Josif Aleksandrovič Brodski
Strana 1 od 1
Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
Josif Aleksandrovič Brodski (rus. Ио́сиф Алекса́ндрович Бро́дский; Lenjingrad, 24. maj 1940 — Njujork, 28. januar 1996), ruski pesnik i esejista jevrejskog porekla, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine. Rođen je u jevrejskoj porodici u Lenjingradu (današnji Sankt Peterburg) kao sin fotografa u sovjetskoj mornarici. U petnaestoj godini napustio je školu i pokušao da se upiše u podmorničku školu, ali bez uspeha. Nakon odluke da postane lekar radio je razne poslove u bolnicama. Pored toga radio je na svom obrazovanju. Naučio je engleski i poljski jezik (kako bi mogao da prevodi poeme Česlava Miloša, koji je bio njegov prijatelj). Proučavao je klasičnu filozofiju, religiju, englesku i američku poeziju. Počeo je da piše 1956. godine. Na njegovu poeziju uticala je Ana Ahmatova. U Sovjetskoj Rusiji njegova dela nisu objavljena, dok je u SAD objavio Pesme i poeme (1965), Sećanja na T. S. Eliota (1967) i zbirku poezije Stanica u pustinji (1970). Godine 1963. optužen je za „društveni parazitizam“ i osuđen na prisilni rad u oblasti Arhangelska. Kazna mu je smanjena nakon protesta eminentnih sovjetskih i evropskih književnika kao što su Jevgenij Jevtušenko i Žan Pol Sartr. Godine 1972. bio je prinuđen da napusti SSSR. Nastanjuje se u SAD gde kao američki državljanin predaje istoriju ruske i engleske književnosti na koledžu u Maunt Holioku. U SAD objavio je sledeća dela: Kraj bel epoka (1977), Deo govora (1977), Nove stanice za Avgust (1982), dramu Mramor (1984), eseja Udovoljiti senci (1986), Uranija (1987), Vodeni žig (1991), O tugovanju i razumu. Za zbirku eseja Udovoljiti senci dobio je prestižnu nagradu američke književne kritike 1986, a naredne godine postaje počasni doktor univerziteta u Jejlu kao i član Američke akademije i Instituta za književnost. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1987. godine, a 1991. odlikovan je Legijom časti. Josif Brodski je umro od srčanog udara u Njujorku 28. januara 1996. godine. Po sopstvenoj želji sahranjen je na groblju San Mikele u Veneciji.
Josif Aleksandrovič Brodski (rus. Ио́сиф Алекса́ндрович Бро́дский; Lenjingrad, 24. maj 1940 — Njujork, 28. januar 1996), ruski pesnik i esejista jevrejskog porekla, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine. Rođen je u jevrejskoj porodici u Lenjingradu (današnji Sankt Peterburg) kao sin fotografa u sovjetskoj mornarici. U petnaestoj godini napustio je školu i pokušao da se upiše u podmorničku školu, ali bez uspeha. Nakon odluke da postane lekar radio je razne poslove u bolnicama. Pored toga radio je na svom obrazovanju. Naučio je engleski i poljski jezik (kako bi mogao da prevodi poeme Česlava Miloša, koji je bio njegov prijatelj). Proučavao je klasičnu filozofiju, religiju, englesku i američku poeziju. Počeo je da piše 1956. godine. Na njegovu poeziju uticala je Ana Ahmatova. U Sovjetskoj Rusiji njegova dela nisu objavljena, dok je u SAD objavio Pesme i poeme (1965), Sećanja na T. S. Eliota (1967) i zbirku poezije Stanica u pustinji (1970). Godine 1963. optužen je za „društveni parazitizam“ i osuđen na prisilni rad u oblasti Arhangelska. Kazna mu je smanjena nakon protesta eminentnih sovjetskih i evropskih književnika kao što su Jevgenij Jevtušenko i Žan Pol Sartr. Godine 1972. bio je prinuđen da napusti SSSR. Nastanjuje se u SAD gde kao američki državljanin predaje istoriju ruske i engleske književnosti na koledžu u Maunt Holioku. U SAD objavio je sledeća dela: Kraj bel epoka (1977), Deo govora (1977), Nove stanice za Avgust (1982), dramu Mramor (1984), eseja Udovoljiti senci (1986), Uranija (1987), Vodeni žig (1991), O tugovanju i razumu. Za zbirku eseja Udovoljiti senci dobio je prestižnu nagradu američke književne kritike 1986, a naredne godine postaje počasni doktor univerziteta u Jejlu kao i član Američke akademije i Instituta za književnost. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1987. godine, a 1991. odlikovan je Legijom časti. Josif Brodski je umro od srčanog udara u Njujorku 28. januara 1996. godine. Po sopstvenoj želji sahranjen je na groblju San Mikele u Veneciji.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
Prava opasnost po pisca nije toliko mogućnost (i često sigurnost) progona od strane države, koliko mogućnost da bude očaran značajkama države
[You must be registered and logged in to see this link.]
Josif Brodski - Nobel Lecture
Nobel Lecture December 8, 1987
I
Za nekoga tko je ponajviše privatna osoba, za nekoga tko je čitavoga svog života više volio svoju privatnu uslovljenost od bilo koje uloge društvenog značaja, a koji je u toj predanosti otišao zaista daleko – u najmanju ruku, daleko od njegove domovine, jer bolje je biti potpuni promašaj u demokraciji nego biti mučenik ili crème de la crème tiranije – za nekoga takvoga stajati iznenada za ovom govornicom ponešto je neugodno i umarajuće iskustvo.
Taj osjećaj pogoršan je ne toliko mišlju na one koji su prije mene ovdje stajali, koliko sjećanjem na one koje je ova čast mimoišla, kojima nije pružena prilika da se obrate, kao što kažu, 'urbi et orbi' s ove govornice te kojih je nagomilana šutnja jedna vrsta traženja, uzaludna, za oslobođenjem kroz ovog govornika.
Jedino što nekog može pomiriti s ovakvom situacijom jest jednostavan uvid da – iz stilskih razloga, prije svega – jedan pisac ne može govoriti za drugog pisca, osobito ne jedan pjesnik za drugog pjesnika; da, kad bi na ovom mjestu stajali Osip Mandelstam, ili Marina Tsvetaeva, ili Robert Frost, ili Ana Ahmatova, ili Wystan Auden, ni oni ne bi mogli govoriti doli u svoje ime, te da bi i oni vjerojatno osjećali određenu nelagodu.
Te sjene neprestano me uznemiruju; one me uznemiruju i danas. U svakom slučaju, ne potiču na elokventnost. U svojim boljim trenutcima, smatram sebe njihovim sveukupnim zbrojem, iako bez izuzetka inferiornim svakome od njih pojedinačno. Jer nije moguće nadmašiti ih na listu papira; niti ih je moguće nadmašiti u stvarnome životu. Upravo su njihovi životi, bez obzira koliko tragični ili gorki bili, ono što me pokreće – i više možda nego što bi trebalo – da žalim za prolaskom vremena. Ako postoji život poslije ovoga – a ja im više ne mogu nijekati mogućnost vječnog života ništa manje nego što ne mogu zaboraviti da su postojali u ovome – ako postoji drugi svijet, oni će mi, nadam se, oprostiti i kvalitetu ovoga što ću izgovoriti: napokon, nije nečije ponašanje na podijumu ono po čemu se dostojanstvo naše profesije mjeri.
Spomenuo sam ih samo petoro kojih djela i sudbina meni znače toliko mnogo, jer samo da nije bilo njih ja bih, i kao pisac i kao čovjek, vrijedio daleko manje; u svakom slučaju, ne bih danas ovdje stajao. Bilo ih je više, tih sjena – bolje čak, izvora svjetlosti: svjetiljki? zvijezda? – više, naravno, od pet. I svaki od njih sposoban je da me potpuno ušutka. Značajan je broj takvih u životu bilo kojeg savjesnog čovjeka od riječi; u mom slučaju, on se udvostručuje, zahvaljujući dvjema kulturama kojima je sudbina odredila moje pripadanje. Stvari ne postaju lakše pomislim li na suvremenike i kolege pisce obiju kultura, pjesnike i pisce fikcije kojih darovitost rangiram iznad svoje vlastite, a koji bi, da su se zatekli za ovom govornicom, odavno prešli na stvar, jer bi, u to sam uvjeren, imali više svijetu za reći od mene.
Dopustit ću sebi, stoga, ovdje nekoliko opaski – nepovezanih, koje su spoticaj, možda čak i zbunjuju u svojoj nasumičnosti. Međutim, količina vremena koja mi je određena da predstavim svoje misli, kao i svoju profesiju, možda će me zaštiti, barem dijelom, od optužbi da sam kaotičan. Čovjek moje profesije malo kad traži sistematičan način razmišljanja; u najgoremu, tvrdi da ima sistem – ali čak i tada, u njegovom slučaju, on posuđuje od okoline, od društvenog uređenja, ili od predanosti filozofiji iz vremena nježne dobi. Ništa ne uvjerava umjetnika više o proizvoljnosti sredstava kojima pribjegava da postigne cilj – koliko god trajan bio – od samog kreativnog procesa, procesa stvaranja. Stih uistinu nastaje, riječima Ahmatove, iz smeća; korijeni proze nisu ništa časniji.
[You must be registered and logged in to see this link.]
Josif Brodski - Nobel Lecture
Nobel Lecture December 8, 1987
I
Za nekoga tko je ponajviše privatna osoba, za nekoga tko je čitavoga svog života više volio svoju privatnu uslovljenost od bilo koje uloge društvenog značaja, a koji je u toj predanosti otišao zaista daleko – u najmanju ruku, daleko od njegove domovine, jer bolje je biti potpuni promašaj u demokraciji nego biti mučenik ili crème de la crème tiranije – za nekoga takvoga stajati iznenada za ovom govornicom ponešto je neugodno i umarajuće iskustvo.
Taj osjećaj pogoršan je ne toliko mišlju na one koji su prije mene ovdje stajali, koliko sjećanjem na one koje je ova čast mimoišla, kojima nije pružena prilika da se obrate, kao što kažu, 'urbi et orbi' s ove govornice te kojih je nagomilana šutnja jedna vrsta traženja, uzaludna, za oslobođenjem kroz ovog govornika.
Jedino što nekog može pomiriti s ovakvom situacijom jest jednostavan uvid da – iz stilskih razloga, prije svega – jedan pisac ne može govoriti za drugog pisca, osobito ne jedan pjesnik za drugog pjesnika; da, kad bi na ovom mjestu stajali Osip Mandelstam, ili Marina Tsvetaeva, ili Robert Frost, ili Ana Ahmatova, ili Wystan Auden, ni oni ne bi mogli govoriti doli u svoje ime, te da bi i oni vjerojatno osjećali određenu nelagodu.
Te sjene neprestano me uznemiruju; one me uznemiruju i danas. U svakom slučaju, ne potiču na elokventnost. U svojim boljim trenutcima, smatram sebe njihovim sveukupnim zbrojem, iako bez izuzetka inferiornim svakome od njih pojedinačno. Jer nije moguće nadmašiti ih na listu papira; niti ih je moguće nadmašiti u stvarnome životu. Upravo su njihovi životi, bez obzira koliko tragični ili gorki bili, ono što me pokreće – i više možda nego što bi trebalo – da žalim za prolaskom vremena. Ako postoji život poslije ovoga – a ja im više ne mogu nijekati mogućnost vječnog života ništa manje nego što ne mogu zaboraviti da su postojali u ovome – ako postoji drugi svijet, oni će mi, nadam se, oprostiti i kvalitetu ovoga što ću izgovoriti: napokon, nije nečije ponašanje na podijumu ono po čemu se dostojanstvo naše profesije mjeri.
Spomenuo sam ih samo petoro kojih djela i sudbina meni znače toliko mnogo, jer samo da nije bilo njih ja bih, i kao pisac i kao čovjek, vrijedio daleko manje; u svakom slučaju, ne bih danas ovdje stajao. Bilo ih je više, tih sjena – bolje čak, izvora svjetlosti: svjetiljki? zvijezda? – više, naravno, od pet. I svaki od njih sposoban je da me potpuno ušutka. Značajan je broj takvih u životu bilo kojeg savjesnog čovjeka od riječi; u mom slučaju, on se udvostručuje, zahvaljujući dvjema kulturama kojima je sudbina odredila moje pripadanje. Stvari ne postaju lakše pomislim li na suvremenike i kolege pisce obiju kultura, pjesnike i pisce fikcije kojih darovitost rangiram iznad svoje vlastite, a koji bi, da su se zatekli za ovom govornicom, odavno prešli na stvar, jer bi, u to sam uvjeren, imali više svijetu za reći od mene.
Dopustit ću sebi, stoga, ovdje nekoliko opaski – nepovezanih, koje su spoticaj, možda čak i zbunjuju u svojoj nasumičnosti. Međutim, količina vremena koja mi je određena da predstavim svoje misli, kao i svoju profesiju, možda će me zaštiti, barem dijelom, od optužbi da sam kaotičan. Čovjek moje profesije malo kad traži sistematičan način razmišljanja; u najgoremu, tvrdi da ima sistem – ali čak i tada, u njegovom slučaju, on posuđuje od okoline, od društvenog uređenja, ili od predanosti filozofiji iz vremena nježne dobi. Ništa ne uvjerava umjetnika više o proizvoljnosti sredstava kojima pribjegava da postigne cilj – koliko god trajan bio – od samog kreativnog procesa, procesa stvaranja. Stih uistinu nastaje, riječima Ahmatove, iz smeća; korijeni proze nisu ništa časniji.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
II
[You must be registered and logged in to see this link.]
Ako umjetnost ičemu uči (prije svega umjetnika), onda ga uči privatnosti ljudskoga stanja. Kao najstariji i ujedno najdoslovniji oblik privatnoga poduzeća, ona gaji u čovjeku, svjesno ili nesvjesno, osjećaj jedinstvenosti, individualnosti, odvojenosti – pretvarajući ga tako iz društvene životinje u autonomno „Ja“.Štošta se može dijeliti: krevet, šnita kruha, uvjerenja, ljubavnica, ali ne i, recimo, pjesma Rainera Rilkea. Umjetničko djelo, posebno književno, a pjesma pogotovo, oslovljava čovjeka u četiri oka, ulazeći s njim u izravnu vezu, oslobođenu svih posrednika.
Iz tog razloga umjetnost uopće, književnost posebno, a poezija pogotovu, i nije baš omiljena kod šampiona javnog dobra, majstora masa, glasnika historijske nužnosti. Stoga, tamo gdje je umjetnost nastupila, gdje je pjesma pročitana, oni otkrivaju, umjesto očekivanog pristanka i jednodušnosti, indiferentnost i polifoniju; umjesto odlučnosti na djelovanje, nezainteresiranost i nevoljnost. Drugim riječima, u male nule, s kojima inače operiraju šampioni javnog dobra i vladari masa, umjetnost umeće „točku, točku, zarez i minus“, transformirajući svaku nulu u maleno, iako ne uvijek lijepo, lice čovjeka.
Veliki Baratinski, govoreći o svojoj muzi, pripisao joj je posjedovanje „nesvakidašnjeg izgleda“. Čini se da u stjecanju ovog „nesvakidašnjeg izgleda“ leži smisao ljudske egzistencije, budući da smo za ovu nesvakidašnjost, izgleda, genetički pripremljeni. Nije važnoje li netko pisac ili čitatelj, zadatak mu se sastoji u ovladavanju vlastitim životom, koje nije nametnuto ili propisano izvana, bez obzira kako plemenito njegova vanjština izgledala. Svakome od nas dan je samo jedan život, a vrlo dobro svi znamo kako sve to završava. Šteta bi bilo ovu jedinu priliku proćerdati na tuđi izgled, tuđe iskustvo, na tautologiju – to žalosnije što glasnici historijske nužnosti, zbog čijih molbi je čovjek možda spreman pristati na ovu tautologiju, neće s njim poći u grob niti mu dati jedno obično hvala.
Jezik i, pretpostavljamo, književnost stvari su starije i neizbježnije, trajnije od bilo kojeg oblika društvenog uređenja. Odbojnost, ironija, ili indiferentnost prema državi, često izražena u književnosti, u biti je reakcija neprolaznoga – još bolje, beskonačnoga – protiv prolaznoga, protiv konačnoga. U najmanju ruku, dok se god država upliće u stvari književnosti, književnost ima pravo uplitati se u državne stvari. Politički sistem, oblik društvenog uređenja, poput bilo kojeg drugog sistema, po definiciji je oblik prošlog vremena koji se nastoji uspostaviti iznad stvarnosti (često i iznad budućnosti); a čovjek čija je profesija jezik zadnji je čovjek koji to smije zaboraviti. Prava opasnost po pisca nije toliko mogućnost (i često sigurnost) progona od strane države, koliko mogućnost da bude očaran značajkama države, koje su, bilo da je riječ o monstruoznim bilo o trenutnim promjenama na bolje, uvijek privremene.
Državna filozofija, njezina etika – a da ne spominjemo njezinu estetiku – uvijek su „jučer“. Jezik i književnost uvijek su „danas“, i često – osobito u slučaju ortodoksnog političkog sistema – uspostavljaju „sutra“. Jedna od zasluga književnosti upravo je u tome što pomaže osobi da vrijeme svoje egzistencije učini posebnijim, da se razlikuje od gomile svojih predaka koji su poput njega brojevi, da izbjegne tautologiju – tj. sudbinu, koja je poznatija pod terminom „žrtva povijesti“. Ono zbog čega je umjetnost upće, a posebno književnost, izuzetna, što je razlikuje od života, jest njezin prezir prema ponavljanju. U svakodnevnom životu šalu možeš ispričati tri puta i, tri puta nasmijavajući publiku, postati zvijezda zabave. U umjetnosti ova vrsta ponašanja naziva se „kliše“.
Umjetnost je recoilless oružje čiji razvoj nije uvjetovan individualnošću umjetnika, nego dinamikom i logikom samoga materijala, prethodnom sudbinom sredstva koje je svaki put tražilo (ili predlagalo) kvalitativno novo estetsko rješenje. U posjedovanju vlastite genealogije, dinamike, logike i budućnosti, umjetnost nije sinonim nego u najboljem slučaju paralela povijesti; a egzistira neprestanim stvaranjem nove estetske realnosti. Zato je često smatraju „prethodnicom napretka“, prethodnicom povijesti, koje je glavni instrument – zašto ne bismo još jednom citirali Marxa – upravo kliše.
U današnjem dobu postoji uistinu široko rasprostranjeno mišljenje koje zahtijeva da pisac, osobito pjesnik, u svome radu treba koristiti jezik ulice, jezik gomile. Unatoč svom njezinom demokratičnom prividu, njezinim opipljivim prednostima za pisca, tvrdnja je to posve apsurdna i pokušaj je podređivanja umjetnosti, u ovom slučaju književnosti, povijesti. Samo i jedino ako smo riješili da je vrijeme za Homo sapiensa da se zaustavi u svome razvoju, književnost bi trebala govoriti jezikom naroda. U suprotnom, narod je taj koji bi trebao govoriti jezikom književnosti.
U cjelini, svaka nova estetska realnost čini čovjekovu etičku realnost preciznijom. Jer, estetika je majka etike; kategorije „dobrog“ i „lošeg“ su, prije svega, estetske kategorije, koje u najmanju ruku etimološki prethode kategorijama „dobra“ i „zla“. Ako u etici nije „sve dopušteno“, to je onda zato što upravo nije „sve dopušteno“ u estetici, jer je broj boja u spektru ograničen. Djetešce koje plače i odbija stranca ili koje mu, suprotno tomu, pruža ruke, čini to instinktivno, praveći estetski izbor, a ne moralni.
Estetski izbor visoko je individualna stvar, a estetsko iskustvo uvijek je osobno. Svaka nova estetska realnost čini nečije iskustvo još privatnijim; i ova vrsta privatnosti, pretpostavljajući s vremena na vrijeme naznaku književnog (ili drugog) ukusa, po sebi može postati, ako ne jamac, onda oblik obrane protiv porobljivanja. Jer čovjek s ukusom, osobito književnim, manje je podložan refrenima i ritmičkim bajanjima tipičnima za bilo koju vrstu političke demagogije. Stvar nije toliko u tome da vrednota stoji kao jamac pravljenja remek djela, koliko u tome da je zlo, osobito političko zlo, uvijek loš stilist. Što je suštinskije estetsko iskustvo pojedinca, to je zdraviji njegov ukus, što oštriji moralni fokus, to je on slobodniji – aline nužno i sretniji.
Upravo zato u ovom primijenjenom, a ne platonskom, smislu trebamo razumijeti opasku Dostojevskog da će ljepota spasiti svijet, ili uvjerenje Matthewa Arnolda da će nas poezija spasiti. Vjerojatno je prekasno za svijet, ali za čovjeka pojedinca uvijek ima šanse. Estetski ukus u čovjeka se razvija vrlo brzo, jer, čak i bez punog razumijevanja tko je i što mu zapravo treba, osoba instinktivno zna što joj se sviđa i što joj ne odgovara. U antropološkom pogledu, dopustite da ponovim, ljudsko biće je najprije esetsko stvorenje, a tek onda etičko. Stoga, nije umjetnost, osobito književnost, nuspojava razvoja naše vrste, nego upravo obrnuto. Ako je ono što nas razlikuje od drugih članova životinjskog carstva govor, onda je književnost – i osobito poezija, kao najviša forma izražavanja – govoreći otvoreno, cilj naše vrste.
Daleko od toga da sam za ideju obveznih vježbi u slaganju stihova; međutim, poddioba društva na inteligenciju i „sve ostale“ čini mi se neprihvatljivom. U moralnim terminima, ova situacija je usporediva s poddiobom društva na siromašne i bogate; no, ako se ipak mogu pronaći neki čisto fizički ili materijalni razlozi za postojanje društvene nejednakosti, za intelektualnu nejednakost oni su nezamislivi. Jednakost u ovom smislu, kao nigdje drugo, zagarantirana nam je prirodom. Ne govorim o obrazovanju, nego o obrazovanju u govoru, u kojemu i najmanja nepreciznost može uzrokovati lažni izbor u nečijemu životu. Postojanje književnosti prethodi postojanje u književnom smislu – i ne samo u moralnom smislu, nego i leksičkom. Ako neko muzičko djelo dopušta osobi mogućnost izbora između pasivne uloge slušatelja i aktivne uloge izvođača, književno djelo – umjetnost koja je, da se poslužimo Montaleovim izrazom, beznadno semantička – osuđuje ju isključivo na ulogu izvođača.
U toj bi se ulozi, čini mi se, osoba trebala pojavljivati češće nego u drugima. Štoviše, čini mi se da, kao rezultat eksplozije stanovništva i u međuvremenu sve veće atomizacije društva (npr. sve veća osamljenost pojedinca), ova uloga za osobu postaje sve neizbježnijom. Ne mislim da znadem više o životu od bilo koga drugog mojih godina, ali čini mi se da je knjiga, u svojstvu sugovornika, pouzdanija od prijatelja ili drage osobe. Roman ili pjesma nisu monolog, već razgovor pisca s čitateljem, razgovor, ponavljam, koji je vrlo intiman, koji isključuje sve druge – ako hoćete, uzajamno mizantropan. Za vrijeme ovog razgovora pisac je jednak čitatelju, kao i obrnuto, bez obzira je li pisac dobar ili ne. Ova jednakost jest jednakost svijesti. Ostaje u osobi čitavoga njezinog života u formi sjećanja, maglovitog ili jasnog; i, prije ili kasnije, prikladno ili ne, uvjetuje njezino ponašanje. Upravo sam na ovo mislio kada sam govorio o ulozi izvođača, to prirodnijoj jer je roman ili pjesma proizvod uzajamne usamljenosti – bilo pisca bilo čitatelja.
U povijesti naše vrste, povijesti Homo sapiensa, knjiga je antropološki razvoj, sličan u biti izumu točka. Pojavljujući se da bi nam dala neku ideju ne toliko o našim počecima koliko o onomu za što je taj sapiens sposoban, knjiga označava način prenošenja kroz prostor iskustva, brzinom okretanja stranice. Ovaj pokret, kao i svaki pokret, postaje let od zajedničkog nazivnika, od pokušaja da se uzdigne njegov pravac, koji prije nije dosezao više od njuške, do naših srca, savjesti i naše imaginacije. Ovaj let je let u pravcu „nesvakidašnjeg izgleda“, u pravcu brojača, pravcu autonomije, pravcu privatnosti. Bez obzira na čiju smo sliku stvoreni, već nas je 5 milijardi, za ljudsko biće nema druge budućnosti osim one koju ocrtava umjetnost. Inače, ono što je pred nama jest prošlost – politička, prije svega, sa svim svojim masovnim policijskim zabavnim sadržajima.
U bilo kojem slučaju, stanje društva u kojemu su umjetnost općenito, a književnost posebno, vlasništvo ili povlastica manjine, izgleda mi nezdravo i opasno. Ne tražim da se državu zamijeni knjižnicom, iako me je ta misao često posjećivala; ali u mojoj glavi nema mjesta za sumnju da bi, da smo birali naše vođe na temelju njihovog čitalačkog iskustva, a ne prema njihovim političkim programima, bilo mnogo manje tuge na zemlji. Čini mi se da bi potencijalne gospodare naših sudbina trebalo pitati, prije svega, ne o tomu što misle o vanjskoj politici, nego o tome kako gledaju na Stendhala, Dickensa, Dostojevskog. Ako je samo zbog toga sveukupnost književnosti uistinu ljudska raznolikost i izopačenost, onda je ona pouzdan protuotrov za svaki pokušaj – bilo do sad poznati ili koji će tek biti izmišljen – totalnog masovnog rješenja za probleme ljudske egzistencije. Kao oblik moralnog osiguranja, u najmanju ruku, književnost je pouzdanija od sustava vjerovanja ili filozofskog učenja.
Budući da ne postoje zakoni koji nas mogu zaštiti od nas samih, nijedan kazneni zakon nije sposoban spriječiti istinski zločin protiv književnosti; iako možemo osuditi činjenično suzbijanje književnosti – progon pisaca, cenzuru, spaljivanje knjiga – nemoćni smo kada je riječ o nasilju najgore vrste: nečitanju knjiga. Za taj zločin, osoba plaća svojim ukupnim životom; ako je prekršitelj nacija, cijena je vlastita povijest. Živeći u zemlji u kojoj živim, ja bih prvi trebao biti spreman povjerovati da postoji međusobna povezanost između nečijeg materijalnog blagostanja i njegove književne neukosti. U tome me sprječava povijest moje zemlje u kojoj sam rođen i odrastao. Jer, svedena na uzrok i posljedicu, na krutu formulu, ruska tragedija je upravo tragedija društva u kojemu je književnost postala privilegija manjine: slavljene ruske inteligencije.
Nemam namjeru proširivati dalje temu, nikakvu želju u tamno zaviti večer mislima o desecima milijuna ljudskih života koje su uništili milijuni drugih, jer ono što se dogodilo u Rusiji u prvoj polovici dvadesetog stoljeća dogodilo se prije uvođenja atomskog oružja – u ime trijumfa političke doktrine čija se defektnost već manifestirala u činjenici da svoje realiziranje traži ljudsku žrtvu. Samo ću reći da vjerujem – ne empirijski, avaj, nego samo teorijski – da je, za nekoga tko je čitao puno Dickensa, upucati sebi sličnoga u ime neke ideje problematičnije nego što je to za nekoga tko uopće nije čitao Dickensa. A govorim upravo o čitanju Dickensa, Sterna, Stendhala, Dostojevskog, Flauberta, Balzaca, Melvillea, Prousta, Musila, i tako dalje; odnosno, o književnosti, a ne o pismenosti ili obrazovanosti. Učen, obrazovan čovjek, zasigurno je posve sposoban, nakon čitanja ove ili one rasprave ili traktata, ubiti sebi sebi sličnoga te čak čineći to iskusiti ushićenje u uvjerenju. Lenjin je bio učen, Staljin je bio učen, Hitler isto tako; a Mao Ce Tung čak je pisao stihove. Ali ono što im je svima zajedničko jest to što je njihova lista za odstrijel bila duža od liste knjiga koje su pročitali.
Međutim, prije nego što prijeđem na poeziju, želim dodati da bi bilo smisleno rusko iskustvo shvatiti kao upozorenje, ako ni zbog čega drugog onda zato što je socijalna struktura Zapada sve do sada, u cjelini, analogna onomu što je postojalo u Rusiji prije 1917. (Ovo, usput rečeno, objašnjava popularnost psihološkog romana 19. stoljeća na Zapadu, te relativno slab uspjeh moderne ruske proze. Društveni odnosi koji su u Rusiji isplivali u Dvadesetom stoljeću po svoj prilici čitatelju nisu manje egzotični od imena likova, koja ga sprječavaju da se s njima identificira.) Na primjer, broj političkih stranaka, u predvečer oktobarskog udara iz 1917., nije manji od onoga kakav je danas u Sjedinjenim Državama ili u Britaniji. Drugim riječima, nepristran promatrač bi mogao zamjetiti da Devetnaesto stoljeće na Zapadu još uvijek traje, dok je u Rusiji došlo svome kraju; i ako kažem da je završilo u tragediji, to je prije svega zbog visine ljudske cijene po kursu te socijalne – ili kronološke – promjene. Jer u stvarnoj tragediji ne pogiba junak, nego kor.
[You must be registered and logged in to see this link.]
Ako umjetnost ičemu uči (prije svega umjetnika), onda ga uči privatnosti ljudskoga stanja. Kao najstariji i ujedno najdoslovniji oblik privatnoga poduzeća, ona gaji u čovjeku, svjesno ili nesvjesno, osjećaj jedinstvenosti, individualnosti, odvojenosti – pretvarajući ga tako iz društvene životinje u autonomno „Ja“.Štošta se može dijeliti: krevet, šnita kruha, uvjerenja, ljubavnica, ali ne i, recimo, pjesma Rainera Rilkea. Umjetničko djelo, posebno književno, a pjesma pogotovo, oslovljava čovjeka u četiri oka, ulazeći s njim u izravnu vezu, oslobođenu svih posrednika.
Iz tog razloga umjetnost uopće, književnost posebno, a poezija pogotovu, i nije baš omiljena kod šampiona javnog dobra, majstora masa, glasnika historijske nužnosti. Stoga, tamo gdje je umjetnost nastupila, gdje je pjesma pročitana, oni otkrivaju, umjesto očekivanog pristanka i jednodušnosti, indiferentnost i polifoniju; umjesto odlučnosti na djelovanje, nezainteresiranost i nevoljnost. Drugim riječima, u male nule, s kojima inače operiraju šampioni javnog dobra i vladari masa, umjetnost umeće „točku, točku, zarez i minus“, transformirajući svaku nulu u maleno, iako ne uvijek lijepo, lice čovjeka.
Veliki Baratinski, govoreći o svojoj muzi, pripisao joj je posjedovanje „nesvakidašnjeg izgleda“. Čini se da u stjecanju ovog „nesvakidašnjeg izgleda“ leži smisao ljudske egzistencije, budući da smo za ovu nesvakidašnjost, izgleda, genetički pripremljeni. Nije važnoje li netko pisac ili čitatelj, zadatak mu se sastoji u ovladavanju vlastitim životom, koje nije nametnuto ili propisano izvana, bez obzira kako plemenito njegova vanjština izgledala. Svakome od nas dan je samo jedan život, a vrlo dobro svi znamo kako sve to završava. Šteta bi bilo ovu jedinu priliku proćerdati na tuđi izgled, tuđe iskustvo, na tautologiju – to žalosnije što glasnici historijske nužnosti, zbog čijih molbi je čovjek možda spreman pristati na ovu tautologiju, neće s njim poći u grob niti mu dati jedno obično hvala.
Jezik i, pretpostavljamo, književnost stvari su starije i neizbježnije, trajnije od bilo kojeg oblika društvenog uređenja. Odbojnost, ironija, ili indiferentnost prema državi, često izražena u književnosti, u biti je reakcija neprolaznoga – još bolje, beskonačnoga – protiv prolaznoga, protiv konačnoga. U najmanju ruku, dok se god država upliće u stvari književnosti, književnost ima pravo uplitati se u državne stvari. Politički sistem, oblik društvenog uređenja, poput bilo kojeg drugog sistema, po definiciji je oblik prošlog vremena koji se nastoji uspostaviti iznad stvarnosti (često i iznad budućnosti); a čovjek čija je profesija jezik zadnji je čovjek koji to smije zaboraviti. Prava opasnost po pisca nije toliko mogućnost (i često sigurnost) progona od strane države, koliko mogućnost da bude očaran značajkama države, koje su, bilo da je riječ o monstruoznim bilo o trenutnim promjenama na bolje, uvijek privremene.
Državna filozofija, njezina etika – a da ne spominjemo njezinu estetiku – uvijek su „jučer“. Jezik i književnost uvijek su „danas“, i često – osobito u slučaju ortodoksnog političkog sistema – uspostavljaju „sutra“. Jedna od zasluga književnosti upravo je u tome što pomaže osobi da vrijeme svoje egzistencije učini posebnijim, da se razlikuje od gomile svojih predaka koji su poput njega brojevi, da izbjegne tautologiju – tj. sudbinu, koja je poznatija pod terminom „žrtva povijesti“. Ono zbog čega je umjetnost upće, a posebno književnost, izuzetna, što je razlikuje od života, jest njezin prezir prema ponavljanju. U svakodnevnom životu šalu možeš ispričati tri puta i, tri puta nasmijavajući publiku, postati zvijezda zabave. U umjetnosti ova vrsta ponašanja naziva se „kliše“.
Umjetnost je recoilless oružje čiji razvoj nije uvjetovan individualnošću umjetnika, nego dinamikom i logikom samoga materijala, prethodnom sudbinom sredstva koje je svaki put tražilo (ili predlagalo) kvalitativno novo estetsko rješenje. U posjedovanju vlastite genealogije, dinamike, logike i budućnosti, umjetnost nije sinonim nego u najboljem slučaju paralela povijesti; a egzistira neprestanim stvaranjem nove estetske realnosti. Zato je često smatraju „prethodnicom napretka“, prethodnicom povijesti, koje je glavni instrument – zašto ne bismo još jednom citirali Marxa – upravo kliše.
U današnjem dobu postoji uistinu široko rasprostranjeno mišljenje koje zahtijeva da pisac, osobito pjesnik, u svome radu treba koristiti jezik ulice, jezik gomile. Unatoč svom njezinom demokratičnom prividu, njezinim opipljivim prednostima za pisca, tvrdnja je to posve apsurdna i pokušaj je podređivanja umjetnosti, u ovom slučaju književnosti, povijesti. Samo i jedino ako smo riješili da je vrijeme za Homo sapiensa da se zaustavi u svome razvoju, književnost bi trebala govoriti jezikom naroda. U suprotnom, narod je taj koji bi trebao govoriti jezikom književnosti.
U cjelini, svaka nova estetska realnost čini čovjekovu etičku realnost preciznijom. Jer, estetika je majka etike; kategorije „dobrog“ i „lošeg“ su, prije svega, estetske kategorije, koje u najmanju ruku etimološki prethode kategorijama „dobra“ i „zla“. Ako u etici nije „sve dopušteno“, to je onda zato što upravo nije „sve dopušteno“ u estetici, jer je broj boja u spektru ograničen. Djetešce koje plače i odbija stranca ili koje mu, suprotno tomu, pruža ruke, čini to instinktivno, praveći estetski izbor, a ne moralni.
Estetski izbor visoko je individualna stvar, a estetsko iskustvo uvijek je osobno. Svaka nova estetska realnost čini nečije iskustvo još privatnijim; i ova vrsta privatnosti, pretpostavljajući s vremena na vrijeme naznaku književnog (ili drugog) ukusa, po sebi može postati, ako ne jamac, onda oblik obrane protiv porobljivanja. Jer čovjek s ukusom, osobito književnim, manje je podložan refrenima i ritmičkim bajanjima tipičnima za bilo koju vrstu političke demagogije. Stvar nije toliko u tome da vrednota stoji kao jamac pravljenja remek djela, koliko u tome da je zlo, osobito političko zlo, uvijek loš stilist. Što je suštinskije estetsko iskustvo pojedinca, to je zdraviji njegov ukus, što oštriji moralni fokus, to je on slobodniji – aline nužno i sretniji.
Upravo zato u ovom primijenjenom, a ne platonskom, smislu trebamo razumijeti opasku Dostojevskog da će ljepota spasiti svijet, ili uvjerenje Matthewa Arnolda da će nas poezija spasiti. Vjerojatno je prekasno za svijet, ali za čovjeka pojedinca uvijek ima šanse. Estetski ukus u čovjeka se razvija vrlo brzo, jer, čak i bez punog razumijevanja tko je i što mu zapravo treba, osoba instinktivno zna što joj se sviđa i što joj ne odgovara. U antropološkom pogledu, dopustite da ponovim, ljudsko biće je najprije esetsko stvorenje, a tek onda etičko. Stoga, nije umjetnost, osobito književnost, nuspojava razvoja naše vrste, nego upravo obrnuto. Ako je ono što nas razlikuje od drugih članova životinjskog carstva govor, onda je književnost – i osobito poezija, kao najviša forma izražavanja – govoreći otvoreno, cilj naše vrste.
Daleko od toga da sam za ideju obveznih vježbi u slaganju stihova; međutim, poddioba društva na inteligenciju i „sve ostale“ čini mi se neprihvatljivom. U moralnim terminima, ova situacija je usporediva s poddiobom društva na siromašne i bogate; no, ako se ipak mogu pronaći neki čisto fizički ili materijalni razlozi za postojanje društvene nejednakosti, za intelektualnu nejednakost oni su nezamislivi. Jednakost u ovom smislu, kao nigdje drugo, zagarantirana nam je prirodom. Ne govorim o obrazovanju, nego o obrazovanju u govoru, u kojemu i najmanja nepreciznost može uzrokovati lažni izbor u nečijemu životu. Postojanje književnosti prethodi postojanje u književnom smislu – i ne samo u moralnom smislu, nego i leksičkom. Ako neko muzičko djelo dopušta osobi mogućnost izbora između pasivne uloge slušatelja i aktivne uloge izvođača, književno djelo – umjetnost koja je, da se poslužimo Montaleovim izrazom, beznadno semantička – osuđuje ju isključivo na ulogu izvođača.
U toj bi se ulozi, čini mi se, osoba trebala pojavljivati češće nego u drugima. Štoviše, čini mi se da, kao rezultat eksplozije stanovništva i u međuvremenu sve veće atomizacije društva (npr. sve veća osamljenost pojedinca), ova uloga za osobu postaje sve neizbježnijom. Ne mislim da znadem više o životu od bilo koga drugog mojih godina, ali čini mi se da je knjiga, u svojstvu sugovornika, pouzdanija od prijatelja ili drage osobe. Roman ili pjesma nisu monolog, već razgovor pisca s čitateljem, razgovor, ponavljam, koji je vrlo intiman, koji isključuje sve druge – ako hoćete, uzajamno mizantropan. Za vrijeme ovog razgovora pisac je jednak čitatelju, kao i obrnuto, bez obzira je li pisac dobar ili ne. Ova jednakost jest jednakost svijesti. Ostaje u osobi čitavoga njezinog života u formi sjećanja, maglovitog ili jasnog; i, prije ili kasnije, prikladno ili ne, uvjetuje njezino ponašanje. Upravo sam na ovo mislio kada sam govorio o ulozi izvođača, to prirodnijoj jer je roman ili pjesma proizvod uzajamne usamljenosti – bilo pisca bilo čitatelja.
U povijesti naše vrste, povijesti Homo sapiensa, knjiga je antropološki razvoj, sličan u biti izumu točka. Pojavljujući se da bi nam dala neku ideju ne toliko o našim počecima koliko o onomu za što je taj sapiens sposoban, knjiga označava način prenošenja kroz prostor iskustva, brzinom okretanja stranice. Ovaj pokret, kao i svaki pokret, postaje let od zajedničkog nazivnika, od pokušaja da se uzdigne njegov pravac, koji prije nije dosezao više od njuške, do naših srca, savjesti i naše imaginacije. Ovaj let je let u pravcu „nesvakidašnjeg izgleda“, u pravcu brojača, pravcu autonomije, pravcu privatnosti. Bez obzira na čiju smo sliku stvoreni, već nas je 5 milijardi, za ljudsko biće nema druge budućnosti osim one koju ocrtava umjetnost. Inače, ono što je pred nama jest prošlost – politička, prije svega, sa svim svojim masovnim policijskim zabavnim sadržajima.
U bilo kojem slučaju, stanje društva u kojemu su umjetnost općenito, a književnost posebno, vlasništvo ili povlastica manjine, izgleda mi nezdravo i opasno. Ne tražim da se državu zamijeni knjižnicom, iako me je ta misao često posjećivala; ali u mojoj glavi nema mjesta za sumnju da bi, da smo birali naše vođe na temelju njihovog čitalačkog iskustva, a ne prema njihovim političkim programima, bilo mnogo manje tuge na zemlji. Čini mi se da bi potencijalne gospodare naših sudbina trebalo pitati, prije svega, ne o tomu što misle o vanjskoj politici, nego o tome kako gledaju na Stendhala, Dickensa, Dostojevskog. Ako je samo zbog toga sveukupnost književnosti uistinu ljudska raznolikost i izopačenost, onda je ona pouzdan protuotrov za svaki pokušaj – bilo do sad poznati ili koji će tek biti izmišljen – totalnog masovnog rješenja za probleme ljudske egzistencije. Kao oblik moralnog osiguranja, u najmanju ruku, književnost je pouzdanija od sustava vjerovanja ili filozofskog učenja.
Budući da ne postoje zakoni koji nas mogu zaštiti od nas samih, nijedan kazneni zakon nije sposoban spriječiti istinski zločin protiv književnosti; iako možemo osuditi činjenično suzbijanje književnosti – progon pisaca, cenzuru, spaljivanje knjiga – nemoćni smo kada je riječ o nasilju najgore vrste: nečitanju knjiga. Za taj zločin, osoba plaća svojim ukupnim životom; ako je prekršitelj nacija, cijena je vlastita povijest. Živeći u zemlji u kojoj živim, ja bih prvi trebao biti spreman povjerovati da postoji međusobna povezanost između nečijeg materijalnog blagostanja i njegove književne neukosti. U tome me sprječava povijest moje zemlje u kojoj sam rođen i odrastao. Jer, svedena na uzrok i posljedicu, na krutu formulu, ruska tragedija je upravo tragedija društva u kojemu je književnost postala privilegija manjine: slavljene ruske inteligencije.
Nemam namjeru proširivati dalje temu, nikakvu želju u tamno zaviti večer mislima o desecima milijuna ljudskih života koje su uništili milijuni drugih, jer ono što se dogodilo u Rusiji u prvoj polovici dvadesetog stoljeća dogodilo se prije uvođenja atomskog oružja – u ime trijumfa političke doktrine čija se defektnost već manifestirala u činjenici da svoje realiziranje traži ljudsku žrtvu. Samo ću reći da vjerujem – ne empirijski, avaj, nego samo teorijski – da je, za nekoga tko je čitao puno Dickensa, upucati sebi sličnoga u ime neke ideje problematičnije nego što je to za nekoga tko uopće nije čitao Dickensa. A govorim upravo o čitanju Dickensa, Sterna, Stendhala, Dostojevskog, Flauberta, Balzaca, Melvillea, Prousta, Musila, i tako dalje; odnosno, o književnosti, a ne o pismenosti ili obrazovanosti. Učen, obrazovan čovjek, zasigurno je posve sposoban, nakon čitanja ove ili one rasprave ili traktata, ubiti sebi sebi sličnoga te čak čineći to iskusiti ushićenje u uvjerenju. Lenjin je bio učen, Staljin je bio učen, Hitler isto tako; a Mao Ce Tung čak je pisao stihove. Ali ono što im je svima zajedničko jest to što je njihova lista za odstrijel bila duža od liste knjiga koje su pročitali.
Međutim, prije nego što prijeđem na poeziju, želim dodati da bi bilo smisleno rusko iskustvo shvatiti kao upozorenje, ako ni zbog čega drugog onda zato što je socijalna struktura Zapada sve do sada, u cjelini, analogna onomu što je postojalo u Rusiji prije 1917. (Ovo, usput rečeno, objašnjava popularnost psihološkog romana 19. stoljeća na Zapadu, te relativno slab uspjeh moderne ruske proze. Društveni odnosi koji su u Rusiji isplivali u Dvadesetom stoljeću po svoj prilici čitatelju nisu manje egzotični od imena likova, koja ga sprječavaju da se s njima identificira.) Na primjer, broj političkih stranaka, u predvečer oktobarskog udara iz 1917., nije manji od onoga kakav je danas u Sjedinjenim Državama ili u Britaniji. Drugim riječima, nepristran promatrač bi mogao zamjetiti da Devetnaesto stoljeće na Zapadu još uvijek traje, dok je u Rusiji došlo svome kraju; i ako kažem da je završilo u tragediji, to je prije svega zbog visine ljudske cijene po kursu te socijalne – ili kronološke – promjene. Jer u stvarnoj tragediji ne pogiba junak, nego kor.
Poslednji izmenio Mustra dana Ned Apr 09, 2017 8:58 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
III
[You must be registered and logged in to see this link.]
Iako je čovjeku, kojemu je ruski materinji jezik, govoriti o političkom zlu prirodno kao što je probavljanje, ovdje želim promijeniti temu. Ono što je pogrešno s diskursima o očiglednomu jest što kvare svijest svojom lakoćom, brzinom s kojom daju moralnu udobnost, osjećaj bivanja u pravu. U tome leži njihova napast, slična u svojoj prirodi napasti socijalnog reformatora koji rađa ovo zlo. Ostvarenje, ili radije razumijevanje, ove napasti, i njezino odbacivanje donekle snose odgovornost za sudbine mnogih mojih suvremenika, odgovornost za književnost koja se pojavila iz njihova pera. Ona, ta književnost, nije bila niti bijeg od povijesti niti njezino umotavanje, kao što to možda izgleda izvana. „Je li moguće pisati muziku nakon Auschwitza?“ pitao se Adorno; a isto pitanje, onaj kome je bliska ruska povijest, može ponoviti umetanjem riječi gulag – i ponavljajući ga čak i s većim opravdanjem, budući da je broj ljudi koji su stradali u Staljinovim gulazima daleko veći od žrtava njemačkih logora. „A je li moguće jesti svoj ručak?“, uzvratio je jedne prilike američki pjesnik Mark Strand. U svakom slučaju, generacija kojoj pripadam pokazala se sposobnom pisati tu muziku.
Ta generacija – generacija rođena točno u vrijeme kada je krematorij u Aschwitzu bio u punom pogonu, kada je Staljin bio na vrhuncu svoje bogolikosti, apsolutne moći, kojoj kao da je sama majka priroda bila pokrovitelj – ta je generacija došla na svijet, izgleda, kako bi nastavila ono što je, u teoriji, trebalo biti prekinuto u krematorijima i bezimenim masovnim grobnicama Staljinovog arhipelaga. Činjenica da sve nije bilo prekinuto, barem ne u Rusiji, u nemaloj mjeri može biti pripisano mojoj generaciji, a ja nisam ništa manje ponosan što joj pripadam od toga što stojim danas ovdje.
A činjenica moga stajanja ovdje odavanje je priznanja uslugama koje je je ta generacija dala kulturi; prisjećajući se Mandelstamove rečenice, dodao bih, svijetu kulture. Gledajući nazad, mogu ponovno reći da smo počinjali u praznom – uistinu, strašno pustom – mjestu, i da smo, više intuitivno nego svjesno, težili upravo ponovnom stvaranju efekata kontinuiteta kulture, rekonstrukciji njezinih formi i tropa, prema ispunjenju njezinih malobrojnih preživjelih, i često potpuno kompromitiranih, formi, s našim vlastitim novim, ili novima za nas, suvremenim sadržajima.
Tu se, izgleda, nalazio drugačiji put: put daljnje deformacije, poetika ruševina i ostataka, minimalizma, zaustavljenog daha. Ako smo ga odbacili, učinili smo to nikako ne jer smo mislili da je to put auto-dramatizacije, ili jer smo bili izuzetno dirnuti idejom očuvanja urođene plemenitosti formi kulture kakvu smo poznavali, formi koje su u našoj svijesti bile isto što i forme ljudskog dostojanstva. Odbacili smo ga jer izbor nije zapravo bio naš, nego ustvari, izbor same kulture – a taj je izbor, opet, bio estetski, a ne moralni.
Bez sumnje, prirodno je da osoba samu sebe doživljava ne kao instrument kulture, nego, suprotno, kao njezin kreator i čuvar. No ako ja danas tvrdim suprotno, ne činim to zato što primičući se kraju Dvadesetog stoljeća postoji određeni šarm u parafraziranju Plotina, Lorda Shaftesburija, Schellinga ili Novalisa, nego zato što, za razliku od svih drugih, pjesnik uvijek zna da je ono što se u žargonu zove glasom Muze u stvarnosti diktat jezika; da nije jezik jednostavno njegov instrument, nego da je on sredstvo kojim jezik nastavlja svoje postojanje. Jezik, međutim, čak i ako ga zamislimo kao neko oduhovljeno biće (što bi bilo sasvim opravdano), nije sposoban za etički izbor.
Osoba ima namjeru pisati pjesmu iz brojnih razloga: da osvoji srce voljenoga; da izrazi svoj stav prema stvarnosti koja ga okružuje, bilo da je riječ o pejzažu ili državi; da zabilježi stanje uma u određenom trenutku; da ostavi – kako on misli u tom trenutku – svoj trag na Zemlji. On pribjegava ovoj formi – pjesmi – najvjerojatnije iz nesvjesnih mimetskih razloga: crni okomiti ugrušak riječi na bijelom listu papira zasigurno ga podsjeća na njegovu vlastitu poziciju u svijetu, na ravnotežu između prostora i njegovoga tijela. Ali bez obzira na razloge zbog kojih uzima pero, i bez obzira na iz pera proizišle učinke na publiku – koliko god veliki ili neznatni oni bili – neposredna posljedica ovog posla jest osjećaj direktnog dolaženja u kontakt s jezikom ili, prezicnije, osjećaj neporednog postajanja ovisnim o njemu, o svemu što je već rečeno, napisano ili njime postignuto.
Ova ovisnost je apsolutna, despotska; ali ona isto tako i oslobađa. Jer, budući uvijek stariji od pisca, jezik još uvijek posjeduje kolosalnu centrifugalnu energiju koju mu daje njegov vremenski potencijal – to jest, sve vrijeme koje stoji pred njim. Taj potencijal nije u tolikoj mjeri utvrđen kvantitativnošću nacije koja ga govori (iako jest utvrđen i time), koliko kvalitetom pjesme napisane na njemu. Dovoljno je samo spomenuti autore grčke i rimske starine; dovoljno je sjetiti se Dantea. Ali i ono što se stvara danas na ruskom ili engleskom, na primjer, osigurava postojanje ovih jezika još barem sljedeći milenij. Pjesnik je, ponavljam, sredstvo kojim jezik nastavlja svoje postojanje – ili, kao što kaže moj ljubljeni Auden, on je onaj preko kojeg jezik živi. Ja koji pišem ove retke prestat ću postojati; tako ćete i vi koji ih čitate. Ali jezik kojim su napisani i na kojemu ga čitate ostat će ne samo zato što je jezik trajniji od čovjeka, nego zato što je sposobniji za promjenu.
Onaj tko piše pjesmu, međutim, piše ju ne da se udvara slavi potomstvom, mada se često nada da će ga pjesma nadživjeti, barem nakratko. Onaj tko piše pjesmu čini to zato što jezik došaptava, ili jednostavno diktira, sljedeći redak. Počinjući pjesmu, pjesnik u pravilu ne zna kakva će ona na kraju biti, i katkad je vrlo iznenađen onim što dobije, jer često to bude bolje nego što je on očekivao, često njegove misli odu dalje nego što je računao. I to je trenutak kada budućnost jezika upadne u njegovu sadašnjost.
Tri su, kao što znamo, načina spoznaje: analitički, intuitivni i onaj koji je biblijskim prorocima bio poznat kao otkrivenje. Ono što peziju razlikuje od svih drugih oblika književnosti jest što ona koristi sva tri načina odjednom (gravitirajući uglavnom oko drugog i trećeg). Jer sva tri se nalaze u jeziku; a ima trenutaka kada se, posredstvom samo jedne jedine riječi, jedne rime, pisac pjesme uspije naći gdje nitko prije njega nije bio, štoviše, možda, gdje ni on sam nije mogao nikada zamisliti. Onaj tko piše pjesmu piše ju iznad svega drugoga zato što je stihotvorstvo nevjerojatno ubrzanje svijesti, mišljenja, razumijevanaj univerzuma. Onaj tko jednom iskusi ovo ubrzanje više nije sposoban napustiti priliku da ponovi to iskustvo; postane ovisan o ovom procesu kao što drugi postanu ovisni o drogi ili alkoholu. Onaj tko se nađe u ovoj vrsti ovisnosti o jeziku je, pretpostavljam, ono što zovu pjesnikom.
S ruskog na engleski Barry Rubin.
S engleskog Hrvoje Vranješ
Iz: Nobel Lectures, Literature 1981-1990, Editor-in-Charge Tore Frängsmyr, Editor Sture Allén, World Scientific Publishing Co., Singapore, 1993
[You must be registered and logged in to see this link.]
Iako je čovjeku, kojemu je ruski materinji jezik, govoriti o političkom zlu prirodno kao što je probavljanje, ovdje želim promijeniti temu. Ono što je pogrešno s diskursima o očiglednomu jest što kvare svijest svojom lakoćom, brzinom s kojom daju moralnu udobnost, osjećaj bivanja u pravu. U tome leži njihova napast, slična u svojoj prirodi napasti socijalnog reformatora koji rađa ovo zlo. Ostvarenje, ili radije razumijevanje, ove napasti, i njezino odbacivanje donekle snose odgovornost za sudbine mnogih mojih suvremenika, odgovornost za književnost koja se pojavila iz njihova pera. Ona, ta književnost, nije bila niti bijeg od povijesti niti njezino umotavanje, kao što to možda izgleda izvana. „Je li moguće pisati muziku nakon Auschwitza?“ pitao se Adorno; a isto pitanje, onaj kome je bliska ruska povijest, može ponoviti umetanjem riječi gulag – i ponavljajući ga čak i s većim opravdanjem, budući da je broj ljudi koji su stradali u Staljinovim gulazima daleko veći od žrtava njemačkih logora. „A je li moguće jesti svoj ručak?“, uzvratio je jedne prilike američki pjesnik Mark Strand. U svakom slučaju, generacija kojoj pripadam pokazala se sposobnom pisati tu muziku.
Ta generacija – generacija rođena točno u vrijeme kada je krematorij u Aschwitzu bio u punom pogonu, kada je Staljin bio na vrhuncu svoje bogolikosti, apsolutne moći, kojoj kao da je sama majka priroda bila pokrovitelj – ta je generacija došla na svijet, izgleda, kako bi nastavila ono što je, u teoriji, trebalo biti prekinuto u krematorijima i bezimenim masovnim grobnicama Staljinovog arhipelaga. Činjenica da sve nije bilo prekinuto, barem ne u Rusiji, u nemaloj mjeri može biti pripisano mojoj generaciji, a ja nisam ništa manje ponosan što joj pripadam od toga što stojim danas ovdje.
A činjenica moga stajanja ovdje odavanje je priznanja uslugama koje je je ta generacija dala kulturi; prisjećajući se Mandelstamove rečenice, dodao bih, svijetu kulture. Gledajući nazad, mogu ponovno reći da smo počinjali u praznom – uistinu, strašno pustom – mjestu, i da smo, više intuitivno nego svjesno, težili upravo ponovnom stvaranju efekata kontinuiteta kulture, rekonstrukciji njezinih formi i tropa, prema ispunjenju njezinih malobrojnih preživjelih, i često potpuno kompromitiranih, formi, s našim vlastitim novim, ili novima za nas, suvremenim sadržajima.
Tu se, izgleda, nalazio drugačiji put: put daljnje deformacije, poetika ruševina i ostataka, minimalizma, zaustavljenog daha. Ako smo ga odbacili, učinili smo to nikako ne jer smo mislili da je to put auto-dramatizacije, ili jer smo bili izuzetno dirnuti idejom očuvanja urođene plemenitosti formi kulture kakvu smo poznavali, formi koje su u našoj svijesti bile isto što i forme ljudskog dostojanstva. Odbacili smo ga jer izbor nije zapravo bio naš, nego ustvari, izbor same kulture – a taj je izbor, opet, bio estetski, a ne moralni.
Bez sumnje, prirodno je da osoba samu sebe doživljava ne kao instrument kulture, nego, suprotno, kao njezin kreator i čuvar. No ako ja danas tvrdim suprotno, ne činim to zato što primičući se kraju Dvadesetog stoljeća postoji određeni šarm u parafraziranju Plotina, Lorda Shaftesburija, Schellinga ili Novalisa, nego zato što, za razliku od svih drugih, pjesnik uvijek zna da je ono što se u žargonu zove glasom Muze u stvarnosti diktat jezika; da nije jezik jednostavno njegov instrument, nego da je on sredstvo kojim jezik nastavlja svoje postojanje. Jezik, međutim, čak i ako ga zamislimo kao neko oduhovljeno biće (što bi bilo sasvim opravdano), nije sposoban za etički izbor.
Osoba ima namjeru pisati pjesmu iz brojnih razloga: da osvoji srce voljenoga; da izrazi svoj stav prema stvarnosti koja ga okružuje, bilo da je riječ o pejzažu ili državi; da zabilježi stanje uma u određenom trenutku; da ostavi – kako on misli u tom trenutku – svoj trag na Zemlji. On pribjegava ovoj formi – pjesmi – najvjerojatnije iz nesvjesnih mimetskih razloga: crni okomiti ugrušak riječi na bijelom listu papira zasigurno ga podsjeća na njegovu vlastitu poziciju u svijetu, na ravnotežu između prostora i njegovoga tijela. Ali bez obzira na razloge zbog kojih uzima pero, i bez obzira na iz pera proizišle učinke na publiku – koliko god veliki ili neznatni oni bili – neposredna posljedica ovog posla jest osjećaj direktnog dolaženja u kontakt s jezikom ili, prezicnije, osjećaj neporednog postajanja ovisnim o njemu, o svemu što je već rečeno, napisano ili njime postignuto.
Ova ovisnost je apsolutna, despotska; ali ona isto tako i oslobađa. Jer, budući uvijek stariji od pisca, jezik još uvijek posjeduje kolosalnu centrifugalnu energiju koju mu daje njegov vremenski potencijal – to jest, sve vrijeme koje stoji pred njim. Taj potencijal nije u tolikoj mjeri utvrđen kvantitativnošću nacije koja ga govori (iako jest utvrđen i time), koliko kvalitetom pjesme napisane na njemu. Dovoljno je samo spomenuti autore grčke i rimske starine; dovoljno je sjetiti se Dantea. Ali i ono što se stvara danas na ruskom ili engleskom, na primjer, osigurava postojanje ovih jezika još barem sljedeći milenij. Pjesnik je, ponavljam, sredstvo kojim jezik nastavlja svoje postojanje – ili, kao što kaže moj ljubljeni Auden, on je onaj preko kojeg jezik živi. Ja koji pišem ove retke prestat ću postojati; tako ćete i vi koji ih čitate. Ali jezik kojim su napisani i na kojemu ga čitate ostat će ne samo zato što je jezik trajniji od čovjeka, nego zato što je sposobniji za promjenu.
Onaj tko piše pjesmu, međutim, piše ju ne da se udvara slavi potomstvom, mada se često nada da će ga pjesma nadživjeti, barem nakratko. Onaj tko piše pjesmu čini to zato što jezik došaptava, ili jednostavno diktira, sljedeći redak. Počinjući pjesmu, pjesnik u pravilu ne zna kakva će ona na kraju biti, i katkad je vrlo iznenađen onim što dobije, jer često to bude bolje nego što je on očekivao, često njegove misli odu dalje nego što je računao. I to je trenutak kada budućnost jezika upadne u njegovu sadašnjost.
Tri su, kao što znamo, načina spoznaje: analitički, intuitivni i onaj koji je biblijskim prorocima bio poznat kao otkrivenje. Ono što peziju razlikuje od svih drugih oblika književnosti jest što ona koristi sva tri načina odjednom (gravitirajući uglavnom oko drugog i trećeg). Jer sva tri se nalaze u jeziku; a ima trenutaka kada se, posredstvom samo jedne jedine riječi, jedne rime, pisac pjesme uspije naći gdje nitko prije njega nije bio, štoviše, možda, gdje ni on sam nije mogao nikada zamisliti. Onaj tko piše pjesmu piše ju iznad svega drugoga zato što je stihotvorstvo nevjerojatno ubrzanje svijesti, mišljenja, razumijevanaj univerzuma. Onaj tko jednom iskusi ovo ubrzanje više nije sposoban napustiti priliku da ponovi to iskustvo; postane ovisan o ovom procesu kao što drugi postanu ovisni o drogi ili alkoholu. Onaj tko se nađe u ovoj vrsti ovisnosti o jeziku je, pretpostavljam, ono što zovu pjesnikom.
S ruskog na engleski Barry Rubin.
S engleskog Hrvoje Vranješ
Iz: Nobel Lectures, Literature 1981-1990, Editor-in-Charge Tore Frängsmyr, Editor Sture Allén, World Scientific Publishing Co., Singapore, 1993
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
Bregovi
I
Često su, rado sedeli
na kosi brega,sanjivoj.
Otud su dobro videli
crkvu, zatvor, perivoj.
Levo se talasale
travke u ribnjaku dugom.
U pesak baciv sandale,
sedeli su, drug s drugom.
Rukama obgrliv koleno,
gledahu: oblak se odalji.
Kraj bioskopa su leno
kamion čekali bogalji.
U kršu cigala, oprana
konzrva je bleštala.
Nad vrhom purpurnih vrana
kružeći je kreštala.
Od mosta do kupatila
auta – stalno, nanovo.,
Pod crkvom zvona se klatila:
električar je svadbovo.
Na bregu: tiho, bez zbuka,
pirka svež povetarac.
Ni krika, ni zvižduka,
jedino zuji komarac.
A travke, gde su sedeli,
bile su potabane,
Svuda su se crneli
ostaci njihove hrane.
Krave su jezicima
to mesto uvek trle.
To beše poznato svima
Jedino njima – ne.
Šibice se nisu vedele,
ni viljuška, pala u pesak.
Šutnuta vrhom cipele,
boca je vraćala bljesak.
Začuvši mukanje krava,
kretoše niz zavijutke,
odoše, bez pozdrava,
ko što su i sedeli – ćutke.
Niz dve padine su hitali,
kadikad – bočno gotovo.
Pod njima se grmovi splitali
i otplitali, ponovo.
Gazeć i klizeći, na smenu.
Nad vodom je izgrala zraka.
Stigoše, u istom trenu
do staze i do ribnjaka.
Dole u sumrak plavi
dve su se svadbe susrele.
Haljine i košulje u travi,
nežno su se belele.
Svita oblaka se micala
u tamne ralje sutona.
Para se sa zemlje dizala,
i stalno ječala zvona.
S cigarom jedan leno,
drugi uz spoticanje,
išli s istovremeno,
niz dve bočne putanje.
Niz breg, levo i desno,
putem koji razdvaja.
Odjednom, kroz vazduh, pretesno
jeknuše dva vapaja.
Naglo se razdvoji žbunje,
grane se razvrgoše.
Kao da se uz sev munje,
u mučnom snu trgoše.
Uz urlik zinuše grane,
ko otvor u zemlji, velik.
Pred svakim, sa dve strane
naoštren blesnu čelik.
Jednoga sekira klapi
i krv se, po satu, rasu.
Drugi od srčane kapi
sam umre, u istom času.
Zločinci, krvavih ruku
(krv je kapala njihova)
baciše ih u ribnjak.
U muku tako se sretoše
iznova.
Ka stolu, ka svojim mestima
išli su ženici. Baš tad
pastiri sa strašnim vestima
dotrčaše u grad.
U smiraju su zasjale
gomile oblaka, razbludno.
U žbunju krave su stajale
ližući krv požudno.
Električar je trčao po poadini
a šurak pored puta.
Nevesta je u pozadini
stajala sama i ljuta.
Starica, ispod ponjave,
pantliku je vrtela,
u vihoru pijane jurnjave
svadba je k brdu letela.
Jurili su, bez glave,
tapkali po šibljaku.
Žbunjem su, mučući krave
silazile k ribnjaku.
Bila je nesnosna jara
i ugledaše, svi skupa,
gde se u sočivici otvara,
ko okno u mrak, rupa.
II
Ko će ih dići iz mrtvih,
iz mrtvih voda ribnjaka?
Smrt je ko voda vrh njih,
ko voda iz njinih stomaka.
Reč svaka njom se ostrvi,
lastar se uz kolac savi.
Smrt je u polizanoj krvi,
smrt je u svakoj kravi.
Smrt je u hajci (daleko
tobože jure lopuže).
Crveno biće mleko
tih krava posle muže.
I vagon crveno plamti,
i put crven izgleda.
Iz crvenih, crvenih kanti
- pojiće crvena čeda.
Smrt gleda i smrt čuje.
U okovratniku je ima.
Grad im se odužuje:
smrt teško pada njima.
Dignimo ih zaboga!
Ubistvo na dan svadbeni!
Mleko bi moglo zbog toga
zauvek da pocrveni.
III
Smrt nije skelet s dugom
kosom, dole u rosi.
Smrt, to je taj žbun
u kome
svi mi stojimo bosi.
To nije plač sa sahrane,
ni crna osmrtnica.
Smrt – to je gakanje vrane
smrt – rujna novčanica.
Smrt – to su sva autoa,
grad sa hapsom i baštama,
Smrt – lica muška, naduta,
vratovi s kravatama.
Smrt – stakla gradskog amama,
smrt boji tačku mnogu.
Smert – sve što je sa nama -
jer oni videti ne mogu.
Smrt – to su sve naše sile,
i znoj, i napor i delo.
Smrt – to su naše žile,
naša duša i telo.
Nikad na breg. Dom tih.
Svud vatre. Veče zvoni.
Ne da ne vidimo mi njih -
već nas ne vide oni.
IV
Ždralinjak, ružu, krin,
perunike, božur, paviti;
na strašan grob će njin
cinkane ruže staviti;
ljiljane, iz čijeg mirisa
žestoka bije sila,
šeboj buket narcisa
i svežanj karanfila.
Na obalu ih nosite, neka
nebu se povere, gore,
U reku ih bacite, a reka
u tamne će ih odneti gore.
U crne šumske potoke,
kroz naselja jelova,
kroz ritove, mrtve otoke
do baltijskih bregova.
Bregovi, to je mladost, koju
još nismo upoznali.
Ulice u neizbroju,
Bregovi – mnogi kanali.
Teški od bolova ponosnih.
Bregovi – kraj zemlje. Po njima
što više se penješ,
to ih u daljini
sve više ima.
Bregovi – patnje naše lik.
Bregovi – ime ljubavi dano.
Bregovi – ridanje, bregovi – krik
što odlazi i vraća se, neprestano.
Svetlost bola, bezmernost bola,
tuga, i strah, uz nju,
naši snovi i patnja gola,
u njihovom je sve to žbunju.
Bregovi – slave večni čas.
I uvek zdesna od naših patnji.
Bregovi – to je iznad nas.
Il za nama. U našoj pratnji.
I kad je breg usred tmice,
vrhovi se vide njegovi.
Između jučerašnjice i sutrašnjice
Idemo. Idemo. Kao snegovi.
Smrt – to su samo ravnice.
Život – bregovi, bregovi.
Bregovi
I
Često su, rado sedeli
na kosi brega,sanjivoj.
Otud su dobro videli
crkvu, zatvor, perivoj.
Levo se talasale
travke u ribnjaku dugom.
U pesak baciv sandale,
sedeli su, drug s drugom.
Rukama obgrliv koleno,
gledahu: oblak se odalji.
Kraj bioskopa su leno
kamion čekali bogalji.
U kršu cigala, oprana
konzrva je bleštala.
Nad vrhom purpurnih vrana
kružeći je kreštala.
Od mosta do kupatila
auta – stalno, nanovo.,
Pod crkvom zvona se klatila:
električar je svadbovo.
Na bregu: tiho, bez zbuka,
pirka svež povetarac.
Ni krika, ni zvižduka,
jedino zuji komarac.
A travke, gde su sedeli,
bile su potabane,
Svuda su se crneli
ostaci njihove hrane.
Krave su jezicima
to mesto uvek trle.
To beše poznato svima
Jedino njima – ne.
Šibice se nisu vedele,
ni viljuška, pala u pesak.
Šutnuta vrhom cipele,
boca je vraćala bljesak.
Začuvši mukanje krava,
kretoše niz zavijutke,
odoše, bez pozdrava,
ko što su i sedeli – ćutke.
Niz dve padine su hitali,
kadikad – bočno gotovo.
Pod njima se grmovi splitali
i otplitali, ponovo.
Gazeć i klizeći, na smenu.
Nad vodom je izgrala zraka.
Stigoše, u istom trenu
do staze i do ribnjaka.
Dole u sumrak plavi
dve su se svadbe susrele.
Haljine i košulje u travi,
nežno su se belele.
Svita oblaka se micala
u tamne ralje sutona.
Para se sa zemlje dizala,
i stalno ječala zvona.
S cigarom jedan leno,
drugi uz spoticanje,
išli s istovremeno,
niz dve bočne putanje.
Niz breg, levo i desno,
putem koji razdvaja.
Odjednom, kroz vazduh, pretesno
jeknuše dva vapaja.
Naglo se razdvoji žbunje,
grane se razvrgoše.
Kao da se uz sev munje,
u mučnom snu trgoše.
Uz urlik zinuše grane,
ko otvor u zemlji, velik.
Pred svakim, sa dve strane
naoštren blesnu čelik.
Jednoga sekira klapi
i krv se, po satu, rasu.
Drugi od srčane kapi
sam umre, u istom času.
Zločinci, krvavih ruku
(krv je kapala njihova)
baciše ih u ribnjak.
U muku tako se sretoše
iznova.
Ka stolu, ka svojim mestima
išli su ženici. Baš tad
pastiri sa strašnim vestima
dotrčaše u grad.
U smiraju su zasjale
gomile oblaka, razbludno.
U žbunju krave su stajale
ližući krv požudno.
Električar je trčao po poadini
a šurak pored puta.
Nevesta je u pozadini
stajala sama i ljuta.
Starica, ispod ponjave,
pantliku je vrtela,
u vihoru pijane jurnjave
svadba je k brdu letela.
Jurili su, bez glave,
tapkali po šibljaku.
Žbunjem su, mučući krave
silazile k ribnjaku.
Bila je nesnosna jara
i ugledaše, svi skupa,
gde se u sočivici otvara,
ko okno u mrak, rupa.
II
Ko će ih dići iz mrtvih,
iz mrtvih voda ribnjaka?
Smrt je ko voda vrh njih,
ko voda iz njinih stomaka.
Reč svaka njom se ostrvi,
lastar se uz kolac savi.
Smrt je u polizanoj krvi,
smrt je u svakoj kravi.
Smrt je u hajci (daleko
tobože jure lopuže).
Crveno biće mleko
tih krava posle muže.
I vagon crveno plamti,
i put crven izgleda.
Iz crvenih, crvenih kanti
- pojiće crvena čeda.
Smrt gleda i smrt čuje.
U okovratniku je ima.
Grad im se odužuje:
smrt teško pada njima.
Dignimo ih zaboga!
Ubistvo na dan svadbeni!
Mleko bi moglo zbog toga
zauvek da pocrveni.
III
Smrt nije skelet s dugom
kosom, dole u rosi.
Smrt, to je taj žbun
u kome
svi mi stojimo bosi.
To nije plač sa sahrane,
ni crna osmrtnica.
Smrt – to je gakanje vrane
smrt – rujna novčanica.
Smrt – to su sva autoa,
grad sa hapsom i baštama,
Smrt – lica muška, naduta,
vratovi s kravatama.
Smrt – stakla gradskog amama,
smrt boji tačku mnogu.
Smert – sve što je sa nama -
jer oni videti ne mogu.
Smrt – to su sve naše sile,
i znoj, i napor i delo.
Smrt – to su naše žile,
naša duša i telo.
Nikad na breg. Dom tih.
Svud vatre. Veče zvoni.
Ne da ne vidimo mi njih -
već nas ne vide oni.
IV
Ždralinjak, ružu, krin,
perunike, božur, paviti;
na strašan grob će njin
cinkane ruže staviti;
ljiljane, iz čijeg mirisa
žestoka bije sila,
šeboj buket narcisa
i svežanj karanfila.
Na obalu ih nosite, neka
nebu se povere, gore,
U reku ih bacite, a reka
u tamne će ih odneti gore.
U crne šumske potoke,
kroz naselja jelova,
kroz ritove, mrtve otoke
do baltijskih bregova.
Bregovi, to je mladost, koju
još nismo upoznali.
Ulice u neizbroju,
Bregovi – mnogi kanali.
Teški od bolova ponosnih.
Bregovi – kraj zemlje. Po njima
što više se penješ,
to ih u daljini
sve više ima.
Bregovi – patnje naše lik.
Bregovi – ime ljubavi dano.
Bregovi – ridanje, bregovi – krik
što odlazi i vraća se, neprestano.
Svetlost bola, bezmernost bola,
tuga, i strah, uz nju,
naši snovi i patnja gola,
u njihovom je sve to žbunju.
Bregovi – slave večni čas.
I uvek zdesna od naših patnji.
Bregovi – to je iznad nas.
Il za nama. U našoj pratnji.
I kad je breg usred tmice,
vrhovi se vide njegovi.
Između jučerašnjice i sutrašnjice
Idemo. Idemo. Kao snegovi.
Smrt – to su samo ravnice.
Život – bregovi, bregovi.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Dva soneta
I
Veliki Hektor pao je od strele.
Njegova duša plovi tavnim vodama,
žbunovi šušte, gasnu oblaci,
u dalji mrmor plača Andromahe.
U tužno veče sada Ajaks
kroz potok bistar do kolena luta,
a život vre iz nesklopljena oka
ka Hektoru i topla voda
do prsa seže, ali mrak već plavi
bezdani gled kroz talase i šiprag,
i voda mu je ponovo do pasa,
a mač glomazni, maticom ponesen,
pred njime plovi
i Ajaksa za sobom vodi.
II
Obitavasmo opet pokraj drage,
i oblaci još plove iznad nas,
i Vezuv današnji ko pre klopara,
i sleže se prašina na sokake,
i slušaš zveket sokačkih stakala.
I nas će jednom zatrpati pep’o.
I eto voleo bih u taj čas
da ti u predgrađe tramvajem dođem,
da uđem u tvoj dom,
i stotine godina potom
dođe li odred da otkopa grad,
tako bih voleo da nađe tad
u tvome večnom zagrljaju mene,
pod slojem novog pepela i praha.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Dijalog
- Na padini, tamo, on zaspa.
Vetar se svud zadeva.
U krošnji svakog hrasta
stotinu vrana peva.
- Gde leži, dobro ne čuh.
Lišće na vetru ječi.
Krov pomenu li, il’ prečuh?
Ne razumem sve reči.
- U krošnjama, rekoh; pazi:
kričanje jata tamnoga.
S nebeskog postolja slazi
unučad njegova mnoga.
- Šta: on je bio vrana?
Vetar kroz tamu ječi.
Šta: krošnje crnih grana,
ne, ne razumem reči.
- Radio je iz petnih žila
za noćne nevidelice.
Sve što je napravio: krila
garave jedne ptice.
- Ne uhvatih reč u letu.
Vetar mi opet smetao.
Šta je on radio na svetu,
ako se međ ljudima kretao?
- On leži bez daha. More
lišća ga sneno sluša.
Vidiš li oblak, gore,
znaj: to je njegova duša.
- Sada te razumem, tek:
on ispod tamnog huma
zaroni, grleć, zauvek,
korenje hrastovih šuma.
- Vreme je – krov da se diže
od gustog lišća sa cera.
On biće od trave niže,
krov tiši od jezera.
Venčavam ga sa memlom.
Kruna mu lepo pristaje.
- Kako mu je pod zemljom?
- Tako … kako se ne ustaje.
Sa krunom, na dnu bezdana,
on odavno se skrio.
- Je l’ stvarno bio vrana?
- Ptica, ptica je bio.
______________________
Dijalog
- Na padini, tamo, on zaspa.
Vetar se svud zadeva.
U krošnji svakog hrasta
stotinu vrana peva.
- Gde leži, dobro ne čuh.
Lišće na vetru ječi.
Krov pomenu li, il’ prečuh?
Ne razumem sve reči.
- U krošnjama, rekoh; pazi:
kričanje jata tamnoga.
S nebeskog postolja slazi
unučad njegova mnoga.
- Šta: on je bio vrana?
Vetar kroz tamu ječi.
Šta: krošnje crnih grana,
ne, ne razumem reči.
- Radio je iz petnih žila
za noćne nevidelice.
Sve što je napravio: krila
garave jedne ptice.
- Ne uhvatih reč u letu.
Vetar mi opet smetao.
Šta je on radio na svetu,
ako se međ ljudima kretao?
- On leži bez daha. More
lišća ga sneno sluša.
Vidiš li oblak, gore,
znaj: to je njegova duša.
- Sada te razumem, tek:
on ispod tamnog huma
zaroni, grleć, zauvek,
korenje hrastovih šuma.
- Vreme je – krov da se diže
od gustog lišća sa cera.
On biće od trave niže,
krov tiši od jezera.
Venčavam ga sa memlom.
Kruna mu lepo pristaje.
- Kako mu je pod zemljom?
- Tako … kako se ne ustaje.
Sa krunom, na dnu bezdana,
on odavno se skrio.
- Je l’ stvarno bio vrana?
- Ptica, ptica je bio.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Glagoli
Svudа oko mene nemi glаgoli,
nаlik tuđim glаvаmа
glаgoli,
glаdni glаgoli, goli glаgoli,
glаvni glаgoli, gluhi glаgoli.
Glаgoli bez imenicа, glаgoli —
sаmo.
Glаgoli što vekuju u podrumimа,
govore — u podrumimа,
rode se — u podrumima
nekoliko sprаtovа ispod
svetskog optimizmа.
Svаko jutro oni odlаze nа rаd,
mаlter mešаju i tegle kаmenje,
аli, grаdeći tu grаd, ne grаde grаd,
nego svojoj usаmljenosti nаdgrаđuju
znаmenje.
Odlаzeći, zаstаnu uz svаku reč,
ko dа odnosi ih tuđа uspomenа,
kаd odjednom nа Golgotu stižu već
u ritmu triju glаgolskih vremenа.
Iznad njih — strop nebа nemi,
baš ko iznаd grobljа čаvke,
i ko usаmljenik
ispred dveri zаtvorenih
neko lupa, ukucаvа čаvle
u prošlo,
u sadašnje,
u buduće
vreme.
Niko neće doći, niko dа ih skloni.
Bat čekićа
večito će dа im zvoni.
Zemlja-hiperbolа tone ispod njih
Nebo-metаforа lebdi iznаd njih.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Hodočasnici
Mimo idola, arena,
Mimo trgova, oltara,
Mimo sahranjenih sena,
Mimo razdraganog bara,
Sveta, boli ljudske mimo,
Mimo Meke, večnog Rima,
Plavim suncem ozareni
Hodočasnici idu revni.
Sakati su, s grbom, s gutom,
Gladni, žedni, polunagi.
U očima im je suton.
U srcima – osvit blagi.
Pevaju za njima dine,
Snažno vrcaju iskrice,
Mnoga zvezda njima sine,
Promuklo im kliču ptice
Da će biti svet ko pre.
Da, i biće svet ko pre.
Očaravajuće snežan
I nepoverljivo nežan.
Da, i biće svet ko pre,
Svet od laži satkan stare,
Možda dostupan za sve,
Ali beskonačno dalek.
Znači, neće biti ništa
Od vere u sebe, Boga,
Ostaće još samo čista
Iluzija i Put koban.
Zemlja se prepušta sutonskoj slici,
Zemlja svitanja imaće svetla,
Nađubriće je vojnici,
Pohvaliće je poeta.
______________________
Hodočasnici
Mimo idola, arena,
Mimo trgova, oltara,
Mimo sahranjenih sena,
Mimo razdraganog bara,
Sveta, boli ljudske mimo,
Mimo Meke, večnog Rima,
Plavim suncem ozareni
Hodočasnici idu revni.
Sakati su, s grbom, s gutom,
Gladni, žedni, polunagi.
U očima im je suton.
U srcima – osvit blagi.
Pevaju za njima dine,
Snažno vrcaju iskrice,
Mnoga zvezda njima sine,
Promuklo im kliču ptice
Da će biti svet ko pre.
Da, i biće svet ko pre.
Očaravajuće snežan
I nepoverljivo nežan.
Da, i biće svet ko pre,
Svet od laži satkan stare,
Možda dostupan za sve,
Ali beskonačno dalek.
Znači, neće biti ništa
Od vere u sebe, Boga,
Ostaće još samo čista
Iluzija i Put koban.
Zemlja se prepušta sutonskoj slici,
Zemlja svitanja imaće svetla,
Nađubriće je vojnici,
Pohvaliće je poeta.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Iz školske antologije
1. E. LARIONOVA
E. Larionova. Brineta. Iz braka
daktilografkinja-pukovnik. Izgledom
podsjećala je na brojčanik. Ta da
pomogne svima željela je svakad.
Ležali mi na plaži uporedo,
jednom, jela se neka čokolada,
reče, u jahte upravljenih zjena,
čiji se pravci nisu mijenjali,
da ako hoću, onda je i mogu.
I voljela je ljubiti se. Njena
usta na spilje Karsa bjehu nalik.
Al neuplašen ostah. Čuvam, stoga,
taj spomen, kao trofej, takoreći,
na nekakvome neshvatljivom frontu
i nepoznatim otet dušmanima.
Ljubitelj bujnih žena, mačor s peći,
javi se Kulikov D. na horizontu
i oženi se njom Kulikov Dima.
Ona u ženski hor raditi pođe.
On u hotelu dirinči jednome.
Bješe inženjer, među koščatima.
I dugi hodnik upamtih, takođe.
I moj gužvanjac na komodi s njome.
Kud nesta sve? Gdje bi orijentir bio?
I kako danas pojmiti to u šta
hipostaze su njine pretvorene?
U očima joj se čudan svijet krio.
Pa još neshvatljiv njoj samoj. Dopuštam,
neshvaćen i u njenom svojstvu žene.
Živ je Kulkov. Ja. Ona je živa.
A ovaj svijet – kamo li se djenu?
Možda u noći razbudi ih namah?
Ja dalje svoje riječi preživam.
Odlomci valsa iza zida krenu.
I šumi dažd po razbitim ciglama.
______________________
Iz školske antologije
1. E. LARIONOVA
E. Larionova. Brineta. Iz braka
daktilografkinja-pukovnik. Izgledom
podsjećala je na brojčanik. Ta da
pomogne svima željela je svakad.
Ležali mi na plaži uporedo,
jednom, jela se neka čokolada,
reče, u jahte upravljenih zjena,
čiji se pravci nisu mijenjali,
da ako hoću, onda je i mogu.
I voljela je ljubiti se. Njena
usta na spilje Karsa bjehu nalik.
Al neuplašen ostah. Čuvam, stoga,
taj spomen, kao trofej, takoreći,
na nekakvome neshvatljivom frontu
i nepoznatim otet dušmanima.
Ljubitelj bujnih žena, mačor s peći,
javi se Kulikov D. na horizontu
i oženi se njom Kulikov Dima.
Ona u ženski hor raditi pođe.
On u hotelu dirinči jednome.
Bješe inženjer, među koščatima.
I dugi hodnik upamtih, takođe.
I moj gužvanjac na komodi s njome.
Kud nesta sve? Gdje bi orijentir bio?
I kako danas pojmiti to u šta
hipostaze su njine pretvorene?
U očima joj se čudan svijet krio.
Pa još neshvatljiv njoj samoj. Dopuštam,
neshvaćen i u njenom svojstvu žene.
Živ je Kulkov. Ja. Ona je živa.
A ovaj svijet – kamo li se djenu?
Možda u noći razbudi ih namah?
Ja dalje svoje riječi preživam.
Odlomci valsa iza zida krenu.
I šumi dažd po razbitim ciglama.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
2. O. PODOBRI
Oleg Podobri. Od svoga je tate,
u mačevanju trenera, sve ono:
iskorak, ubod – savršeno znao.
Ženskih srdaca ne bješe slamatelj.
Al iz ofasjda – nerijetka sklonost
u svijetu sporta – gol bi zabijao.
Ofsajd bje noću. Bolovala mater.
I zavijao mlađi brat iz béše.
Oboružao sjekirom se Oleg.
Kad otac uđe, krenuše da rate.
Al na vrijeme susjedi dospješe
i potom sina učetvoro skole.
Lice i ruke upamtih mu, zatim
njegov rapir sa kamzama drvenim.
Mačevali smo u kujni katkada.
Išao u kadi opštinskoj se prati,
i nabavio prsten patvoreni.
S njim napustio školu sam i, tada,
ja u “Arsenal”, na strug, a on ode
na kurs kuharski. U Tavričeskome
parku pekao palačinke neke.
Razvozili drva, a iz raznonode.
I prodavali, o Ljetu Novome,
na stanici smo željezničkoj jelke.
Potom – nesreća – obi dućan, s nekim
ološem: tri je godine dobio.
Na vatri pekao zalemljeno mjesto.
Pa na slobodu. Pjančenje, i prekid.
Na gradilištu fabrike je bio.
Oženio se, čini se, med. sestrom.
Poče da crta. Učiti je htio
za umjetnika, regbi. Tu i tamo,
krajolici su mu podjećali na
mrtvu prirodu. Pa je uletio
u marifetluk s bolničkim listama.
I evo sada – nastade tišina.
Mnogo ljeta ga ne vidjeh. I ja sam
robijah, ali tamo ga ne sretah.
Na slobodi sam, sada, ali ni tu
nisam ga nigdje vidio.
Taj basa
negde po šumi i udiše vjetar.
Ni kuhinja ga, ni aps, ni institut
ne prihvatiše. I on nestao je.
Ko Djed Mraz, uspjev da se preobuče.
Zdrav i živ negdje, nadam se, bitiše.
I evo budi zanimanje moje
kao i drugi likovi iz juče.
Ali je od njih nepovratan više.
2. O. PODOBRI
Oleg Podobri. Od svoga je tate,
u mačevanju trenera, sve ono:
iskorak, ubod – savršeno znao.
Ženskih srdaca ne bješe slamatelj.
Al iz ofasjda – nerijetka sklonost
u svijetu sporta – gol bi zabijao.
Ofsajd bje noću. Bolovala mater.
I zavijao mlađi brat iz béše.
Oboružao sjekirom se Oleg.
Kad otac uđe, krenuše da rate.
Al na vrijeme susjedi dospješe
i potom sina učetvoro skole.
Lice i ruke upamtih mu, zatim
njegov rapir sa kamzama drvenim.
Mačevali smo u kujni katkada.
Išao u kadi opštinskoj se prati,
i nabavio prsten patvoreni.
S njim napustio školu sam i, tada,
ja u “Arsenal”, na strug, a on ode
na kurs kuharski. U Tavričeskome
parku pekao palačinke neke.
Razvozili drva, a iz raznonode.
I prodavali, o Ljetu Novome,
na stanici smo željezničkoj jelke.
Potom – nesreća – obi dućan, s nekim
ološem: tri je godine dobio.
Na vatri pekao zalemljeno mjesto.
Pa na slobodu. Pjančenje, i prekid.
Na gradilištu fabrike je bio.
Oženio se, čini se, med. sestrom.
Poče da crta. Učiti je htio
za umjetnika, regbi. Tu i tamo,
krajolici su mu podjećali na
mrtvu prirodu. Pa je uletio
u marifetluk s bolničkim listama.
I evo sada – nastade tišina.
Mnogo ljeta ga ne vidjeh. I ja sam
robijah, ali tamo ga ne sretah.
Na slobodi sam, sada, ali ni tu
nisam ga nigdje vidio.
Taj basa
negde po šumi i udiše vjetar.
Ni kuhinja ga, ni aps, ni institut
ne prihvatiše. I on nestao je.
Ko Djed Mraz, uspjev da se preobuče.
Zdrav i živ negdje, nadam se, bitiše.
I evo budi zanimanje moje
kao i drugi likovi iz juče.
Ali je od njih nepovratan više.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
3. T. ZIMINA
T. Zimina. Dijete ljupko jako.
Inženjer – mati, statističar – tata.
Al moje oko vidjelo ih nije.
Neprijemčiva bila je. Iako
za pograničnog pilota udata.
No to je bilo potom. Dok se prije
nevolja s njome desila. Rođaka
u komitetu imala nekoga.
S autom. Preci zasebno živili.
I tamo posjed imali nekakav.
Njoj nepoznanica – automobili.
Tamo sve jest i počelo od toga.
Preživjela je. Ali potom, kao,
počele su se stvari popravljati.
U dalji– Gruzin sjao mračnim likom.
U dom popravni namah on dopao.
A ona će se, pak, na tezgu dati
u galanetrijskom dućanu velikom.
Kolonske vode i platno i rublje
– njoj sviđala se sva ta atmosfera,
tajne, udvarači njenih drugarica.
Prolaznici beče kroz izlog, što dublje.
I u daljini dom oficijera.
Svud, s masom gumba, oni, poput ptica.
I taj pilot je, s neba kad se vrati,
nju pozdravio zbog dražesti njene.
Šampanjac bješe pozdrav ovog puta.
Udaja. Ali u VVS1 – znati
treba – nevinost užasno cijene.
Uzvisuju je sve do apsoluta.
I ta je vrsta skolastike kriva
što utopila umalo se bila.
Već most je našla, ali zima stiže.
Ledenom korom kanal se pokriva.
K tezgi je svojoj opet požurila.
A trepavice dronjcima joj sliče.
I sijanje joj lustera-neona
po pepeljastim rominja vlasima.
Proljet je, i kroz otvorene dveri
potok kupaca klokoće. A ona
stoji, i mračno korito očima,
kao Lorelaj, preko rublja mjeri.
3. T. ZIMINA
T. Zimina. Dijete ljupko jako.
Inženjer – mati, statističar – tata.
Al moje oko vidjelo ih nije.
Neprijemčiva bila je. Iako
za pograničnog pilota udata.
No to je bilo potom. Dok se prije
nevolja s njome desila. Rođaka
u komitetu imala nekoga.
S autom. Preci zasebno živili.
I tamo posjed imali nekakav.
Njoj nepoznanica – automobili.
Tamo sve jest i počelo od toga.
Preživjela je. Ali potom, kao,
počele su se stvari popravljati.
U dalji– Gruzin sjao mračnim likom.
U dom popravni namah on dopao.
A ona će se, pak, na tezgu dati
u galanetrijskom dućanu velikom.
Kolonske vode i platno i rublje
– njoj sviđala se sva ta atmosfera,
tajne, udvarači njenih drugarica.
Prolaznici beče kroz izlog, što dublje.
I u daljini dom oficijera.
Svud, s masom gumba, oni, poput ptica.
I taj pilot je, s neba kad se vrati,
nju pozdravio zbog dražesti njene.
Šampanjac bješe pozdrav ovog puta.
Udaja. Ali u VVS1 – znati
treba – nevinost užasno cijene.
Uzvisuju je sve do apsoluta.
I ta je vrsta skolastike kriva
što utopila umalo se bila.
Već most je našla, ali zima stiže.
Ledenom korom kanal se pokriva.
K tezgi je svojoj opet požurila.
A trepavice dronjcima joj sliče.
I sijanje joj lustera-neona
po pepeljastim rominja vlasima.
Proljet je, i kroz otvorene dveri
potok kupaca klokoće. A ona
stoji, i mračno korito očima,
kao Lorelaj, preko rublja mjeri.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Jezerski kraj
Kad bejah u zemlji stomatologa
čije su ćerke iz belog sveta
naručivale stvari, a njina klešta
dizala na zastavi ko zna iz koga
iščupan Zub Mudrosti – ja, sa desnima
čistijim od ruševina Partenona
ja, špijun, uljez, peta kolona
trule civilizacije, po izvesnima,
profesor krasnorečja, zbog više sile
živeh u koledžu blizu jezera;
tamo me, kao maloletnog šalabajzera
pozvaše da mi istežu žile.
Sve što sam pisao u tom naselju
svodilo se neizbežno, na tri tačke.
Obučen, padao sam u postelju,
i obnoć, ležeći nauznačke,
hvatao zvezdu duž tavanice,
koja bi – zrakama hitrim i vrelim -
brže skliznula niz moje lice
neg što bih zamislio ono što želim.
______________________
Jezerski kraj
Kad bejah u zemlji stomatologa
čije su ćerke iz belog sveta
naručivale stvari, a njina klešta
dizala na zastavi ko zna iz koga
iščupan Zub Mudrosti – ja, sa desnima
čistijim od ruševina Partenona
ja, špijun, uljez, peta kolona
trule civilizacije, po izvesnima,
profesor krasnorečja, zbog više sile
živeh u koledžu blizu jezera;
tamo me, kao maloletnog šalabajzera
pozvaše da mi istežu žile.
Sve što sam pisao u tom naselju
svodilo se neizbežno, na tri tačke.
Obučen, padao sam u postelju,
i obnoć, ležeći nauznačke,
hvatao zvezdu duž tavanice,
koja bi – zrakama hitrim i vrelim -
brže skliznula niz moje lice
neg što bih zamislio ono što želim.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Leptirica
I
Dа kаžem dа si mrtvа?
A živelа si tren mаli.
Mnogo je tuge u šаli
Tvorcа! jedvа
mogu dа kаžem
“živelа” — а istog trenа
kаdа si rođenа
nа mom si dlаnu
nestаlа, аli meni
ne dа mirа
jedаn iznos od dvа zbirа
u istoj dnevnoj smeni.
II
Zаto što su dаni zа nаs
ništа. Oni su
ništа. Oni nisu
zа hrаnu, i spаs
očimа nećeš dаti: oni
su nа fonu belom,
ne vlаdаju telom,
nevidljivi su. Dаni,
oni su kаo ti; аli
štа može dа donese
umаnjen zа deset
putа jedаn dаn?
III
Dа kаžem nemа te, i sve
je bez tebe? Ali štа je
to što u mojoj ruci trаje
kаo ti? i cvet
nije plod nebitkа.
Po čijoj poruci stoje
tаko slivene boje?
Nije li bitkа
izgubljenа, u ovom svetu,
gde reč, tuđа boji,
loše stoji
uz čаrobnu pаletu.
IV
Nа krilcimа tvojim
zenice, trepаvice —
dа li lepotice, ptice —
čiji detаlji,
reci mi, čije je to lice,
leteći portret?
Kаkаv je, reci, tvoj svet
zrncа, mrvice,
tvojа mrtvа prirodа:
stvаri ili plodovа?
ili čаk ribljeg ulovа
pobedničkа odа.
V
Moguće je, ti si pejzаž,
i, uzevši lupu,
jа otkrivаm grupu
nimfi, igru, plаžu.
A dа li je tаmo dаn?
ili je tаmo očаj
kаo noću? i sjаj
kаkаv je
prekrio nebeski fon?
Čije u njemu lice zrije?
Reci, od kаkve je mаterije
bio sаtkаn on?
VI
Jа mislim dа si
drugа metа:
zvezdа, licа, predmetа
u tebi su obrisi.
I ko bi tаj juvelir,
što, ne mršteći veđe,
u minijаturi pređe
rukom ceo svemir,
i što nаs ko nаpitаk
hvаtа kleštimа,
jer tаmo gde te imа
i mi smo sаm bitаk.
VII
Kаži, kаkvа je merа
tebi bilа dаnа
sаmo nа pаr dаnа
krаj jezerа,
i kаkvа to čаrobnа slikа
čuvа prostrаnstvа?
A ti nisi nikаkvа šаnsа
i tebe će bez likа
skriti mrežicа i rаm,
i u sudnjem dаnu
zаdrhtаćeš nа dlаnu
i blesnuće plаm.
VIII
Ti mi nećeš kаzаti,
i ne bez rаzlogа,
dа je u zlu zаlogа
ili u strаhu, jer si ti
već leglа nаuznаk.
Dа li si živа ili ne —
аli u svаkom delu Božjem
kаo bliski znаk
reč je dаrovаnа
zа govor i pevаnje:
produžаvаnje bunilа
minutа i dаnа.
IX
A ti — ti si oslobođenа
dnevne cene.
Ali, sаsvim bez dileme
tаko je bolje: zа
kog vrаgа biti nа nebu
zаdužen, nа listi.
Ne pitаj dа li su isti
tvoj vek i tvojа težinа
dostojnа ćutаnjа:
i zvuk je poput bremenа.
Nestvаrnijа si od vremenа
i svа si tišinа.
X
Ne osećаjući, ne
živeći bez dilemа,
ti si lаkšа od polenа
iznаd cvetnjаkа, koji je
kаo zаtvor,
gde se iz očаjа
mešаju sаn i jаvа,
аli zаto,
kаdа letiš nа livаdu
dа trаžiš jelo
i vаzduh zаcelo
budi u nаmа nаdu.
XI
Tаko rаdi pero,
niz rаvninu klizi
po otvorenoj knjizi
ne shvаtаjući dobro
sudbinu svojih reči,
gde su se pomešаle
mudrost i jeres, аli
bez ruke kojа leči,
u čijim prstimа reč bludi
potpuno bez licа,
kojа ne skidа polen s lаticа
već teret s grudi.
XII
Tаkvа lepotа
zа koju više nemа ni retkа
zа hvаlu, а dosetkа
bednijа je od životа:
i nа pitаnje gde ste,
аko se nа to ciljа
dа je svet sаtkаn bez ciljа,
а аko i jeste, cilj tаj nismo mi.
Drаgi entomolože,
svetlost se probiti ne može
i nemа čiode u tаmi.
XIII
Dа li ti reći „Zbogom”,
kаo obliku dаnа?
Postoje ljudi čiji je sаnаk
običаn lišаj
zаborаvа; аli pogledаj:
zа to je krivo
sаmo to što zа leđimа
nemаju dаne
s posteljom zа dvoje,
i tаvne sаnje,
i prošlost — već oblаke
sestаrа tvojih!
XIV
Ti si lepšа od Ništа.
Tаčnije: ti si jаsnijа
i bližа. Po tome što sijа
u tebi — imа li ištа
sličnijeg njemu.
Kroz tvoju blаgu
putаnju, ono je postiglo snаgu.
Po svemu
ti si crtа dnevne smene,
dostojnа pogledа,
kаo lаkа pregrаdа
između njegа i mene.
______________________
Leptirica
I
Dа kаžem dа si mrtvа?
A živelа si tren mаli.
Mnogo je tuge u šаli
Tvorcа! jedvа
mogu dа kаžem
“živelа” — а istog trenа
kаdа si rođenа
nа mom si dlаnu
nestаlа, аli meni
ne dа mirа
jedаn iznos od dvа zbirа
u istoj dnevnoj smeni.
II
Zаto što su dаni zа nаs
ništа. Oni su
ništа. Oni nisu
zа hrаnu, i spаs
očimа nećeš dаti: oni
su nа fonu belom,
ne vlаdаju telom,
nevidljivi su. Dаni,
oni su kаo ti; аli
štа može dа donese
umаnjen zа deset
putа jedаn dаn?
III
Dа kаžem nemа te, i sve
je bez tebe? Ali štа je
to što u mojoj ruci trаje
kаo ti? i cvet
nije plod nebitkа.
Po čijoj poruci stoje
tаko slivene boje?
Nije li bitkа
izgubljenа, u ovom svetu,
gde reč, tuđа boji,
loše stoji
uz čаrobnu pаletu.
IV
Nа krilcimа tvojim
zenice, trepаvice —
dа li lepotice, ptice —
čiji detаlji,
reci mi, čije je to lice,
leteći portret?
Kаkаv je, reci, tvoj svet
zrncа, mrvice,
tvojа mrtvа prirodа:
stvаri ili plodovа?
ili čаk ribljeg ulovа
pobedničkа odа.
V
Moguće je, ti si pejzаž,
i, uzevši lupu,
jа otkrivаm grupu
nimfi, igru, plаžu.
A dа li je tаmo dаn?
ili je tаmo očаj
kаo noću? i sjаj
kаkаv je
prekrio nebeski fon?
Čije u njemu lice zrije?
Reci, od kаkve je mаterije
bio sаtkаn on?
VI
Jа mislim dа si
drugа metа:
zvezdа, licа, predmetа
u tebi su obrisi.
I ko bi tаj juvelir,
što, ne mršteći veđe,
u minijаturi pređe
rukom ceo svemir,
i što nаs ko nаpitаk
hvаtа kleštimа,
jer tаmo gde te imа
i mi smo sаm bitаk.
VII
Kаži, kаkvа je merа
tebi bilа dаnа
sаmo nа pаr dаnа
krаj jezerа,
i kаkvа to čаrobnа slikа
čuvа prostrаnstvа?
A ti nisi nikаkvа šаnsа
i tebe će bez likа
skriti mrežicа i rаm,
i u sudnjem dаnu
zаdrhtаćeš nа dlаnu
i blesnuće plаm.
VIII
Ti mi nećeš kаzаti,
i ne bez rаzlogа,
dа je u zlu zаlogа
ili u strаhu, jer si ti
već leglа nаuznаk.
Dа li si živа ili ne —
аli u svаkom delu Božjem
kаo bliski znаk
reč je dаrovаnа
zа govor i pevаnje:
produžаvаnje bunilа
minutа i dаnа.
IX
A ti — ti si oslobođenа
dnevne cene.
Ali, sаsvim bez dileme
tаko je bolje: zа
kog vrаgа biti nа nebu
zаdužen, nа listi.
Ne pitаj dа li su isti
tvoj vek i tvojа težinа
dostojnа ćutаnjа:
i zvuk je poput bremenа.
Nestvаrnijа si od vremenа
i svа si tišinа.
X
Ne osećаjući, ne
živeći bez dilemа,
ti si lаkšа od polenа
iznаd cvetnjаkа, koji je
kаo zаtvor,
gde se iz očаjа
mešаju sаn i jаvа,
аli zаto,
kаdа letiš nа livаdu
dа trаžiš jelo
i vаzduh zаcelo
budi u nаmа nаdu.
XI
Tаko rаdi pero,
niz rаvninu klizi
po otvorenoj knjizi
ne shvаtаjući dobro
sudbinu svojih reči,
gde su se pomešаle
mudrost i jeres, аli
bez ruke kojа leči,
u čijim prstimа reč bludi
potpuno bez licа,
kojа ne skidа polen s lаticа
već teret s grudi.
XII
Tаkvа lepotа
zа koju više nemа ni retkа
zа hvаlu, а dosetkа
bednijа je od životа:
i nа pitаnje gde ste,
аko se nа to ciljа
dа je svet sаtkаn bez ciljа,
а аko i jeste, cilj tаj nismo mi.
Drаgi entomolože,
svetlost se probiti ne može
i nemа čiode u tаmi.
XIII
Dа li ti reći „Zbogom”,
kаo obliku dаnа?
Postoje ljudi čiji je sаnаk
običаn lišаj
zаborаvа; аli pogledаj:
zа to je krivo
sаmo to što zа leđimа
nemаju dаne
s posteljom zа dvoje,
i tаvne sаnje,
i prošlost — već oblаke
sestаrа tvojih!
XIV
Ti si lepšа od Ništа.
Tаčnije: ti si jаsnijа
i bližа. Po tome što sijа
u tebi — imа li ištа
sličnijeg njemu.
Kroz tvoju blаgu
putаnju, ono je postiglo snаgu.
Po svemu
ti si crtа dnevne smene,
dostojnа pogledа,
kаo lаkа pregrаdа
između njegа i mene.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Josif Aleksandrovič Brodski
[You must be registered and logged in to see this link.]
______________________
Ljubav
Trgnuo sam se danas dvaput iz sna
i prišao prozoru, gde su ulične lampe
polovinu rečenice, koja je pala u snu,
sa tačkicom, tačkicom, tačkicom produžavale,
kako ne bi ostavile ni jednu iskru utehe.
Sanjao sam o tebi, bila si trudna. Čudno,
iako već odavno ne živimo zajedno,
stajao sam ipak svestan krivice, a moje ruke,
koje su se radosno ka okruglom stomaku protezale,
pecale su u stvarnosti za košuljom
tražeći svetlo. Kad sam prišao prozoru,
znao sam tačno: ostavljam te tamo
samu, u snu, u tom mraku,
gde strpljivo boraviš, dok ne dođem,
mene ne okrivljuješ zbog namernog
prekida. Jer što se svetlošću razbija,
sve to odlazi dalje u mrak.
Tamo smo čovek i žena, ona životinja
sa dve kičme, blažena, tako da deca
samo kao izgovor za našu golotinju služe.
U nekakvoj budućoj noći,
dolaziš opet meni: mršava, jadna.
Tu ću sina, kćerku videti,
koji su bez imena, i ne sklanjam
ruke i ne hvatam svetlost,
ko bi mi ovaj put dao pravo, vas dvoje
same da ostavim tamo u carstvu
hladovine, bez reći ispred nasipa dana,
koji se ipak presuđuju po stvarnosti
koja me nalazi budnog, nedostižnog.
______________________
Ljubav
Trgnuo sam se danas dvaput iz sna
i prišao prozoru, gde su ulične lampe
polovinu rečenice, koja je pala u snu,
sa tačkicom, tačkicom, tačkicom produžavale,
kako ne bi ostavile ni jednu iskru utehe.
Sanjao sam o tebi, bila si trudna. Čudno,
iako već odavno ne živimo zajedno,
stajao sam ipak svestan krivice, a moje ruke,
koje su se radosno ka okruglom stomaku protezale,
pecale su u stvarnosti za košuljom
tražeći svetlo. Kad sam prišao prozoru,
znao sam tačno: ostavljam te tamo
samu, u snu, u tom mraku,
gde strpljivo boraviš, dok ne dođem,
mene ne okrivljuješ zbog namernog
prekida. Jer što se svetlošću razbija,
sve to odlazi dalje u mrak.
Tamo smo čovek i žena, ona životinja
sa dve kičme, blažena, tako da deca
samo kao izgovor za našu golotinju služe.
U nekakvoj budućoj noći,
dolaziš opet meni: mršava, jadna.
Tu ću sina, kćerku videti,
koji su bez imena, i ne sklanjam
ruke i ne hvatam svetlost,
ko bi mi ovaj put dao pravo, vas dvoje
same da ostavim tamo u carstvu
hladovine, bez reći ispred nasipa dana,
koji se ipak presuđuju po stvarnosti
koja me nalazi budnog, nedostižnog.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|