Boris Leonidovič Pasternak

Strana 2 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Nov 14, 2011 1:27 pm

First topic message reminder :

Boris Leonidovič Pasternak je rođen 10.januara 1890.godine. Pesnikov otac Leonid Osipovič Pasternak (1862-1945) bio je slikar, grafičar i profesor umetničke škole. Njegova se platna i danas čuvaju u Tretjakovksoj galeriji u Moskvi i u Ermitažu. Lični prijatelj Lava Tolstoja, on ilustruje roman Vaskrsenje i radi sliku Porodica L.N.Tolstoja u Jasnoj Poljani. Žena mu je R.J.Kuufman, pijanistkinja i njihovu kuću često pohode slikari, muzičari i pisci, ruski i strani. Posle revolucije u Rusiji stari Pasternak putuje sa ženom i kćerima u Nemačku (1921). Stalni boravak nalazi u Engleskoj gde živi od slikarstva, pa tu umire i on i žena mu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Detinjstvo i mladost pesnika Pasternaka vezani su za umetničku sredinu kuće i školovanje u Moskvi. Po zavšetku gimnazije (1908) studira prava, ali ubrzo prelazi na Istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta i završava njegov Filozofski odsek (1913). U to vreme na mladića Pasternaka ostavlja dubok utisak jednogodišnji boravak u Nemačkoj, u Berlinu, gde je sa porodicom. Po povratku (1907), zaljubljen od detinjstva u poeziju Aleksandra Bloka i u muziku A.N.Skrjabina, posećuje u Moskvi književne skupove i muzičke priredbe. Ponovo putuje u Nemačku (1912) i u Marburgu na univerzitetu sluša filozofiju; zatim odlazi u Švajcarsku i Italiju (Firencu i Veneciju) i vraća se u Rusiju (1913), da bi nastavio obrazovanje i da bi samostalno zasnovao život.

U svom umetničkom razvoju mladi Pasternak je doživeo nekoliko preokreta. Trebalo je, možda, prvo da postane slikar; zatim poput majke i oca, koji je na violončelu,- muzičar i kompozitor; onda da se posveti pravima ili filozofiji. Odlučio se najzad za poeziju, i počeo je sistematski stvarati, iz dana u dan, "kao slikari". Lirske inspiracije ranog Pasternaka razvijale su se u doba opadanja simbolizma i nastajanja futurističkog pravca u ruskoj poeziji. Zato njegovi prvi stihovi (1912) nose tragove i jedne i druge škole u zbirci Blizanac u oblacima (1914). Ali pesnik, preko tajanstvenih zvukova muzike, i uzbudljive slikarske uobrazilje, ubrzo vidi svet na nov način i u stihovima počinju preovlađavati futurističke težnje, i u to vreme prilazi grupi pesnika "Centrifuga". A posle toga on se već kreće u krugu kubofuturista i sa njihovim vođom Vladimirom Majakovskim objavljuje stihove u listu Novine (1914).

Od 1915. do 1917.godine Pasternak je zaposlen na Uralu, i posle Oktobra radi jedno vreme u prosveti, pri odeljenju za biblioteke. Pesme Iznad barijera (1912-1920) podvlače njegov humanistički stav prema životu, ratu i revoluciji, s težnjom da se oslobodi "ružnog sna" i "strašne slike života". Za ovim se nižu u poeziji glavna Pasternakova dela, s obiljem ritmike, eufonije i metafora. Zbirka Žiće je sestra moja (1922) posvećena M.J.Ljermontovu, skreće ozbiljnu pažnju na pesnika. Drugi stihovi, ne manje značajni, sa obeležjem krupnog talenta, predstavljaju duboko formiranu poetsku ličnost sa zrelim stvaranjem i utiču na mnoge mlade pesnike. To su Teme i varijacije (1923), Izabrane pesme (1926), a naročito Drugo rođenje (1932) i U ranim vozovima (1943). Valja pomenuti i Zemaljski prostor (1945), kao i razne izbore stihova, među kojima je uvek novih. Od dela sa istorijskim sadržajem pesnik piše poeme Lajtnat Šmit (1926), Devesto peta godina (1927) i Spektorski (1931), u kojima su uspeliji lirski odlomci nego tematska celina prikazana realistički.

Pasternakovu prozu zastupaju dela Detinjstvo Liversove (1924) i Pripovetke (1925), napisane subjektivistički i u psihoanalitičkom tonu; zatim, izvanredna knjiga sećanja Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957), koji dobija Nobelovu nagradu 1958.godine, od koje se autor odriče.

Značajni su i Pasternakovi prevodi sa gruzijskog i nekoliko Šekspirovih drama, a prevodio je takođe Getea, Šilera, Klajsta, Rilkea, Verlena i druge. Autobiografski ogled, iz 1958, završno je delo u stvaranju Pasternaka, koji je umro 30.maja 1960. u Peredjelkinu, nedaleko od Moskve.

Pasternakov tvaročki put vezan je za M.J.Ljermontova, pesnika zvezda i snova, demona i kakvkaskih lednika. Obojica su se bunili protiv trivijalnosti, duhovnog malograđanstva, uslovnosti i ugnjetavanja. Boris Pasternak nije bio "rečitvorac" niti pronalazač nadumnog jezika ili zvezdanih izraza. Čist liričar, impresivan i individualan, on je u originalnoj formi obrađivao "duboko intimne motive" sa stihovima punim tananosti i kamerne muzike. U njima suuobličena složena, teška razmišljanja, zasnovana mahom na posmatranju burnog života i vekovnih suprotnosti. Sve zapaženo i do kraja doživljeno kazano je tu originalno, ali ne u golom vidu, već slikovito, zvučno i nadahnuto. Emotivan i misaon, Pasternak je pažljivo slagao stih, iza koga je stajao narod sa ogromnim jezičnim naslagama i ne manjim izražajnim mogućnostima. Znalac više jezika, široke obrazovanosti i kulture, on je iz ruske riznice umeo da odabere najdragoceniju građu, da je majstorski preradi, upotrebi i obeleži svojim žigom.

Maksim Gorki je rekao za Pasternaka da je to "talenat izuzetne originalnosti koji nalazi gorke trave i gorke suze, da bi nam, najzad, kada se njegov literarni put završio, ostalo konačno sagledavanje snova, umetnosti, života toga čudesnog lika savremene ruske poezije."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Nov 14, 2011 1:51 pm

ЗИМНЕЕ НЕБО

Цельною льдиной из дымности вынут
Ставший с неделю звездный поток.
Клуб конькобежцев вверху опрокинут:
Чокается со звонкою ночью каток.
Реkе-реже-ре-же ступай, конькобежец,
В беге ссекая шаг свысока.
На повороте созвездьем врежется
В небо Норвегии скрежет конька.
Воздух окован мерзлым железом.
О конькобежцы! Там – все равно,
Что, как глаза со змеиным разрезом,
Ночь на земле, и как кость домино;
Что языком обомлевшей легавой
Месяц к себе примерзает; что рты,
Как у фальшивомонетчиков,- лавой
Дух захватившего льда налиты.
[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Jan 08, 2018 3:11 pm

Doktor Živago je ujedno i roman i zbornik stihova glavnog junaka Jurija Živaga. Dirljiva priča o životu i ljubavi pesnika-lekara tokom ruske revolucije. Roman ima dva paralelna toka- lični i ljubavni na jednoj strani i društveno-politički, na drugoj. Jurij Živago, želeći da zaštiti svoju porodicu, odvodi je iz Moskve, a skrovište nalazi u visoravnima Urala. Odvodeći porodicu, biva upleten u borbu između crvenih i belih, kao i u ljubavnu vezu sa prelepom sestrom Larom. Ljubavna priča Jurija Živaga umnogome će biti uslovljena okolnostima proisteklim iz ambijenta ruske revolucije i kasnije građanskog rata. Boris Pasternak je dobio Nobelovu nagradu za roman Doktor Živago 1958. godine. Međutim, kako je tadašnja vlast, na čelu sa Nikitom Hruščovim, bila nezadovoljna tematikom romana, Pasternak se odrekao nagrade. Roman je ponovo objavljen 1988. godine i tada je Nobelova nagrada namenjena Borisu Pasternaku uručena njegovom sinu.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Jan 08, 2018 3:19 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


KNJIGA PRVA

Prvi dio BRZI U PET
1.

Išli su, išli i pjevali Vjecnuju pamjat1, a kad bi i prekidali, cinilo se da je, upjevanu, dalje pjevaju noge, konji i popirci vjetra.
Prolaznici bi se ustavljali pred sprovodom, prebrajali vijence, križali se. Radoznaliji bi  ulazili  u povorku i zapitkivali: »Koga  pokapaju?« Odgovarali bi im:  »Živago.« »Njega li. Onda  je jasno.« – »Ma  ne njega. Nju.« – »Svejedno. Pokoj duši. Bogat ukop.«
Treptali su posljednji  trenuci,  odbrojeni, bespovratni. »Gospodnja zemlja  i  ispolnenije jeja, vseljenaja i vsi živušcije na njej2.«
U znaku križa svecenik prosu šaku zemlje na Mariju Nikolajevnu. Zapjevaše So duhi pravednih.3 Nastade velika strka. Lijes su poklopili, zakovali i stali spuštati. Zabubnja kiša grumenja kojim su s cetiri lopate zasipali jamu. Nad njom je izrastao humak. Na nj se popeo desetogodišnji djecak.
Samo je u stanju tupe bešcutnosti što obicno nastupi na kraju velikih sprovoda moglo izgledati da ce djecak držati govor na majcinu grobu.
Digao je glavu i s uzvišenja odsutno pogledao jesenje pustare  i  manastirske  kupole.  Njegova  se  prcasta fizionomija iskrivila. Vrat mu se izdužio. Kad bi vucic tako podigao glavu, bilo bi sigurno da ce istoga casa poceti zavijati. Pokrivši lice rukama, djecak zajeca. Iz nadošla oblaka stali su ga po rukama i  licu udarati mokri bicevi hladna  pljuska.  Grobu pride  covjek u crnom,  nabranih usko  pripijenih rukava. Bio je to pokojnicin brat i ujak rasplakanog djecaka, na svoju zamolbu raspopljeni svecenik Nikolaj Nikolajevic Vedenjapin. Prišao je djecaku i poveo ga s groblja.

2.

Nocili su u manastirskoj prostoriji koju su ujaku prepustili zbog starog poznanstva. Bilo je uoci Bogorodicina Pokrova.4 Trebalo je da sutradan otputuju daleko na jug, u neki povolški gubernijski grad u kojem je otac Nikolaj radio kod nakladnika naprednjackih pokrajinskih novina. Karte su bile kupljene a spakirane stvari cekale su u celiji. Sa susjednoga kolodvora vjetar je donosio placljive ficuke udaljenih manevarki.
Sveceri jako zahladnje. Dva razizemna prozora gledala su na dijelak neugledna vrta zasadena grmljem žutog bagrema, na smrzle lokve po cesti i na onaj kraj groblja u kojemu su za dana pokopali Mariju Nikolajevnu. Osim nekoliko gredica kupusa, pomodrjela od studeni, vrt je bio neobraden.  Pod  naletom vjetra grmovi ogoljela bagrema bijesno su lomatali i lijegali po putu.
U noci Juru je probudilo udaranje u okno. Mracna celija bila je nestvarno prožeta bijelim, pršecim svjetlom. Samo u košulji, on dotrca do prozora i lice priljubi uz hladno staklo.
Iza prozora nije bilo ni puta ni groblja ni  vrta. Vani  je divljala mecava,  a  zrakom se  pjenio snijeg. Moglo se pomisliti da je oluja ugledala Juru i, svjesna koliko je strašna, nasladuje se dojmom što  ga  u njemu stvara. Zviždala je i zavijala i na svaki  se nacin trudila da privuce njegovu pažnju.  S neba su jedan  za drugim padali beskrajni zamrsci bijele tkanine  i zamatali  zemlju u mrtvacke pokrove. Mecava je sama bila na svijetu, ništa joj nije stajalo na putu.
Kad se odmakao od prozora, Jura se najprije poželje obuci, istrcati  van i  štogod  uciniti. Strašilo ga  je da ce manastirski kupus  ostati  zameten i  više ga  nece  otkopati,  da ce vijavica u polju zasuti  mamu,  a ona se nece moci oprijeti da još dalje i dublje od njega ne ode u zemlju.
Svršilo je opet u suzama. Probudio se ujak, govorio mu o Kristu i tješio ga; zijevnuo, prišao prozoru i zamislio se. Poceše se oblaciti. Svanjivalo je.

3.

Dok je majka bila živa, Jura nije znao da ih je otac odavna napustio; da luta raznim  sibirskim  i inozemnim gradovima, banci  i bludnici, te  da je davno vec u vjetar rasuo njihovo milijunsko imanje. Juri   su cas govorili kako je otac u Petrogradu, cas opet da je na nekom sajmu, najcešce na irbitskom.
A onda se oduvijek boležljivoj majci javila i sušica. Lijeka radi putovala je na jug  Francuske  i  u sjevernu Italiju, kamo ju je i Jura dvaput pratio. Tako je neuredno i puno zagonetaka  prošlo  Jurino djetinjstvo, cesto medu tudinima koji su se stalno mijenjali. Navikao se na te mijene, pa se u stanju trajna nereda ocevoj odsutnosti i nije cudio.
U najranijem njegovu djetinjstvu imenom se što ga je nosio nazivalo još mnogo razlicitih  stvari. Postojala je tvornica Živago, banka Živago, kuce Živago, pa i kravata se  svezivala  i  kopcala  iglom  Živago, cak i nekakav okrugao kolac, poput nabujka s rumom, pod imenom Živago, a jedno se vrijeme u Moskvi moglo kocijašu viknuti »K Živagu«, i kao da se reklo »Goni do božje kuce«, i kocijaš bi vas saonicama prenosio iza sedam brda i sedam dola. Ondje bi vas okružio tihi park. Na opuštene grane jela sjedaju gavrani i stresaju inje. Grgori njihovo graktanje,  grohotno  kao  krhanje  granja.  Iz  novogradnji,  s one strane prosjeka, put pretrcavaju rasni psi. Tamo se pale svjetla. Spušta se vecer.
Iznenada sve se rasplinu. Oni su osiromašili.

4.

Ljeti tisucu devetsto i trece godine Jura je s ujakom putovao dvopregom poljima u Dupljanku, na imanje tvornicara svile i velikog zaštitnika umjetnosti Kologrivova, k pedagogu i popularizatoru primijenjenih znanosti Ivanu Ivanovicu Voskobojnikovu.
Bilo je o Bogorodici Kazanskoj5, u vrijeme pune žetve. Što  zbog  podneva,  što  zbog  praznika  na poljima nije bilo ni žive duše. Sunce je palilo nepožnjevene slogove, slicne poluobrijanim zatvorenickim zatiljcima. Nad poljima kružile su ptice. Prignuta klasja pšenica se primirila u omari bez  daška,  ili  se daleko od puta uzdizala u krstinama, pa pri duljem gledanju nalikovala na pokretne figure, gotovo kao da obzorom idu mjernici i nešto zapisuju.
A ove – pitao je Nikolaj Nikolajevic Pavla, nadnicara i podvornika u nakladništvu, koji je pogrbljen sjedio na boku i prekrižio nogu preko noge kako bi pokazao da on i  nije  kocijaš  po  zanimanju –  ovo, dakle, je li spahijsko ili seljacko?
Ote su gospocke – odgovarao je Pavel i pripaljivao – a ote tamo – zabavivši se vatrom i povukavši poslije dulje pauze, upre bicaljem na drugu stranu – ote su naše. Ej, spavate? – podvikivao je konjima, i
sve se vrijeme naginjao prema njihovim sapima i repovima kao kakav mehanicar prema manometrima.
Konji su medutim vukli kao i svi konji na svijetu; rukunicar je kasao s urodenom otvorenošcu srdacne prirode, dok se pobocni neupucenu cinio zgoljnom lijencinom, koji se znao samo labude izviti i u cucnju otplesati uz zvoncanje praporaca što ih je svojim trkom pokretao.
Nikolaj Nikolajevic nosio je Voskobojnikovu korekturu njegove knjige o zemljišnom pitanju, jer je nakladnik zbog pojacana pritiska cenzure tražio ponovni pregled.
Razulario se narod u kotaru – govorio je Nikolaj Nikolajevic. –  U  panjkovskoj  opcini  zaklali trgovca, nacelniku zapalili konjušnicu. Kako ti misliš? Što se prica kod vas na selu?
Ali se pokazivalo da Pavel na te stvari gleda mracnije, cak i od  cenzora  koji  smiruje Voskobojnikovljeve agrarne strasti.
A šta reci? Raspustili narod. Iskvarili, kažem. Zar se može s  nama?  Daj  seljaku slobodu, tako  mi Boga, jedan ce drugoga zadaviti. Ej, zaspali?
To je bilo drugo ujakovo i necakovo putovanje u Dupljanku. Jura je mislio  da  je  zapamtio  put;  no uvijek kad bi se polja širom raštrkala, a sprijeda ih i straga  porubljivao tanak trak šume,  Juri  se cinilo da  ce prepoznati mjesto s kojega put mora skrenuti udesno; no iza zavoja bi se pojavili i onaj se tren skrivali kilometri kalogrivovskog krajolika u kojem bljeska rijeka u daljini, a željeznicka pruga promice za njom. Uvijek bi se iznova prevario. Polja su dolazila na mjesto polja. Opet, i opet  porubljivale  su ih šume.  Smjena tih prostora izazivala je poletna raspoloženja. Poticala maštanja i misli o buducnosti.
Nijedna od knjiga koje su kasnije proslavile Nikolaja Nikolajevica još nije bila napisana. Ali  njegove  su se misli vec oblikovale. Ni sam nije bio svjestan koliko je blizu njegovo vrijeme.
Medu predstavnicima tadašnje književnosti, sveucilišnim profesorima i filozofima revolucije, ubrzo se imao pojaviti covjek koji ce misliti o svim njihovim temama, ali koji, izuzev terminologije, s njima  nece imati ništa zajednicko. Svi su se oni  hrpimice hvatali  kakve  dogme,  zadovoljavali se rijecima i prividima,  a otac Nikolaj  bio je svecenik koji  je prošao kroz tolstojevstvo i  revoluciju, i  uvijek išao dalje. Žudio  je za mišlju poletno stvarnom, koja bi u svom kretanju zacrtavala nelicemjerno razlikovan put, ponešto  u svijetu mijenjala nabolje i koja bi cak djetetu i neuku bila jasna poput bljeska munje ili traga upravo protutnjala groma. Žudio je za novim.
S ujakom je Juri bilo lijepo. Slicio je mami. Kao i ona bio je slobodouman covjek, bez predrasuda prema nesvakidašnjem. Poput nje i on je imao onaj gospodski osjecaj jednakosti sa svime živim. On je isto kao i ona sve razumijevao isprve, a misli je izražavao u onom obliku u kojem su mu taj tren padale na pamet, dok su još bile žive i neobezvrijedene.
Jura se veselio što s ujakom ide u Dupljanku. Ondje je bilo vrlo lijepo, a slikovitost mjesta još je i podsjecala na mamu koja je voljela prirodu i cesto Juru vodila u šetnje. Takoder mu se svidalo što ce kod Voskobojnikova opet sresti Niku Dudorova, gimnazijalca koji ga je  vjerojatno  podcjenjivao,  jer  je  bio koju godinu stariji, i koji je, pozdravljajuci  se, ruku silom vukao  nadolje, a glavu prigibao tako  nisko  da mu je kosa padala preko cela napola pokrivajuci i lice.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Jan 08, 2018 3:20 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



5.

Žila kucavica problema pauperizma – citao je Nikolaj Nikolajevic s ispravljenoga rukopisa.
Mislim da bi bilo bolje reci – bit – odgovarao je Ivan Ivanovic i na otisak upisivao potreban ispravak.
Radili su u polumraku zastakljene terase. Pogled je razaznavao u neredu razbacane kante za polijevanje i vrtlarske alatke. Preko naslona slomljena stolca bila je prebacena kišna kabanica. U kutu su se nalazile nepromocive cizme na kojima se blato osušilo, a sare se mlitavo spustile do poda.
Medutim, statistika smrtnosti i radanja pokazuje – diktirao je Nikolaj Nikolajevic.
Treba umetnuti: u promatranoj godini – govorio je Ivan Ivanovic i zapisivao.
Terasom je lagano pirkalo. Da se listovi brošure ne bi razletjeli, na njima su ležali komadici granita. Kada završiše, Nikolaj se Nikolajevic užurba kuci.
Sprema se oluja. Treba kretati.
I ne pomišljajte. Ne puštam vas. Sad cemo na caj.
Ja do veceri moram biti u gradu.
Ne pomaže. Necu ni slušati.
Iz vrta je vonjala gar od samovara i blažila miris duhana i suncaca. Iz dvorišnog krila prenosili su skorup, jagode i pite. Rekoše da se Pavel otišao kupati i sa sobom poveo i konje. Nikolaju Nikolajevicu nije bilo druge nego pristati.
Idemo do klupe na nasipu dok ne prostru za caj – ponudi Ivan Ivanovic.
Kod bogataša Kologrivova Ivan Ivanovic se na racun prijateljstva koristio dvjema sobama u upraviteljevu domu. Ta se kucica s vrticem nalazila u mracnijem, zapuštenom dijelu parka sa starom polukružnom ulaznom alejom. Aleja je zarasla u gustu travu. Više za drugo i nije služila osim za odvoz zemlje i gradevinskog krša do jaruge u koju je odlagano smece. Kologrivov, napredan covjek i milijunaš, simpatizer revolucije, u to se vrijeme nalazio sa ženom u inozemstvu. Na imanju su bile samo njegove kceri, Nadja i Lipa s guvernantom i malobrojnom poslugom.
Od parka s jezercima, livadama i vlastelinskom kucom upraviteljeva je kucica bila odvojena gustom živicom crne hudike. Ivan Ivanovic i Nikolaj Nikolajevic obilazili su tu guštaru izvana; i kako su išli, tako su pred njima na jednakim razmacima izlijetala jednaka jata vrabaca kojima je vrvjela živica. Ispunjali su je jednolicnim žuborom kao da pred Ivanom Ivanovicem i Nikolajem Nikolajevicem nekom cijevi podno živice protjece voda.
Prošli su uz staklenik, vrtlarov stan i uz kamene razvaline neke neznane gradevine. Razgovor povedoše o novim, mladim snagama u znanosti i književnosti.
Nade se tu i tamo i talentiranih ljudi – govorio je Nikolaj Nikolajevic. – No sad su više u modi razni kružoci i udruženja. Gomila je postala utocište onih bez dara, svejedno slijede li Solovjeva, Kanta ili Marxa. Za istinom tragaju još samo usamljenici, a oni kidaju sa svima koji je ne vole dovoljno. Ima li išta na svijetu što bi zasluživalo vjernost? Takvih stvari ima jako malo. Mislim da bi trebalo biti vjeran besmrtnosti, tom drugom, malo jacemu imenu za – život. Treba održavati vjeru u besmrtnost, treba biti vjeran Kristu! Ah, vi se mrštite, nesretnice. I opet baš ništa ne razumijete.
Nda – mrmljao je Ivan Ivanovic, vitak, plavokos prepredenjak, lukave bradice koja ga je cinila slicnim Amerikancu iz Lincolnova vremena (svako malo skupljao bi je u šaku i dohvacao usnama). – Ja, naravno, šutim. Vi sami znate da na te stvari gledam posve drukcije. Da, zbilja. Kažite, kako su vas raspopili. Davno sam htio pitati. Sigurno su vas dobro protresli? Anatemizirali? A?
Cemu skretati s teme? Uostalom, zašto i ne. Anatema? Ne, danas više ne proklinju. Bilo je neprilika, postoje i posljedice. Dugo, naprimjer, ne možeš u državnu službu. U prijestolnice ne puštaju. Ali to su sitnice. Vratimo se mi svome predmetu. Ja sam rekao – treba biti vjeran Kristu. Odmah cu to razjasniti. Vi ne razumijete da covjek može biti ateist, može ne znati ima li Boga i cemu On, a istodobno znati da covjek ne živi u prirodi, nego u povijesti, a nju da je, prema današnjem shvacanju, utemeljio Krist, te da je Evandelje njezino obrazloženje. A što je zapravo povijest? To je uspostavljanje vjekovnog rada na trajnu pitanju o smrti i njezinu svladavanju u buducnosti. Zato ljudi otkrivaju matematicku beskonacnost ili elektromagnetske valove, zato pišu simfonije. Ici na tom putu naprijed nije moguce bez odredena zanosa. Za takva otkrica treba duhovne spreme. Njezini pak izvori nalaze se u Evandelju. Naprimjer, ljubav prema bližnjemu, taj viši oblik žive energije što pline covjekovim srcem i traži mogucnost da se izlije. Zatim su tu glavne odrednice suvremenoga covjeka bez kojih bi on bio nezamisliv: ideja slobodne licnosti i ideja života kao žrtve. Ne zaboravite da je to zapravo vrlo novo. Stara vremena ne poznaju povijest u tom smislu. U njima je vladala sangvinicna podlost surovih, kozicavih Kaligula, koji nisu ni
slutili koliko je bez dara svaki nasilnik. Tamo se dizala razmetljiva, mrtva vjecnost mjedenih spomenika i mramornih kolonada. Vjekovi i pokoljenja tek su poslije Krista slobodno udahnuli. Tek poslije njega zapoceo je život u potomstvu, pa covjek više ne umire vani, za plotom, nego u svojoj kuci, u povijesti, u jeku rada na svladavanju smrti, umire i sam posvecen toj ideji. Uh, ja se, što kažu, cak i ušvicao. A on ko magare tvrdoglav!
Metafizika, brajko. Meni to doktori brane, želudac ne podnosi.
No da, idite s Bogom. Zaboravimo. Sreckovic! Kakav samo pogled imate odavde – ne možeš ga se naužiti! A on živi i ne vidi.
U rijeku se nije dalo pogledati. Ljeskala je na suncu, ugibala se i svijala kao limena ploca.
Zamislite, pet je vec prošlo – rece Ivan Ivanovic. – Gledajte, brzi iz Sizrane. Ovuda uvijek prolazi koju minutu poslije pet.
Daleko u ravnici s lijeve na desnu stranu klizio je umiveni žutoplavi vlak, razdaljinom jako umanjen. Spaziše da se najednom zaustavio. Iz lokomotive izviše se bijela klupka pare. Malo poslije doprli su njezini uzbudeni zvižduci.
Cudno – rece Voskobojnikov. – Neka nezgoda. Nema inace zašto stati ondje u mocvari. Nešto se, sigurno, dogodilo.
Podimo na caj.

6.

Nike nije bilo ni u vrtu ni u kuci. Jura je pomišljao da se skriva jer mu je dosadno s njime i jer mu nije par. Ujak i Ivan Ivanovic otišli su na terasu raditi, a Juru ostavili da besciljno lunja oko kuce.
Ovdje je bilo neobicno lijepo! Svaki bi se cas cuo cist trotonalni cvrkut vuga, s pauzama punim išcekivanja da vlažan, kao iz svirale izmamijen, zvuk posve prožme svu okolicu. Nepokretan, u zraku izgubljen miris cvjetova bio je jarom pritisnut uz gredice. Kako je to podsjecalo na Antibes i Bordigheru! Jura se neprestano okretao lijevo i desno. U zvukovnoj halucinaciji nad poljanicama lebdio je titraj mamina glasa nošen pjevom ptica i zujem pcela. Jura je podrhtavao, cinilo se kao da mu majka dovikuje i poziva ga neznano kamo.
Prišao je jaruzi i stao se spuštati. Iz rijetke i na vrhu istovrsne šume sišao je u jošik koji je prekrivao dno jaruge.
Ondje, u vlažnu mraku ležala su skrhana stabla i strvine, bilo je nešto cvijeca i clankovitih stabljika rastavica što su nalikovale na žezla i štapove s egipatskim šarama poput onih u njegovu ilustriranome Svetom pismu.
Jura je postajao sve tužniji. Plakalo mu se. Pao je na koljena i zasuzio.
Andele Božji, cuvaru moj sveti – molio je Jura – osnaži moj um na putu istine i kaži mamici da se ne brine, da je meni ovdje lijepo. Ako ima zagrobnog života, Gospode, uzmi mamicu u raj, »ideže lici svjatih i pravednici sijajut jako svetila.«6 Mamica je bila tako dobra i nije moguce da bi ona bila grešnica, smiluj joj se, Gospodine, i ucini da se ne muci. Mamice! – u ocajnickoj tuzi dozivao ju je s neba kao novopridošlu sveticu, i odjednom više nije izdržao, srušio se u nesvijest.
Nije dugo ležao obeznanjen. Kad je došao k sebi, cuo je kako ga odozgo zove ujak. Javio se i krenuo gore. Usput se sjetio da nije molio za svoga bez traga nestaloga oca, kako ga je ucila Marija Nikolajevna. Ali njemu je poslije nesvjestice bilo tako dobro da se nije htio odvajati od tog osjecanja lakoce, bojeci se da ce ga posve izgubiti. Zakljucio je kako nece biti strašno ako se za oca pomoli i koji drugi
put.
Pricekat ce. Strpiti se – kao da je pomislio. Jura ga uopce nije zapamtio.
7.

Jedanaestogodišnji djecak zamišljena lica i krupnih, crnih ociju, gimnazijalac drugog razreda Miša Gordon, putovao je u kupeu drugog razreda sa svojim ocem, odvjetnikom Gordonom iz Orenburga. Otac je sa službom premješten u Moskvu, a djecak je prelazio u moskovsku gimnaziju. Majka i sestre vec davno su bile na mjestu, zauzete glavoboljama oko sredivanja stana.
Djecak i otac treci su se dan nalazili u vlaku.
Izbijeljena suncem kao vapnom, uz njih je u oblacima vrele prašine jurila Rusija, njezina polja i stepe, gradovi i sela. Putovima su miljeli nizovi tovarnih kola tromo skrecuci prema prijelazima pruge, a iz obijesno jureceg vlaka cinilo se da kola stoje bez pokreta i konji dižu i spuštaju noge na jednome mjestu.
Na vecim stanicama putnici su omamljeno utrcavali u buffet, a sunce na zalazu kroz stabla stanicnog vrta osvjetljavalo je njihove noge i prosijavalo izmedu kotaca vagona.
Sva kretanja u svijetu, uzmu li se pojedinacno, proracunato su trijezna; ali kad se sve sabere, ipak su nekontrolirano opijena opcom bujicom života koja ih sjedinjuje. Ljudi se muce i trse pokretani mehanizmima vlastitih briga. Ali mehanizmi ne bi djelovali kad njihovim glavnim regulatorom ne bi bilo osjecanje više i bitne bezbrižnosti. Tu bezbrižnost pojacava osjecaj povezanosti ljudskih stvorenja, vjera u medusoban prijelaz jednoga u drugo, osjecaj srece što se svekoliko zbivanje ne dogada samo na zemlji u koju zakapaju mrtve, nego i u necemu drugome, što jedni nazivlju kraljevstvom Božjim, drugi poviješcu, treci još kako drukcije.
U tom pravilu djecak je bio gorka i teška iznimka. Njegov glavni pokretac bio je osjecaj zebnje, a osjecaj bezbrižnosti niti ga je umirivao niti oplemenjivao. Poznavao je tu svoju naslijedenu osobinu i s brižnim je oprezom hvatao u sebi njezine nagovještaje. Ona ga je žalostila i ponižavala.
Otkad zna za sebe, nije se prestao cuditi kako je to uz svu jednakost ruku i nogu i uz slaganje jezika i navika moguce ne biti ono što su i svi drugi, cak biti nešto što se tek rijetkima svida, što se ne voli? Nije mogao shvatiti stanje u kojem, ako si gori od drugih, ne možeš ni pokušati nešto uciniti da bi se popravio i postao bolji. Što znaci biti Židov? Zašto to postoji? Cime se nadoknaduje ili potvrduje taj bespomocni izazov koji ne donosi ništa osim nesrece?
Kad bi od oca tražio rješenje, on bi odgovarao kako su mu polazišta besmislena i da tako ne treba razmišljati; ali u zamjenu nije nudio ništa što bi Mišu privuklo dubinom smisla i prisililo ga da se šutke podcini neporecivome.
Izuzimljuci oca i majku, Miša se postupno ispunjao prezirom prema odraslima koji su zakuhavali kašu kakvu ni pod batinama nisu u stanju kušati. Vjerovao je da ce, kad odraste, sve to razmrsiti.
Pa i sada nitko se ne bi usudio reci da je njegov otac pogriješio kad je pohitao za tim ludakom koji je istrcao na platformu, da nije trebalo zaustavljati vlak kada se on, odgurnuvši Grigorija Osipovica i otvorivši vrata vagona u punom zaletu bacio iz vlaka naglavce na nasip, baš kao što se s mostica bacaju u vodu kupaci kada rone.
A kako kocnicu nije povukao tko god, nego glavom Grigorij Osipovic, izlazilo je da vlak stoji tako neobjašnjivo dugo po volji njihove milosti.
Nitko nije tocno znao razloge otezanja. Jedni su govorili da je iznenadno zaustavljanje izazvao kvar na zracnim kocnicama, drugi pak da vlak stoji na strmini koju lokomotiva ne može svladati bez zaleta. Širilo se i trece mišljenje po kojem je samoubojica ugledna osoba, i njegov odvjetnik, koji je s njime putovao, traži da s obližnje stanice Kologrivovke pozovu svjedoke pri sastavljanju zapisnika. Zato se strojovodin pomocnik i verao na telefonski stup. I drezina je vjerojatno vec na putu.
U vagonu je pomalo zaudaralo iz zahoda, pa su smrad pokušavali ukloniti mirisnom vodicom, vonjalo je i na lagano užeglu pecenu kokoševinu zamotanu u prljav i mastan papir. Prosijede dame iz Petrograda, koje je gar iz lokomotive, pomiješan s masnom kozmetikom, pretvarao u vatrene ciganke, nastavljale su se pudrati, rupcicem brisati dlanove i razgovarati dubokim promuklim glasovima. Kad su prolazile mimo
Gordonova kupea, navlacile su ogrtace na ramena i uskocu hodnika pretvarale u izvor nove koketerije; Miši se cinilo da psicu ili je, sudeci po njihovim stisnutim usnama, trebalo da psicu: »Ah, recite, molim vas, koje li osjecajnosti! Mi smo posebne! Mi smo intelektualke! Mi ne možemo!«
Samoubojicino tijelo ležalo je na travi kraj nasipa. Trak zgrušane krvi crnio se poput oštre znamenke preko cela i razbijena oka te preko njegova lica prelazio znakom za precrtavanje. Krv se cinila da nije njegova, iz njega istekla krv, nego kakav primetnuti strani dodatak, flaster, brizak prosušena blata ili mokar brezov listak.
Grupica radoznalaca i uzbudenih neprestano se mijenjala oko tijela. Nad njim je, mracan i bezizražajan, stajao njegov prijatelj i susjed u kupeu, snažan i uobražen odvjetnik, prava zvijer u košulji vlažnoj od znoja. Malaksavao je na vrucini i hladio se mekim šeširom. Na sva je raspitivanja slijegao ramenima i, nikome se i ne okrecuci, cijedio: »Alkoholicar. Zar nije jasno? Najtipicnija posljeilica delirija.«
Dvaput ili triput tijelu je prilazila suhonjava žena u vunenoj haljini i cipkanom rupcu. To je bila udovica Tiverzina, majka dvojice strojovoda, koja je s dvjema snahama besplatno putovala režijskom kartom treceg razreda. Tihe, u marame zabradene žene šutljivo su išle za njom kao dvije redovnice za nadstojnicom. Skupina je izazivala poštovanje. Pred njima su se razmicali.
Muž Tiverzine živ je izgorio u željeznickoj nesreci. Zaustavila se nekoliko koraka od trupla da bi pogledala kroz gomilu, a uzdasima kao da je usporedivala. »Kako je komu sudeno«, cinilo se da je govorila. »Neki po Božjoj volji, a gle što se ovdje dogodilo – od bogata života i sumanute glave.«
Putnici su obilazili mrtvo tijelo, ali se i vracali u vagon iz straha da ih tko ne pokrade.
Kad su iskakivali na nasip, razgibavali se, brali cvijece i protrcavali, svima se cinilo da se okolni krajolik pojavio zahvaljujuci zastoju, da mocvarne livade s brešcicima, široke rijeke i lijepe kuce, s crkvom na visokoj suprotnoj obali uopce i ne bi bilo da se nije desila nesreca.
Cak i sunce, koje se cinilo da i samo pripada okolišu, s predvecernjom je bojažljivošcu obasjavalo prizor uz tracnice, gotovo da mu se približavalo plašljivo poput krave iz stada što je paslo u blizini, koja se primaknula nasipu i gledala u ljude.
Potresen svime što se dogodilo, Miša je u prvim trenucima plakao od tuge i straha. Za dugog putovanja samoubojica je nekoliko puta zalazio u njihov kupe i satima razgovarao s Mišinim ocem. Govorio je da smiruje dušu u moralno cistoj tišini i bistrini njihova društva i raspitivao se kod Grigorija Osipovica o raznim pravnim finesama i parnicnim pitanjima, posebno mjenicnim i darovnim, o bankrotima i krivotvorinama.
A, tako dakle? – cudio se Gordonovim tumacenjima. – Vi baratate nekim blagonaklonijim uredbama.
Moj odvjetnik ima drukcije informacije. On na te stvari gleda puno mracnije.
Svakiput kad bi se taj nervozni covjek smirio za njim je iz prvog razreda dolazio njegov odvjetnik i suputnik i vukao ga u vagon-restoran na šampanjac. To je bio taj snažni, bezocni, glatko izbrijani i kicoški odvjetnik koji je sada stajao nad lešom, nicemu se na svijetu ne cudeci. Nije se moglo oteti dojmu da mu je stalna uznemirenost njegova klijenta u nekom smislu išla naruku.
Otac je pricao da je to poznati bogataš, dobricina i lakomislen covjek, vec pomalo i neuracunljiv. Nije se sustezao pred Mišom, nego je pripovijedao o svome sinu, Mišinu vršnjaku, i o pokojnoj ženi, zatim prelazio na svoju drugu obitelj, koju je takoder ostavio. Onda bi se sjetio necega, blijedio užasnuto, govorio nesuvislo i gubio se.
Prema Miši je iskazivao neobjašnjivu, vjerojatno usiljenu, nježnost, koja Miši možda i nije bila namijenjena. Neprestano mu je nešto poklanjao, zbog cega je na velikim kolodvorima odlazio u cekaonice prvog razreda u kojima su bile prodavaonice knjiga, igracaka i lokalnih suvenira.
Pio je neprestano, tužio se kako vec treci mjesec ne spava; a kad se kojim slucajem i otrijezni, trpi muke o kojima normalan covjek nema ni pojma.
Casak prije kraja upao je u njihov kupe, zgrabio Grigorija Osipovica za ruku, pokušao nešto reci, ali
ne mogavši, istrcao je na platformu i skocio iz vlaka.
Miša je razgledao malu zbirku uralskih minerala u drvenoj škrinjici – posljednji pokojnikov dar. Iznenada svi se uokolo uzvrpoljiše. Vlaku je prišla drezina iz koje je iskocio istražitelj u kapi s kokardom, lijecnik i dvojica gradskih stražara. Zacuše se hladni, poslovni glasovi. Postavljali su pitanja i nešto zapisivali. Skližuci se i padajuci po pijesku, kondukteri su i stražari nespretno vukli tijelo uz nasip. Neka je žena zakukala. Ljude pozvaše u vagone i dadoše znak. Vlak krenu.

8.

»Opet taj cicak!« zlobno pomisli Nika i ustumara se po sobi, dok su glasovi gostiju nadolazili. Odstupnica je bila presjecena. U spavaonici su bila dva kreveta, Voskobojnikovljev i njegov, Nikin. Ne razmišljajuci previše, on se zavuce pod drugi.
Slušao je kako ga traže, dozivlju po drugim sobama, cude se njegovu nestanku. Zatim udoše u spavacu.
A šta cemo, Jura – rece Vedenjapin – prošeci, možda ti se drug kasnije i pojavi da se naigrate.
Poveli su razgovor o sveucilišnim nemirima u Petrogradu i Moskvi i Niku držali gotovo dvadesetak minuta u njegovoj glupoj i ponižavajucoj klopci. Nakraju izidoše na terasu, a Nika tiho otvori prozor i iskoci u park.
Danas je bio izvan sebe, a prethodne noci nije ni oka sklopio. Išla mu je cetrnaesta godina i dozlogrdilo mu je biti malcem. Cijelu noc nije spavao i u zoru je izišao iz kuce. Sunce se pomaljalo, a zemlju je u parku pokrivala duga, od rose mokra, vijugava sjena drveca. Nije bila crne, nego tamnosive boje, poput namocena sukna. Omamljujuci miris jutra kao da se dizao upravo iz te vlažne sjene s izduženim, svijetlim tracima kao djevojackim prstima.
Iznenada na nekoliko koraka od njega promace srebrenasti trak žive, slicne kaplji rose u travi. Miljela je i tekla, a zemlja je nije upijala. Neocekivano oštrim pokretom mlaz se hitne ustranu i nestade. Bio je to sljepic. Nika se stresao.
Cudan je on bio djecak. Kad bi bio uzbuden, sam je sa sobom razgovarao. Sklonošcu uzvišenim mislima i paradoksima oponašao je svoju majku.
»Kako je lijepo na svijetu!« pomisli. »Ali zašto je od toga uvijek tako bolno? Bog, naravno, postoji. A ako postoji, onda je On ja. Evo, ja joj naredujem«, pomisli gledajuci u jasiku, odozdo dogore zahvacenu treperenjem (njezini mokri, ljeskavi listovi kao da su bili iz lima izrezani), »evo, ja joj zapovijedam«, i u bezumnu velicanju svojih moci on nije prošaptao, nego svim sobom, svom svojom snagom, zaželio i pomislio: »Zamri!« – i drvo se istog casa poslušno ukocilo. Nika se radosno nasmijao i što ga noge nose potrcao na rijeku da se okupa.
Njegov otac, terorist Dementij Dudorov, milošcu najvišeg mjesta robijao je u zamjenu za vješala na koja je bio osuden. Majka, jedna od gruzijskih kneginjica Eristovih, vjecito se necim zanosila – bilo bunama i buntovnicima, ekstremnim idejama, poznatim umjetnicima, bilo siromašnim nesretnicima.
Obožavala je Niku i od njegova imena Inokentij pravila mnoštvo nevjerojatno nježnih i luckastih nadimaka, kao Inocek ili Nocenjka. Vodila ga je u Tiflis svojoj rodbini da ga pokaže. Njega je ondje najviše zadivilo široko razraslo drvo uz kucu u kojoj su odsjeli. Bio je to nekakav nezgrapan tropski gorostas. Listovima nalik na slonovska ušesa, štitio je cijelo dvorište od užarena južnog neba. Nika se nije mogao navici na misao da se to drvo ubraja u biljke, a ne u životinje.
Za djecaka je postalo opasno da nosi ozloglašeno ocevo ime. S odobrenjem Nine Galaktionove Ivan Ivanovic spremao se na najvišemu mjestu zamoliti da se Niki odobri majcino prezime.
Dok je ležao pod krevetom, srdeci se na cijeli svijet, on je izmedu svega drugoga mislio i na to. Tko je Voskobojnikov da svojim upletanjem ide tako daleko? Naucit ce on njih pameti!
I ta Nadja! Ako je njoj petnaest godina, nema ona pravo dizati nos i s njime razgovarati kao s djetetom.
Pokazat ce on njoj!
»Mrzim je«, ponovi nekoliko puta u sebi. »Ubit cu je! Pozvati je u camac i utopiti.«
A i mama mi je prava. Naravno, nasanjkala je i njega i Voskobojnikova kad je otputovala. Nije ona ni na kakvome Kavkazu. Jednostavno je na prvom raskršcu skrenula na sjever, i sada mirno, zajedno sa studentima, puca na policiju po Petrogradu. A on mora živ sagnjiti u ovoj rupi. No, on ce ih ipak sve nadigrati. Nadju utopiti, gimnaziju napustiti i pobjeci ocu u Sibir da dižu ustanak.
Rub ribnjaka posve je zarastao u lokvanj. Uza suh šum camac se usijecao u taj gustiš. Kroz rasjeline u raslinju pomaljala se voda kao sok iz lubenice zasjecene u trokut.
Djecak i djevojcica uhvatiše cupati lokvanje. Oboje su posegnuli za istom, žilavom i gumastom stabljikom. Ona ih povuce, i djeca se sudariše glavama. Kao cakljom cun je potegnulo k obali. Stabljike su se mrsile i kratile, a bijeli cvjetovi, s tuckom upadljivim kao žumanjak prošaran krvlju, tonuli su i izranjali dok je voda klizila s njih.
Nadja i Nika i dalje su kidali cvjetove, sve više nakretali ladicu i nalijegali na njezin bok.
Dogulilo je uciti – rece Nika. – Vrijeme je da se pocne živjeti, zaradivati, otici u svijet.
A ja upravo htjela zamoliti da mi pokažeš kvadratne jednadžbe. Moja je algebra toliko slaba da zamalo nisam dobila popravni.
Niki se ucinilo da u tim rijecima ima zabadanja. Naravno, stavlja ga tamo gdje mu je mjesto, kaže mu da je još dijete. Kvadratne jednadžbe! A oni još ni da primirišu algebri.
Skrivajuci da je uvrijeden, zapita hinjenom ravnodušnošcu i odmah shvati da je to glupo:
Kad odrasteš, za koga ceš se udati?
O, to je još daleko. Možda ni za koga. Nisam razmišljala.
Samo, molim, ne uobražavaj da me to jako zanima.
Zašto onda pitaš?
Gusko jedna.
Poceli su se svadati. Nika se sjetio svoga jutrošnjeg ženomrzaštva. Zagrozio se Nadji da ce je utopiti bude li i dalje drska.
Probaj – rekla je.
Zgrabio ju je oko pasa, i medu njima zapoce tucnjava u kojoj oboje izgubiše ravnotežu i padoše u vodu.
Oboje su znali plivati, ali lokvanji su im se hvatali oko ruku i nogu, a dno još nisu dosezali. Nakraju, gacajuci kroz žabokrecinu, uzveraše se na obalu. Voda je potocima tekla iz njihove obuce i džepova. Nika se jako izmorio.
Da se to dogodilo još nedavno, možda oko ovog proljeca, u slicnoj situaciji, sjedeci usporedo mokri mokrijani, oni bi poslije takve vožnje vikali jedno na drugo, grdili se ili bi se smijali.
A sada su šutjeli i s mukom disali, dotuceni besmislenošcu onoga što im se dogodilo. Nadja se smutila i šuteci negodovala, a Niku je boljelo cijelo tijelo kao da su mu štapom prebili noge i ruke a rebra natukli.
Nadja najzad tiho, odraslo, izusti: »Ludace!« – a on takoder odraslo: »Oprosti.«
Pošli su kuci ostavljajuci za sobom mokar trag kao dvije vodarske bacve. Put ih je vodio prašnom uzbrdicom punom zmija, kraj mjesta na kojem je Nika jutros vidio sljepica.
Sjetio se carobne velicajnosti noci, svitanja i svoje jutrošnje svemoci, kad je vlastitom voljom zapovijedao prirodi. »Što bih joj sada naredio?« pomisli. »Što bi najradije htio?« Ucini mu se da bi od svega najviše volio kad bi još jednom, bilo kada, pao s Nadjom u ribnjak, i mnogo bi ovoga casa dao samo da sazna hoce li to biti ikad ili nikada.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Jan 08, 2018 3:22 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Drugi dio
DJEVOJKA IZ DRUGOJACIJE SREDINE

1.

Rat s Japanom još nije išao kraju. Drugi, medutim, dogadaji neocekivano su ga zasjenili. Rusijom su tutnjili valovi revolucije, jedan veci i neobicniji od drugoga.
U to vrijeme u Moskvu je s Urala doselila udovica inženjera, Belgijanca, rusificirana Francuskinja Amalija Karlovna Gišar s dvoje djece, sinom Rodionom i kceri Larisom. Sina je upisala u vojnu školu, a kcer u žensku gimnaziju, slucajno istu, cak i u isti razred u koji je išla i Nadja Kologrivova.
Iza muža ostalo je madam Gišar uštede u papirima kojima je vrijednost dotad rasla, ali je sada pocela padati. Kako skrštenih ruku ne bi gledala propadanje svoga novca, madam Gišar od Levickinih je nasljednika kupila neveliku krojacnicu blizu Trijumfalnih vrata, s pravom na dotadašnju firmu, uz preuzimanje mušterija i svih švelja i ucenica.
Madam Gišar ucinila je to po savjetu odvjetnika Komarovskog, muževa prijatelja i njezina pokrovitelja, hladnokrvnog špekulanta koji je poslovni život Rusije imao u malom prstu. S njime se dopisivala u vezi s preseljenjem, on ih je docekao na kolodvoru, on ih provezao preko sve Moskve u pansion »Crna Gora« u Oružarskoj ulici, gdje im je unajmio sobu, on ju je nagovorio da Rodju dade u kadetsku školu, a Laru u gimnaziju koju je sam preporucio, i on se neuljudno šalio s djecakom, a u djevojcicu gledao tako da je crvenjela.

2.

Oko mjesec dana proveli su u »Crnoj Gori« prije no što ce se preseliti u manji trosobni stan uz radionicu.
To su bili najgori dijelovi Moskve – siledžije i njihovi brlozi, cijele ulice razvrata, staništa propalih egzistencija.
Djecu nije cudila prljavština pansiona, ni stjenice, ni bijeda namještenih soba. Poslije oceve smrti majka je živjela u vjecitu strahu od siromaštva. Rodja i Lara navikli su se slušati kako oni žive na rubu propasti. Znali su da nisu djeca s ulice, ali duboko u njima pojavila se ona bojažljivost pred bogatima kakvu su osjecala djeca iz sirotišta.
Živ primjer takva straha davala im je njihova majka. Amalija Karlovna bila je punašna plavka od kakvih trideset i pet godina, u koje su srcane napadaje smjenjivali napadaji gluposti. Bila je grdna kukavica koja se smrtno bojala muškaraca. Upravo stoga, u strahu i bespomocnosti, ona im je išla iz narucja u narucje.
U »Crnoj Gori« stanovali su u sobi broj dvadeset tri, a na dvadeset cetvrtom broju od otvaranja pansiona živio je violoncelist Tiškevic, znojava i celava dobricina s pericicom, koji je molitveno sklapao ruke, stiskao ih na grudima kad bi koga u što uvjeravao, a glavu zabacivao i zaneseno prevrtao ocima dok je svirao u društvima ili nastupao na koncertima. Rijetko je bio kod kuce jer je po cijele dane provodio u Boljšom teatru ili na Konzervatoriju. Susjedi su se upoznali, a uzajamne su ih usluge zbližile.
Kako su katkad, za posjeta Komarovskog, Amaliji Karlovnoj djeca smetala, Tiškevic joj je, odlazeci, poceo ostavljati kljuc svoje sobe da bi primila prijatelja. Ubrzo je madam Gišar toliko privikla na Tiškevicev samoprijegor da mu je nekoliko puta u suzama dotrcala po zaštitu pred svojim pokroviteljem.

3.

Kuca je bila prizemnica, nedaleko od ugla Tverske. Osjecala se blizina Brestske željeznice. Uz nju su se nizali njezini objekti: zajednicki stanovi za službenike, ložionice i skladišta.
Na putu kuci onuda je prolazila Olja Demina, pametna djevojcica, rodakinja jednog namještenika moskovskog teretnog kolodvora.
Bila je sposobna ucenica. Nju je isticala stara vlasnica, a sad ju je pocela privlaciti k sebi i nova. Olji Deminoj jako se svidala Lara.
Sve je ostalo kao u vrijeme Levicke. Mahnito su se vrtjeli šivaci strojevi pod spuštenim nogama ili razigranim rukama umornih švelja. Poneka je šila tiho sjedeci na stolcu i izvlaceci ustranu ruku s iglom na dugu koncu. Krpica je bilo svuda po podu. U razgovoru trebalo je nadvikati lupu strojeva i skladan pjev Kirila Modestovica, kanarinca u krleci pod prozorskim svodom, tajnu cijeg imena je bivša vlasnica odnijela sa sobom u grob.
U cekaonici su dame u živopisnoj skupini okruživale stol sa žurnalima. Stajale su ili sjedile polunalakcene u pozama koje su vidjele na slikama i, razgledajuci modele, savjetovale se o krojevima. Za drugim stolom, na šefovskom mjestu, sjedila je pomocnica Amalije Karlovne, starija krojacica Faina Silantjevna Fetisova, košcata žena s bradavicama u udubljenjima uvelih obraza.
Medu požutjelim zubima držala je koštani cigaršpic s cigaretom, žmirkala ocima sa žutim bjeloocnicama i, ispuhujuci na usta i nos žute kolutove dima, u bilježnicu je zapisivala mjere, brojeve priznanica, adrese i želje skupljenih mušterija.
Amalija Karlovna bila je u radionici nova i neiskusna. Nije se osjecala gospodaricom u punom smislu. Ali radnice su bile cestite, a na Fetisovu se moglo osloniti. Vremena su, medutim, bila teška. Amalija Karlovna bojala se i razmišljati o buducnosti. Padala je u ocajanje. Ništa joj nije polazilo za rukom.
Komarovski im je cesto dolazio. Kad bi Viktor Ipolitovic prolazio radionicom prema njihovu stanu, plašeci usput razodjevene gizdelinke, koje su se skrivale pred njim iza zaslona i odande vragolasto uzvracale na njegove preslobodne šale, švelje su s negodovanjem podrugljivo šaptale za njim:
»Posjetio«, »Njezin«, »Amalkin dragan«, »Bicina«, »Ženska pokora«.
Predmetom još vece mržnje bio je njegov buldog Jack, kog je katkad dovodio na povodcu i koji ga je tako naglim trzajima vukao za sobom da je Komarovski posrtao, polijetao naprijed i išao za psom ispružene ruke kao slijepac za vodicem.
Jednom u proljece Jack je Laru dohvatio za nogu i razderao joj carapu.
Ja cu njega zatuci, necastivoga – bezazleno Olja Demina prošapta Lari na uho.
Doista odurno pseto. Ali kako, luda glavo, kako ceš to izvesti?
Tiše, ne vici. Ja cu vas nauciti. Jaja, naprimjer, za Uskrs ima kamenih. Eto, kod vaše mamice na komodi...
No da, mramorna, kristalna.
To, to. Nagni uho. Treba uzeti, umociti u loj, loj se zalijepi, nagutat ce se on, šugavi, nabokati sotona
– i gotovo! Otegao papke! Staklo!
Lara se smijala i sa zavišcu mislila: djevojcica živi u oskudici, radi. Djeca iz naroda rano sazrijevaju. A gle koliko je u njoj još cistoga, djetinjega. Jaja, Jack – odakle se to skuplja? »Zašto je moja sudbina«, mislila je Lara, »da sve vidim i da zbog svega patim?«

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:32 pm

4.
[You must be registered and logged in to see this link.]


»Zna se, mama je njemu – kako se to kaže... Pa i on – mami to isto... Gnjusne  rijeci,  necu  ih  ni izgovarati. A u tom slucaju zašto on mene tako gleda? Zar joj nisam kci?«
Imala je nešto više od šesnaest, ali bila je posve izrasla djevojka. Davali su joj osamnaest, pa i više.
Imala je bistru glavu i prilagodljiv karakter. I bila vrlo privlacna.
I ona  i Rodja znali  su da ce se za  sve što ih u životu ceka morati  sami  izboriti. Za  razliku od dokonjaka i bogatuna, oni se nisu imali kad prepuštati preranom lukavstvu pa teorijski saznavati  stvari  koje  ih prakticno još ne doticu. Prljavština je jednostavno suvišna. Lara je bila najcistije bice na svijetu.
Brat i sestra znali su cijenu svemu i strepili su nad postignutim. Trebalo je biti na dobru glasu da bi se uspjelo. Lara je dobro ucila, ali ne iz neke velike žedi za znanjem, nego zato da bi  bila  oslobodena školarine, a za to je trebalo biti dobar dak. Kao što je dobro ucila, ona je bez napora  prala  posude, pomagala u radionici i obavljala poslove za majku. Kretala se tiho i lako, a sve je na njoj – nenametljiva hitrina, stas, glas, sive oci i plava kosa – pristajalo jedno uz drugo.
Bila je nedjelja, sredina srpnja. Praznikom ujutro moglo se malo  dulje  protezati  u krevetu.  Lara  je ležala na ledima, ruku unatrag zabacenih i složenih pod glavom.
Radionicom se širila neuobicajena tišina. Prozor prema ulici bio je otvoren. Lara je slušala kako u daljini tandara kocija, a onda grubo kloparanje njezinih kotaca, koji su s kaldrme upali u žlijeb tracnica konjskog tramvaja, prelazi u tiho kao nauljeno klizenje.
»Još malo prodrijemati« – pomisli Lara. Bruj grada uspavljivao je poput pjesme. Svoje tijelo i njegov položaj na postelji sada je osjecala samo kroz dvije tocke – uzdignutim lijevim ramenom i palcem desne noge. To su tek rame i noga, a sve drugo – više ili manje ona  sama,  duša  joj  ili  njezina  bit,  skladno složena u obrise i predano usmjerena buducnosti.
»Treba zaspati« – mislila je i u mašti ovog casa  vidjela  osuncani  dio  Karetne  tržnice,  spremišta kolskih poduzeca s golemim kolima za prodaju na cisto pometenim podovima, brušeno staklo kocijskih fenjera, punjene medvjede, bogat život. A malo niže – docaravala si je Lara u mislima – vježba draguna u Znamenskim vojarnama, timareni, poslušni konji koji idu ukrug, skokovi iz zaleta  u  sedlo  i  jahanje korakom, pa kasom i galopom. I razjapljena usta dadilja s djecom i dojilja, izvana poredanih uz ogradu vojarne. »A još niže«, mislila je Lara, »Petrovka, obrisi Petrovke.«
»Ama, zaboga, Lara! Odakle takve misli? Jednostavno, hocu vam pokazati gdje stanujem.  To  više što  smo upravo tu.«
Olga, kci  njegovih znanaca  u Karetnom, imala je imendan. A slavili su odrasli – ples, šampanjac. Zvao   je mamu, ali ona nije mogla.
Osjecala se loše. Mama je rekla: »Povedite Laru. Ionako  me uvijek  opominjete:  ›Amalija,  cuvajte Laru.‹ Evo, cuvajte  je.« I on ju je, bogme,  cuvao! Ha-ha-ha! Kakva  luda  stvar, taj  valcer! Vrtiš  se, vrtiš i  ni na što ne misliš. Dok svira glazba, sva vjecnost prolazi, poput života u romanima. No samo što svirka stane, javi se osjecaj sablazni, gotovo da su te polili hladnom vodom ili zatekli nagu. Osim toga, iz razmetljivosti priznaješ te slobode drugima da bi pokazala kako si ti vec odrasla.
Nije mogla ni zamisliti da on tako dobro pleše. Kako pametne ruke  ima,  kako  se sigurno  hvata  struka! Ali tako se poljubiti nece više nikome dati. Ne bi mogla nikada pretpostaviti da se u tudim usnama može skupiti toliko besramnosti, dok se onako dugo pritiskuju uz tvoje vlastite.
Prekinuti s glupostima. Jednom zauvijek. Ne izigravati naivku, ne ulagivati se, ne spuštati oci stidljivo. Prije ili kasnije to  loše svrši. Rub  provalije tu je, nadomak.  Korak, i vec letiš. Ne misliti  na  ples. U njemu je sve zlo. Ne bojati se odbiti. Izmisliti da nisi ucila plesati, da si slomila nogu.

5.
[You must be registered and logged in to see this link.]
Sjeseni su krenuli nemiri na pružnim pravcima moskovskoga željeznickog cvora. Rad  je  prekinut  na pruzi Moskva-Kazan. Trebao im se prikljuciti i pravac Moskva-Brest. Odluka je bila donesena, ali se u pružnom komitetu nisu mogli složiti o danu proglašenja štrajka. No svi su za nj znali, pa se cekalo samo vanjski povod da on i krene sam od sebe.
Bilo je hladno i sumorno jutro pocetkom listopada. Tog je dana trebala biti placa. Dugo nije stizala nikakva obavijest iz racunovodstva. A onda u kancelariju dode djecak s platnom listom i hrpom radnickih knjižica izdvojenih za upis odbitaka. Zapoce isplata. Beskrajnim pojasom neogradena prostora, koji  je dijelio kolodvor, radionice, ložionice, skladišta i kolosijeke od drvenih zgrada uprave, krenuli  su  po nadnicu sprovodnici, skretnicari, bravari i njihovi pomocnici te cistacice vagona.
Mirisalo je na pocetak gradske zime, na ugaženo klenovo lišce i bljuzgavicu, na  gar  iz parnjaca  i  na topao raženi kruh tek izvaden iz peci u podrumu stanicnog restorana.  Dolazili  su  vlakovi  i  odlazili. Slagali su ih i razlagali mašuci smotanim ili razvijenim barjacicima. Sa svih strana razlijegali se rogovi cuvara pruge, zviždaljke kocnicara i duboke sirene lokomotiva. Stupovi dima dizali su se beskonacnim ljestvama u nebo. Spremne za polazak, naložene su lokomotive  cekale  i  hladne  zimske  oblake  furile svojim oblacima vrele pare.
Rubom nasipa šetali su gore-dolje nacelnik sekcije, prometni inženjer Fufligin i pružni majstor stanicnog odsjeka Pavel Ferapontovic Antipov. Antipov je dodijavao službi remonta žalbama na materijal koji su mu slali za obnovu tracnicne mreže. Celik je bio slabe rastezljivosti. Šine nisu izdržavale probe na savijanje i lom, pa ce, prema mišljenju Antipova, pucati na studeni. U upravi su bili ravnodušni na žalbe Pavla Ferapontovica. Netko je na tome punio džepove.
Fufligin je nosio skupu,  raskopcanu bundu sa željeznicarskim širitom, a pod njom novo  civilno odijelo od ševiota. Pažljivo je koracao nasipom uživajuci u opcem izgledu  svoga  kaputa,  pravilnim naborima hlaca i elegantnom obliku svojih cipela.
Antipovljeve rijeci na jedno su mu uho ulazile i na drugo  izlazile. Fufligin je mislio na  nešto  drugo, svaki cas vadio sat, gledao u nj i nekamo žurio.
Tocno, tocno, prijatelju – nestrpljivo je prekidao Antipova – ali samo na glavnim linijama,  na otvorenoj pruzi gdje je velik promet. A vidi ovo tvoje! Neke sporedne pruge i vicinali, trice i kucine, u najboljem slucaju – ranžiranje praznih teretnjaka i križište manevarki. I on je  još  nezadovoljan!  Pa  ti  si lud! Ne treba tu ni takvih tracnica, možeš i drvene postaviti.
Fufligin je pogledao na sat, zaklopio ga i zagledao se u daljinu gdje se cesta približavala  pruzi.  Na zavoju puta pojavila se kocija. To  je bila privatna Fufliginova  zaprega. Po njega  je dolazila žena.  Kocijaš je zaustavio konje gotovo uz nasip obuzdavajuci ih i ejkajuci na njih tanušnim ženskim glasicem kakvim dadilje tepaju dojencetu – konji su se plašili željeznicke pruge. U kutu kocije, nehajno zavaljena u jastuke, sjedila je privlacna dama.
Pa, brate, do druge neke prilike – rece nacelnik sekcije i mahne rukom  –  samo  ne  o  tvojim,  na priliku, šinama. Ima i važnijih stvari.
Supruzi odjuriše.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:42 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


6.
Poslije tri ili cetiri sata, nešto prije sumraka, u polju uz cestu kao iz zemlje da izrastoše dvije spodobe kojih ondje prije nije bilo i koje uz cesta osvrtanja brzo zamakoše. Bili su to Antipov i Tiverzin.
Podimo brže – rece Tiverzin. – Ne bojim se ja da uhode nece slijediti, ali sad ce kraj i tom natezanju, izmiljet ce iz rupa i hajkati. Žive ih vidjeti ne mogu. Kad kola krenu nizbrdo, nema zaustavljanja. Na što ti i komitet i igra s vatrom i zavlacenje pod zemlju! I ti si mi pravi, one mlakonje s Nikolajevske podržavaš.
Darja ima trbušni tifus. Morao bih je u bolnicu. Dok je ne zbrinem, nisam nizašta.
Kažu da je placa. Sici cu do kancelarije. Da nije danas place, prisežem pred Bogom, pljunuo bih na vas i ne caseci casa sam bih prekinuo to petljanje.
Na koji to nacin, molit cu lijepo?
Nema tu velike mudrosti. Spustiti se u kotlovnicu, potegnuti sirenu i gotova prica. Pozdraviše se i krenuše svaki na svoju stranu.
Tiverzin tracnicama krene put grada. Ususret mu dolazili ljudi koji su vec podigli placu. Bilo ih je mnogo. Na prvi je pogled zakljucio da je gotovo sve stanicno osoblje isplaceno.
Mracilo se. Na otvorenu prostoru, uz kancelariju, besposleni radnici skupljali su se pod svjetlom iz kancelarijskih svjetlila. Nedaleko je stajala Fufliginova kocija. U njoj je Fufligina sjedila u istoj pozi, a od jutros kao da i nije izlazila iz kola. Cekala je muža koji je podizao novac u kancelariji.
Neocekivano se spustila susnježica. Kocijaš je sišao s boka da digne kožni krov. Dok se nogom opirao o stražnju stranu kola i rastezao napete nosace, Fufligina je uživala u bisernosrebrenoj vlažnoj smjesi koja je svjetlucala pod kancelarijskim svjetlima. Ukocen i nestvaran pogled upucivala je iznad skupljenih radnika, takav da bi, bude li nužde, taj pogled nedirnut mogao proci i kroz njih kao što bi prošao kroz oblak ili sumaglicu.
Tiverzin je slucajno uhvatio taj njezin izraz od kojeg mu bi neugodno. Prode pored nje bez naklona, odlucan da po placu svrati kasnije, samo da u kancelariji ne sretne još i njezina muža. Krenuo je do manje osvijetljene strane, gdje su bile radionice i gdje se crnio okretišni krug s tracnicama koje su vodile u ložionicu.
Tiverzin! Kuprik! – dozivalo ga je nekoliko glasova iz mraka. Hrpica ljudi stajala je pred radionicama. Unutra je netko vikao, a cuo se i plac djeteta. – Kiprijane Saveljevicu, zaštitite djecaka – javila se iz skupine neka žena.
Stari majstor Petar Hudolejev opet je, po obicaju, lemao svoju žrtvu, maloljetnog ucenika Jusupku.
Hudolejev nije oduvijek kinjio podredene, niti je bio naprasna pijanica teške ruke. Nekada su cak i trgovacke i popovske kceri s moskovske periferije zagledale živahnoga majstora. On je pak bacio oko na Tiverzinovu majku, ondašnju ucenicu završnog razreda eparhijske škole, ali ga je ona odbila i pošla za njegova prijatelja, strojovodu Savelija Nikitica Tiverzina.
U šestoj godini njezina udovištva, koje ju je snašlo poslije strašne smrti Savelija Nikitica (izgorio je 1888. godine u poznatom sudaru vlakova) Petar je Petrovic ponovio svoju prošnju, ali ga je Marfa Gavrilovna i opet odbila. Tada se Hudolejev propio i poceo bjesnjeti izravnavajuci tako racune s cijelim svijetom, krivcem, kako je mislio, svim njegovim nevoljama.
Jusupka je bio sin pazikuce Gimazetdina koji je radio u Tiverzinovoj kuci. Tiverzin se brinuo o djecaku u radionici, a to je u Hudolejevu samo raspirivalo zlobu.
Kako turpiju držiš, Azijate – urlao je Hudolejev, vukao Jusupku za kosu i tukao ga po vratu. – Tako li se liv turpija? Tebe pitam, lipov svece, kosooki, oceš mi posao gaditi?
Necu, striko, joj necu, joj boli.
Iljadu mu puta reci, sprijeda podmetni vijak, onda zavrci, a on svoje pa svoje. Samo što mi osovinu nije slomio, kopile.
Osovinu nisam ni takao, strice, bogami, ni takao.
Zašto dijete muciš? – upita Tiverzin proguravši se kroz gomilu.
Kad se domaci psi grizu, tudi neka ne prilazi – odreza Hudolejev.
Pitam te, zašto proganjaš dijete?
A ja tebi kažem, socijalkomandire, da nas ostaviš na miru. Njega treba klopiti kojiput, smece jedno, samo što mi osovinu nije slomio. Nek mi ruke ljubi što je živ ostao, vrag kosooki – a ja sam mu tek uši natrljao i za kosu povukao.
A po tvojem, strice Hudolej, trebalo bi mu glavu otkinuti. Srami se. Stari majstor, i sijede uhvatio, ali pameti nisi stekao.
Bježi, govorim, bježi, dok si citav! Zatuci cu te, prkno pasje! Tebe su, metiljavca, na pragovima napravili, ocu pred nosom. Tvoju majku, vrtirepku, znam ja dobro, macku ofucanu, suknju progorjelu!
Za sve što je slijedilo nije trebalo više od trena. Obojica su dohvatili prvo što im je došlo pod ruku s tokarske klupe na kojoj su u neredu ležale teške alatke i komadi željeza. Bili bi ubili jedan drugoga da ljudi hrpimice ne pohitiše da ih rastave. Hudolejev i Tiverzin stajahu nagnutih glava, gotovo se doticuci celima, blijedi, zakrvavljenih ociju. Od uzrujanosti nisu mogli ni rijeci progovoriti. Cvrsto su ih držali za ruke na ledima. Svaki cas, kad bi skupili snage, pocinjali bi se otimati, izvijajuci se cijelim tijelom i vukuci za sobom one što su ih držali. Kopce su i puceta s njihove odjece pootpadala, a kaputi i košulje spuzli s ramena. Neskladna vika oko njih nije prestajala.
Dlijeto! Dlijeto mu otmi – provalit ce tikvu. – Mir, mir, striko Petre, izvrnut cu ruku! Još ce s njima biti gužve. Svakog na svoju stranu, pod kljuc, i gotovo.
Iznenada Tiverzin s golemim naporom strese sa sebe klupko navaljenih tjelesa, istrgne se i u skoku dohvati vrata. Najprije se baciše za njim, ali, shvativši da se on ne misli vracati, ostaviše ga na miru. Oko njega legla je jesenja vlaga, noc i pomrcina.
Ciniš im dobro, a oni ti nožem pod rebra – mumljao je nesvjestan kuda je i zašto krenuo.
Svijet podlosti i lažnih vrijednosti, u kojem odebljala dama može onako gledati preko zaglupavljelih radnika, a pijancina, žrtva takva reda stvari, nalazi zadovoljstvo u ponižavanju sebi slicnih, taj je svijet ovog casa mrzio više nego ikad prije. Išao je brzo kao da njegova žurba približava vrijeme kad ce sve na svijetu biti razumno i skladno, kao što je to sada bilo u njegovoj pregrijanoj glavi. Znao je kako njihove težnje posljednjih dana, nemiri na željeznici, govori na skupovima i odluka o štrajku još nije ispunjenje, ali nije ni odustajanje – sve su to samo dijelovi velikoga puta koji je još pred njima.
Njegovo uzbudenje, medutim, bilo je toliko da je htio odjednom, bez predaha, preletjeti to rastojanje.
Široko razbacujuci nogama nije shvacao kamo ide, ali su noge savršeno znale kamo ga nose.
Tiverzin nije dugo nagadao da je poslije njegova i Antipovljeva odlaska iz skrovišta odluceno na sastanku da štrajk pocne tu istu vecer. Clanovi komiteta podijelili su medu sobom koji ce kamo ici i koga ce dignuti. Kada se iz remontne radionice, kao iz Tiverzinove duše, otkinuo hripljiv, a onda sve cišci i ujednaceniji pisak, od ulaznog semafora prema gradu vec je kretala gomila iz radionice i s teretnog kolodvora, ulijevala se u novu gomilu koja je na Tiverzinov zvižduk ostavila posao u kotlovnici.
Dugo je bio uvjeren kako je on sam te noci zaustavio rad i promet prugom. Tek ce mu kasniji procesi, na kojima su mu sudili za mnoge stvari, i na kojima nece biti optužen za poticanje štrajka, otkriti zabludu.
Ljudi su istrcavali i zapitkivali: – Kamo zovu narod? – Iz mraka su odgovarali: – Nisi valjda gluh.
Cuješ – uzbuna. Požar gasiti. – A gdje gori? Ako svira, znaci gori.
Lupaju vrata, izlaze novi. Razliježu se drugi glasovi.
Jest protumacio – požar! Seljacine! Ne slušajte budalu. To se zove plandovati, razumiješ? Na taj ficuk ja više ne šenim. Kuci, decki.
Sve se više ljudi skupljalo. Željeznica je štrajkala.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:43 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

7.
Treceg dana Tiverzin je došao kuci prozebao, neispavan i neobrijan. Noc prije stegla je studen kakva ne biva u ta doba godine, a Tiverzin je bio lagano odjeven. Na vratima ga presretne pazikuca Gimazetdin.
Hvala, gospodin Tiverzin – zapoce on. – Jusup uvreda ne cinio, za tebe uvijek Boga moliti.
Jesi šašav, Gimazetdin, kakav sam ja tebi gospodin? Zaboravi ti to, molim te. I govori brže, zar ne vidiš kako je zima.
Zašto zima, tebi toplo, Saveljic. Mi jucerašnji dan tvojoj mamica Marfa Gavrilovna s Moskva- teretna puna šupa drva vozili, sama breza, dobra drva, suha drva.
Hvala, Gimazetdin. Ako imaš još što, daj brže, zaboga, ozebao sam, razumiješ.
Reci htio sam, doma ne spavaj, Saveljic, treba cuvati se. Stražar pitao, nadzornik pitao, ko, kaže, dolazi. Ja kažem, niko ne dolazi. Pomocnik, govorim, dolazi, strojovode dolazi, pruga dolazi. A da bi ko tudi, nikako!
Kuca u kojoj je živio neženja Tiverzin s majkom i mladim oženjenim bratom bila je vlasništvo obližnje crkve Svete Trojice. Jednim dijelom nastavalo ju je svecenstvo, zatim dvije zadruge, vocarska i mesarska, koje su pokucarile gradom, a najveci dio zauzimali su sitni cinovnici moskovsko-brestske željeznice.
Kuca je bila kamena, s drvenim trijemovima. Sa cetiri strane okruživali su blatno, oronulo dvorište. Gore su izmedu trijemova vodile prljave, nesigurne stube. Na njima je smrdjelo na macke i kiselo zelje. Po odmorištima su bili napravljeni nužnici i ostave pod lokotima.
Tiverzinov brat, kao redov pozvan u rat, bio je ranjen kod Vafangoua. Ležao je na lijecenju u Krasnojarsku, a žena mu s dvije kceri otišla da ga njeguje. Korjenike željeznicarske, Tiverzini su bili pokretni i putovali su cijelom Rusijom besplatnim službenim kartama. Sada je u stanu bilo tiho i pusto. U njemu su ostali samo majka i sin.
Stan se nalazio na prvom katu. Na trijemu pred ulaznim vratima stajala je bacva koju je vodonoša punio vodom. Kada se Kiprijan Saveljevic popeo na svoj kat, spazio je da je poklopac s bacve pomaknut u stranu, a na krhotini leda što prekriva vodu da se nalazi zamrznut limeni loncic.
»Tko drugi nego Prov«, pomisli Tiverzin i nasmiješi se. »Pije, a nikako da se napije, bezdani, užareni burag.«
Prov Afanasjevic Sokolov, crkveni pojac, naocit i još neostario muškarac, bio je daljnji rodak Marfe Gavrilovne.
Kiprijan Saveljevic otkinuo je loncic s ledene kore, pokrio bacvu i cimnuo rucku ulaznog zvonca.
Oblak domaceg vonja i kuhinjske pare navali mu ususret.
Dobro ste zagrijali, mamice. Lijepo nam je toplo.
Majka mu se bacila oko vrata, zagrlila ga i zaplakala. Pogladio ju je po glavi, pocekao malo, pa je onda blago odmaknuo.
Hrabrost sve pobjeduje, mamice – tiho rece – ustavila se moja pruga od Moskve pa do same Varšave.
Znam. Zato i placem. Glavu u torbi nosiš. Trebalo bi se skloniti negdje podalje, Kuprinjka.
Jedva je živu sacuvah od vašeg milog druškana, ljubaznog udvaraca, Petra Petrova. Htio ju je rastresti, ali ona nije prihvatila šalu, nego ozbiljno odgovorila.
Grijeh je, Kuprinjka, da mu se smiješ. Trebao bi ga žaliti. Otpisani kukavac, propao covjek.
Pobrali su Antipova Pašku. Pavela Ferapontovica. Došli nocu, premetacina, sve prevrnuli, i ujutro odveli. A njegova Darja u bolnici, od tifusa. Mali Pavluša – ide u gimnaziju – sam je kod kuce s gluhom tetkom. A još ih iz stana tjeraju. Mislim da maloga uzmemo k sebi. Što je Prov dolazio?
Kako znaš?
Bacva nepokrivena, loncic ostavljen u vodi. Nema druge, Prov bezdani vodu laptao.
Pametni moj Kuprinjka. Istina. Prov, Prov, Prov Afanasjevic. Svratio drva posuditi – i ja dala. Vidi mene glupe – drva! Posve sam zaboravila kakvu je novost donio. Car je potpisao manifest, razumiješ, da
se sve okrene po novome, nikoga ne zakidati, seljacima zemlju, a sve izjednaciti s plemicima. Potpisan ukaz, što misliš, samo još objaviti. Iz sinoda poslali da se stavi u jekteniju7 ili, da ne slažem, u neku drugu molitvu za zdravlje. Provuška je sve tocno kazao, ali meni ishlapilo.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:44 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



8.

Patulja Antipov, sin zatvorenoga Pavla Ferapontovica i Darje Filimonovne koja je bila u bolnici, doselio se Tiverzinima. Bio je uredan djecak pravilna lica i svijetlosmede kose pocešljane na razdjeljak. Kosu je cesto gladio cetkom, a kaputic i remen s kopcom svoje škole svaki cas zatezao. Patulja je bio vrlo pronicav, a volio se smijati do suza. S velikom je vjernošcu i humorom oponašao sve što bi vidio ili cuo.
Ubrzo poslije manifesta od sedamnaestoga listopada pripremala se velika demonstracija od Tverske mitnice prema Kalužskoj. Tu se valjda u misli i zacela poslovica »Puno baba, kilavo dijete«. Nekoliko se revolucionarnih organizacija, koje su pristale uz ideju, medusobno svadalo, pa jedna za drugom i odustajale; ali kad su saznale da je narod u predvideno vrijeme ipak izišao na ulicu, brže su bolje poslale svoje predstavnike demonstrantima.
Iako se Kiprijan Saveljevic protivio i nastojao je odvratiti, Marfa Gavrilovna pošla je u demonstraciju s veselim i druževnim Patuljom.
Bio je suh i hladan dan pocetkom studenoga s olovnosivim mirnim nebom i rijetkim, gotovo prebrojivim pahuljama, koje su dugo i neodlucno lelujale prije no što ce se spustiti na zemlju i poput sive pahuljaste prašine zavuci se u kalne jame na putu.
Odozdo je ulicom grnuo narod, prava gužva, lica, lica, lica, zimski vatirani kaputi i janjece šubare, starci, licejke i djeca, željeznicari u uniformi, tramvajski radnici, radnici telefonske centrale u cizmama iznad koljena i kožnim kaputima, gimnazijalci i studenti.
Neko su vrijeme pjevali Varšavljanku, Vi padoste žrtvom i Marseljezu, ali covjek koji je pred mnoštvom išao natraške, uzmahivao zgužvanom šubarom i dirigirao pjesmom, najednom je natukao kapu, prestao pjevati, okrenuo se ledima povorci te otišao naprijed i poceo slušati o cemu govore ostali organizatori koji su išli usporedo. Pjevanje postade neskladno i zamre. Cuo se škripav korak nebrojene gomile po zamrzlom kolniku.
Blagonakloni ljudi sa strane upozoriše organizatore da negdje naprijed demonstrante cekaju kozaci. O pripremljenoj zasjedi telefonirali su u obližnju ljekarnu.
No, pa šta? – govorili su organizatori. – Onda je najvažnija hladnokrvnost, ne gubiti glavu. Treba odmah zauzeti prvu javnu zgradu koja bude na putu, upozoriti ljude na opasnost i razilaziti se jedan po jedan.
Sukobiše se oko toga kamo ce biti najbolje. Jedni su predlagali u Društvo trgovackih pomocnika, drugi u Višu tehnicku, treci u Školu inozemnih korespondenata.
Dok su se sporili, pred njima se ukaza ugao državne zgrade. U njoj se takoder nalazila škola, sklonište prikladno koliko i ona prije spomenuta.
Kad je povorka došla do nje, vode se popeše na polukružno stubište i znacima zaustaviše njezino celo. Višekrilna se ulazna vrata rastvorila i procesija kakva je bila, bunda za bundom i šubara za šubarom, stala se ulijevati u predvorje škole i penjati se njezinim svecanim stubištem.
U aulu, u aulu! – vikali su straga pojedini glasovi, ali gomila je grnula dalje, razmiljela se hodnicima i ucionicama.
Kad su masu ipak uspjeli vratiti i kad su svi posjedali, vode nekoliko puta pokušaše upozoriti skup na zamku koja im je postavljena, ali nitko nije slušao. Zaustavljanje i dolazak u zatvoreno zdanje shvaceni su kao poziv na improviziran miting, koji doista i zapoce.
Poslije duga hodanja i pjevanja ljudi su poželjeli malo prisjesti i šutjeti, a drugi netko neka potegne dalje s dernjavom. Usporedene s velikim užitkom u predahu posve su im ravnodušne bile one beznacajne razlike medu govornicima gotovo u svemu suglasnim.
Zato je najveci uspjeh pobrao najslabiji orator koji slušaoce nije gnjavio velikom potrebom da ga prate. Svaku njegovu rijec docekivali su blagonaklonom drekom. Nitko se nije žalostio što mu govor zaglušuje buka odobravanja. Iz nestrpljenja su brzali da se slože s njime, vikali »sramota«, sastavljali protestni brzojav pa iznenada, kad je jednolicnost njegova glasa svima dotužila, digoše se kao jedan i zaboravivši posve oratora, šubara za šubarom i covjek za covjekom hrpimice su se spuštali stubištem i pohrlili na ulicu. Prošecija se nastavljala.
Dok su sastancili, na ulice je navalio snijeg. Plocnici se zabijeljeli. Snijeg je udarao sve gušci.
Kad je konjica nasrnula, u prvi tren u posljednjim redovima nisu ništa slutili. Odjednom je negdje naprijed zatutnjio huk kao kad gomila vice »hura«. Krici »upomoc«, »ubiše« i mnoštvo drugih stopiše se u nešto nerazlucivo. Gotovo kao doneseni tim zvukovima, kroz tjesnac što ga u sebi nacini ustuknula gomila, naglo, bešumno projuriše konjske gubice, njihove grive i konjanici s isukanim sabljama.
Konjanici su projahali, okrenuli se i prestrojili, a onda se straga zabili u rep povorke. Nasta mlacenje. Za nekoliko minuta ulica je opustjela. Ljudi se razbjegli po ulicicama. Snijeg je jenjavao. Vecer je bila suha kao crtež ugljenom. Odjednom, sunce na zalazu, tik iznad kuca, kao da je prstom doticalo sve crveno na ulici: crvene vrhove kozackih šubara, komad odbacena crvenog barjaka, tragove krvi u tockama i
crvenkastim koncicima rasutim po snijegu.
Vukuci se na rukama, rubom kolnika puzio je i stenjao covjek razmrskane glave. Odozdo je ukorak kasalo nekoliko konjanika. Vracali su se s dna ulice, kamo ih je odvukla potjera. Gotovo pod kopitima našla im se Marfa Gavrilovna, s rupcem smaknutim na zatiljak, koja je glasom izvan sebe kricala po cijeloj ulici: »Paša! Patulja!«
Cijelo je vrijeme išao uz nju i zabavljao je vještim oponašanjem posljednjega govornika; a kad je udarila konjica, izgubio se u metežu.
U gužvi je i sama Marfa Gavrilovna dobila bicem preko leda, ali je njezin kaput bio dobro podstavljen vatom i nije osjetila udarac; no ipak je psovala i šakom prijetila za kozacima, smucena što se usudiše i na nju, staricu, pred tolikim narodom potegnuti bicem.
Uzrujana je Marfa Gavrilovna pogledom tražila po kolniku. Srecom, ugledala je djecaka na suprotnom plocniku. U udubljenju izmedu trgovine kolonijalnom robom i ispusta na kamenoj obiteljskoj kucici tiskala se grupica slucajnih zazjavala.
Onamo ih je konjskim sapima i bokovima zagnao konjanik koji je kasao plocnikom. Zabavljao se njihovim strahom, preprijecio im izlaz, izvodio konjicke kružnice i piruete, uzmicao konjem i lagano ga, kao u cirkusu, dizao upropanj. Kad spazi da mu se drugari vracaju, podbode konja i u dva se skoka nade medu njima.
Zbijeni dotad u kut, ljudi se razbježaše. Paša, koji se bojao i oglasiti, pojuri baki. Išli su kuci. Marfa Gavrilovna usput je gundala:
Proklete ubojice, razbojnici vražji! Ljudi se vesele, car im dao slobodu, a ovi ne mogu otrpjeti. Sve bi zablatili, svaku rijec izokrenuli.
Bila je bijesna na žandare, na cijeli svijet, a taj cas i na rodenoga sina. U žestini joj se cinilo da sve što se sada dogada, da su sve to podvale Kuprinjkinih smetenjaka, koje je ona zvala još i gubitnicima i mudrijašima.
Zmije zlobne! Šta hoce, pomahnitali? Bez razbora! Samo bi psovali i svadali se. A onaj brbljavi, kako si ti ono njega, Pašenjka? Pokaži, mili, pokaži. Jao, umrijet cu! Isti on, pljunuti. Bla-bla-bla. Ah ti, zunzaro!
Kod kuce je navalila na sina: nije ona valjda u tim godinama da joj neki kozicavi i cupavi zvekan na konju bicem vošti leda.
Ali, mamice, zaboga! Kao da sam ja glavom neki kozacki satnik ili žandarski cauš.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:50 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


9.

Kad su naišli bjegunci, Nikolaj se Nikolajevic nalazio kraj prozora. Shvatio je da bježe s demonstracija i neko se vrijeme pažljivo zagledao u daljinu ne bi li medu njima ugledao Juru ili koga poznatoga. Medutim, nikoga nije prepoznao, samo mu se nacas ucinilo da je brzo prošao onaj (ime mu je Nikolaj Nikolajevic zaboravio) žestoki Dudorovljev sin, kojemu tek što su izvukli kuglu iz lijevog ramena i koji je, eto, opet tumarao kuda ne treba.
Nikolaj Nikolajevic jesenas je iz Petrograda prešao ovamo. U Moskvi nije imao svoj krov, a u hotelu mu se nije stanovalo, pa se smjestio kod Sventickih, svojih daljnjih rodaka, koji su mu prepustili pokrajnji kabinet u potkrovlju.
To jednokatno zdanje, nešto preveliko za Sventickijeve bez djece, njihovi su preci odavno unajmili od knezova Dolgorukih. Imanje Dolgorukih, s tri dvorišta, parkom i mnoštvom u neredu podignutih gradevina razlicitih stilova, izlazilo je na tri ulice i od starine se zvalo Brašnarsko naselje.
I uza sva njegova cetiri prozora, u kabinetu je bilo mracno. Pretrpali su ga knjigama, papirima, tepisima i gravirama. Izvana se na kabinet naslanjao balkon koji je polukružno obuhvacao ugao zgrade. Dvostruka staklena vrata što vode na balkon bila su za zimu cvrsto zaptivena.
Kroz dva prozora kabineta i kroz stakla na balkonskim vratima ulica se vidjela cijelom dužinom – saonicka prtina koja se gubi u daljini, naherene kucice i polegli plotovi.
Iz vrta u kabinet uvlacile su se ljubicaste sjene. Drvece je zavirivalo u sobu kao da namjerava na pod položiti svoje grancice otežale od inja slicna jorgovanskim iscurcima stvrdnuta stearina.
Nikolaj Nikolajevic gledao je niz ulicu i prisjecao se prošlogodišnje petrogradske zime, Gapona, Gorkoga, Vitteova posjeta, modernih suvremenih pisaca. Iz tog je meteža umakao ovamo, u mir stare prijestolnice, da napiše zamišljenu knjigu. Kad ono, iz zla u gore! Svakodnevna predavanja i referati ne daju mu da se pribere. Sad na Višim ženskim, sad na Religiozno-filozofskom, sad opet za Crveni križ, pa za Fond štrajkaškog komiteta. Da mu se zavuci u osamu kakva šumskoga švicarskog kantona. Mir i bistrina nad jezerom, nebo i planine, zvonak, na jeku spreman zrak.
Nikolaj Nikolajevic okrene se od prozora. Vuklo ga je da ode bilo kome u goste, ili da jednostavno bez cilja izide na ulicu. Ali se odmah prisjeti da mu nema izlaska jer mu poslom dolazi tolstojevac Vivolocnov. Uhvati šetati prostorijom. Njegove misli zabave se necakom.
Kad je iz privolške zabiti prelazio u Petrograd, Juru je doveo u Moskvu u rodbinski krug Vedenjapinih, Ostromislenskih, Seljavinih, Mihaelisovih, Sventickih i Gromekovih. Za pocetak, Juru su smjestili kod nehajna starca, brbljavoga Ostromislenskog, kojeg je rodbina prisno zvala Fedjkom. Fedjka je potajno živio s usvojenicom Motjom i zbog toga se držao rušiteljem društvenih temelja i borcem za ideje. Nije opravdao povjerenje, cak se pokazao dugih prstiju u trošenju novca namijenjena Jurinu uzdržavanju. Juru su premjestili u profesorsku obitelj Gromeko, u kojoj se nalazi do današnjega dana.
Kod Gromekovih je Juru okruživala ugodna atmosfera.
»Tamo je kod njih nekakav trijumvirat«, mislio je Nikolaj Nikolajevic: Jura, njegov prijatelj iz istoga gimnazijskog razreda Gordon i kci domacinova, Tonja Gromeko. Taj se trojni savez nacitao Smisla ljubavi i Kreutzerove sonate i ostao smucen od propovijedanja neporocnosti.
Djecaštvo mora proci kroz sve bure cistote. Ali oni presoljavaju, ne znaju tko im glavu nosi.
Oni su grdni cudaci i djeca. Polje culnoga, koje ih toliko uznemiruje, oni s nekog razloga nazivaju
»prostotom«, a taj izraz rabe i umjesno i neumjesno. Promašen izbor rijeci! »Prostota« – za njih je to i zov nagona, i pornografska književnost, i izrabljivanje žena, i po svoj prilici cijeli svijet tjelesnoga. Oni crvene i blijede kad izgovaraju tu rijec!
»Da sam bio u Moskvi«, mislio je Nikolaj Nikolajevic, »ne bih pustio da to ode tako daleko. Stid je nužan, i u nekim granicama...«
O, Nile Feoktistovicui Dobro došli – klikne i pode ususret gostu.

10.

U sobu ude krupan muškarac u sivoj rubaški8 opasan širokim remenom. Nosio je valjenke9, a hlace na koljenima bile su mu izbocene. Izgledao je poput dobricine što živi u oblacima. Na nosu su mu zlobno poskakivale male naocale na širokoj, crnoj vrpci.
Razodijevao se u predsoblju, ali to nije dovršio. Za njim se po podu vukao kraj širokog pojasa, a u rukama mu ostao okrugli, pusteni šešir. Ti predmeti smetali su Vivolocnovu u kretanju, i ne samo da zbog njih Nikolaju Nikolajevicu nije mogao stisnuti ruku nego ni rijeci pozdrava izreci pri rukovanju.
Hmm – smeteno je mumljao ogledajuci se po kutovima.
Stavite gdje hocete – rece Nikolaj Nikolajevic, vrativši Vivolocnovu dar govora i sigurnost.
To je bio jedan od onih sljedbenika Lava Nikolajevica Tolstoja u cijim su glavama misli nemirnoga genija uživale u dugu i nepomucenu odmoru i nepopravljivo kržljale.
Vivolocnov je došao pozvati Nikolaja Nikolajevica da u nekoj školi održi predavanje u korist politickih prognanika.
Ondje sam vec govorio.
U korist politickih?
Da.
Može još jednom.
Nikolaj Nikolajevic se opirao, ali i pristao.
Razlog posjeta se izgubio, i Nikolaj Nikolajevic nije zadržavao Nila Feoktistovica. Mogao je otici, ali Vivolocnovu se cinilo nepristojnim da se odmah digne. Na kraju je valjalo reci i nešto zanimljivo, neusiljeno. I zapoce nategnut i neugodan razgovor.
Dekadencija vas spopala? U mistiku ste zapali?
O cemu vi to?
Izgubio se covjek. Sjecate se staleške skupštine?
Naravno. Zajedno smo oko izbora radili.
Borili se za seoske škole i preparandije. Sjecate se?
Dakako. Žestoki su to bili ratovi. A vi ste se kasnije, cini mi se, trudili oko narodnog zdravstva i socijalnog zbrinjavanja. Zar ne?
Neko vrijeme.
Nda. A sada ti fauni i nenoferi, efebi i Budimo poput sunca.10 Ubijte me, ali ne vjerujem. Da bi pametan covjek s osjecajem humora i tolikim poznavanjem naroda... Idite, molim vas... Ili se, možda, miješam... Možda štogod intimno?
Cemu nasumce bacati rijeci? O cemu se sporimo? Pa vi i ne znate mojih misli. Rusiji treba škola i bolnica, a ne fauna i nenofera.
Nitko to ne porice.
Seljak je gol i nadut od gladi...
Razgovor se odvijao napreskokce. Svjestan uzaludnosti novih slicnih pokušaja, Nikolaj Nikolajevic zapoce objašnjavati što njega privlaci nekim simbolistima, pa dode do Tolstoja.
Donekle se slažemo. Ali Lav Nikolajevic kaže da covjek što se više predaje lijepome to se više udaljuje od dobroga.
A vi mislite da je obratno? Svijet ce spasiti ljepota, misterije i slicna djela, Rozanov, Dostojevski?
Pricekajte, sam cu reci što mislim. Dakle, kad bi uspavanu zvijer u covjeku bilo moguce zaustaviti prijetnjom, svejedno da li robijom ili zagrobnim životom, zajednicki bi nazivnik covjecanstva bio cirkuski krotitelj s bicem, a ne požrtvovni propovjednik. A radi se upravo o tome da covjeka nije stoljecima uzdizala nad životinju i uznosila batina, nego glazba: neodoljivost goloruke istine, privlacnost njezina primjera. Dosad se misli da su u Evandelju najvažnije moralne sentencije i nacela sadržana u zapovijedima, a meni je najvažnija cinjenica da Krist propovijeda kroz price iz života, prosijavajuci istinu svjetlom svakodnevice. U osnovi toga nalazi se misao da je veza medu smrtnima besmrtna, a da je život simbolican zato što je sadržajan.
Ništa nisam razumio. Knjigu biste o tome trebali napisati.
Kad je Vivolocnov otišao, Nikolaja Nikolajevica obuze silna ljutnja. Srdio se na sebe što je bukvanu Vivolocnovu izbrbljao dio svojih najtananijih misli, a da one u njemu nisu ostavile nikakva dojma. Zlovolja Nikolaja Nikolajevica, kao što kadikad biva, iznenada uze drugi smjer. Posve je zaboravio Vivolocnova kao da ga nikad i nije bilo. Sjetio se drugog slucaja. Nije pisao dnevnik, ali jedanput-dvaput godišnje u debelu bi svaštaru zapisao svoje najudarnije misli. Izvuce bilježnicu i poce ispisivati krupnim citkim rukopisom. Evo što je zabilježio:
»Cijeli dan izvan sebe zbog one guske Slezingerove. Dode ujutro, zasjedne do rucka i cijela dva sata gnjavi citanjem onoga galimatijasa. Stihovani tekst simbolista A. za kozmogonijsku simfoniju kompozitora B. s duhovima planeta i glasovima cetiriju elemenata itd. i itd. Trpio sam, trpio, ali nisam izdržao, preklinjao, molio, ne mogu, poštedite me.
Najednom sam sve shvatio. Shvatio sam zašto je to tako pogubno nepodnošljivo i lažno cak i u Faustu. To je usiljeno, lažno zanimanje. Takvih zahtjeva suvremeni covjek nema. Kada ga muce svemirske zagonetke, on uranja u fiziku, a ne u Heziodove heksametre.
Ne radi se samo o istrošenosti tih oblika, o njihovu anakronizmu. Ni o tome da ti duhovi vatre i vode iznova zamucuju ono što je znanost jasno rasvijetlila. Radi se o tome da taj žanr proturjeci samome duhu suvremene umjetnosti, njezinoj biti, njezinim pokretackim razlozima.
Te su kozmogonije bile razumljive na staroj Zemlji, toliko rijetko napucenoj covjekom da on još nije potiskivao prirodu. Njome su još tumarali mamuti, a uspomene na dinosaure i zmajeve bile su još posve svježe. Priroda je covjeku tako otvoreno lijetala u oci, tako mu grabljivo i vidljivo skakala za vrat da je možda doista sve još i bilo puno bogova. To su prve medu prvim stranicama ljudske povijesti, one što su tek se zacinjale.
Taj stari svijet skoncao je u Rimu od prenapucenosti.
Rim je bio staretinarnicom posudenih bogova i pokorenih naroda, metežom u dvije razine, na zemlji i na nebu, nekulturom koja ga je poput zapletaja crijeva stezala trostrukim uzlom. Dacani, Herušcani, Skiti, Sarmati, Hiperborejci, teški kotaci bez žbica, oci utonule u salo, sodomija, dvostruki podbraci, tovljenje riba mesom obrazovanih robova, nepismeni imperatori. Ljudi je na svijetu bilo više no ikad prije, a stiješnjeni u hodnicima koloseuma oni su stradavali.
I onda je u tu nakupinu mramornog i zlatnog neukusa stigao onaj jednostavni i u svjetlost odjeveni, naglašeno ljudski i hotimicno provincijalni, galilejski, pa su toga casa prestali narodi i bogovi, a zapoceo je covjek, covjek-tesar, covjek-ratar, covjek-pastir sa stadom ovaca pred zalaz sunca, covjek koji ni trunka ne zvuci gordo, covjek zahvalno razglašavan u svim majcinskim uspavankama i po svim svjetskim likovnim galerijama.«

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



11.

Obrisi Petrovke pružali su dojam petrogradskog kutka u Moskvi. Skladne zgrade s obiju strana ulice, s ukusom gradeni portali, knjižara, citaonica, kartografski zavod, vrlo dobra trafika, više nego pristojna
restauracija – pred njom plinske svjetiljke s okruglim, mlijecnim sjenilima na masivnim nosacima.
Zimi se to mjesto mrštilo mracnom nepristupacnošcu. Tu su živjeli ozbiljni ljudi slobodnih profesija koji su držali do sebe i dobro zaradivali.
Ondje je Viktor Ipolitovic Komarovski unajmio raskošan momacki stan na prvom katu, do kojeg je vodilo prostrano stubište s raskošnim hrastovim rukohvatom. Brižljiva, puna razumijevanja i istovremeno diskretna Ema Ernestovna, njegova domacica, ali nikako ne i nadzornica njegova tihog samovanja, vodila mu je kucanstvo, necujna i nevidljiva, a on joj se oduživao gospodstvenom zahvalnošcu, prirodnom za takva džentlmena koji u stan nije dovodio gostiju i posjetiteljica neprimjerenih njezinu nepomucenu usidjelickome miru. Kod njih je vladao spokoj monaškog obitavališta – zavjese spuštene, ni trunka prašine, nigdje mrljice, kao u operacijskoj dvorani.
Nedjeljom je prije objeda Viktor Ipolitovic obicavao sa svojim buldogom šetati Petrovkom i Kuznjeckim, gdje im se na jednom od uglova pridruživao Konstantin Ilarionovic Satanidi, glumac i kartaš. Oni bi se prepuštali zajednickom landranju plocnicima, izmjenjivanju intimnijih viceva i iskidanih primjedbi do te mjere beznacajnih i istovremeno punih prijezira prema svemu na svijetu da bi bez ikakve teškoce mogli svoje rijeci besramno zasopljenim basovima, koji su se davili u vlastitome dahtanju,
pretvarati u jednostavnu dreku kojom bi ispunjavali oba trotoara Kuznjeckoga.

12.
Vrijeme se otimalo. Kap-kap-kap, lupkale su kapi o žljebove i prozorski lim. Krov je krovu otkljucavao kao u proljece. Bilo je jugo.
Cijelim putem išla je izbezumljena i tek je kod kuce shvatila što se dogodilo.
A kod kuce svi su spavali. Opet ju je obuzela zaprepaštenost, i ona se, u svijetloružicastoj, gotovo bijeloj haljini s cipkanim ukrasom i dugim velom, za jednu vecer posudenoj u radionici, kao za kostimirani ples, rastreseno spusti uz majcin toaletni stolic. Sjedila je pred svojim odrazom u ogledalu, ali ništa nije vidjela. Ruke je stavila na stolic i glavu spustila na njih.
Sazna li mama, ubit ce je. Ubiti i zatim sama skoncati.
Kako se to dogodilo? Kako se to moglo dogoditi? Sad je kasno. Trebalo je prije misliti.
Sad je ona – kako se to kaže – sad je ona – razvratnica. Ona je žena iz francuskog romana, a sutra ce otici u školu i u istoj klupi sjediti s onim djevojcicama koje su u usporedbi s njom prava dojencad. Gospode, Gospode, kako se to moglo dogoditi!
Jednom, za mnogo, mnogo godina, kad bude moguce, Lara ce to ispripovijedati Olji Deminoj. Olja ce joj obujmiti glavu i briznuti u plac.
Vani su kljuvale kapljice, budila se jugovina. Netko je s ulice udarao u vrata kod susjeda. Lara nije dizala glave. Ramena su joj podrhtavala. Plakala je.

13.
Ah, Ema Ernestovna, to je, mila moja, nevažno. To mi je dodijalo.
Rasprostirao je po sagu i divanu kojekakve stvari, orukvice i plastrone, izvlacio i vracao ladice u komodi, ne dokucujuci što zapravo ište.
Trebala mu je ocajnicki, a vidjeti je te nedjelje bilo je nemoguce. Jurio je po sobi kao zvijer ne nalazeci si mjesta.
Bila je neusporediva u produhovljenoj ljupkosti. Njezine ruke plijenile su kao što osvaja uzvišena misao. Njezina sjena na tapetama hotelske sobe cinila se obrisom njezine cednosti. Košulja joj se pripijala uz prsa bezazleno i cvrsto kao komad platna nategnut u okviru za vezenje.
Komarovski je prstima bubnjao po prozorskom staklu u taktu spora kaskanja konja što su dolje prolazili asfaltom. »Lara« – prošapta i zatvori oci, a u mislima se njezina glava nade u njegovim rukama, glava usnula, spuštenih trepavica, nesvjesna da je satima gledana netremice. Povjesmo njezine bujne kose, u neredu rasute uzglavljem, dimom je svoje ljepote peklo oci Komarovskome i uvlacilo mu se u dušu.
Nedjeljna šetnja nije mu godila. Napravio je s Jackom nekoliko koraka plocnikom i zastao. Pomislio na Kuznjecki, na Satanidijeve šale, rijeku poznanika ususret. Ne, to je više nego što može podnijeti. Kako je sve postalo nepodnošljivo! Vratio se. Pas se cudio, upravio mu pogled neodobravanja i preko volje krenuo za njim.
»Kakvo je to bunilo!« pomisli. »Što sve to znaci? Probudenu savjest, sucut ili osjecaj kajanja? Ili je to
nemir? Ne, on zna da je ona kod kuce, na sigurnome. Pa zašto mu onda ne ide iz glave!«
Komarovski je ušao u vežu, stubištem se popeo do odmorišta i prošao njime. Na odmorištu se nalazio ugraden venecijanski prozor s ornamentiranim grbovima u kutovima njegovih okana. S njega se mozaik svjetlosnih šara slagao po podu i prozorskoj dasci. Pred drugim odmorištem Komarovski zastane.
Ne predavati se toj mucnoj, iscrpljujucoj tuzi! Nije djecak, mora shvatiti što ce se dogoditi s njime postane li ta djevojcica, kci njegova pokojnog prijatelja, to djetešce, od ugodne zabave, razlogom njegove išcašenosti. Urazumiti se! Ostati vjeran sebi, ne mijenjati svoje navike! Sve ce ionako u vjetar.
Do bola steže široki rukohvat, nacas zatvori oci, a onda se u naglu okretu stade spuštati. Na odmorištu posutu svjetlosnim šarama susrete buldogov podanicki pogled. Jack ga je gledao odozdo, podignute glave, poput staroga zabalavljelog kepeca otromboljenih obraza.
Pas nije volio djevojku, derao joj je carape, režao na nju i kezio se. Na Laru je bio ljubomoran, kao da se bojao da mu se gospodar ne zarazi kod nje necim ljudskim.
– Tako, dakle! Ti si odlucio da sve bude po starome – Satanidi, gnusobe, vicevi? Pa evo ti, evo, evo, evo ti!
Tukao je buldoga štapom i nogama. Jack se istrgnuo, zavijao, cvilio i, tresuci se od straha, uz stubište odšepesao strugati na vrata i jadati se Emi Ernestovnoj.
Prolazili su dani i tjedni.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:52 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



14.

O, kakav je to bio zacarani krug! Kad bi provala Komarovskog u Larin život izazivala samo njezino gnušanje, Lara bi se pobunila i pobjegla. Ali nije bilo tako jednostavno.
Djevojci je laskalo da privlacan, prosijed muškarac, koji bi joj mogao biti otac, kojemu plješcu na skupštinama i o kojemu pišu u novinama, troši novac i vrijeme na nju, zove je božanskim bicem, vodi je u kazališta i na koncerte i, kako se to kaže, »kulturno je uzdiže«.
A ona je još bila zapravo nedozrela gimnazijalka u smedoj kuti, sudionica tajnih razrednih urota i vragolija. Udvaranje Komarovskog u kakvoj kociji pod nosom kocijaša ili na ulazu u ložu naocigled cijelome teatru privlacilo ju je neobuzdanom drskošcu i u njoj probudena vražicka podcalo na oponašanje.
Ali ta je vragolasta dacka žustrina brzo prolazila. Tupa bol i zaprepaštenost rasli su u njoj. Od svega joj se samo spavalo. Od neprospavanih noci, od suza i neprestane glavobolje, od ucenja i uopce od premorenosti.

15.
Bio je njezino prokletstvo, i ona ga je mrzila. Svaki dan iznova prebirala je tu misao.
Sad je za cio život njegova ropkinja, a cime ju je privezao? Cime postiže njezinu pokornost te ona popušta, ugada njegovim željama, nasladuje ga drhtavicom svoje neuljepšane sramote? Svojim godinama, maminom financijskom ovisnošcu, spremnošcu kojom nju, Laru, zastrašuje? Ne, ne, i ne. Sve je to besmislica.
Nije podcinjena ona njemu, nego on njoj. Zar ne vidi koliko gine za njom? Nema se cega bojati, njezina je savjest cista. On bi se morao stidjeti i strahovati da ga ona ne prokaže. Ali baš se o tome i radi, da ona to nikad nece uciniti. Za takvo što ona nema podlosti, a podlost je Komarovskom nacin ponašanja prema zavisnima i slabima.
Eto, u cemu se razlikuju. A od toga život i jest strašan. Od cega on gluhne, od groma i munje? Ne, od prijeka pogleda i ogovarackoga sašaptavanja. U njemu je sve podvala i dvosmislica. Pojedinacnu nit, kao u paucini, potegni – i nema je, a pokušaj se izvuci iz cijele mreže – samo ceš se više zaplesti.
Tako nad snažnim gospoduje podlac i slabic.

16.

Govorila je sama sebi: »A kad bih bila udana?« U cemu bi bila razlika? Zašla je u sofizme. Pa ju je katkad spopadala beskrajna tuga.
Kako ga nije stid da pred njom kleci i preklinje: »Ne ide tako dalje. Razmisli što sam ti ucinio. Ti srljaš u propast. Hajde, priznajmo majci. Oženit cu te.«
Plakao je i uvjeravao kao da se ona prepirala i protivila. A sve su to bile puke fraze, i Lara nije cak ni slušala ta tragicna praznoslovlja.
I dalje ju je vodio pod koprenom u posebne sobe onog užasnog restorana u kojem su je konobari i gosti pogledima svlacili. Ona se pak pitala: zar ponižava onaj tko voli?
Jednom je usnila. Pod zemljom je, od nje je ostao samo lijevi bok s ramenom i desno stopalo. Iz lijeve joj bradavice raste strucak trave, a na zemlji pjevaju Crne oci i bijele grudi i Ne daju Masi preko potoka.

17.

Lara nije bila religiozna. Nije vjerovala u obrede. No da bi se podnijelo življenje, katkad je ono trebalo imati neku vrstu unutarnje glazbene pratnje. Tu glazbu nije morala sama stvarati za svaki pojedinacan slucaj. Ona se nalazila u Božjoj rijeci o životu, i Lara je odlazila u crkvu plakati nad njim.
Pocetkom prosinca, kad joj je pri duši bilo kao Katarini iz Oluje, pošla se pomoliti s osjecajem da ce se zemlja tog casa pod njom rastvoriti, a crkveni svod srušiti. Zasluženo. Ali svemu ce biti kraj. Samo treba žaliti što je sa sobom povela tu klepetavu Olju Deminu.
Prov Afanasjevic – šapnula joj je Olja na uho.
Psst. Pusti me na miru, molim te. Kakav Prov Afanasjevic?
Prov Afanasjevic Sokolov. Naš daljnji rodak. Onaj što cita.
To ona o psalmopojcu. Rodbina Tiverzinovih. Psst. Zašuti. Ne smetaj, molim te.
Došle su na pocetak liturgije. Pjevao se psalam »Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i sve što je u meni sveto ime Njegovo!«
Crkva je odzvanjala prazno. Samo se sprijeda zbijala mala molitvena skupina. Bila je to novogradnja. Neoslikani prozori nisu nimalo poljepšavali sivu, zasnježenu ulicu, pa ni prolaznike na njoj. Kraj prozora je crkveni starješina glasno, ne mareci za službu, poucavao neku nagluhu, sumanutu odrpanku, a glas mu je bio dosadno služben koliko i okno i ulica iza njega.
Dok je Lara obilazila ljude u molitvi i s bakrenjacima u ruci išla po svijece za sebe i Olju, pa se oprezno, da nikoga ne gurne, vracala, dotle je Prov Afanasjevic uspio odbrundati devet blaženstava kao stvar i bez njega svima znanu.
Blaženi siromašni duhom... Blaženi koji placu... Blaženi žedni i željni istine...
Lara je krocila, zadrhtala i stala. Pa to je o njoj. Kaže: zavidna je sudbina poniženih. Oni imaju što reci o sebi. Njihova je buducnost. Tako je On mislio. To je Kristovo mnijenje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 2:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


18.

Bilo je to u danima Presne. Zatekli su se u ustanickome dijelu. Nešto dalje od njih na Tverskoj dizali su barikadu. Vidjela se iz gostinske sobe. Iz njihova dvorišta kantama su vukli vodu i polijevali barikadu ne bi li ledom povezali kamenje i krš od kojeg je bila napravljena.
U susjednom se dvorištu nalazilo ustanicko sabiralište, nešto poput sanitetskog ili opskrbnog mjesta.
Ondje su se motala dva momcica. Lara ih je obojicu znala. Jedan je bio Nika Dudorov, Nadjin prijatelj, kod koje ga je Lara i upoznala. Otvoren, samosvjestan i škrt na rijecima bio je zapravo Larina kova, slican njoj, pa joj zato i nije bio zanimljiv.
Drugi je bio gimnazijalac Antipov, koji je živio kod stare Tiverzine, bake Olje Demine. Za posjeta Marfi Gavrilovnoj Lara je primjecivala kakav dojam ostavlja na nj. A Paša Antipov bio je toliko djetinje naivan da nije skrivao srece koju su mu priredivali njezini posjeti, baš kao da je Lara kakav travnati brezik s oblaccima u vrijeme ljetnog raspusta, kojem on nesmetano može iskazivati svoj ludi ushit, bez straha da ce biti ismijan.
Tek što je zamijetila kakav utjecaj ima na nj, Lara je nesvjesno pocela to iskorištavati. Uostalom, ozbiljnijim privlacenjem te meke i podatne naravi ona ce se poceti baviti tek za nekoliko godina, u kasnijem prijateljevanju, kad je Patulja vec znao da je voli bezumno i da mu u životu više nema odstupnice.
Djecaci su se igrali najstrašnije i najodraslije od svih igara, rata, a za sudioništvo u njoj slalo se na robiju i vješalo. Ali njihove su kapuljace bile straga svezane takvim uzlovima da je to otkrivalo u njima djecu i pokazivalo da se o njima još brinu ocevi i majke. Lara ih je držala djecom. Maglica nevinosti pokrivala je njihovu opasnu zabavu. S njih je ona prelazila na sve ostalo. Na hladnu vecer, zaraslu u tako kosmato inje da se gustocom cinilo više crnim no bijelim. Na pomodrjelo dvorište. Kucu s druge strane u kojoj su se skrivali djecaci. I na glavno, najglavnije – na revolverske hice što su popuckivali iz nje.
»Djecaci pucaju«, mislila je Lara. Mislila je tako ne samo o Niki i Patulji, nego o svima koji su pucali po gradu. »Dobri, cestiti djecaci«, mislila je. »Dobri, pa zato i pucaju.«

19.

Saznali su da bi se po barikadi moglo udariti topovima i da je njihova kuca u opasnosti. Misliti o sklanjanju kod znanaca u nekom drugom dijelu Moskve bilo je prekasno, njihova je cetvrt bila odcijepljena. Trebalo je tražiti kakav bliži kutak u okolici. Sjetiše se »Crne Gore«.
Pokazalo se da nisu prvi. U svratištu je sve bilo zauzeto. Mnogi sti se našli u njihovu položaju. Zbog starog poznanstva obecaše ih smjestiti u praonicu rublja.
U tri zavežljaja skupili su najnužnije da kovcezima ne bi privlacili pažnju, i prelazak u svratište poceli su odgadati iz dana u dan.
Zbog patrijarhalnih obicaja, koji su vladali u radionici, u njoj su radili do posljednjega casa ne osvrcuci se na štrajk. Ali jednoga hladnog i tužnog predvecerja pozvoniše s ulice. Ušao je netko sa zahtjevima i prigovorima. Na ulazu su tražili vlasnicu. Faina Silantjevna sišla je u predsoblje da smiri
strasti.
Ovamo, djevojke! – pozvala je uskoro švelje i redom ih predstavila došljaku.
On je svakoj posebno stisnuo ruku, sucutno, ali trapavo i otišao dogovorivši se o necemu s Fetisovom.
Kad su se vratile, švelje poceše vezivati rupce i zabacujuci ruke iznad glave navlaciti tijesne rukave na svojim bundama.
Što se dogodilo? – upita Amalija Karlovna ulazeci u radionicu.
Dižu nas, madam. Mi štrajkamo.
Zar sam... Što sam vam ja zla ucinila? – Madam Gišar zaplaka.
Ne žalostite se, Amalija Karlovna. Mi se na vas ne ljutimo, mi smo vama zahvalne. Ali ne radi se ovdje o vama ni o nama. Tako je sada svima, cijelom svijetu. A može li se protiv svijeta?
Otišle su sve do posljednje, cak i Olja Demina i Faina Silantjevna, koja je, opraštajuci se, šapnula gazdarici da taj štrajk inscenira na korist vlasnice i radionice. No ona se nije smirivala.
Kakva prostacka nezahvalnost! Zamisli kako se samo možeš prevariti u ljudima! Ta djevojcica u koju sam uložila toliko sebe! No dobro, ona je možda dijete. Ali ona stara vještica!
Shvatite, mamice, ne mogu oni vas izuzeti – tješila je Lara. – Nitko se ne srdi na vas. Naprotiv. Sve što se sada zbiva oko nas, radi se za covjeka, u zaštitu slabih, za dobro žena i djece. Da, da, ne vrtite glavom tako nepovjerljivo. Od ovoga ce kad-tad biti bolje i vama i meni.
Ali majka nije ništa shvacala.
Tako je to uvijek – govorila je jecajuci. – Kad je meni i bez toga sve zbrkano, ti bubneš nešto od cega covjek oci mora izbeciti. Meni pakoste, a ispada da je to za moje dobro. Stvarno, možda sam ja sišla s uma.
Rodja je bio u kadetskoj školi. Lara je s majkom tumarala praznom kucom. Neosvijetljena je ulica praznim ocima gledala u sobe. Sobe su odvracale istim pogledom.
Podimo u svratište, mamice, dok ne padne mrak. Cujete li, mamice? Bez odgadanja, odmah.
Filate, Filate! – pozvaše pazikucu. – Filate, golube, vodi nas u »Crnu Goru«.
Razumijem, gospodo.
Uzimaj zavežljaje, i još, Filate, nadgledaj ovo, molim te, dok sve opet ne dode na svoje mjesto. A zrnje i vodu Kirilu Modestovicu ne zaboravljaj. I sve pod kljuc. Da, i svracaj, molim te, k nama.
Razumijem, gospodo.
Hvala, Filate. Neka te Krist cuva. Pa, sjednimo za rastanak.
Izišli su na ulicu, a zrak ih presijece kao poslije duge bolesti. Studeno, kao pretuceno prostranstvo lako je na sve strane kotrljalo okrugle i glatke, kao izbrušene zvukove. Upinjuci sve svoje sile, coktale su, treskale i udarale salve i hici.
Koliko ih god Filat razuvjeravao, Lara i Amalija Karlovna ipak su te pucnje držale corcima.
Ti si, Filate, bedak. Promisli, kako nisu corci kad se ne vidi tko puca. Tko to, po tvojemu, puca, Duh Sveti? Naravno da su corci.
Na jednom križanju zaustavi ih straža. Pretraživali su ih podrugljivi kozaci, drsko ih mjerkajuci od glave do pete. Kape podbradene remenima nakrivili su posve na uho. Svi su izgledali jednooki.
»Koja sreca!«, pomisli Lara. Nece vidjeti Komarovskog sve dok budu odsjeceni od grada. Ne može s njime raskinuti zbog majke. Ne smije reci: mama, ne primajte ga. Sve bi se otkrilo. Pa što? Zašto bi se toga bojala? O, Bože, neka sve ode k vragu, samo da jednom bude kraj. Gospode, Gospode, Gospode! Ovog casa ona ce se nasred ulice onesvijestiti od gadenja. Cega se sada sjetila?! Kako se zove ona strašna slika s debelim Rimljaninom u onoj prvoj hotelskoj sobi u kojoj je sve pocelo? »Žena ili vaza«. Kako drugacije, naravno. Poznata slika. »Žena ili vaza.« A ona tada još nije bila žena da bi se usporedivala s takvom skupocjenošcu. To je došlo kasnije. Stol je bio tako bogato postavljen.
Kamo si toliko navalila? Ne stižem te – straga se jadala Amalija Karlovna, teško disala i jedva je sustizala.
Lara je išla brzo. Nosila ju je neka sila, kao da je zrakom koracala, ponosna, uznosita sila.
»O, kako gorljivo prašte hici«, pomisli. »Blaženi obešcašceni, blaženi prevareni. Bog vam pomogao, hici! Hici, hici, i vi ste istoga mnijenja!«

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:00 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



20.

Kuca brace Gromeko nalazila se na uglu Sivceva Vražka i iduce ulice. Aleksandar i Nikolaj Aleksandrovic Gromeko bili su profesori kemije, prvi u Petrovskoj akademiji, a drugi na Sveucilištu. Nikolaj Aleksandrovic bio je neženja, a Aleksandar Aleksandrovic oženjen Anom Ivanovnom, rodenom Kriger, kcerju metalurškog tvornicara i vlasnika napuštenih, iscrpljenih rudnika na golemu šumskom imanju blizu Jurjatina na Uralu.
Kuca je bila jednokatnica. Na gornjem se katu, sa spavaonicama, radnom sobom, kabinetom i knjižnicom Aleksandra Aleksandrovica, budoarom Ane Ivanovne i sobama Tonje i Jure, živjelo, a donji je služio za primanja. Zahvaljujuci zavjesama boje pistacije, zrcalnim odsjajima na poklopcu glasovira, akvariju, maslinastom pokucstvu i sobnom bilju nalik na alge, to se prizemlje doimalo poput zelena, sneno uzbibana morskog dna.
Gromekovi bijahu obrazovani ljudi, gostoljubivi, veliki znalci i poklonici glazbe. Pozivali su k sebi i priredivali veceri komornog muziciranja, na kojima su se izvodila klavirska trija, violinske sonate i gudacki kvarteti.
U sijecnju tisucu devetsto šeste, uskoro poslije odlaska Nikolaja Nikolajevica u inozemstvo, u Sivcevu se trebala održati uobicajena komorna vecer. Spremali su novu sonatu za violinu jednog pocetnika iz škole Tanejeva i trio Cajkovskog.
Priprave su pocele dan prije. Razmicali su pokucstvo i oslobadali dvoranu. U kutu je ugadac po stoti put udarao jednu te istu notu i nabacivao se bisernim arpedima. U kuhinji su cerupali perad, cistili povrce, miješali gorušicu s maslinovim uljem za umake i salate.
Šura Šlezinger, intimna prijateljica i pouzdanica Ane Ivanovne, vec je od jutra pocela dosadivati.
Bila je visoka, suhonjava žena, pravilnih, pomalo muških crta lica koje su joj davale nešto vladalacko, posebno kad bi naherila svoju sivu astrahansku kapu, u kojoj je ostajala i za posjeta, tek bi koprenu lagano pridigla pribadacom.
Kad su imale briga i nevolja, razgovori su prijateljicama donosili uzajamno olakšanje. Ono se dogadalo tako da su najprije jedna drugu sve pakosnije zabadale, a onda bi burno razigrana scena brzo završavala u suzama i pomirenju. Te redovite svade na obje su djelovale smirujuce, kao pijavice na povišeni krvni tlak.
Šura Šlezinger nekoliko se puta udavala, ali je muževe zaboravljala istoga casa kad bi se razvela i pridavala im tako malo znacenja da je u svim svojim navikama sacuvala hladnu žustrinu samotnice.
Bila je teozof, no istodobno je tako dobro poznavala pravoslavnu liturgiju da se cak toute transporté, u punom zanosu nije mogla suzdržati da svecenicima ne šapce što treba da govore ili otpjevaju. »Usliši, Gospodi«, »iže na vsjakoje vremja«, »cestnjejšuju heruvim«11 – cijelo se vrijeme moglo cuti njezino promuklo, brzopleto nametanje.
Znala je matematiku, indijsku filozofiju, adrese poznatijih profesora Moskovskog konzervatorija, tko s kime živi, i boktepitaj što ona još nije znala. Zbog toga su je u ozbiljnijim životnim prilikama pozivali da presuduje i odlucuje.
U dogovoreno vrijeme gosti se poceše skupljati. Stigli su Adelaida Filipovna, Ginc, Fufkovi, gospodin i gospoda Basurman, Veržickijevi, pukovnik Kavkazcev. Padao je snijeg, i kad bi se otvarala ulazna vrata, zrak bi nahrupio unoseci svjetlucave zamrske velikih i malih snježnih pahuljica. Zbog hladnoce muškarci su dolazili u prostranoj dubokoj obuci za snijeg, i svaki je bez iznimke podsjecao na nespretna i
rastresena trapavca, dok su, naprotiv, njihove od studeni porumenjele žene, u bundama s dva gornja raskopcana puceta i paperjastim rupcima spuzlima s injem posute kose, izigravale prave vragolanke, sama lukavost, što dalje od njih. »Kjujev necak« – prode šapat kad je ušao novi, prvi put u ovu kucu pozvani pijanist.
Iz dvorane se kroz rastvorena bocna vrata u gostinskoj sobi vidio postavljen stol izdužen poput zimskog puta. U oci je padalo blistavo svjetlucanje oskorušovace u kristalnim bocama. Maštu su plijenili stalci s uljem i octom u malenim bocicama na srebrnim podlošcima, zatim živopisna divljac i zakuske; cak i ubrusi, složeni u piramide, što su uspravni uokvirivali svaki pribor uz plavoljubicaste, sladunjavo mirisne cinerarije u košaricama kao da su poticali apetit. Da se ne bi odgadao željno ocekivani cas predavanja zemaljskim užicima, požurili su da se što brže prepuste duhovnim. Posjedali su u dvorani.
»Kjujev necak« – ponovio se šapat kad je pijanist sjeo za instrument. Koncert zapoce.
O sonati se znalo da je dosadna i izmucena, smišljana. Nije ih iznenadila, cak se pokazala još i razvucenom.
O tome su se u pauzi sporili kriticar Kerimbekov i Aleksandar Aleksandrovic. Kriticar je napadao sonatu, a Aleksandar Aleksandrovic uzimao je u zaštitu. Oko njih su pušili i galamili premještajuci stolce s jednoga mjesta na drugo.
Ali pogledi su opet bježali na sjajno izglacani stolnjak u susjednoj prostoriji. Svi se složiše da se koncert nastavi bez odgadanja.
Pijanist iskosa pogleda publiku i partnerima dade znak da pocnu. Violinist i Tiškevic uzmahnuše gudalima. Trio zaplaka.
Jura, Tonja i Miša Gordon, koji je pola života dosad proveo kod Gromekovih, sjedili su u trecem redu.
Jegorovna vam daje znakove – šapnu Jura Aleksandru Aleksandrovicu koji je sjedio pred njim.
Na pragu dvorane stajala je Agrafena Jegorovna, stara, sijeda sobarica Gromekovih, i ocajnickim pogledima na Jurinu stranu i istovremeno odlucnim pokretom glave prema Aleksandru Aleksandrovicu upozoravala Juru da hitno treba gospodara.
Aleksandar se Aleksandrovic okrenuo, prijekorno pogledao Jegorovnu i slegnuo ramenima. Jegorovna se nije dala. S kraja na kraj dvorane medu njima zapoce razgovor gluhonijemih. Gosti su ih pogledavali, a Ana je Ivanovna upucivala mužu ubitacne poglede.
Aleksandar Aleksandrovic ustade. Trebalo je nešto poduzeti. Pocrvenio je, tiho uz kraj obišao sobu i stao pred Jegorovnu.
Sramite se, Jegorovna! Što ste si to uvrtjeli u glavu? Brže, da cujem? Jegorovna mu nešto šapnu.
Iz kakve Crne Gore?
Iz svratišta.
No i što?
Hitno zovu. Neko od njihovije umire.
Baš umire. Mogu misliti. Ništa, Jegorovna. Samo da još odsviraju ovaj komadicak pa cu mu reci.
Prije ništa.
Momak ceka. Kocijaš isto tako. Kažem vam, umire, razumijete? Gospocke fele dama.
Ne, i ne. Cudna mi cuda za tih pet minuta, razumiješ.
Istim tihim korakom Aleksandar se Aleksandrovic vratio pokraj zida i sjeo na svoje mjesto, mrštio se i trljao vrh nosa.
Poslije prvog dijela prišao je glazbenicima i, dok se pljeskalo, objasnio Fadeju Kazimirovicu da ga zovu zbog neke neugodnosti i da koncert treba prekinuti. Dlanovima okrenutim prema dvorani Aleksandar Aleksandrovic zaustavi pljeskanje i glasno rece:
Gospodo. Trio moramo prekinuti. Izrazimo sucut Fadeju Kazimirovicu. On je u žalosti. Mora nas
napustiti. U takvu casu ne bih ga htio ostaviti samoga. Možda cu mu zatrebati, ja cu poci s njim. Jurocka, golube, izidi i reci Semjonu da doveze do ulaza, on je vec upregao. Gospodo, ja se ne opraštam. Molim vas da ostanete, mene samo zakratko nece biti.
Djecaci zamoliše Aleksandra Aleksandrovica da se s njime provezu po studenoj noci.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:01 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


21.

Iako je poslije prosinca život krenuo normalno, još se tu i tamo pucalo, a od novih požara, kakvih uvijek ima, cinilo se da to dogorijevaju ostaci prijašnjih.
Nikad se prije nisu odvezli tako dugo i daleko kao te noci. Nadohvat ruke bili su Smolenski, Novinski i polovica Sadove. Ali cica je zima maglom razdvajala pojedine dijelove isprelamana prostora kao da ga nikad pod kapom nebeskom i nije bilo jedinstvena. Gust, razderan dim vatara, škripa koraka i psik saonika pojacavali su osjecaj da putuju bogzna kako vec davno i da su zalutali u neko jezovito prostranstvo.
Pred svratištem stajao je prekriven konj s umotanim clancima, upregnut u uske gizdave saonice. Na putnickom sjedalu smjestio se kocijaš i, da se ugrije, rukama je u rukavicama obuhvatio zamotanu glavu.
U predvorju bilo je toplo, a za ogradom koja je dijelila garderobu od ulaza, uspavljivan zujem ventilatora, brujanjem razgrijane peci i piskom uzavrela samovara, drijemao je vratar i glasnim hrkanjem sam sebe budio.
S lijeve strane u predvorju pred ogledalom stajala je punašna našminkana dama s licem bijelim od pudera. Na sebi je imala krzneni kaputic, lagan za ovakvo vrijeme. Nekoga je odozgo cekala; ali okrenuvši se ledima ogledalu mjerkala je cas preko desnoga, cas preko lijevoga ramena koliko je pristala straga.
Kroz vrata se protisnu prozebli kocijaš. U svom je ogrtacu podsjecao na perec s kakva cimera, a oblaci pare oko njega samo su pojacavali takav dojam.
Hoce li uskoro oni tamo, gospodicna? – zapita on damu kod zrcala. – Spetljaj se s vašom bratijom i samo ceš konja promrzavati.
Slucaj na broju dvadeset i cetiri bio je za poslugu obicna tricarija u njezinoj svakodnevnoj zlovolji. Svakog se trena zvoncalo, a brojevi su iskakali u dugoj staklenoj kutiji na zidu i pokazivali gdje, u kojoj sobi silaze s uma ne znajuci ni sami što hoce, ali posluzi ne daju mira.
I sad su na dvadeset i cetiri onu staru glupacu Gišarovu cupali natrag, kljukali je da povraca i ispirali joj crijeva i želudac. Sobarica Glaša padala je s nogu brišuci pod, iznosila prljava i unosila oprana vjedra. Ali sadašnja je uzrujanost medu konobarima zapocela puno prije tog meteža, kada se još ništa nije slutilo, pa ni Terjoška još nije bio poslan s kocijašem po doktora i onoga nesretnog pilara, dok još nije došao Komarovski, a u prolazu se pred vratima nije guralo toliko besposlena svijeta koji je otežavao prolaz.
Današnja je gužva u služinskim prostorijama nastala kad se netko nespretno okrenuo u uskome prolazu iz bufteta i slucajno gurnuo konobara Sisoja upravo kad je, izvijajuci se, hvatao zalet od vrata prema hodniku s punim poslužavnikom na uzdignutoj desnici. Sisoju je tresnuo poslužavnik, prolio je juhu i razbio posude, tri duboka i jedan plitki tanjur.
Tvrdio je da je kriva sudopera, pa neka ona odgovara, neka se njoj odbije. Bila je noc, oko jedanaest, polovica ih je vec završila s poslom, a oni su se još svadali.
Ruke i noge mu se tresu, dan i noc samo gleda kako bi se s politrom zagrlio, kao sa ženom, naljosko se ko svinja, a ovamo gurali ga, razbili mu posude, corbu prolili! Ko bi tebe guro, vraže nahereni, silo necista? Ko te guro, kilavce astrahanski, bestidnice?
Reko sam vam, Matrjona Stjepanovna – pridržavajte se izražavanja.
Hajde, da je nešto vrijedno pa da covjek galami i posude razbija, a ono, cudna mi cuda, madam Prodam, raspekmežena cirkusantica, od dobrote li je gutala mišomor, nezanišna nevinost. Poživjeli po
»crnogorskim« kvartirima i ne nagledali se pticica i mudonja.
Miša i Jura šetkali su hodnikom pred vratima sobe. Sve ipak nije ispalo onako kako je pretpostavljao Aleksandar Aleksandrovic. On je mislio – violoncelist, tragedija, nešto dostojanstveno i cestito. A ovo, vrag bi ga znao što je. Prljavo, skandalozno, i nikako nije za djecu.
Djecaci su pocupkivali u hodniku.
Udite vi tetici, mlada gospodo – vec ih je po drugi put nenametljivim tihim glasom nagovarao pansionski sluga. – Samo vi udite, ne ustrucavajte se. Oni su sada dobro, ne brinite se. Oni su sada potpuno zdravi. A ovdje ne možete stajati. Tu je bilo danas nezgode, razbili skupo posude. Vidite, služimo, trcimo, tijesno je. Udite.
Djecaci poslušaše.
Upaljenu petrolejku što je visjela nad jedacim stolom izvadili su iz okvira i prenijeli u drugi dio sobe iza dašcane pregrade koja je smrdjela na stjenice.
Ondje se nalazio kut za spavanje, od prednjeg dijela i neželjenih pogleda odvojen pomicnom, prašnom zavjesom. Sada su je u metežu zaboravili spustiti. Jednom polom bila je prebacena preko pregrade. Svjetiljka je stajala u alkovenu na klupi. Taj je kut bio jarko osvijetljen odozdo kao s kazališne rampe.
Trovanje je bilo jodom, a ne mišomorom, kako se zlobno rugala sudopera.
Sobom se vukao opor, ljepljiv zadah mlada oraha u njegovoj neokoštaloj zelenoj kori pocrnjeloj od dodira.
Za pregradom je djevojka brisala pod, a na krevetu, glasno placuci i spustivši nad lavor glavu s ulijepljenim pramenovima kose, ležala je polugola žena, mokra od vode, suza i znoja. Djecaci su istog casa svrnuli pogledom ustranu, toliko je bilo sramno i nepristojno gledati onamo. Ali Juru je dospjelo iznenaditi kako u nekim nezgodnim, grcevitim pozama, pod naporom i silom, žena prestaje biti onakva kakvom je prikazuje skulptura i pocinje sliciti razgolicenu borcu, kvrgavih mišica u kratkim sportskim gacicama.
Napokon su se za pregradom sjetili da spuste zavjesu.
Fadeju Kazimirovicu, mili, gdje vam je ruka? Dajte mi svoju ruku – govorila je žena daveci se u suzama i mucnini. – Ah, ja sam proživjela takvu strahotu! Mucile me takve sumnje! Fadeju Kazimirovicu... Meni se pricinilo... Ali, srecom, sve su to gluposti, moje rastrojene tlapnje. Fadeju Kazimirovicu, pomislite, kakvo olakšanje! I na kraju... Eto... Ja sam, eto, živa.
Smirite se, Amalija Karlovna, molim vas, smirite se. Kako se sve to nezgodno dogodilo, casna rijec, nezgodno.
Odmah krecemo kuci – zamumlja Aleksandar Aleksandrovic prema djecacima.
Izgubljeni od nelagode, stajali su u mracnom prednjem i nepregradenom dijelu sobe; i kako nisu imali kud s ocima, gledali su u njezinu dubinu odakle je bila odnesena svjetiljka. Ondje su na zidu visjele fotografije, nazirala se polica s notama, pisaci stol zatrpan papirima i albumima, a s druge strane blagovaonickog stola, prekrivena vezenim stolnjakom, spavala je u naslonjacu djevojka, obgrlivši naslon i priljubivši lice uza nj. Bila je sigurno smrtno umorna kad je buka i muvanje uokolo nije budilo.
Njihov je dolazak ovamo bio besmislen, ali bi daljnji ostanak postao – nepristojan.
Odmah idemo – još jedanput ponovi Aleksandar Aleksandrovic. – Samo da Fadej Kazimirovic izide, da se oprostim.
No umjesto Fadeja Kazimirovica iza pregrade se pojavi netko drugi. Snažan, izbrijan, otmjen i samouvjeren covjek. Nad glavom je nosio svjetiljku uzetu iz okvira. Prišao je stolu za kojim je spavala djevojka i svjetiljku objesio u okvir. Svjetlo probudi djevojku. Osmjehnula se covjeku, žmirnula i protegla se.
Na pojavu neznanca Miša se trgnuo i ocima upiljio u nj. Povuce Juru za rukav, spreman da mu nešto
kaže.
Kako te nije sram šaptati medu nepoznatima? Što ce misliti o tebi? – ušutkivao ga je Jura i nije htio slušati.
Istovremeno se izmedu djevojke i muškarca odvijala nijema scena. Jedno drugome nisu rekli ni rijeci, samo su izmjenjivali poglede. Ali njihovo uzajamno razumijevanje bilo je zastrašujuce tajanstveno; on je bio lutkar, a ona lutka što poslušno prati svaki pokret njegove ruke.
Umoran osmijeh na djevojcinu licu držao je njezine oci poluzatvorene, a usne joj napola rastvorio. Ali na muškarceve podrugljive poglede ona je odgovarala lukavim namigivanjem sudionice. Oboje su bili zadovoljni što je sve prošlo tako sretno, tajna nije otkrivena, a nesretnica je ostala živa.
Jura je oboje gutao ocima. Iz polumraka u kojem ga nitko nije mogao vidjeti on je netremice gledao u svjetiljkom osvijetljeni krug. Izgled djevojcine podcinjenosti bio je neiskazivo tajanstven i bezocno otvoren. Proturjecni osjecaji stezali su ga u prsima. Jurino se srce stiskalo od njihove nepoznate snage.
To je bilo upravo ono o cemu je tako gorljivo s Mišom i Tonjom bistrio cijelu godinu pod neprikladnim imenom – prostota, ono zastrašujuce i optužujuce, s cime su oni tako lako na rijecima i sa sigurne udaljenosti izlazili nakraj, a sad se ta sila nalazila pred Jurinim ocima, posve stvarna i neodredena, nemilosrdno razorna, sucutna i vapijuca u pomoc; gdje se sada izgubila njihova djecja filozofija i na cemu je sada Jura?
Znaš li tko je taj covjek? – upita Miša kad su se našli na ulici. Jura, potonuo u svoje misli, ne odgovori.
To je onaj koji je opijao i uništio tvog oca. Sjecaš se, u vagonu – pricao sam ti.
Jura je mislio o djevojci i o buducnosti, a ne o ocu i prošlosti. U prvi cas nije ni shvacao što mu Miša govori. A na studeni je bilo i teško razgovarati.
Jesi li prozebao, Semjone? – upita Aleksandar Aleksandrovic. Krenuše.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 2 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu