Boris Leonidovič Pasternak

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Nov 14, 2011 1:27 pm

First topic message reminder :

Boris Leonidovič Pasternak je rođen 10.januara 1890.godine. Pesnikov otac Leonid Osipovič Pasternak (1862-1945) bio je slikar, grafičar i profesor umetničke škole. Njegova se platna i danas čuvaju u Tretjakovksoj galeriji u Moskvi i u Ermitažu. Lični prijatelj Lava Tolstoja, on ilustruje roman Vaskrsenje i radi sliku Porodica L.N.Tolstoja u Jasnoj Poljani. Žena mu je R.J.Kuufman, pijanistkinja i njihovu kuću često pohode slikari, muzičari i pisci, ruski i strani. Posle revolucije u Rusiji stari Pasternak putuje sa ženom i kćerima u Nemačku (1921). Stalni boravak nalazi u Engleskoj gde živi od slikarstva, pa tu umire i on i žena mu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Detinjstvo i mladost pesnika Pasternaka vezani su za umetničku sredinu kuće i školovanje u Moskvi. Po zavšetku gimnazije (1908) studira prava, ali ubrzo prelazi na Istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta i završava njegov Filozofski odsek (1913). U to vreme na mladića Pasternaka ostavlja dubok utisak jednogodišnji boravak u Nemačkoj, u Berlinu, gde je sa porodicom. Po povratku (1907), zaljubljen od detinjstva u poeziju Aleksandra Bloka i u muziku A.N.Skrjabina, posećuje u Moskvi književne skupove i muzičke priredbe. Ponovo putuje u Nemačku (1912) i u Marburgu na univerzitetu sluša filozofiju; zatim odlazi u Švajcarsku i Italiju (Firencu i Veneciju) i vraća se u Rusiju (1913), da bi nastavio obrazovanje i da bi samostalno zasnovao život.

U svom umetničkom razvoju mladi Pasternak je doživeo nekoliko preokreta. Trebalo je, možda, prvo da postane slikar; zatim poput majke i oca, koji je na violončelu,- muzičar i kompozitor; onda da se posveti pravima ili filozofiji. Odlučio se najzad za poeziju, i počeo je sistematski stvarati, iz dana u dan, "kao slikari". Lirske inspiracije ranog Pasternaka razvijale su se u doba opadanja simbolizma i nastajanja futurističkog pravca u ruskoj poeziji. Zato njegovi prvi stihovi (1912) nose tragove i jedne i druge škole u zbirci Blizanac u oblacima (1914). Ali pesnik, preko tajanstvenih zvukova muzike, i uzbudljive slikarske uobrazilje, ubrzo vidi svet na nov način i u stihovima počinju preovlađavati futurističke težnje, i u to vreme prilazi grupi pesnika "Centrifuga". A posle toga on se već kreće u krugu kubofuturista i sa njihovim vođom Vladimirom Majakovskim objavljuje stihove u listu Novine (1914).

Od 1915. do 1917.godine Pasternak je zaposlen na Uralu, i posle Oktobra radi jedno vreme u prosveti, pri odeljenju za biblioteke. Pesme Iznad barijera (1912-1920) podvlače njegov humanistički stav prema životu, ratu i revoluciji, s težnjom da se oslobodi "ružnog sna" i "strašne slike života". Za ovim se nižu u poeziji glavna Pasternakova dela, s obiljem ritmike, eufonije i metafora. Zbirka Žiće je sestra moja (1922) posvećena M.J.Ljermontovu, skreće ozbiljnu pažnju na pesnika. Drugi stihovi, ne manje značajni, sa obeležjem krupnog talenta, predstavljaju duboko formiranu poetsku ličnost sa zrelim stvaranjem i utiču na mnoge mlade pesnike. To su Teme i varijacije (1923), Izabrane pesme (1926), a naročito Drugo rođenje (1932) i U ranim vozovima (1943). Valja pomenuti i Zemaljski prostor (1945), kao i razne izbore stihova, među kojima je uvek novih. Od dela sa istorijskim sadržajem pesnik piše poeme Lajtnat Šmit (1926), Devesto peta godina (1927) i Spektorski (1931), u kojima su uspeliji lirski odlomci nego tematska celina prikazana realistički.

Pasternakovu prozu zastupaju dela Detinjstvo Liversove (1924) i Pripovetke (1925), napisane subjektivistički i u psihoanalitičkom tonu; zatim, izvanredna knjiga sećanja Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957), koji dobija Nobelovu nagradu 1958.godine, od koje se autor odriče.

Značajni su i Pasternakovi prevodi sa gruzijskog i nekoliko Šekspirovih drama, a prevodio je takođe Getea, Šilera, Klajsta, Rilkea, Verlena i druge. Autobiografski ogled, iz 1958, završno je delo u stvaranju Pasternaka, koji je umro 30.maja 1960. u Peredjelkinu, nedaleko od Moskve.

Pasternakov tvaročki put vezan je za M.J.Ljermontova, pesnika zvezda i snova, demona i kakvkaskih lednika. Obojica su se bunili protiv trivijalnosti, duhovnog malograđanstva, uslovnosti i ugnjetavanja. Boris Pasternak nije bio "rečitvorac" niti pronalazač nadumnog jezika ili zvezdanih izraza. Čist liričar, impresivan i individualan, on je u originalnoj formi obrađivao "duboko intimne motive" sa stihovima punim tananosti i kamerne muzike. U njima suuobličena složena, teška razmišljanja, zasnovana mahom na posmatranju burnog života i vekovnih suprotnosti. Sve zapaženo i do kraja doživljeno kazano je tu originalno, ali ne u golom vidu, već slikovito, zvučno i nadahnuto. Emotivan i misaon, Pasternak je pažljivo slagao stih, iza koga je stajao narod sa ogromnim jezičnim naslagama i ne manjim izražajnim mogućnostima. Znalac više jezika, široke obrazovanosti i kulture, on je iz ruske riznice umeo da odabere najdragoceniju građu, da je majstorski preradi, upotrebi i obeleži svojim žigom.

Maksim Gorki je rekao za Pasternaka da je to "talenat izuzetne originalnosti koji nalazi gorke trave i gorke suze, da bi nam, najzad, kada se njegov literarni put završio, ostalo konačno sagledavanje snova, umetnosti, života toga čudesnog lika savremene ruske poezije."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:03 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


Treci dio
BOŽICNO DRVCE U DOMU SVENTICKIH

1.

Nekako uzimu Aleksandar je Aleksandrovi
poklonio Ani Ivanovnoj starinski ormar. Slucajno ga je kupio. Ormar od crnog drveta bio je golem. Ni kroz koja vrata cijela ga se nije dalo unijeti. Dovezli su ga rastavljena, u dijelovima unijeli u kucu i stali razmišljati kamo bi ga postavili. Sobama u prizemlju, koje su bile prostranije, nije odgovarao svojom namjenom, a u gornjima nije mu bilo mjesta zbog skucenosti. Oslobodili su dio gornjeg odmorišta na unutrašnjem stubištu, kraj ulaza u spavaonicu domacina.
Ormar je došao sastaviti pazikuca Markel. Sa sobom je poveo i šestogodišnju kcer Marinku. Njoj dadoše štapic jecmena šecera. Šmrcala je, oblizivala slatkiš i slinave prste, i mrgodno gledala ocev posao.
Neko vrijeme sve je išlo od ruke. Ormar je postupno izrastao pred ocima Ane Ivanovne. I kad je ostalo još samo pricvrstiti vrh, ona naumi da pomogne Markelu. Stala je na podignuto dno ormara i nagnuvši se gurnula bocnu stranicu koja se držala samo na utoru. Ovlašni vez kojim je Markel površno sapeo stranice razide se. Zajedno s daskama koje sve popadaše po podu pade na leda i Ana Ivanovna i teško se ozlijedi.
Ej, majcice-gospo – govorio je i pritrcavao Markel – šta vam je to trebalo, najmilija. Kost, je li cijela? Pipnite kost. Kosti su glavne, za mekac je lako, mekac se stekne, ionako je, što bi rekli, samo za žensku falu. A ti ne dreci, izrode – grdio je zaplakanu Marinku. Otari sline i bjež materi. Ej, majcice gospo, kao da ja i bez vas ne bih sastavio tu kištru za krpe. Eto, vi sigurno mislite, na prvi pogled ja i jesam pazikuca; ali ako se pravilno promisli, naše je prirodno mjesto stolarsko, stolarili smo mi. Necete vjerovati, koliko je tog mebela, tih ormara-bufeta prešlo preko naših ruku, u smislu laka ili, naprotiv, kakav mahagonij, kakva orahovina. Ili, naprimjer, kakvih je bilo partija u smislu bogatih udavaca, koje su, ne zamjerite za rijec, promicale ispred nosa, i promicale. A svemu je razlog – pivnicka stvar, oštra pica.
Uz Markelovu se pomoc Ana Ivanovna dovukla do naslonjaca koji joj je podmetnuo, a ona sjela stenjuci i trljajuci natuceno mjesto. Markel se prihvati podizanja srušenoga. Kad je postavio krov, rece:
Sad još samo vratanca, pa može i na izložbu.
Ana Ivanovna nije voljela taj ormar. Oblikom i dimenzijama on je slicio katafalku ili carskoj grobnici. Ulijevao joj je praznovjeran strah. Nazvala ga je »Askoldovim humkom«. Pod tim imenom razumijevala je Olegova konja koji je donio smrt svome gospodaru.12 Kao žena koja se nacitala svega i svacega Ana Ivanovna je olako miješala bliske pojmove.
Od tog pada pocele su njezine tegobe s plucima.
2.

Cijeli studeni jedanaeste godine Ana je Ivanovna preležala u postelji. Dobila je upalu pluca.
Jura, Miša Gordon i Tonja trebali su u proljece iduce godine završiti studije. Jura je postajao medicinarom, Tonja pravnicom, a Miša filologom na Filozofiji.
U Jurinoj duši sve je bilo pomaknuto i zamršeno, i sve vrlo samostalno – pogledi, navike i sklonosti.
Bio je neizmjerno prijemciv, a originalnost njegovih zapažanja teško se dala opisati.
Iako ga je uvelike privlacila umjetnost i povijest, Jura se nije mucio oko izbora karijere. Mislio je da zvanje ne prilici umjetnosti u istom onom smislu u kojem ni profesiji ne može biti prirodena veselost ili sklonost melankoliji. Zanimao se za fiziku i prirodne znanosti i mislio da se u prakticnom životu treba baviti necim opcekorisnim. Zato je i pošao na medicinu.
Prije cetiri godine, kao brucoš, cijeli je semestar secirao leševe u fakultetskom suterenu. Spiralnim se stubama spuštao u podrum. U dubini anatomskog amfiteatra, u skupinama ili pojedinacno, tiskali su se razbarušeni studenti. Jedni su, okruženi kostima, bubali listajuci izlizanim, raskupusanim udžbenicima, drugi šuteci po kutovima secirali, treci lakrdijali, izvaljujuci šale i razgoneci štakore kojih je velik broj protrcavao kamenim podom mrtvacnice. Iz njezina polumraka, poput fosfora, svojom su golotinjom svjetlucali i u oci upadali leševi nepoznatih, mlade samoubojice neutvrdena identiteta i dobro ocuvane, raspadanjem još nenacete utopljenice. Ubrizgane soli glinenca pomladivale su ih i varljivo zaobljivale. Mrtvace su secirali, komadali i preparirali, ali ljepota ljudskog tijela ostajala je pri svakom, pa i najmanjem dijeljenju vjerna sebi, tako da ni divljenje kakvoj rusalci, posve grubo ostavljenoj na pocincanom stolu, ne bi popuštalo ni kad bi se s nje prelazilo na njezinu otkinutu ruku ili odsjecenu šaku. U podrumu je vonjalo po formalinu i karbolu, a prisuce tajne osjecalo se u svemu, pocinjuci u nepoznatoj sudbini svih tih ispruženih tijela da bi završavalo u tajni života i smrti, udomacenoj ovdje u podrumu kao u vlastitoj kuci ili kao na svome zapovjednome mjestu.
Glasanje te tajne zaglušivalo je sve ostalo, neprestano se vracalo i uznemiravalo Juru pri obdukcijama. Ali na jednak nacin uznemiuivalo ga je mnogo toga u životu. Tome je svikao i nije popuštao apstraktnim zaprekama.
Jura je znao misliti i dobro je pisao. Od gimnazijskih vremena maštao je o prozi, o životopisnoj knjizi, u koju bi mogao u obliku minskog polja pozadijevati sve ono iznenadujuce što je uspio spoznati i promisliti. Za takvu knjigu bio je još premlad, pa je u zamjenu za nju bježao u pisanje stihova poput slikara koji bi cijeli život crtao skice za naumljenu veliku sliku.
Tim stihovima Jura je opraštao grijeh postanja zbog njihove snage i originalnosti. Te dvije odlike, snagu i originalnost, držao je nositeljima stvarnosti u umjetnosti, inace posve bespredmetnima u svemu ostalome, praznima i nepotrebnima.
Jura je shvacao koliko svoje bitne karakterne osobine duguje ujaku.
Nikolaj Nikolajevic živio je u Lausannei. U knjigama koje je ondje objavio na ruskome i u prijevodima razvijao je svoju staru misao o povijesti kao drugom svemiru što ga covjecanstvo pojmovima vremena i sjecanja stvara kao svoj odgovor smrti. Bit tih knjiga bilo je novo shvacanje kršcanstva; izravnom pak njihovom posljedicom – nova ideja umjetnosti.
Cak i više nego na Juru taj je sklop misli djelovao na njegova prijatelja. Pod njihovim utjecajem Miša Gordon je i izabrao filozofiju. Na svom fakultetu slušao je teološka predavanja i cak pomišljao da kasnije prijede na bogosloviju.
Ujakov je utjecaj Juru poticao i oslobadao, dok je Mišu – sapinjao. Jura je vidio kakvu ulogu u krajnostima Mišinih razmišljanja ima njihovo podrijetlo. Iz opreza nije ga odvracao od njegovih neobicnih planova, ali bi ga najradije vidio empiricarom, bliskijim životu.
3.

Neke veceri pri kraju studenoga Jura se vratio s fakulteta vrlo umoran i pregladnio. Rekli su mu da je cijeli dan bila velika strka; Ana Ivanovna je dobila grceve, skupilo se nekoliko lijecnika, pomišljalo se i na svecenika, ali su od toga odustali. Sada joj je bolje, pri svijesti je, a zatražila je da joj svakako pošalju Juru cim stigne.
Ne presvlaceci se, Jura otide u spavaonicu.
U sobi je još bilo tragova nedavne pometnje. Bolnicarka je bešumnim pokretima nešto premještala na nocnom ormaricu. Uokolo su bile razbacane zgužvane salvete i vlažni ubrusi upotrijebljeni za obloge. Voda u lavoru bila je crvenkasta od ispljunute krvi. U njoj su plivale staklene ampule otkinutih grlica i nabubreli smotuljci vate.
Bolesnica je plivala u znoju i vrškom jezika oblizivala suhe usne. Od jutra, kad ju je Jura posljednji put vidio, jako je propala.
»Nije li dijagnoza pogrešna?« pomisli. »Svi su znaci gnojne upale. Cini se, kriza.« Pozdravio je Anu Ivanovnu, rekao joj nekoliko praznih, u takvoj prilici uobicajenih rijeci bodrenja i bolnicarku poslao iz sobe. Dohvatio je ruku Ane Ivanovne da bi joj opipao puls, a drugom posegnuo u kaput za stetoskopom. Pokretom glave Ana je Ivanovna pokazala da je to nepotrebno. Jura je shvatio da od njega ocekuje nešto drugo. Skupivši nešto snage, Ana Ivanovna progovori:
Eto, ispovijed su htjeli... Smrt se primakla... Svaki cas može... Zub ideš vaditi i bojiš se, bolno je, pripremaš se... A ovdje se ne radi o zubu, svu, svu tebe, cijeli život... krck, i van, kao kliještima... Što je to?... Nitko ne zna... A ja sam žalosna i bojim se.
Ana Ivanovna ušutje. Suze su joj graškama tekle niz obraze. Jura ništa ne rece. Malo poslije Ana Ivanovna nastavi:
Ti si darovit... A dar, to... nemaju to svi... Ti moraš nešto znati... Kaži mi štogod... Umiri me.
A što mogu reci – odvrati Jura, uzvrpolji se na stolcu pa ustade, prošeta i opet sjede. – Prvo, sutra ce vam biti bolje – ima znakova, života mi. Zatim – smrt, svijest, vjera u uskrsnuce... Vi biste moje mišljenje znanstvenika? Možda u neko drugo vrijeme? Ne? Sada? No, kako hocete. Ali to je zaista teško, tako, odmah.
I on joj ne razmišljajuci održa cijelo predavanje, i sam se cudeci kako mu je pošlo.
Uskrsnuce. U onom prostodušnom obliku u kojemu se javlja kao utjeha slabima meni je tude. Kristove rijeci o živima i mrtvima uvijek sam shvacao po svome. Gdje bi se smjestile sve one legije skupljane tisucljecima? Nema tolika svemira za njih, jer u njemu ni Bogu, ni dobru, a ni smislu ne bi bilo mjesta. Potopilo bi ih to halapljivo životno valovlje.
Ali istovremeno jedan te isti, beskrajno identican život ispunjava svemir i svakcas se obnavlja u neizbrojivim sjedinjenjima i promjenama. Eto, vi se bojite hocete li uskrsnuti, no vi ste vec uskrsli u casu kad ste se rodili, a da toga niste ni svjesni.
Hoce li vas boljeti; osjeca li tkivo svoje raspadanje? Recimo to drugacije, što ce biti s vašom sviješcu? Ali što je svijest? Pogledajmo. Svjesno željeti zaspati – neosporna nesanica; svjestan pokušaj da se osjeti funkcioniranje vlastitoga probavnog sustava – siguran poremecaj njegove inervacije. Svijest je otrov, sredstvo samootrovanja subjekta koje on primjenjuje na samome sebi. Svijest – svjetlo upereno naprijed; svijest osvjetljava put pred nama da ne posrnemo. Svijest su upaljene svjetiljke na lokomotivi u vožnji. Okrenite im svjetlo unutra, i dogodit ce se katastrofa.
Prema tome, što ce se dogoditi s vašom sviješcu? Vašom. Vašom. A što ste vi? To je pravo pitanje. Razmotrimo. Po cemu vi sebe znate; kojeg ste dijela svoje ukupnosti svjesni? Bubrega, jetre, krvnih žila? Ne, otkad pamtite, sebe ste vidjeli u nekoj jasnoj, stvarnoj pojavnosti, u onome što ste uradili, u obitelji, u drugima. A sad pomnije. Biti covjek u drugim ljudima, to i jest covjekova duša. To ste vi, time je
disala, hranila se i zanosila vaša svijest. Vašom dušom, vašom besmrtnošcu, vašim životom u drugima. A na kraju? Kroz druge ste bili, kroz druge cete i ostati. Za vas nema znacenja što ce se to kasnije zvati sjecanjem. Jer to cete biti vi koji tvorite buducnost.
I na koncu, ono krajnje. Nema razloga bespokoju. Nema smrti. Mi sa smrcu nemamo ništa. A vi ste spomenuli dar. To je nešto drugo, to je naše, to nam je dano. S višeg i šireg stajališta dar je – darovani život.
Smrti nece biti, kaže Ivan Bogoslov, a vi cujte jednostavnost njegove argumentacije. Smrti nece biti jer je prošlost otišla. Kao kad bismo rekli: smrti nema jer smo to vec vidjeli, to je ostarjelo i dosadilo, sada se hoce novoga, a novo je život vjecni.
Šetao je po sobi dok je to govorio. – Spavajte – rece i, prišavši krevetu, položi ruke na glavu Ane Ivanovne. Prode nekoliko casaka i ona poce tonuti u san.
Jura tiho izide iz sobe i Jegorovnoj rece da u spavaonicu pošalje bolnicarku. »Vrag ce ga znati«, pomisli, »postajem šarlatanom. Bajam i lijecim polaganjem ruku.«
Sutradan je Ani Ivanovnoj bilo bolje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:03 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


4.

Iz dana u dan Ani je Ivanovnoj postajalo sve bolje i bolje. Sredinom prosinca pokušala je ustati, ali je još bila jako slaba. Svi su joj savjetovali da pošteno odleži.
Cesto je pozivala Juru i Tonju i satima im pricala o djetinjstvu koje je provela na djedovu imanju Varikinu, na uralskoj rijeci Rinjvi. Jura i Tonja nikad ondje nisu bili, ali je iz njezina pripovijedanja Jura lako zamišljao tih pet tisuca hektara vjecno neprohodne šume, mracne kao noc, u koju se bistra rijeka kamena dna i visokih litica Krigerovih obala na dva-tri mjesta zabada kao da je para nožem svojih okuka. Tih se dana Juri i Tonji prvi put u njihovu životu šila svecana odjeca, Juri – crno odijelo, a Tonji – vecernja toaleta od svijetlog atlasa, tek malo dekoltirana. Praznicno odjeveni namjeravali su se pojaviti
dvadeset sedmoga, na tradicionalnom božicnom slavlju koje su svake godine priredivali Sventicki.
Odjecu su iz krojackih radionica donijeli istoga dana. Jura i Tonja zadovoljno su je isprobavali, kad im Jegorovna rece da ih zove Ana Ivanovna. Kako su se zatekli odjeveni, tako se i pojaviše pred Anom Ivanovnom.
Kad udoše, ona se podiže na lakat, pogleda ih postrance, zatraži da se okrenu i rece:
Jako dobro. Cak sjajno. Nisam ni znala da je vec gotovo. De, Tonja, još jedanput. Ne, nije. Ucinilo mi se da se po rubu malo nabire. Znate zašto sam vas zvala? Ali najprije nešto tebi, Jura.
Znam, Ana Ivanovna. Rekao sam da vam pokažu to pismo. Vi kao i Nikolaj Nikolajevic mislite da nisam smio odbiti. Ali samo casak. Vas govor umara. Sad cu vam objasniti. Iako je sve to skupa i vama poznato.
Dakle, prvo. Radi se o živagovskom nasljedstvu, o hranjenju fiškala i placanju sudskih taksa, a zapravo nikakva nasljedstva nema, samo dugovi i smutnja, da ne govorim o prljavštini koja bi još isplivala. Kad bi se išta dalo pretvoriti u novac, zar bih ga ja neiskorištena poklanjao sudu? Radi se o tome da je ta parnica napuhana, i cemu onda po tome ceprkati, bolje je bilo odustati od svojih prava na nepostojece imanje i prepustiti ga nekolikim podmetnutim suparnicima i zavidljivim samozvancima. O nasrtajima neke madame Alice koja s djecom živi u Parizu pod imenom Živago ja sam odavno cuo. Zahtjevi su se u meduvremenu povecali, i ne znam kako je s vama, ali meni su sve to rekli tek nedavno.
Otac se, izgleda, još za mamina života zanio nekom neuravnoteženom sanjarkom, kneginjom Stolbunovom-Enrizi. Ta osoba ima s njim djecaka, sad mu je deset godina, zovu ga Jevgraf.
Kneginja je – pustinjak. Neznano od cega, živi povuceno sa sinom u svojoj vili na periferiji Omska. Pokazali su mi fotografiju te vile. Lijepa kuca s pet jednokrilnih prozora i štukaturnim ukrasima iznad
njih. I eto, u posljednje vrijeme ja osjecam da taj dom iz svih svojih pet prozora, preko tisuca kilometara što europsku Rusiju dijele od Sibira, gleda u mene s pakošcu i da ce me prije ili poslije ureci. I cemu mi onda svi ti izmišljeni kapitali, naprecac stvoreni suparnici, njihova zlocud i zavist? I odvjetnici.
Ipak se nije trebalo odricati – izjavi Ana Ivanovna. – Znate zašto sam vas zvala, ponovila je i odmah nastavila: – Prisjetila sam se njegova imena. Sjecate se, sinoc sam o lugaru govorila? Zvao se Bah. Može li se to bilo s cime usporediti? Crno šumsko strašilo, do obrva zaraslo u bradu, i – Bah! Imao je unakaženo lice, posljedica napada medvjeda, kojemu je uspio umaci. Ali tamo su svi takvi. S takvim imenima. Jednosložnim. Da bi zvucalo i djelovalo. Bah. Ili Lup. Ili, možda, Faust. Cujte, cujte. Dogadalo se, najave nešto takvo. Aukt ili Frol nekakav, kao plotun iz djedove lovacke dvocijevke, i mi bismo istog casa u gomili šmugnuli iz djecje sobe u kuhinju. A ondje, možete zamisliti, drvosjeca-ugljenar sa živim medvjedicem ili nadglednik iz udaljenijih krajeva s uzorkom rudace. A djedica svakome po ceduljicu. I u pisarnicu. Nekome novce, nekome prekrupe, a nekom pušcanih naboja. Šuma pod prozorom. I snijeg, snijeg! Viši od kuce! – Ana Ivanovna zakašlja.
Prekini, mama, to ti škodi – opominjala je Tonja, a Jura je potvrdivao.
Ništa. Nije vrijedno spomena. Da, usput receno, Jegorovna spletkari trebate li vi prekosutra ici na slavlje. Da te gluposti više ne cujem! Kako vas nije sram! I kakav si mi ti doktor, Jura? To je, dakle, riješeno. Idete bez pogovora. Ali vratimo se mi Bahu. U mladosti je taj Bah bio kovac. U tucnjavi su mu odbili bubrege. Ali on si je napravio druge, željezne. Ti si stvarno luckast, Jura. Zar ja ne razumijem? Naravno, ne bukvalno. Ali ljudi su tako govorili.
Ana Ivanovna opet zakašlja, no ovaj put mnogo dulje. Navala nije popuštala. Ona nije mogla doci k sebi.
Jura i Tonja našli su se uz nju istog trena. Jedno pored drugoga stajali su uz postelju. Kašljuci i dalje, Ana Ivanovna je dohvatila njihove ruke koje su se dodirivale i neko ih vrijeme držala spojene. Došavši do daha i glasa, rece:
Umrem li, nemojte se rastajati. Vi ste rodeni jedno za drugo. Vjencajte se. Eto, ja sam vas i zarucila
zakljuci i zaplaka.

5.
Vec s proljeca tisucu devetsto šeste godine, prije prelaska u završni gimnazijski razred, šest mjeseci veze s Komarovskim prevršilo je mjeru Larine trpeljivosti. On je vrlo prepredeno iskorištavao njezinu utucenost, pa kad mu je trebalo, umješno joj je i neupadljivo spominjao njezinu sramotu. Ta su je podsjecanja dovodila u onu zbunjenost koju sladostrasnik upravo i ocekuje od žene. Zbunjenost je Laru gurala u sve dublji emocionalni košmar, od kojeg joj se kosa dizala na glavi kad bi se pribrala. Proturjecja nocnih mora bila su bezizlazna, kao ukleta. Sve je bilo naglavce, protiv logike; oštra bol iskazivala se u praskovima prigušivana smijeha, odupiranje i odbijanje znacili su pristanak, a ruka mucitelja prekrivana je cjelovima zahvalnosti.
Cinilo se da tome nema kraja, ali u proljece, na jednom od posljednjih satova školske godine, zamislivši koliko ce tek ljeti, kad škole više ne bude kao izgovora, ucestati Komarovskijeva iznudivanja, Lara donese odluku koja uvelike promijeni njezin život.
Jutro je bilo vrelo, spremala se oluja. Sjedili su u razredu kod otvorenih prozora. U daljini brujio je grad jednolicnim tonom, kao pcele u košnici. Iz dvorišta je dopirala vriska djece u igri. Od vonja zatravnjele zemlje i mlada zelenila boljela je glava kao od votke i vrucih pokladnica za mesopusta.
Profesor povijesti govorio je o Napoleonovu pohodu u Egipat. Kad je došao do iskrcavanja kod Frejusa, zacrnjelo je nebo prasnulo i raskolilo se gromom i munjom, a u razred s dahom svježine hrupiše vrtlozi pijeska i prašine. Dvije razredne ulizice revno potrcaše u hodnik po podvornika da zatvori
prozore, ali kad su otvorile vrata, propuh je digao iz bilježnica bugacice i razvitlao ih po cijelome razredu.
Zatvoriše prozore. Linu prljav gradski pljusak pun prašine. Lara je iskinula list iz bilježnice i susjedi u klupi, Nadji Kologrivovoj, napisala:
»Nadja, moram poceti život odvojeno od mame. Pomozi mi da nadem nekoliko povoljnih instrukcija.
Vi poznajete dosta bogatih.« Nadja odgovori istog casa:
»Lipi tražimo guvernantu. Dodi k nama. To bi bilo sjajno. Ti znaš koliko te tata i mama vole.«

6.

Više od tri godine Lara je proživjela kod Kologrivovih kao iza visoka zida. Nitko joj se ni s koje strane nije nametao, cak ni majka ni brat, od kojih se posvema udaljila.
Lavrentij Mihajlovic Kologrivov bio je krupan poduzetnik, modernih nazora, sposoban i pametan. Stari je poredak mrzio dvostruko: mržnjom bajoslovna bogataša koji pita pošto je državna riznica i mržnjom nevjerojatno uspješna skorojevica. Sklanjao je ilegalce, politickim krivcima uzimao odvjetnike, i, kao što su u šali pricali, pomažuci revoluciji, sam je sebe rušio kao vlasnika i pokretao štrajkove u vlastitoj tvornici. Bio je precizan strijelac i strastven lovac, pa je zimi devetsto pete godine svake nedjelje putovao u Srebreni Bor i na Otok Lososa da bi ustanike vježbao u gadanju.
Bio je to sjajan covjek. Serafina Filipovna, njegova žena bijaše mu dostojna družica. Lara je prema oboma gajila ushiceno poštivanje. Nju su pak svi u kuci rodacki voljeli.
U cetvrtoj Larinoj bezbrižnoj godini pojavi se brat Rodja. Neprirodno cupkajuci na dugim nogama, važno govoreci kroz nos i usiljeno razvlaceci rijeci, on joj isprica da su kadeti njegove klase skupili novac za oproštajni poklon zapovjedniku škole, da su ga njemu dali kako bi izabrao i kupio dar. A on je, eto, sav taj novac u tri dana prokockao do posljednjeg krajcara. Izgovorivši to, Rodja se svom svojom krakatom figurom uvali u naslonjac i zaplaka.
Lara se sledila, a Rodja jecajuci nastavi:
Jucer sam bio kod Viktora Ipolitovica. Uopce nije htio sa mnom razgovarati; no rekao je, kad bi ti htjela... Kaže, iako si nas sve prestala voljeti, da je tvoja moc nad njim još uvijek velika... Larice... Samo jedna tvoja rijec... Shvacaš li kolika je to bruka i koliko to pogada cast kadetske odore?... Podi, što te to košta, zamoli ga... Neceš valjda da tu pronevjeru platim svojom krvlju.
Platiti krvlju... Cast kadetske odore – uzrujano je ponavljala Lara i nemirno koracala po sobi. – A ja nisam odora, ja nemam casti, sa mnom možete ciniti što vas je volja. Shvacaš li ti što tražiš, razumiješ li što ti on predlaže? Godinu za godinom gradi sizifovskim naporom, diži bez odmora, a on dode, njemu je svejedno što ce rastepsti, pljusnuti da se sve razleti u komadice! Idi ti k vragu. Izvoli, ustrijeli se. Nije me briga! Koliko ti treba?
Šesto devedeset i još koji rubalj, recimo okruglo, sedamsto – pomalo smeteno rece Rodja.
Rodja! Pa ti si lud! Razumiješ li ti uopce što govoriš? Ti si prokockao sedamsto rubalja? Rodja!
Rodja! Znaš li ti koliko treba obicnom covjeku poput mene da bi zaradio taj novac?
Poslije šutnje ona hladno i ravnodušno zakljuci:
Dobro. Probat cu. Dodi sutra. I donesi revolver iz kojeg si se nakanio ubiti. Dat ceš mi ga da bude moj. S dosta metaka, zapamti.
Novac je dobila od Kologrivova.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:04 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



7.
Posao kod Kologrivovih nije Lari smetao da završi gimnaziju, da se upiše na fakultet te da se primakne njegovu završetku u iducoj, tisucu devetsto dvanaestoj godini.
U proljece jedanaeste gimnaziju je završila njezina gojenica, Lipocka. Vec je imala i zarucnika, mladog inženjera Frizendanka, iz dobre i imucne obitelji. Roditelji su odobravali njezin izbor, ali su bili protiv toga da prerano ude u brak i savjetovali joj da priceka. To je bio razlog dramama. Razmažena i mušicava Lipocka, ljubimica obitelji, vikala je na oca i majku, plakala i toptala nogama.
U bogatoj kuci, u kojoj su Laru držali svojom, nisu pamtili dug što ga je ucinila zbog Rodje niti su ga spominjali.
Dug bi Lara davno bila vratila da nije imala troškova koje je skrivala.
Potajice od Paše slala je novac njegovu ocu, prognaniku Antipovu, i pomagala njegovoj cangrizavoj majci koja je cesto pobolijevala. Osim toga, ona je pod još vecom tajnom smanjivala i Pašine troškove doplacujuci stanodavcima za njegov stan i hranu.
Paša, nešto malo mladi od Lare, volio ju je bezumno i u svemu slušao. Na njezin nagovor, poslije svršetka realke spremio je dopunske ispite iz latinskog i grckog i upisao se na filološki fakultet. Lara je maštala da se za godinu dana, kada polože državni ispit, uda za Pašu te da u nekom gubernijskom gradu na Uralu budu nastavnici, on na muškoj, a ona na ženskoj gimnaziji.
Paša je stanovao u sobi koju mu je Lara pronašla i unajmila kod nenametljivih stanodavaca, u novogradnji u Kamerherskoj ulici, nedaleko od Hudožestvenog teatra.
Ljeto devetsto jedanaeste ona je posljednji put provela s Kologrivovima u Dupljanki. Zaneseno je voljela to mjesto, više i od samih vlasnika. To se dobro znalo, i upravo je zbog nje, za ljetnih dolazaka, postojalo jedno nepisano pravilo. Kad bi vreli, zagaravljeni vlak kojim bi upravo stigli kretao dalje, a u polegloj, duboko ošamucujucoj i opojnoj tišini uzbudena Lara ostajala bez rijeci, nju bi puštali samu da pješice ide do imanja, dok bi s postaje teglili i tovarili prtljagu u kola, a dupljanski fijakerist, u svome kocijaškome kazakinu bez rukava, kroz cije su se proreze crvenjeli rukavi košulje, gospodi posjedaloj u kociju pripovijedao mjesne zgode iz protekle sezone.
Stazom što su je ugazili romari i bogomoljci Lara je išla niz nasip i skretala u šumu poljskim puteljkom. Tu se zaustavljala, zatvarala oci i iz prostranstva oko sebe udisala zrak pun pomiješanih mirisa. Bio je bliskiji od oca i majke, bolji od dragoga i mudriji od knjige. U munjevitu casu Lari se opet otkrivao smisao postojanja. Ona je tu – shvacala je – zato da bi se snašla u nevjerojatnoj ljepoti zemlje i sve nazvala pravim imenom; a ne nade li u sebi snage za to, ona ce iz ljubavi prema životu roditi nasljednike koji ce to uciniti umjesto nje.
Tog ljeta došla je premorena od brojnih poslova u koje se uvalila. Lako je zapadala u neraspoloženja. Obuzimala ju je sumnjicavost kakve prije u nje nije bilo. Ta je crta sitnicavila njezin karakter koji je oduvijek krasila širina i odsuce svake cudljivosti.
Kologrivovi joj nisu otkazivali. Bila je okružena trajnom njihovom pažnjom. No kad je Lipa odrasla, Lara se u njihovoj kuci osjecala beskorisnom. Odbijala je placu, ali oni su joj je naturali. Novci su joj medutim bili nužni, a zaradivati negdje drugdje, dok je njihovom gošcom, bilo bi koliko nezgodno toliko i neizvedivo.
Takav svoj položaj Lara je držala lažnim i nepodnošljivim. Cinilo joj se da im svima smeta, samo oni to ne pokazuju. Sama je sebi bila najveca smetnja. Bilo joj je da bježi kud je oci vode, i od sebe i od Kologrivovih, ali po njezinu shvacanju najprije bi trebalo vratiti novce Kologrivovima, a njih u to vrijeme nije imala. Osjecala se zatocenicom one glupe Rodjkine pronevjere i u nemocnu ogorcenju nije si nalazila mjesta.
U svemu je vidjela znakove prezira. Ako su joj znanci Kologrivovih iskazivali više pažnje, njoj se cinilo da je drže podložnom usvojenicom i lakim plijenom. A kad su je ostavljali na miru, to je znacilo da za njih i ne postoji.
Osjecaji malodušnosti nisu je ipak odvlacili od zabava mnogobrojna društva što se skupljalo u
Dupljanki. Kupala se i plivala, veslala, odlazila na nocne izlete preko rijeke, sudjelovala u zajednickom paljenju vatrometa i plesala. Glumila je u amaterskim predstavama i s najvecim se zadovoljstvom natjecala u gadanju iz kratke mauzerke, kojoj je medutim pretpostavljala lagani Rodjin revolver. Pucala je iz njega s velikom preciznošcu i u šali žalila što joj je kao ženi uskracena mogucnost da se bori u dvoboju. Ali što se više veselila, Lari je bilo gore. Sama nije znala što hoce.
Sve se još i pojacalo kad se vratila u grad. Uz njezine neprilike došle su još i razmirice s Pašom (ozbiljno se svadati s njime Lara se pribojavala jer je na njega racunala kao na svoju krajnju zaštitu). U Paše se u posljednje vrijeme javila nekakva samouvjerenost. Pokroviteljski su je tonovi u njegovu govoru zabavljali, ali i boljeli.
Paša, Lipa, Kologrivovi, novac – sve se to smiješalo u njezinoj glavi. Život joj je dodijao. Pocela se izbezumljivati. Vuklo ju je da odbaci sve poznato i proživljeno i da zapocne nešto posve novo. U tom je raspoloženju donijela na Božic devetsto jedanaeste fatalnu odluku. Odlucila se da odmah ostavi Kologrivove, da život zapocne nekako nezavisnije i samostalnije, a novce za to da zatraži od Komarovskog. Lari se cinilo da joj on, poslije svega što se dogodilo, i godina slobode što ih je uspjela kasnije izboriti, mora pomoci plemenito, bez objašnjavanja, nekoristoljubivo i cisto.
S tom je namjerom dvadeset sedmoga prosinca uvecer krenula u Petrovski kraj, i polazeci, stavila u muf nabijen i otkocen Rodjin revolver, odlucna da puca u Viktora Ipolitovica ako je odbije, ili je izopaceno razumije, ili bilo kako ponizi.
Praznicnim ulicama išla je u mucnoj izgubljenosti, a oko sebe ništa nije zamjecivala. Zamišljeni pucanj vec je grunuo u njezinoj duši, posve ravnodušan prema onome kome je namijenjen. Pucanj je bio jedino cega je bila svjesna. Slušala ga je cijelim putom, to je bio hitac u Komarovskog, u sebe samu, u svoju vlastitu sudbinu i u dupljanski hrast na livadi s urezanom streljackom metom.

8.

Ne dirajte muf – rece Emi Ernestovnoj koja je uz stenjanje i uzdisanje posegla da joj pomogne u svlacenju.
Viktora Ipolitovica nije bilo kod kuce. Ema Ernestovna stade nagovarati Laru da ude i skine bundu.
Ne mogu. Žurim. Gdje je on?
Ema Ernestovna rece da je u gostima na božicnoj veceri. S adresom u rukama Lara strca niz mracno stubište sa šarenim grbovima u prozorima, koje je podsjeti na sve, i otputi se u Brašnarsko naselje Sventickima.
Tek sada, našavši se po drugi put na ulici, ona jasno pogleda oko sebe. Bila je zima. Bio je grad. Bila je vecer.
Bila je cica zima. Ulice pokrivene prljavim ledom, debelim poput dna razbijenih pivskih boca. Boljelo je i samo disanje. Zrak je bio zasicen sivim injem i cinilo se da grebe i probada svojom gustom cekinjom, upravo onako kako joj se u usta uvlacio i grebao je svojim sledenim dlacicama njezin sivi krzneni ovratnik. Uzdrhtala srca išla je pustim ulicama. Usput se pušilo kroz vrata cajana i krcama. Crvena poput kobasica, iz magle su izranjala promrzla lica prolaznika i bradate gubice konja i pasa u ledenicama. Prekriveni debelim slojem leda i snijega, prozori su na kucama izgledali kao premazani kredom, a njihovom neprozirnom površinom titrali su šareni odsjaji rasvijetljenih božicnih jelki i sjenke slavljenika, kao da se iz kuca ljudima na ulici prikazuju rasplinute slike na bijelim platnima rastegnutim pred magicnom svjetiljkom.
U Kamerherskoj ulici Lara stade. – »Dalje ne mogu. Necu izdržati«, gotovo joj se glasno otelo. – »Stat cu pred njega i sve mu reci«, pomisli i svladavši se otvori teška vrata glavnog ulaza.
9.

Crven od napora, izbocivši obraz jezikom, Paša se mucio pred ogledalom, navlacio ovratnik i trsio se da savitljivu kopcu prodjene kroz uškrobljene rupice plastrona. Spremao se u goste, a bio je toliko bezazlen i neiskvaren da se posve smeo kad ga Lara, ušavši bez kucanja, zatece bez pune odjece. Odmah je osjetio njezinu uzrujanost. Noge su joj klecale. Koracala je kao da prelazi rijeku na gazu.
Što je? Što ti se dogodilo? – upita i brižno joj potrca ususret.
Sjedi tu. Sjedni takav kakav jesi. Ne oblaci se. Ja žurim. Ovog casa moram ici. Ne diraj muf. Cekaj, okreni se tren.
On posluša. Lara je nosila engleski kostim. Svukla je kaput, objesila ga na cavao, a Rodjin revolver premjestila iz mufa u džep. Kad se vratila na divan, rece:
Sad možeš gledati. Zapali svijecu i ugasi žarulju.
Lara je voljela razgovarati u polumraku, uz svijece. Zbog nje je Paša uvijek imao nenacet paketic. Ogorak je u svijecnjaku zamijenio cijelom svijecom, stavio ga na prozorsku dasku i zapalio. Plamen se zagrcnu stearinom, zapucketa na sve strane prskavim zvjezdicama i izoštri se u šiljak. Soba se meko osvijetlila. Na ledu prozorskog stakla u visini svijece stalo se otapati crno okašce.
Slušaj, Patulja– rece Lara. – Ja imam teškoca. Treba mi pomoc da se izvucem. Ne boj se, samo me ništa ne pitaj, ali se i rastani s mišlju da smo mi poput drugih. Ne možeš biti miran. Ja sam uvijek u opasnosti. Ako me voliš i hoceš me obraniti, onda ne odlažimo, vjencajmo se što brže.
Pa to je oduvijek moja želja – upade on. – Ti samo odredi dan, ja pristajem kad god kažeš. Ali reci mi bez okolišanja, jasno, što je s tobom, ne muci me zagonetkama.
Lara je skrenula i izbjegla odgovor. Dugo su još razgovarali o stvarima koje se više nicim nisu doticale njezinih jada.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:05 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



10.

Te zime Jura je pisao znanstveni rad o živcevlju rožnice kojim se natjecao za sveucilišnu zlatnu medalju. Iako je tek završio opcu medicinu, Jura je oko poznavao preciznošcu buducega specijalista.
U tom zanimanju za fiziologiju vida pokazivale su se druge strane Jurine naravi – njegove stvaralacke sklonosti i njegova razmišljanja o biti umjetnickog izraza i gradenju logicke misli.
Tonja i Jura pošli su unajmljenim saonicama na božicnu proslavu kod Sventickih. Proživjeli su šest godina jedno uz drugo, od kraja djetinjstva do prve mladosti. Znali su se do najsitnijih osobina. Imali su zajednicke navike, jednako su izmjenjivali kratke dosjetke i na jednak nacin isprekidano frktali u odgovoru. Tako su se i sad vozili, šutke, stisnuvši usne od studeni, izmjenjujuci tek kratke opaske. I svak misleci svoje.
Jura se prisjecao da istjecu natjecajni rokovi i kako mora žuriti s radom, ali je u praznicnoj vrevi godine na izmaku, što se osjecala po ulicama, s takvih misli lako preskakivao na druge.
Na Gordonovom su fakultetu izdavali šapirografirani studentski casopis, koji je Gordon i uredivao. Jura im je davno vec obecao clanak o Bloku. Za Blokom je ludovala mladež obiju prijestolnica, a Miša i Jura i više od drugih.
Ali i te su se misli kratko zadržale u njegovoj svijesti. Vozili su se zavukavši brade u ovratnike, trljali promrzla uha i mislili na razlicite stvari. No u jednome misli im se sastajahu.
Nedavni dogadaj kod Ane Ivanovne promijenio je oboje. Doslovno su progledali, i jedno drugo gledali novim ocima.
Tonja, ta davnašnja prijateljica, ta bez objašnjenja razumljiva ocitost, pokazala se najnedostiživijim i najsloženijim od svega što je Jura mogao zamisliti, postala je ženom. Uz nešto mašte Jura ju je mogao
zamisliti junakom koji se popeo na Ararat, prorokom, pobjednikom, bilo cime samo ne ženom.
A tu tešku zadacu, koja prelazi sve druge, uzela je Tonja na svoje mršave i slabe pleci (ona se otad Juri najednom pocela ciniti slabom i mršavom, iako je bila posve zdrava djevojka). Obuzelo ga je ono gorljivo suosjecanje i bojažljivo udivljenje kojim strast i zapocinje.
Isto, s nužnim svakako razlikama, dogodilo se i s Tonjinim odnosom prema Juri.
Jura je pomišljao da možda ipak nije trebalo odlaziti od kuce. Da se što ne dogodi za njihova izbivanja. Prisjecao se. Otkrivši da je Ani Ivanovnoj lošije, oni su vec odjeveni pošli k njoj i ponudili da ostanu. Sa svojom nekadašnjom odlucnošcu ona se usprotivila i zahtijevala da podu na to slavlje. Jura i Tonja ušli su iza zastora u duboku prozorsku nišu da pogledaju kakvo je vrijeme. Kad su se pojavili iz niše, oba krila prozracnog tila prionula su uz njihovu novu odjecu. Lagana se tkanina nekoliko koraka vukla za Tonjom kao nevjestinski veo. Svi se nasmijaše, jer je svima, bez suvišnih objašnjenja slika upala u oci.
Jura je gledao uokolo i vidio isto ono što je malo prije upadalo i Lari u oci. Njihove su saonice stvarale neobicno jak šum koji se dugo zadržavao ispod zaledenih stabala u parkovima i drvoredima. Osvijetljeni, injem pokriveni prozori na kucama nalikovali su na skupocjene škrinjice napravljene od zamucena i slojevita topaza. Iza njih iskrilo je moskovsko božicevanje, svijetlila božicna drvca, tiskali se svecari, igrali se skrivaca i ludirali u prerušavanju.
Neocekivano Jura pomisli da je upravo Blok izraz tog Božica u svim oblicima ruskog života, u sjevernom urbanom življenju i u novoj književnosti, pod zvjezdanim nebom moderne ulice i oko rasvijetljena božicnog stabalca u gradanskom salonu našega vijeka. Pomisli da ne treba nikakva clanka o Bloku, jednostavno treba naslikati rusko poklonjenje mudraca, kao kod Nizozemaca, s ledom, vukovima i mracnom jelovom šumom.
Vozili su se Kamerherskom ulicom. Jura je zapazio crnu otopljenu pukotinu na ledenoj naslazi jednog od prozora. Kroz tu pukotinu prosijavao je plamen svijece i pronicao ulicu gotovo svjesnim pogledom kao da vreba na prolaznike i nekoga išcekuje.
»Svijeca je sjala na tom stolu. Svijeca je sjala...«, prošapta Jura u sebi pocetak necega nejasna i neoblikovana, u nadi da ce nastavak doci sam od sebe, bez prisile. Nije dolazio.

11.
Božic se kod Sventickih odvajkada slavilo na jednak nacin. U deset, kad bi se djeca razilazila, za mladež se i odrasle palilo drugo drvce i veselilo se sve do jutra. Stariji su se cijelu noc predavali kartama u trozidnom pompejskom salonu koji je bio produžetak dvorane, odijeljen od nje teškom zavjesom na velikim mjedenim kolutovima. U zoru bi svi zajedno vecerali.
Zašto kasnite? – u trku ih upita Georges, necak Sventickih i predsobijem odjuri prema ujaku i ujni.
Jura i Tonja takoder podoše da se pozdrave s domacinima, ali usput, svlaceci se, zaviriše u dvoranu.
Oko mirisna bora, opasana nekolikim redovima prštave svjetlosti, micala se zbijena gomila neplesaca, šuštala odjecom i razgovarala, šetala i medusobno si gazila po nogama.
Unutar kruga obijesno su se vrtjeli plesaci. Njima je kovitlao, spajao ih u parove i razvlacio u lanac sin pomocnika državnog odvjetnika, gimnazijalac Koka Kornakov. Ravnao je plesom i s kraja na kraj sale iz svega glasa vikao: »Grand rond! Chaine chinoise!«13 – i sve se zbivalo po njegovome. »Une valse s’il vous plait!«14 – doviknuo je pijanistu i na celu prvoga reda poveo svoju damu à trois temps, à deux temps15, usporavajuci i sužujuci polako zamah na jedva zamjetljivo njihanje u mjestu, koje se iz valcera pretvaralo u njegov sve slabiji odjek. Svi su pljeskali, a kroz tu uzbibanu, plovecu i užagorenu gomilu nudili su sladoled i hladna pica. Zagrijani mladici i djevojke na tren bi prestali galamiti I smijati se, žurno i žedno gutali hladne sokove i limunadu, i tek što bi vratili vrc na pladanj, davali su se opet u kriku
i smijeh s deseterostrukom snagom, gotovo kao da su popili nešto za uveseljavanje.
Ne svracajuci u dvoranu, Tonja i Jura odoše domacinima u stražnje prostorije.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:06 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


12.

Stražnje prostorije Sventickih bile su zatrpane stvarima iz gostinske sobe i dvorane da bi se u ovima dobilo više mjesta. Tu su domacini smjestili svoju carobnjacku »kuhinju« s božicnim potrepštinama. U njoj je mirisalo na boju i ljepilo, a uokolo su ležali svici šarena papira i hrpe kutija s kotiljonskim konfetama i zalihama svijeca za bor.
Stari Sventickijevi ispisivali su brojeve na darovima, kartice s naznakom sjedala za vecerom i srecke za namjeravanu lutriju. Pomagao im je Georges, ali je previše griješio u brojevima, pa su ljutito gundali na nj. Sventickijevi se jako razveseliše Juri i Tonji. Znali su ih od malena i nisu se ustrucavali da ih smjesta zaposle.
Felicija Semjonovna nikako ne shvaca da je o ovome trebalo misliti ranije, a ne kad su gosti vec u kuci. O, smetena Paraskevo, Georges, što si opet smutio s tim brojevima! Dogovor je da pune bombonijere idu na stol, a prazne – na divan, a on opet zbrza sve navrat-nanos.
Jako mi je drago da je Aneti bolje. Pjer i ja smo se toliko brinuli.
Ali, mila, njoj je zapravo loše, lošije, razumiješ li, samo ti uvijek sve uzimaš devant-derrière16. Jura i Tonja proveli su pola noci s Georgesom i starcima uz njihove božicne igracke.

13.

Dok je njih dvoje sjedilo sa Sventickima, Lara je sve to vrijeme bila u dvorani. Premda nije bila odjevena za ples, a nikoga od uzvanika nije ni poznavala, ona je bezvoljno, kao u snu, puštala da Koka Kornakov upravlja njome ili je pak, kao s veza puštena, besciljno lunjala dvoranom.
Jednom ili dvaput neodlucno se zaustavila na pragu salona nadajuci se da ce je Komarovski, okrenut dvorani, zapaziti. On je medutim gledao u karte koje je poput štita pred sobom držao u ljevici, zbilja je ne primjecujuci ili se gradeci da je ne vidi. Dah joj je zastajao od uvrede. U jednom casu u salon ude Lari nepoznata djevojka. Komarovski je premjeri pogledom koji je Lara dobro poznavala. Polaskana djevojka osmjehne se Komarovskom, ozari se i pocrvenje. Lara samo što nije kriknula. Rumenilo stida gusto joj se preli licem; pocrvenjela je po celu i vratu. »Nova žrtva«, pomisli. Kao na dlanu vidjela je svu sebe i cijelu svoju sudbinu. Ali još uvijek nije odustajala od pomisli da razgovara s Komarovskim, i odlucivši da priceka pogodnije vrijeme, smiri se i vrati u dvoranu.
Za istim stolom s Komarovskim kartala su još tri covjeka. Usporedo s njim sjedio je otac gizdelina, gimnazijalca koji je Laru pozvao na valcer. To je zakljucila iz ono par rijeci što ih je s njim razmijenila dok su kružili dvoranom. A visoka brineta u crnom, s luckasto užagrenim ocima i zmijski neugodno istegnutim vratom, koja je svaki cas iz salona prelazila u dvoranu na polje sinovljeve aktivnosti, pa se brzo vracala mužu koji je kartao, bila je majka Koke Kornakova. Nakraju, slucajno se razjasnilo da je djevojka što je u Lari pobudila zamršena osjecanja Kokina sestra i da Larine pretpostavke nisu imale nikakve osnove.
Kornakov – predstavio se Koka na pocetku. Ali tada Lara to nije zapazila. – Kornakov – ponovio je na kraju posljednjeg kruga odvodeci je k naslonjacu i klanjajuci se.
Sada je dobro cula. »Kornakov, Kornakov«, zamisli se. – Poznato. I nešto nezgodno. Zatim se sjeti. Kornakov – pomocnik državnog odvjetnika moskovskog suda. On je optužio grupu željeznicara medu kojima se sudilo i Tiverzinu. Lavrentij Mihajlovic pokušao ga je na Larinu zamolbu sklonuti da ne mahnita na tom procesu, ali ništa nije postigao.
Tko bi rekao? Da, da, da. Zanimljivo. Kornakov. Kornakov.

14.

Bilo je sat ili dva iza ponoci. Juri je šumilo u ušima. Poslije stanke, za koje su u blagovaonici služili caj s keksima, plesovi se obnoviše. Dogorjele svijece na boru više nitko nije mijenjao.
Jura je odsutno stajao nasred dvorane i gledao Tonju kako pleše s nekim nepoznatim. Kliznuvši pored njega, ona je pokretom noge zabacila skut svoje nešto duže atlasne haljine, pljesnula njome kao riba i zamakla medu plesace.
Bila je jako zagrijana. Dok su sjedili u blagovaonici, odbila je caj i žed gasila mandarinama s kojih je žudno gulila mirisnu i podatnu koru. Svaki je cas posezala ispod pojasa ili u rukav za batistenim rupcicem, majušnim poput cvijeta na vocki i njime otirala kapljice znoja oko usana i ljepljive prstice. Smijala se i ne prekidajuci živahan razgovor, nesvjesno je zatiskivala rupcic natrag pod pojas ili u nabor struka.
A sada, plešuci s nepoznatim kavalirom, i doticuci pri okretu usamljenoga i mrkoga Juru, Tonja mu je kriomice vragolasto stiskala ruku i znacajno se osmjehivala. Poslije jednog od tih stisaka ostade na Jurinu dlanu rupcic koji je dotle držala u ruci. On ga prisloni na usne i zažmiri. Rupcic je mirisao istovremeno na mandarinu i na topli, dražesni Tonjin dlan. To je bilo nešto novo u Jurinu životu, dosad još neokušano, ali nešto što ga je svega proželo. Taj djetinje cist miris bio je prisno uvjerljiv poput prave rijeci prošaptane u mraku. Oci je i usta pokrio dlanom u kojem se nalazio rupcic i disao kroza nj. Razliježe se pucanj.
Svi se okrenuše prema zavjesi koja je dijelila salon od dvorane. Potraja šutnja, a onda nastade metež. Svi se ustrcaše i zakricaše. Neki se dadoše za Kokom Kornakovim prema mjestu pucnja. A otuda su vec grnuli, prijetili, plakali i uz svadu jedan drugome uskakali u rijec.
Što je ucinila, što je to ucinila – ocajan, ponavljao je Komarovski.
Borja, jesi živ? Borja, jesi živ – histericno je kricala gospoda Kornakova. – Netko je rekao da je medu gostima doktor Drokov. Pa gdje je, gdje je on? Ah, idite, molim vas! Za vas ogrebotina, a za mene cijeli moj život. Jadni moj mucenice, gonicu svih tih zlocinaca! Evo je, evo gadure, oci cu ti iskopati, zmijo! Ali sad ne smije pobjeci! Što kažete, gospodine Komarovski? U vas? U vas da je pucala? Ne, ne mogu. Meni je vrlo teško, gospodine Komarovski, shvatite, nije mi sada do šale. Koka, Kokice, što ti kažeš! Na tvoga oca... Da... Ali Božja ruka... Koka! Koka!
Iz salona gomila nagrne u dvoranu. Usred nje, bucno okrecuci na šalu i sve ih uvjeravajuci o svojoj punoj nepovrijedenosti, išao je Kornakov i cistom salvetom pritiskivao ogrebotinu na lijevoj ruci. Nešto straga i sa strane, u drugoj grupi držali su Laru za ruku.
Ugledavši je, Jura se zgrane. – Ona! I opet u tako cudnovatim prilikama! I opet onaj prosijedi. Ali sada ga Jura zna. Poznati odvjetnik Komarovski; imao je udjela u slucaju oceve ostavštine. Ne treba se klanjati, Jura i on ponašaju se kao neznanci. A ona... Znaci ona je pucala? U državnog odvjetnika? Vjerojatno revolucionarka. Nesretnica. Sad joj se ne piše dobro. Kako je gordo lijepa! A ovi? Navlace je, vragovi, uvrcu joj ruke kao zatecenoj kradljivici.
Ali ubrzo shvati da se vara. Larine su se noge presjekle. Za ruke su je držali da ne padne i s mukom je dovukli do prve fotelje u koju se srušila.
Jura potrca k njoj da je dovede svijesti, ali onda shvati da najprije mora pokazati zanimanja za tobožnju žrtvu atentata. Pride Kornakovu i rece:
Ovdje se tražilo lijecnicku pomoc. Ja vam mogu pomoci. Pokažite mi ruku... No, zahvalite Bogu. Sitnica koju ne bih ni previjao. Uostalom, malko joda nece škoditi. Eto, zamolit cemo Feliciju Semjonovnu.
Izvan sebe Sventicka i Tonja dojuriše k Juri. Rekle su da sve ostavi, da se brzo oblaci, po njih su došli, kod kuce nije dobro. Jura se uplaši, pretpostavljajuci najgore, zaboravi sve oko sebe i otrca da se obuce.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:07 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


15.

Kad su ulazom iz Sivceve kao bez duše upali u kucu, Anu Ivanovnu više nisu zatekli u životu. Smrt je nastupila deset minuta prije njihova dolaska. Prouzrocio ju je dug napad gušenja zbog jake otekline na plucima koja nije na vrijeme otkrivena.
Tonja je kricala iz svega glasa, tresla se u grcevima i nikoga nije prepoznavala. Drugog se dana primirila, strpljivo slušala što su joj govorili otac i Jura, ali je odgovarala samo pokretima glave, jer bol nije popuštala; i cim bi otvorila usta, krici su iz nje navaljivali kao da je bjesomucna.
Satima je, izmedu zadušnih molitava, klecala uz pokojnicu, svojim lijepim i dugackim rukama grlila podnožje lijesa zajedno s postoljem na kojem je stajao i s vijencima koji su ga pokrivali. Oko sebe nikoga nije zamjecivala. Ali cim bi se pogledom susrela s bliskima, naglo se dizala s poda i suzdržavajuci jecaje žurno nestajala iz dvorane, ustrcavala stubama u sobu, bacala se na krevet i u jastuku gušila provale ocaja.
Od tuge, duga bdijenja i neispavanosti, od duboka pojanja i osljepljujuceg danonocnog titranja svijeca i od prehlade navucene tih dana u Jurinoj se duši nakupio prijatan metež, blaženo izbezumljen i žalobno zanesen.
Prije deset godina, kad su sahranjivali mamu, Jura je bio još djecak. Do danas pamti kako je, shrvan bolom i ocajem, neutješno plakao. Tada nije bio on u pitanju. Jedva, ako je i bio svjestan postojanja nekoga sebe, Jure, koji bi sam po sebi imao uocljivu vrijednost i izazivao pažnju. Tada je bilo važno samo ono što ga je izvana okruživalo. Izvanjski svijet opkolio ga je sa svih strana, opipljiv, nesumnjiv i neprohodan kao šuma, pa je Jura i bio potresen maminom smrcu zato što su njih dvoje zalutali u toj šumi, a on odjednom u njoj ostao posve sam. Tu su šumu sacinjavale sve stvari ovoga svijeta – oblaci, gradski cimeri i kugle na požarnim tornjevima, i manastirski momci s naušcima umjesto kapa, što gologlavi pred svetinjom jašu ispred kola s Bogorodicom. Tu su šumu predstavljali trgovacki izlozi u prolazima i nedostiživo visoko nebo s nocnim zvijezdama, s dragim Bogom i svim svecima.
To nedostupno visoko nebo prigibalo se nisko, sve niže k njima u djecju sobu, tjemenom do dadiljina skuta dok je pripovijedala o cemu to nebeskom, i pretvaralo se u nešto blisko i pitomo poput vršaka lijeske, kad joj nad jarugom svijaju grane da bi nabrali lješnjaka. Ono kao da se u njihovoj sobi zagnjurivalo u pozlaceni lavor i, okupano u ognju i zlatu, pretvaralo se u jutarnje ili podnevno bogosluženje u maloj periferijskoj crkvici u koju ga je dadilja vodila. Zvijezde nebeske postajale su kandilima, a dobri Bogo – parohom, i svi su razmještali se na položaje više ili manje prema svojim sposobnostima. Najvažniji u svemu bio je stvarni svijet odraslih, i grad koji se, nalik na šumu, crnio uokolo. Svojom poludivljom vjerom Jura je tada vjerovao u boga te šume kao u šumara.
Posve nešto drugo bilo je sada. Svih tih dvanaest godina škole, srednje i više, Jura se bavio prošlošcu, religijom, predanjima i pjesništvom, znanostima o prošlosti i prirodi kao porodicnim ljetopisom, kao svojim rodoslovnim stablom. Sada se više nicega nije bojao, ni života ni smrti; sve na svijetu, sve te stvari bile su rijeci iz njegova rjecnika. Osjecao se ravnopravnim sa svemirom i posve je drukcije podnio opijelo za Anu Ivanovnu nego nekada za svoju mamu. Tada se gušio od bola, strahovao i molio se. Sada je medutim slušao zadušnu misu kao vijest koja je njemu namijenjena i samo se njega tice. Pažljivo je primao te rijeci i tražio u njima jasno izražen smisao, kao što bi ga tražio u svemu drugome, ali ništa zajednicko nije nalazio izmedu pobožnosti i svoga osjecaja povezanosti s višim silama zemlje i neba kojima se klanjao kao svomu izvorištu.
16.

»Svjatij Bože, svjatij krepkij, svjatij besmertnij, pomiluj nas.«17 Što je to? Gdje je on? Sprovod. Iznose je. Treba se trgnuti. Tek jutros oko šest odjeven bacio se na krevet. Vjerojatno ima vrucicu. Sada ga ištu po svoj kuci, a nitko i ne sluti da je on u najudaljenijem kutu biblioteke, iza visokih polica pao u dubok san.
Jura, Jura! – zove ga uporno pazikuca Markel. Pocinje iznošenje. Markel mora s vijencima dolje na cestu, a ne može pronaci Juru, pa se u spavaonici s nagomilanim vijencima još i zaglavio, jer su sobna vrata poduprta vratima ormara i on nikako da izide.
Markel! Markel! Jura! – dozivlju odozdo.
Jednim udarcem Markel uklanja nastalu prepreku i s nekoliko vijenaca strcava niz stubište.
»Svjatij Bože, svjatij krepkij, svjatij besmertnij« – tiho se izvija ulicom i ostaje u njoj kao da netko uzmahuje mekim nojevim perom po zraku, sve se ljulja: vijenci i prolaznici, konjske glave s perjanicama, zanjihana kadionica na lancu u svecenikovoj ruci, bijelo tlo pod nogama.
Jura! Bože, napokon. Probudi se, molim te – trese mu ramenima Šura Slezinger koja ga je pronašla. – Što je s tobom? Sprovod je. Ideš li s nama?
Razumije se.

17.

Opijelo završi. Promrzlo cupkajuci s noge na nogu prosjaci se stisnuše u dva reda. Pogrebna se kola zanjihaše i malko pokrenuše, za njima jednopreg s vijencima i kocije Krigerovih. I fijakeristi se primakoše crkvi. Iz nje izide zaplakana Šura Šlezinger i podigavši od suza vlažnu koprenu, prodornim pogledom prode redom fijakerista. Izmedu njih je ugledala pogrebne nosace, nijemo ih pozvala i s njima se izgubila u crkvi. Iz crkve je grnulo sve više ljudi.
Ode i Anica-Ivanica. Izrucila pozdrave i kartu, nesretnica, izvadila za daleko putovanje.
Da, prepukla, nevoljna. Pošla se odmoriti, leptirica.
Jeste li kocijom ili ste na jedanaestici?
Noge mi se ukocile. Malcice cemo pješice, a onda se i povesti.
Jeste li vidjeli kako je Fufkov ucviljen? Kako je samo gledao pokojnicu, suzio, šmrcao, kao da je guta. A uz živa muža.
Cijeli je život oci na nju becio.
Uz takve razgovore vukli su se prema groblju na drugom kraju grada. Poslije jakih hladnoca vrijeme je popustilo. Dan je bio pritisnut nepokretnom camom, dan onemocale zime i života na odlasku, dan od prirode stvoren za sprovode. Snijeg se jedva nazirao ispod prljavštine kao ispod spuštene koprene, iza ograda su se kao potamnjelo srebro pomaljale mokre i turobne jele, i one u žalobnoj crnini.
Bilo je to ono poznato groblje na kojem je pokopana i Marija Nikolajevna. Posljednjih godina Jura uopce nije dospio na majcin grob. – Mamice – gledajuci na tu stranu prošapta gotovo kao nekad.
Razilazili su se živopisno dostojanstveno, cak i slikovito, po rašcišcenim puteljcima ciji su se nepredvidivi zavijuci teško uskladivali sa žalobnom odmjerenošcu njibova koraka. Aleksandar Aleksandrovic podruku je vodio Tonju. Za njima su išli Krigerovi. Tonji je crnina dobro pristajala.
Po lancima što križeve vežu uz kupole i po crvenim manastirskim zidovima kostrušilo se bradato inje poput plijesni. U udaljenom kutu manastirskog dvorišta bili su izmedu zidova zategnuti konopci s prostrtim opranim rubljem – košulje otežalih i nabreklih rukava, stolnjaci breskove boje, slabo ožete plahte. Jura se zagleda u tu stranu i shvati da je to ono mjesto na manastirskoj zemlji na kojem je onda
davno oluja onako bješnjela, samo što su ga nove zgrade sada promijenile.
Išao je sam, ubrzanim korakom pretjecao je ostale, a onda se zaustavljao da ih priceka. U odgovor pustoši kakvu smrt ostavlja medu tim ljudima koji polako koracaju iza njega, on je neodoljivo poput vode što vrtložeci grabi u dubinu želio maštati i razmišljati, muciti se oko forme, stvarati ljepotu. Sada je, kao nikad prije, znao da se umjetnost uvijek, bez iznimke, bavi dvjema stvarima. Ona neprestano razmišlja o smrti i time neprestano stvara život. Velika, prava umjetnost jest ono što se zove Otkrivenje Ivanovo, i ono što njega dopisuje.
Jura je strasno unaprijed uživao što ce na dan ili dva nestati iz obiteljskog i fakultetskog okružja i u svoje stihove u spomen Ane Ivanovne staviti sve što ce mu se u tom casu nametnuti, sve slucajno što ce mu život podmetnuti: dvije-tri pokojnicine bolje znacajke; Tonjin lik u crnini; nekoliko ulicnih zapažanja na povratku s groblja; oprano rublje na onom mjestu na kojem je neke davne noci fijukala mecava, a on, malen, plakao.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:09 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Cetvrti dio

PRIBLIŽAVANJE NEMINOVNOSTI
1.

Lara je u bunilu ležala u spavaonici na krevetu Felicije Semjonovne. Oko nje su šaptali Sventickijevi, doktor Dorokov i posluga.
Ispražnjena kuca Sventickih potonula je u mrak, samo je u sredini dugoga reda soba na zidu maloga salona gorjela nejaka lampa i kroz taj rastegnuti niz bacala svjetlost naprijed i nazad.
Tim se prostorom srdito i odlucno, kao da i nije u gostima, nego u svojoj kuci, ushodao Viktor Ipolitovic. Sad bi zavirivao u spavaonicu da vidi što se tamo zbiva, a sad opet kretao na drugi kraj kuce, i pored bora sa srebrnim kuglicama dolazio do blagovaonice u kojoj se stol svijao pod nedirnutim jestvinama, a zeleni bi vinski pehari zveckali kad su ulicom projurivale kocije ili bi po stolnjaku izmedu tanjura šmugnuo mišic.
Komarovski se izbezumljivao. Razlicita su ga osjecanja pritiskala. Kakav skandal i drskost! Bjesnio je. Njegov je ugled u opasnosti. Slucaj mu potkapa ugled. Dok nije prekasno, treba po svaku cijenu sprijeciti, presjeci ogovaranja; a ako se vijest vec proširila, zabašuriti, prigušiti glasine u samome zacetku. Osim toga još se jednom uvjerio koliko je neodoljiva ta ocajna i mahnita djevojka. Odmah je bilo jasno da nije kao druge. U njoj je oduvijek bilo nešto neobicno. A kako je nepovratno i neprebolno upropastio sav njezin život! Kako se trudi, kako se cijelo vrijeme buni u naporu da svoju sudbinu promijeni i krene ispocetka.
Trebat ce joj u svakom slucaju pomoci, možda unajmiti sobu, ali nikako je ne uznemirivati; naprotiv, posve se ukloniti, ostati po strani, ne izlagati je, jer kakva je ona, može tu još i dobra šta ispasti!
A koliko li je još briga! Ovome se nece pljeskati. Zakon ne spava. Još je noc, ni dva sata nije prošlo otkad se sve odigralo, a vec su se dvaput iz policije javljali, i Komarovski je izlazio u kuhinju da se objašnjava i stvar sreduje s kvartovskim pozornikom.
A što dalje, sve ce postajati zamršenije. Trebat ce dokazivati da je Lara ciljala u njega, a ne u Kornakova. Ali ni tu nije kraj. Jednog dijela odgovornosti bit ce oslobodena, no za drugi ce morati pod sudsku istragu.
Razumije se, on ce pokušati i to sprijeciti; a bude li postupak ipak pokrenut, ostaje još uvijek nalaz psihijatrijske ekspertize o Larinoj neuracunljivosti u trenutku izvršenja djela, što bi dovelo do prekida postupka.
Poslije takvih misli Komarovski se smiri. Noc je prošla. Traci svjetla poceše švrljati iz sobe u sobu i poput lopova ili dražbovnih procjenitelja zavirivati pod stolove i divane.
Svrativši u spavaonicu, Komarovski se uvjeri da Lari nije bolje i od Sventickih uputi se svojoj poznanici, pravnici i ženi politickog emigranta, Rufini Onisimovnoj Vojt-Vojtkovskoj. Stan od osam soba
bio je sada iznad njezinih potreba, a i preskup. Dvije je sobe iznajmljivala. Jednu, odnedavna slobodnu, Komarovski uze za Laru. Za nekoliko sati tu su je prevezli u vrucici i u polusvjesnu stanju. Imala je nervnu groznicu.

2.

Rufina Onisimovna bila je napredna žena, protivnica svake predrasude, sklona svemu, kako je sama mislila i govorila, »pozitivnom i vitalnom.«
Na komodi je držala primjerak »Erfurtskog programa« s posvetom sastavljaca. Na jednoj od fotografija na zidu bio je njezin muž, »moj dobri Vojt«, snimljen zajedno s Plehanovom na nekoj narodnoj veselici u Švicarskoj. Obojica su nosila sakoe od listera i panama šešire.
Vec na prvi pogled Rufini Onisimovnoj nije se svidjela njezina bolesna stanarka. Za nju je Lara bila opaka simulantica. Njezina padanja u bunilo Rufini Onisimovnoj cinila su se obicnim prenemaganjem. Bila se gotova zakleti da Lara izigrava poludjelu Margaretu u tamnici.
Rufina Onisimovna grubo je iskazivala svoj prezir prema Lari. Lupala je vratima, glasno pjevala i jurila poput vjetra svojim dijelom stana, dok je sobe zracila po cijele dane.
Stan joj se nalazio na gornjem katu velike kuce na Arbatu. Kad su zimski dani postajali duži, prozori na tom katu ispunjavali bi se plavim jasnim nebom, širokim kao rijeka za proljetnog povodnja. Otpola zime stan su punili znaci buduceg proljeca, njegovi vjesnici.
Kroz okance za prozracivanje puhao je topli jugo, s kolodvora su zapomagale lokomotive, a bolesna se Lara, ležeci u postelji, dokono predavala dalekim uspomenama.
Vrlo cesto prisjecala se prve veceri njihova dolaska u Moskvu prije sedam ili osam godina, u vrijeme nezaboravnoga djetinjstva.
Kocijom su se vozili polumracnim ulicama preko cijele Moskve, od kolodvora do pansiona. Kako bi se približavale ili udaljavale ulicne svjetiljke, tako bi po zidovima bacale sjenu njihova zgrbljena kocijaša. Sjena je rasla, rasla, dostizala do golemih razmjera, prekrivala kolnik i krovove, da bi onda nestajala. No sve bi pocinjalo iznova.
U mraku, nad glavom udarala su sva zvona moskovskih cetrdeset cetrdesetica18, a ulicama uz zvonjavu vozili su konjski tramvaji, ali Laru su zaglušivali i drecavi izlozi i svjetla, kao da se i oni poput zvona i kotaca glasaju nekim svojim zvukom.
Bila je iznenadena nevjerojatno velikom lubenicom koju je na stolu u njihovoj sobi kao dobrodošlicu ostavio Komarovski. Lubenica se Lari cinila simbolom njegove moci i njegova bogatstva. Kada je Viktor Ipolitovic udarcem noža raspolovio praskavo, tamnozeleno i okruglo cudo s hladnom, slatkom sredinom, Lari je dah zastao od straha, ali se nije usudila odbiti. Silom je gutala rumene mirisne komadice koji su joj od uzbudenja zastajali u grlu.
Ta ista bojažljivost pred skupom poslasticom i nocnom prijestolnicom ponovila se kasnije u bojažljivosti pred Komarovskim – i tu je odgovor na sve što je poslije došlo. Ali sada se nije dao prepoznati. Ništa nije tražio, nije podsjecao na sebe, cak se nije ni pojavljivao. Jedino je ustrajno, ali nenametljivo, na najplemenitiji nacin nudio svoju pomoc.
Posve drukciji bio je posjet Kologrivova. Lara se jako razveselila Lavrentiju Mihajlovicu. Sobom je ispunio pola prostorije, ne što bi toliko bio visok i stasit, nego zahvaljujuci živosti i inteligenciji koje su izbijale iz njega, njegovom iskricavom mišljenju i mudrom smiješku. U sobi je postajalo tijesno.
Sjedio je pokraj Larine postelje i trljao ruke. Kad su ga pozvali u Petrograd u ministarsko vijece, razgovarao je s dostojanstvenim uglednicima kao da su bili nestašni pripravnici. A sad je pred njim ležala donedavna pripadnica njegova domaceg ognjišta, gotovo kao rodena kci s kojom je kao i s drugim ukucanima izmjenjivao poglede i opaske letimice i u prolazu (to je davalo onu posebnu privlacnost
njihovu sažetu, jezgrovitu sporazumijevanju, što su obje strane dobro znale). Prema Lari on nije mogao biti krut i ravnodušan kao prema odrasloj. Nije znao kako bi s njom razgovarao a da je ne povrijedi, pa uz smiješak rece kao djetetu:
Što ste vi to, zaboga, nakanili? Kome trebaju takve melodrame? – Ušutje i poce razgledavati vlažne mrlje po stropu i tapetama. Najposlije prijekorno zakima glavom i nastavi: – U Düsseldorfu se otvara medunarodna izložba – slike, skulpture, vrtlarstvo. Spremam se. Vlažno vam je ovdje. A vi još dugo mislite tako, lunjati u oblacima? Ovdje i nema Bog zna kako bezbrižna života. Ta Vojtica, medu nama govoreci, to je pravo smece. Znam je ja. Preselite se. Dosta je bilo izležavanja. Bolovali, u redu. Vrijeme je za ustajanje. Promijenite sobu, zabavite se ucenjem, okoncajte studije. Poznajem jednog umjetnika. Odlazi u Turkestan na dvije godine. Njegov atelje je pregraden i ima, može se reci, pravi mali stan. Cini se da bi ga sa svim namještajem dao u dobre ruke. Sredit cu to, hocete li? I još nešto. Dopustite, ja sam i poslom. Vec sam davno htio, to je moj moralni dug... Od vremena kad je Lipa... Evo, tu je jedna mala svota, nagrada za njezin svršetak škole... Ne, dopustite, dopustite... Ne, molim vas, ne opirite se... Ne, oprostite, molim vas.
Na odlasku on ju je prisilio ne mareci za njezine prigovore, suze, pa cak i fizicko opiranje da uzme cek na deset tisuca.
Kad je prizdravila, Lara se preseli u novi dom koji je Kologrivov toliko nahvalio. Nalazio se vrlo blizu Smolenskog trga, na vrhu omanje kamene dvokatnice starinske gradnje. Prizemlje su zauzimala trgovacka skladišta. U kuci su živjeli špediteri. Dvorište je bilo taracano kamenim oblucima i uvijek pokriveno rasutom zobi i sijenom. Po njemu su tumarali i gukali golubovi. U bucnom jatu prhnuli bi do visine Larina prozora, kad je odvodnim kamenim žlijebom protrcavao copor štakora.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:10 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



3.

Paša je bio na sto muka. Dok je Lara ozbiljno bolovala, nisu ga puštali k njoj. Što je morao osjecati? Lara je htjela, po Pašinu shvacanju, ubiti posve joj ravnodušna covjeka, a onda se zatekla pod zaštitom toga istog covjeka, žrtve svoga neuspjelog ubojstva. I sve to poslije njihova nezaboravnog razgovora božicne veceri pri upaljenoj svijeci! Da se nije radilo o tom covjeku, Laru bi uhitili i osudili. On je otklonio kaznu koja joj je prijetila. Zahvaljujuci njemu, ostala je na studiju, zdrava i citava. Paša se mucio u nedoumici.
Kad joj je postalo bolje, Lara ga pozva k sebi i rece:
Ja sam loša. Ti me ne znaš, jednom cu ti sve reci. Teško mi je sada, vidiš, suze me guše, zato ostavi, zaboravi me, ja ti nisam par.
Smjenjivale su se ocajnicke scene, jedna nepodnošljivija od druge. Vojtkovska – sve je to zapocelo još za Larina boravka na Arbatu – od pogleda je na zaplakanoga Pašu trcala hodnikom u svoj dio stana, padala na divan, grcevito hihotala i kliktala: »Joj, ne mogu, ne mogu! Zar je to stvarno moguce... Ha-ha- ha! Vitez! Ha-ha-ha! Jeruslan Lazarevic.«19
Da bi Pašu oslobodila sramotne veze, iz korijena išcupala i dokrajcila muke, Lara izjavi da raskida s njime jer ga ne voli, ali pritom je toliko grcala da joj se nije moglo vjerovati. Paša ju je sumnjicio za sve smrtne grijehe, nije joj vjerovao ni rijeci, bio je spreman prokleti je i zamrziti, a istovremeno je i volio do ludila i bio ljubomoran i na same njezine misli, na cašu iz koje je pila i na jastuk na kojem je ležala. Da ne bi izludjeli, trebalo je nešto uciniti brzo i odlucno. Odluciše da se vjencaju još prije završnih ispita, na Bijelu nedjelju20. Svadbu su, medutim, na Larinu molbu odgodili.
Vjencaše se na Duhove, drugog dana Sv. Trojice, kad je bilo potpuno jasno da su uspješno završili školovanje. Svime je upravljala Ljudmila Kapitonovna Cepurko, majka Tusje Cepurko, Larine kolegice na godini s kojom je zajedno diplomirala. Ljudmila Kapitonovna bila je lijepa žena visokih prsa i duboka
glasa, dobra pjevacica i velika mudrijašica. Osim postojecih izreka i vjerovanja koje je poznavala ona je spremno smišljala i mnoštvo vlastitih.
U gradu je bila strašna vrucina kad su Laru »vodili pred oltar«, kako je Ljudmila Kapitonovna ciganskim Paninicinim21 dubokim glasom prela sebi u bradu, dok je pred polazak priredivala Laru. Zlatne crkvene kupole i svježi pijesak po šetališnim stazama do bola su se žutjeli. Zaprašeno lišce brezovih grancica, nabranih uoci Sv. Trojice, klonulo je po crkvenoj ogradi i smotalo se kao obgorjelo. Teško se disalo, a pred ocima je sve titralo od suncana bljeska. I kao da se uokolo odigravalo tisuce svadbi, jer sve su djevojke imale frizure i poput nevjesta nosile svijetlo, a svi su mladici zbog praznika bili napomadeni i obuceni u tijesna crna odijela. I svi su bili uzbudeni i svima je bilo vruce.
Lagodina, majka druge Larine kolegice, zazivajuci buduce bogatstvo, bacila je pregršt srebrnog sitniša pred Larine noge, a Ljudmila Kapitonovna s istog je razloga upucivala Laru, kad bude pod vjencanom krunom da se ne križa golom ispruženom rukom, nego pokrivenom makar kraickom vela ili cipke. Zatim joj rece da svijecu drži visoko jer ce tako ona zapovijedati u kuci. Ali podredujuci svoju buducnost Pašinoj, Lara je svijecu spuštala što je niže mogla; no sve je bilo uzalud, jer trudila se koliko joj drago, uvijek je izlazilo da je njezina svijeca iznad Pašine.
Iz crkve su otišli na svadbeno veselje u atelje koji su Antipovi preuredili. Gosti su vikali »gorko« – s druge su im strane odgovarali: »treba zasladiti« – a mladenci se uz zbunjene osmijehe ljubili. Njima u cast otpjevala je Ljudmila Kapitonovna Vinograd s dvostrukim pripjevom »Bog vam dao ljubavi i sloge« i pjesmu Rasplecite sepletenice, rasipajte se ruse kose.
Kad su svi otišli i oni ostali sami, Paši postade neugodno u iznenadnoj tišini. Vani, nasuprot Larinu prozoru, na stupu je gorjela svjetiljka; i koliko god Lara navlacila zavjese, uska se traka svjetla kao kroz rascijepljenu dasku provlacila izmedu njih. Od te svijetle trake Paši je bilo gotovo kao da ih netko vreba. On s užasom otkri da se tom svjetiljkom bavi više no sobom, Larom ili svojom ljubavi prema njoj.
Tu noc, dugu kao vjecnost, proveo je donedavni student Antipov, »beban« i »djevac«, kako su ga zvali drugovi, na vrhuncu srece i na dnu ocaja. Njegova su se sumnjicenja smjenjivala s Larinim priznanjima. On je pitao i poslije svakog Larinog odgovora srce mu je zamiralo kao da pada u bezdan. Njegova izmucena uobrazilja više nije bila sposobna za nova otkrica.
Razgovarali su do jutra. U Antipovljevu životu nije bilo neocekivanijeg i poraznijeg preokreta od te noci. Ujutro je ustao drugi covjek, gotovo da se cudio što se zove kao dosad.

4.
Za deset dana u toj istoj sobi prijatelji su im priredili oproštaj. Paša i Lara zajedno su završili studij, oboje jednako blistavo i oboma je ponudeno mjesto u istome gradu na Uralu u koji je trebalo otputovati vec sutradan.
Opet se pilo, pjevalo i bucalo, ali ovaj put sama mladež, bez starijih.
Iza pregrade, koja je dijelila stambeni dio od velikog ateljea u kojem su bili gosti, nalazila se velika putna i nešto manja Larina košara, kovceg i škrinja s posudem. U kutu je ležalo nekoliko vreca. Stvari je bilo mnogo. Jedan dio trebalo je da pode sljedeceg dana sporovozno. Gotovo sve je bilo spakirano, ali ništa dokraja. Škrinja i košare bile su otvorene, još nepopunjene. S vremena na vrijeme Lara se prisjecala ponecega zaboravljena, donosila to iza pregrade, stavljala u košaru, a ono u njoj usput poravnavala.
Paša je vec bio kod kuce s gostima kad se Lara, koja je otišla na fakultet po dokumente, vratila u društvu pazikuce s ceradom i velikim svežnjem jake debele špage za vezivanje sutrašnje prtljage. Pazikucu je otpustila i obišla goste; s nekima se rukovala, a s nekima i izljubila, pa otišla za pregradu da se presvuce. Kad se pojavila preodjevena, svi zapljeskaše i zagalamiše, iznova zasjedoše i zapoce larma kao prije nekoliko dana na svadbi. Najpoduzetniji uzeše rastakati votku, mnoštvo ruku oboružanih
viljuškama krene prema sredini stola za kruhom i k pladnjevima s jelima i zakuskama. Besjedilo se, nakašljavalo, zalijevalo suha grla i uskakivalo s dosjetkama. Neki se brzo opiše.
Smrtno sam umorna – rece Lara sjedajuci uz muža. – A ti, jesi li sve obavio?
Jesam.
Ali ja se ipak osjecam prekrasno. Sretna sam. A ti?
I ja, naravno. Lijepo mi je. Ali za takav razgovor treba vremena.
Na sjedjeljku s mladarijom iznimno je pozvan i Komarovski. Pri kraju veceri on pokuša reci kako s odlaskom njegovih mladih prijatelja on siromaši, kako se Moskva za njega pretvara u pustinju, Saharu, ali se pritom toliko raspekmezio da se zagrcnuo i morao ponoviti od uzbudenja prekinutu frazu. Molio je Antipove dopuštenje da im piše i da ih u Jurjatinu, njihovu novom obitavalištu, pohodi ne bude li mogao podnijeti rastanak.
To je posve nepotrebno – glasno se i neuljudno javila Lara. – Sve to nema uopce smisla, dopisivanje, Sahara i slicne trice. A o dolasku tamo i ne pomišljajte. Preživjet cete vi uz Božju pomoc i bez nas, nismo mi neka rijetkost, zar ne, Paša? Bez brige, naci ce se zamjena vašim mladim prijateljima.
I smetnuvši s uma s kime i o cemu razgovara, ona se kao prisjetila necega, naglo ustala i otišla za pregradu u kuhinju. Tamo je rasklopila mašinu za mljevenje mesa, dijelove oblagala gužvama sijena i zatiskivala ih po kutovima škrinje s posudem. Pritom se umalo ubola na špranjicu zacijepljenu po rubu škrinje.
U poslu je posve zaboravila na goste, nije ih više ni cula, ali je iznenadnom provalom graje oni sami podsjetiše na sebe, i Lara zakljuci da pijani ljudi posebno gorljivo vole izigravati pijance; ali što su pijaniji, cine to nespretnije i teatralnije.
Istovremeno iz dvorišta, kroz otvoren prozor njezinu pažnju privuce drukciji, neobicniji glas. Odgrne zastor i nagne se van.
Dvorištem je šepavo poskakivao sapet konj. Najvjerojatnije da je ovamo dolutao, jer se nije znalo kome pripada. Vec se razdanilo, iako je do izlaska sunca bilo još daleko. Zaspali, gotovo zamrli grad potonuo je u sivoljubicastoj svježini ranih sati. Lara sklopi oci. Bog zna u kakvu ju je seosku šikaru ili u kakav šumarak prenosilo to posebno i neprispodobivo sapeto konjsko poskakivanje.
Na stubištu zazvoni i Lara naculi uši. Netko iza stola pode otvoriti. Bila je Nadja! Lara joj potrca ususret. Upravo pristigla s vlaka, svježa i ljupka, kao da je sva mirisala na dupljanske durdice. Prijateljice su ostale bez rijeci, plakale i grlile se, gotove da zaguše jedna drugu.
Nadja je Lari donijela cestitke i dobre želje svih ukucana, a od roditelja i skupocjen dar. Iz torbe je izvadila kutijicu omotanu papirom, razvila je, otvorila poklopac i pružila Lari ogrlicu izuzetne ljepote.
Zapoce udivljeno uzdisanje. Netko izmedu pijanih, pomalo vec rastriježnjen, rece:
Ružicasti cirkon. Da, da, ružicasti, dakako. Kamen poput dijamanta. Nadja je medutim tvrdila da su to žuti safiri.
Lara ju je posjela uza se i gostila, a ogrlicu koje se nije mogla nagledati položila uz svoj pribor za jelo. Skupljena u kutiji na ljubicastu jastucicu, ogrlica se prelijevala cas u prštavim vlažnim kapljama, cas opet plamtjela grozdastim rujem.
Poneko se za stolom u meduvremenu uspio pribrati. Nadji za društvo oni trezniji iznova popiše po cašicu. Nadju ubrzo napiše.
Nakraju družina pozaspa. Vecina je, hoteci sutra biti i na kolodvorskom ispracaju, ostala nociti, a jedan je dio davno vec hrkao izvaljen po kutovima. Lara ni sama nije znala kako se odjevena našla na divanu pored usnule Ire Lagodine.
Probudi je glasan razgovor nad samom njezinom glavom. Bili su to strani glasovi ljudi koji su s ulice došli u dvorište po zalutaloga konja. Lara otvori oci i zacudi se: »Kako je, zapravo, nepažljiv taj Paša, stoji nasred sobe i bez kraja i konca po necem prebire.« Jednog casa tobožnji se Paša okrene licem prema njoj i ona shvati da to uopce nije on, nego nekakvo kozicavo strašilo s licem nagrdenim ožiljkom od
sljepoocice do brade. Istog je casa razumjela da se u sobi zatekao lopov, razbojnik, i htjede kriknuti, ali nije bila u stanju ni glasa od sebe pustiti. No zato pomisli na ogrlicu i oprezno se digavši na laktu iskosa pogleda na stol.
Ogrlica se još uvijek nalazila medu mrvicama kruha i ostacima slastica, a tupavi tat u tom je neredu nije zamjecivao nego je vršljao po složenu rublju i raskapao Larino pakiranje. Pripitoj i sanjivoj Lari, nesposobnoj da shvati o cemu se radi, postade žao tek njezina posla. Uzbunjena, ona opet poželje viknuti, ali i opet nije mogla ni usta otvoriti ni jezikom maknuti. Usnulu Irinu Lagodinu koljenom snažno udari pod slabinu; i kad ova od boli na sav glas zakrica, kriknula je s njom i Lara. Lopov ispusti pripremljeni zavežljaj i glavom bez obzira dade se u bijeg. Prenuti iza sna, neki od muškaraca koji na jedvite jade razabraše o cemu se radi, nagnuše u potjeru, ali razbojniku više nije bilo ni traga.
Nastali metež i popratna galama postali su znakom za opce ustajanje. Ostatak Larina pijanstva nestade kao rukom odnesen. Nesmiljena prema zanovijetanjima da dopusti još drijemak i lješkarenje, Lara ih sve razbudi, ubrzo napoji kavom i razagna kucama do novog susreta na željeznickom kolodvoru.
Kad su svi otišli, pripreme krenu punom parom. Hitrinom samo njoj svojstvenom Lara je nosila torbe s posteljinom, trpala jastuke, zatezala remenje, a Pašu i dvorkinju molila da joj ne pomažu jer ce joj time tek smetati.
Nakraju sve je ispalo kako treba, navrijeme. Antipovi nisu zakasnili. Vlak se pokrenuo gipko kao da prati pokrete šešira kojima su im mahali na pozdrav. Kad su prestali mahati i triput nešto zavikali (vjerojatno »hura«), vlak krenu brže.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:19 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



5.

Treci vec dan trajalo je ružno vrijeme. Tekla je druga ratna jesen. Poslije uspjeha u prvoj godini zapocele su nevolje. Brusilovljeva osma armija koncentrirana u Karpatima bila je sposobna da se spusti s planine i upadne u Madarsku, ali i ona je uzmicala povucena opcim odstupanjem. Cistili smo Galiciju okupiranu u prvim mjesecima ratnih sukoba.
Doktor Živago, koga su ranije zvali Jurom, a sada sve cešce oslovljavali njegovim i ocevim imenom22, stajao je u hodniku porodiljskog odjela ginekološke klinike, nasuprot vratima bolnicke sobe u koju su smjestili njegovu ženu Antoninu Aleksandrovnu, koju je sam upravo dovezao. Oprostio se sa ženom i cekao primalju da s njom dogovori kako ce ga, bude li prijeke potrebe, dozvati i izvješcivati o Tonjinom zdravlju.
Nije imao vremena, morao je u svoju bolnicu, prije toga još i dvojici bolesnika u kucni posjet, a gubio je dragocjeno vrijeme zureci u kose biceve kiše kojima je vitlao i povijao silovit jesenski vjetar kao što oluja ruši i lamace klasjem u polju.
Još se nije posve smracilo. Pogledu Jurija Andrejevica otkrivalo se stražnje bolnicko dvorište, zastakljene verande vila na Djevicjem polju, ogranak elektricnog tramvaja koji je vodio do sporednog ulaza u jednu od bolnickih zgrada.
Kiša je lijevala beznadno, ni jacajuci ni jenjavajuci usprkos pomamnu vjetru, te se cinilo da on mahnita samo zbog upornosti kojom se voda slijeva na zemlju. Udari vjetra trgali su mladice divlje loze kojom je obrasla jedna od veranda. Kao da ga je naumio cupati iz korijena, vjetar je raslinje dizao u zrak, tresao njime u visini, a onda ga poput prnje gadljivo bacao dolje.
Bolnici se primakao uz terasu tramvaj s dvije prikolice. Iz njih su iznosili ranjenike.
U moskovskim bolnicama, zagušenim do granica izdržljivosti, posebno poslije Lucke23 operacije, ranjenici su ležali po hodnicima i stubišnim odmorištima. Opca pretrpanost gradskih bolnica pocela se pokazivati i na mogucnostima ženskih odjeljenja.
Jurij Andrejevic okrenuo se od prozora i zijevnuo umorno. Nije imao volje ni za što. Ali neocekivano
ga zaskoci misao. Na kirurgiji Krestovozdviženske bolnice, u kojoj je radio, tih je dana umrla jedna bolesnica. Jurij Andrejevic tvrdio je da je bolovala od ehinokokoze. Svi su mu osporavali dijagnozu. Danas ce je secirati. Obdukcija ce otkriti istinu. Ali prosektor je kronicni alkoholicar. Sam Bog zna kako ce se taj toga prihvatiti.
Brzo se smrkavalo. Kroz prozor se više ništa nije vidjelo. Kao na dodir carobnog štapica u svim se prozorima upališe elektricne svjetiljke.
Kroz uski tambur koji je dijelio Tonjinu sobu od hodnika izide glavni doktor odjela, mastodont- ginekolog, koji je na sve upite odgovarao prevrtanjem ociju prema stropu i slijeganjem ramenima. Na njegovu pantomimskom jeziku to je znacilo kako uz sve velike uspjehe znanosti ima, dragi moj Horacije, zagonetaka pred kojima je i znanost nijema.
Prošao je pored Jurija Andrejevica, naklonio se uz smiješak, napuhlim rukama s debelim dlanovima ucinio je nekoliko lelujavih pokreta u smislu: samo se vi smirite i cekajte, pa se hodnikom uputio u cekaonicu da zapali.
Juriju Andrejevicu pride tada asistentica nerazgovorljivoga ginekologa, po brbljavosti njegova prava suprotnost.
Na vašem mjestu otišla bih kuci. Ja cu vam sutra telefonirati u Krestovozdvižensku bolnicu. Teško da bi to ranije pocelo. Porodaj ce, vjerujem, proci normalno, bez intervencije. Ali, s druge strane, stanovita suženost zdjelice, drugi položaj zatiljkom u kojem se plod nalazi, izostajanje bolova i slabe kontrakcije upucuju na oprez. Uostalom, prerano je bilo što reci. Sve ovisi o tome kakvi ce biti trudovi kad porodaj krene. A dotle treba cekati.
Drugi dan, u odgovoru na njegov telefonski poziv, bolnicki ga je vratar ostavio na telefonu i pošao se raspitati, mucio ga desetak minuta i nakraju donio grub i neuvjerljiv odgovor: »Naredeno mi da kažem: reci, vele oni, dovezao ženu prerano, treba da je vrati.« Ljutiti Jurij Andrejevic zatraži da na telefon dode netko pouzdaniji. »Simptomi su bili lažni«, rekla je sestra, »neka se doktor ne brine, treba se samo strpjeti dan-dva.«
Treci mu dan javiše da je porod poceo nocu; u zoru je pukao vodenjak, a od jutra ne prestaju jaki trudovi.
Kao sumanut potrcao je na kliniku; i kad je prolazio hodnikom, slušao je kroz slucajno odškrinuta vrata kako Tonja ocajnicki krici poput pregaženoga, koga su otkinutih udova izvukli ispod tockova vagona.
Nije smio k njoj. Do krvi zagrizavši u prst svinut u zglobu, otide do prozora iza kojeg je udarala ista ona kosa, jucerašnja i prekjucerašnja kiša.
Iz radaonice izide bolnicarka. Iza nje se cuo plac novorodenceta.
Spašena, spašena je – radosno je u sebi ponavljao Jurij Andrejevic.
Sin. Djecak. Sa sretnim porodajem – zapjevavala je bolnicarka. – Sada nije moguce. Ali doci ce vrijeme, pokazat cemo vam ga. A tada treba biti široke ruke prema rodilji. Namucila se. Prvo je. S prvim je uvijek teško.
Spašena, spašena je – veselio se Jurij Andrejevic ne shvacajuci što mu bolnicarka govori, a ni to da ga je svojim rijecima ubrajala u sudionike onoga što se zbilo, jer što bi inace tu radio? Otac, sin – nije se ponosio tim poklonjenim ocinstvom, nije osjecao ništa prema tome kao s neba palome potomstvu. Sve je to bilo izvan njegova saznavanja. Bitna je bila samo Tonja, Tonja ostavljena smrtnoj pogibelji koju je sretno izbjegla.
Nedaleko od klinike imao je bolesnika. Otišao je k njemu i za pola sata se vratio. Oboja vrata, iz hodnika u tambur, i dalje iz tambura u bolesnicku sobu, bila su opet odškrinuta. Ne shvacajuci što cini, Jurij Andrejevic šmugne u tambur.
Raskriljenih ruku pred njim se kao iz zemlje ustoboci mastodont-ginekolog u bijelom ogrtacu.
Kuda? – zasopljeno prošapta da ga ne bi cula rodilja. – Zar ste poludjeli? Rane, krv, antiseptika, da o stresu psihickom i ne govorimo. Baš ste mi pravi! K tome još i lijecnik.
Pa ja... Htio sam samo pogled baciti. Odavde. Kroz otvor.
E, onda je drugo. Neka bude. Samo da mi...! Gledajte! Ali ako vas opazi, zatuci cu vas, naživo zatuci!
U bolnickoj sobi stajale su ledima okrenute dvije žene u bijelim ogrtacima, primalja i sestra. Na sestrinim rukama bacakalo se vrištavo nježno ljudsko mladunce, grcilo se i rastezalo kao komadic tamnocrvene gume. Primalja je podvezivala pupkovinu da bi dijete odvojila od posteljice. Tonja je ležala nasred prostorije, na kirurškom stolu s podignutim uzglavljem. Ležala je prilicno visoko. Juriju Andrejevicu, koji je u uzbudenju sve preuvelicavao, cinilo se da ona leži negdje oko visine onih pultova za kojima se piše stojeci.
Podignuta prema tavanici, poviše drugih smrtnika, Tonja se gubila u maglama prepacenoga, kao da je isparavala od iznemoglosti. Uzdizala se posred prostorije kao što bi se u zatonu uzdizala tek pristala i rasterecena barka, koja preko mora smrti prevozi na kopno života nove duše što se neznano otkuda naseljavaju ovdje. Ona tek što je iskrcala jednu takvu dušu i sada, usidrena, odmara se svom prazninom svojih olakšanih bokova. Zajedno s njom odmaralo se i njezino klonulo i prenapregnuto konoplje i obloga, njezina zanesenost, njezino oslabljelo sjecanje gdje je donedavna bila, što je preplovila i kako je pristala.
I kao što nitko nije znao zemljopisa zemlje pod cijom je zastavom pristala, tako se nije znalo ni jezika na kojem bi joj se uputilo rijec.
Na poslu su svi žurili da mu cestitaju. – Kako su brzo saznali! – iznenadio se Jurij Andrejevic.
Pošao je u lijecnicku sobu, nazivanu svinjcem i smetljarom, u kojoj su se lijecnici, stiješnjeni zbog pretrpanosti bolnice, i presvlacili, i ulazili u nju ravno s ulice u kaljacama, zaboravljali nepotrebne stvari i razbacivali opuške i papire.
Kod prozora je stajao podbuhli prosektor i podigavši ruke prema svjetlosti gledao kroz naocale neku mutnu tekucinu u bocici.
Cestitam – rece i dalje zabavljen bocicom, cak i ne udostojivši Jurija Andrejevica pogledom.
Hvala. Ja sam ganut.
Nemate što zahvaljivati. Ja s tim nemam ništa. Picužkin je secirao. I svi su zapanjeni. Ehinokok. Eto, kažu, dijagnosticara! Samo se o tome i govori.
U tom casu u sobu ude glavni lijecnik bolnice. Pozdravi se s obojicom i rece:
Vrag ce ga znati. Kakav nered, ovo je stražnje dvorište a ne lijecnicka soba! Da, Živago, zamislite – ehinokok! Nismo bili u pravu. Cestitam. Ali ima i – nezgoda. Opet revizija mladih. Ovaj vas put necemo uspjeti izvuci. Strahovito manjka vojnomedicinskog osoblja. Došlo je da i vi omirišete baruta.

6.

U Jurjatinu su se Antipovi smjestili iznad svakog ocekivanja. Gišarove su ondje pamtili po dobru. To je Lari olakšavalo teškoce oko snalaženja u novoj sredini.
Sva je bila u poslu i brigama. Na njezinim ledima ležala je kuca i njihova trogodišnja djevojcica Katjenjka. Kolikogod se rida dvorkinja Marfutka trsila, njezina pomoc nije bila dovoljna. Larisa je Fjodorovna sudjelovala u svim poslovima Pavla Pavlovica. Predavala je na ženskoj gimnaziji, radila bez predaha i bila sretna. To je i bio život o kakvom je sanjala.
Svidalo joj se u Jurjatinu. Bio je to njezin rodni grad. Ležao je na velikoj rijeci Rinjvi, plovnoj u njezinu srednjem i donjem toku, a nalazio se na jednoj od uralskih željeznickih pruga.
Približavanje zime u Jurjatinu zapocinjalo bi dizanjem camaca s rijeke i njihovim prevoženjem u grad. Odvozili su ih taljigama u dvorišta u kojima su do proljeca zimovali pod otvorenim nebom. Prevrnuti camci svojim bjelasanjima u dubini dvorišta u Jurjatinu oznacavali su isto ono što su na drugim mjestima
znacila jesenja prelijetanja ždralova ili prvi snijeg.
Jedan takav, pod kojim se Katjenjka igrala kao pod izbocenim krovom vrtnog paviljona, okrenut bijelo obojenim dnom prema gore, ležao je u dvorištu kuce koju su iznajmili Antipovi.
Larisi Fjodorovnoj dopadali su se pokrajinski obicaji, sjevernjacko okanje24 mjesne inteligencije, koja se odijevala u krznom podstavljene jakne od sivoga flanela i nosila pustene cizme, a posebno njezina naivna lakovjernost. Privlacila ju je zemlja i jednostavan puk.
Zacudo, sin moskovskog željeznickog radnika Pavel Pavlovic pokazao se nepopravljivim prijestolnicaninom. O Jurjatincima on je sudio mnogo strože od svoje žene. Ljutila ga je njihova neukost i nekultiviranost.
Sada se, možda malo prekasno, otkrilo da on ima iznenadujucu sposobnost skupljanja znanja letimicnim citanjem. Vec je ranije, djelimice i uz Larinu pomoc, mnogo procitao. U godinama provincijske usamljenosti njegova se nacitanost toliko proširila da mu je vec i Larino znanje izgledalo nedostatnim. Bio je za tri koplja iznad s vojih kolega profesora, i tužio se da medu njima propada. U to ratno vrijeme njihovo jeftino domoljublje, banalno i lažno, nije moglo podruku s tananijim oblicima toga istoga cuvstva kakvo je u sebi gajio Antipov.
Pavel Pavlovic završio je klasicnu filologiju. Na gimnaziji je predavao latinski i povijest staroga vijeka. Ali se u njemu, bivšem realcu, odjednom probudila nekad potisnuta strast prema matematici, fizici i egzaktnim znanostima. Radeci sam, on je u njima stekao znanje sveucilišne razine. I zanosio se da ce prvom zgodom iz njih položiti ispite i usmjeriti se na neku od matematickih grana pa se tako s obitelji prebaciti u Petrograd. Naporan nocni rad uzdrmao je njegovo zdravlje. Pocele su ga muciti nesanice.
Sa ženom je imao dobre, ali ne i posve jednostavne odnose. Ona ga je pritiskivala svojom dobrotom i skrbi, a on sebi nije dopuštao da joj prigovara. Cuvao se kako ona ni u najnevinijoj aluziji ne bi osjetila njegov nepostojeci prijekor što je, primjerice, ona iz viših, a on iz nižih društvenih razreda, ili što je prije njega pripadala drugome. Strah da ga ne osumnjici za kakvu nepravednu ili uvredljivu besmislicu unosio je u njihov život nešto ishitreno. Natjecali su se u velikodušnosti i time si komplicirali život.
Antipovi su imali u gostima nekoliko nastavnika, kolega Pavla Pavlovica, ravnateljicu Larine gimnazije, jednog sudionika arbitražnog suda na kojem je i Pavel Pavlovic jednom bio mirovni posrednik i druge. Svi su oni, po mišljenju Pavla Pavlovica, bili prave pravcate budale. Cudio se Lari što je sa svima bila ljubezna i nije vjerovao da bi joj se itko od njih mogao svidati.
Kad su otišli, Lara je dugo zracila i mela sobe, a u kuhinji s Marfjutom prala posude. Nakraju, kad se uvjerila da je Katjenjka dobro pokrivena, a Pavel da spava, brzo se svukla, ugasila lampu i legla pored muža s osjecanjem djeteta koje se uvuklo majci u postelju.
Ali Antipov se pretvarao da spava. Opet ga je uhvatila njegova u posljednje vrijeme uobicajena nesanica. Znao je da ce tako bez sna proležati možda tri ili cetiri sata. Da bi dozvao san i da bi se riješio duhanskog dima zaostala iza gostiju, on tiho ustade i u šubari i bundi povrh donjega rublja izide van.
Bila je vedra i studena jesenska noc. Pod nogama zvonko mu se drobila krhka ledena kora. Zvjezdano nebo, kao plamenom goruceg špirita, sjajilo je drhtavim plavilom po crnoj zemlji i grudama zamrzla blata.
Kuca u kojoj su živjeli Antipovi nalazila se u dijelu grada što se prostirao nasuprot pristaništu. Bila je na kraju ulice. Iza nje je pocinjalo polje. Presijecala ga je željeznicka pruga, a uz prugu je stajala stražarnica. Preko tracnica vodio je prijelaz.
Antipov je sjeo na preokrenuti camac i pogledao prema zvijezdama. Misli na koje se posljednjih godina navikao pocele su ga ozbiljnije uznemiravati. Znao je da ih prije ili poslije mora domisliti dokraja, pa ce biti najbolje da to bude vec sada.
Tako dalje ne ide – zakljuci. – A sve se to dalo pretpostaviti i ranije, kasno se dosjetio. Zašto mu je, još djecaku, dopustila da se onako zagleda u nju i radila iz njega što je htjela? Zašto nije imao snage da je navrijeme ostavi, kad je i ona sama to željela one zime pred svadbu? Zar ne shvaca da ona zapravo ne
voli njega, nego svoj plemeniti odnos prema njemu, svoj utjelovljeni podvig? Što ima zajednicko izmedu te nadahnute i pohvalne zadace i stvarnoga obiteljskog života? Najgore od svega jest to da je on do današnjeg dana voli nesmanjenom ljubavlju. Ona je nevjerojatno dobra. A možda to u njega i nije ljubav, vec samo blagorodna zbunjenost pred njezinom ljepotom i dobrotom? Eto, pa se snadi! I vragu bi se samome zavrtjelo u glavi.
A što uciniti? Osloboditi Laru i Katjenjku tih zabluda? To je cak važnije nego da sebe oslobodi. Ali kako? Razvod? Da se utopi? – Fuj, podlosti – pobuni se. – To ne bih mogao. Cemu onda i u mislima zazivati takve gadosti?
Pogleda u zvijezde kao da od njih traži savjet. Svjetlucale su zgusnute i prorijedene, krupne i sitne, plavicastih i ružicastih preljeva. Iznenada je njihovo svjetlucanje potamnjelo; dvorište je s kucom, camcem i Antipovim koji je sjedio na njemu zapljuskivala oštra svjetlost kao da netko trceci iz polja prema vratima razmahuje upaljenom bakljom. Izbacujuci kolutove žuta i iskrama prožeta dima, na zapad je grabio vojnicki vlak poput svih onih bezbrojnih što su danju i nocu od prošle godine onuda prolazili.
Pavel Pavlovic se osmjehnuo, ustao s camca i pošao spavati. Izlaz je napokon nadjen.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:20 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



7.
Kad je cula za Pašinu odluku, Larisa se Fjodorovna zgranula; spocetka nije vjerovala svojim ušima.
»Besmislica. Obican hir«, pomisli. – Ne treba se osvrtati, pa ce i sam zaboraviti.
Ali pokazalo se da muževljeve pripreme traju vec dva tjedna, da su papiri u vojnom uredu, da je gimnazija našla zamjenu i da je iz Omska stigla potvrda o njegovu prijemu u tamošnje vojno ucilište. Dode i vrijeme polaska.
Lara zakuka kao kakva priprosta žena i hvatajuci Antipova za ruku, baci mu se pred noge.
Paša, Pašenjka – vrištala je – kome ostavljaš mene i Katjenjku? Nemoj, ne cini toga! Još nije kasno. Ja cu sve srediti. Pa tebe ni doktor pravo nije pogledao. S tvojim srcem. Sramota? A obitelj svoju žrtvovati kakvojgod ludosti – to nije sramota? Dobrovoljac? Pa ti si se oduvijek smijao praznoglavom Rodji, a sad mu najednom pozavidio! I ti bi zveckao sabljom, oficircio. Paša, što ti je, ja te ne prepoznajem! Ti kao da nisi isti, kao da si ludih gljiva jeo. Kaži mi, za ime Božje, pošteno mi kaži, bez praznih deklamacija, zar to treba Rusiji?
A onda iznenada shvati da se ne radi o tome. Iako nije razabrala pojedinosti, ona je razumjela glavno. Pogadala je da Patulja krivo sudi o njezinim osjecajima prema sebi. Nije procijenio onaj njezin materinski osjecaj koji ona cijelog života ulaže u svoju nježnost prema njemu, niti se mogao domisliti kako je takva ljubav puno veca od svakodnevne ženske ljubavi.
Zagrizla je usnu, kao pretucena sva se iznutra zgrcila, a onda bez rijeci, gutajuci suze u šutnji, zapocela muža spremati za put.
Kad je otišao, njoj je cijeli grad utihnuo; cak su i vrane rjede letjele nebom. »Gospodo, gospodo« – neutješno ju je zazivala Marfutka. »Mama, mamice« – bez prestanka je tepala Katja potežuci je za rukav. To je bio najozbiljniji poraz u njezinu životu. A bolje i svjetlije nade potonuše.
Iz pisama što su stizala iz Sibira Lara je doznala sve o mužu. Ubrzo se i njemu prosvijetlilo. Tugovao je za ženom i kceri. Za samo nekoliko mjeseci unaprijediše Pavla Pavlovica u pricuvnog zastavnika i još ga brže otposlaše u ratnu jedinicu. Posebnim vlakom prošao je daleko mimo Jurjatina, a ni u Moskvi nije bilo vremena da bilo koga sretne.
Njegova pisma s fronte bila su bodrija, manje tužna od onih iz omskog ucilišta. Priželjkivao je da se istakne, kako bi za nagradu poslije kakva vojnickog uspjeha ili kakva lakšeg ranjavanja izmolio dopust i tako se vidio s obitelji. Prilika se ukazala. Poslije nedavnog proboja, koji je poslije postao poznat kao Brusilovljev25, vojska je prešla u napad. Antipovljeva pisma prestadoše. Isprva to Laru nije zabrinjavalo.
Pašinu šutnju objašnjavala je vojnim pokretima i nemogucnošcu da piše s marša.
Ujesen su pokreti trupa zastali. Vojska se ukopavala. Ali od Antipova, kao i prije, ni traga ni glasa. Sada se Larisa Fjodorovna uznemiri i poce raspitivati, najprije u Jurjatinu, zatim preko pošte u Moskvi, pa na bojištu preko ranije adrese Pašine jedinice. Nigdje nisu ništa znali, niotkuda nije bilo odgovora.
Poput mnogih gospoda iz dobrotvornog društva u kotaru i Larisa je Fjodorovna od pocetka rata pomagala koliko je mogla u vojnickom stacionaru, otvorenom uz jurjatinsku državnu bolnicu.
Sada se ozbiljnije prihvatila osnova medicine i u bolnici položila ispit za milosrdnu sestru.
U gimnaziji je izmolila polugodišnji dopust, stan ostavila Marfutkinoj brizi i s Katjom na rukama otputila se u Moskvu. Kcer je smjestila kod Lipocke, kojoj je muž, njemacki državljanin Frizendank, zajedno s drugim civilnim zarobljenicima, interniran u Ufu.
Kad se uvjerila da joj je traženje na daljinu uzaludno, Larisa je Fjodorovna odlucila tražiti na mjestu nedavnih zbivanja. Stoga se kao sestra zaposlila u sanitetskom vlaku koji je preko grada Liski kretao u Mezo-Laborc na granici s Madarskom. Tako se zvalo mjesto iz kojeg je stiglo posljednje Pašino pismo.

8.

Na bojište, do zapovjedništva divizije, došao je vlak što ga je novcem svojih darovatelja opremio Tatjanin odbor26 za pomoc ranjenicima. U putnickom vagonu dugacke kompozicije, sastavljene inace od ružnih grijanih furgona, dovezli su se gosti, uglednici iz Moskve, s darovima za vojnike i casnike. Medu njima bio je i Gordon. On je znao da je divizijski lazaret, u kojem je prema njegovim podacima radio drug mu iz djetinjstva Živago, smješten u obližnjem selu.
Ishodio je dopuštenje za kretanje bojišnim prostorom i s propusnicom krenuo teretnim kolima prijatelju u posjet.
Kocijaš, Bjelorus ili Litvanac, govorio je ruski. Ali strah od špijuniranja sav je razgovor svodio na banalne, unaprijed poznate fraze. Službouljudna pravovjernost nije razvezivala razgovor. Stoga veci dio puta vozar i njegov putnik odšutješe.
U komandi, gdje su navikli na kretanja cijelih armija a rastojanja mjerili stokilometarskim marševima, rekoše da je selo blizu, kakvih dvadeset, dvadeset pet kilometara. Ustvari pokazalo se da je do njega i više od osamdeset.
Cijelim putom, s njihove lijeve strane na obzoru je zlokobno krkljalo i tutnjilo. Gordon nijednom u životu nije bio u prilici da osjeti potres. Svejedno je tocno prosudio da se sumorno, zbog udaljenosti jedva raspoznatljivo hroptanje neprijateljske artiljerije najbolje dade prispodobiti podzemnim sudarima i tutnjavi vulkana. Kad se spustila vecer, rub neba na toj je strani planuo rumenim, treperavim ognjem koji se nije gasio do sama jutra.
Kocijaš je Gordona vozio uz razrušena sela. Neka su žitelji napustili. U drugima – ljudi se stisli u podrume duboko pod zemljom. Takva sela pretvorena su u hrpe krša i šute, koje su se nizale istim redom kao nekadašnje kuce. Spaljena naselja pogled je obujmljivao s kraja na kraj odjednom kao pustare bez raslinja. Po njima su plazile starice pogorjelke, svaka na svome zgarištu, otkapale nešto u pepelu i skrivale to misleci da su zaklonjene od tudih pogleda jer se nalaze izmedu nekadašnjih zidova. Docekivale su i ispracale Gordona pogledom koji kao da je pitao, hoce li svijet uskoro k pameti, hoce li se životu vratiti mir i red.
Nocu pred putnike bane patrola. Narediše im da skrenu s ceste i da mjesta zaobilaze seoskim kolnikom. Novi put vozar nije poznavao. Uzaludno su tumarali oko dva sata. Tek pred zoru putnik i vozar nadoše se u naselju s traženim imenom. Tamo nisu ni culi o lazaretu. Ubrzo se razjasnilo da u okrugu postoje dva sela istoga imena, ovo i ono koje oni traže. Ujutro stigoše na cilj. Dok je prolazio selom koje je mirisalo na kamilicu i jodoform, Gordon je smišljao da ne noci kod Živaga, nego da se, provevši dan s
njime, uvecer vrati na željeznicku stanicu do društva koje je ostavio. Prilike su ga zadržale više od tjedna.

9.

Tih dana fronta se uskomešala. Javile se neocekivane promjene. Južno od kraja u kojem se našao Gordon jedna naša jedinica uspješnim je napadom svojih izdvojenih dijelova probila utvrdene neprijateljske položaje. Pojacavajuci dalje napad, udarna se grupa sve dublje usijecala u neprijateljev raspored. Za njom su nadirale jedinice potpore koje su širile prodor. Postupno zaostajuci, one su posve izgubile vezu s glavnom grupom. To je dovelo do zarobljavanja. I tu je, poslije predaje njegovih dvaju vodova, zarobljen i zastavnik Antipov.
O njemu je bilo proturjecnih vijesti. Držali su da je poginuo zasut zemljom u lijevku od granate. Tako se zakljucivalo iz price njegova znanca iz istoga puka, potporucnika Galiulina, koji da je, navodno, kad je Antipov sa svojim vojnicima krenuo na juriš, vidio njegovu pogibiju dvogledom s promatracnice.
Pred Galiulinovim ocima odvijala se uobicajena slika jedinice u jurišu. Ona je morala prijeci brzim korakom, cak trkom, u suh i vjetrom uzbiban pelin i u nepomicno ustobocen bodljikav cicak zaraslo jesenje polje, koje je dijelilo dvije vojske. Drskom odvažnošcu jurišnici su morali na bajunete izmamiti Austrijance polegle u rovovima ili ih zasuti i uništiti rucnim bombama. Cinilo se da polje izmice ubeskraj. Tlo im se pod nogama otimalo kao nesigurno blatište. U pocetku je ispred njih, a zatim medu njima trcao njihov zastavnik, razmahivao revolverom i što ga je grlo nosilo vikao »hura«, koje niti je on cuo niti vojnici oko njega. U pravilnim razmacima navalnici su lijegali po zemlji, zatim istodobno ustajali i uz ponovnu kriku trcali dalje. Svaki put s njima su, ali na posve drugaciji nacin, cijelom dužinom, kao visoka stabla u sjeci šume, padali i pogodeni pojedinci koji više nisu ustajali.
Prebacaji. Telefonirajte bitnici – rece zabrinuti Galiulin topnickom casniku do sebe.
Ma ne. Dobro rade što vatru prenose u dubinu.
Za to su se vrijeme jurišnici posve približili neprijatelju. Vatra prestade. U nastaloj tišini ljudima na promatracnici srca su tukla glasno i ubrzano, baš kao da su oni bili na mjestu Antipova i poput njega, vodeci momcad prema rubu austrijskog šanca, morali sljedecih casaka pokazati cudesa od dovitljivosti i hrabrosti. Taj tren jedna za drugom grunuše tamo dvije njemacke šesnaestopalacne granate. Crni stupovi zemlje i dima prekriše sve što se dalje zbivalo.
Zaboga! Gotovo! Kraj igre! – poblijedjelim je usnama šaptao Galiulin držeci zastavnika i vojnike pobijenima.
Treca granata udarila je vec posve blizu promatracnice. Prigibajuci se zemlji, svi požuriše da se sklone podalje.
Galiulin i Antipov spavali su u zajednickom skloništu. Kad su se u puku pomirili s mišlju da je Antipov poginuo, naložiše Galiulinu, koji ga je dobro znao, da njegovu imovinu uzme na cuvanje, kako bi je kasnije predao njegovoj ženi, cije su se mnoge fotografije nalazile medu Antipovljevim stvarima.
Donedavni zastavnik, jednogodišnji dobrovoljac, strojar Galiulin, sin pazikuce Gimazetdina iz Tiverzinovog dvorišta, a mnogo ranije – bravarski šegrt kojeg je tukao majstor Hudolejev, svoje je uzdizanje dugovao upravo svojem nekadašnjem zlotvoru.
Kad je promaknut u zastavnika, ne zna se kako, ali Galiulina je mimo njegove volje zapalo toplo i povuceno mjesto u jednom od zabacenih pozadinskih garnizona. Tu je zapovijedao poluinvalidima, koje su isto takvi onemocali instruktori-veterani svakog jutra izvodili na zaboravljene vojnicke vježbe. Usto je nadgledao ispravnost rasporeda straža oko skladišta. Bilo je to bezbrižno živovanje – ništa se drugo od njega nije ocekivalo. Ali neocekivano, u popuni koja je njegovoj jedinici stigla iz Moskve, a sastojala se od domobrana starijih godišta, stigao je i njemu jako dobro znani Petar Hudolejev.
Oho, stari znanci! – procijedi Galiulin uz mracan smiješak.
Jesmo, vaše blagorode – odgovorio je Hudolejev, stao mirno i salutirao.
Tako jednostavno to se nije moglo završiti. Na prvu pogrešku u vježbi zastavnik se prodra na podredenoga; i kad mu se ucinilo da ga vojnik ne gleda u oci, nego nekud ustranu, odalami ga po zubima i posla dva dana na kruh i vodu u vojni zatvor.
Odsada je svaki Galiulinov potez slicio osveti. A izravnavati racune na taj nacin u uvjetima nasilnicke podcinjenosti predstavljalo je ružnu i unaprijed dobivenu igru. I što uciniti? Da oba ostanu na istome mjestu, više nije bilo moguce. Ali s kakvom je izlikom casnik mogao vojnika iz svoje jedinice premjestiti, osim da ga disciplinski kažnjava? S druge strane, kakve je razloge Galiulin mogao navesti u molbi za vlastiti premještaj? Izgovarajuci se na dosadu i beskorisnu garnizonsku službu, on zamoli da ga pošalju na bojište. To ga je dobro preporucivalo; a kad je ubrzo pokazao i drugih kvaliteta, pokazalo se da je izvrstan casnik, pa je iz zastavnika promaknut u potporucnika.
Galiulin je Antipova znao iz Tiverzinovih vremena. Devetsto pete, kada je Paša Antipov pola godine živio kod Tiverzinovih, Jusupka mu je praznikom dolazio u goste i igrao se s njime. Jednom ili dvaput tada je kod njih sreo i Laru. Otada ništa o njima nije cuo. Kad je iz Jurjatina u njihov puk dospio Pavel Pavlovic, Galiulin je bio zapanjen promjenom na starome prijatelju. Od sramežljiva, djevojcici slicna smješljiva šiparca ispao je razdražljiv sveznalac i prezriv hipohondar. Bio je uman, vrlo hrabar, šutljiv i zajedljiv. Kad bi ga povremeno promatrao, Galiulin bi se zakleo da u njegovu tešku pogledu, kao u vodenoj dubini, vidi nekoga drugoga, neku cvrsto u nj usadenu misao, ili tugu za kceri, ili lice njegove žene. Antipov je izgledao opcinjen kao u bajci. I sad ga više nema, Galiulinu su ostali samo papiri, fotografije i tajna Antipovljeva preobražaja.
Prije ili kasnije Larina su traganja morala stici i do Galiulina. Spremao se da joj odgovori, ali vrijeme je bilo vrlo teško. On nije imao snage da joj kaže ono što bi trebalo. Htio ju je pripremiti na udarac koji je ocekuje. Odlagao je to opširno pismo, dok nakraju nije saznao da je i ona negdje na bojištu kao milosrdna sestra. Sada više nije znao kamo bi joj pisao.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:20 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


10.

I? Hoce li danas biti konji? – upita Gordon doktora Živaga koji je došao objedovati u galicijsku kolibu u kojoj su stanovali.
Ma otkud tamo konji? I kamo bi ti, kad se ne da ni naprijed ni nazad. Uokolo kaos. Nitko ništa ne shvaca. Na jugu smo zaobišli ili probili njemacke linije na nekoliko mjesta, ali kažu da je pritom nekoliko naših raspršenih jedinica opkoljeno, a na sjeveru su Nijemci prešli Sventu koja se na tom mjestu držala neprelaznom. Konjica, jacine korpusa. Uništavaju željeznicke pruge, razaraju skladišta i, po mome mišljenju, oni nas opkoljavaju. Eto, tako stoje stvari. A ti bi – konje. No, Karpenko, življe, prostiri. Što ima danas? A, telece koljenice. Krasno.
Sanitetska jedinica s lazaretom i svim pratecim odjelima bila je razbacana po selu, koje je zacudo ostalo netaknuto. Kuce, koje su svojim uskim mnogokrilnim prozorima preko svega zida podsjecale na zapadnjacke, sve su ostale nedirnute.
Zadržavalo se bablje ljeto, posljednji vedri dani tople zlatne jeseni. Danju su lijecnici i casnici rastvarali prozore, tukli muhe što su u crnim rojevima plazile po prozorskim daskama i bijelim niskim stropovima, znojili se u raskopcanim koporanima i bluzama, prljili jezike vrelim juhama ili cajem, dok su nocu cucali pred otvorenim pecima, raspirivali zgaslo ugljevlje ispod nerazgorjelih sirovih drva, i ociju suznih od dima psovali posilne koji ni ložiti pošteno ne znaju.
Bila je tiha noc. Gordon i Živago ležali su jedan prema drugom na klupama uz nasuprotne zidove. Izmedu njih nalazio se jedaci stol i dugacak uzak prozor što se protezao od zida do zida. U sobi je bilo vruce i zadimljeno. Otvorili su dva krajnja krila na prozoru i udisali nocnu jesenju svježinu od koje su se
znojila stakla.
Razgovarali su uobicajeno, kao svih tih dana i noci. I obzor je kao obicno plamtio ružicasto; a kad su u jednolicno, ni caska ne prekidano gruvanje topova upadali niži, izdvojeni i potmuli udari kao da pomicu tlo nekud ustranu, Živago bi prekidao razgovor, pažljivo osluškivao, pošutio i onda objašnjavao: – To je
»debela berta«, njemacki šesnaestopalacnjak s komadom od šezdeset pudi27 – a onda se pokušavao vratiti razgovoru zaboravljajuci o cem se govorilo.
Kakav je to vonj cijelo vrijeme u selu? – upita Gordon. – Vec sam ga prvi dan osjetio. Tako sladunjavo privlacan i bljutav istovremeno. Kao po miševima.
Znam na što misliš. To je konoplja. Tu je mnogo konopljišta. Sama po sebi konoplja ispušta mucan i nametljiv zadah strvine. Osim toga, kad se na prostoru ratnih operacija ubijeni zadese u konopljištima, oni tu ostaju dugo neotkriveni i raspadaju se. Vonj lešina ovdje je, posve prirodno, vrlo raširen. Opet
»berta«. Cuješ li?
Tih su se dana narazgovarali o svemu i svacemu. Gordon je saznao što mu prijatelj misli o ratu i o ovome vremenu. Jurij mu je Andrejevic pricao s kolikim se naporom privikavao na krvavu logiku medusobna istrebljenja, na izgled ranjenih, posebno na užase suvremenih ranjavanja, na iznakaženost preživjelih od kojih je današnja tehnika ratovanja cinila komade obezlicena mesa.
Prateci Živaga, Gordon je svaki dan dospijevao nekamo drugamo i zahvaljujuci njemu mnogo toga vidio. Znao je, naravno, da nije baš moralno to njegovo dokono ispitivanje tude neustrašivosti, i onog neljudskog napora volje kojim drugi svladavaju smrtni strah, i što pri tome žrtvuju i koliko riskiraju. Ali mlitave i jalove jadikovke nad tim cinjenicama nisu mu se cinile nimalo moralnije. Držao je da se covjek sukladno prilikama u koje ga život dovede mora ponašati cestito i prirodno.
Da se je od izgleda ranjenika moguce onesvijestiti, uvjerio se na sebi kad je obilazio pokretni odred Crvenog križa koji je zapadno od njih radio na poljskom previjalištu gotovo uz sam položaj.
Došli su na rub velike šume, napola srubljene topnickom vatrom. U ispolamanoj i izgaženoj šikari ležali su izvrnuti, razbijeni i iskrivljeni topovski lafeti. Uz drvo bio je privezan jahaci konj. Na šumarijskoj brvnari koja se nazrijevala u pozadini bila je raznesena polovica krova. U njezinoj kancelariji i u dva velika siva šatora, podignuta usred šume preko puta šumarije, bilo je smješteno previjalište.
Bez potrebe sam te vukao ovamo – rece Živago. – Rovovi su tu, vrlo blizu, kilometar i pol, dva, a naše baterije odmah iza te šume. Cuješ li što se zbiva? Samo mi, molim te, ne izigravaj heroja – necu ti povjerovati. Srce ti je u petama, što je posve prirodno. Svakog casa situacija se može promijeniti. Ovuda ce padati granate.
Po zemlji, kraj šumskog puta, raskrecenih nogu u teškim cizmama, polegli su na trbuh ili na leda prašnjavi i umorni mladi vojnici u bluzama proznojenim na prsima i lopaticama – ostatak jako prorijedena odjeljenja. Izvukli su ih iz bitke koja je trajala cetvrti dan i poslali u pozadinu na kratak odmor. Ležali su kao skamenjeni, bez volje da se smiju ili psuju, i nijedan ni glavu nije okrenuo kad je iz dubine šume putom zatandrkalo nekoliko dvokolica koje su se brzo približavale. To su trkom, na kolima bez opruga, koja su odskakivala, lomila kosti nesretnicima i prevrtala utrobu, dovozili ranjenike na previjalište, gdje su im davali prvu pomoc, žurno ih previjali, a u teškim slucajevima i na brzinu operirali. Prije pola sata, kad je vatra nakratko utihla, zastrašujuce su ih mnogo pokupili s razbojišta pred rovovima. Više od polovice bilo je u nesvijesti.
Kada su ranjenike dovezli do trijema šumarije, sidoše sanitarci s nosilima i poceše iskrcavati dvokolice. Iz šatora, razmicuci ulazna krila, proviri bolnicarka. Njezina smjena nije radila, bila je slobodna. Iza šatora, u šumi, dvojica su se glasno prepirala. Svježa i visoka šuma raznosila je glasne odjeke njihove vike, ali rijeci se nije dalo razabrati. Kad su dovezli ranjenike, zavadeni izidoše na put prema šumarijskoj upravi. Razgoropadeni je oficircic vikao na lijecnika pokretnog previjališta nastojeci saznati kamo se premjestila topnicka jedinica što je ranije bila na tome mjestu. Lijecnik nije znao, njega
se to i nije ticalo. Molio je casnika da ga ostavi na miru i ne vice, jer su upravo dovezli ranjenike, i on ima posla, ali ovaj se nije smirivao, nego u vražju mater slao i Crveni križ i topnicko zapovjedništvo i sve na ovome svijetu. Lijecniku pride Živago. Oni se pozdraviše i popeše u šumariju. Casnik je, sve jednako psujuci s jedva primjetnim tatarskim naglaskom, odvezao konja od stabla, uzjašio i galopom se izgubio u dubini šume. Sestra je sve to nijemo gledala.
Najednom njezino se lice iskrivi od užasa.
Što to radite? S uma ste sišli – vrisnula je i zaletjela se prema dvojici lakših ranjenika, koji su uz nosila išli na previjanje.
Na nosilima su nosili nesretnika strašno, jezivo iznakažena. Krhotina granate, koja mu je, ne ubivši ga, raskidala lice, jezik mu i zube pretvorila u krvavu kašu, zaglavila se izmedu celjusnih kostiju na mjestu razrovanog obraza. Tanušnim glasicem, posve neljudskim, unakaženi je ispuštao kratke, iskidane jecaje, koji su se morali shvatiti kao molba da mu se prekrati nezamislivo mucenje.
Sestri se cinilo da su se ona dvojica ranjenika, koji su išli uz nosila, potreseni njegovim jaucima, spremali da golim rukama izvuku taj strašni željezni iver iz njegova obraza.
Što biste vi, to ne ide tako! To ce kirurg, instrumentima. Bude li trebalo. (Bože, Bože, uzmi ga k sebi, ne cini da posumnjam u tvoje postojanje!)
Tren poslije, dok su ga dizali na trijem, ranjenik jekne, zadrhta cijelim tijelom i izdahne.
Umrli je bio redov-rezervist Gimazetdin; casnik što se u šumi svadao – njegov sin, potporucnik Galiulin; sestra je bila Lara,
Gordon i Živago – svjedoci; svi su bili tu, jedni uz druge, jedni se nisu prepoznali, drugi se nikad i nisu poznavali, pa je tako ponešto ostalo zauvijek neostvareno, a drugo je, da bi se izrazilo, moralo cekati iducu priliku i novi susret.

11.

U tom kraju sela su na neki zacudan nacin ostala nedirnuta. U moru ruševina predstavljala su neobjašnjivo sacuvane otocice. Gordon i Živago sveceri su se vracali kuci. Sunce je zapadalo. U selu kroz koje su prolazili jedan je mlad kozak, uz složan smijeh prisutnih, bacao uvis bakrenu paru i nagonio starog sjedobradog Židova u dugacku ogrtacu da je hvata. Starac nije uspijevao. Bakrenjak je, promicuci izmedu njegovih jadno raskriljenih ruku, padao u blato. Starac se saginjao za njim, a kozak ga udarao u stražnjicu, dok se družina uokolo, zacenuta od hihota, hvatala za trbuhe. U tome je bila sva zabava. Zasad bezopasna, ali nitko nije mogao jamciti da se nece pretvoriti u nešto ozbiljnije. Iz kucerka preko puta istrcavala je starica, s kricima pružala ruke prema starcu i svaki se cas bojažljivo skrivala. Dvije djevojcice s prozora kucice gledale su u djeda i plakale.
Kocijaš kojem je sve to bilo vrlo smiješno povede zapregu korakom da bi se gospoda imala vremena pozabaviti. Ali Živago pozva kozaka, izgrdi ga i naredi da prekine ponižavanje.
Na zapovijed, vaše blagorode28 – odgovori spremno kozak. – Nismo mi to za pravo, tako samo, za smijeh.
Preostali su dio puta Gordon i Živago šutjeli.
To je strašno – zapoce Jurij Andrejevic na ulasku u njihovo selo. – Ti jedva da možeš i zamisliti koliko se stradanja u ovom ratu srucilo na leda nesretnoga židovskog stanovništva. I to baš u onim podrucjima u koja su ih prisilno dovodili. A za sve što su doživjeli, za progone, otimacinu i razaranja još su im dodatno placali pogromima, porugom i optužbom da u njima nema dovoljno patriotizma. A odakle bi ga i bilo, kad kod neprijatelja imaju sva prava, a kod nas jedino progone. Proturjecna je vec i sama mržnja prema njima. Potice je ono što bi trebalo ganuti i pobuditi naklonost. Njihovo siromaštvo i skucenost, slabost i nesposobnost da uzvrate udarce. Neshvatljivo. Kao sudbina.
Gordon ništa ne odgovori.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:21 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



12.

I opet su ležali s obiju strana dugoga uskog prozora; bila je noc i oni su razgovarali.
Živago je pricao Gordonu kako je na bojištu vidio cara. Znao je pripovijedati. Dogodilo se to prvoga njegovog proljeca na ratištu. Zapovjedništvo jedinice u kojoj je služio smjestilo se u Karpatima, u kotlini koju je prema madarskoj strani zatvarala upravo ta jedinica.
Na dnu kotline nalazio se željeznicki kolodvor. Živago je opisivao krajolik, planine obrasle silnim jelama i borovima s bijelim pramenovima oblaka prionulih uz njih i s kamenim liticama sivog škriljca i grafita koje su se pomaljale iz šuma kao gole plješe izlizane u gustom krznu. Bilo je vlažno i sivo travanjsko jutro, mracno kao taj škriljac, odasvud pritisnuto brdima i zato nepokretno i zagušljivo. Isparavala se vlaga. Maglica je ležala nad kotlinom i sve se pušilo, sve se u maglenim tracima vuklo u visinu – dim iz lokomotiva na kolodvoru, siva isparenja ponad livada, tmurne planine, mracne šume i tamni oblaci.
Tih je dana car obilazio Galiciju. Iznenada se saznalo da dolazi i ovdje smještenoj jedinici cijem je zapovjedništvu pripadao i Živago.
Car je mogao prispjeti svakog trenutka. Za njegov docek na peronu je postrojena pocasna straža. Prode sat, cak i dva u zamornu cekanju. Napokon projuriše jedan za drugim dva vlaka pratnje. Malo poslije stiže i carski.
U pratnji velikog kneza Nikolaja Nikolajevica car je obišao postrojene grenadire. Svaki slog njegova tihog pozdrava, poput razigrane vode u zanjihanim vjedrima, izazivao je bure i pljuskove gromovito prolamanog – hura.
Zbunjeno nasmiješeni car doimao se starije i tužnije nego na rubljama i medaljama. Imao je uvelo i pomalo podbuhlo lice. Povremeno bi kao krivac gledao u Nikolaja Nikolajevica ne znajuci što se u kojem casu ocekuje od njega, i tada bi se Nikolaj Nikolajevic s poštovanjem naginjao k njegovu uhu ili ga cak bez rijeci, pokretom obrva ili ramena vadio iz nevolje.
U to sivo, toplo planinsko jutro car je izgledao jadno, a strašna je bila pomisao da toliko bojažljiva suzdržanost i zbunjenost može biti samom srži silnika koji svojom slabošcu sudi na smrt i dijeli milost, okiva i oslobada.
Morao je izreci nešto u smislu: ja, moj mac i moj narod, kao Wilhelm, ili nešto u tom stilu. Ali svakako za narod, neizostavno. A on, shvacaš li to, bio je ruski prirodan i tragicno uzdignut nad takvim trivijalnostima. Jer je takva teatralnost nezamisliva u Rusiji. Zato što je teatralnost, zar ne? Još i razumijem što su bili narodi u Cezarovo doba, kojekakvi Gali, ili Svevi ili Iliri. Ali vec od tih vremena to je izmišljotina što traje samo zato da bi carevi, politicari i kraljevi mogli govoriti: narod, moj narod.
Sada je bojište preplavljeno dopisnicima i komentatorima. Zapisuju »zapažanja«, izreke narodne mudrosti, pohode ranjenike, izgraduju novu teoriju narodne duše. To je neke vrste novi Dalj29, jednako izmišljen, lingvisticka grafomanija frazerske logoreje. To je jedna vrsta. Postoji i druga. Odsjecna rijec,
»crteži i slicice«, skepticizam i mizantropija. Kod jednoga, na primjer, (sam sam procitao) ima ovakvih recenica: »Siv dan, kao jucer. Od jutra kiša, kaljuža. Kroz prozor gledam put. Njime se u beskonacnoj povorci vuku zarobljenici. Voze ranjenike. Puca top. Opet puca, danas, kao jucer, sutra, kao danas, i tako svaki dan, svaki trenutak...« Pomisli samo, kako pronicljivo i oštroumno! Ali što se okomio na top? Kakva cudna pretenzija, od topa tražiti raznolikost! Zašto se, umjesto topu, ne bi cudio sebi koji iz dana u dan puca prebrajanjima, zarezima i frazama, zašto ne prekrati pucnjavu novinskim covjekoljubljem, nasrtljivim poput bušjih skokova? Kako ne shvaca da on, a ne top, mora biti uvijek nov, ne ponavljati se, da se iz besmislica nakupljenih u novinarskoj bilježnici nikada ne stiže do smisla, da cinjenica i nema
dok covjek u njih ne unese nešto svoje, neki djelic oslobodena ljudskog genija, neku pricu.
Zapanjujuce istinito – prekide ga Gordon. – Sad bih ti odgovorio o sceni koju smo danas vidjeli. Onaj kozak što je onako ponižavao jadnog starcica; jednako kao i u tisuce takvih slucajeva, a to su, naravno, primjeri najprimitivnije podlosti o kojoj ne treba filozofirati, nego udariti po gubici; stvar je jasna. Ali kad je rijec o Židovima, filozofija je u cjelini primjenjiva, i tada se preokrece na neocekivanu stranu. Ja ti tu i ne govorim ništa novo. Sve te moje misli, kao i tvoje pokupljene su kod tvoga ujaka.
Što je to narod? – pitaš. Treba li ga tetošiti, ili ce za nj uciniti više onaj koji ce ga, i ne misleci o njemu, samom ljepotom i uzvišenošcu svojih djela uzdizati do narodnosti, slaveci ga i ovjekovjeciti? Da, naravno, naravno. O kakvim se uopce narodima može govoriti u kršcansko doba? To nisu puki narodi, nego preobraceni, promijenjeni narodi; radi se upravo o preobracenju, a ne o vjernosti nekim starim naceilma. Uzmimo Evandelje. Što je ono reklo na tu temu? Prvo, ono nije bilo tvrdnja; tako je to, kaže se, i tako. Ono je bilo ponuda bezazlenima i bojažljivima. Ono je nudilo: hocete li postojati na nacin kakva još nije bilo, hocete li blaženstvo duha? I svi su ponudu prihvatili, osvojeni za tisucljeca.
Kad je ono govorilo da u Božjem carstvu nema Helena i Judejaca, zar je htjelo reci samo to da su pred Bogom svi jednaki? Ne, za to nije bilo nužno Evandelje, to su prije njega znali i grcki filozofi, i rimski moralisti, i proroci Staroga zavjeta. Ono je govorilo: u tom srcem zamišljenom novom nacinu postojanja i novom nacinu odnošenja, koje se naziva kraljevstvom Božjim, nema naroda, postoji samo covjek.
Pa i ti si govorio da je stvarnost besmislena ako se u nju ne unese smisao. Kršcanstvo, misterij pojedinca i jest upravo ono što treba unositi u stvarnost da bi ona za covjeka poprimila neko znacenje.
Govorili smo o prosjecnim javnim poslenicima koji nemaju što reci životu i svijetu u cjelini, o drugorazrednim silama koje su bornirano zainteresirane da uvijek postoji neki narod, najbolje mali, koji ce stradavati, da bi one mogle o tome raspredati i profitirati na milosrdu. Potpuna i nedvojbena žrtva te stihije jest židovstvo. Nacionalna ideja nametnula mu je pogubnu nužnost da bude i ostane narodom, samo narodom kroz vjekove u kojima se, upravo snagom što se rodila u židovstvu, ostali svijet oslobadao te ponižavajuce nužnosti. Zapanjujuce! Kako se to moglo dogoditi? Taj blagdan, to izbavljenje od davolske prosjecnosti, taj uzlet nad ogranicenom svakodnevicom, sve se to rodilo na njihovu tlu, govorilo njihovim jezikom i pripadalo njihovu plemenu. Oni su to vidjeli, culi i propustili! Kako su mogli iz sebe ispustiti dušu tako privlacne ljepote i snage, kako su mogli prihvatiti da, usporedo s njezinim trijumfom i carovanjem, oni ostanu tek praznom ljušturom koju je to cudo odbacilo. Cemu to dobrovoljno muceništvo, kome je potrebno vjekovno ponižavanje i krvarenje tolikih nevinih staraca, žena i djece, profinjenih, sklonih dobru i srdacnih! Zašto su u svim narodima tako beznadno nedaroviti upravo rodoljubni pisci? Zašto duhovni vode toga naroda nisu otišli dalje od olako ponudenih oblika svjetske boli i ironizatorske mudrosti? Zašto nisu, riskirajuci da raskinu s neopozivošcu svoje zadace, kao što se pod pritiskom rasprskavaju parni kotlovi, raspustili tu legiju za koju se ne zna ni za što se bori ni za što umire? Zašto nisu rekli: »Opametite se. Dosta je. Više ne treba. Ne zovite se kao do sada. Ne zbijajte se u gomilu, raspršite se. Budite sa svima. Vi ste prvi i najbolji kršcani na svijetu. Vi ste upravo ono cemu su vas suprotstavljali najlošiji i najslabiji medu vama.«

13.
Sljedecega dana, dolazeci na objed, Živago rece:
Eto, jedva si cekao da kreneš, pa i docekao. Ne mogu reci »sa srecom«, jer kakva je to sreca kad nas opet potiskuju i razbijaju? Put je na istok slobodan, ali sa zapada nas gone. Cijelom je sanitetu naredeno povlacenje. Krecemo sutra ili prekosutra. Kamo – to se ne zna. Karpenko, rublje Mihajla Grigorjevica, naravno, nije oprano. Govorio bukvanu, ne govorio, sve je isto.
Nije slušao što posilni petlja kao opravdanje, a nije obracao pažnje ni Gordonovu ogorcenju što je
nosio Živagovo rublje i što ce morati i otputovati u njegovoj košulji. Nastavljao je:
Eh, naše življenje na maršu, cigansko je to cergarenje. Kad smo ovamo ulazili, ništa mi nije bilo po volji – nit je pec dobro postavljena, i strop je nizak, i prljavo je, i zagušljivo. A više, ubij me, i ne sjecam se gdje smo prije toga boravili. Sada mi se cini da bih cijelu vjecnost bio u stanju proživjeti ovdje, gledajuci tu pec u uglu sa suncem na plocicama i sjenom ulicnog stabla što se krece po njoj.
Bez žurbe su poceli pakirati.
Nocu ih probudi buka i krika, pucnjava i strka. Selo je bilo zloslutno osvijetljeno. Iza prozora su promicale sjene. S druge strane zida probudili se ukucani i uzvrpoljili.
Skoci van, Karpenko, vidi kakav je to metež – naredi Jurij Andrejevic.
Ubrzo sve bi jasno. Živago se na brzinu obukao i sam pošao u lazaret provjeriti glasine koje se pokazaše tocnim. U tom dijelu Nijemci su slomili otpor. Obrambena se crta pomakla bliže selu i nastavila se primicati. Selo se našlo pod vatrom. Bolnicu i sve oko nje hitro su izvlacili ne cekajuci zapovijed o evakuaciji. Do zore su kanili izici.
Ti ceš s prvim ešelonom; kola upravo polaze, ali rekao sam da te pricekaju. Pa, zbogom. Otpratit cu te da vidim kako ceš se smjestiti.
Trcali su prema drugom kraju sela, gdje se skupljao transport. Protrcavajuci, sagibali su se i skrivali izmedu kuca. Ulicom su zviždali i fijukali meci. S raskrsnica od kojih su putovi vodili u polja moglo se vidjeti kako se šrapneli razlijecu u plamenim kišobranima.
A ti? – u trku je pitao Gordon.
Ja cu poslije. Moram još kuci po stvari. S drugom cu partijom.
Oprostiše se kod seoske ograde. Nekoliko kola i kocija sudarajuci se medu sobom krenuše u povorci polako se poravnavajuci. Jurij Andrejevic mahnu rukom prijatelju u odlasku. Osvjetljavao ih je plamen zapaljene staje.
Zaklonjen uglovima kuca Jurij Andrejevic požuri natrag. Dvije kuce prije njegova trijema oborila ga je snažna eksplozija i ranila krhotinom granate. Obliven krvlju pao je nasred puta i izgubio svijest.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:22 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


14.

Pokretna bolnica zagubila se uz prugu u jednom od gradica zapadne oblasti, nedaleko od glavnoga zapovjedništva. Tekli su topli dani kraja veljace. U casnickoj sobi za rekonvalescente, po želji Jurija Andrejevica, koji se ondje lijecio, bio je otvoren prozor uz njegovu postelju.
Bližio se objed. Bolesnici su vrijeme kratili kojecim. Rekli su im da je u bolnicu stigla nova sestra i da ce ih danas obici. Preko puta Jurija Andrejevica ležao je Galiulin, razgledavao tek prispjelu »Rec’« i
»Russkoe slovo« i ljutio se zbog tekstova koje cenzura nije propustila. Jurij Andrejevic citao je Tonjina pisma skupljana na vojnoj pošti i odjednom isporucena. Vjetar je šušketao stranicama pisama i novina. Zacuše se lagani koraci, i Jurij Andrejevic diže oci s pisma. U sobu je ušla Lara.
Svaki za se, ne znajuci to jedan za drugoga, Jurij Andrejevic i potporucnik su je prepoznali. Ona pak njih ne. Rece:
Dobar dan. Zašto je prozor otvoren? Zar vam nije hladno? – i pride Galiulinu.
Što je vama? – upita i uze ga za ruku da mu opipa puls, ali je ubrzo morala zbunjeno sjesti na stolac uz njegov ležaj.
Kakvo iznenadenje, Larisa Fjodorovna – rece Galiulin. – Ja sam bio u istom puku s vašim mužem i znao sam Pavla Pavlovica. Kod mene su njegove stvari za vas.
Nije moguce, nije moguce – ponavljala je. – Kako zapanjujuca slucajnost. I vi ste ga znali? Kažite brzo, kako se to dogodilo? Poginuo je zatrpan zemljom? Ne skrivajte ništa, ne bojte se. Ja sve znam.
Galiulin nije imao hrabrosti da joj potvrdi ono što je znala preko glasina. Odlucio je lagati kako bi je
umirio.
Antipov je zarobljen – rece. – U jurišu se sa svojom jedinicom probio predaleko naprijed i našao se sam. Opkolili su ga. Morao se predati.
Ali Lara nije povjerovala. Neocekivani ju je i zbunjujuci razgovor uzrujao. Nije mogla svladati navalu suza, a nije željela plakati pred nepoznatima. Brzo ustade i izide u hodnik da se pribere.
Za koji casak vratila se prividno mirna. Izbjegavala je pogledati u Galiulina da iznova ne zaplace.
Prilazeci postelji Jurija Andrejevica, ona rastreseno rece:
Dobar dan. Što je vama?
Jurij Andrejevic je opazio njezino uzbudenje i suze, htjede je upitati što joj je, htio joj je ispricati da ju je dvaput u životu vidio, kao gimnazijalac i kao student, a onda pomisli kako bi to moglo ispasti familijarno, a ona krivo shvatiti. Odjednom se sjeti mrtve Ane lvanovne u lijesu i Tonjinih krikova onda u Sivcevom, suzdrža se i samo rece:
Hvala vam. Ja sam lijecnik i sam se lijecim. Ništa mi ne treba.
»Zašto se vrijeda?« pomisli Lara i zacudeno pogleda tog neznanca prcasta nosa, koji se nicim nije isticao.
Nekoliko dana bilo je promjenjivo, nestalno vrijeme, a topli vjetar carlijao je u nocima koje su pahnule na mokru zemlju.
Svih tih dana iz zapovjedništva su stizale cudne vijesti; od kuce, iz unutrašnjosti zemlje dolazili su uznemirujuci glasi. Telegrafska se veza s Petrogradom prekidala. Svuda, na svakom su se uglu vodili politicki razgovori.
Za svoga dežurstva sestra Antipova je dvaput obilazila sobe, ujutro i uvecer, izmjenjivala beznacajne opaske s bolesnicima iz drugih soba, pa i s Galiulinom, s Jurijem Andrejevicem. »Cudan i zanimljiv covjek«, mislila je. – Mlad i neljubazan. Prcast, i ne može se nikako reci da je osobito lijep. Ali pametan u najboljem smislu rijeci, živa i privlacna uma. Uostalom, to i nije važno. Važno je sada s ovdašnjim obvezama završiti i premjestiti se u Moskvu, bliže Katjenjki. A u Moskvi pak dobiti otpust iz milosrdnih sestara i vratiti se kuci u jurjatinsku gimnaziju. Jer jasno je da za jadnoga Pašu nema nikakve nade, pa nema ni potrebe da i dalje od sebe pravi ratnu heroinu, kad je ionako sve bilo smišljeno samo da bi tragala za njim.
Što li je s Katjenjkom? Siroce nesretno (i tu bi uvijek zaplakala). U posljednje su vrijeme vidljive vrlo oštre promjene. Sve doskora dug prema domovini i vojnicko junaštvo bili su uzvišeni javni osjecaji. Ali rat je izgubljen – to je nesreca iz koje izviru sve druge, sve je obešcašceno, ništa više nije sveto.
Odjednom se sve promijenilo, u tonu, u zraku, ne znaš kako misliti i koga slušati. Kao da su te cijelog života vodili za ruku, kao dijete, a sada odjedanput, uci se ici sama. A nikoga uokolo, ni bližnjih ni autoriteta. Onda poželiš uteci onom najglavnijem – izvoru života, ili ljepoti, ili istini – da bi one, a ne ispreturane ljudske ustanove, upravljale tobom, potpuno i bez sažaljenja, punije no što je bilo u mirnom i uhodanom životu, zdrmanom i uništenom. Ali u njezinu slucaju – Lara se na vrijeme trgnula – njezin ce cilj i njezina neminovnost biti Katjenjka. Sada, bez Paše, Lara je samo majka, i sve ce svoje sile usmjeriti prema Katjenjki, maloj sirotici.
Juriju Andrejevicu javiše kako su Gordon i Dudorov bez njegova znanja objavili njegovu knjižicu, da je hvaljena, da mu proricu veliku književnu buducnost i da je ovog casa u Moskvi vrlo zanimljivo i nemirno, raste mukli bijes nižih slojeva, da se nalazimo pred necim važnim, približavaju se ozbiljni politicki dogadaji.
Bilo je duboko u noc. Jurija je Andrejevica zahvatila strašna pospanost. Drijemao je na prekide i umišljao kako zbog dnevnih uzrujavanja ne može zaspati, da uopce ne spava. Vani je zjevkao i vrpoljio se bunovan vjetar koji je sanjivo disao. Plakao je i šušketao: »Tonja, Šurocka, kako ceznem za vama, kako bih rado kuci, na posao!« Uz mrmor vjetra on je spavao, budio se i opet tonuo u san u brzu smjenjivanju srece i trpnje, silovitu i nemirnu kao to nestalno vrijeme, kao ta neuravnotežena noc.
Lara pomisli: »Pokazao je toliko brige da mi sacuva te uboge Pašine stvari, a ja, guska, ni da ga za ime upitam, ni odakle je.«
Da bi propušteno nekako nadoknadila i iskupila svoju nezahvalnost, ona je za sljedece jutarnje vizite o svemu ispitala Galiulina i svemu se s uzdasima cudila.
»Gospode Bože! Brestska dvadeset osam, Tiverzinovi, revolucionarna zima tisucu devetsto pete godine! Jusupka? Ne. Jusupku nisam poznavala, ili se ne sjecam, oprostite. Ali godina, ta godina i dvorište! To je istina, bilo je takvo dvorište i takva godina! O, kako je živo odjednom sve to opet osjetila! I pucnjavu tadašnju (kako ono, samo da se sjetim) i »Kristovo mnijenje«! O, kako silno covjek, kako duboko osjeca u djetinjstvu, na pocetku. Oprostite, oprostite, vaše je ime, potporucnice? Da, da, vec ste mi rekli. Hvala, veliko vam hvala. Kakva sjecanja, Osipe Gimazetdinovicu, kakve ste misli u meni probudili!«
Cijeli je dan hodala s »tim dvorištem« u sebi, uzdisala i gotovo naglas razmišljala.
Pomisli samo, Brestska dvadest osam! I, evo opet pucnjave, ali koliko strašnije! Nije to kao onda –
»djecaci pucaju«. Porasli su – i svi su ovdje, u vojnicima, sav bezazleni puk iz onih dvorišta i ovakvih istih sela. Cudovito! Cudovito!
Udarajuci štapovima i štakama u prostoriju udoše, utrcaše i došepaše invalidi i pokretni bolesnici iz susjednih soba i povikaše uglas:
Važni dogadaji. U Petrogradu ulicni neredi. Petrogradski garnizon prešao na stranu ustanika.
Revolucija.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:23 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Peti dio
RASTANAK S PROŠLIM

1.

Grad se zvao Meljuzejevo. Ležao je na crnici. Kao oblak skakavaca nad njegovim je krovovima lebdjela crna prašina koju su dizale vojnicke kolone i komore što su se valjale kroza nj. Od jutra do mraka išle su u oba smjera, s ratišta i na ratište, iako više nije bilo jasno ratuje li se još ili je rat vec gotov.
Svakog dana neprestano su poput gljiva nicali novi posli. I sve su ih prebacivali njima – Živagu, porucniku Galiulinu i sestri Antipovoj, i još nekolicini iz njihove jedinice, uglavnom ljudima iz vecih gradova, iskusnijim i prokušanijim.
Oni su sjedili u gradskoj samoupravi, bili komesari na nižim položajima u vojsci i u sanitetu, a izmjenjivanje na tim dužnostima shvacali su kao razonodu na cistu zraku, kao igru lovice. Ali sve su cešce iz te lovice pomišljali na kucu i svoja prava zanimanja.
Živaga je rad cesto i živo dovodio u vezu s Antipovom.

2.

Za kišna vremena crna se prašina pretvarala u tamno blato kavene boje koje je prekrivalo gradske ulice, uglavnom nepoplocane.
Gradic je bio nevelik. Bilo s kojega njegova mjesta, iza svake okuke javljala se tmurna stepa i turobno nebo, prostori rata, prostori revolucije.
Jurij Andrejevic pisao je ženi:
»U vojsci se nastavlja rasulo i anarhija. Poduzimlju se mjere za jacanje vojnicke stege i borbenog morala. Obišao sam obližnje jedinice.
Na kraju, umjesto postskriptuma, iako sam ti o tome mogao pisati i mnogo ranije: ovdje mi je desna ruka neka Antipova, milosrdna sestra iz Moskve, rodom s Urala.
Pamtiš li još da je one strašne božicne noci, kad je umrla tvoja mama, neka djevojka pucala u državnog tužioca? Poslije su joj, cini mi se, i sudili. Sjecam se, tada sam ti kazao da sam zajedno s Mišom tu studenticu, dok je još bila gimnazijalka, susreo u jednom prljavom pansionu, u koji smo dospjeli s tvojim tatom, ne znam više kojim povodom, ali po cicoj zimi, a sada pomišljam da je to moglo biti iste godine kad i oružani ustanak na Presni. Eto, ona ti je ta Antipova.
Nekoliko sam puta pokušavao krenuti kuci. Ali to nije tako jednostavno. Ne zadržavaju toliko poslovi koje bismo bez teškoca mogli predati drugima. Teškoce su vec u samu putovanju. Vlakovi ili uopce ne
voze ili su toliko pretrpani da se u njih nije moguce ubaciti.
Medutim, jasno je da to ne može tako ubeskraj. Zato je nekoliko izlijecenih, otpuštenih i oslobodenih ljudi, medu njima ja, Galiulin i Antipova, odlucilo da iduce nedjelje krecemo, a radi lakšeg putovanja polazimo svaki za sebe u razlicite dane.
Dakle, bilo koji dan mogu se sruciti kao snijeg s krova. Ipak, pokušat cu brzojaviti.« No prije odlaska Jurij je Andrejevic uspio dobiti i odgovor Antonine Aleksandrovne.
U pismu, u kojem su jecaji remetili recenicne sklopove, a packe i kaplje suza predstavljale tocke, Antonina Aleksandrovna nagovarala je muža da se ne vraca u Moskvu, nego da pode ravno na Ural za tom zadivljujucom sestrom, kojoj je život pun tolikim znamenjima da se skromni Tonjin životni put ne da usporedivati s njezinim.
»O Saši se i njegovoj buducnosti ne brini«, pisala je. »Zbog njega se neceš postidjeti. Obecajem ti da cu ga odgajati na istim onim nacelima koja si i ti kao djecak osjetio u našem domu.«
»Ti si luda, Tonja», požurio je da odgovori, »kakvo sumnjicenje! Pa zar ti ne znaš, ili znadeš tako slabo da ste me samo ti, pomisao na tebe i vjernost tebi i našem domu spašavali od smrti i svih drugih nevolja za ove dvije strašne i uništavajuce ratne godine? Uostalom, pustimo rijeci. Ubrzo cemo se vidjeti, nastaviti raniji život i sve objasniti.
Ali to što si mi mogla ovako odgovoriti straši me iz posve drugih razloga. Ako sam ti dao povoda za onakav odgovor, možda se ja doista ponašam dvosmisleno, pa sam tada kriv i pred tom ženom koju dovodim u zabludu i kojoj cu se morati ispricati. Ucinit cu to cim se vrati s obilaska nekoliko susjednih sela. Pokrajinsku upravu, koja je nekad postojala samo u gubernijama i kotarevima, sada uvode i u manje oblasti i opcine. Antipova je otišla pomoci svojoj znanici koja radi kao instruktor na tim zakonodavnim novotarijama.
Neobicno je da ja, živeci u istoj kuci s Antipovom, dosad ne znam gdje je njezina soba i da me to nikad i nije zanimalo.«

3.

Iz Meljuzejeva su vodila dva veca puta, na istok i na zapad, Zemljani je išao preko šume do žitnog trgovišta Zibušino, administrativno podredenog Meljuzejevu, iako ga je inace u svemu nadilazilo. Drugi je, nasut tucanikom, bio prosjecen preko mocvarnih, ljeti prosušenih livada prema Birjucama, raskršcu dviju željeznickih pruga nedaleko od Meljuzejeva.
U Zibušinu je u lipnju vec dva tjedna postojala nezavisna zibušinska republika koju je proglasio mjesni mlinar Blažejko. Republika se oslanjala na dezertere dvjesto dvanaestog pješackog puka, koji su s oružjem napustili položaje i preko Birjuca našli se u casu prevrata u Zibušinu.
Republika nije priznavala Privremenu vladu30 i odcijepila se od Rusije. Novovjerac Blažejko, koji se u mladosti dopisivao s Tolstojem, proglasio je novo tisucljetno zibušinsko carstvo, zajedništvo rada i imanja, a opcinsku upravu prekrstio u apostolat.
Zibušino je odvajkada bilo vrelo razlicitih bajanja i pretjerivanja. Nalazilo se u mracnim šumama, u dokumentima se spominjalo još iz Smutnog vremena31, a njegova je okolica sve do novijega doba vrvjela razbojnicima. Bogatstvo njegovih trgovaca i nevjerojatna plodnost zemlje ušli su i u pricu. Neke praznovjerice, obicaji i jezicne osobitosti kojima se odlikovao ovaj zapadni dio ratnog poprišta dolazile su upravo iz Zibušina.
Sada se slicne bajke pricalo o Blažejkovom prvom pomocniku. Uvjeravali su da je gluhonijem tobože od rodenja, ali da u nadahnucu dobiva dar govora, koji mu se iza prosvjetljenja iznova gubi.
U srpnju je zibušinska republika propala. U mjestance je ušla jedinica vjerna Privremenoj vladi.
Istjerani iz Zibušina, dezerteri su otišli prema Birjucama.
Ondje iza putova protezalo se nekoliko kilometara krcevine na kojoj su stršili panjevi zarasli u jagode, uokolo su ležali polurazvaljeni hvatovi starog neizvezenog drveta i urušavale se zemunice nekadašnjih sezonskih drvosjeca. Ondje su se i smjestili dezerteri.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:24 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



4.

Bolnica u kojoj je doktor najprije ležao, onda u njoj služio, a sad se spremao da je ostavi, nalazila se u vili grofice Žabrinske, koju je vlasnica pocetkom rata namijenila ranjenicima.
Jednokatna vila zauzimala je jedno od boljih mjesta u Meljuzejevu. Nalazila se na križanju glavne ulice sa središnjim gradskim trgom, takozvanim placom, na kojem su ranije vježbali vojnici, a sada se održavali vecernji mitinzi.
Položaj na raskrižju otvarao je iz vile dobar pogled na nekoliko strana. Uz glavnu ulicu i trg iz vile se vidjelo i susjedno dvorište – kukavno provincijsko imanje koje nicim nije odskakalo od seoskog. Vidio se takoder i stari groficin vrt na koji se vila naslanjala stražnjom stranom.
Žabrinskoj ta vila nikad i nije predstavljala posebnu vrijednost. Njoj je u kotaru pripadalo veliko imanje »Razdoljno«, a vila joj služila tek za poslovne dolaske u grad i kao sabiralište gostiju koji bi ljeti stizali sa svih strana na imanje.
Sada je u kuci bila bolnica, a vlasnica je dopala zatvora u Petrogradu, u kojem je inace stanovala. Od nekadašnje služincadi u vili su preostale dvije zanimljive žene, mademoiselle Fleury i bivša groficina kuharica Ustinja.)bod=e n:
Sijeda i rumena starica, mademoiselle Fleury u širokoj iznošenoj haljini, prljava i rašcupana, stružuci papucama, vrzmala se bolnicom, s kojom se srodila kao nekada i s obitelji Žabrinskih, i na lošem je ruskom vjecito nešto pripovijedala gutajuci završetke ruskih rijeci na francuski nacin. Zauzela bi pozu, razmahivala rukama i pri kraju brbljarije zapadala u hripljivo hihotanje koje je završavalo u dugu i nezaustavljivu kašlju.
Mademoiselle se cinilo da je zavirila u dušu sestri Antipovoj. Vjerovala je da se doktor i sestra moraju svidati jedno drugome. Predajuci se svodnickoj strasti, duboko urasloj u njezinu romansku prirodu, mademoiselle se veselila kad bi ih zatekla zajedno, znacajno im se grozila prstom i vragoljasto namigivala. Antipova se zbunjivala, doktor se ljutio, ali se mademoiselle poput svake cudakinje cvrsto držala svojih tlapnji i ni za što ih se ne bi odrekla.
Još zanimljivija spodoba bila je Ustinja. Nesklapna stasa, sužena prema vrhu, podsjecala je na kvocku. Bila je hladna i trezvena do pakosti, ali se ta njezina osobina spajala sa sujevjerjem bezgranicne uobrazilje.
Ustinja je znala svu silu narodnih bajalica, pa ni koraka iz kuce ne bi napravila da ne izrekne cini za vatru u peci ili ne prošapce u kljucanicu protiv neciste sile. Bila je iz Zibušina. A govorilo se i da je kci seoskog vješca.
Ustinja je mogla godinama šutjeti, ali samo do prvog napada poslije kojeg bi iz nje provalilo. Tada se nije dala zaustaviti. Strast joj je bila bitka za istinu.
Poslije pada zibušinske republike meljuzejevski je izvršni odbor poceo kampanju protiv anarhistickih ideja koje su dolazile iz mjestašca. Na placu su se svake veceri održavali spontani, mirni mitinzi, na koje su dolazili malobrojni besposleni Meljuzejevci, baš kao što su u prošlim vremenima za vedrih ljetnih veceri izlazili na sjedjeljke kod vrata vatrogasnog doma. Te je skupove poticao meljuzejevski kulturno- prosvjetni referent i na njih slao domace ili sa strane pridošle govornike. Oni su proglašavali najgorom besmislicom price o zibušinskom gluhonjemaku koji govori, pa je on bio vrlo cesta tema u njihovim raskrinkavanjima. No mali su meljuzejevski zanatlije, soldatuše i bivša vlastelinska služincad bili drugacijega mišljenja. Gluhonjemak koji govori njima nije bio besmislica. Stali su na njegovu stranu.
Medu neuskladenim glasovima što su dopirali iz gomile u njegovu zaštitu cesto se cuo i Ustinjin. U pocetku se ustezala, nije joj dala ženska stidljivost. No polako pribiruci hrabrost, pocela je sve odlucnije zaskakivati govornike s mišljenjima koja su bila nepoželjna u Meljuzejevu. I postupno postala pravo pravcato brbljalo s govornice.
U vili se kroz otvorene prozore mogao cuti jednolik bruj glasova s trga, a u posebno tihim vecerima i dijelovi pojedinih govora. Cesto bi, dok je govorila Ustinja, u sobu utrcavala mademoiselle, nagovarala prisutne da slušaju i nagrdujuci rijeci dobrodušno se rugala:
Raspus! Raspus! Sarsk ništ! Zibuš! Gljukonem! Izda! Izda!
U sebi se pak mademoiselle ponosila tom jezicavom oštrokondžom. Bile su medusobno nježne, ali istovremeno i gundale jedna na drugu.

5.

Jurij Andrejevic se polako pripremao za odlazak. Obilazio je kuce i urede u kojima se imao s kime oprostiti i pripremao potrebne papire.
U to vrijeme na putu prema vojsci u gradu se zaustavio novi komesar toga dijela fronte. O njemu se pricalo da je gotovo još djecak.
Bili su to dani pripreme za novi veliki napad. Pokušavalo se preokrenuti raspoloženje vojnickih masa.
I stezalo. Osnovani su vojnorevolucionarni sudovi i vracena je nedavno ukinuta smrtna kazna.
Prije polaska doktor se morao odjaviti kod zapovjednika, a tu je dužnost u Meljuzejevu obavljao nacelnik vojnog odsjeka, »kotarski«, kako su ga skraceno zvali.
Kod njega je obicno bila silna strka. Gužva se nije zaustavljala pod strehom i u dvorištu, nego se protezala do pola ulice ispod uredskih prozora. Do stolova se nije dalo progurati. U žagoru stotina glasova ništa se nije razabiralo.
Toga se dana nije radilo. U praznoj i tihoj kancelariji pisari, nezadovoljni sve zamršenijim uredskim poslovima, šuteci su pisali i podsmješljivo se zgledavali. Iz nacelnikova ureda dopirali su veseli glasovi, kao da su svi tamo poraskapcali bluze i osvježavali se necim hladnim.
U zajednicku kancelariju odande je izišao Galiulin i, kad ugleda Živaga, pokretom cijelog tijela kao da se spremi potrcati, pozva doktora da se pridruži opcem veselju.
Doktor je ionako morao k nacelniku po potpis. Unutra sve zatece u pravome umjetnickom neredu.
Gradska senzacija i junak dana, novi komesar, umjesto na putu prema svome odredištu, nalazio se tu, u kancelariji, koja nije imala nikakve veze sa stvarnim štapskim funkcijama i operativnim pitanjima, nalazio se pred upraviteljima vojno-papirnog carstva, stajao pred njima i krasnoslovio.
– O, evo još jedne naše zvijezde – rece kotarski predstavljajuci doktora komesaru, koji ga pun sebe i ne pogleda, a kotarski promijeni položaj tek toliko da bi potpisao pruženi doktorov papir, pa se vrati u raniju pozu uz ljubazan pokret rukom koji je doktora upucivao nisku i mekom tabureu nasred sobe.
U cijelome društvu jedino se doktor smjestio pristojno. Drugi su sjedili tko cudnije, tko neprilicnije. Kotarski je, poduprijevši glavu rukom poput Pecorina32, napola ležao ispred pisaceg stola, njegov se pomocnik sklupcao preko puta na bocnom jastuku divana i podvio noge pod sebe kao na damskom sedlu, Galiulin je pak sjedio na vrhu obrnuta stolca, obgrlio naslon i glavu položio na nj, dok se mladahni komesar cas podizao na rukama oslonjen na podboj, cas s njega doskakivao, pa poput napuštena vucica sitnim ubrzanim koracicima kružio kancelarijom ni trenutka ne zamukavši. Govorio je bez prestanka. A rijec je bila o birjucevskim dezerterima.
Glasine o komesaru ispale su istinite. Bio je tanušan, ali skladan, žutokljunac još, koji je kao svijeca gorio najvišim idealima. Govorilo se da je iz dobre obitelji, po svoj prilici senatorov sin, te da je u veljaci medu prvima poveo svoju cetu na Državnu dumu. Prezivao se Gince ili Ginc, doktoru su ga
nejasno predstavili. Izgovor mu je bio petrogradski pravilan, razgovijetan i jasan, možda malo balticki.
Nosio je tijesnu bluzu. Vjerojatno mu je bilo nelagodno što je toliko mlad; i da bi izgledao starije, on se mrštio i držao pogrbljeno. S istog je razloga ruke zabijao duboko u džepove jahacih hlaca i dizao ramena s novim nesavitljivim epoletama, a od toga je cijela njegova pojava doista poprimala nešto pojednostavljeno konjicko, što se od ramena do nogu moglo ocrtati s dvije linije koje se prema dolje sastaju.
Na otvorenoj pruzi nedaleko odavde nalazi se kozacki puk. Crveni, odan. Njih pozvati, buntovnike opkoliti i sve je gotovo dok si trepnuo. Komandant korpusa zahtijeva razoružavanje – informirao je kotarski komesara.
Kozake? Nipošto! – srdio se komesar. – Nekakva devetsto peta, predrevolucionarne uspomene! Tu smo mi na potpuno razlicitim stranama, a tu su i vaši generali premudrili.
Ništa još nije ucinjeno. Sve je tek plan, prijedlog.
Postoji dogovor s vojnim zapovjedništvom o nemiješanju u operativne odluke. Ja kozake ne otklanjam. Recimo. Ali sa svoje strane poduzet cu korake koje mi sugerira pamet. Oni tamo imaju bivak?
Kako da kažem. Logor, svakako. Utvrden.
Izvrsno. Hocu k njima. Pokažite mi taj strah i trepet, te šumske razbojnike. Neka su i buntovnici, neka su cak i dezerteri, ali to je narod, gospodo, to vi zaboravljate. A narod je dijete, treba ga znati, treba poznavati njegovu psihu, tu se traži poseban pristup. Treba tako dirnuti u njegove bolje, osjetljivije žice da one zazvuce. Idem k njima na krcevinu iskreno porazgovoriti. Vidjet cete u kakvom ce se uzornom redu vratiti na ostavljene položaje. Da se kladimo? Ne vjerujete?
Teško. Ali daj Bože!
Reci cu im: »Braco, pogledajte mene. Jedinac sam, nada svoje obitelji, a ni za cim ne žalim, žrtvovao sam imanje, položaj, roditeljsku ljubav da bih vama izvojevao slobodu kakvu nema nijedan narod na svijetu. To sam ucinio ja i mnoštvo meni slicnih mladih ljudi, a da i ne spominjemo staru gardu slavnih prethodnika, robijaša narodnjaka i šliseljburških zatvorenika33. Jesmo li mi to zbog sebe radili? Zar je to nama trebalo? Vi više niste obicni redovi, nego bojovnici prve svjetske revolucionarne armije. Upitajte se pošteno, jeste li opravdali to uzvišeno zvanje? Dok domovina krvari i posljednjim snagama pokušava sa sebe zbaciti neprijatelja koji ju je stegao poput hidre, vi ste se poveli za bandom lupeža i pretvorili se u nesvjesnu rulju, u hrpu razuzdanih nitkova, prežderanih slobode, kojima nikad dosta, baš kao što se kaže: pusti svinju za stol ona ce i na stol« – o, prodrmat cu ja njih, postidjeti!
Ne, ne, to je riskantno – pokušao je odvracati kotarski, kradom i znacajno se zgledavajuci s pomocnikom.
Galiulin je komesara odgovarao od njegova nerazumnog nauma. Iz divizije u kojoj je nekada služio, i kojoj je dvanaesti puk pripadao, on je poznavao te usijane glave. Ali komesar ga nije slušao.
Jurij Andrejevic je cijelo vrijeme pokušavao ustati i otici. Komesarova ga je naivnost zbunjivala. No još više lukava vještina kotarskog i njegova pomocnika, dvojice zajedljivih i pritajenih prepredenjaka. Ta glupost i ta lukavost bile su slika i prilika. A kuljale su bujicama rijeci, suvišnih, nestvarnih, mutnih, bez kojih bi život tako rado bio.
O, kako bi se ponekad htjelo iz te ništavno uzvišene i mracne covjekove govorljivosti u prividan muk prirode, u mukotrpno bezglasje duga uporna rada, u tišinu cvrsta sna, pravoj glazbi i nijemoj punini tihog prijateljskog dodira!
Doktor se sjetio da ga, ma kako bilo neugodno, ceka još i objašnjenje s Antipovom. Bi mu drago što je mora vidjeti, pa makar i po tu cijenu. Ali teško da se vec vratila. Ugrabivši prvi povoljan trenutak, on ustade i neprimjetno izide iz kancelarije.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 3 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu