Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:21 am

First topic message reminder :

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 1373_b10

Godina je 1986. Na ulazu u Japansku četvrt grada Seattlea nalazi se hotel Panama. Više od četrdeset godina zatvoren je daskama. Zatvoren je ne samo hotel, nego i mnoge uspomene, sjecanja i dragi predmeti skriveni u podrumu. U kutijama i sanducima nalaze se stvari japanskih obitelji koje su tijekom Drugoga svjetskog rata otjerane u prognaništvo. Nova vlasnica hotela sve ih želi pokazati, možda im čak i pronaći vlasnike. Kad izvuče i rastvori jedan japanski suncobran, Henryju Leeju, američkom Kinezu, navrijet će uspomene. Sjetit će se vlasnice suncobrana, žene koju nikada nije uspio zaboraviti. Bila je to Keiko Okabe, njegova prva ljubav, žena kojoj nije ispunio dano obećanje. No, suncobran nije jedini predmet koji mu mnogo znači. Četrdeset godina poslije Henry će ući u podrum hotela Panama i potražiti stvari obitelji Okabe. Ta će ga potraga odvesti na putovanje koje će ga podsjetiti na žrtve koje je podnio za svoju obitelj, ljubav i domovinu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:38 am




IZVRŠNE NAREDBE

(1942.)


Henryja je sutradan ujutro probudio prekrasan miris siu ben—ga, pečenog peciva sa sezamom – najdraži doručak njegova oca i prava poslastica budući da bonova za šećer nije bilo mnogo. Njegov je otac sjedio za stolom, odjeven u najbolje odijelo, u stvari, u jedino odijelo. Tamnosivo odijelo po mjeri sašio mu je jedan krojač koji se upravo doselio iz Hong Konga.
Henry je sjedio i slušao kako otac čita vijesti iz dnevnih novina, navodeći svako novo uhićenje lokalnih Japanaca. Svi su sada bili na putu za federalni zatvor. Henry to nije mogao shvatiti. Odvodili su učitelje i poslovne ljude. Liječnike i trgovce ribom. Uhićenja su se činila nasumična, a optužbe nejasne. Otac mu je zvučao zadovoljno – dobivena je mala bitka u velikom sukobu.
Henry je puhao u svoje svijetlosmeđe pecivo sa sezamom koje je izašlo ravno iz pećnice te ga je pokušao ohladiti najbolje što je mogao. Promatrao je oca, koji se činio udubljenim u neki članak, te razmišljao o Keiko i uhićenjima u Black Elks Clubu. Otac se okrenuo pokazati priču Henryju – no Henry je samo vidio da je pisana na kineskom, poruka Dobrotvorne udruge Bing Kung. Njihov chop, pečat s njihovim znakom, bio je prepoznatljiv na dnu.
– Ovo su važne vijesti za nas, Henry – objasnio je njegov otac na kantonskom.
Henry je napokon zagrizao i kimnuo, slušajući i žvačući pecivo.
– Znaš li što je to izvršna naredba?
Henry je imao maglovitu predodžbu o tome, ali kako mu je bilo zabranjeno odgovoriti na očevu materinskom jeziku, samo je odmahnuo glavom. No ti ćeš mi reći, zar ne?
– To je vrlo važan proglas. Kao kad je Sun Jat-sen 1. siječnja 1912. godine proglasio prvim danom prve godine Republike Kine.
Henry je čuo mnogo puta kako mu otac priča o Republici Kini, iako njegov otac nije kročio na kinesko tlo otkako je bio mladić. Bilo je to davno, kad je bio star kao Henry i kad su ga poslali da kinesko školovanje završi u Kantonu.
Otac mu je glasom punim poštovanja i divljenja govorio o pokojnom doktoru Sun Jat-senu, revolucionaru koji je uspostavio vladavinu naroda. Henry je zamislio to ime: Doktor Sun. Zvučalo je kao netko s kim bi se borio Superman.
Otac mu je većinu života posvetio nacionalističkim ciljevima, usmjerenim promicanju Triju narodnih načela koja je proglasio pokojni kineski predsjednik. Pa kad je Henry napokon shvatio bit očeva entuzijazma u malim mjesnim sukobima s američkim Japancima, obuzeli su ga osjećaji zbunjenosti i proturječnosti. Otac je vjerovao u vladavinu naroda, ali je bio nepovjerljiv prema tom narodu.
– Predsjednik Roosevelt upravo je potpisao Izvršnu naredbu 9102, kojom se osniva Ratno tijelo za premještaj. Ovo je dodatak Izvršnoj naredbi 9066, koja omogućuje Sjedinjenim Američkim Državama proglašavanje novih vojnih zona.
Kao nova baza ili vojna utvrda, pomislio je Henry, pogledavajući na sat kako bi bio siguran da neće zakasniti u školu.
– Henry, cijela Zapadna obala proglašena je vojnom zonom. – Henry je slušao, ne shvaćajući što to znači. – Pola Washingtona, pola Oregona i većina Kalifornije sada su pod vojnim nadzorom.
– Zašto? – upitao je Henry, na engleskom.
Otac je sigurno razumio tu riječ ili je možda samo osjećao potrebnim da Henry to treba znati. – Kaže ovako: »Ovim putem ovlašćujem ministra rata i vojne zapovjednike« – Henryjev je otac zastao, trudeći se točno pročitati na kantonskom – »da mogu proglasiti vojne zone na takvim mjestima i u takvim razmjerima kakve on ili odgovarajući vojni zapovjednik odredi, a s kojih sve osobe mogu biti protjerane te u odnosu na koje pravo bilo koje osobe da ude, zadrži se ili napusti tu zonu ovisi o restrikcijama koje nalaže prosudba ministra rata.«
Henry je progutao posljednji zalogaj peciva sa sezamom. Što se njega tiče, izvršna naredba mogla je biti napisana i na njemačkom. Rat je bio posvuda. Odrastao je s njim. Predsjednički memorandum uopće se nije činio neuobičajenim.
– Mogu protjerati bilo koga. Mogu protjerati nas. Ili njemačke imigrante. – Otac je pogledao Henryja, odloživši pismo. – Ili Japance.
Taj je dio zabrinuo Henryja – zbog Keiko i njezine obitelji. Pogledao je kroz prozor, gotovo ni ne primijetivši majku. Ušla je s kuhinjskim škarama i odrezala jednu stabljiku crvenog ljiljana koji joj je kupio prije nekoliko dana pa je stavila u vazu na njihovu kuhinjskom stoliću.
– Ne mogu ih sve otjerati. Što bi se dogodilo s farmama jagoda na Vashon Islandu i pilanom na Bainbridgeu? Što je s ribarima? – rekla je. Henry je njihov razgovor na kantonskom slušao kao da je dolazio s radija u daljini.
– Ha? Ima mnogo kineskih radnika, mnogo obojenih radnika. Toliko im nedostaje radne snage da čak i Boeing sad zapošljava Kineze. Todd Shipyards plaća koliko i bijelcima – rekao je njegov otac, smiješeći se.
Henry je uzeo torbu s knjigama i krenuo prema vratima, pitajući se što bi se moglo dogoditi Keiko ako joj uhite oca. Nije znao ni što joj otac radi, ali sada to nije bilo važno.
– Henry, zaboravio si ručak? – rekla mu je majka. Na engleskom joj je rekao da nije gladan. Ona je pogledala supruga, zbunjena. Nije razumjela. Nitko od njih dvoje nije razumio.
Henry je prošao pokraj ugla na Ulici South Jackson: bilo je tiho i prazno kad nije bilo Sheldona da ga isprati. Henry je bio sretan što je njegov prijatelj pronašao posao u toj ulici, ali kad je Sheldon bio vani, to je bilo kao da ima policu osiguranja. Nijedan nasilnik koji je slijedio Henryja kući nije prošao dalje od Sheldonova ugla i njegova zaštitničkog oka.
Na nastavi toga dana, gospođa Walker rekla je svima da njihov prijatelj iz razreda Will Whitworth neće prisustvovati nastavi do kraja tjedna. Otac mu je poginuo na dužnosti na brodu USS Marblehead. Japanski bombarderi pogodili su njegov konvoj u blizini Bornea, u prolazu Makassaru. Henry nije znao gdje je to, ali zvučalo je kao da je neko toplo, tropsko mjesto, daleko od njega. Poželio je da je ondje kad je osjetio kako djeca iz razreda pogledom u njega zabadaju sićušne, oštre optužujuće strjelice.
Henry je s Willom imao samo jedan okršaj i to je bilo na početku godine. Will je umišljao da je ratni junak koji se bori protiv žute opasnosti na domaćoj fronti, čak i ako se to događalo samo na igralištu poslije škole. Unatoč tome što je od Willa zaradio šljivu na oku, Henryju je iskreno bilo žao kad je čuo vijesti. Kako mu ne bi bilo žao? Očevi nisu bili savršeni, ali čak i loš otac bio je bolji od nikakva oca – barem je to tako bilo u Henryjevu slučaju.
Kad se milostivo bližilo vrijeme ručka, Henry se ispričao. Trčao je niz hodnik, potom hodao, zatim ponovno trčao, dok nije došao do kuhinje u kantini.
Keiko nije bila ondje.
Umjesto nje ondje je stajao Denny Brown, Chazov prijatelj, noseći pregaču i držeći kuhaču. Podsmjehivao se Henryju kao štakor uhvaćen u zamci. – Što gledaš?
Gospođa Beatty teškim je koracima hodala po kuhinji – tapšala se po džepovima, pokušavajući pronaći šibice. – Henry, ovo je Denny. Mijenjat će Kay-Ko. Uhvatili su ga u krađi u školskoj trgovini pa zamjenik ravnatelja Silverwood želi da ga stavim da radi. – Henry je gledao, preneražen. Keiko nije bilo. U njegovu utočištu u kuhinji sad se nalazio jedan od njegovih mučitelja. Gospođa Beatty odustala je od potrage za kutijom šibica i zapalila cigaretu na plinskom plameniku, potom promrmljala nešto u stilu ne izazivajte nevolju i odšetala pojesti ručak.
U početku je Henry morao slušati Dennyja kako gunđa o tome kako su ga uhvatili, kako su mu oduzeli dužnost postavljanja zastave i natjerali ga da radi u kuhinju – prisilili ga da obavlja posao jedne Japanke. Ali kad se oglasilo zvono za ručak i kad su se sva gladna djeca sjatila, Dennyjev stav se promijenio kad su se oni počeli smiješiti i brbljati s njim. Svi su htjeli da ih on posluži te odmicali poslužavnike i sumnjičavo škiljili u Henryja dok su prolazili pokraj njega.
Oni misle, pomislio je Henry, da smo mi u ratu i da sam ja neprijatelj.
Nije čekao da se vrati gospođa Beatty. Odložio je svoju grabilicu, skinuo pregaču i otišao. Čak se nije vratio ni u razred. Ostavio je svoje knjige i zadaću, prolazeći hodnikom do ulaznih vrata.
U daljini, u smjeru Nihonmachija, zapazio je kako mali oblaci dima nestaju u sivom popodnevnom nebu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:39 am



PALEŽ

(1942.)


Trčeći prema dimu, Henry je posve zaobišao Kinesku četvrt. Ne zbog toga što se bojao da će ga roditelji vidjeti dok bi trebao biti u školi, iako dijelom i zato, nego zbog redara. U dijelu grada iz kojeg je bio Henry bilo je gotovo nemoguće pobjeći iz škole. Redari su nadzirali ulice i parkove, čak i male tvornice rezanaca i konzervi, tražeći djecu iz imigrantskih obitelji, koju su roditelji često slali da rade puno radno vrijeme umjesto da idu u školu. Obiteljima je vjerojatno trebao dodatni novac, ali lokalni stanovnici poput Henryjeva oca vjerovali su da obrazovana djeca jamče manje kriminala. Možda su bili u pravu. Međunarodni okrug obično je bio prilično mirna četvrt, osim povremenog nasilja suparničkih bandi ili novaka koji su zalutali, potom oteturali natrag, pijani i spremni na izazivanje nevolje. Osim toga, svaki policajac koji bi vidio azijsko dijete na ulici dok bi ono trebalo biti u školi obično bi ga priveo. Poslali bi jadno dijete kući, gdje bi ga roditelji vjerojatno toliko kaznili, da bi jadničak žalio što nije završio u zatvoru.
I tako se Henry oprezno kretao po Yesler Wayu, na strani Nihonmachija, sve do Parka Kobe, koji je sada bio napušten. Hodajući ulicama Japanske četvrti, vidio je vrlo malo ljudi vani. Kao u nedjelju ujutro u središtu Seattlea, kad su trgovine i radnje bile zatvorene, a one koje su bile otvorene imale su malo kupaca.
Što radim ovdje? – upitao se, pogledavajući s opustošenih ulica prema hladnom nebu, dok su se crni oblaci dima izvijali uvis s mjesta koje nije mogao vidjeti. Nikad je neću pronaći. No svejedno, i dalje je lutao od zgrade do zgrade. I izbjegavao čudne poglede malobrojnih muškaraca i žena koji su prolazili pokraj njega.
U srcu Japanske četvrti, Henry je ponovno pronašao fotografski studio Ochi. Nije mogao promašiti mladoga vlasnika, koji je stajao vani na sanduku za mlijeko i gledao kroz veliki fotoaparat na drvenom stalku. Slikao je u uličici koja je bila paralelna s Avenijom Maynard, odakle je dolazio palež, kako je Henry vidio. Nije bila riječ o japanskim kućama ili radnjama, kao što se pribojavao. Bila je riječ o velikim bačvama i kantama za smeće koje su gorjele u uličici, dok su se vatra i dim dizali iznad zgrada s obje strane.
– Zašto slikate paljenje smeća? – upitao je Henry, ne znajući je li ga fotograf uopće prepoznao.
Muškarac je gledao kroz Henryja. Potom je trepnuo u trenutku kada je izgledalo da ga se prisjetio. Sigurno je to bilo zbog dugmeta koje je Henry nosio. Fotograf se ponovno okrenuo prema svom fotoaparatu, a ruke su mu drhtale. – Ne pale smeće.
Henry je stajao na početku uličice, pokraj fotografa koji je bio na sanduku za mlijeko i držao fotoaparat i bljeskalice. Gledajući niz uličicu, vidio je ljude kako dolaze iz svojih stanova i vraćaju se u njih, bacajući stvari u goruće bačve. Jedna je žena s prozora na trećem katu vikala nešto muškarcu koji se nalazio dolje te mu bacila kimono boje šljive, koji se zapetljao i zakovitlao pa poput snijega prizemljio na prljavom, sluzavom pločniku uličice. Muškarac koji je stajao dolje ga je podigao, malo ga pogledao, oklijevao i onda ga bacio u vatru. Svilenkasta se tkanina zapalila, a Upaljeni komadići izletjeli su iz vatre kao leptiri čija je krila zahvatio plamen te su lepršali u zraku, ugasili se i spustili u obliku crne, pepeljaste prašine.
Jedna je starija žena okrznula Henryja noseći pune ruke papira te ih je bacila u vatru, pri čemu su zašuštali. Henry je osjećao kako mu vrućina dopire do obraza pa se odmaknuo. Čak i iz daljine vidio je da je riječ o svicima, o umjetničkim djelima napisanim i nacrtanim rukom. Veliki japanski znakovi nestajali su u srcu vatre.
– Zašto to rade? – upitao je Henry, ne shvaćajući posve ono što je vidio vlastitim očima.
– Sinoć su uhitili još ljudi. Japanaca, po cijelom gradu. Po cijelom Puget Soundu. Možda i po cijeloj državi – rekao mu je fotograf. – Ljudi se rješavaju svih stvari koje bi ih mogle povezati s ratom protiv Japana. Pisma iz Nippona. Odjeće. Svega se moraju riješiti. Previše je opasno zadržati te stvari. Čak i stare fotografije. Ljudi pale slike svojih roditelja, svojih obitelji.
Henry je gledao kako stariji muškarac u najbližu goruću bačvu umorno stavlja uredno složenu japansku zastavu i odaje joj počast dok gori.
Fotograf je pritisnuo dugme okidača na svom fotoaparatu i uhvatio prizor.
– Ja sam sinoć spalio sve svoje stare fotografije. – Okrenuo se Henryju, a stalak se tresao dok ga je držao. Drugom je rukom uzeo maramicu i obrisao usta. – Spalio sam svoje slike s vjenčanja.
Henryja su počele peći oči dok su se punile dimom i čađom. Čuo je kako neka žena viče nešto na japanskom, negdje u daljini. Više je zvučalo kao plakanje.
– Imali smo tradicionalno vjenčanje ovdje u Nihonmachiju. Potom smo se slikali u Arboretumu Parka Washington, ispred magnolija i bušina. Nosili smo kimono, šintoističku odjeću koja je u našoj obitelji bila već tri generacije. – Fotograf kao da se nije mogao otrgnuti od prizora pred sobom. Od uništenja dodirljivih, opipljivih uspomena na život. – Sve sam spalio.
Henry više nije mogao gledati. Okrenuo se i otrčao kući, još uvijek osjećajući okus dima.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:39 am



STARE VIJESTI

(1986.)


Henry je, kišući i kašljući, prašnjav podrum Hotela Panama pretraživao gotovo tri sata. Za to vrijeme našao je bezbroj albuma sa slikama djece i izblijedjele crno-bijele spontane snimke obitelji kako slave Božić i Novu godinu. Također je pronašao mnogo kutija sa skupocjenim posuđem i priborom, kao i toliko odjeće koliko bi bilo dovoljno da se napuni manja robna kuća. Stvari su bile tako nasumično odabrane. Bilo je lako zaboraviti da su ljudi nekoć toliko držali do njih, da su ih sakrili u nadi da će ih jednom ponovno preuzeti – po svoj prilici nakon završetka rata.
Bolni podsjetnici bila su prezimena – poput Inada, Watanabe, Suguro i Hori. Na većini kutija i sanduka visjele su ceduljice s prezimenima. Na ostalima su prezimena bila napisana izravno na bočnoj strani kovčega ili na njihovu vrhu. Tihe uspomene na živote onih koji su odavno odvedeni.
Henry je istegnuo svoja bolna leđa i spazio trošnu aluminijsku kosilicu za koju je pretpostavio da je vidjela bolje dane na roštiljima i piknicima u dvorištu. Zaškripala je kad ju je rasklopio, u suglasju s njegovim koljenima, koja su kvrcnula kad je sjeo – tijelo mu je bilo umorno od nagnutog položaja nad kutijama i sanducima.
Odmarajući se od napora, izvadio je jedne novine iz obližnjeg svežnja. Bio je to stari primjerak Hokubei Jijia – The North American Times, lokalnih novina koje su još uvijek izlazile. Datum je bio 12. ožujka 1942. godine.
Henry je pregledao članke pisane staromodnim stilom, na engleskom jeziku u urednim okomitim stupcima. Naslove o ratu u Europi i na Pacifiku. Naprežući se pročitati sitna slova u slabo osvijetljenom podrumu, primijetio je uvodni članak na naslovnici. Naslov je bio: POSLJEDNJE IZDANJE. »Izražavamo žaljenje što je ovaj broj do daljnjega posljednje izdanje, ali također želimo izraziti najdublju odanost i podršku Sjedinjenim Američkim Državama, njezinim saveznicima i borbi za slobodu...« Bile su to posljednje novine tiskane u Nihonmachiju prije internacije, prije nego što su ih sve odveli, pomislio je Henry. Bili su tu i drugi članci – o mogućnostima premještaja dublje u unutrašnjost – na primjer u Montanu ili Sjevernu Dakotu. I policijsko izvješće o muškarcu koji se dvjema Japankama predstavio kao federalni agent i potom ih napao u njihovu stanu.
– Jeste li pronašli štogod? – Gospođa Pettison sa svjetiljkom u ruci spustila se u podrum i prestrašila Henryja, koji se navikao na samotnu tišinu podruma.
Odložio je novine i ustao, malo se očistio i obrisao ruke o hlače, ostavivši prašnjave tragove dlanova na njima. – Pa, nisam baš pronašao ono što tražim. Jednostavno je toliko puno... svega.
– Ništa ne brinite, za danas moramo zatvoriti, ali više ste nego dobrodošli sljedeći tjedan. Prašina se mora slegnuti da možemo počistiti, sutra saniramo zid od opeke, ali kad to sve bude gotovo, slobodno se možete vratiti i nastaviti s potragom.
Henry joj je zahvalio, razočaran što nije pronašao ništa što je pripadalo Keiko i njezinoj obitelji. Ali nije se prestao nadati. Godinama je prolazio pokraj hotela. Čak desetljećima – i nikada nije mislio da je unutra ostalo nešto vrijedno. Pretpostavio je da je sve iz ratnih godina odavno preuzeto, prihvatio je tu činjenicu i pokušao živjeti dalje. No dok je gledao hrpe kutija koje je još trebao pretražiti, osjetio je Keikinu prisutnost. Nešto od nje je ostalo.
Unutra. Naprezao se čuti njezin glas. Izgubljen u njegovim mislima. Unutra je. Znam to.
Pomislio je i na Ethel. Što bi ona mislila o ovome? Zar bi podržala njegovo njuškanje po podrumu i kopanje po prošlosti? Što je više razmišljao o tome, to je bio svjesniji onoga što je sve vrijeme znao. Ethel bi uvijek podržala ono što Henryja čini sretnim. Čak i sada. Osobito sada.
– Vratit ću se u isto vrijeme sljedeći tjedan, ako se slažete? – upitao je Henry.
Gospođa Pettison je kimnula i krenula gore.
Henry je zaškiljio kako bi mu se osjetila prilagodila na danje svjetlo i hladno, sivo nebo Seattlea koje je ispunjavalo velike prozore Hotela Panama. Činilo se da je sve – grad, nebo – svjetlije i življe nego prije. I tako moderno, za razliku od vremenske kapsule u podrumu. Dok je izlazio iz hotela, Henry je pogledao prema zapadu gdje je sunce zalazilo i vidio kako ugašena žuta boja preplavljuje horizont. To ga je podsjetilo na prolaznost vremena, ali i na prekrasne završetke koji se svejedno mogu doživjeti nakon hladnih, turobnih dana.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:39 am



MARTYJEVA DJEVOJKA

(1986.)


Sutradan poslijepodne Henry je proveo u Kineskoj četvrti, u brijačnici, u pekarnici – trebala mu je bilo kakva izlika da prođe pokraj Hotela Panama. Provirio je kroz otvorene prozore, ali svaki je put vidio samo građevinske radnike i oblake dima koji su posvuda letjeli. Kad je napokon krenuo kući, na pragu ga je čekao Marty. Imao je ključ, ali činilo mu se da su se vrata zaključala, a ključevi ostali unutra. Ispružen na betonskim stubama, Marty je lupkao nogom, prekriženih ruku, i djelovao nervozno i nestrpljivo.
Henry je osjetio da Martyja nešto muči dok su dan prije bili na ručku, ali dopustio si je da mu pozornost odvrati pomisao da će u podrumu Hotela Panama pronaći nešto – bilo što – što je pripadalo Keiko. Sada je bio ovdje. Došao je raspraviti to sa mnom. Reći mi da sam se pogrešno brinuo o njegovoj majci, pomislio je Henry.
Zadnja godina Ethelina života bila je teška. Kad je bila toliko lucidna da ih obojicu nečim zaokupi, on i Marty kao da su se odlično slagali. Ali čim joj se zdravstveno stanje pogoršalo te bi se spomenula riječ dom, počinjale su razmirice.
– Tata, ne možeš mamu ostaviti ovdje... sve smrdi po starcima – govorio je Marty.
Henry je protrljao oči, umoran od rasprava. – Mi jesmo starci.
– Jesi li uopće posjetio dom Mir? Izgleda poput odmarališta! Zar ne želiš da mama svoje posljednje dane provede na nekom lijepom mjestu? – Dok je Marty to govorio, pogledao je prema stropu, koji je bio prljavo žut od godina i godina Ethelina pušenja. – Ovo mjesto je rupčaga! Ne želim da mi mama bude ovdje ako može biti u najmodernijem objektu.
– Ovo je njezin dom – uzvratio je Henry, ustajući iz svog naslonjača. – Ona želi biti ovdje. Ne želi umrijeti na nekom nepoznatom mjestu, bez obzira na to koliko lijepo bilo.
– Ti želiš da bude ovdje. Ti ne možeš živjeti bez nje... da sve ne kontroliraš! – Marty je gotovo briznuo u plač. – Oni će se pobrinuti da dobiva lijekove, tata, imaju medicinske sestre...
Henry je bio ljut, ali nije htio pogoršati stanje još jednom partijom vikanja, osobito zato što je Ethel spavala u susjednoj sobi.
Osoblje iz djelatnosti za kućnu njegu donijelo je sve kako bi joj olakšali nekoliko posljednjih mjeseci života – donijeli su joj bolnički krevet i dovoljno morfija, atropina i Ativana da bude smirena i ne trpi bolove. Zvali su svaki dan, a netko od zdravstvenog osoblja navratio bi ukoliko je to bilo potrebno, ali ne toliko često koliko se Henry nadao.
– Henry... – I on i Marty ukočili su se kad su čuli slabašan Ethelin glas. Nijedan ni drugi nisu je čuli kako govori najmanje tjedan dana.
Henry je pošao u njihovu spavaću sobu. U njihovu spavaću sobu. Još uvijek ju je tako zvao, iako je posljednjih šest mjeseci spavao na kauču ili povremeno u naslonjaču pokraj Ethelina kreveta. No samo noćima kad je bila nemirna ili uplašena.
– Ovdje sam. Budi mirna. Ovdje sam... – rekao je i sjeo na rub kreveta, držeći krhku ruku svoje supruge te se nagnuo bliže kako bi joj odvratio pozornost.
– Henry...
Pogledao je Ethel, koja je razrogačenih očiju zurila kroz prozor njihove spavaće sobe. – Dobro je... ovdje sam. – Kad je to rekao, izravnao joj je spavaćicu i navukao prekrivač preko njezinih ruku.
– Vodi me kući, Henry – preklinjala ga je Ethel, uhvativši ga za ruku. – Dosta mi je ovog mjesta, vodi me kući...
Henry je pogledao svog sina, koji je stajao na ulazu u sobu, bez riječi.
Nakon tog dana, prestali su se svađati. Ali i razgovarati.
– Tata, mislim da bismo trebali razgovarati.
Martyjev glas probudio je Henryja iz njegove melankolije. Penjao se stubama i zastao na pola puta, kad se sa sinom gledao oči u oči. – Zar ne bismo trebali ući unutra, sjesti i razgovarati o tome što te muči? – upitao je.
– Radije bih da razgovaramo ovdje.
Henry je primijetio kako mu sin zuri u odjeću prekrivenu prašinom od promatranja obnove hotela. – Je li sve u redu? Što je bilo, igrao si bejzbol i uklizao u treću bazu?
– Ti imaš svoju dugačku priču, ja imam svoju. – Henry je sjeo pokraj sina i promatrao dugačku, tamnu sjenu Beacon Hilla kako pada iza drveća i pruža se uzduž avenije. Ulične svjetiljke iznad drveća su zatreperile i zazujale.
– Tata, nismo baš mnogo razgovarali otkako je mama umrla, znaš?
Henry je stoički kimnuo, psihički se pripremajući za verbalni napad.
– Naravno, ubijao sam se od učenja, pokušavao sam biti sin kakvog si želio.
Henry ga je slušao, a grižnja savjesti ga je izjedala. Možda sam previše vremena potrošio na brigu o Ethel – možda sam ga zanemario, pomislio je. Ako jesam, nije bilo namjerno. – Ne moraš se ni zbog čega ispričavati. Silno sam ponosan na tebe – rekao je.
– Znam da jesi, tata. Vidim to, znam da jesi. I zbog toga sam izbjegavao razgovor o ovome. Kao prvo, zbog svega onoga što se događalo s mamom, a kao drugo, ovaj... zbog toga što jednostavno nisam znao kako ćeš reagirati.
Henry se namrštio; sada je bio zabrinut. U mislima je nabrajao sve što bi mu sin mogao reći: drogira se, izbacili su ga s fakulteta, razbio je auto, pridružio se nekoj bandi, počinio zločin, ide u zatvor, homoseksualac je...
– Tata, zaručen sam.
– S djevojkom?
Henry je to posve ozbiljno pitao. Marty se nasmijao. – Naravno, s djevojkom.
– I bojao si se reći mi to? – Henry je promatrao sina ne bi li pročitao nešto na njegovu licu, u njegovim očima, govoru tijela.
– Trudna je. – Henry je to izrekao više kao tvrdnju nego kao pitanje. Isto kao kad bi netko rekao »predajemo se« ili »izgubili smo u produžetku«.
– Tata! Nije. Ništa slično tome.
– Zašto onda razgovaramo ovdje?...
– Zato što je ona unutra, tata. Želim da je upoznaš.
Henry se oraspoložio. Naravno, nije pokazao da ga je probola bol zato što je tajio postojanje te tajanstvene djevojke, ali sin mu je imao puno posla. Bio je siguran da je Marty imao dobar razlog.
– Radi se o tome, ovaj... da znam koliko su uvrnuti bili tvoji roditelji. Mislim, nisu bili samo Kinezi, bili su turbo Kinezi, ako shvaćaš što mislim. Bili su kao kocke leda u američkom loncu za topljenje, znaš, sve su vidjeli na svoj način. – Marty je pokušao pronaći prave riječi. – I znaš, oženio si se mamom i imali ste tradicionalno vjenčanje. I poslao si me u kinesku školu, kako je tebe tvoj stari poslao... i uvijek si govorio o tome kako trebam naći neku dobru Kineskinju da se skrasim s njom, kao ti s mamom.
Nastupila je stanka, trenutak tišine. Henry je promatrao sina, čekajući da nastavi. Ništa se nije pomaknulo osim sjene koju su na stube bacale jele što su se njihale na povjetarcu.
– Ja nisam kao Yay Yay... kao tvoj djed – rekao je Henry kad je shvatio kamo to vodi, zaprepašten što ga stavlja u isti koš s njegovim ocem. U dubini duše volio je oca, koji sin ne voli svojega oca? Želio mu je samo najbolje. Ali nakon svega što je Henry doživio, nakon svega što je vidio i učinio, zar se toliko malo promijenio? Zar je toliko bio sličan ocu? Čuo je škljocanje kad su se iza njih otvorila vrata. Kroz njih je provirila mlada žena, a potom je izašla, nasmiješena. Imala je dugu plavu kosu i hladne plave oči – onakve kakve je Henry zvao »irske oči«.
– Vi ste sigurno Henryjev otac! Ne mogu vjerovati da ste sve vrijeme bili vani. Marty, zašto mi nisi ništa rekao? – Henry se nasmiješio i promatrao kako iznenađeno gleda njegova sina, koji je djelovao nervozno, kao da je uhvaćen kako radi nešto loše.
Henry je pružio ruku svojoj budućoj snahi.
Zračila je kao sunce. – Ja sam Samantha, jedva sam čekala da vas upoznam. – Prošla je pokraj njegove ruke i bacila mu se u zagrljaj. Henry ju je potapšao, pokušavajući uhvatiti dah, a potom je popustio i zagrlio je. Gledajući preko njezina ramena – nasmiješen – Henry je podigao palčeve prema Martyju.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:39 am



UME

(1986.)


Henry je u dvorištu navukao vrtne rukavice i obrezivao suhe grane na starom stablu šljive – koje je bilo prošarano malim zelenim plodovima što su se koristili za kinesko vino. Drvo je bilo staro koliko i njegov sin.
Marty i njegova zaručnica sjedili su na stubama i promatrali ga dok su pijuckali ledeni zeleni čaj s đumbirom. Henry je pokušao spraviti ledeni čaj od Darjeelinga ili pekoea, ali on bi uvijek bi previše gorak, bez obzira na to koliko šećera ili meda stavio.
– Marty mi je rekao da je ovo trebalo biti iznenađenje, nadam se da ga nisam posve pokvarila... Ispričao mi je sve o vama i jedva sam čekala da vas upoznam.
– Ah, ma nema se mnogo toga reći – pristojno je rekao Henry.
– Pa, za početak, rekao mi je da je to vaše najdraže drvo – kazala je Samantha, trudeći se ispuniti neugodnu tišinu koja je vladala između oca i sina – i da ste ga posadili kad se Marty rodio.
Henry je nastavio s obrezivanjem i odrezao grančicu s nježnim bijelim cvjetovima. – To je drvo ume – rekao je, izgovarajući polako »u– me«. – Cvate i po najgorem vremenu, čak i po najhladnijoj zimi.
– Evo ga, počinje... – Marty je šapnuo Samanthi, dovoljno glasno da ga otac čuje. – Viva la revolution... – šalio se.
– Hej, što bi to trebalo značiti? – upitao je Henry, prestavši s radom.
– Bez uvrede, tata, ali...
Samantha ga je prekinula. – Marty mi je rekao da to drvo ima posebno značenje za vas. Da je ono simbol nečega.
– I jest – odvratio je Henry, dodirujući šljivin cvjetić s pet latica. – Cvjetovi ume drveta koriste se za dekoraciju tijekom kineske Nove godine. Također je simbol drevnoga grada Nanjinga, a sada je i nacionalni cvijet cijele Kine.
Marty je napola ustao i zadirkujući salutirao.
– Čemu to? – upitala je Samantha.
– Reci joj, tata.
Henry je i dalje obrezivao, pokušavajući zanemariti sinovo zadirkivanje. – To je bio i najdraži cvijet mojega oca. – Mučio se škarama prije nego što je napokon odrezao veliku suhu granu. – On simbolizira otpor protiv neprijateljskih napada... to je revolucionarski simbol.
– Vaš je otac bio revolucionar? – upitala je Samantha.
– Ha! – Henry se nasmijao pri toj pomisli. – Nije, nije, bio je nacionalist. Uvijek se bojao komunista. No svejedno je vjerovao u ujedinjenu Kinu. Drvo ume bilo mu je posebno u tom smislu, razumiješ?
Samantha se nasmiješila i kimnula, pijuckajući čaj. – Marty mi je rekao da je to drvo izraslo iz grančice drveta vašega oca, da ste je ovdje posadili kad je on umro.
Henry je pogledao svojega sina, potom odmahnuo glavom i odrezao još jednu granu. – To mu je majka rekla.
Henry se osjećao loše zato što je spomenuo Ethel. Zato što je dozvao tugu u tako sretan dan.
– Jako mi je žao – rekla je Samantha. – Da sam je barem upoznala.
Henry se samo tugaljivo nasmiješio i kimnuo, a Marty je zagrlio zaručnicu i poljubio je u sljepoočicu.
Samantha je promijenila temu. – Marty kaže da ste izvanredan inženjer, da su vam čak dopustili da odete u prijevremenu mirovinu.
Henry je Samanthu gledao krajičkom oka dok je obrezivao drvo; kao da je nabrajala natuknice sa zamišljenog popisa. – Odličan ste kuhar, volite obrađivati vrt i najbolji ste ribar kojeg on zna. Pričao mi je koliko ste ga puta vodili na jezero Washington loviti pacifičkog lososa.
– Ma stvarno... – rekao je Henry, gledajući sina i pitajući se zašto to nikada njemu nije rekao. Potom je pomislio na komunikacijski jaz, odnosno više na ponor između njega i njegova oca i odmah je znao odgovor na to pitanje.
Samantha je pijuckala ledeni čaj, prstima miješajući kocke leda. – Kaže da volite džez.
Henry ju je pogledao, zaintrigiran. Ovo postaje zanimljivo.
– I to ne bilo koji džez. Nego korijene džeza i svinga na zapadnoj obali, poput Floyda Standifera i Buddyja Catletta... i da ste veliki obožavatelj Davea Holdena, a posebno njegova oca, Oscara Holdena.
Henry je odsjekao jednu grančicu i bacio je u bijelu kantu. – Sviđa mi se – rekao je Martyju, dovoljno glasno da ga i ona čuje. - Dobro si izabrao.
– Drago mi je da ti se sviđa, tata. Znaš, iznenađuješ me. Henry je dao sve od sebe da komunicira bez riječi. Da podari sinu onaj osmijeh, onaj znakoviti pogled odobravanja. Bio je siguran da je Marty shvatio svaki dio njihove neverbalne komunikacije. Nakon cijeloga života kimanja, mrštenja i stoičkog osmjehivanja, obojica su tečno koristili emocionalne kratice. Smiješili su se jedan drugome dok se Samantha razbacivala poznavanjem bogate predratne glazbene povijesti Seattlea. Što je više Henry slušao, to je više razmišljao o povratku u Hotel Panama sljedeći tjedan. O pregledavanju podruma. Svih onih sanduka, kutija i kovčega. I o tome koliko bi mu samo bilo lakše da ima pomoć.
Henry je najviše mrzio da ga uspoređuju s ocem. U Martyjevim očima, šljiva nije pala daleko od stabla. Ako ništa drugo, tvrdoglavo se priljubila za grane. To je naučio iz mog primjera, pomislio je Henry, shvativši da mu Martyjeva pomoć u podrumu ne bi olakšala samo fizički teret.
Henry je skinuo vrtne rukavice i stavio ih na trijem. – Drvo ume uistinu je bilo najdraže drvo mojega oca, ali mladica koju sam posadio nije potekla od njega. Potekla je s drveta u Parku Kobe...
– Ali nije li to bio dio Japanske četvrti? – upitao je Marty.
Henry je kimnuo.
One noći kad je rođen Marty, Henry je urezao granu stabla šljive – najednom od mnogo stabala koje je raslo u parku – stavio čačkalicu u zasjeklinu pa oko nje omotao komadić tkanine. Vratio se nakon nekoliko tjedana i uzeo granu – izraslo je novo korijenje. Zasadio ju je u dvorištu. I uvijek se brinuo o tom stablu.
Henry je razmišljao o cijepu stabla trešnje. Ali cvjetovi su bili previše lijepi – a sjećanja previše bolna. Ali sada više nije bilo Ethel. Henryjeva oca već odavno nije bilo. Čak nije bilo ni Japanske četvrti. Ostali su samo dani ispunjeni dugačkim, beskonačnim satima i stablo šljive o kojem se brinuo u dvorištu. Kalemljeno one noći kad se rodio njegov sin, s kineskog stabla u japanskom vrtu, prije toliko mnogo godina.
Drvo je zaraslo tijekom godina kad je Ethel bila bolesna. Henry je imao manje vremena brinuti se o masivnim granama koje su izrasle i popunile mali omeđeni prostor njihova dvorišta. Ali kad je Ethel preminula, Henry se ponovno počeo brinuti o drvetu, koje je opet davalo plod.
– Što radite sljedeći četvrtak? – upitao je Henry. Gledao je kako su se pogledali i slegnuli ramenima. Lice njegova sina naboralo se od zbunjenosti. – Nemamo nikakvih planova - rekla je Samantha.
– Nađemo se u čajani Hotela Panama.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:40 am




IZMEÐU DVIJE VATRE

(1942.)


Henry je uletio kroz ulazna vrata, došavši iz škole petnaest minuta prije nego inače. Nije ga bilo briga zbog toga, no čini se ni njegove roditelje. Morao je razgovarati s nekim. Morao je reći roditeljima što se događa. Oni će znati što treba učiniti, zar ne? Nije li tako? Henry je morao učiniti nešto. Ali što? Što je mogao učiniti? Imao je samo dvanaest godina.
– Mama, moram ti nešto reći! – povikao je, pokušavajući doći do daha.
– Henry, nadali smo se da ćeš uskoro doći kući! Došli su nam gosti na čaj. – uo je majku kako u kuhinji priča na kantonskom.
Izašla je, govoreći na lošem engleskom, ušutkavajući ga i požurujući da ode u skroman dnevni boravak. – Hajde, hajde.
Henryju se ukazao strašan prizor. Keiko je pobjegla, bila je tu, na sigurnom. Možda joj je cijela obitelj pobjegla, neposredno prije nego što su im agenti FBI-a upali kroz vrata i zatekli prazne sobe – otvoren prozor i zastore kako lepršaju na vjetru. Nikad ih nije vidio, ali mogao ih je jasno zamisliti kako trče niz ulicu, ostavivši za sobom zatečene i zbunjene agente FBI-a.
Prišao je garnituri za sjedenje i osjetio kako mu želudac propada, kao da je udario o pod, otkotrljao se pod kauč i negdje izgubio.
– Ti si sigurno Henry. Čekali smo te. – Stariji bijelac u elegantnom svijetlom odijelu sjedio je nasuprot Henryjevu ocu. Pokraj tog muškarca sjedio je Chaz.
– Sjedi. Sjedi. – Henryjev tata pokazivao je rukom, govoreći kinesko-engleski.
– Henryja sam Charles Preston, građevinski poduzetnik. Mislim da mojega sina poznaješ... u našoj kući zovemo ga Chaz. Ti ga možeš zvati kako god želiš. – Henry je imao nekoliko nadimaka na umu. Čak i na dva jezika. Mahnuo je Chazu, koji se toliko dražesno nasmiješio, da je Henry po prvi put primijetio da ima jamice.
No svejedno, nije shvaćao što se događa – i to ni manje ni više nego u njegovu domu. – Što... – Što ti radiš ovdje? To je pomislio, ali riječi su mu zapele u grlu kad je shvatio zašto je njegov otac toga jutra obukao odijelo, i to ono koje uvijek nosi na važnim sastancima.
– Tvoj otac i ja pokušali smo razgovarati o jednoj poslovnoj temi, a on je ukazao na to da bi ti bio savršen prevoditelj. Kaže da učiš engleski u Osnovnoj školi Rainier.
– Bok, Henry. – Chaz mu je namignuo, a onda se obratio svome ocu. – Henry je jedan od najpametnijih u razredu. Može prevesti bilo što. I to čak i s japanskog, kladim se. – Ove posljednje riječi Chaz je promrmljao kao da u ustima ima kocke leda te se ponovno od uha do uha nasmiješio Henryju. Henry je vidio da ni Chazu nije bilo ništa draže što je tu, no zadovoljilo ga je to što se može igrati mačke i miša s Henryjem dok nevino sjedi uz gospodina Prestona.
– Henry, gospodin Preston posjeduje nekoliko stambenih zgrada u okolici. Zanima ga pokretanje novih poslova na Aveniji Maynard, u Japanskoj četvrti – otac je Henryju objasnio na kantonskom. – Budući da sam ja član uprave Chong Wa, potrebna mu je moja potpora i potpora kineske zajednice u Međunarodnom okrugu. Naša mu je potpora potrebna kako bi dobio odobrenje gradskoga vijeća. – To je rekao na takav način, takvim tonom, pogledom i gestama, da je Henry shvatio kako je riječ o nečemu vrlo važnom. Bio je vrlo ozbiljan, ali i vrlo ushićen. Njegov otac nije se često uzbuđivao zbog nečega. S takvim snažnim zanosom govorio je jedino o kineskim pobjedama nad japanskom vojskom, kojih je bilo vrlo malo, i o Henryjevoj stipendiji u Rainieru. Sve do sada.
Henry je sjeo na klupicu između njih, osjećajući se maleno i nevažno. Između dviju stijena, dvaju ogromnih komada granita isklesanih u obliku odraslih osoba.
– Što trebam raditi? – pitao je na engleskom, a potom na kantonskom.
– Samo prevodi ono što govorimo, najbolje što možeš – rekao je gospodin Preston. Henryjev otac je kimnuo, pokušavajući slijediti engleske riječi koje je Chazov otac polako izgovarao.
Henry je obrisao pijesak i čađu iz kutova očiju, razmišljajući o Keiko i njezinoj obitelji. Pomislio je na ona tri japanska para kako leže licima okrenutim prema prljavom podu Black Elks Cluba, u najboljoj odjeći za izlazak. Kako su ih izvukli i negdje zatvorili. Ponovno je pogledao gospodina Prestona, čovjeka koji je namjeravao otkupiti zemlju od obitelji koje su sada palile svoje najdragocjenije stvari kako ih ne bi prozvali izdajnicima i špijunima.
Prvi je put Henry shvatio gdje se nalazi, da stoji s druge strane nevidljive crte između njega i njegova oca i svega ostalog što je poznavao. Nije se mogao prisjetiti kad je prešao tu crtu i nije mogao zamisliti lagan povratak.
Pogledao je gospodina Prestona i Chaza, potom svojega oca i kimnuo. Počnite, ja ću prevoditi. Najbolje što mogu, pomislio je.
– Henry, možeš li, molim te, reći ocu da želim kupiti prazno zemljište iza nakladništva Nichibei? Ako možemo ugasiti japanske novine, hoće li nam odobriti da kupimo to zemljište?
Henry je pozorno slušao. Potom se obratio ocu, govoreći na kantonskom. – Želi kupiti zemlju iza japanskog nakladništva, kao i samu zgradu.
Njegov je otac očito jako dobro poznavao to područje pa je odgovorio: – Taj posjed je u vlasništvu obitelji Shitame, ali glava obitelji uhićena je prije nekoliko tjedana. Neka dade ponudu banci, a oni će mu ga prodati. – Polako je izgovorio te riječi, vjerojatno zato da Henry ništa ne ispusti u prijevodu.
Henry je bio zaprepašten kad je to čuo. Pogledom je tražio majku. Nigdje ju nije mogao vidjeti – vjerojatno je dolje prala rublje ili je spravljala čaj za goste. Na trenutak je oklijevao, a potom pogledao gospodina Prestona i posve ozbiljno rekao: – Moj otac neće pristati na prodaju. Tamo se nekoć nalazilo japansko groblje i gradnja na tom mjestu donijela bi nesreću. Zato je to zemljište prazno. – Henry je zamislio bombarder krcat bombama kako se obrušava prema meti.
Gospodin Preston se nasmijao. – Šali se, zar ne? Pitaj ga šali li se.
Henry gotovo nije mogao vjerovati da prvi put u nekoliko mjeseci zapravo razgovara sa svojim ocem – i da mu laže. Ali to je nužno, pomislio je. Pogledao je Chaza, koji je samo zurio u strop, naizgled iz dosade.
Henryjev otac pozorno je slušao svaku riječ izrečenu na kantonskom. – Gospodin Preston kaže da želi prenamijeniti zgradu u džez-klub. Takva vrsta glazbe vrlo je popularna i donosi iznimno veliku zaradu. – Henry je zamišljao kako bombarder ispušta svoj teret, a bombe pljušte... bum...
Otac mu je više izgledao uvrijeđen nego zbunjen. Pogodak u sridu. Bombe su eksplodirale pri udaru. U Međunarodnom okrugu bilo je potrebno mnogo toga, njegov je otac objašnjavao, ali još noćnih klubova i pijanih pomoraca očito nisu stajali vrlo visoko na popisu Henryjeva oca za progresivan razvoj zajednice, čak i ako je to značilo protjerivanje nekih Japanaca iz Nihonmachija.
Od tog trenutka razgovor je nedvojbeno krenuo nizbrdo.
Gospodin Preston se naljutio, optužujući Henryjeva oca da je podložan utjecaju japanskog praznovjerja. Henryjev je otac pak optužio gospodina Prestona da je i te kako podložan utjecaju alkoholnih pića koje je namjeravao prodavati u svojemu zamišljenom džez-klubu.
Nakon još Henryjeva unakrsnog prevođenja, završili su sa svojom dvojezičnom raspravom, suglasivši se da se ne slažu te su oprezno promatrali jedan drugoga.
Ali i dalje su se svađali, potpuno zanemarivši Henryja, a da jedan drugoga nisu razumjeli ni riječi. Chaz je zurio u Henryja, ne trepćući. Rastvorio je kaput i pokazao Henryju dugme koje mu je ukrao. Nijedan od očeva nije to primijetio, ali Henry ga je vidio. Chaz mu je iskesio zube, potom ponovno zatvorio kaput i poput anđela se nasmiješio ocu koji je rekao: – Završili smo razgovor o ovome. Vidim da je dolazak ovamo bila pogreška. Vi ionako nikad nećete biti sposobni za vođenje pravoga posla.
Henryjeva majka ušetala je s čajnikom svježe pripremljenog čaja od krizantema upravo u trenutku kad su Chaz i gospodin Preston ustali i izjurili van, izgledajući kao kockari koji su izgubili posljednji dolar.
Henry je uzeo šalicu čaja i ljubazno zahvalio majci – na engleskom. Naravno, nije razumjela ni riječi, ali izgledalo je kao da cijeni ton kojim ih je izgovorio.
Nakon što je popio čaj, Henry se ispričao i otišao u svoju sobu. Još je bilo rano, ah bio je umoran. Legao je, zažmirio i razmišljao o gospodinu Prestonu, odrasloj verziji Chaza, kako pohlepno dijeli zemljište Japanske četvrti te o svojemu ocu, koji je bio toliko spreman pomoći u tim važnim poslovnim pitanjima. Henry je jednim dijelom očekivao da će biti sretan što im je pomutio planove, ali samo je bio iscrpljen i osjećao se krivim. Nikad se nije tako očito usprotivio ocu. Ali morao je. Vidio je palež u Nihonmachiju i ljude kako pale svoje dragocjene stvari koje se pretvaraju u pepeljave podsjetnike onoga što su nekoć bili, onoga što još uvijek jesu. Daske pribijene na izloge obložene američkim zastavama. Nije se baš razumio u poslovanje, ali znao je da su vremena teška i da će biti još gore. Morao je pronaći Keiko, morao ju je vidjeti. Kako se smračivalo, zamišljao ju je na nekoj obiteljskoj fotografiji, na portretu u vatri, koji se savijao, izgarao i pretvarao u pepeo.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:40 am


HALO, HALO

(1942.)


Kad je Henry napokon ponovno otvorio oči, vidio je samo tamu. Koliko je sati? Koji je dan? Koliko sam dugo spavao? Misli su mu jurile sto na sat dok je trljao oči i treptao, trudeći se da se probudi. Tračak mjesečine prodirao je kroz zastore na prozoru njegove sobe.
Nešto ga je probudilo. Što je to bilo? Neki zvuk? Potom je to ponovno čuo – bila je to zvonjava koja je dopirala iz kuhinje.
Protegnuo se, prilagođavajući se na vrijeme i prostor, a potom je stavio stopala na hladan drveni pod i sjeo. Dok su mu se oči prilagođavale na tamu, Henry je razaznao obrise poslužavnika u svojoj sobi. Majka mu je brižno ostavila večeru. Na poslužavnik je čak stavila i vazu s crvenim ljiljanom, dekoracije radi.
Ponovno se oglasio – nepogrešiv zvuk zvonjave njihova telefona. Henry se još uvijek nije posve navikao na to glasno, prodorno zvono. Manje od pola kućanstava u Seattleu imalo je telefon, a još manje u Kineskoj četvrti. Ali njegov otac ustrajao je da si priključe telefon kad su Sjedinjene Američke Države objavile rat silama Osovine. Bio je redar četvrti, a njegova dužnost bila je održavati kontakt – s kim točno, Henry nije znao.
Telefon je ponovno zazvonio, zvekećući poput budilice na navijanje.
Henry je počeo zijevati, ali brzo se zaustavio kad je pomislio na Chaza. On zna gdje živim. Sada bi mogao biti vani i čekati me.
Čekati me da nehotice izađem, iznoseći smeće ili unoseći rublje. Potom bi me napao, da mi se osveti, dok nema učitelja ni čuvara školskog dvorišta koji ga u tome mogu spriječiti.
Provirio je kroz teške zastore ustajalog mirisa, ali ulica je – dva kata niže – djelovala hladno i prazno, vlažno od nedavne oluje.
Čuo je kako majka u kuhinji govori: – Wei, wei? – Halo, halo.
Henry je otvorio vrata i tapkao niz hodnik do kupaonice. Majka je na telefon mumljala nešto u smislu da ne govori engleski. Mahnula je Henryju i pokazala na telefon. Poziv je bio za njega. Valjda.
– Halo? – rekao je. Henry je navikao rješavati pozive na pogrešan broj. Obično su bili na engleskom ili je pak bila riječ o popisivačima stanovništva zaduženim za azijsku zajednicu. Čudne žene ispitivale su Henryja koliko je star i je li on glava obitelji.
– Henry, potrebna mi je tvoja pomoć. – To je bila Keiko. Zvučala je smireno, ali bila je izravna.
Oklijevao je, ne očekujući Keikin nježan glas. Počeo je govoriti prigušenim glasom, ali onda se sjetio da njegovi roditelji ionako ne znaju engleski. – Jesi li dobro? Nisi bila u školi. Je li tvoja obitelj dobro?
– Možemo li se naći u parku, tamo gdje smo se našli prošli put?
Nije bila određena. Namjerno. Henry je mogao slobodno razgovarati, ali ona očito nije. Pomislio je na telefonske operatere koji su često prisluškivali i odmah mu je bilo jasno. – Kad? Sad? Večeras?
Možemo li se naći za sat vremena? Sat vremena? Henryjev mozak radio je sto na sat. Već je mrak. Što ću reći roditeljima? Na kraju je pristao. – Potrudit ću se doći za jedan sat. – Snaći ću se.
– Hvala, bok. – Na trenutak je zastala. Baš kad je Henry mislio da će nešto reći, poklopila je.
Začuo se prodoran, živahan ženski glas. – Druga strana je prekinula, želite li da vam pomognem pri drugom pozivu?
Henry je smjesta poklopio slušalicu, kao da je uhvaćen u krađi.
Majka je stajala iza njega kad se okrenuo. Henry nije mogao razaznati vidi li joj se u pogledu znatiželja ili zabrinutost. – Što? Imaš djevojku možda? – upitala je.
Henry je slegnuo ramenima i na engleskom rekao: – Ne znam. – I, iskreno rečeno, nije znao. Ako je njegova majka smatrala čudnim što djevojčica koja ga je zvala ne govori kineski, nije ništa rekla. Možda je mislila da svi roditelji svoju djecu tjeraju da govore svoj američki. Tko bi znao? Možda su ih i tjerali.
Henry je razmišljao o tome kako će doći do Parka Kobe, po mraku, nakon što je nastupilo zamračenje. Bilo mu je drago što je malo odspavao. Čini se da će to biti jako duga noć.
Henry je većinu sata čekao u svojoj sobi. Već je bilo gotovo devet kad je Keiko nazvala. Njegovi roditelji lijegali su oko devet i trideset, ne zato što su bili osobito umorni, nego zato što je bilo razborito leći rano. Štednja struje za ratne potrebe Henryjevu ocu kao da je bila svetinja.
Nakon kratkog osluškivanja, Henry nije čuo nikakve zvukove svojih roditelja pa je otvorio prozor sobe i spustio se niz požarne ljestve. Ljestve su samo napola dosezale tlo, no u blizini se nalazio zatvoren kontejner za reciklirane gume. Henry je skinuo cipele i skočio na kontejner, koji je prigušeno zazvečao kad su njegove noge u čarapama sletjele na teški metalni poklopac. Pentranje natrag bit će malo teže, ali izvedivo, pomislio je te ponovno obuo cipele.
Dok je hodao vlažnim pločnicima, dah mu se pretvorio u uskovitlanu maglu, zajedno sa sumaglicom koja se izdizala nad vodom. Pokušavao je ostati u sjeni, unatoč strahu koji mu se uvukao u misli i od kojeg mu se grčio želudac. Henry nikada tako kasno nije bio vani sam. Iako uz svu tu gomilu ljudi koja se kretala avenijama i nije imao osjećaj da je sam.
Cijela Ulica South King bila je obojena neonskim svjetlima koja su prkosila zamračenju. Znakovi na barovima i noćnim klubovima imali su zeleni i crveni odraz u svakoj bari koju je preskočio. S vremena na vrijeme prošao bi auto i okupao ulicu prigušenim plavim svjetlima, osvjetljavajući muškarce i žene, Kineze i bijelce koji uživaju u noćnom životu – unatoč redukcijama.
Prelazak Sedme avenije i ulaz u Nihonmachi bio je kao da je zakoračio na tamnu stranu Mjeseca. Nije bilo svjetla. Auti nisu vozili. Sve je bilo zatvoreno. Čak su i preko prozora restorana Manila bile pribijene daske, kako bi se zaštitili od vandala, unatoč tome što su vlasnici Filipinci, a ne Japanci. Ulice uz Aveniju Maynard bile su prazne. Od trgovine Janagi do Kazališta Nippon Kan, Henry nije vidio nikoga osim Keiko.
U parku Kobe, preko puta kazališta kabuki, mahnuo joj je kad ju je ugledao kako sjedi na brežuljku, kao i posljednji put, okružena stablima trešanja koje su upravo propupale. Nakon što se popeo strmim brežuljkom terasastog parka, Henry je uhvatio dah i sjeo na kamen pokraj nje. Izgledala je blijedo na mjesečini i drhtala na hladnom zraku Seattlea.
– Roditelji su mi rekli da ostanem kod kuće i ne idem u školu, bojali su se da bi se nešto moglo dogoditi, da će nam razdvojiti obitelj – rekla je. Henry je gledao kako dugačku kosu sklanja s lica. Bio je iznenađen time koliko je djelovala smireno, spokojno.
– Došla je policija i FBI... Uzeli su nam radiouređaje, fotoaparate i odveli nekoliko ljudi iz naše zgrade. Otada ih nismo vidjeli.
– Žao mi je. – Samo se to sjetio reći; što drugo da kaže?
– U prosincu su uhitili nekoliko ljudi, odmah nakon napada na Pearl Harbor, no već mjesecima vlada zatišje. Preveliko zatišje, mislim. Tata je rekao da se mornarica više ne brine o invaziji i da su sada zabrinutiji za sabotažu, znaš, da će ljudi raznijeti mostove, elektrane i takve stvari. I tako su opet poharali ovo područje i uhitili još Japanaca.
Henry je razmišljao o riječi sabotaža. On je sabotirao planove gospodina Prestona da kupi dio Japanske četvrti. I nije se osjećao loše zbog toga. Ali nisu li ti ljudi koje su odvodili u stvari Amerikanci? Japanci podrijetlom, no rođenjem Amerikanci? Na kraju krajeva, Keikin otac je rođen ovdje.
– Sad imamo i policijski sat.
– Policijski sat?
Keiko je polagano kimnula, razmišljajući o njegovim posljedicama dok je promatrala puste ulice oko sebe. – Japancima nije dopušteno kretati se izvan četvrti od osam navečer do šest ujutro. Noću smo zatvorenici.
Henry je odmahnuo glavom i nije mogao vjerovati da je istina to što ona govori, ali znao je da jest. Od uhićenja u Black Elks Clubu do pobjedonosnog osmijeha na licu njegova oca, znao je da se to doista događa. Osjećao se loše zbog Keiko i njezine obitelji, zbog nepravde koja je snašla sve stanovnike Nihonmachija. No ipak je bio tako sebično zahvalan što je s njom – osjećao se krivim zbog vlastite sreće.
– Danas sam pobjegao s nastave i pošao te tražiti – rekao je. – Bio sam zabrinut...
Pogledala ga je, a na licu joj se pojavio osmijeh. Postao je nervozan te se zbunio.
– Bio sam zabrinut zbog škole – rekao je Henry. – Ne smijemo zaostajati, osobito zbog toga što nastavnici ionako previše ne obraćaju pozornost na nas...
Na trenutak je zavladala tišina, a zatim su oboje čuli sirenu za promjenu smjene – koja je dopirala čak od Boeing Fielda. Tisuće radnika krenut će kući. A još tisuće počet će s poslom u deset navečer i graditi zrakoplove koji će se koristiti u ratu.
– Lijepo od tebe što se toliko brineš o mom školovanju, Henry. U očima joj je vidio razočaranje. Bio je to isti onaj pogled koji je imala sinoć kad su se rastali, nakon uhićenja u Black Elks Clubu. – Nisam bio zabrinut samo zbog škole – priznao je. – Nije samo to u pitanju. Bio sam zabrinut zbog...
– U redu je, Henry. Ne želim te uvući u nevolje. Ni u školi ni kod kuće s tvojim ocem.
– Nisam zabrinut zbog svojih nevolja...
Pogledala ga je i duboko udahnula. – Dobro, jer trebam uslugu, Henry. Veliku uslugu. – Keiko je ustala, a Henry ju je slijedio niz brežuljak, do klupe iza koje su djelomično bila skrivena crvena kolica. U njima se nalazila hrpa albuma za slike i kutija s fotografijama. – To pripada mojoj obitelji. Majka mi je rekla da ih odnesem u uličicu i spalim. Ona to nije mogla učiniti. Otac joj je bio član japanske mornarice. Htjela je da spalim sve njezine stare slike iz Japana. – Keiko je tužnim očima pogledala Henryja. – Ne mogu to učiniti, Henry. Nadala sam se da bi ih ti mogao skriti. Samo na neko vrijeme. Možeš li to učiniti za mene?
Henry se prisjetio strašnog prizora iz Japanske četvrti tog poslijepodneva, fotografa iz studija Ochi koji je bio vidno potresen, ali odlučan.
– Mogu ih skriti u svojoj sobi. Imaš li još čega?
– Ovo su važne stvari. Mamine uspomene, sjećanja na njezinu obitelj. Stvari koje imamo iz vremena kad sam bila beba možemo ostaviti, mislim, a neke obitelji iz naše četvrti pokušavaju naći mjesto na koje možemo skriti druge stvari. Velike stvari. Vjerovatno ćemo ondje ostaviti druge stvari ako budemo morali.
– Ovo će biti na sigurnom, obećavam.
Keiko je nakratko zagrlila Henryja. I on je zagrlio nju. Dodirnuo joj je kosu. Bila je toplija nego što je zamišljao.
– Moram se vratiti prije nego što doznaju da me nema – rekla je Keiko. – Onda se vidimo sutra u školi?
Henry je kimnuo, dohvatio ručku malih crvenih kolica pa krenuo u smjeru svojega doma, mračnim, praznim ulicama Japanske četvrti. I za sobom vukao životne uspomene. Uspomene koje će skriti i tajnu koju će čuvati negdje u svom domu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:40 am



NIZBRDICA

(1942.)


Henry je točno znao gdje će skriti albume sa slikama kad stigne u svoj stan u Canton Alleyju – u onom plitkom praznom prostoru između donjih ladica komode i poda. Bilo je baš dovoljno mjesta da skrije sve Keikine dragocjene obiteljske slike, ako ih dobro rasporedi.
Popet će se požarnim stubama i vratiti se s jastučnicom. Vjerojatno će morati ići dva puta kako bi sve donio, ali to uopće ne bi trebao biti problem. Moj otac hrče, pomislio je Henry, a moja majka to nadoknađuje čvrstim snom. Dok god ne uzrokujem buku, trebao bih to izvesti bez ikakvih teškoća.
Trudeći se ostati u sjeni dok je krivudao mračnim uličicama, Henry se šuljao prema Kineskoj četvrti. Dječak koji sam hoda noću inače ne bi privukao mnogo pozornosti, ali kad se uzme u obzir zamračenje i novi policijski sat nametnut Japancima, sigurno će ga zaustaviti svaki policajac koji patrolira ulicama.
Henry je kroz tamu vukao mala crvena kolica niz Aveniju Maynard – slijedeći put kojim je išao ranije. Ulice Japanske četvrti bile su puste. Bile su prazne, ali sigurne. Stražnji kotači kolica s vremena na vrijeme bi zaškripali i zacviljeli, probadajući tišinu mirne večeri. Još samo nekoliko blokova, onda će moći krenuti prema sjeveru i nizbrdo, prema središtu Kineske četvrti i u smjeru doma.
I dalje se brinući za Keiko, Henry je prošao pokraj izdavačke kuće Rodo-Sha i krojačnice za žene Yada, u čijem su izlogu bile izložene lutke zapadnjačke veličine i američkog izgleda. Potom je prošao pokraj zubne ordinacije Eureka, pred kojom je visio ogroman model zuba, blijed, gotovo proziran na mjesečini. Kad bi barem nekako mogao prekriti američke zastave i slogane koji su visjeli u svakom izlogu – ili koji su bili zalijepljeni na svaki izlog zakucan daskama – gotovo bi mogao zamijeniti taj dio grada s Kineskom četvrti, samo što je bio veći. I razvijeniji.
Dok je Henry napuštao mirno utočište Japanske četvrti i oprezno se uputio prema South Kingu, u smjeru doma, ugledao je nekoga – jednoga dječaka. Jedva je mogao razaznati njegovu sjenu na mjesečini, osvijetljenu uličnim svjetiljkama koje su zujale i brujale, okružene noćnim leptirima koji su se odbijali o staklo. Kad se Henry približio, vidio je da dječak premazuje plakat s američkom zastavom koji je postavljen preko prozora trgovine namirnicama Janagi. Na vratima se nalazila šperploča koja je prekrivala staklo blizu kvake, ali veliki prozori bili su netaknuti. Vjerojatno su tek postavljeni, pomislio je Henry. Prekriveni zastavama, koje su služile kao zaštita.
Henryju se činilo da dječak liči, dok je pomicao četku preko površine papira. Vani je noću, pomislio je Henry, i da je sve od sebe da pokaže svoju nacionalnu pripadnost. Pokušava zaštititi obiteljsku imovinu. Henry se na trenutak opustio, utješen time što su i druga djeca njegovih godina vani u to doba.
Mladi je dječak čuo škripanje kolica i ukočio se. Prestao je s ručnim radom pa izašao iz sjene na mjesto gdje ga je Henry mogao vidjeti i gdje je on također mogao vidjeti Henryja.
Bio je to Denny Brown.
U ruci je držao kist za bojenje s kojeg je po pločniku kapala crvena boja, ostavljajući za njim trag u obliku suze.
– Što ti radiš ovdje? – rekao je. Henry je u Dennyjevim očima vidio tračak straha. Bio je uplašen, uhvaćen na djelu. Potom je Henry primijetio kako se njegov zatečeni, razrogačeni pogled mijenja u bijes i oči mu se sužavaju, pune iščekivanja. Henry je bio posve sam, nije bilo nikoga drugog. A Denny kao da je bio svjestan toga dok se primicao – i to dok je Henry izgledao zapanjeno, držeći ručku Keikinih malih crvenih kolica.
– Što to radiš? – upitao je Henry, znajući odgovor, ali morao ga je čuti od Dennyja. Bio je to uzaludan pokušaj razumijevanja. Razumio je tko, gdje i što. Ali nikako nije mogao odgonetnuti zašto. Zbog straha? Mržnje? Ili samo zbog mladenačke dosade koja je Dennyja dovela u Japansku četvrt, gdje su se obitelji skrivale i zaključavale vrata, krijući svoje dragocjene stvari u strahu od uhićenja, dok je Denny stajao na uglu, pišući »Vratite se kući, Japanci!« preko američkih zastava postavljenih na izlozima.
– Rekao sam ti da je u duši Japanac!
Henry je prepoznao taj glas. Okrenuvši se, vidio je Chaza. U jednoj je ruci držao željeznu polugu, a u drugoj smotan plakat američke zastave. Malo drukčija dužnost postavljanja zastave, pomislio je Henry. Drvena vrata iza Chaza imala su dugačke usjeke na mjestima s kojih je otrgnuo plakat. Iza Chaza stajao je Carl Parks, još jedan nasilnik iz škole. Trojac je krenuo na Henryja.
Pogledavši oko sebe, Henry nije vidio nikoga drugog. Nije bilo ni žive duše. Iz obližnjih stanova nije dopiralo ni svjetlo.
Chaz se nasmiješio. – Izveo si kolica u šetnju, Henry? Što to imaš unutra? Dostavljaš japanske novine? Ili je to nešto što dostavljaju japanski špijuni?
Henry je pogledao Keikine stvari. Albume sa slikama. Vjenčani album. Stvari koje je obećao zaštititi. Jedva da se mogao suprotstaviti jednom, a kamoli trojici. Bez razmišljanja, Henry je gurnuo ručku natrag u kolica i počeo trčati, gurajući kolica odostraga.
Cijelim se tijelom naslonio na njih dok je trčao, a nogama ih je gurao do vrha brda i niz strmu padinu – niz South King.
– Uhvatite ga! Nemojte dopustiti da ljubitelj Japanaca pobjegne! – vikao je Chaz.
– Dolazimo po tebe, Henry! – čuo je Dennyja kako viče, kako mu stopala udaraju o pločnik. Henry se nije osvrtao.
Dok su kolica jurila niz strmu padinu, Henry je mislio da će licem udariti u pločnik dok ona jure dalje. No onda je skočio, kao da preskače kozlić na pomičnom igralištu. Raširio je noge, isturio koljena, a stražnjicom je sletio na stražnji dio kolica, točno na vrh Keikina albuma – noge su mu bile raširene, svaka s jedne strane kolica, a gumeni potplati lebdjeli su nad zemljom dok je letio.
Henry je uhvatio ručku i upravljao najbolje što je mogao. Kolica, teret, sve zajedno, krivudali su niz South King, klepećući po napuklom pločniku. Henry je čuo povike dječaka koji su ga sustizali. Na trenutak je osjetio nečiju ruku na košulji, kako ga hvata za ovratnik. Henry se nagnuo nad ručkom kolica i premjestio težinu. Osvrnuvši se na trenutak, vidio je kako njegovi progonitelji zaostaju za njim dok je on jurio niz brdo brže nego saonice zimi. Škripa kotača sada se pretvorila u isprekidano brujanje, a osovine su počele zvrčati.
– Mjesta! Pazite! Mičite se! – Henry je vikao dok su mu se s puta micali gosti iz kafića koji su tumarali ulicama. Gotovo je pokosio muškarca u radnom odijelu, ali buka je bila tako glasna, a prizor ispred njega tako histeričan, da su mu se ljudi sklanjali s puta mnogo prije nego što je prošao. Jedna je žena uskočila kroz otvoren prozor parkiranog auta. Henry se nagnuo natrag, jedva prošavši ispod njezinih nogu u čarapama koje su se uvlačile unutra.
Čuo je lupu i vapaj pa se osvrnuo i ugledao kako Chaz i Carl koče i staju jer je Denny naglavce zaronio na pločnik. Odustali su od potjere, daleko, na brdu.
Henry se okrenuo upravo na vrijeme i samo okrznuo parkirni automat. Povukavši ručku natrag, izgubio je ono malo kontrole što je imao i udario u stražnji kotač auta koji je polagano prolazio raskrižjem South Kinga i Sedme avenije. Policijski auto. Zabio se u kotač i stražnji branik, crni komad metala na bijeloj karoseriji auta.
Cipele su mu ostavile crne tragove kočenja na pločniku kad se pokušavao zaustaviti – ljuljajući se i poskakujući dok nije imao osjećaj da su mu koljena dvije neispravne opruge. Leteći naprijed, Henry se okrenuo preko ručke i bočnom stranom prvo udario u bijelu gumu, a potom se odbio o nju. Kolica su se prevrnula, a njezin teret rasuo se pokraj i ispod auta u lepezu pojedinačnih slika i poderanih stranica.
Ležeći ondje u bolovima, Henry je čuo kako se auto zaustavlja. Pločnik je bio hladan i tvrd. Ozlijeđeno tijelo ga je boljelo. Noge su mu drhtale, a stopala su mu bila vruća i natečena.
Ljudi na ulici ponovno su došli k sebi, jedni su vikali, a drugi klicali tijekom, kako je Henry pomislio, pijanog slavlja. Nasilnici iz škole su nestali. Henry se podigao na ruke i noge i polako počeo skupljati slike koliko mu je stalo u ruke i bacati ih natrag u kolica.
Podigao je pogled i ugledao znak u obliku zvijezde na vratima auta. Kroz njih je izašao patrolni policajac u uniformi. – Pobogu! Ubit ćeš se u takvoj vratolomiji, i to noću. Da si imao malo više konjskih snaga u tome, mogao sam te pregaziti. – Henryju je više zvučao zabrinuto nego ljuto zbog projektila u obliku djeteta koji se zabio u njegov patrolni auto.
Ali bio bih gotov da sam ostao, pomislio je Henry, dok je posljednje slike i albume pokušavao neprimjetno utovariti natrag u kolica. Pogledao je auto. Koliko je mogao razabrati u prigušenom osvjetIjenju, nije bilo štete. Silinu udarca ublažio je vlastitim tijelom kad se prevrnuo preko prednjeg dijela kolica. Zaradio je niz masnica i kvrgu na glavi, ali bit će dobro.
– Žao mi je, samo sam pokušavao stići kući...
Policajac je podigao sliku koja je dijelom skliznula pod patrolni auto. Pogledao ju je osvijetlivši je svjetiljkom, a potom je pokazao Henryju – bila je to zgužvana slika japanskog časnika koji pozira ispod bijele zastave s crvenim suncem, s mačem o boku. – A gdje je točno tvoja kuća? Znaš da te mogu odvesti u zatvor zato što si vani nakon policijskog sata?
Henry se potapšao po košulji, kako bi našao dugme i pokazao ga časniku. – Ja sam Kinez... prijateljica iz škole me zamolila... – Nije mogao smisliti što da kaže, morat će reći istinu. – Prijateljica me zamolila da joj ih pričuvam. To je obitelj američkih Japanaca.
Špijuni i izdajnici pojavljuju se u svakakvim oblicima i izdanjima, molio se Henry, ali ne kao učenici šestog razreda koji se jako kasno zateknu vani s kolicima punim slika.
Policajac je letimice pregledao zbrku od fotografija i prelistao albume. Nije bilo tajnih izviđačkih snimaka zrakoplovnih hangara ni detaljnih fotografija brodogradilišta. Samo slike s vjenčanja. Slike s praznika, iako se na mnogima nalazila tradicionalna japanska odjeća.
Henry je zaškiljio, zaslijepljen svjetlom koje je policajac uperio u njegovo dugme, a zatim izravno u Henryja. Nije mogao vidjeti policajca, vidio je samo crni obris sa srebrnom značkom.
– Gdje živiš?
Henry je pokazao u smjeru Kineske četvrti. – U South Kingu.
– Bio je zabrinutiji zbog toga kako će reagirati njegov otac ako ga policajac dovede kući s kolicima punim japanskih fotografija nego zbog toga da će završiti u zatvoru. Zatvor je naspram toga mila majka.
Policajac je više izgledao uzrujano nego uvrijeđeno. Bila je gužva te noći, sigurno je imao pametnijeg posla nego naletjeti na dvanaestogodišnjeg Kineza koji je nepažljivo vozio kolica. – Pođi kući, mali, i uzmi ove stvari sa sobom. I nemoj da te opet uhvatim nakon što se smrači! Dobro?
Revno kimajući, Henry je krenuo vukući za sobom kolica, dok mu je srce još brzo kucalo. Bio je samo jedan blok udaljen od kuće. Nije se osvrtao.
Za petnaest minuta Henry se nalazio u svojoj sobi i vraćao na mjesto donje ladice komode. Albumi sa slikama obitelji Okabe bili su na sigurnom. Fotografije je stavio na svoja mjesta najbolje što je mogao. Poslije će ih rasporediti. Keikina kolica udomljena su ispod stuba u uličici iza Henryjeve stambene zgrade.
Popeo se na krevet i gurnuo pokrivač. Dok se češao po glavi, osjetio je da mu se pojavila kvrga. Kako mu je još bilo vruće i kako je još bio znojan od trčanja i pentranja, Henry je prozor ostavio otvoren i osjetio kako hladan zrak navire iz vode. Osjetio je miris kiše koja je nadolazila i čuo sirene i zvona trajekata uz luku koji su davali znak za posljednju noćnu vožnju. A u daljini je čuo kako negdje svira sving džez, možda čak i u Black Elks Clubu.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:40 am


ČAJ

(1986.)


Henry je podigao pogled s novina, nasmiješivši se kad je ugledao Martyja i njegovu zaručnicu Samanthu kako mašu ispred izloga. Ušli su u mali kafić u izlogu, koji se nalazio u dnu Hotela Panama, a pri njihovu ulazu oglasila su se budistička zvona koja su zveckala na žici na ulaznim vratima.
– Otkad ti to zalaziš u japanske čajane? – upitao je Marty, pri– maknuvši Samanthi crnu pletenu stolicu.
Henry je nemarno smotao novine. – Ja sam ovdje redovit gost.
– Otkad to? – upitao je Marty i više nego iznenađen.
– Od prošloga tjedna.
– Onda sigurno okrećeš novi list u svojemu životu. Ovo mi je sve novo. – Marty se obratio Samanthi: – Tata ni u ludilu ne bi zašao ovamo. U stvari, mrzio je dolaziti u ovaj dio grada, i to odavde do Parka Kobe, ispred onoga novog kazališta, Nippo Con...
– Kazalište Nippon Kan – ispravio ga je Henry.
– Da, tamo. Nekoć sam optuživao tatu da je japanofob, da ga je strah od svega japanskoga. – Dok je to govorio, Marty je mahao rukama kao da ga je strah.
– Zašto? – upitala je Samantha na takav način kao da misli da se Marty šali ili ga zadirkuje.
Konobarica je donijela čajnik svježega čaja, a Marty je ponovno napunio očevu šalicu i natočio čaj Samanthi. Henry je zauzvrat napunio Martyjevu šalicu. Bila je to tradicija koju je Henry njegovao – nikad si nemoj sam natočiti, uvijek natoči čaj drugome, tko će ti uzvratiti uslugu.
– Tatin tata, moj djed, bio je ludi tradicionalist. Kao kineski Farrakhan. No bio je poznat ovdje. Skupljao je novac za borbu protiv Japanaca u Kini. Kužiš, tijekom rata na Pacifiku, pomagao je prikupiti sredstva za ratne sukobe u sjevernoj Kini. To je tada bila velika stvar, je 1' tako, tata?
– Blago... rečeno... – rekao je Henry dok je srkao čaj, držeći malu šalicu objema rukama.
– Dok je odrastao, tata nikad nije smio ići u Japansku četvrt. Bilo mu je zabranjeno. Ako je došao kući i mirisao na wasabi, izbacili bi ga iz kuće ili napravili neku sličnu ludost.
Samantha je djelovala zaintrigirano. – Zato nikada niste dolazili ovamo ili u Japansku četvrt... zbog oca?
Henry je kimnuo. – Tada su bila drukčija vremena. Oko 1882. godine, Kongres je donio Zakon o zabrani imigracije Kineza... bilo im je zabranjeno imigrirati u Sjedinjene Američke Države, To je bilo u vrijeme kad je konkurencija za dobivanje posla bila žestoka. Kineski radnici poput mojega oca naviknuli su na težak rad za malo novca, u toj mjeri da su, kad su se u mjesnim ribnjacima pojavili strojevi za konzerviranje, ti strojevi nazvani »željezni Kinezi«. No svejedno, lokalnim poduzećima trebala je jeftina radna snaga pa su zaobišli zakon o zabrani i dopustili radnicima iz Japana da dođu. Ne samo radnicima nego i njihovim budućim ženama koje su vidjeli samo na fotografijama. Japanska četvrt je bujala, dok je Kineska stagnirala. Moj otac to nije podnosio, a kad je Japan napao Kinu...
– Ali što se dogodilo poslije? – upitala je. – Kad ste odrasli... nakon što je on umro? Jeste li imali osjećaj da su sve karte otvorene, da ste pušteni s lanca i da možete raditi što hoćete? Čovječe, ja bih imala taj osjećaj. Da mi netko kaže da nešto ne mogu imati, to bi me izludilo čak i da ne znam što uopće učiniti s tim.
Henry je pogledao sina – koji je čekao odgovor na pitanje koje ni on nikad nije postavio.
– Kad sam bio dječak, većina Međunarodnog okruga bila je Japanska četvrt ili Nihonmachi, kako su je tada zvali. Dakle, otac mi je zabranio da zalazim u prilično veliko područje. Bilo je – Henry je tražio pravi izraz – obavijeno mistikom. A tijekom godina mnogo toga se promijenilo. U to vrijeme bilo je nezakonito prodavati nekretnine ljudima koji nisu bijele boje kože, osim u određenim područjima. Postojale su četvrti za talijanske imigrante, za Židove, za crnce, tako je to bilo. Tako su se svi oni ovamo doselili nakon što su odveli Japance. Bilo je to kao da želiš otići u određeni kafić popiti piće, ali kad napuniš dvadeset jednu godinu, taj se bar već pretvorio u cvjećarnicu. To jednostavno nije bilo isto.
– Znači, nisi htio ići? – upitao je Marty. – Nakon svih tih godina kad ti je bilo zabranjeno. Kad si napokon imao priliku, nisi poželio odšetati, tek toliko da vidiš što ima?
Henry je natočio još čaja Samanthi, mršteći se. – Ah, nisam to rekao.
– Ali rekao si da se promijenilo...
– I jest. Ali i dalje sam želio ići.
– Pa zašto onda niste? Zašto ste se sada odlučili na to? – upitala je Samantha.
Henry je napokon odgurnuo šalicu čaja, lupkajući prstima po staklenoj površini stola. Duboko je uzdahnuo, a uzdah kao da je otkrivao dio njega poput zastora koji se povlači na mračnoj pozornici što polako oživljava. – Razlog zašto nikad nisam odlazio u Nihonmachi bio je taj... što mi je to bilo prebolno. – Henry je osjetio kako mu se oči vlaže, ali to nisu bile suze.
Nastupila je tišina. Još je jedan gost otišao iz čajane, a zvona na ulazu ponovno su se oglasila i prekinula znakovitu tišinu.
– Ne kužim. Zašto bi vam to bilo bolno ako nikad ondje niste ni bili, kad vam je otac branio? – upitala je Samantha prije nego što je Marty došao do riječi.
Henry ih je pogledao. Bili su tako mladi. Tako zgodni zajedno. Ali toliko toga još nisu znali.
– Da, otac mi je branio. – Uzdahnuo je, čeznutljivo promatrajući uokvirene fotografije Nihonmachija koje su visjele na zidovima. – Žestoko se protivio svemu što je japansko. Čak i prije napada na Pearl Harbor, rat u Kini trajao je već gotovo deset godina. Da mu sin zalazi u onaj drugi dio grada, u Japansku četvrt, bilo bi vrlo neprikladno. Sramotno za njega... Ali, kako sam samo išao... ipak sam išao. Unatoč njegovoj zabrani. Odlazio sam duboko u središte Nihonmachija. Ovdje, gdje sad sjedimo, to je sve bila Japanska četvrt. Odlazio sam i vidio puno toga. U ovoj sam ulici u svakom pogledu proveo najbolje i najgore trenutke svoga života.
Henry je vidio zbunjenost u očima svoga sina, u stvari više šok. Marty je sve te godine odrastao uvjeren da je Henry isti poput njegova djeda. Revan čovjek, pun strasti prema tradiciji i staroj domovini. Netko tko je gajio mržnju prema susjedima, osobito prema Japancima. Bio je predan starim osjećajima iz ratnih godina. Njegovu sinu nikad nije palo na pamet da njegova duboka strast prema tradiciji, njegove staromodne navike možda proizlaze iz nečega drugog.
– Jesi li nas zato pozvao ovamo na čaj? – upitao je Marty. Nestrpljenje u njegovu glasu kao da je iščezavalo. – Da nam ispričaš o Japanskoj četvrti?
Henry je prvo kimnuo, ali onda je rekao: – Ne – ispravivši se.
– U stvari, drago mi je da je Samantha pitala, jer će tako svakako biti lakše objasniti ostatak.
– Ostatak čega? – upitao je Marty. Henry je prepoznao pogled u očima svoga sina. Podsjetio ga je na one suzdržane, napola izrečene razgovore koje je vodio sa svojim ocem prije toliko puno godina.
– Trebala bi mi vaša pomoć... u podrumu. – Henry je ustao i izvadio novčanik. Na stol je stavio novčanicu od deset dolara kako bi platio čaj, a potom je krenuo uz stube što su povezivale čajanu i predvorje hotela, koje se još uvijek obnavljalo. – Idete li?
– Idemo li kamo? – upitao je Marty. Samantha ga je uhvatila za ruku i povukla ga, a koliko god on bio zbunjen, toliko je ona bila oduševljena i puna iščekivanja.
– Objasnit ću vam kad stignemo – rekao je Henry, suzdržano se nasmiješivši.
Zajedno su prošli kroz zamagljena vrata u art deco stilu i ušli u blistavo predvorje Hotela Panama. Osjetio se miris prašine i plijesni, ali Henry je imao osjećaj da je novo dok je dodirivao opeku na mjestima na kojima su skinuti slojevi boje i prašine stari nekoliko desetljeća. Obrisano i očišćeno, a potom ponovno obrisano. Izgledao je isto kakvim ga se Henry sjećao kad je bio dječak, kad je provirivao kroz ukrašeni prozor. Hotel je ponovno bio isti, kao da se ništa nije promijenilo. A možda se ni on nije mnogo promijenio.
Henry, Marty i Samantha zaustavili su se kod privremenog ureda Hotela Panama i mahnuli gospođi Pettison, koja je razgovarala na telefon i pregovarala s građevinskim poduzetnikom ili s dobavljačem. Na stolu ispred nje bili su rašireni nacrti te je govorila o pojedinostima obnove. O nečemu što ne želi promijeniti. O tome kako želi obnoviti hotel da bude onakav kakav je bio. Očito su građevine poput te bile ili srušene ili pretvorene u skupocjene stanove.
Iz nekoliko razgovora koje je Henry vodio s gospođom Pettison zaključio je da ona nema ništa od toga. Željela je Hotelu Panama vratiti staru slavu. I zadržati što je više moguće prvobitnu arhitekturu. Mramorne sento kupelji. Jednostavne sobe. Na isti način na koji je obnovila čajanu.
Henry se upisao, šapćući: – Bit ćemo u podrumu. Ovaj put sam doveo pomoć... – pokazao je na sina i buduću snahu.
Kimnula je i pokazala da prođu dok je razgovarala na telefon.
Uputivši se niz staro stubište, Marty je ponovno postao nestrpljiv. – Ovaj, a kamo točno idemo, tata?
Henry mu je stalno govorio: – Čekaj i vidjet ćeš. Čekaj i vidjet ćeš.
Kroz teška, zahrđala vrata, Henry ih je uveo u podrumsko skladište. Pritisnuo je prekidač, a improvizirana žica sa žaruljama je oživjela.
– Što je ovo? – upitala je Samantha, rukom prelazeći preko prašnjave hrpe kovčega i starih kutija.
– Ovo je muzej, mislim. Samo toga još nije svjestan. Trenutačno je ovo neka vrsta vremenske kapsule nastale prije vašeg rođenja – rekao je Henry. – Tijekom rata, japanska zajednica je evakuirana, navodno zbog vlastite sigurnosti. Obaviješteni su samo nekoliko dana prije te su protjerani u unutrašnjost u sabirne logore. Tadašnji senator, mislim da je bio iz Idaha, nazvao ih je »koncentracijskim logorima«. Nisu bili tako loši, ali boravak ondje mnogima je promijenio život. Ljudi su morali sve ostaviti, svatko je smio ponijeti dva kovčega i jednu malu vreću, platnenu vreću za osobne stvari.
Henry je rukama pokazao približnu veličinu. – Zato su vrijedne stvari pohranili na mjestima kao što je ovaj hotel, u podrumima crkava ili kod prijatelja. Ono što je ostalo u njihovim domovima nestalo je davno prije nego što su se oni vratili: pljačkaši su sve odnijeli. Ali mnogi se ionako nisu vratili.
– I ti si to sve vidio, zar ne, kad si bio dječak? – upitao je Marty.
– Ja sam to proživio – rekao je Henry. – Moj je otac bio za evakuaciju. Bio je uzbuđen zbog »E-dana«, kako su ga mnogi zvali. Ja to nisam posve razumio, ali našao sam se usred toga. Svemu sam svjedočio.
– Znači, zato se više nikada nisi vratio u Japansku četvrt... zbog previše loših uspomena? – upitao je Marty.
– Tako nešto – rekao je Henry. – Na neki način, nisam se imao čemu vratiti. Ničega više nije bilo.
– Ali ne shvaćam... zašto su te sve stvari još uvijek ovdje? – upitala je Samantha.
– Na hotelu su bile pribijene daske kao i na ostalim zgradama Japanske četvrti. I vlasnik je odveden. Ljudi su izgubili sve. Japanske banke su se zatvorile. Većina ljudi nije se vraćala. Mislim da je hotel promijenio vlasnike nekoliko puta, ali i dalje je bio zatvoren daskama tijekom svih tih godina, u stvari, desetljeća. Gospođa Pettison ga je kupila i pronašla sve ovo. Nepreuzeto. Pokušava pronaći vlasnike. Ja pretpostavljam da se ovdje nalaze stvari trideset do četrdeset obitelji. Čeka kontakte, da netko dođe i preuzme stvari, ali do sada je malo tko to učinio.
– Zar nitko više nije živ?
– Četrdeset godina je dugačko razdoblje – objasnio je Henry. – Ljudi su okrenuli novi list u svojim životima. Ili preminuli, bojim se.
U tišini su gledali brdo prtljage. Samantha je dodirnula debeli omotač prašine na ispucalom kožnom sanduku.
– Tata, ovo je zapanjujuće, ali zašto nam to pokazuješ? – Marty je i dalje izgledao malo zbunjeno dok je promatrao sve te nizove kutija naslaganih do stropa. – Zar si nas stvarno doveo zbog toga?
Henryju je to bilo kao da je nabasao na tajnu prostoriju kuće u kojoj je odrastao, otkrivajući dio svoje prošlosti za koji Marty nije znao da postoji. – Pa, pozvao sam vas da dođete zato što bi mi dobro došla vaša pomoć da nešto pronađem.
Henry je pogledao Martyja i vidio kako prigušeno svjetlo sa stropa svjetluca u očima njegova sina.
– Da pogodim, tražiš staru, zaboravljenu ploču Oscara Holdena? Onu koja navodno više ne postoji. Misliš da ćeš je pronaći ovdje, među svim tim stvarima otprije, koliko, četrdeset pet godina?
– Možda.
– Nisam znala da je Oscar Holden snimio album – rekla je Samantha.
– To je tatin sveti gral... priča se da je snimio nekoliko primjeraka u četrdesetima, ali da ih danas više nema – objasnio je Marty. – Neki ne vjeruju ni da je ploča ikada postojala, jer kad je Oscar umro, bio je toliko star da se čak ni on nije mogao sjetiti da ju je snimio. Sjećali su se samo neki njegovi svirači iz benda i, naravno, tata...
– Ja sam je kupio. Ja znam da je postojala – prekinuo ga je Henry.
Ali nije se mogla slušati na staroj Victroli mojih roditelja.
– I gdje je sada ta ploča koju ste kupili? – upitala je Samantha dok je skidala poklopac kutije za šešir, nakon čega je naborala nos od ustajalog mirisa.
– Ah, dao sam je nekome. Davno. Čak je nikad nisam ni poslušao.
– To je tako tužno – rekla je.
Henry je samo slegnuo ramenima.
– Misliš da bi se mogla nalaziti ovdje? Među svim tim kutijama? Da je jedna ploča mogla preživjeti nakon toliko godina?
– Zato sam i došao ovamo, da to doznam – rekao je Henry.
– A ako i postoji, kome je pripadala? – prekinuo ga je Marty, razmišljajući. – Nekome koga si poznavao, tata? Nekome s kime tvoj otac nije želio da se družiš na pogrešnoj strani grada?
– Možda – odgovorio je Henry. – Pronađite je pa ću vam reći.
Marty je pogledao oca i brdo kutija, sanduka i kovčega. Samantha je na trenutak stisnula Martyjevu ruku, smiješeći se. – Onda bolje da odmah počnemo – rekla je.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:41 am


PLOČE

(1942.)


Kad je Henry ispričao Keiko o svojoj ludoj vožnji po South Kingu, ona je prasnula u smijeh. Promatrala je učenike u redu za ručak i gotovo istom silinom zahihotala kad je ugledala Dennyja Browna. Poraženo se namrgodio, kao ljuti, pretučeni pas mješanac. Obrazi i nos bili su prekriveni krastama na mjestima na kojima mu je lice klizilo po pločniku nakon pada.
Denny se izgubio u hordi gladne djece. Jurili su pokraj njih praveći uobičajene nakreveljene face Henryju i Keiko dok su oni posluživali sivu masu hrane koju je gospođa Beatty svečano nazvala »svinjetina à la king«. Umak s mjehurićima bio je prošaran nijansom zelene, gotovo metalik sjaja, koji je svjetlucao poput ribljeg oka.
Cijeli tjedan strugali su prazne lonce i bacali ostatke u smeće. Gospođa Beatty nije vjerovala u čuvanje ostataka. Inače je govorila Henryju i Keiko da ostatke hrane bacaju u odvojene kante, kako bi ih uzeli lokalni uzgajivači svinja, koji su taj talog svake noći koristili za napoj. Međutim, ovaj put ostaci su otišli u normalnu kantu za smeće. Čak i svinje imaju određene kriterije.
Do ponedjeljka ručak se opet vratio u uobičajenu rutinu. U skladištu su Henry i Keiko sjedili na preokrenutim sanducima za mlijeko, podijelili limenku bresaka i razgovarali o onome što se dogodilo u Black Elks Clubu one noći kad su uhićeni Keikini učitelji engleskoga te o tome kako policijski sat utječe na sve. U novinama nije mnogo pisalo o tome. I ono malo što je pisalo o uhićenjima izgubilo se u velikom naslovu tjedna – da je general MacArthur čudesno pobjegao s Filipina, izjavivši: »Otišao sam iz Bataana, ali ću se vratiti.« Zakopan medu tim vijestima nalazio se mali stupac o uhićenju osumnjičenih neprijateljskih agenata. Možda je o tome govorio Henryjev otac. Sukob koji se činio tako daleko iznenada je izgledao bliže nego ikad.
Osobito dok su nasilnici poput Chaza, Carla Parksa i Dennyja Browna vodili rat na igralištu. Iako nitko nikad nije htio glumiti Japanca ili Švabu, obično bi natjerali kakvoga malca da glumi neprijatelja i onda ga nemilosrdno zlostavljali. Ako im je takva zabava ikada i dosadila, Henry to nikada nije primijetio. Ali tu, u maloj prašnjavoj ostavi, nalazilo se utočište i društvo.
Keiko se nasmiješila Henryju. – Imam jedno iznenađenje za tebe – rekla je.
Pogledao ju je nestrpljivo, nudeći joj posljednju breskvu, koju je nabola vilicom i pojela u dva velika zalogaja. Podijelili su slatki sirupasti sok koji je ostao.
– To je iznenađenje, ali pokazat ću ti ga tek poslije škole.
Nije mu bio rođendan, a Božić je prošao prije nekoliko mjeseci, no svejedno, iznenađenje je iznenađenje. – Je li to zato što ti čuvam fotografije? Ako je zbog toga, stvarno nema potrebe, meni je drago da...
Keiko ga je presjekla. – Ne, nego zato što si me poveo u Black Elks Club.
– Gdje smo gotovo završili u zatvoru – sramežljivo je promrmljao Henry.
Gledao je kako je napućila usne i razmišljala o toj primjedbi, a potom mu je odagnala razloge za brigu, ozarivši se: – Bilo je vrijedno toga.
Uživali su u trenutku tišine koja je prekinuta kucanjem na poluotvorena vrata. Znanstveni dokaz da vrijeme ponekad prebrzo prolazi.
– Idemo, iš. – Na taj im je način gospođa Beatty govorila da krenu. Vrijeme da se vrate u razred. Nakon ručka obično bi uletjela u kuhinju, čisteći zube novom čačkalicom i ponekad držeći primjerak časopisa Life – smotanog poput pendreka ili bejzbolske palice. Njime je ubijala muhe, koje je ostavila da leže ondje, a njihove zgnječene utrobe bile su razmazane na metalnim radnim plohama kuhinje.
Henry je pridržao vrata Keiko, koja je raspustila kosu i krenula prema svojemu razredu. Potom je pošao za njom, osvrnuvši se dok se gospođa Beatty udobno smještala s časopisom u rukama. Bilo je to prošlo-tjedno izdanje. Na naslovnici je pisalo: »Kupaći kostimi u modi.«
Nakon škole prašili su krpe za brisanje ploče, brisali stolove, prali zahode. Henry je stalno ispitivao Keiko o iznenađenju. Ona je sramežljivo odgovarala: – Kasnije. Pokazat ću ti ga na putu kući.
Umjesto da su išli na jug prema Nihonmachiju, Keiko ga je povela prema sjeveru, u središte Seattlea. Svaki put kad bi je Henry pitao kamo idu, ona bi samo pokazala na ogromnu robnu kuću Rhodes na Drugoj aveniji. Henry je bio ondje nekoliko puta s roditeljima – ali samo u posebnim prilikama, kad su trebali nešto važno ili nešto čega nije bilo u Kineskoj četvrti.
Robna kuća Rhodes bilo je omiljeno odredište mještana. Nalazila se u velikoj šesterokatnici, a hod njezinim odjelima nalikovao je na izlet u katalog Sears u prirodnoj veličini. Odisala je šarmom i uzvišenošću, već i zbog masivnih orgulja koje su svirale tijekom ručka i večere. Bili su to posebni koncerti za gladne kupce, barem do prije nekoliko mjeseci, kad su orgulje rastavljene i premještene u novu Ledenu arenu u Ulici Mercer.
Henry je pošao za Keiko u audioodjel na drugome katu, gdje su se nalazili i radiouređaji i fonografi. Tu je bio prolaz s dugačkim policama od cedra s vinilnim gramofonskim pločama – koje su se Henryju činile lakšim i lomljivijim od ploča od šelaka. Zalihe šelaka bile su ograničene, navodno zbog rata pa se sada koristio vinil za najnovije hitove, poput »String of Pearls« Glenna Millera i »Stardust« Artieja Shawa. Henry je obožavao glazbu. Ali njegovi su roditelji imali samo stari fonograf marke Victrola. Mislim da se na njemu uopće ne mogu slušati ove novije ploče, pomislio je Henry.
Keiko se zaustavila ispred jednog reda s pločama. – Zažmiri – rekla je, uzimajući Henryjeve ruke i stavljajući mu ih na oči.
Henry je prvo pogledao oko sebe, a onda je poslušao. Bilo mu je malo neugodno, no svejedno je prekrio oči i stajao nasred prolaza s policama. Čuo je kako Keiko nešto premeće po njima i nije mogao izdržati da ne proviri kroz prste te ju je na trenutak gledao s leđa kako pretražuje nizove gramofonskih ploča. Čvrsto je zatvorio oči kad se ona okrenula i držala nešto.
– Otvori oči!
Pred očima mu se nalazila sjajna vinilna ploča u omotu od bijelog papira. Na jednostavnoj naljepnici pisalo je: »Oscar Holden & the Midnight Blue, The Alley Cat Strut.«
Henry je ostao bez riječi. Vilica mu se objesila, ali nikakav glas nije izlazio iz usta.
– Možeš li vjerovati? – Prštala je od ponosa. – To je naša pjesma, ona koju je nama odsvirao!
Dok je držao ploču u rukama, nije mogao vjerovati. Nikad nije upoznao pravog umjetnika koji je snimio neku ploču – nikad takvu osobu nije vidio uživo. Jedina poznata osoba koju je ikad Vidio bio je Leonard Coatsworth, posljednji čovjek koji je bio na mostu Tacoma prije nego što se iskrivio, savio i pao u vodu. Coasworth je bio u filmskim žurnalu, prikazan kako šeće posred mosta koji se izvrće. Henry ga je vidio u prolazu na Seafair paradi i pomislio da izgleda kao obična budala. Ne kao izvođač Oscar Holden.
Naravno, Oscar je bio slavan u South Jacksonu, ali ovo je bila prava slava. Slava koju si mogao kupiti i držati u ruci. Dok je okretao savršenu ploču, promatrao je brazde i pokušao ponovno čuti tu glazbu, zanosni zvuk puhačke sekcije. Sheldona na saksofonu.
Ne mogu vjerovati. – Henry je to rekao sa strahopoštovanjem.
– Upravo je izašla. Štedjela sam novac da je kupim. Tebi.
– Nama – ispravio ju je Henry. – Osim toga, ja je ne mogu slušati, mi nemamo gramofon.
– Onda dođi k meni. Moji roditelji bi te ionako htjeli upoznati.
Pri pomisli da ga njezini roditelji žele upoznati, bio je polaskan i zaprepašten. Kao boksač amater koji dobiva priliku za meč s profesionalcem. Uzbuđenje, prožeto sumnjom i nervozom. I strahom. Njegovi roditelji vjerojatno ne bi htjeli imati išta s Keiko. Jesu li njezini roditelji bili toliko drukčiji? Što bi oni mogli misliti o njemu?
Henry i Keiko odnijeli su ploču na blagajnu. Žena srednjih godina dugačke plave kose podignute ispod službene kape bila je zaokupljena brojenjem sitniša na blagajni, koji je razmještala u jednu veću ladicu.
Keiko je podigla ruku i stavila ploču na pult, a potom otvorila malu torbicu i izvadila dva dolara – kolika je bila cijena nove ploče.
Plavuša za blagajnom i dalje je brojila.
Henry i Keiko strpljivo su čekali da blagajnica završi brojiti sadržaj kase. Detaljno je bilježila iznose na listu papira.
Dok su on i Keiko čekali, jedna im je žena prišla s leda, držeći mali zidni sat na navijanje. Henry je zbunjeno gledao kako blagajnica njemu i Keiko preko glave uzima sat i naplaćuje. Blagajnica je uzela novac i vratila ostatak te stavila sat u veliku zelenu vrećicu Rhodes.
– Je li ova blagajna otvorena? – upitala je Keiko.
Blagajnica je samo pogledom tražila ostale kupce.
– Oprostite, gospođo, htjela bih kupiti ovu ploču.
Henry je postajao nervozniji od blagajnice, koja je, odlučna izraza lica, izbacila kuk na jednu stranu. Sagnula se i šapnula im: – Pa zašto se onda ne vratite u svoju četvrt i kupite je ondje?
Henryja su i prije prezirno gledali, ali nikada nije doživio ništa slično. Čuo je da se takvo što događa na jugu. U Arkansasu ili Alabami, ali ne u Seattleu. Ne na pacifičkom sjeverozapadu.
Blagajnica je stajala ondje, šake zabijene u kuk. – Ne poslužujemo ljude kao što si ti, a osim toga, moj muž se bori...
– Ja ću je kupiti – rekao je Henry i stavio svoje dugme s natpisom »Ja sam Kinez« na pult, pokraj Keikina dva dolara. – Rekao sam da ću je ja kupiti, molim vas.
Keiko je izgledala kao da će se rasplakati ili izjuriti van. Šake su joj ležale na pultu, čvrsto stisnute od bijesa i razočaranja.
Henry je zurio u blagajnicu, koja je djelovala zbunjeno, a potom uzrujano. Popustila je, zgrabila dva dolara i gurnula njegovo dugme u stranu. Dala mu je ploču, bez vrećice i računa. Henry je ustrajao da dobije i jedno i drugo, bojeći se da će ona pozvati osiguranje i prijaviti ih da su ukrali ploču. Našvrljala je cijenu na žuti račun i udarila žig »plaćeno« pa ga gurnula Henryju. On ga je uzeo i svejedno joj zahvalio.
Dugme je stavio u džep, zajedno s komadićem papira. – Hajde, idemo – rekao je Keiko.
Tijekom dugačke šetnje kući, Keiko je odsutno gledala ispred sebe. Radost zbog njezina iznenađenja rasplinula se poput probušena balona napunjena helijem, glasno i prodorno, ostavivši za sobom samo ogoljeli konop. Svejedno, Henry je držao ploču i pokušao je smiriti. – Hvala ti, ovo je predivno iznenađenje. Ovo je najbolji dar koji mi je itko ikada darovao.
– Ne osjećam se darežljivo ni zahvalno. Samo ljutito – rekla je Keiko. – Rođena sam ovdje. Čak ni ne govorim japanski. Ali svejedno, svi ti ljudi mrze me, kamo god da odem...
Henry se uspio nasmiješiti te je mahao pločom ispred nje, dajući joj je. Kad ju je vidjela, uspjela je malo zaboraviti. – Hvala ti rekla je.
Gledala je ploču dok su šetali. – Mislim da sam se navikla na zadirkivanje u školi. Na kraju krajeva, moj tata kaže da su to samo glupa djeca koja se obruše na slabe dječake i male djevojčice bez obzira na to iz kojeg dijela grada dolazili. To što su Japanci ili Kinezi samo im olakšava provociranje: mi smo laka meta. Ali ovako daleko od kuće, u dijelu grada gdje žive odrasli...
– Čovjek bi mislio da će se odrasli ponašati drukčije – Henry je dovršio njezinu rečenicu, znajući iz vlastitog iskustva da odrasli ponekad mogu biti i gori. Puno gori.
Barem imamo ploču, pomislio je Henry. Uspomenu na mjesto na kojemu ljudi nisu marili kako izgledaš, gdje si rođen ili odakle ti dolazi obitelj. Kad svira glazba, nije bilo nimalo važno prezivaš li se Abernathy ili Anjou, Kung ili Kobayashi. Na kraju krajeva, ploča je to dokazivala.
Na putu kući, Henry i Keiko raspravljali su o tome tko bi trebao zadržati ploču.
– To je moj dar tebi. Ti bi je trebao zadržati, bez obzira na to što je ne možeš slušati. Jednog dana ćeš moći – bila je uporna.
Henry je mislio da je Keiko treba zadržati zato što ima gramofon na kojem se mogu slušati nove vinilne ploče.
– Osim toga – uvjeravao ju je – moja majka je uvijek kod kuće i nisam siguran da će mi dopustiti da to slušam, jer moj otac ne voli modernu glazbu.
Na kraju, Keiko je popustila i prihvatila uzeti ploču. Zbog toga što njezini roditelji vole džez, ali i zbog toga što je shvatila koliko će zakasniti kući ako ne požure.
Hodali su što su brže mogli uz slikovitu luku, gazeći ostatke školjki razasute po pločniku. Morske ptice kružile su iznad pločnika, ispuštajući cijele školjke, koje bi se razbile na pločniku te bi se ptice onda obrušile na njih i pogostile se mekanim, mesnatim sadržajem. Razmrljane školjke Henryju su izgledale odvratno. Oprezno je koračao neurednim pločnikom i to ga je toliko zaokupljalo da gotovo nije ni primijetio veliku skupinu vojnika blizu pristaništa trajekta.
On i Keiko morali su stati na sjevernoj strani pristaništa, zajedno s nekoliko desetaka automobila i šačicom ljudi koji su se vrzmali po pločniku. Većina ih je više izgledala znatiželjno nego uzrujano. Neki su izgledali sretno, ali Henry nije shvatio otkud taj metež.
– Sigurno je neka parada, mislim. Nadam se – rekao je Henry. – Ja obožavam parade. Seafair parada bila je još bolja od parade za kinesku Novu godinu na Ulici Main.
– Koji je danas dan? – upitala je Keiko, dajući Henryju ploču, vadeći crtanku iz torbe s knjigama.
Sjela je na rub pločnika i olovkom počela crtati prizor. Niz vojnika u uniformi, s puškom s bajunetom obješenom preko ramena. Svi su djelovali poletno, uljudno i pristojno. Čak i učinkovito, pomislio je Henry. Trajekt Keholoken bio je usidren u pozadini, gotovo neprimjetno se pomičući nošen strujama tamnozelene vode hladnog Puget Sounda.
Henry je razmislio. – Danas je 13. ožujka... koliko ja znam, nije nikakav praznik.
– Zašto su ovdje? To je trajekt koji dolazi s Bainbridge Islanda, zar ne? – Keiko je zbunjeno tapkala olovkom po obrazu.
Henry se složio. Pogledavši Keikin crtež, bio je zadivljen više nego ikada prije. Bila je dobra. I više nego dobra, bila je baš talentirana.
A onda su čuli zvižduk.
– Sigurno kreće – rekao je Henry. Pogledavši oko sebe, vidio je još više ljudi na ulici kako ukočeno što je, kao da čekaju da se crveno svjetlo na neispravnom semaforu pretvori u zeleno.
Još jedan zvižduk i dugačak red ljudi počeo se iskrcavati s trajekta. Henry je čuo ritmično udaranje kožnih cipela po metalnoj rampi. U urednom redu polagano su prešli ulicu i krenuli prema jugu, ali kamo – Henry nije mogao zaključiti. Najbolje što je mogao smisliti jest da idu u smjeru Kineske četvrti ili pak Nihonmachija.
Red je bio beskonačno dugačak. Tu su bile majke s malom djecom. Stariji ljudi, koji su se nesigurnim koracima kretali kamo i svi ostali. Tinejdžeri su trčali, a onda bi usporili kad su posvuda vidjeli vojnike. Svi su nosili kovčege, a na sebi su imali šešire i kapute. Tada je Henry shvatio ono što je Keiko već znala. Po govoru je shvatio da su svi Japanci. Bainbridge Island sigurno je proglašen vojnom zonom, pomislio je Henry. Sve evakuiraju. Stotine. Nad svakom skupinom nadvila se sjena vojnika koji je brojio glave kao što kokoš broji piliće.
Pogledavši oko sebe, Henry je vidio da je većina ljudi koji promatraju prizor gotovo iznenađena koliko i on. Gotovo. No dosta ih je djelovalo uzrujano, kao da kasne negdje te su se našli iza dugačkog vlaka koji nema kraja. Drugi su djelovali zadovoljno. Neki su pljeskali. Pogledao je Keiko, čiji je crtež bio napola dovršen: iznad crteža držala je olovku slomljena vrha, a ruka joj je bila ukočena kao u kipa.
– Hajde, idemo. Trebali bismo poći kući – rekao je. Iz ruku joj je uzeo crtanku i olovku pa ih spremio, pomogavši joj ustati. Okrenuo ju je od tog prizora, zagrlivši je oko ramena i trudeći se nježno je povesti kući. – Ne želimo biti ovdje.
Prešli su ulicu, prolazeći pokraj automobila koji su stajali i čekali da završi parada Japanaca. Ne možemo biti ovdje. Moramo ići kući. Henry je shvatio da su oni jedini Azijci na ulici koji ne nose kovčege te nije htio da ih pokupe vojnici koji su se stalno kretali tamo– amo.
– Kamo idu? – pitala je Keiko prigušenim šapatom. – Kamo ih odvode?
Henry je odmahnuo glavom. – Ne znam. – Ali znao je. Kretali su se prema željezničkom kolodvoru. Vojnici su ih odvodili. Nije znao kamo, ali nekamo su ih slali. Možda zato što je Bainbridge bio preblizu brodogradilišta u Bremertonu ili zato što je to bio otok pa ih je bilo lakše ondje okupiti nego u mjestu poput Seattlea, gdje bi zbog meteža, zbog pukog broja ljudi, sličan poduhvat bio nemoguć. To se ne može dogoditi ovdje, pomislio je Henry. Previše ih je. Previše nas je.
Henry i Keiko probijali su se kroz gomilu ljudi sve do Sedme avenije, neutralne zone između Nihonmachija i Kineske četvrti. Vijest o evakuaciji bila je brža od njih. Ljudi različite boje kože okupili su se na ulicama i u vrevi razgovarali, pokazujući u smjeru željezničkog kolodvora. U ovom dijelu grada nije bilo vojnika. Nije bilo nevolja.
Henry je pronašao Sheldona koji je stajao u gomili promatrača, sa saksofonom u kovčegu o ramenu. – Što radiš ovdje? – rekao je Henry, povlačeći ga za rukav.
Shedlon je spustio pogled, na trenutak zatečen, ali zatim se nasmiješio, otkrivši zlatan zub. – Upravo sam završio za danas... Oscarov klub privremeno je zatvoren nakon racije pa dok ga ponovno ne otvore, što će, nadam se, biti uskoro, opet sviram na ulici da zaradim za život. A ovo baš ne pomaže.
Henry mu je ispružio vrećicu s pločom iz Rhodesa. Sheldon se nasmiješio i namignuo mu. – I ja imam svoj primjerak.
Sheldon je stavio ruku na Henryjevo rame dok su promatrali prizor. Ni jednom ni drugom nije se razgovaralo o glazbi. – Evakuirali su cijeli otok. Rekli su da je to zbog njihove sigurnosti. Možeš li vjerovati... koja glupost? – rekao je Sheldon.
Keiko je sklonila kosu s očiju, pridržavajući se za Henryjevu ruku. – Kamo ih odvode? – upitala je.
Henry se bojao za Keiko, nije htio znati odgovor. Nagnuo je glavu dok nije sljepoočnicu prislonio na njezinu te ju je zamotao svojim kaputom.
– Ne znam, gospođice – rekao je Sheldon. – Ne znam. U Kaliforniju, pretpostavljam. Čuo sam da grade nekakve logore za ratne zarobljenike u blizini Nevade. Donijeli su odluku da mogu zatvoriti sve Japance, Nijemce i Talijane... Ali vidite li kojeg Nijemca u gomili? Jeste li vidjeli da odvode Joea DiMaggia?
Henry je pogledao oko sebe. Ono malo Japanaca što je bilo u gomili na ulici uputilo se kući, a neki su trčali. – Bolje da kreneš, roditelji ti vjerojatno umiru od brige. – Dao joj je ploču.
Sheldon se suglasio i pogledao Henryja. – I tebi je bolje da kreneš, mladiću. I tvoja obitelj će se jednako zabrinuti. Bez obzira na to imao dugme ili ne.
Keiko je zagrlila Henryja i nije ga dugo puštala. Kad ju je pogledao, Henry joj je vidio strah u očima. Ne samo da se bojala za sebe – bojala se za cijelu obitelj. I on se bojao. Pozdravili su se bez riječi prije nego što su se razišli pa je svatko otrčao u drugom smjeru prema kući.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:41 am


RODITELJI

(1942.)


Za tjedan dana, evakuacija Bainbridge Islanda već je bila stara vijest. Za mjesec dana to se već zaboravilo, barem naizgled – svi su se trudili nastaviti sa svojim poslom kao inače. Čak je i Henry bio relativno smiren kad su se Keiko i on dogovarali za ručak u subotu. Iznenadila ga je nazvavši ga kući. Javio se Henryjev otac. Čim je progovorila na engleskom, dao je slušalicu Henryju. Otac ga nije pitao tko je to, samo je pitao je li riječ o djevojčici – jako dobro znajući odgovor.
Valjda je to samo htio čuti iz mojih usta, pomislio je Henry. – Da, riječ je o djevojčici – bilo je sve što je izgovorio. Riječi je izustio na besmislenom engleskom, ali potom je kimnuo i objasnio: – Ona mi je prijateljica. – Otac mu je djelovao zbunjeno, no kao da se pomirio s činjenicom da mu je sin već gotovo tinejdžer. U Kini, u staroj domovini, brakovi su se sklapali već s trinaest ili četrnaest godina. Ponekad su bili dogovoreni po rođenju, ali samo u slučaju vrlo siromašnih ili bogatih obitelji.
Njegov otac vjerojatno bi bio zabrinutiji da zna svrhu poziva – dogovor za upoznavanje Keikine obitelji. Ne, Henry je shvatio: zabrinut je preblaga riječ, njegov otac bio bi bijesan.
Henry je pak bio manje zabrinut dok nije shvatio da bi se taj ručak mogao okarakterizirati kao spoj. Pri toj pomisli stegnuo mu se želudac, a dlanovi su mu se počeli znojiti. Smirivao se uvjeravajući se da se ne radi ni o čemu otmjenom, to je samo ručak s obitelji Okabe.
U školi se sve činilo neuobičajeno uobičajenim – tako tiho i mirno, da on i Keiko nisu znali što bi mislili. Ostala djeca, čak i nastavnici, kao da nisu bili svjesni egzodusa Japanaca s Bainbridge Islanda. Dan je došao i prošao prilično mirno. Kao da se to nikada nije ni dogodilo. Izgubljeno u ratnim vijestima – da američka i filipinska vojska gube u Bataanu i da je japanska podmornica bombardirala rafineriju negdje u Kaliforniji.
Henryjev otac bio je ustrajniji nego ikad da Henry nosi svoje dugme. – Nosi ga s vanjske strane, gdje ga svi mogu vidjeti! – zahtijevao je na kantonskom dok je Henry izlazio iz kuće.
Henry je otkopčao kaput i ostavio ga raskopčanim tako da je dugme bilo jasno vidljivo, pognuvši ramena u očekivanju očeva odlučnog odobrenja. Oca nikada prije nije vidio tako ozbiljna. Njegovi roditelji otišli su čak korak dalje – i oni su nosili isto dugme. Neka vrsta kolektivnog napora, obrazložio si je Henry. Razumio je da se roditelji brinu za njegovo dobro, ali nema šanse da bi njih zamijenili za Japance – jer su rijetko izlazili iz Kineske četvrti. A kad bi i izašli, u Seattleu je jednostavno bilo previše ljudi da ih odvedu. Tisuće.
Plan Henryja i Keiko bio je da se nadu ispred Hotela Panama. Sagradio ga je prije trideset godina Sabro Ozasa – arhitekt kojeg je Henryjev otac spomenuo jednom ili dvaput. Japanac, ali ugledan, barem kako je rekao Henryjev otac, koji je rijetko u pozitivnom svjetlu govorio o nečemu iz japanske zajednice. Ovo je bila iznimka.
Hotel je bio najdojmljivija građevina u Nihonmachiju ili, u stvari, u cijeloj četvrti. Stajao je kao stražarnica između dviju različitih zajednica i pružio udoban dom ljudima koji su upravo stigli s broda i ondje odsjeli tjedan ili mjesec dana, ili koliko god je bilo potrebno da pronađu posao, uštede malo novca i postanu Amerikanci. Henry se pitao koliko je samo useljenika odmorilo umornu glavu u Hotelu Panama, sanjajući o novom životu koji je počeo onoga dana kad su sišli s parnog broda iz Kantona ili Okinawe, odbrojavajući dane kad će moći poslati po svoju obitelj. Dani su se obično pretvarali u godine.
Sada je hotel stajao kao blijedi odsjaj stare slave. Useljenici, ribari, radnici u tvornici za konzerviranje hrane, koji nisu smjeli dovesti obitelj iz stare domovine, koristili su ga kao trajno mjesto boravka za samce.
Henry je oduvijek želio posjetiti donju razinu, vidjeti mramorne kupelji, sento, kako ih je Keiko zvala. To su navodno bile najveće i najluksuznije kupelji na zapadnoj obali. No previše se bojao.
Gotovo jednako kao što se bojao reći roditeljima da se sastaje s Keiko. Majci je natuknuo – naravno, na engleskom – da ima prijateljicu Japanku, a majka ga je odmah opako prostrijelila pogledom, izgledajući toliko zaprepašteno da je smjesta promijenio temu. Većina kineskih roditelja bila je ravnodušna prema Japancima ili Filipincima koji su svakodnevno dolazili bježeći od rata u potrazi za boljom budućnosti u Americi. Neki Kinezi gajili su negativne osjećaje prema njima, ali većina ih je to zadržala za sebe. Njegovi su roditelji bili drukčiji – svaki put kad je izlazio, provjeravali su nalazi li mu se na košulji dugme »Ja sam Kinez«. Očev nacionalistički ponos, njegov zaštitni omotač, samo je rastao.
Kad je pratio Keiko kući, Henry bi pristojno mahnuo njezinim roditeljima ili im povremeno rekao: »Dobar dan.« No to je najdalje do čega je došao. Bio je siguran da će njegov otac nekako doznati pa je svoje posjete sveo na minimum. S druge strane, Keiko je sve pričala svojim roditeljima. O svojemu prijatelju Henryju, njegovim glazbenim interesima i o tome kako želi da se nađu na ručku.
– Henry! – Sjedila je na trijemu i mahala. Rano proljeće pokazivalo je prve znakove života, a počeli su cvasti trešnjini cvjetovi.
Ulice su, prošarane ružičastim i bijelim cvjetovima, napokon počele mirisati na nešto što nije morska trava, slana riba ili oseka.
– I ja mogu biti Kinez – zadirkivala ga je, pokazujući na Henryjevo dugme. – Hou noi mou gin. – To je na kantonskom značilo: »Kako si danas, ljepotice?«
– Gdje si to naučila?
Keiko se nasmiješila. – Potražila sam to u knjižnici.
– Oai deki te ureshii desu – uzvratio je Henry.
U jednom neobičnom trenutku, samo su se gledali, smiješeći se jedno drugome, ne znajući što da kažu ili na kojem jeziku da se izraze. Zatim je Keiko prekinula tišinu. – Moja obitelj kupuje na tržnici, naći ćemo se s njima na ručku.
Trčali su kroz japansku tržnicu da se sastanu s njezinim roditeljima. On joj je pustio da pobijedi, bila je to ljubazna gesta koju bi njegov otac očekivao od njega. I naravno, Henry ionako nije znao kamo ide. Slijedio ju je do predvorja trgovine japanskim rezancima – koja je nedavno preimenovana u Američki vrt.
– Henry, drago mi je da se ponovno vidimo. – Gospodin Okabe nosio je sive hlače od flanela i šešir u kojem je izgledao kao Cary Grant. Kao i Keiko, i on je engleski govorio prekrasno.
Upravitelj ih je posjeo za okrugli stol pokraj prozora. Keiko je sjela nasuprot Henryju, a njezina majka uzela je sjedalicu za Keikina maloga brata. Henry je pretpostavio da nema više od tri ili četiri godine. Igrao se crnim lakiranim štapićima, a majka ga je nježno korila govoreći mu da to donosi nesreću.
– Hvala što svaki dan pratiš Keiko kući, Henry. Cijenimo što si tako savjestan prijatelj.
Henry nije bio posve siguran što znači savjestan prijatelj, ali rekavši to, gospodin Okabe mu je natočio šalicu zelenog čaja pa je to shvatio kao kompliment. Henry je uzeo šalicu čaja objema rukama, kao znak poštovanja kako ga je naučila majka te se ponudio natočiti šalicu gospodinu Okabeu, ali Keikin otac si je već sam počeo točiti, koristeći mramorni pomični poslužavnik da bi došao do onoga što želi.
– Hvala vama što ste me pozvali. – Henryju je bilo žao što nije bio pažljiviji na satovima engleskoga. Do dvanaeste godine bilo mu je zabranjeno govoriti engleski u vlastitom domu. Otac mu je htio da bude odgojen kao Kinez, kao što je i on bio odgajan. Sad se sve preokrenulo. No kadenca njegovih riječi kao da je bila sličnija onoj ribara koji su dolazili iz Kine nego engleskom koji su Keiko i njezina obitelj tako tečno govorili.
– Zanimljivo ti je to dugme koje nosiš, Henry – primijetila je Keikina majka dražesnim, zaštitničkim glasom. – Gdje si ga nabavio?
Henry je podigao ruku i prekrio ga. Htio ga je skinuti na putu tlo njih, ali zaboravio je dok su trčali prema restoranu. – Otac mi ga je dao... rekao mi je da ga stalno moram nositi... baš sramotno.
– Ne, tvoj je otac u pravu. On je vrlo mudar čovjek – rekao je gospodin Okabe.
Ne biste to mislili o njemu da ga upoznate.
– Ne bi se trebao stidjeti onoga što jesi, pogotovo ne sad.
Henry je pogledao Keiko, pitajući se što ona misli o tom razgovoru. Ona se samo nasmiješila i udarila ga pod stolom, očito se osjećajući ugodnije nego u školskoj kantini.
– Ovdje je lako biti ono što jesi, ali u školi je teže – rekao je Henry. – Hoću reći, u Rainieru. – Što to govorim? Teško je biti ono što jesam u vlastitoj kući, s vlastitom obitelji, pomislio je.
Gospodin Okabe pijuckao je čaj, podsjetivši Henryja da i on to učini. Bio je blaži, okus je bio profinjeniji, a čaj prozirniji nego crni oolong čaj koji je volio njegov otac.
– Znao sam da će pohađanje škole za bijelce predstavljati određen izazov za Keiko – rekao je gospodin Okabe. – Ali mi joj govorimo: budi ono što jesi, bez obzira na sve. Upozorio sam je da je možda nikada neće voljeti, neki bi je čak mogli i mrziti, no s vremenom će je poštivati, kao Amerikanku.
Henryju se sviđalo u kojem se smjeru razvija razgovor, ali pomalo se osjećao krivim, razmišljajući o svojoj obitelji. Zašto njemu to nitko nije objasnio na taj način? Umjesto toga, dobio je dugme i bio je prisiljen govoriti svoj američki.
– Večeras se održava besplatan džez-koncert na otvorenom u Ulici Jackson. Svirat će Oscar Holden – rekla je Keikina majka. – Mogao bi pozvati svoju obitelj da nam se pridruži?
Henry je pogledao Keiko, koja se nasmiješila i podigla obrve. Nije mogao vjerovati što čuje. Oscara Holdena vidio je samo jedanput, onaj put s Keiko. Čuo ga je nekoliko puta prije toga, no samo tako što je prislonio uho na stražnja vrata Black Elks Cluba, gdje je legendarni džez-klavirist slučajno vježbao. Ponuda je bila primamljiva. Osobito zato što je vrlo malo viđao Sheldona otkako je mijenjao Oscarova stalnog saksofonista – »svirka koja se događa jednom u životu«, kako ju je nazvao Sheldon. Upravo tako.
No, za razliku od Keikinih roditelja, Henryjevi nisu marili za glazbu obojenih. U stvari, više kao da uopće nisu slušali glazbu. Ni klasičnu ni modernu. Ni crnu ni bijelu. Jedino što su tih dana slušali na radiju bile su vijesti.
Bila je to vrlo ljubazna ponuda obitelji Okabe, ali morat će je odbiti. Henry je zamislio taj prizor kao matineju jeftinog horor-filma u Kinu Atlas – s kineskim titlovima. Počinje mračna tragedija dok objašnjava da ne samo da ima prijateljicu Japanku nego još k tome njezina cijela obitelj želi njegovu odvesti na džez-koncert.
Prije nego što je uspio smisliti pristojan odgovor gospodinu Okabeu, poluprazna boca shoyua počela je skakutati po stolu. Henry ju je uhvatio i osjetio kako tlo podrhtava.
Kroz prozor koji je zveckao ugledao je ogroman vojni kamion koji je rigao crne ispušne plinove dizela dok je tutnjio prema trgu. Njegov metalni okvir prodorno je škripao nadglasavajući gromoglasnu buku teškog motora. Čak i prije nego što su kočnice zaškripale, ljudi s ulice razbježali su se u svim smjerovima. Samo su oni jako stari ili jako mladi ostali promatrati kamion pun vojnika koji su mirno sjedili u stražnjem dijelu ogromnog kamiona.
Neprestano je dolazilo još kamiona, jedan za drugim, iz kojih su se iskrcavali američki vojnici i vojna policija s puškama te su počeli obljepljivati četvrt, pribijajući male plakate na vrata, izloge i telefonske stupove. I trgovci i kupci slijevali su se na ulice vidjeti kakav je to metež. Henry i obitelj Okabe izašli su na pločnik dok su vojnici prilazili, dijeleći letke s natpisom »Javni proglas 1« na engleskom i japanskom.
Henry je pogledao papirić u Keikinoj ruci. Masna slova kao da su vrištala: UPUTE SVIM OSOBAMA JAPANSKOG PODRIJETLA. Sve se odnosilo na to da su japanske obitelji prisiljene na evakuaciju, zbog vlastite sigurnosti. Imali su samo nekoliko dana da se spreme i nisu mogli ponijeti gotovo ništa – samo ono što mogu nositi. Na dnu se nalazio potpis predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i ministra rata. Ostatak letka bio je nepoznanica Henryju, ali ne i Keikinoj obitelji. Njezina je majka odmah počela plakati. Njezin je otac izgledao uzrujano, ali ostao je smiren. Keiko je prstom dodirnula srce i pokazala na Henryja. On je dodirnuo svoje i osjetio dugme koje je nosila njegova obitelj. »Ja sam Kinez.«

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:41 am



BOLJE NJIH NEGO NAS

(1942.)


Henry je uletio u stančić u kojem je živio sa svojim roditeljima. Otac mu je sjedio u naslonjaču smireno čitajući Hsi Hua Pao, kineske novine iz Seattlea. Majka mu je bila u kuhinji i po zvuku je mogao zaključiti da reže povrće – nož je u istom ritmu udarao o dasku za rezanje.
Henry je, pokušavajući doći do daha, ocu dao primjerak proglasa. Uhvatio se za trbuh na mjestu gdje ga je boljelo zato što je pretrčao deset gradskih blokova. Otac je bacio pogled na proglas, a Henry mu je u pogledu vidio da čeka objašnjenje, na američkom, i kaže mu zašto je toliko uzrujan. Ne, ne opet. Ne sada. Samo razgovaraj sa mnom – bilo je sve što je Henry htio. To je i rekao na kineskom.
Otac je odlučno odmahnuo glavom i prekinuo Henryja dok mu je pokušavao objasniti.
– Ne! Ne možeš me ignorirati. Više ne – Henry se prepirao s njim na engleskom pa se opet prebacio na kineski. – Sve odvode. Sve Japance. Vojska sve odvodi!
Otac mu je vratio proglas. – Bolje njih nego nas. Majka je došla iz kuhinje i govorila kineski, tražeći objašnjenje. – Henry, zašto je to važno? U ratu smo. I mi pripadamo drugoj zajednici. Brinemo se jedni o drugima. Ti to jako dobro znaš.
Henry nije znao što da kaže – ili na kojem jeziku. Pogledao je roditelje i riječi su same izašle. – Meni je važno – rekao je na kineskom. Zatim se ponovno prebacio na engleski. – Važno mi je jer je ona Japanka.
Izjurio je i otišao u svoju sobu, zalupivši vratima. Slika njegovih roditelja zabezeknutih lica bila mu je još pred očima. Kroz vrata je čuo kako se počinju svađati.
Henry je otvorio prozor svoje sobe, izašao na požarne stube i naslonio se na krutu metalnu ogradu, očajan. U daljini je čuo tutnjavu vojnih kamiona. Iza uličice, u ulicama Kineske četvrti, ljudi su jednostavno živjeli svoj život: neki su gledali, razgovarali ili pokazivali u smjeru Nihonmachija, ali uglavnom su svi bili smireni.
Henry je gledao kako se pokraj stražnjih vrata restorana Kau Kau zaustavlja automobil pun kutija. Na njegovo iznenađenje, iz auta je izašao mladi japanski par, a ljudi iz restorana sjatili su se u uličicu i počeli unutra odvlačiti kutije za koje je Henry pretpostavio da su osobne stvari. Stvari koje nisu bile upakirane odale su o čemu je riječ. Podna svjetiljka. Dugačak tepih, smotan i povezan uz krov zahrđale zelene limuzine. Sve su unijeli unutra, sve osim četiri kovčega, koje je par još mogao nositi. Japanski par srdačno se zagrlio sa svojim kineskim prijateljima. Potom su pošli ulicom, djelujući kao da su ih odvlačili prema željezničkom kolodvoru. Henry je još jedanput pogledao niz uličicu, razmišljajući o Keiko i njezinoj obitelji. O tome kako su napustili restoran Američki vrt da bi uspjeli spakirati svoje stvari.
Henry se vratio u sobu i ispružio na krevetu, kad je ušla majka. Prelistavao je stripove, a potom ugledao naslovnicu stripa Marvel Mystery, broj 30, zadnji koji je kupio. Na naslovnici se nalazio prikaz kako se Human Torch bori protiv japanske podmornice. Rat je posvuda, pomislio je Henry i gurnuo strip pod krevet, dok mu je majka na noćni ormarić stavljala kekse s maslacem i bademima.
– Želiš li razgovarati, Henry? Ako želiš, molim te, razgovaraj sa mnom. – Obratila mu se na kantonskom, a u očima joj se jasno vidjelo da je zabrinuta za njega.
Pogledao je kroz otvoren prozor. Zastori za zamračenje visjeli su kruto i teško, jedva se pomičući na povjetarcu. Nije mogao razumjeti žamor ljudi na ulici. Dolazio je i odlazio kao i njegova želja da razumije što se događa oko njega.
– Zašto ne želi razgovarati sa mnom? – Henry je upitao majku na kantonskom, i dalje gledajući kroz otvoren prozor.
– Tko? Tvoj otac?
Nakon duge stanke, Henry je pogledao u nju i kimnuo.
– Razgovara s tobom svaki dan. Kako to misliš, zašto ne želi razgovarati?
– Razgovara, ali me ne sluša.
Henry je sjedio dok ga je milovala po ruci, po trbuhu, tražeći prave riječi kako bi je sin razumio.
– Ne znam kako bih ti to smisleno objasnila. Ti si rođen ovdje. Ti si Amerikanac. Mjesto iz kojeg dolazi tvoj otac poznaje samo rat. Rat s Japanom. Japanci su napali sjevernu Kinu i ubili mnogo, mnogo ljudi. Ne vojnike, nego žene i djecu, stare i bolesne. Tvoj je otac odrastao u takvim okolnostima. Gledao je kako se to događa njegovoj obitelji. – Iz rukava je izvadila pletenu maramicu i obrisala oči, iako nije plakala. Možda više nije mogla plakati, pomislio je Henry. Možda je to sada samo bila navika.
– Tvoj je otac došao ovamo kao siroče, ali nikad nije zaboravio tko je, odakle dolazi. Nikad nije zaboravio svoj dom.
– Sada je ovo njegov dom – usprotivio se Henry.
Majka mu je ustala i pogledala kroz prozor prije nego što ga je zatvorila. – Ovdje živi, ali ovo nikada neće biti njegov dom. Pogledaj što se događa u Japanskoj četvrti. Tvoj se otac boji da bi se to jednog dana moglo dogoditi i nama. I zbog toga – bez obzira na to koliko voli Kinu – želi da ovo bude tvoj dom. Da ti budeš prihvaćen ovdje.
– Ali ima obitelji...
– Znam. Ima nekih obitelji. Kineskih. Američkih. Obitelji koje sada, dok mi razgovaramo, skrivaju Japance. Njihove stvari. To je vrlo opasno. Ti, ja, svi možemo završiti u zatvoru ako im pomognemo. Znam da imaš prijateljicu. Onu koja zove na telefon. Djevojčica iz škole Rainier? Ona je Japanka?
Henry je više nije gledao kao Japanku. – Ona mi je samo prijateljica – rekao je na engleskom. I nedostaje mi.
– Ha? – rekla je njegova majka, jer ga nije razumjela.
Henry se ponovno prebacio na kantonski, razmišljajući o tome što da kaže, koliko toga da otkrije. Pogledao je majku u oči. – Ona mi je najbolja prijateljica.
Majka mu je pogledala u strop i duboko uzdahnula. Kao da prihvaća da se dogodilo nešto loše. Kao kad umre neki rođak pa kažeš: »Barem je dugo živio.« Ili kad ti kuća izgori do temelja i pomisliš: »Barem smo zdravi.« Uzdah rezigniranog razočaranja. Utjeha, kao kad si drugi i nemaš ništa od toga. Ili kad ti nešto ne uspije, a protratio si svoje vrijeme, jer na kraju, ono što radiš, ono što jesi, nije ni najmanje bitno. Kao ni išta drugo.
Ostatak vikenda Henryjev otac nije htio razgovarati o tome što se događa u Japanskoj četvrti. Henry je htio raspravljati o tome, ali otac bi ga prekinuo svaki put kad mu se Henry obratio na kantonskom. Majka je malo omekšala, samo da mu bude lakše. Svađala se s Henryjevim ocem – što je bio rijedak slučaj – zbog Keiko, zbog Henryjeve prijateljice – no sada je bilo vrijeme da se nastavi dalje pa ni ona nije držala vrijednim da se o tome više raspravlja. Kada su mu na kantonskom rekli da će sve to shvatiti kad bude stariji, samo se razbjesnio. A jedino što je Henry mogao bilo je gunđati o tome na engleskom, nikome posebno.
Čak je pokušao nazvati Keiko u nedjelju ujutro, prije nego što su mu se roditelji probudili, ali nitko mu se nije javljao. Telefonski operater rekao mu je da je telefon isključen. Odlazak u školu u ponedjeljak nije ga umirio. Keiko nije bila ni ondje. Svi u Japanskoj četvrti bili su zaokupljeni pakiranjem – ili prodavanjem onoga što nisu mogli ponijeti.
Tako je u utorak ujutro, umjesto da pođe u školu, Henry otrčao prema kolodvoru Union, koji je postao središnje okupljalište stanovnika Japanske četvrti. Trčeći niz South Jackson, vidio je niz vagona Pullman ispruženih na tračnicama, koji su vodili do glavne kolodvorske zgrade. Ondje su se nalazili i autobusi Greyhound, koji su škripali i tutnjali, krcati vojnicima, koji su sa svojim puškama na ramenima izgledali kao da ne pripadaju ovamo.
Odvode ih, pomislio je Henry. Sve ih odvode. Sigurno ima pet tisuća Japanaca. Kako ih sve mogu odvesti? Kamo će ići?
Nekoliko blokova dalje od kolodvora, ulice su bile krcate ljudima. Bila je to mješavina uplakane djece, vuče kovčega i vojnika koji su provjeravali dokumente mještana – što su uglavnom bili odjeveni u najbolju odjeću, a kovčeg ili dva koliko su smjeli ponijeti bili su toliko puni da su se gotovo raspuknuli. Svakoj je osobi s dugmeta kaputa visjela obična bijela ceduljica, kakva se može vidjeti na komadu namještaja.
U Javnom proglasu 1 pisalo je da se svi građani japanskog podrijetla, koji su rođeni u Japanu ili pak pripadnici druge generacije rođenih u Americi, poput Keiko, moraju okupiti na željezničkom kolodvoru do devet sati. Odlazit će u skupinama, prema četvrti u kojoj žive, dok svi ne odu. Henry nije znao kamo će otići. Japance s Bainbridge Islanda poslali su u Manzanar – mjesto u Kaliforniji blizu granice s Nevadom. No jedan logor nikako nije mogao primiti gomilu ljudi koja je bila potjerana prema željezničkom kolodvoru.
Tražeći Keiko, Henry je pokušavao ne obazirati se na gomilu ljutitih bijelaca koji su stajali iza barikada i vikali na obitelji koje su prolazile. Cio most koji je vodio do pristaništa trajekta bio je krcat, nitko se nije ni pomaknuo i svi su se naginjali, zureći u vojnu zonu okruženu barikadama. Kao da su se ljudske oči nalazile posvuda. Muškarci i žene gledali su s otvorenih uredskih prozora visoko iznad ulice i zviždali.
Henry nije razgovarao s Keiko otkako su otišli iz restorana. Ponovno ju je nazvao, s telefonske govornice, no telefon je samo zvonio i zvonio dok se nije ubacio operater s pitanjem ima li kakvih problema. Henry je spustio slušalicu. Ako ih misli pronaći, ovo je pravo mjesto. Ali što ako su već otišli? Morao ju je pronaći. Užasavao se pomisli da će se morati vratiti u školu bez nje i iznenadio se zbog toga koliko mu je već nedostajala.
Tu i tamo ugledao je nekoliko Kineza, uglavnom željezničkih radnika. No Henry nikoga nije poznavao. Razaznao ih je u gomili zbog dugmadi koje su nosili, isto kao i njegovo. Nakon što je stigla vojska i vojna policija, mala tiskara koja ih je izrađivala sve je prodala. Takvo je zlato, pomislio je Henry dok je dodirivao svoje dugme. Malo i dragocjeno.
Stojeći na crveno-bijelo-plavom poštanskom sandučiću, mahnito je pregledavao gomilu ljudi koja se polako kretala prema željezničkom kolodvoru. Henry je ugledao kako još jedan veliki vojni kamion nemilosrdno tutnji i staje, ali iz njega nisu izašli vojnici, nego su pod ceradom sjedili stari Japanci. Neki su hodali kao da su invalidi. Vojnici su im pomogli da siđu, a neke su, neuredne i raščupane kose, stavljali u invalidska kolica. S njima je bio i japanski liječnik. Henry je shvatio što se događa. Ispraznili su bolnicu. Odvodili su i stare i nemoćne. Mnogi su izgledali zbunjeno, očigledno ne znajući što ih je snašlo i zašto.
Henry je spazio kako se jedan bijelac drži za ruku s Japankom. Morao se zapitati što se događa s obiteljima gdje se bijelac oženio Japankom. Miješani brakovi nisu bili dopušteni. A onda opet, možda će ih ipak poštedjeti internacije. No shvatio je da nije tako kad je ugledao dječja kolica i kovčeg u ženinoj ruci.
Dok je gledao kako se gomila polako kreće, čuo je kako u udaljenom Boeing Fieldu odjekuje zvono za devet sati. Već je pretraživao gomilu koliko – četrdeset minuta? Henry je znao da vrijeme izmiče te je počeo paničariti. – Keiko! – vikao je s vrha poštanskog sandučića. Osjetio je kako ga ljudi gledaju dok prolaze pokraj njega. Sigurno misle da sam lud. Možda i jesam. Možda je u redu biti lud. – Keiko! Keiko Okabe! – vikao je sve dok ga jedan vojnik nije pogledao, kao da ometa jutarnji spokoj. A onda je ugledao nešto. Poznati prizor.
Eno ih! Šešir gospodina Okabea u stilu Caryja Granta izgledao je veličanstveno čak i dok je gospodin Okabe prelazio ulicu noseći jedine stvari koje su mu ostale. Henry je prepoznao njegovo dostojanstveno držanje, ali njegovu gracioznost zamijenio je odsutan pogled. Hodao je polako, držeći ženu za ruku. Ona je pak držala Keiko za ruku. Keikin mlađi brat hodao je ispred njih i igrao se drvenim zrakoplovom, okretao njegov propeler, ne znajući da dan nije poput ostalih.
Henry je mahao rukama i vikao. Ali to nije pomoglo, nisu ga primijetili. Možda ne bi primijetili da pada kiša ili da građevine oko njih gore. Kao i većina ostalih japanskih obitelji, i oni su pognuli glavu, gledajući ispred sebe ili su pazili da ne izgube jedno drugo.
Međutim, netko je ipak primijetio Henryja.
Bio je to Chaz. Čak i s mjesta na kojem je Henry stajao, prepoznao je crveno prištavo lice tog nasilnika. Chaz je stajao iza barikada i smijao se, mahnuo Henryju i još mu se jednom nasmiješio prije nego što je nastavio vikati na djecu i njihove uplakane majke, koji su prolazili.
Henry je opazio dugme koje je Chaz nosio pa skočio sa sandučića i počeo se probijati kroz gomilu, ne ispuštajući iz vida njegovu jež frizuru i slijedeći zvuk njegova cerekanja. Ubit će me, pomislio je Henry. Krupniji je, brži. Ali više me nije briga. Henry je kipio od bijesa.
Chaz se podsmjehnuo kad se Henry provukao ispod barikade i stao ravno pred njega. – Znao sam da ću te ovdje pronaći, Henry, stari prijatelju. Kako ti je tatica?
– Što ti radiš ovdje? – upitao je Henry.
– Uživam u prizoru kao svi ostali. Htio sam došetati ovamo vidjeti tko ne ide. Ali čini se da svi idu. Izgleda da ću morati paziti na njihove stvari dok ih nema. – Chaz je isturio donju usnu, pretvarajući se da se duri.
Henry je čuo o pljačkanju koje je sinoć započelo u nekim četvrtima. Obitelji još nisu ni otišle, a ljudi bi im se ušetali u stan, uzeli svjetiljke, namještaj, sve što nije bilo učvršćeno. A u slučaju da je bilo, poslužili bi se čekićem za vađenje čavala koji su nosili sa sobom.
– Budući da je vojska ogradila Japansku četvrt, tamo se nema što vidjeti. Pa sam pomislio kako je bolje doći ovamo i reći sayonara. To što sam naletio na tebe samo je bonus. – Kad je to izgovorio, Chaz je zgrabio Henryja za ovratnik.
Henry mu se pokušao otrgnuti. Chaz je bio viši od njega za glavu i prijeteći se nadvio nad njim. Henry je u gomili ljudi tražio neko ljubazno lice, ali nitko ga nije primijetio. Nikoga nije bilo briga. Tko sam ja u svemu ovome? Kao da sam ja važan.
Tada je ugledao dugme na Chazovoj košulji. Ono koje je ukrao Henryju. Trofej, pričvršćen na njegovoj jakni poput ordena dodijeljenog za okrutnost. Još zlata.
Henry je stisnuo šake tako čvrsto da su mu se nokti u mekano meso dlanova urezali u obliku malih polumjeseca. Udario je Chaza svom snagom te je jačinu zadanog udarca osjetio čak u ramenu. Htio ga je tresnuti u nos, ali zahvatio je jagodičnu kost. Prije nego što mu je Henry uspio uputiti još jedan udarac, leđa su mu lupila o pod. Glava mu je udarila o beton i samo je vidio kako se mesnate šake obrušavaju na njega.
Braneći se najbolje što je mogao, Henry je ispružio ruku da uhvati Chaza i osjetio samo probadajuću bol u ruci. Unatoč udarcima koje je primao u glavu, probadanje ruke bila je jedina bol koju je osjetio. Jedina bol koja je bila važna.
Dok se Henry kotrljao izmičući udarcima i podižući ruke, Chaz kao da je odletio. Gomila se razišla. Čini se da nikoga nije bilo briga što mali bijelac na mrtvo ime prebija kineskog dječaka. Nikoga nije bilo briga osim Sheldona – koji ga je vidio i maknuo većeg dečka s njega.
Chaz se otrgnuo crncu. – Miči s mene svoje prljave ruke! – Očistio je prašinu s košulje, djelujući osramoćeno i poniženo, kao mačak umočen u ledenu vodu. Promatrao je ljude oko sebe, tražeći ljubazno lice, ali nekoliko promatrača koji su ga spazili samo su zakolutali očima zbog buke koju je prouzročio. – Zaboravio sam da ti je ovaj crnjo prijatelj – promrmljao je Chaz, gotovo u suzama. Kukavno se odmičući, dodao je: – Vidimo se sutra, Henry. Sljedeći put ću te još više isprebijati.
– Jesi li dobro, mali? – upitao je Sheldon.
Henry se okrenuo na bok i sjeo pa rukavom obrisao krv koja mu je curila iz nosa. Imao je osjećaj da su mu oči natečene i da će sutra sigurno biti ljubičaste. Jezikom je prešao preko zubi, da vidi jesu li svi na broju. Ništa nije bilo slomljeno. Ništa nije nedostajalo.
Rastvorio je šaku i pogledao u dugme, a igla mu se dijelom zabila u dlan. Henry se nasmiješio i na najboljem engleskom rekao: – Bolje nego ikad.
Henry je brzo trčao kroz mnoštvo ljudi, neprimijećen u tom kaosu – u potrazi za Keikinom obitelji, zabrinut da tučnjava s Chazom nije upropastila priliku da je vidi. Znao je u kojem su smjeru išli, ali na kolodvoru će biti bezbroj vlakova u koji se mogu ukrcati. Pomislio je na ljude iz restorana Kau Kau. One koji su preuzeli stvari japanskoga para. Čuo je kad je majka rekla da ima još takvih obitelji. Kineskih obitelji koji su primali ljude k sebi da ih sakriju – moralo je postajati rješenje.
Svakim korakom, Henry je smišljao način na koji bi mogao uvjeriti svoje roditelje. Bi li oni primili Keiko? Njihova prva pomisao bila je da zaštite sebe, a onda druge u svojoj zajednici. Morat će ih nekako natjerati da shvate. Kako ne bi shvatili? Otac je bio zadrt, ali kada dozna da vojnici tisuće ljudi tjeraju na nepoznato odredište, u nepoznatu sudbinu, to će sve promijeniti. Kako bi mogli mirno sjediti i ništa ne poduzeti kad se toliko ljudi odvodi – kad bi oni mogli biti sljedeći?
Henry je protrčao pokraj brda prtljage. Sanduci, torbe i kovčezi bili su naslagani toliko visoko da su gotovo dosezali krov srebrnastih autobusa koji su prolazili. Obitelji su raspravljale o tome koliko toga smiju ponijeti. Višak stvari našao bi se na vrhu sve veće hrpe. Do nje je stajao brijeg načinjen od zaplijenjenih radiouređaja. Ogromni radiouređaji Philco i mali prijenosni Zenith uređaji savijenih antena bili su nabacani straga kao stare cipele. S druge strane ulice nalazio se željeznički kolodvor Union, masa od opeke pristojna izgleda, a masivnu željeznu nadstrešnicu uz zgradu pridržavali su ogromni nizovi crnog lanca. Iznad nje nalazio se ogroman sat. Devet i petnaest. Vrijeme je izmicalo.
Sa strmih mramornih kolodvorskih stuba, Henry je promatrao uzburkano more ljudi, grupe obitelji i voljenih koji su očajnički htjeli ostati zajedno. Poneko izgubljeno dijete plakalo je usamljeno dok su vojnici marširali. Ostali su bili okupljeni kao stoka, grupu po grupu ukrcavali su u velike putničke vlakove – koji su išli kamo? U Crystal City, u Teksas? U Winnemucu, u Nevadu? Toliko je bilo glasina. Posljednja koju je čuo bila je da su ih slali u nekadašnji indijanski rezervat.
Henry je ponovno uočio šešir. Bio je to, dakako, jedan od mnogih, ali taj hod, to držanje, podsjećali su na njezina oca. Hitajući niz stube do prizemlja, očekivao je da će ga neki vojnik zaustaviti, ali događalo se previše toga. Trebalo ih je ukrcati. Pobrinuti se da odu. Sada. Samo je to bilo važno ovima u uniformi.
Henry se vrzmao oko odraslih – neki su stajali, dok su drugi sjedili na prtljazi i djelovali uplašeno i zbunjeno. Jedan je svećenik molio krunicu s mladom Japankom. Drugi parovi su se slikali, smiješeći se najbolje što su mogli, prije nego što su se zagrlili i pristojno rukovali.
Evo ga.
– Gospodine Okabe! – Ozlijeđen i bez daha, Henry je osjetio kako ga glava počinje boljeti.
Snuždeni stari gospodin koji se okrenuo imao je guste brkove. Henryjevo razočaranje još je više naglasio zvižduk željezničara. Po prvi put tog jutra, Henry je prestao s potragom te je pao na koljena i počeo zuriti u prljavi popločeni pod. Otišla je, zar ne?
– Henry?
Okrenuo se i ugledao ih. Keiko i njezinu obitelj. Njezin mali brat oponašao je zvukove zrakoplova. Nasmiješili su se, a svatko je imao istu ceduljicu na kojoj je pisalo »Obitelj 10281«. Kao da su bili oduševljeni što su ugledali lice koje ne ide na neko nepoznato mjesto zajedno s njima.
Henry je ustao. – Mislio sam da ste otišli. – Pogledao je Keiko pa njezinu obitelj, ne želeći da odu.
– Donio sam ovo. Stavi ga i pustit će te da odeš odavde – rekao je i u Keikinu ruku stavio dugme koje je uzeo Chazu, moleći gospodina Okabea: – Može ostati kod nas ili kod moje tete. Pronaći ću neko mjesto za nju. Nabavit ću još dugmadi. Vratit ću se i nabaviti ih još za sve vas. Uzmite moje. Uzmite ga i ja ću se vratiti i nabaviti još.
Henryjevo srce brzo je tuklo dok je pokušavao skinuti svoje dugme.
Gospodin Okabe pogledao je svoju suprugu, a potom stavio ruku na Henryjevo rame. Henry je vidio tračak nade u njihovim očima. Samo tračak. Ali onda je nestao. Otići će. Kao i ostali. I oni će otići.
– Upravo si mi dao nadu, Henry. – Gospodin Okabe rukovao se s Henryjem i pogledao ga u oči. – A ponekad je nada dovoljna da ti pomogne preživjeti sve nedaće.
Henry je duboko uzdahnuo, a ramena su mu se spustila kad je odustao od skidanja dugmeta.
– Što ti je s obrazom? – upitala je Keikina majka.
– Ma ništa – rekao je Henry, prisjetivši se da ima ogrebotine i modrice od tučnjave.
Gospodin Okabe uhvatio je ceduljicu koja mu je visjela s kaputa. – Bez obzira na to što nam se dogodi, Henry, i dalje ćemo biti Amerikanci. I moramo se držati zajedno, kamo god da nas odvedu. Ali ponosan sam na tebe. Sigurno su i tvoji roditelji ponosni.
Henryju je zastala knedla u grlu pri toj pomisli te je pogledao Keiko, koja ga je uhvatila za ruku. Ruka joj je bila mekša i toplija nego što je zamišljao. Dodirnula je Henryjevu košulju na mjestu gdje se nalazilo dugme, iznad njegova srca. Nasmiješila se, a oči su joj zaiskrile. – Hvala ti. Ali mogu li svejedno ovo zadržati? – upitala je, podigavši dugme koje joj je dao.
Henry je kimnuo. – Kamo vas odvode?
Keikin otac pogledao je u vlak koji je bio gotovo pun. – Samo znamo da nas vode u privremeni logor po imenu Harmony.
Nalazi se na sajmištu u Puyallupu, oko dva sata južno odavde A odande... ne znamo, nisu nam rekli. Ali rat ne može trajati vječno.
Henry nije bio siguran u to. Rat traje otkako zna za sebe.
Keiko ga je zagrlila i šapnula mu na uho: – Neću te zaboravti. – Dugme s natpisom »Ja sam Kinez« pričvrstila je na koricu dnevnika s unutarnje strane i privila ga na grudi.
– Bit ću ovdje.
Henry ih je gledao kako se ukrcavaju u vlak, zajedno s desecima drugih obitelji. Vojnici u bijelim rukavicama, s pendrekom u ruci, zviždali su i podigli ruke kad su se vrata zatvorila. Henry se zadržao uz rub prostora za ukrcavanje i mahao dok je vlak odlazio s postaje i nestajao s vidika. S obraza je obrisao tople suze, a tuga mu se raspršila u moru obitelji koje su čekale sljedeći vlak. Stotine obitelji. Tisuće.
Izbjegavao je pogledati u oči vojnike dok je odlazio, razmišljajući o tome što će reći roditeljima i na kojem jeziku. Možda ako bude govorio svoj američki neće uopće ništa ni morati reći.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:42 am


PRAZNE ULICE

(1942.)


Henry je hodao u suprotnom smjeru od bujice japanskih obitelji koje su se slijevale prema željezničkom kolodvoru Union. Gotovo svi su išli pješke, a neki su gurali kolica opterećena njihovom prtljagom. Prošlo je i nekoliko automobila i kamiona s kovčezima i torbama pričvršćenim na haubi, ukrasnoj masci, krovu – bilo koja ravna površina poslužila je kao mjesto za stavljanje tereta dok su obitelji ukrcavale rođake i njihove stvari i vozili ih prema logoru za premještaj – Harmony, kako je rekao gospodin Okabe.
Henry je gledao u beskonačan niz ljudi. Nije znao kamo bi otišao. Samo je htio otići nekamo, kamo god.
Škola taj dan nije dolazila u obzir. Pomisao na to da kasni i da će ga zbog toga drugi učenici ismijavati bila je jednako užasna kao i pomisao da će morati trpjeti njihovu sreću – njihovo veselje i zadovoljstvo zbog toga što je Keikina obitelj i cijela njezina četvrt odvedena. Svi ti osmijesi. Pobjednici u bitki na domaćem terenu protiv omraženog neprijatelja. Iako taj neprijatelj govori isti jezik kao i oni i iako je položio zakletvu zastavi Sjedinjenih Američkih Država kao i oni.
Naravno, Henry zapravo nije ni znao jesu li škole otvorene ovog trenutka. Metež u centru kao da je stvorio praznično ozračje – zastrašujuće slavlje nalik na karneval. S gramofona se negdje orio marš »Stars and Stripes Forever« – oštar kontrast s melankolijom Japanaca i njihovom tihom tugom.
Kako je Henry odmicao od željezničkog kolodvora, mogućnost da ga uhvate redari koji traže djecu što bježe iz škole bila je vrlo mala. Toliko toga se događalo, bila je prevelika gužva na ulicama. Radnje su bile zatvorene jer su službenici u centru gledali metež. Ljudi koji odlaze. Ljudi koji ih promatraju. A vojnici na ulicama činili su se zaokupljeni svojim zadatkom: tjerati skupine ljudi s ceduljicama koje su im visjele s kaputa. Vikali su na ljude da ostanu u redu, povremeno zazviždali kako bi privukli pozornost onima koji su vrlo malo ili ni malo govorili engleski.
Henry je lutao i zatekao se na Aveniji Maynard koja ga je vukla prema rubu Nihonmachija. Ondje je ugledao Sheldona kako sjedi na autobusnom stajalištu te pijucka crnu kavu iz šalice od termos boce, dok mu kovčeg sa saksofonom stoji između nogu. Pogledao je Henryja i odmahnuo glavom dok su preostali stanovnici Nihonmachija odlazili.
– Žao mi je, Henry – rekao je Sheldon dok je puhao u kavu da je ohladi.
– Nisi ti kriv – odgovorio je Henry i sjeo pokraj svojega prijatelja.
– Svejedno mi je žao. Nisi ništa mogao učiniti. Nitko ništa nije mogao učiniti. Ali bit će sve u redu s njima. Rat će se brzo završiti, vratit će se oni, vidjet ćeš.
Henry se nije mogao natjerati da kimne i složi s time. – Što ako ih pošalju natrag u Japan? Keiko čak ni ne zna japanski. Što će se onda dogoditi s njom? Više je neprijatelj ondje nego ovdje.
Sheldon je ponudio kavu Henryju, ali Henry je samo odmahnuo glavom. – Ne znam, Henry. Ništa ne mogu reći u vezi toga. Samo znam da svi ratovi završe. Ovome će doći kraj. A onda će sve doći na svoje. – Sheldon je ponovno zatvorio termosicu. – Da te otpratim do škole? Henry je zurio u prazno.
– Ideš kući?
– Kasnije ću ići kući – rekao je Henry odmahujući glavom. Sheldon je pogledao niz ulicu, kao da čeka autobus koji kasni i koji možda nikad neće doći. – Onda pođi sa mnom.
Henry nije ništa pitao. Pošao je za Sheldonom sredinom Avenije Maynard, hodajući po isprekidanoj bijeloj crti u središte Japanske četvrti, u ulicu po kojoj su bili razbacani primjerci Javnog proglasa 1 i male papirnate američke zastave, koje su se zalijepile za mokar pločnik. Ulice su bile puste, pločnici ogoljeli. Henry se okretao i gledao Aveniju – nigdje traga automobilima ni kamionima. Nije bilo bicikala ni dječaka koji raznose novine. Nije bilo prodavača voća ni ljudi koji su kupovali ribu. Nije bilo štandova s cvijećem ni s rezancima. Ulice su bile prazne, puste – baš onako kako se on osjećao. Nikoga nije bilo.
Vojska je maknula barikade s ulica, osim s onih koje su vodile prema željezničkom kolodvoru. Na svim zgradama bile su zakucane daske. Prozori su bili prekriveni šperpločom, kao da su stanovnici čekali tajfun koji ih nikada nije zahvatio. Transparenti s natpisima »Ja sam Amerikanac« još su visjeli preko brijačnice Sakoda i Istočnjačke trgovačke kompanije. Zajedno s natpisima »Zatvoreno«.
U ulicama je bilo toliko tiho da je Henry čuo kliktanje galebova koji su mu letjeli iznad glave. Čuo je i zvižduk željezničara sa željezničkog kolodvora, nekoliko blokova dalje prema jugu. Čak je čuo svoje cipele kako tapkaju po vlažnom pločniku Seattlea, no taj se zvuk brzo utišao kad je vojni džip skrenuo u Aveniju Maynard. On i Sheldon premjestili su se na pločnik i gledali vojnike koji su prolazili, zureći u njih dvojicu. Na trenutak je Henry mislio da će ga uhititi, kao ostale Japance u Seattleu. Pogledao je dolje i dodirnuo dugme na kaputu. To i ne bi bilo toliko loše, zar ne? Možda ga pošalju i isti logor kao i Keiko i njezinu obitelj. Međutim, nedostajao bi majci, a možda i ocu. Džip je prošao pokraj njih. Vojnici se nisu zaustavili. Možda su znali da je Kinez. Možda su imali važnijih obaveza nego uhititi izgubljenog malca i crnoga nezaposlenog saksofonista iz South Jacksona.
On i Sheldon hodali su sve do stuba kazališta Nippon Kan, preko puta parka Kobe, u sjeni Hotela Astor japanskoga vlasnika, hotela koji je stajao pust kao prazan lijes. Najljepši dio Japanske četvrti, čak i tako pust, poslije podne je izgledao prekrasno. Trešnjini cvjetovi prekrivali su pločnike, a ulice su mirisale po životu.
– Što radimo ovdje? – upitao je Henry, promatrajući kako Sheldon otvara kovčeg i vadi saksofon.
Prislonio je usnik ustima. – Živimo.
Henry je promatrao napuštene ulice oko sebe, prisjećajući se ljudi, glumaca, plesača, staraca kako brbljaju i kartaju se. Djece kako trče i igraju se. Keiko kako sjedi na brežuljku i crta u svoju crtanku. Kako se smije Henryju. Zadirkuje ga. Sjećanja su ga razgalila, ali samo nakratko. Možda je postojao život koji treba proživjeti.
Naćulio je uši kad je Sheldon duboko udahnuo i potom polagano počeo zavijati na saksofonu. Bila je to tužna, melankolična melodija, kakvu Henry još nikada nije čuo da svira na ulici ili u klubovima. Bila je dirljiva, ali samo nakratko. Potom je prešao na nešto veselo – nešto življe, s dušom i srcem. Nije svirao ni za koga, ali Henry je shvatio da istodobno svira za sve.
Henry mu je mahnuo i krenuo kući, dok je Sheldon i dalje svirao u daljini. Na pola puta do kuće, ušao je u Kinesku četvrt. Bio je daleko od vojnika na željezničkom kolodvoru pa je skinuo dugme i stavio ga u džep, ne želeći razmišljati o tome.
Potom je zastao i kupio majci još jedan crveni ljiljan.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:42 am




CRTANKA

(1986.)


U poluosvijetljenom podrumu Hotela Panama, Samantha je duboko udahnula i otpuhnula prašinu s jedne knjižice. – Pogledajte ovo! – rekla je.
Ona i Marty nisu baš bili od velike pomoći, kako je Henry očekivao. Zaokupih su ih detalji svakog predmeta koji su našli te su pokušali pronaći neko značenje – odrediti povijesnu vrijednost ili barem shvatiti zašto bi netko takav predmet pohranio ovamo, bez obzira je li riječ o važnom dokumentu ili samo o buketu suhog cvijeća.
Henry im je objasnio da je većina dragocjenih stvari koje su obitelji čuvale prodana ispod cijene u žurbi prije dolaska vojnika koji su ih odveli. Bilo je teško pronaći mjesto gdje bi sve mogli pohraniti, a nitko nije mogao znati hoće li te stvari ondje biti na sigurnom. Na kraju krajeva, nitko nije znao kad bi se mogli vratiti. Svejedno, mnogo toga što su Henry, Marty i Samantha pronašli očito je vlasnicima mnogo vrijedilo – bili su to albumi sa slikama, rodni i vjenčani listovi, kopije dokumenata o dobivanju državljanstva. Čak i uredno uokvirene diplome sa Sveučilišta Washington, kao i nekoliko doktorata.
Henry je prvog dana zastao pogledati neke albume sa slikama, no zbog obima stvari morao se usredotočiti samo na ono što je tražio. Ako ne zanemari sve ostalo, zadržat će se tjednima.
– Ovo je nevjerojatno! Pogledaj ove knjige – rekao je Marty s druge strane prašnjavog podruma. – Tata, dođi vidjeti ovo.
Henry i njegova improvizirana posada prekopavali su prtljagu u potrazi za pločom već dva sata. U tom razdoblju pozivali su Henryja da se divi hrpi bižuterije, japanskom maču koji nekim čudom nije zaplijenjen i kutiji sa starim kirurškim priborom od mjedi. Već je bio umoran od novih otkrića.
– Je li to ploča? – promrmljao je.
– Pa recimo da je u njoj nešto pohranjeno... to je crtanka. U stvari, cijela kutija crtanki. Dođi pogledati.
Henry je ispustio lonac od bambusa koji je vadio iz starog sanduka i provukao se kroz kutije i kovčege što je brže mogao.
– Da vidim, da vidim...
– Polako, ima za svakoga nešto – rekao je Marty. Henry je držao malu crtanku – prašnjave crne korice bile su stare i krhke. U njoj su se nalazili crteži Kineske i Japanske četvrti. Crteži dokova u Elliott Bayu. Crteži tvorničkih radnika, trajekata i cvijeća na tržnici.
Crteži su bili nedovršeni i nepotpuni, a gdje-gdje je bilo naznačeno vrijeme ili mjesto. Nije bilo nikakvog imena ili ga barem on nije mogao pronaći.
Marty i Samantha sjedili su na kovčezima ispod jedinog izvora svjetlosti koje je dopiralo iz jedne žarulje i prelistavali crtanke. Henry nije mogao sjediti. Nije mogao ni mirno stajati.
– Gdje ste to pronašli? Na kojoj hrpi?
Marty mu je pokazao, a Henry je počeo kopati po kutiji sa starim kartama, nedovršenim slikama i staklenkama sa starim priborom za slikanje.
– Tata?
Henry se okrenuo i vidio kako ga sin zbunjeno gleda. Marty je pogledao u list papira koji je držao ispred sebe, potom u oca, a onda opet u list papira. Samantha je samo djelovala zbunjeno.
– Tata? – Marty je u prigušenom svjetlu zurio u oca. – Jesi li to ti?
Marty je ispružio istrgnuti, zgužvani list papira. Bio je to crtež olovkom mladića koji sjedi na stubama jedne građevine. Izgledao je pomalo tužno i usamljeno.
Henry je imao osjećaj da je vidio duha. Stajao je i zurio u sliku.
Marty je okrenuo stranicu. Tu su bila još dva crteža, manje detaljno nacrtana, ali to je očito bio isti dječak. Zadnji crtež bio je prikaz mladog, lijepog lica. Ispod njega pisalo je »Henry«.
– To si ti, zar ne? Prepoznajem te sa slika i fotografija kad si bio mali.
Henry je gutnuo slinu i uhvatio dah te više nije bio svjestan podrumske prašine koja mu je škakljala nos i nadraživala oči. Više nije osjećao suhoću. Dodirnuo je crte na listu papira i osjetio trag olovke, teksturu razmazanoga grafita koji je dočaravao svjetlo i sjenu. Uzeo je malu crtanku iz ruku svojega sina i okrenuo stranicu. Na njoj su bili isprešani cvjetovi trešnje, stari i osušeni, smeđi i krhki. Komadići nečega što je nekoć bilo tako živo.
Godine su bile nemilosrdne.
Henry je zatvorio crtanku i pogledao sina, kimajući.
– Pronašla sam nešto! – Samantha se vratila na posao i pretraživala kutije u kojoj su pronašli crtanke. – Ploču! – Izvukla je prljavi bijeli omot s pločom; veličina je bila neobična u usporedbi sa suvremenim pločama. Bila je to stara ploča na 78 okretaja. Samantha ju je dala Henryju. Ploča je bila dvostruko teža od današnjih, no svejedno, osjetio je da popušta. Nije morao ni izvaditi staru ploču da bi znao da je slomljena na pola. Henry je otvorio omot i vidio kako se dvije polovice savijaju, pričvršćene naljepnicom. Nekoliko komadića smjestilo se u dnu omota. Henry je pažljivo izvadio ploču, koja je inače bila sjajna i izgledala je posve novo. Nije bilo grebotina na površini, a u dubokim brazdama nije bilo prašine. Položio ju je, pomalo savijenu, na dlan. Na svjetlosti je uspio razaznati otiske prstiju na rubu vinilne ploče. Male otiske. Henry je stavio prste na njih, uspoređujući njihovu veličinu, a potom rukom prešao preko naljepnice na kojoj je pisalo »Oscar Holden & the Midnight Blue, The Alley Cat Strut«.
Henry je odahnuo i sjeo na stari sanduk. Kao i toliko toga što je želio u životu, i ovo je bilo oštećeno. Nesavršeno, poput njegova oca, braka, života. Ali nije ga bilo briga, samo je to htio. Nešto što će mu pružiti nadu, i to je i pronašao. Nije bilo važno u kakvom je stanju.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:42 am


UWAJIMAYA

(1986.)


Henry i Marty naslonili su se na haubu Martyjeve Honde na parkiralištu trgovine Uwajimaya. Samantha je otišla kupiti nekoliko stvari – htjela im je napraviti večeru, kinesku večeru. Zašto, ili što pokušava dokazati, Henry nije mogao utvrditi, a iskreno, nije ni mario. Mogla je napraviti i huevos rancheros ili coq au vin i njemu bi to bilo dobro. Toliko je bio nestrpljiv u vezi s tim što će pronaći u podrumu Hotela Panama, da je preskočio ručak. Sada se već bližilo vrijeme večere, a on je bio uzbuđen i emocionalno iscrpljen... i izgladnio.
– Žao mi je što si svoj sveti gral pronašao u takvom oštećenom stanju. – Marty se trudio utješiti oca, koji je inače bio odlično raspoložen, unatoč tome kako mu je sin doživio današnji dan.
– Pronašao sam je i to mi je jedino bilo važno. Nije mi bitno u kakvom je stanju...
– Da, ali ne možeš je slušati – prekinuo ga je Marty. – A u takvom stanju ništa ne vrijedi, kolekcionarska vrijednost joj je nikakva.
Henry je nakratko razmislio o tome i ležerno pogledao na sat dok su čekali da se vrati Samantha. – Vrijednost određuje tržište, a tržište nikad to neće moći odrediti, jer je nikada ne bih prodao, čak i da je u savršenom stanju. Ovo sam želio pronaći godinama. Desetljećima. I sada to imam. Bolje da sam je pronašao slomljenu nego da sam je zauvijek izgubio.
Marty se usiljeno nasmiješio. – Nešto kao: »Bolje da sam volio i izgubio ljubav nego da nikad nisam...«
– Volio – dovršio je Henry. – Tako nešto. Nije tako srcedrapajuće kako si dočarao, ali blizu si.
On i Marty pretražili su ostatak sanduka i kutija u blizini pronađenih crtanki i stare ploče, ali ništa nije bilo jasno označeno. Pronašao je nekoliko razbacanih ceduljica s prezimenima, uključujući i onu na kojoj je pisalo »Okabe«, ali ona se nalazila na vrhu hrpe s časopisima. Neki miš ili štakor vjerojatno je odavno zaplijenio trakice na kojima su visjele ceduljice. U većini obližnjih kutija nalazio se pribor za slikanje i crtanje. Vjerojatno su pripadale Keiko ili njezinoj majci. Kad bude imao više vremena, Henry je namjeravao vratiti se i vidjeti što bi još mogao pronaći. Ali za sada, pronašao je upravo ono što je tražio.
– I, hoćeš li objasniti što je u kutiji? – upitao je Marty, pokazujući na malu drvenu kutiju s crtankama na stražnjem sjedalu njegove Honde Accord.
Gospođa Pettison dopustila je Henryju da uzme kolekciju Keikinih crtanki i crteža, ali privremeno, nakon što joj je pokazao crteže na kojima je pisalo njegovo ime. Samo ga je zamolila da ih kasnije još jednom donese kako bi se s ostalim stvarima zavele u katalog i kako bi ih povjesničar fotografirao. Stara vinilka na 78 okretaja Oscara Holdena također se našla u toj kutiji, nekako neprimijećeno. Ali stara džez-ploča bila je slomljena i ionako nije ništa vrijedila, zar ne? No Henry se svejedno osjećao krivim, iako ga je Marty uvjerio da se neka pravila trebaju kršiti.
Henry se naslonio na haubu auta, pobrinuvši se da se ne udubi ili ne izboči, a onda se udobno smjestio. – Te crtanke pripadale su nekome s kime sam se družio... kad sam bio dječak, tijekom ratnih godina.
– Nekome iz Japana, pretpostavljam? – upitao je Marty, više činjenično.
Henry je podigao obrve i kimnuo, primijetivši znakovit pogled u očima svojega sina. U Martyjevim očima zasjao je tračak tuge i žalosti. Henry nije bio siguran zbog čega.
– Yay Yay je sigurno poludio kad je doznao – rekao je Marty. Henry se uvijek divio svome sinu što živi u ravnoteži između dvaju svjetova. Jedan je bio tradicionalni, kineski, a drugi suvremeni, američki. Moderni. Vodio je elektroničku oglasnu ploču za studij kemije na Sveučilištu u Seattleu, ali je svejedno djeda oslovljavao na tradicionalan kineski način, s počasnim Yay Yay (a baku s Yin Yin). A s druge strane, baka je Martyju slala pisma na fakultet oslovljavajući ga s »Gospodin Martin Lee«, tako da su formalnosti dolazile s obje strane.
– Ah, tvoj djed bio je zaokupljen drugim stvarima u to vrijeme: vodio je rat na dvije fronte, u Americi i Kini. – Ali istina je, ne znaš pola toga.
– Kakav je bio... tvoj prijatelj? Kako ste se upoznali?
– Prijateljica.
– Tko?
– Prijateljica. Zvala se Keiko. Upoznali smo se u osnovnoj školi za bijelce, u kojoj smo bili jedini Azijci... to je bilo na vrhuncu rata, znaš. I moji i njezini roditelji htjeli su da odrastemo u Amerikance i to što prije moguće.
Henry se nasmiješio, doduše u sebi, a sin mu je skočio s haube, okrenuo se, pokušao nešto reći i potom se ponovno okrenuo. – Samo malo. Tvoja najbolja, prijateljica bila je Japanka dok si ti živio pod režimom Yay Yayeve Kulturne revolucije? Mislim... – Henry je promatrao kako mu sin zamuckuje, zaprepašten, obješene vilice zbog očeva otkrića. – Je li ti ona bila... djevojka? Mislim, ovo baš nije najugodnija rasprava koju možeš voditi s ocem, ali moram znati. Mislim, nisi li ti već, tako reći, imao dogovoren brak? Barem je tako zvučalo kad god si spominjao kako ste se ti i mama upoznali.
Henry je pogledao oko sebe, niz South King. Ljudi različitih profesija, različitih rasa, šetali su avenijom. Kinezi i Japanci, ali i Vijetnamci, Laošani, Korejci i, naravno, mnogo bijelaca. Bilo je tu i mješavine hapa, kako kažu na Pacifičkom otočju, a hapa znači »pola«. Ljudi koji su u sebi imali od svega pomalo. – Bili smo vrlo mladi – rekao je. – Hodanje tada nije bilo isto što i danas.
– Dakle, ona je bila... posebna...
Henry nije odgovorio. Toliko je vremena prošlo, a on nije znao kako objasniti to sinu da ga razumije. Osobito sada kad je upoznao Samanthu. U Henryjevo vrijeme, bilo je uobičajeno upoznati djevojčine roditelje prije nego što počneš hodati s njom, a ne obrnuto. Hodanje je bilo više kao udvaranje, a udvaranje vodi k...
– Je li mama znala za to?
Henry je osjetio kako praznina u obliku Ethel u njegovu srcu postaje još praznija, još hladnija. Jako mu je nedostajala. – Znala je nešto. Ali kad sam se oženio tvojom majkom, nikad se nisam osvrtao na prošlost.
– Tata, pun si iznenađenja u posljednje vrijeme. Mislim, velikih iznenađenja koji mijenjaju pogled na tebe. Zatečen sam. Mislim, sve ovo vrijeme... dok smo tražili ploču. Zar je stvarno bila bitna ploča ili si tražio uspomenu na Keiko, na davno izgubljenu prijateljicu?
Henry se osjećao malo čudno kad je njegov sin izgovorio riječ prijateljica tako da zvuči kao da je bila više od toga. Ali i bila je više od prijateljice, zar ne?
– Započelo je s pločom, koju sam oduvijek htio pronaći – rekao je Henry, ali nije bio siguran je li to posve istinito. – Želio sam je dati nekome. Kao neka vrsta posljednje želje da vidiš davno izgubljenog brata. Kao u magli se sjećam da su njezine stvari sklonjene onamo, ali pretpostavio sam da su preuzete još prije nekoliko desetljeća. Nisam ni sanjao da bi još mogle biti ondje, ispred mog nosa. Šetao sam pokraj tog hotela godinama, a nikad nisam znao da su ondje. A onda su počeli iznositi sve te stvari... onaj suncobran od bambusa. Sve one predmete koji su davno ostavljeni ondje. Nisam imao pojma što ću pronaći. Ali zahvalan sam što sam pronašao crtanke. Uspomene.
– Samo malo – zaustavio ga je Marty. – Kao prvo, ti si jedinac, a kao drugo, maloprije si rekao da nikada nećeš prodati tu ploču, bez obzira na to u kakvom stanju bila.
– Nisam rekao da je neću nikome dati, pogotovo starom prijatelju...
– Vratila sam se. – Pojavila se Samantha, a u svakoj ruci držala je teške plastične vrećice. Henry je uzeo nekoliko vrećica, a Marty je prihvatio ostatak. – Danas vas čeka prava poslastica. Napravit ću račiće u umaku od crnoga graha. – Iz vrećice je izvadila zamotan svežanj u kojem su se, sudeći po obliku, nalazili svježi račići. – Napravit ću i choy sum sa začinjenim umakom od kamenica.
Dva Henryjeva najdraža jela. Bio je izgladnio – a sada je bio izgladnio i zadivljen.
– Čak sam kupila i malo sladoleda s okusom zelenog čaja za desert.
Na Martyjevu licu zadržao se izraz usiljene pristojnosti. Henry se nasmiješio i bio je zahvalan na takvoj ljubaznoj i brižnoj budućoj snahi, čak i ako nije znala da je taj sladoled japanski. Nije bilo bitno. Odavno je već naučio: u obitelji nije najvažnije savršenstvo.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 2 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu