričavam”, rekla sam. Barun je samo zurio u mene. “Čekaj ovdje”, na posljetku je rekao i otišao u stražnji dio kuće. Ubrzo se ponovo pojavio s nekakvim plosnatim zamotuljkom u lanenom papiru. Već sam iz daljine vidjela da je to kimono.
“No, evo”, rekao mi je, “kad već ustraješ na tome da se ponašaš kao glupa djevojčica, otišao sam i donio sam ti dar. Jesi li sad zadovoljna?” Još jednom sam se ispričala.
“Vidio sam koliko si se neki dan divila ovoj haljini. Želim ti je pokloniti”, rekao je.

Barun spusti zamotak na stol i razveže uzice. Mislila sam da će unutra biti onaj kimono s panoramom Kobea i, da budem iskrena, to me je u isti mah veselilo i zabrinjavalo, jer nisam imala pojma što ću s tako dragocjenom haljinom, ni kako ću Mamehi objasniti da mi ju je barun poklonio. Međutim, kad je barun otvorio zamotak, vidjela sam umjesto tog kimona nekakvu prekrasnu tamnu tkaninu s lakiranim nitima i srebrnim vezom. On je izvadio kimono i podigao ga, držeći ga za ramena. Tom je kimonu bilo mjesto u muzeju, napravljen je u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kako mi je rekao barun, za nećakinju posljednjeg shoguna, Tokugawu Yoshinobua. Na njemu su srebrne ptice letjele preko noćnog neba iznad tajanstvenog krajolika s tamnim drvećem i stijenama što su se uzdizale s donjeg ruba haljine.

“Moraš sada doći sa mnom i probati ga”, rekao mi je barun. “Hajde, nemoj biti glupa djevojčica! Ja imam velikog iskustva u vezivanju obija. Presvući ćeš se opet u svoj kimono i nitko ništa neće primijetiti.”
Ja bih bila rado dala ovaj kimono koji mi je barun nudio za nekakav izlaz iz ove situacije. Ali barun je bio čovjek kojemu se čak ni Mameha nije usuđivala odbiti poslušnost. Ako ona nije imala načina usprotiviti se njegovim željama, kako sam to mogla ja? Osjećala sam da gubi strpljenje, a samo nebo zna da je barun doista bio ljubazan prema meni otkako sam postala pripravnicom: dopuštao bi da ga poslužujem za vrijeme ručka i dozvolio je Mamehi da me povede na onu zabavu na njegovom imanju u Kvotu. I sad mi je opet ukazao ljubaznost, nudeći mi ovaj zapanjujuće lijepi kimono.

Pretpostavljam da sam na kraju zaključila kako nemam drugog izbora nego da ga poslušam i snosim posljedice, kakve god one bile. Zagledala sam se u pod od srama i s istim onim osjećajem nestvarnosti koji me je pratio čitavog tog dana, pustila sam da me uhvati za ruku i povede kroz hodnike do svoga stana. Neki je sluga u jednom trenutku izišao u hodnik, ali se odmah naklonio i povukao, čim nas je ugledao. Barun čitavo vrijeme nije progovorio ni riječi i šutke me je uveo u jednu prostranu tatami sobu, u kojoj je čitav jedan zid bio obložen zrcalima. To je, očevidno, bila njegova garderoba. Uza suprotni zid stajali su ormari sa zatvorenim vratima.

Meni su se ruke tresle od straha, no ako je to barun i primijetio, nije ništa rekao. Postavio me je pred zrcala i podigao mi ruku do svojih usana. Mislila sam da će mi poljubiti ruku, ali on ju je samo prislonio uz dlakavo lice i učinio nešto vrlo čudno: odmaknuo mi je rukav iznad ručnog zgloba i ponjušio mi kožu. Njegova me je brada po-škakljala po podlaktici, ali nekako to nisam uistinu osjećala. Činilo mi se da uopće ništa ne osjećam, kao da sam zakopana ispod slojeva straha, zbunjenosti i užasa... A onda me je barun trgnuo iz šoka time što mi je stupio iza leđa i posegnuo rukama oko mojih grudi kako bi mi razvezao obijime. To je uzica koja pridržava teški obi da ne spuzne naniže.

Na trenutak me obuzela panika, jer sad sam znala da me barun namjerava razodjenuti. Pokušala sam nešto reći, ali su mi se usta tako nezgrapno micala da ih nisam mogla kontrolirati, a barun je, osim toga, zašištao, ušu-tkavajući me kao malo dijete. Pokušala sam ga zaustaviti rukama, ali mi ih je on odgurnuo i napokon je uspio raz-vezati obijime. Zatim je koraknuo unatrag i dugo se mučio s razvezivanjem čvora visoko na leđima, među lopaticama. Preklinjala sam ga neka mi ne skida obi, premda mi je grlo bilo tako suho da sam najprije nekoliko puta uzalud pokušavala protisnuti bilo kakav glas, ali me on nije slušao i ubrzo je počeo odmotavati široki obi, obilazeći rukama oko mog struka. Vidjela sam kako se predsjednikov rupčić odvaja od razmotane tkanine i leprša prema podu. Trenutak kasnije, barun je pustio obi da padne na pod oko mojih nogu i razvezao mi datejime, pojas oko struka ispod obija. S užasom sam osjetila kako mi se kimono rastvara na struku. Ovila sam ga oko sebe rukama, ali mi je barun silom rastavio ruke. Nisam više imala snage gledati u zrcalo. Posljednje što sam vidjela prije nego što sam zatvorila oči bile su njegove ruke koje su mi uz šuškanje tkanine svlačile s ramena teški kimono.

Činilo se da je barun izvršio svoju nakanu, odnosno neko me vrijeme nije dalje razodijevao. Osjetila sam njegove ruke na struku, kako miluju tkaninu moje pothalji-ne. Kad sam na posljetku ponovo otvorila oči, on je stajao iza mene i mirisao mi kosu i vrat. Oči su mu bile uprte u zrcalo, usredotočene, činilo mi se, na pojas kojim je bila pričvršćena pothaljina. Svaki put kad bi mu se prsti pomaknuli, pokušavala sam ih zaustaviti snagom volje, ali sam ubrzo osjetila kako mi poput pauka gmižu preko trbuha i u sljedećem su trenutku počeli petljati i natezati pojas pothaljine. Nekoliko sam ga puta pokušala zaustaviti, ali mi je barun svaki put odgurnuo ruke kao što je to učinio i ranije. Napokon je razvezao pojas, te ga pustio da mu sklizne iz prstiju i padne na pod. Noge su mi drhtale i zamaglilo mi se pred očima kad je uhvatio rubove pot-haljine i počeo ih rastvarati. Nisam se mogla suzdržati i još jednom sam ga zgrabila za ruke.

“Nemoj se toliko brinuti, Sayuri!” šapnuo mi je barun. “Neću ti učiniti ništa što ne bih smio. Samo te hoću gledati, shvaćaš? U tome nema ničeg lošeg. Svaki bi muškarac to učinio.”
Sjajne dlake na njegovu licu škakljale su me po uhu dok je to govorio, tako da sam morala okrenuti glavu u stranu. On je to, valjda, shvatio kao neku vrstu pristanka, jer su mu ruke postale nestrpljivije. Rastvorio mi je pot- haljinu. Osjetila sam njegove prste na rebrima, gotovo su me škakljali dok se mučio da mi razveže uzice potkošulje. Još trenutak i uspio je. Bilo mi je nepodnošljivo zamišljati što bi sad barun mogao vidjeti, zato sam, premda mi je lice bilo okrenuto ustranu, pokušavala kutkom oka uhvatiti sliku u zrcalu. Potkošulja mi je visjela rastvorena, izlažući pogledu dugačku prugu gole kože po sredini prsiju.

Sad su se barunove ruke spustile do mojih bokova i pokušavale su razvezati moj koshimaki. Vjerojatno sam, kad sam jutros nekoliko puta omotala koshimaki oko sebe, zategnula tkaninu u pojasu čvršće nego što je bilo potrebno. Barun se mučio tražeći kraj, ali nakon što je nekoliko puta snažno povukao tkaninu, uspio ju je olabaviti i izvući čitav taj dugački komad svile ispod moje potkošulje. Dok mi je svila klizila uz kožu, začula sam kako mi iz grla izlazi nekakav zvuk sličan jecaju. Posegnula sam rukama za koshimakijem, ali ga je barun povukao izvan mog dosega i bacio na pod. Zatim mi je polako, kao da poteže pokrivač s usnulog djeteta, rastvorio potkošulju dugačkim, sporim pokretom i suzdržana daha, kao da otkriva nekakav veličanstveni spomenik. Osjetila sam kako me grlo peče, što je bio znak da sam na rubu plača, ali nisam mogla podnijeti pomisao da bi me barun mogao vidjeti ne samo golu, nego još i kako plačem. Zadržala sam nekako suze na samom rubu vidnog polja i tako se usredotočila na svoj odraz u zrcalu da mi se na trenutak učinilo kao da je vrijeme stalo. Nikada dotada nisam sebe vidjela tako potpuno golu. Doduše, još sam na nogama imala čarapice, ali sam se s tako široko rastvorenom pot-košuljom osjećala izloženijom nego što sam se to osjećala potpuno razodjevena u kupalištu. Promatrala sam barunove oči kako klize preko mog odraza u zrcalu, zadržavajući se nešto duže na pojedinim mjestima. Prvo je još jače rastvorio potkošulju kako bi jasnije vidio obrise struka. Zatim je spustio pogled prema tamnoj sjenci koja se raz-bujala na meni otkako sam došla u Kvoto. Tu su mu se oči dugo zadržale, ali su se napokon počele polako uspinja-ti: prešle su mi preko trbuha, preko rebara, do dva kružića boje šljive, prvo su se zaustavile na jednoj strani, zatim na drugoj. Onda je barun odmaknuo jednu ruku, pa mi je potkošulja prekrila tu stranu tijela. Što je radio s rukom, ne mogu reći, ali više je nisam vidjela.U jednom sam trenutku osjetila paniku, jer sam ugledala kako mu iz ogrtača proviruje golo rame. Ne znam što je radio, i premda bih sada mogla s prilično točnosti nagađati, draže mi je ne misliti o tome. Jedino znam da sam u jednom trenutku postala vrlo svjesna njegova vrućeg daha na mom vratu. Nakon toga nisam više ništa vidjela. Zrcalo se pretvorilo u srebrnastu maglicu, jer više nisam mogla zadržati suze.

Nakon određenog vremena, barunovo se disanje ponovo usporilo. Meni je koža bila vruća i znojna od straha, tako da sam, kad je napokon ispustio iz ruku moju potkošulju, osjetila zrak oko sebe gotovo kao povjetarac. Ubrzo sam shvatila kako sam sama u sobi; barun je izišao a da to uopće nisam primijetila. Sad, kad je otišao, očajnički sam se žurila ponovo odjenuti i počela sam klečeći skupljati odjeću s poda takvom grozničavom užurbanošću da mi se pred očima ukazala slika izgladnjelog djeteta koje grabi otpatke hrane.

Odjenula sam se što sam bolje mogla, petljajući drhtavim rukama. Međutim, dok nije bilo nikog tko bi mi pomogao, mogla sam samo omotati koshimaki i stegnuti oko sebe potkošulju, te je učvrstiti pojasom. Čekala sam pred zrcalom, zureći pomalo zabrinuto u razmazanu šminku.

Bila sam spremna čekati i čitav sat ako bude potrebno. Međutim, barun se pojavio već nakon nekoliko minuta, u ogrtaču čvrsto stegnutom pojasom preko pozamašnog trbuha. Bez riječi mi je pomogao obući kimono i pričvrstio mi je datejime jednako vješto kao što bi to učinio gospodin Ichoda. Dok je držao u rukama moj dugački obi, slažući ga u kolute preko ruke kako bi ga lakše omotao oko mene, osjetila sam kako me prožima strašan osjećaj. U prvi mah nisam to umjela razjasniti, ali taj se osjećaj nastavio polako širiti kroz mene kao što se mrlja širi preko tkanine i ubrzo sam shvatila što to znači. Osjećala sam da sam napravila nešto strašno. Nisam htjela plakati pred barunom, ali nisam se mogla suzdržati, uostalom, on me ni jednom nije pogledao u oči otkako se vratio u sobu. Pokušala sam zamisliti kako sam jednostavno kuća na kiši dok su mi se suze slijevale niz lice. Međutim, barun je ipak morao primijetiti da plačem, jer je na trenutak izišao iz sobe i vratio se s rupčićem na kojem je bio njegov monogram. Rekao mi je neka ga zadržim, ali sam ga ja, nakon što sam se njime poslužila, ostavila na stolu.

Ubrzo me je odveo u prednji dio kuće i ostavio me ondje bez riječi. Nakon nekog vremena došao je jedan sluga, noseći u ruci antikni kimono ponovo zamotan u laneni papir. Pružio mi ga je uz naklon i potom me ispratio do barunova automobila. Tiho sam plakala na stražnjem sjedalu automobila čitavim putem do svratišta, ali se vozač pravio kao da to ne vidi. Nisam više plakala zbog onog što mi se dogodilo. Sad mi je na pameti bilo nešto što me je još više plašilo, naime, što će se dogoditi kad gospodin Ichoda vidi moju umrljanu šminku i zatim, dok mi bude pomagao da se razodjenem, loše vezan obi, te na kraju, kad razmota onaj paket, skupocjeni dar koji sam donijela sa sobom. Obrisala sam lice predsjednikovim rupčićem prije nego što sam izišla iz kola, ali to nije mnogo pomoglo. Gospodin Ichoda me je samo pogledao i počeo se če-šati po bradi kao da mu je potpuno jasno što se dogodilo. Dok mi je gore u sobi odvezivao obi, upitao me je:
“Je li te barun razodjenuo?”
“Ispričavam se”, odgovorila sam.
“Razodjenuo te je i gledao te u zrcalu. Ali se nije zabavljao s tobom. Nije te dirao, ni legao na tebe, je li tako?”
“Nije, gospodine.”
“Onda je sve u redu”, rekao je gospodin Ichoda zureći ravno pred sebe. Nakon toga nismo više o tome progovorili ni riječi.
Neću reći da su mi se emocije staložile do sljedećeg jutra kad se vlak zaustavio na peronu kolodvora u Kvotu. Napokon, kad baciš kamen u ribnjak, Voda još dugo treperi i nakon što je kamen potonuo na dno. Međutim, kad sam sišla niz drvene stube što su vodile s perona, s gospodinom Ichodom na korak iza mene, doživjela sam takav šok da sam neko vrijeme sve drugo zaboravila.

Ondje je, u staklenom ormariću, bio izložen plakat za proljetnu priredbu Plesovi stare prijestolnice i ja sam se zaustavila da ga pogledam. Preostalo je još dva tjedna do početka održavanja priredbe. Plakat je postavljen prethodnog dana, vjerojatno dok sam ja šetala barunovim imanjem u nadi da ću naići na predsjednika. Svake je godine ples obrađivao određenu temu, kao na primjer, “Boje četiriju godišnjih doba u Kvotu” ili “Slavni odlomci iz Bajke o Heike”. Ove je godine tema bila: “Svjetlost izlazećeg sunca”. Slika na plakatu, koji je, dakako, napravio Uchida Kosaburo, autor gotovo svakog plakata za tu priredbu još od 1919. godine - prikazivala je jednu gejšu pripravnicu u divnom narančastom i zelenom kimonu kako stoji na drvenom mostiću izdignutom u luk iznad vode. Bila sam iscrpljena od dugog puta, jer sam u vlaku vrlo malo spavala, stoga sam neko vrijeme stajala kao omamljena pred plakatom, zureći u divne zelene i zlatne boje pozadine i tek sam tada obratila pozornost na djevojku u kimonu. Ona je gledala ravno u blistavo svjetlo izlazećeg sunca i imala je iznenađujuće sivoplave oči. Morala sam se uhvatiti za ogradu da ne padnem. Ja sam bila ta djevojka koju je Uchida naslikao na tom mostu!

Dok smo se vozili od kolodvora do okiye, gospodin I-choda je pokazivao rukom na svaki plakat kraj kojega smo prošli, čak je zatražio od vozača rikše da skrene s puta kako bismo vidjeli čitav zid od tih plakata na zgradi stare robne kuće Daimaru. Vidjeti sebe tako izloženu na svakom koraku nije me toliko oduševilo koliko bih mislila da će me oduševiti, jer stalno mi je pred očima bila ta jadna djevojka s plakata kako stoji ispred zrcala dok joj postariji muškarac razvezuje obi. No, u svakom slučaju, očekivala sam da će me u sljedećih nekoliko dana zasuti čestitkama sa svih strana, ali ubrzo sam iskusila kako takva počast uvijek ima svoju cijenu. Još otkako je Mameha sredila da dobijem ulogu u predstavi, naslušala sam se svakojakih neugodnih primjedbi na svoj račun. Nakon ovog plakata sve je postalo još gore. Na primjer, sljedećeg jutra kad sam pozdravila jednu pripravnicu, koja se još prošlog tjedna vrlo prijateljski ponašala, ona je okrenula glavu.

Što se pak tiče Mamehe, otišla sam je posjetiti u njezinu stanu, gdje se oporavljala i otkrila sam da je tako ponosna kao da je ona na plakatu. Nije joj, doduše, bilo drago što sam bila u Hakoneu, ali činilo se da joj je još uvijek jednako stalo do mog uspjeha, začudo, možda još i više. Neko vrijeme sam se brinula hoće li možda gledati na onaj moj grozan doživljaj s barunom kao na izdaju. Pretpostavljala sam da joj je gospodin Ichoda sigurno sve ispričao... ali ako i jest, ona to nikad nije spomenula. A nisam ni ja.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:22 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 154

Dvadeset treće poglavlje


Dva tjedna kasnije održana je premijera. Tog prvog dana, u garderobi kazališta Kaburenjo, mislila sam da ću se gotovo raspuknuti od uzbuđenja jer mi je Mameha rekla kako će u publici biti predsjednik i Nobu. Dok sam se šminkala, stavila sam predsjednikov rupčić ispod ogrtača za šminkanje, na golu kožu. Kosa mi je bila čvrsto povezana svilenom trakom zbog perika koje ću nositi i kad sam se vidjela u zrcalu bez tog uobičajenog okvira kose oko lica, otkrila sam u obrazima i oko očiju kutove koje nikad dotad nisam vidjela. Možda će ti se činiti čudnim, ali kad sam shvatila da me može iznenaditi oblik vlastitog lica, odjednom sam spoznala kako ništa u životu nije tako jednostavno kako zamišljamo.

Sat kasnije stajala sam s ostalim pripravnicama kraj pozornice, spremna za nastupni ples. Sve smo bile odjevene u identična žutocrvena kimona s narančastim i zlatnim obijima, tako da je svaka od nas izgledala kao treperava slika sunčane svjetlosti. Kad je glazba započela s prvim udarcem bubnjeva i zvečanjem svih shamisena, pa kad smo izašle plešući usklađeno poput niske bisera, ispruženih ruku, držeći među prstima raširene lepeze, nikad se još nisam toliko osjećala dijelom neke cjeline kao tada.

Nakon nastupne točke požurila sam gore da se pre-svučem. Ples u kojem sam se trebala pojaviti kao solo plesačica zvao se “Jutarnje sunce na valovima” i pričao je o djevojci koja jednog jutra pliva u moru i zaljubljuje se u začaranog dupina. Moj je kostim bio prekrasan ružičasti kimono s crtežom vode u sivoj boji, a u rukama sam držala vrpce plave svile koje su simbolizirale mreškanje vode iza mene. Začaranog princa-dupina plesala je jedna gejša koja se zvala Umiyo, dok su druge gejše imale uloge vjetra, sunčane svjetlosti i kapljica vode, a nekoliko je pripravnica u dnu pozornice, u crnim i modrim kimonima, predstavljalo dupine koji dozivaju natrag svoga princa.

Promjena kostima obavljena je tako brzo da mi je još ostalo nekoliko minuta vremena za virenje u gledalište. Pošla sam za zvukom udaraca o bubnjeve i našla se u uskom, mračnom hodniku iza jedne od dviju loža s glazbenicima, postavljenih na obje strane pozornice. Nekolicina drugih gejša i pripravnica već su se navirivale kroz proreze u kliznim vratima. Pridružila sam im se i uspjela pronaći predsjednika i Nobua koji su sjedili jedan do drugoga, premda mi se činilo da je predsjednik Nobuu prepustio bolje mjesto. Nobu je napeto zurio prema pozornici, ali me je iznenadilo kad sam opazila kako je predsjednik gotovo zaspao. Tada se glazba promijenila i ja sam shvatila kako je to početak Mamehina nastupa, te sam otišla na drugi kraj hodnika odakle se kroz proreze mogla vidjeti pozornica.

Gledala sam Mamehu samo nekoliko minuta, ali dojam koji je na mene ostavio njezin ples nikad nije izblijedio. Većina plesova Inoue škole priča neku priču, a ovaj se ples, nazvan “Dvorjanin se vraća svojoj ženi”, temeljio na jednoj kineskoj pjesmi o nekom dvorjaninu koji već dugo održava ljubavnu vezu s jednom od dvorskih dama u carskoj palači. Jedne se noći dvorjaninova žena sakrije u vrtovima palače kako bi otkrila gdje to njezin muž provodi svoje noći. Napokon, u zoru, promatra iz grmlja svoga muža kako se oprašta od ljubavnice, ali se, zbog noći provedene na strašnoj hladnoći, razboli i ubrzo potom umire.

Za našu je proljetnu priredbu mjesto radnje preneseno u Japan, ali je priča ostala ista. Mameha je plesala ženu koja umire od prehlade i slomljenog srca, dok je gejša Kanako igrala ulogu njezina muža, nevjernog dvorjanina. Promatrala sam ples od trenutka kad se dvorjanin oprašta od svoje ljubavnice. Već je sama scenografija, osvijetljena blagim svjetlom zore, ljepotom poticala nadahnuće, dok je zvučnu pozadinu prizora tvorio spori ritam shamisena poput otkucaja srca. Dvorjanin je izveo ljupki ples zahvale ljubavnici za noć koju su proveli zajedno, a onda je krenuo prema svjetlosti izlazećeg sunca kako bi za nju ugrabio njegovu toplinu. To je bio trenutak kad je Mameha počela plesati svoju tužaljku na jednoj strani pozornice, skrivena od pogleda svoga muža i njegove ljubavnice. Ne znam je li na mene djelovala ljepota Mamehina plesa ili same priče, ali odjednom me je obuzela takva tuga kao da sam ja bila žrtvom te okrutne prijevare. Pri kraju plesa pozornica se ispunila jarkim svjetlom sunca. Mameha je otišla do jednog malog gaja otplesati jednostavni prizor smrti. Ne mogu ti reći što je bilo poslije toga. Previše su me bili svladali osjećaji i nisam više mogla gledati, a osim toga, morala sam se vratiti iza pozornice kako bih se pripremila za svoju točku.

Dok sam čekala među kulisama, imala sam čudan osjećaj kao da na meni leži težina čitave kazališne zgrade, jer ja sam, dakako, tugu oduvijek osjećala kao nekakvu čudnu težinu. Dobra plesačica često za nastup oblači čara-pice koje su joj za jedan broj premalene, tako da stopalima može osjetiti spojeve dasaka na pozornici. Međutim, dok sam tamo stajala i pokušavala prikupiti snagu za nastup, osjećala sam se pritisnuta tolikom težinom da nisam samo osjećala spojeve dasaka, nego i svaku nit tkanja svojih čarapica. Napokon sam začula svoju glazbu i šuštanje kostima ostalih plesačica koje su hitrim koracima prolazile pokraj mene i izlazile na pozornicu, ali se teško mogu sjetiti bilo čega nakon toga. Sigurna sam da sam podignula ruke sa sklopljenom lepezom i blago svinutim koljenima - jer to je bila pozicija u kojoj sam izlazila na scenu. Nitko mi kasnije nije prigovorio da sam napravila neku pogrješku, ali ja se jedino sjećam kako sam gledala u svoje ruke, zadivljena sigurnošću i ujednačenošću njihovih pokreta. Marljivo sam vježbala taj ples i pretpostavljam da je to bilo dovoljno. Jer, iako mi je mozak bio potpuno prazan, otplesala sam svoju ulogu bez ikakvih poteškoća i bez treme.

Na svakoj idućoj predstavi do kraja tog mjeseca, uvijek sam se na isti način pripremala za nastup: usredotočila bih se u mislima na ples “Dvorjanin se vraća svojoj ženi” sve dok ne bih osjetila kako se na mene sliježe težina tuge. Ljudska bića posjeduju zadivljujuće svojstvo stjecanja navika: svaki put kad bih u duhu dozvala sliku Ma-mehe kako pleše svoju sporu tužaljku, skrivena od pogleda muža i njegove ljubavnice, nisam više mogla spriječiti da me prožme osjećaj tuge, baš kao što ti ne bi mogao spriječiti da ti u nos uđe miris jabuke koju netko reže na stolu ispred tebe.

Jednog dana tijekom posljednjeg tjedna održavanja priredbi, Mameha i ja zadržale smo se u garderobi u razgovoru s drugim gejšama. Kad smo izašle iz kazališta očekivale smo da vani neće više biti nikoga, i doista, gomila se bila razišla. Ali kad smo se našle na ulici, iz jednog je automobila izašao vozač u odori i otvorio stražnja vrata. Upravo kad smo prolazile mimo automobila, pred nas je stupio Nobu.

“Ah, Nobu-san”, rekla je Mameha, “već sam se počela brinuti da vam više nije stalo do Savurina društva! Svakog smo se dana ovog proteklog mjeseca nadale da ćete se javiti...”
“Vi se tužite da sam vas pustio čekati? Ja vas čekam ovdje pred kazalištem već skoro jedan sat.”
“Jeste li upravo izašli s predstave?” upita Mameha. “Savuri je prava zvijezda.”
“Ni od kuda nisam upravo izašao”, odgovori Nobu. “Predstava je završila prije punih sat vremena. Imao sam dovoljno vremena obaviti jedan telefonski razgovor i poslati vozača u središte grada da nešto preuzme za mene.”
Nobu udari šakom po prozoru automobila, preplašivši jadnog vozača tako da mu je pala kapa s glave. Vozač spusti prozor i doda Nobuu malenu vrećicu zapadnjačkog stila, napravljenu od nekakvog materijala koji je izgledao kao srebrna folija. Nobu se okrene prema meni, na što sam se ja duboko naklonila i rekla kako sam sretna što ga vidim.
“Ti si vrlo nadarena plesačica, Sayuri. Ja ne dajem darove bez razloga”, reče Nobu, premda mislim da to uopće nije bila istina. “Vjerojatno me zato Mameha i ostali u Gionu ne vole toliko kao druge muškarce.”
“Nobu-san!” prekori ga Mameha. “Tko je ikad tako nešto rekao?"
“Znam ja vrlo dobro kakve ste vi gejše. Sve dok vam muškarac donosi darove, voljne ste trpjeti svakakve gluposti."
Nobu ispruži prema meni ruku s vrećicom.
“Zaboga, Nobu-san", rekla sam, “kakvu ćete glupost sada vi tražiti od mene da otrpim?" Naravno, šalila sam se, ali Nobu to nije shvatio kao šalu.
“Zar nisam upravo sada rekao kako ja nisam kao drugi muškarci?" zarežao je. “Zašto vi gejše nikad ne vjerujete ništa od onoga što vam kažem? Ako želiš ovaj paketić, bolje ga uzmi, prije nego što se predomislim."
Zahvalila sam mu se i primila vrećicu, a on je ponovo udario šakom o prozor automobila. Vozač je iskočio iz kola kako bi mu otvorio vrata.

Klanjale smo se sve dok automobil nije zašao iza ugla, a onda me je Mameha odvela natrag u vrt kazališta, gdje smo sjele na kamenu klupu uz ribnjak sa šaranima i povirile u vrećicu koju mi je Nobu dao. Unutra je bila samo jedna malena kutijica, zamotana u zlatni papir i uvezana crvenom vrpcom. Otvorila sam je i našla jednostavni dragulj: rubin velik kao koštica breskve. Blistao je u suncu iznad ribnjaka kao golema kapljica krvi. Dok sam ga obrtala među prstima, odbljesak svjetla skakao je s jedne fa-sete na drugu.

Osjećala sam svaki od tih skokova u svojim grudima.
“Vidim koliko si uzbuđena", reče Mameha, “i jako mi je drago zbog tebe. Ali nemoj previše uživati u tom poklonu. Bit će još dragulja u tvom životu, Savuri, obilje dragulja, rekla bih. Ali nikad ti se više neće pružiti ovakva prilika. Odnesi ovaj rubin u okiyu i daruj ga Majci."
Gledala sam taj lijepi dragulj i svjetlo što je prolazilo kroz njega bojeći mi ruke u ružičasto i mislila na Majčine bolesno žute oči s rubovima kapaka boje krvavog mesa... pa, činilo mi se da je darovati njoj taj dragulj isto kao da jazavca obučeš u svilu. Ali, dakako, morala sam poslušati Mamehu.
“Kad joj ga budeš predavala", nastavila je Mameha, “moraš biti posebno umiljata i reći: “Majko, meni stvarno nije potreban takav dragulj i bila bih počašćena kad biste ga pristali uzeti. Ja sam vam prouzročila toliko nevolja tijekom godina." Ali nemoj reći ništa više od toga, jer će pomisliti kako pokušavaš biti zajedljiva."
Dok sam kasnije u svojoj sobi mrvila štapić tuša kako bih napisala pisamce zahvale Nobuu, postupno me je obuzimala sve jača zlovolja. Da je Mameha zatražila taj rubin za sebe, drage volje bih ga dala... ali darovati ga Majci! S vremenom mi je Nobu postao drag i bilo mi je žao što će njegov skupi poklon pripasti takvoj ženi. No, pritom sam vrlo dobro znala kako ga nikad ne bih mogla dati da sam ga kojim slučajem dobila od predsjednika. Bilo kako bilo, završila sam pisamce i otišla do Majčine sobe. Ona je sjedila u polumraku, milujući psića i pušeći.

“Što hoćeš?” upitala me je. “Upravo sam se spremala zatražiti da mi donesu čaj.”
“Ispričavam se što vam smetam, Majko. Danas popodne, kad smo Mameha i ja izlazile iz kazališta, vani me je čekao direktor Nobu Toshikazu...”
“Čekao je Mamehu-san, hoćeš reći.”
“Ne znam, Majko. Ali donio je dar za mene. Prekrasan dar, ali ja ne znam što bih s time.”
Htjela sam reći kako bih bila počašćena kad bi ga ona uzela, ali me Majka nije više slušala. Odložila je lulu na stol i uzela mi kutiju iz ruke prije nego što sam joj je dospjela ponuditi. Ponovo sam pokušala razjasniti stvar, ali je Majka samo okrenula kutiju i pustila da joj rubin padne među masne prste.
“Što je ovo?” upitala je.
“To je dar koji sam dobila od direktora Nobua. Mislim na Nobua Toshikazua, direktora kompanije Iwamura Elektrika.”
“Misliš da ne znam tko je Nobu Toshikazu?”
Ustala je i otišla do prozora, te odmaknula ustranu zaslon od papira i podigla rubin prema zraci kasnog popodnevnog sunca. Radila je ono isto što sam ja radila u kazališnom vrtu: okretala je dragulj među prstima i gledala kako iskra prelazi s jedne fasete na drugu. Napokon je opet navukla zaslon na prozor i vratila se do stola.
“Sigurno nisi dobro razumjela. Je li te zamolio da ovo predaš Mamehi?”
“Pa, Mameha je bila sa mnom.”
Vidjela sam da Majčin um u tom trenutku sliči na raskrižje na kojem vlada prometna gužva. Spustila je rubin na stol i počela puckati onu svoju lulu. Činilo mi se kao da je svaki oblačić dima po jedna njezina zbrkana misao koju otpušta u zrak. Na posljetku mi je rekla: “Tako znači, Nobu Toshikazu pokazuje zanimanje za tebe, je li?”
“On mi već neko vrijeme ukazuje čast pozornošću koju mi poklanja.”
Ona je na to spustila lulu na stol takvom gestom kao da kaže kako od tog trenutka razgovor postaje mnogo ozbiljniji. “Nisam te dovoljno pomno nadzirala kao što sam trebala”, rekla je. “Ako si imala nekakve dečke, sad je trenutak da mi to kažeš.”
“Ja nikad nisam imala nikakvog dečka, Majko.” Ne znam je li mi vjerovala ili nije, ali mi je ipak rekla neka idem. Još uvijek joj nisam stigla ponuditi da zadrži rubin, onako kako me je Mameha podučila. Pokušavala sam se sjetiti kako bih joj to rekla. Međutim, kad sam pogledala prema stolu na kojem je ležao rubin, ona je sigurno mislila kako ga hoću zatražiti natrag. Dohvatila ga je i stisnula u šaku prije nego što sam imala vremena bilo što reći.
Napokon se to dogodilo, jednog popodneva samo nekoliko dana kasnije. Mameha je došla u okiyu i odvela me u pri-maću sobu kako bi mi rekla da je počelo nadmetanje za moj mizuage. Ona je upravo tog jutra primila poruku vlasnice čajane Ichiriki.
“Nikako mi ne odgovara što se to događa upravo sada”, rekla je, “jer danas popodne moram otputovati u To-kyo. Ali nećeš me trebati. Znat ćeš kad u igru uđu velike svote, jer će se tada početi događati razne stvari.”
“Ne razumijem”, rekla sam. “Kakve stvari?”
“Svakojake”, odgovorila je i otišla, a da čak nije ni popila čaj.

Nije je bilo tri dana. Isprva mi je srce počelo tući svaki put kad bih čula kako se približava neka sluškinja. No, dva su dana prošla bez ikakvih novosti. A onda, trećeg dana, Tetica mi je prišla u hodniku i rekla mi kako Majka želi da dođem gore u njezinu sobu.

Tek što sam stupila nogom na prvu stubu, čula sam klizanje nekih vrata i odjednom Buča sleti niz stepenice. Sišla je poput vode izlivene iz vjedra, tako brzo da su joj noge jedva doticale stube i negdje na polovici zapela je prstom jedne ruke o ogradu. Moralo ju je jako boljeti jer je kriknula i na dnu stuba zastala, držeći drugom rukom ruku s povrijeđenim prstom.

“Gdje je Hatsumomo?” upitala je, očevidno trpeći bol. “Moram je
naći!”
“Meni se čini da si se dovoljno gadno povrijedila”, rekla joj je Tetica. “Misliš da doista moraš naći Hatsumomo kako bi te ona još gore povrijedila?”
Buča je izgledala strašno uzrujana i to ne samo zbog prsta, ali kad sam je pitala o čemu se radi, samo je pohitala do ulaza i izašla iz okiye.
Majka je sjedila za stolom kad sam ušla u njezinu sobu. Počela je puniti lulu, ali se onda predomislila i odložila je na stol. Na vrhu police u kojoj je držala svoje knjige računa stajao je jedan lijepi sat europskog stila, pokriven staklenim zvonom. Majka je stalno pogledavala prema njemu, ali prošlo je nekoliko dugih minuta, a ona mi još uvijek nije rekla ni riječi. Na posljetku sam ja prva progovorila: “Ispričavam se što vas smetam, Majko, ali rekli su mi da me želite vidjeti.”
“Doktor kasni”, rekla je. “Pričekat ćemo da on dođe.”
Mislila sam da govori o doktoru Raku, da to on dolazi u okiyu kako bi razgovarao o pripremama za moj mizuage. Nisam tako nešto očekivala i počela sam osjećati bockanje u trbuhu. Majka je kratila vrijeme tapšući Takua, kojemu je to brzo dojadilo i počeo je tiho režati.

Napokon smo ćule kako sluškinje pozdravljaju nekoga u ulaznom predvorju i Majka siđe. Kad se nakon nekoliko minuta vratila, nije sa sobom dovela doktora Raka, nego nekog mnogo mlađeg muškarca zaglađene sijede kose, koji je u ruci nosio kožnu torbu.
“To je ta djevojka”, rekla mu je Majka.

Naklonila sam se mladom doktoru, na što mi je on, isto tako, uzvratio naklonom.
“Gospođo”, obratio se Majci, “gdje ćemo...”
Majka mu reče kako će soba u kojoj se nalazimo sasvim dobro poslužiti. Po tome kako je zatvorila vrata znala sam da će se dogoditi nešto neugodno. Počela mi je odvezivati obi i slagati ga na stol. Zatim mi je svukla kimono s ramena i objesila ga na vješalicu u kutu. Stajala sam u svojoj žutoj pothaljini, trudeći se ostati smirenom kako god sam znala, ali mi je Majka u sljedećem trenutku počela razvezivati pojas koji je pridržavao pothaljinu. Nisam mogla izdržati i zgrabila sam pojas rukama, ali mi je ona odgurnula ruke ustranu na isti način na koji je to učinio barun, što je u meni izazvalo osjećaj mučnine. Nakon što mi je skinula pojas, posegnula je rukom ispod pot-haljine i povukla moj koshimaki, što me je opet podsjetilo na Hakone. Nimalo mi se to nije svidjelo, ali umjesto da mi rastvori pothaljinu kao što je to učinio barun, Majka ju je ponovo omotala oko mene i rekla mi neka legnem na strunjače na podu.

Doktor je kleknuo do mojih nogu i nakon što mi se ispričao, rastvorio mi je pothaljinu tako da su mi noge bile gole. Mameha mi je ispričala nešto malo o tome kako izgleda mizuage, ali sad ću, izgleda - tako mi se činilo -naučiti nešto više. Je li nadmetanje završeno i je li ovaj mladi doktor na kraju izašao iz njega kao pobjednik? Što je s doktorom Rakom i Nobuom? Čak mi je u jednom trenutku proletjelo kroz glavu kako Majka možda namjerno nastoji Mamehi pokvariti planove. Mladi mi je doktor namjestio noge i posegnuo među njih rukom koja je, primijetila sam, bila uska i glatka poput predsjednikove. O-sjetila sam se tako poniženom i izloženom da sam rukama pokrila lice. Željela sam stisnuti noge, ali bojala sam se učiniti bilo što što bi otežalo postupak i produljilo to mučno iskustvo. I tako sam ležala čvrsto stisnutih očiju, zadržavajući dah. Osjećala sam se kao što se mali Taku morao osjećati kad se gušio nakon što je progutao iglu, pa mu je Tetica držala otvorene čeljusti, a Majka gurala prste u grlo. U jednom mi se trenutku učinilo da mi je doktor obje ruke gurnuo među noge, ali ih je onda napokon izvukao i pokrio me pothaljinom. Kad sam otvorila oči, vidjela sam ga kako briše ruke u nekakvu krpu.
“Djevojka je netaknuta”, rekao je.

“No, to je dobra vijest!” odgovorila je Majka. “A hoće li biti mnogo
krvi?"
“Ne bi uopće smjelo biti krvi. Samo sam je vizualno pregledao."
“Ne, mislim za vrijeme mizuage."
“To ne mogu reći. Uobičajena količina, rekao bih."
Kad se mladi sjedokosi doktor oprostio i otišao, Majka mi je pomogla da se odjenem i naložila mi neka sjednem za stol. Zatim me je, bez ikakvog upozorenja, uhvatila za usku i tako jako povukla da sam kriknula. Držala me je tako, potežući mi glavu uvis, dok je nije privukla blizu svoje i pritom je govorila:
“Ti si vrlo skupocjena roba, djevojčice. Podcijenila sam te. Imam sreće što se ništa nije dogodilo. Ali možeš biti sigurna u to da ću te ubuduće pomnije nadzirati. Ono što neki muškarac želi od tebe, morat će skupo platiti. Je li ti to jasno?"
“Da, gospođo!" Naravno, odgovorila bih joj potvrdno na bilo kakvo pitanje, s obzirom na to kako me je vukla za uho.
“Ako nekome daš badava to za što bi morao platiti, time ćeš prevariti okiyu. Dugovat ćeš novaca i ja ću ih, budi sigurna, uzeti od tebe. I ne govorim samo o ovome!" Govoreći to, Majka je proizvela odvratan zvuk - trljajući prstima o dlan.
“Muškarci će plaćati za to", nastavila je. “Ali plaćat će i za to da samo ćaskaju s tobom. Ako te ikad uhvatim kako se iskradaš na sastanak s nekim muškarcem, makar da bi s njim malo porazgovarala..." Završila je rečenicu tako da me je još jednom snažno povukla za uho i nakon toga me napokon pustila.

S mukom sam hvatala zrak. Kad sam osjetila da mogu ponovo govoriti, rekla sam: “Majko... ništa nisam napravila čime bih vas mogla naljutiti!"
“Zasad još nisi. Ako si pametna, nikad ni nećeš." Pokušala sam se ispričati i povući, ali mi je Majka naložila da ostanem. Tuckala je lulom, iako je bila prazna, a kad ju je napunila i pripalila, rekla je: “Odlučila sam se. Tvoj će se status ovdje u okiyi ubrzo promijeniti."
Njezine su me riječi uznemirile i pokušala sam nešto reći, ali me Majka zaustavila.
“Idućeg ćemo tjedna ti i ja obaviti jednu ceremoniju. Nakon toga ti ćeš biti moja kći, baš kao da sam te rodila. Odlučila sam te posvojiti. Jednog dana okiya će pripasti tebi."
Nisam znala što bih rekla i ne sjećam se mnogo od onog što se nakon toga događalo. Majka je nastavila govoriti, rekla mi je kako ću se, kao kći okiye, kroz neko vrijeme preseliti u veću sobu, onu u kojoj su sada Buča i Hat- sumomo, a one će prijeći u manju sobu, u kojoj sam ja bila do sada. Ja sam je tek napola slušala, sve dok mi polako nije doprla do svijesti spoznaja kako me sad, nakon što me Majka pokćeri, Hatsumomo neće više moći tiranizirati. Mameha je to od početka planirala, a ipak, nikad nisam stvarno vjerovala da bi se to moglo dogoditi. Majka je nastavila sa svojom govorancijom. Gledala sam njezinu obješenu usnu i požutjele oči. Bila je, doduše, odvratna žena, ali ću kao kći te odvratne žene biti zaštićena i izvan Hatsumomina domašaja.

Usred svega toga vrata su se odjednom odmaknula ustranu i pred njima je, u predvorju, stajala Hatsumomo. “Što hoćeš?” upita Majka. “Imam posla.”
“Gubi se”, naredi mi Hatsumomo. “Hoću razgovarati s Majkom.”
“Ako želiš sa mnom razgovarati”, reče joj Majka, “možeš zamoliti Savuri neka bude tako ljubazna i izađe iz sobe.”
“Budi tako ljubazna, Sayuri, i izađi iz sobe”, sarkastično je ponovila Hatsumomo.
I tada, po prvi put u životu, odgovorila sam joj bez straha da će me zbog toga kazniti.
“Izaći ću ako Majka tako želi”, rekla sam joj.
“Majko, hoćeš li biti tako ljubazna i natjerati malu gospođicu Glupaču da ode i ostavi nas same?” reče Hatsumomo.
“Prestani toliko gnjaviti!” rekla joj je Majka. “Uđi unutra i reci što
želiš.”
Hatsumomo se to nije svidjelo, ali je ipak ušla u sobu i sjela kraj stola. Bila je na pola puta između Majke i mene, ali još uvijek dovoljno blizu da me zapahne miris njezina parfema.
“Sirota Buča je malo prije dotrčala do mene sva izvan sebe”, počela je. “Obećala sam joj da ću razgovarati s tobom. Rekla mi je nešto vrlo čudno. Rekla je: “Oh, Hatsumomo! Majka se predomislila!” Ali ja sam joj rekla kako sumnjam da bi to moglo biti istina.”
“Ne znam na što je mislila. Ja se u zadnje vrijeme sasvim sigurno nisam ni o čemu predomislila.”
“Točno sam joj to i ja rekla, rekla sam joj kako ti nikad ne bi pogazila riječ. Ali, Majko, uvjerena sam da bi se ona mnogo bolje osjećala kad bi joj ti to rekla.”
“Kad bih joj što rekla?”
“Kako se nisi predomislila i kako ju još uvijek kaniš posvojiti.”
“Odakle joj ta ideja? Nisam se mogla predomisliti jer ja nju uopće nisam ni kanila posvojiti.”
Strašno me je zaboljelo kad sam to čula, jer nisam mogla da se u tom času ne sjetim kako je Buča uzrujano sletjela niz stubište... a nije ni čudo, jer sad joj nitko više nije mogao reći što će biti s njom. Hatsumomo je na licu imala onaj osmijeh koji ju je činio sličnom kakvoj skupocjenoj porculanskoj figurici, ali Majčine su je riječi pogodile poput kamena. Pogledala me pogledom punim mržnje. “Znači, istina je! Namjeravaš nju posvojiti. Zar se ne sjećaš, Majko, kako si rekla da ćeš posvojiti Buču? Još si me zamolila da joj to kažem!”
“Ne tiče me se što si ti rekla Buci. Osim toga, nisi Bučino pripravništvo vodila onako dobro kako sam to od tebe očekivala. Neko je vrijeme dobro zarađivala, ali u zadnje vrijeme...”
“Obećala si, Majko”, reče joj Hatsumomo tonom koji me je prestrašio.
“Ne budi smiješna! Znaš da već godinama razmišljam o tome da posvojim Savuri. Zašto bih odjednom promijenila mišljenje i posvojila Buču?”
Vrlo dobro sam znala da Majka laže. Sad je otišla toliko daleko da se okrenula prema meni i rekla:
“Sayuri-san, kad sam prvi put povela s tobom razgovor o tome da bih te mogla posvojiti? Možda prije godinu dana?”
Ako si ikad vidio mamu mačku kako svoje mlade uči loviti, način na koji grabi i trga bespomoćnog miša, pa, osjećala sam kao da mi Majka nudi priliku da naučim kako ću postati ista kao ona. Trebala sam samo slagati i reći: “Oh, da, Majko, mnogo puta ste mi to spomenuli!” Time bih napravila prvi korak prema tome da jednog dana i sama postanem takva žutooka starica, zatvorena u nekakvu sumornu sobu s knjigama računa. Međutim, nisam mogla stati na stranu Majke, baš kao što nisam mogla stati na stranu Hatsumomo. Zurila sam u pod kako ih ne bih morala pogledati i samo sam rekla kako se ne sjećam.
Na Hatsumominu su se licu pojavile crvene mrlje od srdžbe. Ustala je i otišla do vrata, ali ju je Majka zaustavila.
“Za tjedan dana Savuri će biti moja kći”, rekla je. “Do tada moraš naučiti odnositi se prema njoj s poštovanjem.
Kad siđeš dolje, zamoli jednu od sluškinja da donese čaj za Savuri i
mene.”
Hatsumomo se lagano naklonila i izašla iz sobe.

“Majko”, rekla sam, “jako mi je žao što sam prouzročila tolike nevolje. Sigurna sam da Hatsumomo nije u pravu kad govori o vašim nakanama da posvojite Buču, ali... smijem li vas nešto pitati? Je li moguće da nas posvojite obje, Buču i mene?”
“Oh, ti sad odjednom znaš nešto o tome kako se vode poslovi, je li?” odgovorila mi je. “Hoćeš me učiti kako ću upravljati okiyoml”
Nekoliko minuta kasnije sluškinja je donijela pladanj na kojem je bio čajnik i šalica - ne dvije šalice, nego samo jedna. Majci je to, izgleda, bilo svejedno. Natočila je čaj u šalicu i polako ga pijuckala, zureći u mene onim svojim očima obrubljenim crvenim kapcima.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:33 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 153


Dvadeset četvrto poglavlje


Kad se Mameha sutradan vratila s puta i saznala da me je Majka odlučila posvojiti, nije mi se činila tako sretnom kao što sam očekivala. Doduše, zadovoljno je kimnula glavom, ali nije se nasmiješila. Upitala sam je da li stvari možda ipak nisu ispale drugačije nego što se ona nadala.

“O ne, nadmetanje između doktora Raka i Nobua prošlo je točno onako kako sam se nadala”, odgovorila mi je, “i konačna je svota pozamašna. Čim sam to saznala, znala sam da će te gospođa Nitta sigurno posvojiti. Bila sam presretna!”

To je ono što mi je rekla. Ali, kako mi je postupno postalo jasno tijekom sljedećih godina, istina je bila nešto sasvim drugo. Kao prvo, nadmetanje se uopće nije odvijalo između doktora Raka i Nobua. Na kraju je ispalo da su se nadmetali doktor Rak i barun. Ne mogu ni zamisliti kako se Mameha zbog toga osjećala, ali sigurna sam da je to bio razlog zbog kojeg je jedno kraće vrijeme naglo postala tako hladna prema meni i zašto mi je prešutjela što se stvarno dogodilo.

Time ne mislim reći da Nobu uopće nije bio uključen. On se žestoko nadmetao prvih nekoliko dana, sve dok svota nije premašila 8000 jena. A i kad je na kraju odustao, vjerojatno to nije učinio zbog toga što su iznosi postali previsoki. Mameha je od početka znala da Nobu može nadmašiti bilo čiju ponudu ako to želi. Problem koji nije predvidjela bio je u tome što Nobua nije previše zanimao moj mizuage. Samo je određeni tip muškaraca pripravan tratiti vrijeme i novac u utrci za mizuageom, a pokazalo se kako Nobu nije jedan od njih. Možda se sjećaš kako mi je Mameha nekoliko mjeseci ranije govorila kako se ni jedan muškarac neće truditi njegovati prijateljstvo s nekom petnaestogodišnjom pripravnicom ako ga ne zanima njezin mizuage. I kako mi je u tom istom razgovoru rekla: “Možeš se kladiti da ga ne privlači razgovor s tobom.” Možda je bila u pravu što se tiče mojih konverzacij-skih sposobnosti, ne znam, ali bez obzira što je to na meni privlačilo Nobua, to nije bio moj mizuage.

Što se pak tiče doktora Raka, on je bio čovjek koji bi vjerojatno prije izvršio tradicionalno samoubojstvo nego što bi dopustio da mu netko poput Nobua preotme mizuage. Dakako, nakon prvih nekoliko dana doktor se zapravo nije više nadmetao s Nobuom, ali on to nije znao, a vlasnica čajane Ichiriki odlučila je da mu to ne kaže. I tako, kad bi razgovarala s njime telefonom, rekla bi mu otprilike ovako: “Oh, doktore, upravo sam primila vijest iz Osake i ovaj, stigla je jedna ponuda od pet tisuća jena.” Vjerojatno je primila vijest iz Osake, iako možda od svoje sestre, jer vlasnica Ichirikija nikad nije voljela govoriti čiste laži. Ali kad je u istom dahu spomenula Osaku i novu ponudu, doktor Rak je prirodno zaključio kako je ponudu poslao Nobu, iako ju je, zapravo, poslao barun.
Barun je, opet, vrlo dobro znao da mu je suparnik doktor, ali njemu je to bilo svejedno. Želio je taj mizuage za sebe i durio se poput dječarca kad je počeo slutiti kako bi mogao izgubiti. Kasnije mi je jedna gejša prepričala što joj je otprilike u to vrijeme govorio. “Jesi li čula što se događa?” upitao ju je barun. “Pokušavam dogovoriti jedan mizuage, ali mi se u to stalno petlja nekakav nesnosni doktor. Samo jedan muškarac može biti istraživač neistraženih područja, a ja želim biti taj muškarac! Samo, što da radim? Taj ludi doktor izgleda ne shvaća da su brojke kojima se razbacuje stvarni novac!”

Kako su iznosi postajali sve viši i viši, barun je počeo govoriti kako će možda odustati. Međutim, brojka se već bila toliko približila novom rekordu da je vlasnica Ichiri-kija odlučila potaknuti nadmetanje tako što će zavarati baruna kao što je već zavarala doktora. Obavijestila ga je telefonom kako je “drugi gospodin” dao vrlo visoku ponudu, a onda je dodala: “Međutim, mnogi ljudi vjeruju kako se radi o čovjeku koji nije spreman ići dalje od toga.” Sigurna sam da je bilo ljudi koji su to mislili za doktora, ali vlasnica Ichirikija nije bila jedna od njih. Ona je znala da će, kad barun dade svoju zadnju ponudu, doktor sigurno ponuditi više.

Na kraju je doktor Rak pristao platiti 11.500 jena. To je bila najveća svota ikad dotad isplaćena za neki mizuage u Gionu, a možda i u bilo kojoj četvrti gejša u Japanu. Moraš imati na umu da je u to doba jedan sat gejšinih usluga stajao oko 4 jena, te da je cijena nekakvog ekstravagantno skupog kimona iznosila 1500 jena. Prema tome, iako to možda ne izgleda mnogo, to je bilo više nego što je, recimo, jedan radnik mogao zaraditi u godinu dana.

Ja, moram priznati, ne znam mnogo o novcu. Većina se gejša ponosi time što uza se nikad nemaju novaca, one obično kamo god idu, sve stavljaju na račun. Ja čak i sada, ovdje u New Yorku, još uvijek tako živim. Kupujem u trgovinama gdje me poznaju i gdje prodavači ljubazno zapisu stvari koje želim. Kad krajem mjeseca stignu računi, moja draga sekretarica obavlja plaćanje umjesto mene. 1 tako, vidiš, ja ti nikako ne bih mogla reći koliko novaca trošim, ni koliko je bočica parfema skuplja od kakve ilustrirane revije. Stoga sam ja možda posljednja osoba na svijetu koja bi umjela objasniti nešto u vezi s novcem. Međutim, htjela bih ti prenijeti nešto što mi je jednom rekao jedan moj bliski prijatelj, a on je sigurno znao o čemu govori, jer je tijekom šezdesetih bio zamjenik ministra financija u Japanu. Često se događa, rekao je, da gotovina jedne godine vrijedi manje nego što je vrijedila prije godinu dana, te je zato Mamehin mizuage 1929. godine zapravo stajao više od mojeg 1935. godine, iako je za moj plaćeno 11.500 jena, dok je za njezin plaćeno sedam ili osam tisuća jena.

Naravno, ništa od toga nije bilo važno tada kad je prodan moj mizuage. Za ljude u Gionu ja sam postavila novi rekord koji je ostao nepremašen sve do 1951. godine kad se pojavila Katsumivo, po mom mišljenju, jedna od najvećih gejši dvadesetog stoljeća. No, prema mom prijatelju zamjeniku ministra financija, Mameha je držala stvarni rekord sve do šezdesetih. Međutim, bez obzira je li pravi rekord pripadao meni ili Katsumivo ili Mamehi ili čak Mamemitsu, devedesetih godina prošlog stoljeća, možeš zamisliti kako su Majku počeli svrbjeti njezini debeljuškasti dlanovi kad je čula za rekordan iznos.

Nije ni potrebno posebno napominjati kako me je zbog toga posvojila. Naknada za moj mizuage bila je više nego dostatna da njome pokrije sve moje dugove. Da me nije posvojila, nešto bi od tog novca došlo u moje ruke, a možeš misliti koliko bi se grizla zbog toga. Kad sam postala kći okiye, moji su dugovi prestali postojati, jer su prešli na okiyu. Međutim, okiyi je išla i sva moja zarada, ne samo tada, u trenutku mog mizuagea, nego od tada pa zanavijek.

Ceremonija je održana sljedećeg tjedna. Ime su mi već promijenili u Sayuri, a sad sam dobila i novo prezime. Nekoć, u našoj pijanoj kućici na obali mora, zvala sam se Sakamoto Chiyo. Sad sam se zvala Nitta Savuri.

Među svim značajnim trenucima u životu neke gejše, mizuage svakako zauzima visoko mjesto. Moj se mizuage zbio početkom srpnja 1935. kad mi je bilo petnaest godina. Sve je počelo popodne, kad smo doktor Rak i ja ispili šake tijekom ceremonije koja nas je međusobno povezala. Razlog za ovu ceremoniju bio je u tome što će doktor Rak, unatoč tome što će sam mizuage kratko trajati, ostati do kraja svog života moj mizuage zaštitnik - što mu, međutim, nije davalo nikakve posebne povlastice, shvaćaš. Ceremonija je obavljena u čajani Ichiriki, u nazočnosti Majke, Tetice i Mamehe. Prisutni su bili još i vlasnica čajane i gospodin Bekku, moj garderobijer - jer je garde- robijer uvijek uključen u ceremonije takve vrste, kao osoba koja zastupa interese gejše. Ja sam bila odjevena u najsvečaniju odoru gejše pripravnice: crni kimono s pet kruna i crvenu pothaljinu, jer je crveno boja novih početaka. Mameha me podučila da se moram držati vrlo ozbiljno, kao da nemam ni mrvice smisla za humor. S obzirom na to koliko sam bila nervozna i ustrašena, uopće mi nije bilo teško izgledati ozbiljno dok sam hodala niz hodnik u čajani Ichiriki s dugom povlakom svečanog kimona oko nogu.

Nakon ceremonije svi smo otišli na večeru u restoran Kitcho. Večera je također protekla u ozbiljnom raspoloženju, a ja sam malo govorila i još manje jela. Dok smo sjedili za večerom, doktor Rak je vjerojatno već počeo misliti o onome što će doći kasnije, a ipak, nikad još nisam vidjela muškarca kojemu se na licu čitala takva smrtna dosada. Ja sam, kako bih izgledala što nevinije, čitavo vrijeme držala oči oborene, ali kad bih krišom bacila pogled na njega, svaki put bih ga vidjela kako zuri u stol kroz one svoje naočale kao čovjek koji sjedi na nekakvom do-sadnom poslovnom sastanku.

Kad je večera završila, gospodin Bekku se odvezao sa mnom u rikši do jednog lijepog svratišta u vrtovima hrama Nanzen-ji. On je ranije tog dana već bio tamo kako bi u susjednoj sobi složio moju odjeću. Pomogao mi je svući svečani kimono i obući jedan jednostavniji, s obijem koji nije trebalo podstavljati jastučićima pri vezivanju čvora, jer bi to bilo nespretno za doktora. Kad sam bila potpuno odjevena, uhvatila me je takva nervoza da mi je gospodin Bekku morao pomoći da se vratim u svoju sobu i namjestim blizu vrata, gdje ću čekati na doktora. Kad me je tamo ostavio, osjetila sam užasan strah kao da me čeka operacija u kojoj će mi izvaditi bubrege ili jetra ili tako nešto.

Ubrzo je stigao doktor Rak i zamolio me da mu naručim šake dok se on okupa u kupaonici koja je bila smještena uz sobu. Mislim da je možda očekivao kako ću mu pomoći da se razodjene, jer mi je dobacio čudan pogled. Međutim, moje su ruke bile potpuno sleđene i ukočene, mislim da ništa ne bih s njima mogla napraviti. Nakon nekoliko minuta, izašao je iz kupaonice u kimonu za spavanje i odgurnuo ustranu vrata prema vrtu, te smo sjeli na mali drveni balkon, pijuckajući šake i slušajući zvukove cvrčaka i potočića ispod nas. Ja sam prolila šake po svom kimonu, ali doktor to nije primijetio. Zapravo, činilo se kao da malo toga primjećuje, osim što mi je pokazao rukom na ribe što su se praćakale u obližnjem ribnjaku kao da nikad još nisam tako nešto vidjela. Dok smo sjedili na balkonu, jedna je sluškinja došla u sobu i razmotala oba naša futona, složivši ih jedan uz drugi.

Napokon me je doktor ostavio na balkonu i ušao unutra. Pomakla sam se tako da sam kutkom oka mogla promatrati što radi. Izvadio je iz svog kovčega dva bijela ručnika i položio ih na stol, namještajući ih ovako i onako, sve dok napokon nisu ležali točno kako je želio. Isto je napravio s jastucima na jednom futonu, a onda je došao do vrata balkona i tamo stajao, sve dok nisam ustala i pošla za njim u sobu.

Dok sam još uvijek stajala, skinuo mi je obi i rekao mi neka se udobno smjestim na jednom od futona. Meni se sve činilo toliko čudnim i zastrašujućim da mi, što god napravila, nikako nije moglo biti udobno. Ali legla sam poleđuške i podmetnula ispod vrata jastuk punjen grahom. Doktor mi je rastvorio kimono i zatim je dugo razve-zivao i olabavljivao svaki komad donje odjeće, napredujući korak po korak, trljajući mi noge rukama, što mi je, pretpostavljam, trebalo pomoći da se opustim. To je prilično dugo trajalo,

ali je na posljetku dohvatio ona dva bijela ručnika koja je ranije pripremio. Rekao mi je neka uzdignem bokove i razastro ih je ispod mene.

“To će upiti krv”, rekao mi je.
Dakako, mizuage često prati određena količina krvi, ali meni nitko nije točno objasnio zbog čega. Da sam bilo što znala o tome, sigurno bih šutjela ili čak zahvalila doktoru što je tako pažljivo položio ručnike, a ovako sam izla-nula: “Kakva krv?” Glas mi je malo zapištao kad sam to rekla, jer mi je grlo bilo sasvim suho. Doktor Rak mi je na to počeo tumačiti kako “himen”, iako ja nisam imala pojma što bi to moglo biti, često krvari kad se razdere... te ovo, te ono... mislim da me je sve to toliko prestrašilo da sam se od straha malo podigla s futona, jer mi je doktor položio ruku na rame i nježno me gurnuo natrag.

Sigurna sam da bi takav razgovor svakom muškarcu uništio apetit za ono što je trebalo slijediti, ali doktor nije bio taj tip muškarca. Kad je završio s tumačenjem, rekao mi je:
“Ovo je drugi put što ću imati prilike uzeti uzorak tvoje krvi. Mogu li ti pokazati?”

Već sam zapazila da nije došao samo s malom kožnom putnom torbom, nego i s nekakvim malim drvenim san-dučićem. Sad je otišao do ormara i iz hlača izvukao prsten s ključevima te otključao sandučić. Donio ga je do futona i rastvorio ga po sredini, tako da je izgledao kao kakav samostojeći izlog. Na obje su strane bile male police s malim staklenim tubicama, koje su bile zatvorene čepovima i pričvršćene omčicama. Na najnižoj polici ležalo je nekoliko instrumenata, kao na primjer, škarice i pincete, ali je sav ostali prostor u sandučiću bio ispunjen tim staklenim tubicama, bilo ih je možda čak četrdeset ili pedeset. Osim nekoliko praznih na gornjoj polici, u svim ostalima nalazilo se nešto, ali ja nisam imala pojma što je to. Tek kad je doktor donio svjetiljku sa stola, vidjela sam etikete na vrhu svake tubice, označene imenima gejša. Vidjela sam među ostalima i Mamehino ime, kao i ime velike
Mame-kichi. Vidjela sam još mnogo drugih poznatih imena, uključujući ime Hatsumomine prijateljice Korin.
“Ova”, reče doktor izvukavši jednu od tubica, “pripada tebi.”
Pogrješno mi je napisao ime, upotrijebio je drugačiji znak za “ri” u Savuri. Međutim, u tubici je bila neka sa-sušena stvar koja me je podsjetila na ukuhanu šljivu, iako je bila smeđasta, a ne ljubičasta. Doktor je izvukao čep i pincetom to izvukao iz tubice.
“Ovo je komadić vate koji sam natopio tvojom krvlju”, rekao je, “onda kad si razrezala nogu, sjećaš se. Obično ne čuvam krv svojih pacijenata, ali... ti si mi se jako svidjela. Nakon što sam spremio ovaj uzorak, odlučio sam da ću ja biti tvoj mizuage zaštitnik. Mislim da ćeš se složiti sa mnom kako će to biti neobično zanimljivo, neću samo imati uzorak tvoje krvi uzet prigodom mizuagea, nego i uzorak uzet iz posjekotine na nozi mnogo mjeseci prije toga."

Prikrila sam gađenje, a doktor mi je nastavio pokazivati sadržaj drugih tubica, uključujući Mamehinu. U njezinoj nije bio komadić vate, nego mala krpica bijele tkanine umrljane nečim hrđastim što se prilično stvrdnulo. Doktor Rak je izgledao očaran tim svojim uzorcima, ali ja... pa, ja sam iz pristojnosti okrenula lice prema sandučiću, ali kad me doktor nije gledao, brzo sam skretala pogled na nešto drugo.

Na posljetku je zatvorio taj svoj sandučić i odložio ga ustranu, a onda je skinuo naočale i stavio ih na stol. Uplašila sam se da to znači kako sad dolazi onaj trenutak i doista, doktor Rak mi rastavi noge i klečeći se namjesti između njih. Mislim da mi je srce kucalo tako brzo kao srce miša. Kad je doktor razvezao pojas svog kimona za spavanje, stisnula sam oči i podignula ruku da pokrijem usta, ali sam u posljednji trenutak odustala kako ne bih ostavila loš dojam i spustila sam je blizu glave.

Doktorove su ruke neko vrijeme kopale naokolo po meni, što je bilo vrlo neugodno i bolno, vrlo slično onome što mi je prije nekoliko tjedana radio onaj mladi doktor sijede kose. Zatim se spustio tako da mu je tijelo bilo sasvim iznad mojega. Upotrijebila sam svu snagu volje kako bih stvorila neku vrstu mentalne barijere između sebe i doktora, ali to mi nije pomoglo da ne osjetim na unutrašnjoj strani bedra meki udarac doktorove “jegulje", kako je to nazvala Mameha. Svjetiljka je još uvijek bila u-paljena i ja sam pogledom pretraživala sjene na zidu ne bih li pronašla nešto što bi mi odvratilo misli od onog što se događa, jer se doktor sad gurao u mene tako snažno da mi se glava pomakla na jastuku. Nisam znala što bih s rukama, pa sam zgrabila jastuk i još čvršće stisnula oči.

Ubrzo je iznad mene nastala nekakva velika aktivnost, a istodobno sam i u sebi osjećala svakovrsne pokrete. Mora da je bilo dosta krvi, jer se u zraku osjećao neugodan, metalni vonj. Stalno sam samu sebe podsjećala na to koliko je doktor platio za ovu povlasticu i sjećam se da sam u jednom trenutku pomislila kako se nadam da on u tome uživa više od mene. Ja sam osjećala otprilike toliko užitka, koliko bih uživala da mi netko turpijom straže bedro do krvi.

Napokon je, pretpostavljam, jegulja beskućnica označila svoj teritorij i doktor se svalio na mene svom težinom, mokar od znoja. Nimalo mi se nije sviđalo što mi je tako blizu, pa sam se pravila kao da imam teškoća s disanjem, nadajući se da će se maknuti s mene. On se dugo nije micao, ali se onda odjednom uspravio na koljena i opet se počeo vrlo poslovno ponašati. Nisam ga gledala, ali nisam mogla spriječiti da kutkom oka ne zapazim kako se obrisao jednim od onih ručnika ispod mene. Svezao je pojas svog kimona i nataknuo naočale, ne primijetivši malu mrlju krvi na rubu jednog stakla, te me je počeo brisati između nogu onim ručnicima, komadićima vate i sličnim stvarima, baš kao da smo opet u nekoj od bolničkih ordinacija. Do tada mi se već stišala najgora bol i moram priznati da sam ležeći tamo, čak i s tako izdajnički raširenim nogama, gotovo opčarano gledala kako otvara svoj drveni sandučić i vadi iz njega škare. Odrezao je komadić krvavog ručnika i ugurao ga, zajedno s komadićem vate kojom me je brisao, u staklenu tubicu s mojim pogrješno ispisanim imenom. Zatim se formalno naklonio i rekao: “Najljepša hvala.” Ja mu nisam mogla uzvratiti naklon jer sam ležala, ali to nije bilo ni važno, jer je doktor odmah ustao i ponovo otišao u kupaonicu.

Uopće nisam bila svjesna koliko sam se bila zadihala od nervoze. Sad, kad je sve prošlo i kad sam napokon opet mogla doći do daha, vjerojatno sam izgledala kao kakav pacijent usred operacije, ali sam osjetila takvo olakšanje da sam se nasmiješila. Nešto mi se u čitavom tom doživljaju činilo beskrajno smiješnim i što sam više mislila o tome, činilo mi se sve smješnijim, tako da sam se na kraju počela smijati. Morala sam paziti da se ne smijem glasno, jer je doktor bio u susjednoj prostoriji. Ali kad pomislim da je to izmijenilo čitav tijek mog budućeg života? Zamišljala sam vlasnicu čajane Ichiriki kako napeto telefonira Nobuu i barunu dok je još trajalo nadmetanje, sav taj novac potrošen na to, sav taj trud. Kako bi mi se tek sve ovo činilo čudno da je umjesto doktora bio Nobu, budući da sam Nobua počela smatrati svojim prijateljem. Nisam željela ni misliti kako bi to bilo s barunom.

Dok je doktor još bio u kupaonici, pokucala sam na vrata sobe gospodina Bekkua. Jedna je sluškinja požurila promijeniti plahte, a gospodin Bekku mi je pomogao da se presvučem u kimono za spavanje. Kasnije, kad je doktor zaspao, ponovo sam ustala i tiho se okupala. Mameha mi je rekla kako moram cijelu noć ostati budna, za slučaj da se doktor probudi i nešto zatraži. No, iako sam se trudila ostati budna, na kraju me svladao san. Ipak, ujutro sam se uspjela probuditi dovoljno rano, tako da sam se imala vremena urediti prije nego što me doktor vidi.

Poslije doručka, ispratila sam doktora do ulaznih vrata svratišta i pomogla mu navući cipele. Neposredno prije odlaska, doktor mi se zahvalio za proteklu noć i dao mi nekakav mali zamotuljak. Nagađala sam je li to dragulj, onakav kakav mi je dao Nobu, ili komadić krvavog ručnika od prošle noći! Međutim, kad sam napokon skupila hrabrosti i otvorila zamotak u svojoj sobi, unutra sam našla paketić kineskih trava. Nisam znala što bih s time dok mi gospodin Bekku nije rekao kako trebam svaki dan pripraviti čaj od tih trava, jer ću tako spriječiti trudnoću. “Nemoj ih rasipati, te su trave vrlo skupe”, rekao mi je. “Ali nemoj ni previše škrtariti. Koliko god su skupe, još uvijek su jeftinije od pobačaja.”

Čudno je i teško mi je to objasniti, ali nakon mog mizua-gea čitav mi se svijet činio nekako drugačijim. Odjednom mi se Buča, koja to još nije prošla, činila neiskusnom i djetinjastom, iako je bila starija od mene. Majka i Tetica su to, naravno, prošle, baš kao i Hatsumomo i Mameha, ali sam ja bila svjesna te nove, posebne veze među nama vjerojatno mnogo više od njih. Pripravnice koje su prošle kroz mizuage drugačije češljaju kosu, a ispod punđe, u-mjesto šarene, nose crvenu svilenu vrpcu. Neko sam vrijeme toliko bila usredotočena na to koje pripravnice nose crvenu vrpcu, a koje šarenu, da gotovo ništa drugo nisam primjećivala dok bih hodala ulicom ili dok bih s ostalim djevojkama stajala u hodnicima naše male škole. Počela sam osjećati poštovanje prema onima koje su prošle kroz mizuage, dok sam se prema onima drugima osjećala kao iskusna žena.

Sigurna sam da se sve pripravnice na sličan način o-sjećaju izmijenjene iskustvom mizuagea. Ali kod mene se nije radilo samo o tome da sam počela drugačije gledati svijet oko sebe. Promijenio se, naime, i moj svakodnevni život, zato što je Majka počela drugačije gledati na mene. Dosad si već sigurno shvatio kako je ona bila osoba koja je primjećivala samo ono na što je mogla prikvačiti etiketu s cijenom. Dok bi hodala ulicom, mozak joj je, vjerojatno, radio poput računala: “Oh, evo male Yukiyo, čija je glupost njezinu jadnu stariju sestru stajala blizu sto jena prošle godine! Gle, dolazi Ichimitsu, sigurno je jako zadovoljna koliko njezin novi danna troši na nju.” Da je Majka šetala uz Shirakavvu nekog lijepog proljetnog dana, kad gotovo možeš vidjeti kako se ljepota cijedi s grana rascva-lih trešnjevih stabala, vjerojatno ništa od toga ne bi vidjela - ukoliko ne bi... što ja znam... smišljala kako bi mogla zaraditi prodajom tih stabala, ili tako nešto.

Prije mog mizuagea, mislim da je Majci bilo sasvim svejedno što mi Hatsumomo stvara probleme u Gionu. Međutim, sad kad sam na sebi nosila etiketu s visokom cijenom, nisam ju trebala ni zamoliti da nešto učini, sama je prekinula Hatsumomino spletkarenje. Vjerojatno joj je samo rekla: “Hatsumomo, ako tvoje ponašanje bude stvaralo probleme Savuri i stajalo ovu okiyu novaca, ti ćeš to platiti!” Otkako se moja majka razboljela, život mi je doista bio težak, međutim, sad mi se za neko vrijeme život upadljivo pojednostavio. Neću reći da se nisam više osjećala umornom ili razočaranom, u stvari, gotovo sam stalno bila umorna. Život u Gionu sigurno nije zabava i odmor za žene koje u njemu zarađuju za život. Ali u svakom slučaju, za mene je predstavljalo veliko olakšanje što se više nisam morala bojati Hatsumomo. I moj život unutar okiye također je postao gotovo ugodan. Kao posvojena kći jela sam kad sam htjela. Prva sam odabirala kimono, nisam više morala čekati da Buča prvo odabere kimono za sebe, a čim bih ga odabrala, Tetica bi se odmah bacila na posao, preuređujući obrube do odgovarajuće širine i pri-šivajući ovratnik na pothaljinu, prije nego što bi i dotakla Hatsumomin kimono. Zbog svega toga bilo mi je svejedno što me Hatsumomo gleda s ogorčenjem i mržnjom. Ali me je strašno boljelo kad bi Buča prošla pokraj mene zabrinuta lica i kad bi odvraćala pogled ustranu čak i kad bismo se slučajno našle licem u lice. Uvijek sam dosad imala osjećaj da bi naše prijateljstvo nastavilo rasti da se između nas nisu ispriječile okolnosti. Sad više nisam imala taj osjećaj.

Nakon što je obavljen moj mizuage, doktor Rak je gotovo potpuno nestao iz mog života. Kažem “gotovo”, jer premda Mameha i ja nismo više odlazile u čajanu Shirae kako bismo ga zabavljale, povremeno sam ga sretala na drugim zabavama u Gionu. Međutim, baruna nikad više nisam srela. Tada još nisam znala za ulogu koju je barun odigrao u podizanju cijene za moj mizuage, ali kad sad razmišljam o tome, mogu shvatiti zašto Mameha nije željela da se ponovo sretnemo. Ja bih se vjerojatno u njegovoj prisutnosti osjećala isto toliko neugodno koliko bi Mame-hi bilo neugodno što sam ja tamo. U svakom slučaju, ne mogu se pretvarati kako mi je bilo krivo što više ne viđam ijednog od njih dvojice.

No, postojao je jedan muškarac kojega sam silno željela ponovo vidjeti i mislim da ti ne moram reći kako govorim o predsjedniku. On nije igrao nikakvu ulogu u Mame-hinom planu, stoga nisam očekivala da će se moj odnos s njim promijeniti ili prekinuti samo zato što je moj mizua-ge sada bio iza mene. Ipak, moram priznati da sam osjetila veliko olakšanje kad sam nekoliko tjedana kasnije saznala da su nazvali iz kompanije Ivramura i da ponovo traže moje društvo. Kad sam te večeri stigla u čajanu, zatekla sam tamo obojicu, predsjednika i Nobua. Ranije bih sigurno odmah sjela uz Nobua, ali sad kad me je Majka posvojila, nisam više morala o njemu misliti kao o svom spasitelju. Slučajno je upravo mjesto uz predsjednika bilo slobodno i ja sam, vrlo uzbuđena, otišla kleknuti pokraj njega. Predsjednik je bio vrlo srdačan prema meni dok sam mu točila šake i zahvalio mi se, podižući šalicu u zrak prije nego što je počeo piti, ali me čitave večeri nije ni pogledao. Međutim, kad god bih pogledala prema No-buu, vidjela bih kako zuri u mene kao da sam ja jedina osoba u društvu čije je prisutnosti svjestan. Ja sam svakako znala što to znači čeznuti za nekim; zato sam se prije nego što je zabava završila, potrudila otići do njega i provesti neko vrijeme s njime. Nakon toga sam uvijek pazila na to da ga ne zanemarim.

Prošlo je otprilike mjesec dana, i tijekom jedne zabave slučajno sam spomenula Nobuu kako je Mameha dogovorila moj nastup na jednom festivalu u Hiroshimi. Nisam bila sigurna da me sluša dok sam mu to govorila, ali već sljedećeg dana, kad sam se vratila u okiyu sa satova podu-ke, našla sam u svojoj sobi novi drveni putni kovčeg koji mi je on poslao na dar. Kovčeg je bio mnogo elegantniji od onog koji sam posudila od Tetice za odlazak na barunovu zabavu u Hakone. Užasno me je bilo sram što sam mislila da mogu jednostavno odbaciti Nobua sad kad više nije bio bitan za bilo kakav plan koji je Mameha možda smišljala za mene. Napisala sam mu pismo zahvale i rekla kako se unaprijed veselim što ću mu se moći i osobno zahvaliti idućeg tjedna, na velikoj zabavi koju je kompanija Ivramura pripremala nekoliko mjeseci unaprijed.

Ali dogodilo se nešto čudno. Nekoliko dana prije zabave primila sam poruku kako moja prisutnost neće biti potrebna. Kako mi je rekla Yoko, telefonistica u našoj okiyi, ona je imala dojam da je zabava otkazana. Ja sam slučajno ionako morala te večeri otići u čajanu Ichiriki, zbog jedne druge zabave. Upravo kad sam kleknula u hodniku kako bih otvorila vrata, primijetila sam kako se otvaraju vrata velike sobe za bankete na kraju hodnika i iz sobe je izašla jedna mlada gejša koja se zvala Katsue. Prije nego što je za sobom zatvorila vrata, čula sam nekog muškarca kako se smije i bila sam sigurna da je to predsjednik. Začuđena time ustala sam i požurila za Katsue kako bih je dostigla prije nego što ode iz čajane.

“Oprosti što ti smetam”, rekla sam, “ali jesi li ti upravo izašla sa zabave kompanije Iwamura?”
“Da, zabava je u punom jeku. Unutra je najmanje dvadeset pet gejši i blizu pedeset muškaraca...”
“A... jesu li tamo predsjednik Iwamura i Nobu-san?” upitala sam je.
“Nobu nije. Navodno je jutros otišao kući jer mu nije bilo dobro. Bit će mu žao što je propustio zabavu. Ali predsjednik je tu, zašto pitaš?”

Promrmljala sam nešto, ne sjećam se što, i ona je otišla. Sve do tog trenutka uvijek sam nekako zamišljala da predsjednik cijeni moje društvo isto toliko koliko i Nobu. Sad sam se morala pitati nije li to bila samo moja iluzija i nije li Nobu jedini kome je stalo do mene.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:34 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 152


Dvadeset peto poglavlje


Mameha je, doduše, već dobila okladu s Majkom, ali je još uvijek imala veliki ulog u mojoj budućoj karijeri. Stoga je tijekom sljedećih nekoliko godina radila na tome da moje lice učini poznatim svim svojim najboljim mušterijama, a također i ostalim gejšama u Gionu. U to se vrijeme još uvijek nismo bili do kraja izvukli iz velike ekonomske krize i svečani banketi nisu bili tako česti kako bi to Mameha željela. No, vodila me je na mnoge neslužbene skupove, ne samo zabave u čajanama, nego i na izlete u kupališta, turističke izlete, na kabuki predstave i tako dalje. Za vrijeme ljetnih vrućina kad su svi bili krajnje opušteni, ta su ležerna okupljanja često bila vrlo zabavna, čak i za nas koje smo na tim zabavama morale raditi kao zabavljačice. Na primjer, skupina muškaraca odlučila bi ponekad poći na plovidbu brodićem niz rijeku Kamo, piti šake i močiti noge u vodi. Ja sam bila previše mlada da bih se priključila pijankama i često bi me dopao posao struganja leda za sladoled, ali to je ipak bila ugodna promjena.

Nekih večeri bogati poslovni ljudi ili plemići organizirali bi zabave s gejšama samo za sebe. Proveli bi večer plešući i pjevajući, pijući s gejšama, često i do ranih jutarnjih sati. Sjećam se kako je jednom takvom prigodom domaćinova supruga stajala na vratima i uručivala nam na odlasku omotnice s darežljivom napojnicom. Mamehi je dala dvije omotnice i zamolila je da drugu preda gejši Tomizuru koja je “otišla ranije zbog glavobolje”, kako je rekla. Zapravo je vrlo dobro znala, kao i mi, da je Tomizuru ljubavnica njezina muža i da je otišla s njim u drugo krilo kuće kako bi zajedno proveli noć.

Mnogim su raskošnim zabavama u Gionu prisustvovali slavni umjetnici, pisci i kabuki glumci, tako da su te zabave katkada bile vrlo uzbudljivi događaji. Međutim, žao mi je što ti moram reći da je prosječna zabava s gejšama nešto mnogo prozaičnije. Obično je domaćin šef o-djela neke male kompanije, dok je počasni gost najčešće jedan od njegovih dobavljača ili možda neki službenik kojega je upravo unaprijedio ili neka slična osoba. Svako malo, neka bi me dobronamjerna gejša upozorila kako je moja dužnost kao pripravnice, uz to što se moram truditi da ljupko izgledam, tiho sjediti i slušati razgovore u nadi da ću jednog dana i sama znati voditi vješte i pametne razgovore. No, većina razgovora koje sam slušala na tim zabavama nisu mi se uopće činili jako vještima, ni pametnima. Neki bi se muškarac, recimo, okrenuo gejši do sebe i rekao: “Doista je neobično zatoplilo, ne čini ti se?” A gejša bi na to odgovorila nešto kao: “Oh, da, jako je toplo!” Onda bi počela s njim igrati igru “tko gubi, pije” ili bi pokušala navesti sve muškarce da zapjevaju i ubrzo bi onaj muškarac koji je s njom razgovarao bio previše pijan da bi se sjetio kako se ne zabavlja onako dobro kako se nadao. Što se mene tiče, ja sam to uvijek smatrala žalosnim traćenjem novca i vremena. Ako je neki muškarac došao u Gion da se opusti i zabavi, a na kraju mu večer prođe u nekakvoj djetinjstoj igri kao što je papir-škare-kamen... pa, po mom mišljenju, bolje bi mu bilo da je ostao kod kuće i igrao se sa svojom djecom ili unucima, koji su, uostalom, sigurno pametniji od ove jadne, priglupe gejše uz koju je imao nesreću sjediti.

S vremena na vrijeme, međutim, imala sam čast slušati neku gejšu koja je doista znala vješto voditi konverzaciju, a Mameha je svakako bila jedna od njih. Iz njezinih sam razgovora uistinu mnogo naučila. Na primjer, ako bi njoj neki muškarac rekao: “Toplo je, ne čini ti se?” ona je imala spremno barem tucet raznih odgovora. Ako bi muškarac bio neki razvratni starac, odgovorila bi mu: “Topio? Možda vam se to samo čini zbog toliko lijepih žena oko vas!” Ili ako se radilo o nekom arogantnom mladom poslovnom čovjeku koji se doimao kao da ne zna svoje pravo mjesto, razoružala bi ga ovakvim odgovorom: “O-vdje ste s pola tuceta najboljih gejši u Gionu, a vi mislite o vremenu.” Jednom sam je promatrala kad je klečala kraj nekog jako mladog muškarca koji nije mogao imati više od devetnaest ili dvadeset godina i koji vjerojatno ne bi ni bio na zabavi s gejšama da domaćin nije bio njegov otac. Naravno, mladić nije znao što bi rekao, ni kako bi se ponašao prema gejšama i sigurna sam da je bio jako nervozan, ali ipak se hrabro okrenuo Mamehi i rekao: “Toplo je, zar ne?” Ona je na to spustila glas i odgovorila mu otprilike ovako:

“Zbilja, imate potpuno pravo. Trebali ste me vidjeti jutros kad sam izašla iz kupke! Obično kad sam potpuno gola, osjećam se svježe i opušteno. Međutim, jutros mi je koža bila prekrivena sitnim kapljicama znoja, posvuda, na bedrima, na trbuhu i... ovaj, na raznim drugim mjestima.”

Kad je taj jadni mladić spustio šalicu sa sakeom na stol, prsti su mu drhtali. Sigurna sam da tu zabavu s gejšama nije zaboravio do kraja života.

Ako me pitaš zašto je većina zabava tako dosadna, mislim da za to postoje dva razloga. Prvo, samo to što je neku djevojčicu prodala njezina obitelj pa su je od ranih godina odgajali da bude gejša, ne znači da će ona ispasti pametna ili da će imati što zanimljivo reći. I drugo, isto to vrijedi i za muškarce. Ako je neki muškarac zaradio dovoljno novaca da dođe u Gion i potrati ga kako god mu se svidi, to još ne znači da je zabavno biti s njime u društvu. U stvari, mnogi su muškarci naviknuti da se svi prema njima odnose s mnogo poštovanja. Sjedit će namršteni, s rukama na koljenima i to je otprilike sve što su spremni učiniti u smislu zabavljanja. Jednom sam slušala Mame-hu kako je provela čitav sat pričajući svakojake pričice nekom muškarcu koji ju ni jednom nije čak ni pogledao, nego je samo gledao ostale u sobi dok je ona govorila.

Začudo, upravo je to bilo ono što je želio i otada je uvijek tražio Mamehu kad bi došao u Gion.
Nakon još dvije godine zabava i izleta, pritom sam čitavo to vrijeme i dalje odlazila na satove poduke i sudjelovala u plesnim priredbama kad god je to bilo moguće, prešla sam iz statusa pripravnice u status gejše. To se dogodilo u ljeto 1938. kad sam navršila osamnaest godina. Mi tu promjenu statusa zovemo “preokretanjem ovratnika”, zato što pripravnica nosi crveni, a gejša bijeli ovratnik. Premda kad bi vidio neku pripravnim i gejšu jednu uz drugu, njihovi bi ovratnici bili posljednje što bi na njima zapazio. Pripravnica bi te, odjevena u raskošni kimono s pretjerano širokim rukavima i s obješenim dugačkim krajevima obija, vjerojatno podsjetila na kakvu japansku lutkicu, dok bi ti gejša, možda, izgledala jednostavnije odjevena, ali svakako ženstvenija.

Dan kad sam ja preokrenula svoj ovratnik bio je jedan od najsretnijih dana u Majčinu životu, odnosno barem je izgledala zadovoljnija nego što sam je ikad vidjela. Tada to nisam shvaćala, ali sad mi je posve jasno što joj je bilo na pameti. Vidiš, za razliku od pripravnice, gejša je muškarcu na raspolaganju za nešto više od pukog točenja čaja, dakako, pod odgovarajućim uvjetima. Zbog moje veze s Mamehom i moje popularnosti u Gionu, moja je pozicija bila takva da je Majka imala više nego dovoljno razloga za oduševljenje, oduševljenje je, naime, u njezinu slučaju bila tek druga riječ za novac.

Otkako živim u New Yorku naučila sam što riječ “gejša” stvarno znači za većinu zapadnjaka. S vremena na vrijeme predstavili bi me na nekoj elegantnoj zabavi ovoj ili onoj mladoj ženi u skupocjenoj haljini i nakitu. Kad bi čula da sam ja nekoć bila gejša u Kvotu, namjestila bi usta u neku vrstu osmijeha, iako joj se kutovi usnica ne bi posve uzdignuli, onako kako bi trebali. Naime, ne bi znala što bi rekla! Potom bi teret konverzacije pao na muškarca ili ženu koji su nas predstavili jednu drugoj jer ja nikad nisam naučila dobro engleski, ni nakon svih ovih godina. Naravno, u takvim situacijama nije imalo mnogo smisla ni pokušavati, jer ta bi žena stalno mislila: “Za Boga miloga... ja razgovaram s prostitutkom...”. Trenutak kasnije, iz neugodne bi je situacije spasio njezin pratilac, imućan muškarac dobrih trideset ili četrdeset godina stariji od nje. Pa, vidiš, često sam se pitala zašto ona ne može osjetiti koliko smo nas dvije, zapravo, slične. Jer nju izdržava muškarac, a u moje su vrijeme mene također izdržavali muškarci.

Sigurna sam da ima mnogo stvari koje ja ne znam o tim mladim ženama u skupim haljinama, ali često imam osjećaj da bi se bez tih imućnih muževa ili ljubavnika mnoge od njih borile da nekako prežive i možda ne bi imale tako uzvišeno mišljenje o sebi. Dakako, isto to vrijedi za vrhunske gejše. Može neka gejša ići sa zabave na zabavu i uživati popularnost kod velikog broja muškaraca, sve je to lijepo i krasno, ali da bi doista postala vrhunska gejša apsolutno joj je potreban danna. Čak i Mameha, koja se proslavila bez ičije pomoći, zahvaljujući reklamnoj kampanji, ubrzo bi izgubila svoju poziciju i postala samo jedna od mnogih gejši da barun nije pokrivao troškove za unapređivanje njezine karijere.

Samo tri tjedna nakon što sam preokrenula ovratnik, Majka je došla k meni jednog dana dok sam na brzinu ručala u primaćoj sobi i sjela s druge strane stola, puckajući lulu. Ja sam do tada čitala neku reviju, ali sam prestala iz pristojnosti - iako se isprva činilo kao da mi Majka nema bogzna što reći. Nakon nekog vremena odložila je lulu i rekla: “Ne bi smjela jesti to žuto ukiseljeno povrće. Od njega će ti istrunuti zubi. Vidiš što se dogodilo s mojima.”

Nikad mi nije palo na pamet da Majka vjeruje kako je ukiseljeno povrće krivo za loše stanje njezinih zubi. Na- \'7d kon što me je pustila da dobro razgledam unutrašnjost “ njezinih usta, ponovo je uzela lulu i otpuhnula oblačić dima.
“Tetica voli žuto ukiseljeno povrće, gospođo”, rekla sam, “a njezini su zubi u redu.”
“Koga je briga za Teticine zube? Ona ne zarađuje novac time što ima lijepa mala usta. Reci kuharici da ti to više ne daje jesti. Uostalom, nisam došla ovamo razgovarati o ukiseljenom povrću. Došla sam ti reći da ćeš sljedećeg mjeseca u ovo vrijeme imati svog dannu.”
“Dannu ? Ali, Majko, ja imam samo osamnaest godina...”
“Hatsumomo nije imala dannu dok nije navršila dvadesetu. I naravno, to nije dugo potrajalo... Trebala bi biti sretna.”
“Oh, jesam, sretna sam. Ali, zar to neće zahtijevati mnogo vremena ako hoću da danna bude zadovoljan sa mnom? Mameha misli kako bih prvo trebala učvrstiti svoju reputaciju, samo još nekoliko godina.”
“Mameha! Što ona zna o poslovima? Kad budem htjela znati kad se treba hihotati na zabavama, otići ću nju pitati.”
Danas su mlade djevojke, čak i u Japanu, navikle skočiti od stola i vikati na svoje majke, ali u moje doba, mi smo se naklonile, rekle: “Da, gospođo”, i ispričale se što smo je uzrujale i ja sam točno tako postupila.
“Prepusti poslovne odluke meni”, nastavila je Majka. “Samo bi budala propustila takvu ponudu kakvu mi je uputio Nobu Toshikazu.”

Srce mi je zamalo prestalo kucati kad sam to čula. Pretpostavljam kako je bilo očigledno da će se Nobu jednog dana ponuditi za mog dannu. Napokon, već je prije nekoliko godina dao svoju ponudu za moj mizuage, a otada je češće od bilo kojeg drugog muškarca tražio moje društvo. Ne mogu se pretvarati da nisam pomišljala na takvu mogućnost, ali to još ne znači da sam ikad vjerovala kako će moj život doista krenuti tim tijekom. Onog dana kad sam prvi put srela Nobua na sumo takmičenju, moj je almanah prorekao: “Ravnoteža dobrog i lošeg može otvoriti vrata sudbini.” Otada nije prošao ni jedan dan, a da na ovaj ili onaj način nisam na to pomislila. Dobro i loše... pa, to su bile Mameha i Hatsumomo, to što me je Majka posvojila i mizuage koji je do toga doveo, te naravno, predsjednik i Nobu. Ne želim reći da mi je Nobu bio mrzak. Sasvim suprotno. Ali postati njegovom ljubavnicom značilo bi zauvijek se oprostiti od nade da bi predsjednik jednom mogao ući u moj život.
Majka je morala primijetiti nešto od šoka koji su prouzročile njezine riječi - u svakom slučaju, bila je nezadovoljna mojom reakcijom. No, prije nego što je mogla nešto reći, čule smo zvukove iz hodnika kao da netko pokušava prigušiti kašalj, a trenutak kasnije u vratima se pojavila Hatsumomo. Držala je u ruci zdjelicu riže, što je bilo vrlo nepristojno - nikako nije smjela otići s time od stola. Kad je progutala, prasnula je u smijeh.

“Majko!” rekla je. “Zar hoćete da se udavim?” Očito je prisluškivala naš razgovor dok je ručala. “Tako, dakle, Nobu Toshikazu će biti danna slavne Sayuri”, nastavila je. “Kako je to slatko!”
“Ako si došla reći nešto korisno, onda reci”, rekla joj je Majka.
“Hoću”, ozbiljno je odgovorila Hatsumomo, ušla u sobu i kleknula pokraj stola. “Sayuri-san, ti možda nisi toga svjesna, ali jedna od stvari koje se zbivaju između gejše i njenog danna može dovesti do toga da gejša ostane trudna, shvaćaš? A muškarci se jako uzrujaju ako im ljubavnica rodi dijete nekog drugog. Zato ti moraš biti jako oprezna, jer ako dijete slučajno bude imalo dvije ruke poput nas ostalih, Nobu će odmah znati kako to ne može biti njegovo dijete!”

Hatsumomo je očito mislila kako je njezina mala šala jako smiješna.
“Možda bi ti trebala odrezati jednu ruku, Hatsumomo”, rekla joj je Majka, “ako bi te to učinilo tako uspješnom kao što je Nobu Toshikazu.”
“A vjerojatno bi pomoglo i kad bi mi lice izgledalo ovako!” smiješeći je odgovorila Hatsumomo i nagnula svoju zdjelicu riže da nam pokaže što je unutra. Jela je rižu pomiješanu s crvenim grahom adzuki i na određen odvratan način, ta je mješavina doista izgledala poput opečene kože.
Kako je popodne odmicalo, počela sam osjećati vrtoglavicu i nekakvo čudno zujanje u glavi, te sam ubrzo otišla do Mamehina stana kako bih s njom porazgovarala. Sjedila sam za njezinim stolom, pijuckajući rashlađeni čaj od ječma - jer bilo je doba ljetnih vrućina - i pokušavajući sakriti od nje kako se osjećam. Doći do predsjednika bila je jedina nada koja me je držala tijekom čitavog razdoblja priprema za gejšu. Ako me u životu ne čeka ništa više od Nobua, plesnih priredbi i beskrajnog niza večeri u Gionu, nije mi jasno zbog čega sam se toliko mučila.

Mameha je već dovoljno dugo čekala da čuje zbog čega sam došla, ali kad sam spustila čašu s čajem na stol, bojala sam se da će me glas izdati ako pokušam govoriti. Još sam se nekoliko trenutaka pokušavala pribrati, a onda sam napokon progutala slinu i uspjela izgovoriti: “Majka mi kaže kako ću za mjesec dana vjerojatno imati svog dannu.”
“Da, znam. I to će biti Nobu Toshikazu.”
Ja sam se u međuvremenu toliko usredotočila na to da se suzdržim od plača da više uopće nisam mogla govoriti.
“Nobu-san je dobar čovjek”, rekla je Mameha, “i ti si mu jako draga.”
“Da, ali Mameha-san... ne znam kako bih to rekla... to nije ono što sam ja zamišljala!”
“Kako to misliš? Nobu-san je uvijek bio ljubazan prema tebi.”
“Ali Mameha-san, ja ne želim ljubaznost!”
“Ne? Mislila sam da svi to želimo. Možda hoćeš reći kako želiš nešto više od ljubaznosti. Ali ti nisi u poziciji da tako nešto tražiš.”
Naravno, Mameha je potpuno bila u pravu. Kad sam je čula kako to govori, suze su mi jednostavno probile krhki zid koji ih je zadržavao i sa strašnim osjećajem srama, položila sam glavu na stol i pustila ih da se izliju iz mene. Mameha ništa nije govorila sve dok se nisam isplakala i ponovo pribrala.
“A što si ti očekivala, Savuri?” upitala me je.
“Nešto više od toga!”
“Shvaćam da ti je možda donekle teško gledati No-bua. Ali...”
“Mameha-san, ne radi se o tome. Nobu-san je dobar čovjek, kao što ste rekli. Samo...”
“Samo, ti bi željela da tvoja sudbina bude slična sudbini Shizue. Jesam li pogodila?”

Shizue nije bila neka osobito popularna gejša, ali su je svi u Gionu smatrali najsretnijom ženom na svijetu. Ona je već trideset godina bila ljubavnica jednog ljekarnika. Taj ljekarnik nije bio bogat, a ni ona nije bila neka ljepotica, ali mogao si pretražiti cijeli Kvoto i ne bi našao dvoje ljudi koji su toliko uživali biti jedno s drugim kao oni. Kao i obično, Mameha je bila bliže istini, nego što sam ja to željela priznati.

“Savuri, ti imaš osamnaest godina”, nastavila je.”Ni ti, ni ja ne možemo znati kakva će biti tvoja sudbina. Možda to nikad nećeš znati! Sudbina nije uvijek nešto poput zabave na kraju večeri. Ponekad nije ništa drugo do mučno probijanje kroz život, dan za danom.”
“Ali, Mameha-san, to je tako okrutno!”
“Da, okrutno je”, rekla je. “Ali nitko ne može pobjeći od svoje sudbine.”
“Molim vas, ne radi se o tome da ja želim pobjeći od svoje sudbine, ni o bilo čemu sličnom. Nobu-san je dobar čovjek, baš kao što kažete. Znam da bih mu morala biti zahvalna što se zanima za mene, ali... ima toliko drugih stvari o kojima sam sanjala.”
“I bojiš se da će, kad te jednom Nobu takne, sve to postati neostvarivo? Zbilja, Savuri, što si ti mislila, kakav je život gejše? Nismo postale gejše kako bi nam život bio sretan. Postale smo gejše zato što nismo imale drugog izbora.”
“Oh, Mameha-san... molim vas... zar je to doista bilo toliko nerazumno što sam se stalno nadala da ću možda jednog dana...”
“Mlade djevojke uvijek u srcu nose svakojake nerazumne nade. Nade su kao ukrasi za kosu. Djevojke žele nositi previše ukrasa. Kad ostare, izgledaju glupo ako nose čak i samo jedan.”
Čvrsto sam odlučila kako neću ponovo dopustiti da me osjećaji nadvladaju. Uspjela sam zadržati suze, iako mi je nekoliko njih orosilo obraze poput kapljica soka na deblu.
“Mameha-san”, rekla sam, “imate li vi... snažnih osjećaja prema barunu?”
“Barun je meni bio dobar danna.”

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:35 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 151

“Da, naravno, to je točno, ali osjećate li vi nešto prema njemu kao muškarcu? Hoću reći, neke gejše imaju nekakvih dubljih osjećaja prema svojim dannama, zar ne?”
“Barunu pogoduje veza sa mnom, a meni je vrlo korisna veza s njime. Kad bi u našim odnosima bilo strasti... pa, strast može brzo prijeći u ljubomoru ili čak mržnju. Ja sebi sasvim sigurno ne mogu priuštiti da se neki moćan muškarac ljuti na mene. Godinama sam se mučila izboriti se za mjesto u Gionu, ali ako me neki moćan muškarac odluči uništiti, pa, on će to učiniti! Ako želiš biti uspješna, Savuri, moraš nastojati da osjećaji muškaraca budu pod tvojim nadzorom. Baruna je ponekad teško podnositi, ali on ima mnogo novaca i ne boji se trošiti. I, hvala nebesima, on ne želi djecu. Nobu će svakako predstavljati priličan izazov za tebe. On je i previše siguran u ono što hoće. Ne bi me iznenadilo da on od tebe očekuje više nego što barun očekuje od mene.”
“Ali Mameha-san, što je s vašim osjećajima? Mislim, zar nikad nije postojao neki muškarac...”
Htjela sam je pitati je li ikad neki muškarac probudio u njoj osjećaj strasti. Ali vidjela sam kako je njezina raz-draženost zbog mojih pitanja, koja je dotad bila samo pupoljak, odjednom buknula u punom cvatu. Uspravila se s rukama u krilu i mislim da me je upravo htjela ukoriti, ali sam joj se odmah ispričala zbog tako nepristojnog pitanja i ona se na to ponovo smirila.
“Ti i Nobu imate en, Savuri, i tome ne možeš pobjeći”, rekla je.
Ja sam čak i tada znala da je ona u pravu. En je karmička veza koja traje čitav život. Danas, čini se, ljudi vjeruju kako je njihov život u potpunosti stvar izbora, ali u moje doba, mi smo se smatrali komadima gline u kojima su zauvijek ostali utisnuti otisci prstiju svakog tko ih je ikad dotaknuo. Nobuov je dodir ostavio dublji otisak na meni od većine drugih. Nitko ne bi mogao reći hoće li on biti moja konačna sudbina, ali ja sam oduvijek osjećala taj en među nama. Nobu će uvijek negdje biti prisutan u krajoliku mog života. Ali zar je doista moguće da je sada preda mnom najteža od svih lekcija koje sam naučila u životu? Zar ću doista morati uzeti sve svoje nade, jednu po jednu, i spremiti ih tamo gdje ih nitko nikad više neće vidjeti, gdje ih čak ni ja neću nikad više vidjeti?
“Vrati se u okiyu, Savuri”, rekla mi je Mameha. “Pripravi se za večer koja je pred tobom. Kad treba preboljeti razočaranje, nema ničeg boljeg od rada.”

Podigla sam pogled prema njoj u nakani da ju još jednom, posljednji put zamolim za pomoć, ali kad sam vidjela izraz na njezinu licu, predomislila sam se. Ne znam o čemu je razmišljala, ali činilo se kao da zuri u nekakav beskrajno prazan prostor, a na njezinom su se savršeno ovalnom licu ukazali nabori od naprezanja oko kutova očiju i oko usta. Zatim je ispustila teški uzdah i pogledala u šalicu čaja pred sobom s izrazom gorčine u očima, ili se barem tako meni činilo. ipak, kad sam se trudila pronaći makar i jednu stvar koja će mi nešto značiti nakon što Nobu postane moj danna, s tugom moram priznati kako nisam uspijevala. Jedne večeri dok sam klečala uz stol u čajani Ichiriki, pokušavajući ne misliti na to kako se jadno osjećam, odjednom mi se u glavi pojavila slika djeteta izgubljenog u snježnoj šumi, a kad sam podigla glavu i pogledala sjedokose muškarce koje sam zabavljala, oni su mi toliko sličili na stabla pokrivena snijegom da sam se u jednom strašnom trenutku osjetila kao da sam jedino živo biće na cijelom svijetu.

Jedine zabave na kojima sam uspijevala samu sebe uvjeriti kako moj život možda još uvijek ima nekakvu svrhu, ma koliko neznatnu, bile su zabave za vojnike. Već tada, 1938. godine, svi smo se navikli na dnevna izvješća o ratu u Mandžuriji i stvari poput takozvane Kutije s ručkom Izlazećeg sunca - to je bila kutija riže s mariniranom šljivom u sredini koja je izgledala točno kao japanska zastava - što nas je svakodnevno podsjećalo na naše vojnike na prekomorskom ratištu. Časnici japanske vojske i mornarice generacijama su dolazili u Gion da se opuste. Međutim, sad su nam počeli govoriti, suznih očiju, nakon sedme ili osme šalice sakea, kako im ništa toliko ne pomaže održati moral koliko ti posjeti Gionu. Vjerojatno vojnici uvijek tako govore ženama s kojima razgovaraju. Ali pomisao da ja, iako samo jedna obična mlada djevojka iz ribarskog sela - doista mogu nešto važno učiniti za domovinu... Neću se pretvarati da su te zabave olakšale moje patnje, ali su mi doista pomogle, podsjećajući me koliko su te moje patnje, zapravo, sebične.

Žena koja živi u nekoj otmjenoj kući može se ponositi svim svojim lijepim stvarima, ali onog trenutka kad začuje praskanje vatre, vrlo će brzo odlučiti što joj je od toga najvrjednije. U danima nakon razgovora s Mamehom, ja sam doista imala osjećaj kako mi život nestaje u požaru.

Prošlo je nekoliko tjedana i onda, jedne večeri, u hodniku čajane Ichiriki, Mameha natukne kako je došlo vrijeme da naplati svoju okladu s Majkom. Vjerojatno se sjećaš da su se njih dvije kladile oko toga hoće li moji dugovi biti vraćeni prije nego što navršim dvadeset godina. Dakako, kako su se stvari u međuvremenu razvijale, svi su dugovi već bili namireni, iako sam tek imala osamnaest godina.
“Sad kad si preokrenula ovratnik”, rekla je Mameha, “ne vidim nikakvih razloga zašto bih duže čekala.”

Tako je rekla, ali mislim da je istina bila složenija. Mameha je znala da Majka mrzi poravnavati dugove i da će joj to biti još mrskije kad ulozi narastu. Moja će zarada znatno porasti kad dobijem dannu. Majka će sigurno s vremenom samo još ljubomornije čuvati svoje prihode. Stoga je Mameha smatrala kako je najbolje pokupiti čim prije ono što joj Majka duguje, a natezanja oko buduće zarade ostaviti za kasnije.

Nekoliko dana nakon toga pozvali su me dolje u pri-maću sobu naše okiye i tamo sam našla Mamehu i Majku kako sjede sučelice za stolom i ćaskaju o tome kakvo je vrijeme toga ljeta. Uz Mamehu je sjedila jedna sjedokosa žena koja se zvala gospođa Okada, koju sam već više puta srela. Ona je bila gospodarica okiye u kojoj je Mameha nekoć živjela i još uvijek je vodila brigu o Mamehinim prihodima i rashodima, a Mameha joj je za tu uslugu davala dio svoje zarade. Nikad je dosad nisam vidjela tako ozbiljnu - zurila je u stol i uopće nije sudjelovala u razgovoru.

“Tu si!” dočekala me Majka. “Tvoja nas je starija sestra ljubazno došla posjetiti, a dovela je sa sobom i gospođu Okada. Svakako si im dužna uzvratiti ljubaznost i pridružiti nam se.”
Uto se oglasi gospođa Okada, zadržavajući i dalje pogled na stolu. “Gospođo Nitta, kao što vam je Mameha možda spomenula kad je s vama razgovarala telefonom, ovo je više poslovan, nego društveni posjet. Nema nikakve potrebe da nam se Sayuri pridružuje. Sigurna sam da ona ima drugog posla.”
“Zahtijevam da se prema vama odnosi s doličnim poštovanjem”, odgovori Majka. “Pridružit će nam se za stolom tih nekoliko minuta koliko ćete se zadržati.”
Tako sam se namjestila na podu pokraj Majke, a potom je sluškinja došla poslužiti čaj. Nakon toga Mameha reče: “Sigurno ste ponosni na to kako vam je kći uspješna, gospođo Nitta. Njezina zarada prelazi sva očekivanja! Slažete se sa mnom?”
“Pa sad, što ja znam o vašim očekivanjima, Mameha-san?” rekla je Majka. Zatim je stisnula zube i nasmijala se onim svojim čudnim smijehom, pogledavajući u svaku od nas kako bi provjerila divimo li se njezinoj domišljatosti. Nitko se nije nasmijao, a gospođa Okada je samo namjestila naočale i pročistila grlo. Na kraju je Majka dodala: “Što se pak tiče mojih očekivanja, nikako ne bih rekla da ih je Savuri premašila.”
“Kad smo prije niz godina razgovarale o njezinim izgledima”, reče Mameha, “imala sam dojam da je vi ne cijenite mnogo. Čak ste mi s prilično oklijevanja dopustili da preuzmem njezino školovanje.”
“Oprostite, ali nisam bila sigurna je li pametno stavljati Savurinu budućnost u ruke nekoga izvan okiye”, odgovori Majka. “Napokon, znate, mi imamo našu Hatsu-momo.”
“Ah, dajte, molim vas, gospođo Nitta!” nasmijala se Mameha. “Hatsumomo bi prije zadavila ovu jadnu djevojku, nego što bi je pripremila za gejšu!”
“Ja priznajem da Hatsumomo zna biti svojeglava. Ali kad zapazite djevojku koja se donekle razlikuje od drugih, kao što je to slučaj sa Savuri, morate biti sigurni da ste u pravom trenutku donijeli pravilnu odluku, takvu kao što je bio naš dogovor, Mameha-san. Pretpostavljam da ste danas došli srediti račune?”
“Gospođa Okada je bila tako ljubazna i popisala je brojke”, odgovori Mameha. “Bila bih vam zahvalna kad biste ih pogledali.”
Gospođa Okada popravi naočale i izvuče iz torbe pokraj svojih koljena knjigu računa. Mameha i ja smo šutke sjedile dok ju ona nije otvorila na stolu i počela Majci objašnjavati nizove brojaka.

“Čekajte, ove brojke koje pokazuju Savurinu zaradu prošle godine”, prekinula ju je Majka. “Nebesa, kad bismo barem imali toliko sreće koliko vi mislite da je imamo! Te su brojke više od ukupne zarade naše okiye.”
“Da, brojke su stvarno impresivne”, rekla je gospođa Okada, “ali ja uistinu vjerujem da su to točni iznosi. Brižljivo sam sve provjerila prema knjigama gionskog Ureda za registraciju.”
Majka je na to stisnula zube i nasmijala se, pretpostavljam zato što joj je bilo neugodno da je ulovljena u laži. “Možda nisam dovoljno brižljivo vodila knjige kao što sam trebala”, rekla je.
Nakon deset ili petnaest minuta dvije su se žene napokon složile oko brojke koja je trebala predstavljati moju zaradu otkako sam postala gejša pripravnica. Gospođa Okada je iz svoje torbe izvukla malo računalo i neko je vrijeme hitro pomicala kuglice i računala, zapisujući brojke na praznoj stranici u svojoj knjizi. Napokon je ispisala konačnu brojku i podcrtala je. “Evo, to je iznos na koji Mameha ima pravo.”
“S obzirom na to koliko je Mameha-san pomogla našoj Savuri”, reče Majka, “uvjerena sam kako zaslužuje još i više. Na žalost, prema našem dogovoru, Mameha je pristala uzimati samo polovicu onog što bi gejša njezina položaja obično tražila, sve dok Savuri ne otplati svoje dugove. Sad kad su dugovi otplaćeni, Mameha naravno ima pravo dobiti i drugu polovicu, tako da će na kraju ubrati puni iznos.”
“Kako sam ja shvatila, Mameha je doista pristala na polovicu naknade”, reče gospođa Okada, “ali s tim da će joj na kraju biti isplaćen dvostruki iznos. Zbog toga je pristala preuzeti rizik. Da Savuri nije uspjela pokriti svoje dugove, Mameha ne bi primila ništa više od polovice uobičajene naknade. Ali Savuri je uspjela i Mameha ima pravo na dvostruki iznos.”
“Zbilja, gospođo Okada, možete li zamisliti da bih ja pristala na takve uvjete?” reče Majka. “Svi u Gionu znaju kako brižljivo baratam novcima. Svakako je točno da je Mameha pomogla našoj Savuri. Ja joj ni u kom slučaju ne mogu platiti dvostruko, ali bih joj predložila dodatnih deset posto. To mi se čini velikodušnim, ako tako smijem reći, s obzirom da naša okiya nikako nije u mogućnosti nesmotreno se razbacivati novcem.”
Riječ žene Majčina položaja trebala je biti dovoljno jamstvo, i da je u pitanju bio bilo tko drugi, a ne Majka, to bi sigurno bilo tako. Ali, kako je ona očigledno odlučila lagati... pa, jedan dugi trenutak u sobi je vladao opći muk. Gospođa Okada je na posljetku rekla: “Gospođo Nitta, dovodite me u težak položaj. Točno se sjećam što mi je Mameha rekla.”
“Naravno da se sjećate”, rekla je Majka. “Samo, Mameha je iz tog razgovora zapamtila jedno, a ja drugo. Nama sad treba treća strana, a srećom, ona je ovdje s nama. Savuri je, doduše, tada bila samo djevojčica, ali ona se prilično dobro snalazi s brojkama.”
“Sigurna sam da Savuri ima odličnu memoriju”, odvratila je gospođa Okada. “Međutim, ne bi se moglo reći kako ona u tome nema nikakvog osobnog interesa. Napokon, ona je kći okiye.”
“Da, to je točno”, reče Mameha i to je bilo prvo što je progovorila nakon dugo vremena. “Ali ona je poštena djevojka. Ja sam spremna prihvatiti ono što ona kaže, pod uvjetom da to prihvati i gospođa Nitta.”
“Naravno da ću prihvatiti”, rekla je Majka i odložila lulu. “Onda, Savuri, tko je u pravu?”

Da sam mogla birati što mi je draže: pasti s krova i slomiti ruku, onako kako mi se to dogodilo dok sam bila dijete, ili sjediti u toj sobi dok im ne odgovorim to što su me pitale, bez oklijevanja bih odmarširala uz stepenice i popela se na krov. Od svih žena u Gionu, Mameha i Majka imale su najviše utjecaja na moj život, a bilo mi je jasno da ću jednu od njih naljutiti. Točno sam znala što je istina, ali s druge strane, morat ću nastaviti živjeti s Majkom u okiyi. Naravno, Mameha je za mene učinila više od bilo koga drugoga u Gionu. Nisam mogla jednostavno stati na Majčinu stranu, protiv nje.
“Onda?” upita me Majka.
“Koliko se sjećam, Mameha je doista prihvatila pola naknade. Ali ste vi, Majko, pristali da joj na kraju isplatite dvostruku zaradu. Žao mije, ali ja sam to tako zapamtila.”
Nastala je stanka, a onda Majka reče: “No da, nisam više mlada kao nekad. Ovo nije prvi put da me je sjećanje prevarilo.”
“Svi mi s vremena na vrijeme imamo takvih problema”, tješila ju je gospođa Okada. “Dakle, gospođo Nitta, što ste ono rekli o dodatnih deset posto koje želite ponuditi Mamehi? Pretpostavljam da ste mislili deset posto na dogovoreni dvostruki iznos.”
“Kad bih barem bila u mogućnosti tako nešto učiniti”, odgovori
Majka.
“Ali malo prije ste to ponudili. Sigurno se niste mogli tako brzo predomisliti?”
Gospođa Okada nije više gledala u stol, sad je zurila ravno u Majku. Nakon dugog trenutka šutnje, nastavila je: “Pustimo to zasad. Ionako smo dovoljno napravile za jedan dan. Predlažem da se nađemo jednom drugom prigodom kako bismo izračunale konačni iznos, slažete li se?”
Majka je na licu imala strogi izraz, ali se lagano naklonila u znak pristanka i zahvalila im što su došle.
“Sigurno ste jako zadovoljni što će Sayuri uskoro imati svoga dannu”, rekla je gospođa Okada, spremajući računalo i knjigu računa u torbu. “A tek joj je osamnaest godina! Tako mlada poduzima jedan tako ozbiljan korak.”
“Mameha bi bila dobro učinila da je i sama našla dannu u tim godinama”, odgovori Majka.
“Osamnaest godina je malo rano za većinu djevojaka”, reče Mameha, “ali sigurna sam da je gospođa Nitta u Savurinom slučaju donijela ispravnu odluku.”
Majka je trenutak puckala svoju lulu i piljila u Mame-hu preko stola. “Mameha-san, moj ti je savjet da se držiš podučavanja Savuri kako će ljupko preokretati očima. Kad su u pitanju poslovne odluke, to bi mogla prepustiti meni.”
“Nikad se ne bih usudila raspravljati s vama o poslovima, gospođo Nitta. Uvjerena sam da je ono što vi odlučite najbolje za Savuri... Ali, smijem li nešto pitati? Je li istina da je Nobu Toshikazu poslao najvelikodušniju ponudu?”
“Njegova je ponuda jedina. Pretpostavljam da je samim tim i najvelikodušnija.”
“Jedina? Kakva šteta... Kad se više muškaraca natječe može se postići mnogo bolji dogovor. Zar vi ne mislite tako?”
“Kao što sam rekla, Mameha-san, možeš meni prepustiti poslovne odluke. Ja već imam jedan vrlo jednostavan plan kako ću s Nobuom Toshikazuom dogovoriti povoljne uvjete.”
“Ako nemate ništa protiv”, rekla je Mameha, “vrlo rado bih čula što to imate na umu.”
Majka odloži lulu na stol. Mislila sam da će ukoriti Mamehu, ali je u stvari rekla: “Da, voljela bih ti izložiti svoj plan, sad kad si to spomenula. Mogla bi mi pomoći. Mislila sam kako bi Nobu Toshikazu vjerojatno bio da- režljrviji kad bi saznao da je grijalica kompanije Iwamura ubila našu Bakicu. Slažeš se?”
“Oh, ja se slabo razumijem u poslove, gospođo Nitta.”
“Možda biste ti ili Savuri trebale to onako usput spomenuti u razgovoru kad ga sljedeći put vidite. Dati mu na znanje kakav je to strašan udarac bio za sve nas. Mislim da će nam on željeti nadoknaditi taj gubitak.”
“Da, sigurna sam daje to dobra ideja”, reče Mameha. “Ali sam ipak razočarana... imala sam dojam da je još netko pokazao zanimanje za Savuri.”
“Sto jena je sto jena, bilo da dolazi od ovog ili onog muškarca.”
“To bi svakako bilo točno u većini slučajeva”, odvrati Mameha. “Ali muškarac na kojeg ja mislim bio bi general Tottori Junnosuke...”
Ja sam na tom mjestu prestala slušati što su njih dvije govorile jer sam počela shvaćati kako me Mameha pokušava spasiti od Nobua. Sasvim sigurno to nisam očekivala. Ne znam što ju je navelo da se ipak odluči na to da mi pomogne, je li mi možda na taj način htjela zahvaliti što sam se usprotivila Majci i stala na njezinu stranu... Naravno, postojala je mogućnost da ona to uopće ne radi zbog mene, nego zbog nekog svog vlastitog cilja. U glavi mi je zujalo od svih tih misli, a onda sam osjetila kako me Majka lupka drškom lule po ruci.
“Onda?” pitala je. “Molim, gospođo?” “Pitala sam te poznaješ li generala?” “Srela sam ga nekoliko puta, Majko”, odgovorila sam. “On često dolazi u Gion.”
Ne znam zašto sam tako odgovorila. Zapravo, srela sam generala više od nekoliko puta. On je svakog tjedna dolazio na zabave u Gion, iako uvijek kao gost nekoga drugoga. Bio je onižeg rasta, u stvari, niži od mene. Ali nije bio takva osoba koju si mogao previdjeti, kao što ne bi mogao previdjeti strojnicu. Kretao se odsječnim koracima i vječno je pušio, jednu cigaretu za drugom, tako da su oko njega uvijek bili oblačići dima. Jedne večeri, kad se malo podnapio, jako je dugo sa mnom razgovarao o različitim činovima u vojsci i bilo mu je silno smiješno što sam ih ja stalno brkala. Njegov je vlastiti čin bio sho-jo, što znači “mali general” - to je najniži generalski čin - a meni se, onako neukoj, činilo kako to nije bogzna što. Možda se on iz skromnosti predstavljao manje važnim, a ja sam bila dovoljno glupa da mu povjerujem.

Mameha je sad Majci govorila kako je general upravo dobio novo imenovanje. Postavili su ga na čelo nečeg što se zvalo “vojna opskrba” - iako se taj posao, prema onom kako ga je Mameha opisala, nije mnogo razlikovao od o-dlaska kućanice na tržnicu. Ako su, na primjer, vojsci nedostajali jastučići za štambilje, generalov je posao bio nabaviti toliko jastučića koliko je potrebno i po što povoljnijoj cijeni.
“Zahvaljujući svom novom položaju”, nastavila je Mameha, “general po prvi put može sebi priuštiti ljubavnicu. A prilično sam sigurna da ga zanima Sayuri.”
“Što to meni znači ako je pokazao zanimanje za nju?” odgovorila je Majka. “Vojnici nikad ne skrbe za gejšu onako kako to rade plemići ili poslovni ljudi.”
“To je možda točno, gospođo Nitta. Ali ja mislim da bi se generalov novi položaj mogao pokazati vrlo korisnim za okiyu.”
“Gluposti! Ja se mogu sama starati o okiyi, ne treba mi ničija pomoć. Potrebni su mi samo stalni dobri prihodi, a to je baš ono što mi jedan vojnik ne može pružiti.”
“Mi smo u Gionu dosad imali sreću”, reče Mameha. “Ali ako se rat nastavi, nestašice će pogoditi i nas.”
“Sigurna sam da hoće ako se rat nastavi”, odgovori Majka. “Međutim, ovaj će se rat završiti za šest mjeseci.”
“A kad završi, pozicija vojske bit će čvršća nego ikada. Gospođo Nitta, nemojte zaboraviti da je general Tottori čovjek koji nadzire sveukupne vojne zalihe. Nitko u Japanu nije u boljem položaju od njega da vam pribavi sve što želite, bilo da se rat produži ili ne. On odobrava svaku pošiljku koja prolazi kroz japanske luke.”

Kako sam kasnije saznala, to što je Mameha govorila o generalu nije bilo sasvim točno. On je upravljao samo jednim od pet velikih administrativnih područja. Ali kako je po starješinstvu nadvisivao ljude koji su upravljali ostalim područjima, to se na kraju svodilo na isto. U svakom slučaju, trebao si vidjeti Majčinu reakciju na ove Mamehi-ne riječi. Gotovo si mogao vidjeti kako joj mozak radi dok je razmišljala o koristi koju bi mogla imati od generala. Pogledala je na čajnik i lako sam mogla zamisliti kako razmišlja: “Pa, dosad još nisam imala problema s nabavljanjem čaja, još ne... premda, cijena mu je doista porasla...” A zatim je - premda vjerojatno uopće nije bila svjesna što radi, uvukla ruku u obi i popipala vrećicu s duhanom, kao da provjerava koliko ga je još ostalo.

Sljedećih je tjedan dana Majka obilazila Gion i nazivala telefonom svakoga tko joj je nešto mogao reći o generalu Tottoriju. Toliko je time bila zaokupljena da bi se ponekad, kad bih joj se obratila, činilo kao da me uopće ne čuje. Mislim da joj je glava bila toliko ispunjena mislima da joj je mozak sličio na lokomotivu koja vuče previše vagona.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:35 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 150

Dvadeset šesto poglavlje


Tijekom tog razdoblja ja sam i dalje viđala Nobua kad god bi došao u Gion i nastojala sam se ponašati prema njemu kao da se ništa nije promijenilo. On je vjerojatno očekivao da ću postati njegovom ljubavnicom sredinom srpnja. Svakako, i ja sam to očekivala, ali došao je kraj srpnja, a njegovi pregovori nisu izgleda doveli ni do kakvog rezultata. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana više sam puta zapazila kako me začuđeno promatra. A onda je jedne večeri pozdravio vlasnicu čajane Ichiriki na najosor-niji način koji sam ikad kod njega vidjela: prošao je kraj nje, a da nije čak ni kimnuo glavom. Vlasnica Ichirikija oduvijek je cijenila Nobua kao gosta i dobacila mi je pogled u kojem sam u isti mah vidjela iznenađenje i zabrinutost. Kad sam se pridružila zabavi koju je Nobu priređivao, nisam mogla previdjeti znakove srdžbe, titranje mišića u čeljusti i grčevite pokrete kojima je ulijevao šake u usta. Nisam mu mogla zamjeriti što se ljuti. Mislila sam kako me vjerojatno smatra bezdušnom jer sam na sve njegove ljubaznosti uzvratila nehajem. Snuždila sam se razmišljajući o tome i tek me je zveket šalice za šake silovito spuštene na stol trgnuo iz tog raspoloženja. Kad sam podigla pogled, vidjela sam da me Nobu promatra. Oko njega su se gosti smijali i zabavljali, ali on je sjedio očiju uprtih u mene, izgubljen u mislima baš kao što sam to i ja bila trenutak ranije. Bili smo poput dviju mokrih mrlja usred goruće žeravke.

Tijekom rujna te godine, dok je meni još uvijek bilo osamnaest godina, obavila sam s generalom Tottorijem u čajani Ichiriki ceremoniju ispijanja sakea. To je bila ista ceremonija koju sam prvo obavila s Mamehom kad je ona postala mojom starijom sestrom i kasnije s doktorom Rakom, neposredno pred mizuage. Tjednima nakon toga svi su čestitali Majci na tako probitačnoj vezi.

Prve večeri nakon ceremonije otišla sam po generalovu naputku u malo svratiste Suruva sjeverozapadno od Kvota, koje je imalo samo tri sobe. Ja sam se do tada već toliko navikla na raskoš i luksuz da me je zaprepastila otrcana unutrašnjost svratišta Suruva. Soba je vonjala po plijesni, a tatami su bili tako naduveni i natopljeni vlagom da se činilo kao da uzdišu dok sam hodala po njima. U jednom kutu žbuka se odronila sa zida blizu poda. Čula sam kako u susjednoj sobi neki starac glasno čita nekakav novinski članak. Što sam duže ondje klečala, sve me je više obuzimala mrzovolja, tako da sam osjetila pravo olakšanje kad je napokon stigao general, iako on, nakon što sam ga pozdravila, nije učinio ništa više nego upalio radio, sjeo i pio pivo.

Nakon nekog vremena sišao je u prizemlje kako bi se okupao. Kad se vratio u sobu, odmah je svukao kimono i hodao je naokolo potpuno gol, sušeći ručnikom kosu, s onim okruglim trbuščićem što mu se ispupčio pod prsima i velikim busenom dlaka ispod njega. Ja nikad dotad nisam vidjela golog muškarca i generalova obješena stražnjica izgledala mi je gotovo komično. Ali kad se okrenuo licem prema meni, moram priznati da mi je pogled odmah otišao tamo gdje... pa, gdje je trebala biti njegova “jegulja”. Nešto se tamo mlohavo njihalo, ali tek kad je general legao na leđa i naložio mi da se svučem, to nešto se počelo dizati iz dubina prema površini. On je bio tako čudna mala gruda od čovjeka, ali mi je bez ikakvog srama govorio što da radim. Bojala sam se da ću morati pronalaziti načine kako da mu ugodim, ali na kraju se pokazalo kako sam samo trebala izvršavati njegove zapovijedi. U tri godine koliko je prošlo od mog mizuagea, zaboravila sam kakav me je užasan strah spopao kad je doktor na posljetku legao na mene. Sad sam se sjetila toga, ali začudo, nisam toliko osjećala strah, koliko nekakvo neodređeno gađenje. General je ostavio upaljen radio, a također i svjetla, kao da je želio biti siguran da ću jasno vidjeti svaki detalj te sumorne sobe, sve do mrlje od vode na stropu.

Kako su prolazili mjeseci gađenja je nestalo i moji su se sastanci s generalom, dva puta tjedno, pretvorili u neugodnu rutinu. Katkad sam se pitala kako bi to izgledalo s predsjednikom i da ti pravo kažem, pomalo me je bilo strah da bi mi to i s njime moglo biti isto tako gadljivo kao s doktorom i generalom. A onda se dogodilo nešto što me je natjeralo da na sve to počnem drugačije gledati. Nekako u to vrijeme, u Gion je počeo redovito dolaziti Yasuda Akira, čija je slika bila u svim novinama, jer je konstruirao nekakvo novo svjetlo za bicikl. Još ga nisu primali u Ichiriki, a vjerojatno si on ne bi mogao ni priuštiti tako ekskluzivnu čajanu, ali svakog je tjedna provodio tri ili četiri večeri u maloj čajani Tatematsu, u četvrti Tominaga- cho, nedaleko naše okiye. Prvi put sam se s njime susrela na jednom banketu u proljeće 1939. kad mi je bilo devetnaest godina. Bio je mnogo mlađi od ostalih muškaraca oko sebe - vjerojatno nije imao više od trideset godina - tako da mi je upao u oči čim sam ušla u sobu. Zapazila sam u njemu onu istu vrstu dostojanstva kojoj sam se divila kod predsjednika. Učinio mi se vrlo privlačnim dok je sjedio ondje zavrnutih rukava košulje i bez sakoa, koji je nemarno bacio na pod iza sebe. Promatrala sam trenutak nekog starca blizu njega koji je štapićima prinosio ustima komadić pirjanog tofua, a već je unaprijed rastvorio usta koliko god je mogao, imala sam dojam da gledam nekakva široko otvorena vrata kroz koja polako prolazi kornjača. Nasuprot tome, gotovo me je obuzela slabost kad sam vidjela kako Yasuda-san svojom skladnom, mišićavom rukom stavlja komadić pirjanog mesa među senzualno razdvojene usnice.

Krenula sam na uobičajeni obilazak kruga gostiju, pozdravljajući svakog od prisutnih muškaraca i kad sam došla do njega i predstavila mu se, on mi je rekao: “Nadam se da ćeš mi oprostiti.”
“Oprostiti? Zašto, što ste učinili?” upitala sam ga.
“Bio sam jako nepristojan”, odgovorio je. “Nisam te mogao prestati gledati otkako si ušla.”

Ne razmišljajući, posegnula sam u obi za kutijicom za posjetnice od brokata, diskretno izvukla jednu posjetnicu i dodala je njemu. Gejše uvijek nose sa sobom posjetnice, baš kao što to čine poslovni ljudi. Moje su posjetnice bile od debelog rižinog papira i vrlo male, upola manje od uobičajenih posjetnica, a na njima su kaligrafskim znakovima bile ispisane samo dvije riječi: “Gion” i “Savuri”. Kako je bilo proljeće, nosila sam posjetnice ukrašene rascvalom grančicom šljive u pozadini. Yasuda joj se trenutak divio prije nego što ju je gurnuo u džepić na košulji. Imala sam osjećaj da nikakve riječi ne bi mogle biti izražajnije od ove jednostavne male međuigre, stoga sam mu se naklonila i otišla do sljedećeg gosta.

Od tog dana Yasuda-san me je počeo svakog tjedna pozivati u čajanu Tatematsu da ga zabavljam. Nikad nisam imala toliko slobodnih termina da bih mogla udovoljiti svim njegovim pozivima. Međutim, otprilike tri mjeseca nakon našeg prvog susreta, donio mi je jednog popodneva na dar jedan kimono. Osjetila sam se silno polaskanom, premda kimono, zapravo, nije bio osobito otmjen - bio je napravljen od svile loše kvalitete i pomalo kričavih boja, s otrcanim uzorkom cvijeća i leptira. Htio je da ga uskoro jedne večeri odjenem i ja sam mu to obećala.

Međutim, kad sam se te noći vratila u okiyu, Majka je vidjela kako nosim nekakav zamotak i otela mi ga iz ruku kako bi ga pogledala. Podrugljivo se nasmijala kad je vidjela kimono i rekla mi je kako ne može dopustiti da me netko vidi u tako ružnoj odjeći. I već ga je idućeg dana prodala.

Kad sam saznala što je učinila, rekla sam joj, onoliko smjelo koliko sam se usudila, kako je taj kimono bio darovan meni, a ne okiyi i kako ga ona nije smjela prodati.
“Svakako, to je bila tvoja haljina”, odgovorila mi je. “Ali ti si kći okiye. Sve što pripada okiyi, pripada i tebi, ali i obratno.”
Toliko sam nakon toga bila srdita na Majku da se nisam mogla prisiliti čak ni da je pogledam. Sto se pak tiče Yasude-sana, koji me je želio vidjeti u tom kimonu, njemu sam rekla kako zbog motiva leptira i cvijeća takav kimono mogu odjenuti samo u rano proljeće, a kako je sad već bilo ljeto, morat će pričekati gotovo godinu dana da ga vidi na meni. Njega to, čini se, nije mnogo pogodilo.

“Što je godina dana?” rekao je, gledajući me svojim prodornim pogledom. “Ja bih čekao i mnogo dulje, ovisno o tome što čekam.”
Bili smo sami u sobi i Yasuda-san odloži čašu s pivom na stol na takav način da sam se zacrvenjela. Posegnuo je za mojom rukom i ja sam mu dopustila da je uzme, očekujući da je samo želi zadržati trenutak među obje svoje i da će je zatim pustiti. Ali, na moje iznenađenje, on ju je brzo prinio ustima i počeo mi strasno ljubiti unutrašnju stranu doručja, tako da sam osjetila slabost sve do koljena. Ja o sebi mislim da sam poslušna žena i sve do tada uglavnom sam radila ono što bi mi naložile Majka ili Ma-meha, pa čak i Hatsumomo, kad nisam imala drugog izbora. Međutim, osjetila sam takvu kombinaciju srdžbe na Majku i čežnje za Yasuda-sanom da sam bez oklijevanja odlučila učiniti upravo ono što mi je Majka izričito zabranila. Zamolila sam ga da se nađe sa mnom u ponoć u toj istoj čajani i nakon toga sam ga ostavila.

Malo prije ponoći vratila sam se u čajanu i razgovarala s jednom mladom sluškinjom. Obećala sam joj upravo nepristojno mnogo novaca ako se pobrine za to da Yasu-da-san i ja nesmetano provedemo pola sata u jednoj od soba na katu. Ja sam već bila tamo, čekajući u mraku, kad je sluškinja odgurnula vrata i Yasuda-san ušao u sobu. Bacio je svoj fedora šešir na strunjače i podigao me na noge prije nego što je sluškinja dospjela zatvoriti vrata. Kad sam pritisnula svoje tijelo o njegovo, to mi je pružilo takav osjećaj zadovoljstva kao što bi mi ga pružilo jelo nakon dugog gladovanja. Koliko god se on stiskao snažno uz mene, ja sam se još snažnije stiskala uz njega. Nekako me nimalo nije šokiralo kad sam zapazila kako mu ruke vješto pronalaze put kroz odjeću do moje kože. Neću tvrditi kako nisam iskusila ni jedan od onih nezgrapnih trenutaka kakve sam se već navikla doživljavati s generalom, ali ih sasvim sigurno nisam primjećivala na isti način. Moji susreti s generalom podsjećali su me na dane kad sam se kao dijete penjala na stablo kako bih s vrha ubrala određeni list. Sve se svodilo na pažljive pokrete i podnošenje neugodnosti dok napokon ne dosegnem cilj. Međutim, s Yasuda-sanom osjećala sam se poput djeteta koje neobuzdano trči niz brijeg. Nešto kasnije, kad smo iscrpljeni ležali jedno uz drugo na strunjačama, odmaknula sam krajeve njegove košulje i položila mu ruku na trbuh kako bih osjetila ritam disanja. Nikad dotad u svom životu nisam osjećala takvu bliskost s nekim drugim ljudskim bićem, iako nismo progovorili ni riječi.

Tek tada sam shvatila: jedno je ležati mirno na futo-nu za doktora ili generala. S predsjednikom bi bilo nešto sasvim drugo.
Nekim se gejšama uvelike promijenio svakodnevni život nakon što su dobile dannu, ali ja sam jedva primjećivala nekakvu promjenu. Još sam uvijek uvečer obilazila Gion kao što sam to radila proteklih nekoliko godina. Katkad sam popodne odlazila na izlete, uključujući i neke vrlo neobične, kao jednom kad sam pratila nekog muškarca koji je išao posjetiti brata u bolnicu. Ali što se tiče određenih promjena koje sam očekivala - prominentnih plesnih reci- tala koje bi financirao moj danna, darežljivih poklona koje bih od njega dobivala, možda čak dan ili dva plaćenog odmora - pa, ništa se od toga nije ostvarilo. Bilo je točno onako kako je Majka rekla. Vojnici nisu o svojim gejšama vodili brigu onako kako su to činili poslovni ljudi ili aristokrati.

No, premda je general unio malo promjena u moj život, svakako se pokazalo točnim da je za okiyu veza s njime bila od neprocjenjive vrijednosti, barem s Majčine točke gledišta. On je plaćao velik dio mojih troškova, kao što to jedan danna obično radi - uključujući moje satove poduke, godišnju registraciju, troškove liječenja i... oh, uopće ne znam što je još plaćao - valjda i račune za nove čarapice. Ali važnije je bilo to što mu je njegov novi položaj upravitelja vojne opskrbe omogućavao sve ono što je Mameha navela, tako da je bio u stanju činiti nam takve usluge kakve nam ne bi mogao činiti ni jedan drugi danna. Na primjer, Tetica se razboljela u ožujku 1939. Strašno smo se zabrinuli za nju, a ni liječnici joj nisu mogli pomoći, međutim, nakon jednog telefonskog razgovora s generalom, u okiyu je došao jedan važan liječnik iz vojne bolnice Kamigvo okruga i pribavio joj lijekove koji su je izliječili. I tako, premda me general nije slao u Tokyo na nastupe u plesnim recitalima, niti mi je poklanjao dragulje, nitko nije mogao reći da naša okiya nije od njega imala velike koristi. Redovito nam je slao pakete čaja i šećera, čak i čokolade, koja je već i u Gionu postala prava rijetkost. A naravno, Majka se i te kako prevarila kad je mislila da će rat završiti za šest mjeseci. Nitko od nas to tada ne bi vjerovao, ali sve nestašice koje smo počeli osjećati bile su tek početak dugih, mračnih godina pred nama.

Tijekom te jeseni kad je general postao moj danna, Nobu me je prestao pozivati na zabave, na kojima sam ga tako često zabavljala. Ubrzo sam shvatila da je potpuno prestao dolaziti u čajanu Ichiriki. Nije mi bilo jasno zbog čega, osim ako nije želio izbjeći susret sa mnom. Zabrinuto uzdišući, vlasnica Ichirikija je priznala kako sam vjerojatno u pravu. Za Novu godinu poslala sam Nobuu čestitku, kao i ostalim svojim zaštitnicima, ali nije mi odgovorio. Sad mi je lako osvrnuti se na to vrijeme i mirno reći kako su prošli mnogi mjeseci, ali tada sam zbog toga osjećala veliku tjeskobu. Osjećala sam da sam se ogriješila o čovjeka koji je bio ljubazan prema meni - i kojeg sam počela smatrati svojim prijateljem. Povrh toga, kako me Nobu više nije pozivao, prestali su me pozivati i na zabave kompanije Iwamura, što je značilo da više gotovo uopće nisam imala prilike vidjeti predsjednika.

Naravno, predsjednik je nastavio redovito posjećivati Ichiriki, iako Nobu više nije dolazio. Vidjela sam ga jedne večeri kako tiho kori nekog mladog službenika u hodniku, mašući nalivperom kako bi podcrtao svoje riječi, ali nisam se usudila smetati i nisam otišla do njih kako bih ga pozdravila. Jedne druge večeri, jedna ga je mlada pripravnica zabrinuta izgleda - zvala se Naotsu i imala je jako isturenu donju čeljust, tako da su joj donji zubi bili ispred gornjih - upravo pratila do zahoda, kad me je on ugledao. Ostavio je Naotsu i prišao mi. Razmijenili smo uobičajene uljudne fraze. Učinilo mi se da u njegovom jedva primjetnom osmijehu naslućujem onu vrstu prikrivenog ponosa kakav osjećaju roditelji kad gledaju svoju djecu. Prije nego što je otišao, rekla sam mu: “Predsjedniče, ako se slučajno neke večeri pokaže kako bi dobro došla prisutnost još jedne ili dvije gejše...”
To je s moje strane bilo jako drsko, ali na moje veliko olakšanje, vidjela sam da se predsjednik nije uvrijedio.
“To je odlična ideja, Savuri”, rekao je. “Tražit ću tebe.”
Ali prolazili su tjedni, a on me nije pozvao. Jedne večeri krajem ožujka svratila sam na jednu vrlo živahnu zabavu koju je načelnik policijske uprave u Kvotu priređivao u čajani Shunju. Predsjednik je također bio ondje i upravo je gubio igru “tko gubi, pije”. Sjedio je u košulji, razvezane kravate i izgledao prilično iscrpljeno. Zapravo, načelnik je izgubio većinu rundi, kako sam doznala, ali je bolje podnosio alkohol od predsjednika.
“Tako mi je drago da si došla, Savuri”, rekao mi je predsjednik. “Moraš mi pomoći. U velikoj sam nevolji.”
Kad sam vidjela glatku kožu njegova lica osutu crvenim mrljama i gole ruke kako izviruju iz raskopčanih rukava košulje, odmah sam se se sjetila Yasuda-sana one noći u čajani Tatematsu. Na sekundu mi se učinilo kako su svi oko nas nestali, a ostalo samo nas dvoje te sam pomislila kako bih se sada, dok je u ovakvom pripitom stanju, mogla nagnuti prema njemu, sve dok me njegove ruke ne zagrle i dok se njegove usnice ne pritisnu o moje. Čak sam na trenutak osjetila stid što tako jasno pokazujem svoje misli da je predsjednik morao shvatiti o čemu mislim... ali ako je naslutio što sam mislila, nije to ničim pokazao. Mogla sam mu pomoći samo tako da se s ostalim gejšama dogovorim da usporimo tempo igre. Činilo se da mi je predsjednik zahvalan zbog toga i kad je igra napokon završila, dugo je sjedio i razgovarao sa mnom, ispijajući čašu za čašom vode kako bi se otrijeznio.Na posljetku je izvukao iz džepa rupčić, posve isti kao onaj koji sam ja nosila zataknut u svoj obi, te je obrisao znoj sa čela i za-gladio svoju čvrstu kosu prije nego što me upitao:
“Kad si posljednji put razgovarala sa svojim starim prijateljem Nobuom?”
“Nisam ga već dugo vidjela, predsjedniče”, odgovorila sam. “Zapravo, imam dojam da se Nobu-san možda ljuti na mene.”

Predsjednik je gledao dolje u svoj rupčić i pažljivo ga ponovo slagao. “Prijateljstvo je nešto vrlo dragocjeno, Savuri”, rekao je. “Ne smije ga se odbaciti.”
Sljedećih nekoliko tjedana često sam razmišljala o tim njegovim riječima. A onda, jednog dana krajem travnja, dok sam se šminkala za svoj nastup u priredbi Plesovi stare prijestolnice, prišla mi je jedna mlada pripravnica koju sam jedva poznavala. Odložila sam kist, očekujući da će me zamoliti za neku uslugu - jer naša okiya još uvijek nije oskudijevala u mnogo čemu čega su se ostali u Gionu odavno morali odreći. Međutim, ona je rekla:
“Ispričavam se što vam smetam, Sayuri-san, moje je ime Takazuru. Pitala sam se biste li mi možda htjeli pomoći. Znam da ste nekoć bili dobra prijateljica Nobu-sa-na...”
Nakon što sam se mjesece i mjesece pitala što je s njim i osjećala se strašno posramljenom zbog onog što sam napravila, već mi se samo to što sam čula njegovo ime kad se tome ni najmanje nisam nadala učinilo kao da sam otvorila kapke na prozorima i osjetila struju svježeg zraka.
“Moramo pomagati jedna drugoj kad god to možemo, Takazuru”, rekla sam. “A ako se radi o nekom problemu s Nobu-sanom, onda sam posebno zainteresirana. Nadam se da je on dobro.”
“Da, dobro je, gospođo, odnosno barem tako mislim. On zalazi u čajanu Awazumi u istočnom Gionu. Je li vam poznata ta čajana?”
“O da, poznata mi je”, rekla sam. “Ali nisam znala da je Nobu posjećuje.”
“Da, gospođo, prilično često”, odgovorila mi je Takazuru. “Ali... mogu vas nešto pitati, Sayuri-san? Vi ga odavno poznajete i... ovaj, Nobu-san je dobar čovjek, zar ne?” “Takazuru-san, zašto to mene pitaš? Ako provodiš vrijeme u njegovom društvu, onda sigurno znaš je li dobar ili nije!”
“Sigurna sam da vam to zvuči glupo. Ali ja sam tako zbunjena! On me traži svaki put kad dođe u Gion i moja starija sestra kaže kako se svaka djevojka može samo nadati da joj takav čovjek postane stalna mušterija. A sad je ljuta na mene jer sam se više puta rasplakala pred njim. Znam da to ne bih smjela, ali ne mogu čak ni obećati da se neću ponovo rasplakati!”
“Okrutan je prema tebi, zar ne?”
Umjesto odgovora jadna je Takazuru stisnula drhtave usnice i u sekundi su joj se počele skupljati suze na rubovima očnih kapaka, toliko obilate da se činilo kako njene male okrugle oči gledaju u mene sa dna dviju mlaka.
“Nobu-san ponekad nije svjestan koliko njegove riječi grubo zvuče”, rekla sam joj. “Ali ti si mu sigurno draga, Takazuru-san. Zašto bi inače uvijek tražio tebe?”
“Ja mislim da me on traži samo zato jer sam ja netko prema kome može biti zao”, odgovorila je. “Jednom mi je, doduše, rekao kako mi kosa čisto miriše, ali je onda odmah dodao kako je to ugodna promjena.”
“Čudno je da ga ti tako često viđaš”, rekla sam. “Ja se već mjesecima nadam da ću ga negdje sresti.”
“Oh, molim vas, nemojte, Sayuri-san! On već kaže kako se ja ni u čemu ne mogu mjeriti s vama. Ako vas ponovo vidi, još će gore misliti o meni. Znam da vas ne bih trebala gnjaviti svojim problemima, gospodo, ali... mislila sam da vi možda znate što bih mogla napraviti da mu ugodim. On voli zanimljive razgovore, ali ja nikad ne znam što bih rekla. Svi mi kažu da nisam jako bistra.”
U Kvotu su ljudi odgojeni da tako govore o sebi, ali učinilo mi se da ova sirota djevojka možda govori istinu. Ne bi me iznenadilo da je Nobu na nju gledao kao što tigar gleda na drvo na kojem može oštriti svoje pandže. Nisam se mogla sjetiti ničeg što bi joj pomoglo i na kraju sam joj predložila neka pročita knjigu o nekom povijesnom događaju koji Nobu smatra zanimljivim, pa mu je zatim prepričava dio po dio svaki put kad ga vidi. Ja sam se i sama time služila s vremena na vrijeme, jer ima muškaraca kojima je najdraže zavaliti se poluzatvorenih očiju, mutnih od sakea i slušati zvuk ženskog glasa. Nisam bila sigurna hoće li se to pokazati uspješnim kod Nobua, ali mi je Takazuru bila beskrajno zahvalna na savjetu.

Sad kad sam znala gdje mogu naći Nobua, čvrsto sam odlučila otići tamo i vidjeti ga. Jako mi je bilo žao što sam ga naljutila, a osim toga, naravno, bez njega možda nikad više neću vidjeti predsjednika. Sasvim sigurno nisam željela Nobuu nanijeti bol, ali mislila sam kako bih možda, kad se sretnemo, mogla naći nekakvog načina da obnovimo naše prijateljstvo. Problem je bio u tome što nisam ??".", mogla doći u Awazumi nepozvana, jer s tom čajanom nisam imala nikakav formalni dogovor. I tako sam na kraju odlučila prošetati uvečer pokraj te čajane kad god mi to bude moguće, u nadi da ću jednom naletjeti na Nobua kad bude ulazio u čajanu. Prilično sam dobro poznavala njegove navike i mogla sam otprilike proračunati vrijeme kad bi mogao stići.

Držala sam se tog plana osam ili devet tjedana. A onda, napokon, spazila sam ga jedne večeri kako izlazi iz limuzine u mračnom prolazu ispred mene. Znala sam da je to on, jer je prazan rukav prikopčan na ramenu davao njegovoj silueti karakterističan oris. Kad sam se približila, vozač mu je upravo pružao njegovu torbu za spise. Zastala sam ispod ulične svjetiljke u prolazu i glasno uzdahnula, nastojeći da to zazvuči kao izraz radosnog iznenađenja. Nobu je pogledao prema meni, baš kao što sam se nadala. “Vidi,

vidi”, rekao je. “Čovjek ponekad zaboravi kako ljupko može izgledati jedna gejša.” Izgovorio je to tako nemarnim tonom da nisam bila sigurna zna li uopće da sam to ja.
“Dakle, gospodine, po glasu bih rekla da je to moj stari prijatelj Nobu-san”, rekla sam. “Ali vi ne možete biti Nobu, jer imam dojam da je on potpuno nestao iz Giona!”
Vozač je zatvorio vrata i nas dvoje smo šutke stajali dok automobil nije otišao.
“Tako sam sretna”, rekla sam, “što napokon opet vidim Nobu-sana! A doista imam sreće što Nobu-san ne stoji na svjetlu, nego u sjenci.”
“Ponekad zbilja nemam pojma o čemu govoriš, Sayu-ri. Sigurno si to naučila od Mamehe. Ili je to nešto čemu podučavaju sve gejše.”
“Budući da Nobu-san stoji u sjenci, ne mogu vidjeti srditi izraz na njegovu licu.”
“Shvaćam”, reče on. “Ti, dakle, misliš da se ljutim na tebe?”
“A što drugo mogu misliti kad moj stari prijatelj nestane i mjesecima ga ne vidim? Pretpostavljam da ćete mi reći kako niste mogli dolaziti u Ichiriki jer ste imali previše posla.”
“Zašto to kažeš na takav način kao da to nikako ne bi moglo biti
istina?”
“Zato što slučajno znam da ste često dolazili u Gion. Ali nemojte me pitati odakle to znam. Neću vam to reći ako se ne pristanete prošetati sa mnom.”
“U redu”, rekao je Nobu. “Budući da je večer tako ugodna...”
“Oh, Nobu-san, nemojte tako reći. Bilo bi mi mnogo draže kad biste rekli: “Budući da sam sreo staru prijateljicu koju tako dugo nisam vidio, ništa me ne bi više veselilo, nego da se s njom prošetam.""
“Prošetat ću se s tobom”, rekao je. “A ti možeš zamišljati kakve god hoćeš razloge zbog kojih to činim.”
Lagano sam se naklonila u znak pristanka i krenuli smo niz prolaz prema parku Maruvama. “Ako Nobu-san želi da povjerujem kako se ne ljuti na mene”, rekla sam, “trebao bi se ljubaznije ponašati, a ne kao leopard koji se mjesecima nije do sita najeo. Nije čudo da vas se jadna Takazuru tako boji..."
“Znači, razgovarala je s tobom”, reče Nobu. “No da, kad mi ne bi toliko išla na živce...”
“Ako vam se ne sviđa, zašto uvijek baš nju tražite kad dođete u
Gion?"
“Ja ju nikad nisam tražio, niti jednom! Nju mi stalno nagurava njezina starija sestra. Nije mi drago što si me uopće podsjetila na nju. A sad ćeš iskoristiti priliku što si me slučajno srela i pokušat ćeš me posramiti i natjerati daju počnem smatrati simpatičnom!”
“Zapravo, Nobu-san, naš susret uopće nije bio slučajan. Ja već tjednima šetam tom uličicom kako bih vas srela.”
To je, izgleda, natjeralo Nobua da se zamisli, jer smo neko vrijeme nastavili hodati u tišini. Na posljetku je rekao: “To me uopće ne bi trebalo iznenaditi. Ti si oduvijek bila lukava spletkašica.”
“Nobu-san! A što sam drugo mogla napraviti?” pobunila sam se. “Mislila sam da ste potpuno nestali. Nikad ne bih ni saznala gdje vas mogu naći da mi Takazuru nije došla sva u suzama kako bi mi se potužila na vas.”
“No da, bio sam prilično grub prema njoj, pretpostavljam. Ali ona nije pametna kao ti, a ni tako lijepa, što se toga tiče. Ako misliš da se srdim na tebe, potpuno si u pravu.”
“Smijem li pitati što sam to učinila da tako razljutim svog starog prijatelja?”

Na to je Nobu stao i okrenuo se prema meni s izrazom duboke tuge u očima. Osjetila sam kako me zapljuskuje val nježnosti prema njemu, kakvu sam osjetila prema vrlo malom broju muškaraca u svom životu. Mislila sam na to koliko mi je nedostajao i kako sam se teško ogriješila prema njemu. Ali premda se sramim to priznati, nježnost koju sam osjećala bila je pomiješana sa sažaljenjem.
“Nakon znatnih napora”, rekao je, “uspio sam napokon otkriti identitet tvog danna.”
“Nobu-san me je samo trebao pitati. Ja bih mu to drage volje rekla.”
“Ne vjerujem ti. Vi ste gejše najšutljivija skupina ljudi koju znam. Raspitivao sam se po Gionu tko je tvoj danna i, jedna za drugom, sve su se pravile kao da ne znaju. Nikad ništa ne bih saznao da nisam pozvao Michizono da me zabavlja jedne večeri, bili smo samo nas dvoje.”

Michizono, koja je u to vrijeme imala oko pedeset godina, bila je neka vrsta legende u Gionu. Nije bila lijepa, ali ponekad je umjela raspoložiti čak i Nobua, već samim tim kako bi namrštila nosić dok bi ga pozdravljala.
“Igrali smo igru “tko izgubi, pije” i ja sam stalno dobivao, sve dok se jadna Michizono nije prilično napila. Mogao sam je pitati bilo što, sve bi mi rekla.”
“Koliko truda!” rekla sam.
“Koješta. Bilo mi je vrlo ugodno u njezinom društvu. Uopće nije bilo naporno. Ali hoćeš da ti nešto kažem? Izgubio sam svako poštovanje prema tebi, sad kad znam da je tvoj danna jedan čovječuljak u uniformi kojeg nitko ne cijeni.”
“Nobu-san govori kao da sam ja mogla birati tko će biti moj danna. Ja jedino mogu birati kimono koji ću obući. A čak i to...”
“Znaš li zašto su tom čovjeku dali uredski posao? Zato što mu se nitko ne usuđuje povjeriti neku doista važnu dužnost. Ja dobro poznajem vojsku, Sayuri. Njega ne cijene čak ni oni koji su mu neposredno nadređeni. Mogla si se isto tako vezati za nekog prosjaka! Doista, nekoć si mi bila vrlo draga, ali...”
“Nekoć? Zar više nisam?”
“Ja ne volim budale.”
“Kako su to okrutne riječi! Ili me samo pokušavate rasplakati? Oh, Nobu-san! Zar sam ja budala zato što je moj danna netko koga vi ne cijenite?”
“Ah, gejše! Čovjek s vama stvarno može izgubiti živce. Stalno zavirujete u one svoje almanahe i govorite: “Oh, danas ne smijem hodati u smjeru istoka, jer moj horoskop kaže da će mi to donijeti nesreću!” Ali kad se radi o nečem što će imati posljedica na čitav vaš život, jednostavno o-krenete glavu.”
“Prije bih rekla da zatvaramo oči pred onim što ionako ne možemo spriječiti.”
“Je li? Pa, vidiš, saznao sam dosta toga one večeri kad sam napio Michizono. Ti si kći okiye, Savuri. Nemoj se praviti kao da nemaš nikakvog utjecaja. Tvoja je dužnost upotrijebiti sav utjecaj koji imaš ako ne želiš jednostavno plutati kroz život kao krepana riba, trbuhom nagore niz rijeku.”
“Kad bih bar mogla vjerovati kako je život doista nešto više od rijeke koja nas nosi trbuhom prema gore.”
“No, dobro, ako je život rijeka, još uvijek možeš birati hoćeš li biti u ovom dijelu ili u onom, je li tako? Voda se stalno dijeli i razlijeva. Ako se sudaraš, koprcaš i boriš, ako iskoristiš svaku prednost koja ti se pruži...”
“Ah, to je svakako sjajan savjet, ako imate nekakve prednosti.”
“Ako se potrudiš da ih potražiš, svagdje ćeš ih naći! U mom slučaju, čak i kad nemam ništa drugo osim, što ja znam, nekakve izgrižene koštice od breskve ili tako nešto, neću propustiti da je nekako ne iskoristim. Kad dođe trenutak da je bacim, pobrinut ću se da je bacim na nekoga tko mi se ne sviđa!”
“Nobu-san, je li vi to meni savjetujete da počnem bacati koštice od breskve?”
“Nemoj se s time šaliti, ti vrlo dobro znaš o čemu govorim. Nas dvoje smo vrlo slični, Savuri. Ja znam da mene zovu “gospodin Gušter” i slično, dok si ti najljupkije stvorenje u Gionu. Ali kad sam te prvi put vidio prije toliko godina na onom sumo natjecanju - koliko si onda imala godina, četrnaest? - odmah sam vidio da si sposobna djevojčica, čak i tada.”
“Uvijek sam mislila da Nobu-san ima o meni bolje mišljenje nego što stvarno zaslužujem.”
“Možda imaš pravo. Mislio sam da si pametnija, Savuri. A pokazalo se da ne shvaćaš čak ni to gdje leži tvoja sudbina. Kako si svoju sudbinu mogla vezati za takvog čovjeka kao što je general! Ja bih se pošteno starao za tebe, znaš. Pobjesnim pri samoj pomisli na to! Kad taj general ode iz tvog života, neće ti ostaviti ništa po čemu ćeš ga se moći sjećati. Zar tako namjeravaš potratiti mladost? Žena koja se ponaša kao budala nije drugo nego budala, ne čini ti se?”

Ako učestalo trljamo tkaninu, brzo će se izlizati, a mene su Nobuove riječi tako oštro strugale da više nisam bila u stanju zadržati onu besprijekornu lakiranu površinu koja mi je, kako me je Mameha uvijek savjetovala, trebala služiti kao zaklon iza kojeg ću se skrivati. Srećom, stajala sam u sjenci, jer bila sam sigurna da bi me Nobu još više prezirao kad bi vidio koliko su me zaboljele njegove riječi. Međutim, valjda me je izdala šutnja, jer me je onom svojom jednom rukom uhvatio za rame i malo me okrenuo, samo toliko da mi svjetlost padne na lice. A kad me je pogledao u oči, duboko je uzdahnuo, što je meni u prvi mah zazvučalo kao uzdah razočaranja.
“Zašto mi se činiš toliko starijom nego što jesi, Sayu-ri?” rekao je nakon trenutka šutnje. “Ponekad zaboravim da si još uvijek tako mlada. Sad ćeš mi reći da sam bio previše grub.”
“Ne mogu očekivati da se Nobu-san ponaša ikako drugačije nego kao Nobu-san”, rekla sam.
“Ja vrlo loše reagiram na razočaranje, Sayuri. Trebala bi to znati. Bez obzira jesi li me iznevjerila zato što si odveć mlada ili zato što nisi žena kakvom sam te zamišljao... iznevjerila si me u svakom slučaju, zar nisi?”
“Molim vas, Nobu-san, plaši me kad mi govorite takve stvari. Ja ne znam da li bih ikad mogla živjeti prema tim mjerilima kojima se vi služite kad donosite sud o meni...”
“A koja su to mjerila, zapravo? Očekujem od tebe da kroz život ideš otvorenih očiju! Ako uvijek imaš na umu svoju sudbinu, na svaki ćeš trenutak u životu gledati kao na priliku da se malo više približiš svome cilju. Od neke glupe djevojčice kao što je Takazuru ne bih očekivao takvu razinu svijesti, ali...”
“Zar mi Nobu-san ne govori čitavu večer kako sam glupa?”
“Ti valjda znaš da me ne treba slušati kad sam ljutit.”
“Znači, Nobu-san se više ne ljuti. Hoće li onda doći u Ichiriki da me vidi? Ili me pozvati da se vidimo negdje drugdje? U stvari, večeras mi se nikamo ne žuri. Mogla bih i sad doći unutra ako me Nobu-san pozove.”
Dosad smo već napravili puni krug i ponovo smo stajali ispred ulaza u čajanu. “Neću te pozvati”, odgovorio mi je i odgurnuo ulazna vrata.
Nisam se mogla suzdržati, ispustila sam veliki uzdah kad sam to čula. Zovem to velikim uzdahom, jer je u njemu bilo sadržano mnogo manjih uzdaha, uzdah razočaranja, uzdah frustracije, uzdah tuge... i ne znam čega još.
“Oh, Nobu-san”, rekla sam, “ponekad vas je tako teško razumjeti.”
“Mene je vrlo lako razumjeti, Sayuri”, odgovorio je. “Ne volim da mi pred oči stavljaju ono što ne mogu imati.”
Prije nego što sam dospjela bilo što reći, ušao je u čajanu i povukao za sobom vrata.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:36 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 149



Dvadeset sedmo poglavlje


Tijekom ljeta 1939. godine, toliko sam bila zaokupljena angažmanima na zabavama, povremenim susretima s generalom, plesnim nastupima i sličnim obvezama da sam se ujutro, kad bih se dizala sa svog futona, često osjećala poput kante pune čavala. Obično bih do sredine poslije-podneva uspjela zaboraviti na umor, ali sam se često pitala koliko zarađujem svim tim naporima. Nisam, međutim, stvarno očekivala da ću to ikad saznati, stoga sam se zgranula kad me je Majka jedno popodne pozvala u svoju sobu i rekla mi kako sam u proteklih šest mjeseci više zaradila ja sama, nego Hatsumomo i Buča zajedno.
“Što znači da je vrijeme”, rekla je, “da zamijenite sobe.”

Možda misliš kako mi je to bilo drago čuti, ali baš i nije. Ovih proteklih nekoliko godina Hatsumomo i ja uspijevale smo nekako živjeti pod istim krovom tako što smo se jedna drugoj uklanjale s puta. Međutim, ja sam na nju i dalje gledala kao na uspavanog, ali ne i poraženog tigra. Hatsumomo na ovu Majčinu odluku sigurno neće gledati kao na puku “zamjenu soba”, ona će to shvatiti kao da sam joj ja oduzela njezinu sobu.

Kad sam te večeri vidjela Mamehu, ispričala sam joj što mi je Majka rekla i spomenula kako se bojim da bi to moglo ponovo rasplamsati vatru mržnje u Hatsumomo.
“Ah, što, to je u redu”, odgovorila je Mameha. “Ta žena neće priznati konačni poraz sve dok ne vidimo krv. A to još nismo vidjele. Pružimo joj priliku, da vidimo u kakvu će se nevolju ovog puta uvaliti.”

Idućeg je dana Tetica već rano ujutro došla na kat kako bi odredila način na koji ćemo se preseliti. Prvo je mene odvela u Hatsumominu sobu i objavila kako jedan određeni kut odsad pripada meni: mogla sam tu staviti što god sam htjela i nitko to nije smio ni dirnuti. Potom je odvela Hatsumomo i Buču u moju manju sobu i odredila sličan prostor za njih dvije. Sad smo samo trebale prenijeti sve svoje stvari i preseljenje će biti obavljeno.

Ja sam se odmah tog popodneva dala na posao, prenoseći svoje stvari preko hodnika. Voljela bih kad bih mogla reći da sam prikupila zbirku lijepih predmeta kakvu je Mameha sigurno već imala u mojim godinama, ali raspoloženje nacije uvelike se promijenilo. Vojna je vlada nedavno zabranila kozmetičke preparate i trajne ondulacije kao nepotreban luksuz, premda smo mi gejše u Gionu, kao igračke moćnih muškaraca, još uvijek manje više radile što smo htjele. Ekstravagantni darovi, međutim, gotovo su posve nestali, tako da sam tijekom godina skupila samo nekoliko pergamentnih svitaka, nešto kamenja za pravljenje tuša i zdjela, kao i zbirku stereoskopskih fotografija slavnih krajolika, koje sam, zajedno s prekrasnom srebrnom spravicom kroz koju su se te snimke promatrale, dobila na dar od kabuki glumca Onoea Yoegorea XVII. Bilo kako bilo, prenijela sam sve te stvari preko hodnika, zajedno sa šminkom, donjim rubljem, knjigama i ilustriranim revijama - i naslagala ih u kut. Ali prošla je i večer sljedećeg dana, a Hatsumomo i Buča nisu još ni počele preseljavati svoje stvari. Na povratku sa satova poduke trećeg dana odlučila sam da ću, ukoliko Hatsumomine bočice i kreme još uvijek budu na stoliću za šminkanje, zamoliti Teticu da mi pomogne.

Kad sam došla na vrh stuba, iznenadila sam se vidjevši vrata Hatsumomine i moje sobe otvorena. Bočica bjelila ležala je razbijena na podu hodnika. Nešto nije bilo u redu, a kad sam ušla u svoju sobu, vidjela sam i što. Hatsumomo je sjedila za mojim malim stolom, pijuckajući iz omanje čaše nešto što je sličilo na vodu - i čitala jednu bilježnicu, moju bilježnicu!

Od gejša se očekuje da budu diskretne, zato ćeš se možda začuditi kad čuješ da sam prije više godina, dok sam još bila pripravnica, otišla jedno popodne u papirnicu i kupila jednu prekrasnu knjigu s praznim stranicama kako bih u nju zapisivala događaje iz svog života. Nisam bila toliko glupa da bih zapisivala stvari koje gejša nikako ne smije odati. Pisala sam samo o svojim mislima i osjećajima. Kad sam htjela zapisati nešto o nekom određenom muškarcu, smislila bih za njega tajno ime. Tako sam, na primjer, Nobua zvala “gospodin Tsu”, jer je ponekad znao prezirno uzviknuti nešto stoje zvučalo kao “Tsu!”. A predsjednika sam zvala “gospodin Haa”, jer je jednom prigodom duboko udahnuo i zatim polako ispustio zrak na takav način da je to zazvučalo kao “haa”, a ja sam ga zamislila kako se budi pokraj mene i to kaže, tako da je to, naravno, ostavilo na mene snažan dojam. Ali ni u jednom trenutku nisam mislila da će itko osim mene ikad vidjeti to što sam zapisala.

“Gle, Sayuri, tako mi je drago što te vidim!” rekla je Hatsumomo. “Čekala sam te da ti kažem koliko sam uživala u tvom dnevniku. Neke od stvari koje si zapisala zbilja su jako zanimljive... a i stil ti je, zapravo, dražestan! Nisam baš oduševljena kaligrafijom, ali...”
“A jesi li slučajno primijetila nešto zanimljivo što sam napisala na prvoj stranici?”
“Mislim da nisam. Da vidimo... “Osobno”. No, eto, to je dobar primjer za ono što sam rekla o tvojoj kaligrafiji.”
“Hatsumomo, molim te ostavi tu bilježnicu na stolu i izađi iz moje
sobe.”
“No, zbilja! Šokirana sam tvojim ponašanjem, Savuri. Ja ti samo hoću pomoći! Poslušaj malo i vidjet ćeš. Na primjer, zašto si za Nobua Toshikazua odabrala ime “gospodin Tsu”? Uopće mu ne pristaje. Trebala si ga zvati “gospodin Plik” ili možda “gospodin Jednoruki”. Slažeš se? Možeš to promijeniti ako želiš i uopće ne moraš reći kako je to moja ideja.”
“Ne znam o čemu govoriš, Hatsumomo. Uopće nisam pisala o Nobuu.”
Hatsumomo je uzdahnula, kao da hoće reći kakva sam nespretna lažljivica i zatim je počela listati dnevnik. “Ako se ovo što si napisala ne odnosi na Nobua, hoću da mi odmah kažeš ime čovjeka na kojeg se to odnosi. Čekaj malo... ah, evo: “ponekad vidim kako se lice gospodina Tsua zažari od srdžbe kad primijeti da neka gejša zuri u njega. Ali ja ga mogu gledati koliko hoću i njemu je to, čini se, drago. Mislim da njegova sklonost prema meni proizlazi iz osjećaja da se meni izgled njegove kože i činjenica da nema jednu ruku ne čini nečim tako čudnim i zastrašujućim kao što se to čini tolikim drugim djevojkama.” Dakle, pretpostavljam da mi hoćeš reći kako poznaješ još nekoga tko izgleda sasvim isto kao Nobu. Ja mislim da bi ih trebala međusobno upoznati! Zamisli samo kako bi se njih dvojica lijepo slagali.”

Dok je ona to govorila, mene je obuzela duboka utu-čenost, ne znam to bolje opisati. Jer jedno je saznati da su sve tvoje tajne odjednom razotkrivene, ali kad je do toga dovela tvoja vlastita nesmotrenost... pa, ako sam u tom trenutku željela nekoga prokleti, proklela bih samu sebe što sam uopće došla na ideju da pišem dnevnik i što sam ga držala ondje gdje ga je Hatsumomo mogla naći. Trgovac koji ostavlja otvorene prozore dućana, ne može se ljutiti na kišu koja mu je uništila robu.

Otišla sam do stola kako bih uzela dnevnik, ali Hatsumomo ga je stisnula na grudi i ustala. Drugom je rukom dohvatila čašu u kojoj sam ja mislila da je voda. Međutim, kako sam joj sad bila blizu, osjetila sam miris sa- kea. To uopće nije bila voda. Hatsumomo je bila pijana.

“Savuri, ti, naravno, želiš da ti vratim tvoj dnevnik i ja ću ti ga, naravno, vratiti”, rekla je. Ali dok je to govorila zaputila se prema vratima. “Problem je u tome što još nisam sve pročitala. Zato ću ga uzeti sa sobom u svoju sobu... osim ako ne želiš da ga odnesem Majci. Sigurna sam da će joj biti drago vidjeti što si o njoj napisala.”
Spomenula sam već razbijenu bočicu bjelila na podu hodnika. To je bilo tipično za Hatsumomo: napravila bi nered i ne bi se čak ni potrudila pozvati sluškinje. Ali sad, kad je izišla iz moje sobe, dobila je što je zaslužila. Vjerojatno je zaboravila na razbijenu bočicu zato što je bila pijana; u svakom slučaju, stala je ravno na krhotine stakla i tiho kriknula. Vidjela sam kako je na trenutak pogledala stopalo i grčevito udahnula, ali je potom nastavila hodati. Osjetila sam kako me hvata panika kad je ušla u svoju sobu. Pomislila sam na to da joj silom pokušam istrgnuti dnevnik... a onda sam se sjetila onoga što je Mame-ha shvatila na turniru sumo hrvača. Potrčati za Hatsumomo bila bi očekivana reakcija. Bolje je pričekati i pustiti je neka se opusti, misleći kako je pobijedila, i onda, kad to ne bude očekivala, uzeti dnevnik. To mi se činilo dobrom idejom.... dok se nisam sjetila kako bi ga ona mogla sakriti nekamo gdje ga nikad neću naći.
Ona je dotle već zatvorila vrata. Otišla sam do njih i tiho zazvala: “Hatsumomo, žao mi je ako se činilo da se ljutim. Smijem li ući?”
“Ne smiješ”, odgovorila je.

Svejedno sam odgurnula vrata. Soba je bila u užasnom neredu, jer je Hatsumomo, pripremajući se za selidbu, stavljala stvari kamo god je stigla. Dnevnik je ležao na stolu, a Hatsumomo je držala ručnik na stopalu. Nisam imala pojma kako ću joj odvući pozornost, ali nisam imala namjere izaći iz sobe bez dnevnika.

Hatsumomo je, doduše, bila opaka poput vodenog štakora, ali nije bila glupa. Da je bila trijezna, ne bih je ni pokušavala nadmudriti. Ali s obzirom na njezino stanje u tom trenutku... pogledala sam naokolo po podu, po kojem su bile neuredno pobacane hrpe donjeg rublja, bočice parfema i razne druge stvari. Vrata ormara bila su širom otvorena, kao i mali sef u kojem je držala nakit: neki su komadi nakita ležali na podu ispred sefa, kao da je ranije jutros sjedila tamo i pila, isprobavajući nakit. Jedan mi je komad upao u oči, tako jasno kao prva zvijezda na tamnom nebu.

Bio je to smaragdni obi broš, onaj isti za koji me je Hatsumomo prije nekoliko godina optužila da sam joj ga ukrala one noći kad sam je zatekla s ljubavnikom u slu-žinskoj sobi. Nisam očekivala da ću ga ikad više vidjeti. Otišla sam ravno do ormara i prignula se da ga uzmem s poda, gdje je ležao između drugih komada nakita.
“Odlična ideja!” rekla je Hatsumomo. “Ukradi neki komad mog nakita. Da ti pravo kažem, dobro će mi doći gotovina koju ćeš mi za to morati platiti.”
“Baš mi je drago da nemaš ništa protiv!” odgovorila sam. “Koliko ću ti gotovine morati platiti za ovo?”
Govoreći to otišla sam do stola i pokazala joj broš. Njezin je blistavi osmijeh naglo izblijedio, kao što tama u dolini izblijedi kad se sunce podigne iznad brda. U tom trenutku, dok je Hatsumomo ošamućeno sjedila, jednostavno sam drugom rukom posegnula prema stolu i uzela svoj dnevnik.

Nisam imala pojma kako će Hatsumomo reagirati, ali izašla sam iz sobe i zatvorila vrata. Pomislila sam da odmah odem Majci i pokažem joj što sam našla, ali dakako, nisam mogla otići tamo s dnevnikom u ruci. Što sam brže mogla, otvorila sam vrata ormara s kimonima za tekuću sezonu i ugurala dnevnik između dva kimona omotana svilenim papirom. Za to mi je trebalo samo nekoliko sekundi, ali sam čitavo vrijeme osjećala u leđima trnce od napetosti i straha, bojala sam se da bi Hatsumomo mogla svakog časa otvoriti vrata sobe i vidjeti što radim. Nakon što sam ponovo zatvorila vrata ormara, pohitala sam u svoju sobu i počela otvarati i zatvarati ladice toaletnog stolića kako bi Hatsumomo stekla dojam kako sam tu sakrila dnevnik.

Kad sam izašla u hodnik, ona je stajala na vratima svoje sobe i gledala me s jedva primjetnim osmijehom, kao daju čitava ta situacija zabavlja. Ja sam nastojala izgledati zabrinuto, što mi nije bilo teško, i otišla sam s brošem u Majčinu sobu, te ga bez riječi položila na stol. Majka je odložila ilustriranu reviju koju je čitala, uzela broš i podigla ga prema svjetlu, razgledavajući ga s divljenjem.
“Prekrasan komad”, rekla je, “ali danas se ne može za njega puno dobiti na crnoj burzi. Nitko nije spreman dati mnogo novca za ovakvu stvarčicu.”
“Sigurna sam da će vam Hatsumomo za njega i te kako dobro platiti”, rekla sam. “Sjećate se onog broša koji sam joj ja navodno ukrala prije nekoliko godina, onog što ste ga nadodali mojim dugovanjima? To je taj broš. Upravo sam ga našla na podu ispred njezinog sefa s nakitom.”
“Znaš što, Majko”, reče Hatsumomo, koja je u međuvremenu ušla u sobu i sad je stajala iza mene, “mislim da Sayuri ima pravo. To je broš koji sam izgubila! Odnosno, barem tako izgleda. Mislila sam da ga nikad više neću vidjeti!”
“Da, nije lako nešto naći ako si stalno pijan”, rekla sam. “Da si samo malo bolje pregledala sef.”
Majka je spustila broš na stol i srdito se zagledala u Hatsumomo.
“Našla sam ga u njezinoj sobi”, reče Hatsumomo. “Sakrila gaje u toaletni stolić.”
“Zašto si joj kopala po toaletnom stoliću?” upita Majka.
“Nisam ti to htjela reći, Majko, ali Sayuri je ostavila nešto na svom stolu i ja sam joj htjela pomoći, htjela sam to sakriti. Znam da sam to odmah morala donijeti tebi, ali... vidiš, ona piše dnevnik. Pokazala mi ga je prošle godine. Zapisala je neke vrlo ružne stvari o izvjesnim muškarcima i... moram ti reći, Majko, ima nekih dijelova u kojima piše o tebi.”

Pomislila sam da jednostavno izjavim kako to nije istina, ali sve to sad ionako nije bilo važno. Hatsumomo je bila u nevolji i što god rekla, ništa neće promijeniti situaciju. Prije deset godina, kad je okiya živjela od njezine zarade, vjerojatno me je mogla optužiti za što god je htjela. Mogla je tvrditi kako sam pojela tatami strunjače u njezinoj sobi i Majka bi mojim dugovima dodala cijenu novih strunjača. Ali sad se napokon situacija izmijenila: Hatsumomina brilijantna karijera sličila je suhom listu na grani, dok je moja cvjetala. Ja sam bila kći okiye i okiyina glavna gejša. Mislim da Majku uopće nije ni zanimalo što je od svega toga istina.
“Nema nikakvog dnevnika, Majko”, rekla sam. “Hatsumomo izmišlja.”
“Izmišljam, je li?” odgovori Hatsumomo. “Sad ću otići po njega i dok ga Majka bude čitala, možeš joj ponovo reći kako sam to izmislila.”

Hatsumomo ode u moju sobu, a Majka pođe za njom. Hodnik je izgledao grozno. Hatsumomo nije samo razbila bočicu s bjelilom i zatim stala na nju, nakon toga je još ostavila tragove bjelila i krvi preko cijelog gornjeg predvorja, a što je još gore, ostavila ih je na tatami strunjačama u svojoj sobi, u Majčinoj sobi, a sada i u mojoj sobi. Kad sam s vrata pogledala u svoju sobu, vidjela sam je kako kleči uz moj toaletni stolić i kako, poražena izgleda, polako zatvara ladice.
“O kakvom to dnevniku ona govori?” upitala me Majka.
“Ako postoji nekakav dnevnik, sigurna sam da će ga Hatsumomo naći”, odgovorila sam.
Na to Hatsumomo složi ruke u krilu i kratko se nasmije, kao da je sve to bila nekakva igra u kojoj sam je ja lukavo nadigrala.
“Hatsumomo”, rekla joj je Majka, “platit ćeš Savuri cijenu broša za koji si je optužila da ti ga je ukrala. Osim toga, ne želim u okiyi imati tatamije uprljane krvlju. Zamijenit ćemo ih na tvoj trošak. Ovaj te je dan skupo stajao, a tek je prošlo podne. Da pričekam još malo sa zbrajanjem ukupne svote, za svaki slučaj, ako možda kaniš još nešto izvesti?”
Ne znam je li Hatsumomo čula što joj je Majka rekla. Odveć je bila zaokupljena zurenjem u mene s izrazom kakav nisam bila navikla vidjeti na njezinu licu.

Da si me upitao dok sam još bila mlada koji je događaj značio prekretnicu u mojim odnosima s Hatsumomo, rekla bih ti da je to bio moj mizuage. Ali premda me je mizuage doista, da se tako izrazim, podigao na visoku policu, gdje me Hatsumomo nije više mogla dohvatiti, mogle smo nastaviti živjeti jedna kraj druge sve do starosti, da se ništa drugo nije dogodilo među nama. Zato je prava prekretnica, kako sam u međuvremenu shvatila, bio onaj dan kad je Hatsumomo pročitala moj dnevnik i kad sam našla broš za koji me optužila da sam joj ga ukrala.

Kako bih ti objasnila što mislim, dopusti da ti ispričam nešto što je tijekom jedne večeri u čajani Ichiriki ispričao admiral Yamamoto Isoroku. Ne mogu se hvaliti da sam dobro poznavala admirala Yamamota - kojega obično nazivaju ocem Japanske carske mornarice - ali imala sam čast prisustvovati nizu zabava na kojima je on bio jedan od gostiju. Admiral je bio sitan čovjek, ali nemoj zaboraviti da je štap dinamita također malen. Zabave bi uvijek postale bučnije nakon admiralova dolaska. Te je večeri on s jednim drugim gostom upravo ispijao zadnju rundu u igri “tko gubi, pije”, a dogovor je bio da će onaj koji izgubi igru otići u najbližu ljekarnu i kupiti prezervativ - samo zbog toga da bi otrpio neugodnost, shvaćaš, ni zbog čega drugoga. Naravno, admiral je pobijedio, na što su mu svi nazočni počeli klicati i pljeskati.
“Sva sreća da niste vi izgubili igru, admirale”, rekao mu je jedan od njegovih pobočnika. “Zamislite jadnog ljekarnika kad bi podigao glavu i vidio admirala Yamamota ispred pulta!”
Svima se to činilo jako smiješno, ali je admiral odgovorio kako ni u jednom trenutku nije sumnjao u to da će pobijediti.
“Ah, dajte, molim vas, admirale!” rekla je jedna gejša. “Svatko ponekad gubi! Čak i vi!”
“Pretpostavljam da je točno kako svatko ponekad gubi”, rekao je admiral. “Ali meni se to nikad ne događa.”
Možda su neki ljudi u sobi smatrali to arogantnom izjavom, ali ja nisam bila jedna od njih. Meni se admiral doista činio kao čovjek navikao pobjeđivati. Napokon ga je netko upitao koja je tajna njegova uspjeha.
“Ja nikad ne nastojim poraziti čovjeka s kojim se borim”, objasnio je admiral. “Nastojim razoriti njegovo samopouzdanje. Duh zamagljen sumnjom ne može se usredotočiti na put do pobjede. Dva su protivnika ravnopravna, istinski ravnopravna, samo kad obojica posjeduju jednako samopouzdanje.”

Iako mislim da to tada nisam do kraja shvatila, u Hat-sumomin se duh, nakon one naše svađe oko dnevnika, počela uvlačiti sumnja. Shvatila je kako Majka više ni pod kakvim okolnostima neće stati na njezinu stranu protiv mene i stoga je sličila na tkaninu izvađenu iz topla ormara i izvješenu vani, na otvorenom, gdje će je vjetar, kiša i hladnoća postupno uništiti.

Kad bi me Mameha čula da ovako tumačim ono što se dogodilo, sigurno bi se pobunila i rekla kako se ona s tim nikako ne slaže. Njezino se mišljenje o Hatsumomo razlikovalo od mojega. Ona je vjerovala da je Hatsumomo žena sklona samouništavanju i da je mi samo trebamo malo gurnuti prema onom putu kojim će ona u svakom slučaju krenuti. Možda je Mameha imala pravo, ne znam. Istina je da se Hatsumomo u godinama nakon mog mi-zuagea postupno razboljela od nekakve bolesti karaktera, ako tako nešto postoji. Nije, na primjer, više mogla obuzdavati svoju sklonost piću, kao ni napade okrutnosti. Sve dok joj se život nije počeo osipati, Hatsumomo se uvijek služila okrutnošću s nekom svrhom, baš kao što samuraj ne izvlači mač da bi njime nasumce mahao, nego da pogubi neprijatelja. Međutim, u ovom razdoblju svog života, Hatsumomo je izgleda prestala razlikovati neprijatelja od prijatelja i katkad bi udarila čak i na Buču. Na zabavama bi povremeno počela vrijeđati muškarce koje je došla zabavljati. I još nešto: nije više bila tako lijepa kao nekoć. Koža joj je bila poput voska i lice joj je postalo nekako podbuhlo. Ili sam je možda samo ja tako vidjela. Stablo može izgledati jednako lijepo kao i uvijek, ali kad jednom zapaziš na njemu nametnike i vrške grana smeđe od bolesti, čini ti se kao da je čak i deblo izgubilo nešto od svoje veličanstvene ljepote.

Svatko zna da je ranjeni tigar opasna zvijer i stoga je Ma-meha ustrajala na tome da u sljedećih nekoliko tjedana slijedimo Hatsumomina večernja kretanja Gionom. Ma-meha ju je dijelom na taj način željela držati na oku, jer ni jednu od nas ne bi iznenadilo da je Hatsumomo potražila Nobua kako bi mu prepričala sadržaj moga dnevnika i otkrila mu moje potajne osjećaje prema “gospodinu Haa”, kojega bi Nobu vjerojatno odmah prepoznao kao predsjednika. No, što je još važnije, Mameha joj je željela učiniti život nepodnošljivim.

“Kad želiš slomiti dasku”, rekla je, “nije dovoljno da napukne po sredini, to je samo prvi korak. Uspjet ćeš tek ako skačeš po njoj svom težinom gore-dolje, dok ne pukne u dva komada.”

I tako je svake večeri, osim kad bi imala neki dogovor koji nije mogla propustiti, Mameha dolazila podvečer u našu okiyu i čekala da izađe kroz vrata iza Hatsumomo. Mameha i ja nismo uvijek mogle ostati zajedno, ali obično je barem jedna od nas uspijevala dio večeri slijediti Hatsumomo kamo god je išla. Nakon što smo to prvi put napravile, Hatsumomo se pravila kao da ju to zabavlja. Ali pri kraju četvrte večeri zurila je u nas bijesno kroz polustisnute oči i teškom je mukom uspijevala zvučati vedro dok bi čavrljala s muškarcima koje je bila dužna zabavljati. A onda se, početkom sljedećeg tjedna, naglo okrenula u jednoj uličici i došla nam u susret.
“Da vidimo”, rekla je. “Psi slijede svoje vlasnike. A vas dvije hodate za mnom i njuškate li, njuškate. Prema tome, pretpostavljam kako želite da se prema vama odnosim kao prema psima! Hoćete da vam pokažem što radim sa psima koji mi se ne sviđaju?”
I s tim riječima zamahnula je rukom da udari Mame-hu po glavi. Ja sam vrisnula i to je, izgleda, natjeralo Hatsumomo da zastane i razmisli što radi. Zurila je trenutak u mene očima koje su plamtjele od srdžbe, a onda se vatra u njima ugasila i ona se udaljila. Svi su u uličici primijetili što se dogodilo i nekoliko nam je ljudi prišlo kako bi upitalo Mamehu je li sve u redu. Ona ih je umirila i rekla im kako se ništa nije dogodilo, a zatim je tužnim glasom dodala:
“Jadna Hatsumomo! Ipak je istina ono što je doktor rekao. Ona stvarno gubi razum.”

Naravno, doktor je bio izmišljen, ali su Mamehine riječi postigle učinak kakav je željela. Ubrzo se Gionom proširio glas kako je liječnik proglasio Hatsumomo duševno poremećenom.
Godinama je Hatsumomo bila vrlo bliska prijateljica slavnog kabuki glumca Banda Shojira VI. Shojiro je bio, kako mi kažemo, onna-gata, to jest uvijek je igrao ženske uloge. Jednom je u intervjuu za novine rekao kako je Hatsumomo najljepša žena koju je ikad vidio i kako na pozornici često oponaša njezine pokrete kako bi lik koji igra učinio zavodljivijim. Prema tome, možeš zamisliti da ga je Hatsumomo odlazila posjetiti svaki put kad bi došao u Kvoto. Jednog poslijepodneva saznala sam da će Shojiro kasnije te večeri doći na neku zabavu u četvrti gejša Ponto-cho, na drugoj riječnoj obali, nasuprot Gionu. Čula sam to dok sam pripremala ceremoniju čaja za jednu skupinu mornaričkih časnika na dopustu. Čim je ceremonija čaja završila, požurila sam natrag u okiyu, ali se Hatsumomo već bila odjenula i iskrala. Sad je ona radila ono isto što sam ja nekoć radila: odlazila je ranije kako je nitko ne bi slijedio. Svakako sam htjela ispričati Mamehi što sam čula i otišla sam ravno u njezin stan. Na nesreću, kako mi je rekla njezina sluškinja, Mameha je izašla pola sata ranije “na molitvu”. Točno sam znala o čemu se radi. Mameha je otišla u jedan mali hram na istočnom rubu Giona kako bi se pomolila pred tri malena jizo kipića koja je tamo dala postaviti. Jizo, vidiš, predstavlja izraz štovanja za dušu umrlog djeteta, a u Mamehinu slučaju, radilo se o tri djeteta koje je pobacila na barunov zahtjev. Da se radilo o bilo čemu drugome, bez oklijevanja bih je otišla potražiti, ali nisam joj mogla smetati u takvim trenucima i osim toga, možda joj ne bi bilo drago da uopće znam kako je otišla tamo. Zato sam je ostala čekati u njezinu stanu i dopustila sam Tatsumi da mi kroz to vrijeme posluži čaj. Napokon se Mameha vratila, pomalo umorna izgleda. Nisam htjela odmah započeti razgovor o onom što sam doznala, nego smo prvo neko vrijeme ćaskale o predstojećem Festivalu era, u kojem je Mameha trebala igrati Damu Murasaki Shikibu, autoricu Bajke o Genjiju. Na posljetku me je Mameha pogledala s osmijehom iznad šalice smeđeg čaja - Tatsumi je upravo pržila listiće čaja kad sam ja došla - i tada sam joj rekla što sam tog popodneva otkrila. “Savršeno!” rekla je. “Hatsumomo će se opustiti i misliti kako nas se oslobodila. Uz pažnju kojom će je Shojiro sigurno obasuti tijekom zabave, osjećat će se kao preporođena. A onda ćemo ući mi poput kakva groznog smrada iz uličice i pokvariti joj večer.

S obzirom na to kako me je Hatsumomo godinama okrutno mučila i koliko sam je mrzila, pretpostavljam da sam trebala biti oduševljena takvim planom. Ali, dogovaranje o tome kako ćemo natjerati Hatsumomo da pati, nije mi, nekako, predstavljalo toliko zadovoljstvo koliko bih očekivala. Odjednom mi se u glavi javilo sjećanje na jedno jutro dok sam još bila mala, kad sam se kupala u jezercu blizu naše pijane kućice i odjednom osjetila nekakvo bolno žarenje u ramenu. Jedna me osa ubola i borila se da izvuče žalac iz moje kože. Ja sam bila previše zaokupljena vriskanjem, ali jedan od dječaka izvukao je osu i držao je za krila na jednom kamenu oko kojeg smo se svi okupili kako bismo odlučili na koji ćemo je način ubiti. Mene je rame užasno boljelo i sigurno nisam osjećala ni- kakve simpatije prema osi. A ipak sam u grudima osjećala neku čudnu slabost zbog spoznaje da to sićušno stvorenje koje se koprcalo u dječakovim prstima ne može učiniti ništa kako bi se spasilo smrti od koje ga dijeli tek nekoliko trenutaka. Istu sam vrstu sažaljenja osjećala prema Hatsumomo. Onih večeri dok smo je pratile u stopu kroz Gion, sve dok se ne bi prije vremena vratila u okiyu samo da pobjegne od nas, osjećala sam se gotovo kao da je mučimo.

Bilo kako bilo, oko devet sati te večeri, prešle smo rijeku i ušle u četvrt Pontocho. Za razliku od Giona, koji obuhvaća veliko područje s mnogo ulica, Pontocho je samo jedna jedina, duga i uska ulica koja se proteže uz obalu rijeke. Ljudi je zovu “jeguljin ležaj” zbog njezina oblika. Jesenska je večer bila pomalo prohladna, ali se Shojirova zabava unatoč tome održavala na otvorenom, na drvenoj verandi koja se nadvijala iznad rijeke. Nitko nije na nas obratio mnogo pozornosti kad smo ušle kroz staklena vrata. Veranda je bila prekrasno rasvijetljena papirnatim lampionima, a rijeka se zlatno ljeskala, obasjana svjetlima nekog restorana na suprotnoj obali. Svi su slušali Shojira koji je svojim pjevuckavim glasom upravo pričao neku pričicu, ali si zato trebao vidjeti kako se Hatsumomino lice skiselilo kad nas je ugledala. Nehotice sam se sjetila na-gnječene kruške koju sam dan ranije držala u ruci, jer je među svim onim veselim licima, Hatsumomino lice izgledalo kao kakva grozna masnica.

Mameha je kleknula na strunjaču odmah pokraj Hatsumomo, što mi se učinilo vrlo hrabrim postupkom. Ja sam kleknula na drugom kraju verande, uz nekog starca blagog lica, koji je, kako sam kasnije otkrila, bio Tachiba-na Zensaku, svirač japanske citre koju mi zovemo koto i čije već izgrebane ploče još uvijek čuvam. Te sam večeri također otkrila da je Tachibana slijep. Bez obzira na to s kakvim sam ciljem došla na tu zabavu, sa zadovoljstvom bih bila čitavu večer provela čavrljajući s njime, tako je bio zanimljiv i mio čovjek. Ali jedva smo počeli razgovarati kad su svi odjednom prasnuli u smijeh.

Shojiro je bio izvanredan pantomimičar. Tanak poput vrbove šibe, s elegantnim prstima kojima je izvodio spore pokrete i dugačkim licem koje je mogao pomicati u svim smjerovima - bio bi u stanju zavarati čopor majmuna i navesti ih da povjeruju kako je on jedan od njih. U tom je trenutku oponašao gejšu pokraj sebe, ženu pedesetih godina. Svojim ženskastim pokretima, napućenim ustima, prevrtanjem očima - toliko ju je uspješno oponašao da nisam znala bih li se smijala ili samo zaprepašteno sjedila s rukama na ustima. Već sam ga gledala na pozornici, ali ovo je bilo još bolje.

Tachibana se nagnuo prema meni i prošaptao: “Što radi?”
“Oponaša jednu stariju gejšu pokraj sebe.”
“Ah”, reče Tachibana. “To je Ichiwari.” I potom me lagano lupnuo nadlanicom kako bi me natjerao da ga pogledam. “Direktor kazališta Minamiza”, rekao je i ispružio mali prst ispod stola, tako da nitko ne vidi. U Japanu, vidiš, mali prst podignut uvis znači “ljubavnik” ili “ljubavnica”. Tachibana mi je htio reći kako je ona starija gejša, za koju je rekao da se zove Ichiwari, ljubavnica direktora kazališta Minamiza. U stvari, direktor je također bio prisutan i smijao se glasnije od sviju.

Malo kasnije, još uvijek usred svoje pantomime, Shojiro je odjednom gurnuo prst u nos. Na to su se svi stali tako gromoglasno smijati da si mogao osjetiti kako po drhtava pod verande. Ja to tada nisam znala, ali kopanje nosa bila je dobro poznata navada gejše Ichiwari. Ona se zacrvenjela poput raka kad je to vidjela i pokrila je lice i rukavom kimona, a Shojiro je, prilično podnapit, to odmah ponovio. Ovog puta su se svi suzdržano nasmijali, samo je Hatsumomo, čini se, smatrala kako je to uistinu smiješno, jer u tom je trenutku Shojiro prešao granicu smiješnog i postao okrutan. Napokon je direktor kazališta rekao:
“No, no, Shojiro-san, ostavi nešto energije za su trašnju predstavu! Uostalom, zar ne znaš da kraj tebe sjedi jedna od najvećih plesačica u Gionu? Predlažem da je zamolimo neka nam nešto otpleše.”
Dakako, direktor je govorio o Mamehi.
“Nebesa, ne. Ne želim sad gledati nikakvo plesanje”, odgovorio je Shojiro. Kad sam ga u kasnijim godinama bolje upoznala, shvatila sam kako je on čovjek koji uvijek želi biti u središtu pozornosti. “Osim toga, baš se dobro zabavljam.”
“Shojiro-san, ne smijemo propustiti priliku da gledamo slavnu Mamehu”, rekao je direktor, ovog puta bez trunke humora. Nekoliko se gejša složilo s njim i napokon je Shojiro pristao da je zamoli neka nešto otpleše, iako je to učinio nadurena lica poput kakva dječaka. Ja sam već vidjela kako se Hatsumomo ozlovoljila. Natočila je šake u Shojirovu šalicu, a on u njezinu. Izmijenili su dugačke poglede, kao da kažu kako su im sad pokvarili zabavu.

Potrajalo je nekoliko minuta dok je jedna sluškinja otišla po shamisen i dok ga je jedna od gejša ugodila i pripremila se za sviranje. Onda je Mameha zauzela mjesto ispred stražnjeg zida verande i otplesala nekoliko vrlo kratkih plesova. Gotovo bi se svatko složio s tvrdnjom da je Mameha vrlo ljupka, ali vrlo bi malo ljudi reklo da je ljepša od Hatsumomo, prema tome ne znam točno što je privuklo Shojirovu pozornost. Možda je to bilo zbog sakea koji je popio, a možda zbog Mamehina izvanrednog plesanja, jer Shojiro je i sam bio plesač. Bilo kako bilo, kad se Mameha vratila stolu, Shojiro se doimao prilično zanesen njome i pozvao ju je da sjedne uz njega. Kad je sjela, natočio joj je šake i okrenuo leđa Hatsumomo kao da je nekakva anonimna pripravnica, tek jedna od njegovih brojnih obožavateljica.

Dakle, Hatsumomina su se usta stvrdnula i oči su joj se suzile na otprilike polovinu svoje uobičajene veličine. Što se pak tiče Mamehe, još je nikad nisam vidjela da tako napadno očijuka s nekim kao što je to sad radila sa Shojirom. Glas joj je postao visok i tih, a oči su joj hitro lijetale s njegovih grudi do lica i ponovo natrag. S vremena na vrijeme prešla bi prstima preko grla kao da joj je neugodno zbog mrlja rumenila koje su joj se tamo pojavile. Zapravo, uopće nije pocrvenjela, ali je tako uvjerljivo glumila da si se trebao pozorno zagledati kako bi vidio da je sve to gluma. A onda je jedna od gejša upitala Shojira je li mu se javlja Bajiru-san.
“Bajiru-san me je ostavio!” odgovorio je Shojiro krajnje dramatičnim tonom.

Ja nisam imala pojma o kome to Shojiro govori, ali mi je stari svirač kota, Tachibana, ljubazno prišapnuo kako je “Bajiru-san” engleski glumac Basil Rathbone, premda meni tada ni to nije ništa značilo. Prije nekoliko godina Shojiro je otputovao u London i tamo je postavio na scenu jednu kabuki predstavu. Glumac Basil Rathbone toliko je bio zadivljen predstavom da se, uz pomoč tumača, između njih dvojice razvilo svojevrsno prijateljstvo. Premda je Shojiro obasipao pažnjom žene poput Hatsumomo ili Ma-mehe, to ništa ne mijenja na činjenici da je bio homoseksualac, a nakon puta u Englesku stalno se šalio kako mu je okrutna sudbina odredila da pati slomljena srca, jer Ba-jiru-sana ne zanimaju muškarci.

“Tako je tužno gledati kako umire ljubav”, tiho je rekla jedna gejša.
Svi su se nasmijali, osim Hatsumomo, koja je nastavila bijesno zuriti u Shojira.
“Razlika između mene i Bajiru-sana je u ovome. Pokazat ću vam”, reče Shojiro, te ustane i zamoli Mamehu ; da dođe s njim. Odveo ju je na jednu stranu prostorije gdje su imali više mjesta.
“Kad ja radim svoj posao, onda izgledam ovako”, rekao je. I zatim se ležernim koracima prošetao s jednog kraja sobe na drugi, mašući gipko iz doručja lepezom i pomičući glavu lijevo-desno kao daje lopta na njihalki. “A Bajiru-san, kad radi, izgleda ovako.” Tu Shojiro-san zgrabi Mamehu i trebao si vidjeti zaprepašteni izraz njezina lica kad ju je nagnuo unatrag prema podu, glumeći strastveni zagrljaj te joj osuo lice poljupcima. Svi su počeli klicati i pljeskati. To jest, svi osim Hatsumomo.
“Što radi?” tiho me je upitao Tachibana. Mislila sam da ga nitko nije čuo, ali prije nego što sam dospjela odgovoriti, Hatsumomo glasno poviče:
“Pravi od sebe budalu! Eto, što radi.”
“Ah, Hatsumomo-san”, reče Shojiro, “pa ti si ljubomorna! “
“Jasno da je ljubomorna!” reče Mameha. “Sad nam morate pokazati kako ćete se pomiriti. Hajde, Shojiro-san. Nemoj se sramiti! Moraš joj dati isto toliko poljubaca koliko si meni dao! Inače ne bi bilo pošteno! I na isti način!

Shojiro se morao pomučiti, ali ipak je na kraju uspio povući Hatsumomo na noge. A onda ju je, uz glasne uzvike ohrabrenja ostalih gostiju, dohvatio u zagrljaj i nagnuo je prema natrag. Sekundu kasnije naglo se uspravio s bolnim uzvikom i uhvatio se za usnicu. Hatsumomo ga je ugrizla, ne toliko jako da bi ga raskrvarila, ali dovoljno jako da se trgne od bola. Stajala je pred njim, očiju stisnutih od srdžbe i iskeženih zubi, a onda je zamahnula rukom i pljusnula ga. Mislim da joj je šake koji je popila zamutio vid, jer ga je udarila po glavi, a ne po licu.

“Što se dogodilo?” upitao me je Tachibana. Njegove su riječi jasno odjeknule u tišini sobe kao da je netko za-mahao zvoncem. Nisam mu odgovorila, ali kad je čuo Shojira kako tiho jeca i Hatsumomin soptavi dah, sigurna sam da mu je sve bilo jasno.
“Hatsumomo-san, molim te”, rekla je Mameha, govoreći mirnim glasom koji se u toj situaciji doimao krajnje neobično, “učini mi uslugu... pokušaj se smiriti.”

Ne znam jesu li Mamehine riječi proizvele baš onakav učinak kakvom se ona nadala ili je Hatsumomin um već bio poremećen. U svakom slučaju, bacila se na Shojira i počela ga udarati gdje god je stigla. Mislim da je u tom trenutku na neki način bila luda. Nije izgledalo kao da je dobila slom živaca, činilo se kao da joj je duh prekinuo svaku vezu s bilo čime. Direktor kazališta naglo je ustao od stola i požurio do njih kako bi Hatsumomo odvukao od Shojira. Nekako usred svega toga, Mameha se izvukla iz sobe i vratila se malo kasnije s vlasnicom čajane. Do tada je direktor kazališta već zgrabio Hatsumomo s leđa i držao je. Mislila sam da je kriza prošla, ali sad je Shojiro dreknuo na Hatsumomo, tako glasno da smo čuli jeku njegova glasa kad se odbio o pročelja zgrada u Gionu, na drugoj obali.

“Čudovište!” vrisnuo je. “Ugrizla si me!”
Ne znam što bi itko od nas napravio da vlasnica čajane nije bila tako pribrana. Tiho je umirivala Shojira i istodobno dala znak direktoru kazališta neka izvede Hatsumomo. Kako sam kasnije saznala, on je nije samo odveo u unutrašnjost čajane, nego ju je odvukao dolje i izbacio na ulicu.
Te se noći Hatsumomo uopće nije vratila u okiyu. Kad se sljedećeg dana napokon pojavila, zaudarala je kao da je bljuvala i kosa joj je bila u neredu. Majka ju je odmah pozvala u svoju sobu i dugo ju je tamo zadržala.

Nekoliko dana kasnije Hatsumomo je otišla iz okiye u jednostavnoj pamučnoj haljini koju joj je dala Majka i raspuštene kose, kako je nikad dotad nisam vidjela. Nosila je torbu sa svojim stvarima i nakitom i nije se ni od koga od nas oprostila, jednostavno je izašla na ulicu. Nije otišla dobrovoljno - Majka ju je izbacila. U stvari, Mameha je vjerovala kako se Majka već godinama pokušavala riješiti Hatsumomo. Bez obzira je li to stvarno bila istina ili nije, sigurna sam da je Majci bilo drago što ima jedna usta manje koja mora hraniti, budući da Hatsumomo nije više zarađivala kao nekad, a do hrane se sve teže dolazilo.
Da Hatsumomo nije bila toliko čuvena po svojoj zloći, možda bi ju neka okiya rado prihvatila, čak i nakon onog što je napravila Shojiru. Ali ona je bila kao čajnik koji i u dobre dane opeče ruku svakog tko mu se približi. Svi su u Gionu to znali.

Ne znam točno što se kasnije događalo s Hatsumomo. Nekoliko godina nakon svršetka rata čula sam da zarađuje za život kao prostitutka u četvrti Miyagawa-cho. Sigurno nije ondje dugo ostala, jer te večeri kad sam to čula o njoj, jedan se muškarac na toj istoj zabavi kleo kako će je naći i platiti za njezine usluge, ako je stvarno prostitutka. Doista ju je tražio, ali je nigdje nije mogao naći. Vjerojatno je s vremenom dokrajčila život prekomjernim opijanjem. Ne bi bila prva gejša koja je tako završila.

Baš kao što se netko privikne na to da ima kljastu nogu, tako smo se svi mi u okiyi bili navikli na Hatsumomo. Mislim da nitko od nas nije do kraja shvaćao na koje nas je sve načine tlačila njezina prisutnost, sve dok nije otišla i dok se okiya nije počela polako oporavljati. Čak i kad bi Hatsumomo samo spavala u svojoj sobi, sluškinje su bile svjesne da je ona tamo i da će ih prije ili kasnije početi zlostavljati. Živjele su u onoj vrsti napetosti kao kad hodaš preko zaleđenog ribnjaka i znaš da bi led svakog časa mogao puknuti. Što se pak tiče Buče, mislim da je ona postala ovisnom o svojoj starijoj sestri, te se na neki način osjećala izgubljenom bez nje.

Ja sam već prije Hatsumomina odlaska postala najdragocjenijom imovinom okiye, ali i meni je trebalo vremena da se odviknem nekih navada koje sam stekla zbog Hatsumomo. Svaki put kad bi me neki muškarac čudno pogledao, uhvatila bih se kako razmišljam je li mu možda Hatsumomo ispričala nešto ružno o meni i nisam se toga mogla osloboditi još dugo nakon njezina odlaska. Kad bih se u okiyi uspinjala stubama na kat, još uvijek sam gledala u pod, od straha da ću na vrhu stuba naći Hatsumomo kako samo čeka koga će napasti. Ne mogu ti reći koliko sam puta stala na zadnju stubu, podigla pogled i tek tada odjednom shvatila kako nje više nema i nikad je više neće biti. Znala sam da je otišla, ali mi se ipak činilo kao da je prazno predvorje zadržalo nešto od njezine prisutnosti. Čak i sada, kad sam već žena u godinama, ponekad dok podižem brokatni zastorčić sa zrcala na mom toaletnom stoliću, na sekundu pomislim hoću li je možda ugledati u zrcalu kako mi se podrugljivo smješka.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:37 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 148



Dvadeset osmo poglavlje


Mi u Japanu nazivamo godine od velike ekonomske krize do završetka Drugog svjetskog rata kurotani - dolina mraka, to razdoblje kad su toliki ljudi živjeli poput djece čije su glave potonule pod valovima. Kao što je to često slučaj, mi u Gionu patili smo manje od ostalih. Dok je, na primjer, većina Japanaca živjela u mračnoj dolini već od početka tridesetih godina, nas je u Gionu još uvijek grijalo nešto sunca. Sigurna sam da ti ne moram objašnjavati zašto: žene koje su imale golemu sreću biti ljubavnicama kabinetskih ministara i mornaričkih zapovjednika prenosile su nešto od te svoje sreće drugima. Moglo bi se reći kako je Gion bio poput kakvog jezera visoko u planini koje se punilo vodom iz nepresušnih izvora. Na nekim je mjestima dotjecalo više vode nego na drugima, ali je svaka kap dizala ukupnu razinu jezera.

Zahvaljujući generalu Tottoriju naša je okiya bila mjesto na kojem je voda obilato dotjecala u jezero. Tijekom nekoliko godina situacija oko nas postajala je sve gora i gora, ali još dugo nakon što je uvedeno smanjenje opskrbe, mi smo nastavili dobivati redovite isporuke hrane, čaja, platna, čak i takve luksuzne robe kao što su kozmetički preparati i čokolada. Mogli smo sve te stvari zadržati za sebe i živjeti iza zatvorenih vrata, ali Gion nije takva sredina. Majka je dijelila veliki dio onoga što smo dobivali i smatrala je to pametno potrošenim sredstvima, ne zato što je bila velikodušna, naravno, nego zato što smo svi bili poput paukova zguranih na istoj mreži. Ponekad su nam ljudi dolazili tražiti pomoć i mi smo im je drage volje pružali, kad god smo mogli. Jednom je, na primjer, u jesen 1941., policija uhvatila jednu sluškinju s kutijom u kojoj je bilo deset puta više kupona za hranu nego što je njezina okiya trebala imati. Njezina ju je gospodarica poslala k nama da je sakrijemo, dok ona ne nađe načina kako će je poslati na selo - jer, naravno, svaka je okiya u Gionu stvarala zalihe kupona, a što je okiya bila bolja, to ih je obično više imala. Poslala ju je k nama, a ne nekome drugome, zato što je general Tottori naredio vojnoj policiji da nas ne uznemiravaju. I tako, vidiš, premda je čitav Gion bio planinsko jezero puno vode, mi smo bile ribe koje su plivale u najtoplijoj struji.

Kako je Japan nastavio sve dublje tonuti u mrak, na posljetku je došao trenutak kad se ugasila i posljednja zraka svjetla na kojoj smo se dotad uspijevali grijati.To se dogodilo u jednom trenutku, rano poslijepodne jednog dana u prosincu 1942. godine, nekoliko tjedana prije Nove godine. Upravo sam doručkovala, odnosno jela svoj prvi obrok toga dana, jer sam čitavo jutro pomagala u čišćenju okiye i pripremama za Novu godinu, kad je s ulaza zazvao neki muški glas. Pomislila sam kako je to vjerojatno neki dostavljač i nastavila sam jesti, ali me je trenutak kasnije prekinula sluškinja i obavijestila me kako jedan vojni policajac traži Majku.
“Vojni policajac?” rekla sam. “Reci mu da je Majka izašla.”
“Rekla sam, gospođo. On je rekao da onda hoće razgovarati s vama.”

Kad sam ušla u predvorje, policajac je upravo svlačio čizme u ulaznom prostoru. Vjerojatno bi većini ljudi laknulo već kad bi vidjeli da mu je pištolj još uvijek u kožnoj navlaci, ali kao što rekoh, naša je okiya sve do tada živjela u drugačijim okolnostima. Obično bi se policajac ponašao još ljubaznije od većine ostalih posjetilaca i ispričavao bi se što nas je možda uzrujao svojim dolaskom. Ali ovaj je svlačio čizme... dakle, na taj je način htio pokazati kako kani ući, bez obzira hoćemo li ga pozvati unutra ili nećemo.

Naklonila sam se i pozdravila ga, ali on me je samo kratko pogledao kao da mi hoće reći kako će se kasnije pozabaviti sa mnom. Napokon je nategnuo čarape i skinuo kapu, a onda je ušao u predvorje i rekao kako želi pogledati naš povrtnjak. Samo tako, bez i jedne riječi isprike što nas uznemirava. Vidiš, u to je vrijeme već gotovo svatko u Kvotu, a vjerojatno i posvuda u Japanu, pretvorio svoje ukrasne vrtove u povrtnjake - to jest, svatko osim nas. General Tottori nas je opskrbljivao dovoljnim količinama hrane, tako da nismo morale prekopati naš vrt i mogle smo i dalje uživati u mahovini, cvijeću i patuljastom javoru u kutu dvorišta. Kako je bila zima, nadala sam se da će policajac pogledati dijelove tla na kojima su biljke povenule i istrunule, pa će pomisliti kako smo sadile tikvice i slatki krumpir između ukrasnih nasada. I tako sam ga povela u dvorište i ništa nisam rekla, samo sam ga gledala kako je kleknuo i prstima opipavao zemlju. Pretpostavljam da je htio provjeriti je li zemlja prekopavana zbog sadnje.

Tako sam očajnički pokušavala smisliti što bih rekla da sam izlanula prvo što mi je palo na pamet. “Zar vas ova zemlja poprašena snijegom ne podsjeća na more posuto pjenom?” On mi nije odgovorio, samo se ukočeno u-spravio i upitao koje smo povrće sadili.

“Gospodine”, odgovorila sam, “jako mi je žao, ali nismo imale prilike bilo što zasaditi. A sad, kad je zemlja tvrda i smrznuta...”
“Dakle, vaša nas je mjesna zajednica točno obavijestila!” rekao je, skidajući kapu. Zatim je iz džepa izvukao komad papira i počeo mi čitati dugački popis prekršaja koje je počinila naša okiya. Ne mogu se ni sjetiti što je sve tamo bilo navedeno, stvaranje zaliha pamučnih materijala, neizvršavanje naredbe o predaji metalnih i gumenih predmeta za potrebe ratne industrije, nepropisno korištenje kupona za opskrbu, sve takve stvari. Istina je da smo sve to radili, baš kao i svaka druga okiya u Gionu. No naš je zločin, pretpostavljam, bio to što smo imali više sreće od većine drugih, te što smo uspjeli preživjeti duže i u boljem stanju od svih ostalih, osim nekih rijetkih iznimaka.

Srećom po mene, Majka se upravo tada vratila. Činilo se kao da se uopće nije iznenadila što vidi vojnog policajca, u stvari, ponašala se prema njemu uljudnije nego što se ikad ponašala prema bilo kome. Vrata su bila zatvorena, ali mogla sam ih čuti kako dugo razgovaraju. U jednom trenutku, kad je izašla iz sobe nešto uzeti, povukla me je ustranu i rekla mi:
“General Tottori je jutros stavljen u pritvor. Bolje požuri i sakrij naše najvrednije stvari ili ćemo sutra ostati bez njih.”
Nekoć u Yoroidu znala bih se okupati u jezercu u hladne proljetne dane i zatim bih ležala na stijenama pokraj jezera, upijajući toplinu sunca. Ako bi sunce nestalo iza oblaka, kao što se često događalo, hladni bi se zrak ovio oko mene poput metalnog oklopa. Onog trenutku kad sam saznala za generalovu nesreću, stojeći tamo u ulaznom predvorju okiye, obuzeo me isti osjećaj. Kao da je naglo nestalo sunca, možda zauvijek, a ja sam osuđena da mokra i gola stojim na ledenom zraku. U roku od tjedan dana nakon posjeta onog policajca, naša je okiya ostala bez svih onih stvari kojih su se druge obitelji odavno morale odreći, kao na primjer, zaliha hrane, donjeg rublja i tako dalje. Dotad smo uvijek mi bili Mamehin glavni izvor paketića čaja, kojima je potom, pretpostavljam, kupovala druge usluge. Ali sad su njezine zalihe bile obilnije od naših, tako da je ona postala naš izvor za dobavljanje potrebnih namirnica. Pred kraj mjeseca mjesna je zajednica počela konfiscirati velik dio naše keramike i pergament-nih svitaka, koje bi zatim prodavali na takozvanoj “sivoj burzi”, trgovini ispod ruke koja se razlikovala od “crne burze”. Na crnoj burzi su se nabavljale takve stvari kao gorivo, namirnice, metalni predmeti i tako dalje, uglavnom sve ono što je bilo racionirano i čime je bilo zabranjeno trgovati. Siva je burza bila bezazlenija, na njoj su kućanice prodavale svoje dragocjenosti kako bi došle do gotovine. U našem slučaju, međutim, nama su stvari oduzimane i prodavane ne samo zbog potrebe, nego i za kaznu, tako da je sav dobiveni novac odlazio drugima. Predsjednica mjesne zajednice, gospodarica susjedne okiye, uvijek je duboko žalila kad bi nam dolazila uzimati stvari. Međutim, vojna je policija izdala takvu naredbu i nitko tu ništa nije mogao, morali su slušati.

Ako su prve godine rata sličile na uzbudljivo putovanje morem, moglo bi se reći da smo sredinom 1943. svi shvatili kako su valovi previsoki za naš brod. Mislili smo da ćemo se svi utopiti, a mnogima se to doista dogodilo. Nismo samo iz dana u dan sve bjednije živjeli, nego smo se, mislim, iako se to nitko nije usuđivao priznati, svi počeli brinuti kakav će biti konačni ishod rata. Nitko se više nije zabavljao, mnogi su ljudi, čini se, smatrali kako ne bi bilo domoljubno dopustiti si bilo kakvu šalu i veselje. Jedino što sam čula u tom razdoblju, a što je donekle sličilo na šalu, bila je rečenica koju je jedne večeri izrekla gejša Raiha. Mjesecima smo slušale glasine kako vojna vlada namjerava zatvoriti sve četvrti gejša u Japanu, a u zadnje smo vrijeme počele shvaćati kako će se to doista dogoditi. Sve smo se pitale što će biti s nama, kad se odjednom javila gejša Raiha.

“Ne možemo tratiti vrijeme na razmišljanje o takvim stvarima”, rekla je. “Ništa nije toliko crno kao budućnost, osim možda prošlosti.”

Tebi to možda ne zvuči smiješno, ali mi smo se te večeri smijale sve dok nam suze nisu pošle na oči. Uskoro će se četvrti gejša doista zatvoriti. Kad se to dogodi, nas će sigurno poslati na rad u tvornice. Kako bi donekle mogao stvoriti sliku o tome što je značilo raditi u tvornici, dopusti mi da ti ispričam što se dogodilo s Hatsumomi-nom prijateljicom Korin.

Protekle se zime njoj dogodila katastrofa koje se svaka gejša u Gionu najviše bojala. Jedna je sluškinja, koja se u njezinoj okiyi brinula za kupaonicu, pokušala zapaliti stare novine kako bi ugrijala vodu i izgubila je nadzor nad vatrom. Čitava je okiva izgorjela u požaru, zajedno sa zbirkom kimona. Korin je završila kao radnica u jednoj tvornici u južnom dijelu grada, gdje je montirala leće na uređaje za izbacivanje bombi iz zrakoplova. Sljedećih je mjeseci povremeno dolazila u Gion da nas posjeti i sve smo bile užasnute kad smo vidjele koliko se promijenila. Nije samo svaki put izgledala sve nesretnija: sve smo iskusile nesreću ili smo barem bile na nju pripravljene. Ali uz to je kašljala, štoviše, kašalj je postao sastavni dio nje, kao što je pjesma sastavni dio ptice, a koža joj je potamnjela kao da ju je namakala u tušu - naime, ugljen koji se koristio u tvornicama bio je vrlo loše kakvoće, tako da je sve unutar i oko tvornica bilo prekriveno čađom. Jadna je Korin morala raditi dvostruku smjenu, a za hranu je dobivala jednom dnevno zdjelicu slabe juhe s nekoliko rezanaca ili vodenastu rižinu kašu, pomiješanu s korama krumpira.

Možeš, prema tome, zamisliti koliko smo se bojale tvornice. Osjećale smo zahvalnost svakog jutra kad bismo se probudile i otkrile kako Gion još nije zatvoren.

A onda, jednog snježnog jutra u siječnju, stajala sam u redu pred dućanom držeći u ruci bonove za rižu, kad je trgovac iz susjednog dućana provirio kroz vrata i viknuo u hladni zrak: “Dogodilo se!”
Svi smo se međusobno pogledali. Ja sam bila ukočena od hladnoće i bilo mi je svejedno o čemu on to govori, jer sam na sebi imala samo svoju seljačku odjeću i preko nje prebačen debeli šal - nitko više nije danju oblačio kimono. Napokon gejša ispred mene očisti rukom snijeg s obrva i upita ga o čemu to govori. “Nije valjda završio rat?” upitala je.

“Vlada je objavila zatvaranje četvrti gejša”, odgovorio je trgovac. “Sve se morate sutra ujutro javiti u ured za registraciju.”
Jedan smo dugi trenutak nijemo slušale zvuk radija koji je dopirao iz njegova dućana. A onda su se vrata sa štropotom zatvorila i ponovo se nije čulo ništa osim tihog šuštanja snijega koji je padao. Pogledala sam očajna lica drugih gejša oko mene i shvatila da sve mislimo isto. Koji , će nas od muškaraca koje smo poznavale spasiti rada u tvornicama?

Iako je general Tottori bio moj danna sve do prethodne godine, ja ni u kom slučaju nisam bila jedina gejša koja ga je poznavala. Morala sam stići do njega prije drugih. Bila sam preslabo odjevena za tako hladan dan, ali gurnula sam bonove natrag u džep svojih seljačkih hlača i odmah krenula prema sjeverozapadnom dijelu grada. Govorkalo se kako general živi u svratištu Suruva, onom istom u kojem sam se toliko godina sastajala s njim dva puta tjedno.

Stigla sam tamo otprilike za jedan sat ili nešto više, lica i ruku opečenih hladnoćom i prekrivena snijegom. No, kad sam pozdravila vlasnicu svratišta, ona se prvo zagledala u mene, zatim se naklonila u znak ispričavanja i rekla kako nema pojma tko sam ja.
“To sam ja, gospodarice... Sayuri! Došla sam razgovarati s generalom.”
“Sayuri-san... nebesa! Nikad nisam mislila da ću vas vidjeti tako odjevenu, izgledate kao žena kakvog seljaka.”
Odmah me je uvela unutra, ali nije me htjela najaviti generalu dok me prvo nije odvela na kat i obukla mi je dan svoj kimono. Čak je potrošila nešto svoje šminke koju je uspjela sačuvati i malo me našminkala, kako bi me general prepoznao kad me vidi. “.

Kad sam ušla u sobu, general Tottori je sjedio za stolom i slušao nekakvu dramsku emisiju na radiju. Njegov s se pamučni kimono rastvorio, otkrivajući pogledu koščata prsa i rijetke sijede dlake. Jasno sam mogla vidjeti da su : njegove teškoće u ovih proteklih godinu dana bile daleko i gore od mojih. Napokon, bio je optužen za strašne zločine - nemar, nesposobnost, zlouporabu položaja i tako dalje; neki su ljudi smatrali kako je imao veliku sreću što je izbjegao zatvor. Jedne su mu novine čak pripisale krivnju za poraze naše mornarice na Južnom Pacifiku, jer nije nadzirao pošiljke brodovima. Pa ipak, neki ljudi bolje podnose teškoće od drugih, a ja sam već na prvi pogled vidjela kako je njega teško pritisnuo teret ove protekle godine: kosti su mu izgledale nekako starački krhke pa čak mu je i lice izgledalo pomalo izobličeno. Ranije je uvijek vonjao na ukiseljeno povrće. Sad, kad sam mu prišla i duboko se naklonila, osjetila sam kako iz njega izbija kiseli vonj nekakve druge vrste.

“Vrlo dobro izgledate, generale", rekla sam, iako je to, naravno, bila laž. “Kako mi je drago što vas ponovo vidim!”
General ugasi radio. “Ti nisi prva koja me je potražila”, reče. “Ne mogu ti pomoći, Savuri.”
“Ali ja sam se tako žurila! Ne mogu zamisliti da je netko uspio stići ovamo prije mene!”
“U posljednjih tjedan dana posjetila me je gotovo svaka gejša koju sam ikad upoznao, ali ja više nemam utjecajnih prijatelja. Uostalom, ne znam zašto bi gejša tvog položaja tražila pomoć od mene. Ti uživaš simpatije tolikih utjecajnih ljudi.”
“Uživati simpatije i imati prave prijatelje koji su voljni pomoći, to su dvije vrlo različite stvari”, odgovorila sam.
“Da, imaš pravo. Uostalom, kakvu si pomoć došla tražiti od mene?”
“Bilo kakvu, generale. Mi ovih dana ni o čemu drugome ne govorimo nego kako će nam jadan biti život u tvornici.”
“Život će biti jadan za one koje budu imale sreće. Ostale neće ni doživjeti kraj rata.”
“Ne razumijem.”
“Uskoro će početi padati bombe”, odgovori general. “Možeš biti sigurna da će ih najviše pasti na tvornice. Ako želiš živa dočekati kraj rata, bolje nađi nekoga tko te može skloniti na nekakvo sigurno mjesto. Na žalost, ja nisam taj. Ja sam već iskoristio sav utjecaj koji sam imao.”
Nakon toga, general se raspitao za Majčino zdravlje, pa za Teticino i ubrzo se potom oprostio sa mnom. Tek sam mnogo kasnije doznala što je mislio time da je iskoristio utjecaj koji je imao. Vlasnica Suruve imala je mladu kćer, general ju je preko svojih veza uspio poslati u jedan manji grad na sjeveru Japana.
Na povratku do okiye shvatila sam kako je došlo vrijeme da nešto poduzmem, ali nisam znala što. Činilo mi se kako već i jednostavna zadaća obuzdavanja vlastite panike prelazi moje snage. Navratila sam u stan u kojem je Mameha sada živjela - naime, njezina je veza s barunom bila okončana prije nekoliko mjeseci i ona se preselila u jedan mnogo manji stan. Mislila sam kako će mi ona možda znati reći što da poduzmem, ali nju je također uhvatila panika, gotovo isto toliko koliko i mene.
“Barun ne želi ni prstom maknuti da mi pomogne”, rekla mi je, blijeda od straha. “Nisam uspjela doći do drugih muškaraca na koje sam računala. Bolje se sjeti nekoga, Savuri, i otiđi što prije do njega.”

Kako sam već više od četiri godine izgubila svaku vezu s Nobuom, odmah mi je bilo jasno da ne mogu otići k njemu. A što se tiče predsjednika... pa, iako bih vrlo rado iskoristila bilo kakvu izliku da samo malo s njim porazgo-varam, nikad ga ne bih mogla moliti za uslugu. Koliko god me je srdačno pozdravljao kad bismo se slučajno susreli u hodniku neke čajane, nisam bila pozivana na njegove zabave, čak ni kad su pozivane mnogo beznačajnije gejše. Osjećala sam se povrijeđenom zbog toga, ali što sam mogla učiniti? U svakom slučaju, čak i kad bi mi predsjednik želio pomoći, novine su u posljednje vrijeme bile pune članaka o njegovim svađama s vojnom vladom. On je očigledno i sam imao previše problema.

I tako sam ostatak popodneva provela hodajući ulicama po užasnoj hladnoći, obilazeći čajane i raspitujući se o ljudima koje nisam vidjela tjednima, čak mjesecima. Ni jedna od vlasnica čajana nije mi znala reći gdje bi ih mogla naći.

Te večeri čajana Ichiriki bila je vrlo zaposlena nizom oproštajnih zabava. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su pojedine gejše reagirale na vijest o zatvaranju Giona. Neke su izgledale slomljena duha, druge su se doimale poput kipova Buddhe - smirene i lijepe, ali prekrivene koprenom tuge. Ne mogu reći kako sam ja izgledala, ali mozak mi je radio poput računala. Toliko sam bila zaokupljena smišljanjem planova - kojem bih se muškarcu mogla obratiti i kako ću to izvesti - da sam jedva čula kako mi jedna sluškinja govori da me traže u jednoj drugoj sobi. Mislila sam da me poziva neka skupina muškaraca, ali me je ona povela na kat i niz jedan hodnik u stražnji dio čajane. Otvorila je vrata jedne male tatami sobe u kojoj nikad dotad nisam bila. A ondje, sam za stolom s čašom piva, sjedio je Nobu.

Prije nego što sam mu se dospjela nakloniti ili bilo što progovoriti, rekao je: “Razočarala si me, Savuri.”
“Zaboga! Nisam imala čast biti u vašem društvu četiri godine, Nobu- san, i već sam vas, u prvoj sekundi, razočarala. Što sam to tako brzo uspjela pogriješiti?”
“Kladio sam se sam sa sobom kako ćeš zinuti kad me vidiš.”
“Ako hoćete čuti istinu, toliko sam iznenađena da se ne mogu maknuti!”
“Uđi unutra i pusti sluškinju neka zatvori vrata. Ali prvo joj reci da donese još jednu čašu i još piva. Nas dvoje moramo nečemu nazdraviti.”

Učinila sam kako mi je rekao i potom sjela na začelje stola, tako da je njegov ugao bio između nas. Osjećala sam njegove oči na sebi gotovo kao da me njima dodiruje. Po-crvenjela sam kao da mi obraze žari toplina sunca, jer već sam bila zaboravila kakav je to laskavi osjećaj kad ti se netko divi.

“Vidim ti na licu određenu uglatost koju nikad ranije nisam vidio”, rekao mi je. “Nemoj mi reći da gladuješ kao svi ostali. To nikad ne bih očekivao kod tebe.”

“Nobu-san i sam izgleda nešto mršaviji."
“Ja imam dovoljno hrane, samo nemam vremena jesti."
“Drago mi je čuti da barem imate posla." “To je najčudnije što sam ikad čuo. Kad vidiš nekoga tko je uspio ostati živ sklanjajući se od metaka, zar ti prvo padne na pamet kako ti je drago što je imao čime ispuniti vrijeme?"
“Nadam se da Nobu-san time ne misli kako mu je život uistinu u opasnosti..."
“Nitko me ne pokušava ubiti, ako to misliš. Ali ako je kompanija Iwamura moj život, onda da, doista sam u strahu za svoj život. A sad mi reci ovo: što se dogodilo s tvojim dannom?"
“General je dobro i živi onako kako svi živimo, pretpostavljam. Kako je ljubazno od vas što pitate za njega."
“Oh, ja to uopće ne pitam iz ljubaznosti."
“Njemu ovih dana vrlo malo ljudi želi dobro. Ali da promijenimo temu. Nobu-san, trebam li zaključiti da ste vi iz noći u noć dolazili ovamo u Ichiriki i skrivali se od mene u ovoj neobičnoj sobi na katu?"
“Ovo je zbilja neobična soba, zar ne? Ja mislim da je jedina u čitavoj čajani koja ne gleda na vrt. Ako otvoriš ove papirnate zaslone, vidjet ćeš da gleda na ulicu." °.
“Nobu-san izgleda dobro poznaje ovu sobu."
“Zapravo, ne. Prvi put sam ovdje."
Napravila sam grimasu kad je to rekao, kako bih pokazala da mu ne vjerujem.
“Misli što hoćeš, Savuri, ali doista nikad nisam bio u ovoj sobi. Mislim da je to spavaća soba za goste koji žele prespavati u čajani, ako se slučajno pojavi neki takav gost. Vlasnica je bila tako ljubazna da mi dopusti uzeti ovu sobu kad sam joj objasnio zašto sam došao."
“Kako tajanstveno... Znači, došli ste s nekim ciljem. Hoću li saznati o čemu se radi?"
“Čujem sluškinju kako se vraća s pivom", reče Nobu. “Saznat ćeš kad ona ode."
Vrata se otvore i sluškinja stavi na stol pladanj s pivom. Pivo je tih dana predstavljalo veliku rijetkost, stoga je bio pravi doživljaj gledati žutu tekućinu kako se diže u čaši. Kad je sluškinja otišla, podigli smo čaše, a Nobu je rekao:
“Došao sam nazdraviti tvom dannil"

Kad sam to čula, spustila sam čašu. “Nobu-san, moram reći, danas ima vrlo malo stvari kojima se bilo tko od nas može veseliti. Ali trebalo bi mi nekoliko tjedana da uopće počnem naslućivati zašto biste vi željeli počastiti zdravicom moga dannu.”
“Trebao sam se određenije izraziti. Nazdravljam gluposti tvoga dannel Prije četiri godine rekao sam ti kako je on bezvrijedan čovjek i on je dokazao da sam bio u pravu. Ne misliš tako?”
“Zapravo... on više nije moj danna.”
“To je baš ono o čemu govorim! A čak i da jest, ne bi ništa mogao za tebe učiniti, je li tako? Ja znam da će se Gion zatvoriti i da vas je sve zbog toga uhvatila panika. Jutros me je u ured nazvala izvjesna gejša... neću je imenovati... ali zamisli! Pitala me je mogu li joj naći posla u kompaniji Iwamura.”
“Ako smijem pitati, što ste joj odgovorili?”
“Nema posla ni za koga, jedva ga ima i za mene. Čak bi i predsjednik ubrzo mogao ostati bez posla i završiti u zatvoru ako ne počne izvršavati naloge vlade. Uvjerio ih je kako nemamo mogućnosti proizvoditi bajunete i čahure za metke, ali sad traže od nas da pravimo nacrte za lovačke avione! Daj, reci, lovačke avione? Mi proizvodimo kućanske aparate! Katkad mi zbilja nije jasno što ti ljudi misle.”
“Nobu-san bi trebao tiše govoriti.”
“Tko će me čuti? Tvoj general?”
“Kad već spominjete generala”, rekla sam, “doista sam danas otišla k njemu kako bih ga zamolila za pomoć.”
“Imaš sreće da je još bio živ i da te je mogao primiti.”
“Zar je bio bolestan?”
“Nije. Ali će se jednog dana ubiti ako bude imao hrabrosti.”
“Molim vas, Nobu-san, ne govorite tako.”
“Nije ti pomogao, je li tako?”
“Ne, rekao mi je kako je već iskoristio sav utjecaj koji je imao.”
“Za to mu sigurno nije trebalo mnogo vremena. Zašto to malo utjecaja nije sačuvao za tebe?”
“Nisam ga vidjela više od godinu dana...” “Mene nisi vidjela više od četiri godine. A ja sam sačuvao za tebe najvažniji dio svog utjecaja. Zašto me nisi ranije potražila?”
“Ali ja sam mislila da se vi čitavo ovo vrijeme ljutite na mene. Pa pogledajte se, Nobu-san! Kako sam mogla doći k vama?”
“Kako si mogla ne doći? Ja te mogu spasiti od rada u tvornici. Imam za tebe savršeno sklonište. I vjeruj mi, doista je savršeno, kao gnijezdo za ptičicu. Ti si jedina kojoj ću ga dati, Sayuri. A neću ti ga dati dok se ne nakloniš preda mnom do poda i ne priznaš mi koliko si pogriješila u vezi s onim što se dogodilo prije četiri godine. I te kako si u pravu kad kažeš da se ljutim na tebe! Možda ćemo oboje umrijeti prije nego što se ponovo vidimo. Ja sam izgubio možda jedinu šansu koju sam imao. I nije bilo dovoljno što si me odgurnula, potrošila si najljepše godine svog života na budalu, na čovjeka koji čak nije bio u stanju platiti svoj dug domovini, a kamo li tebi. A mirno živi dalje kao da ništa nije skrivio!”

Možeš misliti kako sam se osjećala, jer Nobu je bio čovjek koji je riječima gađao kao kamenjem. Nije se radilo samo o riječima i njihovu značenju, nego o načinu kako ih je govorio. Najprije sam čvrsto odlučila da neću plakati, bez obzira što mi bude govorio, ali ubrzo mi je palo na pamet kako Nobu možda baš očekuje od mene da se ra-splačem. I to je bilo tako lako, kao pustiti komadić papira da mi isklizne iz prstiju. Suze su mi klizile niz obraze, a svaku sam od njih isplakala zbog drugog razloga. Bilo je toliko toga što sam trebala oplakati, činilo mi se. Plakala sam zbog Nobua, zbog sebe, plakala sam jer nisam znala što će biti sa svima nama. Plakala sam čak i zbog generala, i zbog Korin, koja je sva posijedjela i osušila se od života u tvornici. I zatim sam napravila ono što je Nobu tražio od mene. Odmaknula sam se od stola i poklonila mu se duboko, do poda.

“Oprostite mi što sam bila tako nerazumna”, rekla sam.
“Oh, uspravi se, molim te. Dovoljno mi je ako mi kažeš da nećeš opet napraviti istu pogrješku.”
“Neću.”
“Svaka sekunda koju si provela s tim čovjekom bila je uzalud potraćena! A zar ti nisam rekao kako će se upravo to dogoditi? Možda si sad dovoljno naučila da u buduće znaš kako moraš slijediti svoju sudbinu.”
“Slijedit ću svoju sudbinu, Nobu-san. Ja ništa drugo i ne tražim od
života.”
“To mi je drago čuti. A kamo te vodi tvoja sudbina?”
“Čovjeku koji upravlja kompanijom Iwamura”, odgovorila sam. Dakako, ja sam mislila na predsjednika.
“Tako je”, rekao je Nobu. “A sad, dođi da popijemo pivo.”
Navlažila sam usta - previše sam bila uzrujana i rastrojena da bih osjećala žeđ. Nakon toga mi je Nobu ispričao kakvo je to gnijezdo pripremio za mene. To je bio dom njegova dobra prijatelja Arashina Isamua, kreatora kimona. Ne znam sjećaš li ga se, on je bio gost na onoj zabavi na barunovom imanju prije mnogo godina, onoj na kojoj su bili Nobu i doktor Rak. Kuća gospodina Arashina, koja mu je služila i kao radionica, nalazila se na sprudovima rijeke Kamo, oko pet kilometara uzvodno od Giona. Donedavno, on je sa svojom ženom i kćeri izrađivao prekrasna kimona u Yuzen stilu, kojima se proslavio. U zadnje vrijeme, međutim, svi su kreatori kimona morali šivati padobrane - jer oni su, na kraju krajeva, bili vični raditi sa svilom. To je bio posao koji sam brzo mogla naučiti, rekao je Nobu, a obitelj Arashino će me rado primiti. Nobu će osobno srediti sve potrebne formalnosti s vlastima. Napisao je adresu gospodina Arashina na komadić papira i dao mi ga.

Rekla sam Nobuu kako sam mu zahvalna i ponovila sam to više puta. On je svaki put izgledao sve zadovoljniji sobom. Baš kad sam mu htjela predložiti da se prošeta sa mnom po netom napadalom snijegu, on je pogledao na sat i ispio zadnji gutljaj piva.

“Savuri”, rekao mi je, “ne znam kad ćemo se opet vidjeti, ni kako će izgledati svijet kad se ponovo sretnemo. Možda ćemo oboje do tada vidjeti mnogo strahota i užasa. Ali svaki put kad osjetim potrebu da se podsjetim na to kako na svijetu postoji ljepota i dobrota, mislit ću na tebe.”
“Nobu-san! Možda ste trebali otići u pjesnike!”
“Ti vrlo dobro znaš da nema ničeg pjesničkog u meni.”
“Znače li vaše očaravajuće riječi da se spremate otići? Nadala sam se da ćemo se zajedno prošetati po snijegu.”
“Previše je hladno za šetnju. Ali možeš me ispratiti dolje, do izlaza., pa ćemo se ondje oprostiti.”
Pošla sam za njim niza stube i čučnula sam u ulaznom prostoru kako bih mu pomogla navući cipele. Zatim sam uvukla noge u visoke drvene geta natikače koje sam nosila zbog snijega i ispratila Nobua na ulicu. Ranijih bi godina Nobua čekao vozač s automobilom, ali sad su samo vladini dužnosnici imali automobile, jer gotovo nitko više nije mogao doći do benzina. Predložila sam mu da ću ga otpratiti do tramvaja.
“Ne želim u ovom trenutku tvoje društvo”, odgovorio mi je. “Idem na sastanak s našim direktorom prodaje u Kvotu. Glava mi je i bez tebe puna briga.”
“Nobu-san, moram reći da mi se više sviđa kako ste se oprostili sa mnom gore u sobi.”
“Ako je tako, drugi put ostani gore.”

Naklonila sam se i poželjela mu zbogom. Većina muškaraca vjerojatno bi se u nekom trenutku osvrnula, ali Nobu je samo odgacao kroz snijeg do ugla, skrenuo na aveniju Shijo i nestao mi iz vida. U ruci sam držala cedulju koju mi je dao, s adresom gospodina Arashina. Shvatila sam da ju tako čvrsto stežem među prstima da bih je, kad bi to bilo moguće, sigurno smrvila. Nije mi bilo jasno zbog čega sam toliko nervozna i uplašena. Ali nakon što sam trenutak zamišljeno zurila u pahuljice snijega koji je još uvijek padao, pogledala sam na duboke otiske No-buovih stopala u snijegu i imala sam osjećaj da znam što je to zbog čega mi se srce steže. Kad ću opet vidjeti Nobua? Ili predsjednika? Ili uopće Gion? Već su me jednom, dok sam bila dijete, otrgnuli od moga doma. Pretpostavljam da je uspomena na te strašne godine izazvala u meni tako duboki osjećaj osamljenosti.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 2 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu