Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:21 am

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford 1373_b10

Godina je 1986. Na ulazu u Japansku četvrt grada Seattlea nalazi se hotel Panama. Više od četrdeset godina zatvoren je daskama. Zatvoren je ne samo hotel, nego i mnoge uspomene, sjecanja i dragi predmeti skriveni u podrumu. U kutijama i sanducima nalaze se stvari japanskih obitelji koje su tijekom Drugoga svjetskog rata otjerane u prognaništvo. Nova vlasnica hotela sve ih želi pokazati, možda im čak i pronaći vlasnike. Kad izvuče i rastvori jedan japanski suncobran, Henryju Leeju, američkom Kinezu, navrijet će uspomene. Sjetit će se vlasnice suncobrana, žene koju nikada nije uspio zaboraviti. Bila je to Keiko Okabe, njegova prva ljubav, žena kojoj nije ispunio dano obećanje. No, suncobran nije jedini predmet koji mu mnogo znači. Četrdeset godina poslije Henry će ući u podrum hotela Panama i potražiti stvari obitelji Okabe. Ta će ga potraga odvesti na putovanje koje će ga podsjetiti na žrtve koje je podnio za svoju obitelj, ljubav i domovinu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:21 am


Not made of wood

I got it bad and that ain't good.


- Duke Ellington, 1941.



HOTEL PANAMA

(1986.)


Stari Henry Lee stajao je kao ukopan u vrevi ispred Hotela Panama. Nekoliko znatiželjnih prolaznika koji su promatrali televizijsku ekipu sada se pretvorilo u pristojnu gomilu kupaca, turista i nekoliko djece s ulice nalik pankerima, koji su se pitali čemu takvo komešanje. Usred gomile stajao je Henry, držeći vrečice. Imao je osjećaj da se budi iz davno zaboravljenog sna. Iz sna koji je sanjao dok je bio dječak.
Staru znamenitost Seattlea posjetio je dvaput u životu. Prvi put je bilo kada je imao samo dvanaest godina, davne 1942., tijekom »ratnih godina«, kako ih je volio zvati. Čak je i tada stari hotel za samce stajao kao razdjelnica između Kineske četvrti Seattlea i Nihonmachija, Japanske četvrti. Dva uporišta tradicionalnog sukoba, gdje su kineski i japanski useljenici rijetko razgovarali, dok su njihova djeca, rođena u Americi, često zajedno šutala limenke na ulici. Hotel je uvijek bio savršen biljeg. Savršeno sastajalište – gdje se nekoć sastao s ljubavi svog života.
Drugi put bilo je danas. Bila je 1986. godina, dakle, koliko – četrdeset i nešto godina poslije? Prestao je brojiti godine koje su odlazile u prošlost. Na kraju krajeva, između ta dva posjeta odigrao se cijeli njegov život. Brak. Rođenje nezahvalnog sina. Rak i pokop. Nedostajala mu je supruga, Ethel. Već je prošlo šest mjeseci od njezine smrti. Ali nije mu toliko nedostajala kako bi se očekivalo, koliko god to strašno zvučalo. Bilo je to više kao olakšanje.
Zdravstveno stanje bilo joj je loše – ne, još gore od toga. Rak u njezinim kostima potpuno ih je onesposobio – oboje – pomislio je.
Posljednjih sedam godina, Henry ju je hranio, kupao, pomagao joj je da ode na zahod kad je morala i vratiti se kad je bila gotova. Brinuo se o njoj danonoćno, sedam dana u tjednu. Marty, njegov sin, smatrao je da bi majku trebalo smjestiti u dom, ali Henry nije htio ni čuti za to. – Ne dok sam ja živ – rekao je Henry, opirući se. I to ne samo zato što je bio Kinez (iako je to pridonijelo njegovu opiranju). Konfučijev ideal poštovanja prema roditeljima bio je kulturološki ostatak koji Henryjeva generacija nije mogla lako odbaciti. Odgajali su ga da se osobno brine o voljenim osobama, a smjestiti nekoga u dom bilo je neprihvatljivo. Ono što njegov sin Marty nikad posve nije mogao razumjeti jest da u Henryjevu životu postoji praznina u obliku Ethel i da je bez nje osjećao samo usamljenost, hladnu i prodornu, dok su godine tekle kao krv iz rane koja nikad ne zacjeljuje.
Sada je zauvijek otišla. Morali smo je pokopati, pomislio je Henry, na tradicionalan kineski način, s prinošenjem hrane, posmrtnom odjećom i molitvama koje su trajale nekoliko dana – unatoč Martyjevu ustrajanju da je kremiraju. Bio je tako moderan. Išao je na savjetovanje i s majčinom se smrću suočio u nekoj grupi potpore. Razgovarati sa strancima zvučalo je isto kao razgovarati ni s kim, što je Henry znao iz prve ruke, iz vlastitog života. To je bilo tako samotno. Gotovo kao groblje Lake View, gdje je pokopao Ethel. Sada je imala prekrasan pogled na jezero Washington te je bila pokopana zajedno s ostalim kineskim uglednicima, poput Brucea Leeja. Ali, na kraju krajeva, ipak se svatko od njih nalazi u samotnom grobu. Sam zauvijek. Nije bilo važno tko su ti susjedi. Jer nikada nisu odgovarali.
Kad je pala noć, što se događalo, Henry je čavrljao sa svojom suprugom, ispitujući je kako joj je prošao dan. Naravno, nikad nije odgovarala. – Nisam lud ili nešto slično – rekao bi Henry nikome posebno – samo sam otvoren. Nikad ne znaš tko sve sluša. – Zatim bi se zaokupio podrezivanjem kineske palme i zimzelenog bilja – sobnih biljaka čije je smeđe lišće bilo dokaz mjeseci zanemarivanja. Ali sada je ponovno imao vremena. Imao je vremena brinuti se za nešto što će, za promjenu, ojačati.
Međutim, s vremena na vrijeme, zamarao se statistikom. Ne stopom smrtnosti od raka koji je pokosio njegovu dragu Ethel, Umjesto toga, mislio je na sebe i na njegovo preostalo vrijeme života izmjereno u nekoj aktuarskoj tablici životnog osiguranja. Imao je samo pedeset šest godina – bio je mlad čovjek po vlastitim mjerilima. No u Newsweeku je pročitao kako neizbježno dolazi do narušavanja zdravstvenog stanja u njegovim godinama nakon smrti partnera. Možda je sat ipak otkucavao? Nije bio siguran, jer kad je Ethel preminula, vrijeme je počelo teći jako sporo, bez obzira na sat.
Pristao je na prijevremenu mirovinu u Boeing Fieldu i sada je imao sve vrijeme svijeta na raspolaganju, ali nije ga imao s kime podijeliti. U hladnim jesenskim večerima nije imao s kime otići do pekarnice Mon Hei po yuet beng, mjesečeve kolačiće od mrkve.
Umjesto toga, nalazio se ovdje, sam u gomili stranaca. Čovjek između dva životna razdoblja, ponovno je stajao u podnožju Hotela Panama. Penjao se napuklim stubama od bijela mramora zbog kojih je hotel više nalikovao na prenoćište u art deco stilu. Zdanje se, kao i Henry, činilo zarobljenim između dvaju svjetova. Svejedno, svaki put kad bi prošao pokraj njega, Henry je bio nervozan i uzbuđen, kao i kad je bio dječak. Na tržnici je čuo neke glasine te je došetao iz videoteke u Ulici South Jackson. Isprva je mislio da se dogodila kakva nesreća zbog sve većeg broja ljudi. Ali nije ništa ni vidio ni čuo, sirene nisu zavijale, a svjetla nisu svijetlila.
Samo su se ljudi slijevali prema hotelu, kao da ih nosi plima i tjera ih naprijed, korak po korak.
Dok je Henry prilazio, vidio je kako stiže televizijska ekipa te je pošao za njom unutra. Gomila se razdvojila, znatiželjnici koji se stide kamera uljudno su se odmaknuli i oslobodili prolaz. Henry je išao za njima, oprezno koračajući kako nikoga ne bi nagazio ili pak kako netko njega ne bi nagazio, dok je osjećao kako se gomila ponovno naguravala iza njega. Na vrhu stuba, u predvorju, nova vlasnica hotela je izjavila: – Pronašli smo nešto u podrumu.
Što su pronašli? Možda neko tijelo? Ili kakav laboratorij za proizvodnju droge? Ma ne, da je hotel poprište kakva zločina, policajci bi to područje oblijepili trakom.
Prije nego što ga je preuzela nova vlasnica, hotel je od 1950. godine bio zakucan daskama, a u tim je godinama Kineska četvrt postala geto za tonge – bande iz Hong Konga i Makaa. Gradski blokovi južno od Ulice King danju su odisali šarmantnom otrcanošću, turisti se nisu obazirali na smeće i sluzave tragove na pločniku dok su promatrali ovule i zupce klasične arhitekture proteklih razdoblja. Djeca na ekskurzijama, odjevena u šarolike kapute i šešire, držala su se za ruke slijedeći miris hrane dok nisu došla do slasnog prizora patki s roštilja koje su visjele u izlogu, poput žarkih boja što se tope na suncu. Ali noću su se po ulicama i uličicama okupljali dileri i koščate sredovječne kurve koje su radile za malo trave. Pri pomisli kako se taj simbol njegova djetinjstva pretvara u improvizirano boravište narkomana ispunila ga je melankolija koju nije osjetio otkako je držao Ethelinu ruku i gledao je kako dugo i polako izdiše posljednji put.
Dragocjenosti kao da odlaze i nikad se ne vraćaju.
Kad je skinuo šešir i počeo se hladiti izlizanim obodom, gomila je krenula naprijed. Zabljesnule su bljeskalice. Stao je na vrhove prstiju i provirio preko ramena visokog izvjestitelja koji je stajao ispred njega.
Nova vlasnica hotela, mršava bjelkinja, malo mlađa od Henryja, popela se stubama držeći... kišobran? Otvorila ga je, a Henryjevo srce brže je zakucalo kad je shvatio što je to. Bio je to japanski suncobran, žarko crvene i bijele boje – s narandžastim koijem, šaranom koji je nalikovao na ogromnu zlatnu ribicu. Sa suncobrana su se raspršile čestice prašine, koje su letjele u zraku dok je vlasnica hotela pred fotoaparatima vrtjela krhki predmet. Još su dva muškarca donijela putni sanduk s naljepnicama iz stranih luka: Admiral Oriental Lines koji je plovio između Seattlea i Yokohame, Tokija. Na sanduku je velikim bijelim slovima pisalo prezime Shimizu. Otvorili su ga pred očima znatiželjne gomile. U njemu se nalazila odjeća, albumi i staro električno kuhalo za rižu.
Nova vlasnica hotela objasnila je da je u podrumu pronašla stvari trideset sedam japanskih obitelji koje su, pretpostavila je, prognane. Njihove su stvari skrivene i nikad im nisu vraćene – bila je to vremenska kapsula iz ratnih godina.
Henry je u tišini zurio dok se gore dovlačila mala parada drvenih sanduka i kožnatih kofera, a gomila ljudi čudila se nekoć dragocjenim stvarima koje su se u njima nalazile: bijela haljina za prvu pričest, potamnjeli srebrni svijećnjaci, košara za piknik – predmeti koji su skupljali prašinu, netaknuti četrdeset i nešto godina. Čuvani za sretnija vremena koja nikad nisu došla.
Što je više Henry razmišljao o pohabanim starim sitnicama, o zaboravljenom blagu, to se više pitao bi li ondje mogao pronaći svoje slomljeno srce, skriveno među nepreuzetim stvarima iz drugog vremena. Zabijeno daskama u podrumu oronulog hotela. Izgubljeno, ali nikad zaboravljeno.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:31 am



My poor heart is sentimental


MARTY LEE

(1986.)


Henry je napustio gomilu kod Hotela Panama i odšetao do svojega doma na Beacon Hillu. Dom mu nije bio toliko daleko da bi imao slikovit pogled na Aveniju Rainier, nego se nalazio u malo razumnijoj četvrti ulicu dalje od Kineske četvrti. Bio je to skroman četverosobni dom s podrumom – još uvijek nedovršen. Namjeravao ga je dovršiti kad njegov sin Marty ode na fakultet, ali Ethelino stanje se pogoršalo i novac koji su štedjeli za crne dane potrošen je na bujicu računa za liječenje, što je trajalo gotovo cijelo desetljeće. Zdravstveno osiguranje uskočilo je pri kraju, baš na vrijeme, te bi pokrilo i dom, ali Henry nije htio odstupiti od svog zavjeta: brinut će se za svoju suprugu u dobru i zlu. Osim toga, tko bi posljednje dane svog života htio provesti u nekoj državnoj ustanovi koja izgleda kao zatvor u kojem su svi osuđeni na smrt?
Prije nego što si je Henry uspio odgovoriti na pitanje, Marty je dvaput pokucao na ulazna vrata i odmah ušao, pozdravivši ga usputno s: – Kak' si, tata – i smjesta pošao prema kuhinji. – Odmah ću doći, nemoj se dizati, samo idem po piće... hodao sam cijelim putem od Capitol Hilla. Malo vježbe, znaš, što ni tebi ne bi škodilo, mislim da si se malo udebljao otkako je mama umrla.
Henry je pogledao u trbuh i malo utišao televizor. Gledao je vijesti kako bi čuo štogod o današnjem otkriću u Hotelu Panama, ali nije ništa doznao. Sigurno je bilo mnogo drugih vijesti. U krilu mu je bila hrpa starih albuma i nekoliko školskih godišnjaka, umrljanih, s mirisom po plijesni od vlažnog zraka u Seattleu koji je hladio betonske ploče u Henryjevu vječito nedovršenom podrumu.
On i Marty nisu mnogo razgovarali od pokopa. Marty je bio zaokupljen studijem kemije na Sveučilištu u Seattleu, što je bilo dobro, jer zbog toga nije upadao u nevolje. Ali zbog studija je i manje bio prisutan u Henryjevu životu, što je bilo prihvatljivo dok je Ethel bila živa, no sada je zbog toga praznina u Henryjevu životu bila još veća – kao da stoji na jednoj strani kanjona, viče i neprestano čeka da mu se vrati jeka koja se nikad ne vraća. Kad bi Marty i svratio, činilo se kao da ga posjećuje samo kako bi oprao rublje, ulaštio auto ili izmuzao novac od oca – a Henry mu ga je uvijek davao, nikada ne pokazavši uznemirenost.
Pomaganje Martyju da plati studij bila je druga crta bojišnice za Henryja, ako je briga o Ethel bila prva. Unatoč maloj stipendiji, Marty je i dalje trebao studentski kredit kako bi si platio školovanje, no Henry je izabrao prijevremeni odlazak u mirovinu iz Boeinga kako bi se stalno mogao brinuti o Ethel – na papiru, na svoje ime imao je mnogo novca. Činilo se da je uistinu imućan. Zajmodavci su smatrali da Marty dolazi iz obitelji s pristojnim bankovnim računom, ali oni nisu plaćali račune za liječenje. Kad mu je majka preminula, još je bilo dovoljno da se pokriju troškovi pristojnog pokopa, troškovi koje je Marty smatrao nepotrebnima.
Henry također nije htio reći Martyju za drugi hipotekarni kredit – koji je podigao nakon što je studentski kredit presušio, kako bi ga mogao iškolovati. Zašto da se brine? Zašto da bude pod takvim pritiskom? Škola je sama po sebi vrlo teška. Kao bilo koji dobar otac, za svog je sina želio samo najbolje, čak i ako nisu baš mnogo razgovarali.
Henry je i dalje zurio u albume, izblijedjeli podsjetnik na njegove školske dane, tražeći nekoga koga nikad neće pronaći.
Pokušavam ne živjeti u prošlosti, pomislio je, no, tko zna, ponekad prošlost živi u meni. Skinuo je pogled sa slika kako bi gledao Martyja kako ležerno dolazi s visokom čašom ledenoga zelenog čaja. Na trenutak je sjeo na kauč, ali onda se premjestio u majčin izlizani naslonjač od umjetne kože koji je stajao točno nasuprot Henryju, koji se osjećao bolje što vidi nekoga... bilo koga na Ethelinu mjestu.
– Zar više nema ledenog čaja? – upitao je Henry.
– Nema – odgovorio je Marty – a posljednju čašu ostavio sam tebi, tata. – Stavio ju je pokraj Henryja, na podmetač od žada. Henry je shvatio koliko je u mjesecima nakon pokopa sebi dopustio da postane star i ciničan. Nije bio problem u Martyju. Bio je problem u njemu – trebao bi više izlaziti. Danas je bio dobar početak.
Čak i shvativši to, Henry je uspio samo promrmljati: – Hvala.
– Oprosti što nisam baš svraćao u posljednje vrijeme, ispiti su me ubijali, a osim toga nisam htio trošiti uzalud sav taj teško zarađen novac koji ste mi ti i mama dali kako biste mi uopće omogućili školovanje.
Sada je Henry osjećao kako mu se lice crveni od krivnje dok se bučna stara peć gasila kako bi se kuća malo rashladila.
– U stvari, donio sam ti mali znak zahvalnosti. – Marty mu je dao malu omotnicu lai see, žarko crvenu, sa sjajnom zlatnom naljepnicom sprijeda.
Henry je uzeo dar objema rukama. – Omotnica s novcem za sreću... ti to meni vraćaš novac?
Sin mu se nasmiješio i podigao obrve. – Na neki način.
Nije bilo bitno što se nalazilo unutra. Henry je bio dirnut sinovom pažljivošću. Dodirnuo je zlatni pečat. Na njemu se nalazio kantonski znak za blagostanje. Unutra se nalazio preklopljen komad papira, Martyjeva svjedodžba. Prošao je s 4,0.
– Diplomirao sam summa cum laude, što znači s najvećom pohvalom.
Nastupila je tišina, čulo se samo brujanje prigušenog televizora. – Jesi li dobro, tata?
Henry je obrisao kutak oka žuljevitom rukom. – Možda ću sljedeći put ja od tebe posuditi novac – odgovorio je.
– Ako ikad budeš htio završiti faks, drage volje ću ti dati lovu, tata... imat ćeš stipendiju.
Stipendija. Ta je riječ imala posebno značenje za Henryja, i to ne samo zato što nikad nije završio fakultet – iako bi i to mogao biti razlog. Godine 1949. odustao je od studija na Sveučilištu Washington kako bi izučio za tehničkog crtača. Program koji se nudio u Boeingu bila je izvrsna prilika, ali duboko u duši, Henry je znao pravi razlog za odustajanje – onaj bolni. Teško mu je bilo uklopiti se. Osjećaj izoliranosti koji ga je pratio sve te godine. Nije se baš radilo o pritisku vršnjaka. Više o odbacivanju.
Dok je gledao godišnjak iz šestog razreda, prisjetio se svega što je mrzio i volio u školi. Čudna lica neprestano su mu se vrtjela mislima, poput kakvoga starog filmskog žurnala. Neljubazni pogledi neprijatelja sa školskog dvorišta, u velikom kontrastu s njihovim nevinim osmijesima na slikama iz godišnjaka. U jednom stupcu pokraj ogromne slike razreda nalazio se popis imena onih koji »nisu bili na slici«. Henry je svoje ime pronašao na tom popisu: da, uistinu ga nije bilo u tim nizovima nasmiješene djece. No bio je ondje tog dana. Cijeli dan.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:32 am



JA SAM KINEZ

(1942.)


Mladi Henry Lee prestao je razgovarati s roditeljima kad je imao dvanaest godina. Ne zbog nekog djetinjastog inata, nego zbog toga što su mu oni tako rekli. Ili je barem tako izgledalo. Zamolili su ga – ne, rekli su mu – da prestane govoriti kineskim, njihovim materinskim jezikom. Bilo je to 1942. godine, a oni su silno željeli da on nauči engleski. A zbog toga je Henry bio još zbunjeniji kad mu je otac na košulju koju je nosio u školi pričvrstio dugme s natpisom: »Ja sam Kinez.« To je bilo apsurdno. To nije imalo smisla, pomislio je. Mog je oca napokon nadvladao ponos.
– M-ming bak? – pitao je Henry na savršenom kantonskom. – Ne razumijem.
Otac ga je ošamario. U stvari, to je bio blag udarac, kako bi mu usmjerio pozornost. – Nema više. Samo pričaš svoj američki. – To je izgovorio na kineskom engleskom.
– Ne razumijem – rekao je Henry na engleskom.
– Što? – upitao ga je otac.
– Ako ne smijem govoriti kineski, zašto moram nositi ovo dugme?
– Što kaže? – Otac se okrenuo prema majci, koja je virila iz kuhinje. Zbunjeno ga je pogledala i samo slegnula ramenima te se vratila kuhanju – mirisalo je na kolač od vodenog kestena. Otac se ponovno okrenuo prema Henryju te mu odmahnuo da ode u školu.
Kako Henry nije ništa smio pitati na kantonskom, a njegovi roditelji gotovo da nisu razumjeli engleski, nije ništa pitao, uzeo je ručak i školsku torbu te se spustio u Kinesku četvrt, na slani zrak Seattlea koji je mirisao po ribi.
Ujutro je cio grad oživio. Muškarci u majicama prljavim od ribe vukli su sanduke s bakalarom i kante sa školjkama, napola prekrivenim ledom. Henry je prolazio, slušajući kako se muškarci svađaju na nekom kineskom dijalektu koji čak ni on nije razumio.
Ulicom Jackson nastavio je hodati prema zapadu, pokraj štanda s cvijećem i gatare koja je prodavala srećke, umjesto da je išao prema istoku u smjeru kineske škole, koja je bila samo tri bloka dalje od stana na drugom katu u kojem je živio s roditeljima. Tijekom njegove uobičajene jutarnje šetnje, izravno se susretao s nekoliko desetaka djece svojih godina, koja su išla u suprotnom smjeru.
– Baak gwai! Baak gwai! – vikali bi, iako su neki samo pokazivali prstom i smijali se. To je značilo »bijeli vrag« – izraz koji se inače koristio za bijelce, i to sam ako su stvarno zaslužili da ih se vrijeđa. Međutim, neka djeca su se sažalila nad njim, obično ona s kojom je prije išao u razred i koja su mu nekoć bili prijatelji. Djeca koju je poznavao od prvog razreda, poput Francisa Lunga i Harolda Chewa. Oni su ga samo zvali Casper, po dobrom duhu. Barem ga nisu zvali Herman i Katnip\'7b1\'7d.
Možda to tome služi, pomislio je Henry, dok je gledao smiješno dugme na kojem je pisalo: »Ja sam Kinez.« Hvala, tata, zašto mi jednostavno na leđa nisi stavio natpis »Udari me«?
Henry je ubrzao korak te je napokon skrenuo iza ugla i krenuo prema sjeveru. Na pola puta do škole, uvijek je zastao pokraj željeznih vrata u Ulici South King, gdje je dao svoj ručak Sheldonu, saksofonistu koji je bio dvostruko stariji od Henryja i koji je na uglu svirao za turiste i sitniš. Unatoč dobrom poslovanju Boeing Fielda, blagostanje nije zahvatilo lokalne umjetnike poput Sheldona. Bio je profinjeni svirač džeza, čije siromaštvo nije imalo toliko veze s njegovim glazbenim sposobnostima koliko s bojom njegove kože. Henryju se odmah svidio. Ne zato što su obojica bili izopćeni, iako bi, kad bi bolje razmislio o tome, i tu moglo biti malo istine – ne, svidio mu se zbog glazbe koju je svirao. Henry nije znao što je to džez, znao je samo da je to nešto što njegovi roditelji ne slušaju i zato mu se još više sviđao.
– Lijepo ti je to dugme, mladiću – rekao je Sheldon dok je postavljao kovčeg za svoj jutarnji nastup. – To je vraški dobra ideja, s obzirom na Pearl Harbor i to.
Henry je pogledao u dugme na košulji; već ga je zaboravio. – Očeva ideja – promrmljao je. Njegov je otac mrzio Japance. Ne zbog toga što su potopili USS Arizonu – mrzio ih je zato što su posljednje četiri godine neprestano bombardirali Chongqing. Henryjev otac nikad nije bio ondje, ali je znao da je privremeni glavni grad Čang Kai-šeka već postao najbombardiraniji grad u povijesti.
Sheldon je kimnuo i lupnuo po metalnoj posudi koja je virila iz Henryjeve školske torbe. – Što ima danas za ručak?
Henry mu je predao posudu s ručkom. – Isto kao i uvijek. – Sendvič s jajima i maslinama, mrkva i nashi kruška. Barem mu je majka bila dovoljno ljubazna da mu spakira američki ručak.
Sheldon se nasmiješio i pokazao svoj veliki zlatan zub. – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim.
Od drugog dana u Osnovnoj školi Rainier, Henry je svoj ručak davao Sheldonu. Tako je bilo sigurnije. Henryjev otac bio je naočigled uzbuđen kad mu je sin prihvaćen u bjelačku školu na drugom kraju Yesler Waya. Bio je to trenutak ponosa u životu Henryjevih roditelja. Neprestano su o tome pričali prijateljima na ulici, na tržnici te u Dobrotvornoj udruzi Bing Kung, gdje su subotom išli igrati bingo i mah-jongg. – Dobio je stipendiju – bilo je sve što je ikad od svojih roditelja čuo na engleskom.
Ali Henry nije bio ni izbliza tako ponosan. Njegov osjećaj straha pretvorio se u puku borbu za preživljavanjem. Zbog toga je Henry, nakon što ga je prvog dana škole Chaz Preston pretukao zbog ručka, svaki dan davao ručak Sheldonu. Osim toga, ostvario je i malu dobit na toj transakciji, jer je s dna Sheldonova kovčega na putu kući uvijek uzeo pet centa. Henry je jednom na tjedan od novozarađenog novca za ručak majci kupovao crveni ljiljan, njezin najdraži cvijet, jer se malo osjećao krivim zato što nije pojeo ono što je ona pripremila s puno ljubavi, ali uvijek je to nadoknadio cvijetom. Od čega si kupio cvijet? – pitala bi na kineskom. - Sve je na rasprodaji, danas je posebna ponuda. – Smislio bi neku ispriku na engleskom, pokušavajući objasniti odakle cvijet i dodatni sitniš koji je uvijek donosio nakon što je obavio kupnju na tržnici. Rekao bi to brzo te je bio prilično siguran da ga neće razumjeti. Njezin zbunjen izraz lica prerastao bi u zadovoljno prihvaćanje dok bi kimala i stavljala sitniš u torbu. Engleski nije mnogo razumjela, ali Henry je vidio da cijeni njegove navodne sposobnosti cjenkanja.
Kad bi mu se barem problemi u školi riješili tako lako. U Henryjevu slučaju, stipendija nije imala mnogo veze s naukom, ali je zato bila usko povezana uz rad. Srećom, naučio je brzo raditi. Morao je. Osobito poslove neposredno prije ručka – jer su ga uvijek puštali deset minuta ranije. Dovoljno da dođe do kantine, gdje bi navukao uštirkanu bijelu pregaču koja mu je prekrivala koljena te bi posluživao ručak drugoj djeci. Tijekom nekoliko prošlih mjeseci, naučio je začepiti usta i ne obazirati se na izazivanje – osobito od nasilnika poput Willa Whitwortha, Carla Parksa i Chaza Prestona.
A gospođa Beatty, kuharica, nije mu mnogo pomagala. Bila je naduvena, nosila je mrežicu za kosu i bila je živi primjer značenja jedne od Henryjevih najdražih američkih riječi: ženska. Kuhala je doslovno od ruke, sve je mjerila svojim prljavim, naboranim ručerdama. Njezine debele podlaktice samo su bile dokaz da nikad nije koristila električni mikser. No, kao pas u kućici koji ne želi obaviti nuždu na istome mjestu gdje spava, tako ni ona nikad nije jela svojih ruku djelo. Umjesto toga, uvijek je donosila ručak. Čim bi Henry povezao pregaču, ona bi skinula mrežicu i nestala s posudom s ručkom i kutijom Lucky Strikea.
Stipendija u kantini značila je da Henry nikad nije izašao tijekom odmora. Nakon što je zadnji učenik pojeo, Henry bi u skladištu pojeo breskve iz limenke, sam, okružen nagomilanim zalihama umaka od rajčice i voćnih salata.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:33 am



ZASTAVNICI

(1942.)


Henry nije znao što je više frustrirajuće – neprestano zadirkivanje u školskoj kantini ili neugodna tišina u malom stanu u Canton Alleyju, gdje je živio s roditeljima. Svejedno, kad je došlo jutro, Henry je jezičnu barijeru pokušao iskoristiti što bolje dok je obavljao uobičajenu rutinu.
– Jou san. – Roditelji su ga pozdravili rekavši »dobro jutro« na kantonskom.
Henry se nasmiješio i na najboljem engleskom rekao: – Otvorit ću si kišobran u hlačama. – Otac je ozbiljno kimnuo u znak odobrenja, kao da je citirao neku dubokoumnu mudrost zapadnjačke filozofije. Savršeno, pomislio je Henry, eto što se događa kad sina pošalješ na stipendiju. Prigušivši smijeh, pojeo je doručak – malu piramidu ljepljive riže sa svinjetinom i gljivama Judino uho. Majka ga je pažljivo promatrala, kao da zna što namjerava, iako nije razumjela što je rekao.
Kad je Henry tog jutra zašao za ugao i krenuo prema glavnim stubama Osnovne škole Rainier, primijetio je da su dva poznata lica iz njegova razreda imala dužnost postaviti zastavu. Na toj su dužnosti zavidjeli svi dječaci iz šestog razreda, ali i nekoliko djevojčica, kojima nije bilo dopušteno postavljati zastavu, iz nekih razloga koji Henryju nisu bili poznati.
Prije prvog zvona, dvojica dječaka uzeli bi zastavu s trokutastog stalka iz tajništva i krenuli prema jarbolu ispred škole. Ondje bi je pažljivo odmotali, pazeći da nijedan dio ne dodirne tlo, jer se zastava koja je na taj način bila oskvrnuta odmah morala zapaliti. Tako se barem govorkalo; ni Henry ni bilo koje drugo dijete nije se sjećalo da se takvo što ikada dogodilo. No prijetnja je bila legendarna. Zamišljao je zamjenika ravnatelja Silverwooda, zdepastoga, hroptavog starog medvjeda kako na parkiralištu pali zastavu dok zapanjeni profesori promatraju – a potom račun šalje nespretnom dječaku odgovornom za incident. Roditelji bi mu sigurno bili toliko posramljeni da bi se preselili u neko predgrađe i promijenili si prezime zato da ih nitko više nikada ne pronađe.
Nažalost, Chaz Preston i Denny Brown, kojima je dodijeljena dužnost postavljanja zastave, najvjerojatnije se neće tako skoro nikamo maknuti, bez obzira na to što naprave. Obojica su bili iz istaknutih lokalnih obitelji. Dennyjev otac bio je odvjetnik ih sudac ili takvo što, dok je Chazova obitelj posjedovala nekoliko stambenih zgrada u centru. Za Dennyja se nije moglo reći da je Henryjev prijatelj, ali Chaz je bio prava prijetnja. Henry je uvijek mislio kako će Chaz završiti kao utjerivač dugova njegove obitelji. Volio je zastrašivati druge. Toliko je bio opak, da su ga se drugi nasilnici bojali.
– Hej, Tojo, zaboravio si odati počast zastavi - viknuo je Chaz.
Henry je nastavio hodati prema stubama, pretvarajući se da nije čuo. Zašto je njegov otac mislio da je pohađanje ove škole tako dobra ideja, Henryju nikad neće biti jasno. Krajičkom oka gledao je kako Chaz pričvršćuje zastavu i vuče se prema njemu. Henry je ubrzao korak, kako bi došao u zaklon škole, ali Chaz mu je prepriječio put.
– Ah, pa da, vi Japanci ne odajete počast američkoj zastavi, zar ne?
Henry nije znao što je gore, to što su se namjerili na njega zato što je Kinez ili to što ga napadaju da je Japanac. Iako je Tojo, premijer Japana, bio poznat kao »Žilet« zbog oštrih legalističkih stajališta, Henry je samo poželio da je dovoljno oštar da izostane iz škole kad su učenici iz njegova razreda govorili o žutoj opasnosti. Njegova učiteljica, gospođa Walker, koja se rijetko obraćala Henryju, nije prekidala neprimjerene i neprikladne primjedbe. I ni jednom ga nije pozvala na ploču da riješi matematički zadatak, misleći da ne razumije engleski – iako su joj njegove sve bolje ocjene trebale to pokazati, barem malo.
– Neće se tući s tobom, on je žuta kukavica. Osim toga, samo što nije zvonilo. – Denny se rugao Henryju i ušao unutra.
Chaz se nije pomaknuo.
Henry je pogledao nasilnika koji mu je prepriječio put, ali nije ništa rekao. Naučio je da treba začepiti usta. Većina učenika iz njegova razreda ga je ignorirala, no onima koji su ga počeli naguravati postalo bi dosadno kad on ne bi odgovarao. Onda se sjetio dugmeta koje mu je otac stavio te ga je pokazao Chazu.
– »Ja sam Kinez« – naglas je pročitao Chaz. – Meni je to isto, ništarijo, svejedno ne slavite Božić, zar ne?
Zvonilo je.
– Ho-ho-ho – odgovorio je Henry. Toliko o držanju jezika za zubima, pomislio je. Mi slavimo Božić, kao i Cheun Jit, lunarnu Novu godinu. Ali ne, dan napada na Pearl Harbor nije praznik.
– Imaš sreće što ne smijem zakasniti jer bi mi oduzeli dužnost podizanja zastave – rekao je Chaz prije nego što je zakoračio prema Henryju, koji se nije ni pomaknuo. Zatim je Henry promatrao nasilnika kako se povlači i ulazi u zgradu. Napokon je izdahnuo i praznim hodnikom krenuo prema učionici gospođe Walker, koja ga je, kad je došao, prekorila zbog kašnjenja i kaznila ga sa sat vremena školskog zatvora. Henry je bez riječi prihvatio kaznu. Nije ni trepnuo.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:33 am



KEIKO

(1942.)


Kad je Henry tog poslijepodneva stigao u školsku kuhinju, ugledao je novo lice, no kako je bilo okrenuto prema hrpi poslužavnika umrljanih flekama od cikle, nije mogao mnogo vidjeti. No očito je bilo riječ o djevojčici, vjerojatno njegova godišta, njegove visine. Skrila se iza dugačkih šiški i crnih pramenova kose koji su joj uokvirivali lice. Špricala je poslužavnike vrućom, kipućom vodom te ih slagala na stalak za posuđe, jedan po jedan. Dok se polako okretala prema Henryju, on je primijetio njezine uske jagodične kosti, savršenu kožu, glatku, bez pjegica kojima su bila prošarana lica drugih djevojčica u školi. Ali najupečatljivije od svega bile su njezine nježne oči boje kestena. Na trenutak, Henry se mogao zakleti da je osjetio miris poput jasmina, slatki i tajanstveni miris izgubljen u masnom vonju kuhinje.
– Henry, ovo je Keiko, upravo je premještena u Rainier, ali dolazi iz tvog dijela grada. – Gospođa Beatty, kuharica, kao da je novu djevojčicu smatrala još jednim dijelom kuhinjske mašinerije pa joj je bacila pregaču i gurnula je pokraj Henryja, iza pulta za posluživanje. – Do đavola, kladim se da ste vas dvoje u rodu, zar ne? – Koliko je to već puta čuo?
Gospođa Beatty nije tratila ni sekundu te je izvadila upaljač Zippo, jednom rukom zapalila cigaretu i odlutala sa svojim ručkom. – Zovite me kad budete gotovi – rekla je.
Kao većina dječaka njegovih godina, Henryju su se sviđale cure mnogo više nego što si je mogao priznati – ili, bolje rečeno, nego što je to mogao pokazati, osobito pred drugim dječacima koji su pokušavali biti kul, kao da su djevojke neka nova, neobična vrsta. I dok je radio ono što mu je prirodno došlo – trudio se koliko je mogao biti ravnodušan, u sebi je bio ushićen što u kuhinji ima jedno ljubazno lice. – Ja sam Henry Lee. Iz Ulice South King.
Neobična je djevojčica prošaptala: – Ja sam Keiko.
Henry se pitao kako to da je prije nije vidio u svojoj četvrti. Možda je njezina obitelj tek došla. – Kakvo je to ime Kay-Ko?
Uslijedila je stanka. Zatim je zazvonilo zvono za ručak. Počela su udarati vrata niz hodnik.
Skupila je dugačku crnu kosu i povezala je vrpcom. – Keiko Okabe – rekla je, vežući pregaču i čekajući reakciju.
Henry je bio zaprepašten. Ona je bila Japanka. Kad je sklonila kosu s lica, jasno je to vidio. I izgledalo je kao da joj je neugodno. Što je radila ovdje?
Ukupan zbroj Henryjevih prijatelja Japanaca rimovao se s riječju mula. Njegov otac to ne bi dopustio. On je bio kineski nacionalist i to prilično gorljiv u mlađim danima, kako je rekla Henryjeva majka. U ranim tinejdžerskim godinama, njegov je otac bio domaćin slavnom revolucionaru Sun Jat-senu kada je došao u posjet Seattleu kako bi prikupio novac za pomoć mladoj vojsci Kuomintanga u borbi protiv Mandžuraca. Prvo im je pomogao ratnim obveznicama, a kasnije dajući im potporu da otvore pravi ured. Zamisli samo, ured za kinesku vojsku, malo dalje u ulici. Ondje je Henryjev otac bio zaokupljen skupljanjem tisuća dolara za borbu protiv Japanaca u domovini. Njegovoj domovini, ne mojoj, pomislio je Henry. Napad na Pearl Harbor bio je strašan i neprihvatljiv, naravno, ali nije bio ništa u usporedbi s bombardiranjem Šangaja i pokoljem u Nanjingu – barem je tako govorio njegov otac. Henry, pak, nije znao ni pronaći Nanjing na karti.
No svejedno nije imao ni jednoga jedinog prijatelja Japanca, iako je japanske djece njegove dobi bilo dvostruko više nego kineske i živjeli su samo nekoliko ulica dalje. Henry se uhvatio kako zuri u Keiko, a njezine nervozne oči kao da su prepoznale njegovu reakciju.
– Ja sam Amerikanka – rekla je u svoju obranu.
Nije znao što da kaže pa se usredotočio na hordu gladne djece koja je dolazila. – Bolje da se prihvatimo posla.
Skinuli su poklopce s toplih kupki, zgrozili se nad smradom i užasnuto se pogledali. Unutra je bila smeđa masa nalik špagetima. Keiko je izgledala kao da će povratiti. Henry, koji je bio naviknuo na odvratan smrad, nije se ni pomaknuo. Jednostavno joj je pokazao kako da izvadi masu pomoću stare grabilice za sladoled, dok su pjegavi, kratko ošišani dječaci, čak i oni mlađi, govorili: – Gle, kosooki si je doveo curu... Još chop sueyja, molim!
U najgorem slučaju su im se izrugivali, a u najboljem su se podsmjehivali i sumnjičavo ih gledali. Henry je šutio, ljutit i osramoćen kao i uvijek, pretvarajući se da ne razumije. Bila je to laž u koju je htio vjerovati – barem samo u svrhu samoobrane. Keiko je slijedila njegov primjer. Trideset minuta stajali su jedno pokraj drugoga, povremeno se pogledavali i smijuljili se dok su posluživali velike porcije splačine gospođe Beatty dječacima koji su ih najviše zadirkivali ili pak crvenokosoj djevojčici koja je kutke očiju povukla prema gore i iskesila zube.
– Gle, ni ne govore engleski! – zacičala je.
On i Keiko smješkali su se jedno drugome dok nisu poslužili posljednjeg učenika pa oprali i spremili sve poslužavnike i posuđe. Zatim su zajedno ručali, podijelivši limenku krušaka u skladištu.
Henryju su tog dana kruške bile osobito ukusne.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:34 am




ŠETNJA KUĆI

(1942.)


Tjedan nakon što je došla Keiko, Henry je uplovio u novu rutinu. Zajedno bi ručali, a zatim bi se poslije škole sastali pokraj domarova ormara kako bi obavili drugi dio radnih dužnosti. Jedno pokraj drugoga brisali bi ploče, praznili koševe i prašili krpe za brisanje ploča udarajući ih o stari panj iza škole, Nije bilo loše. Keiko mu je upola smanjila posao koji je prije radio sam, a i uživao je u njezinu društvu – iako je bila Japanka. Osim toga, dok je on obavljao razne dužnosti poslije škole, ostala djeca imala su dovoljno vremena da sjednu na bicikl ili u autobus i krenu kući mnogo prije nego što je on zakoračio u školsko dvorište. Barem je tako trebalo biti.
Ali danas, dok je držao vrata da Keiko prođe kad su izlazili iz zgrade, Chaz je stajao na dnu stuba. Sigurno je propustio autobus, pomislio je Henry. Ili je možda osjetio tračak sreće otkako je Keiko stigla. Možda je uočio značajan pogled ili osmijeh. Čak i ako je došao ovamo da mi pokaže svoje, pomislio je Henry, to je u redu, samo da ne naudi njoj.
On i Keiko počeli su silaziti i prolaziti pokraj Chaza, a Henry je išao prvi kako bi stao između nje i nasilnika. Dok su silazili, Henry je i te kako shvatio da je njegov suparnik za glavu viši od njih dvoje. – A kamo si ti krenuo?
Chaz je trebao biti u višem razredu, ali pao je – dvaput. Henry je dugo mislio da je namjerno pao kako bi i dalje mogao vladati svojim kraljevstvom šestog razreda. Zašto da se odrekne toga i bude nitko i ništa u osmom razredu?
– Pitao sam: »Kamo si ti krenuo, ljubitelju Japanaca?«
Keiko je baš htjela nešto reći, ali Henry ju je prostrijelio pogledom, zagrlio je i natjerao da hoda.
Chaz je stao ispred njih. – Znam da razumiješ sve što kažem, vidio sam vas kako razgovarate poslije škole.
– I? – rekao je Henry.
– I. – Chaz ga je uhvatio za ovratnik i privukao ga prsima, tako blizu da je Henry mogao osjetiti što je ručao – luk i mlijeko u prahu, još prisutni u njegovu dahu. – A kako bi bilo da te ja onesposobim za razgovor? Kako bi ti se to sviđalo?
– Prestani! – povikala je Keiko. – Pusti ga!
– Ostavi malog na miru, Charlie – umiješala se gospođa Beatty dok je silazila stubama i palila cigaretu. Sudeći po njezinoj nonšalantnosti, Henry je zaključio da je već navikla na Chazove poremećaje u ponašanju.
– Ja se zovem Chaz.
– E pa Chaz, dušo, ako naudiš tom malom, preuzet ćeš njegovo mjesto u kuhinji, shvaćaš? – To je rekla na takav način da je gotovo zvučalo da joj je stalo. Gotovo. Oštar pogled na njezinu licu pokolebao je Chaza. Pustio je Henryja, srušivši ga na tlo – no prije toga je s Henryjeve košulje otrgnuo dugme s natpisom »Ja sam Kinez« i ostavio poderani trag. Chaz ga je pričvrstio na svoj ovratnik i iskesio se Henryju prije nego što je napokon otišao, vjerojatno u potrazi za novom žrtvom.
Keiko je pomogla Henryju ustati pa mu dala njegove knjige. Kad se okrenuo zahvaliti gospodi Beatty, ona je već bila otišla. Nije se čak ni pozdravila. Svejedno hvala. Zar joj je bilo stalo do nasilja na školskom igralištu ili je samo štitila svoju ispomoć u kuhinji? Henry nije bio siguran. Obrisao je hlače i potisnuo tu pomisao.
Nakon zajedničkog tjedna u kuhinji, nije mogao zamisliti da bude još frustriraniji ili osramoćeniji. Kakvo iznenađenje. Ali ako ga je Keiko i smatrala manje vrijednim nakon njihova okršaja s Chazom, to ničim nije pokazala. Čak mu je dodirnula ruku, misleći da će je uhvatiti dok su šetali, ali on je to zanemario. Inače se nije stidio djevojčica. No Japanka, to je bila prava opasnost – crvena zastava. Ili možda bijela zastava s velikim crvenim suncem. Moj bi otac pao mrtav, pomislio je. A u gradu bi nas netko mogao vidjeti. - Otpočetka ideš u Rainier? – upitala je. Primijetio je kako joj je glas staložen. Rekla je to jasno i jednostavno. Engleski je govorila mnogo bolje nego većina kineskih djevojčica koje je poznavao.
Odmahnuo je glavom. – Ne, tek od rujna. Moji roditelji mi žele omogućiti zapadnjačko školovanje, fakultet, umjesto odlaska u Kanton na kinesko školovanje, kamo odlaze sva ostala djeca iz moje četvrti. – Zašto?
Nije znao kako da to kaže. – Zbog ljudi poput tebe. – im je to rekao, osjećajući se loše zbog toga što je na taj način ispuhao svoje frustracije toga dana. Ali to je djelomično bila istina, zar ne? Krajičkom oka je promatrao kako odvezuje vrpcu u kosi. Dugački crni pramenovi spustili su joj se niz lice, a šiške su joj gotovo prekrile kestenjaste oči.
– Žao mi je. Nisi ti kriva. Radi se o tome da je japanska vojska napala provincije na sjeveroistoku. Bore se daleko od Kantona, no svejedno mi neće dati da idem. Većina djece iz mog dijela grada ide u kinesku školu, a zatim u Kinu. To je moj otac oduvijek planirao za mene. Uglavnom, do prošle jeseni. – Henry nije znao što bi još rekao.
– Znači, nisi rođen u Kini?
Ponovno je odmahnuo glavom i pokazao na First Hill, gdje se na rubu Kineske četvrti nalazila bolnica Columbus. – Ondje sam rođen.
Nasmiješila se. – I ja sam ondje rođena. Ja sam Japanka. Ali na prvome mjestu Amerikanka.
– Jesu li te roditelji naučili da to govoriš? – Ponovno je požalio kad je to izgovorio, bojeći se da je ponovno ne povrijedi. Na kraju krajeva, i njemu su njegovi roditelji rekli da govori isto to.
– Da. Jesu. Moj je djed došao odmah nakon velikog požara 1889. godine. Ja sam druga generacija.
– Jesu li te zato poslali u Rainier?
Prošli su pokraj crnih željeznih vrata Kineske četvrti i stigli u Nihonmachi. Henry je živio sedam blokova dalje i tu je bio samo jednom, kad se njegov otac trebao sastati s nekim na ručku u Hotelu Northern Pacific, na rubu japanske tržnice. Čak i tada, njegov je otac ustrajao da odu čim je doznao da je zgradu izgradio Niroku »Frank« Shitamae, lokalni japanski biznismen. Otišli su prije nego što je stigla hrana.
– Ne. – Stala je i pogledala oko sebe. – Evo zašto su me poslali.
Kamo god se okrenuo, svuda su bile američke zastave, u svakom izlogu, visjele su na svim vratima. Ali puno više izloga bilo je razbijeno, a na nekima su bile pribijene daske. Ispred njih, tri parkirna mjesta zauzelaje narančasta dizalica za javne radove. Bradati muškarac koji je stajao u košari skidao je znak s natpisom Ulica Mikado i postavljao novi s natpisom »Ulica Dearborn«.
Henry se prisjetio dugmeta koje mu je otac dao i dodirnuo poderan materijal iznad srca gdje se dugme nalazilo. Pogledao je Keiko i prvi puta toga dana, prvi puta u cijelom tjednu, izgledala je uplašeno.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:34 am



NIHONMACHI

(1942.)


Subote su za Henryja imale posebno značenje. Dok su druga djeca palila radio slušati Supermanove pustolovine na MBS-u, Henryje svoje poslove obavljao najbrže što je mogao i odjurio na ugao Ulice Jackson i Avenije Maynard. Da, naravno, i on je volio Čovjeka od čelika – koji dvanaestogodišnjak nije? Ali tijekom ratnih godina, pustolovine su bile, pa recimo, ne toliko pustolovne, Umjesto da se bori s robotima s drugih planeta, dijete s Kriptona provodilo je dane u razotkrivanju petokolonaša i japanskih špijuna, što Henryja baš i nije zanimalo.
No svejedno si je postavljao pitanja u vezi sa Supermanom. Godine 1942. glumac koji je dao glas Supermanu bio je tajna. Nitko nije znao tko je on. Nitko. A djeca su posvuda bila opsjednuta otkriti njegov pravi identitet. I tako, dok je Henry jurio niz ulicu, promatrao je ljude blage naravi koji su nosili odjela i naočale, kao Clark Kent, i pitao se posuđuje li netko od njih glas Supermanu.
Čak je promatrao i Kineze i Japance – nikad se ne zna.
Pitao se sluša li i Keiko Supermana subotom ujutro. Razmišljao je o tome da ode do Nihonmachija, kako bi ga malo istražio. Možda će naletjeti na nju. Četvrt sigurno nije tako velika?
Potom je čuo Sheldona kako svira u daljini te je pratio zvuk glazbe.
Subota je bila jedini dan u tjednu kad je mogao slušati Sheldona kako svira. Većinu dana kad bi Henry svratio poslije škole, u Sheldonovom kovčegu bilo bi oko dva ili tri dolara sitniša i tada bi se on već počeo pakirati. No subotom je bilo drukčije. Zbog svih turista koje je lako oduševiti, pomoraca, pa čak i mnoštva mještana koji su se slijevali niz Ulicu Jackson, subota je bila »dan isplate«, kako bi rekao Sheldon.
Tog jutra, kad je Henry stigao, stvorila se publika od možda dvadesetak ljudi, koji su se njihali i smiješili dok je njegov prijatelj svirao neki lagani džez-komad. Henry se progurao naprijed i sjeo na pločnik, uživajući u nevjerojatno sunčanom vremenu. Sheldon ga je vidio i namignuo mu, odsviravši bez greške.
Kad je završio, čuo se pljesak koji je potom iščeznuo, a mnoštvo ljudi se raspršilo i ostavilo za sobom gotovo tri dolara sitniša. Sheldon je na svoj kovčeg stavio malu rukom pisanu poruku na kojoj je pisalo: »Sljedeća izvedba za petnaest minuta«, te je uzeo kratak predah. Kako je duboko udahnuo, njegova široka prsa kao da su testirala mogućnosti njegove satenske majice. Na dnu je već nedostajalo jedno dugme.
– Dobra publika – rekao je Henry.
– Nije loše, uopće nije loše. Ali, vidi ti to samo, koliko klubova danas ima... konkurencija je jaka. – Sheldon je saksofonom pokazao niz znakova i reklama za noćne klubove koji su se nalazili s obje strane Ulice Jackson.
Henry je jednom prošao cijelim tim područjem i izbrojio ukupno trideset četiri kluba - uključujući Black & Tan, Rocking Chair, Ubangi, Colony Club i Jungle Temple. A to su bili tek službeni klubovi – oni koji su imali svjetleće neonske znakove da ih svi vide. No bilo je još bezbroj drugih skrivenih u podrumima i nusprostorijama. Njegov otac stalno se žalio na buku koja je dopirala iz njih.
Subotom navečer, Henry bi gledao kroz prozor i promatrao kako se mijenja slika ljudi koji prolaze. Danju su se svugdje mogla vidjeti azijska lica. Ali noću, broj ljudi se udvostručio i bili su to uglavnom bijelci odjeveni u najbolju odjeću za izlazak, koji su namjeravali provesti večer slušajući džez ili plešući. Ponekad bi subotom Henry čuo tihu glazbu iz daljine, ali majka mu nije voljela da spava uz otvoren prozor, kako se ne bi smrtno razbolio od prehlade ili upale pluća.
– Kako idu audicije? – upitao je Henry, znajući da Sheldon traži stalan posao navečer. Sheldon mu je dao iskaznicu. Na njoj je pisalo »Negro Local 493«.
– Što je to?
– Možeš li vjerovati? Učlanio sam se u sindikat. Bijeli glazbenici osnovali su svoj sindikat kako bi se pokušali domoći više posla, ali i svirači crnci osnovali su svoj i sad imamo više gaža nego što možemo odsvirati.
Henry baš nije shvatio što predstavlja ta članska iskaznica, ali Sheldon je izgledao ushićen pa je znao da su to sigurno dobre vijesti.
– Čak sam dobio i gažu zbog otkazivanja jednog svirača u Black Elks Clubu. To je večeras. Saksofonist koji tamo stalno svira završio je zbog nečega u zatvoru pa su nazvali sindikat koji je nazvao mene. Možeš li vjerovati? Ja da sviram u Black Elksu...
– S Oscarom Holdenom! – dovršio je Henry. Nikad ga nije čuo kako svira, ali vidio je njegove plakate svuda po gradu, a Sheldon je o njemu uvijek govorio ushićenim glasom kakvim se obično govori o junacima i legendama.
– S Oscarom Holdenom. – Sheldon je kimnuo, a potom odsvirao nekoliko sretnih taktova na saksofonu. – To je samo večeras, ali čuj, dobra je to gaža, s pravim čovjekom.
– Tako sam uzbuđen! – nasmiješio se Henry. – To su doista velike vijesti.
– Kad smo kod velikih vijesti, tko je ona djevojčica s kojom sam te vidio kako ideš kući, ha? Možda bih trebao znati nešto o tome?
Henry je osjetio kako mu se crvene obrazi. – Ona je... samo prijateljica iz škole.
– Aha. Nije li ti možda cura?
Henry se odmah počeo braniti. – Ne, ona je prijateljica Japanka. Roditelji bi me ubili kad bi doznali. – Pokazao je dugme na košulji, novo dugme koje ga je otac natjerao da nosi nakon što mu je ono otrgnuo Chaz.
– Ja sam Kinez. Ja sam Englez. Ja sam bilmez. Ja sam jedan pekmez. – Sheldon je odmahnuo glavom. – E pa, sljedeći put kad vidiš svoju prijateljicu Japanku, reci joj oai deki te ureshii desu.
– O aj deki tej u re ši dej su – oponašao je Henry.
– Blizu – to je kompliment na japanskom, a znači: »Kako si danas, ljepotice?«
– Ne mogu to reći – prekinuo ga je Henry.
– Ma reci, svidjet će joj se. Ja to govorim svim gejšama ovdje i one to uvijek dobro shvate, a osim toga bit će joj drago da si to rekao na njezinu materinskom jeziku. To je vrlo sofisticirano. Tajanstveno.
Henry je još nekoliko puta naglas ponovio tu rečenicu. I još nekoliko puta u sebi. Oai deki te ureshii desu.
– Zašto sad lijepo ne produžiš u Japansku četvrt i pokušaš to izreći... danas ionako ranije završavam – rekao je Sheldon. – Još jedan nastup i onda moram čuvati dah za večeras, za svoju veliku gažu pod reflektorima s Oscarom.
Henry je poželio da može gledati i slušati Sheldona kako svira sa slavnim džez-pijanistom. Poželio je vidjeti kako iznutra izgleda pravi džez-klub. Sheldon mu je rekao da se u većini klubova pleše, ali kad Oscar svira, onda ljudi samo sjede i slušaju. Toliko je bio dobar. Henry je volio zamišljati mračnu prostoriju u kojoj ljudi odjeveni u elegantna odjela i haljine drže čaše na nozi i slušaju glazbu koja dopire s osvijetljene pozornice, a hladna magla nadire sa studene crne vode.
– Znam da ćeš dobro svirati večeras – rekao je Henry okrećući se prema jugu u smjeru Japanske četvrti umjesto prema istoku u smjeru obiteljskoga stana.
Sheldon mu se nasmiješio i pokazao zlatan zub. – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim – rekao je i krenuo na sljedeću izvedbu.
Henry je vježbao rečenicu na japanskom, neprestano je ponavljajući dok je hodao – sve dok se lica na ulici od crnih i bijelih nisu pretvorila u japanska.
Japanska četvrt bila je veća nego što je Henry mislio – barem četiri puta veća od Kineske četvrti, a što je dalje šetao napučenim ulicama, to je bio svjesniji da bi moglo biti nemoguće pronaći Keiko. Naravno, otpratio ju je jednim dijelom od škole do kuće, ali to je bilo do ruba četvrti. Hodali bi do Plesne škole Hatsunekai, potom bi se pozdravili, a on bi gledao kako ona odlazi u smjeru Hotela Mount Fuji. Odande bi presjekao put do Ulice Jackson i South King prema svojemu domu. Dok je šetao po Aveniji Maynard, osjećao se kao da ga je netko smjestio u neki drugi svijet. Prolazio je pokraj japanskih banaka, brijača, krojača, pa čak i zubara i novinskih izdavača. Blještave neonske reklame svijetlile su i danju, a lampioni su visjeli na trijemu svake zgrade dok su se djeca igrala sličicama njihovih najdražih japanskih bejzbolskih momčadi.
Henry se smjestio na klupi i prolistao primjerak Japanese Daily Newsa od prethodnoga dana, a novine su, na njegovo iznenađenje, većinom bile napisane na engleskom. Knjižara Taishodo imala je rasprodaju zbog zatvaranja, a novije vlasnik preuzeo zlatarnicu Nakamura. Gledajući oko sebe, Henryju se učinilo da se puno lokala prodaje, a drugi su bili zatvoreni usred dana, što je imalo smisla, s obzirom na brojne članke u novinama koji su govorili o teškom stanju u Nihonmachiju. Navodno, posao nije dobro išao, čak i prije nego što se dogodio napad na Pearl Harbor – loše poslovanje potječe još od japanskog napada na Mandžuriju iz 1931. godine. Henry je tu godinu zapamtio samo zato što mu je otac toliko često spominjao rat u Kini. Kako je pisalo u jednom članku iz novina, Dobrotvorna udruga Chong Wa pozivala je na bojkot cijele japanske zajednice. Henry nije znao što je točno Chong Wa, bila je to neka vrsta odbora u Kineskoj četvrti poput Udruge Bing Kung – čiji je član bila njegova obitelj – ali veća i više politički orijentirana te nije obuhvaćala samo njegovu četvrt, nego cijelo područje i sve tonge – društvene mreže koje su ponekad sličile bandama. Njegov otac bio je njihov član.
Dok je Henry promatrao mnoštvo ljudi kako mili po ulicama, kupuje i igra se, njihova mnogobrojnost nijekala je postojanje teških vremena, bojkota i izloga zatvorenih daskama i prekrivenih zastavama. Dok se probijao ulicama, većina mještana nije se obazirala na njega, iako su neka japanska djeca pokazivala prstom na njega dok je prolazio i nešto govorila, ali ušutkali su ih roditelji. Neka crna lica prošarala su gomilu, ali bijela lica nisu se mogla uočiti.
A onda je Henry iznenada stao kad je napokon ugledao Keiko – ili barem njezinu sliku – u izlogu fotografskog studija Ochi. Na tamnoj slici u sepiji nalazila se djevojčica odjevena u najbolju nedjeljnu odjeću, koja je sjedila u prevelikom kožnom naslonjaču i držala ukrasni japanski kišobran, odnosno suncobran od bambusa s naslikanim koijem.
– Konichi—wa – na ulazu ga je pozdravio jedan Japanac, koji je izgledao prilično mlado. – Konichi– wa, Ototo– san?
Kako ga je zbunio pozdrav na japanskom, Henry je rastvorio kaput i pokazao dugme s natpisom »Ja sam Kinez«.
Mladi se fotograf nasmiješio. – Pa, ne govorim kineski, ali svejedno vas pitam kako ste... želite se fotografirati? Pozirati za portret? Ili samo tražite nekoga?
Sad je pak Henry bio iznenađen. Engleski kojim je govorio mladi fotograf bio je gotovo savršen kad se usporedi s Henryjevim poznavanjem tog jezika.
Idem u školu s ovom djevojčicom.
– Obitelj Okabe? Šalju svoju kćer u kinesku školu?
Henry je odmahnuo glavom i mahnuo rukom. – Da, Keiko Okabe. Oboje idemo u Osnovnu školu Rainier... školu za bijelce preko puta Yesler Waya.
Trenutak tišine nestao je zbog buke motora automobila koji su brujali pokraj njih. Henry je pažljivo gledao fotografa dok je on promatrao Keikinu sliku.
– Onda ste oboje sigurno posebni učenici.
Kad je biti poseban postalo takav teret? Čak prokletstvo. Nije bilo ništa posebno u stipendiji u Rainieru. Uopće. Ali s druge strane, on je ovdje tražio nekoga. Možda je ona bila posebna. Znate li gdje živi?
– Ne znam. Žao mi je. Ali često ih vidim u blizini Kazališta Nippon Kan. Ondje se nalazi jedan park pa je možeš tamo potražiti.
– Domo – rekao je Henry. Bila je to jedina riječ na japanskom koju je znao, osim onoga što ga je Sheldon maloprije naučio.
– Nema na čemu. Vrati se, slikat ću te! – vikao je fotograf.
Ali Henry je već krenuo niz ulicu.
Henry i Keiko svaki su dan prolazili kroz Park Kobe na putu iz škole pa je poznavao brežuljkasti park po brojnim trešnjama uz staze. Preko puta parka nalazilo se Kazalište Nippon Kan, što je u stvari bilo kazalište kabuki, s raznim plakatima za predstave koje on nikada nije gledao, a nije čak ni čuo za njih – predstave poput O Some Hisamatsu i Yuku No Ichiya – napisano kanjijem i na engleskom. Kao i u Kineskoj četvrti, i ovdje je cijelo područje oko parka očito oživljavalo subotom. Henry je slijedio mnoštvo ljudi, a zatim glazbu. Ispred Nippon Kana nalazili su se ulični zabavljači, odjeveni u tradicionalne kostime, te su se borili svjetlucavim mačevima koji su se pregibali i savijali dok su njima mahali po zraku. Iza njih, svirači su svirali na nekim čudnim instrumentima koji su nalikovali na gitaru s tri žice. Uopće nisu nalikovali na yuehu ili gao wu, violine s dvije žice koje je navikao slušati kad su se u Pekinškoj operi izvodila borbena djela.
Uz svu tu glazbu i ples, Henry je zaboravio da zapravo traži Keiko, iako je s vremena na vrijeme znao promrmljati frazu koju ga je Sheldon naučio – Oaj deki tej u re ši dej su – uglavnom zbog toga što je bio nervozan.
– Henry!
Unatoč glazbi, znao je da je to njezin glas. Pogledao je uokolo po mnoštvu ljudi, na trenutak izgubljen prije nego što je opazio kako sjedi na brežuljku, najvišoj točki Parka Kobe, te je gledala ulične zabavljače i mahala. Henry se popeo na brežuljak, a dlanovi su mu bili znojni. O aj deki tej u re ši dej su. Oaj deki tej u re ši dej su.
Odložila je malu bilježnicu i podigla pogled, smiješeći se. – Henry? Što radiš ovdje?
– Oaj deki tej... – Izgovarao je riječi teškom mukom. Osjetio je kako mu na čelo navire znoj. Riječi? Kako ide dalje? – U re ši dej... su.
Na Keikinu licu pojavio se osmijeh iznenađenja te je samo povremeno trepnula širokim očima. – Što si to rekao? Diši, Henry. Duboko udahni. Još jednom.
– Oai deki te ureshii desu! – Savršeno je to izgovorio. Uspio sam! Tišina.
– Henry, ja ne znam japanski.
– Molim?...
– Ja. Ne znam. Japanski. – Keiko je prasnula u smijeh. – ak ga više ni ne poučavaju u japanskoj školi. Prestali su prošle jeseni. Moji mama i tata ga govore, ali su htjeli da ja učim samo engleski, Jedina riječ na japanskom koju ja znam je wakarimasen.
Henry je sjeo pokraj nje i zurio u ulične zabavljače. – Što znači?
Keiko ga je potapšala po ruci. – Znači »ne razumijem«... razumiješ?
Legao je na brežuljak, a trava mu je hladila leda. Svugdje se osjetio miris sićušnih japanskih ruža, razasutih po brežuljku poput žutih zvijezda.
– Što god da to znači, Henry, prekrasno si to izrekao. A što to znači?
– Ništa. Znači: »Koliko je sati?«
Henry je blesavo pogledao Keiko i u očima joj vidio sumnju. – Došao si ovamo da me pitaš koliko je sati?
Henry je slegnuo ramenima. – Jedan me prijatelj to upravo naučio, mislio sam da će te se dojmiti, ali prevario sam se. Kakva ti je to bilježnica?
– To je crtanka. I dojmilo me se, samim tim što si uopće došao ovamo. Tvoj otac bi pobjesnio da zna. Zna li uopće?
Henry je odmahnuo glavom. Ovo je zadnje mjesto na kojem bi njegov otac očekivao da ga može pronaći. Henry je subotom vrijeme obično provodio na doku, s drugim dječacima iz kineske škole, s kojima je posjećivao mjesta poput dućana strave na doku Coleman – gdje su gledali prave mumije i skalpove te jedan drugoga izazivali da ih dodirnu. Ali otkako je krenuo u Rainier, svi su se prema njemu počeli drukčije ponašati. Nije se promijenio, no u njihovim je očima bio nekako drukčiji. Više nije bio jedan od njih. Kao i Keiko, bio je poseban.
– Ma nije to ništa strašno, ionako sam bio u susjedstvu.
– Stvarno? A koji te to susjed naučio japanski?
– Sheldon, saksofonist koji svira na South Kingu. – Henryjev pogled spustio se na crtanku. – Smijem li pogledati tvoje crteže?
Dala mu je malu crnu crtanku. U njoj su se nalazili crteži cvijeća i biljaka nacrtani olovkom te pokoji crtež plesača. Posljednji crtež bila je skica mnoštva ljudi, plesača i Henryjev profil među njima. – To sam ja! Koliko si dugo znala da sam dolje? Sve vrijeme si me promatrala. Zašto nisi ništa rekla?
Keiko se pretvarala da ne razumije. – Wakarimasen. Žao mi je, ne govorim engleski. – Šaleći se, uzela mu je crtanku. – Vidimo se u ponedjeljak, Henry.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:36 am



BUDOVE DŽEZ-PLOČE

(1986.)


Henry je zatvorio godišnjak koji je držao u krilu i odložio ga na izrezbareni stolić od trešnjeva drva, pokraj uramljene fotografije na kojoj su bili on i Ethel, slikani na tridesetu godišnjicu braka. Henryju se njezino nasmiješeno lice činilo mršavim te je graciozno skrivalo određenu tugu.
Na fotografiji je bila u ranoj fazi remisije, no još uvijek nije imala većinu kose koju je izgubila tijekom zračenja. Kosa joj nije ispala odjednom kao što se može vidjeti u filmovima. Raspadala se u neravnomjernim pramenovima, koji su ponekad bili gusti, a ponekad rijetki. Zamolila je Henryja da joj obrije glavu, što je nevoljko i učinio. To je bio jedan od mnogih osobnih trenutaka koje su zajedno proživjeli. Polagan početak svakodnevne brige o njoj, dio mehanike umiranja. Učinio je sve što je mogao. Ali njegov izbor da pažljivo brine o njoj bilo je kao da usmjerava zrakoplov prema planini, što nježnije moguće. Sudar je neizbježan, bitno je samo kako provodiš vrijeme dok padaš.
Razmišljao je o tome kako bi trebao nastaviti dalje, ali nije znao ni odakle početi. Tako je otišao onamo gdje je uvijek odlazio potaknuti osjetila, čak i dok je bio dječak – na mjesto gdje je uvijek nalazio malo utjehe. Uzeo je šešir i jaknu i našao se među prašnjavim policama dućana »Budove džez– ploče«.
Budov dućan nalazio se u Ulici South Jackson, u blizini Trga Pioneer, otkako je Henry znao za sebe. Naravno, prvotni vlasnik Bud Long više nije bio vlasnik tog dućana. Ali novi tip, prosijed muškarac obješenih obraza koji su izgledali kao napola ispuhani obrazi Dizzyja Gillespieja, bio je njegova dostojna zamjena. Nalazio se za pultom s pločama i spremno se odazivao na ime Bud.
– Tebe nisam dugo vidio, Henry.
– Bio sam u blizini – rekao je Henry i pretraživao stare ploče na stalku s pločama na 78 okretaja, u nadi da će pronaći nešto Oscara Holdena – sveti gral džez– ploča u Seattleu. Pričalo se da je Oscar originalnu ploču na 78 okretaja u minuti još u tridesetim godinama snimio na vinilu, ne na vosku. Ali od navodnog broja od tristo primjeraka, nijedan nije ostao. Barem nitko nije znao da postoji. No kad se malo bolje razmisli, gotovo nitko nije znao tko je bio Oscar Holden. Velikani Seattlea poput Raya Charlesa i Quincyja Jonesa proslavili su se i obogatili. Ipak, Henry je sanjario da će jednoga dana pronaći vinilnu ploču. A sada kad su se CD– ovi počeli bolje prodavati od ploča, kutija s rabljenim pločama svakog se dana punila novim primjercima.
Ako je ploča još uvijek postojala, netko će je sigurno ostaviti ili zamijeniti, ne znajući što stara prašnjava ploča znači zanesenim kolekcionarima poput Henryja. Na kraju krajeva, tko je bio Oscar?
Bud je malo stišao glazbu. – Nisi bio ovdje, jer bih te vidio da si bio u blizini. – Sviralo je nešto moderno, Overton Berry, pretpostavio je Henry, po dubokom sjetnom zvuku klavira.
Henry je razmišljao o svojoj odsutnosti. Redovito je dolazio na to mjesto većinu svoga odraslog života, ali i jedan dio svoje mladosti. – Gramofon mi je bio pokvaren. – I jest, tako da nije lagao. Osim toga, kako da mu kažem da mi je žena umrla prije šest mjeseci – nema smisla da Budove džez-ploče pretvorim u Budove blues ploče.
– Čuo si za Hotel Panamu? – upitao je stari prodavač.
Henry je kimnuo, i dalje pretražujući po policama, a nos ga je svrbio od prašine koja su uvijek nakupljala u podrumskom dućanu. – Stajao sam ondje kad su počeli iznositi sve te stvari.
– Ma nemoj? – Bud se počešao po proćelavoj crnoj glavi. – Znam što svaki put tražiš ovdje. Ah, ja sam odustao od potrage za Oscarom. Ali to te stvarno natjera na razmišljanje, zar ne? Mislim, tu su građevinu zatvorili daskama, kad, oko 1950.? I onda je kupi nova vlasnica, malo pretraži i pronađe sve te zapečaćene stvari. U novinama piše da nema ništa vrijedno. Nema zlatnih poluga i slično. Ali te natjera na razmišljanje...
Henry je neprestano razmišljao o tome otkako je vidio kako iznose prvi sanduk. Otkako je vlasnica zavrtjela japanskim suncobranom.
Henry je izvadio LP Webba Colemana, džez– bubnjara iz Seattlea, i stavio je na blagajnu. – Valjda je to to.
Bud je gurnuo staru ploču u rabljenu papirnatu vrećicu dućana Uwajimaya pa mu je dao. – Ja častim, Henry... Žao mi je zbog tvoje žene. – Budove oči izgledale su kao da su se nagledale patnje u svoje vrijeme. – Ethel je bila dobra žena. Znam da si ispravno postupio prema njoj.
Henry se uspio slabašno nasmiješiti i zahvaliti mu. Neki ljudi čitaju osmrtnice svaki dan, čak i u nabujalom gradu kao što je Smaragdni Grad\'7b2\'7d – no Međunarodni okrug ipak je bio gradić. Svi su znali sve o svima. I baš kao u drugim gradićima, kad netko ode, nikad se više ne vrati.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:36 am



DIM SUM

(1986.)


Kad je došao vikend, Henry je prolazio pokraj Kazališta Nippon Kan ili onoga što je od njega ostalo, a pod nogama mu se mrvilo razbijeno staklo i razmrskane žarulje. Živopisan natkriveni ulaz koji je nekoć osvjetljavao mračne ulice sad je bio prošaran pokidanim utičnicama i praznim grlima – ono što je nekoć bio topao sjaj, odraz Henryjevih nada koje je gajio kao dječak, sad je bilo prekriveno desetljećima hrđe i zanemarivanja. Obnova ili rušenje? Henry nije znao što ima više smisla. Nippon Kan napušten je desetljećima prije, kao i Hotel Panama. Ali kao i hotel, nedavno ga je kupio novi vlasnik pa je prolazio kroz proces prenamjene. Posljednje što je čuo bilo je da će nekadašnja žila kucavica kulturnog središta Japanske četvrti uskoro postati autobusni kolodvor.
Sve ove godine nikad nije ušao unutra i iako se održala mala zabava povodom ponovnog otvorenja, četiri desetljeća kasnije, nije se mogao natjerati da ode. Zastavši da ga bolje promotri, gledao je kako građevinski radnici kroz prozor s drugoga kata na smeće bacaju stare tapecirane stolice boje lavande. Sigurno s balkona, pomislio je Henry. Nije mnogo ostalo, ovo mi je možda posljednji put da prolazim pokraj stare blagajne gdje su se prodavale ulaznice i vidim staro kazalište kabuki kakvo je bilo. Kakvo iskušenje. Ali gotovo je kasnio na sastanak s Martyjem u restoranu Sea Fortune za ručak, a Henry nije volio kasniti.
Stari restoran ustajalog mirisa Henry je smatrao najboljim u Kineskoj četvrti. U stvari, odlazio je tamo godinama, još od djetinjstva. Iako, prvi put kad je došao, to je bio japanski dućan s rezancima. Otada je prošao cio niz kineskih vlasnika. Pametni vlasnici uvijek bi zadržali kuhare, zbog čega je hrana bila dosljedna. To je bio ključ uspjeha u životu, pomislio je Henry – dosljednost.
S druge strane, Marty nije bio lud za dim sumom. – Previše je tradicionalan – žalio se – preblag. – Puno više sviđali su mu se noviji restorani, poput House of Hong ili Top Gun Seafood. Henryju se nisu sviđali ti pomodni restorani koji su odstupali od tradicije te su posluživali dim sum modernim mladim bogatašima daleko iza ponoći. Nije mario ni za pomodnu euroazijsku kuhinju – sastojci poput dimljenog lososa ili brašnatih banana nisu imali što tražiti u dim sumu, barem ne prema Henryjevim okusnim pupoljcima.
Kad su se otac i sin smjestili na grudaste, napukle jastuke žarko crvenog separea, Henry je otvorio čajnik i njušio čaj, kao da isprobava vrhunsko vino. Bio je star. Samo smeđa voda boje čaja s gotovo nikakvom aromom. Odgurnuo je cijeli čajnik, otklopljen, i pozvao staru konobaricu koja je u njihovu smjeru gurala kolica s kuhanim okruglicama.
Pregledavajući uzorke jastučića sa škampima, kolača od jaja i kuhanih okruglica poznatih kao hum bau, Henry je pokazao što želi i kimnuo, ni ne pitajući Martyja što želi – ionako je znao što Marty voli.
– Zašto imam osjećaj da te muči nešto novo? – upitao je Marty.
– Čaj?
– Ne, to si samo ti kad misliš da si sommelier za sušeno lišće u vrećici. Drukčije se ponašaš u posljednje vrijeme. Ima nešto što bih trebao znati, tata?
Henry je izvadio jeftine drvene štapiće i protrljao ih kako bi ih očistio od komadića drva. – Moj je sin diplomirao, soma com lode...
– Summa cum laude – ispravio ga je Marty.
– To sam i rekao. Moj sin je diplomirao s najvećom pohvalom. – Henry je u usta stavio vruć jastučić sa škampima shui mai i žvakao dok je govorio. – Što ne bi bilo dobro?
– Pa, za početak, mama je umrla. I sad si već neko vrijeme u mirovini. Ne radiš. Ne brineš se o njoj. Samo sam zabrinut za tebe. Što radiš da skratiš dane u posljednje vrijeme?
Henry je sinu ponudio bau od svinjetine, a Marty ga je uzeo štapićima i odstranio voštani papir s dna prije nego što je zagrizao.
– Upravo sam bio u Budovu dućanu. Nešto sam si uzeo. Izlazim – rekao je Henry. Kako bi potkrijepio svoju izjavu, podigao je vrećicu iz dućana s pločama. Vidiš, to je nepobitan dokaz da sam dobro.
Henry je gledao kako mu sin odmata lotosov list i jede ljepljivu gnjecavu rižu koja se u njemu nalazila. Po brizi u glasu svoga sina mogao je zaključiti da Marty nije bio razuvjeren. – Idem u Hotel Panamu. Mislio sam ih zamoliti da me puste da malo pogledam što ima unutra. Našli su mnogo starih stvari u podrumu. Stvari iz ratnih godina.
Marty je prestao žvakati. – Tražiš možda neku davno izgubljenu džez– ploču?
Henry je izbjegao odgovoriti na pitanje, jer nije htio lagati sinu koji je znao da ga stare džez– ploče zanimaju od djetinjstva. Ali to je bilo približno sve što je Marty znao o očevu djetinjstvu, iako je znao da je ocu bilo teško dok je bio dijete. Zašto? Nikad nije pitao, to se nekako činilo svetim, a Henry je rijetko govorio o tome. Kao posljedica toga, sin mu je vjerojatno mislio da je prilično dosadan. Muškarac koji se brinuo o svakoj pojedinosti posljednjih godina života njegove supruge, ali u sebi nije krio nikakva iznenađenja. Gospodin Pouzdani. Bez trunke osjećaja za pobunu ili spontanost. – Tražim nešto – rekao je Henry.
Marty je odložio štapiće na rub tanjura, gledajući oca. – Nešto što bih ja trebao znati? Tko zna, tata, možda mogu pomoći.
Henry je pojeo zalogaj kolača od jaja, odložio ga i odgurnuo tanjur. – Ako pronađem nešto vrijedno, obavijestit ću te o tome. – Tko zna, možda te i iznenadim. Čekajmo pa ćemo vidjeti. Čekajmo pa ćemo vidjeti.
Marty nije izgledao razuvjereno.
– Muči li tebe nešto? Ti si taj koji izgleda kao da ga nešto muči... osim studiranja i ocjena. – Henry je mislio da će mu sin nešto reći, ali Marty je šutio. Odabiranje pravog trenutka uvijek je bilo ključno u Henryjevoj obitelji. Uvijek je postojao pravi ili pogrešan trenutak kad su Henry i njegov otac o nečemu trebali raspraviti. Možda je njegov sin imao isti osjećaj.
– On će se sam suočiti s tim, kad mu bude odgovaralo – rekla je Ethel nedugo nakon što je doznala da ima rak. – On je tvoj sin, ali on nije proizvod tvojega djetinjstva, tako da to ne mora biti isto.
Ethel je odvela Henryja na Green Lake, na brod, i pod suncem kolovoza priopćila mu loše vijesti. – Ah, neću otići tako brzo – rekla je. – Ali ako ništa drugo, kad odem, nadam se da će to zbližiti vas dvojicu.
Nikad nije prestala brinuti o svom sinu pa ni o Henryju. Dok nije počelo liječenje, kad se sve preokrenulo. A čini se da je tako i ostalo.
Sad su otac i sin čekali u tišini, ne obraćajući pozornost na kolica s dim sumom koja su prolazila pokraj njih. Neugodna tišina prekinuta je zvukom razbijenih tanjura koji je dopirao iz kuhinje, pojačan psovanjem ljudi jednih na druge na kineskom i engleskom. Bilo je mnogo toga što bi se moglo reći i pitati, ali ni Henry ni Marty nisu se približili toj temi. Samo su čekali konobaricu, koja će uskoro donijeti još čaja i krišaka naranče.
Henry je tiho pjevušio melodiju jedne stare pjesme – nije se više sjećao riječi, ali melodiju nije nikada zaboravio. I što je više pjevušio, to mu je više ponovno nadolazilo da se smije.
Za razliku od njega, Marty je samo uzdisao i čekao konobaricu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:36 am




LAKE VIEW

(1986.)


Henry je platio račun i gledao sina kako mu maše i stavlja ogromnu vrećicu hrane za van na suvozačevo sjedalo srebrne Honde Accord. Henry je ustrajao na dodatnoj hrani. Znao je da mu sin dobro stoji s hranom u studentskom restoranu, ali nisu imali ništa što bi se moglo usporediti s desetak svježih hum bau – a osim toga, kuhane okruglice od svinjetine lako su se mogle ugrijati u mikrovalnoj pećnici u Martyjevoj sobi u domu.
Zadovoljan što mu je sin otpremljen na put, Henry je stao pokraj kioska s cvijećem, a potom pričekao na najbližem autobusnom stajalištu i ušao u autobus broj 10 koji je vozio na drugu stranu Capitol Hilla, blizu groblja Lake View.
Kad je Ethel umrla, Henry se zakleo da će odlaziti na njezin grob jednom tjedno. No već je prošlo šest mjeseci, a on je bio ondje samo jedanput – na njihovu trideset osmu godišnjicu braka.
Svježe ubrane crvene ljiljane kakvi su rasli u njihovu cvijetnjaku stavio je na mali nadgrobni kamen od granita, koji je bio jedini podsjetnik svijetu da je Ethel nekoć živjela. Odao joj je počast, pomeo suho lišće i očistio mahovinu s groba, na koji je stavio još jedan svežanj cvijeća.
Odloživši kišobran i zanemarivši sumaglicu Seattlea, otvorio je novčanik i izvadio malu bijelu omotnicu. Sprijeda se nalazio kineski znak za Lee – Ethelino prezime posljednjih trideset sedam i nešto godina. Unutra se nekoć nalazio tvrdi bombon i kovanica od 25 centa. Male omotnice dijelile su se kad je odlazio iz mrtvačnice Bonney– Watson, gdje je održana komemoracija za Ethel. Bombon je služio tome da svi koji odlaze okuse slatkoću – ne gorčinu. Dvadeset pet centa bilo je namijenjeno da se kupi još bombona na putu kući – tradicionalan simbol duga života i trajne sreće.
Henry se prisjetio da je okusio bombon, mali pepermint. Ali nije imao volje stati u dućanu na putu kući. Ironično, Marty ga je uvjeravao da trebaju poštivati taj običaj, no Henry nije htio.
– Vodi me kući – bilo je sve što je rekao kad je Marty usporio pokraj dućana South Gate.
Henry nije mogao podnijeti pomisao da potroši tih dvadeset pet centa. To je sve što mu je ostalo od Ethel. Njegova trajna sreća morat će pričekati. Sačuvat će ih – i uvijek držati uza se.
Razmišljao je o toj sreći dok je otvarao malu omotnicu koju je nosio svaki dan i vadio kovanicu od dvadeset pet centa. Bila je neugledna – obična kovanica koju bi svatko potrošio na telefonski poziv ili šalicu loše kave. Ali Henryju je ona značila obećanje da dolazi nešto bolje.
Henry se sjetio dana kad je održana komemoracija za Ethel. Stigao je rano kako bi se sastao s Clarenceom Maom, pogrebnikom koji je dodijeljen njegovoj obitelji. Dobronamjeran čovjek šezdesetih godina, sklon pričanju o svojim tjelesnim boljkama, Clarence je bio svetac zaštitnik svega u vezi s pogrebom u Kineskoj četvrti. Svaka četvrt imala je svojega zaštitnika. Monumentalni zidovi mrtvačnice Bonney-Watson bili su prekriveni njihovim uramljenim fotografijama – Ujedinjeni narodi pogrebnika različita podrijetla.
– Henry, došao si ranije, mogu li nešto učiniti za tebe? – rekao jc Clarence, podigavši pogled sa stola, za kojim je u omotnice stavljao kovanice i bombone dok je Henry prolazio.
– Samo sam htio provjeriti kako izgleda cvijeće – odgovorio je Henry i uputio se prema kapelici gdje se nalazio portret Ethel, okružen cvjetnim aranžmanima različitih veličina.
Clarence ga je sustigao i stavio mu ruku na rame. – Prekrasno, zar ne?
Henry je kimnuo.
– Pobrinuli smo se da tvoje cvijeće stavimo odmah pokraj slike... Ona je bila prekrasna žena, Henry. Siguran sam da je otišla na sretnije mjesto, ali ne na ljepše. – Clarence je dao Henryju malu bijelu omotnicu. – U slučaju da se ne sjetiš nakon obreda... uzmi je, za svaki slučaj.
Henry je opipao novčić unutra. Prinio je omotnicu nosu i osjetio miris peperminta medu svim tim vlažnim, opojnim mirisima sobe ispunjene cvijećem. – Hvala – bilo je sve što je mogao reći.
Sada, dok je stajao na sitnoj kiši na groblju Lake View, Henry je ponovno prinio omotnicu nosu. Ništa nije osjetio.
– Žao mi je što nisam dolazio onoliko često koliko sam trebao – ispričao se. Novčić je držao u ruci, a omotnicu je spremio u džep. Osluškivao je vjetar kako puše kroz drveće – nikad zapravo nije očekivao odgovor, ali uvijek je bio spreman na tu mogućnost.
– Moram obaviti neke stvari. I, ovaj, samo sam htio svratiti i reći to prvo tebi. Ali, ti to vjerojatno već znaš. – Henry je skrenuo pozornost na nadgrobni spomenik pokraj Ethelina: pripadao je njegovim roditeljima. Zatim je ponovno pogledao mjesto gdje je ležala Ethel. – Oduvijek si me tako dobro poznavala.
Henry je sa sljepoočnica sklonio prosijedu kosu, koja je bila mokra od lagane kiše.
– Snalazim se. Ali zabrinut sam zbog Martyja. Uvijek sam bio zabrinut za njega. Mislim da bih te htio zamoliti da paziš na njega... na sebe mogu sam paziti. Bit ću dobro.
Henry je pogledao oko sebe da vidi gleda li ga možda netko dok vodi taj čudni, jednosmjerni razgovor. Bio je posve sam – nije bio siguran ni sluša li ga Ethel. Jedno je bilo razgovarati s njom kod kuće, gdje je prije živjela. Ali tu, u hladnoj zemlji pokraj njegovih roditelja, sigurno je nije bilo. No svejedno, morao je doći da se pozdravi.
Poljubio je novčić i stavio ga na vrh Ethelina nadgrobnog kamena. Ovo je bilo naše obećanje za sreću, pomislio je Henry. To je jedino što još mogu dati. To je zato da možeš biti sretna bez mene.
Zakoračio je unatrag, stavio ruke uz tijelo i tri puta se duboko naklonio kako bi odao poštovanje.
– Sada moram ići – rekao je Henry.
Prije nego što je otišao, izvukao je jedan ljiljan iz Ethelina svežnja cvijeća i stavio ga na majčin grob. Čak je i odstranio lišće s očeva groba prije nego što je otvorio kišobran i krenuo natrag nizbrdo u smjeru Parka dragovoljaca.
Išao je dužim putem, krivudavom stazom koja je vodila do gotovo praznog parkirališta. Groblje Lake View bilo je prekrasno mjesto, unatoč mračnim grobovima koji su stajali kao hladni podsjetnici na veliki gubitak i čežnju. Posljednje počivalište kćeri Poglavice Seattlea i ostalih uglednika poput Ase Mercera i Henryja Yeslera, groblje je nudilo šetnju po zaboravljenoj povijesti Seattlea. Slično kao i Ratni memorijalni spomenik Nisei u sjeveroistočnom kutu. Bio je to manji spomenik, manji od nadgrobnih kamena obitelji Nordstrom, posvećen američkim Japancima koji su poginuli u borbi protiv Nijemaca. Ovih dana bio je gotovo neprimijećen – što nije vrijedilo za Henryja, koji je dotaknuo šešir dok je polako prolazio pokraj njega.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:37 am



GOVORI SVOJ AMERIČKI

(1942.)


Henry je stajao pred ogledalom i gledao svoju odjeću za školu. Zamolio je majku da mu je izglača, no svejedno je izgledala zgužvano. Probao je staviti staru bejzbolsku kapu Seattle Indiansa, potom se predomislio i ponovno se počešljao. Nervoza zbog ponedjeljka ujutro nije bila ništa novo. U stvari, započela bi još u nedjelju poslije podne. Iako je navikao na rutinu u Osnovnoj školi Rainier, želudac bi mu se grčio kako bi sati prolazili i kako bi svake minute bio sve bliži povratku u školu za bijelce – kao i nasilnicima, zadirkivanju i obvezama za ručak u kantini s gospođom Beatty. Međutim, ovog ponedjeljka ujutro, njegov ritual posluživanja druge djece činio se baš uzbudljivim. Tih četrdeset dragocjenih minuta provedenih u kuhinji pretvorili su se u dobro iskorišteno vrijeme, budući da može vidjeti Keiko. Sreća u nesreći? Doista.
– Ti si danas jako nasmiješen, Henry – primijetio je njegov otac na kineskom, dok je srkao jook, gustu juhu od riže s narezanim ukiseljenim kupusom. To nije bilo Henryjevo najdraže jelo, ali pristojno ga je jeo.
Henry je iz svoje zdjelice izvadio konzervirano pačje jaje i stavio ga u majčinu zdjelicu, prije nego što se vratila iz kuhinje. Volio je slane komade, ali znao je da ih ona obožava, a ona ionako gotovo nikad sebi ništa nije ostavljala. Na njihovu tamnom stolu od trešnjeva drva nalazio se pomični poslužavnik. On ga je okrenuo u prvobitni položaj upravo kad se majka vraćala, a njezina zdjelica bila je ponovno ispred njezina mjesta.
Otac je provirio preko novina. Na naslovnici je pisalo: BRITANCI EVAKUIRAJU RANGOON. – Sada voliš tu školu? Ha? – rekao je otac dok je okretao stranicu.
Henry je, znajući da kod kuće ne smije govoriti kantonski, odgovorio kimanjem.
– Popravili su stube, ha? One gdje si pao? – Henry je ponovno kimnuo, složivši se s očevim riječima na kantonskom te je nastavio jesti gustu juhu za doručak. Slušao je oca tijekom takvih jednostranih, jednosmjernih razgovora, ali nikada nije odgovarao. U stvari, Henry je rijetko što govorio, osim na engleskom kako bi pokazao da napreduje. Ali budući da je njegov otac razumio samo kantonski i malo mandarinskog, ti su razgovori nadolazili kao valovi, krećući se natrag i naprijed, bili su to plimni valovi različitih oceana.
Istina je bila da je Henryja prvi dan škole pretukao Chaz Preston. Ali njegovi roditelji toliko su silno htjeli da ide u tu školu, da bi bila strašna uvreda kad bi pokazao nezahvalnost. Zato je Henry smislio neku izliku, govoreći svoj američki. Naravno, njegovi roditelji nisu razumjeli, samo su ga molili da sljedeći put bude oprezniji. Henry se jako trudio poštovati i cijeniti svoje roditelje. Svaki je dan šetao do škole, u suprotnom smjeru od mnoštva kineske djece koja su ga zvala »bijeli vrag«. Radio je u školskoj kuhinji dok su ga bijeli vragovi zvali »žuti«. Ali to je bilo u redu. Učinit ću ono što moram, pomislio je Henry. Ali mislim da mi je već dosta biti oprezan.
Kad je doručkovao, zahvalio je majci i uzeo knjige za školu. Svaka je imala novi omot – koji je napravio od letaka za džez– klubove.
Poslije škole te srijede, Henry i Keiko obavljali su svoje radne dužnosti. Praznili su koševe za smeće u učionicama. Prašili su krpe za brisanje ploče. Potom su čekali da prođe opasnost. Chaz i Denny
Brown bili su zaduženi svaki dan skidati zastavu, zbog čega su se zadržali malo duže nego obično. Prošlo je trideset minuta od posljednjeg zvona, a nigdje ih nije bilo. Henry je Keiko dao znak da je zrak čist – ona se skrivala u ženskom zahodu dok je Henry izvidio stanje na parkiralištu.
Osim uobičajenoga domarskog osoblja, on i Keiko obično bi odlazili posljednji. Tako je bilo i danas. Hodali su jedno pokraj drugoga, niz stube i pokraj ogoljelog jarbola, mlatarajući školskom torbom.
Henry je u Keikinoj torbi primijetio crtanku, onu koju je imala u parku. – Tko te naučio crtati? – upitao je. I to tako dobro, pomislio je Henry uz tračak ljubomore, dok se potajno divio njezinu talentu.
Keiko je slegnula ramenima. – Moja majka, valjda... uglavnom. Ona je bila umjetnica kad je bila mojih godina. Sanjala je o tome da ode u New York i radi u galeriji. Ali sada je bole ruke pa više ne crta i ne slika toliko kao prije te mi je dala svoj pribor. Htjela bi da idem na Institut Cornish na Capitol Hillu... znaš, to je umjetnički fakultet.
Henry je čuo za Cornish, četverogodišnju akademiju za likovnu umjetnost, glazbu i ples. Bilo je to otmjeno mjesto. Prestižno. Bio je zadivljen. Nikad nije upoznao pravog umjetnika, osim možda Sheldona, ali svejedno... – Neće te primiti.
Keiko je iznenada stala i okrenula se prema Henryju. – Zašto? Zato što sam žensko?
Ponekad je Henry imao predugačak jezik. Nije znao nešto reći na lijep način, nego je rekao izravno ono što misli. – Neće te primiti zato što si Japanka.
– Zato mama i želi da se prijavim ondje. Da budem prva. – Keiko je nastavila hodati, ostavivši Henryja nekoliko koraka iza sebe.
– Kad smo već kod moje majke, pitala sam je što znači Oai deki te ureshii desu – rekla je Keiko.
Henry je hodao korak iza nje i nervozno gledao oko sebe. Primijetio je Keikinu haljinu s cvjetnim uzorkom. Za nekoga tko se čini tako dražesnim, uistinu je znala kako ga podbosti. – To je bila Sheldonova glupa ideja – rekao je.
– Lijepo da si to rekao. – Keiko je zastala, kao da gleda jato galebova kako joj leti iznad glave, a potom je ponovno pogledala Henryja, koji je uhvatio tračak nestašnosti u njezinim očima. – Hvala tebi i Sheldonu. – Nasmiješila se i nastavila hodati.
Kad su se približili Sheldonovu uobičajenom mjestu na uglu, nisu čuli glazbu, nisu vidjeli gužvu i nigdje nije bilo traga saksofonistu. Obično je svirao preko puta toplane Rainier, čiji je ulaz još uvijek bio zaštićen vrećama pijeska zbog opasnosti od bombardiranja početkom godine. Turisti su prolazili kao da nikad nije ni postojao. Henry i Keiko su se pogledali, pitajući se što se događa.
– Jutros je bio ovdje – rekao je Henry. – Spomenuo je da je proba u Black Elks Clubu dobro prošla. Možda su ga pozvali da svira? – Možda je dobio stalnu svirku s Oscarom Holdenom, koji je, kako je Sheldon rekao, ponedjeljkom i srijedom navečer redovito improvizirao s drugim glazbenicima. Ulaz je bio slobodan, tako da je dosta ljudi svraćalo i sviralo ili samo uživalo u glazbi.
Henry je stajao na uglu, gledajući u neonske znakove džez– klubova uz obje strane Ulice Jackson.
– Do koliko ti sati roditelji daju da se igraš vani? – pitao je gledajući u horizont, kao da pokušava naći sunce skriveno iza guste magle koja se nadvila nad lukom Seattlea.
– Ne znam, obično uzmem crtanku pa mi valjda daju dok se ne smrači.
Henry je pogledao prema Black Elks Clubu i pitao se kad bi Sheldon mogao svirati. – I meni moji. Majka opere suđe i onda se odmara, a otac čita novine i sluša vijesti na radiju.
Što znači da je Henry imao nekoliko sati na raspolaganju. Svejedno, navečer je moglo biti opasno šetati ulicama. Budući da su mnogi vozači prednja svjetla obojili plavom bojom ili ih prekrili celofanom kako bi se prilagodili propisu zamračenja, bilo je sve više nesreća – ili izravnih sudara ili bi automobili jednostavno pregazili pješake koji noću prelaze ulicu. Gusta magla Seattlea, koja je usporavala promet ulicom i onemogućavala uplovljavanje i isplovljavanje brodova u Elliot Bayu, postala je veo sigurnosti, skrivajući kuće i zgrade od fantomskih japanskih bombardera ili artiljerije od navodnih japanskih podmornica. Kao da je opasnost vrebala posvuda, od pijanih pomoraca za upravljačem, japanskih sabotera i, najgore od svega, od njegovih roditelja ako ga uhvate.
– Želim ići – Keiko je ustrajala. Pogledala je Henryja, a onda u niz džez-klubova u ulici. Sklonila je kosu s očiju i izgledala kao da je već odlučila, iako je Henry nije ništa pitao.
– Ni ne znaš što mislim.
– Ako ga ti budeš išao slušati, ja idem s tobom.
Henry je razmišljao o tome. Već je prekršio pravila time što je provodio vrijeme u Nihonmachiju pa zašto se onda ne bi uputio u Ulicu Jackson vidjeti njezine znamenitosti, možda i čuti koju pjesmu? Bit će to dobro, samo da ih ne vide i samo da se vrate kući prije mraka. – Nikamo ne idemo zajedno. Tata bi me ubio. Ali ako želiš da se nađemo ispred Black Elks Cluba u šest sati, nakon večere, bit ću ondje.
– Nemoj kasniti – odgovorila je Keiko.
Šetao je s njom kroz Nihonmachi, putem kojim su uvijek išli. Henry nije imao pojma kako će zapravo ući u Black Elks Club. Kao prvo, nisu bili crnci. Čak i kad bi svoje dugme zamijenio dugmetom na kojem bi pisalo »Ja sam crnac«, ne bi prošlo. I kao drugo, vjerojatno nisu bili dovoljno stari, iako se prisjetio da je vidio razne obitelji – uključujući i djecu – kako ulaze. No to je bilo samo određenih večeri. Kao na primjer kad je bila večer binga u Dobrotvornoj udruzi Bing Kung. Samo je znao da će nešto smisliti. Slušat će s ulice ako bude bilo potrebno. To je udaljeno samo nekoliko blokova, malo dalje za Keiko, ali ne predaleko. Blizu kuće – ali udaljeno svjetlosnim godinama – barem od njegovih roditelja.
– Kako to da toliko voliš džez? – upitala je Keiko.
– Ne znam – rekao je Henry. I nije znao, uistinu. – Možda zato što je tako drukčiji, no ljudi ga posvuda svejedno vole, prihvaćaju glazbenike, bez obzira na boju kože. A osim toga, moj ga otac mrzi.
– Zašto ga mrzi?
– Valjda zato što je previše drukčiji.
Kad su stigli do Keikina stana, Henry je mahnuo i krenuo kući Dok je odlazio, pogledao je Keikin odraz u retrovizoru jednoga parkiranog auta. Ona se osvrnula i nasmiješila. Kako ga je uhvatila da viri, okrenuo je glavu i presjekao put preko praznog zemljišta iza nakladništva Nichibei i pokraj Naruto– Yua – japanskog senta— kupelji. Henry nije mogao zamisliti da se kupa sa svojim roditeljima kao što je to bio slučaj u nekim japanskim obiteljima. Nije mogao zamisliti da puno toga radi sa svojim roditeljima. Razmišljao je o Keikinoj obitelji – što bi oni mogli misliti o tome što se ona iskrada u džez-klub, a kamoli o tome što se sastaje s Henryjem. Osjetio je kako mu se želudac malo okreće. Srce mu je počelo brže kucati kad je pomislio na Keiko, no istodobno mu se utroba stegnula.
U daljinije čuo tih zvuk džez—glazbenika koji su se zagrijavali.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:37 am




JAMAJČANSKI ÐUMBIR

(1942.)


Kad je Keiko stigla pred Black Elks Club, Henry je odmah shvatio da se nije dovoljno dotjerao. U stvari je nosio istu odjeću kao ranije toga dana, a dugme »Ja sam Kinez« i dalje mu je bilo pričvršćeno na košulji. Međutim, Keiko se prikladno odjenula – nosila je žarko ružičastu haljinu i lakirane smeđe kožne cipele. Kosa joj je sa strane bila pričvršćena ukosnicama, a uvojci načinjeni vrućim viklerima padali su joj na ramena. Ogrnula se bijelom vestom koju joj je, kako je rekla, isplela majka. Crtanku je uredno zataknula pod ruku.
Zapanjen, Henry je rekao prvo što mu je palo na pamet: – Izgledaš prekrasno. – Rekao je to na engleskom, gledajući kako Keiko blista, začuđen time kako izgleda drukčije i samo malo nalikuje smiješnoj djevojčici s pregačom iz školske kuhinje.
– Nećeš to reći na japanskom? Ništa od oai deki te ureshii desu? – zadirkivala ga je.
– Ostao sam bez teksta.
Keiko mu je uzvratila smiješak. – Samo ćemo ući unutra?
– Ne možemo. – Henry je odmahnuo glavom i pokazao natpis: »Maloljetnicima nije dopušten ulaz poslije 18 sati.« – Poslužuju alkohol. Mi smo premladi. Ali imam ideju. Hajde za mnom. – Pokazao je na uličicu u koju su on i Keiko skrenuli i pronašli stražnji ulaz. Bio je uokviren debelim staklenim opekama, ali glazba je svejedno dopirala kroz vrata s mrežicom, koja su bila odškrinuta.
– Hoćemo li se ušuljati? – pitala je Keiko, zabrinuta.
Henry je odmahnuo glavom. – Sigurno će nas vidjeti i izbaciti. – Umjesto toga dohvatio je dva drvena sanduka za mlijeko na koje su oboje sjeli i slušali glazbu, ne obraćajući pozornost na prodoran smrad piva i plijesni u uličici. Ne mogu vjerovati da sam ovdje, pomislio je Henry. Još uvijek je sjalo sunce, a glazba je bila poletna i živahna.
Nakon prvoga seta od petnaest minuta, otvorila su se vrata i izašao je stari crnac zapaliti cigaretu. Prestrašeni, Henry i Keiko skočili su pobjeći – bili su sigurni da će ih otjerati zato što se vucaraju oko kluba.
– Što radite ovdje, djeco, pokušavate na smrt preplašiti jadnoga starca? – Potapšao se iznad srca, a potom sjeo na mjesto gdje je sjedio Henry. Neuredan starac nosio je dugačke hlače koje su pridržavali sivi tregeri i zgužvanu košulju zasukanih rukava. Henryju je izgledao kao nepospremljen krevet.
– Oprostite – započela je Keiko, izravnavajući nabore na haljini. – Samo smo slušali glazbu, baš smo htjeli otići...
Henry ju je prekinuo. – Svira li Sheldon večeras s bendom?
– Koji Sheldon? Dječače, večeras imamo mnogo novih lica.
– On svira saksofon.
Starac je obrisao znojne ruke o hlače i zapalio cigaretu. Hropčući i kašljući, pušio je kao da je na natjecanju, a njegova momčad gubi te pokušava izbiti na prvo mjesto. Henry je slušao dok je starac hvatao zrak prije nego što je ponovno povukao dim. – Unutra je, dobro mu ide... Jesi li ti njegov obožavatelj ili što?
– Ja sam samo njegov prijatelj... htio sam doći poslušati Oscara Holdena. Ja sam Oscarov obožavatelj.
– I ja – dodala je Keiko, koju je ponio trenutak te se približila Henryju.
Starac je ugasio cigaretu istrošenom petom cipele, a potom bacio opušak u najbližu kantu za smeće. – Oscarovi obožavatelji, ha? – Pokazao je na Henryjevo dugme. – Zar Oscar danas ima kineski klub obožavatelja?
Henry je kaputom pokrio dugme. – To je samo... moj otac...
– Dobro je, dečko, ponekad i ja poželim biti Kinez. – Starac se nasmijao hrapavim pušačkim smijehom koji se pretvorio u kašalj, a potom je zahroptao i pljunuo na pod. – E pa, ako ste prijatelji Sheldona saksofonista i obožavatelji Oscara klavirista, mislim da Oscaru vjerojatno neće smetati dvoje djece iz njegova kluba obožavatelja večeras. Nikome nećete reći za ovo, zar ne?
Henry je pogledao Keiko – nije bio siguran šali li se starac ili ne. Ona se samo smiješila; njezin ozaren osmijeh bio je veći od njegova. Oboje su odmahnuli glavom. – Nećemo reći nikom živom – obećala je Keiko.
– Odlično. Ako želite da vas večeras pustimo u klub, vas dvoje malih obožavatelja morate mi učiniti malu uslugu.
Henry se malo oneraspoložio dok je gledao kako starac vadi neke odreske papira iz džepa košulje i svakome da je po jedan. Usporedio je svoj papirić s Keikinim. Bili su gotovo identični. Nešto našvrljano i liječnikov potpis.
– Odnesite ovo u ljekarnu u Ulici Weller... recite da ide na naš račun, donesite to i upadate unutra.
– Mislim da ne razumijem – rekao je Henry. – Ovo je lijek...
– To je recept za jamajčanski đumbir, tajni sastojak ovdje. Tako funkcionira ovaj svijet, dječače. U ratuje sve racionirano: šećer, benzin, gume... cuga. Osim toga, obojenim klubovima ne žele izdati dozvolu za prodaju alkohola pa radimo ono što su oni radili prije nekoliko godina, tijekom prohibicije. Pripremamo i miješamo. – Starac je pokazao na neonsko svjetlo u obliku čaše za martini koje se nalazilo iznad ulaza. – U medicinske svrhe, znate... Pođite sad.
Henry je pogledao Keiko, nije bio siguran što da radi i u što da vjeruje. To se nije činilo prezahtjevnim. U ljekarnu je sigurno išao već stotinu puta kad je nešto trebalo majci. Osim toga, Henry je volio grickati sušeni đumbir. Možda je to bilo nešto slično.
– Odmah se vraćamo. – Keiko je Henryja povukla za kaput i izvela ga iz uličice na Ulicu Jackson. Ulica Weller bila je udaljena jedan blok.
– Znači li ovo da smo krijumčari? – upitao je Henry kad je ugledao niz boca kroz izlog ljekarne. Bio je i nervozan i uzbuđen zbog tog prizora. Na radiju je slušao emisiju Ovdje vaš FBI, kako su agenti razbili krijumčarske krugove iz Kanade. Navijao si za dobre dečke, ali kad si se sutradan vani igrao policajaca i lopova, uvijek si htio biti onaj zločesti.
– Mislim da ne. Više nije nezakonito. Osim toga, samo obavljamo zadatak. Kao što je rekao, oni to prodaju, ali ne mogu kupiti od bijelaca pa sami spravljaju.
Henry se prestao brinuti o tome radi li nešto loše pa je krenuo u ljekarnu Owl, koja je radila do osam sati, što im je odgovaralo. Krijumčari alkohola ne idu u ljekarne, rekao je samome sebi. Ne možeš otići u zatvor zbog podizanja narudžbe, zar ne?
Ako je mršavi stari ljekarnik i pomislio da je čudno što dvoje malih Azijaca uzimaju bocu u kojoj je osamdesetpostotni alkohol, nije rekao ni riječ o tome. Istini za volju, kako je žmirkao u recepte i etikete pomoću ogromnog povećala koje je držao u ruci, vjerojatno nije ništa ni vidio. Ali mladi crnac na blagajni samo im je namignuo i nasmiješio se kao da mu je sve jasno dok je stavljao boce u odvojene vrećice. – Ne morate ništa platiti – rekao je.
Kad su izlazili, Henry i Keiko nisu ni zastali nad staklenkama sa slatkišima. Umjesto toga, nonšalantno su se pogledali, osjećajući se malo starije, dok su koračali ulicom i mahali bocama od tri decilitra alkohola. Mali pobjednici kao u igri potrage za blagom za odrasle.
– Što rade s ovim, piju to? – pitao je Henry gledajući u svoju bocu.
– Tata mi je pričao kako su ljudi to nekada koristili da naprave vlastiti džin.
Henry je zamišljao pomorce koji su bili poznati po tome što su posrtali ulicom i tukli se kasno noću. Spoticali su se kao da noge nisu njihove. – Paraliza – govorili su ljudi – od lošeg džina. Pomorcima i vojnicima Paine Army Air Fielda zbog izazivanja tučnjave bilo je zabranjeno ulaziti u neke klubove u središtu grada pa su lutali džez– uličicama uz South Jackson ili čak povremeno po Kineskoj četvrti, u potrazi za kafićem u kojem će ih poslužiti. Henry nije mogao vjerovati da ljudi to još uvijek piju. Ali kad je vidio publiku koja se okupila ispred Black Elks Cluba, znao je da su došli iz istog razloga kao i on. Došli su uživati u nečemu bogatom, opojnom, gotovo zabranjenom – došli su uživati u glazbi. A večeras je nekima ispred kluba, gdje su u redu za ulaz čekali gosti koji su zakasnili, rečeno da više nema mjesta. Velik broj ljudi za jednu večer preko tjedna. Oscar ih je bogme nagurao u klub.
U uličici iza kluba, Henry je čuo kako se glazbenici uštimavaju za sljedeći set. Učinilo mu se da čuje Sheldona kako se zagrijava.
Na stubi stražnjih vrata čekao ih je mladi muškarac u bijeloj pregači i s crnom leptir– mašnom. Otvorio je vrata i progurao ih kroz improviziranu kuhinju, gdje su boce jamajčanskog đumbira odložili u vjedro s ledom u kojem su se nalazile druge boce čudna oblika i tajanstvena sadržaja.
U glavnoj prostoriji, blizu istrošenoga drvenog plesnog podija, njihov im je pratitelj pokazao stolice u blizini kuhinjskih vrata, pokraj mjesta na kojemu je pomoćnik konobara slagao platnene ubruse u savršene male bijele trokute. – Sjednite tamo i ne izazivajte nevolje, a ja idem vidjeti je li Oscar spreman – rekao im je. Henry i Keiko sa strahopoštovanjem su gledali mračnu, zadimljenu prostoriju, prošaranu visokim čašama na tamnocrvenim stolnjacima i nakitom koji je svjetlucao na gostima zbijenih oko malih stolova osvijetljenih svijećama.
Žamor je utihnuo kad je jedan starac došao do šanka, gdje si je natočio čašu vode s ledom, brišući znoj s čela. Bio je to isti onaj starac kojeg su susreli iza kluba, onaj koji je pušio u uličici. Henryju se objesila vilica kad je starac krenuo prema pozornici, savinuo zglobove i škljocnuo prstima prije nego što je uspravno sjeo za klavir ispred velikog džez– sastava. Sheldon je bio smješten iza stalka s ostalim puhačima.
Starac je skinuo tregere s ramena i na taj način oslobodio gornji dio tijela, a prsti su mu klizili po klavijaturi dok je ostatak benda hvatao ritam. Henryju se činilo da je publici zastao dah. Starac za klavirom progovorio je kad je počeo svirati uvod. – Ovo je za dvoje mojih novih prijatelja... zove se »Alley Cats«. Malo je drukčije, ali mislim da će vam se svidjeti.
Henry je jednom ili dvaput na radiju slušao Woodyja Hermana i Counta Basieja, ali slušanje orkestra od dvanaest članova uživo bilo je posve novo iskustvo za njega. Većinu glazbe koju je čuo kako navire iz klubova u Ulici South Jackson izvodio je mali sastav, u jednostavnom, isprekidanom ritmu. Nekoliko glazbenika koji sviraju u slobodnom stilu. Ovo je, za usporedbu, bio jureći teretni vlak. Kontrabas i bubnjevi nosili su melodiju dok čarobno nisu prepustili Oscaru glavnu ulogu s istaknutim klavirskim solažama.
Henry se okrenuo prema Keiko, koja je otvorila svoju crtanku i trudila se nacrtati prizor. – To je sving džez – rekla je. – To slušaju moji roditelji. Moja mama kaže da tako ne sviraju u klubovima za bijelce, nekim ljudima to je previše ludo.
Kad je Keiko spomenula svoje roditelje, Henry je počeo primjećivati sastav publike. Gotovo svi su bili crnci. Neki su sjedili i njihali se, dok su se drugi šepurili na podiju, spontano plešući na buran ritam benda. U publici se isticalo nekoliko japanskih obitelji, koji su pijuckali piće i upijali glazbu, kao cvijeće okrenuto prema suncu. Henry je tražio kineska lice. Ali nije ih bilo.
Keiko je pokazala na jedan od malih stolova gdje su sjedila tri japanska para koji su pijuckali piće i smijali se. – To je gospodin Toyama. On mi je jedno tromjesečje u japanskoj školi predavao engleski jezik. To mu je sigurno žena. Mislim da su i ostalo dvoje učitelji.
Henry je promatrao japanske parove i pomislio na svoje roditelje. Na majku koja je zaokupljena kućanskim poslovima i dobrotvornim radom u Dobrotvornoj udruzi Bing Kung, gdje bi bonove za gorivo mijenjala za bonove za namirnice – crveni bonovi za meso, mast i ulje, a plavi za grah, rižu i hranu u limenci. Na oca koji je stalno imao uho prislonjeno na radio te je slušao najnovije vijesti o ratu u Rusiji. O ratu na Pacifiku. O ratu u Kini. Koji je dane provodio predvodeći kampanje za prikupljanje sredstava za potporu Kuomintangu – nacionalističkoj vojsci koja se borila protiv Japanaca u sjevernim pokrajinama Kine. Čak je bio spreman i otići u rat onamo; već je dragovoljno radio kao redar u Kineskoj četvrti. On je bio jedan od rijetkih civila koji je dobio zaštitnu masku kao mjeru predostrožnosti u slučaju japanske invazije.
Rat je utjecao na sve. Čak i u Black Elks Clubu, zastori za zamračenje bili su navučeni, čime su, kako se Henryju činilo, stvorili tajnovito ozračje. Kao kakvo mjesto skriveno od nedaća koje se događaju u svijetu. Možda su zato svi došli ovamo. Da pobjegnu – da pobjegnu s martinijem načinjenim od jamajčanskog đumbira, uz Holdenovu izvedbu pjesme »I Got It Bad and That Ain't Good«.
Henry je mogao ostati cijelu noć. I Keiko, vjerojatno. Ali kad je zavirio iza teškog zastora, sunce se spuštalo iznad Puget Sounda i Olimpijskih planina u daljini. Pogledao je kroz prozor dok su tinejdžeri, stariji od njega i Keiko, trčali pločnikom vičući: – Ugasite svjetla! Ugasite svjetla!
Unutra si je Oscar uzeo još jednu stanku.
– Već je gotovo mrak, trebali bismo ići – rekao je Henry.
Keiko je pogledala Henryja kao da ju je probudio iz prekrasnog sna. Mahnuli su Sheldonu, koji ih je napokon vidio te im je mahnuo zauzvrat, izgledajući sretno i iznenađeno što ih vidi. Susreli su se pokraj kuhinjskih vrata.
– Henry! A ovo je sigurno... – Sheldon ga je gledao razrogačenih očiju. Henry je primijetio izraz njegova lica: bio je više zadivljen nego iznenađen.
– Ovo je Keiko. Ona je moja prijateljica iz škole. I ona je na stipendiji.
Keiko se rukovala sa Sheldonom. – Drago mi je. Ovo je bila Henryjeva ideja, smucali smo se iza kluba, a onda...
– A onda vas je Oscar zaposlio, tako se to dogodilo, zar ne? On je takav, uvijek se brine o svojemu klubu. Brine se o svojemu bendu. Kako vam se sviđa?
– Najbolji je. Trebao bi izdati ploču – zanijela se Keiko.
– Polako, polako, korak po korak, moraju se platiti računi, znaš. Dobro, ponovno ćemo zasvirati u osam pa vas dvoje bolje krenite sad. Gotovo je mrak i ne znam za vas gospođice, ali znam da Henry ne smije biti vani tako kasno. Mali nema brata, tako da sam mu je stariji brat, moram paziti na njega. U stvari, slični smo, zar ne? – Sheldon je prislonio lice uz Henryjevo. – To je jedini razlog zbog kojeg nosi to dugme, da nas ne bi pomiješali.
Keiko se nasmiješila, a potom i nasmijala. Dlanom je dodirnula Sheldonov obraz, a oči su joj zasjale kad je pogledala Henryja.
– Koliko dugo ćeš svirati ovdje? – upitao je Henry.
– Samo tijekom vikenda, a Oscar je rekao da ćemo onda razgovarati.
– Obori ih s nogu – rekao je Henry dok su on i Keiko krenuli prema kuhinjskim krilnim vratima.
Sheldon se nasmiješio i podigao saksofon. – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim.
Henry i Keiko provlačili su se kroz kuhinju, između velikoga mesarskog stola na kotačima i polica s posuđem, čašama i priborom za jelo. Neki članovi kuhinjskog osoblja izgledali su zbunjeno dok su se njih dvoje smiješili i prolazili, krećući se prema stražnjem izlazu koji je vodio na uličicu.
Večer je bila nevjerojatna. Henry je poželio da može sve prepričati svojim roditeljima. Možda će to i učiniti sutradan za doručkom, ali na engleskom.
Vrata koja su vodila na uličicu bila su zatvorena i zaključana. Gotovo je već nastupilo zamračenje. Kad je Henry podigao teški drveni zasun, na vratima su se pojavila dva bijela lica u običnim crnim odijelima koja su zaklanjala to malo svjetlosti koja je preostala u mračnom sutonu. Henry je prestao disati i ukočio se kad je prvi put u životu čuo kako se hladni metalni revolver repetira. Obojica su imala oružje u ruci. Kratke, prodorne cijevi bile su uperene izravno u njegovu omalenu dvanaestogodišnju figuru dok je, nadvladavši svoju paraliziranost, uspio stati ispred Keiko i zaštititi je najbolje što je mogao. Na sakoima su im bile pričvršćene značke. Bili su federalni agenti. Glazba u Black Elks Clubu je utihnula. Jedini zvukovi koje je Henry čuo bili su otkucaji njegova srca i povici muškaraca: – FBI!
Henry je odmah znao. Hvatali su ih zbog krijumčarenja alkohola. Zbog toga što su boce jamajčanskog đumbira donijeli u neku gostionicu gdje se proizvodi džin. Ali koliko god on bio šokiran, odnosno zaprepašten, Keiko je izgledala prestravljeno.
Henry je osjetio teške ruke dvojice federalnih agenata dok su ih vodili kroz kuhinju, ne obazirući se na radnike u ostavi, koji su, kako je Henry vidio, bili zaokupljeni istakanjem viskija i džina u odvod. Agenti nisu obraćali pozornost na njih. To nema smisla, pomislio je Henry.
Kad su došli u veliku prostoriju, agenti su im naredili da sjednu na iste stolice na kojima su sjedili do maloprije. Odande je Henry izbrojio barem još šestoricu drugih agenata, od kojih su neki imali sačmarice, koje su uperili u publiku te su na neke goste vikali, a druge gurali s puta.
Henry i Keiko tražili su Sheldona, koji je bio izgubljen u metežu agenata i članova džez– orkestra, koji su tiho i pažljivo odlagali svoje instrumente, štiteći vrednoste kojima su zarađivali za život.
Gosti su uzimali svoje kapute i šešire ako su im bili u blizini, ostali su ih ostavljali i uputili se prema izlazu.
Henry i Keiko gledali su kako Oscar Holden stoji na rubu pozornice s mikrofonom u ruci i moli sve da budu mirni. Prestao je biti smiren kad ga je jedan FBI– ov agent pokušao ušutkati uperivši pištolj u njega. Oscar je nastavio vikati: – Oni samo slušaju glazbu. Zašto ih odvodite? – Starac u bijeloj košulji umrljanoj znojem podigao je svoje tregere i zbog reflektora koji su se nalazili iza njega bacio veliku sjenu po plesnom podiju – kao Bog koji viče s planine. U njegovoj su sjeni ležali japanski gosti, muškarci i žene, lica na plesnom podiju, dok im je pištolj bio uperen u glavu.
Henry je pogledao Keiko, koja se ukočila zureći u Japanca ispruženog na podu. – Gospodin Toyama? – šapnuo je Henry. Keiko je polagano kimnula.
Oscar je i dalje vikao kad se Sheldon probio kroz gužvu i odvukao ga od FBI– ova agenta koji je stajao ispod njega. Držeći saksofon u ruci, dao je sve od sebe da smiri vođu benda i agenta koji je upravo napunio sačmaricu.
Klub se činio praznim bez glazbe, koju je zamijenilo urlanje federalnih agenata i povremeno zveckanje lisica. U slabo osvijetljenoj plesnoj dvorani povremeno bi zabljesnula koja svijeća što bi na praznim stolovima osvijetlila poluprazne čaše martinija.
Agenti su stavili lisice na ruke šestero japanskih gostiju i odveli ih do vrata, dok su žene šmrcale, a muškarci na engleskom ispitivali: »Zašto?« Henry je čuo kako posljednji uhićeni Japanac viče: »Ja sam Amerikanac!« dok su ga izvodili van.
– A što ćemo, pobogu, s ovo dvoje? – agent koji je stajao pokraj njih viknuo je krupnom čovjeku u tamnosmeđem odijelu. Izgledao je starije od ostalih.
– Što to... imamo ovdje? – Muškarac u smeđem odijelu opasao je pištolj i skinuo šešir te se počešao po proćelavoj glavi. – Rekao bih da su malo premladi za špijune.
Henry je polako rastvorio kaput i pokazao svoje dugme. – Ja sam Kinez.
– Isuse, Ray, greškom si ulovio dvoje Kineza. Vjerojatno su samo radili u kuhinji. Dobar posao. Dobro da nisi morao biti grub, inače bi oni tebi pokazali.
– Ostavite djecu na miru, oni rade za mene! – Oscar se otrgnuo od Sheldona i počeo teturati kroz preostale goste, u smjeru agenata pokraj Henryja. – Nisam otišao s Juga kako bih došao ovamo i gledao da tako postupate s ljudima!
Svi su mu se sklonili s puta. Svi osim dvojice mlađih agenta, koji su opasali pištolje i oslobodili ruke kako bi svladali krupnog muškarca. Treći agent uspio se probiti s lisicama. Oscar se oslobodio i ramenom se zabio u jednog agenta, gotovo ga srušivši preko stola – čaše martinija poletjele su na pod, gdje su se razbile uz oštar, prodoran zvuk i prošarale podne daske komadićima stakla koje se zdrobilo pod njihovim nogama.
Sheldon je dao sve od sebe da stvari još više ne izmaknu kontroli. Uspio se ubaciti između agenata i Oscara – i spasiti Oscara od agenata ili agente od ljutitog crnca, Henry nije bio siguran što od tog dvoje. Sheldon je još jednom odvukao vođu benda dok su agenti izvikivali upozorenja, ali su ga pustili. Već su uhitili Japance po koje su došli. Činilo se da baš nisu zainteresirani za zatvaranje birtije ili njezina vlasnika.
– Zašto odvodite te ljude? – Henry je čuo kako Keiko nježno pita usred galame. Vrata kroz koja je izveden gospodin Toyama zalupila su se i prekinula dotok svjetlosti iz vanjskoga svijeta. Muškarac u smeđem odijelu ponovno je stavio šešir na glavu, kao da je završio svoj posao i spremanje otići: – Kolaboracionisti, dijete. Ministar mornarice kaže da su na Havajima djelovali japanski špijuni, sve sami mještani. To se neće dogoditi ovdje. Previše je brodova u Bremertonu, jednako kao i kod nas. – Pokazao je palcem prema Puget Soundu.
Henry je zurio u Keiko, poželjevši da mu može pročitati misli, da mu u očima može vidjeti što misli. Molim te, nemoj to reći. Nemoj reći da je taj čovjek, gospodin Toyama, bio tvoj učitelj.
– Što će se dogoditi s njima? – upitala je Keiko, a u njezinu slabašnom glasiću čula se zabrinutost.
– Mogu dobiti smrtnu kaznu ako ih osude za izdaju, ali vjerojatno će samo provesti nekoliko godina u lijepom sigurnom okruženju zatvorske ćelije.
– Ali on nije špijun, on je bio...
– Samo što se ne smrači, moramo ići – rekao je Henry i prekinuo i nju i agenta te povukao Keiko za lakat. Ne smijemo zakasniti, sjećaš se?
Lice joj je bilo naborano od zbunjenosti i crveno od ljutnje. – Ali...
– Moramo ići. Odmah. – Henry ju je povukao prema najbližem izlazu. – Molim te...
Krupni agent stao je u stranu i pustio ih prema ulaznim vratima. Henry se osvrnuo i vidio kako Sheldon čuva Oscara u blizini pozornice i trudi se ušutkati ga. Sheldon se osvrnuo i mahnuo, pokazujući im da idu kući.
Iza niza tamnih policijskih automobila, Henry i Keiko stajali su na trijemu zgrade koja se nalazila preko puta kluba. Promatrali su kako policajci u uniformama tjeraju gomilu ljudi. Izvjestitelj The Seattle Timesa, bijelac, pisao je bilješke i slikao, a bljeskalica njegova fotoaparata povremeno je osvjetljavala pročelje Black Elks Cluba. Izvadio je maramicu da promijeni vruću žarulju pa staru žarulju bacio na pod, zgazio je i razmrskao na pločniku. Izvjestitelj je izvikivao pitanja najbližem policajcu, ali on je samo odgovorio: – Nemam komentara.
– Ne mogu više ovo gledati – rekla je Keiko, odmičući se.
– Žao mi je što sam te doveo ovamo – rekao je Henry dok su hodali do početka Ulice South Main, gdje će se razići svatko na svoju stranu. – Žao mi je što je naša velika večer uništena.
Keiko je zastala i pogledala Henryja. Pogledala je njegovo dugme, ono koje ga je otac natjerao da nosi. – Ti jesi Kinez, zar ne, Henry?
Kimnuo je, ne znajući što da odgovori.
– Dobro. Budi što jesi – rekla je okrećući se, razočarana pogleda. – Ali ja sam Amerikanka.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:37 am



JA SAM JAPANAC

(1986.)


Henryja je probudio zvuk policijskog auta, čija je sirena zavijala u daljini. Malo je zadrijemao, sanjareći, tijekom duge vožnje autobusom od groblja Lake View sve do Međunarodnog okruga – M. O., kako ga je zvao Marty. Henry je usta prekrio rukom dok je zijevao i pogledao kroz prozor. Njemu je područje sjeveroistočno od Kingdomea jednostavno bila Kineska četvrt. Tako ga je nazivao kad je odrastao i nije to sada kanio promijeniti – unatoč najezdi vijetnamskih karaoke klubova, korejskih videoteka i pokojeg sushi bara, koje su uglavnom posjećivali bijelci za ručak.
Marty nije znao mnogo o Henryjevu djetinjstvu. Henry je samo neizravno govorio o svojoj mladosti dok je pričao priče o roditeljima, uglavnom o Martyjevoj baki. Ili ponekad o djedu kojeg Marty nikad nije upoznao. Nedostatak smislene komunikacije između oca i sina temeljio se na životu provedenom u izolaciji. Henry je bio sin jedinac, nije imao braću i sestre s kojima bi morao razgovarati i stalno sve dijeliti. A s Martyjem je bio isti slučaj. Nespretne metode koje je Henry koristio u komunikaciji sa svojim ocem kao da su prešle na Martyja i njega. Tijekom godina, obojica su koristili Ethel da premosti taj procjep, ali sad će ga Henry sam morati prijeći. Samo nije bio siguran što da kaže sinu i kad. Kad odrastaš kao Kinez, prikladnost i odabiranje pravog trenutka bili su sve. Ipak, Henry tijekom rata tri godine nije razgovarao ni s vlastitim roditeljima, barem ne mnogo.
Ali sada, duboko u duši, Henry je htio svojemu sinu reći sve. Kako je kada se osvrneš život naočigled nepravedan i kako bi bilo divno da su svi samo prihvatili ono što imaju i napravili od toga najbolje što su mogli. Želio je sinu reći za Keiko – i za Hotel Panamu. No Ethel nije bilo tek šest mjeseci. U stvari, nije je bilo već sedam godina i šest mjeseci, ali Marty to vjerojatno neće razumjeti. Bilo je još prerano reći mu to. Osim toga, što mu je mogao reći? Henry nije bio baš siguran.
Misleći na oslikani suncobran od bambusa, Henry je dao sve od sebe da sredi svoje osjećaje – u vezi s gubitkom Ethel i mogućnosti da pronađe nešto u podrumu onog oronulog hotela. Razmišljao je o tome što se još moglo nalaziti ondje, pod njegovim nosom sve te godine, te se pitao čemu se sve smije nadati, koliko mu srce može podnijeti. Ali nije više mogao čekati. Prošlo je nekoliko dana, vijesti su dolazile i odlazile. Bilo je vrijeme da nešto dozna.
I tako je Henry izišao iz autobusa tri stanice prije pa prošetao do Hotela Panama, mjesta između dvaju različitih svjetova dok je bio dijete, mjesta između dvaju različitih vremena sada, kad je odrastao. Do mjesta koje je godinama izbjegavao, ali sada više nije mogao.
Unutra su se nalazili prašnjavi radnici sa zaštitnim kacigama gdje god je Henry pogledao. Mijenjali su pločice na stropu kroz koje je probila voda. Pod su brusili do originalne površine. Pjeskarili su zidove u hodniku gornjeg kata. Zbog buke koju je proizvodio kompresor, Henry je morao prekriti uši, dok je gledao kako se prašina i sitan pijesak talože na vrhu stubišta.
Osim pokojega gosta na proputovanju koji je provalio kroz stražnji prozor i jata golubova koji su se gnijezdili u sobama na katu, nitko nije odsjedao u hotelu od 1949. godine. Čak i kad je Henry bio dječak, hotel je bio slabo popunjen i poluprazan, posebice nakon i tijekom rata, otprilike od 1942. godine do dana pobjede nad Japanom. Otada je napušten.
– Je li gospodin Pettison tu? – Henry se nadvikivao s prodornim zvukovima bušilica i uređaja za pjeskarenje kako bi ga čuo najbliži građevinski radnik. Muškarac je podigao pogled i maknuo zaštitu za uši.
– Tko?
– Tražim Palmera Pettisona.
Radnik je pokazao prema garderobi koja je, kako se činilo, bila prenamijenjena u privremeni ured dok je trajala obnova zgrade. Po raznim nacrtima i građevinskoj dokumentaciji pričvršćenim na plutenu ploču ispred prostorije, izgledalo je kao da će se hotel vratiti svojim nekadašnjim slavnim danima.
Henry je skinuo šešir i zavirio unutra. – Dobar dan, tražim gospodina Pettisona.
– Ja sam gospođa Pettison... Palmyra Pettison. Ja sam vlasnica, ako to tražite. S kim razgovaram?
Henry se nervozno predstavio, govoreći brže nego inače. Srce mu je ubrzano kucalo samo zbog toga što se nalazi u starom hotelu – to ga je mjesto strašilo i uzbuđivalo. Bilo je to zabranjeno mjesto, prema pravilima njegova oca, tajanstveno i prekrasno mjesto. Unatoč zapuštenosti i šteti prouzročenoj vodom, hotel je iznutra bio još uvijek zapanjujuće lijep.
Zanimaju me osobne stvari pronađene u podrumu... spremljene stvari.
Stvarno? Bilo je to nevjerojatno otkriće. Kupila sam ovu zgradu prije pet godina, ali trebalo mi je toliko vremena da priskrbim sredstva i dozvole za obnovu. Prije nego što smo počeli rušiti iznutra, otišla sam u podrum pregledati peć i ugledala sve to. Sanduci i kovčezi, naslagani u nizovima jedni iza drugih, na nekim mjestima čak i do stropa. Želite kupiti nešto?
– Ne, ja...
– Iz nekog ste muzeja? – Ne...
– Kako vam onda mogu pomoći, gospodine Lee?
Henry se počešao po čelu, malo se uskomešao. Nije navikao razgovarati s poslovnim ljudima koji brzo pričaju. – Ne znam kako da to kažem... jednostavno tražim nešto, ne znam točno što, no znat ću kad to ugledam.
Gospođa Pettison zatvorila je glavnu knjigu koja se nalazila na stolu. Izraz njezina lica nekako je govorio Henryju da ga razumije. – Onda ste sigurno rođak?
Henry se iznenadio da nakon četrdeset i nešto godina ljudi i dalje povremeno misle da je Japanac. Prisjetio se dugmeta koje ga je otac tjerao da nosi svaki dan – sve one dane u školi, čak i ljeti. Kako su ga roditelji učili da bude zagriženi Kinez, da je dobrobit njihove obitelji ovisila o toj etničkoj razlici. Kako je mrzio kad su ga u školi nazivali Japancem. No život je uistinu ironičan.
– Da! Ja sam Japanac. – Henry je kimnuo. – Naravno da jesam. I doista bih volio pogledati ako mogu. – Ako je to uvjet da uđem u podrum, bit ću Japanac. Bit ću polumarsovac plave krvi koji dolazi iz Kanade, ako treba, pomislio je.
– Samo napišite prezime na popis – rekla je i dala Henryju podložak za pisanje. – Možete otići i pogledati. Samo bih vas zamolila da ništa ne mičete, ne sada. Nadamo se da ćemo pronaći još rođaka obitelji koje su ovdje ostavile svoje stvari.
Henry se iznenadio. Na popisu su se nalazila još samo tri prezimena. Veliko otkriće dospjelo je u lokalne vijesti, ali malo je ljudi došlo i zatražilo ono što su ostavili.
– Nitko nije došao po stvari?
– To je bilo davno. Puno toga se može dogoditi u četrdeset i nešto godina. Ljudi nastavljaju sa svojim životom. – Henry je promatrao kako bira riječi. Glas joj je odisao poštovanjem koje se kosilo s njezinom ambicioznom poslovnom prirodom. – Ponekad ljudi i preminu. Vrlo je vjerojatno da je većina vlasnika preminula.
– Što je s njihovim rođacima? Netko je sigurno čuo, zar ne bi nazvali...
– I ja sam to isprva pomislila, no mislim da se mnogo ljudi ne želi vraćati u to vrijeme. Ponekad je tako najbolje, živjeti u sadašnjosti.
Henry je shvatio. Iskreno, shvatio je. Znao je kako je to kad nešto ostaviš. Kad kreneš dalje i živiš u budućnosti, a ne proživljavaš ponovno prošlost.
Ali njegove dražesne Ethel više nije bilo, a to je značilo da više nije imao nikakvu odgovornost prema njoj.
Henry je zahvalio gospodi Pettison pa napisao jedno prezime na papir: Okabe.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:38 am



PODRUM

(1986.)


Henry se spustio stubištem na kojem je boja bila oguljena i otvorio teška drvena vrata koja su pritom zaškripala. Iza vrata nalazilo se prostranstvo podruma ispod starog hotela. Jedino osvjetljenje davalo je nekoliko žarulja, koje su visjele kao svjetiljke božićnog drvca, pričvršćene na strop velikim spajalicama. Dugačak žarkonarančasti produžni kabel pokazivao je put.
Zakoračivši unutra, Henry je nekoliko puta duboko udahnuo, nakon što je osjetio da ga od klaustrofobije steže u prsima. Skladište pod zemljom bilo je prepuno. Jedva je mogao pojmiti količinu osobnih stvari pohranjenih ondje. Uzak prolaz, širine ljudskih ramena, krivudao je kroz šumu škrinja, kovčega i sanduka koji su bili naslagani sve do stropa, u mnogo redova. Neki su bili žuti. Neki plavi. Veliki i mali. Tanak sloj prašine prekrivao je sve. Stvari su ovdje desetljećima stajale netaknute.
Na prvi pogled, prostorija je izgledala kao trgovina rabljenom robom. Tu je bio stari bicikl kakav je Henry htio imati kad je bio dijete. Bile su tu i velike metalne kante, ispunjene papirima i nečim što je nalikovalo na grafike. Narudžbenica iz 1941. godine za Sears & Roebuck stršila je iz kutije pokraj koje se nalazilo staro izdanje časopisa Tjelesna kultura. Precizno izrađene mramorne figurice za šah nalazile su se u drvenoj zdjelici za rižu.
Osim suncobrana koji je iznesen prvi dan, ništa se nije činilo ni približno poznato, ali nije mogao biti siguran nije li kišobran od bambusa bio Keikin ili nije. Vidio ga je samo na staroj crno-bijeloj fotografiji dok je bila dijete, prije koliko, četrdeset godina? Ipak, iako je htio to opisati kao čistu slučajnost, srce mu je govorilo suprotno. Bio je njezin. Stvari njezine obitelji bile su tu. Neke od njezinih najdragocjenijih stvari nalazile su se tu. A on će ih pronaći. Ili barem ono što je od njih ostalo.
Henry je spustio mali kovčeg, otvorio zahrđale kopče i rastvorio ga, osjećajući se kao uljez u nečijoj kući. U kožnoj kutiji nalazio se pribor za brijanje, stara bočica kolonjske vode i spetljane stare svilene kravate. Na unutarnjoj strani kovčega pisalo je »F. Arakawa«. Tko god on bio.
Sljedeći kovčeg, veliki kožni komad s prozirnom plastičnom ručkom, gotovo se raspao dok ga je Henry otvarao. Tkanina je bila vlažna i pljesniva zbog desetljeća izloženosti vlazi. Kad je malo bolje pogledao, Henry je vidio o čemu je riječ. Biserna ogrlica. Dugmeta presvučena svilom. Podigavši je iz kovčega, Henry je shvatio da je tanahna bijela tkanina u stvari nečija vjenčanica. U kovčegu su se nalazile i odgovarajuće bijele štikle i čipkasta podvezica. U maloj kutiji za šešire zataknutoj ispod haljine nalazio se osušeni vjenčani buket, krhak i osjetljiv. U kovčegu nije bilo fotografija ni bilo kakvih drugih identifikacijskih oznaka.
Nakon toga, Henry je skinuo stari sanduk za jabuke iz doline Wenatchee, koja je bila prepuna dječjih stvari. Dječje cipelice u bronci stajale su na ploči, a ime Yuki bilo je ugravirano na njoj. Za sanduk je bio zataknut par majušnih crvenih gumenih čizama. Tu se nalazilo i nekoliko stvari koje su imale i veću vrijednost od osobne – srebrna zvečka, srebrni servis za čaj američkog tipa te dobro umotan pozlaćeni pribor za jelo. Ispod vilica i žlica nalazio se album za slike. Henry je sjeo na kožnu stolicu i na krilu otvorio prašnjave korice. Unutra su se nalazile slike japanske obitelji koju nije poznavao – slike roditelja, male djece, od kojih su mnoge snimljene u južnom Seattleu i njegovoj okolici. Tu su bile čak i slike kako se kupaju na plaži Alki. Na slikama su svi izgledali vrlo ozbiljno. Dok je Henry prelistavao album, vidio je da su neki dijelovi prazni. Ponekad su cijele stranice bile prazne. Nedostajalo je više od polovine slika. Uklonjene su, a iza njih su ostali bijeli kvadratni oblici na skrivenim stranicama koje nisu požutjele od vlažnoga zraka Seattlea.
Henry je malo oklijevao, a potom prislonio nos na stranicu i udahnuo. Mislio je kako mu se isprva učinilo da osjeti taj miris, ali onda je udahnuo još jedanput. Prvi put je bio u pravu – stranice su mirisale po dimu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu