Paul Celan

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this image.]

Paul Celan – pravo ime Paul Ančel (Paul Antschel) – rođen je 23. novembra 1920. godine u Černovcima, rumunskoj Bukovini. Godine 1938 upisuje studije medicine u Turu (Francuska), ali ih ubrzo napušta. Već sledeće godine se vraća u rodno mesto (koje će 1940. godine biti priključeno SSSR-u) i upisuje studije romanistike. Godine 1941. nacisti okupiraju Černovce, a njegova je porodica 1942. godine deportovana u koncentracioni logor. Čitava porodica je stradala u logoru. Od čitave porodice, samo je mladi Paul sticajem srećnih okolnosti preživeo. U oslobođene Černovce će se, nakon bekstva iz logora, vratiti 1944. godine, gde će nastaviti sa studijama romanistike. Od 1945. do 1947. godine (kada i objavljuje svoje prve pesme na rumunskom jeziku u časopisu "Agora") radi kao prevodilac u Bukureštu. Zatim se seli u Beč. Od tada pesme piše isključivo na nemačkom jeziku. Godine 1960. dobija značajnu nemačku književnu nagradu "Georg Bihner" ("Georg Büchner Preis"). U Parizu, 20. aprila 1970. godine, Paul Celan skokom u Senu oduzima sebi život.

[You must be registered and logged in to see this image.]

_________________________________
Beše zemlja u njima
i oni
kopahu.
Kopahu i kopahu, tako im je
dan prolazio, i noć. I nisu
hvalili Boga, koji je,
tako su čuli, sve ovo hteo, koji je,
tako su čuli, sve ovo znao.
Kopahu i ništa više ne čuše;
ne umudriše se, ne spevaše nijednu pesmu,
ne smisliše nijedan jezik.
Kopahu.
Tišina naiđe, i oluja naiđe,
naiđoše mora sva.
Ja kopam, ti kopaš, a kopa i crv,
i ono što onde peva veli: Kopaju.
O, jedan, o, nijedan, o niko, o ti:
Kud je vodilo, kad nikud nije vodilo?
O, ti kopaš, ja kopam, i prikopavam se tebi
i na prstu nam se
prsten budi.

[You must be registered and logged in to see this image.]


_________________________________
Banket
Nek’ noć bude prazna od boca u visokom gredovlju
kušnje,
nek’ prag bude preoran zubima, iznenadni gnjev
posijan prije jutra:
niknut će nam bez sumnje još jedna visoka pjena,
prije nego mlin oni su ovdje,
dolaze naći kod nas suzdržljivo žito za svoj spori
točak…
Pod otrovanim nebesima drugi fetusi su nesumnjivo
više riđi,
i san drukčije unovčen nego ovdje, gdje mi
kockamo u sreću,
nego ovdje gdje se razmjenjuju u tami zaborav
i čudo,
gdje sve vrijedi tek jedan sat potom se sa
zadovoljstvom od nas popljuje,
bačeno u svjetlosne kovčege u lakomu vodu
prozora
bukne na cesti ljudskoj, za slavu
oblaka!
Od tada pokrivajte se ogrtačima i uspnite sa mnom
na stolove:
kako bi drukčije moglo se još spavati nego stojeći,
usred kaleža?
u čije još zdravlje ispijamo mi snove,
ako ne za spori točak?

[You must be registered and logged in to see this image.]

_________________________________
Fuga smrti
Crno mleko zore pijemo ga uveče
pijemo ga u podne i izjutra pijemo ga noću
pijemo i pijemo
kopamo grob u vazduhu tu nije tesno
U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kada se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
to piše i izlazi pred kuću i svetlucaju zvezde zviždi svojim psima da priđu
on zviždi Jevrejima da izađu hajde kopajte grob u zemlji
naređuje nam a sad muziku za ples
Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te izjutra i u podne pijemo te uveče
pijemo i pijemo
U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kad se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
Tvoja kosa od pepela Sulamko kopamo grob od vazduhu tu nije tesno
On viče zabodite dublje u zemlju a vi drugi pevajte i svirajte
hvata se za gvožđe u opasaču vitla njime njegove oči su plave
zabodite dublje ašove vi drugi dalje muziku za ples
Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne i izjutra pijemo te uveče
pijemo i pijemo
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko sa zmijama se igra
Viče svirajte umilnije tu smrt smrt je majstor iz Nemačke
on viče zagudite dublje na violinama pa ćete se vinuti u vazduh kao dim
pa ćete imati grob u oblacima tamo vam neće biti tesno
Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne smrt je majstor iz Nemačke
pijemo te uveče i izjutra pijemo i pijemo
smrt je majstor iz Nemačke njegovo oko je plavo
olovnim zrnom te pogađa zanavek te pogađa
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
huška svoje pse na nas poklanja nam u vazduhu grob
sa zmijama se igra i sneva smrt je majstor iz Nemačke
tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko
Usred šumova, kao naš početak
u provaliji,
u kojoj ti mi pripade,
opet navijam kutijicu
što svira – ti
znaš: onu nevidljivu,
onu
nečujnu.
Kako izumireš sebe u meni:
još u poslednjem
izlizanom
čvoru daha
ti se nahodiš
sa
krhotinama
života.
Gde se zaboravih u tebi,
ti postade misao,
nešto
šumori kroz nas oboje:
šeta prvo
od poslednjih
krila,
zarasta mi
krzno preko
olujnih
usta,

[You must be registered and logged in to see this link.]


_________________________________  
Gost
mnogo prije večeri
navratio je tebi,
koji je pozdrav razmijenio s tamom.
Mnogo prije dana
budi se
i prije no što pođe,potakne san,
jedan san ozvučen koracima:
čuješ ga kako odmjerava daljine
i u njih bacaš svoju dušu

[You must be registered and logged in to see this link.]
_________________________________  
Korona
Jesen mi iz ruke jede svoje lišće: mi
smo prijatelji.
Mi oslobadjamo vrijeme iz orahove ljuske i učimo
ga hodati:
vrijeme se vraća u ljusku.
U zrcalu nedjelja je,
u snu je usnuli,
usta govore istinito.
Moje oko silazi prema spolovilu ljubljene:
gledamo se,
govorimo iz tame,
volimo se kao san i pamćenje,
spavamo kao vino u školjkama,
kao more u zraci krvi iz lune.
Mi smo ondje upleteni u prozor, oni nas gledaju
s ulice:
vrijeme je, nek’ se zna!
Vrijeme je da se kamen najzad pusti procvjetati,
da neprekidno srce kuca.
Vrijeme je da nastane vrijeme.
Vrijeme je.

[You must be registered and logged in to see this link.]




_________________________________  
Kasno i duboko
Zla kao zlatna riječ počinje ova noć.
Mi jedemo jabuke nijemih.
Mi stvaramo jedno djelo koje se rado prepušta
svojoj zvijezdi;
u jeseni naših lipa mi stojimo kao misaono
crvenilo zastava,
plameni gosti s juga.
Mi prisežemo po Kristu Novom pridružiti
prašinu prašini,
pticu lutaličinoj cipeli,
naše srce jednom stubištu u vodi.
Mi prisežemo svijetu svete prisege pijeska,
mi ih rado prisežemo,
mi ih prisežemo snažnim glasom s krovova usnulosti
bez snova i vitlamo bijelu kosu vremena…
Oni kriče: blasfema!
Ima dugo vremena da mi to znamo.
Dugo vremena da mi znamo to, i što onda?
Vi meljete u mlinovima smrti bijelo brašno Obećanja,
vi to predlažete našoj braći i sestrama -
Mi vitlamo bijelim kosama vremena.
Vi nas pozivate na red: blasfema!
Mi to dobro znamo,
da grijeh padne na nas.
Da padne na nas grijeh svih znakova upozorenja,
da dodje grgoljajuće more,
udar vjetra oklopljen zlovoljom povratka,
dan sastavljen od ponoći,
da dodje ono što nikad nije bilo.
Da dodje jedan čovjek iz groba.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Marijana
Bezjorgovanska tvoja je kosa, tvoje lijepo lice od ogledal
Od jednog oka ka drugom oku prelazi oblak, kao Sodoma prema Babilonu:
on komada kulu kao da je od lišća i bjesni uokolo sumpornog grma.
Tad ti sijevnu jedna munja okolo usana – taj ponor s ostacima violine.
Snježnobijelih zuba netko gudalo povlači: O, najljepše pjevaše trstika!
Ljubljena, ti takoder, ti si trstika, a mi svi kiša ;
tvoje je tijelo vino bez premca i mi lijevamo pehare na desetine;
barka u žitu tvoje srce, mi veslaci prema noći;
vrč plavetnila, ti poskakuješ lagano iznad nas, a mi spavamo…
Pred šator primice se satnija, a mi te kucajućc’ peharima u grob nosimo.
Na pločniku svijeta sad odzvanja tvrdi talir snova.

[You must be registered and logged in to see this link.]




_________________________________  
Prebroj bademe
Prebroj bademe,
prebroj što beše gorko i što te je držalo budnu,
pribroj tome i mene:
Tražio sam tvoje oko kad si ga otvorila
i kad te niko nije pogledao,
preo sam onu potajnu nit
niz koju je rosa što si je mislila
klizila ka krčazima
čuvanim izrekom koja ne nađe
ni do čijeg srca put.
Onde si tek sasvim stupila u ime koje ti pripada,
koračala si ka sebi pouzdanim korakom,
njihali su se slobodno čekići
u zvoniku tvoga ćutanja,
što uhvati sluhom to ti pride,
što beše mrtvo zagrli i tebe,
i tako ste utroje pošli kroz veče.
Načini me gorkim.
Pribroj me bademima.

[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________________________  
Povratak domu
Vejavica, sve gušća i gušća.,
golubije boje, kao juče,
vejavica, kao da i sad još spavaš.
Nadaleko naslagana belina.
Preko svega, beskonačan,
trag salinaca izgubljenoga.
Pod njim, skrovito,
ispupčuje se
ono što očima
zadaje toliki bol,
humka za humkom,
nevidljiva.
Na svakoj
Odvedeno kući svoje Danas,
Po jedno u nemo isklizlo Ja:
Drveno, kolac.
Onde: osećanje
Navejano ledenim vetrom,
Koje učvršćuje svoju golubiju,
Svoju snežnobojnu zastavu.

[You must be registered and logged in to see this link.]


_________________________________  
Pohvala daljini
U izvoru tvojih očiju
žive vrše ribara poludjelog mora.
U izvoru tvojih očiju
more drži svoju riječ.
Ja ondje bacam
srce koje je boravilo kod ljudi,
odjeću koju nosio sam i sjaj jedne prisege:
Najtamnije na dnu tamnog, ja sam ogoljeniji.
Ja nisam, no samo jednom otpadnik, pouzdan.
Ja sam ti, kad sam ja.
U izvoru tvojih očiju
ja odjeljujem san od otimačine.
Jedna vrša u svoje petlje ulovila je jednu vršu:
mi se razdvajamo spetljani.
U izvoru tvojih očiju
jedan obješeni davi svoj konopac.

[You must be registered and logged in to see this link.]
_________________________________  
Strmina
Ti tik uz mene živiš, istovjetna meni:
kamen
u urušenom obrazu noći.
O ta strmino, moja ljubljena,
mi se kotrljamo bez stanke,
mi kamenovi,
iz jarka u jarak.
Sve obliji svaki put
Sličniji. Straniji.
O to pijano oko
koje kao i mi luta ovuda uokolo,
i katkad, iznenađeno,
vidi nas zbunjene.

[You must be registered and logged in to see this link.]



_________________________________  
Sažimanje
Sproveden
na polje
s nevarljivim znakom:
Trava, razmaknuta pisanjem. Kamenje, belo,
sa senkama stabljičica:
Ne čitaj više – gledaj!
Ne gledaj više – otidi!
Otiđi, tvoj čas
nema braće, ti si –
kod kuće si. Jedan točak se, polako,
kotrlja iz sebe samog, žbice se
veru,
veru po crnkastom polju, noći
ne trebaju zvezde, nigde
ne pitaju za tebe.
Nigde
Ne pitaju za tebe –
Mesto gde su ležali ima
ime – nema ga.
Nisu onde ležali. Nešto je
ležalo između njih. Oni
nisu prozirali.
Nisu videli, ne,
govorili su
o rečima. Nijedna se
ne probudi,
san naiđe na njih.
Naiđe, naiđe. Nigde
ne pitaju –
Ja sam to, ja,
ja ležah između vas,
otvoreno,
čujno, kuckajući vam, vaš dah je
slušao ja sam
to još, pa vi
spavate.
Još sam –
Godine.
Godine, godine, jedan prst
Pipa naniže i naviše, pipa
Unaokolo:
Šavovi, opipljivi, ovde se
širom razjapilo, ovde je
opet zaraslo – ko je
to pokrio?
Pokrio – ko?
Došla je, došla.
Došla je jedna reč, došla,
Došla kroz noć,
htela da svetli, da svetli.
Pepeo.
Pepeo, pepeo.
Noć.
Noć-i-noć. – Otiđi
Oku, vlažnome.
Otiđi
oku,
vlažnome –
Orkani.
Orkani, odvajkad,
vejavica čestica, a ono drugo,
ti
to znaš,
čitali smo u knjizi, bilo je
mišljenje.
Bilo je, bilo
mišljenje. Kako smo se
uhvatili –
uhvatili
ovim
rukama?
Stajalo je i pisano da.
Gde? Mi smo
Stavili ćutanje preko toga,
Otrovom podojeno, veliko,
zeleno,
ćutanje, čaškin list, o tome je
visila jedna misao na biljke –
zelena, jest,
visila, jest,
pod potuljenim
nebom.
Na, jest,
Biljke.
Jeste.
Orkani, vejavica
čestica, ostalo je
vremena, ostalo,
da pokušamo s kamenom – on je
bio gostoljubiv, on
nije upadao u reč. Kako nam je
dobro bilo:
Zrnast,
zrnast i vlaknast. Peteljčast,
gust;
grozdast i mlazast; bubrežast,
pljosnat i
grudvast; rastresit, raz-
granat – on, ono
ne upadaše u reč, ono je
govorilo,
rado govorilo suvim očima
pre no što ih je zatvorilo.
Govorilo, govorilo.
Bilo, bilo.
Mi
nismo popuštali, stajali smo
u sredini,
zdanje od pora, i
ono naiđe.
Priđe nam, kroz nas
prođe, krpeći
nevidljivo, krpeći
poslednju membranu,
i
svet, hiljadostruki kristal,
nastreljavao je, nastreljavao.
Nastreljavao.
Onda –
Noći, razlučene. Krugovi,
zeleni ili plavi, crveni
kvadrati: svet
ulaže u svoju srž
u igru s novim
časovima. – Krugovi,
crveni ili crni, svetli
kvadrati, nikakva
senka od leta,
nikakav
topografski sto, nikakva
duša od dima da se diže
i uključuje u igru.
Diže i
uključuje –
U sutonski čas sova, kraj
okamenele ogubalosti,
kraj
naših uteklih šaka, u
najnovijoj odbačenosti,
iznad
bedema za hvatanje metaka
pored zatrpanog zida:
vidljivi,
ponovo:
žlebovi,
horovi, tadašnji,
psalmi. O, o-
sana.
Dakle,
još stoje hramovi. Jedna
zvezda
zacelo još ima svetlosti.
Ništa,
ništa nije izgubljeno.
O -
sana.
U sutonski čas sova, ovde,
razgovori, od dana sivi,
tragova podzemnih voda.
(– od dana sivi,
tragova
podzemnih voda –
Sproveden
na polje
sa
nevarljivim
tragom:
Trava.
Trava,
razmaknuta pisanjem.)

[You must be registered and logged in to see this link.]
_________________________________  
Šansona o jednoj dami u sjeni
Kad Šutljivica odrubi glave tulipanima:
Tko dobija?
Tko gubi?
Tko ide na prozor?
Tko prvi kaže njeno ime?
Ima jedan koji nosi moje kose.
On ih nosi kao što se mrtve nosi u svojim rukama.
On ih nosi kao što nebo nosilo je one godine
kad sam ljubio?
On ih iz taštine nosi tako.
Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj ne govori njeno ime.
Jedan je koji ima moje očhi.
Ima ih otkad se portali zatvaraju.
Nosi ih na prstu kao prsten.
Nosi ih kao krhotine zadovoljstva i safira:
on bijaše već mojim bratom u jesen,
on već broji dane i noći.
Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj posljednje govori njeno ime.
Ima jedan koji ima ono što sam ja rekao.
On to nosi pod rukom kao svežanj.
On to nosi kao sat na tornju što nosi svoj najlošiji sat.
On to nosi od praga do praga, on to ne odbacuje.
Taj ne dobija.
Taj gubi.
Taj ide k prozoru.
Taj prvo govori njeno ime.
Taj, s tulipanima, bit će obezglavljen.

[You must be registered and logged in to see this link.]




_________________________________  
Tibingen, januar
Na slepilo na-
govorene oči.
Njihovo – “čisto
proisticanje je sušta
zagonetka” – njihovo
sećanje na zaplivale
Helderlinove kule, oko kojih
lepršaju labudovi.
Posete utopljenih stolara
pri ovim
rečima koje se gnjuraju:
Kad bi došao,
kad bi došao čovek,
kad bi došao čovek na svet, danas,
sa svetlom bradom
partijarha: on bi,
progovorivši o ovom
dobu, on bi
mogao
samo tepati i tepati,
beskraj-, beskraj-
nono.

[You must be registered and logged in to see this link.]
_________________________________
Toliko zvezda
Toliko zvezda,koje nam
pružaju.Ja sam bio,
kad sam te pogledao-kada?-
napolju
pri drugim svetovima.
O,ovi putevi,galaktički,
o,ovaj čas,koji nam
prevali noći
u breme naših imena.Nije,
znam ja to,nije istina
da smo živeli,samo je
slepo strujao dah
između tamošnjice i neprisustva
i povremenosti,
kao kometa je lepršalo oko
put ugasline,a tamo je
u ambisima,gde je sve to trnulo,
stajalo raskošnih dojki vreme,
uz koje je i niz koje je
i sve dalje od njega raslo ono
što jeste ili je bilo ili će biti-,
ja znam,
ja znam i ti znaš,mi smo znali,
mi nismo znali,ta mi
nismo tu bili,a ne ni tamo,
a povremeno,dok je
između nas samo Ništa stajalo,
postajali smo sasvim prisni.

_________________________________  
Tenabrae
Blizu smo, Gospode,
blizu i uhvatljivi.
Zgrabljeni već, Gospode,
ukandženi jedni u druge,
kao da je telo svakog od nas
tvoje telo, Gospode.
Moli se, Gospode,
moli se nama,
blizu smo.
Pognuti od vetra išli smo,
išli onamo da se pridignemo
uvali i gorskome oku.
Na pojilo smo išli, Gospode.
Bila je to krv, bilo je
što si ti prolio, Gospode.
Presijavala se.
Bacila nam je tvoj lik u oči, Gospode.
Oči i usta su tako otvoreni i prazni, Gospode.
Pili smo, Gospode.
Krv i lik što beše u krvi, Gospode.
Moli se, Gospode.
Blizu smo.
_________________________________  

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]


Todnauberg
(smrtna gora)
Arnika, uteha oka,
gutljaj iz zdenca sa
kockom zvezda na vrhu,
u
kolibi,
u knjizi
– čija imena si primila
pre moga? –
u toj knjizi ispisani red
o jednoj nadi, danas,
u misliočevu
reč
koja dolazi
u srce,
šumska ledina, neporavnata,
orhideja za orhidejom, pojedince,
grubost, kasnije, u vožnji,
jasno,
čovek koji nas vozi,
koji sluša,
polu-
prohodna od oblica
staza u visokoj bari,
vlage,
mnogo.
_________________________________

Tamno oko rujna
Kamen-kaciga vrijeme. A sve bujnije naviru
kovrdže boli uokolo lijepog lica zemlje,
pijane jabuke, osmeđene dahom
grjeshničke jedne izreke: lijepe i odbojne igri
koju igraju u lošem odrazu
svoje budućnosti.
Kesten cvate po drugi put:
znak sirotinjski raspaljene nade
narednim povratkom
Oriona: jasno ozvjezdani žar
slijepih prijatelja neba
poziva ga prema gore.
Nadomak vratima sna, neskriveno
jedno se usamljeno oko trza.
Dosta mu je znati
ono što se zbiva svaki dan:
na prozoru Istoka
noću mu se pričinjava izdužena
lutalica – sjena čuvstva.
U vlagu njenog oka ti uranjaš svoj mač

[You must be registered and logged in to see this link.]